Sven Hassel - Carstvo pakla.pdf
April 17, 2017 | Author: Vera Krstic | Category: N/A
Short Description
Download Sven Hassel - Carstvo pakla.pdf...
Description
Knjigoteka
~1~
Knjigoteka
Sven Hassel
CARSTVO PAKLA
~2~
Knjigoteka
Paleći, pljačkajući, silujući i ubijajući, Hitlerova kažnjenička pukovnija napredovala je prema središtu Varšave za sobom ostavljajući krvavi trag smrti i uništenja. Ubijali su sve redom. Poljake i Nijemce; mlade i stare; muškarce, žene i djecu - tko god bi im se našao na putu bio bi eliminiran. Jer Himmler se zakleo da će Varšava biti sravnjena sa zemljom - pa makar za to bili potrebni svi pripadnici njemačke vojske. Borba protiv Hitlerovih potrošnih bojni, kojima život nije imao nikakvog značenja, bitka za Varšavu, pretvorila se u beskrajno CARSTVO PAKLA...
~3~
Knjigoteka
Ova knjiga je posvećena neznanom vojniku i svim žrtvama Drugog svjetskog rata, u nadi da nas političari više nikada neće baciti u neodgovorno ludilo masovnog ubijanja.
~4~
Knjigoteka
Zašto se Visla talasa i uzdiže,poput grudi junaka Koji izdiše svoj posljednji dah na obali divljega mora? Zašto žalopojka valova, iz tame dubokog ponora. Zvuči poput uzdaha umirućeg čovjeka?
Iz dubina, s hladnog riječnog dna, poput tužnog sna o smrti Rumori pjesma.
S kišom natopljenih polja jecaju srebrne vrbe u zboru tuge ... Mlade poljske djevojke zaboravile su na smijeh. – Bez ikakve sumnje, Nijemci su veličanstveni vojnici... Ove je riječi u svoju bilježnicu 21. svibnja 1940. zapisao budući feldmaršal lord Alanbrooke
~5~
Knjigoteka
I. – Ono što mi želimo jest moć. I imamo je, i zadržat ćemo je. Nitko nam je neće oduzeti Hitlerov govor u Munchenu, 30. studenoga 1932. Nitko od ljudi iz 5. satnije nije htio postati čuvarem u Sennelageru. Ali kome je bitno želi li vojnik nešto ili ne želi? Vojnik je stroj. Vojnik postoji samo kako bi izvršavao naredbe. Ako počini samo jednu pogrešku, vrlo skoro će se naći premješten u zloglasnu kažnjeničku bojnu, broj 999, glavnu kantu za otpatke za sve prekršitelje pravila. Primjera je bezbroj. Uzmimo, eto, zapovjednika tenka koji je odbio poslušati naredbu da spali selo i sve njegove stanovnike: vojni sud, degradacija u običnog vojnika, Germersheim, 999. ... Sve je bilo brzo i neizbježno. Ili uzmimo SS-ovog Obersturmführera, koji se usprotivio svom premještaju u odjel za sigurnost: vojni sud, degradacija, Torgau, 999. Svi ti primjeri su isti. Uzorak, jednom uspostavljen, više se ne može promijeniti, iako su nakon nekog vremena počeli nadopunjavati kažnjeničke bojne prebacujući u njih kriminalce zajedno s vojnim prekršiteljima. U paragrafu I, članku 1. njemačkih vojnih propisa može se pročitati sljedeće: – Vojna služba je časna služba... A u članku 13: – Bilo tko kome se odredi zatvorska kazna u trajanju duljem od pet mjeseci neće se više smatrati sposobnim za vojnu službu, te će mu biti zabranjeno služiti u bilo kakvim vojnim ~6~
Knjigoteka
snagama kopnenim, zračnim ili pomorskim – ... No, u članku 36: – U iznimnim okolnostima, članak 13 smije se zanemariti, i vojnici koji služe zatvorske kazne u trajanju duljem od pet mjeseci mogu služiti u vojsci, uz pretpostavku da budu dodijeljeni posebnim disciplinskim satnijama. Najgori prekršitelji biti će unovačeni u jedinice čiji je jedini posao raščišćavanje mina ili dužnosti vezane uz pokapanje; takvim jedinicama neće biti dostavljeno vatreno oružje. Nakon šest mjeseci zadovoljavajuće službe, takvi vojnici mogu biti premješteni u 999. bojnu u Sennelageru, zajedno s vojnicima koji su bili optuženi za prekršaje na bojnom polju. U ratno doba, dočasnici moraju provesti najmanje dvanaest mjeseci u aktivnoj službi na prvoj liniji; u mirnodopskim vremenima, deset godina. Svi časnici i dočasnici će biti strogo kažnjeni ako ih se ustanovi krivima za nedoličnu blagost prema svojim podređenima. Svaki regrut koji podnese strogu disciplinu bez žaljenja i pokaže se sposobnim za vojnu službu može biti premješten u običnu pukovniju i tako će postati podložan propisima za promaknuće na uobičajeni način. Međutim, prije no što takav premještaj bude odobren, mora biti predložen za Križ barem četiri puta zbog djelovanja na bojnom polju. Broj 999 (tri devetke, kako smo ga zvali) bio je šala. U svakom slučaju, trebao je to biti. Mora se priznati da je Vrhovno zapovjedništvo u početku u potpunosti propustilo vidjeti smiješnu stranu toga, jer je devet stotina uvijek bio broj koji je označavao posebne prvorazredne pukovnije. A potom im je netko ljubazno objasnio da je trostruka devetka telefonski broj Scotland Yarda u Londonu. A što bi moglo biti suptilnije ili zabavnije nacističkom umu no dati isti taj broj bojni složenoj od samih kriminalaca? Vrhovno zapovjedništvo si je dozvolilo ukočeni birokratski osmijeh i kimnulo glavom šturo odobravajući. Neka 9-9-9 bude taj broj; a samo zbog još malo zabave, zašto ne staviti ispred njega veliko slovo V prekriženo crvenom bojom? Da označava: poništeno. Otkazano. Izbrisano ... Što bi se naravno moglo odnositi ili na Scotland Yard ili na samu bojnu. Ali u tome i jest bila šala. To je bilo ~7~
Knjigoteka
ono što je bilo tako strašno smiješno. U svakom slučaju, bilo je dovoljno da prepuknete na dva dijela od smijeha. Jer, pogledajmo istini u oči; svinje koje su služile u 999. bojni ne bi se baš mogle nazvati prvorazrednima. Lopovi i ubojice i sitni kriminalci; izdajice, kukavice i vjerski fanatici; najniži trulež zemlje podoban samo za smrt. Oni među nama koji su se znojili na prvoj crti bojišta, nisu na to baš tako gledali. Nismo si to mogli priuštiti. Vojvode ili čistači, sveci ili varalice, jedino što je nama bilo važno bilo je hoće li netko podijeliti svoju posljednju cigaretu s tobom kada dođu teška vremena. Dovraga s onime što je netko činio prije: bilo je važno što je radio ovdje i sada, to nam je jedino bilo važno. Ne možeš opstati sam kada si u vojsci. Svaki čovjek živi za drugoga, a zakon dobrog prijateljstva važniji je od svih drugih zakona. Prastara lokomotiva stenjala je polako uz prugu, vukući za sobom niz škripavih teretnih vagona.
~8~
Knjigoteka
LOGOR U SENNELAGERU Na peronu, putnici su čekali i znatiželjno pogledavali prema vlaku koji se zaustavljao. U jednom od vagona nalazilo se nekoliko naoružanih stražara, koji su sa sobom imali dovoljno oružja da izbrišu čitavu pukovniju. Sjedili smo na jednom od polaznih perona i igrali ajnc s nekoliko francuskih i britanskih ratnih zarobljenika. Porta i neki škotski narednik su nam gotovo sve počistili, a Maleni i Gregor Martin su proteklih sat vremena kartali na prilično sumnjiv kredit. Narednik je već imao četiri njihove obveznice. Bili smo usred partije kada je poručnik Löwe, naš zapovjednik satnije, iznenada prekinuo igru na samo njemu svojstven način. – Idemo, momci! Hajde, živnite malo! Vrijeme je da se krene! Porta je bijesno odbacio karte. – Prokleto divno, rekao je ogorčeno. – Prokleto divno, zar ne? Čim se udubimo u pristojnu kartašku igru, odmah nekakav glupan mora ponovno razbuktati rat. Dovoljno da se svi ispovratimo. Löwe je ispružio ruku i prstom upro u Portu. – Upozoravam te, rekao je. – Još samo riječ iz tvojih prokletih usta, i ja ću… – Gospodine! – Porta je elegantno skočio na noge i salutirao. Njegova je uvijek morala biti posljednja. On bi i samoga Führera uspio ušutkati. – Gospodine, rekao je iskrenim glasom. – Htio bih vam dati na znanje da ću ubuduće, ako vas zvuk moga glasa na bilo koji način smeta, biti presretan da ne govorim ništa osim ako mi se netko obrati. Löwe je jezikom proizveo iritantan pucketavi zvuk i pametno otišao dalje bez ikakvog komentara..Stari Un se s mukom osovio na noge i šutnuo prevrnuto vjedro na kojem je sjedio. Namjestio je kapu na glavu i zadigao remen s teškim pištoljem u koricama. – Druga desetina, pripremi se za pokret! Oklijevajući, ustali smo i s negodovanjem pogledali lokomotivu ~9~
Knjigoteka
koja je čekala i deprimirajući niz teretnih vagona. Zašto neprijatelj nije uništio tu nesretnu stvar svojim bombama? Ratni zarobljenici, još uvijek se lijeno valjajući po tlu, podrugljivo su nam se nasmijali. – Tvoja te zemlja treba, vojniče! – Narednik Škot izvadio je napola popušenu cigaretu iz usta i stisnuo njezin vrh između palca i kažiprsta. – Neću te zaboraviti, obećao joj je. Mahnuo je obveznicom koju mu je izdao Maleni oproštajnom gestom. – Čekat ću te kada se vratiš. – Znaš što? – rekao je Maleni, bez imalo mržnje. – Trebali smo vas srediti jednom i zauvijek kod Dunkirka. Narednik je ljubazno slegnuo ramenima. – Ne brini, prijatelju. Bit će mnoštvo drugih prilika ... rezervirat ću ti mjesto kad stignem u raj. Nastavit ćemo igru tamo gdje smo stali. – Mislim da u raju nećemo, rekao je Maleni. – Nije baš vjerojatno! – Pokazao je palcem prema tlu. – Ja ću onamo dolje, brbljivče! Ti možeš kamo hoćeš, ali nećeš me natjerati onamo gore da se susretnem sa svetim Petrom i njegovom bandom prokletih anđela! Narednik se samo nasmijao i gurnuo obveznicu u svoj džep. Izvukao je Željezni križ kojega je osvojio od Malenoga i zamišljeno ga glancao o svoju jaknu. – Čovječe, čekaj samo da jenkiji stignu ovamo! Naći će pravu poslasticu ... Držao je Križ ispred sebe, diveći mu se i veselo se nadajući dobroj cijeni koju bi mogao postići. Amerikanci su bili ludi za ratnim suvenirima. Već se odvijala obilna trgovina krvavim zavojima i znojnim krpama uniformi. Porta je imao veliku kutiju krcatu odvratnim uspomenama, koja je čekala vremena najpovoljnijih cijena na tržištu. Jezovit posao, ali barem je na neki način naznačivao početak kraja kad je rat bio u pitanju. Lokomotiva je polako i uz škripu kočnica zaustavila sebe i niz otvorenih vagona, a mi smo natmureni i puni prezira oteturali peronom na kišu. Kišilo je bez prestanka već četiri dana, i do sada smo se već u potpunosti pomirili s tim. Zadigli smo ovratnike na ~ 10 ~
Knjigoteka
svojim kaputima, zabili ruke u džepove i pogrbljenih ramena stajali u tišini. Nedavno smo dobili nove uniforme, i smrad naftalina bio je nevjerojatan. Pri lijepom vremenu mogao se nanjušiti na kilometar udaljenosti, a u zatvorenom prostoru bio je dovoljno jak da se čovjek uguši. Na sreću, niti uši nisu u njemu uživale više od nas, i one su nas masovno napustile u korist ratnih zarobljenika kojima ništa nije bilo jasno. Tako da smo sada barem bili oslobođeni muke neprestanog izvlačenja ruku iz džepova i češanja najnepristupačnijih dijelova tijela. Na bočnim stranama prvih vagona bila su naslikana već napola zaboravljena imena Bergen i Trondheim. Vagoni su bili korišteni za prijevoz čvrstih malenih planinskih ponija. Zastali smo na trenutak kako bismo ih promotrili. Svi su izgledali apsurdno slično, s tamnom prugom povrh leđa i mekim cmim njuškama. Jednom od njih svidio se Maleni, pa je počeo poput psa lizati njegovo lice, na što je Maleni, uvijek spreman usvojiti prvu životinju ili dijete koje bi mu pokazalo imalo privrženosti, u trenutku odlučio kako je taj poni od sada njegovo osobno vlasništvo i kako će posvuda putovati s njim. Pokušavao ga je odvojiti od ostatka stada i izvesti iz vagona, kada je stiglo nekoliko naoružanih stražara, mašući revolverima i vičući najglasnije što su mogli. Nekoliko trenutaka kasnije, pomiješana buka stražara, jogunastih ponija i raspsovanog Malenog dozvala je ljutitog poručnika Löwea na poprište. – Što se, dovraga, ovdje događa? – Gurnuo je stražare u stranu, probivši se usred gužve s Danzom, glavnim stražarom u Sennelageru i najokrutnijim gadom na zemlji, koji je samodopadno koračao pokraj njega. Löwe je zapanjeno stao kada je ugledao Malenog i njegovog ponija. – Što, dovraga, radiš s tim konjem? – Uzimam ga sebi, rekao je Maleni. – On želi biti sa mnom. On je moja maskota. – Poni ga je uzbuđeno polizao, a Maleni ga je zagrlio oko vrata gestom vlasnika. – Zove se Jakob, rekao je. – Neće nam nimalo smetati. Može putovati sa mnom od mjesta do mjesta. ~ 11 ~
Knjigoteka
Mislim kako će se brzo naviknuti na vojnički život. – Misliš, ha? – Lowe je teško disao kroz raširene nosnice. – Vrati tog prokletog konja onamo gdje mu je i mjesto! Trebamo voditi rat, a ne cirkus! Ponovno je odjurio, Danz za njim, a Maleni je stajao i mrko gledao za njima. – Pusti ih sve k vragu! – rekao je Porta veselo. Izvukao je ruku iz džepa i napravio gestu u smjeru u kojem je otišao Löwe. – Ne brini, prijatelju, smijat će se već oni drugom stranom svojih ružnih časničkih njuški kada ova predstava završi ... čitava ta prokleta banda. – Okrenuo se i podigao obrvu prema Juliusu Heideu, koji je bez imalo sumnje bio najfanatičniji dočasnik u cijeloj njemačkoj vojsci. – Zar ti ne misliš tako? – upitao je. Heide mu se hladno namrštio. Nije volio nikakve razgovore takve prirode. Od toga su mu prolazili trnci njegovom ukočenom nacističkom kralješnicom. – Vjerojatnije će to biti desetnici, rekao je, pogleda uprtog u Portine oznake. – Vjerojatnije će desetnici biti ti čije će se glave kotrljati. – Doista? – izazivao ga je Porta. – A tko će ih sve okupiti? Mogu ti reći da to neće učiniti smrdljivi časnici. Što misliš, koliko nas desetnika ima u ovoj smrdljivoj vojsci? Prokleto previše da bi dozvolili da ih se tlači, to ti mogu odmah reći. – Upro je prstom posred Heideovih grudi. – Bolje bi ti bilo da neke stvari naučiš, rekao je. – Da otvoriš oči i pogledaš oko sebe koji put. Lonci za kuhanje su već pristavljeni, druškane – a mi ćemo biti ti koji će kuhati, a ne ti i tvoja banda štakorolikih časnika. Heide je ukočio svoja uska ramena. – Nastavi, hladno je rekao. – Hajde, sam se objesi. Ja sve ovo bilježim. Vrlo ležerno, iza njegovih leđa, Maleni je šutnuo zalutalu kantu za naftu i poslao je zrakom prema vojnom policajcu koji je upravo prolazio. Kanta ga je pogodila u rame, i on se u trenutku okrenuo. ~ 12 ~
Knjigoteka
Bez riječi, Maleni je pokazao glavom prema Heideu. Policajac je pojurio prema njemu poput bika. Prije nekoliko godina vjerojatno je usmjeravao promet osam sati dnevno, jurio za prekršiteljima prometnih pravila i nemarnim pješacima. Rat mu je pružio priliku, i sada je došao njegov trenutak slave. Prije no što je stigao shvatiti što se događa, Heide je bio napadnut, dok je Porta hihotao poput kretena, a Maleni monotono ponavljao u pozadini poput dosadne papige: – Vidio sam to vlastitim očima. Vidio sam ga kako je to učinio. Vidio sam. Poručnik Löwe prekinuo je čitavu tu stvar s nekoliko kratkih i oštrih riječi i nervoznim pokretom ruke. – Kako to mislite, taj čovjek vas je napao? Ne vjerujem niti riječ. U čitavom svom životu nisam čuo takvu izmišljotinu! Narednik Heide je izvrstan vojnik. Da vas je on napao uvjeravam vas, vi sada ne biste bili živi da nam to ispričate . Gubite mi se s očiju dok ne izgubim živce. Idite i pronađite nešto pametnije za raditi i prestanite trošiti moje vrijeme. – Zgužvao je pismenu prijavu, prezirno je bacio na prugu i okrenuo se kako bi pogledao Starog Una. – Iskreno, dosta mi je tvoje desetine za danas, naredniče Beier. Mi bismo, podsjećam te, trebali biti tenkovska pukovnija: a ne čopor svadljivih maloumnika. Ako ne možeš bolje držati svoje ljude pod nadzorom, morat će te premjestiti drugamo. Jesam li bio jasan? Časnik zadužen za konvoj koji je upravo stigao sada je prišao poručniku i nonšalantno mu salutirao s dva prsta podignuta do kape. Pružio mu je svežanj papira. Bio je to vrlo zaposlen čovjek. Morao je obaviti dostavu – pet stotina i trideset zarobljenika određenih za 999. bojnu u Sennelageru – i žudio je da isprazni vagone što je prije moguće i krene dalje svojim putem. Već je kasnio u odnosu na raspored, a sljedeća postaja mu je bio Dachau, gdje je trebao preuzeti novi teret. Löwe je uzeo papire i letimično ih pregledao. – Je li bilo žrtava en route? Čovjek je slegnuo ramenima. ~ 13 ~
Knjigoteka
– To nikako ne možemo znati sve dok ih ne izvedemo van i pregledamo ... putujemo gotovo četrnaest dana, tako da nas ništa ne bi trebalo iznenaditi. Löwe je podigao obrvu. – Odakle su oni? – Iz raznih mjesta. Fuhlsbüttel, Struthof, Torgau, Germersheim... Posljednju skupinu smo pokupili u Buchenwaldu i Borge Mooru. Ako samo potpišete ovaj papir i date mi ga, mogu nastaviti dalje. – Žao mi je, rekao je Löwe. – To ne dolazi u obzir. – Tmurno se nasmijao. – Naviknuo sam da nikada ne potpišem primitak sve dok sam ne provjerim robu ... Istovarite zarobljenike i postrojite ih na peron. Ja ću ih prebrojati. Dajte mi ih točan broj i možete dobiti svoju potvrdu. Ali obratite pozornost na sljedeće: Neću potpisati za mrtvace. Časnik je složio uzrujani izraz lica. – Živi ili mrtvi, u čemu je razlika? Ne možete biti previše izbirljivi nakon pet godina rata. Trebali biste vidjeti kako vršimo dostave SSu. Kratko i slatko. Bez ikakvih problema. Metak u potiljak i Bob ti je ujak! Gotovo za danas. – Vrlo vjerojatno, rekao je Löwe, a gornja usna mu se svinula od gnušanja. – Ali mi nismo SS. Mi smo tenkovska pukovnija i moramo primiti dostavu pet stotina i trideset dragovoljaca za bojište. Mrtvaci nam stoga ne mogu biti od nikakve koristi. Dobit ćete potvrdu za stvaran broj živih zatvorenika koji budu predani mojim narednicima, a ako imate kakvih primjedbi, slobodni ste javiti se zapovjedniku logora, grofu von Gernsteinu. Odluka je na vama. Časnik je razvukao usne u tanku crtu i nije ništa rekao. Gernstein nije bio čovjek kojemu bi se itko tko je pri zdravoj pameti obratio da nešto rasprave. Kolale su glasine da je komunicirao sa Sotonom svake noći od ponoći do četiri ujutro, i imao je ugled tašte, okrutne i zle osobe koji je izazivao strah u srcima čak i nakon pet godina krvoprolića i klanja. Vagoni su bili otvoreni, pa su izbacili iz sebe teret izmučenih ljudskih bića. Pokraj njih stajali su stražari s psima i puškama, ~ 14 ~
Knjigoteka
spremni da na mrtvo ime pretuku prvog čovjeka koji bi posrnuo ili pao. Jedan jadnik, ukočen i drhtav, uhvaćen u sveopću paniku, ali nedovoljno snažan da bi izdržao pod pritiscima gomile, nestao je pod bujicom tijela i na kraju stampeda pojavio se u obliku krvave mase, vrata rastrganoga oštrim očnjacima režućih pasa. Stajali smo i promatrali kako su se drhtavi likovi postrojili u tri reda. Vidjeli smo kako mrtva tijela bacaju natrag u vagone. Nadležni časnik gizdavo je prošetao pokraj redova i odrješito salutirao Löweu. – Svi prisutni i na broju, poručniče. Mislim da nema potrebe gubiti vrijeme na prozivku. Löwe nije ništa odgovorio. U tišini je hodao duž redova ljudi, koji su bili pokupljeni iz najgorih rupa na svijetu i zatočeni u zajedničkoj patnji tijekom prošlih četrnaest dana. Čekao je da prebrojavanje bude dovršeno. Tri stotine šezdeset i pet ljudi od petsto trideset koji su krenuli na putovanje još je uvijek bilo živo. Löwe je na trenutak stajao pognute glave. Na posljetku se okrenuo prema časniku koji je čekao. – Potpisat ću za tri stotine šezdeset i pet ljudi, rekao je. Nastao je tajac. Mogli smo osjetiti kako napetost raste. – Kako molim, pitao je časnik kroz stisnute zube. – Vjerujem da sam vam dostavio pun broj. Stanje robe nije važno. Kvantiteta je ono što nam je važno. Löwe je podigao obrvu. – Zar mi trgujemo ljudskim mesom? – rekao je. – Koju vi robu prevozite? Ljude ili meso? Ponovno je zavladao tajac. U pravom trenutku tišinu je prekinuo dolazak Gernsteinovog pomoćnika u vođenju logora, natporučnika von Pehla. Njegov automobil zaustavio se nekoliko metara dalje, i natporučnik je iskočio iz njega, svima se dobroćudno osmjehujući. Namjestio je monokl i prišao dvojici zavađenih časnika, dok su mu mamuze zveckale, a zlatne trake bljeskale. Lupio je petama i udario jahačkim bičem po svojim ulaštenim čizmama. – Kakve su novosti na Rialtu, gospodo moja? Kraj rata? Ili samo ~ 15 ~
Knjigoteka
još jedna bomba u Hitlerovu skloništu? Ozbiljan, Löwe je objasnio kako stoje stvari. Natporučnik je približio svoj bič licu i zamišljeno se njime počešao po uredno obrijanoj bradi. – Pitanje je brojeva, promrmljao je. – Čovjek očekuje bojnu, a dobije jedva tri satnije. Mogu shvatiti kakav je to problem. – Okrenuo se nasmiješen prema časniku koji je došao vlakom. – Kako ste, ako pitanje nije previše osobno, uspjeli zametnuti toliko ljudi? Odšetao je do vagona u kojem su se nalazili leševi. Pregledao je na trenutak gornji sloj, a potom pokazao svojim jahačkim bičem prema jednom tijelu. Nekoliko stražara istupilo je naprijed i bacilo ga na peron, gdje je ostalo ležati u hrpi prašine, mrtvac bez glave. Von Pehl je ponovno namjestio monokl. Polako, s maramicom preko nosa, sagnuo se nad tijelo kako bi ga pregledao. Uspravio se i pokretom pozvao časnika. – Možda biste bili toliko ljubazni da mi pokažete mjesto na kojem je ušao metak, dragi gospodine? Razljućeni časnik polako je poprimio purpurnu boju. Sva ta apsurdna strka oko jednog mrtvog zarobljenika s metkom u potiljku! Zar oni žive u potpunom neznanju ovdje u Sennelageru? – Ulaznu ranu, nježno je ustrajao von Pehl. – Samo zbog moje znatiželje, uvjeravam vas. Iza von Pehla stajao je njegov skladišni časnik, poručnik Althaus, sa strojnicom ispod ruke. Iza Althausa stajao je poručnik vojne policije, nepomičan i čvrst poput stijene. Naravno, bili su ludi. Svi su bili ludi. Nitko pri zdravoj pameti ne bi podigao toliku prašinu oko jednog mrtvog zatvorenika. Jedan mrtvi zatvorenik, stotinu mrtvih zatvorenika, od kakve je to bilo važnosti? Bilo ih je još mnogo ondje odakle su ovi došli. – Došlo je do pobune. – Časnik je isturio bradu, u smrknutom prkosu. – Došlo je do pobune. Stražari su morali pucati. Von Pehl je ispružio svoju mlitavu ruku. – Izvješće? – Nisam – nisam još imao vremena napisati ga. ~ 16 ~
Knjigoteka
Von Pehl pokucao je po zubima drškom svog biča. – Dakle recite mi, dragi gospodine – gdje se točno ta – hm – pobuna dogodila? – Odmah nakon Eisenacha. Eisenach. Bilo je to dovoljno daleko, svakom razumnom. Možda će sada taj čovjek prestati zabadati svoj znatiželjni pruski nos u tuđa posla i pustiti ga da ode svojim putem za Dachau po sljedeću pošiljku ljudskog jada. – Znate, dragi moj gospodine, promrmljao je von Pehl, – da propisi posve jasno govore da se svaki incident poput onoga kojeg ste spomenuli mora odmah prijaviti? Bez iznimke? Bez obzira na sve? – Okrenuo se prema Althausu, koji je stajao pokraj njega. – Poručniče, biste li bili tako dobri da odmah telefonirate šefu postaje u Eisenachu? Strpljivo smo stajali i čekali na kiši, dok se von Pehl zabavljao šetajući peronom gore-dolje izgledajući poput manekena s rukama na bokovima, zveckajući mamuzama i lupkajući se bičem. Časnik konvoja povukao je prstom s unutarnje strane svog ovratnika. Diskretno, njegovi su se ljudi počeli odmicati od njega. Jedan od stražara, koji se našao pokraj mene, pljunuo je na pod i obratio mi se tihim glasom. – Uvijek sam govorio da srlja u propast. Rekao sam to tisuću puta. Način na koji se on ponaša prema zarobljenicima je sramotan. Apsolutno prokleto sramotan. Već sam to rekao. Poručnik Althaus se vratio u društvu šefa postaje, malenog pognutog čovjeka koji je nosio šljem u slučaju da stvari postanu gadne. Pružio je svoju debelu mlohavu ruku, koju je von Pehl vješto uspio ne primijetiti a da nikoga ne uvrijedi. Časnik iz konvoja pročistio je grlo hrapavim zvukom. – Vjerujem da se pukovnik von Gernstein dobro drži? – rekao je. Njegov pokušaj pristojnoga razgovora pao je u ponor kamene tišine. Šef postaje spustio je ruku uz bok. Poručnik Althaus poigravao se sa svojom strojnicom. Von Pehl je ~ 17 ~
Knjigoteka
pregledavao svoje uredne nokte. Časnik iz konvoja zakoračio je jedan korak unatrag. Trebao je ostati ondje gdje mu je i bilo mjesto, u Budimpešti, u mađarskoj vojsci. Igrao je opasnu igru, kockajući se odlaskom u nacističku Njemačku. Von Pehl se ležerno okrenuo prema svom pobočniku. – Dakle, poručniče? Kakve su vijesti iz Eisenacha? Eisenach, činilo se, ne samo da nije znao za navodnu pobunu: oni čak nisu niti čuli za taj konvoj. Vidio sam kako se iskrica mraza pojavljuje u von Pehlovim hladnim pruskim očima. Pokazao je nešto rukom Danzu, koji je skočio poput napetog nosoroga. Mađar je na licu mjesta bio uhićen zbog ubojstva, podnošenja lažnog izvješća i sabotiranja konvoja. Brzo je ubačen u pripremljeni kamion i odvezen u Sennelager. Poručnik Löwe propisno je potpisao potvrdu da mu je dovezeno tri stotine šezdeset i pet dragovoljaca, a stražari, nervozni zbog uhićenja svoga časnika, povukli su se pomalo dezorganizirani. Von Pehl je skinuo monokl, ljubazno kimnuo okupljenim dragovoljcima, još se jednom udario bičem po čizmama i milostivo nestao. Olakšanje je bilo momentalno. Napetosti je nestalo, cigarete su bile pripaljene, ljudi su lakše disali. Nekoliko vojnih policajaca čak je otišlo tako daleko da su dijelili uokolo boce alkohola koje su nedavno donijeli iz Francuske sa sobom, i pod ugodnim utjecajem alkohola svi smo postali braća po krvi i otišli ruku pod ruku do kuhinje na postaji kako bismo popili jedni drugima u zdravlje. Zatvorenici su dobili dopuštenje da sjednu, i podijeljeno je nešto hrane. Bio je to samo suhi kruh. Ali čak je i suhi kruh mogao predstavljati luksuz čovjeku koji je vidio unutrašnjost Torgaua ili Glatza – bilo kome tko je danima živio samo na vodi u mračnom paklu Germersheima, gdje više ljudi uđe no što ih je ikada izišlo. Germersheim ... to je ime koje priziva strah. To je mjesto kojega nema na karti, ali put do tamo je vrlo lako pronaći. Samo treba sići s ceste blizu Bruchsala, između Manheima i Karlsruhea, i voziti ravno prema Rajni. Svatko će vam znati pokazati put. Nije ga teško ~ 18 ~
Knjigoteka
slijediti. Prođete kroz zgodno maleno selo puno veselih koliba s ružama oko vrata. Na prvom skretanju skrenete lijevo, pa iziđete iz sela s njegovim veselim kolibama i uđete u hladnu i mračnu tamu šume. A tamo, na velikoj ploči, nalazi se vaš prvi susret s Germersheimom: ULAZ ZABRANJEN, piše velikim slovima visokima trideset centimetara. ULAZ ZABRANJEN: VOJNA ZONA. Možete nastaviti voziti dalje još nekih osam stotina metara prije no što se cesta suzi u samo jednu traku. A to je mjesto na kojemu zastajete i možete zahvaliti Bogu i sretnim zvijezdama što samo razgledate. S toga mjesta imate dobar pogled na zatvor. Širok sivi kameni blok koji se šepuri poput kolosa između stabala. Vojni popravni centar, tako ga zovu. A ako pođete dalje tom uskom cestom, i ako uspijete pobjeći naoružanim stražarima i psima, i ako sigurno prođete kroz minsko polje iza njih, tada će vas bez sumnje dočekati otvorenih ruku, i Germersheim će postati vaše posljednje počivalište. Jer jednom kada se nađete unutra, veliki su izgledi da ćete ondje i ostati. Između 1933. i 1945. Germersheim je progutao stotinu i trideset tri tisuće ljudi koji više nikada nisu viđeni ... Dok su zatvorenici-dragovoljci sjedili i oblizivali usne nad poput kamena tvrdim kruhom, i dok smo mi ostali ljenčarili uokolo pijući i pušeći, poručnik Löwe se sa šefom postaje častio zečjom pečenkom. Ali čak ga niti ta poslastica nije odobrovoljila. Naredio nam je da iziđemo iz postaje na vježbe, i čak niti Porta, koji je bio udaljen od ugodne čašice, nije bio u stanju učiniti više od opscene geste i promrmljati nešto jedva čujno. Uhićenje časnika iz pratnje konvoja vrlo vjerojatno će imati zamarajuće posljedice po Löwea. Bilo bi mnogo jednostavnije da je prihvatio potvrdu primitka samo tri stotine šezdeset i pet zatvorenika i ostavio sve to po strani. A ovako, kotači vojne mašinerije stavljeni su u pogon i više ih se nije moglo zaustaviti. Pukovnik von Gernstein je trenutačno bio odsutan iz logora, bio je u lovu u planinama. Bilo je općepoznato da je nakon povratka iz lova bio u još sotonskijem stanju duha no obično. Teško onom časniku koji bi imao drskosti gnjaviti ga problemima poput ovoga. A Löwe ~ 19 ~
Knjigoteka
će biti onaj kojemu će biti prepušteno da mu izloži stanje. Svi ostali će poreći odgovornost, ali u konačnici, to je i bio Löweov problem i ničiji drugi. Nije mogao očekivati pomoć nikoga iz logora. Gernsteinov pomoćnik, koji je izgubio ruku tijekom početnih godina rata i namjeravao to dobro unovčiti, uvijek bi iskoristio priliku da u takvim prigodama uzme bolovanje; a sljedeći u zapovjednom lancu neizbježno bi u pravom trenutku dobio višednevni dopust. Sve u svemu, bilo bi mnogo jednostavnije da je poručnik slijedio uobičajenu proceduru Sennelagera i ubio jadnog Mađara na licu mjesta. Marširali smo prkosno, zaraženi lošim raspoloženjem poručnika i obasuti pogrdama dočasnika sa svih strana. Dočasnici u pruskoj vojsci provedu čitav svoj život, od kolijevke pa do groba, vičući iz sve snage, vodeći se načelom da će njihovi ljudi biti to poslušniji, što oni više budu vikali. Zapravo, ljudi su toliko navikli na to, da više nisu niti primjećivali, ali dočasnici su i dalje nastavili urlati. Sada im je to vjerojatno već postala refleksna reakcija. Čak niti zatvorenici, koji su se vukli i posrtali između nas, nisu primjećivali prijetnje i psovke koje su nas pratile. Oko deset kilometara od logora, neki od njih su počeli prilično zaostajati. Löwe je vikao na njih da ostanu u formaciji, ali oni se nisu obazirali na to, padali su poput muha i ležali na hrpama pokraj ceste. Čak niti mahniti udarci stražara nisu ih mogli osoviti na noge. Löwe je bio prisiljen zaustaviti marš i dati im vremena da dođu do daha. Stajao je ispred njih na kiši i izgovarao jedan od svojih motivacijskih govora, kojega sam slušao sve više i više zapanjen. – Svi ste vi dragovoljci, vojnici. Nitko vas nije prisilio da dođete ovamo – ali sada kada ste ovdje, tako mi Boga, tretirat ćemo vas kao vojnike! Dragovoljci, prebijeni, izgladnjeli i sustavno maltretirani, drhturili su u svojoj zatvoreničkoj odjeći, nisko pognutih glava i pogurenih ramena. Pitao sam se može li poručnik doista biti tako naivan da vjeruje u ono što govori. Ili se zbog svoje savjesti morao prisiliti da povjeruje u to. Pitao sam se koja je bila njegova definicija ~ 20 ~
Knjigoteka
dragovoljca. Kada mu se sjedne strane prijeti pogubljenjem, a s druge 999. bojnom, može li itko doista imati slobodu izbora? Ponovno smo oblikovali kolonu. Krenuli smo uredno postrojeni duž asfaltne ceste, s Löweom na čelu i poručnikom Kommom pokraj njega. Komm je izgubio ruku na bojištu i sada je marširao s palcem svoje umjetne ruke zataknutim o pojas. Prešli smo jedva osamsto metara, kada su zatvorenici ponovno počeli zaostajati. Čuvari zatvora bičevali su ih s leđa, a Danz ih je sokolio maničnom dernjavom. Mogao bih se zakleti da bi on mogao postići da leš ustane i zapleše kada bi mu se takvo što prohtjelo. U središnjem dijelu kolone, Maleni je teškim korakom hodao gore-dolje duž svoje desetine poput psa ovčara sa stadom glupih ovaca, tjerajući ih da ostanu u formaciji i da ne padnu mrtvi prije no što stignu do Sennelagera. Primijetio sam kako je odjednom zastao, veselo povikao i jednoga od zatvorenika srdačno udario u prsa. Prvo sam pomislio da je susreo nekoga od svojih starih prijatelja iz minulih dana, ali činilo se da ga zatvorenik, ružni div od čovjeka, visok gotovo kao i sam Maleni, ne poznaje. Pogledao ga je začuđeno svojim malenim svinjskim očima. – Desetniče? – Sjećaš me se! – zagrmio je Maleni, još ga jednom srdačno gurnuvši posred prsa. Čovjek je malo zateturao. – Lutz! – povikao je Maleni. – To je moj stari prijatelj Lutz! – Mislim, rekao je čovjek, – da ste u zabludi. Možda ste me pomiješali s nekim drugim – Pariz! – povikao je Maleni, raširivši ruke. – Pariz, ondje je to bilo! Veseli Pariz i sve ostalo, i mi se provodimo kao nikada u životu, udvarajući se različitim ptičicama svake večeri u tjednu ... Morala je svaki put biti neka druga, zar ne, Lutz? Sjećaš li se toga? Uvijek je morala biti neka druga zbog toga što ih drugi dan ondje više nije bilo ... brza ševa sa zgodnom Židovkom prije no što je ubace u pećnicu na prženje ... Tako je to bilo, zar ne, Lutz? Sjećaš se toga, zar ne, Lutz? To su bili dani, ha? To su bili dani, zar ne, Lutz? Kada si bio u Gestapu, a svi mi ostali morali smo se pognuti i češati i lizati tvoje ~ 21 ~
Knjigoteka
prokleto dupe… – Desetniče, jako ste pogriješili!, rekao je čovjek, a znoj mu je kapao u sivim kapljama s čela. – Nikada nisam bio u Parizu – nikad u životu – nikada, kunem se! – Sad ćeš mi još reći da nikada nisi bio sa ženom! – izrugivao mu se Maleni. Iznenada je izvukao nož iz čizme i postavio ga na nekoliko centimetara od čovjekova grla, napola ga ugušivši rukom koju je držao čvrsto oko njegovog vrata dok su marširali. – Napravit ću ja vojnika od tebe, Lutz. Od sada nadalje uzet ću te pod svoje. Pobrinut ću se da postaneš najbolji prokleti vojnik u cijeloj prokletoj vojsci. Neću imati niti trenutka mira, sve dok te ne otpremim na bojište, da se luđački boriš s pola otkinute glave ... Razumiješ li me, Lutz? Razumiješ me, zar ne? – Prestrašeni čovjek kimnuo je glavom i tako gotovo prerezao vrat na sjajeću oštricu noža. Maleni se polako opustio. Gurnuo je nož natrag u čizmu. – U redu, dakle, reci mi, Lutz, rekao je, ponovno zazvučavši posve prijazno. – Reci mi koliko si težak? Lutz je progutao s takvom mukom da sam pomislio kako će mu Adamova jabučica iskočiti na vrh glave. – Stotinu dvadeset i pet kilograma, desetniče. – Stotinu dvadeset i pet kilograma, rekao je Maleni prestravljeno. – Kriste sveti, sretan si što si još živ. Dobro su te hranili, zar ne? – Uhvatio je čovjeka prijateljski za ruku. – Ne brini, prijatelju, uskoro ćemo te riješiti toga tereta. Dobra stroga dijeta na vodi i kruhu i mnogo zdravih vježbi po cijelome dvorištu ... Bit će ti dobro, kolega, spustit ćemo te na trideset za tren. Mršavac iz Sennelagera, pod tim ćeš imenom biti svima poznat kada ja završim s tobom .. Na udaljenosti oko osamsto metara od logora, Löwe je naredio još jedan kratki odmor. Zatvorenici su se srušili na vodom natopljeno tlo. Mi ostali čučali smo ili pokušavali pronaći nekakav zaklon u jarcima pokraj ceste. Od sada nadalje, neprestano ćemo biti pod nadzorom iz logora, a bilo je nužno da marš završimo u ~ 22 ~
Knjigoteka
vrhunskom stilu. Postrojili smo se i krenuli dalje. – Pjesma! – naredio je Löwe, pa smo poslušno zapjevali. Ušli smo u logor poput vrhunske pruske pukovnije, a ne poput otrcane bande lutalica kakva smo bili. Uvijek je postojala neugodna mogućnost da će se pukovnik von Gernstein neočekivano prikrasti natrag dvadeset i četiri sata prije no što bi trebao i početi propitkivati i gurati svoj nos onamo gdje je najmanje bio poželjan. Štoviše, mogao nas je špijunirati i u tom trenutku svojim dalekozorom. Već je i ranije to znao činiti, i kroz neugodno smo iskustvo naučili da je imao oštro oko kada je trebalo zamijetiti čak i najmanji nedostatak discipline. Stali smo ispred bloka prve satnije i novi regruti su bili ostavljeni da se smrzavaju na otvorenome, na ledenoj kiši, sljedeća dva sata. U tom trenutku stožerni narednik Hofmann odlučio je izići van i pogledati ih. Hofmann je nosio crnu uniformu tenkovskih jedinica, iako, prema našim saznanjima, nikada u životu nije nogom kročio u tenk. Njegova biblija bio je Priručnik za stožerne narednike, kojega je posvuda nosio sa sobom. Toliko je bio vezan uz njega da bi oduzeti mu taj priručnik bilo jednako metku u srce. Sada je polako koračao duž razvučene vrste dragovoljaca, ne štedeći na vremenu, svakome je čovjeku podario dug i prodoran pogled. Kada je došao do posljednjega u vrsti, tužno je odmahnuo glavom s izgledom onoga koji nosi sve brige svijeta na svojim ramenima. – Majmuni! – rekao je razočarano. – Poslali su mi gomilu brbljavih majmuna i očekuju da napravim ljude od njih! Teškim korakom uspeo se uz stepenice i stao na vrhu stubišta, razdvojenih nogu, a sa svake strane našao mu se podložni sluga. Pogledao je dolje poput kralja svoju jadnu družinu žrtava. – U redu, rekao je. – U redu, natovarili su mi vas na vrat, i to je moja loša sreća. To je dovoljno da natjera i mačku da povrati, ali ja se ne žalim – a nećete se niti vi, ako znate što je dobro za vas. Ako previše otvorite usta, moglo bi ovdje postati vrlo nezdravo. Vrlo nezdravo. – Lagano se nagnuo prema naprijed i pokušao održati ~ 23 ~
Knjigoteka
ravnotežu na prednjem dijelu stopala. Vidio je pukovnika kako to često čini, ali ispostavilo se da to nije baš tako jednostavno kao što je izgledalo. Zanjihao se prema natrag, teško stupio na pete, i okrenuo kralježnicu. – Od sada nadalje, – povikao je, – imat ćete ovdje samo jednog anđela čuvara, a to sam ja ... Vaši životi su u mojim rukama, i to nemojte nikada zaboraviti. Ako ja odlučim da vi niste vrijedni zraka koji udišete, tada je to tako. Takva vam je sreća. Jasno? – Stavio je ruke na bokove. – Pratite li me? Njegovo je stado zablejalo u zboru, kimajući umornim glavama i priznavši njegovu apsolutnu moć. A što su drugo te jadne ovce mogle učiniti? Mnogi od njih su i prije bili vojnici – neki među njima su čak bili i generali – i čak niti u svojim najstrašnijim snovima nisu mogli zamišljati prijem poput ovoga. 999. bojna je bila ozloglašena, ali nikada prije nije se stvarnost pokazala toliko odvratnijom od očekivanoga. Zasigurno im se u tom trenutku činilo da je to bilo stvarno značenje fraze sudbina strašnija od smrti. Hoffman je nastavio svoj govor dobrodošlice. – Od danas, 15. satnija će biti pridružena Sedmoj tenkovskoj pukovniji – i sve što mogu reći jest – tako nam Bog pomogao. Pomisao da će njemačka vojska biti onečišćena takvom gamadi kao što ste vi, izaziva u meni mučninu i bol u želucu. – Pomaknuo se i prezirno pogledao dolje prema njima. – Ja se ne žalim, rekao je. – Samo vam govorim kako se osjećam. Ne bih volio da u budućnosti dođe do bilo kakvih nesporazuma. Ponizno su izrazili svoju zahvalnost za ovakav čin velikodušnosti. – Ovdje u Sennelageru, nastavio je Hofmann – nije važno što ste radili u prošlosti, nije važno tko ste bili ili što ste bili, prokleti general, ili prokleti čistač cesta. Od sada nadalje, svi ste jednaki. Svi ste vi smeće. Svi vi pužete zajedno u istoj blatnoj kaljuži, i možete se smatrati sretnima što je Führer mnogo mekša srca od mene, jer da se mene pita, svi biste vi bili na putu za klaonicu, kamo i pripadate. – Pogledao je komad papira koji je držao u ruci. – Vidim da imamo ovdje dvojicu generala – dvojicu generala, jednog pukovnika i nekoliko konjičkih natporučnika. To je lijepo. To je doista lijepo. ~ 24 ~
Knjigoteka
Volim kvalitetu. Ona uzdiže čitavu zajednicu. Dobro se osjećam kada vidim generala na koljenima kako čisti zahod. Tada se osjećam vrlo uzvišeno. Tada Hofmann je iznenada ušutio usred rečenice. Krajičkom oka ugledao je kako se narednik Wolf naslanja na stup rasvjete, a njegovi psi slušaju njegov govor. Wolf je imao ironičan izraz na licu. Činilo se da se i psi cere. Hofmannovi obrazi počeli su dobivati crvene mrlje. Wolf je bio jedan od njegovih najvećih bauka. Nikako se nije mogao odlučiti kojega je više mrzio, Portu ili Wolfa. Uglavnom je to bio Porta, ali u ovom trenutku bio je to narednik Wolf. Ljutito se okrenuo prema njemu. – Zbog čega ti tu ljenčariš? Zar ne možeš nikako bolje iskoristiti svoje vrijeme? Wolfov osmijeh razvukao se. Jedan od pasa počeo je polako mahati repom. – Jednostavno uživam, rekao je Wolf. – Uvijek volim pogledati dobru komičarsku predstavu. – Odvojio se od stupa za rasvjetu. – Tko vam piše tekstove? – upitao je. – U civilnom kazalištu dobro bi vas platili za njih. Nasmijavali bi ljude sve dok im suze ne bi potekle niz noge. Hofmannovo lice nateklo je poput prezrele rajčice. Poniziti pruskoga narednika pred skupinom pomilovanih kriminalaca! Na što se, dovraga, ovaj rat sveo? – Naredniče Wolf,rekao je s onoliko dostojanstva koliko je još uspio skupiti. – Potrudit ću se da prijavim vaše primjedbe. Stvarno ste zastranili ovim namjernim vrijeđanjem časti jednog dočasnika. – Časti? – rekao je Wolf. – Koje časti? – Odmahnuo je glavom. – Zaboravi, prijatelju, nemaš osnove za to. Sjećaš li se što je Ludendorff rekao? Čast ne postoji ispod čina poručnika ... tako da svoje pritužbe možeš gurnuti u dupe i prožvakati ih! Polagano se udaljio, a dva psa slijedila su ga u stopu. Hofmann se ljutito okrenuo prema svome stadu. Promatrao ih je spuštenih vjeđa, tražeći na njihovim licima i ~ 25 ~
Knjigoteka
najmanji znak poruge ili smijuljenja, ali oni su zurili u njega s ispraznom, bezizražajnom odanošću. Njihov anđeo čuvar. Njihovi životi su bili u njegovim rukama. Nisu si mogli priuštiti da pokažu zadovoljstvo. – Dobro, rekao je Hofmann. – U redu. To me dovodi do sljedeće točke izlaganja. Na ploči u mom uredu nalazi se kredom ispisan popis pravila i propisa. Što se smije i što se ne smije. Uglavnom što se ne smije. Naučite ih naizust. Vaš život ovisi o njima. Imam oči na potiljku i na stražnjici. Ovdje se ništa ne događa, a da ja za to ne znam. Ako itko pokuša učiniti nešto nedopušteno, mrtav je. Jesam li bio jasan? Zbor je požurio odgovoriti mu da jest, i Hofmann se činio zadovoljnim što ih je uspješno pokorio svojoj volji. S prezirom im je dao otpust i oni su doteturali unutra, s kiše, i srušili se poput promočenih hrpa mesa bez kostiju na svoje madrace. Ondje su i ostali, bez hrane, bez pranja, u svojoj mokroj odjeći, sve do jutra. Život u Sennelageru, ako se uopće mogao nazivati životom, počinjao je u četiri sata izjutra zvukom čizama koji je odjekivao hodnicima. Prodorni zvižduci i bučni povici dovršili bi buđenje onih koji su uspjeli prespavati zvuk beskrajnog niza vrata koja se otvaraju šutanjem nogom. Njemački dočasnik nikada nema normalan pristup vratima. Nikada ne okreće kvaku i ne ulazi u sobu poput bilo koje druge normalne i razumne osobe. Njemu vrata predstavljaju neodoljivi izazov. Njih se šuta, udara, napada ih se s mržnjom. Zbog toga ta vrata i jesu tamo. Najveća ambicija svakoga dočasnika jest šutnuti vrata tako da ona otpadnu sa šarki jednim udarcem. Kako je Porta uvijek običavao govoriti: – U očima Boga i pruske vojske, ništa nije nemoguće ... Dakle, u četiri sata izjutra, i sami temelji Sennelagera zadršću i potresu se pred naletom. Čak niti Porta se nije uspio izvježbati da prospava takav napad. Posvuda su vojnici izbačeni iz kreveta, i nepunih pet minuta kasnije svaki je krevet model savršenstva. Takva je disciplina na ovom mjestu. ~ 26 ~
Knjigoteka
U prostorijama za časnike, pukovnika se svako jutro može vidjeti kako izvodi vježbe uz zvuke vojne glazbe. Imao je određeni slijed rigoroznih pokreta, koje je s pruskom preciznošću izvodio svakoga dana. Uvijek bi završio jahanjem na mehaničkom konju uz zvuke Marša 18. husarske. Za nas, običnu fukaru koja se borila za opstanak u prenapučenim barakama, to je bio ponešto drugačiji prizor. Široka stopala pričvršćena za noge nalik kosturima krivudala su kamenim podom u potrazi za četvornim centimetrima prostora slobodnog za stajanje pokraj umivaonika. Bosi prsti bivali su nagaženi. Ljudi su se gurali i psovali, a dočasnici su se šetali između njih još više povećavajući zbrku. Sve je uvijek bilo konfuzno. Previše ljudi pokušavalo je biti na istim mjestima u isto vrijeme, a sve je moralo biti obavljeno u žurbi. Mislim kako gotovo nikada nisam vidio nekoga da hoda bilo kamo u Sennelageru. Kamo god išli, uvijek bi to bilo gotovo trčećim korakom. Nakon nekog vremena, to bi postalo instinktivno. Bila je to trka za opstanak, a najsporiji bi završili pred zidom. – Pokreni se tamo! Malo brže se kreći! Što misliš da je ovo, prokleta nedjelja za izležavanje? To se nastavljalo čitavo vrijeme. To se znalo toliko uvući u čovjeka da bi on nakon nekog vremena primijetio da disciplinira samoga sebe na isti način dok bi išao svojim poslom: – Pokreni se tamo! Malo brže se kreći! Što misliš da je ovo, prokleta nedjelja za izležavanje? Jedan od najgorih dočasnika u Sennelageru je bio Helmuth, kuhar iz 5. satnije. On je bio jedan od prirodnih nasilnika i uvlakača. Takvo smeće je Gestapo regrutirao za svoje divlje pse. Helmuth je bio taj koji je bezrazložno bacio lonac kipuće kave na Fischera, jednog od najblažih, najuljudnijih i najdobronamjernijih ljudi koji su ikada došli u 999. bojnu. Najvjerojatnije je upravo ta blagost izazvala napad. Već sam ranije primijetio kako ljudi Helmuthova soja ne mogu podnijeti ponizne i skromne. Jadni Fischer. Bio je svećenik ~ 27 ~
Knjigoteka
prije no što je došao u pakao Sennelagera. Naivno je zamišljao kako će mu to što je Božji sluga priskrbiti nekakvu božansku zaštitu, pa je ustao na propovjedaonici i odrekao se nacističkog režima i Adolfa Hitlera pred stadom koje je diskretno nestalo prije kraja propovijedi. Te iste noći, strašila u kožnim kaputima došla su i odvela ga. Župnik Fischer tada je doživio niz iskustava za koja ga nikakvo njegovo ranije čitanje Biblije nije moglo pripremiti. Počelo je u Bielefeldtu, a nastavilo se u Dachau, u posebnom krilu za mučenje rezerviranome za Božje ljude. Najgore od svega bilo je kada su uhitili njegovu suprugu i troje djece i držali ih kao taoce. Dachau nije bio ništa u usporedbi s time. Sada su ga poslali u Sennelager i ljudi poput Helmutha prolijevali su mu kipuću kavu po prstima iz čistog zadovoljstva koje im je pružalo njegovo vrištanje. Fischer je, prirodno, trgnuo svoje opržene ruke unatrag, ispustivši pri tome svoju šalicu. Mlaz tekućine izlio se na blještavo ulaštene čizme narednika Helmutha. Jadni Fischer. Da je imao malo više iskustva, ne bi uzmaknuo i dopustio bi da bude opržen do kosti, ako je trebalo. Bilo bi to vrijedno onih dana blagoslovljenog mira i tišine koje bi proveo u bolnici. Ali Fischer je još bio zelen. Još nije bio naučio kako kontrolirati svoje reflekse. Ponio se točno onako kako je Helmuth predvidio. U zapanjenoj tišini koja je uslijedila, Helmuth je uzeo jedan od svojih velikih željeznih lonaca za kavu i s treskom ga spustio na Fischerovu glavu. Mi smo stajali i gledali, i nitko od nas nije rekao niti riječi. To je bilo ponašanje karakteristično za Sennelager. Drži jezik za zubima u svakoj prilici. Ništa se nije moglo dobiti ako se nekome usprotivite. Mogli smo mrziti Helmutha koliko smo htjeli, ali tko je uopće bio župnik Fischer? Samo jedan od tri stotine novih pridošlica. Nitko nije htio riskirati svoj život zbog nepoznatog propovjednika. Helmuth je s treskom spustio lonac za kavu. Došao je od iza svoga stola i pokazao svoju umrljanu obuću. – Hajde, župniče! Na koljena i moli! Poliži moje čizme svojim ~ 28 ~
Knjigoteka
svetim jezikom, pa da vidimo malo prave poniznosti za promjenu .. Fischer se polako spustio na tlo, i meni je bilo teško zamisliti kako će on uopće uspjeti ponovno ustati. Bio je star čovjek, preko šezdeset godina, slomljen i pogrbljen torturom koju je prošao u Bielefeldtu i Dachauu, a njegova volje za životom je zasigurno bila vrlo jaka kada ga je uspjela odvesti i ovoliko daleko. Pognuo je svoj mršavi vrat prema naprijed. Izgledao je poput komada vrtnog crijeva. Polako i bolno, njegov se jezik približio prstima Helmuthove desne čizme. Bio je to prizor kojemu smo bili svjedocima toliko puta do sada da nam je prestao biti ponižavajući. Svi smo mi to prošli u svojim vojničkim karijerama. Ubrzo se nauči kako svladati gađenje. Moraš, ako želiš preživjeti. Ali prvi puta bi uvijek bilo teško. Ni meni samome to nije bilo lako, još kada sam bio svježi regrut u 7. ulanskoj, kojemu je bilo naređeno da poliže konjska kopita svakog jutra u trajanju tjedan dana. Nije bilo iznenađujuće što je Fischeru to bilo toliko teško. Nije mu nimalo pomogao udarac u zube kojega mu je dodijelio Helmuth. Pao je na leđa, ispljunuvši krv i komadiće zuba, i kada je to učinio, Helmuth mu je ponovno na glavu s treskom spustio teški lonac za kavu. To je bio kraj zabave za to jutro. Helmuth je pretjerao kao i obično i još je jedna njegova žrtva bila odnesena u nesvijesti u ambulantu da poživi ili umre, kako se već bude svidjelo liječnicima. Najvjerojatnije da umre. Star čovjek poput ovoga nikome nije mogao biti od prevelike koristi. – Pao niz stube zbog neuhranjenosti u prethodnom mjestu boravka. – ... Do trenutka kada ovo izvješće stigne do prethodnog mjesta boravaka i do trenutka kada oni kreposno odbiju optužbu i dok markiraju i kopiraju papire u duplikate i triplikate i na posljetku ih zametnu u dubini nekog dalekog ureda, žrtva će već biti mrtva i odbačena toliko davno da se više nitko neće moći niti sjetiti kako je izgledala. Nakon skeča s Helmuthom i Fischerom, izišli smo van na nešto što se eufemistički nazivalo – jutarnja sportska vježba. Nije prošao niti jedan dan a da neki nesretnik koji nije mogao držati tempo nije ~ 29 ~
Knjigoteka
bio išutan ili izudaran do smrti i odnesen na nosilima. Sportska vježba u Sennelageru bio je test izdržljivosti koji bi porazio većinu olimpijskih sportaša u najboljoj formi. Ali, kada je mrt jedina alternativa, zapanjujuće je kakve sve podvige napola izgladnjelo tijelo može izvesti. Po isteku sat vremena, uz crne točkice koje u svim smjerovima skaču pred očima, krv koja poput bubnja udara u ušima, dašćuća pluća i rebra koja su napeta do točke loma, preživjeli su bili poslani da žurnim trkom uzmu svoje uniforme i oružje. Čizme, jakne, hlače i kape letjele su nasumce uokolo, i svaki je vojnik sam morao zgrabiti što god može. Zamisao je bila uzeti po jedno od svakoga u što kraćem vremenu, a veličina uopće nije bila važna. Čizme su bile najvažnije. Moglo se preživjeti u jakni koja se jedva mogla zakopčati, hlače su se mogle navući do ispod pazuha, ali ako bi se našao u nekoliko brojeva premalenim čizmama, bio je doista u nevolji. Jedan jadnik kojega sam poznavao jednom je završio s dvije desne čizme. Nakon samo polasata marširanja, onesvijestio se, dok je neki šašavi glupan hodao uokolo posve sretan s velikom lijevom čizmom na malenom desnom stopalu i nije ništa niti primijetio.
