Susan Roth - Druga Strana Svijeta

Pompea

Susan Roth

DRUGA STRANA SVIJETA

-1-

Pompea

Sva ukočena, Alicia je izašla iz očevog srebrnog automobila. još uvijek su je mučile teške misli. Zbog čega Jack nije htio odgovoriti na njena pitanja? Sto se to dogodilo u dvorcu Danenberg? Postoji li neka zagonetka oko smrti njenog oca? Tu neizvjesnost više nije mogla podnijeti. Odlučnim pokretom okrenula se Jacku koji je petljao oko njenog kovčega. Nekoliko trenutaka promatrala je rumeno izborano lice starog sluge i njegovu sijedu kosu. Na usnama joj je zaigrao lagan osmijeh. još od djetinjstva su bili prijatelji i jedino je njemu mogla povjeriti svoje tajne. Čak i kao odrasla, kada bi dolazila na ljetne praznike, obraćala bi se njemu čim bi primijetila da ocu nije stalo do njenog društva. I Jacka je vjerojatno uzbudila smrt njenog oca, inače ne bi bio tako šutljiv. Alicia položi svoju ruku na starčevu. - Jack, idemo u sobu sa kaminom. Tamo je svakako najudobnije. Moramo razgovarati. O čemu, gospođice Alicia? - pitao je Jack. - Kada je smrt u pitanju tu riječi ne pomažu. Moramo se pomiriti s tim izbjegavao je djevojčin pogled. Zavrtjela je glavom. - Ne, Jack. Ne dozvoljavam više da izbjegavaš moja pitanja. Uzela je starca za ruku i kroz predsoblje odvela ga u jednu veliku sobu. U kaminu je buktala vatra. Alicia se iznenađeno okrene slugi. - Divan si, Jack. Nisi mi ni rekao da je vatra u kaminu već naložena. Sigurno si računao da ćemo upravo ovdje razgovarati. Jack klimne glavom. - Previše dobro poznajem vašu upornost, gospođice Alicia. Preko njegovog izboranog lica preleti tužan osmijeh. - I kao sasvim mali toliko ste bili uporni sa pitanjima i niste odustajali sve dok ne dobijete odgovor. -

-2-

Pompea

Alicia se spusti u jedan veliki kožni naslonjač kraj kamina. Pokazala je na drugi naslonjač. Uzdasi me danas neće rastužiti, Jack. Imam pravo doznati što se dogodilo u Danenburgu. A to mi nitko bolje od tebe n e može reći. Nagnula se naprijed. - Od čega je umro moj otac, Jack? - Bio je to nesretan slučaj u lovu, gospođice Alicia. Po njegovom glasu jasno se vidjelo da to s mukom izgovara. - Gospodin Sanders je po običaju otišao sam u lov. I sami znate koliko je uživao u tome. - I kako se to dogodilo? - pitala je Alicia. Slugin pogled odlutao je kroz veliki prozor. -

Sigurno se gospodin Sanders spotaknuo dok mu je puška bila otkočena. - Moj otac se spotaknuo sa otkočenom puškom? Alicia je zapanjeno pogledala starca. - To se njemu svakako nije moglo dogoditi. Da li je nekoga bilo u blizini? -

Nije, gospođice Alicia. U lov je uvijek išao sam. Nije nikoga podnosio uz sebe. Čini mi se čak da mu je bilo više stalo do te samoće nego do samog lova. Uostalom, to i sami znate. - Da, znam - tiho je odgovorila Alicia. Više joj nije bilo do pitanja. Ispunjavala su je sjećanja na oca. Bio je to čovjek koji je volio samoću i izbjegavao prijateljstvo. Nikad ga drukčijeg nije ni poznavala. No pričali su joj da on nije uvijek bio takav. Od svijeta se odvojio kada je ona imala samo dvije godine, one godine kada je umrla njena majka. Poslije toga otpustio je svu poslugu iz dvorca. Ostali su samo Jack i stara Freda. Zbog toga je Danenberg i bio skoro pust. Veći dio dvorca je bio nenastanjen. Otac je koristio samo jednu spavaću sobu, trpezu i svoju radnu sobu. I ova udobna soba sa kaminom korištena je samo kada bi ona došla na praznike i to zato što ju je ona voljela. - Da li je otac morao umrijeti onako kako je živio, u potpunoj -

-3-

Pompea

usamljenosti? jedna pomisao proleti Astrid kroz glavu. Jack ... - zamucala je. - Da nije možda otac ... mislim, da li je moguće da je on sam ... Zastala je kada je primijetila izraz na Jackovom licu. - Da li se sam ubio, gospođice Alicia? To želite pitati? Ne, to sasvim sigurno možemo isključiti. To bi značilo ... Jack se nesigurno osvrnuo oko sebe. - A opet, tko zna što se događa u drugom čovjeku? Ipak, jedno je sigurno. Gospodin Sanders je odmah umro. Nije se nimalo mučio. Alicia ni je osjetila olakšanje kakvo je Jack vjerojatno očekivao. Na njezinom licu lebdio je neobičan izraz. -

Ako to nije bilo samoubojstvo ili nesretan slučaj, onda ... Trgla se i prinijela ruku ustima. Jack je šutio. Nije pitao što je time željela reći. Ni Alicia nije dovršila prekinutu rečenicu. Nije znala nikoga tko bi mogao poželjeti smrt njenog oca. Istina, otac nije imao prijatelja, ali nije imao ni neprijatelja. Svi su mu se sklanjali s puta, smatrajući ga osobenjakom. Moguće je da su i stanovnici sela Danenberg smatrali kako bi tako bogat čovjek mogao i njima u nečemu pomoći. Ali ga zbog toga svakako nisu mrzili. - Da li Freda zna što se dogodilo? - upita iznenada djevojka. Zbog čega nije izašla da me dočeka? - Sigurno nije ni čula da smo došli, gospođice Alicia. Sve slabije čuje. Nije ni čudo, skoro joj je sedamdeset. Alicia je ustala iz svog naslonjača. - Od tebe, znači, ništa ne mogu doznati, Jack. Možeš li mi barem reći kada je pogreb? Stari sluga je ustao, ali mu je pogled bio uprt u pod. - Obred u crkvi već je počeo, gospođice - skoro je prošaptao. Nekoliko trenutaka djevojka ga je zapanjeno gledala, a onda se okrenula i izletjela kroz vrata. Stari sluga je gledao za njom očima crvenim od suza. - Vlasnica Danenberga - šapnuo je. -

-4-

Pompea

-

A tako je još mlada, sirotica ... *

Lijes je bio potpuno crn, bez ikakvih ukrasa. Na njegovim poliranim površinama ogledala se samo svijetlost svijeća. Nikakvog pokrova nije bilo na njemu, nijednog cvijeta. jedini ukras bila je maramica zelene boje sa obiteljskim grbom Sandersovih. Dva čovjeka, također u zelenim odorama Sandersovh, nepomično su stajali kraj odra. Bila je to tradicija duga stoljećima, iz onog vremena kada su preci Sandersovih. pretke ovih istih seljaka, vodili u ratove, uvijek u uniformam a svojih boja. Teška masivna vrata crkve bešumno su se otvorila i ušla je Alicia. Trebalo joj je nekoliko trenutaka da se navikne na polutamu poslije blistavog sunca vani. Nesigurnim korakom prišla je lijesu i zastala kraj njega. Dva čovjeka u odorama i dalje su nepomično gledali pred sebe. Kao da nisu ni primijetili da je Alicia Sanders ušla u crkvu i da sada stoji pred odrom svoga oca. Drhtavim rukama osamnaestogodišnja djevojka je prošla kroz svoju dugu plavu kosu. Zbunjeno je promotrila sve oko sebe. Najradije bi istrčala iz ove mračne odaje, ispunjene teškim mirisom voska. Ali, tijelo na odru je pripadalo njenom ocu, Keithu Sandersu. Pozvali su je čak iz njenog internata u Švicarskoj kako bi mu odala posljednju počast. Alicia je zadrhtala, ne samo zato što je zrak u crkvi bio hladan i vlažan. Sve do ovog trenutka ona gotovo da nije shvatila što je smrt, posebno nije vjerovala da je njen otac, taj krupni i šutljivi čovjek, doista mrtav. Ponosno uspravivši glavu, čvrstim korakom je stajala ispred lijesa i obratila se ljudima kraj njega: - Htjela bih još jednom vidjeti oca. Nije dobila odgovor. Čulo se samo duboko disanje dva čovjeka.

-5-

Pompea

Alicia je još bliže prišla jednom od ljudi i ponovila svoju molbu. - To je nemoguće. Glas čovjeka odbio se od hladnih zidova crkve. Alicia je iznenađeno ustuknula jedan korak. - Zašto nemoguće? ja sam mu jedina kćer i imam pravo po posljednji put vidjeti svog oca! Glas joj je ponovno odlučno zvonio, usprkos njenom nesigurnom držanju. - Zabranjeno je ponovno otvarati lijes gospođice Sanders. Čovjek je jedva pomaknuo usne dok je to izgovorio. - A tko je to zabranio? - pitala je Alicia iznenađeno. Čovjek je tek tada spustio pogled na njeno lice. Kod nas u Danenbergu takva se pitanja ne postavljaju. Čak i kćer vlasnika dvorca mora se zadovoljiti odgovorom da je to zabranjeno. Alicia je duboko udahnula, a oči su joj bile još tamnije kada je ponovno progovorila drhtavim glasom: - Moj otac je mrtav i ja sam sada vlasnica Danenberga. Ruka joj je pošla poklopcu lijesa kao da ga želi sama podići. -

Odmah napustite crkvu - mrko je gledao jedan od njih i nimalo nježno je poveo za ruku prema vratima. Alicia se nije ni pokušala oduprijeti. Vrata su se zatvorila za njom i ona se gotovo spotaknula na niskim stepenicama. Osjetivši slabost u koljenima, naslonila se na debeli kameni zid. Prošlo je nekoliko trenutaka prije nego što se malo pribrala. Zbunjeno se osvrnula oko sebe. Pogled joj je pao na groblje kraj crkve. Tog mjesta sa šutljivim kamenim križevima oduvijek se plašila, kao i mračne šume koja je počinjala odmah iza stare masivne ograde. Taj strah je povećao kreštavi krik gavrana sa drveta kraj crkve. Ptica smrti, pomisli Alicia, stežući rukama srce. Nervozno se osvrtala oko sebe kao da traži izlaz. Nije željela više ni trenutka ostati na ovom strašnom mjestu. Osjećala se bol je čak i u onoj nekoj zgradurini dvorca -

-6-

Pompea

Danenberg. Stajao je na vjetrom šibanoj litici, a podnožje mu je zapljuskivala nemirna voda jednog malog fjorda. Nad zgradu se nadovezivalo nekoliko starnjih tornjeva sa prozorima prekrivenim prašinom starom mnogo godina. Da li je ovo doista moj dom? - pitala se Alicia. Posljednjih deset godina tu je dolazila samo na ljetne praznike, a svo ostalo vrijeme provodila je po raznim internatima. Tako je želio njen otac. Nije mu se sviđalo da ostane duže na jednom mjestu gdje bi mogla steći prave prijatelje i zato ju je brzo prebacivao u neki drugi internat. Engleska. Austrija, Francuska ... a sada i Švicarska, gdje je u Laussani živjela posljednje dvije godine. 1 od tamo bi je njen otac uskoro -

premjestio, samo da ga smrt ni je pretekla. Rođena sam u ovoj pustoj zemlji, mislila je, Danenberg je moj dom. ali sam ovdje stranac. Potpuno sam sama, okružena ljudima kojima nije slalo do mene. Zbog čega me ne žele ovdje? Pogled djevojke je odlutao prem a uskoj dolini između litica i fjordova. Tu je ležalo selo Danenberg sa svojim zbijenim kućicama. Činilo se da su se šćućurile jedna uz drugu u strahu od nekog starog dvorca koji ih prijeteći promatra sa litice. Laganim korakom Alicia je krenula prema dvorcu, zadubljena u misli. U međuvremenu s e već spuštao mrak, a mjesec je već blistao na vedrom nebu. Silueta dvorca na litici postajala je sve crnja. Svijetlo je dopiralo sa svega tri prozora, obasjavajući vlažne ploče velikog dvorišta. Alicia se trgnula u trenutku kada je prošla kroz velika kamena vrata dvorca. Do nje je iz tame dopro neki šum. Nešto dalje, u lami, nazirala je neku priliku, sličnu ženi u crnom. Ali je ta sjena odmah nestala u mraku, lako da djevojka nije bil a sigurna da je uopće nešto vidjela. Ipak, do ušiju joj dopre tihi smijeh, Tek tada je shvatila da se netko doista nalazi u blizini. Nije joj bilo jasno tko bi se to mogao kriti u sjeni. Osjetila je iznenadni strah i potrčala prema dvorcu.

-7-

Pompea

Zastala je tek u predvorju i zagledala se u vrata radne sob e svoga oca. Ne, nije joj se tu ulazilo. jer oca više nikada neće zateći iza ogromnog pisaćeg stola. Bolje je da pođe u svoju sobu i raspakira kovčeg. Dok je vješala kaput na vješalicu, ponovno se trgnula. jedna ruk a spustila se na njenu ruku. Koščata ruka sa kvrgavim prstima i dugim prljavim noktima. Sa prigušenim krikom Alicia je odskočila u stranu. Pred njom se nalazila mala pogrbljena starica, a u djevojku su bile uperene mutne oči iza debelih naočala. - Freda, to si ti! - iznenadila se djevojka. - Kako si me samo uplašila! Bezuba usta starice razvukoše se u jeziv osmijeh. Nasmijala se tako glasno da su joj duge sjede vlasi padale po licu. Zar si ti tako plašljiva, mala Alicia? - upitala je kreštavim glasom, upirući prst u njene grudi. - Točno, tko ima nečistu savjest, taj se svega plaši. Imaš li i ti nečistu savjest, Alicia? - Ali, Freda - zbunjeno je odvratila djevojka. - Što ti je? Zar me ti tako dočekuješ? - Pusti ti sad dočeke, sada je savjest u pitanju - kreštala je starica. - Naravno da te to muči. Svi Sandersi imaju nečistu savjest. Tako im je suđeno ... - Freda! - skoro je vrisnula Alicia. - jesi li poludjela! - A, ne! Stara Freda zna što govori. Zna ona za krivicu Sandersovih koja i na tebe pada, mala moja. Vrag će mučiti i tebe kao što je mučio sve koji nose ime Sanders. - Prestani, Freda, molim te, prestani! - Alicia je objema rukama zatvorila uši, da ne čuje taj strašni kreštavi glas. Zar je to ona divna i nježna žena koja se brinula da joj ispuni svaku želju još od smrti njene majke? Ali bezuba usta su se i dalje otvarala i Alicia dozvoli da joj ruke padnu sa ušiju. - Grijesi Sandersovih - šuškala je starica. Grijesi zbog kojih -

-8-

Pompea

nitko od njih neće umrijeti mirno, u svojoj postelji. Ni on nije umro lijepo, tvoj otac gospodin Keith. Freda je sasvim blizu prišla djevojci. - Nije to bila nesreća u lovu. To ja dobro znam. Vrag je pucao iz njegove puške. I tebe će vrag ščepati svojim kandžama. Alicia je odgurnula staricu, protrčala kraj nje i poletjela uz stepenice. Za njom je odzvanjao kreštavi smijeh. Uletjela je u svoju sobicu i zaključala vrata za sobom. Pala je na krevet i tek tada zaplakala. Ali ne samo zbog smrti svog oca. Plakala je zbog neprijateljstva koje je ovdje osjetil a na svakom koraku. * Došli su ispratiti gospodina Keitha na njegovo posljednje putovanje. Sada su stajali na vjetru, podignutih okovratnika n a kaputima i šešira i kapa navučenih duboko na oči. Šutke su promatrali lijes u kojem je ležao posljednji vlasnik dvorca Danenberg. Četiri snažna seljaka uskoro će ga položiti u grobnicu. Podalje od te zbijene grupe stajala je Alicia Sanders, potpuno sama. Samo je nekolicina prišla da joj stisne ruku. Ostali su je u širokom luku zaobilazili. Ali joj je stari Jack prišao. Svo vrijeme on nije ni skidao pogled sa njenog tužnog lica. - Pođimo sada, gospođice Alicia - rekao je tiho. Seljaci su podigli lijes. U tom trenutku kovčegu je pritrčao jedan mršav čovjek u crnom odjelu, sa iznošenim šeširom na glavi. Pružio je ruku prema lijesu. - Ruke k sebi, grobaru - zarežao je jedan od seljaka i odgurnuo ga stranu. Ali ovaj se odupirao, pokušavajući nešto prigovoriti, dok mu se iz usta cijedila pljuvačka. Iz njih su izlazili samo nerazumljivi zvuci. Lice mu je bilo izobličeno neugodnom

-9-

Pompea

grimasom. Alicia ga je zbunjeno pogledala, a onda se okrenula Jacku. Gluhonijem je - objasni sluga. - A ni u glavi mu nije baš sve u redu. Za to vrijeme seljaci su ušli u grobnicu i položili lijes u jedan otvor u zidu. jedan od njih je dobacio grobaru; - Sada ga možeš zazidati. Na podu grobnica kamenje je već bilo pripremljeno. Zadovoljnog lica grobar se bacio na posao. Niz djevojčino lice su se slijevale suze. Po tko zna koji put se pitala zašto joj nisu dozvolili da još jednom vidi svog oca. Pogled joj je odlutao do jedne od mramornih ploča na zidu grobnice. Na njoj je pisalo Anabelle Sanders. -

Majka - zajecala je Alicia. - Moja majka ... Ali nije željela više više ni trenutka provesti na tom mjestu. Pognute glave žurila je prema dvorcu. Nije se okrenula ni da provjeri da li je Jack pošao za njom. Pred njom je stajala žena u haljini dugoj do zemlje, potpuno crnoj. I lice joj je bilo prekriveno crnim velom, ali su se kroz njega nazirale njene oči. Od tog blistavog pogleda Aliciji su prošli trnci. Okrenula se i potrčala, kao da je pred sobom ugledala duha. Ipak, razum je nadvladao i ona je zastala nekoliko koraka dalje i još jednom se okrenula ženi. Žena u crnom i dalje je stajala na istom mjestu, nepomična kao kip. Pokrenula se tek kada je primijetila da Alicia ponovno gleda u nju. Okrenula se i laganim korakom, ponosno dignute glave, prošla kroz groblje i nestala iza crkve. - Gospođice Alicia? - prišao joj je Jack i uhvatio je za ruku. Oprostite što sam se zadržao. Morao sam još nešto objasniti grobaru, a s njim je teško sporazumjeti se. - Tko je bila ta žena u crnom? - upitala je Alicia drhtavim glasom. - Kakva žena u crnom? - začudi se starac. Alicia ga zapanjeno pogleda. -

-10-

Pompea

- Jack, sigurno si je vidio. Maloprije je bia ovdje. - Nisam nikoga vidio, gospođice Alicia - vrtio je Jack glavom osvrćući se oko sebe. - Idemo u dvorac, bojim se da se ne prehladite. Ali djevojka je stajala kao da ga nije čula. - Sigurno si je vidio kada je prošla ispred grobnice. Glas joj je sada bio mnogo čvršći. - Idi ti sam u dvorac, Jack. ja ću ustali dok ne zazidaju grobnicu. - Ne, ne smijete ostati ovdje, gospođice. To ne mogu dozvoliti. Slegnuvši ramenima, Alicia je pošla za njim, ali je na putu do dvorca osjetila zahvalnost. Nije li on bio jedini koji je stao uz nju? ledini koji joj je ponudio svoju ruku? On je jedini primijetio koliko je bila usamljena dok je trajao obred. On se jedini sjetio da pozove daleke rođake od kojih se otac još prije mnogo godina otuđio, Jack je uveo Aliciu u svečano namještenu trpezu, kao nekada u najboljim danima Sandersovih. Možda je i on žalio za tim vremenima, jer se posljednjih godina pretvorio u najobičnijeg slugu koji je obavljao i najprljavije poslove po dvorcu. Da li se njen otac povjeravao Jacku? Ta je pomisao pala Aliciji napamet dok je zauzimala mjesto za velikim stolom, na jednoj od tvrdih stolica sa visokim naslonom. Alicia bi najviše voljela da su joj ručak donijeli u njenu sobicu, kako je uostalom i navikla u vrijeme svojih ranijih posjeta za praznike. Slijedećeg jutra Alicia je doručkovala u sobi sa kaminom. Kada je završila sa jelom, ustala je i prišla prozoru. Najradije bi izašla da prošeta, ali je u dvorištu ugledala nečiji auto. To je vjerojatno značilo da je advokat već stigao. Izašla je u predsoblje, gdje ju je susreo Jack. - Molim vas da dođete u radnu sobu vašeg oca, gospođice Alicia. Tamo vas čeka advokat. Čim je to rekao, stari sluga je nekud nestao. Izgledalo je kao

