Susannah Cahalan - Mozak u Plamenu

Susannah Cahalan

MOZAK U PLAMENU Mojih mjesec dana ludila

Naslov originala

Brain on Fire: My Month of Madness

S engleskog prevela Andrea Bagović

Bilješka autora Nikada nije dokazano da zaborav postoji: znamo samo to da se nekih stvari ne možemo sjetiti onda kada želimo. Fr i e d r i c h N i e t z s c h e

Zbog prirode svoje bolesti i njezina djelovanja na moj mozak, iz mjeseci u kojima se odvija ova priča sjećam se samo bljeskova stvarnih događaja i kratkih, ali živopisnih halucinacija. Golema većina tog razdoblja i dalje mi je prazna ili ćudljivo nejasna. Budući da se fizički ne mogu prisjetiti tog razdoblja, ovaj je projekt pokušaj da shvatim što sam izgubila. Služeći se vještinama koje sam stekla kao novinarka pomoću stotina intervjua s liječnicima, medicinskim sestrama, prijateljima i članovima obitelji, tisuća stranica liječničke dokumentacije, očeva dnevnika, bilježnice iz bolnice putem koje su moji razvedeni roditelji komunicirali, isječaka iz videosnimki koje su za mog boravka u bolnici snimile bolničke kamere te silnih bilježnica punih sjećanja, konzultacija i dojmova - pokušala sam ponovo stvoriti tu izgubljenu prošlost. Nekim ljudima promijenila sam imena i osobine koje ih određuju, ali izuzev toga ovo je u cijelosti dokumentarno djelo, mješavina memoara i reportaže. Unatoč tomu, spremno priznajem da sam ja nepouzdan izvor. Bez obzira na to koliko sam istraživala, svijest koja me određuje kao osobu ipak nije "bila tamo". Usto, pristrana sam. Radi se o mom životu pa se u srži ove priče nalazi stari problem novinarstva, ali sto puta teži. Nedvojbeno ima stvari koje sam krivo shvatila, tajni koje nikada neću riješiti te mnogo zaboravljenih i nezapisanih trenutaka.

Pr v i dio Luda

Osjetila sam onaj čudni šum krila u glavi. — Virginia Woolf, D NEVNIK JEDNOG PISCA : I ZVADCIIZ DNEVNIKA VIRGINIJE WOOLF

I remember when I lost my mind There was something so pleasant about thatplace Even your emotions have an echo in so much space." — Gnarls Barkley, "Crazy", Sr. Elsewhere

* Sjećam se kad sam poludio Bilo je to nešto prijatno Jer su emocije dobile eho u tom širokom prostoru.

Predgovor Jesu li mi oči zatvorene ili otvorene? Nisam sigurna pomiču li mi se usta niti u to ima li ovdje uopće ikoga koga bih to pitala. Trepnem jednom, dvaput, triput. I dalje tama. Duboko u želudcu imam tup osjećaj zle slutnje. Njega prepoznajem. Misli mi se polako pretvaraju u oblik riječi, kao da izranjaju iz staklenke meda. R iječpo riječ nadirupitanja: Gdje sam? Zašto se tako čudno osjećam? Zašto me svrbi koža na glavi? Gdje su svi? Zatim svijet oko mene postupno izlazi na vidjelo, počevši od točkice velike kao vrh igle, kojoj se prom jerpolako širi. Predmeti se pomaljaju iz mraka i obrisi im se izoštravaju, a meni treba neko vrijeme da ih prepoznam: televizor, zastor, krevet. Odmah znam da moram izaći odavde. Naglo krećem prema naprijed, ali nešto me zadrži na mjestu. Posežem prema struku i otkrivam da me za krevet drži gust mrežastiprsluk nalik na... kako se to kaže?... luđačku košulju. Prslukje vezan za dvije zaštitne ograde od hladnog metala na bokovima kreveta. Kada uprem iz sve snage, remenje mi se urezuje u prsa. Popušta samo nekoliko centimetara. S desne strane nalazi mi se zatvoren prozor s pogledom na neku ulicu. Automobili. Žuti automobili. Taksiji. U New Yorku sam. K od kuće sam. Onda je ugledam. Gospođu u ljubičastom. Zuri u mene. "Upomoć!" vičem. Ona ne reagira. Opet se zalijećem u remenje. "Nemoj to raditi", kaže ona poznatim jamajačkim naglaskom. "Sybil?" Ali to nije moguće. Sybil je bila moja dadilja. Nisam je vidjela otkako sam bila mala. ”Gdje sam ?” ”U bolnici. Bolje da se smiriš. " "Boli." Ona mi se približi, nagne se nad mene i, dodirujući mi lice grudima, otkopčava remenje, prvo na desnoj strani, p a onda na lijevoj. Kako su mi ruke slobodne, instinktivno podižem desnu do glave da se počešem. Umjesto kose i vlasišta pronalazim pamučnu kapu. Strgnem je, ljutito, i podignem obje ruke do glave da to bolje proučim. Napipam red za redom plastičnih žica. Iščupam jednu i prinesem je očima; ružičasta je. Oko zglavka nalazi mi se narančasta plastična traka. Škiljim, ne mogu razabrati riječi, ali ubrzo se velika tiskana slova izoštre: OPASNOST OD BIJEGA.

Glava 1. Blues o stjenicama

Možda je sve započelo ugrizom jednog kukca, stjenice koja nije postojala. Jednog jutra, nekoliko tjedana prije, probudila sam se i otkrila dvije crvene točkice na glavnoj ljubičasto-plavoj veni na lijevoj ruci. Početkom 2009. godine grad New York preplavila je medijska strka oko stjenica: uredi, trgovine odjećom, kina i klupe u parku vrvjeli su od njih. Premda ja inače nisam bila paničar, dvije noći zaredom snove su mi okupirale stjenice dugačke poput prsta. Doista nije čudno što sam se zabrinula, iako nisam uspjela pronaći ni traga bubama, ma koliko da sam pomno pretraživala stan. Kad su se pojavile te točkice, čak sam pozvala službu za dezinsekciju da mi pregleda stan; jedan poslom preopterećeni Hispanoamerikanac pročešljao ga je cijeloga, podignuo je kauč koji mi je služio kao krevet i gurao baterijsku svjetiljku na mjesta koja se još nikada do tada nisam sjetila očistiti, pa izjavio da u mom jednosobnom stanu nema kukaca. Ja sam ipak sumnjala u njegovu procjenu i zahtijevala sam da opet dođe i zapraši unatoč tomu što me nagovarao da malo pričekam prije nego što platim astronomski iznos za borbu protiv buba koje su, vjerojatno je mislio, postojale samo u mojoj glavi. No ja sam inzistirala, uvjerena u to da su mi stan, krevet, tijelo preplavile bube pa se pristao vratiti i istrijebiti ih. Pokušala sam sakriti svoju sve veću nelagodu od suradnika. Razumljivo, nitko nije želio imati posla s osobom u čijem stanu ima stjenica. Stoga sam sljedeći dan nonšalantno prošla redakcijom novina New York Post do svog pregratka, nastojeći izgledati ležerno, normalno. Nije da "normalno" puno znači u Postu. Premda je Post opsjednut time što ima novo, duboko je uronjen u povijest i star je gotovo koliko i sama nacija. Te novine, koje najduže neprekidno izlaze u Sjedinjenim Državama osnovao je Alexander Hamilton 1801. godine. Borile su se za abolicionislički pokret i pridonijele stvaranju Central Parka. Sama redakcija nalik je na špilju, no zagušljiva je, prepuna čudnih predmeta i podjednako čudnih ljudi. Ispunjena je redovima otvorenih pregradaka i zatrpana ormarićima krcatim zaboravljenim, desetljećima nekorištenim dokumentima. Zidovi su pjegavi od satova koji ne rade, uvela cvijeća obješena naopačke da se suši, jedne slike majmuna koji jaše graničarskog škotskog ovčara i jednog velikog prsta od spužve kompanije Six Flags, sve redom uspomena s raznih novinarskih reportaža. Računala su drevna; uređaji za fotokopiranje veliki su poput omanjih ponija. Ostavica koja je nekada služila kao soba za pušenje sada je skladište videoopreme i obilježena je dotrajalim znakom koji upozorava na to da soba za pušenje više ne postoji. To je moj mali ekscentrični svijet zadnjih sedam godina, otkako sam tu počela raditi kao sedamnaestogodišnja pripravnica.

U prostoriji sve bruji od aktivnosti, osobito kada se bliži rok - prsti tipkaju, urednici viču, novinari brbljaju - savršen stereotip redakcije jednog tabloida. "Gdje je jebena slika koja ide uz ovaj opis?" "Kako to da nije znao da je ona prostitutka?" "Koje su boje bile čarape tipa koji je skočio s mosta?" Kao kafić bez alkohola, pun adrenalinom preplavljenih ovisnika o vijestima. Post ima jedinstvenu galeriju likova: najbistrije pisce naslova u branši, prekaljene lovce na vijesti koji traže ekskluzive i radoholičare tipa A, koji imaju kameleonsku sposobnost da se sprijatelje s gotovo svakime, kao i da se suprotstave gotovo svakome. Pa ipak, u redakciji je većinom mirno. Ljudi uglavnom marljivo rade i ne dižu glavu; pregledavaju sudske dokumente, intervjuiraju izvore ili čitaju novine. Često, kao recimo danas, u redakciji je tiho kao u mrtvačnici. Dok sam išla prema svom stolu da otpočnem radni dan, vijugala sam kroz redove pregradaka označene zelenim manhattanskim pločama s nazivima ulica: Liberty Street, Nassau Street, Pine Street i William Street - one su podsjetnici na vrijeme kada su te donjogradske ulice uistinu okruživale Post, u njegovu bivšem domu u četvrti South Street Seaport. Moj stol nalazi se u ulici Pine Street. Usred tišine spustila sam se na svoju stolicu pokraj Angele, svoje najbliskije prijateljice u redakciji, koja sjedi u pregratku u kulu, lijevo od mog. Trudeći se da moje pitanje ne odjekne preglasno tihom prostorijom, upitala sam: "Znaš li štogod o ugrizima stjenica?" Kad sam je upoznala, Angela je bila prijazna, plaha mlada žena iz Queensa, samo nekoliko godina starija od mene. Došla je u Post iz jednog malog tjednika, a od tada je, pod pritiskom velegradskog tabloida, sazrela u jednu od Postovih najdarovitijih novinarki koja štanca hrpe naših najboljih članaka. Petkom kasno uvečer Angelu biste najčešće zatekli kako piše četiri članka istovremeno na podijeljenom ekranu. Nisam joj se mogla ne diviti. Premda je sada mogla razgovarati s bilo kime - od žrtava silovanja preko slavnih ličnosti do političara - i dalje je u sebi imala tračak plahosti, a ja sam se često šalila da bih, ako ikada budem imala kćer, voljela da ona bude kao Angela. Sada sam stvarno trebala njezin savjet. Kad je čula tu strašnu riječ, stjenice, Angela je sjedeći odmaknula svoju stolicu dalje od moje. "Nemoj mi reći da ih imaš", rekla je uz vragoljasti osmijeh. Htjela sam joj pokazati ruku, ali prije nego što sam se uspjela upustiti u svoju tužnu priču, zazvonio mi je telefon. "Spremna?" Bio je to Steve, novi nedjeljni urednik. Imao je jedva trideset pet godina, a već je postao glavni urednik nedjeljnog odjela, koji ima vlastiti tim novinara, odvojen od dnevnih novina. Bio je prijateljski raspoložen, ali ja sam ga se bojala. Svakoga utorka svi su novinari prezentirali svoje ideje za sljedeće nedjeljno izdanje. Na zvuk njegova glasa panično sam shvatila da se uopće nisam pripremila za ovotjedni sastanak. Obično sam imala najmanje tri suvisle ideje za prezentaciju - nisu sve bile sjajne, ali uvijek sam imala barem nešto. Sada nisam imala ništa, čak ni tek toliko da se na blef provučem kroz sljedećih pet minuta. Kako sam mogla dopustiti da

se to dogodi? Nije bilo moguće zaboraviti na taj sastanak, tjedni obred za koji smo se mi novinari pomno pripremali čak i slobodnim danima. Razrogačila sam oči prema Angeli dok sam ustajala, hrabro se nadajući da će sve biti u redu kada dođem u Steveov ured. Odmah sam zaboravila na svoje stjenice koje odjednom više nisu bile važne. Tada nisam znala da bi ta opsesija bubama mogla biti znak psihoze. Ljudi koji pate od parazitoze ili takozvanog sindroma nemirnih nogu po svoj će prilici za svoje izmišljene najezde kukaca potražili pomoć od službe za dezinsekciju ili od dermatologa, umjesto od specijalista za duševno zdravlje, stoga često ne dobiju dijagnozu. Moj problem bio je puno veći od svrbeža na podlaktici, ali tada to nikako nisam mogla znati. Nervozno sam krenula natrag "ulicom Pine Street" i ušla u Steveov ured. Sjela sam pored Paula, urednika nedjeljnih vijesti i svog mentora još od druge godine studija kimnuvši mu, ali izbjegavši kontakt pogledom. Popravila sam si izgrebene naočale širokog okvira u stilu Annie Hall, koje je jedna prijateljica publicistkinja jednom proglasila mojim osobnim oblikom kontracepcije jer "nitko neće spavati s tobom dok ih nosiš". Pokušala sam dopustiti da me umiri Paulova poznata, impresivna pojava. Sa svojom grivom od prerano posijedjele kose i sklonošću da se nabacuje riječju jebiga, on je srž novinara staroga kova i briljantan je urednik. Nepokolebljivo je strastven: žestoko jede (dvostruki cheeseburger sa slaninom i dodatnim umakom), žestoko se kocka (jednom je za stolom za ajnc, u Borgati u Atlantic Cityju, izgubio 12 000 dolara u jednom dijeljenju) i žestoko tulumari (Johnnie Walker Blue kada dobiva, Macallan 12 kada gubi). Dao mi je priliku da se okušam kao novinarka tijekom ljeta na mojoj drugoj godini studija, kada nas je upoznao jedan obiteljski prijatelj. Nakon što sam nekoliko godina radila kao "potrčko", Paul mi je ponudio prvi veliki zadatak: članak o raskalašenosti u jednome muškom studentskom domu Sveučilišta u New Yorku. Kad sam se vratila s tekstom i slikama sebe kako igram beer pong1, bio je impresioniran mojom petljom; premda taj članak nikada nije objavljen, davao mi je još zadataka, sve dok me prije godinu dana nisu zaposlili na puno radno vrijeme. Sada, sjedeći potpuno nepripremljena u Steveovu uredu, nisam se mogla ne osjećati kao nedovršen projekt, nedostojna Paulova povjerenja i poštovanja. Shvatila sam da me Steve i Paul gledaju s iščekivanjem. Pa sam samo počela pričati. "Vidjela sam tu priču na nekom blogu...", rekla sam pokušavajući stvoriti ideje ni iz čega. "To zbilja nije dovoljno dobro", prekinuo me Steve. "Trebaš donositi bolje stvari. Dobro? Molim te, nemoj više dolaziti ovako, brz ičega." Paul je kimnuo, zažarena lica. Bio je to prvi put da mi se novinarstvo nije sviđalo, još otkako sam u srednjoj školi počela raditi u školskim novinama. Smetena zbog svoje nesposobnosti, otišla sam sa sastanka i vratila se za stol.

1 Stolni tenis u kojem je cilj ubaciti lopticu u čašu piva na drugom kraju stola.

"Jesi dobro?" upitala me Angela ne dižući pogled sa svog računala na kojem je pisala elektroničku poruku predstavniku za tisak Ministarstva obrazovanja, koje je bilo jedno od njezinih mnogih područja izvještavanja. "Ma da, ono, ja samo loše radim svoj posao. Ništa strašno", neveselo sam se našalila. Nasmijala se pokazavši nekoliko dražesno iskrivljenih sjekutića. "Joj, daj, Susannah. Što je bilo? Nemoj to ozbiljno shvaćati. Ti si profi." "Hvala, Ang," rekla sam i otpila gutljaj mlake kave. Jednostavno mi ne ide u zadnje vrijeme." Te večeri pješačila sam u smjeru zapada od zgrade News Corp. na Šestoj aveniji, kroz krkljanac od turista na Times Squareu, prema svom stanu u četvrti Hell's Kitchen. Kao da sam namjerno živjela poput klišeja njujorškog pisca; zavukla sam se u tijesan jednosobni stan u kojem sam spavala na kauču. Stan je bio strašno miran, uzimajući u obzir gdje se nalazio. Gledao je na dvorište nekolicine zgrada sa stanovima za najam i često sam se budila ne zbog policijskih sirena i tutnjave kamiona za smeće nego zbog nekog čudaka koji je svirao harmoniku na balkonu. Kako sam i dalje bila opsjednuta svojim ugrizima, unatoč tomu što me čovjek iz službe za dezinsekciju uvjeravao da nemam nikakva razloga za brigu, pripremala sam se za zaprašivanje stana i provela tu noć bacajući stvari u kojima bi se mogle kriti stjenice. U tom neredu bilo je mojih omiljenih isječaka iz Posta, na stotine članaka koji su me podsjećali na to koliko je bizaran moj posao: žrtve i sumnjivci, opasne četvrti, zatvori i bolnice, smjene od po dvanaest sati koje sam provela drhtureći u automobilima i čekajući da fotografiram - "uslikam" - slavne ličnosti. Pa zašto mi je to onda odjednom tako loše išlo? Neke su se uspomene isticale, primjerice moj najvažniji članak u dotadašnjoj karijeri, kada sam u St. Louisu u Missouriju intervjuirala Michaela Devlina, otmičara djece, notornog u cijeloj državi jer je jednu svoju žrtvu, dječaka, držao zatočenog gotovo pet godina. Bila sam na zadnjoj godini Sveučilišta Washington u St. Louisu i, premda su međunarodni mediji bili jako zagrijani za tu priču, upravo sam ja bila jedna od malo novinara koji su pokušali napraviti intervju u zatvoru. Uspjela sam - dvaput. Devlin je sa mnom razgovarao bez zadrške, ali onda su njegovi odvjetnici poludjeli, pokrenuli kampanju ocrnjivanja Posta i zatražili sudsku zabranu davanja informacija, dok su lokalni i državni mediji promijenili brzinu i počeli uživo na televiziji raspravljati o mojim metodama te propitivati etiku zatvorskih intervjua i tabloida općenito. Paul je u tom razdoblju otrpio nekoliko mojih telefonskih poziva punih suza, što nas je zbližilo, i na koncu su i novine i moji urednici stajali uz mene. To me iskustvo uzdrmalo, ali samo mi je otvorilo apetit za još, pa sam od tada nadalje bila stalni "zatvoraš", dok je Devlin na kraju osuđen na tri uzastopne kazne doživotnog zatvora. Nadalje, bio je tu članak o implantatima za stražnjicu, "Rear and Present Danger" ("Stražnja i prisutna opasnost"), čiji me naslov još uvijek nasmijava. Za taj 2 Fraza glasi real andpresent danger; stvarna i prisutna opasnost.

članak morala sam se prerušiti u striptizetu koja traži jeftino i brzo povećanje stražnjice od žene koja to ilegalno obavlja u jednoj hotelskoj sobi u Midtownu . Kad sam ušla u sobu, otkrila sam da ta kirurginja na crno čuva silikon u bocama mineralne vode Poland Spring i jede pileća krilca dok pozdravlja svoje "pacijente". Mast joj je curila niz bradu kad je izustila: "Gle, ako to želiš, ja ti moram vidjeti dupe." Lecnula sam se, ali zatim sam, za dobrobit članka, spustila hlače. Nekoliko minuta kasnije, cijele vječnosti ako izlažete golu stražnjicu, konačno je obavila procjenu. "Aha, jasno", rekla je. "Da, da. To će biti po tisuću za svaku stranu." Dvaput više nego što je naplatila ženi koja se obratila Postu. Pokušala sam se ne osjećati uvrijeđeno. Novinarstvo me fasciniralo; oduvijek sam voljela živjeti u stvarnosti nevjerojatnijoj od izmišljenih priča, ali nisam ni slutila da će mi život uskoro postati još puno bizarniji. Taj sam isječak, zajedno s ostalima, bacila u crnu vreću za smeće - gdje im je i mjesto, sprdala sam se, iako su mi ti ludi članci strahovito mnogo značili. Mada mi se u tom trenutku činilo da trebam to učiniti, to bešćutno bacanje godina rada nije nimalo sličilo na mene. Ja sam bila nostalgični hrčak, čuvala sam pjesme koje sam napisala u četvrtom osnovne i dvadesetak dnevnika iz viših razreda osnovne škole. Nakon višesatnog micanja svega kako bih bila sigurna da sam u zoni bez stjenica, nisam se osjećala ništa bolje. Uznemiravala me moja novootkrivena nesposobnost da radim svoj posao. Zašto sam odjednom bila tako loša u nečemu što mi je prije išlo tako prirodno? Dok sam tako sjedila, osjetila sam užasan bol duboko u želudcu - onakav nedefinirani užas koji dođe uz slomljeno srce ili nečiju smrt. Kada sam se osovila na noge, oštar bol probio mi je glavu, poput bijelo usijana bljeska migrene, iako još nikada nisam imala migrenu. Teturajući do kupaonice, osjećala sam se kao da hodam kroz sirup; noge i tijelo jednostavno nisu htjeli reagirati. Sigurno ću dobiti gripu, pomislila sam.

◊ To međutim nije bila gripa, isto kao što nije bilo nikakvih stjenica. Radilo se, doduše, o nekakvom patogenom organizmu koji mi je preplavio tijelo, malenoj klici koja je sve to pokrenula. Možda sam je dobila od poslovnog čovjeka koji je kihnuo na mene u podzemnoj nekoliko dana ranije, izbacivši pritom milijune čestica koje smo svi mi u tom vagonu podzemne udisali u količini od 200 000 čestica po udisaju. Ili se možda nalazila u nečemu što sam pojela, ili u nečemu što je ušlo u mene kroz neku sićušnu ranu na koži - primjerice, kroz jedan od onih zagonetnih ugriza stjenice? Eto, opet sam se upetljala u te misli. Liječnici zapravo ne znaju kako mi je to počelo. Jasno je da ćete, ako netko kihne na vas, vrlo vjerojatno dobiti virozu. Meni se zbog toga cijeli svemir preokrenuo i gotovo sam završila doživotno u ludnici.

3 Midtown je dio Manhattana u New Yorku.

Glava 2. Djevojka u crnom čipkastom grudnjaku Nekoliko dana kasnije kada sam se, opuštena i zadovoljna, probudila u krevetu svog dečka, sve to s migrenom, iznošenjem ideja i stjenicama činilo mi se kao davno sjećanje. Večer prije toga bila sam dovela Stephena da upozna mog oca i pomajku Giselle u njihovu veličanstvenu kamenu kuću u četvrti Brooklyn Heights. Bio je to velik korak u našoj vezi koja je tada trajala četiri mjeseca. Stephen je već bio upoznao moju majku - roditelji su mi se razveli kada sam imala šesnaest godina, a s njom sam oduvijek bila bliskija, pa smo je češće viđali - ali moj tata zna uplašiti ljude, svjesna sam toga, i on i ja nikada nismo imali osobito otvoren odnos. (Premda su tada bili u braku već više od godinu dana, tata i Giselle meni i mom bratu tek su nedavno rekli da su se vjenčali.) No bila je to topla i ugodna večera s vinom i finom hranom, i Stephen i ja otišli smo s dojmom da je večer bila uspješna. Tata mi je kasnije priznao da je na tom prvom susretu Stephena doživio više kao privremenog nego kao dugoročnog dečka, ali ja se s time uopće ne bih bila složila. Mada smo hodali tek nekoliko mjeseci, Stephen i ja upoznali smo se šest godina ranije, kada smo zajedno radili u jednoj prodavaonici ploča u gradu Summitu u New Jerseyju, u kojem sam provela tinejdžerske godine. U to doba samo smo se uljudno šalili i taj odnos tada nije otišao nima lo dublje, uglavnom zbog toga što je on sedam godina stariji od mene (nezamisliv jaz dok je čovjek mlad). Zatim smo se jedne večeri prethodne jeseni sreli na tulumu kod zajedničkog prijatelja, u jednom kafiću u East Villageu. Nazdravljajući si bocama piva Sierra Nevada, zbližili smo se zahvaljujući zajedničkoj nesklonosti prema kratkim hlačama i strasti prema Dylanovu albumu Nashville Skyline. Stephen je bio privlačan na onaj opušten način u stilu ostajemo vani do jutra: glazbenik duge neuredne kose, mršave pušačke građe i enciklopedijskog poznavanja glazbe. No njegove oči, u kojima se vidjelo povjerenje i osjećajnost, uvijek su mu bile najprivlačnija crta. Zbog tih očiju osjećala sam se kao da oduvijek hodamo, kao da mi nema što skrivati.

◊ Toga jutra, ispružena na njegovu krevetu, u njegovu ogromnu (u usporedbi s mojim) jednosobnom stanu, shvatila sam da sam ondje potpuno sama. Stephen je već bio otišao na probu svog benda i nije se vraćao cijeli dan. Ključeve smo razmijenili prije mjesec dana. Bio mi je to prvi put da sam napravila taj korak s nekim dečkom, ali nisam uopće sumnjala da je to u redu. Zajedno smo se osjećali jako ugodno, sretno, sigurno i ispunjeno povjerenjem. No dok sam tako ležala, odjednom me, neočekivano, posve obuzela jedna misao: pročitati njegovu elektroničku poštu. Ta iracionalna ljubomora uopće nije bila nalik meni; još nikada nisam učinila takvo što niti sam ikada bila u iskušenju da to učinim. Međutim, ne razmislivši uistinu o tome što radim, svejedno sam otvorila njegov MacBook. Prolazila sam kroz

mjesece nezanimljivih elektroničkih poruka sve dok nisam trijumfalno iščačkala jednu nedavnu poruku njegove bivše. Naslov joj je bio "Sviđa li ti se?" Kliknula sam. Bila mu je poslala sliku na kojoj zavodnički pozira napućenih usnica, pokazujući svoju novu kestenjastu frizuru. Činilo se da joj Stephen uopće nije odgovorio. Pa ipak, srce mi je bijesno udaralo u grudima. Potisnula sam poriv da udarim šakom po računalu ili da ga bacim na drugi kraj sobe. No umjesto da tada prestanem, čeprkala sam dalje, kopajući po prepiskama koje su dokumentirale njihovu vezu od godinu dana. Većina tih elektroničkih poruka završavala je riječima "Volim te". Stephen i ja to još nismo rekli jedno drugome. Tresnula sam poklopcem prijenosnog računala, bijesna, iako nisam točno znala zbog čega. Nije razgovarao s njom otkako smo prohodali. Nije učinio ništa neprimjereno. Ali sada sam osjećala da moram pogledati i drugdje. A onda sam ugledala njegovu žutu komodu iz trgovine IKEA. Prišuljala sam joj na prstima - i ukipila se. Što ako ima uključene kamere? Ma ne. Tko bi si potajno snimao stan dok nije kod kuće, osim pretjerano entuzijastičnih roditelja koji špijuniraju nove dadilje? No ta je misao ustrajala: Što ako me promatra? Što ako je ovo test? Premda sam se uplašila vlastite paranoje, meni inače vrlo stranog osjećaja, to me nije spriječilo da otvorim ladice komode i prekapam mu po odjeći razbacujući je po podu sve dok nisam pronašla jackpot: kartonsku kutiju ukrašenu naljepnicama bendova i ispunjenu stotinama pisama i slika, većinom od bivših djevojaka. Bio je tu jedan dugačak niz slika iz fotografskog automata, s njegovom zadnjom bivšom: napućili su usnice i čeznutljivo se pogledali, nasmijali i onda poljubili. Mogla sam vidjeti kako mi se to događa pred očima, kao animacija u slikovnici za brzo listanje. Svjedočila sam njihovu zaljubljivanju. Bila je tu i slika te iste djevojke u prozirnom čipkastom grudnjaku, s rukama na koščatim kukovima. Kosa joj je bila izbijeljeno plava, ali izgledala je privlačno, a ne droljasto. Bilo je tu i pisama, svežanj rukom pisanih pisama koja su sezala sve do Stephenovih tinejdžerskih godina. Na samom vrhu svežnja, ta ista djevojka zanosila se time koliko joj on nedostaje dok ona boravi u Francuskoj. Pogrešno je rabila riječ their i pisala definitely kao defiantely, što me toliko oduševilo da sam prasnula u glasan smijeh, nalik prodornom hihotu. Bilo je i drugih poruka, jedna je bila od neke djevojke koja se divila njegovoj "slatkoj guzi". A tada, posežući za sljedećim pismom, u zrcalu na ormaru ugledala sam prizor sebe, odjevene samo u grudnjak i gaćice, sa Stephenovim privatnim ljubavnim pismima stegnutim između bedara. Iz mog odraza u mene je zurila strankinja; kosa mi je bila raščupana, a lice nepoznato. Ja se nikada ne ponašam ovako, pomislila sam, zgađena. Što mi je? Nikad u životu nisam njuškala po stvarima ni jednog svog dečka. Otrčala sam do kreveta i otvorila mobitel: izgubila sam dva sata. Imala sam osjećaj da je prošlo pet minuta. Trenutak kasnije vratila se migrena, kao i mučnina. Tada sam prvi put primijetila čudan osjećaj u lijevoj ruci, poput ekstremno jakih trnaca. Stiskala sam i širila šaku da mi prestane to bockanje, ali ono se umjesto toga pojačavalo. Uskoro mi je lijeva ruka utrnula.

Glava 3. Carota Ti trnci, koji su nesmiljenom jačinom ustrajali još mnogo dana, nisu me brinuli ni približno toliko koliko me brinuo osjećaj krivnje i zbunjenosti zbog vlastita ponašanja u Stephenovoj sobi tog nedjeljnog jutra. Tri dana kasnije na poslu sam zamolila za pomoć urednicu i prijateljicu Mackenzie, ženu korektnu i sabranu baš kao i njezino prezime, sličnu nekom liku iz serije Momci s Madisona. "Učinila sam nešto stvarno grozno", priznala sam joj pod strehom ispred zgrade News Corp privijajući oko sebe zimski kaput koji mi je loše pristajao. "Njuškala sam po Stephenovu stanu. Našla sam sve te slike njegove bivše. Prekopala sam mu sve stvari. Kao da me nešto opsjelo." Uputila mi je mali, znalački osmijeh prebacujući si kosu iza ramena. "To je sve? Pa to nije tako strašno." "Mackenzie, to je umobolno. Misliš da mi kontracepcija stvara hormonske promjene?" Nedavno sam bila počela rabiti kontracepcijski flaster. "Joj, daj", usprotivila se ona. "Sve žene to rade, Susannah, pogotovo u New Yorku. Kompetitivne smo. Ozbiljno, nemoj biti tako stroga prema sebi. Samo neka se ne ponovi." Mackenzie će kasnije priznati da se zabrinula, ali ne zbog samog čina njuškanja, nego zbog moje pretjerane reakcije na to što sam ga počinila. Ugledala sam Paula, svog pouzdanog urednika bez dlake na jeziku, kako puši u blizini i postavila mu isto pitanje. "Ne, nisi luda. I ne trebaš se brinuti. Svaki dečko čuva slike ili već nešto od svojih bivših. To je ratni plijen", uslužno mi je objasnio. Kad sam došla do svog stola, primijetila sam da mi je lijeva ruka opet utrnula - a možda je i cijelo vrijeme bila takva? - i da mi se taj osjećaj proširio niz cijelu lijevu stranu tijela, sve do nožnih prstiju. Bila sam u nedoumici; nisam mogla odlučiti bih Ii se trebala zabrinuti ili ne. "Ne znam objasniti, jednostavno je utrnulo", rekla sam Stephenu na telefon držeći glavu gotovo na stolu jer mi je žica fiksne linije bila toliko zapetljana. "Je li to kao oni mravi?" upitao je i čula sam kako je usput odsvirao nekoliko akorda na gitari. "Možda? Ne znam. Čudno je. Nije slično ičemu što sam ikada osjetila", rekla sam. "Je li ti hladno?" "Ne osobito." "Pa, ako to ne prestane, vjerojatno bi trebala ići doktoru." Zakolutala sam očima. To mi kaže tip koji već godinama nije bio kod doktora. Kada smo Stephen i ja

završili razgovor, okrenula sam se na stolici prema Angeli. Trebalo mi je drugo mišljenje. "Jesi li kihnula, čudno se istegnula?" Njezina tetka samo je kihnula i dislocirala si je disk u kralježnici, pa su joj zato trnule ruke. "Ja mislim da bi trebala otići na pregled", umiješala se jedna druga novinarka koja je sjedila u blizini. "Možda sam gledala previše epizoda Zagonetne dijagnoze, ali ima puno strašnih stvari uokolo."4 Olako sam se nasmijala na to, ali sjene sumnje još su mi se danima motale po glavi. Iako su moji kolege bili profesionalci u preuveličavanju, zbog zabrinuta tona u njihovim glasovima počela sam preispitivati svoj stav laissez-faire. Odlučila sam nazvati svoga ginekologa, dr. Elija Rothsteina, koji mi je s vremenom postao više prijatelj nego liječnik - on je čak i mojoj mami vodio trudnoću dok me nosila. Rothstein je uglavnom bio smiren; ja sam bila mlada i općenito zdrava pa bi na moje brige obično samo odmahnuo rukom. No toga dana, kad sam mu opisala svoje simptome, iz glasa mu je nestalo uobičajene topline. "Volio bih da što prije posjetiš neurologa. I da odmah prestaneš s kontracepcijom." Dogovorio mi je termin tog poslijepodneva kod jednog istaknutog neurologa u četvrti Upper East Side. Zabrinuta zbog njegove reakcije, zaustavila sam taksi i krenua onamo; taksi je vijugao kroz ranopopodnevni gusti promet i na kom u me ostavio ispred jedne impresivne gradske kuće u Aveniji Park, u čijem su grandioznu mramornom predvorju radila trojica vratara. Jedan vratar usmjerio me nadesno, prema neobilježenim drvenim vratima. Zbunio me kontrast između ulaza s kristalnim lusterima i sumorne čekaonice, kao da sam se vratila natrag kroz vrijeme u 70-e godine 20. stoljeća. Sjesti se moglo na tri različita naslonjača od tvida i svjetlosmeđi kauč od flanela; izabrala sam kauč i pokušavala mu ne utonuti u sredinu. Po zidovima čekaonice visjelo je nekoliko slika; jedan crtež tintom nekog bogolikog čovjeka duge bijele brade, koji drži instrument sumnjivo nalik kirurškoj igli; jedan pastoralni prizor; i jedna dvorska luda. Osjećao se dojam nasumičnosti, kao da je sve, uključujući pokućstvo, bilo iskopano na nekom kućnom buvljaku ili pokupljeno s neke hrpe glomaznog otpada na pločniku. Prišla sam prijamnom pultu i primijetila nekoliko istaknutih znakova koji su visjeli pored prozorčića: U PREDVORJU JE ZABRANJENO TELEFONIRANJE I ČEKANJE PACIJENATA!!!!!! SVE PARTICIPACIJE MORAJU BITI PLAĆENE PRIJE LIJEČNIČKOG PREGLEDA!!!!!! "Došla sam na pregled kod doktora Baileyja", rekla sam. Bez osmijeha, uopće me ne pogledavši, recepcionarka je u mom pravcu tutnula neki obrazac na podlošku za pisanje. "Ispunite ovo. Pričekajte."

4 M ystery diagnosis televizijska je emisija na TV programu Oprah W infrey Network; u svakoj epizodi pojedinci s neobičnim simptomima nastoje, uz pomoć liječnika, otkriti od čega su oboljeli.

Projurila sam kroz obrazac. Ni jedna povijest bolesti više mi nikad neće biti toliko jednostavna. Ikakvi lijekovi? Ne. Ikakve alergije? Ne. Povijest operacijskih zahvata ili preboljenih bolesti? Tu sam zastala. Prije nekih pet godina pronašli su mi melanom na donjem dijelu leđa. Kako su ga uhvatili u ranoj fazi, za njegovo uklanjanje bio je potreban samo manji operacijski zahvat. Bez kemoterapije, bez ičega. To sam nažvrljala. Premda sam dosta rano u životu iskusila strah od raka, i dalje sam bila nonšalantna, neki bi rekli nezrela, u pogledu svog zdravlja; nisam mogla biti dalje od pojma hipohondra. Obično bih i na redovite liječničke preglede odlazila tek nakon nekoliko maminih telefonskih bukvica, tako da je već i to što sam sada došla ovamo sama, a da me nitko nije tjerao, bila velika stvar. Zabrinuti ton moga ginekologa prelio mi je čašu. Trebala sam odgovore. Da se umirim, zagledala sam se u najčudniju i najšareniju među tim slikama, neko iskrivljeno, apstraktno ljudsko lice, naznačeno crnim linijama i jarkim mrljama primarnih boja, crvene zjenice, žute oči, plava brada i crni nos nalik na strijelu, koji se zapravo smjestio navrh glave, izvan strukture lica. Smiješilo se bez usnica i pogled mu se doimao poremećeno. Ta će mi slika zbog nekog razloga ostati u pamćenju, pojavit će se još nekoliko puta u sljedećim mjesecima, tješit će me, suprotstavljati mi se i provest će me kroz neke od najcrnjih trenutaka. Ispostavilo se da je to Miroova slika iz 1978. godine, nazvana Carota, odnosno mrkva na talijanskom. "CALLAAHAANN," zarevala je sestra, pogrešno mi izgovorivši ime; česta, oprostiva pogreška. Ustala sam, a ona me uvela u praznu ordinaciju i pružila mi zeleni pamučni ogrtač. Uskoro se iza vrata zaorio muški bariton: "Kuc-kuc." Dr. Saul Bailey bio je djedica dobrohotna izgleda u srednjim sedamdesetim godinama, usnica pomalo nalik na pačji kljun. Predstavio se pruživši mi lijevu ruku - bila je to mekana, ali snažna, mesnata, značajna ruka. "Znači, vi ste Elijeva pacijentica", rekao je, misleći na moga ginekologa. Govorio je brzo. "Recite mi što se događa." "Zapravo, ne znam. Osjećam to čudno utrnuće." Mahnula sam mu lijevom rukom da to ilustriram. "I u stopalu." "Hmmm", rekao je, čitajući moj obrazac. Jeste li ikada imali boreliozu?" "Ne." Zbog nečega u njegovu držanju željela sam ga umiriti, reći: "Ma, zaboravite, dobro sam." Čovjek ga nekako ne bi želio opterećivati. Kimnuo je. "Onda dobro. Da pogledamo." Obavio je tipični neurološki pregled, prvi od puno stotina koji će uslijediti, ispitao mi reflekse čekićem, suzio zjenice svjetlom, provjerio mišićnu snagu gurajući dlanove o moje ispružene ruke i provjerio mi koordinaciju rekavši mi da zatvorim oči i prstima si dotaknem nos. Na kraju je zabilježio "bez osobitosti". "Trebali biste izvaditi krv, obaviti rutinski pregled i trebali biste ići na magnetsku rezonanciju. Ne vidim ništa izvan normale, ali volio bih da to obavite, čisto da budemo sigurni. Malo dalje u ovoj ulici ima jedno mjesto gdje vam to mogu odmah napraviti", dometnuo je. netipično za mene, učinila sam i to. Jedan blok dalje u istoj ulici, na petom katu jedne deseterokatnice, u čekaonici me pozdravio mlad, mršav laboratorijski tehničar u ranim tridesetim godinama i poveo me prema

prostoriji za presvlačenje. Zgrbivši se kao da mu je neugodno zbog stasa višeg od 180 cm, uputio me da skinem svu odjeću i nakit da ne bi ometali rad uređaja. Složila sam odjeću i stavila je u kut iznad ormarića s ključem. Skinula sam zlatni prsten s mačjim okom od crnog hematita, koji mi je poočim darovao kad sam diplomirala, i stavila ga u ormarić. U nekim kulturama vjeruje se da mačje oči štite od loših utjecaja. Nakon što sam pola sata u tom uređaju trpjela neprestanu tutnjavu izbliza, začula sam tehničarov glas, nalik na onaj udaljenog pilota koji govori putnicima da će uskoro sletjeti. "Dobro je. Gotovi smo." Platforma se izvukla iz uređaja i ja sam skinula kacigu, maknula pokrivač i osovila se na noge. Tehničar se naslonio na zid. "A čime se bavite?" "Pišem za jedne novine", odgovorila sam. "Da? A koje?" ”New York P ost.” "Čovječe! Još nikad nisam upoznao pravu novinarku", rekao je vodeći me prema prostoriji za presvlačenje. Brzo sam navukla odjeću i krenula prema dizalima da izbjegnem tehničara jer sam imala dojam da mi se nespretno nabacuje i stisnula sam dugme za prizemlje. Magnetske rezonancije i lokacije na kojima se nalaze nisu ugodne, ali uglavnom nisu ni po čemu posebne. No nešto u vezi s tim pregledom, osobito sjećanje na tu nevinu konverzaciju s mršavim laboratorijskim tehničarom, ostalo mi je u glavi još dugo vremena, baš kao i slika Carota. A kad se ponovo pojavilo, tehničarovo blago i nevino upucavanje postalo je prepuno zlonamjernosti koju je u potpunosti stvorio moj uskomešani mozak. Nekoliko sati kasnije, zabrinuta zbog osjećaja utrnuća, došlo mi je da okrećem prsten na prstu lijeve ruke. Panika. Zaboravila sam svoj sretni prsten u onom ormariću. "Je li loše što cijelo vrijeme osjećam trnce u ruci?" pitala sam Angelu sljedeći dan na poslu. "Osjećam se tupo i nisam baš svoja." "Možda imaš gripu?" "Osjećam se grozno. Mislim da imam temperaturu", rekla sam spustivši pogled na prst lijeve ruke, na kojem nije bilo prstena. Mučnina mi se poklapala s tjeskobom zbog prstena. Bila sam opsjednuta njime, ali nisam mogla skupiti snage da nazovem tu ordinaciju i čujem da ga nema jer mi je nada da je još tamo bila ugodnija od pomisli na to da je ukraden ili izgubljen. Bolje da ne znam, mislila sam. Osim toga, osjećala sam se previše loše da bih kasnije te večeri doklipsala na koncert Stephenova benda The Morgues u neki kafić na Greenpointu u Brooklynu, zbog čega sam se pak osjećala još gore. Angela me pogledala i rekla: "Ne izgledaš baš najbolje. Da te otpratim kući?" Inače bih odbila njezinu ponudu, pogotovo s obzirom na to da je bio petak navečer i dan krajnjeg roka, kada bismo obično ostajali na poslu do deset ili kasnije, ali bilo mi je toliko mučno i bila sam toliko bolesna i ljuta na samu sebe da sam pristala na to da me prati. Šetnja koja je trebala trajati pet minuta, toga je dana trajala

pola sata jer sam nakon gotovo svaka dva koraka morala zastati da ne bih povratila. Kad smo stigle u moj stan, Angela je inzistirala da nazovem svog liječnika kako bih dobila neke odgovore. "Ovo stvarno nije normalno. Već si predugo bolesna", rekla je. Nazvala sam vruću liniju za pozive izvan radnog vremena i primila uzvratni poziv svoga ginekologa, dr. Rothsteina. "Želim da znaš da smo dobili dobre vijesti. Nalaz magnetske rezonancije normalan je. I eliminirali smo mogućnost da te udarila kap ili da imaš krvni ugrušak, a iskreno, te su me dvije stvari brinule jer si nedavno počela koristiti kontracepcijski flaster." "To su dobre vijesti?" "Da, ali želim da prestaneš s tom kontracepcijom, da budemo sigurni", rekao je. Na magnetskoj rezonanciji vidi ti se samo malo povećanje nekoliko limfnih čvorova u vratu, pa pretpostavljam da se radi o nekom virusu. Možda mononukleoza. Ali još nam nisu stigli krvni nalazi da bismo to potvrdili." Gotovo sam se naglas nasmijala. Mononuklueoza u dvadesetim godinama. Angela me gledala s očekivanjem. "Mononukleoza, Angela. Mononukleoza." Nasmijala se i napetost joj je nestala s lica. "Zafrkavaš me? Imaš bolest ljubljenja. Što, imaš trinaest godina?"

Glava 4. Hrvač Mononukleoza. Bilo je olakšanje saznati ime toga što me mučilo. Iako sam subotu provela žaleći samu sebe u krevetu, sljedeće noći skupila sam dovoljno snage da se pridružim Stephenu, njegovoj najstarijoj sestri Sheili i njezinu suprugu Royu na koncertu Ryana Adamsa u Montclairu u New Jerseyju. Prije koncerta našli smo se u lokalnom irskom pubu i sjedili u prostoru za jelo, ispod nisko obješena antiknog lustera koji je bacao snopiće svjetlosti. Naručila sam ribu i pržene krumpiriće, premda nisam imala želudca ni da zamislim to jelo. Stephen, Sheila i Roy čavrljali su dok sam ja nijemo sjedila. Sheilu i Roya vidjela sam samo nekoliko puta do tada i bilo me strah i pomisliti kakav sam dojam ostavljala. Sigurno misle da nemam nikakvu osobnost, mislila sam. Čim je moja riba s krumpirićima stigla, požalila sam što sam to naručila. Bakalar se sjajio, obložen debelim prženim tijestom za pohanje. Masnoća se ljeskala pod svjetlošću lustera. I krumpirići su izgledali odvratno masno. Gurala sam hranu uokolo po tanjuru nadajući se da to nitko neće primijetiti. Iako smo na koncert stigli prije vremena, već je bila gužva. Stephen je htio biti što bliže pozornici, pa se probijao kroz gomilu. Pokušala sam ga slijediti, ali kako smo zalazili sve dublje u hordu muškaraca od trideset i nešto godina, obuzela me vrtoglavica i nelagoda. Doviknula sam mu: "Ja ovo ne mogu!" Stephen je odustao od svoje misije i pridružio mi se u stražnjem dijelu dvorane, pokraj stupa koji mi je trebao da se naslonim. Imala sam dojam da mi je torba teška dvadeset kila i mučila sam se da je namjestim na ramena jer oko mene nije bilo dovoljno mjesta da je stavim na pod. Prateća je glazba nabujala. Volim Ryana Adamsa i pokušala sam pljeskati, ali uspjela sam tek slabašno. Dvije metar i pol visoke ruže od plavog neonskog svjetla visjele su na pozornici iza benda i pekle mi oči. Osjećala sam vrućinu gomile. Netko meni slijeva zapalio je joint i od tog slatkog mirisa dima podigao mi se želudac. Na vratu sam osjećala dali muškarca i žene iza sebe. Nisam se mogla usredotočiti na glazbu; koncert je bio mučenje. Kasnije smo se ugurali u Sheilin auto da nas odveze natrag u Stephenov stan u Jersey Cityju. Njih troje razgovarali su o tome kako je bend bio nevjerojatno dobar, a ja sam šutjela. Moja povučenost Stephenu se učinila čudnom; ja nikada nisam bila tip koji svoje mišljenje drži za sebe. "Kako ti se svidio koncert?" upitao je Stephen primivši me za ruku. "Ne mogu ga se baš sjetiti." Nakon tog vikenda uzela sam još tri slobodna dana zaredom, što je puno za bilo koga, a kamoli za novinara početnika. Čak i kada sam zbog Posta bila vani nakon

četiri ujutro, radeći na člancima o klubovima u četvrti Meatpacking District, sljedećeg dana uvijek bih stizala točno na vrijeme, u deset. Uzimanje bolovanja bilo mi je potpuno nepoznato. Najzad sam priznala svoju dijagnozu majci koja se uzrujala kad sam joj rekla za utrnulost, osobito zbog toga što je bila samo na jednoj strani tijela, ali uvjerila sam je da je to samo zbog mononukleoze. Moj se otac na telefonu doimao manje zabrinuto, ali inzistirao je na tome da se nađemo trećeg dana mog bolovanja. Našli smo se u praznom kinu AMC na Times Squareu, na jednoj ranoj projekciji filma Hrvač. "Nekada sam te pokušavao zaboraviti", kaže svojoj kćeri klonuli profesionalni hrvač kojega glumi oronuli Mickey Rourke. "Pokušavao sam se praviti da ne postojiš, ali ne mogu. Ti si moja mala curica. A ja sam sada star i strgan komad mesa, i sam sam. I zaslužujem biti sam. Samo ne želim da me mrziš." Vrele krupne suze potekle su mi niz obraze. Pokušala sam obuzdati jecaje u grudima, ali od tog napora bilo mi je još gore. Ne rekavši ocu ni riječ, otrčala sam sa sjedala u zahod kina, ušla u jednu kabinu, zatvorila vrata i prepustila se plakanju bez stida. Za neko sam se vrijeme smirila i otvorila vrata kabine izbjegavajući zabrinuto zjakanje neke sredovječne plavuše koja je prala ruke pokraj mene. Kad je otišla, pogledala sam se u ogledalo. Zar je mene uistinu dirnuo Mickey Rourke? Ili cijela ta priča o ocu i kćeri? Moj tata nije bio ni najmanje nježan, obično je izbjegavao riječi poput "volim te", čak i u odnosu s vlastitom djecom. Bila je to naučena mana. On je svog oca poljubio jedan jedini put, kada je moj djed bio na samrti. Sada je odvojio vrijeme iz svog natrpanog rasporeda da bi sjedio pored mene u praznom kinu, a to me uznemiravalo. Saberi se, tiho sam si rekla. Ponašaš se smiješno. Ponovo sam se pridružila ocu, koji nije bio primijetio moj izljev emocija, i sjedila sam ostatak filma a da više nisam pukla. Nakon odjavne špice otac je inzistirao na tome da me otprati u stan, predloživši mi da pregleda ima li stjenica, premda je bilo jasno da ga ponajviše zabrinjava moje zdravlje i da želi provesti više vremena sa mnom. "Znači, oni kažu da imaš mononukleozu, ha?" pitao me. Za razliku od moje majke, koja je s vjerskim žarom redovito čitala popis najboljih liječnika u časopisu New York Magazine, moj otac nikada nije imao povjerenja u liječnički autoritet. Kimnula sam i slegnula ramenima. Međutim, kada smo stigli do mog stana, u želudcu sam opet osjetila onaj neobjašnjiv, ali sada već poznati užas. Odjednom sam shvatila da ne želim da on uđe unutra. Kao što većina očeva grdi djecu, i on je mene, dok sam bila tinejdžerica, tako grdio zbog toga što dopuštam da mi soba bude prljava, pa sam bila naviknuta na to. No toga dana bilo me je stid, kao da je ta soba metafora za moj zaribani život, i grozila sam se pomisli na to da on vidi kako ja zapravo živim. "Koji to vrag smrdi?" rekao je kad sam otključala vrata.

Sranje. Podigla sam plastičnu vrećicu pored vrata. "Zaboravila sam baciti pijesak za mačku." "Susannah. Moraš se sabrati. Ne možeš ovako živjeti. Ti si odrasla osoba." Oboje smo stajali na vratima i gledali moj jednosobni stan: imao je pravo, bio je odvratan. Pod je bio pun prljave odjeće. Koš za smeće se prelijevao. A crne vreće za smeće, koje sam u strahu od stjenica napunila prije zaprašivanja, koje je bilo prije tri tjedna, i dalje su bile razbacane po sobi. Nije se našla ni jedna stjenica, nije bilo više ni jednog ugriza. Sada sam bila uvjerena da je s njima gotovo i počinjala sam se pitati je li ih ikada uopće i bilo.

Glava 5. Cold Roses

Sljedećeg dana, u četvrtak, vratila sam se na posao pa sam imala taman toliko vremena da završim jedan članak i prezentiram još dva. No ni jedan mi nije prošao. "Molim te da prvo pretražiš Nexis", napisao je Steve kao odgovor na moje nove prezentacije.5 Nesigurnost je dio posla, rekla sam si. Novinari žive u stanju neprestane nesigurnosti: katkad imamo katastrofalne tjedne, kada nam članci ne prođu dobro ili nam izvori zašute; a katkad sjajne, kada se događaju čak i naizgled nemoguće stvari. Ima dana kada se osjećate kao da ste najbolji u svom poslu, a ima i takvih kada ste uvjereni da ste najobičnije bezvezno piskaralo pa počnete tražiti uredske poslove. No ti usponi i padovi na koncu se izravnaju. Pa zašto je onda sve bilo u takvom previranju? Već se tjednima nisam osjećala ugodno u svojoj novinarskoj koži i to me plašilo. Kako mi se smučilo zbog vlastite traljavosti, zatražila sam da odem ranije kući, ponovo, u nadi da je stvar samo u mononukleozi. Nakon što se dobro naspavam cijelu noć, možda ću opet biti ona stara. Te sam se noći prevrtala i okretala, puna bojazni u vezi sa svojim životom. Kad mi je ujutro zazvonila budilica, pritisnula sam gumb za odgađanje i opet odlučila uzeti bolovanje. Nakon još nekoliko sati spavanja probudila sam se odmorna i smirena, kao da je cijela priča s mononukleozom bila tek daleka noćna mora. Sada se na obzoru veselo pojavio vikend. Nazvala sam Stephena. "Idemo u Vermont." Bila je to izjava, ne pitanje. Bili smo planirali otići u Vermont i smjestiti se u kuću mog polubrata, ali otkako sam se razboljela, stalno smo odgađali taj izlet. Budući da je osjećao da još nisam ona stara, Stephen je navodio razloge zbog kojih ne bismo trebali nagliti s tim izletom, a tada mi je na drugoj liniji zapiskutao poziv sa skrivenim brojem. Bio je to dr. Rothstein. "Došli su krvni nalazi. Nisi pozitivna na mononukleozu", rekao je. "Kako se osjećaš?" "Puno bolje." "Onda dobro, valjda je to bio samo neki obični virus koji ti je sad već izašao iz organizma." Obodrena, ponovo sam nazvala Stephena i zahtijevala da se spakiramo i otputujemo na vikend. Popustio je. To poslijepodne posudili smo crni Subaru moje

5 Nexis je računalni servis za pretraživanje vijesti i informacija.

mame i krenuli na četverosatni put na sjever, u Arlington u Vermontu. Jutra smo provodili u starinskom lokalnom restoranu koji se zvao Up For Breakfast, kupovali smo po trgovačkim centrima s tvorničkim cijenama i išli smo u brda - odnosno, Stephen je skijao na snoivboardu, dok sam ja čitala Velika očekivanja u planinarskom domu. U nedjelju je počela snježna oluja koja nas je, na našu sreću, primorala da ostanemo još jedan dan, što je pak značilo još jedan slobodan dan od posla. Toga dana pristala sam na skijanje i Stephen me poveo na vrh jednog manjeg brda. Nipošto nisam bila stručnjak, ali skijala sam već nekoliko puta i staze srednje težine nikada mi nisu bile teške. No ovaj put, dok mi je vjetar šibao lice, a snježne pahuljice pržile obraze, to mi se brdo odjednom učinilo puno strmijim nego ikada prije. Uzdizalo se dugačko, usko i prijeteće. Odjednom sam osjetila bespomoćnost, nekakav duboko usađen strah tipa borba-ili-bijeg, o kojemu sam čitala, ali ga još nikada nisam doživjela. "Spremna?" Stephenov glas zazvučao je udaljeno zbog zavijanja vjetra. Srce mi je udaralo tako snažno da sam ga osjećala u ušima. U glavu su mi navrle užasne misli. Što ako nikada ne stignem, dolje? Što ako me Stephen ostavi ovdje? Što ako nikada ne pronađu moje tijelo? "Ne mogu ja to!" viknula sam. "Ne želim to raditi. Molim te, nemoj me tjerati da to radim." "Ma, daj, hajde!" rekao je, ali kada je osjetio moj strah, prestao me zaigrano nagovarati. "U redu je. Bit će sve u redu, obećavam. Ići ćemo polako." Nervozno sam krenula nizbrdo sa Stephenom iza sebe. Na pola puta prema dolje ubrzala sam osjećajući se blesavo zbog onog užasa od maločas. No čak i nakon što je kriza prošla, bilo mi je jasno da je ta panika bila nešto mnogo ozbiljnije od pukog straha od visine. Te noći, opet u majčinoj kući u New Jerseyju, ponovo sam imala problema sa spavanjem, ali nisam osjećala nervozu nego nostalgiju. Prekopavala sam po staroj odjeći i otkrila da konačno stanem u hlače koje sam još od drugog razreda srednje mogla navući samo do pola bedara. Valjda barem nešto dobro radim, pomislila sam. Uskoro ću saznati da ta vrsta bolesti često dolazi i odlazi, ostavljajući oboljelog u uvjerenju da je najgore prošlo, dok se ona zapravo samo načas povlači da bi opet navalila.

Glava 6. America’s Most Wanted6 Sljedećeg utorka ujutro na poslu mi je zazvonio uredski telefon. Bio je to Steve. Činilo se da mi je oprostio zbog odsutnosti i očite nesposobnosti u zadnje vrijeme ili da mi je barem odlučio pružiti još jednu priliku. "Želim da sutra ujutro intervjuiraš Johna Walsha, kada dođe na intervju za Fox News. Radi na novoj epizodi o podmornicama za krijumčarenje droge, mislim da bi to mogao biti zabavan podnaslov." "Svakako", rekla sam nastojeći skupiti entuzijazam koji mi je nekada dolazio tako prirodno. Intervjuirati voditelja emisije America 's M ost Wanted zvučalo je doista uzbudljivo, ali nekako se nisam mogla usredotočiti. Prvo sam trebala pretražiti materijale pa sam nazvala Postovu knjižničarku Liz - danju istraživačku novinarku, noću wiccansku svećenicu. Neobjašnjivo je međutim to što sam je umjesto za pretraživanje, zamolila za gatanje iz karata za tarot. "Svrati", rekla je nehajno. Liz se suvremenim vještičarenjem bavila pomoću svijeća, čarolija i napitaka. Nedavno je postala visoka svećenica trećeg stupnja, što je značilo da može podučavati to umijeće. Nosila je puno pentagrama i lepršavu odjeću u stilu Stevie Nicks, a za zimskih mjeseci odjenula bi čak i crni plašt. Mirisala je na kad i kositar i imala oči kao u šteneta, spuštene prema van, koje su ulijevale povjerenje. Bilo je nečega privlačnog u njezinoj energiji i ja sam joj, unatoč svojoj urođenoj skepsi prema vještičarenju i religiji općenito, na neki način vjerovala. "Trebam tvoju pomoć", rekla sam. "Ne ide mi dobro. Možeš li mi gatati?" "Hmmm", rekla je slažući karte za tarot. "Hmmm." Dok je govorila, razvlačila je svaki slog, što zbog fonetskog utjecaja svoje majke sa srednjeg zapada, što zbog djetinjstva provedenog uz glazbenike hipije, a što zbog kroničnih napadaja epilepsije koje je preživjela tijekom godina. "Pa, vidim dobre stvari. Pozitiva. Dogodit će ti se nekakva promjena posla. Radit ćeš nešto samostalno, izvan Posta. Vidim ti dobre stvari što se tiče financija." Dok sam se koncentrirala na njezine riječi, tijelom su mi prolazili valovi mira. Trebao mi je netko da mi kaže da ću biti dobro, da su te čudne stvari samo točkice na radaru mog života. Gledajući unatrag, Liz možda i nije bila prava osoba kojoj sam trebala otići po takvo ohrabrenje. "O, čovječe. Osjećam se kao da sam sva u oblacima", rekla je Liz. "Da, ja isto." Uistinu. 6 Televizijska serija o hvatanju stvarnih bjegunaca traženih zbog zločina u SAD-u.

Kad sam se vratila za svoj stol, Angela je izgledala potišteno. Dobila je lošu vijest: kolega novinar iz Posta, kojeg su smatrali ovdašnjim "renesansnim čovjekom" jer je za novine pokrivao sva moguća područja, preminuo je od melanoma. Redakcijom je kružila elektronička poruka s pojedinostima o pokopu u petak. Imao je samo pedeset tri godine. To me podsjetilo na moju dijagnozu melanoma od prije nekoliko godina i ostatak dana nisam si mogla izbiti tu vijest iz glave. Sljedećeg jutra, nakon neprospavane noći, ono kratko vrijeme koje mi je bilo potrebno da se pripremim za intervju s Johnom Walshom potrošila sam na to da na Googleu potražim stope recidiva melanoma. U 9.50 krenula sam stražnjim hodnikom na sastanak s Walshem u uredu jednog urednika, koji je za potrebe tog intervjua bio prazan. Dok sam hodala praznim hodnikom, uokvirene naslovnice Posta počele su mi se primicati, a naslovi na njima skupljali su se i širili.

BILL ME PREVARIO! SVEMIRSKI BROD EKSPLODIRAO U ZRAKU, SVIH SEDAM POGINULO UMRLA DIANA PERVERTIT I JA CHILLARY

Stranice kao da su disale, udisale i izdisale svuda oko mene. Suzilo mi se vidno polje, kao da gledam niz hodnik kroz vizir. Fluorescentna su svjetla titrala, prostorija se klaustrofobično skupila oko mene, a naslovnice su mi prijetile. Dok su se zidovi približavali, strop se uzdizao nebu pod oblake sve dok me nije obuzeo dojam da sam u katedrali. Stavila sam ruku na prsa da umirim udaranje srca i podsjetila sam se na to da trebam disati. Nisam se bojala; osjećaj je bio više nalik onom uzbuđenju kao kad gledate prema dolje s prozora na stotom katu nekog nebodera, znajući da nećete pasti. Došla sam do ureda u kojem me čekao Walsh. Još je bio našminkan za intervju za Fox News i šminka mu se malo rastopila pod jarkim svjetlima u studiju. "Dobar dan, Johne, ja sam Susannah Cahalan, novinarka iz Posta...” Čim sam ga ugledala, počela sam se pitati, začudo, je li Walsh u tom trenutku razmišljao o svom ubijenom sinu Adamu koji je 1981. godine otet iz robne kuće i kasnije te godine pronađen bez glave. Dok sam stajala i umiljato se smiješila njemu i njegovoj manikiranoj publicistici, misli su mi lutale po toj jezivoj temi. "Dobar dan", rekla je publicistica neobičnim tonom, prekinuvši moj tok misli. "O, dobar dan! Da. Ja sam Susannah Cahalan, ja sam novinarka. Novinarka za članak. Znate, o krijumčarenju droge, krijumčarenju droge..." Tu me prekinuo Walsh. "Podmornice, da." "On ima samo pet minuta vremena, pa bi bilo bolje da krenemo", rekla je publicistica uz malo očite netrpeljivosti u tonu.

"Mnogi južnoamerički krijumčari droge izrađuju podmornice u kućnoj radinosti", započeo je Walsh. "Dobro, to zapravo nisu podmornice nego uranjajuća plovila koja izgledaju kao podmornice." Žvrljala sam bilješke: "Kolumbijski" (sic), "kućna radinost", "ima desetak po...", "Brodovi s drogom, moramo zaustaviti brodove..." Nisam mogla pratiti. Pa sam se uglavnom pravila da pišem žvrljajući nepovezane riječi da bih izgledala kao da ga slušam. "To je jako lukavo." Na to sam se grohotom nasmijala, premda nisam znala, kao što ni sada ne znam, što mi se u toj riječi učinilo tako smiješno. Publicistica mi je dobacila zbunjeni pogled, a onda je objavila: "Žao mi je, moram prekinuti razgovor. John mora ići." "Otpratit ću vas", rekla sam s pretjeranim entuzijazmom i povela ih prema dizalima. No dok sam hodala, jedva sam održavala ravnotežu, sudarala sam se sa zidovima hodnika, ispružila ruku da im otvorim vrata i promašila kvaku za dobrih trideset centimetara. "Hvala, hvala. Ja sam velika obožavateljica, velika obožavateljica. VELIKA obožavateljica", rekla sam. Walsh se ljubazno nasmiješio, vjerojatno naviknut na takve ekscentrične izljeve, toliko daleke od mog uobičajenog stila intervjuiranja. "Bilo mi je drago", rekao je., Još uvijek ne znam - a vjerojatno nikada neću ni saznati - što je on zapravo mislio o toj čudnoj novinarki iz Posta, osobito s obzirom na to da taj članak nikada nije objavljen. To je bio zadnji intervju koji sam vodila u sljedećih sedam mjeseci.

