Sven Hassel - Gestapo

Sven Hassel: Gestapo

1

SADRŽAJ: PROLOG......................................................................................................................................3 1. DOUŠNIK........................................................................................................................................4 2. SPECIJALNA MISIJA..................................................................................................................20 3. HAMBURG...................................................................................................................................42 4. NA STRAŽI U GESTAPU............................................................................................................55 5. PORTA I SS...................................................................................................................................80 6. PREVENTIVNI PRITVOR...........................................................................................................92 7. ZATVORSKA DISCIPLINA......................................................................................................124 8. POGUBLJENJE...........................................................................................................................140 9. ROĐENDANSKA PROSLAVA.................................................................................................161 10. ODLAZAK NA BOJIŠTE.........................................................................................................168

2

PROLOG Negdje iza nas začuli su se ljudski povici i posvemašnja strka. Maleni i Legionar su ostali čuvati pozadinu, dok smo mi ostali požurili dalje. Ležali su u zasjedi između gustog raslinja u šikari. Pojavila su se četvorica ruskih vojnika, žureći između štaba. Imali su zelene oznake NKVD. Još su bili vrlo mladi, vrlo željni akcije; još su imali volje proganjati i ubijati. Napali su iza zavoja puteljka. Legionar je u tišini okrenuo palac prema dolje, a Maleni se iscerio u iščekivanju. Njihovi su automati zaštektali i prekinuli tišinu gotovo istovremeno. Maleni je skočio na noge i zapucao iz stojećeg stava, a automat mu je bio čvrsto oslonjen o bok. Cijelo se njegovo krupno tijelo treslo od trzaja. Legionar, smiren i sabran kao i uvijek u trenucima akcije, tiho je pjevao jednu od svojih uobičajenih pjesama o smrti. Rusi su pali naprijed, naglavce, na vlažno tlo. Samo su još dvojica od njih pokazivala znakove života kada je pucnjava prestala, pa je Maleni zakoračio naprijed kako bi dovršio posao. Bila je to neophodna mjera opreza u tim danima rata; nikada se nije smjelo ne ubiti čovjeka koji je bio pogođen, čak su i smrtno ranjeni bili sposobni zgrabiti pištolj i opaliti iz njega. "Oprosti, prijatelju!" Maleni je hladno pogledao mrtve vojnike. "Jednostavno ne smijemo riskirati, koliko god vas voljeli!" "Vraški si u pravu", promrmljao je Legionar. "Ispalili bi nam metke u leđa čim bi nas ugledali." Vod je bio iznenađen usred pijanke - proslavljali smo Portin rođendan na jedini način koji nam je bio poznat. Nismo bili u stanju dočekati rusku patrolu koja nas je tako nenadano zaskočila. Prvi put smo ih primijetili kada su nam se prozori rasipali u lica i kada smo se našli kako zurimo u zijevajući crne cijevi četiriju snažnih automata. Naša je instinktivna reakcija bila baciti se na pod i prekriti glave rukama. Legionar i Porta su zadržali dovoljnu prisebnost uma kako bi izbacili niz ručnih bombi kroz razbijene prozore, ali kako smo sačuvali gole živote nikada mi neće biti jasno. Još smo bili teturavi i slabi u koljenima od šoka.Ponovno smo se našli na suprotnoj strani šume. Nedostajalo je osam ljudi. "Ja sam vidio kako su dvojica od njih pogođena", rekao je Porta. Kratko smo se upitali što se dogodilo ostalima. Kada se Maleni ponovno pojavio, sa sobom je vukao ruskog poručnika koji mu se opirao. Stari Un je odlučno rekao kako ćemo ga povesti sa sobom kao zarobljenika. Nešto prije no što smo stigli do minskog polja, začuli smo kako je poručnik zajaukao. Čuli smo kako se Maleni smije, a Stari Un je opsovao. Nekoliko trenutaka kasnije, Maleni se pojavio iz grmlja - sam. "Govno mi je pokušalo pobjeći", veselo je objasnio. "Sam je to tražio, zar ne?" Nismo ništa rekli. Vidjeli smo kako je Malenome iz džepa visio komad čelične žice koja mu je poslužila u brojnim prilikama; kad god je bila potrebna brza i tiha smrt... "Jesi li zadavio onog jadnika?" s nevjericom je upitao Stari Un. Maleni je slegnuo ramenima. "Rekao sam ti", promrmljao je, "pokušao mi je pobjeći ..." "Drugim riječima, ubio si ga", rekao je Stege.

3

1. DOUŠNIK Svi mi koji smo još preostali od 5. satnije bili smo potrbuške opruženi ispod stabala jabuka, nezainteresirano promatrajući kako nam prilaze pričuvne jedinice. Te smo jedinice čekali posljednja četiri dana, i sada nam je već bilo svejedno hoće li nam ih poslati ili ne. Stigli su u kamionima, koji su se sporo uspinjali cestom u parovima. Njihove uniforme i oružje još su bili posve novi, uredni i blistavi i gotovo nevjerojatno djevičanski. Promatrali smo ih u čudu. Nitko nije ništa komentirao, a to nije niti bilo potrebno; jedinice koje su nam se približavale govorile su same za sebe. Bilo nam je očigledno da s njima ne možemo imati ništa zajedničkoga. Mi smo bili vojnici, dok su oni bili samo diletanti. To se vidjelo iz toga što su s pažnjom nosili svoju opremu; to se vidjelo iz njihovih ukočenih i sjajnih čizama. Tako prekrasno ulaštenih, a tako krajnje beskorisnih! Nitko ne bi mogao marširati baš daleko u tako novim čizmama. Još ih je trebalo istrljati urinom u svojevrsnom obredu krštenja. Urin je bio najbolje sredstvo koje smo poznavali za omekšavanje i istovremeno čuvanje kože. Za idealan primjer vojničke obuće uzmimo Portine čizme; bile su tako podatne da se kroz njih mogao vidjeti svaki pokret njegovih nožnih prstiju. A ako su i zaudarale na urin do krajnje granice, to je bila mala cijena za udobnost. "Smrdiš poput tisuću zahoda!" netko je jednom poprilično grubo doviknuo Porti tijekom parade. Bio je to naš pukovnik, nekada poznat pod nadimkom Škiljavac, zbog crnog poveza kojega je nosio preko jedne prazne očne šupljine. Činilo mi se znakovitim to što, unatoč svojoj sočnoj primjedbi na temu urina, nikada nije zaustavio našu naviku mokrenja po čizmama. Bio je u vojsci dovoljno dugo kako bi znao da su upravo stopala ono što čini vojnika. Ako imaš problema sa stopalima još si više no potpuno beskoristan. Maleni, koji je još uvijek promatrao dolazak pričuvnih snaga, iznenada je bocnuo Legionara u rebra. "Što misliš, odakle su iskopali ove? Isuse Kriste, i mačka bi im se smijala! Rusi će ih srediti i prije no što saznaju što bi trebali ovdje raditi -" Važno je kimnuo glavom prema Legionaru. "Da nema ljudi poput tebe i mene, prijatelju, izgubili bismo ovaj rat još godinama prije." Stari Un se nasmijao. Pokušavao se skloniti od kiše koja je lijevala ispod poprilično smiješnog grma. "Krajnje je vrijeme da ti daju Viteški križ - junaku poput tebe!" Maleni se okrenuo i pljunuo. "Viteški križ! Znaš i sam kamo si ga mogu zabiti, zar ne? Ravno u svoje guzice - takvo nešto mi uopće ne treba!" Začuli su se povici i kletve časnika na čelu kolone koja se približavala. Jedan od vojnika, maleno krhko stvorenje koje je izgledalo starije i od Samog Boga, izgubio je svoj šljem. Otkotrljao mu se pokraj ceste uz buku kao da se srušilo stotinu limenki, i on je instinktivno iskočio iz kolone i otkaskao za njim. "Vrati se!" zagrmio je Oberfeldwebel bijesno. "Koji ti vrag pada na pamet?" Stari je momak oklijevao, pogledavajući naizmjenično prema svom dragocjenom šljemu i apoplektičnom Oberfeldwebelu. Odvukao se natrag u vrstu i odmarširao dalje, a Oberfeldwebel je samo natmureno kimnuo i ostao na istom mjestu, pušući u svoju zviždaljku i svakih nekoliko trenutaka urlajući na sav glas, požurujući te amatere na njihovom putu u sigurnu smrt. Promatrajući kako se kolona približava, vidio sam kako je taj krhki stari čovjek već blizu ruba; i u fizičkom i u mentalnom smislu, nagađao sam. Gubitak njegova šljema vjerojatno je bila kap koja je prelila čašu. Poručnik Ohlsen, zapovjednik naše satnije, stajao je po strani i čavrljao sa svojim kolegom, poručnikom koji je doveo pričuvne jedinice ovamo. Niti jedan od njih nije primijetio taj incident, niti jedan od njih nije primijetio kako je

4

jedan od njihovih ljudi na rubu sloma. A sve i da jesu, što bi oni mogli učiniti u vezi toga? U ovoj fazi rata, to je bila česta pojava. Starije čovjek iznenada pao na koljena, i počeo puzati nizbrdo na sve četiri. Drugi su ga vojnici nervozno promatrali. Oberfeldwebel mu je pritrčao vičući: "Ustani, ti tamo! Što misliš što je ovo, prokleta čajanka?" No jadnik se uopće nije pomaknuo. Samo je ležao na tlu srcedrapateljno jecajući. Ne bi se pomaknuo niti da su mu zaprijetili vojnim sudom; ne bi mogao. Nije više imao snage, a više nije imao niti volje. Oberfeldwebel mu je prišao i stao iznad njega grijući donju usnu. "U redu - u redu, ako se tako hoćeš igrati, ja ću ti se pridružiti Moraš naučiti neke stvari, to vidim. Misliš da si iscrpljen, ha? Pa, samo ti tu čekaj dok ti ne dojuri gomila Rusa, tada ćeš već potrčati dovoljno brzo!" Iznenada je zakoračio natrag i izviknuo naredbu. "Uzmi lopaticu i baci se na kopanje! I to brzo, ako ne želiš biti pokošen!" Poslušno, staro je teturalo uhvatilo svoju inženjerijsku lopaticu, koja mu je pala s ranca. Počeo je pokušavati kopati. Bilo je smiješno i patetično. Ovim tempom kojim je kopao, bilo bi mu potrebno sljedećih tisuću godina da iskopa rupu za sebe. Prema propisima, za taj posao čovjeku nije smjelo trebati više od 11 i pol minuta od vremena kada bi uzeo lopaticu u ruku. I neka Bog pomogne onome kome je trebalo i sekundu više! Naravno, kada je netko bio na prvoj liniji bojišta tako dugo kao mi, naučio je to napraviti i za kraće vrijeme - morali ste, ako ste htjeli preživjeti. A mi smo imali dovoljno prakse u tome da se svrstamo u pobjedničku klasu. Rupe koje smo mi iskopali prostirale su se u gotovo neprekinutoj liniji od španjolske granice do vrha Elbrusa na Kavkazu. A kopali smo ih u svakoj mogućoj vrsti tla. Pijesku, snijegu, glini, blatu, ledu; bilo kakvo tlo vam palo na pamet, mi smo u njemu kopali rupe. Maleni je bio posebno nadaren za to. Mogao si je iskopati sklonište za samo 6 minuta i 15 sekundi, a hvalio se da bi to mogao učiniti i brže kada bi se doista potrudio. Vjerojatno bi i mogao, samo što ga u tome nikada nismo testirali jer nije imao prave konkurencije koja bi ga dovoljno motivirala. Oberfeldwebel je ispružio nogu i gurnuo svoju žrtvu. "Hajde, djedice, pa ne gradiš kule u pijesku! Ovim tempom ćemo biti mrtvi prije no što ti izgrebeš prvi sloj!" Djedica je iznenada izdahnuo. Samo je legao i umro, čak niti ne zatraživši dopuštenje za to. Oberfeldwebel se doimao iskreno zapanjenim. Prošlo je dobrih nekoliko sekundi prije no što se okrenuo i povikao dvojici najbližih ljudi da priđu i odnesu tijelo. "Oni sebe nazivaju prokletim vojnicima", progunđao je. "Neka Bog pomogne Njemačkoj ako će se njih koristiti za njezinu silu. Ali samo vi čekajte, vi naivne budale! Dovest ću vas ja u formu vrlo brzo!" Oberfeldwebel Huhn, pošast iz Bielefelda, protrljao je dlanove u iščekivanju. Nije bilo mnogo ljudi koje nije doveo u formu, jednom kada bi se posvetio tomu. Na posljetku, možda je njegovo ponašanje prema starom čovjeku ipak imalo učinka; nitko se od ostalih nije usudio kolabirati. "Bezosjećajni gad", rekao je Porta nemarno; i ugurao u usta komad kobasice od ovčetine koju je uzeo od poginulog ruskog topnika. Svi smo jeli kobasice od ovčetine. Bile su ustajale i slane i tvrde kao kamen, no imale su prilično dobar okus usprkos svemu. Pogledao sam svoju napola pojedenu kobasicu, i sjetio se prigode kada smo ih nabavili; bilo je to prije samo pet dana, a činilo mi se kao daje bilo prije pet mjeseci. Bilo je to na našem povratku kroz gusto pošumljeno zemljište kada smo nabasali na rusku poljsku topničku bateriju. Kao i obično, Legionar je bio taj koji ih je prvi ugledao. Napali smo brže i snažnije od Indijanaca Fenimorea Coopera, u

5

tišini ih sasjekavši svojim kandrama1. Kada smo dovršili posao, izgledalo je kao da je između njih eksplodirala bomba. Potpuno smo ih iznenadili. Ležali su na čistini, spavajući, sunčajući se, opuštajući, potpuno nepripremljeni za bilo kakav napad. Njihov je zapovjednik bio istjeran iz svoje kolibe zvucima borbe. Čuli smo ga kako doziva poručnika, svog podređenog, nešto prije no što se pojavio. "Proklete pijane svinje! Ponovno su pili votku!" To su bile njegove posljednje riječi. Kada se pojavio na ulazu u kolibu, glava mu je bila odrezana s ramena jednim dobro usmjerenim udarcem, i dva mlaza vrele krvi suknula su iz njegova tijela poput gejzira. Poručnik, koji je bio iza njega, nije zastao kako bi pogledao što se dogodilo. Okrenuo se i bacio u raslinje, no Heide se u gotovo istom trenutku našao na njemu sa svojom kandrom. Poručnik je pao poput kamena. Kada je masakr bio dovršen, predstavljali smo strašan prizor. A poprište pokolja izgledalo je poput noćne more. Nekoliko nas je povraćalo dok smo ga promatrali. Prolivena krv i utrobe odvratno su zaudarale, a gusti crni rojevi muha već su se skupljali na svakom sočnom komadu. Mislim kako nitko od nas nije zapravo volio kandru - bila je previše primitivna, previše neuredna - ali pod određenim okolnostima ona je predstavljala savršeno oružje. Legionar i Barcelona su nas naučili kako rukovati njome. Sjedili smo na kutijama municije i granata, leđima okrenuti leševima. Nismo bili toliko gadljivi da bismo se odrekli uživanja u ruskim kobasicama i votki. Samo je Hugo Stege bio bez apetita. Obično bismo ga svi ismijavali, jer je bio dobro obrazovan i slovio je kao pametan. Nešto poput intelektualca. A i zbog toga što ga nitko nikada nije čuo kako psuje. To se samo po sebi činilo dovoljno nenormalnim, no još je čudnije ponašanje izišlo na vidjelo kada je Maleni otkrio kako Stege uvijek, čak i potajno, pere ruke prije jela! Stari Un je promatrao zalihu kobasica i sanduk votke. "Mogli bismo ih i ponijeti sa sobom", odlučio je. "Ovim jadnicima više neće biti potrebni." "Umrli su lakše od nekih", primijetio je Legionar. "Nisu niti bili svjesni što ih je snašlo." Prstom je prešao oštricama svoje kandre. "Ništa ne uzrokuje smrt tako brzo kao ova spravica." "Meni su odvratne", rekao je Stege, i povratio otprilike treći puta. "Slušaj, sami su to tražili", žestoko se branio Porta. "Ljenčariti tako s prstima u guzicama i mozgovima na paši - pa rat je, ako ste slučajno zaboravili! Isto tako smo mi mogli ležati ondje odsječenih glava." "To nije nikakvo opravdanje", promrmljao je Stege. "I što bismo mi sada trebali zbog toga učiniti?" Porta se bijesno okrenuo prema njemu. "Misliš da ja uživam trgati ljudima utrobu van iz tijela? Misliš da ja volim ovakav život? Je li te itko ikada upitao, kada su te dovukli u jebenu vojsku - je li te itko ikada upitao želiš li hodati uokolo i ubijati ljude?" Stege je umorno odmahnuo glavom. "Poštedi nas svoje filozofije", zamolio je. "Zašto?" rekao je Legionar, prebacivši cigaretu iz jednog kuta usana u drugi. "Možda je to sve jednostavno, ali nije zbog toga manje istinito - ovdje smo kako bismo ubijali, svidjelo se to nama ili ne. To je posao kojeg su nam dali, i to je posao kojeg se očekuje da obavimo." "Osim toga", dodao je Porta, mahnito tjerajući muhe koje su mu pokušavale ući u nos, "ne sjećam se da si bio neodlučan kada je došlo do ubijanja ljudi. A što je bilo kada si po prvi puta uzeo tu stvar u ruke?" Pokazao je prstom prema Stegeovoj kandri. "Sto kada si je uzeo od onog mrtvog Rusa? Zašto si je uopće uzeo ako je nisi namjeravao upotrebljavati? Nisi je uzeo kako bi njome čistio nokte, zar ne? Uzeo si je u slučaju da ćeš je morati zabiti u nekoga, baš kao i svi mi ostali." U tom se trenutku Stari Un osovio na noge i načinio nestrpljiv pokret glavom. 1

Kandra - sibirski nož s dvosjeklom oštricom, (nap. prev.)

6

"Hajdemo. Vrijeme je da krenemo." Nevoljko i protestirajući, ustali smo i stali u kolonu po jedan, iza Starog Una. Krenuli smo između stabala, a ubrzo su nam se pridružili Maleni i Porta koji su, prema svojoj navici, zaostali kako bi nešto opljačkali. Sudeći prema njihovim licima, činilo se da je između njih došlo do nekakvih nesuglasica, a činilo se kako je Porta iz njih izišao kao pobjednik; ponosno je pokazivao dva zlatna zuba, dok je Maleni imao samo jednoga. Kao i uvijek, Stari Un je urlao na njih bez i najmanjeg učinka. "Jednog od ovih dana ću vas obojicu ubiti! Zlo mi je od toga! Čupati zube iz usta mrtvih ljudi!" "Ne vidim zašto bi ti to smetalo, svejedno su već mrtvi", odvratio je Porta prkosno. "Ne bi valjda ostavio zlatni prsten da istrune? Ili zapalio novčanicu? Pa kakva je razlika između njih i zuba?" Stari Un je samo mrko zurio u njega. Znao je, kao i mi ostali, da u svakoj satniji postoje "zubari" koji obilaze leševe s kliještama u ruci. U vezi toga nije se moglo učiniti gotovo ništa. A sada, pet dana kasnije, sjedili smo ispod stabala voćaka, promatrajući kako nam se približavaju pričuve i pretrpavali se kobasicama od ovčetine. Kiša je pljuštala, pa smo navukli svoje nepromočive kapute visoko preko ramena. Ti su nam kaputi koristili na različite načine, jer smo ih, ovisno o okolnostima, koristili kao ogrtače, šatore, prostirke, viseće mreže za ležanje, platna, te pri kamufliranju ili kao jednostavne zavežljaje za nošenje opreme. Bili su prvi komadi opreme koje su nam davali kada smo išli dužiti opremu, i cijenjeni više no svi ostali. Porta je okrenuo glavu i zaškiljio prema kišnom nebu. "Prokleta kiša", progunđao je. "Proklete planine - najgore mjesto na koje čovjek može dospjeti." Ponovno je okrenuo glavu natrag i pogledao svog susjeda. "Sjećaš se Francuske?" čeznutljivo je rekao. "Isuse, to je bila prava stvar! Samo smo sjedili na suncu i pili vino, i tako unedogled - to je bilo odlično, ha? To je bilo bajno!" Heide je još uvijek ćudljivo zurio u kolonu ljudi koja nam se približavala. Pokazao je svojom kobasicom od ovčetine prema Huhnu, koji je izmučio onog premorenog starca sa šljemom. "Mislim kako ćemo imati problema s ovime", rekao je mudro. "Osjećam to u kostima." "Nitko tko muči nas ne prođe nekažnjeno!" prasnuo je Maleni. Pogledao je u smjeru u kojem je pokazivao Heideov ispruženi prst. "Neka se samo usudi, pa će dobiti što ga slijedi. Ako ništa drugo, dobar sam u istrebljivanju štakora poput njega." "To je jedino za što će bilo tko od nas biti dovoljno dobar kada rat završi", rekao je Stege ogorčeno. "Ubijati ljude - to je jedino čemu nas je naučio." "Barem je nešto korisno", izrugivao se Maleni. "Čak i u mirnodopsko vrijeme uvijek postoji potreba za profesionalnim ubojicama, zar ne?" Okrenuo se prema Legionaru tražeći potvrdu. Legionar je svečano kimnuo. Stege se samo s gađenjem okrenuo od njih. Poručnik koji je doveo pričuvne jedinice sada ih je počeo postrojavati prije svog odlaska. Isporučio ih je kako mu je bilo naređeno i sada je odjednom žurio otići, tjeran nekakvim instinktom koji ga je upozoravao da možda ne bi bilo mudro zadržavati se predugo ovdje. Ovo područje nije zdravo za čovjeka. Kada su se vojnici postrojili ispred njega, održao im je pozdravni govor. Poslušali su ga s potpunom ravnodušnošću. "Dakle, momci, sada ste na bojištu, i uskoro ćete biti pozvani boriti se protiv neprijatelja Reicha. Upamtite kako je to vaša prilika da vratite svoj dobar ugled, da postanete časni građani Domovine i zaradite pravo ponovno živjeti među nama kao slobodni ljudi. Ako podmirite svoj dug, sve će primjedbe protiv vas biti izbrisane.Sve je na vama." Smeteno je pročistio grlo i fiksiravši ih pogledom, "Naš, Führer je veliki čovjek!" Zavladala je posvemašnja i nepopustljiva tišina, a potom je odjeknuo Portin zlobni smijeh, koji je promrmljao "Malo sutra!" Poručnik se okrenuo u našem smjeru, a krv mu je navrla u vrat i zarumenila obraz. Ukočio se, i automatski

7

rukom krenuo prema futroli pištolju. Potom se ponovno okrenuo k svojoj bandi nasilnika. "Ne dopustite da u vašim umovima bude i trunke sumnje! Sva će vaša djela biti uočena i zabilježena!" Značajno je zastao kako bi im ta primjedba sjela. "Nemojte razočarati Führera! Na vama je da prihvatite ovu priliku i iskupite se za zločine koje ste počinili protiv Adolfa Hitlera i protiv Reicha." Duboko je udahnuo i još jednom pogledao prema nama dvanaestorici koji smo se sklonili ispod stabala jabuka. Njegov se pogled susreo s prkosnim pogledima Malenog i Porte, od kojih je jedan izgledao kao potpuna budala, a drugi lukavo poput lisca. Malo se lecnuo, ali je ipak nastavio dalje. "Borit ćete se s nekima od najhrabrijih i najboljih sinova Njemačke - i teško onomu od vas koji se pokaže kukavicom!" Njegov je glas nastavio odjekivati. Stari Un s odobravanjem je kimnuo. "Sviđa mi se to", rekao je. "Najhrabriji i najbolji sinovi Njemačke - Maleni i Porta! To je doista smiješno!" Maleni se ljutito uspravio u sjedeći položaj. "Što je tako smiješno u vezi toga? Ja sam sigurno najhrabriji i najbolji od sinova moje majke..." "Tako nam Bog pomogao!" rekao je Heide. "Kladim se da si joj ti i jedini sin!" "Sada jesam", rekao je Maleni. "Što se dogodilo ostalima?" izazivao gaje Porta. "Jesu li poginuli ili što?" "Reći ću ti. Prvi, glup kakav je bio, dragovoljno je otišao u Gestapo dragovoljno, kažem vam! Prokleta budala - Stadthausbrücke broj 8", izrecitirao je Maleni, kao da mu je to bilo zauvijek usječeno u pamćenje. "Došli su ga tražiti zbog ispitivanja o nečemu - zaboravio sam o čemu je točno bilo riječ. Bilo je povezano s ispisivanjem nekakvih slogana po zidovima - doista je bio dobar u ispisivanju slogana na zidove. U svakom slučaju, otišao je jednog lijepog dana i nikada ga više nismo vidjeli. A što se tiče sljedećeg . Kurta Prezrivo je odmahnuo glavom. "Znate stoje on učinio?" Svi smo ga sa znatiželjom uvjeravali da ne znamo. Maleni je izrazom lica iskazao gađenje. "Jednostavno je otišao i prijavio se u jebenu Mornaricu. Završio je u podmornici." "Sto se njemu dogodilo?" upitao sam. Maleni je pljunuo. Junaci mu se očigledno nisu sviđali. "Potonuo je s jebenom podmornicom, početkom '40. Dobili smo razglednicu od admirala Donitza na kojoj nam je pisao o tome. Bila je prekrasna. Pisalo je: 'Führer vam zahvaljuje.' I imala je lijep crni obrub i sve." Iznenada se kratko nasmijao. "Kladim se da možete zamisliti gdje je završila!" I mogli smo, poznajući Malenoga, ali nismo mu htjeli upropastiti priču. "Moja ju je stara upotrijebila kako bi njome obrisala stražnjicu. Otišla je na zahod jednog dana, otkrila kako ondje nema papira, pa me pozvala da joj donesem nešto što je nježno i meko. I tako, nisam uspio pronaći nikakve novine ili nešto slično, pa sam zgrabio admiralovu razglednicu i gurnuo joj je kroz vrata. Začuo sam je kako mu psuje sve po spisku. Izgrebla sije stražnjicu na komadiće. Rekla je kako je bila tvrda i gruba. Tvrda i jebeno gruba." Zagrmjeli smo s odobravanjem, a Maleni je grmio glasnije od bilo koga od nas. "I sada si ti jedini koji je preostao?" rekao sam kada je smijeh utihnuo. "Tako je", rekao je Maleni ponosno. "Jedanaest je gotovo, još jedan je ostao. Gestapo ih je nekoliko sredio. Trojica su se utopila na moru. Dvoje najmlađe djece, oni su živi izgorjeli u napadu RAF -a. Bila je to njihova glupa pogreška, kažem vam. Odbili su ići u sklonište. Htjeli su ostati gore i gledati kako prelijeću jebeni zrakoplovi - i tako su i oni vidjeli njih!" Zamišljeno je kimnuo. "I tako, sada smo samo ja i moja stara ostali. Kakav život, ha?" Pogledao je uokolo sve nas, proučavajući svakoga ponaosob. "Kladim se kako ne postoje mnogi koji su žrtvovali toliko koliko smo mi. Jedanaestero, i sve njih za Adolfa -" Ljutito je zagrizao svoju kobasicu i otpio gutljaj iz boce votke. "Neka se nose svi oni!" prkosno je rekao. "Samo neka se ja živ izvučem iz ovoga, ništa mi drugo nije važno - a nešto mi govori kako ću na kraju još biti ovdje."

8

"To me ne bi niti najmanje iznenadilo", promrmljao je Stari Un. Legionar je čučao iznad kotla, zaokupljen miješanjem njegova sadržaja. Porta mu je izvirio preko ramena i nabacio nekoliko razmjerno suhih komada drveta na vatru. Gusta, ljepljiva masa u kotlu uzdizala se u nizu sićušnih gejzira, koji su eksplodirali i za sobom ostavljali kratere. Mirisala je prilično intenzivno, ali to baš i nije bilo iznenađujuće; nosili smo tu masu sa sobom već danima, svaki od nas prenoseći po jedan njezin dio u svojoj čuturici. "Mora fermentirati", objasnio je Barcelona kada su neki od nas počeli pokazivati znakove pobune. Sada je, kako se činilo, doista i fermentirala i bila je spremna za destilaciju. Legionar je pričvrstio poklopac preko kotla, a Porta je namjestio spravu za destilaciju. Sjedili smo u krugu oko kotla, bez daha čekajući da se nešto dogodi. Naše su meditacije prekinuli nekakvi poluglasni povici "Sieg heill" koji su dopirali iz smjera okupljenih i postrojenih pričuvnih jedinica. Poručnik koji ih je doveo odvezao se u svom amfibijskom VW -u, a poručnik Ohlsen, koji nije htio gubiti vrijeme, preuzeo je pridošlice i održao jedan od svojih poznatih govora za podizanje morala. Kada im je na posljetku rekao da su voljno, srušili su se na tlo, skupivši se zajedno ispod stabala u mokrim, očajnim skupinama. Odbacili su svoju opremu, a neki od njih su se čak ispružili svom dužinom na kišom natopljenu travu. Primijetio sam kako su se držali na distanci punoj poštovanja od nas ostalih. Bilo je normalno da ih mi na neki način plašimo. Oberfeldwebel Huhn pošao je prema jednoj skupini i prošao točno kroz njezino središte, teška i odvažna koraka. Dok je prolazio pokraj kotla, zakačio gaje vanjskim dijelom čizme i cijela se stvar zaljuljala. Legionar gaje uspio uspraviti, ali ne prije no što se nekoliko kapi dragocjene tekućine prolilo preko ruba. Huhn je pogledao dolje i nastavio dalje svojim putem bez ijedne riječi isprike. Nanjušili smo miris nove opreme na njemu i začuli škripanje njegovih gotovo još nekorištenih kožnih čizama dok je prolazio. Legionar je napućio usne. Zamišljeno je nekoliko sekundi gledao za Huhnom koji je odlazio, a potom se okrenuo prema Malenom. Nisu izmijenili niti riječi. No Legionar je okrenuo palac prema dolje, a Maleni je kimnuo. Još uvijek s kobasicom u ruci, skočio je na noge i odmarširao za Oberfeldwebelom. Njegov je plastični kišni ogrtač mlatio iza njega, pa je izgledao poput hodajućeg baražnog balona. "Hej, ti!" povikao je. "Prolio si nam rakiju!" Na prvi povik "Hej, ti!" Huhn je nastavio hodati, očito niti ne pomislivši kako bi se itko niži po hijerarhiji usudio obratiti se jednom Oberfeldwebelu sa "Hej, ti". No, na spomen riječi rakija, zasigurno je shvatio kako je upravo on bio taj kojega je Maleni optuživao. Okrenuo se, polako i u nevjerici. Kada je ugledao Malenog, čeljust mu se ovjesila, a oči ukočile u svojim očnim šupljinama. "Što je tebe spopalo?" zagrmio je. "Zar te nitko nikada nije naučio kako se trebaš obraćati svojim nadređenima?" "Naravno, naravno", rekao je Maleni nestrpljivo. "Znam ja sva ta sranja. Ali nisam o tome sada htio s tobom razgovarati." Huhnovi obrazi polako su se zažarili. "Jesi li ti poludio?" upitao je. "Želiš li da te dam uhititi? Jer ako ne želiš, savjetujem ti da pripaziš kako se zražavaš! I pokušaj ubuduće upamtiti što o tome piše u HDV2." "Znam što piše u HDV", odgovorio je Maleni mirno. "Već sam ti jednom rekao, to nije ono o čemu želim razgovarati. Ako te to doista zanima, možemo o tome razgovarati kasnije. Ali sada želim razgovarati o našoj rakiji koju si srušio." Huhn je duboko i pažljivo udahnuo, punim plućima. A potom je ponovno izdahnuo, uz dug zviždučući zvuk. Bez sumnje, tijekom svih sedam godina koje je proveo u vojsci, nikada nije doživio slično iskustvo. Znali smo daje upravo došao s grubog vojnog poligona Heuberga. Da mu se itko ondje usudio obratiti ovako kako 2

HDV - Heeresdienstvorschrift - Propisi o vojnoj službi (nap. prev.)

9

je Maleni upravo učinio, ubio bi ga na licu mjesta. Po tome kako je stezao svoju futrolu, pretpostavljao sam kako je pomišljao na to da ubije Malenog na licu mjesta. No ne bi se tako olako izvukao, sa svim tim svjedocima oko sebe. Svi smo se naginjali naprijed i promatrali. Maleni je bio ustrajan, još uvijek apsurdno stišćući kobasicu u svojoj ogromnoj šapi. "Prevrnuo si našu rakiju", tvrdoglavo je ponavljao. "Najmanje što si mogao učiniti bilo je da se ispričaš." Huhn je otvorio usta. Ostala su otvorenima nekoliko sekundi. Potom je njegova Adamova jabučica poskočila gore-dolje nekoliko puta i on ih je ponovno zatvorio bez ijedne riječi. Cijeli je taj prizor bio poprilično smiješan. Čak i da je izveo Malenoga pred vojni sud, oni gotovo sigurno ne bi povjerovali niti riječi iz njegove optužnice. No nešto je moralo biti učinjeno. Jedan Oberfeldwebel si nije mogao dozvoliti da ga jedan veliki kretenasti vol od Stabsgefreitera tako hladno vrijeđa i prođe nekažnjeno. Maleni je upro svojom kobasicom u Huhnova prsa. "Pogledaj to na ovaj način", predložio je. "Nosimo to sa sobom već danima. Posvuda je bilo s nama. I nismo prolili niti kapi, sve dok se nisi pojavio ti sa svojim velikim nespretnim čizmama i naletio na kotao. I niti jedne riječi isprike!" Odmahnuo je glavom. "Ne znam stvarno zbog čega se ti žališ. Čini mi se kako bismo se mi trebali žaliti, a ne ti. Samo smo stajali, gledali svoja posla, pekli rakiju..." Huhn je odgurnuo kobasicu u stranu i načinio jedan korak prema Malenome, rukom stežući kundak svog automata. "Dobro, to bi bilo dosta! Sada mi je već dosta toga! Ja sam strpljiv čovjek, ali više to ne mogu podnositi. Kako se zoveš? Tražio si probleme, i vjeruj mi, pobrinut ću se da ih i dobiješ!" Izvukao je notes i olovku i iščekivao. Maleni je podigao dva prsta u vrlo jasnoj gesti. "Nosi se! Tvoje prijetnje ovdje ništa ne znače. Sada si na bojištu, znaš? A mi smo momci koji su preživjeli. A znaš li zašto smo preživjeli? Zato što se znamo brinuti za sebe, eto zašto. A nisam siguran kako bi se to moglo ustvrditi i za tebe. Zapravo, imam čudan osjećaj kako nećeš izdržati do kraja na ovoj dužnosti. Da bi ovdje preživio, potrebna ti je hladna glava, a nisam baš siguran da je tvoja takva..." Sam Bog zna što bi se sljedeće dogodilo da se nije umiješao poručnik Ohlsen i pokvario nam zabavu. Upravo je stvar stigla do doista zanimljivog dijela, kada je on prišao Malenom i pokazao palcem preko svog ramena. "Nestani, Creutzfeldt. Trčećim korakom, ako ne želiš završiti u zatvoru." "Da, gospodine!" Maleni je kratko salutirao, lupio petama i napustio poprište borbe. Polako se vratio nama ostalima. "Jednog od ovih dana sredit ću tog gada!" "Rekao sam ti", rekao je Heide. "Rekao sam kako ćemo imati problema s njim." "Ništa ti ne brini." Maleni je znakovito kimnuo i namignuo. "Imam ga na piku. Samo je pitanje vremena..." "Za ime božje!" povikao je Stari Un. "Jednog od ovih dana naći ćeš se u pravoj neprilici ako nastaviš praviti budalu od svakog dočasnika koji ti se ne svidi." Maleni je otvorio usta kako bi mu odgovorio, ali prije no što je uspio, začuo se Legionarev divljački trijumfalni povik. "Diže se! Brzo, dajte mi posudu! Donesite bocu!" Istoga smo se trenutka bacili na posao. Gurnuo sam gumenu cijev u Legionarevu ispruženu ruku, a Porta je stavio bocu ispod kotla. Naprava je bila spojena, i mi smo bez daha, poput djece, promatrali prve čudotvorne znakove destilacije. Para se već pretvarala u dragocjene kapljice tekućine. "Stiže!" povikao je Porta. Uzbuđenje je bilo gotovo nepodnošljivo. Osjetio sam kako mi se slina skuplja u ustima; iznenada sam osjetio žeđ kakvu nikada prije nisam bio iskusio. Heide je jezikom oblizao usne. Maleni je grčevito progutao. Boca se polako počela puniti. Cijelu smo noć stražarili. Odmicali smo bocu za bocom domaće rakije. Zaboravili smo na bilo kakvu želju za snom. Poručnik Ohlsen nas je promatrao neko vrijeme,

10

a izraz lica mu je bio skeptičan. "Zasigurno ste poludjeli", na posljetku je rekao. "Pa nećete valjda pokušati piti tu odurnu sluz?" "Zašto ne?" upitao je Maleni ratoborno. Poručnik ga je samo pogledao i odmahnuo glavom. Poručnik Spat također se očinski zainteresirao za naše kuharske aktivnosti. "Zar je nećete profiltrirati?" nervozno je upitao. "Nije vrijedno truda", rekao je Legionar. "Ali, Bože moj, ako je popijete u takvom stanju, bacat ćete se po tlu u hrpama!" "Samo da je alkohol", rekao je Legionar mirno. "To je jedino sto je važno." Poručnik Ohlsen ponovno je odmahnuo glavom i povukao se sa Spatom. Očito nam nisu davali baš prevelike izglede. Sljedećeg dana osvanuli smo u miru ispod stabala jabuka. Na trenutak nam se učinilo kako nas je rat mimoišao. Nastavili smo sa svojim kuhanjem, samo smo do tada već prerasli svoj prvotni zanos, pa smo se razdijelili u skupine kako bismo podijelili posao. Cijeloga dana i dobar dio večeri brinuli smo se za svoju rakiju. Ubrzo nakon ponoći začuli smo nekakvo vozilo kako juri niz planinsku cestu prema nama. Zaustavilo se u blizini i iz njega je iskočio jedan dočasnik, prekriven blatom i sav oznojen. "Gdje vam je zapovjednik?" upitao je. Probudili smo poručnika Ohlsena. Primio je poruku, a dočasnik je odjurio dalje punom brzinom. Promatrali smo kako odlazi sa zlim slutnjama. "Do vraga", promrmljao je Legionar. "Sada je sve gotovo!" Otišao je pogledati kako napreduje proizvodnja rakije. "Požurite", naredio im je. "Ako požurimo, uspjet ćemo napraviti još koju bocu prije no što krenemo." "Već imamo trideset i jednu", objavio je Porta trijumfalno, "Brojao sam ih!" Činilo se kako je Maleni uzrujan zbog nečega. "Ono što mene zanima jest kada ćemo se baciti na nju?" "Kada ja to kažem, i niti trenutka ranije." Legionar ga je pogledao. "Ako pronađem bilo koga kako umače svoje prste u rakiju prije no što ja to odobrim, bit će problema!" Maleni je uvrijeđeno slegnuo ramenima i otišao dalje, mrmljajući nešto za sebe. U tom je trenutku prodornim zviždukom zviždaljka poručnika Ohlsena proparala tamu. Taj nam se zvuk nije nimalo svidio. "Peta satnijo, pripremi se za pokret! I nemojte se sada spremati cijelu noć!" Oklijevajući smo se posvetili rastavljanju naše destilerije. Dok smo to radili, Oberfeldwebel Huhn je dojurio do nas, vičući kao i obično, na sav glas. "Požurite se, vi lijeni gadovi! Požurite! Što nije u redu s vama? Jeste li gluhi ili?" "Ti ćeš biti gluh za sekundu", promrmljao je Legionar prijeteći. Huhn se okrenuo prema njemu, ali u tom se trenutku pomalo iznenađujuće umiješao Stari Un. Prišao je Huhnu, stojeći tako blizu njega da su im se šljemovi gotovo dodirivali. "Oberfeldwebelu Huhn," smireno je otpočeo, s poštovanjem, i prijetećim tonom, "postoji nešto što vam moram reći. Nešto za što smatram da biste morali znati. Ja zapovijedam ovom desetinom, to su moji ljudi i moja je dužnost pobrinuti se da oni izvrše moje naredbe. Ne sjećam se posve kakva je procedura u vojarni, ali znam kakva je na bojištu - a što vi očito još morate naučiti. Sve što želim reći jest, ili se ne miješajte u moje poslove, ili ću svojim ljudima dati dopuštenje da vas nauče nekim stvarima. A oni bi to bili u stanju, vjerujte mi!" Porta se glasno nasmijao. "To si sve mogao reći i najobičnijem volu, koliko će koristi biti od toga!" Huhn je zakoračio prema njemu, a potom zastao primijetivši pogled Starog Una. Zadovoljio se piskutavim "Nemoj misliti kako ćeš se izvući s time!" koje je dobacio preko ramena dok je otrčao uložiti žalbu. Vidjeli smo ga kako je gnjavio poručnika Spata, koji ga je prvih nekoliko minuta slušao s polovičnom pozornošću, a potom otišao dalje, ostavivši ga usred rečenice.

11

Poručnik Ohlsen nestrpljivo nas je dozivao s ceste. Porta i Maleni zajedno su podigli teški kotao i zauzeli svoje mjesto u koloni nešto ispred poručnika, koji se pretvarao kako ne vidi dodatni komad njihove opreme. Nove su jedinice dotrčale paničnim trkom, dezorganizirane i nesigurne. Jedan od vojnika zaletio se u Portu i odskočio unatrag u strahu. "Još jednom to ponovi, pa ću ti zabiti zube u to tvoje prokleto grlo!" Čovjek je problijedio, ali je pametno ušutio. "Prokleti amateri!" zarežao je Maleni. Poručnik Ohlsen izviknuo je zapovijed i mi smo elegantno stali u stav pozor. Voditelji desetina prenijeli su nam njegove zapovijedi dok smo se polukružno okretali nadesno. "Porta, gdje je tvoj prokleti šljem, za ime božje?" Poručnik se ljutito okomio na njega. "Kakvo je to vražje čudo koje imaš na glavi?" Porta je podigao ruku prema svom starom žutom cilindru. "Nemam šljem, gospodine. Rusi su mi ga ukrali." Poručnik Ohlsen izmijenio je očajnički pogled s poručnikom Spatom. Uvijek bi odustali kada bi se suočili s Portom. "U redu", rekao je Ohlsen umorno. "Vrati to natrag na glavu - štogod to bilo! Ne možeš hodati gologlav." "Da, gospodine." Porta je vratio žuti neugledni cilindar na glavu. Kolona je krenula dalje po neizbježnoj kiši, koja je padala ravno prema nama i bockala nam lica. Trenutak uzbuđenja je nastao kada nam je nekakav zec protrčao preko puta, što je gotovo rezultiralo prevrtanjem dragocjenog kotla kada je Porta, koji je uvijek bio u potrazi za hranom, načinio nesvjesni pokret kada je stvor projurio pokraj njega. "Sto to dovraga radiš?" povikao je Maleni. "Mogli smo ga oderati i pojesti", rekao je Porta sa žaljenjem. "Mogli smo ga staviti u kotao zajedno s pićem." Maleni je zurio u njega. "Tko bi htio upropastiti dobro piće jednim bijednim zecom?" "Tako to rade u gospodskim restoranima", rekao je Heide, koji je uvijek sve znao. "Smatraju ga velikom delikatesom - zeca pripremljenog u vinu." "Jebeš zeca", odbrusio mu je Maleni. "Ja bih radije nekakvu pticu -" Rukom je jasno pokazao kakvu je pticu imao na umu. "Gotovo sam već i zaboravio kako izgledaju, jebeš mi sve ako nisam. Sjećate li se onog Rusa, onoga koji je to napravio s guskom? Poželio se, pa se morao zadovoljiti s guskom. Nisam siguran da bih se ja baš mogao zadovoljiti s guskom, kad malo bolje razmislim o tome..." "Sranje", rekao je Heide. "Ti ne bi mogao s nikim, sve da ti je donesu na srebrnom pladnju. Ne po ovakvom vremenu." "Koga ti zavaravaš?" izrugivao se Maleni. "U kakvom sam trenutačno stanju, mogao bih to učiniti i posve gol na Sjevernom polu. A što se dogodilo onaj put na turskoj granici - to ste zaboravili, zar ne? Snijeg je bio dubok nekoliko centimetara..." "To je druga stvar. Mogao bi to učiniti u snijegu, ali to sigurno ne bi mogao učiniti potpuno gol na Sjevernom polu", primijetio je Steiner. Steiner je bio vozač koji nam je bio poslan kako bi bio kažnjen što je prodao vojna teretna kola nekom Talijanu u Milanu. Uvijek je sve shvaćao vrlo doslovno. "Nitko to ne bi mogao učiniti na onakvoj temperaturi", bio je uporan. "Bilo bi to fizički nemoguće." "Govori u svoje ime!" Maleni je uvrijeđeno podviknuo. "Važno je kakva je temperatura u tebi - sve ovisi samo o tome koliko to želiš, znaš?" "To nikako ne može biti istina", rekao je Steiner tvrdoglavo. "Hoću reći, za početak, jednostavno ne bi mogao niti staviti svoju Stvar unutra - ne pri takvom vremenu." "Tko kaže?" Maleni se tako naglo okrenuo prema njemu da se sadržaj kotla prelio preko ruba. "Ti to možda ne bi mogao, ali ja vraški dobro znam kako bih mogao! Još se uvijek sjećam..."

12

"Budite tiho!" otresito je rekao poručnik Ohlsen, koji je bio nekoliko koraka iza nas. "Nismo daleko od neprijatelja, ne moramo na sva zvona naznačiti gdje se nalazimo." Sišli smo s glavne ceste i počeli se uspinjati prema planinama. Sada smo hodali po travi; gustoj, mekanoj travi, koja je prigušivala zvuk naših koraka. Negdje u blizini, u sjeni, krava je zadovoljno ispuhnula zrak kroz nos, i mogli smo osjetiti njezin topao i mliječan miris. Sve su zapovijedi bile izdavane tihim glasom. "Od sada nadalje u koloni po jedan." Oberfeldwebel Huhn pripalio je cigaretu. Poručnik Spat primijetio je plamen žigice i bijesno mu prišao. "Kakve ti to gluposti padaju na pamet, za ime božje! Gasi to i vrati se na začelje kolone i ondje i ostani!" Huhn je nestao bez riječi. Iznenada, kroz maglu, uspjeli smo razabrati obrise nekakve kuće. Bila je to seljačka kuća, a blijeda je svjetlost dopirala s jednog od prozora. Poručnik Ohlsen podignuo je ruku kao znak upozorenja, pa smo svi zastali. Već smo imali iskustva s ovakvim kućama. Ponekada bi u njima bili nedužni seljaci i njihove obitelji, ali nikada nismo mogli biti posve sigurni; ponekada bi se u njima našao i pokoji vod neprijateljskih snaga ili strojničko gnijezdo. Ohlsen se okrenuo i gestom nam dao znak. "Heide - Sven -Barcelona - Porta -" Odabrao nas je jednog po jednog, pa smo otpuzali naprijed. "Idite i raščistite kuću. I čuvajte se; ako su ondje Rusi, sigurno su postavili i stražara. Nemojte pucati ako ne morate. Upotrijebite svoje kandre." Isukali smo ih i tiho se odšuljali naprijed kroz sjenu. Kao i uvijek u ovakvim prigodama, cijelo mi je tijelo bilo napeto i drhturilo. Prešli smo svega nekoliko metara kada sam postao svjestan kako nam se i Maleni pridružio. Zubima je stiskao nož, a u jednoj ruci imao je komad žice. Veselo se nasmijao kada je ugledao izraze naših lica i prislonio usta Porti na uho. "Ako bude zlatnih zuba, pola ih je moje!" Porta je samo odmahnuo glavom, ništa ne rekavši. Prvi je od nas stigao do cilja. Tiho i okretno kao mačak popeo se na prozorsku dasku i našao se u kući prije no što smo mi ostali stigli. Slijedili smo ga unutra i ostali drhtati u mraku. Negdje u kući zaškripala su vrata. Heide je vidno poskočio i izvukao ručnu bombu. Barcelona gaje uhvatio za zapešće. "Ne budi glup!" Maleni, s nožem još uvijek između zuba, ispružio je svoj komad žice. Porta se okrenuo i pljunuo preko lijevog ramena; rekao je kako mu to donosi sreću. Čekali smo nekoliko trenutka osluškujući, a potom se Maleni iznenada bacio u tamu. Nakon nekog vremena, začuli smo slabašan zvuk; nekakvo krkljanje, kao da se netko guši. Potom je ponovno nastupila tišina. Maleni se vratio, s mrtvom mačkom u omči od žice. "Jadna maca!" Zanjihao ju je ispred Heideovog lica, a mi smo ponovno odahnuli. "Mogli su to biti i Crveni", promrmljao je Heide u svoju obranu, ali spremio je ručnu bombu. Maleni se nasmijao i odbacio mrtvu mačku u ugao. Riješivši se neprijatelja, počeli smo čistiti mjesto, otvarajući sve ladice i ormare kako bismo vidjeli ima li štogod zanimljivoga. Maleni je pronašao staklenku džema. Odnio ju je u ugao, sjeo na pod prekriživši noge i veselo zaronio prste u nju. Porta je podigao nekakvu bocu, pogledavši etiketu na njoj na prigušenoj svjetlosti i zaključio kako je riječ o konjaku. Otpio je velik gutljaj, potom odmahnuo glavom i pružio bocu Heideu. "Čudan neki konjak", primijetio je, očigledno zbunjen. Heide je ponjušio, oprezno otpio gutljaj, malo ga promućkao u ustima, a potom ga s gađenjem ispljunuo. Ljutito je šutnuo bocu nogom. "Baš konjak! To mi više sliči na tetraklorid, ti glupi kretenu!" Maleni je zadovoljno zahihotao. "Trebali ste se držati džema s njim uvijek znate na čemu ste!" "Odjebi!" rekao je Porta bijesno.

13

Škripa vrata ponovno se začula. Smrznuli smo se na svojim mjestima. Trenutak tišine, a potom su Maleni i Barcelona zaronili izu kauča. Staklenka džema zakotrljala se preko prostorije i njezin se sadržaj rasuo po tepihu. Porta je pojurio prema vratima i otvorio ih šutnuvši ih nogom. "Tkogod da si, imamo te na nišanu!" Tišina. Stajao sam i nervozno opipavao ručnu bombu koju sam imao spremnu. Netko je sigurno bio ondje. Svi smo to mogli osjetiti, i zgurili smo se poput divljih zvijeri čekajući da skočimo. Bili smo u raspoloženju u kakvom je ubijanje jednim dijelom nužno, čin samoočuvanja, a drugim dijelom pozitivno životinjsko iskustvo, oslobađanje napetosti i izvor dubokog zadovoljstva. Osluškivali smo. "Trebali bismo pozvati ostatak satnije", promrmljao je Barcelona. "Bolje bi bilo da ovo zapalimo", predložio je Maleni. "Tada bismo ih mogli skidati kao muhe dok budu izlazili. Ništa nije poput dobre stare vatre kada treba nešto raščistiti." "Upotrijebi svoj šuplji mozak!" obrecnuo se Porta. "I da rasvijetlimo cijelo područje kilometrima uokolo?" Škripa se ponovno začula, kao da škripe vrata ili podne daske. Ne mogavši podnijeti daljnji pritisak, Porta je upalio svoju svjetiljku i pojurio prema vratima na suprotnom kraju prostorije. Vidjeli smo ga, ne zabrinuvši se previše oko mogućih posljedica, kako svjetiljkom osvjetljava sjenu. Imao je sreće. Pritisnuta uz zid, očito se pokušavajući stopiti s tamom, stajala je nekakva djevojka. U jednoj je ruci stezala veliku palicu, i bila je posve prestravljena. Zurili smo u nju u nevjerici. Heide je bio prvi koji se uspio pribrati. Okrenuo se prema Malenom sa sugestivnim smiješkom na usnama. "Eto ti tvoje ptice", rekao je jednostavno. Maleni joj je prišao, uhvatio je pomalo grubo za bradu i poškakljao je iza uha vrškom svoje smrtonosne žice. "Govoriš njemački?" Zurila je u njega širom otvorenih očiju. "Bojim se da sam morao zadaviti tvoju mačku", rekao je Maleni bez milosti. "Ali uvijek ti mogu nabaviti novu, ako budeš dobra prema meni..." Djevojka je oblizala usne vrškom jezika. "Ja,ja ne partizan", promucala je. "Njet, njet, ja ne komunističko kopile. Ja vrlo voljeti vojnike germanske – ponimaite." "Naravno da razumijemo", rekao je Porta cereći se. "Ti ne partizan, ti ne komunističko kopile, ti voljeti germanske vojnike - pa zašto si onda stavila prokleti tetraklorid u bocu od konjaka, ha?" Odmahnula je glavom. "Njet razumjeti." "Nitko nikada ništa ne razumije kada ga se za nešto optužuje", obrecnuo se Heide. Maleni je pokazao prema djevojčinoj palici. "Što će ti taj veliki komad drveta? Malo ti je teško nositi ga uokolo, zar ne? Evo, daj ga meni. Ja ću ti ga pričuvati." Zgrabio je palicu od prestrašene djevojke, koja se stisnula još dublje uz zid. "Ja ne tući vojnike germanske", rekla je preklinjući. "Ja tući samo ruski ruski zločesti ljudi. Germanski dobri, dobri ljudi!" "I još više od toga, srce, mi smo prokleti anđeli!" Heide se sarkastično nasmijao. Barcelona se pomaknuo bliže vratima. "Jesi li sama?" upitao je na ruskom. Djevojka gaje začuđeno pogledala. "Jesi li ti časnik?" "Naravno", lagao je Barcelona svojom uobičajenom hladnokrvnošću. "Ja sam general." "Pa" oklijevala je trenutak, a potom se iznenada odlučila. "Ostali su dolje u podrumu. Ispod tepiha u podu su vrata." Mahnula je rukom prema uglu prostorije, i smotavši sag, doista smo otkrili vrata u podu. Bila su dobro skrivena, i sumnjam da bismo ih sami primijetili. "Ruski vojnici?" upitao je Barcelona.

14

"Njet, njetl" Djevojka je snažno odmahivala glavom. "Samo obitelj i prijatelji. Ne komunisti. Sve fašisti. Dobri fašisti." Heide se nasmijao i protrljao ruke. "Mogu se kladiti!" U susjednoj prostoriji nešto se iznenada pokrenulo. Okrenuli smo se prema tamo, zgrabivši svoje kandre. Djevojka je zacviljela I iznenada potrčala prema vratima, ali Barcelona ju je zgrabio za ruku i dovukao natrag. "Ti ostaješ gdje jesi. Volimo da budeš ovdje i umna." U tom trenutku se pojavio poručnik Ohlsen, a slijedio ga je zapovjednik desetine. "Sto se događa?" upitao je. Pogledom je obuhvatio prostoriju, primijetivši praznu staklenku džema, bocu konjaka i djevojku. Pogledao je prema nama. "Jeste li se vi pozdravili sa zdravim razumom? Cijela satnija čeka vani, dok vi sjedite na svojini guzicama i trpate se džemom i konjakom!" Porta je stavio prst na usta. "Nemojte tako glasno, gospodine." Pokazao je glavom prema vratima u podu. "Dolje je skrivenu cijela bojna ruskih fašista. A što se tiče konjaka", prezirno je šutnuo bocu, "to je bio loš trik, da se tako izrazim. Puna je tetra-klorida. Mogli smo se otrovati." Poručnik Ohlsen se namrštio, otišao do podnih vrata i čučnuo kuko bi ih pomnije pregledao. Legionar i Stari Un su ušli u prostoriju za njim, obojica pripremajući Molotovljeve koktele. "Ondje dolje?" upitao je Ohlsen. "U podrumima?" Okrenuo se prema Malenom. "U redu, otvori ih." "Što, ja?" s prezirom je prostenjao Maleni, i učinio korak natrag. "Ne, gospodine. Možda izgledam priprosto, ali nisam toliko glup! Tko otvori ta vrata dobit će gomilu petardi u lice!" "Ah, za ime božje!" otresito je rekao Legionar. Pridružio se Ohlsenu, sagnuo i uhvatio alku kojom se otvaralo vrata. "Evo, ide! Čuvajte se, vi kopilad!" Prije no što je imao priliku povući alku, djevojka se bacila na njega, vrišteći i srušivši ga na tlo. "Njet, njet, Maleno dijete unutra!" Legionar ju je nestrpljivo odgurnuo. Porta ju je zgrabio i odgurnuo na suprotnu stranu prostorije. "Odmakni se", rekao je Legionaru. "Pa nećeš valjda ubiti dijete? Mislio sam kako su prokleti Žabari gospoda, a ne djecoubojice!" "Jesi li dovršio?" upitao je Legionar hladno. "Ne, nisam", rekao je Porta. "Nisam niti približno gotov. Ja..." Poručnik Ohlsen se uspravio, blijed od ljutnje. "Začepite vas dvojica, nemamo cijeli dan da se motamo ovuda dok vi sjedite i raspravljate o etici! Ili oni ili mi, a moj je posao osigurati da to ne budemo mi!" Maleni, koji je sjedio na rubu stola i mahao nogama, počeo se zamišljeno češati svojom čeličnom žicom po bedru. "Gospodine", rekao je pun nade, "moram vam prijaviti da sam zadavio rusku mačku baš prije no što ste došli. Mogao sam zadaviti i ostale bez problema, da su samo došli ovamo i dopustili mi..." "Ne, zanimaju me mačke, ruske, niti neke druge!" Ohlsen se okrenuo i pokazao glavom prema ostatku desetine. "Pokrijte taj izlaz lakim strojnicama. Prvi čovjek koji iziđe s bilo kakvim komadom vatrenog oružja dobit će ono što ga ide. A ako bilo što pokušaju, naći će se na putu prema paklu i natrag." Brzim, odlučnim pokretom otvorio je vrata i povikao dolje u podrum: "U redu, sada možete izići. Jedan po jedan, s rukama iznad glave. Dajem vam pet minuta, a nakon toga možete očekivati neprilike..." Stajali smo uokolo i čekali. Prva se pojavila malena stara baba, a tanke su joj ruke drhtale iznad glave. Nakon nje izišlo je još pet žena. Jedna je u naručju nosila bebu. Stanka, a potom su stigli muškarci. Bilo ih je nekoliko, većinom mladih. Heide i Barcelona pretražili su svakoga od njih, a Maleni je zahtijevao da se njemu dopusti da pretraži žene, što je izazvalo novi napadaj bijesa poručnika Ohlsena, čija narav nikada nije bila blaga dok je Maleni bio u blizini. "Samo položi i jedan prst na bilo koju od njih i ubit ću te, velika lijenčino, tako mi boga, učinit ću to. Ima li ih dolje još?"

15

Rusi su svi ponosno odmahnuli glavama. Zurili smo u njih,ne baš posve sigurni trebamo li im vjerovati. Porta je bocnuo Malenog u rebra. "Zašto ne pokušaš zadaviti nekoga od njih? Na taj način ćemo barem doznati istinu." Maleni ga je, naravno, rado poslušao. Zakoračio je pred najbližeg Rusu i vješto mu omotao žicu oko vrata. Na trenutak je stisnuo žicu, a potom je otpustio. Porta se nasmiješio. i "U redu, tovariš. Sada znaš što ti slijedi ako nam slažeš, za ne? Ima li još koga ondje dolje ili nema?" Čovjek je odmahnuo glavom, iskolačenih očiju, a Adamova jabučica mu se mahnito pomicala gore-dolje. "Pusti ga!" povikao je poručnik Ohlsen. "Koliko puta moram ponoviti vama dvojici da neću podnositi ovakve stvari? Mi bismo trebali biti vojnici, za ime božje, a ne gestapovski gangsteri!" Naivno se okrenuo zarobljenicima. "U redu, sada nam recite istinu. Ima li, ili nema, još koga u podrumu?" Red glava u tišini je odgovorio negativno. "U redu, ubaci nekoliko Molotova dolje!" Legionar je slegnuo ramenima i pripremio se to i učiniti. U tom trenutku, jedna od žena glasno je povikala. "Njet, njet," Legionar je upitno podigao obrvu, okrenuvši se prema njoj. Šta je, ženo? Imaš nešto protiv toga da dignemo u zrak prazni i podrum?" Poručnik Ohlsen ponovno se sagnuo prema vratima. "Dobro, znamo da si tamo - zato lijepo iziđi u jednom komadu prije no što te raznesemo na komadiće." Dvojica mladića popela su se polako stepenicama. Legionar ih je pogledao i kimnuo. "Samo tri sekunde", rekao je tmurno. Toliko je nedostajalo." Barcelona je pretražio dvojicu mladića tražeći oružje, a poručnik Ohlsen strogo je promatrao Ruse. "Nadam se da su tu doista svi." Legionar i ja sišli smo u podrum. Čučali smo nekoliko trenutaka iza nekakvih bačvi, i budući da nismo ništa čuli, krenuli smo malo naprijed. Temeljito smo istražili podrum. Bio je prostran, ispod cijele kuće, i u njemu je bilo barem desetak mjesta u kojima se čovjek mogao skriti, ali nismo više nikoga pronašli. Kad smo se spremali vratiti natrag, iznenadni zvuk natjerao nas je da se okrenemo, a prsti su nam se nervozno trznuli na okidačima. Bio je to Maleni, sa osmijehom preko cijelog svog bedastoga lica. Samo sam došao vidjeti ima li još ženskih ovdje dolje", objasnio je nakon što je Legionaru i meni ponestalo psovki. "Mislio sam pomoći u potrazi za njima." Ne trebamo mi tvoju jebenu pomoć", prosiktao je Legionar. A u svakom slučaju, propustio si svoju priliku, podrum je prazan." Gurnuvši Malenog ispred sebe na stepenice, pridružili smo se ostalima. Porta je pronašao novi sanduk boca, i oprezno je kušao sadržaj svake od njih. "Votka?" zapitkivao je Ruse. "Nix votka?" Zurili su u njega, tihi i ozbiljni. "Jeste li sve pretražili?" upitao je poručnik. "U redu, idemo." Izišao je van sa ostatkom desetine, ostavivši nas iza s Rusima. Primijetio sam kako Heide skupljenih očiju zuri u dvojicu mladića koji su se posljednji pojavili iz podruma. Barcelona i Porta su također bili opčinjeni njima. "Što je?" upitao sam. "Ova dvojica -" Barcelona je pogledao prema njima. "Nisu baš djeca. To su profesionalci, a ako nisu, pojest ću vlastiti šešir." I ja sam ih pogledao. "Dezerteri?" upitao sam. "Dezerteri malo sutra!" Barcelona je s prezirom pljunuo na pod. "Znam ja takve poput njih. Već sam ih mnogo do sada vidio. Na samo dva se mjesta može pronaći štakore poput ovih: u NKVD ili u SS-u. A iz te dvije skupine nitko ne dezertira." "I što onda oni rade ovdje?" "To je ono što bih i ja volio znati." Maleni se pojavio sa svojom čeličnom žicom. "Da ih dokrajčim?" upitao je sa svojim uobičajenim žarom. Poručnik Ohlsen se u tom trenutku vratio natrag. Sumnjičavo je pogledao Malenog. "Sto se ovdje događa?"

16

Barcelona se okrenuo prema Porti. "Pitaj ih na ruskom", predložio je. "Znaš ga bolje nego ja." "Feldwebelu Blom!" Poručnik je došao do nas. "Tko je ovdje zapovjednik? Vi ili ja? Ako treba nekoga ispitivati, onda ču ja to zapovjediti. Do tada biste mogli biti ljubazni i ostaviti te ljude na miru." "Da, gospodine", protisnuo je Barcelona kroz zube. Porta je s gađenjem slegnuo ramenima, uzeo svoju pušku i izišao za nama iz prostorije. Na vratima se okrenuo kako bi prijeteći pogledao dvojicu momaka. "Ovoga ste se puta izvukli, prijatelji, ali nemojte nas ponovno izazvati - u svakom slučaju, ne kada ja budem prisutan, može?" Zurili su u njega, ne trepćući Porta se iznenada nasmijao. "Reći ću vam nešto", rekao je. "Možete zahvaliti svojoj sretnoj zvijezdi što je časnik s nama. Mislim kako on zapravo ne shvaća o čemu se radi u ovome ratu - ali mi shvaćamo, vi i ja. Ponimaite, tovariši?" Vani smo se postrojili, u kolonu po jedan, iza poručnika Ohlsena. "Kamo je dovraga Maleni nestao?" upitao je Stari Un kada smo krenuli. "I Legionar? Kamo su dovraga nestali?" Nitko nije znao. Posljednji put kad smo ih vidjeli, još su bili u kući. Sa zloslutnim predosjećajem, Stari Un je podnio izvješće • Ohlsenu, koji je nakon toga dugo i glasno psovao rječnikom koji nipošto nije pristajao jednom časniku. "Za ime Isusovo! Zar nemaš nikakvu kontrolu nad svojom desetinom, Beier? Uzmi nekoliko ljudi i vratite se potražiti ih. I nemojte da to potraje cijeli dan, već smo ionako izgubili dosta vremena. Ne namjeravam vas čekali, pa ćete nas morati sustići." Stari Un poveo nas je natrag do gazdinstva. "Sigurno su dolje u podrumu, pijani kao klade", rekao je Heide ogorčeno. "Ako su otkrili tajnu zalihu rakije, a nisu mi to rekli, vraški će mi platiti za to", zaprijetio je Porta. Upravo prije no što smo stigli do kuće, bili smo zaustavljeni tihim upozoravajućim zviždukom. Iz sjene se pojavio Legionar. "Dovraga, kamo ste nestali?" ljutito je rekao Stari Un. "Gdje je ona druga budala?" "U lovu", rekao je Legionar uz cerek. "Naša dvojica drugova prijeko su nas htjeli iznenaditi, pa ih držimo na oku." "U lovu?" ponovio je Stari Un razdražljivo. "Prokletstvo, što lovi? Ako samo i položi svoju ruku na neku od tih žena..." Odgurnuo je Legionara i krenuo prema kući, ali Legionar ga je povukao natrag. "Ne bih išao tamo da sam na tvom mjestu. Za nekoliko trenutaka bi moglo postati prilično vruće." Tek što je izgovorio te riječi, nekakav je predmet poletio zrakom točno prema nama. Barcelona je reagirao na vrijeme, uhvatio ga u padu i bacio natrag. Začula se eksplozija, a potom smo ugledali bljesak. "Amateri", rekao je Barcelona hladno. "Ne znaju niti baciti bombu!" Začuli smo i Malenog. Negdje u blizini, u tami raslinja, odvijala se žestoka borba. Čule su se glasne psovke na njemačkom i ruskom. Zvuk lomljave grančica, i udaraca čelika o čelik. Netko je krkljao i gušio se. A potom tišina. Stajali smo čekajući. "Ovaj je gotov", rekao je Maleni, nakratko se pojavivši prije no što je ponovno veselo nestao u tami. Potom se začuo zvuk koraka u bijegu, pa hitac. "Što se događa?" bijesno je upitao Heide. "Najbolje bi bilo da se vratimo i provjerimo - raširite se i pazite kamo stajete", zapovjedio je Stari Un. U grmlju smo se spotaknuli o leš. Porta je kleknuo kako bi ga pregledao. "Zadavljen", kratko je rekao. Bio je to jedan od dvojice mladih Rusa. Pokraj njega je bila vreća bombi. Dovoljno da izbriše cijelu satniju. "Bile su namijenjene nama, pretpostavljam - dobro da ste ostali iza nas", složio se Stari Un. "Iako", dodao je, "to nikako ne opravdava vaše ponašanje. Poručnik je bijesan i ne krivim ga zbog toga."

17

Legionar se nadmoćno nasmiješio. "Poručnici! Kao da oni sve znaju! Da sam se u životu oslanjao na poručnike, sumnjam da bih sada još bio ovdje." "Sve u svemu", rekao sam Barceloni, "izgleda kako si bio u pravu kada si rekao da su oni mladci iz NKVD." i "Naravno da sam bio u pravu", rekao je kratko. "Dugo sam već u ratu. Naučio sam neke stvari." "A kao što je on rekao", dodao je Porta, pokazujući palcem prema Legionaru, "poručnici nemaju baš sve odgovore. Niti približno." Stajali smo u tišini neko vrijeme, naprežući uši u tami, ali nismo čuli nikakvog zvuka iz smjera u kojem je nestao Maleni. Potom se Stari Un okrenuo prema Legionaru s pitanjem koje ga je očigledno mučilo već neko vrijeme. "Kako si saznao što namjeravaju?" "Tko? Oni NKVD-ovci?" Legionar je slegnuo ramenima. "Djevojka nam je rekla. Prije no što smo krenuli." Stari Un stisnuo je oči. "Ona ti je rekla?" "Baš kao što sam i rekao - ona nam je rekla." "Zašto? Zbog čega je to napravila? Zašto je izdala vlastite sunarodnjake?" Legionar je samo hladno podigao obrvu u lice Staroga Una koji je očito imao svoje sumnje. "Znaš, nisam je niti pitao - mogu jedino pretpostaviti da joj se nisu svidjeli. Nisu bili baš lijepi." Porta se cinično nasmijao. "Puno je vjerojatnije da si joj uperio pištolj u glavu!" "Moguće je", složio se Legionar bez pogovora. "Samo što u ovom slučaju to nije bilo potrebno. Sama mi je ponudila tu informaciju." "Zasigurno je luda", rekao sam. "Ako njeni to saznaju, gotovu je." "To je njezin problem", rekao je Legionar nezainteresirano. Začuo se zvuk teških koraka i duboko disanje negdje iza nas, pa smo istoga trenutka pripremili puške, zureći u tamu i iščekujući bog zna što da se baci na nas - krdo divljih životinja ili u najmanju ruku neprijateljski vod - no bio je to samo Maleni. "Govnar mi je pobjegao! Ove jebene jele bi mogle skriti cijelu jebenu pukovniju i nitko ih ne bi mogao pronaći. No, oteo sam mu pištolj. Poprilično sam siguran da sam ga pogodio, ali svejedno mi je klisnuo." Stari Un uzeo je pištolj od Malenog i zamišljeno ga odvagnuo u ruci. "Nagan, ha? Ako po ničemu drugom, po tom možemo vidjeti daje iz NKVD." "Upravo kao što smo i rekli na početku", rekao je Porta s gađenjem. "Da nas časnici slušaju samo malo više, ovaj jebeni rat bi već mogao biti gotov." Stari Un je vratio Nagan Malenom, pa smo umorno krenuli kroz noć kako bismo se pridružili ostatku satnije. Barcelona je neprestano pričao o djevojci. Očito je bio zabrinut za nju; u tom trenutku, mislim kako nitko od nas nije bio sklon vjerovati Legionarevoj priči o tome kako mu je dragovoljno ono rekla. Zvučalo je posve nevjerojatno; ja sam osobno bio poprilično siguran da joj je Maleni zaprijetio svojom smrtonosnom čeličnom žicom. "Zašto je niste poveli sa sobom?" upitao je Barcelona. "Prokleto dobro znate što će joj oni gadovi učiniti kada saznaju. Vidjeli ste kako se oni ponašaju prema ljudima." "To nije naš problem", rekao je Stari Un. "Mi smo samo ovdje kako bismo se borili u ratu, a ne glumili njegovatelje izdajica." "Ne slažem se", rekao je Barcelona žustro. "Plaćeni izdajice su jedno. Ljudi koji su prisiljeni biti izdajicama su nešto posve drugo. Prisloni nekome pištolj na glavu i..." "Prestanite s tim", rekao je Legionar. "Po posljednji put vam govorim, nitko je nije prisilio da progovori. Sama je to odabrala. Svojom slobodnom voljom. Ono zavijajuće derište koje su imali ondje - njeno je. A znate tko mu je otac? Satnik iz prokletog SS-a! Takva je ona kurva!" "Vjerojatno ju je silovao", rekao je Barcelona. "Nije me uopće briga što joj je učinio", rekao je Legionar hladno. "Sve što znam jest da je ona, prema svojim vlastitim riječima, imala pune ruke posla otkucavajući svoje vlastite ljude

18

lijevo, desno i po prokletoj sredini kad god joj se za to ukazala prilika. Sama nam je to rekla. Čini se kako ona misli kako joj je to nekakva životna misija. A u mojoj knjižici, to je izdaja, a bilo koji izdajica se može nositi k vragu što se mene tiče, na čijoj god strani bio." "Bila", rekao je Barcelona. "Bila, bio, ili jebeno bilo", rekao je Legionar. "Sve je to meni isto." "Vjerojatno misli kako je zaljubljena u toga gada." "Kriste svemogući, prije dvije sekunde si rekao da ju je silovao!" "Svejedno, drolja je", rekao je Maleni kao zaključak, "i nije me briga što će se dogoditi s njom. Ocinkala je i vlastitu majku, tako nam je rekla. Otpremila ju je u Sibir, samo zato što je ukrala svinjski but. Ubio bih je na licu mjesta, ali imali smo mnogo važnije stvari o kojima smo morali voditi računa." Sada je bilo očigledno da je djevojka ipak dragovoljno dala onu informaciju. Maleni bi bio posljednji koji bi skrivao najnoviji uspjeh postignut njegovom čeličnom žicom, a Legionar ne bi imao nikakva razloga skrivati da je istina bila izvučena iz nje silom. Nikada nije bio tašt, ali mogao je biti nemilosrdan kada je to bilo potrebno, što nikada ne bi tajio. Tako sam i ja sada bio sklon povjerovati njegovoj priči, i ne brinuti se o tome što se dogodilo djevojci. Barcelona je nastavio naklapati o tome, mislim jednostavno iz inata. "Ona nema nikakvih izgleda", rekao je. "Sredit će je za trenutak. Jeste li ikada vidjeli što rade izdajicama u ovom dijelu svijeta? Oni su samo napola civilizirani, ti ljudi ovdje. Oni..." "Poštedi nas detalja", rekao je Stari Un. "Može?" Stege se iznenada nasmijao; gorko i zamišljeno. "Neprijatelj cijeni izdaju, ali prezire izdajice. Schiller je izgleda bio posve u pravu." "Schiller?" rekao je Porta tupo. "Kakve on veze ima s ovime? On je mrtav, zar ne?" "Odavno", rekao je Stege. "Umro je još prije no što si se ti rodio..." "Trebali ste vidjeti kako mu je jezik izišao iz usta", rekao je Maleni hvalisavo. Okrenuli smo se prema njemu, razmatrajući ovu zapanjujuću primjedbu vezanu za Schillera. Nije to bila, naravno; Maleni je samo ponovno proživljavao svoj najnoviji trenutak slave sa čeličnom žicom, kada je zadavio čovjeka iz NKVD -a. "Ruke mi je stavio oko vrata, ali bio sam previše snažan za njega. Nije rekao niti riječi. Samo je krkljao i proizvodio čudne z/vukove. To uvijek rade kada jako stisnete. Oni..." "Isuse Kriste!" rekao je Heide. "To je jedino za što živiš - seks i davljenje!" "Svakome ono što voli", rekao je Maleni pompozno. "Ovdje smo kako bismo ubijali, a ja to činim na način koji mi se najviše sviđa. Priznajte", rekao je tonom stručnjaka koji je spriječio bilo kakve pokušaje protivljenja, "svatko ima svoj omiljeni način da to učini." Bila je to istina, pretpostavljam. Svatko od nas imao je svoju omiljenu metodu. Legionar je bio odan nožu, dok je Porta bio stručnjak s puškom. Heide se volio poigravati bacačima plamena, dok su mene smatrali majstorom za ručne bombe. Maleni je jednostavno volio daviti ljude... Vrane su se usprotivile kada smo naišli i prekinuli ih u gozbi. Smjestile su se u jednom velikom crnom oblaku na leševima, i kada je Porta zapucao između njih razdraženo su uzletjele, u kratkom trenutku panike kružeći iznad naših glava, a potom odletjele do obližnjih stabala, odakle su nam uputile glasan graktavi protest. Samo je jedna zaostala, zaplela se u nečiju utrobu i nije se mogla osloboditi. Heide ju je ubio. Odvukli smo tijela unutra i stavili ih na hrpe. Poručnik Ohlsen došao je pogledati kako smo obavili posao i počeo nas psovati. Ustrajao je na tome da ih posložimo vani, u uredne redove, jedno pokraj drugoga. "Neki ljudi", rekao je Heide Barceloni, "su malo previše sitničavi u pogledu nekih stvari." Gunđajući, posložili smo tijela kako je poručnik htio. Što se tiče časnika koji su bili ubijeni u krevetima, izvaljeni na leđima u svilenim pidžamama i prerezanih vratova, ostavili smo ih da trunu ondje gdje su se i nalazili. Tamne

19

krvave mrlje uprljale su pod, a muhe su se već skupile u rojevima. U jednoj je sobi još uvijek bio uključen radio. Tugaljivi glas je pjevao "Liebling, sollen wir traurig oder gliicklich seinl" ("Dragi, hoćemo li biti tužni ili sretni?") Razlili smo benzin po cijeloj vojarni i povukli se. Kada smo se našli vani na sigurnoj udaljenosti, Barcelona i ja bacili smo šest ručnih bombi kroz prozore. S druge strane brda, začuo se pijani pjev veselih ruskih jedinica: Jesli zavtra vojna, jesli zavtra pohod, Jesli zavtra sila nagryanet, Kak odin čelovjek vjes sovjetsky narod Liubimuju rodinu vstanet. (Ako sutra počne rat, ako sutra krene pohod, Ako će sutra sila nagrnuti, Ko jedan će čovjek cijeli sovjetski narod Voljenu domovinu braniti.) Stari Un pogledao je u njihovom smjeru, preko brda u maglovite daljine, a potom natrag prema gorućoj vojarni i njezinim ubijenim ljudima. "Pa, eto ga", rekao je. "To je njihov rat, kojemu se toliko vesele."

2. SPECIJALNA MISIJA Sustigli smo ostatak satnije u borovoj šumici. Poručnik Ohlsen sve u svemu nije bio baš oduševljen našim dugim izbivanjem, i prošlo je neko vrijeme prije no što se ponovno mogao izražavati rijčnikom koji nije izazivao nalete crvenila u naše obraze. Tijekom sljedećih nekoliko dana imali smo nekoliko okršaja sa skupinama ruskih pljačkaša, i pri tom smo izgubili dvanaestoricu ljudi. Sada smo već postali poprilično stručni u gerilskom ratovanju. Sa sobom smo imali šestoricu zarobljenika, poručnika i petoricu pješaka. Poručnik je tečno govorio njemački, i marširao je s poručnikom Ohlsenom na čelu satnije, privremeno zaboravivši na sve nesuglasice. Kako bismo nadoknadili to što smo morali sa sobom vući i zarobljenike, natjerali smo dvojicu pješaka da nose kotao u kojem je bio naš fermentirani alkohol. Bilo je rano ujutro - za promjenu, sijalo je sunce - kada smo ugledali alpsku kućicu, planinsku kolibu s balkonom koji se protezao oko cijele kućice i dvojicom njemačkih pješaka koji su stražarili na ulazu. Dok smo joj se približavali, izišla su dvojica časnika i stajala čekajući nas. Jedan od njih, stariji, bio je pukovnik i imao je smiješni monokl koji je neprestano bljeskao na suncu. Podigao je ruku na pokroviteljski pozdrav poručniku Ohlsenu, a dok smo se mi približavali, promatrao nas je s visine. "Dakle, napokon ste stigli - već vas neko vrijeme očekujem. Ne tražim pojačanja ako mi doista ne trebaju - a kada mi trebaju, očekujem da stignu odmah." Njegov je monokl zurio niz našu vrstu, prezirno se presijavajući. "Hm, vaši ljudi izgledaju kao vrlo iskusna skupina - nadam se kako se moje povjerenje neće pokazali lažnom nadom." Skinuo je monokl, dahnuo na njega, uglancao ga, namjestio natrag na oko i obratio nam se preko Ohlsenovog ramena. "Samo da se zna, hoću da vam od početka bude jasno kako u ovom kraju vrlo inzistiramo na disciplini. Ne znam na što ste se vi momci naviknuli ranije, ali sada kada ste ovdje možete početi savijati svoje mišiće. Hm!" Kimnuo je glavom, očigledno zadovoljan što nam je dao nešto na znanje, pa se okrenuo natrag prema Ohlsenu. "Dopustite mi da se predstavim: Pukovnik von Vergil. Ovdje ja zapovijedam." Poručnik Ohlsen mu je salutirao. "Poslao sam po pojačanja prije nekoliko dana. Očekivao sam da ćete stići puno ranije. Međutim, sada kad ste stigli, već ću vas ja nekako iskoristiti. Ondje, na onu stranu, na rubu šume. Brdo 738. Neprijatelj je ondje vrlo uposlen posljednjih nekoliko dana. Lijevo krilo moje bojne pronaći ćete u blizini. Pobrinite se da uspostavite dobre linije za komunikaciju." "Gospodine.", Poručnik Ohlsen ponovno je salutirao, s dva prsta naslonjena na šljem. Pukovnik je otvorio oko i ispustio monokl. "Zar to nazivate propisnim pozdravom, poručnice?" Ohlsen je stao u stav pozor. Lupio je petama i elegantno podigao jednu ruku.

20

Pukovnik je kimnuo i progunđao nešto što je trebalo zvučati kao odobravanje. "Tako je već bolje. Ovdje ne toleriramo površnost, znate. Ovo je pruska pješačka bojna. Znamo što je što, i održavamo najviše standarde. Sve dok ste pod mojim zapovjedništvom, i od vas ću očekivati isto." Prekrižio je ruke na leđima i nagnuo se naprijed, mršteći se. "Kakvo ste ovo strano smeće doveli sa sobom?" "Ruske zarobljenike, gospodine. Jednog poručnika i pet vojnika." "Objesite ih. Ovakvo smeće ne držimo ovdje." Nastao je trenutak tišine. Vidio sam kako poručnik Ohlsen ima problema s gutanjem. "Jeste li rekli - objesite ih, gospodine?" "Naravno da sam rekao da ih objesite! Sto je s vama, čovječe? Jeste li malo spori ili...?" Pukovnik se okrenuo na peti i odšetao natrag u kuću. Poručnik Ohlsen slijedio ga je pogledom, tmurnog izraza lica. Svi smo znali pukovnikov tip: manijak sa Željeznim križem, bez ikakvih misli u glavi osim onih o osobnoj slavi i počastima. Ruski poručnik upitno je pogledao Ohlsena. "I što će sada biti?" promrmljao je. "Hoćemo li biti obješeni?" "Ne ako ja tu mogu nešto učiniti!" ljutito je rekao Ohlsen. "Radije bih stajao i gledao kako ta budala visi!" Prozor na prvom katu naglo je otvorio jedan dočasnik, i upravo je spomenuta budala provirila van. "Još samo jedno, poručnice; jedna riječ upozorenja prije no što zauzmete svoje položaje: kada ja nešto naredim, očekujem da se to smjesta izvrši. Vjerujem da sam bio jasan!" "Kučkin sin", promrmljao je Porta. "Samo nam je to još trebalo. Prokleti pruski luđak..." Poručnik Ohlsen ljutito se okrenuo prema njemu. "Molim te lijepo. Nema potrebe još više pogoršavati ovu situaciju." Pukovnikov pobočnik, mladi poručnik ružičasta lica, pojavio se na vratima s naredbom od pukovnika da smjesta zauzmemo dodijeljen nam položaj - i da to učinimo strogo se pridržavajući pravilnika. Štogod to značilo. Nakon toliko godina borbi na bojištu, sami smo napisali svoj pravilnik. Stigli smo do brda 738 i počeli se ukopavati. Zemlja je bila tvrda, ali susretali smo se već i s tvrdom, a i to je bilo bolje od neprestanog pješačenja preko neprijateljem krcatog teritorija. Maleni i Porta radili su pjevajući. Doimali su se pretjerano veselima. "Sigurno su se bacili na onu prokletu rakiju", rekao je Heide sumnjičavo. Poručnici Ohlsen i Spat su sjedili u zemunici s ruskim časnikom, razgovarajući užurbanim, tihim glasovima. Barcelona se nasmijao. "Kladim se da govore Rusu vremena polaska lokalnih vlakova!" "Pa što?" upitao je Stege ljutito. "Ohlsen nije jedan od onih koji će vješati zarobljenike samo zato što im tako naredi jedan pruski patološki slučaj. On će se pobrinuti da se sretno izvuku." "Isuse Kriste!" rekao je Heide s nevjericom. "Pa neće valjda pustiti tu gamad?" "A što mu drugo preostaje?" rekao je Barcelona. "Ako se sutra u ovo vrijeme još budu nalazili ovdje, stari luđak će ih sam objesiti - a poručnik će skupa s njima." "Tako mu i treba", izjavio je Heide uobraženo. "Trebao bi izvršavati zapovijedi nadređenog Časnika. Zbog toga je ovdje. U svakom slučaju, ne slažem se s tom glupošću uzimanja zarobljenika. Kakav je smisao toga, osim ako ne trebamo nešto od njih? A kada to i dobijemo, treba jednostavno ubiti te gadove. Zarobljenici su samo gnjavaža. Možda si primijetio", dodao je samodopadno, "da ja nikada ne uzimam zarobljenike." "Zvuči posve dobro sada dok sjediš ovdje u svom rovu", složio se Barcelona, "ali možeš se kladiti da bi pjevao drugačiju pjesmu da si u ruskim rukama."

21

"Da mi se to ikada dogodi," rekao je Heide dostojanstveno, "podnio bih sve što mi se dogodi. A kada bi me zadržali kao zarobljenika, umjesto da me ubiju, mislio bih o njima da su budale. No, upamti jednu stvar, ja nikada ne namjeravam pasti Rusima u ruke." "Pun si priča"', rugao mu se Barcelona. "Slušaj", Heide se ljutito okrenuo prema njemu. "Koliko sam dugo ja u jebenoj vojsci? Devet godina! I za sve to vrijeme, niti jednom nisam bio uhvaćen - a znate zašto? Zato što sam prokleto dobar vojnik, bolji no što bi vi ostali mogli postati za milijun godina!" Izazivački se okrenuo prema njima. "Ja se ponašam prema propisima, u redu? Imam zapeglani šav na hlačama, baš kako to piše u knjizi, u redu? Imam propisani čvor na kravati, imam razdjeljak u kosi -" Tako mi bog pomogao, čak je skinuo šljem kako bi nam ga pokazao! "U vezi mene ili moje uniforme nema niti jedne stvari koja nije u skladu s propisima. Hajde, smijte se, ali ako ne počnete dobro, nećete nikada postati dobrim vojnikom. A kada sam odlučio prijaviti se u vojsku, odlučio sam učiniti to kako valja. I jesam, od samoga početka. I nije me briga za što se navodno borimo, radim samo ono što mi se kaže - ubio bih i svoju jebenu baku kada bi mi to netko zapovjedio. Ja sam vojnik jer volim biti vojnikom, a želim biti dobar u onome što volim raditi." Na trenutak je nastala tišina. "Doista ne vidim kakve sve ovo ima veze s uzimanjem zarobljenika", komentirao je Stege. "Isuse, koliko glup možeš biti?" s gađenjem je upitao Heide. "I ti si mi neki student! Slušaj," nagnuo se prema naprijed, "nikada nisam išao u srednju školu. Ništa sličnoga, znaš? Ali, vjeruj mi, znam što radim i znam kamo idem. A sigurno je to da nikada ne treba uzimati zarobljenike. Što misliš, kako sam uspio preživjeti ovako dugo? Zašto sam postao dočasnikom nakon samo pet mjeseci, dok si ti još uvijek samo običan vojnik nakon četiri godine? Zašto se događa to da gotovo nitko od studenata ne postane časnikom - dok ću ja postati časnikom u rekordnom roku, čim rat završi i budem mogao započeti svoju obuku? Zašto..." "Joj, ne znam", rekao je Stege, kojemu je već postalo dosadno. "Mogu ti reći da si posve u pravu." "Naravno da jesam! Ne treba mi neko dijete poput tebe da mi kaže kako sam u pravu." Heide je sjeo, zadovoljan. "Neću dopustili onim ruskim gadovima da se odavde izvuku živi, to je sigurno." Stege je ponovno pokazao glavom. "Samo ih dotakni, i smjesta idem poručniku Ohlsenu!" "Usudi se! Samo se usudi, i vidi što će ti se dogoditi!" izazivao ga je Heide. "On si ne može priuštiti da stavi i jedan prst na mene!" Stege ga je promatrao s prezirom. "Jedino što imam za reći jest hvala bogu što ja nisam uzoran vojnik." "Daj, nosi se!" Heide se okrenuo od njega. Upravo smo završili s kopanjem kada je prva granata pala pokraj nas. Čuli smo poznati fijučući zvuk dok je padala prema tlu negdje u našoj blizini, a potom krike čovjeka u agoniji, nakon čega je jedan od novaka iskočio iz svoje rupe i pao potrbuške na tlo. "Pogođen sam!" povikao je na sav glas. Dvojica njegovih kolega izišla su za njim. Uzeli su ga između sebe i otrčali s njim iza linija, dalje od opasnosti. Barcelona je napravio grimasu dok ih je promatrao. "Ne brini, stari, odnijet će te oni odavde koliko god ih noge nosile - tisućama kilometara daleko, do najudaljenije bolnice koju budu mogli pronaći..." "Početnička sreća", promrmljao je Heide kiselo. "Nemaju pojma što bi učinili sa strojnicom, ali samo im daj ranjenika da ga odnesu i nestanu u vidu magle. Nije im dugo trebalo da to nauče, Ktirne?" Na dnu zemunice postavili smo svoj kotao, čvrsto osiguravši poklopac hrpom kamenja kako ništa osim izravnog pogotka ne bi moglo oštetiti našu dragocjenu tekućinu. Sada je već gotovo bila noć. Mjesec je bio skriven sagom oblaka, a nebo je bilo baršunasto i tamnocrno.

22

"Bože, tako je tiho", promrmljao je Stari Un. "Da nisam već tako dugo u igri, gotovo bih pao u iskušenje da se prošetam do vrha i vidim što se događa." Začuli smo kako je u daljini zalajao pas. "Gdje su dovraga ti Rusi?" upitao je Barcelona. Stari Un pokazao je prema borovim stablima, koja su stajala ukočena i ravna poput stražara. "Tamo, u svojim rovovima - pitaju se zašto je tako tiho i što mi to dovraga namjeravamo." "Pa, ja bih volio da se pojave i bore", progunđao je Heide. "Čovjeka ništa ne može tako izludjeti kao tišina." Smijeh od kojega se ledila krv u žilama iznenada se začuo kroz noć, ali bio je to samo Porta, koji je varao s Malenim na kartama nekoliko metara dalje. Negdje na drugoj strani zaštektala je strojnica. Jedan od naših odgovorio je s nekoliko melankoličnih salvi. Dok smo promatrali, iza borovih stabala more plamena pojurilo je naprijed, poskakujući prema nebu val za valom, a svakom je prethodila bučna eksplozija. Činilo se kao da i same planine podrhtavaju. "Raketne baterije", primijetio je Stari Un. "Sve dok se ne približe..." Ponovno smo začuli štektanje strojnice poput laveža psa čuvara. U tami noći, negdje prema sjeveru, niz svjetlećih raketa rasparao je nebo. Usred svega toga, stigao je pukovnikov kurir. Trčao je punom brzinom, crven u licu i vičući poput luđaka: "Poruka za petu satniju! Poruka za petu satniju!" Poručnik Ohlsen bijesno mu je prišao. "Tiše malo, ti luđače! Cijelo bojište će nestati u moru plamena ako ti ovako nastaviš!" "Da, gospodine. Oprostite, gospodine. Ali ovo je vrlo važna poruka, gospodine. Pukovnik vas želi smjesta vidjeti kako biste mu podnijeli izvješće i kako bi vam izdao nova naređenja." "Za ime božje...!" Poručnik se okrenuo u stranu, nešto mrmljajući. Kurir je neko vrijeme zbunjeno stajao. Imao je glatko, izribano lice, uniformu bez mrlja i odisao je zanimljivom nevinošću. Porta ga je nekoliko puta pomno promotrio. "Odakle je ta tvoja opravica?" "Iz Breslaua", ponosno je odgovorio. "Četrdeset i deveta pješačka." I ružičasto je lice pogledalo upitno prema Porti u njegovoj rupi. Porta se nasmijao jednim od svojih sotonskih smiješaka. "Ti si još jedan od onih koji čeznu za odlikovanjima, ha? No, idi i zaradi svoj Željezni križ, samo naprijed, pronaći ćeš ga već negdje u hrpi govana!" Zapanjen - nije niti čudno što je bio, ne znajući Portu - kurir se okrenuo i otrčao natrag pukovniku. Planine su ponovno zadrhtale, kao da ih je potresla nekakva duboka unutrašnja agonija. Nizovi plavih i crvenih hitaca proparali su nebo. Činilo se kako je krajolik kilometrima uokolo okupan morem vječne vatre, pa smo zaštitili oči pred odbljeskom i pognuli se dublje u svojim rupama. Na trenutak su Rusi podnosili teret, ali niti nama nije baš bilo bajno. "Isuse Kriste!" stenjao je Heide, drhtavom nadlanicom obrisavši čelo. "Ne znam što te Dol3 baterije čine Rusima, ali mene posve sigurno na smrt plaše. Pola vremena mi se čini kako ti glupani ne znaju u kojem smjeru okrenuti te šugave stvari..." "Pazi!" povikao je Steiner. "Rusi se pridružuju!" Gotovo i prije no što je dovršio rečenicu, tlo se počelo povijati i tresti kada su se teški ruski topovi pridružili bombardiranju. Skupili smo se u svojim rupama, poput pasa ostavljenih na zimskoj noći, rukama štiteći šljemove. Kroz poluotvorene oči ugledao sam kako se vatreni zid uzdiže iza nas kada su se prizemljile 120 milimetarske granate s ruskih linija i toplotni udar zraka prošao preko mene. A tada je iznenada - tako iznenada da sam osjetio šok - nastupilo zatišje. Baražna vatra je prestala i nije se moglo čuti niti zvuka. Oni od nas koji su sve to već i ranije prolazili ostali su zgureni u svojim rupama, ali nekoliko je novajlija neoprezno podiglo kako bi vidjeli što se 3

Skraćeni izraz za Dora baterije - raketne baterije s dvanaest topova (nap. prev.)