Istog jutra kada je župnik Fischer postao Helmuthovom žrtvom, imali smo još jedno uzbuđenje s Jehovinim svjedokom. Bio mu je to prvi dan u logoru, i izazvao je prilično zabavnu zbrku kada je jasno i glasno odbio odjenuti uniformu. Njegov prijatelj – bivši provalnik, kako sam kasnije otkrio – pokušao je sve što je mogao kako bi ovoga namamio u uniformu, ali momak je bio odlučan i nisu ga mogli pomaknuti s mjesta. Činilo se kako se na osnovi religije protivi općenito uniformama, a posebice uniformi njemačke vojske. Netko ga je upitao zašto je uopće došao u Sennelager ako nije namjeravao postati vojnikom. Ispostavilo se da, poput mnogih drugih, nije imao izbora. Mogao se otići dragovoljno boriti za domovinu ili stajati i gledati kako mu vješaju obogaljenog brata. Naravno, dragovoljno se prijavio u vojsku. Ali sada, kada se našao ovdje, niti divlji psi, niti pruski ~ 30 ~
Knjigoteka
dočasnici nisu ga mogli natjerati da odjene tu uniformu. Bacili su na njega hrpu odjeće, ali on je pustio da padne na tlo, uzevši samo zeleni radni kombinezon. Ostalo, sivi kaput, šljem, kapu, pojas za municiju, pušku, plinsku masku i svu preostalu hrpetinu stvari koje smo morali nositi sa sobom, ostavio je tamo gdje je i palo. Samo je smotao kombinezon, stavio ga ispod ruke i krenuo prema stubištu. Narednik intendant gurnuo je svoju veliku crvenu glavu kroz otvor i zurio svojim psećim očima u odbačenu hrpu oružja i komada uniforme. Na jedan radostan trenutak sam pomislio da će mu prsnuti vratna arterija. Uhvatio je moj pogled i tužno se kvrcnuo prstom po glavi. – Sada sam stvamo sve vidio, rekao je. – Bože pomozi, nikada nisam pomislio da će doći dan kada će početi otvarati proklete ludnice i regrutirati luđake. Prišao je vratima i povikao preko prostorije nogama Jehovinog svjedoka dok su nestajale uz stube. – Hej, ti! Ti sa prokletom aureolom! Kamo si se, dovraga, uputio? – čovjek je zastao na vrhu stubišta. Polako se okrenuo unatrag kako bi pogledao razbješnjenog narednika. Prije no što mu je stigao išta odgovoriti, stožerni narednik Matho je došao sa svojom uobičajenom psećom odanošću. Oduševljavala bi ga svaka dužnost koja je mogla uključivati nekoliko karate poteza ili udaraca u trbuh. – Što se dogodilo, naredniče? Kakva je ovo buka? Tko stvara probleme? Narednik je upro svoj optužujući prst. – Imamo prokletog luđaka u rukama. Misli da već lepeće krilima po nebesima i igra se s anđelima. Kaže da ne želi odjenuti uniformu. Jehovin svjedok lupnuo je petama. – Samo radni kombinezon, rekao je. – Nemam ništa protiv nošenja kombinezona. – Ništa protiv nošenja KOMBInezona? – bijesno je ponovio stožerni narednik Matho. Do tog trenutka čitava je prostorija utihnula. Tijekom cijelog ~ 31 ~
Knjigoteka
vremena koje sam proveo u njemačkoj vojsci, nikada se nisam susreo sa sličnom situacijom. Počeo sam osjećati poštovanje prema Jehovinim svjedocima. Možda su se i mogli ubrojiti u luđake, ali činilo se da se mogu suprotstaviti pruskom dočasniku. – Ništa protiv KOMBInezona, rekao si? – Matho je odjednom podigao odbačeni kaput i protresao ga kao što bi protresao štakora. – Što je s ostatkom uniforme? Zar ti se ne sviđa boja nekog komada? Ili možda kroj? Sto mu gromova! – Bacio je kaput natrag na pod i šutnuo ga tako da je preletio cijelom prostorijom. – Što misliš, što je ovo, pariška modna revija? Ovdje si da bi se borio u ratu, a ne šetao uokolo i žalio se na odjeću koja ti ne odgovara! Sjediš po čitave dane na svojoj debeloj guzici, proždireš Führerov kruh i kobasice, i tada još imaš drskosti da počneš izigravati i kukati jer ti se ne sviđa kako izgleda prokleta uniforma! – Naredniče, ne smeta mi njezin izgled. Smeta mi samo ratovanje. – Jehovin svjedok iskrenog se izraza lica okrenuo prema Mathou. – Ja sam kršćanin. Ne ubij ... vjera mi zabranjuje da se prihvatim oružja ili nosim uniformu. Posve jednostavno. Čovjek se okrenuo kako bi otišao. Matho se brzo popeo uz stube za njim. Uhvatio ga je za rame, okrenuo ga i šutnuo nogom u stražnjicu, što ga je poslalo naglavce prema dolje. Brzo i u tišini, prostorija je ispražnjena. Dobro smo znali što će uslijediti. Nismo imali želju stajati ondje i promatrati to. Poput stoke nahrupili smo van na hodnik. Iza tih zatvorenih vrata, u prostoriji koja je zaudarala na mošus, prašinu i ljudski znoj, tužni prizor odigrao se do svog neizbježnog svršetka. Čuli smo kako se Mathov glas diže do histeričnog vriska, proklinjući Bibliju, Jehovine svjedoke i crkvu općenito. Čuli smo i odgovore njegove žrtve, tiho, ali jasno: – Ne mogu si pomoći. Ja sam kršćanin. Neću uzeti oružje u ruke, radije ću umrijeti. I znali smo da će tako i biti, i on je znao da nikada neće izići živ iz te prostorije. ~ 32 ~
Knjigoteka
Čuli smo kako Matho otkopčava svoj teški kožni pojas i bez sumnje gura njegovu kopču tom čovjeku pod nos, dok je izgovarao poznate riječi bez ikakvog značenja: – Gott mit uns. I Bog je bio s nama. Sveta njemačka vojska i blagoslovljeni Führer hranili su njegovu nezahvalnu djecu kruhom i kobasicama, a ipak ovaj je manijak ustrajao i odbijao se boriti. Začuli smo prvi glasni pucanj kože kada je pojas prostrujao zrakom i zadao kopčom udarac žrtvi posred lica. Nije tu bio samo Matho, bilo je ondje još šest drugih narednika koji su mu pomogli u izvršenju njegova zadatka. Izmjenjivali su se, međusobno se natječući tko će nanijeti najveću štetu, ili tko će prouzročiti najduži i najglasniji krik u agoniji. Prošlo je gotovo trideset minuta prije no što je blagoslovljena tišina konačno prekrila prostoriju, a tada smo znali da su patnje gotove. Preostala je samo beživotna hrpa koju su šutali prostorijom. Sada ga više nisu mogli mučiti. Otvorili su vrata i pozvali nas da se riješimo tijela. Jedno oko visjelo mu je iz očne jabučice do pola obraza. Na mjestu gdje mu je nekada bio nos, sada se nalazila samo grimizna kaša. Usne su mu bile raskomadane, a čeljusti širom otvorene. Pokupili smo ostatke ljudskog bića i bacili ih kroz prozor. Nakon što smo oprali pod, nastavili smo sa svakodnevnim poslom. Sve je to bilo normalno i u redu. Samo još jedno mrtvo tijelo koje je trebalo pokupiti i pokopati u bezimenom grobu. Vjerojatno je umro pod utjecajem alkohola. Ispao je kroz prozor u alkoholnom bunilu. Broj zatočenika Sennelagera koji su pali kroz prozore u alkoholiziranom stanju bio je zapanjujući. To se događalo svakog dana u tjednu i nije bilo ništa posebno. Njegova supruga, ako je imao suprugu, potrošiti će potplate na cipelama hodajući od jednog ureda do drugog. No, nitko joj neće moći pružiti zadovoljavajući odgovor. Vjerojatno nitko neće ni pokušati. Ljudi su u njemačkoj vojsci nestajali cijelo vrijeme. Tko bi se uopće brinuo za jednog ubijenog Jehovinog svjedoka? Izbacili smo to iz svojih misli i otišli poslušati natporučnikov ~ 33 ~
Knjigoteka
tradicionalni govor dobrodošlice novajlijama ili onome što bi ostalo od njih. Fischer je bio u bolnici, a Jehovin svjedok je bio mrtav, i sam Bog zna koliko ih je još preminulo te noći ili će nestati tijekom dana. – Ovdje ste, rekao je natporučnik s ugodnim osmijehom na licu, – milošću Boga i Führera. Ovo je vaša prilika da se pokajete i da vam bude oprošteno. Da izbrišete grijehe prošlosti i počnete čisti iz početka. Naš je posao ovdje u Sennelageru, da vas izvježbamo da postanete dobri i korisni vojnici: vaš je posao da surađujete s nama i pokažete svoju voljnost da služite Führeru kao odani građani naše Domovine. To možete učiniti na nekoliko načina. Samo da vam dam jedan primjer, možete se javiti kao dragovoljci za posebne zadatke kada jednom budete na bojištu ... naravno, zaključio je, uz usrdan pokret elegantne ruke, – od vas ćemo očekivati razmjerno više no od vaših suboraca. To je posve prirodno. To je jedino ispravno i valjano. Vi imate prošlost za koju se morate iskupiti, i vi – Gospodine! Krupan, zdepast momak, koji je, kako su glasine govorile, bio uspješan svodnik u Berlinu prije rata, podigao je ruku u vis i prekinuo natporučnika usred njegovog elokventnog govora. – Gospodine! Natporučnik si je dopustio samo blago mrštenje alabasterne obrve kojim je izrazio svoje nezadovoljstvo. – Da, čovječe? Što je ? Veseli svodnik skočio je na noge. Zasigurno je znao, kao i svi ostali, da su izgledi za preživljavanje u 999. bojni prilično slabi. Nije imao što izgubiti ponašajući se kao gnjavež i ozlovoljavajući natporučnika. – Gospodine, mogu li vas nešto upitati? – rekao je. – Naravno da možete, rekao je natporučnik, izravnavši obrvu. – Pitajte što god želite. Samo nemojte da nam prođe cijeli dan. Njegovo pitanje je bilo doista jednostavno. Htio je znati što bi se dogodilo kada bi kriminalac poput njega izgubio glavu dok se borio za Führera i time se pokazao kao dobar i odan građanin Domovine. Bi li to iskupilo njegova prijašnja nedjela? Bi li on tada postao ~ 34 ~
Knjigoteka
vrijednim ponovnog ulaska u vojsku kao vojnik sa svim pravima? Postavio je svoje pitanje najiskrenijim tonom. Iskren čovjek u potrazi za znanjem. Željan i voljan izgubiti svoju glavu zbog Führera i Domovine, samo ako bude siguran da bi mu to vratilo ugled u očima vojske. Nitko se nije usudio smijati, čak niti nasmiješiti. Hoftnannove sijevajuće oči gledale su posvuda oko sebe, ali susrele su samo najsvečaniju tišinu. Činilo se kako svi vise u zraku i čekaju natporučnikov odgovor na najgoruće od svih gorućih pitanja. Natporučnik je nestrpljivo udario jahačkim bičem po svojim čizmama. – Dragi moj čovječe, ako netko umre smrću junaka, tada se prema njemu ponaša kao prema junaku ... Za takvu okolnost dobiva se puna naknada. Članak 226 Kaznenog zakonika posve jasno govori da bilo tko tko padne na bojištu biva automatski pomilovan. U vezi toga ne moraš ništa strahovati. Vjerujem da sam odgovorio na tvoje pitanje i umirio te? – Ah, doista jeste, gospodine. Doista jeste. Samo sam se htio uvjeriti da znam što radim prije no što krenem i to i učinim. – Čovjek se veselo nasmijao. – Nisam si htio skuhati kašu, gospodine, bez da znam hoću li poslije biti živ da je i pojedem ... Shvaćate li što hoću reći, gospodine? U svom uglu, Hofmann je izvadio svoju bilježnicu i olovku i nešto je brzo zapisivao. Maleni je jedva otvorio usta i izgovorio riječi sa strane, poput nekog drugorazrednog trbuhozborca. – Ne bih volio biti na tvom mjestu, prijatelju ... ne samo da si si skuhao prokletu kašu, nego si je pregorio do same čađe! Dani koji su uslijedili bili su ispunjeni grubostima i okrutnošću, što je bilo normalno za Sennelager, i još su petorica naših dragovoljaca nastradala. Jedan je kolabirao i umro tijekom marša; jedan se nije uspio dovoljno brzo udaljiti kada je ručna bomba pogreškom eksplodirala, a trojica ostalih su se uspaničila pri svom prvom susretu s tenkom tijekom vježbe i bila su promptno pregažena i pretvorena u mljeveno meso kako bi poslužili kao ~ 35 ~
Knjigoteka
primjer ostalima. Ubrzo nakon toga, bilo je nekoliko pokušaja dezertiranja. Svatko tko je pokušao pobjeći bio je ponovno uhvaćen u roku šest sati i doveden natrag u Sennelager kako bi bio predan pukovniku Schrammu, logorskom krvniku. Schramm je bio mesar tek spletom okolnosti. Niti temperamentom niti talentom nije odgovarao tom zadatku. Izgubio je nogu ispod tenka u Lembergu, što je uspješno okončalo njegovu karijeru aktivnog vojnika. Umjesto da bude unaprijeđen u pravoga pukovnika i dobije lagodan posao iza nekog nepoznatog uredskog stola, vlasti su ga uz svoju zlobnu mudrost nagradile za njegove usluge time što su ga premjestili u Sennelager. Prvo smaknuće obavljeno pod njegovim zapovjedništvom izazvalo je kod njega šok od kojega se nikada nije posve oporavio. Pri trećem i četvrtom osjetio je kako gubi razum. No, imao je suprugu i troje male djece, i znao je kakva će biti njihova sudbina ako on bude odbio izvršavati naredbe. Stoga se odao alkoholu i revno pio još od.tada. Pio bi prije pogubljenja kako bi smirio živce i pomirio se sa svojom savješću; pio bi tijekom pogubljenja kako bi smogao hrabrosti da ih izvrši; a pio bi i nakon pogubljenja kako bi zaboravio što je upravo učinio. Budući da je pogubljenja bilo mnogo, može se pretpostaviti da se pukovnika rijetko moglo vidjeti trijeznog. Šepao bi uokolo logorom, koristeći svoju sablju umjesto štapa za hodanje, ne progovorivši niti riječi s bilo kim. Na dane pogubljenja često se znalo dogoditi da je bio previše pijan da bi se mogao kretati bez nečije pomoći, pa ga je odred za pogubljenja morao pratiti posvuda. Nikome nije niti padalo na pamet prijaviti ga zapovjedniku logora. Schramma su svi žalili i prezirali, no ipak je bio miljenik mnogih vojnika. Kada ste ga vidjeli u zamagljenoj sivoj svjetlosti ranog jutra, kako šepa dvorištem s pljoskom u ruci, mogli ste biti sigurni da je za taj dan zakazano smaknuće. Uvijek bi odvojio dodatnih pet minuta vremena za pijenje na pola puta između skladišta s municijom i časničke menze, gdje je bio na sigurnome izvan domašaja von Gernsteinova znatiželjnog dalekozora. Sjeo bi na niski zidić, ~ 36 ~
Knjigoteka
naslonio glavu na držak sablje, i zurio u nebo pomišljajući tko zna kakve crne misli prije no što bi gurnuo svoju pljosku natrag u džep i nastavio svojim putem dok mu je drvena noga škripala pri svakom koraku. Kada bi stigao do logorskog zatvora, neizbježno bi mu bila ponuđena velika čaša piva; koju bi on isto tako neizbježno prihvatio. Nakon nekog vremena pojavio bi se sa streljačkim vodom i krenuo prema dvorištu u kojem su se obavljala pogubljenja. Jednom kada bi pogubljenje bilo dovršeno, izbrisao bi sve tragove žrtava iz svog pamćenja. Logorom je kružila jedna priča u koju smo svi vjerovali, kako ga je jedne večeri pobočnik u časničkoj menzi upitao: – Kakvu je predstavu priredio general? – General? – pitao je Schramm, zapanjenog izgleda. – Koji general? – Onaj kojega si jutros ubio, momče, rekao je pobočnik. – General-bojnik von Steinklotz. – Von Steinklotz? – rekao je Schramm. – Ja sam ubio general bojnika von Steinklotza? Zasigurno je pomislio kako pati od priviđenja izazvanih alkoholom. Okružen gromoglasnim smijehom, ispio je svoje piće, isteturao iz menze i pao na lice. Nekoliko sućutnih desetnika odvelo ga je kući supruzi, koja ga je razodjenula i stavila u krevet, a da on to nije niti primijetio. U najmanje dvije prigode pokušao je samoubojstvo. Prvi puta se objesio s greda na tavanu svoje kuće, ali žena ga je pronašla i presjekla uže. Drugi puta je popio preveliku količinu lijekova, ali mu je ispran želudac i bio je poslan natrag na dužnost. Ponekad, u lucidnijim trenucima, sjeo bi u časničkoj menzi i svirao na klaviru. Bio je izvrstan pijanist, no rijetko je bio dovoljno trijezan da bi održao koncentraciju dulje od nekoliko trenutaka. Pukovnik von Gernstein također je izgubio nogu tijekom aktivne službe. Izgubio je dvije, točnije, no to je bilo teško primijetiti. Moglo bi se lako pomisliti da ima samo malo nezgrapniji hod. Također je imao i ukočen vrat, i nije mogao okrenuti glavu, bez okretanja ~ 37 ~
Knjigoteka
ostatka tijela. Kralješnicu mu je podupirala čelična jakna. Usta su mu bila tanka crta, gotovo bez usana, i smežurana. Ostavio je polovicu lica u Smolensku, u bici između njemačkih Tigrova i ruskih T-34. Von Gernstein je bio jedini preživjeli koji je ispuzao iz otvora gorućeg tenka. No za tu je povlasticu skupo platio. Desno oko mu je zauvijek bilo fiksirano u staklasti pogled koji nije ništa vidio, a jedna od ruku mu je bila usahnuti čaporak. No ipak je bilo nemoguće osjetiti sućut prema tom čovjeku. Njegov je karakter bio odbojan, a nakon pet godina rata vidjeli smo previše okrutnosti na ljudskom tijelu kako bismo tako olako bili dirnuti do žalosti. Prema njegovom posilnom, von Gernstein je običavao sjediti do četiri sata izjutra i igrati poker sa samom Smrću i Vragom. Zakleo se da ih je jedne noći i vidio, Smrt je bila odjevena u crno od glave do pete, a oko vrata imala je križ Hohenzollemovih; dok je Vrag bio u uniformi SS-ovog Obergmppenführera. Čudna priča, ali neki lakovjerniji među nama su povjerovali kako je to doista istina. Kolale su brojne glasine da je von Gernstein komunicirao s Vragom, kako je von Gernstein održavao crne mise, kako je von Gernstein uskrsavao mrtve ... Međutim, bilo je izvjesno da je bilo nešto tajnovitoga oko toga čovjeka. Svjetlo je gorjelo u njegovim odajama čitave noći, a na njegovim privatnim vratima uvijek su bila parkirana dva velika crna Mercedesa, koja bi stigla svake noći, točno u ponoć, i otišla u zoru. Porta i ja smo jednog lijepog hrabrog dana, pijani do bezumlja, riskirali svoje živote i pogledali u pukovnikove odaje. Čak je i Porta jednom ostao bez riječi. Bilo je to kao da smo naišli na Aladinovu špilju usred Sahare. Po čitavom podu nalazile su se hrpe tepiha i perzijskih sagova; slike starih majstora nonšalantno su bile obješene na zidovima; bogate baršunaste zavjese na prozorima i sjajni luster koji nam je namigivao sa stropa ... Činilo se jedva mogućim da takva raskoš može postojati usred nečistoće Sennelagera. Jedne noći, sjećam se, bio sam na stražarskoj dužnosti s Gregorom Martinom i Malenim. Stajali smo blizu garaža i ~ 38 ~
Knjigoteka
promatrali tisuće blještavih svjetala s lustera u pukovnikovu stanu. Iznenada, Gregor je zacvilio poput uplašenog psa i ispustio svoju pušku na pod. Skočio sam unatrag uz prigušen ustrašeni krik, a Maleni se okrenuo i odgalopirao u noć uz vrisak. Jer ondje, u profilu na prozoru, pred našim izbuljenim očima, nalazio se strašan lik samog Sotone ... Stajali smo preneraženi, Gregor i ja. Čak i kada je njegov lik nestao s vidika nismo mogli skinuti pogled s prozora. Gregor se spustio na koljena i pipao po tlu u potrazi za svojom puškom, zabačene glave i ukočena pogleda. Maleni je u stražamici očigledno iznio novosti vrlo uvjerljivo, jer se za svega nekoliko sekundi narednik Linge pojavio na licu mjesta i zahtijevao da sazna zbog čega je nastala sva ta panika. Gregor je ispravio svoja svijena koljena i ispružio drhtavu ruku prema prozoru. Otvorio je usta i proizveo kreketav zvuk poput žabe kojoj je u grlu zapela riblja kost. – To je bio Vrag.. – Vrag – U uniformi.. – Uniformi – Uniformi? – Linge je pogledao jednoga pa drugoga. – Kakvoj prokletoj uniformi? – SS-ovoj, prostenjao je Gregor. – Obergruppenführera, dodao sam ja, osjetivši da je došlo vrijeme da s nečim originalnim pridonesem tijeku događaja. Linge je izgledao ozlojeđeno. – Za boga miloga, rekao je. – Svi SS-ovi Obergruppenführeri izgledaju poput vraga. Recite mi nešto što ne znam! – Ovaj je imao rogove, rekao je Gregor, u trenutku iznenadne i očajničke inspiracije. – Prokleto velike rogove ... dva, virili su mu iz čela ... i štoviše, – dodao je uz trunku prkosa, – pio je dim. – Pio je dim – ponovio je Linge. – Sumpor, rekao sam ja. – Sumpor i paklena vatra, eto što je to bilo. Do tada je područje oko garaža već bilo krcato vojnicima koji su nam došli pomoći. Linge je nestrpljivo jezikom prelazio preko zuba. ~ 39 ~
Knjigoteka
– Besmislice, rekao je oštro. – Gluposti i proklete besmislice. Nikada još nisam čuo toliku gomilu prokletih besmislica u cijelom svom prokletom – Pogledajte! – rekao je Gregor. – Eno ga opet! Lik je prošao ispred prozora i nestao. Gregor se okrenuo i pobjegao, a iako se ne mogu zakleti u to, čini mi se da ga je Linge slijedio. U svakom slučaju, kada sam došao k sebi, shvatio sam da sam sam. Čitavo je područje bilo tiho. Mimo poput groba, i dva puta više mračno. Samo su točkice svjetlosti još uvijek treperile i nmigivale u von Gernsteinovom stanu, a negdje s druge strane prozora vrebao je sam Sotona okrenut svojim vraškim profilom ... Dva puta tijekom mog paničnog bijega preko otvorenoga dvorišta pao mi je šljem s glave i otkotrljao se uz klepet do pješčanika, i dva sam puta morao dršćući puzati na rukama i koljenima u potrazi za njim prije no što sam konačno stigao do sigurnosti stražarnice i bacio se, uz nerazumljivo blebetanje, kroz vrata. Linge je bio ondje, a lice mu je izgledalo poput zdjele fileka. Mrmljao je nešto sam sebi u svojevrsnom maničnom ludilu, i zgrabio me kada sam protrčao pokraj njega. – Tišina o ovome! – rekao je. – Nikome ni riječi! Nisi niti bio u blizini tog mjesta čitave noći! Upamti: nisi niti bio ondje! – Da, naravno, rekao sam ljutito. – Sad ćete mi još reći da ondje nije bilo nikakvog vraga – Jebeš Vraga! Nisi niti bio ondje! U iznenadnom ludilu, Linge je šutnuo šljem koji je bio odbačen na podu. Poletio je u vis i graciozno izletio kroz prozor, koji je u tom trenutku baš bio zatvoren. Začuo se zvuk lomljenja stakla, tupi udarac i uzvik ljutnje i bola. – Netko je dobio svoje, rekao sam. Maleni je prešao na drugu stranu prostorije i provirio kroz razbijeni prozor, na kojemu je jedan komad stakla još uvijek stršao poput slomljenog zuba. S morbidnim zadovoljstvom okrenuo se prema Lingeu. – Poručnik Dom, jednostavno je rekao. – Dobio ga je u prsa. ~ 40 ~
Knjigoteka
Poručnik je uletio u stražarnicu kao da mu je za petama bilo desetak T-34. Bijesno se osvrtao oko sebe. – Tko je bacio taj šljem? Odgovorite mi na pitanje! Tko je bacio taj šljem? Narednik Linge postrance se povlačio u dubinu stražarnice i nervozno i pokajnički smješkao. – Kog se vraga ti cerekaš? – zarežao je poručnik. – Jesi li poludio? Jesi li ti manijak ubojica? Shvaćaš li da bi se mogao naći pred streljačkim vodom zbog napada na časnika? – Gospodine, nisam ga bacio na vas, gospodine, rekao je Linge, uz krajnju i ganutljivu iskrenost. – Iskliznuo mi je iz ruke, gospodine. U tom trenutku stajao sam pokraj prozora, i iskliznuo mi je kroz prste. Ispao mi je prije no što sam ga uspio zaustaviti. Ispružio sam ruku kako bih ga uhvatio, ali pao je dolje prije no što sam uspio to učiniti. – Ah, za ime Božje, narednice, prestani blebetali kao prokleti kreten! – Poručnik je nestrpljivo zakoračio naprijed, i čini se da je tada iznenada shvatio da je stražarnica čudno popunjena za to doba noći. – Što se ovdje događa? Što svi ovi ljudi rade ovdje? – Sumnjičavo je pogledao krug nervoznih lica, i istog se trenutka namjerio na najslabiju kariku tog lanca: vojnika Nessa, koji je bio općepoznati glupan. Dom mu je prišao, puckajući prstima ispred njega kao da je pas. – Hajde, čovječe! Istinu na vidjelo! Nemoj samo stajati i sliniti! Vojnik Ness pogledao ga je očajničkim, ispraznim pogledom. Na suprotnoj strani prostorije, iza poručnikovih leđa, narednik Linge je dao sve od sebe kako bi mu mimikom objasnio da će mu vrat biti prerezan ako se usudi progovoriti ijednu riječ. Nessova donja usna polako se počela odvajati od svoga sidrišta. – Dakle? – obrecnuo se poručnik. – Namjeravaš li odgovoriti na moje pitanje ili želiš pred streljački vod zajedno s narednikom Lingeom? Ness je dršćući stao u stav pozor. Oči su mu bijedno lutale od ~ 41 ~
Knjigoteka
poručnika do narednika. Njegovi debeli vrećasti obrazi tresli su se od straha. – Vidjeli su Vraga, rekao je. – Vidjeli su Vraga, gospodine. Naravno, to je bilo dovoljno. Čim je Ness otvorio velika brbljava usta, ostatak družine je jedva dočekao da počne dodavati detalje. Dati Lingeu što ga ide. On je bio dovoljno razuman da shvati da je tu stvar najbolje zadržati među nama. On i ja i Maleni stajali smo šutke, zgražajući se dok su kreteni davali pomiješane i promijenjene verzije priče. Gregor je mudro nestao, Bog zna kamo. Ness je sada brbljao glasnije od ostalih, a poručnik je mahao rukama pokušavajući smiriti metež. – Za ime Boga, ušutite! Ušutite, rekao sam! Želim pravo vojno izvješće, a ne prokletu priču strave! Dobio je svoje pravo vojno izvješće: u točno 01:05 sati Vrag je primijećen kako hoda pukovnikovim odajama. Svaki prisutni vojnik to je posvjedočio, a nekoliko njih bilo se spremno zakleti u postojanje rogova, sumpornih para, nazubljenog repa i drugih detalja. Jedan je čovjek u svojoj revnosti čak uljepšao priču kopitima, ali to je bilo ljutito odbijeno na temelju toga što ih se nikako nije moglo vidjeti osim ako je hodao na rukama i imao noge u zraku. Poručnik Dom se veselo podbočio o rub stola i tako je stajao šutke nekoliko trenutaka. Shvaćao sam problem pred kojim se našao. I on sam je zasigurno već ranije čuo glasine koje su kružile logorom; čak i da nije vjerovao u priče strave, bilo je prilično očito da se odvijalo nešto nepovoljno. Nema dima bez vatre i tako dalje, a tko je bio taj tko je dolazio u posjetu svake noći kada bi sat otkucavao ponoć u dvije velike crne Mercedesove limuzine? S druge strane, svi smo mi mogli zamisliti pukovnikovu srdžbu kada dobije izvješće kako su noćni stražari pronađeni zajedno u stražarnici kako brbljaju o Vragu. A svi smo isto tako znali tko će zapovijedati sljedećom satnijom koja će biti odaslana na bojište: časnik koji je bio odgovoran za podnošenje tog izvješća. Poručnik Dom ... Sućutno sam ga pogledao, a on je podigao svoje izmučeno, sivo ~ 42 ~
Knjigoteka
lice prema meni. Bez sumnje, njegova je dužnost bila prijaviti taj incident. Bilo mi je jedino drago što sam bio u svojim vlastitim pohabanim čizmama koje mi nisu dobro stajale, a ne u njegovima. – U redu, napokon je rekao. S mukom se ustao na noge. – Hajdemo raščistiti neke stvari. Tko je bio onaj koji je prvi ustvrdio da je vidio to mitsko biće u pukovnikovim prostorijama? – Desetnik Creutzfeldt, gospodine, i vojnik Hassel, rekao je narednik Linge, što je brže mogao. Skupo će platiti za taj incident sa šljemom, a usuđujem se primijetiti kako je on bio željan povući još nekoga za sobom u blato. Poručnik je prišao Malenom i zamišljeno stajao i promatrao ga nekoliko trenutaka. – Desetniče Creutzfeldt, rekao je. – Jesi li ti kojim slučajem nešto popio prije no što si otišao na stražu večeras? – Naravno, gospodine. – Maleni je poprimio izraz imbecilne mudrosti i počeo računati uz pomoć prstiju. – Četiri tamna piva i nekoliko čaša rakije. – Nekoliko, desetniče Creutzfeldt? – Pa – dvije ili tri. Četiri ili pet... recimo oko šest, rekao je Maleni poslušno. – Drugim riječima, desetniče, bio si pijan? – Ne više no obično, rekao je Maleni odvažno. – Trebam li ja to iz ove tvoje primjedbe shvatiti da si ti i inače pijan kada si na dužnosti, desetniče Creutzfeldt? Maleni je ozbiljno zastao kako bi razmotrio svoj odgovor. – Pa, da, na posljetku je rekao. – Ali ne tako da biste vi to mogli primijetiti. – Baš kao što sam i mislio, rekao je poručnik. – Delirium tremens. Imao si priviđenja, desetniče. Ako već nisu ružičasti slonovi, onda su vragovi s kopitima ... najobičnija izmišljotina pregrijane mašte. Vidio si pukovnika kako je prošao ispred prozora – vidio si kako ispija šalicu kipuće kave – vidio si ga kako nosi svoj ulanski šljem – i to si naravno zamijenio za par sotoninih rogova. Nije li tako, ~ 43 ~
Knjigoteka
desetniče Creutzfeldt? – Da, mislim da bi to moglo biti u pitanju, rekao je Maleni veselo. – Mislim kako ste najvjerojatnije u pravu, gospodine. Mislim da se to sve tako dogodilo. Poručnik se, zadovoljan, okrenuo prema meni. – A ti, Hassel, rekao je ljubazno. – Gotovo ne moram ni pitati jesi li i ti uživao alkoholna pića tijekom večeri? – Ne, gospodine, rekao sam. – Mislim da me to ne morate niti pitati. Poručnik se nasmiješio stisnutim osmijehom. – Tko je zapovjednik vaše satnije? Poručnik Löwe, zar ne? – Revni zbor dao mu je potvrdan odgovor. – Dakle, rekao je poručnik. – Mislim kako ćemo ga ovom prigodom ostaviti da u miru spava. No, ako saznam za još koje ovakvo pijano ludovanje, ja ću, shvaćate li me, biti prisiljen razmotriti ga mnogo ozbiljnije. Shvaćate li kakav bi ishod bio da sam odabrao podnijeti izvješće večerašnjih događaja? Svi bismo se mi, prijatelji moji, našli u vrlo nepovoljnoj situaciji ... Savjetujem vam da ubuduće držite svoje poglede uperene u smjeru od pukovnikovih prozora. Što pukovnik radi u bilo koje doba dana ili noći, nije vaša briga. On ima slobodu zabavljati koga god želi u privatnosti svojih vlastitih odaja, a zasigurno vam neće zahvaliti što ste ga špijunirali. – Otišao je do vrata, a tada se još nečega sjetio. – A što se tebe tiče, rekao je naredniku Lingeu, – sljedeći put kad budeš stajao pokraj zatvorenog prozora s limenim šeširom u rukama, samo provjeri da u dvorištu ispod ne prolazi nikakav časnik. Obećavam ti da se sljedeći puta nećeš tako olako izvući. To je po svim pravilima trebao biti kraj te priče, ali ljudima se ne može zabraniti da govore, i do kraja sljedećeg dana vijest se proširila čitavim logorom. Creutzfeldt i Hassel su vidjeli pukovnika von Gernsteina s Vragom. Creutzfeldt i Hassel i narednik Linge su stajali i promatrali kako su pukovnik von Gernstein i Vrag kartali. Vojnik Ness bio se spreman zakleti kako se svake noći, nakon što ~ 44 ~
Knjigoteka
otkuca dvanaest sati, pukovnik von Gernstein pretvara u vampira ... Dvadeset i četiri sata kasnije, otisci vražjih kopita bili su pronađeni ispod pukovnikovog prozora. Uslijedilo je neprestano hodočašćenje ljudi iz svih dijelova logora, a neki od znanstveno potkovanijih mjerili su otiske, pokušavši čak napraviti i gipsani odljev. Neka budala je predložila da bi to mogli biti tragovi divlje svinje iz šume, ali to je, naravno, bilo očigledno smiješno: niti jedna njemačka divlja svinja s imalo smisla za samoočuvanje nikada ne bi riskirala svoj život i ušla u dvorište Sennelagera. Za većinu ljudi, ovo je bio neoboriv dokaz da pukovnikovi noćni posjetitelji nisu bili nimalo bolji no što se sumnjalo; a pojavila se i jedna do tada neispričana priča. Pričalo se kako je potekla od intendanta druge satnije, ali uskoro se prepričavala u svim dijelovima logora nekoliko puta dnevno. Činilo se da je prethodni pobočnik, koji se jednom u četiri izjutra vraćao u logor iz obližnjeg bordela, bez sumnje dobro pripit i ne baš u stanju podnijeti bilo kakav šok nervnog sustava, susreo pukovnika i njegovu odvratnu družinu kada je prolazio kroz glavna vrata. Pobočnik je pronađen sljedećeg jutra, ležao je na tlu s četiri slomljena rebra i tragovima ugriza po cijelom tijelu. Bio je bijesan i nikada više nije mogao uspostaviti potpunu kontrolu nad sobom. Na kraju je bio prebačen u vojnu psihijatrijsku bolnicu u Giessenu, i priča se da je ondje lutao odjelima s metlom na ramenu i govorio svakome koga bi susreo kako je on Smrt s kosom. Jednoga se dana objesio u časničkoj kupaonici. U međuvremenu su se Sennelagerom glasine proširile poput horde skakavaca koja je proždirala sve pred sobom. Jedna od najboljih priča koja se pojavila bila je ona koja je potekla od desetnika Glenta, koji je jednog jutra ušao u pukovnikov stan po nekom poslu. Vjerujući da je pukovnik negdje izišao, odjednom ga je spazio kako sjedi za stolom i karta poker s dvoje svojih strahovitih prijatelja. Posjetitelji su se, prema Glentovoj priči, odmah ogrnuli svojim plaštevima i navukli šešire preko očiju, no prije toga je uspio vidjeti njihova lica. Rekao je da su bila odvratna. Poput nečega iz pakla. Poput lubanja prekrivenih pergamentom, s crnim rupama na ~ 45 ~
Knjigoteka
mjestu na kojem su trebali biti nos i usta, plamtećim crvenim očima i bez ušiju. A čitava je soba zaudarala na sumpor i paklenu vatru ... Sljedećeg dana, Glent je zatražio premještaj. Njegova zamolba je bila oštro odbijena, ali nije više bio dijelom pukovnikova osoblja, nego je poslan da radi u Naoružanju, jer su po mom mišljenju pretpostavljali kako će ondje imati manje izgleda za susret s Vragom i Smrću. Više no ikada prije, ljudi su se bojali susreta s pukovnikom. Škripanje i pucketanje njegovih umjetnih udova u daljini bilo je dovoljno da se raščisti područje u krugu jednog kilometra. Jednoga dana, neočekivano je susreo narednika Hofmanna. Nitko nije dovoljno dugo zastao kako bi mogao posvjedočiti o tom prizoru. Razbježali smo se poput štakora s tonućeg broda, tako da nitko sa sigurnošću nije mogao tvrditi što se dogodilo, ali Hoftnann je više od tjedan dana proveo u bolnici, s tako visokom temperaturom da mu se u ustima moglo skuhati jaje. Vratio se kao da je netko tko se vratio iz groba, i mogu se zakleti da s nikim nije progovorio niti riječi u prvih dvadeset i četiri sata. No, ako je pukovnik doista komunicirao s Vragom, to baš i nije bilo previše čudno za mjesto poput Sennelagera. Na takvim mjestima bilo je svakakvih vrsta ljudi. Od svodnika i prostitutki do generala. Jedan od generala koji su bili ondje zvao se von Hanneken, a on je u svojim slavnim danima bio zapovjednik njemačkih snaga u Danskoj. Njegov pad bio je posljedica najobičnije pohlepe. Pretjerao je s poslovanjem na crnom tržištu, pa ga je netko otkucao. Niti generali nisu bili imuni na to. Od uživanja u blagodatima okupirane Danske, pao je na samo dno hrpa otpada u Sennelageru. Porta je bio posebice zainteresiran za njega. Bio je posve uvjeren da je ovaj negdje skrio pravo malo bogatstvo dobara s crnog tržišta, i bio je odlučan izvući tu tajnu iz njega prije no što ga pošalju u akciju i netko mu prosipa mozak. – Dakle? – upitao bi Maleni svakog jutra bez iznimke. – Je l’ ~ 46 ~
Knjigoteka
propjevao? – Još nije, rekao bi Porta. – Radim na njemu. Radim na njemu! Pazio ga je poput majke. Donosio mu je cigarete i duple porcije, pazio je da ne upadne u neprilike, pratio ga je u stopu. Sve dok ga jednoga dana, kada je čuo glasine kako se naš boravak u Sennelageru približava kraju, nije uhvatila panika, pa je promijenio taktiku. Osigurao je pomoć Wolfa, Hofmannova starog neprijatelja, a jednoga od Portinih posebnih prijatelja, i zajedno su odveli generala na nešto što su oni nazvali – posebno razdoblje vježbi. Nikada nismo saznali što se dogodilo, ali sljedeći dan su se Porta i Wolf napili do besvijesti u menzi i otišli ruku pod ruku do obližnjeg bordela. Od tada nadalje, general Portu više nije zanimao, pa ga je ostavio da propliva ili potone, već kako mu se bude svidjelo. Što se tiče nas ostalih, mi smo se zadovoljili naslađivanjem zbog pada bivšeg Gestapovca, Lutza. Lutz je bio osobna meta Malenoga. U prošlosti je prouzročio Malenome gubitak desetničkih oznaka i tri mjeseca teškog rada u kaznionici u Besansonu, a Maleni se sada veselio kako će mu uzvratiti istom mjerom. Što se nas ticalo, mogao je šutati Gestapovca čitavim logorom, što jače, to bolje. Svakoga smo dana čekali izvješće. Omiljeni sport Malenoga bio je izvesti Lutza na vježbe. Maleni bi sjeo na krov nadstrešnice za vozni park i pjevuckao svoje zapovijedi, dok bi krupni i debeli Lutz, otežan svim mogućim komadima opreme, stenjao naprijed, natrag i u krugovima, te na kraju neizbježno pao u jarak pun gustog crnog blata, koje se našlo ondje. Kada bi se našao na rubu kolapsa, bilo bi mu naređeno da se brzim korakom vrati do spavaonica, a za njime bi ponosnim korakom išao Maleni, bockajući ga vrškom bajuneta i ponosno ga pokazujući svima koji su stajali i promatrali. Kao konačno poniženje, Lutz je bio prisiljen otpjevati pjesmicu koja je počinjala riječima: – Vojnički život je divan život... Nitko se nije miješao. Lutz je bio u odjelu za koji je bio zadužen Maleni, i bio je njegova odgovornost. Maleni je od njega trebao napraviti dobroga vojnika. Dva se puta pokušao ubiti, a drugi put je bio kažnjen s četiri dana samice. Kad ~ 47 ~
Knjigoteka
bolje razmislim, ona mu se zasigurno učinila tračkom raja nakon grube torture Malenoga. Kada je razdoblje vježbi bilo gotovo, svi oni koji su preživjeli bili su proglašeni vrijednima odlaska na bojište, kako bi ih ubilo neprijateljsko oružje ili raskomadale neprijateljske granate. Sennelager je bio samo pokus za još krvaviju pravu stvar. Neki od tih jadnika zasigurno su se upitali zašto su se uopće dragovoljno prijavili.
~ 48 ~
Knjigoteka
II. – Nacija u kojoj prosječna obitelj ima četvero djece može si priuštiti ratovanje jednom u svakih dvadeset godina: tada može poginuti dvoje djece, a drugo dvoje će preostati kako bi nastavili rasu. Himmler. Govor časnicima u Političkoj školi u Braunschweigu, 9. siječnja 1937. Obergruppenführer Berger zgrabio je telefon istog trenutka kada je počeo zvoniti. Privukao je slušalicu uhu, i povikao: – Dirlewanger? Jesi li to ti? – Na drugom kraju žice, Dirlewanger je napravio grimasu svom odrazu u prozoru. – Rečeno mi je – , rekao je, – da želiš porazgovarati sa mnom. – Govorio je oprezno; pažljivo neutralno, odlučno neodređeno, poput čovjeka koji nožnim palcem ispituje temperaturu vode. Da je to uistinu bio palac, bio bi istog trenutka povučen: temperatura je bila daleko ispod ništice. – Želio porazgovarati s tobom! – zagrmio je Berger – I želim porazgovarati! Kog vraga izvodiš? Što se to kod tebe događa? – A Što ti, dovraga, misliš da se događa? – Dirlewanger je istog trenutka prešao u agresivnu obranu. – Što očekuješ da će se ovdje događati? Ne mogu napraviti omlet bez jaja, nisam ja prokleti čarobnjak! Zaboga, Bergeru, ovo ovdje nije izlet! Trebam još ljudi, i to hitno! – A tko ne treba? – rekao je Berger – Misliš da držimo snage uskladištene u hladnjači samo zato da bismo čuli tebe kako mekećeš? Saberi se, čovječe! Očistili smo svaki zatvor i sve kažnjeničke domove u cijeloj Njemačkoj. Što još možemo učiniti? Želiš da otvorimo koncentracijske logore i pošaljemo ti te ljude? – Svejedno mi je koga ćete mi poslati, obrecnuo se Dirlewanger. – Možete otvoriti ludnice i poslati ovamo luđake što se mene tiče. Ne zanima me što su i tko su, samo ako mi ne natovarite gomilu vrištećih homića. ~ 49 ~
Knjigoteka
To je jedna skupina gdje podvlačim crtu. Židovi i tetke idu mi na živce. Ali što se tiče ostalih, pošalji mi koga god želiš – samo mi nekoga pošalji! Nastala je kratka tišina. – Vrlo dobro – , rekao je Berger ukočeno. – Dobit ćeš svoje ljude. Možda baš i nisu lijepi, ali ćeš ih dobiti. Sljedećeg jutra, logori, zatvori, utočišta bili su pročešljani u potrazi za iskoristivim materijalom. Sve je prolazilo, ako nije u pitanju bio Židov ili poznati homoseksualac. Čak bi se i manijakalni ubojica mogao iskoristiti u dobre svrhe, samo ako ga se moglo uvježbati. A ako ga je itko mogao uvježbati, bio je to Dirlewanger. Dirlewanger je svoju praksu odradio kod glavnog mesara u SS-u, Standartenführera Theodora Eickea iz brigade Mrtvačke lubanje (Totenkopf). Ponosio se – i to ne bez razloga – što nije bilo čovjeka kojeg on ne bi mogao slomiti ...
~ 50 ~
Knjigoteka
DEZERTERI Iz Sennelagera, poslali su nas u područje smrdljivih močvara, prepuno vlage i komaraca, nekoliko kilometara izvan Matoryte. Bojna je bila brojčano popunjena, ali samo je Prva satnija imala tenkove. Ostalih jedanaest bilo je svedeno na ulogu pješaštva, i morali smo nečasno gacati pješice bljutavim vodama močvara. Maleni je svog odanog Lutza držao stalno uz sebe, a morao mu je nositi i svu opremu, dok se on gospodski šetkao nekoliko koraka ispred njega, a mi ostali promatrali s ljubomornom mržnjom. Dobili smo novog divizijskog zapovjednika, koji se pojavio s monoklom i uglancanim crnim čizmama kako bi nas pregledao. Na njegovo veliko gađenje, Wolf je morao organizirati dva kamiona da prevezu svu generalovu opremu. Samo nebo zna što je taj čovjek mislio da će raditi s dva kamiona stvari u tom od Boga zaboravljenom dijelu svijeta. – Kopile je sa sobom ponijelo prokleti glasovir! – rekao je Wolf. Generalova kontrola odigrala se točno u podne. Dovezli su ga iz sela u Kubelu, a dočekao ga je pukovnik Hinka, zapovjednik pukovnije. Svi smo stajali u stavu pozor usred močvare, a potom koračali kako bismo mu i to pokazali, marširali poput luđaka kroz močvaru, i završili izgledajući poput niza blatom prekrivenih statua. Dok smo ondje stajali, blato se osušilo na nama i počelo se raspadati na rubovima. Ali von Weltheim to nije primjećivao, ili je možda smatrao kako je to normalan izgled proleterskih masa. Prošetao se gore-dolje nekoliko puta, zureći u nas kroz svoj monokl. Potom nas je ljubazno izvijestio kako mi služimo na čast njemačkoj vojsci, kako je ponosan, da, ponosan, što Domovina još uvijek uspijeva stvarati tako dobre i otmjene vojnike, i da će kada dođe do konačne slavne pobjede, naša zemlja imati razloga da nas poštuje. Bio sam toliko zapanjen da su mi se usta širom otvorila, i komad otvrdnulog blata pao mi je s brade. – Fućkaj tu njegovu priču, promrmljao je Porta pokraj mene. – Ja ~ 51 ~
Knjigoteka
se neću praviti junakom, prijatelju. Bio je to siguran znak da gubimo rat. Da mi budemo hvaljeni kao spasitelji naše nacije umjesto da nas grde što smo gomila lijenih, kretenoidnih, zlih kriminalaca, što smo mi bez sumnje i bili – ili bi postali samo kada bi nam se pružila prilika. Bilo je to dovoljno da puknemo napola, ali barem ovaj put uspjeli smo održati samokontrolu i poslušati čovjeka pristojno i svečano. Na posljetku, on je ipak bio divizijski zapovjednik. – Još samo jedan napor, rekao je iskrenim glasom. – Samo još jedan napor, to je sve što tražimo od vas, finih momaka ... Još jedan izboj slave i Rusi će biti preusmjereni u bijeg! Uljuljkali smo neprijatelja u samozadovoljstvo. Da, samozadovoljstvo! Misle kako su ostvarili prevagu, zato što smo se mi odlučili upotrijebiti – hm – stratešku – hm – taktiku. Taktiku, da. Stratešku taktiku, to smo upotrijebili, i tim smo ih sredstvom zavarali! Ali, prije Božića, prije Božića, obećavam vam, naš će trenutak svanuti! Slabašno klicanje začulo se iz redova, nakon čega se general, očigledno vrlo uzbuđen takvim iskazivanjem odanosti, okrenuo Hinki i naredio da te večeri dobijemo duple porcije. To se slabašno klicanje istoga trenutka pojačalo, sve dok nije preraslo u masovni urlik odobravanja. Hinka se boležljivo nasmiješio i pognuo glavu. Pomislio sam na trenutak kako će nas sve osramotiti povraćanjem. – Kako god kažete, gospodine, promrmljao je. Von Weltheim je skinuo svoj monokl i pogledao ga svojim izbočenim kratkovidnom okom. – To je dobro, pukovniče Hinka. To je vrlo dobro. Ponosim se vašom pukovnijom. Kada samo čovjek pomisli da su ovi ljudi, koji su se, iz čiste ljubavi prema svojoj Domovini i odanosti prema svom Führeru, spustili iz svojih tenkova i dragovoljno se prijavili za pješaštvo, odmah se ponosi time što je Nijemac. Ponosi, kažem! Ponosi! – Namjestio je svoj monokl, očito vrlo dirnut. – Bog ih blagoslovio, pukovniče Hinka! S tako čvrstim momcima kakvi su ovi, pobjeda mora biti naša. Tada je i najmanje inteligentnom među nama – kao što je, ~ 52 ~
Knjigoteka
primjerice, bio Maleni – postalo očito da je u svoj svojoj dugoj i uglednoj vojnoj karijeri, general imao vrlo malo iskustva sa životom na bojištu. Tek nekoliko sekundi nakon njegova odlaska, ljudi su se počeli kladiti o tome koliko dugo će uspjeti izdržati. Najraširenije mišljenje je bilo da će prvi napad izazvati nestanak generala i njegovog glasovira dvostrukom brzinom svjetlosti. Iste te večeri bili smo posluženi duplim porcijama, kao što nam je i bilo obećano. Osim toga dobili smo i dobru količinu piva za isprati toliko hrane. Na nekoliko blaženih sati kužne močvare su bile zaboravljene, a ratno raspoloženje bilo je potisnuto dok smo besramno ludovali i opijali se na mrtvo ime. Dvije djevojke nabasale su na nas, pogrešno skrenuvši na putu iz Brest-Litovska dok su bježale pred nadirućim Rusima. Bile su telefonistice pridružene Luftwaffe, i po propisima su im trebale biti odmah poslane, ali narednik Hofmann je preuzeo zapovjedništvo i odlučio da će one biti dobar izvor zabave za dočasnike. Moram priznati kako djevojkama ta ideja nije bila nimalo odbojna. Posljednji put kada sam ih vidio, Hofrnann ih je obje polegao na leđa na stol ispred sebe i morale su zadići suknje. Jedna od njih, prema priči zapanjenog vojnika Nessa, nije imala gaćice. Iz onoga što sam primijetio, to je za njega bilo pomalo traumatično iskustvo. U svakom slučaju, to je bila glavna tema razgovora sljedećih nekoliko tjedana. Kasnije te noći, nakon što su djevojke iz Luftwaffe, sa ili bez gaćica, utonule u pijani san kao i većina dočasnika, odabrano društvo narednika ostalo je na okupu kako bi uživalo u nekoliko posljednjih boca piva. Svi su oni, nepotrebno je naglašavati, bili nesigurni na nogama i zamagljenih mozgova, pa su, kako to već ide s narednicima, uskoro postali svadljivi i ratoborni. Razgovor – kakav je već bio – se na posljetku posvetio komunizmu. S namjerom smirivanja natjecanja u galamljenju, koje je zaprijetilo eskalacijom do fizičkog nasilja, Oberwachtmeister Danz je smislio genijalnu ideju da pozovu malenog Lenzinga kako bi ih malo podučio toj temi. Lenzing nam je ~ 53 ~
Knjigoteka
došao s posljednjom skupinom dragovoljaca. Izgledao je poput preniskog šesnaestogodišnjaka, iako mu se zapravo bližio trideset i prvi rođendan. Nekoć davno je bio student, u prošlosti koja mu se sada zasigurno činila izgubljenom u izmaglici prapovijesti. Bio je uhićen zbog svoje simpatije prema komunistima, koju nije nimalo tajio. Spavao je kada su po njega došla dva pijana Danzova izaslanika. Izvukli su ga iz njegovih pokrivača i odvukli u ispovraćanu jazbinu prepunu dima u kojoj su se zabavljali narednici. Drhtavog su ga smjestili na stol i okupili se oko njega poput gomile na dan smaknuća. Danz ga je zamolio da im održi predavanje o idealima komunizma – dovoljno jednostavno da ga može razumjeti i skupina tupoglavih nacista kakvi su oni i tako se jadan momak našao u nezavidnom položaju, a smrt mu je prijetila s bilo koje strane. Ako održi predavanje o komunizmu, potpisuje si smrtnu presudu; s druge strane, ako odbije poslušati, Danz će ga gotovo sigurno srediti prije ili kasnije. Zapravo nije imao nikakvog izbora. Slegnuo je svojim uskim ramenima i počeo sipati prvi niz šupljih fraza koji mu je pao na pamet. – Komunizam je borba proletarijata protiv međunarodnoga kapitalizma. To je borba protiv imperijalizma. To je ustajanje radničke klase protiv njihovih tlačitelja Deset minuta slušali su ga u pijanoj tišini punoj poštovanja, a potom je Danz ispustio glasan veseli uzvik i razbio posljednju pivsku bocu o zid. Svukao je Lenzinga sa stola i potapšao ga po ramenu. – Nije to loše, maleni moj crveni druže! Nije to uopće loše! Ponosno je paradirao prostorijom sa svojim štićenikom, pokazujući ga kao sajamski izložak. Vidite, ovo je čovjek koji se usudio suprotstaviti i propovijedati komunističku promidžbu Führerovim vojnicima ... Naravno, bilo je neizbježno da u kratkom vremenu neki svadljivi majmun poput Hofinaima ili stožernoga narednika Kleinera – prema svim izvješćima bio je to Kleiner – preuzme na sebe zadatak ~ 54 ~
Knjigoteka
da bude tvrdoglav i uništi zabavu. Za početak, počeo se svađati s Lenzingom; a budući da je bio previše pijan kako bi jasno govorio, uskoro je izvukao kraći kraj. Samo jedan korak dijelio ga je od prijavljivanja Lenzinga kao izdajice i komunističkog psa, i prijatelja Židova; a otamo je još kraći korak bio do sveopće utrke za krvlju. Danz je do toga trenutka već uzeo Lenzinga pod svoje okrilje, jer kada je netko povikao s druge strane prostorije kako su svi komunistički simpatizeri zapravo kukavice, Danz je istog trenutka stao u obranu svog novog prijatelja. Nakon toga je netko predložio da se ispita njegova hrabrost tako što će ga postaviti uz zid i igrati se Wilhelma Telia s njim, iskušavajući sreću u gađanju pivske boce postavljene nesigurno na njegovu glavu. Činilo se da je ova ideja zadovoljila Danza, jer je u tom trenutku on nestao iz priče – po svoj prilici ležao je bez svijesti na podu. Kleiner se sam imenovao majstorom u gađanju. – Samo pokušaj ostati mimo, komunistički psiću, osim ako ne želiš da ti prosipamo mozak ... Ne promašujem često metu, ali čak i ako promašim, nema razloga za uzbunu. Bit ćeš mrtav i prije no što uopće shvatiš da si pogođen. Izvukao je svoj revolver i naciljao dlakavom svinjskom rukom koja je vidljivo drhtala. Tada je Hofmann, baš on od svih prisutnih, počeo gubiti živce. Mi smo sada bili na prvoj liniji, zasigurno je razmišljao, a ne u Sennelageru, i netko bi mogao postaviti nezgodna pitanja ako sljedećeg jutra bude pronađen mrtav čovjek s metkom u čelu. – Misliš? – rugao mu se Kleiner, vrlo veseo pri pomisli da bi mogao nekoga ubiti. – Volio bih vidjeti taj vojni sud koji će kazniti nekoga što je ubio ušljivog komunista. Prije da će mu dati medalju za to. Ispružio je revolver ispred sebe i povukao okidač. Metak se odbio od zida i odzujao kroz prozor. Pola okupljenog društva hitro se bacilo ispod stolova i stolica, dok je druga polovica, ili pijanija, ili ispunjenija patriotskim žarom, nagovarala Kleinera da – se još ~ 55 ~
Knjigoteka
jednom okuša u pucanju u gada. Kleineru ohrabrenje nije niti bilo potrebno. Činio se zbunjenim što je prvi puta promašio metu, iako je bilo posve svejedno je li meta i dalje pivska boca ili čovjekova glava. – Za ime Božje! – prostenjao je Hofmann, držeći ispred sebe stolicu kao zaštitu od zalutalih metaka. – Za ime Božje, svi će doći ovamo! Kleiner ga je ignorirao. Oteturao je natrag do zida i ponovno naciljao. Netko se s njim okladio u tri boce votke da će promašiti. Netko drugi je ponudio mjesečnu plaću da neće. Revolver u Kleinerovoj oznojenoj ruci polako se njihao lijevo-desno. Hofmann je, i dalje skriven stolicom, počeo brbljati o reperkusijama koje će ih snaći ako se što dogodi Lenzingu. – Idi i nosi se, rekao je Kleiner, prilično ljubazno. – Kada mi bude trebao tvoj savjet, zatražit ću ga. U međuvremenu, tornjaj se otuda i ostavi nas na miru. Tri su boce votke ovdje u igri. Nije, naravno, spomenuo čovjekov život. Kleiner je zatvorio jedno oko i po drugi puta povukao okidač. Metak se zabio u zid svega nekoliko centimetara od Lenzingove glave. – Pomaknuo se! – povikao je Kleiner. – Glupi kukavički gad se pomaknuo! Sada je Lenzing već drhtao čitavim tijelom, a i sam Kleiner je izgledao kao da su mu se kosti pretvorile u žele. Koljena su mu popustila i on se neprestano njihao s jedne na drugu stranu. Zapucao je i treći puta, a ruka mu se klatila uokolo poput zmije na jakom vjetru. Pivska boca pala je s Lenzingove glave i razbila se na podu, ali veseli uzvici su bili utišani oštrim glasom koji je dopirao s praga. – Hoće li netko biti ljubazan i reći mi što se, dovraga, ovdje događa? Polagano, Kleiner je okrenuo glavu. Iz svih kutova prostorije, ljudi su ispuzavali iz svojih skloništa i uspravljali se na noge. Poručnik Löwe stajao je sa šljemom nabijenim preko očiju, ~ 56 ~
Knjigoteka
palčevima zataknutima za pojas i hladno ih sve promatrao. Pokazao je glavom prema Lenzingu. – Vrati se na spavanje. S tobom ću se pozabaviti kasnije. – Čekao je da prestravljeni momak iziđe iz prostorije, a potom nogom šutnuo vrata iza sebe. – Stožerni naredniče Kleiner, rekao je. – Očigledno si htio dobrim primjerom pokazati kako se treba ponašati. Nisam znao da si tako strastveni strijelac. Morat ćemo bolje iskoristiti tvoj talent... Od ovoga trenutka si premješten u protutenkovsku. Puno očekujem od tebe. – S gađenjem je podigao usnu. Pogledom je polako prešao ostatkom okupljenog društva. – Shvaćate li, rekao je, – da postoji jedan jedini razlog zbog kojega neću otjerati sve vas pred vojni sud i poslati vas ravno u Torgau? Sada smo u petoj godini rata, i nalazimo se na rubu katastrofe, i tako mi Boga, radije ću vas zadržati ovdje da vam rusko topništvo odrubi glave, nego vas poslati u luksuz vojnog zatvora. Također vam mogu reći sada i ovdje da me nije briga ako svaki od vas završi s utrobom koja mu visi između nogu i bez obje ruke. Neće vam ništa pomoći da se meni dođete žaliti zbog toga. Što se mene tiče, ostat ćete ovdje i boriti se dok ne padnete. A kada padnete, umrijet ćete, vjerujte mi, jer neće biti nikog tko će se zadržati ovdje dovoljno dugo da bi zastao i podigao vas. Naglo se okrenuo i izišao iz prostorije, zalupivši za sobom vrata. Nastala je zaprepaštena tišina. Odjednom više nitko nije bio pijan. Možda su u tom trenutku po prvi puta shvatili što znači izgubiti rat. Možda su tada shvatili da Löwe nije uzalud govorio, i da su svi bili osuđeni na smrt. Kleiner se s mukom srušio u stolicu i ostao tamo ležati, znojeći se; noge su mu bile ispružene ispred njega, ruke su mu visjele do poda. Revolver mu je ispao i ostao na tom mjestu. Smrknut, Hofmann ga je podigao i gurnuo ga prema njemu. – Najbolje se drži ovoga, rekao je. – Možda ti posluži jednoga dana da se ubiješ ... ~ 57 ~
Knjigoteka
Sljedećeg jutra zauzeli smo položaj pokraj 587. pješačke pukovnije, zamijenivši 500., koja je bila kažnjenička pukovnija, no nije bila sastavljena od zločinaca, nego gotovo samo od osramoćenih časnika. Svi WU1, bez obzira kojoj pukovniji pripadali, morali su na leđima nositi crvenu oznaku. Tako ih se lako moglo razlikovati. Crta bojišta je u trenutku kada smo došli bila gotovo nezamislivo tiha. Prvi ruski rovovi nalazili su se na suprotnoj strani močvare, a ničija zemlja između njih i nas bila je tiha i napuštena. Stigli smo u četvrtak. Prema izjavama onih koji su proveli neko vrijeme u ovom području, to je bio dan kada su se ruskim jedinicama dijelila sljedovanja votke; jedna i pol litra po čovjeku, u većini slučajeva popili bi ih za manje od sata. Bili smo obaviješteni da možemo očekivati noć prepunu događanja. Ovdje, u samom srcu močvare, komarci su se rojili i zujali poput onih koji su opustošili Egipat. Bili su mnogo gori od posvuda prisutnih ušiju koje smo nosili sa sobom. Dobili smo mreže protiv komaraca, ali te bi beštije uvijek pronašle svoj ulaz u njih i bacile se na gutanje krvi do mile volje. Porta je tvrdio da je pronašao lijek, ali po našem mišljenju bio je jednako loš kao i samo prisustvo komaraca. Pokrio se mašću odvratnoga vonja koju je pokupio s kamiona koji je bio pogođen i ostavljen da sam utone u močvaru, i od toga trenutka nadalje izbjegavali su ga ne samo ti dosadni kukci, nego i svi ostali. Sa zanimanjem smo čekali da vidimo hoće li svojim vonjem odbiti i Ruse. Posvuda oko nas u rovovima nalazile su se crvene točkaste oznake WU. Jednostavno topovsko meso. Bila su im obećana pomilovanja ako bi se istakli u borbi, ali mi smo znali i oni su znali da je to bila samo priča za lakovjerne. To su bili izgubljeni ljudi. Bili su ondje kako bi se napuhnuli brojevi. Bili su ondje kako bi umrli. Okupili bi se u skupinama, prepuni prezira i jada, čekajući samo da budu istjerani usred minskog polja, ili izbačeni iz rovova kako bi ~ 58 ~
Knjigoteka
presreli prvi nalet ruskih tenkova. Nitko ih nije primjećivao osim kako bi ih opsovao ili udario. Poput prezrenih ratnih zarobljenika, bili su izbjegavani, i prema njima su se svi odnosili s prezirom. Kada bi počela borba, oni ne bi bili od koristi niti sebi, niti ikome drugome. Nisu imali ništa za što bi živjeli i mogli su jednostavno umrijeti. Ubrzo nakon 20:00 sati veselje je započelo. Neko vrijeme smo ih slušali kako viču i smiju se preko na drugoj strani močvare, pripremajući se za napad. No, minobacačke granate ne podnose se nimalo lakše samo zato što ste ih očekivali. Bile su naciljane točnošću koja je kod nas izazivala nelagodu, i nekoliko WU su bili razneseni na komadiće prije no što je Maleni (koji je uvijek bio jedan od prvih kada je trebalo ući u akciju), dobio priliku da odgovori svojom strojnicom. Nakon toga, fosforne bombe izazvale su sveopću paniku kada su počele eksplodirati točno ispred nesretnih WU, koji su vrištali i trčali uokolo u svim smjerovima poput ovaca između kojih se našao vuk. Pucnjava se na mahove nastavila tijekom cijele noći. Tijekom jutra imali smo kratko mirno razdoblje, a poslije podne su se s nama počeli poigravati snajperisti. Bili su to Sibirci, koji su poput velikih crnih vrana sjedili na granama. Mogao bih se zakleti da su bili pomno odabrani za taj posao, jer nisu uzalud ispalili niti hitac. Ako biste izdigli glavu iznad ruba rova i na samo jednu stotinku, dobili biste metak točno između očiju. Ti Sibirci bili su pravi vragovi. Plašili su ih se i sami Rusi. Ubijali su iz čistog životinjskog užitka, brojeći svoj plijen dan za danom, sakupljajući leševe kako bi dobili medalju, baš kao što drugi ljudi štede kako bi kupili rođendanski poklon svojoj baki. Ipak, mislim kako se ne bismo smjeli žaliti. Imali smo i mi nešto poput njih Tirolce, koji su pokazivali jednak žar i točnost pri prosipanju ljudskih mozgova uokolo. Sitni Legionar prvi je postigao izravan pogodak kao odgovor. Vidio sam kako oslanja pušku o rame, pažljivo cilja, puca, nakon čega se s jedne od najviših grana hrasta na tlo skljokalo tijelo. ~ 59 ~
Knjigoteka
Nismo još niti dovršili čestitanje, kada je Porta slijedio njegov primjer i drugi je Sibirac doletio niotkuda i sletio u močvaru. Sunce je nakratko provirilo kroz oblake, i odbljesak nekog metalnog predmeta zasjao je u grmlju. Barcelona je zgrabio Portu za ruku i pokazao u tom smjeru. – Eno ga... ondje u šašu, na glavu sije nalijepio travke, glupavi mulac.. Porta je uzbuđeno oteo dalekozor Barceloni i odgurnuo ga u stranu kako bi bolje pogledao. Eksplozivno zrno žarilo se u zemlju na mjestu gdje se nalazio. Porta nije gubio niti trenutka. Zaboravio je na dalekozor. Uspravio se i ispalio tri hica jedan za drugim, i tijelo se izdiglo iz šaša. Gornja polovina glave bila mu je raznesena. Ispružio je ruke u vis, zakoračio korak naprijed u blato i srušio se. Za nekoliko trenutaka tijelo je nestalo iz vidokruga, močvara ga je usisala u svoje dubine. Ostalo je samo nekoliko smeđih mjehurića u blatu kako bi obilježili njegovo potonuće. Područje se pretvorilo u veliko groblje. Možda će jednoga dana, kad borbe budu gotove, močvara osloboditi svoje brojne žrtve i izbaciti sve te prazne lubanje na površinu kako bi mogle u tišini ploviti tim morem blata. To bi bio prizor kojega bi vrijedilo vidjeti. To bi bio pravi spomenik godini dana klanja. Dok se Porta još uvijek naslađivao svojim uspjehom, točno usmjerena granata izbrisala je čitavu 1. desetinu Sedme satnije. Sve što je ostalo bio je jedan prazni rukav koji je vijorio na vjetru. Kada se prašina slegla, otkrili smo nekoliko komadića kosti i komade svijenog metala. Pripadnici WU 1 su bili bačeni u takvu paniku da nam je bilo naređeno da pucamo u njih ako bude potrebno. Župnik Fischer čučao je u zemunici s bivšim poštarom iz Leipziga. Poštara su uhvatili kako krade preporučene pakete (što je bio prekršaj kažnjiv smrću), ali je zasigurno imao prijatelje na Wchrmacht unwürdig – oni koji nisu bili vrijedni služenja u njemačkoj vojsci ~ 60 ~ 1
Knjigoteka
visokim položajima, jer se izvukao sa samo deset godina zatvora. Poput budale namamili su ga u 999. bojnu obećanjima da će ga vratiti na stari posao u Leipzigu ako se bude uzorno ponašao. Postoje ljudi koji će povjerovati svašta, čak i u nacističku promidžbu. Trebalo mu je samo kratko vrijeme u Sennelageru kako bi mu se razbile sve iluzije, ali naravno, tada je bilo prekasno za odustajanje. – Hej, župniče! – rekao je, bocnuvši drhtavog Fischera u rebra koja su bila sama kost i koža. – A da mi jednostavno potrčimo? Pokazao je glavom u smjeru ničije zemlje. Fischer je oklijevao. Zurio je preko močvarne pustopoljine prema ruskoj crti bojišta. – Kako se meni čini, rekao je poštar, – na onoj strani ograde ne može biti lošije no što je na ovoj. – Fischer ga je pogledao svojim mutnim plavim očima. Činilo se kako na neki način razmatra tu izjavu. Poštar ga je zgrabio za ruku. – Razmotri to s ovog stajališta, rekao je. – Ako ostanemo na ovoj strani, svakako će nas ubiti Dok je govorio, pucnjava je iznenada prestala. Debeo zastor tišine spustio se na močvare. A tada polako, jedan po jedan, k nama je krenulo mnoštvo novih zvukova. Čuli smo pucketanje i tutnjavu vatre kada je obližnje selo progutao plamen. Čuli smo udaljeno mukanje prestravljene stoke. Čuli smo stenjanje ranjenih, i dozive umirućih upućene njihovim suprugama i majkama. Odjednom se začuo posve nov zvuk. Zvuk muških glasova koji pjevaju. Bio je to stari njemački napjev Alte Kameraden – a dopirao je iz pozadine ruskih linija ... – Vidiš li što hoću reći? – uzbuđeno je prošaputao poštar. – Vidiš li što hoću reći? Pjevanje je polako utihnulo. Začuli smo cvrčanje skrivenih mikrofona, a potom je čitava mreža zvučnika zabrujala. – Crvena armija pozdravlja 999. bojnu – a posebice sve političke zatvorenike koji su protiv svoje volje prisiljeni boriti se za iskvareni režim. Apeliramo na vas da upotrijebite sve svoje snage kako biste zaustavili Hitlerovu paklenu ratnu mašineriju! Mi smo vaši drugovi, i imate našu punu podršku ... Poslušajte nas, njemački vojnici! Čujte ~ 61 ~
Knjigoteka
što vam imamo reći! Jutros nam je rečeno da su vam obroci prepolovljeni zato što su saboteri raznijeli željezničku prugu. To je laž! To je nacistička laž! Vaši putovi dostave još su uvijek prohodni. To znamo, jer smo mi ondje i čekamo da vas odsiječemo kad god nam se to svidi. Ali trenutačno ne poduzimamo ništa. Vidjeli smo kako dolaze vlakovi. Vidjeli smo kako se iskrcava hrana – ima je dovoljno za sve i još malo više. Pa kamo je nestala, pitate se? Pogledajte zmiju u svojim grudima, njemački vojnici! Upitajte svoga stožernog narednika Bodea iz 8. satnije što je učinio s vašom hranom ... Upitajte ga kamo je skrio dvije stotine šteki cigareta i dvadeset i tri boce votke! A ako odbije progovoriti, pogledajte i sami iza kamiona s oznakom WH6 651.557. Pogledajte ispod rezervoara za gorivo, pa ćete vidjeti što ćete ondje pronaći. A ako budete imali ikakvih poteškoća, neka vas Poljakinja, kurva Wanda Stutnitz, odvede onamo i pokaže vam ... Sutra uvečer, vaš general Freiherr von Weltheim priređuje zabavu u Matoryti. U Laskowskoj ulici u Matoryti. Upamtite tu adresu, njemački vojnici! Sva pića i cigarete doprema intendant narednik Lumbe. On ih je ukrao iz 4. tenkovske pukovnije... Glas je utihnuo, a zvučnici su još jednom odjeknuli prijetećim taktovima vojne glazbe. Nitko nije rekao niti riječi. Nitko se nije niti pomaknuo. Samo smo mimo stajali i zurili, staklenih očiju i praznoga pogleda, poput stada goveda koje čeka mesarevu sjekiru. Glazba se pretopila u tišinu, i grubi, duboki glas Rusa koji je govorio njemački vratio se s još promidžbenih poruka. – Drugovi! Njemački drugovi! Poslušajte što vam imam za reći! Odbacite svoje oružje i oslobodite se! Odbacite jaram imperijalizma i pridružite se svojoj braći radnicima! Slobodna armija socijalističkih naroda čeka vas s dobrodošlicom. Maršal Rokossovski vam nudi časno mjesto u svojim jedinicama. Ovdje će se prema vama ponašati kao prema našim ruskim vojnicima. Vaši nacistički časnici nazivaju nas nižom vrstom – primitivnim, nerazumnim bićima iz močvara i tresetišta. Mi im se smijemo u lice! Tko je, pitam ja vas, tko je ostvario jednu ~ 62 ~
Knjigoteka
pobjedu za drugom još od debakla kod Staljingrada? Vi iz 999. bojne/ koji ste prisiljeni protiv svoje volje uzeti oružje i braniti svoje gospodare – vama se obraćam. Odbacite svoje okove i pridružite nam se u borbi za slobodu! Jesu li vam obećali pomilovanje? I jeste li im povjerovali? Jeste li im ukazali svoje povjerenje? Jeste li povjerovali njihovim lažnim obećanjima? Drugovi, ne dozvolite da vas zavaravaju! Nikada više nećete vidjeti Njemačku. Niti jedan od vas. Nalozi za vaše pogubljenje već su potpisani. Poslali su vas ovamo kako biste umrli za njih. Poslani ste ovamo kako bismo vas mi ubili... Ali mi vas ne želimo ubiti! Dođite k nama sada, dok još ima vremena, kako bismo mogli izbjeći prolijevanje krvi svoje braće! Možemo vam ponuditi nadu u novi život. Možemo vam ponuditi rat za osvetu protiv nacističkih zločinaca koji su vas osudili da umrete za njih ... Borit ćemo se i pobijediti! Nećemo stati sve dok ne stignemo do Berlina! Dođite i pridružite nam se u našoj borbi. Nećemo vas ostaviti da gladujete, niti umrete u nečasnoj borbi jednog radnika protiv drugog ... Večeras ćemo vas čekati da dođete k nama. Između 19 i 21 sat. Uspostavit ćemo baražnu vatru i zaštititi vas dok budete prelazili. Budite hrabri i srčani! Ustanite protiv svojih progonitelja i natjerajte ih u bijeg! Glas je utihnuo. U njihovoj zemunici, poštar i župnik sjedili su zajedno i drhturili. Poštar je prvi prekinuo tišinu. – Čuo si ga, prošaputao je. – Čuo si što je rekao. Isto kao i prije. Zvuči razumno, zar ne? Možemo učiniti samo jednu razumnu stvar, a to je pobjeći što dalje od ovog mjesta dok još imamo izgleda ... Što misliš o tome, oče? Ideš sa mnom? Polagano, Fischer je odmahnuo glavom. – Ne mogu, rekao je. – Želim ti sreću, ali ne mogu napustiti svoje ljude. Oni me trebaju, i ja moram ostati s njima. Poštar je zurio u njega. – Jesi li ti sišao sa svog svetačkog uma? Zasigurno si posve lud! Kakve koristi od toga da ostaneš ovdje i pomažeš toj gomili govana? ~ 63 ~
Knjigoteka
Želiš posta:ti mučenikom, zar ne? To želiš? Želiš biti prokleti mučenik, poput onog Jehovinog prokletog svjedoka? – Krist je umro na križu, promrmljao je Fischer, pomalo tajanstveno. – Ja ću se prepustiti svojoj sudbini koju mi je Gospod namijenio. Neću okrenuti leđa onome što smatram svojom dužnošću. – Dužnost! – rekao je prezrivo. – Pa, možda ti smatraš dužnošću da ostaneš ovdje poput glinenog goluba i pustiš da ti raznesu tvoju svetačku glavu, ali ja to sigurno ne smatram svojom dužnošću! Idem preko dok ponuda još vrijedi. Fischer je okrenuo pogled svojih blagih plavih očiju prema njemu. – Da sam na tvom mjestu, – blago je rekao, – ne bih se previše oslanjao na to da će Rusi održati svoju riječ. I oni imaju koncentracijske logore i političke zatvorenike. Smatram da te neće upotrijebiti puno bolje no nacisti. Poštar je slegnuo ramenima. – To je rizik kojega moram preuzeti, stari. Možda mi izgledi i nisu baš sjajni, to sigurno, ali barem su bolji od ničega ... Nadam se da mi nećeš pucati u leđa dok budem odlazio? – Ne bih nikada ubio čovjeka, rekao je Fischer ozbiljno. – Bog s tobom. U svim ostalim rupama i zemunicama, WU-ovci su mrmljali i gunđali međusobno dok su razmatrali značenje ruske ponude. – Jesi li čuo što su rekli? Jesi li čuo što su upravo rekli? – Paul Weiss, bivši bankar, bivši varalica, bivši profesionalac, razdraženo se okrenuo svom suborcu. – Zašto ne bismo pokušali? Ha? Zašto ne bismo pokušali? Jednako rado bih umirao boreći se za Crvene, kao i za naciste. Neka vrag nosi i Partiju i šugavu prokletu domovinu! Što su oni ikada učinili za ovakve poput mene i tebe? U Njemačkoj nikada niti nije bilo slobode. Barem ne za moga života. Svaki korak kojeg napraviš, Gestapo ti je za petama poput čopora gladnih pasa. Zašto ne bismo pokušali i za promjenu vidjeli kako svijet izgleda s druge strane ograde? ~ 64 ~
Knjigoteka
Nedugo prije 19 sati počelo je kišiti; kolebljiva siva kišica brzo je prekrila čitavo područje vodenom izmaglicom. Gotovo istog trenutka započela je ruska baražna vatra. Topnička vatra, koja je do tada bila neravnomjerna, postupno je postala ujednačene jakosti. Granate su počele dizati uvis zemlju ispred rovova, a tuš napalm bombi zapalio je teren iza nas. To je bez sumnje bilo suptilno rusko ohrabrivanje mogućih dezertera, pokazavši im što ih čeka ako odluče ostati i boriti se za Hitlera. Točno u 19 sati, pucnjava je prestala! Samo je jedna velika granata iznenada prekinula tišinu kada je eksplodirala. Buka je došla od iza nas, negdje iz blizine sela u kojem se Hofmann još uvijek zabavljao s dvama telefonisticama iz Luftwaffe. – Nadajmo se da je kopile dobilo svoje, promrmljao je Maleni, uz svoju uobičajenu dobronamjernost prema nadređenima. Sa svojih isturenih položaja, Paul Weiss i njegov kolega virili su kroz izmaglicu prema neprijateljskim linijama, koje su izgledale napušteno. Znali smo da nas promatraju iz svih smjerova, ali nigdje nije bilo znaka nikakve aktivnosti. – Dobro, to je to, prosiktao je Weiss. – Idemo prije no što stigne gomila. Samo treba još nekoliko ljudi doći na istu zamisao, pa da se ovo mjesto napuni poput zabavnog parka u nedjeljno poslijepodne ... Hajde, idemo! Njegov je kolega oklijevao. Prije no što su uspjeli krenuti, nekoliko WU-ovaca iz susjedne zemunice dopuzalo je do njih kako bi im se pridružili. Weiss je nestrpljivo pucnuo jezikom. – Dakle? Ideš li ili ne ideš? Pred neodlučnim pogledima svojih suboraca, iskočio je naprijed na ničiju zemlju. Spustio se u krater, bacio se potrbuške i nestao. Nekoliko trenutaka kasnije, stigao je narednik Repke. Pogledao je preostalu trojicu i namrštio se. – Što se ovdje događa? – Približio je dalekozor očima i sumnjičavo pogledao u izmaglicu. – Prije nekoliko trenutaka bilo vas je četvorica. Kamo je nestao četvrti? Trojica ljudi uplašeno su se pogledala. ~ 65 ~
Knjigoteka
– Nije nikamo otišao, naredniče – Zajedno smo cijelo vrijeme… – Samo nas trojica… – Zajedno… Repke ih je hladno ignorirao. Ne otkrivši ništa u sve gušćoj izmaglici, zabacio je pušku na rame i otišao, ne osvrnuvši se, kako bi pregledao gnijezdo strojnica. Njih trojica nisu gubili više niti sekunde. Repke će se zasigurno vratiti, a oni se nisu namjeravali više zadržavati kako ih se ne bi dalje ispitivalo o Weissu i njegovom nestanku. Odbacivši oružje, potrčali su naglavce u kišu prema sjeveru. Topništvo obaju strana sada je ponovno zapucalo. Zemlja se zatresla pod udarima teških topova, a granate su eksplodirale na sve strane. Čekali smo, nepomični. – Neka se samo zabave, rekao je Stari Un ogorčeno. – Neće proći mnogo vremena prije no što se izmore. Rominjanje kišice preraslo je u snažan pljusak. Vjetar je zapuhao, i u trenutku smo bili mokri do kože. Udaljena brda koja su držali Rusi postupno su blijedjela u tamnoplavoj izmaglici kada je počela padati noć. Bila je to velika noć za dezertere. Vodnik Wolte stajao je s Buglerom i Treiberom, WU-ovcima. Pogled mu je bio prikovan za ruske linije. Bugler je pogledao Treibera, a potom su obojica pogledala Woltea i kimnula jedan drugome. – Vodniče, – rekao je Bugler prikladno poniznim tonom glasa, – oprostite što vas ovako ometam, ali znate li možda hoćemo li danas dobiti išta za jesti? Naravno, ne pitam to zbog sebe. Samo mi želudac krči tako glasno da mislim da ga mogu čuti i na kilometar udaljenosti. Vodnik Wolte polako se okrenuo kako bi promotrio ovu dvojicu. Gurnuo je šljem prema zatiljku. – Pa sada, rekao je, – zašto to pitate mene? Zašto ne skočite preko i pitate Ruse? Čini se da oni znaju više o tome no mi. Čuli ste što su rekli, zar ne? Kod njih možete dobiti hrane koliko god želite. Zašto ne odete preko i ne uzmete je? ~ 66 ~
Knjigoteka
Treiber je nervozno ustuknuo jedan korak, a usta su mu bila pomalo ovješena. Činilo se kao da ih je Wolte otvoreno pozvao da odu i pridruže se neprijatelju, iako je to bilo nemoguće. Wolte je bio dobar nacist. Vjerovao je u Partiju i Führera. Wolte nikada ne bi pomislio na dezertiranje. Bugler je nekoliko puta progutao prije no što mu je odgovorio. – Ubili biste nas, rekao je prigušenim glasom. – Ubili biste nas istog trena kad bismo se pomakli. – Misliš? – Wolte je ponovno pogledao prema ruskim linijama. – Tko zna što bih ja mogao učiniti? Možda bih vam se čak ipridružio. Što nas se više preda, to je vjerojatnije da će nas pristojno dočekati... – Iznenada je ispružio ruku i pokazao. – Pogledajte, rekao je. – Pogledajte preko. Još četvorica vaših kolega čekaju ... Uzmimo da udružimo snage s njima? Ako se stvari okrenu protiv nas i postane jasno da nećemo uspjeti, možemo uhititi njih četvoricu i vratiti ih natrag ovamo s nama. Tko bi se mogao suprotstaviti činjenici da smo krenuli za njima kako bismo ih ulovili? Bugler je izgledao kao da mu je nelagodno. – Da, sve je to u redu, rekao je. – Sve je to u redu, ali nekako mislim da nas Crveni ne bi baš lijepo dočekali ako se pojavimo s nacistom. Ni oni nisu budale, zar ne? Nisu proklete budale. Čak i da skinete sve te gluposti s grudi, sve te značke i ostalo, i dalje bi znali da niste jedan od nas. – Misliš da nisam već razmislio o tome? Misliš da se nisam unaprijed osigurao? – Wolte se nasmijao, čvrsto stisnutih usana čestitavši sam sebi. – Vrlo sam se dobro pobrinuo da se opskrbim s dva različita kompleta isprava: jednim za svakodnevnu uporabu, i drugim za hitne situacije ... Nastala je stanka. – Dobro. U redu. – Bugler je popustio. – Dakle, imaš lažne isprave, i oni neće saznati da si nacist. Dakle, možda bi se isplatilo pokušati. No opet, možda i ne bi. Mislim, kako mi možemo znati da su oni ~ 67 ~
Knjigoteka
govorili istinu? Kako možemo znati da će održati svoju riječ? – Ne možemo, rekao je Wolte. – To je jednostavno tako. S Rusima se nikad ne zna. Jednoga te trenutka tapšaju po leđima i nazdravljaju ti votkom, a već sljedećeg ti je u ustima cijev Nagana. To je rizik kojeg moraš preuzeti. – Pa, u tom slučaju, rekao je Bugler, – nisam siguran da je to ono što želim. – Ne bih se previše zamarao time. – Wolte je prstom prešao malenom platnenom torbicom koja mu je bila obješena preko ramena. – Imam ovdje jednu ili dvije vrijedne stvari za koje mislim da ih se Rusi žarko žele dočepati. S time u vlasništvu, oni mogu izbrisati čitavu njemačku prvu crtu bojišta jednim udarcem. Mislim kako će to biti dovoljno da zaradim njihovu zahvalnost. – Da, ali – Ali što? – Wolte se kratko nasmijao. – Ako sam ja ono čega se plašite, imajte na umu da sam već rekao dovoljno da budem obješen. To je zasigurno dovoljan dokaz iskrenosti. – Zastao je. – Usput, rekao je, – samo jedna riječ upozorenja prije no što krenemo. Bez čudnih priča o Sennelageru. To doista ne bi bilo vrijedno vašeg truda. Jer ako me uvalite u neprilike, upamtite da i ja mogu uvijek uvaliti vas. Rusima nije stalo do zločinaca kao niti nacistima. Ako ikada saznaju za vaše stare dosjee, poslat će vas ravno u minsko polje. Dakle, bez lovačkih priča. U redu? Bugler je oklijevao. – Pretpostavljam, rekao je s prezirom. Wolte se okrenuo svom prijatelju. – A ti? – Ja sam u igri, rekao je Treiber. – Dobro. U tom slučaju – Wolte im je pružio ruku. – Dajte mi svoje isprave. Nastupio je trenutak sumnje, a potom su ih, uz očite dvojbe, predali njemu u ruke. Wolte je izdvojio nekoliko praznih listova i na ~ 68 ~
Knjigoteka
njih nažvrljao slova – PN” 2. Iz svoje platnene torbice izvukao je žig na kojem je bio pukovnikov potpis. Pažljivo ga je otisnuo ispod rukom ispisanog teksta; a tada je zbog dobre mjere dodao riječ – Buchenwald. Vratio im je isprave, i širok osmijeh olakšanja pojavio se na Buglerovom hcu dok je ispitivao djelo vodnikovih ruku. – U redu, rekao je. – To je u redu. Buchenwald, ha? To me čini mnogo sigurnijim. Wolte je spremio svoj žig. – Na posao, rekao je. – Sada ili nikada. Putovanje preko ničije zemlje bilo je iznenađujuće brzo i jednostavno. Naši ljudi pognuli su glave i potrčali poput jelena. Gotovo prije no što su to shvatili, došli su do prvih ruskih rovova. Uskočili su u njih visoko uzdignutih ruku, a uskoro je uslijedila i gomila ostalih. Izgledalo je kao da je cijeli široki komad zemlje između dvaju vojski bio iznenada ispunjen žestokom aktivnošću. Ruska promidžba dobro je obavila svoj posao. Maleni je čitavu tu predstavu promatrao kroz dalekozor. Paralelno je komentirao za sve nas. – Nikada nisam vidio ništa poput ovoga. Oni gmižu posvuda ... i jebi me! – dodao je uzbuđeno. – Evo još jednoga! I još jednoga! Pola proklete vojske je ondje! Izgleda kako ne mogu dovoljno brzo odlaziti U jednom trenutku Porta je napravio pokret kao da će zapucati, ali Stari Un ga je zadržao. – Pusti ih neka idu, rekao je. – Pusti jadnike neka idu. Neka pobjegnu, ako je to ono što žele. Uskoro će shvatiti svoju pogrešku. Iz šapa Berlina i pravo u ralje Moskve. Pitao sam se koliko njih je imalo i najmanjeg pojma kamo zapravo srljaju. Neki je bojnik iznenada dotrčao prema nama, lica sjajnog od žestoka bijesa. – Što vi, dovraga, radite? – povikao je Löweu. – Zašto ne pucate u njih? Sveti i svemoćni Bože, ti štakori dezertiraju! 2
politički nepoželjan (nap. prev.)