Glava 7. Opet na cesti Ne sjećam se kako sam došla kući nakon tog intervjua niti kako sam provela te sate neposredno nakon još jednog poslovnog neuspjeha, ali nakon još jedne neprospavane noći izašla sam u predivno jutro ranog ožujka. Sunce je bilo svanulo, temperatura je bila svježih minus jedan. Uputila sam se na istok, prema Times Squareu, kao i tolika jutra prije toga, ali toga dana zasmetale su mi kričave boje. Pokušala sam odvratiti pogled, zaštititi se od udarnih valova pigmenta, ali nisam mogla. Iz jarko plave reklame za gume za žvakanje Eclipse izlazili su električni virovi akvamarina, od kojih su mi se nakostriješile dlačice na šiji. Osjećala sam kako mi boje vibriraju u nožnim prstima. Ta navala osjeta kao da je bila nekako posebna, zastrašujuća i uzbudljiva u isto vrijeme. No uzbuđenje je vrlo kratko trajalo. Odjednom sam na svojoj lijevoj strani primijetila pomični natpis "Dobro došli na Times Square", od kojeg mi se počelo povraćati nasred ulice. Ispred mene M&M-ovi su izvodili piruete stvarajući mi strahovitu migrenu u sljepoočnicama. Prekrila sam oči rukama bez rukavica, teturajući Četrdeset sedmom ulicom kao da sam upravo sišla s nekoga grozomornog vlakića smrti, sve dok nisam uletjela u redakciju, gdje su svjetla i dalje bila jarka, ali manje agresivna. "Angela, moram ti reći nešto čudno", šapnula sam, bojeći se da ljudi možda prisluškuju i misle da sam luda. "Vidim jarke boje. Bole me oči od njih." "Kako to misliš?" pitala je osmjehnuvši se pomalo zabrinuto. Iz dana u dan sve sam se čudnije ponašala. No Angela se tek toga jutra uplašila moje netipične nesuvislosti. "Times Square. Boje, reklame, strašno su jarke. Više nego što su mi ikada bile." "Ti si stvarno jako mamurna." "Nisam pila. Mislim da silazim s uma." Odmahnula je rukom na to: "Ako si stvarno zabrinuta, mislim da bi trebala opet otići liječniku." Nešto nije u redu sa mnom. Ovako se ponašaju luđaci. Frustrirana time što ne mogu izraziti što mi se događa, tresnula sam rukama po tipkovnici. Računalo mi je uzvratilo bljeskom, jarkim i srditim. Pogledala sam Angelu da vidim je li i ona to vidjela, ali bila je zadubljena u svoje elektroničke poruke. "Ne mogu ja ovo!" viknula sam. "Susannah, Susannah. Što se događa?" upitala je Angela, iznenađena mojim ispadom. Nikada nisam bila teatralna, a sada, kad su svi zurili u mene, osjećala sam se poniženo i eksponirano. Vrele suze tekle su mi niz lice na bluzu. "Zašto plačeš?"

Slegnula sam ramenima na to pitanje, bilo mi je previše neugodno da bih se upuštala u pojedinosti koje nisam razumjela. "Hoćeš da izađemo u šetnju ili tako nešto, da popijemo kavu?" "Ne, ne. Ne znam što mi je. Sva sam sjebana. Plačem bez razloga", jecala sam. Napadaj plača obuzeo mi je cijelo tijelo; zarobio me. Što sam više pokušavala prestati, to sam jače plakala. Što je bio uzrok toj histeriji? Fiksirala sam se na razne stvari koje su mi dolazile u misli, čeprkala po potankostima svog života, po svemu u što sam bila nesigurna. Loše radim svoj posao. Stephen me ne voli. Švorc sam. Luda sam. Glupa sam. Mnogi kolege sada su se vraćali na posao, odjeveni u crno zbog sprovoda onog novinara, na kojemu ja nisam bila jer sam bila previše obuzeta vlastitim, prividno iluzornim problemima. Je li to razlog zašto plačem? Jedva da sam poznavala tog čovjeka. Plačem li zbog sebe? Zbog mogućnosti da bih ja mogla biti sljedeća? Jedna druga novinarka, Sue Edelman, koja je sjedila točno preko puta Angele, okrenula se prema meni. "Susannah, jesi dobro?" Mrzila sam pozornost. Ošinula sam je prijezirnim pogledom punim gađenja. "Daj. Prestani." Suze su mi se i dalje slijevale niz lice, ali iznenađeno sam shvatila da odjednom više nisam bila tužna. Bila sam dobro. Ne dobro. Sretna. Ne, ne sretna, ushićena, osjećala sam se bolje nego ikada u životu. Suze su i dalje išle, ali sada sam se smijala. Val topline jurnuo mi je kralježnicom prema gore. Htjela sam plesati ili pjevati, raditi nešto, bilo što osim sjediti ovdje i utapati se u izmišljenom jadu. Otrčala sam na zahod politi si malo vode po licu. Dok sam puštala hladnu vodu, zahodske kabine odjednom su mi počele izgledati strano. Kako to da je civilizacija toliko napredovala, a da još uvijek obavljamo nuždu tako blizu jedni drugima? Gledala sam te kabine, a kad sam začula puštanje vode, nisam mogla povjerovati da sam se ja njima uopće ikada poslužila. Premda tada nisam znala riječ za to, taj se osjećaj zove jam ais vu suprotno od deja vu - kada se sve čini strano ili nepoznato. Kad sam se vratila za stol, donekle smirenih emocija, nazvala sam Mackenzie, koja mi je prije nekoliko tjedana toliko pomogla u vezi s problemom oko njuškanja, i zamolila je da se nađemo dolje. Htjela sam čuti njezino mišljenje o tome što mi se upravo dogodilo. Ugledala sam je vani, iza zgrade News Corpa, i primijetila da je i ona odjevena u crno te da se upravo vratila sa sprovoda. Odjednom me obuzeo stid što sam toliko opsjednuta samom sobom. "Žao mi je što te gnjavim kad ti je teško", rekla sam. "Znam da je jako sebično od mene što se sada ovako ponašam." "Reci", rekla je. Ja, ovaj. Ja, ovaj. Osjećaš li se ti ponekad kao da nisi svoja?" Nasmijala se. Ja se vrlo rijetko osjećam kao da jesam svoja."

"Ali ovo je drugo. Nešto stvamo nije u redu. Vidim jarke boje, nekontrolirano plačem. Ne mogu se kontrolirati", ponovila sam, brišući preostale suze iz natečenih očiju. "Možda imam živčani slom? Možda ludim?" "Gle, Susannah, ne možeš sama izaći nakraj s time. Stvarno trebaš ići doktoru. Mislim da bi trebala zapisivati sve simptome, kao da ćeš napisati članak o njima. Nemoj ništa izostaviti. Kao što znaš, čak i najmanji detalj može ispasti najvažnija stvar." Genijalno. Gotovo sam otrčala od nje prema stepenicama da počnem pisati. Ali kada sam sjela za stol, napisala sam samo ovo:

Onda sam počela črčkati, premda se ne sjećam da sam našarala tu sliku, kao ni toga što me na to potaknulo:

"Ljudi su očajni, učinit će sve", napisala sam. Najednom sam prestala pisati i počela micati sve sa stola, sve prazne boce vode, napola pune šalice za kavu i stare članke koje više nikad ne bih čitala. Grabila sam pune ruke knjiga koje sam čuvala zbog razloga kojih se više nisam mogla sjetiti. Umjesto da ih stavim na hrpu papira za otpad, odnijela sam ih do kontejnera za smeće na tom katu i sve ih bacila, kao da su one dokaz da sam ja hrčak koji si je mjesecima davao oduška. Odjednom sam se osjećala kao da uspješno kontroliram sve dijelove svog života. Ona se pregolema sreća vratila. No čak mi je i tada bilo jasno da je to opasna sreća. Bojala sam se da će, ako je ne izrazim i ne budem zahvalna na njoj, planuti i sagorjeti jednako naglo kao što je i došla. Kad sam se vratila za stol, lupila sam dlanovima po njemu. "Sve će biti sjajno!" objavila sam ignorirajući Angelino zaprepaštenje. Došetala sam do Paulova stola, euforična zbog svoje nove novcate, predivno jednostavne teorije o životu. "Idemo dolje na cigaretu!"

Dok smo ulazili u dizalo, Paul je rekao: "Izgledaš puno bolje." "Hvala, Paule. I osjećam se puno bolje. Opet se osjećam kao ja i imam ti puno toga reći." Pripalili smo cigarete. "Znaš, konačno sam shvatila što nije u redu. Želim raditi više članaka. Boljih članaka. Većih članaka. Ne onakva sranja s aktualnim pitanjima. Nego prave stvari. Prava, žestoka istraživanja." "Pa to je sjajno", rekao je Paul, zabrinuta izgleda. Jesi dobro? Pričaš sto na sat." "Oprosti, samo sam tako uzbuđena!" "Drago mi je što čujem da si uzbuđena, znaš, jer su mi neki ljudi rekli da si bila jako uzrujana za svojim stolom i da si prošli mjesec bila jako bolesna." "To je gotovo. Ozbiljno, sad sam shvatila u čemu je problem." "Hej, jesi li u zadnje vrijeme razgovarala sa svojom mamom?" upitao je Paul. "Da, prije nekoliko dana. Zašto?" "Samo pitam." Paul si je sastavljao mentalnu sliku, spreman na to da kaže Angeli da u meni osjeća prve znakove sloma. Jednom je vidio jednu drugu novinarku do koje mu je bilo stalo kako puca. Počela se uočljivo, neprikladno šminkati i čudno ponašati. Kasnije joj je dijagnosticirana shizofrenija. Nakon deset minuta mog blebetanja, Paul se uputio natrag unutra i nazvao Angelu. "Netko mora nazvati njezinu mamu ili nekoga, ovo jednostavno nije dobro." Dok je Paul bio gore i razgovarao s Angelom, ja sam ostala vani. Da me tada itko gledao, pretpostavio bi da sam bila duboko zamišljena ili da sam u glavi sastavljala neki članak, ništa neobično. Ali zapravo sam bila daleko. Klatno se opet zanjihalo i sad sam osjećala smušenost i bilo mi je mučno od visine; osjećala sam se kao na vrhu brda u Vermontu, samo bez one nelagode. Lebdjela sam iznad gomile zaposlenika News Corpa. Vidjela sam vlastito tjeme, tako blizu da sam gotovo mogla ispružiti ruku i dotaknuti samu sebe. Ugledala sam Liz, wiccansku svećenicu, i osjetila svoje "ja" kako ponovo ulazi u moje uzemljeno tijelo. "Liz, Liz!" viknula sam. "Moram razgovarati s tobom!" Zastala je. "Hej, Susannah. Kako ide?" "Liz, jesi li se ikada osjećala kao da si tu, ali nisi tu?" Nije bilo vremena za šalu. "Naravno, stalno se tako osjećam", rekla je. "Ne, ne razumiješ. Vidim sebe odozgo, kao da lebdim iznad same sebe i gledam dolje", rekla sam lomeći ruke. "To je normalno", rekla je ona. "Ne, ne. Kao da si izvan sebe i gledaš unutra." "Da, da." "Kao da si u vlastitom svijetu. Kao da nisi u ovom svijetu."

"Znam o čemu govoriš. To je vjerojatno samo ostatak astralnog putovanja koje si iskusila dok smo jučer gatale. Mislim da sam te možda odvela u drugu dimenziju. Ispričavam se zbog toga. Samo se pokušaj opustiti i prihvatiti to." U međuvremenu je Angela, zabrinuta zbog mog čudnog ponašanja, dobila od Paula dopuštenje da me odvede na piće u kafić u obližnjem hotelu Marriott - i da iz mene izvuče još neke informacije o tome zbog čega se tako neobično ponašam. Kad sam se vratila u redakciju, Angela me nagovorila da uzmem svoje stvari i prošećem s njom nekoliko ulica sjeverno od Times Squarea, do hotelskog kafića. Ušle smo u glavno predvorje hotela kroz vrata na okretanje i stale pokraj skupine turista koji su čekali prozirna dizala da bi došli na osmi kat, gdje je bio taj kafić, ali meni je smetala gužva. Bilo je previše ljudi oko mene. Nisam mogla disati. "Možemo li, molim te, ići pokretnim stepenicama?" moljakala sam Angelu. "Naravno", rekla je. Od pokretnih stepenica, s obiju strana ukrašenih desetcima svjetlećih sijalica, moja razdraženost samo se pojačala. Pokušala sam ignorirati čudno lupanje srca i znoj koji mi se skupljao na čelu. Stojeći nekoliko stepenica iznad mene, Angela me nadvisivala i izgledala zabrinuto. Osjećala sam kako mi u prsima raste pritisak straha; odjednom sam se opet rasplakala. Na trećem katu morala sam sići s pokretnih stepenica da se smirim jer sam prejako jecala. Angela mi je stavila ruku preko ramena. Sve u svemu, tijekom tog putovanja od osam katova, morala sam triput sići sa stepenica da umirim jecanje. Najzad smo stigle do kata s kafićem. Sagovi, koji su izgledali kao da su došli iz neke avangardne produkcije Lawrencea od Arabije, vrtložili su se ispred mene. Što sam jače piljila u njih, to su se jarke šare više pretapale. Rekla sam sebi da se ne obazirem na to. U kafiću s pogledom na Times Square bilo je sjedećih mjesta za više od stotinjak ljudi, no bio je gotovo sasvim prazan, osim nekoliko grupica poslovnih ljudi raspršenih po stolicama blizu uzlaza. Kad smo ušle, ja sam još plakala, pa je jedna takva grupa podigla pogled sa svojih koktela i zablenula se u mene, od čega sam se samo osjetila još gore i jadnije. Suze su mi samo išle, a nisam imala pojma zašto. Smjestile smo se usred prostorije, na mjesta s visokim barskim stolicama, daleko od drugih gostiju. Ja nisam znala što želim pa je Angela naručila bijeli sauvignon za mene i pivo Anchor Steam za sebe. "Onda, što se zapravo događa?" pitala je, otpivši mali gutljaj svog piva boje jantara. "Toliko toga. Posao, grozna sam u tome. Stephen, ne voli me. Sve se raspada. Ništa nema smisla", rekla sam, držeći vinsku čašu kao ugodnu naviku, ali ne pijući. "Razumijem. Mlada si. Imaš taj stresni posao i novog dečka. Sve visi u zraku. To te plaši. Ali zar je to stvarno dovoljno da te baš toliko uznemiri?" "Da, znam", rekla sam. Imala je pravo. I ja sam bila razmišljala o svemu tome, ali hrvala sam se s time kako da uskladim detalje dovoljno dobro da bih riješila cijeli

problem, kao da na silu spajam komadiće iz različitih slagalica. "Ima još nešto. Ali ne znam što."

◊ Kad sam te večeri u sedam došla kući, Stephen me već čekao. Umjesto da mu kažem da sam bila vani s Angelom, slagala sam mu i rekla mu da sam bila na poslu, uvjerena u to da moram skrivati svoje smušeno ponašanje od njega, premda me Angela nagovarala da mu jednostavno kažem istinu. No ipak sam ga upozorila da nisam baš svoja i da nisam dobro spavala. "Ne brini se", odgovorio je. "Otvorit ću bocu vina. To će te uspavati." Imala sam snažan osjećaj krivnje dok sam gledala Stephena kako metodično miješa umak za kozice fra diavolo, s kuhinjskom krpom zataknutom u držač za pojas na hlačama. Stephen je bio prirodno darovit i inventivan kuhar, ali ja nisam mogla uživati u toj pažnji; umjesto toga, ustala sam i hodala ukrug. Misli su mi jurcale od krivnje preko ljubavi do gađenja, pa natrag. Nisam ih mogla srediti pa sam se morala kretati da umirim um. Najviše me mučilo to što nisam htjela da me on vidi u takvu stanju. "Znaš, nisam već neko vrijeme dobro spavala", rekla sam. Zapravo, nisam se mogla sjetiti kada sam zadnji put spavala. Već barem tri dana nisam se pošteno naspavala. "Možda ti bude teško spavati uz mene." Podigao je pogled s tjestenine i nasmiješio se. "Ne brini se, bolje ćeš spavati kad sam ja tu." Pružio mi je tanjur s tjesteninom, obilno posutom parmezanom. Na taj prizor preokrenuo mi se želudac. Okusila sam jednu kozicu i gotovo povratila. Gurala sam svoju tjesteninu po tanjuru, dok je on proždirao svoju. Nisam se mogla suzdržati a da mu ne dobacim zgađeni pogled. "Što je, ne valja ti?" povrijeđeno je upitao. "Ma ne, nije to. Samo nisam gladna. Bit će finih ostataka", vedro sam rekla, dok sam se pritom morala fizički obuzdati da se opet ne ushodam po stanu. Nisam se mogla usredotočiti na jednu misao, um mi je bio preplavljen različitim željama, ponajviše potrebom da pobjegnem. Najzad sam se opustila dovoljno da legnem na razvučeni kauč uz Stephena. Natočio mi je čašu vina i stavila sam je na prozorsku dasku, ali gadilo mi se, ili sam možda na nekoj praiskonskoj razini znala da bi vino bilo loše za moje duševno stanje. Zauzvrat, neprekidno sam pušila jednu cigaretu za drugom, sve do filtra. "Puno pušiš večeras", rekao je, gaseći svoju cigaretu. "Možda zato nisi gladna." "Da, trebala bih prestati", rekla sam. "Srce mi lupa tako jako da mi se čini da će mi iskočiti iz prsa." Dodala sam Stephenu daljinski i prebacio je program na PBS. Kad se njegovo sporo disanje pretvorilo u duboko hrkanje, počeo je Spain on the Road Again, neki reality show u kojem glumica Gwyneth Paltrow, kuhar Mario Batali i Mark Bittman, kulinarski kritičar iz novina New York Times, putuju Španjolskom. Bože, samo ne

Gwyneth Paltrow, pomislila sam, ali nije mi se dalo mijenjati program. Dok je Batali jeo izdašno jelo od jaja i mesa, ona je prčkala po jogurtu od nemasnog kozjeg mlijeka, a kada joj je ponudio da proba zalogaj njegova jela, skanjivala se. "Lijepo je to u sedam ujutro", rekla je sarkastično. Vidjelo se koliko joj se gadi njegov trbuh. Dok sam je gledala kako malo-pomalo jede taj svoj jogurt, okretao mi se želudac. Pomislila sam na to koliko sam malo jela u prošlih tjedan dana. "Čekaj malo", otpovrnuo je on. "Toliko si visoko da te ne vidim dobro." Nasmijala sam se netom prije nego što se sve zamaglilo. Gwyneth Paltrow. Jaja i meso. Tama.

Glava 8. Izvantjelesno iskustvo Prema Stephenovu kasnijem prepričavanju strahota koje su uslijedile, probudila sam ga neprekidnim čudnim, tihim stenjanjem. Prvo je mislio da škripim zubima, ali kada su se ti škriputavi zvukovi pretvorili u visoki cvilež, nalik zvuku trljanja brusnog papira o metal, i kad je potom, na podlozi od zvukova koji su dopirali iz televizora, začuo duboko hripanje, kao iz filma Oštrica zločina, shvatio je da nešto nije u redu. Pomislio je da možda ne mogu spavati, ali kada se okrenuo da me pogleda, ja sam sjedila uspravno, posve otvorenih, raširenih očiju, ali ništa nisam vidjela. "Hej, što je?" Nije bilo odgovora. Kada mi je predložio da se pokušam opustiti, okrenula sam se prema njemu piljeći u njega kao da sam opsjednuta. Ruke su mi sunule ravno naprijed, kao u mumije, a onda sam zakolutala očima prema gore i ukočila se. Teško sam hvatala zrak. Tijelo mi se sve više kočilo dok sam neprekidno udisala, bez izdisanja. Odjednom su mi iz usta, kroza stisnute zube, navrle krv i pjena. Stephen je prigušio panični vrisak - njemu je to bilo najstrašnije iskustvo u životu, prizor koji će ga još godinama proganjati - i načas se užasnuto zagledao u moje drhtavo tijelo, a onda je skočio u akciju. Stephen nikada prije nije vidio napadaj, ali znao je što treba učiniti. Polegnuo me, okrenuo mi glavu na stranu da se ne ugušim i odjurio po svoj iPhone da nazove hitnu.

◊ Taj trenutak, moje prvo ozbiljno zamračenje uma, obilježio je granicu između duševnog zdravlja i bolesti. Premda ću u sljedećim danima i tjednima imati lucidnih razdoblja, više nikada neću biti ista. Sada započinje mračno doba moje bolesti, kada postojim u čistilištu između stvarnog svijeta i nekog drugog, maglovitog, izmišljenog svijeta, stvorenog od halucinacija i paranoje. Od ovog trenutka nadalje, pri sastavljanju djelića tog "izgubljenog vremena", moram se oslanjati na vanjske izvore. Kao što ću kasnije saznati, to je bio samo najdramatičniji i najočitiji napadaj u nizu napadaja koje sam imala već danima. Sve što mi se događalo u prošlih nekoliko tjedana bilo je dio jedne veće, strašnije bitke koja se odvijala na najosnovnijoj razini mog mozga. Zdrav mozak jest simfonija od 100 milijarda neurona, a djelovanje svake pojedine moždane stanice usklađuje se u cjelinu iz koje potječu misli, kretnje, sjećanja pa i obično kihanje. Promjene u električnim uzorcima mozga mogu navesti moždane instrumente, neurone, da zasviraju neku melodiju i potreban je samo jedan

neusklađeni instrument da naruši koheziju simfonije. A kada neuroni počnu svirati bez prestanka, neusklađeno i svi odjednom, zbog bolesti, traume, tumora, pa čak i zbog odvikavanja od alkohola ili nedostatka sna, kakofonična posljedica može se pretvoriti u napadaj. U nekih ljudi dolazi do toničko-kloničkog napadaja, poput ovoga kojemu je Stephen svjedočio, a koji karakteriziraju gubitak svijesti ili krutost mišića i neobičan, često sinkronizirani ples nehotičnih kretnji - moji strašni pokreti kao u zombija. U drugih ljudi napadaj je suptilniji, a sastoji se od epizoda zurenja u prazno, pomućene svijesti i repetitivnih pokreta ustima ili tijelom. Dugoročne posljedice neliječenih napadaja mogu biti kognitivni defekti, pa i smrt. Vrsta i snaga napadaja ovisi o tome gdje je u mozgu došlo do neuronske hiperaktivnosti. Ako se ona nalazi u vidnoj kori, osoba koja ima napadaj doživjet će optička iskrivljenja, poput vizualnih halucinacija; ako se nalazi u motoričkim dijelovima frontalne kore, osoba će imati te složene nehotične pokrete i tako dalje. Osim tog snažnog toničko-kloničkog napadaja, ja sam imala i kompleksne parcijalne napadaje; oni su posljedica pretjerane stimulacije u temporalnim režnjevima, koji se smatraju "najškakljivijim" dijelovima mozga. Do napadaja iz temporalnih režnjeva dolazi u slučaju pretjerane aktivnosti u starim strukturama hipokampa i amigdale, dijelova mozga nadležnih za emocije i pamćenje. Simptomi te vrste napadaja protežu se od osjećaja euforije tipa "božićno jutro", preko seksualnog uzbuđenja, do vjerskih iskustava. Ljudi često navode osjećaje deja vu i jam ais vu, poput onog mog osjećaja otuđenosti na zahodu; vide svjetlosne aure ili im se pak svijet čini neobično neproporcionalnim (poznato kao efekt Alise u Zemlji Čudesa), a to je ono što mi se događalo dok sam išla na razgovor s Johnom Walshem; i imaju epizode fotofobije, ekstremne osjetljivosti na svjetlost, poput onoga što me snašlo na Times Squareu. Sve su to uobičajeni simptomi ili znakovi napadaja iz temporalnih režnjeva.

Mali dio ljudi oboljelih od epilepsije temporalnog režnja - oko 5 do 6 posto navodi izvantjelesno iskustvo; osjećaj taj opisuju kao da su izašli iz vlastita tijela i gledali sami sebe odozgo. Nalazim se na nosilima. Ukrcavaju me u vozilo hitne pomoći, a Stephen me drži za ruke. Ulazim u bolnicu. Tu sam. Lebdim iznad tog prizora i gledam dolje. M irna sam. Ne osjećam strah.

Glava 9. Gimp Osvijestila sam se u jarko osvijetljenoj bolničkoj sobi, uz beskućnika koji je povraćao nedaleko od mene. U jednom kutu dvojica policajaca stajala su uz nekog drugog čovjeka, krvavog, pretučenog i lisičinama zavezanog za krevet. Jesam li mrtva? Jesam li umrla? U meni je nabujao bijes. Bila sam previše razjarena da bih se bojala, pa sam se tako ritala da mi je sada zbog toga neugodno. Nakon tog napadaja, kada sam počela podlijegati bolesti, svi aspekti moje ličnosti koje cijenim - strpljenje, ljubaznost i pristojnost - isparili su i ostavili me da robujem rovarenju vlastita zastranjelog mozga. Mi smo, na kraju krajeva, zbroj svojih dijelova, a kada nam tijela posustanu, odlaze i sve vrline koje su nam drage. Još nisam mrtva. Umirem zbog njega, zbog onog laboratorijskog tehničara. Tehničar koji mi se upucavao na magnetskoj rezonanciji očito je bio kriv za sve. "ODMAH da ste me pustili odavde", zapovjedila sam. Stephen me držao za ruku i doimao se prestrašeno tonom moga glasa. Ja NEĆU ostati u ovoj sobi." Ne želim umrijeti ovdje. Ne želim umrijeti s tim nakazama. Mom krevetu prišao je neki liječnik. "Da, odmah ćemo vas premjestiti." Ljudi slušaju ka d ja govorim. Nije me brinulo što mi je život izvan kontrole; upravo mi je taj bijes omogućio da ponovo steknem nekakav privid kontrole. Jedna sestra i pomoćnik otkotrljali su moj krevet iz te sobe u neku obližnju, privatnu. Dok se krevet kretao, stiskala sam Stephenovu ruku. Bilo mi ga je tako žao. On nije znao da umirem. "Nemoj se uzrujati", tiho sam rekla. "Ali ja umirem od melanoma." Stephen je izgledao iznemoglo. "Prestani, Susannah. Ne govori to. Ne znaš u čemu je stvar." Primijetila sam da mu se oči pune suzama. On to ne može izdržati. Odjednom, bijes se vratio. "Znam ja u čemu je stvar!" viknula sam. "Tužit ću ga! Uzet ću mu sve što ima. On misli da mi se može upucavati i onda me jednostavno pustiti da umrem? Ne može to samo tako. Ne, uništit ću ga na sudu!" Stephen je brzo odmaknuo ruku, kao da ju je previše približio plameniku. "Susannah, molim te, budi mirna. Ne znam o čemu govoriš." "O tipu s magnetske rezonancije! Upucavao mi se! Nije primijetio melanom. Tužit ću ga!" Jedan mladi trebali razmisliti zadovoljstvom ću učiniti. Moramo neurologu."

specijalizant prekinuo me usred bulažnjenja. "O tome biste možda kada stignete kući. Ako vam treba dobar dermatolog, sa vam preporučiti jednoga. Nažalost, mi ovdje više ništa ne možemo vas otpustiti i savjetovati vam da odmah ujutro odete nekom

"Otpustiti?" ubacio se Stephen. "Puštate je da ide? Ali ne znate što joj je, a to bi se moglo ponoviti. Kako je možete samo tako otpustiti?" "Žao mi je, ali napadaji su relativno uobičajena pojava. Ponekad se dogode samo jednom i nikad više. Ali ovo je hitna služba i mi je ne možemo zadržati ovdje na promatranju. Žao mi je. Savjetujem vam da odmah ujutro odete neurologu." "Ipak ću tužiti tog tipa!" Liječnik je strpljivo kimnuo i otišao se baviti slučajevima ranjavanja vatrenim oružjem i predoziranja drogom, koji su ga čekali. "Moram nazvati tvoju mamu", rekao je Stephen. "Ne moraš", inzistirala sam, glasom koji se ublažio kad sam se iznenada vratila u normalno stanje. Te manične epizode često nestaju jednako brzo kao što i počinju. "Ne želim da se brine." Mama je po prirodi bila paničar, a ja sam je do tada nastojala poštedjeti cijele priče o tome što mi se događa. "Moram", inzistirao je on i izvukao je iz mene njezin broj telefona. Izašao je iz bolničke sobe na hodnik i pričekao dva beskrajno duga zvona dok se moj poočim Allen nije javio. "Halo", pospano je rekao svojim snažnim naglaskom iz Bronxa. "Allen, ovdje Stephen. U bolnici sam. Susannah je imala napadaj, ali sada je dobro." U pozadini, mama je vikala: "Allene, što je bilo? Što je bilo, k vragu?" "Bit će u redu. Otpuštaju je", nastavio je Stephen. Allen je ostao smiren i rekao Stephenu da se vrati kući na spavanje. Oni će doći ujutro. Kada je razgovor završio, mama i Allen su se pogledali. Bio je petak 13. Mama je imala loš predosjećaj i rasplakala se, uvjerena da se događa nešto jako loše. Bio je to prvi i zadnji put da si je dopustila potpuno predavanje emocijama u zastrašujućim mjesecima koji su uslijedili.

◊ Majka je ušla u moj stan rano ujutro, dok je Allen još tražio mjesto za parkiranje. Izgledala je elegantno kao i uvijek, čak i tog neobičnog subotnjeg jutra, ali njezina frenetična energija bila je opipljiva. Užasavalo ju je već i samo slušanje o raku na radiju. A sada se morala nositi sa zagonetnim napadajem koji je imala njezina kći. Iz kreveta sam je gledala kako si lomi lijepo oblikovane ruke, koje sam najviše obožavala na njoj, dok salijeće Stephena pitanjima o noći u bolnici. Jesu li dali bilo kakvo objašnjenje? Kakav ju je liječnik pregledao? Jesu li napravili magnetsku rezonanciju?" Allen joj je prišao odostraga i počeo joj masirati ušne resice, što je po navici činio da umiri ljude koje voli. Ona se opustila istog trenutka kad je on stigao. Allen je njezin treći muž, nakon mog tate; prvi joj je muž bio arhitekt i taj brak nije

funkcionirao zbog više razloga, jednim dijelom i zato što moja majka, velika feministica tijekom 1970-ih, nije htjela djecu, nego se radije usredotočila na svoju karijeru u Uredu manhattanskog okružnog tužitelja, gdje je i dalje radila. No kad je upoznala mog oca, ostavila je prvog muža i rodila mog brata Jamesa i mene. Njihovu se odnosu od samoga početka nije dobro pisalo jer su oboje bili koliko temperamentni toliko i tvrdoglavi, ali ipak su prošla gotovo dva desetljeća dok se nisu razveli. Mama i Allen upoznali su se prije trideset godina u Uredu okružnog tužitelja, a isprva ju je privukao kao prijatelj, odanošću i privrženošću. Premda na početku nije znala što bi s njim, na koncu joj je postao glavna osoba od povjerenja i na poslu i izvan njega. Brat mu je patio od shizofrenije, pa se zbog toga on povukao u sebe i održavao je samo nekoliko važnih prijateljstava te živio u svom svijetu. U društvu svojih najbližih i voljenih bio je živahan, žustro je gestikulirao rukama i smijao se glasno i zarazno; ali prema ljudima izvan tog kruga znao je biti tih i povučen, ponekad čak i neotesan. No njegova toplina i mir - a da i ne spominjem njegovo iskustvo s duševnim bolestima - u tjednima koji slijede bit će neprocjenjivi. Prije napadaja on i mama bili su smislili teoriju na temelju nekoliko stvari za koje su znali iz mog čudnog ponašanja proteklih mjesec dana. Slutili su da imam živčani slom zbog stresa na poslu i odgovornosti vezane uz to što živim sama. Međutim, napadaj se nije uklapao u taj scenarij, pa su se sve više brinuli. Nakon rasprave zaključili su da bi bilo najbolje da pođem s njima kući, u Summit u New Jerseyju. Stephen, mama i Allen raznim su me taktikama pokušavali izvući iz kreveta, ali ja nisam htjela ni mrdnuti. Meni je najvažnije bilo da ostanem u svom stanu, bez obzira na sve; kad bih otišla u kuću svojih roditelja, osjećala bih se kao dijete. Najmanje od svega željela sam pomoć, a upravo mi je ona trebala. Ipak su me nekako, zajedničkim snagama, uspjeli izvući iz mog stana i ugurati u Subaru.

◊ Summit, koji je M oney Magazine proglasio jednim od najboljih mjesta za život, imućno je predgrađe tridesetak kilometara udaljeno od Manhattana, utočište bijelih anglosaskih protestanata i bankara iz Wall Streeta, koji se okupljaju u brojnim klubovima unutar njegovih petnaestak kvadratnih kilometara. Godine 1996. preselili smo se onamo iz Brooklyna, no premda je to bilo idealno mjesto za odrastanje, naša obitelj nije se baš dobro uklapala. U četvrti punoj bijelih kuća moja mama odlučila je našu obojiti u sivkasto-ljubičastu boju lavande, što je jednog mog prijatelja iz šestog razreda potaknulo na komentar: "Moja mama kaže da ćete staviti i točkice!" Na koncu je mama promijenila boju u manje napadnu plavo-sivu. No umjesto da se prepustim nostalgiji povratka u dom svog djetinjstva, još sam se jače prilijepila za život na Manhattanu, koji sam napustila. Postala sam opsjednuta time da završim jedan zakašnjeli članak, prilično jednostavnu priču o plesačkoj skupini po imenu Gimp ("Šepavac"), čiji su članovi bili invalidi i koja je započinjala s predstavama izvan Broadwaya.

"Oni nisu tipični plesači", započela sam. Nezadovoljna tom rečenicom, izbrisala sam je. Sljedećih pola sata pisala sam i brisala tu istu rečenicu, sve dok nisam odustala i ushodala se uokolo, pokušavajući se govorenjem izvući iz spisateljske blokade. Otišla sam u dnevnu sobu gdje su mama i Allen gledali televiziju; imala sam očajničku potrebu da im kažem za svoj novootkriveni problem s riječima. No kad sam ušla, više se nisam mogla sjetiti zbog čega sam došla. Na televiziji je treštala špica njihove omiljene emisije, serije Dr. House. Časak kasnije inače prigušena zelena boja kauča postala je kričava. Soba je počela pulsirati i disati kao onaj hodnik u uredu. "Susannah, Susannah," začula sam mamin glas, prodoran i dalek. "Čuješ li me?" Sljedeće čega se sjećam jest da je mama sjedila kraj mene na kauču i masirala mi stopala koja su se ukočila u bolnom grču. Bespomoćno sam je pogledala. Rekla je: "Ne znam što se dogodilo. Kao da si bila u transu." Mama i Allen razmijenili su zabrinute poglede i nazvali dr. Baileyja da vide može li me hitno pregledati. Rekao je da može najranije u ponedjeljak.

◊ Taj vikend provela sam u Summitu, ne obazirući se na pozive zabrinutih suradnika i prijatelja. Zbog svog neobjašnjivog ponašanja bilo mi je previše neugodno da bih im se javila, a to čudno komešanje u mojoj glavi toliko me obuzelo da sam okrenula leđa onima koji su mi bili najbliskiji, što si pod normalnim okolnostima nikada ne bih dopustila. Ipak, zbog nekog razloga osjetila sam da se moram javiti kada sam vidjela da me zove moja prijateljica Julie, fotografkinja iz Posta i najbezbrižnija, najvedrija osoba koju poznajem. Čim smo počele razgovarati, odlučila sam joj ispričati sve: reći joj za napadaje, čudne misli i vizije. Možda zbog toga što sam znala da joj je majka psihijatrica. Kada sam završila, pokazalo se da je ona već pričala svojoj majci o meni. "Ona misli da je moguće da imaš maničnu epizodu i da možda imaš bipolarni poremećaj", rekla je. Bipolarni poremećaj. Premda bi to u bilo kojem drugom trenutku mog života zvučalo strašno, tada sam osjetila olakšanje. To je imalo smisla. Google je izbacio da je Nacionalni institut za mentalno zdravlje (National Institute o f M ental Health) objavio čitavu knjižicu posvećenu tome: "moždani poremećaj koji uzrokuje neobične promjene raspoloženja" (da); "često pogađa starije adolescente ili mlade odrasle ljude" (da); "pretjerano radosno stanje zove se manična epizoda, a veoma tužno ili beznadno stanje zove se depresivna epizoda" (da i da, što je jednako mješovitu stanju). Na jednoj drugoj internetskoj stranici nalazio se dugačak popis ljudi za koje se sluti da pate ili da su patili od bipolarnog poremećaja: Jim Carrey, Winston Churchill, Mark Twain, Vivien Leigh, Ludwig van Beethoven, Tim Burton. Popisu nije bilo kraja. Bila sam u dobrom društvu. "Nikada nije postojao ni jedan velik um bez tračka ludila", rekao je Aristotel. Noć sam provela u ekstazi. Imala sam ime za to

što me mučilo i te dvije riječi koje su tako lijepo klizile s jezika značile su sve. Nisam se htjela čak ni "izliječiti". Sada sam pripadala ekskluzivnom klubu kreativaca. Neuvjereni u moju samostalnu dijagnozu, mama i Allen u ponedjeljak 16. ožujka opet su me dovezli u ordinaciju dr. Baileyja. Miroova slika više se nije doimala onako prijeteće. Poklapala se s mojim raspoloženjem. Dr. Bailey pozvao nas je unutra gotovo odmah. Njegovo držanje bilo je puno manje veselo i dobrohotno, premda je sve u svemu bio ugodan. I opet je obavio osnovni neurološki pregled i napisao "normalna". U tom trenutku doista sam se i osjećala normalno. Dok mi je postavljao pitanja, zapisivao je bilješke u notes. Tek ću kasnije saznati da je samo napola slušao i da je zabilježio da sam bila "u avionu" kada sam imala prvi napadaj. Dok smo razgovarali o tom napadaju, ton mu je bio vedar, ali onda si je pomaknuo naočale prema vrhu nosa i odjednom se jako uozbiljio. "Je li vaš posao jako stresan?" "Da, valjda." "Osjećate li se katkad smlavljeno?" "Naravno." "Recite mi iskreno", rekao je kao da se priprema na to da ću mu ja sada odati neku veliku tajnu. "Ovdje nikoga ne osuđujemo. Koliko alkohola popijete dnevno?" Morala sam razmisliti o tome. Prošli tjedan nisam ni okusila alkohol, ali inače mi je pomagao da se opustim pa bih uvečer obično nešto popila. "Da budem iskrena, oko dvije čaše vina svake večeri. Obično podijelim butelju s dečkom, ali on popije više nego ja." Zabilježio je to u svoju tablicu. Nisam znala da liječnici često udvostručuju - pa čak i utrostručuju - te brojke jer pacijenti često lažu o svojim porocima. Umjesto o dvjema, on je vjerojatno mislio da se prije radi o šest čaša. "Uzimate li droge?" "Ne. Nisam već godinama", rekla sam i brzo dometnula, "malo sam istraživala bipolarni poremećaj i stvarno mislim da ja imam to." Nasmiješio se. "Ja nemam iskustva u tom području. Ali i to je mogućnost. Sestra će vas uputiti jednom vrlo dobrom psihijatru koji ima više iskustva s takvim vrstama problema." "Izvrsno." "Onda dobro. Inače, meni sve izgleda normalno. Napisat ću vam recept za Keppru, lijek protiv epileptičkih napadaja. Uzimajte ga i sve bi trebalo biti u redu. Vidimo se za dva tjedna", rekao je i otpratio me u čekaonicu. "Sada ću malo popričati i s vašom majkom, ako nemate ništa protiv." Mahnuo joj je da uđe u ordinaciju. Kada je zatvorio vrata za sobom, obratio joj se. "Mislim da je problem vrlo jednostavan. Običan i jednostavan. Previše tulumari, ne spava dovoljno i previše radi. Pobrinite se za to da ne pije i da uzima Keppru koju sam joj propisao i sve bi trebalo biti dobro." Mamu je preplavilo golemo olakšanje. Upravo je takav odgovor željela čuti.

Allen nas je dovezao do predratne kamene kuće u četvrti Upper East Side, gdje je živjela i radila psihijatrica dr. Sarah Levin. Mama i ja došle smo do ulaza i pritisnule zvono. Falset nalik na onaj Carol Kane zatitrao je kroz portafon. "Samo uđite i sjednite u čekaonicu. Odmah ću doći."

Glava 10. Mješovite epizode

Sa svojim bijelim zidovima, časopisima i policama za knjige punim klasika književnosti, čekaonica dr. Levin kao da je ispala ravno iz nekog filma Woodyja Allena. Bila sam uzbuđena što ću razgovarati sa psihijatricom. Željela sam da jednom zauvijek potvrdi dijagnozu bipolarnog poremećaja koju sam si sama postavila, a usto su me, na određenoj razini, posjeti psihijatrima zabavljali. Nakon prekida jedne davne veze, neko vrijeme išla sam trojici različitih psihologa i isprobavala ih. Radila sam to ponajviše zato da ugodim sebi, s obzirom na to da sam gledala previše epizoda HBOove serije In Treatment (Na liječenju). Prvo sam išla jednom privlačnom, mladom gay-muškarcu koji se ponašao kao moj najbolji prijatelj i pružao mi podršku; zatim jednom neiskusnom i štreberastom (ali jeftinom!) psihiću koji mi je naplatio od osiguranja i smjesta mi počeo postavljati pitanja o odnosu s ocem; a potom jednom starom čangrizavcu koji me pokušao hipnotizirati plastičnim štapićem. "Uđite", rekla je dr. Levin kad se pojavila na vratima. I izgledala je kao Carol Kane. Pokazala mi je da sjednem u kožnati naslonjač. "Nadam se da nemate ništa protiv, uvijek slikam svoje pacijente da ih sve zapamtim", rekla je namještajući polaroid. Pozirala sam, nisam bila sigurna bih li se trebala smiješiti ili ostati ozbiljna. Sjetila sam se što mi je Zach Haberman, jedan prijatelj s posla, rekao prije mnogo godina, kada sam prvi put išla uživo na televiziji. "Smiješi se očima." Pa sam to i pokušala. "Onda, pričajte mi malo o tome zašto ste došli", rekla je brišući naočale. Ja sam bipolarna." "Oprostite", rekla je. "Možete li ponoviti?"

Ja sam bipolarna." Kimnula je kao da se slaže sa mnom. "Uzimate li kakve lijekove za to?" "Ne. Nisam dobila službenu dijagnozu. Ali znam. Mislim, ja poznajem sebe bolje nego itko drugi, dobro? Tako da bih valjda znala kad bih to imala. A znam da imam", bulaznila sam dok je bolest oblikovala kontekst i govorni obrazac mojih riječi. Ona je opet kimnula. "Recite mi zbog čega mislite da ste bipolarni." Dok sam ja objašnjavala svoje mišljenje putem te čudne, skakutave logike, ona je bilježila dojmove na dva lista papira sa širokim crtama. "Kaže da ima bipolarni poremećaj. Teško zaključiti", napisala je. "Sve je vrlo jarko. Počelo prije nekoliko dana. Ne može se koncentrirati. Lako joj se poremeti pozornost. Potpuna nesanica, ali nije umorna, ne jede. Ima deluzije o veličini. Nema halucinacije. Nema paranoidne deluzije. Oduvijek impulzivna." Dr. Levin upitala me jesam li se ikada prije tako osjećala i zapisala je: "Cijeli je život imala hipomanične napadaje. Uvijek vrlo energična. Ali ima negativne misli. Nikad nije bila suicidalna." Mišljenje dr. Levin bilo je da prolazim "mješovitu epizodu" koja obuhvaća i elemente manije i elemente depresije bipolarnog poremećaja. Pomaknula je nekoliko velikih knjiga na stolu da pronađe svoj blok i nažvrljala recept za lijek Zyprexa, antipsihotik koji se daje za liječenje poremećaja raspoloženja i mišljenja. Dok sam bila u uredu s dr. Levin, majka je nazvala mog mlađeg brata, brucoša na Sveučilištu u Pittsburghu. Premda je James imao samo devetnaest godina, on je mudra, stara duša uz koju mi je uvijek bilo ugodno. "Susannah je imala napadaj", rekla je Jamesu nastojeći smiriti drhtanje u glasu. James je bio zapanjen. "Neurolog kaže da je previše pila. Misliš li da je Susannah alkoholičarka?" James je bio kategoričan. "Nema teorije da je Susannah alkoholičarka." "A Susannah uporno tvrdi da je manično depresivna. Misliš li da je to moguće?" James je malo razmislio o tome. "Ne. Ni najmanje. To jednostavno nije Susannah. Dobro, ona se ponekad lako uzbudi i temperamentna je, ali nije depresivna. Ona je jaka, mama. Svi to znamo. Pod velikim je stresom, ali nosi se s time bolje od svih koje poznajem. Meni bipolarni poremećaj nema nikakva smisla." "Ni meni", rekla je ona. "Ni meni."

Glava 11 Keppra Kasnije te noći doživjela sam prosvjetljenje. Zaboravite bipolarni poremećaj: stvar je bila u onom lijeku protiv napadaja, Keppri. Ta Keppra zacijelo je bila uzrok moje nesanice, zaboravljivosti, tjeskobe, neprijateljske nastrojenosti, ćudljivosti, utrnulosti, gubitka apetita... Nije bilo bitno to što sam na tom lijeku bila tek 24 sata. Keppra je bila kriva za sve. Jednom pretragom po internetu to sam i dokazala. Sve su to bile popratne pojave tog toksičnog lijeka. Majka me kumila da ga ipak uzimam. "Učini to za mene", molila je. "Molim te, samo popij tu tabletu." Pa zato jesam. Čak su i u tom razdoblju, u kojem se jedva prepoznajem, postojale sjene "prave" Susanne, osobe kojoj je stalo do toga što misle njezina obitelj i prijatelji. Gledajući unatrag, mislim da je to razlog zbog kojeg sam, unatoč protivljenju, često popuštala željama svoje obitelji. Te noći, kada je budilica pored mog kreveta pokazala da je ponoć, naglo sam podignula glavu. Proklete tablete. Preuzimaju mi tijelo. Ludim. KEPPRA. Moram ih izbaciti iz svog sustava. "Povrati, izbaci to!” pjevušio mi je neki glas. Strgnula sam pokrivač sa sebe i iskočila iz kreveta. KEPPRA, KEPPRA. Otišla sam u kupaonicu na hodniku, pustila vodu, kleknula i nagnula se iznad zahodske školjke. Gurnula sam prste u usta i mrdala ih dok mi nije došlo na povraćanje. Mrdala sam ih još. Rijetka prozirna tekućina. Ništa konkretno nije izašlo jer se nisam mogla ni sjetiti kada sam zadnji put jela. PROKLETA KEPPRA. Isprala sam školjku, zatvorila vodu i nastavila hodati amo-tamo. Sljedeće čega se sjećam jest da sam bila gore na tavanu, gdje su spavali mama i Allen. Preselili su se onamo kada smo James i ja bili tinejdžeri jer su se previše brinuli kada bi nas noću čuli kako hodamo amo-tamo. Sada sam stajala iznad mamina kreveta i gledala je kako spava. Obasjavala ju je svjetlost polumjeseca. Izgledala je tako bespomoćno, poput novorođene bebe. Preplavljena nježnošću, sagnula sam se i pogladila joj kosu, pa se prestrašeno probudila. "O, joj, Susannah? Jesi dobro?" "Ne mogu spavati." Popravila si je razbarušenu kratku kosu i zijevnula. "Idemo dolje", šapnula je, primila me za ruku i odvela natrag u moju sobu. Legla je pored mene i svojim lijepim rukama češljala mi zamršenu kosu više od sat vremena, kada je ponovo zaspala. Slušala sam njezino disanje, blago i tiho, udisaj pa izdisaj, i pokušala ga oponašati. Ali nisam zaspala. Idućeg dana, 18. ožujka 2009. u 14.50 sati, napisala sam prvi u nizu nasumičnih tekstnih dokumenata, koji će postati neka vrsta privremenog dnevnika koji razotkriva moje raštrkane i sve smušenije misaone procese:

U biti, ja sam bipolarna i to je ono zbog čega sam ja JA. Samo moram uspostaviti kontrolu nad svojim životom. VOLIM raditi. VOLIM to. Moram prekinuti sa Stephenom. Ja stvarno dobro kužim ljude, ali previše sam zbrkana. Na posao mi odlazi puno prevelik dio života.

Tijekom jednog razgovora ranije toga dana, u kojem smo raspravljali o mojoj budućnosti, rekla sam ocu da želim ponovo krenuti na fakultet, konkretno na Londonsku školu ekonomije (London School o f Economics), iako nikada nisam učila ekonomiju. Otac mi je mudro, nježno predložio da zapisujem sve što mi projuri kroz glavu. Pa sam to i činila sljedećih nekoliko dana: "Otac mi je predložio da pišem dnevnik i to mi stvarno pomaže. Rekao mi je da nabavim slagalicu i to je bilo pametno jer i on isto razmišlja u slagalicama (kako se stvari uklapaju)." Neke su rečenice nesuvisla zbrka, ali ima i takvih koje pružaju čudnovate uvide, omogućuju dubok pristup nekim područjima mog života koja još nisam proučavala. "Samo se kroz misterij i ludilo razotkriva duša", rekao je Thomas Moore. Pisala sam o svojoj strasti prema novinarstvu: "Angela vidi nešto u meni jer ona zna koliko je teško dobro raditi taj posao, ali takvo je novinarstvo, to je težak posao i možda nije za mene iako imam jako dobar želudac." I nastavila sam o svojoj potrebi za strukturom u životu koji se ubrzano raspadao na komadiće: "Meni je važna rutina, kao i disciplina bez nje obično malo prolupam." Dok sam pisala te rečenice, a i druge, činilo mi se da spajam, riječ po riječ, što ne valja sa mnom. No misli u glavi bile su mi zamršene kao zapetljane ogrlice u mojoj kutiji za nakit. Čim bih pomislila da sam jednu izvukla, shvatila bih da je povezana s klupkom drugih. Sada, godinama kasnije, ti me tekstovi proganjaju više od bilo kojeg nepouzdanog sjećanja.

◊ Te večeri ušla sam u dnevnu sobu i objavila mami i Allenu: "Shvatila sam. Stvar je u Stephenu. Meni je to prevelik pritisak. To je previše. Ja sam premlada." Mama i Alien suosjećajno su kimnuli. Izašla sam iz sobe, ali tada mi je, nekoliko koraka od vrata, iskrsnulo drugo rješenje. Vratila sam se. "Zapravo, stvar je u Postu. Nesretna sam tamo i izluđuje me to. Trebam se ponovo upisati na fakultet." Oni su opet kimnuli. Otišla sam i opet došla ravno natrag. "Ne. Stvar je u mom stilu života. U gradu New Yorku. Meni je to previše. Trebala bih se preseliti natrag u St. Louis ili Vermont ili negdje gdje ima mira." Sad su već piljili u mene, lica naboranih od zabrinutosti, ali i dalje su susretljivo kimali. Još jednom sam otišla, otklipsala iz dnevne sobe do kuhinje pa natrag. Ovaj put, to je bilo to. Ovaj put, sve sam shvatila. Ovaj put, sve je imalo smisla. Orijentalni čilim grebao me po obrazu.

Ovalne kapljice krvi remetile su šare. Mamino prodorno vrištanje. Bila sam se srušila na pod, ugrizla se za jezik i grčila sam se kao riba na suhom, tijelo mi se treslo u trzajima. Alien mi je pritrčao i stavio mi prst u usta, ali u jednom grču snažno sam ga ugrizla, pridruživši njegovu krv svojoj. Pribrala sam se za nekoliko minuta i začula mamu kako telefonski razgovara s dr. Baileyjem zahtijevajući nekakav odgovor. On je ustrajao na tomu da nastavim piti onaj lijek i da u subotu dođem na EEG. Dva dana kasnije, tog petka, Stephen je došao u posjet u Summit i predložio da izađemo iz kuće nekamo na večeru. Moja obitelj izvijestila ga je o mom sve gorem ponašanju pa je bio veoma oprezan, ali znao je da je važno da izađem iz kuće (zbog opasnosti od napadaja nisam mogla voziti) i održim barem nekakav privid života odrasle osobe. Uputili smo se u neki irski pub u Maplewoodu u New Jerseyju, gdje još nikada nisam bila. Lokal je bio prepun obitelji i tinejdžera. Ljudi su stajali oko hostesina stola i laktašili se za rezervacije. Odmah mi je bilo jasno da ima previše ljudi. Svi bulje u mene. Jedni drugima šapuću: "Susannah, Susannah. "Čula sam ih. Disanje mi je postalo pliće i počela sam se znojiti. "Susannah, Susannah," ponavljao je Stephen. Ili je to cijelo vrijeme bio njegov glas? pomislila sam. "Rekla je da treba čekati 40 minuta. Želiš li čekati ili da idemo?" Rukom je pokazao prema hostesi koja me doista jest čudno gledala. "Hmm. Hmm. " Onaj starac koji izgleda kao da ima tupe podrugljivo mi se nacerio. Hostesa je podignula obrve. "Hmmm." Stephen me zgrabio za ruku i izveo iz restorana na slobodu hladnog zraka. Sad sam opet mogla disati. Odvezao me u obližnji Chatham, svoj rodni grad, u otrcani bar koji se zvao Poor Herbie's, gdje nije trebalo čekati. Konobarica, žena u srednjim šezdesetim godinama, izbijeljene plave kose s ofucanim sivim izrastom, stajala je pored stola s lijevom rukom na kuku i čekala da naručimo. Ja sam samo zurila u jelovnik. "Ona će sendvič od piletine", rekao je Stephen kad je postalo očito da ja nisam u stanju donijeti tako presudnu odluku. "A ja ću sendvič Rueben." Kad je hrana stigla, jedino na što sam se mogla usredotočiti bio je mastan francuski umak koji se zgrušavao na Stephenovu sendviču od usoljene govedine. U očaju sam spustila pogled na svoj sendvič; ni pod razno se nisam mogla natjerati da ga prineseni usnicama. "Previše je... gadan", rekla sam Stephenu. "Ali nisi ga ni probala. Ako ne pojedeš to, doma imaš samo gefilte fiš i pileća jetrica", našalio se pokušavajući podići mračno raspoloženje spominjanjem Allenovih

7 Gefilte fish tradicionalno je židovsko jelo.

čudnih prehrambenih navika. Stephen je pojeo svoj Rueben, a ja svoj sendvič od piletine nisam ni taknula. Dok smo išli prema autu, obuzela su me dva suprotna poriva: ili sam trebala prekinuti sa Stephenom ovdje i sada, ili mu prvi put izjaviti ljubav. Moglo je krenuti u bilo kojem smjeru, oba impulsa bila su jednako intenzivna. "Stephene, stvarno moram razgovarati s tobom." Čudno me pogledao. Zamuckivala sam i zacrvenjela se prije nego što sam smogla hrabrosti da progovorim, iako nisam znala što ću izustiti. I on je u tom trenutku donekle očekivao da ću prekinuti s njim. ,Ja samo. Ja samo. Ja te stvarno volim. Ne znam. Volim te." Nježno je primio moje male ruke u svoje. "I ja tebe volim. Moraš se samo opustiti." Ni jedno od nas nije se bilo nadalo da će se taj razgovor odviti tako; takvu uspomenu ne biste prepričavali unucima, ali tako je bilo. Mi smo se voljeli. Kasnije te noći Stephen je primijetio da sam počela uporno mljackati usnicama, kao da ližem bombon. Toliko sam mljackala usnicama da mi ih je mama morala namazati vazelinom da ne popucaju i ne prokrvare. Katkad bih usred rečenice odlutala u mislima i nekoliko minuta piljila u prazno, a tek onda nastavila s onime što sam govorila. U takvim trenutcima paranoidna agresija povlačila se u djetinje stanje. Tada su svi bili veoma uplašeni, osobito zbog toga što su svi koji su me dobro poznavali znali da od mene uvijek mogu očekivati da budem tvrdoglavo samodovoljna, i to još otkako sam bila malo dijete. U to doba to nismo znali, ali to su bili kompleksni parcijalni napadaji, suptilnija vrsta napadaja. Iz dana u dan, pa čak i iz sata u sat, bilo mi je sve gore, a nitko nije znao što učiniti. Sljedećeg jutra, u 3:38h 21. ožujka, dok je Stephen gore hrkao, ja sam zapisala u svoj dnevnik na računalu:

Dobro, niotkuda ne možeš početi, ali moraš, ok? I nemoj sad krenuti s "joj, ovome nisam provjerila pravopis". Imala sam potrebu da tetošim stephena umjesto da mu dopuštam da on tetoši mene. Predugo sam dopuštala roditeljima da me tetoše. imaš majčinski instinkt (držala si ga u naručju), činilo ti se da si raspetljala misli kad si u njegovoj blizini, našla si svoj telefon i sjetila se. kad razgovaram s ocem osjećam se pribranije. mama me puno previše tetoši jer krivi sebe za to kakva sam. A ne bi trebala. Ona je divna majka. I trebala bi to znati. koga boli dupe što bilo tko misli o meni. Ja ću Stephen: on te čuva da ne poludiš. I jako je pametan. Nemoj da te zavara njegova skromnost, dobro? Dobila si ovo raskrižje zbog njega i na tome bi trebala biti zauvijek zahvalna. Pa budi dobra prema njemu.

Čitajući te bilješke, čini mi se da zavirujem u tok svijesti nekog stranca. Ne prepoznajem osobu s druge strane ekrana kao sebe. Ona uporno pokušava prenijeti neki dubok, mračan dio sebe u svoje pisanje, ali i dalje je nerazumljiva čak i meni.

Glava 12. Varka Mama je dogovorila da u subotu ujutro opet otiđem dr. Baileyju, da mi elektroencefalogramom (EEG-om) izmjeri električnu aktivnost u mozgu. Do tada sam imala dva prepoznatljiva napadaja, a samo tijekom prethodnog tjedna povećao se broj mojih zabrinjavajućih simptoma i moja je obitelj trebala odgovore. "Ni govora", grmjela sam udarajući nogama o pod kao dvogodišnje dijete. Ja sam dobro. Meni to ne treba." Dok su me Stephen i majka nagovarali, Allen je izašao upaliti auto. "Ne. Ne idem. Ne", odvratila sam. "Moramo ići. Molim te, samo dođi", rekla je mama. "Dopustite mi da malo porazgovaram s njom", rekao je Stephen mami i poveo me van. "Tvoja mama ti samo pokušava pomoći i jako je uznemirena zbog tebe. Hoćeš li, molim te, jednostavno doći?" Načas sam razmislila o tome. Voljela sam mamu. Dobro. Da. Ići ću. Onda, trenutak kasnije - Ne! Nikako nisam mogla otići odavde. Nakon još pola sata uvjeravanja, najzad sam sjela na stražnje sjedalo automobila, pokraj Stephena. Dok smo izlazili sa svog kolnog prilaza na ulicu, Allen je počeo govoriti. Jasno sam ga čula, iako nije pomicao usnice. Ti si drolja. Mislim da bi Stephen trebao to znati. Cijelo mi se tijelo zatreslo od bijesa i prijeteći sam se nagnula prema vozačkom sjedalu. "Što si rekao?" "Ništa", rekao je Allen iscrpljenim glasom. To je bila zadnja kap. Brzo sam otkopčala sigurnosni pojas, naglo otvorila vrata automobila i pripremila se iskočiti iz auta na glavu. Stephen mi je usred tog skoka zgrabio stražnju stranu majice i spasio me od ispadanja iz vozila. Allen je nagazio na kočnicu. "Susannah, kog vraga radiš?" vrisnula je mama. "Susannah," rekao je Stephen strogo, tonom koji od njega još nikada nisam čula. "To nije u redu." Ponovo pokorna, zatvorila sam vrata i prekrižila ruke. No čim sam začula ŠKLJOC sigurnosne brave za djecu, opet me uhvatila panika. Bacila sam se na zaključana vrata i neprestano vrištala: "Pustite me van! Pustite me van!" sve dok nisam bila previše iznemogla da nastavim, a tada sam naslonila glavu na Stephenovo rame i nakratko zadrijemala.

Kada sam opet otvorila oči, bili smo izašli iz tunela Holland i ulazili smo u Kinesku četvrt, s njezinim ribarnicama na pločniku, hordama turista i prodavačima krivotvorenih dizajnerskih torbica. Zgadio mi se cijeli taj bijedni prizor. "Hoću kavu. Dajte mi kavu. Sad. Gladna sam. Nahranite me", nepodnošljivo sam zahtijevala. "Zar ne možeš pričekati dok ne stignemo u gornji dio grada?" pitala je mama. "Ne. Sada." Najednom se činilo da je to najvažnija stvar na svijetu. Alien je oštro skrenuo, gotovo udario u neki parkirani automobil i krenuo ulicom West Broadway prema restoranu Square Diner, jednoj od posljednjih autentičnih zalogajnica u stilu željezničkog vagona u New Yorku. Allen nikako nije uspijevao otključati sigurnosnu bravu za djecu, pa sam se uspentrala preko Stephena da izađem kroz njegova vrata, u nadi da ću nestati prije nego što me netko od njih uspije stići. Stephen je to i pretpostavljao, pa je pošao za mnom. Kako nisam uspjela pobjeći, ušetala sam u zalogajnicu u potrazi za kavom s obranim mlijekom i sendvičem od jaja. Bila je nedjelja ujutro, pa je red za hranu bio dug; no ja nisam htjela čekati. Barbarski sam gurnula neku postariju gospođu da si je sklonim s puta i, ugledavši jedan prazni separe, sjela sam. Grubo sam viknula nikome posebno: "Hoću kavu!" Stephen je sjeo meni nasuprot. "Ne možemo ostati. A da je uzmeš za van?" Ignorirajući ga, zapucketala sam prstima i došla je konobarica. "Kavu i sendvič od jaja." "Za van", dodao je Stephen. Umirao je od stida zbog mog ponašanja, kao i ja sada. Znala sam biti svojeglava, ali još nikada nije vidio da sam bila neotesana. Na sreću, muškarac za šankom, koji je slušao taj razgovor, viknuo je: "Stiže." Okrenuo nam je leđa i pripremio jaja. Minutu kasnije, pružio nam je šalicu kave iz koje se pušilo i sendvič od jaja i sira u papirnatoj smeđoj vrećici. Kočoperno sam izašla iz zalogajnice. Papirnata šalica kave bila je tako vruća da me pekla za prste, ali nisam marila. Ja određujem događaje. Ja sam moćna. Kada ja zapucketam prstima, ljudi skaču. Ako i nisam mogla razumjeti zbog čega se tako osjećam, barem sam mogla kontrolirati ljude oko sebe. Bacila sam nepojedeni sendvič od jaja na pod automobila. "Mislio sam da si gladna?" upitao je Stephen. "Više nisam." Na prednjim sjedalima, mama i Allen su se pogledali. Promet prema gornjem dijelu grada nije bio gust pa smo brzo stigli do dr. Baileyja. Kada sam ušla u čekaonicu, nešto u njoj učinilo mi se drugačije, čudno, strano. Osjećala sam se kao Gonzo iz Straha i prijezira u Las Vegasu, kad uđe u kazino nakon što uzme meskalin. Ništa nije bilo onako kako je izgledalo, sve je bilo prožeto apokaliptičkim značenjem. Drugi pacijenti u čekaonici bili su karikature, inferiorna ljudska bića; stakleni prozor koji je odvajao recepcionarku od nas doimao se krajnje barbarskim; Miro mi se opet cerio svisoka onim iskrivljenim, neprirodnim osmijehom. Čekali smo. Možda

nekoliko minuta, možda nekoliko sati, nemam pojma. Tamo vrijeme nije postojalo. Na koncu me jedna sredovječna tehničarka pozvala u ordinaciju, vukući neka kolica iza sebe. Iskopala je kutiju punu elektroda i sve mi ih je nalijepila na tjeme, svih 21, jednu po jednu; prvo bi mi protrljala kožu na suho, a onda mi ih učvrstila na glavu pomoću nekakvog ljepila. Ugasila je svjetla. "Opustite se", rekla je. "I držite oči zatvorene dok vam ne kažem da ih otvorite. Duboko udišite i izdišite. Po jedan udisaj i izdisaj svake dvije sekunde." Brojila je za mene, jedan, dva, izdahnite, jedan, dva, izdahnite, jedan, dva, izdahnite. A onda brže, jedan, izdahnite, jedan, izdahnite, jedan, izdahnite. I tako unedogled. Lice mi se zacrvenjelo, počela sam osjećati ošamućenost i vrtoglavicu. Čula sam kako čeprka po nečemu na drugom kraju prostorije pa sam otvorila oči toliko da je ugledam kako drži malu ručnu svjetiljku. "Otvorite oči i pogledajte izravno u svjetlo", rekla je. Pulsiralo je poput stroboskopa, ali bez ikakva očiglednog ritma. Kad je upalila svjetlo da skine elektrode, počela je razgovarati sa mnom. "Onda, vi studirate?" "Ne." "Što radite?" "Novinarka sam. Pišem za jedne novine." "Puno stresa, ha?" "Da, valjda." "Sve je u redu s vama", rekla je, spremajući elektrode natrag u kutiju. "Vidjela sam to već puno puta, uglavnom kod bankara i tipova s Wall Streeta, koji dođu ovamo totalno pod stresom. Sve je u redu s njima, sve je to u njihovoj glavi." Sve je to u mojoj glavi. Kad je zatvorila vrata iza sebe, nasmiješila sam se. Osmijeh se pretvorio u smijeh, u grohot iz trbuha, pun gorčine i ljutnje. Sve je imalo smisla. Sve je to bila varka koju su smislili samo zato da me kazne zbog lošeg vladanja i da mi kažu da sam iznenada izliječena. Zašto bi oni mene htjeli prevariti? Zašto bi smislili nešto toliko komplicirano? Ova nije bila sestra, bila je unajmljena glumica. U čekaonici je bila još samo moja majka; Alien je otišao po auto, a Stephen, dotučen mojim groznim ponašanjem dok smo se vozili ovamo, bio je nazvao svoju mamu da potraži utjehu i savjet. Uputila sam mami širok, zubat osmijeh. "Što je tako smiješno?" "O! Mislili ste da neću skužiti. Tko je to smislio?" "O čemu govoriš?" "Ti i Alien ste sve ovo namjestili. Unajmili ste tu ženu. Unajmili ste sve ljude ovdje. Rekli ste joj što da kaže. Htjeli ste me kazniti. E, pa, nije vam upalilo. Ja sam prepametna za vaše trikove."

