Sudska Psihologija i Psihopatologija Skripta-odgovori (1) (1)

SUDSKA (FORENZIČKA) PSIHOLOGIJA I PSIHOPATOLOGIJA

Prof. dr sci. Med.

Aleksandar milić

1.Psihologija, psihopatologija, psihijatrija, sudska-forenzička psihopatologija, krim. psihologija, ... pojmovi i predmet izučavanja Psihologija je skup akademskih, kliničkih i industrijskih disciplina koje se bave proučavanjem, objašnjavanjem i predviđanjem ponašanja, razmišljanja, osjećaja (emocija), motivacije, ljudskih međuodnosa i njihovih potencijala. To je nauka koja proučava psihički život ljudi i životinja, a na osnovu proučavanja ponašanja i neposrednog iskustva. Teorijski zadatak psihologije je upoznavanje karakteristika i zakonitosti psihičkog života, a praktični zadatak se odnosi na primenu rezultata psiholoških istraživanja u praksi. Psihopatologija je naučna disciplina koja sistematski istražuje simptome, prirodu i činioce (nasledne, organske i socijalne) patoloških stanja i procesa u mentalnom životu. Za razliku od opšte psihologije, ona se bavi odstupanjima, (aberacijama) od normalnih pojava u procesima opažanja, mišljenja, emocija, pažnje, učenja, motivacije, volje itd. Saznanja opšte psihopatologije služe kao temelj psihijatriji, kliničkoj psihologiji, ali utiču i na socijalni rad. Psihijatrija (grčki psyche - duša, iatrea - liječenje) klasično je određena kao medicinska struka koja se bavi nastankom , razvojem, manifestacijama bolesti čovjekove ličnosti koji proizlaze iz subjektivnoga individualnog života ili njegova odnosa s okolinom. Osnovna su dva područja u medicinskoj struci psihijatrija: mentalni poremećaji i individualno ponašanje u zdravlju i bolesti. Oba su područja karakterizirana stupnjem znanstvene nesigurnosti. Psihijatrija upotrebljava modele ponašanja i mentalne aktivnosti da bi umanjila nesigurnost organizirajući znano u konceptualni okvir.

Pojam kriminalisticke psihologije obuhvata nekoliko razlicitih sfera psiholoskog delovanja: 1. izrada profila licnosti izvrsilaca krivicnih dela; 2. pregovaranje u talackim situacijama; 3. forenzicka psihofiziologija; 4. psihologija vodjenja informativnog razgovora.

2. Teorijski i praktični značaj sudske-forenzičke psihologije i psihopatologije Teorijski i praktični značaj socijalne psihologije; Teoretski- psihologija daje spoznaje koje će ljudima olakšati shvatanje pojmova iz drugih društvenih disciplina koje čovjekizučava. Praktični - je u primjenjivanju rezultata psih.istraživanja i uspješno i efikasno obavljanje različitihdjelatnosti.

3. Predmet sudske-forenzičke psihologije i psihopatologije i kriminaliteta Predmet izučavanja socijalne psihologije; je psihosocijalni profil čovjeka u različitim životnim socijalnim situacijama: psih.procesi i funkcije, složena svojstva ličnosti,fiziološke osnove psih.života, aktivnosti i ponašanja i soc. Status. 4. Ciljevi i zadaci sudske-forenzičke psihologije i psihopatologije Ciljevi izučavanja socijalne psihologije; • uočiti psihološke fenomene u socijalnom kontekstu, • razumjeti i upoznati etiologiju psiholoških fenomena, • identifikovati pozitivne ili negativne refleksije socijalnih fenomena, • predvidjeti, prognozirati ili anticipirati nastanak i razvoj socijalno psiholoških fenomena, • adekvatno i efikasno intervenisati u okviru ličnih ili društvenih – socijalnih strategija reagovanja. 5. Korespodentnost sudske-forenzičke psihologije i psihopatologije i kriminaliteta

6. Primjena sudske – forenzičke psihologije i psihopatologije u operativnom radu i u široj djelatnosti policije Primjena psihologije u policiji je primarna u područjima selekcije i klasifikacije, edukacije, konsultacijama u raznim domenima policijskog rada, procjenjivanju ličnosti za obavljanje pojedinih dužnosti po složenosti... Policijska psihologija, zahvaljujući istraživanju i popularizaciji afirmativnih rezultata i programa svoga rada sve više ima internacionalni značaj. Psihološke usluge u policijskoj profesiji usmjerene ka prevenciji će, kao i u svakoj drugoj profesiji, donijeti znatno više koristi nego reaktivne aktivnosti na prošlost.

7. Pojam i predmet socijalne patologije POJAM-Termin „socijalna patologija“ je latinsko-grčkog porijekla, a označava nauku o bolestima društva. Riječ je o mlađoj nauci, koja se vremenom izdvojila iz: sociologije, psihologije, psihijatrije i socijalne medicine. Postoji nekoliko pravaca razvoja ove nauke: socijalno-medicinski, socijalno-psihološki, sociološki i integralni pristup. Socijalno-medicinski- posmatra problem sa stanovišta ekonomskih uslova i narodne higijene. Socijalno-psihološki- izučava problem sa dva aspekta: asocijalnih ponašanja, uzrokovanih mentalnim bolestima i preko raznih modela psihološke orjentacije. Sociološkinaziva se još i sociološko-kulturni pristup. Začetnik ovog pravca je Emil Dirkem, koji je socijalnu patologiju definisao kao primjenjenu sociologiju. Ovaj pristup se razvijao u tri

osnovne orjentacije: teorija devijantnosti, teorija socijalne dezorganizacije i teorija socijalnih problema. Integralni- tretira biološke, psihološke i sociološke elemente problema kao cjelinu, pa socijalnu patologiju definiše kao nauku o devijantnim pojavama kojima se ugrožavaju određena društvena dobra i vrijednosti, prije svega zdravlje ljudi, radna sposobnost, materijalna dobra, kulturne i moralne vrijednosti. PREDMET-Predmet socijalne patologije može se definisati kao skup pojavnih oblika ispoljavanja etioloških faktora i subjekata poremećaja u socijalnom ponašanju, te oblika i metoda društvene reakcije na takve pojave. 8. Potrebe poznavanja dimenzije duševnog zdravlja i /ili poremećaja Mentalno zdravlja obuhvata sposobnost življenja punog i kreativnog života i suočavanja sa životnim izazovima. Ono je najvažnija vrijednost svakog pojedinca. Mentalnim zdravljem se bave psihijatri, psiholozi, socijalni radnici, defektolozi i dr. Unapređenje i očuvanje mentalnog zdravlja djece i adolescenata, kao i odraslih zadatak je porodice, obrazovnih i zdravstvenih ustanova. U svrhu ranog otkrivanja, dijagnostike i terapije osoba s poremećajima ponašanja i problemima mentalnog zdravlja potrebna je edukacija primarne zdravstvene zaštite za rano prepoznavanje poremećaja ponašanja i problema mentalnog zdravlja, rad s nastavnim osobljem predškolskih i školskih ustanova, te savjetovanje i liječenje osoba s mentalnim poremećajima i njihova rehabilitacija. Što se više bavimo mentalnim zdravljem, to ćemo se manje baviti problemima narušenosti mentalnog zdravlja, kako djece tako i odraslih. 9. Oblici socio-patoloških pojava (klasifikacija) Postoje tri osnovne i međusobno zavisne grupe socijalno-patoloških pojava: socijalne bolesti, sociopatije i socijalne dezorganzacije. 1. Socijalne bolesti-predstavljaju masovne bolesti koje imaju niz zajedničkih osobina i na taj način dovode do poremećaja u funkcionisanju društva. Tu spadaju: somatske bolesti, mentalne i psihosomatske socijalne bolesti. 2. Sociopatijepredstavljaju grupe i/ili pojedinačne asocijalne stavove i ponašanja. Manifestuju se kroz abnormalne ličnosti koje se mogu udruživati i u abnormalne organizovane društvene grupe. Tu spadaju: toksikomanije, perverzije i agresije. 3. Socijalna dezorganizacija- nepovoljno i/ili razbijeno funkcionisanje društvenih grupa i ustanova, gde su uključeni pojedinci kao nosioci dezorganizacionih procesa. Tu spadaju: dezorganizacije braka i porodice, lokalne, komunalne i dezorganizacije firmi i preduzeća. 10. Obilježja socio-patoloških pojava Postoje brojna obilježja, odn. načini ispoljavanja socio-patoloških pojava, kao što su: siromaštvo, beskućništvo, alkoholizam, zavisnost od droga, seksualne devijacije, nepismenost, nezaposlenost, prosjačenje, kockanje, agresije, kriminalitet, maloljetničko prestupništvo, zlostavljanje, dezorganizacija braka i porodice, terorizam itd.