~ 69 ~
Knjigoteka
Prije no što je Löwe uspio otvoriti usta kako bi odgovorio, bojnik se bacio iza strojnice i povikao: – Pali! Pali! – što je glasnije mogao. Od nekuda iz ničije zemlje začuo se zbor glasova u agoniji, a zvucči naše paljbe dozvali su pukovnika Hinku na scenu. Gotovo se spotaknuo na maničnog bojnika iza štekćuće strojnice. – Tko je to? – uzrujano je rekao. – Što on radi ondje dolje? – nestrpljivo se okrenuo svom topničkom časniku. – Tko je taj čovjek? Zašto mi nitko nije rekao za njega? Časnik je oprezno pogledao bojnika. – Doista ne znam, gospodine, rekao je. – Doista vam ne mogu reći tko je to. – Tada mu pogledaj isprave i saznaj! – obrecnuo se pukovnik. Bojnik je mrzovoljno napustio svoje mjesto za strojnicom, i još mrzovoljnije predao svoje isprave. Prizor Löweovog hladnog smiješka i zvuk Portinog besmislenog smijuljenja nesumnjivo nisu ublažili situaciju. Topnički časnik je kratko pogledao isprave. Usporedio je jednu fotografiju s drugom, pregledao nekoliko potpisa i markicu sumnjiva izgleda. Namrštio se i okrenuo pukovniku. – Nešto mi je sumnjivo u vezi svega ovoga, gospodine. Ne mogu točno odrediti što, ali volio bih pomnije pregledati ove isprave. – Kako molim? – rekao je bojnik, razbješnjen. – Usuđujete li se sugerirati da su ove isprave lažne? – A što ako jesu? – rekao je pukovnik odrješito. – On samo obavlja svoju dužnost. Što bi čovjek trebao pomisliti kada otkrije da je potpuni stranac iznenada došetao tko zna odakle i smireno preuzeo zapovjedništvo nečije satnije bez i najobičnijeg ‘s vašim dopuštenjem’? To mi se čini pomalo bizarnim, blago rečeno. Mogao bih vas dati ubiti na licu mjesta kad bih to smatrao potrebnim. Bojnikovo žustro raspoloženje pomalo je splasnulo. Nervozno je obrisao usta nadlanicom. Porta, koji nikada nije mogao držati jezik za zubima, sada se požurio ponuditi pukovniku svoj neprocjenjivi savjet. ~ 70 ~
Knjigoteka
– Najbolje je ne riskirati, gospodine! Tako su nam rekli u Ulmu, gospodine. Prvo pucaj, a tek potom postavljaj pitanja, to su nam uvijek govorili. To je bila kontrašpijunaža, baš tako. Išao sam na taj tečaj. – Pa što bi to, dovraga, trebalo značiti? Zbog toga si ti nekakav stručnjak? – zarežao je bojnik. – Uskoro ćeš me pokušati uvjeriti da sam ruski špijun u njemačkoj uniformi! Porta se potpuno uspravio i iscerio. – Sam Reichsführer je rekao kako je daleko bolje ubiti pet nedužnih ljudi no ostaviti jednog krivog na slobodi. – Ah, zaboga! – obrecnuo se bojnik. – Zar nitko ne može ušutkati ovog kretena i njegovo beskrajno blebetanje? Pukovnik, koji je proučavao njegove isprave, sada mu ih je vratio. – Uzmi ih i vrati se u svoju bojnu, hladno je rekao. – Ovom stvari ću se više pozabaviti u nekom zgodnijem trenutku. Premašili ste svoje ovlasti i očekujem detaljno objašnjenje vašeg ponašanja. Sada idite. Bojnik je nestao još brže no što se pojavio. Pukovnik je uzeo svoj dalekozor i pomno proučavao mahnite, trčeće sjenke koje su još uvijek prolazile ničijom zemljom. – Vrlo dobro, rekao je. – Nastavite paljbu. Maleni je slegnuo ramenima. – Lud poput Ludog Klobučara, promrmljao je. – Trošiti dobru municiju na tu gomilu bezveznjaka. Ja bih ih prepustio Crvenima. Oni će ih već uskoro srediti. Mehanički, bez imalo žara za taj zadatak, otvorili smo vatru. Maleni je punio i ponovno punio poput automata, šapućući svoje uobičajene nježne riječi svakoj granati dok ju je stavljao na mjesto. Maleni bi se uvijek obratio svakoj svakcatoj od njih, kao da su mu stare dobre prijateljice. Bio je daleko najbolji od svih poslužitelja koje smo imali. Bio je brz, točan i očigledno neumoran. Mogao je to raditi satima bez prestanka. Možda nije bio siguran daju li dva i dva četiri, ali je sigurno znao rukovati minobacačem. ~ 71 ~
Knjigoteka
– Tristo pedeset metara, rekao je Stari Un. – Kreni, puni, pali, recitirao je Maleni kao da je izgovarao litaniju. – Na put, draga moja ... Ljudski ostaci letjeli su uvis, ali sada su Rusi otvorili zaštitnu vatru za svoje buduće drugove koji su žurili kako bi im se pridružili. Granate su počele eksplodirati oko nas, neugodno blizu, a Porta je počeo psovati i nabio svoj cilindar jače na glavu. – Prokleti Rusi, rekao je. – Proklete ruske svinje. Znate li da koriste žene da ispaljuju te stvari? Zasigurno imaju bicepse kao prokleti ragbijaši, to je sve što imam za reći. Sat vremena kasnije, baražna vatra s obaju strana polako je jenjala. Samo je nekoliko dezertera uspješno iskočilo iz nacističke tave ravno u komunističku vatru. Nekoliko ih je bilo uhvaćeno i uhićeno. Mnogo više ostalo ih je ležati umirući u izgorenom blatu ničije zemlje. U međuvremenu, otpočela je histerična aktivnost duž čitave linije, telefoni su neprestano zvonili, a kuriri su trčali amo-tamo uz svoju uobičajenu samodopadnu revnost. Sigurnost i tajna policija bili su obaviješteni o ovom debaklu, i mi smo se turobno povukli kako bismo čekali njihov dolazak. Pukovnik iz Gefepa 3 sjedio je u uglu i držao se rukama za glavu. Uniforma mu je još uvijek bila nova i čista, ali lice mu je izgledalo izborano i ostarjelo prije vremena. Ne samo što je dezertiralo dvanaest njegovih dočasnika s čitavim kontingentom WU-a, nego su mu sada javili da je također pobjegao i jedan od njegovih natporučnika. Pukovnik je molio Hinku da u izvješću napiše da je natporučnik poginuo u akciji, ali Hinka je bio strog i odlučan. – Možeš sam porazgovarati s ljudima iz Sigurnosti, rekao je, što Gefepo (GFP); Geheime Feldpolizei – vojna policija u civilnoj odjeći osnovana 1939.; bavila se i kontrašpijunažom (nap. prev.) 3
~ 72 ~
Knjigoteka
je naravno, bila posljednja stvar koju bi čovjek pri zdravoj pameti želio učiniti. Nešto prije ponoći. Rusi su otvorili vatru na divizijski stožer. Udaljenost i smjer njihovih granata bili su nevjerojatno točni. Skladišta municije odlazila su jedno za drugim. Skriveni tenkovi bili su pronalaženi nepojmljivom preciznošću. Činilo se očiglednim da je netko iz stožera uspio dezertirati i dati drugoj strani mnogo vrijednih podataka. Uz polagano pristizanje zore, probudili smo se točno na vrijeme za lov na vještice između onih WU-ovaca koji su zbog izbora ili nužde i dalje ostali s nama. Djelomice je to bilo zbog odmazde; djelomice zbog želje da se pronađe žrtveno janje, da bi se pokazala odanost Führeru i mržnja prema njegovim neprijateljima ubivši nekoliko bespomoćnih ljudi. Vidio sam kako je razbješnjeni narednik Linge napao župnika Fischera usred molitve i udario ga posred lica svojim šljemom. Vidio sam kako je Oberwachtmeister Danz dotrčao kako bi se pridružio zabavi. Vidio sam kako je drškom svog pištolja udario župnika u čeljust i nogom mu gurnuo lice u blato. Potom sam vidio njih dvojicu kako sa smiješkom kreću u potragu za novim žrtvama. Župnik Fischer s mukom se osovio na noge, a krv mu se slijevala iz razbijenih usta i niz bradu. Moglo je biti i gore. Barem je još uvijek bio živ. Pukovnik kojemu je dezertirao natporučnik pronađen je nešto ranije raznesenoga mozga. Kasnije toga jutra smijenila nas je neka pješačka pukovnija. Dronjavi ostaci 999. bojne okupili su se i odmarširali do obližnjeg sela, gdje su ih zapanjeno i zabrinuto promatrali vojnici koji su bili ondje smješteni. – Zarobljenici, rekao je jedan čovjek znalački svom susjedu. – To su sigurno oni. Zarobljenici. – Špijuni, rekao je drugi. Nikada im nije palo na pamet da bi ti napola goli kosturi možda mogli biti njihovi zemljaci; da je ta jadna zbirka kostiju i kože bila poslana iz Njemačke kako bi ovdje umrla. Führer u svojoj ~ 73 ~
Knjigoteka
posvemašnjoj mudrosti i plemenitoj dobroti nikada ne bi dozvolio takvo što. Bojna je bila u pokretu kroz selo, i držana je podalje od pogleda zurećih vojnika. Nastavili su tako još deset kilometara. Na posljetku im je bilo naređeno da stanu, i doživjeli su ljubazan prijem stražara varšavske Sigurnosti, koji su na svojim šljemovima imali odvratne oznake u obliku mrtvačkih glava. Bili su postrojeni i vrijeđani na uobičajeni prijateljski način ljudi iz Sigurnosti. Svatko tko se našao imalo izvan vrste dobio bi ili udarac u glavu ili metak u potiljak iz P38. Oni koji bi pali na tlo bili bi ležerno izudarani nogama dok se ne bi onesvijestili, a potom bi bili prepušteni na milost i nemilost psima. Bilo je mnogo vike, vrištanja i zbrke, psi su lajali, koraci u čizmama odjekivali, ljudi izvikivali naredbe. Sve je to bio posve normalan postupak. Nakon nekog vremena, kada je bojna bila prikladno okljaštrena i očigledno smatrana spremnom za prikazivanje, bila je predana bojniku i dvama Dirlewangerovim posebnim satnijama. Bojnik bi istog trenutka zapovjedio dršćućem talogu iz 999. da skine svoje krpe i postroji se licima okrenutima prema zidu s rukama iza glava. Svatko tko se usudi pomaknuti, rekao im je, bit će ubijen. Iz smanjenja broja koje je uslijedilo, bilo je očito da su se mnogi usudili to učiniti. Bojnik je nastavio smireno govoriti dok su Dirlewangerove ubojice nastavile sa svojim zadatkom selektivnog probiranja i plijevljenja. Govorio je gotovo sat vremena. U detalje je opisivao najrazličitije kazne kojima se mogu veseliti ako bi se itko od njih udaljio od pravila i propisa makar i neznatno. Suosjećajno ih je upozoravao da ne pokušavaju slijediti svoje ranije suborce na putu preko linija prema ruskim rovovima: obitelji svakog čovjeka, žene, djeca, majke i očevi bili su okupljeni i držani kao taoci. Na posljetku, objavio je da oni koji su još živi sada mogu odjenuti svoju odjeću, te da će biti prebačeni u 27. tenkovsku pukovniju. Ondje će im se pružiti niz mogućnosti da poginu junačkom smrću. ~ 74 ~
Knjigoteka
U tom trenutku im se vjerojatno već i pomisao na stajanje u blatu dubokom do koljena dok ruske granate fijuču zrakom počela činiti prilično ugodnim načinom provođenja vremena. Preživjeli bi se zahvalno uvukli u bilo kakve komadiće odjeće koje su mogli pronaći, i bili su prikladno impresionirani kada su otkrili kako ih kamioni već čekaju kako bi ih prevezli do njihovog novog odredišta. Međutim, na njihovu nesreću, tenkovska pukovnija je bila daleko, daleko naprijed; a nekima od njih nije bilo suđeno da stignu do nje. Održano je tajno vijećanje, na kojem je pomalo proizvoljno odlučeno da jedan od tri čovjeka treba biti osuđen na smrt bez suđenja. Onamo su ih sada odvozili. Kamioni su stali na dogovorenom mjestu i istovarili svoj bijedni teret. Bajunetima i kundacima protjerali su ljude kroz špalir vojnika naoružanih željeznim motkama prema klaonici. Neki od njih nikada nisu niti stigli do klaonice. Prilično je zapanjujuće kakvi smrtonosni udarci mogu biti zadani tankom željeznom motkom u rukama stručnjaka. Naravno, kada je čovjek u vojsci, ubija bilo kojim metodom koja se od njega zahtijeva. Vrlo brzo čovjek postane stručnjakom u većini tipova ubojstava. Oni koji su uspješno protrčali kroz taj špalir bili su okupljeni u vlažnoj tami podruma ruševne zgrade. Tlo ispod njih ubrzo se pretvorilo u želatinozno blato. Sa stropa je kapala voda. Štakori, ohrabreni glađu, rastrčali su se uokolo, grizući ljude za noge. Bilo je jedva dovoljno prostora kako bi se u njega smjestila sva ta tijela. Stražari su morali upotrijebiti bičeve prije no što su se vrata mogla zatvoriti i zakračunati. Cijeli dan i cijelu noć ljudi su bili ostavljeni da gladuju i guše se. Svaki čovjek bio je za sebe, nije bilo mjesta za osjećaje. Najslabiji su bili zgaženi. Ubrzo nakon ponoći vrata su bila otvorena i prozvano je nekoliko imena. Odabrani su se probili do izlaza. To im je zasigurno predstavljalo olakšanje. Vrata su za njima ponovno bila na silu zatvorena, a oni unutra začuli su iznenadnu pucnjavu iz strojnica. A potom je nastala tišina, i znali su što znači kada nekoga ~ 75 ~
Knjigoteka
prozovu ... Ta iscrpljena skupina vojnika bila je čudnovata zbirka zločinaca. Neki su bili uhvaćeni kako slušaju strane radio postaje; neki su se usudili na glas posumnjati u konačnu pobjedu; neki su rekli ono što misle na javnome mjestu. Drugi su pljačkali, varali i ubijali. Ostali su bili nezgodno privrženi idealu nenasilja. A sada su svi zajedno čekali smrt u podrumu ispunjenom štakorima. Prošlo je deset minuta. Još jednom vrata su se širom otvorila, i još su šestorica ljudi bili prozvani da se suoče s vatrom strojnica. Do zore, bilo je već znatno udobnije dolje u blatu podruma. Bilo je dovoljno prostora za kretanje i obilje zraka. Ljudi su se čak počeli osjećati ljudima, ponovno su počeli razgovarati i nagađati čiji će red biti kada se vrata sljedeći puta otvore. Jedna je osoba iznijela teoriju da odvode samo one zločince koji imaju plave ili crvene oznake. U istom trenutku svi oni koji su imali zelene oznake odahnuli su s olakšanjem. – Da, postaje mi jasno, rekao je ubojica iz Leipziga. – Shvaćam što rade. Ubijaju samo političke i izdajice. I smatram da bi tako trebalo i biti. Zašto bi Adolf trebao nastaviti hraniti i odijevati one koji ga žele izdati. Njih se treba riješiti, kažem ja, i neka mi ostali dobijemo poštene porcije. Oni sa zelenim oznakama postajali su sve smireniji kako je vrijeme prolazilo a nitko od njih još nije bio pozvan van. Vratio im se zatvorenički mentalitet. Počeli su krasti sve čega su se mogli dočepati od mrtvih i slabih. Jedan se okomio na župnika Fischera, koji se i dalje slabašno držao na životu, i udario ga preko krvavog lica prepunog ožiljaka. – Zašto se ne moliš, ti ušljivi svećenice? Zašto ne pozoveš onoga od gore da siđe i pomogne nam? Iz jednog kuta smrdljivoga podruma začuo se kiseli smijeh. – Onoga od gore! Baš bi Bog mogao nešto protiv SS-a ... Kasnije poslijepodne, vrata su se otvorila posljednji puta i SS-ov natporučnik obratio im se s praga. – U redu, slušajte me, vi gomilo svinja! Prema svim pravilima, ~ 76 ~
Knjigoteka
sada biste već trebali biti mrtvi. Daje bilo po mom, izveo bih vas van i riješio vas se svih. Sam Reichsführer je odlučio dati vam još jednu priliku da se dokažete vrijednima da vam se dozvoli nastaviti živjeti. Nadam se da se osjećate spremnima i jakima, jer ćete poći na dugi marš do mjesta na kojem nećete pasti u iskušenje da pobjegnete i pridružite se neprijatelju. Znat ćete kamo idete kada stignete onamo, a ne prije. Marširat ćete bez čizama. Bugarski vojnici marširaju bez čizama, pa zašto ne biste i vi? Oni od vas koji sretno stignu dobit će sve što im bude potrebno. Ako itko zaostane tijekom puta, bit će ubijen. A ako postoji itko tko osjeća kako nije dovoljno spreman da maršira bez čizama, neka se javi i kaže to odmah. Nastala je strahom ispunjena tišina, a tada je iz tame podruma polako istupio neki čovjek. Natporučnik ga je gledao kako se približava. – Dakle? Što nije u redu s tobom? Čovjek je došepao naprijed. Njegovo desno stopalo bilo je krvavo i slomljeno. Samo je govorilo svoju priču. – Oh, oh, ovo ne izgleda previše zdravo, rekao je natporučnik. – Trebao si to dati na pregled već odavno. Pozvao je bolničara i usmjerio ga prema tom čovjeku. Dirlewangerova brigada nije imala liječnike. Sve operacije izvodile su nevješte i drhtave ruke bolničara, bez blagodati anestetika. Smatrali su da čovjek od takvog iskustva očvrsne. – I što misliš? – promrmljao je natporučnik. – Hoće li moći marširati? Bolničar je za probu gurnuo prst u meso ozlijeđenog stopala. Čovjek je zavrištao od boli, a bolničar je ustao cereći se. – Bojim se da neće, gospodine. Posve je nespreman. Natporučnik je namjestio sućutan izraz lica. – Prava je šteta, rekao je, – što imamo žrtve i prije no što smo krenuli. No, ako čovjek ne može marširati, onda ne može marširati, pa možemo svršiti s tim. Stražar je ušao u podrum. Nesretnog invalida su gurnuli na ~ 77 ~
Knjigoteka
koljena i zabacili mu glavu prema naprijed. Odjeknuo je hitac. Problem je bio riješen. – Tako, rekao je natporučnik. – Osjeća li se još netko nesposobnim za marširanje? Nastala tišina bila je znak da su svi bili izvrsnoga zdravlja. Ali kada je kolona napokon krenula na svoje putovanje, za sobom je ostavljala dugi krvavi trag. Preživjeli su bili predani 27. tenkovskoj pukovniji nešto nakon ponoći. Bili su odvedeni u nekakvu potleušicu na spavanje, a sljedećega jutra dobili su uniforme i oružje. Sada su bili posve spremni kako bi umrli za svoju domovinu. Te iste večeri ponovno smo krenuli na bojište.
~ 78 ~
Knjigoteka
III. – Onaj tko se zakune na svastiku mora se otada odreći svih drugih zakletvi. Himmler, govor dragovoljcima u Zagrebu, 3. kolovoza 1941. Dvije tisuće Poljaka bilo je okupljeno u vojarni nekoliko kilometara iza šuma koje su okruživale Varšavu sa sjevera. Iz okolnih sela bili su dovedeni muškarci i žene; ostala su samo mala djeca. – Ima li među vama onih koji razumiju njemački? – upitao je Hauptsturmführer Sohr prestravljenu gomilu. Gurnuo je svoju sivu kapu sa zlokobnom mrtvačkom glavom dublje na čelo kako bi zaštitio oči od sjaja poslijepodnevnog sunca. Neki stari Poljak polako je istupio prema njemu. – Ja znam nekoliko riječi, gospodine. Možda bih vam mogao pomoći. – Dobro. Reci svojim ljudima da se poslože u tri reda. Reci im da se uhvate za ruke, i kada im ja naredim da počnu marširati, neka krenu prema šumi, ostavivši najmanje deset metara razmaka između redova. – A što im moram reći da rade kada stignu u šumu, gospodine? – Reci im da beru jagode. Voće je izvrsno u ovo doba godine. S povjerenjem, bez pitanja, starac je preveo ovu čudnu naredbu. Zabrinuta lica ljudi postupno su se opustila. Poslušno su se posložili u tri reda, uhvatili se za ruke, smijući se dok su to radili. Čudni ljudi, ti nacisti! Okupiti dvije tisuće muškaraca i žena samo kako bi išli brati jagode u šumu! Nitko od njih nije znao, jer im nitko nije smatrao važnim reći, da su članovi poljskog pokreta otpora zasijali šumu minama. Prva je kolona krenula, držeći se za ruke i još uvijek se smijući s ~ 79 ~
Knjigoteka
olakšanjem. Nekolicina je oklijevala, nekoliko njih koji su instinktivno osjećali nepovjerenje, SS-ovci s puškama su natjerali naprijed. SS-ovci su hodali usporedo s kolonom. Niti oni sami nisu još znali za mine. Samo su znali da su prije nekoliko dana bili osuđeni na smrt, i da su im sada, iznenada i bez objašnjenja ponudili pomilovanja. Nije bio njihov posao da razmišljaju zašto je došlo do toga. Starac je bio u srednjem dijelu prve kolone. Stezao je ruke dvojice svojih sinova, svakoga s jedne strane. Koračao je pažljivo, svakog trenutka očekujući da se tlo otvori pod njegovim nogama. Poznavao je Nijemce. Znao je da ide u smrt. Ukočio se kada su došli do ruba šume, i iznenada, kao vođena nekakvim instinktom, čitava je kolona zastala. SS-ovi stražari trčali su gore – dolje iza njih, pucajući uvis i šutajući ljude naprijed. Oklijevajući, gomila je nastavila dalje. Jedva da su zakoračili dva koraka u šumu, kada je čitavo područje eksplodiralo njima u lica. Starčevi sinovi bili su otrgnuti iz njegovog stiska. Raskidana tijela bila su odbačena visoko u zrak. Ljudi su vrištali i jecali, i panično trčali tim paklom. Začule su se nove eksplozije i novi vrisci. Urnebes. Druga kolona žrtava otjerana je u smrt. Mlada žena s dugom krhotinom drveta u boku bila je odbačena. Odvukla se naprijed, po prašnjavom krvlju poprskanom tlu, stenjući od boli i moleći za milost. Ali milosti nije bilo. Bila je odgurnuta natrag u užas koji je bjesnio između stabala. Treća kolona našla se uhvaćena između minskog polja s jedne i reda SS-ovaca s druge strane. Neki su potrčali prema puškama i bili izrešetani mecima. Drugi su pobjegli u šumu i bili razneseni kada su posrnuli preko tijela svojih kolega. Hauptsturmführer Sohr gurnuo je kapu na potiljak dok je stajao i promatrao pokolj. Nasmijao se kada je vidio tijela kako gore. – Dvije tisuće ljudskih detonatora – , promrmljao je. – Najučinkovitiji odred za pronalaženje mina kojim sam ikada imao čast zapovijedati... ~ 80 ~
Knjigoteka
BOJNIK IZ INŽENJERIJE Pukovnija se ponovno našla usred močvare. Ovog puta bila je to močvara Tomarka. Zapravo, jedno tresetište posve je nalik drugome. Ista ljepljiva vlažnost, isti beskrajni rojevi komaraca. Do sada smo se već naviknuli na to, i tijekom razdoblja zatišja čak smo uspijevali pronaći pozitivne strane svog boravka ondje. Jednom kada bismo se smjestili, i kada bi lokalne divlje vrste preživjele šok invazije, shvatili bismo da je to mjesto zapravo fascinantni rezervat prirode. Bilo je obilje žaba i lastavica. Jednoga dana nekoliko roda sletjelo je kako bi proučile tešku strojnicu, i otada su stvorile naviku hvatanja riba točno ispod nje. Njihovo je gnijezdo bilo visoko na stablu u blizini naših prvih linija. Nakon prvih nekoliko dana činilo se kako su se privikle na neprestano štektanje strojnica i eksplozije granata. Bilo je nevjerojatno kojom bi se brzinom životinje pomirile s ometanjem ljudi i strojeva. One su to jednostavno prihvatile kao novosti u svakodnevnom životu. Jedna zečja obitelj svakog bi jutra dolazila po ostatke hrane. Bacali smo im komade kupusa, koje bi pojeli bez obzira na ono što bi se dogaĐalo oko njih. Tada bi otskakutali prema ruskim linijama, gdje su nesumnjivo dobili i drugi obrok. Pri kraju našeg boravka ondje, sakupili smo popriličnu menažeriju. Osim roda i zečeva, svake večeri u vrijeme zalaska sunca posjećivala nas je i jedna lisičja obitelj . Jednoga od mladunaca nazvali smo Toscha. Bilo je to prekrasno stvorenje, bijelo od glave do pete. Maleni je jednoga dana počinio pogrešku i pokušao ga uhvatiti. Zaradio je gadan ugriz u nogu od razbješnjene životinje, i otada nadalje morao se zadovoljiti promatranjem iz daljine. Iza položaja za komunikacije nalazilo se gnijezdo jazavca. Običavali smo otvoriti limenke mlijeka u prahu i ostaviti ih na ulazu kako bismo ih izmamili na otvoreno. To su bile sitne radosti u močvarama. Što se tiče Rusa, viđali smo ih rjeđe no životinje, ali dobro smo ~ 81 ~
Knjigoteka
znali gdje se nalaze. Svake večeri, bez iznimke, između 19 i 21 sat, otvarali smo vatru iz minobacača. I svake večeri, čim bismo prestali pucati, oni bi nam poslali svoj odgovor. Bila je to prava džentlmenska i predvidljiva procedura. Nije bilo potrebe da itko pogine ako bi se držao mjera opreza. Samo bi idioti iz 999. upali u neprilike. Ustrajali su na nošenju čeličnih šljemova, samo zato što su ih dobili. Budući da su oni blještali i presijavali se u vlažnom okružju močvara, neprijatelju su predstavljali mete koje je bilo preteško promašiti. Porta i ja smo jedne noći bili zajedno na straži pokraj isturenog strojničkog položaja. Deprimirala nas je gluha tišina, i nismo bili zahvalni nepoznatoj ptici koja nam je povremeno pjevala iz močvare onoliko koliko smo trebali biti. Imala je neobično bučan glas, grub i hrapav. Neprestano je ispuštala dva tona koja bi popratila neskladnim ćurlikom, koji nam je nakon nekog vremena počeo kidati živce. – Prokleta ptica, rekao sam, – zvuči poput prokletog magarca koji pati od štucavice. Na posljetku su se pojavili Maleni i Gregor kako bi nas zamijenili, ali smo ostali s njima kako bismo im pravili društvo. Morali smo se vratiti natrag na stražu za nekoliko sati, i nije imalo nikakva smisla odlaziti i ponovno se vraćati. Porta je izvukao iz džepa svoje kockice i komad zelene čohe, pa smo se smjestili da bacimo koju. Kockice su bile prekrasne. Od bjelokosti sa zlatnim točkicama. Porta ih je pokupio u kockarnici u Nici. Raširili smo tkaninu preko kutije s municijom, i između svakog bacanja ili Maleni ili Gregor bi prošetali do grudobrana i ležerno bacili pogled da vide što rade Rusi. Kao i obično, nisu ništa radili. Vrlo vjerojatno su kartali. Ona ptica iz močvare je nastavila kreštati, a osim toga noć je bila tiha. Vrijeme je sporo prolazilo. Svi smo bili na oprezu i trzali smo se i na najtiše zvukove. Čak niti prekrasne kockice od bjelokosti nisu uspjele u potpunosti zaokupiti našu pozornost. Gregor je neprestano grizao nokte i pljuckao komadiće. Svaki put kada bi ona močvarna ptica otvorila svoj kljun i zakreštala, uzrujano bi se ~ 82 ~
Knjigoteka
trznuo i rekao, – Za ime Isusa! – Nakon nekog vremena, čak je i Porta izgubio zanimanje za igru. Počeo se šuljati u tami, hodajući gore-dolje pokraj strojnice. Tražio je neprilike, ali neprilike nisu nastale. Konačno je, u očaju, počeo plesati između sjena i svirati svoju flautu, pa je močvara odjednom oživila i počela odjekivati pjesmom ptica. Slušali smo ih u transu. Možda su ih i Rusi slušali, no nisu niti pokušavali pucati. A tada je, posve iznenada, Maleni stavio prst preko usana i upozoravajući mahnuo Porti. Ja nisam čuo ništa osim zbunjenog cvrkuta ptica, ali Maleni je posjedovao životinjski instinkt kada je trebalo naslutiti približavanje opasnosti, pa smo sva trojica s poštovanjem ušutili dok je on sjeo i osluškivao. Na posljetku smo i mi začuli brujanje zrakoplova u daljini. Porta je prinio flautu ustima. – Štuke, rekao je s prijezirom. Maleni se namrštio. – Misliš? Prije no što je Porta stigao odgovoriti, noćno nebo je proparao zasljepljujući bljesak. Postalo je svijetlo poput dnevnog svjetla, a mi smo stajali izloženi usred tog osvijetljenog prostora. – Štuke malo sutra! – povikao je Gregor, i bacio se u zaklon ispod grudobrana na rovu, a mi ostali bacili smo se navrat-nanos preko njega. Negdje iza nas zapucale su protuzrakoplovne baterije. Brujanje zrakoplova pretvorilo se u pulsirajuću tutnjavu motora. Vidjeli smo ih iznad naših glava, dolazili su val za valom. Toliko o Porti i njegovim štukama: ovo su bili ruski bombarderi. Nestalo je noćne tišine. Nestalo je magarolikog revanja one ptice močvarice koje nas je toliko živciralo. Močvare su oživile odjecima bombi, bile su pretvoreni u peć, u goruće more plamena. – Izlazite odavde! – povikao je Porta; i pobjegli smo. Zrak je bio prepun letećih krhotina. Cijela treća desetina, koja je brojila trideset i dva čovjeka, bila je ubijena jednim izravnim pogotkom. Posvuda oko nas ljudi su trčali i vikali. Bunkeri i rovovi, ~ 83 ~
Knjigoteka
zapovjedna mjesta, depoi municije i goriva bili su razarani neprijateljskim bombama. Čim bi jedan val zrakoplova preletio iznad naših glava, drugi bi se pojavio svega nekoliko sekundi kasnije. Nije bilo predaha. Moglo se samo trčati od jednog do drugog zaklona u uzaludnim pokušajima da se nekamo stigne. Gdje točno, samo je Bog znao. Cijela crta bojišnice bila je raskidana u komadiće. Zbrka je bila posvemašnja. Kasnije smo saznali da su protiv nas bile usmjerene snage cijelog Četvrtog krila sovjetskih zračnih snaga. Sedam stotina bombardera napalo nas je te noći. Bilo kamo usmjerili pogled, niste mogli vidjeti ništa drugo osim uništenja. Mrtvi ljudi ležali su na hrpama; poludjeli su skakutali uokolo poput zečeva; ranjenici su vrištali; preplašeni ljudi su se skrivali u zaklone; časnici su izdavali naređenja koja nikada nisu bila izvršena jer nije bilo gotovo nikoga tko bi ih mogao čuti. Nakon sedam stotina bombardera, napalo nas je i teško topništvo kako bi dovršilo uništenje. Mogli smo se samo skutriti u onih nekoliko preostalih rovova i nadati se da ćemo preživjeti oluju. Oštećenja nastala bombama potpuno su uništila rovove, pa je voda iz močvara počela pronalaziti svoj put unutra. Smrad sumpora bio je nepodnošljiv. Sagnuli smo se u blatu i mulju i kašljali sve dok nam se utroba nije počela penjati u grlo. Kada je baražna vatra na posljetku prestala, ispuzali smo van poput duhova iz nekog drugog svijeta i natmurenih lica pregledali ono malo što nam je ostalo. Stabla su bila groteskno slomljena i opržena. U blizini je bio jedan tenk tipa Pantera, gotovo prepolovljen na dva dijela. Svih pet članova njegove posade bilo je mrtvo. Jedan je bio prepolovljen na pola zajedno s tenkom. Jedan narednik vodio je odred prestravljenih WU-ovaca u potragu za poginulim časnicima koje je, na posljetku, trebalo pošteno pokopati. Dozvolili su nam samo kratak predah prije no što su nas ponovno napali. Gusta žuta izmaglica počela se kotrljati močvarom prema nama, i samo Bog je bio na pomoći onim budalama koje su odbacile svoje plinske maske. Ta žuta izmaglica sadržavala je ~ 84 ~
Knjigoteka
kemijsku tvar koja je prodirala izravno u pluća, i nitko nije mogao preživjeti bez nekog oblika zaštite. Narednik Linge je to pokušao, i njegove je patnje bilo tako stravično promatrati da smo mu na kraju morali skratiti muke. Od toga dana nadalje, ljudi nisu ispuštali svoje plinske maske iz vida. Iz pozadine otrovnih oblaka čuli smo nepogrešive zvukove neprijateljske aktivnosti, koju nikako nismo mogli identificirati. Ja bih rekao da su to bili pokreti jedinica, ali odavno smo raznijeli jedini most koji je spajao dvije strane močvare, a nije bilo nikakvog drugog prijelaza. Na posljetku je s isturenog promatračkog položaja stigao podatak da su buku koju smo čuli uzrokovali tenkovi koji su se okupljali. – Tenkovi? – rekao je Lowe u nevjerici. – Što oni do vraga misle učiniti s tenkovima? Nikada ih neće uspjeti prevesti preko. Pola sata kasnije, magla se raspršila, i doista smo ugledali tenkove, kako se uz buku probijaju naprijed s neprijateljskih položaja s druge strane močvare. Veliki topovi bili su spremni za paljbu, i prva salva granata već je stizala na našu stranu. Polako, dok smo mi promatrali u nevjerici, tenkovi su se kretali prema nama; a u njihovom okrilju čvrsto zbijeni redovi pješaka. Na našoj strani, preostali WU-ovci, koji su do tog trenutka bili posve demoralizirani, drhtali su neskrivenim užasom. Za većinu njih bio je to prvi susret s tenkovima u borbi, a velika zelena stvorenja izgledala su poput pretpovijesnih čudovišta spremnih da zagnjure u blato. Desetina s bacačima plamena bila je pomaknuta kako bi nas pokrivala, a protutenkovska baterija žurno je postavljena na udaljenost od dvije stotine metara. Međutim, uništio ju je jedan T34 prije no što je uspjela otvoriti vatru. – Ludi su! – vikao je Löwe, a to je bio povik čistoga očaja. – Oni su vraški i prokleto ludi, nikada neće uspjeti! Prvo čudovište pognulo je svoj nos i naglavce zaronilo u meku močvaru. Velike grude blata poletjele su na obje strane, i na našu zaprepaštenost, tenk se izravnao i odlučno pošao prema nama. ~ 85 ~
Knjigoteka
Izgledao je poput pretovarenog čamca koji se ljulja na valovitom moru. Ljuljao se i koprcao, voda je šljapkala oko njegovih gusjenica, ali i dalje je napredovao. – Kako mu dovraga-? – Barcelona se zapanjeno okrenuo prema nama. – Razorili smo most! Nema puta preko! Legionar je slegnuo svojim mršavim ramenima. – Očigledno, rekao je, – su otišli i izgradili novi most. Zasigurno su ga imali spremnog: pontonski most kojega su prebacili preko močvare tijekom sveopćeg nereda pri zračnom napadu. Pogledavši kroz dalekozor, uspjeli smo razabrati presijavajuće niti žice kojom su ga osigurali oko stabala. To ih je zasigurno koštalo mnogo života njihovih ljudi, ali Rusi, kao ni nacisti, nisu na općoj ljestvici vrijednosti visoko cijenili ljudski život. Ljudstvo je, na posljetku, ipak bilo daleko najjeftinija sirovina. Kako je napad napredovao, još je velik broj života bio izgubljen. Nekoliko je tenkova skliznule sa plutajućeg prolaza. Na trenutak bi održavali ravnotežu na samom rubu katastrofe, a potom bi zaronili u svoju propast u pjenušavu smeđu vodu. Po cijeloj močvari skakale su zelene žabe, protestirajući kreketom protiv ove invazije na njihovu privatnost. Osjetio se smrad goriva, kojega je vjetar nosio prema nama ispred žute otrovne izmaglice. Löwe je vidio dovoljno. Mahnuo je protutenkovskoj desetini da se pomakne naprijed, i oni su se pomakli brzim korakom, a slijedili su ih izgubljeni i zadihani WU-ovci noseći kutije s granatama. Isturene položaje na klasičan su nam način uništili T-34 iz prvih redova, nakon što su ovi ispucali svega nekoliko bijednih hitaca: teški tenk jednostavno je raskidao ljude u komadiće, pretvorivši ih u crvenu masu i tada mirno nastavio svojim putem dok su mu komadi ljudskog mesa i kostiju još uvijek visjeli s gusjenica. Međutim, bio je uništen i prije no što je mogao učiniti još kakvu štetu, i začuo se radostan uzvik. Ubrzo za njim, uništena su još dva tenka, ali sve to vrijeme, čudovišta su napredovala močvarom, izranjajući iz smrdljivog smeđeg blata poput vodenih konja. Osjetio sam kako drhturim protiv svoje volje, a Porta mi je ~ 86 ~
Knjigoteka
snažno zabio lakat u rebra. – Zbog čega se treseš? Jesi li dobio galopirajući oblik kapi ili tako nešto? Do toga trenutka već su bili stigli i inženjerci sa zalihom T-mina, koje su odložili pokraj nas. Tenkovi su bili udaljeni jedva dvadeset metara. Mogli smo na sebi osjetiti njihov uzavreo dah, a meko se tlo svijalo pod našim nogama. Löwe je vikao da se pripremimo za akciju. Svaki je čovjek dobio svoju metu, ali bili su tu još i nadolazeći valovi pješaštva s kojima smo se morali obračunati. Zgrabio je bombu i čučnuo, spreman na skok. Morali smo se diviti tom čovjeku. Kakvo god bilo naše mišljenje o časnicima općenito, poručnik Löwe je bio uvijek ondje, uvijek s nama u najtežim borbama. Bio je hladnokrvno hrabar, što je zahtijevalo poštovanje. Što se mene tiče, priljubio sam se dršćući uz tlo i nisam pokušavao izigravati junaka. Prije ili kasnije bit ću istjeran iz iluzorne sigurnosti svoga skrovišta i izguran na otvoreno kako bih se borio protiv pedeset tona neprijateljskog željeza i čelika. Prije no što dođe taj trenutak, radije ću biti što je moguće sitniji. Nisam imao lažnih ideja o vlastitoj hrabrosti. Kolosi su se okomili na nas. Granate iz njihovih topova prolazile su iznad naših glava, padajući na brda i stvarajući nered u pričuvnim jedinicama. Sa suprotne strane močvare, neprijateljsko topništvo je pronašlo svoje mete i granate su eksplodirale svuda oko nas dok smo mi ležali u svojim plitkim rupama u zemlji. Poznati otpaci ljudskih ostataka uskoro su počeli padati na tlo. Sadržaj močvara letio je uvis. Biljne i životinjske vrste bile su razbacane posvuda. Sa strane, Barcelona je uspio pridobiti moju pozornost i drhtavom rukom pokazati prema ruskoj crti bojišta. Oprezno sam podigao glavu. Cijele kolone pješaka odjevenih u zeleno izlazile su iz rovova i hodale po vodi! Bio sam toliko zapanjen, da sam zaboravio opasnost da ću biti raznesen na komadiće, pa sam se sjedeći uspravio kako bih što bolje vidio. Nakon što sam pobliže promotrio situaciju, vidio sam da oni više kližu no što hodaju, a na stopala su ~ 87 ~
Knjigoteka
im bile pričvršćene krplje za lakše hodanje. Iza njih išle su motorizirane saonice opremljene strojnicama. U čitavoj svojoj vojnoj službi, nisam vidio ništa ravno ovome. – Koja nam se ono budala rekla kako se Rusi ne znaju boriti? – htio sam znati, ponovno se bacivši u svoj plitki zemljani zaklon. – Adolf, rekao je Barcelona ogorčeno. – On nam je to rekao. Maleni ujak Adolf, koji nema prokletog pojma jer nikada nije bio ovdje na ovom mesarenju. Poručnik Löwe nešto je brzo govorio u poljski telefon. – Napadaju svom snagom – ima ih najmanje čitava divizija. Neću moći držati položaj još dugo vremena. Zahtijevam pojačanja. Ja Telefon je počeo pucketati. Vidio sam kako Löweovi prsti čvršće stežu slušalicu. – Kažem vam, ne mogu nikako održati ovaj položaj ako mi ne pošaljete pojačanja. Trebam pomoć, za ime Božje! Bacaju na nas sve što imaju – nisam prokleti čudotvorac! Što do vraga očekujete da ćemo mi napraviti? Da čekamo da nas sve poubijaju? To neće zaustaviti njihovo napredovanje. Neće ga vjerojatno niti odgoditi. Trebam ljude! Trebam još ljudi, i trebam ih odmah! Telefon je ponovno zapucketao, glasnije i agresivnije no prije. Čuo sam zvuk glasnih suglasnika. Löwe je namrštio obrve i napućio usne. – Vrlo dobro, rekao je ukočenim glasom. – Ako su to moja naređenja. Bacio je telefon na tlo, a Porta se okrenuo i namignuo u mom smjeru. – Zamisli se s redom medalja na grudima. Izgleda kao da će nam ovo napokon biti prilika ... smrti ili slavo, dolazimo! Löwe je zastao na trenutak, plave su mu se oči suzile dok je zurio u tenkove koji su napredovali. Bili su prisiljeni na privremeni zastoj, kako bi omogućili pješaštvu da ih sustigne. Nije zabavno biti u tenku kada ste u pratnji pješaka. Löwe se nasmijao kratkim grubim osmjehom. ~ 88 ~
Knjigoteka
…..”Druga desetina, pozor! Pripremi se za akciju! Samo dvije godine ranije, pješački napad protiv tenkova bio je smatran junaštvom koje je graničilo s ludilom. Činom izvanredne vrijednosti koji je zasluživao odlikovanje. Otada je to postalo normalno. Suicidalno, ali svakodnevno. Löwe i Stari Un bili su prvi koji su krenuli u akciju. Svaki od njih nosio je T-minu. Stari Un bacio je svoju ispod jednog tenka, a Löwe je svoju ostavio na kupoli drugog. Začule su se dvije istovremene eksplozije. Obojica su se bacila na stranu. Löwe je upao u rupu od granate, u kojoj se nalazio Kleiner, zguren, s rukama ovijenima oko nogu i koljenima privučenima do brade. Lice mu je bilo sivo od straha, i bilo je jasno da on nema nikakvu namjeru sudjelovati u bilo kakvoj akciji. Löwe je zurio uokolo sve dok nije ugledao napuštenu bazuku, čiji su vlasnici ležali mrtvi u blizini. Gurnuo je Kleinera u rebra kako bi privukao njegovu pozornost. – Prijeđi preko, rekao je – i donesi tu bazuku ovamo. Kleiner se nije osvrtao. Pomalo nestrpljivo, Löwe je ponovio naredbu, ali ovaj je samo počeo cmizdriti. Löwe ga je pogledao s mješavinom zaprepaštenosti i gađenja. U tom se trenutku Maleni otklizao prema njima, skočivši u rupu popraćen kapljicama crnog blata. Jednim pogledom je procijenio situaciju, a njegove metode njezina rješavanja bile su okrutnije i vjerojatno učinkovitije od bilo kojih koje bi Löwe sam sebi dozvolio. – Ustani i uzmi tu prokletu bazuku! – povikao je. Uhvatio je dršćućeg Kleinera za ovratnik i nogom ga šutnuo na otvoreno. Potom je iskočio iz rupe za njim i šakom ga udario posred lica. Bio je to udarac koji bi onesvijestio većinu ljudi, ali iznenađujuće, poslužio je Kleineru da se pribere. Otpuzao je do bazuke, zgrabio je i brzo se s njom povukao do poručnika. Jedan T-34 je stvarao nered svega dvadesetak metara dalje. Vrlo smireno, Löwe je podigao bazuku na rame. Projektil je pojurio prema svojoj meti. Tenk nas je ugledao i njegove strojnice su se u trenutku okrenule prema ~ 89 ~
Knjigoteka
poručniku, koji je imao jedva dovoljno vremena da se baci natrag u svoju rupu prije no što su meci počeli letjeti. Čekali smo. Začula se glasna eksplozija, i crveni jezici vatre izdigli su se prema nebu iz kupole tenka. Maleni, koji se nalazio pokraj mene, bocnuo me vrškom čizme. – Kreni, dečko! Nekako, da niti sam nisam bio toga svjestan, uzeo sam dvije bombe i zgrabio svaku jednom rukom. Stari Un ohrabrujući mi je kimnuo i potapšao me po ramenu. Činilo se kako nemam drugog izbora osim izići van i pokušati odglumiti junaka. Uspeo sam se preko ruba i divlje gledao uokolo. Desno ispred mene uzdigao se jedan T-34. Sam Bog zna odakle se stvorio. Iznad moje glave bio je njegov dugi top, usmjeren u daljinu poput koščatog prsta. Ne ostavivši si vremena za razmišljanje, gurnuo sam jednu od bombi točno ispod njegove kupole, bacio se na stranu i otkotrljao naglavce u blato. Udar eksplozije odbacio me u zrak i bacio na tlo oko trideset metara dalje. Još se jedan tenk našao gotovo na meni. Prestravljen, bacio sam svoju drugu bombu na njega, pobjegao mu s puta i pokrio glavu rukama. Ništa se nije dogodilo: zaboravio sam je aktivirati. Tenk je nastavio dalje, i ja sam morao ondje sjediti i bespomoćno gledati kako je izbrisao naš posljednji protutenkovski top. Imao sam samo svoju automatsku pušku i nekoliko ručnih bombi, a time se ne napada jedan T-34. Na trenutak sam se sklonio u jednoj rupi punoj blatne vode. Naftne mrlje plutale su njezinom površinom, a iznakaženo tijelo ležalo je u blizini u lokvi tamnocrvene krvi. Zrak je svuda oko mene bio ispunjen crnim dimom i parama kordita, od kojih biste kašljali sve dok ne biste povratili. Odjednom se, niotkuda, između tenkova pojavio Maleni. Bacio se prema najbližemu od njih, skočio na njegovu kupolu i počeo kao lud lupati po njezinom otvoru. Pojavila se glava u kožnoj kacigi. Maleni ju je istoga trenutka gurnuo dolje, bacio za njom bombu, zalupio vratima i bacio se na tlo. Začula se prigušena eksplozija i veliki se tenk dršćući zaustavio. Vidio sam ~ 90 ~
Knjigoteka
kako Maleni ustaje i nastavlja dalje s nekoliko T-bombi u rukama. Lice mu je bilo zamrljano naftom i krvlju, a usne je iskesio s nekakvim životinjskim zadovoljstvom, pokazujući niz oštrih bijelih zubi, dok je bacao prvu od svojih bombi pod gusjenice nadolazećeg tenka. Udar ga je odbacio unatrag, i druga mu je bomba ispala iz ruke i otkotrljala se od njega. Maleni se bacio u zaklon. Jedan od tenkova ga je očigledno ugledao, jer je istog trenutka promijenio smjer i počeo ići ravno na njega. Dok sam promatrao iz svoje blatne rupe, tenk je zahvatio zalutalu bombu svojim gusjenicama, i u eksploziji koja je uslijedila, bio je zdrobljen i razmrvljen poput ljuske jajeta. Strane su mu se ulegle prema unutra, a otvor se s treskom otvorio. Samo je jedan čovjek bio izbačen van. Pao je u jarak u kojem je bio Maleni, i njih su dvojica na trenutak zastala, promatrajući jedan drugoga. Maleni je prvi došao k sebi. Zabio mu je svoj MPI u rebra i gurnuo ga na koljena. Usuđujem se tvrditi da je Rus pomislio kako je stigao njegov posljednji trenutak. Oni iz Crvene armije nisu uzimali ratne zarobljenike, i nije bilo razloga zašto bi se Nijemci trebali ponašati drugačije. Nervozno je podigao ruke iznad glave, i iz svoje sam rupe mogao čuti njegovo napeto brbljanje isprika kako nije komunist, kako nije staljinist, kako se bori samo zato što su ga natjerali da se bori, kako nikada nije bio u zavadi s Nijemcima, kako voli Nijemce, kako su Nijemci njegovi prijatelji, kako Nijemci – U redu, u redu, prestani s tim, zarežao je Maleni. – Svima nam je isto, prijatelju. Ti nisi komunist, ja nisam nacist, ja volim Ruse, ti voliš Švabe – pa zašto se jednostavno ne pomirimo i postanemo prijatelji? Vješto je rukom posegnuo u njegov džep i oduzeo mu revolver. Pokazao je njime prema dnu rova. – Dolje! Bacimo pogled kako bismo se uvjerili da je sve sigurno. Čovjek se poslušno spustio na koljena, i Maleni ga je prepipao rukama stručnjaka od glave do pete. S gađenjem je odbacio vojnički nož. Nagan je zadržao kao nagradu koju je vrijedilo imati. Maleni je prijateljski potapšao čovjeka po ramenu. – U redu. To je dovoljno. Ustani. ~ 91 ~
Knjigoteka
Stajali su jedan pokraj drugoga nekoliko trenutaka u rovu, osluškujući zvukove bitke koja je bješnjela iznad njih. Činilo se da je Rus bio pomalo zatečen stavom Malenog. Jedan T-34 prošao je pokraj njih, tako blizu da ih je gotovo dotaknuo, i obojica su se instinktivno bacila u zaklon. Kada su se ponovno pojavili, nekoliko minuta kasnije, izgledali su poput najboljih prijatelja. Rus se cerekao i nešto gestikulirao, a Maleni je napustio svoj prijeteći stav. Rus je iznenada otvorio svoj ruksak i izvukao komad kruha, nekakvo meso i pljosku, pa su tako zajedno stajali u jarku, smijući se i jedući, i razmjenjujući komplimente. Počela mi je ići slina na usta dok sam čučao u svojoj smrdljivoj blatnoj rupi i promatrao ih. Na trenutak sam razmatrao mogućnost da otpužem preko kako bih im se pridružio, ali bilo je previše aktivnosti na tom komadiću teritorija koji nas je dijelio, pa sam ostao gdje sam bio i ukrotio glad odgrizavši nekoliko noktiju. Maleni i njegov novi prijatelj dokrajčili su i posljednje ostatke hrane i pića, pa su počeli jedan drugome pokazivati fotografije. Rus je vjerojatno pokazivao fotografije svoje djevojke ili majke. Maleni je bez sumnje pokazivao opscene fotografije. Nakon što mi je dozlogrdilo čučanje u blatu, počeo sam se oprezno izvlačiti na otvoreno. Granate su letjele u svim smjerovima, a naše je topništvo uspjelo odrediti njihovu udaljenost, pa su uspostavili koncentriranu baražnu vatru. Vidio sam kako posada tenka iskače poput ljudskih baklji iz svoga plamtećeg vozila i vrišteći se baca na tlo. U blizini je ležao ruski pukovnik kojemu su bile raznesene obje noge. Neprestano je i uzalud dozivao tražeći nosila, i dole sam ga ja promatrao, jedan od njegovih tenkova prešao je točno preko njega i samljeo ga u mješavinu rastrganoga mesa i slomljenih kostiju. Taj isti tenk krenuo je točno prema jarku u kojem su se sklonili Maleni i Rus. Povikao sam im da iziđu van, pa je Maleni uzeo svoj MPI i u jednom se brzom skoku našao na rubu jarka, točno na putu tenka. Rus je ostao gdje je i bio, blijeda lica i očito prestravljen. Maleni je vikao na njega da se pomakne, ali on je samo odmahivao glavom i ~ 92 ~
Knjigoteka
čučao skrivajući se na dnu jarka. Pretpostavljam da mu je to bio prvi put da se susreo s tenkovima s pješačke razine, da se tako izrazim. Počinio je početničku pogrešku i pomislio kako je sigurniji u jarku nego na otvorenome. Maleni, očigledno ga ne htijući napustiti, pružio mu je ruku da je uhvati, no bilo je prekasno. Tenk koji se približavao našao se već gotovo na njemu, i on se bacio na stranu dok ga je ovaj promašio za svega nekoliko centimetara. Rus je iznenada shvatio u kakvoj se opasnosti našao: tenk je prelazio točno preko jarka, i naći će se zarobljen ispod njega. Prekasno, bacio se na grudobran i pokušao se uspeti van. Izgubio je svoju kožnu kacigu, i svijetla mu je kosa lelujala na vjetru, oči su mu bile razrogačene od straha, a ruke ispružene prema čudovištu koje je dolazilo. Njegovi ga drugovi najvjerojatnije nisu niti vidjeli. Čak i da jesu, sumnjam da bi ga mogli izbjeći. Prešli su točno preko ruba, zdrobivši ga ispod gusjenica, i nastavili dalje posve neupućeni što su učinili. Njihov je cilj bio njemački protutenkovski top negdje iza neprijateljskih linija. Rečeno im je da ga unište pod svaku cijenu, i nisu si mogli priuštiti da gube vrijeme pomutio birajući svoj put kroz mrtve i dezorijentirane koji su im se našli na putu. Maleni je ustao i stajao usred letećih otpadaka prijeteći šakom i psujući prema tenku koji je odlazio. Povikao sam prema njemu s udaljenosti od pedesetak metara koja nas je dijelila. Okrenuo se i krenuo prema meni. Vidio sam da je u opasnom raspoloženju, da ne brine za vlastitu sigurnost i spremanje da se iskali na bilo čemu što se kretalo. Dok je koračao, prkosan, a granate padale ispred i iza njega, spustio je čizmu na ispruženu ruku njemačkog satnika koji je ležao na tlu s rupom veličine grejpfruta u trbuhu. On je slabašno uhvatio Malenoga za noge, a Maleni se, zamijenivši ga za Rusa, bijesno okrenuo i ispraznio svoj magazin ravno čovjeku u glavu. Prekasno je shvatio što je učinio. Zastao je na trenutak, donja mu se čeljust objesila, a potom je nemoćno slegnuo ramenima i nastavio koračati prema meni. Čovjek bi vjerojatno svejedno umro, a da su ga se dočepali ~ 93 ~
Knjigoteka
Rusi, samo bi mu Bog mogao pomoći. Svejedno, ovo je bio rat. Nije moglo biti mjesta žaljenju. Maleni se spustio pokraj mene u rupu od granate i posipao me smrdljivim crnim blatom. – Što ti se dogodilo s čizmom? – upitao je. Pogledao sam prema svojim stopalima, i po prvi puta vidio da mi je desna čizma raskidana na komadiće. Zasigurno mi ju je uništila ona prva eksplozija. Nisam to ranije primijetio, ali sada kad mi je pozornost svrnuta na to, osjetio sam kako me preplavio velik val samosažaljenja. Iznenada sam shvatio koliko sam patio. Promrzao, mokar, gladan, s ozlijeđenim desnim stopalom i bez čizme da ga pokrijem – Krvari, rekao sam, a glas mi je bio ukočen od straha. – Pogledaj, krvari! Moje stopalo krvari Strgnuo sam ostatke čizme i nježno izvukao komadiće čarape koji su mi bili zabijeni u meso. – Ne mogu hodati uokolo ovakav, rekao sam. – Kako mogu očekivati da hodam uokolo bos po ovakvom tlu? Kako mogu očekivati od mene da… Maleni je približio svoje lice odvratno blizu mome. – Prestani s tom prokletom kuknjavom! – povikao je. – Samo dovraga zašuti ili ću te opaliti! Sjeo sam žaleći se sam sebi u blato, ljuljajući svoje ozlijeđeno stopalo u rukama. Maleni me pogledao s pomiješanom mržnjom i gađenjem. Iznenada je iskočio iz rupe i odgalopirao dalje, i ja sam pomislio da me napušta, ali za nekoliko sekundi se vratio. – Evo ti, rekao je. – Probaj jesu li ti ove dosta velike. – Pružio mi je par čizama. Čizama kakve nikada ranije nisam vidio. Od blijedožute kože, meke i podatne, i gotovo posve nove. Gledao sam ih zapanjeno i sa strahopoštovanjem. – Skinuo sam ih s mrtvog ruskog časnika, rekao je Maleni bezbrižno. – Mislim da će ti odgovarati. Odbacio sam svoju preostalu čizmu, izudaranu i uništenu, i gurnuo stopala u nove čizme. Osmijeh djetinjeg uživanja razvukao se mojim licem. Ispružio sam nožne prste u ekstazi. Bilo je to kao da ~ 94 ~
Knjigoteka
na sebi imam par čarapa od labuđeg paperja. Bilo je zapanjujuće pomisliti da smo se svega nekoliko godina ranije, u danima početka svega ovoga, borili protiv vojske u krpama i dronjcima; a sada smo mi bili u dronjcima, naše su uniforme bile krpe, a da bi si priuštio pristojan par čizama, njemački vojnik mora se uteći pljački od mrtvih ruskih časnika. Kraj rata zasigurno je na vidiku. Iznenada su se ponovno pojavili neprijateljski tenkovi i pješaštvo. Maleni i ja sagnuli smo se dublje u svojoj rupi i bili smo prisiljeni po nekoliko minuta ležati zadržavajući dah s glavom uronjenom u prljavu vodu. Kada smo se mogli početi vraćati prema našim linijama već je bilo kasno uvečer. Ruski napad nije uspio, ali skupo je koštao obje strane. Tlo je bilo posuto mrtvim i umirućim tijelima, i već su se pohlepne zelene močvarne muhe počele skupljati na ljudskom mesu i krvi. Muhe i štakori bili su jedini koji su se množili i lagodno živjeli u ratnim vremenima. Sjedili smo i promatrali ih, posve ravnodušni pred prizorom kojega smo i ranije često viđali. Porta je dodavao u krug veliki kameni vrč pun poprilično odbojne tekućine. Barcelona je bio prvi koji ju je kušao, i istoga se trenutka srušio nauznak, dašćući i prstima se očajnički grebući po vratu. Promatrali smo ga sa zanimanjem, pitajući se hoće li se oporaviti. Sam Porta je već dobrano gucnuo toga napitka, ali svima je bilo poznato da je Porta imao željezni želudac i probavni sustav koji je mogao napasti i uništiti čak i cijanid kao da je to samo kriška kruha s maslacem. – Prestanite se smijali! – zastenjao je Barcelona, dok su mu suze tekle niz obraze. – Koji je to vrag? Nečija smrdljiva pišaka? Porta se zlobno nasmijao. – Krumpiri, rekao je. – Truli krumpiri. To je sve. Prinio je vrč svojim ustima i otpio dugi gutljaj. Barcelona je otkopčao ovratnik i počeo si masirati vrat. – Sličniji su trulim leševima, kiselo je rekao. – To je, složio se Porta, zadovoljno si rukom otirući usta, – više nego vjerojatno ... Hoće li još netko gutljaj? ~ 95 ~
Knjigoteka
