Suzanne Collins - Igre Gladi

PRVI DIO

POSVEĆENICI

1 Kad se probudim, druga strana kreveta je hladna. Rastegnem prste tražeći Priminu toplinu, ali pronalazim samo grubo platno kojim je prekriven madrac. Zasigurno je loše sanjala pa se uvukla majci pod pokrivač. Naravno. Danas je dan žetve. Poduprem se laktom. U spavaćoj sobi dovoljno je svjetla da ih vidim. Moja mlađa sestra, Prim, sklupčana je na svojoj strani, učahurena u majčino tijelo, obraza spojenog s njenim. U snu majka izgleda mlađe, još uvijek iscrpljeno, ali ne i smoždeno. Primino je lice svježe kao kišna kapljica, ljupko poput primule po kojoj je i dobila ime. I majka je nekoć bila vrlo lijepa. Ili mi bar tako govore. Na Priminim nogama, čuvajući je, sjedi najružniji mačak na svijetu. Ulubljenog je nosa, nedostaje mu polovica jednog uha, a oči su mu boje trule bundeve. Prim ga je nazvala Ljutić, ustrajavajući da njegovo zagasitožuto krzno odgovara boji tog jarkog cvijeta. On me mrzi. Ili mi, u najmanju ruku, ne vjeruje. Iako su od toga prošle već godine, mislim da se sjeća kako sam ga pokušala utopiti u kanti kad ga je Prim donijela kući. Bio je tada žgoljavi mačić po kojem su puzale buhe, trbuha podbuhlog zbog glista. Zadnje što mi je trebalo bila su još jedna gladna usta. Ali Prim je preklinjala, čak i plakala, pa sam morala dopustiti da ostane. Ispalo je OK. Majka ga je oslobodila nametnika, a pokazao se kao rođeni mišolovac. Štoviše, zna uhvatiti i pokojeg štakora. Koji put, kad čistim lovinu, nahranim ga iznutricama. Prestao je psikati na mene. Iznutrice. Bez psikanja. Više ljubavi između nas dvoje nije moguće. Spustim noge s kreveta i uguram ih u lovačke čizme. Meka koža već je poprimila oblik mojih stopala. Oblačim hlače, košulju, dugu crnu pletenicu uguram pod kapu, pa dohvatim torbu za skupljanje hrane. Na stolu, pod drvenom zdjelom, zaštićen kako od gladnih štakora, tako i mačaka, nalazi se cijeli komadićak kozjeg sira omotan lišćem bosiljka. Primin dar za mene na dan žetve. Potiho izlazim, pažljivo stavljajući sir u džep. Naš predio Okruga 12, poznat kao Ležište, u ovo doba obično vrvi rudarima koji odlaze u jutarnju smjenu - muškarcima i ženama pogrbljenih ramena, otečenih zglobova na prstima s čijih slomljenih noktiju mnogi više i ne pokušavaju očistiti ugljenu prašinu, kao niti iz bora svojih ispijenih lica. Ali danas su ulice od crne troske prazne. Prozorski kapci niskih sivih kuća su zatvoreni. Žetva počinje u dva. Može se još odspavati. Ako tko uspije. Naša je kuća gotovo na samom rubu Ležišta. Dovoljno mi je proći mimo tek nekoliko dvorišnih ulaza kako bih stigla do zapuštenog polja zvanog Livada. Visoka, mrežasta ograda s petljama bodljikave žice na vrhu odvaja Livadu od šume, no zapravo okružuje cijeli Okrug 12. Teoretski, trebala bi biti elektrizirana dvadeset četiri sata dnevno i tako odvraćati grabežljivce što žive u šumi čopore divljih pasa, samotne pume, medvjede - koji su nas znali ugrožavati. No kako smo sretni što navečer uopće imamo dva ili tri sata struje, u pravilu je nije opasno dodirivati. Unatoč tome, uvijek na trenutak pažljivo oslušnem ne bih li čula zujanje koje znači da je ograda pod naponom. Trenutno je posve nečujna. Skrivena gustim grmljem, ispružim se na trbuhu pa kliznem ispod polumetarskog nezategnutog dijela koji takav stoji već godinama. Ograda ima još nekoliko slabih točaka, ali ova je najbliža kući da najčešće ovdje ulazim u šumu.

Čim se nađem među stablima, izvadim luk i tobolac sa strijelama iz šupljeg debla. Bila pod naponom ili ne, ograda uspješno zadržava mesoždere podalje od Okruga 12. Unutar šume međutim lutaju slobodno, a tu su i dodatne opasnosti poput zmija otrovnica, bijesnih životinja i nedostatka utrtih staza. Ali u šumi je i hrana za one koji je znaju pronaći. Moj je otac znao i naučio me pokojoj vještini, prije no što ga je eksplozija u rudniku raznijela u komadiće. Nije bilo ničeg što smo mogli sahraniti. Tada mi je bilo jedanaest godina. Pet godina kasnije, još se uvijek znam probuditi s krikom kojim ga pozivam da pobjegne. Iako je neodobreni ulazak u šumu protuzakonit, a krivolov se najstrože kažnjava, više bi se ljudi odlučilo na taj rizik da posjeduje oružje. Većina ih nije dovoljno hrabra upustiti se u takav pothvat samo s nožem. Moj luk je rijetkost, ovaj i još nekoliko njih očeve su rukotvorine i čuvam ih dobro skrivene u šumi, pažljivo zaštićene vodootpornim navlakama. Otac je mogao dobro zaraditi prodajući ih, ali samo potajice. U suprotnom, dužnosnici bi ga javno pogubili zbog poticanja na pobunu. Većina Mirovnjaka zažmiri na jedno oko zbog nas nekoliko koji lovimo jer su i oni gladni svježeg mesa kao i svi ostali. Zapravo, oni su naši ponajbolji kupci. Ali ni u kom slučaju ne bi bilo dopušteno da netko naoružava Ležište. Ujesen se nekoliko hrabrih duša ušulja u šumu da ubere jabuke, no nikad predaleko od Livade. Uvijek dovoljno blizu za bijeg u sigurnost Okruga 12 u slučaju nevolje. “Okrug dvanaest. Mjesto gdje možeš u sigurnosti umrijeti od gladi”, promrsim, pa se hitro osvrnem. Čak i ovdje, čak i Bogu iza leđa, treba pripaziti da netko ne prisluškuje. Kad sam bila mlađa, prestravljivala sam majku stvarima koje bih izbrbljala o Okrugu 12, i o ljudima koji iz dalekoga grada Kapitola vladaju Panemom, našom zemljom. S vremenom sam shvatila da nas to može dovesti u još veće nevolje. Stoga sam naučila držati jezik za zubima i praviti se ravnodušnom, tako da nitko ne može shvatiti što zapravo mislim. Biti tiha u školi. Na tržnici tek uljudno proćaskati. U Pećnici, gdje zarađujem najviše novca jer to je naša crna burza, raspravljati uglavnom o trgovini. Čak i kod kuće, gdje nisam toliko suzdržana, izbjegavam raspravljati o osjetljivim temama. O žetvi, primjerice, nestašicama hrane ili Igrama gladi. Prim bi mogla ponoviti moje riječi i što bi onda bilo s nama? U šumi me čeka jedina osoba s kojom mogu biti svoja. Gale. Osjećam kako mi se mišići lica opuštaju, korak mi je sve brži dok se brežuljcima uspinjem do našeg skrovišta, stjenovite zaravni pod kojom se pruža dolina. Guštik bobica štiti je od neželjenih pogleda. Osmjehnem se ugledavši ga kako ondje čeka. Gale kaže da se, osim u šumi, nikad ne smiješim. “Bok, Catnip1”, pozdravi Gale. Moje pravo ime je Katniss, ali kad sam mu se bila predstavila, jedva da sam ga i prošaptala. Stoga je mislio da sam rekla Catnip. A kad me neki ludi ris počeo slijediti svuda po šumi tražeći milodare u hrani, za Galea sam i službeno postala Catnip. Risa sam naposljetku morala ubiti jer je plašio divljač. Skoro da mi ga je bilo žao jer nije bio loše društvo. No dobila sam pristojnu svotu za njegovo krzno. “Pogledaj što sam ustrijelio”, Gale digne visoko štrucu kruha probodenu strijelom, a ja se smijem. To je pravi pekarski kruh, ne sliči plosnatim i zbijenim štrucama koje spravljamo od našeg sljedovanja žita. Dohvatim ga, izvadim strijelu i držim rupu u kori ispred nosa, udišući opojni miris od kojeg mi se usta pune slinom. Kruh dobar poput ovog samo je za posebne prilike. “Mmm, još je topao”, kažem. Gale je tržio u pekari zacijelo već u cik zore. “Koliko te koštao?” “Samo jednu vjevericu. Stari je jutros bio vrlo osjećajan”, kaže Gale. “Čak mi je poželio sreću.”

“Pa, danas se svi osjećamo malčice bliskijima, zar ne?” kažem, bez namjere da zazvučim ironično. “Prim nam je ostavila sir”, izvadim ga. Lice mu se ozari zbog takve poslastice. “Hvala ti, Prim. Imat ćemo pravu gozbu.” Odjednom progovori kapitolskim naglaskom imitirajući Effie Trinket, mahnito poletnu ženu koja dolazi jednom godišnje kako bi pročitala imena na žetvi. “Umalo sam zaboravio! Sretne Igre gladi!” Iz grmova koji nas okružuju otkine nekoliko kupina. “I neka izgledi—” Hitne bobicu u visokom luku prema meni. Uhvatim je ustima i zubima probijem meku opnu. Slatko-kiselkasti okus rasprsne mi se na jeziku. “—uvijek budu na vašoj strani!” dovršim s jednakim zanosom. Moramo se šaliti jer nam inače preostaje jedino prepustiti se užasu. Uz to, kapitolski je naglasak tako izvještačen, da s njim gotovo sve zvuči smiješno. Gledam kako Gale izvlači nož i reže kruh na kriške. Izgleda kao da mi je brat. Glatka crna kosa, maslinasta put, a i oči su mu sive, kao i meni. Ali nismo u srodstvu, bar ne bliskom. Većina obitelji koje rade u rudniku na isti način nalikuju jedna drugoj. Zato majka i Prim, s njihovom svijetlom kosom i plavim očima, izgledaju kao da ne spadaju ovamo. Doista je tako. Majčini roditelji pripadali su malobrojnom trgovačkom staležu koji je potrepštinama snabdijevao dužnosnike, Mirovnjake i pokojeg kupca s Ležišta. Vodili su ljekarnu u ljepšem dijelu Okruga 12. Kako si gotovo nitko ne može priuštiti liječnika, ljekarnici su naši iscjelitelji. Otac je upoznao majku jer je katkad, loveći, ubirao ljekovito bilje koje bi prodavao njenoj trgovini radi spravljanja lijekova. Morala ga je jako voljeti kad je iz svog kraja otišla živjeti na Ležište. Pokušavam se usredotočiti na to kad se prisjetim kako nije poduzimala ništa, prazna i nedostupna, dok su joj se djeca pretvarala u kost i kožu. Pokušavam joj oprostiti zbog mog oca. Ali, da budem iskrena, nisam od onih koji opraštaju. Gale namaže meki kozji sir na kriške kruha, pa na svaku pažljivo stavi list bosiljka, a ja skupim bobice posve ogolivši grmlje. Smještamo se straga, u zakutak među stijenama. Na ovom smo mjestu nevidljivi, ali imamo jasan pogled na dolinu koja obiluje ljetnim životom, povrćem za skupljanje, korijenjem što ga valja iskopati, ribama koje se u duginim bojama ljeskaju na suncu. Prekrasan dan. Nebo je plavo, puše nježni povjetarac. Hrana je izvrsna, topli kruh upija sir, a bobice nam prskaju u ustima. Sve bi bilo savršeno da je danas doista blagdan, kad bi sve slobodno vrijeme bilo namijenjeno tumaranju planinama s Galeom i lovu za današnju večeru. No umjesto toga, u dva sata moramo biti na trgu i čekati izvikivanje imena. “Mogli bismo to učiniti”, reče Gale tiho. “Što?” upitam. “Napustiti Okrug. Pobjeći. Živjeti u šumi. Ti i ja, uspjeli bismo”, reče Gale. Ne znam kako bih mu odgovorila. Zamisao je posve besmislena. “Da nemamo toliko djece”, doda on brzo. Naravno, nisu to naša djeca. Ali kao da jesu. Galeova dva mlađa brata i sestra. Prim. Njima se mogu pribrojiti i naše majke jer kako bi preživljavale bez nas? Tko bi hranio tolika usta koja uvijek traže još? Iako oboje svakodnevno lovimo, divljač povremeno treba trampiti za mast, vezice ili vunu. Da, još ima noći kad liježemo s kruljenjem u želucu. “Nikad ne bih htjela imati djecu”, kažem. “Ja bih htio. Samo da ne živim ovdje”, reče Gale. “Ali živiš ovdje”, kažem razdraženo.

“Zaboravi”, odbrusi on. Razgovor nam je pošao naopako. Otići? Kako bih mogla ostaviti Prim, jedinu osobu na svijetu za koju sam sigurna da je volim? Gale je, pak, privržen svojoj obitelji. Ne možemo otići, i zašto onda razgovarati o tome? No čak i da odemo... čak i da odemo... odakle mu sad ta djeca? Nikada između Galea i mene nije bilo romantičnih osjećaja. Kad smo se upoznali, bila sam dvanaestogodišnja mršavica, a premda je on bio tek dvije godine stariji, već je izgledao kao zreo muškarac. Trebalo nam je mnogo vremena da uopće postanemo prijatelji, da se prestanemo natezati oko svake razmjene i počnemo si međusobno pomagati. Osim toga, ako želi djecu, Gale neće imati nikakvih problema s traženjem žene. Zgodan je, dovoljno je snažan za rad u rudnicima, a zna i loviti. Po tome kako djevojke u školi šapuću dok prolazi pokraj njih, jasno je da im je poželjan. To me čini ljubomornom, ali ne iz razloga koji se nameće kao očit. Teško je pronaći dobrog partnera za lov. “Što ćemo danas?” upitam. Možemo loviti divljač, ribariti ili skupljati plodove i korijenje. “Ajmo ribariti na jezeru”, odgovori Gale. “Ostavit ćemo štapove i u šumi prikupiti nešto ukusno za večeras.” Za večeras. Nakon žetve, svi bi trebali slaviti. Mnogi ljudi to i čine zbog olakšanja - djeca su im pošteđena za bar još godinu dana. Ali najmanje će dvije obitelji spustiti prozorske kapke, zaključati vrata i pokušati dokučiti kako preživjeti mučne tjedne koji ih očekuju. Bili smo uspješni. Grabežljivci nisu marili za nas jer danas je sve obilovalo lakšim i ukusnijim plijenom. Do kasnog jutra ulovili smo desetak riba, vreću napunili povrćem i, najbolje od svega, skupili nekoliko kilograma jagoda. Pronašla sam tu parcelu prije par godina, dok je Gale došao na zamisao da je mrežama zaštitimo od životinja. Na povratku kući svratili smo do Pećnice, crne burze u napuštenom skladištu. Nekad se u njemu držao ugljen. Kad se došlo do efikasnijeg sustava transportiranja ugljena, izravno iz rudnika do vlakova, Pećnica je postupno preuzela prostor. Većina je dućana već zatvorena radi žetve, ali je još uvijek prilično prometno. Lako smo trampili šest riba za dobar kruh, i još dvije za sol. Masna Sae, koščata starica koja na zdjele prodaje vruću juhu iz velikog kotla, uzela nam je iz ruku pola povrća u zamjenu za dva komada parafina. Drugdje smo mogli proći malko bolje, ali se trudimo ostati u dobrim odnosima s njom. Jedino će Masna Sae baš uvijek kupiti divljeg psa. Ne lovimo ih hotimice, ali ako si napadnut i pritom ubiješ psa ili dva, tja, meso je meso. “Kad ga stavim u juhu, za mene je to govedina”, namigne Masna Sae. Nitko s Ležišta ne bi odbio dobar but divljeg psa, tek si Mirovnjaci koji dolaze u Pećnicu mogu dopustiti da budu malo izbirljiviji. Obavili smo razmjene na burzi, pa smo otišli do stražnjih vrata načelnikove kuće da prodamo polovicu jagoda znajući da ih jako voli, te da si ih može priuštiti. Madge, načelnikova kći, otvori vrata. Na istoj smo godini u školi. Od načelnikove bi se kćeri moglo očekivati da bude snob, ali ona je OK. Samo se drži po strani. Kao i ja. Kako nijedna od nas nema svoju grupicu prijatelja, u školi često završimo zajedno. Tako skupa ručamo, sjedimo jedna uz drugu na zborovima prije nastave, partnerice smo si na tjelesnom. Rijetko razgovaramo, što posve odgovara i njoj i meni. Umjesto neuglednog školskog kompleta, danas nosi skupu bijelu haljinu, a plava joj je kosa svezana ružičastom vrpcom. Odjeća za žetvu. “Lijepa haljina”, reče Gale. Madge ga ošine pogledom pokušavajući shvatiti radi li se o iskrenom komplimentu ili ironičnoj

opaski. To doista jest lijepa haljina, no Madge je nikad ne bi nosila u uobičajenim prilikama. Skupila je usne, a onda se osmjehnula. “Pa, ako se dogodi da odem za Kapitol, želim izgledati lijepo.” Sada je Gale zbunjen. Misli li Madge ozbiljno? Ili se šali s njim? Rekla bih da je ovo drugo. “Nećeš ti otići za Kapitol”, reče Gale mirno. Pogled mu se spusti na mali, okrugao broš koji joj ukrašava haljinu. Čisto zlato. Prelijepo izrađen. Mogao bi jednu obitelj hraniti mjesecima. “Koliko prijava imaš? Pet? Ja sam ih imao šest već s dvanaest godina.” “Nije ona kriva za to”, kažem. “Ne, nitko nije kriv. Tako stoje stvari”, reče Gale. Madgeino je lice postalo bezizražajno. U ruku mi gurne novac za jagode. “Sretno, Katniss.” “I tebi”, odvratim joj, nakon čega zatvori vrata. Šutke hodamo prema Ležištu. Nije mi drago što je Gale pecnuo Madge, ali u pravu je, naravno. Sustav žetve je nepravedan, a siromašni prolaze najgore. Čim tko napuni dvanaest godina, udovoljava uvjetima za žetvu i njegovo se ime prijavljuje jednom. S trinaest godina prijavljuje se dvaput i tako sve do osamnaeste godine, posljednje godine sudjelovanja, kad svatko ulazi u bubanj sedam puta. Ovakav sustav vrijedi za sve građane u svih dvanaest okruga Panema. Ali evo kvake. Recimo da je tko siromašan i gladuje poput nas. On se može odlučiti za dodatne prijave u zamjenu za žetone. Svaki je žeton vrijedan oskudne godišnje zalihe žita i ulja za jednu osobu. Isto se može napraviti i u ime svakog člana obitelji. Tako sam se s dvanaest godina prijavila četiri puta. Jednom jer sam morala, a još triput za žetone odnosno zalihe žita i ulja za mene, Prim i majku. Svake sam godine bila prisiljena postupiti jednako. Prijave se zbrajaju, pa ih sada, kad mi je šesnaest, imam dvadeset. Gale, kojemu je osamnaest i prehranjuje peteročlanu obitelj već sedam godina, ima dvadeset četiri prijave. Jasno je zašto ga netko poput Madge, koja nikad nije bila u nestašici zbog koje bi joj trebao žeton, može razljutiti. Mogućnost da će njezino ime biti izvučeno vrlo je mala u odnosu na nas koji živimo na Ležištu. Nije nevjerojatna, ali je mala. I premda pravila određuje Kapitol, a ne okruzi, te Madgeina obitelj nema ništa s time, teško je ne biti ogorčen na one koji se ne moraju prijavljivati u zamjenu za žetone. Gale dobro zna da mu je ljutnja na Madge pogrešno usmjerena. Duboko u šumi slušam njegove zdušne govore o žetonima kao još jednom sredstvu kojim nas se drži u bijedi, o načinu sijanja mržnje između izgladnjelih radnika Ležišta i onih koji u pravilu mogu računati na večeru, čime se osigurava trajno nepovjerenje među njima. “Kapitolu odgovara što smo podijeljeni”, možda bi rekao da u blizini nema nikoga osim mene. Da nije dan žetve. Da djevojka sa zlatnim brošem i nijednim žetonom nije izgovorila, sigurna sam, posve bezazlenu dosjetku. Hodajući, bacim pogled na Galeovo lice koje, iako ukočeno, još uvijek tinja. Njegovi izljevi bijesa čine mi se besmislenima, iako mu to nikad ne kažem. Nije da se ne slažem s njim. Naprotiv. Ali od kakve su koristi protesti protiv Kapitola usred šume? Njima se ništa neće promijeniti. Njima stvari neće postati pravedne. Njima nećemo napuniti naše želuce. Zapravo, galama samo plaši divljač. Unatoč tome, puštam ga da viče. Bolje da to radi u šumi nego u okrugu. Podijelimo plijen tako da svakome pripadnu dvije ribe, dvije štruce dobroga kruha, četvrtina jagoda, te nešto povrća, soli, parafina i novca. “Vidimo se na trgu”, kažem. “Obuci nešto lijepo”, odvrati on odrješito.

Kod kuće, majka i sestra već su spremne za polazak. Majka nosi lijepu haljinu iz svojih ljekarničkih dana. Prim je u mojoj prvoj odjeći za žetvu, suknji i bluzi s nabranim ovratnikom. Malčice joj je prevelika, no majka ju je učvrstila pribadačama. Unatoč tome na leđima joj se neprestano izvlači iz suknje. Čeka me kada s toplom vodom. Ribam sa sebe znoj i prljavštinu iz šume, čak operem i kosu. Na moje iznenađenje, majka mi je priredila jednu od svojih prekrasnih haljina, nenapadne plave boje, s odgovarajućim cipelama. “Jesi li sigurna?” upitam je. Nastojim ne odbijati njezinu pomoć. Neko sam vrijeme bila vrlo ljutita na nju i nisam joj dopuštala da učini bilo što za mene. A ovo je nešto doista posebno. Odjeća iz njezine mladosti iznimno joj je dragocjena. “Naravno. Daj da ti smotam kosu”, ponudi ona. Pustim je da mi kosu osuši ručnikom i isplete je u punđu. Jedva da se mogu prepoznati u napuklom zrcalu na zidu. “Izgledaš prekrasno”, reče Prim prigušenim glasom. “Ne sličim sebi”, kažem i zagrlim je jer znam da za nju slijedi nekoliko užasavajućih sati. Njezina prva žetva. Prilično je sigurna jer je prijavljena samo jednom. Ne bih joj dopustila da uzme ma ijedan žeton. Ali zabrinuta je za mene. Zabrinuta da bi se nezamislivo moglo dogoditi. Štitim Prim na sve moguće načine, ali glede žetve sam bespomoćna. Bol koju uvijek osjetim kad ona pati navire mi iz grudi, prijeteći da će mi se ukazati na licu. Primjećujem da joj se bluza na leđima ponovo izvukla iz suknje i prisiljavam se ostati pribrana. “Uvuci rep, patkice”, poravnavam joj bluzu gurajući je natrag u suknju. “Kvak”, zahihoće se Prim. “Kvak i tebi”, nasmijem se vedro. Takav smijeh samo Prim može izvući iz mene. “Dođi, idemo jesti”, kratko je poljubim u tjeme. Varivo od ribe i povrća već se kuha, no to će nam biti večera. Odlučujemo da ćemo za navečer sačuvati i jagode i pekarski kruh, i tako obrok učiniti posebnim. Sada pijemo mlijeko Primine koze Dame i jedemo graham ispečen od žita dobivenog žetonom, premda nijedna od nas baš i nema teka. U jedan sat krećemo prema trgu. Dolazak je obvezan, osim onima na samrti. Večeras će dužnosnici svratiti do umirućih ne bi li se uvjerili da je doista tako. Ako nije, bit će utamničenja. Zaista je prava šteta da se žetva održava na trgu - jednom od nekoliko mjesta Okruga 12 koja mogu biti ugodna. Trg je okružen prodavaonicama, i u dane trženja na otvorenom, osobito ako je lijepo vrijeme, dobiva blagdanski ugođaj. No danas, unatoč zastavama jarkih boja koje vise na zgradama, ozračje je turobno. Ekipe kamermana, smještene na krovovima poput lešinara, samo pojačavaju takav dojam. Ljudi se tiho pomiču u koloni i upisuju se. Žetva je dobra prilika za Kapitol da evidentira stanovništvo. Svi u dobi od dvanaest do osamnaest godina odvajaju se u skupine okružene konopcima, razgraničene po dobi - najstariji naprijed, mlađi, poput Prim, prema natrag. Članovi obitelji s vanjske su se strane poredali uz konopce držeći se čvrsto za ruke. No ima i drugih, kojima nitko koga vole nije u opasnosti, ili onih koje više nije briga; šuljaju se među gomilom, skupljajući oklade na dvoje djece čija će imena biti izvučena. Kladiti se može na njihovu dob, hoće li biti s Ležišta ili pripadati trgovačkom staležu, hoće li se slomiti i briznuti u plač. Većina ljudi odbija ponude tih nitkova, no pažljivo, vrlo pažljivo. Jer, oni znaju biti i doušnici, a tko nije bar jednom prekršio zakon? Svakog dana mogu biti ustrijeljena zbog lova, ali štiti me apetit onih na vlasti. Ne

mogu svi računati na to. Kako bilo, Gale i ja se slažemo da bismo između smrti od gladi i metka u glavu uvijek izabrali metak jer bi smrt bila mnogo brža. Prostor je sve tješnji i, kako ljudi pristižu, postaje klaustrofobičan. Trg je prilično velik, ali ne dovoljno da primi svih osam tisuća stanovnika Okruga 12. Oni koji dolaze kasnije, upućuju se u okolne ulice, gdje događaj mogu gledati na ekranima jer ga prenosi državna televizija. Stojim u skupini šesnaestogodišnjaka iz Ležišta. Pozdravljamo se kratkim kimanjem, a onda pozornost usmjeravamo na provizornu pozornicu postavljenu ispred Palače pravde. Na pozornici su tri stolca, govornica, te dvije velike staklene kugle, jedna za djevojke i jedna za dječake. Nepomično gledam cedulje u kugli za djevojke. Na dvadeset njih pažljivim je rukopisom ispisano Katniss Everdeen. Dva od tri stolca su zauzeta. Na jednom sjedi Madgein otac, načelnik Undersee, visok, proćelav muškarac, a na drugom Effie Trinket, pratiteljica Okruga 12, tek pristigla iz Kapitola sa svojim zastrašujuće blještavim osmijehom, ružičastom kosom, odjevena u jarko zeleni komplet. Razgovaraju šapatom, pa zabrinuto pogledavaju prazan stolac. Čim gradski sat odzvoni dvaput, načelnik se popne za govornicu i počne čitati. Svake godine ista priča o povijesti Panema, zemlje koja se uzdigla iz pepela u koji se bila pretvorila nekadašnja Sjeverna Amerika. Nabraja prirodne nepogode, suše, oluje, požare, nadiruća mora što su progutala goleme kopnene površine, svirepi rat za ono malo preostale hrane. Iz svega je nastao Panem, blistavi Kapitol okružen s trinaest okruga, koji je donio mir i blagostanje svojim stanovnicima. Tada je uslijedilo Mračno doba, ustanak okruga protiv Kapitola. Dvanaest ih je poraženo, trinaesti je bio zbrisan s lica zemlje. Ugovorom o izdaji uspostavljeni su novi zakoni koji jamče mir, ali i Igre gladi, kao godišnja opomena da se Mračno doba nikada ne smije ponoviti. Pravila Igara gladi su jednostavna. Kao kaznu za pobunu, svaki od dvanaest okruga mora dati po jednog dječaka i djevojku, posvećenike, za sudjelovanje. Dvadeset četiri posvećenika bit će zatočena u golemoj otvorenoj areni koja može biti kako užarena pustinja, tako i zamrznuta pustoš. U razdoblju od nekoliko tjedana suparnici se moraju boriti do smrti. Pobjeđuje posljednji preživjeli posvećenik. Uzeti djecu iz okruga i prisiliti ih da se međusobno ubijaju dok mi gledamo - na taj nas način Kapitol podsjeća da smo mu u cijelosti prepušteni na milost i nemilost, i koliko bi nam male šanse bile preživjeti još jedan ustanak. Koju god frazu da upotrijebe, stvarna je poruka jasna. “Gledajte kako uzimamo i žrtvujemo vašu djecu, a vi nam ništa ne možete. Podignite samo prst i uništit ćemo i posljednjeg od vas. Kao što smo to napravili u Okrugu trinaest.” Da sve ne bude samo mukotrpno već i ponižavajuće, Kapitol zahtijeva da Igre gladi tretiramo kao svečanost, sportski događaj u kojem je svaki okrug suprotstavljen drugima. Posljednjeg preživjelog posvećenika kod kuće čeka lagodan život, a njegov će okrug biti obasut nagradama, uglavnom hranom. Cijelu godinu Kapitol će pobjednički okrug darivati žitaricama i uljem, čak i delicijama poput šećera, dok će ostalo stanovništvo gladovati. “Ovo je vrijeme i pokajanja i zahvalnosti”, melodiozno recitira načelnik. Zatim čita popis dosadašnjih pobjednika iz našeg okruga. U sedamdeset četiri godine imali smo ih točno dvoje. Samo je jedan još živ. Haymitch Abernathy, trbušasti sredovječni muškarac, koji se u tom trenutku pojavi teturajući po pozornici i nerazgovijetno vičući, sve dok se ne sruši u treći stolac. Pijan je. Vrlo pijan. Publika ga pozdravlja simboličnim pljeskom, no zbunjen je i pokušava snažno

zagrliti Effie Trinket koja se na jedvite jade uspijeva obraniti. Načelnik izgleda očajno. Budući da se sve ovo prenosi na televiziji, Okrug 12 izvrgnut je podsmijehu cijelog Panema, i on to zna. Hitro pokušava vratiti pozornost na žetvu predstavljajući Effie Trinket. Zanesena i živahna kao i uvijek, Effie Trinket dojuri do govornice i svojstveno se oglasi: “Sretne Igre gladi! I neka izgledi uvijek budu na vašoj strani!” Njezina je ružičasta kosa zacijelo vlasulja jer joj uvojci stoje malčice ukrivo otkad se Haymitch namjerio na nju. Nastavlja kako je velika čast biti ovdje, iako svi znaju da žudi za premještajem u bolji okrug, gdje imaju dolične pobjednike, a ne pijance koji će je zlostavljati pred cijelom nacijom. Kroz mnoštvo opazim da me Gale gleda preko ramena jedva se primjetno smiješeći. Ova je žetva, za razliku od uobičajenih, bar malčice zabavna. No tada pomislim na četrdeset dvije ceduljice s Galeovim imenom u velikoj staklenoj kugli, te da izgledi, u usporedbi s mnogim dječacima, nisu na njegovoj strani. Možda i on jednako razmišlja o meni jer mu se lice smrači i okrene glavu. “Ali ceduljica je na tisuće”, poželim mu šapnuti. Vrijeme je za izvlačenje. Kao i obično, Effie Trinket uzvikne: “Dame imaju prednost!” i priđe staklenoj kugli s imenima djevojaka. Ispruži ruku, posegne duboko u kuglu, pa izvuče jednu ceduljicu. Publika zadržava dah, ne čuje se ni najtiši zvuk, a ja osjećam mučninu očajnički se nadajući da nisam izvučena ja, ne ja, ne ja... Effie Trinket vrati se do govornice, zagladi ceduljicu i zvučno pročita ime. Ne, nisam izvučena ja. Izvučena je Primrose Everdeen.

2 Jednom sam na čeki u krošnji stabla, nepomično čekajući da se pojavi divljač, zadrijemala i pala na leđa s visine od tri metra. Udarac kao da mi je izbacio sav zrak iz pluća, ležala sam boreći se da udahnem, izdahnem, da učinim bilo što. Tako se osjećam sada, pokušavam se sjetiti kako disati, dok mi ošamućenoj pročitano ime odzvanja u glavi. Ne mogu ispustiti ni glasa. Netko me zgrabio za ruku, momak s Ležišta, valjda sam počela padati i on me uhvatio. Zasigurno se radi o pogrešci. Ovo nije moguće. Primino je ime bilo na samo jednoj ceduljici od tisuća njih! Njezine šanse da bude izvučena bile su tako male da nisam ni brinula za nju. Nisam li učinila sve što sam mogla? Uzimala žetone i odbijala da ona učini isto? Jedna ceduljica. Jedna među tisućama. Izgledi su u potpunosti bili na njezinoj strani. No to nije značilo ništa. Negdje iz daljine do mene dopre nezadovoljni žamor gomile, kao i uvijek kad je izvučen dvanaestogodišnjak jer svi misle da je to nepravedno. A tad je ugledam kako beskrvnoga lica, šaka stisnutih uz tijelo prolazi pokraj mene hodajući prema pozornici malim, sapetim koracima. Opazim da joj bluza na leđima visi preko suknje. Zbog tog detalja, izvučene bluze što podsjeća na pačji rep, dolazim k sebi. “Prim!” kriknem koliko mi stegnuto grlo dopušta, ponovo osjećajući napetost u mišićima. “Prim!” Ne moram se probijati kroz gomilu. Ostala se djeca žurno razmiču otvarajući mi put do pozornice. Dohvatim je tren prije no što je krenula uspinjati se stubama. Jednim pokretom ruke gurnem je iza sebe. “Javljam se dobrovoljno!” sopćem. “Javljam se za posvećenicu!” Na pozornici su pomalo zbunjeni. Okrug 12 nije imao dobrovoljca desetljećima, zbog čega je taj dio protokola gotovo zaboravljen. Prema pravilima, kad je posvećenikovo ime izvučeno iz kugle, drugi dječak koji udovoljava uvjetima, ako je pročitano muško ime, ili djevojka, ako je pročitano žensko, mogu istupiti i izvršiti zamjenu. U okruzima gdje je izbor na žetvi stvar prestiža, a sudionici jedva čekaju riskirati svoje živote, nije jednostavno javiti se dobrovoljno. Ali u Okrugu 12, gdje riječ posvećenik znači više-manje isto što i leš, dobrovoljci su skoro posve nestali. “Divno!” reče Effie Trinket. “No mislim da postoji mali problem oko istupanja dobrovoljca nakon što je pobjednik žetve već predstavljen”, objašnjava nesigurno, “a ako se dobrovoljac pojavi, onda ga, hm...”, naposljetku izgubi nit. “Nema nikakvog problema”, gleda me načelnik s izrazom nelagode na licu. Nije da me uistinu zna, ali pojavljuje se mali tračak prepoznavanja. Ja sam djevojka koja donosi jagode. Djevojka s kojom njegova kći možda katkad popriča. Djevojka kojoj je prije pet godina, šćućurenoj uz majku i sestru, kao najstarijem djetetu predao orden za hrabrost. Orden za njenog oca, raznesenog u rudniku. Sjeća li se toga? “Nema nikakvog problema”, ponovi on oporo. “Neka dođe gore.” Iza mene Prim histerično viče. Željeznim je stiskom obavila mršave ruke oko mene. “Ne, Katniss! Ne! Ne idi!” “Prim, pusti me!” kažem oštro jer me ovo dodatno potresa, a ne želim plakati. Večeras bi, na

televizijskoj snimci žetvi, svi opazili moje suze i bila bih obilježena kao laka meta. Slabić. Nikome neću pružiti to zadovoljstvo. “Pusti me!” Osjećam da je netko odvlači od mene. Okrenem se i ugledam Galea kako je podiže dok mu se ona bacaka u rukama. “Kreni, Catnip”, Gale se napreže da mu glas ne zadrhti, pa ponese Prim prema majci. Saberem se i uspnem stubama. “Ma bravo!” sva se ushitila Effie Trinket. “To je pravi duh Igara!” Zadovoljna je što se u njezinom okrugu napokon nešto događa. “Kako ti je ime?” Progutam slinu. “Katniss Everdeen”, odgovorim. “Kladim se da je ono bila tvoja sestra. Ne želiš da ti otme svu slavu, jel’ da? Hajdmo svi! Zaplješćimo iz sve snage našoj novoj posvećenici!” ćurliče Effie Trinket. Na vječnu je diku stanovnika Okruga 12 što nitko od njih nije zapljeskao. Čak ni oni s listićima za klađenje, oni koji obično više ne mare. Možda zato što me znaju iz Pećnice, ili su poznavali mog oca, ili su slučajno susreli Prim koju se ne može ne voljeti. Umjesto pljeska odobravanja, nepomično stojeći slušam najodvažniji oblik neslaganja koji si stanovništvo može dopustiti. Tišinu. Zvučnu tišinu. Ne slažemo se. Vidimo što se događa. Sve je ovo nedjelo. Odjednom se dogodi nešto neočekivano. Naime, nisam to očekivala jer ne razmišljam o Okrugu 12 kao o mjestu kojem je stalo do mene. No dogodila se promjena kad sam istupila da bih zamijenila Prim, i čini se kako sam postala okružna miljenica. Najprije jedan, zatim sljedeći, i naposljetku gotovo svaki gledatelj u gomili dotakne usne s tri srednja prsta lijeve ruke te ih ispruži prema meni. To je stara i rijetko korištena gesta našega okruga, koja se katkad može vidjeti na sprovodima. Znači zahvalu i divljenje, znači oproštaj s nekim koga se voli. Sada bih doista mogla zaplakati, ali je nasreću Haymitch upravo krenuo teturati prema meni kako bi mi čestitao. “Pogledajte je! Pogledajte je samo!” dere se grleći me. Iznenađujuće je snažan za takvu ruinu od čovjeka. “Sviđa mi se!” Iz usta mu bazdi po alkoholu, a i dugo je vremena prošlo otkad se posljednji put okupao. “Želim ti da imaš mnogo...” Neko se vrijeme ne može sjetiti prave riječi. “Kuraže!” vikne pobjedonosno. “Više od vas!” pusti me iz zagrljaja i krene k prednjem dijelu pozornice. “Više od vas!” viče pokazujući izravno u kameru. Obraća li se publici ili je toliko pijan da zapravo izaziva Kapitol? To nikad neću saznati jer tek što je otvorio usta ne bi li nastavio, strmoglavi se s pozornice i od udarca se onesvijesti. Odvratan je, ali sam mu zahvalna. Dok su snimatelji s veseljem sve kamere usmjerili prema njemu, imala sam dovoljno vremena da ispustim kratak, prigušen jecaj i smirim se. Stavim ruke na leđa i zagledam se u daljinu. Vidim brda po kojima sam se jutros penjala s Galeom. Za trenutak me uhvati čežnja... Sjetim se zamisli o zajedničkom bijegu iz okruga... o slobodnom životu u šumi... Ali znam da sam bila u pravu kad sam odlučila ostati. Jer tko bi se drugi javio da zamijeni Prim? Haymitch je hitro odnesen na nosilima, a Effie Trinket nastoji ponovo zakotrljati klupko. “Kakav uzbudljiv dan!” ćurliče dok pokušava izravnati vlasulju koja se već podosta nakrivila udesno. “Ali slijedi još uzbuđenja! Vrijeme je da izvučemo našeg muškog posvećenika!” Nadajući se da će tako problem s vlasuljom držati pod kontrolom, čvrsto se uhvati za glavu i krene prema kugli s imenima dječaka iz koje izvadi prvu ceduljicu koja joj dođe pod ruku. Jurne natrag do govornice i, prije no što sam stigla poželjeti da posvećenik ne bude Gale, pročita ime. “Peeta Mellark!” Peeta Mellark! O, ne, pomislim. Ne on. Znam ga dobro, iako s njim nikad nisam niti popričala. Peeta Mellark,

dakle. Ne, danas izgledi nisu na mojoj strani. Gledam ga kako se probija do pozornice. Srednje je visine, zdepast, uvojci pepeljastoplave kose padaju mu preko čela. Groza trenutka opaža mu se na licu, i premda se trudi ne pokazati osjećaje, iz plavih mu očiju izbija strah koji sam često vidjela kod plijena. Ipak, mirno se uspinje na pozornicu i zauzima svoje mjesto. Effie Trinket upita ima li dobrovoljaca, no nitko se ne javlja. Peeta ima dva starija brata, viđala sam ih u pekarnici, no jedan je već vjerojatno prestar da bi se javio, a drugi ne želi. To je uobičajeno. Na dan žetve obiteljska odanost ne ide toliko daleko. Ono što sam ja učinila bila je krajnost. Načelnik započinje čitati dugačak i suhoparan Ugovor o izdaji, kao i svake godine u ovom trenutku - to je obvezni dio ceremonije - ali ja ga ne slušam. Zašto on? razmišljam. Zatim se pokušavam uvjeriti da to uopće nije važno. Peeta Mellark i ja nismo prijatelji. Čak ni susjedi. Ne razgovaramo. Naš se jedini kontakt dogodio godinama unatrag. On ga je vjerojatno zaboravio. Ali ja nisam, i znam da nikad i neću... Bilo je to tijekom najtežeg razdoblja. Moj je otac poginuo u rudniku tri mjeseca ranije, u najhladnijem siječnju od pamtivijeka. Obamrlost zbog njegova gubitka je prošla i bol bi me zgromila pojavivši se niotkuda, svijala bi mi tijelo i potresala ga grcajima. Gdje si? vapila bih u sebi. Kamo si otišao? Odgovora nije bilo. Okrug nam je dao nešto novca kao odštetu za njegovu smrt, dovoljno za mjesec dana žalovanja, tijekom kojeg je bilo za očekivati da majka pronađe posao. Ali nije ga pronašla. Podbočena bi sjedila na stolcu ili bi se, još češće, skupila ispod pokrivača na krevetu, očiju uprtih u udaljenu točku. Koji put se znala uznemiriti i, kao da ima za obaviti neki hitan posao, u tim bi trenucima ustajala, no samo kako bi se srušila natrag u svoju tišinu. Primino stalno preklinjanje nije imalo, činilo se, nikakvog utjecaja na nju. Bila sam prestravljena. Sada mogu pretpostaviti da je majka bila zaključana u nekakvom mračnom svijetu tuge, no u ono sam vrijeme osjećala jedino da sam izgubila ne samo oca, već i majku. S jedanaest godina, i Prim kojoj je bilo samo sedam, postala sam glava obitelji. Nisam imala izbora. Kupovala sam hranu na tržnici i pripravljala je najbolje što sam znala, te se trudila da Prim i ja izgledamo pristojno. Jer, da se u okrugu saznalo kako majka više ne može skrbiti o nama, bili bismo joj oduzeti i smješteni u dom za nezbrinutu djecu. Odrasla sam gledajući u školi tu udomljenu djecu. Tugu i tragove šamaranja na njihovim licima, beznađe zbog kojeg uvlače glavu u ramena. Nikad ne bih dopustila da se to dogodi Prim. Slatkoj, majušnoj Prim koja se rasplače kad vidi moje suze još i ne znajući što im je uzrok, koja raščešljava i upliće majčinu kosu prije no što krenemo u školu, koja još uvijek svake večeri čisti očevo brijaće zrcalo jer je on mrzio naslage ugljene prašine koja se na Ležištu taloži na baš svakoj stvari. Dom za nezbrinutu djecu bi je zdrobio kao porculansku lutku. Stoga sam tajila našu nevolju. Ali ponestalo je novca i polako smo počele skapavati od gladi. Ne pretjerujem. Bodrila sam samu sebe da izdržim do svibnja, do osmog svibnja, kada punim dvanaest godina i mogu se prijaviti u zamjenu za žetone pa dobiti dragocjeno ulje i žito koje će nas spasiti. No do rođendana je bilo preostalo još nekoliko tjedana. Dotad smo mogle biti mrtve. Smrt od gladi nije rijedak slučaj u Okrugu 12. Žrtve smo vidjeli svi. Starce koji više ne mogu

raditi. Djecu iz obitelji s previše gladnih usta. Ozlijeđene u rudnicima. Svi oni lutaju ulicama, sve dok jednog jutra ne ostanu nepomično sjediti oslonjeni o neki zid ili ležati na Livadi. Odnekud se čuje naricanje, a Mirovnjaci dolaze pokupiti tijelo. Izgladnjelost nikad nije službeni uzrok smrti. Uvijek se radi o gripi, upali pluća ili izloženosti hladnoći. No takva objašnjenja ne mogu zavarati nikoga. Kad sam tog poslijepodneva susrela Peetu Mellarka, ledena kiša lijevala je kao iz kabla. Bila sam u gradu i na tržnici pokušavala prodati iznošenu Priminu odjeću iz vremena dok je bila djetešce, no nije bilo kupaca. Iako sam s ocem već nekoliko puta bila u Pećnici, odveć sam se bojala otići na to mjesto namijenjeno samo grubima i smionima. Očeva lovačka jakna koju sam nosila bila je posve prokisla, pa sam se smrzavala do kostiju. Već tri dana u kući imali smo samo čaj od stare, osušene metvice koju sam pronašla u kuhinjskom ormaru. Do zatvaranja tržnice tako sam jako drhtala, da sam ispustila zamotuljak dječje odjeće u blatnjavu lokvu. Nisam ga podigla iz straha da neću moći ponovo stati na noge ako se srušim. Osim toga, odjeću ionako nitko nije želio. Kući se nisam mogla vratiti. Jer, ondje me čeka majka sa svojim umrtvljenim očima i mlađa sestra ispijenog lica i popucanih usana. Nisam mogla ući u tu kuću u kojoj na ognjištu gore dimljive vlažne grane što sam ih skupljala na rubu šume nakon što smo ostale bez ugljena. U mojim rukama ne bi bilo ni trunka nade. Teturala sam blatnjavim putem iza trgovina koje opslužuju najbogatije građane. Trgovci žive iznad svojih prodavaonica, pa sam se zapravo našla u njihovim stražnjim dvorištima. Sjećam se rubova vrtnih gredica koje čekaju proljeće da budu zasijane, jedne ili dvije koze u oboru, mokrog psa privezanog za kolac, pogrbljenog i sputanog blatom. Bilo kakva krađa u Okrugu 12 je zabranjena i kažnjiva smrću. Ali prošlo mi je kroz glavu da bi se moglo pronaći štogod u kantama za smeće, u njih je svima dopušteno zaviriti. Možda kakva kost kod mesarice, ili trulo povrće kod trgovca mješovitom robom, ono što unatoč očaju nitko osim moje obitelji ne bi pojeo. Nažalost, kante su upravo bile ispražnjene. Prolazeći pokraj pekarnice, zavrtjelo mi se od neodoljivog mirisa svježeg kruha. Peći su bile straga, i zlaćani se sjaj prelijevao iz otvorenih kuhinjskih vrata. Stajala sam opčinjena toplinom i slasnim mirisom sve dok se nije umiješala kiša, gurajući mi svoje ledene prste niz leđa, vraćajući me u stvarnost. Podigla sam poklopac kante. Bila je ispražnjena, besprijekorno i bešćutno. Iznenada, netko je stao vikati na mene, pa sam odigla pogled i spazila pekarevu ženu koja mi je naredila da se udaljim, zaprijetila da će pozvati Mirovnjake, te rogoborila kako joj je već dosta tih balavaca s Ležišta koji kopaju po njezinom smeću. Od takvih se ružnih riječi nisam mogla obraniti. Pažljivo sam spustila poklopac i krenula uzmicati, kad sam ga opazila: plavokosog dječaka koji viri iza majčinih leđa. Viđala sam ga u školi. Bili smo na istoj godini, ali nisam znala kako se zove. Nije se odvajao od gradske djece, pa kako bih i znala? Njegova se majka gunđajući vratila u pekarnicu, no on me promatrao kako odmičem iza obora s njihovom svinjom i naslanjam se na deblo stare jabuke. Napokon sam shvatila da nemam ništa što bih odnijela kući. Koljena su mi popustila i kliznula sam niz deblo sve do korijenja. Nisam više mogla. Bila sam izmučena, odveć slaba i umorna, oh, tako umorna. Neka pozovu Mirovnjake i odvedu nas u dom, pomislila sam. Ili, još bolje, pustite me da umrem ovdje na kiši. Iz pekarnice je dopirala lupa, žena je opet počela vikati, a čuo se i zvuk snažnog udarca. Ošamućena, pitala sam se što se događa. Nečije su noge zašljapkale kroz blato prema meni. To je ona, pomislila sam, dolazi sa štapom da me otjera. Ali nije bila ona, nego dječak. Nosio je dvije velike štruce kruha koje su zacijelo pale u plamen jer im je kora bila posve zagorena.

“Baci ih svinji, glupane!” vikala je njegova majka. “Zašto ne? Nitko normalan neće kupiti sažgan kruh!” Otkidao je spaljene komade i bacao ih u valov, kad se u prednjem dijelu pekarnice oglasi zvono i pekareva žena pođe poslužiti kupca. Dječak nijednom nije svrnuo pogled prema meni, ali ja sam njega promatrala. Zbog kruha, i zbog crvenog podljeva koji se isticao na njegovoj jagodici. Čime ga je to udarila? Moji roditelji nisu nas nikada tukli. Nisam to mogla ni zamisliti. Dječak je pogledao unatrag prema pekarnici kao da provjerava je li zrak čist, a zatim, i dalje motreći svinju, baci štrucu kruha u mom smjeru. Vrlo brzo uslijedila je i druga, nakon čega je odšljapkao u pekarnicu i čvrsto zatvorio vrata za sobom. U nevjerici sam zurila u štruce. Izgledale su dobro, savršeno štoviše, izuzev spaljenih dijelova. Je li želio da ih uzmem? To mu je morala biti nakana jer evo ih tu, pred mojim nogama. Prije nego je bilo tko mogao vidjeti što se dogodilo, ugurala sam štruce pod košulju, stegnula lovačku jaknu i brzo se udaljila. Vrućina kruha palila mi je kožu, no stiskala sam ga sve snažnije, boreći se za život. Kad sam stigla kući, štruce su se bile ohladile, no unutrašnjost im je još bila topla. Čim sam ih spustila na stol, Prim posegnu ne bi li otkinula komad, no prisilila sam je da sjedne, a majku da nam se pridruži, pa nam natočila topli čaj. S kruha sam potom ostrugala zagorenu koru i narezala ga na kriške. Pojele smo cijelu štrucu, krišku po krišku. Bio je to dobar, hranjiv kruh, pun grožđica i oraščića. Stavila sam odjeću da se suši pokraj vatre, uvukla se u krevet i čvrsto usnula. Sve do ujutro nije mi palo na pamet da je dječak možda namjerno spalio kruh ispustivši štruce u plamen; znao je da će zbog toga biti kažnjen, te mi potom hitnuo kruh. No odbacila sam tu pomisao. Radilo se o slučajnosti. Jer, zašto bi to učinio? Nije me ni poznavao. Ipak, i samo dobacivanje kruha bila je iznimna dobrostivost zbog koje bi, da je bila otkrivena, zasigurno bio kažnjen batinama. Nisam si mogla protumačiti njegov postupak. Doručkovavši kruh, Prim i ja krenule smo u školu. Proljeće kao da je stiglo preko noći jer dočekao nas je ugodno topao zrak i paperjasti oblaci. U školskom sam se hodniku mimoišla s plavokosim dječakom. Obraz mu je bio natečen, a na okuje imao modricu. Bio je u društvu prijatelja i ni na koji način nije pokazao da me primjećuje. No kad sam tog poslijepodneva preuzela Prim i s njom krenula kući, opazila sam ga kako zuri u mene onkraj školskog dvorišta. Pogledi su nam se sreli na sekundu, a zatim je okrenuo glavu. Posramljeno sam se zagledala u zemlju i tada ga spazila. Prvi maslačak te godine. Sinulo mi je! Sjetila sam se sati provedenih u šumi s ocem i dokučila na koji ćemo način preživjeti. Sve ovo vrijeme nisam zaboravila vezu između tog dječaka, Peete Mellarka, kruha koji mi je dao nadu i maslačka koji me podsjetio da nisam osuđena na propast. A više no jednom sam, okrenuvši se u školskom hodniku, opazila kako me promatra, da bi potom naglo pobjegao. Osjećala sam kako sam njegova dužnica, a mrzim dugovati ljudima. Možda me sve ne bi toliko razdiralo da sam mu u međuvremenu zahvalila. Pomišljala sam na to nekoliko puta, no nikako se nije ukazivao pravi trenutak. A sada je nestao zauvijek. Jer, bacit će nas u arenu da se borimo na život i smrt. Kako bih mu ondje mogla zahvaliti? Ne čini mi se da bih zvučala iskreno dok mu pokušavam prerezati vrat. Načelnik završava s čitanjem dosadnog Ugovora o izdaji i daje znak Peeti i meni da se rukujemo. Peetina je šaka puna i topla kao one štruce kruha. Gleda me ravno u oči i stišće mi ruku kao da me želi ohrabriti. Možda je posrijedi tek grč zbog nervoze.

Ponovo se okrenemo prema gomili dok svira himna Panema. No dobro, pomislim. Bit će nas dvadeset četvero. Svi su izgledi da će ga netko ubiti prije mene. Dakako, u posljednje vrijeme izgledi su vrlo varljivi.

3 Čim je himna odsvirana, stavljeni smo pod nadzor. Nisu nas vezali lisicama ili što takvoga, već nas je skupina Mirovnjaka kroz glavni ulaz odvela u Palaču pravde. Možda su u prošlosti posvećenici pokušavali pobjeći, no nisam čula da se to uistinu i dogodilo. Unutra su me odveli u neku sobu i ostavili samu. Nikad nisam bila na tako raskošnom mjestu, s gustim i debelim sagovima, te kaučem i stolcima presvučenim baršunom. Prepoznajem materijal jer majka ima haljinu s baršunastim ovratnikom. Sjevši na kauč, ne prestajem prstima prelaziti preko tkanine. To mi pomaže da se smirim dok se pokušavam pripremiti za sljedeći sat. Toliko je vremena dodijeljeno posvećenicima za opraštanje od njihovih najmilijih. Ne mogu si dopustiti da se uzrujam i napustim sobu s natečenim očima i zacrvenjenim nosom. Plač ne dolazi u obzir. Bit će kamera i na željezničkoj postaji. Najprije dolaze Prim i majka. Ispružim ruke prema sestri, a ona mi sjedne u krilo, ovije ruke oko moga vrata i spusti mi glavu na rame, kao što je radila kad je tek prohodala. Majka sjedne pokraj mene i zagrli nas obje. Nekoliko minuta samo šutimo, a zatim ih poučim što sve moraju raditi sada kad nema mene da to obavljam umjesto njih. Prim ne smije uzimati žetone. Snaći će se, ako budu pažljive, prodajući mlijeko Primine koze, sir, te ljekarničke pripravke što ih majka spravlja za stanovnike Ležišta. Gale će joj dobaviti biljke koje ne uzgaja sama, no mora mu ih opisati vrlo detaljno jer ih on ne poznaje dobro poput mene. Gale će im donositi i divljač - to smo dogovorili prije otprilike godinu dana - i vjerojatno neće tražiti nikakvu naknadu, no one bi mu trebale zahvaliti dajući mu u zamjenu, primjerice, mlijeko ili kakvu ljekariju. Ne želim ni predložiti da Prim počne loviti. Nekoliko sam je puta pokušala podučiti, no rezultati su bili katastrofalni. Užasavala se šume, a kad bih ustrijelila koju god životinju, zaplakala bi govoreći da je možemo izliječiti ako je na vrijeme odnesemo kući. Sa svojom se kozom, pak, sasvim dobro snalazi, pa se usredotočujem na to. Dodavši još upute o ogrjevu i trgovanju, te upozorivši Prim da mora nastaviti sa školom, okrenem se majci i čvrsto je uhvatim za ruku. “Slušaj me dobro. Slušaš li?” Kimne, uznemirena mojom žestinom. Svjesna je onoga što slijedi. “Ne smiješ opet odlutati”, kažem. Spustila je pogled. “Znam. Neću. Nisam se mogla snaći jer—” “Sada se moraš snaći. Ne možeš se jednostavno odjaviti i ostaviti Prim samu. Više nema mene da vas držim na životu. Nije važno što se događa, ma što ti vidjela na ekranu. Moraš mi obećati da ćeš biti jača od svega!” Sada već vičem. U glasu mi je sva ljutnja, sav strah koji sam osjećala kad nas je napustila. Istrgne ruku iz mog stiska, sada i sama ljutita. “Bila sam bolesna. Mogla sam se liječiti da sam imala pripravke koji su mi dostupni sada.” Možda je u pravu kad govori o bolesti jer vidjela sam kako vraća u život ljude obamrle od tuge. No ako je uistinu riječ o bolesti, nju si sada ne možemo dopustiti. “Onda uzimaj te pripravke. I brini o njoj!” kažem.

“Bit ću ja u redu, Katniss”, reče Prim obujmivši mi lice dlanovima. “Ali i ti moraš brinuti o sebi. Tako si brza i hrabra. Možda možeš pobijediti.” Ne mogu pobijediti. Duboko u sebi Prim to dobro zna. Suparnici će biti daleko sposobniji od mene. Djecu iz bogatijih okruga, gdje je pobjeda golema čast, za natjecanje pripremaju cijeli život. Dječake znatno krupnije od mene i djevojke koje znaju ubiti nožem na dvadeset načina. Jasno, bit će ondje i djece poput mene, one koju treba odstraniti poput pljeve prije nego što počne prava zabava. “Možda”, kažem jer ne mogu od majke tražiti da izdrži ako sam već sama digla ruke od svega. Uostalom, nije mi u krvi da se predajem bez borbe, čak i kad prepreke izgledaju nesavladivo. “Bili bismo bogati poput Haymitcha.” “Ne trebamo biti bogati. Samo želim da se vratiš kući. Pokušat ćeš, zar ne? Zbilja, zbilja pokušati?” upita Prim. “Zbilja, zbilja hoću. Obećavam.” Morat ću pokušati. Radi Prim. Na vratima se pojavi Mirovnjak pokazujući da nam je vrijeme isteklo. Grlimo jedna drugu stišćući si tijela do boli. “Volim vas. Volim vas obje”, ponavljam. “I mi tebe”, govore. Mirovnjak im naređuje da napuste sobu i zatvori vrata za njima. Utisnem lice u jedan od baršunastih jastuka, kao da ću se tako isključiti iz svega. Netko drugi ulazi u sobu i, kad podignem glavu, iznenadim se ugledavši pekara, oca Peete Mellarka. Ne mogu vjerovati da me došao posjetiti. Jer, na koncu, uskoro ću pokušati ubiti njegova sina. Znamo se, istina, ali Prim ga poznaje bolje od mene. Kad prodaje svoje kozje sireve u Pećnici, uvijek za njega ostavi dva komada, a on joj izdašno uzvraća kruhom. Za razmjenu s njim svaki put čekamo prigodu kad mu vještica od žene nije u blizini jer on je daleko susretljiviji od nje. Sigurna sam da nikad ne bi udario sina zbog izgorenog kruha kao što je to učinila ona. No, zašto me došao vidjeti? Nespretno sjedne na rub plišanog stolca. Krupan je, širokih ramena, s ožiljcima od opeklina zadobivenih tijekom godina rada za pećima. Vjerojatno se upravo oprostio sa sinom. Iz džepa sakoa izvadi bijeli smotuljak i pruži mi ga. U papiru su kolačići, oni skupocjeni koje si ne možemo priuštiti. “Hvala”, kažem. Pekar nije osobito govorljiv ni kad je najbolje raspoložen, a sada se od njega ne može čuti ni riječ. “Jutros sam jela vaš kruh. Moj prijatelj Gale dao vam je vjevericu za njega.” Kimne, pokazujući da se prisjeća vjeverice. “Mogli ste i bolje proći”, kažem. Slegne ramenima, kao da mu to nije nimalo važno. Ne znam što bih više rekla, pa nadalje sjedimo šutke sve dok ga Mirovnjak ne dozove. Ustane i nakašljavši se pročisti grlo. “Pazit ću na djevojčicu. Pobrinuti se da ne bude gladna.” Te me riječi oslobađaju dijela pritiska u prsima. Ljudi posluju sa mnom, ali Prim iskreno vole. Možda će joj to biti dovoljno da ostane na životu. Ni sljedećeg posjetitelja nisam očekivala. Madge mi prilazi bez zastajkivanja. Nije plačljiva niti okoliša. Štoviše, iznenađuje me intenzitet u njezinu glasu. “U areni smiješ nositi jednu stvar iz svojeg okruga. Jednu stvar koja će te podsjećati na dom. Hoćeš li staviti ovo?” Pruža mi okrugli zlatni broš koji je bila nosila na haljini. Prije mu nisam poklanjala previše pažnje, no sada vidim da se radi o maloj ptici u letu. “Tvoj broš?” upitam. Ni na kraj pameti mi nije bilo da iz okruga ponesem neki spomen. “Stavit ću ti ga na haljinu, može?” Ne čekajući odgovor, Madge mi pticu prisloni na haljinu i

pričvrsti je. “Obećaj da ćeš ga nositi u areni, Katniss”, reče ona. “Obećavaš?” “Da”, odgovorim. Kolačići. Broš. Danas dobivam svakojake darove. Madge mi da je još jedan poljubac u obraz. Potom odlazi, ostavivši me u razmišljanju kako je možda sve vrijeme bila moja istinska prijateljica. Napokon, stiže i Gale. Premda među nama nema romantičnih osjećaja, čim raširi ruke ne oklijevam predati mu se u zagrljaj. Poznajem njegovo tijelo - pokrete, miris spaljenog drva, čak i otkucaje srca iz onih tihih trenutaka lova - no sada ga po prvi put doista osjećam, mišićavo i prislonjeno uz moje. “Slušaj”, reče. “Nož ćeš vjerojatno nabaviti lako, no moraš se domoći luka. To je tvoja šansa.” “Nema lukova svaki put”, odvratim, prisjećajući se godine kad su posvećenici bili naoružani samo jezivim buzdovanima sa šiljcima, kojima su se morali udarati do smrti. “Onda ga napravi sama”, reče Gale. “I loše izrađen luk bolji je od nikakvog.” Već sam ih pokušavala napraviti kopirajući očeve, no bez osobitog uspjeha. Nije to tako jednostavno. Čak je i on sam morao baciti pokoji. “Ne znam hoće li ondje uopće biti drva”, kažem. Jednom su posvećenike bacili u stjenovit krajolik pun pijeska i šikare. Te mi je godine natjecanje bilo osobito mrsko. Mnogi su posvećenici stradali od zmija otrovnica ili skrenuli s uma od žeđi. “Drva gotovo uvijek ima od one godine kad ih se pola smrznuto”, reče Gale. “Nema neke zabave u smrzavanju.” Istina. Cijele smo jedne Igre gledali kako natjecatelji noću umiru od hladnoće. Jedva da ih se moglo vidjeti onako sklupčane, bez drva za logorsku vatru ili baklje. U Kapitolu su smatrali da takve tihe smrti bez imalo krvi uništavaju dramatičnost. Otada u areni obično ima i drva kako bi se mogla zapaliti vatra. “Da, u pravilu ga ima”, kažem. “Katniss, to je samo lov. A ti si najbolji lovac kojeg poznajem”, uvjerava me Gale. “Nije to samo lov. Oni su naoružani. I razmišljaju”, kažem. “Kao i ti. Osim toga, vježbala si više od njih. Stvarno vježbala”, govori on. “Znaš kako ubiti.” “Ne ljude”, kažem. “Ne može biti prevelike razlike”, reče mrko Gale. Strašno je što razlike, ako uspijem zaboraviti da se radi o ljudima, uopće neće biti. Mirovnjaci su se vratili prerano i Gale ih zatraži još vremena. No hvataju ga i odvode, a ja počinjem paničariti. “Nemoj dopustiti da umru od gladi!” vičem držeći ga čvrsto za ruku. “Neću! Znaš da neću! Katniss, zapamti da—” Otrgnu nas jedno od drugog i zalupe vratima. Nikad neću saznati što sam to trebala zapamtiti. Vožnja od Palače pravde do željezničke postaje je kratka. Nikad prije nisam se vozila automobilom, a niti na zaprežnim kolima nisam bila prečesto. Na Ležištu se putuje pješice. Dobro je što nisam plakala. Postaja vrvi izvjestiteljima i njihovim kukcolikim kamerama uperenim ravno u moje lice. No iza mene je dugotrajna praksa skrivanja svakog osjećaja, pa to sada iskorištavam. Načas se opazim na zidnom televizijskom ekranu na kojem se prenosi moj dolazak i drago mi je što izgledam kao da se pomalo dosađujem. S druge strane Peeta Mellark je očito plakao, ali mi se ne čini da to pokušava sakriti.

Zanimljivo. Pitam se hoće li to biti njegova strategija na Igrama. Doimati se slabim i uplašenim, uvjeriti ostale posvećenike da im nije nikakva konkurencija, a onda iznenada napasti. To je prije nekoliko godina upalilo Johanni Mason, djevojci iz Okruga 7. Činila se cmizdravom i plašljivom budalom i s njom se nitko nije zamarao sve dok nije preostalo samo nekoliko natjecatelja. Ispostavilo se da može svirepo ubijati. Odigrala je to prilično lukavo. No takva se strategija čini čudnom za Peetu Mellarka, pekarova sina. Širokih je ramena i snažan jer se godinama dobro hrani i tegli uokolo sanduke pune kruha. Morat će plakati bez prestanka ako želi da ga ne shvate ozbiljno. Nekoliko minuta moramo stajati na vratima vlaka dok nas kamere proždrljivo zumiraju. Zatim nam dopuštaju da uđemo, a vrata iza nas milosrdno se zatvaraju. Vlak smjesta kreće. U početku zbog brzine ostajem bez daha. Još nikad nisam bila u vlaku budući da je putovanje između okruga zabranjeno, osim u slučaju službeno dodijeljenih obveza. Za Ležište se to odnosi uglavnom na prevoženje ugljena. Ali ovo nije običan teretni vlak, već jedan od onih kapitolskih brzih modela koji juri prosječnom brzinom od četiristo kilometara na sat. Putovanje do Kapitola trajat će manje od jednog dana. U školi nas uče da je Kapitol izgrađen na mjestu koje se nekad zvalo Stjenjak, dok je Okrug 12 pripadao regiji poznatoj kao Apalačija. I stotinama godina prije nas ovdje se vadio ugljen, pa zbog toga naši rudari moraju kopati vrlo duboko. U školi se sve uglavnom svodi na ugljen. Uz osnove čitanja i matematike, većinu nastave govori se samo o njemu, osim tjednog predavanja o povijesti Panema, blebetanja o zahvalnosti koju dugujemo Kapitolu. Uvjerena sam kako nam dosta toga kriju, stvarni prikaz događanja za vrijeme ustanka. Ali ne razmišljam previše o tome. Što god da bila istina, ne znam kako bi mi mogla pomoći da dođem do hrane. Vlak za posvećenike raskošniji je čak i od sobe u Palači pravde. Svakom je dan zaseban odjeljak sa spavaonicom, garderobom, te kupaonicom s toplom i hladnom tekućom vodom. Kod kuće imamo toplu vodu samo ako je zagrijemo. Više ladica popunjeno je elegantnom odjećom, a Effie Trinket mi govori da sam slobodna činiti što me volja, da mogu nositi što god želim, da mi je sve na raspolaganju. No, večera je za sat vremena i traži da budem spremna. Skinem majčinu plavu haljinu i tuširam se toplom vodom. Tuširam se prvi put u životu. Kao da stojim na ljetnoj kiši, samo toplijoj. Potom odjenem tamnozelenu košulju i hlače. U zadnji tren se prisjetim Madgeina malog zlatnog broša. Tek ga sada pažljivije promotrim; kao da je oko već oblikovane zlatne ptice pričvršćen prsten za koji je spojena samo vršcima krila. Iznenadim se kad shvatim da prepoznajem pticu - šojku rugalicu. Te osobite ptice zapravo su šamar Kapitolu. Tijekom ustanka Kapitol je uzgojio čitav niz genetički preinačenih životinja koje su trebale služiti kao oružje. Zajednički naziv za njih bio je umjetno stvorene mutacije, ili kraće - mutanti. Takvi su mutanti bile i izvanredne šojke brbljalice, ptice koje su imale sposobnost zapamtiti i ponoviti cijele ljudske razgovore. Bile su vrsta što se vraća kući, isključivo mužjaci, a puštali su ih u područja u kojima su se skrivali protivnici Kapitola. Nakon što bi zapamtile dovoljno riječi, ptice bi odletjele natrag u svoja središta kako bi ih se snimilo. Nije bilo potrebno mnogo vremena da ljudi u okruzima shvate na koji se način prenose njihovi razgovori. Otad su ustanici, naravno, bez kraja i konca podmetali laži Kapitolu, tako mu se narugavši. Središta su bila zatvorena, a ptice ostavljene da izumru u divljini.

Ali nisu izumrle. Umjesto toga, šojke brbljalice parile su se sa ženkama ptica rugalica2 stvorivši posve novu vrstu koja može ponoviti kako ptičji zvižduk, tako i ljudske napjeve. Izgubile su sposobnost ponavljanja riječi, ali još su mogle oponašati širok raspon ljudskih glasova, od visokog dječjeg cvrkutanja, do dubokih muških tonova. A mogle su ponoviti i pjesme. Ne samo nekoliko nota, već cijele pjesme s više strofa, ako bi im tko dopadljivim glasom strpljivo pjevao. Moj je otac jako volio šojke rugalice. Kad bismo bili u lovu, žviždukao im je ili pjevao složenije pjesme, a one bi, nakon uglađene stanke, uvijek jednako uzvraćale. Ne pokazuje se svakome takvo uvažavanje. No kad god bi otac pjevao, sve bi ptice u blizini utihnule i slušale. U toj je mjeri krasan bio njegov glas, visok i vedar, toliko pun života da je istovremeno izmamljivao smijeh i suze. Nakon njegove smrti, nikako se nisam mogla prisiliti da nastavim s tim običajem. Ipak, ima nešto utješno u malenoj zlatnoj ptici. Osjećam da uz sebe imam djelić oca koji me štiti. Pričvrstim broš na košulju i, s tamnozelenom tkaninom kao pozadinom, skoro da mogu zamisliti šojku rugalicu kako leti među drvećem. Effie Trinket dolazi me povesti na večeru. Slijedim je kroz uzak i uzljuljan hodnik do blagovaonice čiji je zid obložen ulaštenim drvom. Sve posuđe na stolu izgleda vrlo lomljivo. Peeta Mellark čeka nas za stolom, no mjesto pokraj njega je prazno. “Gdje je Haymitch?” upita Effie Trinket veselo. “Kad sam ga vidio zadnji put, rekao je da ide malo odspavati”, odgovori Peeta. “Tja, dan jest bio naporan”, reče Effie Trinket. Mislim da je osjetila olakšanje shvativši da će Haymitch izostati, što joj se ne može zamjeriti. Večera ima više sljedova: gusta juha od mrkve, zelena salata s janjećim kotletima i pirekrumpirom, sir i voće, čokoladna torta. Tijekom jela Effie Trinket ne prestaje nas podsjećati da sačuvamo mjesta za još. No ja samo trpam u sebe jer nikad nisam imala prilike jesti ovako dobro i obilno, a vrijeme do početka Igara ionako ću najbolje iskoristiti dobivajući na težini. “Vas dvoje bar se znate ponašati”, reče Effie Trinket dok završavamo s glavnim jelom. “Dvoje od prošle godine sve su jeli rukama kao divljaci. To mi je sasvim poremetilo probavu.” Dvoje od prošle godine bila su djeca s Ležišta koja nikad, ni jedan dan u svom životu, nisu imala dovoljno za jelo. A kad su i imali nešto hrane, manire za stolom bile su im valjda zadnje na što su mislili. Peeta je pekarov sin. Majka je mene i Prim naučila da jedemo pristojno, pa znam kako se upotrebljavaju vilica i nož. No Effiena mi je primjedba toliko odbojna da sam joj to i pokazala jedući ostatak obroka rukama. Na kraju sam ih obrisala o stolnjak, na što je čvrsto skupila usne. Na kraju večere moram se truditi da zadržim hranu u sebi. I Peeta je zelenkast u licu, ni njemu želudac nije navikao na takvu gozbu. Međutim, ako mogu zadržati mješavinu mišjeg mesa, svinjskih iznutrica i kore drveta, zimski specijalitet Masne Sae, onda se mogu, odlučna sam, nositi i s ovim. Odlazimo u drugi odjeljak kako bismo pogledali sažetak žetvi sa svih strana Panema. Pokušavaju ih rasporediti tijekom cijelog dana tako da ih se sve može gledati uživo, no to je moguće samo stanovnicima Kapitola jer nitko od njih ne mora sam prisustvovati skupovima. Gledamo žetve jednu po jednu, prozivanje imena i rijetko istupanje dobrovoljaca. Proučavamo lica djece koja će nam biti protivnici. Nekoliko ih se, procjenjujem, ističe. Golem dječak iz Okruga 2, koji je srnuo naprijed javivši se za dobrovoljca. Djevojka lisičasta lica, sjajne crvene kose, iz Okruga 5. Hrom dječak iz Okruga 10. I, meni najdojmljivija, dvanaestogodišnja djevojčica iz Okruga 11. Tamnosmeđe je kože i očiju, ali po građi i držanju vrlo je slična Prim. Osim što se, kad se ona

popela na pozornicu, nakon poziva dobrovoljcima moglo čuti samo zviždukanje vjetra između okolnih oronulih zgrada. Nije bilo nikoga da je zamijeni. Na kraju prikazuju Okrug 12. Prim je prozvana, ja žurim naprijed, guram Prim iza sebe, a očajanje u mom glasu više je nego očito, kao da se bojim da će je odvesti jer me nitko ne čuje. Ali, naravno, čuju me. Vidim Galea kako odvlači Prim, dok se ja penjem na pozornicu. Komentatori su zbunjeni odbijanjem publike da zaplješće. Nijemi pozdrav. Jedan komentator kaže da je Okrug 12 uvijek bio pomalo nazadan, ali lokalni običaji znaju biti dopadljivi. U pravom trenutku Haymitch pada s pozornice i odasvud dopire veseli mrmor. Izvučeno je Peetino ime i on u tišini zauzima svoje mjesto. Rukujemo se. Ponovni rez do himne, i program završava. Effie Trinket ogorčena je stanjem u kojem je bila njena vlasulja. “Vaš savjetnik mora mnogo toga naučiti o javnom nastupu. Posebno o onom na televiziji.” Peeta se neočekivano nasmije. “Bio je pijan”, reče. “Pijan je svake godine.” “Svaki dan”, dodam. Kratko se zasmijuljim, ne mogu si pomoći. Prema Effie Trinket, Haymitch ima tek pokoju neuglađenu naviku, koje je moguće ispraviti s nekoliko njezinih savjeta. “Da”, sikće ona. “Jako mi je čudno da vas to zabavlja. Dobro znate kako će vam na Igrama savjetnik biti žila kucavica između vas i svijeta. On će vam davati korisne preporuke, prikupljati pokrovitelje i odlučivati o predaji svakoga dara. Lako se može dogoditi da Haymitch presudno utječe na to hoćete li živjeti ili umrijeti!” U tom trenutku Haymitch dotetura u odjeljak. “Jesam li propustio večeru?” upita nerazgovijetno, nakon čega stane povraćati uzduž i poprijeko skupocjenog saga, na kraju se srušivši posred sveg tog svinjca. “Evo, pa se vi smijte!” reče Effie Trinket. Zaobiđe lokvu bljuvotine skakućući u svojim šiljatim cipelama, i pobjegne van.