-11-

Pompea

da mu se jako žuri. Uzdrhtalom rukom Alicia je odgurnula vrata radne sobe svog oca. Tek sada se usudila stupiti u tu odaju koju nije mogla ni zamisliti bez očeve prilike za stolom. Gotovo se trgla kada je na očevom mjestu iza stola opazila nekog drugog čovjeka. Prišla je stolu ne skrećući pogled sa njegovog lica. Visoki i mršavi čovjek je ustao. - Advokat Matthews - predstavio se dubokim glasom. - Moje saučešće, gospođice Sanders. Sjednite, molim vas - pokazao je prema naslonjaču u kutu velike sobe. Ali Alicia ga je jedva čula. Zastala je kao ukopana u mjestu. Problijedila je i jedva se suzdržala da ne vrisne. Uz prozor je stajala žena u crnom, u onoj haljini do zemlje, prava i nepomična. I sada joj je lice bilo prekriveno crnim veom. - Što vi radite ovdje? - upitala je Alicia drhtavim usnama. - Oprostite, gospođice Sanders, zaboravio sam vas obavijestiti kako otvaranju oporuke mora prisutstvovati još jedna osoba. Pokazao je na ženu u crnom. - Gospođa Grace Evelyn. Dama u crnom se kratko i suho nasmijala, a zatim podigla veo sa lica. Alicia je ugledala mirno i hladno lice žene punih usana i zelenih očiju. Ispod vea nazirala se smeđa kosa. - Ne poznajem gospođu Evel yn - hladno je odvratila Alicia. Zbog čega bi ona morala prisutstvovati otvaranju oporuke mog oca? Advokat je poveo Aliciju prema jednoj stolici. - Rijetko ste dolazili kući, gospođice, pa nije nikakvo čudo što ne poznajete gospođu. Inače, ona vam je prvi susjed. Živi kod gospodina Branstona. Potpuno je sam, koliko ja znam. Alicia je još jednom odmjerila gospođu Evel yn. Ona je u međuvremenu sjela na kauč kraj prozora. Sam Branston mi je brat. Poslije muževljeve smrti preselila

-12-

Pompea

sam se kod brata. Bila sam prijateljica vašeg oca, gospođice Alicia. Žena se lako nasmiješila. - I više od prijateljice. To vam mogu otvoreno reći. jer više niste dijete. Vaš otac i ja htjeli smo se vjenčati. Spustila je pogled na svoje ruke skrštene u krilu. - Strašna smrt zauvijek nas je rastavila. - Moj otac .se htio ponovno oženiti? - Alicia je pogledala prema pisaćem stolu, kao da traži odgovor od oca. - Zbog čega mi onda to nikad nije rekao, ili bar napisao? Tuga gospođe Evelyn iznenada je nestala. Ispravila se na kauču, a oči su joj bjesno zablistale. - Vi sumnjate u moje riječi? Zar ja, žena od četrdeset godina, iz jedne od najboljih obitelji u ovom kraju, moram to podnositi? 1 to od jedne balavice koju nisu uspjeli odgajati ni u najskupljim internatima? Advokat Matthews se nelagodno vrpoljio. - Molim vas, moje dame, nemojmo se uzbuđivati. Nemojmo vrijeđati uspomenu na pokojnika. Njegovo lice dobije žalostan izraz. Vratio se za stol i sjeo zadržeći ozbiljan stav. - Molio bih vas da ne prekidate čitanje oporuke gospodina Keitha. Važno se iskašljavši, Matthews je iz torbe izvukao jedan dokument i počeo čitati: “ja, Keith Sanders od Danenberga, za svoje nasljednike ovom oporukom određujem svoju kćer Aliciju Sanders i gospođu Grace Evel yn. Njima će pripasti sva moja imovina, osim dijela koji će advokat Matthews izdvojiti za mog slugu Jacka i kuharicu Fredu. Njima ujedno dozvoljavam da do kraja svog života mogu stanovati u dvorcu Danenberg. Gospođi Grace Evelyn ostavljam sporednu zgradu dvorca Danenberg, dok glavna zgrada pripada mojoj kćeri Aliciji. Sv a okolna zemlja podijelit će se na dva jednaka dijela između

-13-

Pompea

gospođe Evel yn i moje kćeri Alicije. Dalje zahtjevani da dvorac Danenberg poslije smrti jedne od nasljednica cijeli pripadne drugoj nasljednici. Tek tada jednoj od nasljednica dozvoljavam da sa Danenbergom postupi po svojoj želji, da ga zadrži za svoje potrebe ili proda”. Advokat je potom ustao i prišao sa oporukom gospođi Evel yn i Aliciji. - Da li biste bile ljubazne da provjerite da li je ova oporuk a ispavno potpisana od strane gospodina Keitha i dva svjedoka. Alicia je na dokument bacila samo jedan kratak pogled, a zatim ustala i bez riječi prišla vratima. U trenutku kada je položila ruku na kvaku, začula je iza sebe glas gospođe Evel yn: - Morat ću renovirati ono staro krilo prije nego što se uselim. još jednom se zaorio onaj njen suhi osmijeh. - Moram se zadovoljiti i sporednim krilom. ja, jedina koja sam jadnom Keithu poklonila nekoliko lijepih trenutaka. A kćer žene koja je pobjegla ... Alicia je skinula ruku sa vrata i naglo se okrenula. Lice joj j e izgubilo boju, a tamne oči su blistale od bjesa. - O kome to govorite, gospođo Evel yn? - upitala je oštro. - A kome bih? O vašoj majci, naravno. Gospođa Evel yn je ustala i spustila veo na lice. - Vi svakako i ne znate zašto je vaš otac bio usamljen i ogorčen čovjek. Kako bi bilo da nekoga pitate zbog čega je vaša majka nestala iz dvorca. Kćerka Engleza i Indijke! Nikakvo čudo što je onaj plemeniti čovjek nije mogao podnijeti. Riječi pune mržnje jednostavno su izlazile iz ustiju gospođ e Evel yn. Veo se tresao na njenom licu. Alicia se naslonila na vrata, te reče u bjesu: - Nemate pravo vrijeđati moju majku. Bila je bolesna i zato je otputovala u San Remo da se liječi. Tamo je i umrla. Moj je otac njeno tijelo prenio ovamo i sahranio ga u obiteljskoj grobnici. A to svakako ne bi učinio da je moja majka bila

-14-

Pompea

takva kako vi govorite! Djevojka se borila da povrati dah. Nemam namjeru osporavati oporuku svog oca. Odgajana sam da poštujem njegovu želju. Ipak, moram vas upitati kako uopće zamišljate naš život pod ovim krovom ako o meni imate takvo mišljenje? Ne moramo živjeti pod istim krovom, dijete moje - prišla je gospođa Grace Aliciji. - Imaš dovoljno novca za putovanje po svijetu. Uživaj u životu, kao što je i tvoja majka radila. Alicia je nepomično stajala i gledala u tu ženu, iako je osjećala da joj koljena već drhte. još nitko nikada nije sa njom tako razgovarao. -

Ali se mržnja gospođe Grace i dalje izlijevala na nju. - Nikome nisi ni potrebna ovdje u Danenbergu, gospođice Alicia. Tvoj otac te je i poslao odavde, jer nije mogao podnijeti da ga neprestano podsjećaš na ženu koja ga j e napustila i unesrećila. - To nije istina! - vrisnula je Alicia. - Moj otac je bio osobenjak, ali me nije mrzio. Podigla je obje ruke kao da želi odgurnuti ženu. Stajala joj je tako blizu, da je i kroz veo osjećala njen tlak na licu. Advokat joj je pritekao u pomoć. Pritrčao je gospođi Evel yn, povukao je natrag i umirio sa nekoliko riječi, a zatim se okrenuo djevojci. - Žao mi je gospođice Sanders, što ovu scenu nismo mogli izbjeći. Pokušajte se smiriti, molim vas. Vaš otac se pobrinuo da možete živjeti onako kako želite. Prema našim zakonima vi ste punoljetni i možete raspolagati svojom imovinom. Ipak, i ja vam nudim svoju pomoć. Znate gdje se nalazi moj ured. Ako vam je potreban bilo kakav savjet, slobodno mi se obratite. - Hvala - promrmljala je Alicia i skoro istrčala iz radne sob e svog oca, ali se spustila na jednu stolicu još u samo m predsoblju. Nije ni primjećivala što se događa oko nje. Trgla se tek kada kada joj je netko dodirnuo ruku.

-15-

Pompea

Jack se naginjao nad nju, pomažući joj da ustane. - Dođite u sobu sa kaminom, gospođice Alicia. Tamo gori vatra. A donijet ću vam i čaj. Djevojka se bezvoljno prepustila starcu. Kada je ušla u sobu, odmah je stala uz kamin i prinjela ruke plamenu da ih zagrije. Kad joj je Jack donio čaj, ispila ga je kratkim i brzim gutljajima, zamišljeno ponavljajući; - Vlasnica Danenberga, nasljednica svog oca! Ogorčeno se zagledala u starog slugu. - Ti možeš ostati u Danenbergu, Jack, kao i Freda. Moj je otac bar na to mislio. Ali ćete zato imati dvije gospodarice. Ispravila se. Zbog čega ja tek danas doznajem da je moj otac imao ljubavnicu? - Jack se iznenađeno trgne: - Gospođa Grace? Njegov a ljubavnica? Pa on je nju mrzio! A onda je Jack nesvjesno ustuknuo nekoliko koraka, kao čovjek koji je iznenada shvatio što je rekao. - Mrzio? - iznenadila se i Alicia. - Zar čovjek može ženi koju mrzi ostaviti pola svoje imovine? Isto toliko i svojoj jedinoj kćerci? - Alicia zavrti glavom. - Ne, Jack, to je nemoguće. Očigledno je da se moj otac nije ni tebi povjeravao. Jack je pognuo glavu. - Može biti, gospođice Alicia. - Ponovno je progovorio tek poslije nekoliko trenutaka. - Što sada namjeravate raditi? - Ne znam ni sama - Alicia je opuštenih ruku stajala pred starim slugom. - Bojim se Jack - promucala je. - Možda je Freda u pravu, možda Sandersi ne mogu nikada biti sretni. Što se sve u Danenbergu događalo a da ja to ne znam? Prišla je vratima i otvorila ih, a onda zastala nad njima da dobaci preko ramena: - 1 što će se još sve dogoditi? -

-16-

Pompea

Jack je gledao u vrata koja je Alicia zatvorila za sobom. S mukom je procijedio iste riječi: Što će se još sve dogoditi? Prišao je prozoru da vidi hoće li djevojka izaći iz dvorca. Međutim, nju nije vidio. Međutim, ugledao je jedan auto pred ulazom u dvorac. Oko njih je nervozno koračao jedan čovjek. Bio je to Sam Branston, vlasnik Melera. - Meler ... - govorio je tiho za sebe. - Malo imanje ... imanje koje svom vlasniku nikada nije dopuštalo raskošan život - pri tom se sjetio da je i kuća na tom imanju godinama bila prazna. Sve dok je nije kupio Sam Branston, čovjek od pedeset godina, neoženjen i bez obaveza. -

Jack je požurio da se zakloni iza zavjese na prozoru, jer je iz zgrade upravo izlazila gospođa Grace, u svojoj dugoj crnoj haljini i sa veom preko lica. - Da li će se zaista usuditi da se ovdje ugnijezdi kao udovica gospodina Keitha? Lagano je prišao kaminu. -Ipak je gospodin Keith nju mrzio. * Alicia nije silazila na ručak, tako da se u prizemlju dvorca pojavila tek navečer. Zamolila je Jacka da joj večeru donese u sobu sa kaminom. Izbjegavali su svaki razgovor. A opet, Aliciji je na srcu ležalo mnogo stvari o kojima je željela pitati starog slugu. Poslije večere vratila se na kat. Zastala je u dugom mračnom hodniku kojeg jedna slaba svjetiljka na sredini nije mogla potpuno osvijetliti. jedva je razaznavala vrata sobe u koju je krenula. Bila su to vrata sobe njene majke. Poslije njene smrti nitko više nije smio ulaziti u nju. Tako je naredio njen otac. Svi su tu naredbu poštovali, iako je ključ

-17-

Pompea

svo to vrijeme stajao u bravi. Alicia je jedva uspjela pokrenuti davno zahrđali ključ. Osjetil a je prašinu uskovitlanu u ustajalom zraku. Pritisnula je prekidač kraj vrata, ali se svjetiljka u sobi nije upalila. Morala se vratiti u hodnik i uzeti jednu petrolejku sa stalka. Pri njenoj svijetlosti vidjela je da je sav namještaj prekriven pokrivačima već posivjelim od debelog sloja prašine i paučine. Srce joj je jako udaralo. Po prvi put otkako zna za sebe ušla je u sobu svoje majke. Donosili su je tu kao malu, ali se toga nije sjećala. Imala je samo dvije godine kada su majku sahranili u Danenburgu. Laganim koracima djevojka je prišla kaminu. Tu bi se trebala nalaziti slika njezine majke, bar tako joj je jednom Freda ispričala usprkos očevoj zabrani. Nitko nije smioni spominjati majku. Freda joj je također rekla da je majka imala dvadeset tri godine kada je umrla. Podigavši lampu. Alicia je osvjetlila jedan portret na zidu I/nad kamina. Međutim, na njemu se ništa nije dalo razabrati zbog debelog sloja prašine. Alicia dohvati jedan od pokrivača sa namještaja, popne se na stolicu i pokuša skinuti prašinu sa slike. Pokrivač joj ispadne iz ruke kada se pred njom ukazalo lice majke. Lijepo ovalno lice sa velikim tamnim očima i dugim trepavicama. Slikar je svakako morao uložiti mnogo truda da bojom dočara njen smeđi ten i crnu kosu. Alicia je sišla sa stolice, oslonila se na jednu komodu, i dalje osvjetljavajući sliku lampom. - Imam tamne oči na majku - mrmljala je - ali plavu kosu na oca - pogled joj je pao na dekolte portreta, ukrašen dugom niskom crnih bisera. Ne obraćajući pažnju na prašinu, Alicia se ponovno popela na stolicu i zagledala u oči svoje majke. - Kada bi samo mogla progovoriti, majka - šaptala je. - Ta žena u crnom te više ne bi smjela vrijeđati. S kakvim pravom ona blati tvoje ime? Možda ti nisi bila sretna u Danenburgu. Možda

-18-

Pompea

nisi mogla podnijeti takav život. Došla si iz tako daleke zemlje, koju bih i ja željela vidjeti ... Indiju, tvoju domovinu. Ali pogled joj se ponovno zadržao na niski crnih bisera. Osjećala se kao opčinjena tim divnim nakitom. Nije ni znala koliko je dugo ostala tu, pred slikom svoje majke. Trgla se iz svojih dubokih misli tek kada su vrata iza nje ponovno zaškripala. Ušao je Jack. - To niste smjeli učiniti, gospođice Alicia - rekao je, pritrčavajući joj. Pomogao joj je da siđe sa stolice. - Vaš otac je zabranio da se u ovu sobu ulazi. Iako njega više nema, trebalo bi poštivati njegove želje. - Kada je to moj otac zabranio. Jack? - upita Alicia. - Budi što određeniji. - Kada je vaša majka ... Jack je zašutio. - Što si htio reći, Jack? Što je to moja majka učinila zbog čega više nije mogla živjeti u Danenbergu, što je učinila zbog čega je morala biti zaboravljena? Što se to ovdje dogodilo, Jack? Zbog čega ja to ne bih smjela znati? Pa, ja sam njihova kći! - Ne smijem govoriti o tome, gospođice Alicia. Na to m e obavezuje obećanje dato vašem ocu. - Hoćeš reći da te je moj otac natjerao da mu to obećaš. Tako bar meni izgleda, Jack - glas joj je sve više ispunjavao bijes. Moj otac je umro, Jack - produžila je. - Ali ja sam živa. I želim saznati tajnu svoje majke. Bila sam čak spremna to zahtjevati i od oca. Jack je vrtio glavom. - To vam ne bi uspjelo, gospođice Alicia. - Ali jedno mi ipak moraš reći, Jacke ... da li je otac mrzi o moju majku? Da li je zbog njega pobjegla od kuće? Tako mi je bar rekla gospođa Grace. Jack se trgnuo. - Mislio sam da je gospođa Grace pametnija. ja vam mogu reći samo to da je vaša majka otputovala u Italiju zbog svog

-19-

Pompea

narušenog zdravlja. Od prvog trenutka njoj ova hladna i vlažn a klima nije odgovarala. Umrla je u San Remu. Od upale pluća. A ti si sa ocem otputovao u Italiju da bi njeno tijelo prenijeli ovamo? Da li je tako bilo? Čini mi se da sam bila mala kad a mi je to netko ispričao. - Da, tako je bilo, gospođice Alicia - Jack je uzeo djevojku za ruku. - Izađimo iz ove sobe, gospođice. Mlada djevojka kao vi ne bi se smjeli vraćati prošlosti, već misliti samo na budućnost. Ali Alicia još jednom podigne lampu da osvijetli sliku svoj e majke. - Gdje se sada nalazi ova niska bisera, Jack? - iznenada je -

upitala. - Niska bisera? - ponovio je sluga iznenađeno. Glas mu je po prvi put zazvučao nesigurno. - To zaista ne bih znao. Pretpostavljam da je gospodin Keith želio da vašu majku sahrane zajedno sa tom niskom. jer, ona je i pripadala njoj. Vaša majka je nisku donijela iz Indije i nikad se nije razdvajala od nje. Obiteljski nakit Sandersovih gotovo da nije ni stavljala. Stalno je tražila svoju nisku bisera. - Zbog čega, Jacke? Reci mi bar o tome nešto - molila je Alicia. - Nitko mi nije zabranio da o tome govorim - sa olakšanjem se osmijehne sluga. - Vaša majka je pričala da je te bisere dobil a od nekog budističkog svećenika. Čak kažu da ti biseri imaju čarobne moći. Tu se stari sluga malo nasmiješio. - Čuo sam vašu majku kako tvrdi da svaki od tih crnih bisera u niski ima moć da svog vlasnika spase smrtne opasnosti. Alicia nije shvaćala njegov osmijeh. - A zašto to ne bi mogla biti istina, Jack? - pitala je. • Ah da, misliš na to što je moja majka usprkos biserima tako mlada umrla? Da li je možda u San Remo otišla bez te niske? Jack je prišao vratima.

-20-

Pompea

Naprotiv, nikad se nije razdvajala od njih. Molim vas, gospođice Alicia, idemo odavde.

-

Djevojka je bacila još jedan pogled na sliku svoje majke, a zatim je pošla za starim slugom. U hodniku ga je ponovno pritisnula novim pitanjima. - Jacke, zašto moj otac nije te crne bisere sačuvao za mene? Oni su ionako pripadali meni poslije majčine smrti. Posebno ako imaju čarobnu moć. Voljela bih znati da li ih je majka odnijela sa sobom u grob ili se još uvijek nalaze negdje u dvorcu. Jack je zbunjeno promatrao djevojku. - Zar vam smrt vašeg oca nije dovoljno opterećenje, gospođice Alicia? Zbog čega želite na sebe navući novu nesreću? A takva želja svakako bi vam donijela nesreću. Vjerujte mi, to ozbiljno govorim. Vrlo dobro znate da vam želim sve najbolje. Pokušajte se smiriti. Najbolje je da pođete na spavanje. Ujutro će sve izgledati sasvim drukčije. Alicia je produžila hodnikom, ostavljajući starog slugu da stoji. - Da, možda si u pravu, Jack. Laku noć. Krenula je stepenicama prema svojoj sobi. Čim se našla u sobi, spustila se na jednu stolicu i rukama pokrila lice. Ali to nije pomagalo; u mislima joj je stalno bio lik njene majke i niska crnih bisera. Prišla je prozoru i zagledala se u fjord pod sobom. Mračna voda je nejasno odbijala prigušenu svijetlost mjeseca. Njene ruke požuriše da otvore prozor jer joj se učinilo da odnekud izvana do nje dopiru glasovi. Ali se prevarila ... sve što je čula bilo je samo u njenim mislima. “I tebe će vrag ščepati u svoje kandže ... nijedan od Sandersovih neće umrijeti mirno u svom krevetu ... ni on nije tako umro, gospodin Keith ... nije to bila nesreća u lovu ... otac nije mogao podnositi da ga podsjećaš na ženu koja je otišla od njega i unesrećila ga ... uživaj u životu kako je tvoja majka znala uživati ... o tome ne

-21-

Pompea

smijem govoriti, gospođice Alicia ... umrla je u San Remu, od upale pluća ... ni trenutka se nije razdvajala od svoje niske crnih bisera ...” Brzo je zatvorila prozor, kao da želi prigušiti te glasove. Fredin glas, glas gospođe Grace i Jackov glas. Iscrpljena, pala je na krevet. Ali se nije mogla smiriti. - Potrebni su mi crni biseri moje majke - mrmljala je. - Crni biseri će me zaštititi u smrtnoj opasnosti. Moja je majka vjerovala u njihovu moć. Sigurno se dogodilo nešto strašno kada je ona umrla usprkos njima. Da li je bila ubijena? Da li je ubojica bio moj otac? Trgla se i sjela na krevet. Osvrnula se oko sebe kao da je izgubila razum i uopće ne zna gdje se nalazi. Nije više mogla kontrolirati svoje postupke. Tiho je otvorila vrata i niz stepenice se iskrala iz dvorca. Za nju je u tom trenutku postojao samo jedan jedini cilj: obiteljska grobnica i ploča na kojoj je stajao natpis “Anabelle Sanders”. U glavi joj je neprestano bubnjala samo jedna misao: moram ukloniti mramornu ploču i dospjeti do majčinog lijesa. Iz dvorca je izašla na jedan od sporednih izlaza, zaključala ga za sobom i ključ gurnula pod jedan grm. Prvi put je zastala tek pred samim ulazom u groblje. Nekoliko trenutaka zbunjeno se okretala oko sebe. Što to ona hoće učiniti, ovdje na groblju? Ona, slaba djevojka? Čak i kada bi kod sebe imala potreban alat, teško da bi uspjel a pomaknuti mramornu ploču koja je pokrivala lijes njene majke. I da li bi uopće imala hrabrosti da otvori lijes i pogleda ostatke ljudskog bića već šesnaest godina? “Ali niska!” - bubnjalo joj je i dalje u glavi ... “Moram doznati da li je majka svoje crne bisere ponijela u grob!” Odlučnim korakom krenula je dalje, pored crkve, sve do samog ulaza u grobnicu. U mrklom mraku jedva je uspjela napipati masivnu ploču i odgurnuti je u stranu. Ruku ispruženih ispred sebe produžila je u tamu. Pod prstima je osjetila neravnine,

-22-

Pompea

bilo je to svakako mjesto koje je grobar tek zazidao. Uskoro će se tu nalaziti nova mramorna ploča sa imenom njenog oca. Alicia se pomaknula nekoliko koraka u stranu, sve dok pod prstima nije osjetila hladnu i glatku ploču od mramora. Alicia spusti glavu na ploču i čitavo tijelo joj se zatrese od jecaja. Neće uspjeti izvesti ono što je zamislila. Upravo ovako kako sada tama obavija nju, tako će zauvijek u tami ostati i sudbina njene majke, niska crnih bisera i smrt njenog oca. Osjećala se bespomoćno, kao biće kome nitko ne može pomoći da dođe do prave istine. A jednoga dana ostvarit će se i proročanstvo stare Frede: “Ni ti nećeš mirno umrijeti u svojoj postelji.” Od te pomisli djevojku zahvati panika. Htjela je što prije izaći iz grobnica. Na zrak. Okrenula se da potrči. U tom trenutku oči joj zaslijepi jaka svijetlost. Alicia prigušeno krikne. Na ulazu u grobnicu stajao je čovjek sa petrolejkom u ruci. U njemu je prepoznala gluhonijemog grobara. Prišao joj je laganim korakom. Lampu je podigao visoko iznad glave. - Nemojte, molim vas ... - mucala je Alicia u smrtnom strahu. Razrogačenim očima buljila je u grubo lice čovjeka i potpuno se pribila uz hladni zid grobnice kada joj je on pružio ruku prema njoj: - Upomoć! - vrisnula je. Jedna ruka padne na njeno rame, a preko usana gluhonijemog prelazili su nerazgovjetni zvuci. Nije bilo načina da shvati št o to on želi od nje. Ip ak, malo se pribravši, Alicia mu je uspjela pokazati na veliku mramornu ploču. Rukama je pokazival a kako je želi podići, a zatim se osmijelila i progovorila, nadajući se da će je gluhonijemi nekako uspjeti shvatiti. - Želim doći do lijesa moje majke. Pomozi mi. Tražim jednu nisku bisera. Rukama utrnulim od straha djevojka mu je pokušavala pokazati što želi učiniti.