Tijekom noći stigla su pojačanja. Bila je to SS-ova strojnička brigada, a zastava na njihovim ovratnicima bila je britanska. Proučavali smo ih s neskrivenom znatiželjom, a kada smo čuli kako međusobno razgovaraju na engleskom, jedva smo povjerovali vlastitim ušima. Britanski vojnici u SS-u? Jesu li se Hitler i Churchill konačno dogovorili? Jesmo li stvorili novi savez? Kako bismo uspostavili zajedničku frontu protiv Rusa? – Zasigurno se šalite! – Britanski Oberscharführer s gustom crvenom kosom okrenuo se i pljunuo s prijezirom. – One glupe – budale u Londonu još uvijek misle da mogu s komunistima raditi u rukavicama i izvući se. Još uvijek misle kako je sve u vrtu u ružičastom i crvenom cvatu. – Ponovno je pljunuo. – Shvatit će sve, kada bude prekasno. U tišini smo slušali njegov naglasak. Pravi pravcati Englez u SSovoj uniformi ... – Imate li što protiv? – hladno je rekao. – Naprotiv, ništa, uvjeravao ga je Legionar. – Nama je svejedno jesi li brat engleskoga kralja ili žutoguzi klipan s periferije Mongolije. Samo nas je zanimalo, rekao je, – što vas je dovelo ovamo. Čovjek se namrgodio. – Mi smo dragovoljci. Svi mi smo dragovoljci. Očito nije htio razgovarati o tome, ali sitni Unterscharführer pokraj njega spremno je progovorio. – Išli su po logorima i novačili ljude. Ja sam bio u Stalagu VIII. Uhvatili su me nakon Dunkirka. – I dragovoljno si se javio za ovo? – rekao sam s nevjericom. – Pa Čovjek je slegnuo ramenima. – Vidio sam kako se stvari razvijaju, pa sam pomislio, dovraga. To mi se činilo boljim no sjedenje i vrćenje palčevima do kraja rata. Pogledao nas je prkosno, a Legionar je odmahnuo glavom, više iz sažaljenja no neodobravanja. – A što ćeš nakon? – rekao je. Čovjek je oklijevao. ~ 96 ~
Knjigoteka
– Nakon? – Točno tako, rekao je Legionar. – Nakon ... kada rat završi. Kada ova pucnjava završi i počne drugačija pucnjava... kada počnu kažnjavati ratne zločince i izdajice, kolaboracioniste i krijumčare ... Što će biti tada? Čovjek je oblizao usne. Ostali njegovi kolege pogledali su nervozno u drugom smjeru. Činilo se kako jedino crvenokosi Oberscharführer ima odgovor. – Neće se ništa dogoditi, rekao je odsječeno. – Još će im uvijek trebati svi za borbu sposobni ljudi koje budu mogli pronaći. Samo što se oni neće boriti protiv nacista nego protiv komunista ... Godina ili dvije u zatvoru je najgore što nam se može dogoditi. Mislim kako ćemo nakon toga navaliti svim silama na Crvene i da će požuriti da nas oslobode. Stari Un podigao je obrvu. – Zvuči kao pravi optimist, promrmljao je. – A što ako vas se Rusi prvi dočepaju? – Pa? Što ako se to i dogodi? I što ako im kažemo da su nas Švabe prisilili da se borimo na njihovoj strani? Tko će znati što je istina? Stari Un nasmijao se poprilično tužno. Bilo je gotovo nevjerojatno da nakon pet godina rata itko još može biti toliko naivan. – Vidjet ćete, rekao je. – Vidjet ćete ... S približavanjem zore, pokupili smo svoje oružje i ostavili britanske dragovoljce, ponovno se vrativši na svoje položaje u rovovima. Stari Un napeto je osluškivao prema ruskoj crti bojišta i spustio uglove usta. – Bit će neprilika, rekao je. – Ovi preko ne smjeraju ništa dobro. Stajali smo i osluškivali zvukove aktivnosti u ruskim rovovima, i znali smo da je Stari Un u pravu. Uvijek je mogao osjetiti kada se kuhala oluja. Bilo je to nešto što je osjećao u kostima, i mi bismo prihvatili njegove riječi bez pitanja. – Neće još neko vrijeme, rekao je. – Izvadite karte da bacimo još koju partiju. ~ 97 ~
Knjigoteka
Porta je izvadio špil, pa smo se smjestili za partiju neizbježnog ajnca. Lenzing, komunist, bio je s nama. Uspio je preživjeti najrazličitije paklene muke kroz koje je prošao od Sennelagera, i tijekom tog procesa je bitno ojačao. Još uvijek nije bio vojnik, ali je barem bio čovjek. Više ga se nije moglo zamijeniti za šesnaestogodišnjeg dječaka. Sada je bio poslužitelj na Portinoj strojnici. – Dakle, – rekao je Stari Un dok nas je nudio paketićem cigareta, – ti si bio student medicine, zar ne? Lenzing je pognuo glavu u prešutnom potvrđivanju. Porta se sagnuo prema njemu, kao i uvijek znatiželjan da sazna točne detalje. – Jesi li ikada bio u prilici razrezati čovjeka i rovati po njemu iznutra? – upitao je. Lenzing se nasmiješio. – Ne, nisam nikada došao tako daleko. Uhitili su me prije no što sam dovršio studij. – Baš si budala, rekao je Gregor kratko. – To je problem s vama studentskim tipovima. Uvijek ste puni priča o ovome ili onome. Kakav je smisao toga? Ha? Kakav je smisao toga? Zašto jednostavno ne zašutite i bacite se na posao kao mi ostali? Lenzing je bio posve ravnodušan. – Vjerojatno si u pravu, rekao je. – Nikada ne govori ako ti se netko ne obrati, rekao je Porta, koji je bio pravi brbljavac. – To ti je moj savjet, začepi. – Da, ali ima tu još nečega, rekao je Maleni iskreno. – Ima tu još mnogo toga. Ako želiš sačuvati glavu na ramenima, moraš naučiti pravila igre. Nije to samo govorenje ‘da, gospodine’ i ‘ne, gospodine’ cijelo vrijeme. Važno je ne pokazati da imaš nešto ovdje gore. Znate što mislim? – Pokucao se prstom po glavi. – Što god radili, rekao je, – ne dozvolite im da posumnjaju da u njoj imate išta više od hrpe piljevine. Uzmite mene za primjer. – Uzeo je svoje dvije karte i polako zbrajao njihovu vrijednost uz pomoć prstiju. – Uzmite mene, rekao je. – Što mislite kako sam preživio sve ovo vrijeme? ~ 98 ~
Knjigoteka
– Stvarno nemam pojma, rekao je Lenzing. – Ne? – rekao je Maleni. – Pazi, reći ću ti. Pravim se blesav, vidiš? Pretvaram se da sam idiot... kao da ne znam što se događa. Shvaćaš?. – Shvaćam, rekao je Lenzing vrlo ozbiljno. Maleni je zatražio još jednu kartu i još jednom zbrojio dva broja na prste. Prijateljski se nasmijao Lenzingu. – Znaš što? – rekao je. – Psihijatar je jednom od mojih časnika rekao da sam samo jedan korak od imbecila. Što znači, rekao je, – da sam potpuno glup. Što znači da nemam mozak ... No, studentski tip poput tebe, koji studira da bude liječnik i to, veliki su izgledi da ne bi bio previše sretan da mu kažu da je imbecil. Vjerojatno bi poludio. Pokušao bi ih uvjeriti u suprotno. Išao bi uokolo i lajao na sva usta. Uvalio bi se u neprilike ... A ja, – rekao je Maleni blagim glasom, – ja sam im samo potvrđivao. I još uvijek im potvrđujem. Pitaj bilo koga tko me poznaje. Svi su oni isti. A rezultat je takav, rekao je Maleni pobjedonosno, – da me nitko nikada ne gnjavi. Govorim što želim, i radim što želim, i nitko se ne obazire na mene, jer sam navodno glup. – Sve je to u redu, rekao je Porta. – Ali nije nam svima tako lako. Neki od nas nemaju tvoju veliku prirođenu prednost. – A koja je to prednost? – rekao je Maleni, izgledajući zainteresirano. – Ta što imaš prokleti prazni prostor na mjestu gdje bi ti trebao biti mozak, rekao je Porta. Sljedećeg je dana ponovno počelo kišiti. Kiša je pljuštala, i nije se moglo pobjeći od nje. Oružje je počelo hrđati, kožni predmeti su se ukočili, čizme su nas počele žuljati i pritiskati. Čak nam se i koža naborala i izgledala je natopljena vodom. Da bi stvari bile još gore, stiglo je naređenje da moramo promijeniti položaje. Psujući i proklinjući, pokupili smo svoju opremu i otšljapkali kroz duboko blato, u koloni po jedan, za poručnikom Löweom. Kožno remenje tvrdo poput željeza urezivalo nam se u ramena. Bosa stopala u probušenim čizmama počela su nas boljeti, a dobili ~ 99 ~
Knjigoteka
smo i žuljeve. Na čelu kolone, Löwe je na sebi imao jaknu postavljenu krznom, koju je skinuo s tijela mrtvog ruskog bojnika. Još je uvijek imala neprijateljske insignije. Činilo se kako više nikoga nije briga za takve nevažne detalje. Maleni je na ramenima nosio tronožac za strojnicu i opreznim je koracima marširao kroz ljepljivo blato. Iza njega, Helmuth se borio s četiri kutije municije. Dok je hodao, psovao je sve bez razlike. Kišu, blato, Ruse, Himmlera, Hitlera, Goringa, Goebbelsa, proklete Britance, proklete Amere, kišu, blato, Ruse, Himmlera, Hitlera – Koji je datum? – iznenada je upitao Heide. U Helmuthovom katalogu omraženih nastala je kratka stanka iznenađenja; a potom je ponovno počeo: – Prokleti Rusi. Glupa prokleta kopilad. Glupa prokleta smrdljiva kopilad. Glupa prokleta – Pitao sam koji je datum? – povikao je Heide. – Drugi rujna, rekao je Helmuth. – Prokleti gadovi Rusi. Prokleti gadovi Ameri. Prokleti gadovi – Zašto? – rekao sam, presjekavši mu put. – Kakve vražje razlike ima ako je drugi rujna ili drugi bilo kojega drugog jebenog mjeseca? – Razlika je velika, rekao je Heide hladno. – Žalosno je što ne pridajete više pozornosti onome što Führer ima za reći. – Helmuth je naglo zastao usred svojih psovki. – Zašto? Što to on ima tako važno za reći? – Samo to da će za tri mjeseca, obavijestio nas je Heide, – rat biti gotov. Führer je obećao da će sve jedinice biti kod kuće do Božića. Sa svih strana začuli su se glasni podrugljivi povici. – Ako se ispostavi da je to istina, – veselio se Porta, – onda je moj pimpek sušena haringa! Turobna tišina postupno se spustila na nas kako se marš nastavljao, a kiša nemilice padala. Čak je i Helmuthu ponestalo epiteta. Čak je i Porta ostao bez teksta. Moje nove žute čizme bile su prljave od blata, a sva mi je odjeća bila prilijepljena uz tijelo. Tlo bi se ispod nas povremeno zatreslo, kako bi neka granata eksplodirala u daljini. Činilo se kako nitko nije znao kamo idemo niti zašto ~ 100 ~
Knjigoteka
onamo idemo. Opće mišljenje bilo je kako marširamo zbog samoga marširanja, jer nisu mogli smisliti bolji način da nas zabave. , Došli smo do močvarnoga tla, pa smo gacali kroz blatnu vodu duboku do koljena. Jednom kada bi vam se stopala našla na dnu, bilo ih je teško ponovno izvući. Ljudi su dahtali, stenjali i visoko podizali noge, dok je močvara usisavala, bljućkala i stiskala svom svojom snagom. Usuđujem se reći da smo izgledali poput jedinice cirkuskih slonova, a ne poput pukovnije vojnika na maršu. S vremena na vrijeme, kada je sam Löwe bio milostivo previše iscrpljen da bi nastavio dalje, sjeli bismo na svoje ruksake na mokro tlo i tupo zurili u kišu s umovima jednako praznim kao što su nam bila i lica. Bilo je moguće doseći stanje u kojem je i samo razmišljanje bilo prevelik napor. Veći dio vremena marširao sam sa zatvorenim očima. Bilo je to po Legionarevom savjetu. Automatski biste koračali naprijed, korak za korakom, poput teretnog kljuseta, slijedeći čovjeka ispred sebe. Ako bi on zastao, zastali biste i vi. Ako bi on ušao u minsko polje, i vi biste ušli u minsko polje. Bio je to rizik kojega ste morali preuzeti. Ako ne biste povremeno malo pridrijemali tijekom marša, moglo bi vam se dogoditi da ne spavate danima. Poručnik Stegel, negdje oko sredine kolone, teturao je poput pijanca, kližući se i posrćući, i njišući se naprijed-natrag. Imao je visoku temperaturu prošlih četiri dana, ali odbili su njegovo prijavljivanje bolesti. Nije bio na bojištu dovoljno dugo da bi mu se dozvolio luksuz bolničkog kreveta. U svakom slučaju, nisu vjerovali u njegovu groznicu. Čak je i promatraču s najviše predrasuda moralo biti očigledno da je Stegel bio u lošem stanju, ali mogao bi leći i umrijeti prije no što bi uspio uvjeriti nadležne. Odjednom sam začuo tresak, i otvorivši oči vidio sam da je bolesni poručnik pao licem u blato, izgubivši pri tome šljem i pušku. Jedan narednik potrčao je kako bi ga podigao. Bio je uspravljen na noge, još uvijek nepovezano buncajući, ali čak i uz po jednoga čovjeka sa svake strane i bez ruksaka na leđima, činilo se upitnim da će moći nastaviti još dugo vremena. ~ 101 ~
Knjigoteka
Stari Un je hodao u tišini pokraj Legionara na čelu druge desetine. Usprkos kiši. Legionar je imao neizbježnu cigaretu između usana. Iznenada smo iznad glava začuh zujanje motora. Izvili smo vratove i provirili prema nebu, ali kiša je prekrila sve, pa se vidjela samo sivkasta izmaglica i neki nepoznati užas koji je vrebao iza nje. Zujanje motora preraslo je u brujanje, u zaglušujuću tutnjavu, i sada smo iznad maglice mogli vidjeti crne fantomske oblike u pokretu. – Olujni oblaci? – promrmljao je Fischer, na svoj tihi župnički način. – Olujni oblaci moje dupe! – povikao je Heide, i bacio se u najbliži jarak. Maleni je gurnuo župnika Fischera tako da je pao. Barcelona i ja slijedili smo Heidea u jarak. Svega nekoliko sekundi kasnije, zemlja se počela razdvajati nakon pada prvih bombi. Čuo sam kako Löwe svima viče da se bace u zaklone. Vidio sam kako se tlo rastvorilo pred dugačkim plamenim jezikom koji je rovao ispred sebe. Lice sam čvrsto zagnjurio u vlažno tlo, a rukama sam prekrio uši kako bih prigušio zvuk eksplozija. Bombe su bile namijenjene selu udaljenom nekoliko stotina metara. Selo je bilo potpuno razoreno, a cesta kojom smo marširali sada je postala samo kvrgava hrpa otpada. Löwe se oprezno uspravio na noge i mahnuo rukom prema nama da ga slijedimo. Ponovno smo krenuli, u redu za njim, birajući svoj put između komada asfalta i zaobilazeći kratere. Mrtve i ranjene ostavljali smo na mjestima gdje bi pali. – Rat je, rekao je Legionar, slegnuvši ramenima. Pripalio je novu cigaretu i prilijepio je za usnu. – Tako je to u ratu, rekao je Rusi su imali sustav po kojem bi po svršetku svake akcije poslali hrpu dopisnica s jednom jedinom riječi ispisanom na njima: – Nestao. Niti jedan vojnik ruske vojske nikada nije bio prijavljen kao mrtav ili zarobljen. Samo kao nestao. Na posljetku, bio je rat. Nije bilo dobro potkopavati moral. ~ 102 ~
Knjigoteka
Noć nas je napokon prekrila i zaštitila svojim crnim plaštem, pa smo se počeli osjećati nešto sigurnijima. Kiša je nastavila padati. Poručnik Löwe zaustavio je teturavu kolonu, pa smo se onako ukočeni i bolnih nogu počeli ukopavati na rubu šume. Na sreću, tlo je bilo meko i tresetno, i nije nam stvaralo probleme. Dok smo kopali, Gregor je počeo ponovno držati Lenzingu predavanje o vrijednosti šutnje u svim prilikama i ne vjerovanja niti riječi koju bi vam rekao netko od nadležnih. Činilo se da je opsjednut tom temom. – Sve to sranje, rekao je, prezirno bacivši lopatu zemlje preko ramena. Svo to sranje koje vam serviraju o Rusiji kao idealnoj državi. O komunizmu i ostalome. Radnici ujedinite se, i budimo svi zajedno veseli drugovi i tako dalje. Sve je to gomila gluposti. Sve je to prokleta mašta. – Prestao je kopati i rukom se uhvatio za križa. – Misliš da će ti biti imalo bolje u Rusiji nego u Njemačkoj? Zaboravi, prijatelju! Zaboravi sve što su ti ikada rekli. Nacisti, komunisti, fašisti, neka svi idu dovraga! Svi su oni prokleto isti kad malo bolje razmisliš. – Jesam li ispravno shvatio, rekao je Lenzing oprezno, – da, iako nisi komunist, ne voliš sadašnji režim u Njemačkoj? – Ne volim niti jedan prokleti režim, rekao je Gregor, energično zabivši pijuk u zemlju. – Sve što tražim jest da me ostavite na miru da nastavim sa svojim poslom. Čim mi se da trenutačno bijesni rat, pa mislim da svi moramo zasukati rukave i potruditi se da ga završimo što je prije moguće. Nije me briga koja će strana pobijediti, samo ako se ja mogu vratiti u civil i nastaviti gdje sam stao. To je sve što tražim. – Što si radio, rekao je Lenzing, – prije no što je počeo rat? – Ja? – upitao je Gregor. – Vozio sam kamion, zar ne? Radio sam za tvrtku koja je pomagala pri selidbama. Nije mi loše išlo. Same napojnice koje bi nam dali neki od tih bogatih gadova, samo za premještanje nekoliko komada namještaja – to je bilo prokleto smiješno! – Trebao bi se zabrinuti, rekao je Lenzing. ~ 103 ~
Knjigoteka
– Trebao bih se zabrinuti, složio se Gregor. Nastala je stanka. – Nije li ti nikada smetalo, rekao je Lenzing nakon nekog vremena, – što si morao raditi takav posao? Nosati namještaj uokolo za ljude koji su si mogli priuštiti da sjede i daju ti bezobrazno visoke napojnice za to? – Zašto bi mi trebalo smetati? – rekao je Gregor. – Ako se žele razbacivati svojim novcem, tko sam ja da im prigovorim? – Ali, zar ne misliš da je to pogrešno, ustrajao je Lenzing, – da neki ljudi imaju toliko novaca za trošenje, a drugi su beskućnici i gladuju? Gregor je slegnuo ramenima. – Tako to biva, zar ne? Takav je svijet, prijatelju. Neki imaju, a neki nemaju. – I to ti se ne čini nepravednim? Zar ne bi radije živio u sustavu u kojem je bogatstvo ravnomjernije raspoređeno? – To si možeš zabiti, rekao je Gregor. – Tko bi želio svijet u kojem bismo svi bili prokleto jednaki? Svatko je čovjek za sebe, to je ono što ja tvrdim. Lenzing je polako odmahnuo glavom. Gregor je bio jedan od onih kojima je bio ispran mozak još prije rođenja, i očigledno nije baš imalo mnogo smisla pokušavati ga preobratiti. Gregor je upravo otvorio usta kako bi iznio još koju zajedljivu primjedbu na račun socijalizma i kiseloga grožđa, kada je dotrčao Stari Un i prekinuo raspravu. – Trebaju te ondje iza. – Gurnuo je Gregora. – Sredi se, izgleda da su u panici. – A kada nisu u panici? – Gregor je s gađenjem odbacio svoj pijuk i pošao za Starim Unom. – Što je ovaj put? – Izviđanje iza neprijateljskih linija – i nemoj se sada meni žaliti na to, nije to bila moja zamisao! Uskočili su u bunker, u kojem je Porta bio ispružen na sklopivom krevetu. Gregorove oči su se širom otvorile u protestu. – Odakle si to nabavio? ~ 104 ~
Knjigoteka
– Pronašao sam ga, rekao je Porta jednostavno. Doista, taj je čovjek u nekom pogledu bio pravi genij. Bio je onakav tip osobe koji bi se slučajno spotaknuo o gajbu šampanjca usred pustinje u Arizoni. Tip osobe koji bi pronašao zalutale sklopive krevete usred ničega. Stari Un odgurnuo je njegova stopala s puta i poprilično umorno sjeo pokraj njega. – Dobro. Ovako. Porta, Maleni, Legionar, Gregor i Sven će ići sa mnom. Čim – Jebi mog prokletog ujaka! – Porta je munjevito sjeo u krevetu. – Svatko bi pomislio da smo mi jedini jebeni vojnici koji vode ovaj jebeni rat! Bijesno je šutnuo nečiji šljem, i tada smo mu se mi ostali pridružili u nezadovoljnom zboru. – Da, zašto mi? Uvijek mi moramo sve! – Zašto za promjenu ne mogu ići neki drugi smradovi? – Zašto ne pronađu nekog drugog da im obavlja prljave poslove? Stari Un ispružio je ruku i ušutkao nas. – Kuknjava i prokleto stenjanje vam neće nimalo olakšati stvar, rekao je. – Naredbe su naredbe i vi to znate jednako dobro kao i ja. Gdje je Maleni? – Otišao je kući, progunđao je Porta. – Rekao je da ga rat više ne zabavlja. Otišao je prvim vlakom za Berlin i rekao mi je da vas pozdravim. Stari Un se namrštio. Ljutito je glavom pokazao prema meni. – Sven, idi i pronađi ga – i nemoj da to potraje cijelu noć! Otrčao sam do Malenog koji se kockao s trojicom vojnika iz četvrte satnije. U jednom trenutku tijekom igre očito su se sukobili: jedan od njih imao je plavicu na oku, a drugi se držao za gadno ogrebenu ruku. Maleni je vrlo nepovoljno reagirao na vijesti koje sam mu donio. Otapkao je sa mnom do bunkera, vičući cijelim putem u krajnjem otporu prema redu i tišini. – Slušaj, zagrmio je, čim se našao licem u lice sa Starim Unom, – ~ 105 ~
Knjigoteka
ja ne mogu ići lunjati uokolo iza neprijateljskih linija u ovo doba noći! Nije mi dobro. Ja sam bolestan čovjek, ali ti to izgleda ne shvaćaš. Bole me leđa. Noge mi drhte. Glava mi je poput bundeve. Bole me kosti. Mislim da imam gripu. – Nije me briga i ako imaš galopirajući triper, obrecnuo se Stari Un. – Nije me briga što ti je. Dobio si svoje naredbe i ti ćeš ih prokleto sigurno izvršiti, čak i ako budeš morao puzati na rukama i koljenima kako bi ih izvršio! – Okrenuo se prema nama ostalima. – Dakle, začepite i obratite pozornost. Ovo su lozinke; drvene noge i par filcanih čizama. – Drvene noge i par filcanih čizama” rekao sam. Stari Un me ošinuo pogledom. – Točno to sam rekao, zar ne? Što se događa s tobom? Jesi li oglušio ili što? Uzeo je kutiju bombi i počeo ih dijeliti. Natmureni, gurali smo ih u džepove i pripremali se za polazak u neželjenu misiju. – Ne želim više čuti niti riječi od vas! – prosiktao je Stari Un. Tiho, puni prezira, jedan po jedan i nadureni, kliznuli smo za njim u tamu. Bila je niska, postojana magla, koja nam se izvijala oko nogu i pružala nam zaklon. Čučali smo osluškujući u mokroj travi, naprežući oči sve dok se ne bi postupno prilagodile tami. Od naprijed smo čuli prigušene zvukove, i znali smo da neprijateljske linije ne mogu biti daleko. Stari Un se okrenuo i prošaputao. – Krećemo naprijed. Držite se što niže možete i ne pucajte ako vam ja to ne naredim. Ponovno smo krenuli, kroz izmaglicu i tamu, a visoka se trava svijala oko nas. Negdje u blizini začuo se iznenadni upozoravajući škljocaj metala o metal. Jedva dovoljan da uplaši pticu, ali više no dovoljan da na mrtvo ime prestravi šestoricu umornih vojnika koji pužu kroz tamu. Stari Un se bacio na koljena u travu, a mi ostali smo ga slijedili. Dugo smo vremena ostali tako bez micanja ili riječi, a tada je Stari Un prošaputao nešto Legionaru, a poruka je prenesena ~ 106 ~
Knjigoteka
svima redom: neprijateljsko strojničko gnijezdo nalazilo se ukopano pokraj nekakvog stupa, svega nekoliko metara nama zdesna. Iza njega je, bez sumnje, bio prvi ruski rov. Nakon nekoliko trenutaka tišine, Stari Un se oprezno ustao i pokazao nam da ga slijedimo. – Što to on dovraga pokušava? – prosiktao je Gregor bijesno. – Saznali smo gdje su prokleti Rusi. Što još želi? – Tko bi ga znao, rekao sam. Neutješni, nastavili smo dalje za Starim Unom. Čak je i Legionar, koji je uvijek bio ravnodušan prema osobnoj opasnosti ili nelagodnosti, počeo propitkivati mudrost odluke da idemo dalje. – Budi razuman, ustrajao je. – Čuo sam koja su nam naređenja jednako dobro kao i ti. Učinili smo ono što su nas poslali da učinimo. Nema smisla izazivati sreću. – To, rekao je Stari Un tmurno, – je na meni da odlučim. Sve dok ja ovdje zapovijedam, radit ćemo kako ja kažem. U redu? Legionar je slegnuo ramenima. – Dobro, dobro, nema potrebe da budemo zlovoljni. Samo sam mislio – Pa, nemoj, savjetovao ga je Stari Un. – Zadrži to za sebe dok se ne vratimo. Tada ćeš imati dovoljno vremena da uložiš žalbu. Stup i njegovo strojničko gnijezdo sada su se nalazili iza nas. Izvukli smo se iz visoke trave i ušli u šumu, u kojoj su grančice pucketale i lomile se ispod naših nogu poput pahuljica za vrijeme doručka, a niske grane stabala prevlačile su svoje koščate prste preko naših lica. Još jednom, naše su se natopljene uniforme prilijepile uz naša tijela. Još jednom, naša bosa stopala su se nažuljala u čizmama punima vode. Tresući se i drhtureći, probijali smo se kroz raslinje. Koliko smo mi znali, cijela je šuma mogla biti preplavljena Rusima, ali jednom kada je Stari Un utuvio neku ideju sebi u glavu, nije bilo promjene, pa smo mogli samo gacati iza njega i moliti se da se zadovolji prije no što odemo još dalje u šumu. Poprilično iznenada, zaustavio se. Mi ostali nagomilali smo se iza njega. U tišini, pokretima nas je usmjerio prema sjenama stabala, i na jedan veličanstveni trenutak sam pomislio kako će nas vratiti ~ 107 ~
Knjigoteka
natrag, ali nismo bili te sreće. Nabasali smo na rusku prvu liniju, i sljedeći je korak morao biti taj da je prijeđemo i saznamo što je iza nje. – Stari momak je polupao svoje proklete lončiće, prosiktao je Gregor meni u uho. Iza grudobrana mogli smo čuti tihi žubor glasova, zveckanje oružja, korake ljudi. Jedna je grančica zapucketala ispod Portinih nogu. To je odjeknulo poput pucnja u tami noći, i istoga smo se trenutka pripremili za neprilike. Nečija se glava kratko pojavila iznad grudobrana. Začuli smo glasove koji su nešto brzo govorili na ruskom. Stari Un dao nam je znak glavom. – Idemo. Spustio se na dlanove i koljena, i na naše veliko čuđenje počeo puzati ravno prema ruskim rovovima. Činilo se da je čak i Legionar pomalo zapanjen. Oklijevao je na trenutak, a tada smo shvatili da Stari Un ide prema prekidu u ruskoj liniji, prema mjestu na kojem je bilo jedva moguće, uz nevjerojatnu dozu sreće, proći neopaženo. Legionar je ispružio ruke u rezigniranoj gesti. Krenuo je za Starim Unom, i mi nismo imali drugog izbora no slijediti ga. Sreća nas je, začudo, poslužila. Čak i kada je kunić izjurio iz raslinja, potrčao točno prema Gregorovim nogama, i uz tresak ga oborio na tlo, nitko nije došao izvidjeti što se događa. Sigurno smo prešli prvu liniju, i baš sam počeo nešto lakše disati, kada je Maleni, koji je hodao pokraj mene, ispustio jedan od najglasnijih, najhrabrijih i najdrskijih prdaca svih vremena. Stari Un se okrenuo prema njemu s hladnim bijesom. – Učini to ponovno i ja ću te Ne pričekavši da dovrši svoju prijetnju. Maleni je to učinio ponovno. Odjeknulo je kroz noć poput topa. Instinktivno, bacili smo se na tlo i otkotrljali u raslinje. Činilo se kako je i Maleni pomalo zapanjen. Na posljetku smo se ustali i oprezno krenuli naprijed, ali prije no što smo prešli nekoliko metara, Stari Un nas je ponovno zaustavio. ~ 108 ~
Knjigoteka
Negdje ispred nas čuli su se glasovi. Tiho smo kliznu- li naprijed kako bismo istražili. Naišli smo na jednu usamljenu strojnicu, koju su čuvala dvojica pijanih ruskih vojnika koji su dijelili bocu votke, i mi smo na trenutak zastali i slušali ih kako govore. Jedan je bio mnogo pijaniji od drugoga. Grlio je strojnicu objema rukama, i između dvaju gutljaja votke na sav glas pjevao neku pjesmu o Volgi. Njegov se kolega činio razumljivo napetim. Nekoliko je puta pogledao preko ramena u stabla koja su se nadvila nad njima i gusto raslinje, a svakih nekoliko trenutaka bi rekao, – Šuti, šuti! – i gurnuo bocu votke onom drugom u usta kako bi ga ušutkao. Na posljetku, kada je boca bila prazna, uspaničio se i zaprijetio ovome da će mu otkinuti glavu ako ne zašuti. S pijanim dostojanstvom, ovaj je zabacio pušku na rame i ustao teturajući. – Sada ću ja u izvidnicu, rekao je. Uspeo se preko grudobrana i krenuo pjevajući i teturajući u našem smjeru. Ljutit, njegov je kolega bacio praznu bocu votke za njim. Ona je jedva promašila Gregora i prizemljila uz tupi udarac ispred Portinih nogu. Stari Un je potapšao Malenog po ramenu i kimnuo mu. Maleni mu je odgovorio kimanjem glave. Kliznuo je u tamu kako bi se obračunao s pijanim tumaralom. Legionar je izvukao svoj nož iz čizme i nestao u smjeru strojnice. Nekoliko minuta kasnije, skrivali smo par tijela ispod hrpe vlažna lišća. Jedan je bio zadavljen tankom žičanom uzicom, a drugi je imao nož u rebrima. Uzeli smo im oružje i skrili ga. Proći će neko vrijeme prije no što njihovi kolege otkriju da su nestali, a njihova će prva pomisao, prema svoj vjerojatnosti, biti da su dezertirali. Naša prva pomisao, bez imalo sumnje, bila je da se vratimo na svoje linije i to žurno. Gregor se čak okrenuo prema natrag ne čekajući da Stari Un izda naređenje, pa je bio izgrđen. – Vratit ćemo se kada ja to kažem, – rekao je Stari Un hladno, – a ne prije toga. – Nećemo se nikada vratiti, ovim tvojim tempom, promrmljao je ~ 109 ~
Knjigoteka
Porta pobunjeničkim tonom. Stari Un nije obraćao pozornost na njega. Uvijek je bilo najpametnije ignorirati Portu. On je bio sam svoj zakon, ali bez obzira na to izvrstan vojnik, i Stari Un nije bio prvi koji je otkrio da se isplatilo trpjeti njegovo neprestano vrijeđanje i manjak poslušnosti samo da bi ga se imalo pokraj sebe u teškim vremenima. Nastavili smo dalje, još dublje u šumu. Stari Un se izgleda zakleo da će otkriti što se nalazi s druge strane, ali sada smo cijelu tu ekspediciju počeli promatrati pomalo ciničnim okom. Imao sam vizije kako nas tjera da marširamo sve do Moskve samo kako bi vidio Kremlj. Na posljetku su se stabla počela prorjeđivati, pa smo znali da se približavamo otvorenom području. Došli smo do ruba šume, a ondje, raširena ispred nas poput ručnog rada, bila je, kako se činilo, cijela ruska vojska. Neprestane rijeke vozila i ljudi dolazile su i odlazile. Nije to bilo nešto što bih ja osobno nazvao veselim spektaklom, ali činilo se da se Stari Un veseli. – Dobro, dobro, mrmljao je, zamišljeno rukom trljajući bradu. – To je u redu ... sada se možemo vratiti. Svi mi osim Legionara i samog Starog Una smo se istoga trenutka okrenuli i potrčali. Maleni i Porta su odgalopirali u šumu, a Gregor i ja samo nekoliko metara iza njih. Neočekivano smo ih sustigli kada su pali u iskušenje da prekinu svoj vratolomni bijeg kako bi pregledali tri mrtvaca u nekakvoj rupi. Trojica mrtvih časnika, dva Rusa i jedan Nijemac. Maleni i Porta su se pogledavali. – Ne može biti loše, rekao je Porta. Zajedno su uskočili u rupu i počeli pohlepno pretraživati tijela u potrazi za novcem i uspomenama. Porta je pregledavao džepove, a Maleni im je otvarao usta kako bi potražio zlatne navlake. Skinuli su ih gotovo do gola, kada su se pojavili Stari Un i Legionar. Legionar ih je hladno pogledao, ali Stari Un je, kao i obično, gotovo sišao s pameti. – Gubite se odavde istoga trenutka! Ostavite ta tijela na miru! Već ~ 110 ~
Knjigoteka
sam vam ranije rekao kako neću podnositi ovakve stvari, to je odvratno, ponašate se poput divljih životinja! Prokletstvo, još ste gori od divljih životinja! – U redu, u redu, rekao je Porta prijateljskim glasom. – Saberi se. Sav ćeš se raspasti ako tako nastaviš. – U čemu je problem? – htio je znati Maleni, kao da Stari Un nije bio ondje. – Sigurno kao što su jaja jaja, ako im mi ne uzmemo te stvari, onda će netko drugi. Uz bijesni urlik, Stari Un je skočio u rupu pokraj njih. Kada je to učinio, nebo iznad nas je iznenada bilo osvijetljeno svjetlećom raketom, pa smo se instinktivno bacili u zaklon. – Otkrili su nas, rekao je Legionar tmurno. – Sada ćemo se dobro provesti. Negdje je zapucala strojnica. Niz raketa poletio je u nebo i pretvorio noć u dan. – Rasprši se! Nije nam se trebalo dva puta reći. Dali smo petama vjetra i potrčali koliko su nas noge nosile kroz šumu, probijajući se kroz raslinje, šljapkajući po močvarnom tlu, razdirući se na komadiće na trnje i izdanke. Na posljetku smo se sastali na napuštenom strojničkom položaju. Nedostajao je samo Gregor. – Gdje lije on dovraga? – ljutito je upitao Stari Un. – Kojeg li je vraga sada naumio? Je li ga itko vidio? Nitko ga nije vidio. – Idem ga ja potražiti, rekao je Porta. Stari Un je munjevito ispružio ruku. – Zabranjujem ti da se pomakneš otamo! To je naređenje! – Nosi se! – zarežao je Porta, otresavši ga. Nestao je između stabala, istim putem odakle smo i došli. Čuli smo kako viče dok je trčao. – Gregor? Gdje si dovraga, ti prokleta budalo? Istoga trenutka, tutnjava ruskih topova ponovno je započela. Svjetleći meci i granate letjeli su iznad naših glava. Stari Un na trenutak je oklijevao, a potom je tiho opsovao i skočio na otvoreno ~ 111 ~
Knjigoteka
u potragu za Portom. Mi ostali smo ga istog trenutka slijedili. Previše smo toga prošli zajedno tijekom dugog ratovanja, kako bismo ostavili Gregora samoga na milost i nemilost Rusima. Prijeteći obrisi pojavili su se u tami. Porta je izbacio nekoliko bombi i nastavio trčati. Mi ostali pojurili smo za njim. Otkrili smo Gregora posve samoga kao se šćućurio u zaklonu, pa smo ga bijesno izvukli van. – Što ti dovraga izvodiš? – htio je znati Stari Un. – Sjediš ovdje dolje i vrtiš palčeve kao bubreg u loju, dok mi trčimo uokolo u krugovima i tražimo te s devet milijuna prokletih Rusa na vratu – Nije to bila moja krivnja, rekao je Gregor zlovoljno. – Čitav mi je čopor njih bio za petama. Ne može se očekivati od mene da se sam borim protiv cijele Crvene Armije, zar ne? – To bi ti se i dogodilo, prasnuo je Stari Un, – da smo te ostavili tamo da istruneš! Ostatak našeg putovanja prošao je bez incidenata. Na putu natrag, Maleni nas je obavijestio, prema onome što mu je rekao Heide, koji je uvijek znao sve što se moglo znati i još mnogo osim toga, da ćemo uskoro biti poslani u Varšavu. – Ondje ima stotinu tisuća britanskih padobranaca, tako je Heide rekao ... stotinu tisuća britanskih padobranaca, a čitav je grad preplavljen poljskim vojnicima ... bit ćemo ondje do Nove Godine, tako je Heide rekao. – Da, baš! – rugao se Porta. – Ja sam mislio da ćemo svi biti u Njemačkoj za Božić? Trebalo nam je dobar dio sata da bismo došli do relativne sigurnosti vlastitih rovova. Stari Un otišao je podnijeti izvješće, a mi ostali srušili smo se na ležajeve kako bismo uhvatili nešto sna. Zapravo, to nam nije uopće uspjelo. Tek što smo zatvorili oči, Stari Un se ponovno pojavio i probudio nas. – Žao mi je, momci. Nisu još završili s nama. – Ispružio je ruke u gesti isprike. – Inženjerija će pokušati probiti neprijateljske linije, a mi idemo s njima da ih pokrivamo. ~ 112 ~
Knjigoteka
Portin sklopivi krevet gotovo se raspao od udarca. Na trenutak svi smo bili previše zapanjeni da bismo išta rekli. Stari Un se umorno nasmiješio. – Posve sam svjestan da što se tiče popularnosti sada baš i ne kotiram previsoko, ali bojim se da tome nema pomoći. – Slegnuo je ramenima. – Na posljetku, ipak smo u ratu – Ma, šališ se! – rekao je Porta uz krajnji sarkazam. – Tko ti je to rekao? Gregor je sjeo i zurio uokolo natečenim očima. – Zašto šalju baš nas? – žalio se. – Zašto uopće ikoga šalju? Zašto jednostavno ne mogu raščistiti to prokleto mjesto napalmom? – Zato što smo kratki s municijom, rekao je Stari Un kratko. – Žao mi je, ali jednostavno je tako. Ja ne mogu učiniti ništa u vezi toga. Nema nikakve koristi da me tako gledate, nisam ja započeo prokleti rat... Mrzovoljno smo krenuli jedan po jedan iz rova i postrojili se iza poručnika Löwea. Sa sobom smo imali samo osnovni pribor za napad. Kada se radilo s inženjerijom, radilo se brzo: nismo se mogli opterećivati nikakvom nepotrebnom opremom. Činilo se da nam ovom prilikom čak neće dati niti osnovnu tenkovsku pratnju. Rat je doista postajao težak. Pronašli smo inženjeriju, bilo ih je pet satnija koje su tvorile jednu bojnu; svi su bili spremni za pokret i okićeni ručnim bombama, sitnim oružjem i s nekoliko napalm bombi ruskoga porijekla. Jedna je satnija bila oboružana bacačima plamena. Bili su na lošem glasu, ti inženjerci. Smatrali smo ih čudnom, tihom, nekomunikativnom grupom, i bili smo i previše skloni povjerovati u sve one priče o njihovoj ničim izazvanoj okrutnosti i prema neprijatelju i međusobnoj. Potpuno su nas ignorirali od trenutka kada smo stigli, a kada je Porta pitao ima li tko cigaretu viška, jedan mu je časnik dao jednu, pruživši mu paketić bez riječi, čak niti ne pogledavši u njegovom smjeru. – Što je s njima? – uzrujano je upitao Gregor. Okrenuo se prema desetniku ozbiljna izgleda koji je čačkao zube noktom. – Što je s ~ 113 ~
Knjigoteka
vama? Jeste li izgubili svoje proklete jezike, ili što? Pošteno pitanje, svatko bi pomislio, ali iz nekog razloga, desetniku se nije svidjelo. Za sekundu su se našli jedan drugome za vratom, a od tada nadalje bilo je samo pitanje vremena kada će i svi ostali uključiti. Maleni je upravo gušio nekog prestravljenog vojnika, kada nas je ljutit glas pozvao na red, pa smo se neodlučno okrenuli kako bismo vidjeli tko nam to kvari zabavu. To je bio naš stari prijatelj bojnik, koji je ranije imao problema s pukovnikom Hinkom. Stajao je raširenih nogu, s rukama na bokovima, gledajući nas hladnim pogledom, kao da smo gomila pokusnih kunića iz laboratorija. Iza njega, bezizražajnoga lica, stajao je poručnik Löwe. – Da sam ja na vašem mjestu, rekao je strogo bojnik, – radije bih sačuvao svu svoju snagu za ubijanje neprijatelja, nego što bih se ubijao međusobno. Uvjeravam vas da ovo neće biti nedjeljni školski izlet. Pogled mu je lutao gomilom, i iznenada se zaustavio na Porti. – Moj prijatelj razgovorljivi desetnik! promrmljao je. – Korakni naprijed da te pogledam. Moramo se bolje upoznati ti i ja ... Porta se drsko progurao naprijed. Bojnik je na trenutak zurio u žuti cilindar kojega je Porta nosio kamo god pošao. Imao ga je još od početka rata, a mudri časnici naučili su živjeti s time. – Skini tu sramotu s glave! – povikao je bojnik. – Što ti do- vraga misliš da je ovo? Nekakav maskenbal? – Bojim se da ne bih znao, gospodine. – Porta je skinuo cilindar i s poštovanjem ga postavio ispred sebe poput pogrebnika. – Nikada nisam bio na maskenbalu, gospodine. – Ne budi drzak, desetniče! Koliko si već dugo u vojsci? – Predugo, gospodine. Prokleto predugo. Bojnikove su se obrve skupile. – Budi precizniji, desetniče! – Da, gospodine. – Porta je ukočio noge i lupio petama. – Dozvoljavate li mi da konzultiram svoje vojne dokumente, ~ 114 ~
Knjigoteka
gospodine? Bojnik je proizveo nestrpljivi zvuk u dubini grla. Vidio sam kako poručnik Löwe žurno pretvara široki osmijeh u prigušeno zijevanje. – Jesi li ti prokleti kreten, desetniče? – Da, gospodine. – Porta je s isprikom pognuo glavu. – Jednom me pregledao vojni glavo-liječnik u Potsdamu, gospodine. Izrazio je svoje cijenjeno mišljenje da sam od rođenja slabijega uma. Rekao je da je to prema njegovom mišljenju neizlječivo. Rekao je da ja ne bih trebao biti na slobodi s drugim ljudima. Rekao je da ja – Ah, zaboga, desetniče, začepi! Bojnik je odustao od neravnopravne borbe. Okrenuo se na peti i otišao dalje, a slijedio ga je poručnik Löwe, koji se ponovno borio sa zijevanjem. Porta se zamišljeno nasmijao. Vratio je cilindar na glavu i namignuo Lenzingu, koji ga je promatrao s određenim neodlučnim divljenjem. – Tako se to radi, rekao je. – Oni jednostavno načisto vraški polude ako nastaviš s time dovoljno dugo ... Stiglo je i naređenje za akciju, pa su inženjerci pritegnuli pojaseve i pripremili se za pokret. Bojnik, koji je bio zaposlen slanjem ljudi u gotovo sigurnu smrt, sjedio je u sigurnosti zemunice i žvakao debelu cigaru. Rusko topništvo zvučalo je jako i zdravo u usporedbi sa slabašnim i grčevitim izbojima vatre iz naših iscrpljenih topova. Promatrali smo kako je prva od pet satnija bila poslana u smrt. Njima je zapovijedao poručnik koji je imao sive, utonule oči devedesetogodišnjaka postavljene na glatko lice mladića. Gledali smo kako su izišli iz rovova i otrčali točno pred neprijateljske topove. – Prokleto samoubojstvo, rekao je Barcelona, stojeći pokraj mene. – Prokleto ubojstvo, rekao sam ja, misleći pri tome na bojnika u njegovoj zemunici kako puši svoju debelu cigaru. Bili su razneseni na komadiće prije no što su prešli nekoliko stotina metara. Samo je jedna malena skupina, koju je predvodio ~ 115 ~
Knjigoteka
narednik, uspjela u postizanju cilja. Hladno i smireno, uz očiglednu ravnodušnost prema tutnjavi topova posvuda oko njih, bacili su svoje bombe na neprijateljske položaje i pobjegli u zaklon. Kada se prašina slegla, više nije bilo nikakvog znaka od narednika i njegovih ljudi. Samo široki komad razorenog zemljišta, i mjestimično poneko obezglavljeno tijelo, ljudski trup bez ruku i nogu, hrpica izobličenog metala, hrpica sprženoga mesa. To bojniku nije bilo dovoljno. Pozvao je drugu satniju, kojom je zapovijedao poručnik Kelz, i poslao je za prvom. Pošli su istim putem, trčeći kroz isti dim i iste metke, trčeći kroz pakao kako bi ih ubili Rusi, gazeći preko razbacanih udova svojih mrtvih suboraca. Samo je šačica preživjela. Samo šačica. Nekoliko razbacanih ljudi probili su maleni prolaz u neprijateljskim linijama i poginuli boreći se. Bojnik je sažvakao svoju veliku debelu cigaru na komadiće i bijesno pozvao sljedeću satniju. Njihov zapovjednik bio je mlad, nov i željan borbe. Došao je ravno iz škole u Gross-Bomu i bio je voljan i željan umrijeti za izgubljeni cilj. Podigao je ruku iznad glave i istrčao na poprište bitke, vičući svojim ljudima da ga slijede. Poput dobro uvježbanih cirkuskih životinja, to su i učinili. Prva je salva pogodila mladog časnika u trbuh. Druga mu je odsjekla obje noge u visini gležnjeva. Nastavio je trčati na dva krvava batrljka još nekoliko metara, i dalje mašući rukama i izvikujući ohrabrujuće parole. Bez sumnje je u posljednjim trenucima imao vizije Svetog željeznog križa ... Napad je bio odbijen. Bacači plamena uključeni su u akciju, no prije no što su stigli do pola puta, more fosfora pojurilo im je ususret s ruskih linija. Trčali su u krugovima, s odjećom u plamenu, ležali su na tlu izvijajući se poput zmija, a meso im je otpadalo s kostiju i ostavljalo ih čistima i bijelima. Samo su se šestorica vratila iz tog pakla. Jedan od njih bio je poručnik koji ih je predvodio. – Žao mi je, gospodine. – Stajao je klonulo ispred bojnika, lica pocrnjelog od dima, nagorjele uniforme, i sprženih obrva. – Žao mi je, gospodine, ali jednostavno nije moguće prijeći – Nije moguće? Nije moguće? Kako to dovraga misliš nije ~ 116 ~
Knjigoteka
moguće? – Bojnik je izvukao ostatke cigare iz usta i zgazio ih nogom. – Tako mi Boga, ubit ću vas zbog ovoga! Kukavičluk pred neprijateljem! Vi ste sramota njemačke vojske! – Žao mi je, gospodine. Postupili smo kako smo najbolje znali – Najbolje? To nazivaš najboljim? To je prokleta sramota! – U tom slučaju, gospodine, dopustite mi Odjeknuo je pucanj, i poručnik se srušio ispod bojnikovih nogu. Revolver mu je ispao iz ruke i otkotrljao se po tlu. Bojnik je ogorčeno uzdahnuo. Pogledao je nekoliko preostalih časnika, a pogled mu se zaustavio na najmlađemu od njih. – Dietel! Poručniče Dietel! – Gospodine? – Iziđi van i pokaži onim prokletim Rusima daje njemačka vojska još uvijek snaga na koju treba računati! Pokaži mi, zaboga, da mi je ostao makar još jedan časnik u kojega se mogu pouzdati da će izvršiti naređenje! Dietel nije bio načinjen od one tvari od koje prave bezbrižne budale. Nije htio izgubiti život u beznadnoj misiji. Ali naređenje je bilo naređenje čak i kada je ono predstavljalo nalog za smrt, i on nije imao drugog izbora osim pokoriti se. Stisnutih je usana otišao do vrata. Bojnik je gestom dobronamjerna oca spustio ruku na njegovo rame. – Pokaži im od čega smo napravljeni, momče moj! Ne trebaš se plašiti tog ološa! Poručnik Dietel i njegovi ljudi krenuli su na svoje posljednje putovanje, zaštićeni paljbom iz naših strojnica. Prije no što su prešli četvrtinu puta, bili su u nevolji. Bojnik je istoga trenutka prokleo Dietela kao budalu i kukavicu, koja će biti ubijena na licu mjesta ako se usudi vratiti živa. Divljački se okrenuo prema nekom drugom časniku. – U redu, Plein, na tebi je red! Izlazi van i raščisti taj nered koji su napravile ove šmrkave svinje! Poručnik Plein oklijevao je samo jedan trenutak, a potom se poprilično iznenada bacio u kaos, grmeći prema svojim ljudima da ~ 117 ~
Knjigoteka
se drže njega. Kroz dim i plamenove vidjeli smo kako korača naprijed. Bombe su mu eksplodirale pod nogama, meci su zujali pokraj njegove glave, no on je i dalje bio ondje, usred tog nereda i borio se poput demona, vrišteći hrpi leševa da ustanu i prohodaju, zapucavši prema naredniku koji je pokušao pobjeći, napredujući sve bliže prema ruskoj prvoj crti. Neprijateljski bacači plamena bili su uništeni. Vidjeli smo kako je poručnik Dietel bio raznesen na komadiće. Vidjeli smo kako su poručnik Plein i šačica ljudi stigli do prvog rova i upustili se u mahnitu borbu prsa o prsa. Sibirci su bili poput robota, izvježbani da ubiju ili budu ubijeni. Borili su se hladnom odlučnošću, bez emocija i ravnodušni, indiferentni prema životu ili smrti. Plein i njegovi ljudi proživljavali su svoje posljednje trzaje. Doimali su se opijenima žestokom radošću pokolja. Tijela su se počela gomilati, jedno na drugo, Nijemci i Rusi bez razlike. Ljudi s prerezanim vratovima, ljudi s rasparanim utrobama, ljudi čije su glave o niti visjele s ramena. Nakon što je ubijanje bilo dovršeno, a malena skupina obezglavljena, Sibirci su mirno obrisali noževe od krvi i ponovno zauzeli svoje položaje. Samo je jedan čovjek preživio i uspio se vratiti do njemačkih crta, no on je pao mrtav ispred bojnika čim je otvorio usta kako bi podnio izvješće. – Budale! – povikao je bojnik. – Budale i kukavice! Same nesposobne budale i kukavice! Odjurio je do poljskog telefona, i začuli smo kako viče i psuje nekome s druge strane linije, žaleći se kako je njegova bojna bila sastavljena od budala i kukavica, te da će trebati daleko bolju podršku topništva od one koju je dobio, ako želi imati ikakvog izgleda u pokušaju proboja. Cjenkao se poput starice na istočnjačkoj tržnici oko broja minobacača koji će biti potrebni da bi on pristao na pokretanje novog napada. – Deset? Jeste li rekli deset? Ne budite tako prokleto smiješni, čovječe! To vi nazivate podrškom? To ne bi ozlijedilo niti buhu ... Dajte mi dvadeset, pa ću možda razmisliti ... Rekao sam dajte mi ~ 118 ~
Knjigoteka
dvadeset, pa ću možda razmisliti... Dobro, u redu, može i petnaest. Ako je to najviše što mi možete dati. Neka bude petnaest, i Bog vam pomogao ako nas iznevjerite! Odbacio je slušalicu i okupio ostatke svoje bojne za posljednji napad. Prve granate počele su nas prelijetati, i poznate hrpe ljudi i materijala počele su prštati uvis na suprotnoj strani bojnog polja. Bojnik je stajao i brojao, s jednom rukom podignutom. Kada je nabrojio petnaest, naglo je spustio ruku i skočio naprijed u borbu. Poskliznuo se i pao, podigao se na noge, mahnuo rukom iznad glave i otrčao naprijed s ostatkom njegovih inženjeraca iza njega. Ovoga je puta napad uspio. Rusi su se povukli pred njima. Ručne bombe izbačene su u komunikacijske rovove i bunkere. Eksplozivni naboji ugurani su u zijevajuća usta topova. Strojnice su štektale, ljudi su jedni drugima odrubljivali glave krampovima i lopatama i probadali jedni druge bajunetima. Bojnika su pronašli s novom cigarom u ustima kako na leđima leži pokraj ruskog časnika. Obojica su bili mrtvi. Bila su to samo dvojica od tisuću koliko ih je poginulo toga dana. Prije no što smo uspjeli konsolidirati teško osvojene položaje, Sibirci su krenuli u novi napad. Horde njih spustile su se na nas od nikuda, maleni kosooki ljudi, nabijeni i širokih ramena, s kratkim nogama i dugim rukama:, izvikujući hrapavim glasovima pohvale Staljinu. Borili smo se protiv njih u rovovima, izvan rovova, kližući se i šljapkajući u krvi i utrobama mrtvih, i Sibirci su bili tromi i spori, ali su nas uspjeli odgurnuti natrag istim putem kojim smo i došli. Posvuda oko mene ljudi su posrtali, padali, jecali u trku. Nekakva se bomba dokotrljala do mene i jedva sam izbjegao da je ne nagazim. Skočio sam u stranu poput preplašenoga konja, zgrabio je i bacio u sredinu čopora nadolazećih Sibiraca. Udar me odbacio u stranu, pa sam pao u krater, točno povrh svježe ubijenog tijela, koje je ležalo skvrčeno u lokvi vlastite krvi s mlitavo ovješenom glavom i rasparanim trbuhom čiji se sadržaj razlio preko mojih stopala. Glasno sam zavrištao od straha i izvukao se van. Potrčao sam u ~ 119 ~
Knjigoteka
bezumnoj panici, ali izgledalo je kao da su nas Sibirci potpuno okružili, pucali su iz svih smjerova odjednom i nisam vidio nikakvog izlaza. A tada sam iznenada ugledao Portu, koji se kretao natraške i pucao u trku, pa sam potrčao prema njemu, preko rupa, kližući se i posrćući u lokvama krvi i nafte u svojoj žurbi da se nađem pokraj njega. Istoga trenutka kada sam ga sustigao osjetio sam se smirenijim. Porta je bio jedan od nedodirljivih. Porta je bio neuništiv. Bilo je nemoguće zamisliti neprijateljski metak u tom njegovom čvrstom, koščatom tijelu. Dok sam zaštićen njime, bit će sve u redu. Nastavili smo svoj bijeg, povlačeći se Bog zna kamo. U jednom trenutku naišli smo na župnika Fischera, koji je lutao divljinom sa zijevajućom rupom u grudima kroz koju mu se moglo vidjeti plućno krilo. Jedan od njegovih kolega iz WU dopuzao je do njega. – Ne brini, stari, vratit ćemo te sigurno natrag. Pobrinut ćemo se da s tobom bude sve u redu. Nećemo dopustiti da umreš ... Činilo se kako je tom čovjeku bilo očajnički važno da župnik Fischer ne umre. Možda je on na neki način postao amajlija. Simbol nade. Ako on preživi, tada će zasigurno i ostali. Sve dok je Fischer živ, značilo je da ih Bog nije posve napustio. Dotrčao je bolničar s nosilima, ali čim je vidio da je Fischer WU, okrenuo se i otišao potražiti nekoga tko je više zavrijedio njegovu pomoć. Morfija je bilo malo i nije ga se smjelo tratiti na takve poput župnika Fischera. – Pusti me da umrem, rekao je taj stari čovjek. – Ostavi me ovdje i pusti me da umrem. Ja nisam važan. Njegov kolega stavio je župnikovu ruku oko svoga ramena i počeo ga uz bolove povlačiti u iluzornu sigurnost iskopanog zaklona. – Nećeš umrijeti. Neću to dopustiti. Odnijet ću te natrag, odnijet ću te u bolnicu, pobrinut ću se da te liječe po propisima, pa makar to bilo posljednje što ću učiniti... Nemoj tako stenjati, starče! Zaboga, nemoj stenjati! Radim sve što mogu, što još da učinim? ~ 120 ~
Knjigoteka
Pali su zajedno u rupu od granate. Župnik Fischer ležao je s glavom u krilu svog kolege, a njegova krv umrljala je tlo. Negdje u blizini eksplodirala je granata. Iza njih u šumi zapucala je strojnica. – Kako je, stari čovječe? Reci mi nešto. Reci mi nešto! Reci bilo što, samo progovori, zaboga! Ne ostavljaj me ovdje samoga! Župnikovo lice bilo je sivo i upalo. Usne su mu postajale plave. Eksplodirala je još jedna granata, malo bliže no prethodna. – Neće još dugo, stari. Boli li te manje? Možda da. Možda ga je boljelo manje. Župnik Fischer sada je bio tih. Oči su mu bile zatvorene, a usta otvorena. Činilo se kako mu krv ne istječe tako brzo kao prije. – Zašto se ne moliš, stari? Zašto se ne moliš za nas, ha? Ne može nam škoditi ... Nije nam moglo škoditi. Možda nam je moglo donijeti i nešto dobroga. Ali vrijeme za molitvu je došlo i prošlo. Župnik Fischer je napokon bio mrtav.
~ 121 ~
Knjigoteka
IV. – Najbolje političko oružje jest strah. Okrutnost zahtijeva poštovanje. Ljudi nas mogu mrziti ako to žele. Ne trebamo njihovu ljubav; samo njihov strah ... Himmler. Obraćanje časnicima SS-a u Harkovu, 19. travnja 1943. Nicolas Kaminski je bio bivši učitelj iz Brjanska u Ukrajini. Majka mu je bila Poljakinja, otac Nijemac, te je bio gorljivo odan nacističkoj ideologiji. Tijekom zime 1941./42. krenuo je sa šačicom fanatika istomišljenika kako bi vodio rat protiv partizana. Imao je trideset i pet godina, i njegova je okrutnost postala poslovična. Bio je samouk u umjetnosti polaganog ubijanja i, prema pričama, izumio je više načina mučenja od samih Kineza. Himmler je za njega čuo preko Obergruppenführera Bergera, i istog je trenutka pokazao zanimanje za njega. Dao ga je dovesti u Berlin, gdje je razvio poštovanje prema njegovoj sposobnosti nanošenja bola drugim ljudima. Od toga trenutka nadalje, Ukrajinci su dobili gotovo isti status u očima Reichsfüuhrera kao i Nijemci. Kaminskijev uspon bio je strelovit. Usprkos početnom hendikepu što nije pripadao jednoj od superiornih germanskih rasa, postao je SS-ovim Brigadenfüuhrerom i generalom u Wafen SS-u za manje od tri mjeseca. Njegova moć je bila takva da se čak niti časnici na najvišim položajima u vojsci nisu usuđivali javno govoriti protiv njega. Krajem 1942., general Kaminski zamislio je kako će stvoriti njemačku republiku od pokrajine Lokot, koja je tada bila preplavljena partizanima i gerilom. Njegova se brigada sastojala od šest tisuća ljudi, većinom dezertera iz ruske vojske. Sastojala se od osam pješačkih bojni, jedne tenkovske bojne, dvije desetine ~ 122 ~
Knjigoteka
topništva, jedne desetine Kozaka i satnije inženjerije. Za manje od dvije godine, Kaminski i njegovih šest tisuća začepili su usta svojim kritičarima očistivši pokrajinu Lokot od svih koji su stvarali probleme i anektiravši je Njemačkoj. U proljeće 1943., Himmler je premjestio tu brigadu u pokrajinu Lemberg u Poljskoj, a ondje je Kaminski nadišao sam sebe, sijući smrt i uništenje gdje god bi krenuo. Ime mu je postalo sinonimom za mržnju i strah; ali – mi ne trebamo njihovu ljubav, samo njihov strah ...