23

događa. Poručnik Spat povikao je iz rupe: "Glave dolje, vi proklete budale!" za neke od njih bilo je prekasno, jer čim je nastupila tišina, niz eksplozija se osuo po nama. Uznemirujuće blizu u odnosi na prethodnu salvu - točno pred ulaznim vratima. "Treća sreća", čuo sam Barcelonu kako mrmlja. "Sljedeći će put točno naciljati." Osjećao sam kako je najvjerojatnije u pravu. Nisu nas mogli vječno promašivati. Sreća se morala i njima nasmiješiti. "Imaju snajper negdje u onim borovima", rekao je Steiner. Tijekom drugog zatišja, izložio se opasnosti izvirivši nekoliko centimetara iz svoje rupe i povikavši Porti: "Hej, Porta! Skini tog gada, pa ćemo možda imati malo mira!" "Pokušat ću", rekao je Porta. "Sve za tišinu - kada bih samo mogao ugledati tog kretena." Ispuzao je iz svoje rupe i pomaknuo se naprijed, ispruživši se po tlu svom dužinom i pretražujući borovu šumicu infracrvenim nišanom svoje puške. "Mogao bih i ja pokušati", rekao je Maleni, izvukavši svoj komad čelične žice iz džepa i krenuvši iz svoje rupe. "Mogao bih ga dohvatiti, kladim se. Samo da mu ovo omotam oko vrata i mi ćemo..." "Vrati se natrag!" prosiktao je poručnik Spat. Točno na vrijeme. Kako se Maleni vratio natrag u svoju rupu, bila je ispaljena nova salva. Spustila se između naših rovova, a od nekud su se začuli uobičajeni vrisci i jauci stravično ozlijeđenih ljudi. "To je to", rekao je Barcelona. "Neki jadnici su otegli papke - možda će nas sada ostaviti na miru." "Naravno, sve dok mi ponovno ne započnemo s onim smrdljivim Dol" rekao je Heide ogorčeno. Legionar se izmigoljio kako bi se pridružio Porti. Svojim izoštrenim vidom uočio je pokret između borovih stabala, pa je ispružio ruku i bocnuo Portu u rebra. "Eno ga - upravo se spušta -vidiš li ga? Desno od onog prokleto velikog stabla ondje. Dobro gledaj, ili ćeš ga promašiti!" Porta je oslonio pušku o rame i očajnički zurio kroz nišan. "Gdje, zaboga? Ne vidim ga..." "Gledaj, vidiš ono veliko stablo? Koje viri iznad svih ostalih stabala? Tri prsta desno..." "Imam ga!" Porta je pobjedonosno podigao palac. "Da, sada dobro vidim toga gada - upravo se spušta - ništa ne sumnja - jadnik ima Staljinovo odlikovanje na grudima! Možeš li to vjerovati? Prokleto Staljinovo odlikovanje..." "Proklet bio, prestani brbljati i baci se na posao!" prosiktao je Legionar kroz zube. "U redu, u redu, nemoj paničariti", rekao je Porta smireno. "Imam još posve dovoljno vremena. Samo još jedan korak..." Dok je to govorio, prstom je obuhvatio okidač. Začuo se samo jedan kratak, glasan hitac, i snajperist se srušio dolje u šumu bez pola glave. Legionar je kimnuo glavom. "Dobro. Daj mi svoju knjižicu da pribilježimo." Porta mu je pružio jednu od malenih žutih bilježnica koje su nosili svi snajperisti u vojsci u svrhu bilježenja svojih uspjeha. Legionar je pribilježio Portin najnoviji uspjeh i prelistao prethodne stranice. "Nije loše", komentirao je. "Ja sam ih sredio jednako toliko svojom žicom", rekao je Maleni zavidno. "A za to je potrebno mnogo više hrabrosti, samo da vam kažem. Nije to samo sjedenje i piljenje jednim okom kroz nišan - moraš biti ondje na licu mjesta, u neposrednoj blizini -" Agresivno je kimnuo prema Legionaru, a potom se, iznenada zabavljen nekom mišlju, ponovno okrenuo prema Porti. "Hej, a što je s njegovim zubima?" "Nisam ih vidio", rekao je Porta sa žaljenjem. "Gad se uopće nije nasmiješio. Zašto ne bismo otišli i pogledali ga? Pola-pola?" Malenoga nije trebalo dva puta pozivati. Otpuzali su do borove šumice, riskirajući svoje živote zbog nekoliko zlatnih plombi.

24

Poručnik Ohlsen je također iskoristio prigodu kako bi protegnuo noge. "Preuzmi na trenutak, hoćeš li?" rekao je Spatu. "Idem vidjeti što želi ona baba od pukovnika. Brzo ću se vratiti." Trkom je otišao iz rova, prema razmjernoj sigurnosti pošumljenog područja u kojem je pukovnik imao svoj stožer. Neka je strojnica počela ispaljivati neprekidni niz svjetlećih projektila, ali topnik očigledno nije bio previše stručan, pa su hici bili prekratki, i bezopasno su prizemljivali nešto dalje. To je bilo sve za taj put. Ostatak nam nije bio namijenjen još neko vrijeme dugo nakon povratka poručnika Ohlsena. Kada je on dašćući stigao do kućice, pukovnik nije htio da ga se ometa, ali na posljetku je pristao poslušati Ohlsenovo izvješće, koje je sam hitno zatražio nešto ranije. Sedmorica časnika koji su bili s njim, slušali su s jednakim nedostatkom interesa. Sjedili su oko stola koji je bio prekriven debelom tkaninom i na kojem se nalazila bogata zaliha hrane i vina. Ohlsen je, misleći kako se nalazi u nekakvoj zemlji čudesa upijao sve pojedinosti dok je govorio: vaze od brušenog stakla prepune cvijeća; blistavi kristalni luster; plavi kuhinjski porculan; sluge u bijelim sakoima koji su s poštovanjem stajali pokraj svakoga gosta. Glas mu je na trenutak zadrhtao: činilo se jedva vjerojatnim da se onaj divljački pokolj i ova luksuzna večera mogu odvijati istovremeno, udaljeni samo nekoliko desetaka metara. Dok je on mucao, pukovnik von Vergil namjestio je svoj monokl i promatrao tog drskog poručnika koji se usudio prekinuti njegov obrok. Prvo je pogledao debeli sloj blata na njegovim čizmama, a potom mu je pogled odlutao prema prljavoj crnoj uniformi, zgužvanoj, razderanoj i skrutnutoj od nekoliko mjeseci nakupljanja prašine na prvim linijama bojišta. Husarska oznaka mrtvačke glave, požutjela i hrđava, izrugujući mu se cerila, bez imalo srama ukazujući na to da je prošlo mnogo, mnogo vremena otkako je posljednji put bila ulaštena do propisanog sjaja. Blatnjava crvena vrpca Željeznog križa nije završavala odlikovanjem, nego otrcanim čuperkom. Željezni križ je bio izgubljen prije nekog vremena, kada je plamen progutao poručnikov tenk. Lijevi rukav njegova kaputa visio je o nekoliko niti. Kožni poklopac njegove futrole bio je otrgnut. Umjesto časničkog pojasa, nosio je vojnički. Desna mu je ruka bila crna od zgrušane krvi. Pukovnik je ispustio monokl i s gađenjem se okrenuo. Upravo kao što je uvijek i zamišljao - ti časnici koji su se nalazili ni bojištu nisu imali nikakva osjećaja za stil, za čin; to nisu bili ljudi koje bi volio privatno poznavati očito, inače se ne bi niti našli na bojištu. Sam pukovnik je ondje bio zbog krupne pogreške i šeprtljavog posla nekog kretena u Bendelstrasse. Njegova pukovnija, 49. pješačka, bila je bogata i aristokratska, i sve do sada nije se našla u akcijama na bojištu osim okupacije Danske i dva dana u Francuskoj prije potpisivanja primirja. Život je bio lagodan i raskošan. A tada je došao onaj fatalni dan kada je nepromišljeni idiot u Bendelstrasse odlučio unaprijediti zapovjednika pukovnije, pukovnika von der Graza, u čin brigadira, pa gaje poslao s pješačkom divizijom na Balkan. To je bio samo početak. Ogorčena 49., tada još sretno smještena u Breslau, nije pojmila potpunu tragičnost situacije. Neko su vrijeme živjeli u uvjerenju i nadi da će pukovnikov nasljednik biti izabran iz njihovih vlastitih redova. Imali su dvojicu bojnika koji su čekali na promaknuće u pukovnike, a onaj uvaženiji od njih dvojice čak je otišao tako daleko da unaprijed najavio promjene koje namjerava učiniti kada postane zapovjednikom pukovnije. Njihov je san bio uništen jednog nezaboravnog petka ujutro, dvadeset minuta do devet - vrijeme i datum koji su bili usječeni u pamćenju svih časnika pukovnije, jer je u dvadeset minuta do devet stigao njihov novi pukovnik kako bi preuzeo zapovjedništvo. Pukovnik kojega nitko nije poznavao i kojega nitko nije želio.

25

Došao je izravno iz aktivne službe u Demjansku. U vezi njega nije bilo ničega amaterskog; bio je visok i krupan, čvrst i iskren, i nosio je povez preko oka. Cijelog je tog sudbonosnog petka lunjao vojarnom nezadovoljno namrgođen, spuštena nosa poput psa koji je nanjušio nevolje. Jedan od časnika, koji mu se pokušao dodvoriti, dosjetio se pametne ideje da pokaže novom pukovniku vinski podrum pukovnije, koji je bio poznat kilometrima uokolo, i koji je bio krcat delikatesama koje bi razgalile srce bilo kojem stručnjaku za vina. Možda pukovnik nije bio stručnjak za vina. Sve u svemu, samo je u ruku uzeo jednu ili dvije prašnjave boce, pročitao njihove naljepnice, hladno pogledao časnika podigavši obrvu i izišao van bez riječi. To podizanje obrve i nedostatak bilo kakvog komentara, doista je uznemirilo časnika.Namalo vremena kasnije, spakirao je svoje stvari i otišao, pretpostavivši da će se ono što je predosjetio pokazati istinitim. Tek je kasnije tijekom dana pukovnik prestao šetati i sjeo u sobu svoga prethodnika, iza velikog radnog stola. Većina časnika je bila u kasinu, i hrabro su pokušavali ponašati se kao i no, ali šampanjac je bio pomalo drugačijeg okusa, a čari kocke iznenada su nestale. Tmurni su se oblaci gomilali oko njih, i osjećali su nekakvo zlo u zraku. A tada je planulo: pukovnik je pozvao svoje časnike natrag u vojarnu. Većina njih je, zapravo, bila otišla na vikend s dvodnevnim propusnicama koje su vrijedile od četvrtka uvečer do bilo kada u ponedjeljak. Bilo je to možda i izopačivanje stvari, ali to je već odavno bilo prihvaćeno kao normalan postupak u 49. Pozvavši onoliko časnika koliko ih je mogao pronaći, pukovnik je zatražio da ga obavijeste o ukupnoj snazi pukovnije. Ovaj se podatak morao obnavljati svakodnevno izvješćima zapovjednika satnija, ali nekim je previdom - što su časnici smatrali nemarom Hauptfeldwebela - prošlo nekoliko tjedana otkako se netko posljednji put pozabavio time. Pobočnik je bezvoljno pozvao različite satnije kako bi ustanovio kakvo je njihovo stanje. Njegovo zanimanje za rezultate bilo je tek akademsko; imao je ujaka koji je bio stožerni časnik na visokom položaju u onom dijelu vojske koji je još uvijek bio na tlu Njemačke, i što se njega ticalo, novi mu pukovnik nije predstavljao veću smetnju od zujanja pčele. Bučnog možda, ali lako zanemarivog. Sa smiješkom na usnama, podnio je izvješće pukovniku. "Žalim što vas moram izvijestiti, gospodine, da se točna snaga pukovnije u ovom trenutku ne može ustanoviti; svi Hauptfeldwebeli su na dvodnevnom dopustu." Pukovnik je zamišljeno prošao prstom ispod ruba svog crnog poveza na oku. "Gdje je časnik iz topništva?" upitao je. Najmlađi poručnik u pukovniji prišao mu je trkom. Bez daha je salutirao. "Poručnik Hanns, barun von Krupp, topnički časnik, gospodine." Pukovnik ga je promatrao nekoliko trenutaka, a potom je polako kimnuo; kimnuo je tužno i s prezirom. "Dakle, i toga ima ovdje, zar ne?" progunđao je. "Dobro, barune von Krupp, možda bi vam se dalo provjeriti imamo li barem postavljenog stražara - ili su i svi stražari također na dopustu?" Poručnik Hanns ponovno mu je salutirao i krenuo, ali dok je otvarao vrata, pukovnik ga je pozvao natrag i zadao mu još jedan nemoguć zadatak. "Želim točan broj ljudi koji se trenutno nalaze u vojarni - i imaš četvrt sata da to obaviš." Pobočnik se ponovno nasmijao na svoj superioran način. Bio je poprilično siguran kako će broj prisutnih biti samo oko jedne trećine od propisanoga. Prošli su mjeseci otkada se itko pozabavio takvim sitnicama. Na posljetku, Breslau ipak nije bio Berlin; nitko nikada nije dolazio u Breslau. Kada je ostao nasamo sa svojim časnicima, novi je pukovnik komentirao pristojno, ali ne skrivajući svoju zapanjenost - činjenicu kako niti jedan od njih nema odlikovanje zasluženo na bojištu. "Naravno, gospodine!" rekao je natporučnik Dose, poprilično šokiran. "Mi nikada nismo niti bili poslani na bojište, gospodine."

26

"Doista niste?" Pukovnik se polako nasmijao, osmijehom koji je sledio krv njegovim časnicima. "No, budite sigurni da će se to promijeniti. Dobit ćete svoju priliku isto kao i svi ostali. Rat još uvijek nije završen. Prije jutra od svakoga od vas očekujem zamolim za premještaj na aktivnu dužnost na bojištu." Okrenuo se prema pobočniku, koji se još uvijek lukavo smijuljio. "Hoću da pošaljete brzojave svim ljudima koji su na dvodnevnom dopustu. Od sada nadalje svi su dopusti otkazani. Istoga se trenutka moraju vratiti u vojarnu. A vi ih možete potpisati u moje ime. Pretpostavljam da znate gdje se mogu pronaći ti ljudi?" Pobočnik je jedva primjetno slegnuo ramenima. Zapravo nije imao pojma gdje bi mogao biti bilo koji od njih. Jedino stoje mogao učiniti bilo je poslati ljude u potragu za njima, što je značilo pročešljati svaku gostionicu i kupleraj u gradu –što je bila duga i neizvjesna operacija. Pogledao je natporučnika Dosea i odlučio se upustiti u prebacivanje odgovornosti sa sebe. Dose je bio poznati glupan. "Mislim kako je to tvoj posao", rekao je ugodnim glasom i, pokupivši hrpu brzojavnih obrazaca, gurnuo ih prema zapanjenom natporučniku. "Izvoli. Pošalji po jednoga svakom čovjeku na dopustu. Pretpostavljam kako imaš njihova imena i adrese?" Previše osupnut da bi progovorio, Dose je isteturao iz prostorije. Ostatak noći proveo je naizmjenično tražeći nepostojeće ili ukinute adrese u adresaru i grozničavo se moleći da zrakoplov baci bombu na pukovnikove prostorije. Usprkos svim njegovim naporima, uspio je okupiti samo devetoricu od 1800 ljudi koji su otišli iz vojarne. U ponedjeljak, preostalih 1791 vojnika vratilo se, kao i obično, u bilo koje doba dana koje im je odgovaralo, s veseljem iščekujući nekoliko sati mira i tišine tijekom kojih će se oporaviti od lumpovanja. Svakoga od njih čekao je šok: cijela je vojarna bila preko noći promijenjena iz lagodnog i razmjerno luksuznog hotela u discipliniranu vojnu ustanovu. Na stolu svakog časnika našao se oštar dopis kako ga pukovnik želi smjesta vidjeti. Najmlađi i najneiskusniji ostavili su sve i potrčali. Oni mudriji obavili su nekoliko telefonskih poziva kako bi ispitali situaciju, nakon čega je nekoliko njih iznenada postalo ozbiljno bolesno, pa su ih morali odvesti kolima hitne pomoći. Onoj prvoj skupini pripadao je i natporučnik von Vergil. Tri sata nakon što se vratio u vojarnu bilo mu je naređeno da krene prema ruskom bojištu. Istina, unaprijeđen u čin pukovnika, ali to je bila sitna kompenzacija u usporedbi s onim kako je zamišljao vjerojatne užase ratovanja na prvim linijama. Nije ga toliko brinula opasnost, koliko neudobnost. Pomislio je na uši, blato, zaudarajuće leševe i natrula stopala, a to je bilo gotovo više no što bi jedan civilizirani čovjek mogao podnijeti. Osjetio je kako bi mogao zaplakati istoga trenutka, samo da je bilo nekoga tko bi suosjećao s njim. Osam dana nakon dolaska pukovnika Bahnwitza, 49. pješačka pukovnija je nestala, zajedno sa svojim poznatim vinskim podrumom. Svaki je časnik odnio svoj dio plijena. Nitko nije otišao sa manje od dva kamiona vina, a barun je odnio tri. I tako se našao na istočnom bojištu, na udaru grubih ratnih okrutnosti. U gotovo sigurno rekordnom roku uspio je postići da se on i njegovi ljudi nađu opkoljeni Rusima. Istoga je trenutka poslao histerične pozive u pomoć, pa su ga utješili i ohrabrili; pomoć je bila na putu. A sada je pomoć stigla, ali kakva! Tenkovska satnija bez ijednog tenka, gomila grubijana i lupeža u prljavim dronjcima koja je zaudarala nadaleko. Bilo je to tek jedva nešto bolje od uvrede. Pukovnik von Vergil, na posljetku, ipak nije mogao znati kako je ta gomila lupeža, koju su predvodila dvojica čvrstih i iskusnih časnika, bila dar s neba i vjerojatno jedina njegova šansa da izvuče živu glavu. Ova je satnija, zapravo, vrijedila poput cijele pukovnije namirisanih, u nove uniforme odjevenih vojnika iz vojarne u Breslau.

27

Pukovnik von Vergil pijuckao je vino i zurio preko ruba svoje čaše u bijelu vrpcu pričvršćenu na lijevom rukavu poručnika Ohlsena. Na vrpci su se nalazile riječi: "Kažnjenička pukovnija", obrubljene dvama osakaćenim mrtvačkim glavama. Pukovnik je raširio nosnice; poručnik je zaudarao na krv i znoj i izgledao je kao da nije vidio komad sapuna još od početka rata. Pukovnik je odložio svoje vino i izvadio cigaretu kako bi zatomio miris neopranog tijela. "Zahvaljujem na izvješću, poručnice." Zašutio je na trenutak, pripalivši cigaretu zlatnim upaljačem i naslonio se natrag u svom naslonjaču. "Naravno, svjesni ste da prema propisima svaki vojnik -" ovu je riječ namjerno naglasio, "svaki vojnik mora čistiti svoju opremu i pobrinuti se za svoju uniformu odmah nakon bitke. Na taj način, ona se neće uništiti, i trebala bi ostati u gotovo istom stanju - s izuzetkom, naravno, normalnog habanja - u kakvom je bila kada ju je zadužio. Dakle, poručnice, mislim kako ćete se složiti sa mnom da je potreban samo jedan kratak pogled prema vašoj uniformi kako bi se bilo tko osim slijepca uvjerio da ste je zanemarili gotovo kriminalno. Nisam posve siguran da se to ne bi moglo svrstati u aktivnu sabotažu. Međutim -" Nasmijao se i otpuhnuo oblačić dima, "u vašem slučaju, spreman sam biti popustljiv; zauzeti stajalište kako je više pitanje straha i osobnog kukavičluka dovelo do ovakvog nemara s vaše strane, a ne nekakav namjeran pokušaj sabotaže. Kada čovjeku odu živci, tako su mi rekli, može se ponašati čudno." Lice poručnika Ohlsena postajalo je sve više purpurno - od bijesa, a ne srama. Stisnuo je šake, a oči su mu bijesno sjale. No, bio je previše iskusan vojnik, a da se ne bi mogao savladati. Samo jedna riječ ovog klauna von Vergila, i poručnik Ohlsen bi mogao umrijeti; a dok je umiranje za svoju domovinu možda još i bilo uzvišeno, umiranje zbog budale poput Vergila bila je čista ludost. "Žao mi je zbog moje uniforme, gospodine." Poručnik je govorio odrješito, kroz poluzatvorene usne. "Satnija je bila poslana na poseban zadatak prije tri i pol mjeseca. Otada smo neprestano u akciji. Samo su dvanaestorica ljudi preživjela od prvotne satnije, pa mislim, gospodine, kako ćete moći cijeniti činjenicu da u takvim okolnostima nitko od nas nije imao prigodu sjesti i ulaštiti opremu ili načiniti popravke na uniformama." Pukovnik je otpio još jedan gutljaj vina i obrisao usne uštirkanim ubrusom. "Isprike su posve nevažne, poručnice. Nadalje, podsjećam vas da tijekom ispitivanja ne govorite osim ako vam je postavljeno pitanje. Ja vam nisam postavio nikakvo pitanje. Ako želite iznijeti nekakvu primjedbu", trebate zatražiti dopuštenje da govorite na uobičajeni način." "Vrlo dobro, gospodine. U tom slučaju htio bih zatražiti dopuštenje da vam se obratim." "Ni u kojem slučaju!" otresito je rekao pukovnik. "Ništa što biste vi rekli ne bi moglo izmijeniti činjenice. Vratite se svojoj satniji i da nikada više nisam vidio niti vas niti vaše ljude u takvom bijednom stanju." Zastao je, pogledavši prema Ohlsenu s pobjedničkim sjajem u očima. "Dat ću vam vremena do deset sati sutra prije podne, poručnice, a do toga vremena očekujem da stvar bude riješena. Osobno ću doći u kontrolu u to vrijeme. I, uzgred budi rečeno, to me podsjetilo na još jedno pitanje koje ste trebali riješiti do sada. Oni ruski zarobljenici koje ste imali sa sobom - jeste li ih se već riješili?" Poručnik Ohlsen je progutao knedlu. Pogledao je pukovnika izravno u oči. "Nismo još, gospodine. Nismo." Pukovnik je podigao obrvu. Sjeo je na trenutak, otresavši pepeo sa svoje cigarete i smrknuto se zapiljivši u pepeljaru. "Sabotaža", rekao je napokon, tihim, ljutitim glasom. "Sabotaža i neposluh. No, na posljetku, svi smo mi samo ljudi, poručnice; još jednom ću vam povjerovati. Možda nismo bili dovoljno jasni u početku. U deset sati sutra prije podne, poručnice. To je zapovijed. Očekujem da zarobljenici budu obješeni do toga vremena. Radujem se vašem potvrdnom izvješću."

28

Poručnik Ohlsen oblizao je usne. "Oprostite, gospodine, ali -ne mogu ih tek tako objesiti - tako hladnokrvno. Oni su ratni zarobljenici..." "Dakle tako?" Činilo se kako se pukovnik zabavlja. "Tkogod oni bili, poručnice, vjerujem da je vaša primarna dužnost izvršavati zapovijedi sebi nadređenih časnika - a ne preispitivati njihovu valjanost ili razumnost. Vjerujem, za vaše vlastito dobro, da će sutra ujutro sve biti kao što sam vam zapovjedio." Mahnuo je ubrusom kao znak za otpust, okrenuo se natrag stolu s večerom i podigao svoju čašu. "U vaše zdravlje, gospodo." Sedmorica elegantnih časnika podigla su svoje čaše. Poručnik Ohlsen naglo se okrenuo i napustio prostoriju. Dok se vraćao natrag prema svojoj satniji kroz opasnu tamu, glasno je molio Ruse da bace nekoliko granata na nekoliko odabranih mjesta. "Samo nekoliko - samo nekoliko malenih - taman dovoljno da odbace tu gomilu budala do nebesa - dragi Rusi, to je sve što tražim!" No, noć je ostala tamna, a tišina neprekinuta. Rusi očigledno nisu poslušali njegove molitve. Poručnik Ohlsen pridružio se Petoj satniji i uskočio u rov, gdje je nekoliko trenutaka sjedio stisnutih pesnica, dršćući od bijesa kojega je osjećao prema pukovniku. "Sto je bilo?" upitao je Spat, pogledavši tužno svog kolegu časnika dok je gasio opušak cigarete o tlo. "Taj prokleti čovjek - taj prokleti čovjek!" Na trenutak se činilo kako je to bilo jedino štoje mogao reći. Izgovarao je to glasno, dok smo ga mi suosjećajno promatrali i čekali da čujemo dodatne informacije. Napokon smo ih i čuli, jezikom kojega smo mogli razumjeti i cijeniti. Njegov je bijes izišao iz njega u neprekinutom nizu prostota, a Stari Un je odmahivao glavom i promatrao poručnika ozbiljnim i tjeskobnim očinskim pogledom. "Što li je sada učinio?" upitao je, kada je napokon dodao do riječi. Poručnik Ohlsen gaje manijakalno pogledao. "Reći ću ti što je učinio! Zapovjedio je inspekciju u deset sati sutra ujutro! Moram se pobrinuti da svi budemo uredni, čisti i ulašteni u skladu s propisima! Odvojiti vrijeme za laštenje pušaka i prišivanje gumba!" "Učiniti što?" upitao je Porta zapanjeno. Poručnik se okrenuo prema njemu. "Čuo si!" ljutito je podviknuo. Porta se veselo zahihotao. Okrenuo se i povikao u tamu: "Hej, Maleni! Jesi li čuo? Moramo se srediti, ti i ja. Moramo se umiti i iščetkati uniforme. Moramo pomesti svoje rupe do deset sati sutra ujutro, i pobrinuti se da budu uredne i čiste, bez mrvica kruha na podu!" Odgovor je gromoglasno odjeknuo rovom. "O kojim ti to rupama pričaš? Šupcima?" Naš se smijeh čuo kilometrima uokolo. "Za ime božje", preklinjao nas je poručnik Ohlsen, koji nas je, jadničak, već neko vrijeme pokušavao primiriti, "nemojte podizati toliku buku." "Pst!" prosiktao je Porta, pritisnuvši usne svojim krupnim prstom. "Probudit ćemo Ruse!" "Da, a to neće biti tako smiješno kao što zvuči!" obrecnuo se Ohlsen. Utonuli smo u tišinu. Vrhovi planina bili su skriveni u izmaglici, a mjesec je nestao iza gustog pokrivača. Noć je bila tamna, ali mirna. Poručnik Ohlsen se smjestio u rovu između Spata i Starog Una i pokazao im rukom da mu priđu. Počeo je nešto govoriti tihim, žustrim glasom. "Slušajte, pomalo sam u škripcu", rekao im je iskreno. "Ako imate kakvih prijedloga, rado ću ih poslušati. Ona budala od pukovnika inzistira da se riješimo zarobljenika do deset sati sutra. Osobno će doći u kontrolu kako bi se uvjerio da je posao dobro obavljen - pa me zanima što bismo trebali napraviti u vezi toga? Kako ćemo to srediti, a da oni zadrže svoje glave na ramenima, a ona budala bude zadovoljna obavljenim poslom?" Nastala je tišina, dok je Spat namršteno zurio u tamu, a Stari Un snažno povlačio iz svoje lule.

29

"To neće biti nimalo lako", napokon je rekao. "Hoću reći, skriti šest zarobljenika i promaći šest tijela koja ćemo pokazati pukovniku - nimalo lak posao." "A što bi bilo", predložio je Spat, "da smo zažmirimo i pustimo ih da pobjegnu?" "Čuo si stoje Boris rekao", usprotivio se Ohlsen. "Bili bi ubijeni istog trenutka kada bi se vratili među svoje." "Što - samo zato što su bili zarobljeni?" Spat je odmahnuo glavom. "Zasigurno pretjeruje. To mi je vrlo teško povjerovati." "Dobro, idemo ga pitati. Vidjeti ima li on kakvih zamisli, prokletstvo, pa ipak pokušavam spasiti njegovu glavu." Spat je poslao po zarobljenika, i nekoliko trenutaka kasnije mladi je ruski poručnik uskočio u rov. Ohlsen mu je objasnio situaciju u kratkim crtama. "Dakle, tako stoje stvari", dovršio je svoju priču. "I, iskreno rečeno, ja ne mogu ništa učiniti, ako ti nemaš nekakvu pametnu ideju." Rus se natmureno nasmiješio i odmahnuo glavom. "Volio bih da imam. Nažalost, ovi naši nisu nimalo više civilizirani od vaših. Samo jedan pogled na naša lica bit će im dovoljan da nas istog trenutka ubiju kao izdajice." Ugledao je skeptičan izraz Spatova lica i tužno kimnuo prema njemu. "O, da. To je živa istina, prijatelju moj, možeš biti siguran u to. Vojnik Crvene Armije radije će umrijeti za svoju domovinu no dopustiti da bude uhvaćen kao ratni zarobljenik - to su riječi samoga Staljina!" "A što je s partizanima s naše strane bojišta?" zanimalo je Starog Una. "Mogu li nam oni ikako pomoći?" "To je moguće", rekao je Rus, no nije zvučao previše uvjeren to. "Jedini problem jest taj što je svaka skupina partizana u izravnoj vezi sa stožerom, i iako nekakva lokalna skupina možda i neće primijetiti nikakve proturječnosti u našoj priči, možeš se okladiti životom da će momci u stožeru znati kako naše jedinice nisu niti u blizini ovog dijela bojišta. Očito im ne možemo reći kako smo odbjegli zarobljenici, na to ne bi baš ljubazno reagirali. Možemo se jedino nadati da će povjerovati u priču kako smo bili odsječeni tijekom napada i kako smo se skrivali još otada; iskreno rečeno, sumnjam da će to progutati. Vjerojatno nas neće htjeti niti saslušati. Prvo pucaj, a onda tek gledaj u koga si pucao, to je njihov moto - i, vjerujte mi, čvrsto ga se pridržavaju. Nikada još nisam susreo tako pucački raspoloženu rulju." Poručnik Spat pripalio je cigaretu, pognuvši se i zaštitivši plamen dlanom. "Ako dođe do najgorega", predložio je, "uvijek možemo organizirati svojevrsnu neprekidnu igru skrivača - nabaviti vam nekoliko njemačkih uniformi i ugurati vas medu naše ljude. Prije ili kasnije ćete doći u priliku da nekamo pobjegnete..." "Ako nas prije toga ne ubiju kao špijune!" odvratio je Rus. "Moji dečki ne znaju njemački, sjećate se? Znam da dajete sve od sebe kako biste nam pomogli, i nemojte misliti kako vam nisam zahvalan, ali, iskreno, ne sviđa mi se ideja presvlačenja u neprijateljsku uniformu i čekanja daljnjeg razvoja situacije." Spat je slegnuo ramenima. "Ne mogu reći da vas krivim zbog toga." Nastupila je duga, mučna tišina, koju je na posljetku prekinuo poručnik Ohlsen. "Čini se kako slabo napredujemo, zar ne?" Okrenuo se prema Rusu. "Zar nemaš baš nikakvu ideju?" "Niti jednu jedinu", priznao je zarobljenik uz bljedunjavi, zloslutni smiješak. "A budući da i vi dovodite svoje živote u opasnost, iznenađen sam što se toliko trudite oko nas - jedino je pitanje zapravo koja će nas strana objesiti, vaša ili naša." "Zašto ne pokušamo upitati Portu?" rekao je Stari Un iznenada. Poručnik Ohlsen kratko gaje pogledao, a potom se nasmijao. "Trojica časnika i Feldwebel, i ne možemo sami doći na nikakvu dobru zamisao! Moramo se obratiti jednom običnom polupismenom Obergefreiteru!" Spat se nasmijao, a Stari Un slegnuo je ramenima. "To je posve budalast prijedlog, i to dobro znate - ali je zasigurno najbolji koji nam je do sada pao

30

na pamet", složio se Ohlsen uz hihot. "Pozovite lajavca ovamo, pa da vidimo hoće li nam on imati što za reći. Poznavajući Portu, ne bi me niti najmanje iznenadilo da se nečega dosjeti." Porta je dogmizao do rova potrbuške, udobno se smjestio i veselo pogledao okupljeno društvo. "Što se sada dogodilo?" živahno je upitao. "Nekakav je prljavi posao na vidiku, kladim se, inače me ne biste trebali ovdje!" Spat mu je ponudio cigaretu, a on je izvukao jednu iz paketića i gurnuo je iza uha. "Hvala. Nemojte zamjeriti. Nikada ne odbij pokoji dim, to je jedini moto kojega se treba pridržavati u ovoj rupi." S iščekivanjem je pogledao poručnika Ohlsena, koji je smjesta prešao na stvar. "Porta, potrebna nam je tvoja pomoć. Moramo učiniti nešto kako bismo spasili glave svojim zarobljenicima, i moramo to učiniti brzo. Ima li kakvih ideja?" "Ah, tek sada me pitate", rekao je Porta ljutito. "Svi smo to već prodiskutirali, još kada ste se vratili od pukovnika!" "Kako su znali za to?" s nevjericom je upitao poručnik Ohlsen. Porta je prstom postrance dotaknuo nos. "Imamo mi svoje načine." "I do kakvih ste zaključaka došli?" "Počnimo s Heideom; on ne želi imati nikakve veze s time. Mislim, s njihovim puštanjem. Zaklinje se da će ih sam ubiti dok budu bježali ako ih pustite. Može biti da je to i najbolja ideja. Spasila bi vas mnogih muka, to je sigurno." Stari Un izvadio je lulu iz usta i nestrpljivo pucnuo jezikom. "Daj, Porta, probudi se! Možeš ti i bolje od toga, nemoj me razočarati. Da poručnik tako razmišlja o tome, već bi ih i sam ubio. Pokušavamo iznaći način kako ih spasiti, a ne kako ih ubiti - a nemamo cijelu noć na raspolaganju samo za to!" "Dobro, dobro, samo mirno i strpljivo - kao što je rekla stara usidjelica kada je pokušala sama obaviti onu stvar prezrelom bananom." "Isuse svemogući!" rekao je Spat, zatomivši napadaj smijeha gotovo se ugušivši pri tome. "Zaboravimo sad na šale, ljudski životi su u pitanju!" otresito je rekao Stari Un. "Jesam vas!" rekao je Porta. Poručnik Ohlsen pružio je ruku i potapšao Portu po ramenu. "Porta, molim te rekao sam ti, očajnički nam je potrebna tvoja pomoć. Znam da si dovitljiv, pa ako imaš bilo kakvih upotrebljivih ideja, nemoj oklijevati da nam ih izneseš." Porta ga je zamišljeno pogledao. "Pa, recimo da imam nekakvu ideju - no ne znam hoće li se vama svidjeti." "Da čujemo." "Pomalo je komplicirano objasniti, ali ono što sam mislio, kada bismo mogli nabaviti šest tijela - zapravo, već imamo tri, skinuli smo nekoliko njihovih snajperista, a još trojicu ćemo lako nabaviti, to nije nikakav problem..." "I?" "I tada ćemo, hm - ja, Maleni i još jedan od momaka, možda Legionar, otići i ispaliti nekoliko hitaca prema neprijatelju, znate? Kada se oni budu lijepo spremili za noć, tada ćemo ispaliti nekoliko kratkih salvi iz strojnica -" Porta je demonstrirao, zasuvši trojicu časnika imaginarnim mecima. "Uskoro će se prepasti. Natjerat ćemo ih da pomisle kako ih napada cijela prokleta bojna. Čim ih probudimo, pobjeći ćemo natrag ovamo. Ovako - vidite?" Vrškom svoje bajunete, Porta je skicirao ono o čemu je pričao. Stari Un i trojica časnika kimali su glavama, sumnjičavo, ali polako počevši shvaćati njegov plan. "I tada, naravno, sve doista počinje", nastavio je Porta. "Barcelona će stajati u blizini s bacačem plamena, i čim mu ja dam znak, sredit će one na isturenim položajima. Tada nastupate vi s granatama velikog kalibra. Do tada nitko osim nas neće znati koji se to vrag događa - ali sigurno je kako će se one budale na raketnoj bateriji usrati od straha. Za samo nekoliko sekundi i oni će se pridružiti zabavi, a kada dođe do toga, neprijatelj će pomisliti kako ga napada cijela vojska, pa će pokrenuti sve što budu mogli. A to će probuditi pukovnika i

31

njegove veličanstvene momke tamo preko -" Prezirno je pokazao palcem u smjeru jedinica pukovnika von Vergila na našem krilu. "Možete se kladiti da će pobjeći čim shvate što se događa. Neće se zadržati kako bi vidjeli što će se sljedeće dogoditi, ta najobičnija skupina tetki. Kladim se da ćemo ih se svih riješiti prije no što izgovoriš riječ nož." Poručnik Ohlsen tiho je promrmljao nešto što je trebalo zvučati kao odobravanje. "A što s našim ruskim prijateljima ovdje?" "Da, pa - čim predstava otpočne, oni bježe, shvaćate? Vraćaju se prema svojim linijama. Pazite -" Porta se okrenuo prema ruskom časniku, "bojim se kako ćemo vas morati malo 'obraditi'." Nije se činilo kako žali zbog toga. "Tako da izgledate kao da ste bili u ratu i to svejedno, Maleni se može za to pobrinuti. Sve sam smislio, vidite? Vaša je priča kako ste u svom sektoru bili odsječeni, pa ste pronašli nekakve partizane koji su vas odveli sa sobom na nekakvu farmu - istu onu koju smo sredili putem. Ispričat ću vam o tome kasnije. No, svejedno, jedan od partizana je poginuo, drugi pobjegao. Baš kao što se zapravo i dogodilo. Ti i tvoji ljudi uspjeli ste se izvući, ne znate gdje ste, ali našli ste se ovdje,shvaćaš? - iza neprijateljskih linija. Niste mogli smisliti kako se vratiti natrag na svoju stranu, pa ste učinili jedino što ste mogli i počeli pucati - jel me pratiš?" Ruski se časnik iscerio. "Hoćeš reći, mi smo bili ti koji su isprovocirali cijelu stvar i prisilili vaše jedinice da napuste svoje rovove?" "Da, zašto ne?" rekao je Porta razborito. "Nije potrebno više od jednog čovjeka s nekoliko ručnih bombi da bi rastjerao tu gomilu." "Ali što s vašom satnijom?" upitao je Rus. "Istog trenutka kada se vratimo na svoju stranu i otkrijemo im vaše položaje, znat će da se dio vaših snaga povukao. Kad to čuju, neće ostati sjediti skrštenih ruku. Krenut će u akciju kako bi okupirali napuštene rovove." "Reći ću ti nešto", Porta se nagnuo prema naprijed. "Oni bijednici tamo", s prezirom je pokretom glave pokazao prema ruskim linijama, "su jednako beskorisni kao i oni ondje", palcem je pokazao s jednakim prezirom u smjeru pukovnikovih jedinica. "Misliš da bismo Maleni i ja mogli tek tako izići i pokupiti ona tri lesa? Niti slučajno! Ne da su to vojnici koji imalo vrijede. Kažem vam, kako se oni ovdje ponašaju, čovjek bi pomislio da su u nedjeljnoj šetnji Moskvom, a ne da se bore u jebenom ratu!" "Smijem li upitati", rekao je poručnik Ohlsen, "kada ste ti i Maleni mislili pokrenuti predstavu?" "Recimo oko tri sata?" predložio je Porta. "Meni se to čini kao dobro vrijeme. Kako sam ja to zamislio, ja, Maleni i Legionar ćemo, recimo, krenuti oko dva i trideset, a točno u tri sata - tres!" "Zašto baš u tri sata?" htio je znati Spat. "Pa, kao prvo, nitko ne očekuje početak napada u tri sata ujutro. Hoću reći, ni vi to ne biste očekivali, zar ne? Zato što je to vrlo glupo vrijeme za upuštanje u borbu, ako znate što hoću reći -većina glupana će ionako spavati. I njihovih i naših. Neće niti shvatiti što ih je pogodilo. Čak i uz to", okrenuo se prema Rusu, "morat ćete biti vrlo brzi kada za to dođe vrijeme. Ja ću vam pokazati kojim vam je putem najbolje ići." Rus je ozbiljno kimnuo glavom. "Hvala. Moram reći..." "Samo još jedna stvar", prekinuo ga je Porta. "Držite se podalje od Malenog. To je onaj krupni momak sa čeličnom žicom, koji je navikao vezivati čvorove ljudima oko vratova kada nisu na oprezu. Baš u ovim trenucima je pun entuzijazma u vezi toga. Ako naletite na njega, ne želim odgovarati za posljedice. On se zna malo previše uzbuditi, ako shvaćate što želim reći. A tu je i Heide. On je obično kopile koje uživa u ubijanju, najjednostavnije rečeno. Ako vas bude imao priliku skinuti, učinit će to, ali tu vam ja ne mogu pomoći. Što se tiče novih momaka, njih ne poznajem, ah mislim kako oni nisu bogzna što. U svakom slučaju, dođi sa mnom, pa ću ti pokazati kojim putem trebate poći. I drži glavu dolje ako ne želiš ostati bez nje. Tvoja crvena braća imaju mnogo snajperista u ovom kutku svijeta."

32

Izvukli su se iz rova i počeli puzati prema bodljikavoj žici, s čije se druge strane nalazila ničija zemlja. Uskoro ih je progutala tama. Vratili su se petnaest minuta kasnije. Sudeći prema neprekinutoj tišini noći, nisu bili primijećeni. "U redu", rekao je Porta. "To je riješeno." "Tako se barem čini", promrmljao je poručnik Ohlsen, pomalo skrušeno. Uskladili su satove. Tada je bilo točno 22 sata i pet minuta. Porta je otpuzao natrag do svoje rupe, koju je dijelio s Malenim. Čuli smo nekakav prigušeni razgovor njih dvojice, a potom glasan smijeh Malenoga. Legionar im je opsovao, zalutali je metak proletio iznad njihovih glava, a potom je ponovno sve utihnulo. Ubrzo nakon ponoći, dvojica časnika napustila su rovove kako bi obavili inspekciju. "Pitam se zašto je tišina uvijek tako prokleto uznemirujuća promrmljao je poručnik Spat, zureći u tamno, oblacima prekriveno nebo. Polako su išli uzbrdo, pažljivo spuštajući stopala, koristeći stabla i grmove kao zaklon što su više mogli, stapajući se sa sjenama. Prešli su svega nekoliko metara kada su začuli tihi zvuk koji ih je uznemirio. Bio je dubok i pravilan, nešto između rezanja psa i roktanja svinje. Stajali su i osluškivali, s pištoljima na gotovs. "Koji je to vrag?" prosiktao je Ohlsen. Nastavili su osluškivati, a potom se smiješak nevjerice pojavio na Spatovom licu. "To neka budala hrče!" Oprezno su krenuli naprijed, preko mokre, spužvaste trave, i gotovo su upali u duboku rupu na čijem se dnu nalazio sklupčan dočasnik. Njegov je automat bio nemarno odložen pokraj njega, a hrkao je dovoljno glasno da bi probudio i mrtvaca. Poručnik Spat se sagnuo, uhvatio automat i izvukao ga na otvoreno. Potom gaje uperio čovjeku u prsa i probudio ga lagano ga udarivši dlanom po glavi. "Što se događa?" Čovjek je instinktivno pokušao sjesti, ali ga je cijev njegove vlastite puške gurnula natrag. "To bih ja volio znati", rekao je Ohlsen ljutito. "Koji se vrag događa? Ne bi se baš dobro proveo da smo nas dvojica Rusi, zar ne?" : "Postavio sam sve stražare..." "Siguran sam da jesi! A po svoj prilici i oni se lijepo odmaraju - doista si im pravi primjer, zar ne? Zaslužuješ da te ubijem na licu mjesta." Čovjek je utonuo dublje u rupu, zgurivši se. Ohlsen ga je pogledao s prezirom, a potom dao znak glavom Spatu, pa su nastavili svojim putem. Nešto dalje začuli su veseli smijeh Malenoga. Razabrali su Portin groteskni žuti cilindar i začuli zveckanje kockica. "Kriste svemogući!" rekao je Spat zadivljeno, no ipak ljutito. "Zar im nikada ne dosadi? Kako uopće mogu vidjeti točkice u ovom mraku?" Ohlsen je slegnuo ramenima. "Vjerojatno i ne mogu. Vjerojatno im je tako i draže - imaju više razloga ljutiti se jedan na drugoga!" Dvojica su časnika dovršila svoj pregled i vratila se u svoju zemunicu upravo kada je zazvonio poljski telefon. "Emil 27", rekao je Heide tihim glasom. Slušao je nekoliko trenutaka, a potom proslijedio slušalicu poručniku Ohlsenu. "Pukovnik vas treba, gospodine." Ohlsen je napravio grimasu. "Kad već moram -" Uzeo je slušalicu. "Poručnik Ohlsen pri aparatu, gospodine... Da... Da, mirnijem... Naravno, gospodine. Kako god želite." Vratio je slušalicu Heideu i okrenuo se prema Starom Unu. "To je, kao što ste i shvatili, bio pukovnik. Želi da mu se prva desetina pojavi gore točno u deset sati sutra prijepodne, svi počešljani i ulašteni i spremni za pregled. Druga desetina će slijediti u jedanaest, sljedeća u dvanaest i tako dalje." "Prekrasno", promrmljao je Spat. "Pada mi na pamet i neka druga riječ", rekao je Ohlsen kratko. "Također želi vidjeti šest leševa zajedno s prvom desetinom."

33

Pogledali su jedan drugoga, slegnuli ramenima i povukli se na svoje ležajeve kako bi odspavali nekoliko sati. Mi ostali sada smo mogli samo drijemati. U pola tri promatrali smo kako Porta, Legionar i Maleni izlaze iz rovova. Gledali smo ih dok su puzali ispod bodljikave žice i vidjeli kako ih je progutala tama. Stari Un i Barcelona dali su nam znak za akciju. Tri skupine minobacačkih baterija već su bile spremne. Barcelona je na sebe prislonio teški bacač plamena. Po tko zna koji put je provjeravao mehanizam. "Kad bih samo mogao promijeniti ovaj prokleti ventil", promrmljao je. "Znam da će prokleta stvar popustiti prije ili kasnije. Prošli sam ga put morao zakrpati žvakaćom gumom, a otada nisam uspio nabaviti novu." "Sada nema svrhe razbijati glavu time", rekao je Ohlsen. "Krećemo za samo četiri minute." Heide se prijeteći okrenuo na svom mjestu iza teške strojnice i obratio skupini pridošlica. "Ako se itko od vas ne pokrene u trenutku kada ja krenem, dobit će metak u leđa od mene osobno - razumijete?" Najmlađi među novacima, momak kojemu nije moglo biti više od sedamnaest, istoga je trenutka počeo glasno jecati. Heide se odmaknuo od strojnice i nekoliko ga puta oštro ošamario. "Prestani s tom prokletom dernjavom! Ne može ti se dogoditi ništa što se ne može dogoditi i ostalima. Svi mi možemo ostati bez glava, nisi ti jedini." Momak je bio ukočen od straha. Otvorio je usta i vrisnuo; dugim, glasnim, nekontroliranim vriskom. Ostali su ga novaci nervozno pogledali, a potom odvratili poglede. Heide ga je zgrabio i protresao, istovremeno ga išamaravši. "Prestani s tim cviljenjem! Hoćeš li da te dokrajčim prije no što te se neprijatelj dočepa?" Poručnik Ohlsen i ruski časnik stajali su jedan pokraj drugoga, u tišini promatrajući prizor. Heideovo ponašanje bilo je okrutno, ali neophodno. Novaci su ionako bili dovoljno uplašeni, a da se ovim momkom nitko nije pozabavio, njegova bi se panika proširila poput šumskog požara cijelom satnijom. Od toga trenutka nadalje, Heideova desetina ostat će na svojim mjestima barem zbog straha od samog Heidea, koji je vjerojatno nadilazio i strah od neprijatelja. "Ovo vam je dobar čovjek", primijetio je Rus. "U redu je", kratko se složio Ohlsen. "Dok god smo u ratu, koristit će nam ljudi poput njega." Nekoliko sekundi nakon što je dovršio rečenicu, eksplozija je protresla tlo pod nama. Uslijedio je dug, hrapav vrisak nekoga u agoniji. A tada se, kao obris naprama tamnom nebu obasjan iznenadnim izbojem plamena, na vidiku u blizini neprijateljskih rovova pojavio Maleni. Automat mu je bio oslonjen o bok, i vidjeli smo kako beskrajni niz metaka ruje tlo i kako se blještavi niz svjetlećih točkica kreće kroz tamu dok je zasipao mecima prednji dio rovova. Istovremeno smo ugledali likove ljudi koji su u panici bježali na sve strane od tog neočekivanog napada. Dok je to promatrao, ruski je poručnik napućio usne i zazviždao s divljenjem. "Imate dobre vojnike!" Poručnik Ohlsen se okrenuo i doviknuo nešto Barceloni, koji je trkom prišao s bacačem plamena. Žvakaća guma je izdržala, ventil je obavio svoj posao, i sada je cijeli prizor bio obasjan morem vatre. Crni se dim kovitlao prema nebu, a posvuda uokolo trčale su vrišteće ljudske baklje, ljudi poludjeli od bola i straha. Ohlsen je ispružio ruku - i spustio je. To je bio znak nama da se uključimo. Heide je zavijao poput demona dok je ispaljivao salvu za salvom iz teške strojnice. Njegovi su ljudi radili s njim, jedva svjesni onoga što čine, ali previše uplašeni da bi prestali. "Minobacači - pali!" Čim je poručnik Spat izdao zapovijed, minobacači su ušli u akciju. Granate su bile ispaljivane kako bi pridonijele sveopćoj zbrci, krivudajući zrakom i spuštajući se na udaljeniju stranu ruskih rovova.

34

Složio sam tronožac teške strojnice, otrčao naprijed i smjestio se u rupi od granate usred ničije zemlje, a slijedio me moj poslužitelj s municijom. Iz rova ispred mene počela se uspinjati skupina ljudi, zaslijepljeno trčeći prema meni. Ležao sam potrbuške, oslonivši kundak o rume, polako se pripremajući, ciljajući, upravo kao da sam opet na vježbalištu u krugu vojarne. Kada sam zapucao, buka strojnice bila je prigušena novim nizom eksplozija. Rusi su dobili dovoljno vremena da se priberu i započeli su paljbu iz raketnih baterija. Granate su zujale preko nas i eksplodirale negdje u pozadini, a cijelo je nebo bilo osvijetljeno projektilima. Povukao sam se natrag sa svog isturenog položaja, bacivši se na tlo u blizini poručnika Ohlsena, zgrabivši strojnicu i čekajući da se oluja smiri. Ruski poručnik iskoristio je priliku i potrčao prema svojim linijama, a slijedili su ga njegovi ljudi. U tom sam trenutku bio previše zabrinut za vlastitu sigurnost da bi mi bilo stalo do toga što će se zbiti s bilo kojim od njih. Pukovnikova bojna reagirala je točno onako kako je Porta predvidio; dali su petama vjetra i pobjegli. Više nas je iznenadilo to što Rusi nisu odmah krenuli u napad; razlog tomu otkrili smo tek kasnije: većina njihovih vojnika također je odlučila ne zadržati se u blizini bitke! Prošlo je sedam sati prije no što se to područje smirilo do svojevrsnog normalnog stanja. Čak i tada nastavila se neprekidna poluzainteresirana razmjena vatre. Krajem poslijepodneva uspjeli smo ponovno uspostaviti vezu s bojnom. Činilo se kako je pukovnik privremeno izgubio zanimanje za inspekciju i otkazao je zbog mnogo važnijeg posla. Ljudi su užurbano trčali na sve strane, frenetično razmjenjivali poruke i hitno popravljali prekinute telefonske linije, uz neprestane upite iz stožera o tome kako napreduju. Poručnik Ohlsen je izvijestio kako je došlo do iznenadnog napada pješaštva, te kako je skupina neprijateljskih vojnika bila poslana da pokuša osvojiti naše rovove. Na sreću, susjedna je satnija dala otprilike jednako nerazumljivo objašnjenje, pa se nitko nije odlučio podrobnije ispitati tu priču. Čim je nastupilo primirje, krenuli smo u lešinarsku potragu i vratili se s tijelima šest ruskih vojnika, koja smo svečano objesili o stabla kako bi ih pukovnik von Vergil mogao vidjeti. Poručnik Ohlsen poslao je pisano izvješće u kojem je potvrdio daje izvršio svoje zapovijedi. Sljedećeg dana pukovnik je poslao svoga pobočnika kako bi se uvjerio u istinitost ove izjave. Budući da smo se toliko potrudili oko te predstave, bili smo željni pokazati mu naše djelo, ali pobočnik je izgleda imao slab želudac; nije htio vidjeti mrtva tijela obješena sa stabala. "Vjerujem vam na riječ, poručnice - ovo je samo formalnost, znate." I ništa ga nije moglo uvjeriti u suprotno. Poručnik Ohlsen ga je promatrao dok je odlazio s rupčićem preko nosa i s gađenjem odmahnuo glavom. "Sve to ubijanje bez ikakve svrhe..." Kasnije iste večeri dobili smo zapovijed da pošaljemo patrolu u izvidnicu iza ruskih linija kako bi procijenila snagu njihova topništva i saznala imaju li oni uopće tenkova. Naravno, poslali su našu desetinu. Moralo je tako biti. Nitko od novaka ne bi preživio niti prvih desetak metara. Jedan za drugim napustili smo rovove i odšuljali se do ruskih linija. Maleni je trčao, stežući svoju čeličnu žicu u ruci. "Pola - pola!" prosiktao je projurivši pokraj Porte; nije nam trebalo posebno objašnjavati na što je mislio. "Nemoj kriviti mene", progunđao je Stari Un. "Nemoj kriviti mene kada te izvedu pred streljački vod - Isuse Kriste, koliko sam te samo puta upozorio! Nije to samo moralno pitanje, to je i kršenje propisa. Dva propisa, da budem točniji." "Joj meni!" rekao je Porta. "Ma nemoj mi reći!" "Krađa od mrtvaca - to je protuzakonito diljem svijeta. Drugo, sve te stvari koje uzmete - zlatni zubi, prstenje, satovi - jednako dobro kao i ja znaš kako

35

to pripada državi i kako bi trebalo biti predano najbližem uredu SS-a; takav je zakon u Njemačkoj, ako već nije negdje drugdje. Isto kao što znaš daje za kršenje tog zakona predviđena smrtna kazna." "Stari Un, ti si jedan najobičniji prokleti pesimist!" rekao je Porta. "Ja svoje neću predati", rekao je Maleni, koji je usporio korak kako bi prisluškivao razgovor. "Ja ću svoje zadržati do kraja rata. Znate što ću tada učiniti? Kupit ću si mesnicu i bordel." "S tuđim zlatnim zubima!" promrmljao je Stari Un. "A zašto ne bih?" gorljivo je upitao Maleni. "Čuo sam kako u koncentracijskim logorima ljudima čupaju zube dok su još živi - mi smo barem toliko pristojni da pričekamo dok ne umru." "Pristojnost!" rekao je Stege. "Nemojte me nasmijavati!" Porta se istog trenutka okomio na njega. "Ti se drži podalje od toga, curice! Vrati se svojim knjigama i gledaj svoja prokleta posla!" Stege je samo nezainteresirano slegnuo ramenima i okrenuo se na drugu stranu. Naviknuo je na Portino neprestano zlostavljanje. Nalazili smo se daleko iza ruskih linija kada nam je Stari Un iznenada dao znak da se zaustavimo i uspravio se pokazujući prema guduri pokraj ceste. "Nešto je tamo", napeto je rekao. Maleni i Legionar probili su se kroz grmlje i legli potrbuške, zureći preko ruba gudure. Potom se Legionar okrenuo i mahnuo nam. "U redu je - to su naši prijatelji! Dođite i pogledajte!" Svi smo se provukli kroz grmlje prema naprijed. "Prijatelji?" upitao je Stari Un, ozbiljno gledajući dolje prema pet leševa. "Da, ali nisu pali i nisu bili gurnuti", rekao je Porta. "Upucani su u potiljak, jadne budale." "Stoje to pričvršćeno na njima?" upitao je Maleni. "Na grudima svakoga od njih nalazi se komad papira." Porta se spustio niz guduru i vratio se natrag otkinuvši jedan od papira. Na njemu je na ruskom pisalo: "Izdajica svoje zemlje." "Sav taj trud ni zbog čega", promrmljao je Barcelona sa žaljenjem. "Zapitaš se jeli to sve uopće bilo toga vrijedno, zar ne?" "Poručnik nije medu njima", rekao je Stari Un. "Možda je uspio pobjeći..." "Vjerojatnije je da su za njega sačuvali VIP tretman, kada su vidjeli daje časnik." "Jadnik..." "Isuse Kriste!" rekao je Heide. "Čemu rasipati suze na to smeće? Da sam znao što se događa, sam bih ih sve pobio; to sam od početka govorio." Barcelona gaje pogledao skupljenih očiju. "Gadovi poput tebe", s prezirom je rekao, "uvijek na kraju izvuku kraći kraj. Znaš li to? Svaki puta. Ti nisi prvi kojega sam upoznao. Dok sam bio u Španjolskoj upoznao sam ih nekoliko. Glupana s velikim ustima koji nikada nisu shvatili kada je dosta." Odmahnuo je glavom. "Sada su svi pod zemljom. Kamo i pripadaju. Dobili su ono što su i tražili. A tako ćeš i ti na kraju proći." "Samo što ti nećeš biti tu da to vidiš!" povikao je Heide. Već je gotovo svanulo kada smo se vratili do svojih linija. Sve je bilo tiho, pa smo se udobno smjestili u svoj rov kako bismo uhvatili malo sna. Jedno smo oko držali otvoreno u slučaju nekakvog iznenadnog ruskog napada, koji su voljeli takve stvari, ali sada nisu pokazivali nikakve znakove agresije. "Ako ste se svi udobno smjestili", rekao je poručnik Ohlsen prijateljskim glasom, "ispričat ću vam jednu priču." Sumnjičavo smo ga pogledali. "Tajio sam je do sada kao ugodno iznenađenje za vas - bit će vam drago čuti daje pukovnik pobijedio svoju tremu i obnovio svoj poziv satniji da mu se predstavi sutra ujutro na inspekciji -" Lica su nam se natmurila. Spustili smo poglede prema svojim crnim rukama i prljavim uniformama, a poručnik Ohlsen veselo nas je promatrao. "Eto. Znao sam da ćete biti presretni. Odmah sam rekao poručniku Spatu kako jedva čekam da vam to priopćim. Kako jedva čekam da vidim kako se vaša lica ozaruju i suze zahvalnice izbijaju na oči..."

36

"Malo sutra!" rekao je Porta. Ispljunuo je sjemenke suncokreta koje je žvakao. "Isuse Kriste svemogući, gdje samo iskopaju te budale?" Poručnik Ohlsen je odmahnuo glavom, umorna izgleda. Napućio je usne, a oko usta pojavile su mu se bore. Usprkos šaljivom tonu kojega je upotrijebio kada nam se obratio, bilo je očigledno da su ga pukovnik i njegova autokratska glupost doveli gotovo do ruba. Porta je u međuvremenu nastavio bjesnjeti. Jednom kada bi počeo govoriti, nije mogao prestati, i iako je njegov odabir pridjeva bio razmjerno ograničen, izgovarao ih je s takvom žestinom da nam nikada nije dosadilo slušati ih. Nakon što nam je svima vrlo silovito dao na znanje što je točno mislio o pukovniku, te o pukovnikovim roditeljima i ostalim precima, i nakon što je nastavio s nekoliko detaljnih prijedloga o tome što bi trebalo učiniti s pukovnikom (koji su varirali od blago nepristojnih do odurno opscenih), naglo je postao bolje raspoložen pa je prešao na tiraniziranje Malenoga, koji je uvijek bio metom Portinih nespretnih duhovitosti. "Pogledaj se!" zagrmio je. "I ti sebe nazivaš vojnikom! Ti si najobičnija sramota! Pogledaj tu uniformu - bila je lijepa kada si je dobio. Pogledaj je sada - uništena! Potpuno prokleto uništena! Otpalo je pola gumba, prekrivena je prljavštinom, sva je umrljana i razderana - kako si je samo uspio dovesti u takvo stanje? Opet si se tukao, zar ne? Trebao bi se sramiti, dovesti se u takvo očajno stanje. A što je s tvojim šljemom, ha? Kamo je on nestao? A što je s onom lijepom plinskom maskom koju su ti dali? Jednostavno si je izgubio, zar ne?" Kretnjom je iskazao svoje gađenje. "Ali, kakve koristi, ha? Pitam vas, kakve koristi od toga što daju ljudima poput njega prekrasne nove uniforme, kada ih oni odmah unište? Je li čudo što se jadni pukovnik mora zamarati pregledavajući nas kada imamo takve poput tebe koji sve upropaste?" Nagnuo se bliže zapanjenom Malenom. "Kada si posljednji puta oprao dupe, to bih ja volio znati. Kladim se kada bi sada skinuo hlače i pogledao, otkrio bi kako su pune prokletih kuglica, a mi moramo živjeti s time! Mi, koji se uspijevamo održati čistima i urednima i ne zaudaramo poput tisuće šupaka!" Zurio je u nas ostale; smrdljive, pune ušiju i skorenoga blata. "Mi smo pristojni momci", rekao je kreposno. "Navikli smo na određene higijenske standarde. Poput pukovnika. Zbog toga je on primoran sazivati inspekcije usred rata i pobrinuti se da nemamo uraslih noktiju ili gljivice u pupcima." Grubim je pogledom zurio u Malenoga. "Te su stvari važne, znaš. Ti možda misliš kako je važnije ostati ovdje u rovu i držati oko na onim Rusima tamo preko. U slučaju da požele iskoristiti naše odsustvo, shvaćaš? Ali to je ono u čemu nisi u pravu, znaš? Jer ako nisi fin i uredan vojnik koji četka svoje pubične dlake s vremena na vrijeme i prestaje laštiti svoje gumbe tek kada kreće u napad, nećeš se biti u stanju boriti protiv jebenih Rusa! Što misliš, kako će se osjećati jedan Rus kada ugleda strašilo poput tebe kako mu prilazi s isukanom bajunetom? Neće te moći shvatiti zaozbiljno, zar ne? Doista, može li se to od njega očekivati? Budimo razumni. Prljava gnjida poput tebe, koju se može nanjušiti kilometrima daleko - pa umro bi od smijeha!" "Ne bi", prigovorio je Maleni, koji je kao i obično, pratio cijelo Portino izlaganje s najvećom ozbiljnošću. "Kako to misliš, ne bi? Naravno da bi! Svatko bi umro od smijeha!" "E, baš ne bi, i u tome se gadno varaš!" Maleni je trijumfalno upro prstom u Portu. "Jer ja bih zabio bajunetu u njih prije no što bi stigli umrijeti, shvaćaš?" Porta se okrenuo prema nama ostalima s gestom očajnika, pa smo pogledali lice Malenoga, napuhnuto od bijesa, kojemu niti sada nije bilo previše jasno je li uspio pobijediti u ovom verbalnom duelu, pa smo popadali uokolo od smijeha. Čak se i poručnik Spat cerio. Poručnik Ohlsen je bio jedini koji je uspio zadržati ozbiljan izraz lica. Ja čak nisam bio siguran je li uopće slušao prepirku. Zurio je duž bojišta, promatrajući iscrpljene ljude, koji su bili pod neprestanim pritiskom i bez sna već danima, kako se bolno trljaju ledenom vodom. Nije bilo

37

ručnika kojima bi se osušili. Nije bilo sapuna, nije bilo britvi. Trljali su uniforme za koje nije postojala nikakva nada da će ih se moći očistiti ili popraviti, patetično pokušavajući učiniti ih što boljima za pukovnikovu inspekciju. Laštili su opremu komadima prljavih krpa. Kada je naš smijeh utihnuo, slijedili smo pogled poručnika Ohlsena, s gorčinom shvativši kako ćemo i mi uskoro morati pokicnuti svoja tijela koja su protestirala i početi se sređivati. Pogledao sam prema poručniku i vidio kako mu se trznuo jedan mišić na licu. "Debela vrištava tetka", iznenada je protisnuo kroz stisnute zube. "Glupi jebeni prasac, kopile ptičjega mozga!" Iznenadna tišina spustila se na nas. Zurili smo u poručnika, zabezeknuti. Nije nas toliko zapanjilo ono što je rekao - u usporedbi s Portinim odabranim izrazima, njegov je jezik bio doista blag - nego način na koji je to izgovorio. Upoznali smo poručnika u trenucima ljutnje i očaja, upoznali smo ga i nestrpljivoga, upoznali smo ga sarkastičnoga, ali ovo je bila hladna, gotovo očajnička ogorčenost čovjeka kojemu je prekipjelo, pa je čak i Porta zašutio. Ohlsen se polako okrenuo i pogledao nas. S isprikom je slegao ramenima i rukom protrljao čelo. "Oprostite", iznenada je rekao. "Ponekada me sve to deprimira." "Ponašaju se prema nama kao da smo strojevi", promrmljao je Spat. "Samo što mi nismo strojevi, nego ljudska bića. A kada se dogodi nešto što nas podsjeti na to, tada nam je dosta svega..." Inspekcija se odigrala sljedećeg jutra, kao što je bilo planirano. Postrojili smo se poput skupine obnovljenih strašila. Bilo koji časnik koji je proveo jednako vrijeme na bojištu kao i mi, bio bi ugodno iznenađen našim izgledom. Doista smo izveli čuda. Riskirajući dobivanje upale pluća, okupali smo se u bazenima ledene vode. Određena količina blata još je uvijek bila na nama, ali barem je bio uklonjen gornji sloj. Uniforme su nam još uvijek bile vlažne i zgužvane, ali onih nekoliko gumba koji su nam bili preostali, bilo je ulašteno do visokog sjaja, pa su se gotovo nepristojno presijavali na blijedom jutarnjem suncu. Bila je to prava predstava, i osjećali smo kako zaslužujemo pohvale. Na nesreću, pukovnik von Vergil, koji je tek stigao na bojište, postavio je mnogo više standarde od bilo kojeg drugog časnika na bojištu. Bješnjeo je nad raskidanim uniformama, pjenio se zbog nestalih gumba, a kada je vidio naše čizme, gotovo je dobio napadaj. Njegove su se presijavale poput zrcala, ali kada ga je poručnik Ohlsen upitao bismo li trebali umjesto kutija s municijom sa sobom u rovove nositi limenke laštila za čizme, odbacio je njegovo pitanje kao nevažno i neposlušno. Za sljedeći dan sazvana je još jedna inspekcija, a kada ga niti ona nije zadovoljila, bili smo istjerani na pregled i sljedećeg dana, i sljedećeg dana, i sljedećeg. Bila je to poprilično zamorna farsa, koja nas je bez ikakve svrhe sve iscrpila, i stajala života najmanje jednog čovjeka, koji se srušio i iskrvario kada je njegova desetina bila prisiljena puzati osam kilometara na trbusima, vukući za sobom plinske maske i punu opremu. Poručnik Ohlsen gotovo je sišao s uma, ali pukovnik je imao opsesiju jednoga luđaka, pa nam Ohlsen nije nikako mogao pomoći. U nekoliko je prilika pokušao kontaktirati našu pukovniju, no bezuspješno; cijelo je bojište bilo u stanju uzbune i većina je komunikacijskih linija bila u prekidu. Kada su neprestane inspekcije počele gubiti svoju draž, pukovniku je postalo zanimljivo slati nas u beskrajne i sve besmislenije patrole. A nije prošao niti jedan dan da poručnik Ohlsen nije morao prolaziti opasni put od rovova do pukovnikova stožera kako bi odgovorio na niz besmislenih pitanja. Srećom, tijekom tog razdoblja Rusi su bili u nekakvom stanju apatije i većinu su nas vremena ostavljali na miru. Imali smo pravilne razmjene snajperskih pucnjeva, ali po mom mišljenju, one su s obje strane bile izvođene više radi predstave. Znali smo da su se dalje prema sjeveru odvijale teške borbe. Čuli smo

38

zvuk topovske paljbe i eksplozije i danju i noću, a nebo na obzoru gotovo je uvijek bilo obojano vatrom. "Uskoro će to stići i do nas", promrmljao je Heide pesimistično. "Već se dovoljno dugo opuštamo." "Opuštamo?" Porta se podrugljivo nasmijao. "Ti to nazivaš upuštanjem, a ona nam budala dašće za vratom cijelo vrijeme? Radije bih se obračunao s Rusima, pa da već jednom završimo s time!" "Ne brini", rekao je Maleni pun samopouzdanja. "Kladim se da će rat uskoro završiti. Ti i ja ćemo se vratiti kućama za najduže dva mjeseca." Sitni Legionar otvorio je jedno oko i podrugljivo podigao obrvu. "Nemojte se zavaravati - ovaj rat će trajati mnogo duže od dva mjeseca." Začuo se divljački povik dok je Barcelona pritrčavao. "Probili su se na lijevom krilu! Ponovno je počelo!" Stari Un je uzdahnuo. Mirno je izvadio lulu iz usta i ustao. "No, dobro, znali smo kako do toga mora doći. Zatišje postoji samo kako bi bilo prekinuto." Poručnik Ohlsen već je izvikivao zapovijedi. Cijelo je područje zahvaćala strka koja bi na kraju dovela do krutog poretka u kojem je svaki čovjek imao svoje mjesto i znao što mu je činiti. Uzeli smo svoje oružje, počeli ga provjeravati, stavili šljemove na glave, još se jednom pripremivši za akciju. Desetine koje su se odmarale bile su okrutno probuđene i dotrčale su do nas, posrćući i zijevajući, još uvijek ne previše sigurni o čemu se radi. Iza sebe začuli smo pucnjeve iz pušaka i eksplozije granata i ručnih bombi. Poručnik Ohlsen okrenuo se Spatu. "Ostani ovdje s prvom desetinom i osiguravajte cestu. Morat ćete nas pokrivati kad se budemo vraćali. Ostatak satnije, za mnom." Postrojili smo se iza njega, jedan po jedan. Kada smo krenuli, nabasali smo na dvojicu ljudi iz pukovnikove bojne, koji su se skrivali iza nekakve stijene, napola mrtvi od straha. "Hajde, hajde, dolazite ovamo!" Poručnik Ohlsen pomogao im je da se osove na noge i nestrpljivo ih gurnuo kundakom svoje puške jer su samo stajali ondje, drhtavi i nesuvisli. "Što se dogodilo? Gdje je ostatak vaše desetine?" "Otišli." Odmahnuli su glavama, još uvijek tupi od straha. "Kamo su otišli? Hoćete reći da su mrtvi, ili su pobjegli, ili što?" "Rusi su nas napali - iznenada - niotkuda..." Zašutjeli su. Tek uz mnogo nagovaranja i prijetnji poručnik Ohlsen je uspio izvući priču iz njih. Činilo se kako usprkos neprestanim upozorenjima jednog od naših veterana s prvih linija, pukovnik von Vergil nije smatrao potrebnim imati više od dvojice ljudi na straži. Iskusne vojnike s prezirom je omalovažavao nazivajući ih kukavicama i babama, a iznio je svoje mišljenje kako se Rusi pakiraju i kreću kući nakon njihova posljednjeg neuspjelog napada i razmjernoga zatišja proteklih nekoliko dana. Tek dan prije netko ga je čuo dok je svom pobočniku govorio kako je mnogo opasnije kod kuće u Njemačkoj, gdje RAF bombardira gradove, nego što je on do sada iskusio na bojištu. Rezultat je bio takav da Rusi, kada su na posljetku pokrenuli napad kojega smo mi (ali ne i pukovnik) očekivali, nisu naišli na gotovo nikakav otpor. Dvojica na straži su očigledno bila iznenađena, budući da nisu oglasili uzbunu, a sudeći prema dvama preživjelim brbljavcima - koji su otvoreno priznali da su još uvijek živi samo zato što su dali petama vjetra cijeli je napad bio nevjerojatno brz i nevjerojatno tih. Nisu koristili puške niti bombe, samo bajunete i kandre. "Drugim riječima, bio je to masakr", tmurno je rekao poručnik Ohlsen. "Da, da!" istovremeno su kimnuli glavama, željni ostaviti na nas dojam užasa tog iskustva; iako je jedan od njih, vjerojatno hoteći pokazati kako se nisu predali bez ikakve borbe, dodao kako je poručnik Kalb uspio baciti jednu ručnu bombu prije no što su ga probušili bajunetom. "Razumijem." Poručnik Ohlsen krenuo je stazicom koja je vodila do pukovnikove kolibe. Okrenuo se prema preživjelima. "A - hm - što je s pukovnikom?" ležerno je upitao.

39

Nisu mu znali odgovoriti; nisu vidjeli pukovnika. "Nadajmo se da mu je netko zabio bajunetu u stražnjicu", promrmljao je Porta. "Možda", rekao je Maleni, "bismo trebali pričekati ovdje dok ne dovrše posao? Da budemo sigurni!" "Creutzfeldt, tiše govori!" ljutito je rekao poručnik. Mahnuo je rukom prema koloni ljudi i pokazao prema kolibi. "Slijedite me, idemo gore." Čuli smo Ruse dugo prije no što smo stigli do kolibe. Zvuci koje su stvarali bili su nam poznati. Bili su to veseli zvuci ljudi koji se zabavljaju. "Pijani kao klade", promrmljao je Barcelona sa smiješkom. "Pronašli su pukovnikovo vino." "Isuse Kriste!" rekao je Maleni nervozno. "Idemo brzo prije no što gadovi sve popiju!" Kada smo se još primaknuli kolibi, mogli smo i vidjeti, a ne samo ćuti, znakove ruske okupacije. Prozori su bili otvoreni, a kroz njih su dopirali zvuci pijane pjesme. "Pogledajte ih" rekao je Porta više no zavidno. "To nazivate ratom? Meni to više izgleda kao jebena pijanka." Heide je pogladio svoju pušku. "Samo čekaj dok se zavučemo među njih - neće shvatiti što ih je snašlo dok sve ne bude gotovo!" "Posebice", dodao je Legionar sa smiješkom, "kada otkriju kako mi nismo isti vojnici od papira kao oni s kojima su se posljednjima sukobili..." Poručnik Ohlsen zapovjedio nam je da pričvrstimo bajunete, pa smo napali. Trčao sam uzbrdo prema kolibi, a pokraj mene trčali su Stari Un i Legionar, poručnik nešto ispred nas, a Porta i Maleni urlajući poput divljaka nešto iza. Vidio sam jedno ili dva ruska lica kako otvorenih usta u strahu zure dok smo mi jurišali prema njima. Nisu imali izgleda, ovi na koje smo prvo naišli. Presjekli smo točno kroz njih i upustili se u borbu prsa o prsa koja se uskoro pretvorila u isprepletenu noćnu moru ljudi, koji su se sjekli i rezali između leševa svojih suboraca, klizali i posrtali u lokvama prolivene krvi, gazeći nogama previjajuća tijela ranjenih. Iznenada sam podigao pogled i ugledao ogromnog ruskog poručnika koji se obrušavao na mene. Mahao je svojom strojnicom kao palicom, i uspio sam izbjeći smrtonosni udarac točno na vrijeme. Refleksnom radnjom, podigao sam svoju bajunetu i naslijepo je zabio u njega. Na trenutak se opirao, a potom je oštrica meko kliznula u meso njegovih prepona. Pao je nauznak s urlikom, povukavši moju pušku za sobom. U strahu i žurbi da se ponovno domognem svog oružja, skočio sam naprijed objema nogama na lice ranjenoga čovjeka. Nisam zastao kako bih vidio je li to bio netko od naših ili njihovih. Zgrabio sam svoju pušku i nastavio dalje naprijed, a krici u agoniji odzvanjali su mi u ušima. Povremeno bih u sveopćoj zbrci uspio na kratko ugledati nekoga iz svoje desetine. U jednom trenutku sam bio kao kroz maglu svjestan kako je Porta pokraj mene, ali tada gaje progutala masa tijela i on je nestao. Uspio sam se probiti do dvorišta, gdje sam ugledao Malenoga. Izgubio je svoju pušku i nekoliko je Rusa krenulo ravno prema njemu. Glasno sam viknuo, ali Maleni se već okrenuo kako bi ih dočekao. Dvama ogromnim šakama uhvatio je svakoga od njih za vrat i udario njihovim glavama jednom o drugu. Kada su pali, zgrabio je pušku jednoga od njih i počeo ispaljivati metke u svim smjerovima. Došli smo u onakvo stanje očaja u kojem se svaki čovjek borio sam za sebe, a ako biste pokosili nekoga od svojih, bila je to samo njihova loša sreća. Vidio sam kako se jedan Rus skrio iza stupa naciljavši pištoljem. Prije no što je stigao opaliti, raznio sam mu pola glave i nezainteresirano promatrao kako se srušio u lokvu krvi. Okrenuo sam se i ugledao Portu kako napada svojom bajunetom, zabivši je duboko u leđa mladoga Rusa koji je pokušavao pobjeći. Vidio sam kako Heide divljački gazi po licu umirućeg čovjeka, koji je i u svojim posljednjim trenucima agonije čvrsto na prsima stezao svoju pušku.

40

Koliko je ljudi poginulo, i koliko je sav taj pokolj trajao, nisam imao pojma. Jesu li prošle minute ili sati prije no što smo se ponovno okupili, mi pobjednici, u dvorištu iza kolibe? U tom trenutku to nismo znali, niti nas je bilo briga. Toga nam je trenutka bilo dovoljno što smo preživjeli. Ispružili smo se po tlu, dašćući, iscrpljeni, prekriveni blatom i krvlju, razderanih uniformi, a šljemove i oružje umorno smo odbacili u stranu. Najmlađi među novacima plakali su, suze su im se kotrljale niz obraze, stvarajući kanaliće u prljavštini. Mi ostali, nakon što je nestao prvi šok izazvan time što smo još uvijek živi, počeli smo krvlju podlivenim očima tražiti svoje prijatelje. Jesu li još uvijek bili s nama? Ili su ležali u kućici rasparanih utroba ili odrubljenih glava? Ugledao sam Barcelonu nekoliko metara od mene, ispruženoga na tlu, rasparane uniforme. Stari Un bio je naslonjen na stablo, pušeći svoju lulu od koje se nije odvajao. Maleni i Heide još su uvijek bili ondje, Heide je žmirio, a Maleni je izgledao neopisivo, kao daje umočio glavu u hamper krvi. Pogled mi je odlutao dalje, pa sam ugledao Stegea, koji je ležao na leđima i tupo zurio u oblake iznad sebe. Bio je tu i Legionar, koji je sjedio na stepenicama pušeći cigaretu i čisteći pušku pripremajući se za sljedeću akciju. Legionar je bio profesionalni vojnik. Borio se već petnaest godina, i njegove prve misli uvijek su bile posvećene oružju. Nešto dalje bili su Porta i Steiner, koji su dijelili bocu nekog alkoholnog pića koju su negdje pronašli. Steiner je već izgledao napola pijano. Svi su bili prisutni. Svi stari momci, oni koji su već preživljavali takve stvari i koji su još uvijek bili u jednom komadu. No, preko trećine novaka je nestalo. Njihova su tijela ležala na mjestima gdje su pali, čineći tužne otoke smrti medu preživjelima. Netko je predložio da ih pokopamo, ali nismo se obazirali na to. Zašto još više trošiti snagu, kopajući rupe za leševe? Bili smo živi i iscrpljeni, a oni su bili mrtvi i bilo im je svejedno. Poručnik Ohlsen izišao je iz kolibe. Izgubio je šljem, a duboka mu se brazgotina pružala od oka do usta. Spustio se na tlo, a mi smo ga promatrali s iščekivanjem. Slegnuo je ramenima. "Svi su bili mrtvi i prije no što smo stigli ovamo." Porta mu je pružio cigaretu. "A što je s pukovnikom, gospodine?" "I on također - vrat mu je presječen od uha do uha." Nastala je tišina, a potom se zlobni smiješak pojavio na Portinim usnama. "Možda ipak ima boga", promrmljao je. Poručnik se namrštio i okrenuo Heideu. "Odaberi dvojicu ili trojicu ljudi i idite pokupiti sve identifikacijske pločice." "Što, zar i ruske?" upitao je Heide. "Naravno. To si trebao znati bez da ti se posebno naglašava." Čim je Heide dovršio svoj zadatak, zapalili smo kolibu i vratili se do ceste, izgubivši pri tome još ljudi, zahvaljujući tomu što su se Rusi probudili i zasuli nas granatama. "Uvijek mi", progunđao je Porta, trčeći u zaklon. "Čim nešto pode po zlu, uvijek smo mi na udaru." Maleni i Legionar već su postavljali tešku strojnicu. Poručnik Ohlsen se okrenuo prema natrag kako bi nestrpljivo mahnuo rukom prema novacima, koji su zaostajali, ne baš posve siguran bi li trebao slijediti nas ostale prema cesti ili se baciti u najbliži zaklon. "Prestanite drhtati i pokrenite se, zaboga! Sad nije vrijeme za stati i diviti se prokletom krajoliku!" Krenuli su naprijed poput stada prestravljenih ovaca. Jedan od njih iznenada je kriknuo od bola i počeo trčati u krugovima, objema se rukama držeći za trbuh. Bolničar našeg voda, Berg, istoga se trenutka vratio po njega. Odvukao je momka pokraj ceste i rastvorio njegovu uniformu, no bilo je prekasno, već je bio mrtav.

41

Promatrali smo kako Berg zabacuje svoju torbu s priborom za prvu pomoć preko ramena i trči prema naprijed kako bi nam se pridružio. Granate su padale ispred i iza njega. Pao mu je šljem, a on je posrnuo od udara, no nekako se izvukao. Začulo se glasno klicanje. Berg je s pravom bio omiljen. Mnogo smo puta promatrali kako riskira vlastiti život kako bi pomogao ranjenom vojniku, uhvaćenom u neprijateljsku vatru dok je ležao ranjen usred minskog polja ili upetljan u nekakvu bodljikavu žicu. Sjetio sam se Sevastopolja, kada se Berg vratio u goruću zgradu i vratio se iz tog pakla s onesviještenim poručnikom Hinkom prebačenim preko ramena. Za taj je podvig bio preporučen za Željezni križ, ali ga je pristojno odbio, rekavši kako ga ne zanima sakupljanje željeznog otpada. Dvije godine kasnije, njegova je uniforma još uvijek bila bez ikakvih odlikovanja osim njegovih oznaka s crvenim križem. Satnija se na posljetku domogla relativne sigurnosti u gusto pošumljenom području koje se prostiralo iza planina. Ponovno smo bili sami; bojna iz Breslaua bila je potpuno izbrisana. Nalazili smo se u istom vlaku već nekoliko dana, još od odlaska s bojišta, i stali smo na mnogo stanica. Često bi nas odgurali na sporedne kolosijeke i ostavili ondje satima kako bi omogućili prolaz vlakovima koji su nosili važniji teret - možda oružje ili municiju. Mi smo bili samo vojnici na putu kući, i stoga vrlo nisko na popisu prioriteta. Sada, sedmog dana svog putovanja, ponovno su nas zaustavili. Vlak je stao i nekoliko smo minuta ostali na istom mjestu, sjedeći na slami u svom stočnom vagonu, previše umorni da bismo čak i otvorili oči. Nakon nekog vremena Porta se dovoljno pomaknuo kako bi uspio otvoriti klizna vrata i pogledati van. "Hamburg!" Okrenuo se prema nama ostalima. "U Hamburgu smo!" "U Hamburgu?" Malo smo se oraspoložili. Legionar se veselo protegnuo, a Stari Un izvukao je iz džepa svoju lulu i stavio je u usta. "Danas su Duhovi", iznenada nam je rekao. Svi smo ga pogledali. "Pa što?" rekao je Heide. "Kakve veze Duhovi imaju s bilo čime?" Stari Un slegnuo je ramenima. "Ne znam - samo mi je palo na pamet..." "U ovo doba prošle godine", rekao je Porta, "bili smo u Demjansku." "A godinu dana prije toga", dodao je Maleni, "bili smo u Brest-Litovsku. Sjećate se Brest-Litovska? Sjećate se kada smo..." "Nosi se!" rekao je Legionar ljutito. "Volio bih da se ne osvrćete stalno unatrag, to je morbidno i nepotrebno. Zašto ne biste malo za promjenu pokušali gledati unaprijed?" "U redu, ako je to ono što želiš -" Porta je zatvorio oči na trenutak a pokvaren mu se smiješak pojavio na usnama. "Prvo što ću učiniti večeras, kada nas puste odavde, bit će to da ću si pronaći kupleraj - što kažete na to? Jel' vam se to sviđa?" Iz klicanja koje je odjeknulo od okupljene satnije moglo se zaključiti daje odgovor potvrdan.

3. HAMBURG Sjedili smo u krčmi i čekali Barcelonu. Već smo neko vrijeme bili ondje, i nekolicina nas - točnije Porta i Maleni - bili su na pravom putu da postanu pretjerano, veličanstveno pijani. Mjesto je zaudaralo na ustajalo pivo i prženje, a zrak je bio težak i ispunjen dimom cigareta. Žene koje su nas posluživale, iscrpljene i ne baš dobrog raspoloženja, namjerno su stvarale što je više buke bilo moguće, bacajući hrpe noževa i vilica u sudoper i bučeći posuđem koje su prale. Dok su radile, neprestano su nešto gunđale.

42

Porta, izazvan tko zna kakvim pijanim hirom, iznenada se nagnuo preko stola i prstom optužujući upro prema jednom pripadniku nizozemskog SS-a, koji je mirno sjedio i gledao svoja posla cijelo vrijeme koje smo proveli ondje. "Pogledajte onu ružnu debelu svinju", rekao je, a po glasu mu se osjetilo da je pripit. Okrenuo se prema nama i kretnjom ruke pozvao nas da promotrimo tog nesretnika. "Pogledajte te velike uši! Ako nešto ne mogu podnijeti, onda su to uši koje izgledaju kao da će poletjeti." Sa zanimanjem sam zurio u čovjekove uši. Doista su mu pod pravim kutom stršale iz glave, ali možda još nisam bio dovoljno popio da bi mi to postalo dovoljnim razlogom za napasti ga. Djevojka nam je prišla s poslužavnikom punim krigli piva. Bacila ga je na stol ispred nas, a pivo se zapjenilo preko rubova krigli i stvorilo jezerce na stolu. Porta je spustio oba lakta u njega i svoju pozornost usmjerio lakšem plijenu, mladom vojniku sa srebrnim oznakama SD4 na ovratniku. Nizozemac je ostao posve hladan na primjedbu o svojim ušima, jer je bio vjerojatno još pijaniji od Porte, no mladi je vojnik već izgledao napeto. "Slušaj, ti gade jedan -" Porta je glasno ispuhao nos između palca i kažiprsta i obrisao ih o rukav, "imam nož. Svi mi imamo noževe. Ja i moji prijatelji, svi mi imamo noževe - a znaš li zašto? znaš za što ih koristimo?" Čovjek iz SD okrenuo se na drugu stranu i mudro nastavio šutjeti, ali Porta je bio odlučan iživcirati nekoga, pa gaje povukao kako bi se ponovno našli licem u lice. "Hoćeš da ti pokažem?" upitao je odvratno se cereći. "Koristimo ih za rezanje. Želiš li da ti pokažem što režemo?" Načinio je prostačku gestu u zraku, a Maleni se poslušno nasmijao. "Uistinu, nimalo me ne zanimaju vaši smrdljivi noževi", rekao je čovjek, zijevnuo i ponovno se okrenuo od nas. Njegov pokušaj zauzimanja nezainteresiranog stava samo je isprovocirao Portu do pijanoga bijesa. Snažno je lupio šakom o stol. Sve su krigle s pivom poskočile i zazveckale, a novi se val piva prelio preko njihovih rubova. "Zašto ne odjebeš i ostaviš nas na miru?" povikao je Porta. "Tko ti daje pravo da sjediš ovdje za našim stolom, ti prljava svinjo? Gubi se prije no što te ja izbacim van!" Podigao sam svoju napola punu kriglu s pivom i promatrao događanja pomalo nezainteresirano zbog utjecaja alkohola. Legionar se nagnuo prema natrag i prekrižio noge u gležnjevima, napola skliznuvši sa stolice. Stari Un je tugaljivo zurio u svoje pivo. Maleni je bio jedini doista zainteresiran za događanja. Čovjek iz SD je izgovorio nešto što mi se učinilo, s obzirom na okolnosti, blagim i razumnim prigovorom Portinom bezobraznom ponašanju. "Prvi sam stigao ovdje, znaš - i doista mislim kako mi ti ne možeš ništa naređivati." Porta je pročistio grlo i pljunuo. "Pa što i ako si ovdje od samog početka rata? Sada ti govorim, gubi se odavde!" "A ja tebi govorim", odvratio je čovjek, s razlogom postajući sve više razdražen, "da mi to ne pada na pamet!" Porta je bijesno pogledao prema Malenom u potrazi za podrškom. "Neposluh! Čuo si to, zar ne? Odbija izvršiti zapovijed Stabsgefreitera!" Teturavo se osovio na 4

SD (njem. Sicherheitsdienst) je njemačka tajna služba koja se pojavila u Drugom svjetskom ratu kao dio SS-a sa zadaćom ukloniti sve unutarnje neprijatelje (političare koji se protive nacizmu ili podržavaju komunizam) nacističkog režima u Njemačkoj. Reinhard Heydrich je bio postavljen kao vođa SD-a. Kasnije, 1943. godine, pojavila se jedinica unutar SS-a pod imenom SD. To je bila elitna jedinica u koju su birani samo najbolji od najboljih vojnika. Za ulazak u SD jedinicu vojnici su trebali biti tjelesno snažni, dobro organizirani i disciplinirani. Bila je to nevidljiva jedinica koja je brzo eliminirala sve važne ciljeve duboko u neprijateljskom teritoriju. (boko)

43

noge, ispružio ruku i gurnuo je čovjeku ispred nosa. "Vidiš ovo?" Prstom je pokazao prema svojim oznakama. "Pretpostavljam da znaš što ovo znači?" Čovjek je samo uhvatio njegovu ruku palcem i kažiprstom i polako je odgurnuo natrag prema Porti, s izrazom na licu kao da je nanjušio nekakav smrad - što je najvjerojatnije doista i bilo. "No lijepo!" povikao je Porta, sve se više uzbuđujući. "Ovo je prevršilo svaku mjeru! Vidio si ovo, zar ne?" Ponovno se okrenuo Malenom, koji je žustro kimnuo glavom i odgurnuo unatrag svoju stolicu. "Pribilježi to! Zapiši mu ime i broj! Bio je nasilan prema Stabsgefreiteru - hajde, zapiši to!" "Odjebi", rekao je Maleni. "Dobro znaš da ne znam pisati." "Onda ga izvedi van i nalupaj ga kao vola!" "Slušaj ti, neotesani gade..." Čovjek iz SD ustao je, a Maleni je ustao za njim. Gledali su jedan drugoga preko stola. Maleni se počešao po svojim širokim grudima, podigao hlače, ispružio ruku i uhvatio ga za ovratnik. "Hajde sada, maleni - idemo van porazgovarati." Čovjek iz SD otvorio je usta kako bi povikao, ali pritisak šape Malenoga bio je tako snažan daje ispustio samo prigušeni meket. Maleni gaje pred sobom otjerao do vrata, a Porta je ponovno sjeo, crven u licu i još uvijek ljutit. Nizozemac je sada ležao opružen preko stola, a glava mu je bila u lokvi piva. "Pogledajte onoga", rekao sam Legionaru. "U nesvijesti je." I nasmijao sam se od srca, kao da je to najsmješnija stvar na svijetu. Legionar, koji je rijetko gubio kontrolu, samo mi se sažaljivo nasmiješio. Nekoliko trenutaka kasnije Maleni se ponovno pojavio - sam. "Kamo je nestao?" upitao sam. "Leži u jarku pokraj ceste", rekao je Maleni. Šakom se udario po rastvorenom dlanu druge ruke i namignuo mi. "Ugasio se poput svijeće. Hej -" Pogledao je Legionara. "Sjećaš li se dana kada smo se ti i ja prvi put sreli?" "Sjećam", rekao je Legionar. "Što se dogodilo?" upitao sam, dovoljno pijan da bih bio poslušan i dao Malenom priliku da se razmeće. Umjesto odgovora, stisnuo me za ruku kao da će se normalno rukovati sa mnom i polako je počeo drobiti sve dok nisam bolno zajaukao. "Upravo to se dogodilo", rekao je Maleni ponosno. "Vrlo zabavno", rekao sam, tresući rukom gore-dolje. "A čemu to?" "Ah", rekao je Maleni, namigujući. "To je prava priča, zar ne?" Legionar se pokroviteljski nasmiješio i dao mi znak glavom. I "Dopusti mu i njegov maleni trenutak slave", promrmljao je. "Dakle, to se dogodilo!" rekao je Maleni. "Naravno", s lakoćom se složio Legionar. "Ali nikada više, prijatelju! Ne padam dva puta u istu stupicu!" "Niti ja", progunđao sam, stavivši ozlijeđeni dlan pod pazuho. Porta je ponovno lupao po stolu, glasno tražeći još piva uz lascivne primjedbe djevojkama. Djevojke su samo prezrivo otpuhivale i okretale mu leda, ali Velika Helga, nadzornica, napustila je svoje mjesto za šankom i dojurila do našeg stola. Stala je ispred Porte, raširenih ruku i nogu, ispriječivši mu svoje krupno tijelo. "Kako se usuđuješ nazivati moje djevojke tim imenima? Što ti misliš, što je ovo, bordel?" "Bordel, moje dupe!" odvratio je Porta. "S ovako šugavom ekipom? Vremena možda i jesu teška, ali nitko nije toliko očajan!" "Prijavit ću te", rekla je Velika Helga, kao što je govorila mnogo puta na dan brojnim vojnicima. "Mi ovdje dobro radimo, i baš me zanima gdje biste vi dečki sada bili da nema nas." "Ja ti to mogu reći", rekao je Porta. Velika Helga odmaknula se jedan korak od njega. "Sve djevojke ovdje su dobre, a Gertrude, samo da te upozorim, ima momka u SD. Ako budete stvarali probleme, morat ću joj reći da vas prijavi." "Ah, prestani pričati gluposti", rekao je Maleni. "I sama znaš koliko nas voliš."

44

"Samo hoćemo još piva", dodao sam. "Svi bi pomislili da tražimo šest kurvi, koliku je strku podigla." Velika Helga samo je otpuhnula i vratila se za šank. Odabrala je Gerdu, najmanje privlačnu među ionako ne baš raskošnim djevojkama i poslala ju da nam donese našu narudžbu. Gerda nije bila loša djevojka, ali nisu je bez razloga nazivali kolcem za grah. Bila je nešto najbliže pokretnom telegrafskom stupu što sam ja ikada imao prilike vidjeti. "Kada bi samo imala nešto više mesa na sebi, gotovo bih pao u iskušenje da te odvedem u krevet sa sobom", promrmljao je Maleni, sa žaljenjem gurnuvši ruku pod Gerdinu suknju i pokušavši opipati njezinu nepostojeću stražnjicu. Gerda je pokazala što je mislila o tom pozivu udarivši Malenoga snažno poslužavnikom po glavi i odšetavši od nas. U tom nam se trenutku pridružio Barcelona, koji je donio ne baš dobro primljene vijesti da smo od te večeri na stražarskoj dužnosti. Barcelona je oko vrata imao ogroman zavoj, koji gaje prisiljavao da glavu drži ukočenu i podignutu uvis. Tijekom naših posljednjih dana u planinama bio je ranjen u vrat zalutalom ručnom bombom, te je sada bio privremeno izuzet od aktivnog služenja. Mogao je, i trebao je ostati u bolnici, ali zahvaljujući poručniku Ohlsenu koji je povukao nekoliko veza, bilo mu je dopušteno da se vrati u satniju i preuzme dužnost u satnijskom uredu - u kojem ga se, doduše, nije moglo baš često pronaći; češće bi se nalazio u krčmi ili oružani. Bilo je i onih koji su smatrali kako je bio glup što nije iskoristio višemjesečni odmor u bolnici, ali Barcelona je bio dovoljno dugo u vojsci kako bi znao da kada se jednom nađeš u bolnici i odvojen od svojih suboraca, gotovo sve ti se može dogoditi prilikom otpuštanja. Izgledi da bude poslan natrag u njegovu satniju bili su neznatni, a tih dana biti pridošlica u već postojećoj skupini značilo je gotovo sigurnu smrt. Svi najgori i najopasniji zadaci bili bi mu dodijeljeni istog trena, a smrt se doimala jedinim mogućim završetkom. "Isuse!" rekao je Barcelona, gledajući na stol prepun pivskih krigli. "Dobro ste se napili, zar ne?" "To nije važno", rekao je Porta. "Mene zanima gdje ćemo biti na stražarskoj dužnosti - ne bih imao ništa protiv lokalnog bordela..." "Nisi ti te sreće." Barcelona je odmahnuo glavom i podigao nečiju kriglu s pivom. "U jebenom Gestapu." "Koja je budala smislila takvo što?" upitao je Legionar. Barcelona je slegnuo ramenima i bacio list papira na stol. Stari Un spasio gaje od pada u lokvu piva i nezainteresirano ga je gledao. "Točno u devetnaest sati Trg Karla Mućka, Hamburg." Nemarno je presavio papir i stavio ga u prednji džep. Steiner se iznenada pribrao i pogledao Barcelonu kao da im on osobno to dogovorio. "Prokleti Gestapo!" "Nemoj gledati u mene", rekao je Barcelona. "Ja nisam ta budala koja je to smislila. Sve u svemu, možete zahvaliti svojoj sretnoj zvijezdi što nije još i gore. Četvrta desetina je na dužnosti u Fuhlsbiittelu - i streljački su vod za Wehrmacht." "Meni ne bi smetalo da se zamijenimo", rekao je Maleni, perverzan kao i uvijek. "Uvijek postoje izgledi da se još nešto dodatno pokupi na pogubljenjima. Činili smo to i prije, budimo iskreni..." "Kako?" upitao je Stege sumnjičavo. "Kako si to činio?" "Lako. Obećaš nekome da ćeš mu poštedjeti život, i on ti je spreman dati što god poželiš." "Hoćeš reći da bi uzeo novac od čovjeka osuđenog na smrt?" Stege je zvučao kao da ne vjeruje svojim ušima. "Da, zašto ne?" rekao je Maleni agresivno. "I ti bi bio voljan platiti nekome da te izvuče, vjerujem." "U svakom slučaju", dodao je Porta, "nije to baš tako jednostavno. Ako shvate što namjeravaš, i sam ćeš isto završiti."