Mama je otvorila usta u izraz koji je moja paranoja protumačila kao glumljeno iznenađenje. Ali dakako, radilo se o užasu.

Glava 13. Buda Cijelo vrijeme dok sam bila u Summitu, moljakala sam da se vratim u svoj stan na Manhattanu. Činilo mi se da me obitelj neprestano kontrolira. Stoga mi je u nedjelju, dan nakon EEG-a, mama, iscrpljena nakon tjedna punog neprospavanih noći i neprekidnog nadziranja, i unatoč tomu što je slutila da je to pogreška, dopustila da ponovo obiđem svoj stan, pod jednim uvjetom. Da noć provedem u očevoj kući. Premda je moje ponašanje iz dana u dan bilo sve gore, i dalje joj je bilo teško uskladiti staru predodžbu koju je imala o svojoj kćeri, pouzdanoj, marljivoj i neovisnoj, s novom, koja je bila nepredvidljiva i opasna. Pristala sam provesti noć s ocem - bila bih rekla bilo što samo da se vratim kući. Osjetila sam se smirenije čim smo stigli u Hell's Kitchen zato što sam opet bila tako blizu slobode. Kad smo vidjele da otac i Giselle čekaju ispred mog ulaza, iskočila sam iz auta. Mama i Alien nisu pošli za mnom, ali pričekali su dok nas troje nismo ušli na sigurno i tek se onda odvezli. Bila sam oduševljena što sam kod kuće. Tu je bila i moja mačka Dusty, lutalica plavo-sivog krzna, o kojoj se tijekom mog tjedna izbivanja brinuo moj prijatelj Zach. Bilo mi je drago čak i to što vidim neopranu odjeću, crne plastične vreće pune knjiga i otpada i koš za smeće iz kojeg se prelijevala ustajala hrana. Dome, slatki dome. "Što to smrdi?" pitao je otac. Nisam bila očistila stan otkako je on prošli put bio tu, a sada je bilo još gore. Ostaci kozica od one večere koju je Stephen skuhao pokvarili su se u smeću. Otac i Giselle počeli su čistiti. Oribali su podove i dezinficirali svaki centimetar tog stančića, a ja im nisam čak ni ponudila pomoć. Samo sam hodala oko njih, gledala ih kako čiste i pretvarala se da skupljam svoje stvari. "Ja sam tako neuredna!" rekla sam trijumfalno gladeći mačku. "Neuredna, neuredna, neuredna." Kad su završili, otac mi je pokretom ruke pokazao da krenem za njim van. "Ne", rekla sam nehajno. "Mislim da ću jednostavno ostati ovdje." "Ne dolazi u obzir." "A da se nađemo na Brooklynu nakon što ja sredim neke stvari?" "Ne dolazi u obzir." "Ja ne idem odavde!" Tata i Giselle znalački su se pogledali, kao da su se pripremali za takav ispad. Mama ih je vjerojatno bila upozorila. Giselle je pokupila sredstva za čišćenje i otišla dolje da se makne iz neugodnog razvoja situacije.

"Dođi, Susannah, idemo na kavu. Napravit ću ti večeru. Bit će lijepo i mirno. Dođi k meni." "Ne." "Molim te. Hoćeš li to učiniti radi mene?" pitao je. Na koncu sam pristala te uzela malo donjeg rublja i nešto čiste odjeće. Činilo se da se bolest u tom trenutku opet povukla omogućivši staroj, razumnoj Susanni da se načas vrati. Nas troje hodali smo prema podzemnoj na 42. ulici. No mir nije dugo trajao. Dok smo prelazili Devetu aveniju, obuzela me paranoja. Otac mi je uzeo ključeve. Nikako se ne mogu vratiti u svoj stan. Ja sam njegov zarobljenik. "Ne. Ne. Ne!" viknula sam nasred ulice u trenutku kad se na semaforu upalilo zeleno. "Ne idem. Hoću ići kući!" Osjetila sam tatin čvrst stisak na ramenima kad me sklonio s puta prometu koji je krenuo. Nastavila sam vrištati dok je on zaustavljao taksi. Kad je taksi stao pokraj nas, ugurao me unutra, a Giselle je ušla s druge strane, pa sam se našla ukliještena između njih. Čvrsto su odlučili spriječiti ponovni pokušaj bijega. "Oni me otimaju! Zovite policiju! Zovite policiju! Odvode me protiv moje volje!" vrištala sam na bliskoistočnog vozača taksija. Pogledao je u retrovizor, ali nije krenuo. "Pustite me van. Zovem murju!" "Izlazite. Izađite iz auta. Odmah", rekao je vozač. Otac je zgrabio pregradu otpornu na metke i kroz stisnute zube procijedio: "Bolje ti jebeno kreni. Da se nisi usudio stati." Ne znam što je vozač pomislio jer je to zacijelo izgledalo užasno sumnjivo, ali poslušao je. Ubrzo je počeo juriti vijugajući kroz promet na Brooklynskome mostu. "Zovem policiju kad izađem. Vidjet ćete. Uhapsit će te zbog otmice!" vikala sam na tatu. Vozač nas je oprezno pogledao u retrovizoru. "Samo daj", zlovoljno je rekao tata. Giselle je šutjela i gledala kroz prozor, kao da želi blokirati prizor. Onda mu se glas smekšao. "Zašto to radiš? Zašto mi to radiš?" Iskreno, nisam imala pojma. Ali bila sam uvjerena da nisam sigurna u njegovim rukama. Kad smo stigli u njihovu kamenu kuću u Brooklyn Heightsu, bila sam previše iscrpljena da bih se i dalje borila. Nije mi preostalo nimalo snage, što nije bilo ni čudo, s obzirom na to da već tjedan dana nisam ni jela niti spavala. Nakon što smo ušli, Giselle i otac krenuli su u kuhinju. Počeli su pripremati moje omiljeno jelo, makarone u umaku arrabbiata, a ja sam sjedila na kauču u dnevnoj sobi i samo tupo zurila u očeve biste Abrahama Lincolna i Georgea Washingtona. Kuća mog oca bila je oda američkim ratovima, puna antikviteta i predmeta koji su potjecali iz razdoblja od Američkog rata za neovisnost do Drugog svjetskog rata. Prostor između radne sobe i dnevne sobe čak je nazivao "ratna soba". Bilo je tu mušketa iz Građanskog rata; pušaka Ml-Garand koje su se rabile od Prvog svjetskog rata do Vijetnama; revolvera Colt iz 19. stoljeća; jedan mač iz Američkog rata za neovisnost i jedan vojnički šešir iz istog razdoblja. Prije razvoda većinu tih stvari držao je u dnevnoj

sobi u našoj kući u Summitu, što mi je tijekom srednje škole uplašilo i otjeralo mnoge dečke. Postavili su dugačak stol za blagovanje i donijeli hrpu hrane koja je pulsirala crveno, zeleno i žuto - rajčica, bosiljak, sir i makaroni - u plavoj zdjeli marke Le Creuset. Panceta se neprirodno sjajila u krvavo crvenom umaku od rajčice. Potisnula sam poriv na povraćanje i na to da je zavitlam u zid, i samo sam ih gledala dok su u tišini jeli tjesteninu. Poslije večere otišla sam u kuhinju uzeti malo vode. Giselle je pospremala. Prošla je pored mene da stavi posuđe u sudoper i dok je tako išla, začula sam da je rekla: " Ti si razmaženo derište." Riječi su visjele u zraku oko mene kao oblačići dima. Nisam vidjela da su joj se usnice pomaknule. "Što si ti to meni rekla?" "Ništa", odgovorila je ona doimajući se iznenađeno. Otac me čekao u radnoj sobi, u svom antiknom tapeciranom naslonjaču za ljuljanje, koji je pripadao njegovoj tetki. Nisam bila načisto bih li mu ispričala što mi je Giselle upravo rekla. Odlučila sam da ću šutjeti. "Hoćeš li ostati ovdje sa mnom noćas?" upitala sam ga umjesto toga spustivši se na kožnati kauč sa strane. Televizor je bio ugašen pa smo tako sjedili, a razgovor su nam prekidali trenutci nelagodne tišine. "Bojim se biti sama." "Naravno", rekao je. Onda: "Pusti me na miru! Izađi iz ove sobe." A onda sve ispočetka: "Žao mi je. Hoćeš li, molim te, ostati?" I tako je to išlo nekoliko sati, od histeriziranja, preko optuživanja, pa natrag na ispričavanje. Nakon toga, gotovo se uopće ne sjećam te noći - možda moje tijelo na taj način čuva moje mentalno zdravlje i samopoštovanje. Nitko ne želi za sebe misliti da je čudovište. Ni moj se otac ne sjeća što se događalo, premda je vjerojatnije da je on to namjerno zaboravio. Ipak, znam da sam mu rekla nešto užasno, nešto toliko strašno da se moj otac rasplakao, prvi put u životu vidjela sam ga da plače. No umjesto da me to potakne na suosjećanje, ja sam se zbog toga osjećala moćno. Naredila sam mu da izađe iz te sobe i ode gore u svoju spavaću sobu. Malo kasnije s gornjeg kata začuo se strahovit krš i lom. BUM, BUM, BUM. Odlučila sam da se neću obazirati. Otišla sam u njegovu ratnu sobu, uzela mač iz Američkoga građanskog rata, izvadila ga iz korica, opčarana oštricom, pa ga vratila na mjesto. Tada sam začula Gisellein glas. Preklinjala je mog oca. ”Molim te, nemoj me ozlijediti”, kumila ga je. ”Nemoj ozlijediti mene zbog nje. ” I opet onaj imaginarni BUM, BUM, BUM. Vratila sam se u radnu sobu i opet sjela na kožnati kauč. Na slici koja je prikazivala sastavljanje Deklaracije o neovisnosti sve je vrvjelo od aktivnosti. Iznad

kamina oživjela je velika uljana slika željeznice, iz vlaka su izlazili oblaci čađava smoga. Lincolnova bista kao da me pratila njegovim upalim očima. Kuća za lutke, koju mi je otac napravio kad sam bila mala, bila je opsjednuta. BUM, BUM, BUM. Bio je to zvuk njegovih šaka koje udaraju u nešto tvrdo, recimo lubanju. Sve sam to mogla jasno vidjeti. Tukao ju je je r sam ga ja uzrujala. BUM, BUM, BUM. Trebala sam naći neki izlaz. Morao je postojati način da izađem. Mahnito sam navalila na vrata stana, ali bila su zaključana izvana. Drži li me ovdje zato da bi kasnije ubio i mene? Bacila sam se na vrata ne obazirući se na oštar bol u desnom ramenu. Moram izaći. Pustite me van. "Pustite me van! Pustite me van! Neka mi netko pomogne!" vrištala sam udarajući šakama po vratima. Začula sam teške očeve korake na stepenicama iznad sebe. Potrčala sam. Kamo? Kupaonica. Zaključala sam vrata za sobom i pokušala dovući težak ormar od dva i pol metra na vrata da se zabarikadiram unutra. Prozor. Bio je na visini od prvog kata, pretpostavljala sam da bih preživjela pad. "Susannah, jesi dobro? Molim te, otvori vrata." Da, vjerojatno sam mogla skočiti. Ali onda mi je pogled pao na malog Budu kojeg je Giselle držala na polici u kupaonici. Nasmiješio mi se. Uzvratila sam mu osmijeh. Sve će biti u redu.

Glava 14. Potraga i napadaj Rano sljedećeg jutra mama i Alien došli su po mene. Čim sam ugledala Subaru, izjurila sam iz očeve kuće. "Oteli su me. Držali su me ovdje protiv moje volje. Tu se događaju strašne stvari. Vozite", naredila sam. Otac im je već bio ispričao što se događalo preko noći. Nakon što sam mu ja rekla one grozne stvari i uporno zahtijevala da ode, otišao je gore u sobu iz koje me mogao gledati kroz tanke zidove, a da ja to ne znam. Pokušao je ostati budan, ali je zadrijemao. Čim je čuo da pokušavam pobjeći, dotrčao je dolje i zatekao me zabarikadiranu u kupaonici. Trebalo mu je više od sat vremena da me nagovori da izađem i sjednem na kauč gdje je sjedio sa mnom sve do zore. Bio je nazvao moju majku i složili su se da me treba hospitalizirati. No ostali su kategorični u jednome: neće me staviti na psihijatrijski odjel. Allen me dovezao ravno natrag u ordinaciju dr. Baileyja, a ja sam se odmarala na stražnjem sjedalu, ponovo pomirena sa sudbinom. "EEG joj je bio potpuno normalan", bunio se Bailey pregledavajući moje nalaze. "Magnetska rezonancija normalna, pregled normalan, krvna slika normalna. Sve je normalno." "Pa, ona nije normalna", odbrusila je mama dok sam ja samo sjedila, tiho i mirno, ruku preklopljenih na krilu. Ona i Alien dogovorili su se da neće izaći iz ordinacije dr. Baileyja dok me ne pošalje u bolnicu. "Dopustite mi da ovo sročim što je pažljivije moguće", rekao je doktor. "Ona previše pije i pokazuje klasične znakove odvikavanja od alkohola." Simptomi su odgovarali: tjeskoba, depresija, umor, razdražljivost, promjene raspoloženja, ružni snovi, glavobolja, nesanica, gubitak apetita, mučnina ili povraćanje, ubrzano kucanje srca, zbunjenost, halucinacije i napadaji. "Znam da je teško čuti takvo što o vlastitoj kćeri. Ali doista, ja više od toga ne mogu reći. Ona mora samo uzimati onaj lijek i prestati tulumariti", rekao je i namignuo mi. "Odvikavanje od alkohola?" zamahala je moja majka komadom papira s crvenim crtama koji je bila pripremila. "Evo njezinih simptoma: napadaji, nesanica, paranoja i sve ide iz lošeg u gore. Ja je već tjedan dana nisam vidjela da pije. Ona mora u bolnicu, odmah. Ne sutra. Odmah." Pogledao je mene, pa opet nju. Nije sumnjao da je u pravu, ali znao je da je bolje ne raspravljati. "Nazvat ću neke ljude i vidjeti što mogu učiniti. No moram ponoviti, moj je dojam da je to reakcija na prekomjerno konzumiranje alkohola." Nakratko je izašao iz ordinacije i vratio se s novostima. "Sveučilište u New Yorku ima kat za 24-satni EEG nadzor. Bi li vam to odgovaralo?"

"Da", rekla je moja mama. "Trenutačno imaju jedan slobodan krevet. Ne znam koliko će dugo biti slobodan, pa bih vam savjetovao da smjesta krenete na Sveučilište." "Sjajno", rekla je uzimajući torbicu i presavijajući onaj papir. "Idemo odmah."

◊ Prošli smo kroz okretna vrata i našli se u prometnom, nedavno renoviranom predvorju Zdravstvenog centra Langone Sveučilišta u New Yorku (New York University Langone Medical Center). Medicinske sestre u zelenim uniformama sprintale su u pratnji svojih pomoćnica u ljubičastim uniformama; liječnici u bijelim kutama čavrljali su na raskrižjima hodnika; pacijenti, neki u zavojima, neki na štakama, neki u invalidskim kolicima, neki na pokretnim krevetima, šutke su išli pokraj nas. Nije bilo teorije da je meni mjesto ondje. Pronašli smo prijam, odnosno skupinu stolica poslaganih oko malog stola za kojim je neka žena slala pacijente na razne katove diljem ogromne bolnice. "Hoću kavu", rekla sam. Majka je izgledala kao da je to živcira. "Stvarno? Sada? Dobro. Ali odmah se vrati." Kako je bila toliko usredotočena na trenutačni cilj, da me prime u bolnicu, mama je načas zanemarila mogućnost da bih mogla pobjeći. Neki dio nje vjerovao je da sam ja i dalje ona ista njezina kći i da joj nikada ne bih učinila takvo što. Na sreću, imala je pravo. Jedan mali štand u blizini prodavao je kavu i peciva. Mirno sam izabrala kapučino i jogurt. "Što ti je to na usnicama?" upitala je mama kada sam se vratila. "I zašto se tako čudno smiješiš?" Čudan okus pjene, smjese sline i vrućeg mlijeka na mojoj gornjoj usnici. Bijele laboratorijske kute. Hladan pod bolnice. "Moja kći ima napadaj!" Mamin glas odjekivao je prostranim hodnikom dok su se tri liječnika obrušavala na moje tijelo koje se treslo.

◊ Od tada pa nadalje sjećam se samo nekih trenutaka, uglavnom halucinantnih, iz razdoblja koje sam provela u bolnici. Za razliku od prije, sada su ostali još samo odsjevi pouzdanog "ja". Premda sam se tijekom prethodnih nekoliko tjedana povremeno gubila, raskid između moje svijesti i mog fizičkog tijela dogodio se ovdje. Sada me, u biti, više nije bilo. Voljela bih da mogu razumjeti svoje ponašanje i svoje motive u tom razdoblju, ali takav tip misaonih procesa nije mi bio dostupan. Ni tada ni vi još puno, puno sljedećih tjedana. Bio je to početak mog "izgubljenog mjeseca".

Drugi dio Sat

Koji je danas datum? Tko je predsjednik? Koliku opasnost predstavljate, na ljestvici od jedan do deset? Što znači "ljudi koji žive u kućama odstakla"? Svaka je simfonija odgođeno samoubojstvo, točno ili netočno? Bi li svaku pojedinu snježnu pahuljicu trebalo smatrati odgovornom za lavinu? Navedite imena p e t rijeka. Što mislite da ćete raditi za deset minuta? Može li malo divne, nježne thorazinske glazbe?9 Da imate pola sata sa svojim ocem, što biste mu rekli? Što biste trebali učiniti ako ja zaspim? Slijedite li jo š uvijek njegove mastodontske tragove? Koja je poenta pjesmice ”Mare ima malo janje ”? A što je s njegovom everestovskom sjenom? Biste li usporedili svoje obrazovanje s bolešću toliko rijetkom da je nitko drugi nikada nije imao ili s promišljenim istrebljivanjem autohtonog stanovništva? Što je čudnije, to što patnja postoji ili to što je često nema? Bi li neparan broj trebalo žrtvovati bogovima neba, aparan onimapodzemlja ili obratno? Biste li posjetili zemlju u kojoj nitko ne govori? Što biste vi učinili drugačije? Zašto ste ovdje? — Franz Wright, "Intake Interview" ("Ulazni razgovor"), Wh e e l i n g M o t e l

Glava 15. Capgrasov sindrom

Primljena sam u bolnicu sredinom poslijepodneva 23. ožujka, deset dana nakon svog prvog zamračenja svijesti, koje mi se dogodilo dok sam gledala Gwyneth Paltrow. Zdravstveni centar Langone na Sveučilištu u New Yorku raspolaže jednim od najvećih odjela za epilepsiju na svijetu, ali jedini slobodni krevet na odjelu za osamnaestoro pacijenata nalazio se u prostoriji za napredni monitoring (Advanced o Monitoring Unit, AMU), četverokrevetnoj sobi namijenjenoj "grid-pacijentima" , teškim epileptičarima kojima elektrode treba implantirati u mozak da bi Centar mogao snimati njegovu električnu aktivnost, što je potrebno za neke operacijske zahvate vezane uz epilepsiju. Povremeno bi, zbog nedostatka prostora, tu završili i drugi pacijenti, poput mene. Ta soba ima vlastitu sestrinsku sobu, u kojoj netko od osoblja nadzire pacijente 24 sata na dan. Iznad svakog kreveta vise po dvije kamere koje konstantno snimaju svakog pacijenta pa bolnica ima i fizičke i električne dokaze o epileptičkim napadajima (međutim, nakon otpuštanja pacijenta, većina se tih snimki baca - bolnica zadržava samo trenutke napadaja i abnormalnih okolnosti). Sve to nadziranje pokazat će se veoma važnim za mene kasnije, kada budem počela rekonstruirati što se sa mnom zbivalo tijekom tih izgubljenih tjedana. Nakon mog napadaja kod pulta za prijam u predvorju, majka i poočim hodali su iza pokretnog kreveta, dok me tim bolničara kotrljao na odjel za epilepsiju, gdje su me predali dvjema sestrama, koje su me dovele u AMU. Ostala tri pacijenta u sobi, razveseljena time što će dobiti novu cimericu, utihnula su kada sam stigla. Glavna sestra zapisala je moju povijest bolesti zabilježivši da surađujem uz sasvim malo kašnjenje, za što je pretpostavila da je vezano uz neposredne posljedice napadaja. Na

8 Grid elektrode vrsta su elektroda koje se implantiraju u mozak pacijenta.

pitanja na koja nisam bila kadra odgovoriti, umjesto mene odgovorila je moja majka stišćući svoju mapu punu dokumentacije. Sestre su me smjestile na krevet koji je zbog opreza s obiju strana imao sigurnosnu ogradu; sam krevet bio je spušten što je bilo moguće niže. Sestre su počele dolaziti približno svakih sat vremena izmjeriti mi vitalne funkcije: tlak, puls i rezultate osnovnog neurološkog pregleda. Težina mi je bila na niskoj strani normale, tlak na visokoj strani normale, puls mi je bio blago ubrzan, ali pod tim okolnostima to nije bilo zabrinjavajuće. Sve procjene, od rada crijeva do razine svijesti, bile su normalne. Jedan tehničar za EEG, koji je za sobom vukao neka kolica, prekinuo je postupak mjerenja. Počeo je istovarivati hrpe šarenih elektroda - crvenih, ružičastih, plavih i žutih - nalik onima s EEG-a u ordinaciji dr. Baileyja. Žice su ulazile u malu sivu EEG kutiju, oblikom i veličinom sličnu bežičnom internetskom routeru, koja je bila spojena s računalom za snimanje mojih moždanih valova. Te elektrode mjere električnu aktivnost na koži glave prateći žamorenje električki nabijenih neurona i prevodeći njihove radnje u valove aktivnosti. Međutim, kada mi je tehničar počeo stavljati ljepilo, prestala sam surađivati. Trebalo mu je pola sata da mi postavi 21 elektrodu dok sam se ja vrpoljila. "Molim vas, prestanite!" uporno sam ponavljala lamatajući rukama dok mi ih je majka milovala, neuspješno me nastojeći umiriti. Moje ponašanje sada je bilo još nestabilnije nego zadnjih dana. Činilo se da se stvari brzo kotrljaju nizbrdo. Najzad je moj bijes splasnuo, ali i dalje sam plakala, a miris svježeg ljepila prožimao je zrak. Tehničar je završio s postavljanjem žica i pružio mi mali ružičasti ruksak koji je izgledao kao da pripada nekoj djevojčici vrtićke dobi i koji će mi omogućiti da hodam uokolo a da ostanem spojena na EEG sustav. Na koncu je tehničar pokupio svoje stvari i otišao. Već je postalo jasno da neću biti lak pacijent, s obzirom na to koliko sam u tih prvih nekoliko sati na odjelu vrištala na posjetitelje i ritala sestre. Kad je došao Allen, pokazivala sam na njega prstom i urlala na njega, inzistirajući da sestre "maknu tog čovjeka iz moje sobe". Isto tako, kada mi je došao tata, glasno sam ga optužila da je otmičar i zahtijevala da izbace i njega. Budući da sam i dalje bila usred nečega što je sličilo na psihozu, mnoge pretrage nije bilo moguće provesti. Kasnije te večeri došla je jedna neurologinja uzeti drugu osnovnu povijest bolesti. Odmah je zapazila da sam "labilna", u smislu sklona promjenama raspoloženja, i "tangencijalna", u smislu da skačem s teme na temu bez jasnih prijelaza. Ipak, uspjela sam opisati povijest svog melanoma prije nego što sam postala toliko nelogična da se razgovor morao odgoditi. "A koje ste godine dobili dijagnozu?" upitala je neurologinja. "On se poigrava sa mnom." "Tko se poigrava s vama?" "Moj tata."

"Kako to mislite?" "Mijenja se u razne ljude. Pretvara se u druge ljude da bi se poigravao sa mnom." Neurologinja je u svoj obrazac za nalaz zapisala "nejasno halucinira li" i propisala mi malu dozu antipsihotika Gedona koji se često rabi protiv simptoma shizofrenije. Dodala je i zahtjev da netko iz psihijatrijskog tima obavi temeljitiji pregled. Ne samo što sam vjerovala da se članovi moje obitelji pretvaraju u druge ljude što je jedan aspekt paranoičnih halucinacija - nego sam tvrdila i da je moj otac prevarant. Ta deluzija ima i konkretnije ime, Capgrasov sindrom, koji je francuski psihijatar dr. Joseph Capgras prvi put opisao 1923. godine, kada je naišao na Francuskinju koja je vjerovala da je njezin muž postao "dvojnik". Psihijatri su godinama smatrali da je taj simptom posljedica shizofrenije ili drugih vrsta duševnih bolesti, ali u skorije vrijeme liječnici su ga pripisali neurobiološkim uzrocima, među kojima su i lezije na mozgu. Studija koju je proveo neuroznanstvenik V. S. Ramachandran pokazala je da Capgrasov sindrom može biti posljedica komplikacija na moždanoj strukturi i krugovima, što se osobito odnosi na situaciju kada dijelovi mozga nadležni za obradu vida ("hej, onaj čovjek tamne kose, visok oko metar i osamdeset, težak oko 85 kilograma, izgleda kao moj tata") nisu usklađeni s moždanim centrom za emocije ("to je moj tata, on me odgojio", itd.). To je slično onoj nepovezanosti koju osjećamo dok imamo deja vu, kada je osjećaj poznatosti odvojen od stvari koja nam se čini toliko poznatom. Kada dođe do takvih nepodudarnosti, mozak pokušava pridati smisao tom emocionalnom neskladu putem stvaranja neke složene, paranoične izmišljotine ("izgleda kao moj tata, ali ja se ne osjećam kao da je to moj tata, znači da je sigurno varalica"), koja kao da je izašla ravno iz filma Invazija tjelokradica.

E E G videosnimka: 24. ožujka, 1.00 h, 6 minuta:

Spavam u krevetu, imam majicu sa zelenim i smeđim prugama i bijelu pamučnu kapu. Bijeli pokrivač navučen mi je do grla, a tapecirana sigurnosna ograda podignuta je na najviše pa krevet odozgo izgleda kao zipka za odraslu osobu. Spavam u fetusnom položaju i grlim jastuk. Ubrzo se probudim, prtljam si po kapi, izgledam uzrujano, i natežem identifikacijsku narukvicu za pacijente koja mi je na desnoj ruci, prekriživši ruke preko prsa. Uzimam mobitel. Kraj snimke.

Trebam piškiti. Grabim svoj ružičasti ruksak, izvlačim kabel i krećem prema zajedničkoj kupaonici. Dok spuštam crne tajice i gaćice do koljena, ne mogu se otresti osjećaja da me netko gleda. Pogledam nadesno i jedno veliko smeđe oko promatra me kroz prorez na vratima. ”M iči se od mene, jebem ti!”

Prekrivam intimne dijelove tijela, podižem tajice i jurim natrag u krevet te navlačim pokrivač do očiju. Nazovem mamu. "Pokušavaju mepovrijediti. Sprdaju se sa mnom. Stavljaju mi injekcije u ruku”, šapućem nastojeći govoriti dovoljno tiho da me ostala tri pacijenta i sestra koja dežura u sestrinskoj sobi ne čuju. "Susannah, molim te, pokušaj se smiriti. Kunem ti se da te nitko ne pokušava povrijediti", kaže mama. "Špijuniraju me. Gledaju me kad idem na zahod. " Ona zastane prije nego što ponovo progovori. "Je li to istina? " "Kako me to možešpitati? Zar misliš da bih ja to izmislila? " "Razgovarat ću s njima o tome ”, kaže ona sve nemirnijim glasom. ”M isliš da će ti reći 'da, mi vam zlostavljamo kćer? M isliš da će oni to priznati?" Jesi li sigurna da se to događa, Susannah? " "Da. " Prekidam vezu s njom je r začujem korake. Jedna sestra prilazi mom krevetu. "Molim vas da ne koristite mobitel uz opremu za EEG. Ometa. I kasno je. Svi spavaju. " Onda šapne, tiho, podrugljivo, ne otvarajući usta: ” Viđam vas na vijestima. " "Što ste rekli?" ”Zašto ne puštate svog oca unutra? On je dobar čovjek”, kaže sestra, a glas jo j lebdi oko mene kao oblakpare sve dok ona ne nestane iza zastora. Svi su se okomili na mene. Ovdje nisam sigurna. Podižem pogled prema kamerama. Promatraju me. Ako ne odem sada, neću otići nikada. Zahvatim šaku elektroda i potegnem. S njima iščupam i puno kose, ali ne osjećam nikakvu bol. Odsutno zurim u prirodne korijene svoje u plavo obojene kose i onda zahvatim još.

◊ Te noći izjurila sam iz bolničke sobe na hodnik gdje me skupina sestara uhvatila i vratila u sobu za AMU, dok sam se ja žestoko borila, ritala se i vrištala. Bio je to moj prvi, ali ne i zadnji, pokušaj bijega.

Glava 16. Postiktalni bijes Dr. Deborah Russo, dežurna neurologinja na katu za epilepsiju, posjetila me drugog dana mog boravka da obavi još jedan pregled. Došla je za vrijeme jutarnje smjene, u pratnji liječnika, sestara i nekoliko studenata medicine. Oni su bili "tim". Budući da je znala za moj pokušaj bijega prethodne noći, dr. Russo prvo je pregledala sobu i provjerila provode li se sve mjere opreza za slučaj epileptičkih napadaja i tek je nakon toga započela s osnovnim neurološkim pregledom - "dotaknite si nos, isplazite jezik, itd.". Prekinula sam je usred postupka. "Trebate me pustiti odavde. Ja ne pripadam ovamo", povjerila sam joj doimajući se nervozno. "Svi govore ružne stvari o meni." "Tko govori?" "Ljudi na televiziji." Dr. Russo dopustila mi je da lupetam još nekoliko minuta prije nego što me preusmjerila. "Možete li mi malo pričati o tome kako ste se osjećali prije nego što ste došli u bolnicu?" "Osjećala sam se kao da nestajem." "Možete li objasniti što to znači?" "Osjećala sam se umorno. Bila sam umorna do danas." Russo je zapisala: "Previše tangencijalna i neorganizirana da bi nam dala punu povijest bolesti" i nastavila s pregledom. "Postavit ću vam nekoliko laganih pitanja, a vi ćete na njih odgovoriti najbolje što možete, u redu? Kako se zovete?" "Susannah", rekla sam kriveći vrat u smjeru televizora. "Koja je sada godina?" "Vi ne čujete ovo? Govore o meni. Gledajte, gledajte, govore o meni, upravo sad." "Susannah, možete li pokušati odgovoriti na moja pitanja?" rekla je dr. Russo dajući znak sestri da ugasi televizor. "Koja je sada godina?" "2009." "Tko je predsjednik?" "Obama." "Gdje ste vi?" "Ja moram izaći odavde. Moram otići. Moram ići."

"Razumijem. Ali gdje se vi sada nalazite?" "U bolnici", jetko sam odgovorila. Dr. Russo krenula je dalje; uperila mi je snop svjetlosti iz male ručne svjetiljke u zjenice da provjeri sužavanje i kretanje oka. Sve normalno. "Susannah, molim vas, nasmiješite mi se." "Neću više. Ne želim više ovo raditi", rekla sam. "Nema još puno." "Želim van odmah!" viknula sam naglo ustajući iz kreveta. Tim liječnika pričekao je da taj moj ispad prođe, ali čak i kada sam se smirila, nastavila sam koračati uokolo natežući si žice za EEG i zaletavajući se prema vratima. "Pustite me odavde!" režala sam na liječnički tim pokušavajući se progurati van iz sobe i do izlaza - drugi pokušaj bijega u dva dana. "Pustite me kući!" Dr. Russo nekoliko me puta odvela natrag do kreveta, nakon što bi u pomoć pozvala jednu sestru u ljubičastoj uniformi. Dala je odobrenje za dozu Haldola, antipsihotika. Kasnije, dok je u sestrinskoj sobi tipkala svoje dojmove, napisala je da se "pacijentica doima manično i psihotično". Imala je dvije moguće dijagnoze: "Prva epizoda bipolarne nasuprot postiktalnoj psihozi". "Iktalno" znači vezano uz napadaj. Postiktalna psihoza jest psihotično ponašanje koje slijedi nakon grupe napadaja. PIP, kako je nazivaju, može trajati od samo 12 sati do čak 3 mjeseca, ali u prosjeku traje 10 dana. Godine 1838. francuski psihijatar dr. Jean-Etienne Dominique Esquirol opisao je to stanje kao "postiktalni bijes". Većina pacijenata koji pate od PIP-a imaju epilepsiju temporalnog režnja pa će, zbog stimuliranosti tih dijelova mozga, vjerojatno imati vizualne halucinacije i deluzije vezane uz veličinu, nasilje ili vjeru. Jedna četvrtina psihotičnih ljudi koji se liječe na odjelima za epilepsiju pati od PIP-a. Kasnije toga jutra treći liječnik, dr. William Siegel, stigao je sam. Predstavio se prvo meni, pa zatim mojoj majci, koja je već znala za njegovu sjajnu reputaciju. Baš ga je dan ranije bila spomenula svom liječniku opće prakse, koji je rekao: "Imate Siegela? Kako ste to uspjeli izvesti?" Siegel je bio karizmatičan i pristupačan. Nakon neurološkog pregleda pružio je ruku mojoj majci i rekao: "Stat ćemo mi tome na kraj. Susannah će biti dobro." Majka se uhvatila za te riječi kao za pojas za spašavanje i prozvala liječnika "Bugsy", njezin vlastiti liječnik gangster "Bugsy" Siegel.

Glava 17. Poremećaj višestruke ličnosti Um možemo zamisliti kao niz lampica za božićnu jelku; dok mozak dobro radi, sve lampice blistavo svjetlucaju; čak i ako se jedna žaruljica pokvari, ostale često i dalje svijetle. No ovisno o mjestu na kojem je nastala šteta, ponekad i samo jedna pokvarena žaruljica može utrnuti cijeli niz. Dan nakon što smo upoznali dr. "Bugsyja", stigla je dr. Sabrina Khan iz Odjela za psihijatriju i predstavila se Stephenu i meni; ona je bila četvrti liječnik koji se pridružio timu. Već je bila čula za dva moja pokušaja bijega; jedan u rano jutro i jedan to poslijepodne, dok sam bila s dr. Russo. U svojim bilješkama o pacijentu dr. Khan opisala me kao pomalo neurednu i uzvrpoljenu, odjevenu u "izazovnu pidžamu", uske tajice i prozirnu bijelu majicu, te zaigranu žicama za EEG, koje su visjele po podu. Bilo joj je važno usporediti vizualni dojam sa psihološkim jer je moj razbarušen, sugestivan izgled mogao biti znak manije: ljudi koji su "high" često odustaju od dotjerivanja, imaju manje kontrole nad svojim impulsima i upuštaju se u destruktivne aktivnosti, poput seksualnog promiskuiteta. Premda ja nikada prije nisam patila ni od kakvih duševnih bolesti, bila sam u dobnoj skupini za psihotične poremećaje, do kojih obično dolazi u kasnim tinejdžerskim godinama ili na početku dvadesetih, a u žena katkad i kasnije u životu. Dok je ona pisala, ja sam, ničim izazvana, izjavila: "Ja imam poremećaj višestruke ličnosti." Izabrala sam jednu od najkontroverznijih dijagnoza na polju psihijatrije. Sada poznat i kao disocijativni poremećaj identiteta (DPI), "poremećaj višestruke ličnosti" jest stanje u kojem osoba pokazuje nekoliko različitih i potpuno odvojenih identiteta i to do te mjere da pacijent često nije svjestan svojih drugih "ja". Neki liječnici vjeruju da ono postoji, a neki ne (osobito u svjetlu informacije da je slučaj Sybil, koji je bio glavni primjer za njega, bio prijevara). U svakom slučaju, bilo je očito da sam zbunjena, a dr. Khan znala je da mnogi pacijenti brkaju DPI s drugim vrstama duševnih bolesti, poput shizofrenije. Jeste li ikada dobili dijagnozu nekog psihijatra ili psihologa?" blago je upitala. "Da. Jedna je psihijatrica rekla da imam bipolarni poremećaj." "I jeste li pili kakve lijekove za to?" "Nisam ih htjela piti, pljuvala sam ih. Moram izaći odavde. Ne pripadam 98 ovamo. Meni je mjesto na psihijatriji. Meni je mjesto na Bellevue. Ovdje nisam sigurna."

9 Psihijatrijska bolnica u gradu New Yorku.

"Zbog čega ovdje niste sigurni?" "Svi pričaju o meni. Svi pričaju o meni i rugaju mi se iza leđa. Ja trebam u Bellevue, gdje se netko može pobrinuti za moj poremećaj. Ne znam zašto sam ovdje. Čujem što sestre govore o meni. Čujem im misli, a ne govore lijepe stvari." Dr. Khan zapisala je "paranoidna ideacija". "Čujete im misli?" upitala je. "Da. Cijeli mi se svijet ruga." "Što još čujete?" "Ljudi na televiziji isto govore o meni." Dr. Khan zapisala je "deluzije o referenciranju", uvjerenje da se nepovezani podražaji, poput članaka u novinama, pjesama i televizijskih emisija, odnose izravno na pacijenta. Je li u vašoj obitelji bilo članova s duševnim bolestima?" "Ne znam. Moja je baka možda imala bipolarni poremećaj. Ali svi su oni ludi", nasmijala sam se. Onda sam se okomila na nju. "Vi znate da ja imam pravo izaći na vlastitu odgovornost, zar ne? Mogu izaći odavde. Po zakonu me ne smijete zadržavati ovdje protiv moje volje. Više ne želim razgovarati." Dr. Khan zapisala je svoje diferencijalne dijagnoze, odnosno "poremećaj raspoloženja, nespecifičan" i "psihotični poremećaj, nespecifičan". Smatrala je važnim da se, u svjetlu mojih napadaja i povijesti bolesti melanoma, potraže neurološki uzroci mog ponašanja. Za slučaj da se moji žestoki psihijatrijski simptomi ne uspiju objasniti nekom pozadinskom bolešću, kao moguće objašnjenje ponudila je bipolarni poremećaj tipa I. Bipolarni poremećaj tipa I jest poremećaj raspoloženja koji karakterizira manična ili mješovita (i manična i depresivna) epizoda. Na ljestvici od 1 (najteži slučajevi) do 100 (bez simptoma), moj rezultat bio je 45, što je značilo "ozbiljni simptomi". Dr. Khan preporučila je da osoblje postavi jednog zaštitara u moju sobu zbog dvaju prethodnih pokušaja bijega.

Više ne čujem njihove glasove. Koža jo j je tako glatka. Zurim u doktoričine jagodične kosti i lijepu maslinastu kožu. Zurim jače, jače, jo š jače. Lice jo j se zamuti ispred mene. Pramen po pramen, kosa jo j postaje siva. Bore, prvo samo oko očiju, a zatim oko usta i preko obraza, sada su jo j utisnute u cijelo lice. Obrazi jo j utonu i zubi požute. Oči jo j se počnu opuštati, a usnice gube oblik. Privlačna mlada doktorica stari meni naočigled. Okrenem se i pogledam Stephena koji mi uzvraća pogled. Stephenova smeđa trodnevna brada pretvara se u sivkastu, a kosa mu postaje bijela kao snijeg. Izgleda kao njegov otac. Krajičkom oka ugledam doktoricu. Ona svake sekunde postaje sve Ijepša. Sve su jo j bore nestale s lica, oči jo j postaju izazovne i ovalne, obrazi se pune dječjim salom, a kosa poprima tamnu, kestenjastu boju. Ima trideset, dvadeset, trinaest godina.

Ja imam dar. Mogu postarati ljude vlastitim umom. To sam ja. I oni mi to ne mogu oduzeti. Ja sam moćna. Jača sam nego što sam ikada bila.

Glava 18. Izvanredne vijesti Kasnije toga dana timu se pridružio peti liječnik, krakati dr. Ian Arslan. Moj ga je slučaj zainteresirao. Dr. Arslan, psihofarmakolog viši od sto osamdeset centimetara, više je sličio ostarjelom hipiju nego liječniku. Zbog njegove sklonosti prema piscima iz beat-generacije i intelektualnom načinu komuniciranja, punom apstraktnog liječničkog žargona, jedan ga je kolega prozvao "hodajućim bitničkim rječnikom". Već je bio čuo za moje pokušaje bijega i paranoidne deluzije pa je prvo pristupio mojoj majci zamolivši je da mu prepriča zadnjih nekoliko tjedana mog čudnovatog ponašanja. Zatim je razgovarao s mojim ocem. Nakon kratkog razgovora sa mnom, koji je urodio živopisnim portretom moje disfunkcionalnosti, sakupio je izjave sestrinskog osoblja, a popričao je čak i s dr. Baileyjem, koji mu je rekao da ja previše pijem, "do dvije boce vina svake večeri" - jer se procjena dr. Baileyja o mojim porocima bila znatno povećala. Dr. Arslan sve je to zapisao u sažetku od dvije stranice. Zabilježio je dijagnoze koje je htio isključiti: postiktalna psihoza i shizoafektivni poremećaj. Ovu potonju dijagnozu nije podijelio s mojim roditeljima. Pojam shizoafektivni poremećaj uveo je 1933. godine američki psihijatar Jacob Sergi Kasanin, u veoma citiranom radu pod naslovom "Shizoafektivne psihoze". "Kao grom iz vedra neba, potpuno razrađene deluzije iznenada pokvare ravnotežu sasvim racionalnog uma (...) i ponovo se rasplamsavaju bez znakova upozorenja. (...) Deluzije su zrele od samog početka. (...) Deluzije se formiraju i potpuno razvijene vrebaju u umu, a potom nahrupe nesavladivom silom, ali se ne razvijaju dalje." Jedan noviji opis to definira kao dijagnozu u kojoj se simptomi vezani uz raspoloženje, tipični za bipolarni poremećaj, preklapaju sa psihozom koja je simptomatična za poremećaje mišljenja poput shizofrenije. U Dijagnostičkom i statističkom priručniku za mentalne poremećaje, verziji IV-TR, izdanju koje se rabilo dok sam bila u bolnici, taj poremećaj definiran je kao "neprekinuto razdoblje bolesti tijekom kojeg u nekom trenutku postoji ili teška depresijska epizoda, ili manijska epizoda, ili mješovita epizoda". Da bi zaradio takvu dijagnozu, pacijent mora imati najmanje dva od sljedećih simptoma: pozitivnih, poput deluzija, halucinacija i neorganiziranoga govora, i negativnih, poput mutizma, zvanog alogija, te opće apatije, zvane avolicija.

E E G videosnimka, 24. ožujka, 23.06 h, 11 minuta:

"Poziv pacijenta iz sobe 1279. Poziv pacijenta iz sobe 1279", govori snimljeni glas. Bolnički ogrtač viri mi ispod pokrivača koji mi je navučen do vrata, a ja držim mobitel na uhu i žustro govorim u mikrofon. Nije jasno ima li koga na drugom kraju linije. Uzimam bolnički daljinski za TV i govorim u njega. Na

drugom kraju te linije sigurno nema nikoga. Optužujući upirem prstom u kameru, mahnito gestikuliram i frustrirano podižem ruke do glave. "O moj bože", viknem i stisnem gumb za pozivanje sestre. "Mogu li vam pomoći?" kaže sestra preko interkoma. "Ne, ne, u redu je." "Gospođo, gospođice, gospodična? Stižem", ubaci se druga sestra. Sada mrmljam sebi u bradu. "Ne znam što se događa. Isključit ću telefon." Bacam mobitel u podnožje kreveta. Stigne neka sestra s nekim tabletama i ja ih progutam bez oklijevanja, kao da eksam tekilu. "Ne mogu ja to. Ja sam na vijestima." Sestra odgovori, ali pretiho da bi kamera to uhvatila. Počnem vikati i mlatiti nogama pa pružim ruku prema gumbu za pozivanje sestre. "Molim, molim, molim. Poludjet ću, poludjet ću." "Poziv pacijenta iz sobe 1279. Poziv pacijenta iz sobe 1279." "Molim vas, uključite opet televizor. MOLIM VAS, UKLJUČITE OPET TELEVIZOR!" Ne obazirući se na moj ispad, sestra provjerava stoji li zaštitna ograda čvrsto. "Nije vam jasno? Ja sam na televiziji, na vijestima", zavijam. Uzimam daljinski upravljač i opet govorim u njega. A onda stavim glavu u dlanove i njišem se naprijed-natrag. "Molim, molim, molim. O bože moj, o bože moj. Molim, dajte mi doktora. Molim, dajte mi doktora. Molim, molim, molim." Sestra odlazi. Čuje se ispiranje zahodske školjke. Ja zurim ravno u strop kao da se molim.

"Istražujemo što se događa s novinarkom Susannom Cahalan koja se trenutačno nalazi na Sveučilištu u New Yorku", najavljuje frizirana voditeljica emisije. Ja sam udarna vijest. Ja sam na vijestima!" vičem. Nitko ne odgovara. "Otac jo j je nedavno uhićen zbog umorstva svoje supruge", kaže voditeljica, a kamera snima mog oca kako s rukama u lisičinamaprolazi kroz more paparazzija dok bljeskalice sijevaju i novinari se otvorenih notesa spremaju na skok. Kako sam bila glupa. Nisam trebala odgovarati na pozive svojih suradnika. Oni potajno zapisuju što ja govorim. Znaju da sam se rasplakala u redakciji. Napisat će to u članku o meni. Novinarka New York Posta pukla nakon što je njezin otac ubio svoju suprugu.

"Ja sam na vijestima!" Posežem za gumbom za hitno pozivanje sestre. One moraju znati za zavjeru. Moraju znati da ne smiju nikome ništa govoriti. "Svi će me htjeti intervjuirati", vrištim ja u mobitel. Kapljice znoja stvaraju mi se na čelu. Brišem ih. Čujem prodoran smijeh pacijentice sebi slijeva, Južnoamerikanke koja je čitav dan brbljala sa svojim posjetiteljima na španjolskom - ili je to bio portugalski? Sada mi se smije. Možda mi se cijelo vrijeme smijala. Čujem kako lažnim noktima kucka po tipkama svog mobitela. I dalje govori na španjolskom, ili koji to jezik već jest, ali ja ga sada razumijem. "U krevetu pored mog je neka cura iz The New York Posta. Snimat ću je mobitelom i dat ću ti sve informacije p a ih ti možeš dati Postu. Reci im da je to ekskluziva od nekoga iz bolnice. " Opet se smije. "Cura je munjena, vjeruj mi. Vjeruj mi, to će biti dobra stvar, garantirano. Možemo zaraditi puno novca na toj ekskluzivi. Ka-ha-ha. Nazovi sve lokalne postaje. Ja ću im sve ispričati. Samo se potrudi da zaradimo nešto na tome. Ka-ha-ha. " PSSSSTTTTT Što je sad to kvragu bilo? PSSSSTTTTT Opet to čujem. PSSSSTTTTT ovamo. Okrećem glavu nalijevo. Južnoamerikanka je prestala sa svojim manijakalnim tipkanjem SMS-ova i rukom pomaknula zastor da jo j mogu vidjeti lice. "Ovdje sestre ništa ne valjaju", kaže ona tiho. "Što?"pitam, nesigurna jesam li dobro čula i je li uopće išta rekla. "Šššš, mogu te čuti", sikne ona pokazujući prstom kamere. "Sestre ovdje nisu dobre. Ja ni jednoj ne vjerujem." Da, da, Čudna Španjolska Damo, to je istina. Ali zašto mi ta tajna agentica to govori? Vraća zastor na mjesto i ostavlja me samu. Moram otići. Odmah. Ponovo grabim žice s glave, šaku po šaku, čupam ih s pramenovima kose i bacam na pod. Začas sam na vratima. Kroz vrata. Srce mi udara. Osjećam kako mi skače po plućima. Zaštitar me ne primjećuje. Jurim do crvenog znaka IZLAZ. Neka sestra trči pored mene. Misli, misli, misli, Susannah. Naglo skrenem u neki hodnik i trčim, jurim, jurim, jurim - ravno u naručje jedne druge sestre. "Pustite me kući! Pustite me da odem!" Ona me uhvati za rame. Ja je udarim nogom, vrišteći. Grizem zrak. Moram otići. Moram ići. PUSTITE ME. Hladan pod. Neka Ijubičasta gospođa hvata me za

noge dok mi druga sestra drži ruke dolje. "Molim, molim ", pokušavam reći kroza stisnute zube. "Molim, pustite me. " Tama.

Glava 19. Srce Zbog dvaju pokušaja bijega zaradila sam vlastita zaštitara; sada, nakon trećeg pokušaja u tri dana, jedna sestra usputno je nabacila mom ocu da više neću smjeti biti tamo budem li i dalje skidala žice i pokušavala pobjeći. "Ako se ne prestane tako ponašati, premjestit će je negdje gdje neće imati ovakvu njegu. A to joj se mjesto neće toliko sviđati, to vam mogu jamčiti", rekla mu je. Tata je čuo prijetnju jasno i glasno: ako nastavim tim putem, oni će me poslati na psihijatriju. Odlučio je da će biti uz mene ma što se dogodilo. Htio je da osoblje bude svjesno toga da netko pazi na mene. Znao je da ga ljudi često smatraju zastrašujućim. Unatoč njegovoj prosječnoj visini i građi, moja dadilja Sybil uvijek ga je zvala big man ("veliki čovjek") - i on je to odlučio upotrijebiti u svoju korist ako time može pomoći meni. Budući da ga ja nisam puštala u sobu, i dalje uvjerena u to da je ubio Giselle, odlučio je držati stražu na hodniku i čitati knjigu. U međuvremenu je dr. Russo u svojim bilješkama o svakodnevnom napredovanju pacijenta promijenila moj glavni problem iz "napadaji" u "psihoza i mogući napadaji", a zatim samo u "psihoza". Postiktalna psihoza više nije bila toliko primarna dijagnoza jer nisam imala ni jedan napadaj otkako sam primljena. U pacijenata s PIP-om nije vjerojatno da će se psihoza nastaviti jednakom jačinom ili povećanim intenzitetom ako nema napadaja koji idu uz nju. Pretrage za hipertireozu, koja može uzrokovati psihozu, ispale su negativne. Ostale pretrage morale su pričekati. Ja sam i dalje bila puno previše psihotična za daljnje, invazivnije preglede. Međutim, dr. Russo u svoje bilješke o pacijentu dodala je i redak koji se ondje prije nije nalazio: "Premještaj na psih [odjel] ako psih tim misli da je to opravdano." Taj novi prijedlog odlučila je ne podijeliti s mojim roditeljima.

& t u d y , Confcirmfc lil, Tran&ier to paych if psych teain feels thifi ift v/arranted.

n’snagement per p sy c liia tr y ,

Premda ni moja obitelj ni ja nismo bili upoznati s mnogima od tih nalaza, moje mjesto na katu za epilepsiju postajalo je sve nesigurnije, kako zbog toga što se činilo da su moji napadaji prestali, tako i zbog toga što sam bila toliko težak pacijent. Osjetivši da se odnos ljudi prema meni popravio i kvaliteta njege podignula nakon što sam dobila društvo, tata je dolazio svako jutro i mogao je ostajati čitav dan jer je nedavno ostavio posao u svijetu bankarstva. Sama se nisam mogla boriti u toj bitci.

Majka je isto dolazila svaki dan, u vrijeme pauze za ručak, bilo koje stanke na poslu, pa onda opet nakon 17 sati. Imala je nekoliko otvorenih popisa pitanja i njima je salijetala liječnike i sestre, unatoč tomu što su joj mnoga pitanja ostala neodgovorena. Pravila je bilješke, zapisivala imena liječnika, kućne brojeve telefona i nepoznate medicinske pojmove koje je namjeravala proučiti. Ona i moj otac usto su uspostavili sustav vođenja dnevnika kako bi si mogli prenositi što se događalo dok jednoga od njih nije bilo. Premda je od njihova razvoda tada prošlo već 8 godina, i dalje im je bilo teško biti u istoj prostoriji, pa im je taj zajednički dnevnik omogućivao da održe zajednički jezik u zajedničkoj borbi za moj život. I Stephen je imao važnu emocionalnu ulogu. Sada mi kažu da bih se primjetno opustila kada bi on ušao u sobu s kožnatom aktovkom koju sam mu darovala svega nekoliko mjeseci ranije. Tijekom moje druge večeri ondje, stisnula sam njegovu ruku i rekla: "Znam da je ovo previše za tebe. Razumjet ću ako se ne vratiš. Razumjet ću ako te nikada više ne budem vidjela." U tom trenutku sklopio je pakt sa samim sobom, slično kao moji roditelji: ako sam ja u bolnici, onda će i on biti tamo. Neće izostati ni jedan jedini dan. I nije. Četvrtog dana liječnici broj šest, sedam, osam i devet pridružili su se timu: jedan specijalist za zarazne bolesti koji je mog tatu podsjećao na njegova ujaka Jimmyja, koji je pak bio zaradio orden Purple Heart nakon juriša na normandijske plaže u Drugom svjetskom ratu; jedan postariji, sjedokosi reumatolog; jedan specijalist za autoimunosne bolesti, koji je govorio blago i iskreno; i jedan internist, dr. Jeffery Friedman, živahan čovjek u ranim pedesetim godinama, koji je zračio prirodnim optimizmom unatoč ozbiljnosti situacije. Dr. Friedman, kojeg su pozvali da se pozabavi pitanjem mog visokog tlaka, odmah je pokazao suosjećanje. Imao je kćeri mojih godina. Kad je ušao u sobu, zatekao me, zapuštenu i zbunjenu, kako se vrpoljim u krevetu dok me Stephen, koji je sjedio pokraj mene, uzalud nastoji umiriti. Bila sam i usporena i mahnita u isto vrijeme. Dr. Friedman pokušao je od mene dobiti osnovnu povijest bolesti, ali ja sam bila previše paranoična i previše obuzeta onima "koji me gledaju" da bi nastavio s time, pa je to preskočio i izmjerio mi tlak. Uznemirio ga je moj tlak na 180/100; već i to bi samo po sebi moglo uzrokovati krvarenje u mozgu, udar ili smrt. Da je ona računalo, pomislio je, morali bismo joj ponovo pokrenuti tvrdi disk. Preporučio je da me se stavi na dva različita lijeka za krvni tlak. Kad je dr. Friedman izašao iz sobe, vani je uočio mog oca, koji je sjedio u čekaonici i čitao knjigu. "G. Cahalan?" upitao je dr. Friedman. Tata je podigao pogled. Porazgovarali su o tome kakva sam bila prije nego što sam oboljela. Otac me opisao kao aktivno dijete, odlikašicu s pet-nula koja je lako pronalazila prijatelje, ozbiljnu u igri i marljivu u radu. Ta slika oštro je odudarala od neuredne mlade žene koja je sada sjedila u sobi za AMU. No dr. Friedman pogledao je tatu ravno u oči i rekao mu: "Molim vas, ostanite pozitivni. Potrajat će, ali bit će joj

bolje." Kad ga je dr. Friedman zagrlio, tata se rasplakao pokleknuvši načas pred emocijama.

Glava 20. Nagib linije U tih nekoliko tjedana otkako su se pojavili moji čudni simptomi, tata i ja proveli smo zajedno puno više vremena nego inače, a naravno, sada, u bolnici, odlučio je biti uz mene (odnosno, ispred mojih vrata) koliko god to bilo ljudski moguće. No to ga je koštalo. Nakon mog sloma u njegovu stanu bio se udaljio od ostatka svog života, pa čak i od Giselle, i počeo je voditi vlastiti dnevnik, odvojen od onoga koji je dijelio s mamom; ne samo zato da bi mogao bolje pratiti razvoj zdravstvene situacije nego i zato da bi se lakše nosio sa svim tim. Baš je noć prije bio napisao jedan strahovito tužan odlomak o tomu kako se moli da Bog uzme njega umjesto mene. Osobito se sjeća jednog hladnog, vlažnog, ranoproljetnog jutra kada se vozio prema bolnici s Giselle, u tišini. Znao je da bi ona dala sve da mu pomogne da podijeli i umanji svoju patnju, ali unatoč tomu bio je zatvoren, zadržavao je svoju tjeskobu u sebi. U bolnici se poljupcem oprostio od Giselle i ugurao u natrpano dizalo. Bilo je mučno voziti se tako, pored novopečenih očeva ozarenih lica, koji su išli na kat za postnatalnu njegu; neki od njih uskakali su u dizalo puni snage. Za te ljude život je tek počinjao. Sljedeća stanica bila je kardiološki kat, pun zabrinutih izraza lica, a onda, napokon, 12. kat: Epilepsija. Njegov red da izađe iz dizala. Dok je prolazio dijelom kata koji se renovirao, pogled mu se susreo s pogledom nekog sredovječnog građevinskog radnika koji ga je od nelagode brzo spustio prema podu. Tu se nisu događale lijepe stvari, svi su to znali. Prethodna tri dana, dok je provodio sate u privremenoj, improviziranoj čekaonici, bio je promatrao što se zbiva na tom katu. Na drugom kraju odvijala se osobito tužna priča: jedan se mladić oporavljao nakon što je upao u šaht i zadobio tešku ozljedu glave. Njegovi postariji roditelji posjećivali su ga svaki dan, ali nije se činilo da postoji nada da će se oporaviti. Moj tata na brzinu se pomolio Bogu da moja sudbina bude drugačija od sudbine tog mladića na drugom kraju hodnika i duboko udahnuo pripremajući se na suočavanje s mojim stanjem toga jutra. Međutim, dok je išao prema mojoj sobi, primijetio je da ga neka žena, jedna pacijentica, zove da joj priđe. "Je li ona mlada žena vaša kći?" upitala je pokazavši prema mojoj sobi. "Da." "Ne sviđa mi se što joj rade", šapnula je. "Ne mogu govoriti jer nas nadziru." Žena je bila nekako čudna i otac je osjetio da se zacrvenio u licu, bilo mu je neugodno zbog tog razgovora. No nije imao druge doli da je sasluša, osobito s obzirom na to da se činilo da moja vlastita paranoidna bulažnjenja potvrđuju njezine opomene. Brinulo ga je što se događa na tom katu dok njega nema, ali je duboko u

sebi znao da je taj Centar jedan od najboljih na svijetu i da su ta strahovanja po svoj prilici izmišljena. "Evo", rekla je pružajući tati zgužvani papir s nečitko naškrabanim brojevima. "Nazovite me i objasnit ću vam." Tata je ljubazno spremio broj u džep, ali naravno da je nije nazvao. Odagnavši iz misli taj neobičan susret, otvorio je vrata moje nove sobe i slučajno udario zaštitara, čija je stolica bila naslonjena na njih. Srećom, liječnici su me tog jutra premjestili iz zajedničke sobe u jednu privatnu, koja se bila oslobodila. To mu se činilo kao konstruktivan pomak jer je bio uvjeren da je soba za AMU, sa svojim monitorima, sestrinskom sobom i neprekidnom aktivnošću ostalih triju pacijenata samo pojačavala moju tjeskobu. Nova soba bila je iznenađujuće mirna, imala je niz prozora koji su gledali na East River i autocestu F. D. Roosevelt. Teretni brodovi tiho su klizili nizvodno. Kad sam se najzad probudila, ugledala sam ga i nasmiješila se. Bio je to prvi put da sam ga toplo pozdravila nakon one užasne noći u njegovoj kući, dan prije nego što su me primili u bolnicu. Obodren mojim novim stavom, predložio mi je da prošećemo po katu da se razgibam. Pokretala sam tijelo kao stara osoba, prvo sam se kruto primaknula rubu kreveta, a onda spustila noge da mi vise sa strane. Tata mi je na stopala navukao čisti par čarapa s jastučićima protiv sklizanja i pomogao mi da ustanem. Primijetio je da nemam nikakvih elektroda na glavi, a kasnije će čuti da sam ih opet bila skinula tijekom još jednog pokušaja bijega te da ih mi osoblje još nije uspjelo ponovo staviti. Međutim, više mi nije bilo lako hodati. Moj tata uvijek je brzo hodao (kad smo James i ja bili mali, on bi često brzao ispred nas po prepunim gradskim ulicama), ali sada je pazio da ostane pored mene i da me vodi dok izbacujem i nespretno spuštam prvo jednu pa drugu nogu, kao da ponovo učim hodati. Nije uspio zadržati svoju glumljenu veselost kad je vidio koliko se sporo krećem; svim svojim bićem nastojao je prikriti uznemirenost. Kad smo se vratili u moju sobu, predložio mi je jedan moto da zadržim vedre misli. "Kakav je nagib linije?" upitao je. Pogledala sam ga u tišini. "Pozitivan je", rekao je uz usiljeni optimizam podignuvši ruku ukoso prema gore da prikaže nagib. "A što znači pozitivan?" Još jedan prazan pogled. "To znači da svakoga dana napredujemo."