11. Uzroci socio-patoloških pojava (etiologija)

U savremenoj literaturi postoji više etioloških faktora: 1. Nepovoljni socio-ekonomski uslovi života (siromaštvo, socio-ekonomske razlike, nepovoljni uslovi školovanja, zapošljavanja, stanovanja i dr.), 2. Društveni, kulturni sukobi (u porodici, na poslu, između pojedinih grupaklasa), 3. Društvena anomija (besmislenost kolektivnih ciljeva društvenosti), 4. Industrijalizacija, urbanizacija, društvene promjene u cjelini, 5. Akuluracija i asimilacija ( mijenjanje obrazaca vjerovanja i ponašanja usljed promjene kulturne sredine i/ ili migracije), 6. Socijalna izolacija (izdvojenost pojedinaca iz društvenih grupa) i 7. Nepovoljna djelovanja sredstava vaspitanja i propagande (masovne komunikacije, globalna informatička mreža, mobilna telefonija i dr.).

12. Prioriteti u prevenciji socio-patoloških pojava S obzirom da se socio-patološke pojave (soc. bolesti, sociopatije i soc. dezorganzacije) javljaju kao posljedica agresije i nasilja, potrebno je omogućiti njihovu prevenciju. Prevencija agresije i nasilja može se postići kroz: stalne edukacije građana, detektovanje u okviru zdravstvene i opšte kulture, poznavanje uzroka, posljedica, potreba, prevenciju i terapiju učinilaca ili žrtava nasilja, a osnovni je cilj zaštita mentalnog i samostalnog zdravlja. 13. Sociopatije

Psihopatija ili sociopatija je trajni poremećaj ličnosti, odnosno stanje koje se u ponašanju više ili manje razlikuje od prosjeka (psihopatska ličnost). Riječ je o ograničenim ličnostima, na prijelazu duševnog zdravlja i bolesti većinom bez intelektualnih poremećaja, čak intelektualno natprosječnima. Glavne su promjene na emocionalno-voljnom planu ličnosti. Prvotno se smatralo da zbog njih trpi samo okolina (agresivnost, asocijalnost, i antisocijalnost). Kasnije je utvrđeno da neki i sami pate zbog svoje abnormalne ličnosti (depresivnost, suicidni psihopati). Nikad ne dosežu dimenzije psihotičnosti premda mogu pokazivati neke simptome ili sindrome slične pojedinim duševnim poremećajima (shizoidni, paranoidni, nestabilni, ekscentrični, depresivni, hipomanični i dr.). Za psihopate se kaže da su „daltonisti za ljudska osjećanja i društvene moralne vrijednosti“.

14. Toksikomanije Toksikomanija je stanje periodične ili hronične intoksikacije izazvano potrebom osobe za nekom psihoaktivnom, toksičnom supstancom, kao i njenom dužom zloupotrebom. Toksikomanija može dovesti do oštećenja organizma i do fizičkog, intelektualnog, duhovnog i moralnog propadanja ličnosti toksikomana. Najpoznatije toksikomanije su alkoholizam, narkomanija i nikotinska zavisnost.

15. Seksualne perverzije i nasilje

Seksualne perverzije karakterišu neprirodnost uslova pod kojima ličnostdoživljava seksualna uzbuđenja,kao što sumazohizam,sadizam,egzibicionizam,fetišizam,transvestizam,voajerstvo. Sadizam i mazohizam ispoljavaju se u seksualnom uzbuđenju izadovoljavanju nanošenjem ili trpljenjem bola od partnera. Sadizam je perverzivni oblik seksualne nastranosti,zadovoljavanja polnih nagonananošenjem fizičkog ili psihičkog bola partnera. Mazohizam se ispoljava u 2moguća oblika:podavanjem drugom u zlostavljanju i ponižavanju ilisamozadovoljavanjem u podnošenju bola. Egzibicionizam kao nastranost,ispoljava se skoro isključivo,kodmuškaraca,uzadovoljavanju pokazivanjem polnih organa ženama beznamere telesnog dodirivanja. Fetišizam se definiše kao pojava doživljavanja seksualnih uzbuđenjaposebnim odnosom prema psihičkim ili fizičkim svojstvima , ili u kontaktu sastvarima osoba suprotnog pola. Transvestizmom se označavaju ponašanja seksualnog zadovoljavanjaoblačenjem odeće ili nošenje stvari osoba suprotnog pola. Voajerizam je pojava slična egzibicionizmu,a sastoji se u zadovoljavanjugledanjem nage osobe suprotnog pola. Seksualno nasilje je bilo koji seksualni čin, pokušaj ostvarivanja seksualnog čina, neželjeni seksualni komentar ili prijedlog koji je usmjeren protiv osobe i njezine seksualnosti, a koji može počiniti druga osoba bez obzira na odnos sa žrtvom ili situaciju u kojoj se nalaze. Karakterizira ga upotreba sile, prijetnje ili ucjene za ugrožavanje dobrobiti i/ili života same žrtve ili njoj bliskih osoba.

16. Nasilja i agresije Nasilje podrazumeva zloupotrebu sile kao akta agresije kojim se povređuju osobe, ili uništava vlasništvo. Na društvenom nivou, posebno opasno je koordinisano nasilje, kao što su slučajevi rata i terorizma. Od 70-ih godina 20. veka koristi se i pojam strukturnog nasilja koji označava sistemske forme nasilja kao što su: rasizam, seksizam, nacionalizam, heteroseksizam a omalovažavanje starih osoba i sl. Agresija je ponašanje (emocionalna reakcija) kojemu je u osnovi namjera da se nanese šteta, da se netko fizički ili psihički povrijedi. Postoje aktivna i pasivna agresija: 

aktivna agresija su fizički i verbalni napadi



pasivna agresija uzrokuje štetne posljedice namjernim ne poduzimanjem akcije (ne pomoći nekome zbog osjećaja mržnje i neprijateljstva).