45

Stege je otvorio usta kako bi protestirao, no prije no što je stigao progovoriti, Heide se probudio iz duboka sna i suočio s čvrstim zidom praznih krigli piva. Ljutito ih je srušio na pod. "Previše smo popili!" Podrignuo je i rukom posegnuo prema najbližoj punoj krigli. "Kako smo samo sve to uspjeli popiti?" "To sada nije važno", rekao je Maleni. "Popili smo, i to je jedino važno - osim činjenice da ćeš ti biti onaj tko će sve to platiti. Ti jedini imaš novaca." "Ja? Nemam niti prebijenoga novčića!" usprotivio se Heide. "Malo sutra! Imaš cijeli smotak uguran u čizmu!" Heide ga je pogledao u nevjeri. "Kako ti to znaš?" Maleni je slegnuo ramenima. "Pa pogledao sam, zar ne? Neki dan mi je trebalo novaca, pa sam ti prekopao ormarić. Jedino tvoj ima pokvarenu bravu, trebao bi je popraviti. Ne zatvori se dobro, znaš." "Hoćeš reći da si mi namjerno prekopavao po stvarima?" "Mislim da bi se to moglo i tako reći." "Dakle, ti si mi ukrao onih stotinu maraka?" "Slušaj", rekao je Maleni, "dobro pazi. Nisam rekao da sam nešto uzeo, zar ne?" "Ali je posve očito da jesi!" Maleni je ljutito otpuhnuo. "Pokušaj to dokazati!" "Ne moram ja ništa dokazivati! Isto je kao da si i priznao -tako mi Boga, nećeš proći nekažnjeno!" Heideovo lice problijedilo je od bijesa. "Gledat ću dok te budu hapsili, pa makar mi to bilo posljednje. Gledat ću dok te budu vješali zbog ovoga. Gledat ću..." "Za ime Božje", rekao je Legionar umorno. "Zar je to doista važno?" "Meni je važno!" povikao je Heide. "Slušajte", rekao je Porta, kao da mu je iznenada na um pala zamisao koja će riješiti cijeli problem, "zašto ne bismo ponijeli nekoliko boca pića sa sobom na dužnost? Stari kolac za grah će nam rado gurnuti nekoliko boca ispod pulta." "Da? A što ćemo s njima kada dođemo do zgrade?" "Skriti ih na neko sigurno mjesto. To je u redu. Znam jednog od momaka koji su bili na straži ondje nedavno, kaže daje odlično mjesto. Dolje u podrumima. Nikome se ne da silaziti i gledati što radimo." "A što sa ćelijama?" upitao je Steiner. "Što s njima? Niti jedan od zatvorenika ne provede ondje više od jedne noći. Većine se riješe sljedećeg jutra. One s kojima se Gestapo želi malo poigrati odvedu gore sa sobom. Tako im je zgodnije. Ne moraju trčati niz stepenice svaki puta kada im se čupaju nečiji nokti. Ne morate se brinuti za ćelije zatvorenici nas neće smetati." "A što je sa statuom cara na konju?" predložio je Heide, iznenada zaboravivši na svojih stotinu maraka i zainteresiravši se za Portinu zamisao. "Noge su mu šuplje. Kladim se da bismo mogli nagurati nekoliko boca u njih i da nitko ne bi primijetio." "Već sam pomislio na to", ustvrdio je Maleni. "Baš sam to i sam kanio predložiti. Uvijek se sjetim dobrih mjesta na kojima se nešto može skriti - zbog toga sam i pogledao u tvoje čizme onom prigodom", povjerio se Heideu, koji se istog trena vratio u uvrijeđeno stanje. "Uzet ćemo pola tuceta velikih boca", odlučio je Porta. "Napravit ćemo mješavinu." Pokazao je rukom Gerdi da dođe, a ona se odlijepila od šanka i sumnjičavo nam se približila. "Šest boca", "rekao joj je. "Ovoliko Dortmundera -" Pokazao joj je razmaknutim palcem i kažiprstom, "a ostatak šljivovice. Je li to u redu?" Slegnula je ramenima. "Ako ti tako kažeš. Meni se to ne bi svidjelo, ali ukusi različitih ljudi ne mogu se objasniti, zar ne?" Okrenula se glasno otpuhnuvši, a Porta je protrljao ruke i pogledao prema Legionaru u potrazi za odobrenjem. "To je u redu, zar ne? Prvo neka stavi pivo, a onda šljivovicu?" Legionar je nagnuo glavu na stranu, s izrazom blage zabavljenosti na licu, kao da promatra skupinu djece.

46

Gerda se vratila s prvom bocom, snažno je tresući kako bi se dvije tekućine pomiješale. Porta ju je istrgnuo iz njezinih ruku, prestravljen. "Sto ti to dovraga radiš? Sve ćeš nas raznijeti!" "Uz malo sreće", rekla je kiselo. Donijela je ostatak boca, bučno ih spustila na stol i ne rekavši ništa ispružila ruku čekajući novac. Stajala je ondje, prebrojavajući ga i provjerivši svaku novčanicu kako bi se uvjerila da nije krivotvorena. Dok je to činila, Steiner je izišao iz toaleta. Stajao je pokraj stola, podrigujući i zatvarajući rasporak, ne obraćajući pozornost na Gerdu koja je još uvijek brojala novac. "Nema ništa bolje od dobrog mokrenja", obavijestio nas je uz zadovoljni uzdah. "Posebice kada te jako tjera..." Podigao je svoju kriglu i ispraznio je u nekoliko brzih gutljaja, dok mu je Adamova jabučica poskakivala gore-dolje. Potom je ponovno podrignuo i obrisao usta rukavom. Gerda gaje pogledala dugim i sporim prezirnim pogledom, stavila novac u vrećicu koju je nosila ispod pregače i otišla od nas, uspravnih leđa. "Što je tako dobro kod toga?" upitao je Porta, koji je bio u svadljivom raspoloženju i htio se porječkati s bilo kime oko bilo čega, bez obzira kakva to sitnica bila. Steiner gaje pogledao. "Kako to misliš, što je tako dobro? Pa i ti si sam dovoljno puta pišao, zar nisi? Trebao bi znati što je tako dobro kod toga." "Ali ne znam", rekao je Porta. "No, što je s tobom? Jesi li ti nekakav pervertit? Ti..." "Ma, odjebi!" rekao je Steiner, pokušavajući sjesti i otkrivši kako se Porta raširio preko pola klupe. Porta je s treskom spustio svoju kriglu na stol i s mukom se osovio na noge. "Nitko mi ne može reći da odjebem i proći nekažnjeno!" zagrmio je. Ljutito je zamahnuo rukom prema Steineru. Steiner se sagnuo i odmah reagirao, udarivši Portu postrance po glavi. Porta je zakoračio natrag, prevrnuvši klupu, a Steiner ga je slijedio, mahnito zamahujući rukama. Nekoliko su se trenutaka usredotočeno borili u tišini, povremeno izviknuvši poneku psovku kako bi se ohrabrili, a potom je Steiner, koji je iznenada postao smion, pograbio kriglu i bacio je Porti u glavu. Porta se sagnuo, a projektil je proletio pokraj njega i zabio se u suprotni zid. Istoga trenutka, Gerda se našla na nama, s velikom drvenom palicom u ruci. "Tko je bacio tu kriglu?" S veseljem smo pokazali prema Steineru. Gerda je, bez trenutka oklijevanja, s treskom spustila palicu na njegovo rame, a kada se Steiner pognuo od bola, uslijedio je brz udarac u glavu. Steiner je u trenutku zaboravio svoju prepirku s Portom. Zavijajući od bola i gnjeva, okomio se na Gerdu, koja je pobjegla kako bi se sklonila na sigurno iza šanka. Steiner se bacio za njom, prevrćući stolove i stolice dok je trčao prostorijom. Uhvatio ju je upravo prije no stoje stigla do šanka i, pritisnuvši je uza zid, počeo udarati njezinom glavom o zid. Gerda se borila poput tigrice, grizući, grebući i udarajući, koristeći pri tom svoje nokte, zube, koljena, sve što bi joj došlo pod ruku, i cijelo vrijeme režala na sav glas. Iznenada su se vrata iza šanka otvorila i na njima se pojavila Velika Helga. Jednim je pogledom promotrila situaciju, smireno u ruku uzela bocu šampanjca i jurnula naprijed kako bi se pridružila akciji. Steiner je bio previše zauzet kako bi uočio ovaj novi opasni napad s njegovog desnog krila. Helga je pažljivo naciljala i boca je šampanjca pogodila Steinera točno u šiju. Istoga je trenutka pao na pod posut piljevinom, a krv i šampanjac su se pomiješali. "Ubojico!" povikala je Helga, bezobzirno ga šutajući nogama. "Seksualni manijače!" vrištala je Gerda, zgrabivši razbijeni grljak boce i pokušavši rasjeći Steinerovo lice. S okretnošću iznenađujućom za nekoga tako krupnog, Velika je Helga oduzela komad stakla od nje - nije nimalo suosjećala sa Steinerom, ali ubojstvo u njezinom

47

lokalu možda i ne bi dobro prošlo kod vlasti. Gerda se morala zadovoljiti bujicom psovki, za koje bih se mogao zakleti da ih nikada prije nisam čuo, koje je popratilo bijesno šutanje Steinerovog krvavog i besvjesnog tijela. Djevojka imenom Gertrude, koja je imala momka u SD, dotrčala je uz stepenice sa sandukom piva u svojim snažnim rukama. Imala je dugu, ravnu, svijetlu kosu bez sjaja i stalni gnojem ispunjeni čir na nosu. Gerda se istog trenutka bacila na nju, pokazavši prstom prema Steineru i viknuvši nešto o osveti. Gertrude je ispustila sanduk s pivom i nezainteresirano pogledala Steinera. "Što bih ja sad trebala poduzeti u vezi toga?" "Reci svom momku u SD!" nagovarala ju je Gerda, uputivši još jedan osvetoljubivi udarac nogom u Steinerova leda. "A la bonne heure"", odgovorila je Gertrude na francuskom. Nije imala pojma što je značio taj izraz, ali zvučao joj je dobro i ona ga je često koristila. Naučila ga je od francuskog mornara za kojega je nekada bila zaručena osam dana, koliko je njegov brod proveo u Hamburgu. Otada je bila zaručena za mnoge mornare, ali nikada nije zaboravila a la bonne heure. Ako ste željeli nekakvu posebnu uslugu od nje, morali ste samo s divljenjem i čuđenjem primijetiti "Ah, ti znaš francuski, zar ne?" i ona bi smjesta zagrizla mamac. Nažalost, tu bi uslugu gotovo uvijek popratilo pričanje njezine omiljene bajke - kako se rodila u bogatoj francuskoj obitelji i kako su je oni napustili dok je još bila malena i ostavili je u otmjenom internatu, za kojega se nije mogla točno sjetiti gdje se nalazio; ali ako ste bili spremni saslušati je, ona bi zauzvrat bila voljna učiniti vam različite sitne usluge. Porta i Maleni su je jednom vrlo uspješno zapričali cijelu večer, pri tome pojevši pola hrane u kuhinji i napivši se gotovo do bunila - sve na Gerdin trošak. No, Maleni je sve to kasnije platio. Na povratku prema vojarni iznenada mu je palo na pamet kako bi mogao Porti demonstrirati propisani način na koji bi pješak - a posebice pješak koji pripada pukovniji u kojoj je on započeo svoju vojničku karijeru - trebao pasti na tlo na sve četiri i puzati potrbuške. Dok je Porta stajao promatrajući ga, Maleni se bacio potrbuške prema tlu i udario glavom o oštar kamen. Kamen je u njegovom čelu napravio rupu veličine golubljeg jajeta, i krv mu je u potocima potekla niz lice, ali on je uspio ustati i uhvatiti Portu pod ruku, pa su se zajedno dokotrljali do vojarne pjevajući na sav glas: "Soldaten sind keine Akrobaten" "Tako treba! Činilo se kako ih je ta pomisao zabavljala, pa su još uvijek bezuspješno pokušavali praviti "zvijezde" kada su se prizemljili ispred vrata ambulante i Maleni se onesvijestio. Međutim, sada je bio posve budan. Nagnuvši se naprijed preko pivom nakvašenog stola, povikao je Gerdi: "Hej, Kolac! Hoćeš da ga netko istuče umjesto tebe? Daj mi nekoliko krigli i učinit ću to brzinom munje!" "Pazi se", zarežao je Stari Un sa suprotne strane stola. Legionar je ispružio ruku i stisnuo je Malenom oko zapešća. Odmahnuo je glavom s neodobravanjem. "Šala je šala, ali ne treba nam leš za vratom, zar ne?" "Ne treba?" razmatrao je Maleni ovaj problem. "Zašto ne?" "Zato što se takvih stvari prokleto teško riješiti", rekao sam. "Zašto? Zašto ga ne bismo jednostavno odnijeli i bacili u vodu?" Barcelona se kratko nasmijao. "Jesi li ikada pokušao odmarširati do luke s lešom ispod ruke? Policija bi se našla na tebi poput tone cigala prije no što bi stigao na pola puta." Dok je Maleni razmatrao ovu neugodnu mogućnost, Heide je iznenada izvukao nos iz svoje krigle kako bi nas obavijestio da nije baš raspoložen stražariti te večeri, i kako namjerava otići do bordela u istoj ulici kako bi vidio njihovu čuvenu kurvu u zelenoj haljini. Svi smo čuli za tu damu, iako je ja nikada nisam doista i vidio. "Pazi, ona je skupa", rekao je Barcelona ozbiljno. "Ali isplati se", rekao je Heide.

48

"Znate starog Bernija Pijanicu?" Porta se nagnuo prema nama, sa sjajem u očima. "Rekao mi je da je za nekoliko tisuća proveo cijelu noć i pola sljedećeg dana s njom. Prema njegovim riječima, cijelo je vrijeme bio u poslu i obavio je to šezdeset i sedam puta." "Mo'š mislit'." "Istina je", bio je ustrajan Heide. "Vidio sam ga sljedećeg dana, jedva je imao snage ustati iz kreveta." "Glup način za potrošiti novac", rekao je Legionar. "Pa nisam baš siguran..." S prostačkim smiješkom na usnama i nekamo odlutalih misli, Porta je iz džepa izvadio galebovo jaje i razbio ga u svoje pivo. Vrškom bajunete sanjivo je miješao sadržaj krigle. Promatrao sam ga zapanjeno. "Je li fino?" upitao sam "Strašno", odvratio je Porta, oblizavši bajunetu. "Ispričaj nam priču o onoj djevojci koju si zaprosio", predložio je Stari Un, naslonivši se na svojoj stolici i napunivši lulu. Pogledao je na svoj sat. "Imamo još taman dovoljno vremena prije no što budemo morali krenuti na dužnost." I podigao je noge na stol, udobnije se smjestivši u stolici i pripremivši se da posluša još jedan od Portinih izleta u pričanje priča - djelomično istinit, djelomično izmišljen, u kojemu su oni manje vjerojatni dijelovi, poznavajući Portu, bili vrlo vjerojatno istiniti. Mi ostali slijedili smo primjer Starog Una i stavili noge na stol. Steiner je ležao na podu stenjući, a ondje smo ga i ostavili. "Pa, bilo je to još na samom početku rata", započeo je Porta, gurajući ostatke žumanjka uz čašu prstom i isipavši ih u usta. "Prije no što su započele borbe. Bio sam sa pukovnijom u Paderbornu - ne znam jeste li vi ikada bili ondje. Bilo je strašno. Potpuno pusto, iz dana u dan nije se moglo raditi ništa osim stajati i zuriti u sve one tupoglavce koji su ondje živjeli i trčali u crkvu svakih pet minuta. Ne samo to, da vam budem posve iskren, u samom početku nije mi se svidjela pomisao o vođenju rata. To mi se činilo posve ludo; granate i bombe i bogzna što - nije bilo ničega za jesti, ničega za piti -" Duboko je udahnuo i odmahnuo glavom. "Nije mi se niti najmanje sviđalo. Nije to za tebe, rekao sam sebi. To uopće nije za tebe, Porta, momče - moraš se izvući iz toga stoje prije moguće. No, kao što znate, ja nisam jedan od onih koji samo sjede i ništa ne poduzimaju. Rečeno - učinjeno, to sam ja. I tako, istoga trenutka kada sam se odlučio, dobio sam tu opasnu bolest koja mi je dovela život u opasnost." Stari Un se nasmijao. "Nikada to neću zaboraviti - sam Bog zna što je sve pokušao kako bi se razbolio. Što li je samo jeo -Isuse, i slon bi se srušio od toga! Ali ne i ovaj momak. A, ne! Sto se više trudio, to je zdraviji bio." "Da, mislim da sam toliko očvrsnuo da ste me mogli baciti usred minskog polja, a ja bih izišao iz njega u jednom komadu." Porta je oblizao jaje s prstiju, podigao nogu i prdnuo, a potom se vratio svojoj priči. Znalački nam se nasmiješio. "No, na kraju sam ipak uspio. Bio sam pomalo zelen tih dana, ali uspio sam se ubaciti u bolnicu." "Sjećam se te bolnice!" povikao je Maleni uzbuđeno. "Nalazila se iza katedrale. Odvezli su me onamo kada mi je otekao palac na nozi. Bio je ogroman. Gotovo su mi ga morali odsjeći." Okrenuo se prema Porti. "Hej, sjećaš li se onoga kirurga kojega su imali ondje? Onoga s drvenom nogom? Kako se ono zvao?" "Brettschneider", rekao je Porta. "Da, Brettschneider, to je bio taj gad! Sjećam se kada sam bio ondje ..." "A što je s mojom pričom?" pitao je Porta hladno. Maleni gaje na trenutak pogledao, namignuo mu i rekao: "U redu, nastavi." "Hvala. No, kao što sam govorio, otišao sam u bolnicu gdje sam se susreo s tim liječnikom kojega si upravo spomenuo. A bio je pravi gad, to vam jamčim. Prvoga dana kad sam bio ondje, došao je do mene s pola bolničkog osoblja sa sobom. Zaustavili su se pokraj moga kreveta, i on je stao tamo, kašljući mi u lice i upitavši me što glumim i što po mom mišljenju nije u redu sa mnom. Pa sam mu ja objasnio kako sam gotovo cio paraliziran i kako ništa ne osjetim, i kako baš

49

nisam imao sreće, jer rat upravo počinje, i kako sam želio i ja dati svoj obol domovini i sve to, a on je cijelo vrijeme samo stajao ondje i kašljao - a ja sav paraliziran", rekao je Porta ljutito. "Sav paraliziran i nisam mu se čak niti mogao maknuti s puta. Mogao sam imati tuberkulozu ili galopirajući slučaj tripera koliko sam ja znao. I tako, nakon nekoliko sam trenutaka nekako zastenjao, ovako -" Porta je stravično zakrkljao, "i on se složio sa mnom kako je to prava šteta, a tada je jednako iznenadno, strgnuo svu posteljinu s kreveta i ostavio me da ležim ondje potpuno gol, a svi su me oni nepoznati ljudi promatrali kao da sam nekakav laboratorijski uzorak istresen iz boce. I tada me počeo nekako bockati i pipkati i ispitivati me mogu li to osjetiti i boli li me, a ja sam samo ležao i govorio kako ništa ne osjetim, a cijelo sam vrijeme mislio, nećeš me uhvatiti, ti gade, ti ološu, ti ušljivi, smrdljivi doktore. Sve u svemu, nakon nekog vremena se uspravio i svima rekao kako je to tužno što je ovaj jadni vojnik postao paraliziran na samom početku rata. 'Ali ne brini', rekao mi je. 'Mislim kako te možemo izliječiti. Što si ono rekao, kako si se zarazio?' upitao je. 'Iznenada te napalo? Upravo u vrijeme kada je rat objavljen? Poput nekakvog šoka?'" Porta nas je promotrio i zatvorio jedno oko. "Navlačio me, shvaćate? Pretvarao se kako ga je lako prevariti. Pa sam ja pomislio kako bih mogao dodati još pojedinosti. 'U pravu ste', rekao sam. 'Upravo tako je sve započelo, poput nekakvoga šoka, po cijelome tijelu, kao što ste rekli. Stajao sam u redu s drugima - baš su nam dijelili opremu, znate i iznenada sam se počeo loše osjećati. Doista loše. Oblio me hladan znoj i pred očima su mi se pojavile zvijezde i sve se počelo okretati i užasno mije zvonilo u ušima. Uspio sam preći još nekoliko metara, a tada sam se paralizirao, i samo mi se sve zamračilo -' Ma, kažem vam", rekao je Porta, "doista sam mu svega napričao. Kao što rekoh, bio sam još pomalo zelen onih dana - čak sam ispustio i nekoliko suza i nastavio trabunjati kako se loše osjećam, kako se neću moći boriti i zaraditi odlikovanja i kako bi ponosni moji jadni majka i otac bili da je njihov sin postao junakom. 'Recite mi' povikao sam, sav usrdan, 'zasigurno postoji način na koji i paralizirani čovjek može služiti svojoj domovini, svom narodu i svom Führeru?' Znate što mi je kopile odgovorilo?" Složno smo odmahnuli glavama, iako su neki od nas već sve to i ranije čuli u jednoj od mogućih verzija. Porta je pljunuo. 'Ah, da', kaže mi on, 'možeš ustati i početi hodati baš kao što i svi mi ostali moramo.' I pri tom me doista snažno udario u koljeno u trenutku kada ja nisam bio spreman na to, pa mi je noga poskočila i srušila mu naočale s nosa - Isuse, ne znam tko je bio bješnji, on ili ja! I tako, kada je malo došao k sebi, i kada su mu dodali naočale i prestali hihotati iza njegovih leđa, uzeo je nekakvu prokleto dugu stvar s poslužavnika i počeo je gurati moje uho sve dok nisam pomislio kako će mi izići s druge strane glave - a kada je dovršio s time, povukao mi je kapke nekamo preko glave i temeljito mi pregledao očne jabučice, i nakon nekoliko trenutaka - mislim kako je možda daltonist - ja sam rekao 'Plave su', a on je rekao, 'Što?', a ja sam rekao, 'Plave, zamislite, liječnik koji ne raspoznaje boje', a on me samo gurnuo natrag na krevet i počeo mi prekopavati po grlu tražeći krajnike. Bože, taj se gad stvarno dobro zabavio! Kopao mi je po ustima, zavirivao u uši, u stražnjicu, sve stoje mogao prekopati, prekopao je..." "I što se dogodilo na kraju?" upitao je Stege, kojemu je ta priča bila nova. "Pričekaj trenutak, sad ću doći do toga!" rekao je Porta razdražljivo. Nije mogao podnijeti da ga netko prekida, ili požuruje prema zaključku priče prije no što bi on bio spreman na to. "Nakon toga se gad odmaknuo korak natrag i rekao kako mu je žao zbog mene. 'Doista mi se slama srce', rekao je, 'kada vidim ovog mladog čovjeka koji je tako teško bolestan, a ne traži ništa drugo osim mogućnosti da služi svom narodu i svojoj domovini i svom Führeru. Možda bi bilo najbolje', rekao je, 'staviti te u karantenu - na neko mjesto poput vojnog zatvora, recimo? Ali vidjet ćemo kako ćeš se oporavljati', rekao je. 'Ne bi me iznenadilo da se iznenada oporaviš. S takvim bolestima je uvijek tako. Iznenada

50

napadnu čovjeka, ali se iznenada i povuku, posebice u vremenima poput ovih, kada je zemlja u ratu. Iznenadio bi se', rekao je, 'koliko je još hrabrih momaka poput tebe bilo pogođeno opakim bolestima u ovih proteklih tjedan dana ili nešto više - a većina njih', rekao je, cereći se svojim velikim prljavim zubima, 'većina njih se već oporavila i vratila svojim jedinicama - baš kao što ćeš i ti.'" Porta je odmahnuo glavom. "Kakav gad! Sljedeće što znam, pokušava me izvući iz kreveta - pokušava me natjerati da hodam, poput nekakvog otrcanog biblijskog čuda! Njih četvorica su me izvukli iz kreveta i uspravili me, i naravno, čim su me pustili, ja sam se samo srušio na pod i morali su me vratiti natrag u krevet. To mu se nije i svidjelo. To se lako moglo primijetiti. Kladim se da bi on najradije otišao i ostavio me na miru. Samo što to nije mogao učiniti, jer me on navodno trebao liječiti, pa je složio izraz lica i počeo govoriti medicinskoj sestri kako me treba liječiti. 'Počet ćemo nježno', rekao je. 'Ništa previše drastično - stavit ćemo ga na tekuću dijetu', rekao je, 'za početak. Ne smije jesti ništa kruto. Niti meso. U redu? Naravno, ne smije niti piti alkohol. Svaki mu dan dajte sredstvo za povraćanje', rekao je. 'Pročistite ga svakog drugog dana, iščistite mu crijeva. Ako to ne pomogne, pokušajte mu davati kinin - ali nikakav invazivni tretman, još ne. Vidjet ćemo možemo li ga izliječiti na bezbolniji način.' A potom mi se iscerio, gad jedan, i nagnuo se iznad kreveta i rekao, 'Već ćemo mi tebe osloboditi ovog mjesta i poslati na bojište u rekordnom roku, samo gledaj - imat ćeš ti još prilike zaslužiti odlikovanja', rekao je. 'Imat ćeš ti svoju priliku postati junakom.' Iskreno", rekao je Porta, "bila je to više prijetnja no obećanje. Pa sam mu se vrlo ljubazno zahvalio sa suzama u očima, i cijelo sam se vrijeme zaklinjao Bogom kako me on neće nadmudriti..." "I hoće li?" upitao je Stege. "Hoću reći, je li uspio?" "Naravno da jest", rekao je Porta s prezirom. "Pa pola je vojske pokušavalo izvesti istu stvar. Mogao ih je nanjušiti na kilometar. Trebalo mu je jedanaest dana da me ponovno osovi na noge. Jedanaest dana čistilišta! Otjerao me odonuda, znate to? Dovedu vas u takvo stanje da biste radije prošetali jebenim minskim poljem no dopustili im da nastave liječiti vas. Sjećam se kako su sa mnom na istom odjelu bila još četvorica. Jedan je imao reumu, drugi probleme s bubrezima, jedan je izgubio pamćenje, a posljednji je bio jednostavno lud - barem sam ja mislio daje lud. Ponašao se kao luđak. Stari Brettschneider rekao je kako je on mentalno zdrav kao i svi ostali. Iako ja nisam baš siguran. Svi smo mi bili 'izliječeni' u isto vrijeme i zajedno poslani natrag u pukovniju. No, prošlo je svega nekoliko dana otkako smo se vratili kada si je taj luđak stavio pištolj u usta i povukao okidač. Pola mu se mozga rasulo po stropu - ne znam može li se to nazvati mentalno zdravim..." "Sve je to u redu", rekao je Stege, "ali ne možeš kriviti liječnika za to. On je samo radio svoj posao. On nikada ne može znati, kada pošalje nekog simulanta natrag na bojište, hoće li ovaj popustiti pod pritiskom..." "Gluposti!" rekao je Porta. "Sjećam se tog incidenta", dodao je Barcelona. "Nije li to bio onaj gad od narednika - kako li mu je bilo ime? Gerner, zar ne? No, zar nije on bio taj koji je natjerao onog jadnika da to učini?" "Baš kao i mnoge druge", složio se Porta. "Jesi li ti bio ondje kada je napao Schnitiusa? Sjećaš se Schnitiusa? Onoga koji je završio s amputiranim stopalima? No, on je živio u strahu od Gernera. Jesi li bio ondje onaj put kada se okomio na njega?" "Zvuči mi poznato", rekao je Barcelona. "Imalo je veze s nekakvom pepeljarom, zar ne?" "Da. To je taj. Gerner je došao na jednu od svojih poznatih inspekcija - znate koliko je ustrajao na tome da sve neprestano bude blistavo čisto? No, došao je jednoga dana i mi smo svi stajali u stavu pozor uredno postrojeni, a sve je bilo besprijekorno čisto, kada se stari Schnitius iznenada sjetio kako je zaboravio isprazniti pepeljaru. Gerner ne puši i uvijek poludi oko pepeljara punih opušaka

51

i sličnoga, pa je Schnitius, bez ikakva razmišljanja, podigao pepeljaru i gurnuo je ispod jastuka na svom krevetu. No, sve je bilo u redu dok se Gerner na izlasku iz sobe nije iznenada okrenuo, tko zna čime izazvan, i ugledao dim kako se uzdiže, kao da se jastuk zapalio. Naravno, pojurio je prema tamo vičući poput manijaka, i otkrio kako je to Schnitiusov krevet pokraj kojega je stajao stari Schnitius, koji nije imao baš previše izgleda da će se olako izvući, a Gerner se okrenuo prema njemu i rekao 'Jesi li ti ostavio ovo sranje tu?' A Schnitius nije to mogao poreći, i sljedeće što znamo, Gerner ga je primorao da pojede sav pepeo i opuške i ostala sranja i poliže cijelu pepeljaru..." "Isuse, da!" povikao je Barcelona. "A uskoro nakon toga jadnik je sve to povratio po podu zahoda..." "Da, i došao je Gerner i uhvatio ga i rekao mu da se spusti na sve četiri i sve to ponovno poliže." Steiner, koji se polako i bolno oporavljao i koji je sjeo između nas sa rupčićem pritišćući krvavu ranu na glavi, sada je iznenada premjestio rupčić na usta i okrenuo se na drugu stranu, skoro povrativši. Nagnuo sam se prema Porti. "Smrtno se bojao te budale." Ponovno sam sjeo. "Ja to ne bih učinio", rekao sam. Porta me pogledao. "Schnitius nije bio pijan kao što si ti. I nije bio dugo u vojsci. Nije znao kako se zauzeti za sebe. No, još je uvijek tamo bio na sve četiri i povraćao kako bi očistio koji komad poda, kada je naišao zapovjednik poručnik Henning", rekao je Barceloni. "On je bio u redu, kao što časnici znaju biti, ali obično bi se razbjesnio kada se morao uplitati u razmirice između ljudi. I tako je odvukao Schnitiusa u svoj ured i upitao ga koga vraga to radi, a Schnitius, budala kakva je bio, mu je naširoko ispričao o Gerneru i tome kako se ovaj ponašao prema njemu. I tako se, naravno, poručnik razbjesnio više no ikad i pozvao Hauptfeldwebela Edela u svoj ured i rekao mu da Gerneru skine oznake. Rezultat je bio taj da je Gerner proveo sljedećih deset dana u zatvoru, a ostatak se dočasnika udružio i prebili su Schnitiusa zbog onoga što je učinio Gerneru. Da je ta budala imala imalo razuma, ne bi uopće spomenuo Gernera. Rekao bi kako uživa jesti povraćotinu, ili kako se samo s nekim šali, ili nešto drugo. Samo, kao što sam rekao, svi smo onih dana bili pomalo zeleni..." "Pričekaj trenutak", prekinuo ga je Stari Un. "Mislio sam kako ćeš nam ispričati o djevojci koju si zaprosio?" "Ah, da", rekao je Porta. "No, dobro - bilo je to nakon što su me istjerali iz bolnice. Dok sam bio ondje vidio sam tu djevojku nekoliko puta i počela mi se sviđati. Obično je hodala za Brettschneiderom kada bi on došao u vizitu sa svojom malenom skupinom sljedbenika. Doista mi se svidjela. Kada sam izišao, počeo sam joj slati razglednice. Prva koju sam poslao, toga ću se uvijek sjećati, bila je jedna od onih starih koje su od nekamo izvukli, s nekim Feldwebelom u staromodnoj uniformi kako guši nekog poljskog draguna. A iznad slike je velikim slovima pisalo 'osveta'. Sjećam se kako sam se tada pitao je li shvatila poruku." "Koju poruku?" upitao je Stege. "Pa - da sam joj se htio osvetiti, shvaćaš?" "I je li shvatila?" začuđeno je upitao Stege. Još je morao naučiti kako je slušanje Portinih priča značilo i nužno prihvaćanje njihova sadržaja, bez prevelikog obaziranja na unutarnju logiku. "Ne, mislim kako u početku nije shvatila. U svakom slučaju, nije mi se javila. Pa sam joj na kraju poslao jednu s porukom napisanom na poleđini. Na njoj je bio zrakoplovac, znate, koji je sjedio na nekakvoj klupi s djevojkom. I imao je ruke između svojih stegna, a djevojka ga je promatrala, a na poleđini sam napisao svojevrsnu ljubavnu poruku..." "Što si napisao?" upitao je Maleni. "Ne sjećam se više nakon svega ovog vremena. Samo znam da sam se svojski potrudio oko toga. Nisam napisao bilo kakvu glupost. Počeo sam s time kako se nadam da se ona neće uvrijediti što sam bio slobodan pisati njoj, dami kakva je

52

bila, iz one usrane vojarne u kojoj sam bio, pa sam pomislio kako usrana baš i nije prikladna riječ, pa sam je prekrižio i umjesto nje napisao pruske. Potrudio sam se, shvaćate? Nisam samo napisao prvo što mi je palo na pamet." "Nadam se da joj se svidjelo", rekao je Stege. "Možeš se kladiti da jest! Bila je vrlo ponosna - vjerojatno joj se nitko u životu još nije tako udvarao. Da, u početku je bila sramežljiva. Morao sam danima čekati da pristane susresti se sa mnom. Tada mi je poslala nekog dječaka s porukom kako je mogu posjetiti ako želim. Naravno, živjela je s obitelji. U starinskoj kući u Bismarckstrasse. Znao sam kako moram ostaviti dobar dojam, pa sam se obrijao, i uredio svoju staru uniformu i malo se oprao, i bilo je dobro što sam to učinio, jer kada sam stigao onamo, bilo je to jedno od onih otmjenih mjesta, a vrata mi je otvorila sluškinja. I ona je bila vrlo otmjena. Htjela je znati imam li posjetnicu koju bi im mogla odnijeti. 'Ne treba meni posjetnica', rekao sam joj. 'Pitaj bilo koga u Paderbornu', rekao sam. 'Dobro me znaju u ovom kraju.' I tako je otišla, hodajući kao da ima žarač u stražnjici, i ostavila me da stojim u hodniku. Dok je nije bilo, brzo sam prošvrljao uokolo kako bih pogledao što je što, i ugrabio sam priliku da očistim svoje čizme baršunastim jastukom kojega su imali na kauču. Baršun je medu najboljim tkaninama koje možete upotrijebiti za laštenje čizama, i kad sam očistio čizme, počeo sam se osjećati kao pravi gospodin." "Samo trenutak", protestirao je Maleni. "Mislio sam kako si rekao da si ostao čekati u hodniku?" "To je točno. Ondje me ostavila." "Pa kako je došlo do toga da si koristio baršunasti jastuk s kauča kako bi ulaštio čizme?" "Zato što su imali taj ogromni kauč u hodniku, eto zašto! Isuse, vidi se da nikada nisi bio na nekom otmjenom mjestu! Pretpostavljam kako misliš da je hodnik jebeno maleni prolaz iza ulaznih vrata, zar ne? Pa, nije, to je velik prostor s namještajem, slikama i svim ostalim, baš kao nekakva soba. A mjesto na kojem sjede i jedu je različito od mjesta gdje sjede i blebeću. A to mjesto gdje sjede i blebeću nije u prizemlju, kao što smo ja i ti navikli, nego je na prvom katu. A mjesto gdje..." "A na jebenoj fotelji imaju i lasičje krzno!" rugao se Maleni. "Preskoči dosadne detalje i ispričaj nam samo prljave dijelove. Što se potom dogodilo? Jel' sišla dolje u taj hodnik koji je kao soba i ti je povukao na kauč s baršunastim jastucima i ugurao joj ga?" "Oprosti", rekao je Porta, "ali odbijam vaše požurivanje. Ili poslušajte cijelu priču i saznajte i umjetničke detalje zajedno sa fizičkima, ili ću odustati od vas, pa možete početi pričati svoje vlastite proklete priče. Uzmite ili ostavite, ali imam ja svoj ponos isto kao što su ga imali i Schiller i ostali poput njega. Ako želite čuti sočne pojedinosti, morate prvo poslušati i ostalo. Kao što ne smijete pojesti kolač prije no što pojedete kruh s maslacem." Maleni se spremio na spavanje, gunđajući i rekavši nam da ga probudimo kada Porta dođe do trenutka kada je poševio djevojku. Ako uopće jest. Steiner se okrenuo s rupčićem zamrljanim krvlju i povraćotinom i zbunjeno upitao: "Što se događa?" "Ništa!" Maleni se ponovno uspravio u sjedeći položaj. "To je upravo ono na što se žalim - ništa se ne događa. Da sam bio ja u pitanju, već bih je deset puta silovao prije no što bih stigao do njezine kuće. A tada bih je povalio na kauču, i na baršunastim jastucima, i..." "No, što se dogodilo?" upitao sam Portu. "Što se dogodilo na kraju?" Porta je slegnuo ramenima, dureći se. Bilo je očito daje Maleni uznemirio njegovu umjetničku dušu i da sada više nikada nećemo čuti kraj priče. "Ispričaj im onaj dio kada si njezinog oca upitao smiješ li je oženiti", navaljivao je Stari Un. "Zašto?" upitao je Porta. "To nije smiješno."

53

"To je pitanje osobnog mišljenja", rekao je Stari Un, koji je očigledno čuo tu priču već mnogo puta ranije. "Kriste svemogući!" rekao je Porta ljutito. "Samo sam ga upitao mogu li dobiti njezinu ruku kako bismo sve to mogli obaviti lijepo i legalno! Štoje toliko smiješno u vezi toga, ha? Mogao sam je okrenuti na klupi u parku, zar nisam? Mogao sam je imati kad god sam to htio..." "Šteta što nisi", rekao je Maleni kiselo. "Možda bi onda imao priču koju bi vrijedilo prepričavati." "Pretpostavljam", rekao sam ja, "daje nikada nisi oženio?" Porta me samo prezirno pogledao i okrenuo se na drugu stranu. "Naravno da nije", rekao je Maleni. "Nikada je nije oženio, nikada je nije jebao, nikada nije ništa s njom učinio!" U tom su trenutku zapucketali zvučnici i začula se zapovijed svim vođama desetina Pete satnije da dođu u oružanu zbog podjele oružja. Stari Un spremio je lulu i ustao. "Vrijeme je da krenemo", rekao je. "Tko će nositi Steinera?" Krenuli smo prema vratima, svi pomalo umorni. Maleni je bio bijesan na Portu, a Porta je bio bijesan na svakoga; Barcelona i Legionar morali su nositi Steinera, a Heide je izgledao kao da hoda u snu. Kada smo prolazili pokraj šanka, Gerdina glava pojavila se niotkuda, blijede su joj oči bile stisnute od mržnje, a usne razvučene preko zuba. "Nadam se da ćete svi gorjeti u paklu!" prosiktala je. Bio je to kraj jedne dobre večernje pijanke. "Slušajte, oni mogu raditi što god žele", izjavio je mladić, umišljen i siguran u sebe. "Nije me briga za bilo koga od njih! Što se mene tiče, mogu otići dovraga." Sjedio je na kuhinjskom ormariću, s nogama u sudoperu, jedući kisele krastavce iz staklenke. Dok je govorio, njegovi su prijatelji u tišini odobravajući kimali glavama. Kuća je bila puna mladih ljudi, momaka i djevojaka, koji su svi bili vrlo glasni i sigurni u sebe; sigurni u svoju sposobnost da se suprotstave autoritetima i u svoju voljnost da se suoče sa smrću radije no da se bore za nešto u što nisu vjerovali. Na stolicama i stolovima, opruženi po podu, čučeći u uglovima, u kuhinji, dnevnom boravku, spavaonicama i kupaonici, ova je skupina mladih pobunjenika glasno izražavala svoje slaganje. "Ovo nije naš rat!" povikao je neki glas ispod stola. "Mi ga nismo započeli, mi ga ne želimo, i nećemo se boriti u njemu!" "Ljudi umiru svakodnevno, na tisuće njih, a jadnici čak ni ne znaju za što umiru." "Muče ih u Gestapu. Ljudi se boje otvoriti usta i izgovoriti istinu", rekla je mlada djevojka koja nije bila baš tako mlada kao što je izgledala i koja je davala sve od sebe kako bi zavela nervoznog mladića koji je još uvijek bio nevin. "No, ja se ne bojim!" povikao je stvor krhkoga izgleda sa svog mjesta na štednjaku. "Kada dođe red na mene, reći ću im točno što mislim o njima!" "Tako je, bravo", promrmljali su njegovi prijatelji, dok je nervozni mladić skidao naočale i energično ih obrisao, poprilično uzrujan zbog toga što se usudio naći se u ovakvom društvu. "Što će biti ako dođe Gestapo?" upitao je neki strašljivko koji je sjedio u hodniku. "Neka samo dođu!" Mladić koji je sjedio na kuhinjskom stolu, koji je običavao deklamirati poeziju, raširio je ruke i izazivački mu se suprotstavio. "Neka samo dođu! Što nas briga? Cijeli svijet je naš - a ova zemlja je naša zemlja, jer mi smo budućnost! Oni nas ne mogu prisiliti da se borimo i uništimo sami sebe!" Jedne nedjeljne večeri, pet mjeseci kasnije, njihove tjedne sastanke prekinuo je iznenadan dolazak trojice ljudi. Trojice ljudi u kožnim kaputima, s futrolama za pištolje.

54

Naišli su na tvrdoglavi otpor nekolicine, ali većim dijelom tvrdoglava je njemačka mladost bila lako pobijeđena. Nervozni mladić, koji je njihovo pojavljivanje popratio reskim histeričnim kricima, bio je utišan jednom snažnom pljuskom preko lica. Mlada djevojka koja nije bila tako mlada kao što se činilo, i koja ga nikada nije uspjela zavesti, uspjela je ispljunuti nekoliko psovki prije no što su je šutnuli u trbuh i odgurnuli u stranu. Momak koji je sjedio na sudoperu vodio je ljubav na podu kupaonice sa svojom djevojkom. Odvojilo ih je nekoliko dobro usmjerenih udaraca drškom pištolja, nakon čega su bili poslani dolje kako bi se pridružili ostalima. Pjesnik je smočio svoje hlače od straha istog trenutka kada su uljezi stigli. Nije pružio nikakav otpor. U dugom nizu, jedno po jedno, spuštenih glava, pedeset dvoje momaka i djevojaka napustilo je kuću i ušlo u dva zelena autobusa koja su čekala vani. Svijet je bio njihov, ali strah im je bio još nepoznat i sada su se prvi put s njime susreli oči u oči. Tri dana su bili zadržani u Stadthausbriicke 8. Nisu se pretjerano grubo odnosili prema njima, no bilo im je dovoljno samo biti ondje; bilo im je to dovoljno kako bi naučili značenje straha i shvatili da hrabrosti nije bilo mjesta u njihovim životima. Hrabrost je bila za one koji su imali moć. Nakon tri dana bili su odjeveni u uniforme i poslani na obuku. Nekoliko ih je poginulo tijekom preliminarnih vježbi; neki nesretnim slučajem, a neki jer su tako odabrali. Što se tiče ostalih, oni su se nastavili boriti i pokušali se pomiriti s novonastalom situacijom i svojim novim ja; pokušali su se pomiriti s činjenicom da nisu bili nimalo drugačiji od svih ostalih jadnih budala koje su toliko prezirali. Nisu se željeli boriti. To nije bio njihov rat. Nisu ga započeli i nisu vjerovali u njega. Ali svejedno su se borili.

4. NA STRAŽI U GESTAPU Ugledali smo ih kako se penju uz stepenice, između sebe gurajući neku staricu. Dvojica Unterscharführera, Schultz i Paulus. Dvojicu najneumornijih lovaca na glave Kriminalrata Paula Bielerta. Stajali smo na ulazu u zgradu i promatrali ih kako ulaze. "Pitam se što li je ta jadnica navodno učinila?" promrmljao je Porta. Slegnuo sam ramenima, ne odgovorivši ništa. A što sam mu i mogao reći? Kako sam ja mogao znati što je jedna bijedna starica, odjevena u kaput koji je zaudarao na naftalin, mogla učiniti kako bi uvrijedila Gestapo? Uvijek sam se pitao kako prosječan građanin bez ikakva utjecaja može izbjeći vrijeđanje Gestapa. Kada je starica prošla ispred nas, okrenula se i nasmiješila. Otvorila je usta kao da će nešto reći, ali tada ju je Paulus gurnuo naprijed, pa su prošli kroz vrata. Pitao sam se što li je to željela reći nama, dvama čudnim vojnicima koji su stajali na kiši dok su im kapljice vode padale s ruba šljema u ovratnike i klizile niz vrat. Okrenuli smo se i promatrali ih dok su išli prema dizalima. Starica je jedva uspijevala držati korak s dvojicom muškaraca i njihovim dugim koracima. Schultz ju je još jednom gurnuo. "Hajde, bakice. Nemamo cijeli dan. Ti nisi jedina koja si pozvana na zabavu." Pritisnuli su gumb i stali čekajući dizalo. Paulus je iznenada ugledao Portu i mene kako stojimo i sve promatramo iz dovratka, pa nam je nestrpljivo mahnuo rukom. "Izlazite odavde! Vi biste trebali biti na straži, a ovo nije nikakvo kazalište. Hajde, gubite se!" "Pazi se", upozoravajući je zarežao Porta. "Ti meni nećeš zapovijedati, slatkišu!"

55

"To ti samo misliš!" Paulus nam je prišao žurnim koracima, a sive su mu oči bile sitne poput dva vrha pribadače. "Izgleda kako ste zaboravili da sam ja Unterscharführer..." "Prljavo govno, prije bih rekao." "Usuđuješ mi se tako obratiti?" upitao je Paulus, gotovo jednako iznenađen kao i ja. "Zašto ne?" rekao je Porta uz jedan od svojih zlobnih smiješaka. "Ti mi ništa ne možeš - ili ću se ja izbrbljati o onoj raciji koju ste izveli u Herbertstrasse 7. Nisi to valjda već zaboravio? Jer, vjeruj mi, ja nisam. Zapravo, nešto sam razmišljao, Paulus - imamo mjesta za osobu poput tebe u našoj pukovniji. Kako bi volio napustiti SD i pridružiti nam se, ha? Dečki su dolazili k nama i zbog manjih stvari od one koju si ti učinio." Čovjekove su se oči razrogačile, a potom ponovno skupile. "Što ti znaš o Herbertstrasse?" upitao je. "Za početak, znam kako si ti lopov..." Paulus se ukočio i hladno podigao obrvu. "Ideš li tako daleko da ćeš nazvati jednog UnterscharFührera iz SD lopovom?" "Pun pogodak", rekao je Porta veselo. "I reći ću to ponovno ako budem htio gdje god i kada god to budem htio. Zašto ne? Imaš li ti kakvih primjedbi?" Paulus je čuo kako stiže dizalo. Napućio je usne i otišao, ne osvrnuvši se prema nama. Porta ga je promatrao, sa zadovoljnim smiješkom na usnama. "Ovo će ga koštati nekoliko besanih noći, gad jedan!" "Zašto?" upitao sam. "Što se dogodilo u Herbertstrasse?" Ponovno smo izišli van, na kišu. "Da ti pravo kažem", priznao je Porta, "doista ne znam, osim kako je to adresa na kojoj su pokupili one dvije prostitutke prije nekoliko dana. One koje su skrivale dvojicu dezertera. Očito su izvršili raciju u zgradi, a ono što se ondje dogodilo bilo je dovoljno da primora starog Paulusa da dobro razmisli, zar ne? Jesi vidio kako je promijenio boju?" "Ali, zaboga, valjda znaš još nešto osim toga?" Porta je slegnuo ramenima. "Samo govorkanja. Jedna od kurvi koja živi na broju 7 - ne one dvije koje su odveli, neka druga. Ta ih je ulica puna - no, ona mi je rekla kako su Paulus i još jedna budala drpili djevojkama bonove za kupovinu hrane i pobjegli s njihovom ušteđevinom. Nisam bio siguran je li to istina sve do sada." "Hoćeš reći, pokušao si igrati na tu kartu, a da nisi bio siguran?" rekao sam, zapanjen. "Zašto ne? Tko ne riskira, ne profitira, kao što se ono kaže." "A što ćemo sada? Hoćeš ga cinkati?" "Ne prije no što ga posve iscijedim", rekao je Porta bešćutno. "Kada mi više ne bude od nikakve koristi, onda ću se pobrinuti da ga pošalju u Fuhlsbiittel - a onoga dana kada se nade u kažnjeničkoj jedinici, izići ću van i tako se provesti u gradu kao što se još do sada nitko nije proveo!" "Uz pretpostavku da ćeš još uvijek biti na životu", progunđao sam. "Jednoga od ovih dana zagrist ćeš preveliki zalogaj. Jednoga od ovih dana susrest ćeš se s nekim tko će se okrenuti i reći ti da se jebeš." "Malo sutra!" rekao je Porta. "Misliš da ne znam što radim? Svi su oni isti, ti tipovi, od Himmlera naniže. Istoga trenutka kada ih pokušaš ucijeniti, uplaše se i padnu u sto muka - svi oni imaju nešto za skriti, znaš? Jedino što ti moraš jest saznati što je to." Nekoliko smo trenutaka stajali u tišini, promatrajući praznu ulicu. Kiša nošena vjetrom udarala nam je u lica i oči i slijevala se niz vratove. "Pitam se što im je skrivila ona jadna starica", rekao sam. "Ne znam. Izgleda da je malo previše otvorila usta." "Misliš da će joj dati puni tretman?" "Zašto ne? Jedini razlog zbog kojega ih dovode ovamo jest kako bi vidjeli koliko glasno mogu vrištati."

56

Šetali smo pokraj zgrade, a naši koraci u teškim čizmama odzvanjali su na pločniku. Blijeda svjetlost ulične rasvjete odražavala se na našim mokrim šljemovima i puškama. "Dobro bi mi došla čaša soka i šljivovice", rekao je Porta čeznutljivo. "Bolje šljivovice i soka", rekao sam, "i ja ću ti se pridružiti -tri četvrtine šljivovice i ostatak soka - i provod može početi." Kada sam osjetio kako mi se mokra košulja lijepi za leda, dodao sam razdražljivo: "Zlo mije od ove proklete kiše! Zlo mije od ovog cijelog usranog rata, i svega što je vezano uz njega! Svima nam je zlo od toga! Njima je zlo, nama je zlo, pa zašto ne bismo onda lijepo to sve prekinuli i vratili se kućama?" "Nema šanse", rekao je Porta cinično. "Zlo je samo onima koji se moraju boriti u ovom jebenom ratu - a oni nisu ti koji ga mogu prekinuti. Oni koji ga počinju i oni koji ga završavaju nisu nimalo poput mene ili tebe. Njih nije briga što mi mislimo o tome, a neće im postati zlo od rata sve dok zarađuju novce na njemu, zar ne? Samo će nastaviti dok mi svi ne izginemo. Nije ih briga! A oni ondje", Ljutito je pokazao prstom u smjeru koji je obuhvaćao Englesku i ostatak Europe, "oni su jednako loši kao i ovi ovdje. Osveta, to je jedino što žele. Osveta i novac, to je jedino što svi oni žele." "Upravo kao što je Legionar rekao prije neki dan", složio sam se. "Ovo nazivaju drugim svjetskim ratom, ali zapravo je isto kao prvi svjetski rat i bilo koji drugi rat koji se ikada vodio. Sve je to samo jedan veliki rat koji nikada ne prestaje. Kada pomislimo kako je završio, novi počne, ali on je bio u pravu, sve je to samo jedan te isti rat, samo se vodi na različitim bojištima, u različitim vremenima, različitim oružjima..." Vrlo jasno sam se sjećao kako je Legionar to rekao. "Nikada neće završiti", rekao je, "jer oni ne žele da završi. A zašto i bi? Sve dok rat traje, kapitalizam može cvjetati. Zvuči razumno, zar ne? Stoga će ga oni, naravno, održavati na životu. S vremena na vrijeme mogao bi zamrijeti, ali oni će se već pobrinuti da se vatra nikada posve ne ugasi. Uvijek će biti nekoga tko će raspiriti vatru." "To je izdaja!" povikao je Heide. "Mogao bih te prijaviti zbog toga! To je komunistička propaganda!" "Gluposti", rekao je Legionar. "Komunisti, kapitalisti, nacisti, mrzim sve te prokletnike. Ja sam samo vojnik koji radi ono što mu se zapovijedi." Stari Un ga je na trenutak promotrio, a potom upitao: "Voliš li ti biti vojnik?" "To je nevažno", rekao je Legionar slegnuvši ramenima. "To je samo posao, isto kao i bilo koji drugi. Nitko me nikada nije upitao što bih ja volio raditi. Nisam imao nikakva izbora." "I zato to radiš?" "Pa, pogledaj to na ovaj način." Legionar se nagnuo naprijed kako bi mu se približio. "Voliš li ti biti vojnik? Jesi li ti imao izbora? Je li itko? Zašto ljudi i dalje plaćaju svoje poreze? Ili ne voze bez vozačke dozvole? Ili plaćaju hranu umjesto daje kradu? Zato što uživaju u tim stvarima? Ili zato što nemaju nikakva izbora? Zato što nemaju nikakva izbora, eto zašto. Ili poštuj zakon ili ćeš završiti u zatvoru. Ili, kao što je bilo u mom slučaju, budi vojnik ili umri od gladi. Ili kao što u našem slučaju sada - tvom slučaju i mom, i Svenovom, i Portinom i Barceloninom - budi vojnik i radi što ti kažu, ili ćeš biti postrojen ispred zida i ubijen." Naslonio se, odmahujući glavom. "A ako ti to već i nazivaš izborom, ja ne." Uzdahnuo sam i promatrao kapi kiše koje su ravnomjerno padale s mog šljema. "Jebena stražarska dužnost", rekao sam. "Čini mi se kao da traje već tjednima bez prestanka." "Pomolimo se da naiđe nekakva mačka", rekao je Porta. "Lijepa crna debela mačka u koju ćemo moći pucati. Nešto što bi prekinulo monotoniju..." Vratili smo se natrag istim putem i stali u blizini ulaza u zgradu koja je imala zidove s kruništem i puškarnicama, bedeme i malene kupole.

57

"Skrijmo se ondje iza i zapalimo jednu", rekao je Porta. "Ondje ćemo se i skloniti od ove užasne kiše. Nitko nas neće ovamo doći tražiti." Kliznuli smo iza zida, smjestili se na suhom mjestu i skinuli šljemove. Ostalo je još samo četvrt sata do vremena kada su trebali doći Heide i Maleni da nas smijene. Bez sumnje će sa sobom ponijeti nešto oštro za popiti, što će ih ujedno i ugrijati. "Tko zna?" rekao je Porta u nadi. "Ako ostanemo ovdje dovoljno dugo, možda ćemo nekom jadniku pružiti priliku koju je čekao da sve njih prokletnike raznese bombom. Štoviše, kada bi mi netko prišao s bombom u ruci i zamolio me da na nekoliko trenutka skrenem pogled, odmah bih na to pristao. Ne bi me čak morao niti podmititi..." "Kad već govorimo o novcu", rekao sam čučeći, "što je s onim šljemovima koje je Legionar dignuo iz Zaliha? Što će biti s njima?" "Oni su trenutačno kod švedskog pazikuće u Bernhard Nachtstrasse. Tvrdi kako su posve sigurni, ali ne mogu ondje zauvijek ostati. Jedan bravar iz Thalstrasse voljan ih je otkupiti, ali želi da ih mi ostavimo u skladištu u Ernst Strasse točno preko puta postaje Altona. Problem je kako ih dovesti onamo. Ne možemo svojim kamionima, to nam nikako ne bi uspjelo." "Koliko je voljan platiti?" upitao sam. I dodao: "Štoviše, znam gdje se možemo domoći gomile granata za haubicu, ali problem je opet s transportom. Morali bismo ići rano izjutra i imati SS-ov kamion. Ne samo to, bila bi nam potrebna i posebna dozvola koju je potpisao SS, inače nam ne bi dopustili da ih odnesemo. Pomalo su nervozni još od onda kada je neki starkelja uspio otići s nekoliko komada koji mu nisu pripadali - ipak, kada bismo uspjeli osigurati prijevoz, vrijedilo bi pokušati. To mi je rekao jedan poznanik iz SS-a; on im mnogo toga zamjera otkada je pokušao pobjeći pa su ga uhvatili." "Taj bravar", tekao je Porta. "On će nam dati šezdeset i sedam pfenniga po kilogramu. Vjerojatno bismo uspjeli izvući nešto više za granate. Recimo šezdeset i devet - sve u svemu, kao što kažeš, vrijedilo bi pokušati. Maleni bi mogao napraviti nove registarske pločice, a kada bismo uzeli velikoga Kruppa, mogli bismo uspjeti. To je brat blizanac SS-ovih kamiona, gotovo su identični." "A što s dozvolom?" "Zar nam je ne bi mogao izdati tvoj prijatelj iz SS-a?" "Možda. Što misliš, koliko ćemo mu morati platiti za to?" "Nogom u guzicu", rekao je Porta. "I njega držimo u šaci, ne zaboravi to. Samo jedna riječ o nama i nadrapao je." "Da, ali -" ušutio sam i uhvatio Portino zapešće začuvši korake koji su nam se približavali. "Pazi! Netko ide..." Ostali smo u tom položaju nekoliko trenutaka, naćuljenih ušiju, a potom je Porta gurnuo cijev svoje puške kroz puškarnicu. "Ako je to neki gad iz Gestapa, ubit ću ga", odlučio je. "Ako nas itko bude išta pitao, reći ćemo kako smo mislili da je saboter. Uvijek svi pričaju o saboterima." "jesi li lud?" rekao sam. "Nikada se ne bismo izvukli." Porta je iznenada spustio svoju pušku, očigledno razočaran. "To su samo Maleni i Heide." Provirili smo preko vrha i vidjeli njih dvojicu kako se polako približavaju. Nešto su razgovarali i gestikulirali rukama, a Maleni je u jednoj svojoj snažnoj šapi stezao bocu pića. "Hvala ti Bože na caru", odahnuo je Porta. "A posebno na njegovu konju." Čuli smo glasni smijeh Malenoga, a potom dublje Heideove tonove kako gunđaju i psuju. "On je govno, on je seronja, i on je gad, i dobit će ono što je zaslužio. Velika, glupa tetka - no, ovoga je puta nadrapao!" Ušutio je, pljunuo na pločnik i pritisnuo to petom svoje čizme. "Samo čekaj da ga seja dočepam. Samo čekaj!" "Niti ja ga ne volim", rekao je Maleni. "Najveće govno kojega sam u životu upoznao", rekao je Heide osvetoljubivo. Porta se nasmijao i gurnuo me laktom u rebra. "To bi bio Feldvvebel Brandt hoćeš se kladiti?" "Neću!" rekao sam. "Na sigurnu stvar?"

58

"No, bilo bi i vrijeme da ga netko ubije. Izgleda kao da Julius ima nešto na umu." "Ja sam u igri", rekao sam. "Ne mogu podnijeti tog gada." "Kako bi bilo da mu ja skačem po trbuhu sve dok se ne isprdi do smrti", čuli smo kako je Maleni želio biti od pomoći na svoj način. "Isuse Kriste!" Heideov je pogled fanatično sjao. "Zlo mije i od same pomisli na toga gada! Još uvijek ne znam kako se to dogodilo -" Mirno je stao i molećivo raširio ruke. "Maleni, reci mi - pa zar nisam najčistiji, najuredniji, najbolje počešljan vojnik u cijeloj pukovniji? U cijeloj diviziji? U cijeloj prokletoj vojsci?" Maleni gaje pogledao i žustro kimnuo. "Da. Da, mislim kako si posve u pravu." "Naravno da sam u pravu! Pogledaj remen mog šljema -pogledaj ga, hajde, pogledaj ga! Dat ću ti svoju plaću za sljedećih pet godina ako pronađeš i najmanju mrljicu na njemu - nećeš moći, to ti jamčim, pa mi stoga ne moraš otkinuti glavu!" Heide se odmaknuo od Malenoga, koji je doslovno shvatio ponudu i zurio u remen na njegovu šljemu, stežući ga svojom velikom šapom. "Znaš što", nastavio je Heide, "dok sam bio na obuci - a to je sveta istina, tako mi bog pomogao znali su nam pregledavati guzice kada ne bi pronašli ništa drugo zbog čega bi nas mogli gnjaviti. A znaš što? Moja guzica je bila najčistija prokleta guzica u cijeloj satniji! I još uvijek jest! Mogao bi pogledati moju guzicu, bilo koji dan u tjednu, u bilo koje doba dana, i vidio bi kako je čista kao sunce. Kunem ti se", povikao je Heide, sve se više uzbuđujući, "da perem tu prokletu stvar najmanje tri puta dnevno!" "Vjerujem ti!" povikao je Maleni, zarazivši se Heideovim entuzijazmom. "Vjerujem ti, ne moraš mi pokazivati!" "Pogledaj moj češalj!" Heide ga je izvukao iz džepa i gurnuo Malenom ispred očiju. "Čistiji je nego onoga dana kada sam ga kupio! A reci mi, što ja prvo učinim kada se moramo negdje ukopati? Što prvo učinim?" "Očistiš nokte", rekao je Maleni pohvalno. "Vidio sam te kako to radiš." "Upravo tako. Očistim nokte. A čime to napravim? Napravim to džepnim nožićem - a ne vrškom bajunete, poput tebe i ostalih." "To je u redu", kimnuo je Maleni. "To je posve u redu." "A pazi sad ovo!" Gotovo izvan sebe, Heide je skinuo šljem i pokazao prema svojoj glavi. "Svaka mije vlas na mjestu! Sve je ošišano prema propisima - počešljano prema propisima - čak i buhe u njoj marširaju u koloni po jedna! Ali Leopold Brandt, vražji Feldwebel, dabogda ostao bez jaja - Leopold Brandt me morao izvući pred sve jer mi razdjeljak nije bio ravan! Mene!" zavrištao je Heide, postavši purpuran u licu. "Od svih, baš mene!" "To je vražje djelo", rekao je Maleni. "To je više od toga, to je prokleti skandal!" "Jest", složio se Maleni. "To je skandal." "Taj je čovjek lud!" povikao je Heide. "Čak me natjerao da stojim na jednom kraju dvorišta dok se on popeo na krov stožera Treće satnije i pogledao me kroz prokleti nišan! Samo kako bi mogao dokazati da mi prokleti razdjeljak nije ravan!" "To je ludost", rekao je Maleni. Krenuli su naprijed, ugledali nas i provukli se pokraj zida kako bi nam se pridružili. "Sto je sve to?" upitao je Porta. "Nešto si se naljutio na Brandta, zar ne?" "Reći ću vam nešto", povjerio se Heide, "samo zadržite to za sebe. Ako uspijemo našeg prijatelja Leopolda postaviti umjesto mete na broju tri sljedeći puta kada budemo imali vježbe gađanja s pravom municijom -" Značajno je ušutio, kimnuo glavom i namignuo, "to će biti kraj toga gada." "Kako to?" Maleni se okrenuo kako bi prošaputao Heideu u uho. "Hoćemo li im reći?" "Ako prisegnu kako će držati usta zatvorenima." Porta i ja istoga smo trenutka prisegnuli. Maleni je veselo otpio gutljaj šljivovice iz svoje boce i pružio je Porti. "Bilo je to ovako", rekao je. "Ja sam se prvi toga dosjetio, i ja sam sve to organizirao - smislio sam to kada sam prošlog tjedna bio na streljani, kako bismo mogli srediti tog gada. Samo je bilo pitanje kada ćemo imati priliku."

59

Ponovno je uzeo bocu i otpio još jedan gutljaj. "No, ja sam imao priliku prije nekoliko dana. Mene i još jednog momka poslali su da promijenimo ploču na dvojci. Dok je mijenjao ploču, morao je otići na zahod kako bi se pomokrio znajući koliko se Hinka ljuti ako mjesto počne zaudarati na urin; on ne može podnijeti da netko piša po Trećem Reichu. No, dok njega nije bilo, ja sam ugrabio priliku da skinem ploču s broja tri i postavim je ponovno, malo prenisko, shvaćate?" Pokazao je rukom na visinu ispod brade. "Rezultat je sljedeći: svatko tko stane na to mjesto, izložit će svoju glavu mecima i vrlo lako ostati bez nje - a nitko neće moći reći tko snosi odgovornost za to." "Vrlo mudro", rekao sam, "ali kako možeš jamčiti da će Leopold biti na broju tri u pravo vrijeme?" Maleni se lupnuo glavom po čelu. "Nisam ja tako glup kao što ti misliš, sve sam ja to smislio. Kao prvo, Legionar sastavlja liste, stoga on lako može srediti da Leopold bude na broju tri. Kao drugo, svi mi znamo kako se Leopold voli razmetati kada je ondje. I treće, vježbu uvijek završavamo pucanjem s teleskopskim nišanom, a to je uvijek na broju tri, zar ne?" "Mislim da je tako", rekao sam. "Ali i dalje ne shvaćam." "No dobro, netko -" tu je znakovito pogledao prema Heideu i Porti, "netko mora otići onamo i dovršiti posao namjestivši nekoliko eksploziva u puškarnicu kroz koju će Leopold gurnuti svoju ružnu glavu - a tada neće biti tvoja krivnja ako budeš pucao malo više u jednu stranu, zar ne?" "To je dobar plan!" Heide je protrljao dlanove. "Ne može omanuti!" "Samo jedna stvar", rekao sam. "Što ako Stari Un sazna? Bit će problema shvaćate daje to ubojstvo s predumišljajem?" "Što, ubiti jedno takvo govno?" Porta se doimao iskreno iznenađenim. "To nije ubojstvo, to je usluga državi!" "Da? Samo pokušaj to reći Starom Unu." "Slušaj", rekao je Heide, približivši mi se i podigavši uvis stisnutu šaku kao znak upozorenja, "ti ne moraš sudjelovati u tome i nama, nitko te ne prisiljava, ali samo jedna riječ i gotov si." "Ja neću plakati za Leopoldom", rekao sam mu, odgurnuvši njegovu šaku. "Samo ne želim završiti na vješalima zbog gada kakav je on." "Nitko neće visjeti", rekao je Porta. Izvadio je kockice iz džepa, sjeo na tlo, puhnuo u njih, zazveckao njima u šaci i ponovno puhnuo u njih: "Je li tko za igru?" Maleni je čučnuo kako bi mu se pridružio. Sa zanimanjem je promatrao dok je Porta ponavljao svoj ritual s kockicama. "Čemu ta cijela predstava? Svi znaju da su otežane olovom." Porta je podigao pogled, bijesan. "Tu si potpuno u krivu. Ne bi mi palo na pamet da koristim otežane kockice kada igram s tobom. Zapravo, imam dva kompleta. Ovo je onaj koji je u redu." "Ha, ha", rekao je Heide. Porta je polako okrenuo glavu kako bi ga pogledao. Polako je prebacivao kockice iz jedne ruke u drugu. "To me podsjetilo", rekao je, "duguješ mi dvije litre šljivovice i dvanaest lula opijuma. Jučer si mi ih trebao vratiti. Trebao si šutjeti, pa sam ja mogao zaboraviti na to - i od sada nadalje, kamate rastu na 80 posto. Znaš, Julius, morat ćeš se početi kontrolirati. Previše dugova nije dobro za čovjeka." Spremio je kockice u džep, ustao i iz džepa izvukao malenu crnu knjižicu. Jezikom je obilno navlažio prst i počeo okretati njezine stranice. "Pogledajmo, da vidimo na čemu stojimo - evo ga. Julius Marius Heide, Unteroffizier, 27. pukovnija, 5. satnija, druga desetina, treća skupina - to sam zapisao." Pogledao je Heidea strogim pogledom. "Pretpostavljam kako nećeš poreći da si to ti?" "Znaš prokleto dobro da sam to ja!" otresito je rekao Heide. "Pametnjaković!" Porta je upozoravajući podigao obrvu. Približio je knjižicu očima i zamolio Malenog da mu baterijskom svjetiljkom osvijetli stranicu. "Travanj 4. - devet boca votke. Travanj 7. - tri boce šljivovice. Travanj 12. to sam zabilježio jer ti je rođendan. To je teško. Na taj dan imaš više

60

dugovanja no na ostale - 712 maraka i 13 pfenniga, 21 boca šljivovice, 9 lula opijuma, danska voćna rakija, pola sanduka Dortmundera, besplatan ulaz u bordel na mjesec dana..." Portin glas nastavio je monotono iščitavati dugi popis Heideovih dugova. "Tu stižemo i do 20. - to je Adolfov rođendan. Pogledajmo što si popio toga dana - trebao bi ti biti poseban, Juliuse." Porta ga je znalački pogledao. "Na posljetku, ti si ipak član partije, ako ne griješim." "Bio sam", ispravio gaje Heide. "Prokleto dobro znaš da više nisam." "Samo zato što su te izbacili", rekao je Porta okrutno. "Više te nisu mogli gledati. No, na Adolfov rođendan ostao si bez 3412 maraka i 12 pfenniga. I na to sve možeš dodati 80 posto. Kako si krenuo, izgleda da se nikada nećeš riješiti duga, zar ne?" "Hej, volio bih da znam pisati!" povikao je Maleni, iznenada zgrabivši knjižicu iz Portinih ruku i začuđeno promotrivši njegove zapise. "Kladim se da bih sada već imao milijune da znam pisati. Znate što bih učinio? Ošamutio bih jednoga od onih bogatih momaka i ukrao mu čekovnu knjižicu! Tada bi bilo dovoljno samo potpisati nekoliko čekova i zgrabiti plijen." Veselo nas je pogledao s trijumfalnim smiješkom. Nitko nije imao srca raspršiti mu iluzije. Porta se vratio svom optuživanju Heidea. "Slušaj", rekao je prijateljskim glasom, "prijatelji smo već dugo vremena, ti i ja. Ne bih volio osjećati kako si ti cijelo vrijeme zabrinut zbog svoga duga prema meni - što kažeš na to da ga izbrišemo?" "Misliš poništimo?" rekao je Heide u nevjerici. "Nešto slično", složio se Porta s lukavim smiješkom. Heide se istoga trenutka okrenuo prema Malenom i meni. "Čuli ste ga! Vi ste mi svjedoci!" "Samo polako", rekao je Porta. "Nema potrebe za tolikim uzbuđivanjem. Čekaj da čuješ moje uvjete." "Kakve uvjete?" upitao je Heide, odjednom postavši sumnjičav, kao što je i trebao biti. "Pa, za početak, želim one tri bale tkanine koje si skrio kod Kolca u sobi - nakon toga želim još one dvije bačve nizozemskih haringi koje si ostavio kod onoga zubara u Ulici Hein Hoyer." Heideovo čuđenje bilo je gotovo žaljenja vrijedno. Usta su mu se širom otvorila, oči raširile, i mucao je kada je progovorio: "Kako si dovraga saznao za to?" Portine sitne svinjske oči zlobno su zasjale. "Znam mnogo više no što ti misliš! Znam sve što bih mogao znati o tebi. Moj je posao da nešto znam, kada mi ljudi duguju toliko koliko mi duguješ ti." "Te - tepihe s Trga Paulinen?" upitao je Heide, previše potresen da bi bio oprezan. "Naravno." Porta je oklijevao na trenutak, a potom brzo nasumce ispalio. "Daj mi i tepihe, a ja ću zaboraviti ostalo pa smo kvit." Njegovo nasumično nagađanje pogodilo je svoju metu; iz Heideove je reakcije bilo očigledno da je, zapravo, postojalo još nešto osim tkanine, haringi i tepiha. "Kako mogu znati da me nećeš pokušati ucjenjivati?" "Dajem ti svoju riječ." Porta je podigao ruku i prisegnuo. "Tvoju riječ!" prezirno je rekao Heide. "Uopće ti ne vjerujem. Možeš dobiti haringe i tkaninu, a tepihe ćemo podijeliti pola - pola." "Hej, tko ovdje ima glavu riječ, ja ili ti?" upitao je Porta. Zabio mu je prst između rebara. "Ti meni duguješ novac, i ja sam taj koji određuje što ćeš mi dati zauzvrat. Ja ću uzeti sve tepihe." "To je malo previše!" protestirao je Heide. "Osam stotina tepiha! To je mnogo više no što ti ja dugujem..." "Uzmi ili ostavi", rekao je Porta. "Ali ako se ti nećeš igrati sa mnom, onda se ni ja neću igrati s tobom." "Hoćeš reći da ćeš me cinkati?" ljutito je upitao Heide.

61

"Možeš se kladiti - neprestano i zbog svega što mi bude palo na pamet! Nisam zaboravio što si učinio onoj seljanki onaj puta. Držim te u šaci još otada. Ne zaboravljam ja tako lako." Heide je slegnuo ramenima. "No dobro, ako već misliš kopati po prošlosti, reći ću ti jednu stvar. Policija je u potrazi i za haringama i za tepisima, stoga nemoj kriviti mene ako te pokupe zbog njih. Samo upamti, ja neću znati ništa o njima." "Nemoj se zavaravati", rekao je Porta. "Ako me uhvate, pobrinut ću se da uhvate i tebe." "Slušaj me dobro", prosiktao je Heide. "Mogao bih te srediti na licu mjesta kada bih to htio - a znaš zašto? Zato što slučajno poznajem momka koji radi u jednom od SS-ovih skladišta. Isto tako znam kako su u potrazi za nekim tko im je maznuo gomilu šljemova - već za njega imaju spremnu ćeliju u Fuhlsbiittelu." "Pa što?" "Pa ti si ukrao te proklete šljemove!" povikao je Heide. "Za ime božje", rekao sam nervozno. "Navući ćete nam na vrat pola prokletog Gestapa ako se nastavite tako derati." Heide je utišao glas do zlobnog šapta. "Samo nastavi zabadati svoj veliki nos u moje poslove i naći ćeš se u kamenolomu nekog radnog logora dok kažeš keks." Maleni je jednom od svojih posve nevažnih primjedbi spriječio sve izvjesnije krvoproliće. "Onoga dana kad sredimo Leopolda", rekao je - poprilično iznenada kako se nama ostalima činilo, iako je bez sumnje on to prevrtao po glavi već neko vrijeme "imat ću pravu gozbu s kobasicama i šljivovicom." Oblizao je usne i rukom protrljao trbuh. "Imat ću pravu proslavu, obilnu gozbu." "Samo još jedna stvar", rekao sam. "Leopold i njegovi prijatelji trebali bi se ponositi nama. Uvijek nam tupe kako moramo biti čvrsti poput Kruppova dragocjenog čelika - no, vrlo skoro će shvatiti da jesmo. Mislim kako su nas dobro obradili." "Krupp i njegov čelik!" prezirno je rekao Maleni. "Mek kao maslac. Gledajte ovo!" Šakom je snažno lupio betonski zid; ruka mu je ostala čitava, ali zid se snažno zatresao i malena se pukotina pojavila na mjestu udarca i razgranala u dva smjera. Zadivljeno smo je pogledali, impresionirani kao i uvijek snagom Malenoga. Bio je pravi div u usporedbi s nama ostalima, i u mnogim smo prigodama vidjeli kako slama ciglu golim rukama. Jednom je slomio vrat kravi jednim udarcem ispružena dlana po njezinom vratu. Porta je također mogao slomiti ciglu, ali njemu je uvijek trebalo nekoliko pokušaja. Steiner je jednom pokušao učiniti to isto, ali je slomio sve kosti šake. Mi ostali zadovoljili smo se samo promatranjem, a Maleni je u posljednje vrijeme počeo vježbati na željeznoj poluzi, s prezirom odbacivši cigle kao dječju igračku. Začuli snio kako nam se približavaju nečiji koraci, pa smo utihnuli i osluškivali. Zvučali su poput odmjerenih vojničkih koraka. "Tko je to?" prošaputao je Porta. "Maleni, idi i proviri." Podižući veliku buku, Maleni je izišao iz našeg skrovišta. "Stoj ili pucam!" Koraci su se naglo zaustavili i začuli smo dobro poznati glas. "Prestanite se zafrkavati, to sam samo ja." "Tko je to ja!" upitao je Maleni. "Za ime božje!" rekao je Barcelona. "Ako ne možeš prepoznati moj glas nakon svih ovih godina, doista bi ti netko trebao pregledati uši." "To mi ništa ne znači", rekao je Maleni tvrdoglavo. "Moram čuti lozinku prije no što bilo koga pustim unutra." "Odjebi!"' Ponovno smo začuli Barcelonine korake, koji su se ponovno naglo zaustavili na povik Malenoga: "Reci lozinku ili pucam!" "Slušaj, ti veliki glupane, to sam ja, Barcelona! Odloži tu pušku i prestani se glupirati!"

62

Heide je otpuzao do Malenoga i ljutito prosiktao prema njemu kroz tamu: "Što te spopalo? Pusti ga da prođe prije no što je došlo do nesreće." "Moram čuti lozinku", pjevušio je Maleni. "Ja sam dobar vojnik. Znam što se od mene očekuje, ne mogu propustiti bilo koga tko naiđe." Činilo se kako je nastala pat pozicija. Barcelona je nesigurno stajao nekoliko metara dalje. Ja sam zadržao dah, pitajući se kakva je to nova mušica spopala Malenoga, no iz prethodnih iskustava bio sam svjestan kako bi ljutiti ga kada je bio u jednom od ovakvih raspoloženja značilo izazivati vraga. "Ah, za ime božje!" otresito je rekao Barcelona, iznenada izgubivši strpljenje. Bacio se na Malenoga, promašio ga i naglavce pao između nas. Maleni je spustio pušku i ušao za njim. "Ovo ga je zabrinulo", rekao je samodopadno. "Skoro se usrao." Barcelona se okomio na njega. "Što ti to pokušavaš, ti majmune bez mozga? Kako glasi lozinka, zapravo?" Maleni je slegnuo ramenima. "Kako bih ja to mogao znati? Ti si ovdje Feldwebel, a ne ja. Ako ti ne znaš kako glasi, kako se to od nas može očekivati?" "Jesi li ti ostao bez svog sićušnog ptičjeg mozga?" upitao je Barcelona očajno. Ugledao je bocu šljivovice i ispružio ruku. "Gucnimo malo - Stari Un me poslao da vam kažem kako ćemo uz malo sreće večeras noć provesti mirno. Gestapo je uposlen lovom na vještice medu vojnicima, a Bielert provjerava vlastite ljude, pa im vjerojatno neće ostati vremena za nas." "Što je tako iznenada izazvalo sve to?" upitao sam. "Koja je svrha toga?" "To je veliko sezonsko čišćenje", objasnio je Barcelona. "Rade to s vremena na vrijeme, samo kako bi držali ljude na oprezu." "Zbog čega ih hvataju?" "Svega i svačega. Svega od ubojstava s predumišljajem do krade šake uredskih spajalica - razbojstava, krađe, silovanja, incesta - samo navedi prekršaj, i oni su ga počinili. Bielert je pola prokletog Gestapa postrojio u prizemlju i ostavio ih da čekaju smještaj u ćelije. Kažem vam, ako ovako nastavi cijelu noć, ujutro će ostati samo on." "I dobro je što to radi", počeo sam rečenicu, ali Porta me iznenada prekinuo divljim uzvikom. "Čekajte! Možda bismo na ovome mogli nekako zaraditi, ako im se dragovoljno javimo za pomoć..." "Kome?" rekao je Maleni zapanjeno. "Bielertu?" "Pa naravno Bielertu! Kome drugome, zaboga?" "Ali zašto?" upitao je Maleni. Barcelona se lukavo iscerio. "Qui vivra, verra5", promrmljao je. Petnaest minuta kasnije stražari su bili zamijenjeni, i bili smo slobodni vratiti se u stražarnicu. Barcelona se već ranije vratio onamo s Portinim prijedlogom, Stari Un je već ponudio naše usluge iznenađenom Bielertu, i sve je bilo spremno. Došli smo svi zajedno, a Porta je odmah preuzeo vodstvo. "Ja ću im pregledavati džepove." "Pošteno." Legionar je kimnuo s odobravanjem. "Imaš dobar nos za otkrivanje skrivenog plijena." "Samo dobro pazite što radite", rekao je Stari Un tmurno. "Ono što vi predlažete potpada pod pronevjeru sredstava." "Ah, prestani kukati!" rekao je Porta prezirno odmahnuvši rukom. Začulo se kucanje na vratima stražarnice. Stari Un polako im je prišao i tajnik je gurnuo trojicu SD-ovaca u prostoriju. "Svi su kandidati za zatvor", kratko je rekao. "Dobro se pobrinite za njih." Bacio je tri žuta obrasca na stol Staroga Una i izišao. Barcelona je otvorio zapisnik i unio podatke, njihova imena i činove i zločine zbog kojih su bili uhićeni. U gornjem lijevom uglu žutih obrazaca bilo je objašnjeno kako će se zatvorenika predati SS-ovom sudu u roku od dvadeset i 5

Tko poživi, vidjet će.

63

četiri sata, te da će ga u međuvremenu čuvati stegovna satnija. Drugim riječima, mi. Porta je zauzeo svoje mjesto u sredini prostorije. Poželio je dobrodošlicu trima zarobljenicima zlobnim pogledom. "Dobro pogledajte", rekao je s lažnom prijaznošću, "i vidite kako vam se sviđam - budući da smo prisiljeni biti zajedno sljedećih nekoliko sati, mogli bismo se barem pokušati dobro slagati. To u potpunosti ovisi o vama, naravno. Što se mene tiče, sa mnom se uvijek lako sporazumjeti. No, ja sam poput mačka, znate? Ako me pogladite u krivom smjeru, posve se promijenim. Ja sam Joseph Porta iz 27. pukovnije i ja sam Obergefreiter, glavni oslonac njemačke vojske, a to nemojte zaboraviti. U redu, ispraznimo džepove!" Neodlučno, trojica su ljudi posložila svoje vlasništvo na stol. Unterscharführer Blank s pravom je izgledao napeto dok je vadio iz džepa pet cigareta marihuane. Porta ih je uzeo u ruku i ponjušio. "Trebali biste se sramiti", rekao je. "Nositi ovakvo smeće sa sobom. Prokleto dobro znate kako se to protivi propisima." "Jedan od zatvorenika mi ih je dao", promucao je Blank u pokušaju da umanji svoj zločin. "Zvuči mi kao dobra isprika." Porta je slegnuo ramenima. "Zatvorenik ih je dao tebi, a sada ih zatvorenik daje meni." Pažljivo ih je odložio u džep i usmjerio svoju pozornost Scharfuhreru Leutzu. "A što je s tobom? Imaš li ti kakvih poklona koje su ti dali, ha?" Ne pričekavši njegov odgovor, podigao je pet papirnatih vrećica i otvorio jednu od njih. "Ovo postaje sve gore i gore", rekao je glasom razočaranog poštenjačine. "Samo nam još trebaju lule, pa možemo napraviti pravu opijumsku zabavu ovdje dolje, zar ne?" Pogledao je Leutza. "Kako se usuđuješ koristiti tu prljavu stvar? Ti, koji bi trebao biti jedan od zaštitnika Domovine?" Leutz je spustio pogled prema podu. Pretpostavljam daje bio neugodno dirnut svojim nezavidnim položajem, što ga kori ova budala od Obergefreitera, i što on ne može ništa učiniti u vezi toga. Ponovo je podigao pogled, prkosna izraza lica. Krenuo je naprijed, i ugledao sam kako mu se mišići napinju, ali u istom je trenutku ugledao Malenoga i zaustavio se. Maleni se nezainteresirano poigravao lopaticom; velikom čvrstom lopaticom s debelom drvenom drškom ojačanom željeznim prstenima. Dok je Leutz promatrao, Maleni ju je nonšalantno slomio na pola i odbacio komade. Pogledao je Portu. "Zahrđao sam", požalio se. "Hoćeš li mi posuditi jednoga od ovih momaka da malo vježbam?" "Kasnije", rekao je Porta. "Ako se ne budu lijepo ponašali." Odložio je opijum s cigaretama marihuane i odlučio pregledati zlatni ručni sat, podigavši ga i poslušavši kako otkucava. "Nije loš", rekao je, odsutno ga stavivši u džep. Leutz je nekoliko puta duboko udahnuo, ali nije ništa rekao. Porta je bacio lakomi pogled prema Oberscharfuhreru Krugu i istoga ga je trenutka privukao zlatni prsten na njegovom prstu. Dvije zlatne niti bile su omotane jedna oko druge poput zmija, a glave su im bile načinjene od dijamanata. Porta je pružio ruku. "Najbolje bi bilo da ti ga uzmem ili noćas nećeš moći zaspati od brige za njega." Krug je ogorčeno protestirao, a Porta je nestrpljivo pucnuo prstima. "Drži svoju gubicu zatvorenu kada se obraćaš jednom Obergefreiteru", rekao je s visine. "I požuri s tim prstenom. Volio bih znati od koga si ga ukrao." Krug je promijenio taktiku. Oslonio je ruke o bokove i isprsio se. Stari Un marljivo je ispunjavao obrasce za svojim stolom, niti jednom ne podigavši pogled s njih. "Zar ne vidiš", zagrmio je Krug, "da sam ja Oberscharftthrer?" "Nisam slijep", rekao je Porta nadmeno. "Ali sve dok si moj zarobljenik, nije me briga niti jesi li prokleti general, ponašat ću se tebi kao prema svakom drugom govnu."

64

Krug je pocrvenio od bijesa. "Prijavit ću ovo! Zahtijevam da se prema meni odnosiš s poštovanjem, prema propisima." "Poštovanje!" rugao se Porta. "Ti nisi zaslužio niti da mi obrišeš guzicu! A što prije shvatiš da više nisi na uzvišenom položaju, to bolje za tebe." Ponovno je ispružio ruku. "Reći ću vam tko bi volio imati ovaj prsten", rekao je nama ostalima. "Stara Vruće Gaćice, dolje u Uraganu. Ona mi je pružila dobre usluge, ta djevojka. Bilo bi pošteno da joj poklonim nešto po čemu će me se sjećati. A ako budeš dobar dečko", obavijestio je Kruga, "reći ću joj kako je to poklon kojega si mi ti dao, i kad god se budemo ševili, sjetit ćemo se tebe i zamisliti te u Dirlewangerovoj brigadi." Vidio sam kako se nervozni tik pojavio na Krugovom čelu na spomen Dirlewangerove brigade. To je trebala biti najstroža tajna, ali dobro smo znali, i Krug i njegovi prijatelji su dobro znali, daje to SS-ova kažnjenička brigada čiji je jedini zadatak bio uloviti i ubiti, svim raspoloživim sredstvima, partizane kojih je bilo na pretek u gustim šumama oko Minska. Brigadu je predvodio SS-ov BrigadenFührer Dirlewvanger. Njega su odabrali i na to mjesto postavili izravno iz zatvora, u kojemu je služio kaznu zbog razbojstava. U sebi je imao gotovo psihopatsku crtu. Zapravo, jednom je prilikom toliko prekoračio svoje ovlasti da su ga čak pozvali Himmler i Heydrich kako bi ga izveli pred vojni sud i osudili na smrt. Imali su podužu listu optužbi protiv njega, počevši s onima manje okrutnima, kao što je silovanje nekoliko poljskih zarobljenica, no ubojica je bio pod zaštitom moćnoga SS Obergruppenfuhrera Bergera koji je, nakon izlaganja dugog više od sat vremena, uspio uvjeriti Heydricha6 i Himmlera daje u ime Domovine i njezina opstanka nužno tolerirati Dirlewangera i njegove grube metode ratovanja. Heydrich je bio posebice impresioniran njegovim argumentima, jer su se u velikoj mjeri podudarali s njegovom vlastitom percepcijom odgovaranja na zlodjela još težim zlodjelima i na nasilje još strašnijim nasiljem. Dirlewanger je na posljetku dočekao smrt kakvu je i zaslužio, iako se to, nažalost, dogodilo tek 21. siječnja 1945. On je sam smislio barbarsko mučenje koje je sastojalo od polaganog prženja ljudi iznad otvorene vatre, i jednoga se dana u Poljskoj našao objektom toga postupka. Nekoliko njemačkih vojnika pronašlo gaje za noge ovješenoga sa stabla, a glava mu se njihala svega nekoliko centimetara iznad pepela koji se još uvijek dimio, ispečena poput komada prasetine. Prema izjavama nekih poljskih partizana, to su učinila osmorica njegovih ljudi, koji su kružili oko njega veselo pjevajući dok je on umirao u mukama. Vrištao je četiri i pol sata. Danas u Muzeju rata u Varšavi stoji slika koja podsjeća na taj događaj, na kojoj se omraženo Dirlewangerovo lice jasno razabire između plamenih jezika. Krug je pogledao Portu namrgođenim pogledom. Nije imao nikakvih iluzija u vezi sudbine koja će ga snaći, dobro je znao što slijedi. Vidio je mnogo ljudi, među njima i starih prijatelja, koji su bili poslani u Dirlewvangerovu brigadu, ali nikada nije vidio kako se i jedan od njih vratio. Kružile su glasine da su osim ljudi koji bi nestali zauvijek, nestali i svi tragovi njihova postojanja, njihovi dokumenti, njihovo vlasništvo; i sama njihova imena u dosjeima bila su doslovce izbrisana. 6

Reinhard Tristan Eugen Heydrich nadimke "Plava zvijer", "Praški koljač" i "Himmlerov zli genije" (Halle na Saali, 7. ožujka 1904. - Prag, 4. lipnja 1942.) visokopozicionirani nacistički časnik tijekom Trećeg Reicha. Bio je SS-Obergruppenführer (general) i General der Polizei (General policije), predsjednik RSHA-a (uključujući SD, Gestapo i Kripo) i Stellvertretender Reichsprotektor (protektor) Češke i Moravske. Godine 1940. imenovan je na mjesto predsjednika Interpola. Bio je predsjedavajući tijekom Konferencije u Wannseeu 1942. godine na kojoj se raspravljalo o konačnoj rezoluciji "Židovskog pitanja". Dana 27. svibnja 1942. vozeći se Pragom, smrtno su ga ranila dva člana ÚVOD-aIako je Heinrich Himmler poslao najbolje liječnike, Heydrich je pao u komu i umro 4. lipnja 1942. u dobi od samo 38 godina.

65

Krug je imao samo jednu šansu, i to mršavu, koja je u potpunosti ovisila o ćudljivosti zapovjednika vojnog zatvora u Torgau - a taj jednoruki gad, natmureno je razmišljao Krug, nije volio Gestapo. Samo jednu šansu, a to je bilo ponašati se što je bolje mogao kao zatvorenik, i iskoristiti svaku prigodu kako bi izrazio svoj prezir prema SS-u. Zapovjednik zasigurno ima svoje uhode posvuda, i prije ili kasnije, biti će obaviješten o ponašanju zatvorenika Kruga. Možda će, uz malo sreće, na taj način moći izbjeći Dirlewvangerovu brigadu... "No?" rekao je Porta. Krug je odmahnuo glavom kako bi se oslobodio ovih razmišljanja i prkosno pogledao Portu. U dva brza, tiha koraka Maleni se našao pokraj njega i prijeteći se nadvisio nad njega. U ovakvim okolnostima, bez sumnje je bilo uzaludno nastaviti protestirati. Krug je skinuo prsten i ljutito ga predao. "Tako je već bolje", rekao je Maleni, gurnuvši ga kroz vrata, van na hodnik prema zatvorskim ćelijama. "Idemo te zaključati preko noći. Ovdje će ti biti lijepo i udobno dok tvoji prijatelji sutra ujutro ne dođu po tebe." "Neka mu Bog pomogne", rekao je Porta veselo. "Nema nikakve šanse, jadnik. Kao da je već mrtav." Maleni je otvorio vrata, pa su gurnuli Kruga u praznu ćeliju. Maleni je stajao i poigravao se ključevima, dok je Porta bio izgubljen u divljenju svom nepošteno stečenom prstenu. "Kakav je osjećaj", upitao je Maleni znatiželjno, "biti živi leš?" Krug se počeo znojiti. Obrisao je čelo prljavim rupčićem, u čijem su se uglu nalazili inicijali koji nikako nisu mogli biti njegovi. "P. L", pročitao je Porta polako. On je mislio na druge inicijale - ugravirane na unutarnjoj strani prstena. "Tko je P. L., Krug?" Znoj je oblio Krugovo čelo. "Paula Landau - umrla je u Neuengammeu." "A prsten ti je poklonila zato što si se tako lijepo brinuo o njoj", rekao je Porta podrugljivo. Krug je bespomoćno odmahnuo rupčićem, a cijelo mu je lice bilo obliveno znojem. Paula Landau. Strah kako će se to otkriti pratio ga je još otkada je skinuo prsten s prsta mrtve djevojke - točnije, gotovo mrtve djevojke. Nije bila njegova krivnja što je umrla; više je nalikovala lešu no živom ljudskom biću od samoga dana kada su je doveli u Neuengamme. Krug nije mogao ništa učiniti kako bi je spasio, a nitko mu ne bi zahvalio ni da je to učinio. Na svojoj savjesti nije nosio njezinu smrt, nego prsten. Ukrao je taj prsten, a to je samo po sebi bilo smatrano činom izdaje kažnjivim smrću. Naravno, da ga on nije prisvojio, netko viši od njega na hijerarhijskoj ljestvici bi to zasigurno učinio, ali nije se činilo vjerojatnim da će to bilo koji sud prihvatiti kao valjani argument u sklopu njegove obrane. Krug je potajice pogledao Portu, a potom se brzo sagnuo i skinuo petu sa svoje čizme. Rumen u licu, uspravio se i gurnuo dvije novčanice od pedeset dolara svojim mučiteljima. "To je sve što imam - slobodno uzmite, izgleda kako meni više neće trebati." Bila je to prešutna zamolba da pitanje Paule Landau bude prešućeno, i Porta ga je pošteno prešutio; ne iz bilo kakvog suosjećanja, nego jednostavno zato što mu se činilo kako on sam ne može imati nikakve koristi od daljnjeg bavljenja tim pitanjem. "Zbog čega su te uopće uhapsili?" upitao je Maleni. "Štogod to bilo, nadam se kako nisi ništa priznao?" Krug je u tišini pognuo glavu. Maleni gaje u nevjerici pogledao. "Isuse!" rekao je. "Ovi iz Gestapa su doista glupi, zar ne?" Krug je slegnuo ramenima. "Nije imalo nikakve svrhe poricati to. Postavili su mi zamku, imali su sve potrebne dokaze. Ništa nisam mogao reći." "Uvijek sve poriči", pjevušio je Maleni, kao da recitira lekciju koju je naučio naizust. "I, zbog čega su te to uhapsili? Uhvatili su te kako kradeš, zar ne?"