◊ Fizički sam propadala, ali barem se moja psihoza povukla i oslobodila put liječnicima da napokon provedu nove pretrage. Što god bilo to od čega sam oboljela, činilo se da oscilira iz minute u minutu, iz sata u sat. Pa ipak, bolničko osoblje reagiralo je na taj

prividni napredak i odredilo mi lumbalnu punkciju, odnosno punkciju leđne moždine, koja će im omogućiti pristup prozirnoj cerebrospinalnoj tekućini nalik na slanu vodu, koja okružuje mozak i leđnu moždinu. Ta je pretraga prije bila previše opasna zato što lumbalna punkcija zahtijeva potpunu suradnju pacijenta, koji mora ostati potpuno miran, jer u suprotnom riskira užasne nuspojave - paralizu, pa čak i smrt. Premda je tati bilo jasno da je lumbalna punkcija potrebna kao sljedeći korak, pomisao na taj postupak užasavala je i njega i mamu. Kad je James bio beba, imao je opasno visoku temperaturu i trebao je ići na lumbalnu punkciju da se isključi meningitis, a oni nikada nisu zaboravili njegovo prodorno, prestrašeno vrištanje. Sljedeći dan, 27. ožujka, bio je moj peti dan u bolnici, ali tek drugi put da sam dopustila tati da mi uđe u sobu. Uglavnom sam zurila u prazno, bez ikakva vidljiva pokazivanja emocija; moju psihozu potpuno je zamijenila pasivnost. Ipak, ta razdoblja isključenosti katkada bi prekinulo nekoliko uzbuđenih molbi za pomoć. U tih nekoliko mojih prividno lucidnih trenutaka (koji su mi u sjećanju i dalje ili mutni ili ih uopće nema), tati se činilo da mu se obraća neki iskonski dio mene, dok sam ja neprestano ponavljala: "Umirem ovdje. Ovo mjesto me ubija. Molim te, daj mi da odem." Ta preklinjanja strašno su boljela mog oca. Iako je očajnički želio da izađem iz te situacije koja ubija dušu, znao je da nema druge mogućnosti doli da ostanem. U međuvremenu mama, koja me posjetila ujutro, ali se poslijepodne morala vratiti u centar na posao, brinula se izdaleka i povremeno bi se čula s ocem da dobije bilo kakve vijesti o tome kako postupak napreduje. Skrivala je očaj od suradnika nastojeći se usredotočiti na svoj težak posao, ali misli su joj se stalno vraćale na mene. Neuspješno se pokušavala koncentrirati na to da se nekako probije kroz taj dan, neprestano si ponavljajući da se ne treba osjećati krivom i da sam ja u sposobnim rukama svog oca. Jedan mladi bolničar došao je po mene da me odvede na punkciju; mirno mi pomogao da iz kreveta prijeđem u invalidska kolica i rukom mahnuo tati da pođe za nama. Laktovima su si probili put do skučenog dizala za glavni kat bolnice, kojim su prolazile na stotine ljudi, a mnogi od njih također su tiho patili. "Vas ste dvoje neki rod?" upitao je bolničar, konverzacije radi. Ja sam joj otac." "Ona je epileptičarka?" Tata se nakostriješio. "Ne." "O, samo pitam jer sam ja epileptičar..." rekao je bolničar sve tišim glasom, kao da se ispričava. Odgurao me od jedne skupine dizala do druge preko ulaza veličine stadiona, pa na koncu do ograđenog prostora u kojem se nalazilo još pet kolica, svaka sa svojim bolničarom i pacijentom. Tata se tijelom namjestio tako da mi zakloni pogled kako ne bih pala u napast uspoređivati svoju sudbinu sa sudbinom ljudi oko sebe. Ona nije jedna od njih, ponavljao je samom sebi bez kraja i konca, sve dok me sestra nije

pozvala unutra samu. Znao je da mi rade samo lumbalnu punkciju, ali nije mogao ne razmišljati o mračnijim scenarijima. To je bilo takvo mjesto.

Glava 21. Kolebanje smrti Prošlo je gotovo tjedan dana, ali vrijeme kao da nije postojalo. Stephen je usporedio bolnicu s Atlantic Cityjem: piskutavi monitori za krvni tlak umjesto automata za kockanje i tužni bolesni pacijenti umjesto tužnih bolesnih kockara. Kao ni u kazinu, ni tu nije bilo ni satova ni kalendara. Bilo je to stabilizirano, nepromjenjivo okruženje; jedino što je odavalo da vrijeme teče bila je beskrajna aktivnost sestara i liječnika. Kako se mojoj obitelji činilo, zavoljela sam dvoje članova osoblja: Edwarda i Adelinu. Edward, krupan momak topla osmijeha, bio je jedini medicinski tehničar na odjelu punom medicinskih sestara, pa su ljudi zbog toga često pogrešno mislili da je liječnik. On je to primao u letu, uvijek izuzetno dobro raspoložen, i zafrkavao se sa mnom o Yankeejima i o New York Postu, njegovim omiljenim novinama. Zauzvrat, sestra Adeline, sredovječna Filipinka, bila je učinkovita, vrlo izravna osoba koja je davala zdravu dozu discipline. Činilo se da djeluje umirujuće na mene. Moja obitelj do tada je već stekla rutinu. Sad kad mi je opet bilo ugodno u njegovu društvu, otac bi dolazio ujutro, nahranio bi me jogurtom i kapucinom za doručak pa odigrao sa mnom nekoliko partija karata, koje ja zbog dezorijentiranosti često nisam mogla pratiti. Zatim bi naglas čitao neku knjigu ili časopis, ili bi samo sjedio pokraj mene i tiho čitao Portret umjetnika u mladosti Jamesa Joycea. Svaki dan donio bi neku domaću gurmansku hranu, poput mog omiljenog kolača, pite od jagoda i rabarbare. Odrastao je gledajući svoju majku, irsku medicinsku sestru, kako između smjena u hitnoj službi sprema složena jela; kao i nju, kuhanje ga je opuštalo. Ne samo što je meni pomagalo da mi dani u bolnici lakše prođu, nego je pomagalo i njemu da se koncentrira na nešto drugo osim na tu tmurnu situaciju. Majka je dolazila u vrijeme pauze za ručak i nakon posla da vidi kako stvari stoje, a uza se je uvijek nosila onaj svoj pouzdani popis pitanja. Nerijetko bi zurila kroz prozor u East River i gledala brodove kako prolaze mimo znaka PEPSI COLA u Long Island Cityju, iz navike nervozno lomeći ruke i gubeći se u tom pogledu. Često smo gledale utakmice s Yankeejima i ona bi mi ukratko pričala što se zbiva s našim omiljenim igračima. No uglavnom bi sjedila pokraj mene, pazila da mi bude udobno i, iznad svega, da me redovito obilaze najbolji liječnici. Stephen je dolazio oko 19 h i ostajao dok ja ne bih zaspala, oko ponoći. Sestre su to dopuštale iako je vrijeme za posjete završavalo puno prije, jer je njegovo umirujuće djelovanje značilo da neću pokušavati pobjeći. Stephen i ja svake smo večeri gledali DVD s 24-minutnom snimkom koncerta Ryana Adamsa u emisiji Austin City Limits, koji se neprestano ponavljao. On bi ga ostavio uključenog kad bi otišao kući, pa su alt-country pjesme A Kiss Before I Go, A H ard Way To Fall i druge stalno iznova svirale poput unjkavih uspavanki, sve dok noćna sestra, vidjevši da sam zaspala, ne bi ugasila televizor. Stephen je mislio da bi mi glazba nekako mogla pomoći da se vratim.

No umjesto toga, ja sam taj DVD svaki put gledala kao da ga gledam prvi put. Moja kratkoročna memorija bila je razorena; taj problem obično potječe iz hipokampa koji je nalik na kolodvor za nova sjećanja. On nakratko "čuva" uzorke neurona koji tvore sjećanje, a potom ih proslijedi dijelovima mozga zaduženim za njihovu dugoročnu pohranu. Sjećanja su pohranjena u onim dijelovima mozga koji su bili odgovorni za izvornu percepciju: vizualno sjećanje bit će sačuvano u vidnoj kori okcipitalnog režnja, auditivno sjećanje u slušnoj kori temporalnog režnja i tako dalje. Da biste razumjeli koliko je hipokamp važan u moždanim krugovima, samo trebate razmotriti posljedice njegova uklanjanja, što se dogodilo u slavnom slučaju pacijenta poznatog kao H. M., koji se pod tim inicijalima pročuo u svijetu medicine. Godine 1933. bicikl je udario sedmogodišnjeg Henryja Gustava Molaisona u blizini njegova doma u Hartfordu u Connecticutu, onesvijestivši ga. Nakon te kobne nesreće, H. M. doživljavao je skupine napadaja koji su postali toliko jaki da mu je oko njegova 27. rođendana, 1953. godine, liječnik odlučio ukloniti dio moždanog tkiva za koji se činilo da predstavlja žarište tih napadaja: hipokamp. Kad se H. M. oporavio od operacije, liječnici su primijetili da su njegova stara sjećanja netaknuta do dvije godine prije operacije, ali više nije mogao zadržavati nova sjećanja. Sve nove informacije ostajale su mu u pamćenju svega 20 sekundi, a potom bi nestale. Premda je H. M. doživio više od osamdeset godina, uvijek je za sebe mislio da je mladić u srednjim dvadesetim godinama, one dobi koje je bio prije operacije. Zbog svoje jedinstvene i užasne situacije postao je jedan od najslavnijih medicinskih slučajeva u povijesti; pomogao je istraživačima u razlikovanju kratkoročne od dugoročne memorije i potvrdio je postojanje anterogradne amnezije, odnosno nemogućnosti stvaranja novih sjećanja. (Film Memento snimljen je prema njemu.) Njegov slučaj ujedno je dokazao postojanje dviju različitih vrsta memorije: deklarativne ili eksplicitne (mjesta, imena, predmeti, činjenice i događaji) i proceduralne ili implicitne (ono što je naučeno, poput vezanja vezica ili vožnje bicikla). H. M. više nije mogao stvarati nova deklarativna sjećanja, ali i dalje je imao implicitnu memoriju koju je vježbanjem mogao poboljšavati. Prije nešto manje vremena Clive Wearing, dirigent, obolio je od razornog oblika encefalitisa uzrokovana virusom herpes simplex, koji mu je poharao mozak i uništio hipokamp. Kao ni H. M., ni Wearing nije mogao zadržavati nova deklarativna sjećanja pa mu je svijet neprestano bio nov. Nije prepoznavao vlastitu djecu, a uvijek kad bi ugledao suprugu, s kojom je bio u braku već godinama, osjećao se kao da se tek zaljubljuje u nju. Njegova supruga Deborah napisala je knjigu o njegovu slučaju, prikladnog naslova Forever Today (Zauvijek danas). Pisala je o njegovu iskustvu: "Clive je neprestano imao dojam da se upravo osvijestio jer u umu nije imao nikakvih dokaza o tome da je ikada prije bio budan." Wearing, plodan pisac, vodio je dugačke dnevnike. No umjesto da ih popunjava spoznajama ili humorom, on je neprestano pisao ovo: 6.31 h. Sada sam stvarno, potpuno budan: 9.06 h. Sada sam savršeno, prejako budan. 9.34 h. Sada sam vrhunski, uistinu budan.

Deborah citira svog supruga: "Ništa nisam čuo, ništa nisam vidio, ništa nisam dotaknuo, ništa nisam namirisao. Kao da sam mrtav." Moj slučaj, na sreću, još nije bio toliko težak, ali i ja sam izgubila neke od ključnih funkcija mozga. Ipak su me radovale neke male stvari: kao biće od navike, veselila sam se svojim sporim klimavim šetnjama jer one su značile da mogu preskočiti svakodnevne injekcije protiv krvnih ugrušaka koje su dobivali drugi, za krevete prikovani pacijenti. Usto, imala sam dvije opsesije, jabuke i čistoću. Kad god bi me netko upitao što želim, odgovor je uvijek bio isti: jabuke. Izražavala sam neprestanu i neutaživu želju za njima, pa su svi posjetitelji donosili jabuke raznih vrsta: zelene, crvene, kisele, slatke. Sve sam ih tamanila. Ne znam otkud ta fiksacija; možda je, kao što je moja mama rekla, potjecala iz metaforičke potrebe za njima, s obzirom na to da "jedna jabuka na dan tjera doktora van". Ili je moje tijelo možda željelo nešto reći: jabuke sadrže flavonoide, za koje se zna da imaju protuupalno i antioksidacijsko djelovanje. Je li moje tijelo govorilo nešto što moj um nije baš sasvim razumio? Ujedno sam inzistirala na tome da se svaki dan preodjenem i da mi odjeća bude čista. Majka je to pripisivala mojoj podsvjesnoj želji da izbacim bolest iz sebe, kakva god ona bila. Molila sam osoblje da me opere, unatoč tomu što mi je kosa morala ostati priljubljena uz glavu zbog žica, koje su mi ponovo stavili nakon lumbalne punkcije. Najviše sam voljela dvije sestre s Jamajke. One bi me očistile toplim, mokrim ručnicima, odjenule me i tepale bi mi; zvale su me "moja beba". Njihova me njega opuštala. Otac je promatrao moje zadovoljstvo tijekom tih sesija pranja i pitao se podsjeća li me njihov naglasak na djetinjstvo, kada se moja jamajačka dadilja Sybil brinula o meni poput druge majke. Dok bi Stephen držao noćnu stražu, dolazio bi jedan mladi bolnički zaposlenik zapisati narudžbe za jelo za sljedeći dan i pružio bi mu papirnati jelovnik. "Želiš li zobenu kašu?" upitao bi Stephen. Slegnula bih ramenima. "Ne znam." "Odgovorit ću da, ti uvijek želiš zobenu kašu." "Ja želim jabuke." "Znam da želiš jabuke, ali to ti nije dovoljno." Te prve subote moji roditelji dopustili su mojoj rođakinji Hanni da me posjeti. Premda je bila šokirana time što je vidjela kada je došla, Hannah je ušla u sobu i sjela pokraj mene kao da to čini svaki dan. U toj sobi, uz mamu i Stephena, odmah je djelovala kao da je kod kuće, mirna, skromna i puna podrške. "Susannah, ovo ti je za rođendan. Nismo te uspjeli vidjeti", vedro je rekla pružajući mi omotani dar. Ja sam je bijelo pogledala, ukočeno se smiješeći. "Hvala", rekla sam. Hannah je neodlučno gledala kako slabašno cupkam po daru poluzatvorenim šakama. Nisam bila sposobna rasparati omot. Moja tjelesna sporost i nespretni govorni uzorci podsjećali su Hannu na njezinu baku, koja nije bila

u rodu sa mnom, a bolovala je od Parkinsonove bolesti. Strpljivo mi je uzela paket i otvorila ga. "To je Kolebanje smrti", rekla je. "Svidjela su ti se Sva imena, pa smo mama i ja mislile da će ti se svidjeti i ovo." Na fakultetu sam bila pročitala Sva imena Josea Saramaga i mnoge sam večeri provela pričajući Hanninoj majci o toj knjizi. No sada sam samo bespomoćno pogledala ime autora i rekla: "Nikada to nisam čitala." Hannah se blago složila i promijenila temu. "Jako je umorna", ispričavala se moja majka. "Teško se koncentrira."

E E G videosnimka,ponedjeljak, 30.ožujka, 6.50, 6 minuta:

Na slici se vidi prazan krevet. Moja majka, odjevena u poslovno odijelo Max Mara, sjedi blizu njega i zamišljeno gleda kroz prozor. Pokraj kreveta ima cvijeća i časopisa. Televizor je uključen i tiho ide serija Svi vole Raymonda. Ja ulazim s ruba ekrana i pužem na krevet. Nemam kapu i kosa mi je priljubljena uz glavu pa se vidi niz žica koje mi padaju niz leđa poput grive. Navlačim pokrivač do vrata. Majka mi trlja bedro i popravlja pokrivač oko mene. Ja odmičem pokrivač i ustajem, neprestano dodirujući žice na glavi. Kraj snimke.

Glava 22. Zahvalnice Početkom drugog tjedna pojavili su se zabrinjavajući novi simptomi. Majka je stigla sredinom prijepodneva i otkrila da se moje gutanje riječi toliko pogoršalo da se činilo da mi je jezik pet brojeva prevelik za usta. To ju je uplašilo više od halucinacija, paranoje i pokušaja bijega jer to jest bio napredak, ali u definitivno pogrešnom smjeru. Jezik mi se pleo dok sam govorila, slinila sam, a kad bih bila umorna, pustila bih da mi jezik visi iz kuta usana kao pas kojem je prevruće. Rečenice su mi bile iskrivljene; kašljala sam kad bih pila, pa sam morala piti vodu iz šalice za disfagiju, koju sam zvala "šalica za srkanje", a iz koje se mogla popiti samo po jedna čajna žličica tekućine odjednom; usto, prestala sam govoriti punim rečenicama, prešla sam s nesuvislih bulažnjenja na jednosložne riječi, a katkada i samo na stenjanje. Bolničko osoblje unijelo je te promjene u moje papire. "Možete li ponavljati za mnom?" upitala je dr. Russo, neurologinja. "Ka, ka, ka." No tvrdi zvuk glasa "k" u mojim je ustima toliko omekšao da je taj suglasnik bio neprepoznatljiv, više nalik na "dtha, dtha, dtha". "Molim vas, možete li napuhati obraze, ovako?" pitala je dr. Russo i napuhala zrak u zatvorena usta raširivši si obraze. Ja sam napućila usta i pokušala oponašati liječnicu, ali zrak mi nije htio ispuniti obraze. Samo sam ga ispustila. "Molim vas, isplazite jezik prema meni koliko god možete." Uspjela sam isplaziti jezik samo upola toliko koliko bi mogla normalna osoba, a čak i tako drhtao je kao da je bio prenapregnut. Kasnije toga dana dr. Arslan potvrdio je nove nalaze dr. Russo, zabilježivši u svoje bilješke o pacijentu da sam počela gutati riječi. Usto sam neprekidno radila kretnje žvakanja, donekle slične onom lizanju usnica prethodnog tjedna. I pravila sam neprirodne grimase. Ruke su mi se stalno pružale i kočile ispred mene, kao da posežem za nečim čega nema. Liječnički tim pretpostavio je da ti znakovi, zajedno s visokim tlakom i ubrzanim pulsom upućuju na neki problem u mome moždanom deblu i/ili limbičkom sustavu. Na vrhu kralježnice i s donje strane mozga nalazi se moždano deblo, jedan od primitivnijih dijelova mozga, koje sudjeluje u nadziranju osnovnih životnih funkcija. Medula, skupina stanica velika poput palca, nalazi se u moždanom deblu, upravlja krvnim tlakom, otkucajima srca i disanjem. Ispupčeno područje u blizini, zvano most (pons), ima važnu ulogu u nadziranju izraza lica, stoga je imalo smisla da moji simptomi možda potječu iz tog područja. No teško je dijeliti krivnju. S tim funkcijama povezani su mnogi dijelovi mozga. Drugi mogući krivci bili su inzularna kora, između frontalnog režnja i temporalnih

režnjeva, koja se bavi emocijama i održavanjem unutarnjeg tjelesnog okoliša; ili pak neki dijelovi limbičkog sustava, poput amigdale i gyrus cinguli, koji se bave kontrolom disanja. Da se vratim na analogiju s božićnim lampicama: ako se pokvari samo jedan dio, mogu se promijeniti mnoge različite veze. Često je teško locirati jedno područje i napraviti kauzalnu vezu između njega i osnovnih funkcija ili ponašanja. Kao i sve ostalo u mozgu, to je složeno. Odnosno, kako je to sročio William F. Allman u knjizi Apprentices o f Wonder: Inside the Neural Network Revolution: "Mozak je čudovišan, divan nered."

◊ Dr. Siegel (mamin voljeni "Bugsy") došao je s vijestima nedugo nakon što je dr. Arslan otišao. "U redu, našli smo nešto", rekao je, ubrzano govoreći. "Nešto?" upitala je mama. "Na nalazu lumbalne punkcije vidi se lagano povećan broj leukocita. To je obično znak nekakve infekcije ili upale", rekao je. Na jedan mikrolitar moje spinalne tekućine bilo je dvadeset leukocita; u spinalnoj tekućini zdrave osobe trebalo bi ih biti samo od nula do pet. Bilo je to dovoljno da se liječnici zamisle, ali postojale su razne teorije o tome zašto ih ima toliko. Jedno od mogućih objašnjenja glasilo je da ih je uzrokovala trauma same lumbalne punkcije. Ipak, bio je to neki trag. No što je on značio? "Još ne znamo", rekao je dr. Siegel. "Radimo na desetak pretraga. Pronaći ćemo u čemu je stvar. Obećavam vam, pronaći ćemo to." Moja majka osjetila je neobično olakšanje zbog toga što je najzad dobila potvrdu da mi se događa nešto "fizički", za razliku od "emocionalnog". Očajnički je željela nešto, bilo što, za što bi se mogla uhvatiti. I premda je to s leukocitima bilo nejasno, ipak je bilo barem nešto. Majka se nasmiješila prvi put nakon dosta tjedana i ostatak večeri provela je na Googleu, istražujući što bi ta vijest mogla značiti. Mogućnosti su bile zastrašujuće: meningitis, tumor, udar, multipla skleroza... Na koncu joj je istraživački trans prekinula zvonjava telefona. Moj glas na drugom kraju linije zvučao je kao da pripada djetetu koje zaostaje u razvoju. "Popiškila sam se." "Što je bilo?" "Popiškila sam se. Oni viču." "Tko viče na tebe?" Čula je glasove u pozadini. "Sestre. Popiškila sam se. Nisam namjerno." "Susannah. Nisu ljute na tebe. Sigurno. Njihov je posao da to očiste. Znaju da nisi namjerno." "Viču na mene."

"Kažem ti da to nije ništa strašno. Dogodi se. Ne bi smjele vikati. To je bila nezgoda." Nije bila načisto što je stvarno, a što je lažna konstrukcija mog izmučenog uma. Nakon što je o tome popričala s Allenom, zaključila je da se vjerojatno radi o potonjem i više nikada nije čula ništa o toj zgodi.

◊ Budući da sam i dalje bila paranoična u vezi sa svojim poslom i izgledala kao da se stidim zbog svoje nepoznate bolesti, roditelji su moj boravak u bolnici tajili gotovo svima, pa čak i Jamesu. No u utorak, 31. ožujka, dok se prvi tjedan pretvarao u drugi, roditelji su dopustili da me posjeti prva prijateljica koja nije bila član obitelji; Katie Strauss. Katie i ja upoznale smo se na fakultetu, zbližile zahvaljujući zajedničkoj ljubavi prema Loretti Lynn, soul-glazbi, vintage--odjeći i jakim koktelima St. Louis. Katie je bila energična, pomalo šašava i bila je divan partner u zločinu. Kako nije znala što da mi donese, kupila je plišanog štakora (tipično za Katie: štakor umjesto medvjedića), DVD sa spotovima gangster rap-glazbe i jedan francuski film s titlovima ne znajući da nisam bila u stanju čitati. Premda je Katie sada radila kao učiteljica u Queensu i bavila se mnogom djecom s ozbiljnim socijalnim problemima i poteškoćama u učenju, nije bila spremna za ono što ju je dočekalo s druge strane bolničkih vrata. Ta nova ja bila je fizički drugačija: mršava i blijeda, upalih obraza, bedara istanjenih poput čačkalica. Oči su mi bile staklaste. U pokušaju da probije led, Katie mi je tračala ljude s kojima smo studirale, znajući da je njezina uloga da mi skrene pozornost s ozbiljnih problema oko mene. No bilo je teško održavati razgovor jer sam ja funkcionirala sa zakašnjenjem; na jednostavna pitanja odgovarala sam nekoliko sekunda nakon što bi ih ona postavila. Osim toga, i moj govor bio je problematičan. Inače sam bila profesionalac u konverzacijama, tip osobe koji može čavrljati s ciglenim zidom, ali ova nova ja hrvala se čak i s najjednostavnijim rečenicama. Katie uglavnom uopće nije mogla razabrati što govorim. "Idemo u šetnju", predložila je Katie i našalila se: "Nemoj zaboraviti ponijeti ruksak Dora istražuje." Trebalo mi je nekoliko sekunda da shvatim da misli na malu ružičastu torbu u kojoj su bile moje žice za EEG. Nasmijala sam se. Polako smo se dovukle do čekaonice i sjele na dvije stolice okrenute u suprotnom smjeru od prozora. Katie je primijetila koliko su mi crne tajice postale široke. "Tako si mršava, Susannah!" Načas sam si pogledala noge kao da otkrivam novi dio svog tijela. Nasmijala sam se i rekla, fuflajući: "Viiiiiiddiiiiiiiiiii mi tajjjjjjjjjjjjjjjjjjice! Moje tajjjjjjjjjjjjjjjjjice! Moje tajjjjjjjjjjjjjjice!" i ustala sa stolice da nespretno otplešem irski jig. Čudno, da, ali ja sam plesala, pa je Katie to shvatila kao dobar znak. Nakon Katiena posjeta, sljedeće prijateljice koje su mi došle bile su Angela i Julie s posla. Angela me nije vidjela još od one emotivne večeri u hotelu Marriott, kada nisam mogla prestati plakati. Nakon toga bila sam je nazvala nekoliko puta usred noći, teško dišući na telefon, ali ne govoreći ništa. Julie je razgovarala sa mnom

jedan put nakon onoga dana kada je nabacila da sam bipolarna; nazvala me u bolnicu. Jedino što sam joj uspjela reći bilo je: "Imala sam pitu za doručak." Toga dana, znajući da one dolaze, zamolila sam ih za nešto: cbeeseburger. Dok su se uspinjale dizalom, noseći burgere i pomfrit, ni jedna nije znala što može očekivati. Ušle su u bolničku sobu i zatekle moju rođakinju Hannu kako sjedi pokraj mene i pravi mi društvo. Bilo je očito da sam sretna što vidim Angelu i Julie; uputila sam im krut, ali širok, zubat osmijeh, dok su se one pokušavale ne obazirati na šok što me vide s bijelom kapicom i onim šarenim žicama. Angela mi je pružila cbeeseburger, ali ja sam ga odložila na noćni ormarić, netaknutog, i dala ga Stephenu kada je došao te večeri. Julie, koja nikada nije bila stidljiva, uskočila mi je u krevet. Iskopala je mobitel iz svoje torbe i pretraživala po slikama dok nije pronašla onu pravu. "Hoćete vidjeti jednu sliku?" upitala je i sve četiri nagnule smo se nad telefon. "To je moj drek!" Sve osim mene naglo su udahnule. "Nisu me htjeli pustiti iz bolnice kad sam rodila Teddyja sve dok se nisam pokakala. Bila sam tako ponosna da sam ga slikala." Julie je rodila sina prije nekih mjesec dana. Angela i Hannah počele su se histerično smijati, a ja sam zgrabila mobitel, približila mu se da bolje vidim i, nekoliko sekunda kasnije, prasnula u histeričan smijeh gotovo nalik jecanju. Njih tri pogledale su se međusobno i ponovo pukle. Za vrijeme tih posjeta izgledala sam sretno i više "ovdje". Kao što je Stephen primijetio, kao da sam se nekako uspijevala sabrati kad bih imala posjete, ali nakon toga često sam još satima bila iscrpljena i nesposobna za komuniciranje, kao da sam svu energiju potrošila na to da se ponašam normalno. Angela, novinarka u duši, odmah je počela postavljati pitanja: "Susannah, što se ovdje događa?" Ja... se... ne sjećam", profuflala sam. Nešto kasnije prekinula sam razgovor o nečemu desetom, glasom najednom jasnijim, ali i dalje jednako sporim: "Što ljudi govore o meni?" "Ne brini se zbog toga. Nitko ništa ne govori. Svi su samo zabrinuti", odgovorila je Angela. "Ne, reci mi. Želim znati." "Ništa loše, Susannah. Ništa loše, časna riječ." "Znam da Gawker govori ružne stvari o meni", ustrajala sam, misleći na onaj tračerski blog. Julie i Angela čudno su se pogledale. "Kako to misliš?" "Gawker. Govori ružne stvari o meni. Stavili su moje ime u naslov jednog članka", rekla sam i uspravila se u sjedeći položaj na krevetu, smrtno ozbiljna. "Da ih nazovem?"

Angela je odmahnula glavom. "Hm, ne. To vjerojatno nije dobra ideja. Zašto im ne napišeš e-mail kada ti bude bolje?" Nakon nekih sat vremena, Angela i Julie oprostile su se od mene i krenule niz hodnik prema dizalima. Pritisnule su gumb, i dalje šuteći, i čekale. Kad su ušle, Julie je tiho rekla: "Misliš li da će ikada biti ista?" Bilo je to dobro pitanje. Osoba koju su Angela i Julie posjetile to poslijepodne nije bila ona koju su poznavale toliko godina.

Ipak, neki dio mene još je bio tu. Više se nisam uspijevala koncentrirati na čitanje, ali još sam donekle mogla pisati, pa mi je otac dao bilježnicu s crtama da pišem o tome kako se osjećam kako bih lakše komunicirala s posjetiteljima i pomogla im da bolje shvate što se događa.

Osim bilježenjem svojih poteškoća u tu bilježnicu, privremeno sam postala opsjednuta zahvaljivanjem raznim ljudima koji su mi slali cvijeće. U moju sobu pristizali su svakojaki aranžmani: bijeli narcisi, žuti tulipani, ružičaste ruže, narančasti suncokreti i ružičasto-bijeli ljiljani (moje omiljeno cvijeće). Zamolila sam oca da mi pomogne napraviti popis zahvalnica koje bih poslala nakon što se oporavim. Kad bih se previše umorila da bih mogla nastaviti pisati, otac je umjesto mene napisao još neka imena i kratke zahvalnice. Ali nikada nisam dobila priliku da ih pošaljem. Stvari će krenuti nagore prije nego što budu krenule nabolje.

Glava 23. Dr. Najjar Nalaz krvi vratio se iz Centra za kontrolu bolesti i laboratorija države New York: sve negativno. Liječnici su sada imali dugačak popis stvari koje me nisu mučile. U skupini zaraznih bolesti nalazili su se: •

lajmska bolest (borelioza), koju često uzrokuju krpelji

•

T oxoplasma gondii, parazitska bolest koju obično prenose mačke

•

kriptokok, jedna vrsta gljivice koja može uzrokovati meningitis

•

tuberkuloza, koja zahvaća pluća

•

inokulaciona limforetikuloza, odnosno "bolest mačjeg ogreba".

Skupina testova na autoimunosne bolesti, kojima se testiraju neke, ali ne sve od više od sto autoimunosnih bolesti, također se vratila negativna, a obuhvatila je: •

Sjogrenov sindrom, koji utječe na žlijezde u kojima se stvaraju suze i slina

• multiplu sklerozu, koja oštećuje masni sloj mijelina, koji obavija živčana vlakna •

lupus, bolest vezivnog tkiva

•

sklerodermiju, kožnu bolest.

Nula. Ništa se nije vratilo abnormalno. Čak su i razne magnetske rezonancije i kompjutorske tomografije bile čiste. Da se vjerovalo laboratorijima, ja sam bila sto posto zdrava. Moji roditelji osjećali su da liječnici počinju gubiti nadu u to da će ikada otkriti što mi je. Trebali su nekoga tko bi vjerovao u mene bez obzira na sve. Bio je to prvi put u opsežnom majčinu iskustvu s liječnicima da se nadala pozitivnim rezultatima pretraga. Tada bismo barem imali nekakav odgovor. Mama se bila počela radovati svakodnevnom susretu s dobrohotnim dr. "Bugsyjem"; njegova vječita vedrina i ljubaznost bili su jedine svijetle točke u tim sve crnjim danima. Budući da se nije pojavio tog poslijepodneva kada su stigli rezultati pretraga, zabrinula se i prošetala hodnikom da ga pronađe. Ugledala je njegovu bijelu kutu kada je izlazio iz neke druge sobe u tom hodniku. "O, doktore Siegel," rekla je podignuvši glas pred kraj njegova prezimena. Okrenuo se brzo i bez osmijeha, očito u žurbi. "Što je sa Susannom? Ima li što novo?" Uzvratio joj je pogled bez svoje poznate topline i optimizma. "Ja više nisam na tom slučaju", rekao je bezizražajno i okrenuo se da ode.

"Što, što?" promucala je ona, a donja joj je usna zadrhtala. "Što da radimo?" "Ne znam što da vam kažem. To više nije moj slučaj", odvratio je. Okrenuo se i žustro otišao. Ona se odjednom osjetila veoma usamljeno. Taj liječnik, jedan od najboljih u zemlji, sada je, činilo se, odustao od mene. Još jednom je duboko udahnula, poravnala sako i krenula natrag u moju sobu. Osjećala se glupo što je vjerovala da sam mu ja bila nešto više od pacijenta - od jednog broja u nizu. Jedva se natjerala pogledati dr. Russo kada je došla, kasnije tog poslijepodneva. Sada nam je ona bila jedina nada. Odnosno, sve dok se dr. Russo, završivši pregled, nije obratila mojoj majci i rekla: "Doktor Najjar i ja smatramo da sada treba ponoviti lumbalnu punkciju." Zbog mog sve goreg stanja, pomisao na još jednu lumbalnu punkciju - koja je prije bila tako strašna - sada se činila beznačajnom. Umjesto da reagira na nju, majka je reagirala na spomen novog liječnika. "Tko je doktor Najjar?" "On radi na slučaju vaše kćeri. Sjajan doktor", rekla je dr. Russo. Dr. Najjar pridružio se mom liječničkom timu nakon poziva dr. Siegela. Vještina kojom je dr. Najjar riješio nekoliko zagonetnih slučajeva bila mu je priskrbila reputaciju čovjeka kojem se valja obratiti kada ništa nema smisla. I sada mu je dr. Bugsy ponudio svoj najčudniji slučaj. "Ne znam što da mislim", povjerio je dr. Siegel dr. Najjaru. "Trebam vašu pomoć na tom slučaju." Naveo mu je sve probleme i proturječne dijagnoze. Psihijatri su smatrali mogućim da se uzrok mog vladanja nalazi u nekoj duševnoj bolesti; povišen broj leukocita upućivao je na infekciju; sve ostale pretrage bile su negativne. Prva pretpostavka dr. Najjara bila je da zacijelo patim od neke vrste vimsnog encefalitisa, upale koju je najvjerojatnije uzrokovao virus herpesa. Nije povjerovao u shizoafektivnu teoriju, već je predložio da mi daju infuziju IV Acyclovira, jednog antivirusnog lijeka. No tada se skupina testova na virusne bolesti vratila negativna. Nisam imala HIV, herpes simplex 1 ni 2, a nisu bili pozitivni ni testovi na herpesni encefalitis, pa je prekinuo antivirusne infuzije. Druga mogućnost bila je da se radilo o nekoj vrsti autoimunosne reakcije, a nju je mogao liječiti jednom eksperimentalnom imunoterapijom koju je uspješno isprobao na nekom drugom pacijentu s upalom mozga; taj tretman obuhvaćao je steroide, intravenozni imunoglobulin (IVIG) i zamjenu plazme. "Mislim da bismo odmah trebali napraviti IVIG tretman", rekao je dr. Najjar nakon što je pogledao moj negativni popis virusnih bolesti.

Glava 24. IVIG Dana 2. travnja medicinske sestre dale su mi prvu od pet rundi infuzija intravenoznog imunoglobulina (IVIG). Prozirne vrećice s infuzijom visjele su mi iznad glave na metalnoj šipki i tekućina je iz njih kapala dolje u moje vene. Svaka od tih vrećica, koje su izgledale tako obično, sadržavala je zdrava antitijela više od tisuću davatelja krvi, a cijena je bila više od 20 000 dolara po infuziji. Tisuću podveza za žile, tisuću medicinskih sestara, tisuću vena, tisuću keksa za regulaciju šećera u krvi i sve to da se pomogne samo jednom pacijentu. IVIG radi se od serumskih antitijela koja se zovu imunoglobulin G, odnosno IgG, i to je najčešći tip antitijela u ljudskom tijelu. IVIG ima odobrenje FD A 109 za tretiranje poteškoća vezanih uz transplantacije, leukemiju i HIV u djece, uz ostala stanja; načini njegove upotrebe izvan onih koje odobrava FDA često se smatraju "eksperimentalnim" i osiguravajuće ih kuće ne priznaju. Antitijela nastaju u tjelesnom imunosnom sustavu da bi djelovala protiv nekog neželjenog vanjskog elementa, odnosno kada u tijelo uđe neki patogen poput virusa, bakterije, gljivice ili neke druge tvari (kao recimo čestice virusa nakon što je onaj poslovni čovjek kihnuo). Time se pokreće niz reakcija koje započinju tjelesnim sustavom za alarm, urođenom reakcijom tijela koja je univerzalni proces za brzo rješavanje neželjenih gostiju, a završavaju (ako taj urođeni sustav izgubi) sljedećim stadijem obrambenog sustava, adaptivnom reakcijom. Adaptivna reakcija prilagođava se lovu na određeni tip uljeza pomoću svog arsenala leukocita i antitijela, a potrebno joj je puno više vremena da se pokrene; deset dana, za razliku od nekoliko minuta ili sati potrebnih urođenom sustavu. Kolateralna šteta tih unutarnjih bitaka poznati su simptomi nalik gripi, poput glavobolje, temperature, bolova u mišićima, mučnine i povećanih limfnih čvorova.

10 Food and Drug Administration, federalna agencija u SAD-u odgovorna za nadzor standarda sigurnosti u industrijama hrane i lijekova.

Bijelo krvno zrnce - leukocit, zvano jo š i fagocit, "proždire" patogen, tj. mikroorganizam virusnog ili bakterijskogpodrijetla. B-stanice, jedna vrsta leukocita, koji obavljaju mnogo stvari, mogu se pretvoriti u plazma-stanice koje proizvode antitijela. U normalnim okolnostima svako antitijelo odgovara točno jednom antigenu, ili proteinu na površini patogena, kao Pepeljugi staklena cipelica, kako bi se putem onesposobljavanja patogena ili pak njegova označavanja za uništenje zaustavilo širenje infekcije. No autoantitijela, premda ih svi imaju u zdravim dozama, a neke njihove vrste čak sudjeluju u borbi protiv stanica raka, mogu se pretvoriti u najzloćudniji tip biološkog plaćenog ubojice; ona napadaju i uništavaju zdravo tkivo, poput mozga. IVIG, napravljen od zdravih antitijela, spaja se s tim "zlim" autoantitijelima koje stvara imunosni sustav bolesnika i pomaže u njihovu neutraliziranju čineći ih bezopasnim.

◊ Bip, bip, bip. Mračno je. Neki masivni uređaj pišti mi s desne strane. Neka žica spaja me s nabreklim vrećama bijele tekućine. Stavljam Stephenove slušalice i zatvaram oči. Daleko sam, daleko odavde. Ja sam opet ja. "Sljedeća je pjesma za moju prijateljicu Leu koja nije mogla biti ovdje večeras...” Brujanje gitare. Lagano tapkanje po bubnjevima. Bujanje glazbe. Noć je vještica u dvorani Appolo u Harlemu. Nalazim se na koncertu Ryana Adamsa. Vidim ga na pozornici, drnda po gitari, ali ne uspijevam zadržati oči otvorenima kako bih gledala tajprizor. Osjetim dodir na koži. Zadrhtim od njega. Začujem glas. "Susannah, vrijeme je za kontrolu vitalnih funkcija. " Koncert nestaje, pretapa se u mračnu bolničku sobu, sestru pokraj mene. Opet sam tu, opet na mjestu gdje nema noći i nema dana. Ta je žena kriva što sam opet tu. Najednom me preplavi strahovit, usmjeren bijes. Zamahnem desnom rukom unatrag i zviznem je u grudi. Ona hvata zrak.

◊

Sljedeće jutro majka je zauzela svoje uobičajeno mjesto pokraj mene, na stolici uz prozor, kad joj je zazvonio telefon. Bio je to James. Moji roditelji bili su odlučili da mu neće reći koliko sam teško bolesna, da se ne zabrine i ne prekine studij. On i ja uvijek smo bili bliski, unatoč pet godina razlike između nas, i naši su roditelji znali da bi on odmah sve ostavio i došao kući kad bi saznao koliko sam ja loše. No danas je prvi put odlučila dati telefon meni. James... James... James...", rekla sam ja, začuvši bratov glas u slušalici. James... James... James..." U sobi svog studentskog doma u Pittsburghu James je gutao suze. Zvučala sam toliko drugačije, toliko drugačije od njegove starije sestre. Ponavljao je: "Doći ću kući uskoro. I tebi će biti bolje."

◊ Sljedeće jutro, dok sam dobivala drugu rundu IVIG tretmana, u vizitu je došao dr. Arslan, psihofarmakolog, i primijetio da su se moji govorni problemi pogoršali. U svoje bilješke o pacijentu zapisao je: nltjep probiemB otfernlght and in crćA etd upeech ■:;cn=em becftuoe i t ro»y be an I j i l t l a l c ^ t & t o s i c s i g n . f o r islesp Idflt r:igh t tJian ps,eviC’- ia ly .

tti* l a t c a r t scrs>gucl ICBij

Bio je to prvi put da je itko spomenuo pojam katatonija, taj stupanj definiran je odsutnošću, nesposobnošću, izostankom ikakva ponašanja. Za dijagnosticiranje katatonije relevantno je sljedeće: •

voštana savitljivost / katalepsija (mišićna krutost i fiksirana poza)

•

nepokretnost/tupost

•

odbijanje jela i pića

•

uzbuđenost

•

bezizražajno zurenje

•

negativizam / negativni simptomi

•

mutizam

•

impulzivnost

•

rigidnost

• eholalija (automatsko ponavljanje riječi ili rečenica koje izgovori druga osoba) •

izravno promatranje.

Katatoniju uzrokuje zatajenje neurona. Do "voštane savitljivosti" dolazi kada se poremete kemikalije u parijetalnom i frontalnom režnju pa se prekine veza između čovjekove svijesti o vlastitu tijelu u prostoru (u parijetalnom režnju) i osjećaja udobnosti i prikladnosti pokreta (u frontalnom režnju). Posljedica toga jest da takva osoba sjedi veoma mimo u neprirodnim pozama. Katatonija je bliskija posljedicama loše izvedene lobotomije nego perzistentnom vegetativnom stanju jer je osoba i dalje, u tehničkom smislu, aktivna. I dalje postoji neka vrsta ponašanja, ma koliko ono bilo bizarno, lišeno reakcija i neprikladno.

◊ U međuvremenu Stephena je proganjao komentar koji je jedna sestra izgovorila prethodne noći. Ona je bila mlada imigrantica iz Azije koja je tek počela raditi na Sveučilištu u New Yorku. Dok me pregledavala, neusiljeno je rekla: Je li ona uvijek bila tako spora?" Stephen je žestoko odmahnuo glavom, trudeći se obuzdati da ne bi planuo. Kako se usuđuje reći takvo što. Susannah nije i nikada nije bila spora. ◊ Sljedeće jutro Stephen je u hodniku sreo mog oca. Prvo su razgovarali samo o površnim stvarima - hladnom vremenu, Stephenovu poslu i tako dalje. No konverzacija je ubrzo skrenula na mene. "Ona je još unutra", rekao je Stephen. Ja je još vidim. Unutra je. Znam to." "Slažem se. Upravo zato se i borimo. Ni jedan doktor ni sestra to ne vidi, ali mi vidimo", rekao je tata. " I moramo ostati jaki radi nje." "Dogovoreno." Dva su se muškarca rukovala. Tata je zapisao svoj novi dojam o Stephenu u dnevnik. Jedini prijatelj koji je uistinu dolazio svaki dan bio je Stephen. Bio je fantastičan. Nije mi se toliko svidio kada sam ga upoznao, ali svakim danom sve sam ga više poštovao i cijenio."

Glava 25. Napadaj plavog vraga Druga lumbalna punkcija bila je 9. travnja. Do tada sam bila u bolnici ukupno 18 dana, a ne samo što nisam bila nimalo bliže izlječenju nego se činilo da se moje stanje uporno pogoršava. Čak je i Stephen primijetio da su moje konstantne kretnje nalik na žvakanje, moji pokreti ruku poput Frankensteinove nevjeste i moje epizode zurenja postale učestaliji.

E E G videosnimka, 8. travnja, 22.30, 11 minuta:

Iz televizora trešti neki reality show na kanalu Discovery. Stephen sjedi pokraj mene, gleda televiziju i drži mi ruku na bedru, dok ja spavam na boku, okrenuta prema njemu. Stephen se okreće prema meni, naginje se nad mene i gladi mi kosu. Ja odjednom naglo sjednem i počnem brzo udisati zrak, ne izdišući ga. On mi i dalje gladi kosu. Ruke mi se podižu ravno prema naprijed, a Stephen poseže prema gumbu za pozivanje sestre. Stoji iznad mene i gleda me dok ja polako savijam ruke dlanovima prema licu. Činim to toliko tromo da izgleda kao stop-animacija. Stiže sestra. Razgovara sa Stephenom, ali treštanje iz televizora prigušuje njihov razgovor. Ja ne kažem ni riječ. Stephen pokušava objasniti što je bilo, oponaša gušenje da joj pokaže da sam bila prestala disati. Dok on govori, ja opet pružam ruke ravno ispred sebe, ali sada su mi šake savinute prema dolje, kao u tiranosaura. Stephen mi ih nježno spusti uz bokove i masira mi ramena, ali ruke mi se vrate u ispružen položaj, s kutom od 45 stupnjeva u zglavku, kao da vise o užadi. Počinjem mahati njima brzim, repetitivnim pokretima, gore-dolje, gore-dolje. Onda vratim dlanove na lice i legnem; ležim kruto kao daska dok ne stigne dežurna neurologinja. Stephen opet pokušava pokazati liječnici što je bilo, pruža ruke i škripi zubima. Pod pritiskom, užasnut, rasplače se. Ja bacam obližnjeg plišanog medvjedića na pod i mlatim po zraku, kruto, kao da se branim od duha - a s tako ukočenim rukama, izgledam kao lutka Barbie koja ide u bitku. Liječnica mi postavlja nekoliko pitanja, previše tiho da bi se razabralo na snimci, ali ja ne odgovaram, samo zurim u prazno. Legnem natrag na krevet. Onda opet ustanem i pokušam izaći iz kreveta, ali zaustavi me sigurnosna ograda. Liječnica spušta ogradu i pruža mi vjedro, možda zato što misli da mi je zlo. Njišem se naprijed-natrag. Opet legnem, s vjedrom između nogu. Liječnica mi ga uzme i stavi pored glave. Kraj snimke.

U takvim trenutcima Stephen si nije mogao izbiti iz glave noć prvog napadaja, 13. ožujka. "Što mislite, što je to bilo?" upitao je Stephen kasnije te noći sestru Adeline. "Možda je samo htjela privući vašu pozornost?" Napadaje traženja pozornosti južnjaci nazivaju "napadajima plavog vraga"; živopisan opis bijesnih ispada ili napadaja tjeskobe koji spopadaju mlade žene. "Možda je to bio nekakav napadaj tjeskobe?" Sljedeće noći ponovilo se isto. Ja... nije... mi... dooooobro", rekla sam spuštajući noge s kreveta. Stephen je to vidio, spustio je ogradu i pomogao mi da izađem iz kreveta i stanem na pod. Opet sam počela teško hvatati zrak i plakati. Stephen je pritisnuo gumb za poziv. "Boli... me... ssssssrce...", rekla sam držeći ruke na prsima i vrpoljeći se na hladnom bolničkom podu. "Ne... mogu... diiiiiisati..." Dojurila je sestra. Izmjerila mi je vitalne funkcije i zabilježila blago povišen tlak, 155/97. Prikopčala me na uređaj za kisik od 2 litre, koji može pomoći kod problema sa srcem i konvulzija. Ubrzo nakon toga sam zaspala. Varijacije istog prizora neprestano će se ponavljati, gotovo svake noći kada bi Stephen bio uz mene. No rijetko kada su se događale s bilo kim drugim. Nitko to nikada nije objasnio. Svi su se počeli bojati jer je vrijeme prolazilo, a činilo se da nitko nema odgovor. Sve pretrage i dalje su se vraćale negativne, činilo se da tretmani imunoglobulinom nisu bili čarobni eliksir kao što su se svi nadali i nitko nije uspio dokučiti na što bi mogao upućivati velik broj leukocita. Još gore, dr. Siegel nije više radio na mom slučaju, a taj dr. Najjar, o kojem su svi tako lijepo govorili, još se nije bio pojavio. Što bi druge spriječilo od toga da i oni odustanu i da me osude na neku duševnu bolnicu ili dom za nemoćne? Tiho, potajno, moja obitelj počela se brinuti da će me, budu li stvari i dalje išle nizbrdo, možda zauvijek izgubiti. Sljedećeg dana došli su rezultati lumbalne punkcije. Dr. Russo priopćila nam je tu vijest, koja je bila uznemirujuća, ali je barem značila da se bližimo nekakvom odgovoru: u mojoj cerebrospinalnoj tekućini bilo je 80 leukocita na mikrolitar, dok je ih je prošlog tjedna bilo 20. To je značilo da mi je mozak gotovo sigurno upaljen; sada su još samo trebali ustanoviti što je tomu uzrok. Kada su me primili na taj odjel, glavni problem bili su napadaji, onda se to promijenilo u psihozu, sada je dr. Russo napisala "encefalitis nepoznatog porijekla". Encefalitis, kao što će jedan neurolog kasnije objasniti, kolokvijalno je značilo "bolestan mozak", odnosno upala mozga do koje može doći zbog mnogih uzroka. Budući da mame nije bilo tu kada je došla dr. Russo, tata je zapisao tu novost u njihov zajednički dnevnik:

Pokušao mi je prenijeti tu dobru vijest, ali nisam ga mogla pratiti. "Pokušaj prepisati to što sam ja napisao i zapisati još neke stvari koje ću ti reći", rekao je.

Optimistično smo mislili da ću, kada mi ljudi budu došli u posjet, ja njima pružiti taj papir, u nadi da će na njemu pisati cijela priča. Taj plan nije dugo trajao: kad je toga dana došla Hannah, nisam mogla naći tu bilježnicu. Zametnula sam je između cvijeća i časopisa kojih je bolnička soba bila puna. "Imam, imam...", borila sam se da objasnim. Hannah se uvukla u krevet pored mene i zagrlila me oko vrata. "Imam, imam, imam...", rekla sam ja. "U redu je, Susannah, nema veze. Umorna si", prekinula me majka. "Ne, hoću", promucala sam. Cijelo mi se tijelo napelo. Ja... hoću... govoriti!" "Umorna si, dušo. Trebaš se odmarati", rekla je mama.

Ljutito sam otpuhnula. Mama je shvatila da me jako frustrira moja nesposobnost i to što me se tetoši. Hannah je osjetila moju razdraženost i skrenula mi je pozornost na sve brojeve časopisa US Weekly koji su izašli u mjesec dana i knjigu Lovac u žitu, koju sam je bila zamolila. Budući da više nisam mogla sama čitati, Hannah mi je čitala dok nisam zatvorila oči kao da ću zaspati, ali prije nego što je prestala, progovorila sam iskrivljenim glasom. "Tlantioiforslen", počela sam neprestano ponavljati, a lice mi se zacrvenjelo. "Nema na čemu", rekla je Hannah nesigurno. Snažno sam odmahnula glavom. "Ne, ne, ne!" "Tlantioiforslen!!!" viknula sam. Hannah se sagnula bliže mom licu, ali izbliza sam bila samo još nerazgovjetnija. Odlučno sam uprla prstom prema vratima. "Slefeen, sleefen!" Hannah je najzad shvatila. Pozvala je Stephena da uđe, a kad sam ga ugledala, odmah sam se umirila.

◊ Sljedećeg dana liječnici su, na osnovi mog velikog broja leukocita, počeli tražiti izvor infekcije. Očekivao me novi set krvnih pretraga, pa mi je tehničar Edward došao izvaditi krv. Stephen je sjedio pokraj mene, impresioniran mojim držanjem toga dana; iako sam bila daleko od one stare, donekle mi se vratio stari smisao za humor; više sam se smiješila, izgledala sam uživljenije u utakmicu Yankeesa, čak sam i komentirala bacača Andyja Pettittea: "Volim ga." "Kakva je utakmica?" pitao je Edward. "Pobjeđuju li Metsi?" našalio se. Ispružila sam ruku. Radila sam to već toliko puta da je sada to bila puka rutina. Edward je navukao rukavice, stavio mi turniket oko desne nadlaktice, pripremio venu tapkajući je prstima i sagnuo se da zabode iglu. No kad mi je igla probola kožu, naglo sam odskočila i brzim mu pokretom izbila iglu iz ruke pa mi je krv počela štrcati iz vene. Nasmiješila sam se, tobože smeteno spustivši pogled, kao da sarkastično kažem: "Ups, što sam to učinila?" Stephenu je bilo jasno da želim reći: "Odjebi." Katkada bi se činilo da mi je bolje, ali izvorna psihoza tada bi se vratila. To ih je sve plašilo. "Susannah, molim te, ne čini to. Možeš se stvarno ozlijediti, a možda možeš i mene. Ali tebe će boljeti puno više", rekao je Edward nastojeći obuzdati glas. Ponovo je pripremio iglu i podignuo je iznad moje ispružene ruke. "Dobro", rekla sam krotko. Namjestio je iglu, izvadio nekoliko punih epruveta krvi i izašao iz sobe.

Glava 26. Sat "Vohe", stenjala sam pokazujući prstom prema ružičastom vrču na noćnom ormariću. Curila mi je slina i mljackala sam usnicama, što sam tada radila neprekidno, čak i u snu. Tata je odložio karte za igranje i podignuo vrč. Znao je da nema koristi od toga da me nagovara da pijem iz šalice za disfagiju, moje "šalice za srkanje", čija je svrha bila da mi bude lakše gutati. Otac je izašao u hodnik da napuni vrč i, kad se vratio, zatekao me kako zurim ravno pred sebe. Izgledala sam kao da spavam otvorenih očiju, a jezik mi je visio iz usta. Do tada se već bio naviknuo na te prizore od kojih se ledi krv u žilama. Umjesto da me pokuša probuditi, tiho je čitao Portret umjetnika u mladosti dok nije stigla majka. "Bok", veselo je rekla kad je ušla u sobu. Odložila je svoju kožnatu torbicu na stolicu pokraj kreveta i poljubila me. "Tako sam uzbuđena što ćemo danas konačno upoznati tog zagonetnog doktora Najjara." "Što misliš, kakav je?" vedro je nastavila, a oči bademasta oblika zračile su joj entuzijazmom. "Trebao bi stići svaki čas." Tati tog jutra entuzijazam nije išao. "Ne znam, Rhona," rekao je. Još ništa ne znamo." Ona je na to slegnula ramenima i uzela papirnatu maramicu da mi obriše slinu koja mi se skupila na obrazu.

◊ "Zdravo, zdravo!" gromkim je glasom rekao dr. Najjar kada je ušao u moju privatnu sobu, broj 1276. Imao je odmjeren korak i držao se malo ukoso, pa mu je glava bila nekoliko centimetara ispred tijela, najvjerojatnije zbog silnih sati koje je provodio pogrbljen iznad mikroskopa. Vrhovi gustih brkova bili su mu ofucani jer ih je iz navike ovijao oko prsta i čupkao kada bi se duboko zamislio. Pružio je ruku majci koja ju je, u svojoj gorljivosti, čvrsto držala malo duže nego što bi bilo normalno. Zatim se predstavio ocu koji je ustao sa stolice pokraj mog kreveta da ga pozdravi. "Hajde da zajedno prođemo kroz povijest bolesti prije nego što počnem", rekao je. Njegov sirijski naglasak ritmički je skakutao lijepeći se na tvrde suglasnike i naglašavajući ih; glas "t" često bi mu se pretvorio u "d". Kad bi se uzbudio, izostavljao bi prijedloge i kombinirao riječi, kao da mu govor ne može održati korak s mislima. Dr. Najjar uvijek je isticao važnost toga da se od pacijenta dobije cjelokupna povijest bolesti. ("Morate gledati unatrag da biste vidjeli budućnost", često je govorio svojim specijalizantima.) Dok su moji roditelji govorili, on je bilježio simptome -

glavobolje, strah od stjenica, simptomi nalik na gripu, utrnulost i ubrzani puls - koje drugi liječnici nisu istraživali, barem ne u sklopu cjelokupne slike. Sve ih je zapisao kao da se radi o ključnim nalazima. A tada je učinio nešto što ni jedan drugi liječnik nije. Dr. Najjar preusmjerio je pozornost i obratio se izravno meni, kao da mojih roditelja više nema u sobi. Jedna od važnih stvari u pogledu dr. Najjara bio je njegov veoma osoban, srdačan odnos prema pacijentu. Intenzivno je suosjećao sa slabima i bespomoćnima, što je, kako mi je kasnije ispričao, bilo zbog iskustava koje je stekao kao dječak, dok je odrastao u Damasku u Siriji. Loše mu je išlo u školi pa su ga roditelji i učitelji smatrali lijenim. Kad je imao deset godina, u privatnoj katoličkoj školi u koju je išao padao je na jednom testu za drugim, pa je ravnatelj rekao njegovim roditeljima da njemu nema pomoći. "Obrazovanje nije za svakoga. Možda bi za njega bilo najbolje da izuči neki zanat." Iako je bio ljut, otac nije htio prekinuti njegovo školovanje obrazovanje je bilo previše važno - pa je, premda nije gajio velike nade, upisao sina u državnu školu. Tijekom prve godine u državnoj školi jedan se učitelj posebno zainteresirao za tog dječaka i često se trudio pohvaliti ga za njegov rad, polako mu podižući samopouzdanje. Na kraju školske godine došao je kući s blistavom svjedodžbom petnula. Oca mu je skoro udarila kap. "Prepisivao si", rekao je Salim, spreman kazniti sina. Sljedeće jutro roditelji su mu se suočili s učiteljem. "Moj sin ne dobiva ovakve ocjene. Sigurno prepisuje." "Ne, ne prepisuje. Uvjeravam vas u to." "Pa kakva ste vi to onda škola ako dječak kao Souhel može dobivati ovakve ocjene?" Učitelj je malo šutio prije nego što je opet progovorio. Jeste li ikada pomislili da možda zapravo imate pametnog sina? Mislim da trebate vjerovati u njega." Dr. Najjar na koncu će diplomirati medicinu kao najbolji student na godini i preseliti se u Sjedinjene Države gdje neće postati samo cijenjeni neurolog nego i epileptolog te neuropatolog. Njegova priča imala je poentu koju je primjenjivao na sve svoje pacijente; bio je odlučan u tome da nikada neće odustati ni od jednoga.

◊ Sada, u mojoj bolničkoj sobi, čučnuo je pored mene i rekao: "Učinit ću sve što budem mogao da vam pomognem. Neću vas povrijediti." Ja nisam rekla ništa, izgledala sam kao da ništa ne osjećam. "Dobro, da krenemo. Kako se zovete?" Dugačka stanka. "Su... sa... nnn... aaah." "Koja je godina?" Stanka. "2009." Zapisao je "jednosložna". "Koji je mjesec?"

Stanka. "Trvanj. Trvanj", borila sam se. Zapisao je "indiferentna", u smislu apatična. "Koji je datum?" Pogledala sam naprijed ne pokazujući osjećaje, ne govoreći ništa, čak i ne trepćući. Zapisao je "rijetko treptanje". Nisam mu imala odgovor na to. "Tko je predsjednik?" Stanka. Kruto sam podigla ruku ispred sebe. Zapisao je "krutost tijela". "Šo?" Bez emocija. Bez ičega. "Tko je predsjednik?" Zapisao je "nedostatak pozornosti". "O, Obama." Zapisao je "tih glas, monoton, s puno fuflanja". Nisam mogla kontrolirati pokrete jezika. Izvadio je nekoliko sprava iz svoje bijele kute. Čekićem za ispitivanje refleksa kvrcnuo me po koljenima koja se nisu trznula kao što su trebala. Uperio mi je svjetlo u oči i zamijetio da mi se zjenice ne sužavaju kako valja, odnosno da ne reagiraju na svjetlost. "Dobro, sada si ovom rukom dotaknite nos", rekao je dodirnuvši mi desnu ruku. Kruto i robotski podigla sam ruku i u više usporenih kretnji došla dlanom do lica, no malo sam promašila nos. Strahovito katatonična, pomislio je. "Dobro", rekao je iskušavajući moju sposobnost izvođenja naredbe od dvaju koraka. "Dotaknite si lijevo uho lijevom rukom." Lagano mi je dodirnuo lijevu ruku da mi pokaže koja je desna, a koja lijeva jer je sumnjao da sam u stanju sama to dokučiti. Nisam se ni pomaknula ni reagirala; samo sam uzdahnula. Rekao mi je da zaboravim na taj korak i prešao je na drugi. "Molim vas, ustanite iz kreveta i hodajte prema meni." Prebacila sam noge da vise preko ruba kreveta i kolebljivo skliznula na pod. Uzeo me za ruku i pomogao mi da ustanem. "Možete li hodati ravno, nogu pred nogu?" upitao je. Razmislivši o tome jednu minutu, počela sam hodati u kratkim trzajima i s pauzama između koraka. Naginjala sam se ulijevo - Najjar je primijetio da pokazujem znakove ataksije, gubitka koordinacije pokreta. Hodala sam i govorila kao mnogi njegovi pacijenti u kasnom stadiju Alzheimerove bolesti, koji su izgubili mogućnost govora i odgovarajuće interakcije s okolinom, izuzev kratkih izljeva nekontroliranih, nenormalnih pokreta. Oni se ne smiješe, jedva da ikada trepnu i drže se neprirodno kruto, s jednom nogom čvrsto na onome svijetu. A onda mu je nešto palo na pamet: test sa satom. Premda je osmišljen još sredinom 50-ih godina, test sa satom ušao je u Dijagnostički i statistički priručnik za mentalne poremećaje Američke psihijatrijske udruge tek 1987. godine, a rabi se za dijagnosticiranje problematičnih područja mozga u pacijenata koji pate od Alzheimerove bolesti, moždanog udara i demencije. Dr. Najjar pružio mi je prazan list papira koji je istrgnuo iz svoje bilježnice i rekao: "Biste li mi nacrtali jedan sat i ispunili ga brojevima od jedan do dvanaest?" Zbunjeno sam ga pogledala. "Onako kako ga se sjećate, Susannah. Ne mora biti savršeno."

Pogledala sam u doktora, pa opet dolje u papir. Labavo sam držala olovku u desnoj ruci, kao da mi je to nepoznat predmet. Prvo sam nacrtala krug, ali bio je naheren i linije su bile previše vijugave. Zamolila sam novi papir. Istrgnuo mi je još jedan i pokušala sam ponovo. Ovaj put krug je dobro ispao. Budući da je crtanje kruga radnja koja se puno vježba, kao i vezanje vezica na cipelama - pacijenti su to činili toliko puta da im rijetko kada ne uspije - nije ga iznenadilo što sam ga drugi put relativno lako nacrtala. Nacrtala sam krug jednom, pa ga podebljala drugi put, pa još i treći, što se zove perseveracijska disgrafija, poremećaj pri kojem pacijent crta linije ili slova, pa ih onda uporno podebljava. Dr. Najjar sa zanimanjem je iščekivao brojeve. "Sada nacrtajte brojeve u satu." Oklijevala sam. Jasno je vidio kako se naprežem da se sjetim kako izgleda sat. Zgrbila sam se iznad papira i počela pisati. Metodično sam pisala te brojeve. Često bih zapela na nekom broju i nacrtala ga više puta: opet perseveracijska disgrafija. Nakon nekog vremena dr. Najjar pogledao je papir i umalo zapljeskao. Stisnula sam sve brojeve, od jedan do dvanaest, na desnu stranu kruga; bio je to savršeni primjer - broj 12 našao se gotovo točno na mjestu gdje je trebao biti 6.

Sav ozaren, dr. Najjar uzeo je papir, pokazao ga mojim roditeljima i objasnio što to znači. Bili su zatečeni od mješavine užasa i nade. To je najzad bio onaj trag koji su svi tražili. Nisu bili potrebni nikakvi skupi uređaji ni invazivne pretrage; samo papir i olovka. Oni su dr. Najjaru dali konkretan dokaz da mi je upaljena desna polovica mozga.