Izvori agresije: osnova agresivnog poriva je unutrašnje tjelesno i psihičko stanje; pojavljuje se uz osjećaj srdžbe i neprijateljstva; u frustrirajučim situacijama (u kojima je agresija samo jedan oblik reagiranja); kad osjećamo fizičku ili verbalnu prijetnju ili mogući napad (u ovakvim slučajevima agresija je izazvana agresijom). Agresija može biti: 

direktna - usmjerena prema osobi koja je izazvala frustraciju;



indirektna - "pomaknuta agresija" - usmjerena prema nekom tko je slabiji pa je laka meta.

Agresija se većinom definira kao štetno ponašanje, uzimajući u obzir psihička i fizička oštećenja, pri čemu je važna i namjera, tj. da je li šteta namjerno prouzročena. Stoga ona može biti naučeni oblik ponašanja, u slučaju nagrađivanja agresije, ono se javlja sve ćešće i vide se kongitivni utjecaji, a društveni utjecaji gdje je primjerice veličanje agresivnih razračunavanja presudno pri socijalizaciji muškog načina ponašanja. Agresija može proizaći iz ljutnje i onoga što se događa ljudima (poput svađa oko dominacije kod životinja) ili može nastati iz prijezira.

17. Kriminalitet kao socio-patološka pojava Socijalno-patološke pojave kriminaliteta u uskoj su vezi , a često i same uzrok pojavamakriminaliteta. To se posebno odnosi na pojave alkoholizma, narkomanije, seksualnih devijacija,vagabundaže, prostituciju i kocku. Ove pojave kao i večina ostalih kriminogenih faktora nedeluju odvojeno već su u uzajamnoj vezi sa drugima. SOCIJALNA OBELEŽJA I KRIMINALITET predstavljaju distribuciju socijalne strukture inekih socijalnih posebnosti kriminalne populacije. Pod socijalnim obeležjima podrazumeva se:DRUŠTVENI STATUS, PROFESIJA, POL, NARODNOST I UZRAST.

18. Modaliteti kriminaliteta

19. Psihopatoloske osnove suicida Psihijatriske nauke,u pocetku,samoubistva određuju kao psihopatoloske akte i time uzroke ovih pojava nalaze u tezim oblicima psihičkih poremećaja ličnosti.Tako su se u psihijatriskim teorijama razvila tri pravca objasnjenja suicida:konstitucionalni,organski i heredistički.Dusevna oboljenja i psihički poremećaji druge vrste kao uzrok samoubistva vrlo često se pominju u brojnim istrazivanjima iz oblasti psihijatrije i psihologije.Smatra se da su organska oboljenja najvise zastupljena u strukturi bolesti samoubica,zajedno sa psihomatskim

poremećajima.Motive kod ovih slučajeva čine nepodnošljivi bolovi ,praćeni psihičkim poremećajima.Organske bolesti često čoveka navode na pomisao da takav život i patnje treba okončati.U savremenoj suicidologiji ima čak i nekih teorija biološke orijentacije,koje samoubistva indiciraju pojavom na koju utiče gen samoubica,odnosno da je pojava samoubistva nasledna.

20. Faze suicida Latinski: (sui - sebe + occidere - ubiti). Suicid ili samoubojstvo je oduzimanje ili pokušaj oduzimanja vlastitog života. To je svjesno i namjerno oduzimanje vlastitog života (oduzimanje vlastitog života a bez pune svijesti nije samoubojstvo već nesretni slučaj – npr. delirantno stanje, akutna faza duševne bolesti). Nasilje prema samome sebi - fizičko i/ili psihičko nasilje 

suicid



pokušaj suicida



planiranje ili samo razmišljanje o suicidu



samoozljeđivanje

Motivi suicidalnog čina



Otkrivanje da li su zaista voljeni.



Traženje pomoći.



Uraditi nešto u nepodnošljivoj situaciji.



Bijeg iz nepodnošljive situacije.



Gubitak kontrole.



Olakšanje od teških psihičkih boli.



Želja za smrću.



Pokušaj utjecanja na neku značajnu, drugu osobu.



Kako bi se pokazalo koliko se nekoga voljelo.



Olakšavanje teškoća drugima.



Kako bi se druge ražalostilo.



Kako bi se druge uvjerilo koliko očajno je bilo živjeti.

Tipovi suicida: 

suicidi tinejdžera



euthanasia



kombinacija samoubojstva i ubojstva



suicid bombom



suicidni pakt



kamikaze



Internet suicid



gerila, teroristi



Copycat suicid – Werterov efekt



ritualni suicid ( Cleopatra VII, Cult suicide, Heavens's Gate, Immolation, Martyrdom, Order of the Solar Temple, Peoples Temple, Sallekhana, Seppuku – Hara-kiri)



Forced suicide – u ratu, kao bolji izbor od mučenja ili torture, ili zbog gubitka časti



Suicide by cop – u kojem suicidalna osoba isprovocira policajce da je ubiju .



masovni suicid

21.Čedomorstvo Čedomorstvo predstavlja lišenje života deteta pri porođaju. U srednjovekovnom krivičnom pravu smatralo se težim oblikom ubistva, medjutim tokom 19. veka ovaj oblik ubistva je predviđen kao privilegovani oblik. Presudna za predviđanje ovog ubistva kao privilegovanog jesu saznanja do kojih se došlo u medicini da se, za vreme porođaja i neko vreme, neposredno nakon porođaja, majka nalazi u stanju psihofizičkih poremećaja, što opravdava njen blaži tretman u slučaju ubistva deteta. Izvršilac može biti samo majka. Ukoliko delo izvrši neko drugo lice, a majka ga na to podstrekne ili mu pomogne u izvršenju za vreme porodjaja ili neposredno nakon porodjaja za vreme trajanja poremećaja, ona će se smatrati saučesnikom, a izvršilac će odgovarati za ubistvo. Radnja izvršenja se sastoji u lišavanju života deteta koje može biti izvršeno činjenjem ili nečinjenjem. Objekt radnje je dete i nužno je da je porođaj započeo i da je dete živo rodjeno. Ako se radnja izvrši pre početka porođaja, odnosno prema plodu, to će biti krivično delo nedozvoljenog prekida trudnoće.

22.Vjestčenje sociopatija Sociopati su osobe koji imaju potpuno kriva moralna uvjerenja i jako ih je tesko proceniti. Odlike sociopata: - prema svojim zrtvama su napasni, dok su prema ostalima ljubazni i zato ih je veoma tesko otkriti. Okolina uvijek tesko povjeruje da ta divna osoba koju poznaje nekoga drugog psihicki ili fizicki maltretira. - Jako dobro glume. Nije bitno kada i sta lazu, spremni su da izmisle bilo sta samo da ne budu otkriveni u svojim nedjelima. -Proracunati su. Svoja nedjela planiraju dugo vremena, mjesecima, mozda i godinama, cisto da nesto ne bi poslo po zlu. Djeluju planski i smisljeno. - Ukoliko se njihova nedjela otkriju, pocinju da glume, placu i jadikuju i u svemu tome okrivljuju nekoga drugoga a oni ispadaju neduzni u svemu tome. -Osjecaj krivnje i sazaljenja im je nepoznat. Ma kakvu psinu napravili, ma kakvo krivicno djelo pocinili, ma koga povrijedili njihova savjest ne reaguje. Ako je uopste i imaju.

