Suvremena Arhitektura 2_hrvatska Sve

_____________________SUVREMENA ARHITEKTURA 2. HRVATSKA (ZAGREBAČKI I SPLITSKI VODIČI, RADOVIĆ-MAHEČIĆ, SKRIPTE)

ANKA BAN (P.3) MONIKA ČULJAK (P.1, 2) MIRKO MENEGELO (P.3)

1

PREZENTACIJA H1 SECESIJA U HRVATSKOJ HRVATSKA ARHITEKTURA, ZAGREB U Hrvatskoj na kraju 19.i početku 20.st. ne postoji škola za visoko obrazovanje na području arhitekture, te se na studij odlazi iz Zagreba u Beč, a iz Splita u Prag. (tzv.diplomci) hrvatska arhitektura se preko „diplomaca“ mapira na europsku arhitektonsku scenu.

SECESIJA U HRVATSKOJ Javlja se posljednjih godina 19.st. kada velikim dijelom još uvijek prevladava historicizam, a posebno neogotika. Najranija hrvatska secesijska ostvarenja nastaju u okviru djelovanja ateliera HONIGSBERG I DEUTSCH, te arhitekta VJEKOSLA BASTLA, koji gradi Obrtni muzej 1901. (današnji Etnografski muzej) u Zagrebu, te Kuću Kallina 1903. Isto u ZG. Kuća Kallina je značajna po polikromiranim keramičkim pločicama na pročelju (po uzoru na Wagnerovu secesionističku Majolikahaus u Beču). Bila su to kvalitetna arhitektonska ostvarenja hrvatske secesije koja je nastajala po utjecajem bečke secesije, i Otta Wagnera kod kojeg se Bastl i školovao. Vrhunac secesije u hrvatskoj je djelo Rudolfa Lubinskog: Nacionalna i Sveučilišna biblioteka u Zagrebu iz 1913.g. uređena po principu total dizajna. 1897. Austrijsko društvo umjetnika se odvojilo od službenog, te se iste godine i hrvatsko društvo umjetnika odvaja od Društva umjetnosti i osniva DRUŠTVO HRVATSKIH UMJETNIKA (DHU) pod vodstvom Roberta Fragneša Mihanovića, Rudolfa Voldeca i Vlahe Bukovca. DHU je potrajalo do 1903.g.kada se vraćaju nazad u HDU. Ivo Pilar je napisao tekst „Secesija“, objavljen je u Viencu, a potom i kao brošura. U tekstu je objašnjavao secesiju kao traženje novih putova u umjetnosti. (smatra se najavangradnijim tekstom o tom kakva bi umjetnost trebala biti). Hrvatska secesija traži apsolutnu slobodu stvaranja za umjetnika koju on treba dostići. Teži jednostavnosti forme i obogaćivanju sadržaja umjetnosti, te teži širenju umjetnosti na sve slojeve pučanstva. Osim djelovanja Bastla, početak 20.st. u hrvatskoj arhitekturi obilježilo je i djelovanje Viktora Kovačića, koji će koncem 19.st., nasuprot akademskom eklekticizmu kod nas afirmirati nove ideje arhitektonskog oblikovanja. Te ideje su se odnosile na afirmiranje secesije i ranog modernizma. Razdoblje secesije u hrvatskoj trajalo je relativno kratko, te ustupilo mjesto modernoj, koja se okreće i protiv secesije i protiv akademizma. Uključivanje hrvatske arhitekture u napredna europska kretanja poveo je arhitekt VIKTOR KOVAČIĆ. Zastupa ideju da arhitektura mora biti individualna, ali praktična i udobna, te se zalaže protiv historicizma. 1900. Kovačić se objavljuje pragmatski tekst „Moderna Arhitektura“. Tekst je buntovan i u Loosovom stilu-tvrdi da je program bitna sastavnica arhitekture, te da objekt mora odgovarati funkciji. 1906.g. osniva „KLUB HRVATSKIH ARHITEKATA“ i zauzima akademske pozicije, zalaže se za autorsku arhitekturu uklopljenu u opći pokret hrvatske moderne (Ehlrich i Schon). Kovačić će se u svom radu

2

postepeno pomaknuti od secesije prema modernističkom neoklasicizmu, slično razvoju rada Otta Wagnera.

Kao razdjelnica historicizma i moderne arhitekture je uzima se kuća Ignjata Fischera „RADO“ 1897. U ZG koja je ujedno i prva prava secesijska kuća u Hrvatskoj. (o njoj nešto kasnije). 20ih godina u vrijeme prvih poslijeratnih zbivanja u Hrvatskoj rade mnogi arhitekti čiji je rad bio posljedica nagle poslijeratne ekspanzije kapitola. Ipak, taj njihov rad je zanimljiv iz razloga što svojom kvantitetom daje obilježje čitavom razdoblju i u sebi nosi klice novih modernih nazora. Neki od njih su Sunko, Fischer, Baranyai, Benedik, Koliterna, Lubynski... mnogi od njih polako su se gubili u novom vremenu ne smogavši snage za ostvarenja koja su nadilazila njihove sposobnosti. Nastaje „Zagrebačka škola“ Koncem prvog desetljeća 20.st prisutan je PARALELIZAM oblikovnih ostvarenja, ali postepeno se formira matična struja modernizma - stila koja postepeno prelazi u funkcionalistički purizam (LC).

IZIDOR KRŠNJAVI Bio je promotor i mecena umjetnosti, slikar, povjesničar umjetnosti, ali i žestoki borac protiv moderne. Studirao je u Beču i Munchenu, te u Hrvatsku doveo brojna poznata imena. Bio je i ministar obrazovanja i umjetnosti za vrijeme Khuenove vlade. (Ono protiv čega je bio Izidor Kršnjavi to se nije moglo ni izvesti.:D) Surađivao je s biskupom J.J.Strossmayerom. Učinio je mnogo za hrvatsko školstvo. 1878.g.osnovao je HDU. Dominirao je hrvatskom umjetničkom scenom tog vremena. Osnovao je i Školu likovnih umjetnosti, te je prvi profesor povijesti umjetnosti i arheologije na zagrebačkom sveučilištu (inače, posredovanjem Strossmayera). Osim toga, osnovao je i Muzej za umjetnost i obrt. u pogledu arhitekture, imao je jako veliki opus, no nije bio toliko reprezentativan. Obnavlja zgrade u eklekticističkom stilu, i time ih degradira. Na njegov i Strossmayerov poziv u Hrvatsku dolazi Herman Bolle.

3

HERMAN BOLLE Bečki student koji na poziv dolazi u Hrvatsku, odnosno u Zagreb. Kao stranac bez osjećaja nacionalnosti i njenu arhitektonsku vrijednost započeo je s restauracijom najvećih spomenika, gradnju novih objekata odbacujući njihovu autentičnost. zagrebačke katedrale, koju izvodi u neogotičkom stilu. Za zagrebačku katedralu Viktor Kovačić je izjavio „Dajte mi topove da srušim zvonik katedrale“. GROBLJE MIROGOJ /arkade, kapela Krista Kralja/, Zagreb 1883-1914. Projekt izvodi u neorenesansi koja ne korespondira s nadahnućima tog vremena. (to je mogao jer je surađivao s J.J.Strossmayerom i Kršnjavijem). Mirogoj je raskošan predivan park i umjetnička galerija na otvorenom. (boletika)

ZAGREBAČKA KATEDRALA, 1880-1905, obnova

Prva slika je stara katedrala, zatim slika nove. Bolle je od Kršnjavia dobio zadatak obnoviti katedralu koja je najviše stradala u velikom potresu 1880.g. Iako je zagrebačka katedrala izvorno bila građena u kasnoromaničkom stilu, službeni stil obnavljanja urušenih spomenika bili su neogotika i neorensansa. Rađena je po nacrtima bečkog graditelja Schmidta, a gradnju je vodio Bolle. Ovo gotizirano rješenje nema nikakve veze sa starom katedralom. U ovom rješenju je zagrebačka prvostolna crkva dobila današnji oblik 2 vitka tornja, s visokim krovištem i oltarima koji su zamijenili barokne oltare iz 18.st. bila je prekrivena krovom od glaziranog crijepa koji je kasnije nažalost uklonjen. Stara katedrala je cijela bila okružena zidinama i imala je portik, no kako bi se cijela nova katedrala mogla sagledati, 1906. zid i stara Bakačeva kula su srušeni. Bolleova obnova se temeljila na povijesnoj idealizaciji srednjeg vijeka, prikladno i primjereno tadašnjim europskim razmišljanjima u graditeljstvu.

4

VJEKOSLAV BASTL Rođen je u Češkoj i iz nekih nepoznatih razloga se doseljava u Zagreb. Radi u atelijeru Honigsberg i Deutsch. Najranija arhitektonska ostvarenja u secesijskom duhu u HR, uz projekte V.Kovačića su svakako radovi Vjekoslava Bastla. Djeluje pod utjecejm bečke secesije, i Otta Wagnera kod kojeg se Bastl i školovao. STAMBENA VILA, ZAGREB

Villa je bitna kao iskorak od historicizma i prerasta shemu secesije u prostornom poimanju bez obzira na besprijekorni secesijski dekor. Kasnije ju preoblikuje Behrens. Poznata je kao Stambena vila u Ksaverskoj, ili VILA Kallina.

KUĆA KALLINA Radi ju Vejkoslav Bastl, u sklopu ureda Honigsberg i Deutsch. Treća je, uopće sagrađena „Majolikahaus“ u srednjoeuropskom prostoru. Obilježavaju je dematerijalizirane fasadne opne keramičkom oplatom zavodljivo atraktivnih fitoloških i zooloških motiva. Osim gorostasnih reklamnih uzoraka industrijske produkcije klijenta (domaći tvorničar građevne keramike Joseph Kallina), vrijednosti primjera slobodne arhitektonske invencije su i kovano željezni balkoni, Balkonima su podne plohe u armiranom staklu s limenim akrtoterijima . Prostorna dispozicija ove zgrade banalna je zbog ograničenja ugaone pozicije zgrade i tenje za maksimalno iskoristivosti prostora.

5

KUĆA RADO

Trg Bana Jelačića. Trgovačko-stambena zgrada protegnuta od glavnog gradskog trga do ulice u zaleđu, da stanom i ordinacijom slavnog zagrebačkog stomatologa Eugena Rade. Pojedine stambene jedinice s vremenom su pretvorene u poslovne prostore. Nosiva struktura zgrade je masivna s ojačanjima od kamenih blokova. Bogato raščlanjeno glavno pročelje, s atraktivnim ostakljenim verandama, re alegorijskim i animalnim ukrasnim skulpturama nas vijencem. U velikoj mjeri očuvan izvorni izgled ulaznog vestibula i stubišnog prostora. Suvremena kritika zgradu je ocijenila snažnim primjerno „visokog držanja stijega modernizma. PALAČA HRVATSKO.SLAVONSKE ZEMALJSKE CENTRALNE ŠTEDIONICE

ALADAR BARANYAI, SLAVKO BENEDIK Obilježili su gradnju zagreba na prijelazu stoljeća. ZGRADA SRPSKE BANKE, 1910.

Današnja Hrvatska poštanska banka, na uglu Jurišićeve i Petrinjske. Višenamjenska sadržajna struktura s trgovinama u prizemlju, bankovnim prostorima u mezaninu i prvom katu te najmanjim stanovima u gornji etažama. U podrumu je skladišni prostor trgovina.

6

Dvokrilno građevno tijelo s okruglim svelikom u rediptu koji ujedno nadsvjetljuje okrugli vestibul nakonvne poslovnice na 1.katu. uza svjetlik je prislonjena stubišna jezgra. Reprezentativni bakovni prostori na 2.katu su bogato dimenzionirani i atraktivno artikulirani: ovalna sjednička dvorana, okrugli saloni, blagajnička dvorana... Oblikovanje u parternoj zoni pročelja i interijera javnih dijelova zgrade je u plamenitom materijalu: oplate u mramoru i kucanom bakru, keramički mozaik, vitraji...

KUĆA POPOVIĆ, 1907.

Na vrhu ugaonog rizalita nekoć je bio atelijer slikara i grafičara krizmana. Kuća se nalazi na trgu bana J.J. Ivan Meštrović je radio keramički reljef na ugaonom rizalitu, a nakon purfikacije pročelja 1935 (radio ju je Franjo Gabrić) od prvobitnog raskošnog fasadnog ukrasa preostao je samo taj reljef koji je inače bio alegorijska kompozicija koja komentira profesiju kućevlasnika Poppovića.

NATHAN IGNJAT FISCHER Bečki i praški student, prolazi kroz razne stilove akademizma secesije i moderne. Fischer je odredio postav i napravio ambijentalno uređenje za Meštrovićev Zdenac Života na nekadašnjem Studentskom trgu, ispred današnjeg HNK. Postavlja fa kao središnji oblikovni i simbolički motiv, pri čemu radi prilagođeno dotadašnje hortikulturno i prometno uređenje, a cjelina mikrourbanog uređenja svojim volumetrijsko-prostornim rješenjem jedinstven je primjer javnog spomenika u gradu.

7

SANATORIJ U KLAIĆEVOJ, 1908. ( Izvedba Vjekoslav Heinzl1953-1956.)

Sanatorij i institut za majke i djecu, a današnja klinika za dječje bolesti. Prigrađivana je 3 puta. Slobodnostojeća zgrada poligonalnog tlocrta, uvučena u odnosu na građevnu liniju bloka i okružena zelenilom, izuzetan je primjer Gesamtkunstwerka s funkcionalističkom prostornom organizacijom i komunikacijskim sustavom. Smještajne jedinice s maksimalnom insolacijom, operacijski trakt s difuznom sjevernom rasvjetom. Skrupulozno minimalnim dodirom privezan Institutu za majku i dijete majstorsko je ostvarenje poratnog internacionalnog stila, kompleksne prostorne strukture (briljantno artikulirani presjeci zgrade), sa zahtjevnim inženjerskim rješenjem premoštenja magistralnog kolektora u podzemlju. Kasnije građeni elementi bili su nužni za funkcioniranje bolnice, ali su ipak saturirale slobodni parkovni prostor s početka. STAMBENO-POSLOVNA ZGRADA, 1928. (na Dolcu)

Uviđa se otklon prema modernoj, promjena arhitektonskih kreda. Ovo je moderna interpolacija u Loosovskom „purificiranom“ vokabularu.

8

FISHER I HRUBY KUĆA RADO, Strossmayerov trg

Ključna razdjelnica historicističke i arhitekture prve/rane moderne secesijske epohe. Čista volumetrijska kompozicija je jednostavnog građevnog tijela s racionalnim prostornom organizacijom, naglašenim ugaonim rizalitom i dubokim napustom te sa slobodno apliciranom ornamentikom na način tzv. „slobodne renesanse“ Otta Wagnera.

DIONIS SUNKO Njemački student, gradi u ZG, OS, ĐA, BJ... Autor je hotela Esplanada. Za Esplanadu je rađen veliki natječaj na koji se bio prijavio i Loos s modernim objektom, ali pobjeđuje Sunko sa svojim historicističkim objektom. Od secesije se odmiče Robnom kućom/Hotelom Milinov (današnji hotel Dubrovnik). ROBNA KUĆA/HOTEL MILINOV (DANAŠNJI HOTEL DUBROVNIK). Izvorno je bio hotel s jedno prostornim trgovačkim magazinom u parteru i mezaninu Svetozara Milinova. Nastao je na mjestu nekadašnje kuće s popularnom velikom kavanom u prizemlju. Par godina nakon gradnje hotela kavana je vraćena ali se ona svakom rekonstrukcijom smanjivala. Hotel je dizajniran uspjelim hibridom art deco stilizacije u donjem dijelu i ekspresionističke oblikovane manire u gornjem dijelu građevnog tijela. Nad drugim katom glavnog pročelja ugrađen je brončani kip Merkura sačuvan sa nekadašnje kuće. Novo hotelsko krilo Dubrovnik II dogradili su Ines i Nikola Filipović krajem 70ih.

STAMBENA ZGRADA, ZG, Uglovnica, istaknuti ugao...

9

HOTEL ESPLANADA NATJEČAJ-riječ je o međunarodnom pozivnom natječaju 1921.g. Izazvao je aferu. Prvi plasman je postigao berlinski arhitekt Otto Rehnig, a najsuvremenije rješenje ponudio je „građanin svijeta“ Adolf Loos. Raspisivač natječaja je u novi krug pozvao i Sunka iako se on prethodno nije natjecao, što Rehnig nije očekivao. Natječaj je dobio Sunko.