U zdravu mozgu vid je omogućen putem složena procesa u koji su uključene obje moždane hemisfere: prvo su određeni receptori u mrežnici izloženi podražaju, a zatim te informacije prolaze kroz oko i vidne putove do primarne vidne kore, koja se nalazi u stražnjem dijelu mozga, gdje se integriraju u jedinstvenu percepciju. Tu percepciju potom obrađuju parijetalni i temporalni režnjevi na obje strane glave. Parijetalni režanj daje "gdje i kada" za tu sliku, smještajući nas u vremenu i prostoru. Temporalni režnjevi daju "tko, što i zašto" jer upravljaju našom sposobnošću prepoznavanja imena, osjećaja i sjećanja. No u bolesnu mozgu, u kojem jedna hemisfera ne radi kako treba i protok informacija nailazi na prepreke, vizualni svijet postaje jednostran pa dolazi do vizualno-prostornog zanemarivanja. Budući da mozak funkcionira kontralateralno, što znači da je desna hemisfera odgovorna za lijevu stranu slike koju vidimo, a lijeva hemisfera za desnu stranu slike, moj crtež sata, u kojem sam sve brojeve nacrtala na desnoj strani, bio je dokaz da mi je desna hemisfera - odgovorna za lijevu stranu slike tog sata - blago rečeno ugrožena. No vizualno zanemarivanje nije isto što i sljepoća. Mrežnice i dalje dobivaju podražaje i šalju informacije u vidnu koru; samo što se te informacije ne obrađuju kako treba, na način koji nam omogućuje da "vidimo" neku sliku. Precizniji naziv za to, kažu neki liječnici, glasi "vizualna indiferencija": mozak jednostavno ne mari za to što se zbiva na lijevoj strani njegova univerzuma. Test sa satom omogućio je i da se objasni još jedan aspekt moje bolesti, koji je do tada uglavnom bio zanemaren: utrnulost lijeve strane moga tijela, stari problem na koji su svi već odavno bili zaboravili. Parijetalni režanj, odgovoran za vremenske i prostorne elemente slike koju vidimo, uključen je i u tjelesne osjete, a ako se on ne aktivira kako treba, to može dovesti do osjećaja utrnuća. Taj jedan jedini test crtanja sata odgovorio je na mnoga pitanja: osim utrnulosti lijeve strane tijela, objasnio je i paranoju, napadaje te halucinacije. Možda je objasnio čak i moje izmišljene stjenice, s obzirom na to da su mi oni "ugrizi" bili na lijevoj ruci. Omogućio je da se isključi shizoafektivni poremećaj, postiktalna psihoza i virusni encefalitis, a kada je dr. Najjar uzeo u obzir i povišen broj leukocita na nalazu lumbalne punkcije, doživio je epifaniju: ta upala najvjerojatnije je posljedica neke autoimunosne reakcije koju stvara vlastito mi tijelo. I dalje je bilo pitanja: kakav tip autoimunosne bolesti? Onaj skup testova na autoimunosne bolesti - kojim je testiran tek mali dio od stotinjak poznatih autoimunosnih bolesti - vratio se negativan. Dakle, nije se moglo raditi o jednoj od njih. Dr. Najjar tada se prisjetio niza slučajeva u novijoj medicinskoj literaturi, koja je potjecala sa Sveučilišta u Pennsylvaniji, o jednoj rijetkoj autoimunosnoj bolesti što pogađa mlade žene. Je li se moglo raditi o tome? Bilo je i drugih pitanja. Koliko je upala uznapredovala? Je li moj mozak bilo moguće spasiti? Međutim, jedini način da se dobije odgovor na ta pitanja bio je da se napravi biopsija mozga, a nije bio siguran hoće li se moji roditelji složiti s time. Nikome se nije sviđalo kako zvuče riječi biopsija mozga, no bez brze intervencije moje stanje vjerojatno se ne bi popravilo, a što bi problem duže trajao bez odgovarajuće intervencije, to bi mi izgledi za oporavak bili lošiji. Dok je mozgao o tome, odsutna si je duha navlačio brkove i koračao ukrug po sobi.

"Mozak joj je u plamenu", rekao je mojim roditeljima i sjeo na krevet pokraj mene. Uzeo je moje male ruke u svoje velike i sagnuo se do razine mojih očiju. "Učinit ću za tebe sve što budem mogao. Obećavam ti da ću uvijek biti tu za tebe." Tada mu se načas učinilo kao da sam živnula, kako mi je kasnije ispričao. Voljela bih da se sjećam te ključne scene, jednog od najvažnijih trenutaka u mom životu, ali, nažalost, ne sjećam se ničega. Dr. Najjar kasnije mi je rekao da je vidio kako su mi se u kutovima očiju nakupile suze. Sjela sam u krevetu i snažno ga zagrlila. Njemu je to bio još jedan presudan trenutak u mom slučaju: osjetio je da sam još tu negdje, unutra. No bio je to samo trenutak. Nakon tog izljeva opet sam legla na jastuk, kunjajući, iscrpljena tim kratkim pokazivanjem emocija. No on je znao da sam tu i nije namjeravao odustati od mene. Rukom je pokazao mojim roditeljima da pođu za njim van iz sobe. "Mozak joj je u plamenu", ponovio je. Oni su kimnuli, razrogačenih očiju. "Vlastito joj tijelo napada mozak."

Glava 27. Biopsija mozga No vijesti dr. Najjara time nisu završile: morao je s njima podijeliti još jednu, hitnu odluku. "Mislim da bi sljedeći tretman trebali biti steroidi, ali moramo dokazati upalu prije nego što nastavimo", rekao je pripremajući se priopćiti im sljedeću informaciju. "Kako?" upitala je majka. "Na Sveučilištu u Pennsylvaniji radi jedan liječnik koji se specijalizira za autoimunosne bolesti i mislim da će on imati odgovore koje tražimo. U međuvremenu...", opet je zastao skupljajući hrabrost da podijeli taj sljedeći korak s mojim roditeljima, a znao je da oni neće rado pristati. "Ima nekoliko načina na koje to možemo izvesti. Steroidi. Plazmafereza. IVIG." Moji roditelji opet su složno kimnuli, posve opčarani tom silom od čovjeka. "Ali mislim da bi bilo najbolje", rekao je zastavši i spustivši glas, "napraviti biopsiju mozga." "Što to znači?" upitala je majka. "Trebali bismo joj pogledati mozak i izvaditi...", podigao je dva prsta i razdvojio ih za centimetar,.....jedan komadić." Otac se ukipio. "Ne znam baš." "Kunem vam se, da je ona moje dijete, napravio bih biopsiju mozga. Rizik u slučaju da je ne napravimo daleko je veći od rizika u slučaju da je napravimo. Najgore što se može dogoditi jest da završimo na istome na čemu smo sada." Oni nisu rekli ništa. "Ja bih to htio učiniti u ponedjeljak, najkasnije u utorak", rekao je. "Ali to ovisi o vama. U međuvremenu ću razgovarati o tome s liječničkim timom i s kirurgom. Dajte mi da razmislim o tome. Javit ću vam." Kad je dr. Najjar otišao, majka je šapnula: "On je dr. House u stvarnom životu." Kasnije toga poslijepodneva došla je dr. Russo da od mojih roditelja dobije potvrdu odluke da mi se napravi biopsija mozga. Mama je pokušala ostati mirna, ali osjećala se bespomoćno. Mahnula je prema dr. Russo da pođe za njom van iz sobe, u hodnik. Imala je puno pitanja za nju, ali mogla je razmišljati samo o tim dvjema strašnim riječima: biopsija mozga. Nakon što je tjednima održavala privid staloženosti, najzad je došla do točke pucanja. Počela je jecati. Dr. Russo stajala je ruku prekriženih na grudima, a onda je jednu ispružila i vrlo lagano dodirnula ruku mojoj majci. "Bit će dobro", rekla je dr. Russo.

Mama je obrisala suze i duboko udahnula. "Bolje da se vratim unutra." Kad se vratila, otac ju je opleo optužujućim pogledom. "Čuli smo te", rekao je. Unatoč tomu, kako je kasnije zapisao u svoj dnevnik, njega je mučilo isto što i nju: "Uplašilo me već i to kako zvuče riječi biopsija mozga. Čuo sam majčin glas kako mi govori da to ne činimo. Čuo sam je kako mi govori da nikada nikome ne dopustim da prčka po mozgu. Kao medicinska sestra, nagledala se strahota i nije vjerovala neurokirurzima. Morao sam se na silu podsjetiti koliko je to davno bilo." Iscrpljen događajima toga jutra, crtanjem sata i vijestima o biopsiji mozga, tata je pješačio od Sveučilišta u New Yorku do 33. ulice kako bi u ulici Park Avenue South otišao na podzemnu željeznicu. Između 1. i 2. avenije ugledao je crkvu svetog srca Isusa i Marije. Impulzivno je ušao u crkvu i divio se prozorima od obojena stakla i dojmljivoj slici anđela koji grli skrhanog čovjeka. Kleknuo je i pomolio se. Istog poslijepodneva u manhattanskom uredu okružnog tužioca moja majka bavila se nečim sličnim. Držala se za ruke sa svojom tajnicom Elsie i suradnicom Reginom koja je vikende provodila kao baptistička svećenica. Sve tri zatvorile su oči i držale se za ruke u krugu, dok se Reginin glas uzdizao visoko iznad njih: "Bože, izliječi tu mladu djevojku. Bože, čuj nas, usliši naše molitve. Molimo ti se da izliječiš tu djevojku i da joj bude bolje. Usliši naše molitve. Molimo te, usliši naše molitve." Moja mama, besmislicama nesklona agnostička Židovka odrasla u Bronxu, mogla se zakleti da je osjetila Božju prisutnost. Ja sam, u međuvremenu, bila blaženo nesvjesna tjeskobe svojih roditelja. Poslala sam SMS Lindsey, prijateljici s fakulteta, koja je živjela u St. Louisu. "Idem na mozgopsiju." "Što? Što ti je to?" napisala mi je Lindsey u odgovoru, zbunjena pogrešnim pisanjem. "Izvadit će mi kodamić mozga!" Zach, moj kolega s posla, koji je čuvao moju mačku naizmjence s mojom kolegicom i prijateljicom Ginger, također je nazvao toga dana. Rekla sam mu što ima novo na isti način kako bih mu rekla što sam jela za ručak. "Idem na mozgo opsiju", rekla sam. "Čekaj malo, Susannah. Ideš na operaciju mozga?” upitao je on, očito zabrinut. Prvi put da mi je netko direktno izrazio koliko je ta operacija strašno zvučala. Počela sam liti suze straha i zbunjenosti te sam na koncu prekinula vezu, previše uzrujana da bih nastavila razgovor.

◊ Bio je uskrsni vikend. U subotu je došla glavna sestra kirurgije da mi opiše pripremu za operaciju mozga. Djelovala je poletno i uspjela je tu biopsiju prikazati kao rutinu. Što nije umanjilo očev strah. Dok je opisivala gdje će mi obrijati glavu - prednji dio, iznad desne strane čela, desetak centimetara prema tjemenu - ja sam je ravnodušno slušala, a tata je bio impresioniran mojim dostojanstvom. Tek sam kasnije te večeri

počela pucati. Kad me vidio uzrujanu, i tata se rasplakao. Zatim je čuo kako se smijem. "Smiješno izgledaš kada plačeš", hihotala sam. Uskoro smo se oboje smijali i plakali istovremeno. On me kroza suze podsjetio na naš moto. "Kakav je nagib linije?" "Hm." Nisam se mogla sjetiti odgovora. "Pozitivan. A što to znači?" "Hm." Nakosila sam ruku prema gore da prikažem napredak. "Tako je. Svaki dan ide sve bolje." Sljedeći dan bilo je uskrsno jutro i tata mi je donio uskrsnu košaru, istu košaru koju mi je davao otkako sam bila mala, punu čokolada i šarenih jajastih bombona. Oduševio se kad je vidio da opet izgledam kao klinka, raširenih očiju, spremna skočiti na slatkiše.

◊ U ponedjeljak ujutro roditelji su mi stigli izuzetno rano, ispunjeni strahom i uzbuđenjem. Ja sam pak djelovala neprirodno mirno. Konačno me jedan bolničar, koji je njima izgledao kao Hells Angel, stavio na krevet na kotačima i otkotrljao na kirurgiju. Moji su se roditelji još malo zadržali. Zanemarivši godine izdaje, emocionalnog otuđenja i sitničavih svađa, nakratko su se zagrlili i pustili pokoju tihu suzu. Operacijski trakt bio je utjelovljenje medicine industrijskih razmjera; sterilno mjesto s vratima koja su vodila u desetke operacijskih sala. Nije više bilo slika krajolika ni blage glazbe; tu su se izvodile ozbiljne operacije. Čekali smo u prostoru odmah ispred dizala, odvojeni velikim, prozirnim, okomitim paravanima. Svi s druge strane paravana nosili su kirurška odijela. Jedan neurolog došao mi je obrijati glavu. Liječnik mi je s glave obrijao krug od dobrih 12 centimetara promjera, ali ja nisam ni vrištala, ni vikala, niti plakala. Tata je opet bio zadivljen mojom snagom, premda je moguće da ja jednostavno nisam imala pojma što se zbiva. Sjedila sam na krevetu posve neopterećena time što mi je glava zamotana u ručnik, kao da sam upravo izašla sa spa-tretmana. Tata me pogledao i, nastojeći potisnuti suze, kleknuo pored mene. "Sjeti se što sam ti rekao. Kakva je strategija?" "Korak po korak." "Kakav je nagib linije?" "Pozitivan." Neurokirurg dr. Doyle odjenuo je kiruršku kutu i pripremio se za operaciju. Ušao je u operacijsku salu u pratnji instrumentarke, medicinske sestre i anesteziologa. Unatoč tomu što je taj postupak bio relativno siguran, mnogo je stvari moglo poći po

zlu: mogli su izabrati pogrešni dio za rezanje, a osim toga rizik postoji kod svih vrsta operacija, no osobito kod onih na mozgu. Ipak, biopsije mozga relativno su jednostavne u usporedbi s drugim, složenijim operacijama vezanim uz epilepsiju, koje se on tijekom godina navikao izvoditi. Novi uređaj za magnetsku rezonanciju bio mu je instaliran u službeno računalo i na radno mjesto; vodio je kirurga kroz proces zvan stereotaktički neurokirurški zahvat bez okvira, pri kojem se mozak mapira u 3D i u 2D, pa kirurg može brzo i precizno naciljati neki određeni dio u mozgu - u ovom slučaju, desnu frontalnu koru. Bio je izabrao područje u kojem nema nikakvih velikih vena izbjegavši područje odgovorno za motoričke funkcije. Na kolicima su me dovezli do operacijskog stola; izabrani dio moje glave već je bio obrijan i očišćen. Dali su mi opću anesteziju. "Brojite od 100 prema jedan", rekao mi je anesteziolog. "100... 99..." Postavili su mi držač za glavu, koji me držao na miru pomoću dvaju metalnih krakova pritisnutih na moje sljepoočnice. Dr. Doyle skalpelom je načinio rez u obliku slova S, 4 cm od sredine tjemena prema prednjem desnom kraju. Krak slova S došao je točno iza linije na kojoj mi počinje kosa. Razmaknuo je kožu oštrim nožem i svaku stranu zahvatio retraktorom. Uzevši u ruke brzo svrdlo, poput vještog drvodjelca pritisnuo ga je na lubanju, načinivši "trepanacijski otvor", odnosno rupu u kosti lubanje promjera 1 cm. Zatim je kroz trepanacijski otvor prošao kraniotomom, većim svrdlom, i smrvio kost u prašinu. Uklonio je komad koštane ploče od 3 cm, izloživši dura mater; odnosno vanjski, gusti zaštitni sloj mozga, i izvadio jedan komadić da ga pošalje na testiranje zajedno s moždanim tkivom. Tankom skalpelom br. 11 i disektorom izrezao je nekoliko kockica tkiva, volumena približno 1 kubični centimetar, u kojima su se nalazili i bijela moždana tvar (živčana vlakna) i siva moždana tvar (stanice neurona). Odvojio je uzorke za daljnja proučavanja i jedan dodatni uzorak za zamrzavanje, za slučaj da budu potrebna još neka testiranja. Očistio je moždanu tvar i zaustavio krvarenje pomoću kotonoida (upijajućeg pamučnog materijala). Onda je veoma pažljivo kirurškim koncem zašio komadić dura mater na vanjski sloj mozga, a zatim je vratio koštanu ploču. Gurnuo je ploču na jednu stranu, pritisnuvši je na postojeću kost tako da se spoji, a potom ju je učvrstio pomoću vijaka i metalne pločice. Postupak je završio vrativši vanjski sloj kože u prvotni položaj i zatvorivši ranu na glavi metalnim spajalicama. Cijela procedura trajala je četiri sata. "Brojite od 100prem a je d a n ”, kaže bestjelesni glas. ”100... 99...... 98...... " Tama. Trep. Trep. Trep. Još sam budna. ” Tama.

Krcata soba za buđenje. Sama sam. S moje desne strane neka obitelj okružuje nekog drugog pacijenta. Gdje su mi roditelji? Onda ih ugledam. Mamu i tatu. Ne mogu se pomaknuti. Onda Stephena i Allena. Pokušam malo podići ruku da im maknem; imam osjećaj da teži kao uteg od dvadeset kilograma. Tama. "Žedna. " Glas mi je promukao. "Žedna. " ”E vo”, kaže neka osorna sestra i u usta mi utrpa spužvu natopljenu vodom. Spužva je neugodna, ali voda je Božji dar. Sišem i sišem. "Žedna. " Ona mi u usta ugura jo š jednu. Čujem da roditelji pored mene svom djetetu daju ledeni čips. Dignem ruku. Hoću i ja. Dolazi neki medicinski tehničar. ”L ed.” On mi donese nekoliko ledenih čipseva i stavi mi ih na jezik. Čujem medicinsku sestru kako mu govori da mi ne daje vode. "Ona ne smije vode. Samo je ignoriraj. " "Vode, vode", stenjem. Ona se približi. "Žao mi je, ali više ne smijete. " "Svima ću ispričati kako ste se ponašali prema meni. Svima ću to ispričati čim budem izašla odavde. " "Što ste rekli? " Njezin me ton plaši. "Ništa. " Tama. Nalazim se u klaustrofobičnoj sobi za jednu osobu. Piški mi se. Piški mi se. Guram. Kateter mi ispadne i urin se razlije po cijelom krevetu. Vičem. Dolazi neka sestra. "Popiškila sam se. " Pridruži jo j se druga sestra. Okrenu me na lijevi bok, skinu posteljinu, operu me toplim ručnicima i poprskaju me nečim. Onda me okrenu na desni bok i ponove postupak. Osjećaj je ugodan. Ali ne mogu se pomaknuti. Snažno upinjem mozak nastojeći pomaknuti nožne prste. Trudim se tako jako da me zaboli glava. Nožni mi se prsti ne mrdaju. "Ne mogu pomicati noge ", vičem. Puno sati nakon operacije, oko 11 navečer, jedna sestra konačno je rekla mom tati - koji je odlučio čekati da vidi kako sam, dok su svi ostali morali otići kući jer je osoblje tako zahtijevalo - da sam premještena iz sobe za buđenje na odjel za intenzivnu njegu. Nisu ga pozvali da uđe i posjeti me, ali on je svejedno ušao na odjel, bez pratnje. Prostor se sastojao od nekoliko odjeljaka, u svakome po jedan pacijent. Sestara je bilo posvuda, ali ni jedna ga nije dvaput pogledala. Zavirivao je u jedan odjeljak za drugim dok me nije pronašao. Glave umotane u bijelu gazu poput kakve bolesne perzijske princeze, ležala sam naslonjena na jastuke u polusvjesnom stanju. Bila sam prikopčana na monitore i uređaje koji su bipkali i brundali te umotana u kompresijske čarape boje kože koje su

mi održavale normalan krvni tlak. Kad su nam se pogledi susreli, odmah sam ga prepoznala, što se nije uvijek događalo. Zagrlili smo se. "Najgore je prošlo, Susannah." "Gdje je mama?" pitala sam. "Doći će sutra", rekao je. Bilo mu je jasno da mi smeta što majka nije došla, iako je odluka da ona te noći ode kući bila ispravna. A onda: "Tata, ne osjećam noge." Zvučala sam uvjereno u to. Jesi li sigurna, Susannah?" upitao je tata problijedjevši od straha. "Da. Ne mogu ih pomicati." Pozvao je nekog mladog liječnika koji je došao i pregledao me, a onda me žurno otpravio na hitnu magnetsku rezonanciju. Tata je tiho žurio pored kolica, držeći me za ruku dok me tehničar za magnetsku rezonanciju nije uveo u sobu rekavši tati da pričeka. U tih trideset minuta, jednom će mi kasnije reći sa uzdahom, izgubio je pet godina života. No mladi liječnik na koncu je izašao i rekao mu da sve izgleda dobro. Tata je ostao sa mnom dok nisam zaspala. Onda je otišao kući i uvukao se u krevet, pomolio i utonuo u nemiran drijemež.

Glava 28. Propecia Nakon operacije ponovo su me smjestili u jednu zajedničku sobu na odjelu za epilepsiju. Moja cimerica, žena u ranim tridesetim godinama, patila je od napadaja koji bi se pojavljivali kad bi konzumirala alkohol (premda se napadaji češće javljaju uz odvikavanje od alkohola, piće ih katkada može i izazvati). Neprestano je molila osoblje da joj dopusti popiti malo vina kako bi mogli snimiti napadaj. Odbijali su. Rezultati biopsije mozga potvrdili su ono što je liječnički tim očekivao: mozak mi je bio upaljen. Na slikama dr. Najjara pojavile su se vojske ljutitih upalnih stanica iz mog imunosnog sustava, koje su napadale živčane stanice u mozgu, što je potpis encefalitisa. Do ne tako davno neurolozi su smatrali da je mozak imunosno privilegiran, što znači potpuno odvojen od limfocita imunosnog sustava; sada liječnici rabe pomno sročenu frazu "imunosno različit". Istraživači su nakon toga otkrili da krvno-moždana barijera (blood brain barrier, BBB), odnosno gust, isprepleten pokrov od krvnih žila koji regulira prolaz tvari poput bakterija, kemikalija i lijekova iz krvi u mozak, dopušta određenim B-stanicama i T-stanicama da se provuku kroz njega, u procesu zvanom dijapedeza, kako bi obavile redovite "preglede". No ovo nije bio redoviti pregled. Ove imunosne stanice, koje su trebale zaštititi tijelo, bile su u blickrigu. To je bio dokaz koji mu je trebao: radilo se o nekoj vrsti autoimunosne bolesti. Sad kad su imali približnu dijagnozu, liječnici su mogli prijeći na prvu fazu liječenja: intravenozne steroide, vrstu imunoterapije za ublažavanje upale koju uzrokuje tjelesni imunosni sustav. Prozirna plastična vreća Solu-Medrola, jednog IV steroida, visjela mi je pored kreveta tri dana, koliko je trajala intenzivna terapija. Dobivala sam je svakih šest sati putem IV pumpe. Ti steroidi, zvani kortikosteroidima, ublažavaju trenutačnu upalu i umiruju imunosni sustav, koji pak suzbija buduću upalu. Kako su mi steroidi kapali u organizam, isključivali su upalne kemikalije, citoksine. Dr. Najjar odobrio je najjaču moguću dozu tijekom triju dana. Nakon toga stavit će me na 60 mg prednizona, odnosno oralnih steroida, koji će neko vrijeme nastaviti ublažavati upalu na nježniji način. Budući da kortikosteroidi, uz ostalo, ulaze u interakciju s razinom šećera u krvi, dobila sam privremeni oblik dijabetesa tipa II. Premda su mi liječnici promijenili jelovnik, pa sam kao desert dobivala samo pudinge bez šećera, moji su se roditelji pravili da ne vide da i dalje mlatim šarene jajaste uskrsne bombone, nesvjesna opasnosti. S obzirom na to da sam nakon operacije morala mirovati u krevetu, sestre su mi navlačile kompresijske čizme do bedara, koje se napuhuju i ispuhuju pumpajući mi krv kroz noge i oponašajući stezanje i širenje tijekom fizičke aktivnosti. No od njih su me noge svrbjele i znojile su mi se, kao što sam objašnjavala svakome tko me htio slušati, pa sam ih na kraju skidala svake noći.

Unatoč tom novom tretmanu steroidima, činilo se da se moje stanje ne popravlja. Dapače, pogoršalo se; nenormalne kretnje noću i neodređeni napadaji panike postali su učestaliji. Otac je pisao o tim neprestanim poteškoćama u dnevnik koji su on i mama dijelili. "Imala je čudan, iskešen izraz lica. Napela se", napisao je. "Ruke ispružene ravno, grimasa, napetost, drhtanje." No i dalje sam se uspijevala pribrati za posjetitelje. Hannah je došla ubrzo nakon operacije i potisnula smijeh kad je ugledala moj čudni bijeli turban od zavoja. No ja sam to dobro prihvaćala. "Oćelavit ću!" rekla sam smiješeći se i ubacila jedan uskrsni bombon u usta. "Kako to misliš? Jesu li ti obrijali glavu?" "Na ćelavo!" "Možda ti treba Propecia."11 Obje smo pukle od smijeha.

E E G videosnimka, 12. travnja, 8.12 h, 7 minuta.

Imam bijelu operacijsku kapu, ležim jastucima poduprtih leđa i savijenih nogu, kao da se sunčam. Ružičasti ruksak s EEG kutijom nalazi mi se na dnu trbuha. Ustajem i idem prema vratima. Pokreti su mi kolebljivi i spori do bola. Lijeva mi je ruka ispružena. "Je li to ovaj mali zeleni gumb?" izvan slike pita moja majka neku sestru misleći na gumb za napadaje/hitne slučajeve privezan za sigurnosnu ogradu kreveta. Ulazi u kadar i sjeda pokraj prozora. Vraćam se u krevet. Majka ustaje, naginje se iznad mene i onda pritišće gumb za pozivanje sestre. Malo kasnije dolazi tehničar Edward i započinje neurološki pregled; pokazuje mi kretnje koje želi da učinim, pruža ruke ispred sebe. Ja polako činim to što želi. On me kvrcne po lijevom kažiprstu i kaže mi da zatvorim oči i da njime dotaknem lice. Za neko vrijeme učinim tako. On ponovi na drugoj ruci. Kad Edward ode, ja posežem za pokrivačem. Treba mi punih deset sekundi da legnem. U međuvremenu majka izgleda nervozno. Traži nešto po torbici, prekriži pa opet rastavi noge, cijelo me vrijeme motreći. Kraj videosnimke.

Treće noći u zajedničkoj sobi žena pokraj mene imala je napadaj. Nekako je uspjela nagovoriti medicinsko osoblje da joj dopusti da popije vina. Budući da su dobili ono što su htjeli - fizičku snimku napadaja - otpustili su je ubrzo nakon toga.

11 Lijek protiv ćelavosti.

Glava 29. Dalmauova bolest Kasnije toga dana došla je dr. Russo objasniti nam koje su bolesti sada mogli prekrižiti s popisa mogućih; među njima bile su hipertireoza, limfom i Devicova bolest, rijetka bolest simptomima slična multiploj sklerozi. I dalje su pretpostavljali da sam bila izložena hepatitisu, koji može uzrokovati encefalitis, ali nisu imali dokaza. Nakon tog razgovora majka je pošla za dr. Russo u hodnik. "A što vi mislite, o čemu se radi?" potaknula ju je mama. "Zapravo, dr. Najjar i ja imamo jednu okladu..." "Kakvu to okladu?" "Pa, dr. Najjar misli da je upalu uzrokovao autoimunosni encefalitis, a ja mislim da se radi o paraneoplastičnom sindromu." Budući da je majka inzistirala, liječnica je objasnila da je paraneoplastični sindrom posljedica raka negdje u tijelu, najčešće na plućima, dojci ili jajnicima. Simptomi - psihoza, katatonija i tako dalje - nisu povezani s rakom, nego s reakcijom imunosnog sustava na nj. Dok tijelo mijenja brzinu da napadne tumor, ponekad počne napadati i druge, zdrave dijelove tijela, poput kralježnice ili mozga. "Ja to mislim zbog njezina slučaja s melanomom, to ima smisla", zaključila je dr. Russo. To nije bilo ono što je moja majka željela čuti. Rak je bio užas, riječ koju se nije usuđivala izgovoriti. Ta liječnica sada se ležerno nabacivala njome kao dijelom neke oklade.

◊ U međuvremenu su na Sveučilište u Pennsylvaniji stigle dvije plastične epruvete, sigurno smještene u kutije od stiropora i prevezene u hladnjaku u prikolici FedExova kamiona; u jednoj se nalazila prozirna cerebrospinalna tekućina, bistra kao nefiltrirana voda, a u drugoj krv koja je počela izgledati kao dehidrirani urin jer su crvena krvna zrnca s vremenom potonula na dno. Epruvete su imale broj 0933, bile su označene mojim inicijalima, S. C., a dok su čekale laboratorijske pretrage, nalazile su se u laboratorijskom zamrzivaču na minus 80 stupnjeva. Četiri godine ranije, 2005., neuroonkolog sa Sveučilišta u Pennsylvaniji po imenu dr. Josep Dalmau bio je viši znanstveni suradnik u radu naslovljenom Paraneoplastic encephalitis, psychiatric symptoms, and hypoventilation in ovarian treatment ("Paraneoplastični encefalitis, psihijatrijski simptomi i hipoventilacija pri liječenju jajnika"), objavljenom u neuroznanstvenom časopisu Annals o f Neurology. U tom radu riječ je o četirima mladim ženama s izraženim psihijatrijskim simptomima i encefalitisom. Sve su imale leukocite u cerebrospinalnoj tekućini i bile

su konfuzne, imale su probleme s pamćenjem, halucinacije, deluzije i poteškoće s disanjem i sve su na jajnicima imale tumor zvan teratom. No najvažnije otkriće bilo je da su sve četiri pacijentice imale slična antitijela, koja kao da su reagirala protiv određenih dijelova mozga, ponajviše hipokampa. Zbog nečega u kombinaciji tog tumora i tih antitijela te su žene bile vrlo bolesne. Dr. Dalmau uočio je uzorak; sada je morao saznati nešto više o tim antitijelima. Sa svojim je istraživačkim timom danonoćno radio na složenom imunohistokemijskom eksperimentu sa zamrznutim dijelovima mozga štakora, koje su iz životinja izvadili dok su bili svježi, zatim ih narezali na listove tanke poput papira i potom izložili cerebrospinalnoj tekućini tih četiriju bolesnih žena. Nadali su se da će se antitijela iz cerebrospinalne tekućine povezati izravno s nekim receptorima u štakorskome mozgu i razotkriti neku tipičnu shemu. Trebalo im je 8 mjeseci isprobavanja prije nego što se neki uzorak konačno pojavio. Dr. Dalmau pripremio je kriške štakorskog mozga i na svaku pojedinu stavio malu količinu cerebrospinalne tekućine svake pojedine od četiriju pacijentica. Dvadeset četiri sata kasnije:

Slika A: Dio hipokampa štakorskog mozga na kojem se vidi reaktivnost cerebrospinalne tekućine pacijentice s anti-NMDAR encefalitisom. Smeđe mrlje odgovaraju pacijentičinim antitijelima koja su se povezala s NMDA receptorima.

Slika B: Sličan dio hipokampa individue bez antitijela što napadaju NMDA receptore.

Na četirima lijepim slikama nalik špiljskim crtežima ili apstraktnim uzorcima na morskim školjkama golim se okom vidjelo vezivanje antitijela. "Bio je to vrlo uzbudljiv trenutak", kasnije se prisjećao dr. Dalmau. "Prije je sve bilo negativno. Sad smo bili totalno sigurni da sve četiri ne samo što imaju istu bolest nego i isto antitijelo." Objasnio je da je uzorak reaktivnosti bio intenzivniji u hipo-kampu štakorskog mozga, ali to je bio tek početak. Sada se pojavilo puno teže pitanje: na što se okomljuju ta antitijela? Kombinirajući pokušaje i pogreške te uz nekoliko znalačkih pretpostavki o tome kojih receptora u hipokampu ima najviše, dr. Dalmau i njegovi kolege najzad su identificirali metu. Od nekog komercijalnog laboratorija kupili su staničnu liniju ljudskog bubrega, na površini čijih stanica nije bilo nikakvih receptora, stoga je bila poput "prazne ploče". U njegovu su laboratoriju u nju unosili sekvence DNK koje nalažu stanicama da stvore određene tipove receptora, što im je omogućilo kontroliranje receptora koji su na raspolaganju za vezanje. Odlučio je da stanice izraze samo NMDA receptore jer je dokučio da su upravo oni najvjerojatnije prisutni u velikoj količini u hipokampu. I dakako, antitijela iz cerebrospinalne tekućine tih četiriju pacijentica vezala su se uz te stanice. Dobio je svoj odgovor: krivci su bili antitijela koja su tražila NMDA receptore. NMDA (N-metil-D-aspartamska kiselina) receptori ključni su za učenje, pamćenje i ponašanje te su osnovna sirovina kemije u mozgu. Ako su oni ugroženi, stradaju i um i tijelo. NMDA receptora ima posvuda u mozgu, ali većina ih je koncentrirana na neuronima u hipokampu, glavnom centru za učenje i pamćenje u mozgu, te u frontalnom režnju, sjedištu viših funkcija i osobnosti. Ti receptori ponajviše govore jezikom ekscitatornog kemijskog spoja glutamata, najvažnijeg ekscitatornog neurotransmitera, te inhibitorskih kemijskih spojeva GABA (gama-

aminomaslačna kiselina) i glicina. Svi neurotransmiteri prenose samo jednu od dviju mogućih poruka: mogu ili "uzbuditi" (ekscitirati) stanicu, potičući je da ispali električni signal, ili "obuzdati" (inhibirati) stanicu, spriječiti je da ga ispali. Ti jednostavni razgovori između neurona nalaze se u korijenu svega što činimo, od pijuckanja čaše vina do pisanja novinskog podnaslova. U ljudi oboljelih od anti-NMDA receptorskog encefalitisa antitijela, koja su inače sila dobra u imunosnom sustavu, u mozgu su postala izdajnička persona non grata. Ta antitijela koja traže receptore polože svoj poljubac smrti na površinu neurona; onesposobe receptore tog neurona pa oni više ne mogu slati i primati te važne kemijske signale, neurotransmitere. Premda istraživači još ni izdaleka nisu u potpunosti shvatili na koji način ti utišani NMDA receptori (i njima pripadajući neuroni) utječu na ponašanje i mijenjaju ga, jasno je da ishod može biti katastrofalan, pa čak i smrtan. Međutim, imaju neke naznake: smanjite NMDA receptore za, primjerice, 40 posto, i mogli biste dobiti psihozu; smanjite ih za 70 posto i imate katatoniju, što je vrhunac bolesti kada mnogi NMDA receptori više ne ulaze u interakciju sa svojim krugovima. U miševa bez NMDA receptora većina ih ugine u roku od deset sati nakon rođenja zbog zatajenja disanja. Miševi kojima nedostaje većina receptora, ali ne svi, ne sišu, pa umni od gladi unutar približno jednog dana. Miševi koji imaju najmanje 5 posto netaknutih NMDA receptora preživjet će, ali će se ponašati abnormalno, s čudnim društvenim i seksualnim interakcijama. Miševi s polovicom svojih receptora također prežive, ali imaju slabo pamćenje i abnormalne društvene odnose. Godine 2007. dr. Dalmau i njegovi kolege objavili su još jedan rad predstavivši svijetu novu klasu bolesti koje napadaju NMDA receptore. U tom drugom članku prikazano je dvanaest žena s istim profilom neuroloških simptoma koji su se sada već mogli nazvati sindromom. Sve su imale teratome i gotovo sve su bile mlade. Unutar godinu dana od objavljivanja tog rada tu je dijagnozu dobilo još 100 pacijenata, ali nisu svi imali teratom na jajniku i nisu svi bili mlade žene (neki su bili muškarci i mnogi su bili djeca), što mu je omogućilo da provede još temeljitiju studiju te novootkrivene, ali bezimene bolesti. "Zašto je ne nazovete Dalmauova bolest?" često bi ga ljudi pitali. No njemu se nije činilo da Dalmauova bolest dobro zvuči i više nije bilo uobičajeno davati bolestima nazive prema ljudima koji su ih otkrili. "To mi se nije činilo pametno. Nije baš skromno", slegnuo bi ramenima. Upravo su dr. Dalmauu na Sveučilište u Pennsylvaniji nekoliko dana ranije bili poslani uzorci iz moje prve lumbalne punkcije, kao što je to dr. Najjar spomenuo mojim roditeljima. Još prije tih uzoraka dr. Dalmau primio je elektroničku poštu dr. Russo. "Imamo mladu ženu kojoj se neurološko stanje pogoršava u zadnja dva mjeseca. Prvo joj je prije približno dva mjeseca utrnula lijeva ruka, a u skorije vrijeme, prije neka tri tjedna, postala je akutno psihotična s halucinacijama", pisalo je u poruci. Dr. Russo napisala je da pacijenticu muče katatonija, promjene raspoloženja i napadaji, da nerazgovijetno govori i slabašno se smiješi. Ukratko je opisala pretrage čiji su nalazi negativne, uredne magnetske rezonancije i kompjutorske tomografije te

povišenu razinu leukocita u cerebrospinalnoj tekućini. Namjeravala je učiniti još jednu magnetsku rezonanciju, pa "ako ona bude negativna, razmišljam o tome da vam pošaljem uzorak. Mislite li da to ima smisla?" "Apsolutno, da, to bi moglo biti to", napisao je on u odgovoru, misleći na antiNMDA receptorski encefalitis. Do vremena kada sam ja boravila na Sveučilištu u New Yorku, dr. Dalmau bio je detaljnije razradio svoj pristup osmislivši dva testa kojima je mogao brzo i precizno dijagnosticirati tu bolest. Kad bi on ustanovio da imam anti-NMDA receptorski autoimunosni encefalitis, bila bih 217. osoba na svijetu koja je dobila tu dijagnozu od 2007. godine. Pitanje se nametalo samo po sebi: ako je jednoj od najboljih bolnica na svijetu trebalo toliko vremena da načini taj korak, koliko onda još ima ljudi koji se ne liječe, nego im je postavljena dijagnoza mentalne bolesti ili su osuđeni na život u domu za nemoćne ili na odjelu za psihijatriju?

Glava 30. Rabarbara Mog 25. dana u bolnici, dva dana nakon biopsije, uz preliminarnu dijagnozu na vidiku, moji su liječnici pomislili da je sada pravo vrijeme za službenu procjenu moje kognitivne vještine kako bi dobili polazište. Taj bi test bio uporište, prekretnica pomoću koje bi se mjerio napredak što se ubuduće može očekivati u raznim stadijima liječenja. Počevši od 15. travnja poslijepodne, tri dana zaredom posjećivali su me i logoped i neuropsiholog, svaki radi svoje procjene. Dr. Karen Gendal, logopedinja, obavila je prvu procjenu, počevši od osnovnih pitanja: "Kako se zovete? Koliko vam je godina? Jeste li žensko? Živite li u Kaliforniji? Živite li u New Yorku? Gulite li bananu prije nego što je pojedete?" i tako dalje. Iako polako, uspjela sam odgovoriti na sva ta pitanja. No kad mi je postavila otvorenije pitanje: "Zašto ste u bolnici?", nisam uspjela objasniti. (Istini za volju, to nisu znali ni liječnici, ali ja nisam mogla izreći čak ni osnovne činjenice.) Nakon nekoliko nedosljednih i tangencijalnih odgovora, na koncu sam rekla: "Ne mogu dobiti misli van iz glave." Kimnula je: to je bio tipičan odgovor ljudi koji pate od afazije, govornog poremećaja povezanog s ozljedom mozga, pri kojem dolazi do poteškoća u razumijevanju govornog ili pisanog jezika, kao i do problema pri pisanju. Usto, imala sam nešto što se zove dizartrija, motorički govorni poremećaj uzrokovan slabošću mišića lica, grla ili glasnica. Rekla mi je da isplazim jezik, koji mi je drhtao od napora. Opseg pokreta bio mu je smanjen na objema stranama, što je bio djelomičan uzrok vrlo neprecizne artikulacije glasova. "Možete li mi se nasmiješiti?" Pokušala sam, ali mišići lica bili su mi toliko slabi da nisu mogli oblikovati nikakav osmijeh. Gendal je zapisala "niska pobuđenost", medicinski pojam za letargiju, a zapisala je i da nisam u potpunosti budna ni prisutna. Kad sam govorila, riječi su iz mene izlazile bez ikakva emocionalnog registra. Gendal je nastavila s kognitivnim sposobnostima. Podignula je olovku i upitala: "Što je to?" 12

"Ken", odgovorila sam. Taj tip kognitivne disfunkcije naziva se fonemska parafrazija; pri njoj se jedna riječ zamjenjuje drugom koja slično zvuči. Kad mi je rekla da napišem svoje ime, veoma sam pomno nacrtala jedno "S", prešavši preko tog slova više puta prije nego što sam prešla na "U", s kojim sam učinila isto. Opet se radilo o repetitivnoj perseveraciji. Trebalo mi je nekoliko minuta

12 Olovka je pen.

da napišem svoje ime. "U redu, možete li mi sada napisati ovu rečenicu: 'Danas je lijep dan.'" Crtala sam slova, prelazeći svako više puta, i nekoliko riječi napisala sam pogrešno. Rukopis mi je bio toliko loš da je Gendal jedva uspjela pročitati rečenicu. Zapisala je svoj dojam: "Teško je samo dva dana poslije operacije utvrditi do koje se mjere komunikacijski deficiti temelje na jezičnim problemima, a koliko na medikacijskim i kognitivnim. Komunikacijska funkcija očito je dramatično slabija nego prije bolesti kada je ova pacijentica radila kao uspješna novinarka za lokalne novine." Drugim riječima, promjena između osobe koja sam bila prije i osobe koja sam bila sada bila je dramatična; no u tom trenutku bilo je teško odrediti što je uzrokovano jezičnim deficitima, a što kognitivnom disfunkcijom - i hoće li to biti dugoročno ili kratkoročno. ◊ Kasnije sljedećeg jutra stigla je neuropsihologinja dr. Chris Morrison, kestenjaste kose složene visoko na glavi i prodornih očiju boje lješnjaka, sa zelenim mrljama. Došla me testirati na Wechslerovu skraćenom testu inteligencije (Wechsler Abbreviated Scale o f Intelligence, WASI) i na još nekim testovima kojima se dijagnosticiraju razne stvari, od poremećaja pomanjkanja pažnje do traumatskih ozljeda mozga. No kad je ušla u sobu, nije bila sigurna čak ni u to da je ja vidim. "Kako se zovete?" da bi me ohrabrila, dr. Morrison započela je osnovnim orijentacijskim pitanjima na koja sam do tada već mogla točno odgovarati uvjetovanim refleksom. Zatim je prešla na sljedeći stadij pitanja, kojima se procjenjuju pozornost, brzina obrade i radna memorija koju će kasnije usporediti s računalnom RAM memorijom, u stilu "koliko programa možete imati otvorenih odjednom - koliko stvari možete držati u glavi odjednom i obavljati ih". Dr. Morrison zadala mi je nasumičan niz jednoznamenkastih brojeva od jedan do devet i rekla mi da ih ponovim. Kad smo došle do pet, više nisam mogla, premda je sedam normalna granica za ljude moje dobi i inteligencije. Zatim je testirala proces prisjećanja riječi da vidi koliko dobro pristupam svojoj "memorijskoj banci". "Molim vas da navedete što je moguće više vrsta voća i povrća", rekla je pokrenuvši štopericu namještenu na 60 sekundi. "Jabuke", počela sam. Jabuke su uobičajeno voće kojim se često započinje, a naravno, u zadnje vrijeme puno sam mislila na njih. "Mrkve." "Kruške." "Banane." Stanka. "Rabarbara."

Na nju se dr. Morrison u sebi nasmijala. Minuta je istekla. Smislila sam pet vrsta voća i povrća; zdrava osoba mogla bi navesti više od 20. Dr. Morrison vjerovala je da znam još puno primjera - činilo se da problem leži u njihovu prisjećanju. Zatim mi je pokazala niz kartica sa slikama svakodnevnih predmeta. Mogla sam se sjetiti riječi za samo 5 od njih 10 ne uspjevši kod primjera poput papirnatog zmaja i kliješta, premda sam se i kod njih borila kao da mi je riječ bila na vrhu jezika. Dr. Morrison zatim mi je testirala vidno-prostorne funkcije, odnosno kako vidim i obrađujem vanjski svijet. Puno raznih stvari mora se poklopiti da bi osoba precizno percipirala neki predmet. Primjerice, da bismo vidjeli stol, prvo vidimo linije koje se spajaju pod kutom, onda boju, pa kontrast, pa dubinu; sve te informacije ulaze u memorijsku banku koja im nadjene riječ i, ovisno o predmetu, emociju (primjerice, stol bi u novinara mogao pobuditi osjećaj krivnje zbog kašnjenja na rokove). Da ispita tu skupinu vještina, rekla mi je da uspoređujem veličinu i oblik raznih kutova. U tome mi je rezultat bio nizak ili prosječan, no dovoljno dobar da dr. Morrison prijeđe na teže zadatke. Izvadila je set crvenih i bijelih kockica i stavila ih na sklopivi pladanj ispred mene. Onda mi je pokazala sliku kako kockice treba posložiti i rekla mi da sastavim to sa slike, uz mjerenje vremena štopericom. Zagledala sam se u slike pa opet u kockice, složila ih u nešto što nije imalo veze sa slikom, pa opet pogledala sliku da provjerim. Još sam malo prtljala kockicama, što nikamo nije vodilo, ali nisam htjela odustati. Morrison je zapisala "uporno pokušava". Činilo se da shvaćam da mi ne ide i da me to jako frustrira. Dr. Morrison zapisala je da imam određenu svijest o svojoj nesposobnosti; znala sam da ne funkcioniram na razini na koju sam bila navikla. Sljedeći korak bio je da precrtam složene geometrijske crteže na milimetarski papir, ali u tome sam bila toliko nesposobna da je dr. Morrison jednostavno odlučila prekinuti. Uzrujavala sam se pa se zabrinula da bi nastavljanje s tim samo dodalo još soli na ranu. Osjećala je da sam ja itekako svjesna, unatoč kognitivnim problemima, svega što više ne mogu raditi. Kasnije toga dana dr. Morrison sastavila je svoj osvrt i napisala da "jako preporuča" kognitivnu terapiju.

Glava 31. Veliko otkrivenje Kasnije tog poslijepodneva, dok me tata pokušavao zainteresirati za partiju remija, došli su dr. Russo i liječnički tim. "Gospodine Cahalan", rekla je. "Imamo neke pozitivne rezultate pretraga." Bacio je karte za igranje na pod i uzeo svoju bilježnicu. Dr. Russo ispričala je da se javio dr. Dalmau sa Sveučilišta u Pennsylvaniji i da je potvrdio dijagnozu. Njezine riječi zabadale su se u njega kao šrapneli - bang, bang, bang, NMDA, antitijelo, tumor, kemoterapija. Trudio se jako pozorno slušati, ali sjela mu je jedna ključna činjenica: moj je imunosni sustav poludio i počeo mi napadati mozak. "Oprostite", prekinuo je baražnu paljbu. "Kako se to ono zove?" Velikim slovima napisao je "NMDA".

Anti-NMDA receptorski encefalitis, objasnila je dr. Russo, višefazna je bolest koja, dok napreduje, jako varira u načinima na koje se prikazuje. U 70 posto pacijenata poremećaj započinje bezazleno, simptomima nalik na uobičajene simptome gripe: glavobolje, vrućica, mučnina i povraćanje, premda nije jasno imaju li pacijenti neki virus povezan s tom bolešću ili su ti simptomi posljedica same bolesti. Tipično je da približno dva tjedna nakon početnih simptoma nalik gripi započnu psihijatrijski problemi koji obuhvaćaju tjeskobu, nesanicu, strah, deluzije o veličini, hiperreligioznost, maniju i paranoju. Budući da su ti simptomi psihijatrijski, većina pacijenata prvo potraži pomoć specijalista za duševne bolesti. U 75 posto pacijenata dolazi do napadaja, što je sretna okolnost zbog toga što oni izvuku pacijenta sa psihologova kauča i dovedu ga neurologu. Nadalje, pojavljuju se

problemi s jezikom i pamćenjem, ali njih često zasjene teži psihijatrijski simptomi. Sve se poklapalo s mojim slučajem, pa čak i abnormalni facijalni tikovi, mljackanje usnicama i micanje jezika, kao i sinkronizirani i kruti pokreti tijela. Pacijenti često imaju autonomne simptome: krvni tlak i brzina pulsa osciliraju između previsokih i preniskih - i opet, baš kao u mom slučaju. U to vrijeme bila sam ušla u katatonijsku fazu koja obilježava vrhunac bolesti, ali koja također prethodi zatajenju disanja, komi i, katkada, smrti. Moj otac s olakšanjem je odahnuo. Činilo se da su liječnici otkrili problem točno na vrijeme. Laknulo mu je zbog imena, bilo kakva imena koje bi objasnilo što me snašlo, iako nije baš sasvim shvaćao što sve to znači. A kad je dr. Russo rekla da postoje tretmani koji dokazano preokreću tijek bolesti, gotovo je kleknuo i zahvalio Bogu nasred bolničke sobe. Ipak, upozorila ga je dr. Russo, čak i kad imate dijagnozu, i dalje postoje veliki upitnici. Premda se 75 posto pacijenata oporavi u potpunosti ili im ostanu samo blage popratne pojave, više od 20 posto zauvijek ih ostane mentalno invalidno, a 4 posto ih ipak umre, unatoč čak i brzo postavljenoj dijagnozi. One gore spomenute "blage" popratne pojave mogu značiti razliku između mene kakva sam bila i neke nove osobe koja možda neće imati smisao za humor, vitalnost ni energiju koju je imala prije. "Blage" je mutan i neodređen pojam. "U približno 50 posto slučajeva tu bolest uzrokuje tumor na jajniku pod nazivom teratom, ali u drugih 50 posto slučajeva uzrok se nikada ne otkrije", nastavila je dr. Russo. Tata ju je upitno pogledao. Koji je vrag teratom? Vjerojatno bi bilo bolje da nije saznao. Kada je krajem 19. stoljeća identificirana ta vrsta tumora, jedan njemački liječnik nazvao ga je "teratom" prema grčkoj riječi "teraton", što znači "čudovište". Te opake ciste bile su izvor fascinacije i dok za njih još nije postojalo ime: prvi su put opisane u jednom babilonskom tekstu koji datira još iz 600. godine pr. n. e. Premda teratomi ponekad izvana izgledaju glatko, te mase tkiva, koje veličinom variraju od mikroskopskih do veličine šake (pa i veće), sadrže dlake, zube, kosti, a katkada čak i oči, udove i moždano tkivo. Često se nalaze u reproduktivnim organima ili u mozgu, lubanji, jeziku i vratu, a izgledaju kao dlakave kuglice pune gnoja. Slični su onim zubatim dlakavim stvorenjima iz filmskog horor serijala Monstrumi čupavci iz 1980-ih godina. Najgroteskniji tip teratoma možda je varijanta fetusa u fetusu koji izgleda kao deformirani sijamski blizanac. Jedina dobra vijest jest da su teratomi, premda katkada mogu biti zloćudni, obično dobroćudni. "Trebat ćemo napraviti transvaginalni pregled da vidimo ima li kakvih znakova tumora", rekla je dr. Russo. "Pregledat ćemo joj i tijelo da vidimo postoji li kakva poveznica s njezinom poviješću melanoma. U tom slučaju morat ćemo nastaviti s kemoterapijom." "Kemoterapijom." Moj otac ponovio je tu riječ u nadi da se ona zabunila. Ali nije bilo zabune. Tata me pogledao. Ja sam do tada zurila u prazno, ne prateći razgovor, naizgled ne shvaćajući važnost tog trenutka. No iznenada, na riječ kemoterapija, prsa su mi se počela podizati i jako sam uzdahnula. Suze su mi potekle niz lice. Tata je dotrčao sa

svoje stolice i zagrlio me. I dalje sam jecala, ne govoreći ništa, a dr. Russo mirno je čekala dok me on zibao. Nije bio načisto razumijem li što se događa ili sam samo osjetila jači elektricitet u sobi. "Ovo me ubija", rekla sam glasno, ali bez emocija, unatoč jecanju. "Umirem ovdje." "Znam, znam", rekao je. Kako mi je glava bila u njegovu naručju, osjećao je miris ljepila na mojoj kosi. "Izvući ćemo te odavde." Za neko vrijeme moji su jecaji prestali; opet sam legla na krevet i, glave poduprte jastukom, zurila ravno preda se. Dr. Russo je nastavila. "Sve u svemu, to su dobre vijesti, Tome. Dr. Najjar smatra da postoji mogućnost da se Susannah oporavi čak i do 90 posto u odnosu na to kakva je bila prije." "Mogli bismo je vratiti?" "Čini se da postoji velika mogućnost za to." "Hoću kući", rekla sam ja. "Upravo radimo na tome", odvratila je dr. Russo uz osmijeh.

◊ Tijekom tih nekoliko tjedana postala sam omiljeni pacijent, "zanimljiv slučaj" tog odjela, i to za cijelu vojsku liječnika, pripravnika i specijalizanata koji su se nadali da će načas ugledati djevojku s nepoznatom bolešću. Sad kad smo imali dijagnozu koja na Sveučilištu u New Yorku još nikada nije bila viđena, mladi doktori medicine, tek malčice stariji od mene, buljili su u mene kao da sam životinja u kavezu zoološkog vrta i prigušeno me komentirali upirući u mene prstom i istežući vratove dok su im iskusniji liječnici detaljno opisivali taj sindrom. Sljedećeg jutra, dok me otac hranio zobenom kašom i nasjeckanim bananama, došla je grupa specijalizanata i studenata medicine. Mladić koji je predvodio tu skupinu budućih doktora medicine predstavio je moj slučaj kao da ja nisam u sobi. "Ova je jako zanimljiva", rekao je predvodeći bandu od približno šestorice njih u moju sobu. "Ima nešto što se zove anti-NMDA receptorski autoimunosni encefalitis." Skupina me zaljubljeno gledala, a neki su čak ispustili i pokoji tihi "OOOO" ili "aaaaaa". Moj otac zaškripao je zubima i pravio se da ih nema u sobi. "U nekih 50 posto slučajeva postoji teratom na jajniku. Ako je to slučaj i ovdje, ova pacijentica možda će morati preventivno izvaditi jajnike." Gledatelji su kimali. Ja sam to uhvatila, na već neki način, i rasplakala se. Moj je otac skočio sa stolice. To mu je bio prvi put da je čuo nešto o vađenju mojih jajnika i nipošto nije htio da ijedno od nas o tomu sluša od tog klinca. Kao rođeni borac i snažan muškarac za svoju dob (pa i za bilo koju dob), tata je nasrnuo na suhonjava mladog liječnika i unio mu se kažiprstom u lice.

"Odjebi odavde ovaj čas!" Glas mu je odjekivao bolničkom sobom. " I nikad se ne vraćaj. Odjebi iz ove sobe." Mladićevo je samopouzdanje splasnulo. Umjesto da se ispriča, mahnuo je rukom pozivajući tim specijalizanata da pođu za njim prema vratima te utekao. "Zaboravi da si to čula, Susannah," rekao je tata. "Oni nemaju pojma o čemu govore."

Glava 32. Povratak kući Istog dana došao je dermatolog i pregledao mi kožu na cijelom tijelu provjeravajući ima li melanoma, što je trajalo oko pola sata zbog mojih silnih madeža. No nakon temeljite pretrage dermatolog je zaključio da, na sreću, nema znakova melanoma. Te večeri opet su me dokotrljali dolje na 2. kat, na odjel za radiologiju, napraviti mi ultrazvuk zdjelice u potrazi za teratomom. Budna sam, premda ne spavam. Bila sam zamišljala ovaj trenutak: trenutak u kojem ću saznati spol svog djeteta. Načas mislim: "Nadam se da je dečko. " No taj osjećaj prolazi. Bit ću sretna ma što da jest. Osjećam hladan metal transduktora na trbuhu. Dijafragma mi skoči do grla zbog reakcije na hladnoću. Bilo je gotovo točno onako kako sam zamišljala da će biti. A s druge strane uopće nije bilo tako. Izmučena prvim ultrazvukom, odbila sam transvaginalni, invazivniji pregled zdjelice. Ipak, vijesti su čak i na temelju te nepotpune, prve pretrage, bile dobre: ni znaka teratomu. Ironično, loše vijesti glasile su da se ljudi koji imaju teratom oporave brže od ljudi koji ga nemaju, zbog znanstvenicima još nepoznatog razloga. Dr. Najjar drugo je jutro došao sam i pozdravio moje roditelje kao da su stari prijatelji. Noć je proveo razmišljajući što da radi, budio se u znoju i bulaznio supruzi. Odlučio je djelovati bez obzira na sve. Nije htio čekati da se stvari pogoršaju; već sam bila preblizu ruba. Opisao je akcijski plan natežući si brkove, duboko zamišljen. "Dat ćemo joj agresivni tretman steroidima, IV1G tretman i plazmaferezu", rekao je. Iako je imao sjajan odnos prema pacijentu, ponekad je očekivao od pacijenata da ga slijede kao da su i sami iskusni neurolozi. "Što će sve to napraviti?" upitala je majka. "To je napad u tri koraka, ni jedan kamen prevrnut", rekao je dr. Najjar pogriješivši englesku frazu. "Steroidima ćemo ublažiti upalu u tijelu. Onda ćemo plazmaferezom isprati tijelo od antitijela, a nakon toga reducirati i neutralizirati antitijela IVIG-om. Ne ostaje ni malo prostora za pogrešku." "Kad će moći ići kući?" upitao je tata. "Što se mene tiče, može ići sutra", odvratio je dr. Najjar. "Steroidi se mogu uzimati oralno. Može se vratiti u bolnicu na zamjenu plazme, a IVIG tretman može se napraviti kod kuće uz pomoć patronažne sestre, ako osiguravajuće društvo to odobri. Sa svim tim tretmanima, vjerujem da je veoma moguće da se Susannah oporavi do 90 posto." Premda se ja toga ne sjećam, roditelji su mi pričali da mi se držanje promijenilo i da sam izgledala obodrena viješću da uskoro idem kući. Dr. Russo zapisala je u moju dokumentaciju da sam djelovala "vedrije" i da mi se govor "poboljšao".

Kući. Idem kući.

Sljedećeg jutra, u subotu 18. travnja, najzad su me otpustili. U bolnici sam provela 28 dana. Mnoge sestre - od kojih su me neke prale, neke su mi davale injekcije sedativa, a neke me i hranile kada to nisam mogla sama - došle su se oprostiti. Sestre rijetko kada imaju priliku vidjeti kako je pacijent nakon što ode iz bolnice, a ja sam i dalje bila izuzetno loše. Jedan niski, pogrbljeni muškarac ušao je u sobu s papirima u rukama. Osigurao mi je medicinsku sestru za kućnu njegu da se brine o meni i preporučio mi kliniku u koju bih mogla ići na cjelovitu rehabilitaciju. Majka je uzela te papire, ali tek ih je odsutno listala; time će se baviti kasnije. Za sada smo išli kući i samo to je bilo važno. Mama, tata, Allen, Stephen i Lindsey, moja prijateljica s fakulteta koja je dan ranije doletjela iz St. Louisa, uzeli su moje stvari, plišane životinje, DVD-e, odjeću, knjige, kozmetiku i sve to natrpali u prozirne plastične vreće Sveučilišta u New Yorku s natpisom "Pacijentovo vlasništvo"; ostavili su cvijeće i časopise. Jedan bolničar pomogao mi je smjestiti se u invalidska kolica, a mama mi je stavila balerinke na noge. Prvi put nakon mjesec dana obula sam cipele. Prethodne večeri tata je napisao poruku zahvale sestrama na podršci. Objesio ju je pored dizala. HVALA U ime naše kćeri Susanne Cahalan veoma bismo voljeli zahvaliti svom osoblju odjela za epilepsiju Zdravstvenog centra Sveučilišta u New Yorku. Obratili smo vam se u teškoj i očajnoj situaciji i vi ste reagirali iskusno i suosjećajno. Susannah je divna mlada žena koja je zaslužila vaš veliki trud. Njezina majka i ja vječni smo vam dužnici. Mislim da ni jedan posao nema više smisla od tog koji vi svakodnevno obavljate. Rhona Nack Tom Cahalan

◊ Moji izgledi još su bili nejasni - "prilični" - i nitko nije mogao nimalo sigurno tvrditi da ću ikada doći do onih optimističnih "90 posto" pa ni da ću ikada početi sličiti na sebe kakva sam bila prije. No imali su plan. Kao prvo, i dalje ću se viđati s dr. Najjarom svake druge subote. Kao drugo, ići ću na pozitronsku emisijsku tomografiju (PET) cijelog tijela, kojom se dobiva 3D slika tijela i procesa u njemu; ona se od magnetske rezonancije i kompjutorske tomografije razlikuje po tomu što prikazuje tijelo u procesu funkcioniranja. Kao treće, krenut ću na kognitivnu i govornu rehabilitaciju i sredit će mi medicinsku sestru koja će se 24 sata dnevno brinuti o meni. Kao četvrto, uzimat ću oralne steroide, dobiti tretman zamjene plazme i još nekoliko infuzija IVIG-a. No liječnici su bili svjesni toga da antitijela mogu opstati čak i mjesecima nakon što bolest prođe i imunosupresivi se uvedu u organizam, pa je oporavak naporan marš u kojem se ide dva koraka naprijed, jedan natrag.

Dali su majci popis lijekova koje ću sada uzimati: Prednizon, Ativan, jedan lijek protiv tjeskobe koji se rabi za liječenje i prevenciju znakova katatonije, Geodon za psihozu, Trileptal za napadaje, Labetalol za visoki tlak, Nexium da sredi refluks kiseline koji uzrokuju steroidi i Colace za konstipaciju koju uzrokuje kombinacija svih tih lijekova. No svima se negdje po glavi motala ona brojka od 4 posto smrtnih ishoda. Čak i sa svim tim, uza sve potrebne intervencije, ljudi su i dalje umirali. Dobro, znali su ime moje bolesti i znali su sve što možemo poduzeti, ali i dalje me čekao dug i nesiguran put. Stephen, Lindsey i ja sjeli smo u Allenov Subaru. Kad su me u ožujku primili, još je bila zima; sada je u New Yorku bilo proljeće. U tišini smo se vozili natrag u Summit. Allen je uključio radio i namjestio lokalnu postaju Lite FM. Lindsey se okrenula prema meni da vidi prepoznajem li pjesmu. "Don't go breaking my heart', započeo je muški glas. ”1 couldn't i f I tried', odvratio mu je ženski. To je bila moja pjesma za karaoke na fakultetu u St. Louisu. Lindsey je sumnjala da ću se toga sada sjetiti. Počela sam kimati glavom izvan ritma, držeći ruke pod krutim pravim kutom. Njihala sam laktove naprijed-natrag, kao da nespretno trčim na skijama. Je li to bio jedan od onih mojih užasnih trenutaka nalik na napadaje, ili sam plesala na svoju staru omiljenu pjesmu? Lindsey nije bila sigurna.

Glava 33. Povlačenje zatvarača Kuća moje mame u Summitu toga je proljetnog dana kad sam se vratila kući izgledala osobito lijepo. Prednji travnjak bujao je od svježe zelene trave, bijelih azaleja, ružičasto-ljubičastih rododendrona i žutih narcisa. Sunce je sjalo na stare hrastove koji su stvarali hlad iznad crvenih vrata na ulazu u tu kamenu kuću kolonijalnog stila. Bilo je prekrasno, ali nitko nije znao mogu li ja to uopće primijetiti. Ja se toga sigurno ne sjećam. Kad je Alien skrenuo na kolni prilaz kuće koju sam kao mlada odrasla osoba najduže nazivala domom, samo sam zurila pred sebe i ustima neprestano radila pokrete žvakanja. Prvo što sam htjela napraviti bilo je uistinu se dobro istuširati. Na vlasištu su mi i dalje bile grudice ljepila, koje su izgledale kao pahuljice prhuti veličine kamenčića, no isto sam tako i dalje imala metalne spajalice od operacije pa se nisam smjela prejako izribati. Majka mi je ponudila pomoć, ali odbila sam ustrajući na tomu da za promjenu učinim nešto sama. Pola sata kasnije Lindsey je došla na gornji kat provjeriti kako sam. Kroz poluotvorena vrata moje sobe vidjela me kako sjedim na krevetu, svježe istuširana, nogu kruto savijenih na stranu, kako prtljam sa zatvaračem na svojoj crnoj jaknici s kapuljačom. Mučila sam se spajajući dvije strane zatvarača kako bih ga povukla. Lindsey me još malo gledala, nesigurna što da učini; nije htjela da mi bude neugodno ako pokuca na vrata i ponudi mi pomoć jer je znala da ne volim da me se tetoši. No kad je vidjela kako sam klonula, odustala od zatvarača i rasplakala se od nemoćna bijesa, ušla je u sobu. Sjela je kraj mene, rekla: "Evo, daj da ti pomognem", i jednim glatkim pokretom povukla zatvarač moje jaknice. Kasnije te večeri Stephen je priredio tihu proslavu mog povratka i skuhao tjesteninu za večeru. Alien i mama izašli su van, ostavivši nas troje neko vrijeme zajedno same. Majka je osjećala toliko olakšanje zbog toga što su najzad znali kako se zove to što me muči da je iskreno vjerovala kako je najgore prošlo, unatoč tomu što je moja budućnost i dalje bila veoma neizvjesna. Nakon večere sjeli smo vani na stražnji trijem. Lindsey i Stephen čavrljali su dok sam ja zurila preda se kao da ih ne čujem. No kad su zapalili cigarete, ustala sam bez riječi i otišla unutra. "Je li joj dobro?" upitala je Lindsey. "Da, mislim da se samo prilagođava. Trebali bismo joj dati malo vremena da bude sama." Oni zajedno puše. Tko zna što će jo š raditi zajedno. Uzimam kućni telefon. Zbog nekog razloga ne mogu se sjetiti mamina broja p a ga potražim u mobitelu. Dring, dring, dring, dring.