~ 123 ~
Knjigoteka
NIZ PLANINU – Naredniče Beier! Naredniče Beier! Igrali smo mirnu partiju ajnca, kada smo začuli povik. Porta je upitno pogledao Starog Una, a ovaj je mimo nastavio pušiti svoju smrdljivu lulu i proučavati nadlanicu. – Daj mi još jednu, rekao je. Maleni mu je pružio kartu. Polagani osmijeh zadovoljstva proširio se licem Starog Una. – Nije mi dosta, rekao je i položio karte na kutiju s municijom koja nam je poslužila kao stol. Maleni se namrštio i bacio i petu kartu prema njemu. – Naredniče Beier! – poziv se ponovno začuo. – Je li itko ovdje vidio narednika Beiera? Sklopio sam svoje karte i napravio pokret kao da ću ih odbaciti. – Mislim da te netko doziva, rekao sam. Blijedo sam se nadao da ćemo uspjeti dovršiti partiju. Dobio sam asa, i to mi je udarilo u glavu. Uložio sam cijelu plaću za sljedeću godinu na desetku i završio sa šakom smeća. – Neki momak iz protutenkovske desetine, rekao sam, okrećući glavu kako bih ga bolje promotrio. Primijetio je da ga promatram i odmah nam je prišao. – Naredniče Beier? – rekao je. Pogled mu je na trenutak zastao na svakome od nas i na posljetku se zaustavio na Starom Unu. – Jeste li vi narednik Beier? – upitao je. – Tražim vas proteklih trideset minuta! Gdje ste se dovraga skrili? – Ovdje sam cijelo vrijeme, promrmljao je Stari Un. – Čemu panika? – Trebate okupiti svoju desetinu i poći sa mnom. Pukovnik Schmeltz je već na putu s jurišnom skupinom, i vi im se trebate pridružiti. Oni su s druge strane rijeke. Pokazat ću vam put. – Idi i nosi se, rekao je Porta, ne skinuvši pogled s karata. – Imamo pametnijeg posla ... daj mi još jednu, i neka bude mala vrijednost Maleni mu je poslušno podijelio šesticu. Stari Un je čeznutljivo ~ 124 ~
Knjigoteka
promatrao svoju hrpicu od pet karata, razderan između zova dužnosti i privlačnosti velike svote novca. I ja sam bio u istom položaju, ali u mom slučaju bilo je nešto lakše donijeti odluku. Odbacio sam svoje karte, zgrabio pušku i žurno skočio na noge, slučajno pritom prevrnuvši kutiju s municijom. Maleni me kiselo promatrao. – Neki od nas su prilično željni biti ubijeni, rekao je. – Uopće nisam, odgovorio sam. Gurnuo sam kapu na zatiljak i pritegnuo pojas. – Samo mi se ne sviđa pomisao da nas jedan pukovnik mora čekati. – On ti je prijatelj? – obrecnuo se Maleni, koji je savršeno dobro znao da sjedim ondje s hrpom smeća i molim se za bijeg. Portin stari prijatelj Wolf pojavio se kako bi nas promatrao na odlasku. – Prenesite moje pozdrave svetom Nikoli, rekao je. – Izgleda kao da ćete se sresti s njim prije nego ja ... Imao sam nelagodan osjećaj da će tako vjerojatno i biti. Osim moje izražene želje da ne primoravamo pukovnika Schmeltza da nas čeka, bilo je nešto u vezi ove misije što mi se od početka nije svidjelo. Naš nas je vodič požurio preko mosta dok su granate pljuštale oko nas. Na drugoj strani rijeke tlo se uzdizalo prilično strmo, i prije no što smo dospjeli daleko, našli smo se u koloni koja se uspinjala uz usku strminu koja se činila gotovo okomitom. – Mi o prokletom vragu, gunđao je Maleni, dok smo puhali i stenjali i klizali se posvuda. – Vjerojatnije je da ćemo sresti prokletog svetog Petra ovim putem kojim smo krenuli. Naš je vodič okrenuo glavu kako bi ga pogledao. – Možda si u pravu, rekao je. – Možda si doista u pravu. Stari Un zastao je na trenutak kako bi došao do daha. – Što je točno ovo ? – upitao je. – Što je to? – Vodič je također zastao. Naslonio je ruke o bokove i podrugljivo se nasmijao. – Dobro da ste pitali! To je prokleta samoubilačka misija, upravo tako. Ako poslušate moj savjet, pobjeći ~ 125 ~
Knjigoteka
ćete što brže možete, prije no što dođu Crveni i odsijeku vas. – Pokazao je palcem prema mostu. – Što mislite, koliko će još dugo most biti na svom mjestu? Stari Un stajao je namrgođen. – A što će biti s vama? – rekao je. – Sa mnom? – Čovjek se nasmijao. – Zbrisat ću istog trenutka čim vas sretno dovedem do tamo, ne brinite! Neću ostati gledati pokolj! Napokon smo stigli do vrha i javili se pukovniku, koji je izgledao poput ostatka Potopa. Ruke prošarane venama su mu drhtale, a oči su mu bile tužne i otekle. Bez sumnje, rat nije bio onakav kakav je bio u vrijeme njegove mladosti. Natporučnik čiju smo pukovniju došli smijeniti zahvalno je prepustio položaje pukovniku. – Ovaj puteljak ovdje, rekao je, pokazujući prema uskom puteljku kojim smo se upravo uspentrali, – jest jedini put koji Rusi mogu upotrijebiti kako bi pokrenuli napad. Nema drugog puta gore ili dolje. Kao što vidite, s lakoćom ga može obraniti nekoliko strojnica. Obično nema nikakvih problema noću, pomalo je rizično, no tijekom dana – – Zastao je i slegnuo ramenima. – No, sve u svemu, trebali biste uspjeti održati te položaje još nekoliko sati. To je sve što nam je potrebno. Samo nekoliko sati, tako je rekao general ... Samo se držite dok ne ugledate signal da se povučete, a tada trčite kao da vas vrazi gone. Ispalit ćemo tri svjetleće rakete. Tri zelene svjetleće rakete. U trenutku kada ih ugledate, izdajte naređenje za povlačenje i vratite se brzim korakom prema mostu prije no što bude raznesen. Nema drugog puta preko rijeke, pa se nemojte izložiti riziku da budete odsječeni. Zauzeli smo položaje kako nam je pokazao naš vodič. Visoko u brdima, gdje smo se sada nalazili, postoji mnoštvo prirodnih grudobrana i puškama. Natporučnik i njegovi ljudi su se povukli. Posvuda oko nas nalazile su se kutije s municijom, košare s granatama, hrpe mina i ručnih bombi. Maleni je skakutao usred njih poput uzbuđenog djeteta, slobodno ~ 126 ~
Knjigoteka
se posluživši čim god je htio. – Dakle, ovdje su ih skrivali! – Zgrabio je šaku granata i počeo žonglirati njima. – Nisam vidio ništa poput ovoga još od 1937.! – Samo Bog zna što sve ovo radi ovdje, rekao je Barcelona, koji je bio tih i mrzovoljan još otkada smo stigli. – Daleko od toga da ćemo morati upotrijebiti išta od ovoga. – Mahnuo je rukom prema podnožju. – Mi smo samo glineni golubovi, postavljeni ovdje na ovu hrpu prokletog kamena. Slijepac s puhaljkom za izbacivanje zrna graška bi nas jedva promašio. – Zašto ne daš priliku svojoj stražnjici i začepiš na trenutak ta prokleta usta? – rekao je Porta. – Barem više nismo u onim užasnim rovovima. – Radije bih sjedio u rovu nego bio postavljen ovdje za vježbu gađanja, odgovorio je Barcelona. Porta nije obraćao pozornost na njega. Udobno se smjestio u udubinu okruženu kamenjem, izvadio komad zelene čohe i raširio je po tlu. – Je li netko za igru? – rekao je. Legionar i Stari Un su mu se pridružili. Ja sam podigao kravlje zvono koje je ležalo na tlu i protresao ga za probu, Buka koju je proizvelo uzrokovala je da se svi bace u zaklone, rukama čvrsto pritišćući uši. Moram priznati, bio sam i sam pomalo zbunjen. – Učini to još jednom, protisnuo je Barcelona, dok je posljednja jeka odzvanjala u planinama, – i dobit ćeš mojom čizmom ravno u prokletu guzicu! Pažljivo sam odložio zvono na travu. – Kako sam mogao znati da će proizvesti takvu užasnu prokletu buku? – rekao sam. – Nisam prokleta krava, zar ne? Sjeo sam i prepustio se mračnim mislima dok su ostali nastavili onu prekinutu partiju ajnca. S vremena na vrijeme, pukovnik bi doteturao kako bi nas pogledao. Usprkos svim godinama iza njega, činilo se kako je ovo prvi puta da je bio poslan na prvu crtu, i bilo je očito da je bio nasmrt uplašen. Maleni je još uvijek vukao za sobom svog roba, bivšeg ~ 127 ~
Knjigoteka
Gestapovca, Adama Lutza. Tada je taj čovjek već bio samo blijeda sjenka svog bivšeg debelog lika, ali nekim je čudom preživio bez ijedne ogrebotine. – Mislim kako će ovo biti tvoja velika prilika. Maleni ga je ljubazno obavijestio. – Kada označe povlačenje i mi se ostali počnemo povlačiti, ostavit ću te ovdje da pokrivaš prolaz i ubiješ koliko god Rusa budeš mogao. U redu? Samo ostani skriven i pucaj kao lud sve dok ti ne ponestane municije. Za takvo što se dobije medalja. Lutz je nervozno oblizao usne. Porta mu se zlobno nasmiješio. – Ne brini, druškane. Ući ćeš u anale povijesti, budi siguran. Proslavit ćeš ovu pukovniju. Doći će vrijeme kada će svi čitati o tebi u svojim slikovnicama ... ‘Bivši Gestapovac Adam Lutz, koji se bez straha bacio ispred nadolazeće horde. Iako mu je ruska granata otkinula lijevu nogu u preponi, on ju je podigao i zamahnuo njome kao palicom ... Uspio je ubiti šest stotina sibirskih vojnika prije no što je pretrpio smrtonosan udarac, ali ponijevši glavu pod rukom, nastavio se hrabro boriti sve dok mu je srce kucalo ... Isuse Bože, – rekao je Porta, otirući suze iz očiju, – nije li to dirljivo? Sama pomisao da domovina još uvijek može iznjedriti takve junake! – Kad smo već kod junaka, rekao je Gregor, – pitam se što se dogodilo sa starim Weltheimom? – Weltheimom? Upitno smo ga pogledali. Tko je bio Weltheim? – To mi ime nekako jedva poznato zvuči, priznao je Legionar. Tek kada nam je Gregor osvježio pamćenje shvatili smo o komu je pričao: Walteru barunu von Weltheimu, zapovjedniku naše divizije, koji nas je nakratko posjetio u blatu i močvarama Matoryte, i tada nastavio svojim putem s glasovirom i dva kamiona osobnih stvari i kojega više nikada nismo vidjeli niti čuli za njega. Legionar je slegnuo ramenima. – On je na sigurnome u nekom pozlaćenom bunkeru, bez sumnje. Pijucka džin i razmatra kako će narediti još jedno strateško ~ 128 ~
Knjigoteka
povlačenje i svejedno uspjeti prikazati ga kao pobjedu. – Vjerojatno ga je već naredio, rekao je Barcelona tmurno. – Cijela prokleta vojska je vjerojatno već pobjegla. Mi smo jadne glupe budale koje su ostavili za sobom kao oproštajni poklon. Zaglavljene ovdje na hrpi prokletog kamenja kilometrima daleko od ničega, u čekanju da budemo ubijeni. – Svatko očajan poput tebe, rekao je Maleni, – zaslužuje da bude ubijen. Zašto ne ostaneš iza nas s Lutzom i zaradiš si medalju? Pukovnik je još uvijek nemirno koračao naprijed-natrag, čekajući na znak triju zelenih svjetlećih raketa koje se nikada nisu pojavile, ali ubrzo nakon ponoći, cijeli je obzor iznenada bio preplavljen plamenom, a kamenito se tlo odronjavalo i treslo ispod naših stopala kada su Rusi otvorili paljbu iz teških topova. – Što se to dovraga događa? – povikao je Schmeltz, zgrabivši svoj dalekozor. – Tko to dovraga na koga puca? – To su Rusi, gospodine. – Stari Un, smiren i siguran u sebe kao i uvijek, zauzeo je položaj pokraj pukovnika. – Krenuli su kako bi napali dok se jedinice povlače. Bili bi ludi da to ne pokušaju. To im je životna prilika. Bez emocija je gledao dimom ispunjen obzor. Pukovnik je ispustio svoj dalekozor. – Što bismo trebali učiniti? – rekao je. – Trebali su nam dati znak. Trebali su ispaliti rakete kako bismo ih mi vidjeli. Trebali smo ostati ovdje dok ne ugledamo svjetleće – – Rukom je prešao preko obrve. – Što vi predlažete da učinimo, naredniče? Vi vjerojatno imate više – hm – iskustva na ovakvom – hm – terenu noja. Duže ste u ovom području. Recite mi što mislite da bismo trebali učiniti. – Zajebati rakete i pobjeći dovraga odavde, promrmljao je Porta. Stari Un podigao je obrvu upozorivši ga. Okrenuo se prema pukovniku koji je drhturio. – Mislim da bismo se vjerojatno trebali spustiti i vidjeti što se događa, gospodine. Vidjeti je li most još uvijek ondje. Ne vidim kakvo dobro činimo time što ostajemo ovdje i ja doista ne Zvuk ~ 129 ~
Knjigoteka
eksplozije iznenada je proparao noć, prekinuvši ostatak rečenice Starog Una. Svi su pojurili do grudobrana kako bi pogledali preko njega. Gejziri plamena izdizali su se uvis duž cijelog obzora. – Kopilad! – povikao je Barcelona. – Prokleta kopilad! Raznijeli su prokleti most! Pogledao sam pukovnikove lice. Bilo je sivo i bijedno, a donja mu se usna trzala. – Mislim da je to upravo to, rekao je Stari Un. – Mislim kako smo zakasnili, gospodine. – Gluposti! – Pukovnik se uspravio. – Gluposti, naredniče! Oni nikada ne bi raznijeli most a da nam prvo ne daju znak. – Nervozno je gestikulirao tankom rukom. – Uzmi ovu trojicu sa sobom i pođi dolje da vidiš što se dogodilo. Ja ću slijediti s ostatkom satnije. – Vrlo dobro, gospodine. – Stari Un se okrenuo prema nama. – Sven, Maleni, Porta – – Zabacio je pušku na rame i glavom pokazao u smjeru rijeke. – Idemo. – Opet mi? – rekao sam. – To si možeš zabiti u dupe, promrmljao je Porta. Stari Un se okrenuo prema njemu, bijesan. – Hoćeš li lijepo začepiti svoja prokleta usta i raditi samo ono što ti se kaže? Porta je protestirajući nabio svoj žuti cilindar na glavu i krenuo za Starim Unom, koristeći svoju pušku umjesto štapa za hodanje. Maleni se okliznuo i pao niz strmu padinu brda, a njegova strojnica se stropoštala ispred njega, što je odjeknulo poput grmljavine. Psovke Malenoga odzvanjale su za njom. – Za ime Božje! – rekao je Stari Un ljutito. Barcelona se sagnuo preko grudobrana i pozvao nas. – Zašto jednostavno ne uzmete zvučnike i objavite im da dolazite? Ostatak satnije dostigao nas je prije no što samo daleko odmakli. Činilo se kako su na svoju ruku odlučili da su dovoljno dugo čekali, pa su stavili puške na ramena i krenuli, ostavivši pukovnika da ih slijedi ili ne, kako god bude htio. ~ 130 ~
Knjigoteka
Bilo je očito da taj čovjek nije bio podoban za zapovijedanje. – Stari jarac šupljega mozga, promrmljao je Porta. – Trebalo ga je ukiseliti s krastavcima prije dosta godina. Noć je bila topla i vlažna, pa smo se znojili dok smo se spuštali istom uskom stazicom kojom smo se popeli samo nekoliko sati ranije. Komaraca je bilo napretek, uzdizali su se iz močvara koje su ležale ispod. Mogli smo namirisati onaj poznati, slatkasti truli smrad močvara, i znali smo da negdje dolje vreba neprijatelj. Daleko ispred nas. Maleni je iznenada ispalio dva hica upozorenja, pa smo pretpostavili da je nanjušio Ruse. Pukovnik je izviknuo kratku, histeričnu naredbu, ali ljudi su već počeli slijediti instinkt i poskakali sa strane puteljka, zauzimajući položaje i namještajući strojnice i minobacače. Vidio sam kako Lutz čuči iza velikog kamena. Tresao se tako divljački da sam mogao čuti kako mu cvokoću zubi. – Pogledaj ga, izrugivao se Barcelona, kojemu se povratilo njegovo uobičajeno dobro raspoloženje sada kad je došlo vrijeme za akciju. – Poput prokletog pudinga od riže! Gregor je dopuzao do njega i prijeteći mu prislonio pištolj na rebra. – Samo upamti, rekao je. – Jedan pogrešan pokret i visoko ćeš odskočiti, druškane ... mi ovdje baš i ne volimo Gestapo. Čitav niz pucnjeva začuo se s donjeg dijela puteljka, a potom se Stari Un iznenada pojavio. Potražio je pukovnika i pronašao ga u jarku, te mu mimo prišao kako bi podnio izvješće. – Rusi su posvuda, gospodine. Nema nikakve šanse da se probijemo. Uspjeli smo izbrisati jednu desetinu, ali čitav ih je kraj pun ... Mislim da bi nam bilo najpametnije pritajiti se i pričekati njihov prvi potez. Prije no što mu je pukovnik uspio odgovoriti, nebo iznad nas je iznenada bilo osvijetljeno jarkom svjetlošću. Pun radosti, pukovnik je skočio na noge. – Znak… ~ 131 ~
Knjigoteka
– Nije, gospodine. – Stari Un ga je zadržao rukom. Povukao ga je dolje točno na vrijeme kako bi izbjegao još jednu svjetleću raketu koja je zabljesnula iznad naših glava. – To je neprijatelj, gospodine, pokušavaju nas locirati. Nitko se nije pomaknuo. Ostali smo na svojim mjestima, skriveni između stijena, dok su svjetleće rakete blještale iznad nas gotovo čitavu vječnost. Gregor je svoj revolver držao čvrsto naslonjenim na Lutzova rebra. Stari Un je s poštovanjem držao pukovnika u sigurnosti jarka. I najmanji je pokret mogao odati našu nazočnost. Posljednja raketa odletjela je prema noćnom nebu. Izdigla se iznad nas u obliku luka, obasjavši nas svjetlošću, i polako, vrlo polako, pala preko rijeke i dogorjela. – U redu je, gospodine. – Stari Un je pomogao pukovniku da iziđe iz jarka i počeo gurati duhan u svoju lulu. – Mislim da bismo se trebali pripremiti za akciju, gospodine Većina nas već je imala pune ruke posla. Heide i Legionar postavljali su mine duž uskog puteljka. Porta je bio zaposlen pravljenjem Molotovljevih koktela. Gregor i Barcelona su skrivali minobacač granama stabala. Bio je dosta udaljen od puteljka, i bio je okrenut u smjeru iz kojega smo očekivali dolazak Rusa. Maleni je sjedio na kamenu i veselo pričvršćivao ručne bombe za štapiće eksploziva. Kao oružje bili su na rubu samoubojstva, ali stvarali bi dobar glasan prasak koji je Malenom bio omiljen. On se doimao veselim i nezainteresiranim za mogućnost da bi mogao izgubiti glavu ili ruke. Nitko drugi nije mu se htio niti približiti. Pukovnik je zaposleno šetao od skupine do skupine i izdavao nizove kontradiktornih naredbi, koje je sve diskretno otkazao ili ispravljao Stari Un koji je hodao za njim. Došao je do Malenoga koji je sjedio na svom kamenu i poigravao se kutijom ručnih bombi. U strahu se okrenuo prema Starom Unu. – Naredniče, zna li ovaj vaš desetnik što radi? Je li on slabouman? Je li svjestan da će raznijeti sam sebe? – Sve je u redu, gospodine. – Stari Un nervozno je udaljio pukovnika od Malenog i njegovih smrtonosnih igračaka. – To je ~ 132 ~
Knjigoteka
samo njegov način zabave. – Zabave? – rekao je pukovnik. – Je li taj momak kreten? Stari Un bio je pošteđen odgovaranja na to pitanje. Ispod nas začula se strojnica, i začuli smo kako odlomljeni komadići stijene padaju nizbrdo. – To je to, rekao je Stari Un mirno. – Krenuli su. Heide je odjednom s teškom mukom uspuzao uz brdo. Stavio je prst preko usana i tiho pokazao niz puteljak prema grmlju. Svi smo zaškiljili prema tom mjestu u polutami. Stari Un podigao je obrvu. – Dakle? U što mi to gledamo? Samo malo najobičnijega grmlja – Malo najobičnijega grmlja kojega prije pola sata nije ondje bilo, rekao je Heide. Stari Un pogledao je još jednom. – Jesi li siguran? – Prokleto sam siguran. Tamo nije bilo ništa osim kamena. Pukovnik je nestrpljivo pucnuo jezikom. – Sve same gluposti! – rekao je. – Što se događa s vašim ljudima, naredniče? Jesu li oni svi nenormalni? Stari Un se namrštio. – Narednik Heide je jedan od najboljih vojnika u cijeloj pukovniji, gospodine. Bilo je to posve točno. On je možda bio gad i kopile i nacist, ali nije se moglo poreći njegove vojničke vještine. (Usprkos njegovom fanatičnom vjerovanju u Partiju, završio je, dvadeset godina nakon svršetka rata, kao pukovnik u ruskoj vojsci. Nije loše za dijete iz berlinske sirotinjske četvrti!) Pukovnik je arogantno zurio u Heidea. – Pokušavaš li nam reći da je čitava plantaža stabala izrasla iz ničega posve iznenada? – Grmlja, gospodine, rekao je Heide. – To je grmlje. – Grmlje ili stabla, naredniče! Kakva je razlika? Jesi li ikada čuo za grm koji raste metar i pol na sat? – Ne, gospodine, nisam, rekao je Heide. – Bio bih mnogo sretniji da jesam. ~ 133 ~
Knjigoteka
Stari Un iznenada je zaustavio dah. Sve su se oči istoga trenutka okrenule prema tajnovitom raslinju ispod nas. Dok smo promatrali, nekoliko se grmova uspravilo i počelo hodati. Prešli su nekoliko metara naprijed, i potom se ponovno spustili. Još ih je jedan par slijedio, pa još jedan i još jedan. Lutz je preplašeno jauknuo, pa mu je Gregor prekrio rukom usta. Maleni je podigao jedno od svojih oružja iz kućne radinosti. Pukovnik je stajao širom razjapljenih usta. – Na moj znak – – rekao je Stari Un. Podigao je ruku. Svi smo ga promatrali poput sokolova. Ruka mu se spustila, a stotinu i trideset šest bombi poletjelo je zrakom. Hodajući grmovi zavrištali su u agoniji. Tamni su se oblici kotrljali nizbrdo između stijenja. Buka i eksplozije su zamrle, a prašina se spustila na kaos rastrganoga mesa i otkinutih udova. Legionar je otišao naprijed kako bi pregledao ostatke. – Mongoli, rekao je kada se vratio. – Ružna kopilad. Ipak, čini se da smo ih dobro prepali. – Ne brini, već će se oni vratiti, rekao je Stari Un turobno. Ponovno smo zauzeli svoja mjesta, nervozno iščekujući sljedeći pokušaj napada. Pukovnik nikako nije mogao ostati na miru i neprestano je hodao gore-dolje, grizući nokte. Porta se pokušavao kockati u mraku, desnom rukom protiv lijeve, a Barcelona je ponovno utonuo u svoje prijašnje tmurno raspoloženje. – Jedna marka dnevno, ponavljao je. – Jedna marka po prokletom danu. Prijaviš se u vojsku, raznesu ti mozak, i to je sve što dobiješ za to... a mene čeka još dvadeset godina! Isuse Bože, mora da sam bio lud. Bio sam totalno skrenuo. Zasigurno sam Naglo je ušutio kada je Maleni iznenada pojurio prema strojnici i počeo bijesno pucati u tamu. Stari Un ispalio je svjetleću raketu. Pri njezinom svjetlu, mogli smo vidjeti što je to oštar sluh Malenoga čuo. Hrpice trave koje su se polako penjale uzbrdo ... Bili su udaljeni jedva tridesetak metara, i kada je Maleni zapucao iz strojnice, prestali su s pokušajima prerušavanja i potrčali prema ~ 134 ~
Knjigoteka
nama uz padinu. Bili su to Mongoli. Vidio sam njihove iskošene oči i široke i plosnate jagodice. Bili su to čudni vojnici ruske armije koji su jedva znali pokoju riječ na ruskome. – Pali! – povikao je Stari Un. Pukovnik je izvikivao svoj uobičajen niz besmislica, ali one su na sreću bile prigušene pucnjavom. Narednik Koblin i desetnik Lutz, koji su radili bez čeličnih rukavica, gurali su granate jednu za drugom u minobacač i činilo se da nisu primjećivali svoje izgorene ruke prekrivene mjehurima. Heide je dograbio bacač plamena i pucao je kratkim, preciznim izbojima točno posred nadolazećih Mongola. Trava je bila spržena, a puteljkom je tekla krv, no čim bi jedan čovjek pao, drugi bi dotrčao kako bi preuzeo njegovo mjesto. Kolona ruskog pješaštva sada se pojavila iza Mongola, a mi smo ih skidali kao muhe. Nema smrtonosnijeg pothvata od napada na otvorenu padinu. Nisu imali nikakva zaklona, nikakve zaštite, no ipak su nastavili dolaziti, val za valom u sigurnu smrt. Pitao sam se zašto se neprijatelj toliko trudi eliminirati nas jednu usamljenu satniju, napuštenu i zaboravljenu u sveopćem bijegu njemačke vojske. – Gađajte nisko! – povikao je Stari Un. – Vidim ih oko tri stotine. Bio je to pravi masakr. U takvim uvjetima, teško da je i moglo završiti drugačije. Čak niti njihova brojčana nadmoćnost nije mogla kompenzirati naš superiorni položaj, na vrhu uskog puteljka. Kada su doprli do rizične točke, jednostavno smo aktivirali mine koje su onako pažljivo postavili Heide i Legionar. Udar do kojega je došlo zapanjio nas je. Na putu su se pojavile velike rupe, a lavina kamenja i krhotina krenula je niz padinu, noseći sa sobom pola neprijateljskih snaga. Druga je polovica ili pobjegla, ili ostavljena da umre. Pojurili smo za njima niz padinu, s Malenim na čelu, pucajući u sve što se micalo i vikalo i urlajući poput manijaka. Neprijateljski časnik sa sjajnom crvenom zvijezdom na krznenoj kapi iznenada je iskoračio pred nas iza neke hrpe kamenja i podigao ~ 135 ~
Knjigoteka
obje ruke iznad glave. U svakoj je ruci držao po jednu S-minu, no prije no što ih je uspio baciti, odjeknuo je pucanj i njegovo se lice raspalo na komadiće poput razbijena stakla. Porta se podrugljivo nasmijao i spustio pušku. Bez očiju i bez lica,- čovjek se i dalje pokušavao dovući po tlu do nas. Maleni je kriknuo i zario vrh svog bajuneta u njega, prikovavši ga za tlo. Činilo se da je cijeli svijet poludio. Ubijali smo mahnito, ubijali smo radi ubijanja samog, valjali se poput životinja u lokvama krvi. Polagano, brežuljak je utihnuo. Neprijatelj je otišao, i više nije bilo ničega za ubijati. Samo mrtvi i ozlijeđeni kojih se trebalo riješiti. Čuli smo stenjanje umirućih dok smo se vraćali do svog kamenog platoa, a Heide je uzeo kantu benzina, odčepio je i bacio nizbrdo prema njima. – Što radiš? – povikao je pukovnik, koji do toga trenutka nije sudjelovao u noćnim aktivnostima. – Što to dovraga radiš? Pališ lomaču? Heide je pognuo glavu. – To se činilo najjednostavnijim, gospodine. – Najjednostavnijim? Kako to misliš, najjednostavnijim? – Tako bi nam bilo najjednostavnije raščistiti, gospodine. – Raščistiti? – Pukovnik je bio gotovo izvan sebe od bijesa. – Ondje ima i ozlijeđenih, naredniče! Gotovo neprimjetno, Heide je slegnuo ramenima. – Čujem ih, rekao je. – Zabranjujem ti da ubiješ bilo koga od tih ljudi! – obrecnuo se pukovnik. – Za ime Božje, ako već moramo voditi rat, pokušajmo barem ostati pošteni! – Kako god želite, gospodine, rekao je Heide arogantnom ravnodušnošću. Bilo je dobro što pukovnik nije vidio Malenog i Portu kada su zajedno nestali u tami, s kliještama u jednoj, a kožnim vrećicama u drugoj, kako bi krenuli u pljačku zlatnih zuba i plombi. Stari Un je mnogo puta u prošlosti pokušavao stati na kraj njihovim prljavim ~ 136 ~
Knjigoteka
poslije borbenim pohodima. Sada je samo slegnuo ramenima i pustio ih da idu. – Doći će vrijeme, rekao je, – kada će ih njihova pohlepa skupo koštati. Međutim, nije to bilo ovoga puta. Vratili su se s prilično malo zlatnog plijena, gorko se žaleći da su neprijatelji uvijek ti koji imaju najprofitnija usta, a nikada Nijemci. – S jednom markom na dan, rekao je Barcelona kiselo, – to baš i nije iznenađujuće, zar ne? Pukovnik je još jednom ljutito dojurio. Pokušavao je organizirati ljude za ukop. Tupo smo zurili u njega. Postojala je mogućnost da budemo napadnuti u svakom trenutku. Zar je doista očekivao da se spustimo niz obronak i počnemo kopati rupe u stijeni? – Naredniče, što se događa s vašim ljudima? – Pukovnik se ljutito okrenuo prema Starim Unu. – Jesu li oni svi došli iz ludnice? Zar nemate nikakvu kontrolu nad njima? Zar nemate Maleni je iznenada ispružio ruku i nestrpljivom gestom zatražio tišinu. Pukovnik je zurio u njega razrogačenih očiju. Zar je doista moguće da se ovaj kreten od desetnika usuđuje prekinuti jednog pukovnika usred rečenice? – Naredniče, – rekao je prijetećim tonom, – ako se ovakve drskosti nastave, bit ću prisiljen – Začepi, može? – rekao je Maleni. – Čujem tenkove. – Tenkove? – povikao je pukovnik. Potrčao je do grudobrana i sagnuo se preko njega. – Jesi li rekao tenkove? Stajali smo i osluškivali. Kao i obično, ispostavilo se da je Maleni u pravu. Nakon kratkog vremena, i mi ostali smo začuli kotrljanje tenkovskih gusjenica, i osjetili kako brežuljak podrhtava pod njihovom težinom. Pukovnik je pritisnuo usta nadlanicom. – Propali smo, rekao je. – Ako šalju na nas tenkove, propali smo. – Vjerojatni bismo propali u svakom slučaju, rekao je Stari Un zamišljeno. – S tenkovima ili bez njih, nismo niti imali previše ~ 137 ~
Knjigoteka
izgleda. – Gurnuo je svoju praznu lulu u usta i počeo je sisati. – Nek’ sam proklet, rekao je, – ako mi je jasno zašto se toliko trude oko nas. Što im može značiti ovaj bijedni komad stijene? – Je li ti palo na pamet, rekao je Legionar hladno, – da su možda toliko željni naše krvi jer misle da smo mi iz SS-a? U slučaju čega – – prešao je prstom preko grla – – nam samo Bog može pomoći. Nastala je tišina. – Zašto? – pitao je Lenzing. Svi smo se okrenuli kako bismo ga pogledali. – Zašto? – ponovio je Gregor, kao da jedva može vjerovati vlastitim ušima. – Zašto nam samo Bog može pomoći? – pitao je Lenzing. Legionar ga je očinski obgrlio oko ramena. – Zato što, drago moje dijete, ako padnemo u njihove šake, izmesarit će nas vrlo polako i bolno, eto zašto ... Sigurno neće uzimati ratne zarobljenike. Čak neće biti niti toliko milostivi da ti ispale metak u potiljak. Svezat će te i mučiti sve dok se ne nađeš na samom rubu smrti, i tako će te držati onoliko dugo koliko im se to bude sviđalo ... Pukovnik se odmaknuo od grudobrana. – Što ćemo dovraga sada učiniti? – upitao je, pomalo zastrašeno. Stari Un zamišljeno je žvakao lulu. – Ne možemo im se suprotstaviti, rekao je. – Šačica ljudi se ne može boriti protiv čitave vojske tenkova, to je sigurno. A ja nikako ne bih savjetovao predaju, osim ako ne volite biti vezani i ostavljeni da istrunete Pukovnik je progutao s nelagodom, a Stari Un je izvadio lulu iz usta i stajao mršteći se prema njoj. – Pokušajte i uvjerite se sami, ako mi ne vjerujete, gospodine. Ti maleni kosooki gadovi, oni nisu poput običnih ljudskih bića. Oni vas neće samo ubiti, oni će vas rastrgati na komadiće malo-po- malo i pri tome se smijati. Vidio sam rezultate rada njihovih ruku. Nije to bio baš lijep prizor. – Dakle, što savjetujete? – rekao je pukovnik. – Masovno ~ 138 ~
Knjigoteka
samoubojstvo? – Savjetujem da se povučemo, rekao je Stari Un. – Da ostanemo i borimo se dok imamo municije, a potom se povučemo. – A kojim putem predlažete da idemo? – upitao je pukovnik, uz veliku dozu sarkazma. – Ravno nizbrdo Rusima u ruke? – Mislio sam, promrmljao je Stari Un, – kako bismo trebali pronaći neki drugi put... – Ne postoji drugi put! Vi to znate jednako dobro kao i ja. Da postoji drugi put, krenuli bismo njime već odavna. Pokušajte biti razumni, naredniče! Mi se očigledno ne možemo vratiti istim putem kojim smo došli gore, a budući da je to jedini put koji postoji, čini mi se da je poprilično nerazumno govoriti o povlačenju. – Oprostite, gospodine, ali postoji još jedan put. Stari Un pokazao je vrškom svoje lule prema daljoj strani grudobrana, točno nasuprot puteljku kojim smo došli, i kojim su sada napredovali ruski tenkovi. Pukovniku se objesila donja usna. – Ali to je glupost! To je ludilo! To je gotovo čista budalaština! Isto tako bismo mogli pokušati odletjeti na mjesec! – Da, naravno, ako vi tako mislite, gospodine – Ah, Stari Un! Maleni se odjednom ponovno pojavio posrćući i teturajući po kamenju. U naručju je stezao bocu, i nije bio siguran na nogama. Srušio se jednom rukom obgrlivši Starog Una oko ramena, i tako je ostao, ljuljajući se, štucajući i pokušavajući gurnuti bocu Starom Unu u usta. Pukovnik ga je promatrao sa strahom i prezirom. – Naredniče Beier, je li ovaj čovjek pijan? – Vjerujem da jest, gospodine. – . Pukovnik se nagnuo prema naprijed kako bi to pobliže istražio. Pretrpio je glavni udar alkoholne povraćotine, i ustuknuo natrag. – Ovo je odvratno, naredniče Beier! Ovo je sramota! Vaši ljudi su kao svinje! Oni su još gori od svinja! Oni su primitivniji od životinja! Oni nisu sposobni da budu dijelom njemačke vojske! – Jedna marka na dan, rekao je Maleni, iznenada se sjetivši ~ 139 ~
Knjigoteka
Barcelone i njegovih žalbi. – Jedna bijedna pišljiva marka na dan. – Podigao je bocu do usana i otpio dug gutljaj. – To jednostavno nije vrijedno toga, rekao je. – Nitko si ne može priuštiti zlatne zube uz jednu marku na dan. Pukovnik je proizveo zvuk potisnutog nezadovoljstva negdje u dnu grla. – Prijavit ću ovog čovjeka, rekao je. – Ako se ikada uspijemo živi izvući iz ovog nereda, potrudit ću se da to učinim. Oštro se okrenuo na petama i otišao prema daljem dijelu grudobrana kako bi proučio strminu koja bi trebala biti našom rutom za bijeg. Kuls, jedan od naših bolničara, nervozno se približio Starom Unu. – Ti si lud, rekao je grubim glasom. – Ti si potpuni blesan. Nikada se nećemo spustiti niz to brdo u jednom komadu. Daje po mome, istog bismo trenutka izvjesili bijelu zastavu prije no što dođu do nas… – Na sreću, – otresao se Stari Un, – malo je vjerojatno da će biti po tvome! – Zažalit ćeš zbog ovoga, rekao je Kuls. – Ti ćeš zažaliti, odvratio je Stari Un, – ako pokušaš pregovarati s tom hordom ubojica tamo dolje. Ne budi takva budala, čovječe! Razderali bi te na komadiće u rekordnom roku. Otišao je do pukovnika i šutke stao pokraj njega. – Dakle, gospodine? Smijem li vas pitati što ste odlučili? Pukovnik je slegnuo ramenima. Znao je, i svi smo mi ostali znali, da je odluka već bila donesena umjesto njega. Ako je Stari Un rekao da idemo preko grudobrana, tada idemo preko grudobrana. Bilo je jednostavno. – Držat ćemo položaj koliko god budemo mogli. – Pukovnik se okrenuo od grudobrana i stajao ljutito trljajući bradu. – Koliko god budemo mogli, naredniče. Upamtite to. Koliko god budemo mogli. Našem povlačenju ne smije se pripisati ništa sramotno. – Naravno da ne smije, gospodine. Stari Un s poštovanjem je pognuo glavu. U zrak je bila ispaljena ~ 140 ~
Knjigoteka
svjetleća raketa, i u njezinoj smo svjetlosti vidjeli dugu kolonu T-34 koji su se penjali uzbrdo prema nama. Odrasla stabla borova bila su slomljena poput grančica i nemamo odbačena u stranu. Široko kamenje i komadi stijene bili su pomaknuti sa svojih mjesta i uz tresak su se sjurili u dolinu. Svaki je tenk bio preplavljen pripadnicima pješaštva, koji su se držali rukama i nogama za stražnje otvore poput ljudskih grozdova. Pogled na neprijatelja je ubrzo otrijeznio Malenoga. Više se nije ljuljao niti štucao. Vidio sam ga kako, posve siguran na nogama, ide stazom prema nadolazećim tenkovima, s bombama i granatama ovješenima preko ramena. Lenzing je slijedio Starog Una poput šteneta i činilo se kako ga ne pušta iz vida. – Misliš da ćemo se uspjeti živi izvući? – rekao je uz primjesu lažne hrabrosti koja nije nikoga zavarala. – Moglo bi se tako dogoditi, rekao je Stari Un, mirno povlačeći iz svoje prazne lule. – Moglo bi se dogoditi... Samo ostani hladne glave i pokušaj ne paničariti. Kada se riješimo prvih nekoliko tenkova, upamti, još će biti pješaka protiv kojih ćemo se morati boriti. Pokušaj ih držati na odstojanju što duže možeš. I bez ideologije, ha? Te ubojice nisu nimalo više tvoja braća po krvi no što je Himmler moj brat. Dakle, kada budeš pucao, ubijaj, i upamti: ili ti ili oni, i to je sve što se ima reći ... Dodaj mi tu kutiju s granatama, budi dobar dečko. – Bojim se, rekao je Lenzing. Stari Un se nasmijao. – A tko se ne boji? – rekao je. – Ne treba se sramiti straha. Samo ne dozvoli da ovlada tobom, to je sve. Prvi tenkovi već su počeli dolaziti u domet, a duge cijevi njihovih topova bile su usmjerene prema nama. Prvi tenk se nekoliko puta pokliznuo na uskom puteljku i činilo se da će se survati u ponor ispod njega, ali gusjenice su izdržale, pa bi se uspio ispraviti svaki puta kada bi se našao na rubu katastrofe. Stajali smo u svom uporištu i čekali ih. Stari Un je stavio lulu u ~ 141 ~
Knjigoteka
džep i zamišljeno žvakao smotak duhana. Maleni Lenzing mu je još uvijek bio za petama, stežući šake i strahovito se mršteći od truda da održi svoje živce pod kontrolom. I sam pogled na njega ispunio bi me strahom. U pukotini u stijenama, Porta je bio uposlen otvaranjem limenke mesa s natpisom – Proizvedeno u SAD na naljepnici. Porta bi se uvijek prejeo prije bitke. Tvrdio je da je to nervozna reakcija. Prema svim medicinskim savjetima, čovjek nikada ne bi smio ići u bitku punoga trbuha. Čini se da to nije previše zdravo ako ti se rastvori trbuh, može doći do upale potrbušnice. Ali Porta je izjavio da bi se on radije suočio s brzom smrću s dobrim obrokom u trbuhu, no sa sporom smrću napola izgladnio. Sada sam ga promatrao kako vadi komade svijetlo ružičastoga mesa vrškom bajuneta i kako ih tjera niz grlo bocom sakea, kojeg je oduzeo nekom poginulom Mongolu. Dovršio je prvu limenku i istoga trenutka otvorio drugu. Nisam mogao razabrati što je bilo u njoj, ali iz načina na koji je lopatao hranu van, činilo se da je uživao. Bljuvalo mi se pri samom pogledu na njega. Prvi tenk polako je puzao naprijed. Iznenada, kao niotkuda, pojavio se Maleni. Pojurio je naprijed, zalijepio magnetiziranu minu pod trbuh tenka i naglavce se bacio u svoje skrovište. Eksplozija se začula gotovo istog trenutka, i dok se još nisu slegli prašina i ostaci, drugi T-34 je prokrčio svoj put naprijed – ljudi i metal zajedno su bili zdrobljeni pod njegovim gusjenicama. Kiša bombi sručila se na njega, a pogođene su samo skupine pješaka koje su se držale za njega. One su klizile i padale sa strana tenka točno na vrijeme kako bi ih dostiglo treće čudovište koje ih je samljelo prije no što su se imali priliku ispetljati iz kostiju i krvi onih koji su poginuli prije njih. Čuo sam kako Lenzing duboko udiše, pa sam pogledao prema njemu. Osjećaji mu nisu ništa značili. Neka zadrži sve sažaljenje samo za sebe: vjerojatno će mu uskoro zatrebati. Legionar je potrčao niz puteljak prema tenku koji je bio na čelu. Hitnuo je zapaljivu bombu na kupolu i bacio se u stranu, otkotrljavši ~ 142 ~
Knjigoteka
se iza hrpe ruskih tijela kako bi se zaštitio od detonacije. Dug plavi plamen izdigao se prema nebu iz obogaljenog vozila. Otvor se s treskom otvorio i na njemu se pojavio čovjek, no prije no što je uspio iskočiti na sigurno, bio je raznesen u komadiće zajedno sa svojim suborcima koji su bili zarobljeni unutra. Granata iz trećeg tenka iznenada je eksplodirala negdje iza nas. Okrenuo sam se kako bih mogao vidjeti kakva je šteta počinjena, i ugledao zijevajuću rupu u tlu na mjestu na kojem su samo sekundu prije bili narednik Litwa i njegovi ljudi. Čitava je grupa bila izbrisana. U krateru se nalazila samo izmiješana masa ljudskih ostataka, komada koje je bilo nemoguće prepoznati i od kojih bi vam se cijela utroba popela u grlo istoga trenutka kada biste ih pogledali žurno sam se okrenuo svom mjestu. Vidio sam kako se Maleni ponovno pojavljuje, stežući dvije bombe u desnoj ruci. Skočio je na tenk i pokucao po otvoru drškom svog revolvera. Otvor se otvorio uz oprez i jedno je lice provirilo van. Maleni ga je u istom trenutku gurnuo dolje. Bacio je bombe za njim, s treskom zatvorio poklopac i bacio se preko stražnjeg dijela vozila, sve jednim brzim, uvježbanim pokretom. Stari Un mahnuo je rukom iznad glave i povikao nam da ga slijedimo. Pojurili smo za njim nizbrdo, s bajunetima i bacačima plamena. Ruski pješaci su bili zbunjeni, ali imali su podršku odozdo u obliku paljbe iz teških minobacača. Vidio sam kako narednik Blaske trči prema naprijed, bacivši se preko tijela ranjenog Mongola. Spotaknuo se i pao, i prije no što se uspio uspraviti na noge, Mongol je izvukao osigurač iz bombe i obojicu ih bacio u zrak. Dolje u dolini tlo se treslo od tutnjave topovske paljbe. Zasigurno su se vodile teške bitke duž rijeke. Pitao sam se je li most bio uništen ili je još stajao, ali to je bilo samo hipotetsko pitanje, jer nismo nikako mogli doći do njega. Minobacači su sada počeli preciznije gađati, pa smo se bili prisiljeni povući na uzvisinu. Porta je protrčao pokraj mene, a Maleni ga je slijedio u stopu. Mahnuo je rukom i povikao mi. ~ 143 ~
Knjigoteka
– Što čekaš ovdje? Bjež’mo odavde! – A što s ranjenima? – protisnuo je Kuls, koji se okitio oznakom Crvenoga križa oko ruke u nadi da će se zbog toga neprijatelj prema njemu ponašati s poštovanjem. – Zajebi ranjene! – povikao je Porta, preko ramena. Pukovnik nije ništa rekao. Nije mogao prečuti Portine riječi, ali zasigurno je znao, kao i svi ostali, da je bilo prilično nemoguće prenijeti ozlijeđene preko grudobrana sa sobom. Nismo imali niti vremena niti potrebnu opremu kako bismo ih spustili pomoću konopa i nosila. U glatkoj površini stijene nije bilo dovoljno uporišta za stopala, i neće biti lako baciti se preko vrha i povjeriti svoje stizanje do podnožja bez previše slomljenih kostiju sreći. Heide je još uvijek vodio svoju pozadinsku bitku na drugoj strani grudobrana, podivljavši s bacačem plamena. Pukovnik je stvarao nered između nas ostalih, ispucavši niz svjetlećih raketa, kojima je iznenada postao opsjednut. Očigledno je bio uvjeren da nam osvjetljava put niz strmu padinu. Ali uz neprestano prelaženje iz osvijetljenih područja u tamu, bili smo potpuno zbunjeni, pa smo se motali po vrhu poput stada mentalno oštećenih ovaca. Sama noć nije bila tako tamna da ne bismo mogli razabrati obrise predmeta, ali rakete su bile tako blještave, pa su nas više zasljepljivale no što su nam osvjetljavale put. Pukovnik je prišao Starom Unu u stanju bijesa pravednika. – Koji je vrag vašim ljudima, naredniče? Žele li oni da ih odnesem dolje na svojim leđima? Ako se uskoro ne pokrenu, neću imati više svjetlećih raketa... Heide je dotrčao do nas. – Vrijeme je da se krene! – rekao je, i bez oklijevanja se bacio preko ruba i nestao. U kiši prašine i kamenja, slijedili smo i mi ostali. Instinktivno sam se skupio u kuglu, rukama zaštitivši glavu, udarajući i odskakujući od jedne izbočine na stijeni do druge, ne znajući kada bih mogao odletjeti u prazno. Neki su klizili dolje na leđima i raskidali ih na komadiće. Drugi su pokušali rukama hvatati stabla i grmlja dok su ~ 144 ~
Knjigoteka
jurili pokraj njih, pa su im se ruke gotovo iščašile iz zglobova. Čuo sam kako Porta mahnito viče dok je jurio prema dolje poput ljudskoga boba. Čuo sam vriske od kojih mi se sledila krv kada je netko drugi pao u ponor, nestavši Bog zna kamo. Shvatio sam da dobivam na brzini, jedva svjestan jesam li još uvijek u dodiru sa stijenom ili padam u ponor ispod. A tada je moj pad niz padinu bio naglo i bolno zaustavljen stablom bora. Zabio sam se u njega brzinom od oko osamdeset kilometara na sat. Šljem mi je odletio i otkotrljao se niz padinu sam, odskakujući od jednog kamena do drugog, dok sam ja zadihan visio ovješen o stablo bora i pitao se koliko sam kostiju slomio. Krv mi je tekla iz nosa i usta. Bilo mi je zlo i imao sam vrtoglavicu. Bio sam gotovo skamenjen od straha. Ispod mene odjeknuo je povik. – Proboj? – obrecnuo se Porta. – Mislio sam da je ovo strateško povlačenje! Zajednički napori Gregora i Legionara osovili su me na noge. Maleni mi je silom otvorio usta i izlio mi niz grlo pola boce neke nevjerojatno odvratne tekućine. Bila je tako jaka da sam je svu ispovratio na licu mjesta i odmah se počeo osjećati mnogo bolje. Sam Bog zna što je to bilo. Nikada nisam imao hrabrosti pitati. Nakon još osamstotinjak metara našli smo se na rubu šume. Zahvalno smo se zavukli u zaklon velikih stabala i probijali put kroz raslinje prema relativnoj sigurnosti guštare. Ondje smo na posljetku, dok je svanjivalo, pronašli svoj mir. U poljskim su se šumama mogle skrivati cijele vojske, a mi smo bili samo jedna desetkovana satnija. Rusi nas ovdje nikada neće pronaći, osim nekom nesretnom slučajnošću. Ispružili smo se po tlu, zemlja je bila meka i podatna poput kreveta od perja, a sami luksuz mogućnosti odmora bio je gotovo dovoljan da uvjeri čovjeka da je život na posljetku ipak vrijedan življenja. ~ 145 ~
Knjigoteka
V. – Nećemo se ustezati od prolijevanja krvi, bila ona strana ili njemačka, ako nacija bude to zahtijevala od nas. Himmler. Članak u Volkischer Beobachter,17. siječnja 1940. Felagia Saharov, natporučnica NKVD i časnica za vezu poljskih partizana iz Lublina, izdržala je sedamnaest sati SS-ovog mučenja. Tek kada su postavili njezino golo tijelo iznad otvorene peći, uspjeli su slomiti njezin otpor – a čak i tada se onesvijestila prije no što im je išta rekla. Pozvali su je svijesti ispravši je ledenom vodom. Opekline na njenim leđima bile su duboke i teške, pa je precizan dodir prsta bio dovoljan da ona zavrišti u agoniji. Bila je lijepa žena prije to što su je dograbili njezini mučitelji. Sam Dirlewanger je nekoliko puta spavao s njom. Sada više ništa nije ostalo od njezine nekadašnje ljepote; ništa osim ružne ljudske olupine, ponižene iza podnošljivih granica. Samo tijelo oderano do krvi i ispečeno do kosti, i stvorenje koje je stenjalo i zazivalo smrt. Kada im je napokon rekla sve što je znala, riješili su je njezinih muka metkom u potiljak.
~ 146 ~
Knjigoteka
POLJAK Bili smo u šumi trideset i šest sati, i ponovno je kišilo. Počelo je ubrzo nakon što smo stigli, i nije izgledalo kao da će uskoro prestati. Kiša je kapala sa stabala i potocima tekla niz utabane šumske staze. Tlo je bilo meko i spužvasto, šljapkalo je dok smo hodali, a ljudi u stražnjem dijelu kolone morali su gacati po blatnoj vodi dubokoj do gležnjeva. Zastali smo kako bismo se odmorili u tmurnom smeđem močvarnom području, a Porta je izuo čizme i istresao vodu iz njih. Heide je, na zaprepaštenost onih koji ga nisu poznavali, izvadio pribor za čišćenje iz svog ruksaka i počeo se dostojanstveno čistiti i laštiti. Skinuo je čizme i očistio ih od blata. Pregledao je potplate i otkrio da su mu nedostajala tri od trideset i tri propisana čavla. No, naravno, budući da je to bio Heide, on je nosio limenku s rezervnim čavlima kamo god bi pošao. Nakon što je popravio svoju obuću, obratio je pozornost na uniformu. Očistio je sasušenu krv s rukava komadom tkanine umočenim u lokvu kišnice. Očetkao je blato s nogavica. Prebrojao je svu dugmad koju je mogao pronaći, a tada svečano izvukao krpu i počeo ih laštiti. Čak je i pukovnik sjeo i promatrao ga s neskrivenim oduševljenjem. – Za koji trenutak, rekao je Porta, – počet će s pregledom pubičnih dlaka kako bi ustanovio jesu li sve na mjestu i u redu. Heide je odložio svoje četke i odjeću. Zakopčao je gornji dio uniforme, zagladio kosu i okrenuo se, vrlo polako, kako bi promotrio Portu. Pogledom je polako prešao njegovo šugavo tijelo, od bosih crnih stopala s rožnatim noktima, do neobrijanog lica i masne kose koja je bila puna blata. Nije ništa rekao. Samo se hladno, superiorno nasmijao i počeo skupljati svoj pribor za čišćenje. Pukovnik se uzbuđeno nagnuo prema Starom Unu. – Reci mi, naredniče, – prošaputao je, – jel’ nešto nije u redu s tim vojnikom? – Nije u redu? – rekao je Stari Un. ~ 147 ~
Knjigoteka
– Ovdje, rekao je pukovnik i znakovito se kucnuo po čelu svojim koščatim prstom. – Nešto se klima na najvišem katu, ha? Stari Un dopustio si je slabašan smiješak. – Zapravo i ne, gospodine. On je nešto što bi se moglo nazvati živim načelom, da se tako izrazim. – Živim načelom, naredniče? – Kao u samostanima, gospodine. – Ah! Aha! Da, doista, baš tako. – Pukovnik je polako sjeo natrag, ne skidajući pogled s Heidea. – Zastrašujuće, rekao je. – Posve zastrašujuće. Vojnik Abt, koji je bio učitelj prije no što se prijavio u vojsku kako bi dao svoj ne baš značajan obol Domovini, bio je pogođen metkom u bedro. Metak je prošao kroz nogu i ostavio mu dvije čiste i uredne rupe, ali prema načinu na koji se ponašao, reklo bi se da mu je bila amputirana cijela noga. Ležao je stenjući na tlu, vičući da mu treba morfija, dok su ljudi u daleko težem stanju no on sjedili tiho i trpili bol, jer su znali da se ništa za njih ne može učiniti. Nismo imali morfija, i tako je bilo već neko vrijeme. Vojnik Abt bio je vrlo dobro svjestan situacije, ali svejedno je nastavljao stenjati, kukati i izluđivati sve ostale. Pitao sam se koliko je njegovih učenika bilo ponizno pretučeno u divnim vremenima prije rata, kada je svako dijete koje bi ustuknulo pred boli bilo optuženo za kukavičluk, kada su dječaci bili podučavani da će upravo patnje napraviti od njih muškarce, kada su suze bile kažnjavane s deset udaraca štapom. Pitao sam se koliko Abtovih nekadašnjih učenika sada postaje mu-karcima na bojištima Europe, dok Abt leži na mokrom tlu i cvili i kuka s rupom od metka u nozi. Bilo je lako podizati i slati topovsko meso za Führera, ali nije bilo lako kada je i sam bio hrana za usta ruskih topova. Maleni, koji je sjedio pokraj Abta, iznenada je prišao pukovniku i stao u stav pozor ispred njega. Pukovnik je podigao pogled, lagano iznenađen. – Da, desetniče? Što je? – Prošlo je neko vrijeme prije no što je itko primijetio pukovnika. Doimao se iznenađenim i počašćenim. – ~ 148 ~
Knjigoteka
Govori, čovječe! Neću te ugristi! – Pa, gospodine, rekao je Maleni, – Znate, ne pitam ovo zbog sebe, nego zbog onoga ondje Pokazao je prema vojniku Abtu, koji je još uvijek teatralno stezao nogu i previjao se na tlu. – Da, da? – rekao je pukovnik znatiželjno. – Što nije u redu s njim? – Pa, on razmišlja dok umire, gospodine, i neprestano me huška da odem do vas i pitam vas ne mislite li da bi bila dobra zamisao da se mi – hm Maleni je pogledao prema Abtu, koji je revno kimnuo glavom i gestikulirajući nesumnjivo nešto odobravao. Maleni je prezirno slegnuo ramenima. – Dobro onda, u redu, rekao je okrenuvši se natrag pukovniku. – On misli kako bismo se trebali predati, gospodine. Jednostavno odustati. Staviti točku na i, i otići na drugu stranu ... zbog toga što misli da umire, gospodine. On kaže da je proučavao Crvene i da nisu ni upola tako loši kao što se o njima priča. On kaže kako su oni civilizirani ljudi isto kao i mi i kako oni – Ah, to kaže, zar ne? – Stari Un je skočio na noge i Ijutito otišao do vojnika Abta. – Bijedni cmizdravi štakoru! Zar nisi dovoljno dugo u vojsci kako bi upamtio da svoje možebitne prijedloge iznosiš meni, a ne ometaš više časnike! Uhvatio ga je za ovratnik i protresao, dok je pukovnik promatrao širom otvorenih očiju, ne rekavši ništa. Nikada prije nisam vidio da Stari Un tako izgubi živce. Mislim kako se nije previše pouzdavao u pukovnikovu snagu razuma. Samo je trebalo da mu neki kukavički mulac poput vojnika Abta utuvi neke ideje u glavu, pa da se svi nađemo predani nježnim milostima civiliziranih Rusa. Pukovnik nije mislio ništa loše, ali bio je star i preplašen, i trebao je biti umirovljen još prije Prvog svjetskog rata. Stari Un odgurnuo je Abta od sebe, gurnuvši ga prema Malenome, koji ga je dočekao širom raširenih ruku. – U redu, desetniče Kreuzfeldt, vaš je. Od sada nadalje, on će biti pod vašim zapovjedništvom. Radit će sve što mu naredite, a ako ga uhvatite u pokušaju bijega, slobodno pucajte tom gadu u leđa. – Možete se kladiti da hoću! – rekao je Maleni, pun entuzijazma. ~ 149 ~
Knjigoteka
Ponovno smo krenuli, u koloni po jedan, iza pukovnika i Starog Una, idući rubom močvare. Zahvaljujući svom neprestanom cviljenju, vojnik Abt je sada bio u mnogo lošijoj situaciji no prije: Maleni mu je natovario pola svoje opreme, te tome dodao još tronožac strojnice, pa je ovaj hodao pogrbljen pod svojim teretom. Lutz, koji je shvatio kako je privremeno zaboravljen, ostao je na začelju kolone, što je dalje mogao od Malenoga, i bio je vrlo tih. U srednjem dijelu kolone. Porta i Heide su razmjenjivali opscenosti i prijetili kako će jedan drugome razbiti glave. Heide je optužio Portu da ga je namjerno gurnuo u močvaru kako bi uprljao svježe ulaštene čizme. Više no vjerojatno je to bila istina. U svakom slučaju. Porta se nije trudio to opovrgnuti. Samo se cerekao, izrugivao i tjerao Heidea u jedno od njegovih raspoloženja maničnog bijesa, pa su bili na rubu međusobnog hvatanja za vrat kada je Stari Un podigao ruku i iznenada zaustavio kolonu. – Što je bilo, što je bilo? – zapitkivao je pukovnik. – Zašto smo stali? Što si čuo? Odakle dolazi? Što ćemo – Za ime Boga, zavežite! – rekao je Stari Un, kratko i bez protokola. Ako ništa drugo, to je pukovnika prisililo da na trenutak zašuti. Stari Un pozvao je Malenoga na čelo kolone, pa su njih dvojica stali osluškujući. – Zvuči poput pasa, rekao je Maleni nakon nekog vremena. – Mislim da nas traže. – Sa psima? – rekao je pukovnik. – Kakvo sranje! Gluposti i besmislice! Kao i obično, ignorirali smo ga. Stari Un počeo je izdavati naredbe. – Ostali neka se sklone. Ja ću povesti svoju desetinu naprijed i saznati što se događa. – Opet nas? – rekao je Gregor. Tiho smo puzili kroz šumu. Sada sam i sam mogao čuti povremeno cviljenje pasa, a kako su stabla postajala sve rjeđa, vidjeli smo da se približavamo nekakvom malenom selu. Stari Un ponovno nam je mahnuo da stanemo, pa smo čučnuli u raslinju dok ~ 150 ~
Knjigoteka
je on promatrao selo dalekozorom. Razabrao sam četiri velika kamiona s američkim oznakama, i skupinu ljudi koja je na sebi imala zelene uniforme NKVD, strašnog ekvivalenta njemačkog SS-a. Na čelu skupine, vukući svoje lance i očigledno htijući pojuriti za nečim, išlo je šest pasa, prijetećega izgleda sličnog njemačkim ovčarima, no većih i težih. Vjerojatno je to bila nekakva sibirska pasmina, sudeći prema debljini krzna. – Pa, očigledno nisu na popodnevnoj nedjeljnoj šetnji, primijetio je Stari Un cinično. – Mislim kako su u potrazi za nama. – Ako nam ponude pristojan obrok i krevet, promrmljao je Gregor, – predat ćemo im se bez pitanja, bez sve te glupe strke i komplikacija. Vojnik Abt veselo je došepao. – Zašto ne bismo pokušali, kada smo već ovdje? – rekao je. – Ako se dragovoljno predamo, kao čin dobre volje Bio je oboren na tlo snažnim udarcem Malenoga. – Još jedan spomen toga i sam ću te baciti psima! Uzimaj to postolje za strojnicu i to brzo. – Dobro. – Stari Un okrenuo se prema nama i pokazao nam da zauzmemo položaje. – Porta, tvoja grupa ostaje ovdje sa mnom. Gregor, ti uzmi svoje ljude i raširite se na lijevu stranu. Vi ostali, budite spremni istoga trenutka kad dam znak. Čučnuli smo između stabala, čekajući Ruse da nam dođu u domet. Psi su cviljeli i natezali lance, očigledno nas nanjušivši. Porta je opet jeo. Otvorio je svoju posljednju konzervu i pohlepno oblizivao usta. – Konzervirana govedina, rekao je kada je vidio da ga promatram. – Hoćeš li malo? – Neću sada, rekao sam. – Trenutno mi ne paše njezin miris. Porta je zabio nos u limenku i snažno udahnuo. Meni je smrdjela poput milijun gradskih kanti za smeće. Nije ni čudo što su psi tako žarko željeli da ih puste s lanca. Pola životinja u Poljskoj je sada vjerojatno širilo nosnice i okretalo glave prema vjetru. ~ 151 ~
Knjigoteka
Vojnik Abt sjedio je na vlažnoj travi i ponovno se žalio na nogu. Rupe od metaka sada su postale plave na rubovima, a bedro mu je nateklo poput kobasice, ali sada smo bili u situaciji kada nas nije bilo briga jel mu cijela noga još na mjestu ili je otpala. To bi, u svakom slučaju, bilo olakšanje. Bar ne bi imao ništa zbog čega bi se mogao žaliti. – Znaš što ti treba za to, zar ne? – rekao je Barcelona sveznajućim tonom. – Ne, što? – Abt ga je pogledao s tračkom nade u njegovim svinjskim učiteljskim očima. – Što mi treba? – Ovčje pišalo, rekao je Barcelona. – Stari seoski lijek. Čini čuda. Pronađi kastriranog ovna i daj date cijeloga popiša... proći će za tren. Nonšalantno je otišao dalje, a veseo mu se osmijeh poigravao na usnama. Abt je Ijutito ustao. – Gade! – povikao je. – Prokleti gadovi, svi vi! – Zaveži, zaveži, zarežao je Maleni, ponovno ga gurnuvši na tlo. – Sačuvaj to za Ruse. Nemoj trošiti na nas. S moje lijeve strane, Gregor je bio usred pričanja duge i zapetljane priče Lenzingu kako je jednom nosio glasovir s petog kata jedne zgrade niz spiralno stubište, a da ga nije niti ogrebao. Nekako su u priču dospjeli u kupleraj i gola Šveđanka s grudima poput bundeva, ali niti pod cijenu života nisam mogao shvatiti kako, a sudeći prema izrazu njegova lica, nije to mogao niti Lenzing. Zapravo, nisam bio niti siguran da ga je Lenzing uopće slušao. Zurio je kroz stabla u smjeru iz kojega je trebao doći neprijatelj, i možda se pitao koliko će svoje proleterske braće uspjeti ubiti prije no što oni ubiju njega. Heide, odlučan i tih, izvadio je jednu od svojih krpica za čišćenje i opsesivno je laštio svoju strojnicu. Već je sijala poput svjetionika, i vjerojatno je odavala našu prisutnost svakom ruskom vojniku u Poljskoj, ali Heide nikada nije bio posve zadovoljan kada je čistoća bila u pitanju. Legionar je promatrao kako se približavaju ljudi i psi, i govorio je ~ 152 ~
Knjigoteka
njihovu udaljenost ljudima za strojnicama. Oni su napredovali s namještenim bajunetima, psi su još uvijek vukli lance, pognutih glava, nosovima gotovo dodirujući tlo. Na čelu je hodao časnik, sa svojom nagajkom u ruci. – Petsto metara, rekao je Legionar. Stari Un upro je svoju pušku o rame i repetirao. – Pucamo kad priđu na dvjesto metara. Barcelona se okrenuo prema meni. – Jesi spreman? Kimnuo sam i pokazao prema hrpi granata koje su ležale ispred mene. – Da. Nakon druge salve. – Tristo metara, rekao je Legionar. Vojnik Abt tiho je zastenjao, na što ga je Maleni udario po glavi. Porta je neodlučno odbacio praznu limenku govedine, a potom uzeo pušku. U tom trenutku psi su poludjeli, pa su se njihovi vodiči sagnuli kako bi ih pustili. – Dvjesto pedeset, monotono je rekao Legionar. – Dvjesto dvadeset i pet... dvjesto – Pali! Četiri strojnice zaštektale su jednoglasno. Časnik s nagajkom bio je izrešetan mecima od glave do pete. Maleni se oduševljeno smijao. – Volio bih igrati pikado! – rekao je. – S ljudskom metom, promrmljao je Lenzing. Rusi su oklijevali. Neki od njih pokušali su poći natrag, ali su se našli između dvije vatre, i nisu imali izbora osim nastaviti. Ispred njih nalazilo se njemačko oružje, a iza rusko. Jedan od njihovih vlastitih časnika zapucao je iz automatske puške hice upozorenja iznad njihovih glava. Psima takvo ohrabrenje nije bilo potrebno. Pojurili su prema nama, režeći i pokazujući sve zube, a vojnik Abt prestravljeno je zavrištao i dao se u bijeg. Na svoju sreću, potepao se na nekakav panj, a Legionar ga je šutnuo natrag na položaj dok je Maleni bio zauzet svojom strojnicom, inače bi bilo metak u leđa i ~ 153 ~
Knjigoteka
zbogom vojniče Abt. Ispaljena je i druga salva, i pogođeni su svi psi osim jednoga. Preživio je ogroman crni divljak, koji se mahnito bacio na Starog Una, iskešenih zuba i usta iz kojih je kapala slina. Stari Un smireno je naciljao i ubio ga dok je nasrtao na njega. Nikada se ne bi uspaničio. Mislim da nikada nisam vidio da je on izgubio glavu u nekoj opasnoj situaciji. Pas je skočio u stranu, zavijajući u agoniji, a Legionar je hladno izvadio revolver i prosuo mu mozak. Gotovo da i nije bilo potrebe za mojim granatama. Bitka je bila svršena gotovo i prije no što je počela, pa nam je Stari Un dao znak da se povučemo. – Daje rat uvijek ovako zabavan, izjavio je Maleni, zadovoljan sobom, – ne bi bilo loše. – Čudan način zabave, promrmljao je Lenzing turobno. – Što će biti kada sve bude gotovo, to bih ja htio znati? – Kada što bude gotovo? – Rat – zabava – borbe – Pa, kada sve bude gotovo, sve će biti gotovo, zar ne? – Samo tako? – rekao je Lenzing. – Mislim da neće biti tako, promrmljao je Legionar. – Deset naprama jedan, da će, kada se riješe Adolfa, ponovno početi ratovati između sebe. – A kada će to biti? – htio je znati Lenzing. Legionar se nasmiješio. – Pa, mi znamo gdje ćeš ti biti, zar ne? Tamo na barikadama, mahat ćeš svojom malenom crvenom zastavom i izvikivati parole protiv jenkijevskih kapitalista! – Ne znam, rekao je Lenzing. Uzdahnuo je. – Ne znam ... ponekada mislim kako sam vidio dovoljno toga za cijeli život. Ubrzo nakon zalaska sunca, pronašli smo pukovnika i ostatak satnije. Pukovniku je bilo toliko drago što nas vidi da je gotovo zaplakao od radosti. Pitao sam se što bi se dogodilo da se nismo vratili. Pitao sam se tko bi preuzeo zapovjedništvo, i bi li se predali neprijatelju. ~ 154 ~
Knjigoteka
– Naredniče, nešto sam razmišljao, rekao je pukovnik. Spustio je ruku na rame Starog Una. – Razmišljao sam, rekao je, – i neka sam proklet ako znam kako ćemo sići do te rijeke. Nastala je tišina. Stari Un s poštovanjem je čekao da čuje koji je bio rezultat svog toga razmišljanja, ali ipak se činilo da ga neće biti. – Razumijem, rekao je Stari Un. – Eto, tako vam je to, rekao je pukovnik. – Tako vam je to, ukratko rečeno. To je moje mišljenje. – Pa – što bismo po vašem mišljenju trebali učiniti, gospodine? – Ah, da, sada – što se toga tiče pukovnik je pogurao šljem prema potiljku i obrisao svoje izbrazdano čelo otrcanim rupčićem. – To je, naravno, pitanje koje trebamo razmotriti, zar ne? – Uistinu jest, gospodine, ozbiljna se izraza lica složio Stari Un. Ponovno je zavladala tišina. Pukovnik je izgledao blijedo i prastaro. Izgledao je poput napola zakopanog leša. Gotovo mi ga je bilo žao. – Znate što? – odjednom je rekao Barcelona. – Upravo mi je sinula jedna zamisao. Puni nade okrenuli smo se prema njemu. Barcelona baš i nije bio pun zamisli, ali kada bi mu sinule, obično bi ih vrijedilo poslušati. – Dakle, gledajte, rekao je. – Mi smo tu – a ovdje je rijeka – a ovdje su Rusi. Točno? – Točno, rekao je pukovnik, ispravno shvativši situaciju. – Okruženi smo. – I što bismo trebali učiniti? – rekao je Barcelona. – Napadnemo rusku desetinu – obezglavimo ih – uzmemo njihove uniforme. Spustimo se do rijeke. Vidimo je li most još uvijek ondje. Ako jest, prijeđemo ga. Nitko nas ne zaustavlja. Misle da smo Rusi. Ako to nije – – Prešao je palcem preko ramena. – Porta zna njihov jezik. On se može raspitati, saznati postoji li još koji put prijeko, saznati što se događa. A ako sve ostalo propadne, možemo sagraditi vlastiti most. Naredba s vrha. Jednostavno. Tko će se posvađati s nama? – Hej! – povikao je Maleni. – To nije tako loša ideja! – Uzbuđeno se okrenuo prema nama ostalima. – Zamislite to, rekao je. – ~ 155 ~
Knjigoteka
Obučemo se u ruske uniforme i možemo u njima sve do Berlina! – Jedino, ako ću ja biti taj koji će obavljati razgovore, rekao je Porta, koji je uvijek bio onaj koji je obavljao razgovore, – tada inzistiram da budem pukovnik. – Budi što god želiš, rekao je Barcelona, – samo nas prevedi preko rijeke. Do toga trenutka pukovnik je izgledao već poprilično zabrinuto. I imao je pravo: Porta i Barcelona bili su posve sposobni pokušati realizirati taj plan. Pukovnik je pročistio grlo. – Bolje da krenemo dalje, rekao je nervozno. Bez sumnje je imao vizije kako biva uhvaćen u ruskoj uniformi i ubijen kao špijun, iako to nije moglo biti mnogo gore od toga da bude uhvaćen u njemačkoj uniformi i ubijen kao neprijateljski vojnik. – Znaš, naredniče, rekao je tihim povjerljivim glasom Starom Unu, – neki od ovih tvojih momaka su dovoljno ludi da se čovjeku sledi krv u žilama... Uronili smo natrag u šumu, dublje između visokih stabala i isprepletenog raslinja. Kiša je prestala, i vodena para se izdizala iz močvarnog tla. Komaraca je bilo posvuda, slijedili su nas u velikom zujećem oblaku i sami po sebi su bili dovoljni da izlude čovjeka. Maleni je iznenada zastao dok ih je rukom otirao s lica i upozoravajući podigao ruku. – Rusi, rekao je. Sledili smo se. Nitko od nas nije čuo ništa drugo osim uobičajenih zvukova šume, ali Malenome bi se u takvim pitanjima suprotstavila samo posvemašnja budala. – Idemo ih uhvatiti, prosiktao je Kuls, koji je sada imao dvije trake s crvenim križem, po jednu na svakoj ruci, kako bi osigurao da nitko ne previdi njegovo zanimanje. – Ne budi prokleta budala! Stari Un ga je zadržao. Stajali smo i osluškivali, a Maleni je bez riječi pokazao prstom. Okrenuli smo glave u smjeru prema kojem je on pokazivao, i polako sam razabrao niz zvukova koji nisu imali nikakve veze sa šuškanjem lišća. Bili su to zvukovi pušaka, ljudskih glasova, zvuči koraka teških čizama po natopljenom tlu... ~ 156 ~
Knjigoteka
– Onamo! Stari Un pojurio je prema jednoj strani puteljka, gdje su ležale velike hrpe lišća. Otrgnuo je gornji sloj rukama, a potom upotrijebio bajunet kako bi prokopao svoj put kroz meku i vlažnu zemlju ispod. Uskoro se našao zatrpan do vrata, a mi ostali ukopavali smo se za njim poput ogromnih krtica. – Jeste li sigurni da je ovo baš pametno? – protisnuo je pukovnik. Bilo to pametno ili ne, sada je već bilo prekasno. Zgurili smo se u svojim tresetnim gnijezdima, s debelim slojem lišća iznad nas i zemljom koja nas je odasvud zasipala. Rusi su bili vrlo blizu. Čuo sam kako je kliknuo sigurnosni otponac na pušci. Osjetio sam teške korake dok su prolazili pokraj nas. Čuo sam njihove glasove dok su razgovarali. – Njet germanski! Job rvojamadj Piotr. Ispod zemlje, osjećao sam kako se gušim. Ostavio sam si maleni otvor za zrak, ali sada sam postao opsjednut idejom da se ta rupica zatvorila, te da se polako trujem vlastitim produktima disanja. Znoj mi se počeo slijevati niz leđa i prsa. Bio sam zgrčen poput fetusa u maternici, koljenima dodirujući bradu i rukama obgrlivši noge. Preplavila me panika, osjećao sam da će mi se pluća rasprsnuti, nisam to više mogao podnijeti, morao sam izići... Zubima sam snažno zagrizao držak revolvera i pritisnuo ga na usta. Jarka svjetla jurila su mi pred očima poput šarenih ribica. Mogao sam osjetiti kako mi nešto plazi preko lica i uz nos, i kako ću vrlo skoro morati kihnuti... Iznad naših glava, Rusi su se probijali kroz raslinje i dovikivali i smijali se jedan drugome. – Job tvoje madj! Koračali su stazom, zavirujući i probadajući naša skloništa u lišću. Imao sam strašne grčeve u objema rukama, ali nije bilo dovoljno mjesta niti za pomaknuti prst. Negdje vani, začuo se pucanj. Na trenutak sam pomislio da smo otkriveni, i um mi je bio preplavljen valovima straha dok sam zamišljao mučenja koja ćemo doživjeti ako nas uhvate ovako ukopane ispod zemlje i nemoćne da ~ 157 ~
Knjigoteka
se obranimo. Stravična smrt. Ne bi li bilo pametnije izvući se van i pokušati pobjeći, sada, dok je još bilo izgleda? Bilo je bolje umrijeti na slatkom, svježem zraku, no polako se ugušiti u podzemnom lijesu. – Ruski veks Stoi! Koliko li ih je još bilo? Kada će odustati od potrage i ostaviti nas na miru? Mjehur mi je bio prepun i slao je jake, probadajuće bolove kroz moje tijelo. Polako i s osjećajem krivnje ispustio sam vreo urin niz nogu, a olakšanje koje je nastupilo bilo je tako intenzivno da je istoga trenutka zasjenilo sve moje druge probleme. Gore iznad nas, ali ipak se odmičući, čuli su se povici i pucnjevi. Zasigurno su pucali na sve što se micalo; vrane, miševe, čak i komarce. Duboko sam udahnuo ustajali zrak i osjetio svoje bilo kako otkucava u očajničkom protestu. Sada sam znao kako se jabuka osjeća kada je stave u kutiju sa sijenom. Sjećao sam se kako smo u školi stavljali jabuke u kutije sa sijenom. Ako biste ih ostavili u njima dovoljno dugo, počele bi vreti, a to je bilo ono što mi se upravo događalo. Sigurno netko izvana može vidjeti kako se iznad mene diže para... – Hej, to je smiješno, rekao je Porta. – Gdje je Sven? – Ovdje sam, rekao sam. – Ovdje sam dolje! Očajnički sam se borio kako bih pomaknuo glavu i raščistio si prolaz kroz lišće, ali činilo se da sam paraliziran od struka nadolje. Pokušao sam dozvati pomoć, ali glas mi je bio prigušen, pa ga nitko nije mogao čuti. – Mora biti negdje u blizini, rekao je Maleni i spustio jednu od svojih teških čizama na vrh moje glave. Izvukli su me van i protresli me, udarili me u prsa i pljusnuli. Kuls je trčao uokolo sa svojim trakama s oznakom crvenog križa i govorio drugima što da rade nekoliko sekundi nakon što bi oni to već učinili. Uskoro sam se počeo osjećati gotovo normalno, pa sam čak i postao svjestan topline i vlage u svojim hlačama. – Mislio sam da si gotov, prijateljski me obavijestio Maleni. ~ 158 ~
Knjigoteka
Nastavili smo dalje, kroz beskrajnu šumu. Odavno smo ostali bez svih zaliha koje smo imali sa sobom, pa su nam trbusi glasno krulili od gladi. Porta je posebno teško podnosio nestašicu hrane. Počeo je u glavi smišljati jelovnike i recitirati ih na glas nama ostalima. Na posljetku Stari Un to više nije mogao podnijeti, pa mu je oštro rekao da začepi, na što se Porta povukao duboko uvrijeđen i nije s nikime progovorio gotovo deset minuta. Stali smo kada je pala noć. Smjestili smo se ispod stabala i zbog ogromnoga umora istoga trena zaspali. Vojnik Abt dobio je prvu smjenu stražarenja. Gotovo se razbolio od straha. Svaka sjenka, svaka vlat trave tjerala ga je u paniku. Bedro mu je pulsiralo, i bio je uvjeren da mu je rana gangrenozna. Oprezno je iz jednoga od svojih džepova izvukao maleni komadić papira kojega je čuvao dugo vremena. Bio je to dio bezočne neprijateljske propagande, koji je bio bačen iz aviona kako bi ga pokupila neka naivna budala poput vojnika Abta. Okrenuo je leđa usnulim suborcima i pod svjetlom zvijezda ponovno pročitao papir. – SIGURNO OPHOĐENJE, pisalo je na njemu. – Ova dozvola jamči siguran prolaz bilo kojem pripadniku njemačkih snaga koji želi svoju odanost pokloniti sovjetskoj vojsci, (potpisano) M. S. Malinin, general divizije, K. K. Rokossovski, vrhovni zapovjednik sovjetskih snaga u Poljskoj. Abt je presložio papir i pažljivo ga vratio u džep. Otvorio je svoju torbu s municijom i izvadio komadić suhoga kruha, kojega je zamišljeno žvakao nekoliko minuta. Na posljetku je odlučio. Skrenuo je između stabala, a ondje je dao petama vjetra i počeo trčati kao da ga svi vrazi gone. Njegova gangrenozna noga bila je zaboravljena. Odbacio je revolver i šest ručnih bombi u grmlje. Strgnuo je svoj pojas i torbe s municijom, te odbacio šljem i pušku. Pognute glave, trčao je kroz šumu prema selu koje su okupirale ruske snage. – Ne pucajte! Ne pucajte! Došao sam da vam se pridružim! Imam propusnicu od vaših generala! Dvojica Sibiraca stajala su i promatrala kako je šepao prema ~ 159 ~
Knjigoteka
njima kroz visoku i gustu travu močvare. Mahao je prljavim sivim rupčićem iznad glave u znak dobre namjere, i svi su mogli vidjeti da nije naoružan. Bilo je očigledno, čak i bez svog njegovog vrištanja i vikanja, da je njemački dezerter. Sibirci su podigli svoje strojnice i pripremili se da zapucaju. – Ne pucajte! – vrištao je vojnik Abt. – Ja nisam nacist! Stajao je ispred njih, mašući svojom zastavicom pomirbe u jednoj ruci, a propusnicom u drugoj. Hladno i odlučno, Sibirci su ga izbrisali s ovog svijeta. I dok je padao, molio je milost. Vjetar je zahvatio rupčić i odnio ga visoko na stabla. Propusnica se kotrljala po tlu i završila u obližnjem raslinju. Barcelona je bio taj koji je otkrio kako je nestao naš dezerter. – Zašto dovraga nismo ubili kopile dok smo još imali priliku? – progunđao je Porta. Slaba nam je utjeha bila to što je sada, ako je uspješno stigao do neprijatelja, gotovo sigurno već mrtav. Uzbuna je bila podignuta. Rusi će krenuti u potragu za nama, i nismo si smjeli priuštiti nikakav nepotreban rizik. Prešli smo što smo više teritorija mogli tijekom ostatka noći i sljedećeg jutra, probijajući se kroz gusto raslinje, raskidavši se na oštro trnje i grančice, kližući se niz blatnjave padine, gacajući kroz smrdljive močvare u vodi dubokoj do struka. Blizu podneva, došli smo do čistine koju je presijecala široka, krivudava staza. Staza je bila prepuna vojnika na maršu. Bili su to ruski vojnici koji su se kretali prema zapadu. U tišini, povukli smo se u zaklon stabala. Ako ne prijeđemo tu stazu, to će značiti obilazak od nekoliko kilometara i vrlo veliku mogućnost da ćemo se izgubiti u ovim šumskim prostranstvima. Nije se moglo ništa učiniti no ostati skriven u grmlju, čekati tamu i nadati se da će do tada prestati ovi pokreti jedinica. Stigao je sumrak, ali još uvijek nije bilo mogućnosti prelaska. Promet je bio gust kao i ranije. Čekali smo još jedan sat. Sada se već posve smračilo, a činilo se da je cijela ruska vojska u pokretu, te da ~ 160 ~
Knjigoteka
će tako i ostati tijekom noći. – Jebeš ovakvo čekanje, promrmljao je Porta. – Kako je počelo, bit ćemo ovdje do prokletog sudnjega dana. Moj trbuh ne može podnositi takvu napetost još dugo vremena. – Pa što ti točno, rekao je Stari Un hladno, – namjeravaš učiniti u vezi toga? Porta je zamišljeno zurio u cestu. Pogledao je noćno nebo, koje je bilo bez zvijezda i prekriveno oblacima. Ponovno je pogledao cestu, i prije no što ga je itko uspio zaustaviti, ustao je i krenuo, projurivši od jedne strane prema drugoj gotovo ispod kotača kamiona. Čekali smo da započnu panika i pucnjava, ali konvoj je mimo nastavio svojim putem. – Vidi ti to, rekao je Legionar. – Mislite da se isplati pokušati? Stari Un slegnuo je ramenima. – Gdje može proći jedan, mislim da mogu i ostali... U pola sata, svi smo sretno prešli prijeko. Ja sam, u svojoj panici i žurbi, iskrenuo nogu i uspio pasti točno ispred nadolazećeg T-34. Uspio sam maknuti mu se s puta svega nekoliko sekundi prije no što me mogla snaći katastrofa, pa sam ležao i drhtao u jarku dok je vozilo protutnjalo pokraj mene i cijeloga me pokrilo blatom. Nastavili smo žurno dalje, duboko u tamnu šumu, zahvalni što smo opet bili u pokretu nakon što smo nekoliko prethodnih sati proveli čučeći u grmlju. Marširali smo kroz noć, a prije zore začuli smo zvukove rijeke koja je zapljuskivala svoje obale negdje ispod nas. Približavali smo se rubu šume, krećući se u koloni po jedan uskim puteljkom. Maleni i Porta su bili na čelu. Smijali su se i nabacivali uobičajenim primjedbama kao da se šeću u nedjeljno poslijepodne tisućama kilometara udaljeni od opasnosti. Nikada nisam bio posve siguran jesu li njih dvojica imali čelične živce ili im je jednostavno nedostajalo mašte. No, pored njihovog prividnog nehaja, činilo se da su na oprezu. Iznenada smo vidjeli kako se Maleni spušta na koljena i pokazuje Porti koji je bio iza njega da učini to isto. Stari Un podignuo je ruku na znak upozorenja. Kolona je stala. Polako i tiho, kretali smo se naprijed na trbusima, ~ 161 ~
Knjigoteka
centimetar za bolnim centimetrom preko kamenitog tla. Ispred nas pružala su se plodna zelena polja, blago se spuštajući do obala rijeke. Most je bio srušen, a njegovi izobličeni ostaci bili su usmjereni uvis poput upozoravajućih prstiju iz duboke vode. U blizini su se nalazile ruševine nekakve građevine, koja je bila spaljena i još uvijek se pomalo dimila. To je vjerojatno bila stražarnica mosta. Točno ispod nje nalazila se farma. Stari Un proučavao ju je nekoliko trenutaka kroz svoj dalekozor. – Ruska konjica, rekao je. – Kozaci, sudeći prema izgledu. Gotovo prije no što je dovršio rečenicu, neki je čovjek izišao na čistinu između stabala nekoliko metara od nas i počeo se stazom udaljavati od nas. Nije niti pogledao u našem smjeru, i očigledno nije bio svjestan našeg prisustva. Maleni je skočio za njim; brz, siguran i tih. Zgrabio je rukom čovjeka oko vrata i pritisnuo mu revolver u rebra. – Samo pisni i mrtav si! Čovjek je bio previše preplašen da bi proizveo bilo kakav zvuk. Usta su mu se širom otvorila, a pogled mu se smrznuo u staklenom strahu. Na trenutak sam pomislio da ima nekakav napadaj. Bio je nenaoružan i očito nije bio vojnik. – U redu, pusti ga. – Stari Un pokazao je Malenome, koji je neodlučno popustio svoj stisak oko žrtvina vrata. – Tko si ti? Što radiš ovdje? – Ja komrad, rekao je momak vrlo iskreno. – Ja sam prijatelj. Ne komunist. Prijatelj ... Panjemajo”? – Ma, naravno, mi panjemajo! – obrecnuo se Porta. – Ti ne komunist. Ti prijatelj ... naravno, znamo mi sve o tome, druškane! – Okrenuo se i prezirno pljunuo na puteljak. – Vrlo vjerojatna priča! – Ali, molim vas, gospodine, istina je – istina je što kažem – Ma da? – rekao je Porta. – Znaš što? Doista me zadivljuje broj Rusa koje se danas može sresti, a koji će se zakleti svojim vidom da nisu komunisti. To me stvarno zapanjuje ... Jednoga trenutka oni na sva usta hvale prokletog Staljina, a već sljedećeg vam govore, ja ne komunist, ja prijatelj ... ~ 162 ~
Knjigoteka
Čovjek se pomaknuo prema naprijed, mašući rukama u zraku poput uzbuđena zeca. – Ja ne Rus, ja ne Rus. Poljak! Poljak! Ja Poljak! Wladyslaw Mnaško. – Kako molim? – rekao je Maleni. – Wladyslaw Mnaško. – Čovjek je pokazao prstom prema svojim prsima i pogledao nas. Pokazao je preko ramena prema farmi. – To moja kuća. Dolje tamo. Moja kuća. – Tvoja kuća? – Stari Un upitno je podigao obrvu. – Puna ruskih vojnika? – Oni uzimaju od mene, pane narednice. Moja žena i dijete, oni još uvijek dolje tamo. Moja sestra isto. Moj otac – pokazao je ponovno prema dolje, ovoga puta preko doline prema zapaljenim ruševinama stražamice – moj otac, oni ubili. On čuvao most. Oni ga ubili, spalili kuću. Nastupila je tišina. Pogledavali smo od čovjeka prema farmi, prema uništenom mostu. Njegova se priča činila dovoljno vjerodostojnom, kada smo je pobliže razmotrili. – Panjemajo – Razumiješ? – A ti? – rekao je Stari Un. – Štoje s tobom? – Ja sam kod kuće, bježim od rata. Vidim Ruse. Bježim. Ne znam što raditi. – Ubij gada! – povikao je Kuls, iznenada se probivši naprijed. – Ubij ga, pa da smo gotovi s time! Nikada ne vjeruj prokletom Poljaku, znaš to jednako dobro kao i ja. Sve su to same prljave laži! To je samo trik kako bi nas namamio onamo dolje! Prereži mu vrat i pošalji ga dolje njima! – To bi bilo dovoljno ovakve vrste razgovora, rekao je pukovnik hladno. – Budite ljubazni i sjetite se da sam ja ovdje glavni. Kuls ga je pobunjenički pogledao. Porta je pružio svoju pljosku dršćućem Poljaku, koji ju je prihvatio uz nervozno micanje usnama, što je trebalo predstavljati zahvalu. – Reci mi, rekao je Stari Un, – sada kad više nema mosta, postoji li kakav drugi način prelaska rijeke? ~ 163 ~
Knjigoteka
Možeš li nas nekako prebaciti preko? Čovjek je kimnuo glavom. – Tak jest” pane naredniče. Samo – – Pokazao je glavom prema farmi i ispružio ruke u gesti bespomoćnosti. – Rusi, pane naredniče – Ne brini ti ništa za Ruse, rekao je Stari Un kratko. – Oni su naš posao. Mi ćemo se pobrinuti za Ruse umjesto tebe. Ti se samo usredotoči na razmišljanje kako ćeš nas prebaciti preko te rijeke. Dok smo se uz oprez približavali okupiranoj farmi, vidjeli smo kako se Rusi zabavljaju u dvorištu. Zapalili su ogromnu vatru i pržili su lešinu krave, te pili i vikali dok su plesali oko plamena. Jedan je čovjek izgubio ravnotežu i naglavce pao u zapaljeni vanjski dio vatre. Bilo je teško reći jesu li njegovi suborci bili previše pijani kako bi to primijetili ili jednostavno previše bešćutni, no nisu napravili niti jedan potez kako bi ga izvukli na sigurno. – Samo ne smiju dopustiti da zagori! – promrmljao je Porta. Tak jest – da To se odnosilo na govedinu, a ne na čovjeka. Pažljivo je promatrao pripremu jela kroz dalekozor dok smo se spuštali stazom, i postajao je sve nestrpljiviji jer je mislio da će meso biti prepečeno dok mi stignemo. – Jebeš meso, rekao je Maleni. – Mene više zanima cuga. – Nestrpljivo se okrenuo Starom Unu. – Idemo dalje, možemo li? Ovdje imaju pravu rusku votku. – U redu, prestani paničariti, rekao je Stari Un prijateljskim tonom. – Već smo na putu. – Viknuo nam je da stanemo. – Barcelona, ti i Gregor ostanite ovdje i pokrivajte nas. Maleni, ti i – – oklijevao je – ti i Kuls idite naprijed s Wladyslawom. Mi ostali ćemo vas slijediti. I zapamtite – bez bombi. Negdje ondje dolje nalazi se troje civila. Želim ih izvući žive. – Kimnuo je prema nestrpljivom Poljaku. – U redu, kreći. Maleni je krenuo prema farmi. Wladyslaw ga je slijedio. Stari Un s iščekivanjem je pogledao Kulsa. – Dakle? Čuješ li ti što sam rekao? Kuls je okrenuo glavu. – Čuo sam! A ako mislite da ću staviti omču oko vrata samo kako ~ 164 ~
Knjigoteka
bih spasio nekoliko ušljivih, smrdljivih poljskih kurvi i jedno cendravo derište, loše vam se piše! Stari Un se namrštio. – Odbijate li vi to izvršiti naredbu? Kuls je maknuo svoj prkosni pogled. Nožnim prstom šarao je po prašini. – Nije nam potreban taj napola razuman Poljak kako bi nam pokazao kako se prelazi prokleta rijeka... Zašto ga jednostavno ne napucamo u čelo i ostavimo ovdje da istrune? – Zato što ovdje zapovijeda pukovnik, a pukovnik je odlučio drugačije! Svi smo se okrenuli kako bismo pogledali pukovnika, koji je pročistio grlo ozbiljnim, vojnim načinom i ispravio ramena. – Točno tako, rekao je. – Smatrajte se uhićenim. – Pokazao je prema Gregoru. – Dobro ga pazite. – Da, gospodine, rekao je Gregor, s pomalo zlobnim oduševljenjem. Kuls je srdito gledao. – Niste čuli ovo posljednje, rekao je i Starom Unu i pukovniku jednako nepristrano. – S nečim takvim se ne možete izvući. Ja imam brata u RSHA4’’. Oni znaju kako treba postupati s ljudima poput vas. Riskirati živote njemačkih vojnika zbog jednog lažljivog, prevarantskog Poljaka. Požalit ćete! Gregor ga je snažno udario u bubrege kundakom svoje puške. – Samo još jedno meketanje s tvoje strane, Kuls, – rekao je, – i tvoj brat u RSHA 4 će te vidjeti posljednji put... U vanjskim dijelovima farme nalazilo se nekoliko stražara. Bili su očigledno pijani. Jedan je povraćao u živicu, drugi je pokušavao plesati, čučeći na petama i bacajući noge ispred sebe u nizovima neusklađenih pokreta. Maleni i Legionar tiho su otišli prema njima. Njihove su smrti bile brze i tihe, a pijani kakvi’ su bili, vjerojatno nisu niti znali da su umrli. 4
RSHA – sigurnosna služba Reicha. ~ 165 ~
Knjigoteka
Maleni je pograbio bocu votke i željno je podigao do usana: bila je prazna. S gađenjem ju je odbacio i ljutito šutnuo bliži leš. – Pohlepno kopile! Utješio se potragom za zlatom, i uspio je izvući tri zlatna zuba prije no što je dogalopirao Porta i bacio se na posao na drugom mrtvom stražaru. Maleni je izvrnuo sadržaj svoje vrećice u dlan i nekoliko se trenutaka naslađivao svojom zbirkom trofeja. Stari Un je odmahnuo glavom. – Jednog od ovih dana, rekao je, – to će te pljačkanje koštati života. A ja neću proliti niti suzu. – Što njega muči? – upitao je Porta, marljivo radeći svojim kliještama. Maleni je slegnuo ramenima. – Nemam pojma. Mislim da su mu se opet stegle gaće. Porta je filozofski odmahnuo glavom i nastavio sa svojim tmurnim poslom. Do sada je bio već dobro navikao na ispade savjesti Starog Una. Kada bi imao jedan od svojih napadaja pravednosti, bilo ga je najpametnije ignorirati. Kako su on i Maleni to promatrali, oni neće dobiti nešto drugo iz rata. Samo jednu marku dnevno i velike izglede da će zaraditi metak u trbuh, pa zašto se onda ne bi barem opskrbili s nekoliko zlatnih zuba kada im se pruži prilika? – Čovjek mora imati nešto za crne dane, rekao je Porta mudro. – Rat neće trajati zauvijek. U životu se mora gledati unaprijed. Primaknuli smo se bliže farmi. Dvorište je još uvijek bilo puno razularenih Kozaka. Napravili su ogroman krug i plesali oko vatre rukama obujmivši jedni druge oko ramena. Dok su plesali, vikali su i pjevali, a svakih nekoliko trenutaka nekolicina njih bi se odvojila i počela preskakivati plamenove uz gromoglasan pljesak. Iz staja začulo se njištanje i topot konja. Ljudi su sjedili u parovima ili sami, pijući i pušeći, ali koliko smo mi mogli vidjeti, nisu postavili dodatne stražare. Postavili smo strojnicu točno nasuprot kući, a Porta je sa žaljenjem odmahnuo glavom. Ovi grubi, veseli Kozaci bili su ljudi po njegovoj volji, i u svim drugim ~ 166 ~
Knjigoteka
okolnostima osim ovog prokletoga rata, otrčao bi im se pridružiti. A ovako se morao pripremiti za pokolj kako bi zadovoljio svoje gospodare i spasio vlastitu kožu. – Baš je šteta, rekao je, – rasturiti zabavu poput ove ... – Baš te briga za zabavu! – obrecnuo se Heide, fanatik. – Idemo nastaviti s tim i obaviti posao zbog kojega smo bili poslani ovamo! Samo se sjeti da su ti ljudi komunisti i sluge međunarodnog židovstva! – Sluge moje dupe, rekao je Porta. – Tko te napunio tim govnima? Stajali smo u tišini i promatrali trikove Kozaka koji su preskakali vatru. Negdje u šumi iza nas oglasila se lisica i huk sove. Tama se približavala, ali plamen vatre osvjetljavao je noć u krugu pola kilometra. Polako ali sigurno. Rusi su se napili do iznemoglosti. Jedan po jedan počeli su teturavim koracima ulaziti ukuću. Nekoliko ih je ostalo vani, hrčući na tlu gdje su pali. Na posljetku je cijelo dvorište utihnulo. Stari Un okrenuo se prema nama. – Spremni? – prošaputao je. Puzali smo naprijed, zgrbivši se u visokoj travi. Farma je bila obavijena tamom, a niti jedan prozor nije bio osvijetljen. Konji u stajama su nas nanjušili, pa su se propinjali i njištali, udarali kopitima o pod i šutali vrata pokušavajući se osloboditi. Bile su to dobre vojne životinje, pa su instinktivno osjetile da mi predstavljamo opasnost. Ali njihovi su gospodari ležali u pijanoj omamljenosti i nisu se odazivali na njihove pozive na uzbunu. Topao, slatkast vonj sijena i konja pomiješao se s oštrim smradom ustajale povraćotine i prolivene votke. Dim s odumiruće vatre dolazio je prema nama, sa sobom noseći mirisne užitke pečenoga mesa, pa je Porta bajunetom otkinuo komad dok smo prolazili. Meso se lako odvajalo od kostiju. Porta je stavio komadić u usta, a sok pečenke potekao mu je niz bradu na ovratnik. Oči su mu se zamaglile od čistog zadovoljstva, i kao u transu posegnuo je rukom kako bi uzeo još. – A ne, nećeš! – rekao je Legionar. Gurnuo ga je prema kući cijevi bacača plamena kojega je nosio. – Možeš se vratiti po ostatak kada ~ 167 ~
Knjigoteka
očistimo ovo mjesto. Na dnu stepeništa koje je vodilo u unutrašnjost kuće nalazila su se šestorica Kozaka, ležeći jedan preko drugoga na neraspoznatljivoj hrpi ruku i nogu. – Pijani kao deve, rekao je Gregor. Barcelona je eksperimentalno u prolazu lagano nogom gurnuo jednoga od njih. Čovjek se nasmiješio u snu. Posegnuo je rukom i zaljubljeno stegnuo Barceloninu nogu. – Nevaesta, promrmljao je. – Očaran je, siguran sam, rekao je Barcelona, otresavši se stiska. – Ubij tog gada, poticao ga je Kuls. S vrha stepenica. Stari Un je mahnuo rukom da se utišaju. – Zašutite i slijedite me! Oprezno je otvorio teška drvena vrata. Šarke je trebalo podmazati, pa su zaškripale tako glasno da bi probudile i mrtvaca. No Rusi su nastavili hrkati. Stari Un na vršcima je prstiju ušao u hodnik, a Wladyslaw je poput raka gmizao za njim. Tijela su ležala posvuda, ispružena u naslonjačima, istegnuta na podu, viseći preko ograde stepenica. Bilo je mnogo praznih boca, te lokvica urina i povraćotine. Wladyslaw je stisnuo usta u tanku crtu. Više nije izgledao poput zeca. Izgledao je poput čovjeka koji je bio pripremljen na najgore i spreman osvetiti se. Uhvatio je Starog Una za ruku i pokazao gore prema spavaonicama na sljedećem katu. Stari Un kimnuo je glavom. Prekoračili smo tijela i krenuli dalje hodnikom. Na prvoj stepenici za gornji kat bila su dva krupna kozačka narednika. Sjedili su jedan pokraj drugoga na istoj stepenici, oslonjeni jedan drugome na rame, spavajući s glavama pognutima na prsa. U krilima su imali strojnice. Nismo htjeli riskirati. Maleni ih je obojicu zadavio golim rukama. Nastavili smo dalje svojim putem. Negdje u dubini hodnika, čulo se kako je Kuls promrmljao nešto o svom bratu u RSHA, ali zaušnica upozorenja koju mu je dao Gregor ubrzo ga je ušutkala. Kada sam pažljivo zaobišao dvojicu mrtvih narednika, začula se ~ 168 ~
Knjigoteka
iznenadna buka i boca votke pojurila je prema meni, a za njom Maleni u punoj brzini, koji ju je nagazio u polutami i promašio stepenicu. Oboje su pali na kameni pod. Jedan od pospanih Rusa otvorio je oči i sjeo u panici, ali Heide mu je prerezao vrat prije no što je imao vremena shvatiti što se događa. Maleni se uz galamu uspravio na noge. Vidio je samoga sebe u jednom velikom zrcalu, i u tami to zamijenio za neprijatelja. Uz bijesni uzvik podigao je pušku i ispalio nekoliko hitaca. Tada je zadovoljno zagunđao kada se njegov vlastiti lik raspao sa slomljenim staklom. – Za ime božje! – prosiktao je Stari Un s vrha stepenica. – Što se dovraga događa ondje dolje? – To se samo Maleni bori sa vjetrenjačama, rekao sam. Maleni se progurao pokraj mene i ponovno odgalopirao gore, lica oblivenoga krvlju i punoga krhotina razbijenoga zrcala. – Ubio sam gada, rekao je. Lenzing je uhvatio moj pogled. Nervozno se nasmijao i rukom poklopio usta. – Kojega gada? – upitao ga je Porta. – Gada koji me zaskočio, rekao je Maleni. Nastala je tišina. – Raznio sam mu lice, rekao je. Lenzing se tako smijao da je gotovo pao preko ograde stepeništa. Bio sam sretan što je i on barem jednom bio veseo. Stigli smo do vrha stepeništa, a Wladyslaw se progurao pokraj Starog Una i pojurio prema jednim vratima. Stari Un ga je zadržao. Stajali smo vani i osluškivali. Zvučalo je kao da je unutra bio roj pčela. – Dobro. Otvori ih… Stari Un je kimnuo, a Legionar je polako pritisnuo kvaku. Drhtava hrpa mesa ležala je gola na krevetu. Hrkala je ritmično, dugim, dubokim udisajima, čiji je zvuk odjekivao sobom. Iz odbačene odjeće razabrali smo da je riječ o bojniku. Bio je potpuno ćelav i pomalo je sličio Tarasu Buljbi. U podnožju kreveta, zgurena i bez svijesti, ležala je djevojka. ~ 169 ~
Knjigoteka
Wladyslaw ju je gledao, blijeda lica i drhtureći. – Tvoja žena? – tiho je upitao Stari Un. Odmahnuo je glavom. – Tvoja sestra? Polako, Wladyslaw je kimnuo i okrenuo se zidu. Legionar je izvukao svoj P38 i prislonio ga na bojnikovu sljepoočnicu, ali Maleni je iznenada iskoračio i odgurnuo ga. – Daj meni, rekao je. – Ja volim ubijati Ruse. Najviše ih je volio ubijati golim rukama. To je bilo brzo i čisto, i nije bilo previše bučno. Samo malo krkljanja, i bojnika više nije bilo. – Evo još jednoga, rekao je Gregor bez osjećaja. Pokazao je prema ispruženoj ruci koja je virila ispod kreveta. Maleni ju je istoga trenutka zgrabio. Pojavio se natporučnik, gol osim čarapa i košulje. U jednoj je ruci držao bocu votke, a u snu se smijao i nešto pjevušio. Još se uvijek smijao kada ga je Maleni stisnuo za vrat. Djevojka se, u međuvremenu, polako vratila svijesti. Otvorila je oči i prestravljeno zurila po sobi punoj vojnika. Mislim da nismo bili baš lijep prizor: neoprani, neobrijani, prekriveni blatom, zaudarali smo na znoj, a uniforme su nam bile u krpama. Nisam uopće iznenađen što je zavrištala kada joj je Maleni približio s pristojnim smiješkom na svom velikom ružnom licu i velikim zvjerskim rukama ispruženima ispred sebe. Ne mogu reći da je krivim što je zaronila zube u Portinu ruku kada je sjeo na krevet pokraj nje i sugestivno joj se nasmiješio. Mislim da bih i ja učinio isto da su mi se Porta ili Maleni približili dok sam ležao u krevetu napola gol. – Ostavi je na miru! – rekao je Stari Un oštro. Maleni i Porta okrenuli su se prema njemu. – Što ti je, djedice? – Rekao sam da je ostavite na miru, obrecnuo se Stari Un. Uzeo je bojnikovu odbačenu košulju i dodao je djevojci. U tišini, omotala ju je oko sebe. – U redu, idemo. Stari Un odveo ju je do Wladyslawa, koji je sve ovo vrijeme stajao ~ 170 ~
Knjigoteka
pokraj zida s rukama preko lica, kao da se niti nakon svih tih dugih i bolnih ratnih godina nije mogao pomiriti s ljudskom okrutnošću. – Moramo potražiti tvoju ženu, rekao je Stari Un obazrivo. – Provedi nas ostatkom kuće. Pronašli smo ih dolje u podrumima, njegovu ženu i malog sina. Okružene gomilom pijanih Kozaka koji su spavali nakon provoda, u krvi svojih žrtava. Žena je bila silovana i rasparana nožem. Dijete je bilo nabijeno na bajunet. Nije bilo potrebno dva puta provjeravati kako bi se vidjelo da su mrtvi. Stajali smo u tišini. Lenzing se okrenuo na drugu stranu s rukom preko usta. Stari Un pružio je ruku prema Wladyslawu. Legionar je odveo djevojku van. Čak je i Porta ostao bez riječi. A tada je, posve iznenada, Wladyslaw, nježni, uplašeni zec Wladyslaw, zaurlao u agoniji i bacio se prema najbližemu Kozaku. Ugušio ih je trojicu prije no što je Maleni došao k sebi i skočio naprijed kako bi mu se pridružio u pokolju. Za nekoliko minuta, sve je bilo gotovo. Nije bilo više nikoga koga bi se moglo ubiti. Popeli smo se stepenicama iz podruma i izišli na dvorište. Više nije bilo razloga za razgledanje kuće. Porta i Maleni, koji nikada nisu patili od prevelike osjetljivosti, istoga su trenutka krenuli kako bi dovršili ostatke hrane i pića dok su još imali prilike. Kuls je ponovno promrmljao nešto o svom bratu. Iza staja začuo se zvuk vode kao da je netko izlijeva iz vrča. Legionar i ja otpuzali smo kako bismo istražili i pronašli smo napola svjesnog Kozaka kako prazni svoj mjehur u bačvu kišnice. Legionar se okrenuo prema meni i namignuo mi. Tiho je izvukao nož iz čizme. Prepustio sam ga zabavi. Netko je bio na farmi i rezao vratove. Lešina krave bila je ogoljena do kosti. Vatra se još uvijek pomalo dimila, a žeravica se grimizno presijavala u tami. Maleni i Porta su nekamo nestali, a pronašli smo ih u jednoj od gospodarskih zgrada. Ondje su sjedili pokraj bačve domaćeg vina i pjevali domoljubne pjesme glasnim, raskalašenim glasovima. U razdoblju od deset minuta uspjeli su se dobrano napiti. ~ 171 ~
Knjigoteka
Barcelona je dotrčao s viješću da je ispod stabala otkrio tri ruska kamiona natovarena bačvama benzina. Tada se pojavio i pukovnik, sam Bog zna odakle, zaudarajući na votku i pomalo nesiguran na nogama. Imao je isti podatak kao i Barcelona. – Naredniče, što čekamo? – rekao je glasom koji je odavao alkoholizirano stanje. – Tamo ispod stabala su savršeno dobri kamioni. Zašto ih ne iskoristimo? Pojurili smo natrag na otvoreno i slijedili Barcelonu i pukovnika preko dvorišta. Prije no što smo otišli, obilno smo poprskali cijelu farmu benzinom – kuću, gospodarske zgrade i staje. Otvorili smo vrata konjima, i nakon nekoliko trenutaka iznenađenosti, podigli su glave i odjurili u sigurnost šume. – Baš im je dobro, rekao je Gregor ljubomorno. – Što se njih tiče, rat je završen. – Tako i treba biti, rekao je pukovnik. – Životinjama nije mjesto u prokletim ljudskim poslovima. – Iznenada je obgrlio Gregora oko ramena i povjerljivo se sagnuo prema njemu. – Znaš što? – rekao je. – Prije no što je ovo sve počelo, imao sam staju punu najboljih konja. Prekrasna stvorenja. Najljepše životinje koje si ikada vidio ... Znaš što se dogodilo? – Ne. Što? – rekao je Gregor. – Odveli su ih, rekao je pukovnik. – Odveli su ih kako bi ih pretvorili u konjsko meso. Stravična stvar. Stravična. – Prokleto užasno, rekao je Gregor sućutno. Stari Un se svim silama trudio kako bi sve okupio i izvršio pripreme za odlazak. Pola satnije je bilo izvan sebe od alkohola, a druga polovina je još uvijek harala farmom u potrazi za dimljenim šunkama i sirevima za put. Nije bilo čovjeka među nama koji nije imao nekoliko boca vina ili votke u džepovima. Nitko nije bio oduševljen što smo morali otići, i tek kada je Wladyslaw poludio i bacio upaljenu žigicu u dvorište, Stari Un je uspio nametnuti barem nekakav red. Ljudi su dotrčali iz svih smjerova dok se benzin ~ 172 ~
Knjigoteka
pretvarao u tisuće tutnjavih plamenih jezika. Na nesreću, još nismo bili pomaknuli kamione, pa su oni među prvima nestali u sveopćem paležu. Povukli smo se između stabala i stajali promatrajući kako vatra zahvaća kuću. Mislio sam na sve one komatozne Kozake u njoj, i pitao sam se kako izgleda prelazak iz života u smrt a da toga niste niti svjesni. – Nije to tako loš način za odlazak, rekao je Barcelona koji je stajao pokraj mene. – Pijana pogrebna lomača... Nije to uopće loš način za odlazak!