Ovo iznad prvo je slika iz 1928.na vrhu trga je Esplanada, pored je današnji hotel. Sunko je u svom projektu preuzeo Loosovu generalnu dispoziciju s gradacijom reprezentativnih hotelskih prostorija, od svečane plesne dvorane preko velike kavanske sale, do hotelske terase orijentirane na gradski park. Građevno tijelo koncipirano je u klasiciziranom izričaju, dok je unutarnje uređenje najvećim dijelom luksuzno opremljeno i namješteno u duhu art deco stilizacije. Nakon višekratnih preuređenja sačuvani su samo neki dijelovi izvornog uređenja: vestibul, ovalna dvorana, hotelski saloni u mezaninu, glavno stubište.... Rekonstruirao ga je 2004.Otto Barić. U Esplanadi su između ostalog odsjeli FLW i Olgivanna Lazovich s putovanja iz Istanbula.

LAV KALDA Bečki akademac DOM OPĆINSKIH ČINOVNIKA, ZG, 1927.

10

RUDOLF LUBYNSKI Pripada generaciji ranih secesionista. Najveći je graditelj secesije u Hrvatskoj. Poslije osniva arhitektonski biro i lagano se priklanja modernizmu.

NACIONALNA I SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA, 1913.

Najznačajnija secesijska zgrada u HR. Danas je to državni arhiv (srodna funkcija s knjižnicom). Kapitalno ostvarenje epohe, podignuto je temeljem nagrađenog natječajnog projekta. Specifični zahtjevi za visoku nosivost, strukturalnu stabilnost i sigurnost u slučaju vatre, i zahtjevi modularne koordiniranosti prostornog rješenja (standardi bibliotečnih spremišta) uvjetovali su spregnutu željezno-betonsku konstrukciju za osnovni strukturni sustav knjižnice. Dakle, primijenjena je tehnologija skeletne gradnje čeličnih nosača s betonskom zaštitnom ovojnicom i betonskim stropnim dijafragmama. Knjižnica je potpuno očuvan Gesamtkunstwerk čijem su nastanku doprinijeli najbolji domaći umjetnici i obrtnici. Kupola je frankirana stupovima koji nose 4 sove s globusom od bakrenog limadjelo kipara Ferde Ćusa. Na južnom zabatu je reljef s „alegorijom knjižarstva“ (Rudolf Valdec), a ispod je alegorija 4 fakulteta (pravni, teološki, medicinski i filozofski), izradio ga je Robert Frangeš Mihanović. Interijer je do kraja izdizajniran. Remek djelo su dizajnirana rasvjetna tijela. Unutrašnjost s monumentalnim vestibulom i atrijem ispred velike, male i profesorske čitaonice, bogato je opremljena i ukrašena. Slike su izrađivali po razrađenom programu najistaknutiji tadašnji slikari: Menci Crnčić, Oton Iveković, Mirko Rački, Robert Auer, Ferdo Kovačević, Gabbrijel Jurkić. U Velikoj čitaonici nalazi se kompozicija Vlahe Bukovca „Razvitak hrvatske kulture“. Imala je i brončane reljefe (Mila Wood), te staklenu opnu s vitrajima. Hodnici, stubišta i strop profesorske čitaonice također su imali vitraje. Podovi i zidovi u predvorju bili su obloženi raznobojnim mramorom, a u hodnicima i ostalim prostorijama keramičkim pločicama. Ulazna metalna vrata izveo je majstor Haramina. Drveni namještaj je projektirao sam Lubynski i izrađen je u zg, dok su mjedeni detalji, rešetke, lusteri, i svjetiljke (dizajnirane) izrađeni u bečkim radionicama.

11

UREDSKA ZGRADA SHELL I TRGOVAČKI PASAŽ MARIĆEV PROLAZ Ugrađena šesterokatnica s trgovačkim pasažom. Poslovna zgrada s 2 krila povezana stubišnom jezgrom, a u prizemlju je trg pasaž provučen kroz adaptirano prizemlje starije zgrade na suprotnoj strani gradskog bloka. Ulazni vestibul je pristupan iz pasaža, poslovni prostor irganiziran u 2 uredska dvotrakta svaki sa sanitarnim čvorom. Nosiva konstrukcija je skeletna, AB. Ulično pročelje u Gajevoj od 2.do 5. Kata je plitko, konzolno, ovješeno fasadno platno. Radio je prozorske trake. U stubišnoj jezgri je art deco keramitni mozaik na podnim površinama, dok su prozorska okna ukrašena vitrajima. Ovo je prva jednonamjenska uredska zgrada i najraniji primjer transformabilnog poslovnog prostora u skeletnoj strukturi sa slobodnim ovješenim fasadnim platnom.

VIKTOR KOVAČIĆ Smatra se ocem hrvatske moderne arhitekture. Završio je obrtničku školu u ZG za zidara. Kao 17godišnjak ga tadašnji direktor obrtne škole Herman Bolle prima u svoj atelje što mi je omogućilo da se uz stipendiju Kršnjavija školuje u Beču na elitnoj akademiji gdje mu je profesor bio Otto Wagner što je bio presudan utjecaj na V.Kovačića pa tako i na razvoj cijele moderne arhitekture u Hrvatskoj. Tamo je prijateljevao i s Loosom. 1899.se vraća u ZG,zadivljen Wagnerovom secesijom kao otklonom od historicizma, te donosi tradiciju Wagnerove škole u ZG. Prvi poslodavac mu je Bolle, a kasnije osniva i vlastiti biro. Kasnije ustaje i protiv Kršnjavija i protiv Bollea, a u svom programatskom tekstu „MODERNA ARHITEKTURA“ promovira praktično i logično te oštro osuđuje historicizam. „Stanovi se grade zbog ljudi, a ne zbog pokućstva!“ Kovačić respektira povijesne stilove jer je arhitektura odraz vremena, ali ne projektira u njima. 1906. Kovačić i Podhorsky istupaju iz Društva hrvatskih umjetnika te pokušavaju natjerati vlast da se za bitne projekte provodi javni natječaj (na prva dva natječaja Kovačić dobiva prvo mjesto, ali je gradnja povjerena nekom drugom). Kovačić odbacuje sve službene i nametnute kanone, radi isključivo u duhu arhitekture same. Smatra da umjetnik mora provesti sintezu svih elemenata u cjelinu ostvarujući svoju zamisao. Teži slobodno poimanju prostora i građevine. Kovačić je jako često mijenjao svoje nacrte, projekte, radio je mnoštvo verzija. Viktor Kovačić 1921.g. dobiva poziv od VisokeTehničke škole (današnji AF) za mjesto honorarnog docenta. 1923. Biran je za profesora, i uspio je odškolovati jedva 2 generacije. Cijenili su da Ehrlich, asistent a poslije i njegov nasljednik, i rektor Schon. 1924.g. Kovačić umire u bolnici u Klaićevoj od bolesti bubrega. 1925.na međunarodnoj pariškoj izložbi za umjetnost i obrt, Kovačiću je posthumno dodijeljen Grand Prix, u jakoj međunarodnoj konkurenciji koji su činila imena poput LC-a, Perreta, Tauta i sl. Najveća zasluga Kovačića je što je hrvatsku arhitekturu podigao na razinu europske arhitekture: moderna arhitektura mora biti i logična i praktična-funkcionalizam! 12

Izidor Kršnjavi o Kovačiću: „Talentiran mladić. Ima dobrih ideja i ukusa, ali je lijenčina, koji ne uli niti radi ustrajno, nego po kavana pripovijeda koliko je vrijedan. Bohema. Šteta za njega...“ Kovačić za ZG katedralu: „dajte mi topove da srušim zvonik katedrale!“

NATJEČAJNI PROJEKT ZA REGULACIJU KAPTOLA 1908/1910. Kovačić se zalagao za raspis natječaja, za uređenje nagrđenog i bezobličnog prostora pred katedralom. Kovačić i mladi arhitekti su se brinuli za autentičnost starih zidina, ali unatoč tome, zid i kula su srušeni. Kovačić vraća zid, novi portal i podiže spomenik Nikoli Šubiću Zrinskom (u jeku je Nacionalni preporod unutar Monarhije). Kaptol ima karakter kultne sredine, dok Dolac ima profanu vrijednost. Modernizacijski regulacijski zahvat zasnovan je na historicističkim graditeljskim postulatima funkcionalnosti (Dolac, Kaptol, Vlaška). Natječaj je raspisan samo za hrvatske arhitekte da bi se spriječila nahrupa mađarskih i austrijskih.

REGULACIJA KAPTOLA, ALTERNATIVA PROJEKT, 1908. Agitira protiv natječaja i kada su svi odustali šalje 2 projekta. Negoduje većina hrvatskih arhitekata zbog njegovog ponašanja. Izidor Kršnjavi mu odaje javno priznanje za projekt, iako su ranije imali razmirica. U projektu su prvi put teorijski tekst i arhitektonski crtež, skupa s perspektivnim prikazom shvaćeni kao komplementarna cjelina. Kovačić razmišlja i o psihološkim utjecajima arhitekture. Kako smo već rekli ima 2 varijante: 1.povezivanje 2 kule s prolazom od 7 polja prije atrija katedrale ispred trga na kojem je kip Marije. Predviđen je i tramvaj preko Kaptola. 2.“narodna ideja“: Dolac-posebna pozornost posvećena je uključivanju crkve sv. Marije. A u projektu za Vlašku predlaže novi trg između Vlaške i Palmotićeve, veličine trga sv.Marka dajući mu trgovačku namjenu. oblikovanjem se Kovačić iskazuje kao post historicist koji se služi reduciranim elementima vokabulara i sintakse povijesnih stilova (klasicizam). Stil izjednačuje s individualizmom. Projekt nikada nije ostvaren iako u njemu staro i novo žive zajedno novom vrijednošću. Kovačićeve vizije različitih javnih prostora Zagreba otkrivaju njihove urbane potencijale, a samog umjetnika predstavljaju kao pobornika estetske utopije.

13

VILA FRANGEŠ

Građena u duhu secesije ali s „domestic revivalom“(potisnuta reprezentativnost i naglašena individualnost). Vrt je sastavni i jednakopravni segment stanovanja. Pristup zgradi je gradacijski. Za ono vrijeme ovo je bio jako moderan tlocrt (tlocrt današnjice). Stan vlasnika je u glavnoj etaži, a stambeni prostori posluge u suterenu i dijelu potkrovlja. Interijer stambenih prostorija opremljen je prilagođenim dijelovima namještaja odstranjenog prigodom restauracije ZG katedrale i Franjevačke crkve. Ovo je jedan rano modernistički protu funkcionalistički prostorni koncept i bez ornamentalni oblik. VILA VRBANIĆ, ZG, Josipovac.

perspoektivne skice interijera pojedinih soba.

KUĆA SLAVEX, Svačićev trg

Poslovno-stambena trokatnica s mezaninom i mansardnim četvrtim katom. Rađena je za tvrtku drvne industrije te je imala kompleksnu sadržajnu strukturu. Oblikovanje oslonjeno na pročišćenu klasičnu tradiciju, pročišćene proporcije i ritam. Nestali su svi secesijski detalji. Tlocrt je izrazito simetričan. Naglašen je autorski dizajn pojedinih arhitektonskih elemenata temeljen na ekstenzivnom

14

poznavanju stilskih građevnih oblika. Racionalnim i preglednim prostornim rješenjima, visokim oblikovnim dosegom te detaljiziranjem na najvišoj razini i iznimnom kvalitetom izvedbe, zgrada postavlja visok standard najamne stambene tipologije modernizma 30ih. Kovačić je nastojao artikulirati uzorno prototipno rješenje, te u vrijeme nastanka ove kuće, ono biva dobro prihvaćeno, čak i od strane avangardista.

KOVAČIĆEVA 3 VAŽNA PROJEKTA: KUĆA DR.FRANKA, ZG, 1914.

Nastaje kao kompromis samog Kovačića, njegovih htijenja i zahtjeva dr.Franka koji je bio veliki ljubitelj firentinske renesanse, bez monumentalnih pretenzija, detalj je dio cjeline. Odabrani materijali, jednostavni oblici, otmjenost u proporcijama dali su joj kompliment „najljepše kuće ZGa“ Postavio je poliedarske Loosove lustere u obje kućne veže, što otkriva arhitektovu stvarnu orijentaciju. Rađena je kao najamna stambena uglovnica. Inicirala je planersku mikroregulaciju s predvrtovima prema Mažuranićevom trgu.

CRKVA SV.BLAŽA, I ŽUPNI DVOR, ZG, 1912.

Crkva sv. Blaža se nalazi na uglu, što je vrlo neobično za crkvu. Program zahtjeva crkvu, krstionicu, zvonik i župni ured. Kovačić radi tlocrt istokrakog križa-grčki križ(neobizantizam). Ta ideja je došla od Kršnjavija pa šalje Kovačića u Ravennu da prouči oblike. Zvonik je sedmerokatni, uz crkvu obzidan opekom, s lođom na vrhu obzidanom zelenom glaziranom keramikom. Na sjecištu osi je kupola koja je zbog ekonomiziranje i jednostavnošću došla do armirano betonske ljuske, te je svojim rasponom i minimalnom debljinom u tjemenu najznačajnija kupolna konstrukcija epohe u ovom dijelu Europe. Oprema unutrašnjosti nije dovršena prema izvornom projektu, i dovršena je naknadno.

15

ZGRADA BURZE, ZG, 1923. (današnja HNB) Pozivni natječaj za jednu izrazito tešku trokutastu parcelu na ulazu u tada novu gradsku četvrt. Viktor Kovačić je odmah ponudio i rješenje kuće preko puta. Na pozivnom natječaju u žiriju je bio Hermann Muthesius. Kovačić radi okruglu dvoranu s kupolom u sredini. Kompozicija bočnih pročelja u kontrastu je s vertikalnošću prednjeg glavnog pročelja. Kuću gradi od bračkog kamena. Teško bolestan je do zadnjeg dana pratio izgradnju, no ne doživljava njenu izvedbu i u suradnji s njegovim asistentom Alfredom Albinijem, Hugo Ehrlich dovršava gradnju. Prostorna dispozicija i kompozicija su Kovačićevo djelo dok je unutarnje uređenje i opremu riješio Ehrlich samostalno, slijedeći Kovačićevu ideju i načelne studijske skice. To je klasično koncipirana palača koja sa svojom elegancijom, luksuznom izvedbom, plemenitim materijalima i urešenijem do danas je nenadmašeni primjer dostojanstvene reprezentativnosti. Ona je i ishodišni uzorak neoklasične tendencije u našoj arh.20ih. Očuvani su glavni prostori ulaznog vestibula, foajea, velike burzovne dvorane, sale gremija, sudnice, namještaji ravnateljskih kabineta, a posebno su atraktivni: fasadna stolarija patenta „Nicholaus“, sustav klimatizacije i ventilacije burzovne dvorane, te sustav električnih satova koji su i danas u besprijekornom stanju. Burza predstavlja uvjerljivu sigurnu formu tako nesigurnog čovjeka (projekte je često mijenjao usputno).

STAN I ATELJE VIKTORA KOVAČIĆA, ZG, 1907. Potkrovni ambijent, suzdržan, otmjen, u nekim detaljima gotovo asketski....

HUGO EHRLICH Pripadnik je bečke škole, potpuno drugačijeg karaktera od Kovačića. Bio je na inicijalnom popisu sudionika 1.CIAMa kao jedini predstavnik ondašnje Jugoslavije. Ne uspijeva otići ali je dobio sažetak sastanka, te članstvo u CIAMu. Dobio je narudžbu da završi Vilu Korna na Ženevskom jezeru-koju je započeo Loos. Vraća se u ZG, i otvara biro s Kovačićem. Bio je akademik, kao i Schon. SLAVENSKA BANKA ZG, 1923.

Višekatnu poslovno- stambena uglovnica Slavenske.

16

EDO SCHON Generacijski, ali i po umjetničkom uvjerenju blizak je V.Kovačiću. studira i radi u Belu kod Maxa Fabriania. 1905. S Kovaćiem osniva KLUB HRVATSKIH ARHITEKATA kako bi promicao arhitekturu i štitio njene interese. u svojem stvaralaštvu prošao je kroz 3 faze: 1. Eklekticizam s jakim pečatom individualizma 2. Poslije 1.svj.rata napušta historicizam 3. Priklanja se potpuno funkcionalizmu i konstruktivizmu, slobodnoj tlocrtnoj koncepciji i jednostavnim pročeljima. Bio je akademik i prvi rektor Zagrebačke visoke tehničke škole. Objavio je i posthumni monograf o Kovačiću. PALAČA CROATIA, ZG, 1910.