"Dobili ste Rhonu Nack. Ostavite poruku nakon zvučnog signala. " BIIIP. ”M am a,”šapnem. ”On će me ostaviti zbog nje. Molim te, dođi doma. Molim te, dođi doma i zaustavi ih. ” Hodam ukrug i promatram ga kroz kuhinjski prozor koji gleda na stražnji trijem. On uhvati m ojpogled i mahne. Zašto bi on bio s bolesnom djevojkom? Što on radi ovdje sa mnom? Gledam ga kako maše, uvjerena da sam ga zauvijek izgubila.

◊ Mama je poslušala poruku i pomislila samo jedno: da opet postajem psihotična. Budući da je dr. Najjara često bilo teško dobiti na telefon, nazvala je privatni broj dr. Arslana, koji joj je dao dan prije nego što smo otišli iz bolnice. Brinula se da me Sveučilište u New Yorku prerano pustilo kući. "Ponaša se paranoično", rekla je. "Misli da će joj dečko pobjeći s najboljom prijateljicom." To je zabrinulo dr. Arslana. "Bojim se da se možda vraća u psihotično stanje. Dao bih joj veću dozu Ativana da se smiri ovu noć, a sutra mi dođite da vidim." Ni jedno od njih nije znalo da je u mom slučaju vraćanje u psihotično stanje znak poboljšanja, s obzirom na to da faze oporavka često idu obrnutim redoslijedom: bila sam prošla psihozu prije nego što sam stigla do katatonije, a sada sam je opet morala proći na putu natrag prema normalnosti. Dr. Arslan nije nas unaprijed upozorio na takav tijek bolesti jer u to doba nitko nije znao da ljudi često ponovo upadnu u psihozu. Faze bolesti postat će poznate tek dvije godine kasnije, 2011., kada dr. Dalmau objavi rad u kojem se jednim dijelom bavi upravo tom temom.

◊ Lindseyin vikend sa mnom bližio se kraju. Sljedeće jutro nazvala je našeg prijatelja Jeffa (mog partnera za karaoke u St. Louisu), koji se slučajno upravo nalazio u New Yorku zbog nekog nevezanog razloga. Namjeravali su se zajedno voziti 16 sati natrag u St. Louis. Kada ga je nazvala da mu objasni put do mene, rekao je da bi me volio vidjeti pa ga je upozorila da neću biti onakva kakvu očekuje. Jeff je pozvonio na vrata, mama mu je otvorila i pozvala ga da uđe. Vidio me kako zujim ispod stepenica i polako idem prema ulaznim vratima. Prvo je uočio moj osmijeh, zamrznuto, prazno, idiotsko kešenje koje ga je uplašilo. Skupio je hrabrosti da upita: "Kako si?" "Doooooooobro", rekla sam razvlačeći taj samoglasnik toliko da mi je za tu riječ trebalo nekoliko sekundi. Usnice su mi se jedva micale, ali održavala sam prodorno izravan kontakt očima. On je nervozno pomislio da možda tim zurenjem želim nešto reći. Jedino što mu je padalo na pamet bilo je da je to kao u nekom filmu o zombijima. Jesi li sretna što si doma?" Jesssssssssssam", rekla sam, razvlačeći taj "s" kao da sikćem od bola.

Jeff nije znao što da sada učini pa se nagnuo naprijed i zagrlio me šapnuvši mi na uho: "Susannah, želim ti reći da smo svi tu za tebe i da mislimo na tebe." Nisam uzvratila zagrljaj, nego sam držala ruke ispružene ravno ispred sebe. Lindsey, koja je stajala iza nas i promatrala taj prizor, pripremila se da se oprosti. Ona nije bila sklona scenama i rijetko je plakala. Vrlo je stoički izdržala taj posjet, ni jednom nije odala koliko joj je bilo mučno, ali više se nije mogla obuzdati. Bacila je prtljagu na pod i zagrlila me. Najednom sam i ja plakala. Lindsey je toga jutra otišla ne znajući hoće li joj se najbolja prijateljica ikada vratiti.

Glava 34. California Dreamin’ Dana 29. travnja, manje od dva tjedna nakon što sam izašla iz bolnice, vratila sam se u Zdravstveni centar Sveučilišta u New Yorku na tjedan dana radi tretmana zamjene plazme. Budući da se moji simptomi više nisu smatrali posljedicom epilepsije, nego autoimunosnog encefalitisa, smjestili su me na 17. kat: na neurologiju. Taj kat u staroj Tischovoj bolnici nije bio renoviran kao odjel za epilepsiju na 12. katu novog Zdravstvenog centra. Nije bilo televizora tankih ekrana, sve je izgledalo otrcanije, a i pacijenti su tu djelovali starije, krhkije i nekako bliže smrti. Neka senilna žena u privatnoj sobi na kraju hodnika poslijepodneva je provodila neprestano vrišteći "PIZZA!" Kad je tata upitao zašto, sestre su mu objasnile da ona voli petak, dan za pizzu. Sobu sam dijelila s jednom pretilom crnkinjom po imenu Debra Robinson. Premda je patila od dijabetesa, liječnici su smatrali da njezini problemi zapravo potječu od raka debelog crijeva, ali još nisu bili potvrdili tu teoriju. Debra je bila toliko debela da nije mogla ustajati iz kreveta da ode na zahod. Umjesto toga nuždu je obavljala u posudu koja se namjesti na krevet, puneći pritom sobu raznoraznim gadnim mirisima. No svaki bi se put ispričavala i nije bilo moguće ne voljeti je. Čak su je i sve sestre voljele. "O moj bože," rekao je Stephen kada je vidio kako mi sestra uvodi kateter u desnu stranu vrata. Sestra mi je prvo potapkala kožu smećkasto-crvenim antiseptikom pa uvodila iglu dok se nije začulo "pop", kad mi je probila vratnu venu. Pridržavajući kateter na mjestu, sestra je oko njega postavila debelu ljepljivu traku, hrapavu poput krep-trake, koja ga je držala uspravno, tako da je stršao okomito. Ljepljiva traka bila je toliko hrapava da mi je napravila crvene tragove na koži. Kateter je pekao, ali morao je ostati tako cijeli tjedan, sve dok mi je trajao tretman zamjene plazme. Podrijetlo postupka zamjene plazme nalazi se u jednom švedskom separatoru za vrhnje, koji je krajem 19. stoljeća napravljen kako bi odvajao skutu od sirutke. Taj jednostavni uređaj toliko je nadahnuo znanstvenike da su ga pokušali upotrijebiti za razdvajanje plazme (žute tekućine u kojoj nema krvnih stanica, a ima antitijela) od krvi (u kojoj se nalaze crvena i bijela krvna zrnca). Krv ulazi u separator stanica kao u centrifugalnu sušilicu rublja, a on je zatim trese i razdvaja na te dvije komponente plazmu i krvne stanice. Uređaj nakon toga vraća krv u tijelo, a plazmu punu štetnih antitijela zamjenjuje novom, zamjenskom tekućinom bogatom proteinima, u kojoj nema antitijela. Taj postupak svaki put traje oko tri sata. Liječnici su mi propisali pet sesija. Tijekom tog mog drugog boravka u bolnici prijatelji su mi smjeli dolaziti kako su htjeli, i svi su od mene dobivali posebne molbe. Hannah mi je donijela još časopisa, prijateljica iz srednje škole Jen mi je, na moj čudan zahtjev, donijela raženo pecivo s maslacem i rajčicama, a Katie je donijela dijetne kole.

Četvrtog dana u bolnici posjetila me Angela, ali još je bila zatečena time koliko užasno izgledam. Kasnije je Paulu u elektroničkoj poruci napisala da sam "blijeda, mršava, izvan sebe... dosta strašno". Čekao me još dugačak put. Ovo mi je zadnja noć u bolnici. M oja cimerica Debra upravo je saznala: doista ima rak debelog crijeva, ali otkrili su jo j ga u ranoj fazi. Debra slavi s medicinskim sestrama. Došle su se moliti s njom. Veliko je olakšanje saznati ime onoga što te muči. Puno je gore kad ga ne znaš. Dok se moli sa sestrama, Debra neprestano ponavlja: ”Bog je dobar, Bog je dobar. " D okpodižem ruku da ugasim svjetlo, osjećam da jo j moram nešto reći. "Debra? " ”Da, draga?" "Bog je dobar, Debra. Bog je dobar. "

Sljedeće jutro opet su me otpustili i Stephen me izveo na vožnju po Summitu u maminu i Allenovu autu. Vozili smo se pored bivše umobolnice Fair Oaks, koja je sada centar za rehabilitaciju od droge, zatim pored sportskog terena srednje škole, na kojem sam jednom igrala kao vratar, i pored "Area 51", jedne kuće na rubu Summita u kojoj su nam prije dosta godina živjeli i tulumarili zajednički prijatelji. Kad smo se zaustavili na semaforu, Stephen je uključio CD plejer. Iz zvučnika su počeli strujati zvuci flamenko gitara. "All the leaves are brown and the sky is gray. I've been fo r a walk on a winter's day" Prepoznao je pjesmu; bila mu je to jedna od omiljenih, pjesma koja ga je podsjećala na djetinjstvo, kada je njegova majka slušala The Mamas and the Papas dok bi s njime obavljala razne stvari po gradu. "Stopped into a church, Ip a ssed along the way. I got down on my knees and I began to pray." Kao da smo se dogovorili, Stephen i ja zajedno smo glasno zapjevali refren: "California dreamin' on such a winter's day!" Stephen je načas skrenuo pogled s ceste da me zapanjeno i radosno pogleda. To je bila potvrda koja mu je trebala: ja sam još bila unutra.

Treći dio U potrazi za izgubljenim vremenom

Ostajao bi u meni samo praosnovni osjećaj postojanja kakav možda drhturi u dnu bića neke životinje; bijah goliji nego pećinski čovjek; ali tada bi sjećanje ne jo š sjećanje mjesta gdje sam se tada nalazio, nego sjećanje nekolicine od onih mjesta gdje sam nekoć stanovao i gdje sam sad mogao biti - dolazilo k meni kao neka pomoć odozgo, da me izvuče iz ništavila iz koga ne bih mogao izići sam.13 — Marcel Proust, P UT K S WANNU: U P O TRA ZIZA IZGUBLJENIM VREMENOM, SV. 1

13 Prijevod: Miroslav Brandt i Tin Ujević

Glava 35. Videosnimka Stavljam srebrni DVD s natpisom "Cahalan, Susannah" u svoj DVD plejer. Videosnimka počinje. U sredini ekrana vidim sebe kako gledam u leću kamere. Bolnički ogrtač klizi mi s lijevog ramena, a kosa mi je masna i prljava. "Molim", izustim. Ne mičem se. Zurim ravno preda se, ležeći na leđima kruto kao kip, a jedino mi oči izdaju manični strah iznutra. Te oči sada se fokusiraju na mene. Strah nije nešto što često vidimo na vlastitim fotografijama ili videosnimkama. No eto mene, zurim u kameru kao da gledam smrti u lice. Nikada prije nisam vidjela sebe rastrojenu i ranjivu i to me plaši. Nije mi ugodno gledati se toliko ogoljenu; no ono što me zaista uznemiruje jest spoznaja da su emocije koje sam prije osjećala toliko duboko, toliko tjelesno, sada potpuno nestale. Ta mi je skamenjena osoba potpuno strana i ne mogu si predočiti kako je bilo biti ona. Bez tog elektroničkog dokaza nikada ne bih povjerovala da sam ja sposobna za takvo ludilo i bijedu. Ona ja sa snimke sakriva lice pod pokrivač i stišće deku tako jako da joj zglobovi na prstima pobijele. "Molim", opet se vidim kako molim na snimci. Možda joj ja mogu pomoći.

Glava 36. Plišane životinje "Kako je bilo dok si bila drugačija?" pitaju ljudi. Naravno, na to pitanje nije moguće odgovoriti sa sigurnošću jer tijekom tog mračnog razdoblja nisam imala nimalo svijesti o sebi koja bi mi pružila luksuz kontemplacije, mogućnost da kažem: "Ova sam osoba ja. A ova je osoba ona koja sam bila." Ipak, u mojoj memorijskoj banci sačuvani su neki trenutci iz tih tjedana odmah nakon bolnice, koji me podsjećaju na to kako je bilo osjećati se toliko krajnje odvojeno od sebe. Nekoliko dana nakon mog prvog boravka u bolnici Stephen me dovezao u kuću svoje sestre Rachael, u Chatnamu u New Jerseyju. Sjećam se pogleda kroz prozor suvozača dok smo se vozili poznatim prigradskim ulicama s drvoredima. Gledala sam kroz prozor, a Stephen je slobodnom rukom držao moju. Mislim da je bio nervozan zbog mog ponovnog upoznavanja sa stvarnim svijetom isto koliko i ja. "Dobra purica", rekla sam ničim izazvana, kada smo skrenuli na kolni prilaz. Bila je to samo referenca na jednu noć u bolnici, kada mi je Stephen donio ostatke pečene purice s uskrsne večere njegove obitelji. Morao se nasmijati, a i ja sam se nasmiješila, premda nisam sigurna da sam tada uopće shvaćala što je tu smiješno. Stephen je parkirao automobil pokraj drvenog spremišta, ispod koša za košarku. Ja sam posegnula prema kvaki, ali moje fine motoričke vještine i dalje su bile toliko ograničene da nisam uspjela otvoriti vrata, pa je Stephen dotrčao do suvozačke strane i pomogao mi izaći. Stephenove sestre, Rachael i Bridget, i njihova mala djeca, Aiden, Grace i Audrey, čekali su na dvorištu. Bili su čuli nešto malo o tome što se događalo, ali Stephenu je o većini toga bilo preteško govoriti pa su bili prilično nepripremljeni. Bridget je, primjerice, bila šokirana mojim stanjem. Kosa mi je bila neuredna i vidjela mi se jarkocrvena ćelava točka od biopsije, zajedno s metalnim spajalicama koje su mi i dalje pridržavale kožu oko rane. Kapci su mi bili skoreni žutim krmeljima. Hodala sam nesigurno, kao mjesečar, ispruženih i krutih ruku te otvorenih, ali nefokusiranih očiju. U to doba znala sam da nisam baš sasvim svoja, ali nisam imala pojma koliko moj drugačiji izgled potresno djeluje na one koji su me poznavali prije. Voljela bih da u takvim trenutcima, čestim u tom nesigurnom stadiju mog oporavka, mogu sletjeti poput anđela čuvara i pomoći tom tužnom, izgubljenom dijelu sebe. Bridget se sjetila da ne smije buljiti i pokušala je prikriti svoju nervozu da je i ja ne osjetim, ali zbog toga je samo bila još zbunjenija. Rachael i ja bile smo se upoznale na prvom rođendanu njezine kćeri prošlog listopada. Imala je dojam da sam otvorena i razgovorljiva te da me, za razliku od mnogih Stephenovih bivših, uopće ne

plaši velika bliskost među članovima njegove obitelji. Moja transformacija bila je ekstremna, kao kad bi se kolibrić pretvorio u ljenjivca. Budući da su imale svega dvije-tri godine, Audrey i Grace nisu primijetile da nešto nije u redu. No Aiden, otvoreni šestogodišnjak, držao se podalje od mene, očito zastrašen tom novom Susannom, toliko drugačijom od one koja se igrala i šalila s njim samo nekoliko mjeseci ranije. (Kasnije je rekao mami da sam ga podsjetila na jednog mentalno zaostalog čovjeka kojeg je često viđao u njihovoj knjižnici. Ja sam čak i u tom polusvjesnom stanju osjećala njegov strah, premda me jako čudilo što izgleda toliko uplašeno.) Svi smo stajali na kolnom prilazu, a Stephen je dijelio darove. Čim sam izašla iz bolnice, osjetila sam da moram podijeliti plišane životinje koje sam sakupila dok sam bila bolesna - bila sam zahvalna na njima, ali bolno su me podsjećale na moje djetinje stanje pa sam se htjela očistiti od njih tako da ih sve, zeku, štakora i medu, dadem djeci. Aiden je na brzinu zahvalio i stao iza svoje majke, a dvije su me djevojčice zagrlile oko noge, svaka sa svojim visokim i reskim: "Hvala!" To početno sjećanje, moje prvo sjećanje na mnoge interakcije s vanjskim svijetom koje su uslijedile, trajalo je svega pet minuta. Kada je Stephen podijelio darove, razgovor je zapeo jer su se svi oko mene jako trudili održati površinski tok riječi i istovremeno se trudili da se ne obaziru na slona u staklani: moje šokantno stanje. Hoću li zauvijek biti takva? Inače bih pokušala prekriti trenutke tišine vlastitom zafrkancijom, ali danas sam samo stajala, nijemo i emocionalno tupo, ali s očajničkom željom da pobjegnem i sakrijem se od tog mučnog okupljanja. Stephen je snažno osjećao moju sve veću nelagodu pa mi je stavio dlan na križa i poveo me natrag u sigurnost automobila koji će nas vratiti u unutarnje svetište našeg malog, zaštićenog svijeta kod kuće. Taj je prizor bio kratak, u njemu uglavnom nije bilo drame i možda se doima beznačajno u cijeloj priči; no u mom umu obilježen je kao ključni trenutak u početnoj fazi mog oporavka - jer je žestoko istaknuo koliko će bolan i mučan biti put do potpunog oporavka.

◊ Iz tog mutnog razdoblja poslije bolnice sjećam se još jednog povratka kući: kada sam nakon bolnice prvi put vidjela mlađeg brata. Dok se moj život zauvijek mijenjao, James je završavao prvu godinu na Sveučilištu u Pittsburghu i molio roditelje da mu dopuste da me posjeti, ali oni su nepokolebljivo zahtijevali da pričeka kraj predavanja. Kad je nastava najzad završila, otac je otputovao u Pittsburgh pomoći mom bratu da se vrati kući i za vrijeme šestosatne vožnje ispričao mu je ono što je mogao o zadnjih nekoliko mjeseci. "Pripremi se, James," upozorio ga je otac. "Šokantno je, ali moramo se fokusirati na pozitivno." Kad su stigli, ja sam bila izvan kuće sa Stephenom. Otac je ostavio Jamesa na kolnom prilazu jer moji roditelji, premda su sada bili u puno boljim odnosima, i dalje

nisu bili dovoljno dobri za kućne posjete. Dok je tjeskobno iščekivao moj povratak, James je gledao utakmicu Yankeesa. Kada je začuo škripanje stražnjih vrata, skočio je s kauča. Kaže da će se zauvijek sjećati prizora mene kako prolazim kroz ta vrata. Na sebi sam imala prevelike, izgrebene naočale, bijelu vestu za dva broja preveliku i crnu široku haljinu do ispod koljena, koja se napuhivala oko mene. Lice mi je bilo podbuhlo i iskrivljeno do neprepoznatljivosti. Dok sam teturala po stepenicama i kroz vrata, oslonjena na Stephenovu ruku, izgledala sam kao da sam istovremeno ostarjela za 50 godina i pomladila se za 15, kao groteskni hibrid starice bez štapa za hodanje i malog djeteta koje tek uči hodati. Gledao me, ali prošlo je dosta vremena prije nego što sam ja primijetila njega. Meni je taj susret bio jednako snažan. On je uvijek bio moj mali braco, ali sad je preko noći postao muškarac, neobrijan i širokih ramena. Gledao me s toliko potresenom mješavinom iznenađenja i suosjećanja da me to dotuklo i gotovo sam pala na koljena. Sve dok nisam vidjela izraz njegova lica, nisam shvaćala koliko sam i dalje bolesna. Možda mi je tu spoznaju donijela naša bliskost ili je do nje možda došlo zato što sam sebe uvijek smatrala starijim skrbnikom malenog Jamesa, a sada su se uloge očito obrnule. Dok sam lelujala na tom ulazu, James i mama pritrčali su zagrliti me. Svi smo se rasplakali i šaputali: "Volim te."

Glava 37. Divlji u srcu Kad nisam morala ići na liječničke kontrole, roditelji su mi dopuštali da sama pješačim do starinskog centra Summita i popijem kavu u Starbucksu, ali još mi nisu dopuštali samostalne izlete vlakom do Stephena u Jersey Cityju. Stoga me uokolo uglavnom vozio James. Nakon što se vratio s fakulteta, Jamesu je trebalo oko tjedan dana da se počne osjećati ugodno s tom novom, povučenom i dezorijentiranom sestrom, toliko drugačijom od one stare. Voljela sam misliti da sam imala glavnu ulogu u Jamesovoj upućenosti u trendove tijekom našeg odrastanja - slala sam mu CD-e Red Hot Chilli Peppersa u internat, skrenula mu pozornost na Radiohead, darovala mu karte za koncert Davida Byrnea u Pittsburghu - ali sada je on mene upoznavao s novim stvarima. Brbljao bi o tom i tom pjevaču i tom i tom filmu koje smo morali pogledati; ja nisam znala što bih dodala. Iako sam bila loše društvo, James je puno vremena provodio sa mnom. Noću je radio u obližnjem restoranu, ali kad bi imao vremena, vozio bi me u lokalnu slastičarnicu na kupu sladoleda od metvice i čokolade s čokoladnim mrvicama, poslasticu u kojoj sam uživala barem trideset puta tijekom tog čudnog proljeća i ljeta. Ponekad smo onamo odlazili čak i dvaput u istom danu. Usto, mnoga popodneva proveli smo gledajući Prijatelje, seriju koju nikad prije nisam voljela, ali na koju sam se sada fiksirala premda je James i dalje nije volio. Kad bih se smijala, prekrivala bih usta dlanovima kao da potiskujem smijeh, a onda bih zaboravila na njih i držala ih na licu nekoliko minuta prije nego što bih ih spustila, nesvjesna toga što činim. U jednom trenutku zamolila sam brata da me odveze u grad na pedikiranje, da se pripremim za polubratovo vjenčanje. Iskrcao me tamo i rekla sam mu da ću ga nazvati za sat vremena, ali kad je moj otac došao u Summit iz Brooklyna da me vidi i kad je otkrio da me nema već dvostruko duže, a da se nisam javila (bila sam otišla u Starbucks na šalicu kave prije pedikerskog salona, što je produžilo taj izlet, a nisam im to rekla), uhvatila ga je panika. Mahnito su pretraživali grad sve dok otac nije stao ispred salona Kim's Nail. Zavirio je kroz tamne izloge salona i ugledao me u naslonjaču za masažu. Izgledala sam ošamućeno i zurila ravno preda se, kao da spavam otvorenih očiju. Oko donje usnice stvarala mi se lokvica sline. Nekoliko sredovječnih žena, takozvanih "summitskih mama", s nelagodom je pogledavalo u mom pravcu, tiho bodreći jedna drugu u stilu "vidi ovu luđakinju". Otac mi je kasnije pričao da se morao odmaknuti od izloga da se pribere. Nakon nekog vremena duboko je udahnuo i ušao u salon široko se smiješeći, a gromak glas odjeknuo mu je prostorijom: "A, tu si ti, Susannah. Pa svuda smo te tražili!"

◊

Istog tjedna mama je uzela slobodan dan na poslu i predložila da odemo kupovati cipele na Manhattan. Dok sam ja proučavala raznorazne balerinke u nekom dućanu na Upper East Sideu, prodavačica se obratila majci. Joj, tako je draga i mirna. Kako slatka djevojka", vedro je prokomentirala prodavačica. Bilo je očito da misli da sam retardirana. "Nije ona slatka", siknula je moja mama, bijesna zbog mene. Ja sam, srećom, propustila cijeli taj razgovor. U vlaku prema natrag zaspala sam mami na ramenu; zbog lijekova i rezidualnog kognitivnog umora mog mozga koji se oporavljao bilo mi je nevjerojatno naporno koncentrirati se na to da se ponašam "normalno". Kad smo stigle u Summit i krenule niza stepenice perona, začula sam svoje ime. Prvo sam odlučila ignorirati taj glas; ne samo zato što i dalje nisam bila baš sigurna što je stvarno, a što je samo u mojoj glavi, nego i zato što nisam ni najmanje željela susresti nikoga poznatog. No kad sam ga začula drugi put, okrenula sam se i ugledala staru prijateljicu iz srednje škole, Kristy, kako ide prema nama. "Bok, Kristy," rekla sam. Htjela sam da mi glas bude glasan i samopouzdan, ali izašao je iz mene kao šapat. Mama je to primijetila i progovorila umjesto mene. "Išle smo u grad u kupnju. Uzele smo neke cipele", rekla je pokazujući naše vrećice. "Baš lijepo", rekla je Kristy ljubazno se smiješeći. Bila je čula da sam bolesna, ali nije imala pojma da je problem u mome mozgu. Koliko je ona znala, moglo se raditi o slomljenoj nozi. "Kako si?" Naprezala sam se da izvučem onaj svoj društveni entuzijazam koji mi je prije bio glavna strana osobnosti, ali na njegovu mjestu pronašla sam duboku prazninu. Moj unutarnji život bio je toliko zbrkan i maglovit da nisam uspjela prizvati čak ni smisao za laganu, površnu konverzaciju; umjesto toga, zatekla sam se kako razmišljam o tome koliko sam se zacrvenjela u licu i o lokvicama znoja koje su mi se stvarale ispod pazuha. "Dobro...", profuflala sam tu riječ kao da u ustima imam dovoljno pikula za partiju mancale. Misli su mi i dalje kružile oko te goleme praznine. Reci nešto! vrištala sam u sebi, ali ništa mi nije dolazilo. U tišini sam osjećala kako mi sunce prži ramena. Kristy me zabrinuto gledala. Nakon tog nelagodnog trenutka mahnula je rukom i rekla da već kasni. "Pa, stvarno mi je drago što sam te vidjela", dometnula je okrenuvši se da ode. Ja sam kimnula i gledala je kako prolazi kroz vrata u postaju. Morala sam suzbiti poriv da puknem tu nasred ulice, ali uspjela sam ostati mirna. Nevjerojatno koliko sam se bespomoćno osjećala u tom trenutku, osobito s obzirom na nadljudsku kontrolu koju sam osjećala na vrhuncima psihoze. Mama me primila za ruku, shvaćajući golemu težinu tog bolnog trenutka, i povela me do Allenova auta, koji nas je čekao za povratak kući.

◊ Unatoč svom tom zombijskom ponašanju koje je kidalo živce, James je, kao i Stephen, zapažao trenutke kada bi se probila "stara Susannah". Svi su gajili nadu u to da ću se jednoga dana u potpunosti vratiti. Jedne večeri kada je u posjet došla Hannah, sjedili smo u dnevnoj sobi i gledali Plavi baršun, film Davida Lyncha, jednog od mojih omiljenih redatelja. Tijekom prvih petnaest minuta filma James i Hannah zafrkavali su se oko užasne glume. Ja nisam rekla ništa, ali puno kasnije, kad su oni već promijenili temu razgovora, prekinula sam ih ističući: "To je namjerno. Gluma. To je bio stil Davida Lyncha. Puno je bolje u Divlji u srcu." James i Hannah šutjeli su i ozbiljno kimnuli. Te noći nisu razgovarali o tome, ali kasnije su se oboje sjećali tog trenutka kao potvrde da je moja stara osobnost bila netaknuta, samo zatrpana.

Glava 38. Prijatelji Izuzev šetanja do Starbucksa, gledanja Prijatelja i vožnji do slastičarnice, većinu vremena provodila sam u stanju neprekidnog iščekivanja; kao malo štene čekala sam da Stephen dođe u Summit prigradskim vlakom. Budući da nisam mogla voziti, mama, Allen ili James dovezli bi me na postaju. Jedno popodne, dok smo majka i ja sjedile u autu i čekale ga, mama je pokazala prstom i rekla: "Eno ga! Izgleda tako drugačije!" "Gdje?" pitala sam pogledom pretražujući gomilu. Prepoznala sam ga tek kad je došao do suvozačkog prozora. Bio je obrijao bradu i ošišao čupavu kosu koja mu je prije sezala do jagodičnih kostiju, u urednu, zalizanu frizuru iz 1940-ih godina. Bio je još zgodniji nego obično. Dok sam ga gledala kako ulazi u automobil, odjednom me preplavio strahovit osjećaj zahvalnosti na tomu što sam pronašla jednu tako nesebičnu, odanu osobu. Nije da to nisam znala cijelo vrijeme, ali u tom trenutku nisam mogla obuzdati duboku ljubav koju sam osjećala prema njemu, ne samo zato što je ostao sa mnom, nego i zato što mi je pružao osjećaj sigurnosti i smisla u tom veoma teškom razdoblju mog života. Puno sam ga puta pitala zašto je ostao, a on bi uvijek odgovarao isto: "Zato što te volim i želio sam to i znao sam da si tu unutra." Bez obzira na to koliko sam oštećena bila, on me volio dovoljno da me i dalje vidi negdje unutra. On tvrdi da je mogao vidjeti "onu staru mene", ali većini drugih ljudi bilo je jako teško uspostaviti odnos sa mnom. Nekoliko dana kasnije pristala sam doći na proslavu povratka jednog od Stephenovih i mojih najbližih prijatelja, Bryana, koji se nakratko vratio kući iz Austina. Roštilj je bio u stražnjem dvorištu kuće Bryanove majke. Odrasli ljudi raznih dobi sjedili su uokolo, jeli pljeskavice, boćali i pjevali. Kad sam stigla sa Stephenom i njegovim sestrama, imala sam osjećaj da je u prostoriji nestalo zraka, koliko su se svi zabuljili u tu bolesnicu. Premda je sve to vjerojatno bilo samo u mojoj glavi - puno ljudi nije ni znalo da sam bila bolesna, a još više njih nikada me prije nije ni vidjelo - osjećala sam se kao da se nalazim u središtu pozornosti na najgori mogući način. Međutim, moji prijatelji koji su bili ondje kasnije su mi pričali da sam izgledala neprirodno sretno i da sam se ozareno smiješila od uha do uha plastičnim, krutim osmijehom. Možda je to bio nekakav zaštitni tjelesni oklop, maska kojom sam držala te zastrašujuće horde dalje od sebe. Jedva da me itko na tulumu upitao kako mi je bilo u bolnici, premda su mi ljudi koji su za to znali prilazili plašljivo, oborena pogleda, kao da im je neugodno zbog toga što znaju, ma koliko nesumnjivo slabo, za to što me snašlo. Ti su prijatelji imali dojam da su izgubili nekoga tko im se nalazi pred očima zato što je zamjenska Susannah i dalje bila tu i podsjećala ih na onu osobu koje više nema. Cijelo to

vrijeme moje su se misli vrtjele ukrug s pitanjima: Jesu li oni čuli da sam bila u bolnici? Jesu li čuli da sam luda?" Umjesto da zapodjenem razgovor s njima, ja sam, nesposobna za konverzaciju, nepomično zurila u njih dok oni ne bi spustili pogled. Na koncu sam se prestala truditi i koncentrirala se na jedenje sočne lubenice i pljeskavica s roštilja. No imala sam svog spasitelja, Stephena. Ljudi su ga zvali "Susanninim šaptačem" jer se činilo da je osjećao ono što je bilo neizgovoreno. Stajao je uz mene cijelo vrijeme, ni jednom mi nije dopustio da odlutam predaleko od njegova pozorna pogleda. Kad bi sa mnom došli porazgovarati ljudi koji nisu bili upoznati sa situacijom, on bi primio uzde razgovora, što inače ležerni, kalifornijski cool Stephen nije radio, ali što je sada bilo potrebno. Kad ja ne bih mogla govoriti, on bi govorio umjesto mene. Stephen je postao još jedan sloj mog zaštitnog oklopa, poput mog plastičnog osmijeha. U jednom trenutku stara prijateljica Colleen, koja je za moj boravak u bolnici čula od Stephenove sestre Bridget, primijetila je da mi crveni sok curi niz bradu na haljinu dok jedem lubenicu. Nije znala što da učini: da mi kaže ili da pusti? Nije mi htjela stvarati nelagodu, ali nije htjela ni pustiti da izgledam kao blesavo dijete. Srećom, prije nego što se morala odlučiti, Stephen mi je obrisao sok od lubenice s brade. Nakon sat vremena na tulumu pogledala sam Stephena, a on je kimnuo s razumijevanjem. Bilo je vrijeme da odemo.

◊ Moj drugi planirani društveni eksperiment dogodio se u zadnjem tjednu svibnja, na vjenčanju mog polubrata Davida. Izvorno sam trebala biti djeveruša i već sam kupila haljinu u dućanu Ann Taylor, prije nego što sam se razboljela, ali sada je nevjesta ljubazno sugerirala da bi možda bilo bolje kad ne bih sudjelovala u ceremoniji. "Očito", pomislila sam tada, "neugodno joj je zbog mene." Sada mi je jasno da je to napravila zbog obzirnosti, ali onda mi je to bio dokaz da sam postala teret. Ja sam inače bila osoba koju su ljudi željeli viđati - Stephen i ja čak smo bili proglašeni "najzabavnijim parom" na jednom vjenčanju kojem smo prisustvovali prije moje bolesti - ali sada sam postala izvor srama. To je boljelo i škodilo je mom novorođenom samopouzdanju koje je tijekom prethodnih mjeseci pretrpjelo tolike batine. Ipak, čvrsto sam odlučila da ću dokazati i njoj i ostalima na vjenčanju da ja to i dalje "mogu". Napravila sam si frizuru pomoću glačala za ravnanje kose kako bih prekrila ožiljak od biopsije i kupila haljinu ružičaste boje gume za žvakanje, a Stephen je odjenuo odijelo u stilu modsa i tanku kravatu. Prošlo je jedva mjesec dana od okupljanja kod Rachael i bio je to važan korak naprijed u procesu mog oporavka. Razdoblje u kojem sam izgledala i ponašala se zamjetno loše gotovo da je bilo iza mene, premda mi je lice i dalje bilo podbuhlo od steroida, a riječi su mi i dalje

zapinjale i bile većinom jednosložne. No ako nas niste gledali iz prevelike blizine, Stephen i ja djelovali smo kao obični hipsterski par. Svečanost se odvijala na jednom imanju u Hudson Valleyju u državi New York, s dvorišnim vratima obraslim vinovom lozom i bujnim bijelim cvjetovima dokle god je pogled sezao. Stephen i ja proveli smo većinu zabave stojeći pokraj improvizirane kuhinje kroz koju su prolazili konobari i nosili poslužavnike s predjelima. Ne znam je li to bilo zbog steroida, od kojih može porasti apetit, ali proždrljivo sam jela. Na početku večeri mama me natjerala da obećam da ću popiti samo jednu čašu vina. Gotovo sam zakolutala očima kada sam pristala na to i na kraju sam svejedno popila nekoliko čaša šampanjca. Ako je moja bolest dokazala nešto o meni, onda je to moja upornost, magareća tvrdoglavost, kako god to željeli nazvati. Iako mi se mozak još liječio, a miješati antipsihotike s alkoholom nesumnjivo je opasno, inzistirala sam na tomu da pijem. Možda je to bilo nezdravo, ali bilo je to i nešto opipljivo što me povezivalo s "normalnom" Susannom. Nisam mogla čitati, jedva sam nekako uspijevala čavrljati s ljudima i nisam mogla voziti, ali mogla sam popiti nekoliko čaša šampanjca na vjenčanju. Majka me pokušala uvjeriti u to da su moji postupci autodestruktivni, ali znala je da nema kontrolu nad mojim porocima: naumila sam raditi što me volja, a ta je tvrdoglavost i ljutila i impresionirala ljude oko mene. U konačnici, vino je predstavljalo neovisnost i svi oko mene odlučili su ne zatirati ono što mi je preostalo od dostojanstva. Kada je počela pjesma Build M e Up Buttercup, čak sam zaplesala twist sa Stephenom. Zamišljala sam da vladam plesnim podijem, ne obazirući se na bol u cjevanicama ni na činjenicu da sam se umarala puno brže nego ikada (kasnije ću od polubratove obitelji čuti da nisam izgledala kao profesionalna plesačica, nego da su mi pokreti bili robotski i smušeni). Unatoč tomu što sam djelovala bezbrižno (premda robotski), bila sam turbosvjesna raznih načina na koje su se ljudi ophodili prema meni. Kako je to bila obiteljska proslava, prvo pitanje koje su mi svi postavljali glasilo je: "Kako si?" Kako sam mogla odgovoriti na takvo pitanje? No to još nije bilo ono najgore. Najgori je bio ton tih ljudi, pretjerano razgovijetan i previše entuzijastičan. Ubijali su me u pojam, ali nisam ih doista mogla kriviti, čak ni tada. Nitko nije imao pojma što se zbiva u mojoj glavi. Majka je, međutim, vidjevši da se dobro zabavljam, bila ponosna na mene. Barem dok joj neka uzvanica na vjenčanju nije pokvarila to tiho divljenje. "Tako mi je žao, čula sam što se dogodilo Susanni", rekla je žena ponudivši joj zagrljaj. Moja majka ne voli da je dodiruju stranci. "Hvala vam", rekla je nastojeći me držati na oku. "To je tako tužno. Toliko je drugačija. Jednostavno je potpuno izgubila svoju iskru." Na to je mama skrenula oči s plesnog podija i ošinula ženu pogledom. Trenutci bešćutnosti bili su brojni, ali ovaj je bio jedan od najgorih. "Nego, mislite li da će ikada opet postati onakva kakva je bila?" Mama je poravnala svoju haljinu, također ružičastu, i ramenima se probila mimo te žene procijedivši kroza stisnute zube: "Ide joj jako dobro."

Glava 39. U granicama normale Premda sam do tada već napravila nekoliko velikih koraka prema oporavku, još mnogo mjeseci dani će mi se vrtjeti oko lijekova šarenih poput bombona, koje sam morala uzimati šest puta dnevno. Majka bi svaki tjedan provela po sat vremena slažući mi tablete u kutiju za doziranje lijekova, veličine poklopca kutije za cipele. Često je nekoliko puta morala pokušati odrediti omjere da bi bilo dobro jer su doziranja bila složena i stalno su se mijenjala. Kutija je bila podijeljena na žute, ružičaste, plave i zelene pretince i imala je 7 stupaca za dane u tjednu te četiri reda: za jutro, rano poslijepodne, kasno poslijepodne i vrijeme prije spavanja. Bila sam privezana za tu kutiju za doziranje. Budući da sam ovisila o tim tabletama, nisam mogla biti neovisna i zato sam ih mrzila. Ne samo što su one bile simbol mog statusa djeteta u majčinu domu nego sam od njih usto bila pospana i spora. Ponekad sam ih namjerno zaboravljala uzeti (što je bilo nevjerojatno opasno), a kako nisam bila dovoljno lukava da ih bacim, kutija bi uvijek pružala dokaz o mojim neprogutanim tabletama pa bi majka to vidjela i strogo bi me izgrdila, kao da sam malo dijete. Tijekom tog razdoblja u majčinoj kući povezivala sam te tablete s njom na više načina. U praktičnom smislu, trebala sam je da raspodijeli tablete u tu kutiju jer je meni taj zadatak tada bio pretežak, ali u više emocionalnom smislu, osjećala sam da ona utjelovljuje (kao i tablete) moju ovisnost o ljudima oko sebe. Sada mogu priznati da sam ponekad bila okrutna prema njoj. "Kako ti je prošao dan?" pitala bi me kad bi se vratila kući nakon napornog dana u uredu okružnog tužioca. "Dobro", rekla bih ja hladno, ne razrađujući odgovor. "Što si radila cijeli dan?" "Ništa posebno." "Kako se osjećaš?" "Dobro." Sada se zgrčim kad se prisjetim tih razgovora, ali jasno mi je da sam i dalje gajila neku amorfnu ljutnju prema njoj, zbog razloga koji mi se sada čine tako jadnima. Premda sam se bolnice mutno sjećala, srdžba iz tog razdoblja još mi je bila negdje u podsvijesti. Osjećala sam da ona nije provodila dovoljno vremena sa mnom u bolnici, iako to nije bilo ni pošteno ni istinito. Na nekoj razini, njezina je patnja, koju je tako duboko potisnula, nesvjesno izlazila iz nje i prelazila na mene. A ta borba nije prestala nakon što sam izašla iz bolnice; sada je morala živjeti s tom neprijateljski nastrojenom "strankinjom" koja joj je nekad bila jedna od najbližih prijateljica, a usto, što je još važnije, vlastita kći. No umjesto da suosjećam s

njezinom boli, koja je bila ravna mojoj, ako ne i veća, ja sam je doživljavala kao uvredu, kao znak da ona ne može podnijeti koliko me bolest oštetila. Ona je Allenu pričala o tim osjećajima nadugo i naširoko, ali skrivala ih je od mog oca. Kad su njih dvoje razgovarali, držali su se toga kako je meni i nisu se baš upuštali u osobne ili dokone razgovore. Međutim, svaka dva tjedna našli bi se da me dovedu u ordinaciju dr. Najjara. On bi svaki put smanjio moju dozu steroida; dr. Arslan, kojeg smo posjećivali nakon dr. Najjara, učinio bi isto tako s antipsihoticima i lijekovima protiv tjeskobe; smanjivao je količine paralelno s promjenama u doziranju steroida. Bila su to sretna okupljanja jer se svaki put činilo da se malo-pomalo oporavljam, a i moji roditelji kao da su se bolje slagali. Dr. Arslan uvijek je postavljao isto pitanje: "Koliko se posto osjećaš kao ona stara?" Svaki sam put odgovarala samopouzdano, a samo bi mi crvenilo u licu odavalo unutarnju nesigurnost: "Devedeset posto." Ili, kad bih se osjećala iznimno sigurno u sebe: "Devedeset pet posto." Otac bi se uvijek složio sa mnom, čak i kada je mislio drugačije. No mama bi ponekad blago ubacila: Ja bih prije rekla oko osamdeset posto", a čak je i to bilo nategnuto, kao što će kasnije priznati. Premda je očito da je oporavak relativan proces (morate znati odakle ste krenuli da biste znali dokle ste došli), uskoro smo dobili stručno mišljenje, kada sam otišla na dvije sesije procjenjivanja u Ruskov institut za rehabilitacijsku medicinu (Rusk Institute o f Rehabilitation Medicine) na Sveučilištu u New Yorku. Jako sam se bojala tog izleta. Premda mi je bilo očito bolje, nisam željela dokaz da sam i dalje nesposobna obavljati jednostavne zadatke. No mama je nepokolebljivo ustrajala na tomu da odem. Jedva da se sjećam ičega s prve sesije jer sam bila suviše iscrpljena za testiranje. Sjećam se samo velikih i prijateljskih plavih očiju mlade psihologinje. Na drugom posjetu mama i tata doveli su me u sobu 315 Ruskova instituta, iz koje me ta ista psihologinja, dr. Hillary Bertisch, odvela u svoj ured. Roditelji su mi ostali u čekaonici. Dr. Bertisch kasnije će mi reći da sam izgledala odvojeno od svijeta oko sebe i da sam na njezina pitanja često odgovarala tako polako da se ona pitala jesam li je uopće čula. Rekla je da je moje ponašanje donekle sličilo na negativne simptome shizofrenije: bezizražajnost, praznina, nedostatak osjećaja te monoton i jednosložan govor. Dr. Bertisch procijenila je moju koncentraciju i memoriju pomoću "testa traženja slova", koji se, kakve li slučajnosti, sastoji od novinskog članka normalne dužine u kojem sam morala prekrižiti određene riječi ili slova. Prvo mi je rekla da prekrižim sva slova "h". Pronašla sam ih sva, ali trebale su mi 94 sekunde, po čemu sam se našla unutar raspona za granično oštećenje uma. Onda mi je rekla da prekrižim sva slova "c" i "e". Četiri su mi promakla, a za sve zajedno trebalo mi je 114 sekundi: opet granični rezultat. Zatim je došao najteži dio: pronaći sve riječi

"and, "b u fi "the" na toj stranici. Sjećam se da sam bila zbunjena i da sam stalno zaboravljala riječi na koje se trebam usredotočiti. Od 173, promaklo mi ih je 25. Više od 15 smatra se "teškim oštećenjem uma". Moja brzina, preciznost i koncentracija bili su užasni. Prešla je na radnu memoriju, odnosno sposobnost aktivnog zadržavanja informacija u umu na kratko vremensko razdoblje. Naglas je čitala jednostavne matematičke zadatke u pričama, koji su bili lagani, ali koje sam ja mogla riješiti samo u rasponu od 25 posto, što je značilo da moja radna memorija i dalje nije "u granicama normale" i da imam poteškoća pri razumijevanju usmenih uputa. Moja vizualna radna memorija bila je još gora. Dr. Bertisch pokazala bi mi sliku nekog oblika na nekoliko sekundi i zatim bi mi rekla da je nacrtam po sjećanju. Bez obzira na to koliko se trudila, nisam mogla vizualizirati izvorni oblik. U tome sam bila na 1 posto, odnosno na najtežem oštećenju uma. Moja sposobnost prizivanja riječi iz pamćenja također je bila u rasponu za oštećenje uma. Ponovila je isti tip testa koji sam radila u travnju, kada mi je dr. Chris Morrison rekla da navodim vrste voća i povrća, ali ovaj mi je put dr. Bertisch dala po minutu vremena da smislim što više riječi mogu na "P', "a" i "s". F: "Fable, fact, fiction, finger, fat, fantastic, fan, fastidious, fantasy, fart, farm." A: "Apple, animal, after, able, an, appeal, antiquity, animosity, after, agile." Budući da sam ponovila "after", bilo je to samo devet. S: "Scratch, stomach, shingle, shit, shunt, sex, sing, song, swim, summer, situation, shut."

Sve u svemu, navela sam 32 riječi u 3 minute. Doduše, bilo je to veliko poboljšanje u odnosu na travanj, kada sam mogla navesti svega 5 riječi u jednoj minuti. Prosječan broj odgovora bio je 45. S druge strane, u nekim drugim zadatcima puno sam napredovala: moje verbalno funkcioniranje sada je bilo "superiorno", na 91 posto. Moje verbalno apstraktno rezoniranje, koje se testira putem analogija poput "Što povezuje Kinu i Rusiju?" bilo je na natprosječnih 85 posto. A unatoč poteškoćama s osnovnim kognitivnim funkcijama, i dalje sam bila sposobna složeno analitički razmišljati, što je iznenadilo dr. Bertisch. Na testu prepoznavanja uzoraka sve sam točno riješila, premda mi je za to trebalo više vremena nego što je normalno. Nisam mogla nacrtati kvadrat prema kartici sa slikom, ali mogla sam obaviti složene logičke korake. Kasnije će mi ona reći da način na koji sam se prikazivala ljudima nije odgovarao onome što se, kako se činilo, odvijalo u meni iznutra. Nepovezanost između toga bila je velika; možda sam zapravo bila prisutnija nego što sam izgledala. A i ja sam osjećala tu nepovezanost. Često sam, kao recimo na onoj zabavi i na vjenčanju prije samo nekoliko tjedana, osjećala da moje "ja" pokušava komunicirati s vanjskim svijetom, ali da jednostavno ne može pobjeći iz tog pokvarenog nametljivca, mog tijela.

Na kraju našeg zadnjeg razgovora dr. Bertisch pitala me što mislim koji su moji najveći problemi. "Problemi s koncentracijom. S pamćenjem. Pronalaženje pravih riječi", rekla sam joj. To joj se činilo ohrabrujućim. Definirala sam točno ono što nije bilo u redu sa mnom. Ljudi s neurološkim problemima često ne mogu lako ustanoviti u čemu je problem; taj nedostatak svijesti o sebi zove se anozognozija, neurološko stanje u kojem osoba koja ima neki problem ne razumije da je bolesna. Paradoksalno, moja sposobnost da prepoznam vlastite slabosti bila je prednost. Upravo zbog toga su mi društvene situacije teško padale - jer sam bila svjesna toga koliko sporo i čudno djelujem ljudima oko sebe, osobito onima koji su me poznavali prije bolesti. Objasnila sam tu nesigurnost dr. Bertisch priznavši da se često osjećam deprimirano i tjeskobno kada sam okružena ljudima. Predložila mi je individualnu i grupnu kognitivnu rehabilitaciju, individualnu psihoterapiju da se srede simptomi depresije i tjeskobe te grupu mladih odraslih ljudi. Na kraju sam bila toliko nesigurna u sebe da nisam učinila ništa od navedenog, unatoč tomu što postoji određeno vremensko razdoblje kada se mozak spontano oporavlja nakon ozljede ili bolesti, pa je najbolje ugrabiti svaku priliku za brže izlječenje. Nije jasno kakvu ulogu kognitivna rehabilitacija ima u ljudi s mojom bolešću, ali izvjesno je da bih se bila brže oporavila da sam išla na nju. Trebala mi je godina dana da se uopće odlučim pronaći dr. Bertisch i pitam je za rezultate testova. Nisam još imala hrabrosti suočiti se s time koliko mi je zapravo bilo loše.

Glava 40. Umbrella Nisam mogla ne smatrati jedan boravak u bolnici korakom unazad u procesu oporavka pa sam bila očajna kada je dr. Najjar nazvao moju majku krajem svibnja da kaže kako se trebam vratiti u bolnicu na drugu rundu IVIG tretmana. Drhtala sam pri pomisli na gruba svjetla bolničke sobe, neprestane upade medicinskih sestara i podgrijane večere. Da mi skrene misli s onoga što me čeka, moj je otac pozvao Stephena i mene da provedemo večer kod njega, što smo tada radili barem jednom tjedno, u njegovu sjenovitu stražnjem dvorištu usred Brooklyn Heightsa. Jeli smo roštilj, pili sangriju i nosili sombrera. Lanac šarenih božićnih lampica bio je razvučen cijelom dužinom dvorišta, a u pozadini je svirao Ryan Adams. Ja sam šutjela veći dio večeri, dok su Stephen, Giselle i otac čavrljali. Kad god bi me pokušali uvući u razgovor, odmahnula bih glavom, nesvjesno mljackajući usnicama kao da sam bila žedna; oni čudni repetitivni pokreti iz ranije faze moje bolesti. "Dosadna sam. Nemam ništa reći. Više nisam zanimljiva", stalno sam ponavljala. "Ti si sve samo ne dosadna", tata bi mi često žestoko odvraćao. Mog oca srce je boljelo kad bih govorila takve stvari. Tek mi je godinama kasnije, u tom istom dvorištu i ispod tih istih lampica, rekao da bi nakon takvih mojih riječi plakao dok ne bi zaspao. Ali nitko me nije mogao uvjeriti da to nije tako, čak ni otac. Bila sam tupava, u to nije bilo sumnje. A to što sam bila dosadna bila je možda najteža prilagodba tom novom tijelu u kojem sam sada živjela. Za to su djelomično bili krivi antipsihotici, s obzirom na to da se zna da lijekovi koje sam pila uzrokuju pospanost, zbunjenost i umor. No moj bolesni mozak sam po sebi vjerojatno je bio najveći uzrok te moje nezanimljivosti. Električni signali između neurona u mojim frontalnim režnjevima nisu dobro ili nisu uopće funkcionirali i trebalo im je više vremena da stignu do svog cilja. Frontalni režnjevi uglavnom su odgovorni za složene izvršne funkcije, zbog čega ih stručnjaci zovu "glavni izvršni direktor". Frontalni režanj, koji predstavlja 40 posto kortikalne površine mozga, u potpunosti se razvija tek u dvadesetim godinama ljudskog života pa bi se moglo reći da je zrelo funkcioniranje tog režnja ono po čemu se djeca razlikuju od odraslih. No jedno je sigurno: frontalni režanj čini nas kreativnima, ljudima i, jednostavno, manje dosadnima. (Znamo, nažalost, što se događa kada se frontalni režanj ošteti kontroverznim operacijama lobotomije, koje su se izvodile tijekom 50-ih i 60-ih godina 20. stoljeća. Jedna od tih metoda, lobotomija "šiljkom za led", koja se pročula zbog Rosemary Kennedy, sastojala se od postupka u kojem liječnik pacijentu podigne očni kapak, gura mu metalni šiljak iznad očne jabučice dok ne udari u vrh očne šupljine i onda

tap, tap, tap po mozgu nekoliko minuta. Tim postupkom razbijaju se neke veze u frontalnom režnju, uključujući one između medijalnog talamusa (važnog za svijest i budnost) i ventromedijalnog dijela (strah i donošenje odluka). Budući da je ta operacija bila toliko neprecizna, rezultati su se kretali od otupljivanja emocija, preko induciranja djetinjastog ponašanja, do toga da je pacijent potpuno nesposoban za ozbiljno razmišljanje i osjećanje.) U mom slučaju frontalnim režnjevima možda je trebalo više vremena za oporavak (kao što pokazuju neka novija istraživanja) nego drugim područjima mozga. No oporavljali su se. U bolnici je jedan liječnik bio opisao funkciju mog frontalnog režnja kao "blizu nule". U najmanju ruku, stanje mi se popravilo u odnosu na ništa. Kad je večera završila, bila sam toliko ošamućena da sam stavila glavu na stol i spavala dok su oni razgovarali, sve dok me vlastito hrkanje nije probudilo. Stresavši se da se probudim, pošla sam metalnim stepenicama prema prenosivoj stanici sa zvučnicima na kojoj je stajao moj iPod. Nedavno sam s interneta bila preuzela Rihanninu pjesmu Umbrella, iako je ona bila popularna nekoliko godina ranije i nije baš bila stil glazbe koji je tipičan za mene. Sada su se njezini stilizirani vokali s prizvukom R&B-a razlegnuli kroz ljetnu noć. S ljubavlju sam gledala dolje u oca, Stephena i Giselle i njihala se uz glazbu, najednom puna neke živahne energije. Glazba je treštala iz zvučnika i ja sam se počela kretati u ritmu, gotovo odsutna duhom, dok se nisam potpuno razbacala, ne onako kruto i robotski kao na vjenčanju prije mjesec dana, nego slobodnije i opuštenije. Giselle je dirnuo ozaren izraz Stephenova lica kada je podigao pogled i vidio da plešem. Već se toliko dugo činilo da živim u pokretnoj komi, a sada su u tom nespretnom reggae-plesu svi vidjeli život. Stephen mi se pridružio na stepenicama, primio me i okrenuo oko moje osi, i nasmijali smo se tomu kako smiješno izgledamo. Otac i Giselle primili su se za ruke i zaplesali sentiš na tu brzu pjesmu.

Glava 41. Kronologija Mozak je prirodno otporan; putem kortikalnog remapiranja, procesa koji se zove neurogeneza, može stvarati nove neurone i praviti nove veze. Naš um ima nevjerojatnu sposobnost i za mijenjanje snage veza između neurona, odnosno zapravo za prespajanje, i za stvaranje potpuno novih putova. (Zbog toga se računalo, koje ne može stvarati novi hardver kad mu se sruši sustav, doima kruto i bespomoćno.) Ta nevjerojatna prilagodljivost zove se neuroplastičnost. Na mojim neuronima receptori su ponovo nicali poput narcisa u rano proljeće kako se zima bolesti bližila kraju. Tijekom tog trećeg boravka u bolnici, kojeg sam se toliko bojala, dogodio se trenutak mog pravog buđenja, kada sam počela voditi dnevnik, ponovo počela čitati i prvi put izrazila želju da shvatim što mi se dogodilo. Možda zahvaljujući tomu što taj dnevnik predstavlja fizički dokaz pupanja mojeg ja (jer doslovno mogu čitati misli te ranjene Susanne), u osnovi se sjećam kako je bilo biti ona, za razliku od one ranije Susanne, odnosno onih paranoičnih upisa u dnevnik prije bolnice, koja je bila više nalik na neko izmišljeno, mutno sjećanje - toliko daleka da sam je isto tako mogla gledati u nekom filmu strave i užasa. No osoba o kojoj čitam u svom dnevniku iz faze oporavka djetinjasta je i prozaična, za razliku od one moje mutne osobnosti iz doba prije bolnice, koja je tu i tamo znala pružiti čudne uvide. Postoje neobične sličnosti između tog dnevnika i dnevnika koje sam vodila u višim razredima osnovne škole. Neugodno mi je koliko u svima njima loše shvaćam sebe i koliko nemam znatiželje o sebi. Umjesto dubokih misli, tu su desetci odlomaka posvećenih mom tijelu (debljanje tijekom oporavka i premale grudi u višim razredima osnovne) i blesavim, tričavim svakodnevnim gnjavažama (mrzim bolničku hranu versus svađam se s (ne)prijateljicama). Suosjećam s tom pupajućom Susannom, kao i s onom predtinejdžerskom verzijom sebe, ali ona i dalje nije u potpunosti ja, ovakva kakva sam sada. Svoj prvi upis u taj dnevnik napisala sam tamo u bolnici, dok sam primala drugu IVIG infuziju koja onesposobljava antitijela i omogućuje njihovo uklanjanje s neurona. Otac, koji je bio sa mnom svako jutro tijekom tog trećeg boravka u bolnici, kao i tijekom ostalih, pomogao mi je da napišem taj prvi unos u dnevnik u bolnici, 3. lipnja 2009. Predložio mi je da pokušam napraviti pregled vremena koje sam izgubila sastavljajući kronologiju događaja prema vlastitu sjećanju. Moj popis započeo je s "tupost i pospanost" i završio s "napadaj 3 u bolnici" - nakon toga nisam imala više ništa što bih zabilježila. Usto, ugurala sam riječi "noć u tatinoj kući" između "napadaj 2" i "napadaj 3". Taj redak vrlo je nečitak i to zbog dobrog razloga: i dalje sam bila nesigurna i bilo me stid zbog mog ponašanja te noći pa se to vidjelo čak i u mom rukopisu.

Međutim, premda je to moje pisanje i dalje bilo neobično, bilo je i daleko bolje od onih infantilnih bilješki koje sam pravila tijekom prvog boravka u bolnici. Sada sam mogla pisati punim rečenicama, pa čak i rabiti točku sa zarezom. No na mom popisu najindikativnije je ono čega nema; nema apsolutno nikakvih sjećanja na vrijeme koje sam provela u bolnici. Otac je pogledao stranicu i onda mi pomogao da ubacim još neke stvari prema svom sjećanju, što je urodilo potpunijom verzijom zbivanja. No i dalje ima očitih propusta, koji su koliko očevi, toliko i moji - te su rupe male, ali indikativne, s obzirom na to da rupe u sjećanju ne nastaju samo pri oštećenju mozga, nego i nakon emocionalne traume. U to doba nitko tko mi je bio blizak nije ostao pošteđen. Moj otac bavio se tom kronologijom isključivo za moje dobro, a bilo mu je mrsko razgovarati o tom vremenu. Njegov novi moto sada je bio: "Da kreneš naprijed, prošlost moraš ostaviti iza sebe." No Giselle će mi kasnije, u trenucima koje ćemo provesti nasamo, pričati o tome koliko je njemu ta situacija bila teška. Satrlo ga je. Kad bi ga njegov brat nazvao da se raspita što ima novo, samo bi odmahnuo rukom i ne bi mu se htio javiti, uvjeren da će izgubiti svoj teško stečeni mir ako bude čuo poznati glas. Moj brat sjeća se da je razgovarao s tatom na telefon dok je još bio na fakultetu, dok sam ja prvi put bila u bolnici. Jedini zvuk koji je James čuo s drugog kraja linije bili su duboki gutljaji zraka koji su trebali prikriti zvukove snažna jecanja. Zatim, tu je i njegov osobni dnevnik, koji je otac odlučio podijeliti sa mnom umjesto da izravno razgovaramo o tome što se događalo. Kroz te unose mogu sagledati svoj boravak u bolnici iz očeve perspektive. Svaki redak pročitala sam više puta; bilo je trenutaka smijeha, bilo je ozbiljnih trenutaka, a bilo je i odlomaka od kojih mi se srce toliko stegnulo da sam htjela otrčati njemu i čvrsto ga zagrliti. No znala sam da je bolje da to ne činim. "Da kreneš naprijed, prošlost moraš ostaviti iza sebe." Premda nisam bila spremna na to da i sama tako učinim, mogla sam se držati tog mota barem njemu za ljubav kada je bio u blizini. Moj snažni irski zaštitnik skrivao je veliko, meko srce i njegova ljubav prema meni, u koju sam nekada, tijekom naših najgorih razdoblja, sumnjala, bila je neizmjerna. "Znao sam samo da je živa i da joj je duh netaknut. Čekalo nas je još dana u bolnici radi tretmana, još posjeta liječnicima i još puno raznih lijekova, ali moja beba išla je kući", piše na kraju dnevnika. Premda nikada nisam primjereno zahvalila ocu (a kad sam već kod toga, ni mami, ni Stephenu, ni prijateljima, pa ni liječnicima i sestrama), sada smo se stalno nalazili na večerama, što je bilo poboljšanje u odnosu na naš prijašnji odnos kada smo se viđali jednom u šest mjeseci. Ponekad bismo se za stolom pogledali u oči i počeli razgovarati u nekakvim tajnim šiframa, što bi se moglo opisati kao onostrana povezanost, i neopazice bismo isključili sve ostale za stolom. Nisam shvaćala koliko smo bili nepristojni sve dok mi Giselle to kasnije nije spomenula: "Mislim da vi toga niste svjesni", povjerila mi se, "ali ljudima oko vas ponekad je teško osjećati se uključenima."

No mi nismo namjerno isključivali ostale. Zajedno smo bili u ratu i borili se u rovovima - i vratili se iz njega živi i neoštećeni. Malo je iskustava koja mogu povezati dvije osobe više nego što to mogu iskustva blizine smrti.

◊ Kad su me pustili iz bolnice, iznad moje majke i mene visio je crni oblak. Mislim da je upravo velika bliskost između majke i mene prije moje bolesti bila uzrok tomu što je naš odnos nastradao u usporedbi s mojim odnosom s ocem. Možda je ocu bilo lakše stupiti u kontakt s tom "novom" ja zbog toga što je on prije bio više nalik na fusnotu u mom životu, dok je mama bila dominantna sila. Kako bi izašla nakraj s time, ona je promijenila priču o mojoj bolesti, ustrajući na tomu da mi "zapravo nikad nije bilo tako strašno loše" i da je ona "uvijek znala da ću se ja oporaviti". Bila sam prejaka da bih zauvijek bila bolesna, govorila je samoj sebi. Nije mogla prihvatiti činjenicu da se još nisam u potpunosti oporavila sve do jedne večeri sredinom ljeta, kada smo izašle na večeru, samo nas dvije, u restoran J. B. Winberie u Summitu. Večer je bila divna, tek je lagani povjetarac šuštao po tendama iznad vrtnih garnitura na terasi pa smo sjele vani, naručile riblja predjela i po čašu bijelog vina. Dok smo jele, počela sam joj postavljati pitanja o tomu kako sam se ponašala onih dana u Summitu prije nego što su me primili u bolnicu. I dalje sam se samo mutno sjećala toga, većinom halucinacija, i nisam bila sigurna što je bilo stvarno, a što nije. To što mi se dogodilo i dalje mi je predstavljalo zagonetku, a uporno sam željela shvatiti. Jednostavno si bila izvan sebe", rekla je. "Sjećaš se kad su ti radili EEG?" EEG? "Ne, ne sjećam se." No čas kasnije sjetila sam se nečega: sestre s njezinim stroboskopskim svjetlom. Za razliku od prizora mene na bolničkim videosnimkama, pri kojima moj mozak vjerojatno uopće nije ni registrirao doživljaj tih trenutaka, ovo je sjećanje napravio i pohranio. Problem je bio u tome da ga izvučem. Kad se mozak prisjeća, neuroni se aktiviraju u sličnim uzorcima kao i u trenutcima percipiranja izvornog događaja. Te su mreže spojene i svaki put kada ih ponovo posjetimo one jačaju i bolje se povezuju. No da bi se vratile u obliku sjećanja, potrebni su im odgovarajući poticaji - riječi, mirisi, slike. Lice joj se zacrvenjelo, a donja usna zadrhtala. Sakrila je lice dlanovima; tada sam je prvi put vidjela da plače još od vremena davno prije moje bolesti. "Sad mi je bolje, mama. Nemoj plakati." "Znam, znam. Blesava sam", rekla je. "O, i da, bila si totalno luda. Ušla si u neki restoran i zahtijevala hranu. Jednostavno si je zahtijevala. Premda mislim da to i nije predaleko od tvoje osobnosti." Nasmijale smo se. U kratkom bljesku ugledala sam redove separea u zalogajnici i mutno ocrtana čovjeka iza šanka koji mi pruža kavu. Ta me slika bocnula odjecima

svih ostalih trenutaka koje sam zaboravila i koji mi se nikada neće vratiti. A onda je nestala. No taj trenutak nije značio samo povratak jednog sjećanja; bio je to trenutak u kojem je moja mama napokon priznala, kroza suze, da nije uvijek bila sigurna u to da ću ja biti "dobro". I zahvaljujući toj jednostavnoj, prirodnoj gesti okrenule smo novu stranicu u svom odnosu. Ona je opet postala moja najbolja prijateljica, osoba kojoj se povjeravam i koja mi pruža podršku. Morala je prihvatiti koliko sam došla blizu smrti (što prije nije bilo moguće jer je to poricala zbog vlastita mehanizma za preživljavanje) kako bismo najzad mogle zajedno nastaviti dalje.

