Supek.grad Po Mjeri Čovjeka

RUDI S U P E K

GRAD PO MJERI ČOVJEKA S gledišta kulturne antropologije

Predgovor

Neposredni poticaj za ovu knjigu bila je urbanistička konferencija o pla­ niranju naselja Mišeluk kod Novog Sada, održana 1980. godine. Radilo se o izgradnji naselja od 50.000 do 200.000 stanovnika, dakle o jednom novom gradu, odnosno o osjetljivom proširenju Novog Sada. Tu se pojavio pojam »grad po mjeri čovjeka« koji je trebao da bude osnovna inspiracija i ideja za izgradnju ovoga naselja. Međutim, iz održanih di­ skusija vidjelo se da nije nimalo jasno što bi valjalo razumjeti pod tim pojmom. Već u samom natječaju naglašena je humanistička i personalistička orijentacija gradogradnje, pa se kaže da »materijalna osnova dru­ štva (!) omogućuje takve oblike organizacije prostora i izgradnje gradova (!) u kojima će se stvoriti uslovi za potpunu afirmaciju ličnosti (!), njenu društvenu, kreativnu, radnu i ličnu aktivnost i eliminiranje su­ protnosti koje su izvor kriza suvremenog grada.« 1 Ističe se socijalni vid društvenog razvoja i izgradnje gradova: »Os­ novu posmatranja odnosa između prostornog i socijalnog aspekta raz­ voja, u kontekstu osnovnih društvenih idejnih opredeljenja čini soci­ jalna integracija i zajednica življenja, kao središta kategorija društvenog života u naselju.« (3) Radilo se, dakle, o takvim razvojnim procesima koji bi bili usklađeni sa socijalnim idealima društvenog povezivanja ljudi u obliku jedne »zajednice življenja«. I time iskrsava sva ona ši­ roka problematika suvremenog urbanizma o socijalnoj integraciji po­ jedinca u društvenu zajednicu, ustvari pitanje odnosa između ličnosti i zajednice, a što opet traži da se utvrdi o kakvoj se ličnosti radi u »urbanom prostoru« i na koji je način strukturirana životna zajednica u kojoj ona mora živjeti. Projekcija takve zajednice u konkretni prostor jedna je od velikih briga suvremenog urbanizma. Susrećemo se sa pitanjima koja postavljamo socijalnoj psihologiji i kulturnoj antropolgiji a s obzirom na život čovjeka u naseljima i gra1

Uzimamo navode iz dva dokumenta: a) Planiranje Mišeluka u suvremenim uslovima, Analiza predloženih reŠenja u konkretnim elaboratima. Novi Sad, Urbis, 1980, i Izveštaj o radu učesnika okruglih stolova, Novi Sad, 1980.

•5

da se u tom prostoru postavljaju neka osnovna pitanja od kojih valja polaziti u planiranju i oblikovanju ljudskog prostora uopće. Nema sumnje da je ovo naše bavljenje urbanizmom s kulturno-antropološkog gledišta u središtu interesa našeg urbanizma uopće. Samo da podsjetim kako se u natječaju u rješenjima u vezi s Mišelukom govori ο tome da »zajednica u sebi nosi najvišu vrednosnu orijentaciju, jer je to pojam koji obuhvata totalitet životnih vrednosti i totalitet životnih potreba. On zahvata jedan polivalentno građen prostor.« A jedan od natjecatelja to ovako pobliže određuje: »U kontekstu konkretne društve­ ne zajednice, jugoslovenskog socijalističkog samoupravnog društva, ko­ je se posmatra kao ideal, cilj i podstrek, nabrajaju se najviše vrednosti socijalističkog urbaniteta: u njemu postoji slobodna društvena interak­ cija i komunikacija, u njemu se ličnost ostvaruje kao totalitet, u njemu je moguć povratak prirodi, u njemu prevladava upotreba nad promet­ nom vrednošću, u njemu je moguće slobodno kretanje ličnosti u sim­ bolički bogatom urbanom prostoru, u njemu je nužno ukidanje svih oblika segregacije.« (»Sadik«). Zanimljiivo je da ocjenjivačka komisija u tom natječaju dobro uo­ čava sve poteškoće s lijepo zamišljenim ciljevima i veoma idealnim pojmovima, pa tako među ostalim prigovorima upozorava: »Između apstraktnog pojma zajednice življenja i konkretno isplaniranih jedinica na zadatom prostoru postoji praznina (!) koja je metodološkog karakte­ ra (!), s obzirom da se svi apstraktni pojmovi teorije ne mogu operacionalizirati. Oni i dalje ostaju na nivou generalizacije.« A tako stoji s ve­ ćinom pojmova koje susrećemo u urbanim teorijama, kad je riječ ο socijalnoj i socijalno-psihološkoj problematici. To pomalo liči na ve­ oma lijepo sročene zadatke naših pedagoga, koji se ni malo tako lijepo ne sprovode u život! Naravno, ovaj tekst nema namjeru da odgovori na sva pitanja, i ne smatra da su neki dati odgovori nepogrešivi, već prije želi ukazati u kojem smjeru valja potražiti takve odgovore i s kakvim situacijama, kao razvojnom perspektivom suvremenog čovječanstva, valja računati. Povodom štampanja ovoga rukopisa želio bih posebno zahvaliti ing. Ivanu Layu za izbor ilustracija i mnoge korisne sugestije.

7

»Tu se može stanovati, a l i . . .

. . . da li se može i prebivati?«

1

Stanovati i prebivati

Ona velika lutalica, što je na drugoj strani naše polutke otkrila raj na otoku oceana i pokušala ga nama dočarati na slikama gustim, čistim, suncem prožetim bojama, zapitala se na jednom platnu: Odakle dolazi­ mo? Kuda idemo? Tko smo mi? Pitanje je iskrslo u času kad su ljepota i smirenost gasili potrebu za svakim zapitkivanjem, milovanje ruku stišavalo svaku uznemirenost. Pa ipak: zašto se ovo pitanje nameće na koncu dugog lutanja, pitanje koje zvuči kao potraga za nekim Mjestom? Odakle i kuda? I zašto bi nas upućivalo na neko Mjesto da bismo do­ znali »tko smo mi« ? Očito je da čovjek na svojem dugom putovanju kroz vrijeme i povi­ jest traži u prostoru i njegovom oblikovanju odgovore na neka pitanja ο smislu svojeg postojanja. Već i zbog toga što su mu prostor i pred­ metna protegnutost dopuštali da u njemu ostavi svoj trag i vraća mu se po volji kako bi više doznao ο sebi. U prostoru je nalazio tvari i ob­ like da izgradi zaklon od vanjskih nepogoda i neprijateljskih bića, ali i da pomoću zaklona stvori oblike, koji će svjedočiti ο njegovoj misli, mašti i društvenim odnosima, da oblicima izrazi bogatu simboliku vla­ stitog života, kojom je brlog pretvorio u stan, a stan u nastambu i na­ selje. Stvorio je sebi prebivalište — mjesto gdje se čovjek proizvodi kao vrsta, ali i kao ljudska Zajednica. Da bi se očitovao kao jedinka svoje vrste, dovoljno mu je bilo pronaći zaklon ili stanovati, da bi se spoznao kao društvo ili biće zajednice, potrebno je bilo da stanovanje govori ο organizaciji društva, da se stan pretvori u prebivalište, da mu ono govori ο onome što jedinku nadživljuje, da u prostoru sagleda i duhovnu dimenziju svojeg postojanja. Prigovor, što ga je arhitektima, urbanistima, stanovnicima uputio filozof Heidegger, upozoravajući ih da »ne znaju što znači stanovati«, upućuje, ustvari, na jedan drugi pojam stanovanja — na prebivanje. Ljudi, dakako, danas znaju stanovati i zahvaljujući tehnici i umijeću arhitekata znaju stanovati sve bolje i udobnije, dakako ako imaju za to 9

potrebna materijalna sredstva. Drugačije stoji s prebivanjem — s mje­ stom stana u prostoru i vremenu! Moderni graditelj izvrnuo je odnose što su nekoć izgledali sasvim prirodni ljudima: on ide od stana prema naselju, a do grada gotovo nikada i ne stiže, dok su stari, naprotiv, išli od grada prema naselju i stanu. Polazeći od posebnoga moderni ne do­ laze do općega, rekao bi filozof. Međutim, izvrnuvši perspektivu izgubili su nešto bitno — utjelovljeni nazor ο svijetu. Već je primitivac gradio naselje po nekom svojem viđenju svijeta i društva kao cjeline, gradio ga je kao mikrokozmos u makrokozmosu. Čovjek antike je to radio još mnogo svjesnije. Prostor, u kojemu će se pojedinac rađati, rasti i dozrijevati, morao je nešto govoriti ο njegovom poimanju kozmosa i društvene organizacije. Inače grad ne bi imao ni­ kakvu odgojnu funkciju i čovjek bi slabo spoznao svoju društvenu ulo­ gu. Dovoljno je da bacimo jedan pogled na selo kako ga izrađuju Indi­ janci Bororo (vidi opis u Divljoj misli Cl. Lévi-Straussa) ili na neki egi­ patski ili grčki grad. Doduše, kozmičko poimanje grada sve više potis­ kuje socijalno poimanje društvenih razlika i uloga, i to dovodi progre­ sivno do njegova rastvaranja, da bi s kapitalizmom »kozmos« odstupio sasvim pred »kaosom«, a graditelji se odrekli svakog nazora ο svijetu koji traži da se misli idući od cjeline prema dijelovima, od grada prema stanovima. Ako je suvremeni arhitekt ili urbanist postao žrtva »parcijalizma« i kaosa, što se rađa u nekontroliranom ekspanzivnom društvu, ako se čini da je izgubio sposobnost da misli idući od cjeline prema di­ jelovima, onda je zato odgovorna u mnogome činjenica da ne posjeduje takav nazor ο svijetu koji bi oblikujući cjelinu garantirao i trajnost ta­ kve cjeline. On je siguran da je čovjeku, kao živome biću, potreban stan, ali nema više nikakve sigurnosti da taj čovjek ima određen duhovni od­ nos prema društvu i svijetu. Zato je izgradnja ljudskog naselja postala stvar stalne intervencije u nečemu što se razvija izvan duhovnih sposo­ bnosti čovjeka. No, i u takvom kaosu, ostala je imperativna potreba da se rješavaju potrebe reprodukcije jednog sve razvijenijeg i diferenciranijeg društva, ostala je potreba da se kaos podvrgne nekim zahtje­ vima tehničkog ovladavanja okolinom. Iako tehničko ovladavanje pri­ vidno ne traži neki nazor ο svijetu, bujanje ovog kaotičnog organizma, koji se zove suvremeno stanovanje, poremetilo je neke bitne parametre ljudskog života: ono mu je oduzelo duhovnu dimenziju prebivanja u gradu, ono je njegovo stanovanje dovelo do neravnoteže s okolinom u širem — biološkom — i užem — društvenom pogledu. Stoga se ponovo nameće zahtjev za temeljitijim premišljanjem ljudskog stanovanja i prebivanja. 10

Kao što je povijest ljudskoga društva postala povijest sve veće di­ ferencijacije društva uz raspadanje ljudske zajednice, tako je i povi­ jest grada postala povijest sve diferenciranijih oblika stanovanja i kre­ tanja u gradu uz rasap ljudskog prebivališta. Ideal siromaha postao je da »dođe do stana«, ideal bogataša da »pobjegne iz grada«: jedan traži svoje mjesto u neprijateljskoj cjelini, drugi bježi iz ravnodušne cje­ line. Nitko više ne zna gdje mu je »pravo mjesto«! Bježanje za jedne, nemogućnost bježanja za druge; otvorenost pro­ stora i prekoračivanje granice za jedne, zatvorenost prostora i granice koje liče na zatvorske rešetke; svijet koji je za neke postao »veliko selo«, svijet koji je za druge samo smradna i zagušljiva rupa — to je sudbina prebivanja suvremenog čovjeka. Dok jedni raspolažu sredstvi­ ma da stanovanje načine ugodnim, lijepim, gotovo umjetničkim djelom, dotle su drugi lišeni najosnovnije mogućnosti po kojoj bi se ljudsko stanovanje razlikovalo od životinjskoga (a tu valja imati na umu da prilagodljivost čovjeka na nečovječne uvjete života daleko premašuje prilagodljivost životinje na neživotinjske uvjete života). Životinja je uspjela ugraditi svoje »dostojanstvo« u vlastiti organizam, a čovjek u tome nije uspio. Čovjeku je »dostojanstvo«, kao što bi rekli filozofi, zadato, a nije dato. No, tamo gdje životinja umire, čovjek se buni, a buni se protiv nečovječnih uvjeta života sve slabije, jer su sredstva tlačenja postala sve moćnija i rafiniranija. Nastojanja da se prostor ljudskoga prebivališta stavi pod potpunu kontrolu vladajućih slojeva i oduzme sloboda kretanja svakom pojedincu jača su no ikada u povi­ jesti, i samo je stanovanje čovjeka postalo stvar kontrole građanske i privatne egzistencije. Pobjeći, ah, pobjeći! Da, i naći mjesto gdje bi se moglo ljudski prebivati. A mnogi, koji su uspjeli pobjeći, takvo mjesto nisu našli. Da li ljudi doista »ne znaju stanovati«? Da li se njima doista ne dopušta da u ovom zemaljskom prostoru, za koji su predodređeni du­ gim razvojem svojih tjelesnih i umnih sposobnosti, pronađu Mjesto svojeg prebivanja? To su, naravno, pitanja koja obuhvaćaju sav život suvremenog čovjeka, a nama je odgovoriti samo na jedan vid ο kojemu neki razmišljaju tek na »koncu puta«: da li su pronašli, otkrili, oda­ brali pravo Mjesto gdje se mogu smiriti i baciti pogled na čitav svoj život? A možemo postaviti ovo sudbonosno pitanje i na mnogo skrom­ niji način: Mjesto gdje će nakon dnevnoga truda moći odahnuti i ba­ citi pogled na svoj svakodnevni život, da bi mu dali neki smisao i da i ovaj dan ne bi bio za njih izgubljen? Iako je nemoguće iščupati grad iz čitave sudbine čovječanstva, iz njegova povijesnog kretanja i dru­ štvene organizacije, iako se ovdje radi ο toposu koji ne dopušta da se 11

zaustavimo na jednom mjestu, ipak ne možemo izbjeći zadatku da pro­ nađemo ono u čemu je uspio antikni čovjek, naime odnos između svi­ jeta i našega svijeta, između makrokozmosa i mikrokozmosa, odnos nekog jedinstva i sklada, koje se može pročitati u djelima ljudskih ruku. Da li je čovjek po prirodi više nomad nego starosjedilac, više luta­ lica nego čuvar vlastita doma? Da li je potreba za zaklonom, ili nekim stanom isto što i potreba za prebivalištem u ovome svijetu? Da li uopće pojam prebivališta smijemo prostorno izraziti nekom urbanom topologijom? Ili je grad nešto što je za čovjeka u stalnom propadanju, što je uvijek nanovo izgubljeno, te ga valja nanovo osvojiti, kao što su mislili Ibn Khaldunovi Berberi već u dvanaestom vijeku? Da li je grad kao ljudsko prebivalište »izgubljen« za čovjeka već tada kad se pojavom klasnog društva počinje raspadati ljudska zajed­ nica, a to znači početkom ljudske povijesti, kao povijesti ove naše ci­ vilizacije uopće? Ili je, naprotiv, upravo raslojavanje primitivne prazajednice ljudi omogućilo da se grad pojavi, da se opaše bedemima i uspostavi strogi prostorni poredak u vlastitoj utrobi? Ma koliko nam se činilo da se čovjek počinje pitati ο svojem prebivalištu tek nastan­ kom grada, kao mjestom nastanka civilizacije, koja ovo pitanje uopće omogućuje, a ono je postavljeno već u antici kao zadatak pred kojim stoji čovjek-graditelj, ο dekadenciji grada u čisto arhitektonskom i urba­ nom pogledu može se govoriti mnogo kasnije. Doista, grad izgleda najsređeniji i najuređeniji kroz onaj period povijesti, koji Spencer naziva »militarističkim društvom«, društvom u kojem se ratuje za vlast nad selom, i u kojem vlada strah od ljudi i bogova. Čitav ovaj period Spencer suprotstavlja »industrijskom dru­ štvu«, dakle našem vremenu, u kojem bi morala vladati pozitivna filo­ zofija mira, rada i napretka. Optimizam industrijske dobi pokazao se iluzornim upravo u razvitku grada, jer su duh industrijalizma i kapi­ talizma razorili vjekovni red u gradu i izložili ga neredu, nesređenosti, kaosu iz kojega sve do danas ne može izaći. Pa, ako je čovjek opasan snažnim bedemima sanjao ο bijegu u transcendenciju, gledajući zvjez­ dano nebo, moderan čovjek počinje sanjati ο neposrednom, tjelesnom bijegu gledajući sve nevolje koje mu donosi suvremeno Mjesto njegova boravka. Potreba za bijegom dala je mašti automobilske točkove, a bo­ gatstvo mogućnost da se bira stanovanje i prebivanje, daleko i uda­ ljeno od ljudi. Ideja zajednice uzmaknula je pred rezignacijom i avan­ turizmom pojedinca, koji je porodicu pretpostavio zajednici, a stan prebivalištu. 12

Kao radikalnu negaciju grada i vezanosti uz određeno mjesto sta­ novanja valja uzeti ideje koje je razvio Holandez Constant počevši od kongresa za jedan imažinistički Bauhaus 1956, kad je izradio projekt za stalni logor Roma (Gitana iz Albe u Italiji). U Novom Babilonu od 1960. on razrađuje ideje novog nomadskog društva budućnosti, drugačijeg društva u drugačijem prostoru, prostoru namijenjenom skitničarenju, lutanju, prostoru apsolutne slobode, suprotstavijenom kolektivnim kon­ vencijama i konfiguracijama, prostoru kao momentanom obliku koji se ispituje i napušta, koji nije više središte zamke koju valja zauvijek izbjegavati. Stalna promjena prostornih smještaja i odnosa odgovara funkciji radikalno suprotstavljenoj svakom utilitarizmu i funkcionalizmu: prostoru igre, ludičkom čovjeku. »Novi Babilon, u kojem pod krovištem izgrađujemo pomoću mobilnih elemenata zajedničko obitavalište, stalno stanovalište, koje stalno mijenjamo, preoblikujemo: logor 1 nomada u planetarnim razmjerima.« Constant polazi od strukturalističke pretpostavke da je svako pro­ storno planiranje, odnosno izgradnja prostora stvaranje jednog stabil­ nog sistema raščlanjivanja između društvenih sadržaja i prostornih iz­ raza. U arhaičkim društvima postoji homologijska korespondencija između prostorne organizacije i društvene organizacije. (Pogledajmo sa­ mo opis Cl. Lévi-Straussa izgradnje sela kod Bororo indijanaca u Divljoj misli). Svaki prostorni elemenat ima svoj određeni socijalni smisao koji mu je dao graditelj, tako da je prostorna tvorba uvijek i ideološki akt, davanje društvenog smisla nekom prostornom obliku. U kapitalizmu se ova jasna transpozicija gubi, jer je prostor pretvoren u proizvedenu robu, koja se dijeli i troši na proturječan način, istovremeno privatno i društveno. Urbanist kao graditelj grada ne posjeduje samostalnu ulo­ gu, jer je zavisan u odlučivanju od onih što stoje administrativno iznad njega, političara i ekonomista, i daju drugi smisao njegovim zamislima. Prostorni oblici u svojoj izražajnoj funkciji govore uvijek nešto i ο ideološkim i političkim utjecajima onih koji su ο njima odlučivali, iako taj utjecaj nije uvijek tako jasan u modernom društvu kao u arhaičnim društvima. Nasuprot tradicionalnom gradu, kojega obilježuju njegove granice u konkretnom prostoru, vidljive u obliku bedema ili nevidljive u obliku administrativne vlasti, označenoga jasno toponimijskim nazivom, koji sadrži »unutar grada« i »izvan grada«, neku nutrašnjost i neku vanjšti­ nu, nomadski grad se pojavljuje kao njegova negacija, kao bezgranična 1

Constant, New Babylon: une ville nomade, u zbirci Nomades et Vagabonds,

10/18, Paris 1972, No 1011, str. 203.

13

rasprostranjenost, bez jasnih granica, s dimenzijama globusa, čak i koz­ mosa, svijeta, obuhvaćajući čitavo izmiješano pučanstvo, u kojem se gu­ be razlike po rasi i govoru, grad koji onemogućava svaku »teritorijaliza­ ciju« pojedinaca i društvenih grupacija, jer je »svako mjesto pristu­ pačno svakome i svima. Čitava zemlja postaje prebivalište zemaljskih stanovnika.« (Ibid, str. 210). U novom »ludičkom društvu« pojedinac će raspolagati svim svojim vremenom, a oslobođenu energiju upotrebljavat će za stvaralačke dje­ latnosti, posebno za igru. U Novom Babilonu ne poštuje se nikakav poredak, jer je društveni red stvar stalne improvizacije svakog poje­ dinca u njegovoj ludičkoj i stvaralačkoj djelatnosti. Njemu nije po­ trebna stoga ni bilo kakva vlast, jer je djelo svakog svojeg stanovnika. Cilj je da se neutralizira svaka privilegirana točka u mjestu: u-topos, i da on postaje na svakom mjestu stvar slobodne komunikacije među stanovnicima. Svi elementi za stanovanje su identični i razmjenjivi. Međutim, postoji bitna proturječnost u tom pokretljivom stambe­ nom prostoru, jer on sadrži u sebi svoju vlastitu suprotnost: tehnološku konstrukciju koja ga omogućava. Zato nalazimo dva tipa teritorijali­ zacije: — »Fizički« prostor: »To je jedan skelet s horizontalnom dominantom, koji se prostire na deset do dvadeset hektara, na 15/20 metara iz­ nad zemlje. Čitava visina je smještena između 30 i 60 metara. U unu­ trašnjosti, jedno ili više čvrstih jezgara okupljaju tehnički centar i cen­ tar za snabdijevanje . . . Nekoliko sektora je snabdjeveno sanitarnim i školskim uređajima, prostorom za skladišta, centrom za znanstvena istraživanja i svime što je još potrebno. Jezgre zauzimaju jedan dio sektora.« (N. Babilon, str. 215—216). — »Ludički« prostor: »... drugi dio, najvažniji u »Novom Babilonu«, je društveni prostor s pokretnom raščlanjenošću: akcijski teren za ho­ mo ludensa.« (Ibid.). Prvi je prostor, kao što primjećuje jedan drugi autor, Castanet, »hiperfunkcionalistički« i dotjeran do savršenstva, zadnja riječ kibemetike, dok je drugi prostor njegova suprotnost, jedan dinamički labirint, u kojem ljudi stalno grade i razgrađuju, sastavljaju i rastavljaju, stal­ no se smještavaju i razmještavaju, neprekidno mijenjaju mjesto, jer se homo ludens uči u toku same igre. Utopija vječnog skitničarenja, stanovanja koje ne poznaje ni jedan jedini centar, pretpostavlja, među­ tim, tehnički sistem koji mora biti centriran i suvislo izgrađen u pro­ stornim odnosima. Ne poznajemo li već danas takvog skitnicu-automobilistu u mreži savršenih autoputova kontinentalnih razmjera Amerike? Mašta se ovdje sukobljuje s tehničkom nužnošću. Doduše, i sam Marx 14

je svojeg čovjeka dokolice i slobodnog stvaralaštva postavio u potpuno automatizirani proizvodni svijet, iako nije jasno opisao tko će taj svi­ 2 jet misliti i stvarali? Budući da je prostorni oblik društva njegovo urezivanje u prostor, »društvenost u svojoj prostornosti«, to prostorni sistem mora odraža­ vati i proturječnost društvene organizacije, iako određeni dio društve­ nog sektora može biti u svojem funkcionalnom obliku jako reduciran, kao što je proizvodni rad u punoj automaciji. Mašta se ovdje sudara s vlastitim granicama, s racionalnošću prostorne organizacije. Mašta ovdje, međutim, želi ostvariti određenu »prostornu sintezu društveno­ ga«, a to znači misliti i svoju suprotnost. U organizaciji života u »Novom Babilonu« osnovne društvene kate­ gorije života dobivaju drugačiji smisao od uobičajenoga: tako prostor postaje ireverzibilan, a vrijeme reverzibilno. Nomadski grad dolazi na prag irealnoga i nezamislivoga. »Ireverzibilnost prostora sastoji se u tome što »se sektori stalno mijenjaju po obliku i atmosferi prema djelatnostima koje se u njima odigravaju. Nitko se ne može vraćati, ponovo pronaći mjesto koje je malo prije ostavio, sliku koju je sačuvao u pamćenju. Nitko više ne pada u zamku navika.« (Op. cit. 212). Budući da svaki pojedinac može slobodno raspolagati tehničkim uređajem, a time i mijenjati konfigu­ raciju svih ostalih elemenata, to nitko ne uspijeva da dade svojem mjestu obitavanja neki stalni oblik teritorijalizacije: nitko ne može re­ konstruirati prethodni trag svojeg kretanja, ponavljati kretanje putom kojim je već prošao, prethodno ga utvrdio. Svaka predodžba i pokušaj njegova oživljavanja u prostoru postaje nemoguće kao opetovanje proš­ loga iskustva. S gubitkom prošloga prostornog iskustva gubi se i objek­ tivnost prostora, jer objektivnost počiva na utvrđenim zajedničkim, društvenim konvencijama, a takve ovdje nema. Time se gubi i reverzibilnost prostora i prostornih odnosa: nitko se ne može vratiti na mje­ sto s kojega je pošao, jer se ono nalazi već uključeno u jedan drugačiji red. Zelja za kretanjem i stvarno kretanje je lišeno svake moguće za­ preke, ona je u stabilnoj mijeni, kao i konstelacija u kojoj se ljudi su­ sreću; to je totalna želja za promjenom, ničim sputana, čak ni zaustavljiva, jer je svaki početak, svako mirovanje nemoguće, uvijek će netko poremetiti momentani poredak. Očaj povratnika, koji nakon mnogo go­ dina povratkom u »svoj zavičaj« ne nalazi više isti poredak stvari u 2

Hervé Castanet, Figures imaginaires de l'u-topos urbain (Imaginativne figure urbanog u-toposa), u časopisu «Espaces et sociétés* No. 32—33, 1980, Paris, Anthropos, str. 65—77.

15

prostoru, ovdje je sadržan u samoj želji, u samom načinu bivstvovanja. Nema povratka u zavičaj! Drugačije stoji s vremenom, jer ono postaje reverzibilno. »Reverzibilnost vremena je u tome što apstraktno, univerzalno vrijeme na kronometru, koje se mjeri na sceni vrednota i razmjene, urbane prakse podložne zakonima proizvodnog rada, iščezava u korist rastezljivog, promjenljivog, slučajnog, razlomljenog, teturajućeg vremena. Intenziv­ no vrijeme, konkretno vrijeme: ne-vrijeme. Ireverzibilnost vremenskih odnosa se gubi: ab može biti jednako s ba. (Castanet, op. cit. str. 73). »Budući da ga nikakva nužnost ne može sputati, ono je sposobno vra­ titi se izloženo svemoći želje, vratiti se istim putem, zaustaviti se na mje­ stu i vrtiti u krugu. Imaginarno vrijeme je par excellence vladavina po­ navljanja«, kaže Constant (op. cit. str. 242), a na što primjećuje Castanet: »Ali čudno mi neko ponavljanje što ponavlja — povratak na nultu toč­ ku: na apsolutnu sadašnjost bez prošlosti i budućnosti — neumorno rađanje totalne slobode, apsolutnu prostornu mogućnost izraženu luta­ njem i nomadstvom. Nikako ne ponavljanje istoga već, paradoksalno, neprestano i stalno ponavljanje drugačijega.« To je logika apsolutne želje i stalne raspoloživosti za doživljaj i užitak, koji je preporučio već André Gide u Zemaljskim hranama, spo­ sobnost da se doživljaj zaboravi onim časom, kad je doživljen, kako se ne bi mogao ponavljati i kvariti sposobnost za novi doživljaj i uži­ tak. No, da li postoji bitna razlika između ponavljanja »istoga« i po­ navljanja »drugačijega«, nisu li to dva pola istog načina postojanja?! Pascal je to zvao »rastrešenošću«, Heidegger bi to nazvao «gubitkom zavičaja«. Ali, nema sumnje, da logika želje znači poništavanje svega što može slabiti intenzitet uslijed ponavljanja već doživljenoga. Ovdje je logika želje prebačena u doživljaj prostora, koji time gubi svoju historijsku dimenziju, svoju prošlost i budućnost, i ostaje čista sadašnjost. Da li nije i to jedna od crta modernog doživljaja prostora, što ne zna za njegovu prošlu i buduću dimenziju, jer živi u funkcional­ nosti i racionalnosti neposrednih potreba i naloga? Nije li ova radi­ kalna negacija historičnosti ovdje istaknuta samo zato da bismo mogli postaviti pitanje: što znači vrijeme u prostoru? Upravo to j|e i najsla­ bija točka i početna točka kritike Constantove utopije: odsutnost vre­ menske dimenzije u prostoru, i to ne samo historijskog vremena koje se odnosi na ljude i civilizacije, već i na vrijeme pojedinog čovjeka, čo­ vjeka u njegovim dobnim mijenama i prirodnim uvjetima postojanja. I jedna i druga dimenzija je u Constantovoj utopiji sasvim zanemarena. A što bi to moglo značiti s gledišta ljudskog stanovanja i prebivanja? 16

DRUŠTVENA SEGREGACIJA

Čovjek je počeo pregrađivati prostor iz religijskih, obrambenih, društveno-klasnih, društveno-funkcionalnih i, konačno, čisto privatnih razloga.

Ako išta čini čovjeka čovjekom, onda je to njegova mašta, taj( vječni lutalica i nemirnjak. Ako je on pored toga i čovjek od akcije, tada će napustiti rođeni dom, osloboditi se spona obitelji, prekoračiti granice gradske ili državne administracije i prepustiti se slobodnoj skitnji po neispitanim prostorima, željan novoga i neviđenoga. Jedan tip evrop­ skog intelektualca vidio je u tome svoj udes, sreću i očajanje. Njega je, ustvari, rodio buržoaski kozmopolitizam, idejni odraz oslobađanja ljud­ ske ličnosti, individualizma i subjektivizma kao podloge za čovjekovu autonomiju, nezavisnost u odnosu na sve obiteljske, nacionalne, rasne stege. Njega je nosio i duh industrijskog poduzetništva, ne priznavajući nikakve prostorne granice u žeđi za stalnom ekspanzijom. No, on je imao oduvijek i svoju drugu stranu medalje: nacionalizam, etničku pri­ vrženost narodu i rasi, težnju za ukorjenjenošću upravo u toj zemlji i krvi, tako da slobodoumlje njegova kozmopolitizma nije bilo ništa jače od njegove mistike pra-ukorjenjenosti u zemlji i narodu. Bur­ žoaski čovjek i njegova kultura pojavljuju se od početka kao protu­ rječni, nabijeni suprotnim tendencijama i porivima, sposobnima za najslobodnije i najropskije, najplemenitije i najpodlije, najličnije i najbezličnije. Ove proturječnosti nalazimo i u njegovom shvaćanju i ko­ rištenju prostora. Racionalno i iracionalno, napredno i reakcionarno, stalno se u njegovoj izgradnji praktičkog svijeta miješaju, isprepleću i potiru. Slabost ovoga urbanističkog utopizma leži u tome što se čovjek mo­ že osloboditi prostorne vezanosti i skučenosti samo uz cijenu najrazvi­ jenije tehnologije, i to krajnje skupe tehnologije, koja dopušta da se grad smjesti na viseću armaturu, a stanovi pokreću pomoću savršenih kibernetičkih sistema. Ovaj homo ludens, ustvari, krajnje je zavisan od topografski precizno izrađenog tehničkog uređaja, koji je negacija njegove slobode, jer slučajnost njegove lične lokacije isključuje svaku slučajnost u koordinaciji mehanizama koji mu to omogućuju. Već je humaniziranje industrijskog procesa pokušalo »osloboditi« radnika od radnog mjesta tako da mu je dopustilo mijenjati radna mjesta, ali te promjene nisu ni najmanje dirnule u strogu koordinaciju proizvodnog procesa. Automatizacija je ovu koordinaciju samo još više učvrstila. Što znači sloboda, ako se vi okrećete kao kuglica u lutrijskom bubnju i ne slutite u kojem ćete se pretincu zaustaviti? Homo ludens u ovom je slučaju samo onaj tko je izgradio čitavu armaturu, te poslao ljude da stalno vozikaju svoja kolica po strogo kontroliranoj armaturi! Opisali smo ovaj kibernetički dotjerani oblik nomadstva samo zato da bismo došli do spoznaje, kako stanovanje ne može značiti iščezava2 Grad po mjeri čovjeka

17

nje prebivanja, da prostor ne može postati ireverzibilan tako dugo dok postoje ljudi, podjela rada i mjesta gdje se odvija ljudska proizvodnja i reprodukcija, te da je vrijeme nemoguće načiniti reverzibilnim tako dugo dok postoji rađanje, rast i umiranje ljudi, život koji prate uspo­ mene, i dok će čovjeka progoniti pitanje: Odakle dolazimo i kuda idemo? Skitalački duh zaboravlja da postoje dvije dimenzije koje čovjeka vežu za konkretni prostor i zacrtana mjesta: priroda izvan njega i pri­ roda u njemu. Ako civilizacija u Fourierovu smislu znači korupciju, onda je čovjek životinja koja se najbolje osjeća u prirodi, a priroda znači određeni raspored brda, dolina, drveća, rijeka, vidika i zaklona. Također i određeni raspored živih bića, više ili manje pokretnih, ali koja poštuju vlastiti raspored u prostoru. Čovjek industrijske civili­ zacije je na ovo zaboravio, iako se tome koji put navraća. Postoje mje­ sta u prirodi, koja mu služe kao trajni oslonac da bi mogao u njoj živjeti, ali i kao izvor užitka i razmišljanja. Njima će se vraćati: tako mjesečini koja baca sjenu Aiguille du Midija na masiv Mont Bianca, tako beskonačnom poigravanju zelenih i plavih tonova Plitvičkih jezera, ta­ ko vječnoj igri valova na bliskim i dalekim morima. I još mnogo toga. Među njima i ono što pamtimo; samo mi i što je samo »naše mjesto« sjećanja. Tu dakako važi načelo ponavljanja, oživljavanja, reminiscen­ cije, i prostor je ovdje reverzibilan, kako u svojoj realnosti tako i u našem pamćenju. Ne manje važni su razlozi prostorne reverzibilnosti u našoj vlasti­ toj prirodi. Možemo pobjeći iz svakoga mjesta na zemaljskoj kugli, ali ne možemo pobjeći sami od sebe. Ne možemo pobjeći od našega djetinjstva, ni mladosti, ni zrele dobi, a najmanje od starosti i smrti. Lutajući po evropskim kavanama, pišući poeziju ih prozu kao anonimusi, izgubljeni u rulji Montparnassea ili Contrescarpea, mi ipak vuče­ mo za sobom dinosaurski rep naše prošlosti, naših težnji i promašaja, ljubavi i mržnji, i dolazi doba kad nam se taj rep, često neprimjećen, počinje saplitati ο noge i užasavati nas svojom prisutnošću. Naše vri­ jeme se premješta iz jednog trena u drugi, a mijenja se i naš doživljaj vremena, naš odnos prema vremenu i stil života. Samo ljudi koji žive kao društveno fiksirane »norme« ili »funkcije« tvrde da to ne primje­ ćuju. Konkretni ljudi žive i traju u različitim dobima, s različitim do­ življajem vremena, a taj doživljaj vremena odlučuje i ο doživljaju pro­ stora. Ipak su ljudi izmislili kronometar da bi mogli mjeriti ono što se događa u prostoru, prostor je ustvari samo izraz i odraz kako dioživljujemo vrijeme u nama, u sebi i s drugima. Za dijete je ono neuta18

živo otkrivanje stvari i radnji u okolnom prostoru; za mladića čežnja da se prekorače društvene granice; za odraslog konačna veličina koja nam je na raspolaganju da završimo neki posao, možda životni posao; za starca je ono razmišljanje ο nestalnosti, propuštenosti, prohujalosti tog istog vremena u svojim raznim metamorfozama. Misliti ο ljudskom prebivalištu u ovome svijetu polazeći stalno od sadašnjosti, od ovoga trena kojim započinjemo sljedeći korak, duboka je zabluda. Ljudski život ni s najboljom voljom ni s najrastrojenijom senzibilnošću ne može biti toliko »rastresen«. Treba stoga razlikovati između verbalnog plana naše mašte i njenih prostornih projekcija i realizacija. Ova dva plana se ne pokrivaju. Sa­ mo naivni strukturalizam ili pozitivizam može vjerovati da se jedan može prevesti u drugi pomoću neke univerzalne semiotike. Bilo bi užas­ no kad bi prostor prenapučili svime što je prošlo kroz ljudsku maštu. Zagušili bismo se u njemu, a da ništa ne bismo od njega vidjeli. Pre­ napučenost prostor ne podnosi. On traži mjeru i umjerenost! To su dobro znali Grci. To čak znaju i nadrealisti. Kad je, dakle, riječ ο pro­ storu, potrebno je da poštujemo dvije paradigme, ako ne želimo dje­ lovati razarajući i uništavajući: Prvo, prostor koji nam je dat za život je konačna veličina, a ne bes­ konačno rastezljiv i, kao takav, oskudan. On traži da se poštuje raspo­ red mrtvih stvari i živih bića po zakonima prirodne ravnoteže, i čovjek nema nikakvo pravo da je remeti i ugrožava. Drugo, prostor je istovremeno sredina i predmet ljudske izgradnje svijeta, a odnos sredine i predmeta traži određenu mjeru. Ta mjera nije statička već dinamička i mora sadržavati povijest čovjekove civi­ lizacije u onim momentima koji su neophodni za njegovu kulturu. Uostalom, ako je ljudski zavičaj ono smireno mjesto gdje se ljud­ ska misao može slobodno predavati snovima ο budućnosti ili uspo­ meni ο djelima predaka, onda takvo smireno mjesto čovjek suvremene civilizacije ne može više naći. Danas više ne postoji prostor koji ne bi u svakom času mogao postati predmetom ljudske agresije, ljudskog narušavanja pradavnog reda u prirodi, bilo kakvog normalnog ljudsko-životinjskog odnosa prema prostoru, jer je čovjek već prirodni prostor »humanizirao«, pre­ dao ga razaranju pomoću »upotrebnih dobara« za mir i rat. Danas kad je stavio nad glavu svakoga čovjeka preko tonu eksploziva, kad sa svakog mjesta na nebu promatra i kontrolira svaku točku na zemlji, i kad laboratorija za sijanje smrti u svakom času može dati signal za 2*

19

početak konačnog smrtnog plesa. Danas, kad ga je u slijepom nagonu biološke reprodukcije glad za hranom i energijom natjerala da pore­ meti definitivno ravnotežu između prirode i ljudi, da uvede u prirodu destruktivne atomske procese koje ne može usvojiti prirodni proces reciklaže po logici vječnog stvaranja i razaranja. Svaka prostorna u-topija danas mora završavati mišljenjem ο pro­ stornoj topologiji, ο odnosima između čovjeka i prirode, čovjeka i čovjeka, ο mjestu gdje besmislene i razorne suprotnosti dobivaju svoj stvarni ljudski smisao. Mjesto koje će biti istovremeno i ljudski stan i ljudsko prebivalište. Zadatak koji još nismo riješili.

2

Otuđeni prostor

1. POČETNA DRUŠTVENA PODJELA RADA: SELO I GRAD »Najveća podjela materijalnog i intelektualnog rada je odvajanje grada i sela. Suprotnost grada i sela započinje prelaskom iz barbarstva u civilizaciju, sa organizacijom plemena u državu, naselja u naciju i provlači se kroz či­ tavu povijest sve do naših dana (Anti-Corn Law League). Postojanje grada uključuje odmah i nužnost administra­ cije, policije, poreza itd., jednom riječju komunalnu orga­ nizaciju, polazeći od politike kao takve. Ovdje se javlja prv iput podjela pučanstva na dvije velike klase, zasnova­ na neposredno na podjeli rada i oruđima za proizvodnju. Grad je već činjenica koncentracije pučanstva, sredstava za proizvodnju, kapitala, upotrebnih dobara, potreba, dok se selo javlja kao suprotna pojava, kao izolacija i odvo­ jenost. Antagonizam grada i sela može postojati samo u uvjetima privatnog vlasništva. Ono je najočitiji izraz pod­ vrgavanja pojedinca podjeli rada, određenoj djelatnosti koja mu je nametnuta; podvrgavanje koje čini od jedno­ ga ograničenu gradsku životinju, a od drugoga ograničenu seosku životinju, i obnavlja svakodnevno suprotnosti iz­ među njihovih interesa.« (K. Marx — F. Engels, Njemačka ideologija)

Marx i Engels dali su povjesničarima ključ za tumačenje povijesti naše civilizacije, i on se pokazao sve do danas veoma plodan, naročito za tumačenje razvitka grada, koji osnivači historijskog materijalizma smatraju nosiocem aktivnog dijela naše civilizacije. Prije svega, grad je središte duhovnih djelatnosti (religijskih, filozofskih, znanstvenih, političkih), i kao takav nosilac stvaralačke djelatnosti koja uvjetuje razvoj društva, jer će grad razviti raznovrsniju razmjenu dobara, raz­ vijenije potrebe i složeniju organizaciju, tražiti apstraktnije i fleksibil­ nije oblike mišljenja. Svi su evolutionisti prihvatili, bez obzira da li veći 21

značaj daju materijalnim ili duhovnim silama, da je podjela rada te­ melj društvene organizacije i osnovni pokretač njene diferencijacije, idući od jednostavnijih, nepovezanijih i nesvjesnijih složenijima, povezanijima i svjesnijima oblicima organizacije, da se izrazimo spencerovski ili durkheimovski. No, dok se neki evolucionisti bave samo po­ sljedicama ili opisom razvojnih promjena, marksisti izučavaju temelji­ tije »pokretačke snage«: mehanizam ljudskih interesa, ulogu kapitala i zemljišne rente, lokaciju kapitala, način iskorištavanja radne snage i prirodnih resursa. Otuda nužno proistječu i sve suprotnosti i sukobi što se rađaju među raznim društvenim klasama i grupacijama u podjeli rada i proizvodnji, ali i u načinu potrošnje i korištenju prirodnih re­ sursa. Danas ova dva vida postaju sve zavisniji jedan od drugoga, a kad je riječ ο gradu nemoguće ih je dijeliti! Marx i Engels otpočetka ukazuju na posljedice ovih proturječnosti u podjeli rada za društvene odnose među ljudima i oblikovanje ljudske ličnosti, dajući na taj način kulturološki vid svojoj teoriji. Iako u na­ vedenom pasusu veoma drastično ističu da je civilizacija vezana uz pojavu grada, a barbarstvo uz ono što prethodi dihotomiji grada i sela, dakle primitivnoj zajednici, ipak im ne pada na pamet da faktoru »civi­ lizacije« pripišu isključivo pozitivnu, a faktoru »barbarstva« negativnu ulogu: raspadanje prvobitne zajednice je korelativno s raspadanjem ljudske zajednice uopće. Ovoj ideji se Marx stalno vraća, pa će već u Njemačkoj ideologiji smatrati da se ljudska zajednica može usposta­ viti samo ako se ukine podjela rada! No, što će dulje živjeti, morat će ublažavati radikalizam ove utopijske ideje, ne napuštajući osnovni dru­ štveni cilj — utemeljenje istinske ljudske zajednice. U gradu se stvara i jedna druga kultura, kultura koja teži jedinstvu različitosti, i to kroz nasuprotstavljene i hijerarhijske različnosti dru­ štvenih slojeva, klasa ili kasta, kultura koja teži transcendiranju posto­ jećeg stanja ljudskih odnosa, koja nosi u sebi viziju »izgubljenog raja«, »sudnjeg dana« i »obećanog raja«, koja ostaje i sama u sebi odvojena i tragična. Kultura koja prisiljava na razmišljanje. Seljaku će se pri­ pisivati duhovna sirovost, naivnost, nezgrapnost, a građaninu kultiviranost, lukavost i inventivnost. Dugo će srednjovjekovna i novovjeka komedija isticati antagonizam tih dvaju oprečnih likova. Dosta dugo vremena u srednjovjekovnom gradu, za vrijeme feudal­ nog režima, izgledalo je kao da su grad i selo uspostavili posebnu rav­ notežu, zatvorivši se svaki u svoj prostor, poseban, ograđen, ali među­ zavisan. Grad se opasao bedemima, da bi se branio od puka i vanjskog neprijatelja, ali i od rivala-velmoža. Odnos grada prema selu bio je odnos obrane i zaštite, koristi i iskorištavanja, zavisnosti i potlačivanja, 22

napeti i antagonistički komplementarni odnos. Postavljene su mnoge i prividno čvrste, konačne granice između grada i sela, između vladajućih i podanika, između gradskih kasta i cehovskih organizacija, iz­ među spolova i dobnih odnosa. Svuda su zacrtavane granice, ograde i pravila kako se može ili ne može preći iz jednoga kruga u drugi. Svijet je izgledao čovjeku srednjega vijeka beskonačan i istovremeno ograđen nepremostivim granicama, a organizacija prostora ličila je na sferičke krugove, koje su zamislili u nebeskoj i zemaljskoj sferi mislioci i pjes­ nici od Dionizija Aeropagite do Dantea. I u samoj crkvi postojali su ti isti krugovi, na tlu oni su dijelili aristokraciju i buržoaziju od seljaštva i običnog puka, a na crkvenom koru anđele i arkanđele, koji su nasto­ jali uskladiti svoje glasove po pravilima kanona i fuge. Ovaj prividno zatvoreni prostor počeo je pucati pod utjecajem »pro­ izvodnih snaga«. Pobrinuli su se za to trgovci, pučkog i aristokratskog porijekla, onaj sloj kojemu se dalo mjesto za poslovanje ispred grad­ skih zidina, ali koji je ubrzo pokazao da su »faubourgovi« jači od »bourgova«, da je društvena elita vezana uz zemlju osuđena na propast, a ona vezana uz trgovinu prisiljena da se asimilira s buržoazijom. 1 Da bi merkantilna privreda mogla doseći stupanj modernog kapi­ talizma, bilo je potrebno da se revolucionarno izmijene odnosi sela i grada, kao i stanovnika grada i sela. Valjalo je razviti proizvodne sna­ ge u gradu pomoću manufakture, uvodeći novi sistem — tvornički, i povećati proizvodne viškove na selu, unapređenjem poljoprivrede, oslo­ bađanjem radne snage na selu, ukidanjem feudalnih prava i proletarizacijom sela. Započela je invazija gradova osiromašenim seljacima, besposlenima, skitnicama, vagabundima, lumpenproletarijatom: stvo1 Max Weber ističe, kao jednu od bitnih osobina srednjovjekovnog grada, posto­ janje tržišta. »Govorimo ο »gradu« (cittâ) u ekonomskom smislu samo u slučaju kada pučanstvo koje obitava mjesto zadovoljava značajni dio svojih svakodnevnih potreba na lokalnom tržištu, i to u bitnom dijelu pomoću proizvoda što ih je pu­ čanstvo u mjestu ili u neposrednoj okolini proizvelo ili na drugi način pribavilo prodajom na tržištu. Svaki je grad u ovome smislu riječi »mjesto tržišta«, to jest posjeduje lokalno tržište kao ekonomsko središte naselja, u kojemu — uslijed spe­ cijalizacije ekonomske proizvodnje — također i negradsko stanovništvo pokriva vlastite potrebe industrijskim proizvodima ili trgovačkim artiklima ili s oboje. I u kojemu također i sami građani prirodno zamjenjuju svoje specijalizirane pro­ izvode i one koji su potrebni za potrošnju njihovoj privredi. Prirodno je, prema tome, da grad po svojem porijeklu, kao tvorevina sasvim različita od sela, bude sjedište zemljoposjedničke vlastele ili kneževske vlasti, kao i mjesto trgovine, te posjeduje jedan pored drugoga dva tipa ekonomskih središta — oikos i tržište; često je slučaj da pored lokalnog tržišta imamo i trgovinu s udaljenim zemljama po trgovcima koji putuju u daleke zemlje. Ali grad, u smislu koji ovdje upotre­ bljavamo, predstavlja jedno trgovačko naselje.« (Privreda i društvo, Mohr, Tübin gen, 1922, vol. II, str. 530—33)

23

ren je rezervoar iz kojega je kapitalizam crpio jeftinu radnu snagu za prvobitnu akumulaciju. Engleska nam pruža najdrastičniji primjer ovakvoga razvitka. Ona je zato najbrže lomila stare zapreke i razvijala se u duhu industrijskog i kapitalističkog društva. Grad, koji je bio prvobitno mjesto razmjene i potrošnje, pretvarao se sve više u mjesto proizvodnje. Razvoj industrije tražio je da se raz­ biju granice cehovske proizvodnje. Dok se pred-industrijski grad osla njao bivstveno na žive izvore (ljudske i životinjske) energije, s industri­ jalizacijom sve više prodiru neživi izvori energije (najprije para i ugljen, zatim električna energija). Sve veća specijalizacija proizvodnje nastaje naročito uvođenjem tehničke podjele rada, podjelom zanatlijske proiz­ vodnje na pojedine dijelove ili komponente, za što je bilo potrebno ujediniti na jednom mjestu različite zanate i radne operacije. Nastan­ kom manufakture i tvornica proizvodnja postaje sve racionalnija, a mjera ljudskoga rada apstraktnija, ljudski odnos u proizvodnji sve bezličniji. Nesavršenu mjeru vrijednosti u srednjovjekovnoj trgovini, kad su u jednome gradu postojale dvije ili više valuta različite vrijed­ nosti, zamjenjuje novac koji dobiva univerzalnu vrijednost, ekviva­ lentnu u raznim gradovima i zemljama. Racionalizacija znači ujedno i lomljenje starih hijerarhijskih i ritualnih granica među staležima, dru­ štvenim statusima, spolovima i dobama: organizacija svemira i života u zatvorenim krugovima počinje se kršiti i raspadati. Pojedinac počinje osvajati društveni položaj na osnovi sposobnosti i životne umješnosti, a ne zahvaljujući rođenju ili poklonjenim privilegij ama. Vlast društvene elite sve će više zavisiti od njene proizvodne moći i sposobnosti same organizacije proizvodnje. Uspješni pučani često potiskuju moć privi­ legiranih po rođenju. Diderot je prikazao ovaj odnos u »dijalektici gospodara i sluge«, gdje je gospodar sve više zavisan u rješavanju prak­ tičkih životnih zadataka od sluge, a tu je dijalektiku preuzeo Hegel da bi obilježio prirodu buržoaskog društva. U toj dijalektici aristokracija je mogla birati da li će sudjelovati u stvaranju nove merkantilne elite i njene ekonomske moći ili će joj se suprotstaviti. U prvom se slučaju mogla razvijati zajedno s novom buržoaskom klasom, u drugom je bila osuđena na propast. 2 1 »Možemo reći, na primjer, piše Pizzorno prema Pirenneu, da što je bilo veće učešće zemljišnog plemstva u oblikovanju građanske komune, to su bile čvršće veze između grada i okolnog terotorija (sela). U tom slučaju (koji je tipično ostva­ ren u talijanskom gradu), gradska je vlast postala toliko jaka da se mogla osamo­ staliti prema svakoj centraliziranoj državnoj moći. I obratno, kad je plemstvo izo­ stalo iz gradske organizacije, postao je manji utjecaj grada na okolinu i sukob sa centralnom vlašću bio je veći. No, upravo u ovom drugom slučaju se očitovala originalnost zapadnjačkog grada, u smislu da su najizrazitiji početni znaci kumu-

24

Došlo je do promjene odnosa između grada i sela. Prevlasti ekonomsko-političkih odnosa zasnovanih na selu u obliku vlasti vlastele, dakle izvan-gradske moći, slijedi koncentracija ekonomske i političke moći

u gradovima. Grad je ranije živio od usluga davanih selu i njegovih viškova, a sada će sve više iskorištavati radnu snagu i viškove sela. Ali za to je bilo potrebno da se poveća proizvodna moć sela, napusti naturalna i patrijarhalna proizvodnja, te prilagodi potrebama industri­ jalizacije — njene nezajažljive ekspanzionističke tendencije, koja će konačno progutati selo. Dok je ranije desetina gradskog stanovništva živjela od devet desetina seoskoga, sada će devet desetina gradskoga živjeti od desetine seoskoga stanovništva.3 Grad je osigurao svoju do­ minaciju time što je proizvodna moć aproksimativno rasla u gradu, zahvaljujući razvoju tehnologije, deset puta brže od poljoprivredne proizvodnje. (Vidi Fourastie, Civilizacija sutrašnjice, izd. Naprijed, 1978, Zagreb.) Marx u Njemačkoj ideologiji opisuje kako u feudalnom

poretku,

zbog statičnosti privrede, sve izgleda prirodno. Društveni odnosi ne iz­ gledaju kao proizvod ljudske djelatnosti i povijesti, već kao nešto odu­ vijek dato, kao nešto što pripada prirodi ljudskog društva. Sve izgleda prirodno i dato po prirodi. »Plemić ostaje uvijek plemić, a skitnica ostaje uvijek skitnica, ako se apstrahira od drugih odnosa«, i posebno od posjedovanog ili neposjedovanog novca. Ne postoji razlika između pojedinca kao takvoga i njegova pripadanja određenoj društvenoj grupi. Do te razlike će doći tek razvitkom konkurencije i borbom za društve­ nim napredovanjem u buržoaskom društvu. Marx upozorava da je veza između plemstva i seljaštva društveno bliža i kao takva humanija nego veza između kapitaliste i radnika, jer vlastelin dijeli nedaće proizvod­ nje na solidaran način sa seljakom i sudjeluje u njegovom životu. Od­ nosi su još personalizirani, dok u kapitalizmu postaju sasvim bezlični

i apstraktni. »U predodžbi, kaže Marx, pojedinci su mnogo slobodniji pod vlašću buržoazije nego ranije, jer su njihovi uvjeti opstanka više izloženi slučajnosti; u stvari, oni su prirodno manje slobodni, jer su mnogo više izloženi jednoj objektivnoj moći«, to jest kapitalu; filozof lativnog ekonomskog razvitka; dok će se u slučaju talijanskog grada i južne Evro­ pe ekonomski razvoj u određenom momentu zaustaviti.« (A. Pizzorno, Sviluppo ecomico e urbanizzazione, in »Quaderni di sociologia«, X I , 1962, str. 34—38). 3 Kimball Young upozorava da je u Sjedinjenim Državama, gdje je proces in­ dustrijalizacije otišao danas najdalje, godine 1787. za jednog gradskog stanovnika hranu proizvodilo 19 stanovnika farme. 150 godina kasnije tih istih 19 farmerskih stanovnika proizvodilo je hranu za 66 stanovnika u gradu, za 55 stanovnika drža­ ve i za 10 u inozemstvu. (Kimbali Young, Sociology, New York, American Book Co, 1942, str. 142).

25

ski rečeno: oni su više otuđeni. Dok je odnos vlastelina i kmeta posre­ dovan osobnom privilegijom i moći, prisutnom i vidljivom, osobno iz­ raženom, dotle se u kapitalizmu nasuprot apstraktne moći kapitala nalazi apstraktna radna snaga, posredovana tržištem, jer je radnik kao vlasnik radne snage »slobodno prodaje«. On je istovremeno društveno slobodniji i ekonomski podložniji tržištu. Novčani odnosi prikrivaju odnose osobne zavisnosti radnika od kapitaliste, pa je liberalna bur­ žoazija dugo vremena mogla objašnjavati kako uspjeh u radu zavisi od »prirodnih sklonosti« radu i sposobnosti snalaženja u društvu i prirodi. Marx razvija ideju ο rastvaranju ljudske zajednice pod utjecajem kapitala, manufakture i tehničke podjele rada. Manufaktura nije samo razorila feudalne odnose na selu već i korporacijske u gradovima. Ma­ nufaktura se ne počinje razvijati u gradu, jer su okovi cehovskih od­ nosa suviše čvrsti i konzervativni, već na selu. U gradu nijedan zanat­

lija nije upotrebljavao neki stroj, već se isključivo služio alatom. Me­ đutim, na selu su se služili tkalačkim stanom, veoma jednostavnim strojem, ali ipak tehnički izvedenim. Upravo su merkantilizam i kapi­ talizam našli u ovoj proizvodnoj snazi osnovicu za svoj razvoj i dali tkanju i tkalcima prvi poriv za prijelaz na tvorničku proizvodnju. Tako možemo reći da se manufaktura smjestila između grada i sela, lomeći granice jednoga i drugoga ili stapajući jedan s drugim u novom obliku proizvodnje. Prvobitna akumulacija stvorila je gradove izvan gradova i unutar gradova, jer su seljaci sve više bježali sa sela i tražili posao u novootvorenim radionicama, koje se smjestiše izvan gradskih zidina ili u zaseocima, da bi iz njih izrasli industrijski gradovi. »Manufaktura je postala odjednom sklonište za seljake, protiv korporacija koje su ih isključivale ili slabo plaćale, kao što su im nekoć korporacijski gra­ dovi služili kao sklonište protiv zemljišnih posjednika.« (Njemačka ideologija). Mijenja se odnos između grada i sela, kao i između »poslo­ davca i radnika«, jer potonji bivaju lišeni tradicionalnog patrijarhalnog i paternalitičkog potlačivanja. Danas se odnosi između grada i sela postavljaju na nov način. Grad u tradicionalnom smislu, kao mjesto sa strogo određenim granicama i utvrđenim unutarnjim redom počinje iščezavati, ne samo kao mjesto proizvodnje, već i kao mjesto koncentracije ekonomske moći, koja do­ biva sve više šire, univerzalnije, prostorno raštrkanije oblike: ova se moć počinje premještati u »sub-urbija« (zajedno s »tvornicama znanja« i »vojno-industrijskim kompleksima« koji dominiraju suvremenim dru­ štvenim razvitkom!), a »sub-urbija« 26

počinje asimilirati selo, tako da

se susrećemo s pojmom »rurbanizacije« (urbanizacije sela i ruralizacije grada), dok u gradovima ostaju zaboravljena i zapuštena »gradska sela«, slamovi i divlja izgradnja. Ο odnosima grada i sela valja misliti u no­ 4 vim kategorijama! 2. KRONIČNA BOLEST GRADA: DRUŠTVENA SEGREGACIJA Grad je nastao kao posljedica društvene podjele rada, ali je ta podjela od početka značila i razdvajanje društvenih grupacija: bilo da se ra­

dilo ο stvaranju viškova proizvoda i privatnog vlasništva putem razmjene dobara, bilo ο podjarmljivanju jednog ili više plemena od strane drugih, dakle stvaranjem »vladajuće klase« i »potlačenih klasa«. Jedan i drugi mehanizam bili su na djelu u stvaranju društvene segregacije u gradu. Nije li ova pojava društvene segregacije razlog zašto se većina sta­ novnika grada identificira sa »svojom četvrti« a ne sa »svojim gradom«, jer je potonji izraz više privilegija vladajućih slojeva? Zašto se ova društvena segregacija zadržala sve do danas, usprkos demokratskijim komunalnim politikama, i da li postoji mogućnost da svaki čovjek s punim pravom može govoriti: »ovo je moj grad«? Koji su stvarni uz­

roci stalne krize identifikacije stanovnika s cjelinom grada? Uzroci društvene segregacije u gradu su višestruki: etnički, vojni,

religijski, klasni, socijalni.5 Obično ovi razlozi djeluju kombinirano, u

jednom periodu više prevladavaju jedni, a u drugom drugi, iako je uvijek na djelu asimetrična raspodjela društvene moći, koja traži svoje 4 Zanimljivo je da Lefebvre upozorava da su već Marx i Engels predviđali »ko­ nac grada« u tradicionalnom smislu. »S pojavom velike industrije, komentira Le­ febvre Njemačku ideologiju, grad (i njegova unutarnja i vanjska sposobnost aso­ cijacije, koncentracije, okupljanja) prestaje za Marxa i Engelsa biti »subjekt« liistorijskog procesa. Prelaz na kapitalizam, čiji je grad stvarni oslonac i pokretač, postavit će na drugačiji način problem subjekta (i možda ga učiniti iščezlim). Da li je svršeno u pogledu grada? Nikako. Naprotiv. U ekonomskim i dru­ štvenim okvirima koji proizlaze iz toga procesa, unutar kapitalističkog načina pro­ izvodnje, grad i dalje traje: veliki industrijski gradovi, trgovački gradovi, politi­ čki gradovi. Da li je u svjetskim razmjerima iščezao odnos »grad-selo«? Sigurno ne. Dakle, što se događa s gradom? Pitanje upućuje na dalje istraživanje. Privre­ meno, u izučavanom djelu, to jest u Njemačkoj ideologiji, Marx i Engels se zadovoljavaju da naznače okvir problema. Njihov prijedlog nije bez važnosti ni interesa, iako u tom djelu ima neke prenagljenosti. Radi se, ni manje ni više, ο koncu grada. Među ostalim završecima!« (H. Lefebvre, La pensée marxiste et la ville, Casterman, Paris, 1972, str. 59). 5 Vidjeti opis raznih oblika društvene segregacije u nastanku i razvitku grada kod Ante Marinović-Uzelac, Socijalni prostor grada, Liber, Zagreb, 1978.

27

ideološko iil socijalno opravdanje. U tom smislu možemo reći da je gradski prostor ostao sve do danas privilegirano potrošno dobro. Odatle i stalni sukobi i utakmice da se dođe u posjed boljeg ili uglednijeg gradskog prostora. Pojava socijalističkih država nije bitno izmijenila ovu situaciju, budući da one nisu uspjele ukloniti privilegirane dru­ štvene elite. Primitivna društva poznaju religijski i socijalno strukturirani pro­ stor naselja, ali on nije klasno uvjetovan suprotstavijenim društvenim grupacijama, pa se postavlja pitanje: nije li grad upravo i nastao usli­ jed društvene konfrontacije i segregacije, to jest nije li on više izraz nego posljedica socijalnih sukoba? Činjenica je, da se on pojavljuje

kao prostor koji je jače i masivnije osiguran od vanjskih i unutarnjih prijetnji, da svojom masivnošću demonstrira koncentraciju društvene moći daleko iznad potrebe prirodne zaštite, koja se nametala negradskim naseljima. Prvi gradovi po svojem izgledu, u doba feudalnih teokracija, govore dosta u prilog »socijalnog darvinizma«, teorije koja smatra da klasno društvo nastaje, kao što tvrdi W. Gumplovicz, prvenstveno vojnim osvajačkim pohodom plemena koje podvrgava druga plemena, pretva­ rajući sebe u vladajuću elitu ili kastu, a podjarmljena plemena u radnu snagu za svoje potrebe. Na taj način vojna prevlast dovodi do eko­ nomske i duhovne dominacije vladajuće klase. Preduvjet je za ovu po­ javu bila »prvobitna agrarna revolucija« koja je stvorila dovoljno poljo­ privrednih viškova da se moglo uzdržavati parazitsku klasu i njenu vojsku. Duhovni je preduvjet bio da je totemistička religija ustuknula pred politeističkim teokracijama, jer su se bezlični plemenski totemi personalizirali u bogove i heroje stvorivši »nadzemaljsku hijerarhiju«,

koja je regulirala nove društvene odnose s obzirom na društveni položaj prijašnjih plemena, a sada vladajućih ili potlačenih klasa. P. Gordon je opisao preobrazbu neolitskih totemističkih kultova u politeističke religije i antropomorfizaciju prijašnjih božanstava koja su sada mo­ rala služiti, ne toliko društvenoj integraciji pojedinaca u plemensku grupu, koliko da se podvrgnu bogovi potlačene klase pod bogove vla­ dajuće klase. Monoteizam je, dakako, ovu hijerarhiju kasnije pojedno­ stavio —simbolički donekle demokratizirao. Etničko-religijsku segregaciju nalazimo gotovo u svim antičkim gra­ dovima, jer je ona osnova društveno-političkog sistema, pa stoga nužno nameće svoj oblik i gradskoj topografiji. Ona nije nastala spontano

već normiranjem. Načelo reda ili harmonije bio je dio svjetonazora koji gleda na društveno uređenje kao na mikrokozmos, na hijerarhijski uređen svijet različitih bića koja po nekim propisanim zakonima mo28

raju stajati u odnosu jedni s drugima. Zato je topografija mnogih an­ tiknih gradova sasvim jasna i čitka u pogledu segregacije, kao što je slučaj s Antiohijom, Bagdadom, Kairom, Mantenejom, Megalopolisom, Atenom i drugima. Odnosi među plemenima — klasama i načini njihove religijske (ideološke) identifikacije ulaze neposredno u strukturiranje grada, pa se tako može čitati u Platonovim Nomoi (Zakonima): »Po­ dijelit će se također i stanovništvo u 12 odjeljaka i, nakon što se po­ svetilo 12 četvrti dvanaestorici bogova, dat će se ime i posvetiti četvrt koja pripada pojedinom božanstvu: to će biti pojedino pleme.« (Knjiga IV, 745 b-e). Ovaj je normativni stav prema strukturi grada bio narušen razvitkom robovlasničkih manufaktura, kad ekspanzija Rima dostiže milijun stanovnika (da bi do 7. stoljeća opala na 30.000 stanovnika), a postaje opet kanon izgradnje gradova u srednjem vijeku. Teokratski feudalizam i antičke demokracije, koje su počivale na robovlasništvu, zamjenjuje u srednjem vijeku feudalizam kmetovima-seljacima i zemljišnom aristokracijom kao dominantnim društvenim klasama, dok zanatlijski i trgovački gradovi preuzimaju posredničku ulogu među tim klasama. Slobodnjaci su i zanatlije u gradovima dobili i naziv »srednja klasa«. Međutim, ono što je bitno ze srednji vijek kao odnos prema svijetu u prostoru, također je dominacija jednog sta­ tičnog, hijerarhijski uređenog svijeta — na nebu i na zemlji. Radi se ο svijetu koji ima svoj početak i kraj, svoj »po bogu« utvrđeni društveni poredak, s vladajućim i podjarmljenim klasama, svoj sklad u neravno­ pravnosti, svoju harmoniju u nesuglasju, svoj poredak u sukobima. Ova statička hijerarhijska vizija jednog zatvorenog svijeta dobila je svoj ideološki oblik u filozofiji Dionisosa Aeropagite, koji je nebo raz­ dijelio na krugove nadzemaljskih (anđela i arhanđela) i zemaljskih (knezova i svećenika) bića, razmještenih na različite daljine od Boga. Srednjovjekovni grad je uspostavio određenu ravnotežu između grada i sela, poljoprivrednih i zanatlijskih djelatnosti, kao komplemen­ tarnih privrednih djelatnosti, a u samome gradu strogi proizvodni rad, normiran i kvantitativno ograničen po korporacijama ili cehovima. Istina, već je antikni grad nastojao razmjestiti različite proizvodne dje­ latnosti u razne četvrti i ulice, a trgovačke djelatnosti odijeliti od admi­ nistrativnih (političkih), pa je tako u Ateni trgovačka agora strogo odi­ jeljena od političke agore. No, u srednjem vijeku se u gradovima još jasnije očituje specijalizacija proizvodnih djelatnosti po četvrtima i uli­ cama. Budući da se trgovinu smatralo, u duhu Biblije, niževrijednom ili »griješnom«, to je smještavana po predgrađima, u suburbiumu (bourg u Francuskoj, Vorstadt u Njemačkoj). Treba imati u vidu da su trgovci 29

bili ambulantni element, i kao takav strani gradu, odnosno njegovi privremeni stanovnici. Ali su i ta suburbija često bila osigurana bede­ mima protiv kradljivaca i pljačkaša. Na zanate se gledalo kao na vrijednije od trgovine, naročito u ranom srednjem vijeku, pa je trgovcima bilo zabranjeno kupovati radnu snagu, što je i spriječilo stvaranje ma­ nufakture i sačuvalo stabilnost i zatvorenost cehova. Za zanat je u srednjem vijeku karakteristično da je vezan uz kuću ili stanovanje i određenu profesionalnu grupaciju, koja se reproducira po strogo utvrđenim pravilima i ritualima, tako da je prirodno došlo i do njene posebne lokalizacije u gradu. Cehovi liče na Platonova »ple­ mena« po tome što imaju svoj određeni socijalni status i prostornu lo­ kalizaciju, a umjesto »bogova« imaju »cehovske patrone«, svece-zaštitnike, s posebnim profesionalnim ritualima i svečanostima. Cehovi tvore svojevrsne zajednice s veoma razvijenom unutarnjom solidarnošću, koja nije uvjetovana, kao kod suvremenih profesionalnih grupaci­ ja, isključivo zajedničkim interesima individualnog porijekla. Nije čudo, da se u nepomičnosti vizije svijeta u srednjem vijeku pojavljuju nor­ mativne urbane teorije, koje nastoje izgraditi grad prema specijalizi­ ranim funkcijama. U središtu se nalazi redovito simbol moći — kraljev­ ska, kneževska palača ili crkveni dvor, a oko njih su razmještene proiz­ vodne zanatlijske djelatnosti. Tipična renesansna teorija je traktat Albrechta Durera, gdje oko centralne palače dolaze po pojedinim četvr­ tima razmještene velikaške, plemićke, trgovačke, građanske, vojničke i zatim zanatlijske porodice. Tako se u jednoj četvrti nalaze svi zanati koji obrađuju metale, zatim koji obrađuju drvo, pa tkalački, krojački, postolarski, a nije zaboravio niti na pekare i pivare, sve u kazetama u četverokutnom rasporedu, tako da svatko zna svoje mjesto, ali i mje­ sto svakog drugog zanata ili zanimanja. Sve je to neka vizija »prestabilirane harmonije« u duhu Leibnitzove filozofije! Srednji vijek i rene­ sansa ostavili su mnoga svjedočanstva ο ovome cjelovitom urbanom duhu. Tako se u Holandiji koncem 16. vijeka Harlem izgrađuje u četvr­ tima sa specijaliziranim zanatima, a ulice su planirane u šahovskom rasporedu. (Ako se sjetimo da se i New York iskonski zvao Harlem, bit će nam razumljivije zašto su njegove ulice dobile isti šahovski raspo­ red! 6 Ne ulazeći detaljno u izvanredno zanimljivu problematiku razvitka urbanih shvaćanja od antike do industrijske revolucije modernog vre6

Renesansna teorija grada, koja se vraća predodžbi mikrokozmosa antike, strukturira grad po određenim socijalno-statusnim i funkcionalnim kriterijima, gdje pojedine društvene klase i profesije imaju svoje određene četvrti (di Gior­ gio Martini, Scamozzi, Filarete, Leonardo da Vinci).

30

mena, nameće se jedno pitanje: što je uvjetovalo da graditelji gradova (ili utvrda kao Vauban) imaju cjelovitu viziju grada, prema van ome­ đenu a prema unutra strukturalno diferenciranu po nekim socijalnoklasnim i proizvodno-funkcionalnim kriterijima? Što je uvjetovalo da se ova cjelovitost vizije kasnije u toku industrijske revolucije izgubi i da se više ne može obnoviti? Mislimo da se radi ο sljedećim faktorima: a) Grad je kao prostorni oblik ili životni organizam relativno zatvoren prema utjecajima okoline (u terminima sistemske teorije, što bi značilo da nije izložen pritiscima socijalno-ekološkoga imputa, koji bi ga prisiljavao na prestrukturira­ nje u unutrašnjosti). Na tu njegovu relativnu zatvorenost (čiji su bede­ mi samo povećani i omasovljeni vizualni rekvizit) ne utječu bitno ni takve brutalne agresije izvana kao što su osvajački ratovi, pustošeće kuge, razorni potresi; grad se nalazi u trajnoj harmoniji sa svojom prirodnom okolinom, koju ne mijenja da bi zauzvrat bio i sam od nje pošteđen. b) Reprodukcija gradskog stanovništva ostaje stabilna s obzirom na manje-više konstantne i proporcionalne stope reprodukcije pojedinih društvenih slojeva, što znači da u obnavljanju gradskog stanovništva ne dolazi do većih nesrazmjera u prirastu ili opadanju pojedinih dru­ štvenih klasa ili slojeva. Sastav se ne mijenja ni strukturalno ni kvanti­ tativno osjetljivo, pa ostaje kroz dugi period uravnotežen. (Ova uravno­ teženost demografske strukture poznata je kao prva faza »S-krivulje«, koju obilježuje visoka stopa nataliteta i visoka stopa mortaliteta, dakle u cjelini slabi prirast stanovništva). Ne samo aristokracija već i cehov­ ske korporacije strogo kontroliraju svoje stope priraštaja, svoju nu­ tarnju ekspanziju, pomoću strogih regulativa koji ograničavaju u for­ malnom pogledu načine kako se postaje član jedne grupacije (samosta­ ni, najamnički vojnici i putujući prosjaci ili umjetnici bili su sigurnosni ventili za oslobađanje od suvišnih usta koje se nije moglo asimilirati u postojeću formalnu strukturu). c) Odsustvo vertikalne mobilnosti uslijed klasne i profesionalne za­ tvorenosti društvenih grupacija, tako da se pojedini socijalni slojevi »ne pune« i »ne prazne« uslijed vertikalnog uspinjanja ili silaženja pojedinaca; članovi pojedinih grupacija ne »napreduju« i ne »propa­ daju« toliko da bi promijenili svoju socijalnu pripadnost; ne postoji društvena ekspanzija pojedinih slojeva ili grupacija zbog društvene po­ kretljivosti; čovjek se rađa i umire u istoj društvenoj grupaciji (klasi, kasti ili korporaciji). d) Sama idejna vizija društva je statička, vezana uz tradiciju (»pleti kotac kao otac«), uz »od boga dani« hijerarhijski poredak, unutar ogra31

ničenog univerzuma, koji se filozofski izražava u nizovima »nižih« i »viših bića« u čijem središtu se nalazi Bog kao simbol savršenstva, mu­ drosti i moći. Otuda proizlazi opsjednutost središtem grada kao izrazom njegove materijalne i duhovne moći, kao zemaljskim, materijalnim obli­ kom nebeskog poretka, i otuda fiksna ideja, što se uporno nastavlja sve do danas, iako sve slabije, da što je čovjek kao stanovnik jednoga gra­ da bliži središtu, ugled mu raste, a što je bliži periferiji, ugled mu opada. Ako su nam razumljivi razlozi koji su doveli do toga, da graditelji misle grad kao omeđenu, hijerarhijskim zoningom strukturiranu cje­ linu, onda će nam biti odmah razumljivo zašto se ta slika cjelovitosti gubi pojavom industrijske revolucije! Ona se javlja kao suprotnost svim navedenim faktorima: otvorenost prostora nasuprot zatvorenom prostoru (»... kapitalu nijedna granica nije sveta«, Marx); ekspanziv-

nost i neproporcionalnost stopa reprodukcije stanovništva nasuprot konstantnima i proporcionalnima (stvaranje gradskoga proletarijata ili gradske sirotinje, najviše putem doseljavanja sa sela); naglašena verti­ kalna mobilnost nasuprot njene odsutnosti (cilj je svakoga uspješnoga čovjeka da »se popne barem za jednu društvenu ljestvicu više«); ideje napretka i svekolikog napredovanja društva) i svijeta nasuprot dota­ dašnje statičnosti (temeljna ideja prosvjetiteljstva je ideja materijal­ noga i moralnoga progresa!). Da li je ovaj obrat u društvenom razvoju i idejama morao nužno dovesti do gubitka vizija cjeline grada, do dekadencije urbanih teorija i prakse? Pogledajmo što se događa, prije nego što odgovorimo na ovo pitanje. Razvoj kao posljedica pokretačkih društvenih snaga očituje se kao potreba za prestrukturiranjem grada, pa sada pored prostorne dobiva i vremensku dimenziju: stare strukture propadaju i dobivaju drugu društvenu funkciju i vrijednost. Nameće se potreba da se strukturi­ ranje grada misli u vremenskom slijedu. Ako se pokaže da je to nemo­ guće, tada ne preostaje drugo nego shvatiti razvoj kao iracionalnu, ne­ predvidljivu ili stihijsku silu. To će se doista i dogoditi s velikim a, možda, i najvećim dijelom suvremenih urbanističkih teorija. No, vratimo se činjenicama! Dok je u predkapitalističko doba socijalna segregacija uvjetovana zakonski normiranim društvenim privilegijama, dotle u kapitalizmu raz­ vitkom industrijske ekspanzije odlučujuću ulogu dobiva zemljišna i stambena renta, te tržišni mehanizmi ponude i potražnje. Naravno, me­

hanizam zemljišne rente i utjecaj na razvoj gradova dolazi najviše do izražaja u fazi liberalnog kapitalizma, kad je intervencija države i ko­ munalne politike minimalna, a socijalno zakonodavstvo relativno ne32

VRIJEDNOST GRADSKOG ZEMLJIŠTA NA PRIMJERU GRADA TOPECA, SAD (KNOS, 1962)

Legenda: Ovako pravilna raspo­ djela vrijednosti tla s obzirom na udaljenost od središta, kakvu ima­ mo na primjeru Topeca, ne važi tamo gdje se oko središta pojavlju­ je socijalni zoning s industrijskim proletarijatom, kao što je slučaj u primjeru Chicaga. (Ova ilustra­ cija uzeta je iz knjige Milan Vresk,

Osnove

urbane

geografije,

škol­

ska knjiga, Zagreb, 1977, str. 34.)

razvijeno. (Suvremena faza takozvanog »organiziranog kapitalizma« ili »države blagostanja« osjetljivo mijenja ulogu zemljišne rente i zemljiš­ ne spekulacije uopće.) Uloga zemljišne rente je, dakako, najvidljivija tamo, gdje se stvaraju novi gradovi u punoj industrijskoj ekspanziji, što je naročito lijepo vidljivo u Sjedinjenim Državama Amerike. Tu je i dinamička uloga u stvaranju socijalnog zoninga naročito poučna. Invazija tržišne privrede i robno-novčanih odnosa počela je obliko­ vati grad na način koji je izgledao kaotičan i iracionalan, a neki su autori pokušali u tom razvoju otkriti prikrivenu biološku logiku koja 3 Grad po mjeri čovjeka

33

ljudsko stanovanje približava životinjskoj borbi za opstanak. Tako su pripadnici Čikaške škole (Burgess, Park, McKenzie, Wirth, Whyte, Zorbourgh) dali ideji ljudske zajednice biološko-ekološko značenje. Kao

što se pojedine biljne vrste nastoje održati unutar određene teritorije i vode borbu za opstanak (Darwin) s drugim biljnim zajednicama, tako to čine i ljudske grupacije u gradu. Posljedica je da je grad podijeljen na karakteristične zone stanovanja sa žiteljima koji također imaju svo­ je posebne osobine. Na taj se način morfološka struktura grada i dru­ štvena struktura društva poklapaju, te se nalaze u specifičnoj korela­ ciji koju sociologija mora utvrditi na osnovu empirijskih istraživanja.

Budući da grad raste, to se i odnosi u ekološkoj strukturi grada i sa­ stavu gradskog pučanstva mijenjaju, kao i njihovi međusobni odnosi. Potrebno je stoga strukturu jednoga grada promatrati u njegovoj di­ namici, a ne u statici. Klasičnu ilustraciju novih odnosa u gradu s gledišta ove teorije dao je sam E. W. Burgess (1925) na primjeru Chicaga. On je prikazao Chi­ cago u koncentričnim zonama, doduše presječenim jezerom, s određe­ nim društvenim obilježjima. Tako se u središtu nalazi trgovačka zona (I); oko središta se nalazi zona zaposjednuta sitnom industrijom i tr­ govačkim poduzećima, magazinima (II); ova se zona nalazi u propa­ danju, jer su je ranije obitavah imućniji slojevi, koji su se iselili pre­ ma periferiji u modernije četvrti; treću zonu (III) obitavaju industrij­

ski radnici i sitna buržoazija, koji su prethodno stanovali u zoni pro­ padanja (II), ali koji žele stanovati blizu radnog mjesta; kao četvrta dolazi stambena četvrt (IV) gdje su izgrađene zgrade s luksuznim sta­ novima, koju obitavaju privilegirani društveni slojevi; iza ove vanjske periferne zone dolazi dalja periferija koja prelazi u seoska i druga ma­ nja naselja, a koju obitavaju radnici i namještenici koji svakodnevno putuju u grad. To je suburbana zona ili zona sa satelitskim gradskim naseljima.7 (Vidi crtež Chicaga u foto prilozima). 7 R. E. Park, E. W. Burgess, Ε. D. McKenzie, The City, Chicago, The University of Chicago Press, 1925. Ovaj prvi koncentrični Burgessov model, koji liči na van Thunenove poljoprivredne pojaseve, doživio je svoje korekture na osnovi daljnjih istraživanja. Doduše već se Burgess ogradio od apsolutiziranja modela riječi­ m a : » . . . svi američki gradovi koje sam ispitivao ili promatrao imaju strukturu više ili manje blisku idealnoj konstrukciji; međutim nijedan... nije savršeni pri­ mjerak.« Tako je H. Hoyt razvio teoriju strukture grada u sektorima sa sličnim socio-ekonomskim obilježjima. (Homer Hoyt, The Strukture and Growth of Resi­ dential Neighborhoods in American Cities, Federal Housing Administration, Wa­ shington, 1939), a E. L. Ulimann je razvio model s višestrukim centrima, polinuklearni, od kojih su pojedini centri specijalizirani u funkcionalnom pogledu. (Edward Ullmann, Presidential andress: the nature of cities reconsidered, P.P.R.S.A., 1962, vol. 9).