4 Nekoliko trenutaka Peeta i ja zurimo u našeg savjetnika koji pokušava ustati iz klizave i ogavne kaše što ju je izbacio iz želuca. Smrad bljuvotine i nerazblaženog alkohola umalo i mene prisili na povraćanje. Peeta i ja se pogledamo. Jasno da nam od Haymitcha neće biti mnogo vajde, ali Effie Trinket u jednom je u pravu: kad stupimo u arenu, nećemo imati nikoga drugog. Kao po dogovoru, Peeta i ja uhvatimo ga za ruke i pomognemo mu ustati. “Spotaknuo sam se?” upita. “Grozno smrdi.” Rukom si otre nos, razmazujući bljuvotinu po cijelom licu. “Dajte da vas odvedemo natrag u sobu”, reče Peeta. “Malo ćemo vas očistiti.” Što ga vodeći a što noseći, odveli smo Haymitcha u njegov odjeljak. Budući da ga ne možemo posjesti na vezeni prekrivač kreveta, odvučemo ga u kadu i otvorimo tuš. Jedva da bilo što primjećuje. “Slobodna si”, reče Peeta. “Ja ću se pobrinuti za ostalo.” Zahvalna sam mu jer nikako ne bih željela svlačiti Haymitcha, ispirati mu bljuvotinu s dlaka na prsima i ututkavati ga u krevet. Moguće je da Peeta pokušava ostaviti dobar dojam na njega i postati mu miljenik na Igrama. Ali sudeći prema stanju u kojem je sada, Haymitch se sutra neće prisjećati ničega. “U redu”, kažem. “Mogu pozvati nekog Kapitoljanina da ti pomogne.” Sva ih je sila u vlaku. Kuhaju nam, poslužuju nas i čuvaju. Briga o nama njihov je posao. “Ne, ne želim ih ovdje”, reče Peeta. Kimnem i krenem u svoju sobu. Razumijem Peetu. I sama Kapitoljane ne mogu žive smisliti. Ali zaposliti ih Haymitchem, bila bi bar sićušna osveta. Stoga tražim razlog zašto se Peeta sam želi pobrinuti za njega i iznenada pomislim: Zato što je dobrohotan. Kao što je bio dobrohotan kad mi je dobacio kruh. Zamišljeno zastanem. Ovako dobrohotan Peeta Mellark daleko mi je opasniji nego da je zlonamjeran. Dobri ljudi pronalaze put do mog srca i tamo puštaju korijenje. Ne mogu to dopustiti Peeti. Ondje gdje idemo nema mjesta takvoj osjećajnosti. Stoga od ovog trenutka odlučujem imati što manje posla s pekarovim sinom. Ulazim u svoju sobu; vlak stoji na nekom peronu radi opskrbe gorivom. Hitro bacam kolačiće Peetina oca kroz prozor, pa ga s treskom zatvaram. Dosta je bilo. Dosta je bilo obojice. Na nesreću, udarivši u tlo papir se razdere, a kolačići raspu po maslačcima uz prugu. Vidim tu sliku samo na trenutak jer vlak već kreće, ali i to je dovoljno... Dovoljno da se vratim u prošlost i prisjetim maslačka iz školskog dvorišta... Upravo sam bila skrenula pogled s Peetina oteklog lica i, ugledavši maslačak, shvatila da još ima nade. Pažljivo sam ga iščupala i požurila kući. Dohvativši kantu, krenula sam s Prim na Livadu. Jest, bila je osuta zlatnoglavim korovom. Nakon što smo ga ubrali, valjda smo cijelih kilometar-dva pretraživale travu uzduž ograde, sve dok kanta nije bila puna maslačaka - listića, stabljika i cvjetova. Te smo se večeri pogostile salatom od maslačka i ostatkom kruha.

“Što još?” upitala me Prim. “Koju još hranu možemo pronaći?” “Svašta ćemo mi pronaći”, obećala sam joj. “Samo moram naučiti raspoznavati biljke.” Majka je imala knjigu koju je donijela sa sobom iz ljekarne. Stranice od starog pergamenta bile su ispunjene tintnim crtežima biljaka. Lijepim su rukopisom bili ispisani njihovi nazivi, gdje ih ubrati, kada su u cvatu, te njihova ljekarnička primjena. No u knjizi su bile i očeve bilješke o jestivim biljkama - maslačku, vinobojki, divljem luku, boru. Prim i ja ostatak smo večeri provele zadubljene u knjigu. Sljedećeg dana nije bilo nastave. Neko sam se vrijeme zadržala na rubu Livade, a onda skupila hrabrost i provukla se ispod ograde. Po prvi put sam u šumi bila sama, bez zaštite koju je pružalo očevo oružje. No u šupljem sam stablu pronašla mali luk i strijele koje je izradio za mene. Tog dana zašla sam u šumu najviše dvadeset metara. Većinu sam vremena čučala na granama staroga hrasta, nadajući se da će odnekud naići divljač. Nakon više sati posrećilo mi se da ubijem zeca. Dotad sam već bila ustrijelila nekoliko zečeva, no pod očevim vodstvom. Sada sam uspjela sama. Meso nismo jeli mjesecima. Pogled na lovinu kao da je prodrmao majku. Razbudila se, oderala zeca te, od mesa i povrća koje je skupila Prim, zakuhala gulaš. Tada se smela i vratila u krevet, no kad je gulaš bio gotov, prisilili smo je da pojede porciju. Šuma je postala naš spasitelj i svakog sam joj dana dopuštala da me snažnije zagrli. Isprva je išlo polako, no bila sam odlučna u nakani da nas prehranim. Krala sam jaja iz gnijezda, ribe lovila mrežom, a katkad mi je uspjelo ustrijeliti vjevericu ili zeca za gulaš. Prikupljala sam raznovrsne biljke koje su nicale ispod mojih nogu. S biljkama valja oprezno. Mnoge su jestive, no samo jedan pogrešan zalogaj može prouzročiti smrt. Koju god da sam ubrala, po više sam je puta uspoređivala s očevim bilješkama. Održavala sam nas na životu. U početku sam na svaki znak opasnosti, udaljeni urlik ili neobjašnjiv lom grana, jurila natrag prema ogradi. Zatim sam počela riskirati. Znala sam se uspinjati na stabla bježeći od divljih pasa kojima bi brzo dosadilo čekati i nastavili bi dalje. Medvjedi i divlje mačke obitavali su dublje u šumi, valjda zato što im se nije sviđao začađeni zrak našega okruga. Osmog svibnja otišla sam u Palaču pravde prijaviti se u zamjenu za žeton i u Priminim dječjim kolicima odvukla kući moju prvu turu žita i ulja. Svakog osmog u mjesecu imala sam pravo učiniti isto. Naravno, nisam prestala loviti i skupljati biljke. Žita nije bilo dovoljno da bi se od njega preživjelo, a bilo je i drugih stvari koje su nam bile potrebne - sapun, mlijeko i konac. S ono hrane što bi nam preostalo, počela sam trgovati u Pećnici. Strahovala sam od odlaska na to mjesto bez oca, no ljudi su ga poštovali pa su prihvatili i mene. Na koncu, divljač je divljač, bez obzira tko je ustrijeli. Trgovala sam i na stražnjim vratima bogatijih gradskih obitelji, pokušavajući se sjetiti očevih savjeta, no učeći i sama. Mesarica je kupovala zečeve, ali ne i vjeverice. Pekaru su u tek išle vjeverice, ali uzimao bi ih samo kad mu žena nije bila u blizini. Zapovjednik Mirovnjaka volio je divlju puricu. Načelnik je obožavao jagode. Kasnog ljeta, dok sam se umivala u jezercu, uokolo sebe zapazila sam visoke biljke streličastih listova i cvjetova s tri bijele latice. Kleknula sam u vodu, zarila ruke u mekani mulj i izvukla pregršt korijenja. Mali, plavkasti gomolji ne izgledaju privlačno, ali kuhani ili pečeni su ukusni poput krumpira. “Katniss”, rekla sam glasno. Bila je to biljka po kojoj sam dobila ime.3 Sjetila sam se kako je otac u šali govorio: “Dokle god se možeš pronaći, nećeš umrijeti od gladi.” Provela sam sate

rujući jezersko dno nožnim prstima i štapom, skupljajući gomolje koji su se dizali na površinu. Te smo se večeri gostile ribom i streličinim korijenjem, sve dok se po prvi put unatrag tko zna koliko mjeseci nismo uistinu najele. Majka se polako počela vraćati u svakodnevicu. Čistila je i kuhala, a dio hrane koju sam donosila konzervirala je za zimu. Za njezine ljekarničke pripravke dobijali smo drugu robu ili novac. Jednog sam je dana čula kako pjevuši. Prim je bila oduševljena majčinom pribranošću, no ja sam s oprezom čekala hoće li nas ponovo napustiti. Nisam joj vjerovala. Nepopustljivi dio mene mrzio ju je zbog njene slabosti, zbog toga što nas je zapostavila i priredila nam mjesece teških iskušenja. Prim joj je oprostila, no ja sam se udaljila od nje, podigla zid kako mi više nikad ne bi bila potrebna, i ništa između nas dvije više nije bilo isto. Umrijet ću ne ispravivši to. Prisjećam se kako sam danas u Palači pravde vikala na nju. Premda, rekla sam joj da je volim. Možda će time ipak sve doći u ravnotežu. Neko vrijeme stojim zureći kroz prozor, želeći ga ponovo otvoriti, no nisam sigurna što bi se dogodilo ako to učinim pri tako velikoj brzini. U daljini vidim svjetla. Okrug 7? Ili 10? Ne znam. Pomislim na ljude koji se u svojim domovima spremaju na spavanje. Zamišljam svoju kuću s čvrsto zatvorenim kapcima. Što sada rade majka i Prim? Jesu li u stanju večerati? Riblji gulaš i jagode? Ili hrana leži nedirnuta na tanjurima? Jesu li gledale sažetak današnjih događanja na izubijanom starom televizoru smještenom na stolu uza zid? Sigurno su ponovo plakale. Kako se drži majka, je li jaka pred Prim? Ili je već počela uzmicati, ostavljajući sav teret života na sestrinim krhkim leđima. Bez sumnje, Prim će ove noći spavati uz majku. Tješi me pomisao na čupavog starog Ljutića koji zauzima svoj položaj na krevetu ne bi li je čuvao. Ako bude plakala, njuškom će joj pažljivo raskriliti ruke i sklupčati se uz nju sve dok se ne smiri i zaspi. Sada mi je silno drago što ga nisam utopila. Ta me razmišljanja prožmu bolnim osjećajem usamljenosti. Ovome danu nema kraja. Zar smo Gale i ja kupine jeli jutros? Čini mi se da je otada prošla cijela vječnost, kao da se dug san izrodio u noćnu moru. Ako sada zaspim, možda se probudim u Okrugu 12, gdje i pripadam. Ladice su vjerojatno pune spavaćica, no ja skidam košulju i hlače, pa se uvučem u krevet samo u donjem rublju. Sva je posteljina izrađena od meke, svilenkaste tkanine, a paperjast pokrivač tako je debeo da me smjesta ugrije. Ako kanim plakati, sada je pravo vrijeme za to jer do jutra ću moći isprati štetu učinjenu suzama. No nema niti jedne. Odveć sam ili umorna ili otupjela da bih plakala. Jedino što osjećam jest žudnja da budem negdje drugdje, pa puštam da me vlak uljuljka u zaborav. Budi me kucanje; hladno svjetlo probija se kroz zavjese. Čujem kako me Effie Trinket poziva da ustanem. “Idemo, idemo, idemo! Danas je velik, velik, velik dan!” Pridižem se i na trenutak pokušavam zamisliti što je to u njezinoj glavi. O čemu razmišlja dok je budna? Što sanja? Nemam pojma. Ponovo odijevam istu zelenu odjeću jer nije prljava, tek malo zgužvana budući da je ležala na podu. Prelazim prstima po krugu oko male zlatne šojke rugalice, misleći na šumu i oca, na majku i Prim koje se bude i moraju nastaviti s uobičajenim životom. Spavala sam s ispletenom kosom, onako kako ju je majka dotjerala za žetvu. I sada ne izgleda loše, pa je ne diram. Nije važno, već smo sigurno nadomak Kapitola. Kad stignemo u grad, ionako će moj stilist odrediti kako ću izgledati na večerašnjem svečanom otvorenju. Nadam se samo da onaj koji će me dopasti ne smatra da je

golotinja zadnji krik mode. Na ulazu u blagovaonicu okrzne me Effie Trinket noseći šalicu crne kave. Mrmlja prostote. Podbuhlog i crvenog lica od jučerašnjeg prepuštanja užicima, Haymitch se cereka. Peeta drži žemlju i kao da mu je pomalo neugodno. “Sjedi! Sjedi!” domahuje mi Haymitch. Čim se spustim u stolac, poslužuju me pladnjem natrpanim jajima, šunkom i brdom pomfrita. Voće je u zdjeli uronjenoj u kockice leda kako bi ostalo rashlađeno. Košarica s pecivom koju donose hranila bi moju obitelj tjedan dana. U otmjenoj je čaši sok od naranče. Bar mislim da jest. Naranču sam okusila samo jednom kad ju je za davnu Novu godinu otac kupio kao posebnu poslasticu. Dobila sam i šalicu kave. Majka je obožava, dok je meni gorka i odveć vodenasta; mogli smo si je priuštiti samo izuzetno. U drugoj je šalici nekakva gusta i smeđa tekućina. “Zovu je vruća čokolada”, uputi me Peeta. “Ukusna je.” Srknem vruću, slatku, kremastu tekućinu i smjesta me prođu trnci ugode. Premda me i ostala hrana mami, ne obazirem se na nju sve dok ne iskapim šalicu. Potom se kljukam koliko god mogu, a mogu mnogo, no pazim da ne pretjeram s masnoćom. Jednom mi je majka rekla da uvijek jedem kao da više nikad neću vidjeti hranu. Odgovorila sam joj: “I neću ako je sama ne donesem.” To ju je ušutkalo. Osjetivši da bi mi se želudac mogao raspuknuti, zavalim se u stolac i pogledam svoje društvo za doručkom. Peeta još jede, otkida komadiće žemlje i umače ih u vruću čokoladu. Haymitch je zapustio svoj pladanj, i ispija čašu crvenog soka koji razrjeđuje s bistrom tekućinom iz boce. Sudeći po oštrom mirisu, radi se o nekom alkoholnom piću. Haymitcha ne poznajem dobro, no dovoljno često sam ga viđala kako u Pećnici ostavlja gomile novca na tezgi žene koja prodaje destilirani alkohol. Dok stignemo u Kapitol, već će biti nesuvisao. Uviđam da ga se gnušam. Nije čudno da posvećenici iz Okruga 12 nikad nisu imali čak ni šansu. Uzrok nije samo u tome što smo bili neuhranjeni i neuvježbani. Neki su naši posvećenici, unatoč svemu, bili dovoljno snažni da uspiju. No rijetko smo uspijevali dobiti pokrovitelje, za što je ponajviše kriv Haymitch. Bogataši koji podupiru posvećenike - jer su se kladili na njih, ili jednostavno zato da se mogu hvalisati kako su pogodili pobjednika - žele poslovati s nekim uglađenijim od njega. “Dakle, trebali biste nam dati poneki savjet”, kažem mu. “Evo savjeta. Ostanite živi”, odgovori on i prasne u smijeh. Razmijenim pogled s Peetom, tek se tad sjetivši da sam odlučila raskrstiti s njim. Iznenadi me tvrdoća u njegovim očima. Inače se doimaju blagima. “Jako ste duhoviti”, reče Peeta i naglo udari po čaši u Haymitchevoj ruci. Ona se razbije na podu, a krvavocrvena tekućina potekne prema stražnjem dijelu vlaka. “Ali ne i nama.” Haymitch kratko razmotri situaciju, pa snažno udari Peetu u vilicu srušivši ga sa stolca. Kad se okrene da dohvati alkohol, zabijem nož u stol između boce i njegove ruke, za dlaku mu promašivši prste. Pripremim se za odbijanje njegova udarca, no nije ga bilo. Umjesto toga, Haymitch sjedne i škiljeći nas promotri. “No, što je ovo?” upita. “Zar je moguće da sam ove godine dobio par boraca?” Peeta ustane s poda, zagrabi punu šaku leda kojim je obložena zdjela s voćem, te ga pokuša prisloniti uz crvenilo na vilici.

“Nemoj”, zaustavi ga Haymitch. “Neka se masnica vidi. Publika će misliti da si se potukao s drugim posvećenikom i prije no što si ušao u arenu.” “To je protivno pravilima”, reče Peeta. “Samo ako te uhvate. Modrica će poslati poruku da si se s nekim obračunao, a da te nisu uhvatili. Tim bolje”, reče Haymitch i okrene se prema meni. “Možeš li tim nožem pogoditi i još nešto osim stola?” Moje oružje je luk i strijela. No dosta sam vremena utrošila i na bacanje noža. Katkad je životinju bolje, ako je se samo načne strijelom, pogoditi i nožem prije nego joj se priđe. Želim li Haymitchevu pozornost, sada je pravi trenutak za ostavljanje dojma. Izvučem nož iz stola, uhvatim ga za sječivo i bacim k zidu na suprotnoj strani blagovaonice. Nadala sam se tek čvrstom ubodu, no zabio se u brazdu između dviju ploča, prikazujući me vještijom no što zbilja jesam. “Stanite ovdje. Oboje”, reče Haymitch, glavom pokazujući na sredinu prostorije. Poslušamo ga, a on nas stane obilaziti bockajući nas prstima kao da smo životinje. Opipava nam mišiće i promatra lica. “Ha, niste skroz beznadežni. Činite mi se sposobnima za borbu. A kad vas se dočepaju stilisti, bit ćete i dovoljno privlačni.” Peeta i ja ne dovedemo u pitanje značaj stilista. Igre gladi nisu natjecanje u ljepoti, ali najzgodniji posvećenici uvijek privuku više pokrovitelja. “U redu, idemo se dogovoriti. Ne ometajte me dok pijem, a ja ću ostati dovoljno trijezan da vam mogu pomoći”, reče Haymitch. “No morate postupati točno onako kako vam kažem.” I nije neki dogovor, ali se radi o velikom koraku naprijed u odnosu na situaciju otprije deset minuta, kad uopće nismo imali vođu. “U redu”, reče Peeta. “Pa pomognite nam onda”, kažem. “Kad budemo u areni, koja je najbolja strategija kod Roga izobilja za nekoga—” “Ne sve odjednom. Za nekoliko minuta stižemo na kolodvor. Predat će vas stilistima. Neće vam se svidjeti ono što će napraviti od vas. Ali kako vas god uredili, ne opirite se”, reče Haymitch. “Ali—” započnem. “Nikakvo ali. Ne opirite se”, ponovi Haymitch, pa uzme bocu alkoholnog pića sa stola i izađe iz vagona. Kako se vrata za njim zalupe, tako vagon utone u tamu. Unutra je upaljeno nekoliko svjetiljki, no vani kao da je ponovo pao mrak. U tunelu smo koji penjući se kroz planine vodi do Kapitola. Planine tvore prirodnu zapreku između Kapitola i istočnih okruga. Gotovo je nemoguće u grad ući s istoka, osim kroz tunele. Ta zemljopisna prednost bila je ključni čimbenik ustaničkog poraza, koji je i doveo do toga da sam danas ovdje kao posvećenica. Budući da su se pobunjenici morali uspeti na planine, bili su laka meta za kapitolske zračne snage. Dok vlak juri, Peeta Mellark i ja stojimo u tišini. Nikako da izađemo iz tunela, i grudi mi se stežu od pomisli na tone stijenja koje me odvajaju od neba. Nimalo mi se ne sviđa biti okružena kamenjem. Podsjeća me to na rudnike i oca, zarobljenog i nemoćnog da dopre do sunčeva svjetla, zauvijek pokopanog u tami. Vlak napokon počinje usporavati i jaka svjetlost naglo ispuni odjeljak. Ne možemo izdržati: i Peeta i ja požurimo k prozoru da vidimo ono što smo dotad mogli gledati samo na televiziji - Kapitol, glavni grad Panema. Kamere nam nisu lagale o njegovoj raskoši. Štoviše, nisu posve vjerno prikazale svu veličanstvenost zgrada koje blješte duginim bojama propinjući se visoko u zrak, sjajne automobile što promiču široko asfaltiranim cestama, neobično odjevene ljude čudnovatih frizura i

pretjerano našminkanih lica, koji u životu nisu propustili obrok. Sve boje izgledaju umjetno ružičasta je pretamna, zelena presvijetla, a žuta bolna za oči - kao one na okruglim šećernim pločicama koje smo u malenoj okružnoj trgovini slatkišima mogli samo promatrati. Opazivši da vlak s posvećenicima pristiže u grad, ljudi oduševljeno pokazuju na nas. Odmaknem se od prozora zgađena njihovim uzbuđenjem, znajući da jedva čekaju vidjeti kako umiremo. No Peeta ne uzmiče, već maše i smiješi se zablenutoj gomili. Staje tek kad vlak uđe na kolodvor koji nas zaklanja od njihovih pogleda. Primijeti kako zurim u njega, pa slegne ramenima. “Tko zna”, reče. “Možda je netko od njih bogat.” Pogrešno sam ga procijenila. Prisjećam se njegova ponašanja od početka žetve. Prijateljski mi je stisnuo ruku. Njegov se otac pojavio s kolačićima i obećao kako će brinuti da Prim ne bude gladna... je li to Peeta smislio? Prisjećam se njegovih suza na željezničkoj postaji. Zatim, ponudio se da opere Haymitcha, no onda ga jutros izazvao kad je bilo jasno da ljubaznim pristupom neće ništa postići. I na kraju, već sada pokušava pridobiti publiku mašući joj s prozora. Nisam još posložila sve kockice, no osjećam da kuje plan. Nije se pomirio sa smrću. Već se sada svim silama bori da ostane živ. Što ujedno znači da će me dobrohotni Peeta Mellark, dječak koji mi je dao kruh, svim silama nastojati ubiti.

5 Zzzip! Zaškrgućem zubima kad mi Venia, žena plavozelene kose i zlatnih tetovaža iznad obrva, strgne s noge platnenu traku iščupavši sve dlake koje su se nalazile ispod. “Oprosti!” zapiska ona svojim smiješnim kapitolskim naglaskom. “Ali, baš si dlakava!” Zašto je ovim ljudima glas tako visok? Zašto im se vilica jedva pomiče dok pričaju? Zašto na kraju rečenice povisuju ton kao da postavljaju pitanje? Čudan izgovor samoglasnika, gutanje slogova, i uvijek to siktanje na glasu s... stvarno nije moguće ne oponašati ih. Venia napravi grimasu kojom bi valjda željela pokazati suosjećanje. “Dobra vijest - još samo ova. Spremna?” Čvrsto se uhvatim za rubove stola na koji su me posjeli i kimnem, a Venia mi trzajem, bolnim koliko i brzim, iščupa i posljednje dlake s nogu. Već tri sata sam u Centru za preinaku, a još nisam upoznala svog stilista. Po svemu sudeći, ne želi me vidjeti dok Venia i ostali članovi ekipe za pripremu ne riješe neke očite probleme. Dosad su me ribali zrnatom pjenom kojom su s mene odstranili ne samo prljavštinu, već i najmanje tri sloja kože, ujednačili su mi nokte, a posebna je pozornost poklonjena čupanju dlaka s moga tijela. Skinuli su mi ih s nogu, ruku, trupa, pazuha i dijelova obrva, pa sada izgledam kao očerupana ptica spremna za ražanj. Muka mi je. Koža me boli, preplavili su je žmarci i jako je osjetljiva. No držala sam se svog dijela dogovora s Haymitchem i nijednom se nisam pobunila. “Ide ti jako dobro”, pohvali me momak kojeg zovu Flavius. Protrese svoje narančaste spiralne uvojke, a onda usne namaže novim slojem ljubičastog ruža. “Ako nešto ne možemo podnijeti, to je cmizdravac. Namažite je!” Venia i Octavia, punašna žena čije je cijelo tijelo obojeno blijedom nijansom žutozelene boje, trljaju me losionom koji isprva žari, no zatim umiruje moju upaljenu kožu. Povukavši me sa stola, skinu mi tanki ogrtač koji sam povremeno smjela imati na sebi. Stojim potpuno gola dok njih troje kruže oko mene i čupkaju me pincetama ne bi li uklonili i najsitniju dlačicu. Znam da bi mi trebalo biti neugodno, no oni su toliko nenalik ljudima da bih bila jednako posramljena kad bi mi uokolo nogu kljucale tri ptice ludih boja. Sve troje koraknu unatrag i ostanu zadivljeni onim što su postigli. “Izvrsno! Skoro izgledaš kao ljudsko biće!” uzvikne Flavius, na što se svi smiju. Prisilim se na smiješak kako bih pokazala koliko sam zahvalna. “Hvala vam”, kažem sladunjavo. “U Okrugu dvanaest nemamo mnogo razloga za uljepšavanje.” Time ih posve pridobijem. “Naravno da nemate, sirotice!” sklopi ruke ojađena Octavia. “Ali ne brini”, reče Venia. “Kad Cinna završi s tobom, izgledat ćeš prekrasno!” “Obećavamo! Znaš, sad kad smo te oslobodili dlaka i prljavštine, uopće ne izgledaš tako strašno!” ohrabri me Flavius. “Idemo po Cinnu!” Odjure iz sobe. Teško ih je mrziti jer su totalni kreteni. A opet, na neki način znam da mi iskreno pokušavaju pomoći. Gledam hladne bijele zidove i pod. Željela bih ponovo obući ogrtač, ali bolje da ga ne diram. Taj Cinna, moj stilist, sigurno bi me natjerao da ga odmah skinem. Dotaknem si kosu, jedini dio

mojeg tijela koji ekipa za pripremu nije smjela dirati. Gladim svilenkastu punđu koju je majka tako pažljivo složila. Majka. Ostavila sam njenu plavu haljinu i cipele na podu vagona, i ne pomislivši da bih mogla sačuvati taj djelić nje, djelić doma. Da sam bar prije mislila na to. Vrata se otvore i ulazi neki mladić, vjerojatno Cinna. Zatečena sam njegovim posve uobičajenim izgledom. Većina stilista koje intervjuiraju za televiziju toliko su slični jedni drugima, obojeni i kirurški izmijenjeni, da izgledaju nakaradno. Ali Cinnina kratko ošišana kosa čini se prirodno smeđa. Nosi jednostavnu crnu košulju i hlače. Jedini ustupak promjeni izgleda je blago nanesena olovka za oči metalnozlatne boje. Njome je istaknuo zlatne pjegice u zelenim šarenicama. Iako sam zgrožena Kapitolom i njegovom odvratnom modom, moram priznati da mu to jako dobro stoji. “Bok, Katniss. Ja sam Cinna, tvoj stilist”, reče tihim glasom koji podosta odudara od kapitolskog prenemaganja. “Bok”, usudim se oprezno pozdraviti. “Daj mi sekundu, može?” reče on. Hoda oko mene ne dodirujući me, no vrlo pozorno promatrajući svaki djelić moga gologa tijela. Odupirem se porivu da rukama prekrijem grudi. “Tko ti je složio frizuru?” “Majka”, odgovorim. “Prekrasna je. Istinski klasična. I u gotovo savršenoj ravnoteži s tvojim profilom. Majka ti je vrlo vješta”, reče on. Očekivala sam nekog nakinđurenog, nekog starijeg tko očajnički pokušava izgledati mlađe, nekog tko će me doživljavati kao komad mesa koji treba pripremiti za pladanj. Cinna je sve, samo ne to. “Ti si nov, zar ne? Mislim da te još nisam vidjela”, kažem. Većina je stilista poznata, oni su konstanta u stalnim izmjenama posvećenika. Za neke znam cijeli život. “Da, ovo su moje prve Igre”, reče Cinna. “Pa su ti dali Okrug dvanaest”, kažem. Početnici obično završe s nama, najmanje poželjnim okrugom. “Tražio sam Okrug dvanaest”, reče bez dodatnog objašnjenja. “Obuci ogrtač pa ćemo malo popričati.” Navučem ogrtač i slijedim ga kroz vrata do dnevne sobe. Između dva crvena kauča okrenutih sučelice stoji nizak stol. Tri su zida prazna, dok je četvrti u cijelosti staklen i tako pretvoren u izlog koji gleda na grad. Premda se sunčano nebo u međuvremenu naoblačilo, po svjetlu mogu zaključiti da je oko podneva. Cinna mi ponudi da sjednem na jedan od kauča, a sam zauzme mjesto na suprotnom. Pritisne dugme uz rub stola čija se površina nato razdvoji. Odozdo se uzdigne nova ploča na kojoj se nalazi ručak - pile s kriškama naranče skuhano u kremastom umaku, položeno na biserno bijela zrna žita, zatim sićušni zeleni grašak i luk, peciva u obliku cvjetova i, za desert, puding boje meda. Pokušavam si predočiti pripremanje ovakvog obroka kod kuće. Pilići su preskupi, ali bila bih zadovoljna i s divljom puricom. Morala bih ustrijeliti još jednu da za nju dobijem naranču. Kozje mlijeko zamijenilo bi kremasti umak. Grašak možemo uzgojiti u vrtu. Divlji luk morala bih prikupiti u šumi. Ne znam o kakvom se žitu radi, od onog kojeg dobijemo za žetone ispadne nimalo primamljiva smeđa kaša. Zbog cifrastih peciva morala bih još trgovati, moguće je da bi pekar za njih tražio dvije ili tri vjeverice. Što se pudinga tiče, ne mogu ni pretpostaviti od čega je pripremljen. Dakle, dani lova i kopanja za samo jedan obrok, a i on bi bio slaba zamjena za ovaj kapitolski. Kako je to, pitam se, živjeti u svijetu u kojem se hrana pojavljuje pritiskom na dugme? Na što

bih utrošila sate koje provodim češljajući šumu u potrazi za hranom da je tako lako doći do nje? Što rade po cijele dane ti Kapitoljani, osim što ukrašavaju svoja tijela i čekaju da pristigne nova pošiljka posvećenika koji će umrijeti da bi ih zabavili? Podignem pogled. Cinna me gleda ravno u oči. “Sigurno ti se činimo vrijednim svakog prezira”, reče. Je li to razaznao iz mog lica ili mi na neki način pročitao misli? Kako bilo, u pravu je. Svi ti ljigavci vrijedni su svakog prezira. “Nije važno”, reče Cinna. “Dakle, Katniss, par riječi o tvom kostimu za svečano otvorenje. Moja suradnica Portia je stilistica tvog suposvećenika Peete. Naša je trenutna zamisao da vas odjenemo u kostime koji se nadopunjuju”, objašnjava Cinna. “Kao što znaš, uobičajeno je da kostimi odražavaju glavnu karakteristiku pojedinog okruga.” Od posvećenika se na svečanom otvorenju očekuje da odjećom ukažu na temeljnu gospodarsku granu svoga kraja. U Okrugu 11 to je poljoprivreda. U Okrugu 4 ribarenje. U Okrugu 3 industrija. Budući da dolazimo iz Okruga 12, Peeta i ja bit ćemo odjeveni u rudarskom stilu. Kako vrećasti rudarski kombinezoni baš i ne dolikuju trenutku, naši posvećenici obično nose tek oskudnu opremu i kape sa svjetiljkama. Jedne su godine bili potpuno goli, prekriveni crnim puderom koji je predstavljao ugljenu prašinu. Uvijek to izgleda grozno, a tako se ne može osvojiti naklonost publike. Pripremim se za najgore. “Dakle, nosit ću rudarsku opremu?” upitam, nadajući se da neće izgledati besramno. “Zapravo i ne. Vidiš, Portia i ja smatramo da ne treba pretjerivati s tom rudarskom opravom. Nitko te po njoj neće zapamtiti. Oboje, naprotiv, mislimo da nam je posao posvećenike iz Okruga dvanaest učiniti nezaboravnima”, reče Cinna. Sigurno ću biti gola, pomislim. “Umjesto da se usredotočimo na samo rudarenje, pozornost ćemo usmjeriti na ugljen.” Gola i prekrivena crnom prašinom. “A što radimo s ugljenom? Palimo ga”, reče Cinna. “Ne bojiš se vatre, Katniss. Zar ne?” Vidjevši izraz mog lica, nasmiješi se. Nekoliko sati kasnije odjevena sam u kostim koji će biti ili najsenzacionalniji ili najsmrtonosniji u povijesti svečanih otvorenja. Od gležnjeva do vrata utegnuta sam u jednostavni crni triko. Ulaštene kožne čizme zavezane su mi do koljena. No najvažniji dio kostima su lepršavi plašt išaran narančastom, žutom i crvenom bojom, te odgovarajuća kaciga. Cinna ih namjerava zapaliti trenutak prije no što se naša bojna kola pojave na ulici. “Neće to biti pravi plamen, naravno, samo malo umjetne vatre kojoj smo se domislili Portia i ja. Bit ćeš potpuno sigurna”, objašnjava on. Ali nije me uvjerio i strahujem da bih do gradskog središta mogla biti u cijelosti izroštiljana. Lice skoro da mi i nije našminkano, tu i tamo malko boje za naglasak. Očešljali su mi kosu i ispleli pletenicu koja mi pada niz leđa. Moj uobičajeni stil. “Želim da te publika prepozna kad dođeš u arenu”, reče Cinna sanjarski. “Katniss, Vatrena Djevojka.” Prođe mi kroz glavu da Cinnino smireno i normalno ponašanje krije potpunog luđaka. Unatoč jutrošnjim saznanjima o Peetinim namjerama, laknulo mi je kad je pristigao, odjeven u jednak kostim. S obzirom na to da je pekarov sin, trebao bi se dobro snaći s vatrom. Prate ga stilistica Portia i njezina ekipa, i svi su mahnito uzbuđeni odjekom koji ćemo postići. Svi osim Cinne.

Izgleda pomalo umorno dok prima čestitke. Hitro nas odvedu do prizemlja Centra za preinaku, zapravo goleme konjušnice. Svečano otvorenje samo što nije počelo. Parove posvećenika smještaju na bojna kola u koja su upregnuta po četiri konja. Naši su crni poput ugljena. Tako su dobro uvježbani, da ih nitko ne vodi za uzde. Cinna i Portia zatraže da se uspnemo na kola, upute nas kako da stojimo, s pomnjom nam poprave nabore na plaštevima, pa se povuku radi dogovora. “Što misliš o ovome?” šapnem Peeti. “O vatri?” “Strgnut ću tvoj plašt ako ti strgneš moj”, odvrati on kroza zube. “Vrijedi”, kažem. Možda ćemo, ako ih skinemo dovoljno brzo, izbjeći najteže opekotine. Ipak, stvari ne izgledaju dobro. Bacit će nas u arenu bez obzira na stanje u kojem se budemo nalazili. “Znam da smo Haymitchu obećali da ćemo ih slušati u svemu, no mislim da ovo nije imao u vidu.” “Gdje je, uostalom, on? Zar nas ne bi trebao zaštititi od ovakvih stvari?” reče Peeta. “Koliko alkohola isparava, ionako ne bi bilo dobro da se mota oko otvorenog plamena”, kažem. Prasnemo u smijeh. Pretpostavljam kako smo oboje nervozni zbog Igara i, trenutno još značajnije, užasnuti mogućnošću da postanemo živuće baklje, te se zato ne ponašamo razumno. Počinje uvodna glazba. Nije je moguće prečuti, odzvanja širom Kapitola. Golema se vrata otkližu u stranu otkrivši ulice uz koje se načičkala svjetina. Vožnja traje dvadesetak minuta i završava na Središnjem krugu, gdje će nas pozdraviti, odsvirati himnu i otpratiti u Centar za obuku koji će biti naš dom, odnosno zatvor, sve dok Igre ne počnu. Posvećenici iz Okruga 1 izlaze u kolima vučenim snježnobijelim konjima. Izgledaju prelijepo; poprskani su srebrnom bojom i odjeveni u ukusne tunike s kojih svjetlucaju dragulji. Okrug 1 izrađuje luksuzne predmete za Kapitol. Čuje se huk Kapitoljana jer dolaze njihovi miljenici. Okrug 2 već zauzima svoj položaj iza njih, te se i mi vrlo brzo približavamo vratima. Nebo je i dalje oblačno, približava se večer, i danje svjetlo sve je slabije. Posvećenici iz Okruga 11 upravo izlaze, kad se pojavi Cinna s upaljenom bakljom. “Dakle, hajdemo”, reče on i, prije no što smo stigli ustuknuti, zapali nam plašteve. Zadržim dah iščekujući vrućinu, ali osjećam samo slabašno škakljanje. Cinna se uspne pred nas i zapali nam kacige, nakon čega ispusti uzdah olakšanja. “Uspjelo je.” Zatim mi nježno podvuče prste pod bradu. “Ne zaboravi glavu držati visoko. Smiješi se. Obožavat će te!” Cinna skoči s kola i, valjda prisjetivši se nečega, počne vikati, no glazba mu zatomi glas. Ponovo viče i gestikulira. “Što nam pokušava reći?” upitam Peetu svrnuvši pogled na njega. Tek sad shvaćam uzbuđenje lažnim plamenom - Peeta izgleda zasljepljujuće, a i ja sam sigurno jednako blještava. “Mislim da nam je rekao da se držimo za ruke”, reče Peeta i lijevom rukom uhvati moju desnu. Pogledamo Cinnu tražeći potvrdu. On kimne podignuvši palčeve, i to je posljednja slika koju vidim prije izlaska na ulicu. Početno zaprepaštenje publike našom pojavom brzo se mijenja u bodrenje i klicanje broja našeg okruga. Žarište zanimanja više nisu troja bojna kola ispred nas, sve se glave okreću u našem smjeru. Isprva sam ukočena, no tad nas spazim na velikom televizijskom ekranu - zapanjeno zaključujem da izgledamo zadivljujuće. Spušta se sumrak i vatra nam obasjava lica. Čini se kako lepršavi plaštevi iza nas ostavljaju vatreni trag. Cinna je bio u pravu glede minimalne šminke, oboje izgledamo privlačnije i posve prepoznatljivo.

Ne zaboravi glavu držati visoko. Smiješi se. Obožavat će te!, čujem Cinnin glas. Malko podignem bradu, namjestim svoj najsimpatičniji smiješak, pa počnem mahati. Zbog ravnoteže je dobro što se držim za ruke s Peetom; masivan je i stabilan poput stijene. Dobivši na samopouzdanju, čak pošaljem nekoliko poljubaca publici. Kapitoljani su posve poludjeli, obasipaju nas cvijećem i izvikuju naša imena koja su se potrudili zapamtiti iz programa. Zaglušujuća glazba, klicanje i sva ta zadivljenost djeluju na mene, te više ne mogu suzbiti uzbuđenje. Cinna mi je osigurao veliku prednost. Nitko me neće zaboraviti. Ni moj izgled, ni moje ime. Katniss, Vatrena Djevojka. Prvi put osjećam tračak nade. Sigurno će se pronaći bar jedan pokrovitelj koji će me preuzeti! S malo dodatne pomoći, nešto hrane, i uz odgovarajuće oružje, zašto bih unaprijed odustala od borbe? Netko mi je dobacio crvenu ružu. Otmjeno je pomirišem i darovatelju, čiji položaj odredim okvirno, zauzvrat pošaljem poljubac. Stotine se ruku ispruže kako bi ga dohvatile, kao da se radi o pravoj, opipljivoj stvari. “Katniss! Katniss!” čujem kako me dozivaju sa svih strana. Svi žele moje poljupce. Tek kad smo stigli do Središnjeg kruga shvaćam da sam vjerojatno zaustavila optok krvi u Peetinoj ruci, toliko sam je čvrsto držala. Pogledam naše spojene prste dok popuštam stisak, no Peeta mi ponovo stegne ruku. “Ne, ne puštaj me”, reče. Odbljesak vatre treperi mu u plavim očima. “Molim te. Mogao bih pasti s ovoga.” “OK”, kažem. I dalje se držimo za ruke, ali sada se više ne osjećam spokojno zbog načina na koji nas je Cinna povezao. Nije pošteno predstaviti nas kao ekipu, a onda zatvoriti u arenu gdje se moramo poklati. Dvanaest bojnih kola ispunjavaju prsten Središnjeg kruga. Na prozorima zgrada koje ga opasuju tiskaju se najugledniji građani Kapitola. Naši konji vuku kola pred samu rezidenciju predsjednika Snowa, gdje se zaustavljaju. Glazba prestaje uz zvuk fanfara. Predsjednik, malen i mršav čovjek s posve bijelom kosom, drži pozdravni govor na balkonu iznad nas. Uobičajeno je da se u prijenosu, tijekom govora, s njegova lica prijeđe na sve posvećenike, no na ekranu vidim da nam je minutaža znatno veća od ostalih. Što je mračnije, sve je teže skinuti pogled s našeg svjetlucanja. Za vrijeme sviranja državne himne potrude se pokazati brze kadrove svakog para posvećenika, no kamere se zadrže na našim bojnim kolima dok posljednji put paradiramo Krugom, da bismo potom nestali u Centru za obuku. Vrata tek što su se zatvorila za nama, a već smo opkoljeni članovima ekipa za pripremu koje je teško razumjeti dok u isti glas sipaju hvalospjeve. Pogledavši uokolo, opažam da mnogi posvećenici mrko zure u nas, što potvrđuje moje pretpostavke - sve smo ih zasjenili. Cinna i Portia također su ovdje; pomognu nam pri silaženju s bojnih kola, pa oprezno skinu naše plamteće plašteve i kacige. Portia ih ugasi nekakvim sprejem iz limenke. Uviđam da mi je ruka još uvijek slijepljena s Peetinom, i s mukom raširim ukočene prste. Oboje si masiramo šake. “Hvala ti što me nisi puštala. Bio sam pomalo klecav”, reče Peeta. “Nije se vidjelo”, odvratim. “Sigurna sam da nitko nije primijetio.” “A ja sam siguran da su svi primijetili samo tebe. Moraš se češće oblačiti u vatru, dobro ti stoji”, osmjehne mi se tako iskreno, dražesno i, baš kako treba, malčice sramežljivo, da me prožme neočekivana toplina.

U glavi mi zazvoni za uzbunu. Nemoj biti glupa. Peeta planira način na koji će te ubiti, podsjetim se. Mami te kako bi postala lak plijen. Što je dopadljiviji, to je smrtonosniji. Međutim i ja znam tu igru, pa stanem na nožne prste i poljubim ga u obraz. Ravno u modricu.

6 Centar za obuku ima toranj koji je konstruiran isključivo zbog posvećenika i njihovih ekipa. On će nam biti dom dok Igre ne počnu. Svakom okrugu pripada cijeli kat. Dovoljno je ući u dizalo i pritisnuti broj svojeg okruga. Vrlo lako za upamtiti. Vozila sam se dizalom dva puta u okružnoj Palači pravde. Jednom kako bih primila odlikovanje zbog očeve smrti, i drugi put jučer, kad sam se opraštala od svojih prijatelja i obitelji. Ali tamošnje dizalo je mračno i škripavo, kreće se puževom brzinom i vonja po ukiseljenom mlijeku. Kabina ovog dizala je od kristala pa se iz nje, dok juri uvis, može pratiti kako se ljudi u prizemlju pretvaraju u mrave. Zabavno je, i najradije bih upitala Effie Trinket smijemo li na još jednu vožnju, no to mi se ipak čini djetinjasto. Ispostavilo se da dužnosti Effie Trinket ne prestaju na kolodvoru. Ona će nas, s Haymitchem, nadzirati sve do ulaska u arenu. U neku ruku to je dobro jer s njom bar možemo računati da ćemo svuda stizati na vrijeme, dok Haymitcha nismo ni vidjeli još otkad nam je u vlaku pristao pomoći. Vjerojatno se negdje onesvijestio. S druge strane, Effie Trinket je sva ushićena. Mi smo njezin prvi par koji je na svečanom otvorenju zabljesnuo. Puna je lijepih riječi ne samo za naše kostime, nego i držanje. K tome, kako kaže, znade svakog tko nešto znači u Kapitolu i cijeli nas dan hvali, pokušavajući nam privući pokrovitelje. “No vrlo sam tajanstvena”, reče ona napola zatvorivši oči. “Jer, naravno, Haymitch si nije dao truda objasniti mi vaše strategije. Usprkos tomu, napravila sam najbolje s onim što mi je poznato. Pričala sam kako se Katniss žrtvovala za svoju sestru i kako ste se oboje uspješno borili da nadvladate divljaštvo vašeg okruga.” Divljaštvo? Zvuči kao ironija budući da dolazi od žene koja pomaže pripremiti nas za pokolj. I na čemu zasniva naš budući uspjeh? Na pristojnom ponašanju za stolom? “Svi su vrlo suzdržani, razumljivo, ipak dolazite iz rudarskog okruga. Ali rekla sam im, i to je bilo vrlo domišljato od mene, rekla sam: Ako ugljen dovoljno snažno pritisnete, pretvorit će se u biserje.”’ Effie nam se u svom veselju tako blistavo smiješi, da nemamo izbora nego uzvratiti oduševljenjem na njenu domišljatost, iako je u krivu. Biserje ne nastaje iz ugljena, već se stvara u školjkama. Možda je željela reći da se ugljen pretvara u dijamante, ali i to je netočno. Čula sam da u Okrugu 1 imaju nekakav stroj koji dijamante može proizvesti iz grafita. No u Okrugu 12 ne kopamo grafit. Time su se, dijelom, bavili u Okrugu 13, sve dok nije razoren. Znaju li za to ljudi kojima nas Effie cijeli dan hvali, i je li ih uopće briga? “Nažalost, ne smijem potpisivati sponzorske ugovore u vaše ime. Samo Haymitch to može”, reče Effie namrgođeno. “Ali ne brinite, privest ću ga pod prijetnjom oružja ako bude potrebno.” Iako manjkava s vrlinama, Effie Trinket ima izvjesnu odlučnost kojoj se moram diviti. Dobila sam sobu veću od cijele naše kuće. Raskošna je poput odjeljaka u vlaku, ali ima toliko automatiziranih sprava da sam sigurna kako neću imati vremena pritisnuti svu tu dugmad. Samo tuš ima kontrolnu ploču s više od stotinu opcija - od podešavanja temperature i pritiska vode, do izbora

sapuna, šampona, mirisa, eteričnih ulja i spužvi za masažu. Čim stanem na prostirač, upale se grijači koji mi puhanjem osuše tijelo. Umjesto da se mučim sa zapetljanom vlažnom kosom, samo dotaknem kutiju koja mi je naponom struje gotovo u trenu odmrsi, raščešlja i osuši, nakon čega mi poput sjajne zavjese padne na ramena. Ormar programiram za odjeću prema mojem ukusu. Prozor zumira dijelove grada na moju naredbu. Dovoljno mi je tek prošaptati vrstu hrane s prebogatog menija u mali mikrofon i za manje od minute jelo koje se još puši pojavljuje se preda mnom. Hodam po sobi jedući guščju jetru i vatasti kruh, dok ne začujem kucanje na vratima. Effie me poziva na večeru. Odlično. Umirem od gladi. Peeta, Cinna i Portia dočekaju nas na balkonu blagovaonice, s kojeg se pruža pogled na Kapitol. Drago mi je što su stilisti tu, osobito kad čujem da će nam se pridružiti Haymitch. Obrok na kojem bi glavnu riječ vodili samo on i Effie završio bi katastrofom. Osim toga, na ovoj večeri nije najvažnija hrana, nego planiranje naših strategija, a Cinna i Portia već su dokazali svoju vrijednost. Tih mladić u bijeloj tunici svima nam nudi vino u visokim čašama. Najprije pomišljam odbiti, no nikad nisam pila vino, izuzev sličnog domaćeg pripravka koji majka koristi za liječenje kašlja, a kad ću ponovo imati priliku probati ga? Srknem trpku, suhu tekućinu i pomislim kako bi bila bolja kad bi joj se dodalo nekoliko žlica meda. Haymitch se pojavi kad započnu služiti večeru. Izgleda kao da je i sam imao stilista jer je čist, dotjeran i trjezniji no ikad. Ne odbija ponuđeno vino, ali kad zagrabi juhu, shvaćam da ga nikad prije nisam vidjela da jede. Možda će uistinu biti dovoljno dugo pri sebi da nam bude od pomoći. Čini se da Cinna i Portia djeluju civilizirajuće na Haymitcha i Effie. Pristojno razgovaraju jedno s drugim, i oboje imaju samo riječi hvale za uvodnu točku i naše stiliste. Dok oni ćaskaju, ja se usredotočujem na jelo - juhu od gljiva, gorkastu zelen s rajčicama veličine graška, krvavo pečen biftek tanak poput papira, rezance u zelenom umaku, sir koji se topi na jeziku poslužen uz slatko plavo grožđe. Poslužuju nas mladi ljudi u bijelim tunikama, kao i onaj koji je donio vino; šutke prilaze i odmiču se od stola, ne dopuštajući da čaše i tanjuri ostanu prazni. Dopola ispijena čaša vina malko me ošamutila, pa prijeđem na vodu. Nadam se da će neugodan osjećaj uskoro nestati. Prava mi je zagonetka kako Haymitch može stalno hodati uokolo u takvome stanju. Pokušavam se usredotočiti na razgovor koji je skrenuo na naše kostime za intervju, kad jedna od poslužiteljica stavi na stol prekrasnu tortu i vješto je zapali. Vatra se rasplamsa, neko vrijeme treperi oko ruba torte, pa utrne. Na trenutak se zamislim. “Kako može gorjeti? Ima li alkohola u njoj?” upitam gledajući djevojku. “To je zadnje što bih htje... Hej! Pa ja te poznam!” Ne mogu se sjetiti njezina imena niti kada ili gdje sam je vidjela, ali sigurna sam da je poznam. Tamnocrvena kosa, dojmljive crte lica, koža bijela poput alabastera. No nisam još niti izgovorila sve riječi, a već osjećam kako mi se utroba grči od nemira i krivnje pri pogledu na nju, i premda je se ne mogu sjetiti, znam da me s njom veže neka loša uspomena. Izraz užasa koji joj prijeđe preko lica samo pojača moju zbunjenost i uznemirenost. Djevojka niječući odmahne glavom i žurno se odmakne od stola. Četvero odraslih zapiljilo se u mene. “Ne budi smiješna, Katniss. Kako bi, zaboga, mogla poznavati nekog Avoxa?” oštro će Effie. “Besmislica.”

“Tko su ti Avoxi?” upitam ošamućeno. “Počinitelji zločina. Njoj su odsjekli jezik pa ne može govoriti”, objasni Haymitch. “Po svoj prilici je izdajica. Nije vjerojatno da je znaš.” “Čak i da si u pravu, ne obraćaj im se osim ako im ne želiš što zapovjediti”, reče Effie. “Ali, dakako, zapravo je ne poznaš.” Ali ja je poznam. Doista. Kad je Haymitch rekao da je vjerojatno izdajica, sjetila sam se i odakle. No zbog snažnog negodovanja ne usuđujem se to i priznati. “Ne, valjda je stvarno ne poznam. Samo sam—” zamuckujem, a vino baš i ne pomaže. Peeta pucne prstima. “Delly Cartwright. O njoj se radi. I meni se djevojka učinila jako poznatom, a onda sam shvatio da je pljunuta Delly.” Delly Cartwright je nezgrapna djevojka blijedoga lica i žućkaste kose, koja našoj poslužiteljici sliči kao kornjaš leptiru. Ali ujedno je i najsrdačnija osoba na planetu - smješka se svima u školi, čak i meni. Na licu crvenokose nikad nisam vidjela smiješak. No objeručke prihvatim Peetinu sugestiju. “Dakako, na nju sam mislila. Bit će da je zbog kose”, kažem. “Ima sličnosti i u očima”, doda Peeta. Nestaje napetosti za stolom. “Eh, to je dakle bilo posrijedi”, reče Cinna. “I da, u torti je bilo alkohola, ali sav je izgorio. Naručio sam je u čast vašeg vatrenog debija.” Pojedemo tortu, pa se preselimo u dnevnu sobu da pogledamo televizijsku snimku svečanog otvorenja. I nekoliko drugih parova ostavilo je dobar dojam, ali nitko od njih nije nam ni do koljena. Čak i naša ekipa oduševljeno uzdiše dok nas pokazuju kako izlazimo iz Centra za preinaku. “Čija je zamisao bila držanje za ruke?” upita Haymitch. “Cinnina”, odgovori Portia. “Savršen tračak buntovništva”, reče Haymitch. “Jako dobro.” Buntovništva? To me načas zbuni. No kad se sjetim ostalih parova kako posve ukočeni stoje razdvojeno, ne dodirujući se, međusobno se niti ne primjećujući, kao da drugi posvećenik ne postoji i kao da su Igre već počele, postaje mi jasno što je Haymitch mislio. Nismo se predstavili kao protivnici, već kao prijatelji, što nas je izdvojilo jednako kao i zapaljeni kostimi. “Sutra ujutro je prvi trening. Naći ćemo se na doručku, kad ću vam precizno reći kako sam zamislio vašu taktiku”, reče Haymitch Peeti i meni. “Sad idite spavati, mi odrasli moramo popričati.” Peeta i ja zajedno koračamo hodnikom do naših soba. Stigavši do mojih vrata, Peeta se nasloni na okvir, ne sprečavajući me da uđem, ali očito zahtijevajući pozornost. “Dakle, Delly Cartwright. Ne mogu vjerovati da smo joj ovdje pronašli dvojnicu.” Traži objašnjenje, i najradije bih mu ga dala. Oboje znamo da me izvukao, i ponovo sam mu dužnica. Ako kažem istinu o djevojci, to bi na neki način izravnalo račun. Uostalom, kako bi me istina mogla ugroziti? Čak da Peeta nekome i prenese ono što bih mu rekla, to mi ne bi pretjerano naškodilo. Bio je to događaj kojemu sam samo svjedočila. A o Delly Cartwright lagao je isto koliko i ja. Zapravo, osjećam potrebu s nekim razgovarati o djevojci. S nekim tko bi mi mogao pomoći dokučiti njezinu životnu priču. Gale bi bio moj prvi izbor, no njega vjerojatno više nikada neću vidjeti. Razmišljam bi li otkrivanje istine donijelo Peeti bilo kakvu prednost preda mnom, ali ne vidim tu mogućnost. Štoviše, možda će, ako mu ukažem povjerenje, pomisliti da ga doživljavam kao prijatelja. Uz to, pomisao na djevojku i njen okljaštreni jezik me plaši. Podsjetila me zašto sam ovdje. Ne

zato da jedem delicije ili budem model koji će nositi blještave kostime, već da umrem u krvi dok publika bodri mog ubojicu. Reći ili ne? Još uvijek sam spora zbog vina. Zurim niz prazan hodnik, kao da je odluka ondje. Peeta primijeti da oklijevam. “Jesi li već bila na krovu?” Odmahnem glavom. “Cinna me odveo gore. Praktički se vidi cijeli grad. Šteta što vjetar dosta huče.” Ovo posljednje znači: Nitko neće čuti što pričamo. Nije nemoguće da smo ovdje pod stalnom prismotrom. “Možemo gore bez dozvole?” “Naravno, dođi”, reče Peeta. Slijedim ga do stubišta kojim se uspinjemo do kupolom nadsvođene kućice, s vratima koja vode na krov. Izađemo na hladni večernji vjetar, a pogled na grad oduzme mi dah. Kapitol treperi poput nepreglednog polja punog krijesnica. U Okrugu 12 struja malo dođe pa nestane, obično je imamo nekoliko sati dnevno. Večeri često provodimo uz svjetlost svijeća. Sa sigurnošću se na struju može računati samo za vrijeme televizijskog prijenosa Igara ili prikazivanja kakve važne poruke vladajućih koju je obvezno gledati. No ovdje nikad neće biti nestašice struje. Nikad. Zajedno s Peetom prilazim rešetkastoj ogradi na rubu krova i pogledam ravno dolje. Ulica vrvi ljudima. Čuju se automobili, povremena vika i neobično metalno zveckanje. U Okrugu 12 u ovo bismo se vrijeme svi spremali za krevet. “Pitao sam Cinnu zašto nas puštaju na krov, nisu li zabrinuti da bi neki posvećenik mogao skočiti preko ograde”, reče Peeta. “Što je odgovorio?” “Ne može se skočiti”, reče Peeta i ispruži ruku u naizgled prazan prostor. Začuje se glasno zujanje, i Peeta trzne rukom unatrag. “Neka vrsta električnog polja baca te natrag na krov.” “Lijepo od njih što brinu o našoj sigurnosti”, kažem. Iako je Cinna odveo Peetu na krov, pitam se smijemo li sada biti ovdje, tako kasno i sami. Nikad nisam vidjela posvećenike na krovu Centra za obuku. Što ne znači da nas ne snimaju. “Misliš da nas promatraju?” “Možda”, dopusti on. “Dođi vidjeti vrt.” Onkraj kućice s kupolom uređenje vrt s lijehama cvijeća i stablima zasađenim u loncima. S grana vise stotine metalnih štapića što proizvode zveckanje koje sam bila čula. Ovdje u vrtu, ove vjetrovite noći, to zveckanje uistinu može sakriti glasove ljudi koji ne žele da ih se čuje. Peeta me gleda s iščekivanjem. Pretvaram se da razgledavam cvijeće. “Jednog smo dana lovili u šumi. Bili smo skriveni, vrebali smo divljač”, šapćem. “Ti i otac?” prošapće i on. “Ne, lovila sam s mojim prijateljem Galeom. Iznenada, sve su ptice istodobno utihnule. Sve osim jedne, koja kao da je davala znak za uzbunu. I tada smo je ugledali. Sigurna sam da se radi o istoj djevojci. S njom je bio neki momak. Odjeća im je bila poderana, a ispod očiju su imali tamne podočnjake od nespavanja. Trčali su kao da im životi ovise o tome.” Utihnem na trenutak, prisjećajući se kako nas je pogled na taj neobičan par bjegunaca, očitih pridošlica u Okrug 12, posve ukočio. Poslije smo se pitali jesmo li im mogli pomoći pri bijegu. Možda smo ih i mogli sakriti da smo se odmah pokrenuli. Gale i ja bili smo zatečeni, istina, ali oboje smo lovci i znamo kako izgledaju progonjene životinje. Znali smo da su djevojka i momak u nevolji čim smo ih spazili. No samo smo ih promatrali.

“Lebdjelica je stigla niotkuda”, nastavim. “Hoću reći, nebo je bilo prazno, a već u idućoj sekundi se pojavila. Bila je nečujna, ali su je uočili. Na djevojku je pala mreža koja ju je podigla brzo poput dizala. Momka su prostrijelili nekom vrstom koplja koje je bilo spojeno s užetom. I njega su povukli gore, iako sam sigurna da je već bio mrtav. Čuli smo da je djevojka bolno viknula. Momkovo ime, mislim. A onda se lebdjelica izgubila, jednostavno je nestala u zraku. Ptice su ponovo počele pjevati, kao da se ništa nije dogodilo.” “Jesu li vas vidjeli?” upita Peeta. “Ne znam. Skrivali smo se pod izbočinom stijene”, odgovorim. Ali, bili smo primijećeni. Ptica je prestala zviždukati, a lebdjelica se još nije pojavila, kad nas je djevojka opazila. Nije skidala pogled s mene i zazvala je pomoć, no ni ja ni Gale nismo odgovorili. “Treseš se”, reče Peeta. Zbog vjetra i prisjećanja nestalo je sve topline iz mog tijela. Djevojčin bolni povik. Je li joj bio posljednji? Peeta skine jaknu i prebaci mi je preko ramena. Isprva sam namjeravala uzmaknuti, no onda ipak dopustim da me ogrne, odlučivši da ću za taj čas prihvatiti i jaknu i njegovu ljubaznost. Pravi bi prijatelj prihvatio, zar ne? “Bili su iz Kapitola?” Peeta zakopča dugme na okovratniku. Kimnem. Izgledali su karakteristično kapitolski. I djevojka i mladić. “Slutiš li kamo su išli?” “Ne”, odgovorim. Okrug 12 je više-manje posljednja postaja. Iza nas je samo divljina, ako se ne računaju još uvijek zadimljeni ostaci Okruga 13, razrušenog otrovnim bombama. Povremeno ga pokažu na televiziji, da ne zaboravimo kako bismo mogli proći. “Ne mogu naslutiti ni zašto bi otišli.” Haymitch je Avoxe nazvao izdajicama. No koga su mogli izdati? Samo Kapitol. Međutim, ovdje su imali sve. Čemu bunt? “Ja bih otišao odavde”, bubne Peeta, pa nervozno pogleda uokolo. Nadglasao je metalne štapiće. Nasmije se. “Otišao bih kući odmah da me puste. Ali, moraš priznati, hrana je izvrsna.” Riječi mu se ponovo gube u zveckanju. Da ga je netko i bio čuo, zaključio bi da se radi o uplašenom posvećeniku, a ne nekom tko dovodi u sumnju neosporivu dobrostivost Kapitola. “Postaje hladno. Bolje da uđemo”, reče on. U kućici je toplo i svijetlo. Peetin glas je opušteniji. “Je li ono tvoj prijatelj Gale na žetvi odvukao sestru od tebe?” “Da. Znaš ga?” upitam. “Pa i ne baš. Djevojke često pričaju o njemu. Mislio sam da ti je bratić ili neki rođak. Sličite si.” “Ne, nismo u rodu.” Peeta kimne; s lica mu je nemoguće išta pročitati. “Je li se došao oprostiti s tobom?” “Došao je”, odgovorim, pažljivo ga promatrajući. “I tvoj otac je bio. Donio mi je kolačiće.” Peeta podigne obrve kao da mu je to prvi glas o očevu posjetu. No budući da sam vidjela s kakvom ležernošću laže, nije da mu vjerujem. “Stvarno? Čuj, otac voli tebe i tvoju sestru. Mislim da je oduvijek želio kćer umjesto pune kuće sinova.” Lecnem se od pomisli da sam možda, za nekom večerom, uz vatru iz peći, bila usputni predmet razgovora u Peetinoj kući. To se moglo zbiti samo dok mu majka nije bila u blizini.

“Otac je poznavao tvoju majku dok su bili djeca”, reče Peeta. Još jedno iznenađenje. No sad vjerojatno govori istinu. “O, da. Odrasla je u gradu”, kažem. Bilo bi nepristojno reći da nikad nije spomenula pekara, osim kad je hvalila njegov kruh. Stigli smo do mojih vrata, i vratim mu jaknu. “Vidimo se ujutro.” “Vidimo se”, reče, pa ode niz hodnik. Otvorivši vrata, zateknem crvenokosu djevojku kako podiže moj triko i čizme s poda, gdje sam ih ostavila prije tuširanja. Poželim joj se ispričati jer sam je za večerom možda uvalila u nevolje, ali se sjetim da joj se smijem obraćati samo ako joj kanim što zapovjediti. “Oprosti”, kažem. “Trebala sam triko i čizme odnijeti Cinni. Oprosti. Možeš li mu ih ti odnijeti?” Kratko kimne izbjegavajući moj pogled, pa pođe prema vratima. Namjeravala sam joj se ispričati jer sam se izlanula za večerom, no znam da moja želja za isprikom ima mnogo dublji razlog. Stidim se što joj nisam pokušala pomoći u šumi. Što sam dopustila da Kapitol ubije momka, osakati nju, a da nisam maknula prstom. Kao da sam gledala Igre. Zbacim cipele s nogu i u odjeći se uvučem pod pokrivače. Još se uvijek tresem. Moguće je da me se djevojka uopće ne sjeća, ali znam da nije tako. Lice čovjeka koji ti je bio posljednja nada se ne zaboravlja. Povučem pokrivače preko glave, kao da se tako želim sakriti od crvenokose djevojke koja ne može govoriti. No svejedno osjećam kako nijemo zuri u mene. Pogled joj prodire kroza zidove, kroz vrata i krevetninu. Pitam se hoće li uživati gledajući me kako umirem.

7 San mi je obilovao uznemirujućim slikama. Lice crvenokose djevojke ispreplitalo se s krvavim prizorima prijašnjih Igara gladi, s likom majke, povučene u sebe i nepristupačne, i Prim, prestravljene i izgladnjele do kostiju. Uspravila sam se u krevetu dovikujući ocu da pobjegne, no rudnik je već eksplodirao u milijune smrtonosnih iskri. Kroz prozore dopiru prve zrake svjetla. Kapitol je uronjen u sablasnu izmaglicu. Boli me glava. Tijekom noći sam se ugrizla za sluznicu obraza jer jezikom pronalazim razderano meso i osjećam krv. Polako se izvučem iz kreveta i odem do tuša. Nasumce pritisnem dugmad na kontrolnoj ploči, pa završim cupkajući s noge na nogu dok me naizmjenično zapljuskuju mlazovi ledeno hladne i kipuće vode. Potom me preplavi pjena žuta poput limuna koju sam sa sebe morala ostrugati vrlo gustom četkom. Ah, ne bunim se. Još sam uvijek živa. Osušena i kože hidratizirane losionom, u prednjem dijelu ormara pronalazim već pripremljenu odjeću - uske crne hlače, tamnocrvenu tuniku dugih rukava i kožne cipele. Ispletem si pletenicu i pustim je da mi pada niz leđa. Ponovo sličim sama sebi, prvi put od jutra uoči žetve. Bez elegantne frizure i odjeće, bez plamtećeg plašta. Samo ja, Katniss. Izgledam kao da se spremam krenuti u šumu. To me smiri. Haymitch nam nije precizno rekao u koje ćemo se doba sresti na doručku, a jutros me još nitko nije kontaktirao. No gladna sam pa se zaputim u blagovaonicu, nadajući se da će ondje biti hrane. Nisam razočarana. Središnji stol je prazan, no na onom pokrajnjem, dužem, nalazi se najmanje dvadeset vrsta jela. Pokraj tog obilja u stavu pozor stoji mladić, Avox. Kimne kad ga upitam smijem li se poslužiti. Natrpam pladanj jajima, kobasicama, palačinkama premazanim narančastim pekmezom, kriškama svijetlocrvene lubenice. Dok se gostim, gledam kako se sunce uzdiže nad Kapitolom. Pojedem još jednu porciju vrućega žita prelivenoga goveđim gulašem te, naposljetku, napunim tanjur pecivom. Sjednem za stol i komadiće peciva umačem u vruću čokoladu, baš kao Peeta u vlaku. Mislim na majku i Prim. Već su zasigurno ustale. Majka priprema kašu za doručak. Prim će prije škole pomusti svoju kozu. Još prekjučer bila sam kod kuće. Zar je prošlo samo toliko? Da, prije tek dva dana bila sam kod kuće, koja mi se sada čini praznom, čak i s tolike udaljenosti. Kako ih se dojmio moj vatreni debi na otvorenju? Je li im dao nadu, ili ih dodatno užasnuo nakon što su vidjele dvadeset četvero posvećenika poredanih ukrug, znajući kako je sve zbilja i da će samo jedan ostati živ? Stižu Haymitch i Peeta, pozdrave me, pa krenu puniti pladnjeve. Smeta mi što Peeta nosi odjeću potpuno jednaku mojoj. Moram o tome razgovarati sa Cinnom. Glumljenje blizanaca će nam se obiti o glavu kad Igre počnu. To im je zacijelo jasno. No tad se sjetim da mi je Haymitch rekao kako stiliste moram slušati bez pogovora. Da se radi o bilo kome drugome osim Cinne, bila bih u napasti da odbijem poslušnost. Međutim, nakon sinoćnjeg uspjeha nemam mnogo prostora za kritiziranje njegovih odluka.

Nervozna sam zbog treninga. Tri će dana posvećenici vježbati zajedno. Posljednjeg poslijepodneva svi ćemo dobiti priliku zasebno nastupiti pred Igrotvorcima. Smuči mi se od pomisli da ću se licem u lice susresti s ostalim posvećenicima. U ruci prevrćem pecivo koje sam tek uzela iz košarice. Nemam više apetita. Pošto je pojeo nekoliko porcija gulaša, Haymitch odgurne tanjur duboko uzdahnuvši. Izvuče pljosku iz džepa, povuče dug gutljaj, pa se podboči laktovima o stol. “Idemo na posao. Trening. Prvo - ako želite, trenirat ću vas odvojeno. Odlučite odmah.” “Zašto biste nas trenirali odvojeno?” upitam. “Možda imate tajne vještine koje želite sakriti jedno od drugog”, odgovori Haymitch. Peeta i ja se zgledamo. “Ja nemam nikakvih tajnih vještina”, reče on. “A svoju ionako nemaš razloga skrivati od mene, zar ne? Pojeo sam dosta vjeverica što si ih ulovila.” Nisam mislila da Peeta jede vjeverice koje sam ustrijelila. Uvijek sam zamišljala pekara kako se neprimjetno povlači i prži ih za sebe. Ne iz pohlepe, već zato što gradske obitelji obično jedu skupo mesaričino meso - govedinu, piletinu i konjetinu. “Možete nas trenirati zajedno”, kažem Haymitchu. Peeta kimne. “U redu. A sad mi natuknite u čemu ste dobri”, reče Haymitch. “Ja nisam dobar ni u čemu”, reče Peeta. “Osim ako ne računate pečenje kruha.” “Ne računam, nažalost. Katniss, već sam vidio da si spretna s nožem.” “Ne osobito. Ali znam loviti”, kažem. “S lukom i strijelom.” “Koliko si dobra?” upita Haymitch. Moram razmisliti o odgovoru. Hranim obitelj četiri godine, a to nije lak posao. Nisam dobra kao što je bio otac, ali on je više vježbao. Ja, pak, vježbam više od Galea, pa i ciljam bolje od njega. Zato je on genijalac za zamke s omčom i zastrtom jamom. “Dosta dobra”, odgovorim. “Izvrsna je”, reče Peeta. “Moj otac od nje kupuje vjeverice. Uvijek spomene da strijela nije probila tijelo. Katniss svaku pogodi u oko. Isto je sa zečevima koje prodaje mesarici. A može uloviti i jelena.” Peetina procjena moje vještine potpuno me iznenadi. Najprije, zato što ju je uopće primijetio. A drugo, zato što me hvali. “Što si to naumio?” upitam ga sumnjičavo. “Što sam naumio? Ako želiš da ti Haymitch pomogne, mora znati za što si sposobna. Ne podcjenjuj se”, reče Peeta. Ne znam zašto, ali uzrujala sam se. “A što je s tobom? Vidjela sam te na tržnici. Možeš podići vreće brašna teške pedeset kilograma”, otresem se na Peetu. “Reci mu to, nije baš da ni u čemu nisi dobar.” “A-ha, siguran sam da će arena biti ispunjena vrećama s brašnom koje ću moći bacati na ljude. Nije da sam vješt s oružjem. Znaš da to nije isto”, otpovrne mi Peeta. “Zna se hrvati”, kažem Haymitchu. “Bio je drugi na školskom natjecanju prošle godine, odmah iza svog brata.” “Koja korist od toga? Jesi li ikad vidjela da je netko ubijen hrvanjem?” bijesno će Peeta. “Uvijek ima i borbe prsa o prsa. Sve što ti treba je nož, i bar ćeš imati izgleda. Ako mene tko napadne, nema mi spasa!” ljutita sam i sve glasnija. “Ali nitko te neće napasti! Živjet ćeš na nekom drvu, jesti sirove vjeverice i strijelama obarati

posvećenike. Znaš li što mi je majka rekla kad se došla oprostiti sa mnom? Rekla je, tobože da me obodri, kako je moguće da će Okrug dvanaest napokon imati pobjednika. Poslije sam shvatio da nije mislila na mene. Govorila je o tebi!” vikne Peeta. “Ma daj, na tebe je mislila”, odmahnem rukom. “Rekla je: ‘Ona zna kako preživjeti.’ Ona”, naglasi Peeta. Iznenadim se. Je li njegova majka to doista rekla? Smatra me sposobnijom od svog sina? Vidim bol na Peetinu licu, i znam da govori istinu. Iznenada, mislima sam iza pekarnice. Osjećam hladnoću kišnih kapi koje mi klize niz leđa, i prazninu u želucu. Kad opet progovorim, glas mi zvuči kao da mi je jedanaest godina: “Ali samo zato što mi je netko pomogao.” Peeta hitro spusti pogled na pecivo u mojoj ruci, te shvatim da se i on sjeća tog dana. No samo slegne ramenima. “Ljudi će ti pomagati u areni. Polomit će se da ti budu pokrovitelji.” “I tebi isto”, kažem. Peeta zakoluta očima i okrene se Haymitchu. “Ona uopće ne razumije kakav dojam ostavlja.” Potom stane noktom slijediti šaru na drvenom stolu, odbijajući me pogledati. O čemu on to govori? Da mi ljudi pomažu? Dok smo umirali od gladi, nitko mi nije pomogao! Nitko osim Peete. Kad sam došla do robe za razmjenu, stvari su se promijenile. Nepopustljiva sam u pogađanju. No, jesam li zaista? Kakav to dojam ostavljam? Da sam slaba i uboga? Zar Peeta želi reći da sam sklapala dobre poslove jer su me ljudi sažalijevali? Pokušavam se prisjetiti je li to točno. Možda su neki trgovci i bili darežljiviji u razmjenama sa mnom, no to sam uvijek pripisivala njihovom dugogodišnjem poslovanju s ocem. Osim toga, moja divljač je prvoklasna! Nitko me nije sažalijevao! Mrko se zagledam u pecivo, sigurna da je Peeta imao namjeru uvrijediti me. Nakon otprilike minute šutnje, Haymitch reče: “Eh, tako je to. Tja, tja, tja. Katniss, nitko ti ne jamči da će u areni biti lukova i strijela, ali kad se budeš zasebno susrela s Igrotvorcima pokaži im što znaš. Dotad se ostavi streličarstva. Jesi li imalo dobra u postavljanju zamki?” “Znam nekoliko osnovnih omči”, promrmljam. “To može biti važno u pribavljanju hrane”, reče Haymitch. “Katniss je u pravu, Peeta. Nikad nemoj podcijeniti značaj tjelesne snage u areni. Vrlo često upravo ona donosi prednost natjecatelju. U Centru za obuku imaju utege, ali nemoj otkriti koliko možeš podići pred ostalim posvećenicima. Plan vrijedi za oboje. Ići ćete na skupne treninge i pokušati naučiti ono što ne znate. Bacajte koplje, vitlajte buzdovanom, naučite kako zavezati dobar čvor. Ono u čemu ste najbolji pokažite tek u samostalnim nastupima. Jasno?” upita Haymitch. Peeta i ja kimnemo. “Još samo jedna stvar. U javnosti, želim da ste stalno rame uz rame”, reče Haymitch. Oboje počnemo prigovarati, no Haymitch udari šakom o stol. “Stalno! O tome nećemo raspravljati! Složili ste se da ćete postupati kako vam budem rekao! Uz to što ćete biti zajedno, morate biti i ljubazni jedno prema drugom. A sad odlazite. Effie vas u deset čeka kod dizala i vodi na trening.” Ugrizem se za usnu i bijesno odjurim u svoju sobu, potrudivši se da Peeta čuje tresak vrata. Sjednem na krevet. Mrzim Haymitcha, mrzim Peetu, mrzim sebe što sam uopće spominjala onaj davnašnji kišni dan. Lakrdija je tražiti od Peete i mene da smo stalno zajedno i pretvaramo se da smo prijatelji, da se

međusobno hvalimo i inzistiramo da onaj drugi prizna zasluge za vlastite sposobnosti. Jer, zapravo, u jednom ćemo trenutku morati prestati s time, i prihvatiti činjenicu da smo ogorčeni protivnici. Za što bih bila spremna već sada, da nije te glupe Haymitcheve upute po kojoj se na treningu moramo podržavati. Sama sam si kriva, rekla sam mu da nas ne treba trenirati odvojeno. No to nije značilo da se želim prilijepiti uz Peetu koji, usput, očito ni sam ne želi biti moj kompanjon. Čujem Peetin glas: Ona uopće ne razumije kakav dojam ostavlja. Jasno je da me time želio poniziti. Ili ipak ne? Kopka me mogućnost da je to bio kompliment, da je zapravo mislio kako sam na neki način dopadljiva. Neobično mi je da sam mu bila tako primjetna i koliku je pozornost posvećivao mojem lovu. Također, izgleda da ni ja prema njemu nisam bila ravnodušna kako sam smatrala. Brašno i hrvanje. Jest, potajno sam pratila dječaka koji mi je dao kruh. Uskoro će deset. Operem zube i ponovo zagladim kosu unatrag. Bijes je privremeno potisnuo moju nervozu radi susreta s ostalim posvećenicima, no sada sam opet nemirna. Effie i Peetu sam dočekala pokraj dizala ne shvaćajući da grizem nokte. Smjesta prestanem. Prostor za vježbanje je ispod razine prizemlja. Dizalom smo ondje za manje od minute. Vrata se otvaraju pred golemom dvoranom ispunjenom različitim oružjima i trkalištima s preprekama. Iako još nije deset, mi smo posljednji koji smo stigli. Posvećenici stoje zbijeni u krugu, a svakom je na košulju pribodena platnena četvorina s brojem njegova okruga. Dok mi pričvršćuju broj 12 na leđa, dadem se na brzu procjenu. Peeta i ja smo jedini par odjeven jednako. Čim smo se priključili ostalima, pristupa nam glavna trenerica, Atala, visoka i sportski građena žena te nam počne iznosti raspored vježbanja. Stručnjaci za pojedine vještine ostat će na svojim baznim mjestima. Slobodni smo kretati se od baze do baze, već prema uputama našeg savjetnika. Neki stručnjaci podučavaju vještinama preživljavanja, drugi borilačkim tehnikama. Zabranjeno nam je upuštati se u bilo kakvu borbenu vježbu s drugim posvećenicima. Pri ruci su nam pomoćnici ako želimo trenirati s partnerom. Dok Atala čita popis baza, pogled mi bježi na ostale posvećenike. Prvi smo put okupljeni kao ravnopravni natjecatelji, u jednostavnoj odjeći. Obuzme me malodušje. Gotovo svi dječaci i bar polovina djevojaka krupniji su od mene, premda mnogi od njih nikad nisu jeli kako treba. Vidi se to po njihovim kostima, na koži, u praznim pogledima. Doduše, možda po prirodi jesam sitnija, no gledajući u cjelini, obiteljsko mi je nasljeđe dalo prednost na tom području. Stojim uspravno i, premda mršava, žilava sam. Zbog mesa i biljaka iz šume, te napora potrebnog da do njih dođem, imam zdravije tijelo od većine posvećenika. Iznimka su djeca iz bogatijih okruga, dobrovoljci, oni koje su cijeli njihov život hranili i trenirali pripremajući ih za ovaj trenutak. Posvećenici iz Jedinice, Dvojke i Četvorke već tradicionalno ostavljaju takav dojam. Formalno, protivno je pravilima trenirati posvećenike prije no što stignu u Kapitol, no to se događa svake godine. U Okrugu 12 nazivamo ih Karijernim posvećenicima, ili kraće - Karijeristima. Vrlo je vjerojatno da će pobjednik biti netko od njih. Čini se da je lagana prednost koju sam imala dolazeći u Centar, a zahvaljujući sinoćnjem vatrenom nastupu, nestala u prisustvu konkurencije. Ostali su posvećenici bili ljubomorni na nas, ali ne zato što smo mi izgledali zadivljujuće, već zato što su naši stilisti obavili izvrstan posao. Sada, pak, u letimičnim pogledima Karijerista ne vidim ništa osim prezira. Svi su teži od mene bar dvadeset pet do pedeset kilograma, zrače bahatošću i surovošću, a kad nas je Atala raspustila, krenu ravno prema najsmrtonosnijim oružjima u dvorani i late ih se s lakoćom.