Glava 42. Beskrajna šala Četiri mjeseca nakon mog prvog boravka u bolnici službeno mi je istekao najam stana u četvrti Hell's Kitchen. Svojom naknadom za bolovanje, koja je bila srezana na polovicu kada se bolovanje pretvorilo iz kratkoročnog u dugoročno, više nisam mogla pokrivati trošak najma pa sam se jednog jutra ondje našla s ocem da spakiramo moj stari život i raščistimo put za jedan novi i nesigurni. Stambena zgrada od crvene cigle bila je ista kao i uvijek, s pokvarenim portafonom, mjestimičnim grafitima i znakom "Privatno - ulaz zabranjen" na vratima. Poštanski sandučić bio mi je dupkom pun neotvorene pošte. Nadzornik zgrade, debeljuškasti sredovječni muškarac sa snažnim španjolskim naglaskom, prošao je pored nas uz kratko "Kako je?", kao da nikad nisam ni otišla. Možda stvarno nije primijetio. Otac i ja popeli smo se stepenicama duž sivo-žutih tapeta koje su se ljuštile. Sve mi je bilo tako poznato da sam, kad smo stigli do mog stana, donekle očekivala da će me ondje dočekati mačka Dusty, premda ju je već mjesecima čuvala moja prijateljica Ginger. Otac i ja spakirali smo hrpe ploča, vreće zimske odjeće, knjiga, lonaca, zdjela i posteljine. Na pola čišćenja pokvario nam se klima-uređaj, a to je bilo više nego što smo mogli podnijeti po toj srpanjskoj vrućini, kao u visokoj peći. Stoga smo se vratili sljedeći dan da po toj teškoj žezi najzad završimo s tim stanom. U mom dnevniku postoji samo jedan redak o tom izlasku iz stana i prilično je plitak, kao i većina mojih ranih dnevničkih zapisa. "Pomogao mi je spakirati stvari iz stana (zbogom samostalni živote)." Tom kratkom rečenicom ne odajem razočaranje koje sam osjećala zbog toga što sam morala ne samo službeno odustati od svog samodovoljnog života nego i napustiti svoj prvi pravi stan, simbol moje minule zrelosti. Jedno je bilo živjeti u roditeljskoj kući nekoliko mjeseci, znajući da me jedna vožnja vlakom dijeli od vlastita stana. Ali sada je moj jedini dom bio kod mame; bilo je to nalik potpunom povratku u djetinjstvo. Moj slobodni život na Manhattanu službeno je završio, barem za sada. Stvarnost je bila takva da više nisam bila kadra živjeti sama; tu sam činjenicu doista shvaćala, ali svejedno se nisam htjela suočiti s njom. Umjesto toga, usredotočila sam se na to da si dovedem budućnost u red. Počela sam pisati popise obaveza s imenima ljudi kojima sam htjela zahvaliti, projektima koje sam htjela započeti i člancima koje sam jednoga dana htjela napisati. Svakog jutra isplanirala bih dan, uključujući i beznačajne stvari - čak su i one bile jako važne zato što je to bio znak da mi se frontalni režanj, "glavni izvršni direktor", počeo oporavljati - poput "šetnje do grada" ili "čitanja novina", samo radi zadovoljstva da ih kasnije mogu prekrižiti.

Umjesto da odlazim na sesije kognitivne rehabilitacije koje mi je liječnik preporučio, učila sam za Graduate Records Exam (GRE)14 jer sam neko vrijeme mislila da bi studiranje moglo biti sljedeći korak u mojoj mračnoj budućnosti. Kupila sam nekoliko vodiča kroz studij da se lakše pripremim, zapisivala svaku riječ koju nisam znala na kartice koje sam kasnije listala, pa onda s njih prepisivala riječi kojih se nisam mogla sjetiti. Time sam ispunila silne stranice svog dnevnika jer nisam mogla pamtiti nove riječi onako dobro kao nekada. Usto, počela sam čitati distopijski roman Beskrajna šala Davida Fostera Wallacea, od 1000 stranica, zato što se neki moj pompozni profesor jednom bio užasnuo nad tim što ga još nisam bila pročitala. Čitala sam taj roman s rječnikom u drugoj ruci zaustavljajući se na otprilike svakoj drugoj riječi kako bih potražila objašnjenje njezina značenja. Imala sam otvoren popis svih riječi iz knjige čija sam objašnjenja morala potražiti. Riječi koje sam vadila čak su mi i sada nejasne, ali ujedno su i neobično indikativne: jalov (prid.) koji više nije plodan; koji je izgubio značaj, snagu, vitalnost; koji je obilježen slabošću ili dekadencijom teratogen (prid.) koji se odnosi na, koji je vezan uz, ili koji uzrokuje razvojne deformacije lazaret (m.) prostor za bolesnike Unatoč toj velikoj pozornosti koju sam pridavala vokabularu, kad su me ljudi pitali o čemu se radi u knjizi, morala bih priznati: "Nemam pojma."

◊ Inače me zaokupljalo moje tjelesno stanje. Moji dnevnički zapisi iz tog vremena odražavaju sve veću opsesiju time koliko sam se udebljala. Gadili su mi se moj okrugli trbuh, bedra prekrivena celulitom i napuhani obrazi i uzalud sam se trudila izbjegavati svoj odraz u svakoj zrcalnoj površini. Često sam sjedila ispred Starbucksa i promatrala puno raznih tipova žena koje su prolazile: "Ovoj bih uzela bedra", ili, "S ovom bih se mijenjala za tijelo", ili, "Da barem imam njezine ruke." Sebe sam opisivala kao "pečeno prase", zgađena nadutim izgledom svog tijela i lica. "Odvratno", napisala sam 16. lipnja. "Zlo mi je od sebe same." Da, jako sam se udebljala otkako sam izašla iz bolnice, u kojoj sam težila neprirodno mršavih (za mene) 50 kilograma. Samo tri mjeseca kasnije imala sam 22 kilograma više, od čega je 9 bilo vraćanje na normalnu težinu, a 13 sam nakupila zbog popratnih pojava steroida i antipsihotika, kao i zbog stila života s malo kretanja te neprestana uživanja u sladoledu od metvice i čokolade. Lice mi je zbog steroida bilo okruglo kao mjesec i bila sam nalik na vjevericu do te mjere da sam se jedva prepoznavala u zrcalu. Bojala sam se da neću nikada smršavjeti i da ću zauvijek biti osuđena na to strano tijelo - što je bilo površnije od mojih pravih briga, naime da ću ostati zarobljena u vlastitu oštećenu umu. Sada znam da sam se fokusirala na tijelo jer se nisam željela suočiti s problemima u svom umu, koji su bili puno složeniji i teži od pukih brojeva na vagi. Ti brojevi - 59, 63, 68, 72 - bili su puno opipljiviji od moje

14 Kvalifikacijski ispit za poslijediplomski studij.

zatrte osobnosti ili oštećene kognitivne funkcije. Kad sam se brinula da ću zauvijek biti debela, nakazna u očima svojih najbližih, zapravo sam se brinula o tome tko ću ja biti. Hoću li do kraja života biti tako spora, tupa, nezanimljiva i glupa kao što sam se osjećala? Hoću li ikada ponovo imati onu iskru koja me određuje kao osobu? Istog popodneva kada sam to zapisala u dnevnik, hodala sam petnaest minuta od kuće do centra Summita kako bih vježbala samodovoljnost i malo se kretala. Premda su me goljenice boljele od hodanja, inzistirala sam na tome da se sama prošećem do grada. Dok sam tako išla, neki radnik na zelenim površinama zagledao se u mene. Nagonski sam podigla ruku do ćelavog mjesta da je sakrijem od njegova pogleda, ali kad sam si dodirnula glavu, shvatila sam da oko glave nosim traku. Pa u što je onda on dovraga zurio? Kasnije mi je sinulo da me odmjeravao. Naravno, nisam baš najbolje izgledala, ali ipak sam bila žensko. To je odmah podignulo ono što mi je bilo preostalo od uvelog samopouzdanja. Zatim sam odlučila da ću ići u teretanu kako bih se pozabavila tim sindromom "pečenog praseta" i našla sam se na sobnom biciklu pored svoje trenerice hokeja na travi iz srednje škole, koja me stalno gledala pokušavajući me nekamo smjestiti. Izbjegavala sam njezin pogled okrećući glavu nadesno, ali ondje sam primijetila dvije mlađe djevojke iz srednje škole, također na sobnim biciklima. Pitala sam se smiju li se potiho tomu koliko sam se udebljala, sprdaju li se s tim što opet živim kod roditelja. Bilo me jako stid, ali u to doba nisam još mogla točno odrediti razlog zašto. Sada mislim da je taj stid potjecao iz nesigurnog balansiranja između straha od gubitka i prihvaćanja gubitka. Dobro, opet sam mogla čitati, pisati i praviti popise obaveza, ali izgubila sam samopouzdanje i osjećaj svojeg ja. Tko sam ja? Jesam li ja osoba koja se skriva od straha u stražnjem dijelu teretane izbjegavajući sve poglede? Je li to osoba koja sam postala ili je to prijelazna faza prema onoj osobi koja sam bila prije? Ili ni jedno od toga? Ta nesigurnost oko toga tko sam ja, ta zbunjenost oko toga gdje se zapravo nalazim na vremenskoj crti bolesti i oporavka, u krajnjoj su liniji bile dublji izvor stida. Jedan dio moje duše vjerovao je da ja nikada više neću biti ja, ona bezbrižna, samopouzdana Susannah. "Kako si?" ljudi su me neprestano zapitkivali. Kako sam? Nisam više znala čak ni "tko" sam. Nakon što smo spakirali stvari iz mog stana i ispraznili ga, donijela sam kući svu nepročitanu poštu, ali nisam otvorila ni jednu omotnicu još nekoliko tjedana. U hrpama računa i reklama pronašla sam jednu žutu omotnicu, poslanu iz ordinacije u kojoj sam napravila prvu magnetsku rezonanciju, prije nego što su me u ožujku primili u bolnicu. U njoj se nalazio moj davno izgubljeni zlatni prsten s hematitom, moj sretni prsten. Ponekad nam život umata metafore u mašnice baš kada ih trebamo: kad pomislite da je sve izgubljeno, ono što najviše trebate očekivano se vrati.

Glava 43. NMDA Kako sam stjecala sve više svojih prijašnjih sposobnosti i osobina, i kako sam se počela bolje uklapati u svijet oko sebe, navikla sam se na to da me ljudi zapitkuju o mojoj rijetkoj i fascinantnoj bolesti. Doduše, ja to nikada nisam uistinu pokušala suvislo sročiti, nego sam se oslanjala na objašnjenje koje su mi roditelji toliko puta ponovili: "Moje je tijelo napalo moj mozak." No kada mi je Paul, urednik iz Posta, pisao s molbom da mu objasnim tu bolest, napokon sam odlučila stvarno pokušati napraviti sažetak toga što mi se dogodilo. Shvaćala sam to kao zadatak, na pozitivan način, i prvi sam put osjetila da sam sposobna za to da mu pokušam odgovoriti. "Želimo da se vratiš!" napisao mi je Paul. "Bože, zvučim kao Jackson 5. Što je tebi, zapravo?" pisalo je u njegovoj elektroničkoj poruci. Bilo mi je čudno, ali i ugodno, čuti glas iz razdoblja prije bolesti: moj život sada je više nego ikada bio podijeljen na "prije" i "poslije". No bila sam odlučna da ću mu dati nekakav odgovor. "Kako se ono zove moja bolest?" viknula sam mami. "NMDA autoimunosni encefalitis", viknula je mama meni. Utipkala sam "NMDA" u polje za pretraživanje. Industrijski otpadni proizvod? "Kako si rekla?" viknula sam. Ona je ušla u kuhinju. "NMDA receptorski autoimunosni encefalitis." Potražila sam točan pojam na Googleu i pronašla nekoliko stranica, većinom sažetaka članaka u medicinskim časopisima, ali nije bilo stranice na Wikipediji. Nakon što sam na brzinu pregledala nekoliko mrežnih mjesta, naišla sam na kolumnu "Diagnosis" New York Times Magazinea, s prikazom slučaja neke žene koja je imala iste simptome kao ja, ali je imala onaj čudovišni tumor, teratom. Dan nakon što su joj ga odstranili, probudila se iz kome, počela razgovarati i smijati se s članovima svoje obitelji. Osnovno objašnjenje vezano uz imunosni sustav i mozak bilo je veoma zbunjujuće. Je li to bila virusna bolest? (Ne.) Uzrokuje li je nešto iz okoliša? (Možda, djelomično.) Može li se ta vrsta bolesti proslijediti vlastitoj djeci? (Vjerojatno ne.) Mnogo toga bilo je upitno, ali prisilila sam se da se koncentriram. Poslala sam mu sažetak svoje zdravstvene sage u jednom odlomku, koji sam završila ovako: "Ovo je bilo ludih nekoliko mjeseci, blago rečeno. Sada znam kako je to kad siđeš s uma." Paul je odgovorio: "To je zadovoljilo dobar dio moje znatiželje", rekao je. I dodao: "I jasno ti je da su ti se vratili smisao za humor i za pisanje, zar ne? Mislim, vidim napredak u tvojim elektroničkim porukama i SMS-ovima sada, u odnosu na vrijeme kad si bila bolesna. Kao dan i noć." Obodrena tom novootkrivenom sposobnošću objašnjavanja, počela sam marljivo istraživati tu bolest i postala opsjednuta time da shvatim kako to da su naša

tijela sposobna za tako podmuklu izdaju. Frustriralo me što sam otkrila da o toj bolesti više toga ne znamo nego što znamo.

◊ Nitko ne zna zašto se neki ljudi razbole, osobito oni bez teratoma, a čak ni u osnovi ne razumijemo što pokreće tu bolest. Ne znamo koliki je utjecaj okoline, a koliki genskih predispozicija. Čini se da studije pokazuju da su uzroci svih autoimunosnih bolesti općenito približno dvjema trećinama okolišni, a jednom trećinom genski. Je li onda onaj hipotetski poslovni čovjek koji je kihnuo na mene u podzemnoj željeznici doista pokrenuo tu užasnu lančanu reakciju? Ili je to bilo nešto drugo u mom okolišu? U vrijeme kada su mi se pojavili prvi simptomi počela sam rabiti kontracepcijski flaster; je li moguće da je on pokrenuo bolest? Premda mi ni dr. Dalmau ni dr. Najjar nisu dali razloga da tako mislim, moj ginekolog odlučio je ići na sigurno i odbija mi ponovo dati taj flaster. Je li možda pokretač bolesti bila moja voljena mačka? Angela, koja ju je kasnije posvojila, rekla mi je da je Dusty dijagnosticirana upala crijeva koju je vjerojatno uzrokovala neka autoimunosna bolest. Je li to bila slučajnost ili smo si ona i ja međusobno prenijele nešto na što su se naši imunosni sustavi okomili? Ili je stvar bila u nečemu škodljivome što je vrebalo oko tog stana u Hell's Kitchenu? Vjerojatno nikada neću saznati. No liječnici smatraju da se vjerojatno radilo o kombinaciji nekog vanjskog pokretača, poput nečijeg kihanja, kontracepcijskog flastera ili nečega toksičnog u stanu i genske predispozicije prema stvaranju tih agresivnih antitijela. Nažalost, budući da je toliko teško saznati što zapravo uzrokuje tu bolest, njezina prevencija nije realan cilj; umjesto toga, fokus mora biti na ranoj dijagnozi i brzom liječenju. Prevagu imaju druge zagonetke: stručnjaci ne znaju zašto neki ljudi imaju tu vrstu antitijela ni zašto su ona napala slučajno baš u tom razdoblju mog života. Nisu sigurni čak ni u to kako to antitijelo prolazi kroz krvno-moždanu barijeru ni sintetizira li se možda u mozgu, a ne razumiju ni zašto se neki ljudi potpuno oporave, dok drugi umru ili pate još dugo nakon kraja liječenja. No većina ih ipak preživi. I premda se radi o paklenom iskustvu, ta je bolest po tome jedinstvena u usporedbi s drugim oblicima smrtonosnog encefalitisa ili teških autoimunosnih bolesti. Teško je pronaći drugi primjer u kojem pacijent može biti komatozan i na pragu smrti, pa čak i provesti mnoge mjesece na intenzivnoj njezi, a ipak na kraju iz toga izaći relativno ili čak potpuno neoštećen. Jedna od stvari koju sam shvatila iz cijelog tog iskustva jest koliko ja imam sreće. Pravo vrijeme, pravo mjesto. Sveučilište u New Yorku, dr. Najjar, dr. Dalmau bez tih mjesta i tih ljudi, gdje bih bila? A tek kad pomislim gdje bih bila da sam oboljela samo tri godine ranije, kada sam imala dvadeset i jednu, prije nego što je ta bolest bila otkrivena, a ne s dvadeset i četiri, dvije godine nakon što je dr. Dalmau identificirao to antitijelo? Samo tri kratke godine predstavljaju granicu između normalnog života i poluživota u nekoj ustanovi ili, još gore, ranog završetka ispod hladne, tvrde nadgrobne ploče.

Glava 44. Djelomični povratak Dok mi je smanjivao dozu steroida, dr. Najjar propisao mi je dvotjedne kućne IVIG tretmane protiv antitijela jer je osiguravajuće društvo najzad odobrilo da ih se provodi kod kuće. Sredinom prijepodneva došla bi medicinska sestra i spojila moj uređaj za IV s vrećama imunoglobulina na tri do četiri sata. Između srpnja i prosinca dobila sam 12 infuzija. Tijekom cijelog srpnja dopisivala sam se s Paulom. Bilo je neizbježno da me upita kada se namjeravam vratiti na posao. Na koncu smo se Paul i ja dogovorili da bi najbolja strategija bila da neobavezno navratim u redakciju Posta i pozdravim zaposlenike bez pompe i ceremonije. Odabrali smo jedan datum sredinom srpnja. Sjećam se svoje napetosti dok sam sušila kosu, šminkala se i čupala obrve; radila sam sve te stvari prvi put otkako sam se razboljela. Zatim sam stala pred ormar i pregledala svoju bijednu odjeću. Mogla sam ući u još svega nekoliko stvari, s obzirom na to da sam bila dobrano zašla u fazu "pečeno prase", pa sam izabrala svoju pouzdanu široku crnu haljinu. Brat me dovezao na postaju i ušla sam u vlak, ovaj put sama, te nakon svoje prve samostalne vožnje vlakom do grada, s postaje Penn krenula pješice prema centru, do svog ureda, po strašnoj ljetnoj žezi. No kad sam stigla do visoke zgrade News Corp, u kojoj sam radila otkako sam bila tinejdžerica, osjetila sam kako mi adrenalin nestaje i ostavlja me iscrpljenu. Prerano je, shvatila sam; nisam spremna, pomislila sam kad sam se približila ulazu. Poslala sam Paulu SMS i zamolila ga da se nađemo ispred zgrade. Tada nisam ni slutila da je Paul bio nervozan gotovo koliko i ja, da se pitao kakva ću biti uživo i kako bi se trebao ponašati prema toj novoj Susanni. Angela, koja me nedavno bila posjetila u Summitu, rekla mu je da sam znatno bolje, ali da sam i dalje daleko od one osobe koja sam nekad bila. Kada je Paul izašao kroz okretna vrata na ulazu u zgradu, ugledao me i odmah primijetio koliko sam se fizički promijenila. Izgledala sam kao mali kerubin, pomislio je, kao desetogodišnja verzija sebe, zajedno s dječjim salom. "Pa kako si, jebote?" upitao me Paul, zagrlivši me. "Dobro", začula sam sebe. Bila sam toliko nervozna da sam se mogla koncentrirati samo na znoj koji mi je curio po križima, dosta slično onome kad sam s mamom naletjela na Kristy, ali ovaj put nisam imala amortizer u obliku druge osobe koja će održavati razgovor. Bilo mi je još dvaput teže fokusirati se dovoljno da ga pogledam u oči, a kamoli da mu dokažem da ću uskoro biti spremna vratiti se na posao. On je pričao neke viceve i govorio o poslu, ali ja ga nisam mogla pratiti. Primijetila sam da se smijem u pogrešnim trenutcima i da mi promiču naznake njegovih poenti. Bilo mi je jasno da se jako trudio prikriti neugodne tišine i zadržati

bezbrižnu fasadu, ali iznutra se naprezao. Moje stanje bilo mu je veći šok nego što je očekivao. Još uzimam puno lijekova", rekla sam nevezano, u nadi da ću mu time objasniti tu promjenu na sebi. "Ali do svog povratka skinut ću se s većine njih." "To je sjajno. Tvoj stol spremno te čeka. Hoćeš doći gore i pozdraviti ekipu? Znam da ljudima nedostaješ." "Ne. To ću neki drugi dan", rekla sam gledajući u pod. "Nisam spremna." Još smo se jednom zagrlili. Gledala sam Paula kako nestaje iza okretnih vrata. Kad je došao gore, otišao je ravno do Angelina stola. "To nije Susannah koju ja znam", rekao je. Nalazio se u čudnom položaju. Kao prijatelj, bio je duboko zabrinut zbog mog oporavka, ali kao šef nije se mogao ne upitati hoću li se ja ikada moći vratiti novinarskim dužnostima.

◊ Dva tjedna nakon mog kratkog sastanka s Paulom, od Mackenzie sam dobila svoj prvi zadatak za "Pulse", zabavnu rubriku novina. Doduše, kada sam čula njezin glas, sjetila sam se svoje zadnje interakcije s njom: kad nisam uspjela napisati članak o skupini Gimp, u ono vrijeme kada su mi počeli ozbiljni napadaji. To sjećanje popratio je mučan osjećaj neuspjeha. Bila sam posve zaboravila na taj zadatak, a ona mi je sada nudila novi. "Želim da pišeš o pravilima ponašanja na Facebooku", rekla mi je preko telefona. Možda nisam bila spremna za susret sa svojim starim suradnicima, ali ugrabila sam priliku da napišem članak. Provela sam tjedan dana manijakalno radeći na njemu, kao da se radi o verziji Watergatea društvenih mreža, zvala sam izvore, prijatelje i ljude iz tiska da čujem njihova stajališta. No kada sam stavila sve svoje bilješke u jednu datoteku, zagledala sam se u treperavi kursor i nisam imala pojma kako započeti. Sjećanje na onaj neuspjeli članak o skupini Gimp samo je pojačalo moju spisateljsku blokadu. Hoću li ikada moći ponovo pisati? No nakon što sam gotovo sat vremena sjedila pred tim praznim ekranom, riječi su mi počele navirati, prvo polako, a zatim poput fontane. Tekst je bio grub i trebalo ga je dosta uređivati, ali uspjela sam nešto napisati. Moj članak izašao je 28. srpnja u Postovoj rubrici "Pulse", pod naslovom Inviting Rudeness ("Poziv na nepristojnost"). Sjećam se da sam toga dana otišla u grad samo zato da kupim novine i da sam blistala od ponosa kad sam ih otvorila i u njima ugledala svoj članak. Dakako, objavila sam već na stotine članaka, ali ovaj je bio važniji od svih drugih. Htjela sam taj članak pokazati svima, od konobarica u Starbucksu koje su mi posluživale kavu cijelo ljeto, preko onih mlađih djevojaka koje su vozile bicikl pored mene u teretani, pa do one žene na vjenčanju, koja je pitala hoće li mi se ikada vratiti moja iskra. Taj članak bio je moje iskupljenje, vikao je

svijetu: "Vratila sam se!" U cijeloj svojoj karijeri nikada nisam bila uzbuđenija zbog toga što sam objavila neki tekst. Nisam više išla na poslijediplomski studij; išla sam natrag na posao. Malo više od tjedan dana kasnije skupila sam hrabrost da sprovedem u djelo svoju misiju: vratiti se na posao, barem na kratko uhodavanje. Paul i Angela toga su dana bili vani, pa me Mackenzie upisala na porti, s obzirom na to da je moja identifikacijska kartica odavno nestala negdje u mom bolničkom pomračenju uma, i glumila mi je vodiča i zaštitnika. Kad me uvela u redakciju na 10. katu, Mackenzie se osjećala kao da ostavlja malo dijete prvi dan u vrtiću. Ja sam duboko udahnula, poravnala onu istu široku crnu haljinu koju sam nosila na svom prvom pokušaju posjeta i uputila se unutra. Nitko me nije primijetio. Bili su previše zaokupljeni utakmicom Yankeesa protiv Red Soxa. Na putu do Steveova ureda Mackenzie me provela pored mog starog stola. "Vidi tko nam je došao", rekla je Mackenzie Steveu. Steve je podignuo pogled s ekrana i bilo je očito da me isprva nije prepoznao. Pozdravio me s nelagodom, ali toplo. "Onda, kada se vraćaš?" Zacrvenjela sam se u licu. "Uskoro, stvarno uskoro." Tjeskobno sam prebacivala težinu s noge na nogu pokušavajući se domisliti bilo čega što bih rekla, ali ništa mi nije dolazilo. Kad sam izašla iz njegova ureda, i dalje crvena u licu zbog tog susreta, počela se okupljati grupa novinara koji su sa mnom radili na nedjeljnom izdanju. S većinom nisam razgovarala već više od šest mjeseci i premda se tu nije moglo raditi o više od šestoro ljudi, imala sam dojam da ih je bila cijela hrpa. Obuzela me klaustrofobija i počela sam se znojiti. Bilo mi se teško koncentrirati na bilo što pa sam gledala u stopala. Sue, glavna kvočka u redakciji, čvrsto me zagrlila. Onda se odvojila od mene i rekla dovoljno glasno da je svi čuju: "Zašto si nervozna? Svi te mi volimo." Namjera je bila ljubazna, ali od toga sam samo postala još svjesnija sebe. Zar je bilo tako očito da mi je bilo neugodno? Kao da nije bilo nikakve zaštitne zone između mojih osjećaja i mog izgleda. Odjednom sam se osjećala strahovito emocionalno gola, kao laboratorijski štakor širom rastvorena tijela i izložene utrobe, pripremljen za neumitnu disekciju koja ga očekuje. Ti novinari, moji dobri prijatelji, gotovo da su mogli vidjeti što je u meni. Od te mi se pomisli smučilo. Hoću li se ikada ponovo osjećati ugodno u toj redakciji koja me zapravo odgojila?

Glava 45. Osnove novinarstva Vratila sam se na posao, ali tek u rujnu, oko mjesec dana nakon tog djelomičnog povratka i gotovo točno sedam mjeseci nakon što sam pukla na poslu. Sjećam se da sam se sa Službom za ljudske resurse dogovorila da mogu početi polako, na pola radnog vremena i samo nekoliko dana tjedno, ali umjesto toga ja sam uskočila ravno natrag, kao da nikada nisam ni otišla. Godinama sam svoje ciljeve ostvarivala poput maratonca: uporno sam trčala za svojim zadatcima, džogirala do podzemne da stignem na posao na vrijeme, očiju i ušiju uvijek usmjerenih prema sljedećoj postaji u karijeri. Sada sam imala priliku predahnuti, umiriti dah i razmisliti o svojim odredištima, ali htjela sam se samo nastaviti kretati. Srećom, Post mi je olakšao skakanje na noge natrag u bespoštednu utrku. Čak je i moj stol bio netaknut; sve moje knjige, dokumenti, pa čak i papirnata šalica, još uvijek su bili na njemu. Moja prva dva zadatka, oba kratka, bila su relativno trivijalna: prvi je bio o ženi izabranoj za najseksepilniju šankericu u gradu New Yorku, a drugi je bio kratak prikaz jednog narkomana koji je upravo napisao memoare. Lagano su me privikavali na svakodnevne zadatke pisanja i izvještavanja, ali meni nije bilo do toga. Ta žestina proturječila je onom nemarnom ponašanju neposredno prije nego što sam otišla s posla, prije sedam mjeseci, kada nisam mogla smoći ni toliko žara da intervjuiram Johna Walsha. Sada sam svakom članku, bez obzira na to koliko bio beznačajan, prilazila vrlo revno i entuzijastično. Prvih mjesec dana moji su suradnici vjerojatno hodali oko mene kao po jajima, ali ja to nisam primjećivala. Bila sam toliko fokusirana na budućnost - na svoj sljedeći korak, sljedeći zadatak - da nisam mogla dobro suditi o tomu što se događalo oko mene. Budući da nisam mogla tipkati onako brzo kao nekad, većinu sam intervjua snimala. Kad ih sada pregledavam, čujem neku drugu osobu kako postavlja pitanja. Govori polako i s naporom, ponekad fufla i zvuči kao da je pripita. Angela, moj tjelesni čuvar, diskretno mi je pomagala u novim člancima a da to nije izgledalo kao da mi je potrebna pomoć; Paul bi me pozivao do svog stola dok ih je uređivao, kao da me ispočetka uči osnovama novinarstva. Trebalo mi je više od tjedan dana da se najzad primim posla otvaranja nepročitane pošte i elektroničkih poruka koje su se nakupile tijekom sedam mjeseci. Bilo mi je grozno pitati se što su moji izvori mislili kad su im se njihove elektroničke poruke vratile ili kad odgovor nikako nije stizao. Jesu li mislili da sam promijenila profesiju ili otišla na neki drugi posao? Jesu li marili? Ta su me pitanja opsjedala dok sam se probijala kroz priopćenja za javnost i gomile knjiga. Bila sam uvjerena da sam se potpuno vratila u normalu. Dapače, tako sam rekla dr. Arslanu kad sam ga vidjela neposredno prije svog prvog tjedna povratka na posao.

U to doba bila sam na tako malim dozama lijekova da je to bilo gotovo zanemarivo. Kao i svaka dva tjedna, roditelji i ja sjeli smo oko njegova stola. "Ponovo ću vas to pitati. Kako se osjećate, od sto?" Uopće nisam oklijevala. "Sto", odgovorila sam uvjerljivo. I mama i tata ovaj su put kimnuli. Mami se nije činilo potrebnim ubaciti se s vlastitom procjenom jer se slagala s mojom. "Onda dobro, moram priznati da više niste zanimljivi", rekao je dr. Arslan uz osmijeh i tom kratkom rečenicom zaključio moj slučaj. Preporučio mi je da još tjedan dana nastavim s antipsihoticima i lijekovima protiv tjeskobe i da onda prestanem. Više ih nisam trebala, objasnio mi je. Ja sam to shvatila kao da je njegova opća procjena da sam potpuno zdrava. Mama i tata su me zagrlili i zatim smo mirno proslavili uz jaja i kavu u obližnjoj zalogajnici. Nažalost, to je bio zadnji put da su moji roditelji bili u istom prostoru sve do proslave bratove diplome tri godine kasnije. Premda sam bila ushićena zbog mišljenja dr. Arslana da više nisam zanimljiva, zapravo me čekao još dugačak put do povratka na ono što sam nekad bila. I dalje sam se nalazila usred vrlo neodređene faze oporavka, koju dr. Dalmau i drugi pomno proučavaju. "Pacijenti se vrate u normalu, uglavnom, prema procjeni obitelji, prijatelja i liječnika, ali ne vrate se u normalu prema procjeni samoga pacijenta", objasnio mi je dr. Dalmau tijekom jednog od naših prvih telefonskih razgovora. "I tako to bude dosta dugo. Za oporavak su potrebne čak dvije do tri godine, a možda i više." Pacijenti se možda mogu vratiti na posao, funkcionirati u društvu, pa čak i samostalno živjeti, ali osjećaju da im je teže raditi stvari koje su im prije bile vrlo lake i zapravo su i dalje daleko od one osobe koja su bili prije bolesti. Neposredno nakon što sam se vratila na posao, dr. Najjar dopustio mi je da obojim kosu u plavo jer je moj ožiljak, na kojem mi kosa nije ponovo narasla kao što mi je bilo obećano, najzad zacijelio dovoljno da podnese te jake kemikalije. Otišla sam u salon Arrojo u četvrti West Village, odmah na ulazu u tunel Holland, gdje su mi frizerke obojile kosu u izrazito svijetlu nijansu i napravile mi čupave šiškedo očiju, koje su mi padale ulijevo i prekrivale mi ćelavo mjesto. Frizerka koja me šišala upitala me kako sam zaradila taj ožiljak pa sam joj ispričala dio svoje priče. Bila je toliko dirnuta da je provela još sat vremena stavljajući mi uvijače na moju grubu kosu (koja se promijenila zbog lijekova). Na povratku u Summit, dok sam se šetala prema stepenicama podzemne, osjećala sam se fantastično dok nisam začula kako me doziva neki poznati glas. Osvrnula sam se u nadi da mi se učinilo i ugledala svog bivšeg dečka nekoliko stepenica ispod mene. Zadnji sam put razgovarala s njim davno prije nego što sam se razboljela. "Čuo sam što je bilo", rekao je smeteno. "Žao mi je što te nisam nazvao, ali činilo mi se da me ne bi htjela čuti."

Ne obazirući se na taj komentar, razmijenila sam s njim nekoliko dosjetki i pozdravila ga. To je trebao biti savršen trenutak za susret s nekim bivšim, odmah poslije frizerskog salona. No uzdrmao me, i to ne na dobar način. Bilo mi je jasno da me on sažalijeva, a nema ništa gore nego kada vidite da oči bivšeg ljubavnika zrače sažaljenjem. Dok sam čekala na peronu i vrtjela po glavi prizor tog susreta, ugledala sam svoj odraz u vlaku koji je dolazio i primijetila kako mi ofucano izgleda nakovrčana kosa, kako mi je podbuhlo lice i kako mi je debeljuškast stas. Hoću li se ikada ponovo smatrati privlačnom? Ili će me ta nesigurnost u sebe zauvijek pratiti? Uopće nisam sličila onoj "prijašnjoj" osobi s kojom je nekada hodao, osobi toliko samopouzdanoj i sigurnoj, i mrzila sam se zbog toga.

Glava 46. Velika vizita Manje od mjesec dana nakon što sam se vratila na posao u The Post, moja majka primila je elektroničku poruku od jednog asistenta dr. Najjara, koji nas je pozivao da prisustvujemo njegovu predavanju o anti-NMDA receptorskom autoimunosnom encefalitisu na velikoj viziti na Sveučilištu u New Yorku - ritualu na medicinskom fakultetu pri kojem neki liječnik studentima i kolegama predstavlja svoje slučajeve. Tog jutra krajem rujna promet iz smjera New Jerseyja prema centru bio je zakrčen pa smo kasnili. Mama, Allen, Stephen i ja utrčali smo u dvoranu za predavanja, gdje su nas tata, Angela i Lauren, moja prijateljica i glavna urednica Posta, čekali na ulazu. "Mislim da je već počelo", rekla je Angela kada smo ušli u dvoranu. Stotinjak sjedećih mjesta popunili su ljudi u bijelim kutama i svi su pozorno gledali dr. Najjara, koji je na pozornici ubrzano govorio o "autoimunosnom encefalitisu". Bili smo propustili uvod o 24-godišnjoj pacijentici S. C. pa još nisam shvaćala da se radilo o meni, dok je on navodio sve pretrage koje su se vratile čiste, uključujući tri magnetske rezonancije, pretrage na hematologiji i toksikologiji urina te krvne pretrage. Dodao je da je u cerebrospinalnoj tekućini pacijentice bilo više limfocita nego što je normalno i zatim je objasnio svoju odluku da se načini biopsija mozga, kada se činilo da više nema drugih mogućnosti. "Govori li on o meni?" upitala sam roditelje. Mama je kimnula. "Mislim da govori." Dr. Najjar prebacio je na povećanu sliku uzorka mozga dobivenog biopsijom. Bio je svjetloljubičaste boje zbog plavičasto-ljubičastih mrlja koje su okruživale neku krvnu žilu. Te tamne mrlje, objasnio je, bile su upalne mikroglijalne stanice.

"On govori o mome mozgu", šapnula sam, premda tada nisam razumjela što prikazuju te slike. Znala sam samo da se jedan vrlo intimni dio mene pokazuje stotinama stranaca. Koliko ljudi može reći da su dopustili drugima da im doslovno zavire u glavu? Dodirnula sam svoj ožiljak od biopsije, a dr. Najjar nastavio je govoriti o mome moždanom tkivu. Zatim je prebacio na drugu sliku, koja je prikazivala nešto nalik finom lančiću prekrivenom nizom ljubičastih i smeđih dragulja u obliku slova "u".

Objasnio je da se na toj slici biopsije mozga vidi krvna žila pod napadom limfocitnih stanica. "U normalnim okolnostima nikada ne viđamo T-limfocite u mozgu", predavao je dr. Najjar. "Kada T-limfocit uspije prijeći iz krvi u mozak, riječ je o nekoj fazi encefalitisa." No kako je dr. Najjar istaknuo, vrlo je malo, najviše deset, biopsija mozga načinjeno na ljudima oboljelim od anti-NMDA receptorskog encefalitisa, stoga te slike omogućuju rijedak i informativan pogled na bolest mozga o kojoj se vrlo malo zna. Predavanje je završio zaključkom: "Ponosan sam što mogu reći da se ta pacijentica vratila u normalu i trenutačno opet radi u novinama The New York Post. ” Angela me trknula laktom, Lauren se nasmiješila, a Stephen i moji roditelji blistali su.

◊

Kad smo se toga dana vratile na posao, Angela je spomenula tu prezentaciju našim urednicima, Steveu i Paulu. Steve se zainteresirao i pozvao me u svoj ured. "Angela mi kaže da je bila na nekom sastanku u vezi s tvojom bolešću", rekao je Steve. "Bi li možda htjela napisati članak o njoj u prvom licu?" Snažno sam kimnula; nadala sam se da će mojim urednicima moja priča biti dovoljno zanimljiva kao tema za članak i jedva sam čekala da udovoljim svojim novinarskim nagonima i uistinu prionem na to istraživanje. "Sjajno. Možeš li nam ga predati do petka?" Bio je utorak. Petak mi se činio blizu, ali čvrsto sam odlučila to napraviti. Pomisao da ću podijeliti to svoje smućeno razdoblje sa svijetom bila je uzbudljiva, premda i pomalo strašna i vrtoglava. Strašna zbog toga što većina mojih kolega još uvijek nije znala što se zbivalo tijekom mog dugačkog izbivanja (kao ni ja), i mislila sam da će ta priča upropastiti sve što sam postigla predstavljajući se kao profesionalac zadnjih nekoliko tjedana, otkako sam se vratila na posao. No bila je i vrtoglava. Sada sam imala priliku pronaći to izgubljeno vrijeme i dokazati sebi da mogu shvatiti što se događalo u mom tijelu.

Glava 47. Egzorcist Puna tih proturječnih osjećaja, čvrsto sam stavila svoju novinarsku kapu natrag na glavu i obavila razgovore sa svojom obitelji, Stephenom, dr. Dalmauom i dr. Najjarom kako bih stekla predodžbu o toj bolesti i njezinim širim implikacijama. Gotovo odmah privuklo me pitanje koje je možda najteže: koliko je ljudi u cjelokupnoj povijesti patilo od moje bolesti i od drugih koje su joj slične, a da se nisu liječili? To pitanje postaje još teže kad se uzme u obzir da unatoč tomu što je otkrivena tek 2007. godine, neki liječnici s kojima sam razgovarala smatraju da ona postoji barem otkako postoji i čovječanstvo. Krajem 1980-ih godina francusko-kanadski pedijatrijski neurolog dr. Guillaume Sebire primijetio je neobičan uzorak na šestoro djece koje je liječio između 1982. i 1990. godine. Sva su imala poremećaje kretanja poput nehotičnih tikova i pretjeranog nemira, kognitivna oštećenja, napadaje, normalne nalaze na kompjutorskim tomografijama i uredne krvne slike. Djeci je postavljena dijagnoza "encefalitis nepoznatog podrijetla" (odnosno ono što se kolokvijalno zvalo Sebireov sindrom) i bolest je u prosjeku trajala 10 mjeseci. Moglo bi se reći da se četvero od šestero djece uspjelo potpuno oporaviti. Njegova neodređena dijagnoza "encefalitis nepoznatog podrijetla" održala se još dva desetljeća. U jednom ranijem radu, koji su 1981. napisali Delong i kolege, opisan je "stečeni reverzibilni autistični sindrom" u djece. Ta bolest izgleda kao autizam, ali dvoje od troje djece (petogodišnjakinja i sedmogodišnjak) u potpunosti se oporavilo, dok je jedna djevojčica od jedanaest godina nastavila patiti od ozbiljnih memo rijskih i kognitivnih problema; nakon svega nekoliko minuta ne bi se više mogla sjetiti triju riječi koje su joj bile zadane. Današnje studije pokazuju da djeca čine približno 40 posto pacijenata kojima se dijagnosticira ta bolest (a taj postotak uporno raste), ali u djece se ona prezentira drugačije: u ponašanju oboljele djece ima izljeva bijesa, mutizma, hiperseksualnosti i nasilja. Jedna majka opisala je kako je njezino starije dijete pokušalo zadaviti njezino novorođenče; druga je čula svoju inače anđeosku kćer kako potmulo reži; a treća djevojčica zabadala si je prste u oči kao da ih želi iskopati, nastojeći objasniti svoj unutarnji nemir koji nije mogla prenijeti svojim vokabularom djeteta koje je tek prohodalo. Ta se bolest u djece često pogrešno dijagnosticira kao autizam, ali ovisno o tomu gdje je i kada neka osoba živjela, možda je bila opisivana i kao nešto natprirodno ili čak zlo. Zlo. Nevičnu oku anti-NMDA receptorski autoimunosni encefalitis može izgledati zlokobno. Oboljeli sinovi i kćeri najednom postaju opsjednuta, demonska stvorenja iz najgorih noćnih mora. Uzmimo kao primjer Regan, djevojčicu koja je, nakon što je nekoliko dana po cijelom tijelu imala grčeve od kojih je odskakivala s kreveta u zrak - i nakon što je progovorila neobičnim, dubokim baritonom - savila

tijelo u most i sišla stepenicama krećući se na sve četiri kao rak, sikćući kao zmija i bljujući krv. Taj prizor od kojeg se ledi krv u žilama potječe iz neuređene verzije filmskog hita Egzorcist, a premda je izmišljen, ilustrira mnoga slična ponašanja u djece koja pate od anti-NMDA receptorskog autoimunosnog encefalitisa. Taj prizor nije toliko pretjeran koliko možda mislimo. Stephen, primjerice, ne može gledati Egzorcista previše ga podsjeća na one čudne "napadaje panike" koje sam imala u bolnici. Još jezivije, godine 2009., jedna trinaestogodišnjakinja iz Tennesseeja imala je "raspon emocija i simptoma koji su varirali iz sata u sat, ponekad nalik na shizofreniju, a ponekad na autizam ili cerebralnu paralizu". Žestoko se ritala i grizla za jezik i usnice. Jednom je inzistirala na tome da preko bolničkog odjela prijeđe hodajući kao rak. Ujedno je govorila na bizarnom dijalektu nalik na cajunski15, prema listu Chattanooga Times Free Press, koji je detaljno opisao njezino iskustvo s anti-NMDA receptorskim autoimunosnim encefalitisom i naknadnim oporavkom. Mnogi roditelji ispričali su da su njihova djeca počela govoriti nekim iskrivljenim stranim jezikom ili neobičnim naglaskom, baš kao kada je opsjednuta Regan počela razgovarati na tečnomlatinskom sa svećenikom koji joj je došao obaviti egzorcizam. Isto tako, oni koji pate od te vrste encefalitisa imat će ono što je poznato kao eholalija, ponavljanje zvukova koje stvara druga osoba. To bi moglo objasniti iznenadnu sposobnost "govorenja na raznim jezicima", premda ljudi koji pate od te bolesti uglavnom to čine nelogično, a ne tečno. Koliko je djece u povijesti bilo podvrgnuto "egzorcizmu" i zatim ostavljeno da umru ako im se stanje ne bi poboljšalo? Koliko se ljudi trenutačno nalazi po psihijatrijskim odjelima i domovima za nemoćne, umjesto da primaju relativno jednostavnu terapiju steroidima, zamjenom plazme, IVIG-om i, u najgorim slučajevima, intenzivniju imunoterapiju ili kemoterapiju? Dr. Najjar procjenjuje da 90 posto ljudi koji su imali tu bolest u vrijeme kada sam se ja liječila od nje, 2009. godine, nije dobilo tu dijagnozu. Premda se ta brojka vjerojatno smanjuje kako ta bolest postaje sve poznatija, još uvijek ima ljudi koji pate od nečega što se može izliječiti, ali ne intervenira se na odgovarajući način. Nisam mogla zaboraviti koliko sam i sama bila blizu tom opasnom rubu. Dr. Rita Balice-Gordon, kolegica dr. Dalmaua, spomenula je jednu staru indijansku priču, koju često navode neuroznanstvenici koji proučavaju mozak, o šestorici slijepaca koji pokušavaju prepoznati slona, a koja pomaže da shvatimo koliko još toga trebamo saznati o toj bolesti. Svaki čovjek dodirne neki drugi dio životinje i pokuša prepoznati taj bezimeni predmet. Jedan mu dodirne rep i kaže "uže", drugi mu dodirne nogu i kaže "stup", jedan mu opipa surlu i kaže "stablo", jedan opipa uho i kaže "lepeza", jedan opipa trbuh i kaže "zid", a zadnji dodirne kljovu i siguran je da je to "cijev". (Ta je priča ispričana toliko puta da ima razne završetke: u budističkoj verziji svima se njima kaže da su u pravu pa se onda vesele, a u nekoj se drugoj potuku jer se ne mogu složiti.)

15 Cajuni su ljudi iz južne Louisiane potekli od francuskih kolonista iz 18. stoljeća.

Dr. Rita Balice-Gordon tu analogiju interpretira s nadom: "Mi na neki način prilazimo tom slonu i s prednje i sa stražnje strane, u nadi da ćemo se naći na sredini. Nadamo se da ćemo dovoljno detaljno naslikati cijelog tog slona." Dva konkretna polja istraživanja, shizofrenija i autizam, vjerojatno će najviše profitirati od tog slikanja slona. Dr. Balice-Gordon smatra da određeni, premda maleni, postotak ljudi s dijagnozom autizma i shizofrenije zapravo možda imaju neku autoimunosnu bolest. Mnoga djeca kojima je na koncu dijagnosticiran anti-NMDA receptorski autoimunosni encefalitis na početku su bila smatrana autističnom. Koliko djece s izvornom dijagnozom autizma nije uspjelo doći do svoje autoimunosne dijagnoze? Kao što je objasnila, od hipotetskih pet milijuna ljudi s dijagnozom autizma, 4 999 000 doista bi moglo biti autistično. No što s onim djelićem njih koji zapravo imaju anti-NMDA receptorski autoimunosni encefalitis ili neki drugi srodan poremećaj koji se može učinkovito liječiti traženjem nekog perifernog tumora ili antitijela u mozgu? Isto se tiče shizofrenije. Mnogi odrasli kojima je na koncu dijagnosticiran antiNMDA receptorski autoimunosni encefalitis prvo su dobili dijagnozu shizofrenije (ili drugih srodnih duševnih poremećaja, poput shizoafektivnog poremećaja, u mom slučaju). Statistički je sigurno da ima ljudi s postavljenom dijagnozom psihoze ili shizofrenije, koji nikada ne prime adekvatnu pomoć. Čak i da se radi o samo 0,01 posto pacijenata, to je i dalje previše. Nažalost, prema profesoru psihologije dr. Philipu Harveyju, mnogi ljudi koji pate od ozbiljnih psihijatrijskih bolesti "nemaju šanse" za odgovarajuće pretrage koje su potrebne za dijagnosticiranje i liječenje autoimunosnih bolesti. Postupci poput pozitronske emisijske tomografije, kompjutorske tomografije, magnetske rezonancije, IVIG tretmana i plazmafereze mogu pojedinačno koštati i više od nekoliko tisuća dolara. "Koliko bi praktični bili takvi pregledi?" upitao je dr. Philip Harvey. "Lumbalne punkcije za svakoga? To nije moguće." Moje liječenje koštalo je jedan milijun dolara. Na sreću, tada sam bila zaposlena u Postu na puno radno vrijeme i osiguranje mi je pokrilo većinu te pretjerane cijene. Usto sam imala svoj sustav za podršku. Sretna je okolnost što je moja obitelj bila u situaciji da je iz svoga džepa mogla platiti sve što osiguravajuće društvo nije pokrilo ni nadoknadilo. Nažalost, ljudi koji cijeli život pate od psihijatrijskih bolesti, koji ne mogu zadržati posao pa žive od invalidnina i socijalne pomoći, često nemaju takvu sigurnosnu mrežu. No sve su to samo dodatni razlozi zašto psihijatri i neurolozi traže načine da probiju barijere postavljene između psihologije i neurologije inzistirajući na tomu da se duševne bolesti smatra neurokemijskim bolestima, što one i jesu, i nadajući se da će im se pritom odobriti više novca za proučavanje tog preklapanja. "Moguće je pomisliti da je to samo slučajnost, da [NMDA-receptorski encefalitis] i shizofrenija nisu povezani. No majka priroda ne funkcionira na taj način.

Najbolja hipoteza za shizofreniju jest da se barem neki od tih slučajeva mogu objasniti i [sličnom] disfunkcijom", rekla je dr. Balice-Gordon.

◊ Dr. Najjar, primjerice, otišao je korak dalje u povezivanju auto-imunosnih i duševnih bolesti; nakon svojih naprednih istraživanja tvrdi da neke oblike shizofrenije, bipolarnog poremećaja, opsesivno-kompulzivnog poremećaja i depresije zapravo uzrokuju upalna stanja u mozgu. Dr. Najjar radi na nekoliko revolucionarnih radova koji bi najzad mogli srušiti barijeru podignutu između imunologije, neurologije i psihijatrije. U jednom njegovu nedavnom slučaju radi se o devetnaestogodišnjoj djevojci kojoj su unutar dvije godine šestorica psihijatara dijagnosticirala shizofreniju. Simptomi su joj nastupili kada je imala sedamnaest godina, slušnim halucinacijama; "ljudi su mi spuštali i mislili su da su bolji od mene", rekla je dr. Najjaru, a nakon slušnih uslijedile su i vidne halucinacije. Kasno noću viđala je "lica ljudi na zidovima". Njezini roditelji nisu povjerovali u dijagnozu shizofrenije i na koncu su se probili do Sveučilišta u New Yorku, gdje su se susreli s dr. Najjarom. On je zahtijevao biopsiju desnog frontalnog režnja mozga - što je naučio iz mog slučaja koja je pokazala prisutnost upale i antitijela koja napadaju glutamatne receptore u mozgu. Liječio ju je steroidima, zamjenom plazme i IVIG tretmanom, što je pomoglo protiv halucinacija i paranoje, ali s obzirom na to da je liječenje počelo tako kasno, nije sigurno hoće li se ona ikada u potpunosti oporaviti. "Ako nešto izgleda kao shizofrenija, ne znači da to i jest", rekao mi je dr. Najjar. "Moramo biti ponizni i imati otvorene oči." Dok sam istraživala za svoj članak, radoznalo sam željela čuti stajalište dr. Baileyja, neurologa koji je po mome mišljenju imao čvrsto zatvorene oči dok je tvrdio da su odvikavanje od alkohola i stres uzroci mojih problema - da vidim što on misli o konačnoj dijagnozi. No kada sam ga dobila na telefon, pokazalo se da on i dalje još nikad nije čuo za tu bolest, premda se o mojoj dijagnozi raspravljalo u gotovo svakom većem medicinskom časopisu, od The New England Journal o f Medicine do The New York Timesa. U proljeće 2009. godine ja sam bila 217. osoba kojoj je ikada dijagnosticiran anti-NMDA receptorski autoimunosni encefalitis. Svega godinu dana kasnije taj se broj udvostručio. Sada se radi o tisućama ljudi. A dr. Bailey, kojeg smatraju jednim od najboljih liječnika u zemlji, nikada nije čuo za nju. Ako živimo u vrijeme kada stopa pogrešno postavljenih dijagnoza u SAD-u ne pokazuje "nikakvo poboljšanje" od 1930-ih godina, prema The New York Timesu, onda iz toga valja izvući lekciju da je uvijek važno dobiti drugo mišljenje. Premda je on možda umnogome izvrstan liječnik kojemu vrijedi otići, dr. Bailey također je, na neki način, savršen primjer onoga što ne valja s medicinom. Ja sam njemu bila samo broj (a ako je pregledavao 35 pacijenata na dan, kao što mi je rekao, to znači da sam bila jedan od jako puno brojeva). On je, donekle, nusproizvod

defektnog sustava koji primorava neurologe da provedu po pet minuta s količinom od x pacijenata dnevno kako bi odradili svoj minimum. To je loš sustav. Dr. Bailey nije izuzetak od pravila - on je pravilo. Izuzetak sam ja. Ja sam ta koja ima sreće. Nisam proklizala kroz sustav koji je osmišljen tako da propušta slučajeve poput mog, slučajeve koji zahtijevaju vrijeme, strpljenje i individualiziranu pozornost. Dakako, kada sam razgovarala s njim, bila sam šokirana time što je tako lako mogao promašiti stvarnu dijagnozu, no nije to ono što je uistinu šokantno; sada shvaćam da je šokantno to što ja sada mogu ovo pisati.

◊ Ipak, čak i nakon razgovaranja s dr. Baileyjem, koji me mogao osuditi na smrt, najstrašniji dio istraživanja moje bolesti i pisanja članka o njoj bio je nešto za što se ni na koji način nisam bila pripremila: davanje videosnimki s EEG-a fotografskom uredniku mojih novina, koji je u članak htio staviti nekoliko slika mene u bolnici. Ja ih još nisam bila pogledala i u to doba nisam to ni namjeravala. No kako je imao problema s pokretanjem diska, zamolio me za pomoć. Primila sam se posla i pritom načas ugledala sebe u bolničkom ogrtaču. Bila sam strahovito mršava. Izluđena. Ljuta. Agresivno sam pružala ruke prema kameri. Zadrhtala sam i okrenula se od te slike nastojeći se usredotočiti na disanje i primorati se na osmijeh. Imala sam snažan poriv da mu otmem te snimke i spalim ih ili da ih barem sakrijem nekamo na sigurno od pogleda. Možda još nisam bila spremna na to, čak ni nakon svega što sam učinila i saznala. No osjećala sam da moram nastaviti gledati. Imala sam dovoljno distance od vlastita ludila da ga promatram hipotetski, kao da pišem o ''njoj", kao da sam ja neka treća strana u odnosu na to razdoblje mog života. No to gledanje same sebe, izbliza i osobno, uništilo je novinarsku distancu. "Ona" je podsjetnik na to koliko je krhko naše duševno i tjelesno zdravlje i na to u kojoj smo mjeri izloženi mušicama svog Bruta od tijela koje će nas jednog dana neizbježno izdati. Ja sam zarobljenik, kao i svi mi. A s tom spoznajom dođe i bolan osjećaj ranjivosti.

◊ Te večeri otišla sam kući i noć provela u nemirnim snovima koji su se pretapali. U jednome sam bila s mamom i Allenom u Summitu. "Sjećaš se onoga kad si bila u bolnici", rekla je mama grohotom se smijući. "Bila si tako luda da..." Smijala se tako jako da nije mogla završiti rečenicu. "Što je bilo?" upitala sam uzimajući notes i diktafon. Ona se smijala gutajući zrak, histerično, i dalje se smijala.

S tim snom stopio se jedan drugi. U njemu sam bila na odjelu za epilepsiju, ali bila sam potpuno gola i tražila sam neki zahod da se u njega sakrijem. Čula sam kako u blizini prolazi skupina medicinskih sestara i pokušala se sakriti, ali kad sam zašla za ugao, odjednom sam ugledala Adeline, medicinsku sestru s tog odjela, Filipinku. Sada sam bila posve odjevena. "Susannah", rekla je, "čujem da ne paziš na sebe. Kakva šteta." Premda oklijevam pri davanju ikakvih frojdovskih značenja tim snovima, očito je da oni predstavljaju tjeskobu koju sam osjećala u pogledu toga kako sam se ponašala u bolnici i kako su me ljudi doživljavali dok sam se oporavljala. To nije bilo psihološko mjesto na kojem sam željela biti u trenutku kada počinjem raditi na svom prvom većem zadatku nakon povratka u Post. Nisam htjela biti uznemirena i uzrujana, a te snimke očito su poremetile moju unutarnju ravnotežu. No, bila ja spremna na to ili ne, u subotu 4. listopada najvažnija priča u mojoj karijeri objavljena je u The Postu pod naslovom: "Moj zagonetni izgubljeni mjesec ludila: bila sam sretna dvadesetčetverogodišnjakinja koju su iznenada pogodili paranoja i napadaji. Jesam li silazila s uma?" (My Mysterious Lost Month o f Madness: I was a happy 24-year old suddenly stricken by paranoia and seizures. Was I going crazy?)

Glava 48. Krivnja preživjeloga Jedno je istraživati vlastitu bolest i apstraktno razmišljati o drugim ljudima koji su također patili od nje; a nešto je potpuno drugo upoznati ljude koji su bili u opasnosti da se izgube u sustavu. Budući da sam bila jedina osoba koja je ikada dobila dijagnozu anti-NMDA receptorskog autoimunosnog encefalitisa na Sveučilištu u New Yorku, mislila sam da sam dio malobrojne skupine i da nemam ni jednog sunarodnjaka s kojim bih mogla dijeliti ratne priče. No prevarila sam se. Premda je anti-NMDA receptorski autoimunosni encefalitis rijedak, on je jedna od više od stotinu različitih autoimunosnih bolesti koje, procjenjuje se, pogađaju 50 milijuna ljudi u SAD-u; vrtoglava brojka, koja se više nego utrostručila u zadnja tri desetljeća. Alarmantna većina autoimunosnih bolesti - oko 75 posto - javlja se u žena, stoga nas pogađa više od svih vrsta raka zajedno. Autoimunosne bolesti najvjerojatnije su uzrok broj jedan invalidnosti u žena svih dobnih skupina. Postoje brojne teorije o tomu zašto su žene toliko neproporcionalno na udaru - od genskih, preko okolišnih i hormonskih (većina žena nalazi se u plodnoj dobi kada im se postavi ta dijagnoza), do činjenice da su ženski imunosni sustavi složeniji (tijekom trudnoće moraju prepoznati i očuvati fetuse, koji su napola strana tijela), pa su na njima, kao i na svemu što je složenije, kvarovi teži. Zasad je to samo još jedna zagonetka u nizu upitnika. Dr. Dalmau i djelatnici njegova laboratorija identificirali su i druge autoimunosne bolesti koje se javljaju u mozgu i traže receptore, pa je anti-NMDA receptorska varijanta i dalje rijetka, ali ne i jedinstvena. Sada su autoimunosne bolesti kojima su posrednici antitijela postale bona fide skupina sindroma. U laboratoriju dr. Dalmaua identificirano je još šest drugih vrsta antitijela koja ciljaju razne receptore u mozgu, osim te vrste koja vreba NMDA receptore i koja je napala mene. Ta brojka i dalje raste. Dr. Dalmau procjenjuje da bi ih sve u svemu moglo biti dvadeset ili više. Ta otkrića najzad daju imena bolestima koje se neodređeno naziva "encefalitisom nepoznatog podrijetla" ili ih se uopće nikako ne naziva.

◊ Stoga nije bilo čudo što mi se, nakon što je taj članak objavljen u Postu, ulazni pretinac ispunio stotinama elektroničkih poruka majki i očeva čijoj su djeci nedavno dijagnosticirane raznorazne autoimunosne bolesti, žena moje dobi u raljama te iste bolesti i ljudi koji slute da njihovi bližnji pate od nje pa se žele informirati kako je to najbolje liječiti. Kao i svaka velika trauma, ta vas bolest širom raskoli, a nakon što toliko toga preživite, najzad ste spremni uzvratiti i voljni ste pomoći svakome tko

možda prolazi kroz slične nevolje. No zbog tolike ste izloženosti nezaštićeni od elemenata, poput otvorene rane. Mnoge priče koje sam čula u to vrijeme bile su slične mojoj, ako ne i potresnije. Noćima nisam mogla zaspati zbog riječi ljudi s kojima sam razgovarala. Zašto ja? Zašto su me moja antitijela odlučila napasti? Zašto sam se onda uspjela oporaviti? Živim s tim neprestanim refrenom - ne radi se o samosažaljenju, nego o pravom pitanju, zašto se moje tijelo odlučilo okomiti samo na sebe? Uostalom, zašto se to bilo komu događa? Sada postoje na tisuće slučajeva anti-NMDA receptorskog autoimunosnog encefalitisa i mnogi nisu dobro završili: jedna postarija žena preminula je jer joj je postavljena pogrešna dijagnoza infekcije urinarnog trakta; jedna je trudnica izgubila bebu dok su joj se simptomi pogoršavali; nekoliko djevojaka moralo je izvaditi jajnike, a liječnici nisu uspjeli pronaći teratom, dok imunosupresivi koji su za mene napravili čuda, njima nisu pomogli. Gotovo svi s kojima sam razgovarala imali su deluzije i halucinacije; jedna učiteljica glazbe vidjela je i čula čitav simfonijski orkestar ispred svog prozora; jedna mlada žena pozvala je svećenika i zatražila egzorcizam jer je bila uvjerena da ju je opsjeo vrag; jedna žena moje dobi tijekom oporavka toliko je mrzila sebe da si je iščupala kosu i rezala se po rukama. Paranoja, osobito u vezi s muškarcima u njihovu životu, također je bila česta tema: jedna sredovječna žena mislila je da je njezin suprug napravio dijete jednoj susjedi; jedna mlađa tinejdžerica bila je uvjerena da joj otac vara majku. Jedna dvanaestogodišnjakinja s kojom sam razgovarala pokušala je iskočiti iz automobila u vožnji; jedna žena bila je opsjednuta grožđem (kao što sam ja imala fiksaciju na jabuke); a jedna pak više nije mogla hodati. Svi ljudi s kojima sam razgovarala bili su izgubili sebe. I nisu se svi ponovo pronašli. Neki od njih više nikada neće biti onako pametni, duhoviti ni živahni kao prije bolesti. Moja priča ulila im je nadu, ali neki od njih plašili su me svojim upornim, paranoičnim telefonskim pozivima. "Vi znate da nas prisluškuju", rekla je jedna starija žena. "Molim?" "Prisluškuju mi telefon. Pa ne mogu puno govoriti." Ja čujem glasove", rekla je jedna druga osoba. "Ljudi me se žele dočepati. Baš kao i vas." Jedna žena koja je zvučala manično - njezin užurbani govor bilo je teško razumjeti - zvala me više puta na dan, pokušavajući sa mnom dogovoriti sastanak kako bih joj osobno mogla postaviti dijagnozu. Ja nisam liječnik, ali trebali biste se javiti ovim ljudima", odgovarala sam i davala takvim osobama popis liječnika koji su liječili mene. No istini za volju, jedina razlika između onih koji su patili od shizofrenije i mene bila je u tomu što sam se ja izliječila. Kao i oni, i ja sam točno znala kako je to biti zarobljen u prizmi vlastite slomljene psihe.