-23-

Pompea

Grobar je prinijeo lampu njenom licu, tako blizu da su je oči zaboljele od snažne svijetlosti. Ipak, shvatila je da to on ustvari želi vidjeti njene usne kako bi sa njih uspio pročitati što želi reći. još jednom je ponovila zbog čega je došla u grobnicu. Riječ po riječ, sasvim polako, pomažući s e istovremeno i znacima. Mršavo lice čovjeka iznenada je promijenilo izraz, a u očima mu je nešto zablistalo. Klimnuo je glavom nekoliko puta, a onda kružnim pokretom pokazao oko svog vrata. I Alicia je klimnula glavom. - Da, ogrlica - promucala je. Iznenada je shvatila da ipak postoji način da izvede svoju zamisao, samo ako joj taj čovjek pomogne. On će sa lakoćom izvesti ono za što njoj nedostaj e snage. Pokazala je rukom na njegove grudi, zatim na svoje: - Ogrlica ... za tebe i za mene, u redu? još jednom je iste riječi ponovila slog po slog, iako su joj zubi još uvijek cvokotali od straha. Grobar ju je nekoliko trenutaka nepomično promatrao, a onda mu se lice razvuče u širok osmijeh. U očima mu je blistala pohlepa. Pokazao je na mjesto na kojem je ona stajala, a zatim prema vratima. još jednom se osmijehnuo, a onda se okrenuo i izašao iz grobnice. Alicia je neko vrijeme čula njegove tihe korake pred grobnicom, a zatim je zavladala tišina. Na nju se ponovno spustila tama. “Sada bar mogu pobjeći”, padne joj na pamet. “Samo što dalje odavde. Da li ću ikada doznati nalazi li se niska crnih bisera u lijesu moje majke?” Zavrtjela je glavom. Ne, sada joj je bilo stalo samo do toga da što prij e izađe na zrak, da više nikada ne ugleda onog strašnog čovjeka. Poželjela je da se već nalazi u svojoj udobnoj sobici u dvorcu. Pipala je rukama pred sobom i nekako dospjela do vrata grobnice. Istog trenutka ponovno je opazila svijetlost lampe grobar se već vraćao. Gotovo istog trenutka on se našao pred njom i odgurnuo je natrag u grobnicu. Opazila je da u rukama drži alat. Položio ga

-24-

Pompea

je uz mramornu ploču, a nešto dalje postavio lampu na pod. Potom je ponovno pokazao na mjesto na kojem je ona trebala stati. U očima mu je i dalje blistao onaj pohlepni plamičak. “Sada moram ostati”, mislila je Alicia, “više ne mogu pobjeći. On će otvoriti grob u svakom slučaju, bila ja tu ili ne. A ako nađe nisku crnih bisera, svakako će je zadržati za sebe.” Naslonila se na zid. Kada je prvi udarac odjeknuo u grobnici, prinijela je ruke licu. Više nije smjela gledati, ali je zato bil a prinuđena da sluša sve: oštre udarce o kamen i besmisleno brbljanje gluhonijemog između udaraca. Na trenutke joj se činilo da reži i bijesni, na trenutke da je umiruje. Nekoliko minuta kasnije zavladala je tišina. Lagano skinuvši ruke sa lica, Alicia je ugledala raskomadanu mramornu ploču ispod koje se nazirala crna rupa. Čovjek je pobjedonosno gledao u nju, kao da očekuje neku novu naredbu. Pošto je djevojka šutjela, on se nagne nad rupu i stenjući počne micati lijes lijevo - desno, sve dok ga nije uspio izvući na pod grobnice. Alicia ustukne jedan korak. Pokušavala je savladati ogromni strah. Lijes njene majke! Što je to učinila? Da li je doista izgubila razum? Te su joj misli kao munje prelijetale kroz glavu. još jednom je pokušala pobjeći iz te užasne prostorije. Ali joj je grobar prepriječio put. Gurnuo joj je petrolejku u ruku, a onda vrh poluge zavukao pod debeli poklopac lijesa i pritisnuo na dršku sve dok drvo nije zapucalo. - Ne, ne! - vrisnula je Alicia i zatvorila oči. Od strašnog grobarevog krika tako se trgla da joj je lampa skoro ispala iz ruke. Otvorila je oči. Grobar je ukočeno buljio u otvoreni kovčeg, a onda se okrenuo njoj i zapanjeno je pogledao razrogačenim očima. Grubo je uhvatio djevojku za ruku i privukao je bliže lijesu, a onda natjerao da pogleda u njega. Lijes je bio prazan!

-25-

Pompea

Alicia je ustuknula. Korak po korak, i ne znajući na koju se stranu izmiče. Leđima je udarila o zid, pomaknula se korak u stranu i gotovo ispala kroz vrata grobnice. Lampa je iz njene neosjetljive ruke pala na meku zemlju, ne prestajući svijetliti . Potrčala je, samo što dalje od tog užasnog praznog lijesa i tog strašnog čovjeka koji će se možda svakog trenutka bacili u potjeru za njom. Ona ga je navela da otvori kovčeg njene majke. Slaba svijetlost lampe pomogla joj je da brzo nađe izlaz iz groblja. Odgurnula je laka masivna vrata i gurnula putem. Ali je preživljavala uzbuđenje koje je bilo prejako za nju. Noge su joj otkazale poslušnost i ona se sručila na zemlju. U ušima joj je još odzvanjao zvuk metala po kamenu, a sve se oko nje okretalo. Pred očima joj je titrao lik gluhonijemo g grobara nagnutog nad praznim lijesom. Prsti su joj se zarili u zemlju, uspjela je da se na koljenima pomakne nekoliko koraka unaprijed. Oči su joj bile uprte u jedini osvjetljeni prozor u dvorcu. Prozor njene sobe u kojoj je ostavila svijetlo. To kao da joj je dalo novu snagu. Uspjela se uspraviti. U tom trenutku njenu pažnju privukle su nove svijetlosti. Nekoliko svjetiljki kretalo se putem prema njoj, njišući se, kao fenjeri u rukama ljudi. Svjetla su bila sve bliža. Sada su se razabirali i glasovi, najprije tihi, a onda sve snažniji i bliži. Pri svijetlosti fenjera Alicia je več razabirala mrka lica ljudi. Stajala je kao ukopana, nemoćna da im se ukloni sa puta. Zastali su pred njom i podigli svoje fenjere da joj osvijetle lice. Zažagorili su među sobom, a jedan od njih otrčao j e prema otvorenim vratima grobnice. Trenutak kasnije začuli su se njegovi oštri povici iznutra. Alicia je drhtala od straha. Te ljude nije poznavala, a pred očima joj je još uvijek igrao strašni lik grobara. - Lopovi! Pljačkaši grobova! - čula je još jedan snažan glas, a onda je sve oko nje progutala tama.

-26-

Pompea

* Kada je Alicia ponovno otvorila oči, netko ju je čvrsto držao za ruke i urlao joj u lice. - Pljačkaši grobova! Bezbožnici! - Samo sam htjela ... ja sara samo htjela ... - zamucala je djevojka. - Bisernu ogrlicu moje majke. Morala se nasloniti na tog čovjeka iako ga se bojala. Ostali su u polukrugu stajali oko nje. - Nemojte, molim vas ... - jecala je Alicia. - Pustite me da se vratim u dvorac. Uto je iza sebe začula čvrste korake. Primijetila je da su ljudi oko nje malo ustuknuli kada je pred njih slao jedan visok mladić. - Što se to ovdje događa? - upitao je gnjevnim glasom. - Sa grobarom je provalila u grobnicu i otvorila strankinjin lijes - objasnio je jedan od ljudi. - Sigurno je ona na to nagovorila grobara. Pljačkaši grobova. Vještica, kao što je bila i njena majka. Trebalo bi je kamenovati. - Ostavite je! - uzviknuo je mladić i stao uz Aliciju. Djevojka se nije usuđivala da ga pogleda u lice, iako je shvatila da je on želi zaštititi. - Ostavite je na miru! - ponovio je mladić oštrim glasom. - Vi to štitite ovu kradljivicu. Framer? Upravo vi? - začuđeno je pitao jedan od ljudi. Te riječi popratio je prigušeni smijeh ostalih. - Da, upravo ja. A zbog čega bih štitio gospođicu Sanders? pitao je mladić.- Idite k vragu! Vratite se u kavanu, ionako tamo provodite svo svoje vrijeme. I ne zaboravite da se nalazite na tlu koje pripada dvorcu Danenberg. - Da, samo što ovo tlo od danas pripada i gospođi Grace. Ona će se već pobrinuti da mi ostvarimo naša prava. A vi, Framer, svakako imate najmanje razloga da se stavite na stranu

-27-

Pompea

Sandersovih - glas govornika bio je ispunjen mržnjom i prezirom. Neću više slušati vaše gluposti! - uzviknuo je mladić. - Ako vam smeta što je grobnica provaljena, onda pomognite grobaru da je ponovno zazida. Napokon, on je vaš prijatelj. Nemojte ga sada ostavljati na cjedilu - s tim riječima, mladić je uhvatio Aliciju za ruku i poveo je sa sobom. Nije je poveo u pravcu dvorca, već jednim sporednim putem koji je išao uz ogradu groblja. Alicia je neprestano bacala poglede na njega, ali u tami nije mogla razabrati crte njegovog lica. - Karl Framer - tiho je rekla. - Vi ste me spasili. Tko zna što bi -

ti ljudi učinili sa mnom da vi niste naišli. - Bili su pijani, gospođice Sanders. Najbolje je da uopće ne razmišljate o onome što su govorili. Alicia se jače osloni na njega. - Njih je poslala gospođa Grace, žena u crnom. Karl Framer zastane. O čemu to govorite? Kakva žena u crnom ? - Da, žena u crnom koje se ja strašno bojim. A ipak moram živjeti sa njom u Danenbergu. - Gospođa Grace živi kod svog brata u Maleru, gospođice Sanders. Sigurno vam nije dobro kad govorite takve stvari. Karl Framer je želio produžiti, ali je Alicia i dalje stajala na mjestu. - Da, meni nije dobro, pretrpjela sam užasan strah i još mnogo toga, ali je ovo što sam rekla potpuno točno. Moram živjeti pod tim krovom sa gospođom Grace. Ona je naslijedila polovicu Danenberga. To nije moguće - vrtio je glavom Karl. - Pođite sa mnom. - Odvest ću vas kući moje majke, tu ćete biti sigurni. Stari Jack vas ne bi mogao zaštititi ako tim pijancima padne na pamet da još noćas prodru u dvorac. Nadam se da mi vjerujete, gospođice Sanders? Vi znate gdje se nalazi kuća moje majke? -

-28-

Pompea

Da, poći ću sa vama, Karl. Nego, moje ime je Alicia. Niz lice su joj potekle suze. -

Pravo čudo što je napokon i meni netko pomogao. Kako ste znali da mi je pomoć bila potrebna? - Bio sam na fjordu kada sam začuo glasove koji su dopirali s a groblja. Morao sam vidjeti što se to događa, iako je to značilo da moram stupiti na tlo koje pripada dvorcu Danenberg. Alicia je osjetila malo gorčine u Karlovom glasu, ali se nije usudila pitati razlog takvog njegovog stava. Poželjela je da mu kaže sve što joj se dogodilo u grobnici, ali ju je on prekinuo već poslije prvih nekoliko riječi: - Nemojte sada govoriti o tome, gospođice Alicia. Bit će -

vremena za to, kada se malo smirite. Za nekoliko minuta bit ćemo kod moje majke. Tamo ćemo moći na miru razgovarati. Neko vrijeme išli su glavnom seoskom ulicom, a zatim su krenuli jednim poprečnim putem. Kuća Framerovih nalazila se na podnožju litice, tik uz obalu malog zatona. još iz daleka razabirali su se bijeli zidovi kuće i topla svijetlost koja se izvijala kroz njene prozore. Bilo je dovoljno svijetlo da se mogu vidjeti dva mala ribarska čamca i mreža zategnuta duž obale zatona. Šljunak je škripao pod nogama Alicije i Karla. Kućna vrata otvorila su se i prije nego što su oni stigli do njih. Na svijetlosti se jasno razabirala prilika jedne žene visokog stasa. - Napokon, Karl! - uzviknula je. - Već sam se zabrinula za tebe. Koga mi to dovodiš? - žena siđe sa niskog stepeništa. Prije nego što joj je Karl stigao odgovoriti, ona je iznenađeno uzviknula: - Gle, pa to je gospođica Alicia! - Da, majko, to je Alicia Sanders iz Danenberga. Potrebna joj je naša pomoć. Neki pijani ljudi su je uznemiravali. Nadam se da nemaš ništa protiv što sam je doveo ovamo. Martha Framer se ponovno vratila na prag svoje kuće. Srdačno je pružila ruku:

-29-

Pompea

Želim vam dobrodošlicu, gospođice Alicia. - Hvala - tiho je odgovorila djevojka. Zagledala se u pomalo grubo lice Marthe Framer, u njenu smeđu kosu prošaranu smeđim vlasima i njene zelene oči. U tim očima blistala je materinska toplina, iako joj je lice ostalo malo ukočeno. Otvorila je širom vrata i rekla: - Uđite, molim vas. Unutra je mnogo toplije. Odmah ću vam spremiti vruć čaj sa malo ruma. To će vam svakako goditi. Učinilo joj se da Karlova majka jedva čeka da iz dnevne sobe nestane u kuhinju. Alicia se osvrnula oko sebe. Soba je bila jednostavno ali ukusno uređena. Na zidovima obloženim drvetom blistalo je -

bakreno posuđe, a rustični namještaj prekrivali su lijepo izvezeni stolnjaci i pokrivači. Sjela je na dugu drvenu klupu uz samu vatru. - Da li vam se sviđa kod nas? - upitao je Karl. On je primijetio kako je Alicia pažljivo osmotrila sve oko sebe. Djevojka je klimnula glavom. Da, jako. Voljela bih da i u Danenbergu postoji ovako topla, i udobna prostorija. Čini mi se da bih se tada mnogo bolje tamo osjećala. - Slobodno se izujte, gospođice Alicia. Smjestite se što udobnije. Da li vam je još uvijek hladno? - pitao je Karl. - Ne, hvala, ovdje je sasvim toplo - Alicia je zbacila cipele sa nogu. Karl ih je stavio uz kamin, a zatim joj donio par udobnih i toplih papuča. Alicia nije skidala pogled sa mladića. Tek tada, na svijetlosti, uspjela je dobro vidjeti njegovo lice, lice koje je gotovo zaboravila. Nekada, kao djeca, privremeno su se sretali, ali se njenom ocu nije sviđalo kada se ona igrala sa drugom djecom. Zbog loga ona nije nikada ni odlazila u selo, niti je Karl došao u Danenberg. Možda čak uopće ne bi ni prepoznala Karla Framera da mu -

-30-

Pompea

nije čula ime. Nijednom se nisu sreli za vrijeme njenih kratkih posjeta. Uostalom, nikada nije ni imala mnogo dodira sa stanovnicima sela.. - Koliko imate godina, Karl? - upitala je iznenada. Pogled joj je bio uprt u mladićeve plave oči, u njegovu gustu plavu kosu i rumeno lice. - Dvadeset tri, gospođice Alicia. - Karl je pet godina stariji od vas - začuje se glas Marth e Framer. Ušla je u sobu sa poslužavnikom u rukama i položila ga na stol ispred klupe. Alicia je podigla ruku da svoju dugu kosu zabaci na leđa. Nije ni znala zašto je u tom trenutku rekla: Kosa nam je iste boje, Karl. Martha Framer je gotovo tresnula čajnik na stol. - Plava, kao i kod većine ljudi u ovom kraju - glas joj je zvučao ljutilo. - Da, ali ja sam mogla imati i crnu kosu - djevojčin glas se jedva čuo. - Kao moja majka - rukama je nervozno okretala šalicu s čajem. - Smijem li govoriti o njoj ? O ... o ... - usne su joj zadrhtale. Karl je sjeo na klupu kraj Alicije, a njegova majka na stolicu preko puta nje. Oči starije žene bile su skoro sklopljene. Karl umirujući spusti svoju ruku na djevojčinu. - Samo vi govorite, gospođice Alicia. Samo vas molim da više ne plačete. Alicia digne pogled prema njemu. - Zovite me samo Alicia, molim vas. 1 ja bih vas željela zvati samo Karl, kako sam vas uostalom nekad i zvala. - Naravno - nasmiješio se mladić i okrenuo majci. - Alicia je bila u obiteljskoj grobnici. Zbog toga je ovako i uzbuđena. - Da, bila sam u grobnici. Htjela sam naći crne bisere. - Alicia se naslonila na zid. U očima joj se još uvijek ogledao strah. - Crne bisere? - ote se Marthi Framer. Njene oči sada su bile širom otvorene. -

-31-

Pompea

Majko! - iznenađeno je uzviknuo Karl i nagnuo se preko stola prema njoj. -

Ništa, ništa - odgovorila je Martha, ali je teško disala. Samo vi nastavite, Alicia. - Bila sam kao u groznici, skoro da više nisam znala što činim. Te crne bisere danas sam prvi put i vidjela na slici svoje majke. Alicia je sada govorila vrlo brzo. Divni biseri. Čak i na slici zanijeli su me kao nekom čarolijom. Jack mi je pričao kako je moja majka vjerovala da biseri imaju neke natprirodne moći. Alicia se nagnula nad stol. -

Gospođo Martha, moja majka je bila uvjerena da će izbjeći svaku smrtnu opasnost sve dok se ta niska bisera bude nalazila uz nju. Nije mi samo jasno zašto je ona umrla kada je ta niska bila kod nje i u San Remu. A Jack mi je rekao da se od bisera nikada nije razdvajala. Alicia slegne ramenima. - Eto, to me je i navelo da pođem i potražim te bisere. Nešto me jednostavno gonilo u grobnicu, pred mramornu ploču sa natpisom “Anabelle Sanders”. A onda ... Alicia zavrti glavom i pokrije lice rukama. Karl joj blago skine ruke sa lica. - Onda ste tražili od grobara da vam pomogne, Alicia? Oni ljudi su tvrdili da je i on bio u grobnici. - On je slučajno naišao. U stvari, možda me je i pratio. Naišao je upravo kada sam se spremala da odem pošto sam shvatila da nemam dovoljno snage da pomaknem mramornu ploču. Strašno sam ga se uplašila. Ipak, za te ljude bila sam pljačkaš grobova. S punim pravom su mi to bacili u lice. Alicia je zurila u svoje ruke na stolu. - Grobar je uklonio mramornu ploču. Njemu to nije bilo nimalo teško. Imao je sav alat i petrolej lampu kod sebe. Ali djevojka se više nije mogla suzdržati. Skočila je na noge, sva blijeda u licu. -

-32-

Pompea

Lijes je bio prazan! - skoro je vrisnula. Karl se već stvorio kraj nje i pomogao joj da ponovno sjedn e na klupu. Rukom joj je obgrlio ramena. - Smirile se, molim vas, Alicia - govorio je. - Vi sanjate, fantazirale. - Ne, ne fantaziram. Rekla sam vam istinu - lijes je bio prazan! Martha Framer je također ustala, ali se sa obje ruke držala za stol. - Zaboravila sam vas ponuditi da nešto pojedete. Odmah ću donijeti. Sigurno ste gladni, Alicia. Nesigurnim korakom , izašla je iz sobe. Sin je gledao za njom. Na licu mu je bio ozbiljan izraz koji se nije slagao sa njegovim mladenačkim crtama. Tiho je -

progovorio: - ja vam vjerujem, Alicia. Privukao je djevojku sebi i pogladio je po kosi. Ona ga je pogledala. - Što se dogodilo sa mojom majkom, Karl? Da li je možda još živa? Da li sam ja to naišla na neki trag njene tajne? Da li ću uskoro naći objašnjenje i za čudno ponašanje svog oca? - Pričekajte da se majka vrati, Alicia. Možda će ona moći odgovoriti na neka od tih pitanja. Ali Martha Framer se dugo zadržala u kuhinji. Kada je konačno ušla, u rukama joj je bio veliki lonac iz kojeg se pušilo vrelo varivo. - Svi ćemo jesti - rekla je Martha i spustila lonac na stol, a zatim donijela tri tanjura i žlice. Svo vrijeme djevojci se činilo da ona u svaki pokret i u svaku riječ unosi mnogo napora. Alicia je osjećala tla sada nije trenutak da postavlja pitanja. Malo je riječi i bilo izgovoreno dok su jeli. Martha Framer j e jela vrlo polako, gotovo kao da sebe silom tjera na svaki novi zalogaj. Ipak, poslije jela kao da se malo umirila. Pogledala je u sina. - Alicia se sada svakako više ne može vraćati u Danenberg, Karl. Poslije onoga što se dogodilo bila bi u velikoj opasnosti.