66

"Ne. Samo sam pokušavao malo - hm - pa - ucjenjivati, mislim. Pretpostavljam kako sam otišao predaleko. Prevršio sam svaku mjeru." "Uvijek postoje bezveznjaci koji se moraju uvaliti", rekao je Maleni filozofski. "Stvar je u tome što treba znati kada prestati. Kao ja, primjerice, kada bih se mogao domoći deset lula opijuma, uzeo bih ih samo osam. Isplati se na duge staze." "Sve je to u redu", slabašno je protestirao Krug, "ali što se mene tiče, vi ste sada uzeli svaku prokletu stvar koje ste se dočepali." "Ah, stvar s tobom je drugačija", rekao je Maleni lagodno. "Mrtvaci ne govore, znaš? A ti kao da si već mrtav, prijatelju -znam to, jer sam provirio u tvoj dosje. Možda i ne znam čitati, ali nisam daltonist, a posve dobro znam što znači velika crvena oznaka - ona znači Dirlewanger, a Dirlewanger znači smrt." Nagnuo se naprijed i povjerljivo rekao Krugu. "Jesi li ikada vidio što se dogodi momcima kojih se dočepaju Staljinovi partizani?" Krug je odmahnuo glavom, ukočen od straha, a Maleni se pobjednički okrenuo prema Porti. "Reci mu - hajde, reci mu što smo vidjeli! Ispričaj mu o onom momku kojega su živog pojeli mravi." "To nije ništa", rekao je Porta s prezirom. "Oni u Gestapu znaju taj trik. Ali što s onim kada te rašire između nekoliko stabala i ostave da ti ptice iskopaju oči?" Okrenuo se Krugu i obratio mu se razgovornim tonom. "Čuo si za to, zar ne? Svezu te za noge, svaku nogu za drugo stablo i samo te ostave ondje da struneš..." "Gadno", rekao je Maleni. "Vrlo gadno - ja znam samo jednu osobu koja je to preživjela. To je bila ona cura, Nataša de Mogilev. Sjećaš se nje?" "Sjećam se kako je odvratno izgledala kada su je oslobodili", rekao je Porta. "Urezali su joj dvije ogromne svastike u stražnjicu i objesili je posve golu, a ptice su joj kljucale lice." "Pazi, sama je to tražila", rekao je Maleni. "Prodavala je obavijesti našoj strani i otkucavala svoje ljude na sve strane." "Na kraju se bacila pod vlak", promrmljao je Porta. "Ali što je bilo s onim momkom iz SS-a kojega su uhvatili? Kako li se ono zvao? Ginge?" "Točno! Njega su nabili na kolac i ispekli poput svinje!" povikao je Maleni oduševljeno. "A on čak nije niti bio u Dirlewangerovoj jedinici. Samo obični časnik regularne vojske." Porta je samilosno pogledao Kruga. "Hoćeš jedan savjet?" upitao ga je. Krug je kimnuo glavom, a lice mu je bilo blijedo i vlažno. "Kada stigneš u Fuhlsbiittel, prvom prilikom si napravi omču i objesi se - nema smisla nadati se da će te osloboditi, jer nemaš nikakva izgleda. I nemoj si početi umišljati da će te poslati u FGA6. Jedini SS-ovci koje mi dobijemo su oni koji su učinili nekakvu sitnicu, primjerice ukrali papir za upijanje iz ureda ili se popišali na zapovjednikove biljke, ali ti si doista zasrao svoju reputaciju. Najbolje bi ti bilo da si sam presudiš dok još imaš prilike..." Porta i Maleni su otišli. Teška su se vrata s treskom zatvorila za njima. Ključ je zaškripao u ključanici i njihovi su koraci odjeknuli hodnikom. Krug je nekoliko trenutaka ostao stajati na mjestu gdje su ga ostavili, a potom se polako srušio na tlo i ostao ondje ležati, zureći u beton u krajnjem očaju. Cijeloga su mu života govorili kako će loše završiti, a sada se to na posljetku i ostvarilo. Osjetio je kako je Portin savjet vjerojatno bio dobar, ali znao je kako ga nikada neće moći poslušati. Čak i sada se nije mogao natjerati da povjeruje u vlastitu nesreću. A ipak, dok je Feldgefangenabteilung - kažnjenički logor zurio po ćeliji, noćna mora je postajala sve jasnijom, bližom, stvarnijom. Prostorija je bila prazna i sterilna i poprilično nevjerojatno čista. Zrak je bio hladan i nije bilo kreveta, pokrivača niti stolice. A ako je ovo bila vojska, kakva li će tek biti Dirlewangerova brigada! Krug je na posljetku pao u isprekidani polusan, da bi ga svakih dvadesetak minuta budili nečiji teški koraci u hodniku ili lupanje vratima ćelija. Ćelije su sve bile pune, a sudeći prema razini aktivnosti tijekom noći, Bielert je nastavio svoje mahnito pročišćavanje redova. To nije predstavljalo nikakvu

67

utjehu Krugu, koji je drhtao na hladnom podu svoje nevesele ćelije. Pomisao na umiranje u društvu svojih bivših suboraca iz SD-a činila mu se jedva nešto privlačnijom od stavljanja omče oko vrata. U stražarnici, posao se utišao, pa su se Heide i Porta posvetili partiji karata. Neizbježno, mir je uskoro bio prekinut glasnim psovanjem i otrovnim optužbama i protuoptužbama koje su letjele preko stola. Ovoga puta bilo je izvan svake sumnje dokazano kako je Porta krivac; pikovog asa držao je u rukavu i pomalo ga nespretno izvukao i stavio u ruku u trenutku kada je iznos na stolu poprimio razmjere vrijedne truda. Heide je snažno zabio svoj nož u stol, samo nekoliko centimetara od Portine ruke. "Opet varaš!" "Pa što?" rekao je Porta drsko. Varanje je, na posljetku, ipak bilo prihvatljivi rizik pri kartanju. "Imao si pikovog asa!" povikao je Heide. "Vidio sam ga!" "Pa, jedan od nas ga mora imati", odvratio mu je Porta. "Što te natjeralo da pomisliš kako ti imaš isključivo pravo na njega?" Heide se ukočio i problijedio. Dok je Porta bezbrižno ispružio ruku kako bismo svi vidjeli inkriminirajuću kartu, Heide je izvukao svoj nož iz stola i zamahnuo njime samo nekoliko centimetara od Portina ramena. Porta se na vrijeme izmaknuo. Brzo poput munje, rukom je snažno zamahnuo prema Heideovom vratu. I Heide je jedva izbjegao udarac. Kada je došlo do borbe, bili su protivnici dostojni jedan drugoga. Porta je zgrabio bocu, razbio je o zid i bacio ono stoje od nje ostalo Heideu u lice. Heide ju je vidio na vrijeme, pa se stigao sagnuti. Pobjedonosno se kreštavo nasmijao i ponovno napao svojim nožem. Vidio sam kako gaje napao, a potom se začuo bolni vrisak kada ga je Porta snažno koljenom udario u prepone. Nož je ispao na pod. Heide je poletio unatraške, a gurale su ga Portine ruke čvrsto stisnute oko njegova vrata. Sa zanimanjem smo promatrali kako je Porta stisnuo Heidea uz zid i počeo udarati njegovom glavom. Heide se polako složio na pod, a Porta se spustio za njim, očito željan krvi. "Sad je dosta!" Glas Starog Una presjekao je iznenadnu tišinu. "Smirite se, zaboga!" "Hoću mu razbiti tu odvratnu njušku!" stenjao je Porta. Pogledali smo Heideovo lice. Daleko od toga da je bio ružan, zapravo, bio je jedini među nama koji je imao lijepo, ugodno lice bez ožiljaka. Svi smo se mi, osim Heidea, mogli pohvaliti više ili manje trajnim nakaznostima. Maleni je izgubio uho, ja sam imao slomljen nos, Barcelona stakleno oko, Legionar naborani ožiljak i tako dalje, ali Heideovo lice bilo je svježe i čisto i pomno izbrijano, i iznenada sam mogao shvatiti kako se Porta osjećao u vezi toga, i zašto je imao tu potrebu razbiti ga. Zašto, na posljetku ne bi i Heide imao nekoliko podsjetnika na rat koje bi mogao nositi sa sobom do kraja svog života? "Izudaraj ga do smrti!", navijao je Maleni nemilosrdno. "Zaveži gubicu!" otresito mu je rekao Stari Un. "Koliko ću vam puta još morati reći da ja ovdje zapovijedam?" Uzeo je svoj automat i sjeo na rub stola s njim u rukama, njišući nogama i promatrajući nas. Nesigurno smo ga gledali. Bili smo gotovo sigurni da ga nikada ne bi upotrijebio, Stari Un jednostavno nije bio takav; no ipak, kada god bi bio doista ozbiljan, uvijek bismo se potrudili udovoljiti mu. Heide je polako došao k sebi. Objema se rukama uhvatio za glavu koja ga je boljela i pogledao Portu još uvijek s mržnjom u očima. "Varalice", prosiktao je između svojih bijelih, pravilnih zuba. A potom je ispljunuo krv i nježno rukom opipao vrat, koji je bio sav u modricama i s još uvijek jasno vidljivim otiscima Portinih prstiju. "Smatraj se sretnim što još uvijek imaš glavu na ramenima", podrugljivo je rekao Porta. "Jednoga dana ću ti doista unakaziti to tvoje lijepo lice. Kada ostaneš bez uha i oka i šake zuba, nećeš više imati tako visoko mišljenje o sebi."

68

Heide se polako uspravio na noge, rukama se pridržavši za zid. "Samo zato što si ružan poput grijeha", rekao je bahato, "ne znači da moraš zavidjeti drugim ljudima na njihovom dobrom izgledu. Trebao bi se pokušati oprati i obrijati s vremena na vrijeme, to bi ti puno pomoglo." Imao je pravo što se tiče toga, doista je imao pravo. No prije no što je Porta uspio izgovoriti neku od svojih prostačkih primjedbi, prekinuo nas je dolazak dvojice ljudi iz SD i one starice koju smo vidjeli ranije te večeri. U proteklih nekoliko sati ostarjela je nekoliko godina. Od uspravne i relativno dobro očuvane starije dame, pretvorila se u pogrbljenu i naboranu staru babu, s crnim kolobarima ispod očiju i usnama smežuranima poput suhe šljive. Ostavili su je u kutu i predali uobičajene listove papira Starom Unu. "Za tebe. Samo ih ispuni na uobičajeni način." "Pričekajte trenutak, nemojte toliko žuriti." Stari Un pogledao je zarobljenicu, ponovno pogledao papire, a potom SD-ovce. "Došli ste na krivo mjesto. Mi nemamo nikakva posla s civilima. Pripadamo vojsci, a ne Gestapu." Jedan od ljudi se sagnuo i prošaputao nekoliko riječi Starom Unu u uho. Stari Un se namrštio, ponovno pogledavši zarobljenicu. "Razumijem. No, u tom slučaju..." "Radi kako te volja, naravno", čovjek je nemarno slegnuo ramenima. "Samo sam mislio kako će joj biti bolje s vama - nije da me to briga. Što se mene tiče, to sve spada u opis posla. No, pazi", umorno je rukom prešao preko čela, kao da su sve brige ovoga svijeta na njegovim ramenima, "nije to lak posao. Potrošiš se više no što si voljan priznati. Ima trenutaka kada žalim što ne mogu raditi nešto manje zamorno, ali..." Ponovno je slegnuo ramenima. Porta je istoga trenutka počeo bučno prosvjedovati, a Maleni je glasno prdnuo. "Donesite violine!" izrugivao se Legionar. "Nitko te nije prisilio da budeš policajac, zar ne? Vojsci je potrebno ljudi, ako te zanima..." "Koga, njega?" rekao je Porta. "On u vojsci? Nemoj me nasmijavati!" Prije no što se predmet njihova prezira stigao pobuniti, bili su prekinuti neočekivanim glasom zaboravljene starice. "Djeco, djeco, nemojte se svađati! Grube riječi se nikada ne mogu povući, a kasnije će vam biti žao." Zapanjeni, okrenuli smo se kako bismo pogledali staricu u njezinu kutu. Nasmijala nam se nježno, popustljivo. "Već je toliko nesreće i nesloge u svijetu", rekla je svojim drhtavim, meketavim glasom. "Molim vas daje još ne povećavate. Svi ste vi u srcima dobri momci, ali rat je pun iskušenja i poigrava se čovjekovim živcima i tjera ga na ponašanje kakvo mu ne bi niti palo na pamet u mirnim vremenima." Zašutjela je, ali mi smo bili previše zapanjeni da bismo progovorili. "Morate se potruditi da slijedite primjer svog izvrsnog šefa", rekla nam je. "Gospodina Bielerta. Takav fini gospodin, i tako uljudan. Ustrajao je na tome da me automobilom odvezu kući." Šarmantno nam se nasmijala svojim ispucalim starim ustima. "Bio je tako prestravljen kada sam mu rekla kako mogu i pješice!" Maleni je otvorio usta kako bi nešto rekao, ali Barcelona ga je snažno šutnuo u nogu, pa ih je ponovno zatvorio. Dvojica ljudi iz SD stajala su pokraj vrata i izgledala blesavo. Jedan od njih mahnuo je rukom prema hrpi papira. "Sada možda možete shvatiti zašto smo je doveli vama." "U redu", reče Stari Un kratko. "Ostavite je i odlazite odavde." Starica se ljubazno rukovala sa svojom dvojicom stražara, kao da je bila u prijateljskom posjetu. "Mnogo vam hvala što ste se brinuli za mene. I upamtite, kad god se nađete u blizini Friedrichsberga, svratite mi u posjet. Znate moju adresu. Uvijek imam zalihu slatkiša i ilustrirane časopise za svoje goste. Mladi ljudi uvijek uživaju u mojim časopisima." Nešto s nelagodom promrmljavši, izišli su van. Na dnu stepenica jedan od njih se okrenuo.

69

"Do viđenja, gospođo Drever." Lice mu je pocrvenjelo kada je to izgovorio. Gospođa Drever graciozno je mahnula rukom kada je Legionar zatvorio i zaključao vrata iza njih, postavivši prepreku između naša dva svijeta; oni su bili Gestapo, mi smo bili vojska, i što se nas ticalo, tako će i ostati. Malena je starica otvorila svoju torbicu i izvadila iz nje hrpu slatkiša koje nam je podijelila. Zahvalno smo kimnuli glavama i poslužili se. Maleni se, zapravo, poslužio dva puta. "Ne brinite", rekao joj je. "Sada ste s vojskom." Kimnuo je glavom i namignuo joj, a mi smo ga sa strepnjom pogledali. S Malenim se nikada nije moglo znati što će sljedeće izvaliti; nije baš bio idealno društvo za osjetljivu staricu. "Mi znamo kako se treba odnositi prema tim gadovima iz Gestapa", nastavio je hvalisavo. "Sjećam se jedne prigode kad sam..." Prekinuo je u pola rečenice glasnim urlikom kada ga je Barcelona još jednom šutnuo. "Mislim kako gospodu Drever ne zanimaju takve stvari." "Kakve stvari? Zašto ne?" uporan je bio Maleni, odmah postavši agresivan. "Mislio sam joj ispričati o onome što se dogodilo u Pinsku, kada smo pomogli onim trima kurvama da pobjegnu od Gestapa." "Pa, nemoj!" otresito je rekao Barcelona. Umiješala se i sama gospoda Drever. "Neka jadni momak govori. On je samo jedno preveliko dijete, sigurna sam da on ne bi niti muhu zgazio, i doista bih voljela čuti njegovu priču." Maleni ju je pogledao širom otvorivši oči. Porta se zasmijuljio. "On je samo jedan veliki lažljivac. On izgovara laži s takvom lakoćom kako mi jedemo ili spavamo. Njemu je to posve prirodno. Ne može si pomoći, ako shvaćate što hoću reći. Primjerice, ako je danas ponedjeljak 19., on će vam reći daje utorak, 20. Bez ikakva razloga. Samo iz navike. Nikada ono što on kaže ne možete uzeti za ozbiljno." "Prodao bi svoju dušu za pola pfenniga", dodao je Steiner. Maleni je upravo htio protestirati na način koji mu je bio najprirodniji. Zgrabio je stolicu i pripremio se spustiti je na Portinu glavu, ali Legionar ga je uhvatio za ruku i šapnuo mu nekoliko riječi u uho. Legionar je bio pravi čudotvorac kada je Maleni bio u pitanju. Spustio je stolicu i gunđajući se vratio u svoj ugao. Mi ostali, smiješeći se starici, sjeli smo i počeli se kockati. Gospoda Drever nas je neko vrijeme promatrala, a potom, na naše veliko olakšanje, smjestila se u stolici i utonula u san. Spavala je pola sata, a tada ju je Portin glasni smijeh ponovno probudio. Trudili smo se ignorirati je, ali njezin je drhtavi glas uskoro dopro do nas. "Ako vam to nije problem", rekla je, "mislim kako bih sada voljela poći kući. Mislite li daje moj automobil već spreman?" Porta je veselo uzviknuo kada je bacio šest jedinica. "Gospodin Bielert obećao mi je automobil, znate." Škrgutali smo zubima i trudili se ne slušati je. Bila je samo glupa starica koja nije imala pojma što se oko nje događalo. Možda je bila takva od rođenja, a možda je samo bila u uznapredovalom stadiju senilnosti. No, sigurno nije shvaćala kako se nalazi u rukama jednog od najnemilosrdnijih pravosudnih sustava na svijetu. Heide je pokupio kockice, snažno ih protresao, stvarajući pri tom što veću buku, i elegantno ih bacio na stol. Šest jedinica. Kao i Porta prije njega, glasno je uzviknuo od sreće. Tada ih je, u tišini, pokupio sa stola i pripremio se za još jedno bacanje. "Gospodine Feldwebelu", nastavio je tihi slabašni glas, koji nam je svima počeo ići na živce "bi li vam bilo teško vidjeti je li moj automobil spreman? Doista mi se već spava. Jako bih voljela kada biste me sada odvezli kući." Heide je ponovno bacio kockice na stol. Opet šest jedinica. Nitko nije progovorio niti riječi. Osjetio sam kako napetost raste. Porta je oblizao usne, uzeo kockice i sumnjičavo ih pogledao. Heide se nasmiješio.

70

"Žao mi je što te moram razočarati, ali nisu otežane. Ono što još moraš naučiti jest daje potrebna inteligencija kako bi se igralo ovu igru. Inteligencija koju neki od nas imaju, a neki nemaju. Samo kako bih to dokazao, bacit ću ti još jednom šest - duplo ili ništa." "Ne budi glup", rekao je Barcelona. "Neće se ponovno okrenuti." "Hoćeš se kladiti?" iscerio se Heide, pokupio kockice i stavio ih u kutijicu, podigao ruke iznad glave poput boksača pobjednika u meču i dobro je protresao prije no što ih je ispustio na stol. Ostao je tako, rukom čvrsto pokrivajući kutijicu barem minutu, smireno pripalivši cigaretu. Bila je to jedna od Portinih, ali Porta je toliko zurio u kutijicu da to uopće nije primijetio. "O, Bože, kako me bole noge!" uzdahnula je gospoda Drever, s trunčicom samosažaljenja u glasu. "Obula sam svoje najbolje cipele za dolazak ovamo, a one me tako žuljaju - a ovdje sam od rano uvečer, znate..." Heide je otpuhnuo dim i prstima zabubnjao po kutijici s kockicama. "Hajde, hajde", promrmljao je Steiner. "Idemo dalje!" "Sva ova napetost nam doista nije potrebna", rekao je Heide. "Ja vam mogu reći što se nalazi ispod kutije bez gledanja: šest jedinica." "Malo sutra!" Heide se slatko nasmijao. "Ne vjerujete mi?" No, reći ću vam što ću učiniti. Ne idemo na duplo ili ništa, nego deseterostruko ili ništa." Porta je počeo nervozno gristi nokte. Rukom je prošao kroz svoju crvenu kosu, na licu mu se očitovala groznica neodlučnosti. "To je ludost", izjavio je Legionar. "Ti nikako ne možeš znati da se tamo ispod nalazi šest jedinica..." Glas je nastavio dosađivati iz svog ugla. "Dva su sata, gospodine Feldwebelu. Još treba proći tri sata prije no što tramvaji ponovno krenu. Sto ću ako automobil ne dođe?" Heide je polako počeo pojačavati svoj stisak na kutijici s kockicama. Glas mu je bio poprilično miran, ali vidio sam kako mu po čelu izbija znoj. Svi smo se nagnuli naprijed s njim. Malenom je između usana visjela zaboravljena cigareta. Porta je sažvakao svoj prst gotovo do kosti. Vrlo skoro trebali bismo saznati istinu. "Jesi li doista tako siguran?" rekao je Stari Un, ne usuđujući se skinuti pogled s kutijice kako bi pogledao Heidea. "Jesi li doista toliko siguran?" "Siguran sam", potvrdio je Heide, a kapljica znoja otpala mu je s gornje usne i pala na stol. Nečija je puška pala na pod, ali naša je koncentracija bila intenzivna i taj je zvuk jedva dopro do vanjskih rubova naših svijesti. "Čujem automobil. Točno čujem zvuk automobila. Možda su na posljetku došli po mene." Gospoda Drever ustala je sa svoje stolice i počela zakopčavati svoj kaput. Polako, posve polako, Heide je podignuo kutijicu. Bacio je šest jedinica. Napetost je iznenada bila prekinuta. Maleni je bacio svoju stolicu u zid i udario objema šakama po stolu. Steiner je urlao. Mi ostali smo se naslonili i glasno uzdisali. Porta je svoj zapanjeni pogled odlijepio od kockica i gotovo molećivo pogledao Heidea. "Kako to radiš, Julius? Reci nam kako to radiš - šest jedinica tri puta za redom! To nisam vidio nikada u životu." "Kao što sam rekao, potrebna je inteligencija." Heide je obrisao čelo nadlanicom i ponovno zauzeo svoj uobičajeni nadmeni stav. "Ako zbrojiš to što mi duguješ, vidjet ćeš kako to otprilike pokriva moj dug tebi." Porta se namrštio. "Bacimo još jednom." Znoj se istoga trenutka ponovno pojavio na Heideovu licu. Zurio je u Portine malene i pohlepne oči i očito je bio u iskušenju. No, na posljetku je ustao i odgurnuo svoju stolicu. "Nisam zainteresiran. Već sam to učinio tri puta, to je sasvim dovoljno. Ako previše često to radiš, postane dosadno."

71

"Gluposti!" rekao je Porta. "Prokleto dobro znaš da nećeš to moći ponoviti, ne niti kad bi pokušavao cijelu noć!" Heide je slegnuo ramenima. Mogao sije to priuštiti. Pogledao je prema gospodi Drever. "Zašto je Gestapo došao po vas?" hladno je upitao. Nije mu zapravo bilo stalo, ali na taj će način možda ušutkati Portu. "O dušice, bila je to moja susjeda", rekla je gospoda Drever prigušenim glasom. "Ona im je napisala kako sam ja vrijeđala Führera." Okrenuli smo se, a pozornost nam je bila uhvaćena. Vrijeđala Führera! To bi moglo biti zanimljivo. Stege se nagnuo prema meni i ozbiljno šapnuo: "Staru jadnicu bi mogli strijeljati zbog toga." Svi smo pogledali gospodu Drever koja je, posve iznenada, postala predmetom poprilično nevjerojatnog čuđenja. Ne zato što bi je mogli osuditi na smrt - sam Bog zna, svi smo već bili naviknuli na to - nego zato što je ona posve nevino sjedila ondje i nije shvaćala ozbiljnost svoga zločina i njegove moguće posljedice. "Kako ste uvrijedili Führera?" upitao je Heide. Gospođa Drever nježno je dotaknula svoje nosnice malenim rupčićem koji je mirisao na lavandu. "Pa, nije to bilo ništa strašno, znate. Bilo je to nešto što su i svi drugi govorili. Bilo je to tijekom onog vrlo užasnog zračnog napada prošle godine; sjećate se, bombardirali su Landungsbrucke i internat iza Bismarckove statue. Gospoda Becker i ja - gospoda Becker, to je moja susjeda - otišle smo zajedno kako bismo pogledale štetu. I tada sam izrekla primjedbu koja je toliko uzrujala jadnog gospodina Bielerta, iako ja to nisam nikako mogla znati, jer svi su to govorili danima. 'Bilo nam je bolje u vrijeme dragoga cara', rekla sam. 'Barem nisu letjeli iznad nas u svojim zrakoplovima i bacali bombe na nas. I u svakom slučaju,' uputila nam je ozbiljan pogled, '"čovjek poput Adolfa Hitlera, što on zna o vođenju države? Sigurna sam da daje sve od sebe, ali rođen je u siromaštvu i ne zna ništa o tome kako svijet funkcionira.'" "Zurili smo u nju u tišini, zapanjeni i šokirani. Barcelona je progutao nekoliko knedli prije no što je rekao: "Jeste li - jeste li sve to ponovili gospodinu Bielertu?" "Naravno", rekla je gospoda Drever ponosno podigavši glavu. "Zatražio je moje mišljenje, pa sam mu rekla. Još uvijek nisam toliko senilna da ne bih imala svoje mišljenje, nadam se." "Ne, ali vi - vi niste trebali - doista niste trebali -" Barcelona je ostao bez riječi. Bespomoćno nas je pogledao razrogačenih očiju. Porta je nemarno slegnuo ramenima. "Da vidimo što kockice imaju za reći o tome hoće li ili neće?" I prešao je prstom preko svoga vrata i namignuo nam. Sjeli smo oko stola i svaki od nas je pritisnuo svoj lijevi palac na njegov rub. Heide je protresao kockice. "Sto će biti?" "Ptičica na ogradi", predložio je Maleni. "U redu." "Jedan", rekao je Steiner. "Jedan do šest", rekao je Porta. "Jedan do šest", izgovorili smo u zboru. Kockice su se zakotrljale po stolu. Osmorica vojnika igrala su se kockicama u podrumu zgrade Gestapa, upravo poput rimskih vojnika, koji su se u svojim vremenima igrali podno brda u blizini Jeruzalema. "Ovo je sramotno", rekao je Stari Un iznenada. "Spremite ih, za ime Božje." I okrenuo je svoju stolicu u drugom smjeru, prema gospođi Drever, i počeo pričati o tko zna čemu; bilo čemu kako bi odvratio njezinu pozornost od sablasne igre koja se odvijala. Kockice su se posložile na stolu: četiri jedinice, dvije šestice... "Gotova je", promrmljao je Barcelona. "Kockice su uvijek u pravu." "Svi smo se složili, jedan do šest?" upitao je Heide.

72

Porta je kimnuo glavom. "Šestice za život, jedinice za smrt..." Pogledali smo prema gospodi Drever. Pričala je Starom Unu o svom pokojnom suprugu. "Poginuo je kod Verduna", čuli smo kako je rekla. "Bio je u 3. dragunskoj u Stentalu. Bilo je lijepo u Stentalu, jako mi se sviđalo, lijepo smo se ondje provodili. Moj je suprug bio u dragunima od 1908., pa sve do svoje smrti poginuo je 23. prosinca 1917. Izišao je kako bi pronašao božičnu jelku i kada se vraćao pogodio ga je zalutali metak. Bio je dobar vojnik i vrlo hrabar čovjek. Bio je s Hauptmannom Hauptom i Oberleutnantom Jenditschem kada su zauzeli tvrđavu u Douaumontu..." "Douaumont!" povikao je Maleni, lica ozarena od radosti. "Znam sve o Douaumontu! Prusi su bili ondje samo pet minuta prije no što su ih Žabari ponovno istjerali, i odbacili preko Rajne - a ti odjebi!" dodao je ljutio u Heideovu smjeru. "Zbog čega me udaraš? Makni svoja ogromna stopala k sebi." "Suprug gospode Drever poginuo je kod Verduna", podsjetio ga je Heide. "Zar nisi mogao malo pažljivije odabrati riječi?" "Ali to što govorim je čista istina." Maleni je ljutito napućio donju usnu. "Slobodno pitaj bilo koga." "U pravu je", rekao je Porta. "Žabari su ih tako pobijedili kod Douaumonta, daje i stari car gadno izgrdio prestolonasljednika." Barcelona mu se namrštio i ponovno okrenuo gospodi Drever. "Sto vam je gospodin Bielert točno rekao?" Uzdahnula je i namrštila se i skinula pogled s Himmlerove fotografije, koja je privukla svu njezinu pozornost. Preko donjeg dijela fotografije, zlatnim slovima bilo je napisano: HEINRICH HIMMLER, Reichsfuhrer SS-a Šef policije Ministar unutarnjih poslova "Gospodin Bielert je bio vrlo ljubazan. Poslušao je sve što sam ja imala za reći, a mogu reći da ga je to uzrujalo, pa sam pomislila kako sam ga možda nečime uvrijedila, ali tada mi je rekao kako je sve gotovo i kako se više ne moram zamarati i razbijati glavu time." I pogledala je ponovno Himmlera i nasmiješila mu se. "Je li vam rekao što će biti s vama?" upitao je Stari Un. "Je li zapisao ono što ste rekli o Hitleru?" "O, da, jest, bio je vrlo precizan. Diktirao je to riječ po riječ jednom drugom gospodinu koji je sjedio u prostoriji s njim. Bojim se da mi se jako prispavalo, mislim da sam možda i zadrijemala, ali kada sam ponovno otvorila oči, vidjela sam kako su napisali gotovo cijelu knjigu njih dvojica - i tada mi je gospodin Bielert rekao da ću ići u Berlin." "Vidjeti Führera?" "O, dragi Bože, ne! Sigurna sam kako on ima daleko previše posla, a da bi se zamarao ljudima poput mene." Ponovno je pogledala fotografiju Himmlera, a čelo joj se nabralo. "Ne mogu se točno sjetiti - bili su nekakvi inicijali, to znam, ali..." "RSHA7?" predložio je Barcelona u hladnoj tišini koja je pala na prostoriju. "Ah, da! RSHA! To je bilo to!" Gospođa Drever pljesnula je rukama i pogledala Barcelonu. "Znate li što je to, gospodine Feldwebelu?" Barcelona je pogledom potražio pomoć od nas ostalih, ali mi smo se okrenuli na drugu stranu i prepustili mu to. "Da, pa - to je - pa, to je - veliki odjel u Berlinu." "A što ondje rade?" "Oni - hm -" Barcelona je u očaju prošao rukom kroz kosu. "Pa to je nešto između - matičnog ureda i zavoda za zapošljavanje." 7

Reichssicherheitshauptamt (njem. Glavni ured za sigurnost Reicha) poznatiji po kratici RSHA je bio jedna od organizacija unutar SS-a stvorena od Heinricha Himmlera 22. listopada 1939. Zadaća organizacije je bila borba protiv "neprijatelja Reicha" ( masoni, Židovi, komunisti, Romi i ostali "neprijatelji Trećeg Reicha). Zapravo joj je zadaća bila koordinirati rad njemačkih tajnih policija. Prvi rukovoditelj RSHA bio je obergrupenfuhrer (general) Reinhard Heydrich a nakon njegovog ubojstva 1942. to je postao Ernst Kaltenbrunner do kraja rata. Organizirana u 7 dijelova ili Amten.(B.K)

73

"Sviđa mi se!" odobravao je Porta bučno. "Sviđa mi se, sviđa mi se! Ali izostavio si najzanimljiviji dio." "A stoje to?" upitala je gospođa Drever naivno. "Pa, reći ću vam. RS..." "Za ime Božje!" rekao je Stari Un. "Zaveži!" "Pitam se žele li mi ponuditi zaposlenje." Gospoda Drever uzdahnula je i skinula jednu cipelu. "Bojim se da sam posve beskorisna. Bole me noge, znate - trebala sam ići ortopedu danas poslije podne, ali naravno, propustila sam termin jer sam morala doći ovamo u posjet gospodinu Bielertu." Kimnuli smo glavama, tihi i zbunjeni, poželjevši da ona nestane, padne mrtva, pretvori se u kamen, bilo što, samo da budemo pošteđeni ove sramote. Naslonila se u svojoj stolici i počela pričati, brbljajući bez veze kako to stariji ljudi već čine, više za sebe nego nama. "Bila sam vani kada su došli po mene. Otišla sam platiti svoj račun kod gospodina Berga u trgovinu. To učinim jednom mjesečno. Uranila sam, naravno uvijek uranim. Volim sjediti na stanici i promatrati kako prolaze ljudi. A u ovo doba godine ima prekrasnog cvijeća. Poznajem gospodina Gelbenschneida, šefa kolodvora. Dobro ga poznajem. Stvarno je dobar u vrtlarenju, ruže su mu među najljepšima koje sam ikada vidjela. Voljela bih da i ja mogu tako uzgajati ruže, ali ako niste talentirani za to, ništa vam ne može pomoći." Odmahnula je glavom, rezignirana, a Maleni je također sućutno odmahnuo. "No, čim sam došla do početka svoje ulice, znala sam da se nešto dogodilo. Vidjela sam automobil, znate. Veliki sivi automobil, i znala sam kako pripada SS-u, jer sam ih i prije viđala. Prvo sam pomislila kako su došli u posjet mojoj susjedi. Gospodi Becker. Ona ima sina u SS-u. On je Untersturmfuhrer u 'Reich' diviziji. Naravno, ona je vrlo ponosna na njega. Prije no što je postao časnikom, bio je u jednoj drugoj pukovniji - no, kojoj? SS Westland, mislim. I moj najmlađi sin je bio u SS-u, znate. Nisam htjela da bude, ali on je postupio po svom. Bio je privučen uniformom, pretpostavljam. Mladi momci se tako lako zalude tim stvarima. No, sada je mrtav. Poslali su mi njegov Željezni križ. Sjećam se kako je bio jako ljutit na mene kada sam mu rekla kako njegov otac ne bi bio nimalo zadovoljan njegovim odlaskom u SS. 'Trebao bi pričekati', rekla sam mu. 'Čekaj da te pozovu, isto kao i tvoja braća.' Tri je brata imao. Dvojica su bili u pješačkoj pukovniji, a najstariji u inženjeriji. I on je sada mrtav. Druga dvojica se smatraju nestalima. Možda su još uvijek živi, ne znam, pokušavam ne razmišljati o tome previše. Ali najmlađi, on je uvijek htio sve po svome. Kada sam mu rekla da čeka poziv i ne odbacuje svoj život, rekao mi je: 'Majko, po svim pravilima trebao bih te prijaviti što širiš ovakve defetističke priče, ali samo ovaj jedan put pravit ću se da te nisam čuo. Nikada više, upozoravam te. Sljedeći ću te put prijaviti, bila ti moja majka ili ne.' O, Bože, bio je tako ljutit na mene - nije me čak htio niti poljubiti kada je odlazio - a sada je mrtav, kao i svi ostali, i ja nemam ništa drugo osim njegovog Željeznog križa. Držala sam ga u ladici, zajedno sa svom njihovom dječjom odjećom. Njihovim malenim vesticama i malenim cipelicama..." Iznenada je pogledala prema nama i nasmijala se. Maleni se nasmijao njoj, s gađenjem, pomislio sam. "Ali, znate, dok sam hodala ulicom, shvatila sam da je automobil parkiran ispred mojih vrata, a ne kod gospode Becker, pa sam na trenutak pomislila kako se to Paul vratio iz groba - Paul je bio moj najmlađi sin, naravno, onaj o kojem sam vam pričala. No, mladić koji je izišao iz automobila, izgledao je upravo poput njega, to sam sigurna. Oko metar i osamdeset, širokih ramena, uskih bokova, plave kose, plavih očiju - uvijek je bio najzgodniji od sve četvorice - a taj mladić mu je toliko nalikovao da sam sva protrnula. A kada je progovorio, bio je tako nježan, tako uljudan, tako lijepo odgojen. Zasigurno je iz fine obitelji, znate. Jedino što što mi se nije svidjelo bila je crna koža koju je nosio. Izgledao je kao da je sav u crnoj koži od glave do pete - tako hladno, uvijek mi se čini, tako impersonalno - ali to je ipak možda uniforma."

74

Smiješeći se naizmjence Malenom i Himmlerovoj fotografiji, prepričala nam je cijeli prizor. Mogao sam ga dobro zamisliti: mladi plavokosi bog iz SS-a, sa svojim arogantnim plavim očima i čizmama od crne kože, i smiješna starica, puna povjerenja i prezaposlena uspoređivanjem njega sa svojim mrtvim sinom Paulom kako bi primijetila prijetnju koja je vrebala iza njegove uglađene i šarmantne fasade. "Gospoda Dreyer?" ljubazno je upitao dok je izlazio iz automobila. I starica mu se, sva u snovima, predstavila i ispružila mu svoju ruku, koju je on gotovo zdrobio svojom velikom crnom rukavicom, i mladić je nastavio s provjerom činjenice da je ona doista gospoda Drever koja je živjela u Hindenburgstrasse 9. I cijelo je vrijeme stajao ondje s blagim smiješkom na usnama i 7.65 u džepu, a stara gospoda Drever nije ništa posumnjala. Okrenuo se i otvorio vrata automobila, kako bi je smjestio na stražnje sjedalo. Tražili su je u stožeru, postojale su neke stvari o kojima su željeli popričati. "Ah, tako mi je žao, ali nikako ne mogu danas! Imam dogovoreno kod dr. Johra, koji će mi pregledati stopala, znate. Jako me bole noge." A čovjek iz SS-a samo se na to glasno nasmijao. Posjet ortopedu! To je bila najjadnija isprika koju je ikada čuo. Gospoda Drever nikada nije saznala zašto mu je njezina izjava bila toliko smiješna. Počela mu je objašnjavati, za slučaj da nije shvatio ozbiljnost problema, kako je dr. Johr vrlo zaposlen čovjek s mnoštvom pacijenata, te ako ne biste otkazali svoj posjet najmanje dvadeset i četiri sata unaprijed, svejedno biste ga morali platiti. Čovjek iz SS-a nasmijao se još glasnije. Barem je imao dobar smisao za humor. "Nemojte vi ništa brinuti o svojim stopalima, stara damo. Javit ćemo se mi dr. Johru i pobrinuti se da vam ne naplati." "Ali, znate", rekla je, "mogli bi proći i tjedni prije no što ponovno dobijem termin. On je tako zauzet čovjek..." Izgubivši strpljenje s blesavom starom kozom, čovjek iz SS-a ju je zgrabio za rame i gurnuo je prema automobilu. Dok je to činio, ona je iznenada shvatila kako on nema lijevu ruku, a to ju je u potpunosti udaljilo od njezinog problema sa stopalima. Tako mu se strašna stvar dogodila! Kakva tragedija, kakva katastrofa, kakva... "Radije ne bih o tome", rekao je on odsječeno. Pokazala mu je SS-ov prsten koji je pripadao Paulu. Ispričala mu je o njemu, o njegovom Željeznom križu i tome kako je on poginuo za svoju zemlju, ali mladić se doimao čudno nezainteresiranim. Gurnuo ju je na stražnje sjedalo automobila i zalupio vrata za njom, pa su se najvećom brzinom odvezli do Gestapa. Svuda bi išli najvećom brzinom, ti ljudi. Vozač je bio posve drugačiji tip od onog drugog mladića. Gruba, čvrsta, bezobzirna osoba. Bez manira, bez kućnog odgoja. Imao je stakleno oko, koje je bilo loše napravljeno i više je sličilo krvavoj špekuli no staklenom oku. Lice mu je bilo grubo i ružno, i gospoda Drever je od samog početka osjetila kako on ne suosjeća s njom. "Pazi se, babo!" bile su prve riječi kojima joj se obratio kada je bila gurnuta u automobil; nakon toga je, okrenuvši se svom kolegi, rekao: "Nadam se da će se stara vještica znati ponašati." "Ti samo nastavi voziti, a sve ostalo prepusti meni", bio je mladićev odgovor. Gospoda Drever mislila je kako je ovaj ukor bio opravdan. "Čovjeku iz njegove klase ne pristoji se da mene naziva babom", rekla nam je. "A to što me nazvao vješticom, mislim kako je to posvemašnji manjak poštovanja prema starijima od sebe." "Da, znam što hoćete reći", rekao je Maleni. "Ali da sam na vašem mjestu, ne bih se previše uzrujavao oko toga. Hoću reći, nije to isto kao kad nekoga nazovete..."

75

Točno na vrijeme, Porta je rukom prekrio njegova usta. "Ubuduće", zamolio ga je, "ograniči svoje primjedbe na jednostavno 'da' ili 'ne', i tako ćemo svi imati više mira." "Ostavi me na miru!" povikao je Maleni, ljutito se oslobodivši. "Ja ću govoriti ono što se meni sviđa, i to uopće nije tvoja stvar. A siguran sam kako više neću govoriti 'da', to ti jamčim. Prvi puta kad sam izgovorio 'da', završio sam na dva mjeseca u zatvoru. Nakon toga sam se vlastitim vidom zakleo kako ću uvijek govoriti 'ne'." "Dok god se budeš toga držao," rekao je Porta, "mi te nećemo gnjaviti." I okrenuo se prema klupi na kojoj je skrio jedan od svojih obilježenih špilova karata. Uvijek bi ih vrlo pažljivo odlagao u njihov originalni omot, zalijepivši ga pomno i s toliko pažnje prema pojedinostima koja je u potpunosti izostala iz nekih službenih zadataka koje bi dobio. Barcelona i Heide su ponovno lijeno kockali. Gospoda Dreyer je nastavila sa svojom pričom kao da nije bilo došlo do nikakva prekida. "Nisam se mogla otrgnuti dojmu da je on bio posve neugodan čovjek. Vozio je tako brzo, znate, doista opasno, i kunem se da su nas ljudi u nekoliko navrata jedva izbjegli. No on se samo smijao, kao da je to sve samo šala. Potom su stali u Harversterhude kako bi pokupili neku mladu djevojku. Ne znam zbog čega su je tražili - ostavili su je u jednoj drugoj zgradi prije no što smo stigli ovamo, ne znam točno gdje ali moram reći kako se čak i onaj momak koji je bio toliko šarmantan prema meni, prema njoj ponašao vrlo neuljudno. Možda je učinila nešto loše, ne bih znala, ali doista ne mogu shvatiti da je bilo potrebno udarati je tako jako kao što su oni to činili. Jedan gospodin nikada ne bi trebao udariti ženu, nikada! A ako to čini, tada se samo pretvara da je gospodin, a to sam i rekla onom mladiću. Zar se ne slažete sa mnom, gospodine Feldwebel?" "Doista se slažem", rekao je Stari Un ozbiljno. "Ja je ne bih udario", rekao je Maleni. "Kakav je smisao toga? Pada mi na pamet nešto što bih mnogo radije učinio. Kakve svrhe od udaranja ako ih možeš..." Ovoga puta gaje ušutkao Legionar. Gospoda Drever samo je nastavila. "Kada smo stigli ovamo", objasnila nam je, "odveli su me u svojevrsnu čekaonicu na trećem katu. Ondje je bilo mnoštvo drugih ljudi koji su došli na razgovore, i ostavili su me ondje s njima neko vrijeme. Pomislila sam kako to baš i nije bilo pristojno. Na posljetku, nisam ja zahtijevala sastanak s gospodinom Bielertom, znate. On je poslao po mene. Stoga mislim kako su se mogli malo više potruditi međutim, pretpostavljam da imaju puno posla, budući daje rat. Mislim kako ne bih tražila više od obične isprike. No, čak i kada su me odveli iz čekaonice, nisu me odveli gospodinu Bielertu. Umjesto toga, ustrajali su na tome da pregledaju moje džepove i torbicu i oduzmu mi mnoštvo pisama osobne naravi. Znam da su samo obavljali svoj posao, znam daje rat i svi se moramo čuvati stranih agenata, ali svejedno se ne mogu oteti dojmu da su malo pretjerali - i još uvijek ne znam s kojim pravom smiju čitati moja pisma. No, nakon što su me pretražili, odveli su me u drugu čekaonicu. Ondje mi se uopće nije svidjelo. Starac s pištoljem sjedio je na stolici i nije nikome od nas dopustio progovoriti. Bilo je vrlo dosadno, i ne samo to, bila sam i gladna." Ondje su je ostavili nekoliko sati, a potom je jednoruki plavokosi Oberscharfuhrer došao po nju i odveo je u jednu malenu prostoriju negdje dalje u zgradi, gdje su je dvojica muškaraca u civilnoj odjeći upitala je li ikada rekla kako je Führer budala. "Pa, naravno", rekla nam je, "istoga sam trenutka to porekla. Rekla sam im kako je netko proširio užasne laži o meni. A potom su me zamolili da im pomognem, jer je njihov posao ispitati takve stvari i osigurati da nitko nikada ne govori ništa ružno o Führeru, i doista, na kraju su bili posve ljubazni i rekli mi neka slobodno malo razmislim i pokušam se sjetiti što sam točno bila rekla." "Zar niste nikada rekli svojoj susjedi, gospodi Becker, kako mislite da je Führer bio blesav što je započeo rat?" upitao ju je Bielert.

76

"Ah, jesam", rekla mu je. "Rekla sam to, i rekla sam to još nekoliko puta. Mislim kako je ovaj rat čista glupost." I tada su se, na njezino veliko zaprepaštenje, svi od srca nasmijali, a jedan je čovjek napisao njezine riječi na list papira. "Vidite, gospodo Drever, upravo je kao što smo mi rekli -nazvali ste Führera budalom." Tada je ostala bez riječi; uvjeravala ih je kako time što je rekla da je ulazak u rat bio budalast, nije namjeravala reći da je Führer budala. Nije to htjela nije mogla - nije... "Ali gospodo", ustrajao je Bielert, "svatko tko počini neko budalasto djelo je budalasta osoba, dakle budala." Morala je priznati kako joj se to činilo logičnim. "Ali, kao što sam mu rekla, nisam ja bila jedina osoba koja je to rekla. Svi su to govorili. Samo sam ponavljala ono što sam čula." Naravno, Bielert ju je istog trenutka upitao od koga, kada i gdje. "Pa, tu je bio gospodin Gelbenschneid, šef kolodvora, za početak. Često sam čula kako govori daje ovaj rat najgora stvar koja se ikada dogodila Njemačkoj. A tu je bila i gospoda Dietrich, medicinska sestra kod ortopeda. Prije neki dan mi je rekla kako želi da rata nikada nije ni bilo, i da što se nje tiče, što prije budemo poraženi, to bolje. I tada..." U svom neznanju, izdiktirala je cijeli popis imena Bielertovom suradniku koji je bilježio, i koji ga je proslijedio Oberscharfuhreru - vjerojatno da odmah krene u akciju. "A tada", rekla je gospoda Drever sa čuđenjem, "su htjeli znati jesam li ikada bila u instituciji za mentalno oboljele." "Čisto usput", rekao je Porta okrenuvši se, "jeste li?" "Pa ne, nisam, i to mi se učinilo tako čudnim pitanjem da sam se prestrašila i počela plakati. Da vam kažem istinu", povjerljivo nam je priznala gospoda Drever, "uplašila sam se da će me novčano kazniti. Zbog toga što sam govorila stvari koje nisam trebala, znate - čak iako nisam shvaćala da to nije bilo u redu. Pitala sam ih mogu li se ispričati umjesto plaćanja kazne, jer sve što imam je moja mirovina udovice, znate, i to si jednostavno ne bih mogla priuštiti. Pa, bili su vrlo ljubazni u pogledu svega toga. Rekli su mi kako neću morati platiti kaznu, pa se ne moram više brinuti o tome, te da će prihvatiti moju ispriku u Führerovo ime. A tada su, sjećam se, postali vrlo ljubazni i počeli me ispitivati o mojim sinovima. Toliko su ih zanimali, da sam prestala razmišljati o svemu ostalome! I tako smo razgovarali o različitim stvarima, i ispostavilo se kako je gospodin Bielert bio dobar Bentov prijatelj, a on je bio najbolji prijatelj moga Kurta u starim danima. Postao je SS -ov Obersturmfuhrer, i često nas je posjećivao kada je Kurt bio na dopustu. On je bio hrabar momak, imao je toliko odlikovanja na prsima, a ipak, znate, niti on nije vjerovao u rat. Sjećam se jedne prigode, bilo je to upravo prije Kurtova rođendana, nešto prije no što su njegovu bojnu poslali na bojište, sjećam se kako mi je Bent rekao da je Führer samo čovjek, a ne bog, i da, poput svih ljudi, i on nekada čini pogreške. A što se tiče Himmlera - ne mogu vam reći koliko su se on i Kurt naljutili kadgod bi netko spomenuo Himmlera! Pomislili biste da im je jadni čovjek osobno nešto učinio nažao! I sjećam se..." "Pričekajte trenutak", rekao je Stari Un mršteći se. "Niste mu valjda to sve rekli? Niste to rekli Bielertu?" "O, jesam", rekla je bezbrižno. "To ih je jako zanimalo, znate, i gospodin Bielert mi je rekao kako je Bent uvijek bio inteligentan momak i kako je prava šteta što se njegov talent tako rasipa na bojištu, te kako će ga pozvati u Hamburg i unaprijediti. Htjela sam mu napisati pismo i odmah ga o tome obavijestiti, ali rekli su mi da to ne učinim, jer su ga htjeli time iznenaditi." "Naravno", složio se Stari Un ozbiljno. "A o čemu ste još razgovarali dok ste bili ondje?"

77

"Par sad -" nabrala je čelo, pokušavajući se dosjetiti. "Razgovarali smo o mom nećaku Dietrichu. On studira teologiju, znate. Iz nekog razloga je gospodin Bielert pomislio kako je i on govorio ružne stvari o Führeru. Zamolio me da mu kažem što je Dietrich govorio, i ja sam imhrekla kako se ne mogu sjetiti daje ikada išta o tome rekao. A tada je gospodin Bielert postao jako ljutit i vikao na mene; nisam mogla shvatiti što sam to učinila što ga je razljutilo, a drugi je čovjek samo odmahivao glavom u mom smjeru i ja sam postala strašno zbunjena i doista ne znam što bih napravila da nije zazvonio telefon gospodina Bielerta. I svi su oni istrčali van sa svojim revolverima, a ja sam ostala sama, sve dok nije došao jedan drugi čovjek i odveo me." "I doveo vas ovamo?" upitao je Legionar. "Ah, ne", rekla je. "Zatvorili su me u jednoj malenoj sobici, a onda su se ponovno vratili po mene i odveli me natrag gospodinu Bielertu. I tada su zapisali sve što sam im rekla, pa sam im morala to potpisati." Nasmiješila se. "Kada sam to učinila, ponovno su bili zadovoljni mnome. Ponudili su me kavom i kolačima i rekli mi kako će se pobrinuti za mene." U tišini smo je pogledali. Bilo je nevjerojatno da je bilo tko mogao biti toliko naivan. "Pitam se hoće li moj automobil uskoro stići?" Ovo je bilo upućeno Starom Unu, koji je ispustio nekakav neodređeni glas ohrabrenja i pogledao prema nama. Promeškoljili smo se i nastavili zuriti u pod. "Jednoga dana kad budete imali vremena", rekla je gospoda Dreyer graciozno, "morate mi doći u posjet. Javite mi ranije, pa ću napraviti svoj poznati voćni kolač za vas. Svi dečki vole moj voćni kolač." Promrmljali smo nešto u znak zahvalnosti, a ona nam se nasmiješila i kimnula glavom, a tada su joj se, na naše neizrecivo olakšanje, spustili kapci, i ona je utonula u san od iscrpljenosti, hrčući tiho i pravilno. Porta je dovršio slaganje svojih obilježenih karata. Predložio je partiju karata i mi smo se složili, uz uvjet da igramo Barceloninim špilom. Dva sata kasnije još smo uvijek kartali, toliko zadubljeni u igru da smo jedva napuštali stol na tako kratko vrijeme koje nam je bilo potrebno da oteturamo do umivaonika i pomokrimo se. Gospoda Drever još je uvijek spavala. Prekinulo nas je nestrpljivo kucanje po vratima. Barcelona ih je otvorio i našao se licem u lice s dvojicom ljudi iz SD sa automatima. "Heil Hitler!"ozbiljno su ga pozdravili. "Je li ovdje kod vas Emilia Drever?" Na zvuk svog imena, starica se probudila. Zateturala je preko sobe, još uvijek bunovna od sna. "Je li to moj automobil?" "Tako je gospodo. Vaš automobil. Uzmite svoje stvari i pođite s nama. Vodimo vas u Fuhlsbiittel." "Fuhlsbiittel?" Oklijevala je. "Ali ja ne želim ići u Fuhlsbiittel, želim ići kući." Čovjek iz SD se nasmijao. "Zar to ne želimo svi?" "Ali gospodin Bielert je rekao..." "Gospodin Bielert je rekao kako će vam poslati automobil, a to je i učinio. I svi ćemo zajedno u njemu na jednu lijepu vožnju do Fuhlsbiittela. Stoga budite dobri i požurite, ne želim biti grub prema nekome tko je dovoljno star kako bi mi bio baka." Po prvi put, gospoda Drever počela je kroz maglu shvaćati istinu. Okrenula se, dršćući, prema Starom Unu i ispružila ruke. "Gospodine Feldwebel..." "Bog će vas čuvati", rekao je Stari Un, vrlo tiho, i gotovo kao da se srami. "Pođite s njima, gospodo Drever. To je jedino što možete učiniti. To je jedino što svi mi možemo učiniti." "Da, naravno", rekla je sumnjičavo. Stajala je nekoliko trenutaka, bespomoćna, a na starom joj se licu očitavao strah. Dodali smo joj njezinu torbicu i kaput i ona je tiho krenula za čovjekom iz SD. Jedna joj je vezica na cipeli bila razvezana, a obje su joj se vunene

78

čarape nabrale oko gležnjeva. Teška su se vrata zalupila za njom. Čuli smo kako se zatvaraju i druga vrata, dok su zatvorenike izvodili iz njihovih ćelija. Odvodili su ih u dvorište i gurali u velike zelene kamione koji će ih odvesti do Fuhlsbuttela. U jednom od njih sjedila je i sitna stara dama, koja čak ni tada nije mogla shvatiti kakav je to zločin počinila. U stražarnici nitko nije rekao niti riječi i izbjegavali smo međusobne poglede. Stidjeli smo se sami sebe i uniformi koje smo nosili. Nakon nekog vremena, Maleni je izišao iz prostorije. Još uvijek bez riječi. Nezainteresirano smo se vratili kartama, no prije no što smo stigli podijeliti sljedeće dijeljenje, Maleni se vratio. "Krug je mrtav u svojoj ćeliji!" uzbuđeno je protisnuo. "Objesio se o svoje naramenice za hlače!" Napetosti je nestalo. Izjurili smo iz prostorije i niz hodnik kako bismo se i sami uvjerili u to. Krug je visio sa stropa poput krpene lutke. Lice mu je bilo plavo i otečeno, a izbuljene oči staklenim su pogledom zurile u nas. Vrat mu se činio nevjerojatno dugim. Ispod njega, na podu, ležao je njegov kepi8. "Ovo je najbolje što je mogao učiniti, doista", rekao je Barcelona. Ravnodušno smo pogledali tijelo koje se njihalo. "Nema potrebe žaliti za ovim gadom", rekao je Maleni. Mislim kako nitko od nas nije žalio za njim. Čak niti Steige nije pokušao reći nešto u njegovu obranu. "Morat ćemo to staviti u izvješće", rekao je Stari Un. "Biti će stegovnih mjera ako to ne učinimo." Vratili smo se u stražarnicu. Dok je Stari Un sjedao za stol i uzimao olovku, mi ostali smo se poprilično veselo vratili prekinutoj partiji karata. "Šteta što se nije udostojio pričekati da stigne u Fuhlsbuttel", rekao je Porta, brzo miješajući karte, dok smo ga mi ostalo promatrali poput sokolova. "No, neki ljudi jednostavno imaju loš ukus." Njih su dvojica bili šverceri. Bili su rođeni da bi neprestano upadali u neprilike i izvlačili se iz njih, poštujući jedan drugoga čak i kada su se trudili međusobno se nadmašiti. Ukrali bi sve čega su se uspjeli dočepati, prodali bi sve što im se našlo na putu, od žena do praznih čahura. SS-ov vozač odvagnuo je cigaretu u dlanu, zamišljeno je promatrajući. Potom ju je primaknuo nosu i sumnjičavo ponjušio. "Mislim kako si ti prljavi lažljivac", na posljetku je izjavio. "Raskomadaj je, pa da se uvjerim." "Zar sumnjaš u moju riječ?" ljutilo je upitao Porta. "Ako ti ja kažem da je opijum u svakoj cigareti, tada je opijum u svakoj cigareti." Prezirno je pljunuo zastavicu koja je lepršala na velikom sivom Mercedesu. Vozač je istog trenutka uzvratio pljunuvši u smjeru spomenika postavljenog u sjećanje na one vojnike koji su dali svoje živote u Prvom svjetskom ratu. Kada je ova razmjena formalnosti bila dovršena, vratili su se poslu. "Imam lijepu zbirku automobilskih guma", ponudio je SS-ovac. "Upravo ono što trebaš -jedini je problem što trenutačno tragaju za njima." "Tragat će oni za tobom", rekao je Porta. "Kladimo se da ćeš uskoro završiti svoje poslove s nama!" Čovjek iz SS-a nemarno je slegnuo ramenima. "To je rizik koji moraš preuzeti", rekao je lakonski. "Ako te zanima, mogu ti dati adresu dobrog striptiz-bara." "Znam mnogo striptiz-barova." "Nisu poput ovoga. Ne ovdje. Nemaju posve gole ljepotice." Porta je oblizao usne. Rumenilo mu je oblilo obraze. "Posve gole?" 8

Vojnička kapa s vodoravnim zaslonom (nap. prev.)

79

"Gotovo posve. Cipele, čarape, pojas - samo toliko da zagolica maštu. Ne možeš se zbog toga žaliti, zar ne?" Porta je nekoliko puta pročistio grlo. "Može li ih se unajmiti da nekamo dođu, recimo?" "Zašto ne?" Približili su se jedan drugome i počeli dogovarati uvjete.

5. PORTA I SS Jednoga dana, posve iznenada i bez ikakva upozorenja, poručnik Ohlsen bio je uhićen. Bio je optužen zbog druženja sa skupinom časnika koji su postali sumnjivi, te zbog izgovaranja pogrdnih riječi o Hitleru. Kasnije smo otkrili kako gaje prijavila njegova vlastita supruga. Došli su po njega jednoga jutra, dvojica vojnih policajaca i jedan poručnik, uvukavši se u tišini u logor na tako skrovit način da su istoga trenutka privukli pozornost na sebe. Bez sumnje, njihov je cilj bio pokupiti ga uz najmanju moguću buku i prokrijumčariti ga van prije no što previše pitanja bude postavljeno, no na sreću, primijetili smo njihovo prisustvo i uspjeli smo obavijestiti pukovnika Hinku. Nitko od nas nije mu baš mogao osobito pomoći, ali barem smo im mogli pružiti čvrst otpor. Neke bismo časnike rado vidjeli uhićene, ali poručnik Ohlsen nije bio jedan od njih. Već je dvije godine bio sa satnijom, a u Pukovniji je služio od 1938., pa nismo htjeli samo stajati i gledati dok su ga odvodili. Nakon što je čuo vijesti, pukovnik Hinka istoga je trenutka poslao svoga pobočnika da uhiti dvojicu vojnih policajaca kada budu odlazili iz stožera satnije. Stražari su bili obaviješteni, a svi izlazi zatvoreni. Nitko nije smio napustiti zgradu. Pobočnik se lukavo nasmijao časniku koji je bio s policajcima. "Pukovnik Hinka bi htio popričati s vama, poručnice. Ako biste htjeli poći sa mnom, odvest ću vas do njegova ureda." Poručnik i dvojica policajaca su ga slijedili, tvrdoglavo vukući Ohlsena za sobom. On je bio plijen po kojega su bili poslani, i nisu ga imali namjeru pustiti u ovoj fazi. U Hinkinom uredu bješnjela je oluja. Hinka, bijesan što nekakvi skorojevići pokušavaju uhititi jednoga od njegovih časnika, a da nisu prethodno zatražili njegovo dopuštenje, zakleo se kako nitko neće izići dok se problem ne riješi na njegovo zadovoljstvo. Podigao je telefonsku slušalicu i nazvao Kommandanturu u Hamburgu. Oni su brzo porekli svaku odgovornost. Pokušao je nazvati i Hannover, ali bez uspjeha. Nazvao je i Abwehr9, no oni nisu htjeli imati ništa s time. Na posljetku je, u očaju, uspio uspostaviti vezu s Uredom za vojno osoblje u Berlinu, te zatražio razgovor s generalom Rudolphom Schmudtom. Bespotrebno je reći, takva nenormalna količina aktivnosti u jedno jutro koje je trebalo biti poput svih ostalih nije izbjegla budnim promatračima iz Gestapa. Nije prošlo mnogo vremena, a poznati je sivi Mercedes stigao s dvojicom SS-ovih UnterscharFührera i sitnim civilom odjevenim u crno. Civil je istovremeno izgledao i žalosno i zlokobno. Poput bankovnog činovnika koji ide na sahranu svoje bake, sa svojim sjajnim crnim idn-šeširom, teškim crnim kaputom, rukavicama, šalom, kišobranom, i svojim pogrbljenim zaobljenim ramenima i teškim koracima. Poput lasice koja progoni zeca, imao je malene, blizu smještene oči koje su sijevale s jedne na drugu stranu, svijetle poput dijamanata i jednako tvrde, ne propuštajući ništa i neprestano na oprezu.

9

Obavještajna organizacija njemačke vojske, često u konfliktu s Gestapom i SD, koje su kontrolirali nacisti. U lipnju 1944. preuzeo ju je Himmler i apsorbirani su u SD (nap. prev.)

80

Natporučnik Brockmann nije mogao vjerovati svojim očima kada se mimoišao s ovim čudno odjevenim likom koji se vukao uz stepenice. Stajao je nekoliko trenutaka, zureći za njim, a potom je požurio do narednika koji je bio na straži. "Tko je dovraga onaj klaun?" "Ne znam, gospodine. Tražio sam da mi pokaže svoju propusnicu, ali samo se popeo uz stepenice, kao da me uopće nije čuo. Kao da je duh ili nešto slično." "Duh!" Natporučnik se kratko nasmijao. "Mnogo vjerojatnije nekakav odbjegli luđak. Nitko tko je imalo normalan ne bi hodao uokolo u toj smiješnoj odori." Podigao je telefonsku slušalicu i okrenuo broj. "Klaus, neki tip odjeven u crno od glave do pete hoda uokolo kao daje kod kuće. Neka ga pokupe i dovedu izravno meni pod pratnjom." Nasmijao se i protrljao ruke kada je spustio slušalicu. Tkogod da je bio ovaj crni manijak, malo će se poigrati njime. Natporučnik Brockmann u pukovniji je imao reputaciju dovitljivca i šaljivčine, iako bi povremeno pretjerao po svačijem mišljenju. Samo mjesec dana ranije uspio je natjerati poručnika Kohlera na samoubojstvo. No vjerojatno nikoga neće biti briga što će se dogoditi ovom žalosnom ne entitetu koji je lutao zgradom sa svojim zamotanim kišobranom i pogrbljenim ramenima. Brockmann je nazvao jednoga ili dvojicu svojih starih pajdaša među kolegama časnicima i pozvao ih na zabavu. Uljeza je u hodniku zaustavio neki Feldwebel i odveo u Brockmannov ured. Pošao je bez prigovora, samo s izopačenim smiješkom na usnama i bljeskom iščekivanja u njegovim dijamantno svijetlim očima. Brockmann ga je već čekao, razmaknutih nogu, s rukama na bokovima, dok su njegovi prijatelji lijeno sjedili u naslonjačima i pušili, pripremajući se za promatranje zabave. "No?" zarežao je Brockmann, nagnuvši se naprijed na prstima, tako da je koža njegovih čizama zaškripala. "Kojeg ti vraga radiš, hodaš uokolo po vojarni kao da je to javni zabavni park? Civili ne smiju u vojarnu bez posebne propusnice a čak i ako dobiju posebnu propusnicu, od njih se očekuje daje pokažu naredniku koji je na dužnosti, a ne da samo ušetaju unutra bez ijedne riječi." Još se malo zanjihao, sve dok nije počeo škripati poput jedrenjaka na moru. "Jesi li gluh i nijem, ili što ti je? Zašto nisi ništa odgovorio kada je narednik zatražio na uvid tvoje dokumente?" Civil je stajao pognute glave, gledajući sa zanimanjem u pod. Brockmann je uzeo svoj jahači bič sa stola i udario se njime po čizmi. Potom ga je stavio iza leđa, njišući se naprijed-natrag na petama i lagano mašući bičem lijevo-desno. Dok je to radio, marljivo je sisao svoj šuplji zub i pogledavao svoje kolege časnike radeći smiješne grimase na licu. Oni su mu se ohrabrujuće cerili pušeći cigarete. "Shvaćaš li da sam te mogao dati zatvoriti i ostaviti te da istruneš - bez ikakvih suvišnih pitanja? Stara crna vrana poput tebe mogla bi biti opasna. Što se mene tiče, možda su ti džepovi puni tempiranih bombi - možda planiraš podići u zrak cijelu vojarnu!" Civil je podigao pogled. Blagim je pogledom zurio u Brockmannovo lice, a izraz lica bio mu je odsutan, kao da ovaj sadašnji trenutak nije bio od nikakva značaja, i kao da je razmišljao o mnogo važnijim pitanjima. Brockmann je pokazao svojim bičem prema velikom crnom kišobranu. "Imaš li dozvolu za ovo?" "Naravno da nema, pa čovjek je saboter!" povikao je poručnik Berni, ugasivši svoju cigaretu i primaknuvši se kako bi bolje pogledao. "Ističe se na kilometar. Tradicionalna saboterska odjeća, ta na njemu." Svi su se nasmijali. Počeli su kružiti oko čovjeka, promatrajući ga iz svih uglova, komentirajući zelenkasti sjaj njegova idn-šešira, mršavi vrat i pogrbljena ramena, smiješno dug kaput i ogromne rukavice koje su visjele iz rukava kao da su prazne.

81

"Bilo bi mu dobro u vojsci", rekao je poručnik Reichelt. "Doživio bi malo akcije, malo se ispuhao." Za Reichelta se baš i nije moglo reći kako je bio u previše akcija. Prije rata bio je trgovac vinima i žestokim pićima, a sada je svoju sigurnost kupovao konjakom i šampanjcem. Reicheltu nije bilo loše u ratu. Stvorio si je reputaciju galantnog muškarca koji uživa u ženskom društvu, i nikada nije imao manje od tri ljubavnice istovremeno. Nakon nekoliko tjedana sve bi ih odbacio, i pronašao si nove užitke. "Brockmanne, mislim kako bi ti trebao pregledati njegove dokumente", rekao je Schmidt, koji je bio zapovjednik opskrbne službe i komu je rat prolazio jednako lagodno kao i Reicheltu. Umjesto žena, Schmidt je imao hranu. Živio je za hranu. Nije ju samo jeo, nego ju je i krao i prodavao jednom mesaru iz Lubeckerstrasse. Mesar iz Liibeckerstrasse trgovao je gotovo isključivo hranom ukradenom iz vojarne. Schmidtnije bio jedini njegov dobavljač. "Vjerojatno ćete otkriti", dodao je Schmidt, "kako se lažima izvukao od vojne službe. Trebao je barem biti u teritorijalnoj obrani. To bi ti se svidjelo", rekao je ravnodušnom civilu. "Nikada ti ne bi bilo dosta." Čovjek je nastavio šutjeti. Schmidt je nabrao obrve razmišljajući. "Ne mislite da je momak malo udaren u glavu?" Začulo se kucanje na vratima, i prije no što ih je itko stigao otvoriti, otvorio ih je i ušao SS-Ov UnterscharFührer. Bio je krupan i grub i viši od metar i devedeset. Na njegovom rukavu nalazila su se slova SD; na njegovom kepiju, nemarno gurnutom na potiljak, presijavala se srebrna mrtvačka glava. Ignorirao je Brockmanna i krenuo ravno prema civilu. Elegantno je salutirao. "Heil Hitler, StandartenFührer! Upravo smo dobili poruku od RSHA preko radija. Rekli su nam da vam je istoga trenutka prenesemo, gospodine - jedinica broj 7 upravo je uspješno dovršila povjereni joj zadatak." StandartenFührer je kimnuo glavom, pokazujući svoje zadovoljstvo. Oči su mu sijale ispod naočala. "Vrlo dobro, Mülleru. Reci im kako želim da zarobljenike drže u najstrožoj tajnosti. Nitko ih ne smije ispitivati prije no što ja stignem. Pridružit ću ti se za trenutak." Müller je ponovno salutirao i izišao iz prostorije. Civil se okrenuo okupljenim časnicima. "Zahvaljujem vam, gospodo, na zabavi. Bila je vrlo poučna. Sada moram krenuti, ali siguran sam da ćemo se ponovno sresti. Heil Hitler!" Izišao je za Müllerom iz prostorije. Časnici su se sa strepnjom međusobno pogledali, više ne tako sigurni u svoju nadmoć. "Sto je sve ovo dovraga bilo?" upitao je Brockmann. Otišao je do vrata, otvorio ih i povikao: "Naredniče!" "Da, gospodine?" "Saznajte tko je bio onaj čovjek, a odgovor hoću za pet minuta ako se ne žalite naći u neprilici." "Na zapovijed." Brockmann se vratio u prostoriju i spustio svoj bič na stol rukom koja više nije bila tako samouvjerena kao prije. Schmidt je oblizao usne. "Gestapo?" nervozno je predložio. Iz tišine koja je uslijedila, shvatio je kako je u pravu. Morao je to biti Gestapo. Schmidt je debelom ružičastom rukom obrisao čelo i osjetio iznenadno stezanje u prsima. Imao je kobasica i sanduka šunke, talijanskoga graha i još nekih sitnica koje je sakupljao i spremao za mesara u Liibeckerstrasse, a s Gestapom u vojarni nikada niste mogli znati - niste mogli biti dovoljno sigurni... Promucavši tiho nekakvu ispriku, Schmidt je napustio prostoriju i na drhtavim debelim nogama požurio do svog ureda. Za svega nekoliko trenutaka cijelo je skladište bilo prevrnuto, jer je Schmidtovo osoblje moralo prekinuti ono što je

82

radilo i požuriti s izvršavanjem novih zapovijedi. Dvadeset minuta kasnije, dva su kamiona prepuna graha i šunke izišla iz kruga vojarne. Bili su odloženi na sigurno kod Schmidtova kolege u topničkoj pukovniji, a cijela je ta operacija Schmidta stajala nekoliko kilograma težine i devetnaest sanduka šampanjca. Ovih je devetnaest sanduka šampanjca poništilo svu dobit koju je trebao zaraditi na šunki. Nisu svi u vojarni znali da ih je posjetio Gestapo. Čak i među onima koji su čuli glasine, nisu svi počeli paničariti. Stanoviti Obergefreiter, koji je u to određeno vrijeme trebao biti na stražarskoj dužnosti, posve je prijateljski čavrljao s vozačem Mercedesa. Razgovarali su o poslu, a to je trajalo od trenutka kada je Standartenführer ušao u zgradu. "Ma, hajde!" nagovarao gaje vozač. "Reci mi! Koliko tražiš za -" Pogledao je uokolo sumnjičavim pogledom i spustio glas. "Za njih?" upotrijebio je zamjenicu. Na desnom rukavu imao je bijelu traku sa slovima RSHA. "Podosta vrijede", rekao je Porta. "Koliko si ti spreman ponuditi, to je ono što je važno." Čovjek je oklijevao. Lukav mu se izraz pojavio na licu. "Tisuću?" Gurnuo je ruku duboko u džep i izvukao smotuljak novčanica. Porta mu se nasmijao u lice. "Jesu li tebi sve daske u glavi? rugao se. "Što misliš što je ovo, prokleta ubožnica? Tisuću! Zasigurno se šališ." Gurnuo je šljem prema potiljku, namjestio pušku udobnije na ramenu i zabio obje ruke u džepove. "Znaš, nitko te ne prisiljava da to kupiš", ljubazno je rekao. "Hoću reći, ne moraš ih imati ako ih ne želiš -ponudio sam ti ih samo zato što sam pomislio kako ćeš biti dovoljno pametan i znati kako postupati s njima. Nikakve koristi ako ih se dočepa nekakav amater, on neće znati kako ih se riješiti i sve će nas dovesti u neprilike. Ali budući da sam vidio kako si ti momak koji očigledno zna što radi..." "Slušaj, mogao bih nabaviti te proklete stvari i besplatno kada bih ih doista tako očajnički htio!" Vozač se okrenuo i prezirno pljunuo na spomenik poginulima u Prvom svjetskom ratu. "Je li doista tako?" obrecnuo se Porta. "Nisam ni ja od jučer, pa nemoj misliti kako ćeš me preveslati!" I kako bi mu dao do znanja što misli, izvukao je ruke iz džepova, nagnuo se nad Mercedes i snažno ispuhao nos u SS-ovu zastavicu koja je lepršala s poklopca motora. Čovjek iz SS-a pretvarao se kako nije ovo vidio. Jednostavno se okrenuo i po drugi put pljunuo na pokojnike iz 76. pješačke pukovnije. "Čini mi se", rekao je, "čini mi se kako ne znaš tko sam ja i za koga radim." Grudi su mu se nadimale dok je to govorio. Lice mu je sijalo od ponosa. "Ovaj čovjek koji je upravo ušao onamo jest moj šef. Otišao je porazgovarati s tvojim zapovjednikom, znaš." "Pa što?" rekao je Porta hladno. "Pa malo ćeš promijeniti pjesmu kad ti kažem tko je on. Kladim se da ćeš se tako uplašiti da ćeš mi dati svoje dragocjene cigarete besplatno." Čovjek iz SS-a neugodno se nasmijao i ispružio svoju desnu ruku, pokazujući slova RSHA na rukavu. "Može me se kupiti - za određenu cijenu", priznao je. "Recimo, dvanaest lula opijuma?" "Kupiti?" Porta se nagnuo naprijed i pljunuo na SS-ovu zastavicu. "Zašto bih ja htio kupiti budalu poput tebe?" "Šutnju, prijatelju. Nećeš kupiti mene, nego ćeš kupiti moju šutnju." "To je smiješno!" Porta je ponovno pljunuo. Zastavica sa svastikom, koja je tako ponosno lepršala prije svega nekoliko trenutaka, sada se počela povijati pod težinom tolike vlage. "Možeš si zadržati svoju jebenu šutnju! Misliš da me briga za takvu budalu poput tebe?" Gornja usna čovjeka iz SS-a izvila se u samozadovoljnom smiješku. Bio je vrlo siguran u sebe. Nagnuo se van kroz prozor Mercedesa.

83

"Bolje bi ti bilo da te briga, to je sve što ti imam za reći - jer ako ne budeš pazio što radiš, mogao bi se naći u vrućoj kaši. Moj šef nije nitko drugi do sam Standartenführera Paula Bielerta!" Pobjednički ton ispunio mu je glas dok je izgovarao to ime. Oči su mu gorjele odanim žarom misionara koji skupini alkoholičara propovijeda o Isusu Kristu. Porta se primaknuo vrlo blizu automobilu i još jednom pljunuo na zastavicu. "Nije me nimalo briga za Paula Bielerta!" izjavio je. "Paul Bielert se može jebati! Jebeš Paula Bielerta!" Čovjek iz SS-a skupio je oči i zapanjeno zurio u Portu. "To se usuđuješ reći o Standartenführeru?" U nevjerici je odmahnuo glavom. "Zasigurno si posve poludio - luđak s papirima - ne možeš ići uokolo i govoriti jebeš Paula Bielerta i proći nekažnjeno! Bielert je otprilike najveći gad u cijeloj Njemačkoj! Upotrijebit će tvoja crijeva umjesto tregera za hlače ako ikada sazna za ovo." Glas mu je poprimio ton pobožnog čuđenja. "Čak i Heinrich iz SS-a se boji i na sam spomen imena Bielert. Čuo sam kako se samo jedan čovjek može suprotstaviti njemu, a to je GruppenFührer Heydrich - a svi mi znamo kakav je on." Porta se naslonio na automobil i pogledao vozača. "A što je s tobom, onda?" ležerno je rekao. "Ako je tako opasan kao što kažeš, zasigurno ga se i sam plašiš." "Svi ga se plaše", odgovorio je vozač. "A tako ćeš i ti, ako imaš imalo mozga u glavi. I upamti ovo, prijatelju - lijepo je stajati ovdje, psovati i šepiriti se, ali nećeš biti tako prokleto drzak kada dođe vrijeme!" "Vrijeme?" rekao je Porta nevino. "Koje vrijeme?" "Dan kada će tebi neke stvari sinuti, to vrijeme, prijatelju -onaj dan kada ćeš morati ustati i suočiti se sa Standartenführerom." "Zbog čega misliš da ću ja to ikada morati?" "Ne mislim to, znam - jer se mogu obratiti vlastima u bilo koje vrijeme kada to zaželim i reći im što znam o tvojoj trgovini drogom. A kada se nađeš ispred Bielerta, požalit ćeš što si ikada tako iskušavao svoju sreću. Neki dan je dao pogubiti devetoricu ljudi, samo jer mu se tako htjelo. Kad kažem pogubiti, mislim na odrubljivanje glava, na starom dobrom kamenu. Devetoricu odjednom! Devet se glava zakotrljalo u košaru! Kažem ti - nadi se u njegovim rukama, i nemaš nikakva izgleda. On ne daje pogubiti ljude zato što su počinili nekakva zlodjela, on ih daje pogubiti jer ga to zabavlja!" "Kriste", rekao je Porta s prezirom, "to nije ništa. Imao sam jednom zapovjednika, bio je praktično ubojica manijak. Lindenau mu je bilo ime. Zvali smo ga papa Lindenau - moglo bi se reći iz ljubavi." Porta se iscerio, kao da se prisjeća nekog posebno ugodnog sjećanja. "Bio je spaljen do pepela u Kijevu. Gledao sam kako se to dogodilo." Gromoglasno se smijao nekoliko minuta, a potom ponovno spustio pogled prema čovjeku iz SS -a. "Kažem ti, Bielert je malena beba u usporedbi s njim." "Kako ti to znaš?" ljubomorno je upitao ovaj. "Nikada nisi imao nikakva posla sa Standartenführerom." "To ti samo misliš. Bio bi iznenađen s koliko sam ljudi svojevremeno poslovao ljudima s kojima sam u dobrim odnosima." "U dobrim odnosima?" Vozač se namrštio. "Sto misliš time reći?" "Ljudi na mom položaju", rekao je Porta dostojanstveno, "imaju posla i s onima na vrhu, i s onima na dnu. A kada poslujemo s nekim, tada se potrudimo uspostaviti dobar odnos s njim -tako se mora, inače ne biste mogli poslovati, zar ne? Hoću reći, znate previše toga jedan o drugome, shvaćaš? Kao da ti ja sad nešto ponudim, i ti to kupiš, ti bi mogao reći da smo nas dvojica u dobrim odnosima - ako shvaćaš na što mislim." Vozač je na trenutak nastavio šutjeti, oklijevajući povjerovati u ono što je Porta govorio, a ipak ne hoteći to naprečac odbaciti. Porta je zažmirio na jedno oko, pažljivo naciljao, i možda po deseti put pogodio u samo središte mete. Vozač se još više nagnuo iz automobila i optužujući gledao poklopac motora automobila.

84

"Zadrži svoju prokletu slinu za sebe!" povikao je. "Pogledaj moju zastavicu! Uništena je!" "Da", složio se Porta uz lagani smiješak. "Izgleda kao da je bila u oluji." Crven u licu, vozač je odjurio do prednjeg dijela automobila i bezuspješno pokušao osušiti zastavicu vlastitim rukavom. "Učini to još jednom", rekao je Porti, vrativši se na vozačevo sjedalo, "i uvalit ćeš se u neprilike." "Misliš da me briga", rugao se Porta. Čovjek iz SS-a zalupio je vrata i, gurnuvši glavu kroz prozor, sumnjičavo promotrio Portu. "Jesi li doista poslovao sa Standartenführerom?" "A ti bi to volio znati." "No, pitam te - jesi li?" "Misliš da bih ti to rekao? Zašto ne otrčiš njemu kao što si rekao i ispričaš mu svoje pričice? Uskoro ćeš vidjeti jesam li poslovao s njim ili nisam - ali samo da te upozorim", Porta se sagnuo i približio lice vrlo blizu vozačevom licu, "ne bih ti savjetovao da to pokušavaš ako ne želiš lijepi dugi boravak u Torgau." "Tko je rekao bilo što o Torgau?" Vozač je povukao glavu i zurio u Portu pogledom povrijeđenog pravednika. "Tko je rekao išta o odlasku Standartenführeru?" "Ti si rekao. Upravo sada. Sjećaš se?" "Zaboravi." Vozač je slegnuo ramenima. "Čovjek nekada izgovori neke stvari - to je sve samo gomila sranja. Nisam mislio niti riječi od toga." Pokušao se nasmijati. "Mislio sam kako ćeš mi ispričati o svom starom zapovjedniku? O papi Lindenau koji je izgorio do smrti u Kijevu?" "A što je s cigaretama?" "Uzet ću ih, ne brini, uzet ću ih!" rekao je vozač revno. "Samo reci cijenu - a ja ću ti još dati i adresu jednog mjesta koje dobro znam." "Kakvog mjesta?" "Vrlo otmjenog. Vrhunske ustanove." Vozač je namignuo. "Vjeruj mi, mnogo je bolja od uobičajenih." "Pa - razmislit ću o tome", rekao je Porta samilosno. "Ali bez priča o tome kako ćeš otrčati Bielertu, ha? Sitne ribe poput tebe doista se ne bi trebale miješati u takve stvari. Ne znaš u što se možeš uvaliti. Uzmimo mene, na primjer " izdahnuo je. "Ne ide se u kažnjeničku pukovniju ni zbog čega, znaš. Vi iz SS-a, vama je sve lako. To vas omekša. Nisam uopće siguran činim li pravu stvar što ti nudim takve stvari. Kako ja mogu znati da nećeš sve zasrati? A ako to napraviš, pazi što sam ti rekao, tvoj prijatelj Bielert neće biti baš presretan zbog toga. On je profesionalac, to mu priznajem. Ali ti -" Porta je napravio grimasu, "si samo amater. Tko zna hoćeš li izgubiti živce u zadnjem trenu, pa ćemo svi biti u govnima!" "Nikada prije nisam!" protestirao je čovjek ljutito. "Ne, ali ova roba je tražena. Nikada još nisam prodavao ovakvu robu." Vozač je oblizao usne. "Slušaj, dat ću ti tri tisuće umjesto jedne, a još ću u pogodbu ubaciti i kutiju mlijeka u prahu. Što kažeš na to?" "Odakle ti to mlijeko u prahu?" "Iz Danske", rekao je čovjek ponosno. "Maznuo sam ga od ondašnje Organizacije Todt." "Je li sigurno?" "Kao kuća. I dat ću ti onu adresu koju sam ti obećao. Ne mogu biti pošteniji od toga, zar ne?" Porta je neko vrijeme razmišljao. Počešao se ispod jedne ruke, gurnuo šljem naprijed s potiljka. Zamišljeno je sisao jednoga od svojih preostalih zuba. Čovjek iz SS-a, sada želeći opijum više od svega na svijetu, postao je očajan. "Upravo sam se još nečega sjetio", rekao je. "Imam cijelu hrpu fotografija koje ću ti dati, ako ih želiš." "Fotografija?" rekao je Porta prezirao. "Sto će meni fotografije?" Vozač je lascivno namignuo. "Vrijedi ih imati. Vjeruj mi na riječ." Napravio je nekoliko opscenih pokreta rukama. "Nije uobičajeno sranje, vjeruj mi! Prave

85

umjetničke. Sve o čemu si ikada sanjao. Za sve ukuse. Mogle bi i kastriranog majmuna natjerati da uzme stvar u svoje ruke." "Ne poznajem niti jednog kastriranog majmuna", usprotivio se Porta; no privukla ga je ta zamisao. "Gdje su ti te fotografije?" "Imam ih sa sobom." Vozač se lukavo nasmiješio. "Nisu to stvari koje se mogu tek tako ostaviti bez nadzora." "Da vidimo." Porta je ispružio svoju prljavu ruku, koju je vozač ignorirao uz zajedljivo "Malo sutra! Misliš da sam jučer rođen?" "Dobro. Znaš što možeš raditi sa svojim smrdljivim fotografijama!" Porta je povukao ruku, zabacio pušku na rame i pripremio se na odlazak. Vozač se istoga trenutka nagnuo iz automobila i zgrabio ga za ruku. "Nemoj toliko žuriti - možemo se nešto dogovoriti." Oprezno su promatrali jedan drugoga. "Da vidim fotografije." "Ja ću ih držati, a ti ćeš ih gledati iz daljine", nastojao je vozač dobiti na vremenu. "Znaš što?" rekao je Porta s prezirom. "Mogao bih to prodati negdje drugdje po tri puta većoj cijeni no što mi ti nudiš. Samo ti nudim prvome jer imam nekakav dojam da ćeš uskoro postati jedan od nas." "Jedan od vas?" Vozač ga je brzo prestrašeno pogledao. "Kako to misliš, jedan od vas?" "Dio naše postrojbe. No, pogledaj to ovako - umočio si svoje prljave ručice u previše mutnih poslova da bi se zauvijek nastavio izvlačiti. Jednostavno nisi dovoljno pametan za to. Prije ili kasnije će te uhvatiti, a ovako kako si ti krenuo, čini mi se kako će to biti prije, a ne kasnije. A kada se to dogodi, prijatelju, mislim kako ćemo imati čast uživati u tvom društvu - marširat ćeš pokraj nas i skrivati se s nama u rovovima. A tada ćeš shvatiti gdje si zapravo stigao. Naravno, sve to nakon kratkog boravka u Torgau." "Da? Doista tako misliš? Pa, tu si pogriješio, znaš? Ako ikada svane taj dan kada će me izbaciti iz SS-a i premjestiti u kažnjeničku pukovniju, neću završiti u tvojoj šugavoj jedinici, nego u konjici. Imaju oni svoju vlastitu mafiju, pa ću se družiti s njima." "Ah, ti sada govoriš o 37. ulanskoj", rekao je Porta. "Jedini problem je što si malo zalutao u vremenu. Oni više ne postoje. 49. Kalmvikriterova divizija samljela ih je prije nekog vremena. Preživjelo ih je svega desetak, pa im se nije dalo popunjavati pukovniju, tako da baš i nećeš imati sreće." Vozač je zurio u njega, a oči su mu gotovo iskočile iz glave. "Je li to doista istina?" "Zar bih ja lagao?" Nastala je duga tišina. Porta je stajao pokraj automobila, nezainteresirano čisteći prljavštinu ispod noktiju. "Kada bih ja - hm - došao k vama", rekao je vozač na posljetku, "što misliš, kako bih se snašao?" Porta je slegnuo ramenima. "Teško je reći. Neki izdrže, neki ne. Neki se srozaju do dna, a neki isplivaju na površinu." "Imate li trubača u svojoj satniji?" "Htio bi biti trubač, ha?" Porta je spustio pogled na njega i iscerio se. "Nekako si se predomislio, ha? Prije dvije minute nisi nas htio niti pogledati. Više nismo tako drski, ha?" "Nisam niti bio drzak", protestirao je vozač energično. "Ne bih bio tako blesav. Nikada nije dobro biti previše siguran u sebe u ovom strašnom svijetu. Svi znaju da oni koji služe pod Standartenführerom neće dočekati starost. Vjerojatno imam jednake izglede i s vama. Pretpostavimo i da me pošalju k vama - postoji li išta što bi ti mogao učiniti kako bi mi pomogao?" "Pomogao ti?" rekao je Porta, odjednom postavši sumnjičav.

86

"Kako bi postao trubač. Pričekaj malo, pokazat ću ti." Rukom je posegnuo u pretinac u automobilu i iz njega izvukao trubu, mjedenu i sjajnu, koja je na sebi imala zlatnu vrpcu konjice. "Pogledaj." Pokazao je četiri rozete zalijepljene na instrument. "Vidiš ih? Osvojio sam ih na natjecanjima. Posvuda sam svirao trubu. Svirao sam je na jednoj od Adolfovih velikih zabava, kada su bili prisutni svi uvaženi gosti. Svirao sam je za starog kralja, a svirao sam je i 1938., kada je došao Chamberlain na razgovore. Čak sam bio i na jednoj fotografiji u engleskim novinama. Pisalo je i moje ime i sve. Ljudi su više pozornosti obratili na mene, no na Adolfa i Chamberlaina." "Nije iznenađujuće", rekao je Porta kratko. "Tko bi želio slušati tu dvojicu klaunova kako brbljaju gluposti?" "Slušaj, ako mi ne vjeruješ..." "Vjerujem ti, za ime božje!" Porta je ljutito odgurnuo trubu kada ju je ovaj prinio usnama. "Nemoj puhnuti u tu prokletu stvar, jer će cijela jebena vojarna istrčati van kako bi vidjeli što se događa." "Samo sam htio da čuješ..." "Zadrži to za sebe. Pričekaj dok se ne dogodi, pa ću onda vidjeti što mogu učiniti." "Hoćeš li porazgovarati sa svojim zapovjednikom o tome?" "Slušaj", rekao je Porta, "dobio si pogrešan dojam, shvaćaš? Ne moram ja razgovarati s nikakvim zapovjednikom. Ja praktički vodim ovu satniju. Ako ja kažem da ćeš biti trubač, onda ćeš biti trubač i to je to." Vozač gaje sumnjičavo pogledao, a Porta ga je iznenada prijateljski zagrlio oko ramena. "Navrati ponekada kod Bernarda u gostionicu i ponesi trubu sa sobom. Pa ćeš nam pokazati što znaš." "A štoje s cigaretama?" "Što s njima? Želiš li ih ili ne?" "Naravno da ih želim - samo je pitanje cijene. Kad bi samo htio uzeti fotografije. Kunem ti se da ne bi požalio. Ovo ti besplatno kažem, ovako dobre više nigdje nećeš pronaći. Samo one vrijede dvanaest lula opijuma. Pogledaj samo pogledaj." Izvukao je malenu omotnicu iz džepa i izabrao jednu fotografiju iz nje. Porta je hladno zurio u nju, naizgled nezainteresiran. Samo je sjaj u njegovim sitnim očima odavao njegovu želju da stavi svoje ruke na nju, a njezinom vlasniku to nije promaklo. Lukavo je vratio fotografiju na njezino mjesto i izvukao drugu, koja je prikazivala tako smion pornografski prizor daje čak i Porta bio iznenađen. Ne mogavši se više suzdržavati, posegnuo je rukom prema njoj. Čovjek iz SS-a se iscerio i istoga trenutka skrio fotografiju. "Nije loše, ha? A to je jedna od umjerenijih - čekaj da vidiš i ostale!" Oblizao je usne i namignuo. "Imat ćeš vlažne snove još mjesecima!" Porta je odlučio povratiti nešto svog izgubljenog dostojanstva. Odmaknuo se korak natrag i rekao. "Ja dobivam dosta i pravih stvari", rekao je. "Što će mi slike?" "Čekaj da vas pošalju natrag u rovove. Kladim se da ondje nije tako jednostavno..." "Uvijek postoji način", rekao je Porta tajanstveno. "Da? Pa, ako tako hoćeš -" Čovjek iz SS-a je brzo listao fotografije, zastavši ponekada na nekoj od njih koja bi mu se posebno svidjela, još više draškajući Portu povremenim grubim smijehom ili skupljanjem usana. "Pazi, propuštaš dobru investiciju. Mislio sam kako si pametniji - na posljetku, kada se umoriš od gledanja, možeš ih uvijek zamijeniti za nove ili ih prodati nekome drugome za dobru cijenu. No, ako ti ništa ne znače, to bi bilo sve..." "Pričekaj trenutak." Porta je ispružio ruku. "Daj mi da kratko pogledam, uvjerim se da su sve u redu i onakve kakve ti kažeš da jesu. Već su me jednom tako nasamarili, a to mi se neće ponoviti." "Kako to?"

87

"Neki mije idiot prodao trideset i pet fotografija. Pokazao mi je prve četiri, a ja sam bio dovoljno blesav da mu povjerujem na riječ za ostale. Kada sam ih donio kući, shvatio sam da sam nasamaren - ostalo su bile fotografije smrdljivog krajolika i dijelova zgrada i slične. Sljedećih osam dana proveo sam tražeći toga gada. Još ga uvijek tražim - čak sam obećao Malenome nekoliko boca votke ako mi ga uspije pronaći. A uhvatit ću ja njega jednoga dana, to je sigurno. Nikada ne zaboravljam lica. A kada ga se ja dočepam -" Sagnuo se do prozora automobila, i u ruci mu se iznenada našao nož, brzo je zamahnuo njime, samo nekoliko centimetara od vozačeva vrata. "Neće ostati živ kako bi prodavao prljave fotografije, dajem ti svoju riječ." "Vjerujem ti", rekao je vozač, a gornja mu se usna trzala. "Nema potrebe demonstrirati." "Samo sam mislio kako bi ti to htio znati." "Zaista ne misliš kako bih ja bio tako glup da iskušam taj trik? Pa ne na prijatelju. Ne na nekome poput tebe." "Zašto ne?" zarežao je Porta. "Ja bih tebi pokušao odmah podvaliti, kada bih mislio da mogu u tome uspjeti. Pokušao bih prevariti svakoga tko bi bio dovoljno glup da mi to dopusti. A ti i ja, prijatelju, mi smo braća po krvi, jesmo. Ono što bih ja učinio, učinio bi i ti, i mi to obojica znamo. Pa hajdemo pogledati te fotografije prije no što donesemo bilo kakvu odluku." "Pa, ne znam -"Vozač se zamišljeno češao ključem po uhu. "Dogovorimo se: ja ću ti dopustiti da kratko pogledaš fotografije, a ti ćeš mi dati jednu cigaretu dok to radiš. Samo daje držim - kao osiguranje." "Dobro." Razmjena je bila obavljena. Porta je jedva dočekao da se domogne fotografija. Vozač je sjedio i držao svoju cigaretu opijuma, promatrajući Portino lice dok su njegove sitne slonovske oči proždirale jedan pornografski prizor za drugim. "Sviđaju ti se?" ležerno je upitao. Porta je nekoliko puta progutao, pročistio grlo, te pokušao progovoriti normalnim glasom. "Nisu loše", rekao je. "Neke od njih su poprilično uspaljene. Pretpostavljam", rekao je gunđajući, "kako bih ih uvijek mogao iznajmljivati nakon što ih se zasitim - Maleni je dovoljno budalast da mi obeća godišnju plaću samo kako bi ih neko vrijeme držao u rukama. Da, u redu, dogovor vrijedi." Porta mu je predao preostalih jedanaest cigareta. Stavio je fotografije u svoj džep, a vozač je izvadio tri svežnja novčanica, svaki omotan vrpcom. Porta je mirno stao i prebrojio ih. Vozač je sjeo i pomirisao svoje cigarete opijuma. Bile su čvrste i dobro smotane, najbolje koje je imao priliku vidjeti u posljednje vrijeme. Pitao se bi li se isplatilo muke i troškova napiti Portu jednoga dana i pokušati otkriti gdje on nabavlja svoje zalihe... "Pričekaj", rekao je Porta. "Nedostaje stotinu maraka." "Nije moguće. Tisuću maraka je u svakom svežnju, svojeručno sam ih izbrojio." "Izbroji ih ponovno, onda." Učinio je to. Tri puta. Nedostajalo je stotinu maraka. Zapanjeno je odmahivao glavom, ali zov opijuma je bio jak i nije htio ugroziti svoju kupovinu za stotinu maraka. Dao je Porti drugu novčanicu. "Tako je već bolje." Porta je stavio gumicu oko tri svežnja i stavio ih u džep kojega je potom zakopčao. "I nemoj zaboraviti onu adresu koju si mi obećao." "Odmah ću ti je dati. U blizini je Alstera. Bijela kuća s crnim krovom, ne možeš je promašiti." Nažvrljao je nešto na komad papira i pružio mu ga. "Mjesto doista čudno izgleda, prije je pripadalo nekim Kinezima." "Jesu li oni ostavili koju od svojih djevojaka kad su otišli? Baš bi mi se svidjela jedna malena istočnjakinja. Kažu", rekao je Porta bezbrižno, "kako one mogu to raditi dubeći na glavi s nogama u zraku."