Ansambl triju zgrada najstarijeg osiguravajućeg hrv društva izgrađen je temeljem prvonagrađenog natječajnog projekta. Uglovnica je u donjem dijelu sadržavala poslovni prostor zavoda, a u višim katovima najamne stanove, dok su produžena krila i dvorišna zgrada bile stambene namjene. U znatnoj mjero očuvan je izvorni izgled reprezentativnog ulaznog vestibula i stubišnog prostora. Svojim oblikovanjem ovaj sklop bitno je doprinio širokoj paleti zagrebačke art deco arhitekture slobodne invencije. Reljefi na pročelju gl.zgrade djelo su R.Frangeša.

KOVAČIĆ, EHRLICH I SCHON SU PIONIRI HRVATSKE MODERNE ARHITEKTURE. POČINJU U AKADEMIZU, PROŽIVLJAVAJU SECECIJU I RADE U MODERNOJ.

17

PREZENTACIJA H2 /ZRELA MODERNA 20ih I 30ih

1919.g. je prijelomna godina jer se konačno osniva VISOKA TEHNIČKA ŠKOLA u ZG na osnovama Obrtničke škole koja je nastala pod Kršnjaviem. Prvi rektor bio je Schon. Prvi diplomanti koji su prigrlili nova shvaćanja diplomiraju 1923.g. pod vodstvom Kovačića i Ehrlicha. 1926. Visoka tehnička škola prerasta u aTehnički fakultet, a 1937.se radi zgrada današnjeg AF-a. Nova generacija arhitekata je bez veze sa prošlošću, bazira se na individualnoj kreativnosti. Do sada su gradili samo stranci ili obrtnici, a sada se stvara nova generacija kreativnih i talentiranih arhitekata odgajanih od početka na modernoj arhitekturi. Njihov utjecaj se širi Hrvatskoj, Jugoslavijom, ali i u inozemstvu putem natječaja. Ta mlada struja je došla nakon rata kada je trebalo započeti s obnovom, tako da su mogli izraziti svoje ideje na konkretnim projektima. Početkom 20ih u Zg se vraćaju stari diplomanti, sa stranih škola, učenici Loosa i LC-a iz Beča i Praga. 30ih godina djela „zagrebačke škole“ idu pod ruku s ponajboljim djelima svjetske arhitekture. Osobito su zanimljivi zbog spoja FUNKCIONALNE I ORGANIČKE ARHITEKTURE. Posebno se ističu Drago Ibler i Stjepan Planić.

HUGO EHRLICH Projektirao je i i fakultetski sklop Tehničkih fakulteta ali je umro 1936.g. tako da Schon i Milovan Kovačić dovršavaju. STAMBENO POSLOVNA ZGRADA, ZG, 1932. (Gajeva 2)

Zgrada se nalazi na trgu bana Josipa Jelačića, nastala je na mjestu bolnice, na vrijednom velikom zemljištu koje je bilo u vječitoj borbi između grada i privatnih investitora (grad teži jedinstvenom gradskom prostoru, a investitori parcelizaciji). Ovo je njegova posljednja izvedena zgrada, jedina je imala veliku terasu u razini 1.kata.

18

EDVARD (EDO) SCHON STAMBENA ZGRADA, ZG, 1928. (Gundulićeva 7)

Poznata kao kuća Vasić. Uglovnica, 4katna stambena zgrada s dućanima u prizemlju. Počinje s ogoljivanjem fasade iz razloga moderne, ali i jeftinije je investitoru, koji živi od najma stanova. Radi moderan funkcionalistički tlocrt sa svim glavnim prostorijama okrenutima na ulicu. Ulično pročelje je često bilo izrazito dotjerano, dok je dvorišno ostalo samo kao kostur, neožbukano. Skraćuje komunikacije, a DB dobiva sve veću površinu. Fasadu dijeli na 3 dijela: vrh, sredina i prizemlje. Arhitektura je s obzirom na tipološku koncepciju tlocrta svedena samo na harmoniju prozora: veliki horizontalni prozori (kao Loos na vili Steiner). STAMBENA ZGRADA ZG, 1932. (Gundulićeva 34)

Ugrađena stambena četverokatnica s dućanima u prizemlju. Maksimalno iskorištava dio zgrade smješten u punoj širini parcele uz uličnu frontu, a na dvorišnoj strani radi dva kraka s pomoćnim prostorijama koji su uvučeni od susjednih zgrada radi provjetravanja i svjetla. Iako je fasada moderna, tlocrt ne pokazuje veliki odmak od prethodnih radova. Zgradu na uličnoj strani zaključuje terasom s uvučenom pergolom, a na dvorišnoj radi kosi krov. kolni ulaz je smješten bočno, a stubište je u sredini dvorišnog dijela kuće. na svakom katu su po 2 stana sa središnjim kotlom? Pokazuju slobodnije tlocrtne dispozicije. Pročelje je glatko s velikim širokim prozorima.

19

JURAJ DENZLER Studira u Beču i Zagrebu te je među prvim diplomantima ZG škole 1924. Radio je u studiju Huga Ehrlicha i Ede Schona, a poslije surađuje s Kauzlarićem. Denzler je pripadnik prve generacije Kovačievih studenata na zagrebačkoj Tehničkoj školi, i 20ih je najdosljedniji sljedbenik Kovačićevih rigoroznih kompozicijskih načela. U ranijim radovima na njega utječe bečka secesija i V.Kovačić: u početku primjenjuje dekoracije, a kasnije proučava čiste forme i funkcionalistički izraz. Od 1939.radi kao profesor povijesti arhitekture na ZG sveučilištu.

PALAČA MIKULIČIĆ, ZAGREB, 1924.

Neoklasična najamna zgrada, gotovo u secesijskom duhu ali čistog pročelja. Luksuzni stan za vlasnika nalazi se na vrhu. Kolonada stupova se nalazi na ulaznom dijelu. Prizemlje je horizontalno naglašeno rustikom, a ostatak pročelja je glatka žbuka.

DENZLER I KAUZLARIĆ ŠKOLA NARODNOG ZDRAVLJA „ANDRIJA ŠTAMPAR“, ZAGREB 1925-1928.

Zgusnuta kompozicija autoritativne monumentalnosti i preglednog prostornog rješenja kojim dominira centralno stubište. Recentna opsežna rekonstrukcija provedena je zbog poboljšanja radnih uvjeta te ugledne znanstvene jedinice zagrebačkog medicinskog fakulteta. Sagrađena je prema nagrađenoj natječajnoj osnovi donacijom Rockefellerove fondacije.

20

KAPELA MAJKE BOŽJE SLJEMENSKE, ZAGREB 1931.

Ovo je originalna i vrlo snažna građevina malog mjerila. Kako moderna različito reagira na različite situacije, za razliku od interpoliranih najamnih gradskih zgrada u Zg, ova kapelica je urasla u prirodu, nedaleko od šumskog planinskog puta. Oblici su jednostavni, geometrija je čista. Kompozicija je asimetrična: kapelica plus zvonik. Zvonik je visine 10m. U svom obliku ujedinjuje funkciju i konstrukciju. Osnovni građevni materijal je rustično obrađen sivo-zeleni, autohtoni sljemenski škriljevac. Nad ulazom je duboka, široka i velika nadstrešnica, a ulazna vrata su masivna. Krovište je drveno, pokriveno ljuskastim crijepom. Strop je izrađen od hrastovine i kasetiran, odn. podijeljen na 49 polja u koji su došli reljefi hrvatskih svetaca i grbovi gradova i pokrajina. Potpornji su naglašeni. Prema Denzlerovu izvorniku na bočnim zidovima crkve bili su okrugli prozori koji su naknadno zazidani i s unutrašnje sa strane ukrašeni freskama. Interijer je bogat, u njegovom urešenju sudjelovali su kipari i slikari.

UPRAVNA ZGRADA GRADSKIH (KOMUNALNIH) PODUZEĆA, ZG, 1933. Gundulićeva 32-dakle, pored Schonove stambene zgrade. Piše u skripti da se naslanja na Kovačićevu kuću Frank od 4 kata, ali ja to isto ne vidim. I kuća Frank je na Mažuranićevom trgu, a ova je na križanju Gundulićeve i Hebrangove. :/

Jedno je od najznačajnijih ostvarenja. Riječ je o projektu za suvremenu poslovnu zgradu u Donjogradskom bloku. Denzler tu postavlja atrijsku poslovnu zgradu s velikom blagajničkom dvoranom u prizemlju. Interpretira skeletnu konstrukciju u transformabilan prostor uredske zgrade. Zgrada je koncipirana estetikom klasiciziranog modernizma. Dao je konstruktivno i funkcionalno harmonizirano rješenje s odmjerenim proporcijama i modularnom ritmizacijom. Čita se red i ritam pravokutnih otvora na pročelju. Ima 7 katova. Posljednju etažu uvlači po ravni krov. Uredski trakt je

21

po cijeloj dužini zgrade. Atrij u središtu je nadsvjetljen transparentnom metalnom konstrukcijom. U njemu se nalaze šalteri. Primijenjen je TOTAL DIZAJN, namještaja i opreme. Uvučeno otvoreno prizemlje je rađeno u tamnom kamenu a ostatak zgrade je svijetli kamen (Bizovački vapnenac). Tako da izgleda kao da lebdeća masa uzdignuta nad crnom trakom prizemlja zapravo lebdi. (LC elementi).

ALFRED ALBINI Diplomirao je na prvoj generaciji zg teh.škole, 1924. Radio je s Kovačićem, a kasnije s Ehrlichom, i s njim je završio Kovačićevu Burzu. Načela moderne arhitekture oplemenjuje vlastitim izrazom, koristi umjerene dekorativne elemente, pokazuje poseban osjećaj za mjeru i ritam. VILA MEIXNER, ZG, 1935. Stroga i istodobno poetična interpretacija kuće mediteranskog podneblja s modernom prostornom organizacijom u zahtjevnom formatu građevnog tijela. Inače, ulica u kojoj se nalazi, Malinova, trebala je postati dijelom četvrti vila. Kuća je individualna, s odmjerenim proporcijama. Podijeljena je na 2 korpusa: kamena bunja kao postament, i glatko žbukana fasada gore. Javlja se kontrast kao odnos izrazito velike baze u rustikalnom tradicionalnom kamenu (kritički regionalizam) i glatke žbuke (modernizam). Neobično je to da kamen prelazi u 2.etažu, granica je parapet i francuski prozori djeluju kao kopče između kamena i žbuke. Otvori su jednostavni s karakterističnim griljama. Krov je plitak na 2 vode. VILA ARKO, ZG, 1938.

To je njegova najznačajnija realizacija. Poznata je po tom što je uglovnica koja nema ugao! S jednim pročeljem slijedi građevinsku liniju a s drugim se uvlači kućom a postavlja ogradu za zatvoreno ulazno dvorište. Kuća je razvedenog građevnog tijela pa skupa sa ogradnim zidom stvara unutarnje dvorište. Riječ je o interpolaciji u Gornjem gradu. Ima Po+P+1+Pk. Krov je složeni kosi, i ponovno on na svoje pročelje stavlja francuske prozore. ulaz iz pristupnog dvorišta, stambeni prostori prizemlja i spavaonice kata orijentirani su na ulicu, a pomoćne prostorije na unutrašnje dvorište. U podrumu se nalaze pomoćni prostori, u prizemlju stambeni i društveni, na katu spavaonice i knjižnica, a u potkrovlju prostori posluge i ostave. Ovo je uzorna interpolacija moderne arhitekture u povijesnu gornjogradsku građevnu strukturu, u mjerilu i proporcijama prema kontekstu.

22

GRADSKA ŠTEDIONICA, OSIJEK Unatoč jakoj lokalnoj tradiciji i brojnosti domaćih graditelja, manifestnu ulogu prve građevine moderne arhitekture u Osijeku u kojoj su prisutna potpuno nova funkcionalna i oblikovna načela gradnje odigrala je interpolirana zgrada Gradske štedionice zagrebačkog arhitekta Alfreda Albinija. Gradska štedionica u Osijeku ujedno je prva Albinijeva izvedena zgrada javne namjene. Izvedbu je izborio prvom nagradom na arhitektonskom natječaju 1930. godine. Programom se tražila stambenoposlovna zgrada s dvorišnim krilom na dubokoj parceli. Gradskim statutom zadano je bilo da to bude ugrađena dvokatnica. Naglašeno je bilo da pročelje mora odgovarati karakteru štedioničke kuće i da treba djelovati mirno, dostojanstveno i reprezentativno. Iako se naročiti građevni stil izrijekom nije propisivao, te se u tom pogledu natjecateljima prepuštao slobodan izbor, rečeno je ipak da “hipermoderni stil ne bi bio poželjan”. Predsjednik ocjenjivačkog suda bio je zagrebački arhitekt Janko Holjac. Izvedbeni nacrti nastali su u samo mjesec dana i potpisali su ih Alfred Albini i osječki graditelj Ivan Domes. Gradnju je izvodila osječka graditeljska tvrtka “Dlouchy i Fulla”.

Osnovna značajka Albinijeve arhitekture je znalački komponirana prostorna dispozicija. Osim glavnog ulaza u štedionicu po sredini pročelja, uz zapadnu je granicu parcele smješten kolni ulaz za pristup stanara stubištu na strani dvorišta. U krilu zgrade nalazile su se prostorije štedionice i zalagaonice. Razradi pročelja Albini je pristupio krajnje studiozno, pročišćujući postepeno oblikovne elemente: kompozicija je simetrična, smirena, naglašeno horizontalna. Baza uličnog pročelja, tj. njezino prizemlje, pokriveno je glatkim kamenim pločama, a ostali je dio žbukan. Budući da su izbačene dekorativne niše iz natječajnog rada, završni je kat bez prozora, tek puna zidna ploha, što je karakteristično za Albinijev arhitektonski rukopis.

23

EGON STEINMANN Akademik je. Kao i Albini, diplomirao je u prvoj generacji 1924.g. izvodi uglavnom javne zgrade, ekspresije velikih volumena, a značajna su mu ostvarenja zdravstvenih i obrazovnih objekata. ORTOPEDSKA I ZUBNA KLINIKA NA ŠALATI, 1928.

Izvorno je planirana kao Ortopedska i zubna klinika medicinskog fakulteta. To je prva moderna zdravstvena zgrada osnovana u duhu novog građenja smjelih konstrukcija. Na novi program odgovara novom arhitekturom, funkcijom i odnosima masa. Premijera je to karakterističnog autorskog oblikovnog rukopisa. Na ovo je izvršena nadogradnja (Dražen Juračić) za što je dodijeljena nagrada Vladimir Nazor.

GIMNAZIJA U KRIŽANIĆEVOJ, ZAGREB, 1932. Današnja II i VII., te klasična i XVI.

Zgrada je „u“ oblika zauzela cijeli donjogradski blok. S 4 strane je markiraju prizemne gradske kućice s malim vrtom za stanovanje službenika. Cilj je bio povezati načela znanosti, higijene, funkcionalnosti i ekonomičnosti u logičan i harmoničan oblik. Građevna struktura sastoji se od 3 dvokatna krila koja uokviruju školsko igralište, inspirirano obrazovnim sustavom starih grka. Na uglovima su ulazi s karakterističnim stubišnim jezgrama. Po sredini glavnog krila postavljena je gimnastička dvorana s prohodnom galerijom i dodatnim vanjskim pristupima. Nad njom su velike predavaonice, a bočno u glavnom krilu su nastavnički prostori, školske zbirke, manje predavaonice... U bočnim krilima su nizovi učionica koji su prekinuti garderobama. U prizemlju je ambulanta, veslačka vježbaonica, kuhinja... arhitektonska kompozicija je disciplinirana i monumentalna, a raščlamba osnovnog građevnog korpusa naglašena je samo na ugaonim ulaznim zonama i gimnastičkoj dvorani. Hortikulturalno uređenje također je bio dio projekta, kao i namještaj interijera. Prvi put se javljaju pomične klupe i stolci. Učionice se ventiliraju pomoću visoko postavljenih prozora.

24

STAMBENE ZGRADE ČINOVNIKA POŠTANSKE ŠTEDIONICE, 1938-41. Stambeno naselje za činovnike poštanske štedionice na trapezoidnom zemljištu. Kvalitetna urbanistička kompozicija triju stambenih zgrada: jedna veće četveroetažne zgrade, paralelne s ulicom i sjeverno od nje dviju manjih zgrada koje zatvaraju zajedničko centralno dvorište, u projektu predviđeno kao park i dječje igralište s bazenom veće stambene zgrade s 3 stubišne vertikale su sa po 2 stana na katu kao i manje zgrade sa po jednom stubišnom vertikalnom. Naglašen ekspresivni oblikovni rukopis.

ZVONIMIR VRKLJAN Diplomirao je također u prvoj generaciji 1924.g., a 50ih je postao profesor na fakultetu. VETERINARSKI FAKULTET, ZG, 1936-40.