-33-

Pompea

Sada zna da njena majka nije ovdje sahranjena. Moje slutnje su se obistinile - dodala je tihim glasom. Karl je klimnuo glavom. - Imaš pravo, Alicia se sada ne može vratiti u dvorac. Ti i ne znaš da ona ima još jednog neprijatelja - gospođu Grace. Ona je nasljedila pola Danenberga. - Gospođa Grace? - lice Marthe Framer naglo je ispunila krv. Zar je tako gospodin Keith htio? Alicia klimne glavom. - Da, tako stoji u njegovoj oporuci. Gospođa Grace i ja naslijedili smo po polovinu imanja. Oporuka je upravo jutros bila otvorena. Moj otac je mene i nju proglasio jedine nasljednike. Martha Framer se ugrizla za usnu, ponavljajući za sebe: - ... jedine nasljednike - prošla je rukom preko čela i pognula glavu. - To me doista iznenađuje. Nisam se nadala da će vaš otac išta ostaviti gospođi Grace. Alicia se zagleda u nju. - Zar vi niste znali da se je otac trebao oženiti gospođom Grace? Da li je to itko u selu znao? - Nikada mi to nitko nije rekao, Alicia. Prvi put to sada čujem. jedino što sam znala o toj ženi je to da je bezobzirna. Svoga brata Sama užasno terorizira i nitko je ne voli. Mnogi misle da ona raspolaže nekim moćima i nastoji da joj se sklanjaju sa puta. - Pa zar su zbog toga i prema meni onako raspoloženi? - pitala je Alicia. - Da nije možda gospođa Grace tim ljudima nešto rekla o meni? Oni pred grobljem čak su spomenuli kako ih je ona poslala. - Može biti - progunđao je Karl. - Zbog toga vas i moramo skloniti kod nas, Alicia. - Ne, to je nemoguće. To nikako - uzviknula je Martha Framer. Sin je pogleda iznenađeno.

-34-

Pompea

Ali. majko? - rekao je začuđenim glasom. - Znam što govorim, Karl. Znam u kolikoj smo opasnosti i mi i ona ako ostane ovdje. - Martha je bila uzbuđenija nego ranije. Dohvatila je Aliciju za ruku. - Vi ne poznajete ove ljude ovdje. Dok ste živjeli ovdje kao dijete niste dolazili u dodir sa njima. O vama su brinuli samo Jack i Freda. To su dvije vjerne sluge koje su uvijek bile spremne pomoći vam. Ali pri tome nemojte zaboraviti što je hladna klima stvorila od ostalih stanovnika sela. I nemojte zaboraviti da oni tu žive već stotinama godina. Gotovo su odsječeni od svijeta, ovdje između burnog mora i strmih litica. Za većinu ljudi kraj svijeta počinje tamo gdje se završava selo. Da li znate više od pet različitih prezimena u -

selu? Svi potiču od svega pet obitelji, koliko se u početku i naselilo oko Danenberga. Vjenčavali su se među sobom, a svježa krv sa strane nije dolazila. Uostalom, sve novo što je dolazilo u selo, svi stranci, primani su sa nepovjerenjem i najčešće odbacivani. - Kao i moja majka - uzdahnula je Alicia. - Ljudi pred grobljem o njoj još uvijek govore kao o “strankinji”. A ona je u Danenbergu provela tri godine svog života. Poslala je jedna od Sandersovih. Martha Framer se tužno osmijeh nula. - Ona je samo nosila ime Sanders. Za nas je uvijek ostala strankinja zato što je došla iz dalekih krajeva. Imala je crn u kosu, laman ten i oblačila se sasvim drukčije nego mi. - Ipak je mogla govoriti sa ljudima, dobro je znala jezik. Bila je kćer Engleza, a samo joj je majka bila iz Indije. Tako mi je bar Freda pričala - uzbudila se Alicia. - Ljudi su je izbjegavali. Zbog toga ona nije mogla govoriti sa njima, Alicia. Dugo su se čak i prema vašem ocu ponašali odbojno. Nisu mogli shvatiti zbog čega je sa jednog od svojih putovanja doveo tu strankinju. Ne, Alicia, ovdje u planinama srednji vijek još uvijek nije prošao. još uvijek ovdje vjeruju u vještice i duhove. A strancima i došljacima je najlakše prišiti takve nazive, jer se razlikuju od ostalih.

-35-

Pompea

Pa zar im moj otac to nije mogao objasniti? On, gospodar Danenberga, čovjek od koga su svi oni zavisili? - Otac je ipak volio majku. Ili možda nije, gospodo Framer? - Alicia je to upitala bojažljivo, kao da se plaši odgovora. - Vaš otac je jako volio vašu majku. Ali na svoj način posrednički i nadmoćno, jer on je bio takav čovjek i nije mogao postati drukčiji. Nikada nije imao obzira prema drugim, uvijek je dobivao sve što bi poželio - Martha Framer skloni kosu sa očiju. - Ipak, radije ne bi govorila o tome. Bolje d a vidimo da što ćemo napraviti sa vama. jasno je da se u dvorac ne možete vratiti, sada kada gospođa Grace može dolaziti i odlaziti po svojoj volji. Morate napustiti Englesku, Alicia. Što -

prije, to bolje. - Ali ja ne želim više natrag u internat. Sita sam ih. Imam osamnaest godina i želim biti nezavisna - pobuni se Alicia. - Možete biti nezavisni. Alicia. Ali to ćete najteže poslići ovdje, u Danenburgu. Niste siromašni da biste se morali mučiti. Ali, ja sada kod sebe nemam ništa, osim ovog što je na meni. Advokat Matthew's mi je rekao da mu se mogu obratiti kad god mi je potrebna pomoć. Mogu li bar to učiniti prije nego što odem odavde? - Alicia je molećivo gledala u Framerovu. I Karl je osjetio molbu u njenom glasu. - Majko, Alicia bi mogla bar ovu noć provesti kod nas. Vidiš i sama da je iscrpljena. Ne smijemo joj dozvoliti da ode u ovakvom stanju. Alicia je zahvalno pogledala mladića. Po tk o zna koji put je osjetila svu njegovu brigu za nju. Stidljivo mu se nasmiješila, gledajući ga ravno u oči. On se ponovno obratio majci: - Majko, zar bi mogla biti tako okrutna? Martha Framer se uspravila. - U redu, neka Alicia ostane kod nas. Ali samo do jutra i ni trenutka više. Ujutro ćeš je ti čamcem odvesti preko fjordova. Odatle može krenuti na koju god stranu hoće. -

-36-

Pompea

Djevojčin pogled ponovno je ispunio strah. - Preko fjorda? KarI je ponovno obgrli oko ramena. Ne bojte se, mala moja - promrmljao je kada je njegov a majka izašla iz sobe. - Ujutro ćete napisati pismo za advokata Matthewsa i u njemu reci gdje da vam pošalje novac. Navečer ću vas ja prevesti preko fjorda do najbliže autobusne stanice. Nikome ni na pamet neće pasti da ste vi krenuli upravo tim putem. Moramo biti jako oprezni, Alicia, sada dođite, da pitamo majku gdje ćete spavati. U tom trenutku i Martha Framer se vratila u sobu. - Ti ostaješ dolje, Karl. Alicia može spavati u tvojoj sobi. Krevet je već namješten. -

Alicia je ustala. - Hvala vam, gospođo Framer, vrlo ste ljubazni - u očima su joj blistale suze. - Laku noć. - Laku noć, Alicia. Lijepo spavajte - Martha Framer je ostala u dnevnoj sobi, a Karl je pošao otpratiti djevojku. Ne bih je nikako smjela ovdje držati duže - mrmljala je žena za sebe osluškujući korake mladog para na stepeništu. Karl je otpratio Alicia do vrata svoje sobice. Tek je tu progovorio; - Pokušajte spavati, Alicia, kako biste sutra navečer bili snažniji. Zbog oseke ćemo na fjord izveslati tek kasno noću. Pružio je djevojci ruku. U tom trenutku Alicia se propela na prste i obuhvatila ga rukama oko vrata. - Nitko još nije ovako dobar prema meni, niti me je ovako štitio, Karl. - Alicia! - Karlov glas je drhtao. Nekoliko trenutaka je oklijevao, a onda snažno pritisnuo svoje usne na Alicijine. jako sam sretan što sam ti pomogao, Alicia - otvorio je vrata. Laku noć! - Laku noć, Karl - Alicia je ušla u sobu i za sobom zatvorila -

-37-

Pompea

vrata. Zastala je nasred sobe da osluhne. Karl je silazio niz stepenice. Karl - vrtjelo se u djevojčinoj glavi. - Tko je on? Mladić, koga je u stvari, tek danas upoznala? Potjecao je iz planina, a opet se razlikovao od ostalih stanovnika sela. Nije se odmah neprijateljski postavio prema njoj, čak je bez imalo sumnje prihvatio njeno objašnjenje o crnim biserima. “I poljubio me je”! S takvim mislima Alicia se lagano svukla i šćućurila pod debele pokrivače. Nije joj to bio prvi poljubac. Sa prijateljicama iz internata često je uspjevala da se izvuče u šetnju, gdje su sklopljena mnoga poznanstva. Tako je upoznala i mladića kojem se jako sviđala. Ipak, jedno drugom najviše su -

rekli putem pisama koja su stizala gotovo svakog dana. Večerašnji poljubac je stvorio kod nje poljubac da je već odrasla i zaljubljena. Ali tada nije bila u opasnosti i nikakav joj zaštitnik nije bio potreban. Možda je upavo zato ovaj Karlov poljubac bio sasvim drukčiji. S tim mislima Alicia je zaspala. Njen strah bio je skoro potpuno zaboravljen. *** Prije nego što se Alicia ujutro probudila. Karl je krenuo u dvorac Danenberg. Bio je još mrak, ali je mladić žurio jer je znao da će se Jack brinuti što je sa djevojkom. Do sada je vjerojatno i on doznao što se dogodilo u grobnici, pa će svakako biti vrlo uznemiren. Karl je izbjegao glavni ulaz, jer nije želio da ga Freda vidi. Znao je da je u posljednje vrijeme postala sklona glupim brbljarijama i nije htio da joj da novi povod za to. Alicia je i bez toga imala dovoljno problema. Ali se upravo Freda stvorila pred njim kada se našao pred jednim sporednim vratima. Oštro ga je odmjerila svojim

-38-

Pompea

neobičnim pogledom. - Sin Marthe Framer u Danenbergu? - zakreštala je. - To je nešto novo. Mladiću jurnu krv u glavu, kao i uvijek kada bi netko i nenamjerno uvrijedio njegovu majku. U tom kraju još uvijek je bio strašan grijeh roditi izvanbračno dijete. Zbog toga su ga Fredine riječi tako i pogodile. Pokušao je savladati se i mirno rekao: - Htio bih razgovarati sa Jackom, Freda. - Sa Jackom! - kreštala je starica primičući se mladiću. - S a starim slugom, je li? Uostalom, tako mu i treba. Taj plemeniti gospodin je posljednjih godina i bio običan momak u sjeni, ništa bolji od mene. Ali smo od jučer i nas dvoje nasljednici. Gospodin Keith nas nije zaboravio. Ni nas, ni onu vješticu iz Malera. - Freda, to me nimalo ne zanima. Znate li gdje je Jack? Žuri mi se, moram u ribolov - Karlov glas nije zvučao uvjerljivo. - Zar ovako kasno u ribolov, mladiću? Uspavao si se, ostali su već davno na moru. Da vidimo što te je zadržalo? - starica je čvrsto stegla Karla za podlakticu. - Nisi valjda čitavu noć proveo sa našom Alicijom? To ne bi bilo dobro - uperila je koščati prst u njegove grudi. - Ti, izvanbračni sin Marthe Framer i naša mlada gospođica. - Umirite se, Freda. Neću više slušati te odvratne gluposti Karl se pokušao izmaknuti. Radije će otići odavde neobavljenog posla nego da i dalje sluša staričino brbljanje. - Ne budi tako uobražen, mladiću. Majka ti je obična krojačica, ništa drugo. Premda je i ona uvijek bila tako uobražena i smatrala da je bolja od ostalih. Znam ja sve. Neki kažu da je stara Freda ishlapila, ali ja znam sve što se jučer dogodilo u Danenbergu. Naša Alicia je poludjela, a ne ja. Ona je otišla u

-39-

Pompea

grobnicu i otvorila lijes svoje majke. To se moglo loše završiti po nju. Ali nemoj tvrditi da si je samo ti spasio gnjeva seljaka. I J ack i ja smo bili tamo. Karl se trgne. Freda je znala sve što se događalo, čak i to da se Alicia nalazi kod njega i majke. To je također moglo pasti na pamet i seljacima, a i gospođi Grace. Da li hi bilo bolje da je poslušao savjet svoje majke i još prošle noći odvezao Aliciju čamcem preko fjorda? Na koga to opet kreštiš, Freda? - začuje se glas iz unutrašnjosti dvorca. Na vratima se pojavio Jack i povukao Fredu unutra. Karl je odstupio nekoliko koraka dalje, a sluga je pošao za njim. Alicia je kod nas - promucao je mladić. - Htio sam vam to javiti, Jack. Večeras ću je prevesti preko fjorda, tako da može pobjeći iz ovog kraja. - To je dobro - šapnuo je Jack, osvrćući se. - Ni trenutka duže ne smije ostati ovdje. Zbog onoga što je učinila nalazi se u smrtnoj opasnosti. Više od toga sada ne mogu reći. Jackov pogled prešao je na vrata. Tu je stajala Freda glave nagnute na stranu, očigledno u želji da dokuči bar nešto iz razgovora. Karl je Danenberg napustio brzim koracima. Kada je stigao kući, zatekao je Aliciju za doručkom. - Bio sam kod Jacka. Nisam želio da se brine za tebe, Alicia. Djevojka ga je zahvalno pogledala. - Stvarno si dobar prema meni, Karl. U sobu je ušla Martha Framer. - Karl, ti moraš odmah isploviti. Već je kasno. Inače danas ništa više nećeš uloviti. Karl je tužno pogledao u Aliciju, ali ništa nije odgovorio majci. - Da, mi smo siromašni, Alicia - reče. - Ako samo jedan dan prođe bez ulova, moja majka mora to odmah nadoknaditi šijući

-40-

Pompea

do jutra. A ja to ne bih htio. Vidjet ćemo se popodne, Alicia. - Baš bih voljela poći s tobom, Karl - rekla je djevojka. U očima joj se vidjela čežnja. - Bit ćemo večeras dugo zajedno, Alicia. A poslije toga ćemo ponovno zajedno preko fjorda. - Karl je prišao vratima. Molim te da činiš ono što ti moja majka bude rekla. Nitko te kod nas ne smije vidjeti. I nemoj prilaziti prozoru. Kraj je pust, ali bi netko ipak mogao vidjeti - mladić je s tim riječima izašao iz kuće. Alicia je ostala sama zadubljena u misli. I danas je Martha Framer malo govorila, vješto izbjegavajući sva njena pitanja. Ipak, dala joj je papire i nalivpero. Napišite pismo advokatu, Alicia. Obrazovaniji ste od mene i bolje ćete znati što treba napisati kako bi vam poslao novac. - To nije problem - odgovorila je Alicia, - Samo gdje da mi pošalje novac? Možda ipak u Lausannu. Čak i ako se ne vratim u internat, tamo imam dosta prijateljica. Neka od njih će svakako primiti novac za mene. Ali odavde odlazim teška srca. Najradije bih ostala u dvorcu Danenberg. - O tome nemojte ni razmišljati, Alicia. Više niste dijete, morate se zrelije ponašati. Ne smijete više dozvoljavati da vas vode samo osjećaji. Kao jučer. To vam je bila velika greška, Alicia. - Ne, to nije bila greška - uspravila se djevojka. Oči su joj izgledale još tamnije, glas čvrst. - Sada bar znam da moja majka nije sahranjena u Danenbergu. Do sada mi tako nešto nije ni na pamet padalo. Moj otac je priredio pravi pogreb. Zbog čega? Da lije moja majka možda još živa? Alicia pritisne ruke na grudi. - Gospođo Framer, kako vrijeme prolazi, ja sam se uvjerila da mi je majka živa. Od njene navodne smrti prošlo je šesnaest godina. Moja majka bi sada imala još uvijek manje od četrdeset godina. - Da, bila je tri godine mlađa od mene, - Marta je iznenada -

-41-

Pompea

prišla Aliciji i zagrlila je. - Večeras ćemo još jednom porazgovarati o svemu, Alicia. Možda ću vam u nečemu moći pomoći. Dugo sam se u sebi lomila da to učinim. Ali bih željela da i Karl bude ovdje kada budemo govorili o vašoj majci. Alicia se jedva suzdržavala od suza. - ja majku nisam ni upoznala - jecala je. - Vi ste mi sada kao majka. - To bih ti vrlo rado bila, Alicia, ah ti ja malo mogu pomoći Martha Framer je glavu djevojke privukla na svoje grudi. “Ima crvenkastoplavu kosu Sandersovih”, mislila je, “i lijepa je kao i njena majka”. * Alicia je jedva dočekala večer. Čim se Karl vratio iz ribolova, ona je požurila da mu kaže što joj je njegova majka obećala. On se smješao u sebi. Ipak je uspio njegov mali plan da Aliciju što duže zadrže u njihovoj kući. Međutim, sasvim suprotno njoj, on nije želio da večer tako brzo prođe. Poslije večere, Martha je iznijela čaj s rumom.Vatra j e pucketala u kaminu. Iako je u sobi bilo toplo, Alicia se stresla na pomisao da će se uskoro naći vani, na hladnoj vodi. Dugo je Martha Framer šutila, pogleda uperenog u svoj ručni rad. Alicia i Karl su se pogledali, ali nijedno od njih nije progovorilo. A onda je iz svoje kutije Martha Framer izvukla jedan du g zlatni lanac, Na njemu se nalazio veliki crni biser! Alicia je razrogačila oči i nagnula se naprijed. - Crni ... biser ... - promucala je. - Da, Alicia. jedan od crnih bisera sa ogrlice tvoje majke - glas Marthe Framer je podrhtavao. - Karl zna za taj biser i njegovu povijest. Danas ćeš je i ti doznati, Alicia. Ovo pripada tebi -

-42-

Pompea

pružila je lanac djevojci. Drhtavim rukama Alicia je stisnula blistavu crnu lopticu. Tvoja majka mi je ovaj biser poklonila one noći kada je pobjegla iz zamka Danenberg, Alicia. - Kada je pobjegla? - Alicia je otvorila šaku i zagledala se u biser. - Zar je moja majka pobjegla iz Danenberga? - prinijela je biser obrazu. - Da, Alicia - Martha je prišla djevojci i ponovno joj privukla glavu na grudi. - Te noći ja sam je prevezla čamcem preko fjorda, isto kako će večeras i Karl prevesti tebe. Da, i ona je otišla usred noći - uperila je pogled prema moru, kao da ga -

vidi kroz zid kuće. - Čudno je kako se neke stvari u život u ponavljaju. Sinoć je tebe ovamo doveo Karl, Alicia, a onda ... - I moja majka je pobjegla kod vas, gospođo Framer? - pitala je Alicia. - Ne, nije tako bilo. jadnica čak nije ni znala kuda je krenula. Bila je kao nepovjerljiva zvjerka koja od svačega bježi. ja sam vani začula neki neobičan šum. Kada sam izašla, vidjela sam da netko pokušava odvesti jedan čamac. Prepoznala sam tvoju majku i prišla joj. Sve do tada jedva da smo i koju riječ progovorile. Ipak, u tom času ona mi je povjerila da je pobjegla iz dvorca. Bila je toliko uzbuđena da je jedva govorila. Zbog toga sam je najprije uvela u kuću. Karl je tad a bio dječak od sedam godina. Već je spavao. - A zbog čega je moja majka morala bježati iz Danenberga? pitala je Alicia. Bila je blijeda kao smrt, a oči su joj blistale. - Zato što ju je tvoj otac htio zatvoriti u jednom tornju. Tim e joj je prijetio. A i u svojoj sobi je dotad bila zatvorenica. Ipak, nekako se je uspjela izvući iz sobe. Bezglavo je jurnula kroz park, negdje pala i iščašila članak. jedva je hodala kada je stigla do nas. - Ali, zašto ju je otac htio zatvoriti? - ruke djevojke su i dalje čvrsto stiskale biser.