88

"Ne znam za to, ali novac koji ondje potrošiš dobro će ti se isplatiti. Samo im reci da te poslao Rudolf. Rudolf Kleber. Poznaju me." Ušutio je, iznenada se ukočivši. "Pazi, vraća se!" Istoga trenutka, Rudolf se pretvorio u savršenog šofera, koji je strpljivo i uspravno sjedio za upravljačem, a cigarete opijuma nestale su vještim pokretom u skriveni džep. Porta je zakoračio nekoliko koraka natrag i uspravio se u propisan stražarski položaj. Izgledao je kao da tako nepomično stoji već stotinu godina. Samo su mu se oči pomicale uokolo, promatrajući trojicu ljudi koji su izlazili iz zgrade. Paul Bielert, odjeven u crno od glave do pete; Unterscharführer iz SD-a s jednom rukom na futroli pištolja, i poručnik Ohlsen između njih dvojice. Ušli su u automobil, i dugi je sivi Mercedes veličanstveno izišao iz kruga vojarne. Porta ga je promatrao dok mu nije nestao s vidika. Na trenutak se zapitao kamo i zašto su to vodili poručnika, ali imao je mnogo važnijih pitanja na umu, pa je uskoro napustio svoje mjesto, ostavivši vojarnu da se pobrine sama za sebe, i odšuljao se do garaže. Ondje je, sagnut iza hrpe bačvi za gorivo, likovao nad svojim plijenom. Pregledao je fotografije, proučavajući svaku od njih do najsitnijih lascivnih pojedinosti, sve dok uzbuđenje nije postalo nepodnošljivo, pa ih je morao odložiti do nekog povoljnijeg trenutka. Izvukao je svoj svežanj novčanica i ponovno ih prebrojio. Potom je, iz drugog džepa, izvukao jednu novčanicu od stotinu maraka. Sa zadovoljnim smiješkom, gurnuo ju je ispod gumice s ostatkom novaca. To će naučiti onu budalu Klebera da uvijek mora držati oči širom otvorenima! Na posljetku se udostojio vratiti na svoje stražarsko mjesto, gdje gaje čekao Heide. "Gdje si ti dovraga bio?" ljutito je rekao. "Maleni te već dva puta tražio, a tebe niti jednom nije bilo!" "Odjebi", rekao je Porta svojim uobičajenim prijateljskim tonom. "Doista si dosadan. Imao sam nekih važnijih stvari za obaviti nego sjediti ovdje i igrati se kositrenim vojnicima." "Prestani!" povikao je Heide. "Trebao bi biti na straži, a to znači da ćeš i biti na straži! Tebi naređujem ja, a ne ti sam!" "Tko kaže?" izrugivao se Porta. "Ja kažem!" urlikao je Heide. Zastao je i duboko udahnuo. "Možda to nisi znao, ali danas je ovdje bio Gestapo. Projurili su kroz vojarnu kao da je kokošinjac. Ne bih se čudio da su tražili tebe. Uvijek sam govorio kako ćeš završiti s užetom oko vrata." "Ne ovoga puta, prijatelju. Oni su došli i otišli, i nisu tražili mene." "No, svejedno", rekao je Heide prkosno. "Dosta mi je toga što te uvijek moram pokrivati. Sljedeći put kad se takvo nešto dogodi, sam ćeš snositi posljedice i visjeti, što se mene tiče." "U redu. Meni odgovara. Ja se mogu brinuti za sebe." Porta je nezainteresirano gurnuo ruku u džep i izvukao fotografije. Počeo ih je nonšalantno proučavati. Prelistao ih je taman dovoljno brzo kako bi pobudio Heideov apetit; no dovoljno sporo da bi ih ovaj uspio vidjeti. Heide je istoga trenutka zaboravio svoju ljutnju. Izvinuo je vrat iznad Portinog ramena. "Odakle ti te fotografije?" "Polako, polako", rekao je Porta, iznenada sakupivši slike na hrpu i sklonivši ih. Stavio je prst s jedne strane nosa. "Nije tvoja briga." Heide mu je dahtao za vratom. "Pogledajmo ih." "Sa zadovoljstvom. Možeš ih dobiti na sat vremena ako želiš." Heide je istog trenutka ispružio ruku, a dvije su rumene mrlje obojile njegove obraze. Porta je još jednom ležerno prelistao fotografije. "Prekrasne su, zar ne? Pogledaj samo ove sise..." "Daj mi ih, hajde već jednom!" "Upozoravam te", rekao je Porta razborito, "bit će to bačen novac ako si ne odvojiš dovoljno vremena da ih se nauživaš kako valja. Da sam na tvom mjestu, ja

89

bih ih odnio u zahod i zatvorio se na sat ili dva. Tako ćeš biti dovoljno daleko..." Heide se počeo znojiti. "Koliko tražiš za njih?" "Ništa. Nisu na prodaju. Pa tek sam ih dobio, zar ne?" "Pa, onda, što - što ti -" Heideova usta su se toliko trzala da je jedva mogao govoriti. "Možeš ih iznajmiti ako želiš. Stotinu maraka na sat za cijelu hrpu, pet maraka po komadu." "Jesi li ti poludio?" Heideu se naglo povratila moć govora. "Stotinu maraka na sat kako bih pogledao hrpu starih kurvi? Ti se zasigurno šališ!" Porta je slegnuo ramenima i stavio fotografije u praznu kutiju za plinsku masku. "Uzmi ili ostavi, nitko te ne prisiljava." Ponovno je odšetao, ostavivši Heidea oblivenog znojem želje i ljutnje. Nakon kratkog vremena, Heide ga je sustigao i prošaputao mu u uho. "Daj mi ih. Evo ti tvojih stotinu maraka. Pretpostavljam da si svjestan kako me pljačkaš usred bijela dana?" "Pa", Porta se osvrnuo kako bi ga pogledao, "ako si ti toliko ugrožen da se ne možeš suzdržati od gledanja pornografskih fotografija, to nije moja krivnja, zar ne?" Lica ispunjena žudnjom i goreći od srama, Heide je zgrabio fotografije, gurnuo ih duboko u džep i otišao bez riječi. Po isteku svoje stražarske dužnosti nestao je u toaletu i nije ga bilo više od sata. "Odveli su poručnika Ohlsena sa sobom", objavio je Barcelona kada se Porta vratio u stražarnicu. "Da? Pa što?" rekao je Porta. "Zna se on brinuti za sebe. Što su mu to prišili?" "Nitko ne zna, ali mogu ti reći jednu stvar - svi se u vojarni trude oko toga." "To će mu baš pomoći." "Stari Hinka se sav uspjenio, a pobočnik je prvi na tapeti. Prema izjavama Feldwebela Griina, ovdje više nećemo vidjeti Ohlsena. Čini se kako ćemo uskoro dobiti novog zapovjednika." "Očigledno je nešto ozbiljno", rekao je Legionar, koji je upravo ušao i čuo zadnji dio našeg razgovora. "Vidio sam ih kada su se odvezli. SS-ov Mercedes s onom tetkom Bielertom na stražnjem sjedalu. A znate što to znači - Odjel IV/2A. Oni su jedini ovdje koji su zaduženi za krupnije stvari." "Sto možemo učiniti?" upitao sam. "To je problem s glupim časnicima", Porta je ravnodušno slegnuo ramenima. "Oni nikada ne znaju kada trebaju ušutjeti -bla, bla, bla najednom mjestu, pa bla, bla na drugom, pa posvuda; bilo tko ih može čuti. Ali oni su toliko zaljubljeni u zvuk vlastita glasa, da ih uopće nije briga prisluškuje li ih netko. Oni vole kad ih se prisluškuje - dovraga, oni nekada toliko glasno pričaju da ih se ne može ne čuti. A onda sjednu na svoje velike debele guzice s grudima prekrivenima komadićima metala i misle kako su sigurni i kako im nitko ništa ne može, samo zato što su jebeni časnici; čini se kako ne shvaćaju daje, kada je riječ o ljudima poput Bielerta, posve svejedno jeste li obični vojnik ili poručnik." "Kladim se u što god hoćete", rekao je Steiner, "kako nikada više nećemo vidjeti Ohlsena." "To je sigurno", složio se Legionar. Maleni je iznenada ušao u prostoriju, uz mnogo više buke no inače i očito spreman za borbu. Odbacio je svoju pušku u kut, bacio šljem na Barcelonine noge i pljunuo u prolasku u nečiju šalicu. "Koji ti je vrag?" progunđao je Barcelona, šutnuvši šljem u udaljeni kut prostorije. "Reći ću ti koji mije vrag!" zagrmio je Maleni poput bika u smrtnoj agoniji. "Proveo sam cijelu svoju stražarsku dužnost pokušavajući udobrovoljiti neku curu pokraj električne ograde..." "Što si radio pokraj električne ograde?" upitao je Stari Un sumnjičavo. "Uvaljivao se toj curi, kao što sam i rekao. Ja..."

90

"Nisi imao nikakva prava biti ondje", prigovorio je Stari Un. "Pa, bio sam, jebi ga!" odvratio je Maleni. "I što se dogodilo?" upitao sam. "Nije se htjela igrati?" "O, htjela se ona igrati", rekao je Maleni ogorčeno. "Jedini je problem taj, upravo prije no što sam počeo, imao sam tu strašnu potrebu da se popišam..." "Pa?" "Pa sam se pomokrio -" Okrenuo se i zapanjeno ispružio ruke. "Jesi li se ti ikada popisao na električnu ogradu?" Začuo se gromoglasan smijeh. Maleni je pobjesnio. "Mislite daje to smiješno! Dovraga, gotovo sam izgorio - a ona je samo stajala ondje i cerila se, s gaćicama u ruci, previjajući se od smijeha, a ja sam pokušavao prestati pišati i nisam mogao -Isuse Kriste svemogući!" Ljutito je šakom udario po stolu, bijesan zbog cijele te nepravde. "Djevojka sva željna i spremna na ševu, a ja samo stojim ondje i ne mogu prestati pišati!" "Vrlo frustrirajuće", rekao je Porta. "Prihvati moju najiskreniju sućut. Znam ja kako je to, i meni se to jednom dogodilo. Ne zbog električne ograde, naravno, ja nisam baš toliko glup, ali bila je slična situacija..." "A ja se sada osjećam narajcano poput bika!" povikao je Maleni. "Imam pravu stvar koja bi ti mogla pomoći", rekao je Porta, namignuvši mu. "Nekoliko fotografija - sve prave, sve unikatne -bolje od najboljih koje si ikada vidio. Dat ću ti ih na sat vremena za stotinu maraka. Čim ih Heide pregleda. Što kažeš?" Maleni je istog trenutka zaboravio svoju muku oko električne ograde. "Mogu li ih dobiti na kredit?" "Na kredit?" Porta je zurio u njega. "Na kredit?" ponovio je, a glas mu se podigao za pola oktave. "Pa što ti misliš, da vodim crveni križ, ili što?" "U redu, u redu", rekao je Maleni žurno. "Nema potrebe ljutiti se. Stotinu maraka, kažeš?" "Stotinu maraka", potvrdio je Porta. "Ja ću ih uzeti!" Maleni je pošao prema vratima. "Ja ću ih uzeti, kažem ti! Samo ih nemoj dati nikome drugome dok seja ne vratim!" "Pitam se bih li mogao napraviti kopije?" razmišljao je na glas Porta, vrativši se na svoju stolicu. "Tako bih ih mogao iznajmljivati cijeloj vojarni..." "Da vidim", rekao je Legionar. "Imao sam devetnaest godina kada sam prvi put u životu vidio pogubljenje. Bilo je to u Casablanci, sjećam se. Neki idiot koji je bio dvanaest godina u vojsci je iznenada poludio. Utuvio si je u glavu da pobjegne tko zna kamo - mislio je kako će uspjeti dezertirati, jadna budala. Naravno, otada sam vidio još stotine drugih, ali prvo se nekako nikad ne zaboravlja." "Meni je bilo samo osamnaest", rekao je Barcelona. "Bilo je to u Madridu, kada sam bio s Thalmannovom bojnom10. Morali smo ubiti momka otprilike mojih godina iza klaonice. Nije ništa učinio, jadnik. Samo je imao bogatog oca, to je bilo sve. Pa smo ga ubili - i Bože, kakvu smo kašu napravili od njega! Bez vježbe, bez iskustva - raznijeli smo mu pola glave!" "Osobno, nikada ne razmišljam previše o tim smaknućima." Heide je prezirno slegnuo ramenima. "Ne vidim razliku između ubijanja čovjeka koji stoji pred zidom i čovjeka koji se skriva u rovu. Sve se to svodi na isto. Sve je to rat." "Sjećaš se one prilike kada smo morali ubiti onu telefonisticu?" upitao je Maleni, sa svojim uobičajenom naklonošću prema odvratnome. "To je bila prava farsa, zar ne? Sve je bila Svenova krivnja. I Stegeova. Htjeli su biti džentlmeni i osloboditi je nepotrebnih patnji - i dok su oni odugovlačili, ona je jednostavno pobjegla." 10

Ernst Thalmann - voda KP Njemačke tijekom weimarske republike; uhitio gaje Gestapo 1933. i pogubio 11 godina kasnije u Buchenwaldu. Thalmannova bojna formirana je u studenom 1936. od komunista koji su pobjegli iz nacističke Njemačke. Borila se u sklopu "međunarodnih snaga" u španjolskom građanskom ratu (nap. prev.)

91

"Sjećam se!" Porta je prasnuo u glasan smijeh. "Morali smo je natjerati natrag u zgradu, pa smo je naganjali po svim prokletim hodnicima..." "A stari Gustav je blejao za nama i govorio nam da ne pucamo ili ćemo mu pokvariti dokumente ..." "Točno, morali smo je srediti prema propisima, jer inače njezini dokumenti ne bi bili u redu." "Na kraju smo je morali nositi dok je vrištala..." "Bila je ubojica", rekao je Heide hladno. "Vidio sam njezin dosje u uredu Hauptfeldwebela Dorna. Ubila je svoju najbolju prijateljicu." "Da, ali samo zato što je njezina najbolja prijateljica ukrala njezinog zaručnika", usprotivio sam se. "Zaručnika, malo sutra! Samo je spavala s njim i uzimala od njega što je mogla bio je bogat, sjećate se?" "Sljedećeg tjedna smo na dužnosti u Fuhlsbtittelu", rekao je Steiner iznenada. "Sredio sam si bolovanje taj tjedan. Već sam sve dogovorio s Feldwebelom u ambulanti. To će me koštati dva kartona cigareta, ali mislim kako se isplati; posve sigurno znam da su za taj tjedan zakazali najmanje pet pogubljenja." "Ništa mi to ne smeta", izjavio je Maleni. "Sve dok nam daju nešto više novaca za vrijeme koje provedemo ondje, nije me briga koliko imaju zakazanih smaknuća. Ja na to gledam ovako: ako mi to ne učinimo, ima na stotine drugih koji hoće." "Točno tako", rekao je Heide. "i u svakom slučaju, mi smo ipak vojnici. Samo radimo ono što nam se kaže."

6. PREVENTIVNI PRITVOR U uredima Gestapa, Stadthausbriicke 8, poručnik Ohlsen sjedio je nasuprot Paula Bielerta za širokim stolom. Poručnik Ohlsen u ruci je držao nekakav dokument. Bielert je zamišljeno pušio debelu cigaru. Sa smiješkom na usnama i stisnutih očiju, promatrao je kako se dim izvija i kovitla na svom putu prema stropu. Ohlsen je bio njegov 123. uhićenik toga tjedna. Gruppenführer Müuller11 u Berlinu mogao je samo izraziti svoje zadovoljstvo Bielertovom poduzetnošću. Iako je Müller bio budala i svinja, nije bio niti sluga Obergruppenführeru Heydrichu. Bielert se malo promeškoljio i pomislio na Heydricha. Izvršili su atentat na njega, te budale. A on je bio jedan od najboljih ljudi koje su imali. Čovjek za kojega Bielertu nije bilo teško raditi. Inteligentan, siguran u sebe i beskrupulozan. Pravi vražji anđeo. Čak bi i Heinrich dva puta razmislio prije no što bi ukrstio mačeve s njim. A tko zna, pitao se Bielert, kao što se zapitao i mnogo puta ranije, tko zna nisu li i sami Himmler i Führer imali svoje prste u njegovu ubojstvu? Uplašili se da je postao previše moćan, a stoga i opasan. Cijela je ta stvar bila obavljena na vrlo nezadovoljavajući način. Još je uvijek bilo previše neodgovorenih pitanja, prema Bielertovu mišljenju. Zašto, primjerice, niti jednom od Heydrichovih atentatora nije bilo dopušteno preživjeti kako bi ispričali svoju priču? Zapovijed SD-ovog Gruppenführera12 Nebea, koji je bio zadužen za operaciju čišćenja, jasno je isticala kako se traži njihova smrt, a ne uhićenje: "Ne uzimajte zarobljenike. Svi moraju biti ubijeni, bilo kojim raspoloživim sredstvima - čak i ako to znači prekršiti 11

Heinrich Müller – (r. 28. travnja 1900, datum smrti nepoznat, misteriozno nestao 29.04.1945., kad je posljednji put viđen kod Hitlrovog bunkera), poznat kao "Gestapo Müller", potpuno nemilosrdna, čovjek koji je živio za svoj rad I Njemačku, zapovjednik Amt IV RSHA (istraga i borba protiv neprijatelja), predvodnik Gestapa od 1939. Aktivno sudjelovao u većini najtežih zločina koje je počinio nacistički režim, postao je član nacističke stranke tek 1939. Godine 1963. otvorena je njegova grobnica, no bila je prazna, stoje bilo povod nastanku brojnih teorija o njegovoj navodnoj smrti (nap. prev.) nikada nije uhvaćen niti je potvrđena njegova smrt. 12

Gruppenführer - general pukovnik

92

svetost crkve, ako se pokušaju skriti u nekoj od njih. Spalite crkvu ako to bude potrebno, ali neka nitko ne pobjegne." Posljednji od atentatora bio je uhvaćen u Pragu. Predao se bez borbe, i umjesto da ga ubiju na licu mjesta, doveli su ga natrag sa sobom. Bio je voljan govoriti, ali nisu mu dali priliku; ubijen je u Nebeovu uredu. Prema službenom izvješću u novinama, bilo je to samoubojstvo, i većina ljudi je u to spremno povjerovala. Čak su i Britanci progutali tu priču i objavili je na BBC. Bielert je otvorio ladicu svog pisaćeg stola i pogledao pištolj koji se nalazio u njoj. Bio je to pištolj kojim je ubio posljednjeg atentatora, ondje u Nebeovu uredu. Tada mu je bilo drago što je to učinio, misleći samo na osvetu, ali sada se s vremena na vrijeme upitao što bi taj čovjek rekao da mu je bila pružena prilika da progovori. Ubrzo nakon istrage, Nebe je bio udaljen s dužnosti. Postao je previše siguran i previše revan od Heydrichove smrti, i očito su ga smatrali sramotom. Bielert je u početku bio zbunjen, ali njegov je lukavi mozak ubrzo zbrojio dva i dva, pa se počeo pitati neće li on biti sljedeći na popisu. Istoga se trenutka prijavio za premještaj i bio je poslan u Hamburg. U ime takozvane odmazde za Heydrichovu smrt, spalili su cijelo selo u kojemu se to dogodilo, u blizini Praga. Vojna policija obavila je taj zadatak. Proširene su glasine kako je za to odgovoran SS, ali u tamošnjoj SS-ovoj jedinici nije bilo više od pet ljudi. Likvidacija je u cijelosti bila djelo vojnih policajaca iz Dresdena i Leipziga. Bielert se nasmijao sam za sebe. U početku su predlagali da Waffen SS obavi taj zadatak, ali SS Obergruppenführer Berger strogo se protivio toj zamisli jer bi to štetilo planiranoj kampanji za novačenje momaka iz Češke i Slovačke. U teoriji je vjerojatno bio u pravu. U praksi, kao što se ispostavilo, kampanja je ionako pretrpjela udarac od kojega se nikada nije oporavila. Ideja spaljivanja sela potekla je od samog Himmlera, i doimala se izvrsnom. Takav stravičan čin, takvo zvjerstvo uzbunit će cijeli svijet. Odmah će svima biti jasno kako je to odmazda; čin osvete usmjeren prema čehoslovačkom pokretu otpora, koji je navodno izvršio atentat na Heydricha. A u svjetlu takve orgije klanja, paljenja, strijeljanja i vješanja, sve zbog smrti samo jednog čovjeka, ljudi će se sigurno predomisliti i prokleti pokret otpora jer je uzrokovao takvo zlo. Jedini problem je bio što su Britanci gotovo odmah postali sumnjičavi. Nisu izgubili niti trenutka pri objavljivanju svog mišljenja o cijeloj toj stvari, stoje rezultiralo time da su stotine dragovoljaca iz Češke i Slovačke istog trenutka dezertirale i pridružile se pokretu otpora, a uredi za novačenje iznenada su postali tihi i prazni. Heydrich je bio uklonjen, istina, ali ostatak plana je pošao po krivu. Čak bi se moglo reći, pomislio je Bielert, zatvorivši ladicu, da im se plan obio o glavu. A to su i zaslužili. Usmjerio je svoju pozornost na poručnika Ohlsena, koji se mrštio dok je čitao nalog za svoje uhićenje. Bielert se naslonio u svojoj stolici i zadovoljno smijuljio kroz oblak dima cigarete. Bila je dobra zamisao - njegova - dati ovim intelektualnim tipovima priliku da se upoznaju s nekim činjenicama prije no što bi počeo informativni razgovor. To bi ih uznemirilo, uzdrmalo im tlo pod nogama, i učinilo sklonijima da otvore usta i pokušaju se isprikama izvući iz neprilika. A prema Bielertovu iskustvu, što je netko ' više govorio, u veće je neprilike upadao. Strpljivo je čekao. Ohlsen je sada već po treći puta čitao nalog, očajnički pomno ga proučavajući, kako bi bio siguran da nije ništa propustio. Uvijek bi to činili. Prvi bi ga put samo nemarno prešli pogledom i samo napola razumjeli, drugi bi puta usporili dovoljno da shvate neke najnužnije podatke, iako bi još i tada njihov um odbijao prihvatiti sve gole činjenice njihova uhićenja; no treći puta strpljivost bi ih počela napuštati, pa bi postali mnogo prilagodljiviji. Stoga se Bielert naslonio i čekao svoj trenutak, pogledavajući svoje uredno podrezane nokte i uživao u okusu svoje izvrsne cigare.

93

Činilo se kako niti poručnik Ohlsen nije iznimka. Bolno sporo čitao je dokument, još uvijek nesklon povjerovati, no ipak s rastućim užasom spoznaje koja se širila iz dubine trbuha njegovim tijelom, i od koje su mu se znojili dlanovi i ježile dlačice na potiljku. Predsjedniku Narodnog suda, Narodni sud, 7.J.636/43 (52/43 -693) Hamburg, 3. travnja 1943. Stadthausbriicke 8 Hamburg 2 NALOG ZA UHIĆENJE Poručnika Bernta Viktora Ohlsena, rođenog 4. travnja, 1917. u Berlin-Dahlemu, trenutačno u službi pri 27. oklopnoj pukovniji, traži Tajna državna policija radi zatvaranja. 27. oklopna pukovnija trenutačno je smještena u Hamburgu, u vojarni Altona. Provesti će se službena istraga o ponašanju spomenutoga Bernta Viktora Ohlsena. Optužuje ga se za pokušaj uznemiravanja javnog reda širenjem panike i malodušnosti, te za poticanje činova sabotaže i pobune. Činjenice su sljedeće: 22. siječnja 1943., dok je njegova pukovnija bila smještena na istočnom bojištu, optuženi je izjavio sljedeće svom kolegi časniku: "Ako mene pitaš, Treći Reich neće doživjeti svoju stogodišnjicu, a kamoli tisućgodišnjicu - svi znaju da je rat izgubljen. Uskoro će Englezi i Amerikanci provaliti preko Balkana i Italije i napasti samu Njemačku - a tada Adolf i njegovi prijatelji mogu skočiti u svoje pećnice i spaliti se, što se mene tiče, što prije to učine, to bolje." Otprilike istoga datuma, optuženi je podređenom časniku pokazao ruski propagandni letak koji je poticao njemačke vojnike na dezerterstvo. Počinjeni prekršaji u sukobu su s paragrafima 5 i 91, članka I Kaznenog zakonika. Uhićenje i preliminarno saslušanje optuženoga obaviti će državna policija Stadthausbrücke 8, Hamburg 2. Na uhićenje i pritvaranje optuženoga može biti podnesena žalba predsjedniku Narodnog suda. (Sgd) dr. Mickert Predsjednik prizivnog suda Poručnik Ohlsen stigao je do kraja dokumenta i po treći puta. Odložio ga je na stol i rezignirano pogledao Paula Bielerta. "Što bih ja sada trebao reći?" Bielert je lagano otpuhnuo dim. "To, naravno, u potpunosti ovisi o vama", glatko je rekao. "Ja sam samo osoba nadležna za preliminarno istraživanje. Nije na meni da vam govorim što biste trebali reći. Međutim, mogu vam dati jedan savjet." Nagnuo se naprijed preko stola, gestikulirajući prema Ohlsenu svojom cigarom. "Cijelo vrijeme morate imati na umu kako mi u Gestapu nismo budale. Znamo mi što hoćemo. Nikada nismo nikoga uhitili bez dobrog razloga - i nikada ne činimo pogreške. Vrlo pažljivo provjerimo činjenice prije no što se potrudimo dovesti osumnjičenoga na ispitivanje. U slučaju poput vašega, vi ćete si stoga samo pogoršati situaciju ako pokušate poreći bilo koju optužbu - posebice jer, u konačnici, uvijek kažete štogod mi želimo da kažete." Nasmijao se i ponovno naslonio. Iza naočala s debelim staklima, oči su mu sijale od zlobnog zadovoljstva. "Da sam na vašem mjestu, ja se ne bih previše brinuo o detaljima. Zapravo se sve svodi na to hoćete li izabrati da iziđete iz ove prostorije na vlastitim nogama, ili će vas iz nje izvući poput vreće krumpira - to ovisi isključivo o vama. No, štogod vi odlučili, meni je svejedno. Niti u kojem slučaju nećete otići sve dok u potpunosti ne priznate." Nekoliko trenutaka je držao svoju cigaru ispod nosa, uživajuići u njezinom mirisu. Pogledao je Ohlsena i prijateljski se nasmiješio. "Naravno, možete si olakšati cijelu situaciju ako odlučite biti razumni. Ako ste voljni odmah priznati, uštedjet ćete dragocjeno vrijeme i sebi i nama. Mi se nećemo morati gnjaviti prekopavanjem ovog smeća", prezirno je rukom pokazao prema hrpi papira koja je ležala ispred njega na radnom stolu, "a vi vjerojatno nećete biti zadržani u Torgau duže od dva ili tri tjedna. Mislim da ćete se

94

složiti sa mnom kako je to poprilično razumno. Nakon Torgaua ćete, naravno, biti poslani u kažnjeničku pukovniju kao vojnik, ili možda odvedeni u FGA na nekoliko mjeseci." Poručnik Ohlsen prošao je rukom kroz kosu, sve dok se nije nakostriješila poput metle. Ali, kada mu se pogled susreo sa svjetlucavim sivim Bielertovim očima, nije ga htio skrenuti. "Sve što govorite zvuči vrlo iskreno", rekao je. "U ovim okolnostima čak i primamljivo; pretpostavljam da bi većina jadnika koje posjednete na ovu stolicu bila dovoljno lakovjerna, te bi vam povjerovala. Jedini je problem taj što sam već odslužio tri godine u kažnjeničkoj pukovniji, pa sam savršeno svjestan činjenice da nitko - ponavljam, nitko - nikada nije preživio više od dva mjeseca u FGA." "Pretjerujete, naravno", rekao je Bielert pomirljivo. "Osobno sam poznavao nekoliko ljudi koji su prošli tu muku i dan-danas su još živi - naravno, to su oni koji su bili razumni i surađivali s nama, to vam jamčim. Ali, prema svakome tko je voljan ponašati se razumno, uvijek se pravedno ponašamo. I iskreno rečeno, poručnice, ne vidim da baš imate nekakvog stvarnog izbora u cijeloj toj stvari. Isključivo zbog svoje nepromišljenosti, uspjeli ste dovesti se u vašu sadašnju poziciju, pa zašto ne biste priznali svoje zločine i završili s tim? Imam, uvjeravam vas, dovoljno dokaza protiv vas da vas dam pogubiti ako ne odaberete suradnju s nama." Uzeo je svoje nalivpero i upro njime u poručnika. "Kad kažem pogubiti, i mislim - pogubiti. Odrubiti vam glavu. Jeste li ikada vidjeli kako je nekome odrubljena glava, poručnice? To nije baš ugodno iskustvo, čak niti za publiku. Sve u svemu, upravo to je položaj u kojem ćete se naći, a sve ovisi o vašoj odluci. No, štogod učinili, nemojte podcjenjivati Gestapo. Ne pretjerujem kada vam kažem da su naše informativne službe tako djelotvorne da mi znamo čak i ono što ljudi govore u snu - moji ljudi su posvuda. A neki od njih su poprilično beskrupulozni, jer ja ne zanovijetam oko njihovih metoda. Nije me briga tko su oni, niti odakle su došli, jesu li generali ili prostitutke, jesam li ih upoznao na svečanim večerama ili u zahodu nekog smrdljivog bistroa - sve dok oni znaju kako obaviti svoj posao, to je sve što tražim od njih. Ako se meni tako svidi, poručnice, neće mi biti potrebno više od nekoliko tjedana da saznam cijelu povijest vašega života, od trenutka kada ste rođeni, sve do najsitnijih pojedinosti koje najvjerojatnije niti sami ne znate -usuđujem se reći kako mogu saznati boju prve dude varalice koju ste ikada posisali." Poručnik Ohlsen htio ga je prekinuti, ali je Bielert podigao ruku kako bi ga zaustavio. "Samo još jedan trenutak prije no što dobijete riječ. Uskoro ćete za to imati sve vrijeme ovoga svijeta. Dopustite da vam prvo kažem neke od najvažnijih činjenica. Za početak, znamo kako ste sa svojim ljudima često razgovarali o izdaji, sabotaži i dezertiranju. S nepoštovanjem ste se odnosili prema Führerovu imenu, te ste čitali i razgovarali o zabranjenoj literaturi - posebice Na zapadu ništa novo, iz koje ste često citirali duge odlomke. Sve ovo izravno krši članak 91. Povrh toga, vaša je supruga spremna dati iskaz i o drugim vašim izdajničkim činovima - imamo previše toga protiv vas, poručnice, nema nikakve svrhe pokušavati se boriti protiv nas. Zašto jednostavno ne biste uzeli olovku i napisali puno priznanje, i cijeli ovaj nesretni posao možemo završiti za sat vremena. Možete se ohladiti u ćeliji tjedan ili dva, i mislim kako će vaša kazna iznositi šest do osam tjedana u Torgau. Nakon toga ćete, kao što sam rekao, u kažnjeničku pukovniju. Naravno, lišeni svoga čina, ali u svakom slučaju, mnogo mudriji." Nasmiješio se. "U budućnosti ćete znati kako nije baš pametno previše otvarati usta." "Sve ovo zvuči razumno", promrmljao je Ohlsen. "Brine me samo jedna stvar: što mi može jamčiti da će se sve odvijati upravo onako kao što ste mi obećali? Čuo sam za ljude koji su bili ubijeni zbog manjih zločina od onih koje sam ja navodno počinio." "Kruži doista mnogo priča", rekao je Bielert nemarno. "Baš kao što bi se čovjek trebao čuvati od previše pričanja, tako bi se možda trebao čuvati i od previše

95

slušanja. A što se tiče jamstva -naravno, bojim se da vam to nitko ne može dati; kao što i sami shvaćate, ja nisam osoba koja će vam na posljetku suditi. Međutim, možete biti sigurni da imam mnogo iskustva sa slučajevima poput vašeg, te stoga znam o čemu govorim. Kakva god kazna bude dodijeljena, ja je moram potvrditi, i ja je smijem modificirati ako to smatram potrebnim. Ako smatram da je sudac bio previše popustljiv, u mojoj je moći da i njega i optuženog pošaljem u logor. Isto tako mogu, ako želim, potrgati nalog za izvršenje smrtne kazne i istoga trenutka osloboditi zatvorenika. Sve se svodi na pitanje voljnosti za suradnjom. Neprestano smo u potrazi za novim kadrom, i stoga smo uvijek zainteresirani za one koji žele suradnju s nama. Vi biste, primjerice, obojici nas učinili uslugu kada biste odabrali raditi za mene. Posebice me zanimaju određene pojedinosti o vašem zapovjedniku, pukovniku Hinki. Također u svojoj pukovniji imate konjaničkog natporučnika Brockmanna. Natporučnik Brockmann me posebice zanima. Bit ću iskren s vama, poručnice; doista bi mi bilo drago vidjeti glavu natporučnika Brockmanna odrubljenu s ramena. No ipak," sjeo je vrlo uspravno i zabacio natrag svoja uska ramena, "započnimo s vašim stvarima. Priznajte, odslužite svoje vrijeme u Torgau, i ja vam obećavam da ću za tri tjedna poslati zapovijed za vaš hitni povratak u vašu satniju, s vašim sadašnjim činom poručnika. Sve ćemo to urediti da vašim kolegama izgleda posve normalno, a jednom kada se vratite, možete mi brzo pokazati kako žalite zbog svojih prošlih pogrešaka. Naravno, mi nikada ne prisiljavamo ljude na suradnju s nama protiv njihove volje. Odluka je posve prepuštena vama." Poručnik Ohlsen cinično se nasmijao. "Sve je to u savršenom redu", rekao je, "ali ima samo jedan nedostatak - znate, ja kategorički opovrgavam sve optužbe iznesene protiv mene." Bielert je uzdahnuo. "Ah, poručnice, mislio sam kako ćete biti inteligentniji i nećete pokušati glavom kroz zid! Posve je nevažno poričete li vi optužbe ili ih priznajete. I vi ste sami nevažni, kad vam to moram tako reći. Nemam ništa protiv vas osobno okomio sam se na vas više iz slučajnosti. Mogao je to biti bilo koji član vaše obitelji. Mogao sam, da sam htio, uhititi sve njih, ali oni mi ne trebaju, treba mi samo jedan -jedan član svake obitelji u Njemačkoj. To je ono što moram imati." Poručnik Ohlsen se ukočio. "Bojim se da vas ne shvaćam. Kakve veze moje navodno ponašanje ima s mojom obitelji?" Bielert je nemarno bacio opušak svoje cigare kroz otvoreni prozor i premjestio nekoliko papira na svom radnom stolu. "Ništa", rekao je. "Ništa. Ono što pokušavam reći jest da je jednako tako kao što ste vi ovdje mogao naći vaš otac, ili vaša sestra ili vaš brat - bila je slučajnost što ste upravo vi odabrani." Pogledao je Ohlsena sa srdačnim smiješkom. "Isto smo tako mogli uhititi i vašeg oca." "Na temelju čega?" hladno je upitao Ohlsen. Bielert je bacio pogled na papire ispred sebe. "26. travanj 1941.", suhim glasom je pročitao. "Nekoliko minuta nakon jedanaest sati razgovarao je o politici s dvojicom prijatelja. Tijekom razgovora izrekao je sljedeće izjave: Prvo, kako više ne vjeruje u mogućnost pobjede nacista; i drugo, kako državu smatra figuricom s klimavim nogama. To se vama, poručnice, možda i ne čini vrlo ozbiljnim zločinom, ali bi vas možda iznenadilo što bismo mi sve mogli učiniti s time kada bismo htjeli! A tu je, naravno", izvukao je drugi list papira, "i vaš brat Hugo. On je trenutačno u 31. oklopnoj pukovniji u Bambergu. I o njemu imamo određenih informacija, znate - poznato je kako je on u nekoliko navrata izrekao nekoliko vrlo zanimljivih primjedbi o ljudima koji su na čelu Reicha. Bez problema bismo mu mogli poslati pozivnicu da dođe ovamo na razgovor. A tu je i vaša sestra." Odabrao je treći list papira i prešao prstom preko njega. "Evo ga - medicinska sestra u bolnici Zračnih snaga u Italiji. U rujnu 1941. bila je na bolničkom brodu u Napulju. 14. istoga mjeseca čuli su je kako je rekla da smatra gospodina

96

Hitlera izravno odgovornim za - da vidimo - '"za sav ovaj sramotni i nerazumni pokolj'..." Bielert je sakupio svoje papire na hrpu i uputio pogled poručniku. "I tako vam je to", jednostavno je rekao. "Imamo slične informacije o gotovo svakom građaninu koji ima jezik. Ovdje imam", pokazao je prema žičanom držaču na kojem se nalazio debeli dosje, "dokumente o slučaju protiv visokog dužnosnika Ministarstva propagande. Čovjek na takvom položaju, a nije dovoljno pametan da se ne povjerava svojoj ljubavnici! Međutim, bio je toliko razuman da sve prizna i ponudi mi svoje usluge istoga trenutka kada sam ga optužio. Mogao bi mi biti od velike koristi. Dugo sam već imao na oku dr. Goebbelsa i njegovo ministarstvo! Znate, poručnice, vjerujem u pucanje na visoko..." Nasmijao se, rukom očistio pepeo s revera svoje jakne i popravio čvor na svojoj kravati. "Imate čudan smisao za humor", primijetio je poručnik Ohlsen. Bielert je istoga trenutka spustio uglove svojih tankih usana. Sive su mu se oči suzile. "Nisam zainteresiran za smisao za humor, poručnice. Moj je posao previše ozbiljan za takve nerazboritosti. Radim ono što mora biti učinjeno, a to mi oduzima dvadeset i četiri sata svakoga dana. Sigurnost cijele zemlje na mojim je plećima. Mojima i mojih kolega. Mi imamo svoje dužnosti. Ako itko nije sposoban uklopiti se u naše društvo, on mora biti istrijebljen radi dobrobiti toga društva. Vjerujem kako ćete se složiti sa mnom daje to vrlo ozbiljan posao." "Jest kada to tako kažete", promrmljao je Ohlsen. "Hm." Bielert je ispucao zglobove jedan za drugim, a potom nestrpljivo počeo tapkati rukom po stolu. "No, ja si ne mogu priuštiti da dalje gubim vrijeme razgovarajući s vama, poručnice. Potpišite izjavu i ja se neću gnjaviti ostatkom vaše drske obitelji. Oni zaslužuju da budu zatvoreni, ali kao što sam rekao, ne mogu se gnjaviti svima njima. Jedan član svake obitelji, to je ono što trebam. Bila je to zamisao Richarda Heydricha, i kao i većina njegovih zamisli, vrlo je razumna. Samo čekajte da rat završi, poručnice. Doživjet ćete dan kada će cijela Europa podići ruke na pozdrav kad god pokraj njih prođe časnik iz SS-a. Kao što to rade u Japanu, znate. Bio sam u Japanu nekoliko mjeseci, bilo je to vrlo prosvjetljujuće iskustvo. Nizozemski i engleski časnici padaju ničice pred svojim japanskim gospodarima -" Naslonio se natrag u svom raskošnom kožnom naslonjaču, a malene su mu i uredne ruke mirno počivale na naslonu za ruke. Poručnik Ohlsen pokušao je potisnuti drhtaj, i nije uspio. Nedostajao je samo par crnih vrana da taj naslonjač pretvori u đavolje prijestolje, a Bielerta u stvora pronađenog u dubinama bajki braće Grimm. Okrenuo se i pogledao kroz prozor. Parobrod je tugaljivo trubio na Elbi. Dva su se goluba šepirila i gugutala na prozorskoj dasci. Sa stupa je visjela crvena zastava sa svastikom, mlitava na zraku bez vjetra. Jato galebova lebdjelo je i poniralo, krešteći u golemoj hrpi oko korice kruha. Poručnik Ohlsen svrnuo je pogled. Nije mogao podnijeti pogled na galebove još od dana kada je bio na Sredozemnom moru, na brodu koji je bio torpediran. On je bio ranjen i nije mogao pomoći, pa je užasnuto promatrao kako se jato tih proždrljivih ptica spustilo na umirućeg kapetana broda i iskopalo mu oči. Još otada prezirao je galebove. Ptice grabljivice, vrane i lešinari, pa čak i štakori i hijene, imali su toliko pristojnosti da su čekali da njihove žrtve umru prije no što ih raskidaju na komadiće. Ali ne i galebovi. Galebovi su kopali oči iz još živog plijena. Uspoređivao ih je s Gestapom ptičjega svijeta. Ponovno je pogledao Bielerta, malenog sijedog čovjeka pogrbljenog u svom naslonjaču, neopisivo zlog, sa zastrašujućom moći, i iznenada je vidio Bielerta kao galeba; kako se sagnuo iznad još toploga tijela, isisavši mu oči i strpavši ih u svoja usta... Ohlsen je pružio ruku kako bi uzeo nalivpero. Potpisao je priznanje, ni ne pročitavši ga. Više mu nije bilo stalo. Osim toga, sve je to bilo istina. Rekao je puno gore stvari o Führeru od onih za koje gaje Bielert optuživao. Možda će,

97

na posljetku, ipak umrijeti za nešto dobro. No htio je znati tko gaje izdao. Htio je pronaći neki način da to dojavi Porti i Legionaru. Oni bi se osvetili za njega, bez obzira tko to bio, a osveta bi bila slatka čak i preko posrednika. Paul Bielert nagnuo se naprijed nešto progunđavši i uzeo izjavu. Pogledao je potpis i kimnuo glavom, a potom ponudio kutiju cigara Ohlsenu. "Eto! I to je učinjeno - a nije bilo toliko teško, zar ne?" Ohlsen nije ništa rekao. Nije niti bilo ničega za reći. Znao je daje mogao odugovlačiti, poricati sve optužbe, odbiti se potpisati, ali također je znao da bi to sve bilo uzalud. Gestapo je imao svu moć, i pojedinac nije mogao ništa učiniti. Deset minuta kasnije, dvojica Unterscharführera ušla su u prostoriju. Jedan od njih spustio je svoju tešku ruku na Ohlsenovo rame. "Idemo se provozati, poručnice. Došli smo po vas. Svidjet će vam se ovaj izlazak." Gromoglasno su se nasmijali. Unterscharführer Bock bio je poznati šaljivčina. Poručnik Ohlsen u tišini je napustio prostoriju, nastavivši u tišini ići kroz zgradu i prema automobilu. Unterscharführer Bock sjeo je na prednje sjedalo, pokraj vozača, i komentirao dok su se vozili kroz grad. Niz Monckebergstrasse, preko trga Adolfa Hitlera, sa skretanjem s puta zbog štete nastale bombardiranjem, duž Alstera, pokraj hotela Četiri godišnja doba, preko Gansemarkta; niz Zeughaushalle i u Reeperbahn. Reeperbahn je bio krcat. Izgledao je pun ljudi koji nisu imali pametnija posla od lutanja od jedne gostionice do druge, postajući sve pijaniji i pijaniji pri tome. "Šteta što smo u takvoj žurbi", rekao je Bock. "Mogli smo stati na pivo." Dugi niz ljudi prostirao se cijelom dužinom Ulice malene Marije. "Čekaju da bi iskušali nove kurve", objasnio je Bock, okrenuvši se na svome sjedalu i obrativši se poručniku Ohlsenu, koji se nije potrudio pokazati bilo kakvo zanimanje za to. "Upravo smo doveli dvadeset novih. Ima ih za svakoga! Neka mi nitko nikada ne kaže kako Treći Reich nije dobro organiziran. Recite mi, poručnice, jeste li ikada razmislili što je to zapravo nacionalni socijalizam?" Ohlsen je i dalje glavu držao okrenutu u suprotnu stranu, blijedo gledajući kroz prozor. "Pa, ja ću vam reći", rekao je Bock. "To je jedan jedini oblik komunizma koji bi mogao uspjeti." Ohlsen se polako okrenuo kako bi pogledao čovjeka. "Kako to mislite?" umorno je upitao. Bock se nasmijao, polaskan time što si je na posljetku priskrbio Ohlsenovu pozornost. "No, sada, ja na to ovako gledam, ja nas ovdje nazivam nacionalnim komunistima. Mi od cijelog svijeta želimo napraviti Nijemce. Svatko tko ima nos krivog oblika, krivu boju kose, krivu boju kože, ispada iz igre. A tako i treba biti, jer to nisu germanska obilježja - točno? Rusi nisu ni upola toliko izbirljivi. Nije im stalo kako netko izgleda, dovoljno im je samo potapšati nekoga po ramenu i reći mu od sada si boljševik, i on mora razmišljati kao i boljševik. I to je jedino što im je važno. Nije im uopće važan osječaj nacionalnosti. No, moram priznati, po nekim pitanjima Rusi mnogo bolje od nas znaju što rade. Primjerice, svećenici. Mi ih ovdje puštamo da hodaju uokolo posve slobodni, čak ne moraju i niti nositi svastiku. Oni ondje vješaju te gadove. Jednostavno ih objese i svrše s njima. A ja kažem da bismo se tako trebali i mi ponašati prema našima. Jer ovako si samo nakupljamo probleme, pazite što vam kažem. Samo probleme - ne isplati se biti preblag, a oni su jači no što vi mislite. Ljudi su naivni za takve stvari, sve te gluposti i klanjanje i odlaženje na ispovijed i sve ostalo. Ja i osobno ne želim imati ništa s time. Nikada me nećete vidjeti u blizini prokletog svećenika!" Nasmijao se, a vozač se nasmijao s njim. "Zašto to?" upitao je Ohlsen blagim glasom. "Imate li toliko toga na savjesti?" Bock je pogledao van na Konigin Allee, s razrušenom crkvom.

98

"Nemam ništa na savjesti, dragi moj gospodine. Ja sam uvijek samo izvršavao zapovijedi. Radio ono što su mi rekli. Nije moja briga kakva je zapovijed, niti tko ju je izdao, stoga me nemojte pokušavati za išta okriviti." Automobil se zaustavio ispred stožera, i jedan se stražar sagnuo i rekao vozaču. "Odakle i kamo?" "Gestapo IV/2A, Stadthausbrücke 8. Idemo u garnizonski zatvor." "Da vidimo vaše propusnice." Stražar je na trenutak pogledao poručnika Ohlsena pogledom koji je jasno govorio, Ovo mu je posljednji put da će se voziti na stražnjem sjedalu automobila, jadnik - vjerojatno i posljednji put kako će se bilo kamo voziti. Otišao je do prednjeg dijela automobila kako bi provjerio registarsku pločicu. Odlučno, salutirao je Ohlsenu. Veliki je Mercedes nastavio prema krugu vojarne. Poručnik Ohlsen ugledao je skupinu časnika u bijelim jaknama koji su se širokim stepenicama uspinjali u kockarnicu. I on je sam zalazio u tu kockarnicu, u prošlim, sretnim danima, koji su se sada činili davnom prošlošću. Prešli su preko trga i zaustavili se ispred zatvora. Bock se nasmijao. "Stigli smo, poručnice! Hotel s pet zvjezdica, vama na raspolaganju - privatna kupaonica i meki krevet, što bi čovjek više mogao poželjeti? Nemojte se brinuti što su vrata zaključana i zakračunata. To nije da bi spriječilo ljude da ne izlaze van, nego da bi ih spriječilo da ne ulaze..." Pritisnuo je gumb pokraj vrata, i negdje u dubini zatvora začuo se slabašan zvuk zvonca. Uskoro su odjeknuli teški koraci i zvuk ključa koji se okretao u bravi. Neki je Obergefreiter polako otvorio vrata. Bock je najavio dolazak poručnika Ohlsena kao da najavljuje samu kraljicu od Sabe, a Obergefreiter je to dočekao flegmatičnom tišinom kao da preuzima sanduk povrća. "Je li on onaj za pod nož?" lakonski je upitao dok mu je vraćao službene obrasce, uredno potpisane. "Tko zna?" nasmijao se Bock. Salutirao je i okrenuo se, ostavivši Ohlsena bespomoćno stajati s krive strane čvrstih željeznih vrata. Odveli su ga do prijamnog ureda, u kojem je neki Stabsfeldwebel iz topništva zapovijedao iza velikog praznog radnog stola. Bio je nizak i zdepast, ćelave glave i širokih grudi, ispupčenoga čela i malenih okruglih očiju poput gumba. Polako je pročitao dokumente poručnika Ohlsena, ili jer je imao poteškoća s čitanjem, ili zato štoje uživao u osjećaju vlastite važnosti pred osramoćenim časnikom. "Zločini protiv države", rekao je, polako prelazeći četvrtastim prstom ispod retka kojega je čitao. "Zločini protiv države -" prezirno je pogledao Ohlsena. "Ne volim ljude koji počine zločine protiv države. Radije bih se susreo s pravom poštenom varalicom, no sa smećem poput tebe. Zelenim uniformama se može vjerovati, ali crvenima nikada. Radije bih imao i žutu no crvenu. Oni te možda izluđuju čitajući Bibliju cijeli dan, ali barem ne prave probleme. Vi ljudi, pak - vi ste samo gomila idiota koji nikada neće naučiti neke stvari. Borite se s vjetrenjačama", rekao je s prezirom. "To radite. Borite se s vjetrenjačama. Slušaj me sada", naglo je promijenio ton u službeno graktanje. "Isprazni džepove i složi sve na stol. A kada kažem sve, mislim sve - a to uključuje i one sitnice koje si pokušao gurnuti u šupak. Samo ih sve ponovno izbaci van. Nisam ja od jučer, znaš; sve sam ja to već vidio -" Iscerio se. "Tako, samo sve stavi na stol. S lijeva na desno i pazi da ih ravno posložiš. Ravnaj se prema rubu stola - pravilno ih razmakni, po dva prsta razmaka između svake - upaljač i šibice na desno, novac krajnje lijevo - i požuri malo, nemamo cijeli dan, rat je, znaš!" Poručnik Ohlsen odmaknuo se i pogledao svoje osobne predmete posložene u ravnoj crti duž ruba stola: upaljač, olovka, sat, lula, vojna knjižica, i sve druge sitnice koje čovjek inače drži u džepovima. Na samom kraju, na lijevoj strani, bile su trideset i dvije marke i šezdeset i sedam pfenniga. Stabsfeldwebel Stahlschmidt pribilježio je svaki predmet, do pojedinosti, na list papira, a potom pričvrstio oznaku na svaki od njih. Na vojnoj knjižici

99

poručnika Ohlsena nalazila se crvena zvijezda - pripadala je ruskom komesaru, i bila mu je suvenir iz Harkova. Stahlschmidt ju je otkinuo uz psovku, bacio je na pod i snažno je zdrobio nogom. "Mi ne držimo ovakvo smeće ovdje. I samo to je zločin protiv države, nositi uokolo smeće koje pripada neprijateljima Njemačke." Pogledao je poručnika Ohlsena, a oči su mu sijale od zlobnog iščekivanja; sada su došli do trenutka kada je poručnik morao skinuti svoja odlikovanja i uniformu i biti podvrgnut pregledu. Stahlschmidt je uvijek u tome najviše uživao. Oblizao je svoje mesnate usne i protrljao svoje oznojene dlanove niz nogavice, promatrajući Ohlsena kroz poluzatvorene oči. Ovaj mu, procijenio je, neće stvarati nikakve probleme, iako su neki raniji zatvorenici u prošlosti znali imati najnevjerojatnije reakcije, i nikada nije trebalo previše toga uzimati zdravo za gotovo. Nužno je bilo, što se Stabsfeldwebela ticalo, natjerati zatvorenika preko ruba, gdje bi ga panika ili posvemašnji očaj mogli natjerati da napadne svoga mučitelja. Tada, i samo tada, mogao bi Stabsfeldwebel doista početi uživati u prednostima svoga položaja; tada, i samo tada, mogao bi prijeći u protuofenzivu. Dok je Obergefreiter Stever nepokolebljivo i čvrsto stajao pred vratima poput živog Mount Everesta, blokirajući svaki mogući prolaz i mirno svjedočeći u prilog činjenici daje njegov nadređeni djelovao isključivo u samoobrani, Stahlschmidt je mogao istresati sve svoje probleme, sve svoje neuroze, na bespomoćnim zatvorenicima. Još uvijek promatrajući Ohlsena, uzeo je dugi, tanki, jahači prut i počeo se njime zamišljeno udarati po listu. Prisjećao se prizora koji se odigrao samo nekoliko dana ranije s budalom od pukovnika iz 123. pješačke pukovnije, koji je bio optužen za sabotažu. Čovjek je podnosio sve uvrede i grube postupke s vojničkim dostojanstvom, sve do trenutka kada mu je bilo naređeno da skine svoju odjeću, pri čemu je odugovlačio, i izgubio svoj razum, te postao potpuno mahnit. To je bio neočekivani dodatak! Stahlschmidtov debeli jezik ponovno je provirio i navlažio usne kada se ovaj sjetio ljutitoga pukovnika. "Ti si možda časnik i zapovjednik pukovnije", rugao se Stahlschmidt, siguran u svoju vlastitu poziciju; "ti si možda pun odlikovanja, časti i slave i svega ostaloga, i možda potječeš iz fine obitelji plave krvi, ali tako mi Krista, što se mene tiče, ti si samo ušljivi smrdljivi gad koji je prekršio zakon i koji je ovdje kako bi bio kažnjen! A ako dovoljno dugo poživiš, bit ćeš izveden van i ubijen, i nikome neće biti stalo je li tvoja krv plava kao jebeno Sredozemno more..." Nakon ovoga, pukovnik je eksplodirao. Obergefreiter Stever, koji je sve promatrao s vrata, nagnuo se naprijed i gurnuo ga u donji dio leda, tako da je ovaj izgubio ravnotežu i pojurio prema Stahlschmidtu koji ga je čekao. Neko su ga vrijeme odbacivali naprijed-natrag između sebe, udarajući ga u trbuh, mlateći ga kundakom puške, sve dok pukovnik nije, ugrabivši svoju priliku, projurio kroz vrata i otrčao hodnikom, dok su mu krajevi košulje mlatarali oko starih naboranih bedara. Trčali su za njim niz hodnike, i na posljetku ga uhvatili uz pomoć Greinerta, poznatijeg pod nadimkom Lešinar. Dok su ga Greinert i Stever držali između sebe, Stahlschmidt je izvukao svoj pištolj i prisilio ga da ga uzme u desnu ruku, pritisnuvši mu ga na sljepoočnicu. Pukovnikova je smrt bila ružna. Molio je i preklinjao i histerično brbljao, sa suzama koje su mu tekle niz obraze, o uslugama koje bi im mogao dogovoriti kada bi mu samo poštedjeli život. Svojim posljednjim očajničkim riječima ponudio im je svoju suprugu i kćerke na slobodnu upotrebu. Stahlschmidt se smijao dok je prisiljavao pukovnika da pritisne okidač i raznese si mozak. Naravno, nije se moglo očekivati da svi zatvorenici izvedu tako dobre predstave, niti da počine samoubojstva, ali promatrajući poručnika Ohlsena, Stahlschmidt se nadao kako će se ovaj mladić također pokazati dobrim zabavljačem. Pročistio je grlo i progutao knedlu u iščekivanju.

100

"Neka zatvorenik skine svoju odjeću i odloži je na dva stolca; predviđena za to. Donje rublje na lijevu, sve ostalo na desnu. Čizme na sredinu između stolica." Ponovno je pročistio grlo, pričekao trenutak, a potom podigao pogled da vidi kako poručnik to sve podnosi. Na njegovo veliko razočarenje, poručnik je bio poprilično nezainteresiran. Izraz njegova lica bio je nepromijenjen. Linije oko usta su se možda malo produbile, izraz u očima je možda postao malo tuplji,ali bilo je očito kako on neće lako popustiti. Stabsfeldwebel je već ranije vidio te znakove; pripadali bi čovjeku koji više nije mogao pronaći snage da se bori ili postavi protiv sustava. A to su bili najzamorniji od svih zatvorenika. Radili bi što god bi im se reklo, prihvaćali sve uvrede i ozljede ni ne trepnuvši; samo bi tiho sjedili u svojim ćelijama i čekali da budu ispitani, čekali da im se sudi, da ih se osudi i ubije. Sve to bez i trunčice emocija koje bi ukazale na to da im je stalo. A možda im i nije bilo stalo, a to je toliko ljutilo Stabsfeldwebela. Jer onaj čovjek kojemu nije bilo stalo bio je neranjiv, a čovjek koji je neranjiv je nezanimljiv čovjek. Mogli biste mu se izrugivati, bockati ga, ponižavati ga kako god biste "htjeli, a sve bi to bio samo gubitak vremena i izvor frustracije, jer biste jednako tako mogli izliti svoj gnjev na zid i očekivati da se on raspadne na komadiće kao i očekivati od čovjeka kojemu više nije bilo stalo da pokaže bilo kakvu stimulativnu reakciju. Poručnik Ohlsen polako je i strpljivo otkopčao svoju jaknu i objesio je na naslon stolice. "Nemoj da to traje cijeli dan!" otresao se Stahlschmidt. "Ne odijevaš se za nekakav bal!" Poručnik je poslušno skinuo svoju košulju i hlače i bacio ih za jaknom. Izraz lica još mu je uvijek bio ravnodušan. Nije pokazivao nikakve znakove srama, ljutnje ili poniženja. Stahlschmidt je žvakao svoju mesnatu donju usnu požutjelim zubima. Čekaj samo kad se gad nađe pred upraviteljem zatvora! To će ga probuditi iz letargije. To će ga naučiti pameti. To će... Poručnik Ohlsen iskoračio je iz svojih čizama i stao gol između dvije stolice. Stahlschmidt se okrenuo kako bi ga pogledao. Gornja mu se usna izvila u poruzi. "Kakav užasan prizor! Ha, Stever? Kakav stravičan, užasan prizor - ima nečeg vrlo odvratnog na golim tijelima. Nisi tako loše izgledao s uniformom i svim svojim odlikovanjima, ali vjeruj mi, kada bi se sad mogao vidjeti, htio bi otpuzati u nekakvu rupu i umrijeti. Pogledaj se! Pogledaj ta velika koščata koljena! Pogledaj te užasne dlakave noge! Pogledaj te ogromne rožnate nokte na nogama! Isuse Kriste, kakav primjerak, ha?" Namignuo je Steveru i počeo koračati oko poručnika, bacajući na njega pogrdne poglede, povremeno ga bocnuvši. Poručnik je sve to podnosio umornom strpljivošću, kao daje Stabsfeldwebel dijete kojemu treba ugoditi i podnositi njegove hirove. "U redu!" zagrmio je Stahlschmidt, zaustavivši se. "Spusti se dolje na dlanove i koljena - dolje na pod, dolje! Deset sklekova, i bez varanja - Stever, dođi ovamo i kratko mu provjeri stražnjicu, pobrini se da ondje nema ništa skriveno..." Obergefreiter Stever rado je napustio svoje mjesto pokraj vrata i prišao poručniku sa stražnje strane. Kada je napravio posljednji od dodijeljenog mu broja sklekova, Stever je iznenada stavio jednu svoju tešku čizmu na trticu i gurnuo ga tako da je ovaj poletio. Stahlschmidt je dao sve od sebe kako bi mu se našao na putu - i najmanji dodir od strane zatvorenika značio je da bi se ovaj mogao opravdati kako je bio napadnut - no, poručnik je uspio uspostaviti kontrolu nad svojim padom. Zabio se u vrata, ali izbjegao je Stabsfeldwebela. Osovio se na noge i strpljivo stao pokraj jednog stolca, čekajući sljedeću apsurdnu zapovijed. Pogled mu je bio tup, nije gledao Stabsfeldwebela, nego nekamo kroz i iza njega, a svojom je ravnodušnošću ostao uzdržan i nedodirljiv. Stahlschmidt je duboko udahnuo. Ako ovaj bezobrazni poručnik nastavi ovako, njegov će boravak u zatvoru vjerojatno biti vrlo neugodan. Stahlschmidt je vodio

101

zatvor što se tiče svih praktičnih pitanja. Upravitelj zatvora bi ponekada došao u kontrolu, ali Stahlschmidt je donosio sve odluke i bio zadužen za ponašanje prema zatvorenicima. Što god on odlučio napraviti, bojnik Rotenhausen bi zatvorio oči pred time. Previše detaljna istraga o njihovim poslovima ne bi zadovoljila niti jednoga od njih, pa sve dok bi Stahlschmidt ostao razmjerno oprezan, šef mu je sa zadovoljstvom prepuštao rješavanje problema. "U redu!" Stahlschmidt je iskoračio naprijed prema dvama stolicama. "Pojas i naramenice ostaju ovdje dolje. Ne želimo da ih poneseš sa sobom u ćeliju, pa da ti na pamet padnu kojekakve zamisli." Iscerio se poručniku u lice. "Mi u ovoj ustanovi nemamo samoubojstava - ne ako ih ja osobno ne dogovorim. Samo upamti to. Mislim kako bi ti sada najviše volio privesti kraju svoje bijedno postojanje prije no što budeš morao izići pred sud i podnijeti kaznu koju ti odrede zasigurno bi volio lišiti društvo užitka osvete,zar ne? Znam; već sam se susreo s takvima poput tebe. Misliš da se možeš izvući nekažnjeno. No, ne možeš, i ja sam tu da se pobrinem za to." Protrljao je svoje velike loše oblikovane ruke i prošetao prostorijom. "Bit će ili Torgau ili Glatz. Jedan od ta dva. Ondje ćeš završiti nadam se kako će to biti Glatz, ha, Stever? U Glatzu imaš pukovnika Remlingera. On zna kako se treba odnositi prema ovakvima poput tebe. On zna kako vas slomiti, on zna kako vas natjerati puzati - on taj zatvor vodi s disciplinom od koje bi čak i stari Fritz13 problijedio. Vidio sam tvoje slava - ili - smrt momke koji su došli izravno iz rovova i bili od glave do pete prekriveni ožiljcima i medaljama, vidio sam ih kako ulaze ovamo pucajući od ponosa jednog dana, a sljedećeg dršću poput djece. Ondje vas natjeraju da penjete i silazite niz stepenice, na četvrti kat, četveronoške. Ponašaju se prema vama upravo onako kako ste vi to zaslužili, još gore nego prema teglećoj marvi..." Budući daje poručnik zadržao svoj nepokolebljivi stav, Stahlschmidt je zakoračio jedan korak natrag i iskušao novu taktiku. "Ipak, možda sam u krivu. Možda to neće biti niti Glatz niti Torgau. Tko zna, ha? Možda će jednostavno biti odrubljivanje glave - vidio sam jednom kako se to radi. Samo sam jednom to vidio, i nisam mogao ponovno to gledati - bilo je krvožedno. Vrlo. Ne uspiju uvijek dobro zahvatiti vrat prvim udarcem..." Neprimjetan, nenamjeran smiješak zatitrao je na Ohlsenovim usnama. Stahlschmidtu se činilo kao da se smije njemu; ljubazno, trudeći se ne pokazati to, kao djetetu koje naivno nešto preuveličava. Stahlschmidt se ukočio. "U redu, dostaje bilo priče! Odjeni se, i to žurno prije no što izgubim strpljenje! Ja sam vrlo zauzet čovjek, i imam mnogo posla. Tebi je svejedno, ti si nitko i ništa, nemaš nikakvih obveza, ali ja imam položaj koji moram sačuvati, i ne mogu izgubiti cijeli dan pričajući bajke ovakvima poput tebe." Poručnik Ohlsen brzo se ponovno odjenuo. Morao je jednom rukom držati hlače, jer su mu naramenice bile zaplijenjene. Namjeravao je staviti kravatu oko vrata, ali Stahlschmidt mu ju je iznenada istrgnuo iz ruke. "Kravate nisu dopuštene! Što, misliš daje ovo, modni salon? I propisno se zakopčaj, neću dopustiti neurednost u svom zatvoru!" Poručnik je polako presavio široke revere svoje košulje na prsima, i prikopčao ih. Stahlschmidt je s odobravanjem kimnuo. "Dobro. Tako je već bolje. Vidim da lako prihvaćaš nove zamisli - još ćemo mi od tebe uspjeti napraviti čovjeka. Iznenadit ćeš se brojem časnika koji dođu ovamo poput tebe, a iziđu van kao pravi vojnici. Točno! Još samo jedna malena vježba prije no što te odvedemo u ćeliju. Ruke iznad glave, skači na mjestu - kreni sad!" Poručnik je stavio ruke iznad glave i počeo skakati. Dok je skakao, hlače su mu pale oko gležnjeva i svakoga se trenutka mogao saplesti o njih. 13

Friedrich Veliki.

102

Stahlschmidt i Stever zabacili su glave i smijali se grubim, gromoglasnim smijehom. Poručnik Ohlsen nastavio je skakati. Činilo se kako nije bio svjestan, a posve sigurno ga nije bilo briga, što su mu hlače bile spuštene oko gležnjeva i što je izgledao smiješno. Stahlschmidt se prestao smijati, bocnuo Stevera u rebra i pogledao ga. I Stever se prestao smijati. Poručnik Ohlsen upropastio im je šalu; jednostavno im više nije bilo zabavno. Stajali su zajedno i promatrali ga, a zapanjenost i bijes očitavali su se na Stahlschmidtovu licu. Upitao se nije li zatvorenik u potpunosti skrenuo s uma. Bilo je i ranije onakvih kojima bi se slomio duh, i kojima više nije bilo stalo što se s njima događalo, ali ovaj idiotski poručnik izdržao je mnogo dulje od većine. Postojala je mogućnost da nekoga ne može dirnuti pomisao na vlastitu sudbinu, mogućnost zatvaranja ili pogubljenja, ali prije ili kasnije, Stahlschmidt je uvijek uspijevao izazvati barem nekakvu reakciju podvrgnuvši ih sitnim životnim poniženjima - oduzimanju osobnih predmeta, svlačenju do gola, pretraživanju, skakanju u mjestu. Zar je ova budala od zatvorenika bila potpuno neosjetljiva? Zar nije imao ponosa niti osjećaja posramljenosti? Stahlschmidt je prešao na sljedeći oblik ponižavanja. "Idemo! Na zemlju, potrbuške! Pet okreta na desno, pet okreta na lijevo, i ne miči taj trbuh s poda, jer će biti problema!" Poručnik Ohlsen poslušno se ispružio potrbuške. Poslušno se počeo povlačiti u krugovima. Stahlschmidt mu je prišao i namjerno mu stao na prste. Poručnik Ohlsen se trgnuo od boli. Zagrizao sije usnu do krvi. Stahlschmidt je ponovio svoj postupak, prešavši mu preko ruku nekoliko puta. Ohlsenu se ispred očiju pojavila crvenkasta izmaglica od boli, ali iz njega nije izišlo više od tihog protestirajućeg stenjanja. Nakon toga, dali su mu pušku, tešku belgijsku pušku zastarjele izrade, i izveli ga na hodnik, gdje su pozvali Greinerta Lešinara i zamolili njegovu pomoć pri vježbi. "Vježba s puškom!" povikao je Stever. "Na koljena, pripremi se za paljbu!" Greinert je hodao uokolo kritično promatrajući, spreman skočiti i na najmanju njegovu pogrešku, no nije imao dovoljno mašte kako bi nešto izmislio, a na njegovu veliku žalost, poručnik Ohlsen nije činio nikakve pogreške. Znao je što radi, kada je u pitanju bilo rukovanje puškama. "Na noge, pripremi se za paljbu!" povikao je Stever. Poručnik Ohlsen u trenutku se našao na nogama, a puška u propisanom položaju. Stever je istoga trenutka počeo izvikivati novi niz zapovijedi. "Na trbuh! Na koljena! Na noge! Voljno! Namjesti bajunetu! Na tlo! Pozor! Voljno! Pripremi se za paljbu! Nadesno! Pogled naprijed! Trči na mjestu, kreni sad!" Poručnik Ohlsen sve je to u tišini podnosio. Mučili su ga sve dok nije bio gotovo na rubu snaga. "Pozor!" zagrmio je Stever, koji je već bio promuknuo. Poručnik je prestao trčati na mjestu. Uspravio se i ukočeno stao u stav pozor. Zgrada mu se na trenutak zaljuljala ispred očiju i pomislio je kako će pasti naprijed, ali taj gaje osjećaj prošao i on je zadržao svoj stav. U međuvremenu su lukave Greinertove oči primijetile neznatan pokret. U navali uzbuđenosti, iskoračio je naprijed. "Pomaknuo se! Trebao je stajati u stavu pozor, ali se pomaknuo!" Stever i Stahlschmidt, koji nisu ništa primijetili, prepustili su bojno polje Greinertu. "Pogledajte ga!" zavrištao je Greinert. "Trese se poput pokisla psa! I to je nekakav časnik! Trebao bi uvježbavati novake, a ne zna niti stati u stav pozor! Ne zna ni kako poslušati zapovijed!" Primaknuo se bliže poručniku. "Rekao sam ti da staneš u stav pozor, a ne da plešeš irski narodni ples! Kad ti kažem da staneš u stav pozor, to trebaš i učiniti. To znači da se trebaš ukočiti na licu

103

mjesta, pretvoriti se u statuu, da te ništa ne može pomaknuti s mjesta, čak niti potres..." Poručnik Ohlsen pokvario je ovo deklamiranje poezije nenamjerno se ponovno nagnuvši naprijed. Lešinar se povukao jedan korak natrag, skinuo jaknu, i zabacio šljem unatrag. Ljutito je izdisao kroz nosnice. "Stvari se doista krasno razvijaju", rekao je ogorčeno, "kada jedan obični narednik mora uzeti časnika pod svoje i naučiti ga osnovnoj disciplini." Iznenada, bez ikakva upozorenja, njegova se desna šaka zabila u poručnikovo lice. Ohlsen je zateturao unatraške, izgubivši ravnotežu zbog udarca. Napravio je nekoliko nesigurnih koraka, a potom ponovno uspostavio ravnotežu i još jednom stao u stav pozor, stojeći čvrsto i ukočeno i zureći ispred sebe usprkos krvi koja mu je curila iz nosa i kapala na košulju. Lešinar je istoga trenutka pokrenuo novu predstavu. Bjesnio je i grmio, zadirkivao, izrugivao se i zastrašivao, a cijelu je tu tiradu popratio neprekidnim nizom zajedljivih prostota. Nastavio je mahnito izdavati nove zapovijedi, sipajući ih jednu za drugom, sve dok se poručnik nije našao nekoliko koraka iza njega i nije imao nade da će uspjeti nastaviti čak niti u najboljim uvjetima. Kada je Ohlsen na posljetku ponovno stao u stav pozor, lica išaranog krvlju, otekloga nosa, sav uspuhan i sa zvonjavom u ušima, Greinert je prešao na novu taktiku. Počeo je stojeći nekoliko koraka dalje i pomno proučavajući poručnika od glave do pete, povremeno se prezirno nasmiješivši. Kada je završio s tom zabavom, primaknuo mu se i pogledao ga izravno u lice, pokušavajući ga primorati da spusti pogled ili trepne. Nakon što poručnik Ohlsen nije učinio niti jedno od toga, Greinert je krenuo u obilazak, hodajući vrlo tiho oko njega, još jednom, i još jednom neprestano kružeći... Bio je to dobro poznati trik. Većina bi se ljudi slomila nakon prvih pet minuta. Neki od njih, najčvršći i najiskusniji, izdržali bi deset. Vrlo rijetko, netko bi izdržao četvrt sata. Poručnik Ohlsen izdržao je trinaest minuta. Glava mu se počela ljuljati, a ruke su mu postale teške poput olovnih utega. Koljena su mu klecala i imao je grčeve u prstima. Greinert je pomno pekao taj trenutak. Zauzeo je položaj iza poručnika i pričekao još neko vrijeme; a tada je, vrlo polako, ispružio ruku i snažno gurnuo Ohlsenovu pušku. Puška mu je ispala iz bolnih prstiju i pala na pod s treskom koji je zapanjujuće glasno odjeknuo u tišini. "Dakle, sada je sve jasno!" povikao je Greinert. "Časnik koji nije u stanju držati pušku! Ispustio ju je na pod poput igračke koje se zasitio!" Obišao je poručnika kako bi se našao licem u lice s njim. "Spusti se na trbuh i puzi!" Ohlsen je zahvalno pao na pod. Greinert gaje šutnuo. "Uzmi tu pušku i puzi prema naprijed! Brže, ne želimo biti ovdje cijeli dan! I liži pušku dok to radiš rekao sam liži je, proklet bio, liži je! Puži i liži, puži i liži, jedan, dva, jedan, dva - ne posustaj, ne zaostaj, nisam ti rekao da staneš!" I tako je poručnik puzao hodnikom, ližući pušku sve dok ga jezik nije zabolio. Svaki put kada bi prošao ispred Stahlschmidta i Stevera, gazili bi mu po prstima i mučili ga. Svaki puta kada bi prošao ispred Greinerta, ovaj bi ga šutnuo u lice, u glavu, u prepone. Krvario je i iz nosa i iz usta. Ruke gotovo više i nije osjećao. Pogled mu je bio zamagljen. Netko ga je povukao da se uspravi i počeo ga koristiti umjesto vreće za boksanje. Gurali su ga između sebe, udarajući ga, sve dok nije skliznuo na pod bez svijesti. Greinert ga je još posljednji puta udario snažno u prepone, no na sreću, poručnik više nije mogao osjetiti bol. Ležao je na leđima, glave okrenute u stranu, a tanki mu je mlaz krvi izlazio iz usta i kapao na pod. "Hm." Stahlschmidt je zagunđo i stao gledajući u nepomično tijelo. Nije mogao slomiti njegov um, ali barem je imao to zadovoljstvo stoje uspio slomiti njegovo tijelo. "U redu", rekao je, krenuvši natrag hodnikom. "Bacite ga u broj 9 i zaboravite na njega."

104

Veselo se vratio u svoj ured. U cijelosti, bio je ovo dobar dan. Ova tvrdoglava budala od poručnika bio je četvrti zatvorenik kojega je proveo kroz obred inicijacije. Stahlschmidt je protrljao ruke i umornim koracima otišao do prozora. Kada bi samo, jednoga dana, mogao izvjesnog poručnika Hansa Grafa von Breckendorfa provesti kroz obred inicijacije! Kada bi samo mogao dobiti Breckendorfa da puže gol i drhtav ispred njega, skakuće s hlačama oko gležnjeva, ležeći na tlu s krvlju koja mu kaplje iz usta - njegova bi sreća bila potpuna. Stahlschmidt je progutao i prisilio se da sjedne, prije no što ga uzbuđenje pri pomisli na to u potpunosti svlada. Svake se večeri molio bogu u kojega nije vjerovao da mu dovedu von Breckendorfa. Mrzio je von Breckendorfa mržnjom koju su samo djelomično mogli olakšati neprestano ponižavanje i okrutnost koje je iskaljivao na svim drugim časnicima koji bi mu se našli na putu. Nikada, dok god je živ, neće zaboraviti kako je on patio u von Breckendorfovim rukama. Bila je subota poslijepodne, topao i vedar dan sredinom srpnja. Stabsfeldwebel je upravio završio dežurstvo i otišao ravno u kantinu na pivo. Otkopčao je ovratnik i gurnuo kapu na potiljak, a i sada se još uvijek sjećao sline koja mu je u iščekivanju navrla na usta dok je išao prema stepenicama. Na dnu stepeništa, zapriječivši mu ulaz u kantinu, nalazio se poručnik Graf von Breckendorf. Postao je poručnikom uoči svoga devetnaestog rođendana, i stoga je bio vrlo umišljen i nepodnošljiv. Sjedio je postrance na prekrasnom pjegavom konju kada mu je Stahlschmidt prišao, a kada se Stahlschmidt približio, ispružio je mlitavo ruku i gurnuo ga u vrat vrškom svog jahaćeg pruta. "Što ovo znači, Stabsfeldwebelu? Odmah zakopčajte ovratnik, neću tolerirati ljude koji hodaju uokolo napola odjeveni." A kada je Stahlschmidt zakopčao svoj gornji gumb, oči von Breckendorfa su se skupile, pa je spustio svoj prut i gurnuo njime Stahlschmidta u trbuh. "Postaješ odvratno debeo! Zatvoreni u tom svome zatvoru, nije to dobro za vas, vjerujem da ne vježbate dovoljno. Nije zdravo za čovjeka sjediti pogrbljen za stolom cijeli dan. Pođi sa mnom, pa ćeš se malo razgibati." Stahlschmidt nije imao drugog izbora osim pokoriti se. Konj je krenuo kasom, a on je morao trčati iza njega kako ne bi zaostao,udisati slatkasti, zagušljivi vonj toploga konja, kožnoga sedla i ljudskoga znoja. Von Breckendorf primorao ga je da prijeđe sve prepreke na vježbalištu. Stahlschmidt se pojavio iza bodljikave žice uniforme strgane na komadiće i razderana lica, ali činilo se kako von Beckendorf to nije primjećivao. Istoga gaje trenutka odvukao do fetaja, poslao na trkalište za konje i primorao ga da ga nekoliko puta optrči, dok je on jahao iza njega, pucketajući svojim bičem i vičući "Hop!" svaki puta kad bi ovaj skočio. Čak niti tada von Breckendorf nije se zasitio zabave. Dao je Stahlschmidtu deset minuta da se ode presvući, te da se vrati u punoj borbenoj uniformi, uključujući i plinsku masku, nakon čega gaje prisilio da optrči oko trkališta trideset puta, von Breckendorf na konju, a Stahlschmidt upregnut u uzde. Svaki puta kada bi Stahlschmidt posrnuo, osjetio bi udarac biča na leđima. Bio je na rubu nesvijesti kada gaje von Breckendorf na posljetku pustio. "Mislim kako ćeš otkriti da ti je ovo skinulo nešto onoga mlohavog sala", rekao je, dobronamjerno se smiješeći. "Želim vam ugodan dan, Stabsfeldwebelu. Siguran sam kako ćemo se jednom ponovno sresti." I Stahlschmidt se tome nadao. Nadao se tome svim srcem. Svakoga se jutra budio pun iščekivanja. Svakoga bi jutra žurio u svoj ured i žurno pregledavao papire koje bi mu ostavili na stolu. Jednoga dana, uz božju pomoć, ugledat će ime Hansa Grafa von Breckendorfa na nekome od njih... Nitko nije smatrao potrebnim reći Stahlschmidtu daje poručnik Graf von Breckendorf poginuo prije više od godinu dana kod Sevastopolja. Daje to ikada saznao, slomilo bi mu se srce. Tijekom sljedećih nekoliko dana, zatvorsko osoblje imalo je više posla no inače, i nekoliko je sretnih zatvorenika zaključano u ćelije, a da nisu morali proći

105

kroz rituale inicijacije. Pokrenuta je ofenziva širokih razmjera protiv onih časnika koji su se previše prijateljski odnosili prema stanovnicima okupiranih zemalja, i kao rezultat toga, broj uhićenja svakoga se dana skokovito povećavao. Svatko koga je bilo tko čuo kako govori nešto lijepo o neprijateljskoj naciji postao bi najvećim sumnjivcem, a jedan indiskretan pješački časnik u Oldenbourgu, koji je slučajno iznio primjedbu kako smatra Winstona Churchilla mnogo većim nadahnućem no određene druge ljude, bio je uhićen gotovo prije no što je dovršio tu misao. Konjanički časnik koji je salutirao s dva prsta u obliku slova V kao znaka pobjede, smještaje bio odveden gospodinu Bielertu: kršenje čuvenog članka 91. Nitko ga više nikada nije vidio. Velika većina optuženih priznala bi u nepunih sat vremena; osim toga, odali bi imena svojih prijatelja i rođaka, bili oni krivi ili ne. Paul Bielert vodio je vrlo uspješan rat. Što se tiče poručnika Ohlsena, iz ćelije broj 9, on je postao čestim posjetiteljem Bielertova napola namještenoga ureda, s neizbježnom vazom karanfila, iz koje bi Bielert svakoga dana jednoga stavio u zapučak. Uskoro se tako naviknuo na te posjete da su mu oni čak prestali biti zabavom. Ostatak vremena proveo bi ležeći sklupčan u svojoj ćeliji, pritišćući svoju bolnu glavu u kameni zid u pokušaju da si nekako olakša bol. Razmišljao je o rovovima, koji su mu se sada činili pravom utjehom u usporedbi s njegovom golom zatvorskom ćelijom. Često se pitao zašto mu nitko od njegovih suboraca iz satnije nije došao u posjet. Možda su mislili kako je već mrtav. Bilo bi posve tipično za Gestapo da su objavili kako je pogubljen danima, pa čak i tjednima prije no što bi doista došlo do toga. Strogo su ga čuvali, i izolirali od ostalih zatvorenika osim tijekom vježbi, ali čak ni tada nije bilo moguće razmijeniti više od pokoje ukradene riječi s vremena na vrijeme. I Stahlschmidt i Greinert neprestano su ih promatrali, hodajući naprijed-natrag, a Stever i nekolicina ostalih stražara imali su naviku sjediti na zidu kako bi mogli promatrati zabavu. Vježbe su bile prava noćna mora, a ne olakšanje od skučenog prostora i monotonije u ćelijama. Zatvorenici su morali trčati u krug punih pola sata, s rukama sklopljenima na potiljku i ukočenim nogama. Bilo je to vrlo zabavno promatrati, ali i vrlo iscrpljujuće izvoditi. To bi uzdrmalo cijelo tijelo i izazvalo grčeve u mišićima nogu. No bio je to Stahlschmidtov osobni izum, na kojega je bio vrlo ponosan. Kada su SD-ovci po prvi put došli po poručnika Ohlsena kako bi ga odveli Bielertu na ispitivanje, bacili su pogled na njegovo izudarano lice i otekli nos, i počeli se smijati sve dok nisu zaplakali. "Pa što se s tobom dogodilo, ha? Pao si niz stepenice, zar ne?" Stahlschmidt je ozbiljno objasnio kako je poručnik imao ružne snove i bacio se iz kreveta jedne večeri dok je imao napadaj, što je samo pojačalo sveopći smijeh. "Čudno je to", primijetio je jedan Unterscharführer, rukom otirući oči, "koliko tvojih zarobljenika uspijeva pasti iz kreveta - čudim se što ih nisi počeo vezati tijekom noći. Zbog njihove vlas- tite sigurnosti, naravno..." Na zidu Ohlsenove ćelije, neki je otac izgrebao nekoliko patetičnih riječi svome sinu, opraštajući se od njega i ostavljajući ga na brigu svijeta. Erich Bernert, pukovnik, 4. 15. 40. Poručnik Ohlsen upitao se što se dogodilo s Erichom Bernertom, pukovnikom, i je li njegov sin bio dovoljno star da mu kažu što se s njim dogodilo. A potom je počeo razmišljati o vlastitom sinu, Gerdu, čija su ga majka i njezina obitelj smjestili u Nacional-socijalistički obrazovni kamp u blizini Oranienburga. Poručnik Ohlsen bio je savršeno dobro svjestan da, jednom kada on bude mrtav, vođe Hitlerove mladeži neće gubiti vrijeme, nego će odvući Gerda na svoju stranu i zatrovati mu um protiv njega. Vjerojatno su se već počeli baviti tim zadatkom. Tvoj je otac bio izdajica, tvoj je otac bio neprijatelj naroda, tvoj je otac izdao svoju domovinu. A tu su bili i roditelji njegove supruge, ponosna uštogljena obitelj Lander, koji ga nikada nisu voljeli. Već je mogao čuti glas gospođe Lander kako veselo odzvanja, kada bude čula za

106

njegovu smrt. Izdajica svoje zemlje, govorio je protiv Führera, i prema njezinom mišljenju nije bio bolji od seksualnog manijaka ili ubojice. Ispričat će svojim otmjenim prijateljima sve o njemu, prigušenim tonovima, uz poslijepodnevni čaj. Pogrdno ce se izraziti o njemu, jer je tako osramotio obitelj, no istovremeno ce još tjednima prepričavati tu priču uz večere u restoranima. Poručnik Ohlsen počeo je osjećati kako je već mrtav i zaboravljen. Više mu nije bilo stalo što će biti s njim, nije se plašio smrti, gotovo je žudio za njom kao za oslobađanjem od boli; no ipak, bilo mu je teško sjediti samome u njegovoj ćeliji i razmišljati o vanjskom svijetu, koji se smijao i plakao, borio i igrao, posve nesvjestan njegova postojanja. Kako je bilo lako prestati postojati! Kako brzo ljudi zaboravljaju, kako im je malo stalo... A tada, jednoga dana, dobio je posjetitelje. Stari Un i Legionar došli su ga posjetiti i istoga se trenutka zavjesa podigla, a on više nije bio duh, nego ponovno dio svijeta. Možda i ne može izići van i pridružiti im se, ali barem ga nisu zaboravili. A iako ga, očigledno, ni Stari Un, niti Legionar nisu mogli osloboditi ili promijeniti njegovu sudbinu, sada je znao kako ponašanje prema njemu neće ostati neosvećeno. A to mu je mnogo olakšalo. Postojalo je određeno zadovoljstvo u spoznaji da su oni koji su mu se izrugivali, ponižavali ga, tukli ga gotovo do smrti, i sami bili osuđeni na osvetu, a da to čak nisu niti znali. Sitni je Legionar zapamtio svu trojicu, Stahlschmidta, Stevera i Greinerta, i Legionar će se sjetiti. Legionar se uvijek sjetio. Stever je bio prisutan tijekom posjeta, i jako ga je mučio pogled na Legionara. U početku se pokušavao uključiti u razgovor, ali Legionar ga je hladno odbijao. Podnijevši ovakvo ponašanje, Stever im je tada podijelio svoje cigarete, iako je pušenje bilo strogo zabranjeno. Svi su pogledali u drugu stranu, ni ne zahvalivši se. Na kraju posjete, Legionar je pogledao Stevera proračunatim pogledom kroz stisnute oči. "Ti si Stever - jel tako? A onaj krupni momak u uredu, onaj s tri zvjezdice na ramenu, to je Stahlschmidt? A onaj tvoj prijatelj s kojim sam te vidio prije no što smo došli - onaj s grbavim nosom - on se zove Greinert?" "Da", rekao je Stever, pitajući se zašto je to važno. "Dobro." Legionar je kimnuo glavom i vrlo mu se neugodno nasmiješio^ "Dobro. Upamtit ću to. Nikada ne zaboravljam imena - niti lica. Želim vam ugodan dan." I odšetao je niz hodnik nešto tiho pjevušeći. No dovoljno glasno da bi Stever uspio čuti riječi: "Dođi, dođi, o smrti dođi..." Stever se polako vratio u ćeliju poručnika Ohlsena. Legionar gaje uznemirio. Bilo je nešto neugodno u vezi toga čovjeka. Stever je sjeo na rub kreveta i pogledao Ohlsena. "Onaj sitni momak", rekao je umorno. "Onaj sitni momak s ožiljcima po cijelome licu - to ti je prijatelj?" Poručnik Ohlsen samo je nagnuo glavu. Stever se s nelagodom češkao po uhu. "Gadan momak", primijetio je. "Izgleda kao da bi ubo vlastitu baku nožem u leđa za pola cigarete. Prošli su me hladni srsi od njega. Ne bi me iznenadilo daje nekakav luđak. Vjerojatno ima i dokumente. Ne znam kako jedan časnik poput tebe podnosi takve ljude u svom društvu." Poručnik Ohlsen slegnuo je ramenima. "Nije on u mom društvu. Legionar nije u ničijem društvu. On je, kako bi se to reklo, nekakav samotnjak - on ima samo jednog pravog prijatelja, a to je smrt." "Kako to misliš, smrt?" zadrhtao je Stever. "Ne znam što želiš reći. Je li on ubojica ili nešto?" "Povremeno. Ako se tako osjeća. Poznato je da ubija one koji prekrše njegova osobna moralna pravila. Njegov je moral pomalo drugačiji od tvog ili moga, znaš. Kao prvo, nije tako elastičan. Legionar neće prihvatiti nikakvu ispriku. On je sudac i izvršitelj svojih presuda. To je dio njegovih moralnih pravila: čovjek ne bi nikome trebao suditi ako nije spreman izvršiti sam kaznu koju odredi - a Legionar je uvijek spreman."

107

Stever je rukom obrisao čelo. "Ljudi poput njega ne bi smjeli biti na slobodi. Od njega ljude hvata jeza. Već sam upoznao neke grubijane iz RSHA, ali ovaj tvoj prijatelj ih je sve nadmašio. Ježi mi se koža od samog pogleda na njega." "On nije zgodan, to ti vjerujem", Ohlsen se nasmiješio. "Ali mislim daje na neki način šarmantan, zar ti ne misliš tako?" "Vrag neka nosi šarm!" rekao je Stever. A potom je ustrašeno dodao: "Hej, ne misliš valjda da ima nešto protiv mene, ha?" "Zašto to mene pitaš?" rekao je poručnik Ohlsen. "On mi ne otkriva svoje tajne. S njim se nikad ne zna, sve dok nije prekasno. Možda si primijetio još jednu stvar kod njega, Steveru; on se kreće poput mačka. Bez ikakva zvuka. Naravno, nosi gumene čizme, ali nije to sve. On je svoje vještine stekao tijekom godina. Mogao bi ti se prikrasti šljunkovitom stazom prekrivenom suhim grančicama i komadićima razbijena stakla, a ti ga uopće ne bi čuo - sve dok ne bi bilo prekasno." "No, svejedno", rekao je Stever, pomalo se oporavivši, "mislim kako nisam učinio ništa što bi ga uzrujalo. Nikada ga ranije nisam susreo u životu, a nemam niti želju ponovno ga vidjeti." Skinuo je šljem, obrisao glavu i vratio šljem natrag. "Ja sam samo Obergefreiter", rekao je zlovoljno. "Nije moj posao izdavati ovdje zapovijedi. Ja sam samo jadni momak koji ih mora izvršavati." "Naravno", složio se poručnik Ohlsen uz utješan smiješak. "Ne moraš ništa objašnjavati. Ne uživaš udarati ljude u trbuh, ali svejedno to moraš činiti..." "Točno tako", rekao je Stever. Nagnuo se naprijed. "Reći ću ti nešto, poručnice. Stahlschmidt je vrlo opasan. On je Stabsfeldwebel, velika zvjerka. Stoga, ako onaj sitni momak s ožiljcima želi nekoga rasjeći, učini mi uslugu i reci mu da potraži Stahlschmidta, hoćeš li? Mariusa Aloisa Josepha Stahlschmidta, to mu je puno ime, i on je pravi gad. Potpuno si u pravu, poručniče; ne mogu podnijeti pogled na pretučene ljude izudarane do neprepoznatljivosti. Posebice ne na časnike. Ali što mogu? Ja sam samo Obergefreiter. Štoviše, razmatram da se prijavim za premještaj. Kažem ti, neću više dugo moći podnositi ovo mjesto. Ne samo to, ovo mjesto je pravi mamac za neprilike, zar ne? Hoću reći, neki od ljudi koje dovedu ovamo iziđu van na slobodu. Ne previše često, ali i to se dogodi. A što je s onima koje pošalju u kažnjeničke pukovnije? Razumno je pomisliti da će barem neki od njih preživjeti, zar nije? A jednoga dana, oni će se vratiti ovamo, kladim se, tražeći Stahlschmidta. A kada se to dogodi, radije bih bio negdje drugdje, hvala na pitanju. Hoću reći, oni možda ne znaju kako ja samo radim svoj posao i izvršavam svoje zapovijedi, točno? Hoću reći, nisi ni ti to znao sve dok ti nisam to rekao, jel' tako?" Poručnik Ohlsen ozbiljno je odmahnuo glavom. Stever je iznenada ustao. "Pogledaj, pokazat ću ti. Premješten sam ovdje iz konjaničke pukovnije u Parizu." Izvadio je svoju vojnu knjižicu i pokazao je poručniku. "Vidiš ovo? 12. konjička, u njoj sam bio. A onda su me. oni ušljivi gadovi poslali u ovu guzicu. Nisam htio doći ovamo, to neka ti bude jasno. Jedino što me nitko nije pitao što bih ja htio. Često sam tražio premještaj, vjeruj mi, ali što mogu, Stahlschmidt ne želi da idem, naviknuo se na mene i treba me - kao na primjer kada ode predaleko i prejako nekoga udari, pa mu taj netko umre, ja sam mu potreban kao alibi. Nešto poput svjedoka. Moram objasniti kako je sve to bilo u samoobrani i sva ta sranja." "Razumijem." Poručnik Ohlsen vrati vojnu knjižicu. "Reci mi, Stever, vjeruješ li ti u Boga?" Stever je izgledao zabrinuto, kao daje očekivao nekakav trik, nekakvo skriveno značenje. "Ne, zapravo i ne. Ne mogu reći da vjerujem." "Jesi li se ikada pokušavao moliti?" "Pa -" S nelagodom je premjestio stopala, "jednom ili dva puta jesam, da. Kada sam bio do vrata u govnima i nisam vidio nikakva druga izlaza - ali ne mogu reći da mi je previše pomoglo." Stever je zakopčao svoj džep i s iznenadnim se

108

oduševljenjem okrenuo prema Ohlsenu. "Sada me slušaj, poručnice. Lijepo ću se brinuti o tebi od sada nadalje. Sada kad smo ovako porazgovarali, dobro se razumijemo. Želiš li možda štogod za čitati? Većina časnika voli čitati. Pa, ukrast ću negdje nekoliko knjiga i dat ću ti ih. Samo se pobrini da ih Stahlschmidt ne vidi, zaboga. Sto se tiče Greinerta, o njemu ne moraš brinuti on ima svoje ćelije o kojima se mora brinuti. Ove ovdje dolje, te pripadaju meni. I još prije no što odem, poručnice, imam jedan maleni poklon za tebe; donio sam ga specijalno za tebe, jesam. Popušio sam nekoliko, ali ove će ti potrajati nekoliko sati." Gurnuo je kutiju cigareta ispod madraca na krevetu i urotnički mu namignuo. "Ti i ja možemo biti prijatelji, ha? Samo ih puši u blizini ventilacijskog odvoda, tako da ne smrdi posvuda." Krenuo je prema vratima, a potom se okrenuo. "Večeras ćemo dobiti svatko svoj dio čokolade. Voliš li čokoladu, poručnice? Donijet ću ti svoje sljedovanje. Stavit ću ga iza rezervoara s vodom u zahodu, pa sljedeći puta kad budeš išao pišati možeš ga uzeti, u redu? I porazgovarati ćeš sa svojim prijateljem o meni, hoćeš li? Reci mu što sam rekao o Stahlschmidtu, kako je on onaj kojega zapravo treba. Ne moram ti ni reći, poručniče, izlažem se velikoj opasnosti zbog tebe, to s cigaretama i čokoladom i knjigama i svime. Čak i to što ovako razgovaram s tobom, mogli bi me uhvatiti zbog toga - ali nekako si mi se svidio još od prvog trenutka kada sam te vidio. Zar se ne sjećaš kako sam ti namigivao iza Stahlschmidtovih leđa? Zar se ne sjećaš toga?" "Ne mogu reći da se sjećam", priznao je Ohlsen. "No, jesam", rekao je Stever. "I još jedna stvar - ne brini, neću se preplašiti ili nešto slično. Ne bojim se ničega niti nikoga. Svatko tko me poznaje će ti to potvrditi. Zaradio sam dva Željezna križa u Poljskoj, a ondje je bilo gadno. Doista strašno. Ruska fronta nije ništa u usporedbi s Poljskom. Ja sam bio jedini čovjek u cijeloj satniji koji je dobio Željezni križ - to reci svome prijatelju. I reci mu kako nisam oduvijek u ovoj rupi. Bio sam ja i na bojištu. U Westi Plati, primjerice. Posve sam sam pokosio cijelu desetinu. To je istina isto kao što stojim ovdje. Za to sam dobio EKII14. A u Varšavi sam uništio četiri skloništa puna partizana. Uništio sam četiri skloništa posve sam bacačem plamena. Niti jedan nije preživio. Tada sam dobio Željezni križ prve klase. Stoga, znaš, znam ja što je što, i ne može me se optužiti kako nisam dao svoj obol. Htio sam ići u Staljingrad, ali mi gadovi nisu dali." Otvorio je vrata, izišao van, ali se okrenuo i ponovno gurnuo glavu unutra. "Reci mi", rekao je. "Ovaj tvoj prijatelj s ružnom njuškom - je li on tip koji bi upotrijebio nož?" "Upravo tako", kimnuo je Ohlsen. "On je vrlo vješt s nožem, taj Legionar..." Stever je zalupio vratima i na drhtavim nogama otišao niz hodnik do toaleta. Nekoliko si je minuta po glavi ispuštao hladnu vodu iz slavine, iznenada osjetivši mučninu i slabost. Poručnik Ohlsen, sam u svojoj ćeliji, prezirno je očistio pokrivač na mjestu gdje je sjedio Stever, a potom se opružio na krevet, s rukama iza glave, zureći u strop sa smiješkom na usnama. Osveta je već započela, i on je sam imao prilike sudjelovati u njoj. Stever je otišao iz toaleta, dok su mu sa kose kapale kapljice vode, i požurio do Stahlschmidtova ureda. Upao je unutra ne potrudivši se pokucati na vrata. "Jesi li vidio posjetitelje u ćeliji broj 9, Stabsfeldwebelu? Jesi li vidio onog sitnog momka s ožiljcima? Jesi li mu vidio pogled u očima? Jesi li...?" "Smiri se, Stever, smiri se." Stahlschmidt je pogledao svog podređenog kroz oči koje su se skupile na dvije tanke pukotine. "Vidio sam ih, pa što? Potpuno su nevažni. A što se tiče onoga s ožiljcima, po mom mišljenju, on je bio očigledno pijan. Pijan kao zemlja. Gledao sam ga dok je odlazio niz hodnik. Pjevao je nekakvu sentimentalnu glupu pjesmicu o smrti." 14

Željezni križ II. klase

109

"Smrti?" prošaputao je Stever. "No, ili je pijan", rekao je Stahlschmidt, "ili je prolupao. Ne bih se čudio niti da je to u pitanju. Praktički se pognuo pod težinom svih odlikovanja koja je nosio. Ti junaci s bojišnice često su poprilično nestabilna družina." Stever je rukavom obrisao čelo i utonuo u stolicu. "Ne znam je li nestabilan - totalno je lud, ako se mene pita -a osim toga i opasan! Taj čovjek je opasan, pazi što kažem! Isuse sveti, s takvim licem, trebao bi biti iza brave! Jesi li vidio taj njegov ožiljak? Preko cijelog lica? Neprestano je mijenjao boju, kunem se da jest! A njegove ruke, nikada nisam vidio nešto poput njih!" "Imaš vrlo bujnu maštu, Stever. Meni su izgledale poput najobičnijih ruku." "Ruku koje postoje da bi davile", rekao je Stever grubo. Stahlschmidt je nestrpljivo pročistio grlo i uzeo dozvolu za posjetitelje koja se nalazila na njegovom radnom stolu. "Willie Beier i Alfred Kalb", promrmljao je. "To je to!" povikao je Stever. "Alfred Kalb! To je on, prepoznao sam ime!" "U redu, nema potrebe vikati." Stahlschmidt je pregledavao dozvolu svojim povećalom. Lice mu se iznenada trznulo. "Pogledaj ovaj potpis", rekao je. "Što nije u redu s njim?" upitao je Stever, malo zaškiljivši. Stahlschmidt ga je razdražljivo pogledao. "Obergefreiteru Stever, uvijek sam te smatrao relativno inteligentnom osobom. Ne baš genijalnom, ali ni potpunom budalom. Imaš nešto mozga u toj svojoj glavi. Da nemaš, već bih te odavno poslao u kažnjeničku pukovniju. Međutim, o tome sada ne razgovaramo. Razgovaramo o tome kako ne volim raditi s budalama. Oni zatupljuju intelekt i usporavaju reakcije. A ako ćeš početi prtljati i mucati i češati se po guzici svaki puta kada ti postavim nekakvo jednostavno pitanje, onda se možeš nositi odavde odmah, prije no što te izbacim." "Da još jednom pogledam." Stever je nervozno zamolio. "Nisam - nisam baš sav svoj danas." Zgrabio je papir i pogledao ga kroz povećalo. Okretao gaje sjedne strane na drugu, prinio ga prozoru, gledao ga naizmjenično na lijevo, pa na desno oko, gotovo se okrenuo naglavce, no svejedno nije primijetio ništa posebno u vezi potpisa. "No?" rekao je Stahlschmidt. "Da!" Stever je odložio papiri povećalo i odmaknuo se jedan korak. "Da, sada kad si to spomenuo, vidim da ima nešto čudno u vezi potpisa. Bojim se da mi oči nisu tako dobre kao tvoje. Nikada ne bih primijetio da mi nisi na to ukazao." "Hm! Dugo ti je trebalo da to primijetiš. Ili ti trebaju naočale, ili ti se mozak počinje skupljati - morat ćeš početi ranije lijegati u krevet uvečer. I odspavati dobrih osam sati, i ne piti toliko. Pobrinuti se da ti crijeva dobro rade." Stahlschmidt je otvorio donju ladicu svoga pisaćeg stola, izvadio iz nje bocu viskija i napunio dvije čaše. "Ipak, drago mi je što si uspio otkriti to na kraju. Potpis je gotovo sigurno krivotvoren. Dobro si to uočio." Steverove su se oči raširile. Njegova ruka, kojom je automatski posegnuo za viskijem, zastala je na trenutak, a potom promijenila smjer i još jednom podigla dozvolu. Niti po cijenu vlastitog života nije mogao vidjeti ništa loše u vezi potpisa. "Između svih dozvola koje smo imali u ovom uredu", Stahlschmidt je govorio, "jesi li ikada vidio neku koju je potpisao Standartenführer Paul Bielert osobno? Da nije odštampana, niti potvrđena žigom, nego doista potpisana perom i tintom?" Odmahnuo je glavom. "Naravno da nisi! Standartenführer se ne bi tako ponizio da se osobno potpisuje na svaki jebeni komadić papira koji se nađe pred njim. To ne radim čak niti ja, pa sam posve siguran da ne bi niti on - čak i ja koristim žig." Stahlschmidt je podigao pogled prema Steveru, a usne su mu se izvile u svojevrstan osmijeh. "A to i ti povremeno činiš, zar ne, Stever? Žig s mojim potpisom..."