Pomislim kako je sretna okolnost da brzo trčim i iznenada poskočim jer Peeta me trknuo laktom. Još uvijek je uz mene, baš kako je Haymitch i naredio. Izgleda staloženo. “Gdje da počnemo?” Pogledam Karijerne posvećenike koji se razmeću, očito pokušavajući svima utjerati strah u kosti. S druge strane su oni pothranjeni i nevješti, koji sa strahom primaju prve poduke iz borbe nožem i sjekirom. “Mogli bismo zavezati pokoji čvor”, kažem. “Može”, reče Peeta. Pođemo do puste baze čiji se trener doima zadovoljnim što uopće ima vježbenike; po svemu sudeći, posvećenici se neće otimati oko poduke u vezivanju čvorova. Shvativši da znam ponešto o omčama, trener nam pokaže jednostavnu, no izvrsnu zamku koja suparnike, stegnuvši im nogu, ostavlja da se klate na grani stabla. Usredotočujemo se na tu vještinu sat vremena, sve dok je oboje u potpunosti ne svladamo, a zatim prijeđemo na maskiranje. Peeta iskreno uživa na ovoj bazi; kružnim pokretima nanosi blato, glinu i sokove raznih bobica na svoju blijedu kožu, te plete maske od povijuša i lišća. Trener za maskiranje oduševljenje njegovim učinkom. “Pečem torte”, prizna mi Peeta. “Torte?” upitam. Bila sam zaokupljena promatranjem dječaka iz Okruga 2 koji je kopljem s petnaest metara probio srce lutki za vježbu. “Kakve torte?” “Kod kuće. Glazirane, za pekarnicu”, odgovori on. Misli na one koje drže u izlogu, raskošne torte s cvijećem i drugim ukrasima iscrtanim u glazuri, pripremane za rođendane i Novu godinu. Kad god bismo se našle na trgu, Prim bi me odvukla do izloga kako bi im se divila, premda nikad nismo bile u mogućnosti priuštiti si ma i jednu. Malo je ljepote u Okrugu 12, pa joj to nisam mogla uskratiti. Pažljivije se zagledam u kreaciju na Peetinoj ruci. Izmjenične šare svjetla i tame podsjećaju na zrake sunca koje se u šumi probijaju kroz lišće. Da mi je znati odakle mu ta slika jer sumnjam da je ikad prešao ogradu. Je li moguće da mu je nadahnuće ona zakržljala jabuka u njegovu dvorištu? Peetino umijeće, nedostižne torte, pohvale stručnjaka za maskiranje - sve me to živcira. “Stvarno je prekrasno. Da bar možeš nekoga glazirati do smrti”, kažem. “Nemoj biti tako umišljena. Ne znaš što će nas dočekati u areni. Možda će biti cijela divovska torta koja—” “Možda bi bilo dobro da krenemo dalje”, prekinem ga. Sljedeća smo tri dana Peeta i ja nenapadno išli od baze do baze. Naučili smo neke dragocjene vještine - od paljenja vatre, bacanja noža, do izgrađivanja zaklona. Unatoč Haymitchevoj naredbi da ne odskačemo, Peeta je briljirao u borbi prsa o prsa, a ja na testu o jestivim biljkama koji sam riješila u tren oka. No klonili smo se streličarstva i dizanja utega, čuvajući ih za samostalne nastupe. Igrotvorci su se pojavili rano prvoga dana, dvadesetak muškaraca i žena u tamnoljubičastim ogrtačima. Sjede na visokim tribinama koje okružuju dvoranu. Nekad švrljaju naokolo i promatraju nas praveći kratke bilješke, a nekad jedu na beskonačnim gozbama pripremljenim za njih, ne obazirući se na posvećenike. No čini se da smo im Peeta i ja zapeli za oko. Nekoliko sam puta pogledala prema tribinama i opazila da me netko od njih netremice promatra. Također, savjetuju se s trenerima tijekom naših obroka; kad se vraćamo, nalazimo ih zajedno. Doručak i večera poslužuju se na katovima, no svi dvadeset četvero ručamo u blagovaonici dvorane. Hrana je postavljena na kolicima po prostoriji, a poslužujemo se sami. Karijerni posvećenici skloni su, nasilnički se ponašajući, okupiti se za jednim stolom, valjda kako bi pokazali

svoju nadmoć, kako se ne boje jedni drugih, te da nas ostale smatraju beznačajnima. Većina ostalih posvećenika sjedi sama, poput izgubljenih ovaca. Nitko nam se nijednom riječju nije obratio. Peeta i ja jedemo zajedno, a budući da je Haymitch nepopustljiv, tijekom objeda nastojimo prijateljski razgovarati. No teško je pronaći temu. Govoriti o domu je bolno, a o sadašnjosti nepodnošljivo. Jednog dana Peeta isprazni košaricu s kruhom i ukaže mi na pomnju kojom su njime prikazali znamenja pojedinih okruga. Ribolika štruca s algama obojena zeleno za Okrug 4. Pecivo u obliku polumjeseca posipano sjemenkama za Okrug 11. Sve je to isto tijesto, no ovi kruščići izgledaju daleko ukusnije od mliječnih zgužvanih peciva koje obično jedemo kod kuće. “Eto vidiš”, reče Peeta trpajući peciva natrag u košaricu. “Nema sumnje da mnogo toga znaš”, kažem. “Samo o kruhu”, odvrati on. “OK, a sad se nasmij kao da sam rekao nešto smiješno.” Oboje se prilično uvjerljivo nasmijemo, zanemarujući zurenje sa svih strana blagovaonice. “Sad ti pričaj, a ja ću se nastaviti vedro smješkati”, reče Peeta. I mene i njega iscrpljuje Haymitcheva uputa da se ponašamo prijateljski. Jer, otkad sam bila zalupila vratima sobe, naši su odnosi zahladili. Ali naredbe se moraju slušati. “Jesam li ti pričala kako me jednom progonio medvjed?” upitam. “Ne, ali zvuči jako zanimljivo”, odgovori Peeta. Nastojim grimasama dati živost događaju kojeg se prisjećam, istinite priče, kad sam crnom medvjedu budalasto osporila pravo na košnicu. Peeta se smije i postavlja pitanja baš kad treba. Mnogo je vještiji u ovome od mene. Drugog dana, dok smo vježbali bacanje koplja, prišapne mi: “Mislim da nas netko prati.” Bacim koplje, u čemu zapravo i nisam tako loša ako ne moram ciljati iz velike daljine, i ugledam malenu djevojčicu iz Okruga 11 kako stoji u pozadini i promatra nas. To je dvanaestogodišnjakinja koja me po stasu izrazito podsjetila na Prim. Izbliza izgleda kao da nema više od deset godina. Ima sjajne tamne oči i svilenkastu smeđu kožu, a stoji nakrivljena na nožnim prstima, lagano raširenih ruku, kao da se sprema otprhnuti na najtiši zvuk. Doista je poput ptičice. Dok podižem novo koplje, Peeta gađa. “Mislim da se zove Rue”, reče on tiho. Ugrizem se za usnu. Rue4 je mali žuti cvijet koji raste na Livadi. Rue. Primrose. Da su i natopljene vodom, nijedna od njih ne bi težila više od trideset kilograma. “I što s njom?” upitam grublje no što sam namjeravala. “Ništa”, odvrati Peeta. “Samo čavrljamo.” Sad kad znam da je u našoj blizini, teško mi je ne obazirati se na dijete. Šulja se i priključuje nam se na različitim bazama. Poput mene, dobro poznaje biljke, brzo se penje i precizno cilja. S praćkom uvijek pogodi metu. No što je praćka naspram dječaka od stotinjak kilograma sa sabljom u ruci? Na dvanaestom katu, pak, Effie i Haymitch nas za doručkom i večerom ispituju o svakom detalju - što smo radili, tko nas je gledao, kako napreduju ostali posvećenici. Cinna i Portia ne jedu s nama, pa nam za obrocima nedostaje zdrave pameti. Doduše, Effie i Haymitch se više ne svađaju. Štoviše, čini se da su na istoj liniji, odlučni da nas oštrom stegom dovedu u formu. Beskonačne su njihove upute o tome što smijemo a što ne prilikom treninga. Peeta je strpljiviji, dok meni dojade i postanem osorna.

Kad smo se druge večeri napokon spasili odlaskom na spavanje, Peeta promrmlja: “Netko bi Haymitchu trebao nabaviti piće.” Ispustim zvuk koji nije ni frktanje, ni smijeh. I tada shvatim -odveć me zbunjuju moji pokušaji da si razjasnim kada sam s Peetom tobožnji prijatelj, a kada nisam. U areni ću barem znati na čemu smo. “Nemoj. Nemoj se pretvarati kad nema nikoga oko nas.” “U redu, Katniss”, reče on umorno. Nakon toga razgovaramo samo u prisustvu drugih. Trećeg dana treninga počeli su nas s ručka pozivati na samostalne nastupe pred Igrotvorcima. Okrug po okrug, najprije posvećenik, zatim posvećenica. Već po običaju, Okrug 12 je posljednji na redu. Motamo se po blagovaonici, ne znajući kamo bismo drugdje otišli. Nitko se ne vraća natrag nakon što ode. Kako se prostorija prazni, slabi pritisak da se ponašamo prijateljski. Kad pozovu Rue, ostajemo sami i sjedimo šutke sve dok ne dođe red na Peetu. On ustane. “Sjeti se da ti je Haymitch rekao da pred njima moraš podizati utege”, kažem iznenada, bez razmišljanja. “Hvala, hoću”, odvrati on. “A ti... gađaj precizno.” Kimnem. Ne znam zašto sam uopće išta rekla. Premda, ako ne uspijem, radije bih da pobijedi Peeta nego netko drugi. Bit će to dobro za naš okrug, za majku i Prim. Nakon petnaestak minuta, prozovu moje ime. Zagladim kosu, ispravim se i uđem u dvoranu. Smjesta zaključim da sam u nevolji. Igrotvorci su ovdje predugo. Odgledali su dvadeset tri predstavljanja, i većina ih je već popila previše vina. Više od svega žele poći kući. No ne preostaje mi ništa drugo nego nastaviti po planu. Krenem prema bazi za streličarstvo. Oh, ta oružja! Od početka čeznem uzeti ih u ruke! Lukovi izrađeni od drva, plastike, metala i materijala koji mi čak nisu ni poznati. Strelice s perjem izrezanim besprijekorno ujednačenim linijama. Izaberem luk, stavim mu tetivu, pa objesim na rame pripadajući tobolac sa strijelama. Poligon za gađanje je podosta ograničen, na njemu su tek uobičajene kružne mete i ljudske siluete. Stoga odem do središta dvorane i izaberem prvi cilj - lutku korištenu za vježbanje borbe s nožem. Međutim, još dok sam zatezala luk, shvatim da nešto nije u redu. Tetiva je zategnutija od one koju koristim kod kuće, a strijela je kruća. Promašim lutku za bar pet centimetara i izgubim ono malo pozornosti što sam je bila privukla. Na trenutak me svlada sram, a onda se zaputim prema kružnoj meti i gađam je sve dok ne dobijem osjećaj za novo oružje. Vrativši se u središte dvorane, zauzmem početni stav i prostrijelim lutku ravno kroz srce. Zatim presiječem konopac na kojem je visjela vreća s pijeskom za boksanje i ona se rascijepi tresnuvši o tlo. Bez stanke napravim kolut naprijed, podignem se na koljeno i odapnem strijelu prema visoko obješenoj svjetiljci. Iz električne instalacije izbije mnoštvo iskri. Izvrsno sam gađala, pomislim, i okrenem se prema Igrotvorcima. Nekoliko ih kima u znak odobravanja, no većina ih je usredotočena na pečenog odojka što su ga upravo donijeli za njihov gozbeni stol. U trenu se razgnjevim; stavit ću život na kocku, a oni nemaju ni toliko uljudnosti da me pogledaju. Zasjenila me mrtva svinja! Srce mi stane lupati, obrazi mi gore. Bez razmišljanja, izvučem strijelu iz tobolca i odapnem je ravno prema njihovu stolu. Dok posrću unatrag, čujem kako odjekuje sirena za uzbunu. Strijela je probila jabuku u svinjinim ustima i pribola je o zid. Svi u nevjerici zure u mene. “Hvala vam na pažnji”, kažem. Lagano se naklonim i pođem prema izlazu ne čekajući da me otprave.

8 Koračajući prema dizalu, hitnem luk na jednu, a tobolac na drugu stranu. Okrznem zatečene Avoxe koji stražare pokraj dizala i pesnicom udarim dugme s brojem dvanaest. Vrata se sklope i jurnem prema gore. Uspjelo mi je stići na dvanaesti kat prije no što su mi suze potekle niz obraze. Čujem da me dozivaju iz dnevne sobe, ali pobjegnem niz hodnik u svoju sobu, zaključam vrata i bacim se na krevet. I tek sada počnem ridati. Gotova sam! Sve sam upropastila! Ako je za mene bilo i tračka nade, nestao je u trenutku kad sam odapela strijelu k Igrotvorcima. Što će mi učiniti? Uhititi me? Pogubiti? Odrezati mi jezik i pretvoriti me u Avoxa kako bih mogla posluživati buduće panemske posvećenike? Što mi je bilo da gađam Igrotvorce? Jasno, nisam gađala njih, već jabuku, ljutita što mi ne pridaju pozornost. Nisam nikoga pokušala ubiti. Da jesam, bio bi mrtav! Oh, zar je sve to uopće važno? Ionako ne bih pobijedila na Igrama. Nije me briga što će se dogoditi sa mnom. No strahujem od onoga što bi mogli učiniti majci i Prim, od mogućnosti da one stradaju zbog moje naglosti. Hoće li im oduzeti ono malo imetka, ili će, pak, majku poslati u zatvor, a Prim u dom za nezbrinutu djecu? Ili će ih ubiti? Bi li to doista mogli učiniti? A zašto ne? Zašto bi im bilo stalo do njih? Trebala sam ostati i ispričati se. Ili se nasmijati, kao da je sve bilo samo šala. Možda bi tada postupili blago prema meni. No umjesto toga ozlojeđeno sam otišla iz dvorane na najdrskiji mogući način. Haymitch i Effie mi kucaju na vrata. Vičem im da odu, pa me naposljetku i poslušaju. Bilo mi je potrebno više od sata da se isplačem, nakon čega ležim sklupčana na krevetu i gladim svilene plahte, gledajući zalazak sunca nad umjetno zašećerenim Kapitolom. Isprva sam očekivala da će po mene doći straža. No kako vrijeme prolazi, to je sve manje vjerojatno. Smirenija sam. Još uvijek im je potrebna posvećenica iz Okruga 12, nije li tako? Ako me Igrotvorci žele kazniti, mogu to učiniti javno. Na primjer, pričekati da se nađem u areni, pa na mene nahuckati izgladnjele divlje životinje. Nema sumnje kako bi se pritom pobrinuli da mi luk i strijele ne budu dostupni. No još prije toga, dat će mi tako malo bodova da nitko pri zdravoj pameti neće htjeti biti moj pokrovitelj. Upravo to će se dogoditi večeras. Budući da treninzi nisu otvoreni za javnost, Igrotvorci objavljuju broj bodova za svakog natjecatelja. Oni su polazište za klađenje, koje se među publikom odvija tijekom cijelih Igara, jer nagovještavaju što se od posvećenika može očekivati. Jedan bod dobivaju nepopravljivo loši, a svih dvanaest je nedostižno. Ocjena nije jamstvo da će određeni posvećenik pobijediti, već samo naznaka njegovih mogućnosti pokazanih na treninzima. Zbog promjenjivih uvjeta u areni, često se događa da najviše bodovani posvećenici pogibaju gotovo odmah. A prije nekoliko godina, pobijedio je dječak koji je dobio samo tri boda. Ipak, bodovi posvećeniku mogu pomoći ili mu naštetiti u pridobivanju pokrovitelja. Nadala sam se da će mi streličarska vještina donijeti šest ili sedam bodova, unatoč tome što nisam osobito snažna. No sada sam sigurna da ću imati najmanji broj bodova od svih nas dvadeset četvero. Ako ne dobijem

pokrovitelja, moji izgledi da ostanem živa svest će se na minimum. Kad me Effie, kucnuvši na vrata, pozove na večeru, zaključim kako nema razloga da se ne odazovem. Neću dugo moći skrivati što se dogodilo, bodovi će večeras biti objavljeni na televiziji. Odem u kupaonicu i umijem se, no lice mi je još uvijek prekriveno crvenkastim mrljama. Za stolom me čekaju svi, čak i Cinna i Portia. Htjela bih da stilisti nisu ovdje jer mi se iz nekog razloga ne sviđa pomisao da sam ih razočarala. Imam dojam da sam bez razmišljanja upropastila sve dobro što su napravili za svečano otvorenje. Izbjegavam pogledati ikoga od njih dok malim zalogajima jedem riblju juhu, čija me slanost podsjeća na isplakane suze. Odrasli započnu ćaskati o vremenskoj prognozi, a ja pogledam Peetu. On podigne obrve, kao da me želi upitati što se dogodilo. Samo kratko odmahnem glavom. Napokon, dok nam poslužuju glavno jelo, čujem Haymitcha: “U redu, dosta je bilo čavrljanja. Koliko ste loši bili danas?” Peeta se smjesta javi. “Mislim da to uopće nije važno. Kad sam ja došao na red, nitko me više nije ni gledao. Pjevali su nekakvu napitnicu, ili takvo što. Krenuo sam naokolo vitlati teške stvari, sve dok mi nisu rekli da mogu ići.” Sad se osjećam malko bolje. Peeta, istina, nije napao Igrotvorce, ali su i njega naljutili. “A ti, dušice?” upita me Haymitch. To što me Haymitch nazvao dušicom ražesti me točno koliko je potrebno da mi se vrati moć govora. “Odapela sam strijelu na Igrotvorce.” Svi prestanu jesti. “Što si učinila?” Užas u Effienu glasu potvrđuje moje najgore sumnje. “Odapela sam strijelu na njih. Zapravo, ne baš na njih, nego u njihovu smjeru. Kao što je Peeta već rekao, ja sam gađala, a oni me nisu ni primjećivali i jednostavno... jednostavno sam se toliko uzrujala da sam strijelom izbila jabuku iz usta njihovoga glupog pečenog odojka!” kažem prkosno. “A što su oni rekli na to?” upita Cinna oprezno. “Ništa. Odnosno, ne znam jesu li što rekli. Nakon toga sam izašla”, odgovorim. “Nisi pričekala da te otprave?” protisne Effie. “Otpravila sam se sama”, kažem. Sjetim se kako sam Prim iskreno obećala da ću pokušati pobijediti, i odjednom se osjećam kao da me zatrpala tona ugljena. “Tja, to bi bilo to”, reče Haymitch i namaže pecivo maslacem. “Mislite da će me uhititi?” upitam. “Sumnjam. Bila bi prava muka zamijeniti te u ovoj fazi”, odgovori on. “Što će biti s mojom obitelji? Hoće li ih kazniti?” “Mislim da neće. Ne bi imalo smisla. Vidiš, morali bi objaviti što se dogodilo u Centru za obuku da bi kazna utjecala na stanovništvo. Ljudi bi morali znati što si učinila. No neće znati jer se radi o tajni pa bi im trud bio uzaludan”, reče Haymitch. “Vjerojatnije je da će ti život u areni pretvoriti u pakao.” “To su nam ionako već svima obećali”, reče Peeta. “Točno tako”, reče Haymitch. Dogodilo se nemoguće - uspjeli su me razvedriti. Haymitch prstima podigne svinjski kotlet, zbog čega se Effie namršti, i umoči ga u svoje vino. Potom otkine komad mesa i stane se cerekati. “Kakva su im bila lica?” Kutovi usana mi se rašire. “Šokirana. Prestravljena. Uh, neka su bila i stvarno smiješna.” Pred očima mi se pojavi živa slika. “Jedan se muškarac spotakao i natraške upao u zdjelu s punčem.”

Haymitch se stane grohotom smijati, na što mu se pridružimo svi osim Effie, no čak i ona zatomljuje smijeh. “Pravo im budi. Njihov je posao da vam pružaju dužnu pozornost. Nisu vas smjeli zanemariti samo zato što dolazite iz Okruga dvanaest.” Izgovorivši to, pogled joj pobjegne na sve strane, kao da je rekla nešto krajnje skandalozno. “Žaomi je, ali tako mislim”, dometne nikome posebice. “Dobit ću jako malo bodova”, kažem. “Bodovi su važni samo ako ih je mnogo, nitko pretjerano ne mari za one loše ili osrednje. Možda će svi misliti da si prikrila svoje sposobnosti kako bi ih namjerno dobila što manje. Ta je strategija već korištena”, reče Portia. “Nadam se da će publika tako protumačiti moja četiri boda”, reče Peeta. “Ako uopće dobijem toliko. Ima li što jadnije nego gledati kako netko diže medicinku i baca je udalj jedva dva metra? Jedna mi je umalo pala na nogu.” Osmjehnem mu se i shvatim da sam gladna kao vuk. Odrežem komad svinjetine, spustim je u pire-krumpir i počnem jesti. Sve je u redu. Obitelj mi je sigurna. A ako je doista tako, nisam napravila nikakvu štetu. Nakon večere odlazimo u dnevnu sobu gledati objavu bodova na televiziji. Najprije pokažu fotografiju posvećenika, a zatim ispod nje sijevne broj bodova. Karijerni posvećenici, po prirodi stvari, dobivaju od osam do deset. Većina ostalih posvećenika postiže prosjek od pet bodova. Iznenađujuće, mala Rue dobila ih je sedam. Ne znam što je pokazala sucima, no tako je sićušna da je moralo biti impresivno. Okrug 12 je posljednji, kao i obično. Peeta je zaradio osam bodova, što znači da ga je nekoliko Igrotvoraca ipak gledalo. Kad se pojavi moje lice, zabijem si nokte u dlanove iščekujući najgore. A onda na ekranu sijevne broj jedanaest. Jedanaest! Effie Trinket cikne, i već me svi tapšaju po ramenima, kliču mi i čestitaju. No sve mi to ne izgleda stvarno. “Sigurno su pogriješili. Kako... kako se to moglo dogoditi?” upitam Haymitcha. “Vjerojatno im se svidjelo to što si temperamentna”, reče on. “Za predstavu koju će upriličiti trebaju nekoga tko će unijeti žara u nju.” “Katniss, Vatrena Djevojka”, reče Cinna i zagrli me. “Oh, čekaj samo da vidiš svoju odjeću za intervju.” “Još vatre?” upitam. “Recimo”, odgovori on vragolasto. Peeta i ja si međusobno čestitamo. Još jedan neugodan trenutak između nas dvoje. Oboje smo se pokazali dobrima, ali od kakvog je to značenja za onog drugog? Povučem se u svoju sobu što sam prije mogla i sakrijem ispod pokrivača. Stresni me dan iscrpio, osobito plač. Utonem u san, utješena i rasterećena, dok mi ispod kapaka još uvijek sijeva broj jedanaest. U zoru ostanem neko vrijeme ležati i gledati izlazak sunca. Jutro je prekrasno. Nedjelja, slobodan dan kod kuće. Je li Gale već u šumi? Obično cijelu nedjelju posvetimo gomilanju zaliha za idući tjedan. Ustajemo rano, lovimo i skupljamo plodove, pa trgujemo u Pećnici. Kako se Gale snalazi bez mene? Oboje možemo loviti sami, ali smo uspješniji u paru, osobito ako se nastojimo dočepati krupnije divljači. No imati partnera, čak i kad se radi o manje zahtjevnom lovu, može učiniti

zabavnim inače naporan zadatak prehranjivanja obitelji. Prvih šest mjeseci mučila sam se sama, a onda sam u šumi naletjela na Galea. Hladan zrak te listopadske nedjelje prodorno je vonjao na umiranje. Jutro sam provela otimajući se za lješnjake s vjevericama, a tek nešto toplijeg popodneva gazila sam plitka jezerca i skupljala streličino korijenje. Jedina životinja koju sam ustrijelila bila je vjeverica koja mi je u potrazi za žirevima umalo pretrčala preko nožnih prstiju, no životinje će biti tu i kad snijeg zatrpa ostale izvore hrane. Kako sam odlutala dalje no obično, žurila sam kući vukući lanene torbe, i tada nabasala na mrtvog zeca. Visio je na tankoj žici, obješen za vrat, ni pola metra iznad mene. Oko petnaestak metara dalje nalazio se i drugi. Prepoznala sam trzajnu omču jer ih je otac bio koristio. Kad je plijen uhvaćen, biva povučen u zrak, izvan dosega drugih gladnih životinja. Cijeloga sam ljeta pokušavala upotrijebiti zamke s omčama, no bez uspjeha, pa nisam htjela propustiti priliku da ih proučim. Spustila sam vreće i dotakla žicu iznad zeca, kad odjekne: “To može biti opasno.” Odskočila sam pola metra unatrag, dok je Gale izlazio iza stabla. Zacijelo me cijelo vrijeme promatrao. Bilo mu je samo četrnaest godina, ali je bio visok metar i osamdeset, pa sam ga doživljavala gotovo kao odraslog muškarca. Viđala sam ga po Ležištu i u školi. A sreli smo se i jednom drugom prigodom. Naime, izgubio je oca u istoj eksploziji koja je ubila mojeg. Tog sam siječnja stajala pokraj njega, još jednog najstarijeg djeteta bez oca, dok je primao orden za hrabrost u Palači pravde. Sjetila sam se kako su se njegova dva mlađa brata stisnula uz majku, čiji je golem trbuh otkrivao da će kroz koji dan ponovo roditi. “Kako se zoveš?” upita prilazeći. Skinuo je zeca s omče, a još tri visjela su mu o pojasu. “Katniss” odgovorila sam jedva čujno. “Zar ne znaš, Catnip, da se krađa kažnjava smrću?” “Katniss” rekla sam glasnije. “I nisam htjela ukrasti zeca, nego samo pogledati omču. Mojim zamkama nikad ništa ne uhvatim.” Gale se namrštio sumnjičavo me pogledavši. “A odakle ti onda vjeverica?” “Ustrijelila sam je.” Skinem luk s ramena. Još uvijek sam upotrebljavala onaj manji koji je za mene izradio otac, no kad god sam mogla vježbala sam s većim. Nadala sam se da ću do proljeća biti sposobna uloviti i krupnu divljač. Gale je prikovao pogled za luk. “Daš mi ga malo?” “Samo zapamti”, dodala sam mu luk, “krađa se kažnjava smrću.” Tad sam na njegovu licu po prvi put vidjela osmijeh, koji je njegov prijeteći nastup pretvorio u prijateljski. No trebalo je nekoliko mjeseci da mu uzvratim smiješkom. Razgovarali smo o lovu. Rekla sam da mu mogu nabaviti luk ako ima čime trgovati, pri čemu nisam željela hranu, nego znanje. Htjela sam sama postavljati zamke u koje će se, u jednom danu, uhvatiti čopor debelih zečeva. Pristao je, kazavši da ćemo se nekako valjda dogovoriti. Iako nerado, s vremenom smo počeli razmjenjivati naša iskustva, oružja, saznanja o tajnim mjestima koja su obilovala divljim šljivama ili puricama. Podučio me postavljanju zamki i ribarenju. Ja sam njega naučila koje su biljke jestive i naposljetku mu dala jedan od naših dragocjenih lukova. A onda, jednog dana, bez dogovora, postali smo ortaci koji između sebe dijele i posao i plijen, osiguravajući tako hranu za naše obitelji. Gale mi je dao osjećaj sigurnosti koji mi je nedostajao od očeve smrti. Njegovo društvo zamijenilo je mnoge usamljeničke sate u šumi. Postala sam mnogo bolji lovac jer se nisam neprestano

morala osvrtati. Imala sam njega da mi čuva leđa. No Gale je postao mnogo više od mog lovačkog partnera. Bio mi je osoba od povjerenja, netko kome sam mogla povjeriti ono što unutar ograde nikad ne bih mogla izgovoriti. Uzvraćao mi je na isti način. Druženje u šumi s njim... nekad me činilo uistinu sretnom. Zvala sam ga prijateljem, no u posljednjih godinu dana ta riječ mi se činila preslabašnom za ono što mi je Gale značio. Prsa mi se ispune bolnom čežnjom. Da je barem ovdje sa mnom! No, jasno, ne želim to zaozbiljno. Ne želim da je u areni, gdje bi bio mrtav za nekoliko dana. Jednostavno... jednostavno mi nedostaje. I mrsko mi je biti ovako sama. Nedostajem li i ja njemu? Zasigurno. Znam točno što bi mi rekao za jedanaesticu koja je sinoć sijevnula ispod mog imena. “Ha, možeš ti i bolje.” Potom bi se osmjehnuo, a ja bih mu uzvratila, sada bez oklijevanja. Nameće mi se usporedba odnosa s Galeom i onog himbenog s Peetom. Galeove pobude nikad ne propitkujem, dok za Peetine imam samo sumnje. Usporedba, zapravo, nije pravedna. S Galeom me spojila zajednička potreba za preživljavanjem, dok Peeta i ja znamo da preživljavanje jednog znači smrt drugog. To se ne može zanemariti. Effie kuca na vrata i podsjeća me kako je još jedan “velik, velik, velik dan!” pred nama. Sutra navečer su naši televizijski intervjui. Pretpostavljam da će cijela ekipa imati pune ruke posla pripremajući nas za njih. Ustanem i brzo se otuširam, malo opreznije pritišćući dugmad, te se zaputim u blagovaonicu. Peeta, Effie i Haymitch skupili su se jedni uz druge za stolom i razgovaraju prigušenim glasovima. Neobičan prizor, no glad je jača od znatiželje, pa napunim pladanj i tek im se onda priključim. Gulaš je jutros spravljen od mekih komadića janjetine i suhih šljiva. Izvrstan je na podlozi od divlje riže. Istovarila sam u sebe već pola tanjura, kad sam primijetila da svi šute. Otpijem dugačak gutljaj soka od naranče i obrišem usne. “Dakle, što se događa? Danas ćete nas podučavati za intervjue, zar ne?” “Tako je”, reče Haymitch. “Ne morate čekati da završim. Mogu slušati i jesti u isto vrijeme”, kažem. “Došlo je do promjene plana glede naše sadašnje koncepcije”, reče Haymitch. “O čemu se radi?” upitam. Nisam sigurna da znam kakva nam je sadašnja koncepcija. Pokušati se prikazati prosječnim pred ostalim posvećenicima jedini je dio strategije kojeg se mogu sjetiti. Haymitch slegne ramenima. “Peeta je zatražio da ga treniramo odvojeno.”

9 Izdaja. To je prvo što sam osjetila, što je zapravo smiješno. Da bi bilo izdaje, treba postojati povjerenje. U ovom slučaju između Peete i mene. A povjerenje nije bilo dio dogovora. Mi smo posvećenici. Međutim, dječak koji je riskirao batine da bi mi dao kruh, koji me čvrsto držao u bojnim kolima, pružio mi izgovor kad sam se izlanula glede crvenokose djevojke, i ustrajao da Haymitch sazna za moje lovačke vještine... jesam li mu na neki način ipak vjerovala? S druge strane, osjećam olakšanje što se više ne moramo pretvarati da smo prijatelji. Kakvu god da smo slabunjavu povezanost ostvarili, očito je kako je sada presječena. Bilo je i krajnje vrijeme. Igre počinju za dva dana, a povjerenje može biti tek slabost. Što god da je izazvalo Peetinu odluku - a slutim da joj je uzrok to što sam ga nadmašila na treningu - mogu mu na njoj biti samo zahvalna. Možda je napokon prihvatio činjenicu kako je najbolje da što prije otvoreno priznamo da smo neprijatelji. “U redu”, kažem. “Kakav nam je raspored?” “Oboje ćete četiri sata raditi s Effie na izvedbi i četiri sa mnom na sadržaju”, odgovori Haymitch. “Katniss, ti počinješ s Effie.” Nisam mogla ni zamisliti čemu bi me Effie mogla podučavati puna četiri sata, ali me ipak zaposlila do posljednje minute. Otišle smo u moju sobu gdje sam morala odjenuti dugačku haljinu i cipele s visokim potpeticama, no ne one koje ću nositi tijekom intervjua. Slijedilo je učenje hodanja, a cipele su mi zadavale najviše problema. Još nikad nisam nosila visoke potpetice i teško mi se bilo naviknuti da, u suštini, samo teturam uokolo na vrhovima stopala. No Effie stalno trčkara u njima, pa ako može ona, bila sam odlučna, mogu i ja. I haljina me mučila. Svako malo bih je nagazila te sam je, naravski, podizala, zbog čega se Effie obrušavala na mene kao ptica grabljivica, udarajući me po rukama i vičući: “Ne iznad gležnja!” Kad sam napokon svladala hodanje, čekale su me još lekcije iz sjedenja, držanja tijela - izgleda kako sam sklona prignuti glavu - komuniciranja očima, gestikuliranja rukama i smješkanja, kod kojeg se sve zapravo svodi na beskonačno osmjehivanje. Effie me natjerala da stotinjak banalnih rečenica započnem sa smiješkom, da ih izgovaram dok se osmjehujem, ili ih sa smiješkom završavam. Do ručka, mišići lica su mi se trzali od pretjerane uporabe. “Eto, bolje od ovog ne mogu”, uzdahne Effie. “Moraš zapamtiti, Katniss, da ti je cilj dopasti se publici.” “Zar mislite da im se neću dopasti?” upitala sam. “Nećeš ako sve vrijeme budeš prijeteće zurila u njih. Čuvaj to za arenu. Umjesto toga, zamisli da si među prijateljima”, reče Effie. “Klade se koliko dugo ću preživjeti!” planula sam. “To nisu moji prijatelji!” “Pokušaj se pretvarati!” odbrusi Effie. Potom se pribrala i široko osmjehnula. “Ovako. Vidiš? Smješkam ti se premda me ljutiš.” “Da, jako ste uvjerljivi”, rekla sam. “Odoh jesti.” Zbacila sam cipele i zatoptala prema blagovaonici, podižući haljinu sve do bedara.

Činilo mi se da su Peeta i Haymitch dobro raspoloženi, te sam pomislila kako će sadržajna poduka biti bolja od izvedbene. Grdno sam se prevarila. Poslije ručka, Haymitch me odveo u dnevnu sobu, pokazao mi na kauč, a onda me neko vrijeme samo mrko promatrao. “Što je?” upitala sam napokon. “Pokušavam dokučiti što ću s tobom” reče on. “Kako da te predstavimo. Hoćeš li biti šarmantna? Suzdržana? Nagla? Zasad sjajiš poput zvijezde. Dobrovoljno si se javila da bi spasila sestru. Zahvaljujući Cinni izgledala si nezaboravno. S treninga si došla s najviše bodova. Zaintrigirala si ljude, ali nitko ne zna tko si doista. Dojam koji ostaviš sutra odlučit će koliko ti zapravo pokrovitelja mogu pribaviti.” Budući da gledam posvećeničke intervjue cijeli život, znala sam da ima istine u onome što je govorio. Ako si privlačan masi, bilo da si šaljiv, grub ili čudan, dobit ćeš potporu. “Koji je Peetin pristup? Ili ne smijem znati?” upitala sam. “Bit će dopadljiv. Po prirodi je sklon pošalici na svoj račun”, odgovorio je Haymitch. “Ti, međutim, čim otvoriš usta zvučiš zlovoljno i neprijateljski.” “To nije istina!” “Naravno da jest. Ne znam samo odakle se stvorila ona djevojka koja je veselo mahala s bojnih kola jer je prije i poslije toga nisam vidio”, reče Haymitch. “Stvarno ste mi dali mnogo razloga da budem vesela”, uzvratila sam. “Meni se, dakako, ne trebaš svidjeti. Neću ti ja biti pokrovitelj. Dakle, pretvaraj se da sam netko iz publike”, reče Haymitch. “Očaraj me.” “Dogovoreno”, zarežim. Haymitch preuzme ulogu voditelja, dok sam ja pokušavala odgovarati na pitanja na dopadljiv način. No nisam mogla. Odviše sam bila ljutita zbog onoga što je Haymitch rekao, ali i zato što sam uopće morala odgovarati. Mislila sam samo na to koliko su Igre gladi nepravedne. Zašto skakućem uokolo kao dresirani pas, pokušavajući se dopasti ljudima koje mrzim? Kako je intervju odmicao, moj je gnjev bio sve vidljiviji, sve dok nisam počela doslovce vikati na Haymitcha. “U redu, sad bi bilo dosta”, reče. “Morat ćemo pronaći drugi način. Ne samo da si neprijateljski raspoložena, već ne znam ništa o tebi. Postavio sam ti pedeset pitanja, a još uvijek niti ne naslućujem bilo što o tvom životu, obitelji, o onome do čega ti je stalo. Gledatelji te žele upoznati, Katniss.” “Ali ja ne želim da me upoznaju! Već su mi oduzeli budućnost! Ne mogu imati i ono što mi je bilo važno u prošlosti!” “Laži! Izmisli nešto!” predloži Haymitch. “Nisam dobra u laganju.” “Onda ga brzo svladaj. Šarmantna si koliko i krepana mačka.” Oh! To je uvredljivo. Čak je i Haymitch shvatio da je bio preoštar jer mu se glas smekšao. “Imam ideju. Pokušaj se ponašati smjerno.” “Smjerno”, ponovila sam. “Kao da ne možeš vjerovati da se djevojka iz Okruga dvanaest mogla pokazati u tako dobrom svjetlu. Nisi mogla ni sanjati da će sve ovako ispasti. Pričaj o odjeći koju je Cinna izradio. Kako su ljudi ljubazni i da si zadivljena gradom. Ako ne želiš govoriti o sebi, barem komplimentiraj publici. Dovoljno ti je samo vrtjeti istu ploču, razumiješ? Budi ushićena.”

Sljedeći su sati bili pravo mučenje. Smjesta je postalo jasno da ne znam glumiti ushićenost. Pokušali smo s drskošću, no nemam potrebnu bahatost. Ne mogu biti bezdušna jer, navodno, izgledam previše “ranjivo”. Nisam duhovita ni zabavna. Ni seksi ni tajanstvena. Do kraja poduke sam nitko i ništa. Haymitch je počeo piti još dok sam nastojala biti duhovita, i glas mu je dobio oštar prizvuk. “Odustajem, dušice. Samo odgovaraj na pitanja i pokušaj sakriti od gledatelja taj iskreni prezir prema njima.” Večeram u svojoj sobi. Naručila sam nečuvenu količinu raznih delicija, prejedam se, a zatim bijes prema Haymitchu, Igrama i svakom živom stvoru u Kapitolu iskaljujem razbijajući posuđe po sobi. Ušavši da mi promijeni krevetninu, crvenokosa djevojka razrogači oči pred neredom. “Samo ostavi tako!” viknem na nju. “Samo ostavi!” I nju mrzim, njene značajne, prijekorne poglede koji mi govore da sam kukavica, čudovište, kapitolska marioneta, kako onda, tako i sada. Za nju, sve je ovo pravedno. Svojom smrću barem ću djelomično okajati izgubljen momkov život. No umjesto da pobjegne, djevojka zatvori vrata za sobom i ode u kupaonicu. Vrati se s vlažnom krpom i pažljivo mi obriše lice, pa mi očisti ruke okrvavljene razbijenim tanjurom. Zašto ovo radi? Zašto joj to dopuštam? “Morala sam te pokušati spasiti”, prošapćem. Odmahne glavom. Znači li to da smo dobro postupili odlučivši se ne miješati? Da mi je oprostila? “Ne, bilo je to pogrešno”, kažem. Nekoliko puta prstima dodirne usne, pa pokaže na moja prsa. Mislim da želi pokazati kako bih i sama završila kao Avox. Vjerojatno je u pravu. Kao Avox ili mrtvac. Sljedeći sat provedem pomažući crvenokosoj u pospremanju sobe. Kad smo odstranile sve smeće i očistile hranu, djevojka mi promijeni krevetninu. Uvučem se ispod pokrivača poput petogodišnjakinje, a ona me ututka. Potom ode. Željela sam da ostane dok ne zaspim, da bude uz mene kad se probudim. Željela sam zaštitu te djevojke, premda je ja njoj nisam pružila. Ujutro se nada mnom nije nadnijela ona, nego ekipa za pripremu. Effiena i Haymitcheva poduka je završena. Ovaj dan pripada Cinni. On mi je posljednja nada. Možda me može učiniti toliko lijepom, da nitko neće mariti što govorim. Članovi ekipe rade na meni do kasnog poslijepodneva, pretvarajući mi kožu u blistavu svilu, ukrašavajući mi ruke crtežima sa šablone, oslikavajući mi svih dvadeset savršeno uređenih nokata plamenim uzorcima. Potom se Venia prihvati moje kose, uplićući u nju po istom obrascu crvene umetke, počevši od lijevoga uha pa oko glave, sve dok mi u jednoj pletenici ne padnu na desno rame. Sakriju mi lice debelim slojem bijele šminke, da bi ga ponovo iscrtali - velike crne oči, pune crvene usne, trepavice koje se ljeskaju kad trepćem. Naposljetku mi napudraju cijelo tijelo, zbog čega svjetlucam kao da sam prekrivena zlatnom prašinom. Ulazi Cinna s, pretpostavljam, mojom haljinom, no ne mogu je vidjeti jer je zastrta. “Zatvori oči”, naredi mi on. Osjećam njenu svilenkastu unutrašnjost dok mi je odozgo navlače na golo tijelo, a zatim i težinu. Sigurno ima dvadesetak kilograma. Čvrsto hvatam Octaviu za ruke dok naslijepo guram stopala u cipele koje su, nasreću, barem pet centimetara niže od onih u kojima sam vježbala s Effie. Još me malo uređuju, vrpolje se, a onda zavlada tišina.

“Smijem li otvoriti oči?” upitam “Da”, reče Cinna. “Otvori ih.” Biće koje stoji preda mnom u velikom zrcalu nije s ovoga svijeta. Došlo je s mjesta gdje koža i oči svjetlucaju, a odjeću izrađuju od dragulja. Jer moja haljina, oh, moja je haljina u cijelosti prekrivena blještavim dragim kamenjem crvene, žute i bijele boje, kao i malko plave koja naglašava vrhove vatrenih uzoraka. I najmanjim pokretom svuda oko sebe podižem plamene jezike. Nisam zgodna. Nisam prekrasna. Sjajna sam poput sunca. Neko vrijeme svi samo zurimo u mene. “Oh, Cinna”, šapnem napokon. “Hvala ti.” “Okreni se za mene”, reče on. Raširim ruke i zavrtim se. Ekipa za pripremu zadivljeno cikće. Cinna ih otpravi i naloži mi da hodam po sobi u haljini i cipelama, što je daleko izvedivije spram Effiene poduke. Skuti haljine padaju podalje od cipela, te ih ne moram podizati. Jedna briga manje. “Dakle, sve je spremno za intervju?” upita Cinna. Po izrazu njegova lica vidim da je razgovarao s Haymitchem, i da zna kako sam grozna. “Užasna sam. Haymitch mi je rekao da sam krepana mačka. Što god da smo pokušavali, nisam uspjela. Jednostavno, ne mogu biti nijedna osoba koju si je zamislio”, kažem. Cinna kratko promisli. “A zašto ne bi bila ono što jesi?” “Ono što jesam? Ni to ne bi bilo dobro. Haymitch kaže da zvučim zlovoljno i neprijateljski”, odgovorim. “Da, takva si... kad si u blizini Haymitcha”, reče Cinna smiješeći se. “Ja te nisam tako doživio. Ekipa za pripremu te obožava. Pridobila si čak i Igrotvorce. A stanovnici Kapitola ne prestaju pričati o tebi. Svi se mogu samo diviti tvojoj srčanosti.” Moja srčanost. To mi je nov pojam. Nisam sigurna da znam što točno znači, ali daje naslutiti da sam borac. Odvažan borac. Nikako se ne može reći da sam uvijek neprijateljski raspoložena. OK, možda ne uživam u svačijem društvu, možda se ne smijem često, ali mi jest stalo do nekih ljudi. Cinna svojim toplim rukama dohvati moje ledene. “Recimo da zamišljaš kako se, dok odgovaraš na pitanja, obraćaš nekom prijatelju kod kuće. Tko bi bio tvoj najbolji prijatelj?” upita me. “Gale”, odgovorim smjesta. “Ali, to nema smisla, Cinna. Galeu nikad ne bih govorila sve te stvari o sebi. On ih već zna.” “A ja? Možeš li zamisliti mene kao prijatelja?” upita Cinna. Od svih ljudi koje sam srela po odlasku od kuće, Cinna mi je bez konkurencije najdraži. Odmah mi se svidio, i još me nije razočarao. “Mislim da mogu, ali—” “Sjedit ću na glavnoj tribini, zajedno s ostalim stilistima. Moći ćeš gledati ravno u mene. Kad ti postave pitanje, potraži me pogledom i odgovori najiskrenije što možeš.” “Čak i ako je ono što mislim grozno?” upitam. Jer moglo bi biti, doista. “Osobito u tom slučaju”, odgovori Cinna. “Hoćeš li pokušati?” Kimnem. Imamo plan. Ili barem slamku spasa. Vrijeme za polazak došlo je prebrzo. Intervjui će se snimati na pozornici podignutoj ispred Centra za obuku. Kad izađem iz sobe, samo će me minute dijeliti od publike, kamera, cijelog Panema. Cinna okreće kvaku na vratima, no ja mu zaustavim ruku. “Cinna...” Trema me posve svladala. “Nemoj zaboraviti da si ih već osvojila”, reče on blago. “Samo budi svoja.”

U dizalu se susretnemo s ostatkom ekipe Okruga 12. Portia i njena družba naporno su radili. Peeta izgleda vrlo dojmljivo u crnom odijelu s vatrenim naglascima. Dobro izgledamo zajedno, no pravo je olakšanje što nismo odjeveni jednako. Haymitch i Effie su se uparadili za ovu prigodu. Njega izbjegavam, dok Effiene komplimente prihvaćam. Zna ona biti naporna i ograničena, ali nije destruktivna kao Haymitch. Vrata dizala se otvaraju; ostale posvećenike već postavljaju u red za pozornicu. Dvadeset četvero nas tijekom intervjuiranja sjedit će u širokom luku. Ja ću biti posljednja, odnosno pretposljednja, budući da posvećenica iz svakog okruga prethodi posvećeniku. Kad bih barem mogla biti prva i odmah se riješiti muke! Umjesto toga, prije no što sama dođem na red, morat ću slušati koliko su svi ostali duhoviti, zabavni, skromni, žestoki i šarmantni. Uz to, publika će se početi dosađivati, kao i Igrotvorci. A prema ljudima u publici baš i ne mogu odapeti strijelu kako bih im privukla pozornost. Trenutak prije no što smo svečano stupili na pozornicu, iza Peete i mene pojavi se Haymitch te promumlja: “Zapamtite, još ste uvijek dobri prijatelji. Pa se tako i ponašajte.” Molim? Mislila sam da smo tu taktiku napustili kad je Peeta zatražio odvojeni trening. No izgleda kako je to bila samo naša unutarnja stvar. Kako bilo, sada ionako nema većih mogućnosti za kontakt jer jedan iza drugog koračamo prema sjedištima i zauzimamo svoja mjesta. Već samim stupanjem na pozornicu dišem pliće i brže. Osjećam udaranje pulsa u sljepoočnicama. Lakne mi kad sjednem na svoj stolac jer sam se bojala da bih, zbog drhtavih nogu na visokim petama, mogla posrnuti. Premda se spušta večer, Središnji krug je svijetao kao za ljetnoga dana. Uzdignuti blok sjedišta postavljen je za najuglednije goste, a prvi red zauzeli su stilisti. Kamere će ih prikazivati uz gledateljske reakcije na njihove kreacije. Golemi balkon zgrade zdesna rezerviran je za Igrotvorce, dok su većinu ostalih balkona zauzele televizijske ekipe. Središnji krug i avenije koje vode do njega krcate su ljudima. Isključivo stajaća mjesta. U obiteljskim kućama i društvenim domovima širom zemlje svaki je televizor uključen. Svi nas stanovnici Panema gledaju. Večeras neće biti nestanka struje. Caesar Flickerman, voditelj intervjua već više od četrdeset godina, dojuri na pozornicu. Pomalo je jezivo da mu se izgled svih tih godina nije nimalo promijenio. Isto lice premazano posve bijelom šminkom. Ista frizura, tek bojom različita za svake nove Igre. Isto zagasitoplavo svečano odijelo, osuto s bar tisuću žaruljica koje svjetlucaju poput zvijezda. U Kapitolu ljude operiraju kako bi izgledali mlađe i mršavije. U Okrugu 12, pak, uspjeh je izgledati starije budući da toliki ljudi umiru mladi. Starijoj osobi poželiš čestitati na njezinoj dugovječnosti, upitati je za tajnu preživljavanja. Punašnima se zavidi jer ne moraju na jedvite jade spajati kraj s krajem kao većina nas. No ovdje je sve drukčije. Bore nisu poželjne, a okrugli trbuh nije znak uspjeha. Ove godine Caesarova je kosa pepeljastoplava, a istom nijansom premazani su mu kapci i usne. Izgleda otkačeno, ali manje zastrašujuće no prošle godine, kad mu je šminka bila grimizna, pa se činilo da krvari. Najprije ispriča nekoliko viceva kako bi zagrijao publiku, a onda prijeđe na posao. Posvećenica iz Okruga 1, izazovna u svojoj prozirnoj zlatnoj haljini, priključuje se Caesaru na sredini pozornice. Vidi se da njezinom savjetniku nije bilo teško smisliti način na koji će je predstaviti - plave kose koja joj skladno pada na ramena, smaragdnozelenih očiju, vitkog i bujnog tijela... sva je seksi. Svaki intervju traje samo tri minute, nakon čega odjekne zvučni signal koji upozorava da je red

na sljedećeg posvećenika. Caesar se, mora mu se priznati, iz petnih žila trudi da posvećenici zablistaju. Ljubazan je, pokušava smiriti one nervozne, smije se lošim vicevima, a svojom reakcijom može besmislen odgovor učiniti nezaboravnim. Sjedim poput dame, kako me je Effie podučila, dok se okruži izmjenjuju. Drugi, treći, četvrti. Čini se da svi posvećenici imaju značajku koju žele istaknuti. Golemi dječak iz Okruga 2 je nemilosrdna mašina za ubijanje. Djevojka lisičasta lica iz Okruga 5 je prepredena i nedokučiva. Spazila sam Cinnu čim je zauzeo svoje mjesto, no čak me ni njegova prisutnost ne može opustiti. Osmi, deveti, deseti. Hromi dječak iz Desetke je vrlo tih. Dlanovi mi se luđački znoje, a draguljima ukrašena haljina ne upija vlagu, pa samo skliznu s nje kad ih pokušavam obrisati. Jedanaesti. Rue, odjevena u koprenastu haljinu dopunjenu krilima, doleprša do Caesara. Publika utihne pred očaravajućom pojavom sićušne posvećenice. Caesar je vrlo pažljiv prema njoj, hvali sedam bodova koje je dobila na treningu, izvrstan rezultat za nekog tako malenog. Kad je upita što će biti njena najveća prednost u areni, ona odgovori drhtavim glasom, no bez oklijevanja: “Jako me je teško uhvatiti. A ako me ne mogu uhvatiti, ne mogu me ni ubiti. Znači, nemojte me otpisati.” “Ja te ne bih otpisao ni da mi plate”, ohrabri je Caesar. Dječak iz Okruga 11, Thresh, tamnoput je poput Rue, ali tu prestaje svaka sličnost. On je jedan od gorostasa, visok vjerojatno dva metra i snažan poput bika, no primijetila sam da je odbijao pozive Karijernih posvećenika da im se pridruži. Naprotiv, ponašao se usamljenički, ni sa kim nije razgovarao, a trening ga nije previše zanimao. Unatoč tome, dobio je deset bodova, pa nije teško zaključiti da je oduševio Igrotvorce. Caesaru nije uspjelo navesti ga na razgovor; odgovara s da ili ne, ili jednostavno šuti. Da sam barem krupna poput njega! Oprostili bi mi zlovolju i neprijateljski stav, i sve bi bilo u najboljem redu! Sigurna sam da ga polovica pokrovitelja u najmanju ruku bar razmatra. Kad bih imala išta novca, na njega bih se i sama kladila. A tada prozovu Katniss Everdeen, i osjećam da se, kao u snu, dižem i krećem prema sredini pozornice. Prihvaćam Caesarovu ispruženu ruku, a on je dovoljno obziran da je odmah ne obriše o odijelo. “Katniss, Kapitol je zasigurno značajna promjena u odnosu na Okrug dvanaest. Što te se najviše dojmilo otkad si stigla?” upita Caesar. Što? Što je rekao? Riječi kao da mu nemaju smisla. Usta su mi posve suha. Očajnički pronalazim Cinnu u publici i ne skidam pogled s njega. Zamišljam da mi je on postavio pitanje. “Što te se najviše dojmilo otkad si stigla?” Mučim se pokušavajući se prisjetiti nečega što me ovdje usrećilo. Budi iskrena, pomislim. Budi iskrena. “Janjeći gulaš”, protisnem. Caesar se smije, baš kao i, nejasno primjećujem, dio publike. “Onaj sa suhim šljivama?” upita Caesar. Kimnem. “Oh, ja ga jedem na litre.” S užasom na licu i rukom na trbuhu, okrene se bočno prema publici. “Ne vidi se, ha?” Čuju se umirujući povici i pljesak. To je ono što mi se sviđa kod Caesara. Pokušava ti pomoći da se izvučeš iz neprilike. “Katniss”, nastavi on prisno, “kad si se pojavila na svečanosti otvaranja, srce mi je stalo. Kako si ti doživjela taj kostim?” Cinna me znakovito pogleda. Budi iskrena. “Mislite, nakon što sam se prestala bojati da ću biti

živa spaljena?” upitam. Publika se smije. Gromoglasno. “Da, počni odatle”, reče Caesar. Cinna, moj prijatelj, već zna što mislim o kostimu, ali ipak izgovorim: “Mislim da je Cinna genijalan i da je to bio najljepši kostim koji sam ikad vidjela. Ne mogu vjerovati da sam ga nosila, niti da je na meni ova haljina”, podignem je i raširim. “Pogledajte je samo!” Dok publika uzdiše, Cinna jedva primjetno zaokruži prstom. Znam što mi želi reći. Okreni se za mene. Okrenem se jednom, čime izazivam trenutnu reakciju. “Oh, ponovi to!” reče Caesar. Raširim ruke pa se okrećem i okrećem, a haljina lebdi i guta me svojim ognjem. Iz publike se razliježe klicanje. Zaustavivši se, zgrabim Caesarovu ruku. “Nemoj stati!” reče on. “Moram, vrti mi se!” Hihoćem se, valjda po prvi put u životu. No nervoza i vrtnja učinile su svoje. Caesar me zaštitnički zagrli. “Ne brini, držim te. Ne smijem dopustiti da završiš kao tvoj savjetnik.” Svi glasno negoduju kad kamera pronađe Haymitcha, već slavnog po svom skoku naglavce na žetvi, na što on više puta dobrodušno odmahne i prstom pokaže na mene. “Sve je u redu”, uvjerava Caesar gomilu. “Sa mnom je sigurna. Hej, a tvoji bodovi s treninga? Je-da-na-est. Natukni nam što se tamo dogodilo.” Kratko pogledam Igrotvorce na balkonu, pa se ugrizem za usnu. “Hm... Sve što mogu reći jest da se to vjerojatno nikad prije nije dogodilo.” Kamere su uperene k Igrotvorcima koji se smijulje i kimaju glavama. “Ubijaš nas”, reče Caesar kao da ga je nešto doista zaboljelo. “Detalje, detalje.” “Ne bih smjela pričati o tome, zar ne?” obratim se društvu na balkonu. Igrotvorac koji je pao u zdjelu s punčem vikne: “Ne smije!” “Hvala”, kažem. “Oprostite. Moja su usta zapečaćena.” “Vratimo se onda na trenutak kad je na žetvi prozvana tvoja sestra”, reče Caesar. Više nije tako prštav. “Tada si istupila kao dobrovoljac. Možeš li nam reći štogod o sestri?” Ne. Ne svima vama. Možda Cinni. Mislim da ne umišljam tugu na njegovu licu. “Zove se Prim. Ima samo dvanaest godina. I volim je više od svega.” Na Središnjem krugu sada bi se mogla čuti i muha u letu. “Što ti je rekla? Poslije žetve?” upita Caesar. Budi iskrena. Budi iskrena. Progutam slinu. “Tražila je od mene da istinski pokušam pobijediti.” U zamrloj publici s napetošću se iščekuje svaka moja riječ. “I što si joj rekla?” potakne me Caesar pažljivo. No umjesto topline, osjetim kako mi tijelo prožima ledena nepopustljivost. Mišići mi se napnu kao da stojim pred lovinom, a kad progovorim, čini se da mi je glas dublji za cijeli registar. “Obećala sam joj da ću pokušati.” “Nego što”, reče Caesar, pa me stisne. Odjekne zvučni signal. “Žaomi je, ali vrijeme nam je isteklo. Sretno, Katniss Everdeen, posvećenico iz Okruga dvanaest.” Pljesak traje dugo nakon što sam sjela. Pogledam Cinnu tražeći i njegovu potvrdu; on diskretno

podigne palčeve. Smetena sam cijeli prvi dio Peetina intervjua. No od samog početka ljudi u publici su uz njega; čujem ih kako se smiju i viču. Peeta do kraja igra ulogu pekarova sina, uspoređujući posvećenike s kruhom iz njihovih okruga. Zatim ispriča anegdotu o opasnostima kapitolskih tuševa. “Recite mi, mirišem li još na ruže?” upita Caesara, nakon čega slijedi pravi igrokaz u kojem se obojica naizmjence njuškaju, što posve razgali publiku. Vraćam se u žarište kad Caesar upita Peetu ima li djevojku. Peeta oklijeva, a zatim neuvjerljivo odmahne glavom. “Zgodan momak poput tebe? Ma, sigurno imaš neku posebnu djevojku. Hajde, kako se zove?” upita Caesar. Peeta uzdahne. “Pa, postoji jedna djevojka. Zaljubljen sam u nju cijelu vječnost. Ali, prilično sam siguran da sve do žetve nije znala ni da postojim.” Gledatelji se oglase s mnogo suosjećanja; riječ je o neuzvraćenoj ljubavi s kojom se mogu poistovjetiti. “Ima drugog dečka?” upita Caesar. “Ne znam, ali mnogim se dečkima sviđa”, odgovori Peeta. “Ovako ćeš. Pobijedi i vrati se kući. U tom te slučaju neće moći odbiti, ha?” ohrabri ga Caesar. “Mislim da to neće upaliti. Pobjeda mi... što se toga tiče... neće biti od pomoći.” “Zašto ne, pobogu?” zbunjeno će Caesar. Peeta se zarumeni poput cikle i promuca: “Zato što... zato što je... došla ovamo sa mnom.”

DRUGI DIO

IGRE

10 Dok njegove riječi dobivaju smisao, kamera se na trenutak zadržava na Peeti; oborio je pogled. Zatim vidim svoje lice, napola otvorenih usta zbog iznenađenja ali i negodovanja, povećano na svakom ekranu dok shvaćam kako je mislio na mene. Na mene! Stisnem usne i zapiljim se u pod, nadajući se da ću tako prikriti osjećaje koji ključaju u meni. “Oh, baš nemaš sreće.” Caesarov je glas zazvučao zbiljski utučeno. Publika mrmori slažući se s njime, a začuje se i nekoliko bolnih krikova. “Da, nije dobro”, složi se Peeta. “Mislim da te nitko od nas ne može kriviti. Teško je ne zavoljeti tu mladu damu”, reče Caesar. “Ona nije znala?” Peeta odmahne glavom. “Dosad nije.” Načas pogledam ekran, no dovoljno dugo da primijetim kako mi je rumenilo na obrazima vrlo uočljivo. “Ne bi li bilo sjajno dovesti je natrag na pozornicu i čuti njen odgovor?” upita Caesar gledatelje koji suglasno viču. “Nažalost, pravila su pravila. Vrijeme za Katniss Everdeen je potrošeno. Pa, neka ti je sa srećom, Peeta Mellark, i mislim da govorim u ime cijelog Panema kad kažem da smo svi uz tebe.” Urlanje publike je zaglušujuće. Peeta nas je sve potpuno zasjenio svojom objavom ljubavi prema meni. Kad se masa napokon primiri, protisne tihu zahvalu i vrati se do sjedišta. Stojimo dok svira himna. Zbog odavanja počasti moram podići glavu, i opažam da na svim ekranima prevladavamo Peeta i ja; odvojeni smo tek jedan metar, ali je u očima publike to nepremostiv jaz. Ah, baš smo siroti i nesretni. Ali neće to tek tako proći. Nakon himne, posvećenici se jedan po jedan vraćaju u predvorje Centra za obuku i ulaze u dizala. Pripazim da ne uđem u istu kabinu s Peetom. Publika je usporila našu svitu, i stiliste i savjetnike i pratioce, pa smo u kabinama bez njih. Svi šute. Moje se dizalo zaustavljalo radi izlaska četvero posvećenika, i tek nakon toga ostala sam sama. Napokon, vrata se otvaraju na dvanaestom katu. Peeta je upravo izašao iz svoje kabine, kad ga udarim dlanovima o prsa. On izgubi ravnotežu i sruši se na golemu ružnu vazu punu umjetnog cvijeća. Vaza se prevrne i razbije u stotine komadića. Peeta padne u krhotine, i u istom mu se trenu na rukama pojavi krv. “Čime sam ovo zaslužio?” upita zaprepašteno. “Nisi to smio napraviti! Nisi smio govoriti one stvari o meni!” vičem na njega. Vrata dizala se otvaraju. Pristigla je cijela ekipa: Effie, Haymitch, Cinna i Portia. “Što se događa?” upita Effie s prizvukom histerije u glasu. “Jesi li pao?” “Pao sam nakon što me ona gurnula”, odgovori Peeta, dok mu Effie i Cinna pomažu ustati. Haymitch se okrene prema meni. “Gurnula si ga?” “To je vaša zamisao, zar ne? Pretvoriti me u budalu pred cijelom zemljom?” odvratim. “Zamisao je moja”, reče Peeta. Trza se od boli dok izvlači komadiće keramike iz dlanova.

“Haymitch mi je samo pomogao oko nje.” “Da, Haymitch vrlo rado pomaže. Ali samo tebi!” kažem. “Ti doista jesi budala”, reče Haymitch zgroženo. “Misliš da ti je nanio štetu? Ovaj ti je momak dao ono što si sama nikad ne bi mogla priskrbiti.” “Zbog njega sam ispala ranjiva!” kažem. “Zbog njega si ispala poželjna! Budimo iskreni, na tom ti je području potrebna sva moguća pomoć. Bila si romantična kao cigla dok on nije rekao da je zaljubljen u tebe. A sada te svi vole. Samo o vama se govori. Tragični ljubavni par iz Okruga dvanaest!” reče Haymitch. “Ali mi nismo tragični ljubavni par!” otpovrnem. Haymitch me zgrabi za ramena i pritisne o zid. “Koga briga za to? Sve je ovo samo predstava. Važno je kakav dojam ostavljaš. Najbolje što sam o tebi mogao reći nakon intervjua jest da si simpatična, premda me i to začudilo. No sada mogu reći da slamaš srca. Oh, oh, oh, kako svi ti momci kod kuće venu za tobom. Što misliš, što će ti od toga dvoga pribaviti više pokrovitelja?” Muka mi je od vonja vina iz njegovih usta. Odgurnem mu ruke i odmaknem se u stranu, pokušavajući razbistriti glavu. Cinna mi priđe i zagrli me. “Ima pravo, Katniss.” Ne znam što bih mislila. “Trebali su mi reći da ne ispadnem tako tupavo.” “Ne, tvoja reakcija je bila savršena. Da si znala, sve ne bi izgledalo stvarno”, reče Portia. “Ma nju brine što bi na ovo rekao njezin dečko”, reče Peeta osorno, daleko hitnuvši krvavi komadić vaze. Čim pomislim na Galea, obrazi mi se ponovo zažare. “Nemam dečka.” “Kako god”, reče Peeta. “Ali kladim se da je dovoljno pametan da zna prepoznati obmanu. Osim toga, pa nisi ti rekla da voliš mene. Kakve onda veze ima?” Riječi napokon dopiru do mene. Gnjev polako slabi. No sada sam razapeta između pomisli da sam iskorištena i shvaćanja da su mi pomogli. Haymitch je u pravu. Preživjela sam intervju, no tko sam zaista bila? Glupava djevojka koja se vrti u svjetlucavoj haljini i hihoće se. Jedini smisleni trenutak bio je kad sam pričala o Prim. Bila sam lako zaboravljiva u usporedbi s Threshom, njegovom tihom, ubojitom snagom. Glupava, svjetlucava i lako zaboravljiva. Ne, ne baš tako lako zaboravljiva. Imam jedanaest bodova s treninga. No Peeta me sada učinio ljubavnim objektom. Ne samo njegovim. Kako je rekao, imam mnogo obožavatelja. A ako gledatelji zbilja misle da smo zaljubljeni... Prisjetim se siline s kojom su podržali njegovo priznanje. Tragični ljubavni par. Haymitch je u pravu, kod Kapitoljana to može proći. Iznenada se zabrinem da nisam reagirala kako treba. “Nakon što je Peeta rekao da je zaljubljen u mene, jeste li pomislili da bih i ja mogli biti zaljubljena u njega?” upitam. “Ja jesam”, reče Portia. “Izbjegavala si pogledati kamere i zarumenila si se.” Ostali se slože u isti glas. “Zlatna si, dušice. Za tebe će pokrovitelji čekati u redu oko zgrade”, reče Haymitch. Sad se sramim svog ponašanja. Prisilim se to priznati Peeti. “Žao mi je što sam te gurnula.” “Nije važno”, slegne on ramenima. “Premda, teoretski gledano, bilo je to suprotno pravilima.” “Ozlijedio si ruke?” upitam.

“Bit će OK”, reče on. U tišini koja je uslijedila, iz blagovaonice se rašire slasni mirisi večere. “Idemo jesti”, reče Haymitch. Svi ga slijedimo i zauzmemo mjesta za stolom. No tada Peeta snažnije prokrvari i Portia ga odvede liječniku. Bez njih, večeru započnemo kremastom juhom s ružinim laticama. Peeta i Portia vrate se tek što smo je pojeli. Njegove ruke omotane su zavojima. Muči me osjećaj krivnje. Već sutra bit ćemo u areni. Učinio mi je uslugu, a ja sam mu uzvratila ozlijedivši ga. Hoću li mu ikad prestati biti dužna? Nakon večere, gledamo snimku u dnevnoj sobi. Doimam se nakinđureno i isprazno dok se okrećem i hihoćem u svojoj haljini, premda me ostali uvjeravaju da sam šarmantna. Peeta doista jest šarmantan, da bi na koncu posve osvojio srca gledatelja kao zaljubljeni momak. I onda opet ja, zarumenjena i zbunjena, prekrasna zbog Cinnina umijeća, poželjna zbog Peetina priznanja, tragična zbog okolnosti i, po svemu sudeći, nezaboravna. Po završetku himne ekran se zacrni, a soba utone u tišinu. Sutra u zoru će nas probuditi i prirediti za arenu. Natjecanje započinje tek u deset jer mnogi Kapitoljani ustaju kasno. No Peeta i ja bit ćemo ranoranioci. Nitko nam, međutim, ne govori koliko ćemo putovati do arene koju su pripremili za ovogodišnje Igre. Znam da Haymitch i Effie neće ići s nama. Odavde će krenuti ravno u Glavni stožer Igara i, nadam se, sve u šesnaest pridobivati pokrovitelje te razrađivati strategiju gdje i kako nam dostaviti darove. Cinna i Portia putovat će s nama do mjesta s kojeg ćemo biti uvedeni u arenu. No posljednji pozdravi bit će izrečeni ovdje. Effie nas oboje hvata za ruke, s iskrenim suzama u očima poželi nam sreću, pa se zahvali što je imala privilegiju podupirati svoje dosad najbolje posvećenike. A kako je to ipak Effie, koja valjda po sili zakona mora reći nešto grozno, doda i ovo: “Uopće se ne bih iznenadila da me iduće godine promaknu, pa napokon dobijem kakav pristojan okrug.” Potom nas oboje poljubi u obraz i pohita van, svladana osjećajima zbog oproštaja ili, ipak, možebitnog budućeg napredovanja. Haymitch prekriži ruke i gleda nas. “Neki zaključni savjet?” upita Peeta. “Kad odjekne gong, što prije se izgubite. Niti jedno od vas dvoje nije doraslo krvoproliću kod Roga izobilja. Samo nestanite, što više se udaljite od ostalih, i pronađite izvor vode”, reče Haymitch. “Jeste li shvatili?” “A poslije?” upitam. “Ostanite živi”, odgovori. Isti nam je savjet dao u vlaku, ali sada nije pijan i ne smije se. Mi samo kimamo. A što bi se još moglo reći? Kad se zaputim u sobu, Peeta se zadrži u razgovoru s Portiom. Drago mi je zbog toga. Na koji god način da se oprostimo, možemo to učiniti i sutra. Krevet mi je složen, ali crvenokosa djevojka nije ovdje. Da joj barem znam ime. Trebala sam je pitati. Mogla ga je napisati, ili pokazati rukama. Ali moguće je da bi zbog toga opet bila kažnjena. Tuširam se ribajući sa svog tijela zlatni puder, šminku, miris ljepote. Od sveg truda ekipe za pripremu ostali su jedino plameni uzorci na mojim noktima. Odlučila sam ih ostaviti kao podsjetnik tko sam za publiku. Katniss, Vatrena Djevojka. Možda će mi to u nadolazećim danima pomoći da ustrajem.

Odjenem debelu, runastu spavaćicu i zavučem se u krevet. Potrebno mi je samo pet sekundi da shvatim kako neću moći zaspati. A san mi je očajnički potreban jer će u areni i najmanje posustajanje biti smrtno opasno. Nije dobro. Prolazi prvi sat, drugi, pa treći, a oči mi se ne sklapaju. Ne mogu prestati razmišljati o terenu na kojem ću se naći. Hoće li to biti pustinja? Močvara? Ledena pustopoljina? Više od svega nadam se drveću, koje mi može osigurati materijal za prikrivanje, te hranu i sklonište. Često u arenu stave drveće jer su pusti krajolici nezanimljivi, a bez njega Igre završe prebrzo. No kakva će biti klima? Kakve su zamke Igrotvorci sakrili da ožive dosadne trenutke? A onda, tu su i ostali posvećenici... Što se više trudim zaspati, to mi san sve više izmiče. Na kraju sam odviše nemirna da bih uopće ostala u krevetu. Hodam amo-tamo; srce mi udara prebrzo, a dišem sve pliće. Soba me sputava poput zatvorske ćelije. Ako uskoro ne udahnem svježega zraka, opet ću početi bacati stvari. Otrčim niz hodnik do vrata što vode na krov. Ne samo da nisu zaključana, već su i odškrinuta. Možda ih je netko zaboravio zatvoriti, no nije niti važno. Električno polje koje okružuje krov osujetilo bi svaki očajnički pokušaj bijega. A ja i ne želim pobjeći, već napuniti pluća zrakom. Želim vidjeti nebo i mjesec posljednje noći u kojoj neću biti lovina. Krov noću nije osvijetljen, ali čim bosim nogama dotaknem popločanu površinu, ugledam njegov mračni obris naspram svjetala koja se u Kapitolu nikada ne gase. Na ulicama je gungula, odjekuju glazba, pjevanje i automobilske sirene. Ništa od toga nisam čula kroz debela prozorska stakla moje sobe. Mogla bih otići, ne bi me opazio; čuti me ne može zbog galame. Međutim noćni je zrak tako ugodan, da mi je teško i pomisliti kako se moram vratiti u onaj zagušljivi kavez od sobe. Na kraju, zar je važno razgovaramo li mi ili ne? Krećem se nečujno preko ploča, i na samo metar iza njega progovorim: “Bilo bi dobro da se naspavaš.” Trzne se, ali se ne okrene. Vidim kako je kratko odmahnuo glavom. “Nisam htio propustiti zabavu. Uostalom, u našu je čast.” Stanem uz njega i nagnem se preko ruba ograde. Široke su ulice pune rasplesanih ljudi. Zaškiljim kako bih detaljnije razabrala njihove sićušne likove. “Imaju kostime?” “Tko bi znao uz svu tu šašavu odjeću koju nose ovdje”, odgovori Peeta. “Ni ti nisi mogla zaspati?” “Nisam mogla prestati razmišljati”, odgovorim. “O svojoj obitelji?” “Ne”, priznam osjetivši krivnju. “Bez prestanka se pitam što će biti sutra. Što je besmisleno, naravno.” U svjetlu što dopire odozdo sada mu vidim lice, i da ne zna kako bi držao ruke omotane zavojima. “Stvarno mi je žao zbog ruku.” “Nije važno, Katniss”, reče on. “Ionako ni u jednom trenutku nisam bio ozbiljan natjecatelj.” “Ne smiješ tako gledati na stvari.” “Zašto ne? Istina je. Nadam se samo da se neću osramotiti i...” Oklijeva. “I?” upitam. “Ne znam kako bih se točno izrazio. Želim... želim umrijeti kao Peeta. Ima li to ikakvog smisla?” upita on. Odmahnem glavom. Zar bi mogao umrijeti kao netko drugi? “Ne želim da me ondje promijene, da me pretvore u nekakvo čudovište koje nisam ja.”