-43-

Pompea

To ja ne znam - Martha je izbjegavala djevojčin pogled. Produžila je tek poslije nekoliko trenutaka. - Vjerojatno zbog ljubomore. U sobi je zavladala tišina. Iz daljine se samo čulo udaranje -

morskih valova o obalu. Alicia se sjetila optužbi gospođe Grace. Ona je sa mnogo prezira govorila o njenoj majci. Sve je jači u njoj bio osjećaj da je žena u crnom možda ipak bila u pravi. - A zbog čega je moja majka mene ostavila u dvorcu? - upitala je. - Pa ja sam joj bila jedino dijete, sigurno me je voljela. Zar se je mogla tako lako rastati od mene? - Ne, tako svakako nije bilo, Alicia, Ti si bila jedini razlo g zbog kojeg je ona oklijevala poći. Čak je nekoliko puta zahtjevala da je povedeni natrag u dvorac. Međutim, uvjerila sam je da joj gospodin Keith svakako neće dopustiti da ode ni sama, a sa djetetom još manje. jako sam dobro poznavala njegovu nepopustljivost. Bila bi greška dozvoliti tvojoj majci da mu se vrati. jedino gdje sam joj mogla pomoći bilo je u bjegu, jer sam znala da bi inače do kraja života ostala robinja tvoga oca. Nitko joj ne bi pomogao. U ovom kraju nitko se n e bi usudio suprotstaviti jednom Sandersu. Stoljećima su oni ovdje predstavljali jedini zakon - Martha Framer je zavrtjela glavom. - Ne, nisam mogla dozvoliti tvojoj majci da se vrati u dvorac. Čak ni zbog tebe. Zato je tvoja majka čvrsto obećala da će doći po tebe. Nadala se da će joj bar u tome netko pomoći. - Ali me ipak nije uzela, gospođo Framer. Zbog čega? - lice djevojke bilo je rumeno od uzbuđenja. - Na to ti pitanje ne mogu odgovoriti, Alicia. jednom mi je pisala iz San Rema, ali poslije toga više ništa nisam čula o njoj. Vjerojatno se ubrzo razboljela i umrla. Nitko nije doznao nikakve pojedinosti o sudbini tvoje majke. Svi smo, međutim prisustvovali veličanstvenom pogrebu koji je tvoj otac priredio

-44-

Pompea

po povratku iz San Rema. - Sa praznim lijesom - tiho je rekla Alicia. Ali Martha Framer nije čula te riječi. Govorila je i dalje. - Ti bi vjerojatno htjela znati kako je taj crni biser došao u moje ruke, Alicia. Dok je tvoja majka sjedila baš na ovoj klupi i pila čaj, njeni prsti nesvjesno su se igrali niskom bisera. Mora da je jedan nervozniji pokret doprinjeo da se lančić prekine. Tvoja je majka vrisnula, a biseri su se zakotrljali p o podu. Odmah smo ih pokupili, a tvoja majka ih je stavila u kožnu vrećicu koju je imala uz sebe. Pritom mi je rekla: - Nikako ne smijem izgubiti ove crne bisere. Oni su moj a amajlija, oni će me zaštititi od svega. Ne bih se ni usudila pokušati na bijeg da oni nisu bili uz mene. Nevjerojatno koliko je ona vjerovala u tu nisku bisera. - Kada vam je poklonila taj biser? - upitala je Alicia. - Odmah ovdje, u kući? - Ne. Tek kad smo izveslale na fjord. Noć je bila slična ovoj. Morale smo čekati na plimu, ali sam uspjela sretno odvesti tvoju majku na drugu obalu. Kad sam joj pomogla da izađe iz čamca, ona me je zagrlila i zahvalila mi. A onda je otvorila svoju vrećicu i izvadila jedan biser. - U znak zahvalnosti, gospođo Framer, - rekla je, a u glasu su joj s e osjećale suze. - Ovaj crni biser će i vas i vašeg dječaka štititi od svake opasnosti. Svakome tko mi i ubuduće bude pomogao na mom teškom putu poklonit ću po jedan ovakav biser. A ako mi jednoga dana ostane još samo jedan, i on će biti dovoljan da me zaštiti. A njega ću ostaviti svojoj maloj Aliciji. - Da, tako je govorila tvoja majka kada smo se rastale na obali Martha je pokazala na biser u djevojčinoj ruci. - Pošto ti tvoj a majka nije mogla pokloniti drugi, ti zadrži ovaj biser, Alicia. Uzbuđena, Alicia je zavrtjela glavom. - Ne, ovaj biser pripada vama, gospođo Framer. Tako je htjel a i moja majka. Vi ste joj svakako spasili život, ili ste joj bar pomogli u velikoj opasnosti. U najboljem slučaju, okončala bi

-45-

Pompea

svoje dane u tornju. Pokušat ću naći još nekoga kome je moja majka poklonila takav biser. Možda ću tako naći i nju. A ako tada kod nje stvarno bude još samo jedan crni biser , i on će biti dovoljan da nas zaštiti obje. ja sam sve više uvjerena da je moja majka živa. Karl je zamišljeno promatrao djevojku. - Nemoj se previše oslanjati na tu nadu, Alicia. Što ako doživiš još jedno razočaranje? - ja osjećam da mi je majka živa - na djevojčinim usnama lebdio je miran osmijeh. - Da, osjećam to. Više nisam potpuno sama na svijetu. Moram naći svoju majku. Martha Framer j e ustala. Pripremit ću ti topliju odjeću, Alicia. - Nisi baš najprikladnije obučena za veslanje preko fjorda. Alicia priđe prozoru. U rukama joj je još uvijek bio zlatni lančić sa crnim biserom. Zagledala se u more. Pjena na talasima blještala je pod mjesečinom. Udarci talasa o obalu zastrašili su djevojku. I Karl je ustao, prišao Aliciji i privukao je sebi. -

Moram te odvesti odavde, mala Alicia, iako bih te najradije zadržao u kući. Ipak, moram misliti na tvoju sigurnost. Nemoj nikada zaboraviti da ćemo ti majka i ja u svemu pomoći i ostati tvoji prijatelji. Gdje god da se nalaziš, bit će dovoljno samo da nas nazoveš. Spreman sam da doći na svaki tvoj poziv, Alicia. - Hvala ti, Karl - Alicia je spustila glavu na mladićeve grudi. Ti si snažniji od mene i ja ću dio tvoje snage ponijeti sa sobom. Ona će mi pomoći da pronađem majku - propela se na prste i poljubila Karla. - Uskoro više neću biti sama. - Ne, ti više nikada nećeš biti sama, Alicia - pogladio je Karl Framer djevojku po kosi. Alicia je u ruci i dalje držala lančić koji joj je gospođa Framer dala. - Da li si čuo, Karl - upitala je - što je rekla moja majka? -

-46-

Pompea

Svatko tko joj pomogne na njenom putu ona će pokloniti po jedan crni biser. Da, čuo sam, Alicia. 1 već znam što ti sada misliš. Uz pomoć tih bisera pratit ćeš njen trag sve dok je ne pronađeš. Alicia se nasmijala, a crne oči su joj zablistale. - Da, Karl, upravo to mislim. I čvrsto sam uvjerena da ću kad tad naći majku. Ona nije umrla u San Remu kako je moj otac tvrdio. Na putu sam da otkrijem tu tajnu i neću stati dok je ne saznam. Vrata dnevne sobe su se otvorila i ušla je Martha Framer. Preko ruke je nosila kaput, vunene pokrivače i voštano platno. To će ugrijati Aliciju dok Karl bude veslao preko fjorda, jer j e -

noć bila hladna, a more nemirno. Pogledala je na zidni sat. - Imaš još tri sata, Alicia. Mogla bi malo i odspavati - gurnula je djevojci u ruku mali novčanik. - Uzmi. To će ti biti dovoljno bar da započneš putovanje. A kad dobiješ svoj novac od advokata, lako ćeš nam vratiti. I još nešto: ovaj novčanik i putovnicu stavi u ovu kožnu torbicu i stavi je oko vrata. Istina, sa Karlom ti na fjordu ne prijeti nikakva opasnost, ali je kod nas ribara običaj da svo vrijeme stvarimo držimo uz sebe, kad god nekud krenemo. - Hvala vam, gospođo Framer - reče Alicia, zagrlivši ženu. Zaista ne znam što bih učinila bez vas i bez Karla. I više od svega bih voljela živjeti u ovako maloj i udobnoj kući, mirnim i zadovoljnim životom, slično vama. uU dvorcu Danenberg sve je mračno i tužno. - Nije uvijek bilo tako, Alicia - rekla joj je Martha Framer. - j a se sjećam i drugačijih vremena. ja sam bila mala, a tebi su baka i djeda još bili živi. Dvorac je tada bio u dobrom stanju, park uređen, a sve je blistalo od čistoće. Freda i Jack će se svega toga sjetiti i bolje od mene. Oni su već tada bili u dvorcu. Mi smo iz sela uvijek hitali u dvorac da doznamo čega ima novog u svijetu, od gostiju koji su često dolazili. Za nas

-47-

Pompea

su najljepši bili vrtni balovi, kada je čitav park bio blještavo osvijetljen. Tako nešto mi djeca smo rijetko viđali. Bili smo uvjereni da Sandersi žive pravim životom iz bajke. - Kada se to sve promijenilo? - pitala je Alicia. - Poslije smrti bake i djede zavladala je tišina u dvorcu. Umrli su brzo jedno za drugim. U to doba tvoj otac je najčešće bio na putovanjima. - I sa jednog od tih putovanja on je doveo i moju majku. - Da - odgovorila je Martha Framer. - To mu ljudi iz sela nikada nisu oprostili. Tvoj otac je to primijetio. Možda se od toga još više otuđio od nas, ne znam. Međutim, kada si se ti rodila, godinu dana po vjenčanju, činilo se kao da se život u dvorcu ponovno budi. Samo što je to kratko trajalo. Poslije te svečanosti gosti su prestali dolaziti. Od tad se čulo samo za svađe u dvorcu. Kada je tvoja majka pobjegla, gospodin Keith je otpustio svu poslugu, osim Frede i Jacka. Dvorac više nije imao tko održavati i on je počeo propadati. I otac ti se potpuno povukao i nikada više nij e nikuda išao. Uostalom, tada se već i ti sjećaš, Alicia. Čini mi se da si imala deset godina kada te je otac poslao u prvi internat. - Da, sve do desetog rođendana sam živjela u dvorcu. Pokraj svog oca, ali ne i sa njim - Alicia je podigla pogled. - Skoro sam nešto zaboravila. Nešto prije bijega tvoje majke u dvorac je ipak stigao jedan posjetitelj. Zvao se Enco Gverini i bio je slikar. - Neki Talijan? - upitala je Alicia. - Da, Talijan. Želio je naslikati portret tvoje majke, vjerojatno po nalogu gospodina Keitha. - Martha Framer je sjela n a klupu. - Gverini je bio neobičan čovjek. Nekoliko puta sam razgovarala sa njim. Često je sjedio dolje na obali i slikao. Govorio je da ga je u ovaj kraj privukla divlja ljepota planina i fjordova. A zbog čega si rekla, majko, da je bio neobičan čovjek? -

-48-

Pompea

upitao je Karl. Ona je slegla ramenima. Ne bih točno znala reci, ali sam stekla takav dojam. Bio j e sušta suprotnost gospodinu Keithu, izuzetno društven i obrazovan čovjek. Ne bi me nimalo iznenadilo da je njegova umjetnost privukla gospođu Anabelle. Alicia se trgne. - Mislite da bi moja majka ... sa tim slikarem ... - Da mu je bila više od prijateljice? To si htjela pitati, Alicia? Na to ti ne bih mogla odgovoriti. Takvo nešto ona mi nikada nije rekla. Sasvim sam sama došla do zaključka da je Enco Gverini mogao mnogo bolje razumjeti gospođu Anabellu od -

tvog oca. Alicia je buljila u crni biser u svojoj ruci. Mislila je na sliku svoje majke šesnaest godina zaključanu u prašnjavoj sobi. Svi detalji tog portreta bili su izrađeni sa mnogo pažnje i Ijubavi. Čak i crni biseri. Morala je to biti slika koju je radio Enco Gverini. - Da li je moja majka uopće spominjala Enca Gverinija? upitala je. - Vrlo malo. Ipak, sigurna sam da znam kada je došlo do konačnog raskida između tvojih roditelja. Tog popodneva vidjela sam Enca Gverinija i tvoju majku. Stazom od dvorca sišli su do fjorda. - Moja majka i slikar Enco Gverini - Alicia pusti da se biser otkotrlja iz njene ruke. - A od tad a ima skoro šesnaest godina ... Gospođa Anabelle Sanders nepomično je zurila u pjenušavo more. Gotovo nesvjesno je čvršće privukla debelu maramu na ramena. - Hladno vam je, Anabelle. Da se vratimo u dvorac - Enco Gverini je zabrinuto pogledao mladu ženu. Anabelle zavrti glavom. Zamišl jeno je promatrala zabrinuto lice slikara, njegove krupne crne oči. - Vi mi nešto želite reći, Enco? Morala je to jednom izgovoriti,

-49-

Pompea

da se konačno oslobodi strašnog tereta koji joj je pritiskivao dušu. Gverini joj priđe korak bliže. - Možda nije ni potrebno da vam išta govorim, Anabelle. Vi ćete sve znati, zar ne? - položio je ruku na njeno rame. Žena je oklijevala nekoliko trenutaka, a onda odgovorila; - Da, ja to znam, Enco - nervoznim pokretom ramena gotovo j e zbacila njegovu ruku sa sebe. - Ali to ne može biti. Gverini je nepokretno zurio u njene usne, u usne te sitne, graciozne žene tamnog tena, u čijim se krupnim očima ogledala tuga. - Mi se volimo, Anabelle. Ja sam udana - žena mu je okrenula leđa i laganim korakom krenula stazom prema dvorcu. Enco Gverini je gledao za njom. Tek nešto kasnije krenuo je i on i brzo je sustigao. Uhvatio ju je za ruku i zadržao. - Vi vašeg muža više ne volite, Anabelle. Dovoljno sam dugo u dvorcu Danenberg da bih to primijetio. Anabelle je pognute glave gledala u stazu ispred sebe. - Da, Enco, u pravu ste. ja moga muža ne volim. - Poslije tih riječi iznenađeno se trgla. I sebi je to tek po prvi put priznala. - Gospodin Keith je ubio Ijubav u meni - te riječi pale su tako teško i sporo, kao valovi koji su pod njima udarali o obalu. - Znam, Anabelle. Gospodin Keith ne zna vidjeti ljepote ovog svijeta. Možda čak više ni ljepote svoje žene. Niste odabrali čovjeka koji vam odgovara. On je tvrđi od ovih stijena iz njegovog kraja. Ne zna pokloniti Ijubav, zna samo gospodariti i zapovijedati. Dugo sam razmišljao prije nego Sto sam se odlučio za ovaj razgovor, Anabelle. Nisam više mogao šutjeti. Nisam mogao otići jer sam znao da će vam svakog dana biti sve teže uz tog čovjeka. - Enco Gverini je ispružio obje ruke i privukao ženu sebi. - Anabelle, ja vas volim. Više od svoje umjetnosti, više od svog života. Anabelle, pođite sa mnom. - To ne mogu, Enco. ja imam dijete. -

-50-

Pompea

Povest ćemo i malu Aliciju, Anabelle. - To nam ne bi uspjelo, Enco. Čak i kada bi se pristao rastali od mene, moj muž nikada ne bi dozvolio da uzmem i Aliciju. još prije nego što ste vi došli, ja sam ga molila da mi dozvoli da odem sa djetetom. Ismijao me je. Anabelle se oslobodila Encovog zagrljaja. Tako je brzo produžila stazom da ju je on jedva uspio stici. Uostalom, u ovom trenutku ju nije želio pogledali u oči. Bolje je ako je pusti da malo razmisli. Možda u ovom trenutku nije ni shvatil a što joj je rekao, možda je govorila samo ono što joj je uprav o palo na pamet. Možda će svakog trenutka zastati i reći mu da se predomislila, da će poći sa njim, bilo kuda. Samo što dalje -

od dvorca Danenberg, što dalje od čovjeka koji ju je svakog dana mučio i koji je u njoj uništio Ijubav prema njemu, i zaista, Anabelle je zastala na vrhu slaze. Od tamo se pružao pogled na dvorac. Tamni zidovi sa vitkim tornjevima, stisnuti između litica i mora koji su se ovdje neprijateljski odmjeravali. Anabelle se okrenula Encu. - To ne smijemo napraviti - rekla je čvrstim glasom. - Ne smijemo se izložiti gnjevu gospodina Keitha. - ja se njega ne bojim, Anabelia. Zato što ga još uvijek ne poznajete dovoljno, Enco. Enco je podigao ruku i beskrajno nježno prešao njom preko njene crne kose. - Volim te, Anabelle. - Ovdje nas netko može vidjeti iz dvorca - Anabelle je brzo produžila dalje. - Večeras ćemo se ponovno vidjeli, Enco. Za večerom - dodala je. - ja neću doći - pokušao ju je zadržali posljednji put. Zbogom, Anabelle. Vi ste tako htjeli. - Zbogom, Enco - Anabelle je potrčala. Suze su joj tekle niz obraze.

-51-

Pompea

* Želite li još malo kave? - upitao je sluga Jack. - Hvala, Jack - odgovorio je Storage i s mukom ustao. Pogledao je na sat. - Krajnje je vrijeme da pođem. - To si dobro primijetio rekla je gospođa Storage oštrim glasom. Prezrivim pogledom odmjerila je zarumenjeno lice svog muža. Volio je popiti koju čašu više, naročito kad ga ponude ovako plemenitim vinom kakvo je bilo ovo u dvorcu Danenberg. -

Bilo bi nam drago kada biste još malo ostali - rekla je gospođa. U njenom glasu nije se moglo primijetili da je to izgovorila samo zbog najobičnije ljubaznosti. - Hvala, gospođo - rekla je gospođa Storage. - Kod nas se, srećom, zna kada je vrijeme da gosti pođu. U drugim krajevima svijeta, kako čujem, taj lijep običaj je zaboravljen. Anabelle se jako trgnula. Gospođu Storage je iskoristila još jednu priliku da je uvrijedi. - Kako vi želite, gospođo Storage. I Anabelle je ustala i ispravila svoj sari, s lakim osjećajem krivnje. Muž joj je već nekoliko dana skretao pažnju da ga ne oblači kada ima goste, ali ona nije odoljela. Kad god bi se u dvorcu loše osjećala. taj komad njene odjeće iz njene domovine pomogao bi joj da se razvedri. Materijali jarkih boja ne samo da su je podsjećali na Indiju, već joj se činilo da nekako razbijaju tmurnu atmosferu u dvorcu. Gospodin Keith je otpratio goste do predvorja. Tu ih je već čekao njihov vozač koji će Storagove odvesti kući. Za to vrijeme Anabelle je stala pred svoj portret u salonu. Zamišljeno ga je promatrala. Tu sliku Enco je naslikao za nju. Enco, koji joj je danas rekao zbogom, iako su se voljeli. Ipak, nije bilo zajedničke budućnosti za njih dvoje. -

-52-

Pompea

Usprkos riječima rastanka, ona se nadala da će Enco doći u dvorac na večeru. Ali on nije došao. Možda se pakirao, spreman da otputuje rano ujutro? Anabelle je rukom pritisnula srce. Kako će izdržati život bez Enca? Ovdje, u dvorcu Danenberg u vlasti svog muža? Zašto nisam .skupila hrabrosti da pođem s Encom? - pitala se. 1 sebe je iznenadila riječima: - Da. skupit ću hrabrosti ... Trgla se i naglo okrenula. Njen je muž u međuvremenu ušao u salon i sada joj prilazio onim teškim i sporim korakom, koga su se svi u dvorcu bojali. - S kim to razgovaraš? - upitao je. Glas mu je bio hladan. Anabelle se zbunila. - Ne znam. Samo sam glasno razmišljala, Keith. Svijetle oči gospodina Keitha se suziše. To je njegovom mršavom licu sa dugim riđim zaliscima davalo ružan izraz. - Samokontrola će za tebe uvijek ostati nepoznata riječ, Anabelle. Nego, hoćemo li još po jednu čašu vina prije spavanja? - Ne, hvala - Anabelle je nervozno koračala po salonu. Ruke su joj bile skrštene na grudima. Pogled joj je bio uperen negdje daleko, kroz zidove dvorca. Ali to čovjek koji je sebi sipao novu čašu vina nije primijetio. Okrenuo se, istina, njoj, ali je samo rekao: - Nisi se baš i večeras morala obuči u tu krpu - pokazao je na njen sari. - Dobro znaš da ovim ljudima ovdje u njemu ličiš na papagaja. - Ali, ovo je jedan od mojih najskupljih sarija, Keith zbunjeno je odgovorila Anabelle. - A nekada ti se sviđalo kada si me vidio u sariju - tiho je dodala. Gospodin Keith se bacio u jednu fotelju i glasno nasmijao: To je bilo davno, Anabelle. Davno? - upitala je mlada žena. Nešto više od tri godine. Da, hoćeš reći da to nije dugo?