Riječ je o integralnom fakultetskom sklopu, unutar kojeg je funkcijama fakulteta izišao atrijski paviljonski sklop. Osnovni koncept razvija se duž centralne osi u koju se nižu glavna zgrada, atriji, teoretsko eksperimentalni blok. Prostori zavoda za istraživački rad predviđeni su i pobočnim zgradama (takav zoning omogućuje nesmetan rad). Uz rub parcele postavljeni su stacionari za životinje. Struktura je modularna, slobodno integrira funkciju, konstrukciju i formu smirenog klasičnog ritma. Projekt je razrađen do detalja. (slike gore redom: perspektiva gl sklopa vet.fak.; glavna zgrada veterinarskog fakulteta, atrijski prostor teoretsko.ekperimentalnog sklopa).

RADNA GRUPA ZAGREB Radna grupa Zagreb je nacionalne grupa CIAMa za Jugoslaviju, i njeno djelovanje potvrda je uključenosti hrvatske arhitekture u najaktuelnija događanja u razdoblju između sva svjetska rata. Grupa je osnovana 1932.g. na Weissemannovu inicijativu. Osim rada na analizama Zagreba predstavljenih na 4.CIAMu, grupa je aktivno djelovala i na hrvatskoj kulturnoj sceni: arhitektonskim natječajima, izložbama i javnim polemikama.

25

ERNEST WEISSEMANN Po dovršetku studija arhitekture na Tehničkoj visokoj školi u ZG, radio je u Parizu kod Adolfa Loosa i LCa, 1926.g, i to na projektima Lige naroda, Vojske spasa i Palače sovjeta. On je skupa s Antolićem bio pozvan na CIAM, u Atenu. Pripremili su svoju verziju Atenske povelje. I jedan od njih se popeo na brod nazad za Marsaille (ne znam koji, a oni su inače doputovali vlakom u Atenu) i onda je tražio LC-a po brodu, i tako to. 1938. se odselio u Beograd. Projektirao je paviljon Jugoslavije za izložbu u New Yorku. KLINIČKA I ZAKLADNA BOLNICA NA ŠALATI, Zagreb, natječajni projekt 1931.

Smatran je apoteozom stroja. Jedan je od najavangardnijih projekata hrvatske arhitekture. 1932.g na CIAMu raspravljaju o Palači Sovjeta i Bolnici na Šalati.

ŽIDOVSKA BOLNICA, Zg, natječaj, 1931. Židovska općina i njezine ustanove, u namjeri da izgrade najmoderniju bolnicu za ondašnje vrijeme, raspisale prvi od triju međunarodnih natječaja tada u Hrvatskoj na koji je prispjelo 225 radova autora iz cijele Europe. Natječaja pokazuje proboj modernističke avangarde u arhitekturi u tom razdoblju. Za natječaj je radio i Stjepan Planić.

Rad Ernesta Weissemanna je bila moćna ekspresionistička gesta. Naglašene su isturene konzole.

26

OBITELJSKA KUĆA PADOVINEC, ZG, 1936.

U izgradnji ove kuće Weisseman koristi materijal s lokalnog tržišta. Građena je od kamena s azbestnom cementnom oblogom. Jasno definira površine i granicu različitih materijala, staklo vs.kamen. Radi slobodan plan-fluidni prostor na načelu plan libre. Tehničke inovacije koje su značajne za ovu kuću su: klimatizacija, centralno grijanje, automatsko reguliranje temperature i vlažnosti zraka. Ventiliranje je napravio pomoću uslojavanja uzdaha. VILA KRAUS, ZAGREB 1936. Sagrađena je u prestižnoj zagrebačkoj četvrti luksuznih građanskih rezidencija, vila kraus je primjer uspješne manifesne interpretacije kapitelnih modernističkih prostornih koncepata. Na njoj je primijenio ono znanje koje je stekao u Parizu radeći kod LC-a i Loosa, te je na ovoj vili kombinirao „slobodni plan“-plan libre s „prostornim planom“ –raumplan. Tako je ugradio Loosovu vertikalnu voleumetrijsku diferencijaciju pojedinih prostornih elemenata u LC-ov Domino model, efektno provjerio i dokazao vjerodostojnost dvojice apsolutnih modernističkih autoriteta i njihovih prostornih koncepcija. Vila Kraus je, zapravo, četverokatnica s dvoetažnim stanom četveročlane obitelji i odvojenim stambenim prostorima posluge. Nepovoljnu konfiguraciju terena, poput sojenice, preobraća u dodatnu vrijednost vrta. Njezina rafinirana prostorna organizacija osobito je uspješna u elegantnom povezivanju, odn. razdvajanju osobnih privatnih zona stana i višestranoj orijentaciji zajedničkih obiteljskih prostora.

27

FRANE COTA Kipar, koji je kasnije završio arhitekturu. Relativno malo projekata je realizirao ali njegov rad je od velikog značaja za hrvatsku modernu. Radio je za Ignjata Fischera. VILA DEUTSCH

Visokokomforna obiteljska rezidencija s bogato stupnjevanim stambenim prostorom: predvorja, saloni, zimski vrtovi, loše, balkoni, terase, krovna čajna terasa, odvojeni stan posluge, raskošno uređeni predvrt i bazenska terasa u zaleđu. Kuću je podigao na ravnu podlogu povišenog platoa na sredini parcele, a zatim stubištem i prilaznim terasama usjekao u teren. Kuća ima 4 etaže i uzdignuta je 19m iznad ulice. Prva je zagrebačka kuća s osobnim liftom, čime se arhitekt vješto oslobodio ograničenja uvjetovanih iznimno zahtjevnom konfiguracijom terena i ostvario virtuoznu ekspresivnu volumetrijsku kompoziciju obiteljske kuće na strmom obronku. Osnovnom vokacijom skulptor karakterističnog reduktivizma forme i realistične portretne plastike, Cota je dosegao vrhunac apstraktnog oblikovnog govora i radikalne klesane čistoće. Time je dao jedno od najsnažnijih ostvarenja hrvatske moderne arhitekture. Vrhunski primjer funkcionalizma u hrvatskoj arhitekturi internacionalnog stila, s naglašenim obilježjima kritičkog regionalizma. Unatoč svemu tom, na ovoj kući se osjeti kiparska osobina Cote.

VILA BOTTERI

Jednokatna vila pravokutnog tlocrta s bočno izvučenim krilom na dvorišnoj strani. Na pravokutno tijelo kuće se veže okomito postavljeno krilo zimskog vrta. Na južnoj strani je bazen, a na krovu kružnog paviljona je natrkivena terasa s tuševima.

28

JOSIP PIČMAN Pohađa arhitektonski odsjek tehničkog fakulteta u Zagrebu, gdje je 1929. godine i diplomirao. Prvi njegov registrirani projekt bio je natječajni rad za Hrvatski dom u Osijeku. Radio je kod Peolziga. Jedan je od osnivača Radne grupe Zagreb koja se uključila u pripremu CIAMa, a bavili su se i urbanizmom Zga. O tom su pričali na CIAMu. Jedan je od najtalentiranijih arhitekata hrvatske moderne arhitekture. Osvajao je natječaje, ali gubio realizacije, pa se na kraju ubio dan prije nego će dobiti realizaciju za Sušak. Tj taj dan je dobio realizaciju ali telegram još nije bio stigao do njega. U Radnoj grupi Zagreb bio je s: Vladimirom Antolićem, Viktorom Hečimovićem, Zvonimirom Kavurićem, Josipom Seisselom, Bogdanom Teodorićem i Ernestom Weissmannom

KAVANA KONTINENTAL, SUŠAK, RIJEKA, projekt 1929.g

Beskompromisna lebdeća konstrukcija. UMJETNIČKI PAVILJON, projekt 1930.

Slična misao kao i u Miesovoj Barceloni, vertikalne i horizontalne plohe u naravno okomitom odnosu.

KUPALIŠTE BAČVICE, SPLIT, natječajni projekt 1930. +ZDENKO STRIŽIĆ

29

BANSKA PALAČA, SPLIT, natječajni projekt 1930.

Dobio je natječaj. U žiriju je bio Meštrović. Dobio je natječaj, ali se projekt pomaknuo s mjesta Lučke kapetanije na Zapadnu obalu. Na kraju je prijedlog odbačen prijedlog da se napravi zgrada na mjestu današnje Lučke kapetanije

STUDIJA ZA SITUAIRANJE NACIONALNOG SPOMENIKA I NOVE BANOVINSKE PALAČE, SPLIT, 1935. +SENJANOVIĆ

ZAKLADNI BLOK, ZAGREB, natječajni projekt, 1930. +SEISSEL

Jedinstvena 7katna gradnja sa Novom gradskom vijećnicom u 14katnoj zgradi. U sredini su stanovi nad mezaninom, 156 luksuznih stanova poviše, i elitne trgovine u parteru. U sebi je nosila reprezentativne gradske sadržaje: gradska kavana, restauracija tornja, kinodvorana, kupalište u sredini bloka... Na kraju su podijelili zemljište na manje parcele, drugim arhitektima. I naravno ni ovo djelo mu nije izvedeno.

30

POLJOPRIVREDNO ŠUMARSKI FAKULTET, ZG, 1932-35.

Prvi moderni fakultetski sklop. Najvažnije je ostvarenje Radne grupe Zagreb. Radio je paviljonski sklop jer on pruža mogućnost etapne gradnje adiranja i proširivanja. To vidi kao biološki rast, te ga prema tom uspoređuje sa živim organizmom. Tlocrtna struktura je bila fleksibilna. Varirala je prema specifičnim zahtjevima pojedinih zavoda. Naizmjenično nizanje paviljona okomito je na dinamičku os, te tako postigao otklon prema jugo-istoku odnosno ujednačenu insolaciju. Konstrukcija je AB skeletna. Sklop je funkcionalistiki konciprian u 2traktni tlocrt. STAMBENA ZGRADA/ KUĆA PUK, ZG, 1933. Gajeva 23

Jedino je veće Pičmanovo samostalno ostvarenje. Riječ je o ugrađenoj najamnoj zgradi čije fasadno platno slijedi povijesni ogib Gajeve ulice, te se inače pravilna tlocrtna geometrija zgrade očituje neočekivanim, trapezoidnim oblikom lođa.

NARODNI DOM, SUŠAK, RIJEKA, projekt 1934. Program ovog natječaja bio je složen: kazalište, koncertna dvorana, društvene prostorije, gradski muzej, čitaonice, kavana i restauracija, hotel i kupalište. Uz tu složenost, nije postojala kulturna izgradnja na Sušaku. Gradilište je bilo trokutasto, između dvije prometnice, visinske razlike unutar sebe od čak 12m.

Pičman dobiva 1.nagradu. složeni program koristi tako da je kompoziciju složio od visoke vertikale hotela (ostakljene) i odvojenog volumena kompaktnog kulturnog centra (bijeli kamen). Veza izmešu ova dva volumena bile su trgovine, lokali... Želio je organski uklopiti ovaj novi objekt u sliku grada. Turistički kompleks hotela preko terase je povezan sa središnjom stambenom višekatnicom i kulturnim centrom. Napravio je visoki neboder-kulturni svjetionik. Kad mu je trebala biti povjerena realizacija umiješao se investitor, politika i 10 mj.je trajala neizvjesnost. Pičman je iščekivao svaki dan. Sam gradonačelnik je otišao u Beograd i kredit za izgradnju se odobrava. Šalju brzojav Pičmanu, no taj isti dan kad je odobreno, ne primivši još uvijek brzojav, Pičman se baca s tornja 1936.

31

GRUPA ZEMLJA Grupa Zemlja je udruženje likovnih umjetnika koje ke djelovalo od 1929. Do 1935. Kada je rad udruženja policijski zabranjen. Nastala je kao rezultat organiziranog i programski artikuliranog okupljanja simpatizera ljevičarske orijentacije (slikara, kipara, arhitekata...), a kao reakcija na društvene događaje u zemlji i u svijetu: atentat na Stjepana Radića 1928. U Beogradu, početak ekonomske krize i velike depresije. Grupa je pod utjecajem Bauhausa. Članovi su bili: Drago Ibler, Stjepan Planić, Mladen Kauzlarić, Stjepan Gomboš, Josip Pičman, Drago Galić, Horvat... Autor manifesta, Drago Ibler se zalaže da stvaranje nezavisnog likovnog izraza (1929.). Tvrdi da treba stvarati i živjeti u duhu svog doba. „Suvremeni život prožet je socijalnim idejama i pitanjima kolektiva, a umjetnik ne može stajati izvan kolektiva jer umjetnost i život su jedno!“ (slično Tautovim razmišljanjima) Krsto Hegedušić, slikar, kao osnovne principe Zemlje ističe borbu protiv korpurlatorizma i potrebu demokracije umjetnosti koja treba biti dostupna širokim masama. Hegedušić utemeljuje hrvatsko naivno slikarstvo. u arhitekturi ne postoji formalna specifičnost, već se istražuje model optimalnog prostora za život primjenjiv, kako u privatnim kućama, tako i u javnim zgradama, s teorijskim zahtjevima čistoće i logičnosti temeljena na dosljednom istraživanju funkcija i poštivanju konstrukcije, arhitekti Zemlje pripadaju okvirima internacionalnog stila! Funkcionalizam!

DRAGO IBLER 1921.g diplomirao je na Kraljevskoj visokoj školi u Dresdenu. U periodu od 1920-1923. Bio je Poelzigov suradnik u berlinskom ateljeu Peolzig je na njega imao utjecaj u vidu ekstremnog ekspresionizma i snažnog socijalnog interesa. 1926.g.osniva se Arhitektonski odjel likovne akademije, i Drago Ibler je profesor i voditelj arhitektonskih radionica sve do 1941. Jedan je od osnivača i predsjednik grupe Zemlja. Industriju prihvaća kao nešto bez čega se ne može. Stalno eksperimentira sa slobodnom skeletnom konstrukcijom, slobodnim tlocrtom i AB-om. 1930.g započinje suradnji s Dragom Galićem, i njihova suradnja traje do 1939.g. on četiri godine poslije (1943.) odlazi u Švicarsku, točnije Ženevu. Po povratku 1950.g. i ponovno radi kao profesor na Akademiji. Unatoč svim pokušajima, obnova škole mu ne uspijeva. 1956.g.unutar Saveza Arhitekata organizira i priprema za Kongeres CIAMa u Dubrovniku. Za svoj poslijeratni projekt „drvenog“ nebodera u ZG, dobiva nagradu grada Zagreba 1961.g.

32

KUĆA WELLISH, ZG, MARTIĆEVA 13, 1930.g

Ovo je antologijska kuća u hrvatskoj modernoj arhitekturi. Riječ je o najamnoj stambenoj 6katnici interpoliranoj u povijesnu matricu grada. Smještena je na užem kraju parcele i stanovi su orijentirani S-J. Konstrukcija je skeletna od AB-a. Primjer je funkcionalne morfologije. Ne slijedi visinu okolnih zgrada, čak niti oblik, pa tako ona ima ravni krov, dok su ostale zgrade kosog krova. Tlocrt je čist, i čita se suvremeno shvaćanje stana gdje su pomoćni prostori minimalni, a stambeni dio maksimalan. Stanovi su poprečno postavljeni i dvostrano orijentirani. Prostori u kojima se više boravi su izravno osvijetljeni, a ostali indirektno sa zasebnom ventilacijom (wc, kupanice, predsoblja...). pomoćni prostori su od stambenih odvojeni degažmanima i hodnicima koji sadržavaju ugradbene ormare (racionalizacija prostora). Prostorna organizacija kuće je najamni dvopreg sažetog oblika sa po jednim dvosobnim i jednim trosobnim stanom na etaži. Prostori većih stanova su obogaćeni lođom na uličnoj fronti. Prizemlje je rastvoreno trijemom, s trgovačkim lokalima i provozom za pristup garažama u dvorištu. U trijemu uza stubišnu jezgru izvorno je bila crpka za gorivo. Nalaze se 2 tamna središnja stupa i 2 polustupa prislonjena na fasadu. Na zadnjoj etaži je ateljerski stan arhitekta i terasa za odmor. Pročelje: pročelje ulično je glatko, i simetrično a raščlanjeno trakastim prozorima u vanjskoj ravnini fasadne opne te prekinuto usječenim lođama. U prizemlju je zametak tzv.oslobođenog tlocrta s pilotima, a terasa zaključena lebdećim okvirima pergole. Lišena je dekoracija, te pokazuje mogućnost nove estetike bez dekoracija. Stolarija je obojana u crveno :/ ostvarena je harmoničnost proporcija, ritma, materijala i boje. Ova zgrada u Martićevoj 13, je izvorno bila povezana garažom u zajedničkom dvorištu sa zgradom u Vlaškoj 60.