Ugrizem se za usnu osjetivši se manje vrijednom. Dok sam ja mozgala hoće li u areni biti drveća, Peetu je mučilo kako će zadržati svoju samosvojnost. Svoju čestitost. “Čekaj, znači li to da ne želiš nikoga ubiti?” upitam. “Ne. Kad dođe vrijeme za to, siguran sam da ću ubijati kao i svi drugi. Ne želim se predati bez borbe. No, kad bih barem smislio način da... da Kapitoljanima pokažem da me ne posjeduju, da nisam samo figura u njihovim Igrama”, reče Peeta. “Ali jesi”, kažem. “Svi smo njihove figure. Takve su Igre.” “OK, ali u tim okvirima i dalje postojimo ti i ja”, ustraje on. “Zar ne shvaćaš?” “Pomalo. Samo... bez uvrede, Peeta, ali tko mari za to?” upitam. “Ja. Hoću reći, o čemu drugom smijem mariti u ovom trenutku?” upita on ljutito, te se zagleda u mene tim svojim plavim očima, zahtijevajući odgovor. Koraknem unatrag. “Moraš mariti za ono što nam je Haymitch rekao. Ostani živ.” Peeta se nasmije, tužno i podrugljivo. “OK. Hvala na savjetu, dušice.” Tim zaštitničkim Haymitchevim tepanjem kao da mi je opalio šamar. “Gle, ako posljednje sate svoga života želiš provesti planirajući nekakvu plemenitu smrt u areni, samo izvoli. Ja svoje posljednje sate želim provesti u Okrugu dvanaest.” “Ne bi me iznenadilo da stvarno bude tako”, reče Peeta. “Pozdravi mi majku kad se vratiš, hoćeš li?” “Možeš računati na to”, kažem, pa se okrenem i odem s krova. Ostatak noći provela sam u drijemežu iz kojeg sam se često budila, smišljajući zajedljive primjedbe kojima ću ujutro ubosti Peetu Mellarka. Peeta Mellark. Vidjet ćemo koliko će nadmen i drzak biti kad se nađe u borbi na život i smrt. Vjerojatno će biti jedan od onih posvećenika koji se pretvaraju u razjarene zvijeri, i pokušavaju pojesti srce svojih žrtava. Prije nekoliko godina pojavio se takav dječak, Titus iz Okruga 6. Potpuno je podivljao i Igrotvorci bi ga morali ošamutiti električnim pištoljima kako bi skupili tijela natjecatelja koje je ubio prije nego što ih pojede. U areni nema pravila, ali kanibalizam ne kotira najbolje kod kapitolske publike, pa su ga zato i spriječili. Bilo je nagađanja da je lavina koja je Titusa koštala života bila projektirana kako bi bilo sigurno da pobjednik neće biti luđak. Ujutro nisam srela Peetu. Cinna je došao prije zore, dao mi je da obučem jednostavnu ravnu haljinu i odveo me na krov. Završno odijevanje i pripreme čekaju me u katakombama ispod same arene. Lebdjelica pristigne niotkuda, baš kao onog dana kad su u šumi zarobili crvenokosu djevojku. Iz lebdjelice spuštaju ljestve; namjestim ruke i noge na niže prečke i smjesta se ukočim kao da sam zamrznuta. Za prečke me prilijepila neka vrsta strujanja, i sigurno me podignu u unutrašnjost lebdjelice. Očekivala sam da će me unutra osloboditi, no još uvijek sam pričvršćena za ljestve. Prilazi mi žena u bijeloj kuti sa špricom u ruci. “Ovo je tvoj lokator, Katniss. Što mirnija budeš, to ću ga lakše postaviti”, reče ona. Što mirnija budem? Sličim na kip. No unatoč tome osjećam oštru bol dok mi žena iglom probada kožu na unutrašnjoj strani podlaktice, i duboko ubrizgava metalni uređaj za praćenje. Sada će mi Igrotvorci uvijek moći ući u trag, gdje god se nalazila u areni. Očito su jako vezani za posvećenike. Čim je lokator postavljen, nisam više prilijepljena za prečke. Žena ode, a Cinnu podignu s krova. Dolazi mladić, Avox, i odvede nas do sobe gdje je poslužen doručak. Unatoč napetosti u

trbuhu, jedem koliko god mogu, no sva ta ukusna hrana nije me se nimalo dojmila. Mogla bih jesti ugljenu prašinu, toliko sam nervozna. Jedino što mi privlači pozornost jest pogled kroz prozore dok lebdimo nad gradom, pa nad divljinom koja ga okružuje. Tako ptice vide svijet. Samo, one su slobodne i sigurne. Za razliku od mene. Vožnja traje pola sata kad se prozori zacrne nagovijestivši da smo se približili areni. Lebdjelica sleti, te ljestve Cinnu i mene spuste kroz podzemnu cijev do katakombi koje se prostiru ispod arene. Upućuju nas do mog odredišta, komore za pripremu. U Kapitolu je zovu Lansirnom sobom, dok je u okruzima poznata kao Obor za stoku. Mjesto gdje se životinje dopremaju prije klanja. Sve je posve novo, ja sam prva i jedina posvećenica koja će koristiti ovu Lansirnu sobu. Arene su povijesne znamenitosti i nakon Igara se održavaju. Kapitoljani ih rado posjećuju i provode odmor u njima. Dolaze na mjesec dana, gledaju snimke Igara, obilaze katakombe, posjećuju mjesta gdje su posvećenici umirali, a mogu sudjelovati i u rekonstrukcijama borbi. Kažu da je hrana izvrsna. Pokušavam ne povratiti doručak dok se tuširam i perem zube. Cinna mi uredi kosu; jednostavna pletenica, moj zaštitni znak, pada mi niz leđa. Potom mi dostave odjeću. Ista je za svakog posvećenika. Cinna nije imao utjecaja na njen izbor, čak nije znao što je bilo u paketu. Pomaže mi da se odjenem - rublje, jednostavne žutosmeđe hlače, svijetlozelena košulja, čvrsti smeđi remen, i tanka, do bedara dugačka crna jakna s kapuljačom. “Jakna je napravljena od materijala koji odražava tjelesnu toplinu. Bit će hladnih noći”, reče Cinna. Čizme navučem preko pripijenih čarapa. Kvalitetnije su no što sam očekivala. Po mekoj koži slične su mojima kod kuće, no ove imaju tanke i savitljive gumene potplate s utorima. Dobre su za trčanje. Pomislim da sam spremna, kad Cinna iz džepa izvadi zlatnu šojku rugalicu. Posve sam zaboravila na broš. “Odakle ti?” upitam. “Sa zelene košulje koju si nosila u vlaku”, odgovori on. Prisjećam se kako sam ga skinula s majčine haljine i pribola za košulju. “To je spomen na tvoj okrug, zar ne?” Kimnem, a on mi pričvrsti broš. “Jedva je prošao na kontrolnoj komisiji. Neki su smatrali da broš može poslužiti kao oružje, čime bi dobila nepravičnu prednost. No na kraju su ga ipak dopustili”, reče Cinna. “Međutim, djevojci iz Okruga jedan oduzeli su prsten. Kad su mu okrenuli dragi kamen, iskočio je šiljak. Otrovan. Djevojka je tvrdila kako nije znala da prsten ima šiljak, a nije se moglo dokazati da ne govori istinu. No spomen je izgubila. Eto, spremna si. Pokreni se. Provjeri jesi li gdje sapeta.” Hodam, trčim ukrug, mašem rukama. “Sve je u redu. Pristaje mi savršeno.” “U tom slučaju, ne preostaje nam ništa drugo nego čekati da te pozovu”, reče Cinna. “Osim ako ne želiš još jesti.” Odbijem hranu, no zatražim čašu vode koju u malim gutljajima ispijam dok čekamo na kauču. Ne želim gristi nokte i usne, ali se zato uhvatim kako žvačem sluznicu obraza. U ovih nekoliko dana još nije sasvim zacijelila. Uskoro mi usta ispuni okus krvi. Nervoza se pretvara u užas dok nagađam o onome što slijedi. Mogla bih biti mrtva, bez pretjerivanja, za sat vremena. I manje. Prstima manično tražim tvrdu kvržicu na podlaktici, gdje je žena ubrizgala uređaj za praćenje. Pritisnem je, unatoč boli, pritisnem je tako snažno da se pojavi mala masnica.

“Želiš li razgovarati, Katniss?” upita Cinna. Odmahnem glavom, ali za koji trenutak ispružim ruku prema njemu. Cinna je obujmi, i tako sjedimo sve dok nam ugodan ženski glas ne obznani da je vrijeme za lansiranje. Čvrsto stišćući Cinninu ruku, stanem na kružnu metalnu ploču. “Sjeti se što je Haymitch rekao. Udalji se, pronađi vodu. Dalje će se stvari razvijati same”, reče Cinna. Kimnem. “I htio bih da ovo zapamtiš. Klađenje mi nije dopušteno, ali da jest, stavio bih novac na tebe.” “Zaista?” šapnem. “Zaista”, odgovori Cinna. Nagne se i poljubi me u čelo. “Sretno, Vatrena Djevojko.” Oko tijela mi se spušta stakleni cilindar, razdvaja nam ruke, odvaja Cinnu od mene. On se prstima lupne ispod brade. Glava mora biti visoko. Podignem glavu i ispravim se najviše što mogu. Cilindar se pokrene prema gore. Oko petnaest sekundi sam u tami, a zatim me metalna ploča izgura iz cilindra na otvoren prostor. Na trenutak sam zaslijepljena jarkom sunčevom svjetlošću i svjesna samo snažnog vjetra koji donosi obećavajući miris borova. A onda glas legendarnog spikera Claudiusa Templesmitha zatutnji svuda uokolo mene. “Dame i gospodo, neka sedamdeset četvrte Igre gladi počnu!”

11 Šezdeset sekundi. Toliko dugo moramo stajati na metalnim krugovima, sve dok udarac gonga ne označi da možemo krenuti. Onima koji koraknu prije isteka minute, nagazna će mina raznijeti noge. Šezdeset sekundi za pogled na krug posvećenika, jednako udaljenih od Roga izobilja, golemog zlatnog stošca zakrivljenoga kraja. Iz otvora višeg od sedam metara ispadaju potrepštine koje će nam omogućiti da preživimo - hrana, spremnici s vodom, oružje, lijekovi, odjeća, upaljači. Ostale potrepštine razasute su uokolo Roga, a što su dalje od njega, vrijednost im se smanjuje. Na primjer, samo nekoliko koraka od mojih nogu nalazi se metar velika najlonska četvorina. Zacijelo bi poslužila za provale oblaka. No u otvoru Roga vidim zapakirani šator koji bi me zaštitio od gotovo svih vremenskih nepogoda. Morala bih skupiti hrabrosti i otići se boriti za njega s ostalih dvadeset troje posvećenika. A rečeno mi je da to ne radim. Nalazimo se na otvorenoj, prostranoj ravni zbijene zemlje. Iza posvećenika sučelice meni ne vidim ništa, što ukazuje na strmu padinu ili liticu. S desne mi je strane jezero, a s lijeve i iza mene rijetka borova šuma. Haymitch bi želio da otrčim među stabla. Smjesta. Čujem njegov glas: “Samo nestanite, što više se udaljite od ostalih, i pronađite izvor vode.” Ali obilje preda mnom dovodi me u napast, mami me. Ako ja ne uzmem potrepštine, dohvatit će ih netko drugi. Karijerni posvećenici koji prežive pokolj podijelit će većinu tog za život neophodnog plijena. A tad mi pozornost posve privuče gomila smotanih pokrivača na kojima leži srebrni tobolac sa strijelama i luk s već postavljenom tetivom. Samo čekaju da ih se uzme. To je moje, pomislim. Ostavljeno je za mene. Brza sam. Trčim brže od bilo koje djevojke u školi, premda me nekoliko njih može pobijediti na dulje staze. No za ovih četrdesetak metara sam kao stvorena. Znam da mogu dohvatiti luk i strijele, prva stići do njih, no pitanje je koliko brzo mogu pobjeći odande. Dok se ja probijem kroz pakete i uzmem oružje, ostali će posvećenici pristići do Roga. Jednog ili dvoje moći ću ustrijeliti, ali ako ih bude desetak, s te će me male udaljenosti lako srediti kopljem ili buzdovanom. Ili me dohvatiti pesnicama. Opet, ne bih bila jedina meta. Kladim se da bi mnogi posvećenici propustili djevojku sitniju od sebe, unatoč njenih jedanaest bodova s treninga, i pokušali se riješiti protivnika opasnijeg izgleda. Haymitch me nikad nije vidio kako trčim. Da jest, možda bi mi rekao da krenem po luk i strijele, budući da bi me to oružje moglo spasiti. A na cijeloj toj hrpi vidim samo jedan luk. Minuta je na isteku i moram odlučiti kakva će mi biti strategija. Shvatim da sam već napela noge za trk, ali ne prema šumi, već hrpi. Prema luku. Tad spazim Peetu, zdesna mi je. Između nas je oko pet posvećenika, što je prilična udaljenost, no ipak mogu vidjeti da me gleda i, čini se, odmahuje glavom. Ne znam, smeta mi sunce. Dok me zaokuplja Peeta, odjekne gong. Propustila sam je! Propustila sam svoju šansu! Tih nekoliko sekundi koje sam izgubila jer nisam bila spremna bile su dovoljne da se predomislim i odustanem od luka i strijela. Trenutak-dva se vrpoljim ne znajući kamo bih krenula, a onda koraknem naprijed i zgrabim najlonsku četvorinu i štrucu kruha. Ulov je tako mršav da, ljuteći se na Peetu jer me omeo, potrčim dvadesetak metara kako

bih se dokopala jarko narančaste naprtnjače koja bi mogla sadržavati bilo što. Ne mogu podnijeti da odem bez ičega. Dječak, mislim da je iz Okruga 9, dohvati naprtnjaču u istom trenutku kad i ja. Kratko se otimamo za nju, kad se dječak nakašlje, poprskavši mi lice krvlju. Posrnem unatrag odbijena toplim, ljepljivim kapljicama, a dječak se sruši na zemlju. U leđima mu je nož. Neki su posvećenici već stigli do Roga izobilja, i sad kreću u napad. Da, djevojka iz Okruga 2, udaljena desetak metara, trči prema meni držeći u ruci bar pet noževa. Vidjela sam kako ih baca na treningu. Nikad ne promašuje. A ja sam joj sljedeća meta. Sva neodređena bojazan koju sam osjećala sažme se u neposredni strah od ove djevojke, grabežljivice koja me može ubiti u sekundi. Adrenalin šikne kroz mene; objesim naprtnjaču o rame i što brže mogu potrčim prema šumi. Začujem fijuk oštrice i, da zaštitim glavu, refleksno podignem naprtnjaču. Nož se zabije u nju. I dalje trčim u smjeru šume, navukavši i drugu naramenicu. Znam da me djevojka neće progoniti. Ponovo će je privući Rog izobilja jer se kod njega još može pronaći vrijednih potrepština. Nacerim se. Hvala na nožu, pomislim. Na rubu šume kratko se zaustavim da pregledam bojno polje. Desetak posvećenika bori se kod Roga. Nekoliko ih beživotno leži na zemlji. Oni koji su se odlučili na bijeg nestaju između stabala ili u praznom prostoru nasuprot meni. Nastavim trčati sve dok me šuma ne sakrije, a tada usporim u lagani jednolični trk koji mogu držati još neko vrijeme. Sljedećih nekoliko sati naizmjence hodam i lagano trčim, udaljujući se koliko god mogu od svojih suparnika. U otimanju s dječakom iz Okruga 9 izgubila sam kruh, ali sam najlon uspjela ugurati u rukav. Dok hodam, uredno ga smotam i stavim u džep. Iz naprtnjače iščupam nož - kvalitetan je, s dugim i oštrim sječivom, zupčast kod drške, zbog čega je pogodan i za piljenje - pa ga zataknem za remen. Još se ne usuđujem stati kako bih pogledala što je u naprtnjači. Nastavljam dalje, zastajkujući samo da provjerim slijedi li me tko. Mogu dugo ovako, znam to iz svog iskustva u šumi. No bit će mi potrebna voda. To je bila druga Haymitcheva uputa, a kako se prve baš i nisam držala, sad budno motrim ne bih li gdje pronašla kakav izvor. Bez uspjeha. Šuma je sve raznolikija, stabla borova pomiješana su s drugim vrstama drveća. Neke prepoznajem, dok su mi druge posve strane. Kad iznenada začujem šum, izvučem nož misleći da ću se morati braniti, no samo sam bila uplašila zeca. “Drago mi je da te vidim”, šapnem. Uz ovog jednog, moglo bi ovdje biti još stotine zečeva koji samo čekaju da ih se uhvati u zamku. Tlo prelazi u padinu. Ne sviđa mi se to. U dolinama se osjećam zarobljeno. Želim biti visoko, kao u brdima uokolo Okruga 12, s kojih bih mogla vidjeti približavanje neprijatelja. No nemam izbora nego ići dalje. Čudno, ali ne osjećam se loše. Dani prejedanja su se isplatili. Još imam snage, premda mi nedostaje sna. Boravak u šumi me okrepljuje. Drago mi je što sam sama, iako je to tek privid. Vjerojatno me pokazuju na ekranu. Ne neprekidno, već s vremena na vrijeme. Toliko smrti moraju prikazati već prvoga dana da posvećenica na putu kroz šumu i nije osobit prizor. Međutim, dat će gledateljima do znanja da sam živa, neozlijeđena i u pokretu. Jedan od najprometnijih dana klađenja je početak Igara, kad padnu prve žrtve. Ali to nije ništa u usporedbi s danima kad preostane samo nekolicina natjecatelja. Kasno je poslijepodne kad začujem topove. Svaki prasak označava jednog mrtvog posvećenika. Izgleda da su borbe kod Roga izobilja napokon prestale. Nikad ne skupljaju žrtve pokolja prije no što

se ubojice raziđu. Prvog dana i ne pucaju iz topova sve dok ne završe početne borbe jer je teško pratiti sve smrtne slučajeve. Odlučim zastati i zadihana brojim pucnjeve. Jedan... dva... tri... i tako sve do jedanaest. Sveukupno jedanaest mrtvih. Trinaest posvećenika još je u igri. Noktima zastružem po osušenoj krvi koju je dječak iz Okruga 9 iskašljao po mom licu. On je sigurno mrtav. Kako je prošao Peeta? Je li preživio dan? Znat ću za nekoliko sati, kad lica ubijenih budu prikazana na nebu da ih svi preživjeli mogu vidjeti. Iznenada me shrva pomisao da je Peeta već mrtav, blijed, da su ga već pokupili te ga voze natrag u Kapitol gdje će ga oprati, preodjenuti i otpremiti u Okrug 12 u jednostavnom drvenom lijesu. Nije više ovdje. Vraća se kući. Svim se silama nastojim prisjetiti jesam li ga vidjela nakon što su počele borbe, no posljednja Peetina slika koju si mogu predočiti jest njegovo odmahivanje glavom dok odjekuje gong. Možda bi bilo najbolje da je već mrtav. Nije vjerovao da može pobijediti. A mene ne bi mogao dopasti nelagodan zadatak da ga ubijem. Možda bi doista bilo najbolje da je već završio s ovim. Iscrpljena, srušim se na zemlju pokraj naprtnjače. Ionako to moram obaviti prije no što padne noć. Vidjeti što mi stoji na raspolaganju. Otpustim kopče remenja; naprtnjača je čvrsta, ali boja nije odveć praktična. Ta će narančasta svijetliti u mraku. Moram zapamtiti da je sutra što prije prikrijem. Podignem poklopac. Voda je ono što u ovom trenutku najviše želim. Haymitcheva uputa da je odmah pronađemo nije bila proizvoljna. Bez nje neću dugo izdržati. Nekoliko ću se dana moći nositi s neugodnim simptomima dehidracije, ali nakon toga stvari će krenuti nagore, postat ću nemoćna i biti mrtva za najviše tjedan dana. Pažljivo vadim potrepštine i slažem ih na zemlju - tanku crnu vreću za spavanje koja odražava tjelesnu toplinu, paket slanih keksa, paket sušenih komadića govedine, bočicu joda, paketić šibica, mali kolut žice, naočale za sunce i potpuno praznu dvolitrenu plastičnu bocu s kapicom. Nema vode. Zar im je tako teško bilo napuniti bocu? Postajem svjesna da su mi usta i grlo suhi, a usne ispucane. Krećem se cijeli dan. Bilo je vruće, i prilično sam se znojila. I kod kuće sam znala cijeli dan biti u pokretu, ali tamo ima potoka iz kojih sam se mogla napiti ili, ako je bilo potrebno, snijega koji sam mogla otopiti. Dok punim naprtnjaču, zgromi me strašna pomisao. Jezero. Ono koje sam vidjela dok sam čekala da odjekne gong. Što ako je jezero jedini izvor vode u areni? Bio bi to siguran način da nas namame u borbu. Od jezera me sada dijeli cjelodnevno putovanje, koje bi, bez kapi vode, bilo izuzetno naporno. A čak i da stignem do njega, sigurno ga dobro čuvaju pojedini Karijerni posvećenici. Počela bih paničariti da se ne sjetim zeca kojeg sam uplašila ranije. I on mora piti. Samo moram otkriti gdje. Sumrak je sve gušći i ne osjećam se ugodno. Stabla su pretanka da bi me sakrila. Prostirka borovih iglica prigušuje moje korake, ali mi s druge strane otežava praćenje životinjskih tragova koji bi me trebali odvesti do vode. I dalje se spuštam po strmini, sve niže i niže u dolinu koja se čini poput bezdana. Gladna sam, ali još se ne usuđujem oskvrnuti svoje dragocjene zalihe slanih keksa i govedine. Umjesto toga, nožem s borova debla odrežem komad kore, pa s unutrašnjeg dijela sastružem punu šaku njenog mekšeg sloja. Polako ga žvačem u hodu. Nakon tjedan dana najukusnije hrane, nije lako progutati borovu koru. No pojela sam je mnogo u svom životu. Brzo ću se priviknuti. Nakon još jednog sata postaje mi jasno da moram pronaći mjesto na kojem ću se ulogoriti.

Noćna stvorenja dolaze na svoje. Povremeno čujem hukanje i zavijanje, prve naznake da ću se za zečeve nadmetati s istinskim grabežljivcima. Hoću li i njima biti zanimljiva kao hrana, još je prerano za reći. Možda me slijede i u ovom trenutku. No, prije svega, moram se usredotočiti na ostale posvećenike. Sigurna sam da će mnogi od njih nastaviti svoj lov tijekom noći. Pobjednici borbi kod Roga izobilja imaju hranu, obilje vode iz jezera, baklje ili džepne svjetiljke, te oružje koje jedva čekaju upotrijebiti. Mogu se tek nadati da sam se udaljila dovoljno brzo i daleko, te da sam im izvan domašaja. Prije no što ću se smjestiti, izvadim žicu i u grmlju postavim dvije trzajne zamke. Znam da je to rizično, no hrane će ovdje brzo ponestati. A zamke ne mogu postavljati dok sam u pokretu. Za svaki slučaj, hodam još pet minuta prije no što se ulogorim. Pažljivo sam odabrala mjesto, omanje stablo u skupini vrba koje me može sakriti svojim dugim, padajućim viticama. Uspnem se, držeći se debljih grana bližih deblu, i pronađem čvrste rašlje za svoj ležaj. Nakon nešto uloženog truda, uspijem vreću za spavanje postaviti tako da bude relativno udoban ležaj. Naprtnjaču smjestim na dno vreće, pa se i sama uvučem u nju. Opreza radi skinem remen i okružim njime grane i vreću, ponovo ga pričvrstivši na struku. Na taj način, ako se budem prevrnula u snu, neću pasti na zemlju. Dovoljno sam mala da glavu uguram pod vrh vreće, ali navučem i kapuljaču jakne. Kako pada mrak, zrak je sve hladniji. Unatoč riziku kojem sam se izložila krenuvši po naprtnjaču, sad znam da je to bila dobra odluka. Ova vreća za spavanje, koja natrag isijava i čuva moju tjelesnu toplinu, bit će neprocjenjiva. Sigurna sam da je nekolicini posvećenika trenutno prva briga kako se zagrijati, dok bih ja mogla i odspavati nekoliko sati. Samo da nisam tako žedna... Već se posve smračilo kad začujem himnu. Ona uvijek prethodi sumiranju mrtvih. Kroz grane vidim kapitolski grb koji kao da lebdi na nebu. Zapravo, opet gledam u ekran. Golem je, a nosi ga jedna od onih lebdjelica koje lako iščeznu. Himna postupno prestaje, a nebo se na trenutak zamrači. Kod kuće bismo gledali iscrpne reportaže o svakom pojedinom ubojstvu, no ovdje bi to mogla biti prednost za preživjele posvećenike. Na primjer, da sam se dokopala luka i nekoga ustrijelila, moja bi tajna bila otkrivena. Ne, u areni možemo vidjeti samo fotografije koje su na televiziji već bile prikazane kod objave rezultata s treninga. Obične portrete. No sad umjesto rezultata pokazuju brojeve okruga. Duboko udahnem prije no što se lica mrtvih posvećenika počnu izmjenjivati. Brojim ih na prste. Prva je djevojka iz Okruga 3. To znači da su svi Karijerni posvećenici iz prva dva okruga preživjeli. Nikakvo iznenađenje. Zatim dječak iz Četvorke. To nisam očekivala, obično svi Karijeristi prebrode prvi dan. Dječak iz Okruga 5... Čini se da se djevojka lisičasta lica izvukla. Svi posvećenici iz Šestice i Sedmice. Dječak iz Osmice. Pa oboje iz Devetke. Da, i dječak s kojim sam se borila za naprtnjaču. Provjerim prste; preostao je još samo jedan mrtvi posvećenik. Peeta? Ne, nego djevojka iz Okruga 10. To su svi. Kapitolski grb ponovo je na nebu uz završnu melodiju fanfara, nakon čega se sve zatamni i opet čujem zvukove šume. Laknulo mi je kad sam shvatila da je Peeta živ. Ako ja budem ubijena, podsjećam se, i njegova će pobjeda biti od velike koristi majci i Prim. Na taj način pokušavam razriješiti sukobljene osjećaje koji se pojave kad razmišljam o Peeti. Zahvalnost zbog iskaza ljubavi kojim mi je u intervjuu osigurao naklonost gledatelja. Ljutnju zbog njegove nadmenosti na krovu. Užas radi našeg mogućeg

susreta licem u lice u bilo kojem trenutku ovdje u areni. Jedanaest mrtvih posvećenika, ali nijedan iz Okruga 12. Pokušavam se prisjetiti tko je sve preostao. Pet Karijernih posvećenika. Lijolika. Thresh i Rue. Rue... dakle, ipak je uspjela preživjeti prvi dan. Drago mi je, ne mogu si pomoći. To je desetero nas. Ostalih troje prisjetit ću se sutra. Sada, za mraka, nakon dugog puta, dok sam ugniježđena visoko na stablu, moram se pokušati odmoriti. Dva dana nisam pošteno spavala, a k tome sam danas, uoči puta u arenu, rano ustala. Polako opuštam mišiće i zatvaram oči. Posljednje što pomislim jest kako je dobro da ne hrčem... Krc! Probudi me zvuk slamanja grane. Koliko dugo sam spavala? Četiri sata? Pet? Vrh nosa mi je leden. Krc! Krc! Što se događa? Ovo nisu zvukovi grančica ispod nečijih nogu, već oštro pucanje grane na nekom stablu. Krc! Krc! Procijenim da dolazi s moje desne strane, i da je udaljeno nekoliko stotina metara. Polako se i bešumno okrenem u tom smjeru. Nekoliko minuta iz tame povremeno dopire samo zvučno meškoljenje. A tad sijevne iskra od koje zatitra mala vatra. Netko grije ruke na plamenu. Više od toga ne mogu vidjeti. Moram se ugristi za usnu kako ne bih počela prostački galamiti na onoga koji je zapalio vatru. Tko je taj luđak? Druga bi stvar bila zapaliti je u sumrak. Oni koji su se borili kod Roga izobilja, unatoč svojoj nadmoćnoj snazi i višku zaliha, tada nikako nisu mogli biti dovoljno blizu da opaze plamen. No sada, kad vjerojatno već satima češljaju šumu u potrazi za žrtvama, zapaliti vatru isto je što i mahati krpom i vikati: “Tu sam! Uhvatite me!” Evo me tik uz najvećeg kretena na Igrama. Svezane za stablo. Ne usuđujem se bježati jer je moj okvirni položaj upravo otkriven svakom ubojici koji imalo mari. Znam da je hladno i da nemaju svi vreću za spavanje. Ali u tom slučaju stisni zube i izdrži do zore! Ležeći u vreći, sljedećih dva sata potiskujem ljutnju. Kad bih se mogla iskobeljati odavde, ne bi mi bio nikakav problem riješiti se susjeda. Nagon mi govori da nestanem, a ne da se borim. No jasno je da me ovaj posvećenik ugrožava. Glupi ljudi su opasni. Uz to, ovaj vjerojatno nije došao do ne znam kakvog oružja, dok ja imam kvalitetan nož. Nebo je još tamno, ali zora je, osjećam, vrlo blizu. Pomislim da smo - onaj kojeg planiram ubiti i ja - ipak ostali neopaženi. No tad i začujem iznenadni trk. Više ih je. Bit će da je palitelj zadrijemao. Uhvatili su je prije no što je uspjela pobjeći. Sada znam da se radi o djevojci. Preklinje za milost, a potom odjekne njen bolni krik. Slijedi smijeh i nekoliko čestitki. Netko zaurla: “Dvanaest ih je palo! Još jedanaest do kraja!” i za to dobije niz uzvika odobravanja. Znači, bore se u čoporu. Nisam pretjerano iznenađena. U ranim fazama Igara često se sklapaju savezništva. Jaki se udruže kako bi lovili slabije, a kada trzavice postanu prevelike, okome se jedni na druge. Ne trebam se odveć truditi da shvatim tko je u savezu. Preživjeli Karijerni posvećenici iz Okruga 1, 2 i 4. Dva momka i tri djevojke. Oni koji su zajedno ručali. Čujem ih kako provjeravaju zalihe ubijene djevojke. Po komentarima zaključujem da nisu pronašli ništa vrijedno. Zapitam se je li žrtva možda Rue, no brzo odbacim tu pomisao. Ona je prebistra da bi ovako zapalila vatru. “Bolje da odemo pa da pokupe tijelo prije nego što počne smrdjeti.” Gotovo sam sigurna da je to surovi dječak iz Okruga 2. Ostali se mrmoreći slože i tada, na moj užas, shvatim da se čopor zaputio u mom smjeru. Ali ne znaju da sam ovdje. Kako bi znali? Osim toga, dobro sam skrivena među vrbama. Barem dok ne svane. Tad me moja crna vreća za spavanje više neće prikrivati, već će mi postati golem problem. No ako se Karijeristi nastave kretati, proći će mimo mene i nestati za

minutu. Zaustave se, međutim, na proplanku desetak metara udaljenom od mog stabla. Imaju džepne svjetiljke i baklje. Kroz grane vidim pokoju ruku i čizmu. Ukočim se, ne usuđujući se ni disati. Jesu li me opazili? Ne, još nisu. Iz njihovih riječi zaključujem da još razmišljaju o ubijenoj posvećenici. “Nismo li već trebali čuti top?” “Mislim da smo trebali. Ništa ih ne sprečava da odmah uđu.” “Osim ako još nije mrtva.” “Mrtva je. Ja sam je ubo.” “A što je onda s topom?” “Netko bi se trebao vratiti i uvjeriti se da je gotova.” “Tako je, zašto bismo dvaput tragali za njom?” “Rekao sam da je mrtva!” Izbije prepirka koja potraje sve dok jedan od posvećenika ne ušutka ostale. “Gubimo vrijeme! Idem je dokrajčiti, pa krećemo dalje!” Umalo sam pala sa stabla. Bio je to Peetin glas.

12 Hvala Bogu što sam bila dovoljno oprezna i opasala se remenom. Kliznula sam u stranu s rašlji i sad sam okrenuta prema zemlji; zaustavio me remen, držim se i rukom, a nogama se, zajahavši naprtnjaču u vreći, podupirem o deblo. Sigurno sam zašuškala dok sam se prevrtala, ali su Karijeristi bili odviše zaokupljeni svojom prepirkom da bi me čuli. “Onda idi, Ljubavniče”, reče dječak iz Okruga 2. “Uvjeri se sam.” Tek na tren spazim Peetu, osvijetljenog bakljom, kako kreće natrag prema djevojci pokraj vatre. Lice mu je natečeno, puno modrica, na jednoj mu je ruci krvavi zavoj, a prema zvuku njegovih koraka zaključujem da pomalo šepa. Sjećam se kako mi je odmahivao glavom, poručujući da ne krećem u borbu za zalihe, dok je sve vrijeme... sve je vrijeme planirao uključiti se u krvoproliće. Upravo suprotno od onoga što mu je savjetovao Haymitch. OK, mogu to probaviti. Sve one potrepštine bile su vrlo primamljive. Ali ovo... ovo udruživanje u vučji čopor s Karijeristima kako bi progonili nas ostale... Nitko iz Okruga 12 ne bi učinio takvo što! Karijerni posvećenici su svirepi, bahati, bolje uhranjeni, ali samo zato što su ljubimci Kapitola. U svim okruzima, izuzevši njihove, Karijeristi su omrznuti. Mogu si misliti što sad kod kuće govore o Peeti. I on je imao obraza govoriti mi kako se ne želi osramotiti? Očito je da je plemeniti momak s krova sa mnom igrao još jednu svoju igricu. No to mu je posljednja. Nestrpljivo ću promatrati noćno nebo iščekujući vijest o njegovoj smrti, ako ga prije toga sama ne ubijem. Karijeristi šute sve dok se Peeta dovoljno ne udalji, a zatim počnu ispod glasa. “Zašto ga jednostavno odmah ne ubijemo?” “Neka nam bude privjesak. Nema štete u tome. A i dobar je s nožem.” Je li? To mi je prvi glas. Kakve li ću još zanimljive stvari danas saznati o svom prijatelju Peeti? “Osim toga, s njim ćemo je lakše pronaći.” Potreban mi je trenutak da bih shvatila kako misle na mene. “Zbilja misliš da je povjerovala u onu glupavu romantičnu priču?” “Možda. Meni se čini da je praznoglava. Svaki put kad je se sjetim kako se okreće u onoj haljini, dođe mi da bljujem.” “Da mi je znati kako je dobila jedanaest bodova.” “Kladim se da Ljubavnik zna.” Prekinu ih Peetini koraci. “Je li bila mrtva?” upita dječak iz Okruga 2. “Ne. Ali sada jest”, odgovori Peeta. U tom trenutku odjekne pucanj topa. “Spremni za pokret?” U sam osvit zore, praćen ptičjim pjevom, čopor Karijerista krene u trk. Mišići mi drhte od napora, ali još neko vrijeme ostanem nespretno visjeti. Zatim se podignem natrag na rašlje. Moram se spustiti i krenuti, ali još kratko ležim ondje i mozgam o onome što sam čula. Ne samo da je s Karijeristima, Peeta im pomaže da me pronađu. Praznoglavu djevojku koju bi trebalo shvatiti ozbiljno jer je dobila jedanaest bodova. Jer je vješta s lukom i strijelom. Što Peeta jako dobro zna.

Ali im to još nije otkrio. Skriva li taj podatak jer je on jedino što ga drži na životu? Pretvara li se još uvijek da je zaljubljen u mene zbog publike? Što se događa u njegovoj glavi? Iznenada, ptice utihnu. Tek se jedna oglasi prodornim zviždukom upozorenja. Ujednačen ton, kao onaj koji smo Gale i ja čuli kad su uhvatili crvenokosu djevojku. Visoko iznad tinjajuće logorske vatre pojavi se lebdjelica, iz koje se spusti golema metalna čeljust. Polako, pažljivo, mrtvu posvećenicu podignu u lebdjelicu koja zatim nestane. Ptice nastave pjevati. “Kreni”, šapnem sama sebi. Izmigoljim se iz vreće za spavanje, smotam je i stavim u naprtnjaču. Duboko udahnem. Dok sam bila skrivena tamom, vrećom za spavanje i vrbinim granama, vjerojatno je bilo teško dobro me uhvatiti kamerom. No znam da me sada pomno prate. Nema sumnje da sam, čim nogama dotaknem tlo, u krupnom planu. Gledatelji su sigurno bili izvan sebe znajući da sam na drvu, da prisluškujem Karijeriste i da sam otkrila kako je Peeta s njima. Dok ne odlučim što i kako dalje, bolje da se ponašam kao da sve držim pod kontrolom, a ne da se čini kako me to jako muči. Ili, još manje, da izgledam zbunjeno ili uplašeno. Ne, moram izgledati kao da imam potez prednosti. Stoga, čim se odmaknem od lišća i izađem na svjetlo, zastanem na trenutak dajući kamerama vremena da me zumiraju, pa lagano naherim glavu i mudro se nasmiješim. Eto! Neka odgonetnu što to znači! Spremam se krenuti, kad se sjetim zamki. Možda nije razborito provjeravati ih dok su drugi tako blizu. Ali moram. Godine lova čine svoje. A mami me i meso. Isplatilo se, uhvatila sam povećeg zeca. U časku sam ga oderala i izvadila mu utrobu, ostavljajući glavu, šape, krzno i iznutrice ispod hrpe lišća. Da mi je sad barem vatra, pomislim, jer od sirovog zečjeg mesa može se dobiti zečja kuga - to sam naučila na vlastitoj koži. No tad se sjetim mrtve posvećenice i požurim prema njenom logoru. Kao što sam i očekivala, žeravica koja je preostala od vatre još je uvijek vrlo vruća. Razrežem meso, nabodem ga na zašiljene grančice, te ga postavim iznad žeravice. Sad mi je drago zbog kamera. Želim da sponzori vide kako znam loviti, i da se u mene isplati ulagati jer me se neće moći lako poput ostalih, zbog gladi, namamiti u zamke. Dok se zečetina peče, smrvim dio pougljenjene grane i stanem kamuflirati naprtnjaču. Crna boja prigušila je narančastu, no za potpuni uspjeh potreban bi bio sloj blata. Naravno, blata nema bez vode... Navučem naprtnjaču, pokupim pečenje, šutnem nešto zemlje na žeravicu, pa krenem u smjeru suprotnom od onog kojim su se zaputili Karijeristi. U hodu pojedem polovicu zečetine, a ostatak zamotam u najlon za kasnije. Meso je zaustavilo kruljenje u mom želucu, ali od jela nisam manje žedna. Trenutno mi ništa nije preče od vode. Sigurna sam, dok nastavljam pješačiti, da me u Kapitolu još uvijek drže na ekranu, te stoga i nadalje skrivam osjećaje. Claudius Templesmith i njegovi gostujući komentatori sada vjerojatno uživaju u analizama Peetina ponašanja i moje reakcije. Kako sve to protumačiti? Je li Peeta otkrio svoje pravo lice? Kako će to utjecati na kladioničarske koeficijente? Hoćemo li izgubiti pokrovitelje? Imamo li uopće pokrovitelje? Imamo, uvjerena sam. Ili smo ih barem imali. Kako bilo, Peeta je poremetio našu sliku tragičnog ljubavnog para... Ali, je li doista tako? Budući da nije mnogo govorio o meni, možda još možemo izvući neku korist od toga. Možda će ljudi misliti da se radi o našoj zajedničkoj spletki ako im bude izgledalo kako me sve to zabavlja.

Sunce je sve više, a čak i kroz krošnje blješti neuobičajeno snažno. Usne namažem zečjom mašću i pokušavam se ne zadihati, ali uzalud. Prošao je tek jedan dan, a već sam na rubu dehidracije. Nastojim se prisjetiti svega što znam o pronalaženju vode. Dakako, ne može teći uzbrdo, pa nastavak spuštanja u dolinu, zapravo, i nije loša stvar. Kad bih uspjela pronaći trag divljači ili opazila naročito zeleno raslinje, to bi mi uvelike pomoglo. No ništa se ne mijenja. Spuštam se blagom padinom, ptice pjevaju, posvuda ista stabla. Kako dan prolazi, svjesna sam da sam u sve većoj nevolji. Ono malo mokraće što sam izbacila bilo je tamnosmeđe boje, boli me glava, a suhi jezik nikako ne mogu navlažiti slinom. Peku me oči od sunca, pa izvadim naočale. Međutim, na čudan mi način iskrive vid, te ih gurnem natrag u naprtnjaču. Kasno je poslijepodne kad pomislim da sam pronašla rješenje. Primijetim skupinu grmova punih bobica i požurim ih ubrati, isisati iz njih sav slatki sok. No, prinoseći ih ustima, bolje ih pogledam. Mislila sam da se radi o borovnicama, no ove bobice imaju malko drukčiji oblik; unutrašnjost im je, rastrgam jednu, crvena poput krvi. Ne znam kakvo je ovo voće. Možda je jestivo, ali naslućujem da se radi o opakoj smicalici Igrotvoraca. Instruktorica za bilje u Centru za obuku naglasila nam je da izbjegavamo bobice, osim ako nismo sasvim sigurni da su neotrovne. To sam znala i prije, ali sam tako žedna, da ih bacim tek kad se prisjetim njezinog upozorenja. Hvata me malaksalost, no to nije uobičajeni umor zbog dugotrajnog pješačenja. Češće se zaustavljam i odmaram, premda znam da će me spasiti jedino daljnja potraga za vodom. Ne bih li je opazila, pokušam s novom taktikom - penjem se na stablo, visoko koliko to mogu ovako slaba; ali, dokle god mi seže pogled, u bilo kojem smjeru, vidim samo neumoljivo steranje šume. Odlučna nastaviti do sumraka, hodam sve dok ne počnem posrtati. Iscrpljena, povučem se na počinak u granama stabla, opasavši se remenom. Nemam apetita, ali tek toliko da imam nešto u ustima sišem zečju kost. Pada noć, čuje se himna, a visoko na nebu vidim fotografiju djevojke iz Okruga 8. Očito se radi o onoj koju je Peeta išao dokrajčiti. Moj strah od čopora Karijerista nevažan je u usporedbi s golemom žeđi koju trpim. Osim toga, Karijeristi su se kretali u suprotnom smjeru, a u ovim će trenucima i oni morati na odmor. Zbog nestašice vode, možda su čak bili prisiljeni vratiti se do jezera kako bi napunili spremnike. Možda je i za mene to jedini mogući smjer. Ujutro se osjećam bijedno. Glava mi puca sa svakim otkucajem srca. Na najmanji pokret osjećam oštru bol u zglobovima. Sa stabla sam prije pala no skočila. Potrebno mi je nekoliko minuta da prikupim opremu. Svjesna sam, negdje duboko u sebi, da ne postupam dobro. Morala bih biti opreznija, kretati se žurnije. No, smućenih misli, teško mi je razraditi plan. Naslonim se na deblo i, prstom pažljivo gladeći hrapav jezik, razmatram svoje mogućnosti. Kako da dođem do vode? Vratiti se do jezera? Loša zamisao. Ne bih uspjela. Nadati se kiši? Na nebu nema ni oblačka. Nastaviti tražiti? Da, jedino tako mogu uspjeti. Ali, tada se dosjetim! Ljutnja koja me zapljusne posve me osvijesti. Haymitch! On mi može poslati vodu! Dovoljno je da pritisne dugme i dostavit će mi je srebrnim padobranom za minutu-dvije. Sigurno imam pokrovitelje; bar jedno ili dvoje njih može si priuštiti pola litre tekućine za mene. Da, skupa je, ali ti su ljudi krcati novcem. K tome, kladit će se na mene. Možda Haymitch ne shvaća koliko mi je voda potrebna. Nastojeći ne biti preglasna, izustim: “Voda.” Puna nade čekam da se spusti padobran, ali ništa se

ne događa. Nešto nije u redu. Jesam li u zabludi glede pokrovitelja? Ili možda oklijevaju zbog Peetina ponašanja? Ne, ne vjerujem. Netko mi je već kupio vodu, ali Haymitch je odbija propustiti. Kao moj savjetnik, on upravlja priljevom pokroviteljskih darova. Znam da me mrzi. Dovoljno jasno mi je to dao do znanja. Ali mrzi li me dovoljno da me pusti umrijeti? Od žeđi? Ne smije to učiniti. Ili smije? Ako savjetnik zlostavlja posvećenika, bit će odgovoran pred gledateljima, pred stanovnicima svog okruga. Čak se ni Haymitch ne bi izložio takvoj opasnosti. Ili ipak bi? Mogu ljudi pričati što god žele o mojim partnerima u Pećnici, ali sumnjam da bi ga ondje dočekali raširenih ruku ako me ostavi da ovako umrem. A gdje će onda nabavljati alkohol? Dakle... o čemu se radi? Želi da trpim jer sam mu se suprotstavljala? Je li sve pokrovitelje usmjerio k Peeti? Je li možda odviše pijan da bi uopće shvatio što se događa? Ipak ne vjerujem da je tako, kao ni u to da me pokušava ubiti zapostavljanjem. Jer, na svoj me neugodan način pokušao pripremiti za Igre najbolje što je mogao. Što se onda događa? Dlanovima prekrijem lice. Ne bojim se da ću zaplakati. Ovako dehidrirana, ne bih mogla ispustiti ni suzu, čak niti da mi o njoj život ovisi. Što je to naumio Haymitch? Unatoč mojoj ljutnji, mržnji i sumnjama, u glavi začujem tihi odgovor na postavljeno pitanje. Možda ti šalje poruku. Poruku? Što mi njome želi reći? I tad napokon dokučim da je samo jedan valjani razlog zbog kojeg mi Haymitch uskraćuje vodu - jer zna da sam je gotovo pronašla. Stisnem zube i osovim se. Naprtnjača mi se čini trostruko težom. Pronađem odlomljenu granu koja će mi poslužiti kao štap za hodanje i krenem. Sunce prži još snažnije nego prva dva dana. Osjećam se kao kakav komad stare kože koja se na vrućini osušila i popucala. Svaki mi je korak tegoban, no ne želim se zaustavljati. Ne želim sjesti. Ako sjednem, vrlo je vjerojatno da neću moći ustati, da se neću prisjetiti ni za čime tragam. Lak sam plijen! Svaki me posvećenik, čak i sićušna Rue, sada može ubiti; dovoljno je lagano me gurnuti, i onda probosti mojim vlastitim nožem. Ne bih se mogla oduprijeti. Ali, ako je itko uopće u ovom dijelu šume, ne obazire se na mene. Istina je, međutim, da se osjećam kao da sam tisućama kilometara daleko od prve žive duše. Ali, nisam sama. Uvjerena sam da me prati kamera. Prisjećam se svih onih posvećenika koje sam prethodnih godina gledala kako umiru od gladi, smrzavanja, krvarenja ili dehidracije. Ukoliko negdje nije u tijeku iznimno zanimljiva borba, ja sam na programu. Razmišljam o Prim. Vjerojatno me ne gleda uživo, ali će u školi za vrijeme užine biti prikazane najnovije vijesti. Radi nje trudim se izgledati što manje očajno. Ali već popodne osjećam da mi više nema spasa. Noge mi se tresu, a srce udara prebrzo. Zaboravljam što zapravo radim. Stalno se spotičem, no uspijevam ostati na nogama. Međutim, kad mi se izmakne štap, napokon se stropoštam na zemlju ne mogavši više ustati. Zatvorim oči. Pogrešno sam procijenila Haymitcha. Ni u kom slučaju mi neće pomoći. U redu je ovdje, pomislim. Nije uopće loše. Manje topao zrak navještava večer. Blagi, slatki miris podsjeća me na ljiljane. Prsti mi klize po glatkome tlu. Ovo je dobro mjesto za umiranje, pomislim. Vrškovima prstiju crtam kružne šare u hladnoj, skliskoj zemlji. Volim blato. Koliko sam samo puta uhvatila divljač zahvaljujući tragovima na mekom, blatnjavom terenu. Blato pomaže i kod pčelinjih uboda. Blato. Blato. Blato! Smjesta otvorim oči i zarijem prste u zemlju. To jest blato!

Podignem glavu i omirišem zrak. To jesu ljiljani. Lopoči! Pužem po blatu, vučem se u smjeru mirisa. Pet metara od mjesta gdje sam pala, kroz gustiš se probijem do jezerca. Na njegovoj površini plutaju prekrasni žuti lopoči u punom cvatu. Najradije bih uronila lice u vodu i napila se koliko god mogu. No ostajem dovoljno razumna da se suzdržim. Drhtavim rukama izvadim bocu i napunim je. Dodam u vodu više kapljica joda, prema sjećanju, kako bih je pročistila. Pola sata čekanja je mučenje. Ali čekam. Zapravo, mislim da se radi o pola sata, no koliko god da je prošlo, više ne mogu izdržati. Polako, ne previše, upozorim se. Gutnem, pa pričekam. Zatim još jedan gutljaj. U sljedećih nekoliko sati popijem cijelu dvolitrenu bocu. Pa još jednu. Nakon što sam pročistila i treću, povučem se na obližnje stablo gdje nastavim pijuckati; jedem zečetinu, a priuštim si i jedan dragocjeni keks. Do sviranja himne osjećam se nevjerojatno bolje. Večeras nema novih lica, posvećenici danas nisu umirali. Sutra ću ostati ovdje i odmarati se, blatom zakamuflirati naprtnjaču, uhvatiti koju od ribica koje sam vidjela dok sam pila, iskopati gomolje lopoča i pripremiti si dobar obrok. Ugnijezdim se u vreći za spavanje, priljubivši se uz bocu s vodom. Priljubivši se uza život. Nekoliko sati kasnije, iz sna me prene životinjski stampedo. Smeteno gledam oko sebe. Još nije zora, ali vidim dobro, iako me peku oči. Teško bi bilo ne uočiti zid vatre koji mi se približava.

13 Prvi mi je poriv smjesta sići s drva, no vezana sam remenom. Prtljajući prstima uspijem ga otkopčati i, još uvijek sputana vrećom za spavanje, kao klada se srušim na tlo. Nemam vremena za pakiranje. Na sreću, naprtnjača i boca s vodom već su u vreći. Uguram u nju remen, prebacim je preko ramena i potrčim. Svuda oko mene su vatra i dim. Zapaljene grane se slamaju i sa stabala mi, obilato iskreći, padaju pred noge. Jedino što mi preostaje jest slijediti životinje, zečeve i jelene, a u trku kroz šumu opazila sam i čopor divljih pasa. Vjerujem njihovom osjećaju za orijentaciju, životinjski su nagoni izoštreniji od mojih. No mnogo su brži od mene, graciozno jure kroz šikare, dok se ja čizmama spotičem o korijenje i otpale grane. Ne mogu ih pratiti. Vrućina je strašna, ali od nje je opasniji dim, zbog kojeg bih se svakog trena mogla ugušiti. Prekrijem lice vrhom košulje, sretna što je natopljena znojem, dobivši tako tanku zaštitnu koprenu. Trčim, gušim se, vreća za spavanje udara mi po leđima, grane koje se iznenada pojavljuju iz sivog dima zarezuju mi lice. No znam da moram trčati. Ovo nije tek slučajnost, logorska vatra koja se nekom posvećeniku otela kontroli. Plameni jezici koji mi se primiču neprirodno su visoki i ujednačeni, što ukazuje da je vatra stvorena umjetno, strojno, da su je smislili Igrotvorci. Danas je bilo odviše mirno. Nije bilo mrtvih, možda ni borbi. Publika u Kapitolu počet će se dosađivati i tvrditi da su ovogodišnje Igre nezanimljive. A to Igre nikako ne smiju biti. Nije teško razumjeti što namjeravaju Igrotvorci. Na jednoj je strani čopor Karijerista, a na drugoj smo mi, vjerojatno raštrkani uzduž i poprijeko arene. Vatrom nas planiraju istjerati iz skrovišta, prikupiti nas. Možda se ne radi o najoriginalnijem planu, ali je vrlo, vrlo djelotvoran. Skočim preko gorućeg balvana, ali nedovoljno visoko - vatra mi zahvati donji rub jakne. Zaustavim se da je strgnem sa sebe i gasim vatru gazeći po njoj. Ne želim je ostaviti, pa riskiram uguravši je oprljenu i zažarenu u vreću za spavanje, nadajući se da će nedostatak zraka ugasiti ono što nisam uspjela sama. Nemam ništa osim tog malog tovara na ramenu, ionako jedva dostatnog za preživljavanje. Za nekoliko minuta grlo i nos su mi opaljeni. Uskoro me uhvati i kašalj, pluća mi ključaju, a nelagoda se pretvara u mučninu dok mi sa svakim novim dahom usijani žarač probada prsa. Sklonim se ispod kamene izbočine upravo kad započnem povraćati svoju mršavu večeru i svu vodu koja mi se zadržala u želucu. Skupljena na rukama i koljenima, povraćam grčevito se napinjući sve dok ništa nije preostalo. Moram nastaviti dalje, ali tresem se, ošamućena sam i hvatam dah. S malko vode iz boce isperem si usta, ispljunem je, a zatim popijem nekoliko gutljaja. Imaš minutu, kažem si. Minutu za odmor. Kratko vrijeme iskoristim da presložim zalihe, smotam vreću za spavanje i sve neuredno strpam u naprtnjaču. Minuta je protekla. Vrijeme je da krenem, no dim me posve smutio. Lakonoge životinje koje su me usmjeravale poput kompasa ostavile su me daleko iza sebe. Znam da ovim dijelom šume još nisam prolazila jer bih inače već primijetila poveće stijene kao što je ova ispod

koje sam se sklonila. Kamo me tjeraju Igrotvorci? Natrag prema jezeru? Prema nepoznatom terenu koji vrvi novim opasnostima? Tek sam pronašla jezerce i odmorila se nekoliko sati, kad je počeo ovaj nasrtaj. Bih li se ikako mogla kretati uporedo s vatrom, no ipak se vratiti natrag, barem do izvora vode? Vatrena linija negdje završava, a i neće gorjeti beskonačno. Ne zato što je Igrotvorci ne bi mogli održavati, već zato što bi se publika, i u ovom slučaju, mogla pobuniti zbog dosade. Kad bih se mogla vratiti iza vatrene linije, izbjegla bih susret s Karijeristima. Premda ću morati prevaliti kilometre kako bih se udaljila od ovog pakla, a onda se vratiti zaobilaznim putem, odlučila sam zakrenuti unatrag. No u tom trenutku prva vatrena kugla eksplodira udarivši o stijenu, tek pola metra od moje glave. Skočim iz svog zaklona nošena oživljenim strahom. Došlo je do novog obrata. Požarom su nas samo htjeli pokrenuti, i tek će sada publika uživati u pravoj zabavi. Kad opet začujem pištanje, ispružim se na zemlju i ne pogledavši uokolo. Vatrena kugla udari o stablo meni slijeva, obavivši ga ognjem. Neću preživjeti ako ostanem na mjestu. Jedva da sam ustala kad treća kugla udari o zemlju na mjestu gdje sam ležala, podižući iza mene vatreni zid. Gubim osjećaj za vrijeme dok se izbezumljeno pokušavam izmaknuti novim kuglama. Ne vidim odakle ih izbacuju. Sigurno ne iz lebdjelica, kutevi nisu dovoljno široki. Vjerojatno je cijeli ovaj predio šume pokriven preciznim lanserima, skrivenim među drvećem i stijenama. U nekoj rashlađenoj i besprijekorno čistoj sobi Igrotvorac sada sjedi za upravljačkim uređajima, s prstima na dugmadi koja me mogu ubiti u sekundi. Sve što je potrebno je jedan izravni pogodak. Nejasan plan koji sam imala o povratku do jezerca nije mi ni u primisli dok krivudam, bacam se i skačem kako bih izbjegla vatrene kugle. Velike su tek poput jabuka, no pri udaru oslobađaju golemu energiju. Svi su mi osjeti napregnuti do krajnjih granica, vodi me nagon za preživljavanjem. Nemam vremena za prosuđivanje hoću li pogriješiti. Na svako se pištanje izmičem, ili me čeka smrt. Jedna me stvar tjera naprijed. Cijeli život gledam Igre gladi, i znam da su određeni dijelovi arene opremljeni za određene vrste napada. Kad bih uspjela pobjeći iz ovog predjela, možda bih bila izvan dosega lansera. Možda ću tako dospjeti i u jamu s otrovnicama, no o tome sada ne mogu razmišljati. Ne znam koliko dugo sam se mučila izmičući vatrenim kuglama, ali udari su napokon jenjali. Što je jako dobro jer opet mi se diže želudac, sada zbog kiseline koja mi je opržila grlo, a ulazi i u nos. Moram se zaustaviti jer tijelo mi se grči, očajnički se trudeći izbaciti iz sebe otrove koje sam udahnula tijekom napada. Očekujem sljedeće pištanje, znak za novo izmicanje. Ali nema ga. Od naprezanja pri povraćanju zasuzile su mi nadražene oči. Odjeća mi je natopljena znojem. Unatoč dimu i bljuvotini, osjetim miris oprljene kose. Pipajući uvidim da mi je izgorjelo najmanje petnaest centimetara pletenice. Spržene vlasi mrve mi se pod prstima. Zurim u njih opčinjena preobrazbom, kad začujem pištanje. Mišići mi reagiraju, ali ovoga puta presporo. Vatrena kugla udari u zemlju pokraj mene, prije toga mi okrznuvši list desne noge. Ugledavši nogavicu kako gori, posve pomahnitam. Valjam se, pa vrišteći zapužem unatrag odgurujući se rukama i nogama, pokušavajući pobjeći od užasa. Kad se napokon malko priberem, prevrćem nogu po zemlji, čime ugušim dobar dio plamena, a zatim, bez razmišljanja, golim rukama otkinem ostatak tkanine. Sjedim na zemlji, nekoliko metara od ognja kojeg je zapalila vatrena kugla. List me žestoko peče, ruke su mi prekrivene crvenim ispupčenjima. Odveć se tresem da bih se pomakla. Ako me Igrotvorci žele dokrajčiti, sada je pravo vrijeme za to.

Čujem Cinnin glas koji mi u sjećanje priziva jarku tkaninu i svjetlucave dragulje. “Katniss, Vatrena Djevojka.” Igrotvorci zacijelo pucaju od smijeha. Možda su upravo Cinnini prekrasni kostimi prouzročili ovo mučenje. Nije to mogao predvidjeti, i sada sigurno pati jer mu je, uvjerena sam, stalo do mene. Sve u svemu, možda bih bolje prošla da sam se na bojnim kolima pojavila posve gola. Napad je završen. Igrotvorci me ne žele mrtvu. Barem zasad. Nije tajna da su nas u stanju sve pokositi u samo nekoliko sekundi nakon početnoga gonga. No prava zabava na Igrama gladi je gledati kako se posvećenici međusobno ubijaju. Međutim s vremena na vrijeme i Igrotvorci ubiju posvećenika, tek da im pokažu kako to mogu. Ipak, u većini slučajeva samo nas navode na izravne sukobe. A budući da više nisam pod paljbom, u blizini se sigurno nalazi barem jedan posvećenik. Odvukla bih se do nekog stabla i sklonila u krošnju, no dim je još dovoljno gust da me usmrti. Ustanem i šepajući se udaljavam od visokih vatri koje rasvjetljuju nebo. Izgleda kako mi vatreni zid više ne prijeti, osim smrdljivim crnim oblacima. Novo svjetlo, dnevno, polako se pomalja. Sunčeve zrake obasjavaju vrtloge dima. Vidljivost je loša, samo petnaestak metara u bilo kojem smjeru. Ovdje mi se protivnik lako može sakriti. Iz predostrožnosti bih trebala izvući nož, ali ne vjerujem da bih ga mogla dugo držati. Bole me ruke, no ta se bol ne može ni usporediti s oprženim listom. Mrzim opekotine, uvijek sam ih mrzila, čak i one male koje bih dobila izvlačeći iz pećnice zdjelu s kruhom. To mi je najgora moguća bol, a ovakvu još nisam doživjela. Toliko sam iscrpljena, da ne primjećujem jezerce sve dok u njega ne zagazim do gležnja. Voda dolazi iz izvora, žubori iz pukotine u nekoj stijeni, i božanstveno je hladna. Uronim ruke u nju i odmah osjetim olakšanje. Nije li mi to majka uvijek govorila? Da se opekotine najprije liječe hladnom vodom jer izvlači vrućinu? No mislila je na manje opekotine. Hladnu vodu bi vjerojatno preporučila za moje ruke, ali što ću s listom? Još ga nisam imala hrabrosti pogledati, no slutim da je to daleko teža vrsta ozljede. Neko vrijeme ležim potrbuške na rubu jezerca prolazeći rukama kroz vodu, gledajući plamene uzorke na noktima koji su sve krnjaviji. Baš dobro. Dosta mi je vatre za cijeli život. Sperem krv i pepeo s lica, pa se pokušam prisjetiti svega što znam o opekotinama. Na Ležištu su to česte ozljede jer su nam peći za kuhanje i grijanje na ugljen. A tek nesreće u rudnicima... Neka nam je obitelj jednom prilikom dovela onesviještena mladića moleći majku da mu pomogne. Okružni ga je liječnik, zadužen za rudare, već otpisao, rekavši obitelji da ga odvedu kući jer će uskoro umrijeti. Njegovi to nisu željeli prihvatiti. Besvjestan je ležao na našem kuhinjskom stolu. Kratko sam pogledala duboku ranu na njegovu bedru, meso spaljeno do kosti, a onda istrčala iz kuće. Otišla sam u šumu i cijeli dan lovila, progonjena jezivom ranom i sjećanjima na očevu smrt. Neobično, ali Prim, koja se boji i vlastite sjene, ostala je i pomagala. Majka kaže da se vidar ne postaje, nego rađa. Učinile su sve što su mogle, no mladić je preminuo, baš kao što je liječnik predvidio. Moram se pobrinuti za nogu, ali još je uvijek ne mogu pogledati. Što ako je rana teška kao mladićeva, ako je otvorena sve do kosti? Tad se sjetim kako mi je majka rekla da se kod težih opekotina može dogoditi da žrtva ne osjeća bol jer su živci uništeni. Ohrabrena time, sjednem i svinem nogu preda se. Umalo se onesvijestim ugledavši list. Koža je plamenocrvena i prekrivena plikovima. Prisilim se da dišem polako i duboko, gotovo sigurna da mi kamere zumiraju lice. Ne smijem pokazati slabost

zbog ozljede. Ako želim pomoć, neću je dobiti zato što sam vrijedna žaljenja, već kao znak divljenja jer se odbijam predati. Odrežem nogavicu do koljena, ono što je bilo preostalo od nje, i temeljitije pregledam ranu. Spaljena površina je veličine mojega dlana. Nijedan djelić kože nije pougljenjen, i ne izgleda toliko loše da je ne bih mogla namakati. Oprezno ispružim nogu u jezerce, oslonivši se petom čizme o kamen kako je voda ne bi odviše promočila. Ispustim lagani uzdah olakšanja. Postoji bilje koje bi, da ga pronađem, pospješilo zacjeljenje, ali se sada teško mogu sjetiti o kojim se vrstama radi. Voda i protek vremena vjerojatno će biti moji jedini lijekovi. Bih li trebala krenuti? Dim se polako raščišćava, no još je uvijek pregust da bi se moglo normalno disati. Ako se nastavim udaljavati od vatre, neću li doći ravno do Karijerista? Uz to, svaki put kad podignem nogu iz vode, bol se vrati takvom jačinom da je moram spustiti natrag. S rukama nemam tolikih problema, povremeno ih vadim iz jezerca. Polako dovodim opremu u red. Najprije napunim bocu jezerskom vodom, jodiram je, i nakon određenog vremena počnem rehidraciju. Nešto kasnije prisilim se pojesti keks, čime malo smirim želudac. Smotam vreću za spavanje. Izuzevši nekoliko crnih mrlja, ostala je u relativno dobrom stanju. S jaknom je stvar drukčija. Smrdljiva je i spaljena, a najmanje trideset centimetara poleđine je beskorisno. Kad odrežem oštećeni dio, ne doseže mi ni do pupka. No kapuljača je netaknuta i, na kraju krajeva, ovakva je jakna mnogo bolja ni od kakve. Unatoč boli, hvata me drijemež. Povukla bih se do kakvog stabla i pokušala se odmoriti, no bilo bi me lako uočiti. Osim toga, napuštanje jezerca čini mi se nemogućim. Uredno posložim zalihe, stavim naprtnjaču na leđa, ali nikako da krenem. Opazim vodene biljke s jestivim korijenjem i pripravim si od njega mali obrok, zajedno s posljednjim komadom zečetine. Pijuckam vodu. Gledam kako sunce polako opisuje svoj luk na nebu. Kamo bih uopće mogla otići, a da je sigurnije no ovdje? Oslonim se o naprtnjaču jer drijemež me napokon svladao. Ako me Karijeristi žele uhvatiti, neka me pronađu, pomislim prije no što se prepustim snu. Neka me pronađu. I pronašli su me. Sretna je okolnost što sam već spremna za polazak jer u trenutku kad začujem korake, udaljeni su od mene manje od minute. Spušta se sumrak. Ustala sam čim sam se probudila i, prskajući na sve strane, potrčala preko jezera, bježeći u gustiš. Ozlijeđena noga me usporava, ali primjećujem da i moji progonitelji nisu brzi kao što su bili prije požara. Čujem kako kašlju i međusobno se dozivlju promuklim glasovima. Ipak, sve su mi bliže, baš kao čopor divljih pasa, pa učinim ono što sam u takvim situacijama radila cijeli život - izaberem visoko stablo i počnem se penjati. Trčanje je bilo bolno, no uspinjanje je pravo mučenje jer, osim što se naprežem, opečenim dlanovima dodirujem koru drveta. No brza sam, i dok oni tek pristižu do stabla, ja sam već oko šest metara iznad njih. Nekoliko se trenutaka ispitujemo pogledima. Nadam se da ne čuju kako mi srce udara. Ovo je možda kraj, pomislim. Imam li ikakvih izgleda protiv njih? Svih šest je dolje, pet Karijerista i Peeta, i jedina mi je utjeha da su i sami u prilično lošem stanju. Unatoč tome, oružje im je spremno. Cere se i reže na mene, na svoj siguran ulov. Čini se da sam u bezizlaznom položaju, kad zaključim da su, koliko god bili veći i snažniji od mene, isto toliko i teži. To je razlog zbog kojeg sam se, umjesto Galea, izlagala opasnosti i ubirala voće na najvišim granama, te pljačkala jedva dohvatljiva ptičja gnijezda. Težim najmanje dvadeset pet do trideset kilograma manje od najlakšeg Karijeriste. Sad se smješkam. “Kako ste mi?” viknem dolje veselo, čime ih zapanjim, ali znam da će se

publici to svidjeti. “Prilično dobro”, odgovori dječak iz Okruga 2. “A ti?” “Malčice je pretopio za moj ukus”, kažem, i kao da čujem smijeh iz Kapitola. “Zrak je ovdje svježiji. Zašto se ne popnete?” “Samo što nisam”, reče isti dječak. “Uzmi ovo, Cato”, reče djevojka iz Okruga 1, te mu pruži srebrni luk i tobolac sa strijelama. Moj luk! Moje strijele! Samo jedan pogled na njih toliko me ražesti, da želim vikati, kako na sebe, tako i na izdajicu Peetu koji me omeo tren prije no što sam htjela krenuti po njih. Pokušavam ga pogledati u oči, no izgleda kako me namjerno izbjegava lašteći nož rubom košulje. “Ne”, reče Cato odgurnuvši luk. “Bodež će mi bolje poslužiti.” Vidim mu oružje, kratko i teško sječivo za pojasom. Pričekam da se popne na stablo, a zatim nastavim uvis. Gale mi je uvijek govorio da ga podsjećam na vjevericu zato što mogu skakutati i po najtanjim granama. Lagana sam, ali i uvježbana. Znam kako i gdje postaviti ruke i noge. Uspela sam se još desetak metara, kad začujem lomljavu i ugledam kako Cato, mašući rukama, pada zajedno s granom. Snažno tresne o zemlju i ponadam se da je slomio vrat, no ubrzo ustane psujući na sav glas. Djevojka sa strijelama, čula sam da je zovu Glimmer5 - uh, imena koja daju djeci u Okrugu 1 su presmiješna - krene se uspinjati, no dovoljno je razborita da se zaustavi kad joj grane pod nogama počnu pucati. Sad sam na visini od barem dvadeset pet metara. Glimmer me pokuša ustrijeliti, no odmah mi je jasno da se ne zna služiti lukom. Jedna se strijela ipak zabije u granu blizu mene. Izvadim je i mašem njome iznad Glimmerine glave podsmjehujući joj se, kao da sa strijelom ništa drugo nisam ni namjeravala učiniti. No ako ikad dobijem priliku, upotrijebit ću je. Mogla bih ih ubiti, sve do jednog, da je srebrno oružje u mojim rukama. Karijeristi su se pregrupirali; čujem ih kako zavjerenički mrmljaju, bijesni što sam ih posramila. No sumrak se spustio i vrijeme za napad im je na izmaku. Napokon, čujem odrješit Peetin glas: “Ma neka ostane gore. Ne može nikamo otići. Ujutro ćemo se pobrinuti za nju.” Jednu je stvar pogodio - ne idem nikamo. Bol od opeklina, koju je bila ublažila jezerska voda, sada opet osjećam u punoj jačini. Odskakućem do najbližih rašlji, pa se uz puno muke spremim za počinak. Odjenem jaknu. Prostrem vreću za spavanje. Opašem se remenom i trudim se ne jaukati. Vreća je pretopla za opečenu nogu. Razrežem tkaninu i gurnem potkoljenicu kroz otvor, ostavivši je da visi u zraku. Vodom poprskam ranu i ruke. Sve moje razmetljivosti je nestalo. Nemoćna sam od boli i gladi, ali se ne mogu natjerati da jedem. Ako i izdržim noć, što mi donosi jutro? Zurim u lišće pokušavajući se opustiti, ali ne mogu zbog opeklina. Ptice su pred noć sve mirnije, cvrkuću uspavanke svojim mladima. Pojavljuju se noćne životinje. Negdje hukne sova. Slab tvorov vonj probija se kroz dim. Neka životinja, možda oposum, pilji u mene sa susjednog stabla; u očima joj se zrcali vatra s baklji Karijernih posvećenika. Naglo se podignem na lakat. To nisu oči oposuma, predobro poznam njihov staklasti odsjaj. Zapravo, to uopće nisu životinjske oči. Još malo pa će se sasvim smračiti, ali ipak raspoznam kako me nijemo gleda kroz grane. Rue. Koliko je dugo ovdje? Vjerojatno cijelo vrijeme, nepomična i neprimjetna iznad sve pometnje. Možda se na stablo uspela kratko prije mene, čuvši da joj je čopor blizu.

Neko se vrijeme samo promatramo. Zatim, nijednom ne šušnuvši, gurne svoju malu ruku izvan krošnje i prstom pokaže na nešto iznad moje glave.