23.Poremećaji u ponašanju djece i maloljetnika-osnove razvoja delikvencije

Poremećaji u ponašanju predstavljaju naziv za sve one pojave biološke, psihološke i socijalne geneze koje,manje ili više,pogađaju pojedinca i nepovoljno djeluju na njegovu aktivnostreaktivnos,te neugodno-štetno i opasno utiču na druge pojedince i društvene organizme(porodice,školski kolektiv te užu i širu zajednicu).Odstupanja dječijeg ponašanja od pedagoške norme razvrstavaju se na : MANE i POREMEĆAJE. –MANE u ponašanju su ona odstupanja koja spadaju u pedagošku sferu,a nastale su većinom na vaspitnom osnovu. -POREMEĆAJI u ponašanju spadaju u medicinsku sferu ,svakako da i oni nekad nastaju na vaspitnom osnovu prerastajući u simptom nekog bolesnog stanja.Teško je razgraničiti kada se radi o Mani a kada o Poremećaju,zato što oni predstavljaju sintezu mnogih elemenata gdje se vaspitni element komplikuje bolesnim,ili bolesni sa vaspitnim elementom.

24.RECIDIVIZAM U SOCIJALNOJ PATOLOGIJI I KRIMINALITETU Recedivizam ili povratništvo je krivičnopravni pojam koji se različito definiše u pravnoj literaturinali, pretežno kao krivično djelo koje delikvet ponovo izvrši.Bitni elementi recidivizma su:ranija osuda,ponovno izvršenje krivičnog djela,identičnost pobuda za novo krivično djelo i vremenska distanca između novog i ranije izvršenog djela.Problem recidivizma u kriminološkom i socijalnom smislu ističe značaj ne samo obima nego i vrste kriminaliteta.Socijalna slika povratništva i vrsta krivičnih djela ukazuju na vazne činioce fenomenologije i etiologije kriminaliteta,kao i na neke penološke probleme.

25. EGZOGENI faktori socio-patoloskih pojava Egzogeni ili spoljni faktori socio-patoloskih pojava su: škola, porodica, stanovanje, grupa vršnjaka, mediji, slobodno vrijeme i sl.,

26 .ENDOGENI faktori socio-patoloskih pojava ENDOGENI ili unutrašnji faktori socio-patoloskih pojava su : emocije, karakter, temperament, inteligencija i sl. Kombinacijom dva ili više faktora maloljetnik se može naći u situaciji da izvrši krivično djelo ili da ispolji asocijalno ponašanje.

27. Posebni ciljevi i zadaci sudske psihologije i psihopatologije -1 Uočiti deliktne pojave, njihove dimenzije i učestalost; -2 Razumjeti ih – upoznati njihovu etiologiju;

-3 Sagledati njihove refleksije na ljude i društvenu zajednicu; -4 Prognozirati i anticipirati ponašanja aktera deliktnih događaja i -5 Primjereno na njih intervenisati radi njihove prevencije i suzbijanja i pomoći žrtvama tih deliktnih događaja.

28. Metode i instrumenti sudske psihologije i psihopatologije Metoda je način ili postupak pomoću kojeg se u psihologiji dolazi do potrebnih i ciljanih saznanja o predmetu istraživanja,proučavanja i njegove primjene.Metoda se definiše kao relativno specifičan skup postupaka kojima se prikupljaju podaci, utvrđuju činjenice iotkrivaju uzročno-posljedične vez,glavni metodi koji se koriste u istrazi su:posmatranje,interviju, psiho testovi i sl. Instrumenti služe za sto tačnije prikupljanje podataka o psihološkim pojavama. Da bi se taj zadatak dobro obavio, potrebno je dainstrumenti posjeduju neophodne karakteristike.Za istraživanje se koriste standardni instrumenti, prilagođeni instrumenti, i instrumenti 'ad hok' konstruisani za konkretnoistraživanje. Instrument je sredstvo koje služi za neposredno ispitivanje anketa, test, skala...

29. OPAŽANjE 1. Samoopažanje ili introspekcija, i 2. Vanjsko opažanje ili ekstrospekcija. -Samoopažanje se sastoji u neposrednom ili naknadnom (po sjećanju) opažanju vlastitih doživljaja. Ta metoda je svojstvena psihologiji, jer je čovjek u stanju opažati i opisati svoje doživljaje. Pomoću nje upoznajemo osobine svojih psihičkih procesa, a na osnovu toga možemo razumjeti i tuđe ponašanje. -Vanjsko opažanje se sastoji u opažanju onih reakcija na samom sebi ili kod drugih ljudi, koje se mogu vidjeti i mjeriti. Sve te reakcije mogu se obuhvatiti širim nazivom ponašanje. Cilj opažanja je da se na osnovi poznate situacije, i oblika ponašanja otkrije psihološka priroda procesa ili osobina koje su bile pobuđene situacijom, a koje su se u vanjskom ponašanju očitovale. Međutim, psihološku interpretaciju tuđeg ponašanja omogućava samoopažanje. Opažanje koje zadovoljava kriterijume znanstvene metode treba biti temeljno planirano i postepeno provođeno. Treba unaprijed odrediti šta će se opažati, koji aspekti ponašanja će se registrovati, u kojim okolnostima i u kojem vremenskom razdoblju,i kako registrovati. Pri tome je posebno značajno sačuvati nepristranost odnosno objektivnost opažača. Opažanjem se može proučavati ponašanje, proces donošenja sudske odluke, odnosi unutar maloljetničkih bandi i slično.