-53-

Pompea

Osim toga, bilo je to u Indiji, a ne u lingleskoj. Nimalo se nisi potrudila da nam se prilagodiš, iako si mi to obećala. Drhtavim rukama, Anabelle je skupila svoj sari na grudima. - Nisam znala da će ovdje biti tako hladno. Hladno u svakom smislu. Ni na pamet mi nije padalo da će sa mnom svi postupati kao sa strankinjom. A nisam znala ni da će se tvoja Ijubav ovako brzo ohladiti. U Indiji si bio sasvim drukčiji, Keith. - Na putovanju, pogotovo u stranoj zemlji, čovjek se drukčije ponaša. Trebala bi to znati. - Ne, to nisam znala, Keith. Bila sam ti zahvalna za tvoj u Ijubav. Oca sam rano izgubila, a nešto prije našeg susreta i majku. Ti si došao iz Engleske, odakle je i moj otac. On mi je toliko pričao o Engleskoj da sam već mislila da poznajem tu zemlju i njene ljude. Mislila sam da si ti čovjek koji će me od svega štititi. Žena je pognula glavu. - A i voljela sam te. A ti si sada sve to uništio. Tvojom tvrdoćom i nepopustljivošću, onim što ti nazivaš Ijubav. A to je bila samo tjelesna Ijubav, ništa više. Nikada od tebe srdačne riječi, nikada običnog pitanja; kako ti je, kako se osjećaš? Gospodin Keith se još dublje zavalio u fotelju. Nezainteresirano je gledao Anabellu. - Skoro je ponoć, Anabelle. Najbolje bi bilo da pođeš u krevet. - Ne, ne želim ići spavati - Anabelle je zastala ispred muža. Moram privesti kraju ovaj razgovor koji sam toliko puta započinjala. - U redu, kad tako hoćeš, Anabelle. 1 bilo je krajnje vrijeme da se oslobodiš svojih mladenačkih snova. Imaš dvadeset tri godine i mogla bi se ponašati kao odrasla žena. Ti si sada gospođa Sanders i moraš se ponašati u skladu s tim imenom . Anabellino lice je porumenjelo od uzbuđenja. - Zbog čega, Keith? Zbog toga što u ovom dvorcu nisam vidjela ljubazan osmijeh, nisam čula ljubaznu riječ, niti sam s e

-54-

Pompea

jednu večer ugodno osjećala! Pričali su mi da su tvoji roditelji sasvim drukčije živjeli. Njemu su dolazili gosti, dvorac je bio obnovljen, išli su na putovanja i voljeli se do posljednjeg trenutka. Gospodin Keith se samo ironično nasmijao. - Dobro su ti ispričali, Anabelle. Međutim, meni se to nije činilo tako lijepo kao što ti misliš. Bio sam još dječak, ali me je muka hvatala kad bih vidio svoje roditelje da čavrljaju i smješkaju se kao djeca, ili da šetaju držeći se za ruke, iako su već bili starci! još tada sam se zakleo da se nikada neću tako smiješno ponašati. A ja sam čovjek od riječi, što si svakako već primijetila. I nemoj me više pokušavati razuvjeriti. U dvorcu Danenberg živjet će se onako kako ja budem zapovijedio. Ti, a kasnije i dijete, ponašat čete se onako kako ja budem zahtjevao od vas. Anabelline grudi su se uzbuđeno dizale i spuštale. Ipak je uspjela progovoriti. - Pod takvim uvjetima moja mala Alicia ne može živjeti. A ni ja - dodala je malo tiše. - Zbog toga odlazim. Gospodin Keith se opet zavalio u fotelju. - A kuda? Natrag u Indiju? - glasno se nasmijao. - Možda onim budističkim svećenicima od kojih si dobila te perle? - pokazao je na nisku oko njenog vrata. Anabelle spusti ruku na blistave crne bisere. - Molim te da se više ne rugaš mojim crnim biserima. - Ma ne, nikako. Kako mi je to samo palo na pamet? Pa, da, ti si uvjerena da te ta staklarija štiti kako su ti oni starci s a obrijanim glavam govorili - glas Keitha Sandersa postajao je sve ciničniji. - Da, biseri me štite, Keith. A svećenici su mi pomogli kada su mi svi ostali okrenuli leđa. Bila sam na smrt bolesna, ležal a sam izgladnjela u prašini na ulici. Svećenici nisu dozvolili d a umrem. Izliječili su me i poklonili ove bisere da me ubuduće štite. - Šteta. Da su te ostavili na ulici, sada te ne bi bilo da mi

-55-

Pompea

dosađuješ svojim glupostima i praznovjerjem vezanim za taj bezvrijedni nakit! - gospodin Keith je skočio i pružio ruku prema njenom vratu. Anabelle je ustuknula. Ne, nemoj mi ih uzimati. Molim te, Keith, nemoj dirati moje bisere. Oni su mi potrebni koliko i zrak koji dišem. - Oni ti više ne mogu pomoći, Anabelle - vrtio je Keit h Sanders glavom. - Reci mi, gdje su bile čarobne moči tih bisera kada si rađala dijete? Zašto ti oni nisu pomogli da dobiješ sina? Nisu, rodila si djevojčicu. Zar je već došlo vrijeme da jedna žena u svoje ruke preuzme dvorac Danenberg? To se ne smije dogoditi, jer to se nikada ranije nije dogodilo - mrko je pogledao svoju ženu. - Alicia ima skoro dvije godine. Što je sa našim drugim djetetom. - Nisam ja kriva, Keith. Uostalom, imamo još dovoljno vremena. Meni je dvadeset tri godine, tebi tek četrdeset. - Točno, meni je četrdeset. Nemam više vremena čekati sina. Želim ga odmah, što prije, ne mogu više čekati. Dakle, ako netko nekome treba predbacivati, to sam svakako ja. Dakle, što bi još htjela? Dozvoli mi bar da otputujem na neko vrijeme, Keith - molila j e Anabelle. Ne! - riječ je hladno odjeknula u velikom salonu. - Odmah odlazi u krevet i pokušaj shvatiti da takvi postupci ne priliče ženi Keitha Sandersa, Ostaješ u dvorcu Danenberg i živjet ćeš onako kako ja budem zahtjevao - gotovo je izgurao ženu iz salona i kroz hodnik do njene sobe. Tu ju je gurnuo u jednu fotelju, - Od sada u Danenbergu živjet ćeš kao leptirić. Inače, u dvorcu ima mnogo slobodnog prostora ... Anabelle je drhtala cijelim tijelom. - Budi tiši, molim te - mucala je. - Probudit ćeš Aliciju. - Aliciju? - iznenadio se Keith. - Znači, ponovno si je donijela u svoju sobu? Kada ćeš jednom shvatiti da kod Sandersovih djecu čuvaju isključivo dadilje? Nisi ti žena seljaka, da dijete mora spavati s tobom u postelji!

-56-

Pompea

Molim te, nemoj mi sada uzimati dijete. To ne bih mogla podnijeti. Moram kraj sebe imati nekog tko me voli i kome sam potrebna. Keith je prišao vratima i otvorio ih. - Ovo neka bude posljednji put da dijete spava s tobom. Zalupio je vrata za sobom i zaključao ih. Anabelle je bila previše uzbuđena da bi odmah shvatila značenje tog postupka. Tek nekoliko minuta kasnije sjetila se da je čula i zvuk okretanja ključa u bravi. - Pa to je ludo - pomislila je. Keith je svakako nije imao namjeru zaključati. Pritisnula je kvaku. Vrata su doista bila zaključana. U njoj se iznenada javio gnjev, osjećaj koji do tada nije -

poznavala. Zaželjela je vrištati, da rukama lupa po vratima. Ali joj je pogled u tom trenutku pao na kut sobe kraj kamina. Tu je u kolijevci mirno i duboko spavala dvogodišnja Alicia, malih ručica. Nije htjela buditi dijete usred noći galamom i lupanjem. * Još uvijek u gnjevu, Anabelle je pala u jedan naslonjač i u njemu dugo sjedila kršeći ruke. Što da sada učini? Znala je da nešto konačno mora poduzeti. Uzaludno je čekati da se Keith promijeni. Za njega je žena bila biče koje se u kuci drži samo radi statusa obitelji i produženja loze. On joj više nikada neće pokloniti trunčicu Ijubavi niti će shvatiti da ona čezne za nježnošću. Enco! Anabelle je nemoćno zajecala, pokrivši lice rukama. Prije samo nekoliko sati, odbila je Encov poziv da pođe sa njim , odbila ga je žrtvujući se na oltaru braka. Taj osjećaj gorčine bio je sada nepodnošljiv. Ustala je nervozno se počela šetati po sobi. Morala je nešto poduzeti. Tek te večeri, tek u posljednjih nekoliko minuta, ona

-57-

Pompea

je shvatila da se Keith više ne može promijeniti. On joj nikada neće dati ono što je ona očekivala, niti će joj učiniti i najmanji ustupak. Enco! Da, ona će poći s njim, ona će pobjeći od muža! Ta odluka, to konačno rješenje svih njenih problema donijelo joj je veliko olakšanje. Pritrčala je velikom ormaru i iz njega na brzinu izbacila nekoliko potrebnih stvari. Ali se iznenada ukočila na mjestu. Alicia! Sto će se dogoditi sa njenom kćerkom? Ispustila je haljinu koja joj se u tom trenutku našla pri ruci i opreznim koracima prišla kolijevci. Alicia je spavala lako zarumenjenih obraza, plave razbarušene kosice. Anabelle se nagnula nad nju i nježno je poljubila u čelo. Dijete je u snu uzdahnulo i okrenulo se na drugu stranu. Dugo je Anabelle stajala kraj kolijevke opuštenih ruku. Iznenada se bacila na koljena kraj kolijevke i tako je čvrsto stegla rukama da je drvo zapucketalo. Što da učini? Voljela je dijete i nije ga željela ostaviti. Naslonila so čelom na drvo i zajecala: - Ti si mi jedina sreća, Alicia. Dugo je vremena prošlo dok se Anabelle nije smirila i natjerala sebe da iz sobe izađe u kupaonu koje se nalazilo uz njenu sobu. Rashladila je vodom užareno lice i pogledala se u ogledalo. još uvijek je bila lijepa, usprkos onoj tvrdoj crti oko usta koje prije samo nekoliko sati nije bilo. Crni biseri blistali su se na njenom sariju. - Pomozite mi! - promrmljala je Anabelle i poljubila bisere. Ponijet će Aliciju. Zbog čega dijete ne bi moglo biti sretno i bez bogatstva i udobnosti? Alicia je moja - pomislila je Anabelle. Ali je istog trenutka shvatila da se takvim mislima samo zavarava. Nije smjela izložili dijete neizvjesnom životu koji je

-58-

Pompea

bio pred njom. Alicia je imala pravo na udobno djetinjstvo, na dobro obrazovanje i položaj u društvu koji odgovara kćeri Keitha Sandersa. Nijednu od tih stvari ona nije smjela oduzeti djetetu zbog svog egoizma. Osušila je lice i odlučnim korakom se vratila u sobu. Svukla je sari i uzela jedan topao i udoban kostim zelene boje. još nekoliko komada odjeće nabacala je u malu putnu torbu. Putovnica i nešto novca stavila je u džep kostima. Imala je malo novaca, ali će joj i to dobro doći. Putnu torbu je spustila kraj prozora, a onda još jednom prišla djetetu. još jednom su je obuzele sumnje, ponovno se borila s a suzama dok je gledala djete koje je mirno spavalo. Alicia, moja mala Alicia - tiho je mrmljala. Dijete se trglo u snu. Sa rukama na licu, Anabelle je priskočila prozoru. Ali snaga ju je ponovno izdala i ona je nekoliko trenutaka stajala neodlučno sa rukom na prozoru. U tom trenutku začula je korake u hodniku. Bili su to Keithovi koraci. Više nije smjela oklijevati. Morala je otići što prije. Ruke su joj pale sa lica. Pogledala je oko sebe na nered u sobi . Što da radi? Bilo je previše opasno iskočiti kroz prozor. Ali se nije imala gdje sakriti od gnjeva muža kada bude otkrio da s e sprema za bijeg. U panici, Anabelle je ostala kraj prozora, kao životinja koja hipnotizirana očekuje posljednji skok velike zvijeri. U hodniku je zavladala tišina. Zadržavajući dah, Anabelle je gledala u vrata. Primijetila je da se kvaka na njima malo pomaknula. Da li to Keith samo provjerava jesu li vrata još uvijek zaključana? Anabelle n e nesvjesno grizla svoju usnicu. Kvaka na vratima se smirila. Lak šum pred vratima, a zatim ponovno Keithovi koraci. Udaljavali su se. Anabelle se trgnula iz ukočenosti. Kao reakcija na to, došla je grozničava aktivnost. -

-59-

Pompea

Brzo je otvorila prozor i stavila putnu torbu na njega, a zatim ga i sama opkoračila. Nekoliko trenutaka promatrala je litice pod kojima je ležalo selo Danenberg. Na nebu je sjao pun mjesec, osvijetljavajući okolinu blijedom svijetlošću. Ali to nije potrajalo dugo. Nemirni oblaci brzo su ga sakrili. Anabelle se ugrizla za usnu. Zbacila je putnu torbu sa prozora. Šum njenog pada tupo je odjeknuo u noći. Lagano je ispružila noge ne popuštajući grčevit stisak ruku. Strah od muža mješao se sa strahom od pada. Tek poslije prvog koraka i sama je shvatila da je odabrala veću opasnost. Nekoliko koraka dalje nalazio se veliki prozor salona u kojem je nedavno razgovarala sa mužem. Bio je još uvijek osvijetljen. Prošlo je nekoliko minuta prije nego što se usudil a malo pomaknuti glavu i proviriti u salon. Keith je sjedio za stolom i upravo sipao novu čašu vina. Zatim je ustao i prišao ormaru. Sada će ostaviti bocu, pomislila je Anabelle, i pri tom mi okrenuti leđa. Za to vrijeme moram preći preko prozora. To joj je uspjelo u tri duga koraka. Od tog mjesta više nije bilo daleko ni do krova sporedne zgrade. Ali kada je stigla do log krova morala je malo predahnuti. Pred očima su joj lebdjele tamne sjene. Nešto je protrčalo ispod njezinih nogu. Nije uspjela zadržati krik. Miševi! Ipak, to što je prepoznala životinje, nije joj donijelo nikakvo olakšanje. Ne zato što bi se bojala , miševa, već zato što je shvatila da je kriknula i da ju je netko mogao čuti. - Moram odmah sići na krov. Tu ću moći leći i bar neću biti u opasnosti da padnem, - pomislila je. Stisnula je zube i skočila. Crijepovi na krovu su zapucketali pod njenim nogama. Ali je ona samo trenutak kasnije bila u sjeni zida dvorca, skoro ispod samih prozora salona. jedva je uspjevala nekako utišati svoje bučno disanje. Trgao ju je šum odozgo. Podigla je pogled. Keith je otvorio prozor salona i nagnuo se prema van. Pogled mu je bio uprt u noć.

-60-

Pompea

Činilo joj se da je prošla čitava vječnost dok se prozor nije ponovno zatvorio. Od pomisli da bi Keith sad mogao poći u njenu sobu, prođoše je žmarci. Skoro je pretrčala preko krova i dokopala se grana jednog velikog hrasta koje su na tom kraju gotovo prekrivale crijepove. još samo da nekako siđe. Ali nije imala vremena da dovrši tu misao. Noge joj skliznuše niz vlažni krov, ruke ispustiše tanke grančice za koje se uhvatila. Propala je kroz krošnju drveća i našla se na zemlji. Ošamućena, ona je ostala ležati. Rukom je oprezno opipala desni članak i osjetila jaku bol. Bio je vjerojatno iščašen. Ipak, morala je dalje do svoje putne torbe, a zatim što dalje od dvorca Danenberg. Pokušala se je uspraviti na noge, ali ju je snaga izdala. Pokušala je ponovno i ovog puta uspjela. Ipak, na desnu nogu samo se s mukom oslanjala. Tumarala je preko travnjaka. Putna torba trebala se nalaziti blizu jednog žbunja, točno ispred prozora kroz koji je torbu i bacila. Duboko dišući, Anabelle je stigla do žbunja, i u njegovoj j e sjeni mogla nekoliko trenutaka predahnuti. Ali, gdje joj je putna torba? Nigdje je nije mogla naći. U tom trenutku poželjela je da mjesečina ponovno bar na trenutak osvijetli park. - Nemojte se bojati, nemojte vikati, gospođo Anabelle! Anabelle se prestrašeno trgla. Odakle je dopro taj glas? Muški glas. Možda gubi razum, možda joj se to samo pričinilo? Ali čovjek je već iskoračio iza žbunja. - Jack! - sa olakšanjem je uzviknula Anabelle. - Oh, Jack ... d a li ste to došli da me vratite u dvorac? - Nisam, gospođo Anabelle. Dođite! - Jack je izvukao putnu torbu iz žbunja i povukao ženu.

-61-

Pompea

Nemamo vremena - pokazao je prema mraku. U mojoj sobi gori svijetlo ... sve je izgubljeno! - Nije - Jack ju je poveo za ruku, a ona mu se prepustila. I bol u članku lakše je podnosila oslanjajući se na njegovu ruku. Osim toga, on je nosio njenu putnu torbu. Kroz sjenu drveća Jack ju je doveo do jednih otvorenih vrata. Anabelle stegne slugi ruku. - Vi ste ova vrata otvorili? – upitala je. - jesam, čim sam vas vidio na zemlji. Dalje morate ići sami, gospođo Anabelle. Više vam ne mogu pomoći. Može se dogoditi da me gospodin potraži kad otkrije da niste u svojoj -

sobi. Moram zatvoriti ova vrata i odmah se vratiti u svoju sobu. Želim vam sreću, gospođo Anabelle! - Jack je za njom zaključao vrata i odmah zatim nestao. Anabelle se ipak mnogo bolje osjećala. Tumarala je putem koji je vodio kraj sela Danenberg. Cesto je zastajala da se odmori i putnu torbu premjesti u drugu ruku, ali je ipak bila vedrija od pomisli da je najteži dio njenog puta već prošao. I uskoro će joj i Enco pomoći ili je zaštititi od Keitha. Pred njom se već nazirala kućica u kojoj je slikar stanovao. Nju je iznajmio čim je došao u ovaj kraj, kao da je osjećao da bi bilo previše opasno da stanuje u dvorcu Danenberg. Nije se nimalo začudila kada je vidjela da kroz prozore kućice ne dopire ni tračak svijetlosti. Ponoć je davno prošla. Enco svakako već spava. Vjerojatno planira da ujutro ustane rano. Anabelle je pokucala na prozorsko okno. Čekala je da se unutra upali svijetlo. Ali, čekala je uzalud, iako je pokucala još nekoliko puta, sve jače i jače. Počela je vikati. Konačno je odlučila da prići vratima. Bila su otključana. Sa strahom je ušla u mračnu kuću i još jednom izgovorila im e čovjeka od kojeg je očekivala pomoć. Ponovno je uhvati strah.

-62-

Pompea

Drhtavom rukom potraži prekidač. Soba je bila prazna, krevet bez posteljine. Enca nije bilo tu. Sto da radi? Napustila je Danenberg računajući na njegov u pomoć. još je jednom pogledom pretražila sobu. Na stolu j e opazila jednu kuvertu. Na njoj je stajalo njeno ime. Uzela ju je, otvorila i pročitala. - Najdraža Anabelle, bili ste u pravu kad ste odbili poći sa mnom. Ipak, otkrili ste svoju Ijubav prema meni. Moram vas zamoliti za oproštaj, nisam imao pravo uzimati ženu mužu i majku djetetu. U dvorcu Danenberg imate siguran i miran život, uz mene bi vam budućnosti bila neizvjesna. ja sam nepouzdan čovjek kome zbog slikarske vještine opraštaju mnoge slabosti. Nadam se da ćete shvatiti zbog čega više ne mogu ostati ovdje. Uostalom, jedno drugom smo već rekli zbogom. Uvijek ću vas voljeti, Anabelle. To pravo nitko mi ne može oduzeti. Uvijek vaš, Enco Gverini. Anabelle je ispustila pismo. Zatim ga je podigla sa poda i stavila u džep. Izašla je iz kuće i naslonila se na najbliže drvo. Znala je da joj više nema povratka u dvorac, čak ni sada kad od Enca ne može očekivati pomoć. Pogled joj pređe okolinom. Obližnji put vodio je u pravcu najbliže željezničke stanice. Tim putem nije smjela poći. Ostao joj je još samo pravac preko fjorda. Sa njegove druge strane nalazila se autobusna stanica, sa koje se također moglo stići do slijedeće željezničke stanice. Njen pogled skliznuo je preko tamne vodene površine. Tu na obali sigurno će neki čamac. Morat će sama veslati. Nitko ne smije znati da je ona otišla tim putem, inače će to i Keith doznati. Lagano je tumarala dalje, iako joj je hodanje svakog trenutka postajalo sve teže i teže. Sada, kako pred sobom više nije imala cilj, kuću u kojoj je Enco živio, malo je klonula i duhom. Hrabrost joj se, međutim, vraćala kad god bi se okrenula i iza sebe ugledala mračnu sjenu dvorca.

-63-

Pompea

Kada je konačno stigla do fjorda. klonula je iscrpljena na kamenitu obalu. jedan čamac s e nalazio u blizini, ali je ona najprije morala skupiti snagu da dospije do njega. Čeznutljivo je gledala u osvijetljene prozore obližnjih kuća. Tu se još nije spavalo. Međutim, ona nikoga nije poznavala, nije znala smije li se povjeriti nekom od stanovnika sela. Bojala se da će oni stati na stranu gospodara dvorca, jer je tako zahtjevala tradicija. Kritizirati nekoga od Sandersovih bilo je ravno zločinu. Malo se odmorivši, Anabelle je napokon prišla čamcu. Pokušala ga je odvezati, ali su njeni prsti bili previše nježni za debelo i vlažno uže vezano mornarskim čvorom. Iscrpljena, klonula je na sjedište u čamcu. Tu je bar bilo suho, jer je svoju haljinu već smočila gazeći po vodi da uđe. Pogled joj je ponovno odlutao do najbliže kuće. Možda tu stanuju ribari koji će uskoro isploviti sa svojim mrežama? Da, sigurno je bilo tako, jer su se vrata kuće upravo otvorila. Međutim, na njima nije bio muškarac, već jedna žena koja je zastala na pragu i osvrnula se oko sebe. Laganim korakom približavala se obali. Anabelle je nepomično sjedila u čamcu. Nije se imala gdje sakriti. Da bježi? Pred njom je bila voda. Bježati natrag, značilo bi dospjeti ravno u ruke toj ženi. Ukočenim prstima Anabelle je ponovno pokušala razvezati čvor. - Što radite u čamcu? - začula je oštar ženski glas. Anabelle je podigla pogled. - Gospođa Anabelle! - Zaboga, otkud vi ovdje! - Nemojte me odati, molim vas - zajecala je Anabelle. - Hoću pobjeći preko fjorda ... bježim iz dvorca. - Ah, tako ... žena je nekoliko trenutaka promatrala Anabelle, a zatim rekla: - Dođite najprije u kuću - kada je vidjela da Anabelle oklijeva, ona je dodala: - Nema nikoga. Živim samo sa sinom, a on spava - pružila je ruku. Tek tada je Anabelle ustala da izađe iz čamca.