14 Slijedeći smjer njezina prsta, podignem pogled prema lišću. Isprva ne shvaćam što mi pokazuje, ali onda, oko pet metara iznad mene, na gotovo iščezlom svjetlu razaznam nejasan obris. Ali... ali obris čega? Neke životinje? Veličine je rakuna, ali visi s grane primjetno se njišući. Ne, to je nešto drugo. Među poznatim večernjim šumskim zvucima razaberem potmulo zujanje. Sad mi je jasno. Osinjak. Spopadne me strah, ali dovoljno sam prisebna da ostanem mirovati. Uostalom, ne znam o kojoj se vrsti osa radi. Možda baš o onoj običnoj - ne diraj nas, pa nećemo ni mi tebe. No ovo su Igre gladi, gdje obično zna postati neobično. Vjerojatnije je da se radi o još jednoj kapitolskoj mutaciji, tragačicama ubadačama. Kao i šojke brbljalice, ove ubojite ose stvorene su u laboratoriju, te tijekom rata strateški razmještene, poput nagaznih mina, uokolo okruga. Veće od običnih osa, imaju karakteristično čvrsto tijelo zlatne boje i žalac čiji ubod ostavlja nateklinu veličine šljive. Većina ljudi ne može podnijeti više od nekoliko uboda. Neki umiru na licu mjesta. Oni koji prežive na kraju polude zbog halucinacija uzrokovanih otrovom. I, vrlo važno, ove će ose tragati za svakim tko im dirne osinjak i pokuša ih ubiti, sve dok ga ne ulove. Otuda prvi dio njihova imena. Nakon rata, uništeni su svi osinjaci oko Kapitola, no oni koji su okruživali okruge nisu dirani. Još jedan podsjetnik, kao i Igre gladi, da smo bespomoćni, te još jedan razlog da se ostane unutar ograde. Kad god bismo Gale i ja naišli na osinjak tragačica ubadača, smjesta smo se okretali u suprotnom smjeru. Je li njihov osinjak, dakle, ono što visi iznad mene? Ponovo pogledam Rue tražeći odgovor, no već se stopila sa stablom. S obzirom na okolnosti u kojima se nalazim, pretpostavljam da nije ni važno o kojoj se vrsti osa radi. Ozlijeđena sam i u gadnom škripcu. Tama će mi pružiti kratak predah, ali do zore će Karijeristi uobličiti plan kako da me ubiju. Nema teorije da će odustati nakon što sam ih učinila glupavima. Taj mi je osinjak vjerojatno jedina mogućnost da se izvučem. Kad bih ga mogla baciti na njih, možda bi mi uspjelo pobjeći. No time bih stavila život na kocku. Naravno, ni na koji se način ne mogu osinjaku približiti dovoljno da bih ga mogla otkinuti. Morat ću prepiliti granu kod debla i tako je svaliti zajedno s osinjakom. Nazubljenim dijelom noža to bih mogla učiniti. Ali hoće li moje ruke izdržati takav napor? Hoće li vibracije uzrokovane piljenjem uznemiriti ose? Hoće li Karijeristi opaziti što radim i premjestiti logor? Moja zamisao više ne bi imala svrhe. Uvidim da ću najbolju priliku za neprimjetno piljenje imati tijekom intoniranja himne. A ona može početi svakoga trena. Izvučem se iz vreće za spavanje, nož čvršće zataknem za remen, i počnem se uspinjati, što je opasno samo po sebi. Naime, grane su ovdje pretanke i nesigurne čak i za mene, ali ne odustajem. Kad pristignem do grane koja drži osinjak, zujanje postane izraženije, no još je uvijek odviše prigušeno za tragačice ubadače. Dim, pomislim. Umirio ih je. Dim je bio jedino sredstvo kojim su se pobunjenici mogli braniti od osa. Kapitolski grb blješti na nebu, a himna zatrešti. Sad ili nikad, pomislim i počnem piliti nespretno vukući nož naprijed-natrag. Pucaju mi plikovi na desnoj ruci. Kad izdubim brazdu, posao je manje

naporan, ali za mene još uvijek iznimno težak. Stišćem zube i nastavljam piliti, povremeno pogledavajući uvis. Danas nije bilo novih mrtvih. Ništa strašno. Publika je već zadovoljena time što me čopor, k tome i ozlijeđenu, stjerao u tjesnac. Himna se bliži kraju. Prepilila sam tek tri četvrtine grane kad glazba utihne, a nebo se zamrači. Moram prestati. Što sad? Vjerojatno bih mogla dovršiti posao ravnajući se prema opipu, no to mi možda nije najpametnije. Ako su ose odveć ošamućene, ako osinjak pri padu zapne, ako budem morala bježati, sav ovaj posao mogao bi biti kobno gubljenje vremena. Bolje će biti, zaključim, da se došuljam ovamo u zoru i tada srušim osinjak na svoje protivnike. Pri slabom svjetlu posvećeničkih baklji vrlo polako se spuštam prema rašljama, na kojima me dočeka najljepše iznenađenje u životu! Na vreći za spavanje nalazi se mala plastična posuda, pričvršćena za srebrni padobran. Prvi dar od pokrovitelja! Haymitch ga je poslao tijekom izvođenja himne. Posuda mi savršeno pristaje u dlan, no što je unutra? Zasigurno nije hrana. Odvrnem poklopac i po mirisu shvatim da se radi o lijeku. Oprezno dodirnem mast, a sijevajuća bol u vršcima prstiju smjesta nestane. “Oh, Haymitchu”, šapnem. “Hvala vam.” Nije me zaboravio i ostavio da se borim sama. Cijena lijeka je zacijelo astronomska. Vjerojatno je mnogo pokrovitelja dalo prilog kako bi se kupila ova mala posuda. Meni je neprocjenjiva. Uzevši melem dvama prstima, lagano ga razmazujem po listu. Učinak je čaroban - bol nestaje u trenu, a ostaje ugodan osjećaj hlađenja. Ovo nije mješavina kakve majka pripravlja od šumskih biljaka, nego visokotehnološki lijek proizveden u kapitolskim laboratorijima. Pošto sam namazala list, utrljam tanki sloj na dlanove. Potom posudicu omotam padobranom i spremim je duboko u naprtnjaču. Sad kad sam se riješila bola, ostaje mi samo da se smjestim u vreću za spavanje i uronim u san. Ptica udaljena niti metar cvrkutom me upozorava da sviće. Na sivom jutarnjem svjetlu pregledavam si ruke. Lijek je sve upaljene crvene mrlje pretvorio u ružičaste, a koža mi je meka poput bebine. List mi je još upaljen, ali je opeklina prije bila daleko izraženija. Ponovo je namažem lijekom, pa se tiho spakiram. Što god da se dogodilo, morat ću biti brza. Vrlo brza. Pojedem keks, komadić govedine, te se napijem vode. Jučer gotovo ništa nisam zadržala u želucu, i već osjećam posljedice gladi. Na zemlji u blizini stabla Karijeristi i Peeta spavaju. Pretpostavljam da je Glimmer, budući da je oslonjena o deblo, zadužena da stražari, no svladao ju je umor. Zaškiljim pokušavajući pogledom prodrijeti kroz susjednu krošnju, ali ne mogu razaznati Rue. Skrenula mi je pozornost na osinjak, pa je pošteno da je upozorim. Osim toga, ako danas poginem, želim da Rue pobijedi. Jer, premda bi to značilo nešto obilniju hranu za moju obitelj, ne mogu podnijeti pomisao da bi Peeta mogao biti okrunjeni pobjednik. Šapatom zovnem Rue i njene se oči, žive i širom otvorene, smjesta pojave. Opet pokaže na osinjak. Podignem nož i zapilim njime po zraku. Ona kimne i nestane. Čujem šuškanje u susjednoj krošnji, koje se zatim ponovi, no nešto dalje. Shvatim da skače s drva na drvo. Jedva se suzdržim od glasnog smijeha. Je li to ono što je pokazala Igrotvorcima? Zamišljam je kako skakuće po opremi za trening ne dotičući tlo. Zaslužila je barem deset bodova. Na istoku izbija rumenilo, ne smijem više čekati. U usporedbi s mučnim sinoćnjim usponom, ovaj je igrarija. Stigavši do grane s osinjakom, postavim sječivo u brazdu i spremna sam započeti s

piljenjem, kad opazim da se nešto miče. Ondje, na osinjaku. Blještavo zlatna tragačica ubadača lijeno prelazi preko sive površine nalik papiru. Nema sumnje da je malko ošamućena, no vani je i kreće se, što znači da će i ostale uskoro za njom. Graške znoja probijaju mi se kroz melem na dlanovima i dajem sve od sebe da ih osušim tapšajući po košulji. Ako ne prepilim granu u nekoliko sekundi, cijeli bi roj mogao izaći i napasti me. Odlaganje nema smisla. Duboko udahnem, čvrsto stisnem dršku noža i uprem svom snagom. Natrag, naprijed, natrag, naprijed! Tragačice ubadače počinju zujati i čujem ih kako izlaze iz osinjaka. Natrag, naprijed, natrag, naprijed! Osjetim oštru bol u koljenu. Jedna me već pronašla, a ostale samo što joj se nisu pridružile. Natrag, naprijed, natrag, naprijed! Čim presiječem granu, odgurnem je najdalje što mogu. Pada udarajući o niže grane i povremeno zapinje o njih, nakrivljuje se i nastavlja padati, sve dok tupo ne tresne o zemlju. Osinjak se razbije poput jajeta i bijesan roj tragačica ubadača vine se u zrak. Osjećam da su me ubole još dva puta, u obraz i vrat. Otrov me gotovo u trenutku ošamutio. Jednom se rukom držim za stablo, dok drugom iz mesa čupam nazubljene žalce. Na sreću, samo su me tri tragačice primijetile prije no što sam srušila osinjak. Ostale su svoje neprijatelje pronašle na tlu. Napadaju bjesomučno. Karijeristi su se probudili u jeku napada. Peeta i još nekoliko njih razborito su odlučili ostaviti sve i bježati. Čuvši uzvike “U jezero! U jezero!” shvatim kako se nadaju da će spas pronaći u vodi. Jezero je vjerojatno blizu ako tako misle pobjeći razjarenim insektima. Glimmer i druga djevojka, ona iz Okruga 4, nisu daleko odmakle. Višestruko su ubodene, a još su mi u vidokrugu. Glimmer je posve pomahnitala, vrišti i pokušava otjerati ose mašući lukom, što je besmisleno. Doziva ostale da joj pomognu, ali nitko se, naravno, ne vraća. Djevojka iz Okruga 4 oteturala je i više je ne vidim, ali ne bih rekla da će uspjeti stići do jezera. Glimmer pada na zemlju, nekoliko se minuta histerično kotrlja amo-tamo, a zatim joj se tijelo umiri. Osinjak je sada samo prazna ljuska. Ose su otišle tragajući za ostalima. Vjerojatno se neće vratiti, no ne želim se izlagati opasnosti. Hitro se spustim s drva i potrčim u smjeru suprotnom od jezera. Zbog otrova sam klimava na nogama, ali pronađem put do svog jezerca i zaronim u vodu, za slučaj da mi je koja osa na tragu. Nakon otprilike pet minuta odvučem se do stijena. Ljudi ne preuveličavaju posljedice uboda tragačica ubadača. Zapravo, oteklina na koljenu po veličini je bliža naranči nego šljivi. Smrdljiva zelena sluz curi kroz otvore iz kojih sam izvadila žalce. Otekline. Bol. Smrdljiva sluz. Glimmer koja se bacaka na tlu sve do smrti. S mnogo toga moram izaći na kraj, a sunce se još nije ni pojavilo na obzoru. Ne želim razmišljati kako Glimmer izgleda sada, unakaženog tijela, natečenih prstiju ukočenih oko luka... Luk! Premda ošamućena, nekako povežem misli i već sam na nogama, teturam između stabala natrag prema Glimmer. Luk. Strijele. Moram ih se domoći. Topovi još nisu opalili, pa je moguće da je Glimmer u komi, da joj se tijelo još uvijek bori s osinjim otrovom. No kad joj srce stane, a top označi da je mrtva, pojavit će se lebdjelica i pokupiti je, zajedno s lukom i tobolcem sa strijelama, jedinim koje sam vidjela na Igrama. Neću dopustiti da mi opet skliznu iz ruku! Stignem do Glimmer u trenutku kad odjekne pucanj topa. Tragačice ubadače su nestale. Djevojka u zlatnoj haljini, koja je tijekom intervjua oduzimala dah svojom ljepotom, sada je neprepoznatljiva. Lice joj je sasvim izobličeno, a udovi tri puta deblji. Neke se otekline rasprskavaju, štrcajući odvratnu zelenu sluz. Moram joj slomiti nekoliko prstiju, ako ih se sada može tako nazvati, kako bih oslobodila luk. Tobolac sa strijelama leži joj prikliješten ispod leđa. Pokušam je prevrnuti vukući je za ruku, no njena koža i meso raspadaju mi se među prstima i srušim se na zemlju.

Je li ovo stvarnost? Ili su počele halucinacije? Čvrsto stisnem oči i nastojim disati na usta. Ne želim da me uhvati mučnina. Ne smijem povratiti doručak, možda će proteći dani prije no što ću opet biti sposobna za lov. Odjekne i drugi pucanj. Pretpostavljani da je djevojka iz Okruga 4 upravo umrla. Ptice su utihnule, a zatim se jedna javi zviždukom upozorenja; lebdjelica će pristići svakoga trena. Zbunjeno zaključim da dolazi po Glimmer, premda to nema smisla jer još uvijek sam u igri, još se borim za strijele. Podignem se na koljena, a stabla oko mene se zavrte. Na nebu primijetim lebdjelicu. Bacim se na Glimmerino tijelo želeći ga zaštititi, no tad uočim kako lebdjelica podiže djevojku iz Okruga 4 i nestaje. “Napravi to!” naredim si. Stegnem čeljust, podvučem ruke ispod Glimmerina tijela uhvativši ono što bi trebala biti njena rebra, i prebacim je na trbuh. Jedva dišem, ne mogu si pomoći, sve je ovo tako grozomorno da više ne mogu shvatiti događa li se doista. Povučem srebrni tobolac sa strijelama. Negdje je zapeo, o Glimmerinu lopaticu ili o što drugo, ali ga s nekoliko trzaja napokon oslobodim. Tek što sam ga obujmila, iz gustiša začujem korake. Karijeristi, više njih, vraćaju se po svoje oružje. Ili da me ubiju. Vjerojatno oboje. Prekasno je za bijeg. Izvučem iz tobolca sluzavu strijelu i pokušavam je namjestiti na tetivu luka. No umjesto jedne, vidim tri tetive, a smrad iz rasprslih oteklina tako je ogavan, da ne mogu nategnuti strijelu. Ne mogu. Ne mogu. Nemoćna sam kad iz šume izroni prvi lovac s podignutim kopljem, spremnim za bacanje. Ne razumijem zaprepaštenje na Peetinu licu. Čekam da me probode, no spustio je ruku. “Zašto si još uvijek ovdje?” bijesno protisne. Zurim u njega ne shvaćajući što mi govori; s otekline ispod uha cijedi mu se voda. Cijelo mu tijelo počinje svjetlucati kao da se valjao po rosi. “Zar si poludjela?” Gurka me tupom stranom koplja. “Ustani! Ustani!” Dižem se, ali on me još uvijek lagano udara. Što je? Što se događa? Sad me već snažno odguruje. “Bježi!” vikne. “Bježi!” Iza njega, Cato se probija kroz grmlje mlateći oko sebe. I on je mokar i svjetluca, a ispod jednog mu je oka gadna oteklina. Opazim odsjaj sunčeva svjetla na njegovu bodežu i poslušam Peetu. Čvrsto držeći luk i strijele, zalijećem se u stabla koja se pojavljuju niotkuda, saplićem se i posrćem pokušavajući održati ravnotežu. Mimo svog jezerca odlazim u nepoznati dio šume. Svijet se uznemirujuće savija. Leptir se nadima dok ne postane golem poput kuće, a onda se rasprsne u milijune zvjezdica. Stabla se pretvaraju u krv koja mi zapljuskuje noge. Iz plikova na rukama izlaze mi mravi. Ne mogu ih otresti, i preko ruku penju mi se do vrata. Netko dugo vrišti bez ijednog udisaja. Možda sam to ja, pomislim ošamućeno. Spotaknem se i padnem u plitku jamu izbrazdanu narančastim mjehurićima koji zuje kao tragačice ubadače u svom osinjaku. Savijem noge, koljenima dotaknuvši bradu, i iščekujem smrt. Izmučenoj i dezorijentiranoj, u glavi mi je samo jedna misao: Peeta Mellark mi je upravo spasio život. A tad mi mravi prodru u oči i sve mi se zamrači.

15 Stalno se budim iz košmara, no samo kako bi me obuzeo još veći užas. Sve stvari od kojih sam strepila, zbog kojih sam strahovala za druge, priviđaju mi se s toliko živih detalja, da vjerujem kako su istinite. Svaki put kad se probudim, pomislim: Napokon, gotovo je. Ali nije. To je tek početak novog mučenja. Koliko ću još puta gledati Prim kako umire? Ponovo proživljavati posljednje očeve trenutke? Osjećati kako mi se tijelo kida u komadiće? Tako djeluje otrov tragačica ubadača, pomno stvoren da pronađe mjesta u mozgu koja skrivaju strah. Kad se napokon malo priberem, ležim mirno i čekam da nahrupe nova priviđenja. No uskoro zaključim da mi je otrov izašao iz tijela, ostavivši iza sebe njegovu podrtinu. Još uvijek ležim na boku, ukočena u fetalnom položaju. Ruku podignem do očiju. Čitave su, mravi nisu bili stvarni. Za lagano rastezanje udova potreban mi je golem napor. Sve me toliko boli, da mi uopće nije važno o kojim se dijelovima tijela radi. Vrlo, vrlo polako podignem se u sjedeći položaj. Nalazim se u plitkoj rupi, no nije prekrivena zujećim narančastim mjehurićima moje halucinacije, nego starim, osušenim lišćem. Odjeća mi je vlažna. Ne znam je li tome uzrok voda iz jezerca, rosa, kiša ili znoj. Duže vrijeme sposobna sam tek za ispijanje malih gutljaja iz boce i gledanje kornjaša kako mili po grmu kozje krvi. Koliko dugo sam bila izvan stroja? Bilo je jutro kad sam izgubila osjećaj za stvarnost. Sada je poslijepodne. Ukočenost zglobova, međutim, daje mi naslutiti da je prošlo više od dana, možda čak i dva. Ako je tako, propustila sam doznati koji su posvećenici preživjeli napad tragačica ubadača. Glimmer i djevojka iz Okruga 4 su mrtve, ali ondje su još bili dječak iz Okruga 1, oboje posvećenika iz Okruga 2, i Peeta. Jesu li i oni umrli od uboda? Ako su preživjeli, nema sumnje da su im ovi dani bili užasni kao i moji. A što je s Rue? Tako je sitna. Ne bi bilo potrebno mnogo otrova da je ubije. No s druge strane... tragačice ubadače najprije su je trebale stići, a ona je imala dobru početnu prednost. Odvratan okus gnjileži ispunio mi je usta. Vodom si slabo mogu pomoći. Dovučem se do grma kozje krvi i otkinem cvijet. Pažljivo izvučem prašnik i kapnem nektar na jezik. Sladak okus raširi mi se ustima, pa niz grlo, grijući mi tijelo sjećanjima na ljeto, na šumu uz Okrug 12 i Galea. Iz nekog mi razloga u misli dolazi dio našeg razgovora koji smo vodili posljednjeg zajedničkog jutra. “Mogli bismo to učiniti.” “Što?” “Napustiti Okrug. Pobjeći. Živjeti u šumi. Ti i ja, uspjeli bismo.” Iznenada, više ne mislim na Galea, nego na Peetu i... Peeta! Spasio mi je život! Bar tako mislim. Jer, u trenutku kad je pristigao, više nisam znala što je stvarnost, a što privid izazvan otrovom tragačica ubadača. Ali ako mi je spasio život, a slutim da jest, zašto je to učinio? Je li jednostavno nastavio s ljubavničkom rutinom s intervjua? Ili me doista želio spasiti? No što je onda uopće radio s Karijeristima? Ništa mi nije jasno. Zapitam se kako Gale gleda na cijeli događaj, no ubrzo odagnam svaku takvu misao jer mi u glavi nema dovoljno mjesta i za njega i za Peetu.

Usredotočim se na jedinu dobru stvar koja se dogodila otkad sam se našla u areni. Imam luk i strijele! Cijeli tucet strijela, ako računam i onu do koje sam došla na stablu. Na njima nema ni traga ogavnoj zelenoj sluzi iz Glimmerina tijela - što mi daje za vjerovati da nije bila posve stvarna - ali ima podosta osušene krvi. Mogu ih očistiti i kasnije; sada si uzmem minutu i nekoliko ih odapnem u obližnje drvo. I luk i strijele sličniji su oružju u Centru za obuku, nego mojima kod kuće, ali koga briga? Itekako će poslužiti. Zbog luka i strijela, na Igre sada gledam iz sasvim nove perspektive. Na životu je ostalo više opasnih protivnika s kojima ću se morati suočiti, ali više nisam tek plijen koji bježi, skriva se i vuče očajničke poteze. Da se Cato sada pojavi među stablima, ne bih bježala, već bih upotrijebila oružje. Zapravo, s nestrpljenjem očekujem taj trenutak. No najprije moram povratiti bar dio snage. Opet sam dehidrirala, a zalihe vode su mi na izmaku. Nešto sala koje sam dobila prejedajući se tijekom priprema u Kapitolu već se istopilo, kao i još koji kilogram. Kukovi i rebra nisu mi bili tako vidljivi još od onih teških mjeseci nakon očeve smrti. A tu su i moje rane koje moram zaliječiti -opekline, posjekotine, modrice od sudaranja sa stablima, te tri uboda tragačica ubadača, bolnija i otečenija no prije. Opekline namažem melemom, a malčice stavim i na otekline, no na njih nema učinka. Postoji neko lišće koje iz oteklina izvlači otrov, majka ga poznaje, no rijetko kad je imala razloga upotrijebiti ga. Ne mogu se sjetiti njegova naziva, a još manje kako izgleda. Prvo voda, pomislim. Sad možeš loviti usput. Prema grmlju koje sam uništila izbezumljeno jureći, lako je zaključiti odakle sam stigla. Stoga se zaputim u suprotnom smjeru, nadajući se da mi neprijatelji još uvijek leže zarobljeni u nestvarnom svijetu osinjeg otrova. Nisam brza jer mi zglobovi ne mogu izdržati nagle pokrete. Uhvatim spori lovački korak kojim inače tragam za divljači. Za nekoliko minuta opazim zeca i ustrijelim ga. Moj prvi ulov novim oružjem. Nisam bila precizna kao obično, strijela nije prošla kroz oko, ali sam zadovoljna. Za otprilike sat vremena naiđem na potok. Plitak je, no širok, i više nego dostatan za moje potrebe. Sunce žestoko prži, i dok čekam da se voda pročisti, skinem se u donje rublje i zagacam u toplu vodu. Prljava sam od glave do pete. Prskam se, no naposljetku legnem u vodu, puštajući da struja u nekoliko minuta odnese čađu, krv i kožu koja se počela guliti s opeklina. Nakon što properem odjeću, stavim je na grmlje da se osuši, pa sjednem na suncem obasjanu obalu i prstima razmrsim kosu. Vratio mi se apetit, te pojedem keks i komadić govedine. Šakom mahovine očistim krv sa srebrnog oružja. Osvježena, opet namažem opekline, nanovo ispletem pletenicu, pa obučem još vlažnu odjeću znajući da će je sunce uskoro posve osušiti. Poći uzvodno uz potok čini mi se najboljim rješenjem. Drago mi je što se krećem uzbrdo, i to pokraj izvora vode ne samo za mene, već i divljač. Lako ustrijelim neobičnu pticu, zacijelo neku vrstu divlje purice. O kojoj god vrsti da se radi, izgleda mi vrlo jestivo. Kasno je poslijepodne kad odlučim zapaliti malu vatru kako bih ispekla meso. Sumrak će prikriti dim, a vatru ću ugasiti prije no što se potpuno smrkne. Očistim divljač, pomalo sumnjičavo prevrćući pticu, ali nisam na njoj otkrila ništa što bi me trebalo zabrinuti. Očerupana, nije veća od kokoši, no mesnata je i čvrsta. Baš kad sam stavila prve komade mesa nad žeravicu, začujem pucanje grančice. Brzim se pokretom okrenem u smjeru zvuka, istodobno podigavši luk i jednu strijelu. Nema nikoga. Zapravo, nikoga koga bih mogla vidjeti. No tad opazim vrh dječje čizme kako viri iza debla. Ramena mi se

opuste, a na licu mi zatitra osmijeh. Može se kretati kroz šumu kao sjena, to joj se mora priznati. Kako bi me inače mogla slijediti? Progovorim spontano, bez previše razmišljanja. “Znaš, nisu oni jedini koji mogu sklapati saveze.” Nekoliko sekundi nema odgovora, a onda se jedno oko pomoli iza debla. “Želiš me za saveznicu?” upita Rue. “Zašto ne? Upozorila si me na tragačice ubadače. Još uvijek si živa, što znači da si pametna. A izgleda da te se ionako ne mogu otresti”, kažem. Ona neodlučno trepne. “Jesi li gladna?” Proguta slinu, a pogled joj prhne k mesu. “Dođi, danas mi se posrećio dvostruki ulov.” Rue nesigurno izađe iz zaklona. “Mogu ti pomoći oko oteklina.” “Možeš?” upitam. “Kako?” Posegne u zavežljaj koji nosi i izvuče pregršt lišća. Zasigurno se radi o lišću koje koristi majka. “Gdje si ga pronašla?” “Ima ga naokolo. Kod kuće ga nosimo kad idemo na rad u voćnjake. Tamo su ostavili mnogo osinjaka”, reče Rue. “I ovdje ih ima mnogo.” “Pa da, ti si iz Okruga jedanaest. Poljoprivreda”, kažem. “Voćnjaci, ha? Sad mi je jasno kako se možeš prebacivati s drva na drvo kao da imaš krila.” Rue se nasmije. Naišla sam na jednu od malobrojnih stvari s kojima će se otvoreno ponositi. “No, dođi. Zaliječi mi otekline.” Sručim se na zemlju pokraj vatre, pa zavrnem nogavicu otkrivši oteklinu na koljenu. Na moje iznenađenje, Rue ugura lišće u usta i počne ga žvakati. Majka bi to učinila drukčije, ali ovdje baš i nemamo nekog izbora. Nakon otprilike minute, Rue na usne istisne gnjecavu zelenu kašu i ispljune je na moje koljeno. “Ohhh”, otme mi se. Lišće kao da ispire bol iz otekline. Rue se zahihoće. “Dobro je što si se sjetila izvaditi žalac jer bi inače prošla daleko lošije.” “Daj sad vrat! I obraz!” gotovo je preklinjem. Rue usta natrpa novim lišćem, i uskoro se smijem zbog golema olakšanja. Primijetim podužu opeklinu na njenoj podlaktici. “Imam lijek za to.” Odložim oružje i namažem joj ruku melemom. “Imaš dobre pokrovitelje”, reče ona čeznutljivo. “Jesi li ti dobila štogod?” upitam. Odmahne glavom. “Hoćeš, vjeruj mi. Što smo bliže kraju Igara, ljudima će postajati jasnije koliko si snalažljiva.” Okrenem meso. “Stvarno me želiš za saveznicu? Ne šališ se?” upita me. “Ozbiljna sam”, odgovorim. Odnekud kao da čujem Haymitchevo gunđanje zbog udruživanja s ovim krhkim djetetom. No želim to jer je borac, vjerujem joj i, zašto ne priznati, podsjeća me na Prim. “OK”, reče ona i pruži mi ruku, “vrijedi.” Rukujemo se. Naravno, ovaj dogovor može biti tek privremen, ali nijedna od nas to ne spomene. I Rue doprinese obroku punom šakom nekakvog brašnastog korijenja. Ispečeno, ima izrazito sladak okus, sličan pastrnjaku. Rue prepoznaje pticu, divlju vrstu koju u njenom okrugu zovu guskoš. Katkad, priča, cijelo jato doluta u voćnjak, i tada svi ljudski objeduju. Neko vrijeme, utažujući glad, ne progovorimo ni riječi. Guskoš ima slasno meso, tako tusto da mi se mast cijedi niz bradu kad ga zagrizem. “Oh”, uzdiše Rue. “Nikad nisam imala cijeli batak samo za sebe.” Kladim se da nije. Meso je, vjerujem, jedva i dopadne. “Uzmi i drugi”, kažem.

“Zbilja?” upita ona. “Uzmi koji god dio želiš. Sad kad imam luk i strijele, pribavit ću još. Uz to, znam loviti i zamkama. Pokazat ću ti kako se postavljaju”, kažem. Rue još uvijek kolebljivo gleda drugi batak. “Uzmi samo”, stavim joj ga u ruku. “Meso će ionako trajati samo nekoliko dana, a imamo cijelu pticu i zeca.” Batak u ruci napokon svlada njenu neodlučnost i ona ga zagrize punim ustima. “Mislila sam da u Okrugu jedanaest imate nešto više hrane od nas. Budući da je uzgajate”, kažem. Rue razrogači oči. “Oh, ne, ne smijemo jesti prirod.” “Prekršitelja uhite ili što?” upitam. “Bičuju ga, dok svi ostali gledaju”, odgovori Rue. “Načelnik je vrlo strog oko toga.” Po izrazu njena lica vidim da je javno bičevanje u Okrugu 11 uobičajena praksa. Kod nas se događa vrlo rijetko. Teoretski gledano, Gale i ja bismo mogli biti bičevani svakoga dana zbog krivolova u šumi - no da, teoretski bismo mogli proći i mnogo gore - ali nije tako jer svi dužnosnici kupuju divljač koju ulovimo. Osim toga, naš načelnik, Madgein otac, nije sklon javnom kažnjavanju. Život u najmanje uglednom, najsiromašnijem i najčešće ismijavanom okrugu u zemlji možda ipak ima svoje prednosti. Primjerice, u Kapitolu jedva da nas i primjećuju, dokle god isporučujemo ugljen prema utvrđenoj normi. “Zar vi smijete uzimati ugljen?” upita Rue. “Ne”, odgovorim. “Kupujemo ga, a besplatna je samo prašina koju donesemo na čizmama.” “Nas hrane malo bolje za vrijeme berbe, tako da ljudi mogu duže raditi”, reče Rue. “Ne bi li ti trebala biti u školi?” upitam. “Ne. Dok traje berba, svi moramo raditi”, odgovori Rue. Zanimljivo mi je slušati o njenoj svakodnevici jer u Okrugu 12 imamo vrlo malo doticaja s ljudima izvan naših granica. Zapravo, pitam se prikazuje li se uopće naš razgovor jer premda se podaci koje izmjenjujemo čine bezazlenima, Igrotvorci sigurno ne žele da stanovnici Panema doznaju kako žive ljudi u drugim okruzima. Na Ruein prijedlog, skupimo svu hranu kako bismo znale čime točno raspolažemo. Već je vidjela većinu mojih zaliha, i jedino što mogu dodati na hrpu jest nekoliko keksa i komadića govedine. Ona je, pak, skupila podosta korijenja, lješnjaka, povrća, te meni nepoznate bobice. Uzmem jednu bobicu i prevrćem je u ruci. “Jesi li sigurna da su jestive?” “Oh, da, imamo ih i kod kuće. Jedem ih već danima”, reče ona i ubaci punu šaku bobica u usta. Oprezno zagrizem jednu - ukusne su poput kupina. Sklapanje saveza s Rue čini se svakim trenutkom sve boljom odlukom. Podijelimo zalihe hrane, tako da obje imamo što jesti nekoliko dana u slučaju da se razdvojimo. Osim hrane, Rue još ima malu mješinu za vodu, ručno izrađenu praćku i rezervni par čarapa. Ima i oštru krhotinu kamena koju koristi kao nož. “Znam da nije mnogo”, reče ona posramljeno, “ali morala sam što prije pobjeći od Roga izobilja.” “Dobro si postupila”, kažem i rasprostrem svoju opremu. Rue zastane dah kad opazi naočale za sunce. “Gdje si ih pronašla?” upita. “U naprtnjači. Dosad su mi bile beskorisne. Ne štite od sunca, čak mi i smetaju kad ih stavim”, slegnem ramenima.

“Nisu to naočale za sunce. Nose se po mraku”, glasno će Rue. “Kad koji put beremo noću, razdijele nekoliko komada onima koji su najviše u krošnjama, gdje ne dopire svjetlost baklji. Jedan ih je dječak, Martin, pokušao zadržati. Sakrio ih je u hlače. Ubili su ga na licu mjesta.” “Ubili su ga jer je htio uzeti ovakve naočale?” upitam. “Da, iako su svi znali da od njega ne prijeti nikakva opasnost. Martin nije bio baš sav svoj. Mislim, ponašao se kao trogodišnje dijete. Želio je naočale samo da se igra s njima”, objasni Rue. Slušajući ovo, Okrug 12 čini mi se kao raj na zemlji. Naravno, ljudi neprestano stradavaju od gladi, no ne mogu ni zamisliti da bi Mirovnjaci ubili duševno zaostalo dijete. Po Pećnici se stalno vrzma mala djevojčica, jedno od unučadi Masne Sae. Ni s njom nije sve u redu, ali je postala zajednička ljubimica kojoj ljudi dobacuju ostatke hrane. “Čemu zapravo služe?” upitam podigavši naočale. “S njima možeš vidjeti u potpunoj tami”, odgovori Rue. “Isprobaj ih navečer.” Dadem Rue nekoliko šibica, a ona meni pregršt lišća za slučaj da mi se otekline ponovo upale. Ugasimo vatru i hodamo uzvodno sve dok se ne počne smrkavati. “Gdje spavaš?” upitam je. “Na drveću?” Ona kimne. “Samo u jakni?” Rue izvuče rezervni par čarapa. “Stavim ih na ruke”, reče. Pomislim kako su hladne bile ovdašnje noći. “Ako želiš, možemo dijeliti moju vreću za spavanje. Dovoljno je velika za obje.” Lice joj se razvedri. Ovome se nije nadala. Izaberemo rašlje visoko u krošnji i spremimo se za spavanje, kad zasvira himna. Ovaj je dan prošao bez mrtvih. “Rue, tek sam danas došla k sebi. Koliko sam objava propustila?” Himna bi trebala zatomiti naše glasove, ali ipak šapćem. Iz predostrožnosti čak i dlanom prekrijem usne. Ne želim da publika sazna što svojoj saveznici želim reći o Peeti. Ravnajući se po meni, i ona prekrije usne. “Dvije”, odgovori. “Djevojke iz Okruga jedan i četiri su mrtve. Ostalo nas je još deset.” “Dogodilo se nešto neobično. Barem tako mislim. Možda mi se sve pričinilo zbog otrova tragačica ubadača”, kažem. “Sjećaš se dječaka iz mojeg okruga? Peete? Mislim da mi je spasio život. Ali, bio je s Karijeristima.” “Više nije s njima”, reče Rue. “Motrila sam njihov bazni logor pokraj jezera. Uspjeli su se vratiti prije no što su zbog uboda izgubili svijest. Ali on nije ondje. Možda te doista spasio i zato morao pobjeći.” Šutim. Ako me Peeta uistinu spasio, opet sam mu dužnica. A ovaj mu dug ne mogu vratiti. “Ako jest, sve je to vjerojatno samo dio njegova nastupa. Pretvarao se kako bi uvjerio ljude da je zaljubljen u mene.” “Oh, mislim da se nije pretvarao”, reče Rue pažljivo. “Naravno da je”, odvratim. “Sve je dobro isplanirao s našim savjetnikom.” Himna je završila i nebo se zatamni. “Isprobat ću naočale.” Izvadim ih i nataknem. Rue se nije šalila. Sve dobro vidim, od lišća u krošnjama, do tvora koji lunja kroz grmlje, udaljen od mene dobrih petnaest metara. Da želim, mogla bih ga ubiti s ovoga mjesta. Mogla bih ubiti bilo koga. “Pitam se tko još ima naočale”, kažem. “Karijeristi imaju dvoje. Nema što nemaju ondje pokraj jezera”, reče Rue. “I tako su snažni.” “I mi smo snažne”, kažem. “Samo na drukčiji način.”

“Ti jesi. Znaš s lukom i strijelom”, reče Rue. “A što ja znam?” “Znaš se prehraniti. Znaju li oni?” upitam. “Njima to ne treba pokraj svih onih zaliha”, odgovori Rue. “Recimo da nemaju zaliha, da su ih potrošili. Koliko dugo bi izdržali?” upitam. “Uostalom, ovo su Igre gladi, zar ne?” “Ali, Katniss, oni nisu gladni”, reče Rue. “Ne, nisu. To je problem”, složim se. No po prvi put imam plan. I to plan kojem cilj nije bijeg ili skrivanje. Plan za napad. “Mislim da ćemo nešto morati učiniti po tom pitanju, Rue.”

16 Rue je odlučila svesrdno mi vjerovati. Čim smo prestale razgovarati, privila se uz mene i uskoro zaspala. Ni ja ne sumnjam u nju, i ne poduzimam nikakvu posebnu mjeru opreza. Da me htjela mrtvu, samo je trebala nestati s onog drva ne pokazavši mi osinjak tragačica ubadača. U prikrajku svijesti, međutim, vreba me spoznaja da obje ne možemo pobijediti na Igrama. No kako su izgledi da ijedna od nas preživi još uvijek vrlo mali, uspijem potisnuti tu pomisao. Uz to, pozornost mi odvlači plan o Karijeristima i njihovim zalihama. Rue i ja morat ćemo smisliti kako da im uništimo hranu. Prilično sam sigurna da će se vrlo teško prehraniti sami. Već je tradicionalna strategija Karijernih posvećenika da se na početku Igara domognu sve hrane i na temelju toga grade svoj uspjeh. Onih godina kad je ne zaštite dobro - jedne godine zalihe im je poharala skupina odvratnih gmazova, dok ih je drugom prilikom odnijela poplava koju su zamislili Igrotvorci - pobjedu obično odnesu posvećenici iz drugih okruga. Uhranjenost Karijerista zapravo je njihov nedostatak jer ne znaju što je to glad. Ne onako kao što Rue i ja znamo. Večeras sam odviše iscrpljena da bih detaljnije razrađivala plan. Rane mi polako zacjeljuju, u glavi mi je još malčice mutno od otrova, Rue mi spava na ramenu i grije me svojom toplinom - sve mi to daje osjećaj sigurnosti. Sve dosad nisam shvaćala koliko sam u areni usamljena, i koliko utjehe može pružiti blizina drugog ljudskog bića. Prepuštam se snu, uvjerena da će se sutra stvari preokrenuti. Od sutra su Karijeristi ti koji će morati biti na oprezu. Probudim se uzdrmana pucnjem topa. Nebo je prošarano svjetlom, ptice već cvrkuću. Rue sjedi na grani sučelice meni; nešto ima u rukama. Čekamo nove pucnjeve, ali ostalo je na jednom. “Što misliš, koji je posvećenik ubijen?” upitam, ne mogavši ne pomisliti na Peetu. “Ne znam, mogao bi biti bilo tko”, reče Rue. “Saznat ćemo večeras.” “Tko je ono preostao?” upitam. “Dječak iz Okruga jedan. Oba posvećenika iz Dvice. Dječak iz Trice. Thresh i ja. I ti i Peeta”, reče Rue. “To je osmero. Onda još i dječak iz Desetke, onaj s hromom nogom. S njim nas je devet.” Nedostaje još jedan posvećenik, ali ni Rue ni ja ne možemo ga se sjetiti. “Pitam se kako je stradao posljednji”, reče Rue. “To ne možemo znati. Ali nova smrt ide nam u prilog, publika će neko vrijeme biti zadovoljna. Možda ćemo imati vremena za akciju prije no što Igrotvorci opet odluče da Igre treba oživjeti”, kažem. “Što to imaš?” “Doručak”, reče ona i, ispruživši ruke, pokaže dva velika jaja. “Čija su?” upitam. “Nisam sigurna. U onom je smjeru močvarno područje. Valjda od neke vodene ptice”, reče ona. Bilo bi divno kad bismo ih mogli skuhati, ali ne želimo paliti vatru i tako se izložiti opasnosti. Za pretpostaviti je kako je danas ubijeni posvećenik žrtva Karijerista, što znači da su oporavljeni i spremni za nastavak Igara. Svaka ispijemo po jedno jaje, pojedemo zečji batak i nešto bobica. Vrlo pristojan doručak prema bilo čijem mjerilu. “Jesi li spremna?” navučem naprtnjaču na leđa.

“Spremna za što?” upita Rue, ali prema tome kako je poskočila vidi se da je spremna za sve što budem predložila. “Danas ćemo Karijeristima uništiti hranu”, odgovorim. “Zbilja? Kako?” Oči joj sjaje od uzbuđenja. U ovom je pogledu sušta suprotnost Prim, kojoj je svaka pustolovina muka. “Ne znam. Dođi, razradit ćemo plan dok lovimo”, kažem. No nismo se baš nalovile jer detaljno ispitujem Rue o baznom logoru Karijernih posvećenika. Motrila ga je kratko, ali vrlo je pronicljiva. Logor su podigli uz jezero, a zalihe su tridesetak metara dalje. Tijekom dana jedan posvećenik, dječak iz Okruga 3, stražari pokraj njih. “Dječak iz Okruga tri?” upitam. “U savezništvu je s njima?” “Da, cijelo je vrijeme u logoru. I njega su ubole tragačice ubadače kad su, leteći za ostalima, došle do jezera”, reče Rue. “Vjerojatno su se dogovorili da ga neće ubiti ako bude čuvao stražu. Ali nije baš snažan.” “Kakvo oružje ima?” upitam. “Ništa osobito, koliko sam mogla vidjeti. Koplje. S njim bi mogao odolijevati nekolicini nas, ali Thresh bi ga lako ubio”, reče Rue. “I hrana stoji samo tako, na otvorenom?” upitam. Rue kimne. “Nešto tu nije kako treba.” “Znam. Ali nisam mogla shvatiti što nije u redu”, reče. “Katniss, čak i ako dođeš do hrane, kako ćeš je uništiti?” “Zapalit ću je. Baciti u jezero. Zaliti je gorivom.” Prstom bocnem Rue u trbuh, kao kod kuće Prim. “Smazati je!” Rue se hihoće. “Ne brini, već ću nešto smisliti. Uništavati je mnogo lakše nego stvarati.” Neko vrijeme iskopavamo korijenje, skupljamo bobice i povrće, i dogovaramo strategiju prigušenim glasovima. Pobliže upoznajem Rue, najstariju od šestero braće i sestara, prema kojima se odnosi izuzetno zaštitnički i daje im svoje porcije. Upoznajem Rue koja traga za hranom po livadama u okrugu u kojem su Mirovnjaci mnogo manje susretljivi no kod nas, i koja, kad je upitam što voli više od svega, odgovara: “Glazbu.” “Glazbu?” kažem. U mojem svijetu glazbu svrstavam, po korisnosti, negdje između vrpci za kosu i duge, po kojoj se, ako ništa drugo, bar može predvidjeti kiša. “Imaš dovoljno vremena za glazbu?” “Svi pjevamo, i kod kuće i kad radimo. Zato mi se sviđa tvoj broš”, reče ona pokazavši na šojku rugalicu koju sam opet posve zaboravila. “I kod vas ima šojki rugalica?” upitam. “O, da. S nekoliko njih sam se i sprijateljila. Možemo satima naizmjence pjevati. Uz to, tako prenose moje poruke.” “Kako to misliš?” “Obično sam ja najviše u krošnjama, pa prva opazim zastavicu koja označava kraj radnog vremena. Tad zapjevam jednu pjesmicu”, reče Rue i otpjeva kratku četveronotnu melodiju milozvučnim, čistim glasom. “Šojke rugalice je prenesu dalje po voćnjaku, i svi znaju daje posao za taj dan završen”, nastavi ona. “Doduše, mogu biti i opasne ako im se tko približi gnijezdima. Ali to im se ne može zamjeriti.” Skinem broš i pružim joj ga. “Uzmi, Šojke rugalice tebi više znače.” “O, ne”, odvrati Rue i sklopi mi prste preko broša. “Volim ga vidjeti na tebi. Zbog njega sam znala da ti mogu vjerovati. Osim toga, ja imam ovo”, posegne ispod košulje i izvuče ogrlicu ispletenu od neke trave. Na njoj visi grubo izrezbarena drvena zvijezda. Ili možda cvijet. “To je moja amajlija.” “Pa, dosad je bila vrlo djelotvorna”, kažem, i prikvačim šojku rugalicu natrag na košulju. “Onda je možda i bolje da se držiš nje.” Do ručka smo smislile plan, a već rano poslijepodne spremne smo

provesti ga u djelo. Pomognem Rue da skupi i postavi drva za dvije logorske vatre. Za treću će imati vremena i sama. Odlučile smo da ćemo se kasnije sastati ondje gdje smo prvi put zajedno jele. Donde ću se vratiti slijedeći potok. Prije no što odem, pobrinem se da Rue bude dobro opskrbljena hranom i šibicama. Ustrajem da uzme i vreću za spavanje, za slučaj da ne budemo u mogućnosti sastati se prije noći. “A ti? Zar ti neće biti hladno?” upita ona. “Neće ako pokraj jezera uzmem drugu vreću”, odgovorim, pa se osmjehnem: “Krađa ovdje nije protuzakonita.” Kratko prije rastanka, Rue me nauči pjevati melodiju kojom preko šojki rugalica dojavljuje da je radni dan završen. “Možda neće upaliti. Ali ako čuješ da je šojke rugalice pjevaju, znat ćeš da sam dobro, samo što ne mogu stići na vrijeme.” “Ima li ovdje dovoljno šojki rugalica za to?” upitam. “Zar ih nisi vidjela? Posvuda su njihova gnijezda”, reče Rue. Moram priznati da ih nisam primijetila. “OK. Ako sve bude išlo prema planu, vidimo se za večerom”, kažem. Iznenada, Rue ovije ruke oko mene. Samo časak sam zbunjena, a onda i ja zagrlim nju. “Budi oprezna”, reče. “I ti isto”, kažem. Okrenem se i pođem prema potoku. Zabrinuta sam. Hoće li Rue preživjeti? A što ako preživi i na kraju ostanemo samo nas dvije? Brinem se što je ostavljam samu, što sam samu ostavila i Prim. Ne. Prim ima majku i Galea i pekara koji je obećao da neće biti gladna. Rue ima samo mene. Stigavši do potoka, pratim ga nizbrdicom, naumivši tako stići do mjesta gdje sam ga pronašla nakon napada tragačica ubadača. Moram se potruditi da budem obazriva jer sam zaokupljena mnogim pitanjima, a većina njih tiču se Peete. Je li ranojutarnji pucanj topa označio njegovu smrt? Ako jest, na koji je način umro? Od ruke Karijerista? Je li to osveta zbog toga što me pustio da pobjegnem? Ponovo se nastojim prisjetiti trenutka kad se, dok sam sjedila pokraj Glimmerina tijela, pojavio između stabala. Tijelo mu je svjetlucalo, zbog čega počinjem sumnjati da se išta od tog susreta uistinu zbilo. Jučer sam se zacijelo vrlo sporo kretala jer sam do široke pličine u kojoj sam se okupala stigla za samo nekoliko sati. Zaustavim se kako bih napunila bocu i premazala naprtnjaču novim slojem blata. Koliko god se trudila prikriti je, narančasta kao da uvijek nanovo izbije. Što sam bliže logoru Karijerista, to sam opreznija. Osjetila su mi sve napetija; često se zaustavljam osluškujući sumnjive zvukove, a strijelu sam već namjestila na tetivu luka. Nisam opazila druge posvećenike, ali jesam ono što mi je spominjala Rue. Grmove sa slatkim bobicama, te one s lišćem koje je izliječilo moje otekline. Grozdove osinjaka tragačica ubadača u blizini stabla na kojem sam bila zarobljena. I, ovdje-ondje, crno-bijeli bljesak krila šojki rugalica u krošnjama visoko iznad mene. Kod raspuklog se osinjaka na trenutak zaustavim da skupim hrabrost. Rue mi je dala precizne upute kako da odavde dođem do najboljeg mjesta za motrenje logora pokraj jezera. Zapamti, kažem si. Sada si ti lovac, a ne oni. Čvršće stisnem luk i krenem dalje, sve do guštare na koju me Rue upozorila. Opet me zadivi njena domišljatost. Guštara je na samom rubu šume, no lišće je pri tlu tako gusto, da s lakoćom mogu neopazice promatrati logor Karijerista. Između mene i njih proteže se

ravnica na kojoj su Igre počele. U logoru su četiri posvećenika. Dječak iz Okruga 1, Cato, djevojka iz Okruga 2, i mršav blijed dječak, vjerojatno iz Okruga 3. On me se tijekom našeg boravka u Kapitolu nije baš ničime dojmio. Gotovo da ga se uopće ne mogu sjetiti - ni njegova kostima, ni broja bodova s treninga, ni intervjua. Čak i sada, dok sjedeći premeće nekakve plastične kutije, izgleda jedva primjetno u prisutnosti svojih krupnih i nadmenih kompanjona. No zasigurno im je od neke koristi jer ga inače ne bi poštedjeli. Gledajući ga, postajem još nemirnija jer ne shvaćam zašto su ga odabrali za stražara, zašto su ga uopće ostavili na životu. Čini se da se sve četvero još uvijek oporavlja od napada tragačica ubadača. Čak i odavde vidim velike otekline na njihovim tijelima. Nisu shvatili da moraju izvaditi žalce, a ako jesu, ne znaju za lišće koje liječi otekline. Kakve god lijekove da su našli među zalihama, očito je kako su neučinkoviti. Rog izobilja stoji na svome mjestu, ali mu je unutrašnjost potpuno ispražnjena. Veći dio zaliha, spremljen u sanduke, platnene vreće i plastične kante, uredno je naslagan u piramidu koja je, rekla bih, na sumnjivo velikoj udaljenosti od logora. Ostatak je rasut uokolo piramide na gotovo jednak način kao sve one potrepštine oko Roga izobilja na početku Igara. Sama piramida zaklonjena je mrežastom kupolom koja je, osim odvraćanja ptica, posve beskorisna. Cijeli je taj raspored vrlo zbunjujuć. Udaljenost zaliha od logora, mreža, a onda i taj dječak iz Okruga 3. Jedno je sigurno - uništiti zalihe neće biti jednostavno kao što se na prvi pogled čini. Ovdje je u igri nešto drugo, i dok ne otkrijem što, bolje je da ostanem u zaklonu. Pretpostavljam da su oko piramide postavljene zamke. Pomišljam na prikrivene jame, padajuće mreže, razapete žice koje, kad ih se prekine, odapinju otrovne strelice ravno u srce. Doista, mogućnosti je bezbroj. Dok promišljam što bih mogla učiniti, čujem Catov povik. Pokazuje prema šumi, daleko iza mene, i ne moram se okrenuti kako bih shvatila da je Rue zapalila prvu vatru. Vodile smo računa da među skupljenim drvom bude dovoljno tek otpalih, vlažnih grana, zbog kojih će dim biti vrlo uočljiv. Karijeristi su se smjesta stali naoružavati. No iznenada izbije svađa, toliko glasna da mogu jasno čuti kako je postalo sporno treba li dječak iz Okruga 3 poći s Karijeristima ili ostati u logoru. “Ide s nama. Potreban nam je u šumi, a ovdje ionako nema više što za raditi. Nitko nam ne može uzeti te zalihe”, reče Cato. “A Ljubavnik?” upita dječak iz Okruga 1. “Rekao sam ti da ga zaboraviš. Dobro sam ga posjekao. Pravo je čudo da još nije iskrvario. U svakom slučaju, nije nas u stanju opljačkati”, reče Cato. Dakle, Peeta je negdje u šumi, teško ranjen. Ali još mi nije jasno što ga je potaklo da iznevjeri Karijeriste. “Dođi”, reče Cato i gurne koplje u ruke dječaka iz Okruga 3. Njih se dvojica zajedno s ostalima zapute u smjeru vatre. Posljednje što čujem, dok ulaze u šumu, jesu Catove riječi: “Kad je pronađemo, ja ću je ubiti. Neka se nitko ne miješa.” Mislim da nije govorio o Rue. Ona ga nije gađala punim osinjakom tragačica ubadača. Skrivam se u zaklonu oko pola sata, pokušavajući smisliti kako uništiti zalihe. Napad s razdaljine je jedina prednost koju mi daju luk i strijele. Lako bih mogla pogoditi piramidu zapaljenim strijelama - dovoljno sam precizna da prođu kroz rupe na mreži - no nitko mi ne jamči da će se

piramida uistinu zapaliti. Najvjerojatnije je da bi izgorjele samo strijele, i gdje sam onda? Ne bih postigla ništa, a Karijeristi bi otkrili mnogo toga o meni. Previše. Da sam bila ovdje, da imam saveznika, da se znam dobro služiti lukom i strijelom. Nemam izbora. Morat ću prići bliže i vidjeti mogu li otkriti kako su zapravo zaštitili zalihe. No tren prije no što sam izašla iz zaklona, krajičkom oka spazim kretnju. Nekoliko stotina metara s moje desne strane netko izlazi iz šume. Načas pomislim da je to Rue, ali onda prepoznam Lijoliku. Nje se jutros nismo mogli prisjetiti. Najprije puže po ravnici, pa kad prosudi da je zrak čist, jurne prema piramidi malim, brzim koracima. Zaustavi se tik prije kruga po kojem su uokolo piramide razbacane potrepštine, i pogledom pregleda tlo. Zatim oprezno kroči naprijed, pa se nastavi približavati piramidi neobično skakućući, dočekujući se na jednu nogu i lagano se njišući, a povremeno se usudi napraviti i po nekoliko koraka. U jednom trenutku skoči preko male bačve i sigurno se dočeka na vrhove prstiju. No izgleda kako je ipak skočila predaleko i, zanijevši se, izgubi ravnotežu. Prodorno vrisne kad dlanovima udari o zemlju, no ništa se ne događa. Za koji trenutak opet je na nogama i nastavlja dalje, sve dok ne stigne do glavnine zaliha. Dakle, bila sam u pravu glede zamki, ali jasno je da su zamršenije no što sam mislila. Bila sam u pravu i glede Lijolike. Kako li je samo lukava kad je otkrila tu stazu do hrane, i još je k tome ponovo tako okretno prešla. Puni svoj zavežljaj uzimajući po par namirnica iz različitih posuda, kekse iz sanduka, nekoliko jabuka iz platnene vreće koja visi na konopcu uz kantu. Ne uzima ni od čega previše, kako se ne bi otkrilo da hrana nedostaje. Da ne pobudi sumnju. Potom na odlasku opet izvede svoj neobičan ples i neozlijeđena pobjegne u šumu. Uhvatim se kako škrgućem zubima. Razočarana sam jer Lijolika je potvrdila moje pretpostavke. Ali kakve su to zamke Karijeristi postavili da zahtijevaju toliku spretnost, da imaju sva ta kritična mjesta? Zašto je Lijolika tako glasno vrisnula kad je dlanovima dotakla zemlju? Čovjek bi pomislio... polako počinjem shvaćati... čovjek bi pomislio da bi sama zemlja mogla eksplodirati. “Mine”, šapnem. One objašnjavaju spremnost Karijerista da ostave zalihe, Lijolikinu reakciju, upletenost dječaka iz Okruga 3, gdje imaju tvornice i proizvode televizore, automobile i eksplozive. Međutim, kako je došao do mina? Zar su bile u zalihama? Mine nisu oružje kojim Igrotvorci obično opskrbljuju posvećenike, budući da ih više vole vidjeti u izravnoj borbi. Izvučem se iz šikare i priđem jednoj od okruglih metalnih ploča koje su posvećenike podigle u arenu. Zemlja oko nje bila je iskopana, a zatim je utabana natrag. Nagazne mine bile su deaktivirane nakon što smo na pločama odstajali šezdeset sekundi, no dječak iz Okruga 3 uspio ih je osposobiti. Na Igrama to još nitko nije napravio. Kladim se da su i sami Igrotvorci ostali zaprepašteni. Pa, bravo za dječaka iz Trice što ih je nadmudrio, ali što ću sad ja? Jasno da ne mogu bazati po minskom polju jer ću se naći u zraku, i to u komadićima. Zapaljena strijela sad mi se čini smiješnim rješenjem. Mine se aktiviraju pritiskom koji ne mora biti osobito snažan. Jedne je godine neka djevojčica, dok je stajala na svojoj metalnoj ploči, ispustila svoj spomen, drvenu lopticu. Morali su je doslovce strugati sa zemlje. Ruka mi je u prilično dobrom stanju; mogla bih baciti kamenje u minsko polje, i tako aktivirati neku minu. Možda bi to prouzročilo lančanu reakciju. Ili se varam? Je li dječak iz Okruga 3 mine postavio tako da eksplozija jedne ne aktivira ostale? Time bi uljez stradao, dok bi zalihe ostale sačuvane. No aktiviranjem i samo jedne mine dozvala bih Karijeriste. Ma, o čemu ja to razmišljam?

Razapeli su mrežu baš kako bi spriječili takvu vrstu napada. Morala bih odjednom baciti cijelu hrpu kamenja kako bih bila sigurna da ću lančanom reakcijom uništiti većinu zaliha. Bacim pogled prema šumi. Rue je zapalila i drugu vatru, dim je sve vidljiviji. Karijeristi su već vjerojatno počeli sumnjati da se radi o varci. Vrijeme mi istječe. Postoji rješenje, znam da postoji, samo se moram usredotočiti. Zurim u piramidu; kante i sanduci su preteški da bi ih prevrnula strijelom. No u jednoj je kanti možda jestivo ulje, i pomislim kako zapaljena strijela i nije tako loše rješenje. Da, ali mogla bih izgubiti svih dvanaest strijela pokušavajući pogoditi u kojoj se kanti nalazi ulje. Ozbiljno smjeram ponoviti Lijolikin put do piramide vjerujući da će mi to pomoći uništiti zalihe, kad mi se pogled zaustavi na platnenoj vreći s jabukama. Mogla bih presjeći konopac jednom strijelom, nisam li to već učinila u Centru za obuku? Vreća je povelika, ali možda ipak neće dostajati za više od jedne eksplozije. Kad bih barem mogla osloboditi jabuke... Znam što ću! Približim se piramidi da mi vreća bude u dometu, odredivši si tri strijele kao limit za dovršenje posla. Pažljivo namjestim noge i, precizno nišaneći, isključim se od vanjskog svijeta. Prva strijela razdere tkaninu pri vrhu vreće. Druga poderotinu proširi u veliku rupu. Odapinjući treću, vidim kako prve jabuke već podrhrtavaju; strijela pogađa komad razderane tkanine i otkida ga s vreće. Za trenutak sve stane. Potom se jabuke raspu po zemlji, a silovit zračni udar odbaci me unatrag.

17 Ostajem bez zraka od udarca o zbijenu zemlju; naprtnjača jedva da ga je ublažila. Srećom, tobolac mi je zapeo u pregibu lakta i ostao čitav, k tome mi zaštitivši rame, dok luk nisam ispustila iz čvrstog stiska. Zemlju još tresu eksplozije. Ne čujem ih. Trenutno ne čujem baš ništa. No shvaćam da su jabuke pale na mine čije su krhotine potom aktivirale ostale. Zaštitim lice rukama dok uokolo mene padaju komadići različitih predmeta, neki i zapaljeni. Posvuda se širi jedak dim, što nije od pomoći onome tko želi udahnuti malo zraka. Nakon otprilike minute, tlo prestane podrhtavati. Okrenem se na bok i nekoliko sekundi uživam u pogledu na tinjajuće ostatke piramide. Ne vjerujem da će Karijeristi moći iskoristiti bilo što od toga. Vrijeme ti je da nestaneš, pomislim. Krenut će ovamo najkraćim putem. No kad ustanem, jasno mi je da bijeg neće biti tako jednostavan. Vrti mi se, ali nisam tek klimava. Stabla se ruše oko mene, a zemlja se snažno talasa. Napravim nekoliko koraka i odmah završim na dlanovima i koljenima. Čekam nekoliko minuta da vrtoglavica prođe. Ali ne prolazi. Hvata me panika. Ne mogu ostati ovdje. Ako ne pobjegnem, mrtva sam. Ali, niti mogu hodati, niti čujem. Stavim ruku na lijevo uho, ono koje je bilo okrenuto prema eksplozijama. Krvavo je. Jesam li oglušila? Prestravim se. Kad lovim, sluh mi je važan jednako kao i vid, nekad čak i važniji. Međutim, ne smijem pokazati strah. Sasvim je sigurno da sam uživo na svakom ekranu u Panemu. Ne ostavljaj tragove kivi, upozorim se, pa nekako navučem kapuljaču i nespretnim prstima svežem uzice ispod brade. Kapuljača će upiti krv. Hodati ne mogu. A puzati? Nesigurno se pomaknem naprijed. Da, nisam brza, ali mogu puzati. Suma pokraj ravnice rijetko gdje nudi zaklon, i jedina mi je nada vratiti se do guštare koju je otkrila Rue, gdje će me sakriti lišće. Ne smijem dopustiti da me uhvate ovdje, na otvorenom, dok sam na koljenima. Ne samo da će me ubiti, bit će to polagana i bolna smrt. Od Catove ruke. Pomisao da bi Prim to mogla vidjeti tjera me na uporno puzanje prema skrovištu. Nova eksplozija zarije mi lice u zemlju. Bila je to zaostala mina, vjerojatno aktivirana raspadajućim sandukom. To se ponovi još dvaput, što me podsjeti na zajedničko prženje kokica s Prim, na pucanje posljednjih zrna kukuruza. Malo je reći da sam se izvukla za dlaku. Jedva da sam se uvukla u guštaru uz korijenje stabala, kad na ravnicu dojuri Cato, a iza njega i ostali. Cato je toliko bijesan da bi mi čak bio i smiješan ljudi u srdžbi doista čupaju kosu i bacaju se na zemlju udarajući po njoj - kad ne bih znala da se razgnjevio zbog mene, zbog onog što sam učinila. Kako sam mu vrlo blizu, a trenutno ne mogu pobjeći niti se obraniti, prizor me, zapravo, ispunjava užasom. Drago mi je što me zaklon skriva i od kamera jer grizem nokte jedan za drugim, uništavajući tako posljednje tragove laka, nastojeći pritom ne cvokotati zubima. Dječak iz Okruga 3 baca kamenje na uništene zalihe. Vjerojatno je Karijeristima priopćio da su sve mine aktivirane jer polako krenu prema ostacima. Nakon početne provale bijesa, Cato nogom razvaljuje zadimljene posude. Ostali posvećenici prebiru po neredu, tražeći je li išta preostalo. Nije. Dječak iz Trice svoj je posao obavio čak i

predobro. I Cato je zacijelo pomislio isto jer viče na njega, na što se dječak okrene i pokuša pobjeći. No Cato ga dostigne i odostraga čvrsto uhvati oko vrata; nabravši mišiće ruke, naglo trzne dječakovom glavom u stranu. I već je gotovo. Dječak iz Okruga 3 je mrtav. Ostalo dvoje Karijerista pokušava primiriti Cata. Vidim da bi se želio vratiti u šumu, ali oni mu neprestance pokazuju nebo. To me zbunjuje, sve dok ne shvatim: “Naravno. Vjeruju da je onaj tko je aktivirao mine poginuo.” Ne znaju za strijele i jabuke. Zamka je zakazala, misle oni, ali je posvećenik koji je digao u zrak zalihe smrtno stradao. Pucanj topa zatomljen je kasnijim eksplozijama, a raznesene ostatke kradljivca uklonila je lebdjelica. Sve troje povuku se na udaljeniju stranu jezera kako bi dopustili Igrotvorcima da odnesu dječakovo tijelo. Čekaju. Pretpostavljam da je odjeknuo topovski pucanj. Pojavljuje se lebdjelica i podiže leš. Sunce nestaje ispod obzora. Pada noć. Visoko na nebu vidim grb. Himna već sigurno svira. Trenutak zatamnjenja, a zatim fotografija dječaka iz Okruga tri. Slijedi fotografija dječaka iz Okruga 10; on je taj koji je poginuo jutros. Ponovo se pojavljuje grb. Eto, sad znaju. Bombaš je preživio. Na svjetlu kapitolskoga grba vidim da Cato i djevojka iz Okruga 2 stavljaju naočale za noćno gledanje. Dječak iz Okruga 1 zapali baklju, osvijetlivši im mrka i odlučna lica. Dugim koracima krenu u šumu. U lov. Vrtoglavica mi popušta. I dok na lijevo uho još ne čujem, u desnom mi zvoni. To bi trebao biti dobar znak. Međutim, nema smisla napuštati skrovište. Nigdje ne bih bila sigurnija nego ovdje, na mjestu zločina. Karijeristi vjerojatno misle da bombaš ima dva do tri sata prednosti. Ipak, ne želeći se izlagati ni najmanjoj opasnosti, još dugo sam nepomična u svom zaklonu. Tek potom izvadim naočale i nataknem ih, što me malčice opusti. Sad mi barem jedno od mojih lovačkih osjetila radi. Popijem malo vode i operem krv s uha. Strahujući da će miris mesa privući grabežljivce - i svježa krv bila bi dovoljna - pripremim obilan obrok od povrća, korijenja i bobica koje smo Rue i ja danas skupile. Gdje je moja mala saveznica? Je li uspjela doći do dogovorenog mjesta? Brine li za mene? Kako bilo, nebo nam je otkrilo da smo obje još žive. Na prste prebrojim preživjele posvećenike. Dječak iz Jedinice, oboje iz Dvice, Lijolika, oboje iz Jedanaestice i Dvanaestice. Samo nas osmero. U Kapitolu se klađenje sigurno zahuktalo. O svakome od nas sad će prikazivati posebne priloge, intervjuirat će, vjerojatno, naše prijatelje i članove obitelji. Već dugo posvećenik iz Okruga 12 nije dospio u posljednjih osmero. A sad nas je dvoje. Iako, Peeta neće još dugo, bar prema onome što je rekao Cato. No, nije da je njegova riječ neprikosnovena. Nije li danas ostao bez svih zaliha? Neka sedamdeset četvrte Igre gladi počnu, Cato, pomislim. Neka stvarno počnu. Zapuše hladan povjetarac. Posegnem za vrećom za spavanje, tek se tada prisjetivši da sam je ostavila Rue. Zaokupljena minama, zaboravila sam da se moram domoći nove. Drhtim. Budući da spavati sjedećki u krošnji ne bi bilo pametno, u gustišu izdubim plitku jamu i pokrijem se lišćem i borovim iglicama. Još se uvijek smrzavam. Prostrem najlon preko gornjeg dijela tijela, a naprtnjaču namjestim tako da me štiti od vjetra. Malo je bolje. Sada imam više razumijevanja za djevojku iz Okruga 8, koja je prve noći zapalila vatru. Ali ove noći ja sam ta koja mora škrgutati zubima i izdržati do jutra. Još lišća, još borovih iglica. Uvučem ruke pod jaknu, sklupčam se, i nekako utonem u san.

Kad otvorim oči, okoliš mi izgleda razlomljeno. Potrebna mi je minuta da shvatim kako je sunce već visoko i da mi naočale iskrivljuju vid. Podignem se u sjedeći položaj i skinem ih, kad začujem smijeh u blizini jezera. Ukočim se. Smijeh je izobličen, ali ipak ga čujem, što znači da mi se sluh vraća. Tako je, na desno uho čujem, premda mi u njemu još zvoni. Što se tiče lijevog, tja, barem više ne krvari. Zagledam se kroz gustiš, strahujući da su se Karijeristi vratili i zarobili me ovdje na tko zna koliko vremena. Ne, nisu oni, već Lijolika. Stoji usred ostataka piramide i smije se. Bistrija je od Karijerista, u pepelu pronalazi nekoliko upotrebljivih predmeta. Lonac. Oštricu noža. Zbunjena sam njezinom vedrinom, a onda shvatim da je uništenjem zaliha dobila priliku da preživi. Kao i svi ostali izvan čopora. Padne mi na pamet da joj se javim i pokušam je pridobiti za drugu saveznicu. No brzo isključim tu mogućnost. Ima nešto u njenom prepredenom smiješku zbog čega sam uvjerena da bih, sprijateljivši se s njom, kad-tad dobila nož u leđa. Imajući to na umu, možda je ovo dobra prilika da je ustrijelim. No nešto je čula, ne mene jer pogledala je u suprotnom smjeru, ka strmini, da bi zatim potrčala prema šumi. Čekam, ali nitko se ne pojavljuje. Ipak, ako je Lijolika procijenila da odnekud vreba opasnost, možda je vrijeme da i ja odem odavde. Osim toga, nestrpljiva sam javiti Rue da sam razorila zalihe. Budući da ionako ne znam gdje su Karijeristi, odlučim se vratiti do potoka. Žurim, u jednoj ruci držeći luk, a u drugoj veliki komad hladnog guskošjeg mesa. Jako sam gladna, ali nije mi do povrća i bobica. Potrebne su mi masnoće i bjelančevine iz mesa. Do potoka stignem bez poteškoća. Odmah napunim bocu i umijem se, posebnu pozornost posvetivši ozlijeđenom uhu. Potom krenem uzbrdo, slijedeći potok. Nakon nekog vremena naiđem na otiske čizama u mulju uz obalu. Bili su to Karijeristi, ali već je duže kako su otišli. Otisci su duboki jer je mulj mekan, ali sunce ih je već gotovo posve osušilo. Dosad sam bila nedovoljno oprezna glede vlastitih tragova, računajući na svoj lak korak i borove iglice koje su trebale prikriti otiske. Skinem čizme i čarape, pa dalje krenem bosonoga kroz vodu. Prohladna voda okrepljuje mi tijelo i duh. Ustrijelim dvije ribe, lak plijen u ovoj sporoj struji. Pojedem jednu, sirovu, premda sam se tek najela guskoši. Drugu ću sačuvati za Rue. Postupno i jedva zamjetno slabi mi zvonjava u desnom uhu, sve dok potpuno ne prestane. Po lijevom uhu povremeno kopkam, pokušavajući izvaditi sve što ga je možda umrtvilo. Ako ima poboljšanja, još ga ne primjećujem. Ne mogu se priviknuti da čujem na samo jedno uho. Osjećam da mi je narušena ravnoteža, a s lijeve strane kao da sam nezaštićena, čak i slijepa. Glavu stalno okrećem ulijevo, nastojeći desnim uhom nadoknaditi nestanak zvukova koji su još jučer otamo neprestano pristizali. Kako vrijeme prolazi, imam sve manje nade da će ova ozljeda zacijeliti. Stigavši do mjesta gdje sam se prvi put susrela s Rue, zaključim da tim putem nitko nije prolazio. Rue ne vidim nigdje, ni na zemlji ni na stablima. Čudno. Već se trebala vratiti, podne je. Nema sumnje da je noć provela u nekoj krošnji. Što je drugo mogla u tmini, dok su Karijeristi toptali šumom sa svojim naočalama za noćno gledanje. Posljednja vatra koju je trebala zapaliti - jučer sam zaboravila pogledati diže li se treći dim - bila je najudaljenija odavde. Vjerojatno je oprezna pri povratku, zato kasni. Bilo bi dobro da se požuri jer ne bih se htjela ovdje predugo zadržavati. Poslijepodne želim provesti svladavajući uzbrdicu i usput loveći. Ali ne preostaje mi drugo nego čekati. Operem krv s jakne i iz kose, pa očistim rane kojih je svakim danom sve više. Opekline izgledaju mnogo bolje, ali ih svejedno namažem s malo melema. Odsad bih posebno morala paziti na

moguće infekcije. Pojedem i drugu ribu. Ne bi potrajala na ovoj vrućini, a za Rue ću ih lako uloviti još. Kad bi bar napokon stigla. Oštećenoga sluha, na tlu se osjećam ranjivo, pa se uspnem na stablo i čekam. Ako se pojave Karijeristi, ovo je dobar položaj za gađanje. Sunce putuje polako, a ja si kratim vrijeme. Žvačem ljekovito lišće i stavljam ga na otekline. Splasnule su, ali još su osjetljive na dodir. Prstima češljam vlažnu kosu i napravim pletenicu. Zavežem čizme. Pregledam luk i devet preostalih strijela. Uzastopce provjeravam čujem li na lijevo uho šuškajući pokraj njega listom, no bez rezultata. Unatoč guskoši i ribi, u želucu mi krulji, i znam da će mi dan, kako to kažemo u Okrugu 12, biti šupalj. Koliko god da se pojede tog dana, želudac nikad nije pun. A kako nemam ništa za raditi osim sjediti na grani, situacija je još gora. Stoga se odlučim baciti na jelo. Na koncu, u areni sam već poprilično smršavila i potrebne su mi dodatne kalorije, a s lukom i strijelom ne moram se bojati da ću ostati bez hrane. Polako očistim i pojedem šaku lješnjaka. Zatim posljednji keks. Guskošji vrat. Potrošim dosta vremena da ga oglođem, što nije loše. Napokon, pojedem i guskošje krilce, posljednje što je ostalo od ptice. No dan je šupalj, i unatoč svemu što sam natrpala u sebe, opet maštam o hrani, osobito o raskošnim jelima iz Kapitola. O piletu s narančom u kremastom umaku. Tortama i pudinzima. Kruhu s maslacem. Rezancima u zelenom umaku. Janjećem gulašu sa suhim šljivama. Sišem nekoliko listića metvice, govoreći si da prestanem sanjariti. Kod kuće nakon večere često pijemo čaj od metvice, i okus lišća da je mi do znanja da je vrijeme za jelo prošlo. Recimo. Gore u krošnji, ugrijana suncem, punih usta metvice, s lukom i strijelom nadohvat ruke... u areni još nisam bila ovako opuštena. Da bar Rue što prije stigne, pa da možemo otići. Što su sjene duže, sve sam nemirnija. Kasno je poslijepodne kad je odlučim potražiti. Ako ništa, mogu otići do mjesta gdje je trebala zapaliti treću vatru i pogledati je li za sobom ostavila kakav trag. Prije no što odem, bacim nekoliko listića metvice na pepeo naše stare logorske vatre. Kako smo listiće ubrale podalje odavde, po njima će Rue shvatiti da sam se bila vratila, dok Karijeristima neće značiti ništa. Za manje od sata stignem do mjesta gdje je, po dogovoru, trebala gorjeti treća vatra. Odmah mi je jasno da je nešto pošlo po zlu. Manje i veće grane, stručno pomiješane sa suhim lišćem, borovim iglicama i gljivama sa stabla, vješto su posložene na hrpu. No Rue nije ni pokušala zapaliti vatru. Sve je pripremila, ali nije se uspjela vratiti. Upala je u nevolju na putu ovamo, nakon što je zapalila drugu vatru čiji sam stup dima spazila prije no što ću uništiti zalihe. Živa je, podsjetim se. Ili možda nije? Je li pucanj topa obznanio njenu smrt u sam cik zore, kad sam na desno uho još uvijek vrlo slabo čula? Hoće li njena fotografija bljesnuti na večerašnjem nebu? Ne, ne želim povjerovati u to. Postoji stotine drugih objašnjenja. Možda se izgubila ili, pak, naišla na čopor grabežljivaca ili nekog posvećenika, Thresha na primjer, pa se morala sakriti. O čemu god da se radilo, uvjerena sam da je samo privremeno zapela između druge vatre i ove nezapaljene hrpe pokraj mojih nogu. Nešto je zadržava u krošnji. Što god to bilo, valja mi poći u lov. Pravo je olakšanje napokon nešto raditi nakon što sam cijelo poslijepodne provela sjedeći. Oprezno koračam skrivena sjenama stabala, ali ne nalazim ništa sumnjivo. Nema znakova borbe, borove iglice na tlu su nedirnute. Zastanem na trenutak i tad začujem pticu. Moram okrenuti glavu u stranu kako bih bila sigurna. Opet je čujem. Šojka rugalica cvrkuće Rueinu četveronotnu melodiju,

onu koja označava da je s njom sve u redu. Osmjehnem se i krenem u smjeru cvrkuta. Tek nešto dalje još jedna šojka rugalica oglasi se na isti način. Rue im je morala pjevušiti nedavno jer bi inače cvrkutale nešto drugo. Gledam u krošnje tražeći njen obris. Progutam slinu, pa sama tiho otpjevam melodiju, nadajući se da će shvatiti kako mi se može pridružiti. Tren pošto šojka rugalica ponovi moj pjev, odjekne vrisak. To je dječji vrisak. Vrisak djevojčice. Jedino Rue u areni može proizvesti takav zvuk. Trčim premda znam da bi se moglo raditi o zamci, da me troje Karijerista možda vreba, ali to je jače od mene. Odjeknu novi krici. “Katniss! Katniss!” “Rue!” viknem kako bi čula da sam u blizini. I oni sad znaju da sam u blizini. Nadam se da će glas posvećenice koja ih je napala punim osinjakom tragačica ubadača, a na treningu dobila jedanaest bodova koje još ne mogu objasniti, odvratiti njihovu pozornost od djevojčice. “Rue! Dolazim!” Izbijam na proplanak. Rue leži na zemlji, beznadno upletena u mrežu. Stiže kroz nju tek progurati ruku i izgovoriti moje ime, kad je probode koplje.

18 Dječak iz Okruga 1 izdahnuo je prije no što je dospio izvaditi koplje; moja mu se strijela zabila duboko u vrat. Srušio se na koljena, trzajući rukom izvadio strijelu i smrt dočekao gušeći se u vlastitoj krvi. Napnem novu strijelu i ciljam čas na jednu, čas na drugu stranu, dovikujući Rue: “Ima li ih još? Ima li ih još?” Mora mi nekoliko puta ponoviti da ih nema kako bi joj glas dopro do mene. Okrenula se na bok zgurivši se oko koplja. Odgurnem od nje dječakovo tijelo i nožem je oslobodim mreže. Samo jedan pogled na ranu dovoljan mi je da shvatim kako joj ne mogu pomoći. Vjerojatno nitko ne bi mogao. Vrh koplja zario joj se u trbuh sve do drške. Čučnem do nje, bespomoćno zureći u ranu. Utješna laž da će se oporaviti bila bi suvišna. Rue je mudrica. Ispruži ruku prema meni, i ja je stisnem kao da mi o tome život ovisi. Kao da ja umirem umjesto nje. “Raznijela si im hranu?” šapne. “Sve do posljednjeg komadića”, odgovorim. “Moraš pobijediti.” “Hoću. Pobijedit ću za nas obje”, obećam, pa podignem glavu jer odjekne pucanj topa, zacijelo za dječaka iz Okruga 1. “Nemoj otići”, Rue mi čvršće stisne ruku. “Jasno da neću. Ostajem uz tebe”, kažem. Sjednem pokraj nje, pa joj podignem glavu u krilo i milujem crnu, gustu kosu, pomaknuvši joj uvojak iza uha. “Pjevaj mi nešto”, jedva joj razabirem riječi. Da pjevam? pomislim. Ali što? Istina, znam nekoliko pjesama. Teško je u to povjerovati, ali nekad se i u mojoj obitelji pjevalo. Ni ja nisam bila iznimka. Otac me zarazio svojim izvanrednim glasom - ali otkad je poginuo, nisam mnogo pjevala. Osim kad bi Prim bila bolesna. Tad bih joj pjevušila pjesme koje je voljela kao djetešce. Pjevaj mi nešto. Grlo mi se steže, a glas mi je promukao od dima i iscrpljenosti. Ali ovo je Primina, to jest, Rueina posljednja želja, i moram barem pokušati. U misli mi dolazi jednostavna pjesma koja se u Okrugu pjeva nemirnoj, gladnoj djeci kako bi lakše usnula. To je vrlo, vrlo stara uspavanka. Skladana je davno u brdima našeg Okruga. Planinski lahor, kako je zove moja profesorica glazbenog. Stihovi su jednostavni i umirujući, daju nadu kako će sutrašnjica biti vedrija, različita od ovog užasnog vremena u kojem živimo. Kratko se nakašljem, progutam suze i počnem: Na livadi gustoj, ispod krošnje vrbe Postelja travnata, jastuk mek i zelen Spusti na njega glavu, sklopi snene oči Kad ih otvoriš opet, svjetlo će doći. Ovdje je mirno, ovdje je toplo Od svakog te zla čuvaju krasuljci Slatko sanjaš, sutra sve će istina biti Ovdje ću te zauvijek voljeti. Rueine vjeđe kratko podrhtavaju prije nego što ih posve sklopi. Prsa jedva da joj se pomiču. Pustim suze da mi kliznu niz obraze. Moram dovršiti pjesmu.