30. Informativni razgovor i intervju Uvodne pripreme su izvanredno važan dio intervjua i informativnog razgovora. Voditelj razgovora mora se prethodno upoznati s predmetom koji će se obrađivati. Priprema intervjua i informativnog razgovora sadrži ove predradnje: - priprema sredstava za razgovor i njegovu evidenciju; -odabiranje mjesta i vremena za razgovor; -proučavanje podataka o krivičnom djelu i širim okolnostima njegovog izvršenja; -upoznavanje ličnosti ispitanika kroz lično kontakt, dokumentaciju i druge informativne izvore; -analizu prethodnih razgovora (ako ih je bilo) i sastavljanje okvirnog plana pitanja, strategije postavljanja pitanja; -osiguranje prisustva ispitanika; -pripremu sagovornika za početak, tok i ishod razgovora. Odabiranje pogodnog mjesta i vremena za obavljanje informativnog razgovora i inetrvjua važno je iz dva razloga: Prvo, mnogi taktičko-psihološki razlozi traže da se informativni razgovor obavi što prije, po mogućnosti odmah nakon događaja. Drugo, taktički razlozi ponekad traže da se razgovor odgodi na duže ili kraće vrijeme, ako je potrebno da se prethodno izvrši pretraga stana, privremeno oduzmu predmeti krivičnog djela. Intervju sa građaninom po pravilu se vodi izvan službenih prostorija policije. Razgovor sa osumnjičenim licem obavezno treba obaviti u službenoj prostoriji policije, gdje postoje neophodni uslovi za nesmetan rad.Mjere bezbjednosti koje treba poduzeti za vrijeme razgovora s osumnjičenim su standardne mjere koje se inače redovno rade. Naročito je važno: -prije razgovora sa osumnjičenim, ako to nije ranije učinjeno, treba obavezno izvršiti ličnu pretragu radi oduzimanja predmeta krivičnog djela i predmeta podesnih za napad, sampovređivanje ili bijeg; -preduzeti potrebne mjere bezbjednosti od napada ako se radi o duševnim bolesnicima i sociopatama; -sa stola skloniti i učiniti nedostupnim: spise, corpora delicte, i sve masivne predmete, kao bi se spriječilo njihovo uništavanje ili oštećivanje tragova...U kojoj mjeri ćemo se raspitati za osobu s kojom planiramo razgovarati zavisi od više elemenata. Osnovni elementi su oblik razgovora, njegov značaj i vrijeme s kojim raspolažemo.Podaci iz socijane sredine su veoma bitni. Porodična anamneza obuhvata prilike u prvobitnoj porodičnoj sredini gdje je odrastao. Uža socijalna okolina može nam dati niz korisnih saznanja o ličnosti počinioca i moralnoetičkim normama njegovog ponašanja.Emocionalna zrelost je jedan od važnijih indikatora normalne ličnosti. Od drugih karakterističnih crta delikventne ličnosti često susrećemo: egocentrizam, labilnost, agresivnost i afektivnu ravnodušnost. Dosije počinioca krivičnog djela takođe je važan izvor podataka, a sadrži: -kompletne osobne podatke (generalije), lični opis, signaletičku fotografiju; -otisak desnog kažiprsta; -mali uzorak rukopisa;

-provjere identiteta ako si izvršene; i -popis sudskih kazni. U sudskom spisu mogu se naći podaci o ličnosti, eventualna psihološka i psihijatrijska vještačenja, okolnosti izvršenja, MOS, motivacija ivršenja, karakterne crte, socijalna anketa...

31. Introspekcija Introspekcija je metod koji se sastoji u brižljivom samoposmatranju i beleženju sopstvenih psihičkih doživljaja i detaljnom opisivanju tako otkrivenih sadržaja. Introspekcija predstavlja naučni postupak specifičan samo za nauke koje se bave problemima pojedinca (psihologija, pedagogija, soc. rad, psihijatrija). Uprkos kritika zbog prevelikog subjektivizma, introspekcija ostaje kao metod jer se jedino njome mogu ispitati neke subjektivne pojave (snovi, planovi, sećanja itd.), a i samo ponašanje je razumljivije kada poznajemo doživljaj ličnosti koji ga uslovljava.

32. Evidentiranje saznanja u policijko-kriminalističkoj djelatnosti

33. Praćenje lica

34. Anketiranje Anketa (fr. enquête; lat. inquisita; enquirere = istraživati) je naziv za skup postupaka pomoću kojih se pobuđuju, prikupljaju i analiziraju izjave ljudi kako bi se saznali podaci o njihovu ponašanju ili o njihovim stavovima, mišljenjima, preferencijama, interesima i slično, radi statistike, ispitivanja javnog mnijenja, tržišta ili kao temelj za potrebe medicinskog, sociološkog ili nekog drugog istraživanja. Ponekad je vrlo teško ili nemoguće opažati ponašanje ljudi ili saznati njihovo neposredno doživljavanje u nekim situacijama. Na primjer, u trenutku koji je prethodio prometnoj nesreći, ili tijekom seksualnog odnosa. U takvim primjerima možemo se poslužiti anketnim ispitivanjem. Njime se koristimo i onda kada želimo saznati mišljenja ljudi o raznim političkim i socijalnim pitanjima. Izjave se pobuđuju promišljeno odabranim pitanjima koja trebaju biti jednostavna, jasna, nedvosmislena i nesugestivna. Pitanja se mogu postaviti pismeno, pomoću otisnutog upitnika, ili usmeno, putem intervjua. Pitanja se ne postavljaju bilo kome, već pažljivo izabranom uzorku ispitanika koji mora biti reprezentativan za populaciju koja se proučava. Registrirani odgovori ispitanika na kraju se obrađuju različitim postupcima statističke analize.

35. Analiza sadržaja produkta djelatnosti

ANALIZA PRODUKATA DELATNOSTI: Podrazumeva analizu pisanih dokumenata neke osobe: pisma, sastavi, beleske, crtezi, sklupture…koji poseduju individualnost analizirane osobe. Ovom metodom se analiziraju istorijske licnosti, deca, samoubice.

36. Metoda analize pojedinih slučajeva

37. Instrumenti naučno – istraživačkog rada u sudskoj psihologiji i psihopatologiji Instrumenti socijalne psihologije; Instrumenti služe za sto tačnije prikupljanje podataka o psihološkim pojavama. Da bi se taj zadatak dobro obavio, potrebno je dainstrumenti posjeduju neophodne karakteristike.Za istraživanje se koriste standardni instrumenti, prilagođeni instrumenti, i instrumenti 'ad hok' konstruisani za konkretnoistraživanje. Instrument je sredstvo koje služi za neposredno ispitivanje (anketa, test, skala...). 38.Metodologija istraživanja u sudskoj psihologiji i psihopatologiji Metodologija je naučna diciplina koja proučava osnove i principe naučnog saznanja. To je “nauka o putevima” dolaženja do nekih ishoda, odnosno nekih saznanja. Odnosi se na skup, misaonih operacija i postupaka izvršavanja u nekom konkretnom istraživanju. Metodologija istraživanja sudske psihologije i psihopatologije je posebna psihološka disciplina koja proučava puteve naučne spoznaje (otkrivanje zakonitosti, unutrašnjih veza i odnosa). Na to upućuje izvorno značenje riječi metodologija (grč. methodos – postupak, razrada; logos – riječ, misao, nauka). Metodologija istraživanja sudske psihologije i psihopatologije je specifična onoliko koliko su specifični fenomeni sudske psihologije i psihopatologije, o čemu smo već govorili. Fenomeni sudske psihologije i psihopatologije su prepoznatljivi po sljedećim osobenostima: 

sveopšta uslovljenost i uzajamna povezanost;



promjenjljivost, razvojnost i procesualnost;



problemi u vezi sa postavljanjem cilja procesa istrage;



međuljudski odnosi u procesu istrage;

 utvrđivanje efekata procesa istrage – stečena znanja, formirane vještina i navika, stavova, vrijednosti, osobina ličnosti, ponašanja... 39. Testiranje i njihova primjena u radu policije Policijska djelatnost je specifična i složena društvena djelatnost, koja podrazumijeva isključivo rad sa ljudima u cilju zaštite bezbjednosti ljudi, materijalnih dobara i ljudskih prava. Upravo ta policijska djelatnost predpostavlja poznavanje psihologije ljudi različitih psihosocijalnih profila što uslovljava intenzivnu i permanentnu edukaciju policije, pored ostalog, i iz oblasti psihologije.