34

Ekspanziju grada Burgess tumači ekološkim pojmovima invazije jedne teritorije i sukcesije nove grupe na terenu stare. Tako su gradski proletarijat i sirotinja zauzeli četvrti koje su prije obitavali imućniji slojevi i još više degradirali zgrade i stanove koji su ranije odgova­ rali standardu srednjih slojeva. U takvim četvrtima se jasno može oči­ tati propadanje nekadašnjeg sjaja i invazija sadašnje bijede. Proces ekspanzije sadrži u sebi i jedan drugi antagonistički proces: centrali­ zacije i decentralizacije. »U svim je gradovima prirodna tendencija sred­ stava lokalnog i vanjskog prevoza da se stječu prema središnjoj trgo­ vačkoj četvrti. U središnjem dijelu svakog velikog grada moguće je naći velike robne kuće, nebodere s uredima, željezničke stanice, velike hotele, teatre, umjetničke muzeje i gradsku vijećnicu. Prirodno je da ovdje ekonomski, kulturni i politički život neminovno ima svoje sre­ dište.« (Burgess, op. cit. str. 48). Centralizacija je jednog grada obilje­ žena različitim djelatnostima, a može se iskustveno provjeriti brojem ljudi koji svakodnevno cirkuliraju prema tome središtu. Razumije se, ova tipična središta u posljednje vrijeme sve se više diferenciraju, tako da je moguće razlikovati administrativni centar od trgovačkoga, a trgo­ vački od kulturnoga. U velikim gradovima stvaraju se i trgovački pod-centri koji preuzimaju u velikoj mjeri, ih sasvim, ulogu središnjih trgo­ vačkih centara. To ne znači, dakako, da uslijed stvaranja više specija­ liziranih središta opada funkcionalna integracija samoga grada, jer, na primjer, u samom Chicagu, tri milijuna građana zavisi od jednoga je­ dinog sistema vodovoda, od jedne ogromne kompanije za plin i isto tako goleme jedinstvene električne centrale. Znamo uostalom da se ova funkcionalna integriranost u suvremenom društvu proširuje na čitave regije i čak čitavu zemlju, kao što rječito govori elektro-privreda, gdje kvarovi ili »sistemska prenapregnutost« mogu dovesti do prekida do­ voda energije za čitave gradove i regije. Koliko je ponašanje stanovnika jednog grada zavisno od ove funk­ cionalne uravnoteženosti i dobrog funkcioniranja urbanih sistema naj­ bolje pokazuju pojave anomije, društvenog divljanja, opće pljačke trgo­ vina od strane nižih zapostavljenih gradskih slojeva, kao što je bio slučaj nedavno u New Yorku, kad je zatajila električna mreža i grad ostao u tami. (Naravno, tu se može primijetiti da je takozvana funk­ cionalna integracija ili »tehnološka racionalnost« samo sredstvo da se prikrije stvarna represivna priroda društva, koja se najbolje očituje u nesocijalnim ispadima gradske gomile.) U pogledu upravo navedenog primjera već je ranije Burgess posta vio pitanje: »U kojoj mjeri je razvitak grada, u fizičkom i tehničkom vidu, praćen u društvenoj organizaciji adekvatnom i prirodnom prila3*

35

godbom? Koja je normalna stopa ekspanzije jednoga grada, koja bi dopuštala da se promjene u društvenoj organizaciji kontroliraju bez potresa?« I na ovo pitanje Burgess traži odgovor u biologiji: »Na ovo pitanje možda se može odgovoriti na najbolji način, ako se razvitak grada shvati kao rezultanta organizacije i dezorganizacije, slično kao što su anabolički i katabolički procesi u ljudskom tijelu.« (Op. cit. str. 49). Naravno, ove promjene možemo organicistički tumačiti, kao što i rade predstavnici čikaške škole ili Durkheim u Francuskoj, to jest kao posljedica podjele rada, koja nužno vodi do dezorganizacije, zatim do reorganizacije i povećane diferencijacije, koja opet traži bolje ko­ munikacije (materijalne i idejne) da bi sistem mogao normalno funk­ cionirati. U tome se ne smije zaboraviti na neke specifičnosti »ljudskog faktora«, pa su tako već predstavnici čikaške škole upozorili da dru­ štvena integracija nije samo stvar tehnologije već određenih obilježja ljudske grupe. U američkim uvjetima etnička obilježja najviše prido­ nose integraciji, jer se pripadnici etničke grupe okupljaju na istom te­ renu ili gradskoj četvrti (crnačka četvrt, talijanska četvrt, portorikanska četvrt, njemačka četvrt, četvrt čikanosa i tako dalje). Međutim, napuštanje etničkog grupiranja je redovito povezano s promjenom dru­ štvenog statusa, jer je on u Sjedinjenim Državama dosta usko povezan s pripadnošću određenoj etničkoj grupaciji (tako su u New Yorku in­ telektualci redovito Anglo-saksonci i Židovi, policajci Irci, lučki radnici Talijani, Jugoslaveni, portiri i nosači Crnci i tako dalje.) Kod nas u Zagrebu se može promatrati također kako se ljudi iz pojedinih krajeva grupiraju u određene gradske četvrti, iako to nije tako izrazito, jer je socijalni status mnogo diferenciraniji. Čak i u tvorničkim halama (kao u sisačkoj željezari) možemo vidjeti kako se ljudi iz pojedinih krajeva iz okoline Siska grupiraju po »svojim halama«. To nije loša pojava, jer služi boljoj socijalnoj integraciji, a već je Marx rekao da je ljudska grupa jedna »proizvodna sila«. Kriminološka istraživanja u Chicagu su pokazala da se kriminal povećava, kad pojedinci prelaze iz svojih etnič­ kih naselja u gradsku anonimnu masu. Jasno je da se ne može pomoću nekih isključivo socijalnih i kultur­ nih faktora tumačiti raspodjelu pučanstva u gradskom prostoru. Eko­ nomski faktor, odnosno pitanje zemljišne i stambene rente igra odlu­

čujuću ulogu. Na to je već početkom ovoga vijeka upozorio R. Hurd (1903). Gradsko tlo je dobro čija vrijednost zavisi od njegove koris­ nosti. »Budući da vrijednost zemljišta zavisi od ekonomske rente, a renta od lokalizacije, lokalizacija od prikladnosti, a prikladnost od bli­ zine, možemo isključiti posredne članove rasuđivanja i ustvrditi da vrijednost zemljišta zavisi od blizine.« (Hurd) Geografija zemljišne vri36

jednosti zavisi dakle od pristupačnosti, to jest od blizine središtu grada i glavnim osovinama koje k njemu vode. No, obično na vrijednost zemljišta djeluju tri faktora: društvena sredina (društvena klasa, usta­ nove, elitni dijelovi grada); fizička sredina (mirni kraj, dobro održavan, zdrav, lijep); i pristupačnost središtu. Razumije se također, da je pri­ stupačnost nekom mjestu (središtu ili radnom mjestu) uvjetovana raz­ vitkom saobraćajne mreže, njenom brzinom i cijenom. Faktorska ana­ liza (R. D. Murdie za Toronto, 1968, F. L. Sweetser za Boston i Helsin­ ki, J. Abu-Lughod 1968. za Kairo, P. Rees 1968. za Chicago, Berry i Tennat 1965. za periferiju Chicaga) pokazala je da klasični modeli (kon­ centrični, sektorski i polinuklearni) važe samo za određene faktore: — organizacija prostora prema koncentričnim krugovima odgovara pokretljivosti dobnih uzrasta u gradu; — sektorski raspored proizlazi iz socio-ekonomskog statusa i raz­ ličitih prihoda; — postojanje višestrukih centara odgovora etničkim i religijskim sektorima (protestanti, katolici, židovi). 8 Klasične se teorije, prema tome, ne isključuju već se nadopunjuju. Opće iskustvo ο raspoređivanju pučanstva u američkim gradovima mo­ že se ovako sažeti: »U granicama tehnologije i resursa kojima raspola­ žu, ljudi nastoje što više smanjiti mogućnosti za sukobe, klasne, gene­ racijske, rasne, religijske, nacionalne prirode (živeći daleko od onih koji su različiti).« (Berry i Horton, 1970). Dok je u fazi nagle ekspanzi­ je liberalnog kapitalizma, a time i gradova, ekonomski faktor, odnosno zemljišna renta igrao odlučujuću ulogu u pogledu rasporeda pučanstva,

razvitkom »društva blagostanja«, razvijenog životnog standarda i dru­ štvenih javnih usluga, ne-ekonomski faktori igraju sve veću ulogu. I same se firme rukovode razlozima u lokaciji koji nisu očito ekonomske prirode, već u sebi sadrže određeni komfor za namještenike (Claval, 1971, Mercier, 1966). Težnja za stabilnošću u poslu je veća od želje za profi­ tom. Nastoji se maksimalizirati funkcija korisnosti, a ne funkcija profi­ ta. Plaće nisu više najveći dio uloženog kapitala u proizvodnju, pa tako ni eksploatacija ljudske radne snage nije bitni cilj. Više se vodi računa ο standardu i ukusu radnika i namještenika. Tome, naravno, pridonosi i suvremena municipalna politika, koja ističe sve više »kvalitet života« i dobrobit građana. 8 Dobar i sažet prikaz raznih teorija ο prostornoj raspoređenosti stanovnika vidi kod Antoine S. Bailly, L'organisation urbaine, théories et modèles (Urbana organizacija, teorije i modeli), Centre de recherche d'urbanisme, Paris, 1978.

37

3. INDUSTRIJALIZACIJA I URBANIZACIJA: STALNA KRIZA RASTA GRADA Industrijalizacija znači pucanje vanjskih i unutarnjih granica grada, onih makroprostornih koje su još kod autora 19. vijeka stvarale pričin da postoji neka ravnoteža između urbane koncentracije i hinterlanda, kao i onih intra-urbanih koje su kod većine istraživača, od Burgessesa dalje, stvorile utisak da postoji neka čvrsta pravilnost u funkcionalnom i socijalnom zoniranju grada. Leži u prirodi »duha kapitalizma« da ne poštuje nijednu postavljenu granicu, da mu »nijedna granica nije sveta« (Marx), pa je demon toga duha pokazao upravo na gradu i njegovom oblikovanju da će na svakoj svjesno i racionalno postavljenoj granici pokazati snagu iracionalnih i stihijskih sila, što se rugaju i najboljim urbanim zamislima pretvarajući bogataške četvrti u siromaške, ljepotu u ruglo, red i čistoću u slum i smetlište tvarnog i ljudskog otpada. Iako je upravo razvoj industrije i tehnologjie nametao daljnju podjelu rada, sve veću diferencijaciju društvenih uloga, sve veću kontrolu i potrebu njihove koordinacije, iako su materijalne sile i njihova prostorna uloga više no ikada nametala čovjeku veću raoionalnost i disciplinu u njihovu korištenju, sam grad kao mjesto, gdje se sve to usredotočilo i sukoblja­ valo, nikad nije uspio naći za sve te sile trajnije rješenje, rješenje koje bi poštovalo prostorno oblikovanje po njegovim vlastitim potrebama. Usprkos naglog napretka u znanosti, njenoj primjeni, kao i u planiranju proizvodnje i potrošnje, sam grad, kao najvidnije mjesto proizvodnje i kao najskuplje potrošno dobro, prepušten je kaosu i stihiji, kojima ljudski um nije uspio ovladati, pa je od te svoje nemoći i stvorio pose­ bnu urbanu filozofiju u obliku »intervencionističkog urban'zma«, to jest »nužnih korektura« urbanih procesa što se odvijaju izvan njegove moći zahvatanja samog procesa urbanizacije u njegovoj vremenskoj i povije­ snoj dimenziji. Nitko se nije usudio zaustaviti vrijeme, a vrijeme je ov­ dje značilo kao i drugdje — novac ili rentu. Industrijalizacija je imala za posljedicu rast grada, u smislu apsolu­ tnog porasta gradskog stanovništva, i urbanizaciju, u smislu relativnog porasta gradskog stanovništva u odnosu na čitavo pučanstvo jedne ze­ mlje u datom periodu. Potonje je pretpostavljalo prijelaz ruralnog sta­ novništva u gradove i sposobnost poljoprivrede da prehrani povećani broj stanovnika grada. Industrija je neposredno izvlačila radnu snagu iz poljoprivrede, a time nametnula ovoj da usavrši poljoprivrednu pro­ izvodnju, do čega doista i dolazi u toku 18. vijeka, pa se u Engleskoj kao prekretnica u nagloj industrijalizaciji i urbanizaciji uzima godina 38

3. INDUSTRIJALIZACIJA I URBANIZACIJA: STALNA KRIZA RASTA GRADA Industrijalizacija znači pucanje vanjskih i unutarnjih granica grada, onih makroprostornih koje su još kod autora 19. vijeka stvarale pričin da postoji neka ravnoteža između urbane koncentracije i hinterlanda, kao i onih intra-urbanih koje su kod većine istraživača, od Burgessesa dalje, stvorile utisak da postoji neka čvrsta pravilnost u funkcionalnom i socijalnom zoniranju grada. Leži u prirodi »duha kapitalizma« da ne poštuje nijednu postavljenu granicu, da mu »nijedna granica nije sveta« (Marx), pa je demon toga duha pokazao upravo na gradu i njegovom

oblikovanju da će na svakoj svjesno i racionalno postavljenoj granici pokazati snagu iracionalnih i stihijskih sila, što se rugaju i najboljim urbanim zamislima pretvarajući bogataške četvrti u siromaške, ljepotu u ruglo, red i čistoću u slum i smetlište tvarnog i ljudskog otpada. Iako je upravo razvoj industrije i tehnologjie nametao daljnju podjelu rada, sve veću diferencijaciju društvenih uloga, sve veću kontrolu i potrebu njihove koordinacije, iako su materijalne sile i njihova prostorna uloga više no ikada nametala čovjeku veću raoionalnost i disciplinu u njihovu korištenju, sam grad kao mjesto, gdje se sve to usredotočilo i sukoblja­ valo, nikad nije uspio naći za sve te sile trajnije rješenje, rješenje koje bi poštovalo prostorno oblikovanje po njegovim vlastitim potrebama. Usprkos naglog napretka u znanosti, njenoj primjeni, kao i u planiranju proizvodnje i potrošnje, sam grad, kao najvidnije mjesto proizvodnje i kao najskuplje potrošno dobro, prepušten je kaosu i stihiji, kojima ljudski um nije uspio ovladati, pa je od te svoje nemoći i stvorio pose­ bnu urbanu filozofiju u obliku »intervencionističkog urban'zma«, to jest »nužnih korektura« urbanih procesa što se odvijaju izvan njegove moći zahvatanja samog procesa urbanizacije u njegovoj vremenskoj i povije­ snoj dimenziji. Nitko se nije usudio zaustaviti vrijeme, a vrijeme je ov­ dje značilo kao i drugdje — novac ili rentu. Industrijalizacija je imala za posljedicu rast grada, u smislu apsolu­ tnog porasta gradskog stanovništva, i urbanizaciju, u smislu relativnog porasta gradskog stanovništva u odnosu na čitavo pučanstvo jedne ze­ mlje u datom periodu. Potonje je pretpostavljalo prijelaz ruralnog sta­ novništva u gradove i sposobnost poljoprivrede da prehrani povećani broj stanovnika grada. Industrija je neposredno izvlačila radnu snagu iz poljoprivrede, a time nametnula ovoj da usavrši poljoprivrednu pro­ izvodnju, do čega doista i dolazi u toku 18. vijeka, pa se u Engleskoj kao prekretnica u nagloj industrijalizaciji i urbanizaciji uzima godina 38

1760. No, da bi se to postiglo bilo je potrebno zahvatiti u društvene od­ nose, i posjed na selu, izvrći ga određenoj eksproprijaciji i proletarizaciji. U Engleskoj je to vladajuća klasa radila pomoću sistematskih po­ pisa zemljišta i ukidanjem zajedničkih pašnjaka.

9

Industrijalizacija je nesumnjivo glavni uzrok rasta gradova, i to ka­ ko u ekonomskom (koncentracija kapitala) tako i tehnološkom pogledu (koncentracija tvornica, tržište radne snage, razvitak prometnih sredsta­ va i društvenih usluga). U Engleskoj, klasičnoj zemlji kapitalizma, mo­ že se promatrati kako rast gradova ili urbanizacija raste paralelno s industrijalizacijom. Naime,

paralelno teče postotak

pučanstva zaposle­

nog u industriji i čitavo pučanstvo grada. Ali se taj odnos u toku vre­ mena mijenja tako, da postotak pučanstva zaposlenog u industriji opa­ da sve više u odnosu na čitavo pučanstvo, ali i u odnosu na nacionalni dohodak koji i dalje raste. Razlog je poznat: dolazi do razvitka tercijalnih djelatnosti

(administrativnih,

trgovačkih,

zdravstvenih, 10

itd.), što će dati obilježje modernome gradu.

školskih,

Kad je grad dosegao

razmjere megalopolisa (New York, London, itd.) možemo promatrati suprotnu tendenciju: opadanja apsolutnog broja stanovnika. Razlog je selenje najbogatijih slojeva u suburbije, ali i bijeg kapitala u jeftinije lokalitete Na koji način industrijalizacija utječe na rast gradova? Pokušat će­ mo izložiti neke tipične pojave, koje upućuju na svu proturječnost ovih procesa: a) Industrijalizacija u svom prvom obliku takozvane manufakturne proizvodnje smještava se prije na selo nego u grad. Na selu nalazi radnu 9 Barrington Moore kaže da se ova tendencija vidi u Engleskoj već od 16. vijeka. U nekim su krajevima popisi zemljišta oduzeli seljacima i do 70 posto zemlje, a već 1765. g. samo su tri obitelji na deset još posjedovale zemlju. Osta­ tak seoskog stanovništva bio je sastavljen od nadničara, tkalaca, malih zanatlija i trgovaca. Doskora je sedamdeset posto seljaka posjedovalo samo petinu zemlje, dok je ostalo otišlo krupnim posjednicima, koji su poljoprivrednu eksploataciju prilagođavali potrebama tržišta. Manufaktura, koja se najprije počela širiti na selu, nije bila u stanju da zaposli svu seosku sirotinju, pa je ona počela plaviti gradove, a država ju je izdržavala redovitom ili povremenom novčanom pomoći. »Postaje jasno, kaže Barrington Moore, da kad nestaju zajednički pašnjaci, a po­ činje se potvrđivati novi ekonomski sistem na selu, i stara seljačka zajednica ko­ načno uzmiče i počinje se raspadati.« (Social Origins of Dictatorship and Demo­ cracy. Lord and Peasants in the Making of the Modern World. Boston, Beacon Press, 1966, str. 33). 10 U mnogim gradovima Azije i Latinske Amerike govori se ο »hiper-urbanizaciji«, jer broj stanovnika grada ne stoji ni u kakvom odnosu prema industrijaliza­ ciji ili ekonomskoj snazi (tercijalizaciji grada), pa ti gradovi podsjećaju na onu prenapučenost koja je u Evropi bila svojstvena samo prvoj fazi industrijske kon­ centracije. Vidi G. Germani, Sociologia della modernizzazione, VIII, Bari, Laterza, 1971. 39

snagu, ali i izvjesnu tehnologiju (tkalačke stanove, mlinove, čekiće na vodeni pogon, itd.). Ona se smještava i bliže sirovinskim izvorima i trans­ portnim putovima. Proletarizacija sela počinje puniti gradove nezapo­ slenima i sirotinjom prije nego tvornicama, tako da »prenapučenost« 11 gradova prethodi njihovoj industrijalizaciji. b) Napuštanje manufakture i uvođenje tvorničkog sistema imalo je za posljedicu koncentraciju pučanstva oko tvornica u blizini grada ili u samom gradu. Manufaktura s merkantilizmom i osvajanjem novootkrivenih zemalja obogatila je gornje i srednje društvene slojeve, tako da je u Londonu 1850. gotovo petina građana bila kućna posluga. Spoj društvenog parazitizma i nove industrije dao je neobično brzi ritam rasta. Evropski su se gradovi razvijali nešto kasnije od engleskih. Tako London već 1850. ima 2,5 milijuna stanovnika da bi 1881. dosegao 3,9 milijuna, a Beč koji u 1846. ima nešto preko 400.000 u 1880. dosiže preko 700.000 stanovnika. Berlin sa 378.000 u 1849. raste na gotovo jedan mi­ lijun u 1875., a Pariz u istom periodu od 1 na 1,9 milijuna. Još brži porast zabilježili su neki tipični industrijski gradovi kao Leeds i Manchester u Engleskoj. U prvoj polovini 19. vijeka, prije pojave parne željezni­ ce i električnog tramvaja, gradovi su izrazito prenapučeni radnom sna­ gom i sirotinjom. »Za urbaniste je sirotinja bila javna opasnost, opisu­ je Hobsbawn, njihova je prostorna koncentracija pogodovala potenci­ jalno pobunama, pa se stoga administrativnim mjerama nastojalo pro­ šarati grad novim ulicama i bulevarima, da bi se živom silom rastje­ ralo stanovnike pučkih četvrti punih poput šipka, raselilo ih se prema nekim drugim četvrtima, doduše ne mnogo povoljnijim, ali za koje se pretpostavljalo da su higijenskije a svakako manje opasne. Tako su mi­ slile i željezničke kompanije protegnuvši duge linije i tračnice prema centru grada, po mogućnosti kroz slumove, gdje su cijene nekretnina bile manje a protesti zanemarljivi... Ukoliko su se siromašni stanovni­ ci zbijali u starim centralnim četvrtima, koje su napuštali bolje stoje­ ći pojedinci, tamo su gradili kuće mali poduzetnici-špekulanti, često i specijalizirani radnici ili tvorci bijednih naselja, u obliku veoma gustih blokova, što su u Njemačkoj poznati kao Mietskaserne (najamne ka­ sarne). Tako su u Glasgowu tri četvrtine stanova između 1866. i 1874. izgrađeni samo s jednom ili dvije sobe, a i ove su doskora bile prena­ pučene.«12 11 Vidi P. Mantoux, La Révolution industrielle au 18éme siècle, izd. talijansko La rivoluzione industriale, Roma, Editori reuniti, 1971. E. J. Hobsbawn, The Age of Capital, 1848—1875, London, Weidenfeld and Nicolson, 1975. 12

40

Ovaj period najrječitije govori ο dihotomiji bogatstva i siromaštva, u prilog zaoštravanja suprotnosti između buržoazije, srednje i krupne, koja se obogaćuje i špekulacijom u izgradnji kuća, s jedne strane, i proletarijata, koji obitava bijedne kućerine, podrume (u Parizu je od 1850. zabranjeno stanovati po podrumima!), prenatrpane jazbine s dru­ ge strane, tako da je jedino utočište sirotinji bila krčma, nazvana u Engleskoj »gin-palace«, čije potomstvo je kasnije bilo i kavanski teatar i koncert (caf-conc). To je period koji je Fr. Engels opisao u Položaju radničke klase u Engleskoj, period gdje se slika društvenih suprotnosti na vidljiv način očitovala u samom izgledu i sadržaju grada: »London, to je trgovina, svjetsko tržište, opća razmjena sa svim svojim posljedica­ ma. Proizvodna sila koja potlačuje najamne radnike, što žive u prlja­ vim i mračnim prostorijama, negomilani kao robovi prije putovanja u Novi svijet. Ali tu su i sva čudesa industrijske civilizacije, željezne kon­ strukcije, željeznice, telegrafi, novine, bogatstva, umjetnička boema, snobovi, ukratko svi znaci jedne moderne civilizacije, sa svim njenim nedostacima i čudesima«. Grad sa svim svojim kontrastima istovremeno je prostor slobode i društvene represije. U tom gradu vlada društvena segregacija,, ali je grad nastoji sakriti. Engels primjećuje za Manche­ ster, da je »grad izgrađen na tako poseban način, da možemo godinama u njemu stanovati, izlaziti i ulaziti svakodnevno u njega, a da nikada ne primijetimo radničku četvrt niti čak da susretnemo radnike ...« On pri­ mjećuje ono što će svakoga suvremenog posjetioca New Yorka zaprepa­ stiti, da Manchester u svojem središtu posjeduje trgovačku četvrt, koja je noću potpuno pusta: »Jedino patrole policije obilaze svojim priguše­ nim laternama uske i mračne ulice.« Kao u njujorškom Wall Streetu. c) Urbanizacija se još ubrzava u toku 20. vijeka, iako dolazi i do pojava dezurbanizacije u najnapučenijim gradovima. Sve do konca 19. vijeka, u najnaseljenijim zemljama, Engleskoj i Holandiji, još uvijek samo jedna od pet osoba stanuje u gradu, no već početkom 1960. godine postotak gradskog stanovništva prelazi 60%. U tom periodu već preko 30% svjetskog pučanstva stanuje u gradovima s više od 5.000 stanovni­ ka. Dok se svjetsko pučanstvo od 1800. do 1960. potrostručilo, dotle se stanovništvo u gradovima potridesetostručilo! Dok je prosječna stopa urbanizacije iznosila u 19. vijeku 2,1%, u 20. vijeku ono je 4,5%, i to ne samo za najrazvijenije zemlje, već i za Aziju i Afriku, čije stope rasta gradova nakon 1940. iznose 4,7%. Razumije se, upravo u ovom slučaju urbanizacija ne ide paralelno s industrijalizacijom, pa dolazi do stvara­ nja »parazitskih gradova«, za razliku od »proizvodnih gradova« (B. F. Hoselitz). No, takvih pojava imamo i u Evropi: Rim je u odnosu na Mi­ lano primjer urbanizacije bez industrijalizacije. 41

Naročito je porastao broj stanovnika u velikim gradovima, što zna­ či da se širi ne samo jedna gradska kultura ili gradski stil života, već se prije može govoriti ο »velegradskoj« kulturi i stilu života. Tako je postotak stanovnika koji žive u gradovima s više od 100.000 stanovni­ ka porastao u periodu od 1870. do 1950. u Engleskoj od 26% na 38%, u Sjedinjenim Državama, s 1 1 % na 30%, Francuskoj od 9% na 17%, Nje­ mačkoj od 5 na 27%. Nagla koncentracija stanovništva u velikim grado­ vima stvorila je niz problema za lokalnu administraciju, i ona je osnov­ ni razlog da se planiranje grada s gledišta njegove cjeline izgubilo u kultu spontanosti rasta. Međutim, u najnovije vrijeme, kao što smo već spomenuli, dolazi do izvjesne stagnacije ovoga procesa, pa i do izokretanja same tendencije: od koncentracije se ide dekoncentraciji, opa­ danju relativne gustoće i broja velegradskog stanovništva. Tako je sto­ pa stanovnika u 324 grada od preko 100.000 stanovnika pala na 23% od ranijih 30%. Godišnje stope rasta nalaze se u padu.13. Rast grada, izražen u ekonomskim pokazateljima, pokazuje da pučanstvo postaje pretežno urbano, kad nacionalni dohodak per capita premaši 500 dolara, a proces rasta se stabilizira ili zaustavlja kad je dosegnuta razina od 2.000 dolara, to jest kad je urbano pučanstvo doseglo 75% od čitavog stanovništva zemlje.14 d) Ono što je konačno isključilo selo iz industrijske proizvodnje je napredak u tehnologiji proizvodnje. Prijelaz s društvene na tehničku podjelu rada, uvođenje koncem 19. vijeka mehanizacije, tajlorizma, is­ ključenje iz proizvodnje ženske, dječje i staračke radne snage, tako­ đer i postepena degradacija zanathjske proizvodnje uvođenjem sve više »nekvalificiranog« ili »specijaliziranog radnika«. Upravo ova promjena u načinu upotrebe radne snage dovela je do odlučnog prekida sa selom i njegovom kulturom, umnožila je različite poslove i zanimanja, pove­ ćala zahtjeve za selektivnošću u pogledu radne snage, čak i one nekva­ lificirane (uvođenje profesionalne selekcije), do daljnje racionalizacije i povećane efikasnosti proizvodnog procesa uopće. Ova selektivnost bila je moguća samo u velikim gradskim aglome­ racijama, s proširenim tržištem radne snage i tehnološki razvijenim ob­ razovanjem radne snage, ali također zahvaljujući i izgradnji čitave one ekonomske i društvene infrastrukture koja je omogućavala normalnu re produkciju radne snage i to, dakako, na trošak čitava društva. Zahtjevi 13

Vidi E. E. Lampard, Historical Contours of Contemporary Urban Societies:

a Comparative View, u časopiu »Journal of Contemporary History«, IV, 1969, str. 3. 6. 14

H. Chenera and M. Syrquin, Pattern of Development, 1950—1970, I I I , sti.

53—55.

42

za novom radnom snagom su stalno rasli, a time i stalna migracija rad­ ne snage sa sela u grad. Cikličke ekonomske krize zaoštravale su dru­ štvenu polarizaciju, ali nisu spriječile opći trend stalnog urbanog rasta. No, povećana privredna moć društva, razvitak bankarstva, zemljišne spekulacije, razvitak stanogradnje kao nove društvene djelatnosti i no­ vog izvora obogaćivanja, pogodovalo je stvaranju novih društvenih slo­ jeva u gradu, koji se smještaju između bogate buržoazije i proletarijata, a to su naročito srednji slojevi, koji daju pečat ekonomskom i građev­ nom izgledu grada od konca prošloga vijeka pa sve do polovine ovoga vijeka, naročito u evropskim zemljama. Prevladava izjednačena višekat­ na izgradnja, a komunalna politika nastoji da joj dade onaj tipizirani i stilski ujednačeni karakter, koji obilježuje gradove s početka ovoga vijeka i između dva rata. Danas ovaj izgled ostavlja utisak prividne har­ monije, livade iz koje još nisu kao pečurke počeli nicati neboderski tor­ njevi, brazdajući mirnu siluetu grada kao krnji zubi. Pariz i mnogi ev­ ropski gradovi su to doživljavali tek šezdesetih godina, i u Francuskoj je to period kad se nameću »grands ensembles« pod vladavinom »pompidolizma« (budući da je predsjednik Pompidou zagovarao ove moderni­ stičke koncepcije). Bernardo Secchi upozorava da u ovoj fazi razvitka grada najprogre­ sivniji kapitalisti vide mogućnost dviju prednosti: a) stvaranje društve­ nog fiksnog kapitala (pored onoga privatnog u mašineriji) u gradskoj infrastrukturi i samoj koncentraciji radne snage, koja povećava kao ta­ kva »produktivnost rada«, i b) prevladavanje dihotomije koja nastaje uslijed sve veće proizvodnje potrošnih dobara i stagnirajuće kupovne moći potrošača, koji treba da je upotrijebe, jer grad dopušta da se obo­ gaćivanjem »srednjih slojeva« (u koje se nastoji vremenom uvesti i sama radnička klasa) olakša potrošnju proizvedne robe.15 Nastojanje da se ojača potrošačka moć srednjih slojeva, a također i radničke klase, vidi se u odgovarajućoj komunalnoj politici financiranja stanogradnje. Budući da se radi ο industrijskoj djelatnosti s niskim organskim sasta­ vom kapitala, to jest s nižim profitima, to poticaji za nju dolaze od po­ sebnog tipa kreditiranja. e) U prvoj fazi urbane ekspanzije stvaraju se jasno segregirane zone naselja za krupnu buržoaziju, srednje slojeve i radničku klasu. U SAD-u oko napuštenih centara ili na periferiji, a u evropskim gradovima uglav­ nom na perifernim dijelovima (takozvani »crveni pojas« oko Pariza, na 15

Bernardo Secchi, Fasi di sviluppo délia città capitcdistica e crisi urbana,

(Faze u razvoju kapitalističkog grada i urbana kriza) u knjizi La città e la crisi

del capitalismo, Laterza, Bari, 1978, str. 69—96.

43

primjer). U drugoj se fazi neposrednom intervencijom općina i država u investiranju stanogradnje nastoje ove klasne razlike u prostornoj segre­ gaciji donekle ublažiti, naročito tamo gdje nakon prvog svjetskog rata dolaze na vlast socijalisti (u Njemačkoj, Austriji, Holandiji izgradnja radničkih »Siedlungen«). U weimarskoj Njemačkoj država daje do 75 posto sredstava za izgradnju stanova.16 Sredstva za stanogradnju uzima država posebnim porezima na zemljišni i građevni posjed. Država ne­ posredno pomaže i kooperativne pokrete koji olakšavaju potrošačima iz­ gradnju stanova ili malih kuća, naročito u Engleskoj, Njemačkoj, skan­ dinavskim zemljama. I nakon drugog svjetskog rata u Njemačkoj je u periodu 1949—1952 40% investicija za stanogradnju išlo iz javnih fon­ dova. Kasnije dolazi do smanjenja ove pomoći, pa ona 1971. iznosi samo 7%. Međutim, porastao je stambeni standard tako da se prosječna po­ vršina stana od 14,9 četvorna metra popela na 23 četvorna metra. Ovo podizanje stambenog standarda za široke slojeve odgovara fazi ekonom­ skog prosperiteta u periodu od 1950. do 1970. odnosno politici »države blagostanja«, koja nastoji izbrisati klasne razlike između srednjih i radničkih slojeva. Najdalje je u tome pogledu otišla Švedska koja je i postala uzor za izgradnju novih naselja. No, ovdje se susrećemo s novom proturječnošću, koja se očituje u porastu troškova za reprodukciju radne snage, općom potrošačkom po­ litikom, ali posebno urbanom infrastrukturom, i u nesposobnosti eko­ nomskog sistema da zadovolji novim zahtjevima. Radi se ο tome da sam građevinski sektor (»građevinski blok« sastavljen od građevinskih podu­ zeća te državnih i komunalnih fondova) dolazi sve više u krizu i sred­ stva kojima raspolaže postaju prekratka, pogotovu što kapital počinje bježati u sektore gdje je akumulacija viška vrijednosti viša. (Niska akumulacija građevinskog sektora uvjetovana je sporim obrtom kapita­ la ili dugoročnom amortizacijom.) To dovodi i do krize općih investicija u nekretnine, a time i do oskudice stanova. (Pojava »squattersa« u ve­ likim gradovima, nasilnog zauzimanja stanova, koji su preskupi da bi ih netko mogao normalno naseliti.) Analizirajući detaljno mnogostruku povezanost ove krize, B. Secchi dolazi do zaključka: »Ne izgleda više moguće da bi rast grada mogao slijediti stare linije (one karakteristične za drugu fazu, to jest nakon mehanizacije proizvodnje, op. RS), jer to ima teške posljedice za troškove reprodukcije radne snage i, odatle, za nivo plaća i, odatle, za date povijesne uvjete, nivo kapitalističke akumu­ lacije i razvoj čitavog sistema. Radnička klasa je potpuno svjesna ovoga 16

B. Jansen, Wohnungspolitik,

»Kursbuch«, 27, 1972.

44

Leitfanden

durch

ein

kalkuliertes

Chaos,

in

problema (jer ga je osjetila na vlastitoj koži i provela određene »teorij­ ske« analize): to barem izgleda dokazano uslijed eksplozije gradskih sukoba što ih vidima posljednjih godina u gotovo svim evropskim ze­ mljama (Francuska, Italija, Engleska, Holandija).« (Op. cit. str. 94). Problem se ne može riješiti unutar postojećeg sistema novim investici­ jama u gradsku infrastrukturu i stanogradnju, jer bi to samo povećalo troškove radne snage. Znači da bi trebalo mijenjati sistem? Ali stvar se ponavlja i onda, ako se napusti kapitalistički način proizvodnje, a za­ drži zakon viška vrijednosti u proizvodnji, što je u takozvanim socijali­ stičkim zemljama dovelo do stalne oskudice stanova ili do stanova na veoma niskoj stambenoj razini. Do kakvih sve posljedica može dovesti kriza rasta grada, vidjet ćemo na primjeru financijskog kraha New Yorka. f) Valja uočiti i jedan proces koji ide u suprotnom smjeru od urba­ nizacije, naime pojavu »dezurbanizacije« ili »dekoncentracije« urbanog stanovništva. Radi se ο tome da velik dio gradskog stanovništva, zahva­ ljujući modernom saobraćaju, seli prema periferiji i u suburbana nase­ lja. Ovaj proces je uzrokovan povećanjem životnog standarda srednjih i viših društvenih slojeva. U Sjedinjenim Državama postotak stanovnika u suburbanim zonama raste stalno od 1920. godine, tako da je od 17% u 1920. narastao na oko 30% u 1960. godini. U tom periodu ne samo da opada migracija seoskog stanovništva u grad — u pravilu kad je urbanizacija obuhvatila 75 do 80% stanovništva — već dolazi i do ap­ solutnog opadanja gradskog stanovništva uslijed opadanja fertiliteta u gradovima. Grad napušta i bogatije stanovništvo, što je također jedan od uzroka opadanja ekonomske i financijske moći grada. Već početkom ovoga vijeka urbanisti su razmišljali da li bi dekon­ centraciju grada valjalo postići preseljenjem u predgrađa, suburbije, kao lijek protiv gužve i prenapučenosti. H. G. Wells je predvidio da će nakon snažnih centripetalnih snaga koje su dovele do zgušnjavan ja grada doći do centrifugalnih sila, koje će ga razrijediti i, eventualno, rastopiti u širem prostoru: »Mi s m o . . . u ranoj fazi velikog razvoja centrifugalnih mogućnosti... Jedan grad pješaka je neminovno ogra­ ničen na radius od četiri m i l j e . . . grad koji upotrebljava konje može porasti do sedam ili o s a m . . . Je li pretjerano očekivati da će korisna zona za svakodnevni život trudbenika vehkog grada u 2000. g o d i n i . . . imati radius od preko stotinu milja? Koje će sile djelovati na dobrostojeće kućanstvo? Ljubav prema pri­ rodi . . . povezana s čarima obrađivanja... i težnja za privatnim malim imperijem bit će glavni porivi ovih centrifugalnih sila. 45

Grad će se proširiti sve dok ne zauzme znatna područja i mnoga obi­ lježja koja su danas svojstvena selu . . . A selo će preuzeti mnoga obilje­ žja grada. Stara antiteza će nestati, kao što će nestati i granice između njih. »Grad« i »siti« bit će, doista, zastarjeli pojmovi kao što su 'poštan­ ska k o č i j a ' . . . Mogli bismo nazvati buduće gradove-regije 'urbanim re­ gijama'.«17 Američki gradovi jasno pokazuju djelovanje ovih centrifugalnih sila. Stopa doseljavanja je naglo pala, a seosko je, odnosno poljoprivredno stanovništvo, palo na 5 posto od čitavog stanovništva. U SAD je u 1970. manje od deset milijuna ljudi živjelo na farmama. Stoga je rast grado­ va uvjetovan prvenstveno njihovom vlastitom reprodukcijom, jer su procesi urbanizacije uslijed industrijalizacije završeni. Migracijska kre­ tanja, koja su u SAD veoma intenzivna, sad se odvijaju između grada i okolišne regije. Ona su centripetalna i centrifugalna, ali što je grad veći, to je veće kretanje u centrifugalnom smjeru. (Mc Namara, 1970). Iako oko 40 milijuna Amerikanaca mijenja svoje domove svake godine, dakle petina stanovništva, možemo reći da je ovo kretanje danas više disperziono nego koncentracionu. Ako se pita Amerikance gdje vole naj­ više da žive, odgovorit će da je to u suburbijama i malim gradovima, tamo gdje je ljepša, prirodnija okolina i manja napučenost. Statistika pokazuje da je u toku dviju decenija, 1950—1970, prosječna gustoća stanovništva u urbaniziranim područjima pala od 5.408 osoba po kva­ dratnoj milji na 3.376, a za centralne gradove opadanje je bilo od 7.786 na 4.463. Centralni gradovi sada sve više gube na stanovništvu. Na listi se pored New Yorka nalaze Baltimore, Boston, Philadelphia, Pittsburgh, Chicago, Detroit i St. Louis; 15 od 21 grada s pučanstvom većim od pola milijuna izgubilo je na broju stanovnika u dekadi 1960—1970. Uzroke ovakvog razvitka vidi B. J. L. Berry u »nastajanju jednog istinskog nacionalnog društva, razvoju postindustrijske ekonomjie, sve užoj vezi između društvene i prostorne mobilnosti, izvanrednim uspje­ sima stanogradnje i progresivnom približavanju prostora i vremena us­ lijed usavršenih komunikacija umjesto starih ličnih odnosa (face-to-face interactions).« 18 17 H. G. Wells, Anticipations. The Reaction of Mechanical and Scientific Pro­ gress on Human Life and Thought. London, Harper and Row, Press, 1902. 18 Brian J. L. Berry, The Human Consequences of Urbanisation, The Mac

Millan Press, London, 1973, str. 49.

46

4.

P R I M J E R E K O N O M S K O G »KRAHA« J E D N O G GRADA: N E W Y O R K

Za mnoge je New York najljepši grad na svijetu, velegrad u pravom smi­ slu riječi, sa siluetom Manhattana kao simbolom pobjede čovjeka-graditelja nad prostorom i materijom. Grad koji kao stvaralački čin ispunja čovjeka osjećajem moći i ponosa, ali koji ga svojim dimenzijama uje­ dno prerasta i čini sićušnim, izgubljenim. Grad koji osvaja, ali i prignječuje. Grad koji simbolizira sile koje je čovjek stavio sebi u službu, koje je uspio pokrenuti u kozmičkim razmjerama, ali kojima nije ovla­ dao. Moć novca takva je sila, ali i ljepota nebodera iz crnoga mramora nije manja. Među savršeno rezanim kubusima prelijepih nebodera Rockefellerovog centra, čovjek ne zna da li bi se divio njihovom skladu i pre­ moćnoj ljepoti, ili sažaljevao djecu koja se u šarenoj odjeći kližu u »ru­ pi« ili njihovom dnu. Osjećaji podijeljeni između kule babilonske i ljud­ skog termitnjaka, između čovjekove veličine i izgubljenosti. Grad koji očito nije »po mjeri čovjeka«. No, da li ne postoji i neka druga mjera koju još nismo definirali?! Mikrokozmos nas je već demantirao s našim antropocentričnim pristupom, kad su u pitanju nuklearne pojave, a da li nas neće jednoga dana i ovaj naš makrokozmos, s našom planetom, njenim tlom i vodama? Sumnjamo. No, ovaj »najljepši grad na svijetu« ujedno je i grad s najizrazitijim suprotnostima koje je mogla roditi industrijska civilizacija s kapitali­ stičkim odnosima u proizvodnji. Ne znam da li ćemo moći jednoga dana govoriti ο »socijalističkom gradu« kao urbanoj paradigmi, ali zasada ο New Yorku možemo slobodno govoriti kao ο sjajnom plodu moderne civilizacije, s njenim dubokim proturječnostima. Nigdje tako sam rast grada nije jasno pokazao njegove granice kao baš u New Yorku. Još 1775. imao je samo 25.000 stanovnika, da bi se u periodu od 1800. do 1860, prije rata za nezavisnost, pod utjecajem tr­ govačke, financijske i industrijske djelatnosti, popeo na preko milijun stanovnika. Posljedica ovoga rata bila je da je New Orleans mjesto prve luke u SAD morao prepustiti New Yorku. Nakon toga se pojačava i do­ seljava u New York, a radnu snagu guta i novorazvijena tekstilna indu­ strija, koja će doskora postati prva u svijetu, kao i izvanredna izdavačka djelatnost. Prvi svjetski rat nije zakočio rast New Yorka, već mu je, naprotiv, veoma pogodovao, jer je glavna pomoć Evropi za vrijeme rata i nakon rata išla preko New Yorka. Ni »velika kriza« i financijski krah »crnoga petka« na Wall Streetu nije spriječio stalni rast grada, tako da on od 5,620.000 stanovnika u 1920. prelazi na oko 7 milijuna tridesetih godina. New York je u tom periodu još uvijek najveći indu47

strijski grad SAD i pored Londona najveći financijski centar u svijetu. Drugi svjetski rat imao je suprotan učinak od prvoga na razvoj New Yorka. Glavne ratne industrije se pomiču na pacifičku obalu, jer New York ne posjeduje potrebnu prerađivačku osnovu za ratnu industriju. »Ako je New York do konca rata, kaže Clara Cardia, obilježen kao grad industrije, trgovine i novčarstva, nakon rata on pokazuje izrazitu ten­ denciju slabljenja sekundarnog sektora i razvitka tercijarnog sektora.«19 Naročito se razvijaju moda, izdavačka djelatnost, novinstvo i bankar­ ske djelatnosti, dok industrijska djelatnost slabi, iako sporo s obzirom na veliku prethodnu koncetraciju. Manhattan od pedesetih godina dalje postaje središte velikih korporacija, dakle trgovačkih djelatnosti, ali također i središte za »non-profit organizations* (organizacija koje se ne bave trgovačkim zarađivanjem), koje pružaju raznovrsne usluge dru­ štvenim organizacijama i samome društvu (znanstvene, tehnološke, osi­ guravajuće, zdravstvene, itd.) u obliku visoko specijaliziranih djelatno­ sti. New York, zajedno s Bostonom, još je uvijek predstavnik najinten­ zivnijeg dijela intelektualnih djelatnosti SAD, i prema nekim anketama Columbia univerziteta preko 80% najistaknutijih intelektualaca živi u tom dijelu Amerike. On ostaje središte kulturnih djelatnosti i svih vrsta inovacija. Zanimljivo je izučavati razvojne faze u rastu New Yorka ali mi ćemo se zadržati samo na posij ednoj, kriznoj fazi. New York, kao i veliki in­ dustrijski gradovi u Evropi, duguje svoj rast širenju industrijalizacije, a ova stalnom prilivu radne snage izvana, što podrazumijeva internu (Crnci i Portorikanci) i eksternu imigraciju (iz evropskih, azijskih i dru­ gih zemalja). Crnački doseljenici naseljavaju se od prvog svjetskog rata nadalje, ali nailaze odmah na društvene zapreke, jer su potisnuti od bijelog rasizma, a nemaju svoje posebne četvrti. Tako dolazi do stva­ ranja crnačkih geta u New Yorku: Harlema i Bedford Stuyvesanta. No, priliv crnačkih doseljenika, kao i drugih, ne prestaje, te pod stalnim pritiskom počinju naseljavati i druge četvrti grada, kao što su South Bronx i druge. Ovim četvrtima odmah opada cijena i brzo se degradi­ raju u urbanom pogledu. Prenapučenost, zapuštenost, smeće, razvaline, spaljene fasade, napušteni tereni ili radnje — sve to ostavlja sliku na­ glog propadanja zgrada koje su ranije stajale u urbanom pogledu na visokoj razini. (Harlem je bio u početku građen za buržoaske slojeve u New Yorku.) Ovaj kontrast zapuštenosti jednog grada s onim koji sjaji bogastvom i ljepotom, užasnut će evropskog posjetioca koji prviput do19

Članak Clare Cardia, New York: il »fallimento« di una città, u knjizi La

città e la crisi del capitalismo, Laterza, Bari, 1978, poslužio nam je kao vodič

u ovome razmatranju ο »krahu« New Yorka.

48

lazi u New York. Da bi doživio ovaj kontrast, potrebno je samo da od Kennedyjevog airporta jednom ide do terminala kroz donji i srednji dio grada, a drugi put preko Triborough Bridgea pored Harlema. Dok će prvim putom biti zadivljen veličinom i ljepotom, drugi će ga užas­ nuti ružnoćom i propadanjem. »Koji mehanizmi preobrazuju jednu buržoasku četvrt u slum u to­ ku nekoliko godina, pita se Clara Cardia. Drugim riječima, kako dolazi do procesa getizacije? Bilo da se radi ο Harlemu od 1920. do 1930, ο Bedford Stuyvesantu ih South Bronxu ili ο drugim getima što su nastali u novije vrijeme, mehanizam je uvijek isti: oblikovanje geta nije ništa slučajno, već jedan strukturalni elemenat.« (Op. cit. 30). Navode se sljedeći razlozi: srednji slojevi koji počinju seliti iz do­ tada pristojne četvrti u »suburb«, pad cijena stanova što prisiljava ne­ ke vlasnike da iznajme stan crnačkoj obitelji, nakon toga dolazi do pojačanog napuštanja ove četvrti od strane srednjih bijelih slojeva i do naseljavanja crnačkim proletarijatom, niske stanarine ne dopuštaju održavanje zgrada, a tome se priključuje i vandalizam marginalnog pu­ čanstva, higijenski uvjeti postaju tako niski da vlasnici često napuštaju svako naplaćivanje i održavanje zgrade, ah ne i vlasništvo nad njome, tako da država ne može intervenirati i eventualno rušiti zgradu. Kad se takve zgrade umnože, čitava četvrt doskora poprima izgled sluma. Ra­ zumije se da gradske službe (čistoća, voda, osvjetljenje) dijele sudbinu ovih četvrti. Ne može se reći da lokalne vlasti ne pokušavaju voditi borbu protiv sluma, pa se osnivaju posebni programi i fondovi u te svrhe. Međutim, takvi planovi nailaze na otpore samog pučanstva, jer vidi u njima napad na njihovu zajednicu, razbijanje zajednice i uvođenje standarda koje oni neće moći platiti. Razumije se da svi ti sukobi dobi­ vaju izrazito rasno obilježje. Tome valja dodati da i samo shvaćanje arhitekture u rješavanju ovoga problema najčešće nije adekvatno: sis­ tematsko građenje nakon rata tornjeva od 15 katova, da bi se smanjili troškovi, koji su se pokazali sasvim nepodesni za slojeve s niskim priho­ dima (odatle izraz »no high-rise for low-income«). Od 1974. pokušalo se s drugačijom metodom intervencije, tako da se u postojećim četvrtima, degradiranim ali s ukorjenjenim crnačkim pučanstvom, nastojalo po­ boljšati stambene uvjete, a da se ne dira u samu socijalnu strukturu stanovnika. Upravo komunalna politika intervencije u slumove dovela je do stvaranja gradskih pokreta za obranu interesa stanovništva. Ovi gradski pokreti, kad se radi ο crnačkom stanovništvu dobivaju od šez­ desetih godina veoma oštar oblik borbe protiv bijelog rasizma i domi­ nacije pojavom paramilitarnih organizacija i gradske gerile Crnih pan4 Grad po mjeri čovjeka

49

tera. Umorstvo crnačkog vođe Luthera Kinga samo je nadolilo ulje na vatru. No, vlast je uspjela da se veoma brutalno obračuna s ovim po­ kretom i da ga sasvim uguši. On zamire ustvari zajedno sa studentskim pokretom protiv vijetnamskog rata. Napori gradske uprave New Yorka da popravi stanje u degradiranim četvrtima nisu mogli uspjeti, već i zbog toga što se ekonomska situacija stalno pogoršavala i nezaposlenost rasla (od 6,5% u 1974. narasla je na 1 1 % u 1976. godini, a nakon te godine stanje se nije popravilo, već prije pogoršalo). Najveći broj nezaposlenih bio je u crnačkim getima, a oni nisu mogli financijski sudjelovati u bilo kakvoj operaciji preseljenja ili poboljšanja standarda vlastitim sredstvima, što su javni programi pred­ viđali. (Urban Renewal je stoga smatran direktno uperenim prema si­ romašnim crnačkim slojevima, pa je nazvan »negro removal«!). Istovremeno dolazi do opadanja ekonomske moći New Yorka i fi­ nancijske se poteškoće za njegovu administraciju počinju povećavati. Pomicanje industrijske djelatnosti prema centralnim i zapadnim dije­ lovima SAD značilo je opadanje Istočne obale. Sedamdesetih godina vi­ dimo kako individualni dohodak naglo raste u državama kao što su New Mexico, West Virginia, Wyoming, Kentucky, a opada u istočnim državama New York, Massachusetts i Connecticut. Dok je u periodu od 1970. do 1976. stopa zaposlenosti u čitavoj SAD porasla za 10%, dotle je u New Yorku opala za 1,8%. Iako u dekadi od 1960. do 1970. raste zaposlenost u New Yorku, karakteristično je da ona opada u industriji za oko 180.000 mjesta, a raste u tercijarnom sektoru za 387.000 radnih mjesta (usluge + 178.000, uprava + 155.000, financije i osiguranje + 74.000). Industrijski se sektor nalazi u stalnom opadanju, dok ter­ cijarni stalno raste, što znači daljnje povećavanje nezaposlenosti nekva­ lificirane radne snage i daljnje povećanje društvene polarizacije rastom bolje plaćenih tercijarnih zanimanja. Također počinje opadati i stanovništvo. Od 7,895.000 u 1970. stanov­ ništva pada na 7,509.000 u 1975, što je gubitak od oko 400.000. Ali je gubitak u »kvaliteti« stanovništva još veći, jer u tom istom periodu iz New Yorka odlazi 765.000 bijelaca, a dolazi 279.000 crnog stanovništva. Dolazi do nove ekonomske pojave: gubitak u industrijskoj proizvo­ dnji nije više u stanju nadoknaditi proizvodnja u tercijarnom sektoru, što znači da opada porezna osnova gradske uprave. Tome pridonosi na­ ročito tendencija velikih korporacija da napuste Manhattan, pa sele u mjesta gdje su porezi manji, a radna snaga jeftinija. To je, uostalom, opća pojava, koja pogađa sve velike industrijske gradove. Jedan od raz­ loga ovoga »bijega« velikih firmi i korporacija leži u napretku tehnolo­ gije (informatike, telematike) koja dopušta veću decentralizaciju i ne 50

traži da sve firme koje žele kontaktirati budu koncentrirane na jedno­ me mjestu. Sam pojam »centra« gubi na svojem nekadašnjem značenju! To pogađa, dakako, naročito visoko specijalizirane službe u kojima su veliki centri kao Manhattan imali odlučujuću ulogu. Što je, ustvari, dovelo do kraha New Yorka? Što znači da je jedan dan grad »skrahirao«? Da li uopće jedan grad (ili država) može krahirati, doći pod stečaj? Evo glavnih razloga koje navodi Clara Cardia: Prvo, osnovni uzrok je kriza komunalnih financija, a u SAD jedan grad može isto tako doći pod stečaj kao i bilo kakva privatna firma. Kao i drugi gradovi glavne prihode Nevv York dobiva iz poreza i dohotka komunalnih poduzeća ili nekretnina. S obzirom na financijske pote­ škoće općina je sve više koristila kratkoročne kredite, što je još više opterećivalo budžet. Financijska se je situacija stalno pogoršavala od 1960. da bi u 1975. došlo do financijskog sloma. Drugo, Nevv York ima goleme troškove, u usporedbi s drugim ame­ ričkim gradovima, s obzirom na količinu i kvalitet raznih društvenih us­ luga. Najznačajnije usluge su ona davanja, koje se pod nazivom »VVelfare«, daju kao novčana pomoć ili minimalna plaća nezaposlenima i bolesnima. New York ima najrazvijeniji i najskuplji »VVelfare« u Sje­ dinjenim Državama, a vjerojatno i jedan od najviših u svijetu. To je razlog zašto je obojeno pučanstvo (većinom Crnci i Portorikanci) bilo u stalnom porastu (od 13% u 1950. broj ovih stanovnika popeo se na 38% u 1975. godini). Nevv York je uvijek govorio da on snosi takve tro­ škove za čitavu SAD, jer je neka vrsta »melting pot-a« (lonca za asimi­ laciju) pridošlih imigranata. Kad je započela otvorena kriza grada, više od jednog milijuna njegovih stanovnika živjelo je od socijalne pomo­ ći! Treće, New York ima sistem školovanja koji je najbolji i najde­ mokratskiji u Sjedinjenim Državama. Kao što znamo, tamo se za školo­ vanje na univerzitetima plaća, ali je u Nevv Yorku sistem stipendija toliko razvijen da veoma velik broj studenata, naročito socijalno siro­ mašnih, može uspješno studirati. Postoji veoma velik broj raznih pri­ vilegija po univerzitetskim kampusima za studente. Školovanje je de­ mokratizirano na taj način što je ukinuta veoma stroga selekcija kod upisa u koledže, kakva se provodi u drugim mjestima. Reforma od 1970. ukinula je svaki oblik selekcije kod upisa na koledže. Financiranje brojnih univerziteta i instituta na svim područjima znanstvenog rada u velikoj je mjeri osigurala njujorška općina. Računa se da samo na škol­ ski sistem njujorški budžet troši oko 2 milijarde dolara. 4*

51

Četvrto, uvođenje besplatne liječničke pomoći u državi New York naglo je povećalo zahtjeve za liječenjem velikog broja ljudi, pa je op­ ćina bila prisiljena da izda velike svote za nove bolnice, opremu i me­ dicinski personal, što je također jako ugrozilo gradski budžet. Ovdje valja napomenuti i sve ostale troškove za urbane usluge, počevši od prometne mreže pa nadalje. Peto, kao posebna stavka troškova su i same plaće gradskih namje­ štenika, u prosjeku za 20 do 25% više od istih kategorija u privatnom sektoru. Pored toga općinski namještenici mogu ići u mirovinu već nakon 20 godina službe. To je najprije važilo za teške poslove, ali je poslije protegnuto i na sve ostale. Treba ovdje imati u vidu i ulogu sin­ dikata, koji su veoma jaki u SAD, i posebno u Nevv Yorku, a koji su uspjeli postići sve bolje uvjete zapošljavanja za svoje članove, odnosno kategorije radnika i namještenika koje su branili. New York je oduvi­ jek bio jedna od citađella demokratske partije, a ona je vodila računa o svojim biračima, među kojima se nalazilo i oko 400.000 gradskih na­ mještenika, kao i onih milijun koji su živjeli od javne pomoći. Kad se imaju u vidu golemi izdaci njujorške uprave, postavlja se odmah pitanje, kako ona dolazi do potrebnih prihoda? Tu, naravno, i počinje čitav problem koji vodi do krize i financijskog sloma. Porezi na individualni dohodak, kao i na dohodak raznovrsnih firmi, predstav­ ljaju samo 9% gradskog prihoda. Međutim, nedostatak financijskih sredstava je nametnuo stalno povećanje oporezovanja ličnih i društve­ nih prihoda, tako da su one postale najveće u čitavoj SAD. To je uvje­ tovalo bijeg »bogataša« i kapitala iz Nevv Yorka. Federalna vlada i država Nevv York sudjeluju s 50% u prihodima, dok ostalo otpada na porez na promet i druge vrste prihoda. Negativnu bilancu je prviput zabilježio Nevv York 1960., a ta se je progresivno povećavala do 1974. godine, tako da je negativni saldo iz­ nosio oko pola milijarde dolara. Jedna komisija, nakon što je ispitivala financijsko stanje Nevv Yorka, utvrđuje: »Kad bi se gradom moglo up­ ravljati i na najefikasniji mogući način, ipak bi se našli pred krizom bilance; osnova gradskih prihoda nije dovoljna za ostvarenje postoje­ ćih socijalnih programa.« U toj situaciji Nevv Yorku ne preostaje drugo nego ići na zajmove, a ovi sve više neizbježno pogoršavaju negativnu bilancu grada. Radi se prvenstveno o privatnim bankarskim zajmovima, naročito u vezi s raznim investicijama, ali ni dobivanje državnih zajmo­ va ne rješava problem. U kapitalističkom sistemu što više jedan grad nastoji provoditi »socijalnu politiku« u obliku davanja, pomoći, izgra­ dnje korisnih ustanova i službi, koje ne donose profit, no sve je više 52

izložen negativnoj bilanci u svojem poslovanju. Zadužiti se ili odreći se socijalne politike — druge alternative nema. U zemljama, gdje se budžet određuje na osnovu centralizirane raspodjele sredstava potro­ šnje, u ovom se slučaju jednostavno kaže da »sredstva nisu dobijena«, Godine 1975. došlo je do otvorene krize u financiranju grada. Načel­ nik New Yorka tražio je zajam od 400 milijuna dolara od federalne vlade i dobio samo manji dio, dok su banke odbile dati daljnje kredite. U petak 30. maja načelnik Beame je objavio da grad nema drugog iz­ bora nego da objavi stečaj. Na njujorškoj burzi nastala je panika. Cen­ tar financijske moći svijeta pod stečajem! Došlo je ubrzo do intervenci­ je kako bi se ovaj stečaj spriječio, kako od strane samih bankarskih korporacija tako i države i federalne vlade. Naravno, ne bez raznih pote­ škoća i političkih polemika, naročito između republikanaca i demokrata, pri čemu su prvi iskoristili još uvijek prisutne snažne anti-urbane ten­ dencije u američkom društvu, povezane i s rasizmom, tradicionalnom mržnjom američkog malograđanina prema obojenom stanovništvu. Re­ publikanski predsjednik, koji je ovu situaciju dobro iskoristio za na­ pade na ovu demokratsku tvrđavu, objavio je 27. novembra da će fede­ ralna vlada spasiti New York odobravajući mu zajam od 2,3 milijardi na kratak rok uz kamate od 7 posto. Što je značajno u ovom slučaju kraha »najljepšeg grada« na svije­ tu? Prije svega, nešto što se odnosi na sve gradove u svijetu pod odre­ đenim uvjetima: troškovi socijalne politike, odnosno javnih službi postali su tako visoki, da je neophodno razmotriti problem odnosa iz­ među gradskih i državnih financija, to jest problem pravilne raspodje­ le financijskih tereta s obzirom na činjenicu da gradovi vrše posebne usluge koje su važne za čitavo društvo. To je mišljenje s kojim se slažu gotovo svi gradonačelnici u svijetu. Ono što je karakteristično za kapitalističko društvo je povećana po­ larizacija između bogatih i siromašnih u gradovima i bijeg bogatih, gor­ njih, pa i srednjih slojeva iz grada, čime se slabi ekonomski temelj grada. Međutim, ovdje valja imati u vidu i »disfunkcionalnost« velikih gradova. Bernardo Secchi smatra da »vehke metropole ulaze u krizu, jer nisu više funkcionalne u odnosu na sadašnju fazu razvoja kapitali­ stičkog sistema. Gradske su aglomeracije rasle u nesrazmjeri s funkcio­ nalnim pojavama proizvodnog sistema kao što su koncetracija radne snage, koncentracija tržišta, itd.; danas su troškovi, zbog niza složenih mehanizama, reprodukcije radne snage u metropolama postali tako vi­ soki da ih se ne može svladati od strane proizvodnih snaga, ako se ima u vidu očuvanje uobičajenih marginalnih profita.« (Op. cit. str. 63). A 53

u tom pogledu je New York dostigao najviše troškove, to jest izazvao bijeg kapitala i bogatih slojeva iz grada, a ostavio mu sirotinju i neza­ poslene. Kapital je sam započeo da radi iz ekonomske nužde na pro­ blemu koji urbaniste zanima iz drugih razloga, više socijalnih i ekolo­ ških, naime na decentralizaciji velikih metropola, na dekoncentraciji stanovništva u pretjerano urbaniziranim regijama. I to je veoma kori­ sna pouka iz ovoga »kraha« New Yorka. 5. GRAD — NOSILAC DRUŠTVENE INTEGRACIJE ILI DEZINTEGRACIJE? Za one koji su razmišljali o razvojnim vidovima društva grad je bio najljepši primjer ubrzane evolucije od manje razvijenog prema više razvijenom. Trebalo je samo za tu evoluciju pronaći neke zakonitosti. Vladajuća teorija među urbanistima postala je ona funkcionalističko-evolucionistička, čije temelje su postavili Spencer i Durkheim. Ova teorija ima dvije komponente, od kojih je jedna biologilstička, i govori o spontanom razvitku svih vrsta organizama od jednostavnih ka slo­

ženim strukturama (»razvoj od nepovezane homogenosti ka povezanoj

heterogenosti«), a druga je sociološka, jer kao pokretnu snagu ove di­ ferencijacije uzima podjelu rada i proizvodne snage (tehnologiju i zna­ nost). Biološku komponentu nalazimo izraženu u čikaškoj školi, ili, na primjer, u ovoj izjavi Frederic C. Howea (1905): »Moderni grad predstavlja epohu u našoj civilizaciji. Pomoću njega je stvoreno novo društvo. Život je u svim svojim odnosima izmijenjen. Nova civilizacija je r o đ e n a . . . Društvo se razvilo kao organizam sličan ljudskome tijelu, u kojemu je grad glava, srce i središte živčanog susta­ v a . . . On je organizam sposoban za svjesnu i smišljenu akciju, odgo­ vornu, pripremljenu i inteligentnu... čime pridonosi oblikovanju odre­ đenih političkih i društvenih ideala.« Funkcionalistička shvaćanja s naglaskom na organicističkoj strani razvoja našla su pogodno tlo naročito u Americi, dok su evropski autori više pratili sociološki pristup s težištem na podjeli rada i rađanju an­ tagonističkih odnosa među društvenim klasama. U tom pogledu, kao što znamo, bitno se razlikuje Durkheimovo shvaćanje od Marxovog. Dok za Durkheima podjela rada vodi, uostalom kao i za Marxa, sve većoj specijalizaciji ljudskih uloga i zbog toga sve većoj zavisnosti jednih proizvođača od drugih, pa time, za Durkheima, i jednoj vrsti »meha­ ničke solidarnosti« za razliku od stare »organske solidarnosti«, svoj­ stvene klanovima, za Marxa, i pored povećane međuzavisnosti u razvije-

54

nom proizvodnom procesu rastu i sami antagonistički odnosi među dru­ štvenim klasama. Dok su za Durkheima sukobi razultat izvjesne anomije, i kao takvi marginalna pojava, za Marxa oni imaju centralni značaj i uvjet su daljenjeg razvoja, a ne momentalne neprilagođenosti društve­ nog organizma na nove uvjete života. Zato veoma često tamo gdje funkcionalisti vide pojave suradnje i društvene integracije, marksisti vide pojave sukoba i društvene dezintegracije. No, jedan specifični oblik dezintegracije društvenog života uveli su općenito urbani teoretičari oslanjajući se na teoriju F. Tonniesa o prelasku ljudskoga društva od organizacije u obliku »zajednice« (Gemeinschaft) u organizaciju u obliku »društva« (Gesellschaft). Naime, ovaj prijelaz značio je rastvaranje tradicionalnih, običajnih, neformal­ nih, personaliziranih, bliskih, međuličnih odnosa u »zajednici« u for­ malne i kodificirane, depersonalizirane, distancirane, bezlične odnose u »društvu«, za koje je prototip bio moderni grad. Dihotomija »zajednica« i »grad« (ili »urbanitet«, kako ćemo nakon Wirtha zvati taj oblik dru­ štvenih odnosa) postat će paradigma za analizu društvenih odnosa u

gradu. Određenu sintezu Ferdinanda Tonniesa (1887) i Emila Durkheima (1893) nakon Simmela (1902) i Sumnera (1907), također i Maxa Webera (1920) dao je Louis Wirth u svojem glasovitom članku Urbanizam kao način života (1938).20 Za razliku od sela, gdje je pučanstvo homogeno, u smislu obavljanja sličnih poslova i srodnih briga, grad je heterogen, jer se ljudi bave različitim poslovima i imaju raznovrsne interese. Wirth smatra da bi se grad mogao definirati kao »relativno veliko naselje, gusto i stalno, sastavljeno od društveno heterogenih pojedinaca.« Ova heterogenost je, kao što smo vidjeli, posljedica razvijene društvene podjele rada, kon­ centracije velikog broja raznovrsnih zanimanja na istome mjestu. Zato i bitne karakteristike grada rastu s njegovom veličinom, jer što je veći grad, i podjela rada je veća, diferencijacija zanimanja također, pa tako i specijalizacija posla, po čemu se jedan pojedine razlikuje od drugoga. Wirth smatra da se na osnovu tri varijable, kao što su a) broj stanovni­ ka, b) gustoća pučanstva, i c) heterogenost stanovnika i života društvenih grupa, mogu objasniti bitna obilježja urbaniteta.

Društvene uloge su veoma rascjepkane, te pojedinac u zadovoljava­ nju svojih potreba zavisi od mnogo različitih osoba. Ali usprkos ove funkcionalne zavisnosti, međusobni odnosi su sekundarni, što znači da postoji izvjesna udaljenost i ravnodušnost među pojedincima u osobnim 20

L. Wirth, Urbanism as a Way of Life, (Urbanizam kao način života), »Ame­ rican Journal of Sociology, XLIV, 1938, str. 8—19. 55

dodirima, više su bezlični i »blase«. »Površnost, anonimnost i prolazno obilježje gradskih društvenih odnosa čine ujedno razumljivim izvještačenost i racionalnost što se općenito pripisuje stanovnicima grada. I sa­ me spoznaje, što ih imamo o drugima, nastoje se zaustaviti na odnosima

56

koristi u odnosu na nas same, u smislu da je uloga što je drugi imaju u našem životu pretežno uzeta kao sredstvo da bismo postigli naše ciljeve.« Ovaj utilitaristički odnos Wirth ne pripisuje toliko duhu samog kapitalizma koliko prirodi funkcionalističkih odnosa zasnovanih na pro­ 21

fesionalnoj specijalizaciji. Wirth u svojoj teoriji urbaniteta povezuje dvije dimenzije: jednu marksističku koja bezličnost i utilitarnost izvodi iz robno-novčanih odnosa i usluga na razvijenom tržištu, i, drugu, iz funkcionalističke teorije Durkheima, koja u gustoći pučanstva vidi os­ novni razlog funkcionalne diferencijacije i specijalizacije, i koja se mo­ že održavati u ravnoteži bez pojave anomije, samo pomoću jedne izgra­ đene profesionalne etike. Istina je, da oblici solidarnosti u gradu počinju gubiti osnovu ličnih i personaliziranih odnosa u lokalnim stambenim odnosima koje ima susjedstvo na selu, a počinju se protezati na jednu, tako reći, prostorno više neodređenu dimenziju što je stvara profesionalna solidarnost ljudi koji rade u istoj struci, imaju iste interese u pogledu svojega rada pre­ ma ostalom društvu i koji se moraju podvrgavati zajedničkom profesio­ nalnom etičkom kodeksu. Kada političari napadaju »tehnokraciju«, onda redovito ističu »cehovsku solidarnost« profesionalnih krugova. Nema sumnje da je danas ovaj oblik profesionalne solidarnosti jači od bilo kakvog oblika prostorno-blizinske odnosno susjedske solidarnosti. U gradskim najamnim kućerinama često puta ljudi stanuju na istom katu, a da nikad ne posjećuju jedni druge i rijetko se događa da izmi­ jene neku riječ, ukoliko to nije u vezi s nekim problemom funkcionira­ nja same kuće. Međutim, Wirth upozorava da nema gotovo nijedne gru­ pacije u gradu koja bi, »stekla globalnu lojalnost pojedinca«, jer se pojedinac povezuje s veoma različitim udruženjima ili grupacijama, »od kojih svako ima samo jednu funkciju u odnosu na pojedini segment njegove ličnosti«. Tu se oslanja Wirth na sociološka istraživanja u ame­ ričkim gradovima, koja pokazuju da je prosječni Amerikanac član 5 do 6 različitih udruženja. To nije uvijek slučaj u evropskim gradovima a pogotovu ne u socijalističkim zemljama, gdje je jako naglašena »pri!1

»Segmentarni karakter i utilitaristički akcenat međuličnih odnosa u gradu nalaze svoj institucionalni izraz u bujanju specijaliziranih radova, koje vidimo u najrazvijenijem obliku u zanimanjima (profesijama): postupci novčanog ka­ raktera vode do grabežljivih odnosa, koji otežavaju funkcioniranje društvenog poretka, ukoliko se ne nalazimo pod kontrolom kodeksa i profesionalne etike.« Poput akcionarskih društava grad koristi resurse tisuće ljudi koji se u njemu udružuju na bazi interesa. »Specijalizacija individua, naročito u radu — kao što je to istaknuo Adam Smith — može proizaći samo na temelju proširenog tržišta, koje sa svoje strane jača podjelu rada: ovo prošireno tržište daje gradu samo njegov Hinterland.«

57

vatizacija« pojedinca, njegovo povlačenje u porodični krug, a što je jedan od razloga zašto porodica ne iščezava tako brzo kao što je to zamišljao Marx. Monopolizacija »javnog života« od strane birokracije u »realnom socijalizmu« privatizirala je pojedinca, kao što su, pokazala istraživanja Strumilina u Sovjetskom Savezu (1959) u tolikoj mjeri da je ona daleko nadmašila privatizaciju i u egoističnome kapitalističkome društvu. Pored toga valja uzeti u obzir i da je sam pojam »privatizacije« po­ stao veoma relativan, te da više nema onakvu negativnu konotaciju kakvu joj pridaje marksistička filozofija. Naime, sredstva prisluškiva­ nja i kontrole privatnih komunikacija i privatnog života dosegla su ta­ kvo tehničko savršenstvo, uz policijsku dozvolu, da je kategorija »pri­ vatnoga«, kao prostor individualne slobode, koju je buržoazija toliko isticala u svom usponu (»moja kućica — moja slobodica«), izgubila svaki smisao. Ekspanzija državne i birokratske kontrole nad građani­ nom, zahvaljujući suvremenim sredstvima komunikacije i kontrole komunikacija, rastvorila je tradicionalne pojmove »javnog« i »privatnog života«, podjednako u zemljama s kapitalističkim i nazovisocijalističkim uređenjem, te je danas jedan od prvih zadataka u dru­ štvenoj teoriji i njenoj prostornoj primjeni da se pojmovi »javnog života« i »privatnog života« rehabilitiraju i da im se da novi smisao u modernom životu. Društveni procesi i odnosi, koji se odvijaju u suvremenom urba­ nom životu, nešto su složeniji od onih kakvima ih je zamislio Wirth, ali to ne mijenja njihovu opću tendenciju ka iskorjenjenosti i anonim­ nosti. Tako Gans upozorava na veoma homogene grupe u velikim grado­ vima (kao što su »kozmopoliti«, to jest studenti, umjetnici, ljudi iz show-biznisa, intelektualci, zatim neoženjeni, etnički neintegrirani, marginalni tipovi, i svi oni koji propadaju, to jest s »pokretljivošću prema dolje«), no njihova homogenost zavisi upravo od njihove mar22 ginalnosti i društvene neintegriranosti! Za problem koji nas zanima valja napomenuti da je dihotomno shva­ ćanje grada i sela, s njihovim specifičnim kulturama, prije rezultat romantičarsko-nacionali'stičkih tendencija da se zaoštri pitanje dekadencije grada i industrijske civilizacije nasuprot tradicionalnoj patrijarhalnoj kulturi, što dolazi naročito do izražaja kod njemačkih autora s više antropološkom orijentacijom (Hellpach, Spengler). Za tu je orijentaciju 22

H. J. Gans, Urbanism and Suburbanism as Ways of Life: A Reevaluation .

Definitions. (Urbanizam i suburbanizam kao način života: ponovna ocjena defi­ nicije), u časopisu »Human Behawoir and Social Processes, III, X X X I I , str. 628—642. 58

karakteristično ne samo da nastoji proturječnost grada i sela s njiho­ vim specifičnim kulturama načiniti nečim trajnim i nesvodivim, već da konstruira i ljudske tipove koji pripadaju jednoj ili drugoj kulturi. »Moramo se pitati piše Hellpach, da li postoji doista jedna posebna ljud­ ska vrsta (jedan tip) koja traži veliki grad, koja ga obitava u sve većem broju, koja ga praktički stvara tamo gdje on još ne postoji, i kad se jednom stabilizirala nalazi u sebi nužni elemenat za vlastito širenje radi očuvanja v r s t e . . . Na tim razmišljanjima se zasniva tipologija pojedin­ ca i žitelja metropola.« (Metropolitanski čovjek). Ovakve tipološke spe­ kulacije su očito izraz konzervativne i anti-historijske misli, pa iako postoji niz empirijskih istraživanja o razlikama u mentalitetu gradskog i seoskog čovjeka, razlike valja tražiti prije svega u samom stilu života i tradiciji, a ne u nekim tipološkim dispozicijama.23 Nasuprot ovim dihotomnim teorijama, koje imaju svoje ideološke i kulturno-tipološke razloge, suvremena teorija je sklonija odnos grada i sela, urbanog i ruralnog posmatrati kao određeni kontinuum. Tako, na primjer, S. Queen i D. Carpenter u izučavanju američkog grada dolaze do zaključka da »u Sjedinjenim Državama postoji neprekidna postupnost između urbanog i ruralnog a ne neka jednostavna dihotomija ruralno-urbano« ,24 Iako je danas bolje govoriti o kontinuumu s obzirom na ekspanziju urbanizacije, a naročito urbane kulture zahvaljujući razvitku masovnih medija (radio i televizija), valja imati na umu da težište pada na pol urbanog a ne ruralnog, te da se postavlja pitanje, što u ovoj invaziji urbanog preostaje vrijedno da se sačuva od ruralnog? To važi pogotovu za ona razmatranja koja danas nastoje pronaći neku sintezu grada i pri­ rode. S marksističkog gledišta, također valja govoriti o izvjesnom continuumu, jer Marx u progresivnom razvitku »sve veće razmjene ljud­ skih odnosa i sve veće specijalizacije ljudskih potreba« vidi bitni preduvjet obogaćenja ljudskih ličnosti, a ovakav razvitak može pružiti samo grad. Međutim, Marx istovremeno isto tako energično traži da se sačuva ljudska zajednica koju urbanizacija razara, i koja stoji u neposrednoj suprotnosti s urbanitetom. U tom horizontu morat ćemo potražiti rješenje ove dihotomije pretvarajući je u određeni kontinuum, 23

Tako su Loomis i Beegle (Rural-Social System) primijenili sociometrijska istraživanja kako bi na osnovu »socijalne distancije« utvrdili ono što je speci­ fično za »urbanost« i l i »ruralnost« u ponašanju pojedinca. Luis Siches (1963) je pronašao 18 različitih crta kod jednih i drugih. Mi smo u primjeni »indeksa so­ cijalne ekspanzije« utvrdili da je gradska omladina ekspanzivnija od seoske, a kod seoske oni koji.rade u gradu. 24 S. A. Queen — D. B. Carpenter, The American City, Mc Graw Hill, 1953, str. 28.

59

a da ne zaboravimo o kakvim se polovima radi i kakve kulturne kono­ tacije oni u sebi u toku ovoga historijskog razvitka sadrže. Kad se govori o integraciji, valja imati u vidu dva »prostora«, a ne jedan jedini: »proizvodni prostor« (industrijski, tvornički ili uredski prostor) i »stambeni prostor« (u kojem se stanuje, odmara i zabavlja). Očito je da pitanje društvene integracije zavisi od prirode proizvodnih odnosa; klasni i hijerarhijski idu protiv integracije, besklasni i samo­ upravni idu u prilog integraciji. (S tom se problematikom suvremena »participativna« ili »industrijska demokracija« mnogo bavi.) Integra­ cija u »stambenom prostoru«, kojim su se urbanisti najviše bavili, za­ nemarujući redovito potpuno prvi, zavisi od postojanja ili nepostojanja »društvene segregacije«. Kao nadoknadu za stari pojam »zajednice« našli su urbanisti, polazeći od Tonniesovih teorija, pojam »susjedstva«, ali

su tome pojmu dali značenje, koje daleko premašuje ono uobičajeno. (Na primjer, može li »susjedstvo« brojati osam tisuća i više stanov­ nika?) Funkcionalna teorija ima u vidu i jedan drugi oblik društvene inte­ gracije, a to je onaj povezan sa životnim funkcijama u gradu, kako proizvodnim tako i svim ostalim, s obzirom na ekonomsku, trgovačku, administrativnu, itd. ulogu grada. Naime, sam proces specijalizacije funkcija ne važi samo za pojedine ljudske uloge, već i za grad kao cje­ linu. I gradovi se specijaliziraju u svojim ulogama unutar društvene

podjele rada. Prema tome, kad se govori o »društvenoj integraciji« va­ lja imati u vidu i ove procese u vezi s razvijenom podjelom rada, spe­ cijalizacijom u proizvodnji (proizvodni asortiman, tehnička podjela ra­ da, profesionalna kvalifikacija), koncentracijom proizvodnje u prosto­ ru. »Radi se o jednom dinamičkom procesu, kaže Lampard govoreći o specijalizaciji gradova, koji mijenja prostorni poredak proizvodnje i potrošnje. U predindustrijskom društvu, gdje su faktori relativno malo specijalizirani, privredne funkcije i organizacije teže jednoličnosti, jed­ nostavnosti i raspršenosti — u velikoj mjeri u skladu s geografskim po­ ložajem. Male gradske jezgre, što se često razvijaju u takvom društvu, bivstveno su središta usluga za poljoprivredni način života. One pru­ žaju usluge u pogledu religijske i političke administracije, obrane, olak­ šavanja trgovačke razmjene. Gradovi su, dakako, često središta zanat­ stva, ali najveći dio takozvanih primarnih i sekundarnih djelatnosti osta­ je u prostoru nediferenciran i povezan s pozadinom, sposobnom da se sama uzdržava, i u kojoj nužno obitava većina stanovništva. Specijali­ zacija revolucionira prostorni model ekonomske djelatnosti te poste­ peno oslabljuje stariju društvenu strukturu, sve dok je ona neodvojiva 60

FUNKCIONALNO

OGRANIČENO KRETANJE STANOVNIKA GRADU (PARIS)

U

SUVREMENOM

(Tipičan primjer »fragmentiranja« i »segmentiranja« suvremenog grada.)

Arterije koje posjećuju stanovnici zapadnih četvrti Izvor: Alibert, M. : sondiranje 30 osoba koje stanuju u Avenue Victor Hugo, 1950, in: »Paris et l'Agglomération Parisiennes P.U.F., Pariz, 1952

Izvor: Alibert, M. i Antoine, S., 1950. in »Paris et l'Agglomération Parisienne, op. cit.

61

od poijoprivredno-seljačke baze dotada sačuvane (pokraj gradića kao središta trgovine.« (Str. 330—332).25 Koje su prostorne posljedice industrijalizacije na prostorne odnose?

1) Sve veća specijalizacija funkcija uslijed industrijalizacije nameće veliku zavisnost među diferenciranim dijelovima. Zavisnost je bilo in­ direktna (društvena), jer pojedini elementi (poduzeća, komune, itd.) vi­ de veću korist u povezanosti, bilo direktna, kad se radi o uklanjanju funkcionalnih trvenja, sukobljavanja, pa je potrebno planski sprovoditi bolju koordinaciju između pojedinih funkcija (na primjer, gustoća naselja i gustoća saobraćajne mreže). 2) »Ekološka zavisnost je bivstveno jedna centripetalna sila« (Lampard). Da bi se izbjegla funkcionalna trvenja, proizvodna se djelatnost nastoji smjestiti što bliže izvorima sirovina, energije, komunikacija, dok se trgovačka djelatnost i dalje zadržava u trgovačkim središtima. Tako se stvaraju specijalizirana industrijska naselja. Na taj je način poremećena stara ravnoteža između poljoprivrednog i industrijskog pu­ čanstva, gradskog i seoskog stanovništva, pa se pojavljuju regije sa specijaliziranom djelatnošću. Naprijed spomenute teorije o hijerarhij­ skoj raspodjeli gradova (von Cristallera, Loscha) ne mogu se više pri­ mijeniti na prostorno smještavanje takvih naselja. (Između Ruhrske oblasti u Njemačkoj i njene pozadine ne postoji više nikakva tradicio­ nalna ravnoteža, a ono što se tamo pokušava spasiti od sela su prven­ stveno vrijednosti seoskog pejzaža u izgradnji industrijskih naselja!) J. A. Hobson govori o »funkcionalno-strukturnalnom jedinstvu« i »inte­ grativnoj tendenciji« modernog grada kao neposrednim posljedicama specijalizacije funkcija. 3) Specijalizacija funkcija uvjetuje neminovno i specijalizaciju re­ gija: ona potiskuje teritorijalnu podjelu rada između sela i grada, te diferencira grad od grada. Ustvari, prostorna koncentracija određenih specijaliziranih djelatnosti je prosta posljedica nastojanja da se sma­ nje troškovi prijevoza, bolje koordinira s komplementarnim djelatnosti­ ma, da se bolje upotrijebi tlo. »S društveno-ekološkoga gledišta rast grada je jednostavno racionalna koncentracija na datom mjestu dife­ renciranih specijalnosti, ali koje su funkcionalno integrirane.« (Lampard). 4) »U kulturi koja ističe vrijednost konkurencije postoji stalna ten­ dencija proizvođača da se raspršuju i koncentriraju prema načelu što manjega troška.« (Lampard). Prostorna koncentracija je uvjetovana mnogim faktorima čije prednosti za veliku industriju su očite u grado25

62

Op. cit, str. 330—332.

vima: bolje organiziran saobraćaj, tržište nekvalificirane i kvalificirane radne snage, razne trgovačke usluge, znanstvene usluge i slično. Razu­ mije se, da među tim raznovrsnim uslugama postoje i one koje ne za­ vise toliko od lokalizacije, jer se posredovanje s njima vrši suvremenim sredstvima telekomunikacija. To ne važi samo za administrativne usta­ nove, banke i univerzitete, već i za neke tipove proizvoda čiji je trans­ port relativno jednostavan. Distribucija životnih namirnica u razvije­ nim zemljama postala je u velikoj mjeri nezavisna, što se tiče cijena, od lokaliteta. Iako su troškovi lokalizacije u opadanju, ipak postoji tendencija da se proizvodnja koncentrira u nekim velikim gradovima, koji prerastaju sa svojom okolinom u metropolske regije. 5) Razvitak, ne samo nacionalnog već i svjetskoga tržišta, uvjetovao je da se neki veliki gradovi razviju do dominantnih centara svjetske i nacionalne ekonomije. Isisavanje viška vrijednosti iz nacionalnih i svjetskih izvora ovdje je doseglo svoju najveću koncentraciju, jer su ta središta i najpogodnija za raznovrsne transakcije. »Višak vrijednosti moguće je izvući u svim točkama transakcija bilo u primarnom sektom ili sekundarnom (prerađivačka industrija), bilo u tercijarnom (usluge i raspodjela), pa i u onome što se može definirati kao kvarterni (finan­ cijske i transakcijske djelatnosti). Unutar ovoga kompleksa transakci­ je nije lako razlikovati između proizvodnih i neproizvodnih djelatnosti. Istodobno dok su metropolske zone rasle u dimenzijama i po važnosti, povećan je i udio viška vrijednosti koji se dobiva transakcijama, iako društveno nisu proizvodne i nužne. Suvremene metropole izgledaju sto­ ga ranjive, jer ako stopa prisvajanja viška vrijednosti u središtu pre­ mašuje (ako se želi sačuvati razina profita) stopu s kojom je stvoren društveni proizvod, tada je neminovan financijski i ekonomski krah.«20 Financijska špekulacija nije proizvodna djelatnost i njena razvijenost vodi do ekonomskog parazitizma, koji mora prije ili kasnije oslabiti nacionalnu ekonomiju. Ova situacija dovela je do stvaranja multina­ cionalnih kompanija, do lokalizacije kapitala tamo gdje su proizvodni troškovi niži. »Ranjivost suvremenih metropola u nacijama s razvijenim kapita­ lizmom, kaže Harvey, leži u činjenici što je proizvodnja društveno nuž­ nih dobara i usluga (proizvodnja upotrebnih dobara) u velikoj mjeri smještena u drugim dijelovima svijeta: jedino u prerađivačkoj industri­ ji i pružanju onih usluga koje je Marx smatrao »neproduktivnim ali društveno nužnima« suvremene metropole veoma mnogo pridonose stvaranju bogatstva. Ova ranjivost mogla bi se ublažiti, kad bi efikas26

D. Harvev, Social Justice and the City, London, Edward Arnold, 1973, str. 262.

63,

nost mehanizma cijena u koordiniranju djelatnosti pomoću samo-regulirajućegjtržišta osigurala, poput neke »nevidljive ruke, stalni tok viška vrijednosti prema metropoli. Međutim, savršena konkurencija takvoga tipa u zapadnoj ekonomskoj misli je destruktivna sila...« (Str. 262). 6) Jedan oblik specijalizacije i međuzavisnosti postoji i unutar sa­ mih gradova. Mnogi gradovi zahvaljuju svoj nastanak drugim gradovi­ ma: na primjer, grad-spavaonica i industrijski gradovi-sateliti. I obrat­ no. Poznato je da veliki suvremeni gradovi, lučki ili s razvijenom mre­ žom komunikacija, vrše organizatorski i integrativni utjecaj na eko­ nomski i društveni život na teritoriji koja nadilazi njegove administra­ tivne granice. Čitava teritorija što se nalazi pod utjecajem velikog gra­ da počinje u funkciji metropole da se specijalizira u proizvodnji koja je potrebna ili komplementarna velikom gradu. To važi kako za indu­ strijske tako i poljoprivredne djelatnosti. Također i za kulturne djelat­ nosti. Mi smo, doduše, mogli utvrditi da veliki grad stvara oko sebe jedan prsten »kulturnog vakuuma«, jer se stanovnici u njegovoj blizini orijentiraju na njega samoga u zadovoljavanju svojih kulturnih potre­ ba, naročito one više vrste (kazališta, izložbe, itd.).27

6. RACIONALNOST I NERACIONALNOST P O L I T I Č K E I N T E R V E N C I J E U PROSTORU Moderni urbanizam susreće se s dezorganiziranim ili kaotičnim prosto­ rom, pa se i prve smišljene intervencije u tom prostoru postavljaju u ime građanskog racionalizma i nekog logičkog reda u samom prostoru.