~ 173 ~
Knjigoteka
VI. – Želim da mladež Njemačke bude hrabra; da bude neustrašiva; da bude divlja i nesmiljena... Himmler. Pismo SS-ovom Hauptsturmführeru profesoru doktoru Bruni Schultzu, 19. kolovoza 1938. Sat vremena nakon početka varšavskog ustanka, Reichsführer Heinrich Himmler bio je obaviješten što se dogodilo. U početku nije mogao povjerovati u to. Bilo je nemoguće, na posljetku, da se ti štakori, ti Poljaci, ti bijedni Židovi, podignu protiv moći njemačke vojske i vjeruju da će im uspjeti. Čak niti Poljak-niti Židov – nije mogao biti tako skandalozno lud. To je bilo najobičnije samoubojstvo. Jesu li poludjeli? Očigledno jesu. Kada mu je vijest napokon doprla do mozga, Reichsfiihrer je pao u stanje snažne i uznemirujuće uzbuđenosti razuma. Hodao je po svojoj sobi, gore-dolje, od ugla do ugla, stavljajući i skidajući naočale i neprestano rukom otirući znoj sa čela. – Vrlo dobro – , rekao je. – Vrlo dobro onda ... Pokazat ćemo im kako se mi obračunavamo sa životinjama koje imaju drskosti pokazati zube svojim gospodarima! – Okrenuo se prema svojim podčinjenima, koji su ponizno stajali u središtu velike prostorije i čekali upute. – Zbog ovoga ćemo izbrisati Varšavu sa zemljovida. Svaki muškarac, svaka žena i dijete bit će uništeni... svaki živi stvor Sve će građevine biti sravnjene s tlom, a svaki pločnik razbijen! Otišao je do prozora, i ondje je stajao, ljuljajući se na petama, teško dišući, a ruke su mu se grčevito trzale iza leđa. – Osim toga – , rekao je okrenuvši se natrag prema središtu prostorije, – svaki Poljak u svakom logoru bit će likvidiran. Jesam li ~ 174 ~
Knjigoteka
bio jasan? – Da, Reichsführeru. – Obergruppenführer Berger pognuo je glavu. – Bili ste savršeno jasni. – Svi oni koji su rođeni u Varšavi, ili koji imaju rođake ondje bit će ubijeni još noćas. Ja ću osobno provjeriti da se to obavi kako valja. Očekujem potpuni popis mrtvih za dvadeset i četiri sata. – Vrlo dobro, Reichsführeru. Himmler je skupio nosnice i duboko udahnuo. Ponovno je pogledao prema prozoru, zureći u kišu koja je padala na hladan, sivi grad. – Što se tiče Gauleitera Fischera – , rekao je, – on će biti obješen jer nije spriječio ustanak... General Erich von dem Bach-Zalewski iz Wafen SS-a dobio je zadatak ugušiti varšavski ustanak. Niti on niti Reichsführer nisu nikada mislili da će im relativno malena skupina poljskih partizana zadati toliko problema. U okrugu je bilo stacionirano dvanaest tisuća njemačkih vojnika, plus deset tisuća SS-ovaca iz brigade Kaminskoga. Pod tim okolnostima bilo je teško zamisliti kako je Gauleiter Fischer dopustio da mu situacija izmakne kontroli. Bilo je dvojbeno jesu li Himmler ili Bach-Zalewski u toj fazi shvatili u potpunosti snagu pobune. Međutim, nisu dugo ostali u neznanju. Poljaci, pod vodstvom generala Bor-Komorovskog, bivšeg časnika austrijske vojske, spremno su okupirali okrug Wola i cijeli središnji dio grada, izbrisavši i stožer Gestapa i zapovjedništvo njemačkog garnizona. Nakon toga su preuzeli kontrolu nad elektranom i središnjom telefonskom centralom. Trećeg dana Nijemci su se povlačili, a osokoljeni Poljaci zauzeli su nekoliko skladišta oružja i municije u gradu. Himmler je bio prisiljen povući tri divizije SS-a i šest divizija Wehrmachta s ruskog bojišta – milostivo mirnoga u tom razdoblju – i poslati ih kako bi popravili štetu. Početkom rujna, njemačkim snagama u Varšavi dano je najnovije oružje, a tri eskadrile štuka poslane su da bombardiraju grad. Himmler je potrošio svoje adute, no još je bilo malenih skupina ~ 175 ~
Knjigoteka
partizana koje su se odbijale predati. Sada mu je ostao samo još posljednji džoker. Odigrao ga je, i od tada do konačne predaje svakoga dana bilo je ubijano ukupno pet tisuća poljskih zarobljenika ...
~ 176 ~
Knjigoteka
PRELAZAK RIJEKE Tijekom ostatka noći i cijelog sljedećeg dana, slijedili smo Wladyslawa i njegovu sestru kroz šumu prema mjestu na kojem je bilo moguće prijeći rijeku. Putovali smo polako, često zastajkujući kako bismo propustili da prođu neprijateljske patrole. Kuls se neprestano žalio da nas vode u zamku i da ćemo požaliti, ali tada će već biti prekasno. I menije palo na pamet da smo išli pomalo zaobilaznim putem, ali nismo imali razloga nemati povjerenja u svoga vodiča, a činilo se da ga Stari Un rado slijedi. Blizu ponoći sljedećega dana stigli smo do visokih litica koje su dopirale preko rijeke. Duboko ispod nas u klancu voda je tutnjala i Ijutito odbacivala bijelu pjenu visoko u zrak. Vidio sam stijene koje su virile iz vode poput redova oštrih zuba, pa sam se žurno odmaknuo od nazubljenog ruba litice i pridružio se ostalima. – I što ćemo sada? – rekao je Kuls kiselo. – Istegnuti krila i poletjeti? Stari Un pokazao je uzvodno. – Prema Poljakovim riječima, oko osamsto metara dalje nalazi se most, ali je previše rizično pokušati ga prijeći noću. Pritajiti ćemo se na nekoliko sati i pokušati ujutro. – Most! – rekao je Kuls. – Baš vjerojatno! I ja sam se slagao s njegovim mišljenjem. Nisam vidio nikakvih naznaka da bi ondje mogao biti most, a i ako ga je bilo, zasigurno je bio dobro čuvan. S druge strane, naš je vodič zacijelo dobro poznavao kraj. Poveo nas je do otvora u stijeni, pukotine koja se širila u poveliku špilju, i ondje smo se smjestili da provedemo noć. Postavili smo strojnicu na otvor pukotine, sakrivši je granama i povijušama. Osjećali smo se razmjerno sigurnima. Ta stjenovita špilja bila nam je poput luksuznog apartmana nakon blata i močvara. Bilo je suho i toplo, i po prvi puta nakon dosta vremena imali smo dovoljno hrane i pića. Čak je bilo moguće i spavati onima koji su imali blaženu ~ 177 ~
Knjigoteka
sposobnost da mogu zatvoriti uši za sve vanjske zvukove. Legionar se smotao u loptu i nije se pomaknuo cijele noći. Ja nisam mogao zanemariti neprestano pijano prepiranje Heidea i Porte, isprekidano nesuvislim grohotnim smijehom Malenoga i sveopćim urlanjem i podrigivanjem. Sate do zore proveo sam u zamarajućem bunilu između sna i jave, i bio sam zahvalan kada se prva svjetlost poj avila na nebu i Stari Un nas pozvao da se ustanemo. Raspremili smo strojnicu i krenuli za Poljakom i njegovom sestrom duž vrhova litice. Nebo je bilo sivo, na obzoru obrubljeno zlatom izlazećeg sunca, a velika crna vrana polako je letjela preko rijeke nošena vjetrom. Imao sam nelagodan osjećaj da naš prelazak neće biti tako slobodan i lak. – Eno ga, rekao je Wladyslaw; i stao pokazujući uzvodno prema mjestu gdje se srušio ogroman bor i ležao ispružen preko ponora, s iskinutim korijenjem na jednoj, a krošnjom na drugoj strani. – Ondje moramo prijeći. Čak je i licem Starog Una prešla sjenka sumnje. – Je li sigurno? – upitao je. – Sigurno? – upitao je Wladyslaw. Nemarno je slegnuo ramenima. – Tko može reći je li sigurno ili ne? Možda će pasti – možda ćemo i mi pasti. Možda će se slomiti. Možda će zapuhati vjetar. Možda će doći Rusi. – Raširio je ruke. – Koga briga? – rekao je. Wladyslawa i njegovu sestru očito nije bilo briga. Krenuli su zajedno, rukom u ruci, prema srušenome boru. Nakon svega što su prošli, vjerojatno nisu više imali za što živjeti. Pa neka onda počine samoubojstvo ako žele; nama ostalima to baš i nije bio cilj. – Što sam vam rekao? – rekao je Kuls bijesno. – Što sam vam dovraga rekao? Stajali smo i promatrali kako su prvo Wladyslaw, a potom i njegova sestra, skinuli čizme i bosi kročili na improvizirani most. – Jeste li ga ikada prešli na ovaj način? – upitao je Barcelona ~ 178 ~
Knjigoteka
ležerno. – Nikada, rekao je Wladyslaw. – Zašto bismo trebali? – dodala je njegova sestra. – Prije smo uvijek prelazili preko običnoga mosta. Polako i pažljivo, stavljajući nogu ispred noge, stupili su na ispruženo deblo. Wladyslaw je držao ruke na bokovima kako bi bolje uhvatio ravnotežu. Djevojka je ispružila ruke u visini ramena. Oboje su visoko uzdigli glave i gledali ravno ispred sebe prema suprotnoj obali. Hodali su poput mjesečara, usporeno. Kada su prošli polovinu, stablo je počelo podrhtavati. Djevojka je duboko udahnula i na trenutak ostala stajati na jednoj nozi. Wladyslaw se čvrsto osovio, raširenih nogu, i ispružio ruku prema njoj. Djevojka se malo odmaknula unatrag. Wladyslaw se u struku nagnuo naprijed. Činilo se nemogućim da će uspjeti održati ravnotežu, ali uspravili su se centimetar po centimetar, a djevojka je uspjela čvrsto stati, pa su mimo nastavili svojim putem preko njišućeg debla. Oko dva metra prije suprotne strane ono se naglo sužavalo. Bilo je jedva široko kao ljudsko stopalo. Vidjeli smo kako se ovjesilo pod težinom dvaju ljudi. Wladyslaw se zasigurno našao u iskušenju da skoči na obalu, ali da je to učinio, djevojka bi gotovo sigurno bila odbačena u zrak odskočnom reakcijom tankog debla. Nastavio je smireno do kraja, i kada je konačno stigao do suprotne strane, okrenuo se i ispružio ruku. Djevojka ju je zgrabila, i zajedno su se uspentrali na sigurno. – Gdje može jedan, rekao je Stari Un, nasmiješivši se Legionaru, – mogu i ostali... tko će sljedeći? Nastala je tišina. Čak niti Porta nije otvarao usta. Wladyslaw i njegova sestra stajali su na suprotnoj obali, mahali nam i dovikivali, ali sve što sam ja mogao vidjeti bilo je njišuće deblo, a sve što sam mogao čuti bio je ljutiti huk vode duboko ispod. Stari Un s nestrpljenjem je pročistio grlo. – Hajde, krenite! – rekao je. – Ne možemo ovdje čekati cijeli dan. Samo jednim putem možemo, a to je preko rijeke ... A samo na jedan način možemo prijeći rijeku, a to ćemo i napraviti. ~ 179 ~
Knjigoteka
– Malo sutra! – obrecnuo se Kuls. Razvukao je usne, pokazavši zube poput Ijutitoga psa. – Ja ostajem ovdje, i nitko me neće razuvjeriti! Stari Un zakoračio je jedan korak prema njemu. Kuls je zakoračio prema natrag. Uperio je pušku u Starog Una. – Približi mi se još jedan korak i ubit ću te! Ubit ću te, tako mi Bog pomogao. Stari Un napravio je još jedan korak. Jednom je rukom ošamario Kulsa po licu. Drugom mu je oteo pušku. Hladno i prezirno, bacio ju je preko ruba litice. – A to je točno gdje ćeš i ti završiti ako budem imao još problema s tobom, natmureno je rekao. Okrenuo se prema nama ostalima. – Dakle, tko je sljedeći za hod po žici? – Ja nisam, rekao sam. Zavrtilo bi mi se u glavi i od samog pogleda na tu stvar. Jednom u životu, u potpunosti sam suosjećao s Kulsom. Neće me preko tog debla prevući niti konjska zaprega. – Zar vam se svima moram zaprijetiti pištoljem? – upitao je Stari Un. Nastao je sveopći žamor, nelagodno premještanje nogu, a potom je Maleni iznenada Ijutito zaurlikao i krenuo naprijed. Svukao je čizme i prebacio ih oko vrata. Izvukao je jedinu preostalu bocu malinovog vina i izlio je niz grlo. Boca je poletjela preko ruba litice u stilu Kulsove puške, i na trenutak sam pomislio da će je Maleni slijediti. Pojurio je prema naprijed, pognute glave, poput tenka izvan kontrole, i bio je na pola puta do suprotne obale kada je izgubio ravnotežu i poskliznuo se. Netko je zavrištao. Deblo se svijalo gore-dolje poput gumene vrpce, a Maleni je visio u zraku, držeći se objema rukama, i mlateći nogama. Krv mi se sledila u žilama, a donju usnu sam žvakao kao da je komad posebno žilavog odreska. Koliko god htio okrenuti pogled u drugom smjeru, bio sam primoram gledati. – Neće uspjeti, rekao je Barcelona. Prsti su mu se ovili oko moje ruke i zabili duboko u meso. – Neće uspjeti ~ 180 ~
Knjigoteka
Maleni se zaljuljao i prebacio noge preko debla. Polako i pažljivo, viseći prema dolje poput koale, pomicao se naprijed centimetar po centimetar. Rukom preko ruke, nogom preko noge. Došao je do posljednja dva metra. Začula se glasno pucketanje. Wladyslaw i djevojka zgrabili su grane, kao da će njihova težina poslužiti kao uteg pozamašnom tijelu Malenoga. – Kriste sveti, rekao je Gregor, lica poput ustajale blijede gljive. – Dragi sveti Isuse ... Maleni je stigao do kraja debla. Ispružio je ruku i uhvatio se za kržljavo stablo koje je raslo iz stijene. Jednom je nogom tražio nekakvu izbočinu ili pukotinu, i konačno je pronašao jednu i uspio se pomalo nezgrapno izvući na sigurno. Iz džepa je izvukao prljavu, krvlju umrljanu krpu koja je nekada bila rupčić i obrisao njome čelo. – Dođite preko! – povikao je. – Nije strašno! – Sljedeći, rekao je Stari Un kratko. Način na koji je to rekao zvučao je kao da čekamo rad kod zubara. Nervozno je pogledao preko ramena u smjeru iz kojega smo došli. Negdje duboko u šumi začuli su se pucnji. To je moglo značiti samo jedno: NKVD nam je bio na tragu. – Za ime Boga, požurite! Stari Un zgrabio je osobu koja mu je bila najbliža i gurnuo ga prema rubu litice. Da sam to bio ja, dao bih petama vjetra i odgalopirao potražiti pomoć i utjehu od Rusa koji su dolazili, radije no slijedio Malenoga i njegove akrobacije preko zijevajućeg ponora. No, budući da je to bio Barcelona, on je samo užasno opsovao i sjeo kako bi skinuo čizme. Na pola puta preko debla, iznenada je zastao. Do toga trenutka kretao se prema naprijed uz svu sigurnost cirkuskoga hodača po užetu, koristeći pušku kao motku za hvatanje ravnoteže. Niti jednom se nije poskliznuo niti potepao. Nisam mogao shvatiti što ga je uznemirilo. Možda je pogriješio i pogledao dolje prema riječnoj bujici. Ilije možda to bila spoznaja da je stigao do istoga mjesta gdje je Maleni zapao u poteškoće. No, što god to bilo, Barcelona se ~ 181 ~
Knjigoteka
ukočio, i niti prijetnje Staroga Una, niti povici ohrabrenja koji su dolazili od Malenoga, nisu ga mogli uvjeriti da nastavi dalje. – I što ćemo sada? – rekao je Gregor, i ja sam pomislio da sam otkrio blagu notu olakšanja u njegovome glasu. Kao da je htio reći, dobro, to je bilo to, možemo se pozdraviti i idemo kući. Nije se moglo očekivati da će itko drugi prijeći na drugu stranu dok je Barcelona zakrčivao sredinu debla ... – Što sada? – rekao je. Legionar je stisnuo usne. – Netko mora tamo i pomaknuti tu glupu guzicu, rekao je bijesno. Zabacio je čizme oko vrata i krenuo u akciju spašavanja. Malen i okretan, poput mačke sigurnoga koraka, nije uopće izgledao kao da se nalazi u opasnosti. No, morao se nositi s prestravljenim Barcelonom, koji je sada već počeo gubiti kontrolu. Puška mu je ispala iz ruku i pala u ponor. Barcelona se njihao i zasigurno bi pao da ga Legionar nije na vrijeme dohvatio i čvrsto zgrabio rukom za rame. Na trenutak su čučali ondje, nepokretni poput statua, opasno nagnuti nad ništavilo. A tada polako, vrlo polako, Barcelona je počeo puzati prema naprijed. Zajednička težina njih dvojice bila je krajnja težina koju je deblo moglo izdržati. Kada je Maleni iznenada sišao sa prijeke strane s namjerom da im pruži ruku, začulo se protestirajuće stenjanje i cijelo je deblo počelo tonuti. – Vraćaj se! – povikao je Stari Un. – Natrag, za ime Boga! Maleni je na sreću primijetio opasnost točno na vrijeme kako bi spriječio trostruku katastrofu. Vratio se do vrha litice i zadovoljio time štoje povukao Barcelonu na sigurno u istom trenutku kada ga je mogao doseći. Legionar je dovršio putovanje bez poteškoća i mimo je stajao pušeći cigaretu dok je čekao nas ostale. Stari Un okrenuo se prema Porti i dao mu znak glavom. – Kreni. – što, ja? – rekao je Porta. – Da, ti, rekao je Stari Un. Nastala je stanka. – Jel baš moram? – rekao je Porta. ~ 182 ~
Knjigoteka
– Mislim da je to preporučljivo. Ne bih te volio pretvoriti u primjer ostalima, – Ne, rekao je Porta. – Ne, to shvaćam. Shvaćam da ne bi volio napraviti primjer od mene ... – Kiselo se osmjehnuo i zabacio pušku na rame. – U redu onda. Idem ja. – A što je s čizmama? – prigovorio mu je Stari Un. – Nećeš nikada prijeći sa čizmama na nogama. – Jebeš čizme, rekao je Porta veselo. Okrenuo se i otpuhnuo nam poljubac. – Bog vas blagoslovio, djeco moja! Porta naravno, kao niti Maleni, nije mogao prijeći deblo na normalan način. Porta je odabrao da ga zajaši i jaše na njemu do suprotne strane. Na pola puta osjetio je potrebu da se malo osvježi, pa je izvukao pljosku iz džepa i malo otpio. To je zasigurno bilo nešto jače od malinova vina, jer je od tada nadalje nastavio pjevajući na sav glas, prestajući samo povremeno kako bi pucnuo imaginarnim bičem po svojoj stražnjici i uzviknuo, – Điha konjo! – prije no što bi nastavio dalje brzinom koja me zaprepastila. – Naredniče, što nije u redu s onim čovjekom? – rekao je pukovnik. – Je li on priprost? Gregor je bio sljedeći na redu. Obilno se znojio i očito je bio nasmrt preplašen, ali Gregor nije bio glumački tip. Zajahao je deblo kao Porta i prevukao se preko njega vrlo sporo i pažljivo, sjedne strane na drugu, gdje ga je na sigurno izvuklo nekoliko parova ruku spremnih na pomoć. Onesvijestio se istoga trenutka kada je stigao onamo, ali to je svejedno bila dobra izvedba. – Vidiš? – rekao je Stari Un. – Sve je to savršeno jednostavno. Heide je već bio na pola puta. Čizme je uredno svezao oko vrata i koračao je visoko uzdignute glave i uspravljenih ramena, kao da je na paradi. Prelazak je izgledao apsurdno jednostavnim. Drugi nisu imali toliko sreće. Lutz je bio natjeran prijeko s puščanom cijevi uperenom u njega, i nije uspio stići do druge strane. Još su ga dvojica slijedila u ponor. Čuli smo kako su njihovi krici odjekivali dok su padali. Sada nas je ostalo samo još četvorica. Pukovnik, Stari Un, Kuls i ~ 183 ~
Knjigoteka
ja. Stigao je i red na mene, nisam to više mogao odgađati, a Stari Un me gurkao prema rubu ponora. – Ne, rekao sam. – Ne! Ne idem prijeko, radije ću ostati ovdje i pričekati Ruse, radije ću ostati ovdje i umrijeti! – Ne budi smiješan, rekao je Stari Un smireno. Sagnuo se i razvezao mi čizme. – Skidaj ih, i to brzo! – Ja ne idem! – rekao sam. – Ti idi! Ti i pukovnik! Ja ću ostati ovdje s Kulsom i pokrivati vas! Pukovnik, koji je do tada šutke stajao u pozadini, odjednom je postao pretjerano uznemiren i počeo trčati naprijed-na- trag mašući svojim revolverom u zraku i prijeteći da će me ubiti ako odbijem poslušati naredbu. – Ja vas neću zaustaviti, rekao sam. Pukovnik je bijesno zaurlao. – Za Boga, naredniče! Ako ne prebacite tog čovjeka preko dok nabrojim do deset, ubit ću vas obojicu! Stari Un očinski je položio ruku na moje rame. – U redu, sada me poslušaj, Sven. Učinit ćeš točno ono što ti kažem. Skinut ćeš čizme, stat ćeš na onaj most, i prijeći ćeš preko njega baš kao što su to učinili i ostali. Ja ću biti odmah iza tebe, zato ne trebaš paničariti. Ako se počneš loše osjećati, samo mi reci, pa ćemo stati i odmoriti se. Apsolutno se ničega ne trebaš plašiti. Da to deblo leži na tlu, pretrčao bi duž njega bez razmišljanja. Sve što trebaš upamtiti jest da ne smiješ gledati dolje. Oči usmjeri ravno ispred sebe i ne možeš pogriješiti. Pod njegovim smirujućim utjecajem, sakupio sam dovoljno hrabrosti da svežem čizme oko vrata, zabacim pušku na rame, i učinim nekoliko prvih oklijevajućih koraka u prazninu. Pokušavao sam se pretvarati da sam ponovno dijete koje hvata ravnotežu na srušenom deblu ili hoda po vrhu zida. Nije bilo ničega zbog čega bi se trebalo brinuti. Stari Un je bio u pravu. Daje tlo samo nekoliko metara ispod mene, ne bih uopće imao poteškoća s održavanjem ravnoteže. Mogao bih prijeći na drugu stranu, a da o tome uopće ne razmišljam ... ~ 184 ~
Knjigoteka
Pogled mi je bio prikovan za suborce koji su me čekali na drugoj strani. Ako su oni uspjeli, onda ću i ja. Nije bilo ničega čega bi se trebalo bojati. Zapuh vjetra iznenada je prostrujao ponorom. Pri dnu vjerojatno nije bilo jači od običnoga povjetarca; ali ovdje gore, usred ničega, bio je jak poput uragana. Pokolebao sam se. Pogledao sam dolje prema svojim stopalima na deblu, i vidio sam rijeku i stijene ispod sebe. Vidio sam kako padam njima u susret. Želio sam zavrištati, zgrabiti nešto kako bih se spasio od pada, ali nije bilo ničega za zgrabiti. Nije bilo ničega osim praznog prostora između mene i smrti, i ostao sam gdje sam bio, divlje dršćući cijelim tijelom. – Nastavi dalje, rekao je Stari Un. Ispružio je ruku i čvrsto uhvatio moj pojas. – Nastavi dalje, rekao je. – Ne gledaj dolje. Što god radio, ne gledaj dolje. Došli smo do nekoliko posljednjih metara gdje se deblo sužavalo i najmanji bi ga pokret zaljuljao. Stari Un maknuo je ruku s moga pojasa i nježno me gurnuo prema naprijed. Znao sam da mi pokušava pokazati da bih trebao sam završiti prelazak, dok on pričeka svoj red. Znao sam da su posljednja dva metra najteža. Znao sam da ne mogu podnijeti težinu nas obojice zajedno, i znao sam da nas obojicu dovodim u opasnost. Ali i uz sve to, nisam mogao nastaviti bez podrške njegove ruke. Na mene su vikali s obale, a pukovnik je bijesno vikao sa suprotne strane, Stari Un me gurao odostraga, no ja se svejedno nisam mogao pomaknuti. Čučnuo sam, uhvativši se objema rukama za deblo, svih udova ukočenih od straha. Stari Un čučnuo je iza mene. – Hajde, Sven, saberi se. Sada više ne možeš odustati. Imamo samo još nekoliko metara za prijeći. Čega se bojiš? Vidio si kako svi ostali prelaze. Da, vidio sam kako su svi ostali prelazili, vidio sam kako je Maleni visio nad ponorom i vidio sam kako su trojica pala u smrt, i znao sam da ću im se najvjerojatnije uskoro pridružiti, jer nisam se mogao više držati... ~ 185 ~
Knjigoteka
– Sven, za ime Božje! Stari Un je postajao sve napetiji, što nije bilo čudno. Tko ne bi, tako zaglavljen u zraku sa sedamdeset metara ponora ispod sebe i prestravljenim idiotom samo metar dalje, koji je svakoga trenutka mogao poluditi i povući te za sobom u ponor ... – Ne mogu se pomaknuti, rekao sam. – Nema nikakve koristi, ne mogu se pomaknuti. Niz deblo su trčale stotine mrava. Bili su poput cijele jedne nacije. Jurili su putovima i puteljcima različitih pukotina, neki od njih koristeći prečice preko mojih ruku. Promatrao sam ih kako se penju uz moje prste i ponovno silaze na drugoj strani. Zurio sam u njih dok su se probijali kroz džunglu mojih dlaka, i znao sam da ću, ako ih prestanem gledati i na jedan trenutak, pasti dolje na one stijene ... – U redu onda, ostani tamo! Ostani do vraga tamo i istruni! Stari Un je konačno izgubio strpljenje. Prepuzao je preko mene i prešao nekoliko posljednjih metara do sigurnosti. Čuo sam Portu kako me doziva s obale, ali izgubio sam moć kretanja. Nisam više mogao podignuti glavu kako bih ih pogledao. A tada su se grane ponovno počele svijati pod težinom tijela težega od Starog Una. Par mišićavih ruku posegnuo je prema meni, zgrabile su me s mog mjesta i držale me nekoliko trenutaka podignutoga u zraku. – U redu, rekao je Maleni. – Uhvatio sam gada. Povucite ga. Ruke su se ispružile sa svih strana i povukle nas na sigurno. Istog trenutka kada sam sigurno prizemljio, otpočela je oluja. Više nije bilo prijateljskih osmijeha i povika ohrabrenja. Sada su bile samo kletve i ljutiti udarci sa svih strana. Samo mi se Barcelona, koji je i sam morao biti spašen, sućutno i pomalo posramljeno nasmijao. Iznenada, s druge strane ponora začuo se pucanj. Ja i moje nepodopštine bili smo istoga trenutka zaboravljeni, dok smo promatrali turobnu dramu koja se odvijala na drugoj obali. Pukovnik je naredio Kulsu da prijeđe most, a Kuls je, u strašnoj panici koju sam mogao dobro razumjeti, izvukao svoj revolver i nasumce zapucao prema svom mučitelju. Pukovnik je odgovorio na ~ 186 ~
Knjigoteka
pucnjavu, ali je promašio, na što su se obojica istovremeno zaklonila iza stijena i započela pucnjavu u stilu Divljeg zapada, s mecima koji su letjeli u svom smjerovima. Maleni je stavio dva prsta u usta i kanjonom je odjeknuo glasan i prodoran zvižduk. Porta je počeo toptati nogama i navijati. Metak je pogodio Kulsa u rame i odbacio ga na tlo. Osovio se na noge i pokušao potrčati, ali poskliznuo se na sipinu i kliznuo niz padinu, ravno preko ruba stijene i prema uništenju u zapjenjenim vodama u dubini. Morbidno sam stajao i gledao dok je padao. Kada mu je tijelo udarilo oštar rub kamena, raspuklo se po šavovima poput lutke od pilje vine, i njegov se sadržaj prolio van. Pukovnik je stajao i otirao čelo rupčićem. Vratio je revolver u futrolu i polako sjeo kako bi izuo čizme. Privezao ih je zajedno i objesio oko vrata. Potom je ponovno izvadio revolver i pažljivo provjerio koliko je metaka ostalo unutra. Za nekoga tko je u početku bio toliko žustar, doimao se čudno neodlučnim da krene preko debla koje se njihalo. Maleni i Porta počeli su mijaukati, a Stari Un je nervozno povikao: – Bolje bi bilo da krenete, gospodine! Pukovnik je pročistio grlo. – Vrlo dobro, naredniče, povikao je. – Dolazim. Oprezno je stao na deblo. Jedva je prešao desetak dršćućih koraka prema naprijed, kada je odjeknuo niz pucnjeva. Pukovnik je istoga trenutka napustio svoj uspravan položaj i skliznuo da zajaši deblo, povlačeći se nizom nervoznih pokreta i trzaja. Iz šume je navrla horda Rusa. Legionar je opsovao i bacio se iza strojnice. Rojevi metaka i bombi uskoro su poletjeli preko klaca, a nesretni se pukovnik našao usred svega toga. Na našu zaprepaštenost i nevjericu, nekoliko Rusa, kao i obično ohrabreno povicima svojih časnika, također je počelo pokušavati prijeći klanac. – Jadne budale, rekao je Gregor. – Jadne proklete budale. Bili su zapanjujuće sigurni na nogama, i činilo se da ih ne smeta poskakivanje i njihanje debla, iako su zasigurno znali da idu u gotovo sigurnu smrt. Mi nećemo pucati dok pukovnik ne prijeđe, ali ~ 187 ~
Knjigoteka
u trenutku kad on bude ha sigurnome, nećemo oklijevati da ih skinemo jednog po jednog, dok budu stizali na našu stranu ponora. Pukovnik nije uspio doći na sigurno. Ruski metak pogodio ga je u glavu, i vjerojatno je bio mrtav prije no što je stigao do vode sedamdeset metara niže. – Dobro, rekao je Stari Un, živahnim glasom, koji je naznačio da je barem jedan problem riješen. – Uništite taj most i idemo odavde. Dok smo se mi ostali borili s neprijateljem, a Barcelona ih pokrivao, Porta i Maleni su povezali zajedno nekoliko T-mina i privezali ih za kraj debla. Nekoliko sekundi kasnije, začula se glasna eksplozija, koja ne samo da je raznijela deblo bora i nekoliko pretjerano odvažnih Rusa na njemu, nego je također otkinula velik komad litice, pokrenuvši lavinu kamenja. To je bio kraj neprijateljskih pokušaja da prijeđu ponor i pridruže nam se. Nastavili smo dalje. Još jedan zamoran, spori marš, koji je trajao satima, uz sve uobičajene opasnosti i nelagodnosti kišom natopljenog terena. Kožni pojasevi i naramenice urezivali su nam se kroz ostatke jakni i košulja i rezali naše golo meso. Stopala bez čarapa bolno su se trljala o natrule čizme. Nismo više imali hrane i pića, i nismo imali pojma kada ili kako, ili čak hoćemo li susresti našu vojsku koja se povlačila. Dva smo puta bili prisiljeni baciti se u zaklone, potrbuške u smrdljive jarke uz cestu, dok su eskadrile ruskih Jaboa 5 ponirale iz oblaka prema nama. Kako se bližio sumrak, počeo me preplavljivati očaj. Smetao mi je poput bolnoga zuba, kuckao je i odzvanjao u mojoj glavi. Kamo mi to marširamo i zašto idemo onamo? Što ćemo kada konačno stignemo? Doista, što ćemo raditi? Odgovor je bio jednostavan: nećemo raditi ništa. Nije se više ništa moglo napraviti. Nismo imali kamo ići. Zapravo nismo nikamo marširali. Bježali smo od Rusa, ali nismo to mogli zauvijek činiti. Rat je bio gotov, to smo svi znali. Njemačka je bila poražena, Adolf Hitler se nauživao života, a razbijeni ostaci veličanstvene njemačke vojske bili su natjeravani preko pola 5
jagdbomber – jurišni bombarder ~ 188 ~
Knjigoteka
Europe i stjerani u kut. Sve to nije imalo nikakvog smisla. Zašto provesti svoj život besciljno marširajući od jednog mjesta do drugog, kada jednostavno možeš ostati miran i biti relativno udobno ubijen na licu mjesta? – U vražju mater! – rekao sam. Odbacio sam svoju strojnicu i bacio se pokraj ceste, gdje sam se udobno opružio i promatrao stopala koja su prolazila pokraj mene. Jadne budale. Hodali su svoj beskrajni marš, vječnom cestom prema ništavilu. Jadne glupe budale. Nečija me ruka iznenada zgrabila za kosu i bolno me povukla da se podignem. Druga mi je ruka vratila moju strojnicu. Nečija mi je čizma udijelila snažan udarac u stražnjicu. Ozlojeđeno sam se okrenuo i vidio Portu kako mi se zlobno ceri. – Što se ti prenemažeš? – upitao je. – Krist je imao svoj križ kojega je morao nositi, a ti imaš svoju strojnicu. To mi se čini poštenim. Prije no što sam se mogao sjetiti nekakvog prikladnog odgovora, začuli smo pucanj ispred sebe na cesti. – Halt! Wer da? 6 Tko god to bio, nije čekao odgovor. Odjeknuo je pucanj, a Barcelona, koji se zadesio na čelu kolone, bio je odbačen na tlo, a polovina lijeve ruke i ramena bili su mu razneseni. Očito smo dostigli svoju vojsku u povlačenju. – Koja je to budala napravila? – zagrmio je Stari Un. Dijete staro možda šesnaest godina, odjeveno u SS-ovu uniformu, provirilo je nervozno iza stabla. U ruci mu se njihala strojnica, kao da je dječja igračka. – Jesi li poludio? – povikao je Stari Un. Dječak je spustio glavu. – Mislio sam da ste Rusi, promrmljao je. – Rusi! – rekao je Gregor bijesno. – Zar ti mi izgledamo kao 6
Stoj! Tko je tamo? ~ 189 ~
Knjigoteka
prokleti Rusi? Kleknuo je pokraj Barcelone i raskidao njegovu uniformu. Ruka mu je bila zdrobljena i krvava, ali metak nije pogodio kost. Doista, mogao se smatrati sretnim: kada ponovno bude sposoban za aktivnu vojnu službu, rat će posve sigurno biti gotov. Ja ne bih imao ništa protiv takve ozljede. Pojavio se neki Oberscharfiihrer, kojega je slijedila skupina mladih SS-ovih pješaka. Više su nalikovali na školarce nego na vojnike. – Što se događa? – upitao je Oberscharfiihrer. – Tko ste vi? Odakle dolazite? – Preko brda i dolina! – otresao se Stari Un. – Bili smo na čajanki s Rusima, pa smo pobjegli s najboljom srebminom naguranom u guzice ... Kojeg je vraga bitno odakle smo došli? – rekao je razdražljivo. – Imate li vi naviku ubijati svoje vlastite ljude? Oberscharfiihrer je ispričavajući se slegnuo ramenima. – A što se može, rekao je, i pokazao prema svom stadu golobradih kerubina. – Stigli su ovamo tek jučer. Vade ih ravno iz kolijevke, a od nas očekuju da ih vodimo u rat. To je beznadno. Ne raspoznaju jedan kraj puške od drugoga. – Pa, ako se ovdje zadržite još neko vrijeme, rekao je Stari Un turobno, – i uskoro će dobiti priliku da ih nauče raspoznavati. Crveni su na putu, i kladim se da će nas svakoga trenutka dostići. – Rusi? Na putu ovamo? – To sam rekao, odgovorio je Stari Un. Oberscharfiihrer je nekakvom tkaninom polako obrisao lice. Na jednom obrazu uopće nije imao mesa, a lijevo oko bilo mu je nateklo poput bundeve. – Imaju li tenkove? – upitao je. – Pa, sigurno se ne probijaju kroz šumu u tačkama, to ti mogu odmah reći! Sada nam se pridružio još jedan Hauptsturmführer, došetavši se ležerno kao da obilazi svoje imanje. Čuo je izvješće Starog Una i svadljivo se namrštio. ~ 190 ~
Knjigoteka
– Zašto se tvoja satnija nije povukla s ostatkom divizije? – Nismo dobili naredbu da se povučemo, rekao je Stari Un kratko. – Rečeno nam je da čekamo znak; a znak nikada nije bio dan. Hauptsturmführer je istog trenutka zapisao sve pojedinosti, uključujući i ime zapovjednika divizije, generala von Weltheima, i njegov glasovir, koji je bio odgovoran za ovaj debakl. Maleni i Porta nisu pokušavali skriti svoje veselje. Pomisao da će jedan pravi general napokon odgovarati za svoj nemar bila je doista slatka. Barcelona je otpremljen bolničkim kolima koja su polazila prema Varšavi, no nije izgledalo da će njegovo putovanje biti ugodno. Kola su bila dupkom puna, a on je morao podijeliti nosila s čovjekom koji je posve sigurno bio na samrti. Sat vremena kasnije, mi ostali smo se povukli i nakon toga se našli na začelju duge kolone kamiona i bolničkih kola na putu za Varšavu. Tu je povorku pratila gomila poljskih izbjeglica, koji su čvrsto držali svoju imovinu umotanu u jastučnice ili je gurali na rasklimanim tačkama. Nismo hodali dugo kada je neizbježna eskadrila Jaboa dogrmjela iz oblaka i zaronila prema nama. Kamion u kojem smo se nalazili se propeo i sjurio s ceste, prevrnuvši se u jarak. Izvukli smo se iz njega prije no što se zapalio i pobjegli na livadu koja se prostirala pokraj ceste, bacivši se u zaklon iza živice. Začuo se zvuk eksplozija kada su Jaboi izravno pogodili neka od vozila u koloni. Iza brda provirio je KW2, kojemu se pridružilo nekoliko T-34. Dok smo promatrali, tenkovi su preorali točno kroz sredinu skupine pješaka i mirno nastavili svojim putem. Pritrčala nam je desetina inženjeraca. Prilično zapanjujućom brzinom postavili su bazuke posvuda, i brzo odjurili preko ceste. Stari Un pomaknuo se postrance poput raka na svojim kratkim, krivim nogama i potapšao Gregora i mene po ramenu. – OK, Sven. Ti preuzmi prvi T-34. Gregor, ti uzmi drugoga. Ostavit ću Porti da se pobrine za KW, a Maleni se može pozabaviti nečim od ostaloga. Nitko neka ne puca dok Riječi su mu bile prekinute iznenadnim i preranim pucnjem iz bazuke nešto dalje od nas. Granata je pojurila prema vodećem ~ 191 ~
Knjigoteka
tenku, bezazleno se odbila od njegove kupole i odletjela uvis poput vatrometa. Stari Un se okrenuo, lica crvenoga od bijesa. – Tko je dovraga ovo učinio? Tko god to bio, uspješno je uništio element iznenađenja. Tenkovi su sada bili svjesni našega prisustva. Oklijevali su samo djelić sekunde, kao da bi došli do daha, a potom se okrenuli u formaciji i krenuli prema nama, pucajući iz topova. Malena kolona bolničkih kola i nosila koja se ljudi nosili pješice bila je izbrisana na licu mjesta. Bolnička kola pretvorena su u goruće olupine. Ranjenici su ležali raštrkani u blatu. Neki su bili uhvaćeni u gusjenice tenkova i pretvoreni u mljeveno meso. Vidio sam jednog nosača nosila kako sjedi na vlastitim nosilima i s tupim nerazumijevanjem gleda vlastite noge, koje su bile odsječene u bedrima i ležale na tlu ispred njega. Bojnik iz pješačke pukovnije trčkarao je uokolo poput obezglavljene kokoši dok su se veliki gejziri krvi uzdizali iz njegova vrata. Jedan se narednik zaustavio kako bi pokupio svoju ruku, ali bio je raznesen na komadiće ruskom granatom prije no što ju je uspio dohvatiti. Prvi T-34 nam se približavao, i ja sam čvrsto uhvatio svoju bazuku. KW2, svih njegovih osamdeset tona, pomalo bi se podigao na stražnji dio svaki puta kada bi zapucao iz topa. Nos mu je bio obojan tako da izgleda poput otvorenih usta morskoga psa, sa svim zubima pažljivo iscrtanima svjetlećom zlatnom bojom. Nekoliko granata koje je neka budala prerano ispalila bezazleno su se odbile od njegovog trbuha. Bilo je beskorisno pokušavati pucati na udaljenosti većoj od pedeset metara; granate su bile preslabe da bi probile tešku čeličnu oplatu. Prislonio sam nišan na oči. Još je bio udaljen dobrih tridesetak metara. Predaleko. Prisilio sam se da ostanem miran i strpljiv. Uvijek je postojalo iskušenje, kada bi ostali gubili strpljenje, da im se pridružite i poludite zajedno s njima. Stari Un podigao je ruku kako bi bio spreman dati znak za paljbu. Prvi T-34 zahvatio je nekoliko ljudi i bez udova ih odbacio u zrak. Na trenutak sam ugledao nekog časnika kako je ležerno pogledao ~ 192 ~
Knjigoteka
kroz otvor kupole, no nestao je prije no što sam stigao uzeti pušku. Tih se dana pričalo da su Rusi koristili ženske radio operatere u tenkovskim posadama. Mirno sam pogledao T-34 koji mi se približavao, onaj koji mi je bio dodijeljen kao meta, i upitao se hoću li ubiti neku jadnu ženu. Zapravo mi nije bilo stalo. Nema mjesta osjećajima kada se prema tebi valja tenk od šezdeset tona. No, ako u njemu i jest neka žena, nadam se da to nije Tanja. Tanja je jednom spasila moj život, i nisam je htio ubiti. Tanja je spasila živote mnogih. Bila je mlada kirurginja, natporučnica u Crvenoj armiji, koja je radila kao ratna zarobljenica u našoj divizijskoj bolnici u Harkovu. Nedostajalo nam je liječnika, a Tanja je obavljala većinu hitnih operacija. Tanja je s velikom pažnjom izvadila sve krhotine iz mene kada mi je granata eksplodirala ispod nogu i gotovo me ubila. Nestala je jedne noći tijekom ruskog napada na grad. Prošla je kroz sve odjele, rukujući se sa svakim pacijentom i poželjevši im sreću, a tada je nestala u tami i vjerojatno se pridružila svojima. Često sam se pitao što je bilo s njom. Rusi joj neće olako zaboraviti što se brinula za njemačke ranjenike. Mogla se u tom trenutku nalaziti u ovom T-34, lišena svoga čina i poslana na bojište kako bi poginula – Pali! Polje ispred nas nestalo je ispod mora plamena. Pogodio sam prvi tenk u gornju polovinu kupole, što je bilo točno gdje sam i ciljao – u slučaju da se unutra nalazi djevojka poput Tanje. To bi joj dalo malo više izgleda da se izvuče van živa. Časnika kojega sam ranije vidio eksplozija je izbacila van. Bio je podignut visoko u zrak, sjedeći na velikom plavom plamenom jeziku. Plamenovi su se u visini otvarali u veliki crni kišobran koji je prekrio cijelo nebo. Tri su tenka bila izbačena iz stroja, ali četvrti je još uvijek bio netaknut. Maleni je bijesno zurio u njega. Činilo se da ne može povjerovati da je baš on, od svih prisutnih ljudi uspio promašiti metu. Divljački je šutnuo bazuku, kao da je samo nju trebalo okriviti, zgrabio magnetsku bombu i potrčao prema tenku. Ništa se nije dogodilo: bomba je bila ćorak. ~ 193 ~
Knjigoteka
Narednik iz inženjerije pograbio je odbačenu bazuku i podigao je na rame. Zapucao je, a oružje mu je eksplodiralo u lice. Jezik plamena dug dvadesetak metara pojurio je unatrag i omotao se oko njega, a on se, vrišteći, bacio u jarak. Nitko mu nije mogao pomoći. Za svega nekoliko sekundi više je sličio pečenci nego ljudskom biću. Sirovo meso otpadalo je s njegovih kostiju uz nevjerojatan smrad spaljenog mesa. A, najnevjerojatnije od svega, taje spodoba još uvijek bila živa. Ustao se u svom jarku i pružio svoje izobličene ruke prema nama. Iz očiju koje više nisu mogle vidjeti, u licu koje više nije bilo ondje, činilo se kao da dopire molba da mu se sažalimo. Odmaknuo sam se prestravljen i sudario se s Gregorom, koji je stajao točno iza mene. On me ponovno gurnuo prema naprijed svojim laktom. – Učini nešto, rekao je. – Učini nešto. Izvadio sam revolver i izvukao otponac, a tada se neodlučno pomaknuo naprijed prema onoj stvari u jarku. Prije no što sam uspio naciljati, zgrabilo je oružje svojim prstima koji su bili same kosti i okrenulo ga prema crnoj rupi gdje su se nekada nalazila usta. Odjeknuo je pucanj, i ja sam stajao u nijemoj stravi dok su posljednji sprženi komadi mesa otpadali s kostura, i ono što je od toga stvora ostalo spustilo se u jarak i umrlo. T-34 se primicao sve bliže. Napustili smo svoje položaje i pobjegli, ali čim smo napustili skrovište u živici, eskadrila lovaca bombardera obrušila se na nas. Oni su letjeli nisko iznad polja, pucajući u sve što su vidjeli, a gotovo odmah za njima išli su Jaboi koji su ispuštali napalm bombe. Činilo se da cijeli svijet gori. Polja su gorjela, ceste su gorjele, čak su i najviše grane najviših stabala bile u vatri. Muškarci, žene i djeca, vojnici i civili, jurcali su panično središtem pakla. Oni na rubovima imali su više izgleda, uz pretpostavku da su bili dovoljno mladi i sposobni da trče brže od plamena koji je nadolazio. Vrlo mladi i vrlo stari, bolesni i ozlijeđeni, bili su ostavljeni da nađu smrt u plamenu. Vidio sam neku seljanku kako se vuče po tlu rasporenoga trbuha, a svi se unutrašnji organi vuku za njom. Vidio ~ 194 ~
Knjigoteka
sam majku zgurenu iznad maloga djeteta kojemu su bile otkinute obje ruke. Vidio sam muškarca koji je poskakivao u agoniji, a sva mu je odjeća bila zapaljena. Jaboi su nam po drugi puta protutnjali iznad glava, a desetnik koji mi je bio potpuno nepoznat iznenada mi je uzeo bazuku i okrenuo je prema nebu. – Ne budi lud! – povikao sam. – Nećeš time ništa postići! – Hoćeš se kladiti? – upitao je. Vjerojatno bih to i učinio, da je samo bilo dovoljno vremena. Nikada nisam vidio da je itko srušio avion bazukom. Ali Jaboi su postali previše sigurni u sebe. Jurili su i obrušavali se poput lastavica u potrazi za muhama, a jedan je pogriješio i previše se približio mom prijatelju s bazukom. Zajedno smo povikali u zlobnom veselju kada se survao između stabala i razbio na komadiće. – Vrlo pametno, rekao je Stari Un. – Sada ćeš možda biti zadovoljan. Pogledali smo ga začuđeno. – Upravo smo skinuli Jabo, rekao sam. – To možda i jest tako! – obrecnuo se. – U međuvremenu, možda je vašoj pažnji promaklo da je počelo sveopće povlačenje dok ste se vi igrali lovice s neprijateljskim zrakoplovima! Gurnuo nas je obojicu naprijed, i odjednom, kao zaraženi sveopćom pomutnjom, dali smo petama vjetra i pridružili se posvemašnjem bijegu. Tri sata smo išli cestom, koja je bila puna razbacanih ljudskih ostataka i izgorenih vozila. Mrtvi i umirući bili su prepušteni Rusima da ih počiste. Nije bilo vremena za ljude kojima se očito nije moglo pomoći. Ranjenici, ako su imali dovoljno sreće da privuku pozornost na sebe, bili su pokupljeni i natrpani u kamione i bolnička kola. Nije bilo više zavoja, masti, morfija. Trebali su se smatrati sretnima što nisu bili ostavljeni na sred ceste. Iznenada se niotkuda pojavila satnija T-34, s hordama Sibiraca pješaka koji su ih se držali kao muhe muholovke. Kolona se iznenada raspršila i bacila u zaklone, ali neki nisu bili dovoljno brzi. ~ 195 ~
Knjigoteka
Tenkovi su projurili točno između nas i izbrisali gotovo čitavu satniju jednim udarcem. Mene je neki zalutali metak pogodio u vrat, pa sam istoga trena potrčao kako bih si pronašao slobodno mjesto u nekim bolničkim kolima. Krv mi je šikljala i savršeno sam dobro znao da mi je metak naslonjen na kralješak i da ću svakog trenutka biti potpuno paraliziran. Bolničar koji me primio bio je grub, okrutan momak koji očigledno nije imao nimalo medicinskoga znanja. – Metak? – rekao je. – Ne vidim nikakav prokleti metak. Sve što ti imaš, druškane, jest malena ogrebotina. – Malena ogrebotina? – rekao sam. – Jesi li poludio? Imam metak koji mi je zapeo u vratu, i ako me ne odvedeš do bolnice u kratkom vremenu, imat ćeš leš u rukama! Slegnuo je ramenima. Očigledno mu nije bilo nimalo stalo. – U bolnicu! – rekao je. – Ta ti je dobra! – Slušaj, ustrajao sam, – hoćeš li učiniti nešto u vezi ove rane ili nećeš? – Neću, rekao je i namignuo mi. – Sljedeći put, sinko, pokušaj da ti otkinu cijelu glavu. Tako ćeš imati više izgleda. – Okrenuo se prema sljedećoj mušteriji, čovjeku koji je sjedio na tlu sa svježe odsječenim batrljcima umjesto stopala. – Za ovoga nema sumnje, rekao je bolničar veselo. Odabrao je formular crvene boje sa hrpe pokraj sebe i iscerio mi se. – Tako se to radi, rekao je”Ali ne mogu staviti šljem na glavu! – rekao sam. – Ne mogu pomaknuti glavu! – Njemački vojnik niti ne treba poželjeti da pomiče glavu. – Uzeo je pečat i udario njime po obrascu. – Kamo bi ti gledao osim ravno pred sebe? Očigledno se s ovim momkom nije moglo raspravljati. Pogledao sam hrpu formulara. Jedan crveni formular i pečat, to je sve što je bilo potrebno ... Polako sam posegnuo rukom. – A ne, nećeš! – Bolničar se okrenuo, brz poput munje, i uhvatio me na djelu. – Idi i budi pristojno raznesen na komadiće, a tada ću možda razmisliti o tome. Do tada, nosi se odavde i prestani me gnjaviti. Ovdje ima bolesnih ljudi koji čekaju da se za njih netko ~ 196 ~
Knjigoteka
pobrine! Dvojica narednika pokupila su me i izbacila van. Bacili su me na tlo i pokazali prema vojnom policajcu koji se nalazio u blizini. – Hej, ti! Pripazi na ovo kopile. Pobrini se da ne pokuša još kakav trik. Bijesan, podigao sam se na noge i našao licem u lice s cijevi automatske puške. – Trikovi, ha? Pokušavao si izvoditi trikove, ha? – Pokušavao trikove! – rekao sam prezirno. – Metak mi pritišće hrptenu moždinu, a ta me svinja odbija poslati u bolnicu! – To je loša sreća, rekao je. – To je doista loša sreća... pretpostavljam da si pokušao maznuti jedan od onih crvenih papirića za besplatne praznike? Podigao sam pogled s cijevi i vidio da je taj čovjek desetnik. Malo sam se opustio. S desetnikom sam imao dobre izglede. Ponekad bi se s njima čak moglo razgovarati kao s ljudskim bićima. – Smatram da sam imao pravo na to, rekao sam. – Nakon pet godina rata. Nastupila je tišina. Mislio sam kako bi me zbog toga mogao i ubiti. Sve je ovisilo o tome je li on Prus ili Porta. Polako je spustio pušku. – Pretpostavljam da si u pravu, rekao je. – Problem je u tome, prijatelju, što svi isto misle. Ti si četrnaesti koji je to pokušao u posljednjih sat vremena... I ja bih sam to pokušao kada bih mislio da bih se uspio izvući. Ali nema šanse. Nema nikakve šanse. – Kopilad, rekao sam. Oprezno sam opipao rupu u svom vratu. Radosno sam primijetio da još uvijek krvari. – Pretpostavljam da bi najpametnije bilo da se pokušam pridružiti svojoj satniji, rekao sam. – Iako sumnjam da ću uspjeti. Vjerojatno ću dobiti gangrenu prije no što stignem onamo. Desetnik je zabacio pušku na rame, pa smo zajedno krenuli. – Bit ćeš sretan, rekao je. – Bit ćeš sretan ako poživiš dovoljno dugo da dobiješ gangrenu. Cijelo područje između ovog mjesta i ~ 197 ~
Knjigoteka
Varšave je krcato vojnom policijom. Znaš zašto? Da ubijaju dezertere. – Ja nisam dezerter, rekao sam. – Svatko je dezerter ovih dana. Uhvate li te kako šetaš sam, ubit će te čim te vide. Tako to ide. Pucajte čim ih vidite, tako su nam rekli. Čini se kako pola naše proklete vojske trči u krivome smjeru. Ipak – – Zatvorio je jedno oko i složio lukav izraz na licu. – Ne brini, prijatelju. Sa mnom će ti biti dobro. Otpratit ću te. Hodali smo zajedno po cesti, veselo se njišući. Nije bilo neprijateljskih zrakoplova koji bi nas ometali. Gotovo pola sata bili smo sami, slijedeći vojsku koja se povlačila, tražeći put stazom uništenja i napuštenosti. Zaboravio sam na metak koji mi je pritiskao kralješnicu, i na trenutak smo se igrali šutanja kamena između leševa i uništenih vozila, smijući se poput djece na putu iz škole. U jednom trenutku nas je prekinula kolona kamiona. Nestrpljivi narednik u velikom Kruppovom kamionu koji je zaudarao na benzin, nagnuo se iz vozačke kabine i povikao nam da se sklonimo s ceste. No, čim je ugledao vojnog policajca, odmah se povukao i prošao pokraj nas u oblaku prašine. – Dezerteri, rekao je moj kolega; i nemamo slegnuo ramenima. – Nikada neće uspjeti, jadne budale. Negdje ispred je cestovna blokada. Nemaju nikakve šanse. Sjeli smo ispod nekakve živice kako bismo odmorili noge, a desetnik je iz džepa izvadio tri kutije Camela i ustrajao na tome da mi ih pokloni. – Uzmi ih, rekao je. – Mogu ih još mnogo nabaviti... Nije bilo razloga silom žuriti bilo kamo. Sjedili smo i pušili, i razgovarali gotovo sat vremena, sve dok se nije pojavila kolona SSovih tenkova i prekrila nas mlazom blata i goriva s izgorene ceste. – Kopilad, rekao je desetnik. – Dobit će oni što su zaslužili kad dođu do cestovne blokade ... Nakon trideset minuta i mi smo stigli do nje. Cesta je bila puna vojne policije, a neki natporučnik tankih usana krenuo je prema nama. Zahvaljujući intervenciji desetnika, bilo mi je dopušteno da ~ 198 ~
Knjigoteka
prođem kroz ovo predvorje smrti i nastavim mimo svojim putem. Vidio sam da mnogi drugi nisu bili te sreće. Došao sam do druge strane i okrenuo se kako bih mahnuo svom kolegi. On je zauzeo svoj položaj iza barikade, i to iznenada više nije bio čovjek s kojim sam pušio i razgovarao i igrao nogomet, bio je ratni stroj spreman da ubije. Podigao sam ruku kao oproštajnu gestu. Oči su mu zasjale slabašnim sjajem kada me prepoznao, ali nije mi uzvratio pozdrav. Nastavio sam svoje putovanje sam, ispod neba koje je bilo sivo i prijeteće. – Mi svi živimo svoje živote u neposrednoj blizini smrti. Tu bismo činjenicu trebali pretvoriti u svoju prednost.