Osjećaj krivnje u preživjeloga, neka vrsta PTSP-a, česta je pojava - jedna studija upućuje na to da se on može javiti u 20-30 posto preživjelih - i dokumentiran je u ljudi koji su bolovali od raka ili AIDS-a, kao i u ratnih veterana. Mogu iskreno razumjeti taj osjećaj, premda je moj problem na neki način suprotan od PTSP-a: dok većina ljudi koje muči PTSP očajnički nastoji pobjeći od svojih sjećanja na izvornu traumu, ja tih sjećanja nemam. No osjećaj krivnje ipak je tu, osobito kada razgovaram s obiteljima koje ne mogu suzbiti svoju ogorčenost. Jedan me čovjek, koji se nedavno bio oženio, nazvao zbog svoje žene; bio mi je poslao poruku na Facebooku pa sam mu dala svoj broj telefona. "Kako znate da se nećete opet razboljeti?" agresivno me upitao. "Ne znam. Stvarno nemam odgovor na to." "Kako možete biti sigurni?" "Ne mogu biti. To je samo ono što mi liječnici govore." "I kako to da ste se vi oporavili, a moja je žena i dalje bolesna, iako joj je bolest dijagnosticirana prije nego vama?" "Ja... ne znam." Dva tjedna kasnije nazvao me opet. "Umrla je. Umrla je prošli tjedan. Činilo mi se da biste trebali to čuti." Za njegovu ženu nije bilo čudesne dijagnoze. I nema čudesne dijagnoze za svakoga. Čini se da u tome nema nikakve logike; radi se o sreći u izvlačenju slamki, koliko god to nepravedno, bešćutno i, iskreno, strašno zvučalo. Čak i uz odgovarajući tretman, i dalje postoji oko 25 posto izgleda za to da će netko s tom bolešću zauvijek ostati invalid ili da će umrijeti. No pri kraju bolesti imala sam puno više interakcija koje su tu užasnu bolest pretvorile u neku vrstu dara - koji ne bih poželjela čak ni najgorem neprijatelju, ali ipak dara. Zbližila sam se sa ženom po imenu Nesrin Shaheen, čija je pretpubertetska kći oboljela od te bolesti približno isto kada i ja, i koja sada neumorno radi na podizanju svijesti o njoj; posvećuje bezbrojne sate stranici o anti-NMDA receptorskom encefalitisu na Facebooku, kojom pomaže stotinama ljudi da se snađu u toj usamljeničkoj bolesti. Osim Nesrinine stranice na Facebooku, sada postoje još i mnoge druge mrežne stranice posvećene širenju glasa o tome i međusobnom povezivanju oboljelih i njihovih obitelji kako ne bi svu tu muku morali prolaziti sami. Trenutak najvećeg priznanja u cijelome mom životu - a činjenica što to mogu reći s toliko apsolutnim uvjerenjem samo je još jedan primjer toga kako mi je ta bolest promijenila perspektivu na pozitivan način - bio je kada me u proljeće 2010. godine nazvao čovjek po imenu Bill Gavigan. Je li to Susannah Cahalan?" upitao je bez daha. "Da", rekla sam zatečeno. Ljudi obično nisu izgovarali moje ime kao da ono ima toliku težinu. Počeo mi je pričati o svojoj kćeri Emily.

Jednog dana, dok je bila na drugoj godini na fakultetu u Pennsylvaniji, Emily je odjednom počela brzo govoriti i postala je paranoična da je slijede kamioneti koji voki-tokijima međusobno komuniciraju o tome gdje se ona nalazi. Sljedeći dan, dok su išli u New York na neku predstavu na Broadwayu, Emily se fiksirala na automobile oko njih. Uporno je ponavljala da ih prate, što je toliko zabrinulo Billa i njegovu ženu Grace da su smjesta okrenuli auto i otišli ravno na hitnu. U bolnici se Emilyna paranoja pojačala jer ju je liječnik u hitnoj službi podsjetio na učitelja povijesti iz srednje škole pa je bila uvjerena da je on varalica, glumac koji igra ulogu liječnika, a upravo se to dogodilo i meni, s mojim ocem i sestrom na EEG-u. Emily je primljena na psihijatrijski odjel, gdje je 72 sata ostala na promatranju bez ikakva kontakta s obitelji. Davali su joj ogroman popis lijekova za stabiliziranje raspoloženja i antipsihotika, a na tom odjelu ostala je još dva tjedna, nakon čega su je otpustili uz dijagnozu "psihoza, nespecifična": medicinski žargon za "nemamo pojma". Premda je bila na teškim sedativima, uporno se htjela vratiti na fakultet. No zatim je njezine roditelje nazvao dekan izrazivši ozbiljnu zabrinutost zbog Emilyna čudnovata ponašanja. Vratila se kući i sljedećih nekoliko tjedana vozikali su je amotamo od roditeljske kuće do lokalnog psihijatra, dok nije bila primljena na Pennsylvanijski psihijatrijski institut na tri tjedna. Bill je to iskustvo usporedio s filmom Let iznad kukavičjeg gnijezda. Iako još nije bilo dijagnoze, psihijatar je njezinim roditeljima rekao da mu to izgleda kao shizofrenija i to nakon što su neurolozi bili spomenuli mogućnost multiple skleroze. Socijalni radnik u toj ustanovi savjetovao im je da je prijave na socijalnu pomoć za invalide jer "ona nikada neće moći raditi". Bill u to nije htio povjerovati i bacio je obrasce za socijalnu pomoć u smeće kada je otišao. Negdje u to vrijeme Billova sestra Mary vidjela je mene u emisiji The Today Show. Poslala je snimku Billu, koji ju je proslijedio Emilynu psihijatru, zajedno s mojim člankom u Postu. "Ona nije imala napadaje", rekao je psihijatar ističući nepodudarnosti između mog i Emilyna slučaja. Činilo se da ga je jako uvrijedila implikacija da je on možda nešto propustio. "Morate se pomiriti s činjenicom da imate duševno bolesnu kćer." Nakon dvadeset i jednog dana na Institutu, Emily je obavila ambulantno liječenje i na koncu se opet vratila na fakultet te završila semestar s dobrim ocjenama, iako su njezini roditelji i dalje smatrali da se nije sto posto oporavila. Činilo se da je prevladala problem, što god on bio, sve dok se nije vratila kući na proljetne praznike, kada su joj se tjelesne i kognitivne poteškoće odjednom opasno pogoršale. Bill je primijetio da više ne može riješiti jednostavne matematičke zadatke; Grace je gledala svoju kćer kako pokušava jesti sladoled, a jedva nekako uspijeva držati žlicu. Zatim je s prebrzoga govora prešla na to da ne govori uopće. Emilyni roditelji odjurili su s njom u obližnju bolnicu, u kojoj su ih liječnici obavijestili da se na nalazu magnetske rezonancije od prije godinu dana vidi neka upala, a tu činjenicu do tada još nitko nije bio rekao Gaviganovima. Međutim, dok su

liječnici pripremali agresivnu IVIG terapiju koja pomaže protiv upale, Emily je dobila krvni ugrušak u mozgu, zbog kojeg je imala napadaj od sat i pol. Dok je Emily imala grčeve u susjednoj sobi, Bill je dežurnom neurologu gurnuo moj članak u ruke. "Pročitajte ovo. Odmah", zapovjedio je. Liječnik je to pročitao pred Billom, stavio članak u džep i pristao napraviti testove na tu rijetku autoimunosnu bolest. Čim su je mogli pomicati, helikopterom su prebacili Emily na Sveučilište u Pennsylvaniji, gdje su je kolege dr. Dalmaua liječili od anti-NMDA receptorskog encefalitisa. Nakon agresivnog tretmana steroidima i kemoterapije, Emily se sada u potpunosti vratila na fakultet. Sto posto je zdrava i 2012. godine završit će zadnji semestar. "Ne želim zvučati, ovaj, valjda i nema druge nego zvučati jako dramatično u vezi s tim. Ali ne šalim se, da nismo imali taj članak koji smo dali liječniku, ona bi bila mrtva", rekao mi je. Poslao mi je i videosnimku nje kako se skliže na ledu, uz poruku: "Možda biste voljeli vidjeti Emily na klizanju. Ovo je prvi put nakon dvije godine da sam je vidio kako skliže. Na početku snimke nalazi se na sredini klizališta. Usto, kako je prošli vikend bio Majčin dan pa smo razmišljali o tomu, sjetio sam se da sam je prošli Majčin dan gurao u invalidskim kolicima do trgovine s darovima u bolnici da kupi majci čestitku; nije mogla ni hodati ni govoriti. Godinu dana kasnije može se sklizati na ledu, kao što ćete vidjeti na snimci. Zahvalni smo na svim svojim blagoslovima." Otvorila sam videosnimku na mobitelu i pogledala je. Emily nosi ružičastu suknju, crne tajice i crnu majicu, a u kosi ima ružičastu vrpcu. Dok izvodi piruete i neumorno se vrti nasred klizališta, toliko se prirodno kreće po ledu da se doima kao da lebdi tik iznad površine.

Glava 49. Uspjeh momka iz rodnog kraja Postov članak "Mjesec ludila" nije promijenio samo moj život, nego i život dr. Najjara. Nakon što je objavljen, dr. Najjar pozvao me u svoj dom u mjestu Short Hills u New Jerseyju, nekih pet minuta vožnje od kuće moje majke u Summitu. Otvorio je vrata i upoznao me sa svoje troje tinejdžerske djece i suprugom Marwom, divnom ženom svijetle puti i svijetle kose, nekoliko godina mlađom od njega. Upoznali su se u bolnici New York Infirmary Beekman Downtown Hospital (koja je sada dio Sveučilišta u New Yorku) 1989. godine, dok je on studirao neuropatologiju, a ona radila u laboratoriju. Jednog poslijepodneva stidljivi Souhel našalio se na arapskom i, na njegovo iznenađenje, ona se nasmijala. Nije izgledala kao da potječe s Bliskog istoka, ali kad su se upoznali, otkrio je da je i ona iz Sirije. Marwa mi je ponudila čaj dok smo sjedili u njihovoj dnevnoj sobi pored velikoga glasovira. Negdje usred razgovora dr. Najjar spomenuo je svog oca Salima Najjara i ponosno podijelio svoju nevjerojatnu priču sa mnom. Salim je odrastao u sirotištu. Njegova majka, koja je radila prekovremeno u obližnjoj bolnici, gdje je (kakve li slučajnosti) izrađivala kute za liječnike, morala je odustati od skrbi za malog Salima nakon što mu je otac iznenada umro. Sama ga nije mogla uzdržavati svojom malom plaćom. Salim, koji je svojim sinovima toliko isticao važnost obrazovanja, nikada nije završio srednju školu, ali je zahvaljujući čistoj snazi volje i sklonosti prema perfekcionizmu pokrenuo građevinsko poduzeće pa čak i izbio na sam vrh u toj industriji kad je njegova tvrtka sagradila Damascus International, glavnu gradsku zračnu luku. No ništa od svega toga nije se moglo usporediti s prekomorskim uspjehom njegova sina. "Moj otac vidio je članak. Preveden je na arapski i objavljen u mnogim novinama. Ne samo u jednim", rekao je dr. Najjar. "Bilo je, mislim, suza." "Nije moguće", rekla sam ja. "Da, uokvirio ga je i sve." Nakon objave mog članka sirijski veleposlanik pri Ujedinjenim narodima stupio je u kontakt s dr. Najjarom da mu čestita na dobro obavljenu poslu i zatim je poslao moj članak iz Posta sirijskoj novinskoj agenciji po imenu SANSA. Svi tamošnji prenositelji vijesti preko noći su obradili priču o tome kako je jedan sirijski momak postao čudotvorni liječnik u Americi. "Sjeti se, to je onaj glupan. Najveći glupan u razredu, kojem učenje nije išlo", rekla je Marwa. "Momak iz rodne grude je uspio. Uspio si, dušo, bravo." Kasnije iste godine New York Magazine proglasio je dr. Najjara jednim od najboljih neurologa u zemlji.

Glava 50. Ekstaza Kad je Post objavio moj članak, većina ljudi koji su me poznavali bili bi se složili: "Susannah se vratila." Opet sam radila u Postu na puno radno vrijeme, dr. Najjar i dr. Arslan napokon su me skinuli sa svih lijekova, a preplovila sam čak i opasne vode televizijske emisije uživo početkom 2010. godine, kada sam gostovala u emisiji Today Show, u kojoj se razgovaralo o mojoj bolesti. Budući da su mama i Alien bili odlučili prodati kuću u Summitu, Stephen i ja bili smo primorani početi živjeti zajedno puno prije nego što je ijedno od nas to očekivalo. Oboje smo mjesecima zaobilazili to pitanje, dok sam ja pregledavala oglase tražeći jednosobni stan koji bi odgovarao mom skromnom budžetu. Nakon nekoliko tjedana traženja postalo je očito da si nisam mogla priuštiti da živim sama. Moja druga opcija bila je živjeti sa Stephenom, a bojala sam se to predložiti da ga ne bih gurala na sljedeći korak prije nego što bude spreman. No kad sam načela tu temu s njim, rekao je: ,Ja sam i mislio da ćemo tako učiniti." Stephen je u sebi ipak bio zabrinut zbog preuzimanja uloge skrbnika, unatoč tomu koliko mi je dobro išlo. Kad bi se meni pod našim krovom nešto dogodilo, on bi bio odgovoran. No odlučio je ustrajati. Ja sam bila previše slomljena, financijski, emocionalno i fizički da bih živjela sama, a on to ionako nije htio. Stoga se sada popisu razloga zašto sam se "vratila" mogao dodati i taj odrasli korak življenja s dečkom. No zapravo je trebalo proći još nekoliko mjeseci dok nisam mogla sa sigurnošću reći da mi je opet ugodno u svojoj koži, napokon vjerujući u sebe i u to da se neću preplašiti kad budem naletjela na bivše dečke te da se neću šćućuriti od straha na dnu teretane. Taj "heureka" trenutak dogodio se tiho, više od godinu dana nakon što sam dobila dijagnozu, kada sam bila u posjetu široj obitelji u Santa Feu u New Mexicu zbog vjenčanja rođakinje Blythe u lipnju 2010. godine. Na tom vjenčanju, za razliku od onoga na kojem sam bila u ranom stadiju oporavka, osjećala sam da više nema jaza između osobe koja sam bila iznutra i osobe koju su vidjeli ljudi oko mene. Osjećala sam se pod kontrolom i opušteno, nisam se više mučila da pronađem prave riječi, nisam se morala naprezati da bih čavrljala i opet sam imala svoj stari smisao za humor. Budući da su me prijatelji i obitelj umalo morali oplakivati, sada se osjećaju ugodnije kad otvoreno govore o svojim dojmovima o meni, što većina ljudi ne doživi dok ne bude prekasno. Zbog toga sam se često osjećala kao Tom Sawyer kada prisustvuje vlastitom sprovodu. Dvije riječi neprestano su se vraćale - otvorena i brbljava. Gotovo svi do jednoga upotrijebili su neku verziju tih riječi opisujući me. Ja zapravo nikada nisam znala koliko su me ti pojmovi određivali i koliko je to moralo biti potresno kad "stara Susannah" nije bila ni jedno od navedenog.

Znam da je ova Susannah umnogome nalik na staru Susannu. Ima nekih promjena, ali one su više nalik na korak u stranu nego na kompletni remont moje osobe. Opet govorim brzo, s lakoćom obavljam svoj posao, osjećam se ugodno u svojoj koži i prepoznajem sebe na slikama. Međutim, kada gledam slike sebe koje su snimljene "nakon", za razliku od onih snimljenih "prije", nešto je tu drugačije, nešto je izgubljeno - ili dobiveno, ne znam - kada pogledam u svoje oči. No prepoznavanje sebe na slikama ne znači potpun povratak; drugačija sam nego što sam bila prije. Kada pokušam točno odrediti sve suptilne promjene na sebi, ruka mi se nagonski prišulja onoj goloj, kvrgavoj, ćelavoj mrlji na prednjem dijelu mog vlasišta, gdje više nikada neće narasti kosa. Ona me stalno podsjeća da bez obzira na to koliko ja bila "normalna", nisam, i nikada neću biti, ona ista osoba koja sam bila prije. Ipak, ima puno strašnijih stvari koje me brinu u vezi s tom novom Susannom. Svake noći govorim u snu, što prije nisam radila. Jedne noći probudila sam Stephena vrišteći: "Tamo je neka posuda s mlijekom. Ogromna posuda s mlijekom!" Smiješno, ali uzevši u obzir naša iskustva, također i pomalo zloslutno. A sada imam i strahove koje ona Susannah iz vremena prije bolesti nije imala. Prije nekoliko mjeseci nazvao me jedan zabrinuti roditelj da me obavijesti kako se njegovoj kćeri bolest opet pojavila. Ispričao mi je još jednu priču, o nekoj ženi koja se potpuno oporavila na nekoliko godina, ali koju je nedavno bolest opet pogodila dok je putovala po inozemstvu. Čini se da se recidivi javljaju u približno 20 posto slučajeva. Za razliku od raka, tu nema remisije nakon određenog vremena - nakon potpunog oporavka, recidiv može isto tako lako nastupiti sutra kao i za pet godina. Oni koji nisu imali teratom, kao ja, imaju višu stopu recidiva, zbog nepoznatih razloga; ali recidivisti uglavnom imaju istu stopu oporavka kao što su imali nakon prvotnog nastupanja bolesti. Što me baš osobito i ne umiruje. Nedavno, dok smo Stephen i ja gledali televiziju u svom stanu u Jersey Cityju, krajičkom sam oka opazila nešto što se micalo po podu. Jesi li vidio ovo?" upitala sam Stephena. "Vidio što?" "Ništa." Zar opet ludim? Hoće li se to ovako dogoditi? Onda sam ga vidjela opet. Ovaj put Stephen je zgrabio svoju cipelu i zgnječio žohara dugačkog pet centimetara. Živim s tim strahom. On ne vlada mnome niti umanjuje moju odlučnost, ali živim s njim. Prijatelji i rođaci s kojima sam razgovarala nikada me ne bi opisali kao "nervoznu", ali svako malo, kad sam u podzemnoj i boje mi se učine jače nego inače, pomislim: Je li to zbog rasvjete ili zbog toga što opet ludim? A što je sa suptilnijim promjenama koje se ne mogu opipati ni lako prepoznati? Upitala sam Stephena misli li da sam sada drugačija; imam li neka kognitivna oštećenja kojih nisam svjesna. Nakon nekoliko trenutaka odmahnuo je glavom: "Ne, mislim da ne." Ali nije izgledao sigurno.

Moji najbliži nesumnjivo su se promijenili koliko i ja, ako ne i više. Stephen, koji je prije bio toliko opušten, sada je stalno zabrinut, osobito u pogledu mene. "Imaš li mobitel? Koliko ćeš dugo biti vani? Nazovi me čim kreneš", često mi ponavlja, a ako se nekoliko minuta ne javim na telefon, uporno me zove i šalje mi poruke. Još dugo nakon što sam izašla iz bolnice, Stephen me doživljavao kao komad finog i krhkog porculana koji se lako može ponovo razbiti; i nastavio me štititi od napuknuća i pukotina stvarnog svijeta. Premda sam mu na tomu vječno zahvalna, ponekad je to znalo biti jako naporno, dok nije uspio odustati od te uloge. Kako bi mu se moglo zamjeriti? Ali ja sam mu zamjerala. Takvo tetošenje bilo je u potpunoj suprotnosti s mojom osobnošću, inače toliko samopouzdanom i tvrdoglavo neovisnom. Stoga sam mu se suprotstavljala, ostajala sam vani duže a da mu se nisam javila i zafrkavala sam ga zbog toga što me stalno provjerava. Tek kad sam se počela ponašati kao odrasla osoba, Stephen me počeo i tretirati kao takvu pa smo polako ponovo postali jednaki, što je bila evolucija, toliko drugačija od našeg odnosa skrbnika i pacijenta koji je nastao pod jarkim svjetlima bolničke sobe. No, naravno, on se i dalje brine. I ne vjerujem da će se to ikada promijeniti. U mislima se često vraća na onu noć u mom stanu u Hell's Kitchenu, kada su mi se oči zakolutale uvis, tijelo ukočilo, a naši životi zauvijek promijenili. Ipak, neke stvari nisu se promijenile. Moji roditelji, koji su nakratko, dok sam bila u bolnici, uspjeli ostaviti po strani svoje duboko ukorijenjeno međusobno neprijateljstvo, nisu uspjeli održati taj ljubazni odnos nakon što sam se vratila sebi. Bez termina za posjete liječnicima zbog kojih su bili u kontaktu, opet su upali u rutinu međusobnog izbjegavanja, koje ih čak ni bliski susret njihove kćeri sa smrću nije uspio riješiti. Kažu da se ljudi nikada ne mijenjaju. Sjećam se kad sam kretala u 6. razred i kad nas je savjetnica za obrazovanje pozvala u ured na razgovor o prijelazu u više razrede. Rekla mi je da s popisa od pedesetak emotikona izaberem jedan koji opisuje kako sam se osjećala prvog dana u školi. Izabrala sam "ekstazu", onaj koji se jako smije širom razvučenih usta. Savjetnicu je iznenadio moj izbor, čini se da on nije bio uobičajen. Tada sam bila ekstatična, no bih li sada izabrala ekstatični emotikon? Ili sam doista ipak izgubila tu iskru? Postoji li neki djelić mene koji se nije oporavio od požara?

Glava 51. Opasnost od bijega? Glumica na EEG-u, more paparazzija oko mog oca u glavnim vijestima, uvreda koju mi je tiho dobacio moj očuh. Ta sjećanja ostaju, dok ona druga, stvarna i dokumentirana, prolaze kroz prste mog uma poput vode. Ako se sjećam samo halucinacija, kako se mogu osloniti na vlastiti um? Do dana današnjeg naprežem se da bih odgonetnula što su činjenice, a što je izmišljeno. Čak sam i pitala majku je li me Alien doista tog dana nazvao droljom. "Šališ se?" odvratila je mama povrijeđena time što uopće pitam. "On to nikada ne bi učinio." Bila je u pravu; logički gledano, znala sam da on nikada ne bi rekao takvo što. Ali zašto sam i dalje vjerovala svom bizarnom sjećanju više nego onomu što je život dokazao? I zašto su baš ta sjećanja ostala netaknuta? Halucinacije i dalje intrigiraju istraživače, a premda se taj fenomen istražuje već desetljećima, još ne razumijemo ni osnove toga kako i zbog čega do njih dolazi. Znamo samo to da se javljaju kad mozak percipira neki vanjski osjet - vidni, slušni ili opipni - a da nema odgovarajućeg vanjskog izvora; radi se o neuspješnom razlikovanju onoga izvana od onoga iznutra, što je hipoteza zvana "teorijom samopromatranja" (self-monitoring theory). Isto tako, u halucinacije toliko lako povjerujemo i bolje ih se sjećamo upravo zbog toga što ih sami generiramo, objasnio je profesor psihologije dr. Harvey. To se zove "efekt generiranja". Mada oboljeli od shizofrenije imaju kognitivna i memorijska oštećenja, oni se mogu sjećati jednako dobro kao i zdravi ljudi ako ih se primora na to da sami strukturiraju sjećanje. Primjerice, ako im se kaže da sastave priču od određenih riječi, sjećanje na te popise riječi bit će im bolje od direktnog sjećanja. "Budući da si te halucinacije sama generirala", rekao mi je Harvey, "možeš ih se bolje sjećati." Pridodajte tomu činjenicu da su te halucinacije imale veliku emocionalnu vrijednost i da su ih stoga hipokamp i amigdala označili kao važne, a oba ta područja mog mozga bila su zahvaćena bolešću. Amigdala, bademasta struktura smještena iznad hipokampa, s obiju strana glave, iznad ušiju, u temporalnim režnjevima, usko je povezana s emocijama i sjećanjima te pomaže pri odabiru sjećanja koja treba zadržati za razliku od onih koja treba odbaciti, na osnovi toga koji su nas događaji traumatizirali ili uzbudili. Hipokamp daje sjećanju neki kontekst (primjerice, bolnička soba, gospođa u ljubičastom), a amigdala mu daje emociju (strah, uzbuđenje i bol). Kad amigdala nekom doživljaju utisne žig velike emocionalne vrijednosti, vjerojatnije je da će se on sačuvati, što je proces koji nazivamo kodiranjem, i da će na

koncu postati sjećanjem, što zovemo konsolidacijom. Hipokamp i amigdala pridonose kodiranju i konsolidiranju doživljaja, odnosno pretvaraju ga u sjećanje do kojega se kasnije može doći. Kad se bilo koji dio tog složenog sustava pokvari, sjećanje se ne može formirati. Po svoj prilici nikada neću zaboraviti trenutak u kojem sam svojim umom uspjela postarati psihijatricu, što samo dokazuje koliko je sjećanje nepouzdano. Ta spoznaja vjerojatno će me i dalje proganjati. Primjerice, s potpunom se sigurnošću sjećam trenutka kada sam se probudila zavezana remenjem preko prsa u četverokrevetnoj sobi za AMU u bolnici, pored "gospođe u ljubičastom" - tim prizorom započinje ova knjiga. Jasno se sjećam da sam pogledala svoju desnu ruku i vidjela narančastu traku na kojoj je pisalo OPASNOST OD BIJEGA. Moja obitelj i prijatelji također su se toga sjećali pa sam uzimala zdravo za gotovo da je to istina. Meni je traka OPASNOST OD BIJEGA činjenica. Ali ona je izmišljena. Kad sam razgovarala sa sestrama i liječnicima sa svog odjela, rekli su mi da takve trake ne postoje. Jedna sestra pokušala je objasniti: "Vjerojatno ste imali traku OPASNOST OD PADA. Nije bila narančasta, bila je žuta." Moje EEG videosnimke potvrdile su to. Nema nikakve narančaste trake OPASNOST OD BIJEGA. "Kad ljudi razmišljaju o nekom prošlom događaju, mogu ubacivati nove informacije u svoje sjećanje i time napraviti novo sjećanje", objasnila je psihologinja dr. Elizabeth Loftus. Dr. Loftus cijeli je život radila na pretpostavci da su sjećanja često netočna. U studiji iz 1978. godine, koja se danas obrađuje na većini kolegija iz uvoda u psihologiju, dr. Loftus pokazivala je sudionicima dijapozitive na kojima crveni automobil udara pješaka. Premda se na fotografijama vidi da je pred automobilom bio znak obaveznog zaustavljanja, kada je dr. Loftus ispitivala subjekte, ubacivala je pitanja kojima ih je namjerno pogrešno navodila, poput: "Koje je boje bio znak prepuštanja prednosti prolaska?" Studija je pokazala da su subjekti kojima su bile davane pogrešne informacije češće odgovarali netočno za razliku od onih kojima takve informacije nisu bile davane. Ta su otkrića dovela u pitanje pouzdanost svjedočanstava očevidaca. Godine 2000. neuroznanstvenici su testirali tu pretpostavku na laboratorijskim štakorima i dokazali da se sjećanja neprestano mijenjaju svaki put kada ih prizovemo. Tim neuroznanstvenika sa Sveučilišta u Columbiji i Sveučilišta u New Yorku otkrio je da postoji još jedan korak u procesu sjećanja, nazvan "rekonsolidacija"; kada prizovemo neko sjećanje mi ga u biti prepravljamo, omogućujemo novim (a katkada i pogrešnim) informacijama da se filtriraju u nj. Premda je to inače korisno, s obzirom na to da moramo biti kadri obnavljati svoja iskustva iz prošlosti tako da odražavaju sadašnje informacije, ponekad zbog toga dolazi do iskrivljenja i netočnosti. Profesor psihologije dr. Henry Roedigger naziva ono što se dogodilo s trakom OPASNOST OD BIJEGA nekom vrstom "društvene zaraze". Ako se jedna osoba nečega pogrešno sjeća i to podijeli s drugima, to pogrešno sjećanje može se proširiti poput bolesti koja se prenosi zrakom i koja je ispala ravno iz filma Zaraza.

Jesam li ja čuvala to pogrešno sjećanje? Jesam li ja ta koja ga je proširila? Sigurna sam da se jasno sjećam da sam vidjela riječi OPASNOST OD BIJEGA na svojoj ruci. Ili?

Glava 52. Madame X "Naš mozak izmišlja pričice", objasnila mi je dr. Chris Morrison, neuropsihologinja koja me bila testirala u bolnici, kada sam je intervjuirala u prosincu 2010. godine. "Kada ponovite nešto toliko puta, moguće je da to pounutrite, da počnete vjerovati da je tako bilo i integrirati fragmente, prizore kojih se zapravo uistinu ne sjećate." Kao traka OPASNOST OD BIJEGA. Slično tomu, u mozgu postoji mehanizam za prisjećanje koji se pokreće kada ugledamo nešto poznato. No taj krug za "poznatost" katkada se može neispravno aktivirati, pa se stvori osjećaj deja vu. Ili će me ponekad neki mirisi ili slike odmah prenijeti unazad u vremenu otključavši sjećanja za koja sam sigurna da su stvarna. Godinu dana nakon što sam izašla iz bolnice, moja prijateljica Colleen povela me u obližnji pub, koji se zvao Egan's. To me ime uzdrmalo. Jesam li već bila tamo? Nisam se mogla sjetiti. Ušle smo u otmjeni irski pub i krenule prema šanku. Ne, nisam još bila tu. No kad sam ušla u središnji prostor za jelo i kad sam ugledala veličanstven, nisko obješen luster, shvatila sam da tu već jesam bila, neposredno prije nego što sam se razboljela, i to sa Stephenom, njegovom sestrom i njezinim mužem, prije onog koncerta Ryana Adamsa. Ne samo što sam se sjetila da sam bila tu, nego sam se sjetila i što sam tada naručila: ribu i krumpiriće. Svjetlucava slanina. Hrpe proždrljivo izdašnog pomfrita koji pliva u masnoći. Potiskivala sam poriv dapovratim po stolu. Pokušavala sam sudjelovati u razgovoru, ali mogla sam se koncentrirati samo na svjetlucavu ribu i krumpir. Nisam mogla vjerovati kako mi se jasno vratilo to sjećanje. Što sam još zaboravila? Što će mi se još možda vratiti, izbaciti me iz ravnoteže i podsjetiti me na to koliko je slaba moja moć shvaćanja stvarnosti? Gotovo svaki dan nešto izroni. Možda nešto beznačajno, poput čarapa boje mahovine u bolnici, ili neke jednostavne riječi, kao kad sam u ljekarni ugledala kutiju Colacea, laksativa koji sam uzimala u bolnici, pa su mi zajedno s time navrla sjećanja na sestru Adeline kako s njime utrčava u sobu. U takvim trenutcima ne mogu a da ne pomislim da me ona druga Susannah doziva, podsjeća me na to da je nekada postojala, kao da želi reći "Možda sam otišla, ali nisam zaboravljena." Kao djevojka na videosnimci: "Molim." No znam da na svako sjećanje koje dozovem postoje stotine, čak i tisuće onih koja ne mogu prizvati. Bez obzira na to s koliko ja liječnika razgovarala, koliko intervjua obavila i koliko bilježnica pretresla, uvijek će biti nestalih iskustava. Jednog jutra, godinu dana nakon što sam počela živjeti sa Stephenom, napokon sam se uhvatila raspakiravanja kutija. Otvorila sam jednu malu kutiju u kojoj se

nalazilo staro, pokvareno sušilo za kosu, nekoliko uvijača za kosu, nekoliko bilježnica i jedna smeđa papirnata vrećica. U papirnatoj vrećici bila je razglednica sa slikom neke tamnokose žene; to je neko poznato umjetničko djelo. Znala sam da sam ga već vidjela, ali nisam se sjećala nikakva konteksta. Žena je dostojanstveno stajala okrenuta iz profila, što joj je pretjerano isticalo kosu liniju nosa i visoko čelo. Blijeda put bila joj je u oštrom kontrastu s crnilom večernje haljine koja joj je ramena ostavljala golima; držale su je tek dvije naramenice s draguljima. Svoju neprirodnu pozu poduprla je oslonivši se tijelom na vrhove prstiju desne ruke, koji su bili naslonjeni na drveni stol; drugom je rukom poput kraljice pridignula nabor na suknji. Zavodljiva i umjetna poza. Izgledala mi je i oholo i bolesno u isti mah, kao da je previše arogantna da bi priznala da je smrtno bolesna. U toj ženi bilo je nečega neobično privlačnog. Prožeo me neki prastari osjećaj, bockanje neke emocije, mješavina između uzbuđenja i mučnine koju sam mogla povezati s djetinjstvom. Za nekoliko trenutaka pronašla sam izvor tog sjećanja: isti sam osjećaj imala kada sam kao dijete njuškala po maminu ormaru. Još sam nekoliko minuta gledala tu sliku i pokušavala shvatiti vezu između nje i tog zaboravljenog sjećanja, i tek sam se tada uspjela prenuti i preokrenuti sliku. Bila je to Madame X Johna Singera Sargenta iz 1884. godine. U vrećici se nalazio i račun na kojem se vidio datum kupnje. Bila sam kupila tu razglednicu za 1,63 $ u Metropolitanskome muzeju umjetnosti 17. veljače 2009., malo prije svog prvog sloma na poslu. Nije bilo ni jednog djelića, ni jedne mrvice, ni jedne krhotine sjećanja koji bi me povezali s posjetom tome muzeju. Nisam se sjećala da sam tog dana u veljači otišla u taj muzej. Nisam se sjećala ni toga da sam stajala ispred te slike ni toga što me tada privuklo toj snažnoj, a ipak ranjivoj ženi. A možda se na nekoj razini i mogu sjetiti. Volim vjerovati u ono što je rekao filozof Friedrich Nietzsche: "Nikada nije dokazano da zaborav postoji: znamo samo to da se nekih stvari ne možemo sjetiti onda kada želimo." Možda to sjećanje nije nestalo, nego se nalazi negdje u zakutcima mog uma i samo čeka na prave poticaje koji će ga opet dozvati gore. Do sada se to nije dogodilo pa se pitam: što sam još izgubila usput? I je li to uistinu izgubljeno ili je samo skriveno? Nešto me povezuje s tom slikom - a sada ona visi iznad mene u sobi u kojoj pišem - i često se zateknem kako gledam u nju kad se izgubim u mislima. Iako "ja" nisam bila ondje da to doživim prvi put, možda je na tome mom posjetu muzeju ipak bio prisutan neki dio mene, pa je onda, možda, bio tu i čitavih onih izgubljenih mjesec dana. Ta me pomisao tješi.

Glava 53. Gospođa u ljubičastom Gotovo dvije godine nakon što sam otpuštena s odjela za epilepsiju u Zdravstvenom centru Langone Sveučilišta u New Yorku, vraćam se onamo u posjet. Hodam Prvom avenijom prema ljubičastom znaku NYU koji visi na masivnoj sivoj bolničkoj zgradi u daljini. Guram troma vrata na okretanje, napravljena tako da se okreću sporo kako bi se olakšalo ljudima u invalidskim kolicima, koja vode u moderno predvorje Zdravstvenog centra Langone Sveučilišta u New Yorku. Liječnici u bijelim kutama žustro mimoilaze pacijente i raznorazne prodavače lijekova koji izgledaju kao ostarjeli studenti. Ozbiljni posjetitelji, koji nose vreće "Pacijentovo vlasništvo", nestaju u pozadini. Ulaze krase automati sa sredstvima za dezinfekciju ruku. Prolazim pored pulta za prijam gdje sam imala onaj napadaj, ali sve čega se sjećam od toga dana jest vrući kapučino koji sam kupila nekoliko trenutaka prije nego što su me primili u bolnicu. Ulazim u dizalo koje me vozi na 12. kat. Mislim na roditelje i Stephena koji su se vozili tim dizalom nekoliko puta na dan mjesec dana. Nevjerojatno. Neobično je, doduše, to što mi sve izgleda nepoznato. Ni jedna me sestra ne prepoznaje. Prolazim hodnikom pored sestrinske sobe. Nitko ne podiže pogled. Neki čovjek ispruži se nauznak na hodniku i krklja. Sestre iz sobe trče pored mene do njega. Tim sestara drži ga da bude miran dok ga zaštitar podiže na krevet s kotačima. Muškarčev ogrtač rastvoren mu je ispod pupka. Skrećem pogled od tog prizora. Neka sestra u zelenom odijelu prolazi pored mene. "Je li ovo odjel za epilepsiju?" pitam je. "Nije. Na krivom ste odjelu. Ovo je istočno krilo. Epilepsija je u zapadnom krilu, isti kat." Pa, barem me ovaj put sjećanje nije izigralo. Vraćam se u predvorje i krećem gore drugim dizalom, ali opet otkrivam, na svoje razočaranje, da mi ništa ne izgleda poznato. Onda osjetim miris, kombinaciju vate natopljene alkoholom i slatkog mošusnog mirisa. To je to mjesto; mora biti. Onda je ugledam. Gospođu u ljubičastom. Zuri u mene. No ovaj put nisam vezana za krevet remenjem preko prsa, ovaj me put ne grdi što šizim, ovaj put nisam žrtva vlastita tijela. "Sjećate li me se?" pitam je. "Nisam sigurna", kaže ona. Isti onaj jamajački naglasak. "Kako se zovete?" "Susannah Cahalan." Oči joj se rašire. "O da, sjećam vas se. Itekako vas se sjećam." Nasmiješi se. "Sigurna sam da ste to vi, ali izgledate tako drugačije. Izgledate puno bolje."

I prije nego što shvatim što se zbiva, mi se grlimo. Tijelo joj miriše na sredstvo za dezinfekciju. Slike mi preplave um: otac me hrani zobenom kašom, mama lomi ruke i nervozno gleda kroz prozor, Stephen dolazi s onom kožnatom aktovkom. Ta bi me sjećanja trebala uznemiriti, ali ne mogu a da se ne nasmiješim. Gospođa u ljubičastom nježno me poljubi u obraz.

Bilješke

PR V I DIO

Glava 1: Blues o stjenicama Liudi koii pate od parazitoze: Nancy C. Hinkle. "Delusory Parasitosis". American Entomologist 46, br. 1 (2000): 17 - 25, pristupljeno 2. kolovoza 2011., http://www.ent.uga.edu/pubs/delusorvy.pdf. 200 000 čestica po udisaju: Vincent Racaniello. "Virology 101". Virology Blog: About Viruses andDiseases, pristupljeno 1. ožujka 2011., http://www. virology, ws/virologv-101/. Robert Kulwich. "Flu Attack! How the Virus Invades Your Body". NPR.org (23. listopada 2009.), pristupljeno 1. ožujka 2011.

Glava 4: Hrvač ..Nekad sam te pokušavao zaboraviti": Robert D. Siegel. The Wrestler, redatelj Darren Aronofsky, Fox Searchlight: 2008.

Glava 7: Opet na cesti ..Lijepo je to u sedam ujutro": "Basking in Basque Country". Spain on the Road Again, PBS, New York, datum prvog emitiranja: 18. listopada 2008.

Glava 8: Izvantjelesno iskustvo Protežu se od osjećaja euforije tipa ..božićno jutro": Alice W. Flaherty. The M idnight Disease: The Drive to Write, Writer's Block and the Creative Brain (New York: Houghton Mifflin, 2004.), TK str. #. Kompleksni parcijalni napadaji: Epilepsy Foundation, "Temporal Lobe Epilepsy". Epilepsyfoundation.org, pristupljeno 1. ožujka 2011, http:// www.epilepsyfoundation.org/aboutepilepsy/svndromes/temporallobeepilepsy.cf m. Temkin Owsei. The Falling Sickness: A History o f Epilepsy from the Greeks to the Beginnings o f Modem Neurology. Baltimore: Johns Hopkins University Press, 1971. Do vjerskih iskustava: Akira Ogata i Taihei Miyakawa. "Religious experience in epileptic patients with focus on ictalrelated episodes". Psychiatry and

Clinical Neurosciences (1998.) 321 - 325, http://onlinelibrarvy.wiley.com/ doi/10.1046/j. 1440-1819.1998.00397. x/pdf. Mali dio oboljelih od epilepsije temporalnog režnja: Shahar Arzy, Gregor Thut, Christine Mohr, Christoph M. Michel i Olaf Blanke. "Neural Basis of Embodiment: Distinct Contributions of Temporoparietal Junction and Extrastriate Body Area". The Journal o f Neuroscience, sv. 26, kolovoz 2006., stranice 8074 - 8081.

Glava 9: Gimp ..Moždani poremećaj koji uzrokuje neobične promjene raspoloženja"- 'National Institute of Health, "Bipolar Disorder". NIH.gov, pristupljeno 14. ožujka 2009., http://www. nimh.nih.gov/health/publications/bipolar-disorder/ nimh-bipolaradults.pdf. Jim Carrey. Winston Churchill. Mark Twain. Vivien Leigh. Ludwig Van Beethoven. Tim Burton: Bipolar Disorder Today, "Famous People with Bipolar Disorder". Mental-Health-Today.com, pristupljeno 14. ožujka 2009-, http :/www.mental-health-today.com/bp/famous people.htm.

Glava 12: Varka Godine 2010. jedna studija provedena na Sveučilištu u Cambridgeu: Hannah L. Morgan, Danielle C. Turner, Philip R. Corlett, Anthony R. Absalom, Ram Adapa, Fernando S. Arana, Jennifer Pigott, Jenny Gardner, Jessica Everitt, Patrick Haggard i Paul C. Fletcher. "Exploring the Impact of Ketamine on the Experience of Illusory Body Ownership". Biological Psychiatry, sv. 69, izdanje od 1. siječnja 2011., stranice 35 - 41.

DRUGI DIO

Glava 15: Capgrasov sindrom Vjerovala da je njezin muž postao ..dvoinik": Orin Devinsky. "Delusional misidentifications and duplications". Neurology, sv. 72 (2009.), 80 - 87. (TK) Studija koju je proveo neuroznanstvenik V. S. Ramachandran pokazala je da Capgrasov sindrom: Jad Abumrad i Robert Krulwich. "Seeing Imposters: When Loved Ones Suddenly Aren't". NPR, 30 2010, pristupljeno 4. svibnja 2011., http://www.npr.org/templates/storv/storv. php?storvId= 124745692. V. S. Ramachandran i Sandra Blakeslee. "The Unbearable Likeness of Being". Phantoms in the Brain: Probing the Mysteries o f the Human Mind. New York: William Morrow, 1998., 161 - 171.

Glava 16: Postiktalni bijes ..Postiktalni bijes": S. J. Logsdail i B. K. Toone. "Post-Ictal Psychoses: A Clinical and Phenomenological Description". British Journal o f Psychiatry, sv. 152, 1988., 246 - 252. Jedna četvrtina psihotičnih ljudi: Michael Trimble, Andy Kanner i Bettina Schmitz, "Postictal Psychosis". Epilepsy and Behavior, svezak 19, 2. izdanje, listopad 2010., stranice 159 - 161. Od samo 12 sati do čak 3 mjeseca: Orin Devinsky. "Postictal Psychosis: Common, Dangerous, and Treatable". Epilepsy Currents, sv. 8, 2. izdanje, 26. veljače 2008., 31 - 34. Kenneth Alper, i dr. "Premorbid Psychiatric Risk Factors for Postictal Psychosis". The Journal o f Neuropsychiatry and Clinical Neuroscience, sv. 13, 4. izdanje, 2001., 492 - 499. Akira Ogata i Taihei Miyakawa, "Religious experience in epileptic patients with a focus on ictus-related episodes". Psychiatry and Clinical Neuroscienc, sv. 52, 3. izdanje, 1998., 321 - 325.

Glava 17: Poremećaj višestruke ličnosti Disociiativni poremećaj identiteta (DPI): American Psychiatric Association. "Dissociative Identity Disorder". Diagnostic and Statistical Manual o f Mental Disorders - TV (Text Revision), Washington, DC: American Psychiatric Publishing, 2000., stranice 526 - 529. Na ljestvici od 1 (najteži slučajevi) do 100: Diagnostic and Statistical Manual o f M ental Disorders - IV (Text Revision).

Glava 18: Izvanredne vijesti Kao grom iz vedra neba: P. A. Pichot. "A comparison of different national concepts of schizoaffective psychosis". Schizoaffective psychoses, SpringerVerlag, Berlin 1986., 8 - 16. A. Mameros i M. T. Tuang. "Schizoaffective Questions and Directions". Schizoaffective psychoses, Springer-Verlag, Berlin 1986. Neprekinuto razdoblje bolesti tijekom: American Psychiatric Association. Diagnostic and Statistical Manual o f Mental Disorders - IV (Text Revision). Washington, DC: American Psychiatric Association, 2000., stranice 319 - 323.

Glava 21: Kolebanje smrti Godine 1933. bicikl ie udario sedmogodišnjeg Henrvia Gustava Molaisona: Luke Dittrich. "The Brain that Changed Everything". Esquire.com, 5. listopada

2010., pristupljeno 8. svibnja 2011., www.equire.com/feaaires/ henrv-molaisonbrain-1110. The Brain Observatory. "Histopathological Examination of the Brain of Amensiac Patient H. M.". UC San Diego, 18. kolovoza 2010., pristupljeno 8. svibnja 2011., http://thebrainobservatory.ucsd.edu/content/histopat-hologicalexamination-brain-amnesic-patient-hm. William Beecher Scoville i Brenda Milner. "Lost of Recent Memory after Bilateral Hippocampal Lesions". Journal o f Neurology, Neurosurgery and Psychiatry, sv. 20, 1957., 11 - 21. Benedict Carey. "H. M. an Unforgettable Amnesiac, Dies at 82". The New York Times, 5. prosinca 2008., pristupljeno 8. svibnja 2011., http://www.nytimes.com/2008/12/05/us/05hm.html?pagewanted=all. ..Clive ie neprestano imao doiam": Deborah Wearing. "Forever Today: A True Story of Lost Memory and Never-Ending Love". London: Corgi, 2006. ..Ništa nisam čuo": Oliver Sacks. "They Abyss: Music and Amnesia". The New Yorker, 24. rujna 2007., pristupljeno 13. rujna 2011., http://www.newvorker.com/ reporting/2007/09/24/070924fa fact sacks.

Glava 22: Zahvalnice Na vrhu kralježnice i s donie strane mozga: Michael O'Shea. The Brain: A Very Short Introduction. Oxford: Oxford University Press, 2005. Rita Carter, Susan Aldridge, Martyn Page i Steve Parker. The Human Brain Book. London: DK Adult, 2009. Stephen G. Waxman. Clinical Neuroanatomy: Twenty-Sixth Edition. New York: McGraw Hill Medical, 2010. ..Mozak ie čudovišan. divan nered.": William F. Allman. Apprentices o f Wonder. Inside the Neural Network Revolution. New York: Bantam Books, 1989-, str. 3.

Glava 24: IVIG IVIG se radi od serumskih antitijela: Falk Nimmerjahn i Jeffrey V. Ravetch. "The anti-inflammatory activity of IgG: The Intravenous IgG paradox". Journal o f ExperimentalMedicine, sv. 204, 1. izdanje, siječanj 2007., stranice 11 - 15. Arturo Casadevall, Ekaterina Dadachova i Liise-Anne Pirofski. "Passive Antibody Therapy for Infectious Diseases". Nature Reviews Microbiology, sv. 2, rujan 2004., stranice 695 - 703. Noah S. Scheinfeld. "Intravenous Immunoglobulin". Medscape Reference, pristupljeno 8. svibnja 2011., http://emedicine. medscape.com/ article/210367overview.

The innate response is a primitive immune reaction: John M Dwyer. "Chapter 2: The Organization of Defense". The Body at War: The Story o f Our Immune System, Sydney: Allen & Unwin, 1994., stranice 28 - 52. S. Jane Flint, Lynn W. Enquist, Vincent R. Racaniello i dr. "Chapter 4: Immune Defenses". Principles o f Virology: Molecular Biology, Third Edition, Washington, DC: American Society of Microbiology, 2009-, stranice 86 - 130. Noel R. Rose i Ian R. Mackay, urednici. The Autoimmune Diseases: Fourth Edition. St. Louis: Elsevier, 2006. Lauren Sompayrac. How the Immune System Works: Third Edition. Oxford: Blackwell Publishing, 2008. Massoud Mahmoudi. Immunology Made Ridiculously Simple. Miami: Med Master, Inc., 2009. Robert G. Lahita. Women andAutoimmune Disease: The Mysterious Ways Your Body Betrays ItselfN ew York: William Morrow, 2004. Za dijagnosticiranje katatoniie relevantno je sljedeće: Brendan T. Carroll, Christopher Thomas, Kameshwari Jayanti, John M. Hawkins i Carrie Burbage. "Treating persistent catatonia when benzodiazepines fail". Current Psychiatry, sv. 4, broj 3, ožujak 2005.

Glava 26: Sat Premda ie osmišljen ioš sredinom 1950-ih godina: Janus Kremer. "Clock Drawing in Dementia: A Critical Review". Revista Neurologica Argentina, sv. 27, 2002., stranice 223 - 227. U zdravu mozgu vid je omogućen: Francesco Pavani, Elisabetta Ladavas i Jon Driver. "Auditory and Multisensory Aspects of Visuospatial Neglect". Trends in Cognitive Sciences, sv. 7, 9. izdanje, rujan 2008., stranice 407 - 414. V. S. Ramachandran i Sandra Blakeslee. "Through the Looking Glass". Phantoms in the Brain: Probing the Mysteries o f the Human Mind, New York: William Morrow, 1998., 115 - 125. V. S. Ramachandran. "Introduction: No Mere Ape". The Tell-Tale Brain: A Neuroscientist's Quest fo r What Makes Us Human, New York: W. W. Norton & Company, 2011., stranice 1 - 21. Michael O'Shea. The Brain: A Very Short Introduction. Oxford: Oxford University Press, 2005. Rita Carter, Susan Aldridge, Martyn Page i Steve Parker. The Human Brain Book. London: DK Adult, 2009. Stephen G. Waxman. Clinical Neuroanatomy: Twenty-Sixth Edition. New York: McGraw Hill Medical, 2010.

Glava 28: Propecia Krvno-moždana barijera (blood brain barrier. BBB): The Davis Lab. "History of the Blood Brain Barrier". The University o f Arizona, pristupljeno 23. travnja 2011., http://davislab.med.arizona.edu/content/historv-blood-brain-barrier. The innate response is a primitive immune reaction: John M. Dwyer. "Chapter 2: The Organization of Defense". The Body at War: The Story o f Our Immune System, Sydney: Allen & Unwin, 1994., stranice 28 - 52. S. Jane Flint, Lynn W. Enquist, Vincent R. Racaniello i dr. "Chapter 4: Immune Defenses". Principles o f Virology: Molecular Biology, Third Edition, Washington, DC: American Society of Microbiology, 2009., stranice 86 - 130. Noel R. Rose i Ian R. Mackay, urednici. The Autoimmune Diseases: Fourth Edition. St. Louis: Elsevier, 2006. Lauren Sompayrac. How the Immune System Works: Third Edition. Oxford: Blackwell Publishing, 2008. Massoud Mahmoudi. Immunology Made Ridiculously Simple. Miami: Med Master, Inc., 2009Ti steroidi. zvani kortikosteroidima: Julia C. Buckingham. "Glucocorticoids: Exemplars of Multi-Tasking". British Journal o f Pharmacology, sv. 147, 2006., stranice S258 - S268. Osoblje Klinike Mayo. "Prednisone and other corticosteroids: Balance the risks and benefits". MayoClinic.com, pristupljeno 8. svibnja 2011., http:// www.mayoclinic.com/health/steriods/HQ0l431. Peter J. Barnes. "How Corticosteroids Control Inflammation: Quintiles Prize Lecture 2005". British Journal o f Pharmacology, sv. 148, 2006., stranice 245 254.

Glava 29: Dalmauova bolest Paraneoplastični sindrom: National Institute of Neurological Disorders and Stroke. "NINDS Paraneoplastic syndrome Information Page". National Institute of Health, http://www.ninds.nih.gov/disorders/paraneoplastic/ paraneoplastic.htm. ..Paraneoplastični encefalitis": Roberta Vitaliani, Warren Mason, Beau Ances, Theodore Zwerdling, Zhilong Jiang i Josep Dalmau. "Paraneoplastic Encephalitis, Psychiatric Symptoms, and Hypoventilation in Ovarian Teratomas". Annals o f Neurology, sv. 58, 4. izdanje, listopad 2005., stranice 594 - 604. NMDA (N-metil-D-aspartamska kiselina) receptori kliučni su za učenje: David J. Linden. "Chapter Five: Learning, Memory and Human Individuality". The

Accidental Mind: How Brain Evolution has Given Us Love, Memory, Dreams and God, Cambridge: The Belknap Press of Harvard University Press, 2007., stranice 107 - 144. Fei Li i Joe Z. Tsien. "Memory and NMDA Receptors". New England Journal o f Medicine, sv. 361, 2009-, stranice 302 - 303. U miševa bez NMDA receptora: Wade Roush. "New Knockout Mice Point to Molecular Basis of Memory". Science, sv. 275, 1997., pristupljeno 18. svibnja 2011 .,www.bio.davidson.edu/courses/molbio/restricted/knockbrain/BrainKO.ht m l. Zhenzhong Cui, Huimin Wang, Yuansheng Tan, Kimberly A. Zaia, Shuqin Zhang i Joe Z. Tsein. "Inducible and Reversible NR1 Knockout Reveals Crucial Role of the NMDA Receptor in Preserving Remote Memories in the Brain". Neuron, sv. 41, ožujak 2004., stranice 781 - 793Laure Rondi-Reig, Megan Libbey, Howard Eichenbaum i Susumu Tonegawa. "CAl-specific NMDA Receptor Knockout Mice are Deficient in Solving Nonspatial Transverse Patterning Task". Proceedings o f the National Academy o f Sciences, sv. 98, 6. izdanje, ožujak 2001., stranice 3543 -3548. U tom drugom članku prikazano je dvanaest žena: Josep Dalmau i dr. "Paraneoplastic anti-N-methyl-D-aspartate receptor encephalitis associated with ovarian teratoma". Annals o f Neurology, sv. 61, 1. izdanje, siječanj 2007., 25 36.

Glava 31: Veliko otkrivenje U 70 posto pacijenata poremećaj započinje bezazleno, simptomima nalik na uobičajene simptome gripe: Josep Dalmau i dr. "Clinical experience and laboratory investigations in patients with anti-NMDAR encephalitis". The Lancet Neurology, sv. 10, 2011., stranice 63 - 74. Kada ie krajem 19. stoljeća identificirana ta vrsta tumora, jedan njemački liječnik nazvao ga je "teratom": Shilpa Sharma. Devendra K Gupta. TeanMartin Laberge i Kokila Lakhoo. ..Chapter 103: Teratomas". Global-Helb. ore, stranice 601 - 604. http://www.global-help.org/publications/books/ help pedsurgervafrical03 .pdf. Elizabeth Svoboda. "Monster Tumors Show Scientific Potential in W ar Against Cancer." The New York Times, 6. lipnja 2006., pristupljeno 1. Svibnja 2011., http://www.nvtimes. com/2006/06/06/health/06tera.html.

Glava 33: Povlačenje zatvarača Faze oporavka često slijede obrnuti redoslijed: Josep Dalmau i dr. "Clinical experience and laboratory investigations in patients with anti-NMDAR encephalitis". The Lancet Neurology, sv. 10, 2011., stranice 63 - 74.

Glava 34: California Dreamin' Švedski separator za vrhnje napravljen kraiem 19. stoljeća: T. J. Hamblin. "Apheresis therapy: spin-drying the blood". British Medical Journal, sv. 285, listopad 1982., stranice 1136 - 1137. Dianne M. Cearlock i David Gerteisen. "Therapeutic Plasmapheresis for Autoimmune Diseases: Advances and Outcomes". Medical Laboratory Observer, studeni 2010., pristupljeno u svibnju 2011., http://www.mloonline.com/articles/nov00.pdf.

Glava 39: U granicama normale Anozognozija. neurološko stanie: Rhawn Joseph. "Agnosia". Neuropsychiatry, Neuropsychology, Clinical Neuroscience, Academic Press (New York) 2000., http://brainmind.com/Agnosia.html.

Glava 40: Umbrella Frontalni režnievi uglavnom su odgovorni za složene izvršne funkciie: Michael O'Shea. The Brain: A Very Short Introduction, Oxford: Oxford University Press, 2005. Rita Carter, Susan Aldridge, Martyn Page i Steve Parker. The Human Brain Book, London: DK Adult, 2009. Lobotomija "šiljkom za led": "My Lobotomy: Henry Dully's Journey", All Things Considered, NPR.org, 16. studenog 2005., pristupljeno 13. svibnja 2011.,

http://www.npr.org/templates/story/story . php?storvId=5014080

Shanna Freeman. "How Lobotomies Work". HowStuffWorks.com, pristuplje-no 13svibnja 2011., http://science.howstuffworks.com/environmental/ life/human-biology/lobotomy3. htm .

Glava 43: NDMA Kolumna ..Diagnosis" New York Times Manazinea-. Lisa Sanders. "Diagnosis: Brain Drain", The New York Times Magazine, 9- studenog 2008. http:// query.nytimes.com/gst/fullpage.html?res=9C05E7DAlF3BF93AA35752C 1A96E9C8B63

Glava 47: Egzorcist Dr. Guillaume Sebire primijetio ie neobičan uzorak: Guillaume Sebire i dr. "Coma associated with intense bursts of abnormal movements and long-lasting cognitive disturbances: An acute encephalopathy of obscure origin". The Journal o f Pediatrics, sv. 121, 6. izdanje (prosinac 1992.): 845 - 851.

U jednom ranijem radu, koii su 1981. napisali Delong i kolege: Robert G. Delong i dr. "Acquired Reversible Autistic Syndrome in Acute Encephalopathic Illness in Children". ChildNeurology, sv. 38 (ožujak 1981.): 191 - 194. Djeca čine približno 40 posto pacijenata kojima se dijagnosticira ta bolest: Josep Dalmau i dr. "Clinical experience and laboratory investigations in patients with anti-NMDAR encephalitis". The Lancet Neurology, sv. 10, 2011., stranice 63 - 74. TrinaestogodiSniakinia iz Tennesseeja: Emily Bregel. "Chattanooga: Teen has 'miraculous' recovery from an unusual tumor disorder". TimesFreepress. com, 11. lipnja 2009-, http://timesfreepress.com/news/2009/iun/11/chattanooga-teenhas-miraculous-recoverv-unusual-t/?local. Ono što ie poznato kao eholaliia: Guillaume Sebire. "In Search of Lost Time: From Demonic Possession to Anti-NMDAR encephalitis". Annals o f Neurology, sv. 66 (srpanj 2009.). Nicole R. Florance i Josep Dalmau. "Reply to: In Search of Lost Time: From Demonic Possession to Anti-NMDAR encephalitis", skica rukopisa. O devetnaestogodišnjoj djevojci kojoj su tijekom dviie godine: Souhel Najjar i dr. "Glutamic acid decarboxylase autoantibody syndrome presenting as schizophrenia". The Neurologist, skica rukopisa, datirana srpanj 2011. Stopa pogrešnih dijagnoza: David Leonhardt. "Why Doctors So Often Get it Wrong". The New York Times, 22. veljače 2006., http://www.nvtimes. com/2006/02/22/business/221eonhardt. html.

Glava 48: Krivnja preživjeloga Više od stotinu različitih vrsta autoimunosnih bolesti: American Autoimmune Related Diseases Association (AARDA) i National Coalition of Autoimmune Patient Groups (NCAPG). "The Cost Burden of Autoimmune Disease: The Latest in the War on Healthcare Spending". AARDA, 2011. The Autoimmune Diseases Coordinating Committee. "Autoimmune Diseases Research". National Institute o f Health, ožujak 2005.

Glava 50: Ekstaza Čini se da se recidivi iavliaiu u približno 20 posto slučajeva: Josep Dalmau i dr. "Clinical experience and laboratory investigations in patients with antiNMDAR encephalitis". The Lancet Neurology, sv. 10, 2011., stranice 63 - 74.

Glava 51: Opasnost od bijega?

..Teorija samopromatranja": Sharon Begley. "The Schizophrenic Mind". Newsweek, 11. ožujka 2002., pristupljeno 21. travnja 2011., www. newsweek.com/2002/03/10/the-schizophrenic-mind.print.html. Dominic H. Ffytche. "The Hodology of Hallucinations". Cortex, sv. 44, 8. izdanje, rujan 2008., 1067 - 1083. "Efekt generiranja": Philip D. Harvey i dr. "Cortical and Subcortical Cognitive Deficits in Schizophrenia: Convergence of Classifications Based on Language and Memory Skill Areas". Journal o f Clinical and Experimental Neuropsychology, sv. TK (2001.). Carol A. Tamminga, Ana D. Stan i Anthony D. Wagner. "The Hippocampal Formation in Schizophrenia". American Journal o f Psychiatry , sv. 167 (listopad 2010.): 1178 - 1193. Daphna Shohamy, Perry Mihalakos, Ronald Chin, Binu Thomas, Anthony D. Wagner i Carol Tamminga. "Learning and Generalization in Schizophrenia: Effects of Disease and Antipsychotic Drug Treatment". Biological Psychiatry, sv. 67 (2010.): 926 - 932. Amiedala. bademasta struktura smještena iznad hipokampa: Michael O'Shea. The Brain: A Very Short Introduction. Oxford: Oxford University Press, 2005. Rita Carter, Susan Aldridge, Martyn Page i Steve Parker. The Human Brain Book. London: DK Adult, 2009. Elizabeth A. Phelps i Tali Sharot. "How (and Why) Emotion Enhances Subjective Sense of Recollection". Current Directions in Psychological Sciences, sv. 17, 2. izdanje (2008.), http://www.psych.nyu.edu/phelpslab/papers/08 CDPS V17No2 147.pdf. Joseph E. LeDoux. "Emotion Circuits in the Brain". Annual Rewieus o f Neuroscience, sv. 23 (2000 ). 155 - 185. Pridonose kodiranju i konsolidiranju: Jesse Rissman i Anthony D. Wagner "Distributed Representations in Memory: Insights from Functional Brain Imaging". Ann. Rev. Psychol. 63 (2012.): 101 - 128. Richard C. Mohs. "How Human Memory Works". HowStuffWorks.com. http:// science.how.stuffworks.com/environmental/life/human-biology/human memory.htm. Dr. Loftus ciieli je život: William Saletan. "The Memory Doctor: The Future of False Memories". Slate.com, 4. lipnja 2010., http ://www.slate.com/articles/health_____ and science/the memory doctor/2010/06/the memory doctor.single.html. Godine 2000. neuroznanstvenici su testirali tu pretpostavku na laboratorijskim štakorima: Greg Miller. "How Our Brains Make Memories". Smithsonian, svibanj 1010., http:, www.smithsonianmag.com science-nature,'How-OurBrains-Make-Memories.html.

"Big Think Interview with Joseph LeDoux". BigThink.com, 9. lipnja 2010. http://bigthink.com/iosephIedoux.

Zahvale za ilustracije

1: Autor ilustracije 3: Autor ilustracije 7: Autor ilustracije 10: Autor ilustracije

Morgan Schweitzer 2:Autor ilustracije Morgan Schweitzer Morgan Schweitzer 4:Autor ilustracije Morgan Schweitzer Morgan Schweitzer 9:Autor ilustracije Morgan Schweitzer Morgan Schweitzer

11: Zdravstveni karton iz Zdravstvenog centra Langone na Sveučilištu u New Yorku 12: Autor ilustracije Morgan Schweitzer 13: Zdravstveni karton iz Zdravstvenog centra Langone na Sveučilištu u New Yorku 14: Zdravstveni karton iz Zdravstvenog centra Langone na Sveučilištu u New Yorku 15: Autor ilustracije Morgan Schweitzer 16: Autor ilustracije Morgan Schweitzer 17: Autor ilustracije Morgan Schweitzer 19: Autor ilustracije Morgan Schweitzer 20: Zdravstveni karton iz Zdravstvenog centra Langone na Sveučilištu u New Yorku 23: Autori ilustracije Morgan Schweitzer i Susannah Cahalan 24: Autor ilustracije Morgan Schweitzer 25: Autor ilustracije Morgan Schweitzer 26: Slika dr. Josepa Dalmaua, Sveučilište u Pennsylvaniji 27: Slika dr. Josepa Dalmaua, Sveučilište u Pennsylvaniji 28: Autor ilustracije Morgan Schweitzer 30: Autor ilustracije Morgan Schweitzer 31: Autor ilustracije Morgan Schweitzer 32: Autor ilustracije Morgan Schweitzer 33: Autor ilustracije Morgan Schweitzer 34: Slika dr. Souhela Najjara 35: Slika dr. Souhela Najjara 36: Autor ilustracije Morgan Schweitzer 37: Autor ilustracije Morgan Schweitzer 38: Autor ilustracije Morgan Schweitzer 39: Autor ilustracije Morgan Schweitzer

Bilješka o autorici Susannah Cahalan započela je karijeru u istraživačkom novinarstvu kada je u zadnjem razredu srednje škole došla na obuku u novine The New York Post gdje se potom i zaposlila. Njezini tekstovi objavljivani su i u časopisima The New York Times te The Czech Business Weekly, u kojem je radila dok je tijekom prve godine fakulteta studirala u inozemstvu. Ponosna je dobitnica nagrade za izvrsnost u novinarstvu The Silurian Award o f Excellence in Journalism fo r Feature Writing, koju je osvojila člankom "Mjesec ludila" ("Month of Madness"), na kojem se ova knjiga temelji. Živi u Jersey Cityju u New Jerseyju.