33

KUĆA WELLISH, ZG, VLAŠLA 60, 1930.g

Najamna stambena 5katnica interpolirana u povijesnu matricu grada. Na njoj se ponavlja većina odlika iz Wellisha u Martićevoj. Smještena je na užem kraju duge parcele, orijentacija stanova je S-J. U prizemlju su dućani, ne slijedi visinu okolnih zgrada. Primjer je funkcionalističke morfologijesmanjuje uslužne prostore. I ovdje se događaju trgovački lokali u prizemlju, i i lateralno pod stubišnom jezgrom provoz za garaže u unutrašnjem dvorištu. U Vlaškoj 60, riječ je o jednopregu sažetog oblika, sa samo jednim trosobnim stanom na etaži. Radi ulice na sjevernoj strani, boravišne prostore ovdje okreće prema dvorištu, te tako osigurava južno sunce, pogled i smanjenu buku, a ulična fasada po tom više nije glavna fasada. Lođe i balkoni zgrade su na cijeloj širini zgrade s južne strane, dok na sjevernoj ima horizontalne trakaste prozore duž stana i jednu vertikalnu traku po komunikacijama. Težnja za ostvarivanjem optimalnih stamenih uvjeta u velikim najamnim kućama je dovela do obrtanja principa koncipiranja stana. KUĆA MARKULIN, ZG, 1936.

Ova ugrađena kuća dizajnirana je po strogim načelima INTERNACIONALNOG STILA. Tlocrti stanova su izvrsni, oblikovanje je primjereno urbanom kontekstu. Pročelje je asketsko, bez monumentalnosti (funkcionalizam), glatko, rastvoreno trakastim prozorima. Stvaraju se panorame na park (ja mislim Ribnjak), katedralu i Kaptol. Antologijski detalj je stubište s nadsvjetlom, i u stubama ugrađeni stakleni krugovi-čudesna optička igra.

34

+ DRAGO GALIĆ KUĆA ROBIĆ, (ROSENBERGER), KORČULA, 1933.

Obilježava ju tema kontinuiteta lokalne tradicije unutar funkcionalističkog opredjeljenja moderne hrvatske arhitekture u razdoblju „zemlje“-to je neka vrsta kritičkog regionalizma. Djeluje kao kip na postolju. Od mora je odijeljena dvjema kamenim stepenicama. Kamena plastika stubišta obrubljuje brežuljak kuće. Visoki glavni volumen i dugački niži potez gospodarskih prostorija ostavljaju prostorije vlasnika nedodirljivim. Zidovi su suzdržano otvoreni. U kamenu je napravljen okrugao otvor da bi stablo moglo nesmetani rasti, a željezna ograda se uvijek u polukrugu da bi propustila deblo. Čita se ideja odnosa polukruga i pravokutnika. Ispred velike lođe s polukružnim otvorima plato se polukružno uvija, poduprt je poluvaljkom u podnožju. Stubište je ugrađeno u poluvaljak i vozi iz prizemlja u gornji kat kuće. Ovo je prvi objekt s ugrađenim podnim grijanje,. sadrži i lokalna obilježja: plitki dvovodni krov prekrivenim kupom, kamenu oblogu zidova i škure na prozorima. Modernitet je iskazan u obradi i primjeni materijala, terasa je nadsvođena lučno. Uspijevaju uspostaviti RANOTEŽU UNIVEZALNOG I LOKALNOG, vremena i prostora, stila i autora.

NASELJE (KOLONIJA) GRADSKIH VILA U NOVAKOVOJ, ZG, 1931-38. (hrvatski Weissenhof)

Ova kolonija u Novakovoj je segment rezidencijalne arhitekture hrvatske između 2 rata. Nije eksperiment nego je produkt realnih okolnosti. Sadrži opće karakteristike hrvatskog modernog pokreta spojenog s internacionalnim stilom (oslobađanje od ornamenata, redukcija arhitektonskih

35

elemenata...). Odbacuju se estetski detalji internacionalnog stila zbog tehnički kvalitetnijih rješenja: uvučeni prozori, istaci ravnog krova... Naselje se radilo na 21 parceli, čak 15 arhitekata, i iznjedrilo je 3 obiteljske kuće i 17 najamnih zgrada u poluotvorenom i otvorenom načinu gradnje. Građeno je postupno u vremenskom rasponu od 10ak godina. Zakonska regulativa za gradnju bila je stroga, zadavala je udaljenost od ceste, visinu vijenca, izgled pročelja...Razvio se odnos klijenta naručitelja i projektanta. Klijenti su obično bili prosvijećeni, projektanti kompetentni, činovnici gradske uprave obrazovani i podržani autoritetom famoznog Odbora za pročelja, i pored svega poduzetnici, dakle izvođači su bili tehnički odlično osposobljeni. Sve to doprinijelo je uspjehu ovog naselja. Svima njima obilježje je: 1. skeletni konstruktivni sistem ili sustav zidova, te nosiva stubišna jezgra (dom-ino); 2. racionalni tlocrti-fleksibilnost, minimiziranje komunikacija; 3. radna i spavaća soba su povezane sa dnevnom zonom što stvara i fizički i vizualno povećavanje prostora, višestranu orijentaciju, pogled, osunčanost, provjetravanje. U projektiranju naselja sudjeluju od poznatijih: dvojac GAMBOŠ I KAUZLARIĆ (15, 24, 12-redni brojevi kuća radi lakšeg snalaženja u slikama), BOGDAN PETROVIĆ (28, 23, 11, 26, 10, 32), SLAVKO LOWY (19), zatim manje poznatih protagonista moderne: RADIVOJ ANŽELA (5), ANTE GRGIĆ (20), AŠER KABILJO (14), IVO KULIŠEK (17), MOSER LORBER (21), ZVONIMIR PAVEŠIĆ (9), ZVONIMIR VRKLJAN (7), te 2 gostujuća arhitekta: VILIM KOVAČ-SARAJEVO (22, 30), MAX STANE-LJUBLJANA (8a). Osjete se utjecaj: Loosa-kubične forme, terasasta raščlamba volumena, kompozicija nekoliko volumena; medhelsona- polukružni volumeni (Petrović); LC-a-terasa (Spritzer). Naselje je danas devastirano.

PRIJEMNA ZGRADA HIGIJENSKOG ZAVODA, ZAGREB 1931.g Izrazita skulpturalnost ove zgrade uvjetovala je i urbanistička situacija s jedne strane na padini brijega, a s druge je na spoju dviju ulica. Stoga, Ibler razbija kuću na 2 volumena i sadržaja koje različito projektira: upravna zgrada je vertikalna i oktogonalna, prijamna je horizontalna, zaobljena i ispupčena. Ova zgrada je i danas primjer sklada.

36

VILLA BLAŽEKOVIĆ Slobodnostojeća obiteljska rezidencija na prvobitno dvostrukoj građevnoj čestici, s ciljem očuvanja zaštinog zelenila na neizgrađenom dijelu zemljišta, te uz dopuštenje gradnje pomoćne prizemnice za garažu i stan vozača uz ulični ogradni zid. Zgrada je na padini, tlocrtno nepravilnog T-oblika zatvara vrtnu terasu s bazenom. Svi prostori se pretapaju. Stakleno krilo vile iskoračava nad sam obronak. U produženom krilu u suterenu su praonica i ostave, u prizemlju glavni ulaz, te bogato dimenzioniran stambeni prostor orijentiran na vrtnu terasu i produženim zimskim vrtom. U poprečnom krilu nalaze se gospodarstvo, prostorije poslije, gostinjska garsonijera; na katu je spavaći trakt orijentiran na otvorenu terasu nad gospodarstvom i natkritu verandu nad zimskim vrtom. Povezane su podužnim balkonom. Nosiva konstrukcija je mješovita: masivno ziđe u podnožju i stražnjem krilu, podužno stambeno krilo s čeličnim nosačima, te drvena oplaćena kanatna konstrukcija na katu. Pročelje stambenog krila je ostakljeno, fiksnim i kliznim drvenim stijenama, pune plohe su u daščanoj oplati, prateći i pomoćni prostori u poprečnom krilu za fasadnu oblogu imaju lomljeni zeleni sljemenski kamen. Dizajnirani namještaj je vrlo bogat. Slično kao i vila Robić na Korčuli i vila Blažeković je internacionalni sti smješten u zatečeni koncept.

MLADEN KAUZLARIĆ (zemljaš-pripada grupi Zemlja) Surađivao je sa Stjepanom Gombašom, i bili su najefikasniji arhitektonski tandem 30ih. Uvijek je bio u sjeni Gombaša. Prije je radio sa Denzlerom. Pripadao je prvoj generaciji arhitektonskog odijela na Likovnoj Akademiji. Radio je kod Ehrlicha. Član je grupe Zemlja. +GOMBOŠ VILLA SPITZER, ZG 1932. Dio Kolonije Vila, Novakova 15

37

GOMBOŠ I KAUZLARIĆ, Novakova 15, Vila Spitzer. zadnja slika je koliko znam nadogradnja loša poslije. Riječ je o obiteljskoj kući na 3etaže, s idejom o 3 platforme: ulaz, izlaz i terasa na krovu. Osjeti se utjecaj LC-a po simetričnom pročelju i terasi na tipičnim betonskim okvirima. Danas je ta terasa pregrađena i tu je neki arhitektonski biro.

+GOMBAŠ KUĆA FRISCH, ZAGREB, Petrinjska 11, 1933.

Interpolacija poslovno-stambene zgrade na nepravilnom obliku parcele. Vlasnik traži 5katnicu s jednim većim i jednim manjim stanom na etaži. Prostorna organizacija je najamni dvopreg T-oblika. Radi na svakoj etaži po jedan 2s i po jedan 3s stan, a zadnji kat odn. terasa su stanovi ateljerskog tipa za projektante. Ulično krilo sa stambenim prostorima preko ulaznog prostora vezano je na dvorišni trakt s gospodarskim i nusprostorijama. Skletna Ab konstrukcija i ulično pročelje koje je rastvoreno cijelim rasponom nosive konstrukcije definiraju internacionalni stil u ovoj građevini. Otvori su veliki, površine glatke. Široki potez prozora odn. lođa na zadnjem katu stvaraju kontakt s okolnim prostorom, suncem i zrakom. U prizemlju su trgovački lokali. Organizirana je i dvorišna katnica sa garažama. Ovo je uzorni primjer hrvatske najamne stanogradnje međuratnog razdoblja i prototip tzv. „zagrebačkog tlocrta“ kojem je prioritet ugodno gradsko stanovanje. Uz ovu stambenu zgradu, radi još 2 u ZG (zajegno s Gamošom): jedna je u Maksimirskoj, a druga na Svačićevom trgu.

Jedino njegova samostalna realizacija je STAMBENA ZGRADA BRATIMSKE BLAGAJNE, ZG, 1929.

mislim da je to ova zgrada.

38

+GAMBOŠ GRADSKA KAVANA, DUBROVNIK, 1932.

Nekadašnji arsenal dubrovačke republike treba srediti. Nalazi se u strogom centru grada, što otežava ovaj zadatak. Po natječaju je trebalo napraviti gradsku kavanu i kino. Oni su osvojili 2.nagrad, a prva nije ni dodijeljena. Njihovo rješenje bilo je suvremeno, a na tragu povijesne regionalne arhitekture: 3 LUKA po uzoru na gradske lože obalnih gradova, po čemu ova kavana postaje i prepoznatljiva. Nadsvođavaju lučno i tako reagiraju na zatečeni ambijent. Sa stupovima i lukovima tlocrt dijele na lađe. Lučni prozori su velikih površina, a nadsvjetlo je osigurano transparentnom metalnom konstrukcijom. Interijer je dosljedan funkcionalizmu: suvremeni namještaj, detalji-sve lišeno dekoracija. Eksterijer ima namještaj od najlakših materijala. Postavljaju mediteransko zelenilo. Ovo je jedno od najuspjelih intervencija u staroj jezgri. Danas je devastirano.

STJEPAN PLANIĆ (zemljaš) Bio je Iblerov student, prva generacija na arhitektonskom odjelu na Likovnoj akademiji. Član je grupe Zemlja. U sklopu krovnih tErasa radi vrtove, sunčališta, tuševe, bazene... Zagovara suradnju s obrtnicima. Rješava socijalne probleme i zalaže se za racionalnost, ekonomičnost-načela humanizma. Volumene, materijale, tehnike-sve prilagođava stvarnoj potrebi konkretnih ljudi za boljim životom. Realizirane građevine mu se protežu u vremenskom rasponu od gotovo 50 godina. Svojim radom dao je pečat i zg donjogradskoj zoni, a i stambenim zonama na zelenim obroncima. Piše knjigu „Problemi suvremene arhitekture“.

KUĆA MOKROVIĆ, ZAGREB, 1932. Draškovićeva Jedna je od najvrjednijih programatskih gradnji „oslobođenog stanovanja“ iz kruga socijalno angažiranog umjetničkog udruženja Zemlja, a manifestnim izjednačavanjem važnosti uličnog i dvorišnog pročelja. U prizemlju su dućani, a katovi su stambeni. Dnevni boravak prima izravno svjetlo i ima pristup u otvorene prednje i stražnje lođe,

39

dok se pomoćni prostori, odn prostori koji se ne koriste non stop, kao kupaonice, izbe, toaleti osvjetljavaju i ventiliraju posredno. Krovna terasa služi za odmor i dječju igru. AB konstrukcija je svugdje jednakih raspona. Omogućila je široke prozore sa strane pročelja i duboke lođe u sredini.

VLASTITA KUĆA S ATELJEOM, ZG, Kukuljevićeva 62, 1932.g

Kuća se smješta u potpuno prirodnom okruženju, i to na vrh same parcele, radi osunčanja. Konstrukcija je drvena s manjim zidanim dijelom. Spiralno stubište iz prizemlja na 1.kat je izbočeno van. Na pročeljima su staklene stijene i balkoni koji se otvaraju prema vrtu, odnosno vizurama na jug i istok. Kuću je radio minimalistički, racionalno i ekonomično. OKRUGLA VILA, ZAGREB: GORNJE PREKRIŽJE, 1935.

Slobodnostojeća visokoprizemna obiteljska kuća postavljena u središtu prvobitno trostruko veće građevne čestice, s dubokim vrtom i glavnom orijentacijom stambenog prostora na prirodni pejzaž u pozadini. Suvremeni tretman ladanjske kuće spaja s gradskom kućom. Kružni oblik je simbol ognjišta i obitelji, no on ga ovdje postavlja jer je korisniku invalidu htio pružiti maksimalan pogled iz kuće. Polovinu kružnog plana zauzima stambeni prostor, pristupan neposredno iz ulaza kroz središnje poluotvoreno predvorje. Pola kuće okrenuto je pogledu na ZG. Uz ulaz je lateralno smješten gospodarski trakt, odn spavaći trakt. Stambeni prostor je obrubljen prstenastom terasom, zaključenom proširenim okruglim balkonom za blagovanje na otvorenom. U suterenu se nalazi stan za poslugu, ostave, prostorija za grijanje. Uz ulaz u kuću nalazi se garaža kao odvojeni element. Nosiva konstrukcija mješovitije izvedbe: AB: međukatna konstrukcija nad suterenom oslonjeni na niz prstenastih stupova , također od AB-a. Nadgrađe visokog prizemlja i stožasto krovište je u drvenoj konstrukciji s kontinuiranim nizom modularnih prozorskih okna. Krov je šatorski s isturenom strehom, a pokrov je šindra. Najvrjedniji je primjer organičkog prostornog koncepta unutar korpusa moderne međuratne arhitekture.

40

POSLOVNO-STAMBENA ZGRADA NAPRETKOVE ZADRUGE, ZG, 1936

Neobična je kao uglovnica. Poslovno-stambena zgrada Napredak, svojim je oblikovanjem slobodne elipse postavljena na četverokatno zadebljalo podnožje. Gore prelazi i u izduženi cilindar(za koje neki smatraju da je inspiraciju našao u biciklu u pokretu). Prizemlje je uvučeno i ostakljeno. Na nižim katovima nalaze se uredi, na višim stambeni prostori s izvrsnim vizurama. Pročelje čini niz istih prozora koji završavaju nazubljenim vijencem. Jedan je od najvažnijih urbanih akcenata donjogradskog Zagreba.

JURAJ NEIDHART Akademiju je završio u Beču. Bio je Behrensov đak. Njegova djelatnost više je vezana uz Sarajevo :D nego uz Zagreb. Radio je prvo 2 godine kod Behrensa, a zatim i 2 kod LC-a. Na njega su utjecali Mandelsohn i LC, a malo i eklekticizam. NADBISKUPIJSKO SJEMENIŠTE, ŠALATA, ZG, 1926-29.