110

"Ja?" otpuhnuo je Stever, razbješnjenim tonom. "Nikada u životu nisam to učinio!" "Nisi?" Stahlschmidt je podrugljivo podigao obrvu. "Pa, možda ti toga nisi bio svjestan u tim trenucima - možda patiš od amnezije? Iznenadnih gubitaka svijesti? Vrtoglavice? Vjerujem ti, shvaćaš, jer je očigledno vrlo ozbiljan prekršaj koristiti potpis drugoga čovjeka bez njegova znanja i odobrenja." "Naravno da jest!" povikao je Stever glasom pravednika. "Zbog toga ne bih nikada, nikada -" Ušutio je. "Hoću reći, zašto bih uopće to htio?" upitao je. "Ah, dragi moj Stever, padaju mi na pamet deseci razloga." Stahlschmidt se opružio na svojoj stolici ispruživši noge ispod stola, uživajući u osjećaju što mu je Stever na milosti i nemilosti. "Možda si imao nekakve kockarske dugove? Možda si htio rekvirirati nekakav predmet kojega si mogao prodati na crnom tržištu? Siguran sam da ti ne moram nabrajati sve stvari za koje se može upotrijebiti žig! Kao što sam već rekao, ti si osoba razmjerne inteligencije, a inteligentni ljudi su najveće varalice na svijetu." "Ali, Stabsfeldwebelu, i ti sam si osoba velike inteligencije!" trijumfalno je izlanuo Stever. Ovoga puta, Stahlschmidt je podigao obje obrve istovremeno. "Pazi što govoriš, Stever. Upamti dobro kakav je tvoj položaj. Ti si samo Obergefreiter, stoga se nemoj ponašati uobraženo." Ponovno je posegnuo za dozvolom. "Pogledajmo još jednom taj njegov krivotvoreni potpis. Uz malo sreće, Willie Beier i Alfred Kalb će se uskoro pridružiti njihovom prijatelju poručniku u našem zatvoru." Stever je protrljao ruke i željno zgrabio svoju čašu viskija. "Bože, kada bi se to dogodilo, kunem se da bih se popravio! Doista, bih! Osjećam kako Onaj Gore govori, Da, ja postojim, ovo je dokaz toga - znaš što mislim? I išao bih na misu najmanje jednom - jednom mjesečno. Da, bih. Išao bih jednom mjesečno. Na ranu misu", rekao je Stever dojmljivo. "Ne misliš kako je to pretjerano?" promrmljao je Stahlschmidt. "Učinio bi i više od toga, pao bi na koljena i molio!" povikao Stever. "Bože, kada bih samo imao onog malenog gada s ožiljcimna ovdje, ja bih - ja bih mu iskopao oči!" "Hoćeš reći, kako je Greinert iskopao onom bojniku koji mu se tako nije sviđao?" "Točno! Učinio bih to vlastitim prstima, upravo kao što im je on to učinio strpao bih mu komad krpe u usta tako da nitko ne čuje, i iskopao bih mu oba oka." "Zvuči prekrasno", promrmljao je Stahlschmidt. "Ali pitam se, bi li ti uopće imao muda učiniti to, kada bi došao taj trenutak?" "Tom štakoru da!" Stever je iskapio svoj viski i vratio čašu natrag na stol veselim zamahom ruke. "Sada se opet osjećam posve svoj - već kao da vidim onu dvojicu kako ih pod pratnjom dovode ovamo..." Stahlschmidt je kimnuo i nasmiješio se. Ponovno, je pogledao krivotvoreni potpis i osjetio se vrlo sigurnim u sebe. A čak i kada bi se pokazalo kako je u krivu, uvijek može okriviti Stevera. Podigao je telefonsku slušalicu i okrenuo broj. "Htio bih razgovarati s komesarijatom. Feldwebela Rinkena. Ovdje Stahlschmidt, Stabsfeldwebel Stahlschmidt iz garnizonskog zatvora... Ah, to si ti, Rinken? Pa zašto se ne predstaviš, zaboga? Mogao mi se javiti bilo tko, zar ne? Slušaj, imam jedan posao za tebe, želim da... Što? Što to govoriš?" Nekoliko je trenutaka šutio, a potom eksplodirao u slušalicu. "Učinit ćeš ono što ja kažem i nećeš postavljati nikakva pitanja! Ne sumnjam kako imaš puno posla, imamo i mi, padamo s nogu od obavljanja poslova koje si ti trebao učiniti, a nisi ih učinio, pa mi nemoj prodavati te priče! U svakom slučaju, savršeno je jednostavno i izravno - samo želim da središ da pokupe dvojicu ljudi i dovedu ih ovamo što je prije moguće. Imaš olovku? Dobro. Zapiši si njihova imena - Willie Beier i Alfred Kalb - u redu? Zapisao si? Dobro. Posjetili su jednoga od zatvorenika ovdje, a meni se nisu svidjeli. Posebice onaj Kalb. On je ili prolupao, ili je bio pijan kao zemlja. No, stvar je u tome što su ušli ovamo s krivotvorenom

111

propusnicom, pa želim da ih se dovede ovamo na ispitivanje što je prije moguće, i -" Ušutio je, iznenada postavši sumnjičav. "Čemu se smiješ?" "Tebi!" Rinkenov glasan smijeh mogao se čuti i na suprotnoj strani prostorije, pa je Stever upitno podigao pogled. "Doista, Stahlschmidt, jesi li poludio ili što? Kakve veze ta dvojica luđaka imaju sa mnom? Oni su tvoja lovina, i slobodno se posluži - prema Heeresarmeevorschrift br. 979, od 26. travnja 1940., paragraf 12, isključivo je tvoja briga ako se takvo što dogodi na području pod tvojom nadležnošću, i ti si dužan to prijaviti. I sve dok ne dobijemo tvoje izvješće, ruke su nam vezane. Sve što mogu reći jest kako se nadam za tvoje dobro da si pogriješio. Neće to zvučati baš dobro, zar ne? Dvojica su ljudi ušetala u tvoj zatvor s krivotvorenim dokumentima koje nitko nije provjerio na ulazu? Posjetili su zatvorenika pod tvojim nosom, a nisu imali nikakva prava biti ondje." Nakašljao se s neodobravanjem. "Ne bih volio sada biti u tvojim cipelama, i to je činjenica! Trebao si ih uhvatiti prije no što su otišli." Stever, koji se primaknuo stolu i prisluškivao, na ove je riječi odskočio i stao, blijed i dršćući, pokraj vrata, kao da se pripremio za bijeg. Stahlschmidt je bubnjao prstima po stolu i izvio vrat iz ovratnika nekoliko centimetara. 'Slušaj, Rinken, ne budi budala! Nema potrebe sve uznemiravati! Strogo neslužbeno, samo sam te nazvao jer nisam bio posve siguran daje propusnica bila krivotvorena. Mislim da jest, ali htio bih provjeriti, i želim da ti..." "Nema šanse! Samo prije minutu govorio si mi da ih pokupim da su posve sigurno ušli s krivotvorenim propusnicom..." "Ne, ne, rekao sam kako mislim da su to učinili..." "Misliš, moje dupe!" rekao je Rinken grubo. "Nemoj pokušavati izmigoljiti iz toga, Stahlschmidt, imam svjedoka koji će posvjedočiti ako bude potrebno. On sluša na produžetku." "Zabij si tog svog svjedoka!" zagrmio je Stahlschmidt. "Pa ne misliš valjda da me je briga za nekakvog prokletog svjedoka?" "Bilo tebe briga ili ne", rekao je Rinken tmurno, "već sam ti objasnio kako ta cijela stvar nema ništa s nama. Morat ćeš podnijeti službeno izvješće. Stotinu si nam puta ponovio daje ono što se događa u tvom zatvoru samo tvoja briga i nikoga drugoga. Da si bio imalo pametan, već bi imao tu dvojicu pod ključem. Ali budući da to nisi učinio, i budući da sam ja sada obaviješten o cijeloj toj stvari, pretpostavljam da ću se morati javiti pukovniku Segenu i reći mu za to. Dovest ćemo tu dvojicu na ispitivanje, i uskoro ćemo riješiti tu cijelu priču - no svejedno će mi trebati pismeno izvješće." Stahlschmidt je energično šutnuo svoj koš za otpatke i prisilio se da govori smireno. Možda se pomalo prenaglio. Situacija se nije razvijala onako kao što je on očekivao. "Slušaj, malo sam razmislio o tome, Rinken, i posve si u pravu. To je moja stvar i nisam te trebao smetati njome. Žao mi je, nisam razmišljao, ja..." "To je u redu." Rinkenov glas preo je u slušalici, sav meden i nježan i potpuno pomirljiv. "Svi mi ponekada griješimo. Nije mi teško porazgovarati sa Segenom o tome. Samo mi pošalji svoje pisano izvješće, to je sve što tražim." "Ali, slušaj, doista ne želim tratiti tvoje vrijeme..." "Jedna me stvar zanima", prekinuo ga je Rinken. "Čiji su to potpis krivotvorili?" "Bielertov." "Bielertov? Shvaćam. U tom slučaju, stvar je doista ozbiljna. Pozabavit ću se njome bez odgađanja, dobio pisano izvješće ili ne." "Ali slušaj..." "Usput, Stahlschmidt, jesi li znao da stvaraju novu kažnjeničku pješačku pukovniju? Čujem da su u potrazi za iskusnim dočasnicima. Zašto se ne prijaviš?" "Rinken, molim te!" Stahlschmidt je zvučao gotovo ponizno. Uz velik napor volje, u glasu mu je zazvučao pokorni ton. "Nemoj gnjaviti pukovnika Segena time. Zaboravimo cijelu stvar. Da budem posve iskren, doista nemam pojma je li ta prokleta propusnica krivotvorena, to je bila samo jedna zamisao koja mi je pala

112

na um. No, u svakom slučaju, njih dvojica više nisu na našem području. Oni su..." "Nisu u ovom području?" ponovio je Rinken veselo. "Doista, Stahlschmidt, zar nemaš nikakvu metodu kojom bi kontrolirao tko ulazi i izlazi? Čini mi se kao da bilo tko može šetati unutra i van, kao da vodiš umjetničku galeriju, a ne zatvor. Tko je uopće pustio te ljude unutra? Tko ih je pustio van? Tko je provjerio njihove isprave?" "Ja", rekao je Stahlschmidt ljutito. "Znaš da sam to učinio. Znaš kako sam ja taj koji se brine za sve te stvari. Bog zna, ne mogu se na nikoga osloniti." Rinken se ironično nasmijao. "Kad smo već kod oslanjanja na ljude, ja se oslanjam na tebe, Stahlschmidt, da mi vratiš onih stotinu maraka koje mi duguješ. Nisi ih zaboravio, nadam se? Stotinu maraka plus dvadeset i četiri posto kamata." "Nisam zaboravio. Nikada ne zaboravljam svoje dugove, posebice ne prema prijateljima. Ali stvar je u tome, Rinken, što trenutačno ne stojim baš najbolje. Imao sam - imao sam mnogo neočekivanih troškova. Dvije nove uniforme i par novih čizama. Znaš kako je to - ne možeš hodati uokolo u prnjama. Ne kada si Stabsfeldwebel. A tek današnje cijene! Čizme sam platio četiri puta više no što sam trebao. U svakom slučaju, znaš, posudio si mi taj novac kao prijatelj. Bez kamata. Tada uopće nisi spominjao nikakvih dvadeset i četiri posto." "Doista me zapanjuješ", rekao je Rinken hladno. "Kao prvo, zvao si me s nekakvom sumnjivom pričom o krivotvorenim propusnicama i dvojici bijesnih kriminalaca koji ulaze i izlaze iz tvog zatvora da ih nitko ne pita ni kako se zovu, a tada si počeo blebetati o novim uniformama i skupim čizmama, očekujući da ću ih ja platiti, a na posljetku pokušavaš poreći kako si uopće posudio novac od mene!" "Ne, ne, samo kamate!" protestirao je Stahlschmidt. "Duguješ mi stotinu maraka plus dvadeset i četiri posto kamata", rekao je Rinken tvrdoglavo. "Poričeš kamate i odbijaš mi vratiti stotinu maraka. To je previše i za mene. Razgovarat ću s pukovnikom Segenom o tebi. Ne možeš tako postupati i proći nekažnjeno, znaš." Začuo se klik i linija se prekinula. Rinken je spustio slušalicu. Stahlschmidt je neko vrijeme sjedio, tupo zureći u telefon, pitajući se kako je ta cijela stvar tako katastrofalno završila. "Sto je rekao?" upitao je Stever, oklijevajući se pomaknuvši nekoliko koraka od vrata natrag u prostoriju. "To se tebe ne tiče!" zaurlao je Stahlschmidt. Bijesno je nekoliko puta prešao prostorijom, šutnuvši svaki predmet koji mu se našao na putu, udarivši rukom u ormarić, pljunuvši na Himmlerovu fotografiju. Potom je iznenada ukočio natrag do svoga stola i ponovno zgrabio telefon. "Paul? Jesi li to ti, Paul? Alois ovdje." Glas mu je bio nježan, umiljat i lukav. "Slušaj, žao mi je zbog onog novca kojeg ti dugujem. Posve si u pravu što se tiče onih dvadeset i četiri posto kamata, naravno da jesi, ali znaš kako je čovjek protestira čisto iz principijelnih razloga! Svi mi to činimo, zar ne, Paul? To je samo navika, to ništa ne znači, ne znači da se pokušavam izvući od plačanja..." "Bilo kako bilo", rekao je Rinken hladno. "Jedino što me sada zanima jest povratak mog novca. Imaš vremena do sutra u podne i niti trenutka dulje. Stotinu maraka i kamate." "Slušaj, kunem ti se", rekao je Stahlschmidt, "kunem ti se, Paul, sve ću ti vratiti. Stavit ću novac u običnu omotnicu i poslati Stevera da ti ga donese." U udaljenom kutu prostorije, Stever je mahnito odmahivao glavom. Stahlschmidt gaje ignorirao. "Sve što tražim, Paul, jest da mi u ime našeg prijateljstva kažeš kako da se dovraga izvučem iz ovih neprilika! Sve je to bila jedna velika pogreška, ali mora postojati nekakav izlaz." "Po mom mišljenju, postoje samo dvije stvari koje možeš učiniti", rekao je Rinken, još uvijek vrlo hladan i služben. "Ili se možeš obratiti svom

113

zapovjedniku i sve mu priznati, te se nadati daje dovoljno glup da to proguta što on vjerojatno neće biti - pa će početi kopati uokolo i postavljati neugodna pitanja i naći ćeš se u još većim govnima. Ili, naravno, možeš zgrabiti bika za rogove i prijaviti to izravno Gestapu. Samo, morat ćeš biti vrlo pažljiv u odabiru onoga što ćeš njima reći. Prvo probaj sam, ja bih to učinio na tvom mjestu. A čak i tada, naravno, loše ćeš se provesti ako se ispostavi da je propusnica prava. Bielert će se okomiti na tebe poput lavine. A opet, s druge strane, ako to jest krivotvorina, bit ćeš u još većoj neprilici, jer će oni tada htjeti porazgovarati s dvama momcima koje si pustio unutra, a možeš zamisliti kako će biti zadovoljni kada otkriju da si ih pustio da odu..." Nastupila je tišina. Stahlschmidt je sjeo žvačući vrh olovke stražnjim zubima. "Paul", rekao je na posljetku. "Jesi li tamo, Paul? Upravo mi je sinula nova ideja. Zar ne bi bilo jednostavnije da ti samo zaboraviš da sam te uopće nazvao? Dođi večeras na večeru. Pozvat ću nekoliko naših prijatelja. Feldwebel Gehl bi možda negdje mogao pronaći nekoliko djevojaka. Navrati oko osam, pa ćemo..." "Pričekaj", rekao je Rinken sumnjičavo. "Jesi li to rekao da zaboravim! Čovjek na mom položaju?" "Pa, mogao bi", molio ga je Stahlschmidt. "Zar ne bi mogao?" "Ne znam", rekao je Rinken polako. "Moram misliti na sebe. Ne želim da me pošalju u kažnjeničku satniju na ovom stupnju moje karijere." "Ali nitko neće znati", prošaputao je Stahlschmidt. "Pa - pa, možda si u pravu. No, svejedno želim tvoje službeno izvješće, u redu? A što se tiče onog poziva na večeru - rekao si osam sati?" "Osam sati", potvrdio je Stahlschmidt. "Ja ću se pobrinuti za piće, hranu, zabavu. Ti si dobar momak, Paul, uvijek sam to govorio. Mislim kako ću samo razderati ovu prokletu propusnicu i zaboraviti kako se sve ovo uopće dogodilo." "Ja to ne bih učinio", rekao je Rinken. "Mislim kako to uopće ne bi bilo pametno. Ako je službeno, bit će mnoštvo kopija posvuda. A ako nije - pa, posve iskreno, mislim da bi to trebao diskretno provjeriti. Inače će biti vraga ako priča iziđe na vidjelo." "U pravu si", rekao je Stahlschmidt, obilno se znojeći oko vrata. "Posve si u pravu. Nazvat ću svog zapovjednika. On je glup kao magarac, neće postavljati nikakva pitanja." "Mislim kako bi ti to trebao raščistiti jednom zauvijek", rekao je Rinken. "Ja ću biti tiho po tom pitanju dok mi ti ne kažeš što si saznao." "To je lijepo od tebe", promrmljao je Stahlschmidt, mrzeći Rinkena sve više i više. "Ali pazi", rekao je Rinken šaljivim tonom, "ne bih volio biti na tvom mjestu. Ne bi me iznenadilo da naša večerašnja zabava bude oproštajna - možda završiš i u jednoj od vlastitih ćelija!" "Bože moj", rekao je Stahlschmidt, "ako je to bila šala, onda mi se ne sviđa tvoj smisao za humor. Uz prijatelje poput tebe, uopće mi ne trebaju neprijatelji." Rinkenov jedini odgovor bio je veseli hihot. "Osim toga", rekao je Stahlschmidt uzrujano, "oni nikada ne bi učinili takvo što." "Zašto ne?" upitao je Rinken. "Uvijek je lijepo biti medu starim prijateljima možete razgovarati o dobrim starim vremenima kada ste bili zaduženi za zatvor, a oni su bili samo prašina ispod vaših kotača..." Hihoćući za sebe, Rinken je spustio slušalicu. Stahlschmidt je sjedio zureći u telefon, nekoliko se trenutaka pitajući hvata li ga to nekakva bolest. Prostorija se vrtjela oko njega, bilo mu je mučno i slabo, a hladan mu je znoj oblio cijelo tijelo. Ovih dana nije se moglo znati - činilo se kako postoji toliko čudnih bolesti. Opipao si je bilo i okrenuo se prema Steveru. "Mislim kako bi najbolje bilo da odem liječniku. Osjećam se doista bolesno. Ti možeš preuzeti na nekoliko sati. Ili nekoliko dana, možda, ako me zadrže u krevetu." Stever je počeo drhtati.

114

"Mislim kako to nije baš dobra ideja, gospodine Stabsfeldwebelu. Greinert je za to bolje kvalificiran od mene. On je ovdje dulje od mene." "Greinert je budala." Sjedili su zureći jedan u drugoga neko vrijeme, a potom je Stahlschmidt iznenada podigao telefonsku slušalicu i zatražio da ga spoje s bojnikom von Rotenhausenom, upraviteljem zatvora. "Gospodine? Bojniče Rotenhausen? Ovdje Stabsfeldwebel Stahlschmidt, gospodine." "Da, Stahlschmidt? Što je?" "Moram vam prijaviti, gospodine, kako su dvojica ljudi iz 27. oklopne pukovnije - neki Willie Beier i Alfred Kalb - posjetili jednoga od naših zatvorenika danas s propusnicom za koju sam sada pomislio kako je krivotvorena." Nastala je duga tišina dok je Rotenhausen pokušavao shvatiti što mu je bilo rečeno i trudio se smisliti neko prikladno pitanje koje bi mu postavio. Na posljetku se dosjetio jednoga. "Koga su posjetili?" "Poručnika Bernta Ohlsena." "Tko je on? Čiji je on zatvorenik?" Stahlschmidt je zatvorio oči. Utonuo je u svoje misli, sklupčavši se na svojoj stolici. "Gestapa -IV/2A -" Glas mu se pretvorio u jedva čujni šapat. "A tko je potpisao propusnicu?" "Standartenführer Paul Bielert", rekao je Stahlschmidt i gotovo pao sa stolca. Rotenhausen je spustio slušalicu. Nije mu dao nikakvu naznaku što namjerava učiniti, ili namjerava li uopće što učiniti. Još jednom Stahlschmidt je ostao sjediti s nijemom telefonskom slušalicom u ruci. Nemoćno ju je spustio na mjesto. "Pa", rekao je Steveru s ohrabrujućom veselošću, "u govnima smo, i tu nema pogreške - što ćemo dovraga sada učiniti?" Stever ga je pogledao, sav ojađen. "Taj pasji skot Rinken!" povikao je Stahlschmidt. "Što si on umišlja, tko je on, najobičnija vreća kože i kostiju! Samo zato što pomaže svom jebenom zapovjedniku da se svaki dan odjene" Stahlschmidt se okrenuo i energično pljunuo u smjeru prevrnutog koša za otpatke. "Znaš što je radio prije rata, zar ne? Bio je mljekar, eto štoje bio! A možeš se kladiti da će to ponovno biti čim rat završi. No, hajde, Stever, baci se na posao, čovječe! Nemoj samo stajati poput okamenjena govna, počni razmišljati!" Stever je pomno pročistio grlo, a potom rekao: "Gospodine Stabsfeldwebelu, posve sam siguran da ćete se već nekako izvući." I pogledao je Stahlschmidta u oči, bacivši lopticu natrag u njegov teren. Stever je namjeravao dati jasno na znanje kako on s tim slučajem nije imao ništa. Stahlschmidt je zurio u njega dulje. Pričekao je da Stever spusti pogled, a potom se turobno nasmijao. "Ako ja potonem, i ti ćeš sa mnom", promrmljao je, previše tiho da bi ga Stever mogao čuti. "Neka se dobro zna - ja neću potonuti sam!" Još je deset minuta koračao prostorijom, a Stever gaje kriomice pogledavao, nemajući volje ostati, ali previše uplašen da bi otišao. Monotoniju je prekinulo iznenadno zavijanje sirena. Dvojica ljudi su se pogledala. "Evo ih ponovno", rekao je Stever. "To su zasigurno Kanađani", rekao je Stahlschmidt. Nekoliko su trenutaka stajali osluškujući, a potom je Stahlschmidt pokazao glavom prema vratima i uzeo bocu s viskijem. "Dođi. Idemo u podrum i molit ćemo se Bogu da bace bombu i Gestapo." "A bojnik Rotenhausen?" upitao je Stever. "I na bojnika Rotenhausena", potvrdno je kimnuo Stahlschmidt. "I na Rinkena također, tu budalu! Poslao bih osobnu notu zahvalnosti glavnom zapovjedniku Kanadskih zračnih snaga." Požurili su dolje u podrum, ostali ondje tijekom zračnog napada, otprilike dvadeset minuta, i zajednički dovršili bocu viskija. Kada su se ponovno pojavili gore, otkrili su kako je napad bio usmjeren na južni lučki dio, te kako nije bilo bombardiranja u blizini Gestapa. Ni bojnika Rotenhausena, niti Rinkena. "Čak niti neizravan pogodak", jadikovao je Stahlschmidt kada su se vratili u njegov ured. Pogledao je Stevera, a Stever je pogledao njega. Nije bilo nikakve nade. Stever nije bio čovjek kojemu bi na um mogle pasti nekakve pametne zamisli.

115

"No, možemo učiniti samo jedno - morat ću riskirati i nazvati gadove, te vidjeti mogu li im objasniti cijelu tu stvar. Na dulje staze, bit će puno gore ako to sami otkriju." Drhtanje njegove ruke dok je birao omraženi broj Gestapa -10 001 - bilo je u suprotnosti s hrabrošću u njegovu glasu. "Državna tajna policija. Odjel Stadthausbrücke." Stahlschmidt je progutao puna usta sline. Zaplićući se o riječi, mucajući, zastajkujući, hvatajući zrak, uspio je dovršiti svoje izvješće. "Samo trenutak, Stabsfeldwebelu. Spojit ću vaš poziv." Stahlschmidt je zastenjao i prstom prošao po unutarnjoj strani ovratnika. Novi mu se glas javio na telefon; odsječen, oštar i autoritativan. "Halo, da, mogu li vam pomoći? Ovdje Izvršna služba, IV/-2A." Još je jednom Stahlschmidt s mukom ispričao svoju priču. Čak i njegovim pristranim ušima više se nije činila nimalo istinitom niti vjerojatnom. "A tko je potpisao propusnicu?" upitao je glas. "Gospodin Standartenführer Paul Bielert", zagraktao je Stahlschmidt, i ponizno nagnuo svoju glavu prema telefonu. "Možete slobodno preskočiti ono gospodin" otresito je rekao glas. "Odrekli smo se tih plutokratskih gluposti još odavno." Stahlschmidt je istoga trenutka izrekao niz isprika i objašnjenja, gotovo se pri tome rasprostrijevši preko stola. "Ako ste rekli što ste htjeli", rekao je glas. "Predat ću slušalicu samom Standartenführeru." Stahlschmidt je prestravljeno kriknuo. Telefon je utihnuo. Pogledao je omraženi instrument i doživio trenutak intenzivne žudnje. Kada bi ga samo mogao istrgnuti iz zida i baciti u dvorište, možda bi svi njegovi problemi bili riješeni? Ili kada bi se možda iznenada razbolio - osjećao se loše. Osjećao se strašno loše... "Halo?" Stahlschmidt se u panici stisnuo za vrat. "H-hal-halo?" "Ovdje Paul Bielert. Kako vam mogu pomoći?" Glas je bio tih i ugodan; pomalo mek i izazovan. U jednom kratkom, nerazboritom trenutku, Stahlschmidt je gotovo pao u iskušenje da u potpunosti prizna svoju glupost, da zaplače i zajeca i padne na koljena. Umjesto toga, otvorio je usta i počeo u slušalicu izgovarati krajnje gluposti. Priča je ispala zbrkana, nepovezana i nesuvisla. U jednom trenutku je pod zakletvom izgovarao kako je odmah znao da je potpis krivotvoren; već je sljedećeg trenutka otvoreno protuslovio sam sebi govoreći kako nije posve siguran u to, te kako je samo htio provjeriti. Ocrnio je Rinkena, ocrnio je Rotenhausena, ocrnio je cijelo zatvorsko osoblje. Svi su bili lijeni, beskorisni, prevaranti bez imalo mozga. On, Alois Stahlschmidt, morao je nositi sav teret na svojim plećima. On je morao... "Samo trenutak, Stabsfeldwebelu." Umiješao se glas, uvjerljiv i gotovo se ispričavajući. "Ne želim vas prekidati usred priče, ali zar vam nitko nikada nije rekao da možda i niste tako bistri kao što bi bilo poželjno?" Stahlschmidt je bučno progutao knedlu, a vrat mu je postao grimizne boje. "Ako je ta propusnica doista krivotvorena", nastavio je Bielert, još uvijek tihim i uvjerljivim glasom, "zar vam nije palo na pamet da su imena posjetitelja možda također izmišljena samo za tu prigodu? Jeste li to već provjerili? Jeste li provjerili u njihovoj satniji? Jeste li pretražili zatvorenika nakon što su ga ta dvojica napustila? Jeste li pretražili njegovu ćeliju?" "Ah, jesam! To je posao Obergefreitera Stevera, Standartenführeru." "A je li Obergefreiter Stever to učinio?" "Da, jest! Da, da doista je to učinio! Osobno sam se pobrinuo za to." "I što je pronašao?" "Ah - pa - ništa, gospodine." I Stahlschmidt se okrenuo kako bi optužujućim pogledom promotrio Stevera, koji je poput ovce zurio izbuljenih očiju, u nevjerici.

116

"U tom slučaju, to je zasigurno bilo vrlo površno pretraživanje." "Problem jest, gospodine, vidite, kao što sam vam već objašnjavao, poprilično je nemoguće vjerovati bilo kome ovdje daje posao valjano obavio. Teško mije bilo kome nešto povjeriti. Osim ako se ja sam latim..." Glas je još jednom prekinuo mahnita objašnjavanja. Nije više bio tako nježan kao u početku. "Slušajte me sada, Stabsfeldwebelu! Vas i isključivo vas smatram odgovornim za cijelu ovu stvar, a ako zatvorenika nađu mrtvoga u njegovoj ćeliji zbog toga, možete biti sigurni da ću se osobno pobrinuti za vaše smaknuće." Ispod stola, Stahlschmidtova su koljena počela klecati. Po prvi puta u njegovom životu, poželio je daje u borbama na bojištu. "A što se tiče propusnice", nastavio je Bielert, "možete je donijeti osobno u moj ured. Pretpostavljam da ste do sada već uspjeli alarmirati pola Njemačke? Polako i slomljenim glasom, Stahlschmidt je izrecitirao popis ljudi koji su znali za incident. "Čovjek može biti zahvalan", rekao je Bielert sarkastično, "što to još niste objavili u novinama. Ili ste možda namjeravali to učiniti kada ste odlučili nazvati me i zatražiti moje dopuštenje?" Čudan zvuk, prigušeni panični krik, izišao je iz Stahlschmidtovih usta. Stever gaje s čuđenjem pogledao. Još nikada nije vidio svoga šefa u žalosnijem stanju. Hvala Bogu što je on bio samo bijedni Obergefreiter! Stahlschmidt je polako ispustio slušalicu i zurio po prostoriji, očiju obrubljenih crvenilom. Tko je mogao znati da ona budala od zatvorenika možda upravo u tom trenutku ne guta otrov prokrijumčaren u njegovu ćeliju? Mahnito se okrenuo Steveru. "Obergefreiteru! Zašto samo stojiš ondje? Pokreni se, zaboga! Želim da se ćelija tog zatvorenika pretraži od poda do stropa. Želim da pretražite zatvorenika od glave do pete. Baci se na posao, čovječe, nemoj samo tu stajati!" Stever je brzo pojurio prema vratima. Projurio je kroz njih i uz hodnik, zaletjevši se u Greinerta, koji je išao u suprotnom smjeru nešto ležernijim korakom. "Kamo ti tako žuriš?" upitao gaje. "Kakva je to divlja žurba iznenada?" "Uskoro ćeš saznati!" protisnuo je Stever. "Pronađi nekoliko ljudi i dovedi ih u ćeliju broj 9. Moramo pretražiti onog gada iznutra i izvana." Greinert je slegnuo ramenima i otišao. Nekoliko trenutaka kasnije vratio se s još dvojicom ljudi, pa su sva četvorica zajedno započela pretraživanje. Strgnuli su odjeću s poručnika Ohlsena, razderali madrace na njegovu ležaju, istrgnuli željezne rešetke s prozora, slomili sve što se moglo slomiti, uključujući i noćnu posudu. Kuckali su po zidovima, podu i stropu, dok je poručnik sjedio gol na svom ležaju, promatrajući ih s veselim smiješkom na usnama. Stever je izveo trik nestajanja s kutijom cigareta koju je utrpao zatvoreniku ranije toga dana. Greinert je trčao zavijajući i vičući po ćeliji. Druga dvojica zgrabila su poručnika i temeljito ga pretražila, vireći mu u usta i uši, silom mu raširivši noge, pregledavši mu tijelo do najsitnijih i najbeskrupuloznijih pojedinosti. Poručnik Ohlsen sve je to podnosio s umornom strpljivošću. Otvarao je i zatvarao usta desetke puta kako bi ih pregledali, no nisu uspjeli otkriti njegov lažni zub u kojem je bila skrivena malena žuta kapsula. U njoj je bilo dovoljno otrova da ubije deset ljudi. Legionar ga je donio sa sobom iz Indokine. Cijelo vrijeme pretraživanja, Stahlschmidt je koračao svojim tepihom, pa je uskoro utabao vidljivi trag od vrata do prozora, od prozora do police s knjigama, i od police s knjigama natrag do vrata. Polica je bila puna debelih pravnih svezaka, većinu kojih je Stahlschmidt "posudio" iz knjižnica ili prokrijumčario iz trgovina i ureda drugih ljudi. Volio je sebe smatrati svojevrsnim odvjetnikom. Uvijek bi svojim ljubavnicama govorio kako je on zatvorski inspektor, a u svojoj lokalnoj gostionici, Le Chiffon Rouge, bio je poznat kao Herr inspektor. Naizust je naučio velik broj zakonskih članaka i običavao ih je poput papige citirati kad god bi mu se za to

117

ukazala prilika. Imao je pravu sljedbu u Le Chiffon Rouge, i često bi ljudi tražili njegove savjete u pravnim pitanjima - iako bi rijetko to bili isti ljudi dva puta. Previše se njih razočaralo u prošlosti, te nisu namjeravali doći po drugi savjet. Činjenica je bila da Stahlschmidt nikada nije mogao podnijeti da prizna svoje nepoznavanje bilo koje teme; kad god bi se susreo s nečim nepoznatim, jednostavno bi citirao neki nepostojeći presedan, izmišljen na licu mjesta, i dalje gradio na tome. Kada je Stahlschmidt po šesti put prolazio pokraj prozora, zazvonio je telefon. Stao je na mjestu, s nepovjerenjem zureći u njega, taj izvor cijele njegove iznenadne nesreće. Polako je otišao do stola; umorno je podigao slušalicu. Progovorio je tihim i neodlučnim glasom. "Garnizonski zatvor..." Inače bi zgrabio slušalicu i u nju povikao: "Stabsfeldwvebel Stahlschmidt pri aparatu! Izvolite?" Ali više ne. Nikada više. Ta prokleta propusnica sve mu je upropastila. "Zvučiš pomalo potišteno", začuo je Rinkenov glas, tako , ispunjen veseljem da ga je to razbjesnilo. "Što ima? Pričao si s Gestapom, zar ne? Jesi li imao sreće?" i "Prestani!" zaurlao je Stahlschmidt. "Zlo mije od ovog mjesta! Namjeravam se prijaviti za premještaj. Naporno radiš, daješ sve od sebe, savjesniji si od sviju ostalih, uključujući i svog zapovjednika - i što bude? Pitam te, što bude? Dobiješ šakom u zube za sav svoj trud, eto što bude!" "Ah, čovjek uči dok živi", rekao je Rinken strašno samodopadnim glasom. "Ali nemoj se prestati nadati. Ako doista želiš premještaj, siguran sam kako ti ga ja mogu srediti; ona kažnjenička satnija o kojoj sam ti pričao još uvijek traži dočasnike. Dočekali bi te širom raširenih ruku - da ih nazovem?" "Jebi to, radije bih neki dobar savjet od tebe, za promjenu! Razgovarao sam s Bielertom preko telefona. On želi da mu osobno donesem propusnicu." "Pa? Ne bojiš se valjda Bielerta? Nema nikakve potrebe, ako nemaš ništa na savjesti..." "Nemoj se sa mnom igrati nevinašca, Rinken! Prokleto dobro znaš kako u cijeloj Njemačkoj ne postoji osoba posve čiste savjesti. Čak i stražari iz SD u Fuhlsbüttelu i Neuengamme seru u gaće kada se moraju pojaviti i u blizini Stadthausbrücke." "Najbolje bi ti bilo da odjeneš smeđe hlače!" šalio se Rinken. Stahlschmidt je glasno opsovao i s treskom spustio slušalicu. Naravno, ono što on nikako nije mogao shvatiti bilo je to da je u vezi s posjetom poručniku Ohlsenu bilo mnogo više toga no što se dalo primijetiti na prvi pogled. Za početak, nije znao da je nekoliko dana prije toga Legionar, sitni Legionar sa svojim izbrazdanim licem i dugim prstima na sitnim rukama, posjetio Tetku Doru u Ouraganu. (To je bilo upravo onoga dana prije no što je Tetka Dora nestala. Službeno je mišljenje bilo da je otišla u Vestfaliju kako bi posjetila bolesnu prijateljicu, udovicu Gauleitera. Neslužbeno - pa, neslužbeno se čovjek mogao upitati...) Međutim, Legionar ju je posjetio u njezinom lokalu, pa su sjeli zajedno za stol u uglu i navukli debele zastore kako bi se našli u posve privatnom, odvojenom prostoru. Ispred njih na stolu bile su dvije čaše, boca Pernoda i zdjela prženog kestenja. Otvarali su kestenje zubima i nemarno pljuvali koru na pod. Tetka Dora sagnula je glavu do čaše i povukla gutljaj Pernoda. "I tako je Paul uhvatio vašeg malenog poručnika, ha? Jer je malo previše otvarao svoja velika usta. Pa, sve što mogu reći jest to daje izgleda malo slab u glavi, kada ide uokolo i tako blebeće što god hoće. Hoću reći, sam si je to tražio, zar ne? Mogao se jednostavno popeti na krov i izvikivati to kroz megafon." "Posve si u pravu što se toga tiče," Legionar je zaškiljio prema čaši u svojoj ruci. "Neki ljudi jednostavno nisu sposobni preživjeti. Ti i ja, mi se znamo brinuti za sebe, ali Ohlsen -" Odmahnuo je glavom. "Potpuno je neiskusan. Gestapo bi ga mogao totalno nadigrati. Ipak, znam tog glupana već dulje vrijeme,

118

ne mogu ga samo tako ostaviti da istrune. Moram učiniti nešto kako bih mu pomogao." "Ako ti tako kažeš." Tetka Dora pljunula je sažvakani kesten i pogledala ga s gađenjem. Bio je smeđ i gorak. "Prokleta bila ta žena! Ne zna ni ispržiti kestenje! Nikada mi ne bi vjerovao kroz kakve sam sve muke prošla kako bih si našla kuharicu. A sada kad sam je našla, isto bi mi bilo i bez nje, koliko koristi imam od nje!" Iskapila je ostatak Pernoda i nasula si još jednu čašu. "Ovih danaje tako sa svim osobljem. Čak niti djevojke nisu kao što su nekad bile. Većina njih su obične kurve iz nižih slojeva. Izravno s ulice, bez imalo stila, ne mogu se uopće osloniti na njih. Primjerice ona drolja Lisa - ona koja bi trebala biti za pultom - ona je bila bolesna već četiri puta ovoga mjeseca. Bolesna, malo sutra!" Dora je izabrala još jedan kesten i strpala ga u usta. "Znam što ona namjerava, ne može mene prevariti! Stara Dora još se ne da!" "Posve sam siguran u to", složio se Legionar. "Ali zašto zaboga ne nabaviš strane djevojke? Mislim kako su vrlo jeftine ovih dana." "Jesu, ali ne bih ih pustila niti u blizinu", rekla je Dora ogorčeno. "Pola njih su Gestapove špijunke. Misliš da mi treba takvo strano smeće sjediti za vratom i prijavljivati svaki moj korak? Odveli bi me u Stadthausbrücke za tili čas!" Legionar se nasmijao. "Hajde Dora, siguran sam da ti nemaš ništa na savjesti!" Dora je zahihotala i prijateljski ga udarila u prsa. "No, taj tvoj poručnik." Nasula si je još Pernoda. "Zbog čega su ga priveli? Zbog nekog od svojih poznatih članaka?" "Devedeset i jedan B", rekao je Legionar, uzevši jedan kesten i sumnjičavo ga promotrivši. Zario je zube u njega i otkinuo vanjsku ovojnicu. Dugi ožiljak koji mu se protezao obrazom izgledao je crveno i bolno. "Bojim se da će nadrapati", kratko je rekao. "Samo zbog brbljanja?" "'Samo', Dora?" rekao je Legionar. "Znaš jednako dobro kao i ja da to vrlo brzo postaje zločinom stoljeća. U svakom slučaju, bio im je potreban netko koga bi upotrijebili kao primjer što se dogodi ljudima koji previše govore. Sve su to isplanirali, pogledao sam njegove dokumente - Porta me upoznao s nekakvim sumnjivim momkom koji radi u komesarijatu; obraćaju mu se s 'doktore', ali on to gotovo sigurno nije. No, uspio sam mu pronaći slabu točku -" Legionar je namignuo Dori i šarmantno se nasmiješio, "pa mi je dopustio da vidim dokumente. Lako je kada znaš kako ćeš nešto izvesti. Neki ljudi bi učinili sve kako bi se domogli nečega što žele." "A što planiraju učiniti s tim tvojim poručnikom?" Legionar se namrštio. "Pogubiti ga. Pročitati popis njegovih zločina pred streljačkim vodom - oni misle kako će na taj način slomiti i one najčvršće među njima. Nije nimalo zabavno gledati kako nekoga ubijaju. Nije to pitanje pucanja, to je pitanje -" Rukom se udario po stražnjoj strani vrata. "Potrebno je mnogo hrabrosti da bi se nakon toga počinilo nekakav zločin." "Hrabrost!" rekla je Dora s prezirom. "Svi samo govore o hrabrosti! Što bi hrabrost trebala biti? Nešto što imaš kada ti je glava sigurna na ramenima, trbuh pun i imaš čašu u ruci! Nemoj mi govoriti o hrabrosti! Pokušaj biti u rukama onih gadova dulje od deset minuta i vidi koliko će te daleko hrabrost odvesti! Samo je jedan način za borbu protiv Gestapa, a to je da znaš nešto o njima što oni ne žele da se sazna. Ako ih držiš u šaci, sve će biti u redu. Bez toga, loše ti se piše." "Potpuno se slažem s tobom." Legionar se nagnuo prema njoj preko stola i rekao joj u povjerenju. "Stoje s Bielertom, Dora? Ti znaš neke stvari o Bielertu, zar ne? Dovoljno da bi Ohlsen mogao sačuvati glavu na ramenima?" Dora je odmahnula glavom. "Sumnjam, srce. Možda bih vam mogla nabaviti propusnicu kako biste ga mogli posjetiti, ali za bilo što drugo riskirala bih svoju glavu. Znam neke stvari o Paulu, ali nije baš dobro izazivati nevolje. A znaš Paula - on je nepouzdan. Poput divlje zvijeri. Dok ti imaš prevlast, on će se lijepo ponašati i raditi što želiš. Ali ako pretjeraš, on će jednostavno izgubiti kontrolu. Poludjeti i

119

početi udarati svuda oko sebe. Osim toga, ne mogu se oteti dojmu daje taj tvoj poručnik malo pretjerao. Doista je tražio nevolje takvim ponašanjem, brbljajući sve bilo kome s kim bi razgovarao. Osim toga, ne poznajem ga. Daje to netko poput tebe, možda bih se još i odlučila na rizik, ali ne i zbog nekog nepoznatog magarca koji ne zna držati jezik za zubima. To poslovanje s Paulovim zatvorenicima je igranje s vatrom." "Da, znam." Legionar je napućio usne i pogledao u svoju čašu. "Taj čovjek sakuplja zatvorenike kao što drugi ljudi sakupljaju leptire." "On je vrlo opasan gad." Dora je uzela još jedan kesten i pažljivo ga umočila u rastopljeni maslac na dnu posude. "Zapravo, već pomišljam kako ću se i sama pritajiti na neko vrijeme. Jednostavno nestati. Dat ću ključeve Britti i povući se sve dok ne stignu Englezi." Legionar se nasmijao. "Nemoj mi reći da su ti na tragu, Dora? Pa nisu se valjda na tebe namjerili?" "Ne znam." Dora je se počešala kroz zamršenu kosu prljavom viljuškom. "Ali neki mi glas u glavi govori, 'Pokupi svoje stvari, Dora, i briši'. Primijetila sam, baš nedavno, kako nas puno posjećuje određeni tip osoba - znaš na kakve osobe mislim?" "Vjerujem da znam", promrmljao je Legionar. "Momak koji dođe na Pernodi gotovo se uguši njime?" "Točno", rekla je Dora. "Pivski tipovi. Uočim ih na kilometar. Imaju šešire navučene na oči kao u jeftinim špijunskim filmovima." "Pernod ima svoje dobre strane." Legionar je podigao svoju čašu i nasmijao se. "Odvaja žito od kukolja - čovjeka s ulice od čovjeka iz Gestapa. Hej, Dora, sjećaš li se onoga kojemu smo prerezali vrat?" Dora je zadrhtala i ponovno se počela češati između svojih obješenih dojki. "Za ime božje, ne podsjećaj me na to! Čak i sada se ježim od toga - još se uvijek sjećam u kakvom mi je neredu bila garaža. Krv po cijelom podu..." U tom trenutku započelo je stravično zavijanje sirena koje su označile početak zračnog napada. "Sranje!" rekla je Tetka Dora. "To znači podrum." "S nekoliko boca?" predložio je Legionar. "Nikada ne možeš znati koliko ćemo dugo biti ondje..." Gurnuli su stol natrag i otvorili vrata u podu. Mušterije i osoblje stizali su trkom, gurajući jedno drugo niz uske stepenice u podrum. Zaliha boca dodavana je iz ruke u ruku, vrata su se zatvorila, i okupljeno se društvo ispružilo i pripremilo uživati u nametnutoj im intimnosti. Jedino je Gilbert, vratar, ostao gore. Bilo je neophodno da netko ostane na straži kako bi pripazio na pljačkaše. Zračni je napad potrajao sat vremena. Dora se popela stepenicama i oteturala natrag do svog stola u kutu. Njezina čaša Pernoda bila je još uvijek na mjestu gdje ju je i ostavila. Podigla ju je i zurila u nju pomalo zamagljenim pogledom. "Reći ću ti nešto", rekla je Legionaru kada joj se pridružio. "Nazvat ću Paula i vidjeti mogu li ti ikako pomoći. Dođi ovamo sutra ujutro, ako uspiješ izići iz vojarne. Oko jedanaest sati. Ako budem mogla izvući propusnicu od starog gada, tada ću je već imati. Ako ne "slegnula je ramenima. "Ako ne, to znači da gubim svoju vlast nad njim, i da ću se vjerojatno pridružiti tvom poručniku na vješalima." Legionar se nasmijao. "To se neće dogoditi, Dora! Doći ću oko jedanaest, a ti ćeš imati propusnicu, hoćeš se kladiti?" Izišao je na ulicu i istoga mu je trenutka pristupila djevojka koja je tražila zaradu. "Imaš li cigaretu, ljubavniče?" Legionar ju je odgurnuo s puta i nastavio dalje. Požurila je za njim, pokušavajući mu se dodvoriti. Legionar je iznenada zastao. Naglo se okrenuo prema njoj, izobličena lica i plamtećeg sjaja u očima. "Odjebi od mene i ostavi me na miru! Ne zanimaš me!" Učinio je jedan korak prema njoj, ali to je bilo dovoljno; djevojka je pobjegla, i sljedeća se dva dana jedva usuđivala proviriti ispred vlastitih vrata. Nekoliko sati kasnije, Dora se susrela sa

120

Standartenführerom Bielertom na uglu Neuer Pferdemarkta i Neuerkamp Feldstrasse, pokraj klaonice. Bielert je obožavao klaonicu. Često bi proveo poslijepodne ondje, promatrajući pokolj. On i Dora zajedno su odšetali preko Pferdemarkta i ušli u restoran hotela Johnke, smjestivši se za stolom izdvojenim od ostalih. Dora je prešla izravno na stvar. "Morala sam te vidjeti, Paul. Potrebna mije propusnica, posjetiteljska propusnica ili kako god ih već nazivate, i potrebna mi je hitno." Prstima je prošla kroz kosu i smeteno ga pogledala. "U velikoj sam žurbi ovih dana, to je strašno. Iskreno, nemaš pojma kakvih problema imam s osobljem. Trči amo, trči tamo, obavi ovo, obavi ono - ne možeš ih namamiti nikakvim novcem, sada sama obavljam pola kuhanja i pola kućanskih poslova." "To su gluposti, Dora." Bielert se nasmijao. "Često sam ti govorio, mogu ti dovesti ljudi koliko god želiš." "Stranaca!" prezirno je otpuhnula Dora. "Hvala ti, ali ne. Radije bih na koljenima ribala vlastite podove, no da mi gestapovski agenti tumaraju po kući bez nadzora. Ali moram dobiti tu propusnicu!" "Koga to želiš posjetiti? I gdje?" "Nekoga u zatvoru. Jednoga poručnika." "Shvaćam." Bielert je izvadio kutiju cigareta i pažljivo stavio cigaretu u dugi srebrni cigaršpic. "Znaš, draga moja, u posljednje vrijeme si doista vrlo zahtjevna. Propusnica je vrlo vrijedna roba ovih dana. Velika je potražnja za njima." "Nemoj mi prodavati ta sranja!" rekla je Dora prezirno. "Možeš mi nabaviti propusnicu samo da pucneš prstima, ako to želiš." "U tom slučaju", promrmljao je, "pretpostavljam kako sve ovisi o tome želim li ja to ili ne." "Bilo bi ti bolje da želiš", rekla je Dora. "I počasti me rumom, hoćeš li? Jednim finim toplim." Sjedili su u tišini dok pića nisu stigla. Bielert je zamišljeno pogledao Doru. "Mogli bismo početi time što ćeš mi ti reći tko doista treba tu propusnicu. I koga to želi posjetiti?" "Evo, izvoli. Sve je ovdje zapisano." Dala mu je komad papira. Bielert ga je proučio na trenutak, a potom je podigao jednu gotovo nepostojeću obrvu. "Poručnika Bernta Ohlsena", polako je rekao. "Zatvoren zbog zločina protiv države - i ti želiš da dopustim njemu da primi posjetitelje?" "Zašto ne?" Dora je slegnula ramenima. "Zašto ne? Zašto ne, kažeš? Reći ću ti zašto ne!" Bielert je zgužvao papir u lopticu i ljutito ga bacio na pod. "Zato što je taj čovjek kriminalac i izdajica i opasnost za svoju zemlju! Prema takvim ljudima ne osjećam ništa osim prezira i mržnje! Da je po mom, oni bi u potpunosti bili istrijebljeni. I oni i njihove obitelji. Njihove žene i djeca, i njihove majke i njihovi očevi! Svi oni!" Lice mu se izobličilo u iznenadnu masku blijede, drhtave mržnje. Dora ga je hladno promatrala. Sve je to ona već ranije čula. Na suprotnoj strani prostorije, nekoliko je ljudi tiho ustalo, zatražilo svoje račune i nestalo. Bielert je nastavio ne osvrćući se na to. "Imam tako dug popis imena", hvalio se, "da se čak i Gruppenführer Müller iznenadio. Nije stvar samo u tome što smo u ratu. To je više od toga. Proživljavamo revoluciju, a ja sebe smatram jednim od njezinih glavnih inženjera. Imam odvratan posao, to znam. Prljav, užasan posao. Ali vrlo nužan posao u kojega vjerujem. Cilj će opravdati sredstva, a bez ljudi poput mene koji će dovesti stvar do njezina kraja, revolucija bi se već sutra ugušila u vlastitoj povraćotini." "Da - naravno - posve si u pravu", promrmljala je Dora tiho; a potom su joj se oči zacaklile: "Govoreći o Miilleru, vidjela sam ga prije nekoliko dana! Došao je k meni, poprilično neočekivano, kao grom iz vedra neba, samo tako! Napili smo se zajedno kao zemlja, to ti mogu reći - bilo je to pravo druženje nakon svih tih godina!"

121

"Müllera?" rekao je Bielert, a nos mu se nervozno trzao dok je zurio u Doru. "O kojem Mülleru ti pričaš?" "Pa, o Gruppenfuhreru Mülleru, naravno - onom o kojemu si mi upravo pričao. Moj Bože, nisam ga vidjela od dana kada je unaprijeđen u Untersturmführera! Tako smo se lijepo zajedno nasmijali!" "Nisam bio svjestan da ti poznaješ Heinricha Müllera", rekao je Bielert, mršteći se prema njoj. "Kako si ga upoznala? Nisi nikada u životu bila u Berlinu, to posve sigurno znam." Dora ga je pogledala i nasmijala se. "O, Paul, nemoj mi reći da čak i mene pratiš? Svoju staru prijateljicu Doru?" "Tko je rekao išta o praćenju?" razdraženo je upitao Bielert. "Na umu mi je samo tvoja sigurnost, to je sve. Čovjek nikada ne zna kakav se nenadani obrat može dogoditi u nečijem životu ovih dana." "Tako si divan prema meni!" Dora se nasmijala i podigla čašu kako bi mu nazdravila. "Ali zasigurno misliš na svoju sigurnost, a ne moju? Na posljetku, ako se meni ikada išta dogodi - ako dođe do nekakvog nenadanog obrata - to bi i tebe dovelo u neprilike, zar ne?" "Živimo u teškim vremenima", odgovorio je Bielert. Otpio je gutljaj konjaka i otresao pepeo sa cigarete. "Reci mi, Dora, o čemu ste ti i Müller razgovarali?" "Ah, o svemu i svačemu, i o starim vremenima", rekla je vedro. "I čudno, u jednom trenutku, o ljudima koji su počinili zločin protiv države - poput tog poručnika Ohlsena, samo mnogo gorima. Müller me ispitivao o nekim komunistima koje sam nekada poznavala. Posebice su ga zanimali oni koji su napustili Partiju i otišli u Gestapo." Bielertove oči su gotovo neprimjetno bljesnule. "Shvaćam. I jesi li mu uspjela pomoći?" "Pa, i jesam i nisam", rekla je Dora iskreno. "Dala sam mu jedan ili dva nevažna podatka, no tek nakon što je otišao sam se ovoga sjetila." "Stoje to ovo?" upitao je Bielert, pomalo previše ležerno. Dora je zadigla haljinu, gurnula ruku u nogavicu svojih debelih vunenih čarapa i izvadila pismo. "Izvoli", rekla je. "Čudno, pospremala sam ormare prije nekog vremena i naišla sam na cijelu hrpu starog smeća. A u smeću sam pronašla ovo pismo. Govori o nekoj ćeliji ili nečemu -" Razmotala je pismo i pročitala ga, mršteći se. "Ćeliji 31 - komunističkoj ćeliji, znaš takve stvari. Govori o Paulu Bielertu, koji je bio na čelu te ćelije. To je doista zanimljiva slučajnost, zarne? Mislim, što se netko zove isto kao i ti." "Da", rekao je Bielert. Uzeo joj je pismo i preletio ga pogledom. "Vrlo zanimljivo. Hoće li ti smetati ako ga zadržim?" Dora mu se nasmiješila. "Radi s njim što god želiš. Štoviše, imam još nekoliko pisama koja bi te mogla zanimati - sva su o istoj temi, naravno." Bielert je pocrvenio u licu. "Kako si se ti uspjela dočepati korespondencije koja datira iz 1933. i ranije? Od koga si to dobila?" Dora je pogledala u svoju čašu i slegnula ramena. "Još uvijek imaš mnogo toga za naučiti, zar ne, Paul? Još moraš mnogo toga proći prije no što me dostigneš. Uspio si, ali si uvijek bio neodlučan." Ispružila je ruku i utješno ga potapšala po ruci. "Jadni Paul! Kada si učio kako musti krave u popravilištu, uz sve te stare redovnike koji su se motali uokolo i izluđivali te, a ti si samo ispod daha mrmljao o osveti, ja sam već poduzimala korake kojima ću si osigurati budućnost. Uzimala sam sve čega sam se mogla domoći i spremala to za crne dane. U vrijeme kada si se ti počeo igrati dječjih igrica sa svojim prijateljima u ćeliji 31, ja sam već postala prava svraka. Domoći se tvojih pisama bilo je vrlo jednostavno. Naravno, tada nisam znala hoće li mi ikada koristiti, ali sam mislila kako bi bilo najbolje da ih zadržim. Za svaki slučaj -" Na trenutak mu je stisnula ruku, a potom ponovno sjela. "Zašto moramo ponovno podizati svu tu prašinu? Ne želim te uvući u neprilike. Sve što želim jest samo jedna malena propusnica s tvojim potpisom."

122

"Dođi sutra u moj ured. Čekat će te ondje." Dora se nasmijala. "Zasigurno se šališ! Ja da kročim u tvoj ured? Nikada me više neće pustiti van! Ne, hvala, radije bih da ti pošalješ nekoga od svojih ljudi k meni s propusnicom." Bielert je hladno zurio u nju. Njegova se šaka stisnula i otvorila na stolu, a oči su mu se skupile, no glas mu je ostao nježan i tih. "Znaš, Dora, počinjem se pitati ne bi li možda bilo dobro da pošaljem nekoliko svojih ljudi k tebi - oni bi te mogli dovesti sa sobom u automobilu, pa bi nas mogla malo posjetiti. Siguran sam kako bi tvoj posjet bio vrlo zanimljiv za nas oboje." "Sigurna sam da bi", rekla je Dora, oponašajući njegov ton. "I poprilično sam sigurna da to nije prvi put kako ti je ta zamisao pala na pamet." "Pa, ne, ali povremeno mi se javlja snažnije no inače." "Jedini problem u tome, Paul, jest što ti mene nikako ne bi mogao zaključati u ćeliju, a da i ti ne završiš iza rešetaka samo nekoliko sati kasnije. Toliko bih toga mogla ispričati..." Nasmijali su se jedno drugome u obostranoj mržnji i razumijevanju. "Vidi, vidi", rekao je Bielert, pažljivo izvadivši opušak cigarete iz cigaršpica. "Dobit ćeš svoju propusnicu. Poslat ću ti Greia s njom u tri sata." "To mi odgovara. Grei i ja se vrlo dobro slažemo. Pitam se jesi li ga poznavao prije rata? Još uvijek se sjećam vremena kada nije pjevao ništa drugo osim Internacionale. Naravno, to je sada zamijenio pjesmom o Horstu Wesselu15, ali tko ga može kriviti? Samo budala pokušava plivati uzvodno." Bielert je ustao. "Samo jedna riječ upozorenja, Dora: pazi što radiš. Imaš mnogo neprijatelja." "I ti, Paul. Nadam se da ćeš se pridržavati svog dobrog savjeta." Stever je bio u vojsci već pet godina, i bio je dobar vojnik. Stahlschmidt je, s druge strane, bio u vojsci gotovo trideset godina, i bio je vrlo loš vojnik. A što se tiče Rotenhausena, koji je bio časnik i upravitelj zatvora, bilo je upitno može li se njega uopće nazvati vojnikom. U svakom slučaju, razmišljao je Stever, nije bilo toliko važno koliko je netko bio u vojsci, nego je li ta osoba bila sposobna. "A ja jesam sposoban", rekao je Stever glasno sam sebi. Pogledao je svoj odraz u zrcalu, nasmiješio se i salutirao. Uživao je biti vojnikom. I Stahlschmidt i Rotenhausen bili su previše zauzeti žudnjom za moći. Niti jedan od njih nije shvaćao da su oni bili samo alatke u rukama nacista. Shvaćam to, pomislio je Stever, paradirajući i šepureći se ispred visokog zrcala. To je razlog zbog kojega ću preživjeti. Stever nije imao nikakve posebne želje za moći. Moć nije samo donosila povećani prestiž, nego i povećan osobni rizik, a Stever je mogao i bez toga. Bio je zadovoljan svojim trenutačnim položajem i načinom života. Bio je redovito plaćen, nije bio u blizini bojišta, i imao je redovitu opskrbu ženama i odjećom. Odjeću mu je besplatno pribavljao krojač koji je živio u Grosser Burstah i čiji je sin nekoć bio zatvorenik u jednoj od Steverovih ćelija. Sva Steverova odijela i uniforme bili su ručno šivani i predmet zavisti njegovih suboraca. Što se tiče njegovih žena, pomno ih je odabirao i imao je polustalnu pratilju. U Steverovom umu, ljudska su se bića dijelila na četiri kategorije: muškarce koji su bili vojnici i muškarce koji su bili civili; žene koje su bile udane i žene koje su bile slobodne. Stever je prezirao civile, a za slobodne je žene smatrao kako stvaraju više problema no što je od njih koristi. Uvijek je jurio za udatima. U petnaestoj godini otkrio je kako je većina udatih žena seksualno nezadovoljena, pa je na sebe preuzeo zadatak olakšavanja njihovih muka. Postojalo je nešto vrlo zadovoljavajuće u vezi udatih žena. Kao prvo, nikada se nisu htjele emocionalno vezati, nikada nisu imale nikakvih prohtjeva osim čisto 15

Horst Wessel, rođen 1907.; 1926. se pridružio nacističkoj stranci. Ubili su ga politički neprijatelji u Berlinu 1930. Nacisti su ga glorificirali kao mučenika - pjesma o njemu postala je službenom himnom nacističkog pokreta (nap. prev.)

123

fizičkih, a to je posve odgovaralo Steveru; bilo mu je nemoguće zamisliti da postoji zbog bilo koga drugoga osim sebe i svog vlastitog zadovoljstva. Pomisao da bi trebao udovoljavati nečijim tuđim željama bila je zastrašujuća i posve strana njegovoj prirodi. Osim toga, smatrao je kako udane žene neprestano čeznu da ih netko zadovolji. U gotovo svim brakovima s kojima se susreo, baterije bi se istrošile nakon dvije ili tri godine, a potom bi Don Juani poput Stevera nastupili i popunili određene praznine. Mlade su mu djevojke bile prevelika odgovornost, prevelika kušnja, a djevice posvemašnja opasnost. "Samo im gurni ruku u gaćice prije no što su one spremne za to, pa će tako zavrištati da ćeš završiti u zatvoru", ozbiljno je objasnio Obergefreiteru Braunu, kojemu je bilo teško osvojiti ženu, iako je bio mnogo zgodniji od Stevera. "Moraš potrošiti sate dodirujući ih i šapućući im i govoreći im kako će biti lijepo i koliko ih želiš i sve te gluposti - a pola vremena", dodao je, "si u tako paklenom stanju kada na posljetku spuste svoje gaćice da svejedno sve upropastiš. A pola vremena im se to ne sviđa, i žale se kako ih samo iskorištavaš i kukaju cijelo vrijeme dok ti radiš svoj posao što uopće nije vrijedno toga", rekao je s gađenjem. "Drži se udatih, prijatelju. One znaju o čemu se radi, i nema nikakve priče i upoznavanja prije no što ti daju." "Shvaćam", rekao je Obergefreiter Braun, počešavši se po čelu. "Pokušat ću s nekom od njih sljedeći put." "To je prava zamisao", rekao je Stever, natukavši kapu na glavu i samouvjereno izišavši iz vojarne. Nitko tko bi vidio Stevera izvan zatvora, s ugodnim smiješkom na usnama i uvijek spremnoga pomoći sitnim staricama koje nisu mogle prijeći cestu, ne bi pomislio kako je to isti čovjek koji je bez imalo muke tukao zatvorenike gotovo do smrti prije no što bi ih bacio u njihove ćelije da ondje istrunu. A kada bi netko upitao Stevera o tome, bio bi posve zbunjen. "Ja sam samo Obergefreiter", rekao bi. "Samo izvršavam zapovijedi." Osim toga, nikada zapravo nije ubio čovjeka. Ponosio se time. Preživio je cijeli rat ne ispalivši niti jednog hica prema nekome. A to je bio rekord kojim se moglo pohvaliti. Stever nije imao nikoga na svojoj savjesti.

7. ZATVORSKA DISCIPLINA Bojnik Rotenhausen pojavio bi se jednom svakoga mjeseca kako bi se upoznao s najnovijim zatvorenicima i pozdravio s onima koji su odlazili. Nikada se nije opraštao od onih koji su bili osuđeni na smrt, jer prema njegovu mišljenju oni više nisu postojali; samo od onih koji su odlazili kako bi odslužili svoje kazne u nekom od vojnih zatvora, Torgau, Glatzu ili Germersheimu. Njegovo omiljeno doba za posjete bilo je jedanaest sati uvečer, kada bi se svi zatvorenici smjestili na spavanje. Uživao bi u neizbježnoj panici i zbrci dok bi stražari trčali oko ćelija i budili bunovne ljude kako bi mogli biti predstavljeni upravitelju zatvora. To mu je pružalo ugodan osjećaj vlastite veličine i važnosti. Jedan od njegovih iznenadnih posjeta odigrao se četiri dana nakon afere s krivotvorenom propusnicom. Bilo je nekoliko minuta prije ponoći, a on je došao u zatvor izravno iz kasina u kojem je proveo večer. Bio je iznimno dobro raspoložen. Dobro je večerao, popio je malo previše i zabavno je proveo večer. Bio je oličenje elegancije, i znao je to. Njegova siva pelerina, obrubljena bijelom svilom, nježno se napuhala na povjetarcu. Kožne čizme energično su škripale dok je koračao dvorištem. Duge su mu noge vrhunski izgledale u sivim hlačama, a epolete su mu sijale zlatnim sjajem u tami. Bojnik Rotenhausen bio je jedan od najbolje odjevenih ljudi u vojarni; prije tri godine bogato se oženio i

124

sada je bio predsjednik kasina. Vojnici su ga promatrali i zavidjeli mu, a Rotenhausen je visoko podigao glavu i osjetio kako je ponos njemačke vojske. Većina ljudi koja bi došla u vojarnu prihvaćala bi Rotenhausena onakvog kakav je bio, odmah pretpostavivši kako je on čovjek velika utjecaja, s čijom se moći trebalo računati. Samo je jednom prilikom, koliko su se ljudi iz vojarne mogli prisjetiti, neki stranac, neki časnik skorojević tko zna odakle, koji je došao onamo i narušio sva prihvaćena pravila ponašanja, ignorirao Rotenhausena i sputao sve ostale časnike. Bio je to mladi pukovnik, ne stariji od trideset godina. Bio je ostao bez ruke u Minsku i privremeno je bio stacioniran u Hamburgu, na pola puta između bolnice i povratka na bojište. Imao je gotovo sva moguća odlikovanja, a grudi su mu bile pune medalja. Sam pogled na njegovu uniformu uzrokovao je nekoliko s neodobravanjem podignutih obrva. Osim gornjeg dijela, koji je bio propisno napravljen, ostatak mu posve očigledno nije bio po mjeri. Ljudi su gledali njegove čizme, hlače, kepi, pa čak i kožni remen s futrolom za pištolj i u tišini se podsmjehivali. Pištolj mu je bio P.38. Svi su ostali časnici nosili Valter, maleni elegantni pištolj za kojega su smatrali kako bolje odgovara njihovom statusu, ali nepoznati pukovnik očito nije mario za takve stvari. Pripadao je alpskoj pukovniji, i nosio oznaku u obliku runolista na lijevom rukavu, iako ljudi u vojarni u početku nisu imali pojma tko je on, niti zastoje tamo, sama je ta činjenica bila dovoljna da budu na oprezu. Pola sata nakon svoga dolaska, pukovnik je sazvao sastanak i obavijestio zapanjeno društvo kako je privremeno preuzeo zapovjedništvo nad vojarnom. "Ja sam pukovnik Greif iz 9. alpske pukovnije", objavio je prestravljenim i utihnulim nazočnima. "Ovdje ću biti samo privremeno." Nije s rukovao ni sa kime; samo ih je sve netremice promotrio svojim oštrim pogledom i nastavio svoje uvodno predavanje. "Uvijek sam se dobro slagao s ljudima pod svojim zapovjedništvom, a očekujem da će tako biti i ovdje. Samo radite onako kako ja radim, i dobro ćemo se slagati. Jednu stvar ne mogu podnijeti i neću je tolerirati, a to je zabušavanje." Pogled smeđih očiju obuhvatio je sve okupljene časnike. "Pretpostavljam kako ste svjesni, gospodo, da jedinice na bojištu vape za pojačanjima. Siguran sam kako nije potrebno da vam ja to govorim, ali ako iz nekog razloga niste bili ondje neko vrijeme, možda i ne shvaćate kako je situacija postala očajna; neki ljudi iz moje pukovnije, primjerice, nisu imali dopust u protekle tri godine." Svakog prisutnog časnika upitao je koliko je dugo u vojarni, a sa svakim odgovorom podizale bi mu se obrve i spuštali uglovi usana. Broj onih koji su bili igdje u blizini bojišta bio je beznačajan. "Mislim, gospodo", rekao je Greif, "kako će se neke stvari ovdje morati promijeniti." I promijenile su se; i to naglo. Tri dana nakon pukovnikova dolaska, sve su maštovite uniforme, sve pelerine, ogrtači, i pomodni kepiji, ulaštene čizme i zgodni maleni pištoljčići bili nerado pospremljeni i zamijenjeni propisanom opremom. Vojarna je postala mjestom u kojem se marljivo radilo; bila je ispunjena oznojenim, užurbanim ljudima i sivim uniformama, umjesto u uobičajenim bojama maskenbala u punom zamahu. "U ratu smo, zaboga!" neprestano je izvikivao Greif. "Ovo je vojna ustanova, a ne tvrđava olovnih vojnika!" Čak se i časnik koji je zapovijedao 76. pješačkom pukovnijom, stari pukovnik Brandt, morao pognuti pred olujom i zaboraviti na svoj lornjon. "Ako vam vid nije dobar, onda si nabavite naočale", rekao je Greif kratko. "Ali nemojte da vas više vidim da se tako prenavljate." I Brandt je morao poslušati. Morao je stati u stav pozor i podnijeti uvrede koje mu je izrekao taj nikogović, taj jednoruki, nervozni pukovnik koji se pojavio niotkuda, a koji je bio dovoljno mlad da mu bude sin! Vojarna nije to sve podnosila u tišini, nego u neprestanom stanju tihog nezadovoljnog mrmljanja. Ljudi su se okupljali u malenim, tajnovitim skupinama i

125

zakukuljeno govorili o različitim nesrećama koje bi se mogle dogoditi pukovniku. Jedan poručnik čak se dosjetio genijalne zamisli da ga prijave - anonimno, naravno - Gestapu. Dok su još pokušavali smisliti zbog čega bi ga mogli prijaviti, vojarna je kao cjelina pretrpjela šok od kojega se nikada nije u potpunosti oporavila: pukovniku Greifu u privatni je posjet došao nitko drugi do samog Heydricha. Od svih ljudi na svijetu baš Heydrich! Taj đavolji pobočnik! Zamisao o prijavljivanju Greifa Gestapu bila je taktički napuštena, a ljudi su iznenada postali nemirni i počeli zahtijevati promjene. Počeli su pristizati zahtjevi za premještajem. Nitko tko je bio pri zdravom razumu nije htio ostati u Hamburgu pod nekim tko je bio Heydrichov prijatelj. Čak je i odlazak na bojište bio bolji od Gestapa. Rotenhausen nije bio medu onima koji su se pridružili prvom pobješnjelom valu. Ostao je još neko vrijeme - ne zato što nije bio dovoljno pametan, nego zato što su mu reakcije bile spore. A Bog ga je zaštitio, tako potvrdivši njegovo vlastito uzvišeno mišljenje o sebi. Samo nekoliko dana nakon Heydrichova posjeta pukovniku, Greif je brzojavom bio obaviješten o svom novom premještaju. Spakirao je stvari i u roku od nekoliko sati krenuo prema ruskom bojištu. Nikada više neće vidjeti Njemačku. Umro je u snježnoj mećavi ispred Staljingrada, a kada su ga Rusi pronašli, 3. veljače 1943., bio je ukočen i hladan i već neko vrijeme mrtav. Vojarna je slavila njegov odlazak puna četiri dana i četiri noći. Šampanjac je tekao, a stare su karnevalske uniforme izvučene iz svojih skrdvišta. Ljudi su se šepirili i paradirali do mile volje, a pukovnik Brandt kupio si je novi lornjon. Greifa je zamijenio brigadir upitne inteligencije koji je možda patio od prerane senilnosti. Ljudi u vojarni su bili očarani njime. Bio je prekrasna stara budala, iako je ustrajao na slinjenju ruku njihovih supruga i njištanju poput konja kad god bi se susreo s njima. "Brigadir van der Oost, gospodo - iz pješaštva, naravno!" A potom bi se uspravio, škripajući i stenjući, namjestio gornji dio uniforme, popravio ovratnik, pročistio grlo i ispričao jednu od svojih uobičajenih šala. "Pogađam kako ne znate zašto sam u pješaštvu, ha?" Naravno, nitko nikada nije znao, nikome nije niti bilo stalo, ali odgovor bi svejedno došao. "Pa, reći ću vam - u pješaštvu sam iz jednostavnog razloga, zato što nisam u topništvu, shvaćate; nikada nisam mogao podnijeti topništvo, štoviše - užasan posao, sva ta neprestana buka, od nje dobivam strašnu glavobolju." Jednoga je dana oteturao do kasina i zaustavio sve što se ondje odvijalo glasnim urlikom oduševljenja. "Gospodo, večeras sam sretan! Znate li zašto sam sretan?" Časnici su tada već bili navikli na njegove jednostavne duhovitosti. Znali su zašto, no on je bio brigadir i posve im je odgovarao, pa su odmahnuli glavama i ugodili mu. "Reći ću vam zašto!" Brigadir je ispružio obje ruke u oduševljenju. "Sretan sam zato što nisam tužan!" Čak i nakon što su se svi ravnodušno zasmijuljili, van der Oost nije bio zadovoljan. Zračeći veseljem, krenuo je prema njima i ispalio još jednu duhovitost. "Jučer sam bio strašno tužan - jednostavno zato što nisam bio sretan, shvaćate." Bolje i stara budala poput van der Oosta, nego mladac usijane glave poput Greifa. Vojarna i njezin novi zapovjednik bili su u najboljim odnosima. Van der Oost nije tražio ništa drugo osim mogućnosti da ih neprestano zabavlja. Ljudi su ubrzo otkrili da će on, ako se budu smijali njegovim šalama, na slijepo potpisati svaki komad papira kojega stave ispred njega, bila to ilegalna rekvizicija sanduka margarina ili nalog za nečije pogubljenje. Vojarnom su čak kolale glasine kako brigadir ne zna čitati. "No, no", uvijek bi promrmljao nakon što bi nažvrljao svoj potpis na nekakav dokument. "Eto, gotovo, vidite. Uvijek sve na vrijeme, ha?" I naslonio bi se u

126

svoju stolicu i mahnuo rukom prema praznim posudama. "Ulazni dokumenti, izlazni, u procesu -ništa niti u jednom od njih, vidite. Tako se to radi, gospodo. Samo treba držati korak s poslom, pa on nikada neće ovladati vama." "Jučer su pogubili trojicu vojnika u Fuhlsbüttelu", rekao je njegov pobočnik jednog jutra, kako bi zapodjenuo razgovor. "Ah, da", rekao je van der Oost. "Moraju to činiti, zar ne shvaćaš - svaki rat zahtijeva svoje žrtve. Bez žrtava ne bi bilo niti rata, znaš. Ne bi uopće bilo rata." Uvijek je spavao tijekom Kriegspiela16. Zadrijemao bi na početku i probudio se na polovini uz glasne povike ohrabrenja i savjete. "Strane oklopne divizije moraju biti uništene, gospodo! Moraju biti uništene prije no što uspiju stići do Njemačke i uzrokovati zakrčenje. U ovakvoj bici je neophodno, shvaćate, pobrinuti se da neprijatelj ostane bez municije. Što je tenk bez granata, ha? Isto što i željeznička pruga bez vlaka." I časnici bi kimajući glavama izrazili svoje slaganje i savjesno počeli pomicati makete kao što je on rekao. No nekako, koliko god se oni trudili, nikada ne bi uspjeli smisliti plan kojim bi presjekli neprijateljske opskrbne linije. Na kraju bi nabasali na rješenje, a na početku svake igre bi svečano objavili brigadiru kako neprijatelju manjka municije, na što bi on, poprilično zadovoljan, protrljao ruke i odobravajući se nasmiješio. "Dobro učinjeno, gospodo. To znači da smo pobijedili. Sve što sada trebamo učiniti jest bombardirati neprijateljske tvornice, a tada će nam pasti na milost i nemilost." I tada bi zadrijemao, uvjeren u svoju genijalnost u pogledu vojne strategije. Jednoga je dana garnizonska mačka poremetila cijelo bojno polje omacivši leglo mačića usred Brda 25. Svi maleni tenkovi, svi maleni topovi i sva malena oklopna vozila bila su razbacana nasumce po stolu, neka prevrnuta, neka na boku, a neka su čak završila i na podu. Izgledalo je kao da je minijaturna bomba postigla izravan pogodak. A to se moralo dogoditi - kao što je već uobičajeno s mačkama i njihovim izborom nezgodnih trenutaka za donošenje mačića na svijet - upravo onog dana kada je garnizon pozvao svoje susjede da se igraju s njima. Van der Oost je izgubio strpljenje po prvi puta otkada je stigao onamo. Zahtijevao je da mačku izvedu pred vojni sud. Nisu mogli učiniti ništa drugo osim ugoditi mu i pridružiti se toj farsi. Dvojica Feldwebela stjerala su mačku u kut i držala je ondje tijekom cijelog suđenja. To je bilo najbliže što su se približili opasnosti tijekom cijelih svojih vojničkih karijera. Mačka je bila osuđena na smrt zbog sabotaže časničkog terena za poduku u umijeću ratovanja. Međutim, sljedećeg je dana brigadir bio boljeg raspoloženja. Pomilovao je mačku pod uvjetom da njegov posilni sveže njezin ovratnik na uzicu i bude nadležan za nju. Nešto kasnije, mačka je nestala; posilni ju je prodao mesaru, a brigadir se uzrujavao zbog toga sve dok nisu pronašli novu mačku. Dvije su godine prošle brzo i ugodno od strašnog dolaska pukovnika Greifa i njegove kratke vladavine terora. Garnizon je bio veselo mjesto, u kojem su uživali hedonisti, a bojnik Rotenhausen povećavao je svoj utjecaj iz dana u dan. Otkrio je kako je brigadir strastveni obožavatelj konjaka, a otkrio je i mjesto odakle gaje neprestano mogao dobavljati. Bojnik Rotenhausen i brigadir van der Oost savršeno su razumjeli jedan drugoga. Nešto prigušeno pjevušeći, bojnik Rotenhausen hodao je mračnim dvorištem prema zatvoru - prema svom zatvoru, zatvoru kojim je on zapovijedao. Smiješio se i lagano udarao svojim jahaćim bičem po nozi. Nikada nije jahao - panično se plašio konja - ali bič je izgledao dobro i bio je koristan pri smirivanju neposlušnih zatvorenika. Stabsfeldwebel Stahlschmidt telefonski je bio upozoren o njegovom dolasku, pa je izišao kako bi ga dočekao. Rotenhausen mu je poprilično odsutno odvratio 16

U originalnoj verziji smišljena 1899. kao ratna igra sa šahovskim figurama, kasnije se igrala u raznim verzijama, s različitim figurama (nap. prev.)

127

pozdrav. I Stever je bio ondje. Morali su pretražiti pola grada kako bi ga pronašli, a na posljetku su ga pronašli u privatnom klubu, u kojem je gledao prosti film u kojemu su goli ljudi različitih oblika i spolova radili različite gadosti jedni drugima. Stever se još uvijek nije posve vratio u dosadni svijet zatvora. "Vrlo dobro, Stabsfeldwebelu. Predlažem da se odmah bacimo na posao", rekao je Rotenhausen, snažno se udarajući bičem. "Ja sam vrlo zauzet čovjek, kao što već znate, stoga ne gubimo vrijeme." Stahlschmidt ih je poveo prema svom uredu. Nije bio samo čist, nije bio samo uredan, bio je besprijekoran do najsitnijih pojedinosti; svaki predmet u njemu bio je smješten prema propisima. Rotenhausen ga je obišao nekoliko puta, vireći u skrivene kutove u potrazi za prašinom, tražeći u žicanim košarama papire kojih ondje nije smjelo biti, izvadivši metalno ravnalo i izmjerivši udaljenost između ruba stola i ruba posude s ulaznim dokumentima, ruba stola i tintarnice, tintarnice i posude s izlaznim dokumentima, posude s izlaznim dokumentima i bugačice. Stever je mirno stajao na vratima i promatrao ga. Stahlschmidt je hodao po prostoriji za njim i svakih nekoliko trenutaka namignuo Steveru. Kakve su budale bili ti časnici! Znao je kako je Rotenhausen već dugo imao želju pronaći mu nekakvu sitnu nepravilnost ili prekršaj. Da je on bio časnik, pomislio je Stahlschmidt, ne bi mu toliko trebalo. No ipak, bio je pametniji od Rotenhausena, i stoga ga Rotenhausen nikada neće uhvatiti. Nakon štoje izmjerio sve na stolu što se ikako moglo izmjeriti, Rotenhausen je uzdahnuo od umora i dosade i zatražio na uvid popis zatvorenika. Nasmiješen, Stahlschmidt mu ga je predao, pročitao ga je uz pomoć monokla, kojega je s velikim naporom pridžavao na oku. "Stabsfeldwebelu, ovaj popis je manjkav. Ne vidim kako se na njemu spominju novi zatvorenici - ne vidim broj ljudi koji su određeni za premještaj..." "Evo ih, ovdje dolje, gospodine." Stahlschmidt je svojim debelim crvenim prstom pokazao dno stranice. "Sedam novih zatvorenika, gospodine. Jedan pukovnik, jedan natporučnik iz konjice, dva poručnika, jedan Feldwebel, dvojica vojnika. Četrnaest za premještaj, gospodine. Svi za Torgau. Jedan brigadir, jedan pukovnik, dva bojnika, jedan natporučnik, jedan Hauptmann, dvojica poručnika, jedan Feldwebel, tri desetnika, jedan mornar, jedan vojnik. Četvorica su osuđena na smrt. Njihove su žalbe odbijene, i izvršene su sve potrebne pripreme za njihovo smaknuće." "Dobro učinjeno, Stabsfeldvvebelu." Napućivši usne, Rotenhausen je ispustio monokl i odložio papir na stol. "Veliko mi je zadovoljstvo što je sve tako dobro organizirano. Očigledno dobro znate svoj posao i dobro ga obavljate. Vi ste čovjek u kojega se mogu u potpunosti pouzdati. Hm." Snažno se udario svojim bičem. "Ovdje se ništa ne obavlja površno kao u Lubecku, ha? Sve poslove obavljate precizno poput sata, zar ne, Stabsfeldwebelu?" "Trudim se, gospodine." "No, samo jedno kratko upozorenje: čuvajte se nesreća -znate na kakve stvari mislim? Ako zatvorenik slomi ruku ili nogu, to mi nimalo ne smeta, ali pokušajte izbjeći lomove vratova!" "Ja, gospodine?" Stahlschmidt se namrštio. "Ja lomim njihove vratove, gospodine?" "Znaš ti dobro što mislim!" rekao je Rotenhausen ljutito. "Samo jako dobro pazi, to je sve što tražim - ako ne budeš pazio, obojica ćemo se naći u neprilici. U Stadthausbrücke radi jedan čovjek imenom Bielert. Možda si čuo za njega. Vrlo neugodan tip. Počeo se jako zanimati za naše poslove ovih nekoliko proteklih tjedana. Njuškati po garnizonu, postavljati pitanja u vezi zatvora, načina njegovog vođenja, koliko je ljudi u njemu, znaš već ta pitanja. Čak je imao muda doći neki dan u kasino u dva sata ujutro. Takvo se ponašanje nipošto ne bi toleriralo u carskim danima - čovjek poput njega bio bi naglavce izbačen van. Neki poručnik koji ga nije poznao u početku je mislio kako je ovaj svećenik. Pazi ti to! Čudan neki svećenik! Bio je jedan od Heydrichovih učenika, znaš. To

128

nije čovjek kojega bi bilo mudro razljutiti, Stabsfeldwebelu. Pametniji smo mi od njega, zar ne?" "Pa, ako ćemo doslovno to shvatiti, gospodine..." "Ako ćeš to doslovno shvatiti, Stabsfeldwebelu, samo upamti ovo: ako ne želiš završiti u šumama u okolici Minska boreći se protiv partizana, ponašat ćeš se oprezno i nećeš raditi ništa što bi nam moglo tog Bielerta navući na vrat. Ako želiš malo tući zatvorenike, već sam ti rekao kako je to u redu; i sam Bog zna kako su to zaslužili, a ja nisam osoba koja će nekome uskratiti užitak. Ali, samo oprezno, to je sve što tražim. Mnogo je dijelova ljudskog tijela koje možete udarati do mile volje, a da to nitko ne primijeti. Podsjetite me da vam pokažem kada započnemo s ispitivanjima." U hodniku, stražari su postrojili sve one koji su imali tu čast da budu predstavljeni. Prije svih, nove zatvorenike. Za početak, četrdesetosmogodišnjeg poručnika koji je onamo bio poslan jer je odbio izvršiti zapovijed. Njegovo upoznavanje s Rotenhausenom trajalo je točno tri minute i četiri sekunde, a potom su ga gotovo bez svijesti odnijela dvojica Gefreitera. Na njegovom tijelu nije se moglo ništa primijetiti. "No, nisi dugo izdržao, zar ne?" prezirno je rekao Stever, udarivši čovjeka koji je stenjao u trbuh. "Tri minute! Nije baš nekakav rekord, zar ne? Imali smo ovdje jednog Feldwebela, on je izdržao dva sata. Na kraju svega još je stajao na nogama. Rotenhausen je na kraju morao odustati i odmoriti se, kako bi skupio snagu da ga dokrajči." Poručnik Ohlsen bio je u hodniku sa svim ostalim gostima. Stajali su u redu, licem okrenuti prema zidu, s rukama prekriženima na potiljku. Dvojica teško naoružanih stražara hodala su pokraj njih, spremna zapucati i na najmanju provokaciju. Povremeno se znalo dogoditi da se neki zatvorenik u očaju ili slijepom bijesu baci na bojnika i pokuša ga zadaviti. Naravno, nitko ne bi preživio takav suludi napad. Uvijek bi završili kao beživotna tijela dolje u podrumu, naslagani poput pilića s imenima pričvršenim za gležanj. Stever je izviknuo ime poručnika Ohlsena. Ohlsen se okrenuo, umarširao u ured u kojem je Rotenhausen obavljao svoja ispitivanja i elegantno stao u stav pozor. Bojnik je sjedio za stolom. Ispred njega na stolu bio jejahači bič. Stahlschmidt je stajao pokraj njega. Držao je gumenu palicu, omotanu skorenom i zgrušanom krvlju iz nekih prošlih vremena. Stever je stajao u dovratku, točno iza zatvorenika. "Heil Hitler!" zarežao je Rotenhausen. "Heil Hitler", odgovorio je Ohlsen nečujno. Bojnik se nasmiješio. Nagnuo se naprijed i podigao hrpu papira. "Pročitao sam tvoj dosje", rekao je Ohlsenu. "Meni tvoj slučaj ne izgleda baš najbolje. Zapravo, s obzirom na svoja prethodna iskustva, mogu pouzdano predvidjeti da ćeš biti osuđen na smrt. Vjerojatno ćeš biti dekapitiran - osim ako budeš imao sreće, u što sumnjam. Ako budeš imao sreće, naravno, bit ćeš strijeljan, ali ne bih se previše nadao na tvom mjestu. Imam ja osjećaj za takve stvari." Pogledao je Ohlsena. "Smrt odrubljivanjem glave je i nečasna i ružna. Previše je krvi, a bezglavo tijelo baš i nije ugodan prizor - apsurdno je i odvratno u isto vrijeme. Želiš li nešto komentirati? Želiš li me što pitati? Želiš li uložiti nekakvu žalbu?" "Ne, hvala, gospodine." "Shvaćam." Rotenhausen se naslonio u svom stolcu i zaškiljio prema Ohlsenu. "Zatvorenik ne drži glavu ravno", primijetio je. Stahlschmidt je istoga trenutka iskoračio naprijed s podignutom desnom rukom i stisnutom šakom. Stever se primaknuo kako bi mu pomogao kundakom svog automata. "Bolje je", rekao je Rotenhausen mjerkajući. "Ali nije posve dobro." Bol je sijevnula tijelom poručnika Ohlsena. Bila je tako iznenadna i tako intenzivna da je pomislio kako mu se utroba trga na komade. Posrnuo je i zaljuljao se i jedva uspio ostati na nogama.

129

Rotenhausen se okrenuo Stahlschmidtu. "Pomaknuo se!" rekao je. "Zar ovih dana ne uče ljude kako stajati u stavu pozor?" Stahlschmidt je ponovno stisnuo šaku. Stever je uputio dva snažna udarca kundakom svog automata u njegove bubrege. Ohlsen je pao na koljena. Suze su mu potekle iz očiju i osjetio je kao da mu netko zabada u mišiće leda dva usijana žarača. Rotenhausen je odmahnuo glavom. "Ovo je strašno", primijetio je, blago prijekorno. "Zar zatvorenik sada odbija i uspravno stajati? Zar mora puzati po podu na taj prostački način?" Glavom je dao znak Stahlschmidtu. Poručnik Ohlsen ležao je na podu vrišteći. Stever gaje mahnito udarao. Stahlschmidt se usmjerio na šutanje. Nakon nekoliko trenutaka, tanak mlaz krvi počeo je teći iz zatvorenikovih usta. Rotenhausen je smjesta udario po stolu svojim bičem. "Obergefreiteru, uspravite tog čovjeka na noge!" Stever ga je podigao. Ohlsen je zastenjao a potom zaurlao kada su novi bolovi počeli mučiti njegovo slomljeno tijelo. Pomisao na njegovog sina iznenada mu se javila u izmaglici uma i nešto je promrmljao za sebe. "Usuđuje li se to zatvorenik žaliti?" upitao je Rotenhausen bijesno. Nisu znali što radi, ali su ga za svaki slučaj još malo istukli, kako bi ga naučili pameti. Potom su ga se riješili, bacivši ga onesviještenoga u ćeliju. S novih zatvorenika prešli su na stare; na one koji su trebali biti premješteni u Torgau. Svaki od njih morao je potpisati izjavu kako su se prema njemu dobro odnosili, te kako nema nikakvih pritužbi. Jedan brigadir odbio je to potpisati. "Predlažem, za promjenu, da saslušate što ja imam za reći", rekao je, vrlo hladno, pribrano i razumno. "Šalju me u Torgau na razdoblje od najviše dvije godine. To bi lako moglo i kraće potrajati, ali dulje sigurno neće. Ako ja odlučim ispričati vlastima o stvarima koje sam vidio u ovom zatvoru - za početak, dva hladnokrvna ubojstva - poslat će vas onamo na najmanje dvadeset i pet godina. Sada samo na trenutak razmislite što to znači. Kao prvo, to znači da će me, nakon što odslužim svoju kaznu, premjestiti u kažnjeničku pukovniju. Gotovo sigurno će mi vratiti i moj stari čin brigadira i premjestiti me u zapovjedništvo - nedostaje im iskusnih časnika, pa neće imati drugog izbora. A kada se jednom ponovno nađem na nekakvom položaju s autoritetom, obećavam vam kako ću pomaknuti i nebo i zemlju kako bi vas poslali u moju diviziju." Njegove su riječi dočekane u zaprepaštenoj tišini. Stever je bespomoćno pogledavao Stahlschmidta, tražeći u njemu vodstvo, ali Stahlschmidt nije ništa poduzimao. Iz izraza njegova lica bilo je očito kako se i on jednom našao pred zagonetkom. Susretao se s tvrdoglavim zatvorenicima, pretjerano odvažnim zatvorenicima, zatvorenicima koji su ga pokušavali vrijeđati ili čak pokušali i fizičko nasilje; ali nikada u cijeloj svojoj karijeri nije se susreo sa zatvorenikom koji se usudio zaprijetiti mu. Zatvorenici nisu bili u položaju da prijete, i on je htio da bojnik Rotenhausen to objasni brigadiru. Rotenhausen se nonšalantno zavalio u svoj naslonjač. Polako je pripalio cigaru, a potom podigao svoj jahači bič i nježno ga nategnuo preko svog koljena. Zamišljeno je pogledao brigadira. "Zar ti doista misliš", otezao je u govoru, "kako će čovjek tvoje dobi izdržati dulje od šest tjedana u kažnjeničkoj pukovniji? Jamčim da ćeš nakon tri dana provedena ondje gledati na vrijeme provedeno s nama kao na jedno od najugodnijih razdoblja u tvom životu." Nasmiješio se. Brigadir ga je pogledao u oči, a Rotenhausen je svrnuo pogled. "Iznijet ću ti jednu ponudu", rekao je. Izvadio je svoj pištolj iz futrole, nagnuo se naprijed i odložio ga na stol, kako bi ga brigadir mogao dosegnuti. "Izvoli. Tvoj je. Uzmi ga i upotrijebi ga." Nastala je duga tišina. Brigadir se nije pomaknuo. Rotenhausen se iznenada ustao iz svog naslonjača, obišao oko stola i pucnuo svojim bičem samo nekoliko centimetara pokraj brigadirova lica. Stahlschmidt je zadržao dah. Da taj idiot

130

poludi i brigadir stigne u Torgau s purpurnim ožiljcima po licu i pola slomljenih kostiju, bilo bi problema. Neka se Rotenhausen izvuče iz ovoga sam ako može. Stahlschmidt neće sudjelovati u tome. "Volio bi, zar ne, da te izudaram tako da budeš sav plav?" Rotenhausen je zabacio glavu i nasmijao se. "To bi ti odlično odgovaralo, zar ne? Tada bi zapravo mogao otići pukovniku Vogelu u Torgau i izblebetati mu sve o načinu na koji smo se ovdje ponašali prema tebi. Pa, žao mi je što ću te razočarati, ali mi nismo takve budale. Zapravo, mi uopće nismo budale, kao što ćeš vrlo brzo otkriti. Mi se ovdje strogo pridržavamo pravila. Postoje i drugi načini za slamanje zatvorenikova otpora osim nasilja." Okrenuo se prema Steveru. "Obergefreiteru, želim da ovaj zatvorenik za deset minuta stoji spreman u dvorištu u punoj borbenoj opremi. S pedeset kilograma vlažnog pijeska u ruksaku i pokušajte pronaći nekoliko finih oštrih kamenčića koje ćemo mu staviti u čizme. A dok to tražite, pobrinite se da mu pronađete i nekakve stare čizme ¦ stare i ukočene i po mogućnosti pola broja premalene. U redu?" Nasmijao se, a Stever je kimnuo glavom pun entuzijazma. "Počet ćemo s dva sata laganih vježbi. Da vidimo kako mu ide." "Na zapovijed!" Steverovo okruglo, dobroćudno lice razvuklo se u smiješak iščekivanja. Stahlschmidt se glasno nasmijao, shvaćajući šalu. Na posljetku, taj stari Rotenhausen i nije takav idiot! Samo je brigadir ostao spokojan, ničim ne odajući svoje misli. Nije bio mlad i nije mu se činilo vjerojatnim kako će preživjeti dva sata Rotenhausenovih "laganih" vježbi, sa ili bez čizama koje bi ga sputavale i ruksakom punim pijeska na leđima. Čak i kada bi, nekim čudom snage uma, njegovo srce izdržalo, Rotenhausen bi zasigurno izmislio nekakvu drugu zabavu kojom bi ga dokrajčio. A brigadir je znao kako je prema pruskom vojnom zakonu, Rotenhausen bio unutar granica svojih ovlasti. Nisu postojali nikakvi propisi protiv ubojstva čovjeka takvim tretmanom. "Zatvoreniće - okret!" Stever je otvorio vrata i dao znak glavom brigadiru. "Naprijed - marš! Trčećim korakom! Jedan-dva, jedan-dva..." Dok je nesretni brigadir nestajao niz hodnik trčećim korakom, bojnik Rotenhausen uzeo je svoju pelerinu i nemarno se ogrnuo njome, stavio svoj pištolj u futrolu, a kepi na glavu, nakrenuvši ga na jednu stranu. Pogledao se u zrcalo, svjestan kako izgleda zgodno i neustrašivo. "Pođi sa mnom, Stabsfeldwebelu. Naučit ću te najboljem načinu kako se obračunati s neposlušnim zatvorenicima bez izazivanja bilo kakvih neugodnih komplikacija ili postavljanja suvišnih pitanja. Sve je to pitanje tehnike." Stahlschmidt je zgrabio svoju pelerinu i izišao za bojnikom iz prostorije. Automatski je stavio kepi na glavu jednako nakošeno kao i Rotenhausen. Uvijek ga je tako nosio i bilo je više nego vjerojatno daje Rotenhausen oponašao njega. Stahlschmidtu je u posljednji čas, međutim, palo na pamet kako bi bojnik mogao pomisliti daje bilo obrnuto, i tiho opsovavši, namjestio ga drugačije, tako da je stajao na njegovu čelu pod propisanim kutom. Znao je kako je izgledao poput potpunog idiota, poput majmuna odjevenog u najbolju nedjeljnu odjeću, ali bolje i to nego izazvati ljubomornu scenu. Rotenhausen je koračao ispred njega. Zabacio je pelerinu oko ramena i navukao par rukavica. Zlatne vrpce na njegovim epoletama sijale su u tami zatvora. Stahlschmidt gaje s prezirom slijedio. Krvavi Princ koji se uputio na maskenbal, pomislio je prezirno, i počeo oponašati Rotenhausenov hod, zabacivši svoju pelerinu preko ramena i gestikulirajući lijevo i desno zamišljenoj gomili. Izišli su na pokriveno dvorište. Stever je izveo brzo presvlačenje brigadira, i oni su ih već čekali vani. "Samo još da pronađem nekoliko prikladnih kamenova, gospodine", protisnuo je Stever, koji se očito bacio svom snagom na taj posao i bio još iscrpljeniji od zatvorenika.