~ 199 ~
Knjigoteka
VII. Trebali bismo naučiti kako je u potpunosti iskoristiti... Ako želimo osigurati budućnost njemačke rase, tada joj moramo osigurati prostor za ekspanziju: Europa mora biti očišćena od inferiornih nacija... Himmler. Govor generalima SS-a u Weimaru, 12. prosinca 1943. – Ako ijedan Poljak u Varšavi ostane živ, to će biti mrlja na časti njemačke vojske! – Himmler se u hladnom bijesu okrenuo prema Obergruppenfiihreru Bergeru. – Zašto nisi izvršio moje naredbe? Nisam li ti rekao da ih uništiš do posljednjeg muškarca, žene i djeteta? Dakle! Zašto to nije bilo učinjeno? – Berger je obrisao znoj sa svog čela drhtavom rukom. – Reichsführeru, učinili smo sve što smo mogli. Gubici su bili ogromni. Ustanak u Varšavi nas je već koštao života dvije tisuće njemačkih vojnika – Nemoj mi govoriti o gubicima! Nisam zainteresiran za tvoje tugaljive priče. Jedino što je važno jesu rezultati. Misliš da bi domovina trebala plakati za svakim vojnikom koji pogine u borbi? Naprotiv! Trebala hi biti ponosna što ima sinove koji su spremni položiti svoje živote za domovinu! – Da, istina je, Reichsfiihreru, ali – – Neću nikakve ali! – Himmler je stisnuo pesnicu i s treskom je spustio na stol. – Dao sam ti naredbu, i očekujem da ta naredba bude izvršena. Sravni Varšavu sa zemljom! Izbriši je sa karte svijeta! Za nju nema mjesta u njemačkome Reichu! Odrekla se svih prava na tu čast! Jesam li bio jasan ? Jer ako ti nije jasno, rekao je Himmler s ledenim osmijehom, – uvijek se može srediti da budeš prebačen na rusko bojište. U SS-u nema mjesta za one koji se plaše proliti malo krvi. Krv, dragi moj Bergeru, je valuta rata. A ~ 200 ~
Knjigoteka
samo iz rijeka krvi rađaju se snažne nacije... Upamti to, i djeluj u skladu s time. Reichsführer je izjurio iz prostorije. Berger je odložio svoj rupčić i brzo otišao do telefona. – Dirlewanger? Ovdje Berger. Zašto dovraga nisi izvršio moje naredbe? Mislio sam da sam ti rekao da Varšavu treba sravniti sa zemljom? Zašto onda dovraga ona još stoji? Nastala je tišina. – Dakle? – obrecnuo se Berger – Dragi moj prijatelju, – rekao je Dirlewanger, – uvjeravam te da smo učinili što smo mogli. Možda nisi svjestan da smo imali devedeset posto gubitaka pokušavajući istrijebiti ovo mjesto? – Ne zanimaju me tvoji gubici! Ako misliš da taj zadatak nadmašuje tvoje mogućnosti, samo reci, a ja lako mogu srediti da budeš premješten na rusko bojište. U protivnom, dajem ti četrdeset i osam sati da dovršiš posao. Po isteku toga vremena očekujem da ime Varšava nestane jednom zauvijek s karte ...
~ 201 ~
Knjigoteka
KOD SRDAČNE KOZE Varšava. Gregor i Porta ležali su na olupini izgorenog ruskog tenka. Dodavali su jedan drugome bocu votke. Porta je nonšalantno naslonio noge na spržene ostatke ruskog bojnika, a Gregor je koristio izvrnutu ruku mrtvaca kao naslon za lakat. – To je poznata činjenica, rekao je Porta. – Churchill ima popis svakog nacista u zemlji. Zakleo se da će oni svi biti obješeni. – Može ih žive oderati i izvaditi im utrobu što se mene tiče, rekao je Gregor osvetoljubivo. – Tako im i treba. – Uhvatio je bocu votke i zamišljeno zaškiljio prema njoj. – Ono što nikako ne mogu shvatiti, rekao je, – jest zašto je Adolf baš morao izazivati Englesku. – Nije mogao podnijeti Churchilla, objasnio je Porta. – To je općepoznata činjenica. Gregor je otpio još gutljaj votke. – Bog će kazniti Engleze, rekao je glasom pravednika. – To je rekao Kaiser. – Adolf misli da je on Bog, rekao je Porta. Naslonio se natrag s rukama iza glave. Prekrižio je noge jednu preko druge, a jedno bojnikovo stopalo je otpalo. Gregor ga je bez zanimanja promatrao kako se otkotrljalo u jarak. – Znaš što? – počeo je. – Što? – pitao je Porta zatvorenih očiju. – Mislim da će mi biti vraški drago kada sve to završi, rekao je Gregor. Porta je slegnuo ramenima. – A kome neće? Konačno malo mira i tišine. Gregor je podigao praznu čahuru i bacio je prema pocrnjelim ostacima stopala u jarku. – Možda sada kad smo dobili po leđima u cijeloj Europi neće više biti tako željni izazivati svađe. – Hoćeš se kladiti? – upitao je Porta cinično. – Oni na vrhu su ti ~ 202 ~
Knjigoteka
koji izazivaju sve svađe. Lako je tako, zar ne? Oni izazovu svađu, a mi obavimo sav prljavi posao za njih. Oni su jedva svjesni da je rat. Gregor je uzeo još jednu čahuru. – Sve su to proklete mućke, rekao je. – U pravu si, složio se Porta. – Cijeli je život mućka, zar ne? U Pragi su se vodile borbe za Kommandanturu na Trgu Adolfa Hitlera, gdje su se utvrdili Armia Krajowa i njihovi partizani. Oni su pobili sve osoblje i sada su bili podvrgnuti snažnoj baražnoj vatri njemačkih snaga, koje su ih bezuspješno pokušavale izbaciti otamo već nekoliko sati. Poljaci su uzvraćali vatru iz zaplijenjenih njemačkih topova, i dok smo mi osluškivali, intenzitet bitke se pojačao. Granate su počele padati neugodno blizu nas, pa je Porta sjeo i opsovao kada mu se jedna krhotina zabila u obraz. – Ovo mjesto postaje nezdravo, požalio se. Zgrabio je dragocjenu bocu votke iz Gregorovih ruku, skočio s olupine tenka i krenuo niz ulicu. – Idemo, rekao je. Jedva smo prešli nekoliko koraka preko trga, kada nas je strojnička paljba otjerala u zaklon u najbližem dovratku. Nagurali smo se unutra, gazeći preko uobičajene hrpe leševa. Nekoliko mladih djevojaka protrčalo je pokraj nas, a suknje su im letjele visoko u zrak. Maleni je, riskirajući život, provirio iz dovratka i zazviždao za njima. Ovo je istoga trena izazvalo još jednu salvu metaka sa suprotne strane trga. – Proklet bio, vraćaj se! – viknuo je Stari Un. Žurno smo se povukli iza hrpe vreća s pijeskom. – Za ime Božje, rekao je Porta, kada se pola stropa srušilo na nas i prekrilo sve sivkastim prahom.. Tjeskobno je strgnuo svoju bocu votke. – Ne možemo ostati ovdje cijeli dan. Nema ništa za jesti. Stari Un s nevjericom ga je pogledao. – Ostat ćemo ovdje dok ja ne kažem da možemo krenuti! Ponovno se začula paljba iz strojnica. Portina boca votke raznesena je na komadiće. Bijesno je zaurlao, ali urlik je bio prigušen vriskom desetnika iz inženjerije koji nam se pridružio ~ 203 ~
Knjigoteka
ranije toga dana. Okrenuo sam se točno na vrijeme kako bih vidio mlaz guste purpurne krvi koji mu je šiknuo iz usta, nakon čega se srušio naprijed na barikadu sačinjenu od leševa. – Ovo više nije šala, zaurlao je Porta, bacivši svoju razbijenu bocu na ulicu. – Dolazi iz one kuće preko, rekao sam, pokazujući prstom. Porta se bijesno okrenuo prema meni. – Ako vidiš odakle dolazi, zašto ne učiniš nešto u vezi toga umjesto što stojiš ovdje poput prdeža u transu? – Samo sam htio biti od pomoći, rekao sam. – Od pomoći moje dupe! Više si nego prokleto beskoristan! – Pa što želiš da radim? – pitao sam tupo. – Da odem preko i zamolim ih da prestanu? Prije no što smo Porta i ja uspjeli još dodatno pogoršati situaciju hladnokrvno pokušavši ubiti jedan drugoga. Maleni je iznenada izvadio nekoliko ručnih bombi iz svoje torbe i preskočio preko barikade na ulicu. Skočio je u zaklon iza prevrnutog automobila, a dok je to radio, s jednog od prozora kuće netko je bacio bombu koja je pala točno ispred njega. Maleni ju je na vrijeme pokupio i poslao natrag. Začula se eksplozija, i čitav se prednji dio kuće raspao. Tri čovjeka neozlijeđena su se izvukla iz ruševina i pokušala pobjeći, ali Legionar ih je eliminirao svu trojicu jednim potezom prsta na okidaču svoje, strojnice. – Bjež’mo dovraga odavde, rekao je Gregor. Pobjegli smo iz kuće i iza ugla u usku ulicu koja je bila ispunjena dimom i smradom zapaljenog mesa. Ljudi iz SD 7 – raznijeli su središnji zatvor i sve zatvorenike. Varšava mora biti izbrisana sa lica zemlje. Svaki muškarac, svaka žena i svako dijete moraju biti istrijebljeni ... Porta se žalio na svoj trbuh. Prošla su gotovo dva sata otkad je posljednji put jeo, pa se čak i Stari Un složio da se od njega jedva 7
Sicherdienst – služba sigurnosti ~ 204 ~
Knjigoteka
može očekivati da nastavi dalje, a da prethodno ne stane negdje na obnavljanje zaliha. Bilo je samo jedno mjesto na kojem se moglo zastati u Varšavi, a to je bilo Kod srdačne koze. Bio je to bistro kojega je otkrio Porta u prvih sat vremena po našem dolasku u grad. Bio je malen, prljav, bučan i prenapučen, i zaudarao je na znoj i neoprana stopala, ali Porta je postigao svojevrstan sporazum s Piotrom, krupnim crvenobradim Ukrajincem kojemu je bistro pripadao, pa se on brinuo da mi dobijemo samo najbolje što je imao. Sjeli smo za neoprani stol, koji je bio prekriven natrulim ostacima jučerašnjih obroka. Piotr je došao kako bi uzeo našu narudžbu. – Mislim da ćemo danas kušati patku, rekao je Porta. Vojni policajac za susjednim stolom naglo je okrenuo glavu, očiju sjajnih od sumnje. Nije se trebao brinuti. Patka je bila samo vrana, kuhana sve dok ne bi počela imati okus poput stare kuhinjske krpe. Bila je poslužena s psećim kotletom, a za tim je slijedila riblja konzerva posebno lošeg mirisa. Svaku delikatesu potjerali bismo jakim crnim vinom. To je bio dio Portinog financijskog dogovora s Piotrom. Nikada nismo saznali kako su uspjeli postići takav dogovor. Uvijek je postojao nekakav veo oko te teme. Nikada nije bilo dobro previše se uplitati u Portine financijske poslove, posebice ako ste i sami imali nekakve koristi od njih. U svakom slučaju, kuhana vrana i pseći kotlet bili su puno bolji od kriške štakora ili mišjeg batka. U našoj blizini našao se naš vojni svećenik. Proučavao nas je neko vrijeme, no činilo se da ga je više zanimao časnik koji je bio izvaljen u kutu pokraj peći i pio pivo. Pogled mu se neprestano vraćao na toga čovjeka, a na kraju je ustao i prišao mu. – Oprostite, natporučniče – – privukao si je stolicu. – Hoće li vam smetati ako vam se pridružim? Časnik je podigao pogled sa svoje čaše piva. Njegova glava i jedno oko bili su umotani u slojeve krvlju natopljenih zavoja. Pola lica mu je bilo gadno opečeno, koža mu je bila crvena i prekrivena plikovima, i crte lica su mu bile izobličene. Uniforma mu je bila ~ 205 ~
Knjigoteka
rasparana i razderana, prekrivena blatom, krvlju i naftom. Ruka kojom je držao čašu se tresla. Otac je sjeo s pristojnim i pobožnim osmijehom na licu. – Pitam se, rekao je, – hoćete li mi dopustiti da vam pomognem? – Da mi pomognete? – Natporučnik je popio posljednji gutljaj piva i pozvao Sofiju, koja je bila iza šanka, da mu donese još piva. – Kako mi vi dovraga možete pomoći? – upitao je. – Osim ako kojim slučajem imate pukovniju koju ćete mi ponuditi. – Nisam mislio na takvu vrstu pomoći, sinko – Niste? – rekao je natporučnik. Izvrnuo je usne u izraz koji bi se mogao nazvati parodijom smješka. – Novo lice onda? Što kažete na novo lice? Staro sam negdje zametnuo. Prilično nemarno od mene. Zbog toga mi ne žele dati drugo, shvaćate. Čovjek u životu dobije samo jedno lice. A na njemu je da se brine za njega. Ne slažete li se sa mnom? – Podigao je svoju čašu. – U vaše zdravlje, oče. Neka vas vaša ljepota nikada ne napusti. Otac je turobno odmahnuo glavom. – Ljepota nije izvana, rekao je. – Gospod ne gleda čovjekov vanjski izgled. On ne sudi čovjeka prema kvaliteti njegova mesa, nego prema kvaliteti njegove duše. – Poštedi me tih izjava od kojih mi se smučilo, za ime Boga! – Natporučnik je lupio svojom čašom po stolu. Rukom je obrisao usta i pomalo nesigurno osovio se na noge. – Idi i blebeći negdje drugdje! Vrijeđaš me svojim pobožnim tričarijama. Idi i neka ti raznesu pola glave, pa se tada vrati i ispričaj mi kako se osjećaš. Možda ću te tada radije poslušati. Isteturao je iz krčme, i vrata su se zatvorila za njim. Otac je ostao nijem na trenutak, a potom se i on ustao. Kratkim je znakom blagoslovio sve u prostoriji. – Bog s vama, promrmljao je i krenuo na ulicu za natporučnikom. – Tupavi stari jarac, rekao je Porta. Posegnuo je prema drugoj strani stola za bocom votke, ali prije no što ju je uspio uhvatiti začula se eksplozija i nestalo je svjetla. ~ 206 ~
Knjigoteka
Vrata su bila otkinuta sa šarki i odbačena preko prostorije od udara. Stolovi i stolice bili su prevrnuti, prozori razbijeni, a ljudi odbačeni na pod. Ležali smo nekoliko trenutaka na mjestima na koja smo pali. Komadići gipsa sa stropa padali su po nama, a podne daske škripale su ispod nas. Posve polako, dim i prašina su se počeli raščišćivati. Oprezno smo se uspravili i pogledali štetu oko sebe. Piotr se poput duha pojavio iza šanka, a glava i ramena bili su mu prekriveni gipsom. Kroz jedan od razbijenih prozora vidjeli smo preko ceste zgradu radija. Poljski partizani postavili su minobacač na njezin krov, a šestorica njemačkih vojnika bila su na planinarskoj ekspediciji penjući se po vanjskoj strani zgrade. Penjali su se duž užeta koje je bilo privezano za ogradu na jednom od balkona. Dok su Piotr i Stari Un pokušavali vratiti vrata na šarke, mi ostali počeli smo uspravljati stolice i stolove, pokušavajući procijeniti štetu nastalu razbijanjem čaša i boca. Maleni je izišao van kako bi bolje promotrio penjanje vojnika i vratio se unutra s obaviješću da je uže prerezano i da na pločniku leži šest tijela. – A što je s ocem? – upitao je Stari Un. – Zasigurno je pogođen. Piotr se dramatično pljesnuo rukom po čelu. – Trebao sam ga upozoriti! Petnaest sati, svakoga dana, točno poput sata, uvijek u isto vrijeme, bum! Šakom je udario po najbližem stolu, koji se istog trenutka složio na pod. – Trebao sam ga upozoriti. – No, gdje je on? – rekao je Stari Un. Okrenuo se prema Malenom. – Jesi li ga vidio? Maleni je slegnuo ramenima. – Nisam zastao kako bih pogledao. Toliko toga se vani događa što mi je zanimljivije. – Toliko o tome, rekao je Piotr. – To je sve za danas. Neće ponovno početi. Osim ako ne dođe vojska i počne se petljati s njima. Sjurili smo se niz stepenice u potrazi za ocem i pronašli ono što je ostalo od njegova tijela kako leži u lokvi krvi samo nekoliko metara dalje. Sjetio sam se natporučnika, s njegovim uništenim ~ 207 ~
Knjigoteka
licem i krvlju natopljenim zavojima. – U vaše zdravlje, oče. Neka vas vaša ljepota nikada ne napusti ... Ako Bog ne sudi čovjeka prema kvaliteti njegova mesa, nego prema kvaliteti njegove duše – Baš dobro, promrmljao sam, dok sam promatrao razbacane ostatke. – Što je baš dobro? – upitao je Stari Un, sagnuvši se iznad tijela u potrazi za identifikacijskim pločicama i osobnim papirima. – Baš je dobro, rekao sam, – što Bog nije previše opsjednut izgledom. Stari Un se namrštio. – To nije smiješno! – obrecnuo se. – Nije niti trebalo biti, rekao sam. Jedan Kubel se iznenada zaustavio pokraj nas uz glasnu škripu kočnica. Iz njega je izišao bojnik, kojega je slijedio desetnik štakorastog izgleda lica. – Što je to? – rekao je, štapom pokazujući prema ostacima oca razbacanima po cesti. Desetnik se oprezno približio. – To je tijelo, gospodine. – Sagnuo se kako bi ga pobliže promotrio. – Kapelan, gospodine, čini mi se. Bojnik je izgledao ražalošćeno. – Kapelan? – rekao je. – Dragi Bože, zar više ništa nije sveto? Nonšalantno je odšetao preko ceste i bocnuo tijelo nekoliko puta vrškom štapa. Glava i trup tijela okrenuli su se prema njemu. Nastala je duga tišina. Bojnik je podigao pogled, ne gledajući oko sebe, u smjeru Visle. Vidio sam kako se pomiče njegova Adamova jabučica. Pročistio je grlo i gurnuo štap ispod ruke. – Desetniče, rekao je. – Ostanite ovdje i pobrinite se da ovaj čovjek bude pristojno pokopan. Ne možemo ostaviti župnika da ovako leži usred ceste. To nije dolično. – Ponovno se popeo u Kubel i sjeo za volan. – Ostavljam sve u tvojim rukama, desetniče. Pobrini se da moje zapovijedi budu izvršene. ~ 208 ~
Knjigoteka
– Da, gospodine. Desetnik je elegantno salutirao i Kubel je krenuo cestom. Čim je nestao iz vidika, spustio je ruku i mahnuo za njim pokazavši nepristojnu gestu prstima. – Pristojan pokop moje prokleto dupe! Dobit će isto što i svi drugi, niti više, niti manje! – Okrenuo se i pljunuo u kanal. – Dvolični stari klipan! Što je prokleti župnik? Maleni je koraknuo naprijed i mahnuo mu da ode. – Idi, druškane, rekao je. – Ja ću ga pristojno pokopati. Možeš se kloniti toga. Sakupio je isprepletene ostatke nesretnoga oca i odvukao ga do rijeke. Začuo se glasan pljusak, a potom je nastupila tišina. Nekoliko sekundi kasnije, Maleni se vratio s parom čizama u jednoj i raspelom u drugoj ruci. – Odakle ti to? – rekao je Stari Un sumnjičavo. – To? – rekao je Maleni. – Pronašao sam ih, zar ne? Pronašao sam ih pokraj rijeke ... Počeli smo se vraćati natrag kako bismo se pridružili svojoj satniji, ali sada su Poljaci već snažno napadali iz smjera mosta Momoro, pa se nismo mogli probiti. Bili smo prisiljeni čekati neko vrijeme u prizemlju neke napuštene kuće, dok su granate eksplodirale posvuda oko nas. Toranj obližnje crkve bio je izravno pogođen i uz tutnjavu se srušio. Stari Un je s najvećom mukom jedva uspio zadržati Malenoga da ne otrči tamo kako bi ga bolje pogledao, kako bi vidio je li križ doista načinjen od zlata. Nekoliko granata uništilo je susjednu zgradu i srušilo nam strop na glave. Gornji kat bio je u plamenu i postojala je opasnost da će se srušiti. Konačno je dim bio taj koji nas je istjerao. Ulice oko nas bile su u plamenu. Teško topništvo tuklo je po cijelom području, a zgrade su se uz tutnjavu rušile sa svih strana. Na posljetku smo dostigli ostatak satnije, koja je bila u stanju zbunjenosti. Bila je u procesu preformiranja pod vodstvom poručnika Löwea, koji je imao zamotanu jednu ruku, i čije je lice s jedne strane bilo poliveno gorućim benzinom. ~ 209 ~
Knjigoteka
Tek u podne sljedećeg dana uspjeli smo se izvući iz područja u kojem se vodila borba, i dozvoljeno nam je nekoliko sati odmora. Misli ljudi istoga su se trenutka okrenule prema hrani, a Maleni, Porta i ja bili smo nesretnici koji su bili odabrani da je idu potražiti za cijelu drugu desetinu. Poljske kuhinje su bile dosta udaljene, i da bismo došli do njih, morali smo se vratiti istim putem kroz područja koja su bila izložena neprestanom bombardiranju. Uspjeli smo pokupiti posude za hranu i pojuriti s njim kroz kaos granata i metaka. Plameni jezik iznenada se izdigao ispred nas, pa smo se morali povući, gušeći se. Nakon što smo skrenuli na neku sporednu cestu, čuli smo kako je granata pala na krov obližnje zgrade, pa smo se bacili na tlo kako bismo izbjegli komade koji su padali s krova. Skrenuli smo iza ugla i istoga se trenutka susreli s mecima iz strojnice. Samo nekoliko metara dalje, snajper smješten na krovu počeo nas je gađati. – Bože sveti! – zagrmio je Maleni, gotovo izvan sebe od bijesa. – Sredi ga, zar ne možeš? Na naše veliko čuđenje, pucnjava je istoga trenutka prestala. Pogledao sam Malenog s novim poštovanjem. – Moraš to još koji put pokušati... pitam se bi li to uspjelo i sa T34? U Ulici Visle bile su smještene tri poljske kuhinje. Tri poljske kuhinje i tri reda za hranu, svaki od njih dug gotovo kilometar. Stali smo na kraj jednoga i nezadovoljno se smjestili, čekajući svoj red. – Što je na jelovniku danas? – povikao je Porta. – Kuhane čarape i okruglice? Kuhar je kiselo pogledao niz red prema njemu. On i Porta bili su stari neprijatelji. – Saznat ćeš kada stigneš na red, rekao je. Netko se okrenuo i podijelio s nama informaciju da je na jelovniku bouillabaise. Začulo se podrugljivo klicanje. Bouillabaise je bio pristojan naziv koji se koristio kako bi se opisalo gomilu trulih ribljih kostiju koje su plutale u bazenu masne sive tekućine. Ipak bilo je to bolje od Portinih kuhanih čarapa i okruglica, poznatih ~ 210 ~
Knjigoteka
još pod nazivom goveđi ragu. Čak je i miris trule ribe mogao natjerati čovjeka da se oblizuje oko usta nakon gotovo dvadeset i četiri sata bez hrane. Pomicali smo se izluđujuće sporo prema čelu reda. Porta nam je počeo pričati o pravom bouillabaisseu kojega je jednom jeo u Francuskoj. Opisao ga je u detalje koji su tjerali slinu na usta, morbidno zastajkujući kod svakog zalogaja, sve dok ga ne bismo mogli okusiti i nanjušiti. Zatvorio sam oči i osjetio kako mi polako klizi niz grlo, prema mom zahvalnom trbuhu. Čak i takve rijetke poslastice kao Piotrova pržena vrana i pseći kotlet nisu u potpunosti mogle zadovoljiti neprestanu žudnju. Zvuk eksplozije vratio me zdravom razumu. Otvorio sam oči i vidio da je sve puno dima. Posvuda oko mene, ljudi su uspaničeno trčali s praznim porcijama. – Raznijeli su nam prokletu hranu! – povikao je Porta. Zalutala granata spustila se na središte trga. Portin neprijatelj kuhar bio je raskomadan. Ali koga briga za njega – bouillabaisse je bio važan. Zurili smo u tlo pod svojim nogama u nevjerici i strahu. Preko trga tekao je potok masne sive tekućine, noseći sa sobom svoj teret trulih ribljih kostiju ravno prema kanalu ...
~ 211 ~
Knjigoteka
VIII. – Intelektualne metode učenja me ne zanimaju. Ono što je važno jest da bismo trebali poticati mlade do samog ruba njihove izdržljivosti, čak i dalje od toga, tako da od onih koji prežive stvorimo rasu muškaraca i žena koji su se naučili izdignuti iznad bola i pobijediti strah od smrti... Himmler. U pismu profesoru K. A. Eckhardtu, datiranom 14. svibnja 1938. Elitna Kedyvova pukovnija još se uvijek borila u ruševinama geta. General Bor-Komorovski izdao je naredbu da geto mora biti zadržan pod svaku cijenu, jer je to bilo jedino područje u središtu grada u koje su se general Sosabowski 8 i njegovi padobranci mogli spustiti. Pukovnija se hrabro borila, ali bila je to bitka koja je već bila izgubljena. General Sosabowski i njegovi ljudi neće biti ti koji će osloboditi grad, nego će to biti poljski komunisti iz Moskve. BorKomorovski i njegova vojska već su bili osuđeni na smrt; nije ih osudio samo Himmler u Berlinu, već i Staljin u Kremlju. Nijemac je svojim potpunim pokoljem samo popločio put Rusu, pa si je Staljin mogao priuštiti da sjedi i smije se. Nije se žurio. Neka samo Reichsführer dovrši svoj zadatak i uništi sve. Tada će biti vrijeme da se krene. U očaju, nakon što padobranci nisu stigli, Bor-Komorovski je poslao jednog od svojih pukovnika u Moskvu kako bi razgovarao s ruskim maršalom Rokossovskim. Sat i pol vremena taj se pukovnik zalagao za stvar poljskih partizana. Opisivao je njihove podvige u 8
koji se borio u britanskoj vojsci (nap. autora) ~ 212 ~
Knjigoteka
srcedrapateljne detalje, dok su Rusi slušali u hladnoj tišini. – Sve što tražimo jest da nam dopustite podršku naših vlastitih dviju divizija. Pustite ih da dođu k nama! Pa ne tražimo da pošaljete svoje vlastite snage ...za ime Boga, zar nitko neće pomaknuti prstom kako bi nam pomogao? Nitko nije htio pomoći. Ni Britanci, niti Rusi. Poslanstvo je bilo neuspješno. Pukovnik je nestao na svom povratku u Varšavu. Nitko nije saznao što se s njim dogodilo. Bor-Komorovski je uzalud čekao dvije divizije koje je zatražio; no poput Sosabowskog i njegovih britanskih padobranaca, oni nikada nisu došli.
~ 213 ~
Knjigoteka
BORDEL Maleni i Porta predvodili su stampedo uz stepenište Kaiserove noćne čašice. Buka njihovih čizama na nepokrivenom stepeništu odjekivala je kroz tamu poput krda divljih bikova u bijegu. Na vrhu stepeništa čekala nas je Madame Zosia Klusinski, vlasnica jednoga od najelegantnijih bordela između Volge i Rajne. Stajala je s rukama prekriženima preko velikih, bujnih grudi, a izraz njezina lica bio je odbojan. Maleni je preskočio nekoliko posljednjih stepenica i zabio se u zid. Vaza s cvijećem koja je stajala na ormariću bila je odbačena preko ograde i razbila se u prizemlju. Zvučalo je kao da je eksplodirala bomba. Gregor se istoga trenutka bacio na pod i prekrio glavu rukama. Svi smo bili pijani, ali Gregor je bio pijaniji od sviju nas. Madame nas je pogledala pogledom koji je bio usmjeren da nas obeshrabri. – Bila bih vam zahvalna, rekla je, – ako vi gospodo ne biste pravili toliko buke. Heide je stavio prst na usta. Gregor se pokušao ustati držeći se za ogradu, ali ona se slomila pod njegovom težinom i veliki komad drveta krenuo je za vazom u prizemlje. – Pst! – rekao je Heide, pocrvenjevši od bijesa. – Šupče! – povikao je Gregor. Popeo se na stepenice po sve četiri i uspravio se uz pomoć ormarića. Ormarić se prevrnuo i pao, a Gregor se uhvatio za prvu stvar koja mu se našla pri ruci. Na nesreću, bila je to jedna od voluminoznih dojki Madame. – Gdje su kurve? – rekao je Gregor pijano. Madame ga je spretno udarila laktom u rebra. Gregor je oteturao natrag do Malenoga. – Gdje su kurve? – htio je znati. – Došao sam ovamo zbog kurvi. Tko je ta ružna stara kuja? Ona nije jedna od njih, zar ne? – Uspravio ~ 214 ~
Knjigoteka
se i Porti izvukao kartu iz ruke. – Vidiš, rekao je, gurnuvši je Madame pod nos, – platio sam tisuću i dvjesto smrdljivih zlota kako bih ušao u ovu rupetinu, a sada pokušavaš skriti svoja dobra ... zahtijevam svoja prava! Zahtijevam da vidim kurve! Madame je smireno ugurala rusku cigaretu u dugi cigaršpic. – Sve u svoje vrijeme, gospodo. Sve u svoje vrijeme. – Krenula je prema velikoj prostoriji punoj skupih drangulija. – Ovo je prvoklasna ustanova, shvaćate. Pružamo svoje usluge samo ljudima koji imaju ukusa i takta. – Dovedi kurve! – povikao je Gregor. Madame je uzdahnula. Otišla je do pisaćeg stola i iz njega izvadila dva velika albuma, koje je položila na stol ispred nas. – Možda biste htjeli pregledati naš album i odabrati? – predložila je. – Iako, naravno shvaćate da ne mogu jamčiti da su sve dame trenutno slobodne. – Gluposti! – rekao je Porta i odgurnuo oba albuma na pod. Madame ga je ošinula hladnim pogledom. – Molim lijepo? – rekla je. – Rekao sam gluposti! – povikao je Porta. – Gregor je u pravu! Dovedi kurve i neka jebanje otpočne! Uhvatio je Madame oko struka i pljesnuo je po stražnjici. – Ako ti je guzica jednako velika kao i sise, – rekao joj je, – mogao bih se naći u iskušenju da povalim i tebe ... Heide, pijan gotovo kao Gregor, pronašao je grimiznocrvenu papigu u kavezu i bocnuo ju je kroz rešetke. Ptica je odskočila, zlobno ga ogrebavši kandžom. – Prokleta bila! – povikao je Heide. – I ti proklet bio! – odgovorila mu je papiga. – Proklete tvoje oči, idi u pakao i izgori živ! Heide je zgrabio kavez i protresao ga. – Prokleta papiga! Prokleta Židovko! Pogledajte njezin kljun, to je prokleta Židovka! Bacio je kavez preko prostorije. Našao mi se u rukama, pa sam stajao i držao ga, pokušavajući odlučiti igramo li se nekakve igre ili ~ 215 ~
Knjigoteka
je to bomba koja će mi eksplodirati u lice. – Odjebi! – rekla je papiga. Ostavio sam kavez na pod. Gregor je pokušavao upaliti neke svijeće koje su stajale na stolu u srebrnom svijećnjaku. Bio mu je to treći pokušaj, nakon što je u prethodna dva zapalio samo svoju kosu, te ga je morao spasiti Maleni zašpricavši ga sodom. – Ovo je sramotno, rekla je Madame. Gurnula je Portu u stranu i poput bojnog broda pojurila prema prozoru. – Pozvat ću policiju, rekla je. – Pozvat ću policiju i dati vas uhititi! Na trenutak se borila s kvakom na prozoru, a kada ona nije popustila. Maleni joj je galantno odlučio pomoći. Bacio je sifon sode preko prostorije. On je proletio kroz prozor razbivši ga na stotine komada. – Eto, rekao je Maleni. – Sada možeš gurnuti glavu van. Heide, koji je u tom trenutku bio na podu zbog svoje posvemašnje nemogućnosti da održi ravnotežu, dopuzao je do papige. Činilo se da je fasciniran njome. Proučavao ju je nekoliko trenutaka, a potom svečano u zraku prstima načinio obris njezina kljuna. Opipao je svoj nos i usporedio ta dva oblika. – Židovka je, rekao je. – Imamo smrdljivog Židova na slobodi ovdje. Ubit ću ga. Otvorio je vrata kaveza i pokušao obuhvatiti papigin vrat objema rukama kako bi je zadavio. Papiga je ispružila kandžu i napravila jarkocrvenu crtu preko Heideovog lica. – Deset naprama jedan na papigu! – vikao je Gregor, sve se više uzbuđujući. Posegnuo sam prema praznom kavezu, i u pokušaju da budem od pomoći, pokušao ugurati Heidea u njega. Prije no što sam se uspio snaći, on me povukao na pod i pokušao mi raskidati vrat zubima. – Deset naprama jedan na papigu! – vikao je Gregor, naganjajući pticu prostorijom. Vrata su se iznenada otvorila. Papiga je izletjela van izvikujući prostote na sav glas. U tom trenutku u strop se zabio metak. Uule ~ 216 ~
Knjigoteka
Heikkinen i šestorica njegovih finskih gerilaca su stigli”U redu, bakice! Gdje ih skrivaš? – Drugi metak proletio je prostorijom i zabio se u suprotni zid. Svi smo se instinktivno bacili u zaklon. – Želimo tvoju robu, ti stara kučko prodavačice kurvi! Borimo se protiv Rusa dok ti ovdje sjediš na svojoj debeloj mlohavoj guzici i kupaš se u šekelima ... Mislim da smo zaslužili malo zabave sada kad smo se ponovno našli u civilizaciji, zar ne? Madame se ustala iz svoga skrovišta. Drhtala je cijelim tijelom poput velikog ružičastog želea, ali mislim da je to više bilo uzrokovano bijesom no strahom. – Gubite se odavde! – zavrištala je, a glas joj više nije bio onako ugodan, bio je grub i oštar, i mogao je isto tako pripadati bilo kojoj staroj drolji iz obližnjeg jarka. – Gubite se odavde, vi bando prljavih govana! Ne bih pustila niti jednog od vas u blizinu svojih djevojaka! Niste dorasli niti da jebete svinju! Uule je zabacio glavu i od srca se nasmijao. Porta je podigao jednu nogu visoko u zrak i prdnuo. – Kako ti nije neugodno? – rekao je Maleni. – Ovo je ugledna ustanova. – Koju vodi jedna vrlo ugledna dama, dodao je Gregor, i stavio ruku preko usta, te proizveo zvuk koji je nadmašio čak i Portinu vulgarnost. Ta vrlo ugledna dama zadala mu je snažan udarac u prepone. Gregor ju je uhvatio oko vrata i čvrsto privio uz sebe. Imao je nož u ruci i pritisnuo je njegovu oštricu uz njezin debeli trbuh. – Dakle? Tko će obaviti posao? Ti ili djevojke? – Iscerio joj se u lice. – Ti si ružna stara koza, ali pretpostavljam da bismo ti mogli staviti nekakvu vreću preko glave. – Okrenuo je njezino lice prema nama ostalima. – Što mislite? – rekao je. – Tko će prvi umočiti? Heide, još uvijek ležeći na podu, izbacio je pristojnu gomilu povraćotine u papigin kavez. – Dvojica ćemo odjednom, rekao je. Sjeo je i obrisao usta rukavom. – Jedan s leđa, a drugi sprijeda. Možemo izvlačiti slamke tko će s koje strane. ~ 217 ~
Knjigoteka
– Pogledajmo prvo što nam se nudi, rekao je Maleni; nakon čega je iskoračio naprijed i gurnuo ruku između krupnih nogu Madame. – Poput konjskog jarma, objavio je. – Nemam ništa protiv. Madame se oslobodila Gregorova stiska. Zgrabila je SS-ovski nož koji je bio na polici. – Preko mene mrtve! – rekla je. Uule je željno skočio prema njoj, a revolver mu se trzao uruci. – To se lako da srediti! Odjeknuo je pucanj. Madame je vrisnula i srušila se nauznak. Ležala je na podu poput velike hrpe drhturavog mesa, a Heide je dopuzao do nje kako bi je pregledao. Sjeo je na pete i upitno pogledao nas ostale. – Znate što? – rekao je. – Nikada prije nisam ševio leš. – Niti ja, rekao sam. Gregor je šutnuo drhtavu gomilu. – Pa zar nisi ti prvi sretnik? – zadirkivao ga je. – Samo je tvoja, druškane! I dobrodošao! Heide je ispitujući gurnuo raku pod suknju Madame. Začuo se bijesni krik, i leš se uspravio i šakom udario Heidea posred lica. – Drži svoje ruke podalje od mene, ti prljavi nacistu! Heide je pao nauznak razbijenoga nosa. Madame se u trenutku našla na nogama. Pokazala je iznenađujuću okretnost za nekoga tko je bio tako obavijan teškim naslagama sala. Zgrabila je kaktus u tegli i potrčala prema Uuleu. Prije no što se uspio obraniti, spustila mu ga je na vrh glave. Uule se polako srušio na pod, a Madame se divljački osvrtala oko sebe u potrazi za novim oružjem. – A ne, nećeš, ti stara babo! Jedan od Finaca, krupni momak veći čak i od Malenoga, zakoračio je naprijed i zgrabio je za slojeve mesa oko vrata. Obuhvatio joj je vrat objema rukama i počeo stezati. Madame je polako od plavkastoružičaste boju promijenila u ljubičastu. Počela je kolutati očima. Tijelo joj je postalo mlohavo. – U redu, rekao je Porta. – To će biti dovoljno. Pusti je. Mislim da će sada biti više otvorena za suradnju. ~ 218 ~
Knjigoteka
Bio je posve u pravu. Madame je pogledala smrti u lice dva puta u kratkom vremenu, i sada joj je bilo jasno da mi mislimo ozbiljno. Uspravili smo je na noge i malo je našamarali i nalili joj pola boce konjaka niz grlo. Na posljetku je posve krotko oteturala kako bi nam dovela djevojke. Vrijedilo ih je čekati. To nisu bile obične, svakodnevne kurve. Bile su nešto posebno, krema svih krema, kurve par exellance. Madame je bila puna ponosa kada nam ih je predstavila. Sada je bila u ulozi generala, šepureći se dok su se njezine trupe postrojavale za inspekciju. Pomicala ih je u redu, jednu po jednu, a papiga je letjela između njih, izvikujući svoje uobičajene psovke. Madame ju je gurnula u njezin kavez i prekrila ga stolnjakom, na taj je način ušutkavši. – Dakle, gospodo, rekla je. Pogledala nas je poprilično mrko. Pogled joj je na trenutak počivao na Heideu, koji je imao krvav nos, pa se pomaknuo prema Uuleu, koji je još uvijek bio ispružen na podu s polovinom kaktusa na glavi, pa prema Malenom, Porti i Gregoru. Ološu među ološem. Slabašan trzaj prostrujao joj je tijelom. Prostorija je izgledala poput bojnog polja. Bilo je to kao da je zabavljala svinje koje su došle izravno iz svinjca ... – Dakle gospodo, ponovno je rekla. – Nadam se kako više nećemo imati problema? Ta joj je primjedba prošla isključivo zato što su svi usmjerili svoju pozornost na djevojke. Heide i Uule uspjeli su se osoviti na noge. Nastao je trenutak zapanjene tišine, a potom je Maleni glasno zavrištao i potrčao naprijed. Uhvatio je najbližu djevojku oko struka i gurnuo ruku ispod njezine suknje. Djevojka je kriknula od bijesa i užitka. Madame je poletjela prema Malenome poput bijesne tigrice. Počela ga je udarati objema šakama, šutati ga nogama i izvikivati prostote koje čak niti papiga ne bi mogla smisliti. Maleni se povukao poput psa koji otresa vodu s krzna. Madame je pojurila prema prozoru. Gurnula je glavu kroz rupu u staklu i počela na sav glas ~ 219 ~
Knjigoteka
dozivati policiju. Uule se grohotom nasmijao. Otišao je do prozora i uvukao Madame unutra. – Volim žene koje imaju duha, rekao je i nasmijao se dok mu se ona opirala. Što je više grebla, grizla i psovala, to je Uule više uživao. – Mitri, Mitri! – rekao je. – Daj sve od sebe, ti otrovna stara kučko! Neću te pustiti dok ne završim s tobom! Djevojke su stajale kvocajući poput niza kvočki. Jedna od njih pogledala me i zahihotala se. Papiga je ispod svog stolnjaka počela vrištati. – Tu ima nekoga! – rekao je Gregor, skočivši naprijed. Maleni je bacio svoju odabranicu na glasovir i počeo je ševiti poput čovjeka koji je bio sputan luđačkom košuljom šest mjeseci. Djevojka nije pokazivala da joj se takva tretman ne sviđa. Madame je zaronila zube u Uuleov vrat i držala ga čvrsto poput buldoga. Heide je čistio nos stolnjakom, pripremajući se da krene u akciju. Djevojka koja je hihotala ponovno je pogledala Madame i prasnula u smijeh. Upravo sam se spremao otići do nje i proglasiti je svojim osobnim vlasništvom, kada su teški koraci odjeknuli hodnikom. Nekoliko vojnih policajaca pojavilo se u dovratku. – Što se ovdje događa? Tko nas je dozivao kroz prozor? Prizor orgija se umrtvio. Madame je izvukla zube iz Uuleova vrata. Heide je stajao zureći, sa stolnjakom omotanim oko sebe poput toge. Papiga, koja je bila otkrivena, doimala se previše iznenađenom da bi progovorila. Djevojka koja je hihotala rukom je prekrila usta. Samo je Maleni, neometen, nastavio sa svojim aktivnostima. Jedan od vojnih policajaca ušao je u prostoriju. – Netko je zvao policiju, rekao je nepopustljivo. – Želim znati tko je to bio. – Nije nitko, rekla je Madame. Kliznula je poput pretile prikaze preko poda. – Bojim se da ste pogriješili. Ovo je privatna prostorija u privatnoj kući. Ja i moji prijatelji imamo malenu zabavu. Ne sviđa mi se ovakav upad bez naloga. Čovjek je zaškiljio. Rukom se mašio futrole, no prije no što je ~ 220 ~
Knjigoteka
stigao izvući revolver, Uule ga je napao. – Čuo si što je gospođa rekla. Ovo je privatna zabava i njoj smeta ovakvo upadanje ... A sada izlazite! Na trenutak sam pomislio da će nastati problemi, ali na kraju su ipak promijenili mišljenje. Pogledali su Uulea, njegova široka prsa prekrivena medaljama i odličjima. Pogledali su njegovih šest finskih partizana koji su se prijeteći postavili iza njega, pa su se mudro zadovoljili s nekoliko prijetećih gesti i upozorenjem da ubuduće trebamo dva puta promisliti prije no što se počnemo petljati s policijom. Potom su se spustili niz stepenice i začuli smo kako su se ulazna vrata zalupila za njima. Madame se okrenula prema nama i širom raširila ruke. – Raskomotite se, gospodo. Ova je ustanova na vašem raspolaganju. Uhvatila je Uulea za ruku, koketno se smiješeći. – Dođi, rekla je. – Pokazat ću ti put. Spavaonice na gornjem katu bile su poput palača. Trčali smo od jedne do druge, vičući i smijući se, i povlačeći djevojke za sobom na razgledanje. Prostorija Potsdam imala je mramorni pod i krevet koji je plutao na vodi. Gregor ga je iskušao, ali požalio se na morsku bolest i uskoro se prebacio u susjednu,Tursku sobu, koja je bila okićena teškim crvenim draperijama i imala sladak miris. Porta je završio u Sobi sedam vrtova, u kojoj je svaki zid imao nizove akvarija s raznobojnim ribama koje su jurcale iz jednoga u drugi. Na kraju hodnika, na mjestu koje je bilo uređeno poput prostranog šatora, pronašli smo nekoliko časnika SD-a i njihove kurve. Pojurili smo ih niz stepenice i otjerali gole na ulicu, pristavši im vratiti uniforme kroz prozor. To je, naravno, bilo nakon što smo ih predžeparili, i između sebe podijelili njihov novac i druge vrijedne stvari. Jedna od njihovih napuštenih kurvi, nakon što nas je sve promotrila, prišla mi je i zanosno mi se ovila oko vrata. – Zašto ste se tako ponijeli prema onim ljudima? – rekla je prijekorno. ~ 221 ~
Knjigoteka
Nemarno sam slegnuo ramenima. – Jer su to bili časnici – jer su bili iz SD-a – jer nam se nije svidjelo kako izgledaju – jer smo bili pijani Povukao sam je kroz hodnik do soba. – Biraj, rekao sam. Zavodljivo mi se nasmiješila. – Svakako, promrmljala je. Govorila je njemački s jakim ruskim naglaskom. Doimala se inteligentnijom od ostalih, i bio sam gotovo posve siguran da je špijunka. Bez sumnje me odabrala zato što sam bio najmlađi i najzeleniji, te je bilo najvjerojatnije da ću prepjevati, ali u tim trenutcima me to uopće nije bilo briga. A prvih pola sata, u svakom slučaju, niti jedno od nas nije imalo previše vremena za priču. Bilo je puno važnijih stvari kojima se trebalo pozabaviti... Tek kasnije, kada smo privremeno iscrpljeni ležali jedno pokraj drugoga usred velikog okruglog kreveta, pušeći cigarete i pijući votku, sjetila se svoje misije. Uzdigla se na lakat i nasmiješila mi se, dok joj je duga kosa padala preko ramena i škakljala me po vratu. – Čudno je to, rekla je, – ali čini mi se da smo se već negdje sreli... Zar ti nemaš takav osjećaj? – Nemam, rekao sam. – Ne mogu reći da imam. Možda nisam dobro pročitao svoj dio scenarija? – Scenarija? Slegnuo sam ramenima. – Čini mi se da ne znam baš dobro svoj tekst. – Ah ... – Ponovno se nasmiješila i povukla ruku preko mog bedra. – Tako sam sigurna da smo se već upoznali. Gdje si bio u posljednje vrijeme? Gdje si bio prije no što si došao u Poljsku? – A gdje nisam? – rekao sam. – Praktički posvuda osim Južnoga pola. – U Rusiji? – Da, rekao sam. – Bio sam u Rusiji. – Je li ti se sviđalo tamo? – Prekrasno, rekao sam. – Rovovi su bili jedni od najljepših koje ~ 222 ~
Knjigoteka
sam ikada vidio. Srdačno ti ih preporučujem. Iscerila se nakon ovog odgovora i otpila malo votke kako bi se pribrala. – Gdje živiš? – ? – Živim? Ne živim nigdje. Živim s vojskom. To se teško može nazvati životom. – Ali gdje si rođen? Popušio sam cigaretu do kraja, pa sam potražio drugu. – Nisam bio rođen, rekao sam. – Bio sam izumljen. Sastavljen komadić po komadić poput Frankensteinovog čudovišta. Ja nisam čovjek, ja sam stroj. – Pravi stroj! – rekla je. Pripalila je dvije cigarete i stavila mi jednu u usta. – Jesi li u tenkovskoj pukovniji? – Tenkovskoj pukovniji? – rekao sam prestravljeno. – Mi u Vojsci spasa nemamo tenkovske pukovnije. Ostali smo zajedno cijele noći na širokom okruglom krevetu ispod snježnobijelog baldahina. Ujutro smo se probudili i okupali u mirisnoj kupci. Ratni prizori činili su mi se vrlo davnima i dalekima. Vrisci ljudi u agoniji više mi nisu bušili bubnjiće, a krv umirućih nije bila više tako crvena kao nekada. – Volio bih ostati u ovoj sobi zauvijek, rekao sam. Djevojka je izišla iz kade, puna kapljica vode. Opružila se preko mene na krevetu, ovivši ruke oko moga vrata i obujmivši me nogama. – Ali zar ne moraš napasti Varšavu? – rekla je. – Otkud bih ja to mogao znati? – promrmljao sam. – Ja sam samo stroj, sjećaš se? Ja ne donosim nikakve odluke. Moram čekati da me isprogramiraju. Jezikom je prešla preko zuba i pritisnula svoje tijelo o moje. – Ja ću te programirati, rekla je. Pet minuta kasnije, eksplozija je protresla zgradu. Baldahin se srušio na nas. Krevet je bio odbačen preko sobe. Čuli smo rušenje zidova i sve glasnije pucketanje plamenova. Uspjeli smo se izvući ispod baldahina. Djevojka je potrčala prema ~ 223 ~
Knjigoteka
vratima, koja su iskrivljeno visjela na šarkama. Zgrabio sam svoju odjeću s kade i potrčao za njom. Kada smo stigli u hodnik, srušio se strop. Otpali su veliki komadi gipsa, za kojima je uslijedila i drvena greda, koja je gorjela s obje strane. Posteljina se zapalila gotovo istoga trenutka, ali nismo se zadržavali kako bismo je ugasili. Prolaz je bio pun golih djevojaka i napola odjevenih muškaraca. Vidio sam Portu kako trči odjeven samo u čarape. Sama Madame, u punom sjaju u crvenoj satenskoj spavaćici, koja je uspješno razotkrivala sve, predvodila je stampedo niz stepenice. Sljedeći kat nije bio previše uništen, jer ga vatra još nije dohvatila. Spasili smo što smo mogli iz olupine, izbacujući hrpe odjeće kroz prozore, i pograbivši perzijske sagove s podova. Svatko je nosio koliko je najviše mogao niz stepenice na sigurno. Maleni i Uule zajedno su nosili glasovir. Porta je pljačkao kuhinju. Ja sam spasio papigu. Madame je stajala vani na pločniku i pregledavala sve što je stizalo, promatrajući oštrim okom hoće li netko pokušati pobjeći sa srebrninom. – Pokvarena stara kozo, rekao je Porta. – Evo ti – – Gurnuo je ruku u džep i izvukao smotuljak posve novih rublji. – Maleni oproštajni poklon. Možda će ti trebati kada stignu Rusi. – Namignuo joj je. – Samo još jedna stvar, rekao je. – Nemoj ih zaboraviti protrljati prije upotrebe. Tako bolje izgledaju. Nisu tako očite ... Znaš što mislim? Madame je brzim pokretom zgrabila svoj svežanj ilegalnog blaga. Tada je privila Portu na svoje bujne grudi i zaplakala nad njim poput majke. – Kako tužno što morate tako brzo otići! Kad biste mogli ostati samo još jednu noć – kako bismo se dobro proveli! – Nije bilo tako loše niti ovaj put, rekao sam i namignuo papigi u njezinom kavezu. ~ 224 ~
Knjigoteka
IX. – Ja zastupam najokrutnije oblike kažnjavanja. Nužno je da se u svim našim školama održi stroga disciplina. Pogreške moraju biti ispravljene, slabosti eliminirane, i pod mojim režimom, njemačka će mladost ustati i osvojiti svijet... Hitler. U govoru u Školi za poduku SS-ovih časnika. Tolz, 18. veljače 1937. General Zygmunt Berling bio je zapovjednik dvaju poljskih divizija koje su se borile uz rusku vojsku na istočnoj granici ove nesretne zemlje. Nakon neuspjeha pukovnikova poslanstva Rokossovskome, general Zygmunt se obratio maršalu sa zamolbom da njemu i njegovim ljudima bude dopušteno da prijeđu Vislu i vrate se u Poljsku kako bi pomogli poraziti Nijemce koji su napredovali. I on je dobio niječan odgovor. – Njet, rekao je Rokossovski, beskompromisnim tonom. Otresao je pepeo s cigare i vratio se svojim razmišljanjima promatrajući kartu Europe koja je visjela na zidu. General Berling oklijevao je nekoliko trenutaka, a potom stao pokraj njega. – Konstantine, za ime Boga!, rekao je. – Nas dvojica poznajemo se već dugo vremena. Zasigurno mi možeš učiniti tu uslugu. Kako bi se ti osjećao da je tvoja zemlja u pitanju? Daj mi odriješene ruke – , molio ga je. – Ako stvari pođu po zlu, preuzet ću punu odgovornost. Rokossovski je uzeo pribadaču i zabio je u kartu. – Njet, rekao je, ne osvrnuvši se. General se naglo okrenuo i izišao iz prostorije. Vratio se svojim dvama divizijama i nervoznim upitima pukovnika Lisewke, svog stožernog časnika. – Odgovor je njet, rekao je Berling. Pukovnik Lisewka se namrštio. ~ 225 ~
Knjigoteka
– A koji je razlog? – rekao je. – Nema razloga, rekao je Berling. – Samo njet... U jedan sat izjutra, dvije poljske divizije prešle su Vislu i umarširale natrag u Poljsku. Pridružila im se ruska pukovnija sastavljena od Ukrajinaca iz Harkova, kojima je zapovijedao pukovnik Rilski. Sva tri čovjeka, Berling, Lisewka i Rilski, znali su da potpisuju svoje smrtne naloge ako pokušaj ne uspije. No ipak su vjerovali da je ispravno ono što čine, pa su krenuli i preuzeli rizik. Sreća ih nije pratila. Nakon dva sata žestokih uličnih borbi, Theodor Eicke i njegova divizija SS-a desetkovali su poljske vojnike i Rilskijeve Ukrajince. Eickeovi ljudi bili su stručnjaci u bliskim uličnim borbama. Poljaci su bili naviknuti na nepregledne ravnice koje su se protezale do obzora i još dalje. Nisu imali izgleda. Umirali su na tisuće na zapadnoj obali Visle. Ležali su u jarcima, utapajući se u rijekama vlastite krvi. Poljska se više nije mogla nadati da će biti oslobođena.