Prvi veliki projekt J.Neidharta. Paviljonski kompleks strukturiran oko unutrašnjeg dvorišta postavlja na brežuljku i potpuno je određen konfiguracijom terena. Paviljoni su povezani natkrivenim koridorima, putevima, terasama... Paviljon za stanove za profesore i paviljon sa sportskom dvoranom je na jugozapadu/zapadu. Sjeverno je u nastavku, gimnazijska zgrada s centralno istaknutom zvjezdarnicom, te refektoriji. Učionice i dnevni prostori su u prizemlju, a spavaonice na katu. Stambeni paviljoni orijentirani su prema istoku ili zapadu, na jugu povezani i zaključeni sjemenišnom crkvom. Crkva je jasno istaknuta i lako pristupna i iz paviljona, i s ceste, pročelje joj je okrenuto prema gradu. Pojedini građevni volumeni su pravilnih geometrijskih oblika i jednostavno raščlanjenih fasada suzdržanog ekspresionističkog oblikovnog govora. Izražajnost je ojačana zavojitim linijama, i ponavljanjem motiva kruga. Zgrada jest prijelomnica, ali još uvijek nije moderna.

41

ANTUN ULRICH Diplomirao je kod Hofmanna s njim je radio paviljon na izložbi u Praizu 1927.g. Kao student radio je projekte tipskih obiteljskih kuća, no njegov opus vezan je uz zdravstvene objekte (Vojna bolnica u Splitu, bolnica Rebro... )

KLINIČKA I ZAKLADNA BOLNICA NA REBRU, ZG, 1936-41

Glavni je dio Bolnice projektiran kao četverokatna zgrada duljine 182 m, sa 4 isturena trakta prema jugu (osiguravanje svjetla) uz dvije jednokatnice za stanove pomoćnog osoblja i časnih sestara, te jedne trokatnice za stanove činovničkog osoblja. Zgrada je stavljena pod krov 1939. godine, ali se s unutrašnjim uređenjem prilično kasnilo zbog ratnih nedaća u svijetu. Dana 12. travnja 1942. Bolnica je konačno otvorena kao najmodernija u ovom dijelu Europe i peta po veličini. Bolnica je imala 843 kreveta i sve odjele osim urologije, a najveći su odjeli bili tuberkulozni i kožno-venerični, dakle za socijalne bolesti, u skladu s ondašnjom nacionalnom patologijom.

VESLAČKI KLUB „USKOK“, ZG, 1929. Ulrich zgradu radi od drveta i postavlja ju na stupove radi poplava, a tako se dolje nađu i skladišta za čamce, a gore su klupske prostorije. Čisti oblici.

42

ZLATKO NEUMANN Školovao se u Beču, nakon čega je bio suradnik Loosu, radio je s njim na kući Tristana Tzare i na kući Muller u Beču. Bio je pobornik Nove objektivnosti. STAMBENO POSLOVNA ZGRADA ROSINGER, ZAGREB, 1937., Vlaška 69

Ova zgrada je najamni četveropreg u zatvorenom bloku, s 4 mokra čvora, stubišnom jezgrom u sredini, te dva prostrana atrijska svjetlika. Ima dva 4S stana i dvije garsonijere po etaži. Stambeni prostor je graduiran, razvijen poprečno na uličnu frontu te trostrano orijentiran (ulica/lođa-atrijski svjetlik-dvorište/stambena terasa). U prizemlju ulične fronte su lokali, na terasi ateljerski garsonijere (i ovdje e također stan-atelijer arhitekta), te zajednički servisni prostori. Nosiva struktura je AB skelet s tropoljnim, konzolno rasterećenim, poprečnim okvirima. Ulično i dvorišno pročelje rastvoreno je cijelim rasponom nosive strukture, ulazni vestibul zgrade riješen je prostornim planom. Kapitalno ostvarenje međuratne moderne hrvatske arhitekture, unikatnog je prostornog rješenja, visokog stambenog komfora, ekonomične konstrukcije i racionalističkog oblikovanja.

43

SLAVKO LOWY TRGOVAČKO STAMBENA ZGRADA RADOVAN, ZG, 1934 /VISOKA KUĆA RADOVAN/

Zgrada je projektirana na osnovi nagrađenog rješenja na užem pozivnom natječaju. Deveterokatnica je rađena za Eugena Radova, glavnog zastupnika Boscha u Hrvatskoj. Prva je zagrebačka visokogradnja (valjda je poznata ko prvi zg neboder). Nastala je rekompenzacijom za zemljište ustupljeno gradu u svrhu proširenja Masarykove ulice. Umjesto četverokatne zamjenske gradnje usklađene s propisanim maksimalnim gabaritima izgradnje u gradskom središtu, gradsko poglavarstvo je na suženom zemljištu odobrilo razvitak građevine u visinu u zamjenu za ustupljeno zemljište. Uobičajeni heterogeni trgovačko-poslovno-stambeni prostorni program time je distribuiran s naglašenim vertikalnim zoniranjem. Zgrada je u 2 dijela: zgrada od 5 katova, + ugaoni toranj s natrkitim i uvučenim vidikovcem. Namjena je mješovita, u prizemlju su lokali, u malom (5katnom) dijelu su kancelarije i poslovnice u prve dvije etaže, zatim 3 etaže trosobnih stanova. Na terasi osmerokatnog tornja nalazio se stan atelje arhitekta na samom uglu bloka. Struktura je AB skeletna s obodnim i pregradnim membranama od laganom materijala. Prizemlje je ostakljeno, a naglašenost urbanom karakteru dodatno povećava neonska svejtla reklamnog displeja, i na terasi ruba parapeta i krovne strehe-svjetionik. Ovo je prvi put da je svjetleća reklama sastavni dio arhitekture.

44

UTJECAJ ČEŠKE ARHITEKTURE U Češkoj se 20ih godina razvija nova arhitektura koja ide u europskim kretanjima. U umjetničkom paviljonu u ZG je postavljena izložba iz suvremene čehoslovačke arhitekture. Izložba je značajna iz razloga jer su mnogi naši arhitekti studirali u Pragu i nije bilo veće gradnje u ZG gdje se nije osjećao utjecaj čeških studija, ili natječaja na kojima Česi nisu neposredno sudjelovali. Praški studenti bili su: Kolterna, Kodl, Perković, Zemljak i dr. Na izložbi češke arhitekture predstavljen je funkcionalizam. Početni govor izložbi napisao je Marko Vidaković, praški đak i sljedbenik čeških avangardnih kretanja.

MARKO VIDAKOVIĆ Bio je praški đak. Završio je arhitektonski fakultet u Beču i Pragu, te doktorirao 1939. godine. Djelovao je u Zagrebu. Po čemu ga pamti povijest hrvatske arhitekture jest vila Pfeffermann u Jurjevskoj 27 (danas Veleposlanstvo Češke Republike) u Zagrebu, također iz 1928, koja je uz Ulrichov Veslački dom najraniji primjer domaće funkcionalističke arhitekture međunarodnog stila. VILA PFEFFERMANN, ZAGREB, 1928.

Vila je specifičnog L-tlocrta, koji u glavnom traktu presijeca pravokutnik tvoreći prostrani dnevni boravak iz koga nas spaja stubište s gornjom etažom. Specifičnost vile naglašena je vertikala svjetlarnika, kojom se prvi put u hrvatskoj arhitekturi dematerijalizira ploha zida, stvarajući privid širenja unutrašnjosti vile prema vrtu i ulici. Kompozicija tlocrta je racionalna. Visine volumena su različite. Maestralno komponiranje zidnih ploha, poigravanje s masama, volumenima i ritmom — istodobno i jednostavno i složeno, vili daje gotovo skulpturalni karakter neponovljiva vizualnog dojma.[1]. Vertikalni potezi prozora su uski i razlikuju se po tom prema čemu su okrenuti. Pročelje je funkcionalističko. Krovne površine su različite (terase)

MILOVAN KOVAČEVIĆ Rodio se u Koprivnici 1905. godine.[1] Na Arhitektonskom odjelu Srednje tehničke škole u Zagrebu bio je đak arhitekta Pavla Jušića. Navodno su ga svi nastavnici smatrali posbeno talentiranim i najdarovitijim đakom u školi (to je pisao Jušić u ČIPu). Nakon što je maturirao, Kovačević (1925.1927.) studira arhitekturu na Visokoj tehničkoj školi u Pragu, no, 1927. godine vraća se u Zagreb gdje je 1929. diplomirao na tadašnjem Tehničkom fakultetu.[1] Jedan od svjedoka, danas također pokojni, arhitekt Zvonimir Vrkljan u svojim je Sjećanjima piše Kovačievoj talentiranosti, i on ga i povlači sa sobom u ured kod Ignjata Fischera gdje je do 1930. Radio na objektima u Preradovićevoj ulici i na drugoj etapi Gradske štedionice. Radni vijek jako utječe na njegov stvaralački rad.

45

STAMBENA ZGRADA, ZAGREB, PETRINJSKA 47, 1933. Unatoč tome što je građena na maloj, ograničenoj parceli ostvaruje i načela modernoga i funkcionalnog stanovanja razvivši se u visinu.

+EDO SCHON KOMPLEKS TEHNIČKIH FAKULTETA, ZG, 1940.

Tri 4katna bloka položena su u smjeru S-J. Povezani su hodnicima uz koje se nalaze stubišta i 2 velike predavaonice u prizemlju. U kompleksu se nalaze 3 zgrade: -arhitektura, građevina, geodezija -brodogradnja, strojarstvo, elektrotehnika -kemijsko-tehnološki

46

VLADIMIR ŠTERK Praški đak VILA RADAN, ZG, 1933.

Kuća na 4 etaže funkcionalno grupiranih prostorija. U suterenu odn.podrumu nalaze se 2 stana za poslugu, garaža, i sklop za centralno grijanje, u prizemlju su: hall, blagovaonica/db koji se otvaraju prema terasi, na 1.katu su spavaonice, kupaonice i to, na 2.katu praonica i sušilica rublja. Dječje spavaonice su fleksibilne: rasklopivi kreveti. Imaju i izlaz na terasu. Stubište je spiralno-označava pokretnost, dinamičnost, a središnji povezujući prostor završava sa šiljkom. Ispod stubišta nalazi se knjižnica s kaminom kao središte kućnog života. Sa terase je stubištem omogućen prilaz bazenu. Konstrukcija je ciglena, i AB stropna konstr. Pročelje: veliki otvori prema jugu. Vidi se utjecaj češke moderne arhitekture.

STAMBENO POSLOVNA ZGRADA, ZG, 1929., Draškovićeva 30 Riječ je o uglovnici od 5 katova. Tako je za jedan kat veća od okolnih zgrada. Oštrom geometrijskom artikulacijom pročelja određuje uličnu frontu Draškovićeve. Ugaoni balkoni se nameću u prostoru. Tlocrtno je dvojna zgrada sa zajedničkim dvorište. Poveznica je hodnik na 5.katu. u prizemlju se nalaze trgovine. Stanovi su 2s, 3s, 4s. Prostrani su, svijetli. Sobe su orijentirane prema ulici a pomoćne prostorije prema dvorištu.

47

ZDENKO STRIŽIĆ Studirao je u Dresdenu i u Berlinu. KAZALIŠTE U HARKOVU, UKRAJINA, 1930. Natječaj

Međunarodni natječaj. Strižićev rad bio je jedan od 3 ravnopravne 1.nagrade, ali Staljin je osudio njegov projekt.

STAMBENO NASELJE PRVE HRVATSKE ŠTEDIONICE, ZG, 1935 slika makete Prvo naselje projektirano prema socijalni, humanim i higijenskim zahtjevima moderne arhitekture. Orijentacija je I-Z. Riješena je insolacija, a povlači se i odnos između javnog i privatnog. 3 su tipa kuća s vrtom i predvrtom. Ulice unutar naselja su za potrebe stanara. Veliki dječji park u dvorištu. Osjeti se utjecaj Siedlunga.

48

IVO ZEMLJAK Bio je praški đak. Radio je kod V. Kovačića i u gradskoj službi. Za vrijeme boravka u Nizozemskoj došao je u kontakt s Oudom. Realizirao je nekoliko škola u novim urbaniziranim dijelovima Zga. Njegovi objekti su projektirani prema najnovijim načelima suvremene pedagogije i nove arhitekture. Nastojao je da škola omogući razvijanje svestranih nastavnih i odgojnih aktivnosti, te mu školski objekti postaju rezultat stvaralačkog istraživanja. Svaki novi objekt-svaki novi prostorni sklop morao je biti uvjetovan specifičnom vlastitom namjenom. Pokazao je da moderna arhitektura prilagodljiva svim zahtjevima sredine u kojoj se nalazi i da svaki novi sadržaj može odgovarati svojoj funkciji a da istovremeno daje novi prostorni doživljaj. U kasnije projekte unosi i prepoznatljive elemente regionalne arhitekture: kosi krov, pokriven crijepom, drvena konstrukcija trjemova, zidovi od žbukane opeke. ŠKOLA NA JORDANOVCU, ZG, 1930.

Prva velika realizacija novih ideja u oblikovanju školskih prostora hrvatske moderne arhitekture. Škola zgrada je kondenziranog, čistog volumena, s 2 trokatna trakta uskog i ženskog odjeljenja, obostrano postavljena uzduž višenamjenske zenitalno postavljene dvorane za tjelovježbu, službu Božju i dr.namjene, iznad koje je ostvarena terasa za odmor i nastavu na otvorenom (grčki princip gimnazijebitna kultura tijela). Kompaktno prostorni rješenje je odgovaralo klimatskim uvjetima. Razredne jedinice su smještene obostrano uza središnji prostor. Fenestracija učionica dimenzionirana je prema uvjetima insolacije i provjetravanja. Tako su iz funkcionalnih razloga nastali različiti tipovi prozora, te se može po njima čitati i namjena. Ulazni dio je flankiran dvama prizemnim krilima s podvorničkim stanovima i stanom ravnatelja. U prizemlju su centralno smješteni garderobe, svlačionice, blagovaonice, kupaonice... u ovoj školi ostvareno je prostorno jedinstvo složenih funkcija škole. ŠKOLA NA SELSKOJ CESTI, TREŠNJEVKA, ZG, 1930.

Paviljonski tip škole s odvojenim školskim korpusima za djevojčice i dječake. Trijemom su povezani preko centralno postavljenog bloka dječjeg vrtića. Između stvaraju igralište, trijem sa pješčanikom i

49

bazenom. Školski blokovi su naglašeni vertikalom polukružnog ostakljenog stubišta. Tlocrtno školu vidimo kao zrcalno simetričnu kompoziciju povezanu natkrivenim otvorenim hodnikom. Arhitektura programatske socijalne pretenzije rađena za gradsku četvrt, usklađena je s najvišim suvremenim pedagoškim i higijenskim normativima. Programom, prostornim rješenjem, i integralnim oblikovanjem, uključujući i ergonomski projektiranu školsku opremu, kapitalno ostvarenje moderne hrvatske međuratne arhitekture visoke socio-kulturološke i tehničke vrijednosti. SOKOLANA (GIMNASTIČKA DVORANA), ZG, 1934.

To je zapravo kako sam ja skontala ovaj Radnički Dom, koji je sadržavao gimnastičku dvoranu... Nasuprot zgrade AF-a, pod velikim utjecajem De Stijla. Ali mislim da bi to trebo onda biti arhitekt Franjo Bahovec.

IVAN MEŠTROVIĆ Meštrović je poznati hrvatski kipar i arhitekt, rođen u Vrplju u Slavoniji ali je djetinjstvo proveo u Otavicama u Dalamaciji. Njegov umjetnički talent je razvijen u Splitu, da bi se potom preselio u Beč na školovanje. Svoju prvu veliku izložbu priređuje 1905. U beču s grupom „Secesija“. 1908.seli se u Pariz, skulpture rađene u tom razdoblju donose mu svjetski ugled. DOM LIKOVNIH UMJETNIKA, ZG, 1934.

Pozicionirana na ekskluzivnoj lokaciji malo istočno od glavnog gradskog trga, monumentalna kružna graševina se ističe u donjogradskim ortogonalama kao važna urbanistička točka. Do likovnih umjetnika je trebao zamijeniti Umjetnički paviljon s kraja 19.st.jer više nije zadovoljavao aktualne potrebe. Službeno, dom je trebao udomiti statusu kralja Aleksandra (zato je i dobio gradnju tu gdje je). Moderna rotonda stereometrijske čistoće okružena je kolonadom stupova koji stvaraju impresivan trijem. Centralna dvorana je namijenjena izlaganju skulptura, a prostori prstena na katu izmijenjani su drugim oblicima likovnog izražavanja, npr.crtežima, grafikama itd. Zgrada u sebi sadrži elemente neoklasicizma moderne (monumentalnost). Središnji dio je natkriven AB kupolom promjera 19m (debljine 6cm) koja u sebi sadrži staklene prizme.