Na livadi gustoj, daleko od svega Pokrivač od lišća, mjesečeva zraka Nevolju odloži, jade zaboravi S jutrom će novim nestati u travi. Ovdje je mirno, ovdje je toplo Od svakog te zla čuvaju krasuljci Posljednje stihove pjevam jedva čujno. Slatko sanjaš, sutra sve će istina biti Ovdje ću te zauvijek voljeti. Sve je mirno i tiho. A tada, pomalo sablasno, Šojke rugalice zacvrkuću uspavanku. Još koji trenutak sjedim pokraj Rue, gledajući kako mi suze padaju na njeno lice. Odjekne pucanj topa. Nagnem se i usnama joj dotaknem sljepoočnicu. Polako, kao da se plašim da ću je probuditi, položim joj glavu na zemlju, a zatim joj pustim ruku. Igrotvorci sada žele da odem odavde kako bi mogli odnijeti tijela. Ionako nemam zbog čega ostati. Okrenem dječaka iz Jedinice na trbuh pa uzmem njegovu naprtnjaču i strijelu koja ga je koštala života. Odsiječem i zavežljaj s Rueinih leđa, znam da bi željela da ga imam. Koplje joj ostavim u trbuhu. Oružje koje ostane u tijelu prebacuje se u lebdjelicu, a kako mi koplje nije potrebno, najbolje je da ga što prije pokupe iz arene. Ne mogu prestati promatrati Rue, sitniju no ikad, mladunče sklupčano u mrežastom gnijezdu. Više joj nitko ne može nauditi, ali nikako se ne mogu prisiliti ostaviti je takvu. Izgleda posve bespomoćno. Ne bi bilo primjereno razgnjeviti se na dječaka iz Okruga 1, koji mrtav također izgleda ranjivo i bezopasno. Moja je mržnja usmjerena prema Kapitolu, koji nam je sve ovo priredio. Čujem Galeov glas. Njegovi mahniti govori protiv Kapitola više mi se ne čine nerazumnima, više ih ne mogu prečuti. Rueina smrt natjerala me da se suočim s vlastitim bijesom prema okrutnosti i nepravdi koju nam nanose. Ali ovdje, čak i više nego kod kuće, osjećam koliko sam slaba. Ne postoji način da se osvetim Kapitolu. Ili ipak...? Prisjetim se Peetinih riječi na krovu. “Kad bih barem smislio način da... da Kapitoljanima pokažem da me ne posjeduju, da nisam samo figura u njihovim Igrama.'” Po prvi put shvatim što je želio reći. Želim nešto učiniti, sada i ovdje, nešto čime bih posramila Kapitoljane i pokazala da su odgovorni, da što god napravili ili nas prisilili da to napravimo sami, u svakom posvećeniku postoji djelić koji ne mogu posjedovati. Da je Rue bila više od pijuna u njihovim Igrama. A da pijun nisam ni ja. Među stablima uz proplanak trava je puna šumskog cvijeća. Mislim da spada u neku vrstu korova, ali procvalo je u prekrasnim nijansama ljubičaste, žute i bijele boje. Uberem pun naramak, pa se vratim do Rue. Polako, stavljajući na nju cvijet po cvijet, ukrasim joj cijelo tijelo. Prekrijem ružnu ranu, uokvirim joj lice i u kosu utkam živost. Moraju ovo prikazati. Ako sada i okrenu kamere na drugu stranu, vratit će ih kad budu odnosili tijela. Svi će je vidjeti i znat će da sam ja to učinila. Koraknem unatrag i pogledam Rue posljednji put. Kao da uistinu spava na onoj gustoj livadi. “Bok, Rue”, šapnem. Pritisnem tri srednja prsta lijeve ruke na usne i ispružim ih prema njoj. Potom se okrenem i odem, nijednom se ne osvrnuvši. Ptice utihnu. Jedna šojka rugalica oglasi se zviždukom kojim upozorava na lebdjelicu. Ne znam kako znaju. Bit će da čuju zvukove koje ljudi ne mogu. Zastanem pogleda uperenog preda se. Ne želim gledati što mi se događa iza leđa. Nije prošlo dugo, a ptice počnu sa svojim uobičajenim cvrkutom. Odnijeli su je.

Mlađahna šojka rugalica sleti na granu preda mnom i živahno zapjeva Rueinu melodiju. Uspavanka, kao i meni nečujan zvuk lebdjelice, ovoj su žutokljunki bili preteški da bi ih mogla ponoviti, ali je zato temeljito svladala četveronotnu melodiju. Onu koja označava da je s Rue sve u redu. “Na sigurnom je”, kažem prolazeći ispod grane. “Ne moramo više brinuti o njoj.” Na sigurnom je. Ne znam kamo bih se zaputila. Kratkotrajni osjećaj spokoja koji sam doživjela one noći kad mi je Rue spavala na ramenu odavno je nestao. Tumaram nasumce sve do sumraka. Nisam uplašena, pa čak ni oprezna, što me čini lakom metom. Ali zato bih, smireno i bez suosjećanja, smjesta ubila svakog tko mi se nađe na putu. Mržnja koju osjećam prema Kapitolu nije nimalo umanjila moje neprijateljstvo prema konkurentima, osobito Karijeristima. Bar se njima mogu osvetiti za Rueinu smrt. Međutim, nisam naišla ni na koga. Nije nas mnogo ostalo, a arena je golema. Uskoro će nas na neki nov način usmjeriti jedne na druge. No danas je bilo mnogo prolivene krvi. Možda nas puste da spavamo. Spremam se prebaciti naprtnjače i zavežljaj u krošnju kako bih se utaborila, kad u zraku opazim srebrni padobran. Spusti se na tlo preda mnom. Dar od pokrovitelja. Ali zašto sada? Prilično dobro stojim sa zalihama. Možda je Haymitch primijetio da sam potištena, pa me želi oraspoložiti? Ili se radi o lijeku za uho? Ispod padobrana pronađem kruščić. Nije to onaj kvalitetan bijeli kapitolski kruh. Ispečen je od neprerađenog žita koje se dobija sljedovanjem. Oblikovan je u polumjesec i posut sjemenkama. U trenu se prisjetim Peetine lekcije u Centru za obuku o kruščićima kao znamenju pojedinih okruga. Ovaj je iz Jedanaestice. Oprezno ga podignem; još je topao. Koliko li je samo koštao stanovnike Okruga 11 koji jedva da mogu prehraniti sebe? Koliko ih je s mukom odvojilo novčić da bi se skupila dovoljna svota za samo jedan kruščić? Bio je namijenjen Rue, u to nema sumnje. No umjesto da povuku dar kad je umrla, ovlastili su Haymitcha da ga preda meni. Kao znak zahvalnosti? Ili možda zato jer, poput mene, ne vole da dug ostane neplaćen? Koji god razlog bio posrijedi, ovo se još nije dogodilo. Okružni dar tuđem posvećeniku. Uzdignem glavu i koraknem naprijed, pustivši da me obasjaju posljednje zrake svjetla. “Zahvaljujem stanovnicima Okruga jedanaest”, kažem. Neka znaju da sam shvatila tko mi je poslao kruščić, i da sam prepoznala svu vrijednost njihova dara. Penjem se opasno visoko u krošnju, ne da bih bila sigurna, već zato jer se želim što više udaljiti od današnjeg dana. Vreća za spavanje uredno je smotana u Rueinom zavežljaju. Sutra ću razvrstati zalihe. Sutra ću smisliti novi plan. Večeras sam sposobna tek opasati se remenom i otkidati male komade kruščića. Dobar je. Podsjeća me na dom. Uskoro se na nebu pojavi grb, a u desnom mi uhu odjekuje himna. Vidim dječaka iz Okruga 1, zatim i Rue. To bi bilo sve za večeras. Ostalo nas je šest, pomislim. Samo šest. S kruščićem u ruci ubrzo zaspim. U posebno teškim razdobljima, katkad mi snovi znaju biti vedri. Sanjam, primjerice, odlazak u šumu s ocem ili kako s Prim na suncu jedem tortu. Večeras mi u san dolazi Rue, još uvijek urešena cvijećem; sjedi visoko u nepreglednoj krošnji i uči me kako pjevati šojkama rugalicama. Ne vidim ranu, ni krv. Samo veselu, nasmijanu djevojčicu. Melodičnim, čistim glasom pjeva pjesme koje još

nisam čula. Stalno iznova, kroz cijelu noć. U polusnu čujem posljednje tonove njenog pjeva, premda je već nestala u lišću. Kad se razbudim, osjećam utjehu i olakšanje. Nastojim zadržati spokoj koji mi je donio san, no on se brzo izgubi, ostavljajući me tužniju i usamljeniju no ikad. Sva sam troma, kao da mi žilama kola olovo. Nemam volje niti za najjednostavnije zadatke, ni za što osim da ležim ovdje i netremice zurim kroz krošnju. Nekoliko sati ostajem nepomična. Kao i obično, iz mrtvila me prene pomisao na zabrinutu Prim koja me kod kuće gleda na televizijskim ekranima. Zadam si niz jednostavnih naredbi koje moram izvršiti. Na primjer: “Katniss, sad moraš sjesti. Katniss, sad moraš popiti vode.” Naredbe izvršavam sporim, mehaničkim pokretima. “Katniss, sad moraš srediti potrepštine.” Uz moju vreću za spavanje, u Rueinom sam zavežljaju pronašla gotovo praznu mješinu za vodu, pregršt lješnjaka i korijenja, komadić zečetine, par čarapa i praćku. Dječak iz Okruga 1 sa sobom je nosio nekoliko noževa, dvije rezervne oštrice koplja, džepnu svjetiljku, malu kožnu torbu, pribor za prvu pomoć, punu bocu vode i paketić sušenog voća. Paketić sušenog voća! A toliko toga je mogao odabrati. Kakva nevjerojatna bahatost. Zašto sa sobom nositi hranu kad te u logoru čeka obilje? Kad ćeš protivnike ubiti tako brzo da nećeš stići ni ogladnjeti? Mogu se samo nadati da su se i ostali Karijeristi kretali s tako malo hrane, i da su sada ostali bez ičega. Kad smo već kod toga, moje su zalihe na izmaku. Kruščić iz Okruga 11 pojedem dokraja, a onda i zečetinu. Hrana brzo nestane. Imam samo Rueino korijenje i lješnjake, sušeno voće dječaka iz Jedinice i jedan komadić govedine. Katniss, sad moraš loviti, kažem si. Sve potrepštine koje su mi potrebne bez odlaganja stavim u svoju naprtnjaču. Spustivši se sa stabla, dječakove noževe i oštrice koplja sakrijem ispod hrpe kamenja kako ih nitko ne bi mogao upotrijebiti. Teško mi se orijentirati jer jučer sam lutala bez cilja, ali pokušam se snaći i krenem, po prilici, u smjeru potoka. Da sam na dobrom putu shvatim kad naiđem na granje koje Rue nije uspjela zapaliti. Nedugo potom, u krošnjama otkrijem jato guskoši; umah ih ustrijelim tri. Vratim se do granja i zapalim ga, ne uznemiravajući se zbog gustoga dima. Gdje si, Cato? mislim pekući ptice i Rueino korijenje. Čekam te. Tko zna gdje su sada Karijeristi. Ili sam predaleko da bi stigli do mene, ili su uvjereni da se radi o zamci, ili... je li moguće? Boje me se? Znaju da imam luk i strijele, Cato je vidio da sam ih ponijela sa sobom. No jesu li već zbrojili dva i dva? Jesu li shvatili da sam ja raznijela zalihe i ubila im ortaka? Možda misle da Thresh stoji iza svega. Nije li vjerojatnije da je on osvetio Rue budući da su iz istog okruga? Premda, nije je niti primjećivao. A Lijolika? Je li bila u blizini i promatrala me kako dižem zalihe u zrak? Nije. Kad sam je sljedećeg jutra opazila kako se smije nad pepelom, izgledala mi je kao da joj je netko priredio ugodno iznenađenje. Budući da je Cato uvjeren da Peeta negdje leži polumrtav, sumnjam kako misle da je on upalio ovu signalnu vatru. Poželim da Peeti mogu reći za cvijeće kojim sam prekrila Rue, i da razumijem što je htio reći na krovu. Možda će me, ako pobijedi, vidjeti završne večeri, kad na ekranu iznad pozornice na kojoj smo davali intervjue puštaju snimke najvažnijih trenutaka s Igara. Pobjedniku pripada počasno mjesto - sjedi na posebnom postolju, okružen svojom ekipom. No rekla sam Rue da ću ja biti tamo. Za nas obje. Na neki način, to mi se obećanje čini još važnijim od onog koje sam dala Prim.

Mislim da sada doista imam izgleda za pobjedu. Ne samo zato što imam luk i strijele, ili zbog toga što sam nekoliko puta nadmudrila Karijeriste, iako se i to računa. Držeći Rue za ruku, gledajući je kako polako umire, nešto se u meni prelomilo. Odlučna sam u namjeri da je osvetim, da učinim sve kako se njena smrt nikad ne bi zaboravila, a to će mi uspjeti samo pobjedom, tako što će se i moje ime zauvijek pamtiti. Prepekla sam ptice nadajući se da ću nekoga privući i ustrijeliti ga, ali nitko se nije pojavio. Možda ostali posvećenici u ovom trenutku negdje bezumno nasrću jedni na druge. Što je sasvim u redu. Još od krvoprolića, na ekranima sam više no što bih željela. Naposljetku zamotam meso i odem do potoka kako bih napunila bocu i skupila štogod voća i korijenja. Ali ponovo me obuzela jutrošnja tromost pa se, premda je tek predvečerje, uspnem na stablo i spremim za spavanje. Nesvjesno započnem razmišljati o jučerašnjim događajima. Neprestance vidim Rue probodenu kopljem, i moju strijelu kako prodire u dječakov vrat. Ne znam zašto mi je uopće stalo do njega. A onda shvatim... prvi put sam ubila čovjeka. Zajedno s ostalim statističkim podacima koji se objavljuju zbog klađenja, za svakog posvećenika vodi se popis suparnika koje je ubio. Teoretski, ubila sam i Glimmer i djevojku iz Okruga 4 jer sam bacila osinjak na njih. Ali dječak iz Jedinice je prva osoba za koju sam znala da će umrijeti radi onog što ću napraviti. Od moje je ruke stradalo mnogo životinja, ali samo jedan čovjek. Čujem Galeove riječi: “Ne može biti prevelike razlike.” Sama izvedba zaista je vrlo slična. Zategne se luk i odapne strijela. Ali krajnje su posljedice posve drukčije. Ubila sam dječaka kojem ne znam niti ime. Njegova obitelj sada ga oplakuje, njegovi prijatelji žele moju krv. Možda je imao djevojku koja je vjerovala da će se vratiti... Prisjećanje na Rueino nepomično tijelo odagna mi dječaka iz misli. Barem zasad. Prema nebu, dan je bio monoton. Nije bilo mrtvih. Pitam se koliko će vremena proći do sljedeće katastrofe kojom će nas prisiliti da se sukobimo. Mogli bi se za to odlučiti ove noći, pa bi bilo dobro da prije toga odspavam. Pokrijem zdravo uho kako ne bih morala slušati himnu, ali tad začujem trube i uspravim se napeto iščekujući. U većini slučajeva, jedini kontakt posvećenika s vanjskim svijetom svodi se na večernje izvještaje o žrtvama. No katkad se oglase trube, nakon čega slijedi priopćenje. Obično se radi o pozivu na gošćenje. Naime, kad u areni manjka hrane, Igrotvorci priređuju gozbu na svima poznatome mjestu, primjerice kod Roga izobilja, kako bi potakli natjecatelje da se okupe i bore. Ponekad se doista radi o pravom banketu, a koji put se posvećenici sukobe tek zbog štruce ustajalog kruha. Ne bih onamo išla radi hrane, ali bila bi to idealna prilika da se riješim još pokojeg suparnika. Glas Claudiusa Templesmitha sruči se s visina, čestitajući preostaloj šestorki. Međutim, ne poziva nas na gozbu, već objavljuje nešto vrlo zbunjujuće. Došlo je do promjene pravila. Do promjene pravila! Već je sama najava teško razumljiva jer u areni ionako nema pravila, osim naredbe da šezdeset početnih sekundi svatko ostane na svom krugu, te prešutne zabrane kanibalizma. Po novom pravilu, oba posvećenika iz istog okruga bit će pobjednici ako ostanu posljednji preživjeli. Claudius napravi stanku, kao da zna da nam pravilo nije sasvim jasno, pa ga ponovi. Shvatila sam. Ove godine mogu pobijediti dva posvećenika. Ako su iz istog okruga. Oba mogu preživjeti... Oboje možemo preživjeti!

Ne mogavši se suzdržati, iz svega grla viknem: “Peeta!”

TREĆI DIO

POBJEDNIK

19 Dlanovima hitro prekrijem usta, ali uzvik mi je već pobjegao. Nebo se zacrni i začujem složno žablje kreketanje. Glupačo! prekorim se. Ovo je stvarno bilo glupo! Ukočena, čekam da šuma oživi šuškanjem neprijatelja, ali onda se sjetim da nas je ostalo samo šestero. Ranjeni Peeta sada je moj saveznik. Sve sumnje koje sam imala prema njemu više nisu važne jer ako jedan od nas ubije drugog i vrati se u Okrug 12, bio bi prezren i odbačen od svih. Štoviše, da sam gledateljica ovih Igara, gnušala bih se nad svakim natjecateljem koji ne bi smjesta sklopio savez s posvećenikom iz svog okruga. Osim toga, posve je razumno da se međusobno štitimo. A budući da sam dio tragičnog ljubavnog para iz Okruga 12, savez s Peetom uvjet je bez čijeg ispunjenja neću dobiti novu pomoć sklonih mi pokrovitelja. Tragični ljubavni par... Peeta je zacijelo sve vrijeme igrao na tu kartu. Zašto bi Igrotvorci inače donijeli ovu dosad nezabilježenu promjenu pravila? Nikad ne bi otvorili mogućnost pobjede dvama posvećenicima da naša “romansa” nije, očito, vrlo popularna među publikom; osuditi je na propast ugrozilo bi uspjeh Igara. Toj popularnosti nisam ničime pridonijela. Uspjela sam izbjeći prigodu ubiti Peetu, i to je sve. No on je svojim postupcima u areni zasigurno uvjerio publiku kako mi pomaže da preživim - odmahivao je glavom ne bi li me odvratio od trčanja prema Rogu i borio se s Catom da bih mogla pobjeći. Čak je i prijateljevanje s Karijeristima jamačno bio zaštitnički potez. Od Peete mi, ispostavlja se, nikad nije prijetila opasnost. Osmjehnem se na tu pomisao. Opustim ruke, a lice podignem k mjesečini kako bi ga kamere mogle što bolje uhvatiti. Od preostalih posvećenika, koga bih se trebala bojati? Lijolike? Muški posvećenik iz njena okruga je mrtav. Kreće se sama, noću. Strategija joj je da izbjegava sukobe, a ne da napada. Čak da je i čula moj uzvik, mislim da ne bi poduzela ništa. Tek, ponadala bih se da će me netko ubiti umjesto nje. Tu je i Thresh. Bez dvojbe, on mi je velika prijetnja. No nisam ga vidjela, ni jedan jedini put, još od početka Igara. Lijolika se uznemirila kad je na mjestu gdje sam uništila zalihe čula zvuk, ali nije pogledala u smjeru šume, nego prema dijelu arene koji se prostire nasuprot nje, što god to bilo. Ne mogu ni pretpostaviti kamo vodi ta strmina, ali gotovo sam sigurna da je Lijolika tada pobjegla od Thresha, i da je to njegovo područje. Odande me nije mogao čuti, a čak i da jest, previsoko sam da bi me netko krupan poput njega mogao dohvatiti. Dakle, ostaju Cato i djevojka iz Okruga 2, koji sad vjerojatno slave novo pravilo jer, uz Peetu i mene, i njima ono ide u prilog. Moram li bježati, za slučaj da su me čuli kako sam viknula? Ne, pomislim. Samo neka dođu. Neka dođu sa svojim naočalama za noćno gledanje, neka teškim tijelima lome grančice i izlože se mojim strijelama. Ali znam da neće doći. Ako se po danu nisu željeli približiti mojoj vatri, onda će se tek noću kloniti mogućih zamki. Doći će kad budu pripravni, a ne zato jer sam im ja dojavila gdje se nalazim. Ostani ovdje i odspavaj malo, Katniss, naredim si, premda bih najradije krenula tražiti Peetu. Pronaći ćeš ga sutra.

Kad se ujutro probudim, odlučim biti dodatno oprezna. Karijeristi možda oklijevaju napasti me dok sam u krošnji, ali lako bi mi mogli postaviti zasjedu. Dobro se pripremim za dnevne izazove prije no što siđem sa stabla - pojedem obilan doručak, učvrstim naprtnjaču i provjerim oružje. No na tlu se sve čini mirno i nedirnuto. Danas doista moram paziti na svaki svoj korak. Karijeristi znaju da ću pokušati pronaći Peetu. Doduše, možda će pričekati da ga nađem, pa tek onda napasti. Jer, ako je uistinu teško ranjen, kako misli Cato, morala bih nas bez ikakve pomoći braniti oboje. Opet, ako je u toj mjeri onesposobljen, kako je ostao živ? I kako ću ga zapravo pronaći? Pokušavam se prisjetiti neke Peetine rečenice koja bi me mogla uputiti na njegovo skrovište, ali bezuspješno. Stoga se usredotočim na naš posljednji susret, kad mi je, svjetlucajući na suncu, vikao da bježim. Uto se pojavio Cato s isukanim bodežom i, nakon što sam otišla, ranio Peetu. Ali, kako je Peeta pobjegao? Je li bolje od Cata podnio otrov tragačica ubadača? Da, možda je baš to bila prednost koja mu je omogućila da pobjegne. No koliko je daleko stigao, i sam uboden, pun otrova? I kako je sve otada uspio preživjeti? Ako nije umro zbog rane i uboda, žeđ bi ga već sigurno ubila. Taj mi je zaključak prva naznaka njegova položaja. Bez vode bi brzo skončao. Sama to najbolje znam. Dakle, zasigurno se skriva blizu vode. Ne vjerujem da je izabrao veliko jezero jer se pokraj njega nalazi bazni logor Karijernih posvećenika, a niti malena protočna jezera jer bi uz njih bio laka meta. Preostao mu je potok, koji se proteže od mjesta gdje sam se bila ulogorila s Rue, pa nizbrdicom sve do nadomak jezera, i dalje. Ako se drži potoka, Peeta može mijenjati boravište, a da uvijek bude u blizini vode. Hodajući koritom, može prikriti tragove. Čak može uhvatiti i pokoju ribu. Kako bilo, negdje moram početi. Da zbunim neprijatelje, zapalim vatru s mnogo vlažnih grana. Ako i pogode da je riječ o lukavštini, nadam se kako će misliti da sam u blizini vatre, a ne da ću, zapravo, tragati za Peetom. Jutarnja sumaglica je gotovo u trenu isparila na suncu, po čemu vidim da će dan biti još topliji no inače. Voda mi ugodno hladi bose noge dok uz struju gacam potokom. U iskušenju sam usput dozivati Peetu, ali se suzdržim. Morat ću ga pronaći pozorno gledajući i slušajući na ovo jedno uho, ili će on morati pronaći mene. No znat će da ga tražim, zar ne? Vjerujem da o meni nema tako loše mišljenje da bi smatrao kako ću zanemariti novo pravilo i nastaviti bez njega. Ili se varam? Peeta nije predvidljiv, što u drukčijim okolnostima može biti zanimljivo i privlačno, no sada predstavlja samo još jednu poteškoću. Uskoro stignem do mjesta s kojeg sam krenula u napad na logor Karijerista. Peeti nema ni traga, no to me ne iznenađuje. Ovim sam dijelom šume prošla tri puta od epizode s tragačicama ubadačama. Da je negdje u blizini, već bih nešto naslutila. Tok potoka skreće ulijevo, u dio šume koji mi je nepoznat. Uz muljevitu obalu prekrivenu zapletenim vodenim biljem reda se sve veće kamenje, pa se ubrzo osjetim zarobljenom. Ne bi bilo jednostavno pobjeći odavde, odbiti Catov ili Threshov napad dok se uspinjem tim kamenjarom. I možda bih pomislila da sam na potpuno pogrešnom putu, da ranjeni dječak ne bi mogao prilaziti potoku i ponovo se udaljavati od njega, da nisam ugledala izdužen krvavi trag na zaobljenoj kamenoj gromadi. Krv se odavno osušila, no razmazana je, što znači da je netko - možda ne sasvim priseban - pokušao obrisati trag. Čvrsto se hvatajući za kamenje, polako napredujem u smjeru gromade tražeći Peetu. Opazim još nekoliko mrlja krvi, na jednoj i par niti tkanine, ali nigdje ni traga života. Ne mogu više izdržati. Prigušenim glasom zovnem: “Peeta! Peeta!” Šojka rugalica sleti na kržljavo stablo i započne me

oponašati, pa ušutim. Odustavši, spuštam se niz kamenje prema potoku. Otišao je odavde, mislim. Otišao je dalje niz struju. Tek što sam nogom zagazila u vodu, začujem: “Došla si me dokrajčiti, dušice?” Trznem se. Slab i hrapav glas došao mi je slijeva, pa ga nisam posve dobro čula. Ipak, to mora biti Peeta. Tko bi me drugi u areni nazvao dušicom? Pogledom pretražim obalu, ali ne vidim ništa osim mulja, biljaka i kamenja. “Peeta?” šapnem. “Gdje si?” Nema odgovora. Zar mi se pričinilo? Ne, sigurna sam da je glas bio stvaran, i da je došao iz neposredne blizine. “Peeta?” oprezno koračam obalom. “Nemoj stati na mene.” Skočim unatrag. Glas je došao ispod mojih nogu, ali još uvijek ne vidim ništa. Tek tad otvori oči, izdajnički plave među smeđim muljem i zelenim lišćem. Zinem od čuda, a za otkriće sam nagrađena jedva vidljivom bjelinom zuba koju pokaže smijući se. Ovo je najbolje prikrivanje ikad! Ma kakvo nabacivanje utega, Peeta se trebao na samostalnom nastupu pred Igrotvorcima prerušiti u stablo. Ili u gromadu. Ili u muljevitu obalu punu korova. “Zatvori oči”, zatražim. Posluša me te, zatvorivši i usta, opet nestane. Veći dio njegova tijela, bar mi se tako čini, nalazi se ispod sloja mulja i bilja. Lice i ruke su mu sasvim nevidljivi, tako ih je vješto prikrio. Kleknem pokraj njega. “Izgleda da su ti se napokon isplatili svi oni sati ukrašavanja torti.” Peeta se smije. “Da, glazura, posljednja crta obrane pred smrću.” “Daleko si ti od smrti”, odvratim odlučno. “Tko kaže?” Posve je promukao. “Ja kažem. Sad smo ekipa, znaš?” Peeta otvori oči. “Čuo sam. Lijepo od tebe da si pronašla ono što je ostalo od mene.” Izvadim bocu s vodom i dadem mu da otpije gutljaj. “Cato te posjekao?” upitam. “Visoko po lijevoj nozi”, odgovori on. “Daj da te strpamo u potok i operemo, da mogu vidjeti kakve si sve rane zadobio.” “Najprije se nagni k meni. Moram ti nešto šapnuti.” Nagnem se, a njegove mi usne škakljaju zdravo uho. “Nemoj zaboraviti da smo ludo zaljubljeni Možeš me poljubiti kad god hoćeš.” Hitro odmaknem glavu, ali se ipak nasmijem. “Hvala što si me podsjetio, imat ću to na umu.” Ako ništa, bar je još u stanju zbijati šale. No kad sam mu krenula pomagati da dođe do potoka, nestalo je sve njegove neozbiljnosti. Zar je tako teško prijeći pola metra? Da, bit će vrlo teško, zaključim uvidjevši kako se sam ne uspijeva pomaknuti ni za pedalj. Toliko je slab, da mu je preostalo jedino prepustiti se. Pokušam ga odvući, no premda se svim silama trudi ostati tih, pobjegne mu bolan krik. Mulj i biljke kao da su ga okovali, i naposljetku ga oslobodim tek vrlo snažnim trzajem. Još je uvijek na pola metra od vode, leži stisnutih zuba, a suze mu ostavljaju tragove na umazanom licu. “Ovako, Peeta. Otkotrljat ću te u potok. Ovdje je vrlo plitko, OK?” upitam. “Super”, odgovori on. Čučnem pokraj njega. Što god da se dogodilo, naredim si, nemoj stati sve dok nije u vodi. “Na tri”, kažem. “Jedan, dva, tri!” Okrenem ga samo jednom, a onda se moram zaustaviti jer je počeo

grozno jaukati. Sad je na samom rubu potoka. Možda je tako i bolje. “U redu, promjena plana. Ne ideš čitav u vodu”, kažem. Uostalom, ako ga uguram u vodu, tko zna bih li ga mogla izvući. “Nema više kotrljanja?” upita on. “S tim smo gotovi, na redu je čišćenje. Budi dobar pa motri šumu, OK?” Teško mi je odlučiti odakle da počnem. Na Peeti je toliko stvrdnutog mulja i isprepletenog lišća, da mu ne vidim odjeću. Ako je uopće nosi. Zbog te pomisli na trenutak oklijevam, ali onda se bacim na posao. Gola tijela nisu ništa osobito u areni, zar ne? Imam dvije boce i Rueinu mješinu za vodu. Sve ih stavim u potok između kamenja da se pune, na taj način stalno imajući spremnu mješinu ili jednu od boca iz koje izlijevam vodu na Peetino tijelo. Potrajalo je, ali napokon skinem dovoljno mulja da mu vidim odjeću. Olabavim mu jaknu i košulju pažljivo ih otkopčavši. Potkošulja mu je slijepljena za rane, pa je moram razrezati nožem i dodatno je smočiti kako bih je maknula. Gadno je izranjavan. Na prsima mu je velika opeklina, a tragačice ubadače ubole su ga četiri puta, uključujući oteklinu ispod uha. No ipak mi je malko odlanulo. Sve to mogu zaliječiti. Najprije ću mu zbrinuti gornji dio tijela, ublažiti bolove, a onda se prihvatiti posjekotine na nozi. Budući da bi obrada rana bila besmislena sve dok leži u blatnoj lokvi, nekako ga oslonim o poveći kamen. Strpljivo sjedi dok mu ispirem i posljednje ostatke blata s kože i iz kose. Na suncu se vidi koliko je blijed. Više ne izgleda snažno i zdepasto. Vadim mu žalce tragačica ubadača iz oteklina, zbog čega se lecne od boli, ali odahne s olakšanjem čim na ubode stavim sažvakano ljekovito lišće. Dok čekam da mu se koža osuši, u potoku mu operem jaknu i košulju, pa ih raširim preko kamenja. Zatim mu melemom mažem prsa, osjetivši pritom da mu je koža sve toplija. Zbog sloja mulja i sve one vode kojom sam ga polijevala, nisam opazila da ima vrućicu. Prekopam pribor za prvu pomoć koji sam uzela od dječaka iz Okruga 1 i pronađem tablete za snižavanje temperature. Majka zna pokleknuti i kupiti ih kad joj domaći pripravci zakažu. “Progutaj ovo”, kažem Peeti i on poslušno uzme lijek. “Sigurno si gladan.” “Pa i ne baš. Čudno, već danima nisam gladan”, reče on. Štoviše, kad mu ponudim guskoš, frkne nosom i okrene glavu. Tek sad mi postaje jasno da mu je stanje vrlo ozbiljno. “Peeta, moraš nešto pojesti”, ustrajna sam. “Odmah ću sve povratiti”, reče on. Privolim ga da pojede tek nekoliko komadića sušene jabuke, više od toga ne ide. “Hvala. Osjećam se puno bolje, stvarno. Mogu li sad spavati, Katniss?” upita. “Uskoro”, obećam. “Prvo ti moram pogledati nogu.” Najpažljivije što mogu skinem mu čizme i čarape, a zatim mu vrlo laganim pokretima svučem hlače. Raspor koji je na nogavici napravila Catova oštrica nije me nimalo pripremio za ono što ću vidjeti ispod tkanine. Iz duboke upaljene posjekotine curi krv i gnoj. Noga je natečena. A najgore od svega je miris mesa koje truli. Želim pobjeći, nestati u šumi kao onog dana kad su nam u kuću doveli opečenog mladića, otići loviti dok majka i Prim liječe žrtvu, za što ja nemam ni vještine ni hrabrosti. No ovdje Peeti mogu pomoći samo ja. Pokušavam ostati mirna poput majke kad se suočava s posebno teškim slučajevima. “Grozno, ha?” reče Peeta. Pomno me promatra. “Tako-tako”, slegnem ramenima kao da rana nije ništa naročito. “Trebaš vidjeti u kakvom stanju znaju biti ljudi koje dovode mojoj majci iz rudnika.” Izostavim kazati da u pravilu izađem iz kuće

svaki put kad majka liječi bilo koju bolest ozbiljniju od prehlade. Kad bolje promislim, ne volim biti ni u blizini onih koji kašlju. “Ranu najprije treba dobro očistiti.” Peetine gaće ne diram. Nisu u lošem stanju, a i ne želim ih vući preko natečenog bedra. I, istina, možda bih se osjećala nelagodno da ostane gol. Majka i Prim su drukčije. Golotinja na njih nema učinka, ne dovodi ih u nepriliku. Ironično, ali sada bi na Igrama moja sestrica Peeti bila od mnogo veće koristi. Podvučem najlon ispod njega kako bih ga mogla do kraja oprati. Što više vode izlijevam na njega, rana izgleda sve lošije. Izuzevši nju, donji dio tijela mu je u dosta dobrom stanju. Zadobio je samo jedan ubod tragačica ubadača i nekoliko manjih opeklina za koje se brzo pobrinem. Ali posjekotina... kako ću nju zaliječiti? “Neka bude malo na zraku, a onda...”, izgubim nit. “A onda ćeš me pokrpati?” reče Peeta. Gleda me gotovo sa žaljenjem, kao da zna koliko sam smetena. “Tako je”, kažem. “U međuvremenu, pojedi ovo.” Dadem mu sušene kruške, nekoliko polutki, pa se vratim u potok i operem ostatak njegove odjeće. Izravnam je na kamenju da se suši, a zatim pažljivo pregledam pribor za prvu pomoć. Sastoji se od osnovnih medicinskih potrepština - zavoja, tableta za sniženje temperature, lijekova za mučninu. Ništa čime bih mogla zaliječiti Peetinu ranu. “Morat ćemo malo eksperimentirati”, priznam. Znam da lišće koje pomaže kod uboda osa smanjuje infekciju, pa započnem s njim. Par minuta nakon što sam pritisnula šaku sažvakanog lišća na ranu, niz Peetinu nogu obilno potekne gnoj. Ponavljam si da je to dobro i čvrsto zagrizem sluznicu oba obraza, osjećajući da bih mogla povratiti sve što sam pojela za doručak. “Katniss?” reče Peeta. Pogledam ga, svjesna da mi je lice vjerojatno u nekoj nijansi zelene. Usnama oblikujući riječi, nečujno upita: “Je l’ može sad poljubac?” Prasnem u smijeh dajući si oduška jer rana je odvratna i ne znam mogu li sve ovo podnijeti. “Nešto nije u redu?” nevino će Peeta. “Loša... loša sam u ovome. Nisam poput majke. Nemam pojma što radim i ne podnosim gnoj”, kažem. “Ohh!” zastenjem konačno dok ispirem prvi sloj lišća, a zatim nanesem novi. “Ohhhh!” “Pa kako loviš?” upita Peeta. “Vjeruj mi, ubiti divljač je mnogo lakše od ovoga”, odgovorim. “Iako, nije isključeno da sada i tebe ubijam.” “Možeš li malo požuriti?” “Ne mogu. Šuti i jedi te kruške.” Nakon trećeg sloja lišća i, kako mi se čini, cijele kante isteklog gnoja, rana izgleda bolje. Sad kad je oteklina splasnula, vidim koliko je duboko prodro Catov bodež. Sve do kosti. “Što je sljedeće, doktorice Everdeen?” “Možda bih ranu mogla premazati mašću za opekline”, kažem. “Mislim da pomaže kod infekcije. I onda je zaviti?” Učinim tako, i stječem dojam, gledajući čisti bijeli zavoj na Peetinoj nozi, da je situacija pod kontrolom. Premda, tik uz sterilni zavoj rub njegovih gaća izgleda prljav i krcat bakterijama. Izvadim Ruein zavežljaj. “Uzmi ovo i pokrij se, a ja ću ti oprati gaće.” “Oh, baš me briga hoćeš li me vidjeti”, reče Peeta. “Isto bi rekle moja majka i sestra. Ali mene je briga, u redu?” Okrenem mu leđa i gledam u vodu sve dok gaće ne pljusnu u nju. Sigurno se osjeća malo bolje čim ih je mogao tako baciti.

“Znaš, dosta si gadljiva za nekog tko je tako opasan”, reče Peeta, dok ja čistim gaće udarajući njima o dva kamena. “Trebao sam ti barem prepustiti tuširanje Haymitcha.” Frknem nosom prisjećajući se toga. “Što ti je dosad poslao?” “Apsolutno ništa”, odgovori Peeta, pa nakratko ušuti. “Što, zar si ti nešto dobila?” “Mast za opekline”, odgovorim pomalo plaho. “E, i jedan kruščić.” “Znao sam da si njegova miljenica”, reče Peeta. “Daj molim te, pa čovjek me ne podnosi.” “Zato što ste si slični”, promrmlja Peeta. Ne obazrem se na to jer u ovom trenutku doista ne bih smjela vrijeđati Haymitcha, što mi je prvo palo na pamet. Dopustim Peeti da zadrijema dok mu se odjeća suši, ali samo do kasnog poslijepodneva. Više se ne usuđujem čekati. Pažljivo mu protresem rame. “Peeta, moramo krenuti.” “Krenuti?” Zbunjen je. “Ali kamo?” “Što dalje odavde. Možda nizvodno. Negdje gdje ćeš se moći skrivati dok ne ojačaš”, objasnim. Pomognem mu da se odjene, ali ga ostavim bosonogog kako bismo mogli hodati kroz vodu. Zatim ga osovim. Lice mu izgubi boju čim stane na ranjenu nogu. “Hajde, možeš ti to.” Ali ne može. Barem ne dugo. Prešli smo nizvodno pedesetak metara, i premda se podupire o mene, vidim da će se onesvijestiti. Posjednem ga na obalu, gurnem mu glavu među koljena te ga, dok pogledom pretražujem okolinu, nespretno potapšam po leđima. Jasno, najbolje bi bilo podići ga na stablo, ali takvo što nije moguće. No, uvijek može biti i gore. Neke gromade spojene su tako da tvore male šupljine nalik špiljama. Bacim oko na jednu od njih, dvadesetak metara ponad potoka. Kad Peeta skupi dovoljno snage da ustane, napola noseći ga, dovedem do špilje. Vidjevši je izbliza, dođe mi da potražim bolje skrovište. No moram biti zadovoljna i s ovim jer moj je saveznik posve iscrpljen - blijed je kao kreda, zadihan i, premda je tek malo zahladilo, sav drhti. Tlo špilje prekrijem slojem borovih iglica, odmotam svoju vreću za spavanje i uguram Peetu u nju. Dok ne gleda, stavim mu u usta par tableta, koje zatim popije s malo vode. No odbija bilo što pojesti, čak i voće. Samo leži zureći mi u lice, dok ja pletem neku vrstu zavjese od povijuša prikrivajući tako ulaz u špilju. Nisam zadovoljna rezultatom. Zavjesa bi možda prevarila životinju, no čovjek bi brzo shvatio da nije djelo prirode. Razočarana neuspjehom, cijelu je razderem. “Katniss”, javi se Peeta. Odem do njega i pomaknem mu kosu s očiju. “Hvala ti što si me pronašla.” “Ti bi pronašao mene da si mogao”, kažem. Čelo mu gori, tablete kao da nemaju nikakvog učinka. Iznenada, posve neočekivano, uplašim se da bi mogao umrijeti. “Da... Gle, ako ne preživim—” započne. “Nemoj to govoriti. Nisam ni za što iscijedila sav onaj gnoj”, kažem. “Znam. Ali u slučaju da ipak—” pokuša nastaviti. “Ne, Peeta. Rasprava je završena”, spustim mu prste na usne kako bih ga ušutkala. “Ali—” ustrajan je. Bez razmišljanja se nagnem i prekinem ga poljupcem. Vjerojatno sam ovo trebala učiniti ranije jer svi misle, u pravu je, da smo ludo zaljubljeni. Po prvi sam put poljubila dečka, što bi, valjda, na mene trebalo ostaviti nekakav dojam, ali jedino što sam osjetila jest da su mu usne odveć tople zbog vrućice. Odmaknem se, potegnuvši vrh vreće naviše. “Nećeš umrijeti. Zabranjujem ti. Dobro?”

“Dobro”, šapne on. Izađem na hladni večernji zrak baš kad na zemlju dolebdi padobran. Brzo odvežem teret nadajući se pravom lijeku kojim ću moći liječiti Peetinu nogu. No umjesto lijeka, pronađem lonac pun vruće juhe od mesa. Haymitch mi nije mogao poslati jasniju poruku. Jedan poljubac vrijedi lonac juhe. Mogu ga čuti kako reži: “Od tebe se očekuje da budeš zaljubljena, dušice. Dječak umire. Daj mi materijala!” I u pravu je. Ako želim da Peeta preživi, moram gledateljima ponuditi više kako bih pobudila njihovo suosjećanje. Sliku tragičnog ljubavnog para koji se očajnički želi zajedno vratiti kući. Dva srca koja kucaju kao jedno. Romansu. Nikad nisam bila zaljubljena i morat ću biti domišljata. Prisjećam se roditelja. Kako otac nikad nije zaboravio donijeti majci neki darak iz šume. Kako bi se njeno lice razvedrilo čim bi čula njegove korake pred vratima, i kako je gotovo usahnula kad je poginuo. “Peeta!” viknem, pokušavajući oponašati majčin glas koji bi se posve promijenio kad je razgovarala s ocem. Opet je zadrijemao, ali ga probudim poljupcem, što ga je, čini se, iznenadilo. No onda se nasmiješi i izgleda mi kao da bi bio sretan kad bi mogao zauvijek ležati ovdje i zuriti u mene. Stvarno je dobar u ovome. Podignem lonac. “Peeta, pogledaj što ti je Haymitch poslao.”

20 Bio je potreban čitav sat nagovaranja, molbi, prijetnji i, da, poljubaca, kako bi Peeta napokon, srčući, pojeo svu juhu od mesa. Zatim ga pustim da spava i pobrinem se za sebe. Proždrljivo jedem večeru, guskošje meso i korijenje, prateći dnevni izvještaj na nebu. Nema novih žrtava, ali Peeta i ja priredili smo publici sasvim zanimljiv dan. Nadam se da će nam Igrotvorci omogućiti mirnu noć. Već po navici pogledom potražim stablo na kojem bih se mogla smjestiti, kad shvatim da je s time gotovo. Barem na neko vrijeme. Ne mogu Peetu ostaviti na zemlji, bez ikakve zaštite. Mjesto njegova posljednjeg skrovišta na obali potoka nisam prikrila - kako bih i mogla? - a udaljili smo se jedva pedesetak metara nizvodno. Stavim naočale, pripremim oružje, pa sjednem i motrim okolinu. Temperatura brzo pada i uskoro prozebem do kosti. Naposljetku odustanem i uvučem se u vreću za spavanje pokraj Peete. Ugodno je toplo i zahvalno se gnijezdim, sve dok ne shvatim da nije tek toplo, nego pretjerano vruće jer vreća odražava Peetinu visoku temperaturu. Čelo mu opet gori i posve je suho. Ne znam što napraviti. Ostaviti ga u vreći i nadati se da će tako utopljen svladati vrućicu? Izvesti ga van kako bi mu noćni zrak snizio temperaturu? Na kraju namočim komad zavoja i stavim mu ga na čelo. Nije nešto, ali bojim se poduzeti bilo što drastičnije. Noć provodim što sjedeći, što ležeći uz Peetu, iznova natapajući zavoj. Nastojim ne razmatrati previše naše savezništvo, kojim sam postala daleko ranjivija no kad sam bila sama - prisiljena sam ostati na zemlji, na straži bez odmora, uz teškog bolesnika o kojem moram brinuti. No znala sam da je ozlijeđen, i unatoč tome ga tražila. Jednostavno ću morati vjerovati da je instinkt koji me na to natjerao bio ispravan. Kad se nebo zarumeni, opazim odsjaj znoja na Peetinoj usni. Više nema vrućicu. Temperatura mu još nije u normali, ali se osjetno snizila. Prošle večeri, dok sam skupljala povijuše, naišla sam na grm s Rueinim bobicama. Sad ih uberem i izgnječim u loncu za juhu; dodajući hladnu vodu, napravim kašu. Vrativši se u špilju, vidim Peetu kako s mukom pokušava ustati. “Probudio sam se, a nije te bilo”, reče. “Zabrinuo sam se za tebe.” Polegnem ga natrag smijući se. “Ti si bio zabrinut za mene? Daj se malo pogledaj.” “Mislio sam da su te Cato i Clove pronašli. Njih dvoje vole loviti noću”, reče on, i dalje vrlo ozbiljan. “Clove? Koja je to?” upitam. “Cura iz Okruga dva. Još je živa, zar ne?” “Da, ostali smo samo mi, oni, Thresh i Lijolika”, odgovorim. “Tako zovem curu iz Petice. Kako se osjećaš?” “Bolje nego jučer. Ovo se ne da ni usporediti s muljem”, reče on. “Čista odjeća, lijekovi, vreća za spavanje... i ti.” Ah, da, ne smijemo zanemariti romantiku. Krenem rukom prema njegovu obrazu, no on je uhvati i privuče na usne. Sjećam se da je otac znao napraviti istu stvar s majčinom rukom, i zapitam se odakle Peeti taj potez. Sigurno ga nije naučio gledajući svog oca i onu vješticu od majke.

“Nema poljubaca, najprije se moraš najesti”, kažem. Pomognem mu da se osloni o kamen, a zatim ga nahranim kašom od bobica. Žlicu za žlicom, sve je poslušno progutao. No opet odbije guskoš. “Nisi uopće spavala”, reče. “Nisam umorna”, kažem. Prava je istina, međutim, da sam potpuno iscrpljena. “Odspavaj sada”, reče on. “Ja ću stražariti. Probudit ću te ako se što bude događalo.” Oklijevam. “Katniss, ne možeš stalno biti budna.” U pravu je, prije ili kasnije morat ću bar malo odspavati. A onda je bolje da to učinim sada, za dana, i dok je Peeta relativno priseban. “U redu”, pristanem. “Ali probudi me za nekoliko sati.” Već je pretopio da bih se uvukla u vreću za spavanje. Zagladim je i legnem na nju, s rukom na luku u koji sam zatakla strijelu; možda ću morati gađati čim se probudim. Peeta sjedne pokraj mene, leđima se nasloni o zid špilje, ispruži ranjenu nogu i zagleda se van. “Spavaj”, reče blago, prstima mi pomičući tanke pramenove s čela. Za razliku od dosadašnjih namještenih poljubaca i nježnosti, ovi mi se pokreti čine prirodnim i umirujućim. Ne želim da stane, i miluje mi kosu sve dok ne utonem u san. Predugo. Predugo sam spavala. Čim otvorim oči, znam da je prošlo podne. Peeta je pokraj mene, sjedi u istom položaju. Uspravim se; osjećam se pomalo nesigurno, no odmornije no danima unatrag. “Peeta, morao si me probuditi nakon nekoliko sati”, kažem. “Ali zašto? Ništa se ne događa”, odvrati on. “Osim toga, volim te gledati dok spavaš. Ne mrštiš se i odmah puno bolje izgledaš.” Naravno da se na to namrštim, dok se on osmjehuje. Usne su mu suhe. Obraz mu je, provjerim, vruć kao ugljena peć. Tvrdi da je pio, no mješina i boce nisu nimalo lakše. Dajem mu još tableta za sniženje temperature i dežuram dok pije jednu, pa drugu litru vode. Pobrinem se za njegove manje rane, opekline i otekline koje idu nabolje. Potom duboko udahnem i odmotam mu zavoj s noge. Zgrozim se. Rana izgleda lošije, mnogo lošije. Gnoj više ne curi, no oteklina je veća, a koža se upalila; zategnuta je i sjaji se. A tad opazim da su mu se po nozi počele širiti crvene mrlje. Otrovanje krvi. Bez liječenja, sigurno će umrijeti. Moje sažvakano lišće i melem u ovom slučaju neće ni najmanje pomoći. Treba nam djelotvoran antibakterijski lijek iz Kapitola. Ne mogu ni zamisliti koliko bi mogao koštati. Da Haymitch skupi sve donacije svih pokrovitelja, bi li bilo dovoljno? Sumnjam. Kako Igre traju, tako su darovi skuplji. Svota za koju se prvog dana može kupiti cijeli obrok, dvanaestog je dana dovoljna za jedan keks. A lijek kakav je potreban Peeti već bi na početku Igara bio iznimno skup. “Oteklina je veća, ali više nema gnoja”, kažem nesigurnim glasom. “Znam što je otrovanje krvi, Katniss”, reče on, “premda mi majka nije iscjeliteljica.” “Nema druge, morat ćeš ostati živ duže od ostalih, Peeta. Izliječit će te u Kapitolu kad pobijedimo”, kažem. “Da, nije to loš plan”, reče on, no više meni za volju. “Moraš jesti i ojačati. Skuhat ću ti juhu.” “Nemoj paliti vatru. Ne isplati se.” “Vidjet ćemo”, odvratim. Noseći lonac do potoka, iznenađena sam ekstremnom vrućinom. Uvjerena sam da Igrotvorci danju postupno povisuju temperaturu, dok je noću naglo snižavaju. No zagrijano kamenje pokraj potoka da je mi ideju. Možda neću morati zapaliti vatru. Smjestim se na glatku gromadu na pola puta između potoka i špilje. Pročistim vodu u dopola

napunjenom loncu i stavim ga na sunce. U vodu potom ubacim vruće kamenje veličine jajeta. Nisam neka kuharica, priznajem. Ali juha mi uspijeva sasvim solidno budući da je za pripremu potrebno jedino staviti sastojke u lonac i čekati. Sjeckam guskošje meso sve dok ga ne pretvorim u smjesu nalik kaši, i zgnječim nešto Rueina korijenja. Srećom, i meso i korijenje već su ispečeni pa ih sada treba samo podgrijati. Voda u loncu već je topla, sunce i vruće kamenje učinili su svoje. Stavim u nju meso i korijenje, zamijenim kamenje i odem potražiti kakvu zelen da sve malo začinim. Vrlo brzo otkrijem kako uz neke gromade raste vlasac. Izvrsno. Tanko ga nasjeckam i dodam u vodu, opet zamijenim kamenje, na lonac stavim poklopac i ostavim sve da se kuha. U blizini sam, tu i tamo, vidjela tragove divljači, ali ne bih bila mirna da odem loviti, a Peetu ostavim samog. Stoga postavim nekoliko zamki nadajući se da ću imati sreće. Pitam se kako se snalaze ostali posvećenici sada kad im je glavni izvor hrane uništen. Najmanje troje njih - Cato, Clove i Lijolika - oslanjali su se na zalihe. Thresh vjerojatno ne. Zacijelo mu je poznato kako pronaći hranu u prirodi, baš kao što je to znala i Rue. Bore li se međusobno? Traže li nas? Možda nas je netko od njih već pronašao, i sad samo čeka pravi trenutak da napadne. Zabrinuta, odem natrag u špilju. Peeta se ispružio na vreći za spavanje u sjeni kamenja. Premda se malko razvedrio kad sam ušla, jasno mi je da se osjeća vrlo loše. Stavljam mu na lice rashlađene obloge, ali se zagriju gotovo u trenu. “Je l’ trebaš nešto?” upitam. “Ne, hvala”, reče on, ali odmah potom doda: “Čekaj. Ispričaj mi priču.” “Priču? Kakvu priču?” Nisam osobito vješt pripovjedač. Ista stvar kao i kod pjevanja. No Prim me katkad uspijevala nagovoriti da joj ispričam štogod. “Želim nešto veselo”, reče Peeta. “Pričaj mi o najsretnijem danu u svom životu.” Uzdahnem, zapravo ozlojeđeno puhnuvši. Vesela priča? Za nju će mi trebati mnogo više truda nego za juhu. Krajnje se naprežući, prisjećam se nekih lijepih uspomena. Većina njih uključuje lov s Galeom, no mislim da ih ni Peeta ni publika ne bi najbolje prihvatili. Dakle, preostaje mi Prim. “Jesam li ti ikad ispričala kako sam došla do Primine koze?” upitam. Peeta odmahne glavom, gledajući me s iščekivanjem. Počnem, ali oprezno. Jer, čuje me cijeli Panem. Ljudi su već zbrojili dva i dva i zasigurno shvatili da bespravno lovim, ali ne želim nauditi Galeu, Masnoj Sae, mesarici, pa čak ni Mirovnjacima, mojim redovnim mušterijama, javno obznanjujući da i oni krše zakon. Evo istinite priče kako sam došla do novca za Damu, Priminu kozu. Bio je petak, večer kasnoga svibnja, dan prije Primina desetog rođendana. Čim je nastava završila, Gale i ja zaputili smo se u šumu jer htjela sam prikupiti dovoljno namirnica za razmjenu, a sve zbog Primina dara - možda tkanine za novu haljinu ili četke za kosu. U zamkama jest bilo divljači, a šuma je obilovala povrćem, no bio je to naš posve prosječni plijen, kao i svakog petka navečer. Bila sam razočarana kad smo krenuli natrag, premda me Gale nastojao uvjeriti da ćemo sutra biti bolje sreće. Načas smo sjeli pokraj potoka kako bismo se odmorili, kad smo ga ugledali - mladog srndaća, prema veličini ne starijeg od godinu dana. Rogovlje pokriveno baršunastim ovojem tek mu je počelo rasti. Bio je spreman na bijeg, ali nas je još ispitivao pogledom jer nikad prije nije vidio ljude. Nešto prekrasno. Manje je prekrasno bilo kad su ga pogodile dvije strijele, jedna u vrat, druga u prsa. Gale i ja odapeli smo ih istodobno. Srndać je pokušao pobjeći, ali odmah i klonuo. Gale ga je zaklao prije no što je shvatio što ga je snašlo. Za trenutak sam osjetila grižnju savjesti jer smo ubili mlado i nevino

stvorenje, no tad mi je zakruljilo u želucu i grizodušja je nestalo. Bit će mladog i nevinog mesa. Srndać! Gale i ja dotad smo ih bili uhvatili samo tri. Prvu srnu, koja je negdje ozlijedila nogu, skoro da nismo ni računali. No iz tog smo iskustva naučili da ne smijemo u Pećnicu dovući cijelu životinju. Time smo prouzročili kaos - ljudi su počeli licitirali za pojedine komade mesa, usput ih sami pokušavajući odrezati. Umiješala se Masna Sae i poslala nas mesarici, no srnin je trup već bio prilično načet. Nedostajali su veliki komadi mesa, a krzno je bilo prošarano rupama. Iako su svi pošteno platili, vrijednost lovine bila je umanjena. Ovoga smo puta pričekali da padne noć i provukli se ispod ograde u blizini mesarice. Premda smo bili poznati lovci, ne bi bilo pametno danju nositi srndaća od sedamdeset kilograma ulicama Okruga 12, kao da se želimo hvastati pred dužnosnicima. Mesarica, niska zdepasta žena zvana Rooba, na naše kucanje otvorila je stražnja vrata. S Roobom nema pogađanja. Njezina se ponuda, uvijek pravedna, ili prihvaća ili odbija. Mi smo pristali na svotu koju nam je ponudila za srndaća, a povrh nje dodala je i nekoliko odrezaka koje smo mogli pokupiti nakon što razreže meso. Ni Gale ni ja nikad u životu nismo odjednom držali toliko novca, čak ni kad smo ga podijelili. Odlučili smo dobre vijesti zatajiti do sutra navečer, kad ćemo obitelji iznenaditi i novcem i mesom. Eto, na taj sam način zaradila novac za kozu, ali Peeti sam rekla da sam prodala majčin stari srebrni medaljon. Time nikome ne mogu naškoditi. S istinitom pričom počnem od Primina rođendana, točnije, subotnjeg kasnog popodneva. Gale i ja otišli smo do trga gdje sam naumila kupiti materijal za haljinu. Dok sam prstima prelazila po komadu debele plave pamučne tkanine, nešto mi privuče pozornost. Starac koji živi s druge strane Ležišta ima malo stado koza. Ne znam njegovo pravo ime, svi ga jednostavno zovu Kozar. Otekli i bolno izvijeni zglobovi, kao i suhi kašalj, pokazuju da je godine i godine proveo u rudnicima. No može se smatrati sretnim. Uspio je nekako uštedjeti da kupi koze, pa u starosti ima što i raditi, a ne tek čekati sporu smrt od gladi. Prljav je i razdražljiv, ali koze su čiste i daju masno, hranjivo mlijeko. Za one koji si ga mogu priuštiti. Jedna od koza, bijela s crnim mrljama, ležala je u kolima. Odmah mi je bilo jasno zašto. Neka životinja, vjerojatno pas, teško joj je ozlijedila plećku, koja se inficirala. Bila je u doista lošem stanju, starac ju je morao držati da je pomuze. No ja sam poznavala nekoga tko je može izliječiti. “Gale”, šapnula sam. “Želim onu kozu za Prim.” Imati kozu u Okrugu 12 može uvelike promijeniti život nabolje. Lako ju je nahraniti, Livada je savršen pašnjak, a zauzvrat da je četiri litre mlijeka dnevno koje se može popiti, preraditi u sir ili prodati. Čak nije ni protuzakonito. “Gadno je ozlijeđena”, reče Gale. “Bolje da pogledamo izbliza.” Otišli smo do starca i zajedno kupili šalicu mlijeka, a zatim stali pokraj koze dokono je promatrajući. “Ostavite je na miru”, reče starac. “Samo gledamo”, odvratio je Gale. “Nećete je dugo gledati, uskoro će mesarici. Sve manje ljudi želi njezino mlijeko, a i tada plaćaju samo pola cijene”, reče starac. “Koliko vam mesarica nudi za nju?” upitala sam. Starac slegne ramenima. “Ostanite u blizini pa ćete vidjeti.” Okrenula sam se i ugledala Roobu kako prelazi trg idući prema nama. “Dobro da si se pojavila”, reče Kozar kad je pristigla. “Djevojčica je bacila oko na tvoju kozu.”

“Ne zanima me ako je već rezervirana”, rekla sam nehajno. Rooba me premjerila od glave do pete, a onda pogledala kozu i namrštila se. “Nije rezervirana. Pogledajte samo tu plećku. Kladim se da će pola trupa biti pretrulo čak i za kobasice.” “Što?” iznenadio se starac. “Ali već smo se dogovorili.” “Dogovor je vrijedio za kozu na kojoj se jedva vidi ugriz. Za ovu ne. Prodaj je djevojčici, možda je dovoljno glupa da je uzme”, krišom mi Rooba namigne na odlasku. Starac je bio bijesan, ali svejedno se želio riješiti koze. Cjenkali smo se pola sata, i dosta se ljudi okupilo iznoseći svoje mišljenje o vrijednosti životinje. Računajući da će koza preživjeti, postigla sam izvrsnu cijenu. No da je uginula, bila bi to pljačka. Ljudi iz gomile nisu se mogli složiti, no ja sam kozu dobila. Gale se ponudio da je odnese. Mislim da je želio vidjeti Primin izraz lica isto kao i ja. Prije no što smo požurili kući, posve ushićena kupila sam ružičastu vrpcu i vezala je kozi oko vrata. Kad smo stigli, Primina reakcija bila je nezaboravna. Treba se prisjetiti da je ridala kako bi spasila život Ljutiću, groznom starom mačku, a zbog koze se smijala i plakala istovremeno, toliko je bila oduševljena. Majka, vidjevši ozljedu, nije bila sigurna da će koza preživjeti, no zajedno s Prim bacila se na posao; mljele su ljekovite biljke i nekako privoljele kozu da pije napitke. “I ti si ista”, reče Peeta. Skoro sam zaboravila da je pokraj mene. “O, ne, Peeta. One su čarobnice. Ta koza ne bi uginula čak da je i htjela”, kažem. Odmah se ugrizem za jezik, shvativši kako je to moglo zazvučati Peeti koji umire, a nalazi se u mojim nestručnim rukama. “Bez brige, ja ne želim umrijeti”, šaljivo će on. “Završi priču.” “To je uglavnom to. Jedino, sjećam se da je te večeri Prim spavala pokraj koze, na pokrivaču uz ognjište. Prije no što su zaspale, koza ju je liznula po obrazu, kao da joj daje poljubac za laku noć”, kažem. “Već tad je bila luda za Prim.” “Ima li još uvijek ružičastu vrpcu oko vrata?” “Mislim da ima. Zašto?” “Pokušavam si posložiti sve što sam čuo”, reče Peeta zamišljeno. “Jasno mi je zašto te taj dan toliko usrećio.” “Ha, znala sam da će koza biti poput malog rudnika zlata”, kažem. “Da, naravno da sam mislio na to, a ne na dugogodišnje veselje koje si priredila sestri, i koju toliko voliš da si je zamijenila na žetvi”, reče Peeta hladno. “Koza je vratila uloženo, i to nekoliko puta”, povisim glas. “Nakon što si joj spasila život, zar bi se uopće usudila biti neisplativa?” reče Peeta. “I ja namjeravam vratiti uloženo.” “Zbilja? Koliko si me ono koštao?” upitam. “Mnogo nevolja. Bez brige. Sve ću ti ih vratiti”, odgovori on. “Nisi suvisao”, položim prste na njegovo čelo. Temperatura mu se penje. “Ipak si malo manje vruć.” Trgne me zvuk truba. U trenu ustanem i stanem na otvor špilje, ne želeći propustiti ni riječ. Oglasi se moj novi najbolji prijatelj, Claudius Templesmith, koji nas, kao što sam očekivala, poziva na gozbu. Tja, toliko gladni nismo, nezainteresirano odmahnem rukom, kad Claudius nastavi: “Samo malo! Neki od vas već odbijaju moj poziv, ali ovo nije obična gozba. Svakome od vas nešto je očajnički potrebno.” Doista mi je nešto očajnički potrebno - lijek za Peetu. “Ono što mu je potrebno, svatko od vas pronaći će u naprtnjači označenoj brojem njegova okruga u zoru kod Roga izobilja. Promislite dobro želite li to propustiti. Nekima od vas bit će to

posljednja šansa”, dovrši Claudius. U zraku je ostao još samo odjek njegovih riječi. Poskočim kad me Peeta odostraga zgrabi za rame. “Ne”, reče on. “Nećeš riskirati svoj život zbog mene.” “Tko je rekao da hoću?” upitam. “Znači, nećeš ići?” “Naravno da neću. Pokaži malo respekta. Nisi valjda mislio da ću krenuti u opću makljažu s Catom, Clove i Threshom? Nemoj biti glup”, pomažem mu da legne. “Neka se bore bez mene. Vidjet ćemo čija će fotografija sutra navečer biti na nebu i onda smisliti plan.” “Ne znaš lagati, Katniss. Pitam se kako si uspjela ovako dugo preživjeti”, reče Peeta i počne me oponašati. “Znala sam da će koza biti poput malog rudnika zlata. Ipak si malo manje vruć. Naravno da neću” Odmahne glavom. “Nemoj nikad kartati za novac. Izgubit ćeš posljednji novčić”, reče. Ljutnja mi zažari lice. “U redu! Idem, i ne možeš me zaustaviti!” “Slijedit ću te. Bar dio puta. Možda ne dođem do Roga, ali ako te budem dozivao, netko će me već pronaći. A onda se zaista mogu oprostiti sa životom.” “S tom nogom ne možeš prijeći ni sto metara”, kažem. “Onda ću se vući”, reče Peeta. “Ako ideš ti, idem i ja.” Dovoljno je tvrdoglav, a možda i dovoljno snažan, da dođe do šume i ondje urla moje ime. Čak da ga ostali posvećenici i ne pronađu, mogla bi neka zvijer. Nije se u stanju braniti. Vjerojatno bih ga morala zazidati u špilji kako ne bi pošao za mnom. A tko zna kako bi napor djelovao na njega. “Što bih trebala napraviti? Sjediti ovdje i gledati te kako umireš?” upitam. Valjda je svjestan da to ne dolazi u obzir. Postala bih omražena kod publike, a iskreno, i samu bih sebe mrzila da barem ne pokušam. “Neću umrijeti. Obećavam. Ako ti obećaš da nećeš ići”, reče on. Razgovor je došao do mrtve točke. Znam da ga ne mogu razuvjeriti, pa i ne pokušavam. Pretvaram se da sam nevoljko odustala od gozbe. “Ali onda moraš slušati sve što ti kažem. Pij vodu, probudi me, i pojedi svaku žlicu juhe, bez obzira koliko odvratna bila!” otresem se na njega. “Dogovoreno. Je li gotova?” upita. “Ne miči se”, kažem. Zahladnjelo je premda je sunce još iznad obzora. Imam pravo da Igrotvorci prtljaju s temperaturom. Možda netko očajnički treba debeli pokrivač. Juha skuhana u željeznom loncu još je uvijek ugodno topla. A nije ni loša. Peeta je pojede bez prigovora, čak i ostruže lonac kako bi pokazao svoje oduševljenje. Potom razveže o tome kako je juha izvrsna, što bi mi laskalo kad ne bih znala da ljudi u vrućici počinju trabunjati. Kao da slušam Haymitcha prije no što ga alkohol učini posve nesuvislim. Požurim Peeti dati novu dozu tableta za sniženje temperature prije nego što skroz poblesavi. Krenem prema potoku da operem lonac. Jedino na što mogu misliti jest da će Peeta umrijeti ako ne odem na gozbu. Održavat ću ga na životu dan-dva, a onda će mu se infekcija proširiti na srce, mozak ili pluća. Bit će gotov. A ja ću ostati potpuno sama. Ponovo. I čekati ostale. Zadubljena u misli, umalo sam previdjela padobran iako je zalelujao tik pokraj mene. Skočim za njim, izvučem ga iz vode te, otkinuvši srebrnu tkaninu, pronađem bočicu za lijekove. Haymitch je uspio! Došao je do lijeka - ne znam kako, možda je uvjerio neke romantične guske da prodaju svoje dragulje - i sad mogu spasiti Peetu! Premda, bočica je sićušna. Vjerojatno je lijek vrlo snažan, jedino takav i može pomoći Peeti. No pecne me sumnja. Odčepim bočicu i, primaknuvši je nosu, duboko

udahnem. Osjetim odurno sladak miris i moje dobro raspoloženje splasne u trenu. Da budem sigurna, kapnem lijek na vrh jezika. Više ne dvojim - to je sirup za spavanje, u Okrugu 12 sasvim uobičajen lijek. Jeftin je, što se lijekova tiče, no izaziva ovisnost. Vjerojatno su ga više-manje svi uzeli u nekoj prilici. I mi ga imamo kod kuće, nepunu bocu. Majka ga daje histeričnim pacijentima kako bi ih uspavala i sašila im rane, ili ih umirila, ili jednostavno pomogla onima koji trpe bolove da prebrode noć. Potrebna je vrlo mala količina. Od ove bi bočice Peeta spavao cijeli dan, no čemu? Gnjevna sam i odlučim Haymitchev dar baciti natrag u potok, no tad mi sijevne. Cijeli dan! To mi je i više nego dovoljno. Umiješam sirup u kašu od bobica kako mu okus ne bi bio odveć zamjetljiv, za svaki slučaj dodam i nekoliko listića metvice, pa se vratim u špilju. “Donijela sam ti poslasticu. Pronašla sam novi grm s bobicama malo niže nizvodno.” Peeta bez oklijevanja otvori usta i proguta prvi zalogaj, no lagano se namršti. “Jako su slatke.” “Da, to su šećerne bobice. Moja majka od njih radi pekmez. Zar ih nikad nisi probao?” uguram mu novu žlicu kaše u usta. “Ne”, odgovori malčice zbunjen. “Ali okus mi je poznat. Šećerne bobice?” “Ne mogu se često nabaviti na tržnici, rastu samo u divljini”, kažem. Peeta proguta novi zalogaj. Još samo jedan. “Slatke su kao sirup”, reče uzimajući posljednju žlicu kaše. “Sirup.” Oči mu se rašire - shvatio je. Dlanom mu čvrsto pritisnem usta i nos, natjeravši ga da proguta. Pokuša se prisiliti na povraćanje, ali kasno je, već gubi svijest. Oči mu se zatvaraju, no u njima ipak vidim da je ono što sam učinila neoprostivo. Sjedim na petama i gledam ga s pomiješanim osjećajima tuge i zadovoljstva. Obrišem mu s brade mrlju od bobica. “Tko ne zna lagati, Peeta?” upitam, premda me ne može čuti. Nije važno. Svi ostali u Panemu mogu.

21 Nekoliko preostalih sati prije smrkavanja prikupljam kamenje i trudim se što bolje prikriti otvor špilje. Posao je spor i naporan, ali nakon mnogo tegljenja i prolivenog znoja, prilično sam zadovoljna rezultatom. Spilja se sada doima dijelom veće gomile kamenja, jednaka mnogima u blizini. Još se uvijek mogu provući unutra kroz maleni otvor, izvana neprimjetan, što je dobro jer ću noćas opet morati dijeliti vreću za spavanje s Peetom. On će, pak, ako se ne vratim s gozbe, ostati skriven, ali ne i posve zatvoren. Premda, sumnjam da će još dugo izdržati bez lijeka. Ako poginem na gozbi, nije vjerojatno da će Okrug 12 imati pobjednika. Pripremim večeru od sitnije, koščatije ribe koja prebiva u ovom dijelu potoka, napunim vodom sve boce i mješinu, pročistim je, te očistim oružje. Preostalo mi je devet strijela. Premišljam se trebam li Peeti ostaviti nož, tako da se ima čime braniti dok nisam ovdje, ali uvidim da to nema smisla. Bio je u pravu kad je rekao da je prikrivanje njegova posljednja crta obrane. Meni bi, naprotiv, nož možda mogao koristiti. Tko zna što me ondje čeka. Doduše, neke okolnosti mogu predvidjeti s priličnom sigurnošću. Na gozbi će se pojaviti Cato, Clove i Thresh. Za Lijoliku nisam sigurna jer izravni sukob nije njezin stil niti jaka strana. Sitnija je čak i od mene, te goloruka, osim ako nedavno nije pronašla neko oružje. Vjerojatno će biti negdje u blizini, gledajući može li što pokupiti iza nas. Ali ostalo troje... Bit će teško. Sposobnost da ubijam s odstojanja moja je najveća prednost, ali morat ću u samo žarište kako bih se primakla naprtnjačama koje je spomenuo Claudius Templesmith i dokopala se one s brojem 12. Gledam u nebo nadajući se da ću u zoru imati bar jednog suparnika manje, ali večeras gore nema novih lica. Sutra će ih biti. Gozbe uvijek završavaju sa žrtvama. Uvučem se u špilju, stavim naočale na sigurno, pa se šćućurim pokraj Peete. Srećom, danas sam se dobro naspavala. Moram ostati budna. Ne mislim da će nas netko napasti, ali ne smijem riskirati i slučajno prespavati zoru. Noć je hladna, užasno hladna, kao da su Igrotvorci arenu napunili ledenim zrakom. Nije isključeno da su upravo to i učinili. Ležeći u vreći uz Peetu, nastojim iskoristiti njegovu vrućicu da se ugrijem. Čudno je biti tako blizu nekome tko je zapravo posve daleko. Da je u Kapitolu, u Okrugu 12 ili na mjesecu, do Peete ne bi bilo ništa jednostavnije doprijeti no sada. Od početka Igara nisam se osjećala usamljenije. Jednostavno prihvati da će noć biti teška, kažem si. Ne želim misliti na majku i Prim, ali ne mogu si pomoći. Pitam se hoće li noćas i na tren sklopiti oči. U ovako kasnoj fazi Igara, zbog važnog događaja kao što je gozba, nastava će vjerojatno biti odgođena. Majka i Prim zbivanja mogu pratiti na našoj staroj krntiji od televizora koji ne radi bez smetnji, ili se pridružiti gomili na trgu i gledati čistu sliku na velikim ekranima. Kod kuće će imati svoj mir, no na trgu će im ljudi davati podršku, pružati riječ utjehe, a oni koji mogu odvojit će za njih i nešto hrane. Voljela bih znati je li ih pekar potražio, osobito stoga jer sam sada u savezu s Peetom, i ispunio obećanje da Prim neće ostati gladna. U Okrugu 12 atmosfera je zacijelo puna poleta. Vrlo rijetko možemo za nekoga navijati nakon što

Igre ovoliko poodmaknu. Sigurno je da su ljudi uzbuđeni zbog Peete i mene, posebno jer smo sada zajedno. Kad zatvorim oči, lako ih mogu zamisliti kako nas povicima bodre pred ekranima. Vidim njihova lica - Masna Sae, Madge, pa čak i Mirovnjaci koji od mene kupuju meso - svi navijaju za nas. A Gale? Dobro ga znam. On nije glasan i ne navija, no pažljivo prati što se događa, ništa mu ne promiče, niti jedan pokret, a sve sa željom da se vratim kući. Pitam se želi li isto i Peeti. Gale mi nije dečko, ali bi li bio da sam mu to dopustila? Govorio je o tome kako bismo mogli zajedno pobjeći. Je li to bila tek objektivna procjena naših izgleda za preživljavanje izvan Okruga, ili nešto više od toga? Da mi je znati što misli o svom tom ljubljenju s Peetom. Kroz raspuklinu među kamenjem gledam kako mjesec putuje nebom i otprilike tri sata pred zoru započnem s posljednjim pripremama. Ne zaboravim ostaviti Peeti dovoljno vode i pribor za prvu pomoć. Ništa drugo neće mu biti od koristi, a i ovo što ostavljam, ako se ne vratim, samo će mu kratko produžiti život. Nakon što sam malko promislila, skinem mu jaknu i navučem je preko svoje. Njemu nije potrebna. Ne sada, dok leži u vreći za spavanje s vrućicom, a niti tijekom dana. Živ će se skuhati u njoj ako se ne vratim. Ruke su mi već ukočene od hladnoće, pa uzmem Ruein rezervni par čarapa, probušim rupe za prste i navučem ih. Pomaže. Napunim Ruein mali zavežljaj s nešto hrane, bocom vode i zavojima, zataknem nož za remen, te uzmem luk i strijele. Spremam se izaći, kad se sjetim važnosti naše ljubavno-tragične rutine. Nagnem se i poljubim Peetu, dugo i čeznutljivo. Pomislim na sve one suzne uzdahe koji se sada razliježu Kapitolom, pa odglumim da sam i sama obrisala suzu, a zatim izađem provukavši se kroz otvor. Dah mi se na noćnom zraku pretvara u bijele oblačiće. Hladno je kao kod kuće u studenom. Noć poput onih kad bih se ušuljala u šumu s fenjerom u ruci da bih se sastala s Galeom na unaprijed dogovorenom mjestu, gdje bismo sjedili umotani jednim pokrivačem, pijuckali biljni čaj iz metalnih čutura u sašivenim navlakama, i nadali se kako će, dok sviće zora, divljač proći pokraj nas. Oh, Gale, pomislim. Da mi barem sada čuvaš leđa... Ne usuđujem se kretati prebrzo. Naočale su mi od iznimne pomoći, no i dalje mi jako smeta što ne čujem na lijevo uho. Ne znam kakve su točno posljedice eksplozija, ali oštećenje uha je duboko i nepopravljivo. Nema veze. Ako se vratim kući, bit ću tako prljavo bogata, da ću moći plaćati nekoga da sluša umjesto mene. Šuma je noću uvijek drukčija. Unatoč naočalama, sve izgleda neobično. Kao da su se stabla, cvijeće i kamenje povukli na spavanje, a na istim mjestima izronili njihovi pomalo prijeteći obrisi. Ne pokušavam ništa riskantno; ne pada mi na pamet, primjerice, kretati se novim smjerom. Slijedim potok uzvodno, a onda nastavim poznatim putem prema Rueinom skrovištu pokraj jezera. Nema ni traga ostalim posvećenicima; nije se podigao nijedan oblačić zamrznutog daha, niti grančica se nije pomakla. Ili stižem prva, ili su se ostali razmjestili već sinoć. Do zore je još sat, možda dva, kad se uvučem u guštaru. Moram pričekati da mi krv prokola žilama. Žvačem nekoliko listića metvice, želudac mi nije spreman za više od toga. Hvala Bogu, navukla sam Peetinu jaknu preko svoje. Da nisam, morala bih skakutati da se zagrijem. Nebo već poprima magličasto sivu boju, no još uvijek ne primjećujem ostale posvećenike. Zapravo, to sam mogla i očekivati. Svi su se nečim iskazali - snagom, ubojitošću ili lukavošću. Misle li, pitam se, da je Peeta sa mnom? Sumnjam da Lijolika i Thresh uopće znaju da je ranjen. Još bolje, neka samo vjeruju da me štiti kad krenem po naprtnjaču.