Primjena psihologije u policiji je primarna u područjima selekcije i klasifikacije, edukacije, konsultacijama u raznim domenima policijskog rada, procjenjivanju ličnosti za obavljanje pojedinih dužnosti po složenosti 40.Fiziološke- biološke osnove psih.života – – –

• Biološka/fiziološka psihologija Ljudski psihički život je organski utemeljen- zavisi o procesima živčanog sustava, te žlijezdama s unutarnjim izlučivanjem Biološka psihologija istražuje te organske osnove ponašanja i doživljavanja srodna medicini – anatomija i fiziologija • Problemi: – Kako hormoni utječu na ponašanje? – Koji dijelovi mozga su zaduženi za koje funkcije? – Kako psihoaktivne tvari utječu na ponašanje? Biološke osnove psihičkog života:    

Genetske osnove Nervni sistem Endokrini sistem

Anatomsko- fiziološka organizacija organizma u celini Biopsihičko jedinstvo -sve psihološko je istovremeno i biološko Redukcionizam –psihologija nije primenjena fiziologija E.Pugh- o složenosti ljudskog mozga

41. Faktori razvoja ličnosti U odlučujuće faktore razvoja jedne ličnosti spada :    

Nasljedje društvena sredina vaspitanje stvaralačka aktivnost vaspitanika.

Nasljdje kao faktor razvitka ličnosti Kao nasljedjeno ne može se označiti sve što dijete donosi rodjenjem na svijet.Mnogo toga ne mora biti nasljedjeno, dobijeno od predaka,već stečeno u prenatalnom periodu. Pedagogiju interesuje biološki činioci koji se nasljedjuju od predaka i odredjuju razvitak jedne ličnosti,a to su: tjelesna konstitucija,nervni i endokrini sistem. Za formiranje ličnosti najvažnije su dispozicije.Dispozicije su nasljedjena anatomsko fiziološka organizacija i struktura nervnog sistema,bilo u cjelini bilo samo pojedinih djelova tog sistema.

Postoje i stečene dispozicije.Kod ovih dispozicija promjene u nervnom sistemu,nisu rezultat nasljedja već utjecaja koje sama jedeinka trpi.One su stečene bilo pre,bilo poslje rodjenja.

42. Stadij razvoja ličnosti Prema Freudovoj teoriji, razvoj ličnosti odvija se pod utjecajem različitih iskustava iz ranog djetinjstva i pod utjecajem seksualne energije ili libida što je svakom čovjeku urođeno.Psihički aparat ličnosti obuhvaća dva sustava. Prvi je topografski, a drugi strukturalni sustav. Topografskise sustav sastoji od tri sloja psihizma. To su nesvjesno, predsvjesno i svjesno. Nesvjesno predstavlja sve u kupni zbroj svih mentalnih sadržaja i procesa izvan regije svijesti. Ono ujedno predstavljai mentalne sadržaje i procese koji ne mogu doći u svijest zbog djelovanja obrambenog mehanizma potiskivanja. Nesvjesno je pod dominacijom primarnog mišljenja, u kojem ima nelogičnosti, percepcijavremena drugačija je te asocijativni nizovi i simbolizacija imaju ključnu ulogu.Predsvjesno se sastoji od mentalnih sadržaja i procesa koji mogu spontano ili usmjerenom pažnjom dosećisvijest. Kvaliteta predsvjesne organizacije ovisi od sposobnosti obrade nesvjesnih poriva koju nazivamomentalizacija, a što predstavlja sekundarni proces. Svjesno prima percepcije iz vanjskog svijeta ili izunutrašnjosti tijela i psihe. Svjesno funkcionira u uskoj suradnji s predsvjesnim sustavom, pomoću pažnje u dodiru je s vanjskim svijetom, a pomoću predsvjesnoga sustava s unutrašnjosti psihe. Svijest nadzire motornu aktivnost. Strukturalni sustav čine: -

Id ego superego.

Id predstavlja potpuno neorganizirani primordijalni rezervoar psihičke energije koja proizlazi iz nagona. Pod dominacijom je načela ugode. Nije sinonim za nesvjesno jer je dio ega i veći dio superega nesvjestan. Ego predstavlja dio uz koji se povezuju svjesne i predsvjesne funkcije kao što su govor, mišljenje i logika. Neke specifčne funkcije kao što su potiskivanje i otpor, upućuju da je dio ega nesvjestan. Ego kontrolira motilitet i percepciju, kontakt s realnošću, a kroz mehanizme obraneinhibira primarne nagonske pulzije. Superego se odnosi na moralne vrijednosti temeljene na nesvjesnimmodelima ponašanja roditelja introjiciranim u početnim stadijima razvoja. Ličnost prema Freudovoj teoriji u svom razvoju prolazi kroz četiri psihoseksualna stadija, a to su: -

oralni, analni, falusni i genitalni

Ti su stadiji univerzalni i prisutni su u svih ljudi

43. POJAM,DEFINICIJE I STRUKTURA LICNOSTI Pojam ličnosti Psihologija ličnosti izučava celinu psihičkog života i ponašanja i traži šta je zajedničko i karakteristično za ljude kada se njihov psihički život i ponašanje prate kao celina. Ličnost bi se mogla definisati kao način ponašanja karakterističan za pojedinu osobu. Proučavanje ponašanja pojedinca u celini i obraćanje pažnje na opšti način ponašanja ljudi i svakog pojedinca zadatak je psihologije ličnosti. Postoje tri glavne grupe problema psihologije ličnosti: pitanja prikazivanja i opisivanja ličnosti i strukture ličnosti, pitanja o dinamici ličnosti i problemi raznitka ličnosti. Najpotpunija definicija ličnosti bila bi: kao jedinstvena organizacija osobina koja se formira uzajamnim delovanjem jedinke i sredine i određuje opšti, za pojedinca karakterističan način ponašanja. Struktura ličnosti Dva najčešća načina na koja se opšti način ponašanja ljudi prikazuje i pojedina ličnost opisuje su: 1. Navođenje nekih pojedinih opštih osobina ili crta i 2. Razlikovanje određenih tipova ličnosti. Opšte osobine jesu crte ličnosti i one mogu biti više ili manje uopštene ili generalizovane, one mogu biti i više ili manje univerzalne. Razlikujemo crte temperamenta, karaktera i sposobnosti.

44. SPOSOBNOSTI Sposobnost je pojam koji se odnosi na dispoziciju organizma za uspešno vršenje određene aktivnosti, nezavisno od motivacije, uvežbanosti i iskustva. U psihologiji, sposobnost je konceptualizovana u vidu nasleđene anatomsko-fiziološke strukture koja se oblikuje pod uticajem društvene sredine, vežbanja i lične aktivnosti. Sposobnosti mogu biti senzorne, motorne, mehaničke i intelektualne, što se ispituje i meri testom sposobnosti. Egzaktno utvrđivanje stepena razvijenosti pojedinih sposobnosti pojedinca veoma je važno prilikom izbora škole i zanimanja, a vrši se testiranjem u okviru profesionalne orijentacije i profesionalne selekcije.