Do takvih intervencija dolazi odmah početkom industrijske epohe, na­ kon što je manufaktura počela oslobađati radnu snagu na selu i puniti gradove besposlenima i sirotinjom, a špekulanti počeli koristiti svaki kvadratni metar za njenu eksploataciju izdavanjem stanova i podruma. Ovu intervenciju u prostoru ne valja izjednačiti s planiranjem pro­ storne izgradnje, jer ona pretpostavlja, kao što ispravno primjećuje Y. Barel, kontrolu nad

socio-ekonomskim sistemom. Planiranje ima

uvijek dvostruki cilj: prvo, »da »osigura funkcioniranje i razvitak jed­ nog sistema«, i drugo, da »proizvede ili reproducira moć nad sistemom

ili u sistemu«. A to znači da »racionalni, finalistički, prospektivni ka­ rakter urbanog planiranja rađa ili pogoduje preraspodjeli, ili pokušaju 27

D. J. Bogue, The Structure of the Metropolitan Community: a Study of Dominance and Subdominance, Ann Arbor, Universitv of Michigan Press, 1949.

64

Shema velikih Hausmannovih radova na uređenju Pariza. (Crni potezi = novi probijeni bulevari, karirane površine = nove »četvrti«, prugaste površine na periferiji = veliki parkovi —• Bois de Boulogne i Bois de vinces — desno)

Bulevar St. Germain (1876. g.)

15

preraspodjele, vlasti u gradu ili nad gradom (i još dalje, pored osta­ loga)«.28 Vlast racionalistički raspoložene buržoazije, početak industrijske dobi, nacionalizacija zemljišta, koja su ranije pripadala crkvi ili ari­ stokraciji, dopustili su da administracija počinje ozbiljno razmišljati o stvaranju reda u nepreglednom kaosu gradske džungle. U tom cilju uspostavljena je gradska komisija za planiranje, Plan General des Artistes, za vrijeme Konventa (1792), da započne efikasnije uređivati grad­ ski prostor. Predmet intervencije postaje sam grad kao takav, pa mo­ žemo reći da je to rođenje modernog urbanizma. Odsada se Plan ne bavi više »poljepšavanjem grada« kao za vrijeme starog režima, već je osnovni cilj »raspodjela terena«, određivanje tlocrta grada — tlocrt se prviput javlja kao oruđe planiranja! —, otvaranje i definiranje novih ulica i trgova u funkciji njihove buduće namjene. Doduše, kao što upo­ zorava Fortier, radi se više o upravljanju zemljištem u jednom rasparčanom gradu, tako da još ne postoji koherentno shvaćanje grada u cje­ lini, već praktično rješavanje svih pitanja u vezi sa zemljišnom upra­ vom.29 S gledišta administracije jedan je od osnovnih ciljeva bio da grad postane pristupačan vlasti, vidljiv, pregledan, poznat po svojim ulica­ ma, kućama i stanovnicima. Fortier govori o »homogenizaciji prostora«, ali koji i nadalje ostaje vrlo nehomogen i rasparčan usprkos značajnih zahvata u njegovom oblikovanju. Da bi se moglo intervenirati u prosto­ ru i njime raspolagati, potrebno je bilo provesti tri povijesne promjene u njegovom uređivanju: Prvo, promjena zakonodavstva kako više ne bi štitilo pravo vlasnika zemljišta kao njihovu svetinju, već dalo određena opunomoćenja grad­ skoj upravi da može u to pravo zadirati u općem interesu. Tako je stvo­ rena gradska administracija, kojoj buržoazija daje kontrolu nad pro­ storom u dva smjera: prema gore (protiv kraljevske vlasti Crkve) i pre­ ma dolje, nad pukom. Razumije se, da ona tu kontrolu nije vršila pro­ sto eksproprijacijom, već regulacijom o korištenju prostora, jer bur­ žoazija poštuje privatno vlasništvo i ne želi doći u posjed zemlje putem nacionalizacije, što je česti slučaj u socijalizmu. Ona ne nastoji oduzeti pravo na posjedovanje prostora, već samo nameće pravila kako ga va­ lja koristiti. Kao što uvodi javno pravo, javno mnijenje, javne odgo28

Yves Barel, La ville avant la planification urbaine (Grad prije urbanog pla­ niranja), u knjizi Kako zauzeti grad? Anthropos, Pariš, 1977, str. 14—15. a Boris Fortier, Espace et planification urbaine (Prostor i planiranje grada),

u knjizi Kako zauzeti grad. 5 Grad po mjeri čovjeka

65

vornosti, tako nasuprot stroge privatizacije ističe poštovanje »javnog prostora«, koji po pravilu pripada svima i stoga nije ničiji. Drugo, buržoazija nastoji osloboditi grad prenapučenosti, bijede, nehigijene, prostitucije, kriminala, jer ističe nove vrednote rada i zdrav­ lja kao preduvjeta proizvodnosti ljudskoga rada. To je vrijeme kad prosječni ljudski vijek traje samo 24 godine! Razlozi toga nastojanja su stoga podjednako sanitarni, ekonomski i socijalni. Iz grada se protje­ ruju štetne i smradne industrije (one organske kao što je štavljenje ko­ že i njena preradba). Poduzimaju se mjere higijenskog čišćenja četvrti, legla nečistoće i zaraza. Ne samo građani već se i država plaši zaraza, povećane srmrtnosti. Bolnice, koje su ranije bile privilegija Crkve i reli­ gijskih redova, prelaze u ruke grada da bi ih se prilagodilo higijenskim uvjetima. Za bolnicu »Hotel-Dieu« u Parizu, jedan suvremenik, Baillv, kaže da je »najopasnija nastamba što postoji u svijetu.«! Uređenje ka­ nalizacije i sanitarnih ustanova ide zajedno s naporom da se izgrade javni objekti koji će odgovarati higijenskim normama i zdravijim uvje­ tima stanovanja. Veliki dio radništva seli na periferiju grada. Država i gradske uprave unose u prostor jednu vrstu monotone arhitekture, objekte koje sve do danas možemo lako prepoznati kao nasljeđe proš­ loga vijeka, jer su neobično slični u svojoj monotoniji, bilo da se radi o bolnicama, kasarnama, školama ili zatvorima. Takvi objekti izgledali su veoma racionalni i funkcionalni, i zato pokazali nevjerojatni vitalitet u svojoj reprodukciji sve do naših dana. Treće, administracija nastoji načiniti grad providnim, transparent-

nim, objektivizirati njegovu strukturu tako da je ona svakome pristu­ pačna. Stoga je u Parizu »Plan Verniquet« imao zadatak da označi sva­ ku ulicu i prilagodi je tlocrtu, koji su se crtali u uredima i primjenji­ vali u gradu, pa se 19. vijek odvija u znaku stalnog rušenja i izgradnje grada. Naravno, poštujući pri tome pokretljivost zemljišne i stambene rente. Svaka je kuća morala dobiti broj, a posebni su anketari morali statistički utvrditi broj stanovnika u pojedinim kućama, što nije išlo bez otpora stanovnika, pa se to vršilo u pratnji stražara. Trebalo je stvoriti točnu evidenciju o rađanju i umiranju građana u pojedinim četvrtima. Trebalo je stoga na neki način ukloniti staru pučku stvar­ nost, koja je počivala na anonimnosti u odnosu na vlast i uspostaviti gradsku stvarnost, to jest evidenciju o broju stanovnika, njihovim za­ nimanjima, uvjetima stanovanja i života. Dječaci-teklići morali su pre­ pustiti raznošenje pošte gradskim poštarima. Ako se želilo racionalno bilo što planski poduzeti u gradu, valjalo je prije svega poznavati ga. A to je pak značilo oduzeti žiteljima tog istoga grada njihov monopol na poznavanje grada, na poznavanje gradskih zakutaka, potrebnih za 66

samoobranu, ali i poznavanje njegovih tajni. (Ova »tajnovitost« Pariza nalazimo još u romanima Suea, Dumasa i Hugoa!) Trebalo je dakle odu­ zeti pariškome puku monopol na poznavanje mikrostrukture grada. Uz to je išla i kontrola narodnih običaja: kontrola sajmova, pokretnih du­ ćana, raznovrsnih stalnih i provizornih baraka. (Barel tvrdi da ih je bilo isto toliko koliko i tvrdih građevina.) Trebalo je regulirati kako pučke svečanosti tako i crkvene procesije. Život masa sada je morao postati stvar administrativnog nadzora u gradu. Može se reći da je cilj bio da se u tom periodu između 1800. i 1820. uspostavi jedno racionalno i službe­ no znanje o gradu i njegovoj strukturi, bez čega nema planiranja. (Toliko i toliko stanova s obzirom na porast stanovništva, toliko i toliko kreveta u bolnicama s obzirom na smrtnost, i tako dalje.) Nema sumnje, da je takvo nastojanje bilo opravdano, ali je ono bilo uvjetovano i potrebom administracije da vrši bolji nadzor nad kretanjem nemirnog i pobuni sklonog pučanstva. Kad sam slušajući predavanja Pierra Lavedana prviputa čuo da je Haussmann rušio kuće i širio bulevare, kojima se danas toliki dive u Pa­ rizu, kako bi konjica lakše mogla napadati, a na njihove krajeve postavio lijepe trgove, da bi tamo nacionalna garda mogla logorovati, tada mi se taj podatak učinio veoma zanimljivim i iznenađujućim. Kasnije sam pri­ mijetio da ga se mnogo navodi u literaturi. Zašto? Racionalna i funk­ cionalna strana, a također i estetska, takvih bulevara je toliko jasna u pogledu kretanja stanovništva, za organizaciju prijevoza, trgovačkih dje­ latnosti i slično, te čovjek ne može pomisliti da je njihov tvorac bio prvenstveno rukovođen policijskim razlozima. Mi normalno teško do­ puštamo neku nisku motivaciju u stvaranju predmeta što izazivaju estetsko zadovoljstvo, pa i urbanisti nisu skloni priznati je, čak i onda kad dobro znaju da je ona na djelu. O tome se možemo gotovo svako­ dnevno osvjedočiti. Jedna vrsta samoobmane. Grad koji nastaje izravnavajući uske i krivudave ulice, raskrčavajući zabrtvljene kejove, raščišćavajući zagađene uličice i kuće, koji se pojavljuje postepeno u novom ruhu ujednačavajući svoj prostor (jed­ nako visoke kuće slične arhitekture) više je plod stalne pojedinačne pravne, sanitarne ili policijske intervencije nego nekog cjelovitog pla­ niranja. Cilj izgradnje nije više »kuća« ili »palača« već su to zgrade (batiments) višestruke namjene i upotrebe bilo da se radi o radničkim spavaonicama, tvorničkim halama, bolničkim salama, zatvorskim ga­ lerijama, gimnazijama, kasarnama, gdje se po planu može raspo­ rediti sobe u jednoj liniji, slažući jednu do druge u nizu ili seriji po načelu »opetovanih serija« (series repetitives), što daje utisak ra­ cionalne izgradnje i što će imati veliku budućnost. »Prostor je ovdje 5*

67

savladan, kaže Riboulet, strogo izračunan i dimenzioniran, ali ne pod učinkom konstruktivnih tehnika (koje se u to vrijeme čine relativno stabilne), već prije pod učinkom društvene podjele: društvene podjele prostora kao što postoji i društvena podjela rada, a ta će biti zasno­ vana na istim odrednicama proizvodnje prostora kao i proizvodnja uopće. Izmijenit će se tek ruke prešavši od »korporativnog umijeća, zanatlijskog, o kojemu govori Barel, na intelektualnu specijalizaciju koja radi za račun vlasti, vlasti kapitala ili države ili institucije.«30 Riboulet opravdano smatra da ova arhitektura odgovara onim nače­ lima koje je formulirao J. Bentham u svojem Panoptikumu (1787), kad kaže da je »najsavršeniji i najpotpuniji oblik novog tipa zgrade onaj koji može služiti u razne svrhe, kao radionica, zatvor, škola, budući da se unutarnja racionalnost nacrta spaja s besprijekornom tehnikom općeg

i nevidljivog nadzora (!), naime kao sredstvo da se osigura stroga kon­ trola djelatnosti i upotrebe vremena, kao način da se uspostavi kolek­ tivna disciplina i kontrola nad izoliranim pojedincima. To se postiže, mogli bismo reći, jedino pomoću arhitektonskog rasporeda, strogom podjelom prostora.« Individualna usamljenost i kolektivna uključenost — to je ono načelo protestantskog weberijanskog morala koji služi po­ većanju proizvodnje, odnosno eksploataciji ljudske radne snage. Već je i Marx rekao da je »usamljivanje čovjeka« »jedna proizvodna snaga«, ali da je proizvodna snaga i njegova kolektivna povezanost. Ovdje se ova »kolektivna povezanost«, kao što vidimo, ne postiže razvitkom dru­ štvenosti, neposrednim dodirom među ljudima radi vidne komunika­ cije, kako je to predlagao George Friedmann, već je ona ovdje shvaćena isključivo kao stvar »nadzora« i osjećaja čovjeka da je stalno izložen jednom »nevidljivom oku« (»Jedno oko uvijek gleda kome se sakrit ništa ne da« — onaj isti teološki i staljinistički ideal!). Prema tome raspored ljudi u prostoru služi direktno eksploataciji i hijerarhijskom nadzoru. Prostor je dobio poznati represivni karakter. Naravno, to je doba klasičnog kapitalizma. Imao sam prilike vidjeti u zgradi »Reader Digesta« u New Yorku, kako svaki namještenik ima svoju sobu namje­ štenu stilskim namještajem i vrijednim slikama evropskih majstora. Stražari na ulazu ne čuvaju ljude već slike! Tempora mutantur, ali mo­ tivi ponašanja ostaju isti — postići što veći proizvodni učinak! To je razlog zašto je buržoazija morala pojednostaviti arhitekturu i racionali­ zirati odnose u prostoru među ljudima i stvarima. Riboulet komentira: »Arhitektura stvorena za široke mase, morala je na taj način dopuštati i uspostaviti ćelijsku izolaciju pojedinaca, te omogućiti da pojedinac 30

68

Intervencija u diskusiji u knjizi Kako zauzeti grad, str. 121.

stalno bude pod paskom nadziratelja. Stoga arhitektura mora utvrditi mjesto za svakoga, organizirati sistem mjesta, seriju što se može kon­ trolirati. Središnja aleja u tvornici, oivičena s jedne i druge strane radnim mjestima radnika, djecom pod stalnim pogledom učitelja, bo­ lesničke sobe s obje strane hodnika, dugački koridori što raspodjeluju sale, dvorišta gimnazija i kasarni, kvadriranje radničkih četvrti, sva ova arhitektonska ekonomija pokazuje uvijek jednu te istu stvar: ma­ terijalna i ideološka sredstva da se uspostavi dvostruki proces: oma­ sovljenje i individualizacija.« (123). I podsjeća na analizu M. Foucaulta 0 reformi kaznenog sistema u to vrijeme u Francuskoj: »Pravi cilj reforme pravosuđa, piše Foucault, nije u tome da se zasnuje novo pravo kažnjavanja na osnovu više egalitarnih načela, već da se uspostavi jedna nova »ekonomičnost« vlasti u kažnjavanju, da se osigura njena bolja raspodijeljenost, kako ne bi bila suviše koncen­ trirana u nekoliko privilegiranih točaka, a ni suviše raspodjeljena me­ đu instancijama koje bi sebi proturječile; potrebno je da bude raspo­ djeljena u homogenim krugovima osposobljenih da je vrše na svakom mjestu, na ustaljeni način i do najfinijeg zrna društvenog tijela.« (Nad­ zirati i kazniti) Pravna reforma mora ukloniti individualnu samovolju, unijeti prin­ cip univerzalnosti u suđenje i kažnjavanje, pa stoga učiniti jasnijim

i preglednijim čitav postupak dijeljenja pravde. Sam sistem po svojoj logičnosti i preglednosti mora osigurati glatko funkcioniranje, izbaciti onu »mračnost« i »neproničnost« što je unose individualna samovolja i odsutnost ujednačenih kriterija. Sama pravna teorija je tražila takvu preglednost, kako bi se spriječilo kažnjavanje prema slučajevima i dru­ štvenim okolnostima. U tome se ogleda racionalizam buržoazije, koji teži univerzalnosti određenih načela, izvjesnoj recipročnosti uloga, jasnoći i preglednosti postupaka, kako u pravu tako i u trgovini, planiranju prostora i dru­ gdje. Da bi načinila društveni razvitak pristupačnijim ljudskoj akciji — bez obzira da li je vođena libidom dominandi ili aurea sacra fames — ona teži razumljivosti i pristupačnosti predmeta kojim se bavi. To, dakako, ne znači da u njenom »planiranju« akcije nema mnogobrojnih »mračnih mjesta« i proturječnosti, među kojima se najčešće navode, kad je riječ o posjedovanju prostora, one između tržišne stihije i plan­ skog nacrta, upotrebnih vrijednosti i prometnih vrijednosti, rada i ka­ pitala, privatnog i javnog života, privatnog posjedovanja prostora i jav­ ne intervencije u njemu, između privatnog egoizma i idealizma općih interesa, koji čas nastupaju opreznije u ime racionalnosti i funkcio­ nalnosti a čas više demagoški u ime socijalizacije, ljudske zajednice i 69

lokalne demokracije, jedno i drugo s gledišta kapitala i »države blago­ stanja« kao što nam rječito govori Nova urbana politika. Ipak, ne možemo osporavati neke očite historijske zasluge buržoa­ zije u odnosu prema gradskom prostoru: — ona je uvela katastarski i administrativni red i preglednost, što je preduvjet bilo kakvog zahvata u prostor; — ona je evidentirala i registrirala stambene odnose i demografske procese koji se u njemu odvijaju i time omogućila plansku intervenciju u njemu; — ona je unijela preglednost radi nadzora, mira građana i sigur­ nosti policije; — ona je ozbiljno shvatila sanitarna, higijenska i socijalno-higijenska pitanja (borba protiv sluma i kriminala) radi osnovnih vrijednosti indu­ strijskog društva — rada i zdravlja radne snage.

Ovdje se često postavlja pitanje: da li je odlučnu ulogu u tome odi­ grao »razvitak proizvodnih snaga« ili »proizvodnih odnosa«, odnosno da li je bila odlučna uloga ekonomije ili uloga države i politike, od­ nosno organizirane društvene sile? Iako smo skloni da na to pitanje potražimo odgovor u recipročnom djelovanju jednog i drugog faktora, odnosno baze i superstrukture, ipak nam se čini da je Ribouletov stav kojim se daje »primat proizvodnim odnosima nad proizvodnim snaga­ ma« točan u ranoj fazi kapitalizma, kad su odnosi kapitalističke proiz­ vodnje još bili nerazvijeni. Očito je da se proizvodni odnosi ne mogu ograničiti samo na privredu, već ih valja vidjeti podjednako u proiz­ vodnji društvene strukture, to jest društvenih odnosa uopće kao i u proizvodnji ideologije, vladavini određenih ideja, koje osiguravaju raz­ vitak materijalne eksploatacije u privredi i prostoru. Znamo da to n j e išlo bez klasne borbe i društvene represije koje daju pečat 19. vijeku. Buržoazija je stvorila ideju o »javnom prostoru« i našla instrumen­ te pravne prirode da se njime može upravljati. Ali, ona je u tome uspje­ la samo tako što je garantirala »privatni prostor«, što je u temelj drža­ ve ili društva stavila kao osnovnu stanicu — obitelj, pa je ova »osnovna stanica društva« (A. Comte) postala i osnovna stanica prostornog pla­ niranja a i čitave društvene stambene politike. Tome je dakako pri­ donijela i podjela na radni i stambeni prostor, odvajanja tvorničkih ili proizvodnih od obiteljskih i privatnih mjesta stanovanja i života. Tri se faktora pojavljuju dominantnima u prostornoj politici: država, ka­ pital, obitelj. Začudo, kad čovjek pogleda što se događa u zemljama, koje se danas pozivaju na socijalizam, ništa se nije bitno izmijenilo, samo što su investicije još malo više došle pod kontrolu države, a obi­ telj je još više idejno i prostorno privatizirana, izolirana. 70

Zasluga je francuske urbanističke škole (H. Lefebvre, M. Castells, R. Ledrut, F. Fourquet, B. Archer) da je osvijetlila bolje ulogu vlasti i administracije, s njenim klasnim proturječnostima. Na taj je način jasno označila gdje valja tražiti granice buržoaskome racionalizmu. Frankfurtovci bi rekli da je taj racionalizam čisto »instrumentalan« to jest u službi određenih društvenih (klasnih, kapitalističkih, birokratsko-državnih) interesa, budući da oni koji su zaduženi za prostorno planiranje dobivaju potrebna uputstva i informacije od vlasti. »Infor­ macija je također kodificirana na vrhu: rukovodioci shvaćaju infor­ macije pomoću kategorija koje su razrađene od države, a ne od sveuči­ lišnih znanstvenika i istraživača. To je bitna točka koju valja dalje razvijati. Pravi teoretičari su moćnici (ljudi na vlasti). Jer vlast je ona, a ne univerzitetska teorija, koja je utvrdila velike podjele znanosti iz­ među ekonomije, prava, historije dtd . . . i urbanog istraživanja.« (F. Fourquet).31 Razumije se, da bi to bio mitološki postupak, ako bismo želili odi­ jeliti državnu vlast ili vlast uopće od privrede, a privredu od ekonom­ ske teorije, iako potonja često puta nema mnogo veze s privrednom praksom koju diktiraju politički rukovodioci, što i oni sami, kad su dovoljno cinični, priznaju. Znanstveno urbano istraživanje, ako se is­ pusti iz vida rutinsko određivanje demografskih parametara i budžet­ skih sredstava za administrativne zahvate u prostor, dolazi redovito post hoc i liči više na propovijedi i jeremijade nego na stvarno davanje uputstava za izgradnju gradova. Doduše, uloga države nije uvijek bila ista: prije 1789. ona je u Fran­ cuskoj (a slično i u drugim zemljama) bila apsolutistička i intervencio­ nistička; između 1789. i 1914. (ili do 1929. to jest do »velike krize« i pojave New Deala i kejnezijanstva) ona je bila liberalistička i ne-intervencionistička; nakon drugog svjetskog rata ona ponovo postaje inter­ vencionistička (»država blagostanja«). Urbane su se teorije prilagođavale ovoj dominantnoj ulozi države, jer u intervencionističkim fazama više polažu na globalno planiranje, a u liberalnima na »korektivno pla­ niranje«, na post hoc intervencionizam, dobivaju više sanitarno-kozmetičko, a manje stvarno planersko obilježje. Povijest javne opreme grada (škole, bolnice, zatvori, itd.) dobro po­ kazuje zavisnost urbane politike od državne ili gradske administracije (u Francuskoj gradovi u to vrijeme ne posjeduju autonomiju u bitnim pitanjima socijalne politike). Haussmannova komisija je 6 mjeseci dis31

Francois Fourguet, La politique urbaine (Urbana politika), u knjizi Kako

zauzeti grad, str. 235.

71

kutirala sa stručnjacima-psihijatrima o mreži azila oko Pariza, kao što je apsolutna monarhija u toku 17. vijeka »programirala« opće bolnice za sirotinju, prosjake, luđake i bolesnike. Takve ustanove jednom po­ stavljene traju i stotinu godina i daju pečat razvoju grada. One su reperne točke koje određuju fizionomiju grada i iluzorno je smatrati kar ko će novi programeri imati na raspolaganju neku vrstu slobodnog pro­ stora za nove ili revolucionarne ideje. Gradski prostor je opterećen rje­ šenjima koja dugo traju (francuska historiografija dobro razlikuje po­ vijesne procese koji »dugo traju« i ostaju gotovo nevidljivi od onih procesa koji »kratko traju«, koji se odvijaju kao događaji, kao poli­ tički događaji i promjene, a koji veoma često plitko oru historijske brazde!). To prostorno opterećenje više je rezultat vrlina i zabluda biv­ ših administracija nego racionalnosti i dalekovidnosti urbanih planera. Moderna povijest urbanizma pokazuje jasno sve oscilacije u kon­ cepcijama koje se mijenjaju s političkim režimima, usprkos deklara­ tivnih izjava da su planovi vođeni nepolitičkim i čisto funkcionalnim razlozima. U Francuskoj, gdje su politika i estetika uvijek vodile naj­ otvoreniji dijalog, igra s prostorom je naročito poučna. Tako se odmah nakon prvog svjetskog rata, 1919, pojavljuje zakon o urbanizmu kao prvi francuski pokušaj da se zahvati grad u njegovoj cjelini, plan koji je propao zbog »jedne površne koncepcije urbanog, u tradiciji estetizma i bigijenizma, dok je klasna borba već jako obilježavala prostor.« (Archer). U to vrijeme urbanu politiku zaokuplja na prvom mjestu re­ produkcija radne snage, dakle izgradnja jeftinih stanova za radničku klasu. Pod utjecajem ljevice Loucheurov zakon (1928) predviđa izgrad­ nju 200.000 jeftinih stanova, ali on je uveo klasnu razliku između rad­ ničkih stanova i stanova za sitne vlasnike, za sitnu buržoaziju, kojoj je olakšano da postane vlasnik svojih stanova. U to vrijeme stvara se »Francuska konfederacija srednjih klasa«. Kritika i napredak Komu­ nističke stranke izazvao je izglasavanje Sarrautovog zakona 1928. (»Bo­ rimo se protiv komunista tako da od njih načinimo vlasnike.«) Ovaj zakon, po mišljenju Archera, »ima historijski značaj radi jednog dru­ gog razloga: to je prva fizička i financijska intervencija države u pro­ ces proizvodnje urbanog prostora. Doista, ne radi se više o tome da se pomogne financiranje stanovanja, već da se dosljednom pomoći riješe svi problemi uređivanja prostora na ljestvici čitavog naselja.« (Archer)32 Ovaj zakon anticipira načela koja će biti primijenjena od pedesetih go­ dina nadalje kao »usmjereni urbanizam«. Značajno je da u to vrijeme 32

Bernard Archer, Gestions locales et Projets politques (Lokalna uprava i po­

litički projekti), u knjizi Kako zauzeti grad, str. 276—305.

72

Komunistička stranka preuzima sve više upravu u naseljima pariškog okruga i time odgovornost za općinsku politiku u stvarima stanovanja. Komunistička stranka i vodi agitaciju s političkim ciljevima pre­ uzimanja lokalne vlasti na temelju politike stanovanja. Iako je ova lo­ kalna poitika KPF (slično i u Italiji) bila odijeljena od više centrali­ stičke strategije na političkom planu, ona je omogućila veliki utjecaj u lokalnim upravama, i to ne samo kod radničke klase u tipično rad­ ničkim naseljima, već i kod sitne buržoazije, koja je u KPF vidjela garanciju za poštenije rukovođenje komunalnim poslovima. Da komu­ nalna autonomija nije ulazila u opću strategiju Komunističke stranke, vidjelo se u periodu Narodnog fronta od 1936, jer je politika Narodnog fronta bila više usmjerena na povećanu centralizaciju društvenog uprav­ ljanja. Paradoksalno je utvrditi, da tek s dolaskom reakcionarne i kvislinške Petainove vlade 1940. dolazi do shvaćanja i nastojanja da se dade veća autonomija »lokalnim« upravama. Ovaj »lokalizam« Petair novog režima odgovara politici oslanjanja na selo, kao protuteži indu­ strijalizacije, što je odgovaralo njemačkim okupatorima, a ujedno pa­ ternalističkoj ideologiji jačanja obiteljskog autoriteta na selu a držav­ nog u gradu. Nije potrebno dodati da se taj paternalizam, po uzoru na nacističku ideologiju, uvodio i u poduzeća, jer je svaki štrajkaški pokret zabranjen. (Danas je ovaj tip paternalitističkog ponašanja ostao sačuvan u zemljama »realnog socijalizma«). Ideolog francuskog fašizma, Maurras, izjavio je tada da je »decentralizacija vlasti (autoriteta) naj­ bolja protuteža i najsolidnija obrana vlasti (autoritetu)«. Postoje oblici decentralizacije koji direktno služe društvenom nazatku i jačanju cen­ tralizirane društvene vlasti paternalističkog (birokratskog) tipa! Među­ tim, ovdje valja istaknuti da se za vrijeme pokreta otpora, i odmah nakon oslobođenja, pojavljuje izvjestan »komunalizam« koji vuče svoj korijen od Pariške komune i koji nastoji prodrijeti s idejama decen­ tralizacije u ime lijeve misli: »... demokracija se ne može uspostaviti u velikim nacionalnim okvirima, i u njemu se zadržati, razvijati, ako to nije u uvjetima gdje se svakodnevno vrši i potvrđuje u malim okvi­ rima, u regionalnim i komunalnim administrativnim podjelama.« 33 U francuskoj urbanističkoj teoriji, za razliku od američke, komu­ nalna autonomija nije imala svoju tradiciju a nije niti u tom razdob­ lju postala dio socijalističke misli. Jakobinska tradicija centralizirane države, povezana s tehnokratskim tendencijama globalističkog pristu­ pa, išla je ruku pod ruku s komunističkim shvaćanjima, po uzoru na Sovjetski Savez, o centraliziranoj planskoj privredi. Tako komunalna " A. Gasser, L'autonomie communale et la reconstruction de l'Europe (Općin­

ska autonomija i rekonstrukcija Evrope), Pariš, 1946.

73

autonomija ili »lokalna demokracija« sve do šezdesetih godina, dakle tek s jačanjem kritike staljinizma i prodiranjem ideja samoupravlja­ nja, nije ulazila u urbanističku lijevu misao. Komunalni sistem, tamo gdje je on došao pod upravu komunista socijalista, ostaje, kao što is­ tiče Archer, »karika za depolitizaciju svega što se može pojaviti po­ kraj ili protiv aparata društvene kontrole i nastoji organizirati područ­ ja društvenog života prema drugoj logici.« Drugim riječima, komunisti a i socijalisti, ponašaju se upravo onako kako to tradicionalno prigo­ varaju komunisti socijalistima, naime kao »lojalni poslovođe kapitalis­ tičkog sistema«! Komunalna autonomija prosto ne ulazi u koncept radi­ kalnije transformacije društva ili u neposrednu strategiju klasne borbe. Lokalnim ustanovama služi se partija kao mjestom gdje bi se kadrovi izučavali za rukovođenje javnim poslovima, a i za političku borbu, pa se njihovo područje u najboljem slučaju uzima kao polje kritike držav­ ne politike na komunalnom planu ili samo reprezentativne demokracije. Ustvari, kao što govore brojni primjeri komunističke administracije po gradovima (Bologna, Ivry), oni služe kao uzorak »poštene administraci­ je«, u demokratskom smislu, protiv buržoaske ekonomske i političke korupcije društva. Sama urbana problematika ostaje, doista, samo u okvirima pravednije distribucije stanova, dakle određene potrošačke politike, bez nekih novih ideja o reorganizaciji urbanog prostora. Revendikativni pokreti u gradu ne trpe pretjeranu politizaciju, mis­ li Castells, i to u dva smjera: »S jedne strane, pretjerana politizacija pokreta squattersa je olakšala njegovu izolaciju, represiju i poraz; s druge strane, isključivo tumačenje revendikativnog pokreta u pojmovi­ ma općinske politike, kakva je provođena u Sarcellesu, poboljšala je razinu opreme i ojačala izborne pozicije ljevice, ali je demobilizirala i dezorganizirala pučki pokret.« 34 Razumije se, Castells stavlja težište na urbane pokrete kao takve, na akciju samih građana protiv pretjerane institucionalizacije. Ako uspore­ dimo žestinu urbanih borbi u New Yorku (Harlem i Crne Pantere), ja­ panskih ribara protiv zagađivanja voda, squattersa u Engleskoj, Holandiji, ili Berlinu) urbane borbe u Francuskoj mogu izgledati mnogo blaže, ali Castells na osnovu svojih istraživanja upozorava na »masu svakodnevnih malih borbi«, iako se one ne pretvaraju u velike masov­ ne pokrete. U SAD su gradske borbe izraz akumulacije niza momenata: bijede, pomanjkanja životnog prostora, rasne mržnje, besposlice, te i stoga 34

Manuel Castells, Sociologie des luttes urbaines dans la region parisienne (Sociologija urbanih borbi u pariškoj regiji), u knjizi Kako zauzeti grad, str. 353.

74

dobivaju razorno i žestoko obilježje, kao što je to bio slučaj šezdese­ tih godina u VVattsu, New Yorku, Detroitu i dalje. Inicijativa za te ne­ mire dolazila je kojiput neposredno od vlade s njenim programima »borbe protiv bijede« (Kennedv, Johnson), s određenim zahvatima u način života po siromašnim četvrtima, ali bez participacije samog žiteljstva, koje je o tim zahvatima imalo sasvim drugo mišljenje. Boreći se protiv programa federalne vlade građani su suzbijali one koji su željeli da ih iskoriste za vlastite interese: birokraciju iz socijalne po­ moći, vlasnike jazbina, gazde i rasističke sindikate, investitore i spe­ kulante. Lijepe su namjere vlade imale svoju ružnu ekonomsku poza­ dinu, a urbanistički teoretičari morali bi se sjetiti koliko i oni sami nisu, svjesno ili nesvjesno, sakrivajući se iza lijepih riječi i krasnih planova, pomagali ekonomsku i političku špekulaciju vladinih krugova ili privatnih poduzetnika. Ne može se reći da urbani pokreti nužno vode depolitizaciji na ši­ rem planu i da su osuđeni na propast. Ima i uspjeha! Zajednička bor­ ba velikog broja građanskih udruženja protiv konstrukcije auto-putova u regiji Bostona 1967. i 1971. prisilila je administraciju da napusti svo­ je planove. Slično se dogodilo tih godina i u Torontu. Našli bi se tu i mnogi drugi primjeri urbanih borbi koje su završile uspjehom. No, istini za volju valja reći da inicijative građana ostaju najčešće bez po­ drške velikih političkih i ekonomskih organizacija (političkih partija i sindikata) iz prostog razloga što urbana problematika nije postala dio dalekosežnijeg programa reforme ljudske životne sredine. Nigdje tako često, kao na području urbane teorije, ne susrećemo jaz između teorije i prakse, pa urbana praksa u zemljama koje se pozivaju na so­ cijalizam, svojom lošom imitacijom kapitalističkog tehnicizma i funkcionalizma, i svojim degradiranim socijalnim rješenjima, najrječitije govori o tome.

7. GRAD I PRIRODA Čovjek je u primitivnoj zajednici i na selu živio u skladu s prirodom, živio je od prirode, ali je dopuštao prirodi da i ona živi. Gradska je civilizacija s industrijalizacijom izmijenila odnos čovjeka prema pri­ rodi: ona mu je naložila da najprije zavlada njome (Bacon), da se zna koristiti njenim zakonima, da bi je mogao sebi podvrgnuti i izrabljivati. Tako ju je počeo razarati i uništavati i njeno pustošenje danas ne zna za granice. 75

Čovjek je ovladao prirodom, ali nije ovladao vlastitom prirodom. Stoga je njegov odnos prema prirodi uopće postao ubilački — samo­ ubilački. Otuđeni čovjek je neprijatelj prirodi, uništavatelj biljnog i životinjskog carstva radi vlastite neograničene ekspanzije, ali u toj ekspanziji uništava i pretpostavke vlastite opstojanosti: nagon smrti nadvladao je nagon života. Marxova ideja, još sasvim romantičkog po­ rijekla, da komunizam znači pomirenje humanizma i naturalizma da­ nas je dobila praktičko-revolucionarni značaj koji vjerojatno prema­ šuje njegovu tezu o klasnoj borbi kao pokretaču historije. Historija se počinje pisati drugim rječnikom. Čovjek je oduvijek nastojao da prirodne ljepote smjesti u svoj pro­ stor iz estetskih razloga, ali i iz dokoličarskih, u duhu one Voltairove »hajdemo obrađivati vlastitu baštu!« Tako je kao reakcija na sve ru­ gobe koju je industrijalizacija ubacila u gradski prostor Howard po­ kušao potvrditi ideju »grada-bašte«. No, danas je jasno da se radi, kad je riječ o odnosu grada i prirode, o mnogo krupnijim i radikalnijim pitanjima ljudske egzistencije. Pitanje odnosa već odavno nije čisto hortikulturno pitanje, iako ćemo skinuti šešir pred Hamburgom koji u posljednjih stotinu godina nije posjekao niti jedno od svojih milijun i dvijestotine stabala u gradu! Biblija još veoma optimistički kaže da je »Tvorac stavio čovjeka u baštu punu ljepota da bi je obrađivao i zaštićivao«, (Stvaranje, 2—15), dok bi suvremeno gradsko dijete moglo reći da je »Tvorac stavio čovvjeka u ulicu punu otpadaka i kanti za smeće«, zato da bi zaklinjao Čistoću da ga što prije oslobodi smrada i zaraze. Čovjek više ni s gle­ dišta Biblije nije subjekt koji odlučuje o prirodnim ljepotama. On je nemoćni Podanik »viših sila« koje su se preselile na Zemlju da bi je zagađivale i razarale. Ekonomisti su odavno podijelili oruđa proizvodnje na rad, kapital i zemlju. Potonju se može bolje označiti kao »prirodnim činiocima« (agensima), a među tima se razlikuje između »slobodnih dobara« (zem­ lja, vjetar, sunce, voda, itd.) i »prirodnih dobara«, jer prvi su toliko obilni i na raspolaganju svakome da njihova marginalna vrijednost pa­ da na nulu. Rad je jedan »prirodni agens«, ali on stoji novaca. Prirod­ na dobra koja besplatno djeluju (voda na potočkom mlinu, vjetar na vjetrenjači) su korisna, ali nas ništa ne stoje, ne ulaze u razmjensku vrijednost, kao što je već utvrdio Ricardo. M a r x također razlikuje ova dva vida: »Rad nije izvor svega bogatstva. Priroda je prije svega izvor upotrebne vrijednosti (i upravo od nje, dakako, dolazi do stvaranja prave vrijednosti), dok je rad samo izraz prirodne sile, radne snage čovjeka.« »Kad čovjek, umjesto da djeluje oruđem na predmet rada, 76

djeluje samo kao motor jedne mašine-oruđa, voda, vjetar, para mogu ga zamijeniti i pretvaranje motorne snage u obliku ljudskih mišića po­ staje sasvim slučajno.« (Kritika programa njemačke radničke partije (Gotski program, 1875). Priroda može biti prisvojena od čovjeka da bi zamijenila njegov mi­ šićni rad, što već i Mane predviđa u fazi potpune automatizacije, kad čovjek »staje pokraj mašine da bi je nadzirao«. Iz te činjenice proizašle su dalekosežne posljedice za odnos čovjeka i prirode. 35 Jedna od osnovnih je da je čovjek izmijenio svoj temeljni stav prema prirodi: načinio je istovremeno oruđem i predmetom svoje eksploatacije. Nje­ gov odnos prema prirodi postao je čisto utilitaran i instrumentalan. S gledišta urbanog života, priroda se javlja prije svega kao grad­ ski pejzaž, kao oblik korištenja tla u gradskom prostoru, kao kompleks ekonomskih dobara, kao sredina u kojoj čovjek želi živjeti. Pojam »gradskog pejzaža« pretpostavlja »organizirani prostor«, dok je priro­ dna sredina više »disparatni prostor«. 36 Gradski pejzaž ima svoju atmosferu, svoje nebo, ali i svoje podzem­ lje, onaj dio »misterija« kojima su se obilno služili u prošlom vijeku Dumas i Hugo da bi pokazali povezanost puka prostorom. No, danas je pitanje podzemlja postalo bitni dio gradskog života u velikim gra­ dovima, a negdje se uspostavlja kao pretežni dio dnevnog života (Montreal, Eddington). Pored transporta, gradsko podzemlje je značajno prije svega kao dio ekološkog sistema koji omogućava normalni i zdravi život u gradu.37 Čovjek je od pradavnina živio od prirode i s prirodom znajući da je ona najviše dobro za njega, iako njena »slobodna dobra« (zrak, vo­ da, itd.) nisu imala nikakvu razmjensku ili novčanu vrijednost. Ona 35

U vezi sa ulogom automatizacije u odnosu čovjeka prema prirodi vidi: R. Supek, Sociologija i socijalizam, zatim: R. Supek, Automatizacija i radnička klasa, te P. Naville, U susret automatiziranom društvu, Školska knjiga, Zagreb, 1972. 36 Jean Baptiste Vauquin, La nature et la ville, (Priroda i grad), Presses universitaires de Lyon, Lyon, 1977. 37 Jedan veliki grad, kao što je na primjer Pariz, sadrži u svojem podzemlju istovremeno: »Metro, kamenolome, mrežu odgodnih kanala, čitavu kanalizaciju (voda, plin, elektricitet, komprimirani zrak, pneumatike, telegraf, telefon), podzem­ ne prolaze, privatne prostorije (lokali, bunari, artezški bunari, hidraulične dizalice, bušenja tla), podzemne kanale (koji spajaju pojedine dijelove Seine). Sve se to kako-tako sređuje, prema potrebama kako one nailaze, često bez unaprijed odre­ đenog plana, tako da pojedine povezanosti nisu pravilno predviđene a niti buduće potrebe nisu dovoljno određene.« E. Utudjian, L'urbanisme souterrain (Podzemni urbanizam). Kolekcija »Que sais-je?«, No. 533). Kao ekološka komponenta gradova koji žive od svojih bunara dolazi čitav re­ žim podzemnih voda, koje su danas naročito ugrožene uslijed pretjerane upotrebe deterdženata. Tome valja pridodati i nuklearne radijacije, kad su nuklearne cen­ trale postavljene blizu velikih aglomeracija, kao što je slučaj sa Zagrebom.

77

to nemaju niti za kapitalističku političku ekonomiju, sve do novijih vremena, kad korištenje svježeg zraka (sisaljke zraka po tokijskim uli­ cama), svježe vode (prodaja izvor-vode po svim zapadnim gradovima) postaje upotrebna vrijednost s određenom cijenom eksploatacije. U početku prirodna dobra jednog grada (pejzaž, zrak, voda, vjetar, kiša itd.) nisu imala nikakvu posebnu vrijednost. Bile su to prirodne bla­ godati doista date čovjeku od prirode na upotrebu bez protuvrijedno­ sti, osim one koja je danas postala očita: da ih se ne zagađuje i ne čini neupotrebljivima. Međutim, sam faktor ljudskog naseljavanja ruši početni odnos čovjeka s prirodom. »Pojedinac gradi svoju kuću udalje­ nu od svakog naselja. Raspolaže cjelinom životnih elemenata koji su čisti, prirodnim dobrima koja nisu iskvarena (denaturirana), ako to ni­ su već njegovom prisutnošću. Pojedinac diše određeni zrak i posjeduje lični zvučni prostor; on raspolaže okolinom u kojoj sebi kuje životni prostor koji mu je svojstven. Čim se pojavljuje kolektivitet, postoji i kvarenje svih tih dobara. »(Vauquin, str. 28). Čuvanje prirodne sredine s prirodnim dobrima staro je kao i ljudska povijest, ali je ljudi nisu uvijek bili na podjednak način svjesni. Čovjek i gradovi danas su postali glavni zagađivači prirodnih doba­ ra. Pogledajmo donju tabelu koja govori o glavnim izvorima zagađi­ vanja. Tabela 1. GLAVNI ZAGAĐIVAČI I GLAVNI IZVORI ZAGAĐIVANJA

78

Naravno, osnovno je pitanje da li je za nas uopće važno da živimo u čistom zraku i da pijemo nezagađenu vodu? Nije li čovjek sposoban da se kao organizam prilagodi na sve oblike zagađivanja, kao što su to neki autori utvrdili za jednu vrstu paukova u New Yorku? Naža­ lost, rezultati medicinskih istraživanja pokazuju da čovjek nije tako prilagodljiv, čak ni onda kad je već izgubio osjetila za čistoću prirode. Kad je u pitanju zagađivanje zraka, pomišlja se najprije na plućni rak i kronični bronhitis. O tome postoje neki podaci. Evo ih: Tabela 2. MORTALITET UZROKOVAN RAKOM PLUĆA I BRONHITISOM U ENGLESKOJ I WALESU PO VELIČINI NASELJA (nacionalni prosjek = 100) Veličina grada Veliki gradovi Gradovi s više od 100.000 stanovnika Gradovi između 100.000 do 50.000 stanovnika Gradovi s manje od 50.000 stanovnika Seoske zone

Rak pluća

Bronhitis žene

muški

žene

muški

126 112

121 101

141 107

126 101

93 84 64

88 86 77

90 85 62

86 84 72

Izvor: Lauther P. J., Krebsursachen in der stadtischen Luft, Zentrallblatt fiir Bakteriologie, etc, Stuttgart, 1959, no. 3/6.

Jedna druga nevolja koja raste proporcionalno s veličinom grada je buka. Buka koja ne mora ličiti na pucanj topa, ali koja djelujući stalno, besprekidno, s određenim intenzitetom umara i slabi živčani sistem. Čovjeku u primitivnim društvima, pa sve do suvremenog industrij­ skog društva, činilo se da mu prirodna dobra stoje na raspolaganju u neograničenim količinama. Danas je položaj drugačiji, ali još uvijek ne postoji neka ekonomska računica koja bi ušla u normalnu primjenu, kad se radi o potrošnji prirodnih dobara. Doduše, postoje teorije koje nastoje utvrditi njihovu vrijednost. Uobičajena teorija potrošnje raz­ likuje između »privatnog dobra« i »javnog dobra«: privatno je ono ko­ je stoji na raspolaganju samo jednom pojedincu za potrošnju, dok je javno ono koje stoji na raspolaganju većem broju. Razlika između »pri­ vatnog« i »javnog« ne odgovara sasvim definiciji prirodnog dobra. Su­ vremena teorija uvodi faktor rijetkosti, tako da potrošnja jednog do­ bra zavisi istovremeno od razine upotrebe i broja pojedinaca. Ovu te­ oriju razradili su Buchanan i Yew Kvvang i nazvali je »teorijom kluba«, 79

Tabela 3. BAROMETAR BUKE U DECIBELIMA Glavni učinci Prag boli NEPODNOSIVO

Teška opasnost slušnog ošteće­ nja kod izlaganja u toku 8 sati dnevno Početak opasnosti za teže ošte­ ćenje u toku 8 sati dnevno Glasna konverzacija na uda­ ljenosti od 50 cm Glasna konverzacija na 1,50 m Normalna konverzacija na 3 m Početak ometanja uspavljivanja

dBa 120 110 100

90 80 70 60 50 40

TIŠINA Jedva čujno Prag čujnosti

20 10 0

Izvori zvuka i tipična mjesta Avion u polijetanju Orkestar pop muzike Pneumatski čekić (na 1 metar) Stan blizu aerodroma Motor u punom ubrzanju (na 7 m) Stari metro Kamion i l i autobus (na 7 m) Mlin za kavu, mikser (na 60 cm) Bučno raskršće Pneumatski metro Stan blizu autoputa Bučni ured Otvoreni prozori u živoj ulici Zatvoreni prozori u živoj ulici Tiha dnevna soba, tiha spavaća soba Radio studio Pustinja

Legenda: Galloway W. J., Clark W. E., Kerrick J. D., Urban Highway Noise — Measurement, Simulation, and Mixed Reaction, Bolt Beranek and Newman Inc., Technical Raport, No. 1505, 1968.

jer određuje optimalni broj potrošača jednog dobra (jednog kluba, što odgovara broju upisanih) 38 . Ova teorija pokazuje da, kad je izvjesna razina eksploatacije promašena, kolektivne prednosti u eksploataciji prirodnog dobra počinju opadati, a istovremeno troškovi eksploatacije ili uređivanja eksploatacije -stalno rastu. Eksploatacija postaje sve ma­ nje rentabilna, ali ostaje neophodna, jer grad ne može živjeti bez vode, šume ili zraka. Jedno od prirodnih dobara za koje su građani veoma zainteresirani je sam gradski prostor, a taj sa sve većom gustoćom stanovništva pos­ taje sve rjeđi i skuplji. Ova činjenica dovodi do već poznate pojave neravnopravne ili neravnomjerne raspodjele zemljišta s obzirom na ku­ povnu moć pojedinih društvenih grupacija ili ekonomske djelatnosti. Čovjek ili grupacija, koja posjeduje sredstva za proizvodnju, raspola­ žu istovremeno i prirodnim dobrima od kojih ona zavise. »To važi podJ. M. Buchanan, An Economic Theory of Club, Economica, vol. 32, 1965; Ng New Kwang, The economic Theory of Clubs: Pareto optimality conditions, Eco­ nomica, august, 1973. 38

80

Ukus za antički geometrizam nije priječio društveno raslojavanje i gradsku džunglu... w

Geometrizam ulica izraz je industr.-prosvj. kulture koja će dominirati modernom epohom

jednako za kapital kao i za neke druge predmete a i trajna dobra, čije stjecanje dopušta da dođemo u posjed prirodnih dobara: ako kupim auto, na taj način stječem i pravo da koristim osam kvadratnih meta­ ra gradskog prostora, pravo da se krećem po gradu u vrijeme koje mi se sviđa stvarajući buku od 70 decibela, da mijenjam tuđi pejzaž, da zagađujem, itd. Usprkos stvarne zbrke između sredstava za proizvodnju, predme­ ta i prirodnih dobara, zahvaljujući izvjesnim ekonometrijskim tehni­ kama, možemo utvrditi koeficijente zapremljenosti (prenatrpanosti), ili, što dolazi na isto, koeficijent denaturacije prirodnih dobara svoj­ stven svakome od njih. Ovakvo istraživanje je neophodno za bilo koju reorganizaciju gradskog prostora koja bi išla u smjeru veće jednakos­ ti među ekonomskim činiocima.« (Vauquin. op. cit. str. 85). Ostavljajući po strani veoma složenu privrednu računicu o korište­ nju prirodnih dobara u gradskom prostoru, zadovoljimo se konstataci­ jom do koje su dovela mnogobrojna istraživanja, naime da je potreba društvene^ ili kolektivne kontrole nametnula niz zakonskih mjera kako pojedinci smiju koristiti prirodna dobra. Sjetimo se samo da je već u 13. vijeku postojao u Engleskoj zakon kojim se pod prijetnjom smrt­ ne kazne zabranjivalo korištenje ugljena u Londonu! Danas je došlo vrijeme, kad su liberalističke teorije o »otvorenom tržištu« prirodnih dobara stvar prošlosti. Briga za njihovo sačuvanje i održavanje mora postati doista kolektivna briga. Dakako, sa ciljem da ona ravnopravno stoje svima na uživanje, a ne samo privilegiranima, koji su prisvojili pravo na čist zrak, bistru vodu, nezagađenu šumu, lijepi krajolik! 39 Ako je ekspanzija grada nezaustavljiva, a on po svojoj prirodi ra­ zara prirodna dobra, od kojih zavisi zdravi život čovjeka, onda je prob­ lem urbanizacije postao jedan od temeljnih problema suvremenog čo­ vječanstva uopće. Nažalost, usprkos mnogobrojnim dobrim analizama 0 uvjetima suvremenog gradskog života, još uvijek ne postoji jedna urbana teorija koja bi pružala zadovoljavajući odgovor na egzistenci­ jalne probleme suvremenog čovječanstva. Rijetka su oni sretnici koji su uspjeli izboriti pravo na gradski pejzaž u skladu s ljudskim potre­ bama. S tim u vezi Bertrand de Jouvenel piše: »Slobodno je bogatome da svoj dom usadi u lijepi pejzaž, da izgradi skladnu baštu. Što se tiče siromaha, on nema pravo na pejzaž: i valja primijetiiti da su stvarno 39

Moderno je zakonodavstvo već donijelo niz zakonskih odredbi u pogledu korišćenja tla. Tako se u francuskom Zakonu o korišćenju tla (1967) kaže: »Zakon može odrediti sve što će tvoriti (zaštićenu) okolinu kako na planu izgradnje, borbe protiv zagađivanja, zaštite ili osposobljavanja prirodnih prostora, kao i društvenu 1 kulturnu okolinu, i animaciju kolektivnog života.« Grad po mjeri čovjeka

81

danas u pogledu stanovanja gotovo svi »siromašni«. Siromašni (i još jednom, radi se gotovo o svim ljudima) nemaju slobodu da potraže pejzaž, još manje sredstava da ga izrade po svom ukusu. Ali ne postoji nikakva velika poteškoća da se izgradi pejzaž istovremeno s izgradnjom grada: dovoljno je da vodimo računa o pogledu čovjeka. To je luksuz, reći će netko. Ono što je neposredno korisno jest da se čovjeku pruže kvadratni metri gdje će smjestiti svoju obitelj. Da je to potreba kraj­ nje hitna, tko bi mogao osporavati? Ima nažalost toliko ljudi koji lo­ še stanuju, da je snabdijevanje stanom najveće dobročinstvo, koje će njegov korisnik uživati bez obzira na dekor. Ali ovaj stan će trajati, 40 i trajat će deprimirajući utisak jednog žalosnog dekora.« Gradski pejzaž i »pravo na grad« (Lefebvre) uključujući u sebi i pra­ vo na prirodu, pravo na prirodna dobra koja su čovjeku neophodna za zdravi život. Utilitaristička kultura je sasvim zaboravila na ove temelj­ ne vrednote ljudske egzistencije. Čovjek ne živi danas u gradu otuđen od prirode, on živi otuđen i od grada koji bi bio »po mjeri čovjeka«, u skladu s ljudskim potrebama, koji bi dopuštao da se ljudska ličnost harmonički razvija u skladu s okolinom u kojoj se kreće.

DODATAK Tornjevi tjeskobe — pariški »La Defense« U pariškom »Le Mondeu« (10. II. 1980) Muriel Ray objavila je članak pod naslovom: »La Defense: tornjevi tjeskobe«, koji prikazuju istra­ živanje nekoliko pariških instituta o nekim vidovima života u nebode­ rima. Donosimo ovaj članak kao ilustraciju prethodno rečenoga zbog njegova sintetičkoga obilježja, u nešto skraćenom obliku: LE DEFENSE: TORNJEVI TJESKOBE Poduzetnici su obećali »novo umijeće Hvota«. Rezultat je suprotan: povorka psihosomatskih neugoda i pojačane poteškoće u društvenim odnosima Svakoga jutra četrdeset tisuća uredskih namještenika žuri prema Dćfensu. Drugi odlaze u tornjeve na Quai de Bercy. U Lyonu je La Part40

B. de Jouvenel, Arcadie. Essais sur le mieux vivre. Trois notes sur l'habitat

(Arkadije. Eseji o boljem životu. Tri zabilješke o stanovanju). Futuribles, Ed. du Seuil, Pariš, 1970, str. 252.

-Dieu četvrt u koju kuljaju namještenici iz tercijarnog sektora. I da ne zaboravimo vedetu: toranj na Montparnasseu, strijelu usađenu u srce Pariza. Francuska je slijedila, s izvjesnim zakašnjenjem, američ­ ki model: došlo je do koncentracije administrativnih namještenika i tornjevi paraju nebo. Smatra se da bi konstrukcija u visinu morala dopustiti da se učini rentabilnim skupi i rijetki prostor. Ni govora. Pariz nije Manhattan: U Défense površina tla za sve tornjeve predstavlja jedva 6% čitave po­ vršine. Više ekstenzivno korištenje prostora dalo bi istu količinu ure­ da s daleko nižim zgradama: šest do deset katova. Pravo objašnjenje vertikalne arhitekture veoma je jednostavno i neočekivano: dizalo. Za poduzeće koncentracija ureda mora omogućiti komunikaciju između personala iz raznih odjeljenja. No, nijedan pokretni tepih ne može, u sadašnjem stanju tehnike, da se takmiči u brzini s dizalom. Protu-primjer? Golema zgrada Pentagona, gdje svako odlaženje iz jednog ureda u drugi izaziva veliki gubitak u vremenu. Time is money. Prestiž gigantizma mogao je privući mnoge rukovodioce zablještene ovim pravocrtnim piramidama. A namještenici? Nogama na plastičnom podu, glavom u oblacima, krećući se u dizajniranom dekoru, izgleda da ovi korisnici tornjeva nemaju osjećaj da su u raju. Juni 1976. Ljeto s pasjom vrućinom. Najednom, klimatizacija se u tornju Paris — Lyon, u kompleksu Bercy-La Rappée, pokvarila. Ubrzo se temperatura popela na 40 stupnjeva. Iza prozora tope se zastori. Ambulantna kola odvoze u bolnicu Saint Antoine nekoliko namješte­ nika koji su se onesvijestili. Nakon ovoga incidenta CFDT (Francuska demokratska konfederaci­ ja rada) odluči da provede anketu među namještenicima tornja: na predloženi anketni list odgovara 1.760 osoba. Rezultati su deprimira­ jući. Polovina anketiranih namještenika izjavljuje da su im oči nadražene ili da imaju bljeskove; 48% su često prehlađeni, 25% pate od sinusa, gotovo 30% od glavobolje i 46% od težine u nogama. Tome se priključuju i psihosomatičke smetnje: porast težine, povećano uzima­ nje alkohola, duhana, lijekova, smetnje u spavanju, problemi s proba­ vom, tjeskobe. Žalosni inventar za jednu arhitekturu koja je visoko racionalna i »promišljena« do najmanjeg detalja! Jedan nedavni izvještaj koji je objavila Nacionalna agencija za poboljšanje uvjeta rada (ANACT) do­ pušta da se uoče faktori koje valja optužiti: psihološki, tehnološki, ali također, i naročito, sociološki. 6*

83

TJESKOBA Tornjevi su svijet izvan svih mjera, potpuno vještački. Oni su izvrs­ ni katalizator za sve naše difuzne tjeskobe. Kakvo čudo da potiču tjes­ kobu onih koji moraju u njima raditi? Sindrom »Paklenog tornja...« Poduzeća nastoje često puta spriječiti ovu pojavu u času kad se insta­ liraju u tornju. Tako je U. A. P. organizirao prije nego što se smjestio u Defanse, jednu vrstu otvorenih vrata za tisuću šestotina dobrovo­ ljaca. Neke se je zamolilo da pokušaju svijećama zapaliti plastični pod da bi se uvjerila kako je doista otporan prema vatri. Nakon preselje­ nja uspostavili su službu pomoći. Ova služba je morala odgovarati na više od dvadesetijednu tisuću pitanja što su ih postavili novi stanov­ nici. No, psihologija ne objašnjava sve stvari. Neke uprave su sklone to­ me da sve uočene simptome pripišu »histeriji«, uglavnom ženskog per­ sonala. Međutim, tornjevi doista predstavljaju izvjesna tehnološka obi­ lježja sposobna da utječu na zdravlje namještenika. Stanovnici tornjeva često kritiziraju klimatizaciju. U veoma visokim neboderima doista je neophodno da postoji stalni air condition: vje­ tar, sunce stvaraju različiti pritisak s obzirom na fasadu; zabranjeno je otvarati prozore, ako ne želite izazvati pravi ciklon! Kod zatvorenih prozora je neophodna aklimatizacija radi reoiklaže zraka, održavanja stalne topline i zadovoljavajućeg stupnja vlage. Da li ona šteti zdrav­ lju? Nema sumnje, da je neugodno stalno slušati zujanje aklimatizera, nemogućnost da se otvore prozori stvara klaustrofobiju. Međutim, ne postoji prava patologija zbog klimatizacije, ako dobro funkcionira. Zrak je sigurno manje zagađen u tornjevima Defense nego u četvrti Opere oko pet sati popodne! Klimatizacija predstavlja, pored toga, ne­ sumnjivu prednost u periodima velikih vrućina. Ali idealno funkcioniranje je rijetko. Zrak je katkada suviše vlažan, što može izazvati prehlade i hunjavice ili je, kojiput, suviše suh. Boca mineralne vode na radnim stolovima je dio svakodnevnog pejzaža u tornjevima. Ona, nažalost, ne spriječava niti nadražaj dišnih putova ni­ ti konjunktivitis. Uostalom, klimatizacija je često izračunata vrlo tijes­ no za nutarnje potrebe, pa i najmanja promjena, kao što su nutarnje pregrade ili zidovi, čini klimatizaciju nedovoljnom; reciklaža zraka loše funkcionira, a osiromašenje u kisiku izaziva umor i nelagodu. Kondicioniranje zraka ne predstavlja, dakle, probleme koje se ne bi moglo riješiti, pod uvjetom da ono točno radi. To nije, međutim, slučaj sa »slijepim lokalima«. Što je to »slijepi lokal«? Mjesto bez da­ njega svjetla, bez prirodnog zračenja, bez pogleda na vanjsku okolinu. 84

Nalazimo ga općenito u podrumima ili centralnim dijelovima tornja. Tu se gomilaju dvije vrste problema: umjetno osvjetljenje i odsutnost dodira s vanjskom okolinom. Umjetno osvjetljenje ne dovodi samo do vidne nelagode. Odsutnost prirodnog svjetla utječe na opće fiziološko stanje, jer ono sadrži infracrvene i ultravioletne zrake. Prirodna svjetlost posjeduje specifična svojstva. Ona pogoduju, na primjer, biološkoj djelatnosti kože (po­ manjkanje izaziva smanjenje kožnih pigmenata i time bljedilo). Prirodno svjetlo povećava također otpornost prema zaraznim bolestima i olakša­ va sintezu vitamina. Razmjer ovoga problema možemo vidjeti, ako uz­ memo da neki namještenici, koji rade u slijepim lokalima i ručaju u kantini u podzemlju ne vide danje svjetlo od listopada do veljače, osim vikendom! Odsutnost dodira s vanjskim svijetom izaziva druge poteškoće. U Sjedinjenim Državama, gdje su utvrdili da namještenici u slijepim lo­ kalima izlaze više puta dnevno da bi vidjeli »kakvo je vrijeme«, neke uprave postavile su u uredima televizijske kamere u boji koje dopuš­ taju da se prate meteorološke promjene vani. Priča nam ne govori da li je ovo perverzno pomagalo iz tehnologije smirilo tjeskobu ljudi, što rade odsječeni od prirodne okoline . . .

USAMLJENOST Jedan toranj, podvlači ENACT, nije naprosto zgrada snabdjevena nekim tehnološkim posebnostima. To je novi društveni i odnošajni svi­ jet koji traži značajni napor prilagodbe onih koji u njemu rade. Da li je to samo zbog panorame što se uvijek direktorski katovi smještavaju na vrh zgrade? Vertikala simbolizira hijerarhiju u njenoj apsolutnosti. U pravom smislu riječi, naredbe »padaju s neba«. Razdaljina između viših i nižih redova hijerarhije se povećava usli­ jed poteškoća u unutarnjem komuniciranju. Paradoksalno, tornjevi kon­ centriraju radnike, ali usamljuju pojedince. Prvi faktor: pokretna satnica. Ona je neophodna. Kako bi dvade­ setak dizalica u tornju ASSUR-a, u Defense, mogla primiti u isto vrije­ me 2.660 namještenika? Za vrijeme podnevne pauze namještenici u sva­ koj službi imaju pravo sići da bi ručali. Oni susreću uvijek ista lica u kantini, i nikada druga. A mnogi nisu vidjeli, otkad su u tornju, svo­ je kolege koje su svakodnevno susretali u staroj zgradi u središtu Pa­ riza. 85

Vertikalno kretanje spriječava također i spontane dodire. Kako da se čovjek zaustavi, da bi pet minuta brbljao u jednom ultra-brzom di­ zalu? I čemu da se ode na viši kat po čokoladu ili kavu s mlijekom kad vam to mogu dati automati na svakom katu? Tako dodiri postaju sve rjeđi. Počinjemo shvaćati sukobe koji nastaju zbog kafeterija, ma kako to izgledalo smiješno, a koji mogu ići sve do štrajka. One su doista jedino mjesto gdje se namještenici mogu lako sastati. Više puta je up­ rava pokušala da to spriječi za vrijeme radnih sati, čak je predložila besplatno dijeljenje pića na radnim mjestima. Poteškoće u komuniciranju između raznih službi umanjuju društve­ nu jedinstvenost na katu, na »platou«, u žargonu tornjeva. Često puta se radi o plakatima-pejzažima. Potonji su doista dobro prilagođeni ar­ hitekturi tornjeva: ukidanje pregrada dopušta bolje širenje prirodnog svjetla i smanjuje troškove klimatizacije. S gledišta personala je selje­ nje u tornjeve često puta povezano s otkrićem otvorenih prostora. Pro­ mjena koja nije bezbolna. 41 Svaki pojedinac ima potrebu za nekom teritorijom, koju može sma­ trati svojom i dati joj vlastiti pečat. Ured-pejzaž ne može zadovoljiti ovu potrebu, osim ako posjeduje obilježje dovoljnog komfora: izvrsnu akustičnu izolaciju, pristojne udaljenosti između biroa, itd. Kad su ti uvjeti ispunjeni, namještenici kažu da su zadovoljni. Ako nisu, na­ petosti postaju žestoke. Da bi se »izbjeglo susjedu«, pojavljuje se po­ našanje koje se naziva »označavanje svojeg teritorija«. Jedan namješ­ tenik to objašnjava: »Ograđujemo se pomoću ormara, kutija, dosjea. Ljudi ne prilaze. To je naše područje.« Ured-pejzaž nanovo »dijeli karte«. Autoritarno ponašanje nije više uputno: »Prije, primjećuje jedan nadglednik, kad je netko načinio nepodopštinu, mogli smo ga pozvati i natrljati mu nos. Sad nije više moguće nekoga kritizirati pred čitavim svijetom. Potrebno je spustiti ton, uvjeravati.« Konačno, budući da je ured-pejzaž stvoren za grupni rad, potrebno je zamijeniti »zapovijedanje« »poticanjem«. Radi se o obratu dosta opasnom za kadrove odgoja u staroj školi! Otvoreni je prostor, svakako, jedna kontrolna struktura, gdje u sva­ kom trenu svi mogu svakoga vidjeti i slušati. Sindikalisti se na ovo tu­ že; »Prije su postojali mali uredi za četiri ili pet osoba, objašnjava je­ dan aktivist CGT-a (Opća radnička konfederacija) u tornju ASSUR-a. 41 Zanimljivo je da je otvorene uredske prostore, s pregledom od jedne do druge strane, još branio Georges Friedmann kao oblik »humanizacije« otuđenog prostora, ali ovdje vidimo da on znači nešto sasvim drugo. (Opaska RS).

86

Mogli smo tamo diskutirati, jer šefa nije bilo čitavo vrijeme. Sada, s velikim platoima to nije više moguće. Ljudi se ne usuđuju govoriti pred šefom. I mi sami dajemo tek neku izjavu pa odlazimo.« ČEMU IZLAZITI? Ako je toranj specifična društvena sredina, to je i zbog toga što je potpuno odsječen iz tradicionalnog gradskoga tkiva. S veoma rijetkim izuzecima, tornjevi su grupirani u široke uredske zone, koje su postro­ jene na periferiji grada da bi oslobodile središte. Mnogi namještenici Defense-u radili su ranije u tradicionalnom »poslovnom trokutu«: Champs-Elysćes, Opera, Gare Saint-Lazare. Za njih je ovo radikalna pro­ mjena. U podne su namještenici staroga kvarta, naročito žene, sudjelovali u nizu odmarajućih i trgovačkih djelatnosti. Odlazili su ručati ili po­ piti kavu u bistro na čbšku ulice; ili bi se preskočilo ručak da se saču­ va linija, ili bi se otišlo pogledati izloge galerije Lafayette. U Defense ljudi ostaju u tornju. Ona posjeduje sve što je potrebno za tekući ži­ vot: kafeteriju, kantinu, eventualno putničku agenciju ili banku. Pa če­ mu izlaziti? Ionako nema ničeg privlačnog vani. »Nemamo želju da izađemo u jedinu kafeteriju da bismo tamo vidjeli iste glave. A pored kafeterija nema ničeg drugoga«, rezimira jedan namještenik GAN-a. »Novo umijeće života«, kao što objavljuju poduzetnici La Defense? Ili nove tercijarne tvornice?

Nova urbana politika: od tehnokracije ka socijalizaciji

3

»Vratimo grad njegovim stanovnicima« . . . »Dokončajmo sa segregaci­ jom« . . . »Stop monumentalnim zabludama« .. .»Prioritet kvalitetu« . . . »Dajmo mjesto snovima i mašti« . . . »Ulice pješacima« . . . »Neka urbanizam bude stvar sviju« . . . Neka grad bude ponovo mjesto kolek­ tivnog života, razmjene i sastanaka« . . . »Ukratko: izmijenimo grad da bismo izmijenili život«! Tko je onaj koji se služi ovim riječima? Buntovna ljevica? Teoreti­ čari »urbane revolucije«? Partije i organizacije koje su odlučile da se suprotstave kapitalu na području »životnih okvira«? Još prije nekoli­ ko godina ne bi bilo nikakve sumnje kome pripada očinstvo za ove parole, kao ni identitet onoga na koga su nišanile: na poduzetnike, ban­ kare, industrijalce, tehnokrate i političare jednog režima što je dopus­ tio francuskoj buržoaziji da pobjednički juriša na ponovno osvajanje urbanog prostora. No, evo kako ti isti što su opljačkali grad preuzima­ ju danas za svoj račun one iste parole koje su služile da ih prokažu, pa ispisuju »pravo na grad« na pročelje »naprednog liberalnog druš­ 1 tva.« Ovakav obrat od tehnokratskih humanističkim shvaćanjima, a da pri tome vladajuća klasa sačuva svoje interese, što toliko ispunja nego­ dovanjem Garniera i Goldschmidta, neće nimalo začuditi one koji se bave razvitkom društvenih teorija o proizvodnim organizacijama. Sa­ mo što se takav obrat ovdje dogodio već prije pedeset godina! Dakle, stvar nije nova i korisno je vidjeti na kakvim motivima počiva. Uvo­ đenje »znanstvene organizacije rada« ili tajlorizma, kojega je Lenjin preporučivao i za socijalističke tvornice, počivala je na poznatim na­ čelima racionalne i funkcionalne organizacije koja poštuje efikasnost u proizvodnji, standardizaciju radnih operacija, strogo podvrgavanje pojedinca jednom kolektivnom zadatku i ritmu, maksimalno izvlače1

J. P. Garnier i D. Goldschmidt, La comedie urbaine ou la cite sans classes

(Gradska komedija ili grad bez klasa), Maspero, Pariš, 1978.

88

nje profita iz minimuma uložene energije, ali isto tako i dominaciju cjeline nad pojedinim nosiocima radnih zadataka, to jest disciplinu i hijerarhijski autoritet u rukovođenju organizacijom. Obrat od ovog tehnokratskog ili »mehanicističko-birokratskog« shvaćanja ka jednom »organicističkom« ili »humanističkom« zbio se otkrićem »ljudskog fak­ tora« ili »grupnog faktora« (po Kurt Lewinovoj michiganskoj ili Elton Mayovoj harvardskoj školi), najprije s vrlo skromnim ambicijama da bi se pokazalo kako se ljudska grupa ponaša na svoj posebni način, bit­ no različit od formalne hijerarhijske organizacije koja čovjeka proma­ tra samo kao elemenat proizvodnog lanca. No, doskora se rasplamsao

čitav jedan pokret sa zahtjevom za radikalnijim promjenama proizvo­ dne organizacije za dobrobit čovjeka proizvođača a i za samu rentabil­ nost tvornice. Iako su socijalistički nastrojeni autori nastojali radikalizirati ovu problematiku, ukazujući na razne oblike otuđenosti čovjeka u proiz­ vodnim odnosima, sami su poduzetnici, industrijalci i menedžeri ubrzo shvatili da ona može poslužiti kao način integracije radnika u proiz­ vodnju, pa je tako veliki organizator i kapitalist Henri Ford, istak­ nuo: »Tvornica ima dva cilja: da proizvede korisne predmete i da os­ tvari ljudsku zajednicu«. Tako je industrijski paternalizam izbio iz ru­ ku radikalnoj ljevici one adute kojima ga je ona osporavala. Slična strategija se danas odvija i u urbanizmu, samo što ostvarenje ljudske zajednice u tvornici znači »radnu zajednicu« a u gradu »životnu za­ jednicu«. Znamo iz iskustva da je doktrina o »međuljudskim odnosima«, us­ prkos veoma lijepih zamisli i pokušaja da se stvarno demokratizira tvornica, bila jalova zbog jednog osnovnog previda: ona je previdjela ili zapostavila ulogu realne, stvarne hijerarhije u organizaciji i bitni faktor na kojemu ona počiva, naime faktor društvene moći: tko je onaj, u stvari, što ima zadnju riječ u organizaciji? Ona je želila — utopistič­ ki — promijeniti način ponašanja ljudi, a da nije dirnula u stvarne ekonomske i političke odnose moći u tvornici i izvan nje. Nije li to slu­ čaj i s »Novom urbanom politikom«? No, pogledajmo najprije u čemu se ona sastoji.

1. S T O Ž E L I »NOVA URBANA P O L I T I K A « ?

Ne radi se o mišljenjima lijevih ili nonkomformističkih teoretičara ur­ banog prostora, već o stavovima onih koji odlučuju o urbanoj politici u jednoj zemlji, i to ne manje značajnoj od Francuske, koja na tom 89

području, barem što se tiče našeg starog kontinenta, još uvijek »daje ton«. »Ako je politika uređenja prostora morala rješavati u toku mno­ gih godina kvantitativne probleme i potrebe, sad je došao čas da hu­ maniziramo urbano uređenje. Ovaj sretni razvitak uključuje da će se više mjesta dati težnjama potrošača, uzeti u obzir problemi svakidaš­ 2 njeg života, te da će se veća pažnja pridati ideji kvaliteta.« Ovaj stav Ministarstva odgovara željama bivšeg predsjednika francuske republi­ ke, Giscard Valery d'Estainga, koji kaže: »U našoj je zemlji doskora rođena individualna i kolektivna težnja za boljom sredinom... U toku sljedećih godina ova će briga pobijediti i nesumnjivo vladati izvjesnim brojem naših velikih nacionalnih debata.« (»Le Monde«, 3. VII. 1974). Upravo ovaj predsjednik, kojega će Francuzi doskora smijeniti optužu­ jući ga zbog »tehnokratskih tendencija«, istaknuo je »kvalitet života« kao cilj vladine akcije i perspektive društvenih promjena. Njegov mi­ nistar, Chalandon, ukazao je prstom na glavne protivnike i poteškoće u ostvarivanju ovoga cilja: »Potrebno je izvršiti intelektualnu i politič­ ku revoluciju da bismo oslobodili urbanizaciju od industrijalizacije, te uspostavili prevlast urbanizacije nad industrijalizacijom. To je, po mo­ jem mišljenju, veliki zaokret u urbanističkoj politici.« I, kao da se ne radi o ministru jedne desničarske vlade, on nastavlja: »Naše društvo — možda sam u tome marksist? — podvrgnuto je silama proizvodnje, kojima vladaju potreba za profitom i zakon tržišta; zbog toga se čov­ jek bez obzira da li je proizvođač ili potrošač, nalazi u jednom pakle­ nom krugu.« Doista, ni Henri Lefebvre ne bi to bolje rekao! Giscardov zaokret u urbanoj politici bio je uperen protiv gigantizma industrijske epohe, koja je našla svoj simbol u betonskoj trgovač­ koj četvrti Le Defense, gdje ne stoji ni jedno drvo, ali zato skaču vodo­ skoci po muzičkoj partituri, a gdje su po svoj prilici i velike trgovačke kompanije i robne kuće mislile — možda pogrešno da će i profiti ska­ kati više nego u starim četvrtima Pariza, s desne i lijeve obale Seine. Bio je uperen protiv shvaćanja njegovog prethodnika Georgesa Pompidoua da »gradom moraju vladati automobili« (novoplanirane auto-ceste uz Seineu morale su s njenih obala otjerati mirne šetače i ljubitelje bukinista!), neboderi natkriljeni nad proslovjekovnim niskim četvrti­ ma kao znak moći industrijske epohe (»... čini mi se apsurdno da bi valjalo ograničiti visinu jednog tornja-nebodera«, govorio je Pompidou). Ali se od tih manhatanskih simbola moći kapitalizma ogradio i sam Giscard d'Estaing: »Cemu bi jedan toranj iznad svih mjerila mo1

Etuđes d'Urbanisme. DAFU, Ministarstvo za prostorno uređenje Francuske, La Documentation francaise, lipanj 1975.

90

rao probijati krov jednoga grada, poremetiti organizaciju već ranije postojećih ulica ispod njegovih nogu i nametnuti sliku jednog malog broja potrošača svima ostalima?« U slavu industrijske epohe s njenom racionalnom funkcionalnošću ostao je kao arhitektonski skandal i kao nesumnjivi potrošački uspjeh sam Pompidouov centar, Centre Beau­ bourg, čelični »monstrum za naučne informacije«, dakle nešto više od onoga što je zamišljao Le Corbusier pod »mašinom za stanovanje«: monstrum koji je svoju utrobu izbacio na površinu, na fasade (pokret­ na stepeništa, zračne odvode razne instalacije), kako bi u njenu šup­ ljinu primio golemu masu kulturnih potrošača knjiga i slika, masu či­ talaca i gledalaca što ga ispunjava od jutra do večeri, tako da ta istin­ ska »tvornica ljudskoga znanja ili informacija« tuče sve rekorde u svi­ jetu. Na sreću, ovo čudovište ne pokazuje ni najmanju težnju za ekspan­ zijom jer se oko njega još uvijek obnavlja Pariz 19. vijeka s mnoštvom objekata iz ranijih stoljeća. Nije li to sudar stoljeća: modernog, futu­ rističkog, i starih, zamrlih, sudar koji govori o polihistoričnosti naše kulture i našeg doživljaja temporalnosti? Ukratko, novu tendenciju ili obrat »ljudskom faktoru« u urbaniz­ mu možemo sažeti riječima Garniera i Goldschmidta: »Shvaćanja, kojima se rukovodilo uređenje prostora nakon završet­ ka rata, i naročito na početku pete republike, bila su: ekonomizam, produktivizam, funkcionalizam, tehnokratizam...« Izgleda da je danas NUP (Nova urbana politika) suprotstavljena ovim načelima riječ po riječ, jer se izvršeni obrat ne ograničuje na ne­ gativne mjere s namjerom da zabrani ono što se radilo ranije. Nakon što se dugo vremena začaurio u instrumentalističkoj i kvantificirajućoj viziji uređenja gradova, novi urbanizam, izgleda, ide sve više prema is­ tom cilju: oživjeti grad kao kolektivnu stvarnost. — Rehabilitacija prostora za okupljanje (trgova, foruma, agora, podiuma, ulica za pješake, parkova, slučajnih terena, integriranog opre­ manja, itd.) i valorizacija tih prostora pomoću prikladnih gadgeta (gradsko pokućstvo, signaletika, mozaici i zidne slikarije, gradska um­ jetnost . . . ) . — Ponovna afirmacija historijskih centara kao privilegiranih mjes­ ta identifikacije građana: čišćenje i restauracija starih kvartova, kon­ zerviranje i oplemenjivanje arhitektonske baštine, modernizacija i uk­ lapanje raznih aktivnosti (zabavnih, kulturnih) koje pogoduju komu­ nikaciji. — Borba protiv segregacije i mono-funkcionalnosti, faktora usamljivanja i jednoličnosti: stvaranje raznovrsnijih tipova stanovanja unu91

tar istog sektora, uključivanje društvenih stanova u većem broju u slučajevima renoviranja i rehabilitacije, nastojanje da se dobije veća heterogenost stambene populaoije, banalizacija i polivalentnost eki­ piranja, kako bi se naglasila »društvena izmiješanost«. — Prioritet javnom transportu da bi se urbanom prostoru dalo obilježje javnog mjesta s kolektivnim prisvajanjem: restruktuiranje sa­ obraćajne mreže, kažnjavanje upotrebe automobila (strožiji propisi), uvođenje novih načina saobraćaja (tramvaj, električna vozila, itd.) i modernizacija već postojećih (autobus, metro), podstrekavanja da se češće upotrebljavaju kolektivna sredstva saobraćaja (snižena ili bes­ platna tarifa). — Reaktiviranje urbanih slika koje su pale u zaborav (prolaženje ljudi, miješanje raznih slojeva, folklor, lokalna boja, svečanosti, sajmo­ vi, selo, susjedstvo, osjećaji pripadanja, duh grada, itd.) pomoću »sim­ boličkih« manifestacija zajedničarstva: festivali, defilei, kulturne nedje­ lje, »glazba na ulici«, tržnice i izložbe pod vedrim nebom, igre i natje­ canja na ulici, putujuća kazališta, itd. — Oživljavanje »lokalne demokracije«: otvaranje općinske admini­ stracije prema publici i pojačani dodiri s građanima (izložbe u općin­ skoj vijećnici, susreti-debate između građana i funkcionara, audio-vizualna obavještenja, hostese), sudjelovanje građana u odlučivanju (ko­ lektivna razrada planova o zaposjedanju tla, referendumi, stvaranje raznih komisija sa savjetodavnom funkcijom izvan općinske admini­ stracije, priznavanje i institucionalizacije udruženja i komiteta kao pri­ znatih sugovornika u upravljanju svakodnevnim životom. (Vidi Garnier-Goldschmidt, trideseta stranica i dalje.) Kad bismo se vratili programu »humanizacije tvornice«, onako kako je opisuje Georges Friedmann u svojim djelima o »razmrvljenom ra­ du«, našli bismo mnogo srodnih ideja ovima što ih iznosi NUP. Bitna je karakteristika tog programa da je razmišljanje na osnovu »indu­ strijskog imperativa« zamijenilo razmišljanje o »socijalnom imperati­ vu«, a to bi značilo, kad je riječ o uređenju prostora, da su pitanja društvene integracije građana i njihova identifikacija s mjestom obi­ tavanja došli u prvi plan. Prostorno se ito izražava na dosta jednostavan način: na primjer, »vertikalnom urbanizmu« Pompidoua Giscard je suprotstavio »horizontalni urbanizam«, koji, poštuje tradicionalne di­ menzije Pariza. Ili da se ukloni društvena segregacija — rehabilitacijom ulice ili »lokalnom demokracijom« — pomoću arhitekture koja daje ljudima mogućnosti da »je shvate i prisvoje«. »Sasvim sigurno, čitav ponor, primjećuje Garnier i Goldschmidt, odvaja ove dvije vizije urbanizma. A ipak one dolaze od dva čovjeka 92

koji nesumnjivo pripadaju istoj klasi. Treba li zaključiti da je sama buržoazija prebacila pušku s jednog ramena na drugo?« U tajlorizmu, koji ima svoj urbani ekvivalent u tehnokratskom funkcionalizmu, čovjek je prije svega radna snaga uključena u proces maksimiranja profita, što je isto što i maksimum eksploatacije ove radne snage. Međutim, sam razvitak kapitalizma je prisiljavao poslodavce da ne gledaju na radnike samo kao na radnu snagu, već kao i na potro­ šača. Nije li već Marx primijetio da je radnik »radna snaga« samo za kapitalistu koji ga neposredno zapošljava, ali da je on za drugoga ka­ pitalistu prije svega »potrošač«! Nakon što je »potrošačko društvo« demantiralo razne marksističke teorije o progresivnoj pauperizaciji (u materijalnom pogledu) radničke klase (Grossmann), porast potrošačke moći radničke klase morao se prenijeti i na stanovanje. Tako je iščezla ona tipizirana izgradnja »radničkih naselja« iz ranijeg doba, koncem prošloga i početkom ovoga vijeka, i radničko stanovanje približilo se srednjim slojevima. (Slum je ostao u najvećem dijelu pri­ vilegija imigrantske radne snage.) Moglo bi se reći da »etatističke kon­ cepcije« u urbanizmu izmiču pred »privatističkim«, kao što ističe H. Lefebvre: »Što se tiče urbanizma danas, kritika s desna stavlja akcenat na in­ dividualnu kuću i privatnu inicijativu. U ovoj vrsti velike ljuljačke ili velikog pokreta, što vuče francusko društvo, gdje se etatističko, začud­ no nazvano »društvenim« ili »kolektivnim«, suprotstavlja »individual­ nome«, ili »privatnome«, vaga se danas jasno naginje na stranu indivi­ dualnoga, to jest »privatne« inicijative i kapitala. Cilj je ove kritike očito da prokrči put kapitalu koji traži investicije s najvećim »profitom«.3 Razumije se, da ova logika izvlačenja profita u potrošačkom društvu ne može izbjeći pritisku »ljudskog faktora« i »socijalnog 'imperativa«, pogotovu kad se općina nađe u rukama socijalističke uprave i njenog odlučivanja o investicijama. Tada ono, što nam izgleda kao obična mistifikacija u kapitalističkim uvjetima, ili iz kapitalističke perspektive, dobiva jedan novi smisao i pomiče se u drugi okvir razmišljanja.