Ali gdje se nalazi? Arena se već dovoljno rasvijetlila, pa skinem naočale. Čujem jutarnji pjev ptica. Nije li već vrijeme? Nakratko me uhvati panika da se nalazim na pogrešnom mjestu. Ali ne, dobro se sjećam da je Claudius Templesmith izričito spomenuo Rog izobilja. Eno ga ondje. A ja sam stigla. Dakle, gdje je gozba? U trenutku kad prva sunčeva zraka bljesne na zlatnom Rogu, na ravnici dođe do promjene. Zemlja ispred otvora Roga se razdvoji, a iz procjepa se podigne okrugli stol prekriven snježnobijelim stolnjakom. Na njemu se nalaze četiri naprtnjače: dvije poveće crne, označene brojevima 2 i 11, jedna zelena srednje veličine s brojem 5 i malena narančasta - mogla bih je nositi oko zapešća - na kojoj je zacijelo broj 12. Tek što se stol posve uzdigao, neka prilika izjuri iz Roga, zgrabi zelenu naprtnjaču, i dade se u bijeg. Lijolika! Samo je ona mogla doći na takvu domišljatu i opasnu ideju! Dok smo mi čekali uokolo ravnice procjenjujući situaciju, ona je svoju naprtnjaču uzela. Pritom si je osigurala i odstupnicu jer nitko ne želi krenuti za njom dok ostale naprtnjače leže nebranjene na stolu. Bila je vrlo promišljena i nije ih dirala, znajući da bi uzevši neku koja nije namijenjena njoj sigurno dobila progonitelja. To je trebala biti moja strategija! I dok mene okreće kovitlac iznenađenja, divljenja, ljutnje, ljubomore i, na kraju, nemoći, njena crvenkasta bujna kosa nestaje u šumi. Već je daleko izvan dometa. Hm. Dosad sam strepila od ostalih, no možda je Lijolika moj najozbiljniji protivnik. Koštala me i dosta vremena jer sad je već očito da moram prije ostalih stići do stola. Tko god da me pretekne lako može sa sobom uzeti i moju naprtnjaču. Bez daljnjeg oklijevanja, jurnem prema stolu. Odmah osjetim neposrednu opasnost i prije nego što je ugledam. Srećom, prvi nož fijukne s moje desne strane; čula sam ga na vrijeme i skrenula drškom luka. Okrenem se natežući tetivu i odapnem strijelu ravno u Cloveino srce. Hitro se pomaknula i izbjegla smrtonosni ubod, no strijela je pogodi u lijevu nadlakticu. Nesretna je okolnost da je dešnjakinja, ali na neko će vrijeme biti izvan stroja jer mora izvući strijelu i provjeriti ozbiljnost rane. Nastavim trčati mehanički postavljajući novu strijelu na tetivu, ono što može uspjeti samo dugogodišnjem lovcu. Stižem do stola i spuštam ruku na malenu narančastu naprtnjaču. Prsti mi kliznu ispod naramenica i nataknem je na ruku jer uistinu je premala da je nosim ikako drukčije. Ponovo se okrećem u smjeru iz kojeg sam bila napadnuta, kad doleti drugi nož. Oštrica me posjekla duboko iznad desne obrve, i iz rane mi niz lice pokulja krv, oslijepivši me na jedno oko i ispunivši mi usta jakim metalnim okusom. Posrnem unatrag, ali ipak uspijem odapeti strijelu prema mjestu gdje bi se, po prilici, trebao nalaziti napadač. No čim sam otpustila tetivu, znala sam da ću promašiti. Već u sljedećem trenutku Clove se sruči na mene, obori me na leđa i koljenom mi prikuje ramena o tlo. Ovo je kraj, pomislim, nadajući se, zbog Prim, da će biti brzo. Ali Clove se želi naslađivati. Uopće joj se ne žuri. Nema dvojbe da je Cato negdje u blizini i čuva joj leđa, iščekujući Thresha, a možda i Peetu. “Gdje ti je dečko, Dvanaestice? Još se drži?” upita ona. Dokle god pričamo, bit ću živa. “Ovdje je. Došao je po Cata”, zarežim, pa viknem iz svega glasa: “Peeta!” Clove me šakom snažno udari u dušnik, vrlo učinkovito me ušutkavši. Pogleda uokolo, i jasno mi je da na trenutak razmišlja jesam li rekla istinu. Budući da se Peeta ne pojavljuje, ponovo svrne pogled na mene. “Lažljivice”, naceri se. “Na samrti je. Cato zna gdje ga je posjekao. Vjerojatno si ga zavezala u

nekoj krošnji i pokušala održati na životu. Što je u lijepoj maloj naprtnjači? Lijek za Ljubavnika? Šteta što ga neće dobiti.” Clove raskopča jaknu; načičkana je dojmljivim kompletom noževa. Pomno odabere gotovo elegantan primjerak s jezivom, zakrivljenom oštricom. “Obećala sam Catu da ću, ako te ostavi meni, publici prirediti spektakl.” Koprcam se nastojeći je zbaciti, ali bezuspješno. Teška je, a stisak joj je presnažan. “Zaboravi, Dvanaestico. Ubit ćemo te, kao što smo ubili tvoju jadnu malu saveznicu... Kako se zvala? Onu koja je skakutala s drva na drvo? Rue? Znači, prvo Rue, pa ti, a onda ćemo pustiti da se vrijeme pobrine za Ljubavnika. Kako ti to zvuči?” upita Clove i odmah doda: “Gdje da počnem?” Rukavom jakne mi ovlaš obriše krv s lica i nekoliko ga trenutaka proučava pomičući mi glavu, kao da se radi o komadu drva koji će izrezbariti čim se odluči za uzorak. Pokušam je ugristi za ruku, no ona me zgrabi za kosu na tjemenu i potegne mi glavu natrag na zemlju. “Mislim...”, samo što ne prede. “Mislim da ćemo početi s ustima.” Čvrsto stišćem zube dok mi ona, dražeći me, vrhom oštrice prelazi preko usana. Ne želim zatvoriti oči. Čim je spomenula Rue, osjetila sam strahovit bijes, bijes koji mi daje snagu da umrem s dostojanstvom. Kao posljednji čin otpora, prkosno ću zuriti u nju dokle god gledam, što vjerojatno neće potrajati, ali zurit ću u nju, neću zapomagati, umrijet ću, ali ipak neću biti poražena. “Da, mislim da ti usne više neće biti od pretjerane koristi. Želiš li možda Ljubavniku poslati posljednji poljubac?” upita ona. Izmiješam krv i slinu u ustima i pljunem joj u lice. Preplavi je gnjev. “U redu. Onda počnimo.” Pripremim se za agoniju koja slijedi. Osjećam da mi je vrhom noža zarezala usnu, no u taj tren neka golema sila zbaci je s mene i ona stane vrištati. Isprva sam odveć iznenađena, nesposobna shvatiti što se dogodilo. Je li moguće da me Peeta u onom stanju došao spasiti? Jesu li Igrotvorci u igru ubacili neku divlju životinju kako bi sve dodatno začinili? Je li lebdjelica iz nekog neobjašnjivog razloga povukla Clove u zrak? No kad se podignem na utrnule ruke, shvatim da nije posrijedi ništa od svega toga. Clove se, na gotovo pola metra od zemlje, klati u Threshovim rukama. Zastane mi dah dok ga gledam kako se izdiže nada mnom, držeći Clove kao da je krpena lutka. Sjećam ga se kao velikog, ali sada mi izgleda krupniji i snažniji no ikad. U najmanju ruku, čini se da je u areni dobio na težini. Prevrne Clove u zraku i baci je na zemlju. Skočim kad vikne jer dosad sam ga čula samo kako mrmlja. “Što si napravila onoj djevojčici? Ubila je?” Clove se povlači unatrag na sve četiri, kao izbezumljeni kukac, toliko užasnuta da ne doziva Cata u pomoć. “Ne! Ne, nisam ja!” “Rekla si njeno ime. Čuo sam te. Jesi lije ti ubila?” Nova pomisao, pak, još ga više razgnjevi. “Razrezala si je kao što si namjeravala razrezati ovu djevojku ovdje?” “Ne! Ne, ja—” Clove u Threshovoj ruci ugleda kamen velik poput omanje štruce kruha i posve izgubi kontrolu. “Cato!” krikne. “Cato!” “Clove!” čujem Cata kako se odaziva, ali dovoljno sam prisebna da shvatim kako je predaleko da bi joj pomogao. Što mu je bilo na pameti? Je li proganjao Lijoliku ili tražio Peetu? Ili možda vrebao Thresha, no vrlo loše procijenio njegov položaj?

Thresh kamenom snažno udari Clove u čelo. Nije prokrvarila, ali vidim udubljenje u njezinoj lubanji i znam da je gotova. Ipak, još pokazuje znakove života; dok joj se prsa ubrzano podižu i spuštaju, ispusti vrlo tih jauk. Kad se Thresh okrene prema meni s podignutim kamenom, jasno mi je da nema smisla bježati. A nemam ni pripremljenu strijelu, posljednju sam odapela pokušavajući pogoditi Clove. Ukočila sam se od bijesnog pogleda koji izbija iz njegovih neobičnih zlatnosmeđih očiju. “Na što je mislila kad je rekla da je Rue bila tvoja saveznica?” “Ja... mi... sklopile smo savez. Raznijele smo zalihe. Pokušala sam je spasiti, zaista jesam. Ali on je došao do nje prije mene. Dječak iz Jedinice”, kažem. Ako bude znao da sam pomagala Rue, možda odluči riješiti me se brzo, bez iživljavanja. “Ubila si ga?” zahtijeva on odgovor. “Da. Ubila sam ga. I prekrila joj tijelo cvijećem”, kažem. “I pjevala joj dok nije zaspala.” Na oči mi naviru suze. Sjećanje na Rue pokaže svu moju napetost, sav napor da ostanem čvrsta i svlada me, zajedno sa sijevanjem u glavi, strahom pred Threshom i jecajima umiruće djevojke udaljene tek nekoliko koraka. “Dok nije zaspala?” upita Thresh grubo. “Dok nije umrla. Pjevala sam joj sve dok nije umrla”, pojasnim. “Iz tvog okruga... poslali su mi kruščić.” Podignem ruku, ali ne kako bih uzela strijelu, to je sada nemoguće. Rukavom brišem nos. “Obavi to brzo, OK, Thresh?” Nakratko mu na licu vidim proturječne osjećaje. Potom spusti kamen i uperi ga prema meni, skoro optuživački. “Pustit ću te, ali samo ovaj put. Zbog djevojčice. Između nas su računi poravnati. Nismo više ništa dužni jedno drugom. Jesi li razumjela?” Kimnem, dobro sam razumjela. Znam koliko mrsko može biti dugovati nekome uslugu. Razumijem da će se Thresh, ako pobijedi, morati vratiti kući i suočiti se sa stanovnicima okruga koji su već prekršili sva pravila kako bi mi zahvalili. Sada ih i on krši iz istog razloga. A razumijem i to da mi Thresh, bar u ovom trenutku, neće razbiti lubanju. “Clove!” Cato je sada mnogo bliže. Po bolu u njegovu glasu, zaključim da je već opazio kako Clove leži na zemlji. “Bolje ti je da bježiš, Vatrena Djevojko”, reče Thresh. Ne treba mi dvaput reći. U hipu se okrenem i, vrhovima čizama ubadajući zbijenu zemlju, bježim od Thresha, Clove i Catova glasa. Tek kad stignem do šume, načas pogledam iza sebe. Thresh s obje velike naprtnjače prelazi preko ruba ravnice u područje koje još nisam vidjela. S kopljem u ruci, Cato kleči uz Clove i preklinje je da se ne predaje. Uskoro će shvatiti da mu je nada jalova, da je više nikako ne može spasiti. Sudaram se sa stablima, stalno iznova brišući krv koja mi se slijeva u oko, bježeći poput divlje, ranjene životinje. Nakon nekoliko minuta čujem pucanj topa. Clove je umrla i Cato će sada krenuti u potragu. Ili za Threshom ili za mnom. Obuzima me užas, rana na čelu me oslabila, tresem se. Stavim strijelu na tetivu luka, ali njezin domet nije puno veći od Catova koplja. Samo me jedna okolnost umiruje. Thresh je odnio Catovu naprtnjaču s onim što mu je očajnički potrebno. Kad bih se morala kladiti, rekla bih da je Cato krenuo za Threshom, a ne za mnom. Ipak, ne usporavam čak ni kad dođem do potoka. Skočim u vodu ostavivši čizme na nogama, pa zagacam nizvodno. Skinem Rueine čarape koje su mi koristile kao rukavice i pritisnem ih na ranu pokušavajući zaustaviti krvarenje, ali za koju minutu već su promočene.

Nekako se uspijem vratiti do špilje. Kroz otvor se provučem unutra; kamenje je prošarano pjegama svjetlosti. Skinem s ruke malu narančastu naprtnjaču i, rasjekavši remen kopče, sadržaj istresem na tlo. U tankoj kutiji nalazi se napunjena šprica s iglom. Ne oklijevajući, iglu zabodem u Peetinu ruku i polako pritisnem klip. Dodirnem glavu, no ruke mi, klizave od krvi, padnu u krilo. Posljednje čega se sjećam jest kako predivan srebrno-zeleni noćni leptir slijeće na luk moga zapešća.

22 Kapi kiše koje lupkaju po krovu naše kuće nježno me bude. Međutim, trudim se ponovo zaspati, sigurna u svom domu, učahurena u toplim pokrivačima. Nejasno osjećam da me boli glava. Možda imam gripu, pa mi je zato dopušteno da ostanem u krevetu iako, svjesna sam, spavam već dugo. Majka mi pomiluje obraz. Sada joj nisam odgurnula ruku, što bih učinila da sam posve budna, ne želeći joj pokazati koliko žudim za njenom nježnošću, koliko mi nedostaje, premda još uvijek nemam povjerenja u nju. Tad začujem glas, strani glas, ne majčin, i uplašim se. “Katniss. Katniss, čuješ li me?” Otvorim oči, i osjećaj sigurnosti smjesta se izgubi. Nisam kod kuće, uz majku. Nalazim se u mračnoj, hladnoj špilji, bose noge mi se smrzavaju unatoč pokrivaču, a zrak je okužen prepoznatljivim mirisom krvi. Nada mnom se pojavi ispijeno, blijedo lice dječaka i osjetim kako uznemirenost nestaje. “Peeta.” “Ej, jedva sam čekao da vidim te tvoje oči”, reče on. “Koliko dugo sam spavala?” upitam. “Nisam siguran. Kad sam se jučer navečer probudio, ležala si pokraj mene u stravičnoj lokvi krvi”, odgovori on. “Mislim da je krvarenje napokon prestalo, ali ne bih ti preporučio da sjedaš.” Oprezno dotaknem čelo; zavijeno je. Ali i zbog tog malog pokreta lagano mi se zavrti. Peeta mi stavi bocu vode na usne i požudno pijem. “Vidim da si bolje”, kažem. “Mnogo bolje. Što god da si mi ubrizgala u ruku, učinilo je svoje”, reče on. “Do jutra mi je oteklina na nozi skoro sasvim splasnula.” Obmanula sam ga, uspavala i otišla na gozbu, a on ne pokazuje ljutnju. Možda zato što sam smlavljena, pa prodiku ostavlja za kasnije, kad ojačam. Trenutno se rastapa od nježnosti. “Jesi li jeo?” upitam. “Žaomi je što ti moram priopćiti da sam proždro tri komada guskošjeg mesa, a tek se onda sjetio da bi bilo dobro da potraju”, reče on. “Ali ne brini, vratio sam se na strogu dijetu.” “Sve je u redu. Moraš jesti. A ja ću uskoro u lov”, kažem. “Ne jako skoro, OK? Pusti da neko vrijeme brinem o tebi.” Pa baš i nemam izbora. Peeta me nahrani komadićima guskoši i grožđicama, te me prisili da popijem mnogo vode. Trljanjem mi malko zagrije noge, omota ih svojom jaknom, pa me opet sve do brade ututka u vreću za spavanje. “Čizme i čarape su ti još vlažne, a vrijeme nam baš nije od pomoći”, reče on. Odjekne prasak groma i kroz mali otvor vidim kako munja para nebo. Kiša kaplje u špilju kroz nekoliko rupa, ali Peeta mi je nad gornjim dijelom tijela podigao svojevrsni baldahin uguravši rubove najlonske četvorine među kamenje. “Pitam se radi čega su proizveli ovu oluju”, reče on. “Mislim, tko je meta?” “Cato i Thresh”, odgovorim bez razmišljanja. “Lijolika je sigurno u svom skrovištu, a Clove...

porezala me, a onda...” Glas mi iščezne. “Znam da je Clove mrtva, sinoć su je pokazali na nebu”, reče Peeta. “Ti si je ubila?” “Ne”, odgovorim. “Thresh joj je kamenom razbio lubanju.” “Imala si sreće da nije uhvatio i tebe.” Preplavi me sjećanje na gozbu i osjetim mučninu. “Mogao me ubiti. Ali pustio me.” Naravno, sada Peeti moram ispričati sve što sam dotad držala za sebe jer on je bio u prelošem stanju da bi išta pitao, a i ja još nisam bila spremna sve ponovo proživljavati. Govorim mu o eksplozijama, svom oštećenom sluhu, o Rueinoj smrti i dječaku iz Okruga 1, o kruščiću. Sve to vodi do Thresha i priče o vraćanju duga. “Pustio te jer ti nije želio ostati dužan?” u nevjerici je Peeta. “Da. Ne očekujem da to razumiješ”, kažem. “Uvijek si imao dovoljno. Ali da si živio na Ležištu, ne bih ti trebala objašnjavati.” “Nemoj ni pokušavati. Očito je da sam preglup kako bih shvatio.” “Ma, to je kao ono s kruhom. Uvijek sam ti se osjećala dužnom zbog toga”, priznam. “Što? Onaj kruh kad smo bili djeca?” upita on. “Mislim da je ta stvar sređena. Upravo si me vratila iz mrtvih.” “Ali tada me nisi poznavao. Nismo nikad ni popričali. Osim toga, prvi je dar uvijek najteže vratiti. Da mi onda nisi pomogao, ne bih ni bila ovdje i spasila te. Zašto si mi uopće pomogao?” upitam. “Zašto? Znaš ti zašto”, odgovori Peeta. Lagano odmahnem glavom, no ipak osjetim bol. “Rekao mi je Haymitch da ću te morati dugo uvjeravati.” “Haymitch?” upitam. “Kakve on ima veze s time?” “Nikakve”, reče Peeta. “Znači, Cato i Thresh, ha? Pretpostavljam kako je uzaludno nadati se da će istovremeno ubiti jedan drugoga?” Ta me ideja samo uzruja. “Svidio bi nam se Thresh. U Okrugu 12 bio bi nam prijatelj”, kažem. “Onda se nadajmo da će ga ubiti Cato, da ne moramo mi”, reče Peeta oporo. Ali ja ne želim da ga Cato ubije. Ne želim da više itko umre. Međutim, u areni se od pobjednika takvo što ne može čuti. I premda se svim silama trudim ne zaplakati, oči mi se napune suzama. Peeta me zabrinuto pogleda. “Što je? Tako te jako boli?” Odlučim biti iskrena, iako ne i konkretna, kako bi moje riječi zazvučale tek kao kratki trenutak slabosti, a ne potpuna predaja. “Želim ići kući, Peeta”, kažem plačno poput malog djeteta. “Ići ćeš, obećavam”, nagne se on i poljubi me. “Želim ići kući odmah”, kažem. “Ovako ćemo. Odspavaj još malo i sanjaj da se vraćaš kući. I bit ćeš stvarno ondje u roku keks”, reče on. “OK?” “OK”, šapnem. “Probudi me ako želiš da držim stražu.” “Dobro mi je i odmoran sam, zahvaljujući tebi i Haymitchu. Osim toga, tko zna koliko će ovo trajati”, reče on. Na što je točno mislio? Na oluju? Na kratki predah koji nam je donijela? Ili na Igre u cjelini? Ne znam, ali previše sam tužna i umorna da bih pitala. Peeta me probudi navečer. Kiša se pretvorila u prolom oblaka, i kroz mjesta gdje je u špilju voda ranije tek kapala, sada teku pravi potočići. Premjestivši najlon, Peeta ih je većinu preusmjerio

kako se ne bi slijevali po meni, a ispod najvećeg postavio je lonac. Osjećam se nešto bolje; mogu sjediti a da mi se pretjerano ne vrti, i mogla bih pojesti vola. I Peeta bi mogao. Jasno mi je da me probudio kako bismo zajedno večerali i jedva čeka da počnemo. Nije mnogo toga ostalo - dva komada guskošjeg mesa, mali koloplet korijenja i šaka sušenog voća. “Da probamo štogod odvojiti za kasnije?” upita Peeta. “Ne, hajmo pojesti sve. Meso je ionako već staro, a otrovanje želuca nam sada nikako ne treba”, kažem i podijelim hranu na dva jednaka dijela. Nastojimo žvakati polako, ali smo oboje toliko gladni, da sve pojedemo za nekoliko minuta. Nisam ni približno sita. “Sutra je dan za lov”, kažem. “Neću ti biti od neke pomoći”, reče Peeta. “Nikad nisam lovio.” “Ja ću ubiti, a ti kuhaj”, odvratim. “A možeš i skupljati plodove.” “Da barem postoji neki grm na kojem raste kruh.” “Kruščić koji su mi poslali iz Okruga jedanaest još je bio topao”, uzdahnem. “Uzmi ovo i žvači”, dadem mu listiće metvice, a i sama ih uzmem nekoliko. Teško nam je vidjeti ekran, no nebo je ipak dovoljno čisto da razaberemo kako danas nije bilo novih žrtava. Dakle, Cato i Thresh još se nisu obračunali. “Kamo je Thresh otišao?” upitam. “Što je s druge strane kruga?” “Polje. Dokle god seže pogled prekriveno je travom visokom meni do ramena. Ne znam, možda ima i žita, pojedini dijelovi polja su drukčijih boja. Ali nema staza”, reče Peeta. “Sigurna sam da ima žita i da Thresh točno zna kakvog”, kažem. “Jesi li išao onamo?” “Nisam. Nitko nije želio tragati za Threshom po toj travurini. Čini se zlokobna. Kad god bih gledao to polje, opsjedale bi me misli o skrivenim opasnostima. Zmije, bijesne životinje i živi pijesak”, reče Peeta. “Tko zna čega sve tamo ima.” Ne kažem to naglas, ali njegove riječi podsjećaju me na zabranu prelaska ograde u Okrugu 12. Načas Peetu jednostavno moram usporediti s Galeom, koji bi i sam to polje doživio kao prijetnju, ali i kao mogući izvor hrane. Baš poput, sigurna sam, Thresha. Nije Peeta mekušac, i dokazao je da nije kukavica. No ako ti kuća stalno miriše na topli kruh, neke stvari valjda ne dovodiš u sumnju. Gale, naprotiv, uvijek sve preispituje. Što bi Peeta mislio o našim skandaloznim pošalicama, koje svakodnevno razmjenjujemo dok kršimo zakon? Bi li ga zaprepastilo sve ono što govorimo o Panemu? Galeovi oštri govori protiv Kapitola? “Možda se u tom polju nalazi grm na kojem raste kruh”, kažem. “Možda zato Thresh sada izgleda uhranjeniji nego na početku Igara.” “Ili to, ili ima velikodušne pokrovitelje”, reče Peeta. “Da mi je znati što bismo trebali napraviti da nam Haymitch pošalje malo kruha.” Podignem obrve ne sjetivši se odmah da Peeta ne zna za poruku koju nam je Haymitch odaslao prije nekoliko dana. Jedan poljubac vrijedi lonac juhe od mesa. No ne smijem to izbrbljati. Time bih gledateljima odala da je romansa izmišljena kako bismo zadobili njihovu naklonost, zbog čega više uopće ne bismo dobivali hranu. Moram nekako, što uvjerljivije, nastaviti s ljubavnom kolotečinom. Za početak bez pretjerivanja. Uhvatim ga za ruku. “Vjerojatno je potrošio dosta sredstava kako bi mi pomogao da te uspavam”, kažem vragolasto. “Da, što se tiče toga, moram ti nešto reći”, započne Peeta ispreplevši prste s mojima. “Nemoj više pokušavati takve stvari.” “Ili ćeš poduzeti što?” upitam. “Ili ću... ili ću...” Ne može ništa smisliti. “Daj mi sekundu.”

“U čemu je problem?” osmjehnem se. “Problem je u tome što smo oboje još živi, zbog čega ćeš misliti da si postupila ispravno.” “Pa i jesam postupila ispravno”, odvratim. “Nisi! Dosta je bilo, Katniss!” Stišće mi prste do bola, a u glasu mu osjećam istinsku ljutnju. “Nemoj umrijeti za mene. Tako mi nećeš nimalo pomoći. U redu?” Zapanjena sam gorljivošću njegova nastupa, ali mi se učini kako je to sjajna prilika da dođemo do hrane, pa pokušam nastaviti. “Možda sam to učinila zbog sebe, Peeta, jesi li uopće pomislio na to? Možda nisi samo ti koji... koji brine o... tome što bi bilo ako...” Zapetljam se. Nisam s riječima vješta kao Peeta. A dok sam pričala, ponovo me potresla pomisao da bih ga mogla izgubiti i shvatim kako silno želim da preživi. Ne radi se o pokroviteljima, niti o onome što će o meni misliti kod kuće, niti o strepnji od samoće. Radi se o njemu. Ne želim izgubiti dječaka koji mi je dao kruh. “Ako bi bilo što, Katniss?” upita nježno. Poželim da sada mogu spustiti prozorske kapke i sakriti ovu scenu od znatiželjnih panemskih očiju. Čak i ako zbog toga više ne bismo dobivali hranu. Ono što osjećam ne tiče se nikoga. “To je tema za koju mi je Haymitch rekao da je izbjegavam”, vrdam. Haymitch takvo što nikad nije rekao. Štoviše, sad me vjerojatno proklinje jer sam zatajila u ovom osjećajima nabijenom trenutku. Ali Peeta nije zatajio. “Ako je tako, morat ću sam zaključiti o čemu se radi”, posve mi se primakne. Uslijedi naš prvi poljubac kojeg smo oboje u cijelosti svjesni. Prisebni smo i nesputani mučninom ili bolovima. Usne nam ne gore, niti su ledeno hladne. Po prvi put nakon poljupca prsa mi ispunjava uzbudljivo i neobično komešanje. Po prvi put nakon poljupca želim još jedan. Ali ne dobivam ga. Točnije, dobijem samo pusu u vrh nosa jer Peeta se uznemirio. “Mislim da ti je rana opet prokrvarila. Lezi, ionako je vrijeme za spavanje”, reče on. Čarape su mi dovoljno suhe da ih navučem. Natjeram Peetu da odjene svoju jaknu. Mene je vlažna hladnoća stisla sve do kostiju, a on je već vjerojatno napola smrznut. Ustrajem da prva čuvam stražu, premda oboje sumnjamo da će nas itko pronaći po ovakvom vremenu. Peeta pristaje, ali samo ako i ja budem u vreći za spavanje. Tresem se tako snažno, da je besmisleno usprotiviti se. Posve oprečno prekjučerašnjoj večeri, kad Peeta kao da je bio tisućama kilometara daleko, sad sam pod dojmom njegove neposredne blizine. Kad se smjestimo u vreću, podvuče mi ruku pod glavu poput jastuka, te me zaštitnički zagrli, ne odmičući ruku čak ni kad je zaspao. Jako dugo me nitko nije ovako grlio. Otkad je otac poginuo, a majka izgubila moje povjerenje, ničija mi ruka nije mogla pružiti ovakav osjećaj sigurnosti. Ležim i uz pomoć naočala promatram kako se kapljice kiše rasprskavaju po tlu špilje. Ritmično i uspavljujuće. Nekoliko puta nakratko zadrijemam, pa se trznem predbacujući si. Nakon tri ili četiri sata probudim Peetu jer više nisam u stanju držati oči otvorene. Čini se da mu to nije nimalo teško palo. “Sutra, kad prestane kiša, naći ću nam mjesto visoko u krošnji, gdje ćemo oboje moći u miru spavati”, obećam tonući u san. Ali sutra se vrijeme nije poboljšalo. Pljusak je nastavio padati, kao da Igrotvorci imaju namjeru sve nas otplaviti. Grmljavina je tako snažna, da se čini kako zemlja podrhtava. Peeta promišlja bi li se ipak zaputio van i potražio bilo što za jelo, no uvjeravam ga da bi to po ovakvoj oluji bilo

besmisleno. Ne bi vidio dalje od metra, a za sav trud samo bi se smočio do kože. Zna da sam u pravu, ali istina je da nam se želuci već bolno grče od gladi. Dan se razvukao, stigla je i večer, a pljusku nema kraja. Haymitch nam je jedina nada, no hrana ne stiže, ili zbog nedostatka novca -za bilo kakav dar sada treba osigurati golemu svotu - ili zato što je nezadovoljan našom predstavom. Vjerojatno je posrijedi ovo drugo. Priznajem da danas uopće nismo gledljivi, izgladnjeli i slabi od rana koje pokušavamo ne otvoriti. Ležimo šćućureni jedno uz drugo u vreći za spavanje, da, ali uglavnom kako bismo se zagrijali. Drijemež je najuzbudljivija stvar koju smo danas priredili. Nisam sigurna kako nastaviti s romansom. Sinoćnji poljubac bio je ugodan, ali novi zahtijeva planiranje. Neke djevojke s Ležišta, a i neke kćeri trgovaca, jako se dobro snalaze u tim vodama. Ali ja za to nikad nisam imala vremena, niti potrebe. Kako bilo, jasno je da samo poljubac više nije dovoljan jer da jest, sinoć bismo dobili hranu. Instinkt mi govori da Haymitch ne traži tek tjelesnu bliskost, već nešto mnogo osobnije. Ono što je želio saznati o meni kad smo vježbali za intervju. U razotkrivanju sam nikakva, ali Peeti ide dobro. Možda će biti najbolje navesti ga da se raspriča. “Peeta”, kažem nehajno. “Caesaru si rekao da si zaljubljen u mene cijelu vječnost. Kad je ta vječnost počela?” “O, da vidimo. Valjda već prvog dana škole. Imali smo pet godina. Nosila si crvenu kariranu haljinu, a kosa... imala si dvije pletenice, ne samo jednu”, reče Peeta. “Otac mi te pokazao dok smo čekali da se razvrstamo.” “Tvoj otac? Zašto?” upitam. “Rekao mi je: ‘Vidiš li onu djevojčicu? Želio sam oženiti njenu majku, no otišla je s rudarom”’, odgovori Peeta. “Što? Izmišljaš!” viknem. “Ne, priča je istinita”, reče on. “Upitao sam ga: ‘S rudarom? Zašto je otišla s njim, kad je mogla biti s tobom?’ Odgovorio je: ‘Zato što kad zapjeva... čak i ptice prestanu cvrkutati da bi ga slušale.’” “To je istina. Prestanu cvrkutati. Odnosno, prestajale su”, kažem. Osupnuta sam i dirnuta, sasvim neočekivano, riječima koje je pekar uputio svom sinu. Izgleda kako sam bila nesklona pjevanju jer me previše podsjeća na oca, i da nikad zapravo nisam mislila, makar sam je odbacila, da je glazba tek gubljenje vremena. “Tog dana, u glazbenoj dvorani, učitelj je upitao zna li tko pjevati Pjesmu iz doline”, nastavi Peeta. Odmah si se javila. Podigao te na stolac i zamolio da nam je otpjevaš. I kunem se, sve su ptice pokraj prozora utihnule.” “Ma daj”, smijem se. “Da, baš je tako bilo. I već u trenutku kad si otpjevala pjesmu, znao sam - kao i tvoja majka - da sam se ludo zaljubio”, reče Peeta. “Sljedećih jedanaest godina pokušavao sam skupiti hrabrosti da popričam s tobom.” “Bez uspjeha”, dodam. “Bez uspjeha. Znači, to što su me izvukli na žetvi za mene je zapravo sretna okolnost.” Koji trenutak sam gotovo luckasto razdragana, ali se onda posve smetem. Jer, sve ovo bismo morali izmišljati, glumiti, a ne biti stvarno zaljubljeni. No u Peetinoj priči ima dosta istine. Onaj dio o ocu i pticama je točan. Zatim, doista sam pjevala prvog dana škole, iako se ne sjećam koju pjesmu. A crvena karirana haljina... Prim je nosila jednu takvu rabljenu. Nakon očeve smrti, pranjem se

pretvorila u dronjak. Peetina priča objasnila bi i zašto je pristao na batine kako bi mi onog groznog, beznadnog dana dao kruh. Dakle, ako su svi ti detalji točni... može li i sve ostalo biti istina? “Imaš... izvrsno pamćenje”, kažem kolebljivo. “Sjećam se svega u vezi tebe”, pomakne mi on pramen kose iza uha. “Ti si ta koja nije obraćala pozornost.” “Sad je imaš”, kažem. “Tja, ovdje baš i nemam konkurencije”, odvrati on. Želim otići odavde, ponovo spustiti prozorske kapke, ali znam da je to nemoguće. Kao da čujem Haymitcha kako mi šapće na uho: “Reci to! Reci to!” S naporom progutam slinu i progovorim: “Nemaš konkurencije bilo gdje.” Ovoga puta ja se primaknem njemu. Usne jedva da su nam se dotakle, kad se trznemo zbog muklog zveketa izvana. Smjesta dohvatim luk i napnem strijelu, no više se ništa ne čuje. Peeta proviri kroz kamenje i klikne. Prije no što ga mogu zaustaviti, već je vani na kiši, a zatim mi pruži srebrni padobran pričvršćen za košaru! U trenu rasparam platno i otkrijem obilje hrane - svježa peciva, kozji sir, jabuke i, najbolje od svega, zdjelu onog slasnog janjećeg gulaša na podlozi od divlje riže, jelo za koje sam Caesaru Flickermanu rekla da je najdojmljivija stvar u Kapitolu. Peeta se uvuče natrag u špilju ozarena lica. “Haymitchu je napokon dojadilo gledati nas kako umiremo od gladi.” “Valjda”, odvratim. Opet kao da čujem Haymitcha; zadovoljan je, od ljutnje jedva da je što preostalo: “Da, to je ono što tražim, dušice.”

23 Kako samo želim uroniti ruke u gulaš i nakljukati se njime! No Peeta me zaustavi. “Bolje da ne žurimo s tim gulašom. Sjećaš se prve večere u vlaku? Od masne hrane bilo mi je mučno, iako prije toga nisam baš gladovao.” “U pravu si”, kažem sa žaljenjem. “Oh, mogla bih proždrijeti sve ovo!” Ali suzdržim se. Razboriti smo. Uzmemo po jedno pecivo, pola jabuke i vrlo malu porciju gulaša s rižom. Natjeram se da gulaš jedva zahvaćam žlicom - poslali su nam i jedaći pribor s tanjurima - uživajući u svakom zalogaju. Kad završimo, čeznutljivo se zapiljim u jelo. “Hoću još.” “I ja. Hajmo ovako. Čekat ćemo jedan sat. Ako ne povratimo, pojest ćemo još jednu porciju”, reče Peeta. “Dogovoreno”, složim se. “Dugo će trajati taj sat.” “Možda ne tako dugo”, reče Peeta. “O čemu si ono pričala prije nego što je stigla hrana? Nešto o meni... o konkurenciji... da je ovo najbolje što ti se ikad dogodilo...” “Ovog posljednjeg se ne sjećam”, kažem, nadajući se da je u špilji pretamno da bi kamere mogle uhvatiti moje rumenilo. “Da, istina. To su bile moje misli”, reče Peeta. “Povuci se malo, smrzavam se.” Napravim mu mjesta u vreći za spavanje, pa se oslonimo o zid špilje. Spustim mu glavu na rame, a on me zagrli s obje ruke. Gotovo da osjećam kako me Haymitch gurka, tražeći da nastavim s predstavom. “Znači, od svoje pete godine nisi primjećivao druge djevojčice?” upitam. “Primjećivao sam ja gotovo svaku, ali nijedna osim tebe nije ostavila trajan dojam”, odgovori on. “Sumnjam da su tvoji roditelji oduševljeni sad kad znaju da ti se sviđa djevojka s Ležišta.” “Da, ne vjerujem da jesu. Ali nije me briga. Uostalom, ako se vratimo, nećeš biti djevojka s Ležišta, nego iz Pobjedničkog naselja”, reče on. Točno. Ako pobijedimo, oboje ćemo dobiti kuću u dijelu grada rezerviranom za pobjednike Igara gladi. Još davno, kad su se Igre tek počele održavati, Kapitol je dao sagraditi po desetak otmjenih kuća u svakom okrugu. Naravno, u našem je nastanjena samo jedna. U većini ostalih nikad nitko nije živio. Dođem do uznemirujućeg zaključka. “Ali u tom slučaju Haymitch će nam biti jedini susjed!” “Ah, to će biti divno”, Peeta me čvršće zagrli. “Ti, ja i Haymitch. Opuštajuće. Zajednički izleti, rođendani, duge zimske noći uz vatru kamina i prepričavanje starih dogodovština s Igara.” “Rekla sam ti da me mrzi!” viknem, ali ne mogu obuzdati smijeh zamišljajući Haymitcha kao svog novog pajdaša. “Samo s vremena na vrijeme”, reče Peeta. “Kad je trijezan, ne kaže ni jednu lošu riječ o tebi.” “Nikad nije trijezan!” prosvjedujem. “Istina, zamijenio sam ga s nekim. Čekaj... Oh, znam, Cinna je taj kojem si se dopala, ali višemanje zato što nisi pobjegla kad te zapalio. S druge strane, Haymitch... ha, da sam na tvome mjestu,

sasvim bih ga izbjegavao. Čovjek te mrzi.” “Nisi li rekao da sam njegova miljenica?” upitam. “Mene ipak mrzi više”, reče Peeta. “Mislim da ga ljudi i inače baš ne vesele.” Publika će uživati u našim pošalicama na Haymitchev račun. Toliko je dugo na Igrama, da je nekima skoro poput starog prijatelja. A otkad se tijekom žetve strmoglavio s pozornice, svima je dobro poznat. Sad su ga već zacijelo izvukli iz kontrolne sobe kako bi ga ispitivali o nama. Tko zna što je sve izmislio. U lošijem je položaju od ostalih savjetnika jer ih većina ima partnera, još jednog pobjednika koji im pomaže, dok on mora biti spreman na akciju u svakom trenutku. Kao ja kad sam bila sama u areni. Pitam se kako se nosi sa svim izazovima: s pićem, pozornošću i stresnim nastojanjem da nas održi na životu. Neobično. Haymitch i ja uživo se ne slažemo najbolje, ali Peeta je možda u pravu kad kaže da smo slični. Jer, prema tempiranju darova, čini se da se s Haymitchem dobro razumijem. Na primjer, znala sam da sam u blizini vode kad mi ju je uskraćivao, da sirup za spavanje nije poslao samo kako bih ublažila Peetinu bol, te da sada sa žarom moram nastaviti romansu. S Peetom se nije potrudio uspostaviti kontakt. Možda smatra kako će za njega lonac juhe od mesa uvijek biti samo to, lonac juhe, dok ću ja biti svjesna i skrivenih obveza. Začudi me pitanje koje mi padne na pamet jer moralo se pojaviti mnogo ranije. Možda si ga postavljam sada jer sam tek nedavno prema Haymitchu osjetila stanovitu radoznalost. “Što misliš, kako mu je uspjelo?” “Što? Kome?” upita Peeta. “Haymitchu. Kako mu je uspjelo pobijediti na Igrama?” Peeta podugo razmišlja o ovome. Haymitch je snažne građe, ali nije gromada poput Cata ili Thresha. Nije ni osobito zgodan. Svakako nedovoljno da bi ga pokrovitelji obasuli darovima. K tome je vrlo osoran, teško je i zamisliti da bi netko želio sklopiti savez s njim. Na samo je jedan način Haymitch mogao pobijediti, što u istom trenutku zaključi i Peeta. “Nadmudrio je ostale”, reče. Kimnem, odlučivši ne nastaviti razgovor. U sebi se, međutim, pitam je li Haymitch dovoljno dugo trijezan da bi pomogao Peeti i meni, jer smatra da možda imamo domišljatosti za pobjedu. Možda nije oduvijek pijanica. Možda je, na početku, pokušavao pomoći posvećenicima, no onda mu je postalo nepodnošljivo. Zasigurno je užasno biti savjetnik djeci, a zatim ih gledati kako umiru. Godinu za godinom. Ako se izvučem odavde, taj posao čeka mene. Bit ću savjetnica djevojci iz Okruga 12. Pomisao mi je tako odbojna, da je smjesta odagnam. Nakon samo pola sata odlučim da moram ponovo nešto pojesti. Peeta je i sam odveć gladan da bi mi proturječio. Dok serviram dvije male porcije janjećeg gulaša s rižom, začujemo himnu. Peeta sasvim primakne oči raspuklini među kamenjem kako bi promatrao nebo. “Nemaš što vidjeti”, kažem, daleko zainteresiranija za gulaš, nego za nebo. “Čuli bismo pucanj topa da se nešto dogodilo.” “Katniss”, reče Peeta tiho. “Što je? Da podijelimo pecivo?” upitam. “Katniss”, ponovi on, no ne želim ga slušati. “Podijelit ću jedno. Ali sir ću ostaviti za sutra”, kažem. Peeta zuri u mene. “Što je?” “Thresh je mrtav”, reče on.

“Nemoguće”, odvratim. “Vjerojatno su opalili iz topa za vrijeme grmljavine, zato nismo čuli pucanj”, reče Peeta. “Jesi li siguran? Mislim, pa vani lije kao iz kabla. Može li se uopće išta vidjeti?” upitam odgurnuvši ga od raspukline pa se, škiljeći, zagledam u tamno, kišno nebo. Za desetak sekundi opazim iskrivljenu Threshovu fotografiju, koja zatim nestane. Samo tako. Svalim se na tlo, u trenu zaboravivši na jelo. Thresh je mrtav. Morala bih biti zadovoljna, zar ne? Jedan protivnik manje. I to snažan. Ali, nisam zadovoljna. Prisjećam se kako me Thresh pustio, dao mi da pobjegnem zbog Rue, koja je umrla s kopljem u trbuhu... “Jesi OK?” upita Peeta. Neodređeno slegnem ramenima, obuhvatim laktove i privijem ih uz tijelo. Moram sakriti bol jer nitko se neće kladiti na posvećenicu koja stalno cmizdri zbog smrti svojih protivnika. Suze za Rue čak bi mi se i mogle oprostiti. Bila mi je saveznica. Još dijete. Ali nitko neće razumjeti moju tugu zbog Threshova ubojstva. Zatekla sam samu sebe: ubojstvo! Srećom, nisam to rekla naglas. Time si u areni ne bih učinila uslugu. Umjesto toga protisnem: “Htjela sam... ako nas dvoje ne preživimo... da pobijedi Thresh. Jer me pustio. I zbog Rue.” “Da, jasno mi je”, reče Peeta. “Ali to znači da smo jedan korak bliže Okrugu dvanaest.” Gurne mi tanjur s hranom u ruke. “Jedi. Još je toplo.” Kako bih pokazala da mi nije stalo do Thresha, uzmem žlicu gulaša koji mi se, međutim, prihvati za usta poput ljepila. Moram se svojski potruditi da ga progutam. “Ovo znači da će Cato sada progoniti nas.” “I da se ponovo opskrbio zalihama”, doda Peeta. “Kladim se da je ranjen”, kažem. “Zašto si tako sigurna?” “Thresh se nije predao bez borbe. Vrlo je snažan. Odnosno, bio je. A sukobili su se na njegovu području”, objasnim. “Odlično”, reče Peeta. “Što je teže Cato ranjen, to bolje. Da mi je znati kako se snalazi Lijolika.” “Oh, s njom je sve u redu”, kažem zlovoljno. Još uvijek sam ljutita jer se ona, a ne ja, domislila sakriti u Rogu izobilja. “Vjerojatno bi lakše bilo ščepati Cata nego nju.” “Možda se ščepaju međusobno, a mi odemo kući”, reče Peeta. “No sada moramo biti oprezniji na straži. Zadrijemao sam par puta.” “I ja”, priznam. “Ali noćas neću.” Šutke pojedemo gulaš, a onda Peeta ponudi da će stražariti prvi. Uvučem se u vreću pokraj njega, pa kapuljačom prekrijem lice sakrivši ga tako od kamera. Potrebno mi je malo privatnosti, trenutak u kojem ću se moći slobodno prepustiti osjećajima. Ispod kapuljače se tiho pozdravim s Threshom i zahvalim mu što mi je darovao život. Obećam da ću ga se uvijek sjećati i da ću, ako pobijedim, učiniti sve što je u mojoj moći kako bih pomogla njegovoj i Rueinoj obitelji. Potom zaspim, umirena punim želucem i postojanom Peetinom toplinom. Kad me kasnije probudi, prvo što osjetim jest miris kozjeg sira. Namazao ga je, kremasto bijelog, na polovicu peciva, i na sve stavio kriške jabuke. “Nemoj se ljutiti”, pruža mi pecivo. “Morao sam jesti. Ovo je tvoja polovica.” “Baš dobro”, smjesta odgrižem poveći zalogaj. Sir je intenzivna okusa i mastan, poput onoga koji spravlja Prim, a jabuke su slatke i hrskave. “Mmm.”

“U pekari proizvodimo pitu od kozjeg sira i jabuka”, reče Peeta. “Vjerojatno je skupa”, kažem. “Preskupa da bismo je jeli. Osim ako nije vrlo ustajala. Zapravo, gotovo sve što jedemo je ustajalo”, povuče Peeta vreću oko sebe i zahrče za manje od minute. Hm. Uvijek sam mislila da trgovci žive lagodno. Točno je da Peeta nikad nije gladovao, ali ima nešto deprimirajuće u životu na ustajalom kruhu, na tvrdim, suhim kriškama koje nitko drugi ne želi. Ako ništa, u našoj je kući hrana, budući da sam je donosila svakodnevno, većinom bila tako svježa, da smo morali paziti da ne pobjegne. Za moje stražarske smjene pljusak prestane. Ne postupno, već odjednom. Čuje se tek kapanje s grana i šum nabujalog potoka. Pojavi se predivan pun mjesec i sad vidim van čak i bez naočala. Ne mogu, istina, procijeniti radi li se doista o mjesecu ili tek o svjetlosnoj projekciji Igrotvoraca. Znam da je bio pun prije nego što sam otputovala od kuće. Gale i ja, loveći dokasna, gledali smo ga kako izlazi. Koliko je prošlo od mog odlaska? Mislim da sam u areni oko dva tjedna, a u Kapitolu su nas pripremali tjedan dana. Možda je mjesec završio svoj ciklus. Iz nekog razloga, silno želim da to bude moj mjesec, onaj kojeg sam promatrala iz šume koja okružuje Okrug 12, da bar u nešto mogu vjerovati u nestvarnom svijetu arene, gdje je izvornost svega vrlo upitna. Ostalo nas je četvero. Po prvi put razmišljam o povratku kući kao zbiljskoj mogućnosti. O slavi i bogatstvu. O vlastitoj kući u Pobjedničkom naselju. Majka i Prim živjele bi u njoj sa mnom. Ne bismo više strahovale da ćemo ostati gladne. Bile bi to nove granice slobode. No... što dalje? Kako bi mi izgledala svakodnevica? Dosad sam većinu vremena trošila na potragu za hranom. Bez toga bih izgubila svoju osobnost, više ne bih bila sigurna tko sam zapravo. Ta me predodžba malko uplaši. Pomislim na Haymitcha i sav njegov novac. Na što mu se sveo život? Sam je, nema ženu ni djecu, uglavnom je pijan. Ne želim tako završiti. Ali ti nećeš biti sama, šapnem si. Tu su majka i Prim. Barem zasad. A poslije... Ne želim razmišljati o tome što će biti poslije, kad Prim odraste, a majka umre. Znam da se nikad neću udavati, i izvrgnuti se opasnosti da imam dijete. Jer, premda status pobjednika omogućuje mnogo toga, ne jamči sigurnost vlastite djece. Imena moje djece našla bi se u kuglama na žetvi kao i sva druga. Kunem se da to nikad neću dopustiti. Napokon sviće. Sunčeve zrake probijaju se kroz raspukline i osvjetljuju Peetino lice. U koga će se, ako se vratimo kući, preobraziti taj zagonetan, dobroćudan dječak, koji toliko uvjerljivo raspreda laži, da mu cijeli Panem vjeruje kako je iskreno zaljubljen u mene? A priznajem, katkad mu povjerujem i ja. Ako ništa, bit ćemo prijatelji, pomislim. Ovdje smo jedno drugom spasili život, i to se nikad neće promijeniti. Povrh toga, on će uvijek biti dječak koji mi je dao kruh. Dobri prijatelji. No nešto više od toga... osjetim kako me Gale motri svojim sivim očima dok gledam Peetu. Motri me još od Okruga 12. Zbog nelagode se pokrenem. Primaknem se Peeti i protresem ga. On polako otvori oči, a čim pogled usmjeri prema meni, privuče me i poljubi. “Gubimo vrijeme, moramo u lov”, otmem mu se nakon dugog poljupca. “Ne bih to nazvao gubljenjem vremena”, uspravi se on i rastegne. “Dakle, idemo u lov praznih želuca radi veće motivacije?” “Nikako”, odgovorim. “Nakrcat ćemo se radi veće izdržljivosti.” “Računaj na mene”, reče

Peeta. No iznenadi se kad mu, podijelivši ostatak gulaša s rižom, pružim pun tanjur. “Sve ovo?” “Zaradit ćemo danas svaki zalogaj”, kažem, te se oboje bacimo na svoje porcije. Čak i hladan, gulaš je ponajbolje jelo koje sam ikad kušala. Na koncu spustim viljušku i ono što je ostalo počistim prstom. “Effie Trinket sad se ježi zbog mog ponašanja.” “Hej, Effie, pogledaj ovo!” reče Peeta, baci viljušku iza leđa, pa obliže tanjur zadovoljno se glasajući. Zatim joj rukom pošalje poljubac i vikne: “Nedostaješ nam, Effie!” Dlanom mu prekrijem usta, ali smijem se. “Tiho! Cato bi mogao biti ispred špilje.” “Baš me briga!” odmakne ruku. “Sad imam tebe da me štitiš”, doda i povuče me k sebi. “Daj, idemo”, kažem pomalo nervozno; iskobeljam se iz njegova stiska tek nakon što me još jednom poljubi. Ispred špilje, spremni za pokret, posve se uozbiljimo. Posljednjih nekoliko dana, zaštićeni kamenjem i kišom, te sigurni zbog Catove zauzetosti Threshom, mogli smo predahnuti. Imali smo neku vrstu dopusta. Sada se, premda je dan sunčan i topao, oboje osjećamo kao da smo opet u Igrama. Budući da je sve svoje oružje odavno izgubio, dadem Peeti nož. Zatakne ga za remen. Mojih sedam preostalih strijela - tri sam žrtvovala za dizanje zaliha u zrak, a dvije na gozbi - klepeću u polupraznom tobolcu. Ne smijem izgubiti više ni jednu. “Već traga za nama”, reče Peeta. “Cato nije od onih koji čekaju da plijen doluta k njima.” “Ako je ranjen—” započnem. “Nije važno”, Peeta me prekine. “Ako se može micati, doći će.” Zbog sve one kiše, potok se, za po metar u širinu, prelio preko obje obale. Zaustavimo se na bližoj kako bismo obnovili zalihe vode. Provjerim zamke koje sam postavila prije više dana, no prazne su. S obzirom na vrijeme, ništa iznenađujuće. Osim toga, na ovom području nisam vidjela mnogo životinja, niti njihovih tragova. “Ako želimo jesti, bolje da krenemo natrag, prema mojim starim lovištima”, kažem. “Ti odlučuješ. Samo mi objasni što moram raditi”, reče Peeta. “Drži oči otvorene”, kažem. “Kreći se po kamenju koliko god je moguće, nema smisla da ostavljamo tragove. I slušaj za oboje.” Sada je već sasvim jasno da su mi eksplozije trajno uništile sluh na lijevo uho. Bilo bi dobro da hodamo kroz vodu i tako u potpunosti prikrijemo tragove, ali ne vjerujem da bi se Peeta, s ranjenom nogom, mogao nositi sa strujom. Iako je lijek uklonio infekciju, još je uvijek poprilično slab. Ja, pak, osjećam bol na čelu oko posjekotine, ali nakon tri dana krvarenje je prestalo. Ipak, imam zavoj oko glave, za slučaj da rana prokrvari zbog napora. Hodajući uz potok, prođemo pokraj mjesta na kojem sam pronašla Peetu prikrivenog biljem i muljem. Zahvaljujući dugotrajnom pljusku i poplavljenoj obali, svi tragovi koji bi mogli otkriti njegovo skrovište nestali su. Što znači da se, ako bude potrebno, možemo vratiti u špilju. U suprotnom se, s Catom za leđima, ne bih odlučila na takav rizik. Kamene gromade postupno zamjenjuje manje kamenje, koje zatim prelazi u oblutke, a onda se, na moje olakšanje, nađemo na blagom nagibu prekrivenom borovim iglicama. Tek sad shvaćam da imamo problem. Nemoguće je kretati se krševitim terenom s ozlijeđenom nogom i ne proizvesti ni zvuk. Ali čak i na glatkom igličastom pokrivaču, Peeta je bučan. Doista bučan, kao da ne hoda, nego topće. Okrenem se i pogledam ga. “Što je?” upita on.

“Moraš se kretati tiše”, kažem. “Zaboravi na Cata, otjerat ćeš sve zečeve u krugu od petnaest kilometara.” “Zbilja? Oprosti, uopće nisam bio svjestan.” Krenemo dalje, i sada je malko tiši, ali premda čujem samo na jedno uho, svako malo lecnem se zbog kakvoga glasnog šuma. “Bi li skinuo čizme?” upitam. “Ovdje?” u nevjerici je Peeta, kao da sam ga zatražila da hoda bosonog po užarenom uglju ili što takvoga. Moram se podsjetiti da nije navikao na šumu, da je ona za njega strašno, zabranjeno mjesto iza ograde Okruga 12. Sjetim se Galea i njegova baršunastoga hoda. Sablasno je tih, čak i kad padne lišće, i kad je pravi izazov napraviti najmanji pokret a da se ne otjera divljač. Sigurna sam da se sada smije. “Da”, odgovorim strpljivo. “I ja ću ih skinuti. Tako ćemo oboje biti tiši.” Baš. Mene se uopće nije moglo čuti. Dakle, skinemo čizme i čarape, no premda je došlo do određenog poboljšanja, mogla bih se zakleti da se trudi slomiti svaku grančicu na koju naiđemo. Naravno, ne mogu ništa uloviti, makar nam do mjesta gdje sam se bila ulogorila s Rue treba nekoliko sati. Kad bi potok opao, mogli bismo loviti ribe, ali struja je još uvijek prejaka. Dok se odmaramo i pijemo vodu, smišljam rješenje. U idealnom slučaju, mogla bih ga se riješiti dajući mu u zadatak da skuplja korijenje dok ja lovim, ali tako bi ostao samo s nožem protiv daleko snažnijeg Cata i njegovih kopalja. Stoga bi najbolje bilo da se negdje sakrije, a ja odem u lov, te kasnije dođem po njega. No mislim da se njegov ego ne bi složio s tim prijedlogom. “Katniss”, reče on. “Moramo se razdvojiti. Jasno mi je da tjeram divljač.” “Samo zato što ti je noga ozlijeđena”, kažem velikodušno jer je to, ruku na srce, samo manji dio problema. “Znam”, reče. “Ti kreni dalje, a meni pokaži biljke koje mogu skupljati. Tako ćemo oboje raditi nešto korisno.” “Nećeš biti koristan ako dođe Cato i ubije te.” Pokušala sam to reći najpažljivije što mogu, ali ipak je zazvučalo kao da ga proglašavam slabićem. Začudo, samo se nasmije. “Gle, mogu se ja nositi s Catom. Već sam se borio s njim, zar ne?” Da, i to je ispalo genijalno. Završio si čekajući smrt u obalnom mulju. To je ono što mu želim reći, ali ne mogu. Na koncu, doista mi je spasio život suprotstavivši se Catu. Pokušam s drugom taktikom. “Kako bi bilo da se popneš na drvo i stražariš dok ja lovim?” potrudim se da pitanje zvuči kao da mu predlažem vrlo važan zadatak. “Kako bi bilo da mi pokažeš što je uokolo jestivo, a ti nam nabaviš meso?” upita, oponašajući prizvuk u mojem glasu. “I nemoj otići predaleko, za slučaj da ti zatreba pomoć.” Uzdahnem i pokažem mu koje korijenje da iskopa. Hrana nam je potrebna, to nije sporno. Jedna jabuka, dva peciva i kuglica sira veličine šljive neće nam potrajati. Kako bilo, neću se previše udaljavati. Samo da Cato nije negdje u blizini. Podučim Peetu ptičjem zvižduku - ne melodiji poput Rueine, već jednostavnom dvonotnom zvižduku - kojim si možemo dojavljivati da je sve u redu. Nasreću, u zviždukanju je dobar. Ostavim mu naprtnjaču i krenem. Osjećam se kao da mi je jedanaest godina jer sam opet sputana, sada ne ogradom i sigurnošću

koju pruža, već Peetom. Dopustim si tek dvadesetak, možda tridesetak metara udaljenosti za lov. Međutim, podalje od Peete, šuma oživi glasanjem životinja. Umirena njegovim povremenim zvižducima, odlutam malko dalje, i uskoro uhvatim dva zeca i tustu vjevericu. Bit će dovoljno. Mogu postaviti i zamke, možda uloviti koju ribu. S korijenjem koje je iskopao Peeta, više nam zasad neće biti potrebno. Vraćajući se, shvatim da već neko vrijeme nismo razmijenili signal. Kad mi ne odvrati zvižduk, potrčim i učas stignem do naprtnjače. Pokraj nje stoji uredno posložena hrpa korijenja. Najlon, raširen na osunčanom mjestu, prekriven je bobicama. Ali gdje je Peeta? “Peeta!” viknem u panici. “Peeta!” Okrenem se začuvši šuškanje u grmlju i umalo ga prostrijelim. U posljednji sam tren pomakla luk, i strijela se zabode u deblo hrasta Peeti slijeva. On se trzne, bacivši pregršt bobica u krošnju. Strah mi proključa u ljutnju. “Što je tebi? Morao si biti ovdje, a ne landrati po šumi!” “Pronašao sam bobice pokraj potoka”, reče, očito smeten mojom provalom gnjeva. “Zviždala sam! Zašto se nisi javio?” okomim se opet na njega. “Nisam čuo. Valjda je šum vode bio prejak”, odgovori on. Priđe mi i uhvati me za ramena. Tek sad osjetim da se sva tresem. “Mislila sam da te Cato ubio!” gotovo se zaderem. “Ne, dobro sam”, zagrli me, ali mu ne uzvraćam. “Katniss?” Odgurnem ga, pokušavajući se pribrati. “Ako dvoje ljudi dogovore signal, onda ostaju u kontaktu. Jer ako se jedno od njih ne javi, znači da je u nevolji, u redu?” “U redu!” “U redu. Kad mi se to dogodilo s Rue, gledala sam je kako umire!” Okrenem mu leđa, odem do naprtnjače i načnem novu bocu, premda u mojoj ima vode. Još nisam spremna prijeći preko ovoga. Primijetim da su peciva i jabuka nedirnuti, ali netko je definitivno otkinuo komadić sira. “I k tome, jeo si bez mene!” Baš me briga za sir, samo se želim zbog nečega ljutiti. “Molim? Ne, nisam”, odvrati Peeta. “Ma nemoj, valjda je jabuka gricnula sir.” “Ne znam tko je gricnuo sir”, reče Peeta polako, slog po slog, kao da se pokušava svladati. “Ja sigurno nisam. Bio sam dolje pokraj potoka i skupljao bobice. Bi li htjela koju?” Zapravo bih, ali ne želim prebrzo popustiti. Ipak, približim se bobicama i pogledam ih. Nikad prije nisam vidjela tu vrstu. Ne, zapravo jesam. Ali ne u areni. Ovo nisu bobice koje mi je pokazala Rue, iako su im vrlo slične, niti sam se s njima upoznala na treningu. Sagnem se i podignem ih nekoliko, okrećući ih među prstima. Čujem očev glas: “Ne ove, Katniss. Nikad ne jedi ove. To je crnokuk. Bit ćeš mrtva prije nego što ti dođu do želuca.” U tom trenutku odjekne pucanj topa. Hitro se okrenem, očekujući da će se Peeta skljokati, ali on samo podigne obrve. Lebdjelica se pojavi stotinjak metara od nas i podigne Lijolikino izgladnjelo tijelo; njena crvena kosa zasvjetluca na suncu. Morala sam znati čim sam vidjela da nedostaje komadić sira... Peeta me uhvati za ruku i povuče prema najbližem stablu. “Penji se. Začas će biti ovdje. Imat ćemo više izgleda boreći se s njim odozgo.” Zaustavim ga, iznenada posve mirna. “Ne, Peeta. Ti si je ubio, ne Cato.”

“Što? Pa nisam je ni vidio od prvog dana”, reče Peeta. “Kako sam je mogao ubiti?” Umjesto odgovora, ispružim ruku s bobicama.

24 Neko vrijeme objašnjavam Peeti kako je došlo do ovoga: kako je Lijolika ukrala hranu iz zaliha prije no što sam ih digla u zrak, kako je uzela točno toliko da preživi, a da nitko ne primijeti, i kako nije sumnjala u jestivost bobica koje smo, mislila je, pripremili za jelo. “Da mi je znati kako nas je pronašla”, reče Peeta. “Ako sam glasan kao što kažeš, bit će da sam ja kriv.” Bilo nas je lakše pronaći i slijediti nego krdo stoke, ali pokušam biti obzirna. “Ona je vrlo lukava, Peeta. Odnosno, bila je. Dok je ti nisi nadmudrio.” “Nenamjerno. Nije baš ispalo najpoštenije. I nas dvoje bismo bili mrtvi da ona nije prva pojela bobice.” Zastane, pa se ispravi. “Ne, naravno da ne bismo bili mrtvi. Sigurno si ih raspoznala.” Kimnem. “Kod kuće tu vrstu zovemo crnokuk.” “Čak i ime zvuči smrtonosno”, reče Peeta. “Oprosti, Katniss. Stvarno sam mislio da su iste kao one koje si ti brala.” “Ne moraš se ispričavati. Sad smo jedan korak bliže Okrugu dvanaest, zar ne?” upitam. “Riješit ću se ostatka”, reče Peeta. Pažljivo spoji kuteve plavog najlona, skupivši bobice u sredini, te ih krene baciti među stabla. “Čekaj!” viknem. Izvučem malu kožnu torbu koja je pripadala dječaku iz Okruga 1 i napunim je s nekoliko šaka bobica. “Ako su zavarale Lijoliku, možda bi mogle i Cata. Na primjer, ako nas bude ganjao, možemo se praviti da nam je torbica slučajno ispala, i ako pojede bobice—” “Evo nas u Okrugu dvanaest”, dovrši Peeta. “Tako je”, pričvrstim torbicu za remen. “Možda zna gdje se nalazimo”, reče Peeta. “Ako je bio u blizini i vidio lebdjelicu, znat će da smo je mi ubili i krenut će za nama.” Peeta je u pravu. Ovo bi mogla biti prilika koju je Cato čekao. Ali čak da sad i pobjegnemo, morat ćemo negdje ispeći meso, a vatra bi bila novi trag prema našem boravištu. “Hajmo zapaliti vatru. Odmah.” Počnem skupljati grančice i šiblje. “Spremna si sukobiti se s njim?” upita Peeta. “Spremna sam jesti. Bolje da pripremimo hranu dok nam se pruža mogućnost. Možda Cato zaista zna da smo ovdje, ali onda zna i da nas je dvoje i vjerojatno pretpostavlja da smo bili u lovu na Lijoliku. Dakle, mislit će da si se oporavio. A vatra će značiti da se ne skrivamo, već ga pozivamo da dođe. Bi li ti došao?” upitam Peetu. “Nisam siguran”, odgovori on. Peeta je majstor za paljenje vatre, uspio ju je izmamiti iz vlažnoga drva. Nad plamenom pečemo zečeve i vjevericu, a na žaru, umotano u lišće, korijenje. Naizmjence skupljamo povrće, budno motreći hoće li se odnekud pojaviti Cato. Ali, kao što sam predvidjela, nije došao. Većinu zgotovljene hrane spremim u naprtnjaču, ostavivši nam svakom po zečji batak. Jest ćemo u hodu. Htjela bih da se popnemo u viši predio šume i utaborimo se za noć na nekom prikladnom drvu, ali Peeta se opire. “Ne mogu se penjati poput tebe, Katniss, posebno ne s ovakvom nogom. Osim toga, mislim da ne bih mogao zaspati petnaest metara iznad zemlje.” “Ne možemo ostati na

otvorenom, Peeta”, kažem. “Nije sigurno.” “Zar se ne bismo mogli vratiti u špilju?” upita on. “Iz nje se lako braniti, a voda je odmah u blizini.” Uzdahnem. To zahtijeva dodatnih nekoliko sati hoda - ili, da budem preciznija, kloparanja - kroz šumu, samo kako bismo došli do mjesta s kojeg ćemo ujutro opet morati u lov. Doduše, Peeta zaista nije zahtjevan. Cijeli je dan slušao moje upute, i da je situacija obrnuta, sigurna sam da me ne bi tjerao da prenoćim na stablu. Sine mi da danas baš i nisam bila osobito ljubazna prema njemu. Zanovijetala sam da je bučan i vikala na njega zato što se nakratko izgubio. Razigrana romansa iz špilje nestala je na vrućem suncu, pod prijetnjom Catova dolaska. Haymitch je vjerojatno na rubu živaca zbog mene. A što se publike tiče... Nagnem se prema Peeti i poljubim ga. “Može. Vraćamo se u špilju.” Odlanulo mu je. “Ovo je bilo lako”, reče zadovoljno. Iščupam strijelu iz hrasta, dobro pazeći da ne oštetim vrh. Strijele nam sada znače hranu i sigurnost. Život. Bacimo na vatru novi snop drva. Dim će se dizati još nekoliko sati, premda ne vjerujem da Cato više išta uzima za sigurno. Kad se spustimo do potoka, primijetim da je znatno opao i ponovo struji svojom umjerenom brzinom, pa predlažem da se vratimo hodajući kroz vodu. Peeta mi rado udovolji, a budući da je mnogo tiši u vodi nego na tlu, s jednim smo udarcem ubili dvije muhe. Do špilje nas, međutim, čeka naporan put, premda se spuštamo, i unatoč zečetini za okrepu. Oboje smo iscrpljeni današnjim pješačenjem i još uvijek dobrano pothranjeni. Držim strijelu na tetivi, kako zbog Cata, tako i zbog riba, ali u potoku sav život kao da je neočekivano zamro. Sunce je pred zalaskom kad stignemo na odredište. Noge nam se vuku. Napunimo boce vodom i laganom strminom uspnemo se do skrovišta. Nije nešto, ali ovdje u divljini jedino nas ta špilja može barem malo podsjetiti na dom. Uz to, u njoj će nam biti toplije nego na stablu jer nam osigurava zaklon od vjetra koji je bez prestanka počeo puhati sa zapada. Postavim nam obilniju večeru, ali Peeta ubrzo počne kunjati. Nakon dugotrajnog mirovanja, lov je morao ostaviti svoj trag. Naredim mu da se uvuče u vreću za spavanje, a ostatak hrane stavim pokraj njega, da je pojede kad se probudi. Odmah je zaspao. Povučem mu vreću do brade i poljubim ga u čelo, ne zbog publike, već zbog sebe. Jako sam zahvalna što je još ovdje, što nije zaglavio u potoku, čega sam se bojala. Sretna sam što se neću sama morati suočiti s Catom. Sa surovim, krvožednim Catom koji može slomiti vrat jednim pokretom ruke, koji je bio dovoljno snažan da svlada Thresha, i koji me ima na zubu od početka. Vjerojatno me zamrzio još kad sam na treningu dobila više bodova od njega. Dječaku poput Peete to ne bi bilo nimalo važno, ali Cata sam, čini mi se, posve izludila. Što i nije bilo teško. Sjetim se njegove komične reakcije kad je ugledao raznesene zalihe. I ostali su se uzrujali, naravno, ali on je bio sasvim rastrojen. Pitam se je li taj dječak uopće pri zdravoj pameti. Grb osvijetli nebo. Na njemu potom zabljesne Lijolikino lice, da bi onda nestalo. Zauvijek. Peeta se nije izjasnio, ali mislim da mu nije drago što ju je ubio, premda je to ionako bilo neophodno. Ne mogu se pretvarati da će mi nedostajati, ali joj se divim. Na testu inteligencije, da su nam ga dali, vjerojatno bi se pokazala najpametnijom među svim posvećenicima. A da smo joj pripremali zamku s bobicama, kladim se da bi predosjetila opasnost i ne bi ih uzela. Života ju je koštalo Peetino neznanje. Toliko sam se trudila ne podcijeniti svoje protivnike, da sam zaboravila kako je jednako važno ne precijeniti ih.