-64-

Pompea

jeste li povrijeđeni? - upitala je žena kada je primijetila da ona šepa. -

Jesam, boli me članak. Ali ću moći ako ... ako mi ponesete torbu i dozvolite da se malo oslonim na vas. - To mi neće biti teško - glas žene bio je nježan, ali je rame n a koje se Anabelle oslonila bilo čvrsto. Brzo su stigli u kuću i Anabelle je klonula na klupu pokraj kamina. - Sjednite, odmah ću vam donijeti toplog čaja. Svakako će vam prijati. - Hvala - Anabelle se osvrnula oko sobe. Sve je blistalo od čistoće, a u kaminu je pucketala vatra. Ni na čaj nije dugo čekala. Dok ga je pila, žena je kleknula -

pred nju. Bila je još mlada sa dugom smeđom kosom i lijepim licem. Zelene oči pažljivo su je gledale. - Zovem se Martha Framer, vi me možete zvati samo Martha. Već sam navikla da mi se svi tako obraćaju, čak i ljudi iz dvorca. Tako, a sada da pogledam vaš članak - nježnim j e prstima opipala nogu, a zatim podigla pogled. - Samo ste ga malo iščašili, ništa strašno.Stavit ću vam odmah obloge, pa će i bol brzo proći. - ja moram ići, Martha. Ne smijem ovdje dugo ostati. Naravno, najprije vam moram reći što se sve dogodilo. - Nije potrebno - tog trenutka glas Marthe Framer bio je pomalo oštar. - Da budem iskrena, već dugo se pitam koliko ćete vi još izdržati onakav život u dvorcu. Međutim, morao se pojaviti drugi čovjek u vašem životu da biste skupili hrabrost da napustite Danenberg. Anabelle je iznenađeno pogledala u nju. - Otkuda vi znate da ... - ja ništa ne znam. Ipak, shvatila sam da ste sa slikarem Encom Gverinijem odlično slažete. Često sam vas i viđala zajedno, u šetnji oko dvorca ih kraj obale. I danas. Premda me se to, naravno, nimalo ne tiče - ispravila se i otišla po lavor sa vodom. - Ono što se zbiva u dvorcu Danenberg mene nimalo ne

-65-

Pompea

zanima. - Enco Gverini je otišao - tiho je rekla Anabelle. - Da, to znam. Mislila sam da ćete i vi poći sa njim. Ali, kada sam vas vidjela samu u čamcu, shvatila sam da se nešto drugo dogodilo. - Martha je močila maramicu i nježno je obavijala oko povrijeđene noge. - Molim vas, Martha, sjednite kraj mene - rekla je Anabelle. Moram vam sve ispričati. Ne znam da li ćete mi povjerovati, ali nekome se moram povjeriti. Bit će mi mnogo lakše ... - Samo vi govorite - Martha je sjela na klupu kraj nje. - Nemate se čega bojati, jer sve što kažete ostat će među ovim zidovima. Nemam nimalo razloga da gospodinu Keithu pomažem u potrazi za njegovom ženom. Anabelle je počela pričati. O svom životu u dvorcu Danenberg, o neslaganju sa mužem, o svom bijegu. Martha Framer ju je šutke slušala. Tek nekoliko minuta pošto je Anabelle završila, ona je ponovno progovorila: - A vaše dijete? Da li ste mislili na malu Aliciju? Tek tada su potekle suze niz Anabellino lice. - Htjela sam povesti Aliciju, ali sam shvatila da je za nju bolje da ostane u dvorcu. To mi je strašno teško palo. Ipak, zahtijevat ću da mi ju daju, samo ako uspijem u bijegu Anabelle je stegnula Marthinu ruku. - Vi mi vjerujete. Martha je klimnula glavom, a zatim ustala sa klupe. - Pođite sa mnom, gospođo Anabelle. - Kuda? - začuđeno je upitala Anabelle. Maramicom je pokušavala osušiti lice. - Pokazat ću vam nešto što će vam dokazati da vam vjerujem. Martha je Anabelle stepeništem povela u potkrovlje. Tiho je otvorila jedna vrata. Svijetlo iz hodnika palo je u sobicu s a dva kreveta. U jednom od njih vidjela se dječja glavica. - Ovo je moj Karl - rekla je Martha Framer i nježno uklonila dječaku kosu sa čela. - Ima sedam godina i već ide u školu. Ne znam kako bih izdržala ijedan sat bez njega. Zbog toga vam i

-66-

Pompea

vjerujem da ćete malu Aliciju uzeti sebi čim to budete mogli. Pođimo ponovno dolje, gospođo Anabelle. Dok je Martha pomagala povrijeđenoj ženi da siđe, na usnama joj je lebdio blag osmijeh. Čim je Anabelle sjela, progovorila je: - Vašem Karlu je sedam godina, ali je on stalno uz vas. Mojoj Aliciji su tek dvije godine i njoj je majka još potrebnija. Muž mi je rekao da nisam seljanka i da ne smijem svoje dijete držati u postelji. Sutra ... odnosno to je već danas, on mi je htio uzeti malu Aliciju. O njoj će se brinuti isključivo dadilja. Martha Framer se nasmijala. - Da, seljaci su za gospodina Keitha samo njegove usluge. I ja sam kći seljaka. Međutim, kada s e kći nekog seljaka dopadne gospodinu Keithu, zna se on i te kako pomučiti oko nje. Anabelle se trgnula i iznenađeno je pogledala: - Hoćete reći da je moj muž vodio razvratan život, da je sirote djevojke iz ovoga kraja ... ne, ne mogu vjerovati! Ipak, tako je bilo. Ljudi to znaju. A mnogima je njegov o zanimanje bilo i dobrodošlo. Gospodin Keith je svoje grijehe obično naplaćivao novcem. A do novca je u ovim planinama teško doći. - Martha prinese ruku čeku. - Ali, bolje da sada razmislimo što ćemo sa vama. Prišla je prozoru i pogledala prema obali. Anabelle se nije mogla suzdržati. - Martha, je li Karl vaše izvanbračno dijete? - upitala je tiho. Žena se naglo okrenula. - Da, ali Karl ne zna ime svog oca. A nemojte me ni vi pitati za to ime, gospođo Anabelle. ja ću vas čamcem prevesti preko fjorda. Međutim, morat ćemo čekati još tri sata, jer ćemp tek pred jutro moći bezbjedno preći. Struja oseke sada je previše jaka. Vi ćete me prevesti? Zar biste to učinili za mene? - Anabell e je ustala i prišla prozoru. Prislonila je svoj obraz uz obraz -

-67-

Pompea

Marthe Framer. - Hvala vam, Martha. Ovo vam nikada neću zaboraviti. Nema na čemu, gospođo Anabelle - Marthin glas ponovno je zazvučao oštro. Možete čak i odspavati do polaska.To će vam koristiti, a ovdje se nemat e čega bojati. Vrata ove kuće za gospodina Keitha su zatvorena. Tri sata kasnije Martha je probudila Anabelle. Kroz prozor j e već dopiralo prvo sivilo zore. - Sada ću vam staviti čvrst povez na članak, gospođo Anabelle. - Marthi se iznenada jako žurilo. Na stolu su već stajalo vrela kava i doručak. - Ali prije toga ipak nešto morate pojesti. -

Anabelle je zahvalno sjela za stol. Martha joj je pravila društvo uz kavu. Anabelle je još jela kada je ona otrčala uz stepenice i vratila se s vunenim pokrivačem i voštanim platnom. - Ovo je da se ne biste smočih na fjordu, gospođo. jako je hladno. Ovo će vam svakako biti potrebno. Anabelle je pribor za jelo spustila na stol i dohvatila svoju nisku crnih bisera. - Sada mi vi pomažete, Martha, a poslije toga se moram osloniti samo na zaštitu svojih bisera. Ustala je. Malo se zanijela i morala se je pridržati za stol. Lako je kriknula. Nagli pokret je prekinuo nisku i biseri su s e rasuli po stolu i podu. - Odmah ću ih pokupiti - nasmiješila se Martha i kleknula na pod. I Anabelle joj je pomagala. Malo se povratila od straha, ali joj je glas još uvijek drhtao kada je progovorila: - Ne smijem izgubiti ove bisere, jer me oni štite od svega. Ne bih smjela izaći kroz onaj prozor da ih nisam imala uz sebe. Iz džepa je izvadila malu kožnu vrećicu i u nju stavila bisere. Ali Martha joj nije dozvolila da ponovno utone u misli. Uhvatila ju je za ruku i povela iz kuće. Njoj nije bilo nimalo teško da razveže čvor i odgurne čamac od obale. Snažnim zaveslajima vesla potjerala je čamac preko fjorda. još

-68-

Pompea

jednom je Anabelle ugledala dvorac u sve jačoj svijetlosti dana. Međutim, čak ni iz ove daljine on joj se nije činio privlačnijim. Nijednog trenutka joj nije palo na pamet da je Keith možda još uvijek traži. Mislila je samo na svoje dijete koje je sigurno još spavalo iza tih debelih sivih zidova. Nokte je gotovo zarila u drvo čamca. Pogled nije skidala sa dvorca, sve dok Marthini zaveslaji veslom nisu postali kraći i rijeđi. - Kuda ćete sad poći, gospođo Anabelle? - upitala je Martha. - U San Remo. Objasnila je ženi da Enco Gverini živi u San Remu. Čamac je već stigao do druge obale i Martha je iskočila na obalu. Sada moramo požuriti. U ovo doba izlaze ribari i netko bi nas mogao vidjeti. Ipak, brzo ćete stići do autobusa - stisla je ruku Anabelle. - Sretan vam put, gospodo. Ali Anabelle nije ispustila njenu ruku. Iz džepa je izvadila vrećicu sa biserima, drhtavom rukom izvadila jedan i pružila ga Marthi. -

U znak zahvalnosti, gospođo Framer - rekla je. U glasu su joj se osjećale suze. - Ovaj crni biser će i vas i vašeg dječaka štititi od svake opasnosti - njen pogled pređe preko mora. Svatko tko mi na ovom teškom putu pomogne, poklonit ću po jedan ovakav biser, sve dok mi na kraju ne ostane samo jedan. I on će me moći zaštititi, a onda ću ga pokloniti mojoj maloj Aliciji. - Hvala vam, gospođo Anabelle - Martha je bila dirnuta. - Neka vas sreća prati - Martha se vratila u čamac. još jednom se okrenula i prekinula veslanje. Anabelle više nije bila na obali. -

*** Anabelle je stigla do autobusa u trenutku kada se vozač upravo spremao zatvoriti vrata. Dozvolio joj je da i ona uđe, ne obrativši neku posebnu pažnju na nju.

-69-

Pompea

Trenutak kasnije Anabelle se našla na maloj željezničkoj stanici. Njen je strah bio sve slabiji kako je vrijeme odmicalo. Njen muž neće pretpostaviti da je ona ovako brzo uspjela udaljili se iz okoline dvorca. Ipak, kasnije će je svakako tražiti i dalje. Možda čak i u San Remu, čim shvati da je i slikar otišao u isto vrijeme kad i ona. Ipak moram u San Remo, jer drugog izbora nemam, mislila je Anabelle. Moram Encu, on mi je potreban, on će mi pomoći. jednog dana ču povesti i Alicijn. * Alicia Sanders je zarila svoje duge prste u plavu kosu i naslonila glavu na ruke. - I tako je moja majka prije šesnaest godina otišla u San Remo. Od tamo vam se jednom javila, gospođo Framer. Ali, što se poslije toga događalo? Gledala je u crni biser koji je Martha Framer stavila na dug zlatni lančić. Martha Framer je skoro jecala. - Poslije toga ne znam ništa. Freda mi je jednom rekla da j e gospođa Anabelle pisala dva mjeseca poslije dolaska u San Remo, gospodinu Keithu. U pismu ga je molila da tebe da njoj, Alicia. Da li je tako zaista bilo, ili je Freda sve izmislila, To ti ne bih mogla reći. Tvoja majka te drugačije nije ni mogl a uzeti, Alicija. jedini način bio je da ponovno zamoli gospodina gospodina Keitha, u nadi da će se možda predomisliti. On je otputovao u San Remo. još mnogo ranije svima je ispričao kako je njegova žena u San Remo otputovala na liječenje. Nije mogao podnijeti sramotu što ga je žena napustila. Alicia je ustala. - Da, moj otac je otputovao u San Remo. 1 Jack je bio sa njim. Od tamo su se vratili sa praznim lijesom. Što se dogodilo u

-70-

Pompea

San Remu? To moram saznali. Moram saznati gdje je sada moja majka. Prišla je Karlu i položila mu ruku na rame. Karl, jako sam ti zahvalna što ćeš mi pomoći da pređem preko fjorda. Samo znam da u blizini dvorca više ne smijem ostati. Moram bježati, kao što je pobjegla moja majka. Ipak, prije loga bih htjela još jednom razgovarati sa Jackom. Već je krenula prema vratima. Martha Framer joj je prepriječila put i zadržala je. - Alicia, ti skoro dva dana čekaš da te Karl odvede na sigurno mjesto; a sada ponovno srljaš u opasnost! Hoćeš natrag u dvorac Danenberg? Ne, to ti neću dozvoliti. - Noć je, gospođo Framer. Nitko me neće vidjeti. U ovo doba u -

selu svi spavaju. I krčma je već odavno zatvorena. - A kako ćeš ući u dvorac i probudili Jacka? Oči mlade djevojke su blistale. - Ući ću u dvorac na sporedan ulaz. Kroz njih sam izašla i kada sam išla do grobnice. jer nisam smjela na glavni ulaz. Bojala sam se da me Jack ili Freda na vide. Ključ od tih vrata sakrila sam pod jedan žbunj i sigurno ću ga tamo ponovno naći. Moram razgovarali sa Jackom. Gospođa Grace još nije u dvorcu. Karl položi ruku na rame svoje majke. - Ne bismo smjeli zadržavati Aliciju, majko. Jack zna sve. Zbog svog obećanja gospodinu Keithu nije smio ništa reći. Osim toga, bilo bi glupo da Alicia ode u San Remo i uzalud se raspituje za svoju majku, a da Jack svo to vrijeme možda točno zna što je bilo s njom - Karlov glas postajao je sve uzbuđeniji. Alicia ga je zahvalno promatrala. Zamolila je još jednom: - Dozvolite mi da pođem, gospođo Framer. Sigurno ću se vratiti na vrijeme da me Karl preveze preko fjorda. Martha Framer je klimnula glavom. - Dobro, ali neka i Karl pođe sa tobom. Karl hitro poljubi majku u obraz. - To sam i sam htio predložiti, majko. Pružio je Aliciji ruku. Zajedno su krenuli prema vratima, ali

-71-

Pompea

im se Martha još uvijek nije maknula s puta. Uzela je zlatni lančić s crnim biserom i stavila ga Aliciji oko vrata. - Uzmi bar za sada crni biser tvoje majke, dijete moje. - Hvala vam, gospođo Martha - i Alicia je poljubila Karlovu majku, a potom se okrenula vratima. - Idemo, Karl. Martha Framer priđe prozoru. Promatrala je kako dvoje mladih, idu stazom držeći se za ruke. - Morala sam poslati Karla sa njom - mrmljala je. - Srećom, oni će misliti kako da stignu do dvorca i Jacka. Ne bi smjeli postati bliski. Moj dečko ne smij e bili nesretan. Kao ni Alicia. * To je taj žbunj - prošaputala je Alicia. - Bojim se samo da neću uspjeti pronaći ključ. - Naći ćeš ga, Alicia - rekao je Karl čvrstim glasom. Znao je da mora ohrabriti djevojku. U posljednja dva dana doživjela je toliko strašnih stvari da je već morala biti umorna. - Ovdje ... trebalo bi bili ovdje - njeni prsti pretraživali su travnjak ispod žbunja. - Oh, Karl! - iznenada je uzviknula i obgrlila mladića oko vrata. - Ući ćemo u dvorac. Karl je čvrsto stegnuo djevojku. Malo ga je iznenadio njen zagrljaj i zato ju je samo blago poljubio u obraz. Oprezno su prišli sporednim vratima. - Vrlo je mračno. Nikakvo čudo, uostalom, u ovo doba! Ali je Freda prava sova. To joj Jack često govori kad je hoće naljutiti. Ona uvijek tvrdi da je svake noći muči nesanica. - jesu li Jackova i Fredina soba jedna pokraj duge? - upitao je Karl, dok je otključavala vrata. - jesu. U hodniku koji iz glavne zgrade vodi do sporedne. Dođi, ovdje će nam biti potrebna tvoja džepna lampa. Sva sreća što si se sjetio da je poneseš, Karl. - Obično je uvijek držim u džepu. Petrolejka je za to previše

-72-

Pompea

glomazna. - Naravno, nju ne možeš staviti u džep - nasmijala se Alicia. Međutim, brzo se uozbiljila. - Nadam se da Jack ne zaključava svoju sobu. Uskoro ćemo stići do nje. - Pst! - Karl je stavio prst na usta i lagano pritisnuo kvaku. Sa olakšanjem je odahnuo, odgurnuo otključana vrata i povukao Aliciju za sobom unutra. - Ti ga pozovi, Alicia! - Ugasio je džepnu lampu, kako iznenadna svijetlost ne bi prestrašila Jacka. - Jack! - tiho ga je pozvala Alicia, Jack je nešto promumljao i pomaknuo se u postelji. Trenutak kasnije ponovno se začulo njegovo hrkanje. još jednom ga je Alicia pozvala po imenu. Prokletstvo, Freda, pa ti si stvarno poludjela! - uzviknuo je Jack. - Ni noću mi ne daš mira? Lutaj po dvorcu cijelu noć, ako hoćeš, ali u moju sobu ne ulazi! Alicia je drmnula Karla laktom. Na trenutak je potpuno zaboravila na opasnost koja joj prijeti u dvorcu i iskreno se zabavljala Jackovim gnijevom. Međutim, ipak ga je morala prekinuti: - Nije Freda, Jack. To sam ja - Alicia. I Karl je sa mnom. Upali već jednom tu lampu, Karl. - Gospođica Alicia! - uzviknuo je Jack, prije nego što se svijetlo upalilo. Ukočeno je sjedio u krevetu i buljio u dvoj e mladih kao da vidi duhove. Alicia mu priđe. - Ostani u krevetu, Jack. Moram razgovarati s tobom - sjela j e na stolicu kraj kreveta i mahnula Karlu da priđe. Gospođice Alicia, kako ste ušli u dvorac? - Jackov glas je drhtao. - Kako vam je to uspjelo? - Kako sam ovamo ušla, to je moja tajna, Jack. Morala sam te vidjeti. Nemam mnogo vremena. Karl ti je već rekao da će m e još ove noći prevesti preko fjorda - stegnula je ruku starom slugi. - Molim te, Jack ... Starac izvuče svoju ruku iz Alicijin e

-73-

Pompea

i pogleda u Karla. - Ključ je u vratima. Molim vas, Karl, zaključajte ih. Nem a nikoga u zamku osim Frede i mene, ali od nje čovjek nije siguran ni iza debelih zidova. Karl je zaključao vrata i ponovno se vratio do kreveta. Alicia nije oklijevala ni trenutka. - Jack, ti si mi pred slikom moje majke rekao da mi ne smiješ odati njenu tajnu. Međutim, ja sada znam da njeno tijelo nije pokopano u dvorcu Danenberg. - Da, znam da to znate, gospođice. Zar ne mislite da bi bolje bilo da to uopće niste saznali? - Ne, ne bi bilo bolje, Jack. Imam namjeru naći majku. Jack navuče pokrivač do brade. Lijepo se vidjelo da bi najradije pokrio i glavu. - Gospođice Alicia, sada samo vi i grobar znate da je lijes vaše majke prazan. Ljudi koji su vas sreli, srećom, to nisu otkrili. Grobar je u strahu lijes vratio na njegovo mjesto i zatvorio ga. Ne bih volio da stanovnici sela saznaju da je lijes prazan. Za sve je kriv gospodin Keith koji nije želio da se dozna da mu je žena pobjegla. Opet moj otac! - lupila je Alicia nogom o zemlju. - Kada ćeš malo misliti i na mene, Jack? Valjda ja prije svih imam pravo da saznam što se dogodilo sa mojom majkom? - Time bih vam samo nanio bol, gospođice Alicia - Jack je tužno gledao u nju. - još ste mladi. Trebali bi uživati u životu , a ne da kopate po tužnoj prošlosti. Alicia se nagne prema njemu. - Ti si mojoj majci pomogao da pobjegne, Jack. Ne, nemoj to poricati. Prije odlaska ona je sve ispričala Marthi Framer. Ti si se sažalio na moju majku i zato ... Jack stavi ruku na čelo. - Da, pomogao sam joj. Bilo mi je žao, nje, kao sad vas, gospođice Alicia. Bio sam sluga još kod roditelja vašeg oca. Znate onu našu izreku: čiji kruh jedeš, njegovu pjesmu i pjevaš. Ipak, mnogo mi je teže bilo dok sam služio vašeg oca. -

-74-

Pompea

Možda je i on bio nesretan čovjek. Možda je on vjerovao da ne smije voljeti, da mora biti tvrd zato što je muškarac, uz to još i plemić. Ipak, bio sam mu vjeran i držao sam se zadate riječi. - Ipak, morate Aliciji reći istinu - umješao se Karl. Stari sluga je dugo šutio. Karl je bio nestrpljiv. Naglo je ustao, pritisnuo prekidač i upalio svijetlo u sobi. Pogledao je na svoj sat. - Jack, svojom šutnjom dovodite Aliciju u opasnost. Nemamo vremena za gubljenje, moramo požuriti na fjord. Ionako me ta plovidba brine. Dok smo dolazili u dvorac, vjetar je postajao jači. Znate i sami kako bura na fjordu može brzo puhati. Hoćete li vi biti krivi ako Alicia ovdje još duže ostane? Dok gospođa Grace ne otkrije gdje se nalazi? U Jackovim očima pojavi se strah i on brzo digne ruku: - Zaboga, ne govorite tako, Karl. A gospođu Grace mi nikako ne spominjite - duboko je uzdahnuo. - Ispričat ću vam što se dogodilo poslije bijega vaše majke, gospođice. Vi već znate da sam joj malo i ja pomogao. Čim sam zaključao vrata za njom, požurio sam natrag u dvorac. još iz predvorja čuo sam gospodina Keitha na stepenicama. U posljednjem trenutku uspio sam uletiti u svoju sobu. Samo koji trenutak kasnije on je pokucao na moja vrata. Vikao je da je gospođa Anabelle pobjegla. Morao sam mu pomoći u traženju, po čitavom dvorcu i po parku. Mislio je da nije mogla dalje otići, čak je mislio da uopće nije ni otišla iz dvorca. Pred jutro mi je strogo naredio da o gospođinom bijegu nikom ne govorim ni riječi. To mi je bilo razumljivo. Čovjek njegov a kova nije mogao priznati da mu je žena pobjegla. Svima je govorio da je gospođa otputovala na liječenje. Ljudi su neko vrijeme svašta govorili, ali su kasnije to prihvatili kao istinu. Uostalom, bilo im je i svejedno što će se s njom dogoditi. Ispod svog jastuka Jack je izvukao veliku maramicu i njom obrisao oznojeno čelo. - Zar nije dalje tražio moju majku?