2. P R O S T O R Š T O SPAJA A NE ODVAJA

Borba protiv segregacije revalorizira sve one oblike prostornog rješenja i uređenja koji dopuštaju da se ljudi što više nalaze zajedno, da što više saobraćaju u neformalnim odnosima, da sudjeluju u životu svoje urba1

H. Lefebvre, Espace et Politigue, Anthropos, 1972, str. 59.

93

ne zajednice. Dok je tehnokratski funkcionalizam stavljao težište na čo­ vjeka kao radnu snagu i na što jeftiniju reprodukciju radne snage u »slobodnom vremenu«, NUP sada nalazi da on ima niz veoma važnih uloga upravo u »slobodnom vremenu«, gdje se ne pojavljuje više samo kao strogo »privatizirani čovjek« ili čestica »usamljene gomile«, okru­ žen katkad svojom obitelji u skučenom i odijeljenom prostoru, već ga nalazi kao socijalno biće, kao »citoyen-citadin-a« (građanina svoga gra­ da), kao građanina i sugrađanina istovremeno, dakle kao političko i zajedničko biće. Novo je u NUP-u da grad nije više shvaćen kao puko sreàstvo ekonomskog rasta već kao mjesto društvene integracije ili kohezije. U to­ me se slažu ne samo predstavnici oficijelne politike i lijevi teoretičari, već i »Savez stanara u kućama za jeftino stanovanje«: »Grad ne postoji samo da bi udovoljio potrebama pojedinaca, već je njegov pravi poziv naročito u tome da stvori kolektive, te zadovolji osnovnu potrebu čo­ vjeka da živi zajedno s drugima. Grad je ustvari ostvarenje, u prostoru i vremenu, jednog društvenog projekta.« To znači rušiti klasne i kastinske pregrade koje su dosada davale izgled gradu. Sadašnji predsjednik Francuske, F. Mitterand, zalažući se za decentralizaciju i samoupravlja­ nje, kaže: »U povorci zala od kojih trpi naše društvo postoji jedno spe­ cifično što dolazi od iščezavanja grada: to je opasnost koja prijeti sva­ kom pojedincu, čak svakoj grupi, naime da bude odvojen od društva, odbačen od njega, pa osjećajući tolike poteškoće da se u njega uključi, čini mu se da je nasilna akcija najbolje sredstvo.« 4 »Sve do konca sedamdesetih godina je urbana politika ostavila u pozadini, ukoliko nije potpuno zanemarivala, kvalitativne vidove ure­ đenja prostora, pa su poboljšanja na ovom području dolazila isključivo od inicijative pojedinaca ili automatski proizlazila iz zadovoljenja kvan­ titativnih potreba. Tako je akcenat stavljen na broj stanova koje valja izgraditi, kvantitet radnih mjesta koja valja otvoriti, veličinu potrebne infrastrukture, uklapanje deficita u o p r e m i . . . Jednom riječju, bila je to vladavina brojke i statistike. Razvitak se zemlje izražavao povećanjem standarda života, volumenom proizvodnje i potrošnje, intenzitetom raz­ mjene, bilo da se radilo o ljudima ili robi. Francuska je slavila svoj ti­ sućiti kilometar autoputa, pariško područje će do konca vijeka dostići 14 milijuna stanovnika, te se grčevito tražilo sredstva da se stvore nove »metropole« kao protuteža njemu, a neboderi koji su svugdje počeli ni­ cati nagovijestili su da je naše društvo ušlo u doba moderniteta. Fran­ cuska je morala prihvatiti novo vrijeme, a Pariz se prilagoditi automo4

94

«Echange et projets, no.2, 1974, str. 44.

bilu. Konačno pronađena »veličina« mogla se mjeriti, a dimenzija pro­ jekta služila je kao mjerilo. Na koncu svega, logika kvantificiranja se izjednačila s logikom profita . . . U optici tadašnjih uređivača prostora grad je bio kao neka meha­ nika, gigantski sistem upravljan gotovo fizikalnim zakonima — analo­ gija što je dopuštala da urbanizam traži status egzaktne znanosti. Kao svaka znanost i on je imao svoje eksperte i specijaliste, a stanovnici, lišeni »znanja« i »kompetencije«, mogli su jedino da mu se prepuste na svoje d o b r o . . . i naročito na svoje zlo.«5 Naravno jedan od prvih elemenata ljudske komunikacije i susreta u gradu je ulica. Trebalo je rehabilitirati ulicu, jer je ona bila »osu­ đena« od modernog urbanizma, ne samo da postane »kanal za automo­ bile«, pa je auto sasvim istisnuo pješaka popevši se čak i na pločnike, tamo gdje nije bilo dovoljno mjesta za njega na kolovozu. Neki su urbanisti jednostavno izbrisali prostor za pješake i bicikliste, a neki još »moderniji« i same ulice, jer se u stambenom silosu moglo parkirati neposredno ispod zemlje. Tamo gdje je bilo manje novaca i manje mašte, gdje se birokracija već motorizirala, prepustilo se ulicu invaziji automobila, kao što svjedoče svakodnevni prizori u našim gradovima, do te mjere da je ona sasvim izgubila svoju početnu funkciju, jer je i kretanje pločnikom postalo onemogućeno i čak opasno po život! (Neki »mudraci« kod nas su proglasili da je izgradnja »javnih garaža« neren­ tabilna stvar!) Iako se naša birokracija u svakoj zgodi poziva na »sa­ moupravljanje« građana, ona je zoboravila da je jedna od prvih mak­ sima takvog samoupravljanja ona izreka Iljfa i Petrova da »pješaka va­ lja ljubiti.« No, iako je tehnokracija pretvorila pješaka u vječnog »migranta« (»emigranta« i »imigranta« istovremeno!), prebacujući ga na najjedno­ stavniji način od spavališta do radnog mjesta, ona je ipak brzo uvidje­ la da valja ulicu ponovo vratiti pješaku. Zašto? Podizanje životnog standarda značilo je povećanu potrošačku moć, a povećana potrošačka moć veću raznolikost u potrošnim dobrima, raznolikost i kvalitet, a time i bezbrojne »butike«. Velika robna kuća s vlastitom prometnom stanicom u suterenu nije više zadovoljavala potrebe potrošača — slado­ kusaca, što uživaju u lijepo izloženoj i ekskluzivnoj robi, da bi par koraka dalje sjeli u kafić i razmišljali što bi valjalo kupiti, promatra­ jući pri tome šetače koji prolaze. Direktori velikih firmi i ostali podu­ zetnici, veći i manji trgovci, podigli su glas da valja trgovačke četvrti »humanizirati«, očistiti od automobila i otvoriti ulice pješacima. Ame5

Garnier-Goldschmidt, op. cit., str. 101—102.

95

ričke robne kuće, gdje se autom ulazi gotovo do komptoara i u njih ukrcava kupljena roba, spadaju na periferiju a ne u središte grada! Centar valja ponovo osloboditi za pješaka, pješaka-potrošača. »Ulica se pretvorila u organiziranu mrežu, upozorava Lefebvre, za potrošnju i po­ moću potrošnje. Brzina pješačkog prometa, kakva se ovdje trpi, daje mogućnost da primjećujemo izloge, kupujemo izložene predmete. Vri­ jeme postaje 'vrijeme-roba' (vrijeme kupnje i prodaje, vrijeme prodano i kupljeno).«6 Dakako, Lefebvre vidi u rehabilitaciji ulice i druge cilje­ ve, više društvene prirode. No, činjenica je da pojava »pješačkih ulica« u trgovačkim centrima velikih gradova ima svoj uzrok u ekonomskim motivima. Ali, ulica mora dati ponovo mjesto ne samo »homo economicusu« već i čovjeku kao »zoon polikonu«, čovjeku koji na ulici može zadovo­ ljiti svoje građanske težnje. Ulica je uvijek bila faktor građanskog i političkog odgoja, pa to mora i danas ostati. Automobil je povećao se­ bičnost i usamljenost, pa čak i agresivnost čovjeka. »Proširivanje pje­ šačkih zona u srcu grada može vrlo korisno poslužiti 'preodgajanju' urbanog čovjeka, njegovih refleksa i njegove percepcije okoline.« (S. Jonas).7 Ako se uzme da gradska dinamika uključuje tri vida: funkcionalni, individualni i kolektivni, tada se funkcionalni odnose na prometne i trgovačke funkcije ulice, a individualni i kolektivni imaju neposrednu vezu s čovjekovom socijabilnošću, ideologijom i sistemom vrednota. Uli­ ca bi morala odgajati pojedinca, a ne činiti ga divljakom i siledžijom, kao što je danas česti slučaj, gdje ona pridonosi otuđenju čovjeka u »anonimnoj gomili«. Ulica je krvotok kojim pojedinac mora uspostaviti vezu s drugim čovjekom, jedna od bitnih arterija susjedstva i susjed­ skih odnosa. Upravo protiv procesa privatizacije i automatizacije ljudskog društva, tipičnih ne samo u građanskim već i u takozvanim socijalis6

H. Lefebvre, Urbana revolucija, Gallimard, 1970, str. 12.

7

Veliku je pažnju izazvala J a n e Jacobs svojom kritikom američkih subuibija

i apologijom ulice u svojoj knjizi Smrt i život velikih američkih gradova (1961).

Ona vidi u ulici glavni faktor za stvaranje društvene sigurnosti i solidarnosti među građanima. Ulica ima trostruku ulogu: prvo, ona »mora jasno odvojiti privatni od javnog prostora«, koji se u suburbijama miješaju; drugo, ona mora »imati oči koje nadgledaju ulicu, oči onih koji su prirodni vlasnici ulice«, a ne da kuće okrenu leđa ulici ili da ih stanari uopće ne vide; treće, »trotoar valja koristiti stalno bez zastoja: to je jedini način da se poveća broj prisutnih očiju na ulici i da se privuku pogledi onih koji se nalaze u zgradama. Nitko ne voli gledati kroz prozor koji pokazuje praznu ulicu.« Ona ima potpuno pravo kad kaže: »Privlačnost koju osjećaju ljudi kad gledaju druge ljude je činjenica koja je čudno zanemarena od urbanista i arhitekata.« (The Death and Life of Great American Cities, 1961, Random House, New York, str. 35—37).

96

tičkim društvima, valjalo bi gradske prostore načiniti dovoljno atrak­ tivnima da omoguće ponovnu »socijalizaciju« stanovnika. »Druga je po­ lovina 20. stoljeća dosta brutalno slomila jedinstveni grad naših pre­ daka. Po uzoru na društvo u kojemu živimo grad se »rasprsnuo«. Mozaičkoj kulturi, koja leži u stvarnosti društvenih grupacija, odgovara gradska sredina sastavljena od slabo ili nikako povezanih dijelova. Čak kad bi i svaki dio bio zadovoljan sam sa sobom, relativni raspored do­ vodi do sudara koji atomiziraju i usamljuju... Treba, dakle, tražiti u jednoj komunikaciji između nas i sredine, više nego zbog samih estet­ skih razloga, takvu akciju u sredini, koja unapređuje gradsku oprem­ ljenost.«8 Ulice valja učiniti ponovo privlačnima, lijepo osvijetljenima, išara­ nima izlozima i reklamama, ispunjenima kafićima, raznim senzacijama, mirisima dobrog jela, ali i jeftinih štandova s popularnim jestvinama, i ne samo jestvinama, već i raznim drugim predmetima, kulturnima i zabavnima. Treba ih ispuniti i mjestima za odmaranje, klupama i ogra­ dama za sjedenje, tako da pružaju veću udobnost nego što bi to mogla i vlastita soba. Podsjetimo samo kako su za slavu automobila izbacili s jednog našeg trga i drveće i klupe, pa kad je jedan sociolog tamo postavio jednu jedinu klupu, ona je izazvala senzaciju gotovo jednaku onoj prije pedeset godina, kad je tamo bio izložen morski pas ljudožder! No, klupa se nije dugo održala, brzo je iščezla, kao što su iščezle i sto­ lice po kavanama i lokalima, gdje se jede ili pije na brzinu. Čak su i u nekim starim kavanama stolovi i stolci doživjeli istu sudbinu, a njihov je ostatak pričvršćen za pod da spriječi slobodno udruživanje ljudi koji tamo sjede i komuniciraju, tako da ne možete prisjesti stolu nekog znanca ili prijatelja! Nevjerojatno kako su se inače dobri arhitekti pre­ tvorili u bezdušne tehnokrate i izgubili smisao za iskonsku ljudsku društvenost! Ulica je često mjesto vreve i dodirivanja ljudi, ali su to površni su­ sreti, gdje se čovjek nalazi usamljen, gotovo anoniman. Da bi ona do­ bila svoju pravu vrijednost mora biti uključena u prostor nastanjen ljudima koji se češće susreću na istim mjestima, a koji i zalutalom strancu prenose svoju familijarnost. Ono što čini grad prijateljskim i gostoljubivim je njegova otvorenost ljudskim susretima, grad koji ne štedi na mjestima susreta, raznovrsnim lokalima, a ovi pak ne štede na stolicama i vremenu koje će netko kod njih prosjediti sam ili u razgovoru s drugima. Svoju privlačnost duguje Pariz upravo takvim 8 H. Mathieu, J. P. Muret, Le mobilier urbain (Gradska opremljenost), »Urbanisme«, No. 139, 1973, str. 47.

7

Grad po

mjeri čovjeka

97

mjestima, gdje se osjeća da se iza anonimne ulične vreve krije društve­ ni i kolektivni karakter jednoga mjesta koje potiče na razgovor i stva­ ranje, gdje se i zalutali čovjek može osjećati kao »kod kuće«. Da bi ulica dobila prijateljski karakter, potrebno je da čitav ambi­ jent u kojem se nalazi odiše takvim duhom, a to zavisi najviše od ka­ raktera opremljenosti grada. Oprema grada (kulturne, zabavne, sport­ ske, rekreativne ustanove, objekti pa i skromni uređaji kao što su kiosci, štandovi, stolovi, klupe, rasvjetna tijela, itd.) mora također pri­ donijeti »susretima«, »komunikaciji«, »razmjeni« među građanima. Buj­ nost ovakve opreme daje gradu onaj pečat »urbartiteta« koji su nekada imali vašari pred seoskim crkvama. »Oprema, bilo kakva, piše R. Aubrv, ne izvlači svoju vrijednost iz puke funkcije koju vrši. Ona nije isklju­ čivo društveni lokal, školski lokal, sportski lokal. Treba se čak boriti i reagirati protiv funkcionalističkog, rasparčavajućeg, segregacionističkog karaktera opreme, što samo pojačava opću tendenciju našeg društva umjesto da joj bude protuteža... Slaganje opreme u urbanom kon­ tekstu ističe vrijednost drugih mogućih poziva u njima samima. Ona sudjeluje u stvaranju duše jednoga grada i pomaže njegovim stanovni­ cima da pomoću predočenih simbola otkriju smisao svoga grada.« Funkcionalizam je potcijenio značaj opreme ili je sveo na standardizi­ rane tipove bez inventivnosti i originalnosti, bez veze s okolinom i uključenošću u život. To su veoma dobro primijetila zagrebačka djeca, kad su dobila zadatak da crtaju dječja igrališta: sva su crtala prostore sa statičkim, za zemlju pričvršćenim ljuljačkama, klackalicama, toboga­ nima, na betonskim površinama, ali nigdje nije bilo živog djeteta koje bi ili upotrebljavalo, jer je upotreba ove zabavne opreme bila predvi­ đena za individualno a ne kolektivno korištenje, i to pod nadzorom odraslih. Na tim crtežima nije se našlo ni jedno jedino drvo! Naravno, kad su ista djeca dobila zadatak da crtaju igralište kako ga zamišljaju, ono je odmah oživjelo i prirodom i djecom. Nakon studentskih nemira 1968. neki su funkcionari u Francuskoj shvatili da bi oprema grada morala služiti boljoj integraciji građana, te da bi »svi Francuzi morali postati svjesni da kolektivna oprema mora postati prioritetna u vladinoj djelatnosti, a ne više biti sporedna rabota.« (Potcrtao Chalandon). »U nekoj četvrti, stambenom bloku, zoni stanovanja, potvrđuje Robert Aubry, potrebni su lokali, gdje se ljudi mogu uveče sastajati, gdje se starije osobe ili majke obitelji mogu naći poslije podne, gdje će biti moguće nakon rada u nekoj školi načiniti neki baby-foot ili malo pročavrljati.« »To je kuća četvrti' ili susjedstva... Tek se pomoću kvartovskih domova može roditi društveni život, želja da se izađe iz svoje 98

kuće, da se susretne druge i da se nešto uradi. Tu se može roditi duh četvrti. Ukratko, familijarnost mjesta uključuje u sebi familijarnost ljudi koji ga posjećuju. Grad, kao i četvrt, nisu samo jedna 'mala do­ movina': oni teže također tome da postanu 'velika obitelj'. Istina je, mala obitelj nije više sposobna da služi kao temelj bilo kakvom konzensusu. Pod utjecajem kapitalističkog razvitka nekadašnji su se od­ nosi, koji su od proširene obitelji činili stup društva, raspali povukavši za sobom i ovu ustanovu u njenom tradicionalnom obliku. Uslijed de­ zintegracije tako važnog faktora bilo je potrebno zamijeniti ga nekim drugim. Kapital nakon što je razorio stare proizvodne odnose, razara istovremeno one sisteme fiksacije, što ih predstavlja ustanova obitelji, primjećuju autori jedne studije koja se bavi 'opremama vlasti', i na taj način oslobađa 'opasne tokove', a te valja nanovo ukrotiti, fiksirati, ukrutiti, neutralizirati. Kako doista ponovo preuzeti na svoju brigu funkciju 'specijaliza­ cije', koju je nekada vršila obitelj predkapitalističkog tipa, osigurati buđenje 'zajedničkog duha', kontrolirati i kanalizirati težnje, porive, čak 'nastranosti' što ih je nekad regulirala ustanova obitelji? Tko će se baviti bolesnicima, luđacima i kriminalcima, organizirati dokolicu i odmor normalnih ljudi, obučavati društveni život? Jedna cjelina apa­ rata i mjesta, mreža ustanova specijaliziranih za tu svrhu.« (Garnier — Goldschmidt, str. 150—151). Ovdje prisutni odgojni problem možemo opisati jednostavniim rije­ čima: budući da otac i mati provode dan po shemi »metro-boulot (ra­ bota) — dodo (spavanje)«, ali prije »dodo« još neko vrijeme zure u televizor, to djeca ili omladina, nabijeni snagom i potrebom da troše životne porive, izlijeću na ulice kako bi se bavili raznim oblicima »happeninga«: podmetanjem noge nekoj starijoj osobi, razbijanjem neke ulič­ ne svjetiljke ili izloga, izvikivanjem neke neumjesne parole pred »orga­ nom javne bezbjednosti«, a ako ih se okupi veći broj, to može poprimiti i brutalnije oblike. Deficijentnost ovakve obiteljske socijalizacije mo­ raju, dakle, preuzeti razne društvene ustanove, pa kako sama škola za to nije dovoljna, potrebno je misliti i na druge slične ustanove, gdje se provodi sve veća količina slobodnog vremena.

3. P O L I V A L E N T N O S T I BANALIZACIJA

Da bi društvene ustanove odgovarale ovome cilju, razmišljalo se kako bi ih se prilagodilo takvome programu, pa su otkrivena dva postupka: polivalentnosti i banalizacija. 7*

99

Ideja polivalentnosti nekog prostora pojavila se već mnogo ranije, ali je tek sada dobila pravi smisao. U SAD mnogi crkveni prostori slu­ že raznim kultovima, a i za javna predavanja. Na taj se način prostor koristio u američkim community schools, nekim engleskim koledžima, njemačkim »kućama za slobodno vrijeme«, u agori u Drontenu u Nizo­ zemskoj, dok se u Francuskoj ova ideja javlja kasnije. Kao primjer polivalentnog prostora navodi se Odjelni i kulturni centar u Yerresu, gdje se u nizu zgrada s povezanim kolektivnim djelatnostima nastoji razviti »zajednički duh«. Tako tu nalazimo pored školskoga centra, sportski centar, konzervatorij, centar za izobrazbu odraslih, biblioteku, ateljeje za umjetničko obrazovanje djece i odraslih, sve što može pri­ donijeti nekoj zajedničkoj kulturnoj ili zabavnoj djelatnosti u slobodno vrijeme. Školski su se centri već prilagodili potrebama permanentnog obrazovanja, te nakon što su iz školskih klupa izašla djeca, u njih ulaze odrasli. Jedan od glavnih ciljeva u stvaranju polivalentnog prostora jest da se građani okupljaju, kako bi »sudjelovali« u životu naselja, dobi­ vali obavještenja, diskutirali, predlagali, ukratko odgajali se za svoju ulogu aktivnog građanina. Razumije se, da je ovakva djelatnost nošena duhom »demokratizacije« zajednice, jer u njoj sudjeluju građani iz raznih društvenih slojeva. U tu svrhu služi također i banalizacija djelatnosti, a sastoji se u to­ me što ustanove, koje su ranije služile u specijalne svrhe i za specijal­ nu publiku, sada moraju služiti svima, đacima kao i roditeljima, boga­ tima kao i siromašnima, buržoaziji kao i radnicima, intelektualcima kao i klošarima. Doduše, već sam prije rata vidio u najelitnijoj ustano­ vi Latinskog kvarta, u College de France, kako neki intelektualni klo­ šari dolaze na predavanja istaknutih znanstvenika da bi tamo prodrijemali koji sat. Tu se uvijek postavlja ono poznato pitanje: što može spriječiti i najbolje zamišljene ustanove da se vremenom ne birokratiziraju i ne rutiniziraju, da ne postanu opet prostor za društvenu segregaciju? Jed­ na francuska planska komisija upozorava na ovu opasnost: »Oprema mora, kolikogod je to moguće, izbjeći normalizaciju, da se ne bi ponovno preobrazila pod učinkom specijalizacije i racionalizacije u zacrtane i ko­ dificirane servisne službe, a što bi očito išlo protiv željenog cilja. Napro­ tiv, valja ohrabrivati napore za regrupiranjem, banalizacijom i polivalentnošću, što vodi do veće ekonomičnosti i boljeg učinka na oživljava­ nje kulturo-zabavnih djelatnosti.« Međutim, i u ovom slučaju opasnost od rutinizacije i opadanja prave animacije postoji tako dugo, dok u samome društvu postoji stvar­ na segregacija, razvedenost na suprotstavljene ili odijeljene društvene 100

klase, te dok faktori društvene promocije djeluju u smislu raslojava­ nja a ne spajanja društvenih slojeva. Ovaj nam je problem poznat iz iskustva s demokratizacijom odnosa u proizvodnim poduzećima. Pro­ blem je uvijek isti: ako želimo demokratizirati jednu društvenu organi­ zaciju, ili neko naselje i grad, potrebno je demokratizirati čitavo druš­ tvo, a tu je, kad je u pitanju grad, oblik slobodnog udruživanja gra­ đana i slobodna inicijativa u komunalnim pitanjima, jedan od bitnih preduvjeta. 4. ULOGA CENTRA U SOCIJALIZACIJI URBANOG PROSTORA »Potrebno je bivstveno stvoriti istinske političke centre malih dimen­ zija, kaže jedan socijalistički načelnik u Villepreuxu, po mjeri našeg demokratskog ideala.« Dobro je podsjetiti na jednu izreku Jeffersona koji je definirao grad kao »malo društvo ljudi koji se mogu susresti na jednakoj nozi«. Ova izjava ističe decentralizaciju državne moći u obliku malih lokalnih zajednica dopuštajući bolju društvenu integraci­ ju pod pretpostavkom društvene jednakosti. Reakciju protiv pretjerane društvene centralizacije raznih funkcija možemo pratiti u toku čitave povijesti građanskog društva, pa su tako već socijalisti utopisti, Owen i Fourier, smatrali da se prava demokracija socijalističkog tipa može normalno odvijati samo u relativno malim prostornim i brojčanim za­ jednicama. U najnovije se vrijeme ova ideja javlja kao reakcija na ve­ like gradove, megalopolise, u kojima pojedinac gubi identitet, jer ne nalazi »simbole po mjeri čovjeka« s kojima bi se mogao identificirati i na taj se način osjećati odgovornim građaninom svoga mjesta. Tako suvremeni američki ekonomist E. F. Schumacher u knjizi sa karakte­ rističnim naslovom Malo je lijepo (Small is beautiful) upozorava da, kad gradovi pređu veličinu od 500.000 stanovnika, nameću velike pro­ bleme u administrativnom, ekonomskom i socijalnom pogledu, pa se oštro ograđuju od suvremenih tendencija ka gigantizmu, kao posljedi­ ci moderne tehnologije, naročito u pogledu transporta i komunikacija. On smatra da je jedno od glavnih zala takvog razvitka iskorjenjenost, osjećaj izgubljenosti, a čemu pridonosi masovni saobraćaj. »Sve u svi­ jetu, kaže Schumacher, mora imati neku strukturu, inače je to haos. Prije pojave masovnog saobraćaja i masovnih komunikacija struktura je bila jednostavno ovdje, jer su ljudi bili relativno nepomični. Ljudi koji su želili da se sele, to su i činili, kao što svjedoči poplava irskih svetaca po Evropi. Tu je bila pokretljivost i komunikacija, ali nije bilo 101

iskorjenjenosti. Danas je veliki dio strukture propao, a zemlja liči na veliki teretni brod s neosiguranim teretom. On se naginje, teret se ra­ sipa, brod tone. Jedan od glavnih elemenata strukture za čitavo čovječanstvo je na­ ravno država. I jedan od glavnih elemenata ili instrumenata strukturi­ ranja (ako se može upotrijebiti ovaj pojam) su granice, nacionalne gra­ nice. Ali ranije, prije tehnološke intervencije, značaj je granica bio go­ tovo isključivo političke moći, određujući koliko ljudi možete podići za rat. Ekonomisti su se borili protiv takvih granica, jer su postale ekonomska barijera — odatle ideologije slobodne trgovine... Dok lju­ di s površnom logikom vjeruju da brzi transport i trenutačne komuni­ kacije otvaraju jednu novu dimenziju slobode (što neki čine u više trivijalnom smislu), oni previđaju činjenicu da ova dostignuća nastoje također razoriti slobodu, tako što sve čine krajnje ranjivim i krajnje nesigurnim, ako se ne pobudi svjesna politika i svjesna akcija da se ublaže destruktivni učinci ovoga tehnološkog razvitka. No, razorni su učinci mnogo veći u velikim zemljama, jer smo vi­ djeli da granice stvaraju »strukturu«, pa je potrebno znatno veća od­ luka da netko pređe granicu, da se iskorjeni iz rodne zemlje i pusti korijen u nekoj drugoj zemlji, nego što je to slučaj u granicama vlastite zemlje. Zato i faktor iskorjenjenosti postaje to veći što je zemlja v e ć a . . Kako stoji stvar s nužnošću da se posjeduje veliko unutarnje tržiš­ te? To je ponovo optička varka, ako se smisao »veliko« shvaća u poj­ movima političkih granica. Nepotrebno je reći da je bogato tržište bo­ lje od siromašnog, ali to, da li je tržište unutar ili izvan političkih granica, daje u stvari malu razliku. Nisam siguran, na primjer, da bi Njemačka u cilju izvoza većeg broja Volkswagena u Sjedinjene Države, inače bogato tržište, morala anketirati Sjedinjene Države. Ali dolazi do znatne razlike, ako je mala komuna ili provincija politički vezana i pod upravom bogate komune ili provincije. Zašto? Zato što je u jed­ nom pokretnom, iskorjenjenom društvu zakon neravnoteže beskonač­ no jači od takozvanog zakona ravnoteže. Ništa tako ne uspijeva kao uspjeh sam, i ništa tako ne stagnira kao stagnacija. Uspješne provin­ cije izvlače život iz neuspješnih, a bez zaštite protiv jakih slabi nemaju nikakvog izgleda; ili će ostati slabi ili će morati seliti i priključiti se jačemu: oni stvarno ne mogu sami sebi pomoći. Najvažniji problem u drugoj polovini dvadesetog vijeka je geograf­ ska raspodjela stanovništva, pitanje »regionalizacije«. Ali ne regiona­ lizacije u smislu da se niz slobodnih država poveže u sistem slobodne trgovine, već u suprotnom smislu: da se razviju sve regije unutar sva­ ke zemlje. To je, ustvari, danas najvažniji predmet na dnevnome redu 102

u svim velikim zemljama. I niz nacionalizama malih naroda danas i zahtjev za samoupravom i takozvanom nezavisnošću samo je logički i racionalni odgovor na potrebu za regionalnim razvitkom. Naročito u siromašnim zemljama nema nade za siromašne bez uspješnog regio­ nalnog razvoja, bez razvojnog napora izvan glavnih gradova koji pokri­ vaju sva ruralna područja bez obzira gdje se ljudi n a l a z e . . . Koji je smisao demokracije, slobode, ljudskog dostojanstva, život­ nog standarda, samoostvarenja, usavršavanja? Da li je to stvar dobara ili ljudi? Naravno da je to stvar ljudi. Ali ljudi mogu biti kao takvi samo u malim razumljivim grupama. Stoga se moramo naučiti da mislimo u pojmovima jedne artikulirane strukture koja može izaći na kraj s velikim brojem jedinica. Ako ekonomsko mišljenje ovo ne može shvatiti, tada je ono beskorisno. Ako se ne može izdići iznad velikih apstrakcija, nacionalnog dohotka, stope rasta, odnosa kapital-dohodak, input-output analize, radne pokretljivosti, akumulacije kapitala, ako se ne može izdići iznad svega toga i uspostaviti dodir s ljudskom zbiljom siromaštva, lišavanja, otuđenosti, očajanja, slomova, zločina, bjegstva, stresa, zatvorenosti, ružnoće i spiritualne smrti, tada izbrišimo eko­ nomiju i započnimo iznova. Zar, doista, nema dovoljno »znakova vremena« da nam označe ka­ ko je potreban jedan novi početak?«* Iznijeli smo nešto poduži citat tipičnog stava za dosta raširenu ten­ denciju u suvremenim društvenim teorijama, koje stavljaju težište na decentralizaciju političke i ekonomske moći, uravnoteženje u razvoju razvijenih i nerazvijenih područja, a s ciljem da se stvori istinsko de­ mokratsko društvo, koje će moći prevladati sva ona zla iskorjenjenos­ ti građanina u društvu pod vlašću megalomanskih težnji ka gigantizmu, s »prosvijećenom« birokracijom i tehnokracijom na čelu. Ne radi se samo o onoj Rousseaovoj ideji da za pravu demokraciju jedna država

ne smije biti ni prevelika ni premala«, već o tome da se uspostave takve komunikacije i odnosi među građanima koji će osigurati njihov identi­ tet s prostornom zajednicom koju obitavaju. Radi se o pitanjima ve­ oma značajnima za suvremeno poimanje uloge grada i, posebno, grad­ skog centra. Podsjetimo da je gradski centar prošao kroz sljedeći povijesni raz­ vitak zajedno s nekim dominantnim funkcijama: a) duhovno-društveno središte, s kultom, hramom ili crkvom kao vanjskim simbolom, 9 E. F. Schumacher, Small Is Beautiful, Harper and Rov? Publications, New York, 1975, str. 70—75.

103

b) političko-administrativno središte, s agorom, forumom ili grad­ skom vijećnicom kao simbolom, c) administrativno-trgovačko-industrijsko središte, monocentrično polivalentno početkom 19. vijeka, d) financijska i trgovačka i administrativna središta, policentrična i monovalentna središta 20. vijeka, e) socijalno-integrativno središte, polivalentno i policentrično ili decentralizirano središte s laiciziranim sadržajima. Ekonomski i politički značaj centara je poznat, budući da jedan ve­ liki gradski centar jasno dominira određenim krajem (R. McKenzie, 1933). Njegova financijska moć utječe na organe odlučivanja na raznim hijerarhijskim razinama. On se ne mora nalaziti u središtu predviđe­ nom za administrativno odlučivanje, ali se njegova prisutnost može la­ ko utvrditi, jer je zemljišna renta tamo redovito najviša. Moguće je na­ činiti čitavu jednu ljestvicu centara po njihovoj moći: dominantni, pod-dominantni, utjecajni, podutjecajni. Naravno, on često pored fi­ nancijske moći koncentrira i intelektualnu snagu. Određenu koncen­ traciju društvenih znanja, naročito u pogledu tercijarnih i kvartarnih zanimanja u obliku primijenjenih tehnika i spoznaja. »Učinak domina­ cije, kaže Perroux (1961), sastoji se u ireverzibilnom i djelomično ire­ verzibilnom dominantnom utjecaju jedne jedinice nad drugom jedini­ com zbog njene dimenzije, moći pregovaranja, prirode njene djelatno­ sti ili pripadanja nekoj zoni s dominantnom djelatnošću.« U NUP se susrećemo s novijim shvaćanjem gradskog centra, koje već pretpostavlja njegovu raniju diferencijaciju i specijalizaciju po određenim gradskim zonama. Kod teoretičara NUP-e primjećujemo da imaju u vidu, prije svega, težnju za rehabilitacijom stare uloge centra koja spaja administrativne funkcije u više demokratiziranom obliku s kulturnima i trgovačkima, ali sve to u razmjerima, izbjegavajući »gigantizam« i vraćajući se na ideje da je »malo ujedno i lijepo«. U jednom službenom dokumentu u Francuskoj se kaže: »Izgleda da je perspektiva društvene integracije gotovo uvijek prisutna u većini javnih postupaka u smjeru centara, kako sa strane države tako i sa strane lokalnih kolektiviteta, bez obzira na političku obojenost.« (Mi­ nistarstvo za Equipment, DA FU, 1977). A Garnier i Goldschmidt doda­ ju: »Ako su centri ponovo u časti danas, te su postali omiljena djeca urbanizma, to nije zbog toga što bi izgledali u očima uređivača prosto­ ra kao neophodni elementi za restrukturiranje fizičkog prostora i za dobro funkcioniranje urbanog sustava: to je prije svega kao ključni elementi društvene regulacije, u onoj mjeri u kojoj su sposobni utje­ cati na maštu stanovništva u cilju pojave jedne kolektivne svijesti.« 104

Možemo reći da, nakon što je diferencijacija grada i specijalizacija njegovih funkcija dovela do »usamljenih gomila« rukovodeći se ekonomičnošću gradske rente, sada se nastoji ponovo oživjeti funkcije druš­ tvene integracije, što ih je nekad imalo gradsko središte kao centar kultova ili demokratskog okupljanja. Jedan od teoretičara NUP-a /. Ominus piše: »Središte grada je mjesto razmjene. I ako je istina da je čovjek društvena životinja, nikad nismo više ljudi nego što smo to u dobro oživljenom središtu g r a d a . . . Ako želimo vratiti našim gradovi­ ma ovu bitnu funkciju (a istovremeno ih načiniti privlačnima) potreb­ no je da njihovi centri postanu najprije kulturni centri.« »Tako dugo dok će pojedinac izlaziti samo zato da bi radio, grad neće postojati, ali ako mu kulturne djelatnosti u središtu predlažu jednu atmosferu svečanosti, topliju, zanimljiviju od govorećih slika na televizoru, stvar je dobivena! I grad će ponovo oživjeti! On će ponovo postati mjesto sastajanja, kolektivnog osvješćivanja: dobiti svoju dušu.« (E. Cladius-Petit). Isti autor nastavlja: »Biti negdje, osjećati da smo negdje, naći se u »svojem« gradu, »svojem kvarni«, to nije šovinizam, jer često smo se rodili negdje drugdje. Ne, to je potreba za kvalitetom, odbijanje mediokritetstva, anonimnosti, beznačajnosti, samoće. Susresti druge, na­ ročito druge koji se razlikuju od nas, primati plodove kulture i prija­ teljstva, sve što grad može dati, sve što selo ne umije odbiti.« 10 Ovdje je težište stavljeno na kulturne djelatnosti, uvijek s istim ci­ ljem: omogućiti bolju integraciju pojedinca u njegovu društvenu sre­ dinu. Akcenat je upravo na kulturnoj djelatnosti, pa je tako Centar Beaubourg u Parizu okružen pješačkim ulicama u kojima prevladavaju galerije, prodavaonice slika, knjižare i razni butici s kulturnim sadrža­ jima, pored neizbježnih restorančića i bistroa. Sasvim je drukčiji kraj oko trga Contrescarpe, koji je stavio u prvi plan kulinarstvo i improvi­ ziranu zabavu po lokalima i ulicama, pa buja restoranima svih mogućih vrsta, francuskima, provansalskima, talijanskima, kineskima, grčkima, alžirskima, vijetnamskima, dakle čitav jedan kulinarski kozmos. I tu oprema četvrti služi komunikaciji među ljudima, njihovu zbližavanju. Naći ćemo isti tako i četvrti gdje tu funkciju ima trgovina, razmjena robe za novac, kupovanje i prodavanje, i gdje su ulice prilagođene pje­ šacima da mogu mirno razgledati izloge i štandove. Jedan francuski službeni dokumenat kaže: »Trgovačka oprema može igrati dvije ulo­ ge: staviti na raspolaganje stanovnika dobra i usluge koje im trebaju; 10

E. Cladius-Petit, Guerir les villes (Ozdraviti gradove), »Le Monde«, 13. X I .

1975.

105

i stvoriti oživljena i privlačna mjesta, gdje možemo prirodno šetati, sastajati se, razonoditi se.« Ono što je bitno u svim tim nastojanjima jeste, kao što ističe Castelles, integrativna uloga takvih središta, koja su »po mjeri čovjeka«, i to čovjeka-šetača, koji se može na svakom koraku zaustaviti i izmije­ niti neku riječ s drugim čovjekom. »Planovi urbanizma, bilježi Castells, nošeni najčešće težnjom da zakoče »urbanu društvenu dezintegraciju« odišu duhom reforme, dakle integracije. Tamo gdje postoji prekid druš­ tvenih odnosa ili slaba interiorizacija vrijednosti, radi se o tome da se stvori jedan vidljivi pol integracije i uredi tako da odgovara po svojoj 11 funkciji gradskim jedinicama koje želimo integrirati.«

5 . G R A D S K I P R O S T O R J E IZNAD S V E G A DRUŠTVENI PROSTOR

»Nije cilj da se stvaraju u Parizu 'radničke četvrti', već da se ubrizgaju socijalni stanovi u tkivo prijestolnice u malim dozama pravilno raspo­ ređenima«. (Izvještaj A. Gillota u urbanoj komisiji Pariza, 1977). Jedan od temeljnih ciljeva NUP-a je svakako da se iz grada ukloni ona segregacija ili getoi koji su nastali kao posljedica klasnih imovin­ skih odnosa. No, još je važnije da se ne ponavlja, u ime određene »so­ cijalne politike«, stvaranje novih takvih geta poznatih u zapadnim gra­ dovima kao »radničke četvrti« ili »naselja za jeftino stanovanje«, a koje se već izdaleko lako uočava, jer podsjećaju na vojne kasarne. Sa­ da se ovakva politika osuđuje kao »segregacionistička«, i upozorava kako valja težiti integraciji raznih društvenih slojeva stanovništva u gradu. Umjesto da se radno stanovništvo nabije u stambene silose, koji ih na najbrži način spajaju s radnim mjestom, valja stvarati gradska naselja koja će na suptilan način spojiti ono što je nekada bilo raz­ dvojeno. Već spomenuti predstavnik oficijelne politike, Chalandon, ka­ že: »Ovaj red mora sadržavati utisak pravde, stvarati osjećaj da se radi o borbi protiv nejednakosti koja se ogledala u starom urbanizmu.« Na koji se to način želi postići? Iznad svega valja sačuvati pučki karakter pojedinih četvrti, gdje se radnici miješaju s činovnicima i in­ telektualcima, koje je izbjegavala velika buržoazija, a koja će to vjero­ jatno i dalje raditi tražeći za sebe skupa i ekskluzivna mjesta izgradnje. No, za sve druge mora se poći od načela »miješanja pučanstva«, od »društvenog zagrljaja« svih slojeva. »Operacije prostornog uređenja, 11

106

M. Castells, La Question urbaine (Gradsko pitanje), Maspero, 1972.

kaže bivši predsjednik V. Giscard d'Estaing, koje ćemo poduzimati mo­ raju potpunoma poštivati sadašnji karakter pariških četvrti i sačuvati ili uspostaviti mogućnost da u njima stanuju različite društvene kate­ gorije; to uključuje da se veći dio sredstava posveti akcijama restau­ riranja, a ne akcijama renoviranja.« Ove direktive nije, naravno, sam predsjednik izmislio, jer su ih već ranije preporučivali urbanisti, a praktički provodila komunistička uprava u Bologni. Restauracija se razlikuje bitno od renovacije po tome, što se nastoji potpuno sačuvati vanjski izgled starih kuća, iznutra obnovljenih prema suvremenim standardima stanovanja. Kod renovacije se najprije upotrebi buldožer, ruši se u četvrti sve što je zastarjelo i unose »novi sadržaji« u arhitek­ tonskom stambenom pogledu, pa tako dolazimo do one čudesne mje­ šavine staroga i novoga po mnogim gradskim četvrtima, a što dobro ilustrira zakone »sukcesije« i »invazije« čikaške škole. Razumije se da je novo shvaćanje upereno protiv monotonih stam­ benih blokova, kasarnskog ili betonsko-siloskog karaktera, za koje je­ dan radnik kaže: »Znadete li, ovdje se dosađujemo. Nema apsolutno ničega. Nitko nikoga ne poznaje... Ovdje ljudi odlaze rano ujutro na posao, vraćaju se kasno uveče kući. Nikad kraja putovanju. Bez 'telkača' ne bi se moglo živjeti.« Stoga valja opet vratiti četvrtima onaj vid privlačnosti što su ih one imale nekada: raznovrsnost. Raznovrsnost ne samo u ljudima već i u arhitekturi, u opremi pratećim objektima, raznovrsnosti što stvara istovremeno zanimljivost i intimnost. Umjes­ to da se sprovodi »politika socijalnih stanova«, potrebno je uvesti »so­ cijalnu politiku stanovanja«, a to znači da nije dovoljno imati neku arhitektonsku predodžbu o slaganju blokova kuća, već je potrebno ima­ ti sliku o sastavu i načinu života samih stanovnika. Raznovrsnost ovdje znači, kao što smo vidjeli, prvenstveno raznolikost stanovnika. Zašto se ne bi našli na istom pločniku mlađi tehničar, sveučilišni nastavnik, umjetnik i klošar? Doduše, restauratorski radovi stvaraju izvjesnu »ne­ udobnost« za sirotinju, ali ih valja priučiti na vanjski izgled i oprem­ ljenost četvrti. Napuštanje velikih blokova sa specifičnim stanovništvom znači istovremeno i napuštanje razdvajanja da bi se je zamijenilo raz­ nolikošću. »Politika srednje velikih gradova, rehabilitacija ulice, pro­ mocija pratećih objekata kolektivnog karaktera, uskrsnuće centralnosti (središta života), raznolikost i desegregacija naselja... Intervencija na više frontova, ali koja se usredotočuje oko jednog jedinog cilja: spri ječiti ili slomiti oblikovanje teritorijalnih kolektiva sjedinjenih po kla­ snom pripadništvu i ciljevima, te pobuditi fiktivnu solidarnost polaze­ ći od »urbane prakse« odvajajući je od njene društvene determiniranosti«, kritički primjećuju Garnier i Goldschmidt. Evo, prigovoru 107

idejama »participacije« od strane ljevice, da se njome želi »integrirati« radničku klasu u kapitalističko poduzeće, pridružuje se ovdje gradski prostor kao oruđe prividne društvene integracije ali iščezavanja stvar­ nih klasnih razlika. Ali, ako se stavimo u položaj jednog besklasnog društva ili društva koje nastoji da to postane, onda su ideje o »druš­ tvenom prostoru« u smislu njegove socijalne raznolikosti sasvim oprav­ dane. Istina, za nas ova »raznolikost«, kao što ćemo vidjeti, ima dvije bitne dimenzije: socijalnu i biološku, jer raznolikost mora odgovarati istovremeno društvenim grupama s obzirom na njihovu profesionalnu

diferencijaciju, kao i na biološku diferencijaciju po uzrastu ili dobi. Stvaranje »društvenog prostora« ne znači samo »miješanje« raznih kategorija građana po ulicama, lokalima i kućama, već također isto takvo »miješanje« i po društvenim ustanovama, naročito u onim gdje se upravlja gradom. U pitanju je demokratizacija komune, njena veća samostalnost u odnosu na organe države, veća mogućnost građana da neposredno sudjeluju u rukovođenju i planiranju svojega grada. Ove ideje također brani NUP. Stoga predsjednik francuske republike, one Pete koja j e postala naročito centralistička, kaže: »Moramo izvršiti de­ centralizaciju naše vlasti u smjeru prvog ešalona našeg demokratskog života, onoga koji nam je najbliži, a to je komuna. Komuna je doista ono što je najbliže stvarnosti. Tamo ljudi obitavaju, tamo se poznaju i susreću, tamo se izobražavaju po školama, bave se sportom, grupira­ ju se u udruženja, tamo se rađaju i umiru, zaboravljajući na lom pre­ tjeranih svađa, tamo se smiruju pronalazeći vrijeme i zemlju.« (»Le Monde«, 23. XI. 1975.) Reklo bi se da desničar Giscard d'Estaing pro­ nalazi ideje ljevičara Henri Lefebvrea! Kao da je pročitao njegovu knji­ gu Pravo na grad. Bez obzira na utisak da veličina lokalne zajednice može služiti i prikrivanju dominacije apstraktne tehnokratske države, ostaje činjenica da ona ima odlučan značaj u životu građanina i da je ona mjesto one vrste neposredne demokracije čiji je preduvjet »bo­ gatstvo ljudske razmjene« (Marx) u svakodnevnim društvenim dodi­ rima.

Pored demokratizacije upravljanja komunom, otvaranjem gradske uprave građanima u raznim oblicima otvorenih i intenzivnih komuni­ kacija između građana i uprave, važnu ulogu u procesu demokratizaci­ je igra slobodno udruživanje građana u obliku raznovrsnih interesnih udruženja, da bi se pomoću njih mogla izraziti i formulirati volja gra­ đana. Bez slobode udruživanja u bazi ne može se govoriti o stvarnoj »participativnoj demokraciji«, jer se i najidealnije zamišljena vlast mo­ že birokratizirati i umrtviti, ako građani doista ne pokazuju volju za stvarnim sudjelovanjem u odlučivanju. Ove ideje NUP-a ne trebaju nas 108

iznenaditi, ako znamo da je Pariz okružen pojasom »crvenih općina« sa socijalističkim ili komunističkim upravama. A i uspomena na Pa­ rišku komunu još je pogdjegdje živa: »Parišku komunu možemo sma­ trati, kaže jedan komunistički načelnik, izvrsnim primjerom općinske samouprave, primjerom iznimno bogate direktne demokracije.« Na­ ravno, oni koji se plaše ove uspomene, pokušat će ublažiti njen smi­ sao: »Riječ komuna, objašnjava jedan službeni tumač, dolazi od latin­ ske riječi communio, što znači mir, red i sloboda... Stvaranje komu­ ne odgovaralo je potrebi za redom i mirom.« Dakle, bilo s lijeva ili s desna, ona nam je dobro došla.

4

Što znači grad po »ljudskoj mjeri«?

1. T R E B A LI SAČUVATI GRAD?

Nije li grad osuđen na iščezavanje? Smijenio li u slučaju velikih me­ tropolitanskih regija, što brišu granice grada i sela, govoriti još o gra­ du? 0 gradu u povijesnom smislu, ograđenom u prostoru, o prostorno zacrtanom prebivalištu što nam dopušta govoriti o »svojemu gradu«? Iako bismo sve teže pronašli razloge za sačuvanje grada u geograf­ skim ili tehničkim razlozima, a još ponajmanje u vojničkima, njegov opstanak će ostati opravdan usprkos suprotnih razvojnih tendencija, ako utvrdimo da postoje određeni društveni i lični razlozi u životu čo­ vjeka koji dovoljno čvrsto govore njemu u prilog. Drugim riječima, ako pokažemo da opravdavaju i neki antropološki razlozi. Ljudi iz velegradske džungle vraćaju se ponovo njemu. Doduše, kao turisti, pa su oduševljeni kad s mapom u ruci mogu pročitati njegove sredovječne obrise i diviti se očiglednoj harmoniji. Jer povijest naše civilizacije vezana je uz postojanje grada kao povijesnog i kulturnog subjekta. Samostani, uzeti in toto, ipak su više služili kočenju no po­ ticanju društvenog razvoja, bez obzira na njihovu duhovnu gustoću. Rijetke su civilizacije koje su poricale korisnost grada, a što je od njih i preostalo? O odnosu Mongola prema gradu Grousset piše: »Mon­ goli su zauzeli grad (Peking), masakrirali njegove stanovnike, opljač­ kali kuće, zatim ga spalili. Razaranje je trajalo mjesec dana.« I zaklju­ čuje: »Nomadi nisu shvaćali što bi mogli učiniti od jednoga grada, nisu vidjeli načina da ga upotrijebe za učvršćenje i širenje svoje vlasti.« Središte vlasti za njih se nalazilo pod pokretnim šatorom. Potonji je bio u odnosu na prostor »slobodan«, a konju nije trebala garaža bez koje ne može suvremeni nomad. Grad je, uostalom, već od Sodome i Gomore progonjen mitom izopačenosti i dekadencije. Ljudi živeći u prvobitnim zajednicama nagon­ ski su u njemu osjećali zlo koje valja uništiti. Ljudi su u ratovanjima oduvijek iskaljivali svoju mržnju na gradove, a u posljednjem veli110

kom ratu to je razaranje dobilo stravične razmjere, da bi završilo veli­ kim praskom nad Hirošimom! Doduše, najnoviji vojni stratezi tješe nas da su izumili bombu koja ubija sve živo a pošteđuje gradove. Nažalost nema bombe koja bi razarala gradove a poštedjela sve živo! Neki re­ formatori gradova bili bi nam zahvalni za takav izum. Nije li Kenzo Tange iskoristio posljednja razaranja Tokija, kako bi u njega smjestio onu impresivnu hobotnicu od nadsvođenih autoputova? Pokušat ćemo obraniti ideju o ljudskoj potrebi za gradom, a to zna­ či za »gradom po mjeri čovjeka«. Uvijek su se gradovi pravili po nekoj mjeri polazeći od čovjeka, ali ovdje nemamo u vidu uobičajeno antropometrijsko mjerilo, fizičku veličinu i fiziološke potrebe. Od njih po­ lazi prvenstveno arhitekt, a urbanist nadilazi ove mjere u ime nekih drugih koje se tiču samog »društvenog čovjeka«, čovjeka određene društvene zajednice, pa će »grad po mjeri čovjeka« ovdje značiti »grad po mjeri određene društvene zajednice čovjeka«. U prvom slučaju pre­ vladavaju biološki kriteriji, dok se u drugome radi o društvenim i kul­ turnima. Biologija se ne može izbjeći, ali je ona ovdje podređena kul­ turi. Prema tome, naš pristup ostaje bitno kulturalistički ili kulturno-antropološki. Samo u ovom okviru valja tražiti »mjeru čovjeka« kao društvenog i urbaniziranog bića, a to znači ujedno da će biološki uvjeti individualne egzistencije i ekološki uvjeti izgradnje gradova u prirod­ nom prostoru biti već u toj koncepciji sadržani i poštovani. 1 Kad govorimo o kulturno-antropološkom pristupu urbanizmu, tada imamo u vidu činjenicu da je čovjek od iskona gotovo više računa vo­ dio o socijalnom i simboličkom vidu stanovanja od čisto fizičko-zaštitne funkcije. Tako A. Rapaport, ispitujući najprimitivnije oblike sta­ novanja, kaže: »Moramo uzeti u obzir fizikalne vidove i socio-kulturne vidove, ali naročito valja podvući ove potonje. Kad smo jednom shva­ tili identičnost i karakter neke kulture, te stvorili predodžbu o njenim 1 Pojam »kulturalistički« ili, točnije, »kulturno-antropološki« ne uzimamo u onom smislu u kojem Francoise Choay (L'urbanisme, utopies et realites, Pariš, Ed. du Seuil, 1965) »kulturaliste« suprotstavlja »progresistima«. U njenoj klasi­ fikaciji »kulturalisti« vuku svoj korijen od Johna Ruskina i Williama Morrisa i idu do Sittea, Hovvarda i Umvina, polazeći od grada kao povijesne i organske cjeline, a koji valja u njegovoj kulturnoj specifičnosti (kultura kao antiteza civi­ lizaciji!) poštivati. Naprotiv, »progresisti« vuku svoj korijen od utopijskih socija­ lista (Owen, Fourier, Proudhon, Considerant) i idu do modernih Garniera, Gropiusa, Le Corbusiera, Strumilina i drugih. »Progresisti« stavljaju težište na racio­ nalnost, znanost, tehniku, funkcionalnu logiku rukovodeći se prvenstveno dobro­ biti pojedinca koji nastoji radikalno izmijeniti ljudsku okolinu. U filozofiji, na­ ročito njemačkoj, poznata je dihotomija između »kulturalista« i »prirodoznanstvenjaka«, koja se svodi često na sukob kulture i tehnike, kulture i civilizacije. Mi smatramo da ovu dihotomiju valja prevladati, jer nas uvodi u lažne dileme.

111

vrednotama, tada nam odmah postaju jasni izbori što ih vršimo među raznim tipovima stanovanja, kako bi odgovorili ujedno fizikalnim i kulturnim varijablama. Valja, dakle, uzeti u obzir specifična obilježja neke kulture — dopušten način da se neke stvari urade, neprihvatljivi društveni činovi i implicitni ideali —, budući da oni utječu na oblik kuće i naselja; to podrazumijeva veoma suptilne razlike ali i očite i korisne crte. Značajno je za jednu kulturu često puta ono što ona zabranjujući, izričito ili implicitno, čini nemogućim, a ne ono što se čini neizbježnim.« »I u uvjetima najstrožih fizičkih prinuda i ograni­ čenih tehnika, jedna kuća je ljudska činjenica, koju je čovjek gradio prema tako različitim načinima, da mu moramo priznati izbor, a on uključuje kulturne vrijednosti... Stoga su od najvećeg značaja one društveno-kulturne sile koje vežu način života čovjeka uz njegovu oko­ linu.« Tako su indijska naselja raspoređena prema »kozmičkom kri­ žu«, čije su kardinalne točke uglovi svijeta. Ovakav simbolički raspo­ red kuća u naselju nalazimo u svim primitivnim kulturama, u Egiptu, drevnoj Kini, kod Inka u Peruu, američkih Indijanaca i dalje. Kao što je grad bio imago mundi, tako je i sama kuća ili nastamba bila mi­

krokozam pod vlašću nevidljivih sila koje upravljaju svijetom i ljudi­ ma. Na primjer, klima je na Markeškim otocima veoma blaga, ali se kuće grade iznad zemlje i po rasporedu koji poštuje tabu za žene. Utje­ caj magičnih predodžaba u Polineziji, utjecaj mane, prisiljava stanovnike da jedu izvan kuće i grade posebne blagovaonice. Pa i sam raspored članova obitelji za vrijeme ručka strogo je određen. U svim pitanjima, gdje današnji arhitekt misli u kategorijama funkcionalnosti i racional­ nosti polazeći od nekih bioloških obilježja čovjeka (dob, higijenske po­ trebe), čovjek prijašnjih civilizacija, sve do pojave industrijske epohe, mislio je u kategorijama religijske, kulturne i socijalne regulacije. Čak u uvjetima najstrožih klimatskih prinuda i najveće oskudice u građev­ nom materijalu, kao u slučaju Eskima, način izgradnje igloa, kao i nu­ tarnji raspored prostora, strogo je podređen hijerarhijskim i ritualnim pravilima plesa. Evo, i u uvjetima potpune pustoši dovoljno je bilo ljudsko tijelo i njegovi pokreti, pa da se prostor simbolički oblikuje! Tako je simbolički kozmos bio oduvijek prisutan u ljudskom obliko­ vanju mikrokozmosa, sve dok industrijski čovjek nije preuzeo »kovačnicu svijeta« u svoje ruke i počeo kovati gradove po pravilima od kojih bi se Hefestu digla kosa na glavi.2 2

Amos Rapaport, Pour une Anthropologie de la Maison (Za jednu antropo­ logiju kuće), Dinod, Pariš, 1972 (engleski original od 1969.)

112

»Kombajn« moderne tehnologije pretvorio je ulice u izolirane objekte (»kontejnere« za ljude)

PRIVATIZACIJA PROSTORA

Američki gradovi imaju »suburbije« sa veoma privlačnim vilama na livadi, — ali su bez pješačkih staza od jedne kuće drugoj, jer je saobraćaj predviđen samo automobilski. Tipični »suburb« u Houstonu — Texsas

T

27

PROSTORNA ORGANIZACIJA FOURIEROVE FALANSTERIJE (prostor podređen ljudskoj zajednici)

Plan

falansterije:

1. Trg za parade; 2. Glavno dvorište za zim­ ske šetnje (također su tu i kuhinje); 3. Dvo­ rište između stambenih blokova (u lijevom dvorištu staja za ko­ nje); 4. Dvorište za po­ ljoprivredne poslove; 5. Predvorje crkve; 6. Portali; 7. Hodnici sa stupovima; 8. Prolazi; 9. Operna dvorana; 10. Konačište sa prijem­ nim prostorima za go­ ste; 11. Stolarija i bra­ varija. Muzička škola za duhačke instrumen­ te; 12. Kuhinja.

Autori Atenske povelje vjerojatno se ne bi složili, barem ne bez ne­ kih ograda sa stavom da »ljudsko mjerilo« valja tražiti prije svega u društvenim obilježjima i kulturnoj organizaciji čovjeka, a ne u teh­ nološkim i materijalnim zahtjevima povezivanja radnog mjesta sa sta­ nom, odnosno strukturiranja prostora po poznatom receptu: 1. stano­ vanje, 2. odmaranje, 3. obrazovanje, 4. susretanje (lično i u društvu), 5. rad, 6. upravljanje, 7. promet, 8. opskrba. Iako je ova povelja pretr­ pjela mnoge kritike (Hoffmann, 1957) i smatra se donekle zastarjelom, njena glavna slabost nije funkcionalna analiza, već pomanjkanje odre­ đenih načela u integraciji pojedinih funkcija. Poznat nam je način ka­ ko je Le Corbusier u svojoj »Unite d'habitation« (stambenoj jedinici) po­ kušao integrirati u jednom jedinom objektu različite funkcije kao što su stanovanje, opskrba (dućani), odmor (kino), obrazovanje (dječji vr­ tić) i slično. Međutim, tu se radi o tipično arhitektonskom pokušaju da se grad smjesti u kuću, dok je urbani problem: kako smjestiti kuću u grad? Kuća se na taj način približava oceanskom parobrodu usidre­ nom na čvrstom tlu, pa je očito da se radi o anti-urbanističkom miš8 Grad po mjeri čovjeka

113

ljenju, jer ovakvo sabijanje životnih funkcija u jedan stambeni objekt ukida, pored ostaloga, gradski pejzaž, što je isto kao da smo ženi odu­ zeli kosu. Ovakvi pokušaji, čak i kad su arhitektonski uspjeli, ne idu dalje od »ćelavih pjevačica«! Time ne želimo reći da su ovakva rješe­ nja, kao što ih nalazimo u nekim Hilton-hotelima i švedskim satelit­ skim naseljima, potpuno promašeno, ali je bitna razlika u tome, što je hotel kao i brod mjesto gdje se prolazi, dok je grad mjesto gdje se rađa, živi i umire. Strukturiranje funkcija ne može se u gradu rukovoditi načelima pri­ ručne kuhinje, već mora odgovarati životu društvenog čovjeka koji se negdje u masi gubi, a na radnim mjestima u kolektivu zadržava, te od njega udaljuje u svojim svestranim ličnim interesima, koji moraju osiguravati pojedincu ne samo vrijeme već i prostor za slobodno kre­ tanje. A s antropološkog gledišta ovo kretanje znači da čovjek nije ni antropomobil krećući se isključivo na točkovima, ni statua koju vuku pokretni tepisi, već je prije svega pješak, koji svoj gradski pejzaž ho­ dajući upoznaje i s njime se identificira. Uostalom, oblici kretanja čov­ jeku u gradu bit će oni koje mu nameće tehnologija proizvodnje, sao­ braćaja i harmoničnog korišćenja vlastitog tijela. Danas je pitanje kre­ tanja u prostoru još uvijek opterećeno gledištem da je čovjek prije sve­ ga određeni teret koji zakrčuje svojim volumenom neko prometalo, dakle neki predmet a ne subjekt kretanja. Sto znači, zapravo, kreta­ nje u gradskom prostoru čiji je on subjekt? Da se susreće s raznim društvenim ulogama i da se u njima prepoznaje, bilo kao on sam bilo kao netko drugi. Dakle, da se kreće kroz prostor strukturi­ ran po nekim pravilima same strukture ljudske zajednice, da u nje­ mu susreće mjesta i objekte koji imaju određeno društveno značenje, da je simbolizam toga prostora istovremeno artikuliran po nekim na­ čelima predmetnog i društvenog značenja. O simboličkoj gustoći grad­ skog prostora imali smo već priliku da nešto kažemo u vezi s Novom urbanom politikom, ali ćemo se morati na tom pitanju još zadržati, jer simbolika gradskog prostora iako prima od društva određeni smi­ sao, ona mu ga i daje, ona se hrani kolektivnom sviješću, ali ona op­ lođuje i individualnu svijest. Čovjek živi u jednom gradu učeći se, vje­ rojatno sve do smrti, da bude građanin upravo ovoga grada. Grad nam, dakle, treba da bi bio prostor objektivizacije društvene zajednice, te da bi prenosio na članove društva smisao što ga je ta zajednica pro­ storno već uobličila. On pretpostavlja stvaralački dijalog između urba­ nog prostora i građanina. 114

2. KAKO DALJE OD FUNKCIONALIZMA? Usprkos svih kritika funkcionalizam je posljednja koherentna teorija koju nalazimo u modernom urbanizmu. On još nije prevladan nekom novom teorijom, jer se nije našao novi princip koji bi ga globalno prevladao. Stoga još uvijek nalazimo svagdje njegove tragove, i sve što se radi je, ustvari, variranje nekih rješenja polazeći od njegovih os­ nova. Međutim, problemi koji su se nagomilali, a koje funkcionalizam nije uspio riješiti, traže da se pronađe neki novi princip. Razlog je poznat: dominacija arhitekture nad urbanizmom. Valjalo bi radikalno promijeniti perspektivu: funkcionalizam ide od kuće pre­ ma gradu; valjalo bi poći obratnim putem: od grada prema kući. Ne samo zato što je prostorno planiranje danas postalo odgovornije i urgentnije nego što je bilo prije pedeset godina, već i zbog toga što je potrebno osmisliti prostor u njegovoj cjelovitosti, a cjelovitost ne zna­ či gomilanje aglomeracija istoga tipa do u beskonačnost, aditivnost ili serijski princip . . . nešto što je udarilo pečat suvremenom urbaniz­ mu i dovelo do razaranja grada. Podsjetimo na ono što nam je funkcionalizam s Atenskom pove­ ljom i teoretičarima C. I. A. M.-a (Congres international d'architecture moderne) ostavio u nasljeđe kao pristup modernom urbanizmu, a pre­ ma čemu se odnosimo prihvaćanjem ili odbacivanjem. Prije svega os­ novni stav: »Urbanizam ne može više biti podvrgnut isključivo pravilima jef­ tinog estetizma. U svojoj biti on je funkcionalistički.« (Le Corbusier) Estetski je to značilo odvajanje arhitekture od ornamenta, mišlje­ nje suprotno Ruskinovom koji je smatrao da arhitektura započinje or­ namentom. Nije li već Viollet-le-Duc pokazao da svaki oblik mora izra­ ziti određenu funkciju, a novi materijali koje je pribavljala razvijena industrija tražili su ovakav način mišljenja. Funkcionalno je značilo da i grad valja staviti u njegov konkretni ekonomski, socijalni i politički kontekst, da valja izaći iz kaosa u koji ga je doveo dosadašnji razvitak i uspostaviti novi racionalni poredak. Takav poredak odgovara nekim biološkim i psihološkim »konstanta­ ma« čovjekova života. Tako se u sferi bioloških potreba pojavljuju za­ htjevi za ekološkom higijenom: uklanjanje nezdravih stanova i nase­ lja, pregusto naseljenih četvrti, loše postavljenih prema suncu, maglo­ vitih, industrijskih zagađenih, izloženih poplavama ili buci, prašini i otrovnim plinovima. Osuda nehigijenskih uvjeta stanovanja ide ruku pod ruku s apologijom zelenih prostora i osušenih ploha. »Sunce, zele8*

115

nilo, zeleni prostor su tri primarne sirovine urbanizma.« (Le Corbu­ sier).3 Uvođenje novog racionalnog reda u grad znači prije svega da valja ukloniti dosadašnji spontani razvitak grada, sasvim proizvoljnu ras­ podjelu kolektivnih zgrada, raštrkanih periferija, loše izvedenih kućeraka, neplanski postavljenih industrija, iracionalne mreže ulica koja ne odgovara suvremenom mehaničkom kretanju. Osnovni je prijedlog da se gradi gusto i visoko da bi se oslobodilo tlo za zelene površine. Valja izbjeći da se kuće svrstavaju uz rubove ulica u povezanom nizu, čime se oduzima njihov najbolji položaj pre­ ma suncu. Ulice valja lučiti prema namjeni, s obzirom na vrstu i brzi­ nu prometala, a pješak mora imati druge putove od automobila. Pro­ met na križanjima mora biti kontinuiran što se postiže izgradnjom raz­ ličitih nivoa prometnih traka. Pri tome valja imati na umu da ne bi došlo do miješanja funkcija: »Trotoari, stvoreni u doba konja i nakon uvođenja kočija da bi se izbjeglo gaženje pješaka, smiješni su lijek odkad su mehaničke brzine unijele u ulice pravu opasnost smrti...« »Okupljanje industrija u prstenovima oko g r a d o v a . . . stvorilo je nepodnosiv promiskuitet.« (Le Corbusier). Sljedeći stavovi: izražavaju osnovna načela funkcionalizma: — Ključevi urbanizma leže u ove četiri funkcije: stanovati, raditi, razonoditi se, kretati se.4 — Zoniranje, imajući u vidu ključne funkcije: stanovati, raditi, ra­ zonoditi se, unijet će red u gradski teritorij. — Zoniranje je postupak u skladu s planom grada, čiji je cilj da se dodijeli svakoj funkciji i svakom pojedincu njegovo pravo mjesto. On je utemeljen u razlikovanju različitih ljudskih djelatnosti od kojih svaka traži posebni prostor: lokali za stanovanje, industrijski ili trgo­ vački centri, sale i tereni određeni za razonodu. — Planovi će odrediti strukturu svakoga od tih sektora u kojima se nalaze funkcije... a koje će svaka imati svoju autonomiju. — Potrebno je klasificirati i razlikovati sredstva prometa i utvrditi za svako od njih posebni smještaj, sukladan prirodi samog prometala. 3 Detaljne podatke s Atenskom poveljom i stavovima C.I.A.M.-a, posebno Le Corbusiera, vidi kod Jean-Paul Lacaze, Introduction a la plinification urbaine, Ed. Moniteur, Pariš, 1979.

4

Le Corbusier, La charte d'Athenes des C.IA.M., ed. de Minuit, 1957. U Blje­

štavom gradu (1931—1934) Le Corbusier precizira: »Stanovati, raditi, obrazovati duh i tijelo, kretati se (u ovom redoslijedu i po ovoj hijerarhiji)«. Prioritet je na stanovanju, što dovodi do »hiperfunkcionalizma stanovanja«.

116

— Vodeći računa o visini, urbanizam će uspjeti da prikupi slobod­ ni teren za komunikacije i korisni prostor za razonodu. Funkcionalizam je svjestan da je privatno vlasništvo jedna od glav­ nih zapreka racionalnoj organizaciji prostora i zato naglašava da će »privatni interes biti podređen kolektivnome«. To je posljednji stav u Atenskoj povelji, ali neophodan ako se želi prekinuti s onom »spontanošću« koju u grad unosi stambena renta i spekulacije oko nje. Ni­ je čudo da su funkcionalisti u socijalizmu i etatizmu vidjeli šansu da ostvare na najbolji način svoja načela. Ustvari, valjalo bi reći da im je etatistički pristup bliži od socijalističkog, jer im pojam »lokalne demokracije« ili samouprave nije uopće simpatičan, budući da dovolj­ no ne integrira naselje u širi prostor i veće planove. »Regionalni plan, čitamo u Atenskoj povelji, zamijenit će obični gradski plan«. «... pro­ gram valja izraditi na osnovi strogih analiza po specijalistima.« Iako se govori da grad mora »biti po mjeri čovjeka«, njegova izgradnja os­ taje stvar specijalista: »Tko bi mogao poduzeti potrebne mjere kako bi se ostvario dobro ovaj zadatak, ako ne arhitekt koji posjeduje sa­ vršeno znanje o čovjeku, koji je napustio iluzorne grafizme i koji će, pomoću ispravne prilagodbe sredstava predloženim ciljevima, stvoriti jedan red koji nosi sam u sebi vlastitu poeziju?« (Le Corbusier) Ideje su funkcionalizma bile široko primijenjene u Francuskoj, Nje­ mačkoj, Nizozemskoj, Velikoj Britaniji. U »Novim gradovima« pre­ cizna hijerarhija grupira stanove u »susjedske jedinice«, a ove u če­ tvrti, dok su trgovački i industrijski centri strogo odijeljeni od stam­ benih četvrti. Koji su glavni prigovori funkcionalizmu i gradovima izgrađenim po njegovim načelima? Kad je riječ o novim gradovima, kakvi su bili engleski, izgradnja je bila predviđena u toku trideset godina, pa se novi gradovi napučuju prvenstveno mladim žiteljima. Stoga dobni uzrasti ostaju u neravno­ teži prema predviđenim javnim ustanovama (školama), te je potrebno da prođe trideset godina ili dobra jedna generacija kako bi se grad normalizirao po svojem sastavu. Ali to ostavlja jednu nutarnju pro­ turječnost: ako grad nije dovršen, potpuno izgrađen, prije no što je prošlo trideset godina, tada on pruža nesavršen okvir života svojim stanovnicima, njegova oprema nije optimalna. Isto tako prerano zatva­ ranje ili dovršavanje grada postaje zapreka za daljnje promjene, slo­ bodnu izgradnju, inovacije. Diskusije o optimalnoj veličini grada ostavljaju niz neriješenih pi­ tanja, tako da su neki urbanisti protivnici svakog utvrđivanja optimal117

ne veličine. Tako Lacaze upozorava da je nemoguće na osnovi kvantitavnih proračuna dobiti jasni odgovor. Iskustvo pokazuje da su kri­ vulje koštanja stana u funkciji veličine grada veoma plitke, s veoma slabo izraženim minimumom, tako da se ekonomičnost u najboljem slučaju može izračunati za veličinu od nekoliko točaka, za nekoliko postotaka, i on je redovito niži od onih nepoznanica ili neizvjesnosti koje su u vezi s projektiranjem troškova unutar datoga projekta. »Nijedan ozbiljan tehničar, kaže Lacaze, ne može garantirati da će jedno optimalno rješenje koje važi danas, važiti još i za deset ili dvadeset godina.« Uostalom, pokušaj da se kvantitavno utvrdi neki optimum ide na ruku čisto tehničkim faktorima, a zapostavlja neke mnogo bitnije, kao što su kvalitet pejzaža, arhitektura, razvijenost druš­ tvenog života. Uštediti 2 do 3% u izgradnji a dobiti grad koji se manje sviđa građanima, zar je to dobitak? Prigovorilo se funkcionalizmu izvjestan operacionalistički perfekcionizam, doktrinarno veličanje reda, čiji je zakonodavac i nosilac sam arhitekt, koji taj red nameće i ne ostavlja ništa spontanosti i slučaju. Le Corbusier ističe da »ništa nije proturječno... sve je dobro smješ­ teno u red i hijerarhijski zauzima svoje mjesto«, pa novi urbanizam postaje način odgajanja ljudi, jer istina je u rukama urbaniste. »Na taj se način rukovodi gomilom«, priznaje Le Corbusier, jer svijet ima potrebu za harmonijom i tvorcima harmonije.« 5 To mu daje izvjestan dogmatski karakter, jer pored tehnika plani­ ranja, funkcionalizam gradi sve na ideji ljudskih potreba, a upravo utvrđivanje pojma »potrebe« je ono što je problematično. Zbog toga što je veoma teško utvrditi što su to stvarne ljudske potrebe — osim onih već četiri navedenih: raditi, spavati, kretati se i razonoditi se —, preostaje jedino da se ostavi stručnjacima, ekspertima da ih oni sami utvrde. Za građane je dobro, u tom slučaju, ono što je utvrdio ili odredio neki ekspert. S obzirom na promjenljivost ili relativnost ljud­ skih potreba, stručnjak se sam nalazi stalno ukliješten u neke nerazrješive dileme, koje pojednostavljeno prikazuje Lacaze ovako: *— Ako izgradim kilzalište, a djeca žele imati igralište za košarku, ja sam tehnokrata; — ako izgradim igralište za košarku, a djeca žele teren za koturaljke, ja sam tehnokrata; — ako izgradim klizalište i igralište za košarku, ja sam loš direk­ tor, jer općinske vlasti ne mogu platiti amortizaciju i održavanje obiju; 5 Le Corbusier, Man.ii.re de penser Vurbanisme (Način da se misli urbanizam), Ed. Gonthier, 1946, Pariš,

118

— ako ne izgradim klizalište a niti igralište za košarku, ja sam 6 loš direktor, jer ostvarujem grad-spavaonicu.« Razumije se, da je promjenljivost ljudskih potreba i ponašanje na­ metnula ideju polivalentnih prostora, ali da nije time uklonjena do kraja određena ograničenost namjene. Postoje, dakako, alternative koje imaju presudniju ulogu u oblikovanju jednog grada. Na primjer, one u vezi s prirodom komunikacija: da li je osnovni element kretanja auto­ mobil u individualnom vlasništvu, da li samo kolektivni transport, da li bicikli, da li pješak? Brzina kretanja je svakako jedna ljudska po­ treba, ali različito određena: jednom čisto tehničkim, drugiput psiho-biološkim potrebama? Da li tu postoje neka načela isključivanja i uključivanja takvih potreba? Na ovo pitanje funkcionalizam nije dao jasan odgovor. On je samo upozorio na sam pojam ljudske potrebe. Ako je bitni način čovjekovog kretanja automobil, ako ga on treba kad ide na posao, a također u trgovinu ili u kino, tada će urbani prostor dobiti neka obilježja koja smo upoznavali u američkim gradovima, gdje se s autom pristaje uz veliku tržnicu ili robnu kuću, na nekom slobod­ nom prostoru, uz brzu prometnicu, ili gdje se na sličnom mjestu, ne­ gdje na periferiji grada, ukoliko taj pojam važi, ide na slobodni prostor gdje je izvješeno neko platno za filmske predstave. Tu ne postoje pu­ tovi za pješake, jer su oni samo moguća smetnja, ukoliko bi uopće bili sposobni da se dokopaju takvih prostora. 3. ZNAČI LI FUNKCIONALIZAM ODVAJANJE ILI SPAJANJE ŽIVOTNIH FUNKCIJA? Činjenica je da se s funkcionaiizmom arhitektura oslobodila buržoaskog individualizma u smislu davanja potpune slobode privatnoj inici­ jativi u izgradnji gradova. Pišući jednom od najistaknutijih predstav­ nika moderne arhitekture u Sovjetskom Savezu, Mojsiju Ginzburgu, Le Corbusier naglašava nekoliko osnovnih istina: »Ljudi svih zemalja i svih klima žele živjeti u kolektivu. Kolektivni život pogoduje indu­ strijskoj i intelektualnoj proizvodnji. Inteligencija se razvija samo u ljudskim grupama. Ona je plod koncentracije. Raspršenost je nepogod­ na za razvitak duha i slabi reflekse materijalne i intelektualne disci­ pline. Svjetska statistika pokazuje da je mortalitet najslabiji tamo gdje je stanovništvo najgušće.« Sociolozi će ovdje prepoznati Durkheimove ideje o »gustoći stanovništva« kao preduvjetu materijalnog i intelek6

Op. cit., str. 57, 119

tualnog razvitka. Podjela rada i diferencijacija grada dovodi i do »or­ ganske solidarnosti« među ljudima. Naravno, Le Corbusier je vjerovao u grad, ali time još nije bilo odgovoreno na pitanje: kakav grad bi naj­ bolje odgovarao kolektivnom životu ljudi? Upravo u tom pitanju bilo je ozbiljnih sporova među modernistima. U samom Sovjetskom Savezu predstaljinističke epohe, dok su još modernisti mogli slobodno diskutirati o problemima moderne arhitek­ ture i predlagati svoja rješenja — tada su vjerojatno bili prvi u svi­ jetu na području urbane misli — razvila se diskusija o tome kakav treba da bude grad u socijalizmu. Dva krajnja gledišta očitovala su se u diskusiji među pristalicama grada, ili »urbanistima«, i protivni­ cima grada, ili »dezurbanistima«. Debata je stavljena u okvire regio­ nalnog planiranja, a odnosila se na »socijalističku teritorijalnu raspo­ djelu pučanstva« (socijalističeskoje raselenjije).

120

»Dezurbanisti« se, kojima se 1929—1930. priključuju i istaknuti mo­ dernisti (Ginzburg, Vladimirov, Pasternak, Nina Voritinceva), rukovo­ de Howardovim idejama rastvaranja grada u zelenim površinama, u golemim prostranstvima netaknute Rusije. Grad valja razbiti na tisuće komadića, na jednostavne individualne kućerke, raspršene u poljima, šumama, prerijama, u čistoj prirodi, gdje će čovjek pronaći svoju is­ konsku harmoniju s prirodnim životom. A tu raspršenost moraju sli­ jediti i* tvornice, koje valja graditi po čitavoj zemlji, povezati ih mre­ žom električnih dalekovoda, energetskom žilom kucavicom uz koju se vežu svi proizvodni i stambeni objekti (u duhu one Lenjinove izreke da je »socijalizam = sovjeti plus elektrika«!). Cilj je ovoga prostor­ nog planirrnja da se ukine razlika između sela i grada (cilj koji se danas ostvaruje na drugačiji način: urbanizacijom sela ili »rurbanizacijom«). Nema više »grada« — nema više »sela«. Tvornice se grade uz izvore sirovina. Stambena naselja moraju biti isto tako rastvorena u prostoru: nema više velikih i malih kuća, niti ulica i trgova. Kuća po­ staje čisto individualno, slobodno postavljena unutar prirode — ideal koji su ostvarili neki pripadnici američkih srednjih klasa u zelenim suburbijama! — , a posluživana zajedničkim kolektivnim uređajima, od zajedničkih kuhinja do dječjih vrtića i škola. Kuće se, doduše, gru­ piraju uz velike ceste na kojima pojedinci kreću na radna mjesta, jer osnovno sredstvo kretanja ostaje individualni automobil. Uz pokretlji­ vost radnog stanovništva ide ruku pod ruku pokretljivost kuća. »Re­ cimo otvoreno: Ne, to nisu kolosi — kuće-komune — goleme, teške, monumentalne, vječne i zauzimajući tlo zauvijek, koje će riješiti pro­ blem socijalističke teritorijalne raspodjele«, piše Le Corbusier. 7 »Montažne kućice! Tim gore, ako prve nisu uspjele. Kakva sreća da su one isto tako lake za sastavljanje kao i za rastavljanje; nitko neće protestirati, ako muž i žena, ako dva stara prijatelja, ako grupa nerazdvojivih drugova stavi svoju individualnu kućicu jednu do druge, ako ih grupira u jedan blok; svaki stan će ostati uvijek nezavisan sa svojim vlastitim ulazom iz bašte. Ali ako dođe do nesloge, ako se pri­ jatelj posvađa s prijateljem ili se jedan od njih oženi, također neće doći do nikakvih poteškoća u pogledu »stambene površine«, jer je mo­ guće u svakom trenu razdijeliti jedinice stanovanja, povećati ih ili sma­ njiti, potpuno ih demontirati i montirati ih na nekom drugom mjestu . . . . . . Princip montažnih kuća znači kraj nepokretnosti stanovanja. Ne radi se o bilokakvim kolicima, niti o povratku na Tamerlana, čitaoci! Citirano prema Anatole Kopp, Ville et revolution (Grad i revolucija). Ed. Anthropos, Pariš, 1967, str. 214—215. 7

121

To je najbolja upotreba tehnike, udarac zadat urbanizmu, skrućenim oblicima života sitne gradske buržoazije. Buržuj je prikovan uz svoju kuću, kuća je za vijeke vijekova zakovana za svoje mjesto. I ona će tu ostati, onako kako je zamišljena, kao neki promatrač a ne kao ak­ tivni sudionik u životu što se naglo mijenja . . . . . . A na njenom mjestu pojavljuje se pojam pokretnosti kuće, sa savitljivom i promjenljivom strukturom, a istovremeno jeftinom, bu­ dući da je načinjena od lakih i jednostavnih materijala. Tako se pojavljuju tri točke: — urbanizacija ili DEZURBANIZACIJA, — koncentracija ili DECENTRALIZACIJA, — nepokretnost ili POKRETNOST. To su bitni elementi Ohitovičeve teorije.«8 Razumije se, da svi prateći objekti moraju biti predviđeni za male skupine ljudi, a ne za velike aglomeracije. Iako je ovaj koncept vrlo brzo osuđen i bačen u koš staljinističke administracije, on ipak nije u nekim vidovima ostao neostvaren. Onaj tko je vidio prekrasne trajlere što ih proizvode u Edmontonu u Kanadi i njihovu upotrebu u ne­ preglednim šumskim i prerijskim prostranstvima Kanade, taj je već vidio oblik takve dezurbanizacije. No, ona se javlja i u urbanim sredi­ nama kao marginalna pojava, ako uzmemo u obzir one kolone cigan­ skih i cirkuskih družina, pa i one stalne pratioce svih vašara i vašarske maloprodaje po evropskim zemljama i dalje, a da ne zaboravimo na moderne nomade — turiste! Ima ova »dezurbanizacija« svoju poe­ ziju, čak i onda kad je smještena u urbani pejzaž. O tome nema sumnje. Pristalice »urbanizacije« smatrali su također da socijalistički grad mora dokinuti segregaciju među raznim slojevima stanovništva, što znači sačuvati homogenost stanovništva u homogenim oblicima stano­ vanja. Također i pojam »kolektivne opremljenosti« u duhu kolektivnog života ostao je sačuvan. Radi se o tome da grad mora biti »socijalni kondenzator«, kao što traži glavni teoretičar ovoga pokreta, Sabsonovič, a što znači da građanin pored svojih zanimanja na poslu i kod kuće, u sportu i društvenom životu, povjerava odgoj djece školi, upra­ vo jer je voli i vjeruje socijalističkim odgajateljima. Njegov život od­ vija se najviše u tvornici, stanu i klubu, čijoj razuđenosti su sovjetski arhitekti posvetili jednu od najvažnijih funkcija u socijalizaciji gra­ đana. Nešto slično je bilo zamišljeno u našim domovima kulture po selima i gradovima, iako nije dalo rezultate koje su njihovi, osnivači priželjkivali. * Vidjeti S. Kopp, str. 214—215.