131

Okrenuo se licem prema dvorištu, stojeći raširenih nogu, s rukama na bokovima i počeo izvikivati prvu u dugom nizu naredbi. "Desno okret - pozor - lijevo okret - trči na mjestu - trkom naprijed - brže, brže, brže! Diži koljena, diži rekao sam! Ne posustaj, drži tempo - stoj! Na trbuh - naprijed puzi - dvadeset puta oko dvorišta..." Brigadir se znojio ispod svog tereta. Oči su mu gotovo ispadale iz očnih duplji dok se borio da dođe do daha i izvrši svaku novu zapovijed koju bi dobio. Znao je predobro kako će i najmanje oklijevanje, i najmanji znak slabosti dati Rotenhausenu priliku da se okomi na njega. On će bez dvojbe biti ubijen bude li odbijao izvršiti zapovijedi. Brigadir je odslužio četrdeset i tri godine u pruskoj vojsci. U petnaestoj godini upisao se na vojnu akademiju u Gross Lichterfelde. Napredovao je vlastitim zaslugama, znao je sve trikove, znao je svoja prava i prava drugih. I u tom trenutku, bojnik Rotenhausen bio je unutar granica svojih prava. "Zatvorenik - stoj!" Brigadir je zahvalno i s nevjericom stao. No neće se uspjeti odmoriti. Morao je čučnuti i skakutati oko dvorišta uz bolove, poput artritične žabe. Tijelo mu je bolno protestiralo, ali mozak je odbijao poslušati te apele. Nastavio je skakati, kamenje u njegovim čizmama urezivalo mu se u stopala, a tvrda koža, jedan broj premalena, nabijala mu je prste i stvarala žuljeve na petama. Stahlschmidt se otvoreno smijao tom prizoru. Stever je izvikivao riječi ohrabrenja svaki puta kada bi brigadir prošao pokraj njega na kraju dvorišta. Skakutanje je došlo kraju, ali je počelo skakanje. Dugi skokovi, visoki skokovi, skokovi na mjestu, skokovi s raširenim nogama, skokovi sa skupljenim nogama; skoči gore, padni na tlo, puzi naprijed; skoči gore, padni na tlo, puzi naprijed; skoči gore, padni... Nakon dvadeset minuta ovakvog maltretiranja, brigadir se posve iznenada onesvijestio. Bilo je u suprotnosti s pravilima ubiti onesviještenog čovjeka zbog odbijanja da izvrši zapovijed, ali Steveru je bilo potrebno samo dvije minute da zatvorenika dozove svijesti. Vježba se nastavila kao da prekida nije niti bilo. Rotenhausen je dovršio svoju prvu cigaru i pripalio drugu; dovršio je i drugu cigaru i pripalio treću, a tada se brigadir počeo slamati. Prvo su primijetili samo tiho stenjanje dok se vukao dvorištem. Činilo se kako stenje protiv vlastite volje, čak ni ne primijetivši to. Kasnije je stenjanje postalo glasnije i više. Još kasnije, pretvorilo se u zavijanje, koje bi se začulo, postalo glasno i utihnulo i začulo se ponovno, pa još jednom i još jednom sve jače i jače. A onda je preraslo u krik protesta, vrisak agonije, dugi neljudski vrisak čovjeka izmučenog preko granica njegove izdržljivosti i razuma. Po cijelom zatvoru ljudi su se budili i slušali taj bezumni povik očaja i sa strahom otrčali do prozora svojih ćelija. Samo nekoliko zatvorenika, oni koji su bili zatvoreni dulje vrijeme, ostalo je u svojim krevetima i odoljelo iskušenju da odgovore na poziv izmučenog čovjeka. Znali su što se vani događa. Već su ranije to vidjeli. Posebna obuka, tako su to nazivali... Jauci su se sada javljali u intervalima. U svakom intervalu začulo bi se dugo, isprekidano udisanje i krkljanje u grlu. Stever je bio u sredini dvorišta, a automat mu je bio čvrsto naslonjen na brigadirov trup, iznad pupka, a ispod ošita. Stever je znao što radi. Tako ne bi ostali nikakvi tragovi. Možda bi moglo doći do bušenja itrbuha, ali tko je mogao tvrditi da do toga nije moglo doći spontano tijekom normalne, ali rigorozne vježbe? A otkada su rigorozne vježbe bile zabranjene u vojsci? Rotenhausen se više nije smijao. Previše je uživao i usredotočio se kako bi se mogao smijati. Usne su mu bile razvučene preko zuba u tanku i iskrivljenu crtu. Oči su mu sijale sjajem fanatičnosti. "Zatvoreniče! Ustaj!"

132

Dok mu je Stever pomagao svojim automatom, brigadir se teturavo uspravio. Zanjihao se prema naprijed kao da je pijan. Stever je trčao pokraj njega dvorištem, lagano ga bockajući kundakom. "Stoj! Pet minuta odmora! Zatvorenik smije sjesti. Želiš li nešto reći?" Brigadir, sada već starac, s ukočenim udovima i upalim obrazima, tupo je zurio očima koje su bile prekrivene mliječnim slojem. Izgledao je poput leša u bolesnom ali još uvijek živom tijelu. Polako je odmahnuo glavom. Usne su mu bezglasno oblikovale jednu riječ: ne. Nije imao ništa za reći. Stever je zurio u brigadira s prezirom i čuđenjem. Zar je taj čovjek bio potpuna budala? Kakve koristi od suprotstavljanja vlastima? Što li se on nadao dobiti time? Još pola sata patnji i bit će mrtav - a sve to uzalud, prema Steverovu mišljenju. Pet je minuta prošlo. Zatvorenika su podigli na noge. Optrčao je još dva kruga, a potom se srušio naprijed, naglavce i ostao nepomično ležati. Stever se u trenutku našao na njemu, udarajući ga bezrazložno po glavi i ramenima, šutajući njegove slabašne stare noge, grdeći ga što je budala. Brigadir se ponovno osovio na noge. Stever gaje pogledao s mržnjom. Zašto stari glupan jednostavno ne odustane i umre? Još malo ovako i neće biti spavanja za nikoga od njih te večeri. Ionako je bilo ostalo još samo tri sata do budnice. Obećao je samome sebi da će, sljedeći put kada brigadir posrne, tako ga udariti da ga dokrajči jednom i zauvijek. Zatvorenik je stao uspravno - ili uspravno koliko je to mogao. Ramena su mu bila pogrbljena, a naramenice ruksaka urezale su se duboko u njih. Drhtao je od glave do pete. Šljem mu je bio nakrivljen, sijeda kosa bila mu je u pramenovima zalijepljena za čelo, a suze su mu tekle iz napola zatvorenih očiju. Uz bolove, oteklim je jezikom oblizao usne, koje su bile raskidane i krvave. Glasom koji nije bio ništa više od slabašnog graktanja, odao je počast Rotenhausenu; nije imao nikakvih pritužbi na njegovo ponašanje prema njemu i želio je potpisati izjavu kojom bi to potvrdio. "I mislio sam da hoćeš, prije ili kasnije", rekao je Rotenhausen jednostavno. "I svi ostali potpišu, pa zašto ne bi i ti?" Izvadio je još jednu cigaru i zastao kako bi je pripalio. "Osim toga, vjerujem kako ti nisi toliko sitničav da bi ove vježbe smatrao na bilo koji način povezanima sa svojim prethodnim odbijanjem da potpišeš tu izjavu. To bi se naravno kosilo sa svim mojim načelima. Činjenica jest, mi povremeno nasumično izaberemo nekog zatvorenika i bacimo ga u akciju, da se tako izrazim - čisto za njegovo vlastito dobro. To mu daje naslutiti što ga očekuje u kažnjeničkom logoru, i stoga on u konačnici ima veće izglede za preživljavanje. Zašto neprestano tako zijevaš? Jesi li žedan?" Brigadir je kimnuo glavom. "Pa, sada si se upoznao sa stvarima koje ćeš vjerojatno morati podnositi, zar ne? Čujem kako od ljudi u Rusiji očekuju da marširaju pola dana ili više bez ijedne kapi vode." Bilo je preostalo još dvadeset minuta do isteka predviđenih sata, pa iako je brigadir kapitulirao, Rotenhausen nije vidio razloga da skrati vrijeme vježbi. Stari je momak još jednom krenuo oko dvorišta, s vjernim čuarom za petama. Izdržao je još deset minuta, a potom je, posve iznenada, stao i povratio krv. Stever gaje snažno udario puškom. "Nastavi, proklet bio! Nastavi!" Posljednje minute drame odigrale su se kao u usporenom filmu, s brigadirom koji se vukao oko dvorišta kornjačinim korakom! Steverom koji je hodao iza njega i razmišljao o mogućnostima takvog udarca koji bi skratio sve njegove muke, i omogućio brigadiru da umre u miru, a njemu da malo odspava. U unutrašnjosti zatvora, brigadir se srušio. Ovoga puta je Steveru bilo potrebno gotovo pet minuta kako bi ga dozvao k svisti. Rotenhausen je zapovjedio da mu skinu odjeću i odvedu ga na tuširanje, pa su ga Stahlschmidt i Stever odveli između sebe, skinuli ga do gola i držali pod mlazom hladne vode deset minuta. Potom su ga ponovno odjenuli, posve mokroga, i odveli do ureda kako bi potpisao svoju

133

izjavu. Morali su mu pridržati papir, poduprijeti mu ruku i držati nalivpero u njoj kako bi on to mogao učiniti. Rotenhausen gaje s veseljem promatrao. "Zašto to nisi mogao potpisati na početku?" Činilo se kako brigadir nije čuo to pitanje. Tupo je zurio ispred sebe, a svjetlost života u njegovim očima slabašno je titrala. "Obraćam se zatvoreniku!" otresito je rekao Rotenhausen. "Očekujem odgovor!" Odgovor je došao, ali bio je i neočekivan i nesvjestan; brigadir se posve iznenada počeo olakšavati, ondje u Stahlschmidtovu besprijekornu uredu, stojeći samo napola svjestan dok mu je urin tekao niz nogu na tepih. Rotenhausen je ljutito viknuo i odskočio natrag. Stahlschmidt je bio gotovo izvan sebe. Zaboravio je na prisustvo bojnika i znao je samo kako se neka prljava svinja od zatvorenika usudila umrljati njegov tepih. Zaletio se u brigadira, protresavši ga naprijed-natrag i izvikujući prostote. Umiješao se i Stever sa palicom i počeo metodično, i s određenim nedostatkom entuzijazma, udarati zatvorenika po trbuhu, leđima i ramenima. Bilo mu je dosta starčevog besciljnog otpora, htio je da umre, brzo i tiho, i omogući im svima da pođu u krevet. No ipak se pobrinuo da ga udara samo po mjestima na kojima neće ostati nikakvi dokazi. Na posljetku je gurnuo zatvorenika na pod, silom ga nagnuo naprijed i utrljao mu nos u nered. Bojnik Rotenhausen odmahnuo je glavom. "Ovo je vrlo sramotan događaj. Pomisliti da se jedan časnik može ponašati na takav način! Imate moje dopuštenje da od sada nadalje radite s njim što god hoćete, Stabsfeldwebelu. Potpuno sam izgubio zanimanje za njega. On očigledno nije nikakav gospodin. Samo upamtite što sam vam ranije rekao: bez tragova. To je sve što tražim." Stahlschmidt je lupio petama. "Pobrinut ću se za to, gospodine!" Rotenhausen je uzeo registar ispitivanja, upisao u njega nekoliko riječi, krupnim, običnim rukopisom i potpisao ga sljedećim potpisom: Inspekcija garnizonskog zatvora izvršena. Sve u redu. Zatvorenici određeni za -premještaj posljednji put ispitani: bez pritužbi. P. Rotenhausen upravitelj zatvora. Podigao je dva prsta na pozdrav prinijevši ih rubu svog kepija i napustio ured, zadovoljan poslom koji je obavio te noći. Otišao je izravno k svojoj ljubavnici, ženi jednog poručnika, koja je živjela u Blankenese. Dok je bio ondje, uživajući u ljepotama kuće, brigadir von Peter u tišini je umro. Obergefreiter Stever nekoliko je puta šutnuo nepomično tijelo, no ono se više nije micalo. Stahlschmidt se nagnuo nad njega. "Hvala Kristu na ovome! Sada ćemo možda imati malo mira." "Mislio sam da nikada neće otići", progundao je Stever. "Popišati se na moj tepih! I sama pomisao da ovakve svinje postaju časnici strašna je!" Stahlschmidt se okrenuo prema St-veru. "Nema potrebe da ovu priču proširimo zatvorom." Stever je prigušio zijev. "Ne pada mi na pamet, Stabsfeldwebelu." "I bolje ti je." Stahlschmidt je mahnuo rukom prema starom sjedokosom tijelu koje je ležalo na podu. "Riješi se toga smeća, ne želim da smrdljivi leševi zakrčuju ovo mjesto. I reci onom poručniku u broju 9 da dođe i izriba moj tepih. To je pravi posao za časnika." "Sto ćemo napisati u izvješću?" upitao je Stever, nemarno uhvativši brigadira za jednu nogu. "Ne znam -" Stahlschmidt se počešao po grudima. "Ima li kakvih masnica na njemu?" Stever je ispustio nogu i pomno pregledao tijelo. "Nekoliko ogrebotina, to je sve - mogle su nastati zbog bilo čega." "Dobro. Drago mi je što znaš svoj posao. Sto kažeš na to da preuzmeš moj posao kada ja odem?" Stever je zurio u njega. "Zar odlaziš, Stabsfeldvvebelu?"

134

"Ne odmah, ali hoću." Stahlschmidt je opustio ruke i ležerno napravio čučanj. Njegove visoke kožne čizme impresivno su zapucketale. "Ciljam na premještaj u Potsdam. U garnizonski zatvor u Potsdamu. A tada, dragi moj Stever, moći ćeš uzeti ovaj prekrasni ured samo za sebe. Kako bi ti to odgovaralo?" "Zvuči dobro", rekao je Stever. "Bi li to značilo i promaknuće?" Stahlschmidt je potapšao odlikovanje na svojim grudima. "I ti bi mogao nositi jednu od ovakvih - ne moraš odsijecati brade Rusima u njihovim jazbinama kako bi bio odlikovan." "Ali kako bih ja - hoću reći, kako bih ja mogao - pa, iskreno, ne sviđa mi se baš zamisao o dvije godine boravka u školi samo kako bih naučio biti dočasnik." "Tko je rekao išta o boravku u školi? Ne misliš valjda da sam seja gnjavio svim tim glupostima? Upotrijebi malo vlastitu glavu, pa ti to neće biti potrebno." "Ali kako da se domognem tog mjesta?" "Zadivi ljude. Ostavi svoj pečat. Pritisni ih. Nauči nekoliko gluposti koje su izrekli Goethe ili Schiller ili neki drugi stari jarac. Davi ih kad god budeš imao prilike. Varaj ljude. Ako dobro odigraš, moći ćeš ići kamo god želiš. Kao što ja idem u Potsdam." Stahlschmidt se veselo nasmijao i opustio mišiće ruku. Stever je izgledao sumnjičavo. "Lakše je to reći nego učiniti" promrmljao je. "Neki od nas to mogu, a neki ne mogu", Stahlschmidt je rekao samodopadno. "Hajde, idemo izvući taj prljavi leš odavde. Idi i pronađi Gefreitera Holzera, i pitaj ga da ti pomogne. Namjestite samoubojstvo u zatvorskoj ćeliji - znaš kako, to ste već radili." "Stolica pokraj prozora?" upitao je Stever. "To će biti u redu. I omotajte plahtu stare budale oko njegovog vrata i svežite čvor - na potiljku, pazi. Ne sprijeda. Poznavao sam jednu budalu u Innsbrucku koja je počinila tu pogrešku. Zaslužio je uže oko svog vrata, ako se mene pita. Dok vi to radite, ja ću nazvati liječnika i reći mu što se dogodilo. U ovo doba noći, potpisat će smrtovnicu bez toga da pregleda leš." Popili su još jedan kratki konjak iz Stahlsehmidtova tajnog ormarića, a potom pošli svaki za svojim poslom. Stever i Holzer iznijeli su leš iz ureda i vratili ga u njegovu ćeliju, gdje su inscenirali prljavo i uvjerljivo samoubojstvo. Na vratima ćelije zastali su i pogledali tijelo koje je visjelo. "Pričekajmo vani", predložio je Holzer. Stever se nasmijao, to me doista ubija, kada kršćani počnu blebetati o nebesima i Bogu Ocu i anđelima i svim tim glupostima. Pogledaj ga kako visi! Možeš li zamisliti takav prizor kako leti nebesima gole guzice i s parom krila i aureolom i svim ostalim?" "Ne iskušavaj Providnost." Holzer je neznatno zadrhtao. "U posljednje vrijeme, hladni me srsi prođu svaki puta kada vidim prokletog svećenika na ulici. Moram prijeći na drugu stranu ceste, znaš li to?" "Praznovjerne gluposti", rekao je Stever. "Ne, nisu. Ima tu još nešto osim toga. Ja nisam praznovjeran i nisam religiozan, ali ponekada imam osjećaj kako će jednog od ovih dana i naš broj doći na red." "Pa? Svi mi moramo umrijeti, zar ne?" "Da, ali ne tako." Holzer je pogledao brigadirovo mlohavo tijelo i svrnuo pogled. "To je ono čega se bojim. A toliko ih je već ovdje umrlo, ne mogu se oteti dojmu kako će to biti svojevrsna - pa, kao nekakva osveta, shvaćaš?" "Daj, odjebi!" rekao je Stever, zatvorivši vrata ćelije. "Doista tako mislim", ustrajao je Holzer. "Znaš što, bio sam neki dan u centru grada u nekakvom klubu i ondje sam upoznao trojicu momaka iz kažnjeničke pukovnije koja je stacionirana u Hamburgu - tenkovske jedinice, tako nešto. Doista gadni momci. Prerezali bi ti vrat čim te pogledaju, a to su gotovo i učinili. Pijani kao klade, naravno. I tako samo kako bi se zabavili, kako bi im prošlo vrijeme, moglo bi se reći, svezali su mi komad užeta oko vrata i gurnuli pištolj u rebra. Znaš što su mi rekli? Rekli su mi kako je to samo generalna proba. Kako će sljedeći puta to učiniti za pravo. I tako mi Bog pomogao, povjerovao sam im! I još im vjerujem, kad smo već kod toga. A i ti bi, da si bio

135

tamo." Steverov nadmoćni izraz lica pomalo se omekšao na spomen kužnjeničke pukovnije. Podigao je ruku i nervozno se stisnuo njome za vrat. "Kako su izgledali, ta trojica? Jel jedan od njih možda bio sitan tip s ogromnim ožiljkom na licu? Cijelo vrijeme je pušio?" "Točno tako", rekao je Holzer zapanjeno. "Poznaješ ga?" "Da, posjetio je jednog od zatvorenika. Gadan tip." "Nije baš preporučljivo šaliti se s njim", složio se Holzer iskreno. "Nasmrt me preplašio, nije me sram priznati. Zapravo, cijelo me ovo mjesto počinje plašiti. Ovaj zatvor, ovaj grad, sve. Ima jedan klub u koji odlazim - Kod Tetke Dore. Jesi li ikada bio ondje? U posljednje je vrijeme krcat Bielertovim ljudima. Okupljaju se kao muhe na govno. Doru nije briga, njoj ne mogu ništa, ona je u dobrim odnosima s Bielertom, ali što s nama ostalima?" Primaknuo se bliže Steveru. "Sinoć sam malo previše otvorio usta - rekao sam joj nešto glupo - bio sam mrtav pijan, nisam znao što radim - i prije no što sam shvatio što mi se dogodilo, izbacila su me dvojica grubijana iz Gestapa." Stever se silom nasmiješio. "Zašto? Sto si tako ružno napravio da si iživcirao tu staru kravu? Nisi dovoljno jebao?" "Prestani s tim!" ljutito je protestirao Holzer. "Ondje sam svake večeri u tjednu kada nisam na dužnosti. Zabavljam se s mnogima - i redovitima i povremenima. Ona dobro zarađuje na meni, nisam toliko probirljiv, samo da je pravoga spola. Krajem prošlog tjedna, kažem ti, bio sam tako izmoren da sam se jedva micao." "Pa zašto te onda izbacila? U čemu je problem? Čemu sva ta frka?" "Ne znam", slegnuo je ramenima Holzer. "Recimo da imam nekakav loš predosjećaj. Kamo god pođem, susretnem nekoga iz 27. - namjerili su se na mene, osjećam to u kostima. Da ti iskreno kažem, mislim kako to neću moći još dugo podnositi. Radije bih bio na bojištu no ovdje." "Jesi li ti poludio?" Stever je upitao blagim glasom. "Ako misliš kako su ovi gadovi iz 27. ovdje u Hamburgu poput divljih životinja, samo pokušaj zamisliti kakvi će biti na bojištu!" "Ali oni ne bi bili na bojištu", promrmljao je Holzer. "Pa, možda ne baš ova skupina", složio se Stever. "Ali bilo bi drugih poput njih - ili još gorih. A to su upravo onakvi kakve se ondje može susresti, pazi što ti kažem. Dovoljno su loši kada se vrate u civilizirani svijet, ali da si u rovovima s njima, bio bi otpisan bez greške. To su psihopati, svi odreda! Prokleti psihopati koji trče uokolo s džepovima punima ručnih bombi i Bog zna čega još - raznesu te čim te ugledaju - zabiju ti nož u leda na najmanju provokaciju -" Zadrhtao je. "Ne, hvala! Radije bih proveo ostatak prokletog rata u ovoj rupi nego se spetljao s gomilom rastrojenih ubojica! Znaš, ne smiješ dopustiti da te to sve deprimira. Nemoj sve toliko uzimati k srcu. Hoću reći, zatvorenike i sve to - štogod im se dogodi, sami su to tražili. U svakom slučaju, nije to tvoj posao. Ti samo radi ono što ti se kaže i ne brini za ostalo." "Da." Holzer je uzdahnuo tako duboko da su mu gotovo popucala rebra. "Da, valjda si u pravu - ali proklet bio ako znam što da radim u vezi toga. Jesi li ikada hodao uokolo dan za danom osjećajući se kao - pa - kao bolestan od straha?" "Kako to misliš, bolestan od straha? Kakvog straha?" "Ne znam", ponovno je uzdahnuo Holzer. "Straha od onoga što će se dogoditi - stvari su sve gore i gore. Svakoga dana neki novi užas s kojim mi se sve teže nositi. Kao sutra, primjerice." Stever je nabrao ćelo. "Što će biti sutra?" "Onaj momak iz broja 20 ide pod sjekiru. On je doista dobar momak. Neki dan se njegova obitelj došla oprostiti od njega. Morao sam stajati ondje i slušati ih kako svi plaču i nariču nad njegovom sudbinom - dovoljno da ti se zgrči želudac. A onda su me poslije toga upitali ne bih li ja nešto mogao napraviti za njega, kako bih ga spasio. Zašto su se okomili na mene? Što bih ja mogao napraviti? Ili reći?" "Ništa", odlučno mu je odgovorio Stever. "To nije tvoj posao, zar ne? Ako žele nešto takvo pokušati, neka se obrate izravno Adolfu ili Heinrichu."

136

"To sam im i ja rekao. Ali čak i kada bi to učinili, od kakve bi to koristi bilo? Nikakve, i oni to dobro znaju, i ja ti znam. I iz noći u noć", rekao je Holzer ogorčeno, "opijam se do tuposti, pokušavajući sve to zaboraviti. Ševim nekakvu droljicu dok oboje ne padnemo od umora, a onda pijem dok se ne paraliziram, a onda sam na nekoliko sati mrtav za sve oko sebe i osjećam se kao da sam u raju, bez svijesti, ništa ne znam, ne moram gledati kako ljudi umiru ili slušati kako djeca vrište - a tada ponovno dođe jutro il nalazim se ponovno na samom početku, samo je još gore - jer pukim danom postaje sve gore..." "Slušaj, moraš se čuvati", rekao je Stever ozbiljno. "Loše se osjećaš, doista. Moraš pokušati biti logičan u vezi tih stvari. Rat je - jel' tako? Sviđao se on tebi ili ne, ti ga nisi započeo, stoga nikakve koristi od toga što ćeš brinuti o tome. Kao drugo, koliko mi zatvorenika ubijemo tjedno? Pet, šest? Možda manje, možda malo više. A nekada nemamo niti jedno pogubljenje na tjedan -točno? Ali, na bojištu pogibaju cijele bojne i to se mjeri satima -cijeloga dana i svakoga dana - a ti misliš kako netko ne spava zbog toga? Ni slučajno! Samo upamti ovo: većina onih jadnika u rovovima je ondje jer si ne mogu pomoći, jer su ih oni gadovi s vrha poslali onamo, ali ološ kojega imamo zaključanog ovdje u ćelijama jest ovdje jer oni zaslužuju biti ovdje. Nešto su učinili, pa moraju platiti za to. Stoga nije tvoj posao da lijes krokodilske suze nad njima." "Da, ali hoću reći", priznao je Holzer nervozno, "ne mogu podnijeti pogled na onu sjekiru kada se spušta. Dovoljno je grozno biti u streljačkom vodu, ali biti primoran stajati i promatrati kako nekom jadniku odsijecaju glavu s ramena -" Zadrhtao je. "A većina momaka ovdje i nije učinila nešto doista loše." "To nije na tebi da odlučiš", rekao je Stever ozbiljno. "Ako si prekršio zakon, onda si prekršio zakon i moraš platiti za to, i to je sve, a u ovoj zemlji postoji zakon koji kaže da razmišljanje nije dopušteno. To je vrlo jednostavno, i nitko osim potpune budale ne bi pokazao kako u glavi ima nešto više od najobičnije piljevine -jesam li u pravu?" "Mislim da jesi." "I to ti je to. Ti i ja smo dobri građani. Mi poznajemo zakon i pridržavamo ga se. Mi pazimo na koju stranu se zastava vijori, i mi vijorimo s njom sve dok ona ne promijeni smjer - a što se mene tiče, nije me uopće briga govorim li Heil ili Živjela partija, meni je sve to isto." Holzer je odmahnuo glavom. "Nije to dobro, Stever. Još uvijek želim otići odavde. Mislim kako neće proći mnogo vremena prije no što se situacija promijeni. A kada se to dogodi, Stahlschmidt će biti medu prvima koji će završiti pred zidom - a ja ne želim biti ovdje s njim kada se to dogodi. Želim pobjeći dok je još vrijeme za to." "Ne budi budala, Holzer. Postoje i lakši načini. Lako je odabrati jednoga ili dvojicu zatvorenika koji su dobri, pomoći petorici ili šestorici da pobjegnu neki od njih će zasigurno preživjeti i to će ti biti jamstvo za život! Ali otići na bojište kako bi se postalo junakom, to je jebeno glupo. Otiđi u vojarnu gdje je stacionirana 76. Otiđi onamo sutra. Šalju jednu satniju na bojište. Dobro ih pogledaj kada budu odlazili, a ja ti obećavam bocu pića za svako nasmiješeno lice koje budeš vidio." Stever je pljunuo s prezirom. "Nećeš vidjeti niti jedno! Svi će izgledati jadno, kao da marširaju na vlastiti pokop, jer svi znaju kako je to isto kao i smrtna kazna. Ti ostaješ ovdje, s druge strane, i time dobivaš priliku da preživiš. Samo trebaš reći da kad god se to traži od tebe, uvlačiti se u Stahlschmidtovu guzicu, lizati bojnikove čizme, i eto ga, siguran si kao kuća! A kada dođe do konačnog obračuna, moraš upamtiti samo jednu stvar: ti izvršavaš zapovijedi, ti ih ne izdaješ. Ti nisi napisao zakone, ti nisi tražio da radiš ovdje, ti nisi imao nikakva izbora." "Prokleto je sigurno da nisam", rekao je Holzer. Oči su mu iznenada zasjale. "Daje bilo kako sam ja htio, bio bih u mornarici", priznao je. "Vojska nije baš po mom ukusu, nije nikada ni bila. Ali mornarica, i ta odora koju nose -" Protrljao je ruke. "Sve ribe padaju na to, zar nisi to primijetio?"

137

"Da." Stever se ponovno okrenuo prema ćeliji i otvorio vrata. "Da vidimo kako se naš prijatelj drži." Brigadirovo tijelo tužno se njihalo u sporim krugovima, naprijed-natrag, na kraju užeta načinjenog od plahte. "Već je promijenio boju", primijetio je Stever. "Pa, ako ćemo povjerovati onome što nam propovijedaju u crkvi, on je sada negdje u oblacima i svira harfu. Bez pravila i propisa, bez ikakve brige." Pogledao je tijelo i iscerio se. "Uopće nije bio tako loš čovjek. Bio je dovoljno star da mi bude djed, a podnio je dobre batine. Mislio sam kako nikada neće umrijeti." Ponovno je zatvorio vrata ćelije, pa su zauzeli svoj položaj vani, čekajući dolazak liječnika. "Dobro sam to izveo", primijetio je Stever samozadovoljno kimnuvši glavom. "Nema niti jedne točkice na tijelu, čak se i Stahlschmidt složio kako znam svoj posao." "Da." Nekoliko su trenutaka stajali u tišini. "Ja sam, naravno, specijalist na svom području", rekao je Stever. "Da." "Broj ljudi koji su prošli kroz moje ruke otkada sam ovdje - broj ljudi kojima sam pružio svoje usluge - znaš što mislim?" "Znam što misliš." "Dobiješ svojevrstan osjećaj za to - postaneš spretan. Znaš što smiješ napraviti, a što na smiješ. Neki ljudi nikada ne nauče, jednostavno pomahnitaju i pretuku nekoga do smrti. Po mom mišljenju, to je jednom riječi mesarenje. Bez ikakve vještine, shvaćaš? Bez umjetnosti. Svatko to može. Ali..." Steverov monolog bio je prekinut dolaskom liječnika. Dojurio je poput vjetra u ćeliju, bacio jedan površan pogled na tijelo, slegnuo ramenima i potpisao izvješće o smrti bez pitanja. "Izvolite." Dao je papir Steveru i krenuo prema vratima. "Kad bi se ovi jadni ljudi samo htjeli suzdržati do jutra", ljutito je rekao. "Sto njima znači nekoliko sati manje ili više? Izvlače me iz kreveta u svako doba dana i noći -" Okrenuo se i mahnuo rukom prema tijelu. "Odrežite tu stvar i riješite ga se." Nestao je u hodniku, a Stever je zatvorio vrata za njim. Pogledao je Holzera sa smiješkom. "Shvaćaš na što mislim? Jesam li napravio dobar posao sa starim glupanom?" Uspravili su stolicu i Holzer se popeo na nju kako bi razvezao preminulog brigadira. "Sve je to ludo", požalio se. "Jednog trenutka smo vješali starog gada, a već sljedećeg trenutka ga skidamo dolje. Gore-dolje, gore-dolje poput proklete klackalice." "Ima i gorih stvari od klackalica", primijetio je Stever mudro. "Radije bih se klackao na ovakvoj klackalici, no skakutao po smrdljivim rovovima." Odsjekli su tijelo s užeta i odvukli ga hodnikom i niz stepenice u podrum. Kada su otvorili vrata, obojica su ispustila svoj teret u istom trenutku i on je kliznuo do vrha do dna klizavih stepenica. Međusobno se optužujući, kaskali su za njim, ponovno ga uhvatili za noge i povukli za sobom. Začuo se tup udarac kada se njegova glava sudarila s nečim. "Jebiga!" povikao je Holzer, iscrpljen. "Njima trebaju pogrebnici, a ne jebeni vojnici! Sada je dosta! Kažem ti, sad mije dosta! Idem. Prijavit ću se za premještaj odmah sutra ujutro. I..." "Za ime Isusa", otresao se Stever, "hoćeš li prestati kukati? Samo kukaš i jadikuješ, sve dok me ne izludiš!" "Ovoga puta to mislim ozbiljno", rekao je Holzer. "Dosta mi je svega." Ispustio je nogu leša za koju gaje držao. "Vučem leševe uokolo, sakupljam glave nakon smaknuća, još malo pa ću im morati brisati guzice, to će sigurno biti sljedeće!" "Dobro onda!" Stever je ispustio drugu nogu i ljutito se okrenuo kako bi se našao licem u lice s Holzerom. "Idi i zatraži premještaj ako je to ono što želiš. Ali nemoj mi doći cviljeti kada budeš ležao u blatu na dnu nekog

138

smrdljivog rova bez pola jaja!" "Ne brini", protisnuo je Holzer između zuba. "Ti ćeš doći na red puno prije mene, samo gledaj!" Obergefreiter Stever naslonio je laktove na šank Matoua i odlučio biti svadljiv. Pokazao je prstom u Emila, vlasnika bistroa. "To pokazuje kako malo toga ti znaš o tome", rekao je napola zainteresirano. "Štoviše, većina njih ide poput janjaca na klanje - čak im ne moraš niti pokazati put; spuste se na koljena i stave glave na kamen baš kao da se mole. To je posve ljubak prizor. Bez vrištanja, bez vikanja, bez..." "Molim te!" rekao je Emil hladno. "Ne želim slušati pojedinosti o tome kako vi ubijate ljude. Vodim bistro, a ne klaonicu." Stever je podigao svoju čašu. "S nama je ovdje jedan tenkovski poručnik", nastavio je, nimalo obeshrabren. "Posve pristojan momak, već kakvi su časnici. Uzme što god mu se nudi, i nikada ne prigovara. Uskoro će nastradati, i kladim se s vama da od njega nećemo čuti niti krika." "To je upitno. Svejedno ne želim slušati o tome." Emil je ljutito vlažnom krpom prebrisao šank. "Ti si sadistička svinja, Steveru." "Tko, ja?" Stever je dovršio svoje piće i gurnuo čašu prema njemu kako bi mu je ponovno napunio. "Zašto to kažeš?" Zvučao je doista povrijeđeno. Emil mu je nasuo piće i gurnuo mu čašu natrag. "Zato što je to istina, zato sam to rekao! Zato što ti tako očigledno voliš svoj posao - zaudaraš na rat i smrt i mučenje i valjaš se u tome kao svinja u govnima. Ti više nisi čovjek, ti si ništa!" "Slušaj", rekao je Stever iskreno, "sve si krivo shvatio! Znam kako se posao kojega ja radim može činiti nelijepim nekim ljudima..." Emil ga je prekinuo pogrdnim smijehom. "Ovo je najmanje realna izjava godine! Slušaj me, ti štakore -" Nagnuo se preko šanka i ispljunuo riječi Steveru u lice. "Jednog od ovih dana naći ćeš se na drugom kraju užeta, a kada taj dan dođe, ja ću prvi otvoriti šampanjac!" Stever se namrštio. Malo se povukao i pozvao djevojku koja je sama sjedila u kutu. Čekala je mušterije, ali večer je još bila rana; rijetko je tko dolazio u Matou prije deset sati. "Hej, Erika!" Stever je pucnuo prstima prema njoj i ona je polako podigla pogled. "Jesi li čula što je rekao? Ti ne misliš kako sam ja - ja sadistička svinja i štakor, zar ne?" U glasu mu se osjetila molba. Činilo se kako je iskrenuo u potrazi za tom informacijom. Erika je podigla obrvu i pogledala ga ogorčeno. "Ti si svinja, to je sigurno", rekla je. "Ne znam za štakora, možda i jesi." "Ali zašto?" Stever je zapanjeno ispružio ruku. "Što sam ti ikada učinio?" "A što nam ne bi učinio", rekao je Emil, "kada bismo jednom završili u jednoj od tvojih ćelija?" "Ne, ne, ne!" Stever je odmahivao glavom. "Ne bih to učinio, to bih bio prisiljen učiniti. Posve ste me krivo shvatili. Žao mi je momaka koje držimo ondje. Ali što ja mogu učiniti za njih? Nemam nikakva autoriteta, nimalo više od vas." "Pa ne moraš raditi ondje!" prosiktala je Erika iz svog kuta. "A što drugo da radim? Da se prijavim za premještaj i riskiram da ostanem bez glave? Bi li ti to više odgovaralo? Slušaj", rekao je Stever, postavši očajan, "nisam ja tražio taj posao, sve su to meni iza leđa odlučili nekakvi činovnici koji sjede na svojim debelim guzicama u uredima: Obergefreiter Stever bit će zatvorski čuvar. Moglo je biti i drugačije. Mogao sam biti na ruskom bojištu. Ali nije tako bilo, dobio sam Hamburg. Sudbina, tako ja to nazivam, a ne vjerujem kako se čovjek može boriti protiv sudbine. A što se tiče onoga što se događa - pa, pitam ja vas, je li to moja krivnja? Smišljam li ja zakone? Odlučujem li ja tko će živjeti, a tko će umrijeti? Zar ja, dovraga! Neka debela ljenčina pošalje mi zapovijed, a ja sam samo jadnik koji mora to sve izvršavati."

139

"Srce mi se drapa zbog tebe", rekao je Emil. "Reći ću ti nešto", rekao je Stever, okrenuvši se ponovno prema njemu. "U životu se moraš okretati kako vjetar puše. Kada se rat završi i kotač se okrene za pun krug - što će se sigurno dogoditi, vjerujte mi - ja ću još uvijek uživati s hrpom zatvorenika koji će mi biti povjereni. Samo još jedna stvar, to će biti druga skupina zatvorenika. Stari će biti pušteni, a nove će mi dovesti. A ljudi poput tebe", upro je prstom u Emilova prsa, "ljudi koji nisu bili prisiljeni izvršavati zapovijedi kao što sam ja to bio, ljudi koji su zaradili prodajući pića nacistima - oni će se smijati s druge strane svojih glava. A to je, prijatelju moj, ono što intelektualci nazivaju sudbinom." Stever je prezirno bacio dvije marke na šank i izišao iz bara.

8. POGUBLJENJE Sljedećeg dana, poručnik Ohlsen bio je pozvan u Stahlschmidtov ured i ondje mu je uručena pismena optužnica, koju je morao potpisati na tri mjesta. Ljubazno su mu dopustili da ponese dokument sa sobom u ćeliju, te mu dali sat vremena kako bi ga pročitao i potpisao. Kada je ostao sam, poručnik Ohlsen je svečano rastvorio papir i počeo ga čitati: Državna tajna policija Odjel Hamburg Stadthausbrücke 8 OPTUŽNICA Zapovjedništvo Wehrmachta, Hamburg Divizija Altona Generalu van der Oostu, zapovjedniku garnizona 76. pješačka pukovnija, Altona Ratno vijeće 391/X AK protiv poručnika Bernta Viktora Ohlsena iz 27. tenkovske pukovnije. Dana 19. prosinca 1940., poručnik Ohlsen je osuđen na pet godina zatvora zbog nekorektnog obavljanja svoje dužnosti kao časnik dok je služio pri 13. tenkovskoj pukovniji. Nakon osam tjedana u zatvoru u Glatzu premješten je u kažnjeničku oklopnu pukovniju. U ovom trenutku se nalazi u preventivnom pritvoru u garnizonu u Altoni po zapovijedi Gestapa, Odjel IV/2A, Hamburg. Nema odvjetnika. Optužujem Bernta Ohlsena zbog planiranja veleizdaje, kako slijedi: 1. U nekoliko je navrata, koristeći dvosmislene riječi pokušao potaknuti ljude na ubojstvo Führera Adolfa Hitlera. 2. U nekoliko je navrata iznio primjedbe uvredljive za dobar glas i ugled različitih dužnosnika Trećeg Reicha, uključujući i Führera Adolfa Hitlera. (Pojedinosti o gore spomenutim primjedbama dodane su ovoj Optužnici i označene nazivom Dokaz "L"). 3. Šireći tračeve i lažne glasine optuženi je pomogao neprijateljima Trećeg Reicha i djelovao na potkopavanju morala njemačkog naroda. Zahtijevam da optuženi bude osuđen na smrt u skladu s Člankom 5 Zakona o zaštiti naroda i države datiranoga 28. veljačom 1933.; i u skladu s Člankom 80, paragrafom 2; Člankom 83, paragrafima 2 i 3; i Člankom 91B. Poticanje na ubojstvo Führera kažnjava se smrtnom kaznom i to dekapitacijom po Članku 5 Zakona od 28. srpnja 1933. Priloženi su sljedeći dokumenti: 1. Priznanje optuženoga 2. Dragovoljne izjave tri svjedoka: a) garnizonske čistačice, gospode K.; b) poručnika P. iz Vojnog političkog odjela; c) Gefreitera H. iz Političke službe vojne sigurnosti. Gore spomenuti svjedoci neće biti pozvani na svjedočenje pred sudom. Njihove će izjave biti uništene neposredno nakon donošenja presude, u skladu s Člankom 14 Državne povelje o sigurnosti.

140

Cijeli je slučaj klasificiran kao GEKADOS17, i svi dokumenti vezani uz njega bit će pohranjeni kod RSHA, Ulica princa Albrechta 8, Berlin. Preliminarno ispitivanje obavio je SD-ov Standartenführer Kriminalrat Paul Bielert. F. Weyersberg, glavni tužitelj Poručnik Ohlsen prišao je prozoru. Zurio je kroz rešetke, kroz sive, neoprane prozore prema slobodi koja je ležala iza njih, a koju više nije niti mogao zamisliti. Sada, kada je po prvi puta vidio to crno na bijelome, taj monstruozni zahtjev da mu se odrubi glava, iznenada se više nije mogao suočiti sa stvarnošću. To zasigurno mora biti nekakva užasna šala, jedan od Gestapovih bolesnih pokušaja humora. Torgau, znao je, često su se zabavljali tako što bi najavili deset pogubljenja, a obavili samo osam. To su radili pod dosta razboritom pretpostavkom kako će posljednja dvojica na popisu, nakon što budu vidjeli kako se glave osmorice njihovih prijatelja kotrljaju u košaru, biti voljni surađivati na bilo koji način kako bi izbjegli istu sudbinu. Bila je to slaba utjeha, ali jedina koja mu je padala na um. Istog toga dana iz zapovjedništva Wehrmachta u Hamburgu bilo je poslano pismo zapovjedništvu u Altoni: Wehrmachtkommandantur, Hamburg NAJSTROŽA TAJNA Ovo pismo moraju pročitati dva časnika, a potom ga treba uništiti. Primitak pisma potvrditi telefonski. Predmet: Pogubljenja nakon dosuđivanja smrtnih kazni Očekuje se kako će smrtna kazna biti sutra izvršena nad sljedećom četvoricom vojnika: a) Oberleutnant iz pješaštva Karl Heinz Berger iz 12. grenadirske b) Poručnik Bernt Viktor Ohlsen iz 27. tenkovske pukovnije c) Oberfeldwebel Franz Gernerstadt iz 19. topničke pukovnije d) Gefreiter Paul Baum iz 3. alpske pukovnije Dvojica gore spomenutih biti će strijeljana, 76. pješačka pukovnija poslati će dva streljačka voda, koji će se sastojati od dvojice Feldwebela i dvanaest vojnika. Vojni liječnik će biti prisutan na pogubljenjima. Druga dvojica optuženih biti će dekapitirana, a predlaže se 76. pješačkoj pukovniji da iz Berlina pozove krvnika Rottgera kako bi izvršio kaznu, što se ima odviti u zatvorenom dvorištu B garnizonskog zatvora. Svećenik će biti prisutan po zahtjevu optuženih. Odgovornost 76. pješačke pukovnije jest pribaviti potrebna četiri lijesa. Tijela će biti pokopana na posebnom groblju, odjel 12/31. A. Zimmermann Oberstleutnant Poručnik Ohlsen to nije trebao saznati, ali pripreme za njegovo smaknuće bile su obavljene unaprijed, čak i prije no što je počelo suđenje, i prije no što je donesena presuda. Humanizam je bio osobina nepoznata i nepriznata u Trećem Reichu, gdje je ponašanje stanovnika bilo strogo ograničeno mnoštvom paragrafa i podparagrafa, a ne nečim tako nestalnim kao što je ljudskost. Najmanje kršenje bilo kojega od te gomile paragrafa za sobom je povlačilo strogu kaznu, ne uzimajući u obzir niti situaciju niti pojedinca. Termin "olakotne okolnosti" bio je previše neodređen, stoga nije bio priznat. Prostorija u kojoj su se održavala suđenja bila je, kao i obično, krcata. Sve klupe za javnost zauzeli su vojnici, koji nisu onamo došli zbog zadovoljstva, niti zbog želje za učenjem, niti iz akademskog interesa, nego jednostavno i 17

Geheimekommandosache - šifra koju je koristilo vrhovno zapovjedništvo njemačke vojske kako bi označilo najstrože tajne (nap. prev.)

141

isključivo zato što im je bilo zapovjeđeno da budu ondje. Oni na vlasti smatrali su kako prisustvovanje vojnim suđenjima ima dobar utjecaj na vojnike. Gefreiter Paul Baum iz 3. alpske pukovnije, blijed i prestravljen, čekao je kako bi saznao svoju sudbinu. Sud se povukao kako bi donio odluku. Tužilac je presložio svoje dokumente, pripremivši se za sljedeći slučaj. Već je izgubio zanimanje za drhtavog Gefreitera. Odvjetnik obrane sjedio je i poigravao se svojim zlatnim nalivperom. S laktima na stolu, okretao je uložak gore-dolje, mislima daleko od sudnice. Razmišljao je o svojoj ljubavnici; ili ne toliko o ljubavnici koliko o večeri koju mu je obećala za tu večer; govedini i kiselom kupusu. Ljubavnica je tih dana bilo poput pljeve, ali obroci koji su uključivali govedinu i kiseli kupus bili su pravi luksuz. S tenografkinja je sisala vrh svoje olovke i zamišljeno promatrala problijedjelog Gefreitera - tužnog, zdepastog, seoskog kova, s izraženim crtama lica i velikim crvenim rukama. Nikada ne bi mogla spavati s čovjekom poput njega. Niti da svi drugi poginu, ne bi mogla. Radije bi ostala djevicom. Seljak Gefreiter sjedio je i zurio u pod. Počeo je prebrojavati podne daske svojim stopalima: bit će osuđen na smrt, neće biti osuđen na smrt, bit će osuđen, neće biti osuđen - Završio je s neželjenom presudom i na trenutak se ukočio od straha. Upravo na vrijeme, sjetio se kako je ispod klupe bilo još dasaka. Oprezno je pipao stopalima. Tri komada - to je značilo "neće biti osuđen". Osjetivši se nešto sretnijim, podigao je glavu i pogledao prema bijelo obojenim vratima u kutu dvorane. Kroz ta vrata će proći trojica sudaca nakon što budu odlučili o njegovoj sudbini. Sjedio je čvrsto zatvorenih očiju, usredotočivši se u svom umu na nagovaranje sudaca da poslušaju presudu dasaka na podu. Cijeli proces protiv ovog osamnaestogodišnjeg momka nije trajao dulje od deset minuta. Predsjednik suda upitao ga je nekoliko kratkih pitanja. Tužitelj je mnogo govorio, a branitelj je samo održao govor u trajanju nekoliko sekundi: "Red i zakon se, naravno, moraju održavati pod svaku cijenu, ne obazirući se na ljudske emocije ili ljudsku krhkost. Međutim, zamolio bih sud da pokaže popustljivost i razumijevanje prema mom klijentu u ovoj teškoj situaciji u kojoj se našao." Sa stajališta vojnog suda, slučaj protiv Gefreitera bio je jasan. Nije bilo nikakvih rupa u zakonu, nikakvog temelja za raspravu, pa je branitelj odverglao svoj kratki govor i ponovno sjeo kako bi sanjao o svojoj govedini i kiselom kupusu. Gefreiter je postao previše nervozan da bi mogao mirno sjediti. Pomicao se po klupi, lamatajući stopalima, grizući nokte, pročišćujući grlo. Zašto već nisu došli? Zašto se bijela vrata ne otvaraju? Koliko će ga dugo još držati u napetosti? A tada se dosjetio - ako im treba toliko dugo da donesu odluku, to može značiti samo jednu stvar. Nisu se mogli složiti oko njegova slučaja. A kada postoji neslaganje, postoji i nada. Zbog toga su i bila tri suca, kako bi bilo sigurno da presuda ne ovisi isključivo o hirovima i stavovima jednog čovjeka. Svakom zatvoreniku mora se pružiti poštena prilika. U svojoj prostoriji, suci su sjedili zavaljeni u svojim naslonjačima pijući liker od trešanja. Kriegsgerichtsrat Burgholz upravo je dovršavao jednu vrlo smiješnu priču. Razmjenjivali su priče od trenutka kada su se povukli kako bi razmotrili slučaj. No, slučaj nije bio vrijedan njihova razmatranja, pa se niti jedan od njih čak nije potrudio poslušati dokaze. Presuda je već unaprijed bila poznata. Nakon nekoliko čašica likera, oklijevajući su pošli prema sudnici. Bijela su se vrata otvorila. Gefreiter se počeo divljački tresti. Okupljeni vojnici izvili su vratove kako bi imali što bolji pogled.

142

Predsjedavajući i njegova dvojica kolega sudaca, snažno zaudarajući na liker od trešanja, sjeli su uz propisanu pompu za svoj stol u obliku potkove. Predsjedavajući je pročitao njihovu presudu: kriv za dezerterstvo i osuđen na smrt strijeljanjem. Gefreiter se zaljuljao prema naprijed u nesvjestici, a sudski gaje Feldwebel uspravio jednim čvrstim stiskom. Predsjedavajući je mirno nastavio sa svojim govorom, unaprijed odbacivši bilo kakvu žalbu koja bi mogla biti podnesena protiv presude ili kazne. Potom je obrisao čelo mirišljavim rupčićem, kratkim pogledom nezainteresirano promotrio osuđenika i posvetio se sljedećem slučaju: Broj 19661/M.43H, država protiv poručnika Bernta Ohlsena. Gefreiter je bio odveden, i poslali su po poručnika Ohlsena. Režija je bila dobra, a predstava je vođena s preciznošću kojom se trebalo ponositi. Obergefreiter Stever otvorio je širom vrata Ohlsenove ćelije i pozvao ga. "Traže te!" "Zašto? Je li već vrijeme?" Poručnik Ohlsen polako je krenuo prema vratima, osjećajući se kao da mu je trbuh iznenada eksplodirao. "To je to", rekao je Stever veselo. "Ti si sljedeći na redu. Dvorana 7, pod Oberkriegsgerichtsratom Jeckstadtom. Ako je itko debela smrdljiva svinja, tada je to on", dodao je u stilu zanimljive informacije. "On će biti jedan među prvima koji će otići kada se kolo sreće okrene." Stever je gurnuo Ohlsena niz hodnik i niz stepenice, gdje su ga preuzela dvojica vojnih policajaca ispred ulaza u sudnicu. Stever je otišao, zviždućući. Poručniku Ohlsenu bile su stavljene lisičine i bio je odveden dugim tunelom koji je vodio do prostorije broj 7. Na putu su se susreli s Gefreiterom, koji je bio na povratku. Vrištao je i opirao se, i bila su potrebna trojica kako bi ga obuzdali. "Hoćeš li se smiriti i prestati se kreveljiti?" povikao je jedan od njegovih stražara naprasito. Opalio mu je zaušnicu. "Kog vraga uopće misliš impresionirati? Zasigurno ne mene, ja sam već previše toga vidio. No, vjerojatno će ti biti mnogo bolje ondje kamo ideš no da si ostao ovdje s nama ostalima!" "Samo razmisli", dodao je drugi, zavrćući Gefreiteru ruku iza leda, "maleni Isus je vjerojatno već spreman i čeka te. Vjerojatno već održavaju zabavu u tvoju čast. I što će misliti kada se ti pojaviš u takvom stanju? Mislit će kako si prokleto nezahvalan, ako mene pitaš!" Momak je iznenada ugledao poručnika Ohlsena, i bez obzira na stražare, pao ne koljena i povikao za njim. "Poručnice! Pomozite mi! Hoće me ubiti, upucat će me, nije me bilo samo dva dana, kunem se kako je to bila pogreška! Bila je to pogreška, nisam to htio učiniti, o Bože, nisam htio, nisam to htio! Učinit ću što god žele, ići ću na rusko bojište, naučit ću kako upravljati Štukom, ići ću u podmornicu, sve ću učiniti, kunem se da hoću! O, Majko božja", blebetao je, a suze su mu u potocima tekle obrazima: "Majko božja, pomozi mi, ne želim umrijeti! Heil Hitler, Heil Hitler, Heil Hitler, učinit ću što god žele, ali pustite me živjeti, molim vas, ostavite me na životu!" Lamatao je rukama i nogama, i uspio baciti jednoga od svojih čuvara na pod. Ostala dvojica okomila su se na njega i on je prodorno vrištao dok su se borili. "Ja sam dobar nacionalsocijalist! Bio sam u Hitlerovoj mladeži! Heil Hitler, Heil Hitler, o, Bože, pomozi mi!" Nestao je ispod tri teška tijela. Začuo se neugodan zvuk glave koja udara o kameni pod, i kada su se stražari uspravili na noge i nistavili svojim putem kroz tunel, za sobom su vukli Gefreitera u ne svijesti. Poručnik Ohlsen oklijevao je nekoliko trenutaka, a potom se ukrenuo kako bi ih pogledao. "Što je s tobom?" Jedan od njegovih stražara udario ga je u leđa, gurnuvši ga naprijed. "Sud neće čekati cijeli dan, znaš."

143

Ohlsen je slegnuo ramenima. "Postaješ nervozan?" rugao se stražar. "Nazovi to kako hoćeš - ali ono je bilo dijete što su oni sada vukli za kosu." "Pa što? Bio je dovoljno star kako bi znao što radi, zar nije? Ako puste jednoga, morat će ih pustiti sve, i prije no što se osvrneš, cijela prokleta vojska će biti u bijegu." "Pretpostavljam da je tako." Ohlsen se okrenuo i uputio ozbiljan pogled jednom od čuvara. "Imaš li ti djece, Oberfeldwebelu?" "Naravno da imam djecu. Imam ih četvero. Troje ih je u Hitlerovoj mladeži, a jedan na bojištu. U SS-ovoj pukovniji Das Reich." "Pitam se kako bi se osjećao da njega jednoga dana dovuku ovamo kako bi bio ubijen?" Čuvar se nasmijao. "Vrlo vjerojatno! On je SS-ov Untersturmführer. Siguran je kao utvrda." "Čak se i utvrde ruše u ratnim vremenima." Čovjek se namrštio. "Što si htio reći tom primjedbom?" "Što god želiš." "A što ako mi se ona ne sviđa?" "Kako god želiš." Ohlsen je umorno odmahnuo glavom. "Sve što ja znam jest da ne mogu podnijeti gledati kako vuku djecu kako bi ih ubili." "Pa, da sam ja na tvom mjestu, prijatelju, ja bih svoje sažaljenje sačuvao za sebe, jer kako se stvari razvijaju, vrlo će ti vjerojatno trebati." Značajno je kimnuo glavom i potapšao se po futroli svog pištolja. "I bez priče jednom kada uđemo u sudnicu, razumiješ?" Poručnik Ohlsen zauzeo je svoje mjesto u sudnici s izrazom ravnodušnosti na licu, i njegovo je suđenje započelo. Dr. Beckmann, tužitelj, okrenuo se prema njemu kako bi ga upitao namjerava li se očitovati krivim po točkama optužnice protiv njega. Poručnik Ohlsen zurio je u pod. Bio je ulašten do visokog sjaja i on je eksperimentalno kliznuo nogom po njemu kako bi ustanovio je li klizav. Polako je podigao glavu i pogledao prema trojici sudaca iza njihova stola u obliku potkove. Učinilo mu se kako dvojica od njih spavaju. Predsjedavajući, koji je sjedio u svom velikom crvenom naslonjaču, bio je izgubljen u razmišljanjima o muhi koja je zujala oko svjetiljke. To nije bila obična, vrtna ili kućna muha. Bila je to konjska muha ili obad. Neka od muha koje su pile krv. Nije baš bilo lijepo promatrati je, ali je bez sumnje bila vrlo zanimljiva sa stajališta jednog entomologa. Poručnik Ohlsen otrgnuo je svoj pogled od obada i polako se okrenuo prema tužitelju. "Gospodine Oberkriegsgerichtsrat", počeo je s poštovanjem, "budući da sam već potpisao puno priznanje za tajnu policiju, vaše pitanje je posve izlišno." Dr. Beckmann skupio je svoje tanke usne u sarkastičan osmijeh. Rukom prošaranom plavim venama pogladio je svoju hrpu dokumenata. "Možda bi zatvorenik htio biti tako ljubazan i prepustiti sudu da odluči je li ovo pitanje izlišno ili nije?" "Ah, svakako", složio se Ohlsen, neznatno slegnuvši ramenima. "Vrlo dobro, onda. Ostavimo na trenutak po strani zločine za koje ste optuženi u tužbi." Sitni se čovjek okrenuo i obratio sucima glasnim, piskutavim glasom. "U ime Führera i njemačkog naroda, htio bih na popis zločina za koje je ovaj zatvorenik optužen dodati dezerterstvo, i kukavičluk pred neprijateljem!" Dvojica usnulih sudaca otvorila su oči i pogledala uokolo s krivnjom, kroz maglu svjesni kako su nešto propustili. Predsjedavajući je prestao razmišljati o obadu. Poručnik Ohlsen naglo se uspravio. "To je laž! Nikada nisam bio kriv niti za jedno od toga!" Dr. Beckmann podigao je list papira i lukavo se nasmiješio prema njemu, uvukavši obraze tako da su izgledali upaliji no ikada. Ovo je bio način borbe u kojem je briljirao: brza zajedljiva primjedba, iznenadni napad, dobro usmjerena strelica.

144

"Nikada u životu nisam pomišljao na dezertiranje!" povikao je Ohlsen. Dr. Beckmann nagnuo je glavu. "Proučimo tu stvar zajedno. Na posljetku, pa zato smo i ovdje, zar ne? Ovdje smo kako bismo dokazali ili vašu nevinost ili vašu krivnju. Naravno, ako uspijete dokazati kako je optužba lažna, tada će vam biti dopušteno da slobodno napustite sudnicu." "Slobodan?" promrmljao je Ohlsen, cinično podigavši obrvu. Što je značilo biti slobodan? Je li postojala takva osoba, za viijeme njegova života, u Njemačkoj? Sada zasigurno nitko nije bio slobodan, u Trećem Reichu. Od novorođenčadi do staraca na samrtnim posteljama, Njemačka je bila nacija zatvorenika. "Naravno", nastavio je dr. Beckmann, prijeteći se naslonivši preko svog stola, "ako se dokaže vaša krivnja, sudbina će vam biti mnogo drugačija." "Naravno", rekao je Ohlsen. Predsjedavajući se s odobravanjem kimnuo glavom. Dr. Beckmann okrenuo se prema sucima. "Uz dopuštenje suda, zanemarit ćemo optužbe sadržane u prvotnoj pismenoj optužnici kako bismo se usredotočili na najnovije optužbe koje sam iznio. Za njih sam saznao tek jutros, pošto sam primio određene dokumente", podigao je debelu hrpu spisa, "od Specijalne službe Tajne policije. Činjenice koje su u njima sadržane su posve jasne, i ako mi bude dopušteno da na nekoliko trenutaka ispitam zatvorenika, vjerujem kako ću uspjeti uvjeriti sud da preliminarna istraga nije potrebna." Predsjedavajući je ponovno kimnuo. "Vrlo dobro. Sud daje svoje dopuštenje. Zanemarit ćemo optužbe iz pismene optužnice i možete početi s ispitivanjem zatvorenika." Dr. Beckmann ponizno se naklonio i okrenuo prema poručniku Ohlsenu. "Dana 2. veljače 1942., bili ste zapovjednik 5. satnije, u 27. tenkovskoj pukovniji? Je li to točno?" "Da." "Hoćete li, molim vas, ispričati sudu gdje ste se tada borili?" "Hoću ako se budem uspio sjetiti." Ohlsen je zurio ispred sebe, mršteći se prema ogromnoj fotografiji Hitlera iza naslonjača predsjedavajućeg. Taj ga prizor nije baš nadahnjivao. "Vjerojatno je to bilo negdje u blizini Dnjepra", na posljetku je rekao. "Ali ne bih se mogao zakleti u to. Borio sam se na mnogim različitim mjestima." Dr. Beckmann mršavim je prstom kucnuo po stolu. "Negdje u blizini Dnjepra. To je zapravo točno. Vaša divizija bila je poslana u područje VjazmaRžev. Dobili ste zapovijed da sa svojom satnijom zauzmete položaj u blizini Olenina, zapadno od Rževa. Možete li se toga prisjetiti?" "Da. Divizija je bila gotovo u okruženju. Ruske 19. i 20. konjička divizija su nas zaobišle na jugu, ajoš ih je pristizalo sa sjevera," "Hvala vam, hvala vam, hvala vam!" rekao je dr. Beckmann odrješito. "Sud nije ni najmanje zainteresiran za slušanje o aktivnostima Rusa. A što se tiče toga da se vaša divizija našla u okruženju -" pogledao je prema galeriji, krcatoj moćnim časnicima na visokim položajima, "budući da ta divizija još uvijek postoji, ta priča zvuči vrlo nevjerojatno." Glasno mrmljanje začulo se s galerije. Naravno, prihvaćeno mišljenje bilo je takvo da se niti jedna njemačka oklopna divizija ne nože naći okružena jedinicama neke inferiorne nacije kakvi su bili Rusi. Stoga je na vjerodostojnost verzije poručnika Ohlsena odmah bačena sumnja. Dr. Beckmann nasmiješio se svojoj publici. "Recite mi, poručnice, možete li se jasno prisjetiti tog razdoblja rata?" "Da, posve jasno." "Dobro. Da vidimo slažemo li se nas dvojica. Dobili ste zapovijed, usmenim putem, od svog zapovjednika pukovnika von Lindenaua, da zauzmete položaj u blizini Olenina jer se neprijatelj u jednom trenutku probio i nastala je rupa u obrani. Ta rupa, da budemo precizni, prostirala se duž željezničke pruge dva kilometra istočno od Olenina..." "Koje željezničke pruge?" upitao je jedan od sudaca. To nije bilo od nikakve važnosti i njega nimalo nije zanimao odgovor, ali postavljanje pitanja s vremena na vrijeme ostavljalo je dobar dojam.

145

"Koje željezničke pruge?" ponovio je dr. Beckmann, našavši se odjednom u nedoumici. Bijesno je pregledavao svoje papire, gunđajući: "Koje željezničke pruge?" sam za sebe ljutitim i nestrpljivim tonom. Poručnik Ohlsen promatrao ga je nekoliko trenutaka. "To je bila pruga RževNelidovo", rekao je s namjerom da pomogne. Dr. Beckmann se okrenuo prema njemu ljutitom kretnjom. "Zatvorenik će govoriti samo kada mu se netko obrati!" otresito je rekao. Pogledao je prema sucima i poklonio se. "Bila je to pruga Ržev-Nelidovo", rekao im je i slegnuo ramenima. "Samo lokalna pruga." "Oprostite", rekao je poručnik Ohlsen, "ali to je zapravo bila glavna željeznička linija od Moskve do Rige." Crvenilo je oblilo Beckamnnove blijede upale obraze. "Već sam objasnio zatvoreniku", rekao je, "kako smije govoriti samo kada mu se netko obrati." "Kako god želite, ali mislio sam da pokušavamo ustanoviti točne činjenice." "Imamo točne činjenice! Ta pruga o kojoj pričamo možda se vama doimala vrlo važnom, ali u našim očima posve je beznačajna." "Ali", ustrajao je Ohlsen, "to je doista važna pruga koja ima dva kolosijeka i duga je gotovo tisuću kilometara." "Nas ne zanima koliko je duga niti koliko kolosijeka ima", odgovorio je dr. Beckmann, pritisnuvši rukom svoje dokumente. "Ako ja kažem kako je to samo lokalna pruga, onda budite sigurni daje tome tako. Sada ste u Njemačkoj, znate; ne u nekakvoj ruskoj močvari. A ovdje u Njemačkoj mi imamo potpuno drugačije standarde od onih koji su na snazi u Rusiji. Ali, ostavimo ovu posve nevažnu željezničku prugu po strani i vratimo se činjenicama! Dobili ste zapovijed od svog nadređenog časnika da zauzmete položaje istočno od Olenina, i rečeno vam je kako vas ništa - ponavljam, ništa, ni Bog niti vrag niti cijela Crvena armija ne smije pomaknuti s tih položaja. Trebali ste se ondje ukopati i osigurati svoje položaje sprijeda i s oba krila. Je li to točno?" Ohlsen je slegnuo ramenima i promrmljao nekoliko riječi previše tiho da bi ih itko mogao čuti. "Da ili ne!" povikao je dr. Beckmann. "Molim zatvorenika da odgovori!" "Da", rekao je Ohlsen. Dr. Beckmann se pobjednički nasmiješio. "Vrlo dobro. Budući da smo se složili oko zapovijedi koju ste primili, sada možemo nastaviti priču kako bismo upoznali sud s primjerom vašeg ogromnog kukavičluka i neizvršavanja dužnosti. Vaša satnija se borila kao pješaštvo, ali to nikako nije bila obična satnija. Bila je to satnija koja je dobila brojna pojačanja - slobod no me ispravite ako sam u krivu. Prema pismenom nalogu, poslanu vam je desetina tenkova opremljenih protutenkovskim topovima, kao i desetina opkopara naoružanih lakim i teškim bacačima plamena. Možda biste htjeli objasniti sudu vlastitim riječima kolika je točno bila snaga vaše satnije u tom vremenskom periodu?" "Naravno", rekao je Ohlsen. "Imali smo dvije stotine i pedeset ljudi osim pojačanja koja ste upravo spomenuli. Recimo, ukupno oko tri stotine ljudi." "A mislim kako to nitko ne bi nazvao malenom satnijom", promrmljao je dr. Beckmann. "Naprotiv, poprilično jakom, zar se ne biste složili sa mnom?" "Ne bih vam se usprotivio po tom pitanju", složio se Ohlsen. "Možete li nam reći nešto o naoružanju koje ste imali?" Poručnik Ohlsen je uzdahnuo. Polako je počeo shvaćati kamo ga vode tužiteljeva pitanja. Pogledao je prema sucima. Jedan je ponovno imao zatvorene oči, a predsjedavajući je crtao dinosaure na papiru ispred sebe. "Imali smo dva protutenkovska topa, kalibra 75 mm, dva minobacača od 80 mm i tri kalibra 50 mm - ti su bili ruski, usput budi rečeno. Osim toga imali smo dvije teške strojnice, četiri teška bacača plamena, četiri laka bacača plamena. Svi zapovjednici desetina imali su automate. Neki vojnici imali su puške. A opkopari su, naravno, imali bombe i granate i takve stvari."

146

Dr. Beckmann slušao je ovo izlaganje glave nagnute na stranu. "Čestitam vam. Imate vrlo zadivljujuće pamćenje. To je točna količina naoružanja u vašoj satniji u to vrijeme. Imam samo jedan komentar, a to je kako je broj automata u vašoj satniji bio mnogo veći od uobičajenoga. Zapravo, imali ste ih više od stotinu, i usprkos tomu, ponijeli ste se na način koji može biti opisan jedino kao krajnji kukavičluk." "To nije istina", promrmljao je Ohlsen. "O?" Dr. Beckmann je podigao obrvu. "Ja mislim suprotno, Poručniče. Tko je zapovjedio da se satnija povuče? Je li to bio netko od vaših ljudi? Neki dočasnik? Ili ste to učinili vi sami, zapovjdnik satnije?" "Ja sam to zapovjedio", priznao je Ohlsen, "ali samo zato što tada satnija već bila izbrisana." "Izbrisana?" ponovio je dr. Beckmann. "Imate vrlo čudan pogled na značenje tog izraza, poručnice! Po mom mišljenju, taj se izraz upotrebljava kako bi se njime označilo uništenje – potpuno. A vaše prisustvo ovdje danas bez ikakve sumnje dokaz kako satnija posve sigurno nije bila izbrisana. A vaša zapovijed, poručniče - ako je smijem ponoviti - vaša zapovijed bila je posve jasna, zar ne? Ni Bog, niti vrag, niti cijela Crvena armija..." Poručnik Ohlsen pogledao je bez puno nade prema sucima. "Imam li dopuštenje suda da prepričam događaje koji su se odigrali 2. veljače 1942?" Sudac koji je spavao probudio se i zbunjeno pogledao oko sebe; ponovno su se događale stvari kojih nije bio svjestan. Predsjedavajući je dovršio posljednjeg dinosaura i bacio pogled na sat. Bio je gladan i bilo mu je dosadno. Poslušao je već mnoštvo ovakvih suđenja, bila su trivijalna i nevažna i potpuni gubitak njegove sudačke mudrosti. Bilo je krajnje vrijeme da se takva pitanja počnu rješavati dalje od javnosti, i da se njima pozabavi nekakvo uredsko osoblje, bez cijele te apsurdne predstave na sudu. A Beckmann - pogledao ga je preko stola. Na što li je ta budala ciljala, razvlačeći slučaj u vrijeme njegove pauze za ručak na tako beskrupulozan način? Sve te gluposti o kukavičluku pred neprijateljem. Nikome nije bila potrebna tolika dramatičnost kada je ishod suđenja bio unaprijed određen. "Imate dopuštenje suda", gunđajući je odobrio. "Ali molim da budete kratki." "Hvala. Skratit ću priču stoje više moguće." Ohlsen je pogledao Beckmanna. "Nakon četiri dana i noći neprekinutih borbi, moja satnija od tri stotine ljudi bila je svedena na svega devetnaest ljudi. Sve naše teško naoružanje bilo je uništeno. Nestalo nam je municije. Samo dva automata su još bila u ispravnom stanju. Bilo bi samoubojstvo ostati ondje s devetnaest ljudi i bez oružja. Borili smo se protiv neprijatelja u omjeru pet stotina naprama jedan. I ispred i iza nas nalazili su se Rusi, i bili smo izloženi neprestanim napadima. Da smo ostali ondje kada nismo imali nikakvih izgledu bio bi pravi luđački čin i čin sabotaže - odbaciti devetnaest života bez ikakva razloga, kada su oni mogli na drugi način poslužili Njemačkoj." "Zanimljiva hipoteza", priznao je dr. Beckmann. "Ali, smijem li vas prekinuti na trenutak, poručnice. Zapovijed koju je sam Führer izdao toga dana svim jedinicama u području Vjazme glasila je da se trebaju boriti do posljednjeg čovjeka i posljednjeg metka, kako bi zaustavili napredovanje Sovjeta. A vi - vi, najobičniji poručnik - usuđujete se to nazvati činom ludosti i sabotažom? Usuđujete se implicirati kako je naš Fuhrer, koji je pod izravnom zaštitom Boga, jedan običan luđak? Vi se usuđujete njemu suditi? Vi, koji ste tako beznačajni da vam život može biti prekinut ovoga trenutka, a da nitko u Njemačkoj to niti ne primijeti, vi se usuđujete suprotstaviti Führeru i njegovim zapovijedima?" Poručnik Ohlsen promatrao je s blagom i pomalo odsutnom znatiželjom kako je ovaj samodovoljan i precizan sitni odvjetnik odisao fanatičnim bijesom u ime Führera. "Gospodine Oberkriegsgerichtsrat", napokon je smireno rekao, "uvjeravam vas kako nisam nipošto htio implicirati kako je Führer luđak, niti se suprotstaviti njegovoj zapovijedi, za koju sam mislio kako je treba protumačiti više kao oblik ohrabrenja jedinicama, a ne slijediti doslovno do posljednjeg čovjeka i

147

posljednjeg metka. Kada sam rekao luđački čin, mislio sam na sebe. Učili su me kako časnik treba djelovati na vlastitu inicijativu kada to situacija zahtijeva od njega, a po mom mišljenju, to je bila upravo takva situacija. Morate imati na umu, molim vas, kako se naša situacija znatno promijenila otkada je pukovnik von Lindenau po prvi puta zapovjedio da..." "Ne zanima nas što se dogodilo, a što ne s vašom situacijom!" povikao je Beckmann. "Zanima nas samo činjenica da vam je bilo izričito naređeno da se borite do posljednjeg čovjeka, a vi ste se izvukli s devetnaest njih! Zašto niste kontaktirali svoju pukovniju?" "Zato što je cijelo borbeno područje bilo u takvom rasulu da se nismo mogli javiti zapovjedništvu pukovnije još četiri dana nakon toga." "Zahvaljujem." Umoran glas predsjedavajućeg odjeknuo je ludnicom. "Mislim kako smo dovoljno čuli. Optuženi je priznao kako je izdao zapovijed za povlačenje s položaja u blizini Olenina i željezničke pruge. Optužbe za kukavičluk i dezertiranje su posve isto." Pogledao je izravno u Ohlsena i nekoliko puta udario po molu svojom olovkom. "Želite li još što dodati?" "Da, želim!" usijano je nastavio Ohlsen. "Ako se potrudite pogledati moje dokumente, vidjet ćete kako sam primio velik broj odlikovanja kao priznanja za djela koja su zahtijevala hrabrost veću od uobičajene. Vjerujem kako je to samo po sebi dovoljan dokaz kako ne mogu biti kriv za kukavičluk. U prigodi o kojoj razgovaramo, nisam se brinuo za vlastitu sigurnost, nego za sigurnost mojih preostalih ljudi. Nas devetnaestorice - a 270 naših suboraca ostalo je ležati mrtvo u snijegu posvuda oko nas. Mnogi od tih 270 ljudi radije su ubili sami sebe, nego da padnu u ruke Rusima. Od nas devetnaestorice koji smo preživjeli, svi smo bili ranjeni - neki i teško. Ostali smo bez municije, nestalo nam je i hrane. Jeli smo šake snijega jer nije bilo ničeg drugog čime bismo utažili žed. Nekoliko ljudi je imalo strašne ozebline. Ja sam bio ranjen na tri mjesta, a ipak sam bio jedan od onih koji su imali više sreće. Neki nisu uopće mogli hodati bez pomoći. A budući da sam cijenio njihove živote, zapovjedio sam povlačenje. Uništili smo sve što je bilo vrijedno prije no što smo krenuli. Ništa nije palo Rusima u ruke. Raznijeli smo željezničku prugu na nekoliko mjesta - i ponavljam, nije to bila nikakva lokalna pruga, nego glavna pruga od Moskve do Rige. Također smo sve minirali prije no što smo se povukli." Dr. Beckmann se ironično nasmijao. "Vrlo uvjerljiva priča! No, bilo to istina ili ne, činjenice ostaju iste: niste se pokorili zapovijedi da ostanete na svom položaju i stoga ste krivi zbog kukavičluka i dezerterstva." Poručnik Ohlsen ugrizao se za usnu i nije ništa rekao, shvativši uzaludnost daljnjeg protestiranja. Pogled mu je kratko bljesnuo krcatom sudnicom, ali osjetio je kako mu ljudi u njoj nisu naklonjeni, i znao je - kao što je znao od samog početka - kako je presuda donesena dugo prije no što je njegov slučaj uopće i dospio pred sud. U stražnjem redu publike primijetio je mršavoj1, čovjeka, cijelog odjevenog u crno s crvenim karanfilom u zapučku: bio je to Kriminalrat Paul Bielert, koji je došao vlastitim očimn vidjeti njegov konačni poraz. Predsjedavajući je također ugledao Bielerta. Strog pogled iza naočala plesao je i blještao, prolazeći sudnicom poput dvaju radarskih zraka. On je slobodno pušio cigaretu, usprkos svim upozorenjima koja su to zabranjivala. Predsjedavajući se nagnuo naprijed kako bi lupio po stolu u obliku potkove i dao ga uhititi, ali u posljednjem gaje trenutku jedan od kolega upozoravajući pogledao i prišapnuo mu jedno ime na uho. Predsjedavajući se namrštio i ponovno se naslonio, teško i ljutito dišući i ne usuđujući se pomaknuti prstom. Dr. Beckmann također je primijetio Bielertov dolazak. Proizveo je cijeli niz iznenadnih trzaja, čudno vukući noge i ispustivši pola svojih papira na pod. Uvijek je slijedilo nešto loše kada bi se šef IV/2A pojavio na sceni. Čovjek je bio opasan, i nikada se nije moglo znati gdje ili kada će sljedeći puta udariti. A je li postojao itko tko je mogao ustati i posve sigurno reći, "Ja se nemam čega bojati"? Dr. Beckmann to posve sigurno nije mogao.

148

Prije četiri godine bio je umiješan u jednu aferu - ali zasigurno nitko nije sada mogao iskopati pojedinosti o tome? I tada nije bio posve siguran da je to bio mudar potez, ali neće valjda Bielert prekopavati po tako dalekoj prošlosti? A osim toga, svi sudionici osim njega bili su mrtvi. Svi oni koji su sudjelovali s njim u tome - čak je i gospođa Rosen na kraju bila obješena. Nije postojao nitko osim njega tko je mogao znati išta o tome. Samo što se s Paulom Bielertom nikada nije moglo biti načistu. Prije četiri godine bio je obični Kriminalsekretar bez ikakve važnosti. Tko je mogao predvidjeti kako će se uzdići do takvih visina u tako kratkom vremenu? Naravno, bio je dovoljno razborit da se sprijatelji s Heydrichom. To otkriće bilo je veliki šok. Dr. Beckmann izvadio je svoj rupčić i drhtavom rukom obrisao čelo. Na putu natrag prema džepu ruka mu je zastala i stegnula vrat. Dr. Beckmann zurio je poput preplašenog zeca u Bielertove oči na suprotnoj strani sudnice. Hladni su mu srsi prošli kralježnicom. Što li je taj čovjek radio ovdje? Zašto je došao? Nisu sudili nikome važnome, svaki slučaj je bio jasan i rutinski. Pa zašlo je onda došao ovamo? Tko ga je zanimao? Dr. Beckmann otresao je iz svojih misli ovo bunilo, spremio rupčić i pokušavao ispraviti svoja pogrbljena ramena. Tko li je uopće bio taj nepristojni, neodgojeni sitni čovjek? Nitko. Jednostavno nitko. Štakor koji je ispuzao iz kanalizacije i na sebi još uvijek nosio vonj raspadanja. Ovo je bio pruski sud, a on, dr. Beckmann bio je odvjetnik. I bivši sveučilišni profesor. Ugledan građanin, smješten mnogo iznad Bielerta na društvenoj i inteleklualnoj ljestvici. U trenutku je odlučio uhvatiti se u koštac s problemom. Natjeravši svoje usne da se razvuku u nešto štoje njemu nalikovalo na smiješak, iako bi svi drugi pomislili kako je riječ o arogantnom cereku, kimnuo je prema Bielertu preko sudnice. Bielert je hladno zurio u njega, blistavih očiju, stisnutih tankih usana, dok mu se dim cigarete izvijao kroz nosnice. Dr. Beckmann polako se ukočio. S arogantnim cerekom još uvijek na usnama, okrenuo se natrag prema sudačkom stolu. Mogao je osjetiti taj kruti pogled na svojim leđima. Iznenada je shvatio kako su svi u sudnici čekali njega da progovori. Poskočio je naprijed i povikao prkosno, odlučan dokazati svoje domoljublje bez ikakve sumnje. "Tražim od suda da optuženi bude osuđen na smrt odsijecanjem glave prema Članku 197b i Članku 91b Vojnog kaznenog zakona!" Dr. Beckmann je sjeo i počeo nešto marljivo tražiti medu svojim papirima. Sam Bog zna što li je tražio - možda način da se pribere. Samo je htio impresionirati Bielerta svojom odanošću prema dužnosti. Predsjedavajući je ustao i sa svojim kolegama izišao iz sudnice prema sudačkim prostorijama. Udobno su se smjestili oko stola, gdje im je neki pažljivi ulizica ostavio bocu crnog vina. Predsjedavajući ju je gurnuo u stranu i zatražio pivo. Netko drugi htio je kobasice, pa su one bile ispečene i donesene na poslužavniku s jedaćim priborom, tanjurima i gorčicom. "No -" predsjedavajući si je natrpao u usta komad vruće kobasice i zalio je pivom. "Po mom mišljenju trebali bismo odobriti zahtjev tužitelja i svršiti s time." "U potpunosti se slažem", rekao je Kriegsgerichtsrat Burgholz, otirući svoje pivo s brade. Nastupila je razmjerna tišina dok su svi usmjerili svoju pozornost na kobasice. Najmlađi od trojice sudaca, Kriegsgerichtsrat Ring, poluzainteresirano je pokušao govoriti u korist poručnika Ohlsena. "Priznajem kako imam određene dvojbe u vezi dekapitacije", promrmljao je. "Ona mi se čini nepotrebno grubom, i nije nimalo estetski ugodan način za ubiti čovjeka. Osim toga, morali bismo svakako uzeti u obzir činjenicu da zatvorenik nikada prije nije pokazivao sklonost prema kukavičluku. S obzirom na njegova odlikovanja i tako dalje, zar ne bismo mogli pokazati određenu razinu milosrđa i promijeniti kaznu u smrt strijeljanjem?". Predsjedavajući je stisnuo oči,

149

podigao svoju kriglu s pivom j i zagledao se u njezine dubine. "Mislim da ne", rekao je. "Moraš imati na umu kako kukavičluk nije jedini zločin za kojega je on optužen. Također je radio protiv Führera i pričao ružne šale o njemu. Kad bismo dopustili da takve stvari prođu nekažnjeno, i sama pomisao na ishod toga svega mi izaziva drhtavicu." Burgholz je pročistio grlo i zauzeo ravnodušan stav. "Kakve su - hm - kakve su to bile šale, kad smo već kod toga?" upitao je. Uzeo je vilicu i počeo njome crtati brazde u gorčici. "Pa nisu valjda toliko strašne?" "To je stvar osobnog mišljenja", rekao je predsjedavajući ozbiljno. Pogledao je preko ramena prema vratima, otvorio svoju hrpu papira, izvukao iz nje jedan list i tajnovito ga gurnuo preko stola svojim kolegama. Ring se prvi nasmijao. Nasmiješio se, a potom se zahihotao, da bi na posljetku zabacio glavu i počeo se gromoglasno smijati. Burgholz je u početku pokušao prikladnije reagirati, skupivši obrve i spustivši uglove usana, ali Ring se nagnuo naprijed i pokazao ne jedan posebno smiješan biser, pa se uskoro i Burgholz smijao tako da mu je trbuh udarao o rub stola. Čak se i predsjedavajući lukavo nasmijao, rukom prekrivši usta. Ring se počeo od smijeha udarati po bedrima. Burgholz je prevrnuo kriglu punu piva. Suze su im klizile niz obraze. "Prevrtanje krigle piva zasigurno ne može biti tako smiješno, gospodo?" S prijekorom u glasu, predsjedavajući se nagnuo preko stola i uzeo natrag svoj papir. Druga dvojica namjestila su na licima izraze koji su više odgovarali sucima. "Naravno da ne, naravno da ne", promrmljao je Burgholz, ispuhujući nos. "Ovaj dokument", nastavio je predsjedavajući, "jest primjer krajnje prostote i propagande u svom najopasnijem i najpodlijem obliku. Po mom mišljenju, naša je dužnost prihvatiti zahtjev tužitelja za pogubljenjem odsijecanjem glave. Od toga čovjeka mora se napraviti primjer. Moramo se ponašati u skladu s interesima države, a ne u skladu s emocionalnim diktatom srca." Uhvatio je u ruku nalivpero i napisao riječ DEKAPITACIJA na donjem dijelu dokumenta i potpisao se. Gurnuo je nalivpero i dokument preko stola svojim kolegama. Burgholz ga je odmah potpisao, ne zastavši čak niti kako bi razmislio. Ring je oklijevao, bubnjao prstima po stolu, mrštio se i uzdisao, i na posljetku, s velikom neodlučnošću, potpisao svoje ime. Činilo se kako svako slovo iz njega izvlače silom. Predsjedavajući ga je promatrao sa sve većim neodobravanjem. Taj Ring mu je svakim danom postajao sve većim trnom u oku. Morao je provjeriti može li što učiniti kako bi ga premjestio na neko opasnije bojište. Možda na istočno bojište. Nakon što su potpisali dokument, opustili su se u svojim naslonjačima i popili još nekoliko piva, pojeli još nekoliko kobasica. Burgholz je otvorio usta i polako podrignuo. Podigao je pogled blago iznenađen, zureći upitno u svoju dvojicu kolega kao da pokušava otkriti koji je od njih dvojice to učinio. Predsjedavajući je pozvao sudskog bilježnika i izdiktirao mu presudu i dodijeljenu kaznu uz svu svečanost koju je ta prigoda zahtijevala. Trojica sudaca potom su se ustala i ponosno se vratila natrag u sudnicu, a na određenoj udaljenosti, kako bi im iskazao poštovanje, slijedio ih je sudski bilježnik. Prisilno okupljena publika istoga je trenutka skočila na noge. Samo je Paul Bielert ostao sjediti, naslonivši se na zid i nastavivši pušiti. Predsjedavajući ga je pogledao i namrštio se. Uvredljivo ponašanje ovog čovjeka bilo je posve nevjerojatno. Ali Gestapo je ovih dana bio pun sebe. Došlo je njihovih pet minuta slave, i oni su ih koristili što su bolje mogli u pravom terorističkom mahnitanju. Njihovo će vrijeme uskoro proći, razmišljao je predsjedavajući dok je sjedao. Rusi i Amerikanci bili su jači no što je itko pomišljao, i nije bilo daleko vrijeme kada će nestati moći Gestapa a oni se naći na mjestu svojih sadašnjih žrtava. Jednoga dana, mislio je predsjedavajući, gurajući rukom naprijed-natrag po stolu kao da mijesi tijesto, jednoga dana, on će sa zadovoljstvom osudit Paula Bielerta na pogubljenje dekapitacijom. Nije mu niti palo pamet da bi do tada i on sam mogao biti uklonjen sa sudačkog mjesta.

150

Tko bi mogao okriviti suca za bilo što? Sudac ne stvara zakone, on ih samo izvršava. Ponovno je pogledao Bielerta; ovoga puta na njegovim je usnama bio slabašan, sarkastičan smiješak. S nelagodom se namrštivši, predsjedavajući se okrenuo u drugu stranu. Počeo je govoriti vrlo brzo, sipajući bujicu riječi. "U ime Führera Adolfa Hitlera i njemačkog naroda, proglašavam presudu suda u slučaju optuženog, poručnika Bernta Viktora Ohlsena iz 27. tenkovske pukovnije." Zastao je na trenutak i duboko i glasno udahnuo zrak. Bielertov stakleni pogled još je uvijek počivao na njemu, i na trenutak predsjedavajući je osjetio čudan osjećaj u želucu, kao da - apsurdne li pomisli! - proglašava svoju vlastitu presudu. "Nakon što je razmotrio slučaj, sud smatra kako je okrivljeni kriv po svim točkama prvotne optužnice, te kako je također kriv po dodatnoj optužbi za kukavičluk i dezerterstvo. Stoga mu se oduzimaju sve počasti i osuđuje se na pogubljenje dekapitacijom. Sva njegova ovozemaljska dobra pripast će državi, a troškove suđenja podmiruje zatvorenik. Od sada će njegovo ime biti izbrisano iz svih registara. Tijelo će mu biti pokopano u neoznačenom grobu. Heil Hitler!" Predsjedavajući se ozbiljno okrenuo prema osuđeniku, ukočeno stavši u stav pozor ispred njega. "Želi li zatvorenik što reći?" Ponovio je to pitanje tri puta, bez ikakva odgovora od poručnika Ohlsena, nakon čega je slegnuo ramenima i odverglao statutarno odbijanje svake moguće žalbe. "U redu." Dao je glavom znak Feldwebelu koji je stajao pokraj Ohlsena. "Odvedite zatvorenika." Dok su poručnika Ohlsena odvodili natrag tunelom, susreli su se sa sljedećim zatvorenikom kojega su vodili na suđenje. Dvadeset i tri minute kasnije, predsjedavajući je proglasio svoju četvrtu smrtnu kaznu toga dana i napustio sudnicu. Zamijenio je sudačku halju svojom sivom uniformom i krenuo kući na večeru koja se sastojala od juhe od rajčica i kuhanog bakalara. Četiri smrtne kazne. Vani je kišilo, uporna sitna kišica, i on je dodijelio četiri smrtne kazne i krenuo je kući jesti juhu od rajčice i kuhani bakalar. Tipičan dan na sudu. Četiri smrtne kazne. Uporna sitna kišica. Juha od rajčice i bakalar. Predsjedavajući je zakopčao svoj kaput i žustro krenuo prema automobilu koji ga je čekao. Oberfeldwebel Stever čekao je poručnika Ohlsena u zatvorskom bloku. Teška vrata zatvorila su se za njima. Stever je zastenjao dok je vraćao zasun. "Pa, što je odlučeno?" upitao je dok se uspravljao kako bi krenuli hodnikom. "Još jedan slučaj za mesara? Ti si već treći danas, a onaj kojega su upravo odveli onamo, mislim kako će taj biti četvrti. No, nije to nešto zbog čega se vrijedi uzbuđivati. Prošli mjesec imali smo šesnaestoricu u istom danu -" Pogledao je Ohlsena i iscerio se. "Nemoj to uzimati k srcu, poručniče. Događalo se to i boljim ljudima no što si ti - a svima će nam se to dogoditi prije ili kasnije, na jedan način ili drugi. A ti nećeš biti ni prvi ni posljednji koji će otići na taj način. A ako je za vjerovati našem svećeniku, ideš u nekakav bolji svijet, u kojem će te dočekati Isus." "Pa?" Ohlsen se okrenuo kako bi ga pogledao. "Mogu li vjerovati svećeniku ili ne?" "Ti znaš mnogo više o tome od mene", Stever je s nelagodom slegnuo ramenima. "Nisam o tome baš previše razmišljao. Mislim da ću morati kada dođe vrijeme za to. A što se tiče svih ovih stvari o Isusu i sličnih - pa, da, mislim kako je to uvijek moguće." Počešao se po glavi i namrštio. "Znaš, ne možeš reći kako ne vjeruješ u to, za svaki slučaj, ako se ipak ispostavi kako je to istina. Ali stari svećenik, on u to posve sigurno vjeruje." Stever je zastao kako bi zauzeo prikladan izraz lica i svećenički glas: '"M-moli se i Gospod će te poslušati', kaže on. 'M, m - Gospod će te prihvatiti -' on uvijek govori m'm prije svega. U zatvoru ga zovu M'm -Müller. Prljavo staro govno, kažem ti - uvijek ispuhuje nos u svoju sutanu - ali valjda zna što radi."