45. MENTALNE SPOSOBNOSTI I NJIHOV KRIMINOGENI ZNAČAJ (INTELIGENCIJA) INTELIGENCIJA u najopštijem smislu podrazumeva bistrinu uma. U psihologiji se podrazumeva pod ovim pojmom imaju na umu kapaciteti i sposobnost samostalnog mišljenja,razumevanja i prosuđivanja postojećih i snalaženja u novim situacijama. Inteligencija se meritzv. koeficijentom inteligencije IQ, a razvoj inteligencije dostiže se do 16te godine. SKALA KOEFICIJENTA INTELIGENCIJE JE : -

IQ ispod 25 je idiotija, IQ od 25-50 su imbecili, IQ od 50 -70 je debilnost, IQ od 70-80 je mentalna zaostalost, IQ od 80-90 je ispod prosečne inteligencije, IQ od 90-110 je prosečna inteligencija, IQ od 110-120 je visoka inteligencija, IQ od 120-140 su izuzetno obdareni, IQ preko 140 su genijalne ličnosti.

Mnogobrojna istraživanja su pokazala da je prosečni IQ kriminalca između 90-93, dok nekriminalna populacija ima prosečnu inteligenciju 100 IQ. Inteligencija u nekim slučajevimaima neposredni, a u drugim posredni uticaj na delikventno ponašanje.ISPODPROSEČNA INTELIGENCIJAneposredno utiče na otežan proces socijalizacije – vaspitne forme- ličnosti u bilo kojoj formi da se ona odvija- faktor porodica, škola ili socijalnasredina. Time se teže usvajaju moralne norme sredine, sporije shvataju i prihvataju pravne idruge vrste društvenih zabrana. U krivično pravnom smislu se odražava na upravljanje postupcima i shvatanje njihovih posledica. Posebni faktori se ispoljavaju u lancu socijalnihčinilaca uticaja. Ispodprosečna inteligencija utiče na sporo i otežano obrazovanje, a ono daljeima za posledicu nedostatak stručnosti i nemogućnosti zapošljavanja i probleme materijalneegzistencije. To se na kraju dovodi u vezu sa tzv. deliktima nužde, pa je upravo zato veoma visok procenat ovih lica u imovinskim deliktima, posebno krivičnim delima krađe.UTICAJ IZNADPROSEČNE INTELIGENCIJEu nekim slučajevima pojavljuje se kao uslovizvršenja k. dela –privredni kriminalitet, kompjuterski kriminalitet, terorizam. Ovakve osobe susposobnije da prikriju vršenje i tragove izvršenja krivičnih dela

46. KARAKTER (KRIMINOGENI ZNACAJ) Sklonost za vršenje kriminalnih radnji mnogi vezuju za karakter, odnosno prirodu i naravličnosti.KARAKTER JEkompleks ličnih osobina, sklonosti ka određenoj vrsti raspoloženja i ponašanja čoveka-preduzimljivost, odlučnost, doslednost i slično, koje ga bitno i trajno odrođenja, odlikuju i razlikuju od drugih. Karakter osim moralnih osobina-poštenja, sebičnosti,skromnosti, savesnosti, hrabrosti, kukavičluka i slično, obuhvata i voljne osobinedoslednost,upornost, energičnost i dr. Procenjivanje karaktera je od značaja kako sa kriminološkog tako i sakrivičnopravnog aspekta, posebno pri utvrđivanju motiva

delikventnog ponašanja. Sklonost kadelikventnom ponašanju imaju oni karakteri sa crtama ličnosti koji nisu u stanju dovoljneotpornosti prema spoljnim, egzogenim činiocima i podležu uticajima tih faktora ili sredine udelikventnom smeru. Svaka ličnost je svakodnevno pod dejstvom pozitivnih i negativnih uticaja,a koji će uticaj na određenu ličnost preovladati zavisi od njegove psihostrukture. Ličnosti na čijeosobine jači uticaj imaju negativni faktori ispoljavaju razne oblike delikventnog ili devijantnog ponašanja. Ličnosti kod kojih postoji uska veza između psihološke strukture i delikta, smatrajuse sklonim delikventnosti. Tu su u pitanju osobe NEGATIVNIH KARAKTERNIH CRTA:agresivnosti, impulsivnosti, malicioznoznosti, egoizma, osobe deprimirane prirode i dr

47. TEMPERAMENT (KRIMINOGENI ZNAČAJ) Temperament je pretežno urođena osobina ličnosti koji označava emocionalni način reagovanja pojedinaca, brzinu, snagu i trajanje osečanja, kao i vrstu dominantnog emocionalnog tona- prijatnost ili neprijatnost. PoHIPOKRATU I GALENUpostoji četiri tipa temperamenta:KOLERIČKI, SANGVINIČKI, FLEGMATIČKI I MELANHOLIČKI.Najskloniji devijantnom ponašanju suKOLERICI,oni su osobe koji imaju nagle i snažne reakcije, lako se uzbuđuju,emocije su im visokog intenziteta. Kolerici se brzo odlučuju na akciju i veoma često seuzbuđuju, podložni su neurotičnim promenama, emocionalno su osetljivi, eksplozivni su ureakcijama, skloni su afektnim reakcijama i agresivnom ponašanju.SANGVINICIsu osobe kod kojih preovlađuju osećanja nad razumom, vrlo brzo formirajumišljenje i donose odluke. Sangvinik brzo reaguje ali mu osećanja nisu jaka i ne traju dugo.Brzo prelazi iz lošeg u dobro raspoloženje, a obično je vedar. Podležu uticaju okoline i podsticanju na nerazumne postupke.FLEGMATICIsu najodmereniji, emocionalno najstabilniji i najotporniji frustracionimizazovima i uticaju okoline na kriminalnu reakciju.MELANHOLIK retko reaguje, a kada reaguje onda su osećanja vrlo intenzivna i dugo traju

48. PREDISPOZICIJE KRIMINOGENOG PONAŠANJA IzaUZROKA uz određeni uslov, do POSLEDICA DELIKATA neposredno postoji POVOD. Uzroci i uslovi su odlučujući činioci uticaja za nastanak pojave. Međutim za izazvanu pojavu potreban je i dodatni faktor-povod. POVODI su dodatni uslov za nastanak pojave. To su onečinjenice koje pri postojanju uzroka i uslova čine podsticaj- dodatni stimulans, za odluku. Najšešće zavisi od ličnosti izvršioca.

49. Uticaj socijalnih faktora na formiranje ličnosti Svaki čovjek ima jedinstvenu ličnost. Ona je određena specifičnom kombinacijom različitih karakternih, odnosno emotivno-psiholoških i fizičkih osobina. Ličnost čini sinteza dva

najbitnija elementa- kako ljudi djeluju na druge ljude i kako, s druge strane, shvataju i vide sami sebe. Karakteristike ličnosti su nešto što jednu ličnost, u istom okruženju, izdvaja od druge. Ličnost se takođe iskazuje kroz interakcije sa drugim ličnostima, ali se kroz te interakcije i formira. Ličnost svih ljudi se određuje i formira posredstvom više faktora. Dva najvažnija faktora su genetski-nasledni faktor i socijalni, faktor okruženja.