122

Novi gradovi će biti sastavljeni od kuća-komuna. Takve kuće, gdje su predviđeni svi kolektivni uređaji, bit će sastavljene kao saće od individualnih ćelija, jer u »socijalističkom načinu života svakog rad­ nika ili radnicu možemo smatrati »neženjom« ili samo kao potencijal­ nog »oženjenoga«. Ako slučajno dođe do ženidbe, tada se samo otva­ raju vrata između individualnih ćelija, kao između kabina na brodo­ vima ili vlakovima, i stan je povećan za obiteljske potrebe. Kako se 0 ovim mdividualnim ćelijama u Sovjetskom Savezu vodila duga dis­ kusija, pa su se odlučili da ona može biti 9 m 2 , a neki su čak predlagali 12 m 2 , to se Sabsonovič izruguje tim prijedlozima, jer da oni »znače suprotstavljanje socijalističkom načinu života«, pa predlaže da je do­ voljna ćelija od 5 m 2 ! Ove se ćelije nalaze u velikim i čak golemim kućama-komunama, smještenima u blizini tvornica, pa mogu predstavljati 1 naselja do 50.000 stanovnika. Sabsonovič tvrdi da je načinio anketu među radnicima, pa hvali radnice iz jedne tvornice koje su mu suge­ rirale da je ćelija od 5 kvadratnih metara sasvim dovoljna za jednu osobu. One su vidjele u takvim ćelijama prednost pred onim kolektiv­ nim spavonicama za koje su se zalagali neki teoretičari novoga života. Ljudi su čeznuli za individualnim ćelijama, makar kako male bile, sa­ mo da su njima samima na raspolaganju! Ne treba se čuditi kad znamo da su u to vrijeme neke obitelji obitavale samo jedan kut jedne sobe. Naravno, Staljin je takvu čežnju za individualnim ćelijama shvatio neš­ to drugačije. No, ma kolikogod se diskusije između »urbanista« i «dezurbanista« činile utopijskima, s pozitivnim i negativnim predznacima u pojedinim pitanjima, one su polazile od jedne nove i realistične situacije koja se sastojala u nagloj industrijalizaciji i urbanizaciji Sovjetskog Saveza s izgradnjom mnogih novih gradova i naselja po čitavoj velikoj zemlji. Usprkos novatorskim idejama u arhitekturi i urbanizmu, stanove se i nadalje gradilo na tradicionalni način, čitave se obitelji useljavalo u jednu jedinu sobu. Kuće-komune, gdje je kolektivna opremljenost morala nadoknaditi skučenost stambenog individualnog ili obiteljskog prostora, također su brzo postale predmet izbjegavanja, a mijenjale su i svoju namjenu. Moglo se je utvrditi da su »rijetke kuće-komune izgrađene prema veoma slabim planovima; da su odmah upotrijebljene na suprotan način od predviđenoga; da je u ćelijama, izričito predvi­ đenih samo za jednu obitelj, došlo odmah do zajedničkog stanovanja više njih; te da su zbog svoje koncepcije bile još manje pogodne za stanovanje od podijeljenih tradicionalnih stanova. Pučanstvo je raslo nesrazmjerno u gradovima i sve se više vidilo da je nemoguće riješiti 123

stambenu krizu, jer osnovna sredstva moraju ići za industrijalizaciju.«' I sami »dezurbanisti« kritizirali su »kuće-komune, s njihovim unutar­ njim ulicama, prljavim i bučnim, s blagovaonicama u stilu kasarne, s depersonalizacijom koju povlače za sobom, jer se čovjek utapa u gi­ gantskoj 1 anonimnoj masi, mnogo bližoj kasarni ili mravinjaku nego radnom kolektivu, kulturnoj ili interesnoj zajednici koju se željelo stvoriti.« (Ibid.) I sam je Le Corbusier oklijevao između ovih ekstremnih pozicija »dezurbanizacije« i »urbanista«, dajući jednom prednost »kućama- stro­ jevima« s nutarnjim ulicama i kolektivnom opremom (dućani, hoteli, restorani), koja je dovoljna da čovjek za čitava života ne mora izlaziti iz kuće, i »zelenog grada« (Ginzburg i Bartsch), gdje su blokovi kuća opasani na slobodnim prostorima zelenim sagovima. Dok su unutarnje ulice bile prepuštene nužno pješaku, vanjske ulice postale su privile­ gija automobila. Atenska povelja je konačno osudila ulicu s kućama svrstanim uz njene rubove. Za razliku od marseljske »jedinice stano­ vanja«, idealni grad je Le Corbusier zamišljao kao »grad u nekom par­ ku«, ideja koju je već izrekao 1922. Auguste Perret definirajući grad kao »skver s posađenim tomjevima«. Ovu koncepciju označio je Lewis Mumford kao »anti-grad« i kao »niz neobrađene zemlje«, upozoravajući da se grad određuje pomoću onoga što je u njemu »puno« a ne »praz­ no«, ne pomoću nesrazmjernih i neljudskih prostora. 10 Ovu kritiku će preuzeti i Nova urbana politika nastojeći da ponovo rehabilitira ulicu. Već smo rekli da je slaba strana ovog urbanizma da se stambena izgradnja još uvijek misli prvenstveno u funkciji stana ili kuće, a ne stambene četvrti, kvarta ili habitata. Umjesto da mišljenje završava sa stanom, ono s njime počinje, a sve ono što slijedi nakon njega opa­ da po svojem značaju i oblikovnoj vrijednosti. Drugim riječima, urba­ nizam je još uvijek u velikoj mjeri podređen arhitektima, a ne »towns plannerima«, graditeljima gradova, kako ih nazivaju Englezi, a i upotre­ bljavaju na tisuće, kako bi spriječili jednostranost arhitektonskog pri­ stupa. Valja, dakle, napustiti »domo-centrizam« i misliti u funkciji »habitat-centrizma«. To je danas jasno! Ali na koji način misliti u novim dimenzijama, to je otvoreno pitanje. Jedna je zapreka, da se pravilno misli u tom okviru, i sama ideja zoniranja, uvedena po funkcionalistima, iako je ona jako unaprijedila drugačiji stav prema izgradnji stanova. Zoniranje je, naime, pojačalo, a ne oslabilo segregaciju u gradovima, ne samo u socijalnom pogledu, ' Anatole Kopp, op. cit. str. 224. lJ Levvis Mumford, Le Declin des villes, (Pad gradova).

124

već i u čisto funkcionalnom. Jedan od prigovora je ono poznato odva­ janje radnog mjesta od stana, to svođenje veze ili kretanja između ovih dviju zona na sasvim mehaničko kretanje, koje je oduzelo svaku dru­ štvenu funkciju prostoru između radnog mjesta i stana. To je ona po­ znata izreka »boulot-metro-dodo«. Doduše, francuski radnici, a dakako i oni drugih gradova, ubacili su u ovu opustošenu dimenziju jedan ljud­ ski sadržaj — bistro, koji se nalazi odmah na izlazu iz tvornice ili sasvim pri ulazu u stan! Primijećeno je da je zoniranje unijelo neravnotežu u rasporedu gradskih masa, pa se tako upozorava da centralna mjesta s trgovinom i rekreativnim uređajima zauzimaju često veoma mali dio gradskog prostora, a stambene četvrti najveći dio gradske površine. Zoniranje je, prema nekim dominantnim funkcijama, bez obzira na sastav i naseljenost pučanstva, tipično tehnokratski stav. Funkcionalno zoniranje u ovom slučaju postaje nefunkcionalno u socijalnom pogledu. Trebalo bi, dakle, načiniti zoniranje funkcionalnim, ali u socijalnom smislu? O tome se upravo i radi. Potrebno je, prije svega, ukloniti onaj »tunel«, mračni hodnik, uprljano ili neprovidno staklo nekog prome­ tala, između radnog mjesta i stana, one simbole gradske gužve i pro­ meta, i dati ovome mjestu ili kretanju ljudski sadržaj, usprkos privat­ nih automobila, dreke truba i smrada benzina. Trebalo bi svakako ukloniti onih pola sata ili sat gušenja, davljenja, guranja, psovanja, uzrujavanja kojim prelazimo iz »carstva nužno socijalnog rada« u »car­ stvo slobode«, to jest slobodnog vremena (Mane). Kako ukloniti ovaj dehumanizirajući »tunel« između radnog mjesta i stana, to je upravo krupno pitanje jednog drugog tipa zoniranja, onoga koje želi biti u skladu s ljudskim potrebama, koje prestaje biti stvar čiste tehnike kretanja gradskih prometala, a koja su zbog pogrešnog planiranja od­ nosa među zonama postala jedna od najvećih smetnja normalnog grad­ skog života."

" Gužva u gradovima je opća pojava. Ona se pojačava u satovima, kad se napušta posao. Tako je u središtu Pariza između 18 i 19 sati prosječna brzina 75.000 vozila bila 13,8 km na sat 1970. godine. Izračunato je da će ova brzina pasti na 8,93 km/sat, ako se broj vozila poveća na 114.000 sljedećih godina. Da bi se to spriječilo, uvedeni su posebni kuloari na cestama za javni promet, što je povećalo brzinu na 14,18 km/sat. Razumije se, da je metro neuporedivo brži i ekonomičniji.

125

5

Tehnologija i urbani prostor

1. DUALIZAM TEHNOLOGIJE I URBANOG PROSTORA Ulazimo u »drugu industrijsku revoluciju«, koja nas prividno paradok­ salno uvodi u »post-industrijsko društvo«. Radi se o naglom napretku automatizacije, informatike, elektronike, koja sada, nakon što su para i elektrika zamijenile čovjeka kao fizičku radnu snagu, počinju zamje­ njivati čovjeka kao psihičku radnu snagu. Prva industrijska revolucija zamijenila je u velikoj mjeri ljudske izvore energije, grubu radnu sna­ gu stvarajući parne strojeve, druga je preuzela sa mehaniziranim i polu-automatiziranim radom koordinaciju radnih operacija od čovjeka, i za­ mjenjuje čovjeka u funkcijama upravljanja i kontrole. U društvenom

pogledu to znači da se posljedice napretka u proizvodnim snagama oči­ tuju ne toliko na sektoru gdje prevladava ljudska radna snaga i spret­ nost, već na sektoru gdje čovjek nadgledava, upravlja, kontrolira, re­ gistrira proizvodne procese. Dok je stroj ranije potiskivao čovjeka u sekundarnim djelatnostima (sektor prerađivačke proizvodnje), sad ga počinje sve više potiskivati u tercijarnim djelatnostima (administrativ­ nim, kontrolnim, upravljačkim). Dok je raniji napredak naročito ugro­ žavao »plave bluze«, sad on ugrožava sve više »bijele ovratnike«. Jedna od najvažnijih posljedica pri uvođenju mikroprocesora, koje upotrebljavamo u džepnim računarima, a doskora i u džepnim tele­ vizorima, jest povećanje »tehnološke besposlice« — izbacivanje radnika i namještenika kao suvišnih. Opadanje radnika a porast činovnika, to jest pad sekundarnih a porast tercijarnih djelatnosti poduži je trend što nam pokazuju statistike u industrijski najrazvijenijim zemljama. U SAD već od 1956. broj činovnika je veći od broja radnika. U Fran­ cuskoj je ovaj proces nešto sporiji, ali ide u istom smjeru: u periodu od 1962. do 1968. radničko pučanstvo je poraslo za 1 5 % , a u periodu od 1969. do 1975. za 0,9%, dok je u istom periodu broj namještenika od 3, 8% porastao na 3,9%, a rukovodećih kadrova i slobodnih profe­ sija od 4,5% na 5,6%. Proizvodnja je ljudi, koji stoje u neposrednom 127

dodiru s prirodom (isti proces važi i za seljaštvo) u stalnom opadanju, a raste broj ljudi koji se bave davanjem usluga drugim ljudima (bez obzira na to da li su koji put takve »usluge« čisto parazitskog karakte­ ra). Predviđanja u Francuskoj pokazuju da je aktivno pučanstvo po­ raslo u periodu 1976—1983. za oko 288.000 osoba, ali da je industrijsko pučanstvo opalo za 466.000, gotovo isto toliko intenzivno kao i poljo­ privredno stanovništvo (520.000). Industrijsko je društvo očito u opadanju. Iako bi uvođenje mikro­ procesora moralo povećati besposlicu, a time i pauperizaciju širokih slojeva radništva, opće podizanje društvenog bogatstva prisiljava dru­ štvo na redistribuciju bogatstva. »Obvezatni porez, to jest ukupnost poreza koje uzima država ili lokalne zajednice i članarina za socijalno osiguranje, predstavljalo je u 1978. (prema podacima OECD-a) 53,1% od bruto industrijskog proizvoda u Švedskoj, 46,7 u Nizozemskoj, 41,3 u Austriji, 39,4 u Francuskoj, 38 u Zapadnoj Njemačkoj, 33,2 u Velikoj Britaniji, 34,5 u Italiji i 32,3 u Kanadi. Ova redistribucija ne ukida uvijek i nejednakosti, jer najbogatiji slojevi uspijevaju dobiti najkva­ litetnije medicinske usluge ili djelomično izbjeći porezu. Ali ona dubo­ ko mijenja uvjete radničkog života. Da bismo se o tome uvjerili, do­ voljno je da pogledamo nekoliko slika iz 1936. i da se sjetimo još ne­ davne prošlosti, one slike nezaposlenosti, što je bacala čitave obitelji u tešku bijedu. Ekonomska i društvena distanca između radnika i na­ mještenika stalno se smanjuje, barem izvan rada, pa kad se danas go­ vori o siromasima, misli se naročito na ostarjele, doseljene radnike (imigrante) i žene koje se kao slabo kvalificirane brinu o porodici. To ne znači da ulazimo u egalitarno ili nediferencirano društvo, ali rad­ nička klasa prestaje biti malo po malo neka društvena grupacija du­

boko društveno i kulturno različita od ostaloga društva, nalazeći se na rubu društva, kao što je to izgledalo još prije jedan vijek u anketama Mauricea Halbvachsa.« 1 Iako je teško zaustaviti tehnološki napredak, ipak postoje i otpori protiv uvođenja daljnje automatizacije s mikroprocesorima, kako kod radnika koji se plaše gubitka posla tako i kod menedžera koji se plaše krupnih društvenih promjena u bliskoj budućnosti. Zanimljivo je, da danas u Francuskoj, prijedlogu da se radna sedmica skrati na 35 sati, pružaju otpor podjednako poslodavci, sindikat poslodavaca, kao i rad­ nici, naročito komunistički sindikat CGT; poslodavci pružaju otpor da se ne bi smanjile stope eksploatacije radne snage, a radnici se plaše 1

Alain Touraine, L' Après-socialisme (Nakon socijalizma), izd. Grasset, Paris,

str. 53. 128

PRIMJER PJEŠAČKOG GRADA

Venezia je grad u kojem su ceste za pješake potpuno odvojene od puteva za prometala (koje su preuzeli kanali sa gondolama i vaporetima)

smanjenja nadnica. Naravno, to su neposredne reakcije na socijalistič­ ki program smanjenja radne sedmice, ali je očito da će do skraćenja radnog vremena ipak doći, pogotovu ako se želi zaposliti masa sada nezaposlenih. Takvi otpori su, uostalom, postojali i kod uvođenja 48-satne radne sedmice, pa i kod 40-satne. S njima valja računati, ali se smjer razvoja neće izmijeniti. Postoji, doduše, područje koje tehnički napredak apsorbira bez otpora i oklijevanja, a to je vojska i naoruža­ nje. Ona će, bez sumnje, uvesti mikroprocesore na najvišoj tehničkoj razini. Direktor Internacionalnog instituta za istraživanje mira, Frank Barnaby upozorava: »Oko 400.000 najboljih prirodoznanstvenika i in­ ženjera u svijetu radi danas na vojnim istraživanjima i razvitku; to je oko 40% svih istraživača i inženjera u svijetu«. Najnovija i najbolja znanstvena otkrića u elektronici i mikroelektronici odlaze za naoruža­ nje, a ova progresivna automatizacija naoružanja samo povećava opas­ nost općeg holocausta, upozorava Barnaby. Predstavnik njemačkih I. G. Metall-sindikata, Gunter Friedrichs ka­ že da se već od 1979. isprobavaju u industrijskoj proizvodnji »inteli­ gentni« roboti, snabdjeveni »sensorima«, koji mogu »vidjeti i osjećati«, to jest prenositi točna obavještenja o stanju komada što se obrađuje i sami podešavati potrebne radne operacije jednu za drugom. Oni mogu sami preuzeti radove na montaži i načiniti »tekuće trake« suvišnima. Kako je rad na tekućoj traci jedan od tipičnih oblika »otuđenja čovjeka u radu« zbog svoje monotonije i nametnutog ritma i živčanog iscrplji­ vanja, to je puna automatizacija svakako napredak u pogledu humani­ zacije ljudskog rada. Ali on istovremeno pokazuje da je radnik suvišan na tome poslu. Radnici se sve više polariziraju u zanatskoj osposoblje­ nosti, jer jednima zanat uopće nije potreban, postaju sve manje kvali­ ficirani i samo priučeni za neke rutinske poslove, dok drugi postaju visokokvalificirani, jer moraju obavljati kontrolu i održavanje strojnog parka. Većina je ona koja je ugrožena gubitkom profesionalne kvali­ fikacije. A to znači da veliki broj radne snage mora biti sve više ospo­ sobljavan za ljudski život u slobodnom, a ne u radnom vremenu. Trenutačno je situacija takva, upozorava Friedrichs, da jedan robot zamjenjuje četiri radnika, ali istovremeno stvara mjesto za petoga koji će se o njemu brinuti. On je uvjeren da će »u budućnosti sasvim sigurno doći do skraćenja radnog vremena, budući da stvaramo sasvim nove uvjete za radni život kao i za potrošačke zahtjeve.«2 Autori Rimskog 2

U vezi s ovim problemima vidjeti Giinter Friedrichs, Adam Schaff (Ed.), Auf Gedeih und Verderb, Mikroelektronik und Gesellschaft (Za dobro ili zlo — mikroelektronika i društvo), Izvještaj Rimskoga kluba, Europa Verlag, Wien, 1982. 9 Grad po mjeri čovjeka

129

kluba, govoreći o »drugoj industrijskoj revoluciji« nakon uvođenja mikroprocesora, slažu se u jednom zaključku: ako ne dođe do skraće­ nja radnog vremena, doći će svakako do masovne nezaposlenosti. U liberalnim se teorijama kapitalizma smatralo da se može trpiti najviše do 6% nezaposlenih, ali njihova stopa u novije vrijeme počinje rasti i preko 10% aktivnog stanovništva. To nije samo teret za privredu, već predstavlja krupan društveni problem, koji će postati bitni elemenat promjena u društvenoj organizaciji života. U japanskoj tvornici automobila Toyota roboti su zamijenili četvrti­ nu radnika, a kod Citroena jedan robot, koji radi na zavarivanju karo­ serije, zamijenio je dvadeset radnika. Slično su u industriji elektron­ skih satova, satovi sastavljeni od četiri osnovna elementa zamijenili klasične satove sa stotinu dijelova. U tiskarama elektronski strojevi slažu 8 milijuna znakova na sat, dok je klasični stroj mogao složiti najviše dvadesetpet tisuća na sat. I tako dalje. Svake godine efikasnost elektronskih strojeva postaje sve veća, a sve veći broj radnika ostaje bez posla. U Frankfurtu je Institut Bretelle proveo anketu o perspektivama za­ pošljavanja u sljedećoj deceniji i utvrdio da će uvođenje robota zamije­ niti 80 do 90% radnika u proizvodnji, što čini 50 do 60% čitavog per­ sonala. Razvitak informatike i telematike (teleksi hranjeni velikim kom­ pjutorima, pravim »bankama podataka«) pogodit će mnogo više zapo­ slene u administraciji nego u neposrednoj proizvodnji. Tako je velika njemačka tvrtka Siemens načinila analizu razvoja do 1990. godine iz koje proizlazi da će 25 do 30% uredskih poslova biti automatizirano; od dva milijuna njemačkih daktilografkinja, koje svake godine tipkaju oko 4,4 milijardi stranica, 40% će postati suvišno. »Promjene će biti dramatične i prilagođavanje na njih veoma teško«, s pravom primje­ ćuje jedan od Siemensovih direktora. Slične prognoze važe i za druge razvijene zemlje. Volker Hauff, u to vrijeme ministar za istraživanja, kaže da će u sljedećim godinama 40 do 50% aktivnog pučanstva biti pogođeno mikro-elektronskom revolucijom. Promjene su postale tako velike, da staro Keynesovo pravilo, da »investicije smanjuju nezaposle­ nost«, u takvim uvjetima prestaje važiti. Razvitak je krenuo u drugom smjeru, pa doktrina »punog zaposle­ nja« na temeljima sadašnje kapitalističke ekonomije ne daje više re­ zultate: ljudski rad nije više glavni izvor bogatstva, odnosno bogatstvo se bitno ne povećava uslijed ulaganja u ljudsku radnu snagu. Bogatstvo raste proporcionalno s isključivanjem ljudskoga rada u industrijskoj proizvodnji. Veza između rasta proizvodnje i rasta zaposlenosti je de­ finitivno prekinuta. Da li to znači da se rađa društvo u kojemu slobod130

no vrijeme dobiva bitni značaj? Ne idemo li u susret onome društvu, što ga je već predvidio Marx, kad je rekao da će »nužni društveni rad« biti sveden na minimum, a slobodno vrijeme predstavljati »carstvo slobode« u kojem čovjek može razviti sve svoje stvaralačke sposobno­ sti? Nije li takva prognoza sasvim uvjerljiva, ako uzmemo u obzir da se ovaj »nužni društveni rad« odigrava pod takvim uvjetima, da on pred­ stavlja degradaciju ljudske ličnosti, ne toliko s obzirom na izrabljiva­ nje sa strane nekog poslodavca, kako po svojoj tehničkoj prirodi, usli­ jed prirode samih radnih operacija kojima je čovjek podvrgnut? 3

Iako će se napori budućeg društva, u kojemu će proizvođači odluči­ vati o proizvodnji, a ne logika viška vrijednosti, kretati u smjeru uvo­ đenja alternativnih tehnika, bolje prilagođenih potrebama ljudskog ra­ da, ipak će »nužni društveni rad« nositi u sebi mnoge crte prisilne dje­ latnosti, te će se kao takav osjetljivo razlikovati od djelatnosti u slo­ bodnom vremenu. Čovjek neće biti u tolikoj mjeri podložan stroju, »njegov privjesak«, kao što je to bio slučaj u doba tajlorizma i meha­ nizirane suvremene proizvodnje, ali će biti podložan čitavome sistemu proizvodnje, u kojem će voditi glavnu riječ u bazičnim sektorima »ve­ liki integrirani sistemi«, a ovi pojedincu ostaju isto toliko »strana« i »nerazumljiva« sila kao što je to bio i rad na vrpci. Pa, još i više, jer se odluke i procesi kontroliraju na mnogo višem nivou, nego što je to slučaj na razini radionice ili tekuće trake. Stoga možemo slobodno govoriti o slobodnom vremenu kao »carstvu slobode«, vremenu koje dopušta »slobodni razvitak pojedinca«. Kad Marx govori o slobodi, uvi­ jek stavlja akcenat na »ličnost« ili »individualnost«, jer kod njega po­ jam slobode nužno sadrži nezavisnost ili autonomiju ljudske subjek­ tivnosti. Kad govorimo o velikom povećanju »slobodnog vremena« zahvalju­ jući napretku u automatizaciji, onda valja imati u vidu da »slobodno 3 » č i m je rad u svojem neposrednom obliku prestao biti veliki izvor bogat­ stva, radno vrijeme prestaje i mora prestati da bude mjera istoga i stoga pro­ metna vrijednost mjera upotrebne vrijednosti... Zbog te činjenice raspada se proizvodnja zasnovana na prometnoj vrijednosti, a i sam neposredni proces materijalne proizvodnje gubi svoj oskudni i protuslovni oblik. Slobodni razvitak individuuma, i stoga se ne postavlja smanjivanje nužnoga radnog vremena radi viška rada, već uopće smanjenje nužnoga društvenog rada do jednog minimuma (kao cilj), već ono odgovara umjetničkom, znanstvenom, itd. obrazovanju poje­ dinaca zahvaljujući vremenu koje je postalo slobodno za sve i za sve stvorenim sredstvima.« (K. Marx, Nacrti, Dietz Verlag, Berlin 1953, str. 593). I Marx navodi jednog anonimnog autora iz 1821. koji izvrsno kaže: »Jedna nacija je istinski bo­ gata, kad se u njoj radi šest a ne dvanaest sati. Wealth se ne sastoji u posje­ dovanju viška radnog vremena, već u disponible time, osim onoga kojega treba svaki pojedinac i društvo u neposrednoj proizvodnji.« (Ibid. 594).

9*

131

vrijeme« sadrži u sebi jedan oblik rada, koji se ekonomski ne napla­ ćuje, a to su domaćinski radovi. Politička ekonomija se ne bavi ra­ dom koji nije plaćen, jer nije vezan uz nadnicu, pa tako niti domaćin­ skim poslovima, za koje Hannah Arendt opravdano upozorava da su ih nekada vršili robovi, a danas žene. Kad bi se počeo ovaj rad pla­ ćati, kao što traže neke feministkinje, on bi ugrozio suvremenu — i kapitalističku i socijalističku — privredu. 4 Naravno, potrebno je ukloniti lažni pojam bogatstva, koji je sadaš­ njoj potrošnji nametnula masovna proizvodnja mnogih suvišnih stvari i, što je gore, stvari koje su proizvedene tako da ne bi dugo trajale. Jedan auto umjesto da traje deset ili petnaest godina, načinjen je tako da već nakon tri do pet godina odlazi u otpad. Radi se o kapitalističkoj logici »rasipanja«, »pravljenja otpadaka«, kako bi rekao Vance Pac­ kard. Razumije se, da proizvodnja dobara, koja imaju vještački karak­ ter i nisu nužna kao potrošna dobra, i samome radu daju obilježje besmsilenosti. Borba protiv materijalnog luksuza nije uperena samo na štednju ograničenih prirodnih resursa, već i protiv besmisla u radu samog čovjeka. Čovjek traži smislene poslove. »Dužina rada i razina zaposlenosti doista se vještački održava na visokoj razini, jer su proizvodnja suvišnoga i potrebnoga, korisnoga i beskorisnoga, bogatstva i rasipanja, ugodnoga i štetnoga, razarajućeg i popravljajućeg nerazmrsivo pomiješani, te čitava područja privredne djelatnosti imaju jedinu funkciju: da »pribavljaju posao«, to jest da proizvode da bi se radilo. A kad jedno društvo proizvodi da bi se ra­ dilo umjesto da radi da bi se proizvodilo, tada sam rad postaje bes­ mislen. Tada je njegov glavni cilj da »zaokupi ljude« i da obnavlja stalno društvene odnose podvrgavanja, takmičenja, discipline na čemu počiva vladajući sistem. Svaki rad postaje sumnjiv da se pretvara u 4

Francuski autor R. Adret je izračunao sljedeće proporcije između »vezanog rada« (plaćenoga) i »slobodnog rada« (izvan-privrednog) : 60% »slobodnog rada« i 40% »vezanog rada«. Raspodjela između slobodnog i vezanog rada je veoma ne­ jednaka uslijed podjele rada po spolovima: 24,5 milijardi sati vezanog rada za muškarce, a 12,7 milijardi sati za žene. Ali, obratno od toga, za neplaćeni rad muškarci potroše 9 milijardi sati, a žene 40 milijardi. Neplaćeni domaćinski rad kod žena neće prestati biti »slobodan rad«, sve dok žene ne prestanu vršiti četiri petine toga rada: »U društvu gdje će svatko imati svoje vrijeme i svatko će steći naviku da radi sve poslove, domaćinske poslove će dijeliti svi zajedno. Oni će dobiti svoj smisao: simbol međusobne razmjene ljubavi; kolektivno preuzimanje konkretnih vidova zajedničkog života u zajednici kojoj pripadamo; prilika da zajedno sa zadovoljstvom obavljamo poslove koji bi, kad bi ih svakog dana činila ista osoba, postali duboko dosadni.« R. Adret, Travailler deux heures par jour (Raditi dva sata dnevno), izd. Le Seuil, Paris, 1977, str. 114—115).

132

beskorisnu prisilu, ako društvo nastoji prikriti pojedincima njihovu vlastitu nezaposlenost, to jest njihovo moguće oslobođenje od društve­ nog rada, i postaje propalo obilježje društvenih odnosa što čine od rada uvjet dohotka i obrta bogatstava.« 5 Dok kapitalizam stvara masu suvišnih radova, čovječanstvo vapi za masom radova u pogledu uređenja životnog prostora u kojem živi, uređenja gradova i stanova, podizanja kvaliteta života, odstranjivanja svih pogrešnih prostornih zahvata, velikih zahvata u inovaciji i reha­ bilitaciji onoga što spada u kulturno nasljeđe. Ali, naravno, za takve radove potrebno je sasvim izmijeniti izvore investicija, a to znači iz­ mijeniti osjetljivo i čitavu logiku privređivanja koja još uvijek stoji pod zakonima slijepog tržišta ili slijepog planiranja. Međutim, ono što želimo istaknuti, u vezi s napretkom moderne teh­ nologije, jest upravo ogromna mogućnost stvaranja slobodnog vreme­ na, a to znači radikalnu izmjenu naše civilizacije, gdje čitavo društvo neće biti više samo »jedna velika tvornica« (Staljin), i gdje ljudi neće više biti podložni prisili industrijske proizvodnje kao osnovna radna masa, glavna proizvodna snaga, već će moći u jednom razvijenom dru­ štvu raspolagati vremenom što će im stajati na raspolaganju za indivi­ dualne aktivnosti. Društvo koje ne stoji više pod diktatom »produktivizma«, koje stvara druge oblike proizvodnih i društvenih odnosa nazvali su neki sociolozi »post-industrijskim društvom« (D. Bell, A.

Touraine, A. Gorz, itd.). Ovo post-industrijsko društvo oslobađa čovjeka od prisile proizvod­ nje, daje mu veću autonomiju za druge aktivnosti, dopušta da pojedi­ nac pod povoljnijim uvjetima razvije svoju individualnost i da se više

posveti svojim pravim sklonostima. I radni čovjek mijenja svoju pri­ rodu, jer ne stoji toliko pod pritiskom siromaštva i ropske podložnosti proizvodnim odnosima, već može slobodno odlučivati o svojim društve­ nim odnosima (potonji, dakako, nisu »upisani« u »neke objektivne za­ kone povijesnog razvitka«, kao što to misle birokrate ili staljinistički pozitivisti, već ih slobodno određuju sami ljudi). Jedna od posljedica tehnološkog razvitka za prostorno planiranje grada, na koju želimo ovdje upozoriti, jest da ulazimo u novu civiliza­ ciju, koja više nije daleka utopija već stvarnost od danas i sutra. A. Gorz smatra da razvitak automatizacije i smanjenje radnog vre­ mena vodi do dualističke organizacije života: jedna je komponenta podložna nužnostima društvenog rada, dok je druga na raspolaganju 5

André Gorz, Adieux au prolétariat (Zbogom proletarijatu), Ed. Galilée, Paris

1980, str. 100—101.

133

pojedinaca u slobodnom vremenu. Radi se o idejama koje je razvio Ivan Illich o dvije vrste proizvodne djelatnosti čovjeka: jedne koja slijedi društvene imperative proizvodnje, i druga koja služeći se oru­ đem i alatom, od jednostavnog dlijeta do složenijeg stroja, služi raz­ vitku individualnih sposobnosti. »U stvari, ne postoje razlozi da bi se u jednom zajedničarskom društvu (société conviviale) zabranila upo­ treba moćnih oruđa i svaki oblik centralizirane proizvodnje... Ono što je važno jest da takvo društvo ostvaruje, s jedne strane, ravnotežu između oruđa proizvodnih koja moraju zadovoljiti neku društvenu po­ trebu i, sa druge strane, oruđa koja pogoduju individualnom razvitku. Prva ostvaruju apstraktne programe što se odnose na ljude uopće; druga podstiče sposobnost svakog pojedinca da slijedi svoje ciljeve, na svoj vlastiti, neponovljiv način.«6 Radi se o shvaćanju koje premošćuje ono klasično shvaćanje kako postoji strogi jaz između radnoga vremena i slobodnoga vremena, iako je ovaj jaz shvaćen dosta vještački, budući da je zanemario domaćin­ ske poslove. Ovdje se razlika uspostavlja na razini kolektivnog rada, podložnog tehnološkim zahtjevima podjele rada, i individualnog rada gdje tehnologija stoji strogo u službi individualnog razvitka. Postoji izvjestan dualizam, ali on ne leži u prirodi rada i ne-rada, već u načinu upotrebe tehnoloških sredstava proizvodnje, ili zanatlijskog alata. Va­ lja reći da je ova vrsta dualizma već odavno postojala u pogledu tvor­ ničkog rada i zanatlijskog rada, koji se ostvaruje kao slobodno zanatlijski rad, kao hobby ili neka vrsta umjetničke djelatnosti. Ovo shvaćanje pretpostavlja dvije stvari: prvo, da je nemoguće ukloniti najsavršeniju, apstraktno ili znanstveno programiranju tehno­ logiju iz društvene proizvodnje, pa joj valja suprotstaviti tek u slobod­ nom vremenu zanatlijsku proizvodnju, gdje sam pojedinac odabire po svojoj zamisli i sredstva i proizvod, kao što to čini i umjetnik; i drugo, da će čovjek slobodno vrijeme upotrebljavati ne samo za plandovanje već i za proizvodne djelatnosti, a koje će, slično umjetniku, odabirati po svojim individualnim sklonostima i potrebama, ali koje kao takve ne moraju biti lišene društvene korisnosti. (Već danas je razbijen po­ kret »Uradi to sam«, koji čovjeka u slobodnom vremenu uči svim mo­ gućim zanatima.) Illich doista smatra da dobar dio korisne društvene proizvodnje mora sačuvati ovaj netržišni karakter, to jest oblik dobro­ voljne djelatnosti. Ideja koja, uostalom, postoji u svim dosadašnjim proizvodnim sistemima, jer se sve doista nije moglo podvrći društvu, 6 Ivan Illich, La Convivialité (Zajedničarski život), éd. Le Seuil, Paris, 1973, str. 136—137.

134

a u novom

»zajedničarskom društvu«

to mora postati ponovo jedno

od osnovnih načela. Iz toga se, naravno, nameće zaključak: potrebno je dokinuti onu tradicionalnu segregaciju između društveno-nužnoga i individualno-slobodnog proizvodnog rada, a u prostornom planiranju to znači

sasvim

tvornice

ili

jasno

radnih

da

valja

ustanova

i

dokinuti stambenih

onu

poznatu

blokova

segregaciju

(dormitorija

između ili

»go-

Naravno, ostaje pitanje: na koji način valja artikulirati urbani prostor polazeći od tehnološke složenosti društveno-nužnoga rada i tehnološki jednostavnoga individualnoga rada, koji u posljed­ njim konsekvencama pretpostavlja i intelektualni individualni rad, ali i određene oblike obrazovne i kulturne djelatnosti? Na ovo pitanje nismo još dobili odgovor. Možemo jedino upozoriti da ovaj dualizam djelatnosti pretpostavlja da i u jednoj i u drugoj sferi vodimo računa o humanizaciji rada i socijalizaciji društvenog života. Tako u pogledu tehnologije svakako će razvitak ići sve više u smjeru da se tehnologija podredi nekim zahtjevima »humanizirane proizvod­ nje«, a u pogledu socijalizacije na razvitak zajedničarskih oblika života, na različita shvaćanja samoupravne zajednice ili samoupravnog društva. Gorz u tom okviru ističe da će razvitak ići u smjeru ukidanja »heteronomnog rada« na taj način što će se »u autonomnom sektoru maksi­ malno razvijati oruđa koja će biti istovremeno efikasna i zajedničarska (konvivijalna) i maksimalno reducirati trajanje heteronomnog rada (iz­ vana programiranoga, op. RS), koji svaki pojedinac mora izvršiti.« (Gorz, str. 142) Ovdje se Gorz drži Marxove ideje o tome da jedna zajednica ne smije biti »nivelizatorska«, a takva ona postaje kad se zatvara sama u sebe, kad provodi autarhičnu ekonomiju i autarhične oblike života, smanjujući lepezu raznih djelatnosti za pojedince i ponašajući se kao da sama sebi dostaje. Zajednica mora ostati otvorena prema što širim dodirima sa svijetom, s ličnim komunikacijama. Ova otvorenost prema društvima i čovječanstvu znači otvorenost prema napretku i budućno­ sti. »Otuda značaj 'društvenog eksperimentiranja' novih načina života u zajednici, potrošnje, proizvodnje i suradnje. Otuda također i značaj alternativnih tehnologija koje dopuštaju da se uradi više i bolje s ma­ njim, a da se pri tome poveća autonomija pojedinaca i bazične zajed­ nice.« (Ibid. 177). Naravno, da se uz dualizam dviju sfera rada, sfere nužnoga društve­ noga rada i sfere slobodnog rada ili bavljenja u slobodnom vremenu, pojavljuje i određeni dualizam društvene kontrole proizvodnje. Prva će sfera nužno biti vezana uz socijalizaciju proizvodnje onoga što je društvu najpotrebnije i, prema tome, zahtijevati potrebu za centralizi­ ranom kontrolom razvoja proizvodnje, raspodjele potrošnih dobara i lubarnika«).

135

razmjene među proizvođačima. Valja ovdje odmah dodati da takva cen­ tralna kontrola ne važi samo na razini grada, već također i na razini države, pa čak i šire — na razini kontinenta i planeta. Potreba za pla­ niranjem korištenja prirodnih resursa nametnut će neminovno takvu nadnacionalnu kontrolu proizvodnje. Naravno, imamo u vidu, prije sve­ ga, velike integrirane sisteme proizvodnje, automatizirane i s velikim proizvodnim serijama (energetiku, komunikacije, nacionalni i interna­ cionalni promet). Ono što će se odigravati u proizvodnji na razini zanatlijske proizvodnje ili sasvim malih serija moći ćemo podvrgavati autonomiji manjih zajednica, autonomija koja se, prije svega, odnosi na njihovu slobodu razmjene na tržištu i na asortiman upotrebnih do­ bara. To, dakako, važi i za svaki oblik individualne proizvodnje zanat­ lijskog ili umjetničkog tipa. Na suprotnom polu od velikih integriranih proizvodnih cjelina imamo, dakle, autonomnu proizvodnu i životnu za­ jednicu, koje mogu ići ruku pod ruku. Ono što razdvaja ova dva pola društvene organizacije je prvenstveno struktura same tehnološke orga­ nizacije proizvodnje i način kako ljudi sudjeluju u njemu, naime do koje su mjere podložni društvenoj podjeli rada.

2. NA KOJI NAČIN PREVLADATI DIHOTOMIJU RADNOG I S T A M B E N O G PROSTORA?

Radi se o tome da je funkcionalistička segregacija radnog i stam­ benog prostora dovela do sasvim iracionalnog odnosa između ova dva prostorna mjesta. Iracionalnost se očitovala u drastično izraženoj sao­ braćajnoj mreži, čija je funkcija bila da pojedinca što prije prebaci od jednog mjesta do drugoga i natrag, tako da je funkcija stvarnog kre­ tanja kroz gradski prostor s mogućnošću kontemplacije gradskoga pej­ zaža potpuno iščezla. Vrijeme je tu bilo stvarno »novac«, a novac je u tom slučaju značio da je pojedinac samo radna snaga koju je valjalo transportirati s rada na spavanje, i obratno. Najgore je da ni zoniranje nije riješio problem distance između jednog i drugog mjesta, jer je ideja da se radnička naselja grade oko tvornice brzo napuštena iz higijensko-ekoloških razloga, a i zbog demografskih, jer je mobilnost pu­ čanstva bila takva da je stanovanje uz radno mjesto postalo iluzorno za najveći dio pučanstva. A iščezavanje pitanja distance nametnulo je zahtjev da se saobraćajna mreža — ubrzana i usporena — gradi tako da je pristupačna podjednako svim mjestima u urbanom prostoru, kako bi potpuno zadovoljila općim zahtjevima. 136

Iako se moglo uvijek utvrditi da gustoća pučanstva i njeno kreta­ nje ne opterećuje podjednako sve linije, nije se nikako moglo znati da li će neka nova izgradnja ili nova proizvodna orijentacija izmijeniti po­ stojeći tok kretanja ljudi. Dok je čovjek uspio regulirati gorske bujice, gradske nikako nije uspio staviti pod svoju trajniju kontrolu! Ako uspo­ redimo suvremenu tehnologiju s izgradnjom gradova, možemo lako za­ ključiti da nije moguće sasvim isključiti ovu dvostruku dihotomiju —

funkcionalnu i prostornu —, već da se nalazimo pred zadatkom da ga pretvorimo u jedan novi kontinuum, u tok postupnog prijelaza iz jednog stanja u drugo: potrebno je da se čovjek ne osjeća katapultiran iz jed­ nog stanja u drugo (prenatrpanost zagrebačkih tramvaja predstavlja pravi psihički šok od kojega trpi najviše sam rad!), već da prijelaz iz jednog stanja u drugo predstavlja, posredovanjem odgovarajućih ur­ banih sadržaja, ugodan i prirodan doživljaj. Potrebno je, dakle, da imamo osjećaj kako napuštajući jedan ulazimo u drugi prostor oslo­ bađajući se od prvoga bez grča, bez nasilja, bez prekida životnog rit­ ma, rasterećujući se od jednoga i aktivizirajući se za drugoga. Na koji način? Postoji jedna sociološka formula koja kaže: destrukturiranjem jed­ ne djelatnosti doći do restrukturiranja druge djelatnosti. Znači da imamo u vidu određenu složenost i specifičnost, odnosno strukturiranost jedne ili druge. Mislimo da je postupak najpravilniji, ako pođe­ mo od strukturiranosti radne djelatnosti i nađemo prijelaze za njego­ vo destrukturiranje u smjeru slobodne kreativne i rekreativne djelat­ nosti. Da ne bi ovo bilo baratanje teškim riječima, pokažimo o čemu se radi. Što obilježava radnu situaciju u visoko razvijenom društvu? Zavis­ nost od nekoliko faktora. Tu je prije svega zavisnost od: a) Razine tehnološke razvijenosti proizvodnje. U suvremenom tvorničkom sistemu razlikujemo veoma grubo tri razine tehničke podjele rada: a) zanatlijsku, gdje grupa radnika vrši niz raznovrsnih radnih operacija krećući se slobodno oko predmeta koji proizvodi (bez čvrsto određenog radnog mjesta, odnosno ne stro­ go programiranog radnog mjesta), vršeći radnje sa zanatlijskom vje­ štinom ili kvalifikacijom; b) mehaniziranu, koju najbolje obilježava »tekuća traka«, gdje su radne operacije (ograničene, monotone, s na­ metnutim ritmom) vezane uz precizno određeno radno mjesto u pro­ izvodnom lancu; c) autormatiziranu, gdje su, pored radnih operacija, i funkcije kontrole preuzete sa strane stroja, dok čovjek ima zadatak da povremeno intervenira na osnovu signala koje dobiva od stroja (kao 137

operator). Ovaj grubi opis tehnološke razine proizvodnje može se da­ kako, razbiti na još finije distinkcije. 7 Ovo što obilježava napredak mehanizacije i tehnologije rada je sve veća zavisnost čovjeka od stroja, odnosno čovjekovih radnih operaci­

ja od proizvodnog toka. Ta se zavisnost očituje u sve preciznijoj pri­ lagodbi ljudskoga rada vremenskom toku proizvodnje. Vrijeme, a to znači mjerljivo vrijeme sa satom ulazi u radionicu, silazi sa zida i upleće se u međuigru ljudske geste i rada strojeva. Tok strojnih ope­ racija i ljudskih valja sinkronizirati, uskladiti, ali ne tako da bi se pri­ roda stroja podvrgla čovjekovom ritmu, već, obratno, da se priroda čovjekova rada podvrgne stroju. Dolazi do »vlasti, sata«, kao što kaže Lewis Mumford, koji smatra da je već kršćanska civilizacija pripremila 7 Tako P. Naville (U susret automatiziranom društvu, Školska knjiga, Zagreb, 1979) daje jednu tipologiju ili »ljestvicu razine automatizacije«. On predlaže stav »da je mehanički rad nekog automatskog sistema na tom višem nivou što kon­ trolira veći broj karakteriktika ili norma sistema, počevši od njegovih proiz­ vodnih norma.« (Str. 114).

138

čovjeka na takvu podložnost satu. »Da li je kolektivna kršćanska želja da se osigura vječno blaženstvo redovitim molitvama i pobožnošću bi­ la razlog što su mjerenje i navike vremenskog redoslijeda obuzele ljud­ ski duh: navike koje je kapitalistička civilizacija ubrzo okrenula u svo­ ju korist?«, pita se Lewis Mumford.8 Marx je pokazao da se proizvede­ na vrijednost mjeri radnim vremenom, pa tako Mumford ima pravo, kad ističe da »će sat biti, a ne parni stroj, glavni stroj modernog in­ dustrijskog doba«. To je najbolje demonstrirao tajlorizam, kad »čovjek s kronometrom u ruci« ulazi u radionicu i nalaže svakom radniku u kojem će ritmu raditi. Radi se o izvana nametnutom i kolektivnom rit­ mu koji, kad se ubrzava, razara živčani sistem i zatupljuje um. Kad je u 14. vijeku sat podijeljen na šezdeset minuta, a minuta na šezdeset sekundi, zavladalo je ljudskim umom mehaničko i apstrakt­ no mjerenje trajanja i nametnulo se ljudskom radu, doduše kao tvo­ revina ljudskoga uma, ali istovremeno kao vanjska prisilna i tlačeća sila. Ovu tlačeću funkciju sata najbolje vidimo, kad na koncu školsko­ ga sata djeca, kao katapultirana, izlete s krikovima i skokovima iz raz­ reda! Da li smo još uopće svjesni koliko je sat ušao u naše pokrete, ne samo na radnom mjestu, nego i kad se krećemo gradom i njego­ vim ulicama? Do koje mjere smo postali robovi kretanja koje više ni­ je naše? Razumije se samo po sebi, da je mehanizacija našeg kretanja i u gradu i u prostoru uvjetovana potrebama mehaničke efikasnosti. Ali se postavlja pitanje: da li, doista, ova mehanička efikasnost mora vladati na svakom mjestu i u svako vrijeme? Ne bi li uloga grada i gradskog prostora mogla biti upravo ta da »demontira« u ljudskom organizmu ono vrijeme što ga je »umontirao« radni sat? Značaj ovoga pitanja shvatit ćemo, kad se bolje upoznamo s čitavom logikom rad­ nog života i njemu prilagođenog ritma života. b) Veća integriranost pojedinca u proizvodni proces Velika serijska proizvodnja uklopila je radnika u proizvodni tok, u kojem je inženjer pretvorio u brojke sve ono što je moglo za rad­ nika imati neku ličnu vrijednost, biti izvor neke lične inicijative, čime je porastao njegov osjećaj anonimnosti u proizvodnji. Već smo spo­ menuli da je traka nametnula jedan izvanjski ritam, mehanički odre­ đen, suprotan ličnom bio-ritmu i slobodnoj artikulaciji vremena. Po­ red toga je rad postao repetitivan, monoton i dosadan, iscrpljujući kojiput više zbog monotonije nego zbog fizičke težine. Pojednostavljenje 8 Lewis Mumford, Technics and Civilisation, (Tehnike i civilizacija), Harcourt, Brace and World Inc., New York, 1934, str. 12.

139

rada dovelo je do opadanja stručnosti ili gubitka zanata, pa je čovjek ostao bez one podrške u sebi koji mu daje zanat, ostao je okrnjen i priučen na neke operacije koje se mogu naučiti za jedan ili dva tjed­ na. Rad je izgubio smisao i zbog parcelizacije proizvoda na kojem je radio, dok mu je čitav proizvod i smisao ili cilj proizvodnje izmicao iz vida. Karakteristike čovjekova položaja u proizvodnji nije moglo mno­ go ublažiti niti nastojanje da se radne operacije »obogate« i »prošire« (»enrichment« i »enlargement«) na čemu je radila mnogo moder­ na psihologija i sociologija. Pojavili su se i radikalniji zahvati u pro­ izvodnji izbacivanjem tekuće trake, što je značilo prijelaz na višu ra­ zinu proizvodnje pomoću automatizacije čitavog toka proizvodnje ili vraćanjem na »brigadni rad« koji nosi zanatlijska obilježja. Tehnološ­ ki proces je u svakom slučaju išao u dva suprotna smjera: punoj au­ tomatizaciji, što je značilo da čovjek kao operator dobiva prividno lakši, ali istovremeno i odgovorniji posao, ili rehabilitaciji zanata, u vezi bilo s raznim poslovima održavanja i nadgledanja strojnog parka, bilo s uslužnim djelatnostima. Tako se broj priučenih radnika smanji­ vao, a broj kvalificiranih radnika i tehničara povećavao. 9 Ovakva evolucija nije tipična samo za tvornički, već važi podjedna­ ko i za administrativni rad, gdje je centralizacija i kompjutorizacija poslova podredila pojedince i njihovu inicijativu zakonima »velikih sistema«, te jako smanjila uvid u logiku posla, kakav je nekada imao svaki mali činovnik. »Kraljevstvo malih birokrata« utopilo se u masi podataka, što ih obrađuje informatika, a analiziraju kompjutori po una­ prijed utvrđenim programima. Radno mjesto se svelo samo na to da bude ušće jedne mreže procesa koji se više ne odigravaju u službenič­ kom mozgu, već u stroju ili aparatu, od kojega je individualni mozak sve zavisniji. Neki autori čak predviđaju da bi se jedan dio elektron­ skoga sistema mogao ugraditi u mozak pojedinca, čime bi postao mo­ zak efikasniji, onako kao što danas fiziolog Delgado ugrađuje aparate za teledirigiranje bikova ili kao što se radi s nosorozima u Africi. c) Štetnost pretjerane specijalizacije i funkcionalizacije Moglo bi se prigovoriti da problemi tehnološke podjele rada i sve veće zavisnosti pojedinca od proizvodnog sistema nisu problemi koji se neposredno tiču urbanizma. Njima bi se trebale baviti same proizvodne 9 Vidi o tim problemima cija, Naprijed, Zagreb, 1968, Školska knjiga, Zaereb, 1979,

greb, 1965.

140

Charles R. Walker, Moderna tehnologija i civiliza­ Pierre Naville, U susret automatiziranom društvu, Rudi Supek, Automatizacija i radnička klasa, Za­

organizacije. Iako se u tom kontekstu spominje i arhitektura, kao što je, na primjer, izgradnja hala s velikom vidljivošću i boljim ljudskim kontaktom ipak je to problem koji ne zadire u samo planiranje pro­ stora. No, s tim u vezi razvio se i jedan drugi vid ljudskog rada što mnogo više zadire u probleme urbanog prostora. Radi se o štetnosti pretjerane specijalizacije i funkcionalizacije proizvodnih procesa. O to­ me valja nešto reći! Osnovna je karakteristika diferencijacije društvene strukture po­ većanje i specijalizacija raznovrsnih zanimanja. Smatra se normalnim da od specijalizacije zavisi efikasnost društvenog sistema. Međutim, pokazalo se da i specijalizacija ima svoje granice, te da pretjerana po­ djela rada pretvara efikasnost u neefikasnost, jer se osiromašuje struč­ na sposobnost i kreativnost pojedinca. Zato je protiv nje prva reakcija bila, da su zadaci ostali raščlanjeni, ali su pojedinci dobili veći broj raznovrsnih zadataka (»job enrichment«), kao što se i u stvaranju stru­ čnjaka pokazalo da su »generalisti« sposobniji u prilagođavanju na nove zadatke od »specijalista«, odnosno da specijalizaciju valja vršiti tek na radnom mjestu. No, i u industrijskoj proizvodnji uvidjelo se da je podjela rada otišla suviše daleko, te da fino raščlanjeni zadaci, kao što je pokazao Peter Drucker, štete radnom moralu, usamljuju pojedinca, narušava­ ju esprit de corps. Pokazalo se, naprotiv, da raznovrsnija ljudska ko­ munikacija, to jest miješanje raznih funkcija unutar jedne radne je­ dinice povećava radni moral i efikasnost. Pretjerana specijalizacija u velikim jedinicama oduzima smislenost radu, a pretjerana funkcionalizacija zahtijeva stalan i strog nadzor, što znači povećanu hijerarhizaciju kontrole, suvišno rasipanje radne snage za kontrolne funkcije. Ovo naročito opterećuje vrhovnu razinu hijerarhije i administracije, one koji moraju osiguravati koordinaciju velikog broja jedinica. »No, najvažnije je u svemu tome, što previše kompleksna, previše funkcionalizirana organizaciona struktura zahtijeva po svoj prilici vođu naganjačkog tipa; prevelika upotreba pritiska kao sredstva nadzora povezana je, dakle, prvenstveno s karakterom strukture, a tek u drugom redu 10 s karakterom pojedinca koji se nalazi na čelu te strukture.« Oni, ne­ dovoljno upoznati s organizacijom proizvodne organizacije, neka sa­ mo pomisle na one državne tvorevine krajnje centralizirane i hijerarhizirane, kao što su zemlje »etatističkog socijalizma«! 10

Iz članka J a m e s a C. Worthyja,

Organizational

Structure

and

Employee

Morale (Organizaciona struktura i moral namještenika), »American Sociological Review«, sv. 15, br. 2, str. 174—179, citirano prema već spomenutoj knjizi Charles Walkera.

141

Radi se o tome da suviše raščlanjena organizacija oskudijeva na mehanizmima unutarnje integracije same strukture, pa je prisiljena da se služi sredstvima vanjskoga pritiska, kao što često vojne diktatu­ re pribjegavaju ratovima kako bi narod zadržale u pokornosti. Pre­ ma tome, važno je postići određenu raznovrsnost poslova s preglednoš­ ću zadataka, što daje uvid u posao i rađa smislenost posla. To se po­ stiže, dakako, održavanjem specijalizacije na određenom minimumu. Također i decentralizacijom rukovođenja. Važno je da je organizacija ili radna zajednica dobro integrirana, a komunikacije među pojedin­ cima zanimljive, žive i raznovrsne. Preglednost i mogućnost variranja radnih funkcija! Ali u kakvoj vezi se to nalazi s urbanim prostorom? Možemo reći da ono što važi za radnu zajednicu važi i za životnu zajednicu: i ona traži preglednost, dobru integriranost, raznovrsnost i varijabilnost ži­ votnih funkcija. Pokušajmo samo ova načela projicirati u urbani pro­ stor! Zar se može govoriti o preglednosti, ako radnik ili namještenik iz­ među svojega stana i radnog mjesta prolazi kroz »tunel« ili rijeku gus­ to zbijenog gradskog saobraćaja, koji mu ne dopušta da pogledom svra­ ti i razmotri okolinu kroz koju prolazi, pa je niti ne poznaje, iako njo­ me prolazi tisuću puta? Zar se može govoriti o nekoj integraciji, ako se ulicama uglavnom gura s ostalima, a u stambenim blokovima živi u »anonimnoj gomili« bez društvenih dodira i bez zajedničkih interesa i zadataka? Zar se može govoriti o raznovrsnosti, ako se život odvija svakog dana do zamora između sobe, nakrcanog prometala i radnog mjesta? Ako na radnom mjestu izvršava usko specijalizirani posao iz dana u dan, prolazi ulicama koje je neki ljubitelj betona ogolio i pre­ pustio potpunoma šoferima autobusa, ili viri u televizor gdje mu druš­ tvena propaganda nameće konformističke programe? Ako smo shva­ tili ono što je štetno za jednu radnu organizaciju, tada ćemo još lakše uočiti što je štetno i za životnu zajednicu. d) Tehnološka i socijalna komponenta proizvodnog sistema Nema sumnje da tehnologija u najvećoj mjeri uvjetuje život suvre­ menog čovjeka. No, iz toga ne bi valjalo zaključiti da između tehnolo­ gije i socijalnog sistema postoji odnos uzroka i posljedice. Izučavanje proizvodnog sistema pokazalo je da tehnološka komponenta nema sa­ svim pasivnu ulogu, ali da i ne određuje sasvim socijalnu komponen­ tu. Engleski autori, koji govore o »socio-tehničkom sistemu« (Emery i Trist), eksperimentalno pokazuju da između tehnoloških zahtjeva i 142

socijalnog sistema »ne postoji strogo određen odnos jedan naprama jedan već odnos koji se logički označava kao korelativni odnos.«11 Izučavajući proizvodnju ugljena u engleskim rudokopima utvr­ dili su da su uz istu tehnologiju moguća dva »socijalna sistema«: kon­ vencionalni, gdje je rudar vezan uz jedini djelomični zadatak i ulazi u veoma ograničen broj stalnih društvenih odnosa, i složeni, gdje je ru­ dar vezan uz cjelokupnu radnu grupu, pa je uključen u raznovrsne za­ datke u suradnji s drugim članovima grupe ili brigade. Autori su po­ kazali da je osjećaj grupne pripadnosti u drugom sistemu veći, te da je efikasnost rada viša. Iako se u praksi oba alternativna sistema sma­ traju »dovoljno dobrim«, ipak postoji velika razlika, ne samo u efikas­ nosti, već naročito u pogledu društvenosti i radnog morala, jer se u drugom slučaju radnik mnogo bolje osjeća. Kakvu pouku možemo izvući iz ovoga primjera za artikulaciju ur­ banog prostora? Ono što za radnika znači prijelaz iz jednog radnog za­ datka u drugi, te društveni dodir s jednim ili drugim suradnikom u poslu, to je za građanina prijelaz iz jednog gradskog prostora u drugi, te dodir s drugačijom prostornom i urbanom sredinom. Ovdje nije u pitanju samo promjena u doživljavanju, već također i promjena život­ nog ritma, čitave mase utisaka što ih zovemo »klimom« gradske čet­ vrti ili gradske okoline. Da bismo to postigli, moramo napustiti »mehaničko zoniranje« i prijeći na »organsko zoniranje«, koje je u izvjesnom smislu i negacija zoniranja, jer ga podvrgava jednom višem načelu: normalnom kreta­ nju čovjeka kroz gradski prostor, koji više ne »uskakuje« iz jednog prostora u drugi, već ga podvrgava svojem doživljaju postepenog pri­ jelaza iz jedne vrste doživljaja temporalnosti u drugu vrstu, dakle us­ postavlja kontinuitet svojega života kao cjelovitog bića. — To ćemo u daljnjem izlaganju pobliže objasniti.

" F. E. Emery i E. L. Trist, Socio-tehnical Systems (Socio-tehnički sistemi), Nés York, 1959, citirano prema Ch. Walker, op. cit., str. 407—414.

143

6

Grad i društvena zajednica

1. GRAD — KOLIJEVKA ZAJEDNIŠTVA I SIGURNOSTI »Sve ono što okružuje put na zaobljenim bedemima pri­ pada vama... Bilo je nekada više takvih gradova, zatvo­ renih i savršenih. Ta kakvi su, u poredbi s njime, ovi dana­ šnji veliki gradovi, raspršeni, zbrkani, nesuvisli? Sve je čvrsto povezano: ovo čvrsto savršenstvo, proizlazi iz kruž­ nog puta na bedemima, isključivanjem određenih nereda, određenih delirija . . . Ona vremena pokoravala su se granici kao što se kameni grad pokorava granici svojih bedema. Da li može postojati neka sreća, neka sigurnost, tamo gdje nema granice?« Jules Romain o Dubrovniku (»0 ljudima dobre volje«) Već odavno su se granice gradova utopile u kaosu izobličenih kućeraka predgrađa, a izgubio se i doživljaj nekog posebnog svijeta koji bi uli­ jevao svojim smještajem u prirodnom prostoru neku sigurnost, neku prisutnost ljudskoga razuma. Pred ekspanzivnošću industrijalizacije, spekulacije i tržišnog takmičenja rasprsle su nekadanje granice grada, a nove nisu pronađene. Duh francuske revolucije i romantički zanos prezreli su sve granice, naročito one tvrde i nepomične koje čovjeka žele zarobiti u ograničenom prostoru. Ali istovremeno je »duh kapita­ lizma«, prekoračivši sve prirodne i ljudske granice, unio u prostor ne samo nered već i nesigurnost i samoću. Bernard Oudin u »Pledoajeu za grad« postavlja pitanje: »Jedna stvar je u svakom slučaju sigurna: u toku vijekova grad, mjesto okupljanja, bio je simbol zaštite, sigurnosti, dok je selo pla­ šilo. Bilo bi zanimljivo utvrditi u kojem dobu i pod kojim uvjetima doš­ li smo do točno obratne situacije kakva nam je poznata danas. Što se tiče sela, ono je postalo »sigurno« u toku 18. vijeka, banditi se nisu više kretali »velikim putovima« već su se radije preselili u krivudave uličice velikih gradova. Jedva što je selo bilo pacificirano, gra­ dovi su počeli da se susreću, zajedno s industrijskom revolucijom, s 144

Industrijska i demogr. stihija razorila je strukturu grada. (Calcutta-»cancer« Indije, truli grad u »agoniji« sa najvećom gustoćom stanovnika na svijetu) 33

Tipična ulica u Calcutti

onim materijalnim i moralnim uvjetima koji su u godinama 1830—1880. predstavljali najmračniji period gradske civilizacije. Od ove traumatične epizode građanin se nikada više nije oporavio. Uloga »osiguranja«, koju je grad imao po tradiciji, zamijenio je osje­ ćaj nemira koji je sve više rastao da bi dosegao prag panike, naročito na sjeveru Sjedinjenih Američkih Država. Zagađivanje, kriminal, grad­ ska gerila se najčešće spominje kako bi se opravdala ova tjeskoba. Da li su ova objašnjenja dobra?« 1 Činjenice govore svakako u prilog ove pretpostavke. Veliki gradovi počeli su se prazniti od svojih građana, upravo onih koji su im davali pečat i kontinuitet. Tako brojke pokazuju da 1970. godine u SAD, 73,5% stanovnika živi u gradovima s više od 2.500 stanovnika. Istovremeno trinaest od dvadesetpet najvećih gradova brojilo je 1970. manje stanov­ nika nego 1960. i prviput je pučanstvo u predgrađima bilo brojnije od onoga u gradu. Ova tendencija se i dalje nastavlja. Manhattan se praz­ ni a predgrađa, suburbija, se pune u New Yorku. Slično u Bostonu i ostalim velikim gradovima. Amerikanci zovu ovaj proces »conurbation«. Ne samo da se gradovi prazne, oni se također stalno u ekonom­ skom, socijalnom i estetskom pogledu degradiraju. Grad stalno trpi od financijske krize, pa je New York prije par godina najavio stečaj, do­ duše s opravdanim razlogom, jer je na sebe preuzeo troškove »amerikanizacije« svih pridošlica, a da federalna vlada za ovo ništa ne pla­ ća; gradska oprema i usluge postaju sve gore (cestovni saobraćaj, čis­ toća, smeće se gomila danima i atmosfera se sve više zagađuje); i pri­ vatne usluge nisu bolje (telefon, zajednički transport, vlakovi za peri­ feriju); saobraćaj se približava granicama zagušenja; rasni problemi rastu (bijelo stanovništvo napušta grad, a na njihovo mjesto dolaze Portorikanci i Crnci); ekonomski i socijalni sastav se stalno pogorša­ va (»Oni koji plaćaju porez odlaze, a oni koji traže pomoć dolaze!«); kriminal i droga stvaraju sve veću nesigurnost. Jedan od gradskih funk­ cionara je izjavio: »Ako se ovaj razvitak nastavi, tada će se zemlja »losangelizirati«, financije će se "balkanizirati«, a ekonomija će se »južno-afrikanizirati«. Apartheid i gheto prijete da razore socijalno tkivo grada. Napuštanje grada nije samo američka pojava, iako je tamo nagla­ šenija, jer je životni standard viši. Ona je tipična za sve velike evrop­ ske gradove. Raymond Cartier je pisao u »Paris-Matschu« da »New York umire prvi, jer je najveći i najpretjeraniji«, ali da će za njime po­ ći i svi drugi, i podupire ovu tvrdnju: »Naši su veliki gradovi, nabije1 Bernard Oudin, Plaidoyer pour la ville (Pledoaje za grad), Za urbanizam koji pomiruje grad i iivot, Laffont, Paris, 1972, str. 61—62.

10 Grad po mjeri čovjeka

145

ni u središtu, a razvedeni na periferiji, fosili. Oni nam dolaze iz 19. vijeka, čije su tehnike počivale na ugljenu, nametale koncentraciju lju­ di i njihovih djelatnosti. Moderne tehnike, zasnovane na tekućim go­ rivima, elektricitetu, telekomunikacijama, zahtijevaju naprotiv rasprše­ nost ljudskih djelatnosti.« Oudin osporava ovo mišljenje, jer je već Rim prije dvije tisuće godina imao milijun stanovnika. Razlozi za dekadenciju grada su raznovrsni. Nekad je svatko želio živjeti u gradu, jer mu je to podizalo ugled. Sada svatko, tko može, nastoji da ga napusti, također iz razloga prestiža. O tome svjedoči i poplava vikendica, u čemu Francuska vjerojatno prednjači, iako je Francuz po svome načinu života vjerojatno »najurbaniziraniji Evropejac«! Oudin, koji bi želio spasiti grad od ovoga eksodusa, nastoji poka­ zati da su mnoge kritike grada pretjerane, da zagađenost nije tako stra­ šna kao što se opisuje, da buka nije tako velika (»Grad nije samo ne­ ka buka, on nije samo neki zvuk, on je jedna glazba«), da ni socijalna segregacija nije tako veliko zlo kakvim se obično smatra, pa čak ni pojava crnačkih gheta u američkim gradovima. Crnački gheto je najčešći primjer degradacije gradskoga života, sa svojom visokom stopom kriminaliteta, bijedom, prenatrpanim stanovi­ ma, nečistoćom i sličnim, iako možda u svemu tome ima i pretjeriva­ nja. Ali, ono što je zanimljivo jest da istraživanja pokazuju da stanov­ ništvo crnačkih gheta nerado napušta svoj »pakao«, daje otpor prese­ ljenju, iako se to čini za njihovu dobrobit. Zašto? Oudin odgovara: »Za­ to jer gheto, zatvoreni svijet u kojemu se nalaze ljudi iste rase sami među sobom, zbog same te činjenice stvara utisak veće sigurnosti (čak i onda ako je ta sigurnost iluzorna).« (Str. 69.) Kolikogod to izgledalo paradoksalno, ima u tome dio istine. Naime, čovjek je spreman pod­ nijeti veoma teške uvjete života, ako se radi o mjestu gdje je sposoban doživjeti neki oblik svoje zajednice, s njom se izjednačiti, dijeliti dobro i zlo. Liči to pomalo na onu solidarnost koju osjećaju stari robijaši jedni za druge, solidarnost što stvara Uuziju da je čak i ta robija bila ugodno i poželjno mjesto, za kojim valja žaliti, jer »na slobodi« te za­ jednice i te solidarnosti više nema! Vraćajući se na primjer gheta Ou­ din upozorava urbanistu: »Možda valja žaliti takve reakcije, ali još jed­ nom ističem da uloga urbaniste mora biti takva da vodi računa o na­ gonima ljudi, a ne prosto da se igra demijurga koji će ih pod svaku cijenu preobraziti.« (69) Nema sumnje, da se u zgusnutim gradskim četvrtima, kad su oni donekle homogeni, stvara jedan osjećaj zajedništva, koji proizlazi iz svakodnevnih dodira, iz spoznaje o zajedničkim brigama i načinu živo­ ta, kad se takvi dodiri mogu lako pratiti, jer je razmjena odnosa među 146

ljudima olakšana njihovom blizinom, kad ih sam prostor prisiljava da se lako izjednačuju sa svojim zajedničkim životom. Iz toga izvlači Ou­ din jednu, čini nam se, veoma opravdanu kritiku svih onih prostornih koncepcija koje idu za raspršavanjem prostorne blizine ljudi, rastura­ jući ulice i uzdižući nebodere u kojima se ljudi usamljuju, nedostižni jedni za druge, atomizirani u privatiziranom životu, koji ne dopušta da se čovjek osjeti kao masa što zajedno diše, kreće se i dodiruje u bezbroj oblika svakodnevnog života. Otuda onda i ona poznata kritika velikih be­ tonskih blokova, »velikih cjelina« u funkcionalističkom smislu (»les grands ensembles«), jer se ukidanje ulice odrazilo stvaranjem praznina koje nisu ničim ispunjene (čak i onda kad su one doista »zelene površi­ ne«), te predstavljaju mrtvi prostor, prostor koji ne stvara doživljaj dodi­ ra već usamljivanja, koji »frustrira pojedince u njihovim nagonima okup­ ljanja kao i nagonima usamljivanja, koji pogađa kako njihove tenden­ cije ekstravertiranosti tako i tendencije introvertiranosti, pa stanovnici velikih cjelina počinju da pate istovremeno od agorafobije i klaustro­ fobije.« (68). Suviše široki prostori, koji ne služe čovjeku za dodir s prirodom, već su ušli u njegov najintimniji život između stanovanja i spavanja, između susjedstva i stanovanja, daju utisak diskontinuiteta, praznine, ispražnjenosti kao stadioni koji ostaju vječno prazni. Suviše široki prostori, pa i suviše široki bulevari, aleje, ulice, stvaraju tako­ đer utisak prekida, nekog no man's landa, i oduzimaju gradu onu top­ linu koju stvara kontinuitet. Kao što je sigurno pogrešno graditi su­ više gusto kuće u prirodi, koje služe za odmor, tako je pogrešno i gra­ diti kuće u gradu suviše rijetko, bez unutarnje artikulacije, koja toliko daje pečat neorganiziranosti jednom Los Angelesu, koji nije više »grad-bašta«, a nije još »grad-središte«. Ovdje se valja prisjetiti jedne primjedbe Lewisa Mumforda: »Rea­ girajući protiv zagušenosti našega grada, naši urbanisti nastoje da žrt­ vuju intimnost i koncentraciju radi čiste i jednostavne otvorenosti pre­ ma v a n . . . Ćor-sokake, dvorišta i samostane valja ponovo načiniti priv­ lačnima.«2 Ako grad znači miješanje, razmjenu, diferencijaciju, učenje različi­ tih uloga i, prema tome, razvitak same ličnosti, što je i načinilo toliko privlačnim grad, a posebno gradove-središta kulturnog života jedne na­ cije, ipak se u svakom čovjeku sačuvalo i nešto od »seoskog zvonika«, od potrebe da se ima uvid u život svojih sugrađana, da ih se može pre­ poznati, i da se može stići pješice na svako mjesto gdje se oni susreću. Postoji kažu neki neko praznovjerje u pogledu »duha« neke četvrti, 2 Lewis Mumford, Le declin des villes (Dekadencija gradova), franc. izd. 1970, engl. izdanje 1956, New York.

10*

147

a to je da do četvrti ne možemo doći prosto mehaničkim slaganjem stanova i domova. Potrebno je nešto više! Potrebna je neka ideja pro­ stornog i društvenog povezivanja. I otuda ona reakcija protiv »zoniranja«, što je unosilo segregaciju među ljude, njihov način života. Ono strogo odvajanje pojedinih funkcija: rada i stanovanja, pješaka i auto­ mobila, stanova i mjesta za razonodu, također i gradskih središta od sveučilišnih campusa. »Grad je prestao biti mjesto sastajanja da bi se pretvorio u niz segregacija«, kaže Oudin. Međutim, dobro je imati u vidu »zoniranje«, kao oblik prostorne artikulacije, upravo zato da bi se moglo spriječiti njegove negativne strane, a ne da se onemogući prostorna artikulacija po funkcijama. Potpuna ispremiješanost svih funkcija na svakom mjestu isto je tako nemoguća, kao i vršenje svih oblika života po čovjeku u jednome dahu i na istome mjestu! Dakle, imajmo u vidu »zoniranje«, ali bez segrega­ cije, imajmo u vidu strukturiranje prostora, ali u skladu s vremenskom dinamikom zadovoljavanja ljudskih potreba. Da li je to rješenje iz očaja? Sjećamo se da je Marx:, kad mu nije uspjelo dokinuti društve­ nu podjelu rada, preporučivao da čovjek barem »sukcesivno«, to jest u jednom vremenskom nizu vrši one funkcije koje bi morao vršiti u jednom cjelovitom činu, u nekom stvaralačkom naponu. Ako stoji s čovjekom i njegovim potrebama i onda kad je riječ o prostornoj pro­ jekciji zadovoljavanja njegovih potreba: kad spava ili radi, kad se vozi ili pješaci, kad razgovara ili razmišlja, kad se gubi u vrevi ili se pronalazi u prirodi. Pokušajmo u tom nužnome, prirodnome i društve­ nome nizu njegovih funkcija i potreba da ga projiciramo u prostor, ne kao pojedinca koji će zadovoljavati svoje potrebe pod najneobičnijim uvjetima — jer je čovjek jedina životinja sposobna da se prilagodi na uvjete koji nijedna životinja nije sposobna podnijeti —, već kao pro­ sječnog društvenog čovjeka i čovjeka koji pripada »ideal-tipskom«, to jest razvijenom društvu, i »idealnom tipu« čovjeka, koji se ponaša kao »idealni prosjek društva«, i tek tada ćemo doći do neke predodžbe š t o bi to morao biti njegov stan i njegovo prebivalište. Ne radi se samo o tome da čovjeka nastanimo u nekoj četvrti ili nekom gradu, već da ga načinimo prebivaocem jednog grada koji mu u cjelini pripada. 2. DRUŠTVENA ZAJEDNICA POSTAVLJA GRADU ODREĐENE GRANICE Svaki organizam posjeduje neku strukturu i neke granice prema okoli­ ni. Suvremeni grad je u tom pogledu izvjesna negacija organizma: nje­ gove granice prema okolini slabo su određene i pomične, a njegov rast 148

ne uvjetuje ravnomjernu promjenu nutarnje strukture, jer dok se je­ dan dio fosilizira drugi dio buja kao kancerozno tkivo. Da bismo racionalno razmišljali o rastu gradu, moramo imati neki pojam njegovih granica, a ove opet moraju polaziti od nutarnje struk­ ture koju određuje naše poimanje »društvene zajednice«. Barem tako dugo dok smatramo da bi grad morao biti mjesto neke ili nekoliko ljudskih zajednica. Kakvih — o tom je upravo riječ. Antikni grad je strukturirala ljudska zajednica, njena društvena organizacija i poimanje takve organizacije. U srednjovjekovnom gradu odnos se počinje unekoliko mijenjati, jer sada sama struktura grada, njegovi bedemi, počinje određivati što je to društvena zajednica. Struk­ tura grada više je određena bedemima, njegovom vanjskom granicom, nego njegovom nutarnjom društvenom strukturom. To je naročito slu­ čaj sa »slobodnim građanskim gradovima«. Vidjeli smo kako je po­ četak industrijalizacije i sam ekspanzionistički duh kapitalizma počeo rušiti vanjske granice grada i miješati njegovu nutarnju strukturu, još tako čitku u srednjem vijeku! Razlog je poznat: grad postaje mjesto razmjene u koju se sve više uvlači zemljišna i stambena renta. Njegovo tlo od upotrebne vrijednosti sve više postaje razmjenska vrijednost. A potonja ne trpi nikakva ograničenja i postavljene granice. 3 »Duhu kapitalizma«, što razara sve granice i nijednu ne smatra sve­ tom, Marx suprotstavlja ideju zajednice koja predstavlja njegovu pro­ tutežu, iako je sama izložena u tom procesu raspadanju i rastvaranju. Zajednicu valja ponovo ostvariti, a to znači postaviti sasvim određene granice kapitalističkom produktivizmu i ekspanzionizmu. Zajednica očito nosi u sebi pojam granice, ali to nije ona koja je nekoć sputavala prazajednicu i individualni razvoj pojedinaca. Radi se o zajednici čiji je preduvjet svestrani i bogati razvitak ljudske ličnosti. To Marx stalno ima u vidu. Iako sam pojam zajednice nije kod Marxa nikad bio onako preciz­ no razrađen, kao što je to slučaj kod socijalista-utopista, a pogotovu 3 Utilitaristički i ekspanzionistički duh kapitalizma Marx ovako crta: »Priro­ da postaje samo čisti predmet za čovjeka, stvar čiste koristi; prestaje da bude priznata kao sila po sebi; i teorijska spoznaja njenih samostalnih zakona čini se kao lukavstvo, kako bi spoznaja podredila sebi ljudske potrebe, bilo kao predmet potrošnje bilo kao predmet proizvodnje. Ova tendencija vodi kapital preko svih nacionalnih granica i predrasuda, a tako i preko obožavanja prirode te je prema­ šio u određenim granicama samodostatno, zakočeno zadovoljavanje postojećih po­ treba i obnavljanje starog načina života. Prema svemu tome on je destruktivan i stalno revolucionaran, obarajući sve zapreke što bi kočile razvitak proizvodnih snaga, proširenje potreba, raznolikost proizvodnje, kao i eksploataciju i razmje­ nu prirodnih i duhovnih snaga.« (Nacrti za kritiku političke ekonomije, Dietz, Berlin, 1953 str. 313).

149

ne u njenoj prostornoj projekciji, kao što je to slučaj kod Fouriera, a naročito kod Owena, ipak se može zaključiti da je imao u vidu one promjene koje će izazvati razvitak moderne industrije i podjele rada. Stavljajući u središte povijesnog razvoja stvaralačku i slobodnu lič­ nost, takva je zajednica mogla biti jedino »slobodno udruživanje pro­ izvođača« ili ljudi uopće, jer bi svako podređivanje i tlačenje pojedin­ ca u ime nekog kolektiva značilo sektaštvo (vidi Marxovu kritiku »nivelizatorskog komunizma«!) i pad u barbarstvo. Radi se, dakle, o oblici­ ma zajedničarstva, u koje pojedinac slobodno ulazi, a isto tako slobodno i izlazi, jer je udruživanje funkcija ljudske društvenosti, a ova se mora slobodno i spontano odvijati u jednom budućem društvu, bez prinude neke organizirane države ili vlasti. Povijesni razvitak ljudske ličnosti sa sve većom podjelom rada, ali naročito sa sve brojnijim i raznovrsnijim oblicima ljudske razmjene ili komunikacija, a u vezi s time i sa sve razvijenijim i raznolikijim po­ trebama, zahtijeva i raznovrsne oblike udruživanja. Dakle, ne jedan je­ dini, propisani za sve članove društva kao »idealni« i, prema tome, obavezni za sve pojedince. Čovjek, kad je povijesno i kulturno razvi­ jen, ima podjednaku potrebu za udruživanjem kao i za usamljivanjem, za drugim čovjekom kao i za samoćom, za raznovrsnim društvenim sre­ dinama kao i za jednim sasvim intimnim krugom najbližih. Bogatstvo ljudskih komunikacija i potreba nalaže i takvu raznovrsnost društve­ nih oblika udruživanja. Ideja, da čovjek može svoje sklonosti najprirod­ nije očitovati upravo u »slobodno vrijeme« sa slobodno odabranim dje­ latnostima neminovno nameće takvu raznolikost udruživanja. Stoga obli­ ci udruživanja moraju ostati u jednom budućem društvu »otvoreni« a ne »programirani«, stvar ljudske potrebe i invencije, a ne naređivanja i propisivanja. Po tome se ljudska društvenost razlikuje od životinjske. Težište ne pada na »bogato društvo« nego na »bogate pojedince«, dakle ne na bogatstvo koje se mjeri prosječnom stopom nacionalnog prihoda po glavi stanovnika već stvarno bogatstvo pojedinaca, što zna­ či svakog pojedinca. Kao što se i u Komunističkom manifestu oslobo­ đenje društva odnosi na oslobođenje pojedinaca, a ne neke fiktivne ko­ lektivne tvorevine. Mane kao humanista ostaje u tom pogledu strogi in­ dividualist, pa je riječ o čovjeku-pojedincu s »apsolutno razrađenim stvaralačkim dispozicijama«, tako da puni razvitak čovjeka znači isto­ vremeno vlast nad prirodom ali i »nad vlastitom prirodom«. Marx ka­ že da nam ličnosti iz antiknog vremena izgledaju većima od suvreme­ nih upravo zato, jer su znali naći vlastito mjerilo za svoje ponašanje, postaviti sebi određene granice, »proizvesti svoj vlastiti totalitet«, a to znači istovremeno određenu punoću i zadate granice. 150

Očito je da sam pojam zajednice mora biti podređen ovakvom shva­ ćanju čovjekove ličnosti s obzirom na njene potrebe i razvojne moguć­ nosti. Takva zajednica, prema tome, ne znači neki »povratak prirodi« (J. J. Rousseau) ili primitivnijem obliku života, već nastoji u sebi apsorbi­ rati sav prethodni historijski razvitak. Marx u duhu kulturalističko-historijske a ne naturalističke koncepcije smatra »prethodni historij­ ski razvitak bitnom pretpostavkom« ljudskoga bogatstva, a time i ljud­ ske zajednice. Međutim, kad on kaže da ona ima za pretpostavku his­ torijski razvitak, onda se može pretpostaviti da ga ona u sebi sadrži, ali i transcendira, jer on u istom pasusu kaže da čovjek u svojem to­ talitetu ne traži »da ostane nešto postalo, nego je u apsolutnom kreta­ nju postajanja.«4 Zanimljivo je utvrditi da iz Marxovih stavova proizlaze neke ideje koje su u skladu sa suvremenim shvaćanjem urbanog planiranja: Prvo, poštovanje intenziteta društvenih odnosa, njihove diferenci­ jacije, gustoće komunikacija i njihove raznolikosti kao oblika moder­ nog života odgovara nesumnjivo idejama modernog urbaniteta, tipič­ nog gradskog života, gdje pojedinac održava veoma razvijene i svestra­ ne odnose, ali postoji više kao član gradske publike i raznovrsnih ob­ lika udruživanja nego seoske ili primitivne zajednice, gdje se održava­ ju veze »licem u lice«. Drugo, društveni odnosi zasnovani na temelju urbaniteta znače pri­ sutnost moderne tehnologije, jer je Marxu jasno da se oni mogu razvi­ jati samo na temelju najrazvijenije tehnologije, visoke podjele rada specijaliziranih i diferenciranih društvenih uloga. Postoje, dakle, oblici suvremenog života koji počivaju na modernoj tehnologiji i koje valja kao takve poštovati. Prisutnost ovoga primata tehnologije upravo je ona sredina koja odgovara urbanitetu (razvijena razmjena, visoka po­ djela uloga, komunikacije bez granice, planetarna otvorenost svakog pojedinca u društvenom životu). Treće, »vlast nad prirodom«, to jest tehnologija mora značiti i »vlast nad vlastitom prirodom«, mora značiti takvu autonomiju razvijenog pojedinca koji sam postavlja norme svojega društvenoga života. Čov­ jek kao individua, to jest kao nešto nedjeljivo, uvijek unosi u prostor neke granice, neke oblike, određenu individualizaciju individualnog i kolektivnog života. Individuum je najmanje »dijeljiv« kad je u samo­ ći, kad je direktno sučeljen s prirodom kao predmetom kontemplacije i sanjarenja. Radi se o prostoru koji je suprotan urbanitetu, a koji nuž4

Vidi R. Supek, Sociologija i socijalizam, članak O čovjeku bez društvenog

mjerila, izd. Znanje, Zagreb, 1966.