-75-

Pompea

pitala je Alicia. - Ne, jer to ne bi priličilo njegovom dostojanstvu - odgovorio je Jack. - Čak ni meni više nije spominjao Gospođu Anabelle. Gotovo kao da nikada nije ni živjela u dvorcu Danenberg. Međutim, nedugo zatim je došlo njeno pismo. Vaša majka je u njemu molila gospodina da joj dozvoli da dođe u dvorac i da vas povede sa sobom. Vaš otac mi je pokazao to pismo, a zatim me zamolio da i ja pođem s njim u San Remo. Jack se zavalio na jastuk i sklopi oči. Alicia se igrala crnim biserom na lančiću. - 1 ti si s njim otputovao u San Remo, mojoj majci. - Da, gospođice Alicia. Bilo je to prije šesnaest godina ... * Nebo nad Rivijerom bilo je blistavo plavo, a topli zraci sunca grijali su nepregledne gomile veselih ljudi duž plaža. Najednom od prozora malog hotela “La Rosa” stajala je Anabelle Sanders. Divila se palmama agavama duž obale iz a kojih se blago talasalo more. - Sa pučine pogled joj je ponovno skrenuo na ljude koji su šetali obalom. Koliko je puta i sama tuda prošla, sve u nadi d a će jednom ugledati Enca Gverinija. Ipak, sreća nije bila na njenoj strani. Međutim, ono traganje za Gverinijem nije prepustila samo slučaju. Svakog dana odlazila je na gradski trg, obilazila mnoge ulice i nekoliko puta čak odlazila do naselja u blizini grada. Vratila se do sredine svoje sobice. Spustila se u jedan naslonjač i rukama pokrila lice. Kako je prazan postao njen život. 1 koliko je samo čeznula za svojim djetetom, još više nego za Encom. Usprkos tome, prikupila je hrabrosti da napiše Keithu pismo. Kada će joj odgovoriti? Možda nikada. Da li je odlučio da je potpuno zaboravi? Ili se možda izmijenio Poslije njenog

-76-

Pompea

odlaska? Zar nije moguće da se rastanu mirno, kao toliki drugi bračni parovi? Mogao bi joj prepustiti Aliciju i da je dolazi obići. A kad odraste, i Alicia bi mogla posjećivati svog oca. Uzbuđena, ponovno je ustala. Ne, tome se nije smjela nadati. Sada kada je bila daleko od njega, vidjela je Keitha u sasvim drugačijem svijetlu. Kucanje na vratima ju je prenulo. Na njen poziv ušla je sluškinja i najavila da ima posjetu. - Posjetu? - Anabellino lice zar umenjelo se od iznenađenja. Rukama je pritisnula grudi. Enco? Ili Keith? - Dva gospodina, segnora - rekla je djevojka i izašla. Preko njene glave Anabelle je već opazila posjetitelje. Keith! - zamucala je, a zatim - Jack? - Dobar dan, gospođo - rekao je Jack i skinuo šešir, a zatim se maknuo u stranu da propusti svog gospodara. Čim je sluškinja nestala u hodniku. Keith je zapitao hladnim glasom. - Mogu li ući, Anabelle? - Da ... svakako - zbunila se žena. Brzo mu se sklonila s puta. - Pričekajte me u predvorju, Jacke - naredio je Keith. Onda ćete pomoći gospođi oko pakiranja. Jack je klimnuo glavom. Kao da nije imao snage da izgovori uobičajeno: "Da, gospodine”. - Kod pakiranja? - iznenadila se Anabelle. - Ne misliš valjda da bih se s tobom vratila u Danenberg? Keith je zatvorio vrata za slugom i prišao ženi. - A zar bih ja tek tako potegao iz Engleske u Italiju ako ne zbog toga? Krajnje je vrijeme tla se vratiš svojim obavezama u dvorcu. - Ali, Keith ... - bespomoćno je progovorila Anabelle. - Zar ti nisi primio moje pismo? Ono o Aliciji? Ah, naravno, primio si ga, inače ne bih ni bio ovdje. Keith se glasno nasmijao. - Što, ti si mislila da na drugi način ne bih mogao otkriti gdje -

-77-

Pompea

se ti zabavljaš? Bilo je jako glupo, draga moja, što si otputovala u San Remo. Svatko tko je znao za vezu između tebe i Gverinija najprije bi te ovdje potražio. A ja sam to vidiš, znao. Nego, zar me nećeš ponuditi da sjednem. - Oprosti, Keith. Znaš da se nikad nisam naučila lijepo ponašati. - No, to doista nisi - Keith je sjeo bez poziva. - Nikada od tebe neće biti dama. Anabelle je u gnjevu podigla ruke. - Dama! Dama! Tu riječ više ne mogu ni čuti. 1 što je to dama? ja hoću biti samo čovjek - i prava žena. A to mi nisi dozvolio da budem. A ono što si rekao za Enca Gverinija - on nije bio ljubavnik. Niti je to kasnije postao. Istina je da me je privukao svojim razumijevanjem. On je čovjek koji misli i osjeća kao ja, koji se brine i za mene. a ne samo za sebe. Uostalom, zbog čega ti to sve govorim? Neću se vratiti s tobom. Moram priznati da me iznenađuješ, Anabelle. Doputovao sam samo zato da bih te odveo tamo gdje ti je mjesto. Ženidba sa tobom bila je najveća greška u mom životu, ali se svaka greška mora platiti. ja sam i na to spreman. Dajem ti još jednu priliku da mi se vratiš. - Keith se zadovoljno češkao po bradi. - Ti meni daješ još jednu priliku? I lime hoćeš platiti za najveću grešku u svom životu? - Anabelle se nagnula naprijed da bi bolje vidjela lice svog muža. - Zar još uvijek sa mnom razgovaraš tim tonom? Zar još nisi svjestan da se želim razvesti od tebe? - Da se razvedeš? - zavrtio je Keith glavom. - Iskorištavaš moje strpljenje, Anabelle. Sandersi se razvode samo kad oni to žele, a ne kada to žele njihove žene. - Ali, Keith, sve se to može mirno riješiti. Tvoj ponos ne mora biti ni najmanje povrijeđen. Spremna sam čak da svu krivnju preuzmem na sebe, ako mi prepustiš Aliciju. Znam da ti do djeteta nije mnogo stalo. Uvijek si žalio što ti nisam rodila

-78-

Pompea

sina. - O tome ne želim razgovarati - Nagnuo se nad ženu i oslonio se rukama na njenu stolicu, tako da je imala dojam da će se svakog trenutka sručiti nad nju. Osjetila je strah iz njegovog hladnog pogleda. - Jesam li bio dovoljno jasan? Razvod ne dolazi u obzir. Možeš se odlučiti: ili ćeš se vratiti u dvorac, zauvijek ili ćeš umrijeti. Anabelle je prestrašeno kriknula. Pokušala ga je odgurnuti i ustati, ali nije imala snage za to. Nije se ni pomaknuo sa mjesta. - Da umrem? - prostenjala je. Klimnuo je glavom. Da, to je jedini način da se rastanemo. Dakle, što si odlučila? - Keith, ne smiješ me ubiti - prošaputala je Anabelle, ali je bila uvjerena da je taj strašni čovjek došao upravo zato. On se ispravio i suho nasmijao. - Što, uplašila si se da ću te ubiti? Ne pada mi to ni na pamet, draga moja. Možeš slobodno prestati bacati pogled na prozore i vrata. Ne moraš bježati. Više ne sumnjam u tvoju hrabrost. Međutim, nisam došao čak u San Remo da bih ti izrazio svoje komplimente - Keith je ponovno sjeo. - Sada me dobro slušaj i potrudi se da se ne prekidaš. - Prekrižio je noge i zavalio se. - Shvatio sam da se ne želiš vratiti. Ni sam to ne želim - kao čovjek kojeg je žena napustila. Odmah po tvom bijegu pronio sam vijest da si otišl a na liječenje. Dakle, to ti liječenje neće pomoći i ti ćeš ovdje u San Remu umrijeti. U Danenbergu se već zna da su me pozvali iz bolnice da te posjetim. Natrag ču donijeti samo tvoj lijes i prirediti veličanstven sprovod. - Ali Keith ... molim te ... On brzo podigne ruku. - Nemoj me prekidati, već sam te jednom zamolio. Sve ovo što sam rekao mislit će drugi. Lijes koji će dobiti svoje mjesto u obiteljskoj grobnici bit će prazan. -

-79-

Pompea

Anabelle ga je iznenađeno pogledala. - jesi li poludio, Keith? - Otkuda ti ta pomisao, draga moja? Nikada se nisam bolje osjećao. Možeš biti potpuno mirna. Ti ćeš nastaviti živjeti tim svojim jeftinim životom. Međutim, ipak te moram zamoliti za još nekoliko stvari. - A to bi bile? - pitala je Anabelle. - Da više nikada ne pokušaš stupiti u vezu sa mnom ili sa bilo kim drugim iz dvorca Danenberg, da se više ne nazivaš gospođom Sanders i da više nikada nogom ne stupiš na englesko tlo. - Ne možeš to zahtjevati od mene. Keith - tihim glasom je rekla žena. - Zbog čega? Mogla bi se, recimo, vratili u svoju domovinu. Možda ćeš se poželjeli ponovnu udaju. - A da se prije toga ne razvedem? I što će biti sa Alicijom? - Glupo pitanje! Naravno, i za nju ćeš biti mrtva kao i za sve ostale. Ne, to ne bih mogla podnijeti! - kriknula je Anabelle. - Ipak ćeš morati - iz svog džepa izvadio je komad papira. - ja sam već sve pripremio za slučaj da odabereš drugo riješenje. Dovoljno je da potpišeš ovdje. Ne moraš čak ni čitali, sve što je napisano već sam ti rekao. - A što ako ne pristanem potpisati? - Anabelle je drhtala cijelim tijelom. - Onda ću te silom odvesti sa sobom u Danenberg. Ipak, ne bih želio živjeli s tobom, jer znam da me mrziš - gurnuo joj je nalivpero u ruku. - More je ispred dvorca duboko. Anabelle. I zna čuvati tajnu. U Anabellinim očima ogledao se smrtni strah dok se potpisivala. Keith je bez riječi savio papir, gurnuo ga u džep i izašao iz sobe. Slugi Jacku je tek u posljednjem trenutku uspjelo da se bar malo odmakne od vrata na kojima je činio ono što mu nikada prije loga nije ni na pamet padala -

-80-

Pompea

prisluškivao.

-81-

Pompea

Karl Framer je već dugo držao djevojčinu ruku u svojoj. - još jedna teška krivnja moga oca ... moja majka je živa mucala je Alicia. - Ali, zbog čega ste i vi morali ići u San Remo, Jack? - upitao je Karl. - Istina, plemiću kakav je bio gospodin Sanders priličilo je da vodi slugu na put, ali u San Remu bi za njega svakako bilo bolje da je to izbjegao. Starac je rukama pritiskao grudi. - Gospodin je još prije polaska bio uvjeren da se gospođa neće vratiti sa njim. Računao je s tim da ću mu ja biti potreban. Čim smo izašli iz hotela, naredio mi je da najprije nađem nekog liječnika koji će za novac izdati lažnu smrtovnicu. Također sam morao nabaviti lijes i da se pobrinem oko njegovog prijevoza. Gospodin nije štedio. Našli smo čovjeka koji je na lijesu napravio dvostruko dno i u njega ulio toliko betona koliko je odgovaralo gospođinoj težini. Nismo imali nikakvih teškoća da lijes prenesemo preko granice, Carinici su nam čak izjavljivali saučešće - Jack se malo nasmiješio. - U Danenbergu je priređena veličanstven pogreb. Svećenik je održao divan i dirljiv govor. ja sam u tim trenucima žalio što nisam mrtav i da se nalazim u tom lijesu, toliko sam se stidio. Karl je ustao. - Moramo krenuti, Alicia. - Da, krenite, gospođice Alicia - molio je Jack. - I oprostite mi, ako možete. Alicia se nagnula da ga poljubi u sjedu kosu. - Možda si slušajući naredbe svoga gospodara spasio život moje majke. A možda ću jednom ponovno doći u Danenberg sa svojom majkom. I ja sam jedna od Sandersovih, ali neću oklijevati da sve ovo iznesem na vidjelo. Svojim lažnim ponosom, moj otac je svima donio samo nesreću. - Da, tako je bilo - rekao je Jack. - U tome je njegova krivnja. Alicia i Karl pošli su prema vratima. Za sobom su čuli Jackov

-82-

Pompea

tihi glas. - I on je zbog te krivnje ispaštao. Ovoga puta Alicia je ključ ostavila u vratima, a ne pod žbunjem. - Idemo, Karl, što čekaš? - Nasmiješila se mladiću. - Psst! - odgovorio je on. - Zar nisi čula - Kao da je u selu neka galama? U ovo doba? - Da, sada i ja čujem glasove. Idemo brzo, Karl! - dohvatila je mladića za ruku i povukla ga za sobom. Ali je već poslije nekoliko koraka Karl zastao da još jednom osluhne. Tek kada je primijetio njen strah. Ponovno je krenuo dalje. Međutim, svo vrijeme je šutio. Malo su se umirili tek kada su ugledali svijetlo u maloj kući n a obali. Martha Framer im je otvorila. - Ostali ste duže nego što je trebalo - rekla je. - Strašno sam se zabrinula. Prije pola sata pomislila sam da se vraćate, jer sam izvana čula korake. Međutim, sigurno sam se prevarila. Djevojci je dodala voštano platno. - Uzmite ovo, brzo. Ne smijete više odugovlačiti. Morate preko prije nego što se razdani. Alicia skine lančić sa crnim biserom i stavi ga Marthi oko vrata. - Hvala vam, štitio me je dok sam bila u dvorcu. Karl će vam ispričati što sam saznala od Jacka. Možda ću se vratiti sa svojom majkom, gospođo Framer! - Ništa ljepše od toga ne bih ti poželjela, dijete moje! uskliknula je žena i zagrlila je. Karl je već stajao na vratima, ali je ustuknuo čim ih je otvorio. - Eno je! - začuo se muški glas. - Ovdje se sakrila. Gospođa Grace je bila u pravu. Obje su žene pritrčale vratima, ali je već bilo kasno. Tri čovjeka bila su skoro na samom pragu. - Pljačkašice grobova! - urlali su. - U more sa vješticom! I on a je strankinja kao i njena majka!

-83-

Pompea

S puta! - povikao je Karl, pokušavajući ih odgurati. Ali, čim bi jednog odgurnuo, drugi bi se za to vrijeme već vratio na -

prag. U tom trenutku se umiješala i Martha Framer. - Što vam je, ljudi? Da li ste svjesni što činite? Od kada se to u ovom kraju upada ljudima u kuću? Nisam li ja jedna od vas? - Ti jesi, Martha, ali ova mala vještica nije. Došla je iz dvorca i provalila u grobnicu. Takvo nešto nećemo dozvoliti. Martha Framer se okrenula sinu: - Vodi je unutra. ja ću ih zadržati. - Potom se ponovno obratil a ljudima: - I koliko vas je? Zar vas nije sramota da tako vičete? U redu, možete ostati tu pred vratima, ali unutra ne možete. Ne želim da opet uplašite jadnu djevojku. - Otkada se ti tako zalažeš za nekoga iz dvorca, Martha? pitao je jedan od ljudi. - Ovdje nije riječ o meni. Htjela bih od vas čuti zbog čega progonite ovo dijete. Ona to svakako nije zaslužila. Čovjek slegne ramenima i pognu glavu. - U redu, ne moraš mi ni reći. Gospođa Grace vas je nahuškala, je li tako? Zar joj nije dovoljna polovica nasljedstva? Da ne bi htjela cijeli dvorac Danenberg? - Gospođa Grace pripada nama, Martha. - Ma nemoj? - nasmijala se Martha Framer. - Otkad to? Koliko ja znam, ona je u Meleru tek godinu dana. I sve mi se čini da je rođena negdje daleko na zapadu. - Ali njen brat Sam je naš čovjek. - Pričaš gluposti. Nemam ništa protiv Sama. Nije mu nimalo lako u Meleru, i bez njegove sestre. A ona se uobrazila zato što se udala za gospodina i misli da je time postala dama ... Svo vrijeme dok je riječima umirivala ljude, Martha je osluškivala šumove iz sobe. Tamo je vladala tišina. Alicia i Karl su se izvukli kroz zadnji prozor i sada su vjerojatno već bili na obali.

-84-

Pompea

* Karl je odmah shvatio što njegova majka smjera. Bio je već na putu do čamaca sa djevojkom. Ipak, morali su ići oprezno da ih ne bi čuli. Alicia se neprestano spoticala pa ju je morao pridržavati. - Tiše, Alicia, još malo pa smo stigli. Majka je ovo odlično smislila. - Ipak se bojim, Karl, strašno se bojim. Čak iako si ti uz mene. Već sviće, sigurno će nas ugledati. Previše smo se zadržali kod Jacka. Oni neće očekivati da ćemo mi pobjeći preko fjorda, Alicia. Uvjereni su da se još uvijek nalazimo u kući. još samo par koraka i stigli smo. U čamcu će te već proći strah. - Karl s e nagnuo da odveže čamac. - Ulazi brže, Alicia. Tek je tada Aliciji malo laknulo. jednim skokom našla se u čamcu. Karl je uskočio za njom. Međutim, odmah je ponovno iskočio na obalu. - Što to radiš, Karl? - upitala je iznenađeno. - Povest ćemo i drugi čamac - odgovorio je mladić ne okrećući se. - Zbog čega? Požuri, molim te! - Zbog čega? Pa da nas ne bi mogli slijediti - nasmiješio se Karl. Drugi čamac je privukao bliže da bi ga vezao za prvi. Ali nije stigao to učiniti. Dva čovjeka su se iz mraka bacila na njega i oborili ga na pijesak. - Karl! - vrisnula je Alicia. U ruke je nesvjesno uhvatila veslo. - Veslaj, Alicia, veslaj! Brzo! - povikao je Karl. Očajnički se borio da se uspravi, ali su ljudi bili snažni. Zadržali su ga na zemlji. Alicia je za to vrijeme pokušavala pokrenuti čamac, premda veslanju nije bila vična. Nekoliko puta je zarila veslo u vodu, ali se čamac nije ni pomaknuo. -

-85-

Pompea

Međutim, to nije dugo potrajalo. Visoki valovi lagano su odvlačili čamac prema sredini fjorda. Sa strahom je shvatila da neće moći upravljati čamcem i da će on postati igračka valova i sve jačeg vjetra. Veslo joj je ispalo iz ruke. Bila je iscrpljena poslije neprospavane noći i mnogih uzbuđenja. Valovi su postajali sve viši, a vjetar je čamac okretao u krug. Djevojka se samo s mukom održavala u čamcu, čvrsto se držeći za rub. Nije ni primjećivala da svaki novi val unosi sve više vode na dno čamca. “Čamci, ribari!”, proleti joj kroz glavu. Već je svanulo, nemoguće da će dugo ostati sama usred fjorda. Netko će je valjda primijetiti. Tek tada je postala svjesna da joj je u ruci još uvijek zlatni lančić sa crnim biserom. Nije ni primijetila kada ga joj j e Martha Framer u posljednjem trenutku gurnula u šaku. - Imam jedan crni biser, majko. On će me zaštititi od opasnosti. * Iz misli ispunjenih strahom nju je prenulo tek neko neobično zujanje koje je postajalo sve snažnije. Podigla je glavu i uklonila mokre pramenove kose sa očiju. Nedaleko od nje u omaglici ukazala se jedna velika sjena. - Brod! - uzviknula je Alicia. - U pomoć! U pomoć! - povikala je iz sve snage. Ustala je i podigla obje ruke, osnažena iznenadnom nadom. S tom nadom, međutim, mješao se i strah. Brod je išao na nju. Što ako je ne primjete i nalete na nju? I zaista, malo je nedostajalo da se to dogodi. Pramac brod a prošao je samo nekoliko metara ispod čamca. Visoki val prevrnuo ga je i djevojka se našla u vodi. Međutim, pomoć je već stizala. jedan mornar joj je sa palube bacio pojas sa spašavanje. Samo koju minutu kasnije i brodski

-86-

Pompea

čamac je bio u vodi. Sa nekoliko zaveslaja mornari su stigli do Alicije. Po vodi su zaigrale prve zrake sunca. Rađao se novi dan, a sa njim i nova nada za Aliciju. Djevojčine planove vjerojatno n e bi promjenilo ni saznanje da je gospođa Grace znala veliku tajnu njenog oca i da ga je (im ucjenila da dobije dio nasljedstva. Više bi je pogodila činjenica da joj je Karl brat , rođen poslije mladenačke greške njenog oca i Marthe Framel. Alicia je imala samo jedan cilj - da nađe majku, sa ili bez Enca Gverinija, svejedno.

KRAJ

-87-