Time opet dođem do Cata. No dok sam, kako mislim, dobro prosudila Lijoliku, njezinu osobnost i postupke, on mi nije tako jasan. Snažan je i utreniran, da, ali je li inteligentan? Ne znam. Svakako ne poput Lijolike. Uz to, nema ni trunka samokontrole koju je ona pokazala. Vjerujem da bi brzo izgubio sposobnost rasuđivanja u nastupu bijesa. No u tome nisam puno bolja, što se moglo primijetiti kad sam, razjarena, strijelom izbila jabuku iz usta pečenog odojka. Možda Cata razumijem bolje no što mislim. Unatoč umoru, nisam dremljiva, pa zanemarim smjenu i pustim Peetu da spava. Kad ga napokon protresem, već se razdanjuje slabim sivkastim svjetlom. On usplahireno pogleda van. “Spavao sam cijelu noć. To nije pošteno, Katniss, trebala si me probuditi.” Rastegnem se i ukopam u vreću. “Spavat ću sada. Probudi me ako se bude događalo što zanimljivo.” No izgleda kako se ništa takvog nije dogodilo jer kad otvorim oči, kroz raspukline među kamenjem probijaju se žarke popodnevne sunčeve zrake. “Ima li traga našem prijatelju?” upitam. Peeta odmahne glavom. “Nema, pritajio se. Zabrinjavajuće.” “Što misliš, kad će nas Igrotvorci nagnati na borbu?” “Od Lijolikine smrti prošao je gotovo čitav dan. Znači, bilo je dovoljno vremena da se gledatelji klade, a sada se već i dosađuju. Igrotvorci bi se mogli umiješati svakog trenutka”, reče Peeta. “Da, i ja imam osjećaj da je stigao dan odluke”, uspravim se. Vani je sve mirno. “Da mi je znati kako će to napraviti.” Peeta šuti. To je nemoguće predvidjeti. “Pa, dok ne počnu, najbolje će biti da dan iskoristimo za lov. No prije toga bismo se trebali najesti koliko god možemo, za slučaj da uletimo u nevolju”, kažem. Peeta nam pakira opremu, dok ja postavljam obilan obrok -preostalu zečetinu, korijenje, povrće, peciva namazana posljednjim komadićem sira. Za rezervu ostavim samo vjevericu i jabuku. Nakon jela, na tanjurima nam ostanu tek hrpe zečjih kostiju. Ruke su mi masne, što samo pojačava moj dojam da sam prljava. Na Ležištu se, istina, ne kupamo svaki dan, ali smo daleko čišći no što sam ja u posljednje vrijeme. Osim po nogama, jer sam hodala kroz potok, prekrivena sam slojem prljavštine. Izašavši iz špilje, osjećam da se svemu bliži kraj, da neće biti još jednog noćenja u areni. Ovako ili onako, živa ili mrtva, mislim da ću je danas napustiti. Potapšam kamenje u znak pozdrava, pa krenemo prema potoku kako bismo se oprali. Koža mi čezne za svježom vodom. Mogla bih oprati i kosu, pa je još vlažnu isplesti. Razmišljam hoćemo li imati vremena za brzo ribanje odjeće, kad stignemo do potoka. Odnosno, do onoga što je bilo potok jer preostalo je tek suho korito. Spustim dlan na zemlju. “Nije čak ni vlažna. Isušili su ga dok smo spavali”, kažem. U svijest mi se ušulja strah od već doživljene dehidracije i onog što nosi sa sobom - hrapavog jezika, bolnog tijela i smućenih misli. U našim bocama i mješini još ima poprilično vode, ali budući da je vrlo vruće, te da nas je dvoje, neće nam dugo potrajati. “Jezero”, reče Peeta. “Žele da odemo do njega.” “Možda u manjim jezerima još ima vode”, kažem s nadom. “Možemo provjeriti”, odvrati Peeta, ali tek da mi ugodi. Ugađam i sama sebi jer znam što nas čeka na mjestu gdje sam namakala nogu - prašnjava, široka rupetina. Ipak odemo dotamo, no samo

kako bismo se uvjerili u ono što smo već znali. “U pravu si. Tjeraju nas prema jezeru”, kažem. Jer, uz jezero nema mjesta za skrivanje, što im jamči krvavu borbu do smrti, pri čemu im ništa neće zaklanjati pogled. “Da krenemo odmah, ili ćemo pričekati da nam ponestane vode?” upitam. “Hajmo odmah, dok smo odmorni i imamo hrane. Krenimo i završimo sve ovo”, odgovori Peeta. Kimnem. Neobično, ali imam osjećaj da je opet prvi dan Igara i da sam u istoj situaciji. Dvadeset i jedan posvećenik je mrtav, ali još uvijek moram ubiti Cata. A nije li on od početka taj kojeg sam trebala ubiti? Sad mi se čini da su ostali posvećenici bili tek manje prepreke, da su bili tu radi skretanja pažnje i odlaganja pravog obračuna. Onog između Cata i mene. Ali ne, zaboravila sam na dječaka preda mnom. Grli me. “Dvoje protiv jednoga. Ne bi trebalo biti teško”, reče on. “Sljedeći obrok jest ćemo u Kapitolu”, odvratim. “Možeš se kladiti u to.” Stojimo zagrljeni neko vrijeme, ćuteći jedno drugo, upijajući toplinu sunca, slušajući šuškanje lišća oko naših nogu. A onda se šutke odvojimo i krenemo prema jezeru. Više ne marim za Peetine bučne korake, zbog kojih glodavci jure, a ptice odlijeću. Borba je neizbježna, a s Catom bih se radije sukobila ovdje, nego na ravnici. No sumnjam da ću moći birati. Ako nas Igrotvorci žele na otvorenom, tako će i biti. Zastanemo nakratko se odmoriti ispod stabla na kojem su me Karijeristi držali u klopci. Ljuska osinjaka tragačica ubadača, jakom kišom zgnječena u kašu, pa osušena na vrelom suncu, potvrđuje da smo na tom mjestu. Dotaknuvši je vrhom čizme, pretvorim je u prah; povjetarac ga brzo rasprši. Zagledam se u krošnju stabla na kojem se skrivala Rue, čekajući da mi spasi život. Tragačice ubadače. Glimmerino otečeno tijelo. Zastrašujuće halucinacije... “Idemo odavde”, kažem, želeći pobjeći iz tame koja okružuje ovo mjesto. Peeta nema ništa protiv. Budući da smo krenuli kasno, na ravnicu stignemo tek predvečer. Catu nema ni traga. Nema ničega, tek se zlatni Rog izobilja sjaji na iskošenim zrakama sunca. Za slučaj da je Cato odlučio ponoviti Lijolikinu smicalicu, obiđemo Rog. Prazan je. Zatim poslušno, kao da slijedimo upute, odemo do jezera i napunimo boce i mješinu. Namrštim se pogledavši zalazeće sunce. “Ne bi bilo dobro da se sukobimo s njim kad padne noć. Imamo samo jedne naočale.” Peeta pomno doda u vodu nekoliko kapljica joda. “Možda baš to i želi. Što ćemo? Hoćeš da se vratimo u špilju?” “Ili u špilju, ili na drvo”, odgovorim. “Ali dajmo mu barem pola sata prije no što se sklonimo.” Sjedimo pokraj jezera, gdje nas je lako opaziti. Skrivanje ne bi imalo smisla. U krošnjama stabala na rubu ravnice lepršaju šojke rugalice. Melodije se odbijaju između njih, naprijed-natrag, kao živo obojene loptice. Otpjevam Ruein četveronotni niz. Čuvši me, šojke rugalice znatiželjno utihnu čekajući da se opet oglasim. Ponovim note u potpunoj tišini i prva šojka rugalica uzvrati cvrkutom. Zatim druga, da bi uskoro cijela šuma odzvanjala kratkom melodijom. “Na oca si”, reče Peeta. Dotaknem broš na košulji. “To je Rueina pjesma”, kažem. “Mislim da je se sjećaju.” Cvrkut je sve glasniji i uviđam svu njegovu ljepotu. Dok se tonovi preklapaju, dopunjuju se,

tvoreći prekrasno suzvučje koje kao da nije s ovoga svijeta. Dakle, s ovim bi se zvukom, zahvaljujući Rue, radnici u voćnjacima Okruga 11 svake večeri vraćali kući. Zapjeva li netko njenu melodiju na kraju radnog dana, pitam se, sada kad je mrtva. Neko vrijeme samo slušam zatvorenih očiju, opčinjena ljepotom cvrkuta. No tad ga nešto stane remetiti. Postane krnj, kao da netko otkida tonove koji su u sve manjem skladu s melodijom. Postupno jačajući, cvrkut se pretvori u pisak za uzbunu. Na nogama smo, Peeta s nožem u ruci, a ja spremna za gađanje, kad Cato izleti iz šume i u punom trku krene na nas. Nema koplja. Zapravo, goloruk je, ali ipak trči prema nama. Odapnem strijelu koja mu se neobjašnjivo odbije od prsa. “Ima nekakav oklop!” doviknem Peeti. Na vrijeme jer Cato nam je već posve blizu. Pripremim se za udar, ali on projuri između nas nimalo ne usporivši. Po njegovu dahtanju i znojem oblivenom zajapurenom licu zaključujem da ovako trči već duže vrijeme. Samo, ne prema nama. Cato bježi. No od čega? Pogledom pretražujući rub šume, spazim prvo stvorenje kako iskače na ravnicu. Dok se okrećem, ugledam ih još nekoliko. U smrtnome strahu, bezglavo potrčim za Catom.

25 Mutanti. Nema sumnje. Ovakve još nisam vidjela, ali ti stvorovi nisu obične životinje. Slični su golemim vukovima, no koji se to vuk dočeka na stražnje noge, a zatim s lakoćom zadrži ravnotežu? Koji to vuk ostatak čopora doziva mahanjem prednje šape, kao da ima zapešće? Sve to mogla sam vidjeti iz daljine. Izbliza ću, sigurna sam, otkriti njihova mnogo opasnija obilježja. Cato je ravnom linijom stigao do Roga izobilja, i slijedim ga bez razmišljanja. Ako on smatra da je tamo najsigurnije, tko sam ja da prigovaram? Osim toga, čak i da stignem do stabala, Peeta s ozlijeđenom nogom ne bi mogao pobjeći mutantima... Peeta! Taman spustim ruke na metalni šiljak, stražnji dio Roga, kad se sjetim da sam dio ekipe. Peeta je petnaestak metara iza mene, hrama najbrže što može, no mutanti su mu sve bliže. Odapnem strijelu prema čoporu i pogodim jednog, no još ih je mnogo. Peeta rukom pokazuje na Rog: “Penji se, Katniss! Penji se!” U pravu je. Na tlu ne mogu zaštititi ni njega ni sebe. Počnem se uspinjati, hvatajući se za Rog i rukama i nogama. Njegova zlatna površina oblikovana je tako da nalikuje pletenom rogu koji se puni za berbe, pa se mogu oslanjati o malene izbočine i brazde. No nakon što ga je cijeli dan zagrijavalo sunce, metal mi se čini toliko vruć da bi mi na rukama mogli izbiti mjehuri. Cato leži na boku, na samom vrhu Roga, oko šest metara iznad zemlje, dahćući hvata zrak i kao da će povraćati preko ruba. Ovo je prilika da ga ubijem. Zaustavim se na pola puta do vrha, napnem novu strijelu, ali u trenu kad sam je htjela odapeti odjekne Peetin krik. Okrenem se i vidim da je stigao do šiljka, no mutanti su tik iza njega. “Penji se!” viknem. Peeta se krene uspinjati, sputan ne samo nogom, već i nožem koji drži. Prostrijelim kroz grlo mutanta koji je prvi šapama dotaknuo metal. Umirući stvor naglo zamahne nogama, i nehotice duboko posiječe nekoliko ostalih. Dobro sam vidjela pandže. Duge su deset centimetara i očito oštre poput britve. Peeta se popeo do mojih nogu; zgrabim ga za ruku i povučem gore. Ponovo se okrenem prema Catu koji se na vrhu Roga sav sklupčao zbog grčeva, a stvorovi ga, čini se, brinu više nego mi. Izusti nešto teško razumljivo, osobito uz glasno njušenje i režanje mutanata. “Što si rekao?” viknem. “Pitao je ‘Mogu li se mutanti popeti?”’ reče Peeta, preusmjerivši mi pozornost natrag prema podnožju Roga. Mutanti se skupe, a onda se, sablasno ljudski, podignu na stražnje noge. Svi imaju gusto krzno, neki ravno i glatko, neki kovrčavo, od ugljeno crne pa sve do, ne mogu drukčije opisati, plave. Kad ih gledam, zbog nečeg me podilaze žmarci, ali ne mogu dokučiti o čemu se točno radi. Primiču njuške Rogu njušeći i ližući metal, grebu pandžama po površini, a zatim stanu izmjenjivati piskave štektaje. To im je zacijelo način komunikacije jer se čopor pomakne unatrag, kao da želi osloboditi prostor. Jedan od njih, povelik, svilenkasto plavog kovrčastog krzna, zatrči se i skoči na Rog. Stražnje noge zacijelo su mu izuzetno snažne jer je doskočio jedva koji metar ispod nas. Reži pokazujući čeljust, viseći tako nekoliko trenutaka, i tada shvatim zbog čega su me to mutanti

dodatno uznemirili. Zelene oči kojima ovaj mrko zuri u mene nisu slične očima drugih vukova ili pasa. To su ljudske oči. I tek što sam to pojmila, opazim mutantovu ogrlicu s brojem 1 načinjenim od umetnutih dragulja. Zgromi me užasavajuća spoznaja. Plava kosa, zelene oči, broj... to je Glimmer. Vrisnem, a strijela napeta u luku mi zadrhti. Nisam je još bila odapela zato što sam svjesna da je tobolac sve prazniji. Čekala sam da vidim mogu li se stvorovi uopće popeti. No iako mutant polako klizi nadolje nemoćan pronaći oslonac na metalu, i premda mu pandže škripe kao nokti koji grebu po školskoj ploči, ustrijelim ga u vrat. Tijelo mu se skvrči i muklo padne na tlo. “Katniss?” Peeta me uhvati za ruku. “To je ona!” izustim. “Ma tko?” upita on. Pogledom prelazim preko čopora, proučavajući različite veličine i boje mutanata. Naiđem na malenog, s crvenim krznom i jantarnim očima... Lijolika! Vidim i stvora pepeljaste dlake te svijetlosmeđih očiju, dječaka iz Okruga 9 koji je ubijen dok smo se otimali za naprtnjaču! A najgore od svega, tu je i najmanji mutant, crnog sjajnog krzna i velikih smeđih očiju, s ogrlicom na kojoj je slamom ispleten broj 11. Pun mržnje pokazuje zube. Rue... “Što je, Katniss?” Peeta me prodrma. “To su oni. Svi su tu. Rue i Lijolika i... svi ostali posvećenici”, protisnem. Prepoznavši ih, Peeta se zgrane. “Što su im to učinili? Misliš li da su to... njihove prave oči?” Njihove oči sad su mi zadnja briga. Što je s mozgom? Jesu li im ostavljena sjećanja stvarnih posvećenika? Jesu li programirani da nas mrze jer smo mi preživjeli, dok su oni bešćutno ubijeni? A oni koje smo ubili našim rukama... misle li da se ovime osvećuju? Prije nego bilo što od toga stignem izgovoriti, mutanti krenu u novi napad. Podijele se u dvije grupe i, koristeći snagu stražnjih nogu, s obje strane Roga počnu skakati prema nama. Jedna čeljust škljocne niti pedalj od moje ruke, kad začujem Peetin krik. Osjetim da se trznuo, a zatim me njegova i mutantova težina povuku prema rubu. Da me nije zgrabio za ruku, već bi bio na zemlji. Dok preostali posvećenici prijete, moram upotrijebiti svu svoju snagu kako bih nas zadržala na zakrivljenom stražnjem dijelu Roga. “Ubij ga! Ubij ga!” vičem, i premda ne mogu vidjeti što se točno događa, shvaćam da je Peeta uspio stvora probosti nožem jer se težina koja me vukla rubu smanjila. Potegnem ga do sredine Roga, pa teturajući krenemo k njegovu vrhu, gdje nas čeka manje od dva zla. Cato još nije na nogama, ali diše sve sporije. Uskoro će se oporaviti i krenuti prema nama, da nas s Roga zbaci u smrt. Namjestim strijelu na tetivu, no odapnem je u mutanta koji je, po svemu sudeći, Thresh. Tko bi drugi mogao skočiti tako visoko? Na trenutak osjetim olakšanje jer smo sad već zacijelo na visini nedostižnoj za mutante. Okrećem se kako bih se suočila s Catom, kad Peetu nešto u hipu odvoji od mene. Pomislim da ga je dohvatio koji od mutanata, no onda me po licu poprska njegova krv. Ispred mene, gotovo na samom rubu Roga, stoji Cato; rukom je obavio Peetin vrat gušeći ga. Peeta pokušava odmaknuti njegovu ruku, ali slabašno, kao da se pita je li važnije disati ili zaustaviti mlaz krvi koji mu kulja iz otvorene rane na listu, posljedice mutantova napada. Svojom pretposljednjom strijelom naciljam Catovu glavu, znajući da ga ne mogu pogoditi u trup ili udove jer, sada to jasno mogu vidjeti, na njima ima pripijenu mrežu boje kože, nekakav visokokvalitetan oklop iz Kapitola. Je li ta mreža bila u njegovoj naprtnjači na gozbi? Oklop koji će

ga štititi od mojih strijela? Kako bilo, zaboravili su mu dostaviti zaštitu za lice. No Cato se samo nasmije. “Ako me pogodiš, i on će stradati sa mnom.” Ima pravo. Ako ga ustrijelim i padne među mutante, Peeta će umrijeti zajedno s njim. Našli smo se u mrtvoj točki. Ne mogu pogoditi Cata, a da ne ubijem i Peetu. Ako on, pak, ubije Peetu, dobit će strijelu u glavu. Nepomično poput kipova tražimo izlaz. Mišići su mi tako čvrsto napeti, da mi se čini kako bi svakog trena mogli puknuti. Zube stišćem do bola. Mutanti su utihnuli i čujem jedino kolanje krvi u zdravom uhu. Peetine usne sve su plavije. Ako nešto brzo ne učinim, umrijet će od gušenja. Izgubit ću ga, a Cato će vjerojatno njegovo tijelo upotrijebiti kako bi me napao. Zapravo, sigurna sam da Cato smjera baš to jer je, prestavši se smijati, usne rastegnuo u pobjedonosni smiješak. U posljednjem pokušaju da preživi, Peeta podigne šake, oblivene krvlju s rane na nozi, sve do Catove ruke. Međutim, ne pokuša se osloboditi, nego hitro ukrsti kažiprste, oblikujući znak X na Catovoj nadlanici. Cato shvati što znak znači sekundu poslije mene, znam to jer se prestao smješkati. Ali već je prekasno jer mu u tom trenutku strijela probije šaku. Krikne i refleksno oslobodi Peetu, koji ga udari leđima. Užasnuta, pomislim kako će oboje pasti preko ruba. Bacim se naprijed i u posljednjem trenutku uhvatim Peetu, dok Cato izgubi ravnotežu na površini skliskoj od krvi i strelimice padne. Čujemo kako mu je udar izbio zrak iz pluća, a smjesta potom napadnu ga mutanti. Peeta i ja pridržavamo se međusobno, čekajući pucanj topa, završetak natjecanja, da nas oslobode. Ali ništa od toga se ne dogodi. Još ne. Jer, ovo je vrhunac Igara gladi i gledatelji očekuju predstavu. Ne gledam dolje, ali čujem opako režanje i bolne jauke, ljudske i životinjske. Cato se pograbio s čoporom. Isprva mi nije jasno kako je još živ, sve dok se ne sjetim oklopa koji ga štiti od gležnjeva do vrata, shvativši da nas možda očekuje duga noć. Cato zacijelo ima nož ili bodež, neko oružje koje je bio sakrio jer povremeno čujemo krik umirućeg mutanta i zvečanje pri udaranju sječiva u zlatni Rog. Poprište borbe pomiče se uz njegovu bočnu stranu. Cato očito pokušava izvesti jedini manevar koji mu još može spasiti život -vratiti se do stražnjeg dijela Roga i priključiti nam se. Ali na kraju, unatoč njegovoj natprosječnoj snazi i vještini, mutanti ga nadjačaju. Ne znam koliko je borba trajala, možda oko sata, kad se Cato sruši. Čujemo kako ga mutanti odvlače u Rog. Sad će ga dokrajčiti, pomislim. No top se još uvijek ne oglašava. Pala je noć i zasvira himna, ali na nebu nema Catove fotografije. Kroz metal ispod nas dopiru tihi jauci. Ledeni vjetar koji puše ravnicom podsjeća me da Igre još nisu završene, da ćemo možda još dugo čekati njihov kraj, te da nam pobjeda nije zajamčena. Posvetim se Peeti. Rana na nozi mu i dalje jednako krvari. Sve naše zalihe ostale su u naprtnjačama koje smo, bježeći pred mutantima, ostavili pokraj jezera. Nemam zavoja, ništa čime bih mogla zaustaviti krvarenje iz njegove noge. Premda se sva tresem na britkome vjetru, skinem jaknu i košulju, pa opet, što brže mogu, obučem jaknu. Bila sam razodjevena vrlo kratko, no i to je bilo dovoljno da počnem nekontrolirano cvokotati zubima. Na blijedoj mjesečini vidim da je Peetino lice posivjelo. Polegnem ga i pregledam mu ranu. Topla, masna krv zalije mi prste. Samo zavoj neće biti dovoljan. Više sam puta vidjela majku kako podvezuje rane. Pokušat ću učiniti isto. Odrežem rukav košulje, dvaput ga omotam oko Peetine noge ispod koljena, te zavežem labavi čvor. Nemam pri ruci štapić, pa uzmem posljednju strijelu, proguram je kroz čvor i, okrećući je, čvrsto ga zategnem. Podvezivanje zna biti opasno - Peeta bi

mogao ostati bez noge - ali kad na vagu stavim njegov život, ne preostaje mi druga mogućnost. Previjem ranu košuljom i legnem uz njega. “Nemoj zaspati”, kažem mu. Nisam sigurna ima li taj savjet medicinske osnove, ali bojim se da, ako zaspi, više nikad neće otvoriti oči. “Je l’ ti hladno?” upita on. Otkopča jaknu i, dok se privijam uz njegova prsa, zakrili me njome. Ispod dvije jakne i uz Peetino tijelo nešto mi je toplije, ali noć se tek spustila. Temperatura će nastaviti padati. Već sad osjećam kako se Rog izobilja, koji mi je žario ruke kad sam se uspinjala na njega, polako pretvara u led. “Cato još može pobijediti”, šapnem Peeti. “Nema šanse”, odvrati on i navuče mi kapuljaču. No trese se više od mene. Sljedeći su mi sati najgori u životu. S obzirom na sve što mi se dogodilo, to nije mala stvar. Hladnoća bi sama za sebe bila mučenje, no prava noćna mora su mutanti koji se ne odmiču od Cata, njegovi jauci, preklinjanja, i na kraju tek tihi jecaji. Vrlo brzo, više mi nije važno tko je on i što je napravio, sve što želim jest da prestane patiti. “Zašto ga jednostavno ne ubiju?” upitam Peetu. “Znaš dobro zašto”, odgovori on i snažnije me privuče k sebi. Da, znam. Nijedan gledatelj sad se ne miče od ekrana. S gledišta Igrotvoraca, ovo je zabava bez premca. Jecaji se nastavljaju bez prestanka, i napokon mi posve obuzmu misli, brišući i sjećanja i nadu u sutra, isključivši sve osim sadašnjosti koja se, počinjem vjerovati, nikad neće promijeniti. Nikad više neće biti ničega osim hladnoće i straha i bolnih jecaja dječaka koji umire u Rogu. Peeta svako malo zadrijema, ali uporno ga budim sve glasnijim dozivanjem jer ako on sada umre, znam da ću potpuno poludjeti. Bori se da ostane budan, vjerojatno više zbog mene nego zbog sebe. Teško je to, san znači bijeg od svega. No adrenalin koji mi struji kroz tijelo ne bi mi dopustio da pođem za njim, i ne mogu mu dopustiti da zaspi. Jednostavno ne mogu. Jedina naznaka proteka vremena nalazi se na nebu, skriva se u jedva primjetnom kretanju mjeseca. Peeta mi ga pokazuje, ustrajući da priznam kako se pomiče, i povremeno, samo za trenutak, obasja me tračak nade, da bi me odmah potom opet progutala mučnina noći. Napokon, čujem Peetu kako šapće da izlazi sunce. Otvorim oči i ugledam zvijezde koje nestaju na blijedom svjetlu zore. Vidim i da je Peetino lice posve beskrvno. Ostalo mu je još malo vremena. Moram ga što prije vratiti u Kapitol. No još nije odjeknuo pucanj topa. Pritisnem zdravo uho uz Rog, i nekako razaberem Catov glas. “Mislim da nam je sada bliže. Katniss, možeš li ga ustrijeliti?” upita Peeta. Ako je u blizini otvora, možda bih ga i mogla ubiti. U ovom trenutku, bio bi to čin milosrđa. “Posljednjom strijelom sam ti podvezala ranu”, kažem. “Ako je posljednja, iskoristi je najbolje što možeš”, reče Peeta, te me oslobodi otkopčavši jaknu. Izvučem strijelu iz čvora, pa ga zategnem koliko god mi to dopuštaju moji zaleđeni prsti. Trljam dlanom o dlan nastojeći povratiti cirkulaciju, a zatim otpužem do samog vrha Roga i nagnem se preko ruba. Peeta me pridržava s obje ruke. Potrebno mi je nekoliko trenutaka da na slabom svjetlu uočim Cata, čitavog u krvi. Taj oguljeni komad mesa, nekad moj protivnik, zatim se oglasi, i shvatim gdje su mu usta. Mislim da pokušava

reći: Molim te. Iz sažaljenja, a ne osvete, odapnem mu strijelu u lubanju. Peeta me povuče natrag. Luk mi je u ruci. Tobolac je prazan. “Jesi li ga pogodila?” šapne Peeta. Umjesto odgovora, odjekne pucanj topa. “Pobijedili smo, Katniss”, reče Peeta muklo. “Bravo za nas”, izustim. Nema pobjedničkog veselja u mome glasu. Na ravnici se otvori rupa i preostali mutanti, kao na mig, skoče u nju, nestajući dok se zemlja iznad njih sklapa. Čekamo da se pojavi lebdjelica i uzme Catov leš, nakon čega bi se trebale oglasiti pobjedničke trube. Međutim, nema ni lebdjelice ni truba. “Hej!” viknem podignute glave. “Što se događa?” No do nas dopire jedino cvrkut tek probuđenih ptica. “Catovo tijelo. Možda se trebamo odmaknuti od njega”, reče Peeta. Nastojim se prisjetiti pravila. Je li potrebno udaljiti se od posljednjeg mrtvog posvećenika? Previše sam smućena da bih bila sigurna, ali što bi drugo moglo biti razlog otezanja? “OK. Hoćeš li moći do jezera?” upitam. “Pokušat ću, nema druge”, odgovori Peeta. Polako se spustimo do stražnjeg dijela Roga, a onda se stropoštamo na zemlju. Ako su meni udovi ovako ukočeni, kako se Peeta uopće može pomaknuti? Ustanem prva, pa stanem mahati rukama i nogama, potom ih svijati, sve dok se ne osposobim da mu pomognem. Nekako se uspijemo dovući do jezera. Skupljenim dlanovima zagrabim hladnu vodu za Peetu, a zatim i za sebe. Šojka rugalica ispusti dug i dubok zvižduk. Oči mi se napune suzama olakšanja dok gledam kako se pojavljuje lebdjelica i odnosi Catovo tijelo. Sada će doći po nas. Sada možemo kući. No i dalje se ništa ne događa. “Što čekaju?” jedva izusti Peeta. Rana mu je opet prokrvarila jer više nije podvezana, a k tome je uložio golem napor da stigne do jezera. “Ne znam”, odgovorim. O kakvom god zastoju da se radilo, ne mogu dopustiti da Peeta izgubi još krvi. Ustanem kako bih pronašla kakav štapić, no odmah naiđem na strijelu koja se odbila od Catova oklopa. Poslužit će kao i prethodna. Sagnem se da je podignem, kad glas Claudiusa Templesmitha zagrmi arenom. “Srdačni pozdravi posljednjim natjecateljima sedamdeset četvrtih Igara gladi. Ranija promjena je opozvana. Detaljniji pregled pravilnika otkrio je da se može priznati samo jedan pobjednik”, objavi on. “Sretno, i neka izgledi budu uvijek na vašoj strani.” Čuje se pucketanje elektriciteta, a zatim i ono nestane. U nevjerici gledam Peetu, postajući svjesna istine. Igrotvorci nisu ni namjeravali dopustiti da oboje preživimo. Sve su to smislili kako bi osigurali najdramatičniji rasplet u povijesti Igara. A ja sam im budalasto povjerovala. “Kad bolje promisliš, ništa neočekivano”, reče Peeta tiho, pa s mukom ustane. Zatim, kao na usporenoj snimci, krene prema meni izvlačeći nož iz pojasa— Instinktivno namjestim strijelu na tetivu, zategnem je i usmjerim prema njegovu srcu. Peeta podigne obrve; nož koji je već bio bacio pljusne u jezersku vodu. Ispustim oružje i koraknem unatrag.

Lice mi se žari od srama. “Ne”, reče on. “Učini to.” Došepa do mene, podigne luk i strijelu i pruža mi ih. “Ne mogu”, kažem. “Ne želim.” “Učini to prije nego što puste natrag one mutante, ili što takvoga”, reče. “Ne želim umrijeti kao Cato.” “Onda ti ustrijeli mene”, odvratim bijesno, odgurnuvši oružje prema njemu. “Ustrijeli me, vrati se kući i živi s time!” Čim to izgovorim, jasno mi je da bi smrt, sada i ovdje, bila lakši izbor. “Znaš da ne bih mogao”, baci Peeta oružje. “Kako bilo, umrijet ću prije tebe.” Sagne se i strgne zavoj s noge, uklonivši tako i posljednju prepreku istjecanju krvi. “Ne, ne smiješ se ubiti”, kleknem pokraj njega, grčevito mu pokrivajući ranu košuljom. “Katniss”, reče. “Neću se predomisliti.” “Ne želim da me ovdje ostaviš samu”, kažem. Jer, ako umre, nikad se neću istinski vratiti kući. Ostatak života provest ću u areni, pokušavajući pronaći izlaz iz ove situacije. “Slušaj”, povuče me i osovi. “Oboje znamo da moraju imati pobjednika. A to može biti samo jedno od nas dvoje. Prihvati to, molim te. Radi mene.” Nastavi pričati o tome koliko me voli i kako bi mu teško bilo živjeti bez mene, ali više ga ne slušam jer njegove prethodne riječi, očajnički se kovitlajući, ne izlaze mi iz glave. Oboje znamo da moraju imati pobjednika. Da, moraju ga imati. Bez pobjednika, cijela bi se stvar obila o glavu Igrotvorcima. Iznevjerili bi Kapitol. Možda bi čak bili i pogubljeni, polako i bolno, u izravnom prijenosu koji bi se pratio širom zemlje. Kad bismo Peeta i ja umrli zajedno, ili kad bi oni mislili da ćemo umrijeti... Napipam torbicu o pojasu i skinem je. Peeta me smjesta uhvati za zapešće. “Ne, neću ti to dopustiti.” “Ne brini”, šapnem. Gledamo se netremice par trenutaka, a onda mi pusti ruku. Otvorim torbicu i napunim mu dlan bobicama, a zatim ih nasipam i u svoj. “Dok nabrojimo do tri?” Peeta se nagne i poljubi me, vrlo nježno. “Dok nabrojimo do tri”, potvrdi. Stojimo oslonjeni jedno drugom o leđa, čvrsto se držeći za slobodne ruke. “Pokaži dlan, neka ih svi vide”, reče Peeta. Raširim dlan i crne bobice bijesnu na suncu. Posljedni put stisnem Peetinu ruku, kao znak i umjesto pozdrava, te počnemo brojiti. “Jedan.” Možda sam u krivu. “Dva.” Možda Igrotvorce uopće ne zabrinjava mogućnost da oboje umremo. “Tri!” Prekasno je da se predomislim. Podignem dlan do usta, posljednji put pogledavši svijet oko sebe. Bobice su mi već na jeziku, no tad zatrešte trube. Nadjača ih izbezumljeni glas Claudiusa Templesmitha. “Stanite! Stanite! Dame i gospodo, zadovoljstvo mi je predstaviti vam pobjednike sedamdeset četvrtih Igara gladi - Katniss Everdeen i Peetu Mellarka! Dame i gospodo - posvećenici Okruga dvanaest!”

26 Ispljunem bobice i obrišem jezik donjim rubom jakne, za slučaj da je na njemu ostala koja kapljica soka. Peeta me odvuče do jezera, gdje oboje isperemo usta, a zatim se zagrljeni srušimo od nemoći. “Nisi progutao nijednu?” upitam. On odmahne glavom. “A ti?” “Mislim da bih sad već morala biti mrtva da jesam”, odgovorim. Vidim da mu se usne miču, ali ne čujem ga jer nam preko zvučnika uživo puštaju urlanje publike iz Kapitola. Iznad glava nam se pojavi lebdjelica iz koje se spuste dvoje ljestve. No nema šanse da se odvojim od Peete. Obuhvativši ga jednom rukom pomognem mu da ustane, pa oboje zakoračimo na prvu prečku ljestava. Napon struje nas zamrzne na mjestu. Ovog mi je puta drago zbog toga jer nisam baš sigurna da bi se Peeta na ljestvama mogao i zadržati. Pogled mi je uperen prema dolje; dok su nam mišići nepokretni, iz Peetine noge krv i dalje curi. Očekivano, čim se vrata lebdjelice zatvore za nama, a strujanje prestane, Peeta se bez svijesti sruši na pod. Još uvijek tako čvrsto stežem poleđinu njegove jakne, da mi, kad ga odvuku od mene, u ruci ostane komad crne tkanine. Već spremni liječnici u sterilno bijelom, s maskama i rukavicama, bace se na posao. Blijed i nepomičan, Peeta leži na srebrnom stolu. Cjevčice i žice samo izniču iz njega i na trenutak zaboravim da su Igre završene. Liječnici postanu još jedna prijetnja, još jedan čopor mutanata stvoren da ga ubije. Zgrožena, bacim se prema njemu, no uhvate me i uguraju u neku sobu, odvojivši me od Peete staklenim vratima. Udaram po njima vrišteći kao da sam izgubila razum, ali nitko ne obraća pozornost, osim jednog, kapitolskog poslužitelja koji se pojavi iza mene i ponudi mi piće. Srušim se na pod, obraza prislonjenog o staklo, zbunjeno zureći u kristalnu čašu u ruci. Puna je ledeno hladnog soka od naranče iz kojeg viri slamka s naboranim bijelim obodom. Izgleda neprirodno u mojoj krvavoj, prljavoj ruci punoj ožiljaka, obavijena prstima ispod čijih se noktiju stvrdnulo blato. Od mirisa soka skuplja mi se slina u ustima, ali suzdržana prema nečem tako lijepom i čistom samo oprezno spustim čašu na pod. Kroz staklo vidim kako liječnici grozničavo pomažu Peeti, obrva nabranih u koncentraciji. Vidim protok tekućina u cjevčicama i veliki ekran pun brojeva i svjetala koja ne razumijem. Nisam sigurna, ali mislim da mu je srce dvaput stalo. Kao da sam opet kod kuće; netko nam je doveo rudara beznadno ozlijeđenog u eksploziji, ili ženu koja je već tri dana u trudovima, ili izgladnjelo dijete koje se bori s upalom pluća, a majka i Prim nabiru obrve kao liječnici nad Peetom. Sad bih, po običaju, pobjegla u šumu i skrivala se među drvećem dugo po pacijentovoj smrti, sve dok na drugom kraju Ležišta za njega ne počnu sklapati lijes. No ovdje me drže pregrade u lebdjelici, ali i ista ona sila koja najbliže članove obitelji prikuje uz umiruće. Često bi okružili naš kuhinjski stol, i svaki bih put pomislila: Zašto ne odu? Zašto ostaju gledati? Ali sada znam. Zato što im ne preostaje ništa drugo. Trgnem se kad opazim da me netko promatra s udaljenosti od tek nekoliko centimetara, no odmah

shvatim da se radi o mom odrazu u staklu. Izbezumljeno piljim, obrazi su mi ispijeni, a kosa zamršena. Izgledam bijesno. Divlje. Suludo. Nije nikakvo čudo da me ne žele blizu sebe. Vrlo brzo sletimo na krov Centra za obuku. Odvode Peetu, ali mene ostavljaju iza staklenih vrata. Zalijećem se u njih i vrištim. Mislim da sam na trenutak opazila ružičastu kosu - to je zacijelo Effie, to mora biti ona, dolazi me osloboditi - no uto osjetim ubod igle. Kad se probudim, neko se vrijeme bojim pomaknuti. Cijeli strop sija prigušenim žutim svjetlom, otkrivajući mi da sam u sobi u kojoj se nalazi samo krevet na kojem ležim. Ne vidim ni vrata ni prozore. Soba je ispunjena oštrim, antiseptičkim mirisom. Iz desne ruke izlazi mi nekoliko cjevčica koje se protežu do zida iza mene. Gola sam, umotana u ugodnu posteljinu. Nesigurno podignem lijevu ruku iznad pokrivača. Ne samo da je oribana, već su i nokti isturpijani u savršene ovalne oblike, dok su ožiljci od opeklina manje izraženi. Dodirnem obraz, usne, namreškani ožiljak iznad obrve, a onda se, prolazeći prstima kroz svilenkastu kosu, nakratko ukočim. Sa strepnjom raskuštram kosu pokraj lijevog uha. Ne, nije mi se pričinilo. Čujem i na njega. Pokušam sjesti, no zbog širokog remena zategnutog oko struka pomakla sam se jedva nekoliko centimetara. Osjetivši se sputanom, počnem paničariti i, migoljeći bokovima, nastojim se osloboditi, no tad se dio zida rasklopi i u sobu uđe crvenokosa kažnjenica noseći pladanj. Njena me pojava primiri. Željela bih joj postaviti tisuću pitanja, ali bojim se da bi joj svaka naša prisnost mogla naškoditi. Jasno mi je da me pomno motre. Djevojka položi pladanj preko mojih bedara pa me, nešto pritisnuvši, uspravi u sjedeći položaj. Dok mi namješta jastuk, ipak se odlučim na jedno pitanje. Izgovorim ga razgovijetno, koliko to mogu sa svojim napuklim glasom, kako se ne bi činilo da nešto tajimo. “Je li Peeta preživio?” Djevojka kimne, a kad mi gurne žlicu u ruku, osjetim prijateljski stisak. Unatoč svemu, izgleda kako ipak nije željela da me ubiju. A i Peeta je preživio. Jasno da jest, uz svu skupocjenu opremu koju imaju ovdje. Ali sve dosad nisam mogla biti sigurna. Kad crvenokosa iziđe, vrata se nečujno zatvore. Gladno se okrenem prema pladnju. Na njemu je zdjela bistre juhe od mesa, mala porcija kaše od jabuka i čaša vode. I to je sve?, pomislim mrzovoljno. Ne bi li moja povratnička večera trebala biti malko svečanija? No uskoro otkrijem da jedva mogu pojesti i ovaj mršavi obrok. Želudac kao da mi se smanjio na veličinu oraha, i zapitam se koliko sam dugo bila bez svijesti jer moj posljednji obrok u areni, prilično obilan, pojela sam bez problema. Između završetka natjecanja i predstavljanja pobjednika obično protekne nekoliko dana, kako bi izgladnjelog i izranjavanog posvećenika doveli u red. Cinna i Portia sad već kreiraju odjeću za naše javne nastupe. Haymitch i Effie pripremaju gozbu za naše pokrovitelje i pomno pregledavaju pitanja za posljednje intervjue. Kod kuće je vjerojatno sve u rasulu - Okrug 12 organizira proslave dobrodošlice za Peetu i mene, čega nije bilo skoro trideset godina. Vraćam se kući! Majci i Prim! Galeu! Čak me i pomisao na Primina čupavog starog mačka veseli. Uskoro ću biti kod kuće! Želim se maknuti s ovog kreveta. Vidjeti Peetu i Cinnu, saznati što se sve događa. A zašto i ne bih? Osjećam se odlično. No čim se počnem ponovo migoljiti, pokušavajući se osloboditi remena, kroz jednu od cjevčica u venu mi potekne hladna tekućina. Gotovo u istom trenu izgubim svijest. Ista se stvar ponavlja neodredivo dugo. Budim se, jedem, a zatim me, premda se opirem nagonu da ustanem iz kreveta, ponovo uspavljuju. Neprekidno sam smućena i primjećujem tek nekoliko stvari

- crvenokosa djevojka nije se više vraćala, ožiljci mi nestaju, a odnekud, mislim da ne zamišljam, glasno dopire muški glas. Nema kapitolski, već domaći, grublji naglasak. Prožima me neodređen, umirujući osjećaj da netko pazi na mene. Naposljetku ipak dođem k sebi. U mojoj desnoj ruci više nema nijedne cjevčice. Uklonili su i remen, pa se mogu micati po volji. Odlučim sjesti, ali zadrži me pogled na ruke. Koža mi izgleda savršeno, glatka je i sjajna. Bez traga su nestali svi ožiljci, i oni iz arene, i oni koji su se nakupili tijekom godina lova. Čelo mi je svilenkasto, a na listu ne mogu opipati ni najmanji trag opekline. Spustim noge s kreveta plašeći se hoće li izdržati moju težinu. No snažne su i stabilne. Na donjem dijelu kreveta leži odjeća kakvu su svi posvećenici nosili u areni. Lecnem se zureći u nju kao da će me ugristi, sve dok se ne sjetim kako ću se, naravno, upravo u toj odjeći ponovo susresti sa svojom ekipom. Odjenem se za manje od minute, te se stanem vrpoljiti pred dijelom zida gdje se, premda ih ne vidim, nalaze vrata. Iznenada se rasklope. Koraknem u širok, pust hodnik bez, kako se čini, drugih vrata. Ali negdje moraju biti. A iza jednih od njih mora se nalaziti Peeta. Sad kad sam posve svjesna i pokretna, sve sam zabrinutija za njega. S njim je zacijelo sve u redu, ili mi crvenokosa kažnjenica ne bi to potvrdila. No moram ga vidjeti sama. “Peeta!” viknem, budući da u blizini nema nikoga kome bih mogla postaviti pitanje. Na to čujem da me netko doziva, ali ne Peeta. Glas je iritantan, ali sada od njega sva ustrepćem. To je Effie. Okrenem se i ugledam ih kako me čekaju u velikoj prostoriji na kraju hodnika - Effie, Haymitch i Cinna. Potrčim bez oklijevanja. Možda bi pobjednik trebao biti suzdržaniji i bahatiji, osobito ako zna da se susret snima. Ali nije me briga. Trčim prema njima i samu sebe iznenadim najprije skočivši u zagrljaj Haymitchu. Kad mi šapne u uho: “Odlično si to obavila, dušice”, ne zazvuči mi ironično. Effie je suznih očiju, miluje mi kosu i stalno ponavlja kako je svima govorila da smo biserje. Cinna me samo čvrsto zagrli ne rekavši ništa. Tad primijetim da nema Portie i postanem nespokojna. “Gdje je Portia? Je li s Peetom? S njim je sve u redu, zar ne? Mislim, živ je?” izgovorim u dahu. “Peeta je dobro, samo što vaš ponovni susret žele prikazati uživo na svečanosti”, reče Haymitch. “Oh, znači u tome je cijela stvar”, odahnem jer sam na trenutak s užasom pomislila da je Peeta mrtav. “Vjerojatno bih i sama to htjela gledati.” “Pođi sa Cinnom. Mora te pripremiti”, reče Haymitch. Osjetim olakšanje ostavši nasamo sa Cinnom koji me zaštitnički grli dok me odvodi od kamera. Prolazimo kroz nekoliko hodnika i stižemo do dizala koje nas preveze do predvorja Centra za obuku. To znači da je bolnica duboko ispod zemlje, čak ispod dvorane u kojoj su posvećenici vježbali vezivanje čvorova i bacanje kopalja. Prozori u predvorju su zastrti, a nekolicina stražara stoji na svojim mjestima. Nema nikog drugog tko bi nas vidio kako prilazimo dizalu za posvećenike. Koraci nam odzvanjaju u praznini. A dok se dizalo penje prema dvanaestom katu, pred očima vidim lica svih posvećenika koji se neće vratiti. Srce mi se stegne. Čim izađemo iz dizala, okruže me Venia, Flavius i Octavia, govoreći tako brzo i ushićeno, da ih uopće ne mogu razumjeti. No jasno mi je da su iskreno oduševljeni što me vide. I mene je razveselio naš ponovni susret, ali niti blizu kao onaj sa Cinnom. Ovaj je više poput susreta vlasnika s privrženim kućnim ljubimcima nakon osobito napornog dana. Odvuku me u blagovaonicu i napokon dobijem pravi obrok - pečeni goveđi odrezak, grašak i

meka peciva - no još uvijek mi strogo nadziru porcije. Jer, kad zatražim repete, glatko me odbiju. “Ne, ne, ne. Nikako ne žele da povratiš po pozornici”, reče Octavia, ali potajice mi ispod stola doda pecivo kako bi pokazala da je na mojoj strani. Potom odemo u moju sobu. Cinna se na neko vrijeme izgubi, dok me ostatak ekipe priprema. “Oh, sva si uglancana”, reče Flavius zavidno. “Na koži nemaš ni mrljice.” No kad se gola pogledam u zrcalu, osupne me koliko sam mršava. Zacijelo sam izgledala još lošije kad sam izašla iz arene, ali i sada si mogu izbrojiti sva rebra. Trojka mi isprogramira tuš, a nakon pranja svatko se prihvati svog posla - uređuju mi kosu, nokte, šminkaju lice. Brbljaju bez prestanka, pa jedva da imam prilike progovoriti, što mi odgovara jer nije mi do priče. Neobično, ali premda razgovaraju o Igrama, ističu samo gdje su bili, što su radili ili kako su se osjećali kad se nešto dogodilo. “Još sam bila u krevetu!” “Baš sam obojala obrve!” “Kunem se, skoro sam se onesvijestio!” Važni su samo oni, a ne umirući dječaci i djevojke u areni. U Okrugu 12 ne naslađujemo se Igrama. Stisnemo zube i gledamo ih jer smo na to prisiljeni, a kad završe pokušavamo se što brže vratiti uobičajenom životu. Da mi trojka ne bi postala mrska, ne obraćam više pozornost na većinu onoga što govore. Cinna se vrati sa žutom, nimalo razmetljivom haljinom prebačenom preko ruku. “Odustao si od imidža ‘Vatrene Djevojke’?” upitam. “To ti meni reci”, odgovori on i navuče mi haljinu preko glave. Odmah primijetim umetak na prsima koji nadomješta obline izgubljene gladovanjem. Dotaknem grudi i namrštim se. “Znam, znam”, reče Cinna preduhitrivši moj prigovor. “Ali Igrotvorci su htjeli čak i kirurški intervenirati. Haymitch se s njima ozbiljno sukobio oko toga. Ovo je kompromis.” Zaustavi me prije no što se stignem pogledati u zrcalu. “Čekaj, još cipele.” Venia mi pomogne obuti ravne kožne sandale, te se okrenem prema zrcalu. Još uvijek sam “Vatrena Djevojka”. Prozračna tkanina blago svjetluca. I najmanji dašak zraka uzbiba je, šaljući mi valiće uz tijelo. U usporedbi s njom, kostim koji sam nosila na bojnim kolima čini se predrečav, a haljina s intervjua izvještačeno. Sada kao da sam odjevena u plamen svijeće. “Kako ti se čini?” upita Cinna. “Najbolje do sada”, odgovorim. No kad napokon odvojim oči od treperave tkanine, nemalo se iznenadim. Kosa mi je raspuštena, podignuta tek jednostavnom trakom. Šminka zaobljuje i ispunjava oštre kuteve mog lica. Nokti su mi namazani prozirnim lakom. Haljina bez rukava skupljena mi je na rebrima, a ne u struku, čime umetak na prsima, koji je trebao popuniti moju figuru, postiže slab učinak. Haljina mi se proteže samo do koljena, a bez visokih peta uočljiva je moja stvarna visina. Ukratko, izgledam poput djevojčice kojoj je najviše četrnaest godina. Nevino i bezopasno. Da, zaista je iznenađujuće da se Cinna odlučio za takvo što jer ipak sam pobjednica Igara gladi. Moj je izgled vrlo proračunat. Cinna ništa ne kreira nasumce. Grizem se za usnu pokušavajući otkriti što ga je potaklo na ovo. “Mislila sam da ću izgledati... profinjenije”, kažem. “Pretpostavio sam da bi te Peeta više volio vidjeti ovakvu”, reče Cinna oprezno. Peeta? Ne, nije ovo zbog Peete, već zbog Kapitola, Igrotvoraca i publike. Premda ne razumijem Cinninu kreaciju, ona mi je upozorenje da Igre još nisu došle svome kraju. Iza njegova bezazlena odgovora krije se opasnost o kojoj se ne usudi pričati ni pred svojim vlastitim suradnicima.

Dizalom se spustimo na razinu dvorane za trening. Običaj je da se pobjednik i njegov tim podignu na pozornicu - najprije ekipa za pripremu, zatim pratilac, stilist, pa savjetnik, i na koncu pobjednik. No ove godine, s dva pobjednika koji dijele i pratiteljicu i savjetnika, uobičajena procedura doživjela je izmjene. Nađem se u slabo osvijetljenom prostoru ispod pozornice, na koju će me podići sasvim nova metalna ploča. Vidim hrpice piljevine, mirišem svježu boju. Cinna i ekipa za pripremu odu se preodjenuti i zauzeti svoja mjesta, ostavljajući me samu. U polumraku, na udaljenosti od desetak metara, opazim provizorni zid. Iza njega se vjerojatno nalazi Peeta. Gomila glasno huči, pa Haymitcha primijetim tek kad mi dotakne rame. Uplašeno sam poskočila, valjda još uvijek napola u areni. “Polako, ja sam. Daj da te vidimo”, reče Haymitch. Raširim ruke i okrenem se. “Dovoljno dobro.” I nije neki kompliment. “Ali?” upitam. Haymitch se ogleda po mojoj zagušljivoj čekaonici, i čini se kao da mu je nešto važno na pameti. “Ništa ali. Može zagrljaj za sreću?” OK, to je neobičan zahtjev za Haymitcha, ali, na kraju krajeva, ipak smo pobjednici. Možda je zagrljaj za sreću sasvim prikladan. No čim mu stavim ruke oko vrata, nađem se zarobljena u njegovu stisku. Stane mi govoriti na uho, vrlo brzo i vrlo tiho, dok mu moja kosa prikriva usne. “Slušaj me dobro. U nevolji si. Čuo sam da su u Kapitolu bijesni jer ste ih namagarčili u areni. Ti ljudi ne podnose da im se tko ruga, a sad su predmet sprdnje u cijelom Panemu”, reče Haymitch. Osjećam kako me prožima jeza, ali nasmijem se kao da je Haymitch rekao nešto jako zabavno jer moja usta nisu prikrivena. “I onda?” “Može vas izvući jedino luda zaljubljenost zbog koje niste mogli kontrolirati svoje postupke.” Haymitch se odmakne i popravi mi traku u kosi. “Jesi li razumjela, dušice?” Pitanje nekom sa strane ne otkriva ništa. “Razumjela sam”, odgovorim. “Jeste li ovo ispričali i Peeti?” “Nije bilo potrebno”, odvrati Haymitch. “Ionako mu je srce na pravom mjestu.” “Mislite da meni nije?” iskoristim priliku i poravnam mu svjetlo -crvenu mašnu, koju mu je Cinna zacijelo svezao uz primjenu sile. “Otkad je važno što ja mislim?” odgovori Haymitch. “Vrijeme je da zauzmemo mjesta.” Odvede me do metalnog kruga. “Ovo je tvoja večer, dušice. Uživaj u njoj.” Poljubi me u čelo i nestane u polumraku. Vučem haljinu naniže želeći da bude duža, da mi prekrije klecava koljena. No uskoro shvatim da je to besmisleno jer cijela se tresem poput lista na vjetru. Nadam se da će drhtavica biti pripisana uzbuđenju. Na koncu, ovo je zaista moja večer. Mogla bih se ugušiti od mirisa vlage i plijesni ispod pozornice. Hladan, ljepljiv znoj klizi mi niz kožu. Ne mogu se osloboditi pomisli da će daske iznad moje glave svakog trena popustiti i da ću ostati živa zakopana u ruševinama. Kad sam napuštala arenu, kad su odjeknule trube, trebala sam biti na sigurnom. Otad, pa cijeli moj život. No ako je ono što je Haymitch rekao istina, a nema razloga lagati, dosad još nisam bila na ovako opasnom mjestu. Ovo je mnogo gore od bijega pred progoniteljima u areni. Tamo sam mogla samo umrijeti. I kraj priče. Ali sada bi Prim, majka, Gale, stanovnici Okruga 12, svi do kojih mi je stalo, mogli biti kažnjeni ako ne odigram dobro ulogu djevojke lude od ljubavi prema scenariju koji je predložio Haymitch.

Dakle, još imam izgleda, iako je sve ispalo neočekivano. Kad sam si u areni usula otrovne bobice u usta, namjeravala sam nadmudriti Igrotvorce, ne razmišljajući kako će se to odraziti na Kapitol. Ali Igre gladi su kapitolsko oružje čija se efikasnost ne smije ugroziti. Njegovi vlastodršci željet će pokazati da su stalno sve konce čvrsto držali u svojim rukama, da su kontrolirali natjecanje sve do kraja, uključujući zajedničko samoubojstvo. Međutim, u tome će uspjeti samo ako i ja prihvatim igru. A Peeta... I on će nastradati ako stvari krenu po zlu. No, što je ono Haymitch rekao kad sam ga upitala je li mu objasnio naš položaj? Da se morao pretvarati kako je ludo zaljubljen? “Nije bilo potrebno. Ionako mu je srce na pravom mjestu.” Znači li to da me opet preduhitrio jer ionako misli unaprijed i da je svjestan opasnosti u kojoj se nalazimo? Ili da je... ionako ludo zaljubljen? Ne znam. Još nisam ni pokušala razlučiti ono što osjećam prema Peeti. Presloženo je. Koji su moji postupci bili dio Igara, a što sam radila iz srdžbe prema Kapitolu? Ili pazeći kako će se na to gledati u Okrugu 12? Što sam sve napravila jednostavno stoga jer je bilo ispravno? A što zato jer mi je stalo do Peete? To ću klupko morati razmrsiti kod kuće, u miru i tišini šume, bez promatrača, a ne ovdje, gdje su sve oči uperene u mene. No tko zna kad će mi se pružiti ta prilika. Još koji tren i počet će najopasniji dio Igara gladi.

27 Himna mi zatutnji u ušima, a potom čujem Caesara Flickermana kako pozdravlja publiku. Zna li da je od presudne važnosti da mu svaka riječ bude na mjestu? Zasigurno zna i bit će nam spreman pomoći. Iz gomile se prolomi pljesak ekipi za pripremu. Zamišljam kako su se Flavius, Venia i Octavia uzvrtjeli na pozornici smiješno se klanjajući. Jamačno nemaju pojma ni o čemu. Caesar potom predstavi Effie. Koliko je samo čekala ovaj trenutak. Nadam se da će moći uživati u njemu jer, premda luckasta, u nekim je stvarima vrlo pronicljiva i zasigurno barem sluti da smo u nevolji. Portia i Cinna dožive gromoglasno klicanje, naravno, jer bili su izvrsni, zablistali su već u svom prvom nastupu. Sad shvaćam Cinnin izbor moje haljine za večeras. Moram biti nalik curetku, izgledati što nevinije. Haymitchev dolazak publika poprati općim toptanjem koje potraje najmanje pet minuta. Postigao je nešto još neviđeno. Na životu mu je ostao ne samo jedan, već oba posvećenika. Što bi bilo da me nije upozorio na vrijeme? Bih li se ponašala drukčije? Trljala sol u kapitolsku ranu razmećući se smicalicom s bobicama? Ne, mislim da ne bih. No lako se moglo dogoditi da ne budem uvjerljiva kao što trebam biti. I to upravo sada. Jer, osjećam da me ploča diže prema pozornici. Svjetla su zasljepljujuća. Od zaglušujućeg urlanja trese se i zveči metal ispod mojih nogu. Peeta je udaljen samo nekoliko metara. Izgleda tako čisto, zdravo i lijepo, da ga jedva mogu prepoznati. No osmijeh mu je jednak i u mulju i u Kapitolu, i kad ga spazim na njegovu licu, napravim ta tri koraka i bacim mu se u zagrljaj. On zatetura unatrag, gotovo izgubivši ravnotežu, i tad uvidim da je tanka metalna naprava u njegovoj ruci neka vrsta štapa za podupiranje. Kad se ispravi, pripijemo se jedno uz drugo, a publika podivlja. Dok me ljubi, sve vrijeme mislim: Znaš li? Znaš li u kakvoj smo opasnosti? Nakon desetak minuta ljubljenja, Caesar Flickerman potapša ga po ramenu kako bi se nastavilo sa svečanošću, ali Peeta ga samo odgurne ni ne svrnuvši pogled. Gomila sad posve pomahnita. Bez obzira na to je li svjestan opasnosti, Peeta, kao i obično, zna s publikom. Napokon, Haymitch nas razdvoji i prijateljski pogura prema pobjedničkom sjedalu. Obično je to bogato ukrašen stolac s kojeg pobjednik gleda snimku s najznačajnijim trenucima Igara, ali budući da nas je dvoje, Igrotvorci su pripremili kauč presvučen crvenim baršunom. Majka bi ga, mislim, nazvala ljubavnim sjedalom jer je omanji. Sjednem tako blizu Peeti da sam mu gotovo u krilu, no Haymitch mi pogledom poruči da to nije dovoljno. Zbacim sandale, podvijem noge, pa naslonim glavu na Peetino rame. On me smjesta zagrli i čini mi se da sam opet u špilji, kutrim se uz njega pokušavajući se zagrijati. Portia ga je obukla u košulju koja je izrađena od iste žute tkanine kao i moja haljina, te duge crne hlače. Na nogama mu nisu sandale, već glomazne crne čizme koje kao da je čvrsto utaknuo u pozornicu. Poželim da me Cinna odjenuo na sličan način jer osjećam se vrlo ranjivo u ovoj tanašnoj haljini. No da, u tome i jest bit. Caesar Flickerman zabavi publiku s još pokojom šalom, nakon čega dođe vrijeme za snimku. Trajat će točno tri sata. Svi stanovnici Panema dužni su je gledati. Svjetla se prigušuju, na ekranu se pojavi grb, a ja shvatim da sam nespremna za ovo. Ne želim gledati umiranje dvadeset dvoje posvećenika. Bilo mi je dovoljno vidjeti neke od njih kako pogibaju uživo. Srce mi počne snažno udarati i osjećam snažan poriv da pobjegnem. Kako su prijašnji pobjednici ovo mogli izdržati sami?

Tijekom snimke, uobičajeno je da se povremeno prikaže i pobjednikova reakcija u kutu ekrana. Sjetim se ranijih godina... Neki pobjednici likuju, visoko podižu pesnice i busaju se u prsa. No većinom izgledaju zaprepašteno. Jedino što mene drži na ovom sjedalu je Peeta - njegova ruka kojom me grli, dok sam mu drugu uhvatila s obje svoje. Uz to, prijašnji pobjednici nisu morali strahovati od Kapitola koji traži način kako da ih uništi. Sažeti nekoliko tjedana u tri sata pravi je podvig, osobito ako se uzme u obzir koliko je kamera sve snimalo odjednom. Tko god da odabire najvažnije trenutke, mora odlučiti kakvu priču želi ispričati. Ovoga puta, po prvi put, to je ljubavna priča. Peeta i ja smo pobjednici, istina, ali već od početka nam se poklanja nesrazmjerna pozornost. No to je dobra okolnost jer ide u prilog mojoj taktici ludo zaljubljene djevojke, čime želim pokazati da nisam prkosila Kapitolu, a uz to će i manje vremena ostati za prikazivanje pogibija. Prvih pola sata prikazuju se događanja prije arene - žetva, vožnja bojnim kolima kroz Kapitol, naša postignuća s treninga, te intervjui. U podlozi je poletna glazba, a kako su gotovo svi koji se pojavljuju na ekranu mrtvi, sve mi izgleda još groznije. Po dolasku posvećenika u arenu, detaljno se prikaže krvoproliće kod Roga izobilja, a zatim su se tvorci snimke, u osnovi, odlučili na stalnu izmjenu prizora - umirući posvećenici, pa Peeta i ja. On je u prvom planu, nema nikakve sumnje da je u romansi odigrao glavnu ulogu. Sad vidim ono što je gledala publika - kako je zavarao Karijeriste o mom položaju, cijelu noć ostao budan ispod stabla s osinjakom tragačica ubadača, kako se borio s Catom da bih mogla pobjeći, a čak je i, ležeći u mulju na obali, u snu šaputao moje ime. U usporedbi s njim, ispadam bezosjećajna - izmičem vatrenim kuglama, rušim osinjak, dižem zalihe u zrak - sve dok ne krenem u potragu za Rue. U cijelosti prikažu okolnosti pod kojima je poginula, počevši od trenutka kad je probodena kopljem, preko mog neuspješnog pokušaja spašavanja kad sam u vrat ustrijelila dječaka iz Okruga 1, sve dok mi nije izdahnula na rukama. A pjesma... Pustili su je od prve do posljednje note. Nešto u meni zgasne i posve otupim. Ne osjećam ništa. Kao da gledam nepoznate posvećenike u drugim Igrama gladi. No primijetim da nisu željeli prikazati kako sam je prekrila cvijećem. Naravno. Jer čak i to miriše na pobunu. Stvari za mene krenu nabolje nakon što su objavili da dvoje posvećenika iz istog okruga mogu pobijediti, kad sam viknula Peetino ime i dlanovima prekrila usta. Ako sam ranije izgledala ravnodušna prema njemu, po toj sam se objavi iskupila jer sam ga pronašla i njegovala, otišla na gozbu po lijek, a na poljupce me nije trebao nagovarati. Mutanti i Catov kraj su doista strašni, no opet, osjećam kao da se to dogodilo nekom vrlo dalekom. A potom uslijedi trenutak s bobicama. Čujem da ljudi u publici utišavaju jedni druge, ne želeći propustiti niti jedan detalj. Preplavi me zahvalnost prema tvorcima snimke jer nije završila objavom naše pobjede, nego mojim udaranjem po staklenim vratima u lebdjelici i dozivanjem Peete dok ga pokušavaju održati na životu. Što se preživljavanja tiče, to je moj najsvjetliji trenutak večeras. Ponovo zasvira himna i svi ustanemo, a na pozornicu se popne sam predsjednik Snow. Slijedi ga djevojčica koja u ruci nosi jastuk. Na njemu je kruna, samo jedna, i publika se zbunjeno uskomeša na čijoj će glavi završiti? - što potraje sve dok je predsjednik ne savine i rastavi na dva jednaka dijela. Prvu polovicu, smiješeći se, namjesti na Peetino čelo. I dalje se smješka spuštajući drugu polovicu na moju glavu, ali njegove su oči, samo nekoliko centimetara od mojih, nemilosrdne poput

zmijinih. I tad shvatim, premda bismo oboje pojeli bobice, da sam ja ta koju krive jer zamisao je bila moja. Ja sam huškač. Mene treba kazniti. Slijedi serija naklona i klicanje. Ruka bi mi otpala od silnog mahanja, da Caesar Flickerman napokon ne poželi gledateljima laku noć, podsjetivši ih da pogledaju sutrašnje završne intervjue. Kao da imaju izbora. Peetu i mene hitro odvedu u predsjedničku rezidenciju na Pobjedničku gozbu, no imamo malo vremena za jelo jer se kapitolski dužnosnici i najdarežljiviji pokrovitelji laktaju kako bi se fotografirali s nama. Promiče jedno nasmijano lice za drugim, zbog čega sam, kako večer prolazi, sve smućenija. Povremeno opazim Haymitcha, što me ohrabri, i predsjednika Snowa, što me užasne, ali i dalje sam naoko dobre volje, svima zahvaljujem i smješkam se dok me fotografiraju. Ni u jednom trenutku ne puštam Peetinu ruku. Sunce je već provirilo iznad obzora kad se vratimo na dvanaesti kat Centra za obuku. Pomislim da ću napokon moći nasamo popričati s Peetom, ali Haymitch ga otpravi zajedno s Portiom kako bi mu popravila odjeću za intervju, dok mene doprati do vrata. “Zašto ne mogu razgovarati s njim?” upitam. “Bit će mnogo vremena za priču kad se vratimo kući”, odgovori Haymitch. “Naspavaj se, na programu si u dva.” Unatoč Haymitchevu uplitanju, odlučna sam susresti se s Peetom u četiri oka. Okrećem se u krevetu nekoliko sati, a zatim se ušuljam u hodnik. Najprije provjerim krov, ali ondje nema nikoga. Čak su i gradske ulice, daleko dolje, puste nakon sinoćnje proslave. Na neko se vrijeme vratim u krevet, a zatim odlučim otići ravno u Peetinu sobu. No kad pokušam okrenuti kvaku, otkrijem da sam zaključana. Isprva sumnjam na Haymitcha, ali mislima mi ubrzo zarovari strah da me kapitolski vlastodršci motre i ograničavaju mi slobodu kretanja. Nisam mogla nikamo umaći još od početka Igara gladi, no ovo je drukčije, mnogo osobnije. Osjećam se kao da sam zatočena zbog zločina i sad čekam izricanje kazne. Brzo se vratim u krevet i pretvaram se da spavam, sve dok se ne pojavi Effie Trinket koja diže na uzbunu jer počinje još jedan “velik, velik, velik dan!” Imam samo pet minuta da pojedem zdjelicu vrućega gulaša sa žitom jer već nahrupljuje ekipa za pripremu. Sve što moram reći je: “Oborili ste publiku s nogu!” i sljedećih nekoliko sati ne moram više ništa govoriti. Kad stigne Cinna, potjera ih van, pa me odjene u koprenastu bijelu haljinu i ružičaste cipele. Zatim mi sam popravlja šminku, sve dok mi koža ne zablista rumenkastim sjajem. Razgovaramo neobavezno; bojim ga se pitati bilo što važno jer se, nakon što sam naišla na zaključana vrata, ne mogu osloboditi dojma da me motre bez prestanka. Intervju će se održati u dnevnoj sobi na kraju hodnika. Sobu su raščistili i unijeli ljubavno sjedalo, koje su okružili vazama punim crvenih i ružičastih ruža. Događaj će prenositi tek nekoliko kamera. Gledatelja u sobi nema. Srećom. Čim uđem, Caesar Flickerman me srdačno zagrli. “Čestitam, Katniss. Kako se osjećaš?” “Dobro”, odgovorim. “Malo sam nervozna.” “Nemaš zašto biti nervozna, bit će to sjajan razgovor”, ohrabri me on tapšanjem po obrazu. “Ne znam baš pričati o sebi”, kažem. “Ništa što ćeš reći ne može biti pogrešno”, reče on. Oh, Caesare, pomislim, kad bi to barem bila istina. A zapravo, predsjednik Snow možda baš u

ovom trenutku priprema nesreću koja će me ‘slučajno’ snaći. Zatim stigne Peeta, sav zgodan u crveno-bijeloj kombinaciji, i odvuče me na stranu. “Nikako uhvatiti priliku da te vidim. Haymitch je čvrsto odlučio da ostanemo odvojeni.” Haymitch je čvrsto odlučio spasiti nam živote, ali previše je ušiju uokolo, pa kažem samo: “Da, u zadnje je vrijeme vrlo odgovoran.” “No dobro, još samo ovo i idemo kući. A tamo nas neće moći stalno kontrolirati”, reče Peeta. Naježim se, ali nemam vremena odgonetati zašto jer sve je spremno. Sjednemo na ljubavno sjedalo pomalo službeno, i Caesar mi reče: “Ma hajde, sklupčaj se uz njega ako želiš. Jučer je to izgledalo vrlo ljupko.” Podvijem noge, a Peeta me zagrli i privuče. Netko počne odbrojavati i umah se nađemo u prijenosu diljem zemlje. Caesar Flickerman je izvrstan - pecka nas, zbija šale, no povremeno mu se, kad je prilika, stegne grlo. On i Peeta vode prisan razgovor s kojim su počeli još tijekom prvog intervjua, dobrodušno se zadirkuju, tako da se cijelo vrijeme smješkam pokušavajući što manje pričati. Jasno, tu i tamo nešto moram reći, ali čim mogu prepuštam razgovor Peeti. Međutim, Caesar počne postavljati pitanja koja zahtijevaju cjelovitije odgovore. “Peeta, iz vašeg razgovora u špilji znamo da je za tebe to bila ljubav na prvi pogled još iz vremena kad si imao, koliko ono, pet godina?” upita Caesar. “Da, od trenutka kad sam je ugledao”, reče Peeta. “No za tebe, Katniss, bio je to put pun pustolovina. Mislim da je publici najuzbudljivije bilo upravo tvoje zaljubljivanje u Peetu. U kojem si trenutku shvatila da se to napokon dogodilo?” upita Caesar. “Uh, teško pitanje...” nasmijem se tiho, gotovo bezvučno, i zagledam u ruke. Pomoć! “Znam kad sam ja shvatio. One večeri kad si na stablu viknula njegovo ime”, reče Caesar. Hvala vam, Caesare! Još malo promislim, pa prihvatim njegovu ideju. “Istina, mislim da je i meni tad postalo jasno. Iskreno, do tog trenutka pokušavala sam ne razmišljati o onome što osjećam jer to me samo zbunjivalo i sve bi se još više zakompliciralo da sam shvatila kako mi je stalo do njega. Ali tada, na stablu, sve se promijenilo”, kažem. “Zašto baš tada?” uporan je Caesar. “Možda zato... jer se po prvi put... pojavila mogućnost da ostane uz mene”, odgovorim. Iza kamermana vidim da je Haymitch odahnuo - pogodila sam prave riječi. Caesar izvadi rupčić i zastane, toliko je dirnut. Peeta spusti čelo na moju sljepoočnicu i upita: “Sad kad sam ostao uz tebe, što ćeš napraviti sa mnom?” Okrenem glavu prema njemu. “Smjestit ću te tamo gdje ti se ništa ne može dogoditi.” Kad me poljubi, prisutni u sobi glasno uzdahnu. Za Caesara je ovo prilika da neusiljeno prijeđe na ispitivanje o našim ozljedama u areni, od opeklina i uboda do rana. A kad dođemo do mutanata, zaboravim da sam pred kamerama. Jer, Caesar upita Peetu kako se snalazi s “novom nogom”. “S novom nogom?” ponovim i, ne mogavši izdržati, podignem rub Peetine nogavice. “Oh, ne”, šapnem, ugledavši metalno-plastičnu protezu umjesto noge. “Nitko ti nije rekao?” upita Caesar obzirno. Odmahnem glavom. “Nisam imao prilike”, reče Peeta, blago slegnuvši ramenima.

“Ja sam kriva”, kažem. “Podvezala sam ranu.” “Ti si kriva što sam živ”, reče Peeta. “U pravu je”, reče Caesar. “Da nisi podvezala ranu, zasigurno bi iskrvario.” Vjerojatno i jest tako, ali uzrujana sam do te mjere da se uplašim kako ću zaplakati. A budući da me gleda cijela zemlja, uronim lice u Peetinu košulju. Moraju me nekoliko minuta nagovarati da podignem glavu jer bolje mi je ovako, skrivenoj u košulji, gdje mi nitko ne vidi oči. Kad napokon pokažem lice, Caesar me poštedi novih pitanja kako bih se pribrala. Zapravo, jedva da obraća pozornost na mene, sve dok na red ne dođu bobice. “Katniss, znam da si doživjela šok, ali moram te ovo pitati. Kad si na kraju izvadila bobice, što ti je prolazilo kroz glavu... hm?” reče on. Dugo oklijevam prije no što ću odgovoriti, nastojeći posložiti misli. Ovo je ključan trenutak jesam li prkosila Kapitolu, ili me posve izbezumila mogućnost da izgubim Peetu, zbog čega nisam bila odgovorna za vlastite postupke? Čini se da je potreban dug i dramatičan odgovor, ali uspijem izustiti tek jednu, jedva čujnu rečenicu: “Ne znam, jednostavno... nisam mogla podnijeti pomisao... da ću ostati bez njega.” “Peeta? Želiš nešto dodati?” upita Caesar. “Ne. Isto vrijedi i za mene”, reče on. Caesar pozdravi gledatelje i intervju je priveden kraju. Svi se smiju, plaču i grle, ali još uvijek nisam sigurna da je sve u redu. “Bilo je OK?” upitam Haymitcha šapatom. “Savršeno”, odgovori on. Vratim se u svoju sobu da pokupim nekoliko stvari, ali uvidim da nema ničega osim broša koji mi je dala Madge. Netko ga je donio u sobu nakon Igara. Ulicama nas voze automobilom sa zatamnjenim staklima, a vlak već čeka na nas. Jedva da se stižemo oprostiti sa Cinnom i Portiom, ali vidjet ćemo ih za nekoliko mjeseci, kad ćemo proputovati sve okruge radi pobjedničkih svečanosti. Na taj način Kapitol podsjeća stanovnike Panema da Igre gladi zapravo nikad ne završavaju. Dodijelit će nam gomilu beskorisnih plaketa, a svi će se morati pretvarati da nas obožavaju. Vlak krene i uskoro se nađemo u tmini tunela, a kad izađemo iz nje, po prvi put nakon žetve slobodno dišem. Effie nas prati natrag. I Haymitch, naravno. Obilno večeramo, pa se smjestimo ispred televizora da pogledamo snimku intervjua. Svake sekunde sve udaljenija od Kapitola, počinjem razmišljati o domu. O Prim i majci. O Galeu. Ispričavši se, odem se presvući iz haljine u jednostavnu košulju i hlače. Polako i temeljito očistim šminku, te ispletem kosu u pletenicu. Počinje moja preobrazba u Katniss Everdeen. U djevojku koja živi na Ležištu. Lovi u šumi. Trguje u Pećnici. Zurim u zrcalo pokušavajući razlučiti tko sam zapravo. Kad se nakon nekog vremena pridružim ostalima, Peetin zagrljaj djeluje mi strano. Vlak se na neko vrijeme zaustavi radi opskrbe gorivom i smijemo izaći na svježi zrak. Nema više nikakve potrebe da nas drže pod nadzorom. Peeta i ja hodamo uz tračnice držeći se za ruke, ali sad kad smo napokon sami, ne znam što bih mu rekla. On zastane i ubere buketić divljeg cvijeća. Kad mi ga pruži, moram se svojski potruditi da pokažem veselje. Ne zna, naime, da je ubrao ružičastobijele cvjetove divljeg luka, i tako me podsjetio na sate koje sam provela skupljajući ga s Galeom. Gale. Zbog pomisli da ću ga vrlo skoro vidjeti osjećam grčeve u želucu. Ali zašto? Ne pronalazim jasan odgovor. Znam samo da me muči osjećaj kako sam lagala osobi koja mi vjeruje. Točnije, dvama osobama. Sve dosad to je moglo proći jer trajale su Igre. No kod kuće više neće biti

prostora za skrivanje. “Nešto nije u redu?” upita Peeta. “Ne, sve je OK”, odgovorim. Nastavimo hodati, ostavivši vlak iza sebe. Prilično sam sigurna da u šikari uz prugu nema skrivenih kamera, no i dalje ne znam što bih rekla. Trgnem se kad mi Haymitch spusti ruku na leđa. Čak i sada, u ovoj zabiti, govori tihim glasom. “Bili ste sjajni, oboje. Samo nastavite tako i u Okrugu, sve dok kamere snimaju, i na sigurnom smo.” Promatram ga kako se vraća u vlak, izbjegavajući Peetin pogled. “Na što je točno mislio?” upita Peeta. “Kapitolu se nije svidjela naša smicalica s bobicama”, izbrbljam. “Molim? O čemu pričaš?” “Ispalo je prebuntovno. Zato mi je Haymitch zadnjih nekoliko dana davao savjete. Da ne pogoršam situaciju.” “Davao ti je savjete? Meni nije.” “Bio je siguran da ćeš i sam odigrati kako treba.” “Ali nisam ni znao da nešto moram odigrati kako treba”, reče Peeta. “Znači, ono što se događalo posljednjih nekoliko dana... a onda valjda i u areni... sve je to bila strategija koju si dogovarala s Haymitchem?” “Ne, pa kako bih u areni mogla razgovarati s njim?” promucam. “Ali znala si što traži od tebe, zar ne?” Ugrizem se za usnu. “Katniss?” Peeta mi pusti ruku, a ja nespretno koraknem, kao da gubim ravnotežu. “Sve si odglumila”, reče Peeta. “Zbog Igara.” “Ne sve”, čvrsto stišćem buketić. “Koliko onda? Ne, zaboravi. Pravo je pitanje koliko će od svega ostati kad se vratimo kući.” “Ne znam. Što smo bliže Okrugu dvanaest, sve sam smetenija.” Peeta čeka daljnje objašnjenje, ali nema ga. “Javi mi kad to riješiš”, reče bolnim glasom. Sad sam posve sigurna da mi je sluh savršen jer, unatoč tutnjavi lokomotive, čujem svaki korak kojim se vraća u kola. Povukao se na spavanje u svoju sobu prije no što sam se ukrcala. Ni sljedećeg ga jutra nisam vidjela. Pojavio se tek kad smo pristigli u Okrug 12, bezizražajno mi kimnuvši. Želim mu reći da nije pošten. Da smo bili stranci. Da sam u areni radila ono što je bilo potrebno da ostanem živa, da oboje ostanemo živi. Da mu ne mogu objasniti kako stoje stvari s Galeom jer to ne znam ni sama. Da je uzaludno voljeti me jer se ionako nikad neću udavati, pa bi me s vremenom samo zamrzio. Da nije važno osjećam li nešto prema njemu jer nikad si neću moći dopustiti ljubav zbog koje bih zasnovala obitelj i imala djecu. Kako si je on može dopustiti? Kako, nakon svega što smo prošli? Htjela bih mu reći i koliko mi već sada nedostaje. Ali to ne bi bilo pošteno s moje strane. Samo šutke stojimo, gledajući kako oko nas izranja mala čađava postaja. Peron je načičkan kamerama. Svi će sa zanimanjem pratiti naš povratak kući. Krajičkom oka spazim da mi pruža ruku. Nesigurno ga pogledam. “Još jednom? Za publiku?” upita on. Glas mu nije ljutit. Bezbojan je, što je još gore. Dječak koji mi je dao kruh već mi izmiče. Čvrsto mu stisnem ruku pripremajući se za kamere i strepeći od trenutka kad ću je, na kraju, ipak

morati pustiti.

SVRŠETAK PRVE KNJIGE

scan, OCR, prijelom i e-book

Chita(m) 05.2012

NAPOMENE 1 Mačja metvica, ljekovita biljka čiji miris neodoljivo privlači mačke. 2 U izvorniku mockingbird, vrsta američkog drozda. 3 Katniss je jedan od naziva vodene biljke strelice. 4 Rutvica, ljekovita biljka koja se koristi i kao začin. 5 U doslovnom prijevodu svjetlucava.