151

no iz osame vodi u »društvo«, društvo u svojem iskonskom obliku — skup društvenih odnosa koje čovjek oblikuje po svojim potrebama, prilagođenima njegovoj društvenosti, a društvenost se izražava kao različiti oblici »slobodnog udruživanja«. Tu čovjek ne podnosi da ga tehnologije, »tehnički« ili »mehanizirani razlozi« ometaju u društvenom životu. Tu je on dominanta. Tako smo došli do situacije koja je nega­ cija urbaniteta, jer je oslobođena nužnosti tehničke podjele rada, nuž­ noga društvenoga rada uopće ili u najvećoj mjeri, gdje se ljudske sklo­ nosti i potrebe odvijaju po logici veće spontanosti, klimi veće prisnos­ ti, bile one selo, lovačko društvo, ili književni klub. Radi se o suprot­ nom polu urbanitetu, prostoru zajednice ili intimiteta, prostoru gdje čovjek ne komunicira samo sa sadašnjim vremenom, već podjednako s prošlošću i budućim vremenima. Četvrto, to nas navodi na strukturiranje prostora u smislu određe­ ne polarizacije urbanitet — intimna zajednica, tehnološki aktualno, na­ metnuto vrijeme i moguća vremena. To, dakako, neće biti za nas kom­ binacija grada i bašte, odnosno aglomeracije privatnih kuća i prirode, već artikulacija urbaniteta sa slobodnijim prostorima (parkovi, zoološ­ ki vrtovi, historijska naselja, klubovi, itd.). Radi se o onim problemima koje neki danas pokušavaju sintetizirati kao »rurbanizaciju«, kao sin­ tezu grada i sela, tržišne gužve i susjedstva.

7

Osnovne dimenzije „grada po ljudskoj mjeri"

1. PLANIRANJE — JEDINSTVO RAZNORODNIH RAZLIČITOSTI Stvaranje reda u neredu, organizacije u Kaosu — bio je oduvijek za­ datak planera. Ali je taj zadatak složen i proturječan i traži sposob­ nost mišljenja u raznim smjerovima ljudskoga života i tehničkog dje­ lovanja. Nije teško uspostaviti red, ako je riječ samo o građevnim obli­ cima i stambenim skupinama, čak ni onda kad problemi higijene i pro­ meta postaju sve teži i osjetljiviji s obzirom na gustoću pučanstva. Te­ žina zadatka leži u tome što valja uskladiti tu istu građevnu masu sa strukturom stanovništva, s njihovim djelatnostima i načinom života. Što struktura stanovništva nosi u sebi neke više racionalne komponen­ te, kao što je podjela rada, ali i više iracionalne kao što su društveni oblici udruživanja ljudi (od publike, mase, partija do udruženja, susjed­ stva, klubova, prijateljstva). Težina dolazi i odatle, što pojedini oblici djelatnosti (s podjelom rada) i pojedini oblici udruživanja podrazumi­ jevaju i različite načine društvene komunikacije (fizički i duhovni sa­ obraćaj). I što ovi oblici komunikacija nisu ravnodušni prema tome što im govori prirodna i društvena okolina, prema socio-ekološkim fak­ torima. Konačno ne valja zaboraviti da svaki pokušaj da se ljude smje­ sti u prostoru traži oblikovanje kuća i naselja, a da su ti oblici nabi­ jeni arhitektonskim simbolizmom, koji ima svoj estetski i duhovni sa­ držaj, primjeren ili neprimjeren doživljajima ljudi koji ih obitavaju. Sve su to različite dimenzije života, i kako ih uskladiti, da bi njihov red odgovarao određenom »očovječenom čovjeku« — to je upravo prob­ lem. Pored spomenutih dimenzija ili vidova društvenog života, i oni sa­ mi nose u sebi različite suprotnosti. Smatra se da je posao arhitekta mnogo lakši od posla urbaniste, jer su kod arhitekta naručilac i koris­ nik stana često jedno te isto lice, dok kod urbaniste to redovito nije slučaj, pogotovu ako je naručilac općina a korisnik još nepoznata gru.153

»Najprije su ljudi gradili gradove, a zatim su gradovi gradili ljude«. (Emerson)

Danas vidimo posljedice: graditelj tornjeva usamio je čovjeka; ljudska zajednica će opet stvoriti od tornje­ va »zajednicu nastambe«.

pa građana. Arhitekt može svoj posao »individualizirati« u dijalogu s naručiocem, dok urbanist mora konstruirati »idealnog korisnika« ili neki »prosječni društveni profil skupine«. Arhitekt radi s pojednostav­ ljenim skupinama, s obiteljima, a urbanist s veoma složenim grupacija­ ma, ako mu dolaze sa svim zahtjevima, a te je redovito praktički go­ tovo nemoguće utvrditi. Nemojmo nikako upasti u pogrešku da »ljud­ ske potrebe« počinjemo utvrđivati po ekonomskoj logici ponude i po­ tražnje na tržištu! Da bi se najlakše izvukao iz tih proturječnosti mno­ gi preporučuju urbanisti fleksibilnost u projektiranju, fleksibilnost ne toliko u odnosu na tehnološke inovacije koliko na pluralizam vrijed­ nosnih sistema u samom društvu. Stoga preporučuju u građevnom po­ gledu »jedan minimum funkcionalne diferenciranosti« (Friedmann 1968, Schultze-Fielitz, 1968). No, što bi trebalo da znači ovaj »minimum funk­ cionalne diferenciranosti«? Na ovo pitanje valja nam tek odgovoriti! Danas više ne vjerujemo u liberalni stav iz 19. vijeka da ono što je dobro za društvo, dobro je i za pojedinca, da se individualni i ko154

J

lektivni interesi spontano, nekako »iza naših leđa«, usklađuju i pomiruju. Ovo shvaćanje je nanijelo suviše štete a da bi trebalo dalje u nj vjerovati, ali i samo društvo je preuzelo toliko poslova i sredstava za svoj račun, da se odnos društva i pojedinca mora i te kako ispitivati i jasno odrediti, želimo li da pojedinac pronađe sebe u društvenim in­ vesticijama. Nalazimo se pred novom odgovornošću. Emerson je rekao: »Naj­ prije su ljudi gradili gradove, a zatim su gradovi gradili ljude.« Odnos je uzajaman i pitanje se danas tiče obih strana; kakvi gradovi? I kak­ vi ljudi? Ne postoji više slobodna integracija ljudi u društvo, kao što ističe Mannheim: »Kao što je poznato nagli rast tehničke civilizacije razorio je prije svega rast velikih gradova, osnovni oblik čovjekove slo­ bodne integracije u društvo, pa zato mora nova izgradnja započeti s istovremenim planiranjem gradova i zajednica, rasporedom fizičke strukture društva.« U tome je velika odgovornost. Parafrazirajući Emersona: »gradeći gradove gradimo ljudsku zajednicu, gradeći ljudsku zajednicu gradimo grad«, vizija jednoga i drugoga se uvjetuju, pa je urbanist prisiljen mijenjati svoju perspektivu pomičući se s jednoga pola ka drugome. U toj promjeni perspektive leži težina zadatka što ga mora obaviti planer. Dodajmo, da se on susreće i s trećim elemen­ tom, kojega arhitekt može ispustiti iz vida, naime s prirodom, to jest sa zahtjevima ekološke ravnoteže. Grad — Čovjek — Priroda. To je okvir mišljenja i djelovanja. Sinteza datih elemenata nije nipošto laka. Pogotovu, ako ih se želi u njihovoj prirodi i mijenjati, ako grad do­ ista »gradi ljudsku zajednicu«. Urbano planiranje je dijete ovoga vijeka — doduše, ponovno ro­ đeno iz pjene industrijskog kaosa — i prve izložbe su priređene 1910. (London, Berlin, 1910). Kolikogod se urbanistima predbacivale »tehnokratske tendencije«, već prve izložbe stoje u znaku društvene proble­ matike. Svijest o sve značajnijim zahvatima u spontani razvitak grada se pojačava sve do danas. Po riječima Martina VVagnera: »Ovi veliki gradovi doživjeli su tek tri generacije. Za vrijeme prve generacije — od 1870 do 1900 — ostali su nenapadnuti. Za vrijeme druge generacije — od 1900 do 1930 — tek su se neki hrabri ljudi našli da ih napadnu. Za vrijeme treće generacije — od 1930 — do 1960 — već su (kao prob­ lem) bili prevladani.« Ove su nagle promjene u stavu temelj današnjih traženja boljih rješenja gradogradnje. No, ono je bilo, i ostalo, u velikoj mjeri, podložno ideološkim stru­ janjima epohe. Još je uvijek prisutna romantička ideja povratka pred­ industrijskom gradu, jer sve tamo od Ibn Khalduma u 12. vijeku pa do danas za mnoge je grad izvor raznih društvenih bolesti i dekaden155

cije. Od Spenglerove Propasti Zapada do Riehla (1974), grad kao uz­ rok raspadanja tradicionalne narodnjačke i populističke kohezije, ka­ kva je vladala na selu (feudalne i aristokratske parazite se pri tome preskače!). U tom smjeru idu i neki pokušaji kako bi se u grad uveli ponovo seoski elementi (seoski trgovi, bunari), kako bi se radništvo u svojim naseljima ponovo osjetilo »ukorjenjeno« u narodno tlo (Putzer, 1906). Šira je ona tendencija koja nastoji uvesti više prirode i do­ dira s prirodnim zelenilom u grad, od Howardovih »gradova — bašta« sve do danas. Socijalistička shvaćanja idu s nastojanjima da se vele­ grad ponovno »resocijalizira«. S tom idejom uvodi se u grad struktura samoga društva i to počevši od ideje da grad mora biti skup općina ili zajednica više primarnog tipa, ideje koje u SAD traju od Cooleva, a u Evropi od prvog svjetskog rata (Fischer, Schumacher, 1920). Čak i iz­ razito estetičko i tehnička orijentacija Bauhausa i srodnih nastojanja ne gubi iz vida društvenu problematiku. Prožimanje ideja tehničkog funkcionalizma i socijalizma nalazimo u programskim tezama CIAM-a, a dva kongresa posvećena su pitanjima Racionalni načini izgradnje (1931) i Stanovanje za egzistencijalni mini­ mum (1933), gdje se socijalna problematika usko isprepliće s urba­ nom. Sažimajući spomenute knjige Gropius kaže: »Društvene pretpo­ stavke zdrave stambene politike nesumnjivo su važnije za život od eko­ nomskih, jer privreda usprkos sve svoje važnosti nije svrha nego sa­ mo sredstvo. Svaka racionalnost ima smisla samo ako obogaćuje ži­ vot, ako, dakle, kad je prevedemo na privredni jezik, štedi na onom najdragocjenijem, narodnoj snazi.« Racionalno i funkcionalno mora, ustvari, služiti razvitku stvaralačkih potencijala u jednom narodu. Ono, što se ovdje ne kaže jest upravo problem kako u jednom gradu, kao živom organizmu, rasporediti ljudske djelatnosti i funkoije, da bi one najbolje služile spomenutom stvaralačkom potencijalu jednog naroda! To je jedan od bitnih problema. Na njega ćemo se odmah vratiti. Amerikanci su pojam zajednice sveli na »susjedstvo« (Perry, 1929), ideju koja je služila kao orijentir za mnoga arhitektonska i urbana rje­ šenja. Susjedstvo je trebalo da postane osnovna poluga društvene in­ tegracije pojedinca i ljudskih grupa. Iako je ta ideja mogla da djeluje kao korektiv za aglomeracije zasnovane na velikim masama i beton­ skim cjelinama u modernim velegradovima, kao elemenat novog struk­ turiranja velikih masa, brzo se uvidjelo da pojam susjedstva nije do­ voljan u definiranju raščlanjenosti društvene zajednice. No za shvaćanje urbanog planiranja važno je naglasiti da su se pro­ tiv čisto globalnog i kompaktnog tretiranja urbanih masa, kako ih je definirao funkcionalizam, počeli pojavljivati faktori nutarnjeg struktu156

riranja tih masa, a oni su dolazili iz čisto društvene sfere. Time su na­ metali stambeno-funkcionalnim masama jedan drugi, nevidljivi red društvene organizacije života, ali koji je dobio i te kako vidljiv otisak u drugačijem strukturiranju stambenih blokova i cjelina. Tu su došle do izražaja i poznate kritike funkcionalizma: protiv podjela radnog i stambenog mjesta, a za pregledniju raspodjelu stambenih blokova koji bi odgovarali i strukturi društvenih i političkih jedinica u gradu, uvo­ đenje prirode u grad i, uopće, za jedan prirodniji oblik stanovanja i življenja. Razumije se, da je kritika pogađala i neka rješenja, koja su išla, kao reakcija na »velike cjeline«, u smjeru mrvljenja grada na ma­ le jedinice, na razini susjedstva, kako bi upravo ovo susjedstvo posta­ lo što preglednije za svakog stanovnika (Bahrdt), a što je vodilo do izvjesne monotonije u strukturiranju grada. Protiv bezlične masivnosti, s jedne strane, i monotonije malih stereotipnih jedinica, s druge stra­ ne, nastali su koncepti »raščlanjenog i razlabavljenog grada«, s ten­ dencijom da se jedinstvo postigne pomoću raznovrsnosti (Goderitz, Rainer, Hoffmann, 1957). Očito je da su ideje koje dolaze iz sfere druš­ tvenog života počele oplođavati oblikovanje gradskih cjelina. Postoji ovdje jedna korisna među-oplodnja jednog shvaćanja pomoću drugih, ne samo urbanih pomoću društva, već i društvene strukture pomoću grada. Valja misliti u oba smjera. 0 toj međuzavisnosti najbolje nam govore oni radovi koji su istra­ živah simbolički karakter grada. Gestaltpsihologija je pokazala da čov­ jek uvijek unosi u neki poremećeni i nesređeni materijal neki red i ras­ pored, jer se red lakše percipira i pamti od nereda. Taj zakon važi i za arhitektonske i urbane oblike, pa oni dobivaju određenu simboličku izražajnost, kad ono što je »izvanjsko« na oblicima odgovara nečem »unutarnjem«, nekom doživljajnom i emocionalnom kompleksu. Vanj­ ski oblici djeluju na sve ljude, pa ih u njihovoj doživljajnosti i približuju, te se izvjesna »grupna integracija« vrši i preko arhitektonskih i urbanih oblika. »Veliko kolektivno značenje simbola leži dakako u smjeru zajedničkih, emocionalno aktivnih formulacija. Ako grad ne želi da iščezne iz doživljaja, a bilo kada kasnije i iz stvarnosti, da bi prepustio svoje mjesto nekom korisnom zemljištu, neophodno je da gradovi po svojem sadržaju zadovoljavaju također i simboličku funk­ ciju«, kaže filozof Lorenzer iz Aachenske škole.1 Urbanizam ne smije dopustiti da mu industrijski funkcionalizam svu simboliku sroza na običnu semiotiku, na obične znakove u službi sao1

Vidi E. Kuhn, Anmerkungen zum Verhalten des

Grosstadter

ponašanju velikograđana), Neue Anthropologie, sv. 3, str. 261).

(Primjedbe o

157

braćaja ili društvenih komunikacija sa čisto praktičkim ciljevima, na čisto racionalnu funkciju, a da i ne dodiruje dublje slojeve ljudskih doživljaja. Znakovi ne ostavljaju trajan trag, dok ga simboli ostavlja­ ju, i stoga imaju veoma moćno djelovanje u društvenom životu prisi­ ljavajući nas ne samo da razmišljamo o njihovom dubljem i sakrive­ nom smislu, već da preko njih stupimo u zajedničku komunikaciju sa drugim ljudima, da s njima podijelimo nešto od »zajedničkog karak­ tera«, što ga nameće kolektivno prisutna simbolika. Međutim, nas na ovom mjestu zanima posebno ona simbolika što je izražena u oblicima izgradnje, neposredno povezanima s funkcional­ nom (podjela rada) i doživijajnom (otvoreni prostor, intimni prostor) diferencijacijom gradskoga prostora. Kad određujemo prirodu stanov­ nika nekog mikrorajona ili različite prostore, koji im služe u razne društvene svrhe, potrebno je poznavati simboličko djelovanje pojedi­ nih oblika. Rukovoditi se samo građevnim zahtjevima da se ispuni ne­ ka funkcija (na primjer, natrpati određenu količinu stanara u određe­ ni objekt), ispuštajući iz vida simboličku funkciju, znači promašiti, i to promašiti dvostruko: u estetskom i u društveno-životnom pogledu. Na primjer, visoke građevine, neboderi i tornjevi, kao oblici koji streme visini i nebu, imaju svoju poznatu simboliku. Težnja da se od­ lijepi od zemlje, da se ima vladajući pogled nad okolinom, da se pro­ matra udaljene horizonte ili da se vine nebu, beskraju, kontemplaciji »transcendencije«. Kad je čovjek bio više pritisnut zemlji nego što je danas, tu su simboliku najjače izražavali crkveni tornjevi. Neboderi su oduzeli onu metafizičku crtu tornjevima, ali nisu mogli potisnuti sasvim simboličko djelovanje visina, bez obzira koliko nam se danas atmosfera i kozmos pričinjali »napučenima«, na dohvat ljudske ruke. Čovjek će uvijek nositi podsvjesnu potrebu da se vine u visinu i poli­ jetanje avionom uvijek će ga podjednako uzbuđivati. Poznate su nam kritike stanovanja u usamljenim visokim tornjevima, i one su oprav­ dane, jer vertikalna komunikacija u njima očito je mnogo slabija od horizontalne, a usamljivanje čovjeka se brže postiže. No oni će zadr­ žati svoju funkcionalnu vrijednost, pogotovu tamo gdje je gustoća obi­ tavanja privremeno potrebna, kao što su nagomilani uredi i slične us­ tanove. Tornjevi će ostati pogodna mjesta za promatranje okoline, za restauracije. Nasuprot visokim zgradama javlja se vodoravni prostor, prostor sa granicama, koji smiruje, kao što nas je visina uzbuđivala. Zatvoreni prostor izvor je osjećaja sigurnosti i intimnosti. Neki u suprotnosti prvoga i ovoga drugoga vide neki arhetip u Jungovom smislu: suprot158

nost »muškoga« i »ženskoga«. Zatvoreni prostor nalazimo odavno u religijskoj simbolici, od mandale do Getsemanske bašte. Može li pre­ dodžba zavičaja, prostora odakle potječemo i gdje želimo da se smiri­ mo, biti zamišljena bez granica? U svim se utopijama zapravo govori o »toposu«, nekom čvrstom i definitivnom mjestu. Zatvoreni prostor stvara sigurnost, a i intimnost, osjećaj sakrivenosti, skrivenost od tuđih pogleda, uronjenosti u svijet vlastitih predmeta i ideja. Filozofi govore o nekoj praljudskoj dispoziciji ka strahu i tjeskobi, o nekom nerazumnom nemiru, koji teži smirenju u takvom prostoru. Zanimlji­ vo je, da mnoge suvremene ankete, čak i među mladim ljudima, o po­ željnim crtama jednog stana stavljaju na prvo mjesto »intimnost«, a onda tek »udobnost«, pa »higijenu« i tako dalje. Suvremeni čovjek kao da se brani od invazije ulice ili vlasti u njegov intimni svijet. U istoč­ nim birokracijama ni takav intimni prostor nije zakonski sačuvan, ali u zapadnim zemljama još vjeruju da se mogu u njemu izvući od toga da se njima »izvana kormilari« (Riesman), da se njihovim životom upravlja sa sektora prometa roba i ideja. 159

»Lineal je postao simbo­ lom i simptomom pravih hnija, u jednoj džungh pra­ vih linija. Prava linija je bezbožna i nemoralna. Ona

nije stvaralačka već repro­ duktivna linija. U njoj ne živi bog i ljudski duh, već samo mravlja gomila.«

Austrijski »tašisti«

160

Jasno je da ćemo svijet nebodera, ako je potrebno, prepustiti rad­ nim i tehničkim funkcijama, onome »nužnome društvenome radu«, u kojem čovjek provodi samo jedan dio, i to manji, i ne samo manji već i onaj koji se stalno smanjuje, svojeg života, kao što ćemo zatvo­ rene prostore nastojati izgraditi svagdje tamo gdje čovjek po svojem djelovanju i načinu života traži više intimnosti, manje formalnu ko­ munikaciju s ljudima, manje tehničkih prisila u vlastitom kretanju. S time u vezi upozorili bismo na još jednu suprotnost: između pra­ vokutnih linija (»geometrizam«) i vijugavih linija (»organicizam«). Prve su se nametnule s tehnokratskim racionalizmom, druge teže tome da uspostave spontanost prirodnih oblika. Le Corbusier je upozorio na zna­ čaj prvih: »Duh koji oživljuje prirodu je duh r e d a . . . Pravi ugao je mrtva točka sila, koje drže u ravnoteži svijet. Postoji samo jedan pravi ugao; pravi ugao ima stoga prednost pred svim drugim uglovima: on je jedinstven, on je čvrst. Čovjeku su za posao potrebne čvrsto uteme­ ljene veličine... Velegrad, pojava sila u pokretu, predstavlja danas pri­ jeteću katastrofu, jer nije više prožet duhom geometrije.« U pitanju je »čitkost grada« i ova primjedba je sasvim opravdana, od Platona do Le Corbusiera. No, kad su u pitanju građevine i mikrorajoni, tada geo­ metrija prijeti monotonijom. Ravnoj se liniji suprotstavlja tada povi­ jena, ovalna linija. Austrijski »tašisti« su ovako protestirali protiv rav­ ne linije: »Lineal je postao simbolom i simptomom pravih linija, u jed­ noj džungli pravih linija. Prava linija je bezbožna i nemoralna. Ona nije stvaralačka već reproduktivna linija. U njoj živi ne bog i ljudski duh, već samo mravlja gomila.« Eksperimentalna estetika je mnogo rasprav­ ljala o vrijednosti i značenju pravih i povijenih linija, ali u ovome slu­ čaju valja ih podrediti zahtjevima urbanog prostora. 2 Podsjetimo da je simbolika tražila značenje suprotnosti pravih i po­ vijenih linija u parovima: statičko — dinamičko, racionalno — iracio­ nalno, kristalinično — vegetativno (organsko), klasično — romantičko, apolinijsko — dionizijsko. Vidimo da one mogu postati veoma guste po simboličkom značenju. Naravno, kad se od izoliranih elemenata pre­ tvore u dijelove određenog stila i stilske upotrebe. Nije teško pokazati da je ova simbolika utjecala i na moderne arhitekte i urbaniste. Tako prava linija dominira u estetici Bauhausa, kod Gropiusa i Mies van der Rohe, a povijena kod Wrighta, kad se povlači u prirodu, Scharonna, Aalto-a i Haringa. Jasno je da monumentalnost nameće našoj civili­ zaciji ravne linije, a intimnost povijene, te da ćemo kod jednog antro2 O eksperimentalnoj estetici vidi R. Supek, Umjetnost i pishologija, MH, Za­ greb, 1958.

11 Grad po mjeri čovjeka

161

pološki struktiranog grada dobro pogledati gdje valja da dođu jedne a gdje druge. Tako smo u ovim razmatranjima o problemima planiranja grada, pored čisto funkcionalno-tehničke i društveno-strukturalne dimenzije, pronašli još jednu, više autonomnu, više svojstvenu slobodnim zamisli­ ma arhitekta i urbanista, naime estetskc^simboličku. No, antropološka-funkcionalna koncepcija grada nameće određene granice ili, točnije, određeno mjesto i ovoj veoma važnoj dimenziji u oblikovanju grada i njegova doživljaja od strane građana. 2. SLOBODNO PROSTORNO PLANIRANJE ZAHTIJEVA DA SE TRŽIŠNA EKONOMIJA ZAMIJENI EKONOMIJOM RESURSA Kaos je u moderne gradove unijela tržišna ekonomija, ekonomija koja počiva na zemljišnoj renti i za koju je stan prvenstveno roba za tržište, što mora donijeti maksimalni profit u što kraćem vremenu. U robno-tržišnoj ekonomiji se takozvani »vanjski troškovi« ili »krivi troškovi«, koji su povezani s uništavanjem prirodnih resursa ili obaveznom zašti­ tom prirode, ne računaju kao normalni troškovi privređivanja. Da bi spriječila veće štete, država ili općina je morala intervenirati i ograni­ čavati zakonskim mjerama slobodnu igru tržišnih zakona, kapitalističku špekulaciju tlom i stanovima, bezobzirno uništavanje najljepših šuma i parkova. Uostalom, komunalna ili državna intervencija bila je i od ovih privatno-kapitalističkih interesa dobro primljena, kad se radilo o izgradnji takozvane »urbane infrastrukture« (cesta, vodovoda, kanali­ zacije, itd.). Prostorno i urbano planiranje već po svojoj prirodi nameće da se tržišnoj privredi i logici profita, koja svoju uspješnost izračunava po­ moću stopa rasta, prosječnom dohotku po stanovniku, i sličnim mje­ rama, ali uvijek u vrijednostima prometnih vrijednosti, suprotstavi je­ dan novi tip ekonomije — ekonomija resursa, ekonomije koja počiva na upotrebnim vrijednostima. Planiranje stanova, putova, mostova, par­ kova, škola — sve su to upotrebne vrijednosti. Planiranje, koje polazi od upotrebnih vrijednosti, suprotno je po mnogo čemu planiranju za­ snovanom na prometnim vrijednostima ili profitu. O tome postoje kod nas i u svijetu mnogobrojna svjedočanstva. Na primjer, ako neka grad­ ska uprava da za izgradnju jedno zemljište, koje inače služi kao vizura na najljepše dijelove grada, pa se izgradnjom na tom tlu uništava takva vizura i ambijentalna vrijednost ovoga dijela grada, tada je velika vri162

jednost time uništena u pogledu »prirodnih dobara« ili »ambijentalnih dobara«, dobara čija se vrijednost može i izračunati, ako pretpostavimo da posjetioci (domaći i turisti) svojim posjetom donose bilo kakvu korist kroz određeni period. Može se slobodno govoriti o štetočinstvu, ako se općinska uprava odlučila da dade u najam ili proda takvo zem­ ljište, jer je računala na neposrednu financijsku korist, koja će joj ne­ što donijeti u budžetu sljedeće godine (dugotrajna korist ne ulazi u njene budžetske proračune!), a kojiput se radi i o najobičnijoj korup­ ciji od strane moćnijih i bogatijih društvenih krugova. Na ovaj su na­ čin mnogi turistička ambijenti kod nas već uništeni i kreću se u onom smjeru u kojem se našla španjolska Costa brava, čiju perspektivu da­ nas, nakon rasprodaje obale strancima, stručnjaci vide samo u upo­ trebi dinamita i uništenju onoga što je izgrađeno!

Ekološka je kriza upozorila na ekonomiju resursa. Tako je Kenneth Boulding suprotstavio »otvorenu ekonomiju« ili »kaubojsku ekonomi­ ju« »zatvorenoj ekonomiji« ili »kozmonautskoj ekonomiji«: »za volju slikovitosti sklon sam zvati otvorenu ekonomiju 'kaubojskom ekono­ mijom', budući da je kauboj simbol bezgraničnih ravnica a ujedno je povezan sa bezbrižnim, eksploatatorskim, romantičnim i silovitim po­ našanjem, što je svojstveno otvorenim društvima. Zatvorena ekonomi­ ja budućnosti mogla bi se, naprotiv, nazvati 'kozmonautskom' ekono­ mijom, u kojoj je Zemlja postala jedinstven zračni brod, bez neogra­ ničenih rezervoara u bilo čemu, ni za iskopavanje ni za zagađivanje, i u kojemu čovjek mora naći svoje mjesto u jednom cikličkom eko­ loškom sistemu, sposobnom za stalnu reprodukciju materijala, iako ne može izbjeći uvođenje energije izvana.«3 Mada urbanisti još uvijek računaju sa stalnom ekspanzijom gra­ dova — ona je u posljednjoj dekadi u opadanju u najrazvijenijim zem3

Kenneth E. Boulding, The Economics of the Corning Spaceship Earth (Eko­

nomija budućeg zračnog broda Zemlje), vidi u R. Supek, Ova jedina zemlja, izd. Liber, Zagreb, 1978, str. 196.

11*

163

jednost time uništena u pogledu »prirodnih dobara« ili »ambijentalnih dobara«, dobara čija se vrijednost može i izračunati, ako pretpostavimo da posjetioci (domaći i turisti) svojim posjetom donose bilo kakvu korist kroz određeni period. Može se slobodno govoriti o štetočinstvu, ako se općinska uprava odlučila da dade u najam ili proda takvo zem­ ljište, jer je računala na neposrednu financijsku korist, koja će joj ne­ što donijeti u budžetu sljedeće godine (dugotrajna korist ne ulazi u njene budžetske proračune!), a kojiput se radi i o najobičnijoj korup­ ciji od strane moćnijih i bogatijih društvenih krugova. Na ovaj su na­ čin mnogi turistički ambijenti kod nas već uništeni i kreću se u onom smjeru u kojem se našla španjolska Costa brava, čiju perspektivu da­ nas, nakon rasprodaje obale strancima, stručnjaci vide samo u upo­ trebi dinamita i uništenju onoga što je izgrađeno!

Ekološka je kriza upozorila na ekonomiju resursa. Tako je Kenneth Boulding suprotstavio »otvorenu ekonomiju« ili »kaubojsku ekonomi­ ju« »zatvorenoj ekonomiji« ili »kozmonautskoj ekonomiji«: »za volju slikovitosti sklon sam zvati otvorenu ekonomiju 'kaubojskom ekono­ mijom', budući da je kauboj simbol bezgraničnih ravnica a ujedno je povezan sa bezbrižnim, eksploatatorskim, romantičnim i silovitim po­ našanjem, što je svojstveno otvorenim društvima. Zatvorena ekonomi­ ja budućnosti mogla bi se, naprotiv, nazvati 'kozmonautskom' ekono­ mijom, u kojoj je Zemlja postala jedinstven zračni brod, bez neogra­ ničenih rezervoara u bilo čemu, ni za iskopavanje ni za zagađivanje, i u kojemu čovjek mora naći svoje mjesto u jedinom cikličkom eko­ loškom sistemu, sposobnom za stalnu reprodukciju materijala, iako ne može izbjeći uvođenje energije izvana.«3 Mada urbanisti još uvijek računaju sa stalnom ekspanzijom gra­ dova — ona je u posljednjoj dekadi u opadanju u najrazvijenijim zem3

Kenneth E. Boulding, The Economics of the Corning Spaceship Earth (Eko­

nomija budućeg zračnog broda Zemlje), vidi u R. Supek, Ova jedina zemlja, izd. Liber, Zagreb, 1978, str. 196.

11*

163

ljama — prirodni resursi kojima raspolaže urbanizacija su nužno ogra­ ničeni, bilo da se radi o prostoru, zraku, vodi, zelenim površinama, a njihovo uništavanje ili bezobzirna eksploatacija znači ugrožavanje sa­ mih uvjeta života. Daljnjom ekspanzijom čovječanstva sasvim će se u zaoštrenom obliku postaviti pitanje odnosa između urbanog prosto­ ra i poljoprivrednog prostora, a to će značiti energičan poziv da se sadašnje stanje još uvijek slijepe ekspanzije zaustavi i postavi na sasvim nova načela. Nije isključeno da će u tom pogledu 21. vijek predstav­ ljati velik pothvat nove izgradnje gradova na sasvim novim načelima — u interesu održanja čovječanstva. Ne radi se samo o pitanjima zagađivanja i zaštite prirode o čemu se danas već uvelike vodi, barem načelno iako ne praktički dosljedno, velika briga u najrazvijenijim sredinama. To je prisililo suvremenu industrijsku eksploataciju, kako u kapitalizmu tako i u »realnom so­ cijalizmu«, da proširi repertoar proizvodnih troškova, pa tako pored troškova za: 1. sirovine, 2. ljudski rad, 3. troškove odgoja i obrazova­ nje radne snage, 4. troškova za nesreće na radu, 5. troškova za indu­ strijske bolesti, mora uzeti u obzir i neke nove rubrike. — 6. troškove čišćenja okoline od zagađivanja i 7. troškove da se spriječi zagađiva­ nje okoline. Cesto ove potonje troškove poduzetnici, privatni ili držav­ ni, kolektivni, ne vole preuzeti, pa tako možemo vidjeti, naročito u našoj zemlji, velike štete koje kojiput poprimaju i katastrofalne oblike pomorom riba u čitavom riječnom toku. Trpeljivost prema ljudskoj kratkovidnosti i sebičnosti još je uvijek glavna boljka našega društva. (Groteskno je utvrditi da jedno dalmatinsko mjestance, koje je u drev­ na vremena dobilo ime Ne-um, sada postaje svjedokom ekološkog »Ne-umlja« ili »Bez-umlja«!) Naravno, teoretičari ekološke ekonomije predlo­ žili su da se svi takozvani »vanjski troškovi« pretvore u »unutrašnje troškove«, što je veoma teško u decentraliziranoj i konkurentskoj pri­ vredi, a gdje se resursi ne koriste optimalno. Oni su čak predlagali da se uvedu i troškovi za korištenje onih upotrebnih vrijednosti koje bi morale koristiti buduće generacije, a koji su sada predmet bezgranič­ nog izrabljivanja. Doduše, energetska je kriza počela rađati svijest da je čuvanje energetskih rezervi, naročito petrolejskih, dio nacionalne ekonomije, te da društva s većim rezervama u odnosu na budućnost imaju razne prednosti pred drugim društvima. (Stalna tendencija poskupljivanja energetskih izvora.) To naročito važi za sve sirovine koje ne ulaze u reciklažu i definitivno su izgubljene za korištenje. U svjetlu urbane politike ovi problemi postaju naročito jasni. Na primjer, jedna zelena površina je uništena jer je pokrivena betonom, i ne ulazi u reciklažu: ona je kao zelena površina definitivno izgubije164

na. To je osiromašenje ljudske sredine. Tako se u urbanom plani­ ranju počelo voditi računa o posebnoj vrsti upotrebnih vrijednosti, a to su prirodna dobra. Što su to »prirodna dobra«? Urbana ekonomija razlikuje redovito između »privatnih dobara« i »javnih dobara«. Privatno dobro je ono čija potrošnja pripada samo jednom pojedincu, a isključuje potrošnju drugih pojedinaca. Javno dobro je, naprotiv, takvo čija potrošnja ima kolektivno obilježje: potrošnja pojedinca ne smanjuje potrošnju dru­ gih pojedinaca. Privatno gradilište je tlo koje pripada samo individual­ noj potrošnji. Prometnice su javna dobra, gdje potrošnja jednoga ne isključuje potrošnju drugih (pod pretpostavkom da frekvencija ne ometa normalnu potrošnju!).

»Gradovi su glavna smetnja za moderne autoputove«, rekao je jedan njemački gradonačelnik.

165

Prirodna dobra imaju nešto od jednih i drugih: ona nisu ni potpuno privatna ni potpuno javna, jer zadovoljstvo koje imam trošeći ih zavisi od vrste usluga koje iz njih izvlačim. Potrošnja prirodnog dobra zavisi od razine izvučene usluge. 4 Osnovna karakteristika prirodnih dobara jest da su ona korisna i rijetka. Razumije se, njihova korisnost zavisi od integriranosti u odre­ đenu ekonomiju (led na Sjevernom polu je beskoristan, drvo u džun­ glama Brazila je također beskorisno), te od rijetkosti, što zavisi od intenzivnosti upotrebe ili potražnje. Led je u vrućim predjelima jako tražen i rijedak, a drvo to postaje u svim suvremenim razvijenim zemljama. Vidjeli smo da su J. M. Buchanan i NG Yen Kvvang razradili mate­ matičku metodu izračunavanja vrijednosti prirodnih dobara posluživši se »teorijom kluba«. Ova teorija određuje optimalnu veličinu broja ko­ risnika dobara u jednom klubu (optimalni broj upisanih). U klubu se odlučuje jednim nutarnjim propisom o broju upisanih, ali u prirodi to je vanjska varijabla. 5 Računica pokazuje da na izvjesnoj razini eksploatacije kolektivna prednost u eksploataciji jednog prirodnog dobra počinje opadati, a isto­ vremeno troškovi eksploatacije i uređivanja stalno rastu. Isto tako eks­ ploatacija jednog prirodong dobra sve je manje rentabilna što se po­ većava rijetkost prirodnog dobra. Međutim, bez obzira na rentabilnost prirodno dobro se eksploatira u urbanim sredinama, jer je ono neop­ hodno za funkcioniranje gradskih djelatnosti. Prema tome, upotrebna vrijednost nekih uređaja ostaje i onda, kad je ona u ekonomskom po­ gledu nerentabilna. Eksploatacija prirodnih dobara u urbanoj sredini izvor je sukoba između individualnih interesa i interesa kolektiva. Na primjer, sve eko­ nomske djelatnosti u gradu imaju potrebu za prostorom da bi se mogle odvijati. Postoje velike nejednakosti u zauzimanju prostora kako sa strane privatnika tako i po pojedinim ustanovama i organizacijama. Jednakost raspodjele gradskog prostora je demokratski ideal koji stal­ no narušavaju ekonomske nejednakosti među privatnicima i organiza­ cijama. Postoje pokušaji da se ekonomski utvrdi kako valja zauzimati 4

0 teoriji prirodnih dobara vidi opširnu studiju od Jean Baptiste Vauquin, La nature et la ville (Priroda i grad), Presses universitaires de Lyon, 1977. 5 J. M. Buchanan, An Economic Theory of Clubs, (Ekonomska teorija kluba), Economica, sv. 32, 1965. NG, Yen Kvvang, The Economic Theory of Clubs: Pareto optimality Conditions (Ekonomska teorija kluba: Paretovi uvjeti optimalnosti), Economica, 1973.

166

Možda će improvizirani ka­ fići pomoći da se ponovno uspostavi izgubljeno su­ sjedstvo u usamljenim blo­ kovima.

urbani prostor od strane jedne »prostorno-vremenske ekonomije«, koja bi provela strukturalnu analizu odnosa među osobama, uslugama i prostoru-vremenu, a da se pri tome vodi računa o četiri velika načela 1. princip ekstenzivnosti, 2. princip prostorno-vremenske korisnosti, 3. princip zajedništva i 4. princip isključivanja. No, kolikogod bila za­ nimljiva ova analiza u cilju optimalne raspodjele urbanog prostora i smještaja pojedinih usluga, ostavit ćemo ovaj vid po strani. Ekonomija je prirodnih dobara upozorila da posjedovanje nekih proizvoda (na primjer, automobila), znači odmah i zauzimanje određene količine prirodinh dobara (na primjer, da se zauzme u prostoru osam četvornih metara, da se kreće po gradu u bilo koje vrijeme, da se pravi buka od 70 decibela, da se preobrazuje gradski pejzaž koji pripada dru­ gima, itd.). U svakom slučaju proizvodnja raznih tehničkih dobara na­ še civilizacije vodi oštećivanju vrijednosti prirodnih dobara, njihova denaturiranja, kao što je slučaj često s proizvodnjom hrane u konzer­ vama ili mesa pomoću galofaka. To je dovelo u proizvodnji hrane do revalorizacije prirodne proizvodnje, pa je voće i povrće proizvedeno bez herbicida skuplje na tržištu od onoga iz industrijske proizvodnje. Slično se događa i s mnogim gradskim prirodnim dobrima. Zrak koji se udiše na posebnim pumpama u Tokiju je skuplji od onoga koji stoji na ras­ polaganju svakome građaninu! Po »teoriji kluba«, ako je suviše »upi167

sanih« koji posjećuju neki park ili neku plažu, njihova vrijednost sva­ kako opada i to ne samo kao upotrebna vrijednost za druge, već i kao upotrebna vrijednost po sebi, zbog kvarenja prirodne kvalitete. Stoga je važno, kad je riječ o prirodnim dobrima, odrediti optimalni broj ko­ risnika nekog dobra. Upotrebna vrijednost prirodnih dobara zavisi neposredno od ljud­ skih potreba. Čovjek može svoje potrebe zadovoljiti samo predmetima izvan sebe, pa je priroda produženi dio čovjekovog tijela. Po tome je čovjek »predmetno biće«, jer predmete svojeg životnog očitovanja i zadovoljavanja ima samo izvan sebe. (Marx) Ako su prirodna dobra potrebna čovjeku za njegovo održanje rijetka, tada je on neposredno ugrožen u svojem opstanku. Proces urbanizacije ova dobra čini sve rjeđima i manje kvalitetnima. Na taj je način čovjek neposredno ugro­ žen od svoje vlastite djelatnosti u prostoru. Jasno je da je njegova dje­ latnost uvjetovana i stvaranjem nekih »vještačkih potreba«, te da su upravo »vještačke potrebe« one koje čovjeka na j neposredni je ugroža­ vaju, pogotovu jer stvaraju privid da su mu doista potrebne. To se odnosi na sve one proizvode, što služe tržišnoj privredi i samo radi ostvarivanja dobiti nameću se čovjeku kao njegove stvarne potrebe. Stoga je upravo u urbanom planiranju neophodno imati jasan pojam 0 čovjekovim potrebama, i to prije svega o onima koje ga definiraju kao prirodno i društveno biće. Stoga je potrebno odbaciti onaj pojam »potrebe« što su ga namet­ nuli teoretičari liberalne tržišne kapitalističke privrede, koji tvrde da se ne mogu odrediti granice potrebama, jer su potrebe isto tako neo­ graničene (praktički) kao i proizvodnja korisnih dobara. Potrebe bi određivala ponuda na tržištu, a ne obratno, naime da potrebe određuju ponudu određenih proizvoda. Upravo ovaj liberalistički stav je danas ono što najviše ugrožava zdravi odnos čovječanstva prema prostoru 1 prirodnim dobrima. Podsjetimo na to, kako se dolazi do »vještačkih potreba«. Naravno — putem publiciteta. U punoj eri potrošačkog društva Stanlev Resor, predsjednik jedne od najvećih agencija za publicitet u SAD (J. Wakter Thompson) rekao je: «Kad prihodi rastu, najvažnije je stvaranje novih potreba. Kad pitate ljude: Znate li da će vaš životni standard porasti za 50% za deset godina?, oni nemaju ni najmanju predodžbu što bi to moglo značiti. Oni ne shvaćaju da imaju potrebu za drugim kolima, uko­ liko im na to uporno ne obraćamo pažnju. Ovu potrebu valja stvoriti u njihovom duhu, neophodno je da shvati kakvu prednost predstavljaju druga kola. Smatram da je publicitet snaga odgajanja i aktiviranja sposobna da izazove promjene u potražnji koje su nam nužne. Poduča168

vajući ljude višem životnom standardu, ona podiže potrošnju do ra­ 6 zine koja opravdava našu proizvodnju i resurse«. To je, naravno, dugi moral stvaranja »vještačkih potreba«. Čovjek je samo rastezljiva veličina, prilagođena ponudi tržišta, a ovo proizvodi bez obzira na stupanj eksploatacije prirodnih resursa i prirodnu ravno­ težu između čovjeka i prirode. Više je nego jasno da se ovakvo shva­ ćanje ne može primijeniti na planiranje urbanog prostora i definiranje čovjekovih potreba u tom prostoru, jer bi to dovelo veoma brzo do katastrofalne situacije. Doduše, na selu kod nas još uvijek seljaci gra­ de kuće sa dvadeset soba, iako im je potrebno samo pet! Ali kud bi dovelo ovakvo ponašanje u izgradnji gradova?! 3. PROSTOR KAO FUNKCIJA VREMENA Dok je fizika shvatila da valja gledati prostor kao funkciju vremena, da je vrijeme četvrta dimenzija koja ide zajedno s ostale tri prostorne, i dok je Einstein pokazao u svojoj posebnoj teoriji relativnosti kako se geometrija mijenja zavisno o shvaćanju vremena, urbanizam još uvi­ jek smireno živi u kopernikanskom prostoru i njutnovskoj geometriji. Razumije se, ne postoje ozbiljniji razlozi da bi urbanizam mijenjao svoj stav prema prostoru na osnovi dostignuća fizike. Međutim, posto­ je razlozi koji nam dolaze iz antropologije, iz ponašanja čovjeka i nje­ gova odnosa prema prostoru i vremenu. Ako se čovjek pojavljuje kao živa dinamička snaga, koja oblikuje prostor i vrijeme u vlastitom do­ življaju i percepciji, onda se to i te kako tiče i urbanizma. Zato ćemo se i pozabaviti prostorom kao funkcijom vremena, ah s gledišta čovje­ ka, njegova kretanja u prostoru, dakle s ne-fizikalnog već antropološkog stanovišta. Značaj vremena za modernog čovjeka istakla je najprije »životna filozofija« (Lebensphilosophie), naročito sa Bergsonom, za kojim se povela na veoma razrađen i suptilan način čitava francuska psihologija i sociologija. Ali je vremenska dimenzija postala popularna tek Heideggerovom filozofijom Bitka i vremena. Filozofija života odbacila je su­ premaciju duha i racionalizma, koji je svoj vrhunac doživio Hegelovim apsolutnim idealizmom, pa je principu duha Nietzsche suprotstavio nagon, Klages »životnu dušu«, Freud »seksualni nagon«, Bergson intui6

Citirano po A. Gorzu, La Morale de l'histoire (Moral historije), izd. Le Seuil, Pariš, 1959.

169

ciju, a Dilthey, Simmel i Troeltsch sam »historijski život«. Bila je to reakcija protiv industrijskog mašinizma. Hermann Bahr je to izvrsno izrazio u svojoj studiji o ekspresionizmu: »Radi se o ovome: da čovjek želi ponovo sebe p r o n a ć i . . . on je izgubio smisao otkad služi stroju. Ovaj mu je oduzeo dušu. A sada ga duša ponovo želi imati. O tome se radi. Sve što mi doživljujemo samo je ova nevjerojatna borba za čo­ vjeka, borba duše sa strojem. Mi više ne živimo, mi bivamo samo življeni. Nemamo više slobode, ne smijemo više da se odlučujemo, mi smo dolje, čovjek je lišen duše, priroda je lišena čovjeka. Doduše, mi se hvalimo da smo njezini gospodari i majstori, budući da nas je progu­ tala njena osveta. Kad bi se desilo neko čudo! Radi se o tome: da bi pomoću nekog čuda bezdušni, potopljeni, pokopani čovjek ponovo uskrsnuo.« Zašto Bergson suprotstavlja intuiciju razumu ili ratiu? Zato, jer po­ tonji ide na ono što je čvrsto, prostorno, diskontinuirano, dok prva ide na pokretno, vremensko, životno. Intuicija se bavi onim što je je­ dinstveno i neizrecivo. Ona se bori, kao izraz duševnosti, protiv svega što je mehanizirano, ukrućeno, mašinizirano. Njezin princip je pojam trajanja (la duree), koji se održava u kvalitativnim, jedva primjetnim promjenama, kao boja u slikama impresioniste. Razum je površan, intuicija je dubinska, jer izvire iz nagona i života samoga, ona je izraz stvaralačke i ženstvene prirode muškarca (»das ewig weibliche« u Goetheovom smislu). »Vrijeme je stvaranje ili nije ništa«, reći će Bergson u Stvaralačkoj evoluciji. Na Bahrovo pitanje, kako će duša u borbi protiv mehanizacije, broja, prostora, nekim čudom pronaći ponovo sebe, Bergsonov odgovor je da je to moguće samo pomoću intuicije, trajanja, jednog »kontinuiranog jedinstva onoga što je diskontinuirano«. Ovdje ćemo odmah uskočiti s našom primjedbom: ovdje nas, dakle, zanima ka­ ko ćemo jedan diskontinuirani način života u modernom gradu i jedan još diskontinuiraniji način trajanja ili doživljavanja naše egzistencije pretvoriti u »kontinuirano jedinstvo«? To je pravo pitanje. Ali ako je pravo pitanje, tada se odgovor već naslućuje. Heideggerova filozofija egzistencije uvodeći vrijeme kao princip tumačenja ljudskoga postojanja nastoji razumjeti čovjeka pomoću for­ malnih struktura u kojima se čovjek ovremenjuje«, kako njegova vremenitost dolazi u njegovom postojanju do izražaja. Čovjekovo bivstvovanje valja shvaćati kao »bivstvovanje u svijetu«, kao »boraviti pri neče­ mu«, kao »biti u povjerenju s nečim«. Iako Heidegger nastoji ove načine opstojanosti razumjeti prvenstveno iz odnosa čovjeka prema drugome čovjeku i prema samome sebi, lako ih je projicirati i u odno170

se čovjeka s njegovom širom okolinom, s prostornim oblicima života. Bitno je ovdje otvaranje mogućnosti tumačenja ljudske temporalnosti u različitim modusima ljudskih djelatnosti ili proizvodnje. Slijedeći Bergsona Durkheimovi učenici su nastojali pokazati da je doživljaj, vremena ili trajanja uvjetovan određenim grupnim pripa­ danjem, to jest profesionalnim aktivnostima i ideološkim orijentacija­ ma. Izučavanju vremena, polazeći od religije i magije, posvetili su veliki broj studija Henri Hubert i Marcel Mauss početkom ovoga vijeka. Ovi autori naročito su izučavali nastanak kalendara i religijskih svečanosti kao vidova »predodžbe vremena« kod starih naroda. Njihova je teza, kao kod svih durkheimovaca, da je »vrijeme predmet kolektivnog pre­ dočavanja s istim pravom kao i prostor«. Radi se o sociologiji vreme­ na. Izučavanjem religije kod starih naroda nastoji se naročito shvatiti odnos između rituala i vremena, budući da su rituali usko povezani s periodičnošću vremena. Potonje dopušta da se lociraju i društveni do­ gađaji. Taj način mišljenja nalazimo i kod naših seljaka u vezi sa svet­ kovinama. Uloga je rituala da kao događaj reže vrijeme, označuje in­ tervale, kao što je to u racionalnom vremenu sa satovima ili minutama. Ritual zamjenjuje matematiku u magijskom mišljenju. On unosi nešto kvantitativno u kvalitativno, primijetio bi Bergson. U mitološkom vre­ menu određeni datumi oživljuju legendu i dozivaju prošle događaje: Kristovo rođenje, uskrsnuće, itd. Oni daju određeni smisao kolektivnom životu pomoću odsutnih događaja. Postoje vremenski periodi ili datumi koji su ispunjeni zabranama, svetošću, manom. Vrijeme postaje gusto nekim zračenjem, opasnošću ih svečanošću. Ovdje ono što je kvalita­ tivno u kolektivnom predočavanju strukturira ono što je kvantitativ­ no neodređeno, čisto trajanje. Hubert upozorava da kalendar u laičkom životu nema čisto kvantitativnu funkciju, već također i kvalitativnu, registrira i ono što je diskontinuirano, posebno, što se izdvaja iz vre­ mena, iako podložno stalnom vraćanju. Ono što je bitno za ovu sociologiju jest da se vrijeme promatra kao i prostor, to jest kao određena kategorija koja služi klasifikaciji dru­ štvenog života. Na primjer, podjela prostora po regijama odgovara podjeli živih bića po vrstama. Ovakva podjela prostora važi i za ljud­ ske grupacije (klanove). Ustvari, struktura društva služi kao reperna točka za strukturiranje prostora. Durkheim je u tom pogledu kate­ goričan: »Ne samo da je društvo ono što ih (kategorije) je konstituiralo, već su to različiti vidovi društva koji im služe kao sadržaj: kategoriju roda (genus) nije se moglo u početku razlikovati od pojma ljudske grupe; a 171

ritam društvenog života nalazi se u temelju kategorije vremena; to je prostor što ga zauzima drušvo koji daje materiju kategoriji pro­ stora .. .«7 4. BIO-RITAM I DOŽIVLJAJ VREMENA U URBANOJ SREDINI Psihologija rada pokazala je da je potrebno voditi računa o vremenu kao individualnom faktoru, ali i o potrebi da se individualni doživljaji vremena i bio-ritmovi prilagode kolektivnoj disciplini ili kolektivnom životu. Izučavanje ritma na tekućoj traci i radnih pauzi, njihova pro­ gramiranja, pokazali su da postoje određeni optimalni uvjeti kako da se kolektivna potreba uskladi s individualnim vremenom. U zanatlijskom se društvu ovaj problem nije postavljao, jer je svaki zanatlija radio u onom ritmu i onim vremenskim periodima, koji su najbolje odgovarali njegovu temperamentu i navikama. Danas tu privilegiju ima­ ju još jedino »slobodni stvaraoci« — određene kategorije intelektualaca i umjetnika. U biološkom pogledu poznato je da postoje »jutarnji rad­ nici« ili »danji radnici« (s dominacijom simpatikotoničkog sustava) i »noćni radnici« (s dominacijom vagotoničkog sustava). U proizvodnji je taj faktor prisutan kod određivanja danjih i noćnih smjena. No, u najvećem broju slučajeva pojedinac je danas prisiljen da se podvrgava jednom kolektivnom ritmu. Ovakvi kolektivno ili društveno nametnuti ritmovi, ako su suviše napregnuti, mogu imati negativne posljedice po organizam pojedinca (povećani broj živčanih i kardio-vaskularnih obo­ ljenja u modernom društvu o tome svjedoči). Sami oblici socijalizacije života nameću, redovito nesvjesno, članovima određenog društva ili društvene sredine, potrebu da se prilagode »kolektivnom tempu« života. Socijalno regulirano vrijeme pokorava se mehaničkom mjerenju pomo­ ću sata, pa je i urbano kretanje sasvim podložno mehaničkoj regulaciji kretanja, tako da suvremeni građanin gotovo da ne može živjeti bez vlastita sata podešavajući ga stalno javnim satovima. Kontrola meha­ ničkog vremena postala je gotovo opsesija modernog čovjeka, uvlači se u organizam pojedinca kao neuroza, a suvremena medicina, naro­ čito ona psiho-somatička, nastoji različitim tehnikama, da izbaci poje­ dinca iz ovoga mehaničkog vremena, te da ga pomoću raznih tehnika relaksacija vrati u jedno organsko, redovito usporenije i više lično 7

E. Durkheim, Formes religijskog života, str. 628).

172

elementaires

de

la ,

vie

religieuse

(Elementarni

oblici

vrijeme. Uspjeh različitih azijskih zen-budističkih i meditativnih tehni­ ka zahvaljuje svoj utjecaj u našem društvu upravo vitalnoj potrebi čo­ vjeka da se oslobodi okova mehaničkog vremena. Istina je da društvo, u svojim raznim vidovima i na raznim sekto­ rima proizvodnje, nije podložno istom vremenu ili bio-ritmu, da u raz­ nim prostorima posjeduje prije izvjesnu mnogostrukost vremena, pa je i socijalizacija vremena raznovrsna. George Gurvitch smatra da se društveni život odvija u mnogostrukom vremenu, u različitim i često proturječnim vremenima, te da ujednačavanje vremena kao i njihova hijerarhija ostaje dosta krhka. Kad bi društvo imalo strogo utvrđeno vrijeme, sa strogom raspodjelom i ritmom, tada bi ljudi uspoređivali 8 društvo s »kasarnom« ili »zatvorom«. Gurvitch smatra da je ispitivanje temporalnosti jedan od najvažni­ jih problema s kojim se sociologija susrela u svojem radu. Gurvitch govori o historijskim epohama i ideologijama s različitim shvaćanjem i doživljavanjem vremena. On povezuje socijalnu strukturu nekog dru­ štva s određenom tipologijom temporalnosti. Tako, na primjer, u feu­ dalnom društvu nalazimo raznovrsna vremena, zavisno od društvenih grupacija. Crkva živi u jednom vremenu koje je »usporeno« i »dugog trajanja«. To važi i za selo. Ako tome dodamo još »cikličko vrijeme«, koje proizlazi iz mističkih i polu-mističkih rituala i svečanosti, zatim »vrijeme koje zaostaje za sobom«, svojstveno feudalnoj državi, tada imamo tipičnu vremensku strukturu za patrijarhalno društvo. U cje­ lini, radi se o usporenom vremenu, težištem u prošlosti, percipiranom kao tradicija i pod regulacijom tradicije, iako se u gradovima već počinje brže da pokreće, a oči su više uprte prema budućnosti. Sasvim je drugačije s vremenskom strukturom u kapitalističkom društvu. Iako u njemu postoji raznovrsnost temporalnosti, ipak je slika bitno razli­ čita, budući da buržoazija i industrijalizacija teže efikasnoj upotrebi vremena (»Vrijeme je novac!«) i inovacijama pod utjecajem ekonomije i tehnike. Kapitalističko društvo je proturječno, jer postoji klasna bor­ ba, pa je i shvaćanje vremena, naročito ono vezano uz pogled na svijet, različito u buržoazije i proletarijata. Postoji i stalna borba, kao i osci­ lacije, između onih koji bi htjeli da vrijeme ide još brže i onih koji ga žele zakočiti. Međutim, u globalnoj slici društvenog vremena na prvo mjesto ipak dolazi »vrijeme koje trči ispred sebe« i »vrijeme s nepravilnim oscilacijama«. Na drugo mjesto dolazi »eksplozivno vri­ jeme stvaralaštva« koje ne nalazimo samo u tehničkim izumima i nji8 Jednu studiju posvetio je G. Gurvitch mnogostrukosti (Multiplicite des temps sociaux), PUF, Pariš, 1958.

socijalnih

vremena

173

hovoj promjeni, već i u socijalnim nemirima, u generalnim štrajkovima, revolucijama (Komuna, itd.). Postoji i jedno »obmanjivajuće vrijeme«, koje stvara utisak bržeg napredovanja, a, ustvari, stoji i teži natrag, a svojstveno je velikim organizacijama (državi, administraciji, vojsci, trustovima, itd.). Za kapitalističko društvo, naročito u njegovoj liberal­ noj fazi, vrijeme nije pod vlašću Države, već privatnih organizacija, pod kontrolom društvenih klasa i njihovih borbenih organizacija. U građan­ skom društvu je ideologizacija i politizacija vremena razvijenija nego u bilo kojem ranijem društvu. Situacija se potpuno mijenja, kad Država ili Partija-Država preuzme kontrolu nad čitavim društvenim vremenom, kad etatizam i birokratizam počinju igrati odlučnu ulogu u organiza­ ciji društvenog života, ekonomskog i kulturnog. Nije nam svrha da opišemo sve nijanse Gurvitcheve fenomenološke tipologije temporalnosti. Važnije je da smo upozorili da ona zavisi, ka­ ko od općeg stanja civilizacije u pojedinim globalnim društvima i od vladajućih ideologija, tako i od pojedinih društvenih grupacija, ne sa­ mo društvenih klasa već i socio-profesionalnih grupacija. Slabost je Gurvitcheve tipologije u tome što stavlja težište izrazito na ideološke momente u doživljaju vremena, a sasvim zanemaruje psiho-biološke, one više vezane uz čovjekov bio-ritam ili uz tempo rada. On ne pokušava približiti ove dvije dimenzije, iako je to u ispitivanju svakodnevnog živo­ ta čovjeka neizbježno. Pored toga, Gurvitcha ne zanima na koji način temporalnost doživljuje sam pojedinac, budući da pojedinac nije član sa­ mo jedne grupe ili jedne socijalne situacije, već pripada istovremeno raz­ nima, pa to znači da je i pojedinac kao takav nosilac jednog »multipliciteta temporalnosti«, a ne samo društvo. Ovaj nas vid posebno za­ nima, kad se radi o kretanju pojedinca u urbanom prostoru. Rekli smo već da je Bergsonovo shvaćanje »trajanja« (duree), kao najdubljeg oblika egzistencije, utjecalo veoma mnogo na francusku psi­ hologiju i sociologiju, pa je tako ove ideje prvi pokušao primijeniti na društveno ponašanje ljudskih grupacija Maurice Halbwachs (Kolek­ tivna memorija, Pariš, 1926). »Ne postoji univerzalno i jedinstveno vri­ jeme, već se društvo rastvara u mnogostruke grupacije od kojih svaka ima svoje vrijeme«, kaže Halbwachs (str. 126). »Tako, koliko god ima grupa toliko ima i izvora različitih vremena. Ne postoji nijedno koje bi se nametalo svim grupama.« »Malo je važno što govorimo tu i tamo o danima, mjesecima, godinama. Jedna grupa se ne može služiti kalen­ darom druge grupe. Trgovac ne može živjeti u religijskom polju i ne može naći tamo oslone točke. Ako je to bilo drugačije u udaljenijim 174

epohama, to je zbog toga što se ekonomske grupe još nisu odvojile od religijskih.« (110). Međutim, ukoliko se razlike u vremenu svode na razlike u ritmu, a potonji na razlike u kalendaru, dolazi do izvjesne korespondencije u »trajanju«, što omogućava pojedincu da pređe iz vremena jedne grupe u vrijeme druge grupe. Razumije se da, u najgrubljoj klasifikaciji, možemo razlikovati gru­ pe koje žive u ubrzanoj, osrednjoj ili usporenoj kadenciji. U onoj mjeri u kojoj jedna grupa ima dominantni položaj u nekom prostoru, u toj mjeri i globalno vrijeme čini se ili ubrzanije ih usporenije. Karakteri­ stičan je utisak što ga ima naš čovjek, kad se iz nekog zapadno-evropskog grada nakon izvjesnog vremena vrati u naš grad: čini mu se da je kod nas neki blagdan, iako je obični radni dan. Razlog? Ritam života izgleda usporen, kakav se doživljava kad je neradni dan ili svetkovina u zapadnjačkom gradu koji je napustio. Sve je usporeno u pokretima, a usporenost daje svečano obilježje dnevnome životu. Brzina mijenja automobilista ne čovjeka, ukoliko ispred

percepciju grada: primjećuje drugog mu se ne nađe točkova.

Gdje se nalazi u modernom gradu glavno žarište ubrzavanja ritma? To je prije svega velika industrija ili moderna administracija. Veliki proizvodni sistemi rade po ritmu koji odgovara ne samo nacionalnim već i svjetskim standardima, budući da je u pitanju njihova efikasnost ili proizvodnost, a ta znači i sposobnost za konkurenciju na svjetskom tržištu. Postoje, dakako, razlike među pojedinim nacijama i društve­ nim režimima, ali suvremena povezanost svjetskog tržišta i cijene s proizvodnim troškovima prisiljava sve te proizvodne faktore da se manje ili više prilagođavaju ritmu proizvodnje i tempu kretanja koji je gotovo planetaran. Zato je najveći kontrast u ritmu ili trajanju izme­ đu grada i sela, između moderne i tradicionalne proizvodnje, a ne iz­ među raznih gradova, iako i među njima možemo osjetiti razlike, kao što nam govori gornji primjer. 175

U nametanju dominantnog ritma,utječe u najvećoj mjeri javni saobraćaj. U njemu su ljudi još u većoj mjeri robovi sata negoli na rad­ nom mjestu. Oni moraju točno izračunati koliko im minuta treba od kuće do prvog saobraćajnog sredstva, koliko od zadnje stanice do rad­ nog mjesta. Prolazeći danima uvijek istom trasom čovjek se nauči štediti ne samo minute već i sekunde: on staje u metrou ili tramvaju u ona kola koja su najbliže izlazu ili pravcu kretanja. On brzinu svojeg kretanja prilagođava i usavršava da bi na minutu točno stigao na od­ redište. U tom se javnom saobraćaju nalazi naravno u ulozi pješaka — on prenosi svoju brzinu i na druge, njegovo kretanje je u najvećoj mjeri zarazno. I polako se uspostavlja jedan kolektivni ritam kretanja, koji se čovjeku nameće nesvjesno i spontano čak i onda kad mu se uopće nikuda ne žuri. Tada problem postaje suprotan: kako ga oslo­ boditi ovoga užurbanog ritma kretanja koje je prestalo biti funkcio­ nalno. Kretanje koje je prije štetno, jer ne omogućava relaksaciju i normalnu percepciju gradske okoline. Naravno, ni u jednom gradu vrijeme nije sasvim homogenizirano. Postoje dijelovi, gdje je ono brže, i dijelovi, gdje je ono sporije. Postoje i dijelovi, gdje ono izgleda sasvim usporeno ili zaustavljeno, kao što su neki historijski dijelovi, koji nas vraćaju u udaljeniju prošlost, ili parkovi koji nam dopuštaju kontemplaciju prirode bez ikakvog urba­ nog elementa. Čovjek želeći izbjeći gradskoj vrevi, osloboditi se njenog pritiska, upućuje se redovito prema periferiji grada, prema poljima i nastoji se izgubiti u horizontu široke ravnice. Poezija usamljivanja sa­ stoji se upravo u tome, da se iskoči iz nekog prometala i uputi u neiz­ građeno prostranstvo . . . Katkad ga čovjek potraži u alkoholu koji ras­ tvara prostor i vrijeme. Gradskom čovjeku on znači često i traženje samoće i bijeg od samoće. Ako se izvjesno ubrzano vrijeme, »vrijeme koje trči ispred sebe«, kao što bi rekao Gurvitch, u modernom gradu ne može izbjeći, onda je također uloga grada da pojedincu omogući da se tog ubrzanog vre­ mena oslobodi, da se ponovo vrati u ritam koji će biti njegov lični, ali koji će mu dopustiti normalnu komunikaciju s okolinom, s ljudi­ ma i stvarima. »Pa, svi gradovi imaju takve prostore«, odgovorit će nam se, »zar ne postoje parkovi, muzeji, mirni prostori?« To je točno. Ali je također točno i to da grad nije građen na osnovi određenih pra­ vila strukturiranja njegova nutarnjeg ritma, već su takvi prostori na­ stali igrom slučaja, kao većina stvari u modernim gradovima. Negdje je ta igra slučaja veoma uspjela, negdje je ona promašena. Kao na pri176

mjer, u onim dijelovima Centralnog Parka u New Yorku kraj kojega jure rijeke prometala zagađujući svojom bukom i isparavanjima oko­ linu. Tako možete sjesti na neku klupu, promatrati neku kozu i dijete koje se igra, a iznad vas struji besprekidno bučna i smradljiva traka automobila! Tipična shizoidna situacija u besmislenoj organizaciji gra­ da. A Centralni Park ipak još može poslužiti kao uzor mnogim drugim gradovima! Ubrzano i kolektivno regulirano vrijeme djeluje kao »prisila izvana«. Durkheim bi rekao kao »socijalna činjenica«, dakle kao nešto objekti­ virano ili postvareno. Ono ne ostavlja mnogo mjesta ljudskoj subjek­ tivnosti i individualizaciji doživljavanja. Vrijeme ne dolazi iz čovjeka, niti ne prolazi kroz njega, već je čovjek ubačen u njega kao u neku bujicu. Nasuprot tome, usporeno vrijeme gubi obilježja društvene ili vanjske prisile i stapa se intimnije sa subjektivnim trajanjem. Dok je u prvom slučaju pojedinac »gonjen« vremenom, u drugom može »pre­ dahnuti« i »razmišljati«. Vrijeme mu stoji na raspolaganju i »postva­ reno vrijeme« se počinje u njegovu trajanju topiti kao šećer u vodi. Ono postaje dio njegove subjektivnosti i intimnosti. Ono ujedno mi­ jenja i svoj kvalitet: prestaje biti čisto »mehanizirano vrijeme«, te po­ staje organsko, doživljajno, mirni »tok svijesti« (W. James). Ono mije­ nja uslijed toga i samu percepciju svijeta i okoline. Čovjek postaje po­ novo sposoban da upija svijet na novi način, da opći s ljudima origi­ nalnim, ličnijim jezikom. Drugačiji doživljaj okoline i ljudi traži i dru­ gačije oblikovanje prostorne okoline. Potrebno je prostorne oblike pri­ lagoditi načinu doživljaja i načinu vremenskog trajanja pojedinca. Otu­ da se postavlja zadatak da pokušamo utvrditi: a) kakvo vrijeme odgo­ vara određenim društvenim djelatnostima, i b) kakvi oblici prostornog uređenja odgovaraju tim društvenim djelatnostima? Ovdje se, dakle, nameće jedan zadatak koji je suptilniji od proste funkcionalne podjele na osnovne djelatnosti, kao što je to rješavao funkcionalizam. Imamo novu komponentu ili dimenziju strukturiranja prostora: prostor valja konstruirati prema oblicima temporalnosti, prema načinima ljudskog trajanja u određenim aktivnostima. Rekli smo da, ako želimo grubo utvrditi razlike u temporalnosti u jednom gradu, mogli bismo razlikovati ubrzano, osrednje i usporeno vrijeme. Ubrzano vrijeme je vezano uz najmoderniju tehnologiju rada, gdje brzina rada nije toliko odlučujuća, koliko uklopljenost rada u kolektivni ritam i visoko integrirani sistem, s programiranim operaci­ jama i komunikacijama među ljudima, gdje se čovjek osjeća u najve­ ćoj mjeri pod vlašću sistema. To je naročito slučaj u prokvodnim orga12 Grad po mjeri čovjeka

177

nizacijama i velikim administracijama, koje su u velikoj mjeri auto9 matizirane, gdje kibernetika i informatika igra odlučnu ulogu. Ubrzano vrijeme, koje nalazimo u modernim proizvodnim i admi­ nistrativnim organizacijama, ne mora značiti krajnje napregnuti rad, kakav se često prikazuje uz pretjerano brzu »tekuću traku«. U njemu je mnogo važniji onaj momenat uske integriranosti ljudskog rada u proizvodni sistem i kolektivna kontrola nad individualnim ritmom rada. Čovjek se kao član jedne velike organizacije osjeća važnijim iako su njegove mogućnosti odlučivanja daleko manje, jer se one odvijaju na višoj razini i po razrađenom planu. On je u poslu manje slobodan, on manje gospodari svojim vremenom, koje mu se suprotstavlja kao stro­ go normirana, izvanjska sila i kojoj se on mora bezuvjetno pokoravati. Vrijeme, kao dio velikog sistema, nije pod njegovom kontrolom i on nema mogućnosti da utječe na njegovo protjecanje. Prema tome, ono što obilježuje ovo ubrzano vrijeme je veća podložnost pojedinca kolek­ tivnom ritmu, dublja integriranost u proizvodni tok, smanjena moguć­ nost da utječe na promjene u ritmu rada. Da bi se oslobodio ovoga gospodara i vlasti nad sobom, on može jedino da napusti radno mjesto, da istupi iz sistema rada, što on i čini na koncu radnog vremena. Ovdje, dakle imamo u vidu rad koji se odvija u tvornicama s modernom teh­ nologijom i uredima sa sličnom modernom tehnologijom (prvima više prevladava automatizacija, a drugima kompjutorizacija radnog procesa)U slučaju osrednjeg vremena, odnosno umjerenog tempa vremena, situacija se mijenja prvenstveno zato što sam vremenski slijed nije to­ liko kontroliran izvana, nije toliko monotono preprogramiran, pa do­ pušta veće oscilacije u samom tempu. On može biti povremeno prilično brz a povremeno dosta spor, čak izgledati i sasvim spor. Pojedinac mo­ že lakše da se kreće u okvirima sistema rada, može i da »zabušava«, a da ne našteti neposredno proizvodnom toku. On nije toliko u vlasti same organizacije i može slobodnije da se u njoj kreće. Ni njegov rad nije toliko podložan strogoj podjeli rada, pa je i sam posao polivalentniji. Ovdje imamo u vidu onaj rad koji se odvija najčešće u trgo­ vinama, zanatlijskim radionicama, bolnicama, školama i sličnim usta9

Andre Gorz ovako opisuje rad u takvim sistemima: »Rad nije više vlastita djelatnost radnika. Bilo da se on vrši u tvornici ili u službama, to je u najvećem broju slučajeva pasivizirana, programirana djelatnost, potpuno podložna funkcio­ niranju aparata ne dopuštajući prisutnost lične inicijative. Ne radi se više o tome da se »radnik« identificira sa »svojim« radom ili s funkcijom u procesu proizvo­ dnje. Izgleda kao da se sve odigrava izvan njega. S a m »rad« je određeni kvantitet postvarene djelatnosti koji se suprotstavlja »radniku« i sebi ga podvrgava.« (Adieux au proletariat, Zbogom proletarijatu, Galilee, Pariš, 1980, str. 92).

178

novama. To su ustanove gdje rad često zavisi od oscilacija u dodiru s publikom, gdje je frekvencija prisutnosti i odsutnosti publike dosta varijabilna, gdje kojiput postoji doista »gužva« a kojiput »mrtvilo«. Ovakve oscilacije u radu daju pojedincu i veću fleksibilnost u inicija­ tivi, ličnom angažmanu, prilagodljivosti na različite situacije, jer ovdje situacije nisu sve unaprijed isplanirane kao u tehnološki visoko inte­ griranim sistemima. Kad je riječ o usporenom vremenu, onda imamo u vidu sve one aktivnosti, gdje je uloga pojedinca odlučujuća u oblikovanju ritma vre­ mena. To su, prije svega, sve vrste rekreativnih djelatnosti, od kaza­ lišnih predstava do čitanja novina ili šetnje po parku. To su organizi­ ranije cjeline, kao što su zoološki vrtovi, jer i pored precizne organi­ zacije održavanja životinja prostor je prilagođen šetnji i kontemplaciji posjetioca. To je slučaj čak i s historijskim dijelovima grada, gdje nam se čini da se »vrijeme zaustavilo«, ne zbog toga što je način života sta­ novnika bitno drugačiji nego u drugim dijelovima, već zbog toga što postoji doživljaj historijskog vremena, prisutnost prošlosti, percepcije udaljenog vremena koja djeluje na naš doživljaj vremena jako uspora­ vajući. Čak i onda, ako prolazimo ubrzanim koracima kroz takvu četvrt! Postoji određena snaga, nesvjesna ali djelatna, neprobojna ali doživljajno intenzivna koju nam nameću takvi prostori, pa se i naš doživljaj vremena jako ugiba pred tom snagom. Pokušajmo sada prostorno strukturirati ove tri vrste vremena i sta­ viti u njih odgovarajuće sadržaje. Dobit ćemo određeni tip zoniranja po temporalnosti. Naravno to »zoniranje« možemo vršiti idući od ubrza­ nog do usporenog preko osrednjeg, i jedino pitanje koje se u tom slu­ čaju postavlja jest: da li treba ubrzano doći u središte naselja ili na periferiju? Dosadašnje iskustvo nam govori da se ubrzano vrijeme kon­ centriralo u gradskim centrima, te da je opis centra i središta prven­ stveno određen ovim tipom temporalnosti. I sam urbanitet se najčešće opisuje ubrzanom temporalnošću, a usporena temporalnost se redovito smješta na periferiju, izuzev regije s tvornicama, periferije koja prelazi postupno u selo i polja, što su simboli usporene temporalnosti. Kad smo govorili o suvremenim tendencijama rurbanizacije — miješanja grada i sela —, onda se taj proces zbiva na periferiji grada, naravno s ten­ dencijom izvjesne homogenizacije prostora, više kao ideala nego real­ nosti. No, u ovoj točci mi se možemo odlučiti za suprotan proces: da ubrzanu temporalnost s njenim objektima stavimo na periferiju, a da 12*

179

usporenu temporalnost s njenim objektima stavimo u središte! To jest da izvrnemo dosadašnji trend u razvitku gradova. No, valja reći da on nije tako apsolutan u najnovije vrijeme, jer sve više vidimo kako se velike organizacije (ne samo tvorničke, već i administrativne i istra­ živačke) nastoje smjestiti u neki »mirni prostor« na udaljenoj perife­ riji od grada. Postoji, dakle, tendencija da se radi ubrzano u mirnim ekološkim uvjetima, a ne u ubrzanim i kaotičnim kakvi danas vladaju u središtima grada. Ne treba suzbijati takve tendencije, ali valja biti svjestan da one ne rješavaju naš problem. Temporalnost je prije svega način doživljavanja vremena od strane konkretnog čovjeka, to jest čo­ vjeka koji se svakodnevno, tjedno i mjesečno kreće kroz svoj gradski prostor. I problem valja rješavati polazeći od čovjeka kao stanovnika, kao stalnog stanovnika jednog grada. A kad kažemo stalni stanovnik, onda je to čovjek koji se kreće u svom gradu i nastoji se njime identi­ ficirati. Prema tome doživljaj vremena mora odgovarati nekim ideal­ nim normama čovjekovog kretanja u prostoru. To je radni čovjek i neradni čovjek, čovjek u radnom vremenu i čovjek u slobodnom vre­ menu, čovjek koji pripada zajednici, ali isto tako i obitelji i sam sebi. Grad mora biti strukturiran po mjeri njegova života. Mi smo u taj život smjestili čovjeka pješaka, ali i čovjeka putnika. A kako smo socio­ loški utvrdili da se njegovo radno vrijeme nužno skraćuje, to smo prihvatili da se s njegovim slobodnim vremenom i slobodno kretanje u prostoru sve više povećava. Slobodno vrijeme izvan grada možemo prepustiti čovjeku putniku, ali u gradu on ostaje za nas prvenstveno pješak, čak i onda kad se služi nekim prometalima da bi što prije došao od jednog mjesta do drugoga (od stana do stadiona, na primjer). Svaka funkcionalna analiza načina života polazi od nekog »idealnog tipa« života u Max Weberovom smislu, a stvarni život odstupa manje ili više od toga »idealnog tipa«. Tako je i u našem slučaju s koncentracijom trajanja u vremenu i do­ življaju vremena, kad se radi o čovjeku pješaku. Vrijeme u gradu kon­ struira se »idealno-tipski« polazeći od čovjeka-pješaka, a ne od automobiliste, avijatičara ili kozmonauta. To može kao paradigma izgle­ dati staromodno, ali naš organizam nosi sve osobine pračovjeka koji je trčao po savanama, i njegova se fiziologija do danas nije bitno iz­ mijenila, pa, ako važe zakoni evolucije, neće još kroz koji milijun go­ dina. Zato ćemo staviti u središte grada usporeno vrijeme, vrijeme čovje­ ka pješaka, bez obzira da li on u tom prostoru sjedio, ležao, trčao, 180

plivao, skakao ili vozio bicikl. Važno je da je to prostor gdje je on individualno i fiziološki suveren, ekološko-biološki uravnotežen, kao što je bio kroz milijune ranijih godina. Sredina koja mu osigurava zdravlje, ali i duhovni aktivitet, sredina podjednako pogodna za napore tijela kao i kontemplaciju duha. Osvrnut ćemo se još malo kasnije i na neke druge razloge, ali u ovaj čas pokušajmo samo zamisliti da smo prostor strukturirali po ovakvom zoniranju u tri koncentrična dijela:

5. OSNOVNE DIMENZIJE URBANOG PLANIRANJA Nećemo govoriti ovdje o dvije bitne dimenzije, a to je bio-ekološka i makro-prostorna, jer smo unaprijed odlučili da se posvetimo samo mezo-prostoru, a da se ekološkom problematikom, iako je od bitnog značaja, ne bavimo. Razumije se, da smještaj gradova u prirodi, naro­ čito s obzirom na eksploataciju poljoprivrednog zemljišta i izgradnju velikih komunikacija postaje jedan od najvažnijhi problema urbanog planiranja. Naravno, i čisto higijenski vidovi, kao što su mikro-klima, koju je tako uspješno riješio Stuttgart u svojem planiranju gradskih blokova i razmještaja ulica, glavnih smjerova »ventilacije« gradova. Posebni su slučajevi gradovi na obalama mora ili velikih rijeka. Ali sada sve to ostavljamo po strani. Ograničit ćemo se na one dimenzije 181

koje nisu na neki način gradu egzogene, izvanjske, nego endogene, koje zadiru u samu njegovu nutarnju strukturu. a) Naravno na prvo mjesto naše analize dolazi socio-tehnička kom­ ponenta, koja određuje oblike društvene podjele rada. Ova komponenta kreće se u onom rasponu koju klasični funkcionalizam definira kao dihotomiju: rad i odmor (rekreacija), gdje se na jednom polu nalazi tvornica, a na drugom soba za spavanje. Vidjeli smo da ovu dihotomiju valja danas ponešto drugačije definirati, da su se u tom kontinuumu dogodile neke kvalitativne promjene o kojima naša civilizacija mora voditi računa. Mi ćemo taj kontinuum definirati na precizniji način kao: društveno nužni rad — slobodno vrijeme. DRUŠTVENO NU2NI RAD

SLOBODNO V R I J E M E

tehnička podjela rada sistemska integracija rada visoka društvena kontrola ritma strogo definirane radne operacije (prema zahtjevima sistema) društveno organizirana komunikacija repetitivan dosadan posao opadanje stručnosti (zanata) visoko rasparčavanje posla siromašan posao (serijski) kolektivna motivacija kolektivni ciljevi otuđeni rad

zanatlijska podjela rada slobodni rad individualni ritam proizvoljne operacije (prema individualnom predmetu) slobodna komunikacija promjenljiv, zanimljiv posao stručnost i stvaralaštvo cjelovit posao bogat posao (zanatlijski) individualna motivacija individualni ciljevi stvaralački rad

Dah smo dosta detaljni opis tehničkih i društvenih obilježja ovih dvaju tipova rada; jednoga koji počiva na visokoj tehničkoj podjeli ra­ da, i pomoću kibernetike i automatizacije, polagano istiskuje iz rada čovjeka, i drugoga, zanatlijskog rada sa stvaralačkim osobinama, koje određuje sam čovjek, bez obzira da li će taj rad za njega biti tržišno koristan ili ne. Prvi tip rada što je vezan uz najnapredniju tehnologiju i redovito uz velike društvene sisteme, proizvodne ili administrativne (banke, trgovina, administracija velikih organizacija) pretpostavlja re­ dovito i veliku koncentraciju kapitala i veliku centralizaciju rukovo­ đenja proizvodnjom. No, ovdje je potrebno istaći da se sama priroda rada sa gledišta pojedinca ne mijenja bitno, kad se nastoji rukovođe­ nje decentralizirati. (U Jugoslaviji je tipično da decentralizacija podu­ zeća kao jedinice, to jest njegovo razbijanje na mnogobrojne OOUR-a, ide zajedno sa sve većom koncentracijom kapitala. Razlog tomu je što jači kapital lakše uvodi tehnološke inovacije.) 182

Rekli smo da se radi o jednom kontinuumu, koji ide od tehnički najrazvijenije podjele rada do sasvim individualnog rada, shvaćenog kao proizvodni ili rekreativni rad, određen da donese neku tržišnu ko­ rist ili određen samo za kućne potrebe ili za čistu rekreaciju (razni hobiji, također i umjetničko stvaranje). Pojam kontinuuma pretpo­ stavlja da postoje prelazni oblici od jednog pola do drugoga. Pokušaj­ mo utvrditi neke najtipičnije prelazne oblike! Govori se da su vehke bolnice ili velike robne kuće kao neke »tvor­ nice«, od kojih prve zadovoljavaju zdravstvene zahtjeve a druge potro­ šačke. No, postoji bitna razlika između ovih organizacija, s jedne stra­ ne, i tvornice ili velikog ureda neke nadnacionalne kompanije ili banke, s druge strane. (Koja je to bitna razlika? Upravo u tome što velika proizvodna ili administrativna organizacija rade sa »sistemima« tehno­ loški definiranima, i što im norme ponašanja dolaze od tih sistema kao takvih (programiranje i obrada kompjutoriziranih zadataka, itd.). U drugom slučaju, kad je riječ o bolnici ili robnoj kući, radi se također o velikim organizacijama i strogoj podjeli rada, ali se ne radi s mrtvim već sa »živim sistemima«, s ljudima, to jest s pacijentima ili klijentima. Odgovornost prema normama tehničkog ili računarskog sistema je sa­ svim drugačija od neposredne odgovornosti i komunikacije sa živim ljudima. Ovaj rad je mnogo fleksibilniji, mnogo više izložen zahtjevima koji odlaze od jedne promjenljive okoline, ne samo od tržišta ili zdrav­ stvene politike, već od objekata samih koje se »obrađuje« — pacijenata ili klijenata. Posao se ne može odvijati isključivo po izvanjskom i nor­ miranom ritmu ili tempu, već on ima svoje dnevne, mjesečne i sezon­ ske oscilacije. Jedan nepredviđeni faktor — zvali ga mi »prirodnim okolnostima« ili »iracionalnim ponašanjem potrošača« — tu se svakako upliće i određuje stil rada. Stoga ni integriranost u sistemu nije tako čvrsta niti posao tako bezličan kao u čisto tehnološki definiranim si­ stemima. Možemo reći da je ovaj tip rada manje otuđen i da traži veću angažiranost čovjeka kao pojedinca. On je stoga manje bezličan, pa se i kolektivna odgovornost ne može zamisliti bez lične odgovor­ nosti. To važi za sve organizacije gdje se čovjek pojavljuje kao publika, to jest skup zainteresiranih pojedinaca. Možemo reći da i velike admi­ nistrativne organizacije rade veoma često s publikom, kao što su velike banke. Ali kod njih publika ostaje ipak prvenstveno tipizirani prosječni tip potrošača. Zato takve organizacije, da ne bi ostavljale utisak čisto birokratskih organizacija, nastoje u svojoj komunikaciji s potrošačima da maksimalno »humaniziraju« ili »personaliziraju« svoju korespon­ denciju. 183

U ovaj sektor koji može oscilirati između većih organizacija, što se približavaju velikim poduzećima, i malih organizacija koje se priklju­ čuju na zanatlijske i slične uslužne radnje možemo ubrojiti sljedeće industrijske sektore: radionice za popravak električnih i mehaničkih aparata, radionice za oblačenje, kožu, štampa i naklada, a iz tercijarnog sektora: transport, ugostiteljstvo, trgovine pićem, posrednici između trgovine i industrije, spektakli, usluge koje se daju pojedincima, javne komunalne administracije. Sljedeći tip sociotehničke organizacije je onaj zanatlijskog tipa. Nje­ gova je osobina da se usko integrira sa stambenim blokovima, da ne traži posebni urbani prostor, iako neki mikrorajoni mogu biti više spe­ cijalizirani za zanatlijske aktivnosti od drugih. Isti je slučaj s trgovi­ nom na malo, uslužnim radionicama kao što su pekari ili mesari, i slično. Ovdje su odnosi između proizvođača i potrošača naročito uski, repetitivni i trajni. Francuski građanin ne može sebi zamisliti socija­ lističko društvo u kojem ne bi imao »svojeg pekara« i »svojeg mesara«! Treba reći da ova veza između proizvođača i potrošača ima naročito društvenu integrativnu ulogu, kao što je imaju i male ugostiteljske radnje (bistroi, kafeterije). Na četvrto mjesto stavili smo sve one individualne proizvodne dje­ latnosti, koje zavise od slobodnog vremena pojedinca i njegovih osob­ nih sklonosti, a koje mogu imati neki korisni ili društveno nekorisni karakter. Ovdje se nalazimo na granici slobodnih zanatlijskih i umjet­ ničkih stvaralačkih djelatnosti, s jedne strane, i čisto rekreativnih ili sportskih, s druge strane. Konačno, na peto mjesto stavljamo razne oblike pravog odmora, pa­ sivnog ili aktivnog: šetnja, čitanje, kontemplacija, razmišljanje. Odmor koji može u velikoj mjeri služiti negentropijskoj, to jest energetsko akumulacionoj duhovnoj djelatnosti, a ne biti prosto fiziološko od­ maranje u cilju da se restauriraju duhovne sposobnosti čovjeka. Tu spada i dodir čovjeka s muzealnim vrijednostima, prirodom, drugim živim bićima (zoo-vrtovi). Pisanje i maštanje. Ovo je veoma široka klasifikacija i ona se ne bavi posebno struk­ turom grada s obzirom na njegovu proizvodnu specijalizaciju. Iako se može govoriti o specijalizaciji gradova na tipično industrijske (mono-industrijske ih poli-industrijske) i tercijarne, gdje prevladavaju uslužne djelatnosti (trgovina, banke, administracije). (Razlika u ovom smislu je izrazita između industrijskog Milana i administrativnog Rima.) Istra­ živanja strukture i razvitka strukture gradova s obzirom na socio-profesionalne djelatnosti pokazala su da postoji tendencija ujednjača184

vonja strukture grada i to s tržištem na tercijarnim ili uslužnim dje­ latnostima. 10 b) Socijalna dimenzija urbanog prostora. — Ova dimenzija je u vezi s onom paradoksalnom pojavom o kojoj smo ranije govorili, naime, da suvremeni građanin nastoji istovremeno da živi u gradu i da bježi iz njega. Težnja za urbanim životom došla je do nekih svojih prirodnih granica. Postavlja se pitanje: može li se od urbaniteta pobjeći u gradu, a da se ne bježi iz grada? Je li moguće u ljudskom naselju pomiriti suprotnost određene privlačnosti urbaniteta i ne manje privlačnosti usamljenosti u prirodnom zelenilu? Kako pomiriti anonminost gradske vreve i intimnost kolibe na nekoj udaljenoj rijeci? Ako želimo dati od­ govore na ova pitanja, tada je već postalo jasno da se radi prije svega o utvrđivanju prirode ljudske društvenosti, da nam sama diferencija­ cija ljudske društvenosti mora biti pojmovno očita. Podsjetimo na suprotnosti koje su ovdje u pitanju: urbanitet sa anonimnom masom i susjedstvo s primarnim društvenim odnosima. Pokušajmo odrediti neke bitne crte ove suprotnosti s namjerom da im damo određeni urbani prostor:

URBANITET

(»kvart« = socio-ekološka) percepcija

anonimna m a s a polivalentna publika (šetači na javnom trgu) depersonalizirani društveni odnosi grad heterogeno stanovništvo sklonost inovacijama tendencija anomije (socijalna patologija: delinkvencija, prostitucija, alkoholizam)

SUSJEDSTVO primarna zajednica monovalentna publika (posjetioci koncerta) personalizirani društveni odnosi selo homogeno stanovništvo sklonost tradiciji tendencija privatizacije (pasivizacija građana)

10 Nakon klasičnih studija Christallera, koji je izučavao »mrežu gradova« s ob­ zirom na njihovu diferencijaciju i povezanost, novija istraživanja strukture s obzirom na njenu uravnoteženost, kompleksnost ili komplementarnost općenito su pokazala da je diferencijacija u opadanju, to jest da se socio-profesionalni pro­ fili ujednačavaju, tako da je teško govoriti o strogoj »hijerarhiji gradova«, kao što je nekada bio slučaj, još od von Thunena. Zanimljivo je, da je najmobilniji dio pučanstva onaj koji je najuže vezan za napredak tehnologije (kadrovi, inže­ njeri, profesori), dok su nekvalificirani i kvalificirani radnici najstabilniji dio pu­ čanstva. Vidi J. Hautreux — J. P. Valee, La structure industrielle des villes (Indu­ strijska struktura gradova), Pariš, 1968; M. Noel — Cl. Pottier, Evolution de la structure des emplois dans les villes frangaises (Razvitak strukture namještenja u francuskim gradovima), Ed. Cujas, Pariš, 1973, br. 5.