50

JOŽE PLEČNIK Najveći je slovenski arhitekt 20.st., otac slovenske arhitekture. Kao postmodernist, avangardist, modernist ali eklektičar ne uklapa se ni u jedan od pravaca. Dobio je nadimak „slovenski Gaudi“. 50ih godina je među prvima zaključio da dolazi do kraja moderne arhitekture, i bio je u pravu, za nekoliko godina je službeno otpočela postmoderna. Njegov potpis su kamene kugle. Nakon uspješne prve godine u gimnaziji otac ga uzima u svoju stolarsku radnju. Uz stipendiju nastavlja školovanje u Državnoj obrtničkoj školi u Grazu za dizajniranje namještaja. Arhitekturom se počeo baviti nakon što je ostao zapanjen vidjevši nacrte Berlinske katedrala Otta Wagnera. Završava studij arhitekture u klasi Wagnera, zatim putuje po Italiji, a onda se vraća i postaje profesor u Pragu. Proglašen je za počasnog građanina Ljubljane, te je dobio odlikovanje zasluga za narod-Prešerenovu nagradu. Katolička crkva je proglasila postupak za Plečnikovo proglašenje blaženim i svetim. Tako mu od tada pripada naziv i Sluga Božji.(Gaudi je isto kandidat za sveca). 3 glavna utjecaja u arhitekturi na njega su: funkcionalizam, Otto Wagner i vrtni gradovi. NARODNA SVEUČILIŠNA BIBILIOTEKA , LJUBLJANA Ogromno stepenište s atrijem, kombinacija kamena i betona. Fasadu je radio u cigli i kamenu,. Slobodno interpretira jonski stup. PROJEKT ZA SLOVENSKI PARLAMENT (neizvedeno) PLEČNIKOVA STAZA, LJUBLJANA Uređenje ovajle rijeke Ljubljanice na dva nivao CRKVA GOSPE LURDSKE, ZAGREB (nedovršeno).

51

PREDAVANJE H3 /Rijeka/ Rijeka je naime slijedom Rimskog sporazuma iz 1924. godine, podijeljeni grad. Zapadni dio Rijeke pripadao je talijanskoj, a istočni dio jugoslavenskoj državi. Poprište intezivne građevinske djelatnosti, nakon što je Rijeka pripala Italiji, postao je njezin dio s istočne strane Rječine – Sušak, koji se uz veliku financijsku pomoć države počeo razvijati kao samostalan lučki grad s podružnicama banaka, komora i industrijom. Gradski građevni ured ne čelu kojega je bio inženjer Zlatko Prikril odigrao je važnu ulogu. Za zgrade javne namjene raspisuju se arhitektonski natječaji, na kojima su najprisutniji zagrebački arhitekti, budući da domaća sredina tada još nema visokoobrazovanih stručnjaka. Najambiciozniji projekt za Hrvatski kulturni dom (prva nagrada – Josip Pičman) postavlja na Sušaku snažnu vertikalu, zamišljenu da poput svjetionika parira riječkim tornjevima i visokogradnjama. U izgradnji Sušaka ipak prevladavaju najamne stambene zgrade, za čije se projektiranje i izgradnju specijalizirao dvojac domaćih građevinskih poduzetnika – Boren Emili i David Bunetta, pod nesumnjivim utjecajem susjedne talijanske Rijeke. Kasnih tridesetih godina stambenim zgradama i obiteljskim kućama u Primorju se afirmirao zagrebački diplomant Kazimir Ostrogović. Rijeka se razvija prema parcijalnim regulacijama, a grade ju uglavnom domaći arhitekti, iz čije se bogate produkcije množinom izdvajaju karakteristične stambene uglovnice naglašeno plastičnih pročelja poput Malog nebodera Raoula Puhalija. Rijeka
gradnja interpolacijom u gradske blokove zgusnuta urbana matica (utjecaj novecenta) Sušak
gradnja na slobodnom prostoru, u hortikulturalnom okruženju kuća je kao veliki monolit!

GIULIO DUIMICH, YVONE CLERICI DOM STRANAKA, 1932.

Budimpeštanski đaci grade asimetričnu zgradu nevelikog volumena.

52

ENEA PERUGINI Ostvario je bogat opus prepoznatljiva stila u talijanskom, zapadnom dijelu Rijeke. Diplomirao je 1927. godine u Padovi. Perugini je autor poslovne zgrade, Gradskoga stadiona, društvenih domova na Kozali i Kandtridi, bolničkog paviljona i niza stambenih zgrada, ali je u slici grada Rijeke najprisutnija njegova Tržnica na Belvederu. TRŽNICA BELVEDER, 1933.

Tržnica je sagrađena na uskom strmom zemljištu stisnutom između ulica. U zadanoj prostornoj situaciji zadatak je bio projektirati takvu komunalnu građevinu koja će uspostaviti odnos sa svojom neposrednom okolinom, a istovremeno će biti moderna i funkcionalna. Izdužena jednokatna građevina prati liniju bočne ulice, a na raskrižju s glavnom, zaobljeni i malo povišeni dio zgrade ublažavaju taj oštri spoj. Zidni plašt, iako raščlanjen brojnim otvorima, neprekinuto teče, obavija volumen zgrade, a istodobno prati liniju ceste do susjedne zgrade u svom zaleđu. Dominaciju zaobljenog ugla potencira trio otvora u prizemlju i na katu te balkon-nadstrašnica, obrubljen linearno riješenom ogradom. Tržnica je djelo talijanskog racionalizma.

53

RAOUL PUHALI Diplomirao arhitekturu u Milanu, ali se vratio u Rijeku potkraj tridesetih godina. STAMBENA ZGRADA GRATTACIELO - 'MALI NEBODER ', 1939.

Oštrina ugla ublažena je ponavljanjem horizontala prstenastih balkona koji obavijaju najizbačenije dijelove pročelja te se postupno od dubljih na nižim katovima sužavaju prema vrhu. Naglašenijem južnom pročelju suprostavljena je izbačena os četvrtastih balkona na istočnoj strani. U dijelu prizemlja predviđeni su trgovački sadržaji, dok se od drugoga do osmoga kata nalaze po dva visokokomforna stana na svakoj etaži. Zgrada je pročišćena koncepcija stambenog tornja, suzdržanih formi.

UMBERTO NORDIO Arhitekturu je završio u Milanu, a živio je i radio u Trstu, gdje je najpoznatiji po kućama na Piazii Oberdan i uistinu pravom fašističkom ostvarenju – zgradi Sveučilišta iz 1938. godine. Gradio je i konfekcijske stambene zgrade.

54

UMBERTO NORDIO, VITTORIO FRANDOLI TRGOVAČKA I NAJAMNA STAMBENA ZGRADA ARBORI, 1939.-42.

Riječki je neboder visok 53 metra, s prizemljem i atikom ima 14 etaža. U svojim je proporcijama, nacionalnom duhu i monumentalizmu inspiriran klasicizmom. Neboder je postavljen na poziciju koja određuje početak, odnosno kraj šetališne zone u središtu grada. Svojim racionalnim geometrijskim volumenom nepokolebljivo je statičan. Kompaktnost volumena razbijena je na glavnom pročelju rasterom otvora plitkih lođa. Zaključen je uvučenom etažom, na čijoj ophodnoj terasi razlike među gabaritima naglašavaju reinterpretirani element pergole, što je bilo učestali motiv talijanskih racionalista. U prizemlju je bio planiran robni magazin, u mezaninu uredi a na katovima stanovi.

55

VITTORIO ANGYAL, PIETRO FABBRO SINAGOGA, 1932.

Oblik izdužene građevinske čestice neminovno je diktirao i izgled buduće novogradnje. Radi se o logitudinalnoj, jednobrodnoj građevini terasastog krova. Na neveliku jednostavnu volumenu naglašena je asimetrija, a pročelja su razigrana uporabom boje. Iako su vanjske zidne plohe glatko ožbukane i neutralno obojene, njihovu jednoličnost razbija visoki sokl s po dvije šire horizontalne trake od ukrasne opeke nad kamenom obloženog bazom, koje teku uokolo zgrade. Zapadu okrenuto ulazno pročelje vrlo je uspješno stepenasto oblikovano od tri nejednaka dijela. Centralni je dio naglašen vertikalom jednostavna plitkog rizalita obložena ciglom, s tek ponegdje apliciranim bijelim rustičnim kamenim umecima. Prostor za molitvu ortodoksnih židova jest oveća dvorana s bočnim visokim pri vrhu stepenasto riješenim prozorima. Iako nevelika po dimenzijama, ova je sinagoga svjedok uspješne primjene suvremenih oblika i materijala u izgradnji jedne u osnovi tradicionalne građevine, koja je funkciju zadržala do danas.

56

BRUNO ANGHEBEN CRKVA SV. ROMUALDA I SVIH SVETIH – 'VOTIVNI HRAM NA KOZALI' , 1928.-34.

Izgrađena je u spomen talijanskim žrtvama Prvoga svjetskog rata u vrijeme kada je Rijeka bila pod talijanskom vlašću. Prvi projekt crkve na Kozali Angheben 1926. godine u kombinaciji cigle i kamena i u duhu neostilova (neoromanike i neogotike), a po prilagodbi trenu evocirajući baziliku sv. Franje u Assisiju iz 13.stoljeća. Dok se prikupljao novac za gradnju, ideje funkcionalizma i racionalizma sve su snažnije prodirale u suvremenu riječku arhitekturu, te je Angheben stvorio novu moderniju koncepciju u stilu talijanskog Novecenta. Jednostavna unutrašnjost vidljive konstrukcije i ravnog krova poentirana je četvrtastom apsidom. Elegantnu konstrukciju tvore 4 ugaona stupa i ostakljeni prostor među njima. Stoga je tzv. dialoško vrijeme avangardi, koje nastupa krajem 20ih, ključ za razumijevanje ove gradnje. Evidentna je slobodna interpretacije gotike, izravan utjecaj kubizma, kao i utjecaj Art Deco-a. Duh moderne očitavamo u upotrebi umjetnog kamena i armirano-betonskoj konstrukciji koju arhitekt u unutrašnjosti ostavlja vidljivom, kao i u jasnoj, racionalnoj i pravilnoj organizaciji i dekoraciji unutrašnjeg prostora.

57

STANKO KLISKA BANOVINSKA BOLNICA, 1931.-34.

Banovinska bolnica na Sušaku riješena je kao jedinstven organizam i sagrađena je kao 100m dugačka velika trokatnica T- tlocrta, s podrumom, s prizemljem i terasom na krovu, sa širokim ulazom i stubištima, racionalnom i logičnom funkcionalnom podjelom odjela i bolesničkih soba. Bolesničke sobe orijentirane su prema jugu, a pomoćne i sporedne, te operacijske dvorane prema sjeveru. Kliskina je bolnica inaugurirala beskompromisnu modernu arhitekturu na Sušaku. Kamen se, kao važan sturukturalan element, izvrsno uklopio u jedinstvenu kompoziciju s ostalim glatkim površinama na pročelju

KAZIMIR OSTROGOVIĆ KUĆA KAUZLARIĆ, 1938.-39.

Uvlačenjem prizemlja omogućen je širi prostor uz njegove komercijalne sadržaje, nesmetan prolaz pješaka i pristup na parcelu građevine. Kuća Kauzlarić Stambena je peterokatnica s krovnom terasom i dva stana na stubištu. Pomoćne prostorije i stubište orijentirani su na unutarnje dvorište. Na krovu građevine smješteni su potkrovni stanovi s velikim terasama koje su djelomično natkrivene strehama.

58

Želja za što boljom orijentacijom stanova prema moru i zelenilu rezultirala je otvaranjem lođa na istočnom pročelju i prozorima dnevnog boravka što se prelijevaju preko ugla građevine. Južno pročelje građevine konzolno je izvučeno u odnosu na liniju prizemlja, dok je konstruktivni sustav stupova i greda provučen kroz prostorije stana. Kuća Kauzlarić izrazito je kontekstualna, te proizlazi iz zadanosti parcele, orijentacije, nagiba terena i postojeće izgradnje na koju se građevina nastavlja.

NEREO BACCI CASA NAVE, 1937.

Nereo Bacci, autor projekta Casa nave, njezina tri slobodna pročelja prepoznatljivim postupkom raščlanjuje razdjelnim vijencima od primorskog kamena, čime postiže željeni učinak u isticanju horizontala kao i kontrast strukture prirodnog materijala i glatke obrade fasade bez dekoracije i prozorskih okvira. Kamena rustika se pojavljuje i u oplati prizemlja, a primjećujemo i četverostrešni krov s dubokom drvenom strehom. Dva krila zgrade čine u tlocrtu slovo V radi bolje insolacije, arhitekt raspoređuje niz soba i dnevnih prostora na južnu stranu, dok stubište i pomoćne prostorije ostavlja na sjevernoj strani.

59

PREDAVANJE H3 /Split/ Do kraja Prvog svjetskog rata 1918. godine Split je u sastavu Austro-Ugarske monarhije. Prvih desetljeća nakon prijelaza stoljeća na hrvatskom području širi se utjecaj arhitekture bečke secesije, pa se tako i u Splitu najznačajnije gradnje poduzimaju u secesijskom stilu, bilo da ih projektiraju bečki, bilo domaći arhitekti. Iz Beča redovito stižu projekti za veće državne investicijske pothvate (Arheološki muzej, Velika Realka), dočim lokalni arhitekti izrađuju projekte za veće stambene palače ili brojne gradske vile privatnih investitora. Među brojnim arhitektima i graditeljima ističu se Špiro Nakić, Petar Senjanović, te osobito Kamilo Tončić. Kako je 1920. godine Rapallskim ugovorom Zadar pripao Italiji, dolazi do intezivnog preseljenja dijela hrvatskog pučanstva i javnih ustanova iz Zadra u Split. Godine 1929. Split postaje i administrativno središte novouspostavljene Primorske banovine. Ovim događanjima Split se afirmira kao političko, administrativno, kulturno i lučko središte regije, što dovodi do njegova naglog razvitka i izgradnje. Kadrovski osnaženi splitski su se inženjeri i arhitekti suočili s brojnim problemima izgradnje grada. Između 1921. i 1937. tu je organizirano gotovo trideset arhitektonskih natječaja, među kojima se ističe onaj međunarodni za Regulatorni plan 1924. godine, na kojem je prvonagrađen bio projekt njemačkog arhitekta Wernera Schürmanna, koji sugerira radijalno širenje grada i originalno promišlja nove gradske prostore. Konačni regulatorni plan donesen je kad i zagrebački – 1936. godine. Split je poprište intezivne stambene izgradnje, osobito na Bačvicama i Firulama, te u zapadnom dijelu prema Mejama, a dobiva niz građevina jave namjene: Poštu, Bansku palaču, Gimnaziju i zgradu kupališta na Bačvicama. Općinska uprava Splita, baš kao i ona zagrebačka, prihvaća funkcionalizam, te se može govoriti, unatoč polemikama, o poticajnom odnosu pobornika tradicionalnog, tj. kontekstualnog i isključivo modernog pristupa. Prvi zagovaraju Petar Senjanović i Prosper Čulić, a dijelom i najplodniji splitski autor, arbitar splitske arhitektonske scene, praški đak Fabjan Kaliterna, dok drugi svojim smjelim projektima promovira općinski arhitekt Josip Kodl.

60

ŠPIRO NAKIĆ PALAČA NAKIĆ, 1902.

Palača Nakić je prva reprezentativna secesijska kuća u Splitu koju je izradio bečki student Špiro Nakić za svog oca, trgovca. Svojim bogato ornamentiranim, simetričnim glavnim pročeljem zgrada je orijentirana na Pjacu. Tlocrt je nepravilnog, trapezoidnog oblika, zaobljenih uglova, s glavnim ulazom na bočnoj, sjevernoj strani. Na pročelju, koje je različitim oblikovnim tretmanom jasno je podijeljeno na tri zone, ističe se prizemlje sa sačuvanom drvenom stolarijo, vertikalno izduljenim pravokutni prozori, balkon na drugom katu s ogradom ukrašenom medaljonima te dekoracija vijenca kosog krova. Na krovu se nalazi niz okruglih prozora ukrašenih volutama. U interijeru, čiji se originalni raspored još uvijek može nazrijeti, sačuvane su majolika i cementne pločice sa secesijskim ornamentima.

KAMILO TONČIĆ Bečki đak, radi kao arhitekt, ali i promotor spajanja umjetnosti i obrta, i utemeljitelj škole i radionica koje nastoje unaprijediti obrtnu i industrijsku proizvodnju u regiji. Osnovat će uz Risarsku školu mnoge manje škole u regiji, Etnografski muzej, Galeriju umjetnina i posebno značajnu Banovinsku poslovnu centralu za unapređenje industrije. SUMPORNE TOPLICE, 1903.