~ 226 ~
Knjigoteka
GROBLJE U WOLI Borili smo se tri dana bez prekida, pijucima, bajunetima, čak i golim šakama, na ulicama koje su okruživale groblje u Woli. Bezbroj je ljudi poginulo zbog toga groblja. Upravo smo ga preoteli po možda dvadeseti put od partizana vojske Krajowe, i sada je bio njihov red da pokrenu napad i ponovno ga osvoje. Mijenjalo je vlasnike takvom pravilnošću koja je već postala monotona, a sa svakim napadom i protunapadom, tijela su se gomilala na ulicama. Trebalo je iskopati još jedan red grobova. No, groblje je bilo na strateški važnom položaju, dominiralo je Pragom, i nije bilo važno hoće li svaki partizan i svaki Nijemac poginuti zbog njega, bitka je morala biti privedena svom gorkom, uzaludnom kraju. Izgorena kapelica krcata tijelima poginulih poslužila nam je kao zaklon. Gregor je bio pogođen metkom u glavu i sada je bio umotan poput mumije u prljave krvlju natopljene zavoje. Svi smo bili ozlijeđeni do neke mjere, ali Gregor je bio blizu smrti. Samo centimetar niže, i sada ne bi bio izvaljen na podu i žalio se na glavobolju. Bojnik iz glavnog stožera pojavio se na ulazu u kapelicu i počeo izvikivati niz posve nerazumnih naredbi. Zurili smo u njega pomućenih pogleda. Taj je čovjek očigledno bio manijak, ali je također bio i bojnik. Natmureno i s prezirom, ustali smo i slijedili ga iz kapelice u pakao ulica. Na našu sreću, prije no što smo dospjeli previše daleko, ugledao je skupinu SS-ovih snajperista iz divizije Reich, i odlučio da će mu oni poslužiti bolje od skupine smušenih i apatičnih vojnika iz tenkovske pukovnije. Odmarširao je s njima prema rijeci, a mi smo pojurili natrag poput zečeva prema svom skloništu u uništenoj kapelici i grudobranu od leševa. Neko su nas vrijeme ostavili na miru, pa smo iskoristili priliku da malo odspavamo. To nam je bio prvi predah u posljednjih ~ 227 ~
Knjigoteka
sedamdeset i dva sata. Nismo ništa jeli prošlih dva dana, a prošlo je više od tjedna otkada smo posljednji put skinuli čizme. Čak je i Heide počeo smrditi. U ponoć su nas odvukli do Ulice Wola, uz upute da postavimo strojnicu u podrumu izbombardirane kuće i pokrivamo cestu. Ubrzo nakon što je svanulo početak duge kolone civila skrenuo je u ulicu. Bilo ih je obaju spolova, svih godina, staraca i djece, invalida i trudnica, bogalja koje su gurali u kolicima. Mnogi su očigledno bili izvučeni iz svojih kreveta, jer su drhtali u pidžamama. Neki su imali dovoljno vremena da spakiraju kovčege ili škrinje, koje su nosili na leđima ili vukli iza sebe. Drugi su imali žičane torbe i pakete umotane u smeđi papir, u kojima su nosili ono malo dragocjenosti koje su uspjeli zgrabiti dok su izlazili iz svojih domova. – Kamo oni idu? – upitao sam. – Ova ulica vodi jedino prema groblju. – Onda je očito kamo idu, rekao je Stari Un sumorno. Nastupila je tišina. Ponovno sam pogledao tu tužnu kolonu ljudi. Vidio sam kako jednog čovjeka nose na improviziranim nosilima. Činilo mi se da umire. – Zašto idu prema groblju? – upitao sam. Stari Un slegnuo je ramenima. – Zašto ljudi inače idu na groblje? Skupinu su šikanirali Dirlewangerovi SS-ovci. Policijski automobil skrenuo je iz susjedne ulice i zauzeo svoje mjesto na čelu kolone. Nagnuo sam se kroz prozor kako bih poslušao dok su zvučnici započinjali pucketati. – Pozor! Pozor svi! Iz vojnih razloga, ovo se područje mora raščistiti. Imate pet minuta da napustite svoje kuće. Ponavljam, pet minuta. Žalimo što je došlo do ovoga, ali komunistički poljski izdajice nisu nam pružili nikakvu drugu mogućnost. Ovo je područje sada vojna zona i životi će vam se naći u opasnosti ako ostanete. SSov Obergruppenfuhrer von dem Bach Zalewski daje vam svoju osobnu riječ da ćemo se za vas dobro pobrinuti do vremena kada ćete se moći vratiti svojim kućama. Bit ćete pod potpunom zaštitom ~ 228 ~
Knjigoteka
njemačke vojske. Dopušteno vam je ponijeti sa sobom vaše osobne stvari, koliko ih god možete ponijeti, ali nužno je da evakuacija bude dovršena za pet minuta ... Pozor! Pozor! Iz vojnih razloga, ovo se područje mora ... Automobil je skrenuo u sljedeću ulicu i buka koja je dopirala iz zvučnika je polako nestala u daljini. Posvuda u Ulici Wola otvarali su se prozori i vrata, i uznemireni građani su izlazili na ulicu kako bi se pridružili koloni koja je prolazila. Dirlewangerovi ljudi izvikivali su naredbe i nudili sigurnost i utjehu. Vidio sam kako je jedan od njih zastao kako bi podigao igračku koju je ispustilo neko dijete. Vidio sam drugoga koji je pružio ruku nekoj starici. Vidio sam kako se treći smiješi, i u tom sam trenutku zadrhtao i okrenuo se na drugu stranu. Bilo je nešto vrlo uznemirujuće, nešto posebno zloslutno u tom prizoru ljudi iz SS-a koji su se ponašali poput normalnih ljudskih bića. Tada sam shvatio da nešto nije u redu. Noge su nastavile prolaziti pokraj mene. Stotine za stotinama njih, neke u cipelama, neke u papučama, neke u dronjcima. Mnogo djece bilo je boso. A sada, duž njihova puta, pojavili su se prijeteći sivi obrisi Kaminskijevih SS-ovaca. Oni su stajali poput kipova, bez osmijeha, bez pokreta. Samo su stajali i promatrali ljude koji su prolazili. Policijski automobil se vratio još uvijek s uključenim zvučnikom. – Pozor! Pozor! Ovo će područje biti bombardirano. Ponavljam, ovo će područje biti bombardirano. Imate pola minute da odete. Svatko tko to ne učini, smatrat će se neprijateljem njemačkog naroda i bit će ustrijeljen. Ovo je posljednje upozorenje ... Automobil je nastavio dalje. Nekoliko oklijevajućih vlasnika kuća izišlo je van i krenulo naprijed s kolonom. Kaminskijevi ljudi počeli su pretraživati kuće. Bolesni ljudi bili Su ubijeni u svojim krevetima. Starac koji je otkriven kako se skriva na tavanu bio je izbačen kroz prozor i razbio se na komadiće na pločniku. Pao je na neko dijete, koje je također poginulo. Maske su pale. SS se počeo ponašati kako mu je i dolikovalo. ~ 229 ~
Knjigoteka
Gomila je počela postajati sve nemirnija. Morali su biti gurani naprijed udarcima i šutanjem, a nekima je čak bilo potrebno dodatno ohrabrenje u obliku cijevi pištolja pritisnute na leđa. Kolona je koračala polako. Stotine stopala pretvorile su se u tisuće. Bili su tjerani širokom padinom Ulice Wola prema groblju, koje je promijenilo vlasnika dva puta otkad smo se mi bili izvukli i sada je ponovno bilo pod njemačkim zapovjedništvom. Trenutno ga je držala Dirlewangerova brigada, koja je postavila svoj stožer u kapelici sv. Nikole. Oltar je bio upotrijebljen kao stol za kartanje, a Dirlewanger je, kao i obično, bio pijan. Predvodnici kolone sada su već stigli do Visle i nisu imali kamo dalje. Ondje su bili zaustavljeni, i rečeno im je da ostanu gdje jesu, razmišljajući o grobovima. Stigao je Kaminski u Volkswagenovoj amfibiji i prezirno ih pogledao. – Zašto su još uvijek živi? – upitao je. – Sada su već trebali biti mrtvi. – Bit će, obećao je Dirlewanger. Njih su dvojica stajala jedan nasuprot drugome na tlu groblja pokraj rijeke. Bili su suparnici u okrutnosti, a svaki je dobro pazio na svoj ugled. – Sve ovo, rekao je Kaminski prezirno odmahujući rukom, – sve ovo jest ništa u usporedbi s Minskom. – Minskom? – rekao je Dirlewanger, kao da nikada nije čuo za taj grad. – Potpuna likvidacija, rekao je Kaminski. – Očistio sam čitavo područje. – Samo od partizana, rekao je Dirlewanger. – Samo od partizana ... kad ja završim s Varšavom, neće biti niti jedne cijele kuće. Bit će kao da nije nikada niti postojala. Reichsfuhrer je naredio da svaki muškarac, svaka žena i svako dijete moraju biti istrijebljeni. Sada pokraj rijeke gotovo više nije bilo mjesta. Ljudi su bili nagurani jedan do drugoga, a još ih je stizalo svakoga trenutka. Kolona kamiona, opremljenih strojnicama već je bila na mjestu i čekala naredbu da zapuca. ~ 230 ~
Knjigoteka
– Šteta, rekao je Kaminski, – što nešto detaljnije nije moglo biti dogovoreno. Dirlewanger je slegnuo ramenima. – I to će biti dovoljno, rekao je nezainteresirano. – Nemamo vremena za detalje... Posljednji čovjek iz kolone ugurao se na groblje, a vrata su za njim bila zatvorena. Dirlewanger je uzeo zvučnik, i tišina iščekivanja je zavladala među okupljenim ljudima. Sada će im možda reći što će biti s njima. Sada će im možda dati zaštitu koja im je bila obećana. – Pozor svi! Pozor! – rekao je Dirlewanger; i spustio ruku kao znak za paljbu. Strojnice su zapucala s jedne strane; Kaminskijevi ljudi s druge. Nije se moglo pobjeći. Oni koje nisu ubili meci bili su zgaženi u stampedu. Invalidska i dječja kolica otkotrljala su se niz obalu do rijeke, u kojoj su se oni u njima utopili. Malena skupina ljudi uspjela je zauzeti jedan kamion, ali raznijele su ih bombe prije no što su prešli više od nekoliko metara. Dirlewanger je prijateljski spustio ruku na Kaminskijevo rame dok su zajedno šetali do kapelice sv. Nikole. – Suradnja, prijatelju moj. Tako se treba rješavati stvari. Kao što si upravo vidio... Oni surađuju s nama, mi surađujemo jedni s drugima, i do Božića, obećavam ti, cijela će Poljska biti očišćena. Kada su strojnice dovršile svoj posao, polje pobjede bilo je pošpricano benzinom i zapaljena je velika pogrebna lomača. Mnogo ljudi je još bilo živo i pri svijesti kada su ih plamenovi počeli proždirati. Povremeno bi se gorući spektar uzdigao s hrpe tijela i mahnito puzao u krugovima dok se konačno ne bi srušio. Užasan zadah spaljenoga mesa visio je nad gradom još danima. Sljedećeg jutra, dvije brigade pod zapovjedništvom generala Michala Karaszewicza-Tokarzewskog ponovno su osvojile područje ~ 231 ~
Knjigoteka
groblja i poklale cijelu njemačku bojnu. Za osvetu, Kaminski je okupio sve Poljake koje je uspio pronaći, objesio ih za noge i prepustio ih sporoj smrti. Vojska je uložila službeni protest Fiihreru, žestoko protestirajući protiv takvog barbarskog ponašanja prema civilima, ali Hitler ih je ignorirao i dao je Kaminskom još jedno odličje da objesi oko vrata. Još jedno odličje za Kaminskoga, i još jedno poniženje generala Wehrmachta. SS je bio izvan sebe od zadovoljstva, a sadizam je dosegao nove stravične razine. Ljudi iz SS-a noću su izlazili kako bi silovali i ubijali baš kao što drugi izlaze nešto popiti ili pojesti. Oni koji su više uživali u ulozi promatrača uvijek su imali dovoljno mučenja za gledati – gotovo uvijek se nešto događalo. Najnovija moda postala je smrt sporim utapanjem. Mogla se oduljiti i na cijelu noć u rukama doista vještog izvršitelja. Maleni je jednog jutra izišao na nešto što je on važno nazvao – posebnom misijom. Vratio se pola sata kasnije, vukući za sobom jednoga od Dirlewangerovih Unterscharfführera. – Mogao sam ga ubiti na licu mjesta, – rekao je, – samo sam pomislio da biste svi uživali u tome. – Gdje si ga nabavio? – rekao je Porta. Maleni se kucnuo po nosu. – Što te briga, rekao je. – Gdje sam ga pronašao je moj problem. – Pa zašto si ga doveo ovamo? – rekao je Stari Un. – Znaš savršeno dobro da ga ne možemo ubiti bez razloga. – Bez razloga? – ponovio je Maleni razdražljivo. – Nije li dovoljno što je iz SS-a? – Naravno da nije. Ne budi smiješan. Ili ga pusti ili mi daj jedan dobar razlog zašto zaslužuje da bude ubijen. Maleni je s neodobravanjem isturio donju usnu. – Pljačkao je, zar ne? – Pljačkao? – Da. Posluživao se u zlatari. Stari Un je uzdahnuo. Ispružio je ruku. – Pokaži mi, rekao je. Gunđajući, Maleni je ispraznio džepove. U njima je imao oko ~ 232 ~
Knjigoteka
deset kilograma prstenja i satova. Okupljeni su počeli veselo klicati. – Pa, to su dokazi, zar ne? – rekao je Maleni. Čak niti Starom Unu nije trebalo mnogo više dokaza kada je u pitanju bio član Dirlewangerovog odreda smrti. Maleni je žurno izvadio nož. – Dakle, što ćemo? – rekao je. – Oči ili muda? – Kastriraj gada, navijao je Gregor. – Kasnije, rekao je Maleni. – Oči su zabavnije. Prvo ću njih. – Nećeš dok ti ja zapovijedam! Odjeknula su dva hica i Unterscharführer je pao na trbuh. Stari Un vratio je svoj revolver natrag u futrolu. Kimnuo je Malenome. – Ti si u vojsci, upamti to. A ne u SS-u. Vani u patroli, kada smo kontrolirali niz napuštenih kuća, otkrili smo ostatke nečije večere u jednoj od njih na stolu. Suhi kruh i porciju punu graha. Kruh je bio zelen, a grah smežuran i tvrd, ali sjeli smo i s užitkom ih pojeli. To nam je bila prva hrana koju smo pojeli u posljednjih dvadeset i četiri sata. Porta je žalosno oblizivao posljednje ostatke, kada je mladi natporučnik banuo kroz vrata obavijestivši nas da će prijeći cestu i ponovno osvojiti središnju trafostanicu. Pao sam u iskušenje da ga upitam kakve bi to veze moglo imati s nama, ali nažalost, odgovor mi je bio savršeno jasan. Kada je rekao da ide preko ceste, zapravo je mislio da mi idemo preko ceste ... Uz pomoć skupine inženjeraca, uspjeli smo se probiti u prizemlje zgrade, no prije no što smo uspjeli probiti se dalje, bili smo žestoko napadnuti od poljske pukovnije Jena i morali smo se povući u žurbi. Trafostanica je ostala u rukama gerile. Nekoliko dana trajao je svojevrstan mir u gradu, a tada se njemački obruč počeo polako stezati. Snage maršala Rokossovskog bile su neobjašnjivo nepokretne u Magnuszewu, što je Nijemcima dalo priliku da povuku neophodne jedinice s ruskog bojišta kako bi upotpunili okruženje Varšave. Bili smo ojačani dolaskom sedam tenkovskih divizija, devet pješačkih divizija i mnoštvom ~ 233 ~
Knjigoteka
specijaliziranih jedinca, poput inženjeraca. Postavljena su dva teška topa, i oni su ispaljivali svoje bombe u intervalima od deset minuta i danju i noću kako bi uništili središte grada. Polako ali neizbježno grad je išao prema potpunom uništenju. Nasuprot ogromnim snagama njemačke mašinerije, poljski zapovjednik general Tadeusz Bor-Komorovski imao je žalosno malo toga za ponuditi osim fanatične odlučnosti. Njegova vjerna skupina partizana borit će se do kraja, ali taj je kraj sada zasigurno blizu. Što se tiče oružja, morali su se oslanjati samo na ono što bi zarobili od Nijemaca ili sami proizveli. Njihovo najučinkovitije oružje bile su benzinske bombe, bacači plamena načinjeni od cijevi i ručne bombe napravljene od starih limenki. Za eksplozivni materijal upotrebljavali su mnoge njemačke neeksplodirane granate koje su ležale razbacane po ulicama. Sve je to bilo genijalno, sve je bilo vrlo smrtonosno, ali prije ili kasnije, njihove su zalihe morale presušiti. Međutim, poljski partizani su još uvijek bili u stanju zadavati nam mnogo posla. Ponovno su osvojili glavnu telefonsku centralu u Ulici Zielna, a kako ne bi trošili dragocjenu municiju, riješili su se njemačkih vojnika bacivši ih kroz prozore gornjih katova. Vladali su zgradom jedva dvadesetak minuta, kada su se pojavili inženjerci i počeli bacati eksploziv iz oklopnih vozila. Poljaci se nisu imali čime oduprijeti tome napadu, ali su izdržali dok centrala nije bila pretvorena u gomilu cigala. Niti jedan od njih nije to preživio. Uz podršku topništva, napali smo središnju zgradu policije, ali partizani koji su je držali borili su se poput demona iz pakla, i čak su otišli tako daleko da su trčali za nama dok smo se mi žurno i nedostojanstveno povlačili susjednim ulicama. Jedna poljska jedinica bila je dovoljna kako bi likvidirala pet stotina starih njemačkih žandara koji su još uvijek držali jedno krilo Ministarstva unutrašnjih poslova. Nijemci su bili izvučeni iz svojih čahura, u kojima su bili zakopani još od 1918., a sada su se našli usred čudnog rata koji za njih nije imao nikakva smisla. Poljaci su preplavili zgradu, borbe su se vodile na hodnicima, na stepenicama, ~ 234 ~
Knjigoteka
preko uredskih stolova, a nekoliko preživjelih žandara panično je pobjeglo sa poprišta, dok su dvije satnije SD-a pod zapovjedništvom ruskog pukovnika iz Kaminskijeve brigade odmarširale onamo kako bi pokazale tim skorojevićima Poljacima gdje im je mjesto. Partizani, opijeni njemačkom krvlju, uhvatili su ih u zamku. Pustili su ih u zgradu bez gotovo ikakva otpora, a potom izišli iz svojih skrovišta i opkolili ih. A ovog puta, kao dodatno poboljšanje, zapalili su ih prije no što su ih pobacali kroz prozore. Tada su istrčali na ulice kako bi pomeli i posljednje preživjele od pet stotina žandara ručnim bombama koje su im padobranima spustili Britanci. Ostaci tih pet stotina skrili su se u Crkvi sv. Duha, ne zato što su vjerovali da će Poljaci poštovati svoje svetište, nego jednostavno zato što je crkva bila jedna od nekoliko građevina u blizini koje su još bile čitave. Tri njemačke pješačke pukovnije koje su im pohitale u pomoć sukobile su se s pukovnikom Karolom Ziemskim Wachnowskim i njegovim partizanima, i bile uništene. Skupina Poljaka samoubojica tada je upala u crkvu s eksplozivom pričvršćenim za leđa, a nekoliko žandara koji su preživjeli taj holokaust bilo je poslano u plamenovima na ulicu. SS-ov Obergruppenfiihrer von dem Bach Zalevvski zapovjedio je novi napad. Iza kolona koje su napadale išli su Dirlewangerovi neljudi, no prije no što su stigli do velike fontane na Trgu kraljeva, kolone su zaustavljene u panici benzinskim i ručnim bombama. Poljaci su se ponašali poput luđaka, a konfuzija je bila potpuna. Dirlewangerovi banditi bili su među prvima koji su se okrenuli i pobjegli. Pukovnik Ziemski Wachnowski je odmah poslao svoje ljude za njima, a poludjeli Poljaci trčali su vrišteći uskim ulicama progoneći vojsku u bijegu, gazeći preko onih koji su pali ozlijeđeni. U međuvremenu, Dirlewanger i Kaminski su zajedno uspjeli povratiti barem neki stupanj kontrole nad svojim jedinicama. Himmler je već ispisao naloge za njihovu smrt, čekajući s potpisom da vidi hoće li Varšava biti sravnjena sa zemljom u dvadeset i četiri ~ 235 ~
Knjigoteka
sata. Uz takvu prijetnju nad glavama, okrenuli su svoje ljude i poslali ih natrag. Ovoga puta s njima su poslali i vojsku kao pojačanje. Naše su naredbe bile da pucamo u bilo koga tko nije u njemačkoj uniformi. Muškarca, ženu ili dijete. Mlade ili stare. Himmler je osudio na smrt cijelu poljsku naciju, i mi smo trebali biti njihovi krvnici. Pojavili smo se na Napoleonovom trgu, i iznenada smo povrh pucnjave i zvuka granata začuli glazbu. Glazba na ovakvom mjestu u vremenima kao što su ova? Dopirala je iz kuće na sjevernoj strani trga. Poljski natporučnik svirao je klavir, očigledno ne primjećujući borbe koje su se odvijale oko njega. Izgledalo je da taj zvuk izluđuje Kaminskoga. Poslao je cijelu bojnu trčećim korakom preko trga kako bi dokrajčila tu svirku, i povikao za njima da će unaprijediti čovjeka koji mu donese natporučnikovu glavu na vršku bajuneta. Bojna je prešla svega nekoliko metara kada je pukovnik Wachnovski poslao svoju brigadu Janislaw u napad. Ona je uglavnom bila sastavljena od žena, djevojaka i dječaka, ali oni su bili neustrašivi. Borili su se poput partizana, poput luđaka opijenih okusom krvi... Iza nas, pomoćne jedinice počele su bacati dimne bombe, koje su izbacivale velike oblake bolesno zelene izmaglice. Većina Poljaka nije imala plinske maske, pa su se razbježali. To zapravo nije bio nikakav plin. Bio je to dim koji se koristio u svrhu prikrivanja, pa je bio prihvaćen kao potpuno legitimno ratno sredstvo. Svatko tko bi bio dovoljno nesretan da se u njemu zadrži dvadesetak minuta bi sigurno umro u agoniji, ali to se, očigledno, smatralo poštenom igrom. Nastalo je trenutno zatišje dok su se obje strane povlačile. Tada su Poljaci, očigledno odlučivši da im je svejedno na koji će način umrijeti, pojurili naprijed prema izmaglici i potrčali zavijajući i vrišteći prema nama, s eksplozivom privezanim oko prsa. Kaminskijev i Dirlewangerov SS bili su gotovo posve uništeni u prvom valu. ~ 236 ~
Knjigoteka
Onih nekoliko preživjelih okrenulo se i počelo bježati. Tijela su ležala u jarcima, a na svakom uglu vijorila se poljska zastava s ponosnim bijelim orlom. Daleko u Berlinu, Himmler je legao u krevet s groznicom. Čak ga niti sam Hitler nije htio opterećivati državnim poslovima, jer je doktor Kirstein objavio da je život Reichsfiihrera u smrtnoj opasnosti. Doživio je veliki šok kada je čuo vijesti iz Varšave. Poljaci su uništili osam stotina Tigrova i izbrisali tri divizije. Cijelo središte grada sada se nalazilo u njihovim rukama. U svome krevetu, Himmler je imao jedva dovoljno snage da potpiše smrtnu kaznu za Gauleitera Fischera, izdajicu koji je prvi prepustio Varšavu neprijatelju. Gauleiter je bio provučen ulicama jednim Tigrom iz Eickeove Treće tenkovske divizije, a njegova glava poslana je Himmleru u kutiji. General Rainer Stahel, zapovjednik Varšave, također je bio osuđen na smrt, ali mu je bilo obećano pomilovanje pod uvjetom da ponovno osvoji stare gradske četvrti. Na njegovu nesreću, pao je u ruke partizanima prije no što je stigao izvršiti zadatak. U zoru su nas napale konjičke jedinice, koje su pojurile ulicama s isukanim sabljama poput horde zavijajućih Kozaka. Kopita su tutnjala kaldrmom, stvarajući rojeve iskri kada bi željezo dotaklo kremen. Konji su bili zapjenjeni, a sablje crvene od krvi koja je kapala. Mnogo je bilo onih koji su bili uhvaćeni u stampedu i zgaženi do smrti. Mnogo ih je bilo kojima su glave bile odsječene s ramena jer su se prekasno bacili prema zaklonima. Ja sam trčao koliko su me noge nosile, a uz mene je trčao Porta. Trčali smo, sablje su sijevale pokraj naših ušiju, a udisali smo topao i sladak miris konja. Stigli smo do Trga Pilsudskoga, koji je bio pretrpan tijelima. Porta se spotaknuo i pao, a ja se nisam mogao zaustaviti. Pao sam preko njega, znajući da će nam obojici to biti kraj. A tada, iznenada, s druge strane trga zapucale su strojnice. Poljake koji su bili u napadu dočekala je SSova pukovnija – Der Fiihrer. Ljudi i konji bili su izrezani u vrpce. Oni koji su mogli, ~ 237 ~
Knjigoteka
okrenuli su se i pobjegli, ali mnogo ih je ostalo na groblju Trga Pilsudskoga. Jedan konj i njegov jahač bili su oboreni točno ispred mjesta gdje smo Porta i ja čučali između mrtvih. Promašili su nas svega za nekoliko centimetara, pa smo se mogli iza njih zakloniti od metaka. Sljedećeg dana nebo iznad Varšave bilo je crno od bombardera. Bili su to Wellingtoni, koji su bili prekasno poslani kako bi pomogli Poljacima. No od sveg oružja i zaliha hrane koje su ispustili iznad grada, samo su jednu desetinu pokupili napaćeni partizani BorKomorovskog. Ostalo su ravnopravno podijelili Nijemci i Rusi. Udruživši snage sa 104. grenadirskom, pokrenuli smo napad na Ulicu Piwna u pokušaju da oslobodimo sjeverne dijelove grada, koji su sada bili u neprijateljskim rukama preko mjesec dana. To je bilo od strateške važnosti za njemačku vojsku, pa su nam poslali tenkove, P64, kako bi bili sigurni da ćemo dobro obaviti taj posao. – Tenkovi naprijed! – naredio je pukovnik Hinka preko radija. Vozila su polako krenula nizbrdicom u Ulici Piwna. – Pucajte na četiri stotine metara, rekao je Stari Un. – Puni i pripremi se za paljbu. Vratili smo se staroj rutini. Prošlo je mnogo vremena otkad smo vidjeli unutrašnjost tenka, ovih nekoliko proteklih mjeseci više smo bili s druge strane. Sada smo, na posljetku, bili ondje gdje i pripadamo, unutra, gledajući van. Osjećali smo se kao da nikada niti nismo bili negdje drugdje. Maleni je tovario sa svojom uobičajenom točnošću. Povremeno bi čak uspio gucnuti malo votke ili gricnuti komadić kobasice ne prekinuvši ritam. Malenom je bilo posve svejedno kamo ciljamo. Metu je moglo predstavljati sve od skupine nedužnih promatrača do gnijezda neprijateljskih strojnica. Znao je samo da mašinerija mora biti u neprestanom pokretu, i da je njegov zadatak hraniti je novim granatama. Niz malenih kuća na uzvisini našao nam se na putu. Složile su se ispod nas kao da su od kartona, ali iznenada se začula eksplozija i cijeli tenk je zadrhtao, prevrnuo se i završio ležeći na boku i divlje ~ 238 ~
Knjigoteka
se tresući. – Magnetizirana mina, rekao je Heide. – Desna gusjenica je uništena. Uslijedila je kratka tišina, a potom je Porta opsovao i ustao. Pokazao je glavom u smjeru Malenoga. – Odred za popravke van. Idemo. Maleni se udobno smjestio na podu i natrpao puna usta kobasicama. – Zasigurno se šališ, rekao je. – Hoćeš sjediti ovdje i čekati da nas raznesu na komadiće? – upitao je Porta bijesno. Maleni je slegnuo ramenima. – Bolje i to nego da iziđemo van i poginemo, rekao je. Prije no što mu je Porta stigao odgovoriti, bili smo pogođeni još jednom. Granata je udarila u vanjsku oplatu i eksplodirala u plamenu kuglu. Nije načinila nikakvu ozbiljnu štetu, osim našim živcima. Ostali naši tenkovi su sada već nestali. Zapucali su odostraga na nas, pa smo morali ručno okretati kupolu, jer su nam električni sklopovi bili uništeni onom prvom minom. Začula se i treća eksplozija, a ovoga puta otkinuta je cijela stražnja osovina. Sada više nije bilo mogućnosti da se van pošalje odred za popravke. Čak i kada bi preživjeli onaj pakao na cesti, ne bi mogli zamijeniti stražnju osovinu. Stari Un neodlučno je naredio da napustimo vozilo. Tenk bez pogona je laka meta. Može eksplodirati u svakom trenutku, i čekati u njemu bilo bi ravno samoubojstvu. Otvoreni su svi otvori, pa sam vidio spletove ruku i nogu dok su moji prijatelji nestajali. Moj posao bio je da ostanem unutra nakon njih i uništim što je ostalo od vozila. – Vidimo se na nebu, rekao je Porta dok mi je otpuhivao poljubac. Promatrao sam ga dok se izvlačio van. Čekao sam sve dok nisam ugledao potplate njegovih čizama, a tada sam pokrenuo mehanizam za samouništenje i pojurio za njim kroz najbliži otvor. Nije se mogao otvoriti. ~ 239 ~
Knjigoteka
Poklopio se i zaglavio. Odmah me obuzela panika. Tenk će eksplodirati, a ja ću još uvijek biti u njemu. Ostalo mi je samo još nekoliko sekundi. Neću uspjeti. Lupao sam u uzaludnom bijesu po zatvorenom poklopcu. Udar bombe pritisnuo ga je, i bio je čvrsto zaglavljen. Bilo je potrebno više snage od mojih slabašnih udaraca kako bi ga se otvorilo, i više razuma od mog strahom preplavljenog mozga da me odvede do drugog izlaza. Iznenada sam ugledao dnevnu svjetlost. Dvije ruke, krupne poput stupova, posegnule su prema meni. Izvukle su me kroz kupolu, i Maleni i ja pali smo preko strane osakaćenog tenka. – Prokleta budalo! – zaurlao je Maleni. Opalio mi je glasnu zaušnicu. – Mogli smo obojica poginuti zbog tvog otezanja! Prekinuo ga je tek zvuk eksplozije. Bili smo odbačeni preko ceste i ubačeni kroz prozor u obližnju kuću. Čak je i Maleni bio previše umoran da učini nešto više od ležanja na podu i hvatanja zraka, sve dok jedan od zidova nije počeo polako tonuti ispod nas, pa smo se obojica ponovno našli na pločniku. Vukli smo se za kolonom pješaštva i napali staru palaču Buhi, nekada dom velikaša, a sada prebivalište partizana. Nisu je se odrekli bez borbe. Borili smo se od sobe do sobe, na stubištima i odmorištima, u galerijama i u vrtovima, sve dok na posljetku to mjesto nije počelo sličiti vojarni – ljepota mu je bila uništena, a ponos ponižen. Partizani su se povukli, pa smo mi sada bili jedini njezini vlasnici. Tišina nam je bila mučna nakon zvukova borbe. Kraljevska palača sada je bila samo napuštena ruševina, i nije mi bilo ugodno ispružiti svoje neoprano, bolno tijelo na krevet s baldahinom u sobi koja je nekada pripadala prinčevima. Maleni je obrisao čizme o damastni prekrivač, a Porta je otkinuo baršunaste zavjese i zaspao umotan u njih poput psa u kućici. Na nekoliko sati bili smo gazde i gospodari ratom razorene palače. No, dolaskom zore, bili smo ponovno izbačeni u jarke kamo smo i pripadali, te natjerani u bijeg od strane jedinice krvožednih Wachnowskijevih gerilaca. Naši trenuci uživanja bili su vrlo kratki. ~ 240 ~
Knjigoteka
Činilo se kao da je cijeli grad iznenada pun partizana. Bili smo prisiljeni zakloniti se u kanalizaciji. Ostali smo ondje, tri metra ispod zemlje, do struka uronjeni u smrdljivu prljavštinu, gotovo četiri dana. Čim smo se pojavili na otvorenome, oblijepljeni sluzi i napola oslijepljeni dnevnim svjetlom, uhvatila nas je satnija SS-ove Reich divizije i strpala u Tigra. Nije im bilo važno što smo bili iscrpljeni od gladi nakon četiri dana tumaranja kanalizacijom Varšave, SS-u je trebao netko tko zna upravljati tenkom, a mi smo bili ti nesretnici koji su se zadesili u blizini. Trebali su bolje razmisliti kada su odlučili uvesti Tigrove u ulične borbe u Varšavi. Teški je tenk bio prevelik i prenezgrapan. Bilo je nemoguće provesti ga kroz uske, zavojite prolaze, i nakon kratkog vremena bio je neupotrebljiv, s objema gusjenicama uništenima od granata. Stari Un izdao je naredbu da napustimo vozilo i uništimo ga, i opet sam ja bio taj koji je trebao ostati i obaviti taj posao. Nestrpljivo sam čekao da svi nestanu, a potom pokrenuo mehanizam i bez daha pojurio prema poklopcu. Ovoga se puta nije zalijepio. Podigao sam ga i potrčao cestom kako bih se pridružio svojim suborcima. Zgurili smo se ispod olupine izgorenog kamiona i iščekivali eksploziju. Do eksplozije nije došlo. SS-ov Unterscharfiihrer zaprijetio mi je da će me ubiti na licu mjesta ako se istoga trenutka ne vratim i ispravim svoju pogrešku. Žestoko smo se svađali nekoliko trenutaka o tome koga je trebalo kriviti, mene ili mehanizam za samouništenje, ali bez obzira na krivca, znao sam da mi ne preostaje ništa drugo no vratiti se natrag i dovršiti posao. Tigrovi su još uvijek bili klasificirani kao tajno oružje. Pod nikakvim okolnostima nije smjelo biti dopušteno da padnu u ruke neprijatelju. Čak i da je Unterscarführer poštedio moj život, nikada ne bih preživio vojni sud. Prešao sam preko ceste nervoznim trzajima. Heide me pokrivao, ali krovovi su bili puni snajperista, koji su svi bili vrlo dobro svjesni koja je moja misija, i bili su spremni spriječiti je ako to ikako bude ~ 241 ~
Knjigoteka
moguće. Otkotrljao sam se ispod tenka dok su meci bušili rupe u cesti svuda oko mene. Pokušao sam silom otvoriti donji otvor, ali nije se pomicao. Morat ću ući kroz kupolu. Duboko sam udahnuo, izvukao osigurač iz dimne bombe i zakotrljao je cestom. Potom sam se uzverao na kupolu pod zaštitom njezinog žutog oblaka. U tenku, eksploziv je bio na svom mjestu. Stakleni detonator je puknuo i najmanji ga je pokret mogao aktivirati. S vojnim sudom ili bez njega, neću mu se približiti. Pojurio sam ponovno kroz kupolu i potrčao preko ceste poput prestravljenog pileta. Snajperisti su me proganjali, ali kakva su opasnost leteći meci u usporedbi s užasom sedamdeset tonskog tenka koji će svakog trenutka eksplodirati? Otkotrljao sam se na sigurno u ruševine izbombardirane kuće i bacio nekoliko ručnih bombi prema Tigru. Prva se bezopasno odbila od vanjske oplate, druga je nestala u otvoru kupole. Zaštitio sam glavu rukama i čekao. Sekunde su polako prolazile. Svaka se minuta činila poput sata. Oprezno, podigao sam ruku. Izvadio sam još jednu bombu iz torbe i izvukao osigurač. Podigao sam ruku da je bacim, i kada sam to učinio, tenk je eksplodirao. Bomba mi je bila zbog udara izbačena iz ruke. Čelična oplata bila je odbačena preko ceste. Tigar je nestao u moru plamena, a dugi top je bio ispaljen prema naprijed poput strijele iz luka. Pojurio je prema otvorenom prozoru kuće u kojoj, je desetina njemačke vojske upravo zauzela položaj. Nisam pričekao kako bih saslušao njihove primjedbe. Dao sam petama vjetra i pobjegao glavom bez obzira za Starim Unom i ostalima. Bitka za Varšavu nastavila se nesmanjenom okrutnošću. Jedna od Dirlewangerovih bojni stigla je dok smo se borili za Aleju Jerozolimskie. Bili su poznati pod eufemističnim nazivom odred za čišćenje. Himmler je svim takvim SS-ovim skupinama dao posve odriješene ruke. Njihov je zadatak bio očistiti grad na bilo koji način koji se pokaže najučinkovitijim. A u skladu s time, oni su pljačkali, silovali, palili i ubijali od jednog do drugog kraja Varšave. Najnoviju ~ 242 ~
Knjigoteka
zabavu predstavljalo je šutanje beba ulicama kao da su lopte, sve dok je bilo nečega za šutati. Majkama koje su imale hrabrosti požaliti se bila je zapaljena odjeća i morale su trčati u krugovima. Sve je to bilo popraćeno salvama smijeha razdraganih časnika, većina kojih su bili bivši zapovjednici koncentracijskih logora. Pukovnik pod čijim smo zapovjedništvom trenutno bili, nije poznavao načine na koje je SS rješavao stvari. Bio je star čovjek, i do toga trenutka je vjerojatno uspijevao zadržati naočnjake na očima. Ali oči su mu se sada otvorile, i on je u užasu i nevjerici zurio u prizor bacanja djeteta visoko u zrak i hvatanja vrškom bajuneta pri padu. Potražio je Hauptsturmfiihrera koji je bio odgovoran za to što se događalo, i naredio mu da smjesta povuče svoju hordu barbara. Hauptsturmführer ga je premjerio od glave do pete s hladnim prezirom. – Gospodine, očito niste svjesni da je ovo Treća bojna Dirlewangerove brigade, i da smo mi pod izravnim naredbama Reichsführera. Ne bih vam savjetovao da se pokušate miješati u naš posao. Odgurnuo je pukovnika s puta drškom revolvera i poveo bandu divljaka niže ulicom u potrazi za novim izazovima. Pukovnik se tresao. Lice mu je bilo bezbojno i izobličeno, a koža blijeda. Oči su mu utonule duboko u glavu za svega nekoliko minuta. – Dragi Bože, rekao je. – Dragi Bože, kakav je ovo način vođenja rata... Stara pruska vojska je doista nestala. Nestali su pošteni generali, provoditelji oštre discipline. Sada je bio red na malim ljudima. Malim ljudima poput Heinricha Himmlera, Reichsführea SS-a, vrhovnog zapovjednika vojske, ministra unutrašnjih poslova, ministra pravde, šefa ureda policijske sigurnosti... malim ljudima u crnim uniformama sa zlatno obrubljenim naočalama. Ljudima kojih se čak i Hitler imao razloga bojati. Duž svih ulica kuće su bile u plamenu. Ljudi zatočeni na gornjim katovima otvarali su prozore i dozivali u pomoć, ali nitko se nije htio zamarati njima. Ni Poljaci koji su se povlačili, niti Nijemci koji ~ 243 ~
Knjigoteka
su napredovali. Bili su ostavljeni da izgore. Cijela je Varšava bila u plamenu. Chlodna ulica bila je zapaljena od jednog do drugog kraja, a Nijemci i Poljaci su zajedno bili uhvaćeni u paklu plamena. Nitko nije mogao pobjeći kroz čvrsti vatreni zid. Katran na cesti cvrčao je ispod naših stopala, a voda u fontanama je bila tako vruća da je ključala. Varšava je bivala spaljena do temelja. Bacili smo se u prohladni podrum kako bismo predahnuli nekoliko trenutaka, ali bili smo ondje jedva deset sekundi kada se krupni stožerni narednik crvenoga lica pojavio na ulazu i istjerao nas ponovno van. – Što vam dovraga pada na pamet, sjedite ovdje na svojim debelim guzicama? Krenite prije no što vas sve poubijam! – Istjerao nas je ponovno na ulicu, a potom se našao na putanji granate koja mu je odsjekla glavu. – Tako mu i treba, rekao je Maleni, automatski zastavši usred pucnjave kako bi pregledao džepove poginuloga.Pukovnik je sjedio u jednoj od fontana i pjevao crkvene pjesme. Bio je okružen plamenom, i bilo je nemoguće doseći ga. – Totalno je skrenuo, rekao je Gregor zadivljeno. – Posve je lud... Stajali smo ondje nekoliko trenutaka, promatrajući spektakl, sve dok na posljetku neka zalutala granata nije izravno pogodila fontanu, a pukovnik bio zakopan ispod njezinih ruševina. Po tko zna koji put, došla je naredba da moramo pokušati ponovno osvojiti most Poniatowski. Bilo mi je dosta pokušaja osvajanja tog mosta. Molio sam se Bogu da ga netko raznese. A tada, budući da ne bi bilo više ničega za osvajati, konačno bismo bili ostavljeni na miru. Bacili smo se u napad bez imalo entuzijazma i još jednom su nas Ziemski Wachnowski i njegovi partizani grubo odbili. Poljaci više nisu htjeli prepustiti niti jednu četvrt. Bilo koji Nijemac koji bi im pao u šake bio bi živ spaljen ili nasmrt pretučen. Vidio sam bojnika, koji je za sobom vukao ozlijeđenu nogu, kako puzi prema ruševinama fontane. No, vidjeli su ga i Poljaci. Okrenuli su cijev i pošpricali ga benzinom. Tada su, smijući se, bacili za njim upaljenu žigicu. Kada su plamenovi zamrli, spaljeni ~ 244 ~
Knjigoteka
bojnikov kostur još uvijek je bio postavljen na sve četiri, u položaju u kojem je puzio prema skloništu u ruševinama fontane. Tijekom noći, došli smo do Trga Krazinskoga i susreli se sa svojom satnijom – točnije, onime što je ostalo od nje. Nekim su čudom uspjeli postaviti poljsku kuhinju. Nije posluživala ništa osim korica kruha i prljavo sive juhe koja je izgledala kao da je bila skuhana od mokrih krpa za brisanje poda. Tada smo već bili toliko gladni da smo mogli pojesti pirjanu kravlju balegu i povjerovati da je riječ o goveđoj pečenki. Gregor i ja bili smo određeni za stražarsku dužnost na kraju Ulice Krazinskoga, dok je ostatak satnije otišao na počinak u podrum jedne od nekoliko preostalih čitavih zgrada. Ubrzo nakon jedanaest sati počelo je kišiti. Hladna, melankolična kiša jesenske večeri, vjetrom nošena preko trga i oko ugla prema našim licima. Stajali smo pogrbljenih ramena, turobno zureći ispred sebe, ne razgovarajući, dok su nam kapi curile niz vratove i prodirale kroz potrgane potplate naših čizama. Nakon nekog vremena, Gregor je promijenio svoj položaj, i čuo sam kako šljapka po vodi. Opsovao je. Izuo je obje čizme i svečano izlio vodu iz njih, a potom ih ponovno nagurao na stopala. – To će ti puno pomoći, rekao sam. Gregor je uzdahnuo. – Mojoj jadnoj majci slomilo bi se srce, rekao je – kada bi me mogla vidjeti ovakvoga. – Smatraj se sretnim što imaš majku, rekao sam kiselo. – Koliko mi je samo problema stvarala, rekao je Gregor, nastavivši kao da ja nisam ništa rekao. – Pravila je ispade neviđenih razmjera ... – Nasmijao se glupavim sentimentalnim smiješkom. – Jednom sam pao u rijeku, rekao je. – Došao sam kući sav mokar. Stara je gotovo dobila napadaj. Strpala me ravno u krevet s toplim mlijekom i aspirinima. Mislila je da ću se prehladiti. – Ponovno se nasmijao. – Prehladiti se! – rekao je. – Ta joj je dobra. – Vrlo zabavno, rekao sam. ~ 245 ~
Knjigoteka
Noć je bila tiha osim neprestanog udaranja kapljica kiše o krovove. Ta se tišina doimala neprirodnom, gotovo nezamislivom, nakon dana i tjedana neprestanog bombardiranja. Na trenutak je nastupilo zatišje, ali sutra će sve ponovno početi. Sutra će poginuti još nekoliko tisuća, još će nekoliko mostova biti razoreno, još će nekoliko zgrada promijeniti vlasnika. Svi pijuni u igri bit će premješteni i poslani na druga polja, pripremiti sve za velike umove kako bi mogli povući sljedeći potez. Bilo je vrijeme za smjenu straže, ali nitko nije došao. Ništa nismo mogli učiniti u vezi toga. Mogli smo ostati i psovati na svojim mjestima, sve dok se netko negdje ne bi sjetio i nas. Kiša je prestala, i ptica koja je zacvrkutala u blizini na smrt nas je preplašila. – Proklete ptice, rekao je Gregor. Umjesto kiše pojavila se smrdljiva žuta izmaglica, koja je polako puzala prema nama. Odmotavala se poput debelog saga Lazienkowskom ulicom i još pogoršavala muke bezbrojnih ranjenih koji su ležali zgureni na ruševinama stepenica crkve Sv. Aleksandra. S mjesta gdje smo mi stajali, mogli smo vidjeti tri mrtva tijela, dva Poljaka i jednog Nijemca. Nijemac je ležao u jarku bez obje noge. Jedan od Poljaka bio je raširen na bodljikavoj žici, viseći mlohavo i bezoblično poput lutke iz koje je ispala sva piljevina. Drugi je bio zgrčen u fetalnom položaju u rupi od granate punoj krvi. Do sljedeće večeri ta će tijela biti zelena i žuta i otečena gotovo tako da bi se mogla raspuknuti. Ostat će na mjestima gdje su pala dan ili dva, a tada će biti zgažena tijekom sljedećeg napada, eksplodirat će poput prezrelog voća. Kad bi ih samo njihove majke mogle vidjeti. Tu veličanstvenu smrt kojom su umrli za svoje domovine ... – Moglo bi se pomisliti, rekao je Gregor, slijedeći moju struju misli, – moglo bi se pomisliti da nakon ovoga više neće ostati mnogo ljudi na svijetu, zar ne? Moglo bi se pomisliti da više neće biti nikoga za ubiti. – Uvijek će biti ljudi za ubijanje, rekao sam. – Čak i ako ih budu morali posebno uzgajati. – Oni to već rade, rekao je Gregor. ~ 246 ~
Knjigoteka
Na posljetku nam je stigla smjena, gotovo sat vremena kasnije od dogovorenog. Trojica motociklista iz 104. bili su u još lošijem raspoloženju no Gregor i ja. Bilo im je dosta rata. Partije, Führera, dosta prokletih Britanaca, prokletih jenkija, prokletih Židova, prokletih crvenih”A što je s Poljacima? – upitao sam. Prokleti Poljaci, prokleti digići, prokleti žabari, prokleti – Znate što? – rekao je Gregor. – Ja bih si prosvirao mozak da sam na vašem mjestu. Zahvalno smo se vratili do zgrade u kojoj je ostatak naše satnije hrkao poput krda svinja. Gregor se spotaknuo preko nekoga i probudio ga, a bujica psovki koja je uslijedila probudila je i sve ostale. Tada su svi sjeli i počeli nam psovati glasovima punima bijesa i prezira. Znao sam kako su se osjećali. San je vojnikova najveća udobnost, a tako ga malo dobije. Čak i kada mu je dozvoljen luksuz od pet ili šest sati neprekinutoga odmora, to je obično na tvrdome podu s kutijom za plinsku masku umjesto jastuka i kaputom umjesto pokrivača. Smjestio sam se između Malenoga i Porte. Između njih bilo je malo prostora, pa sam se migoljio sve dok se nisam dobro namjestio. Ovdje mi nije bilo samo toplo, nego sam bio i na sigurnom, i mogao sam prespavati ono malo što je još ostalo od noći u relativnom miru i udobnosti. U zoru su nas probudili zvukovi poljske kuhinje. Postao sam iznenada i vrlo intenzivno svjestan da su učinci jučerašnje juhe od krpe za pod odavno prestali i da se stijenke moga želuca trljaju jedna o drugu u Ijutitom protestu. Mehanički sam pokupio desetak ušiju sa sebe i zdrobio ih između palca i kažiprsta. Maleni i Porta su već bili ustali, čvrsto držeći svoje limene posude i vrećice za plijen. Čim progutaju svoj doručak, otići će u potragu za još dragocjenosti; i bez sumnje, neće se vratiti praznih ruku. – Idemo na posao, rekao je Porta, gurnuvši Malenoga niz podrumske stepenice. – Moramo stići do tržnice prije no što svi navale. Porta je bio jedan od prirodnih lešinara. Mogli biste ga ostaviti ~ 247 ~
Knjigoteka
golog golcatog na splavi usred Atlantskog oceana, i on bi u luku uplovio mrtav-hladan tri sata kasnije, odjeven u moderno odijelo, gušeći se u svježim jastozima i boci najboljeg bijelog vina. Budući da se nalazio u Varšavi usred bitke, nije mogao nabaviti jastoge i bijelo vino, ali se u najgorem slučaju mogao pojaviti s konjskim butom i bocom votke. Njih su dvojica otišli i nije ih bilo gotovo dva sata, a kada su se vratili, nosili su polovinu svinje između sebe. Bila je umotana u plahtu, i za sobom ostavljala krvavi trag. – Gdje ste to dovraga našli? – nervozno je upitao Stari Un. Ali ovoga puta nisu bili baš voljni hvaliti se svojim podvizima. Imali su jednu mnogo uzbudljiviju vijest. – Jebeš mjesto gdje smo ovo našli, rekao je Porta. – Ono što smo vidjeli dok smo bili u potrazi će ti podići svu kosu na glavi. – Jer? A što je to? Stari Un je izgledao zabrinuto, kao što je i trebao sudeći prema izrazu zlobnog zadovoljstva kojega je Maleni imao na licu. – Što ste vidjeli? – upitao je. – Dorna, rekao je Maleni, hvalisavim tonom, kao da čak niti sada ne vjeruje svojoj sreći. – Vidjeli smo Dorna, eto što smo vidjeli. – Dorna iz Torgaua? – pitao je Gregor. – Baš tog, rekao je Porta. – Tog mesara glavom i bradom. – Sređenog poput djevojke, dodao je Maleni. – Kožne čizme, cilindar, P38, sve novo novcato i blistavo. Nastala je zaprepaštena tišina. Dorn iz Torgaua, ovdje u Varšavi? Carl Dorn, mučitelj iz Torgaua, bori se na bojištu? To se nije baš činilo mogućim. Rat se zacijelo bliži kraju brže no što smo mi mislili, kada čak i ljude poput Dorna šalju u bitku. – To se dogodilo baš dok smo rezali svinju, rekao je Maleni. – Vidjeli smo ga kako dolazi iza ugla. Okrenuo se i počeo oponašati Dornovo napuhano koračanje. Nije ga se moglo zamijeniti s nekim drugim. To je mogao biti samo Dorn. Polagani pobjednički osmjesi počeli su nam titrati na licima. Carl Dorn bio je poslan na bojište, a u ~ 248 ~
Knjigoteka
njemačkoj vojsci nije bilo niti jednog vojnika koji ne bi glasno povikao od sreće na tu vijest. – Je li vas on možda vidio? – upitao je Stari Un, još uvijek s nelagodom. – Možeš se kladiti da je! – rekao je Maleni. – Ne sreće se starog prijatelja na ulici, a da mu se ne javi, dodao je Porta. – Naravno, okrenuli smo se i mahnuli mu, zar ne? Mogao sam ih zamisliti kako mu mašu. Mogao sam zamisliti dva ispružena prsta i povike poruge koji su ih pratili. To je, očito, mogao zamisliti i Stari Un. Rukom je obrisao čelo. – Shvaćate naravno, rekao je, – da će on prvo poći u potragu za vama? – Pa što onda? – rekao je Maleni ravnodušno. – Pa krećete se u susret nevoljama! – povikao je Stari Un. – Za ime Isusa, upotrijebite malo zdravi razum! Što ćete kada se ovdje pojavi i počne ispitivati niz neugodnih pitanja o pola svinje koju je netko ukrao? – Gurnut ćemo mu bombu u guzicu, predložio je Porta. – Utopiti ga u kanti povraćotine, rekao je Maleni. – Uhvatiti ga za gaće Stari Un stoički je poslušao do kraja njihove planove. – Jeste li sigurni da ste dovršili? – na posljetku je rekao. – Ne posve, rekao je Porta. – Ali mislim kako je to dovoljno za početak. – Ako preživi sve to, – rekao je Maleni, – uvijek možemo smisliti nešto drugo. – Zar vi doista nemate ništa u tim sićušnim ptičjim mozgovima? – upitao je Stari Un nestrpljivo. – Zar stvarno mislite da će Dorn biti takva budala i pojaviti se ovdje bez čitave klape svojih prijatelja? Doista mislite da će on dragovoljno doći na manje od deset kilometara od ovakvog društva nasilnika kao što ste vi osim ako nije sto posto siguran za sebe? – S upozorenjem je odmahnuo glavom. – Samo ne pokušavajte nikakve gluposti s Dornom, rekao je. – Nikada se nećete izvući. ~ 249 ~
Knjigoteka
Nastala je stanka, a potom su pogledali jedan drugoga i slegnuli ramenima. Maleni i Porta bili su zakon za sebe, ali Stari Un nije bio budala i morali su shvatiti da ima smisla ono što on govori. Dorn je možda i bio izvučen iz svoje udobnosti u Torgauu i poslan na bojište kako bi se i on malo borio, ali ipak je bio stožerni narednik koji je radio u glavnom stožeru, te se kao takav mogao smatrati privilegiranom osobom. – Ako samo i jednim prstom taknete Dorna, rekao je Stari Un, – uskoro ćete se naći kako se smijete s druge strane lica. – Dakle, hoćeš da pustimo da taj seronja prođe nekažnjeno? – povikao je Maleni bijesno. – Čak da ga niti ne šutnemo u guzicu kako bi lakše krenuo? – Nekom drugom prilikom, rekao je Stari Un. – Nekom drugom prilikom. – Ma jebeš to! – rekao je Maleni. Zgrabio je krvavi komad mesa i bacio ga preko ramena. – Ako tako misliš, uvijek možemo pronaći nekog drugog tko je za akciju, rekao je. Nestao je uz stepenice, a slijedio ga je pravednik Porta. Bilo je to posljednji put da smo ih vidjeli za sljedećih nekoliko dana, a i posljednji put da smo vidjeli svinju, osim nekoliko zbunjujućih kapi krvi na podu koje su nas podsjećale na obrok kojega smo gotovo imali prilike pojesti. Svega nekoliko trenutaka nakon što su Maleni i Porta izišli, začuli smo korake na pločniku vani, i poručnik Löwe pojavio se na vratima, a s njim su bili Dorn, stožerni narednik Hofmann i trojica vojnih policajaca. Sva šestorica sišla su u podrum. Löwe je izgledao cinično čak i prije no što je progovorio. Hofmann nas je gledao preko Dornova ramena. Sam Dorn bio je pun svoje uobičajene važnosti. Bio je odjeven u novu novcatu uniformu, još uvijek bez mrlja i negužvanu, a njegove malene, zlobne, duboko usađene oči netremice su se pomicale u potrazi za svojim nestalim plijenom. – Naredniče Beier, rekao je Löwe. – Stožerni narednik Dorn mi je prijavio da je nešto ranije jutros vidio dvojicu vaših ljudi kako kolju i odnose svinju koja nije bila njihova. ~ 250 ~
Knjigoteka
– Svinju? – upitao je Stari Un. Löwe se okrenuo prema Dornu, tražeći potvrdu. – Mislim da ste rekli svinju? – Pola svinje, rekao je Dorn. Löwe se s isprikom na licu okrenuo prema Starom Unu. – Pola svinje, rekao je. Nastupila je tišina. – Ovo je vrlo ozbiljno, rekao je Stari Un. – Doista vrlo ozbiljno. – Da, posve je ozbiljno, složio se Löwe. – Pljačkanje je kažnjivo smrću. – Ponovno se okrenuo prema Dornu. – Dakle, stožerni naredniče? Jeste li identificirali tu dvojicu? Dorn je zakoračio naprijed. Oči su mu se suzile s optužujućim pogledom. – Nisu ovdje, rekao je. – A svinja? – Pola svinje, gospodine. – Pola svinje, oprostite. Vidite li je igdje? – Naravno da ne vidim, zaurlao je Dorn, iznenada izgubivši strpljenje. – Očigledno su je nekamo skrili! Löwe je upitno pogledao Starog Una. – Naredniče Beier, moram vam postaviti ovo pitanje: skrivate li vi pola svinje? – Ne, gospodine, odgovorio je Stari Un. – Niti neki drugi komad svinje? Svinjin obraz? Papke? Šnicle? – Ne, gospodine. – Dobro, u tom slučaju, naredniče, žao mi je što sam vam oduzimao vrijeme. Želim vam dobro jutro. Hoćemo li krenuti, gospodo? Dorn je ljutito iskoračio naprijed. – Nećete mu valjda povjerovati na riječ? – Zašto ne? Imam krajnje povjerenje u čast narednika Beiera. – Ali to je laž! To je očigledna laž! Vidio sam kako je uzimaju, vidio sam kako je donose ovamo! Löwe je duboko uzdahnuo i pogledao na sat. ~ 251 ~
Knjigoteka
– Stožemi naredniče Hofmann, rekao je. – Vi poznajete narednika Beiera već dulje vrijeme. Jeste li ikada imali razloga sumnjati u istinitost bilo čega što vam je on rekao? Hofmann je stajao gledajući naprijed, a ne prema Dornu. – Nikada, gospodine, rekao je. – Stoga pođimo, rekao je Löwe. Popeo se uz stepenice, i okrenuo na vrhu stepeništa. – Naravno, obavijestit ćete me istoga trenutka ako pola svinje ili bilo koji komad svinje dođu u vaš posjed, rekao je. Poručnik, a s njime i svi osim Dorna, otišao je iz podruma. Dorn je zastao na trenutak, zureći u pod. Stajao je u lokvi svježe krvi. Podigao je pogled prema Starom Unu i pobjednički naškubio usne preko svojih oštrih žutih očnjaka. – Imali ste gadnu nesreću ovdje, rekao je. – Mislim da je najbolje da je spomenem poručniku. Možda bi ga mogla zanimati. Jako zanimati. Potrčao je uz stepenice vičući. Pitao sam se jesu li Maleni i Porta ostavili za sobom krvavi trag preko cijele Varšave. – Pečena svinjetina, zastenjao je Gregor, ljuljajući se naprijednatrag na petama s rukama omotanima oko trbuha. – Mogli smo jesti pečenu svinjetinu da oni nisu poslali tog glupog gada na bojište. Zašto ga nisu mogli ostaviti u Torgauu kamo i pripada? Zašto su ga poslali ovamo da nas gnjavi? Zašto Zbunjeno je zašutio kada se neka sjena pojavila na vratima. Vratio se poručnik. Nastala je tišina dok se polako spuštao stepenicama. Na trenutak je stajao, zamišljeno promatrajući lokvu krvi. Potom je podigao pogled i ugledao Heidea, jedinoga od nas čije je lice vidjelo britvu tijekom proteklog tjedna. – Gadno si se porezao, naredniče, rekao je. – Doista ćeš ubuduće morati biti pažljiviji. Nije dobro biti tako nemaran, znaš. Doista to...
~ 252 ~
Knjigoteka
X. – Nije važno gdje se borimo; nije važno protiv koga se borimo. Ubijat ćemo kada to budemo morali u interesu svoje zemlje, a uzimanje ljudskih života neće nam značiti više od klanja stoke... Samo uz takvu filozofiju iza sebe moći ćemo puni pouzdanja krenuti putem pobjede. Himmler. U govoru SS-ovom vanjskopolitičkom odjelu. Koliko god je ljudima iz Dirlewangerove i Kaminskijeve brigade nedostajalo stroge vojničke discipline, to su nadoknađivali žarom s kojim su vodili svoju bitku strave i mučenja. Paleći, pljačkajući, silujući i ubijajući napredovali su prema središtu Varšave, za sobom ostavljajući dugi trag smrti i razaranja. Ubijali su bez razlike. Poljake, Nijemce, mlade, stare, muškarce. žene i djecu – bilo koga tko bi im se našao na putu. Prestravljen zločinima koji su se događali svakodnevno, general Hans Guderian, zapovjednik njemačkih snaga u Poljskoj, rekao je Hitleru kako može očekivati njegovu ostavku ako se obje brigade ne povuku iz Varšave, a njihovi zapovjednici ne izvedu pred vojni sud. U isto vrijeme kada je general Guderian objavio svoj ultimatum, zapovjednik SS-ove brigade Fegerlein, rođak Eve Braun, Hitlerove ljubavnice, izvijestio je Hitlera da ljudi koje su regrutirali Dirlewanger i Kaminski nisu ništa više od najobičnijih kriminalaca i psihopata, te da će vladavina terora u Varšavi ostati kao vječna mrlja na časti Domovine. Neodlučno, ali puno prekasno. Hitler je bio prisiljen djelovati. Naredio je Himmleru da povuče te dvije brigade i da ih zamijeni jednom od regularnih divizija Wafen SS-a. Tada, i tek tada se general Bor-Komorovski složio s predajom. Dana 23. prosinca 1944., Kaminski je bio ubijen – gotovo sigurno ~ 253 ~
Knjigoteka
prema naređenju Reichsführera, iako to nikada nije bilo dokazano. Što se tiče Dirlewangera, on je bio uhvaćen krajem veljače 1945. i našao je prikladan kraj u rukama poljskih gerilaca.
~ 254 ~
Knjigoteka
KRAJ UTRKE Bili smo okupljeni izvan kazališta Krasiriski, izgubljeni u razmišljanju nad fotografijom dvaju golih djevojaka, kada je Maleni uzbuđeno dotrčao cestom prema nama. – Hej! Pogledajte što imam! – povikao je. Nevoljko smo skinuli poglede s fotografije. Maleni je, uhvaćene za šije, nosio dvije mačke koje su frktale i slinile. – Hrana! – rekao je Porta, a lice mu se ozarilo. – Zaboravi na hranu, odvratio mu je Maleni. – Ove mačke nisu hrana. To su trkače mačke. – Malo sutra, rekao je Gregor, zgrabivši jednu od njih. – Zašto ih ne oderemo i ne prodamo SS-ovcima kao zečeve? Zaradili bismo pravo bogatstvo. – Odjebi od njih! – zaurlao je Maleni. Mačka je ispružila kandžu i divljački ogrebla Gregora po licu. Svi smo se žurno odmaknuli nekoliko koraka natrag. – Pa zašto si ih onda donio? – agresivno je upitao Porta. – Zašto si ih onda donio ako ih nećemo pojesti i ako ih nećemo prodati? – Rekao sam vam, rekao je Maleni, stavivši po jednu mačku ispod svake ruke. – To su trkaće mačke, zar ne? Posebno su uvježbane za to. – Tko ti je prodao tu gomilu laži? – izrugivao se Porta. – Mačke se ne utrkuju, one nisu toliko glupe, ti glupi kretenu! Povjerovao bi u svako sranje. Povjerovao bi da je Adolf načinjen od zelenog sira, povjerovao bi... Trkače mačke, moje dupe! Gomila prokletih gluposti! S prezirom se okrenuo prema dvama golim djevojkama, a mi ostali okrenuli smo se s njim. Nastala je stanka, a potom je Maleni opet započeo. – Vidio sam ih, rekao je iskreno. – Vidio sam ih kako to rade. – Rade što? – Trče, rekao je Maleni. – Uguraju im dinamit u guzicu i trče ~ 255 ~
Knjigoteka
poput konja. I skaču i sve, baš kao konji. Polako, ponovno smo se okrenuli. Sa zanimanjem smo promotrili mačke. – Ova ovdje – rekao je Maleni, pokazujući glavom prema sivoj ofucanoj spodobi s deformiranim uhom, – ova ovdje je potukla sve rekorde iz proteklih četiri stotine godina. – Da? A ova druga? – rekao je Heide, gledajući s nesklonošću crvenkastog krznatog stvora koji je razderao Gregorovo lice. – Ah, ova, rekao je Maleni, – ova je više sprinterske prirode. Više joj leži utrka na sto metara. Ali svejedno će pružiti dobru utrku za njihov novac. Ipak će pružiti dobru – Pričekaj trenutak, rekao je Porta. – Pričekaj trenutak... O čijem ti to novcu pričaš? – O novcu onih koji se oklade s nama, rekao je Maleni jednostavno. Nastala je tišina dok je Porta, financijski genije, češao svoj jedini preostali zub prljavim noktom i razmatrao mogućnosti. – Da, u redu, rekao je na posljetku. – U redu, pokušat ćemo. Možda i ispadne nešto od toga. Otišli smo do parka, gdje je nastalo privremeno zatišje u neprijateljstvima, i počeli raščišćivati područje oko Napoleonovog kipa. Uredili smo lijepo trkalište, s nizom skokova i drugih zapreka, te pripremili životinje za pokusnu utrku. Dvojica su ih držala, dok su druga dvojica privezala limene posude za jelo za njihove repove, i na znak startnog pištolja pripalila fitilje. Nesretna stvorenja trčala su po terenu dok su limene posude lupale i štropotale iza njih. – Vidite? – rekao je Maleni. – Brze su kao metak. Dok smo mi to sve postavili i obavili nekoliko pokusnih utrka, poprilična gomila budućih kladitelja se okupila kako bi promatrala. Porta se šepurio uokolo, važno ih pozivajući da ulože svoje uloge za prvu utrku. Uskoro je postalo očigledno da će nam biti potrebno više od dva trkača ako kanimo zadržati zdravo zanimanje za taj sport. Maleni i Gregor su bili poslani u potragu, dok se u međuvremenu pojavilo ~ 256 ~
Knjigoteka
nekoliko ljudi s vlastitim životinjama, koji su htjeli svoje kandidate suprotstaviti Šugavom Sivom i Marmeladnom Tomu. Netko je donio ogromno crno čudovište koje je izgledalo kao da je križano s kanalizacijskim štakorom. Ulozi su postavljeni na njega, ali se pokazalo da taj stvor baš i nije dobar starter. Čim je fitilj bio pripaljen, okrenuo se u tipičnom mačjem bijesu i počeo napadati limenu posudu zubima i kandžama. Napokon se uspjevši osloboditi, krenuo je oko trkališta u krivom smjeru i uzrokovao nered među ostalim trkačima. Bio je odmah diskvalificiran, a njegov vlasnik novčano kažnjen. Maleni i Gregor vratili su se sa šarenim mačkom i nekim malenim bijelim čupavim stvorenjem koje je pokazalo zavidnu brzinu. Jedan narednik iz inženjeraca, koji je čuo što se događa od nekog svog prijatelja, prošao je pola grada kako bi se njegova vitka mačka boje kornjačevine utrkivala s našim Šugavim Sivim. Ta je mačka bila iz Italije, i bila je s narednikom još od Monte Cassina: Narednikova odanost bila je doista dirljiva. Nosio je sa sobom šaku smrdljivih sardina kojima ju je hranio, i na pola prve utrke, kada je bila gotovo dvije duljine ispred ostalih kandidata, on je iznenada počeo vikati o okrutnosti prema životinjama, i morao je biti silom zadržan da se ne baci na sred trkališta i spasi je. Bio je čvrst, surov, nemilosrdni grubijan, koji bi bez sumnje prerezao vrat svoje majke za novčić, ali on i njegova mačka bili su jedno drugome sve na svijetu, pa se nakon prve utrke, usprkos prijetnjama i protestima, povukao iz igre, uzevši svoju mačku pod ruku i rekavši da će ubiti onoga tko mu je pokuša oduzeti. Čudno je to kako se čak i najotvrdnutiji vojnici mogu tako snažno vezati za najčudnije stvorove. Poznavao sam desetnika koji je nosio žabu krastaču u jednoj od svojih torbi za municiju umjesto municije. Raskomotio bi je svakoga dana na hrpi vlažnoga lišća, a ponekada bi ona dok smo se odmarali došla i čučnula na njegovo rame poput nekakve statue. Bila je to ružna spodoba prekrivena bradavicama boje gnoja, ali desetnik je plakao poput djeteta onoga dana kad mu je pobjegla pa ju je pregazio kamion. ~ 257 ~
Knjigoteka
Jednom drugom prilikom, sjećam se, uhvatili smo ruskog motociklista i njegovog ljubimca štakora. Velikog, crnog vodenog štakora, koji se ponašao poput psa i slijedio tog Rusa kamo god bi ovaj pošao. Jeli su svoje obroke zajedno iz jedne zdjelice i spavali u istoj vreći za spavanje. Na kraju smo ih oboje pustili da pobjegnu. Bio je to jedini način da spasimo štakora da ne padne u neke tuđe ruke i završi u večernjem gulašu. To bi slomilo srce Rusu. Nakon što je mačka boje kornjačevine bila povučena iz utrke, počeli smo imati problema s mušterijama. Veliki šareni mačak pobijedio je favorita Šugavog Sivog tri puta za redom, pa se pročulo da je Sivi bio drogiran. Netko je tvrdio da je vidio Malenog kako mu daje dim grife 9 iza Napoleonove statue. Vjerojatno su bili u pravu, i imali smo sreće što je utrkivanje u tom trenutku bilo prekinuto iznenadnom neprijateljskom vatrom, koja je otkinula glavu Napoleonu i izbacila Šugavog Sivog iz ruku Malenoga, te se on dao u bijeg za goli život. To nas je bez sumnje poštedilo da budemo linčovani. Zabavni je prekid ratovanja došao kraju. Zatišje je bilo gotovo, i ponovno smo se vratili ratnoj stvarnosti. Te smo večeri bili zaduženi za čišćenje, pa smo skupljali ranjene i pokapali mrtve. Ranjene smo nosili u poljsku bolnicu smještenu u četvrti Sadyba. Mrtvi su bili uredno slagani u redove u masovne grobnice. Na nekim tijelima bilo je teško raspoznati da su nekada pripadala ljudima. Neka su izgrizli štakori. Neka nisu imala glavu i udove. Podigli smo rampu, niz koju smo kotrljali tijela u jarak, gdje smo se svi izmjenjivali u ulozi primatelja. Najgori slučajevi nisu bili oni koji su još uvijek bili topli, ili mokri od svježe krvi, nego oni koji su ležali neotkriveni po nekoliko dana u podrumima, pa su sada bili zeleni i napuhnuti. Tko je bio pametan, baratao bi njima uz najveću pozornost. Samo jedan neoprezan pokret, jedan nestrpljivi pokret ili grubo hvatanje, i oteknuta koža bi prsnula poput prezrele šljive, a 9
cigareta opijuma
~ 258 ~
Knjigoteka
njezin sadržaj bi iscurio van. A svatko tko bi se našao na putu takvom izboju gnjileži, nosio bi smrad sa sobom danima, pa čak i tjednima – ostao bi mu u kosi, pod noktima, zario bi mu se duboko u pore njegove kože. Ubrzo nakon zore došla nam je zamjena, ali čak niti tada nismo mogli na spavanje. Sjedili smo na razrušenom mostu na slabom jesenjem suncu, slušali uobičajene jutarnje zvukove pucnjave topova i minobacača, promatrali vodu kako teče ispod nas sa svojim teretom leševa. Nekoliko metara dalje, postariji pukovnik iz medicinskih snaga naginjao se preko grudobrana, gledajući uzvodno svojim praznim plavim očima. – Glupi stari jarac, rekao je Porta. – Ako ne bude pažljiv, raznijet će mu tu prokletu glavu. Dok je Porta to govorio, odjeknuo je hitac, i metak se zabio u most. Pukovnik je polako promijenio svoj položaj kao nevoljki ustupak neprijateljskim snajperistima. – Hej, ti! – povikao je Porta iz sigumosti svog skloništa ispod hrđavog željeznog grudobrana. – Ako želiš počiniti samoubojstvo, bi li ti bilo teško otići nekamo drugamo i to učiniti? Vidio sam dovoljno mrtvaca za jednu noć. Polako, pukovnik je okrenuo glavu. Zurio je u Portu s neskrivenim čuđenjem. – Obraćaš li se ti to kojim slučajem meni, dobri moj čovječe? – To je točno, rekao je Porta. Pukovnik se uspravio na najbolji pruski vojni način, ramena povučenih natrag i napuhanih prsa. – Obraćaš li se i inače časnicima na takav način? – rekao je hladno. Porta je promotrio njegovu sijedu kosu i ružičasto obrubljene oči, i činilo se da se iznenada sažalio nad njim. – Slušaj, djede, rekao je. – To je za tvoje vlastito dobro. Samo se odmakni od ruba prije no što ti raznesu mozak. Dobro? To bi nam svima puno značilo. Zakopavali smo mrtvace cijelu noć i stvarno to više ne možemo podnijeti. Zato budi dobar i učini ono što tražim. ~ 259 ~
Knjigoteka
– Ovo je nečuveno! – povikao je pukovnik. – Nikada nisam čuo ovakve uvrede tijekom svog života! Je li sav svijet poludio? Napravio je korak prema Porti, i kada je to učinio odjeknuo je drugi pucanj. Pukovnik je zastenjao i zateturao natrag prema grudobranu. Prije no što smo ga mogli uhvatiti, pao je preko ruba i pljusnuo dolje u nemirne vode Visle. Samo još jedno tijelo u gomili napuhnutih leševa. Porta je odmahnuo glavom. – Glupi stari mulac, rekao je. Pukovnikovo tijelo polako je nestajalo nizvodno. Snajperist se zadovoljno povukao. Mi smo sjeli iza grudobrana. Nismo bili dugo ostavljeni na miru. Bitka za Varšavu za nas još nije bila dovršena. Peta satnija bila je ponovno poslana u vatru u Woli, gdje su leševi ležali u jarcima u hrpama, a sa svakog stabla i svakog stupa rasvjete visjeli su komadi ljudskog mesa. Rano sljedećeg jutra, Nijemci su pokrenuli sveobuhvatni napad protiv preostalih poljskih uporišta, koja su se pružala od Kazimierzowske ulice do Wilsonova trga. Vatrena kiša pljuštala je po starom dijelu grada. Dvadeset i osam topovskih baterija bilo je u neprestanoj akciji već dulje od pet sati. Tri pukovnije tenkova bile su poslane kroz Mickiewiczevu ulicu prema Wilsonovu trgu. Posljednji Poljaci koji su pružali otpor bili su ugušeni u oceanu krvi, a te iste večeri general Bor-Komorovski znao je da je došlo vrijeme kada se mora pokoriti neizbježnome. Njemačke snage bile su daleko brojnije od njegovih. Imao je malo ljudi i još manje oružja. Varšavu su napustili i Britanci i Rusi. Nikakva pomoć nije bila na putu i morao je kapitulirati. Odvezao se do dvorca Ozarow u Mercedesu na kojem je bila izvješena bijela zastava, i ondje pregovarao o uvjetima predaje. Ondje su se Nijemci složili da će se prema svim ratnim zarobljenicima ponašati u skladu s pravilima Ženevske konvencije. ~ 260 ~
Knjigoteka
Ujutro 3. listopada, točno u osam i trideset, bitka za Varšavu je završila. Iznenadna zavjesa tišine spustila se na grad koji je gorio. Moglo se čuti samo pucketanje plamena, i povremeni zvuk rušenja neke građevine. Wilsonov trg, donedavno ispunjen tenkovima i vojnicima sada je bio napušten. Nije bilo ni čovjeka, niti psa, niti žive duše. Ulice su bile prazne. Komad papira poletio je visoko u zrak iznad goruće kuće. Stajao je u zraku nekoliko trenutaka, a potom odlepršao natrag u dimnjak, gdje ga je zahvatio plameni jezik. Skvrčeni ostaci pali su nježno na izgorenu olupinu tenka, gdje je grozna gomila kože i kostiju, koja je nekada bila njemački vojnik, ležala u svojoj smrtnoj agoniji još uvijek napola u kupoli. Dolje u svom podrumu, gdje smo proveli noć, bili smo zgrčeni u strahu dok je plašt tišine prekrivao grad. Mogli smo razumjeti zvukove ratovanja, ali tišina nas je ispunjavala užasnim strahom od nepoznatoga. – To ne može biti kraj, prošaputao sam. – To ne može biti kraj... Nitko mi nije proturječio. Kraj je morao doći, ali to nikako nije moglo biti to. Ova tišina, ova praznina, ovaj potpuni osjećaj ničega... je li to bilo ono na što su ljudi mislili kada su govorili o kraju! – Sve će početi ispočetka za nekoliko trenutaka, rekao je Stari Un pouzdano. – Nabolje da ostanemo ovdje i pričekamo naređenja. Sve će početi ispočetka za nekoliko trenutaka. Ta me je misao tješila. Sve će početi ispočetka i stvari će opet biti normalne. U međuvremenu, ostat ćemo ovdje i čekati naređenja. To je uvijek bilo najbolje. Mora postojati netko, negdje, tko zna što se događa. – To ne može biti kraj, rekao sam. – To zasigurno ne može biti kraj ... – To je zamka, rekao je Maleni. – Pokušavaju nas prevariti da pomislimo kako je sve gotovo. Prošlo je još pola sata. Pa još sat. Ulica je bila tiha poput groba. Tišina je, posve polako, postajala ispunjena napola zaboravljenim zvukovima iz davno zaboravljene prošlosti. Škripanjem drveta, ~ 261 ~
Knjigoteka
pjevom ptica, kuckanjem sata – svim tim nevažnim zvukovima, koji su tako dugo bili zagušeni kaosom rata. Iznenadno rušenje krova na suprotnoj strani ulice prestrašilo nas je tako da smo gotovo ostali bez zraka. Maleni je zapucao rafal iz strojnice, a Gregor je povratio po podu. Obrisao je usta drhtavom rukom. – Isuse, ne mogu više ovo podnositi, rekao je. – Idem van na zrak. Neću ostati ovdje uhvaćen poput štakora u zamku. – To je zamka, rekao je Maleni. – To je točno ono što žele da napraviš. Gregor je krenuo prema stepenicama. – To je točno ono što ću napraviti. Stari Un nije učinio ništa kako bi ga spriječio. Ostali smo na svojim mjestima, mišića napetih za trenutno djelovanje. – Dat ćemo mu pet minuta, rekao je Stari Un. Jezikom je ovlažio usne. Nikada ga nisam vidio tako nervoznoga. – Pet minuta, a tada krećemo za njim. Prije no što smo mi uspjeli izići, Gregor se vratio. Čuli smo ga kako dolazi ulicom, smijući se i vičući poput luđaka. Uskočio je u podrum preskačući po nekoliko stepenica, a slijedili su ga Uule i njegovi Finci. Činilo mi se da su svi pijani. – Dakle? – rekao je Stari Un. – Što se događa? – Mir! – povikao je Gregor, i pao naglavce niz posljednjih šest stepenica. – Mir! – povikao je Uule, podižući bocu votke prema ustima. Zurili smo u njih ništa ne govoreći. Uule je sišao u podrum i pružio bocu Starom Unu. – Istina je, rekao je. – Potpisali su predaju u pola devet jutros. Sve je gotovo. – Sve je gotovo? – rekao sam. Na trenutak sam gotovo osjetio gubitak. Iznenada su mi oduzeli razlog za život, i postao sam čovjekom bez cilja. – Sve je gotovo? – rekao sam. – Ali to ne može biti! Ne može biti! Ne nakon sveg ovog vremena ... ne može biti! Ali očigledno je bilo tako. Mir je na posljetku stigao, i ja to nisam ~ 262 ~
Knjigoteka
mogao shvatiti. Nisam mogao shvatiti zašto se Maleni i Porta iznenada grle i viču na sav glas. Nisam mogao shvatiti zašto su svi odjednom pohrlili odbaciti oružje, otrgnuti oznake, odšutati šljemove. – Gotovo je! – povikao je Stari Un. Okrenuo se i gurnuo me u rebra. – Sve je gotovo! – rekao je, a Finci su se pridružili zborno izvikujući – Miri, miri! – Iz donjeg dijela ulice čuli smo glasove koji su vikali na poljskom i njemačkom: – Sve je gotovo! Sve je gotovo! – Spokoj! Spokoj! U tome sam trenutku i ja bio zahvaćen sveopćim veseljem, pa sam pojurio uz stepenice za Uuleom i njegovim Fincima, van na dnevno svjetlo. Heide je još uvijek tvrdoglavo stezao svoju pušku, a Uule je imao nož u čizmi. Osim toga, bili smo nenaoružani. Nismo se imali čime braniti. Osjećao sam se kao da hodam gradom potpuno gol. – Miri, miri! – povikao je Uule, ali na ulicama je bio nered, pa sam se ponovno upitao je li rat doista gotov. Činilo se da smo mi jedini koji su se usudili izići van. Još uvijek nije bilo nikakvih zvukova, osim ravnomjernog pucketanja plamenova iz gorućih zgrada. Kada bi Poljaci sada izišli iz svojih skrovišta, peta bi satnija bila na njihovoj milosti. Kakav način za dovršiti rat. – Ah, Stanislawe! – povikao je Porta. Stavio je ruke oko usta i povikao, a glas mu je odjeknuo praznim ulicama. – Eh, Poljaci! Iziđite i pokažite se! Rat je gotov! Iz nekakvih ruševina dvadesetak metara dalje, trojica Poljaka u francuskim šljemovima oprezno su se ustala i stala čekajući nas. Dvojica od njih imali su automatske puške. Porta je nešto gestikulirao rukama. Na trenutak su oklijevali, a potom su spustili puške na tlo i potrčali prema nama smijući se. Iznenada je grad postao prepun ljudi. Istrčali su iz svakog podruma, vojnici i civili, muškarci, žene i djeca, smijući se, plačući, plešući na ulicama. I Poljaci i Nijemci odložili su oružje, i vidio sam kako su nacistički ~ 263 ~
Knjigoteka
orlovi odbačeni s mnogih uniformi. Iz pete satnije, jedino Heide nije vidio nikakvog razloga za veselje. Ćudljivo se naslonio na izgoreni tenk sa sprženom mumijom koja je ležala još napola u kupoli. I dalje je čvrsto stezao pušku, i promatrao u tjeskobnoj tišini kako si stari neprijatelji pružaju ruke i zajedno smiju na ulicama Varšave. Iznenada, usred toga svega, začuo se zvuk eksplozije. Zasula nas je gomila granata. Tenk je bio razoren na komadiće, a Heide odbačen preko ceste. Žene i djeca vrišteći su potrčali u zaklone. Ljudi koji su se svega nekoliko sekundi ranije grlili poput braće sada su se razdvojili, proklinjući sami sebe zbog naivnosti. Maleni je dotrčao ulicom prema meni i zajedno smo se stepenicama spustili u najbliži podrum. – Rekao sam ti! – prostenjao je. – Rekao sam ti da je to zamka. Prvo smo pomislili da to puca njemačko topništvo. Prošlo je neko vrijeme dok smo shvatili da su to Rusi. Nastavili su bombardirati grad preko sat vremena, u pokušaju da dokrajče i Nijemce i Poljake. Toga su dana uspjeli ubiti mnogo tisuća ljudi. Peta satnija se pregrupirala, pa je izvučena iz toga područja. Uule i njegovi Finci su nestali, i nikada ih više nismo vidjeli. Sljedećeg dana su nas poslali u Ulicu Krasinskoga kako bismo nadgledali poljsku predaju i osigurali da sve vatreno i drugo oružje bude predano prema propisima. Nismo se veselili dok je duga kolona vojnika prolazila pokraj nas u tišini na svom putu prema zarobljeništvu. Dobro su se borili, i nismo imali ništa protiv njih. I tako, na posljetku, je li zbilja došao kraj svemu? Ne baš. Ne još. Psihopati iz Dirlewangerove i Kaminskijeve brigade još su imali jednu posljednju ritualističku orgiju puštanja krvi za izvesti. Te su iste večeri započela pogubljenja. Prijatelj bi se okrenuo protiv prijatelja, susjed protiv susjeda, u mahnitim pokušajima da spase vlastite glave. Ovaj čovjek je bio komunist, onaj je bio Židov; ova je žena spavala s ruskim časnikom, ona žena je simpatizirala Ruse. Jedna riječ bila je dovoljna da bi se nekoga osudilo. Krvnike nisu zanimali dokazi. ~ 264 ~
Knjigoteka
Uvjeti predaje odnosili su se samo na vojnike redovne poljske vojske. Tisuće drugih koji su podigli oružje protiv njemačke invazije bile su tretirane prema Himmlerovim uputama – bili su izvan zakona i nisu imali pravo žalbe. Stoga su bili pogubljeni bez suđenja. Ono malo što je ostalo od civilne populacije nakon masakra te noći bilo je okupljeno i otjerano poput stoke u ogroman koncentracijski logor smješten sjeverozapadno od Varšave. Ondje su ih držali bez hrane i vode, u užasnim sanitarnim uvjetima, bez odgovarajuće skrbi za starije ili bolesne, sve dok nisu dogovorili prijevoz koji će ih odvesti u Njemačku. Znatan broj njih umro je na putu. U međuvremenu, satnije inžinjeraca bile su poslane kako bi započele s izvršavanjem zadatka potpunog uništenja kojega je naredio Himmler. Tek krajem siječnja ruševine Varšave bile su prepuštene da umru u miru. Nije više bilo ničega što bi se moglo spaliti, ničega što bi se moglo razoriti. Svi su ljudi bili ubijeni, a sve zgrade srušene. Himmlerova zapovijed je bila izvršena s tipičnom pruskom temeljitošću. Svaki muškarac, svaka žena i dijete; svaki pas i svaka mačka; svaka ulica i svaka zgrada... Cilj je konačno bio postignut Varšava je bila izbrisana sa zemljovida.
~ 265 ~
View more...
Comments