185

Urbanitet pretpostavlja maksimalnu diferencijaciju društva, gdje se pored ekonomskih, proizvodnih i trgovačkih funkcija gomilaju i raz­ ličite ljudske uloge. Postoji, međutim, jasna tendencija da se veliki poslovni centri (banke, osiguravajući zavodi, velike firme) odvoje od trgovačkih centara gdje dominiraju robne kuće i gdje je cirkulacija ljudi veoma velika. Poslovni centri teže više određenoj stilskoj čistoći i monumentalnosti, kao što je slučaj s Rockefellerovim centrom u New Yorku ili s La Defense u Parizu. Tako neka središta gube na prijašnjoj gustoći stanovništva, pa se dobiva opći utisak da se stanovništvo po­ miče prema periferiji. Promatrajući odnose između poslovnog svijeta i života stanovništva možemo zaključiti da se tehnička diferencijacija u pogledu podjele rada ne poklapa sasvim s maksimalnom diferencija­ cijom stanovništva s obzirom na raznolikost uloga. To bi značilo da i sam pojam urbaniteta valja pomicati prema nutarnjim zonama, nešto udaljenim od poslovnog centra. Drugo je pitanje, da li su centri s mak­ simalnom radnom diferencijacijom osuđeni na pustoš izvan radnog vremena, kad se zaposleni ljudi masovno povuku u svoje stambene četvrti? Ovakav doživljaj pustoši nameće se u donjim četvrtima Manhattana u večernjim ili noćnim satima. Dok tvornice hukću i nakon radnog vremena, ovdje vlada tišina groblja. Već i ova razmišljanja nam dopuštaju da zaključimo kako se raspo­ djela na socio-tehnološkoj dimenziji ne poklapa strogo s raspodjelom na socijalnoj dimenziji. Moglo bi se reći: dok u urbanom oblikovanju socio-tehnološki prostor teži da se pomakne i izvan granica grada, so­ cijalni prostor teži tome da se više uvuče u granice grada. Da, ali je ovakva tvrdnja točna samo onda, ako stavimo socio-tehnološki prostor, sa svojom maksimalnom diferencijacijom, na periferiju. Mi ćemo to doista i učiniti. Razlozi za to leže u tome što želimo intimniji, nutarnji prostor rezervirati za čovjeka kao dijela zajednice, ah i kao čovjeka pješaka. Automobilistu ostavljamo na periferiji u velikim građevnim cjelinama sa brzim saobraćajnicama. Zato ćemo razlikovati dvije zone urbaniteta: periferni urbanitet, koji se ispunja svojom intenzivnošću samo za vrijeme radnih sati, i nutarnji urbanitet, koji je prisutan u pojasu koji zahvaća veću socijalnu diferencijaciju, raznovrsnije grad­ ske funkcije i raznolikiju gradsku opremljenost. Da li ćemo periferni urbanitet osuditi na pustoš, čime on prestaje biti urbanitet? Naravno, ne. Ti prostori i mimo svojeg primarnog proizvodno-poslovnog određenja mogu služiti i društvenim manifestacija­ ma, naročito onima gdje se pojavljuje ljudska masa s izrazitim urba­ ni tetskim karakteristikama. Na primjer, povremene velike izložbe in­ dustrijske i poljoprivredne robe, kulturni sajmovi posebne vrste, noćni 187

Graf. 2. — PRINCIP ZONIRANJA PREMA SOCIO-TEHNOLOSKOM KRITERIJU vanjski urbanitet (industrij sko-poslovni kompleks) nutarnji urbanitet (poslovno-trgovački kompleks) rezidencijalno-zanatlijsko-uslužni dio rezidencijalno-regenerativni dio kulturno-rekreativni dio (park — histo­ rijsko jezgro) pojas brzih saobra­ ćajnica ili pojas ze­ lenila

klubovi, naročito disko klubovi (zadovoljavanje ekstatičkih potreba mladih ljudi!) To su sadržaji koji traže čovjekovo povremeno kretanje u onim dijelovima gradskog prostora, gdje se redovito ne kreće, koji su čak neka vrsta avanture, a u svakom slučaju »gradskog izleta«! Nešto je drugačija situacija s nutarnjim urbanim prostorom, jer ovdje postoje velike robne kuće i druge vrste ustanova koje su pri­ vlačne za čovjeka, bilo da se kreće autom bilo pješice. Dok ugostitelj­ stvo izbjegava periferni urbanitet (osim nekih ekskluzivnih lokala na vrhovima nebodera i na drugim atraktivnim mjestima), dotle je ugo­ stiteljstvo privučeno, naročito u svojim masovnim oblicima (veliki ho­ teli, velike pivnice, masovni lokah) nutarnjem urbanitetu. To je dio gdje je gradska vreva, užurbanost, znatiželjno ali i lijeno kretanje naj­ burnije. Automobilisti i pješaci se miješaju i ukrštavaju. Rezidencijalnu zonu stavili smo između industrijsko-poslovne zone s intenzivnim urbanitetom i kulturno-rekreativnog dijela, što znači da je ona u nekim svojim dijelovima izložena ubrzanijem tempu, a u dru­ gim u usporenom tempu života. Postići potpunu homogenost unutar rezidencijalne zone u pogledu strukture i stila društvenog života izgleda nemoguće, a nije ni jasno zašto bi to bilo potrebno. Ono što želimo postići jest u svakom slučaju da rezidencijalna zona maksimalno pri­ pada čovjeku-pješaku, čovjeku koji ima mnogobrojne, predviđene i 188

nepredviđene dodire sa drugim ljudima, čovjeku koji se kreće puto­ vima koji se ukrštavaju s putovima drugih ljudi, i koji, konačno, ima dovoljno vremena i za razgovor, slušanje i razmišljanje. Kulturno-rekreativnu zonu valja prvenstveno definirati kao zonu temporalnog smirivanja, onoga smirivanja koje čovjek doživi kad se nalazi sam u prirodi. Priroda ovdje može biti uređena i neuređena (obala neke rijeke ih park), ona može biti nenastanjena ih nastanjena. Priroda ove nastanjenosti nas posebno zanima, da znamo do koje gra­ nice možemo ići kad je riječ o središtu. Ona može biti višestruka iz razloga koji će odmah postati razumljivi. Može biti isto tako neki zoo­ loški vrt, kao i niz dječjih igrališta i sportskih objekata za »mirne sportove« (bučne i masovne sportove je bolje ubaciti u zonu urbaniteta i tako ga napučiti kad opusti u neradno vrijeme). Može to biti i neko selo, selo kao kulturno-historijska reminiscencija, ali i kao određeni stil boravka u njemu, sa svim evokacijama koje nam ga mogu pribli­ žiti (kulturnim i kulinarskim). Može to biti, konačno, i staro historijsko središte grada, koje više nije izloženo urbanoj agresiji, gdje je stil naselja zaustavio vrijeme u nekoj udaljenijoj povijesnoj epohi. Sredina koja nas odmah ubacuje u drugo vrijeme, prisiljava nas da drugačije hodamo i mislimo. c) Dimenzija fizičkih i duhovnih komunikacija. — Ne ulazeći u pi­ tanja znanosti koja se bavi komunikacijama, možemo odmah izraziti jednu zakonitost: razvitak i dominacija fizičkih komunikacija (naro­ čito automobila i telekomunikacija) udario je jak pečat i na prirodu duhovnih komunikacija, i to ne s obzirom na sadržaj sredstava ko­ munikacija, već s obzirom na njihovu proizvodnju, tehničku stranu u smislu sve veće racionalizacije i tehnicizacije. Racionalizacija je zna­ čila sve veću ekstrovertiranost ljudske komunikacije, okrenutost ljud­ ske riječi prema van, prevlast konvencionalne i tehničke strane izraza nad emocionalnom i intimnom, govor u znakovima a ne u simbolima, govor u mehaničkim znakovima (slično kao u uličnih semafora) a ne u organskim gestama, mimici, ritualnim izrazima. (Poklon kao pozdrav u kojem je sudjelovalo čitavo tijelo sa šeširom i štapom je nestao u našoj »ubrzanoj civilizaciji«, jedva da je ostao pokret ruke.) Tamo gdje ne sudjeluju emocije i mimika nema podteksta, pa je govor postao sasvim plitak, »horizontalan«. Iako je čovjek uvijek želio da se obrani od agresivnosti pomoću konvencionalnosti u osobnim komunikacija­ ma, nikad te komunikacije nisu bile toliko »tehničke« i siromašne. Ekstrovertiranost urbaniteta pokazuje frenetičko izvikivanje istih nesuvislih riječi, glasova, parola, reklama uz flashove zasljepljujućeg svjetla, koji sprečavaju da se pitamo što može biti iza ovako siromaš189

DIHOTOMNA KONSTRUKCIJA STAMBENOG PROSTORA

(visoka i niska gradnja)

Boulder city (SAD 1937). Arh. Boer — Zo­ na zgrada individualnog karaktera odvojena je od višekatnica kolektivnog stanovanja. Oblik osnove grada je piramida. Kom­ pleks industrije je na bo­ čnoj strani. Ideje dinami­ čkog prelaza od industrij­ ske zone preko visoke gradnje ka niskoj je pri­ sutna, ali nije izvedena po nekoj nutarnjoj logici či­ tavog prostora.

I D E J E CENTRALNOG PARKA U MANHATTANU, ALI UNUTAR »URBANITETA«

Manhattan je dio New Yorka na poluotoku izduženog oblika. Ulična mreža je pravolinijska — ortogonalnog sistema podužnog i poprečnog pravca. Nema trgova, a u sredini je gradski park pravokutnoga oblika sa dužom stranom oko 4 km. Na dijelu Manhattana prema moru su neboderi, dok stambeni dijelovi ne pre­ laze visinu od deset katova. S mora promatran pruža poznatu panoramu New Yorka.

190

nih i silovitih riječi — jedna oivilizacija koja urla svoju nemoć i bes­ mislenost, kao u rokerskim ekshibicijama? Pobuna bez horizonta. A u tom urbanitetu pojavljuju se spilje kavanskih prostora sasvim za­ mračene, s jedva tinjajućim žaruljama koje dozivaju neku intimnu dubinu, neki poziv da se negdje može govoriti i drugim, vlastitim, in­ timnim jezikom — ako ga se nije zaboravilo. POSLOVNA KOMUNIKACIJA

INTIMNA KOMUNIKACIJA

mehanizirani saobraćaj automobilst, itd. standardizirana sinhronizirana kontrola ubrzana temporalnost strogo posredovana (prevlast znakova) ekstroverzija depersonalizirana

organski saobraćaj pješak (biciklist) improvizirana slučajna kontrola usporena temporalnost neposredovana (prevlast predmeta) introverzija personalizirana

Ova obilježja već nam očito govore da se poslovna komunikacija, bila ona fizička ili psihička, smješta u tehnološki razvijenu sredinu, gdje dominira urbanitet kao način gradskog življenja. Naprotiv, in­ timna komunikacija se pojavljuje svagdje gdje se pojavljuju osobni odnosi, s identifikacijom partnera, »vis-a-vis« — odnosi u smislu soci­ jalne psihologije, dakle odnosi što nose obilježja primarne zajednice, susjedstva ili susreta u prostoru i vremenu, gdje jedan čovjek ima do­ voljno vremena za drugog čovjeka da bi s njime izmijenio »ljudsku riječ«. U skladu s našim prijedlogom mi ćemo poslovne komunikacije smjestiti tamo kuda one tehnološki pripadaju, to jest u područje vi­ soke podjele rada i visoke tehnologije ljudskog rada, s razvijenim sredstvima suvremenog komuniciranja (informatika, telematika). Da­ kle, na periferiju naselja, gdje se ionako nalaze brze cestovne saobraćajnice predviđene za intenzivni automobilski ili željeznički saobraćaj. Nije potrebno dalje opravdavati ovakav smještaj samih komunikacija, jer one logično proizlaze iz prirode proizvodnih i društvenih odnosa. One su samo jedan funkcionalni vid drugih tehnološki definiranih od­ nosa u radu i načinu života. d) Raspodjela temporalnosti u urbanom prostoru. — Govorili smo o tome kako se pokrivaju dvije bitne dimenzije svakog ljudskog na­ selja: tehnološko-funkcionalna i socijalno-strukturalna. One stoje u neposrednoj interakciji, iako se oblici društvenih odnosa ne pokrivaju uvijek na isti način tehnološko-proizvodnim odnosima. Kad bi to bio slučaj, ne bismo mogli razlikovati društva u pogledu njihova društveno-

-političkog uređenja i među-ljudskih odnosa, jer bi se sve svodilo na tehnološki determinizam. To znači da postoji određeni prostor slobod­ nog strukturiranja društvene zajednice, a taj prostor je upravo tamo gdje se život društva izvlači iz proizvodnih odnosa, točnije, iz podjele rada, i ulazi u područje »neradnog vremena«, koje obuhvaća svu zonu stanovanja i sve kulturne i rekreativne ustanove. Međutim, u odnosima između ove dvije dimenzije društvene i prostorne organizacije grada dolazi do posebnih oblika interakcije, koju nam najbolje ilustriraju načini samih komunikacija, jer one podjednako participiraju na jednoj i drugoj dimenziji, podjednako ulaze u tehnološko-proizvodne i društvenc-zajedničarske odnose. Što više, one svjedoče i o tome kako se pojedinac odnosi prema društvu, i obratno. Komunikacije izražavaju dinamički momenat koji izrasta iz interakcije tehnološko-proizvodne strukture i društveno-zajedničarske strukture grada. Na pojedincima i njihovom ponašanju možemo čitati, kako su doživljavali svoje radno vrijeme, kakve su odnose imali u to vrijeme sa drugim ljudima i kakve odnose imaju nakon radnog vremena, nakon što su promijenili radnu situaciju za neku drugu. Na primjer, ako rad uz tekuću traku usamljuje i otuđuje pojedinca, tada njegova potreba za kolektivnim ili zajedničarskim organizacijama raste u uvjetima same radne organizacije (po­ treba za sindikalnim i partijskim organizacijama). Ako su njegove dru­ štvene potrebe u većoj mjeri zadovoljene, to jest rad je manje usam­ ljujući i otuđujući, kao na industrijsko-zanatlijskom nivou rada, tada je potreba za kolektvinim organizacijama unutar radnih odnosa slabija. Čovjek se brani protiv otuđenja u radnim odnosima kolektivnim sred­ stvima, to jest udruživanjem u masovnim i militantnim organizacijama. Budući da stupanj otuđenosti zavisi od tehnološke podjele rada (zanatlijska, mehanizirana i automatizirana), to u ovom slučaju vidimo točno kako oblik proizvodnih odnosa, odnosno položaja pojedinca u proiz­ vodnom procesu, s čisto tehnološke strane, djeluje na oblike društve­ nih komunikacija, odnosno na potrebe komuniciranja sa drugim lju­ dima. To je samo jedan klasičan primjer, ah slične pojave možemo naći i u drugim složenijim oblicima života. Jedna od najpoznatijih je ona, kad uslijed atomizacije društvenog života, jer posredničke funkcije u društvu preuzima država ih birokracija, dolazi do privatizacije ili pasivizacije, to jest nesudjelovanja građana u društvenom životu, do slablje­ nja društvene kohezije i zajedničarskog duha.11 11

Vidi o tome problemu R. Supek, Tehnološke promjene i samoupravna de­ mokracija, u knjizi Participacija, radnička kontrola i samoupravljanje, Naprijed,

Zagreb, 1974, str. 172—184.

192

Imajmo zasada u vidu da oblici društvenih komunikacija dobro izra­ žavaju društvene odnose na dvije bitne razine, na tehnološko-proizvodnoj i društveno-zajedničarskoj. Načini te interakcije i oblici komunika­ cija neposredno se odražavaju u doživljaju našeg trajanja u vreme­ nu, u samoj temporalnosti. Ako su prve dvije spomenute dimenzije te­ meljne strukturalne osobine društvene organizacije, a oblici komunici­ ranja dinamička funkcija, kao posljedica njihova međusobnog odnosa, tada sam pojam temporalnosti možemo najbolje definirati, ne kao struk­ turu ili funkciju, već kao kvalitet cjeline (gestalt-kvalitet), kao opći kvalitet života, kao način kako pojedinac doživljuje stvarnost, kao »at­ mosferu« ili »klimu« jedne društvene sredine. Grafički to možemo ovako prikazati: Graf. 3. — TEMPORALNOST KAO KVALITET C J E L I N E

Temporalnost je isto takav kvalitet cjeline, kao što je to i estetski kvalitet, jer se odnosi podjednako na cjelovit izgled grada kao i na pojedine četvrti ili arhitektonske objekte. On se nameće kao ona po­ sebna ljepota jednog grada koju je teško definirati u pojmovima, a koja jednom gradu daje onaj specifični kvalitet po kojem se on razli­ kuje od svih drugih gradova. Temporalnost je u našem slučaju, iako kvalitet cjeline, strukturirana samim životom i djelatnostima u gradu po načelima o kojima smo govorili. To znači da postoji i jedna speci­ fična struktura temporalnosti. Već smo rekli da urbanitet odgovara ubrzanoj temporalnosti, rezidencijalna zona s više zanatlijskim i usluž­ nim djelatnostima odgovara osrednjoj temporalnosti, ni brzoj ni spo13 Grad po mjeri čovjeka

193

roj, dok središnji kulturno-rekreativni dio odgovara usporenoj tem­ poralnosti. Iako mi temporalnost možemo planirati samo s obzirom na ono što nju uvjetuje, to jest s obzirom na tipove djelatnosti i ljud­ skog ponašanja koje stavljamo u određeni prostor, ipak ne možemo sasvim osigurati njezin kvalitet, jer on podliježe promjenama u ljud­ skom ponašanju u određenom tipu civilizacije. Naša je intencija da iz visoko urbanizirane civilizacije s modernim tempom uđemo u smireni urbani prostor, seoskog ili historijskog tipa, koji se sasvim umiruje u neposrednom dodiru s prirodom, koja nosi osobine vlastitog biološkog ritma, bez pretjerane ljudske intervencije.

6. ANTI-CITY KAO S I N T E Z A B I T N I H D I M E N Z I J A

Ako pokušamo sintetizirati osnovne dimenzije strukturiranja urbanog prostora o kojima smo dosada govorili, onda ih možemo prostorno po­ staviti između dva pola: vanjski prostor i unutarnji prostor, odnosno periferija i središte. Za ovu sintezu predlažemo sljedeću strukturu: VANJSKI PROSTOR (periferija)

UNUTARNJI PROSTOR (središte)

(Prelazni oblici) 1. Društveno nužni rad: tehnička podjela rada, sistemska integracija rada, društvena kontrola ritma, itd.

2. Urbanitet: anonimna masa, grad, sklonost inovacijama, itd.

3. Poslovna komunikacija: mehanizirani saobraćaj, automobilist, sinhronizirana kontrola, ekstroverzija, itd.

4. Ubrzana temporalnost: tehnička podjela rada, urbanitet, mehanizirani saobraćaj, itd.

Slobodno vrijeme: zanatlijska podjela rada, slobodni rad, individualni ritam, itd.

Susjedstvo: primarna zajednica, selo, sklonost tradiciji, itd.

Intimna komunikacija: organski saobraćaj, pješak, slučajna kontrola, introverzija, itd.

Usporena temporalnost: zanatlijska podjela rada, susjedstvo, prirodna samoća, pješak, itd.

menzije. Ako gledamo opći trend lociranja djelatnosti, onda vidimo da on ide od periferije s visokorazvijenom tehnologijom (tehnološki najrazvijeniji rad, monofunkcionalni, napet, brz, s kolektivno namet­ nutim ritmom, rutinski, s kontroliranim komunikacijama) prema sre­ dištu (s više tradicionalnim, zanatlijskim radom, polifunkcionalnim, sporijim i fluidnijim, s individualnim ritmom, kreativnim, u slobodnim komunikacijama). Možemo reći da se u pogledu funkcionalne gustoće i intenziteta tehnološko-proizvodnog procesa radi o svojevrsnoj tehnološko-produktivnoj entropiji. Takav trend je očito suprotan onome koji je dominirao u stihijskoj industrijskoj izgradnji gradova, gdje su se tehnološki najintenzivnije i najracionalnije funkcije i ustanove koncen­ trirale u središtu grada, a više smireni ili seoski način je ulazio u peri­ feriju, suburbanizaciju ih »rurbanizam«. Mi smo na neki način izvrnuli trend ove koncentracije, iako u posljednjem periodu modernog razvit­ ka grada vidimo kako mnoge tehnološki razvijene ustanove bježe na periferiju ih izvan grada. Tip Citya sačuvah su gradovi koji su najtipičniji izraz modernog industrijskog razvitka, kao što su New York ili Chicago. Evropski gradovi, iako su slijedili ovaj trend stalno su se spo­ ticali na historijsku jezgru grada, koju su ipak, kako-tako, nastojali sačuvati. Milano je, na primjer, na relativno kratkom prostornom po­ tezu od Stazione Centrale do Duoma, pokušao da ugura i moderni City s neboderima u historijsko jezgro sa starinskim crkvama i palačama. Ono što je karakteristično za City-koncepciju je urbanitet smješten u središtu grada, pokušaj da se starija jezgra grada preobrazi u smislu modernog urbaniteta, a negdje i uništi. Naprotiv, Anti-City koncepcija preokreće situaciju i stavlja urbanitet s proizvodno-poslovnom koncen­ tracijom na periferiju grada, a središte grada smiruje. Rezidenci jalni dio se smješta između središta i periferije u prelaznu zonu. Anti-City koncepcija vodi računa o tome da se velike i brze ko­ munikacije smještavaju na periferni dio grada, da tu prevladava auto­ mobil kao sredstvo saobraćaja i vršenja društvenih usluga u kretanju, imajući u vidu autobusni saobraćaj i željeznice raznog tipa. Ovaj sao­ braćaj ne samo da je bučan, on unosi nemir, brzinu, težinu percepcije prostora u kojemu čovjek živi. On djeluje više u smislu gubitka identi­ fikacije s okolinom nego njenog jačanja. Ljudi koji se svakodnevno vo­ ze na posao brzim komunikacijama nemaju potrebu da gledaju grad­ sku okolinu. Oni mnogo radije čitaju novine ili zanimljive romane. Pješak je onaj koji promatra svoju okolinu i uočava u njoj mnogobroj­ ne pojedinačnosti što okolini daju sadržaj i privlačnost. Za vozača je oko­ lina prije svega privlačna onda ako posjeduje dobru signalizaciju i re­ gulaciju za brzo kretanje: zastoji su izvor nelagode i protesta automo13*

195

Graf. 4. — CITY — KONCEPCIJA I ANTI-CITY KONCEPCIJA a) koncentracija urbaniteta u središtu

na

b) koncentracija urbaniteta periferiji

Graf. 5. — V I S I N S K I ODNOSI U ANTI-CITY KONCEPCIJI SA CENTRIFUGALNIM URBANITETOM

196

Graf. 6. — BRZE SAOBRAĆAJNICE S M J E Š T E N E PERIFERNO

biliste; naprotiv, oni su izvor promatranja i užitka za pješaka. Percep­ cija grada automobiliste i pješaka je bitno različita. Prvi traži tehnički jasne ali siromašne sadržaje u okolini, drugi traži bogatstvo i iznena­ đenje teško uočljivih pojedinosti! Je li jasno zašto brze saobraćajnice dolaze na periferiju naselja, čak i onda ako zanemarimo da to traži i čisto tehnološki zahtjev što ravnijih ili pravilnijih linija kretanja. Ovakva situacija nije nimalo strana arhitekti ili urbanisti, jer su oni ovaj model često upotrebljavali kod projektiranja mikrorajona, dakle naselja smještenih unutar nekoliko ulica, gdje su vanjske ulice bile predviđene za brzi saobraćaj, a unutarnje saobraćajnice za pje­ šake, bicikliste, eventualno s nekom transverzalom za motorni promet. Središte ovakvog naselja rješavalo se kao veće unutarnje dvorište, bašta ili park, rezerviranih uglavnom za djecu ili starce, a i same gra­ đane u njihovom svakodnevnom kretanju kroz taj prostor, oslobođen gradske vreve i buke. U našem slučaju je ovaj model predviđen za či­ tav grad, dakle za velika naselja, koja u sebi uključuju veći broj mikro­ rajona. Tu se odmah postavlja prigovor da se kod ovakvih većih na­ selja od 50.000 do 200.000 stanovnika neće moći izbjeći da brze i velike saobraćajnice ne prosijecaju nutarnji prostor. To je doista slučaj, iako ne pravilo. No, u tom slučaju takve brze saobraćajnice valja izolirati maksimalno od okoline, najbolje podzemnim tunelima (kao u slučaju metroa) ili nadzemnim saobraćajnicama izoliranim od buke. 197

Stavljajući urbanitet na periferijski prostor, a smirivanje u stilu ruraliteta u središte ili u samu »periferiju središta«, ukoliko će u sre­ dištu dominirati prirodni ambijent (što će biti česti slučaj uz rijeke i morske obale ili podnožja planine), nemamo namjeru da oživimo stari dualizam grad — selo (Hellpach, Simmel, Wirth), koji pretpostavlja dva različita tipa čovjeka kao stanovnika ovih suprotnih sredina. Ovaj tra­ dicionalni dualitet urbanizam — ruralizam danas je već zahvaljujući modernim sredstvima komunikacija i generalizacijom urbanog stila života prevladan, pa je u pitanju promjena ponašanja i doživljavanja urbane sredine od strane jednog te istog pojedinca. Urbana sredina mora postupno voditi pojedinca u svakodnevnom kretanju iz jedne sre­ dine (s naglašenim urbanitetom) u drugu sredinu (s naglašenim anti-urbanitetom), iz anonimne mase u primarnu zajednicu, iz gradske osa­ me u gomili u prirodnu osamu među živim i mrtvim bićima. Naše je gledište, dakle, određenog urbano-ruralnog continuuma, ali u tumačenju jedne moderne situacije, koja pretpostavlja lakoću integracije jednoga sa drugim na osnovi kriterija koje smo ranije razvili. Kad je riječ o integraciji čovjeka u prostorni obhk života, onda je naša osnovna pret­ postavka da su procesi dezintegracije, koje se pripisivalo urbanom pro­ storu (Sorokin, Zimmermann, Spengler), prevladani, te da imamo posla ustvari sa dvije vrste integracije: urbanitetičkom integracijom i zajedničarskom integracijom. Ovo izgleda paradoksalno, ali postaje odmah razumljivo, ako se podsjetimo da potreba za iščezavanjem vlastite in­ dividualnosti u anonimnoj gradskoj masi, izloženoj raznovrsnim vanj­ skim poticajima, predstavlja istinsku potrebu, kao što to predstavlja i potreba za zajednicom gdje se ljudi poznaju i susreću kao poznanici i prijatelji. Prva je sredina prividno labilnija, ali i ona dopušta inte­ grativne procese na osnovi nekih ekstatičkih potreba, potreba u vezi s ekstrovertiranim sklonostima čovjeka, kao što zajedničarski prostor izražava potrebu za intimističkim potrebama. Mi stoga dokidamo neke krajnosti koje su bile ranije oštro suprotstavljene, jer su se odigravale u nečovječnim uvjetima klasne podjele i eksploatacije, te uvodimo pomirenje jedne stvarne proturječnosti, pretpostavljajući društvenu situaciju koja dopušta pomirenje takvih suprotnosti. Oni koji su se bavili dekadencijom grada kao autonomne tvorevine (grad-država ih grad-komuna) specifičnih vrijednosti, te povijesno uspo­ ređivali grad antike i srednjeg vijeka s modernim industrijskim gradom (L. Mumford, O. Spengler, G. Simmel), uočili su da nestaje identifika­ cija građanina sa gradom, s njegovim povijesnim i kulturnim sadrža­ jem, te da je potrebno pronaći nove oblike identifikacije. Tako su došli do suvremenih pojmova socijalne integracije i participacije građana u 198

lokalnoj upravi. Problem se pomaknuo na društveno-političko pitanje klasnih i građanskih odnosa među stanovnicima grada, protiv segrega­ cije i izolacije pojedinaca i društvenih slojeva. Grad je bio shvaćen na prvom mjestu kao »socijalni prostor« s pohtičkim i ekonomskim od­ nosima, suprotnostima i borbama (Ledrut, Lefebvre, Castells i većina u suvremenoj »francuskoj urbanoj školi«). Međutim, ako pođemo od pretpostavke, da je došlo do »socijalističke revolucije«, te da je došlo do novih samoupravnih odnosa u gradu, da su pronađeni najbolji oblici socijalne integracije i zajedničarskih odnosa, pitanje vrijednosti i pred­ meta kulturno-personalne identifikacije još uvijek nije riješen! Tu dolazi u obzir jedna nova dimenzija: bitne životne biološke i kulturne potrebe čovjeka kao čovjeka. Dakle do jednog kulturno-antropološkog pitanja u najširem smislu. Upravo rješavanje ovoga pitanja prisiljava nas na Anti-City koncepciju koju ovdje razrađujemo. Antropološki stav je ovdje po­ sljedica onih razmišljanja što su ih razvili američka ekološka škola iz Chicaga (Park, Burgess, Wirth) imajući u vidu nutarnje migracije sta­ novništva u funkciji proizvodnje i socijalne diferencijacije, francuska škola političko-društvenih klasnih odnosa i borbe za »urbani prostor«, s naglaskom na rješavanje socijalnih antagonizama, i njemačka antro­ pološka škola (Aachenska škola posebno) s pitanjima vrijednosne i psi­ hološke identifikacije stanovnika u oblikovanju grada kao grada. Na ove smjerove se oslanjaju, dakako, sva suvremena estetičko-arhitektonska nastojanja, ali ona uživaju unutar ovdje zacrtanih granica određe­ nu autonomiju i stoga nisu predmet sociološkog pristupa ovoj proble­ matici. Ono što pretpostavlja ovakva Anti-City koncepcija je sljedeće: prvo, da je problem socijalnog odnosno kolektivističkog planiranja gradogradnje u osnovi riješen (čemu je bila glavna zapreka privatni posjed i stambena eksploatacija); drugo, da su pronađeni i ustavno utvrđeni temeljni oblici političko-društvenog uređenja u smjeru novog zajedničarstva (temeljni oblici odgovaraju jednoj dosta fleksibilnoj i razno­ vrsnoj ideji zajedničkog života o čemu smo ranije govorili, a koja ide od omladinskih komuna do samačkih domaćinstava); treće, da je čovjek u velikoj mjeri oslobođen društveno-nužnoga rada i da mu veliki dio vremena preostaje u toku životne karijere za slobodne radne i stvara­ lačke djelatnosti; a ovo pretpostavlja dosta visoki životni standard, ne nužno viši od onga koji su već postigle suvremene skandinavske zemlje. Ovo ima za posljedicu dvije veoma značajne stvari: produženje školovanja ne samo u mladosti već i u obliku permanentnog obrazo199

vanja i obrazovanja za »treću dob« u toku čitava života, te slobodno bavljenje stvaralačkim zanatskim, umjetničkim i uopće kulturnim dje­ latnostima. Takav čovjek ne biva više transportiran od radnog mjesta do kuće-spavaonice, već se on mnogo kreće po svojemu gradu i zanima se za mnoge vidove njegova života. To je čovjek koji ima aktivan i plodan odnos prema svojoj životnoj i društvenoj sredini. A to znači ono što želimo u ovom slučaju naročito podvući, da nje­ gove stvaralačke i proizvodne sposobnosti ne opadaju kad napušta rad­ no mjesto, iako za njega kao društvenog čovjeka one zavise na radnom mjestu od općeg tehnološko-proizvodnog potencijala društva, već one rastu kad ide od radnog mjesta prema mjestima slobodnih djelatnosti (obrazovnih, radnih, umjetničkih). Kretanje prema stvaralačkim spo­ sobnostima mi smo stavili kao kretanje od periferije prema središtu, gdje se u središtu nalaze izrazito kontemplativne aktivnosti, ali ne u nekoj crkvi, već u prirodi. Da li je to oživljavanje u središtu grada ne­ kog ruralnog ambijenta, jer je i crkva stajala u središtu sela, ili deističkog s kontemplacijom prirode, kao što je zamišljao Howard sa svojim gradovima-baštama? Samo prividno je tako, jer mi za definiranje ovoga čovjeka, za njegov prosječni društveni profil, uzimamo njegovo svako­ dnevno kretanje kroz čitavi kontinuum od urbaniteta do kozmičkog smi­ renja, uzimamo ga antropološki kao čovjeka raznovrsnih potreba i protivurječnih sklonosti (homo faber — homo sapiens — homo rationalis — homo ecstaticus). Mi ga ne želimo centrirati ili definirati po jednom određenom mjestu i određenom stavu u životu ili djelatnosti u prostoru. Za nas je ovaj veoma konkretni čovjek istovremeno i utopijski čovjek u smislu da nije vezan ni uz jedno konkretno mjesto, iako mu sva mje­ sta, a naročito ona u kojima živi, pripadaju, tako da ih dijeli kako s drugima ljudima tako i sa svojom samoćom. Ma koliko se nekome tko je pod utjecajem tehnokratskih ideja mo­ že činiti da je smirivanje prema središtu i prebacivanje proizvodnih funkcija prema periferiji, po načelima najmodernije tehnologije, ap­ surdno, ovaj apsurd je samo prividan, jer ne poznaje stvarnu situaciju stvaralačkih djelatnosti čovjeka u suvremenom ili postindustrijskom društvu. Riječ je o tome, da moramo strogo razlikovati između čisto tehnološkojproizvodnih funkcija, koje su samo primjena znanstvenog stvaralaštva na proizvodnju, i stvarnih stvaralačkih funkcija koje se ne odnose na samu proizvodnju. I čisto primijenjena znanost danas, da bi bila proizvodna i »stvaralačka«, mora polaziti ne samo od funda­ mentalnih znanosti, već i od humanističkih znanosti, posebno od filozo­ fije, kao što je to dobro shvatio Western Electric i druge američke kom200

panije koje su povjerovale Guklford-Tavlorovoj školi da je za stvaranje u svim znanstvenim oblastima potrebno »divergentno mišljenje«, da­ kle bavljenje oblicima mišljenja što se jako razlikuju od rutinskog miš­ ljenja u datoj oblasti. Ovdje je ova ideja primijenjena na jednu novu situaciju i ulogu čovjeka u modernom društvu i odnosi se bitno na nje­ govo slobodno vrijeme, koje je za nas također središte individualnog života. Naravno, u slobodnom vremenu možemo uspostaviti hijerarhiju aktivnosti, koje idu od čisto reproduktivnih (obnova energije) do pro­ duktivnih ili kreativnih: odmor (spavanje) — rutinske djelatnosti (kuć­ ni poslovi) — proizvodni poslovi (zanat u slobodno vrijeme) — umjet­ ničke djelatnosti — obrazovanje — znanstveno istraživanje (znanstveno istraživanje ne poznaje razliku između »radnog« i »slobodnog vremena«, jer se odigrava u budnim stanjima kao i za vrijeme spavanja!) — stva­ ralačka mašta — egzistencijalna kontemplacija. Svi ovi oblici karakteri­ ziraju stvaralačku djelatnost čovjeka. Očito je da prema predloženoj she­ mi oni dolaze u središte urbanog prostora, a ne na periferiju. (U suvre­ menim gradovima, gdje su poslovi, trgovina i uslužne djelatnosti uzurpi­ rale najbolji prostor, mnoge ustanove sa stvaralačkim programima bježe u suburbani prostor. Međutim, za samoću koju tamo nalaze plaćaju cije­ nu sami građani, koji se odriču svojega grada, jer formalno pomoću br­ zih komunikacija bježe iz njega!) Ako želimo vratiti čovjeka gradu, onda moramo i stvaralačke djelatnosti locirati tako da su one pristupačne čovjeku koji hodajući i gledajući može osjetiti kako se približava sve gušćoj atmosferi grada, prolazeći kroz njegove ljepote, u mjesta gdje obitava ljudski duh. Bijeg iz grada znači osiromašenje njegova duhovna sadržaja (primjer su američki univerzitetski kampusi!), ali i osiroma­ šenje duhovne identifikacije građanina sa svojim gradom. Mislim da će biti dovoljno jasno zašto nasuprot tehnološko-proiz­ vodne entropije, koja ide od periferije prema središtu, postavljamo generativno-stvaraiačku negentropiju, protiv gubljenja proizvodnih i dinamičkih energija akumulaciju i koncentraciju stvaralačke energije. Dok tehnološko-proizvodna antropija raste prema središtu zajedno s opadanjem društvenih proizvodnih djelatnosti, dotle generativno-stvaralačka negentropija raste s obrazovnim, rekreativnim i kreativ­ nim djelatnostima koje su locirane prema središtu. Razumije se, da i jedna i druga nemaju strogo oivičene granice, već se samo radi o tendenciji lociranja. Za industrijska postrojenja je ova tendencija sa­ svim jasna, ali za zanatlijska već je više difuzna, jer može ulaziti u razne zone. Isto važi i za intelektualno-stvaralačke djelatnosti, koje se mogu nalaziti u rezidencijalnoj zoni, vezane uz stan, kao što je slu201

čaj kod većine intelektualaca, koji nisu vezani uz laboratorijske uvje­ te. Ono što dominira u svakom slučaju je smirivanje temporalnosti s obzirom na čitav ambijenat u kojem prevladavaju oblici ljudskih ko­ munikacija sa drugim ljudima i prirodom. Sam pojam središta ovdje ide u smjeru stvarne granice između na­ selja i prirode. Ono je sasvim pristupačno pješaku i najviše izloženo pješaku, ali se radi o šetačima koji se upućuju u prostor parka, gdje je podjednako prisutna i igra i mirovanje, slobodan dodir sa drugim ljudima kao i osama: to je dio najmanje formaliziranih i konvencio­ nalnih ljudskih dodira s obzirom na društveni status pojedinih kate­ gorija ljudi. Prostor podjednako otvoren bogatima kao i siromasima, obrazovanima kao i neobrazovanima, djeci kao i starcima. Priroda je najdemokratskiji medij u ljudskom životu. Zato kad govorimo o središtu ili središtima u okvirima uobičajenih naselja imajući u vidu razne oblike trgova, onda ih moramo izuzeti iz ovog pojma Središta ili sredine naselja. U duhu jedne policentrične koncepcije normalni trgovi svih tipova, od piazzeta do monumental­ nih trgova prirodno će biti smješteni u rezidencijalnoj zoni, odnosno na njenim rubovima u dodiru bilo s poslovnom zonom bilo sa stvar­ nim Središtem, mirnim, prirodnim ambijentom. Tu je, dakako, uklju­ čen i historijski dio, kad on zamjenjuje u Središtu prirodni ambijent. Tada je riječ o »smirivanju« temporalnosti drugoga tipa: umjesto u kozmos prelazimo u povijest, a uloga distance u jednom i u drugom slučaju je važna. 202

Graf. 8. — PROSTORNE DIMENZIJE OD VANJSKOG URBANITETA DO SREDIŠTA (idealnotipska

projekcija)

= vanjski urbanitet = središte = pola sata 2—3 km šetajući

Normalno strukturiranje Anti-City naselja odgovara kriterijima kre­ tanja kroz grad koje dopušta progresivno opuštanje u smislu naznače­ ne dinamike jačanje tehnološko-proizvodne entropije, porast generativno-stvaralačke negentropije), s jedne strane, i laku identifikaciju sta­ novnika s gradom u njegovoj punoći, s druge strane. Identifikacija uk­ ljučuje i kontemplaciju, gledanje, promatranje, zaustavljanje, pa sto­ ga to nije ona identifikacija koju tako dobro znaju automobilisti, s obzirom na ulogu semafora i jednosmjernih ulica! Radi se, dakle, o kretanju pješaka. Prema tome, nutarnja, duhovna ili temporalna di­ namika naselja je normirana prema kretanju čovjeka-pješaka. Iz tog zahtjeva, odmah se lako nameće pitanje veličine naselja. Mi smo već spomenuli da je struktura mikro-rajona često puta sasvim slična ne­ kim osnovnim načelima ovoga strukturiranja grada, ali je bitna razli­ ka upravo u veličinama kretanja i oblicima života. Kretanje kroz mikrorajon može trajati od jednog ruba do drugoga idući promjerom pet do desetak minuta najviše. Kad se radi o gradu, onda je u pitanju kretanje od zone urbaniteta s maksimalnom koncentracijom radnih mjesta i proizvodnih funkcija do Središta, koje će biti oko pola sata 203

za pješaka. Dakle, radi se o kretanju od periferne zone do samog Sre­ dišta, a ne o kretanju čitavim promjerom: Zašto je važno kretanje od vanjskog urbaniteta do Središta? Zato što upravo dinamička struktura temporalnosti od ove periferne zone do Središta mijenja svoju prirodu, i stanovnik koji se kreće iz jedne u drugu mora je osjetiti u svojem kretanju, pomicanju udova i načinu disanja, iako ona prodire u njega zahvaljujući u prvom redu očima! Drugi važni razlog leži u tome što zona Središta nije dimenzionalno određena. Doista, to može biti park različite veličine, ili neki zoološki vrt, ili neka rijeka, ili neka morska ili jezerska obala, ili čak neko brdo pa i čitava planina. Zamislimo jedan takav divan grad oko jedne ne prevelike planine koja bi napajala svaki dio grada uokrug svježim zra­ kom! A već smo rekli da to središte može biti historijski dio grada, koji ima svoju sasvim posebnu dinamiku, određenu logikom prethod­ nih vijekova, a sačuvanu i danas zahvaljujući pametnoj raspoređenosti djelatnosti i opreme u tom dijelu grada. Zagreb ima takav dio Središ­ ta i to u dvije moguće varijante: jedna uža je historijski dio Starog grada ili Griča, a druga mnogo šira je obavijanje Zagreba oko Sljeme­ na. Treći može biti naslon na Savu. Ali mnogo štošta valjalo bi mije­ njati da se u Zagrebu postigne jedan urbano smisleni i koherentan pro­ stor! Ovdje se može postaviti odmah pitanje, da li će automobilski pro­ met biti potpuno izbačen iz prostora grada koji je rezerviran za pješa­ ke ili bicikliste? Razumije se, da je tehnički nemoguće spriječiti neke brze saobraćajnice da ne presijecaju grad, ili da su im nepristupačna neka mjesta koja se smatraju u saobraćajnom pogledu veoma frekventtiranima. Rješenje za ovaj problem vidimo u prometnim enklavama i podzemnim saobraćajnicama, a eventualno i i u nadzemnima, ako su dobro akustički i vizualno izolirane. Tehničko rješenje u pogledu stvar­ nog ugođaja grada, njegove atmosfere i doživljaj ne percepcije s obzi^ rom na smirivanje temporalnosti traži da se ne samo akustički već i vizualno isključe brze saobraćajnice, doživljaj žurbe i bučnog hitanja.

SAOBRAĆAJNE ENKLAVE ZA MOTORIZIRANI PROMET

Dok podzemne saobraćajnice daju uvijek dovoljnu izolaciju i ne ometaju ambijent grada, s nadzemnima to nije slučaj. Stoga valja pred­ nost dati prvima. Naravno, iz razloga ekonomičnosti, a i iz ekoloških razloga, koji put se ne mogu izbjeći nadzemne saobraćajnice. Kod ovih je naročito važna zvučna i vidna izolacija. Načelo će biti njihovo svo204

Graf. 9. — SAOBRAĆAJNE ENKLAVE ZA MOTORIZIRANI DNEVNI PROMET

đenje do nekog minimuma kako grad ne bi ličio na životinju koju je obuhvatila velika hobotnica, kao što se doima Tokio Kenzo Tangea s nadzemnom mrežom saobraćajnica. Imajmo na pameti da su takva rješenja ružna i nehumana. Razumije se, da se iz grada, iako je pretežno shvaćen kao prostor za pješaka, ne može potpuno ukloniti motorizirani saobraćaj, i to pr­ venstveno onaj koji je predviđen za zdravstvenu i društvenu zaštitu gra­ đana (ambulantna, vatrogasna, redarstvena prometala). No, kako se ovdje radi o sporadičkom a ne neprekinutom prometu, to ona neće na­ rušavati dominantni izgled grada. To znači da normalni splet ulica os­ taje, iako se njihova funkcija donekle mijenja i prilagođava općem shvaćanju urbanog prostora. Prije svega valja potpuno ukloniti onu paradigmu da je privatni motorni saobraćaj osnovica planiranja čita­ vog urbanog prostora. Jedan njemački načelnik je izjavio da su »gra­ dovi samo smetnja za normalni automobilski saobraćaj«. Ovu izjavu valja izokrenuti i reći: »Automobili su samo smetnje za normalni sao­ braćaj u gradu!« S ovakvim stavom rješavanje prometa dobit će drugi vid i dopustiti druga rješenja od dosada uobičajenih. Podsjetimo sa­ mo na tipično tehnokratsko gledanje koje je želilo da obale Seine u Parizu pretvori u brze saobraćajnice, jer one nisu potrebne šetačima! 205

Kakvo barbarstvo! I koliko puta se ono ponavlja u ovom motorizira­ nom svijetu. Na sreću podigli su svoj glas sami građani, koji nisu za­ boravili da pored četiri točka imaju i dvije noge. Ako pokušamo projicirati predviđeno »idealno kretanje« u urbani prostor stavljajući u središte čovjeka-pješaka, tako da grad u svojem globalnom vidu ostane svojina njegove percepcije i doživljaja, tada dimenzije grada variraju od 2 do 10 kilometara. Vidimo da je fleksi­ bilnost dimenzija veoma velika, a ona zavisi od ekološko-geografskih kao i proizvodno-socijalnih obilježja grada. Razumije se, da na ovu fleksibilnost utječe u velikoj mjeri sama priroda Središta koji je kao park ili šuma veoma rastezljiv pojam. Ali isto tako rastezljiv ako je shvaćen i kao ruralni ambijent, vještačko selo. Ovdje se nameće odmah

U nekim gradovima pje­ šaci su izolirani od gra­ da i od zgrada poseb­ nim stazama — mostićima, koje liče na otvo­ rene tunele kroz urbanu pustoš.

206

jedan od bitnih prigovora: ako postavljamo gradu prostorne granice i to tako da rezidenci jalni dio ogradimo urbanitetom kao stranim ele­ mentom rizidencijalnom dijelu i nutarnjim, intenzivnijim i svestranijim oblicima života građanina u neradno vrijeme, nismo li tada pre­ tvorili urbanitet u jednu vrstu sredovječnog bedema koji onemogućava prirodni rast grada (čak i pod pretpostavkom da ćemo uspjeti ostva­ riti nultu točku demografskog prirasta stanovništva)? Nismo li se vra­ tili ideji sredovječnog grada s čvrsto utvrđenim vanjskim granicama? Naš odgovor je: doista postavljamo »vanjske granice« gradu, ali tako da te »vanjske granice« ne sprečavaju njegovu ekspanziju, ukoliko se ona pokaže neophodnom bilo zbog demografskog porasta bilo zbog po­ sebne koncentracije stanovništva na ovom području. O tome se lako uvjeriti, ako za ekspanziju uzmemo kao oslonu točku mjesto gdje je pritisak najveći, a to je upravo u zoni urbaniteta. Dosadašnje više stihijsko planiranje, vršilo se po metodi kaktusa, tako da je novi dio izrastao iz mesa staroga dijela i rastao tako dugo, dok ga je stari mogao podržavati i hraniti svojim vlastitim organskim funkcijama. Taj je rast nikao obično kao monofunkcionalan, to jest izgradnja se vršila prvenstveno zbog rješavanja stambenog pitanja. No, nakon nekog vremena pojavila se potreba funkcionalne diferenci­ jacije novoizgrađene mase i tada su nastale urbanističke muke, jer je u novo naselje valjalo ubacivati sve ono što sadrži staro: trgovačke, uslužne, prometne potrebe za veću masu stanovnika. Staro naselje po­ stalo je »peau de chagrin« (koža jada). Ako je naselje bilo planirano u dosta širokim prostornim oblicima, nova oprema se ubacivala unu­ tar njega ili se ubacivala na periferiju kao novi dio izgradnje. U sva­ kom slučaju naselje, u početku racionalno zamišljeno, sad je posta­ lo predmet iracionalne intervencije: snađi se kako znaš! Nema sumnje da ovu kaktus-metodu valja napustiti i okrenuti se globalnom planira­ nju, zamišljati prostor u njegovom potencijalnom rastu i njegovoj po­ tencijalnoj funkcionalnoj diferencijaciji. Globalno planiranje je uvijek i polijunkcionalno, makar u latentnom obliku. Ono mora lebdjeti stalno pred očima planeru. Dosada se planer ponašao kao termit ili dabar koji stalno po potrebi nadograđuje svoju tvorevinu, sve dok se ona zbog ne­ ravnoteže ne sruši, ukoliko ne ostane trajati kao svjedok ljudskog slje­ pila. Možemo reći da je planiranje u urbanizmu kao i u drugim oblasti­ ma uvijek težnja ravnoteži, usklađivanju elemenata sa cjelinom. 12 »Što je ustvari planiranje, pita se Ledrut, ako nije svjesna organizacija postoja12

Vidi R. Ledrut, La sociologie urbaine (Urbana sociologija).

207

Graf. 10. — SMJEROVI MOGUĆE EKSPANZIJE NASELJA

izgrađeni dio naselja sa vanjskim urbanitetom ekspanzija izgradnje prema sjeveru sa novim urbanitetom zeleni p o j a s ekspanzija izgradnje prema istoku urbanitetom

sa novim

brze saobraćajnice Legenda: Sektor označen s I. je sjeverozapadni dio izgrađenoga naselja i pred­ stavlja zonu vanjskog urbaniteta s brzim saobraćajnicama sjever—jug, istok—za­ pad. Iznad te zone počinje neodređena periferija. Planiranje novog naselja uslijed potreba ekspanzije sada se može vršiti u tri smjera: sjevernom (zona II), zapadnom (zona IV) ili sjevero-zapadnom (zona I I I ) . Odluka o smjeru zavisi od planera. Bitno je da prelazak u drugu zonu počinje ponovo od vanjskog urbaniteta, pa ako se prioritet u izgradnji daje rezidencijalnom dijelu, a valja ga pomaknuti više unutra u označenim smjerovima. Zato u početnoj fazi izgradnje nova naselja liče na gradove-satelite.

208

nja, to jest efikasno predviđanje? To je put između sadašnjosti i buduć­ nosti, kojega nije moguće zacrtati bez stalnog prilagođavanja dijelova, na osnovi stabilnog sporazuma između cjeline i njegovih dijelova.«

7. K O M E N T A R UZ P R E D L O Ž E N E D I M E N Z I J E

Iako smo kao suprotni pol »urbanitetu« stavili »susjedstvo«, valja reći da je »susjedstvo« veoma sporni pojam, jer je izgubio svoje izvorno značenje primarne društvene zajednice. Naime, pojam »susjedstva« ne nosi više osobine primarne socijalne grupe s ličnim interakcijama za­ snovanima na individualnom poznavanju, sudjelovanju u zajedničkom životu, međusobnoj neformalnoj kontroli, davanju neprivrednih uslu­ ga i tako dalje, u duhu Tonniesove antinomije »društvo — zajednica« (ili »selo — grad«), što pretpostavlja i određene teritorijalne dodire i gustoću, s topografskom orijentacijom i percepcijom koja obuhvaća životni prostor zajednice gotovo na isti način kao i vlastiti dom. Po­ jam »susjedstva« danas se najčešće uzima u smislu »lokalne zajedni­ ce«, kao elementom prostornog planiranja. Tako se uzima »jedinica susjedstva« kao »integrirana planirana ur­ bana zona povezana sa širom zajednicom čiji je dio i koja se sastoji od stambenih distrikata, škola ili vrtića, opskrbnih mogućnosti, vjer­ skih objekata, otvorenih prostora i možda u izvjesnom smislu i servi­ sne industrije.«13 Kao što vidimo, već se od C. A. Perry-a (1929) nastoji susjedstvo odrediti kao organiziranu životnu sredinu s nizom neophodnih druš­ tvenih ustanova: škole, dječje ustanove, opskrbni centri i slične usta­ nove, a taj prostor omeđiti bržim prometnicama koje ga zaobilaze ili kroz njega prolaze. Marinović-Uzelac utvrđuje: »Ti su principi utjecali na izradu gotovo svih urbanističkih planova neposredno nakon drugog svjetskog rata, a u većini slučajeva vrijede još i danas zbog tehničke, upravo shematske, jednostavnosti i elementarne funkcionalnosti.« (Op. cit., str. 170). Da je u takvoj definiciji susjedstva izgubljen prvobitni smisao pri­ marne zajednice vidi se po utvrđivanju same veličine susjedstva. Te se veličine kreću od 6.000 do 10.000 stanovnika, a upotrebljavaju se i u urbanom planiranju u Jugoslaviji. Kao primjer upotrebe susjedstva 13 Encyclopedia of Urban Planning, Whittick A., ed. McGraw Hill Book Co, New York, 1974, str. 714. Citirano prema navodima Ante Marinkovića-Uzelca Socijal­ ni prostor grada, koji se veoma opširno bavi problemom susjedstva i donosi suvre­ mene koncepcije o njegovoj prostornoj upotrebi.

14 Grad po mjeri čovjeka

209

u tom smislu možemo navesti plan za satelitski grad Londona, Ongar sa 60.000 stanovnika, kojega je Abercrombie izradio i podijelio u šest jedinica susjedstva, a te su se kretale od 8.200 do 11.750 stanovnika. Takvih primjera ima bezbroj. Budući da pojam »susjedstva« za ovako velike jedinice, pogotovu ako su bile sastavljene od blokova unutar ko­ jih ljudi saobraćaju pomoću liftova, nije bio pogodan, to se počelo upo­ trebljavati druge nazive kao »residential community«, »district«, »village«. Ustalio se pojam »stambene jedinice« (Bardet, 1941) i »stambe­ ne zajednice«, koji je kod nas kasnije nazvan »mjesnom zajednicom« kao »samoupravnom zajednicom građana ruralnih i urbanih naselja« u kojoj »građani neposredno sudjeluju u samoupravljanju u aktivno­ stima da zadovolje osnovne komunalne, kulturne, zdravstvene, socijal­ ne i druge potrebe i želje zajednice.«14 U našoj urbanoj praksi te su jedinice nešto manje i kreću se od 5.000 do 8.000 stanovnika. Međutim, sam pojam susjedstva postao je predmet empirijskih is­ traživanja, da bi se vidjelo koji faktori utječu na njegovo formiranje u suvremenim velikim gradskim aglomeracijama. Tako se uvidjelo da sama prostorna bhzina nije dovoljna. Da tu igraju veliku ulogu obite­ lji s brojnom djecom, dakle djeca kao posredični faktor neformalnih odnosa (Greer S. i Kube E., 1959), ali i drugi društveni faktori, kao ekonomski status ili etničke karakteristike (Tryon, 1955, Bell, 1956). Francuski su autori upozorili na funkciju ulice, o čemu smo već ranije govorili. Ulica može, doduše, razdvajati, kad je to velika i brza prometnica, ali normalno, kad služi kretanju pješaka, povezuje sta­ novnike ne samo ulice već i određenog bloka. (Kako se u urbanom pla­ niranju ulica uzima kao međa jednog stambenog bloka, to se zaborav­ lja da ulica u ovom slučaju nije »međa« nego njena suprotnost!) Sociološka su istraživanja pokazala da se ljudi u gradovima, za raz­ liku od seljaka, ne upoznavaju i združuju na osnovi prostorne blizine, već mnogo više na osnovi svojih i ličnih interesa, a tu dominiraju pro­ fesionalni interesi, oni koji su vezani uz rad, a tek onda dolaze drugi interesi izvan radnog vremena — obiteljski, pa rekreativni. Uloga klu­ bova i klupskih prostorija u radnim prostorima (u tvorničkom ili ured­ skom kompleksu) je veoma važna, kao i u stambenim četvrtima. Me­ đutim, sama raspršenost interesa, povezana s prostornom raspršenošću, može se kompenzirati, ako se susjedstvo u njegovom izvornom zna­ čenju postavi kao cilj prostornog planiranja. Susjedstvo u ovom slu­ čaju nije obični »iskustveni nalaz« već je ono i određeni zadatak dru­ štvenog neformalnog udruživanja! O tom obliku neformalnog udruži14

Mjesne zajednice u komunalnom sistemu i zadaci Socijalističkog saveza,

Subotica, 1962.

210

vanja ljudi urbanista mora voditi računa. Na koji način? Tako da samo prostorno oblikovanje stambenih jedinica pogoduje društvenim dodi­ rima, te da se misli na sveukupnu opremljenost stambene zajednice, od ulice do bloka. Oblik kuća, raspored ulica, pješačkih putova, par­ kova, simbola igra veliku ulogu. Mi stoga zadržavamo pojam susjedstva u početnom socijalnom zna­ čenju, a kao jedinicu prostornog planiranja suprotstavljamo mu »stam­ benu jedinicu« ili »mjesnu zajednicu«. Susjedstvo je dinamički i poten­ cijalni elemenat u svakoj stambenoj ili mjesnoj zajednici: ono je ono što je potencijalno ih virtuelno, što je kao ljudski razvoj ih ljudska društvenost određeni vid spontanog ah i smišljenog društvenog života. Mi nismo protivni tome da se pojam susjedstva, nakon što je ovako dinamički shvaćeno, ponešto proširi, odnosno da se širi preko svojih granica na osnovu nekih nutarnjih sila koje su mu inherentne. Ako su stambene jedinice ogoljele i opustjele kako u oblikovnom pogledu tako i u pogledu svoje opremljenosti, te liče više na neku naseobinu na Mjesecu nego na Zemlji, tada nema šanse da bi se susjedstvo razvi­ jalo, jer će iz njega ljudi bježati bilo u svoj stan, bilo u neko drugo obližnje naselje. Ako ono posjeduje potrebnu društvenu gustoću u lju­ dima i opremljenosti, a bogato je i raznovrsnim simboličkim sadrža­ jima, tada će čovjek nalaziti u njemu svoj svakodnevni užitak. Stoga kao vezu između susjedstva i stambene zajednice, pa i šire do prostora gdje dominira urbanitet, uzimamo jedan oblik komunika­ cije koji ostaje neformalan, jer ne sadrži nužno lična poznanstva, iako i njih ima, ali koji je ipak dovoljno čest i čvrst da bi stvorio osjećaj familijarnosti, pa ćemo ga nazvati socio-ekološkom komunikacijom ili percepcijom. Radi se o prostoru kroz koji se čovjek povremeno ili često kreće, a susreće se s njemu poznatim predmetima i ljudima, s kojima ne stoji nužno u nekom bližem odnosu. Čovjek usvaja svoju životnu sredinu sa svim osjetilima, iako Jane Jacobs daje veliku prednost očima. Za načine usvajanja prostorne oko­ line, doista se najviše ispitivalo vidnu percepciju i pamćenje zavisno od nje. Međutim, doživljaj životnosti koji nas veže uz jednu okolinu nije manje zavisan od mirisa i okusa, a da ne govorimo o svim kinestetičkim osjetima vezanima uz naše kretanje i općem tonusu ili ras­ položenju, koje varira s danima ili s prostornim svojstvima kroz koji se krećemo. Kao što varira, uostalom, i sa susretima ljudi: neki nose više vedri a drugi otužni utisak. U susretu s okolinom kroz koju češ­ će prolazimo nikako nam ne moraju biti poznati svi ljudi, u smislu susjedstva, to jest međuličnih odnosa. Dovoljno je da ih prepoznajemo kao dio okoline, pa ćemo s nekima tek kojiput a s drugima možda ne14*

211

ćemo nikad neposredno komunicirati. Čak i stranci, koji su se sasvim slučajno zadesili u toj okolini, dobivaju neke crte poznatosti, kao da su njezin prirodni dio, jer ulaze u uobičajenu percepciju poznatoga-nepoznatoga. Nepoznato kao da unosi neku svježinu u ono što je po­ znato i uobičajeno! A ipak je to »naša« okolina. Ova socio-ekološka percepcija u velikoj mjeri zavisi kako od same konfiguracije prostora u kojemu živimo, koja može biti više podatna našem oku i kretanju, a može biti i više zatvorena prema nama, tako i od našeg vlastitog kretanja u urbanom prostoru, koje može biti sku­ čeno ili raspršeno, skutreno ili poletno, suženo ili prošireno. Zavisi od načina života, od životne dobi, ali i od ljubavi prema vlastitom mjestu. Socio-ekološka percepcija je izraz prostornog patriotizma i kulture gra­ đanina. Iznad svega njegove druželjubivosti, potrebe da vidi i susreće ljude u sredini u kojoj živi, makar s njima i ne razmjenjivao riječi ili ideje. Socio-ekološka percepcija nije elemenat prostornog normiranja, kao što se pokušalo to načiniti od susjedstva ili stambene zajednice. Ona je mnogo dinamičnija i relativnija tvorevina ljudskog doživljaja prije sve­ ga. Ali ona u oblikovanju prostora mora lebdjeti pred očima svakom ur­ banistu: kako načiniti prostor privlačnim i prijateljskim čovjeku? Socio-ekološka percepcija se razlikuje od doživljaja urbaniteta po tome što je ona kategorija ljudske svakodnevice, onoga svakodnevnog života koji je strukturiran po nama i našim navikama, koji nam, dakle ostaje veoma bliz i familijaran. U urbanitetu se gubimo kao dio ano­ nimne mase, iako nam ni on nije potpuno stran kao doživljaj okoline. U urbanitetu mi više pripadamo »drugima« nego samima sebi! Ovdje smo »kod kuće«. Zato se najčešće socio-ekološka percepcija izjednaču­ je s doživljajem »naše četvrti«, iako joj granice nisu tako jasno zacr­ tane. Kad čovjek kaže: »Ono je moj kvart« nekom prijatelju kojega vo­ di svojoj kući, onda ima u vidu ovaj doživljaj familijarnosti prostora u kojemu je naviknuo na mnoge njegove pojedinosti. S gledišta individualnog doživljaja radi se o percepciji, ali s gledišta grupe ili skupine koja živi u tom prostoru, riječ je o komunikaciji, ali o komunikaciji koja je istovremeno formalna i neformalna, intimna i distancirana, slobodna i konvencionalna, s granicama koje također va­ riraju u pogledu neposrednosti i otvorenosti. Čovjek u euforičkom ras­ položenju nastoji načiniti što neposrednijima i intimnijima, a ljudi u socio-ekološkoj percepciji je trpe, iako bi u drugim situacijama bili manje trpeljivi i podnošljivi prema njoj. Postoje, dakako, posebni da­ ni, svečani, pijani, kad svi nastoje brisati ono što postavlja granice me­ đu ljudima u toj okolini, ali su takvi dani povremeni, a ne stalni. Os212

tavljaju tragove, iako se stvari i odnosi obično »vraćaju u svoj red«. Društvene grupacije teže ekstatičnosti, i u tu svrhu odabiru trenutke i prostore. No, ovdje je potreba za ekstatičnošću prisutna kao latentna. To je ono što nam »našu četvrt« čini gradom, dok nam je potpuna od­ sutnost takve mogućnosti čini hladnom i tuđom. 8. KONTEMPLATIVNA TEMPORALNOST SREDIŠTA GRADA Smirivanje temporalnosti u središtu ima višestruki smisao: otvaranje prostora za slobodnu stvaralačku djelatnost, za dodire s kulturnim do­ stignućima, za sanjariju, za dodir s prirodom i kozmosom. Smirivanje temporalnosti znači, dakle, prijelaz u onaj oblik slobodnog trajanja ko­ ji našu egzistenciju otvara ne samo prema kozmičkom vremenu već i prema svim prošlim i mogućim »budućim vremenima«. Radi se o jed­ nom vremenski visoko pohvalentnom prostoru. Središte više nije grč suvremene potjere za bogatstvom, to jest neko trgovačko središto, ono nije više ni demonstracija političke moći, neki biljeg monumentalnosti pred kojim čovjek pada ničice. To je prostor u najvećoj mjeri prija­ teljski samom čovjeku, čovjeku i drugom čovjeku — slobodnoj ljud­ skoj komunikaciji. Da h središte, kakvim ga zamišljamo, ne predstavlja veoma suženi oblik »dezurbanizacije«, sužen na dimenzije jednog parka ili jedne ko­ lekcije historijsko-muzealnih eksponata? Nije li to veoma skromno pre­ ma onome što su nekada zamišljali revolucionarni arhitekti u Sovjet­ skom Savezu? Tamo je bilo moguće zamisliti kako se grad rasplinjuje u bezgraničnim širinama Velike Rusije i Sibirskih stepa, kako svaka kuća živi u svom šumskom prostoru, kako je konačno iščezla ona mora betona i asfalta, i kako se čovjek ponovo našao u dodiru s praprirodnom svježinom i netaknutošću, koju danas uživaju mnogi drvosječe u kanadskim i drugim šumama. San kojemu se već narugao Le Corbusier, na račun arhitekata iz sovjetske »Suvremene arhitekture« (Sabsovič, Ohitovič, Pasternak, Ginzburg): »U SSSR-u, dakle postavili su pla­ nove, projicirali su propagandne filmove pred komitetima. I njegovali su jedan san: gradovi će biti na selu, ja ću stanovati 50 kilometara od mojeg ureda pod nekim borom; moja tipkačica 50 kilometara također, ali na suprotnoj strani, pod drugim borom. Svaki od nas imat će auto. Upotrebljavat ćemo gume, put, točkove, trošit ćemo ulje, benzin. Sve će to davati mnogo posla, golem posao, za s v e . . . Jednog lijepog dana, vlasti koje čuvaju vrata razuma na koja ku­ caju opravdani ili himerički snovi rekle su u SSSR-u: »Dosta! Hajde! 213

15

prestanite s tim šalama!« i Le Corbusier dodaje: »Mistika dezurbanizacije razbila si je nos.« Naravno, mistika dezurbanizacije udarila je nosom o cijenu indus­ trijalizacije i stanogradnje koja ni do danas nije riješena. Ali mi smo udarili i o mnogo bitnije granice od onih neposrednih ekonomskih, o granice prostora koji služi ljudskoj eksploataciji — na »granice rasta«, na prostor u kojem je čitava naša zemlja neki »svemirski brod«. Dobi­ li smo jedan novi osjećaj — osjećaj da živimo na brodu s granicama i rubovima svagdje jasno zacrtanima. Naš je zadatak daleko teži, kad se radi o izgradnji prostora u kojem ne želimo stanovati već i prebiva­ ti, kad tražimo mjesto za Čovjeka. Što je gore i teže u našoj novoj situ­ aciji jest činjenica da mi u taj prostor želimo staviti čitavu našu histo­ riju, da mi sebe prepoznamo samo kao djecu jednog dugog povijesnog toka, čak i kad se zagnjurimo u prirodu i predajemo se snovima o nje­ nim granicama ne možemo izbjeći pitanje: Odakle dolazimo i kuda ide­ mo, da se ne sudaramo s granicama u našem vlastitom trajanju. Taj novi osjećaj trajanja povezan je s otkrićem da je naš prostor oskudan, a oskudicu smo osjetili kao životno pitanje upravo kad nam je tehnika dopustila da zakoračimo u svemir, što je možda još pove­ ćalo osjećaj o našim granicama. Međutim, već ovako postavljeno pita­ nje prisiljava nas da nađemo prostor u gradu, mjesto gdje ćemo ga moći postaviti! To je prostor koji smo odredili za čovjeka šetača, čo­ vjeka promatrača i ispitivača svoje okoline, za čovjeka koji se oslobo­ dio ropstva vremenu i koji sada slobodno njime raspolaže. Dakle, polivalentna temporalnost. »Dezurbanisti« su koncem dvade­ setih godina izbacili sam pojam centra ili središta zajedno s pojmom grada. No, kako se grad ipak nametnuo, i to jače no ikada, to se namet­ nulo i pitanje središta, koje nije smjelo biti ono što je u kapitalističkom gradu. Moskva je trebalo da postane golemi park. (»Znamo da će naš projekt socijalističke rekonstrukcije Moskve, pišu Ginzburg i Barč, iza­ zvati urlanje paseista, »restauratora« i električara sviju vrsta, ali smo čvrsto uvjereni da naši radikalni prijedlozi tvore jedini plan — ostvarIjivi i realistični — potpuno moguć već danas a neophodan sutra.«) Grad-park je morao biti sastavljen, naravno, od samih kuća-komuna. Grk Leonidas je izgubio bitku i život, Rus Leonidov je dobio bitku: on je kapitalističkom trgovačkom središtu suprotstavio Palaču kulture. Da li je bitka doista dobivena? Razmislimo malo. »Palača kulture, piše Leo­ nidov, služi kao temelj za kulturne djelatnosti radnika, stalnom proši15

Le Corbusier u Sunčanom gradu, citirano prema A. Kopp, Ville et rivolution, str. 212—213.

214

renju njihove inicijative. Ona dopušta da se organizira čitav sistem poli­ tičke i kulturne naobrazbe na urbanom sektoru gdje je smještena.« (lbid. str. 238). Što se, ustvari, dogodilo s tom Palačom kulture? Njena sudbina je poznata: politički odgoj je progutao kulturni odgoj, pa je ona morala postati još monumentalnija nego što je zamišljena, a to je značilo još više »ići u vis«; morala je pokazivati da u tom političkom odgoju ona ima svoju avangardu — boljševičku partiju, i zato je dobi­ la toranj s crvenom zvijezdom; morala je posvjedočiti da tim odgojem vlada jedna dokončana doktrina — marksizam-lenjinizam, i zato je do­ bila povijesne gotičke oblike (jedna »nova crkva«, zar ne?); ona je mo­ rala garantirati da će intehgencija biti ne samo odgajana, već i preodgajana, i zato je više ličila na tvrđavu nego na odmaralište duha. Rodi­ la se kao plemenita zamisao, a umrla je kao čudovište. Doduše, ne sa­ mo ona. Jasno je da mi ne aludiramo na ovaj promašaj. Za nas je središte također mjesto kulture ali i anti-kulture, mjesto obrazovanja ali i anti-obrazovanja, mjesto društvene komunikacije ali i anti-društvene ko­ munikacije. Ono je topos i u-topos, mjesto stalne diverzije i kontem­ placije. Ono doista odgovara jednom socijalističkom snu, ali snu koji su oni koji »govore u ime socijalizma« temeljito zaboravili. Podsjetimo ih na taj san. A kako vole autoritet, navest ćemo jedan stav Marxa; gdje on razmišlja o prirodi »pravog bogatstva« za razliku od onoga kapitalističkoga: »Ali ustvari, ako apstrahiramo od njegova ograničenog građanskog obhka, što je bogatstvo drugo ako ne u univerzalnoj razmjeni proiz­ vedena univerzalnost potreba, sposobnosti, užitaka, proizvodnih snaga, itd.? Puni razvitak ljudske vladavine nad prirodnim silama, to jest isto tako nad takozvanom prirodom kao i nad vlastitom prirodom? Ap­ solutno razrađivanje vlastitih stvaralačkih dispozicija bez druge pret­ postavke osim prethodnog historijskog razvitka (!) koji čini ovaj tota­ litet razvitka, tj. razvitak svih ljudskih snaga kao takvih, ne izmjerenih na jednom prethodno datom mjerilu, svojom samosvrhom? gdje se on ne reproducira u svojoj određenosti (Bestimmtheit) već proizvodi svoj totalitet? Ne traži da ostane već nešto postalo, nego je u apsolutnom kretanju postajanja?« (Nacrti za kritiku političke ekonomije, str. 387— —388, potcrtao Marx). Vjerujem da je Marx napisao ovu misao nakon što je popio bocu dobrog rajnskog rizlinga! Ona je let u slobodan pro­ stor mišljenja s idejama nabijenim mišlju o slobodi ljudskog stvara­ laštva. Da, to je »pravo bogatstvo«! Ali u čemu se ono sastoji, pokušaj­ mo još jednom promisliti: 215

Prvo, bogatstvo se rađa iz »univerzalnosti razmjene ljudskih potre­ ba i sposobnosti«, što predstavlja određeni kozmopolitizam koncentri­ ran na malom prostoru; drugo, ono pretpostavlja »puni razvitak svih ljudskih sposobnosti«, a to znači ne samo vladavinu čovjeka nad prirodom već i nad »vlasti­ tom prirodom«, u smjeru razvijanja vlastitih stvaralačkih sposobnosti; treće, ljudsko stvaralaštvo teži ostvarenju ljudskog totaliteta, i to je ključna kategorija, koja mora dobiti svoj prostorni ekvivalent; četvrto, ovaj totalitet znači istovremeno razvijanje individualnih stvaralačkih sposobnosti, ali ne u nekoj divljoj nedefiniranoj prirodi, već na osnovi »prethodnog historijskog razvitka«, što znači da je taj čovjek podjednako »biće prošlosti« kao i »biće budućnosti«, da on is­ tovremeno osmišljava i čuva prošlost kao što sanja o budućnosti; on je doista istovremeno i »konzervator« i »restaurator« svojih prošlih kulturnih i spoznajnih dostignuća; peto, on nije »paseista« u onom smislu u kojem su to postali soci­ jalistički dogmatici, jer je sačuvao svoju revolucionarnost u višem du­ hovnom obliku kao sposobnost stvaranja na novim, tek naslućenim, još neodređenim kriterijima, jer on vlastiti i tuđi razvitak ne mjeri na nekom »prethodno datom mjerilu«, što znači da kad on usvaja povi­ jest, on je istovremeno i poriče, odbacuje, jer je prije svega samo svoj kao stvaralački subjekt; šesto, njegovo traženje vlastitog totaliteta je, ustvari, proturječno: ne reproducira svoje prošlo iskustvo, a traži novi, originalni totalitet, jer nije unaprijed određen, već »proizvodi svoj totalitet«. Marxova antropološka misao je jasna: na osnovi sveukupnog histo­ rijskog iskustva, dakle na jednom polivalentnom konceptu vremena i trajanja, valja definirati na nov način svoj vlastiti totalitet, svoju od­ ređenost. To je temporalnost otvorena podjednako prema prošlosti kao i prema budućnosti, jer je čovjek doista zagospodario svojim traja­ njem, a to mu je omogućio čitav društveni razvitak. Revolucionarne su promjene dopustile čovjeku da u sferi stvaranja ljepota i životnih ob­ lika živi u post-historijskom vremenu. Umjetnost je već danas počela živjeti u post-historijiskom vremenu. Tehnička civilizacija to tek nači­ nje s postindustrijskim društvom, a humanizam, dakle, egzistencija oslobođenog čovjeka to će tek moći, kad oslobodi temporalnost za se­ be i svoje potrebe. Središte gradskog prostora pokušava otvoriti ovak­ vu perspektivu, kažem, pokušava, jer sudbina svakog čovjeka leži u nje­ govim vlastitim rukama, a prostor mu tek daje šansu, čisto izvanjsku šansu, ali i unutarnju inspiraciju, da bi to pokušao. 216

GRAD — BAŠTA E B E N E Z E R HOWARDA (1898)

Ebenezer Howard smatrao je da industrijsko stanovništvo mora uživati predno­ sti zdravoga života na selu, i zato je zamislio »grad — baštu«, koja odgovara nekoj sintezi, u gradskim razmjerama, sela i grada (modernoj ideji »rurbanizacije«). Tako je u samo središte grada stavio park. (Ideju Centralnog parka ostvario je u četvrtastom vidu New York u Manhattanu.) Grad je bio postavljen radijalno oko Centralnog parka s dijametrom od oko 1 kilometar od središta prema periferiji. Industrija dolazila je na periferiju, a dalje su se prostirala slo­ bodna polja. Pobude Hovvarda bile su prvenstveno »higijenske« prirode — stva­ ranje zdravih uvjeta života za industrijsko pučanstvo. Međutim, on nije imao nikakvih čvrstih principa za unutarnje strukturiranje grada, i nije predvidio na koji način bi se vršila njegova ekspanzija u modernim uvjetima. Stoga nje­ gova ideja ostaje u okvirima »utopije«, iako je primijenjena, naročito u Engleskoj. S a m a logika unutarnjeg dizajna grada se u toku vremena izgubila.

Pa, kako ćemo strukturirati ovaj središnji prostor? U svakom slučaju središte će biti jedan kreativno-rekreativno poli­ valentan prostor. On će nam dopuštati da u njemu prebivamo u nepo­ srednom dodiru s prirodom, ali i s kulturom, bilo da se radi o parku, šumi, riječnoj ili morskoj obali, bilo da se u toj prirodi susrećemo s 217

biljkama i životinjama koje su nam bliske ili strane, bilo da se susre­ ćemo s djelima ljudskog umijeća u slobodnom prostoru. Neće nam biti neobično, ako sretnemo tamo i djela prošlosti koja je čovjek posveći­ vao svom posebnom odnosu s prirodom i ljudima: neki Dijanin hram neku indijansku kolibu s totemom, neku našu šumsku kuću, jer konač­ no »povratak prirodi« nije čovjekov san koji je Jean Jacques izmislio u svojim maštovnim aberacijama. Da, i mnogo mjesta gdje čovjek mo­ že sam ih s drugim da se poigra ili porazgovara uz neko dobro piće. Kreativna strana središta sadržavat će sve ono što bi htjeli da živi kao kulturni ambijent: i muzeje, i laboratorije, i sveučilišne kampuse, kulturno-historijske evokacije, doista mnogo toga gdje ljudska misao može slobodno lutati i izgrađivati se prošlim i sadašnjim iskustvima. Treba, dakako, izbjegavati onu društvenu segregaciju i izolaciju koju su nekadanje zamisli univerzitetskih kampusa sadržavale, jer se danas sve dobi i svi uzrasti susreću sa stvaralaštvom i kulturom. Negdje će nam se kao središte nametnuti historijsko jezgro grada, sa svojom posebnom atmosferom stoljetne smirenosti. Ovdje je po­ trebno očistiti sve ono iz njega što mu otima autentičnost i unosi zbr­ ku u misao i osjećaje. Restauraciji i konzerviranju ovakvih četvrti s njihovim specifičnim sadržajima valja posvetiti naročitu pažnju. Na­ ravno, da oni dobivaju novu dimenziju s obzirom na svoju sadašnju ulogu, ali to ne znači da ih namjeravamo pretvoriti u muzejske ekspo­ nate i isključiti iz njih svakodnevni život.