151

"Nadam se", rekao je poručnik Ohlsen tiho, "jer ja se namjeravam pomoliti s njim." "Isuse!" Stever je podigao obrvu. "No, ne krivim te ni zbog čega. Hoću reći, ne vrijedi riskirati, jel tako?" "Nije to pitanje rizika." Ohlsen je odmahnuo glavom i nasmiješio se. "Ja vjerujem u to." "Isuse!" rekao je Stever ponovno. "Što si ti, ako ti ne smeta što te to pitam? Rimokatolik?" "Ja sam protestant." "Pa -" Stigli su do vrata Ohlsenove ćelije i Stever ih je širom otvorio. "Meni je sve to posve svejedno. Istog trenutka kad kročim u crkvu, osjetim kako su oni svi samo skupina brbljavih idiota. Ne čine ništa za mene - znaš što hoću reći? Ipak, ne mogu tvrditi kako se neću osjećati pomalo drugačije kada dođe i red na mene." "Vrlo vjerojatno", složio se Ohlsen uz slabašan smiješak. Otišao je do prozora i pogledao van kroz rešetke u sitnu kišicu koja je i dalje padala. "Slušaj me", rekao je Stever utješno, "ostatak dana si na miru. Neće još to obaviti. Moraju dovesti starog tog-i-tog iz Berlina, a ja mislim kako on uopće još nije stigao. U svakom slučaju, prvo će te doći pogledati - kako bi smislio kako će te -" Stever je ušutio i zamahnuo mu zamišljenom sjekirom iznad glave. "Znaš na što mislim? Taj posao iziskuje veliku vještinu, na posljetku. Nije to nešto što bi mogao obaviti bilo tko. Ne ako žele dobar i jednostavan rez, točnije rečeno. A morat će te posjetiti i svećenik. Neće to biti stari Müller, ipak, jer nisi rimokatolik. Bit će to onaj drugi. Ne znam kako se zove, ali sigurno će doći. A tu je i klopa. Dat će ti dobru klopu, dobro će te otpremiti -" Namignuo je. "Pa ne želiš se valjda susresti sa svetim Petrom na prazan želudac?" Podigao je ruku u oproštajnoj gesti i zatvorio vrata za sobom. Poručnik Ohlsen počeo je odsutno koračati ćelijom. Pet koraka u jednom smjeru, pet koraka u drugom. Pokušao je ćelijom hodati dijagonalno. Pokušao je hodati uz zidove. Hodao je opisujući kvadrate, hodao je opisujući kružnice, iscrtao je niz geometrijskih likova po cijeloj ćeliji. Sati su sporo prolazili. Još uvijek je kišilo kada je čuo daje garnizonski sat otkucao šest sati. Svakoga trenutka očekivao je posjet krvnika. Cijelu je noć slušao odbijanje garnizonskog sata. Pun sat, četvrt, pola sata, tri četvrti; pun sat, četvrt, pola sata, tri četvrti; pun sat..." Počeo je očajnički udarati glavom o zid. Nije bilo nikakve koristi od slušanja sata, nije bilo nikakve koristi od razmišljanja, nikakve koristi od ničega. Njegov je život bio gotov. Pa neka onda dođu i odvedu ga kad god budu to htjeli, a što prije, to bolje. Osjetio je kako je duhom već mrtav. Jutro je svanulo i zatvorski se život nastavio svojim normalnim tijekom. Satnija novaka projurila je pokraj njegove ćelije, pjevajući na sav glas, a poručnik Ohlsen ih je promatrao dok su prolazili i pokušavao se dosjetiti je li on ikada bio mlad. Znao je daje morao biti, pa svatko je nekada bio mlad, no ipak se toga nije mogao sjetiti. Zasigurno je to bilo prije rata. Pokušao je posložiti te stvari u svojoj glavi. Rođenje 1917., a sada je bila 1943. Bilo mu je dvadeset i šest. Dvadeset i šest nije zvučalo vrlo staro kada je to izgovorio na glas, ali posve sigurno, osjećao se vrlo staro. Izveli su ga iz ćelije na vježbe. Sada su se prema njemu odnosili drugačije. Na grudima je nosio crvenu značku osuđenika, i vježbao je s ostalim osuđenim ljudima, njih četrnaest, koji su beskrajno marširali u krugovima. Svi su imali crvene značke, ali neki su preko njih imali zelene vrpce, što je značilo da će biti obješeni, a ostali su imali bijele vrpce, stoje značilo da će biti strijeljani. Neki su u središtu imali crnu točku. Njih je čekalo odrubljivanje glave. Dok su osuđenici marširali u krugovima, Stever je stajao na vratima zatvora zviždućući. Bila je to približna izvedba plesne melodije koju je čuo u

152

Zillertalu. Jednim prstom je udarao takt na kundaku svoje puške. "Du hast Gliick bei den Frauen, bel ami..." ("Ti imaš sreće kod žena, prijatelju moj...") Nakon nekog vremena, čak je i Stever shvatio kako se melodija koju zvižduče uopće ne poklapa s melodijom koju je čuo u Zillertalu. Pogledao je zatvorenike koji su vježbali i njegovo se zviždukanje promijenilo. "Liebe Kameraden, heute sind wir rot, morgen sind wir tot." ("Prijatelji dragi, danas smo dobro, ali sutra umrijet ćemo.") Zatvorenici su ubrzali u trk. U koloni po jedan oko dvorišta, tri koraka razmaka između svakog čovjeka. S rukama prekriženima na potiljku. Neka nemaju prilike komunicirati prije no što umru. Stever se iznenada počeo zanimati za događaje. Snažno je zabacio pušku na rame i povikao na sav glas: "Brže malo, vi lijeni gadovi! Dižite noge visoko, unesite malo žara u to!" Ohrabrivao je ljude koji su prolazili pokraj njega tako što bi ih snažno udario kundakom puške u rebra. Zatvorenici bi požurili i počeli trčati. Neki od njih tako su nenamjerno smanjili razmak između sebe i onoga tko je trčao ispred njih. "Zadržavajte razmak!" povikao je Stever, mašući puškom iznad glave. "Što vi mislite, daje ovo godišnjica mature?" Puška se s treskom spustila na najbližu glavu. Osuđenici su ubrzali tempo i čuvali međusobne razmake. Stever je počeo udarati ritam stopalom. "Izvan takta! Izvan takta!" vikao je. "Pazite na ritam, prokleti bili! Nikakve koristi od bezglavog trčanja poput čopora divljih pasa, nikada nećete uspjeti dovršiti vježbu - a tko zna? Neki od vas mogli bi biti pomilovani u posljednjem trenutku, a tada ćete morati biti u formi ako kanite preživjeti u kažnjeničkoj satniji - ondje će vas vraški iscrpiti! Je'n, dva, tri, je'n, dva, tri, je'n, dva, tri - drži ritam! Ne zaostaji!" Nekoliko je zatvorenika okrenulo glave kako bi ga pogledali, a posljednji očajnički tračci nade još uvijek su im blistali u očima. Je li ih Stever samo mučio, ili je možda doista nešto načuo? Vladao je takav manjak ljudstva, možda si Njemačka više nije mogla priuštiti pogubljenja. Već su mogli formirati dvije ili tri divizije od ljudi koje su pogubili zbog zločina protiv države... "Pogled naprijed, ne poigravajte se!" urlao je Stever. "Njemačka će lako bez..." Prestao je vikati, pomalo zbunjen Stahlschmidtovim dolaskom, pa je samo stao pokraj njega. "Zbog čega tako vičeš? Zar razgovaraš sa zatvorenicima? Zar netko od ovih ljudi govori?" Okrenuo se kako bi ih promotrio dok su protrčavali pokraj njega, i iznenada je ispružio ruku i pokazao prema jednom od njih. "Onaj čovjek ondje! Govorio je! Vidio sam kako mu se miču usne! Dovedi mi ga, naredniče!" Obergefreiter Braun, koji je stražario držeći pušku, ušao je u krug ljudi koji su trčali i zgrabio za ovratnik Oberstleutnanta koji je na grudima imao bijelu oznaku osuđenika na strijeljanje. Stahlschmidt ga je nekoliko puta snažno ošinuo po potiljku svojim bićem i gurnuo ga natrag. "Svinjo!" povikao je Stever. "Brže malo, diži noge, drži razmak! Što misliš, da se igramo glazbenih stolica?" "Obergefreiteru", Stahlschmidt je odmahnuo glavom, "ti jednostavno nemaš pojma. Samo me promatraj, možda ćeš štogod i naučiti." Uvukao se u središte kruga, pucnuo svojim bičem i otvorio i zatvorio svoja usta nekoliko puta, kao da iskušava nekakav mehanizam. Na posljetku je snažan, prigušeni povik ispunio zrak. "Zatvorenici! Stooooooj! U dvojke!" Zatvorenici su se međusobno sapletali, trudeći se da izvrše zapovijed. Stahlschmidt je napravio nekoliko čučnjeva. Bilo je dobro biti Stabsfeldwebelom. Ne bi volio biti ništa drugo, čak niti da su mu ponudili čin generala. Kroz ruke su mu prošli zatvorenici svih činova osim Stabsfeldwebela. Stoga mu se, logičnim deduktivnim procesom, učinilo kako su Stabsfeldwebeli nekim čudom izuzeti od kazni koje su bile dodjeljivane običnim smrtnicima. Čak i kada bi ono pitanje dvojice posjetitelja s krivotvorenom propusnicom bilo izvučeno na svjetlost dana

153

- ali ne, to nije bilo moguće. Bielert je zasigurno imao važnijih stvari kojima se morao pozabaviti. Stahlschmidt je otvorio usta i ponovno povikao. Zatvorenici su počeli marširati u strogom dvoredu, s glavama okrenutima ulijevo. Tako su marširali gotovo deset minuta, sve dok se jedan od njih nije onesvijestio. Nakon toga su nastavili jednako marširati još pet minuta točno istom putanjom, preko tijela koje je beživotno ležalo na podu. "Obergefreiteru", rekao je Stahlschmidt ležerno prije no što je otišao, "ako se taj čovjek ne oporavi prije no što istekne vrijeme za vježbe, očekujem da poduzmeš nešto u vezi toga." "Na zapovijed!" Stahlschmidt je otišao, ostavivši svog podređenog s onesviještenim zatvorenikom u rukama. Čovjek je došao svijesti nekoliko minuta kasnije i ustao se, naslonio na zid i počeo povraćati krv. Stever ga je ljutito promatrao. Zašto nije mogao podnijeti svoju kaznu poput svih drugih? Zašto je morao puknuti u posljednjim trenucima? Činilo se izglednim kako je Stahlschmidt na posljetku jednom pretjerao. Taj je čovjek bio zatvorenik Gestapa, a Gestapo je bio osjetljiv na svoje zatvorenike. Oni se nisu protivili tome da se netko zabavi, ali bit će problema ako netko od njihovih ljudi umre prije no što stigne biti pogubljen. Gospodin Bielert bio je vrlo sitničav oko ovakvih pitanja. Stever je čuo priče kako je jednom uhitio ukupno osoblje garnizonskog zatvora u Lübecku zbog slične nezgode. A Stahlschmidt je već jednom zasrao svoj dosje oko onog problema s krivotvorenom propusnicom. Stever je promatrao kako zatvorenik povraća po četvrti ili peti put i upitao se bi li možda bila dobra ideja posjetiti gospodina Bielerta. I reći mu nekoliko činjenica o Stahlschmidtu. Na posljetku, ništa od ovoga nije bila Steverova krivnja, i bilo bi strašno nepravedno da krivnja padne na njegova ramena. Ipak je on bio samo Obergefreiter, a Obergefreiteri samo izvršavaju tuđe zapovijedi. Sljedeće nedjelje, poručnik Ohlsen začuo je udarce čekića u dvorištu, a dva ili tri sata kasnije posjetio ga je Stever. Otišao je izravno do prozora i počeo savjesno pregledavati svaku rešetku. Namignuo je Ohlsenu. "Samo provjeravam", rekao je. "Samo u slučaju da pokušavaš prepiliti rešetke i pobjeći van." "Čime?" upitao je Ohlsen. "Tko zna?" rekao je Stever tajnovito. "Zatvorenici se dosjete najrazličitijim trikovima." "Je li itko ikada uspio prepiliti svoj put van?" "Nije još, ali uvijek postoji prvi put, zar ne? A ja ne želim da se taj prvi put dogodi u mom bloku. Mogu raditi što god žele u drrugima, ali ne u mom. Ovdje -" Izvukao je iz kutije dvije cigarete, obje ih pripalio i jednu pružio Ohlsenu. "Drži je nisko, tako da je nikakvo njuškalo koje pogleda kroz vrata ne može primijetiti. Nije mi teško riskirati život za bilo kojeg jadnika koji kreće na posljednje putovanje, ali nema nikakve potrebe izazivati nevolje - shvaćaš me? A bilo bi ih, kada bi nas sada uhvatili. Ne smijemo se družiti sa zatvorenicima, to je zapovijed." Poručnik Ohlsen legao je na svoj krevet i popušio svoju zabranjenu cigaretu. Stever je gledao kroz prozor na dvorište. "Čuješ li onu buku vani? Znaš što rade? Pogledao si, zar ne? Naravno, s ovoga se mjesta baš i ne vidi najbolje, ali usuđujem se reći kako si zasigurno pogodio." "M-hm." Ohlsen je umorno odmahnuo glavom. Stever se iscerio. Učinio je kratku gestu odsijecanja glave na svom potiljku. "Pripremaju ih. Nekoliko opkopara ih vani sastavljaju - ne samo u tvoju čast, naravno. Ukupno vas ima desetorica za to. Svi ćete otići istog dana. Obično to tako rade. Čekaju da se sakupi nekoliko, tako štede novac. Moraju dovesti krvnika čak iz Berlina, znaš. Njega i njegovu ekipu. Smatraju kako im se ne isplati dovoditi ih ovamo češće od jednom mjesečno." Stever se ponovno okrenuo prema prozoru. "Danas su kupili i ljesove, također; ništa otmjeno, ali nisu loši. Nisu uopće loši. Nemaš se što brinuti po tom pitanju. I košare. I njih su donijeli."

154

"Košare?" upitao je Ohlsen. "Da - za glave." Nastao je trenutak tišine, a potom se poručnik odvratno nasmijao. Lice mu je bilo blijedo, a usne gotovo purpurne. "Tako dakle, postavljaju to, zar ne? Konačno ih postavljaju." "Da, ali to ne mora nužno značiti da će te danas pozvati", rekao je Stever ohrabrujućim tonom. "Sjećam se jedne prigode, postavili su cijelu tu stvar, i stajala je tako dva puna mjeseca, a da se ništa nije dogodilo. To je bilo zbog toga što se SD nije složio s time štoje bilo rečeno na suđenju. Suci su htjeli pustiti tog tipa, a SD je bio žedan krvi. Naravno, na kraju su ga sredili. Uvijek tako bude. Bio je to neki pukovnik, sjećam se. Poprilično star. Bio je u istoj ćeliji u kojoj si ti sada. Broj 9. Nju uvijek čuvamo za ljude poput tebe." "Poput mene?" "Pa - znaš." Stever se nasmiješio ispričavajući se. "One za koje se unaprijed zna kako će završiti, znaš"? "Hoćeš reći da vi već znate kakva će biti presuda kada zatvorenik tek dođe ovamo? Čak i prije suđenja?" Stever je pogledao ćeliju, osvrnuo se preko ramena, ponovno provirio kroz prozor i pomaknuo se bliže Ohlsenu kako bi mu u povjerenju rekao: "Ne bih ti to smio reći, to je nešto što službeno niti ja ne znam. Ali mislim kako nećeš s nama biti još dugo, pa -" Namignuo mu je. "Samo zadrži to za sebe. Kada nam Gestapo dovede zatvorenika, mi dobijemo i njegove dokumente. A dolje na dnu, na lijevoj strani, nalazi se malena oznaka. Sudac ima još jedan isti takav primjerak s identičnom oznakom. A svaka od tih malenih oznaka znači nešto različito, shvaćaš? U tvom slučaju, malena je oznaka značila -" Ponovno je izveo svoju pantomimu odsijecanja glave. "Gestapo je već odlučio što želi, pa smo mi znali što će se dogoditi s tobom još prije no što si išao na suđenje." "A što ako sud odluči drugačije?" Stever je odmahnuo glavom. "To se gotovo nikada ne dogodi. Nije to vrijedno njihova truda. Ne bi ih to nikamo dovelo." "Ne, mislim kako ne bi", ogorčeno se složio Ohlsen. "Ali pazi", rekao je Stever, "mi ne ostavljamo te papire da leže uokolo; Ako je bilo što tajno, ide u dim istoga trenutka kada se pročita. Čak i indigo papir. Čak i vrpce iz pisaćih strojeva. Sve se to uništi. A što se mene tiče, ja svejedno ništa ne znam. Kažem ti", tužno je kimao glavom, "ako ikada dođe to vrijeme da ovo mjesto padne neprijatelju u ruke - a mislim kako hoće, prije ili kasnije - smislio sam sve što ću reći. Ja i Lešinar, prošli smo tu priču nekoliko puta - ja sam samo Obergefreiter, ja ne znam ništa, samo sam radio ono što su mi zapovjedili. Što je, naravno, i istina", rekao je Stever kreposno. "I usprotivit ću se svakom tko ustvrdi kako to nije istina..." Sjeo je na krevet pokraj poručnika i bocnuo ga u rebra. "Kakve ima veze na čijoj si strani? Sve dok te dobro plaćaju i dok ne moraš naporno raditi. Imam doista lagodan posao ovdje, i kladim se da će neprijatelju biti drago zadržati me ovdje kada preuzmu - hoću reći, neće imati dovoljno svojih ljudi kako bi vodili ovo mjesto, pa će trebati ljude poput mene, to je posve razumljivo. A sve dok me budu plaćali, što me briga? Sve dok me budu plaćali da se mogu poševiti kad god to budem želio -" Kimnuo je glavom i ponovno namignuo. "Trebao bi vidjeti ljepoticu s kojom se trenutno viđam! Ne samo da zna nekoliko trikova, već je i vrlo uspaljena - mogla bi i cijelu noć kada bih joj dopustio. A radi to kako god želiš, sjedi na tebi, puši ti - samo reci i ona će to učiniti. Kama Sutra nije ništa u usporedbi s njom!" Oblizao je usne i pogledao krajičkom oka kako bi vidio je li pobudio zatvorenikov apetit, ali činilo se kako ga poručnik Ohlsen nije uopće slušao. Stever je ustao, ljutit. Mrzio je ovako gubiti vrijeme. "U redu", rekao je, "ako ne želiš razgovarati sa mnom, idem nekamo drugamo i ostavit ću te da razgovaraš sam sa sobom." Otišao je do vrata i dodao: "Uskoro ćeš biti sa svojom vlastitom satnijom."

155

Još uvijek nije bilo odgovora. Stever je izišao iz ćelije štoje bučnije mogao, zalupivši za sobom vratima i zazveckavši ključevima. Provirio je kroz špijunku, ali poručnik Ohlsen je sjedio u istom položaju i s istim izrazom lica kao i prije. Činilo se kako uopće nije primijetio Steverov odlazak. Sljedećeg ponedjeljka ujutro, bojnik von Rotenhausen došao je u službeni posjet kako bi pročitao kazne optuženicima. Nervozno je drhturio cijelim tijelom, premještajući jednu nogu ispred druge i stišćući bedra kao da se morao olakšati. Pokraj njega stajali su Stever i Greinert, s puškama spremnima da zapucaju. Bojnik von Rotenhausen imao je duboko ukorijenjen strah od nasilnih ispada zatvorenika, a nije bio čovjek koji bi vjerovao u hinjenje hrabrosti na račun vlastite sigurnosti. Nešto prije podneva, veliko se oko pojavilo na špijunki ćelije broj 9 i dugo zurilo u njezina stanovnika, nešto razmatrajući. Promatralo gaje gotovo deset minuta, a potom je u tišini nestalo. Sat vremena kasnije, došao je Stever u sklopu svog uobičajenog obilaska i zastao kako bi porazgovarali. "Krvnik je stigao", veselo je obavijestio Ohlsena. "Već te pogledao. Želiš li vidjeti njegove sjekire? Ponio je tri komada, u jednoj su od ćelija u ovom hodniku. Velike su i oštre, u usporedbi s njima, britve izgledaju poput dječjih igračaka. Čuva ih u posebnim kožnim koricama. Lešinar ih je već izvadio van i malo se poigrao njima. On je lud za noževima i sjekirama. Za bilo čime što reže. Umire od želje da se iskuša na nečijem vratu." "Svećenik još nije bio kod mene", rekao je Ohlsen. "Ne mogu mi ništa dok me on ne posjeti." "Ne brini, doći će. Čak niti Prusi nisu tako zli. Ne bi poslali čovjeka na put a da se prije toga ne pomoli." "Ali što misliš, kada će doći?" ustrajao je Ohlsen. "Uskoro. Uvijek prvo nazove da provjeri treba li ga tko, a potom dođe oko dva sata kasnije. Ne znam je li već nazvao ili nije. Možda i nije. Mislim da je na terenu i blagoslivlja neke jedinice koje idu na bojište. Nešto poput toga." Stever se zamišljeno nasmijao. "Smiješno, zar ne? Svećenici i pedikeri, oni u ovim vremenima imaju više posla no što stignu obaviti. Prije rata, nitko nije htio niti i čuti za njih. Sada se čini kako ljudi ne mogu živjeti bez njih." "Ili umrijeti bez njih", promrmljao je Ohlsen. Te večeri, dugi, zavijajući krik ljudske duše u mukama odjeknuo je zgradom. Zatvorenici su se dršćući probudili u svojim ćelijama. Čuvari su ili opsovali ili se prekrižili, već prema svom karakteru i uvjerenjima. Krik je postao glasniji, a potom utihnuo, pretvorio se u stenjanje, a potom ponovno ojačao i postao spori vrisak mentalne agonije. Svega nekoliko sekundi kasnije, pojavio se Stahlschmidt. Začuo se zvuk udaraca. Zavijanje je prestalo i nelagodna se tišina spustila na zatvor. Svećenik je stigao sljedećeg jutra u pola jedanaest. Bio je to nizak, pogrbljen čovjek, s uvučenom bradom i ustima poput koze, blagim plavim očima koje su plivale u višku tekućine, i nosom na čijem je kraju neprestano treperila kapljica. Zaboravio je svoju Bibliju, pa je morao upotrijebiti onu koja je pripadala ćeliji. No, ponio je sa sobom nešto umjetnog cvijeća umotanog i ukrasni papir i malenu figuricu Isusa s pomalo razbarušenom trnovom krunom. Izvan ćelije stajali su Stahlschmidt i Stever. Stahlschmidt je prikovao oko za špijunku i prepričavao svaku pojedinost prizora. Neprestano je prenosio događaje Steveru, nakon čega mu je prepustio svoje mjesto na nekoliko sekundi, a potom ljubomorno odgurnuo svog podređenog s puta i ponovno nastavio s užitkom promatrati. "Sada je skoro već gotovo - sjede na krevetu, jedan pokraj drugoga i drže se za ruke. Vrlo dirljivo. Vrlo lijepo. Sada je stari jarac počeo plakati - eto ga! Ispast će mu očne jabučice..." "Zbog čega?" rekao je Stever iznenađeno. "Pa neće njega sasjeći." Stahlschmidt je slegnuo ramenima, ne posve siguran u odgovor.

156

"Pretpostavljam kako je to zato što je svećenik", na posljetku je rekao. "Božji čovjek, shvaćaš? Vjerojatno osjeća kako je njegova dužnost pokazati melo emocija kada priprema nekoga za drugi život." Stever je nakosio svoj šljem i počešao se po glavi. "Da - da, mislim kako si u pravu." Odmaknuli su se od ćelije. Stahlschmidt je pokazao palcem prema njoj. "Jedno je sigurno", rekao je. "Ti i ja se nikada nećemo naći u takvom položaju. Neće nam nikakvi blesavi svećenik mumljati i prditi iznad nas i pričati nam priče o Bogu i anđelima. Mi znamo držati svoja usta zatvorenima i sačuvati glave na ramenima." Pogledao je Stevera. "Zar ne?" rekao je značajno. Stever se slabašno, glupavo nasmiješio. Još je uvijek razmatrao zamisao da stupi u kontakt s Gestapom i sačuva vlastiti položaj. Nenamjerno je pogledao prema Stahlschmidtovu debelom crvenom vratu, i upitao se bi li ga ikoja od sjekira donesenih iz Berlina mogla presjeći jednim udarcem. "Sto zuriš?" upitao je Stahlschmidt sumnjičavo. "Ništa", promucao je Stever. "Samo sam - samo sam gledao tvoj - tvoj vrat." "Moj vrat?" Stahlschmidt je instinktivno podigao ruku prema vratu. "Što je s mojim vratom?" "Vrlo je jak", promrmljao je Stever. "Vraški je jak, naravno! To je vrat jednog Stabsfeldwebela. A vratovi Stabsfeldwebela, dragi moj Stever, ne rastaju se lako od svojih tijela. Za razliku od vratova drugih ljudi, kao što su poručnici, natporučnici i Obergefreiteri." Stever se s nelagodom pomaknuo svoja stopala na kamenom podu. "Sjekire koje koristi su vrlo oštre", protisnuo je. "Pa što?" upitao je Stahlschmidt hladno. "Što ti je danas? Jesi li izgubio živce? Želiš li da te pošaljem liječniku za glavu? Ili si pijan? Je li to u pitanju?" Promotrio je Stevera izbliza, a ovaj se odmaknuo korak natrag. "Zasigurno si do sada već primijetio kako među pogubljenima nikada nema Stabsfeldwebela? Jesi li ikada vidio jednoga od njih u ovom zatvoru? Naravno da nisi! Mi smo oslonac društva, eto što smo, i oni se ne bi usudili pomaknuti prstom protiv nas. Jesi li ikada razmišljao što bi se dogodilo kada bismo mi počeli štrajkati? Kaos! Potpuni kaos! Adolf, Hermann, Heinrich, svi bi se oni srušili poput kule od karata!" "Pretpostavljam da si u pravu", rekao je Stever, pomislivši kako bi, kada bi on otišao Gestapu, Stahlschmidt bio prvi Stabsfeldwebel koji bi se našao pred streljačkim vodom, i to u svom vlastitom zatvoru. "Prokleto je jasno da sam u pravu!" zagrmio je Stahlschmidt. "A ti to dobro imaj na umu u budućnosti!" Tijekom poslijepodnevnih vježbi, Stever i Braun pretražili su ćelije osuđenika, Stever s jedne strane hodnika, a Braun s druge. Pronašli su nekoliko zanimljivih stvari. U ćeliji 21, Braun je skrivenu u madracu pronašao krišku tvrdog crnog kruha. U ćeliji 34, Stever je pronašao dva centimetra opuška cigarete, ugurano u pukotinu u podu. U susjednoj ćeliji nalazio se maleni komadić olovke. A u ćeliji broj 9 pronađen je najzanimljiviji predmet. Sakupili su sva ta blaga i povezali ih u plavi ručnik, te odnijeli u Stahlschmidtov ured kako bi ih on pregledao. Ovih nekoliko bijednih komadića bili su predmeti od intenzivne emocionalne vrijednosti optuženicima, i on je uživao likovati nad njima. Poručnik Ohlsen vratio se s mučenja na vježbama i s nevjericom stao na pragu svoje ćelije. Iako je prostorija bila posve ogoljena, Stever ju je uspio prevrnuti, i njezinom je stanovniku istoga trenutka postalo jasno kako je bila pretražena. Ohlsen se bacio na krevet i mahnito opipavao ispod madraca; ondje nije bilo ničega. Pao je jecajući na pod kada su se vrata otvorila i Stever se ušuljao unutra. Između palca i kažiprsta držao je malenu žutu kapsulu.

157

"Jel' kojim slučajem ovo tražiš?" Stajao je u dovratku i cerio se. Ohlsen je ustao i očajnički posegnuo za kapsulom, no Steverova se gumena palica nemilosrdno spustila na njegovu glavu i ramena, udarajući ga preko cijele ćelije dok je on izmicao, te ga na posljetku satjeravši u kut pokraj prozora. "Stani u stav pozor kada je prisutan Obergefreiter! Do sada si već trebao upamtiti pravila!" Poručnik Ohlsen drhtavo se uspravio, obrisavši nos nadlanicom. Stever je pogledao kapsulu i odmahnuo glavom. "Ti si pravi lukavac! Odakle si ovo nabavio? Koliko je dugo imaš? Zasigurno je nemaš dugo, jer bih ja već znao za to." Namjerno ju je držao ispred Ohlsena, tako daju ovaj nije mogao dohvatiti. "Namjeravao si je progutati prije no što te odvedu na pogubljenje, zar ne? Sav taj trud koji su oni uložili kako bi te pristojno pokopali, sav novac koji su potrošili na tebe, a ti bi im se tako odužio! Trebao bi se sramiti! No", rekao je tužno, "ne mogu reći da sam baš previše iznenađen. Pogodio sam da nešto smjeraš. Sve si to previše smireno podnio. Moraš imati na umu kako ja imam veliko iskustvo u tim stvarima - vidio sam više pogubljenja no što si ti pojeo toplih obroka. Neki ljudi", rekao je Stever, "misle kako sam ja spor. I upravo u tome griješe, jer ja znam sve što se događa u ovom zatvoru, a imam oči i na potiljku. Na taj način se manje umaram. Znam sve propise naizust, i pridržavam ih se. Ako mi itko kaže da učinim nešto što mi zvuči sumnjivo, tražim od njih da mi to pismeno zapovjede. Na taj način, shvaćaš, me nikada neće moći zbog nečega pritisnuti. Ako netko dođe i kaže, 'Stever, počinio si ubojstvo, nešto si krivo učinio', ja im samo pokažem nalog, napisan crno na bijelome. A ja sam samo Obergefreiter, radim samo ono što mi zapovjede." Držao je kapsulu na dlanu i znatiželjno je promatrao. "Kako ove stvari rade? Odmah te ubiju, zar ne?" Nasmijao se. "Mislim kako ću je dati Stahlschmidtovoj mački. Neki dan me pokušala ogrepsti, i tom sam joj prilikom obećao kako ću joj slomiti vrat prvom prilikom. No, i ovo će biti dovoljno." Poručnik Ohlsen stajao je u stavu pozor. Donja usna mu je podrhtavala, a vid mu je bio zamagljen suzama koje su mu tekle niz obraze i kapale na pod. Ta kapsula bila je njegov adut iz rukava, njegov džoker, njegov jedini spas. Spoznaja daje u vlastitoj moći imao odluku kada i gdje će umrijeti, od svoje vlastite ruke i ničije tuđe, održala gaje tijekom dugih tjedana koje je proveo u zatvoru. A sada se gorko proklinjao što je bio budala i nije je uzeo istog trenutka kada je suđenje bilo završeno. Pa tko bi još osim patološkog optimista ustrajao tako dugo, očajavajući, ali se svejedno nadajući pomilovanju u posljednjem trenutku do kojega ipak neće doći? Pogledao je Stevera i molećivo ispružio ruku. "Daj mije, Stever. Za ime Boga, daj mi je!" "Žao mi je", rekao je Stever. "To jednostavno ne mogu učiniti. Protivi se pravilima, shvaćaš? Osim toga, Gestapo je u potrazi za krvlju, a ako ne dobiju tvoju, veliki su izgledi da će umjesto toga htjeti moju." Odmahnuo je glavom. "Ti ne bi to tražio od mene, zar ne?" rekao je razmišljajući. "Obojicu nas veže isti zakon, znaš. Ali, slušaj, imam nešto drugo što bi te moglo zanimati. Nisam ti to mogao ranije dati, jer Stahlschmidt nikada ne dopušta da osuđenici primaju pisma, u slučaju daje tinta otrovana. Dogodilo se i to jednom - ne ovdje, nego u Münchenu. Bilo je mnogo problema, stoga Stahlschmidt sada zadržava sva pisma koja pristignu. Alija sam uspio ovo prokrijumčariti za tebe. Protiv pravila, naravno. Mnogo sam riskirao. Trebao bi mi biti vrlo zahvalan. Mislim kako bi moglo biti od onog sitnog momka s ožiljkom. Onoga koji ti je bio u posjeti." Poručnik Ohlsen obrisao je oči rukavom i zgrabio pismo. Stever gaje promatrao skupljenih očiju. "Samo ga pročitaj", rekao je. "Nemoj ga pokušati pojesti." Poručnik je pogledom brzo preletio nekoliko prvih redaka rukopisa. Pismo je bilo od Starog Una, no ništa ga nije zanimalo, ništa ga nije moglo utješiti, sada kad više nije imao svoju kapsulu. Stever je nestrpljivo ispružio ruku, zagrabio pismo i počeo ga čitati.

158

"Tko je taj Alfred o kojem on melje? To je onaj tip s ožiljkom, zar ne?" Pogledao je prema Ohlsenu, koji je potvrdno kimnuo glavom. "Ne znam zašto", rekao je Stever, "ali još uvijek imam osjećaj kako on ima nešto protiv mene. Ne znam zašto bi trebao. Na posljetku, ja sam samo Obergefreiter, nije moja krivnja što ljudi moraju umirati." S nelagodom je nešto razmišljao nekoliko trenutaka, a potom mu se lice ponovno razvedrilo. "Reći ću ti nešto. Mogao bi mi učiniti veliku uslugu, kada bi to htio. Na posljetku, i ja sam tebi učinio uslugu što sam ti donio ovo pismo. Sve što trebaš učiniti jest napisati nekoliko riječi o meni na poleđini tog papira. Obergefreiter Stever je dobar vojnik koji uvijek izvršava svoje zapovijedi lijepo se ponašao prema meni - nešto u tom stilu. Što misliš o tome, ha? Uz PS, u kojem ćeš napisati kako sam ja prijatelj svih zatvorenika. A potom se potpiši, i napiši svoj čin i datum i sve to, tako da to izgleda službeno, shvaćaš?" Stever je izvadio iz džepa olovku i pružio je poručniku. Ohlsen je podigao obrvu. "Dokaži to", rekao je. "Dokaži da si prijatelj zatvorenicima i ja ću ti to napisati." "Da dokažem?" Stever se nasmijao. "Doista si drzak!" "Zar ne misliš kako si ti još drskiji?" blago je rekao Ohlsen. Stever se ugrizao za usnu. Pogledao je pismo i ponovno pročitao ime onog omraženog tipa s ožiljkom. "Što želiš?" natmureno je upitao. "Vrati mi kapsulu. To je sve što tražim." "Zacijelo si poludio! I ja bih nastradao kada bi otkrili kako si se ubio prije no što su te oni uspjeli ubiti." Ohlsen je slegnuo ramenima. Iznenada mu više nije bilo stalo. "Na tebi je da odlučiš", rekao je. "Ja svejedno moram umrijeti, pa me sve to skupa previše ne zanima. Mislio sam da me zanima, ali ipak ne. Sada kad je konačno došlo do toga, baš me briga. Ali da sam na tvom mjestu, Steveru, ako imalo cijeniš svoj život, vrlo bih dobro razmislio o nabavki čeličnog steznika za sebe. Legionaru ne možeš pobjeći, to znaš. Prije ili kasnije, on uvijek uhvati koga želi." Stever je nervozno grizao donju usnu. "Volio bih ti pomoći, doista bih volio. Učinio bih sve da te izvučem iz ove kaše - samo ti ne mogu dati kapsulu, ona vrijedi više od mog života..." "Kako god želiš", rekao je Ohlsen okrenuvši se i prestavši stajati u stavu pozor. "Meni je posve svejedno." Došli su po njega upravo nakon večernjeg obroka. Izveli su ga u dvorište podzemnim prolazom. Svećenik je predvodio put, mrmljajući tugaljivu motivu. Pogubljenja su se trebala održati u malenom, zatvorenom dvorištu, koje je bilo podalje od znatiželjnih pogleda. Vješala su bila postavljena, a na platformi se nalazio krvnik sa svojom dvojicom pomagača, odjevenih u salonske kapute, cilindre i bijele rukavice. Optuženici se trebali biti pogubljeni u parovima, a partner za smrt poručnika Ohlsena već je čekao. Kada su obojica došla, upravitelj zatvora je provjerio njihove identitete i prvi je pomoćnik istupio i odrezao njihove epolete, lišivši ih na taj način njihova čina i časti. Poručnik Ohlsen je stajao i promatrao kako se njegov partner polako uspinjao ljestvama. Svećenik je počeo moliti za spas njegove duše. Dvojica pomoćnika pomogla su mu da se smjesti i privezala ga. Krvnik je podigao svoju sjekiru. Oštrica u obliku polumjeseca bljesnula je na zrakama zalazećeg sunca. Krvnik je otvorio usta i uzviknuo svoje opravdanje čina kojega će upravo obaviti. "Za Fuhrera, za Reich, i njemački narod!" Sjekira je poletjela prema dolje. Susrela se s mesom uz tupi udarac i prerezala izravno kroz njega. Bio je to izvrstan udarac. Jak i dobro usmjeren, izveden stručnom rukom. Glava se uredno otkotrljala u košaru i dva su mlaza krvi šiknula iz iznenađenog vrata. Tijelo se trzalo i grčilo. Brzim, vještim pokretima, pomoćnici su ga prevrnuli s platforme u pripremljeni lijes. Uzeli su glavu i smjestili je između nogu leša. Publika se opustila. Oberkriegsgerichtsrat dr. Jeckstadt, predsjedavajući suda koji je donio presudu, polako je pripalio cigaretu i i okrenuo se dr. Beckmannu.

159

"Recite što god hoćete o pogubljenjima", primijetio je, "ali ne možete poreći kako je ovo brzo, djelotvorno i jednostavno." "Kada se odvija prema planu", promrmljao je Rittmeister, koji je stajao iza Jeckstadta i prečuo njihov razgovor. "Moram priznati", rekao je dr. Beckmann, "kako mije taj prizor neugodan. Nikako se ne mogu prestati pitati kakav je osjećaj biti ondje gore, čekati sjekiru da padne - zanimljiv osjećaj..." "Dragi moj prijatelju", rekao je Jeckstadt utješno, "zašto se zamarati takvim beskorisnim nagađanjima? Ovi su ljudi izdali svoju domovinu i zaslužuju da budu pravedno kažnjeni. Ali vi i ja", nasmijao se apsurdnosti ove pomisli, "vi i ja se nikada nećemo naći u takvoj situaciji! Jedno je posve sigurno, dragi moj doktore - da nema nas pravnika, zemlja bi se vrlo brzo našla u kaosu. Mi smo, ako se smijem tako hrabro izraziti, doista nezamjenjivi." "Naravno, posve ste u pravu", složio se Beckmann, okrenuvši se kako bi promatrao drugi dio predstave te večeri. "Niti jedna država ne bi mogla preživjeti bez svog pravnog sustava." Poručnik Ohlsen polako se i smireno popeo na platformu. Pomoćnici su ga namjestili. Um mu je bio prazan. Gotovo prazan. Sjetio se kako u trenucima prije smrti, čovjekov cijeli život prođe ispred njegovih očiju, i gotovo se panično upitao zašto se niti sada njegov život ne odvija pred njim. Počeo je svjesno tjerati svoje misli u prošlost, prema svojim dragocjenim osobnim sjećanjima, svojoj osobnoj povijesti, no prije no što mu se bilo kakva živopisna slika ukazala pred očima, sjekira se spustila i njegov je život bio svršen. U dubinama Portina želuca, četrnaest boca piva, devet votki i sedam absinta borili su se za prevlast, dok je Porta teturao prostorijom prema klaviru. Vukao je noge, jer je bio previše pijan da bi kontrolirao rad svojih mišića. Teturao je s lijeve na desnu stranu, podrigujući i hvatajući se za stolove i stolice kako bi ostao na nogama. Povremeno bi, tijekom svog prolaska prostorijom, prevrnuo boce i čaše na pod. Tri je puta i sam završio na podu, no svaki put bi ga ponovno netko podigao. Na posljetku je stigao do svog cilja, no taj se trud pokazao prevelikim za posvađani sadržaj njegova želuca. Ispruživši se preko klavira, Porta je otvorio usta i ispustio sve van. Svirač klavira pao je na leda sa svog stolca. "Prljavo govno!" povikao je. "Pogledaj što si učinio mom jebenom klaviru!" Umjesto odgovora, Porta je samo pružio ruku i prevrnuo punu čašu piva po tipkama. Prevrnuo se na prednji dio klavira i tresnuo na stolac. Usredotočeno namrštivši lice, prstima dugima poput svinjskih kobasica, teškima poput olovnih utega, nesiguran u njihove pokrete, počeo je pijano svirati nešto što je nalikovalo dobro poznatoj melodiji. Bernard Pijanica skočio je na stol i počeo udarati po stropu s dvije boce šampanjca. Prostorija je odjekivala zvukom pijanih glasova koji se nikako nisu mogli složiti da zapjevaju unisono: Vor der Kaserne, vor dem grossen Tor, stand eine Laterne und steht sie noch davor so woll 'n wir uns da wiedersehen bei der Laterne woll 'n wir stehn wie einst, Lili Marlen. Samo se Maleni nije pridružio pjesmi. Na koljenu mu je sjedila neka djevojka, a on ju je sustavno svlačio, istom bezobzirnom odlučnošću s kojom bi netko drugi čerupao kokoš. Djevojka je naizmjenično vrištala i šutala ga, ne posve sigurna treba li uživati ili biti bijesna. Svirač, ne mogavši više podnijeti pogled na svoj klavir prekriven pivom i povraćotinom, odlučio je zbaciti Portu sa stolca. Porta je prestao svirati, zaljubljeno omotavši ruke oko čovjekova vrata i objesivši se svom snagom. Nekoliko trenutaka kasnije, nesretni je svirač naglavce poletio preko prostorije

160

u smjeru kuhinje. Zaustavio se na zidu, ispod nogu Heidea i gotovo komatoznog Barcelone. U isto vrijeme dok su se odigravale ove bakanalije, procesija ljudi tiho je koračala hodnikom u Fuhlsbüttelu. Sastojala se od šestorice SD -ovih vojnika, svećenika, liječnika, nekoliko sudskih dužnosnika i jedne stare gospođe. Hodali su zastajkujući, gotovo oklijevajući, prema zelenim vratima na kraju hodnika. Činilo se kako bi svi voljeli odgoditi trenutak kada će morati okrenuti bravu i ući unutra. No, taj je trenutak došao, i procesija je polako ušla kroz vrata i našla se u prostoriji iza njih. Četvrt sata kasnije, ista su se vrata ponovno otvorila, i procesija se ponovno pojavila. Sada su hodali brže. Šestorica SD-ovih vojnika, svećenik, liječnik i nekoliko sudskih dužnosnika. Jedino stara gospođa više nije bila s njima.

9. ROĐENDANSKA PROSLAVA Buka koja je dopirala iz Tri zeca u Davidsstrasse mogla se posve jasno čuti nekoliko ulica dalje, čak i do bolnice u Ulici Bernharda Nochta, u kojoj su se zavidni pacijenti prevrtali u krevetima i psovali. Bila je to buka nastala uslijed čistog, prekrasnog, neopisivog pijanstva, a odjekivala je u noći poput neprestanog krešenda zvukova. Vlasnik Tri zeca, popularno zvan Bernard Pijanac, proslavljao je svoj rođendan u privatnoj prostoriji sa stražnje strane gostionice. Samo su najomiljenije redovite mušterije bile pozvane. Maleni je stigao medu prvima, još rano poslijepodne. Pijanac je stajao na sobnim ljestvama i ravnao pripremama za večerašnju proslavu. Papirni vijenci i lampioni bili su vješani po prostoriji, a sanduci piva i šampanjca odlagani u uglove. "Netko mi je rekao kako ti je rođendan", otpočeo je Maleni. Bernard je kimnuo glavom. "Netko je bio u pravu." "Dobro", rekao je Maleni. "U tom slučaju, htio bih ti poželjeti sretan rođendan. Samo sam htio prvo provjeriti." "Da?" Bernard gaje pogledao i nasmiješio se, a potom okrenuo na svojim ljestvama i povikao na mladića koji je posrtao ispod sanduka piva. "Ne ovamo, ti budalo! Onamo, u kut!" Pogled Malenoga gladno je slijedio sanduk na njegovom putovanju prostorijom, a potom se ležerno vratio prema Pijanici. "Ti - hm - praviš proslavu?" "Tako je." Bernard je ispuhao nos između dva prsta, točno iznad velike posude s mesom. Ravnodušno ju je pogledao. "Dobro je, to je ionako samo gulaš, neće mu smetati još malo začina. Svejedno sve ima isti okus kada se kuha u tom loncu. Jedna od djevojaka ispraznila je talog kave u njega prošli tjedan - nitko nije ništa rekao. Kada se sve zajedno pomiješa, ne primijeti se nikakva razlika." "Ne", rekao je Maleni. "Vjerujem da se ne primijeti." Zapanjeno je gledao nizove boca poslagane iza šanka. "Tko će popiti sve ovo?" Bernard ga je na trenutak pogledao, a potom se okrenuo i pljunuo kroz otvoren prozor. "Moji prijatelji", rekao je jednostavno. Maleni je zagunđao, ne mogavši se odlučiti bi li odmah ustvrdio svoju pripadnost najintimnijem krugu Pijaničinih poznanika ili pokušao nekom drugom taktikom. "Uskoro odlazimo", rekao je, nadlanicom obrisavši usta. "Da. Tako to ide." Pijanica je kimnuo glavom bez imalo suosjećanja. "Šalju nas natrag na bojište", nastavio je Maleni. "Bojna je sada opet gotovo'posve popunjena. Imamo mnoštvo novih tenkova i ostaloga - samo zadrži to za sebe, to bi trebala biti najstroža tajna. Mogu vjerovati prijatelju poput tebe, ali nemoj to širiti uokolo." "Ne pada mi to na pamet", rekao je Bernard. "Niti ne pozna jem nikoga koga bi to zanimalo." Uspravio se, zakoračio na najvi šu prečku na ljestvama i ležerno zalijepio papirnati lanac na strop iznad svoje glave. Ljestve su ostale na mjestu, ali Pijanica se opasno zaljuljao. Pio je pivo davno prije doručka.

161

"Pazi", rekao je Maleni, ispruživši svoju golemu žuljevitu ruku. "Ne želiš valjda slomiti vrat na vlastiti rođendan." Namjes tio je Bernarda natrag na prečku i dodvoravajući mu se nasmiješio "Koliko to godina imaš?" "Četrdeset i dvije - i možeš ovdje dobiti nekoliko boca piva i popiti ih u moje zdravlje ako to želiš." Maleni je istoga trenutka pružio raku prema najbližem redu boca i uhvatio dvije jednim dlanom. Jednu je dodao Pijancu, drugu prinio ustima, zatvorivši zube oko čepa i počevši ga otkidati. "Pričekaj trenutak", rekao je Bernard. Ispružio je ruku i pogledao Malenoga izravno u oči. "Gdje je moj poklon? Ne možeš doći ovamo piti moju cugu i zaželjeti mi sretan rođendan, a da mi ne doneseš nikakav poklon." "To je točno", od srca se složio Maleni, spustivši bocu "Imam ga ovdje sa sobom. Dobro da si ga spomenuo, moje pamćenje je poput sita." Rukom je posegnuo duboko u džep na hlača ma i izvukao sićušni paketić umotan u grubi ružičasti papir. Bernard gaje sa zanimanjem promatrao. "Štoje to?" "Nikada ne bi pogodio", rekao je Maleni, otvarajući svoju bocu. "Niti za milijun godina. To je upravo ono što si oduvijek želio." Bernard je raskinuo papir kako bi ugledao jeftini otvarač za boce. Bacio gaje preko prostorije uz psovku. "To je deseti prokleti otvarač za boce kojega sam danas dobio! Zar vi glupani nemate nimalo mašte?" "Važna je misao", rekao je Maleni. Zabacio je glavu i izlio pola boce piva ravno u grlo. "Zar ti to nitko nije rekao?" "Jebeš misao!" zarežao je Bernard. "Kome treba pet stotina jebenih otvarača za boce?" "Pa, dobro", rekao je Maleni mudro. "Tako ti je to s rođendanima, nikada ne dobiješ ono što doista želiš." Maleni je ostao ondje, nazdravivši u Bernardovo zdravlje. Ostao je ondje kako bi mu pomogao oko ukrašavanja prostorije i popio u zdravlje svog domaćina još nekoliko puta, svaki puta nekakvo drugo piće. Kada su počeli stizati prvi gosti, ostao je kako bi se brinuo za njih i poželio im dobrodošlicu. A onda su gosti počeli ispijati u Bernardovo zdravlje, pa im se Maleni pridružio, a onda je došlo još ljudi, i ispijeno je još nekoliko zdravica, i još prije no što je proslava službeno i započela, glava Malenoga virila je kroz prozor, a prsti su mu bili u grlu, praveći mjesta za sljedeću rundu pića. Porta je stigao oko sredine večeri. Bilo je očigledno kako je stao negdje usput. Probio se kroz gomilu i prijateljski udario Bernarda po leđima. "Sretan rođendan! Sretan rođendan! Sretan -usput, jesi li dobio moj poklon?" "A koji bi to poklon bio?" Bernard ga je sumnjičavo po-ledao. "Pa, bio je to otvarač za boce u obliku žene - Maleni ga je trebao donijeti." "Da, dobio sam ga", rekao je Bernard prezirno. "To je onda u redu. To ti je od mene i Malenog zajedno. Zajednički poklon. Zajedno smo ga odabrali. Rekli smo, to je baš ono što bi trebalo starom Bernardu Pijanici. To će mu sačuvati zube. To će mu sačuvati umjetne zube. Mislili smo kako će ti se svidjeti. Mislili smo kako..." "Ah, zajebi to!" zaurlao je njegov domaćin, odgurnuvši ga u stranu. U neko doba večeri, prije no što smo se stigli paralizirati, sjeli smo za večeru. Bilo je mnogo guranja, meškoljenja i psovanja, izbilo je nekoliko tučnjava i slomljeno je nekoliko stolica, ali na posljetku su svi sjedili gdje su manje-više željeli. Bernard je pozvao dvije djevojke koje su posluživale, odjevene - i preodjevene, prema mišljenju nekih nazočnih - u crne kratke hlače i malene pregače veličine poštanskih markica. "Hej, Helga!" pozvao je Porta jednu od njih dok mu je prilazila s pladnjem. "Maleni mi kaže kako si se izbrijala poput francuske drolje! Točno? Mogu li opipati?" Helga je s treskom ispustila pladanj kupusa ispred njega i otišla dalje bez riječi, dok joj se stražnjica pomicala lijevo-desno u tijesnim crnim hlačama. Porta je zanjištao poput konja i udario šakom posred svog tanjura s kupusom.

162

Na kraju obroka, počastili smo Bernarda rođendanskom napitnicom. Nije imala nikakve veze s rođendanima, jer je gotovo cijela bila posvećena seksu u njegovom najraskalašenijem obliku, ali Bernard ju je prihvatio kao prikladnu počast čovjeku koji proslavlja svoju četrdeset i drugu godinu boravka na ovome svijetu. Popili smo toliko puno da medu nama nije bilo nikoga tko nije povraćao. Pod pijanim poimanjem svojih vlastitih moći, zgrabili smo svog domaćina, bacili ga u zrak i uhvatili ga u padu. Treći puta smo se svi srušili s treskom na pod, a Bernard je bio zakopan ispod nas. Porta se uspentrao na stol i lupio nogom zatraživši tišinu. Heide gaje podržao udarivši dvama bocama jednom o drugu. Boce su se smjesa razbile, i kiša se stakla osula po skupini na podu. "Zatvorite svoje proklete gubice!" povikao je Heide. "Joseph Porta želi govoriti!" Na posljetku smo se ponovno smirili i svojevrsna tišina nastala je u prostoriji, prekidana samo povremenim podrigivanjem i puštanjem vjetrova, zvukom povraćanja ili ispijanja piva. "Bernarde Pijanac", otpočeo je Porta strogo, "Berni Pijanac, naš stari prijatelju Berni, danas su ti četrdeset i dvije godine, i mi svi znamo kako si ti najveće govno koje je ikada hodalo svijetom, ali svejedno te svi volimo!" Porta je širom raširio ruke kako bi to ilustrirao i gotovo pao sa stola. "Svi smo mi zajedno govna!" povikao je razdragano. "Zbog toga smo ovdje večeras, i pijemo u zdravlje najvećeg govna od svih nas! A sada ćemo otpjevati još jednu pjesmu - je'n, dva, tri!" Udarao je ritam stopalom po stolu. Jednu je nogu podigao previsoko i prejako je spustio. Potpuno je promašio stol i spustio je Heideu u krilo. Nestali su zajedno u kovitlacu pokraj stola. Na suprotnoj strani stola, Maleni je zgrabio Helgu i manijakalno vukao njezine crne hlačice. Ona gaje šutala i grizla svom snagom. Nekoliko se ljudi okladilo na ishod te borbe. Heide je ostao ispod stola, pijano se naslonivši na nečije noge, razgovarajući sam sa sobom. Govorio je o ratu i o tome kako je biti vojnik. Bilo je jako zamorno, i nije bilo iznenađujuće štoje uskoro zaspao. Barcelona, koji se našao pokraj Bernarda Pijanice, počeo mu je opsesivno pričati o Španjolskoj. Barcelona bi uvijek pričao bilo kome tko ga je htio slušati, ili barem pristojno šutjeti, o svojim iskustvima u Španjolskoj. Njegova demonstracija borbi s bikovima nekako se nerazdvojivo stopila s tenkovskom bitkom u blizini Alicantea, sve dok Barcelona nije počeo trčati i napadati prostorijom, glave spuštene kako bi oponašao bika, i sa zamišljenim automatom kojim je pucao ravno u pod. "Što bi dovraga ovo trebalo značiti?" upitao je Porta, ispuzavši ispod stola i trepćući dok je Barcelona jurišao pokraj njega. Barcelona se zaustavio, pogledao Portu s pijanim dostojanstvom i sjeo. "Kod Alicantea sam ostvario jedan od svojih najvećih vojnih uspjeha", rekao je hladno. Podigao je čašu s pivom i izlio si ga niz prsa, a potom obrisao usta uz dojam očiglednog zadovoljstva. "Dovraga i tvoj uspjesi", rekao je Porta. "A što je s onom Španjolkom koju si ševio? Pričaj nam o njoj." Barcelona je tako snažno štucnuo prisjetivši se nje, da bi pao na pod da ga Stari Un nije pridržao za ovratnik. "Pijan k'o zemlja", rekao je Porta s gađenjem. Barcelona se nagnuo prema njemu, a Stari Un još uvijek ga je pridržavao za ovratnik. "Obergefreiteru Joseph Porta", rekao je, strpavši sve to u jednu riječ slonovskih proporcija, "po stotinu i dvadeseti put te upozoravam: obraćaj mi se propisno kada mi želiš nešto reći. Ja sam Feldwebel, glavni oslonac njemačke vojske." "Glavni oslonac moje dupe!" rekao je Porta s prezirom. "Stari mulac poput tebe?" Oteturao je do šanka, gotovo se srušio na njega, zgrabio najbližu bocu i otkinuo čep s nje. Odjeknulo je poput hica - bila je to boca šampanjca - i pola se

163

gostiju istoga trenutka bacilo pod stolove. Porta je podigao bocu do usta i otpio nekoliko velikih gutljaja. "Ja obožavam umjetnost!" povikao je Barcelona usred sveopće galame. * Porta se okrenuo i pogledao ga. "Pa, jebi se!" rekao je. "Feldwebelu, gospodine", dodao je sarkastično. "Ne samo ja", nastavio je Barcelona. "Nego i moj vrlo dragi prijatelj Bernard također. On također voli umjetnost." I nagnuo se preko stola i dao sočan i mokar poljubac Pijanici u čelo kao znak njihova velikog prijateljstva. Pijanica se bedasto nasmijao. Kada se vraćao na svoje mjesto, Barcelona se zabio u Starog Una, pa su se neko vrijeme opasno ljuljali na rubu klupe. "Tko", povikao je Barcelona, ponovno uspostavivši ravnotežu, "tko je od ove pijane bande kretena i seksualnih manijaka ikada bio u muzeju i iskusio ljepote umjetnosti? Tko", nastavio je, postavši pomalo nejasan, "je ikada pio pod stablom spoznaje? Tko je od vas šugavih malograđana ikada čuo za Thorvaldsena? Ha? Tko je od vas ikada čuo za njega? Vjerojatno mislite kako je to neki svodnik na Reeperbahnu - e, nije." Barcelona je podigao prst u zrak i na trenutak ušutio kako bi ga pogledao. Ta je stanka bila početak njegove propasti. Učinilo mu se kako na neki čudotvoran način istovremeno maše s dvanaest prstiju. Što je bilo vrlo čudno, jer se bio spreman zakleti kako je imao samo pet na svakoj ruci. Budući daje imao dvije ruke, to je ukupno bilo deset, i to uključujući palčeve. Neko je vrijeme zapanjeno promatrao. Počeo je hipnotizirano govoriti o umjetnicima i junacima, pa je prešao na razgaljeni govor o slobodi, ljutito vičući prema nama kako smo svi mi braća i kako nas sve voli, a završio je gomilom psovki i kletvi, ni ne shvativši kako je došao do njih. Ušutio je usred niza psovki i zapanjeno zurio kada se svijet zaljuljao ispred njegovih očiju i počeo mu se polako primicati. Trepnuo je i odmahnuo glavom, i svijet se povukao. Barcelona je bio ponukan da se snažno udari po prsima, pokazavši na niz raznobojnih vrpci i odlikovanja, i izjavi strastvenim tonom kako mu niti jedno od njih ništa ne znači, te kako bi mu bilo iznimno drago kada bi ih se svih mogao riješiti. Ponudio ih je prisutnima kao besplatne poklone, pokušao ih strgnuti s gornjeg dijela svoje uniforme i baciti ih među nas, ali to je za njega predstavljalo prevelik napor. Pao je naprijed, naglavce na stol, i ostao ondje ležati s glavom u lokvi piva pjevajući pomalo čudnu pjesmu o ptičjem izmetu. Nakon nekog vremena, netko tko je sjedio nasuprot njega, i kome se iznenada prestala sviđati ili pjesma ili njezin izvođač, ispružio se preko stola i gurnuo ga na leđa na pod. Barcelonine posljednje riječi prije no što se prepustio privremenom zaboravu, bile su fanatično izrečene: "Viva Espana" Na trenutak, Bernard Pijanica je ostao nepomično sjediti razmišljajući o nepomičnom tijelu svog prijatelja koji je volio umjetnost. Činilo se kako gaje taj prizor duboko dirnuo. Uz pomoć Porte i Legionara, uspentrao se poput morža na stol i pripremio održati govor, i tako je ostao stajati, njišući se poput klatna sjedne strane na drugu, dok ga je Legionar držao za oba gležnja, a Porta Čekao da ga uhvati u slučaju da padne. "Prijatelji moji!" Ispružio je obje ruke kako bi nas sve zagrlio. Električna žarulja s treskom je pala na pod. Jedan papirnati lanac se odvojio i smjestio oko Bernardovog vrata. "Prijatelji moji, vjerujem kako ste svi dovoljno popili i kako nitko nije ostao žedan. Jer, mogu vam reći, ovdje i sada, kako u mom podrumu ima dovoljno pića -" U tom trenutku se zaljuljao unatrag, točno u ruke Porti koji ga je čekao, i nastala je stanka dok on nije ponovno uspostavio ravnotežu. "U mom podrumu je dovoljno cuge da na njoj pliva cijela njemačka vojska - a vi se slobodno poslužite! Vi ste moji prijatelji i slobodno se poslužite! Popijte je svu! Pijte sve dok vam ne bude počela izlaziti na oči i uši i guzice. Prijatelji moji -" Ovoga se puta zaljuljao naprijed, a Legionar mu je čvrsto držao gležnjeve, dok je Porta optrčao oko stola i uhvatio ga prije no

164

što je pao. Ponovno gaje gurnuo natrag, prema Legionaru. "Prijatelji moji, nadam se kako ovu moju malenu gostionicu smatrate domom daleko od doma - pravim domom, u kojem možete pišati i srati i bludničiti baš kao što biste to činili na svom vlastitom ognjištu. Biti gostioničarem nije samo posao, to je poziv - znate li to? To je pravi poziv. Kamo vi momci idete kada ste ljutiti i treba vas netko razvedriti? Natrag u vojarnu? Natrag ženi i djeci? Malo sutra!" Veselom gestom, Bernard se naklonio tako duboko da mu se nos našao opasno blizu stola. Nekim čudom, snaga njegova trzaja bila je tolika da gaje uspravila ponovno u okomit položaj, a Legionar je uspio ispružiti ruku i spriječiti ga da se još jednom nakloni. "Malo sutra!" grmio je Bernard nesmetano. "Ne idete im ni blizu dolazite ovamo! Kod starog dobrog Bernija! Kod Pijanice! Berni Pijanica, tako me vi zovete - ali ne bez razloga, prijatelji moji! Ne zovu me tako bez razloga! U ovom sam poslu već dulje vrijeme i znam dosta o tome, i kada vi momci dođete ovamo u potrazi za utjehom, ja se potrudim daje i dobijete! Niti jedan od mojih momaka ne odlazi odavde prazna želuca!" "To je točno", potvrdio je neki šaljivčina sa suprotne strane stola. "Puna želuca i prazna džepa!" Bernard se dobrodušno nasmijao, ne shvativši skriveni smisao ove primjedbe. "U mojoj gostionici", izjavio je, "obični vojnik je kralj. Vojnici, desetnici, narednici - svi su dobrodošli! Samo je jedna vrsta koju ne podnosim, a to su časnici. Časnici, prijatelji moji, su najnedruštveniji, ulizivački, kukavički..." Ostali njegovi osjećaji prema časnicima bili su izgubljeni u posvemašnjoj oluji klicanja i zavijanja. Bernard je podigao obje ruke iznad glave, stisnuvši šake i šepureći se na stolu poput boksača koji je pobijedio u meču. Legionar i Porta napeto su bdjeli nad njim. "Gospodo!" zagrmio je Bernard, a glas mu je nadjačao sve glasniju buku. "Mi pripadamo Hamburgu! Hamburg je naš grad! Hamburg je posljednji bastion Europe!" Poklici su odjeknuli sa svih strana. Većina nas nije uopće voljela Hamburg, ali to nije niti na koji način smanjilo naše oduševljenje. Vikali smo i udarali nogama i grlili jedan drugoga u mahnitanju ljubavi i odanosti. Ohrabren time, Bernard je snažno stao nekome na prste i spotaknuvši se, oteturao do daljeg kraja stola, pregazivši pri tome nekoliko tanjura i prevrnuvši nekoliko čaša. "Svlvia!" Okrenuo se u stranu, ispružio ruku i zgrabio jednu od djevojaka koje su posluživale u prolazu. "Kamo ideš, vještice? Što to radiš? Na dužnosti si sve dok ima pića. Donesi još piva i neka zabava potraje!" Glasni zvižduci ispunili su zrak. Noge su udarale o pod, ruke su pljeskale. Ljudi su otvarali usta i urlali bez riječi, iz čistog užitaka što stvaraju nekakvu buku. Nekoliko onih koji su se privremeno povukli sa zabave, došlo je k sebi, povratilo i vratilo se lumpovanju. Bernard je sišao sa stola, mahnito mašući rukama prema klaviru. "Zapjevajmo! Spremite se za pjesmu o Hamburgu, momci! Idemo svi zajedno..." Zbor glasova ispunio je prostoriju. Grubo, nemuzikalno, bez ritma i melodije, zavijali smo zajedno Bernardovu pjesmu o Hamburgu: Das Herz von Sankt Pauli das ist meine Heimat, in Hamburg, da bin ich zu Haus. (Srce sv. Pavla, to moj je dom, u Hamburgu, u domu sam svom.) Pjesmu je prekinuo Steiner, koji je doteturao iz kupaonice, kako bi objavio daje prva mrtva pijana osoba te večeri pronađena na podu. Glasan krik oduševljenja se prolomio prostorijom i svi okupljeni su istoga trenutka pojurili u kupaonicu kako bi pogledali žrtvu. Bio je to neki Feldwebel. Bio je hladan i nikakvi ga grubi postupci nisu uspjeli dozvati svijesti. Uz glasne vesele poklike, šestorica najsposobnijih muškaraca su ga podigla, iznijela van i bacila u jarak. Porta se smijao tako dugo i tako glasno daje iščašio vilicu, ali Maleni mu je uskoro vratio natrag na mjesto jednim dobro tempiranim aperkatom.

165

Tijekom sljedećeg sata, još je sedmoro gostiju završilo u jarku. Rođendanska proslava Bernarda Pijanice polako je zamrla u ustajalim lokvama prolivenog piva i gustom oblaku dima. Pod je bio prekriven otpadom i pijanim tijelima. I sam je Pijanac ležao u jednom ambalažnom sanduku. Nas osmorica iz 27., držeći se ruku pod ruku i raširivši se cijelom širinom pločnika i do pola ceste, pridržavali smo jedan drugoga na noćnom povratku u vojarnu. "Žedan sam", počeo je zavijati Porta; a uska ulica Herbertstrasse odbila je natrag njegove riječi. Dok smo prolazili pokraj postaje podzemne željeznice, ugledali smo nekog starca koji se borio s četkom i kantom ljepila kako bi zalijepio neku obavijest, pa smo se zaustavili kako bismo mu pomogli. Iz nekog razloga, uplašio se i odšepao u mutnu jutarnju svjetlost, ostavivši nas da se poprilično nezgrapno nosimo s plakatom. "Što piše?" upitao je Porta. Steiner je podigao plakat i uspio pročitati prvu riječ - OBAVIJEST - prije no što mu gaje Barcelona uspio oduzeti i umočiti u ljepilo. "Koji vrag -" Porta je izgubio ravnotežu, pao na tlo i budalasto se pokušao ustati povukavši mene za gležnjeve. Zajedno smo se našli na tlu. "Tko dovraga lijepi te stvari u ovo doba noći?" Trebalo nam je gotovo petnaest minuta kako bismo zalijepili taj plakat. Prevrnuli smo ljepilo, izgubili četku, pokidali ga na dva dijela, zalili jedni druge ljepilom, i na posljetku ga nalijepili na zid okrenuvši naprijed njegovu poleđinu, upitavši se zašto ga ne možemo pročitati. Tek kada je Legionar, naslonivši se na nas ostale, svečano odlijepio plakat i okrenuo ga na drugu stranu, riješili smo tu zagonetku. "Štopiše?" Porta je uporno zahtijevao; bio je na tlu i nije mogao vidjeti tekst. Steiner i Barcelona stali su primaknuvši međusobno glave, oslonivši se svom težinom jedan o drugoga i pokušavajući izoštriti pogled na slova. Plakat je sada bio okrenut naopačke. Slova su mi izgledala kao ruska. Steiner je glasno mumljao riječi, a Barcelona gaje ljubazno ispravljao kada bi ovaj naišao na nešto teže slogove. Steiner je neprestano govorio "Hvala" i "Oprosti", a Barcelona je neprestano govorio "Ne smeta ti što te ispravljam, zar ne?", i bio je to posve ljubak prizor s izuzetkom toga što mi ostali nikako nismo mogli samo stajati i čekati, jer je netko neprestano padao i morao biti ponovno uspravljan. "Prijatelji!" povikao je Barcelona na posljetku. Okrenuo se prema nama s prstom na usnama i širom otvorenih očiju. "Nemojte paničariti! Ostanite mirni! Ovo je poruka od Gestapa!" Steiner, iznenada ostavši bez oslonca, pao je naprijed prema plakatu, udario o zid i polako potonuo uz njega na svom putu prema tlu. "Tako sam žedan", stenjao je. "Štopiše?" dosađivao je Porta po treći put. Barcelona je podigao ruku kako bi se primirio. "To je o nekome koga će objesiti." S teškom je mukom izgovarao riječi. Oči su mu bile okrugle i izbuljene. Usta su mu bila umrtvljena. Porta, očito zadovoljen ovim odgovorom, okrenuo se i povratio niz stepenice za podzemnu željeznicu. Stari Un sjeo je naslonivši se na stup ulične rasvjete. Pokušao je nešto reći, pričekao neko vrijeme, a potom ponovno pokušao. Riječi su mu izlazile jedna po jedna u usporenoj izmaglici. "Koga će-to-objesiti?" Barcelona je primaknuo svoju glavu plakatu. "Izdajica Führera - njemačkoga naroda - i svoje domovine - bit će pogubljena danas u 17.15 sati - Emilie Drever..." Podigli smo Steinera i Portu i nastavili svojim putem, rukom pod ruku, u krivudavoj liniji prema Palači pravde. Barcelona i Legionar su pjevali i štucali: "Dragoner sind halb Mensch, halb Vieh. Auf Pferd gesetzte Infanterie.

166

(Draguni su pola ljudi, pola zvijeri, pješaci na konjskim leđima.) "Ta žena - ta žena koju će objesiti -" gledao sam oko sebe tražeći pomoć pri dovršavanju rečenice, ali nitko to nije bio u stanju učiniti. "Ta žena", ponovno sam rekao. "Jesmo li mi - je li ona -je li to ona koja..." Nastala je tišina. "Mogla bi biti", rekao je Legionar. "Toliko ljudi umire", rekao je Stari Un mudro. "Idu u rat. Umiru. Ne možeš ih se svih niti sjetiti." "I mi ćemo uskoro u rat", rekao je Heide. "Bojna je stavljena u stanje pripravnosti." "Živjeli!" povikao je Maleni. "Ja sam junak!" Vratili smo se u vojarnu. Porta se iznenada spustio na sve četiri, na prekrasnom baršunastom travnjaku ispred središta stožera. Uz sitne poteškoće uspio se uspraviti u sjedeći položaj. Mi ostali smo stajali njišući se iznad njega. "Idemo zapjevati jednu pjesmu za sve ove lijene pospance", predložio je. "Idemo malo pjevati - pukovnik Hinka ima kurvu u krevetu." Pokušao je prostački namignuti, ali zatvorila su mu se oba oka. "Znam ja njegovu kurvu, to je prljava, ušljiva drolja koja neće s Obergefreiterom. Hajdemo im nešto zapjevati i probuditi ih." Glas mu je odjeknuo usnulom vojarnom; grub i glasan poput rikanja bika u agoniji. Mi ostali smo se pridružili: Im schwarzen Keller zu Askalon, da kneipt ein Mann drei Tag, bis dass er wie ein Besenstiel am Marmortische lag. (U tamnim podrumima Askalona, čovjek je pijuckao tri dana, sve dok poput metle ukočen nije ležao.) "Kriste svemogući!" opsovao je Legionar, odbacivši svoju opremu razočarano u kut. "Ovo je vraški glup posao za čovjeka mojih godina!" On je bio instruktor borbe jedan na jedan, i imao je dužnost uvježbavati sve novake koji bi nam dolazili iz zatvora, vojarni i logora. Maleni je slegnuo ramenima i otkinuo zalogaj šunke iz limenke koju je ukrao iz zaliha 8. satnije. "Zašto to radiš ako ti se ne sviđa?" promrmljao je. Legionar je slegnuo ramenima, pripalio cigaretu i ispuštao dim polako kroz nos, razmišljajući. Nagnuo se preko stola i pažljivo pritisnuo vrh goruće cigarete na leđa pčele koja je umirala, promatrajući njezinu reakciju. Pčela je odmah uginula, a Legionar je uzdahnuo. Uspravivši se, pogledao je Malenog. "Zašto si, ako smijem pitati, postao vojnikom?" "To je lako", odvratio je Maleni, pijuckajući hranu na sve strane. "Nisam imao izbora. Bilo je ili u jebenu vojsku ili umrijeti od gladi na jebenim ulicama pa sam se javio u vojsku." Odgrizao je još jedan zalogaj šunke. "Prvo sam se pokušao priključiti konjici, ali su mi rekli kako sam prekrupan - prekrupan za konje, rekli su - pa su me poslali u pješaštvo - i to je bilo to!" rekao je Maleni prisjećajući se. "Ništa osim marširanja dan za danom - a tek oni smrdljivi časnici!" Pljunuo je, prekasno se sjetivši da upravo jede, i počeo puzati po podu u potrazi za zalutalim komadićima šunke. "Oni misle kako se prema tebi mogu ponašati kao prema smeću, samo zato što si odrastao na socijalnoj pomoći - živio sam na javnoj pomoći, shvaćaš, prije no što sam se prijavio u vojsku." "Dobro", kimnuo je Legionar. "Slažem se kako nisi imao izbora. Mogao si birati između dva zla, a po mom mišljenju, to i nije nekakav izbor." "Prokleto si u pravu kako nije. Ipak", Maleni je nadlanicom obrisao usta, "tako to biva, zar ne? A kako je to bilo s tobom?" "Sa mnom?" Legionar se turobno nasmijao. "Niti ja nisam imao nikakva izbora. Nisam živio na socijalnoj pomoći i nikada nisam bio u nekakvim problemima s policijom - ništa sličnoga. Jedino što sam bio bez posla i gladan - želudac mi je krčao danima. Obično sam žvakao papir kada sam ga se mogao dočepati; čak niti njega nije bilo lako nabaviti, ali pomoglo mi je da mi olakša bolove. Sve dok

167

1932. nisam rekao zbogom Njemačkoj i krenuo prema suncu Francuske - no kada sam došao u Pariz bio je jednako siv, mokar i jadan kao i Berlin." "I što si onda učinio?" upitao je Maleni, marljivo žvačući svoju šunku. Legionar mu je nestašno namignuo. "Pokupila me neka prostitutka na autobusnoj postaji - onih dana sam bio vrlo mlad. Na neki čudan način sam privlačio žene posebice u krevet." Iscerio se. "Naučila me nekim stvarima, ta stara cura uključujući i francuski, koji mi je dobro poslužio, kako se kasnije ispostavilo." "Pa zašto si onda otišao u Legiju stranaca?" upitao je Maleni. "To mi nikada nije bilo jasno." "Kao što sam rekao - nisam imao izbora. Policija se došla raspitivati o mojoj staroj drolji, i ja sam odlučio kako je vrijeme da nestanem. Mogao sam birati između sjedenja u zatvoru - rekao sam ti kako me naučila nekim stvarima - ili traženja sreće u Legiji. I tako sam se pridružio Legiji." Slegnuo je ramenima. "Moglo je biti i gore. Uvijek može biti gore..." Prišao je prozoru i nekoliko trenutaka zurio van. "Hej, ti!" Podigao je čizmu i bacio je na novaka u prolazu kako bi na najbrži način privukao njegovu pozornost. "Imam neku opremu koju je potrebno očistiti. Pronto. I pobrini se da to dobro obaviš ako želiš sačuvati glavu na ramenima!" Novak, čovjek u ranim šezdesetima, pogrbljen pod teretom godina, okrenuo je svoje umorne oči prema Legionaru. Legionar mu je dao znak glavom i starac je poslušno krenuo u pokazanom mu smjeru. U ovom trenutku bilo mu je suđeno laštiti nečiju opremu sve dok se ona ne bude presijavala poput srebra. U budućnosti će njegova sudbina biti mnogo veličanstvenija, iako možda jednako beskorisna; umrijet će takozvanom junačkom smrću na obalama Dnjepra, sjeverno od Kijeva. Legionar je zatvorio prozor i ugasio cigaretu. "Uvijek može biti gore", promrmljao je.

10. ODLAZAK NA BOJIŠTE Sljedećeg dana, vrlo se tužan incident dogodio na streljani; Feldwebel Brandt bio je ubijen. S četiri hica, točno u čelo. Jedina utjeha je bila što nije ništa osjetio. Smrt je zacijelo bila trenutna. No, bez obzira na sve, svi smo bili propisno šokirani. Časnik koji je bio na dužnosti odmah je bio uhićen i ispitivan nekoliko sati bez prestanka, no na kraju su ga pustili. Maleni i Porta dragovoljno su se javili za užasni zadatak uklanjanja tijela. Otišli su zajedno i utovarili ga u kamion. "Kako je toliko težak?" progundao je Maleni. "Čovjek bi pomislio daje malo olakšao, zar ne, sada kada je ostao bez duše?" "Nije niti imao dušu", progundao je Porta. Popeli su se u kamion i izvukli špil karata, sjedeći jedan nasuprot drugoga, a između njih nalazilo se tijelo pokojnog Feldwebela Brandta, kojega su koristili umjesto stola. Porta je zavukao ruku u stražnji džep i izvukao bocu rakije. Ponudio je Malenoga. "Hvala." Maleni ju je uzeo i otpio velik gutljaj. Nadlanicom je obrisao usta, pročistio grlo i pljunuo. "Pucali smo u istom trenutku, Julius i ja. Točno u istom trenutku - ne bih znao reći koji je od nas dvojice prvi pogodio gada." Porta je rukom posegnuo prema boci rakije i nasmijao se, prisjetivši se prizora. "Jesi li vidio kako su se svi ostali prestravili? Kada se to dogodilo, svi su izgledali kao da im je mučno u želucima. Prokleto dobro su znali kako smo to učinili namjerno, samo što nam ne mogu ništa dokazati. Kladim se kako ćemo večeras popiti dosta besplatnih pića." "I ja se nadam", rekao je Maleni, i ponovno pljunuo na stolić za kartanje. "Misliš li da je gad već u paklu?" "A gdje drugdje? Onaj gore ne bi htio toga gada."

168

"Ti si to rekao." Maleni je uzeo bocu i zamišljeno zurio u nju neko vrijeme. "Pitam se hoće li On nas htjeti kada nam dođe vrijeme. Što ti misliš o tome?" "Ne bih se usudio nagađati." Porta je promiješao karte i brzo podijelio. "Imam mnogo važnijih stvari o kojima moram razmišljati. Uzmi svoje karte i baci se na posao." "Dobro." Maleni je ostavio bocu, poslušno pokupio karte s Feldwebelovih širokih leđa i kratko ih pogledao. "Mozak mu je bio rasut posvuda -jesi li to vidio? Kada smo ga podigli? Posvuda." "Pa?" "Pa ništa." Maleni je slegnuo ramenima. "Samo sam se pitao jesi li to vidio, to je sve." Još mu je jedna misao iznenada pala na pamet i on je spustio karte i pogledao Portu. "Znaš što, otići ću posjetiti njegovu gospođu, to ću učiniti. Malo je razveseliti, shvaćaš? Reći ću joj kako je on svejedno bio ušljivi gad, pa nije ništa izgubila njegovom smrću - posebice ne ako joj se ja uvučem u krevet. Neće znati što ju je pogodilo. Neće ni shvatiti koliko je sretna. Na posljetku", rekao je razumno, "to je i pošteno - ja sam ukokao njenog muža, pa je pošteno da je ja i poševim. Moglo bi se gotovo reći kako joj to dugujem." "Duguješ", složio se Porta svečano. "To je jako dobra ideja. Sviđa mi se. Doista je potreban netko velika srca poput tebe kako bi se toga dosjetio. Kad smo već kod toga, nisam posve siguran da joj cijela satnija to ne duguje." Zajedno su dovršili bocu rakije i bacili je iz kamiona. Porta je ispružio ruku sa smiješkom preko Feldwebelove stražnjice. "Ful", jednostavno je rekao. Bilo je kasno kada su se vratili u vojarnu, pa su parkirali kamion i ostavili tijelo straga u njemu. Stajalo je ondje gotovo tjedan dana prije no što ga se itko sjetio. Nekoliko dana kasnije, ubrzo nakon što je pukovnija dobila zapovijed da se pripremi za odlazak, malena je jedinica novaka promarširala dvorištem. Nekolicina nas stajala je pokraj prozora, promatrajući ih, kada se Stari Un posve iznenada okrenuo i povikao Legionaru: "Hej, Alfred! Dođi i pogledaj ovo!" Legionar se probio do prozora i pogledao u smjeru u kojem je pokazivao ispruženi prst Starog Una. "Nek' sam proklet!" Nasmijao se i veselo bocnuo Starog Una u rebra. "Pa to je naš stari prijatelj Stabsfeldwebel! Idemo ga pozdraviti!" Otvorili su prozor i provirili van, mašući i vičući. Stabsfeldwebel Stahlschmidt podigao je pogled. Očigledno ih je odmah prepoznao, jer su čak i sa te udaljenosti mogli primijetiti kako je problijedio. Čovjek koji je marširao pokraj njega bio je Obergefreiter Stever. Kratko nas je pogledao, a potom se ponovno okrenuo očiju punih straha. Bio je to čovjek koji je doživio ostvarenje svojih najgorih noćnih mora. Porta je izvirio kroz prozor, između Legionara i Starog Una, i pogrdnim povikom poželio im dobrodošlicu. "Uspjeli ste! Uskoro odlazimo odavde - još samo nekoliko dana i propustili biste vlak!" Kolona je nastavila dalje. U njezinom središtu nalazio se čovjek s trubom. Na zelenom ovratniku njegove uniforme još se uvijek nazirao trag crne SS-ove značke koja mu je bila strgnuta. Podigao je pogled kada je prolazio pokraj prozora, a oči su mu se u kratkom trenutku nade zaustavile na Porti, a potom ponovno pogledale dolje. "Tko je to?" upitao sam. "Neki tvoj prijatelj?" Porta se nasmiješio. "Samo poslovni poznanik", promrmljao je. Hauptfeldwebel Edel počastio je pridošlice svojom uobičajenom toplom dobrodošlicom uz govor koji je obilovao prijetnjama, zlostavljanjem, mržnjom i krajnjim prezirom. "Svi će vam reći", grmio je, "kako sam prema onim koje volim blag poput tek rođenog janjeta i sladak poput šećera. Na žalost, ne postoji baš previše ljudi koje volim." Nove jedinice nisu ostale uskraćene za spoznavanje njegovih osjećaja prema njima. Odredio im je pranje zahoda do kraja tjedna, uz upozorenje da ako zahodi

169

ne budu ulašteni do visokog sjaja najmanje dva puta dnevno, će se on osobno pobrinuti da netko nastrada zbog toga. Pukovnik Hinka došao je kada se Edel približio kraju svog uvodnog govora. Dobrostivo se svima nasmiješio, i na trenutak su se srce novaka omekšala. Edel se okrenuo, lupio petama i elegantno salutirao. "Gospodine! Hauptfeldwebel Edel, 5. satnija, s dvadeset novih novaka." Hinka je bacio jedan pogled na njih i tiho se nasmijao za sebe. Činilo se kako ne postoji nikakav dobar razlog zbog kojega se on trebao smijati, i dobro raspoloženje dvadeset novaka odmah je splasnulo. Pukovnik Hinka podigao je glavu i pogledao pripadnike 5. satnije koji su gledali kroz prozore uživajući u prizoru. Nasmiješio se. "Hvala, Hauptfeldwebelu. Malo ih zagrijte, hoćete li? Neka se osjećaju kao kod kuće. Mislim kako ćemo -" Ponovno je pogledao prema prozorima, i osmijeh mu se razvukao: "Mislim kako ćemo Kalba zadužiti za njih." "Slušajte me, vi bando ušljivih gadova. Novi ste ovdje i ne znate ništa o nama, ali savjetujem vam da jednu osobu nipošto ne naljutite - a to sam ja. Služio sam u francuskoj Legiji stranaca. Tri sam godine bio sa specijalnom bojnom u Torgau. A sada sam ovdje, a ovdje ste i vi, i sve što mogu reći jest kako se nadam da će vam Bog biti na pomoći." Stari Un promatrao je s prozora kako je Legionar marširao sa svojom bandom nesretnika u smjeru najudaljenijeg i najskrovitijeg vježbališta, gdje je s njima mogao raditi što je htio. Stari Un je progunđao. "Pa, to će ga veseliti neko vrijeme - to je svojevrsna osobna osveta, što se njega tiče. Legionar ne oprašta tako lako..." Marljivo je vježbao sa svojim novacima. Više od tri sata trčali su bosi dvorištem popločanim grubim kamenom, pa ih je odveo u blato, gdje su morali puzati, gotovo se utopivši u gustoj, želatinastoj smjesi, pa skakati preko jaraka, pa ponovno u blato svi oni koji nisu uspjeli obaviti vježbu, u blato do ušiju, blato im je bilo u očima, blato u ustima. A Legionar je vježbao jednako marljivo kao i bilo koji od njih, ohrabrujući ih psovkama na francuskom i njemačkom, znojeći se dok je trčao iza njih, a cigareta mu kao i uvijek visjela iz kuta usana. "Nemojte misliti kako imam nešto protiv vas!" vikao im je. "Daleko od toga, ja samo obavljam svoju dužnost, samo mislim na vaše dobro - nakon nekoliko tjedana provedenih sa mnom, moći ćete se suprotstaviti bilo čemu! Na koljena, ti tamo dolje, rekao sam, dolje. Ne obaziri se na blato! Gutaj ga, jedi ga, kakve ima veze? Prvo ga prođi, a kasnije ćeš razmišljati o disanju!" Pukovnik Hinka stajao je u blizini, umorno se naslonivši na Tigar i promatrajući kako Legionar uvježbava svoje ljude. Alfred Kalb prošao je mnogo toga gladovanje, Legiju, Torgau, 27. tenkovsku pukovniju - borio se u ratu na mnogim bojištima i preživio je. Čovjek je morao biti čvrst kako bi preživio. Pukovnik se nasmiješio i odmahnuo glavom. Nije nimalo zavidio oznojenim, zadihanim ljudima u Legionarovim sposobnim rukama. "Dobro, sada ponovno trkom!" Legionar je sjeo na prevrnuti sanduk. Natjerao ih je da trče dvorištem, pa po blatu, pa opet dvorištem, pa opet u blato. Glas mu je već promuknuo od vikanja, pa je izvadio iz džepa zviždaljku i učio ih kako reagirati na njezin zvuk. "Jedan zvižduk - znači da trebate trčati. Dva zvižduka - potrbuške na tlo. Tri zvižduka - sunožno skačite. U redu? U redu. Idemo pokušati." Pokušavali su to sljedećih sat vremena. Ljudi su počinjali klonuti, ali zvuk zviždaljke bio je jak kao i u početku. "U redu, to će biti dosta." Legionar ih je kritično pogledao. "Bog zna kako ćete se snaći na bojištu, u ovakvom stanju. Nećete izdržati niti pet minuta. Slušajte, ja ću vam reći kako ćemo. Za vaše dobro, shvaćate. Ne bih trebao gubiti toliko vremena na vas, ali slama mi se srce kada vas vidim ovakve - pa zato za vaše vlastito dobro i kako bismo vas ojačali, marširat ćemo još sat vremena."

170

Dvadeset je novih ljudi bilo raspoređeno po različitim spavaonicama u vojarni. Stahlschmidt je bio smješten s nama. Dali smo mu jedan ormarić i počeli pospremati njegove stvari. Bio je tih i natmuren, a lice mu je neprestano bilo oznojeno. Kada je Legionar ušao, bio je opružen na krevetu. Legionar mu je odmah prišao. "Nešto ti želim reći, Stahlschmidt. Ona predstava koju sam s vama izveo vani, bila je isključivo za vaše dobro. A bit će toga još. Ostale ne poznajem i do njih mi nije stalo, ti me zanimaš. Sama te Providnost dovela ovamo k nama, i ja namjeravam iz toga izvući što više." Stahlschmidt je sjeo, još uvijek obliven znojem. Grizao se za donju usnu. "Slušaj Kalb, znam da si se namjerio na mene zbog onoga što se dogodilo vašem poručniku, ali nije moja krivnja što su ga pogubili, zaboga!" "Tvoja je krivnja što su ga šutali uokolo i maltretirali i napola ubili još prije suđenja!" Legionar je pritisnuo Stahlschmidta uz zid, jednom rukom ga zgrabivši za vrat. "Nažalost, još se nismo uspjeli dokopati gada koji vodi cijelu ovu predstavu. Bio je dovoljno pametan da tebe pošalje ovamo, na sigurno, dok on i dalje sjedi ondje i vrti palčeve u svom uredu - govorim o Bielertu, za slučaj da nisi shvatio. I na njega će doći red, ne brini, ali sada u ovom trenutku je tvoj red, i ja ću to obaviti kako najbolje mogu i iskaliti svoje osjećaje na tebi. Ako ne umreš u mojim rukama, Stahlschmidt, sredit će te Rusi. U svakom slučaju, bit ćeš stavljen na muke sve dok ne budeš molio milost - a na bojištu nema nimalo milosti, Stahlschmidt." Iznenada je snažno udario Stabsfeldwebelovom glavom o zid. "Ustani kada ti se obraćam! To je jedna od prvih stvari koje ćeš morati naučiti!" Stahlschmidt je ustao. Legionar je zakoračio unatrag jedan korak, promatrajući ga stisnutim očima, a potom nešto progundao i otišao do svog kreveta. Čim mu se ovaj maknuo s puta, Stahlschmidt je podigao nogu i iz prkosa snažno šutnuo najbliži par čizama, a potom se srušio na krevet. Na nesreću, čizme koje je šutnuo pripadale su Malenom, koji je prekriženih nogu sjedio na svom krevetu i trpao kobasicu u usta. U trenutku kada je Stahlschmidtova glava dotakla jastuk, Maleni je već bio na njemu. Uz glasan bijesni povik, zgrabio je Stahlschmidta za rame, okrenuo ga kako bi se našli licem u lice i udario ga šakom u bradu. Začuo se niz udaraca, niz tupih udaraca i protestirajući vrisak Stahlschmidta, koji se otkotrljao s kreveta i ležao grčeći se i stenjući na tlu Malenom ispod nogu. Maleni gaje prevrnuo potrbuške, skočio nekoliko puta po njegovim leđima, a potom ga šutnuo ispod kreveta. Popeo se na svoj krevet i uzeo dvije boce piva, koje je otvorio zubima, i istovremeno otpio iz obje - stoje bila vještina koju je mogao izvesti samo on. S prezirom je odbacio prazne boce na Stahlschmidta koji je još uvijek kukao i bolno se pokušavao uspraviti. Stahlschmidt se ponovno srušio na pod. Počelo je novo razdoblje u Stabsfeldwebelovu životu; razdoblje mukotrpna rada i opasnosti, u kojem je on bio taj koji je primao sve udarce. Kasnije te večeri, puni piva i dobre volje, Porta i Rudolf Kleber otišli su zajedno strmom, krivudavom stazicom Landungsbrücke prema Školi plovidbe iza vojne bolnice. Na vrhu brda nalazila se klupa. Sjeli sujedan pokraj drugoga i neko vrijeme u tišini slušali prigušene noćne zvukove grada. "Pa, u redu, ako sviraš tako dobro kao što to tvrdiš", rekao je Porta na posljetku, "bit će u redu. Ali, upozoravam te, starog Hinku je vrlo teško odobrovoljiti. Doista moraš znati što radiš - shvaćaš?" "Da ti pokažem. Daj mi da ti pokažem." Kleber je izvadio s poštovanjem svoju srebrnu trubu iz kovčega. Oblizao je usne nekoliko puta, podigao instrument k ustima, i postrance, krajičkom oka pogledao Portu. "Bio sam u jednoj od najboljih pukovnija", rekao je. "Doista otmjenoj. Svirao sam u Nürnbergu na velikoj paradi. Svirao sam na jednom od Adolfovih banketa. Svirao sam..." "Prestani se hvalisati, i počni s nastupom!" zaurlao je Porta.

171

Kleber je ustao. Duboko je udahnuo i prinio trubu usnama. Konjanička pjesma odjeknula je nad mračnim gradom. Porta je sjedio kopajući nos, odlučno neimpresioniran. Kleber je nastavio s pjesmom pješaštva, a potom se nestrpljivo okrenuo prema Porti. "Pa, dobro, što želiš? Što ti želiš da odsviram?" "Nemam pojma." Porta je prigušio zijev. "Ovisi o tome što znaš svirati, zar ne?" "Mogu ti svirati blues." "Ne smiješ to svirati", rekao je Porta. "Nije domoljubno. Blues je jenkijevska stvar. Obojice bismo završili u zatvoru kada bi te netko čuo." "Zar te to plaši?" Kleber ga je izazivao s podrugljivim smiješkom. "Naravno da ne", rekao je Porta. "Ali ne pretjeruj, to je sve što tražim. Uvijek susretnem ljude koji kažu kako znaju svirati blues, a nemaju pojma." "Samo me slušaj", rekao je Kleber. "Samo ušuti i slušaj." Srebrna boja trube ocrtavala se u tami noći. Kleber je dobro znao koliko riskira, ali je u svom srcu bio glazbenik i u tom trenutku mu je jedino to bilo važno. Izvio je leđa, podigavši trubu prema nebu, prema zvijezdama, a zvuk se razlijegao tamom. Nekoliko se oblaka razdvojilo i otkrilo mjesec, a mjesec se odražavao na srebrnoj trubi. "Nije loše", kimnuo je Porta. "Možeš još nešto takvo odsvirati." Zvuk je sve glasnije odjekivao usnulim gradom. Bilo je posve izvjesno kako će privući pozornost na sebe. Nije prošlo mnoge vremena, i pojavio se policajac, teško dišući dok se uspinjao brdom. Kleber je prijeteći krenuo prema njemu, mršteći se, izazivajući ga da ga prekine. Policajac je stajao neko vrijeme, hvatajući dah. Nagnuo je glavu u stranu, slušajući glazbu. "Memphis blues", rekao je na posljetku. Prišao je Porti. "Memphis blues - pa, prošlo je mnogo vremena otkada samo to posljednji puta čuo." Skinuo je šljem, obrisao oznojenu ćelu rupčićem i sjeo na klupu. Dvije su se djevojke uspele na brdo, privučene onamo čarolijom Kleberove trube. Kleber je svirao kao da mu život ovisi o tome. Njegova je publika sjedila u tišini. Kleber je upitno podigao obrvu prema Porti. "I?" "U redu je", rekao je Porta. "A jel' znaš ovu?" Zazviždao je nekoliko taktova. "Ah, da!" rekao je policajac. "Deep river - znam tu pjesmu." "Pričekajte", rekao je Kleber. "Nemojte me požurivati." Sada je bio umjetnik. Imao ih je u svojoj moći i bio je toga svjestan. Primorao ih je da čekaju. A onda ih je stara blues melodija sve zgrabila, i začuli su ritam rada robova, bat milijuna stopala u maršu, topot konjskih kopita po tvrdom tlu, podrhtavanje tla pred napadajucim tenkovima i motornim vozilima na putu prema neprijatelju... Kleber je prestao svirati. Ponestalo mu je daha. Ponovno se okrenuo prema Porti. "A što sada kažeš?" "Čuo sam i lošije", priznao je Porta, ali sa smiješkom. "Čuo sam i lošije." "I mislim da jesi!" rekao je policajac ljutito. "Pa što još tražiš?" "Vi to ne shvaćate", rekao mu je Porta. "Ovaj momak želi svirati u službenim prigodama, shvaćate? Za satniju. Da biste to radili, morate biti taknuti rukom bogova. Nije to kao sviranje u limenoj glazbi. Svatko bi to mogao. Svirat ćeš nama, na bojištu", oštrim je pogledom promotrio Klebera, "slat ćeš ljude u smrt, shvaćaš? Posljednje što će neki od njih ikada čuti, bit će ta tvoja stara truba - znaš na što mislim?" Nastala je tišina. Porta se dotaknuo svijeta kojem nitko od ostalih nikada nije pripadao. Svijeta u kojem je smrt bila jedina poznata, sigurna činjenica, i u kojem su odrasli ljudi postajali poput djece dok bi se borili kako bi iz ovog života otišli u neki drugi. "Da, shvaćam što želiš reći", rekao je Kleber. "Nikada o tome nisam razmišljao na taj način." "Nije to kao sviranje na paradi", rekao je Porta. "Da, mislim kako si u pravu." "Nije to niti kao sviranje najednom od Adolfovih šugavih banketa."

172

"A što kažeš na ovu?" rekao je Kleber, iznenada se razvedrivši. '"Smrt glazbenika' - 'Viva la muerte..."' Sladunjav i prodoran glas trube jecajući se uzdigao u mirni noćni zrak. Uzdizao se i padao, jecajući, uzdišući, podrhtavajući, kao daje pričao o glazbeniku koji je svirao do svoje smrti. Kleber se sagnuo do zemlje, a potom ponovno uzdigao prema nebu. Zrak je bio pun tuge. Viva la muerte. Viva la muerte... "U redu", rekao je Porta. "Pobrinut ću se za to. Možeš svirati za satniju, mislim kako ćeš biti dobar." Otišli su zajedno, bez ijedne riječi policajcu ili dvama djevojkama. Osam dana kasnije, pukovnija je dobila zapovijed za pokret, i odjednom u vojarni su otpočele grozničave aktivnosti. Mi još uvijek nismo dobili zamjenu za poručnika Ohlsena. Pukovnik Hinka će privremeno preuzeti zapovjedništvo, dok ne dođemo do bojišta. Tada će nam zasigurno poslati nekog drugog. No, u međuvremenu, bili smo poprilično zadovoljni štoje pukovnik s nama. Radije on no netko koga ne poznajemo, jer je on zapovijedao 5. satnijom u danima prije svoga promaknuća, i svi mi stari vojnici smo ga dobro poznavali. Prije no što smo krenuli, naš nam je novi glazbenik pokazao što zna. Odsvirao je oproštajnu pjesmu, dok smo mi stajali i slušali: Adieu, vielle caserne. Adieu, chambreespuantes... (Zbogom, stara vojarno, Zbogom, smrdljive spavaonice...) Ponovno smo krenuli. Natrag na bojište. To bi vas uvijek uhvatilo nepripremljene. Znali smo da tako mora biti, znali smo to sigurno ovih proteklih nekoliko dana, ali svejedno se nismo pripremili na to, a tužni zvuči Kleberove trube izazvali su stezanje mnogih grla. Vlak je polako krenuo iz postaje. Iz Hamburga, iz Njemačke, na našem povratku na bojište. Na našem putu za Monte Cassino. Tada to još nismo znali, naravno, jer pukovnik Hinka još nije otvorio svoje zapečaćene zapovijedi. Ali onamo smo krenuli. U Monte Cassino.

173