61

Reprezentativna trokatna uglovnica Sumpornog kupališta najznačajnija je secesijska građevina u Splitu. Izgrađena je po projektu bečkog studenta Tončića nad izvorima ljekovite sumporne vode. Glavno pročelje je orijentirano prema Marmontovoj ulici, a ukrašeno je plitkim pilastrima s biljnim i geometrijskim ukrasima, te figuralno plastikom - glavama maskarona, te muškim i ženskim likovima ekspresivnih gesti. Prizemlje je u donjem dijelu obloženo glatkim kamenim pločama na koje se nastavlja vodoravna rustika, razdijelni vijenac te glatka žbuka na drugom i trećem katu. Iznad krovnog vijenca nalazi se atika koja je ukrašena orlom i vazama. (U zgradi su danas smještene toplice Kliničkog bolničkog centra.)

FRIEDRICH OHMANN, AUGUST KIRSTEIN ARHEOLOŠKI MUZEJ, 1914.

Zgrada arheološkog muzeja izgrađena je na području koje se svojedobno nalazilo uz sam rub grada i to na pravcu njegovog budućeg širenja prema sjevernoj strani poluotoka linijom rimske centurijacije. Projekt su izgradili bečki arhitekti Friedrich Ohmann i August Kirstein, a konceptom i stilom gradnje vezuje se za Museum Carnuntinum nedaleko od Beča. Muzej je izgrađen kao monumentalna jednokatna zgrada razvedenog pravokutnog tlocrta, s četvertostrešnim krovištima. Opasana je visokim zidom koji s unutarnje strane tvori trijem lapidarija i zatvara uređeni vrt. Plastičnost pročelja postignuta je raznolikom obradom i vrstom kamena te trifornim prozorima lučkog završetka u prizemlju. Secesijski karakter ističe se u opremi interijera, posebice u biblioteci muzeja.

LAVOSLAV HORVAT Akademik Lavoslav Horvat rođen je 1901. godine u Varaždinskim Toplicama, a odrastao je i školovao se u Zagrebu gdje je, kao jedan od prvih akademskih arhitekata iz Arhitektonske škole Drage Iblera pri Umjetničkoj akademiji, živio i aktivno radio do smrti 1989. godine. Koristeći se suvremenom građevinskom tehnologijom svojega vremena, uz karakterističnu primjenu regionalnih materijala, Lavoslav Horvat je zamjetnim umijećem probleme moderne arhitekture rješavao na prepoznatljiv način i njegov je udio u promicanju moderne arhitektonske misli na našim područjima bio neupitan. Logičnim prosudbama zadanih ambijentalnih parametara redovito je prostoru pronalazio najprikladnije arhitektonsko oblikovanje. Neprijeporno je da se visokom arhitektonskom kvalitetom potvrdio na više polja izvedbama koje su se redovito izdvajale iz uobičajenih projektantskih matrica ne podilazeći uvjetovanoj formi, nego redovito uspostavljajući ispravan odnos sa zadanim ambijentalnim parametrima.

62

CRKVA GOSPE OD ZDRAVLJA, 1937.

Crkva je sagrađena na markantnoj gradskoj lokaciji, na Trgu Gaje Bulata. Trg je definiran zgradom Hrvatskog narodnog kazališta (zapad), povijesnim bedemima (jug), secesijskom palačom Jelaska (istok) i crkvenim kompleksom (sjever). Tu je postojala stara crkva, sagrađena u 18. stoljeću. Uz crkvu je, prema nacrtima arhitekta Vicka Andrića, podignut zvonik u kasnorenesansnom stilu. Kad je stara crkva srušena (1935.), zvonik joj je ipak sačuvan. Nakon neuspjelog natječaja i žučnih polemika oko odabira projektantske koncepcije, projekt je konačno naručen od arhitekta L. Horvata. On je nakon postupnog pročiščavanja od kompromisnih eklekticističkih aplikacija u izvornom rješenju, na dojmljiv i izražajan način definirao sjeverno lice trga, nadogradivši zatečenu prostornu situaciju biljegom aktualnog arhitektonskog prosedea. Monumentalnim pročeljem dobro proporcioniranog formata dominira portik – trijem što ga tvori niz pravokutnih stupova, u preciznoj izvedbi kamene obloge. Unutrašnjost formiraju 3 crkvene lađe iste visine, odvojene betonskim stupovima koji nose kasetirani strop. Na sjevernom zidu iza oltara je gigantska freska „Krist Kralj“, rad akademskog slikara Ive Dulčića.

IVO BEZIĆ VILLA FLORA, 1907.

Villa Flora spada u rijetke secesijske zgrade koje su potpuno građene u kamenu što ju povezuje s lokalnom tradicijom graditeljstva. Izgrađena je kao dvokatnica, prilagođena kosom terenu, s mansardnim krovištem pokrivenim eternitom. Reprezentativno južno pročelje raščlanjeno je srednjim frizalitom i dvjema bočnim lezenama. Sva tri elementa, koja

63

nadvisuju profilirani krovni vijenac, ukrašena su istim detaljima izrađenim u kamenu. Na pročelju prizemlja nalaze se dvokrilna vrata koja vode u vrt, a na katu balkon na betonskim konzolama. Posebno se ističe ukras iznad zaglavnog kamena balkonskih vrata, u obliku ženske glave s laticama i stiliziranim stabljikama, kao i profilirane prozorske klupčice sa zavjesastim motivom. Na gornjim etažama kuće nalazi se po jedan stan s djelomično sačuvanim izvornim rasporedom.

HEINRICH ANTON KOECHLIN VELIKA REALKA, 1910.

Izgrađena je na predjelu Lučac, na mjestu porušenog baroknom bastiona Contarini. Svojim vanjskim gabaritima, ova monumentalna dvokatna kuća slijedi konture bastiona. Dva izdužena krila sličnih dimenzija zatvaraju prostrano školske dvorište. Reprezentativno ulazno pročelje nalazi se na odsječenom, sjeveroistočnom uglu zgrade, a naglašeno je s četiri istaknuta pilastra koja nose bogato profilirani vijenac na kojemu su postavljene ukrasne vaze. Primjenom suvremenih konstruktivnim rješenja pročelja su rastvorena velikim brojem prozora, a krase ih jednostavni geometrijski ukrasi. Prizemlje i prvi kat uličnih pročelja obrađeni su vodoravnom rustikom, a drugi kat je glatko ožbukan. Prozori na katovima su plitko profilirani.

JOSIP KODL Josip Kodl, arhitekt češkog podrijetla, kao voditelj Općinskog tehničko-građevnog odjeljenja obilježio je kasne 20-e i 30-e godine 20. stoljeća na splitskoj arhitektonskoj sceni. Izveo je niz zgrada i intervencija u javne gradske prostore, među kojima i zgradu Meteorološke stanice na istočnom vrhu Marjana.

64

METEOROLOŠKI OPSERVATORIJ NA MARJANU, 1926.

Armirano betonska konstrukcija, ožbukane plohe bez ornamentalnih aplikacija i ritmiziranje istaka govore nam o arhitektovoj aspiraciji ka suvremenom oblikovanju objekta; ovo je prva zgrada s modernim ravnim krovom u Splitu i Hrvatskoj. Iako je doživjela brojne intervencije i bila devastirana požarom, ova mala i minucijozna kompozicija zadržala je do danas svoje osnovne autentične oblikovne karakterisitike.

JOSIP KODL, VOJIN SIMEONOVIĆ, HELEN BALDASAR, EMIL CICILIANI HOTEL AMBASADOR, 1937.

Arhitekt J. Kodl imao je zadatak objediniti radove arhitekata Simeonovića, Baldasara i Ciciliania, nagrađene na arhitektonskom natječaju za hotel Ambasador iz 1933. godine. Po tom projektu 1937. godine izgrađena je samo prva etapa hotela s 48 soba. Smještajni dio bio je organiziran u jednostavnom kubusu smještenom na markantnoj lokaciji u gradskoj luci. U skladu s Kodlovim reduktivističkim arhitektonskim vokabularom oblikovanje je suzdržano, otvori ujednačeni, jedini akcent predstavljaju bočni balkoni s polukružnim završetcima. Sklopovi zajedničkih sadržaja koncentrirani su u prizemlju i djelu kata okrenutom prema luci, pa su i odgovarajuće oblikovani u horizontalnim potezima.

65

EMIL CICILIANI Splitski arhitekt, studij započinje na Visokoj tehničkoj školi u Pragu, a diplomirao je na Akademiji lijepiih umjetnosti u Parizu. Po povratku u Split predaje u Srednjoj tehničkoj školi. Jedan je od najznačajnijih predstavnika splitske moderne. Radio je višestambenu zgradu na Bačvicama (Palača Bratimske blagajne), gimnazije na Lovretu, te je bio suradnik na Hotelu Ambasador na Matejušci. GIMNAZIJE NA LOVRETU, 1940.

Nakon arhitektonskog natječaja održanog 1936. godine za zgradu gimnazija, izradu projekta pratile su brojne peripetije, da bi naposlijetku bio povjeren Cicilianiju. On je zamislio strogo centralno simetričnu zgradu koju tvore dva učionička krila postavljena u smjeru istok – zapad i poprečno krilo s gimnastičkom dvoranom koje razdvaja dva južno orijentirana školska dvorišta. Zgrada ima suteren, visoko prizemlje i tri kata, a prostorije su organizirane u dvotraktu. Izdvojeni manji objekti sa stanovima direktora flankiraju široka stubišta monumentalnog glavnog pristupa što ga tvore visoki natkriveni trijemovi s kvadratičnim stupovima. Zgrada je građena za Mušku klasičnu i Žensku realnu gimnaziju. Nadograđena je 1962. za potrebe Kemijsko - tehnološkog i Pirodoslovno - matematičkog fakulteta u projektu Boška Latinca. ZGRADA GLAVNE BRATIMSKE BLAGAJNE, 1937.-1939.

Ova realizacija je primjer dosljednog modernističkog pristupa arhitektonskoj kompoziciji (jednostavni volumeni glatkih ploha, horizontalni niz prozora) koji uvažava i elemente regionalnog graditeljskog naslijeđa kao što su fina obrada kamenom obloženog pročelja,

66

zasjenjena krovna lođa i terasa s odrinama. Ulazni portal ove oble uglovnice uzdignut je u odnosu na ulicu, posebno je naglašen i dekoriran reljefima Marina Studina s motivima rudarskog života.

ALFRED KELLER ZGRADE UZ JUŽNI ZID DIOKLECIJANOVE PALAČE, 1927.

Tipske zgrade uz južni zid Dioklecijanove palača na Rivi, tzv. Kellerove kućice, izgrađene su po projektu bečkog arhitekta Kellera, koji je pobijedio na međunarodnom natječaju održanom 1922. godine. Godinu dana kasnije započelo je rušenje starih, slikovitih kućica koje su sazidane u 17. I 18. Stoljeću. Zbog sukoba stajališta građana, konzervatora i Općine, te interesa vlasnika postojećih kućica nastale su velike polemike oko pitanja da li graditi nove zgrade ili ostaviti izvorni zid Palače vidljivim. Nove kućice sagrađene su do visine baze kriptoportika i izvedene u kombinaciji kamena i žbuke. Krovovi su jednostrešni, prekrivni kupom kanalicom i nemaju dimnjake. Prizemlja imaju karakteristične lučne otvore izloga i ulaza. Duž pročelja na katu smještene su uske terase s karakterističnim detaljima ukrasnih kugli na parapetnim zidovima i ogradom od kovanog željeza.

NEVEN ŠEGVIĆ Sveukupno se Šegvić, kroz arhitektonski izraz, uvijek kreće jasnom aktualnošću, samopouzdanjem i dubokom uvjerenošću u kulturni kontekst i gradotvornost arhitekture. On možda najbolje obilježava hrvatsku arhitekturu između Drugog svjetskog i Domovinskog rata. Oslonjen na obrazovanje stečeno kod Iblera i u Meštrovićevu ateljeu, na europsku i hrvatsku međuratnu Modernu, ali i duhovnu, literarnu i likovnu dijagonalu Krleža - Ibler - Hegedušić, u ranoj se životnoj dobi, neposredno nakon II. svjetskog rata, nametnuo na arhitektonskoj sceni širinom svog obrazovanja, darovitosti i aktualnosti svjetonazora te bitno pridonio suprotstavljanju, u to vrijeme nastupajućem, kulturnom diktatu socrealizma. Bio je urednik Slobodne Dalmacije, a potom pokretač i glavni urednik časopisa Arhitektura, koji je ima posebno značenje za arhitekturu ovih prostora.

67

POSLOVNA ZGRADA NA PERISTILU, 1964.

Kuća Aglić-Mrkonjić u sjeveroistočnom uglu Peristila, središnjeg trga Dioklecijanove palače, bila je srušena u bombardiranju za vrijeme Drugog svjetskog rata. Time je narušen skladan format Peristila, pa se ponovnom izgradnjom željelo sačuvati cjelovit ambijent trga. Gradnja na tako specifičnoj i zahtjevnoj lokaciji izazvala je niz javnih polemika. Nakon više varijanti projekta, Neven Šegvić predložio je zgradu koja se nastoji uskladiti s okolnom povijesnom izgradnjom, no koja pritom autentično afirmira suvremenu prostornu koncepciju i oblikovanje. Odmjerena katnost i kubičnost objekta s manjim otvorima na pročelju i s kosim krovom poštuje mjerilo i autoritet okolne povijesne izgradnje; aluminijski otvori bez profilacija, čelični stupovi i pročelje od strojno rezanih glatkih kamenih ploča su pak elementi koji ukazuju na vrijeme gradnje. U ostakljenom prizemlju sačuvano je izvorno podno popločanje Palače i stupovi s lukovima, koji prezentiraju sjecište carda i decumanusa, dvaju glavnih komunikacijskih osi u Palači.

PETAR SENJANOVIĆ Posebno mjesto u izgradnji secesijskih zgrada pripada inženjeru Petru Senjanoviću. Rođen je 1876. u Splitu, a Tehničku školu završio je u Beču. U početku je službovao kod austrijskih željeznica. Bavio se problemima luka i željeznica, a osim toga izgradio je, neposredno uoči Prvoga svjetskog rata, više zgrada. Najznačajnije mu je ostvarenje zgrada Zadružnog saveza podignuta 1913. u Livanjskoj ulici.

68

VILA SMODLAKA, 1906.

Objekt definiraju dva volumena, sjeveroistočni dvokatni i jugozapadni jednokatni dio iznad kojeg se nalazi prostrana terasa s tipičnom secesijskom ogradom. Prizemlje je obrađeno glatkim kamenom, dok su katovi obloženi crvenim glaziranim opekama.

PETAR BRAJNOVĆ VILA BRAJNOVIĆ, 1907.

Secesijski ljetnikovac razvedenog pravokutnog tlocrta s istaknutim vidikovcem. Etaže su povezane zavojitim stubištem. Pročelja su glatko ožbukana s mnoštvom secesijskih detalja. Balkon na katu ograđen je lijepom secesijskom ogradom.

69

FABIJAN KALITERNA Zgrada Instituta je najznačajnija realizacija ovog arhitekta školovanog u Pragu koji je obilježio splitsku arhitektonsku scenu između dva rata velikim brojem izvedenih stambenih zgrada. BIOLOŠKO – OCEANOGRAFSKI INSTITUT, 1933.

Nakon traženja najkvalitetnije lokacije duž cijele jadranske obale i provedenog arhitektnoskog natječaja, F. Kaliterni je povjerena izrada projekta po kojemu je izgrađen Institut. Kompleks je smješten na samom rtu Marjana i sastoji se od tri objekta: glavne zgrade na obali s lukom za istraživačke brodove, male stambene zgrade za djelatnike, te pansiona s restoranom za prihvat stručnih ekskurzija. U glavnoj zgradi sadržaji su racionalno organizirani oko središnjeg atrijskog prostora. Zgrada predstavlja spoj modernog funkcionalističkog koncepta i oblika preuzetih iz dalmatinske arhitektonske baštine. Harmonične proporcije objekta, vrhunska izvedba impozantnog kamenog pročelja, pažljivo oblikovani i ritmizirani otvori prozora, te kolonada stupova i lukova koji tvore trijem i lođe duž južnog pročelja, svrstavaju ovu zgradu u prototip reprezentativnog javnog sadržaja izdvojenog u pejsažu. VILA RADIĆ, 1923.

Ova kuća je kombinacija vile i stambena gradske kuće smještene u prostranom vrtu. Ograda vrta izvedena je u kamenim zidovima s elementima od kovanog željeza. Razvedenost volumena naglašena je osmerokutnim istakom na zapadu. Pročelja su od bijelog kamena, osim u prizemlju koje je rustično obrađeno. Danas zgradu koristi Državni hidrometeorološki zavod. 70