218

8

Socijalna integracija u urbanom prostoru*

Razvedenost i pokretljivost modernog života učinila je pitanje socijal­ ne integracije neobično složenom stvari, tako da je nemoguće, kao što smo vidjeli smjestiti ovu problematiku u onu staru dilemu »communitas — societas«. Kriza socijalne integracije, o kojoj se danas mnogo govori, prvenstveno je izraz raspadanja tradicionalnih oblika socijalne integracije, ali isto tako i stihijskog razvitka velikih aglomeracija koje više liče na nadiranje džungle u stare hramove nego na smišljenu ljud­ sku akciju. Stoga je pitanje socijalne integracije dobilo prvenstveni značaj. Valja odmah reći da se ono ne može uspješno riješiti, ako se ne uzme u obzir sva raznovrsnost kako socijalnih veza i društvenih uloga suvremenog čovjeka, tako i bogatstva svih oblika simboličke identifikacije u njenom prostornom i kulturnohistorijskom vidu. Iako je čovjek još uvijek životinja po tome što prostorne identifikacije pre­ rezu nad vremenskim, ipak je on postao čovjek upravo po tome što je vremenska ili povijesna dimenzija došla do prevlasti nad prostor­ nom, što je kulturu unio u prirodu. U tome kontekstu sve više sazri­ jeva spoznaja da humanost čovjeka definira činjenica da je po prirod­ nim dispozicijama »kulturno biće«, ali isto tako da kulturna preobraz­ ba njegove prirode i prirodne okoline ne smije ići protiv njega kao »prirodnog bića«. Stara Marxova formulacija o modernom humanizmu, naime da je »komunizam = naturalizam, a naturalizam = komunizam« sve se više danas konkretizira kao postulat odnosa čovjeka prema civi­ lizaciji i prirodi upravo na području prostornog planiranja. Stoga ćemo problem socijalne integracije razmatrati sa dva osnov­ na gledišta: a) oblici društvene interakcije, i b) oblici simboličke iden­ tifikacije. Među oblicima društvene interakcije imamo institucionalizirane ob­ like interakcije, koji su povezani sa statusom građanina kao stanara, * Napomena: Ovaj tekst je u nešto širem obimu objavljen u časopisu »Socio­

logija«, 1977, br. 1 pod naslovom Problemi socijalne integracije u urbanim sredi­ nama.

219

(kućni savjeti, stambene zajednice, mjesne zajednice, itd), zatim razne formalne organizacije političke, kulturne i rekreativne prirode (Savez komunista, Socijalistički savez, Savez boraca, kulturna društva, sport­ ska društva, itd.). Među oblicima simboličke identifikacije pored poli­ tičkih i kulturno-historijskih simbola veoma su značajni i prostorno-antropološki, to jest geografski, klimatski i sam oblikovani urbani pro­ stor u kojemu čovjek živi i s kojim se na nesvjestan način identificira. Naravno, nemamo namjeru da u ovaj kontekst uvedemo razmišljanja stare antropo-geografske škole o utjecaju geografske sredine na karak­ ter čovjeka nego samo neposredniji utjecaj prostornog i urbanog obli­ kovanja na oblikovanje ličnosti uopće.

A. O B L I C I DRUŠTVENE INTERAKCIJE a)

Institucionalizirani oblici interakcije

Nesumnjivo je da bi u jednom samoupravnom i socijalističkom dru­ štvu sam status građana kao člana kućnog savjeta ili mjesne zajednice morao imati odlučan značaj za integraciju stambene zajednice ba­ rem u svim onim vidovima koji zadiru u neposredne životne interese žitelja u vezi sa širokom lepezom stanovanja i uređenja prostora u ko­ jem se stanuje. Mi, nažalost, raspolažemo veoma oskudnim podacima o stvarnom funkcioniranju i integrativnoj ulozi kućnih savjeta i mjes­ nih zajednica. Istraživanja u tom pogledu bila bi neophodna da se može doći do nekog konkretnijeg suda o njihovoj stvarnoj ulozi u socijalnoj integraciji jednog naselja. Znamo da su oni zamišljeni kao organizacije koje bi morale spriječiti atomizaciju i privatizaciju gra­ đana u jednom socijalističkom društvu. Istina je da se uloga građana na ovom području ne može gledati odvojeno od njihove uloge kao građana uopće, od inicijative koje skupine građana razvijaju u jednom društvu. Poznato je da su socijalistička društva izložena u velikoj mjeri pojavama »privatizacije« života građana. Tako su istraživanja sovjet­ skog ekonomiste Strumilina o ponašanju građana u periodu od 1925. do 1959. u slobodnom vremenu pokazala da sovjetski radnici šest puta manje sudjeluju u društvenim organizacijama 1959. nego što je bio slučaj u 1925. godini. Da li je to posljedica urbanizacije ili nekih dru­ gih procesa (sekundarne uloge javnog mnijenja i individualnih inici­ jativa?), valjalo bi tek vidjeti. Slične pojave, iako nisu dovoljno istra­ žene možemo zamjećivati i kod nas, kao što pokazuje posljednje istra­ živanje E. Pusića o utjecaju veličine komuna na aktivnost građana (u 220

većim aglomeracijama političke organizacjie pokazuju veću tendenciju ka vlastitom »zatvaranju«). U zapadnoj literaturi, naročito onoj anglo-saksonskoj, se redovito uzima da je broj asocijacija raznoga tipa u kojima građanin sudjeluje dobar indikator socijalne integracije. Tako prema nekim istraživanjima, kao i u onom o Middletownu supruga Lynd, američki građanin pro­ sječno sudjeluje u pet do šest raznih udruženja. Razumije se da ono što ovakav indikator čini relativnim je pitanje: da li građanin uspo­ stavlja svoje susjedske i prijateljske dodire samo na osnovi institu­ cionalno i organizaciono definiranih interesa ili postoji mogućnost za česte sasvim neformalne dodire, kao što je slučaj u seoskim zajedni­ cama? Nema sumnje da u planiranju jednoga naselja moramo voditi ra­ čuna o ovim institucionaliziranim oblicima društvenog života i njiho­ vim prostornim potrebama i rješenjima. Za jednu tipologiju takvih rješenja, potrebno bi bilo sprovesti analizu i evaluaciju društvenog značaja svih oblika društveno-političkih i društvenih organizacija koje se najčešće pojavljuju u našem društvu. Suvremena urbanizacija pre­ gazila je očito tradicionalne oblike institucionaliziranih simbola za­ jednice kao što su bile crkva ili općinska vijećnica, ali to ne znači da u određenim aglomeracijama neke slične ustanove ne mogu postati dominantni simboli nekog naselja, iako je sasvim sigurno da njihov simbolički sadržaj danas ide u daleko veću širinu, i da se valja čuvati svakog dogmatizma i stereotipije.

b) Specifične grupacije žitelja Bez obzira u kojoj je mjeri neko društvo organizirano, ono ne može izbjeći pojavu vlastite unutarnje raslojenosti po dobnim uzrastima i po radnim ulogama. Ovu vrstu raslojavanja nazvali bismo primarnom i neizbježnom, i na njoj valja graditi prije svega problem socijalne integracije u samoj njenoj bazi. Složit ćemo se sa ovom Kuhnovom tvrdnjom: »Naši gradovi grade se uglavnom za zaposlene odrasle muškarce. Djecu, žene, neženje i star­ ce se trpi. S oklijevanjem uzima se i njihovo postojanje u predodžbu »grad«, i još teže se u njemu ostvaruje, što je već odavno zastarjelo«.1 Takav je stav još više neodrživ s gledišta socijalne integracije, jer su upravo zaposleni muškarci ih »očevi« oni koji su najviše odsutni u mreži društvenih interakcija na kojima se gradi društvena integracija. Možemo bez pretjerivanja reći da je to jedan od faktora određene dezin­ tegracije u modernom društvu. Tako da nije pretjerano govoriti, kao što to čini Mitscherlich, o »bezočinskom društvu«. U tradicionalnom društvu radno mjesto oca i mjesto stanovanja nalazilo se u istoj kući, i dijete je moglo promatrati, pratiti i učiti sve poslove koje je obavljao otac. U suvremenom društvu radno mjesto oca djetetu je nepoznato, ono ne vidi oca na radu, a još manje se može diviti njegovim proizvo­ dima — nekoj cipeli, nekom ormaru ili potkovi, jer je otac za magijsku i zornu misao djeteta postao »nevidljiv«. Govoreći o »nevidljivom ocu« Mitscherlich nema u vidu predodžbu »boga« ili oca »poginulog u ratu«, nego oca čije radno mjesto i rad kao takav ostaje djetetu nepoznat. »Radna slika oca iščezava, postaje nepoznata. Istovremeno s ovim nuž­ nim gubitkom uslijed povijesnih okolnosti zorne predodžbe oca došlo je do obrata u vrijednosnom odnosu. Nakon obožavanja očeva u him­ nama — i »Vaterlanda«! — slijedilo je u širini »socijalizirana mržnja prema očevima«, »odbacivanje očeva«, otuđenje i njegovi duševni izrazi: »tjeskoba« i »agresivnost«. (177). Ukoliko reakcija i nije toliko negatorska njegova uloga je u svakom slučaju prešla od »manufakturnog autoriteta« kojega je nosio u svojem zvanju-moći u »novčani autoritet« — otac kao izvor novog božanstva »novca«, to jest njegovo ocjenjivanje na osnovi jedne apstraktne moći. U svakom slučaju sociološka uloga oca mijenjala se s ovom novom situacijom: »Progresivno dijeljenje rada u vezi s mašinskom masovnom proizvodnjom i složenom masov­ nom upravom, raskid između mjesta stanovanja i mjesta rada, prijelaz 1 E. Kuhn, Anmerkungen zum Verhalten đer Grossst'ddters, u »Sozialanthropo logie«, B. 3, dtv. Stuttgart, 1972.

222

od samostalnog proizvođača u položaj radnika i namještenika, koji dobiva nadnicu i troši potrošna dobra, sve je to vodilo do nužnog praž­ njenja autoritas i do smanjenja unutarobiteljskih i nadobiteljskih potestas oca. Dosta je zanimljivo da jedna tako mudra analiza američke kulture, kakvu nam pruža Englez Geoffrey Gorer, započinje analizom »odbacivanja očeva«. 2 Upravo činjenica da je otac premjestio svoje radno mjesto iz obi­ telji na veću ili manju razdaljinu i načinio svoj rad nevidljivim, da ga je sam taj rad, a i »radne obaveze izvan radnog vremena« udaljio iz obiteljskog života, načinio ga za djecu u velikoj mjeri »nevidljivim«, umanjilo je i njegovu ulogu u socijalnoj integraciji naselja. Još je gore što i majke dijele sudbinu očeva, pa su često jedina ispomoć »baka-servis« ili »dida-servis«, kada su u pitanju »očinske« i »majčinske funk­ cije« socijalizacije djeteta. No, valja priznati da ovo iščezavanje uloge roditelja, naročito oca, prati u sociološkom pogledu sve veća uloga i pridavanje društvenog značaja djetetu, omladini, školovanju, starim i usamljenim ljudima. Suvremena podjela rada načinila je neke uloge manje vidljivima ali je dopustila nekim drugim da dođu više do izra­ žaja. Ako je istina da »roditelji nemaju vremena« ne može se tvrditi da je naselje doista toliko osiromašilo ljudima koji »nemaju vremena«. Naprotiv, mislimo da takvih ima uvijek dovoljno za uspješnu socijalnu integraciju. Valja samo vidjeti što oni rade? 1. Djeca. — Suvremena izgradnja veoma malo vodi računa o naj­ osjetljivijim »stanovnicima«, onima koji su u najvećoj mjeri sposobni pobuditi zajedničku brigu i radost ostalih stanovnika — o djeci. O uvjetima njihova razvoja malo se misli. Ona i najviše trpe od nehumane izgradnje gustih stambenih blokova. Tako je G. A. von Harnack (1958) u Hamburgu uspoređujući zdravlje djece iz gusto naseljenih unutraš­ njih četvrti grada s onima iz manje gustih, s više prostora, utvrdio da djeca u unutarnjim četvrtima pate u 23,1% od povremenih glavobolja (u ostalim četvrtima 15,7%) i u 19,1% od povremenih tjelesnih bolova (ostale četvrti 10,3%), u 5,2% od vrtoglavice i sklonosti nesvjestici (u ostalim 3,4%). Gotovo jedna četvrtina učenika patila je od loše kon­ centracije, što se moglo tumačiti pretjeranom izloženošću stresovima i pretovarenih pažnji kod igranja u gradskim ulicama. Uvjeti za nor­ malnu igru su redovito veoma loši. Loši uvjeti za igru sprečavaju raz­ vitak psihičkih sposobnosti u najvažnijoj dobi. Djeca dobivaju često gotove sprave, ali nemaju mogućnosti da sama improviziraju razna 2

Alexander Mitscherlich, Auf dem Weg zur vaterlosen Gesellschaft, Piper Verlag, Miinchen, 1973.

223

oruđa što je za stvaralačko ponašanje važno. Nemaju mogućnosti da se igraju raznih igara koje počivaju na društvenim pravilima (skrivača, loptanja, iskanja, »škole«, »mame i tate«, »doktora i bolesnika« itd.). Djeci je potreban za stvaralačku igru slobodan prostor kojega ne ometa gradski promet i stalna prisutnost odraslih, ona moraju imati moguć­ nost da istražuju, doživljuju avanture. Tehnički napredak jako je osi­ romašio dječje stvaralaštvo. U skučenom i uređenom prostoru odga­ jaju se »ljudi od reda«, pasivni podanici. Piaget (1964) je upozorio da igra s pravilima koja sebi djeca sama postavljaju i u kojima mijenja­ ju stalno ulogu predstavlja »odgoj za demokratičnost«. Stoga valja u nova naselja uvoditi »neiskorišteni prostor«, planirati površine koje će se slobodno prepuštati djeci i omladini. »U pretjera­ noj savršenosti naših gradova, u kojima je svaki kvadratni metar isko­ rišten za neku svrhu, mora se ostaviti mjesta za neplanirano i nepo­ sredno. Potrebna je jedna filozofija nereda.« (Kuhn). Nije potrebno upozoravati da planiranje zelenih površina koje su potrebne iz ekoloških razloga, također koriste i potrebama djece i osta­ lih građana. Omladini koja se danas svojim oblačenjem i ponašanjem nastoji razlikovati od odraslih valja omogućiti da u gradu nađu mjesta za svoja sastajanja, neka stara česma, fontana, neka zgrada sa stepe­ nicama, neki manje-više napušteni paviljon i slično. Ona mora i grad načiniti »svojim obitavalištem«. Valja u gradu za djecu ostaviti čitave ulice gdje se mogu nesmetano igrati, koje će biti zatvorene za pro­ metala. Zapuštene travnjake — ali ne naša smetlišta oko visokogradnji! — djeca često preferiraju od uređenih parkova. »Ulica za igranje i sta­ novanje« (Wohnspielstrasse) dopušta usku vezu dječjeg kretanja s od­ raslima i stanovanjem, ne zaboravljajući ovdje na pse i mačke, golu­ bove i vjeverice. 2. Omladina. — Moderno naselje uvelo je segregaciju dvaju najdi­ namičnijih elemenata ljudske zajednice — zaposlenih odraslih i omla­ dine, prvi idu na udaljena radna mjesta a drugi u posebne đačke i stu­ dentske domove i učionice. Odvajanje đačke omladine od ostalog pu­ čanstva je u nekim sredinama postalo odgojni postulat. Da je to osi­ romašilo društveni život zajednice nema sumnje. Naravno, da ovakva segregacija nije uvijek potrebna i poželjna. Svakako ne onda, kad se takozvani »studentski domovi« po ničemu ne razlikuju od »najamnih kasarni« i životni standard im često puta ne prelazi moderno uređene zatvore. Potrebu omladine da stanuje u kolektivima ne može kompen­ zirati stanovanje u degradiranim prostorima. Osim toga život u takvim domovima često ne odgovara stvarnim potrebama omladine za društve­ nim životom, jer u njima postoji iz raznih razloga i stroga segregacija 224

po spolovima. U mnogim studentskim centrima vidjelo se da omladina stvara svoje »komune« u obliku kolektivnog stanovanja, te da sama slobodno oblikuje prostor i svoj smještaj u njemu. Tako bi prostori s individualnim spavaonicama i zajedničkim kuhinjama i sličnim prosto­ rijama za društveni život mogli postati sastavni dio većih stambenih objekata, to znači integrirani u život ostalih stanara. Primjer zajed­ ničkog života mogao bi služiti kao najbolji uzor protiv suvremene bo­ lesti u gradovima, naime »privatizacije« i povećanog individualizma i egoizma građana u potrošačkom društvu. Takve komune mogle bi imati i svoje posebne zgrade. »Komune« ugrađene u zgrade dopuštaju ekspan­ ziju toga oblika stanovanja, kad pojedini parovi i mlade porodice zažele živjeti takvim životom i nakon prestanka studija i nakon što su ušli u normalni radni odnos. Izgleda pomalo apsurdno, ali je činjenica da se u socijalističkim zemljama nametnuo izrazito malograđanski kon­ cept stanovanja, dok se novi socijalistički oblici razvijaju spontano u kapitalističkim zemljama. Omladina danas u velegradovima nastoji oživ­ jeti one oblike »velike porodice« kakva je kod nas postojala u velikim porodičnim zadrugama. Ova njezina spontana reakcija protiv moderne privatizacije je ujedno i najbolji oblik re-socijalizacije čovjeka, njegove stvarne integracije u kolektivni život. Omladina bi sama morala u so­ cijalističkim zemljama energičnije da postavi zahtjeve za kolektivnim i socijalističkim oblicima stanovanja i življenja. Razumije se, takav ži­ vot može biti samo slobodan, svatko u njemu ostaje dok želi. Kombi­ nirana polivalentna zgrada kakvu imamo u vidu u jednom socijalistič­ kom društvu morali bi osigurati laku fluktuaciju od kolektivnog do nuklearno-porodičnog, i od nuklearno-porodičnog do usamljeničkog ži­ vota. Takva se dinamika oblikovanja društvenog života dade tehnički lako riješiti. Ali takvo rješenje, koje ide protiv ustaljenih stereotipa, dopušta da se uklone mnogi društveni konflikti čije posljedice stoje društvo redovito mnogo novca. 3. Žene. — Žene su vjerojatno ona kategorija stanovnika čija je uloga u stvaranju socijalne integracije najveća. One u prvom redu naj­ više brinu o djeci. I zato je dobro da je prostor na kojem će biti djeca u ranijoj dobi na dohvatu njihove pažnje. U tu svrhu će im dobro doći »ulica za stanovanje i igranje« (Wohnspielstrasse), jer će pogledom i pokretom moći brzo intervenirati u dječjoj igri. Snabdijevanje domaćinstva životnim namirnicama u najvećoj mjeri pada na žene, pa je poželjno da prodavaonice budu u blizini, ali u tak­ voj blizini gdje se mnogi putovi stanara ukrštavaju, jer su žene naj­ važniji faktor u širenju dogođaja koji zanimaju stambenu zajednicu. Prodavaonice moraju obratiti veću pažnju da vrijeme otvaranja i za15 Grad po mjeri čovjeka

225

»Nikad neću napustiti svoj stari komšiluk, on je kao topla perina«.

tvaranja odgovara kretanju domaćica i zaposlenih žena. Valja imati u vidu da su one često preopterećene raznim poslovima. Neka istraži­ vanja (Strotzka, 1969) upozoravaju da su žene, koje pate zbog preopterećenosti, premorenosti i živčane iscrpljenosti, više izložene napetosti­ ma i opterećenosti u vlastitom domaćinstvu nego u uredu, odnosno na poslu. 4. Neoženjene osobe. — Osobe koje žive usamljenim životom česta su pojava u modernom društvu. Živjeti usamljenim životom u »usam­ ljenoj gomili« vjerojatno znači biti u većoj mjeri izložen raznim nela­ godama i nervnim poremećajima nego što je to slučaj u tradicionalnim naseljima gdje »svaki svakoga poznaje«. Nezbrinuta, materijalno i soci­ jalno, usamljena žena je česti pacijent kod psihijatara. Haase (1960) u jednom napisu o higijeni stanovanja kaže da »se preporuča kod pla­ niranja gradova da se uzme u obzir, ne samo socijalno-psihološke vi­ dove, već i socijalne probleme ljudi koji stoje po strani od društva«. Usamljene žene iznad 30 godina mogu odigrati dragocjenu ulogu u so­ cijalnoj integraciji jedne stambene zajednice, jer su spremne preuzeti mnoge poslove za koje je zajednica zainteresirana, pod uvjetom da 226

budu doista uključene u društveni žviot takve zajednice s potrebnom pažnjom. U velikim gradovima većina oboljelih žena (psihijatrijski po­ daci u klinici u Dusseldorffu) dolazi iz redova usamljenih. U Beču je popis stanovništva iz 1961. pokazao da u dobi preko 65 godina preko 5094 su usamljene žene, dok je muškaraca samo 8%. Kiihn preporuča takvim osobama da razvijaju neformalne društvene veze, kao što je kupovanje stvari, da odlaze u »shopping centre«, da promijene sredinu. No, jasno je da to traži povećanu kupovnu moć, s kojom ove osobe redovito ne raspolažu. Hasse pak preporuča da im se izgrade posebne zgrade za stanovanje i da ih se odvoji iz okoline normalnih porodica. No, takva segregacija može izolirati ove osobe od niza korisnih dru­ štvenih djelatnosti koje one mogu vršiti, pod uvjetom da je život za­ jednice ispravno organiziran. Ne samo dobrovoljni nadzor nad malom djecom koja se igraju na ulici ili igralištu, već i svi oni oblici društvene i kulturne identifikacije o kojima ćemo nešto reći, kao što su preno­ šenje lokalne tradicije, unutargradski turizam, posjete kulturnim usta­ novama, dobrovoljni društveni rad u organizacijama i slično. Jedna od novih studija psiho-analitičara Betelheima ukazuje na to, da su mnoge neuroze uvjetovane jednim oblikom frustracije ličnosti uslijed toga što se djeci više ne pričaju priče. Ne valja čitati, nego upravo pri­ čati živom neposrednom ljudskom rječju. Odsutnost ljudske riječi, koja djeluje neposredno na osjećaje i maštu drugog čovjeka, jedan je od najvećih deficita suvremenog čovjeka, kako djeteta tako i odrasloga. Humanizacija ljudskih odnosa danas traži da se ponovo uvede onaj oblik ljudske riječi, koji nikakva tehnička pomagala (od televizora do gramofona) ne mogu nadomjestiti, jer čovjek nije samo homo faber, on je još mnogo više homo loquax. Društvo u kojem ljudi malo među­ sobno izmjenjuju riječi je »bolesno društvo«. Represivne i policijske režime, koji tjeraju građane u nepovjerljivost i šutnju, uništava bolje od svakog otpora sama socijalna patologija takvih stanja, čiji je otvo­ reni revolt samo vanjski znak moralnog propadanja jednog režima. Kada je riječ o usamljenim osobama, onda je prvi zadatak zajed­ nice da znade svaka usta dovesti do riječi, i riječi pretvoriti u jednu stalnu priču — za mlade i stare. Mnogo je konkretniji problem u suvremenim naseljima da starije usamljene osobe ostaju u većim stanovima, što se pokušava ekonom­ skim mjerama (povišenje stanarina) suzbijati. Ovakva mjera predstav­ lja napad na staru dob i djeluje jedino kao sredstvo da se takve osobe što prije otprave u »vječno prebivalište«. Normalnije je rješavati ove probleme preko zajedničarskih mjera — dobrovoljnom podjelom stam­ benog prostora u obliku nove domaćinske zajednice. Nepovjerenje pre15*

227

ma ovim oblicima, koje se danas mnogo koristi u Engleskoj, posljedica je izvjesnih barbarskih postupaka i straha kod starih osoba da ne budu šikanirane i pospješene na svom putu ka »vječnom prebivalištu«. Jasno je, da jedan zdravi zajedničarski život otklanja ovakve strahove. Istra­ živanja o uzrocima samoubojstva u velikim gradovima ukazuju kao na uzrok usamljenost i nezbrinutost, što se ima pripisati »anonimnosti urbanog života« (Stengel, 1969). Nasuprot tendencijama samoubojstvu, autodestrukciji, kao i tendencijama agresivnosti prema drugim, ističe se uloga »susjedstva«, uske povezanosti među stanarima jedne zgrade ili naselja. Ispitujući kritički teoriju »susjedstva« u modernom urbanizmu, E. Kiihn dolazi do sljedećih stavova: »1. Susjedstvo (njem. Nachbarschaft, engl. neighborhood) je složeni pojam, čiji sadržaj u pogledu ljudskih odnosa ide od grupe stanara sve do osjećaja zajedničkog pripadništva u većim grupama, na primjer u gradskim četvrtima. Grupa i ograničeno područje su nužni i mogući u sljedećim veličinama: stambena grupa — ulica za stanovanje i igru — stambena zajednica. 2. Zajednički susjedski život, bez obzira u kojem stupnju, ne smije se nametati nego jedino načiniti mogućim. 3. Susjedstvo bi bilo pretjerano, kad bi ono tražilo zajednicu unutar jednog stana. 4. Mogućnost za dobrovoljnu izolaciju je isto tako važna kao i za uspostavljanje jednostavnih društvenih veza. 5. Raščlanjavanje je osnovni princip oblikovanja.« (Op. cit. str. 279). 5. Stari ljudi. — Sa starim ljudima završava onaj životni ciklus koji je s djecom započeo. Kao što su djeca najpogodnija kategorija za so­ cijalnu integraciju upravo zbog svoje bespomoćnosti, stari ljudi su najpogodniji zbog svoje svestrane pomoći. U stare ljude ovdje ubra­ jamo i penzionere, koji zbog relativnog produženja ljudskog života i skraćenja radnog staža postaju sve »mlađi« a time i nezaposleniji, ras­ položivi za sve vrste poslova u slobodno vrijeme. Nije starost po sebi, kao što izgleda, teška, nego je teško starenje, prilaz u status starca, primjećuje Kiihn. To je sociološka činjenica, ako se uzme u obzir veliki postotak samoubojstava u dobi od oko 60 godina. Naša civilizacija ne poznaje starenje kao ugledni društveni status. Ne­ kada je »starce mudrost resila«, a danas se u staraca traži »mladenačka efikasnost«. Društvo se više ne zasniva na mudrosti nego na efikasnosti, pa izgleda da je u tome i niz poteškoća prilagodbe na staru dob. S druge strane, sve razvijeniji sistem penzionog osiguranja dopušta mno228

gim ljudima da još u »punoj snazi« napuštaju zaposlenje i da osjećaju dosadu ili neadekvatnost svojeg položaja. Naravno, ono što smo rekli o usamljenim ljudima i neženjama, ponavlja se i kod starih ljudi, da se najviše tuže na to da »su sami i da se nitko ne brine za njih«. To je pojava kod suvremenih porodica, gdje mlade generacije nastoje što prije napustiti stanovanje sa starijom generacijom, pa ova postaje sve više usamljena. I u ovom slučaju je lijek za usamljenost organizirani zajednički život. Zato smo i rekli da se ovdje radi o jednoj kategoriji koja se veoma korisno može koristiti za socijalnu integraciju. Uosta­ lom, naše iskustvo pokazuje da se oko održavanja kuća i funkcionira­ nja kućnih savjeta kod nas jedino brinu penzioneri i domaćice, dok zaposleni muškarci pokazuju izrazitu ravnodušnost prema ovakvim obavezama. Stari ljudi se žale često da su »drugima na teret«, pa je stoga »opte­ rećivanje često puta isto što i oslobađanje« (Rosenmaver i Kockers, 1965). Jedno od opterećenja koje donosi mnogo zadovoljstva starim ljudima je »umijeće biti djed« (V. Hugo). Ili baka, dakako. Stari ljudi i djeca su ona kategorija stanovnika koja može u naj­ većoj mjeri osigurati kontinuitet u zajedničkom životu, jer su najviše prisutni u zajednici, bilo u stanu bilo na ulici, na igralištu ili okolnom parku. Stari ljudi su i najpogodniji da uočavaju razne nedostatke u organizaciji stambenog naselja i zajedničkog života. Istina je da stari ljudi u malom postotku žele neko ponovno zapo­ slenje (samo oko 4% prema Blumeu, 1962), no zaposlenje u aktivnom zvanju znači upravo izvlačenje iz stambene zajednice i porodičnog kru­ ga, a taj upravo u dokolici postaje privlačniji od profesionalnog zapo­ slenja, te se u njegovu okviru mogu naći mnoga zanimanja koja su stari ljudi spremni preuzeti. Tek u nekim slučajevima može se i stvarno zvanje nastaviti u smanjenom obliku, a na korist nepdSredne stambene zajednice. Penzioneri milicionari mogu se brinuti oko održavanja reda u kući ili na ulici. U SAD oni zadržavaju svoje uniforme i dobivaju posebne plakete kojima se odaje priznanje njihovom dugogodišnjem službovanju. Time njihova funkcija dobiva na društvenom ugledu i lakše se uklapa u konstruktivnom pogledu u samu zajednicu. U Hannoveru penzioneri iz raznih zanimanja zapošljavali su se na tri sata dnev­ no u poslovima kontrole saobraćaja, praćenju djece u školu i slično. U Nizozemskoj postoje fabrike za stare ljude s 3-satnim radnim vre­ menom, u Kopenhagenu robna kuća u kojoj penzioneri prodaju stvari koje su sami napravili. Slične su organizacije i za invalide. Pored dobro­ voljnosti u takvom redu neophodna je i izvjesna psihološka priprema 229

i rukovođenje, jer su stari ljudi manje skloni prilagođavanju i pridrža­ vaju se svojih navika. Anketna istraživanja starih ljudi (Rosenmayer, 1965, Blume, 1962) pokazala su da se oni najradije zadržavaju u zelenim površinama, par­ kovima, botaničkim i zoološkim baštama, uz rijeke, i uopće u prirodi. Njihova »ekološka orijentacija« — bijeg u prirodu — čini ih tako­ đer veoma podesnim da vode neposredni ili posredni nadzor nad dje­ com koja se kreću u istom miljeu. Za ljude koji su veliki dio života proveli po nezdravim tvorničkim ili uredskim prostorijama je bavljenje baštama i parkovima unutar stambenih naselja stvarno zadovoljstvo. c) Protiv birokratizma i segregacije Iako nismo mnogo govorili što smatramo stvarnim samoupravlja­ njem na nivou stambenih i mjesnih zajednica, jasno je da ono znači u sociološkom pogledu maksimalno sudjelovanje stanara u donošenju odluka u vezi sa svim vidovima njihova života. A to znači stvaranje od­ govarajućih odbora i komisija, pa i organizacija, koje neće prepustiti odlučivanje administraciji i administrativnoj birokraciji. Razumije se da samoupravljanje pretpostavlja decentralizaciju odlučivanja u mno­ gim stvarima koje se tiču svakodnevnih briga građana. Ono znači i od­ lučivanje o izgradnji naselja, o njihovom društvenom i prostornom uređenju, što se danas redovito prepušta urbanističkim uredima. Aktiv­ no uvlačenje građana u urbanu politiku je preduvjet stvarne demokra­ tizacije i socijalne integracije društva. Uspjesi grada Bologne mogu u tome služiti kao primjer. Upozorimo da se birokratska praksa sastoji bivstveno u stvaranju privatizacije i segregacije među raznim kategorijama i grupama stanara. Demokratska praksa mora nastojati da po mogućnosti sve oblike segre­ gacije, stvaranje barijera među ljudima, ukida. Kao česti oblik socijal­ ne segregacije u Bologni se navodi udaljavanje iz normalnih ustanova svih onih pojedinaca koji su defektni ili imaju poteškoća s društvenom adaptacijom. Na primjer, starce se šalje u staračke domove, siromahe u domove za sirotinju, invalide u invalidske domove, neurotičare u azi­ le, teško odgojivu djecu u odgojne domove, tupu djecu u posebne raz­ rede, a duševno zaostale u posebne škole. U Bologni su prestali s ovak­ vom praksom. Od 1971. godine tamo su uklonjene sljedeće filantropske ustanove: jedan dom s 40 djece iz socijalno ugroženih porodica, dom sa 140 djece s posljedicama dječje paralize, dom sa 130 duševno deficijentne djece, jedan dom sa 70 gluhe djece, te specijalna škola s 58 230

mongoloida. Prijašnji stanovnici ovih domova žive sada kod svojih ro­ ditelja ili u kućama dobrovoljnih staratelja, pohađaju normalne škole, a za psihološku i psihijatrijsku brigu postoji posebni poliambulatorij gradske četvrti. Tako su iščezle ove vrste modernih ghetosa. Razumije se da takva politika socijalne integracije teško adaptativnih osoba pret­ postavlja da postoji određena obrazovanost žitelja u tom smjeru, ali i da oni sami shvaćaju zahvaljujući svojem načinu života, da je takav oblik socijalne integracije, iako postavlja izvjesne obaveze i poteškoće za društvenu sredinu, bolji i humaniji. U svijetu danas postoji dosta široki pokret protiv geta, koji stavlja težište na socijalnu prevenciju, a ne na segregaciju iz društva uklonjenih osoba. Bologna je za teže slučajeve organizirala posebne stanove za roditelje s više djece, koji se nalaze pod stalnim nadzorom socijalnih radnika. Socijalni radnici mo­ gu intervenirati preventivno da bi spriječili teže posljedice u određenim slučajevima poznavajući porodične prilike u pojedinim kućama. Isto tako i stari ljudi ostaju u porodicama. »U staračkim domovima dru­ štvena smrt nastupa ranije od fizičke smrti«, kaže sociolog Ermano Tondi.

B. OBLICI SIMBOLIČKE IDENTIFIKACIJE

Simboli imaju velik značaj u kolektivnim identifikacijama. Ljudi se identificiraju pomoću zastava, klupskih znački, gradskog grba, ali i preko krajolika, izgleda grada, neke markantne građevine. H. J. Helle (1969) smatra da u naše tehnološko doba ovi drugi imaju veći značaj nego prvi: »Simboli kao zastave, partijske značke i drugi, imaju u visokomehaniziranom industrijskom društvu u naše vrijeme manji značaj u usporedbi s drugim fazama kulturne historije«. Funkcija simbola ostaje potreba čovjeka da izrazi svoje pripadništvo nekoj društvenoj grupi ili nekom kraju, ali isto tako da ga podsjete da on ne pripada samo nekom prostoru nego i jednom vremenu. Simboli su najpogodniji da se uspostavi kontinuitet u vremenu, označe etape u tradiciji, doga­ đanja u povijesti, dalekoj i živoj, drugim riječima, da upozore na ukorjenjenost čovjeka u vlastitoj kulturnoj i nacionalnoj historiji. Suvre­ mena tehnička civilizacija sklona je često tome da ne vodi računa o vremenskoj dimenziji ljudske egzistencije, da ignorira simbole koji ga vežu uz povijest i, još više, uz sam doživljaj vremenskog trajanja, kao što ignorira i ukotvljenost čovjeka u samoj prirodi i permanentnoj po­ trebi da ostane vezan tjelesno i psihički uz prirodu. 231

Priroda ima također svoje simbole, a prostorne tvorevine kao vi­ soke i niske gradnje, kao otvoreni ili zatvoreni trgovi i prostori samo izražavaju ove prirodne načine doživljaja okoline. Već smo spomenuli da protiv atomizacije društvenog tkiva, da protiv rastvaranja tradicio­ nalnih zajedničkih tvorbi moramo uvesti u život naselja i grada svo mnoštvo i bogatstvo simbola što čovjeka podsjećaju na složenost nje­ govih društvenih veza u prostoru i vremenu! Simboli i znakovi, kako ih ovdje uzimamo, mogu imati više eksplicitni ili implicitni sadržaj: jedan pano običnim riječima i crtežom može mnogo toga reći da bi se prepoznao kraj u kojem je sagrađeno naselje, ali- znak pijetla ili zvi­ jezde može isto tako mnogo govoriti svojim afektivnim i nesvjesnim sadržajem. Simbolička komunikacija u ljudskim naseljima nastala je kao životna i društvena potreba spontano, danas joj valja dati osmiš­ ljenu i planiranu funkciju. Kao što se misli o rasporedu i veličini gra­ đevina i putova, tako i kod planiranja naselja, — svakog naselja, jer ne smije biti bezimenih i besadržajnih naselja! — valja razmisliti o svim mogućim simboličkim sadržajima koje treba u njih ugraditi. Pri tome se ne smije smetnuti s uma da svako ljudsko doba ima svoje simbole — druge djeca, a druge starci — ali da se svako doba rado susreće sa svim, da svi imaju podjednako pravo da budu prisutni. I još nešto — najljepši simboli su oni koje nam ostavljaju umjetnici, slikari i kipari. Suvremeno društvo bez bogatstva likovnog izraza osuđeno je na dehumanizaciju. Ljudi će isto tako rado i još radije prikupiti sred­ stva za umjetnička ostvarenja u svojem naselju, kao što to rade za neke druge više banalne svrhe. Kao što se planira prostorna izgradnja tako valja planirati i oblike simboličke identifikacije: uključivši i sve što smo rekli o socijalnoj integraciji ranije. U principu ne bi se smjelo jedan vid izgradnje lučiti od drugoga, a povezivanje ovih dvaju vidova moralo bi postati para­ digma svakog urbanizma. Naravno, potrebno bi bilo načiniti jedan in­ ventar o oblicima simboličke identifikacije, isto tako kao što se pravi inventar ljudskih potreba u vezi sa stanovanjem ili inventar nekog mu­ zeja, a takav inventar ne može biti samo općenit nego u najvećoj mjeri zavisi od lokaliteta, koji s te strane valja analizirati. Navest ćemo koji su to oblici simboličke identifikacije koje valja potražiti: 1) lokalno ekološko (naziv livade ili potoka, neka šuma ili stari hrast, stado koje je tu nekada paslo, itd.), 2.) etnografski (stare kuće ili kolibe, stare nošnje, stari zanati, itd.), 3) kulturno-historijski (neki povijesni dogođaj, neka istaknuta ličnost, ostaci iz prethistorije, stari grbovi, oznake mjesta, itd.), 4) socijalno-politički (ustanove sa zna232

čajnim političkim ili socijalnim obilježjem, koje će dominirati nase­ ljem; među socijalnim ustanovama imamo u vidu i one sa rekreativnim ili sportskim obilježjima). Kad se radi o simboličkoj identifikaciji tada i prividno beznačajni podatak ili događaj može dobiti veliki emocionalni naboj i trajniji smi­ sao, postati neka vrsta legende, pa i same legende ili izmišljeni događaji također su pogodni simboli. Realnost i mašta se uvijek isprepleću u ljudskom osjećanju. Važno je da se konačno dokine ono djelovanje modernih naselja što razaraju okolinu kao »buldožeri pustoši«, stvara­ jući bezličnost i anonimnost, socijalno i moralno ništavilo i tamo gdje ono ranije nije postojalo. 1. Dajmo identitet naselju. — Nijedno naselje ne bi smjelo biti bez svoga imena, koje govori nešto o njegovu porijeklu i nastanku. Bezime­ na naselja su kao bezimeni ljudi. Ali kao što se ljudi često pitaju o po­ rijeklu svoga imena, tako se moramo pitati i o onome jednoga naselja. Tko će nam o tome nešto reći? Valja odabrati mjesto, postaviti neki pano ili slično i reći nešto o tome. Dobro je pronaći i neki simbol. Kipar Branko Ružić je za novo zagrebačko naselje Travno pronašao izvrstan simbol — skulpturu — stado volova koji se odmaraju na livadi. Ovaj simbol nije smiješan, on može postati ispunjen snažnim emocio­ nalnim nabojem, naročito u jednoj urbaniziranoj sredini. Možemo od njega načiniti simbolički stožer-matricu — za oblikovanje čitava nase­ lja. Na primjer, središte naselja može u parku sadržavati kolibu-rekreaciono mjesto (gostionicu, kavanu, lokalni muzej) — koji će nam nešto govoriti o stočarskoj tradiciji ovoga kraja, a stočarski simboli mogu postati i strukturalni elementi povezivanja naselja preko kućnih sim­ bola. Ova će simbolika dati naselju kontinuitet s prošlošću, uvesti u njega dio izgubljene prirode i civilizacije, pobuditi drage uspomene kod starijih generacija, a poučiti o mnogo čemu korisnome najmlađe. Po­ stavimo uz kuće u parku i nastambu s domaćim životinjama, tako da djeca mogu dolaziti s njima u dodir, i jedan dio prošlosti će ovdje živjeti i vršiti svoju ljudsku ulogu. Razumije se ovakvo ime-simbol jednog naselja — može biti i nešto sasvim drugo, ali ne zaboravimo da svako takvo ime, ako je podesno za neku simboliku, može postati dominantni simbol čitava naselja i ma­ trica za njegovo kulturno i prostorno oblikovanje. Arhitektura se mora pokoravati prostoru koji je već, i prije nego što je postao skup zgrada, imao svoj društveni i humani sadržaj. Umjesto da se gradi na pijesku ili kamenju, valja graditi na ljudima i njihovoj tradiciji. 233

2. Dajmo identitet ulicama i parkovima. — Nazivi naših ulica nose redovito imena značajnih ljudi ili drugih krajeva i naselja. Stanari tih ulica čitaju ih svakodnevno, ali ne znaju o kome se radi i što oni znače. Nitko se nije potrudio da im objasni tko je bio čovjek kojemu smo posvetili ovu ulicu ili zašto nam je drag neki kraj ili grad koji je ušao u naše naselje svojim imenom. Panoi i slični objekti koji mogu objasniti prisutnost ovih imena kod nas ne postoje. To su imena s kojima se ne možemo upoznati, koja su prazna i besmislena. A s njima bi se dalo ipak mnogo postići! I ona bi mogla biti izvori simbola koji bi dali pe­ čat čitavoj ulici, nekom parku, nekom dvorištu. Valja samo razmisliti i zamisliti: ako mrtve stvari mogu progovoriti, zašto ne bi mogli mrtvi ljudi i daleki krajevi?! 3. Dajmo ime i znak kućama. — Zadovoljavamo se redovito imenom ulice i brojem da bismo identificirali neku kuću. Arhitekt će nastojati da joj istakne identitet i oblikom. Je li to dovoljno? Nekada su kuće dobivale svoj identitet po porodicama i plemenima koja su u njima stanovala, i kuće su bile neodvojive od svojih stanara. Danas između kuće i stanara ne postoji nikakva identifikacija, jedno su drugome pot­ puno strani i zato se međusobno uništavaju. Zašto ne bi svaka kuća, kao što je nekada svaki dvorac, imala svoj znak, svoj grb, svoje plas­ tično i simbolično ime, nešto po čemu bi se prepoznavali njeni stanari? Aristokracija je imala grbove, patrijarhalno građanstvo je imalo zadužbine sa svojim imenom, zanatlije oznake cehova ili zanata, suvre­ meno građanstvo postalo je potpuno anonimno. Još jedino seoski gazde kapijama i ogradama svojih kuća nastoje dati pečat svog dostojanstva! Svi su zapanjeni uspjehom slikara-primitivaca, koji za svoje slike dobivaju basnoslovne novce, dok veliki majstori jedva životare. Tajna ovoga uspjeha leži u dubokoj potrebi čovjeka da se izjednači s onim vanjskim simbolima, naseljima i predmetima koji dopuštaju lako pre­ nošenje individualne egzistencije u okolinu, lako prisvajanje okolnog svijeta, laku personifikaciju s preobrazbom okoline po čovjeku. Teh­ nička civilizacija je lakoću ovakve identifikacije i projekcije ličnosti u vanjski prostor jako otežala, učinila gotovo nemogućim. Postoji duboka nostalgija u ljudima za prostorima koji će im omogućiti takvu identi­ fikaciju. Mi je možemo postići u modernim naseljima samo vještim kombiniranjem malih i velikih građevina, prostorima u kojima čovjek, ako ne čitavo vrijeme ali barem neko vrijeme, može osjetiti ambijent koji mu olakšava takvu identifikaciju. Koji put je korisna simbolika koja predstavlja izvjesnu regresiju u dječje doba, u primitivniji menta­ litet, klanski ili plemenski. Kuće bi se moglo označavati i klanskim 234

simbolima, životinjama, biljkama, stiliziranim simbolima, pružajući ljepotu starih civilizacija. To nije skupo! Valja samo iznad trijema ostaviti prostor da se takav poveći plastički predmet postavi. 4. Ukrstimo putove, raspletimo jezike. — Naše djevojke u partizan­ skom ratu prije ofanzive razmrsile bi kosu da se »borcima ne bi za­ mrsili putovi«. Naša deviza mora biti suprotna: zamrsimo i isprepletimo putove, da bi se razmrsili jezici! Najčudovišnije tvorevine urbanog otuđenja vidio sam u Americi, gdje ljudi sjednu u vlastiti auto garažiran uz njihovu osamljenu kuću u predgrađu i voze se daleko da bi ga natovarili namirnicama, gotovo ne izlazeći iz njega, ili da bi pogledah neki film na otvorenom prostoru ne izlazeći iz automobila! Naravno, naš cilj mora biti da ljudi zadovoljavaju svoje dnevne potrebe u naselju tako kako bi se njihovi putovi što više ukrštavali, da bi protiv svoje volje dolazili sve više u dodir jedni s drugima i stekli priliku da razmi­ jene neku ljudsku riječ. Principi koji važe za promet u velikom gradu ne važe za naselje, naročito ne za njegovu unutarnju jezgru ili stranu, gdje pješak dominira. Corbusier je svoju Marseljsku kuću izgradio kao brod na pustom Oceanu. Ovu pogrešku ne valja ponavljati. Ljudi neka stanuju u prostoru gdje se izlazi i ulazi u kuću, gdje se mijenja prostor, gdje se ambijenti radikalno razlikuju, kao kuća i park, ili kao spavao­ nica i čitaonica. Kao što zdrava klima traži kontraste toploga i hlad­ noga, tako i zdrava stambena sredina traži kontraste kuće i prirode, kuće i parka, svojega doma i javnog lokala. Cilj mora biti smanjenje privatizacije. Prostorna simbolika naselja. — Kao svaki plastični oblik tako i zgrade i naselja imaju svoju simboličnu vrijednost, možda čak značaj­ niju od svake druge, jer se najduže i najlakše urezuju u ljudsko pam­ ćenje, tako da ih čovjek može »vidjeti i iz daljine«. Tako visoke građevine nose u sebi momenat monumentalnosti, koji izražava želju čovjeka da se vine sa zemljine površine u visine. Čovjek koji »stoji visoko« uvijek je bio više cijenjen od čovjeka koji »stoji nisko«, kao što se i »više krugove društva« cijenilo više od »nižih kru­ gova«. Međutim, visini prijeti izolacija, kao što nizini prijeti anonim­ nost. Ako čovjek teži intimnosti, tada će mu se od »visine« lako zavrtjeti ili će u njoj osjećati nelagodu. Eiffelov toranj postao je simbol novog vremena, a tako i neboderi. Međutim, dok se za crkve i tornjeve može reći da su nastali »htijenjem« čovjeka i težnjom ka visini i monumen­ talnosti, visoke gradnje su »nužne« i »nametnute«, prije svega skupo­ ćom zemljišta za gradnju. Smatralo se da su neboderi jeftiniji, među­ tim ekonomske analize pokazale su da sama gradnja nije jeftinija 235

(ako apstrahiramo od cijene zemljišta), da su kuće srednje visine jefti­ nije (Amsterdamska komisija, 1929, Švedski savez arhitekata 1974. i drugi). Izgleda da se nebodermia želi više naglasiti izraz i moć suvre­ mene tehničke civilizacije. Zato je Frank Lloyd Wright konstruirao kao utopiju zgradu od 1600 metara visine! Iako diskusija o prednostima i nedostacima visokih zgrada nije završena, vjerojatno se za nju može reći sljedeće: »Stvarne razloge za pojavu visoke zgrade valja tražiti s onu stranu razuma. Može se pretpostaviti da je »visoko« jednako ono­ me što apstraktno znači istaknuto: visoki činovnik, visoki savjet, visoka škola, visoka kuća. Stari snovi čovjeka o letu značili su osvajanje visine i brzine. Kraljevska ideologija je od najranijih vremena uključivala ma­ gijski let, koji nalazimo u svim arhaičkim kulturama, kao i let u nebo i ptičji let.« (E. Kühn) Pomoću leta dostiže se »transcendencija« i »slobo­ da« (Mircea Eliade, 1959); Rüstow (1950) vidi u oproštenju epifanije, po­ moću predodžbe leta u visinu da bi se dostigla magijska stvarnost, bitni element promjene religijskog svjetonazora. Za Hellpacha (1835) je »čuv­ stvo visine« važna komponenta odnosa prema okolini (Kühn, 264). Nije potrebno da ovome dodamo svu bogatu simboliku brda. Niti »ponosni karakter« brđana nasuprot »skromnosti« ravničara! Jedno je jasno, visina je jedan od bitnih odnosa čovjeka prema oko­ lini, ali odnos koji znači prije svega kretanje ka kontemplaciji i izola­ ciji. Zato ga treba smatrati ljudskom potrebom ali potrebom na mar­ ginama prostornog života zajednice. Kao svaki marginalni prostor on može sadržavati velik broj pojedinaca, ali njega se može opravdati samo onda, ako predstavlja samo jedan momenat ili fazu života — omladin­ ske komune se kreću u ekstremima visine i podzemlja! — te ako mu se može organski suprotstaviti, to jest u vidu prostorne izgradnje, kon­ trapunkt u gustoj intimnoj mreži zajedničarskog života, s kojima je funkcionalno povezan. Ne ulazimo u simboliku onih objekata koji imaju doista izrazito simbolički karakter u odnosu na suvremenu civilizaciju, kao što su televizijski i slični tornjevi, jer oni pored svojeg estetskog i moćnog djelovanja mogu zadovoljiti povremenu potrebu čovjeka da se »popne u visinu«. Danas sve više prevladava koncepcija da se visoka gradnja kombi­ nira s niskom gradnjom, tamo gdje se iz ekoloških razloga ne može sasvim izbjeći visoka gradnja. S niskom gradnjom susrećemo se odmah s pitanjem značenja prostora za život uopće unutar šire zajednice. »Suprotni pol visokim građevinama je zatvoreni, ograđeni prostor: uzbuđenje znači jedan, umirujuće opasivanje drugi. Suprotni par 236

»muško« i »žensko« ulazi u igru. Doživljaj visokog je često rijedak i kratkotrajan. Prostor nas okružuje često i dugotrajno. Toranj pobu­ đuje pažnju, prostor štiti. Visina je djelo — postoje, kao što rekosmo, vremena kojima je iz neobjašnjivih razloga ona bolje odgovarala — prostor je bezuvjetan. Možda je on jedan arhetipski doživljaj.« (Kühn) Zatvoreni i opasani centralni prostor pojavljuje se svagdje kao pro­ stor ispunjen simbolikom zajedniškog života, kao da su podsvjesne zajedničarske težnje tražile u njemu izraz jednog zgusnutog smisla i kulta takvog smisla. Centar ni u jednom gradu nije izgubio svoju atrak­ tivnu moć, iako je često izvor razočaranja, jer je izgubio svoju raniju funkciju. Stoga je potrebno dati centralnom prostoru u naselju tradi­ cionalni, podsvjesni, urođeni, arhetipski karakter kojega je oduvijek imao. On je onaj prostorni oblik što u najvećoj mjeri služi socijalnoj integraciji. Čak i onda, kad se radi o naselju koje je smješteno tangen­ cijalno na stvarni gradski centar. Svako naselje mora imati svoj centar kao paradigmu gustoće društvenih veza i dodira, kao simbol zajedničarskog života uopće! Pitanje je, međutim, kakav sadržaj dati u suvremenim uvjetima ovome prirodnom centru zajednice, koji je nekada zauzimala crkva ili sajmište? Naravno, nemamo u vidu da to bude neka vrsta »poslovnog centra«, iako neke funkcije kupovanja mogu biti i u njemu smještene, ali ne one koje obavezuju, kao ishrana, nego one koje daju mogućnost za šetnju i kontemplaciju (knjige, umjetnine, trajne vrijednosti). Nakon što je funkcija poslovnosti razorila u mnogim gradovima tradicionalne centre, treba suprotstaviti u svim satelinskim naseljima funkciju doko­ lice, dokolice s kulturom. Pri tome ćemo neke svakodnevne korisne funkcije ostaviti. Naš princip će biti da je centar mjesto gdje se ispre­ pleću putovi zajednice na najgušći način, gdje se susreću kategorije građana koji su najveći šetači u zajednici, i koji sam po sebi posjeduje atribute i ustanove privlačnosti tako, da će svatko htjeti barem jed­ nom dnevno da se nađe u njemu. Takav će centar biti »toplo srce« zajednice, njegova mandala, zatvoreni prostor u kojem se svatko dobro osjeća, jer dolazi u dodir s bliskim ljudima, ali i s prirodom, u njemu vlada opuštenost od dnevne žurbe i svatko će imati vremena da po­ razgovara s drugim, makar i nekoliko riječi. Naš će princip oblikovanja zajedničarske skupine u modernom gra­ du biti takav da prema njegovoj periferiji raste brzina kretanja, to jest glavne komunikacije će je opasivati, ali neće prodirati u nju, pa će tamo biti i oni koji vole brzinu i poslovnost u visokim zgradama. Tamo 237

će vladati tjeskoba između anonimnosti i zajednice, dok će se prema sredini vrijeme usporavati, zgrade snižavati, prostor zatvarati, pješaci oslobađati, tjeskoba iščezavati, a intimnost u dodiru s drugima i pri­ rodom rasti. Ne samo po prostornim oblicima u pogledu zgrada, nego i po socijalnoj dimanici on će imati amfiteatralni karakter, čija će sre­ dišnja pozornica svakome dopustiti da bude glumac. Što ćemo, dakle, smjestiti u središte? Niske zgrade s rekreativnim i kulturnim sadržajima. To može biti i škola i muzej, i dom kulture i kavana, i rustikalna gostionica i nastamba s domaćim životinjama, i dječje igralište i dio »našeg kraja« (lokalni muzej s nekoliko simbo­ ličkih eksponata, koji ukazuju na »korijen mjesta«). I mnogo još dru­ goga čime se takav prostor može ispuniti. Mnogo klupa za starce i mnogo ljuljački za djecu, mnogo staza za mlade trkače i stabala za pti­ ce i vjeverice. To sve zajedno, dakako, nije skupo, a jako pojeftinjuje sve troškove koje imamo za nezdrave ljude, neurotičku i neadaptiranu djecu, radne ljude, delinkvenciju, ljudske sukobe i tako dalje. Računica ide u prilog štednji. Odnos prema prirodi i ruralizacija grada. — Nećemo ovdje govoriti 0 svakako dominantnom problemu naše epohe, to jest o »ekološkoj krizi«, o uništavanju prirodne okoline zagađivanjem zraka, podzemnih i površinskih voda, uništavanjem zelenog pojasa, životinjske bio-mase i slično, o svemu onome što direktno prijeti ljudskom zdravlju i posto­ janju ljudske vrste, a što je djelo samorazarajuće djelatnosti ljudske vrste. Govorit ćemo samo o odnosu prema prirodi i prisutnosti prirode u urbanom životu s obzirom na psiho-fizičke potrebe čovjeka. Urbanizacija je stvorila danas jednu novu »prirodnu sredinu«, ta­ kozvanu vještačku ili »sekundarnu sredinu«, koja je čovjeka jako uda­ ljila od prirodnih uvjeta života. Ona mu je u mnogočemu život učinila lagodnijim, ali ne zato zdravijim. Koliko god individualni automobili olakšavaju pojedincu kretanje, toliko oni pogoduju i najčešćem obo­ ljenju — srčanim infarktima, ne spominjući trovanje ugljičkim monoksidom. Ispitivanja su pokazala da život u umjetnoj okolini, s izjed­ načenim klimatskim uvjetima, umanjenom pokretljivošću i dodirom s prirodom izaziva zamor, uspavanost, pomanjkanje energije i općenito lake simptome degeneracije. »Manjkaju razlike u temperaturi na koje se čovjek naviknuo kroz tisuće godina, uslijed promjene klime kroz godinu i kroz dnevni ritam; majkaju i aritmetičke promjene na tempe­ rature i time određeni podražaji na kožu i tijelo koji se očetuju u po­ većanoj duševnoj i fizičkoj pokretljivosti«. (Hoffman, 1973). Manjkaju zelene površine, koje su u Engleskoj kao minimum odredili na 20 m2 238

po čovjeku u jednom naselju (u Sovjetskom Savezu samo na 8 m 2 ), u Zagrebu je samo 1,6 m2 po čovjeku! Ljudi koji tek ulaze iz seljačke kulture u tehničku još nisu svjesni pred­ nosti prve i opasnosti druge, kao ni one urbanizirane beduinske gru­ pe koje su se urbanizirale i degenerirale, kao što je objašnjavao Ibn Khaldum već u 8. vijeku. Zelene površine potrebne su ne samo radi kisika i normalnog disanja, one su potrebne i za kretanje po njima i za bavljenje u njima. Čovjek se može potpuno opustiti od gradskoga ritma tek u prirodi, tek u njoj njegove zjene nalaze pogled u daljinu koji odmara, a mozak dekoncentraciju koja omogućuje mašti da ga oslobodi tehničke i dogmatske krutosti. Pod dogmatskom krutošću va­ lja imati u vidu i sve one futurističke urbanističke vizije koje nastoje čovjeka sasvim podrediti »vještačkoj okolini«, a prirodu sačuvati još jedino u teglama i krletkama. Razvitak tercijarnih djelatnosti, ali i mehaniziranog i automatiziranog rada, traži »povratak prirodi«, u prvom redu poslovima koji nose prirodno obilježje, gdje čovjek može pratiti kako raste plod njegova rada i njegova uzgoja. Zato ideja cvjetnog pojasa oko velikih gradova kao zona za oporavak od tjednog posla nije još dovoljna. Valja bašte unijeti u naselja, jednako kao i cvjetnjake i parkove. Baštovanske po­ slove i uopće seljačke poslove, farme domaćih životinja, jer imaju ne samo tu prednost da nas dovode u neposredniju vezi s prirodom dajući nam jedan oblik neotuđenog rada, cjelovitijeg, smislenijeg, nego prije svega što nas uvode u jedno drugo vrijeme. Vrijeme koje nije vještački ubrzano i podložno nametnutom kolektivnom ritmu, vrijeme koje teče ritmom na koji su se naše tjelesne i duševne funkcije prilagodile kroz milijune godina, sasvim sigurno kroz ona dva do tri milijuna godina otkad je čovjek počeo oštriti kamen i paliti vatru, i kad se njegov mozak udvostručio do ovoga sadašnjega, na žalost još uvijek loše upotrebljenoga. Kao što će moderno socijalističko društvo poznavati policentrizam stanovanja i upravljanja, polimorfizam privređivanja, od mašiniziranih do individualiziranih oblika, tako će ono poznavati i polimorfizam kul­ ture, jer će čovjek živjeti ne samo u »novom vremenu«, nego prije sve­ ga u »svojem vremenu«, vremenu koje će participirati, kao i suvreme­ na kultura, na raznim civilizacijama i kulturama, ali kulturama koje će odgovarati njegovoj dobi i njegovim trenucima, mladom ili starom, radnom ili slobodnom vremenu. Stoga napredak tehničke civilizacije mora značiti i naturalizaciju života, a urbanizacija i ruraiizaciju. 239

ŽIVOT NE MORA POČETI IZVAN GRADA

BIBLIOGRAFIJA

Adret R., Travailler deux heures par jour, Seuil, Paris, 1977. Albers G., Städtebau und Menschenbild, u »Neue Anthropologie«, DTV, Stuttgart, 1972, sv. 3.

Archer B., Gestion locale et projets politiques, u Prendre la ville, Anthropos, Paris, 1977.

Augeyard Jean Francois, Pas à pas, Essai sur le cheminement quotidien en milieu urbain, Seuil, Paris, 1979.

Autogestions, Un travail sans emploi, No. 8/9, 1982, Privat, Toulouse. Bailly S. A., L'organisation urbaine, Théories et modèles, Centre de recherche d'urbanisme, Paris, 1978.

Barel Y., La ville avant la planification urbaine, u Prendre la ville, Anthropos, Paris, 1977. Bauer G., Roux M. R., Rurbanisation ou la ville éparpillée, Seuil, Paris, 1976. Berry J. L., Brian, The human Consequences of Urbanisation, MacMillan Press, London, 1973.

Bogue J. D., The Structure of the Metropolitan Community: A Study of Dominance and Subordinance, Ann Arbor, University of Michigan Press, 1949.

Boulding E. K., The Economics of the Coming Spaceship Earth, u knjizi The Environmental Handbook, de Bell, Ballantine Book, New York, 1970. Boulding et all., Sociobiologia e natura umana, Einaudi, Torino, 1978.

Buchanan M. J . , An Economic Theory of Clubs, »Economica«, sv. 32, 1965. Cardia Clara et all., La città et la crisi del capitalismo, Laterza, Bari, 1978. Castanet Hervé Figures imaginaires de l'u-topos urbain, u «Espaces et Societes«, sv. 32—33, Anthropos, Paris, 1980.

Castells M., Sociologie des luttes urbaines dans la région parisienne, u Prendre la ville, Anthropos, Paris, 1977. Castells M., La question urbaine, Maspero, Paris, 1972. Ceri Paolo, Industrializzazione e sviluppo urbano, Loescher, Torino, 1978. Chermayeff S., Alexander Chr., Community and Privacy, Pinguins Book, Doubleday, New York, 1963. Choay Françoise, L'urbanisme, Utopies et réalités, Seuil, Paris, 1965.

Constant B., New Babylon: une ville nomade, u zbirci Nomades et Vagabonds, 10/18, Paris, 1972.

Dürkheim E., Formes élémentaires de la vie religieuse, Paris 1898. Fortier Boris, Espace et planification urbaine, u Prendre la ville, Anthropos, Paris, 1977.

Fourquet F., La politique urbaine, u Prendre la ville, Anthropos, Paris, 1977. 16 Grad po mjeri čovjeka

Friedman Yona, Que peuvent apprendre les architectes des villages urbains et que peuvent apprendre les villages urbains des architectes?, u «Espaces et Sociétés», sv. 32—33, Paris, Anthropos, 1980. Friedrichs G., Schaff A., Auf Gedeih und Verderb — Mikroelektronik und Gesellschaft, Europa Verlag, Wien, 1982.

Gans J. G., Urbanism and Suburbanism as Way of Life: a Re-evaluation of Definitions, u »Human Behavior and Social Processes« X X X I I . Garnier P. J . , Goldschmidt D., La comédie urbaine ou la cité sans classe, Maspero, Paris, 1978. Gasser A., L'autonomie communale et la reconstruction de l'Europe, Paris, 1946. (vidi »Prendre la ville*). Geddes P., Cities in Evolution, Oxford Press, London, 1950. Germani Gino, Sociologia délia modernizzazione, Laterza, Bari, 1965. Gorz A., La morale de l'histoire, Seuil, Paris, 1959. Gorz A., Adieux au prolétariat, Galilée, Paris, 1980. Guidicini P., Manuale de sociologia urbana e rurale, Franco Agneli, Milano, 1978. Gurvitch G., Multiplicité des temps sociaux, PUF, Paris, 1958. Halbwachs M., La mémoire collective, PUF, Paris, 1926. Harvey D., Social Justice and the City, Edward Arnold, London 1973. Hilberseimer L., Entfaltung einer Planungsidee, Ullstein, Berlin, 1965. Hobsbawn J . , The Age of Capital, 1848—1874, Weidenfeld and Nicholson, London, 1975. Howard Ebenezer, Gartenstädte von morgen, Ullstein, Berlin 1968.

Hoyt H., The Structure and Growth of Residential Neighborhoods in American Cities, Washington, Government Printing Off., 1939. Illich Ivan, La Convivialité, Seuil, Paris, 1973. de Jouvenel B., Arcadie, Essais sur le mieux vivre, u »Futuribles«, Paris, 1972. Karamanou Z., Rodolakis N., Au-delà de l'espace institutionnalisé, Anthropos, Paris, 1978. Kopp A., Ville et révolution, Anthropos, Paris, 1967. Kühn E., Anmerkungen zum Verhalten der Grossstädters, u »Neue Anthropologie«, DTV, Stuttgart, sv. 3., 1972. Kwang Yen Ng., The Economic Theory of Clubs, »Economica«, sv. 32, 1965. Lacaze J. P., Introduction à la planification urbaine, izd. Moniteur, Paris, 1979. Lauther P. J . , Krebsursachen der städtischen Luft, »Zentrallblatt für Bakteriologie«, Stuttgart, 1959, sv. 3/6.

Lampard E. S., Historical Contours of Contemporary Urban Societies: a Comparative view, »Journal of Contemporary History«, IV, 1969. Le Corbusier, Manière de penser l'urbanisme, izd. Gonthier, Paris, 1946. Le Corbusier, La charte d'Athènes, des C.I.A.M., Minuit, 1957. Ledrut R., L'espace social de la ville, Anthropos, Paris, 1968. Lefebvre H., La pensée marxiste et la ville, Casterman, Paris, 1972. Lefebvre H., Espace et Politique, Anthropos, Paris, 1972. Loomis Ch., Beagle A. J . , Rural Social Systems, New York, Prentice Hall Inc., 1950. Marinović-Uzelac A., Socijalni prostor grada, Liber, Zagreb, 1978. Marx K., Die Grundrisse zur Kritik der politischen Ekonomie, MEGA, Berlin, 1957. Marx K., Rani radovi, Naprijed, Zagreb, 1958. Mirković B., Osnovi urbanizma, Građevinska knjiga, Beograd, 1968. Mitscherlich A., Auf dem Weg zur vatertosen Gesellschaft, Piper Verlag, München, 1973. Moore Barrington, Social Origin of Dictatorship and Democracy, Lord and Peasant in the Making of the Modern World, Beacon Press, Boston, 1966. Mumford Lewis, The Culture of Cities, New York, Harcourt, Brace and Co., 1938.

242

Mumford L., Le déclin des villes, franc, izd. France-Empire 1970, engl. izd. 1956, New York. Mumford L., Technics and Civilisation, Harcourt, Brace and World Inc., New York, 1934. Naville P., U susret automatiziranom društvu, Školska knjiga, Zagreb, 1979. »Neue Anthropologie«, DTV, Stuttgart, 1972, sv. 3. Noel M., Pottier CL, Evolution de la structure des emplois dans les villes françai­ ses, Cujas, Paris, 1973. Oudin B., Plaidoyer pour la ville, Laffont, Paris, 1972. Park E. R., Burgess E. W., McKenzie D. E., The City, The Univ. of Chicago Press, Chicago, 1925. Pizzorno A., Sviluppo economico e urbanizzazione, »Quaderni di Sociologia«, X I , 1962. Planiranje Mišeluka u savremenim uslovima, Urbis, Novi Sad, 1980. Prendre la ville, Esquisse d'une histoire de l'urbanisme d'état, Anthropos, Paris, 1977. Quinn A. J . , Urban Sociology, American Book Co., New York, 1955. Rappaport A., Pour une anthropolgie de la Maison, Dunod, Paris, 1972. Ruppert Karl, Socijalna geografija, Školska knjiga, Zagreb, 1981. Queen A. S., Carpenter B. D., The American City, Me Graw Hill, New York, 1953. Schumacher F. E., Small is beautiful, Harper and Row Publications, New York, 1975. Sjoberg G., Comparative Urban Sociology, u knjizi Sociology Today Eds., Merton K. R., Broom L., Cotrell S. L., izd. Harper Torehbook, New York, 1959. Sorokin P., Zimmermann C. G., A Systematic Source Book in Rural Sociology, Univ. of Minnesotta Press, Minneapolis, 1932. Supek R., Umjetnost i psihologija, MH, Zagreb, 1958. Supek R., Automatizacija i radnička klasa, Centar »B. Adžija«, Zagreb, 1965. Supek R., Ova jedina zemlja, Liber, Zagreb, 2. izd. 1978. Supek R., Participacija, radnička kontrola i samoupravljanje, Naprijed, Zagreb, 1974. Touraine A., L'après-socialisme, Grasset, Paris, 1980. Utudjian A., L'urbanisme souterrain, u kolekciji «Que sais-je?«, no. 533, Paris. Vauquin J. B., La nature et la ville, Presses universitaires de Lyon, 1977. Vogt Max Adolf, Revolutions Architektur 1789—1917, Dumont, Köln, 1974. Vresk Milan, Osnove urbane geografije, Školska knjiga, Zagreb, 1977. Walker R., Moderna tehnologija i civilizacija, Naprijed, Zagreb, 1968. Wells G. H., Anticipations. The Reaction of Mechanical and Scientific Progress on Human Life and Thought. London, Harper and Row Press, 1902. Wirth L., Urbanism as a Way of Life, »Am. Journal of Sociology«, XLIV, 1938. Worthy C. J . , Organizational Structure and Employee Morale, »Am. Journal of Sociology«, sv. 15, br. 2. Young Kimball, Sociology, American Book, New York, 1942. Od istoga pisca Egzistencijalizam i dekadencija, MH, Zagreb, 1950. Psihologija građanske lirike, MH, Zagreb, 1952. Psihologija u privredi, Rad, Beograd, 1956. Umjetnost i psihologija, MH, Zagreb, 1958. Ispitivanje javnog mnijenja, Naprijed, Zagreb, 1961. (3. izdanje Liber, 1981). Sociologija, udibenik, školska knjiga, 1963. (12. izd. 1981). 16*

243

Omladina na putu brastva, Psihosociologija radne akcije. Mladost, Beograd 1963. Automatizacija i radnička klasa, Centar »Božidar Adžija«, Zagreb, 1965.

Herbert Spencer i biologizam u sociologiji, MH, Zagreb, 1965.

Sociologija i socijalizam, Znanje, Zagreb, 1966. Humanistička inteligencija i politika, Razlog, Zagreb, 1971.

Društvene predrasude, Radnička štampa, Beograd, 1973. Ova jedina zemlja, Ekološka kriza, Naprijed, Zagreb, 1973. (2. izd. Liber, Zagreb, 1978.)

Participacija, radnička kontrola i samoupravljanje, Naprijed, Zagreb, 1974. Mašta, Liber, Zagreb, 1979. Psihologija i antropologija, Nolit, Beograd, 1981.

Zanat sociologa, Strukturalna analiza, Školska knjiga, Zagreb, 1983. Živjeti nakon historije, Prilog dijalektici oslobođenja, Mašić, Beograd, 1986.

POPIS IZVORA ILUSTRACIJA (na tablama) Ilustracije u ovoj studiji nemaju svrhu dokumentirati, već približiti i podsjetiti čitaoce na predmet teme obrađene u tekstu autora u pojedinim poglavljima. Slijede ilustracije na tablama (1—54), zatim u tekstu (po str. 8—205). Za vrijedne izvore ovdje zahvaljujemo na suradnji bibliotekara Urbani­ stičkog instituta SR Hrvatske prof. Jasni Lay-Rukavina i Bi­ blioteci Urb. instituta SRH.

SI.

1

SI. 2 SI. 3 SI. 4 SI. 5 SI. 6 SI. 7 SI. 8 SI. 9 SI. 10

SI. 11 SI. SI. SI. SI.

12 13 14 15

SI. 16 SI. 17 SI. 18 SI. 19

Prigodna brošura programske izložbe »Sutrašnji grad« — »Interbau, Berlin 57«. Amos Rappaport: «Pour une antropologie de la Maison«, izd. Dunod, Paris, 1972, str. 79. Revija UIA (Revue de'union internale des architectes) br. 51, sept. 1968. g. — sa UNESCO-om; M. Macura (Yugoslavie): »Bases economiques«, str. 22 — photo UNESCO — J. H. Blower. M. Vresk: »Razvoj urbanih sistema u svijetu, Zgb. 1985«, str. 24 (iz Blacke Lowless. 1980). M. Vresk: »Razvoj urbanih sistema u svijetu, Zgb. 1985«, str. A. Marinović-Uzelac: »Socijalni prostor grada, SNL, Zgb. 1987«, str. 44 (iz Weulersse, J.: »Antioche...«, p. 39). Leonardo Benevolo: »Storia della citta«, Edittori Laterza, Roma-Bari 1976, str. 496, Fig. 758. Kao 7, str. 497, si. 759. Dubrovnik iz časopisa »15 dana« Bernard Stulli: »Prijedlozi i projekti željezničkih pruga u Hrvatskoj 1825—1963. — I dio«, str. 160 i 161 (Izvori za Hrvat­ sku povijest 4 — Zgb. 1975. Nacrt Karlovca — prema projek­ tu ing. M. A. Sanferma-color 1841/42). Karlovačka »Zvijezda« iz aviona (snim. 1929. g.) — iz elaborata »Idejne studije urbanističkog plana«, I—III, 1956—58. g. (Ivan Lay: Urbanistički razvoj Karlovca). Kao 7, Fig. 1080, str. 752 (uz Engelsov tekst 1845). Kao 7, Fig. 1964, str. 904. Kao 7 (Paris), Fig. 1155, str. 791. Jean-Paul Lacaze: «Introduction à la planification urbain«. Ed. du Moniteur, Paris, 1979, str. 92. Ante Marinović-Uzelac: »Socijalni prostor grada«, str. 155, si. 45. (Chicago, prema R. Park i Burges, E. W.: »The City«). Kao si. 7 (Isječak iz plana Chicaga iz 1832 — koji je izložen na izložbi 1893. god.), Fig. 943, str. 650—651. Lewis Mumford: »The City im History«, Pelican Book, Lon­ don 1966 (si. 46). Iz fotomonografije Andreasa Feiningera (fotogr.) i Susan E. Lyman (tekst): »The face of New York«, Crown publichers, INS, New York 1964. (Zapadna strana Manhattana — po­ gled na Hudson-River).

245

SI. 20 SI. 21

SI. 22 i 23 SI. 24 SI. SI. SI. SI. SI.

25 26 27 28 29

SI. 30 SI. SI. SI. SI. SI.

31 32 33 34 35

SI. SI. SI. SI.

36 37 38 39

SI. 40 SI. 41 SI. 42

SI. 43 SI. 44 SI. 45 Sl. 46 SI. 47 SI. 48 SI. 49

Kao 15, str. 160 (La Défanse iz zraka — foto Ruvant). Jan Tanghe, Sieg Vlaeminch and Jo Berghoef: »Living Cities« — Pergamon Press, — Oxford-New York, Toronto-Sydney-Paris-Frankfurt (iz I. engl. izd. 1984), Aarhus, Danska 200.000 st.), str. 250, Fig. 4. Časopis »Photo«, Le inédits de Mai 1968, str. 52. Zagreb-Zrinjevac (Pogled preko puta ulaza u Modernu gale­ riju. Foto: Ivan Lay). Zagreb-Travno (časopis »Čovjek i prostor«). Iz časopisa »Arts-Design« 1985. Kao 7, str. 839. Kao 21, str. 4, Fig. 2. »Die Gärten der Wiener« 1975 (Inform, služba grada Beča, Ing. Horst Riedler), str. 123. (f. F. Hausner). Karamanou Z., Rodalikis N., Au-de lâ de' l'espace institutio­ nalise Anthropos, Paris, 1978, str. 113. Kao 7, str. 979, Fig. 1506 (Calcutta). »Cites geantes«. Le Monde 1978. Kao 7, str. 978, Fig. 1504. Kao 21, str. 78, si. 44 (Brüssel 1978). Kao 19, avionski snimak iz 1940 (V. S. Coast Guard and V. S. Geodetic Survey). Kao 15, str. 53 (Plan-masse de Bures-Orsay). Kao 7, str. 883, Fig. 1309. Kao 7, str. 884, Fig. 1313 (Skica za grad Nemours). Fritz Jaspert: »Vom Städtebau der Welt«, Safari-Verlag, Berlin 1961 — Würzburg, str. 208. Marie-Christine Loriens: »L'imaginaire, l'espace et le puvoir urbain« (Collage de Christian Gressier), str. 68. Kao 7, Fig. 1223, str. 840 (Boston). Iz dokument, filma o 40-godišnjici cesta SR Hrvatske: »Cesta ustrajne putnice« (scenarij J. Orlovac, kamera F. Vodopivec, prikaz u »Večernjem vjesniku« Z. Franjić) 5. i 6. IV. 1986, str. 12. Iz prigodne brošure »Amerika« (Z. V., Zgb.) Iz časopisa »15 dana« (Indijansko naselje). Christopher Tunnard: »The City of Man«, ed. Charles Scribners sons, New York, London, 1953, str. 244. (La Cité-Paris, plan of de Chastillon, 1607.) Color plakat, naselje Fowises-Francuska. Arch. Berlepsch-Valendas. BDA: »Die Gertenstandtbewegung in England«, München, Berlin 1912, str. 117, sl. 5. Kao i si. 18. B. Mirković: Osnovi urbanizma, knj. 1-B, izd. Građev. knj. Bgd. 1968, str. 204. Francuska 1936. — Arch. Groer-Geometrijska žiža grada je park, a okolo su gradovi-sateliti (primjer ideje »anti-city-a« prije 50 godina).

SI. 50

SI. 51

SI. 52 SI. 53 SI. 54

Victor Gruen »Metropolo« iz: »Budući izgled i oblici gradskih naselja«, knj. 1 — prijevodi Seminara Ujedinjenih nacija u Amsterdamu (25. IX — 7. X 1966), izd. Savezni zavod za urba­ nizam i komunalna i stambena pitanja, Bgd., 1968. g. Skica iz katologa izložbe »La Villette« u Parizu 1986—87 (pri­ mjer zajedničkih sadržaja kulture i nauke uz druge rekreativne sadržaje, koji mogu postati i permanentna okosnica novog »centra«. Kao i 21, str. 65, Fig. 37. Iz revije »Švicarska Arhitektura« — o dječjim igralištima u na­ selju, 1956. Kao 1 (Interbau).

IZVOR ILUSTRACIJA U T E K S T U " (crteži, karikature, grafovi) Str. 8 Str. 20 Str. 33 Str. 56 Str. 61

Str. 87

Str. Str. Str. Str.

109 113 120 126

Str. Str. Str. Str. Str.

138 152 154 159 160

Str. 163 Str. 165 Str. 167

kao 21, str. 246 kao 1. na Tabli (izložba »Grad sutrašnjice« Interbau, Berlin 1957). M. Vresk: »Osnove urbane geografije«, Š K , Zgb., str. 34 Brian J. L. Berry: »The Human Consequences of Urbanisation«, 1977, str. 16 iz knj. Ante Marinović-Uzelac: »Socijalni prostor grada«, SNL, Zagreb 1978, str. 191, si. 51 (prema Chombart de Lauwe, P. H.: »Paris-essais de sociologie 1952—1964«). iz knj. Horst Schmid-Brumer i Andreas Schulz: »Stadt & Zeichen«, Koln 1976, str. 60 (Plakat »Grad i kapital razara stari grad«). kao 1 kao 7, str. 763 kao 21, str. 161 kao 7, str. 1008 (Katastrofa sadašnjosti ili sloboda prostorne organizacije) kao 21, str. 7. kao 1 kao 21, str. 124. kao 1 kao 21, str. 159, si. 83 (Lineal je bio predmet karikature i prije 50 god. — Gornja si. iz 1984 — dolje karikatura »Architekt« W. Triera iz časopisa UHU 1931-naslov: »Die neue Sachlichkeit« kao 21, str. 125, si. 65. Karikatura iz novina »Le Monde« od 10. II 1980 (Mich. Guire-Vaka) Karikatura iz časopisa »Diagonel« oktobre 1985, str. 11 (Gilles-Rousseau) " Navedena literatura ovdje prema navedenim br. si. na tab­ lama!

247

Str. 175 Str. 181 Str. 186

kao 39, str. 323 graf. 1. Iz L. Hilberseimer: »Enfaltung einer Planungsidee, izd Ullstein (Bamvelt Fundamente 6) 1936 Berlin, Frankfurt/M, Wien str. 52, si. 40. i 41. Str. 188 graf. 2. Str. 193 graf. 3. (Temporalnost kao kvalitet cjeline) Str. 196 graf. 4. i 5. Str. 197 graf. 6. Str. 202 graf. 7. (Model...) Str. 203 graf. 8. Str. 205 graf. 9. Str. 206 kao 21, str. 105, Fig. 57. Str. 208 graf. 9. (crtala Jordana Ivčević, kao i svih 10 grafa na str. 181—208) Str. 217 kao 49, str. 195. Str. 218 Iz časopisa »15 dana« br. 8, 1974, str. 12, Lewis Mumford (»Megalopolis kao anti-grad«) — (Mumfordova vizija svijeta (2) ka­ rikatura iz »Timesa«) — prijevod Ivo i Žarko Domljan. Str. 221 Pierre Janssen: »Kunstgriffe« veri. W. Dansien, Hann/M 1963 — prijevod sa holand. str. 93, si. 78, 79, 80. (Iz mape drvoreza F. Masereel-a) Str. 226 kao 21, str. 88 Str. 240 kao 1, (Interbau 1957)

SLIKA NA KORICAMA »Fources, — bastide d'Armagnac a plan circulaire«, Phot. J.-C. Meauxsoone — plakat sa druge strane mape kultur. baštine Francuske (Beautes de la France — Art, Nature, TourismeLAROUSSE) — Dokumentacioni centar Rep. zavoda za zaštitu spom. kulture Hrvatske (Slavko Šterk). I. L.

Sadržaj

Predgovor

5

1

STANOVATI I PREBIVATI

9

2

OTUĐENI PROSTOR

3

1. Početna društvena podjela rada: selo i grad

21

2. Kronična bolest grada: društvena segregacija

27

3. Industrijalizacija i urbanizacija: stalna kriza rasta grada

38

4. Primjer ekonomskog »kraha« jednog grada: New York

47

5. Grad — nosilac društvene integracije ili dezintegracije?

54

6. Racionalnost i neracionalnost političke intervencije u prostoru 7. Grad i priroda Dodatak: Tornjevi tjeskobe — pariški »La Defense«

64 75 82

NOVA URBANA POLITIKA: OD TEHNOKRACIJE KA SOCIJALIZACIJI

88

1. Što želi Nova urbana politika?

89

2. Prostor što spaja a ne odvaja

93

3. Polivalentnost i banalizacija

4

5

21

99

4. Uloga centra u socijalizaciji urbanog prostora

101

5. Gradski prostor je iznad svega društveni prostor

106

ŠTO ZNACI GRAD »PO LJUDSKOJ M J E R I « ?

110

1. Treba li sačuvati grad?

110

2. Kako dalje od funkcionalizma?

115

3. Znači li funkcionalizam odvajanje ili spajanje životnih funkcija?

119

TEHNOLOGIJA I URBANI PROSTOR

127

1. Dualizam tehnologije i urbanog prostora

127

2. Na koji način prevladati dihotomiju radnog i stambenog prostora?

136

6

7

GRAD I DRUŠTVENA ZAJEDNICA

144

1. Grad — kolijevka zajedništva i sigurnosti

144

2. Društvena zajednica postavlja gradu određene granice

148

OSNOVNE DIMENZIJE »GRADA PO LJUDSKOJ MJERI«

153

1. Planiranje — jedinstvo raznorodnih različitosti 2. Slobodno prostorno planiranje zahtijeva da se tržišna ekonomija zamijeni ekonomijom resursa

153 162

3. Prostor kao funkcija vremena 4. Bio-ritam i doživljaj vremena u urbanoj sredini

169 172

5. Osnovne dimenzije urbanog planiranja

181 194 209

6. Anti-City kao sinteza bitnih dimenzija 7. Komentar uz predložene dimenzije 8. Kontemplativna temporalnost središta grada 8

213

SOCIJALNA INTEGRACIJA U URBANOM PROSTORU

219

A. Oblici društvene interakcije

220

a) institucionalizirani oblici interakcije

220

b) Specifične grupacije žitelja

222

c) Protiv birokratizma i segregacije

230

B. Oblici simboličke identifikacije

231

BIBLIOGRAFIJA

241

Popis izvora ilustracija

245