Socijalni faktor obuhvata niz faktora čovjekovog okruženja koji na njega utiču. Jedan od najvažnijih faktora je porodica, s obzirom da je to okolina u kojoj dijete odrasta, razvija se i usvaja osnovne modele ponašanja. Pored primarne porodice značajan uticaj ima i proširena porodica, kao i društvo iz okruženja, prijatelji, škola. Uticaj takođe ima, ali u manjoj mjeri, i nacionalna pripadnost, pripadnost određenom socijalnom sloju ili profesiji. Dakle, upravo pod uticajem socijalnih faktora ličnost se razvija i mijenja. Zato se često opravdano naglašava da je ličnost biosocijalna pojava, da je rezultat uticaja socijalnih faktora na biološki datu osnovu, pri čemu su socijalni faktori odlučujući za formiranje ličnosti. Proces socijalizacije se odvija u vidu primarne i u vidu sekundarne socijalizacije. Primarna socijalizacija se odvija u porodici tokom djetinjstva. Ona je izuzetno aktivan period učenja i važna je za sticanje osnovnih ljudskih karakteristika, bazičnih znanja i vještina, kao i za postavljanje temelja ličnosti. Sekundarna socijalizacija zbiva se tokom mladosti i zrelog doba, kada osoba ulazi u brak i zasniva svoju porodicu, započinje profesionalnu karijeru. Tada, zahvaljujući novom mjestu pojedinca u porodici, radnoj organizaciji i društvu, stiču se složenija saznanja, interesovanja i socijalne vještine i utvrđuje sistem vrijednosti, vjerovanja i stavova. Jedan od glavnih i ujedno najtežih problema u istraživanju samog uticaja socijalnih faktora na formiranje ličnosti jeste utvrđivanje načina na koji se društvene norme i zabrane postaju unutrašnji i lični zahtjevi pojedinca. To je pitanje socijalnog učenja, koje je nešto mnogo više od školskog i verbalnog učenja. Socijalnim učenjem osoba stiče veoma raznolike saznajne sadržaje i osobine: jezičke i socijalne vještine, društvene norme i stavove, vrijednosti, potrebe, načine emocionalnog izražavanja i društveno poželjne obrasce ponašanja.

50. Kognitivni psihički procesi-opažanje Opažanje ili percepcija (lat. perceptio — primanje, opažanje) je jedna od osnovnih kognitivnih funkcija koja predstavlja složen i aktivan proces traženja, odabiranja, primanja,

obrade, organizovanja i tumačenja raznovrsnih draži koje djeluju na čula i nervni sistem. Opažanje je važan psihički proces na osnovu kojeg organizam neposredno upoznaje relevantna svojstva pojava i predmeta u stvarnosti. Opažanje nije prosto i pasivno odražavanje stvarnosti, već uključuje povezivanje čulnih podataka sa ranijim iskustvom, njihovo kategorisanje i pridavanje značenja. Mada je logično pretpostaviti da spoljašnji svijet opažamo onakvim kakav on jeste objektivno, nije tako. Takođe, logično je očekivati da će dvije osobe istu stvar opaziti identično, ali ni to ne mora biti tačno. Opažanje je složen proces koji zavisi od objektivno datih draži, ali i od mnogih drugih činilaca, među kojima su posebno važni socijalni činioci. Iz iskustva je svima poznato da osoba koja je zaljubljena predmet svoje ljubavi vidi ljepsim, pametnijim i duhovitijim nego što objektivno jeste. Za majku njeno je dijete najljepše. Primijećeno je da mala djeca svog učitelja vide većim i doživljavaju pametnijim nego što objektivno jeste. Opažanje je proces primanja informacija putem čula i receptora. Čulni utisci se kod odraslih ljudi organizuju u jedan uređen svijet i na osnovu toga ljudi saznaju šta se zbiva u spoljašnjoj sredini. Radi lakšeg proučavanja, nauka se bavi analizom i razlaganjem ovih utisaka na manje jedinice. Tako su nastali pojmovi osjećaja i opažaja. Osjećaj je najjednostavniji čulni utisak, jedan podatak koji iz receptora preko nervnih puteva stiže do centra u mozgu. Osjećaj se dalje ne može razložiti. Prethodno iskustvo daje smisao opažajima. Pismen čovjek će sa lakoćom razlikovati pravi tekst od proizvoljne kombinacije slova koja oponaša tekst. Nepismena osoba neće razlikovati takav lažni tekst od pravog teksta. Motivi, stavovi, interesovanja mogu da utiču na to kako opažamo određene pojave. Ako smo zainteresovani za neke stvari, opažaćemo ih temeljnije sa više detalja i podataka. Ako opažamo osobe prema kojima imamo pozitivan stav, djelovaće nam privlačnije nego što jesu. Psihofizičko stanje može uticati direktno na opažanje. Gladan čovjek će najprije primijetiti sve što ima veze sa hranom. Umornom čovjeku može da opadne čulna osjetljivost. Zdravstvene teškoće utiču na opažanje, čovjek postane osjetljiviji na draži.

51. Pamćenje, značaj sa aspekta sudske psihologije i psihopatologije Pamćenje je zadržavanje informacija stečenih učenjem i ispoljava se kroz reprodukciju, rekogniciju ili uštedu pri ponovnom učenju. Analizom ove definicije dolazimo do sljedećih zaključaka: rezultat procesa učenja je pamćenje. Postojanje informacija koje su zadržane u kori velikog mozga ne može se direktno provjeriti, nego pratimo kako se može ispoljiti pamćenje.

Prvi način da se ispolji pamćenje jeste mogućnost osobe da napravi kopiju učenog bez prisustva originala. To je onda reprodukcija- ponovno (re) stvaranje (produkcija) onoga što je u originalu. Reprodukcija je najkvalitetniji oblik pamćenja. Potrebna je u školskom učenjukada treba ponoviti činjenice, izrecitovati stihove, napisati formule. U svakodnevnom životu su to podaci- brojevi telefona, datuma rođenja, adresa stanovanja... Drugi način da se ispolji pamćenje je mogućnost osobe da prepozna da je nešto što sada vidi već bilo u opažajnom polju. Zato se ovaj oblik zove rekognicija- ponovno (re) shvatanje, razumijevanje (kognicija). U svakodnevnom životu je više prisutan od reprodukcije. Kada dođemo u neki grad i prepoznamo ulice, sjetimo se da smo bili nekad tu ili sretnemo lice koje nam je odnekud poznato, sjetimo se da smo se sreli... Treći način da se ispolji pamćenje je situacija kada smo nešto učili, pa je prošlo određeno vrijeme i smatramo da smo to zaboravili. Ako ponovo počnemo to da učimo, shvatićemo da se uspješno nauči sa manje truda, za kraće vrijeme. To je zato što nije u potpunosti bili zaboravljeno, pa se ponovnim pokušajem učenja pojavila ušteda koja dokazuje da to nije potpuno nepoznato gradivo. Prema dužini trajanja pamćenje se dijeli na kratkoročno i dugoročno. Kratkoročno pamćenje traje toliko koliko je potrebno da se po prijemu određene informacije donese odluka u mozgu da li je to nešto važno i treba da se čuva ili je nevažno i treba da se briše. Za svaku informaciju koja stigne u mozak donosi se ovakva vrsta odluke. Ako se ispostavi da je informacija važna, ona prelazi u dugoročnu memoriju i tamo trajno ostaje sačuvana (prema nekim naučnicima sve što je jednom bilo u dugoročnoj memoriji traje do kraja života). Prelazak informacija iz kratkoročne u dugoročnu memoriju zavisi od nekoliko faktora. Prvi je pažnja: utisci na koje se obrati pažnja imaju veću šansu da budu zapamćeni. Drugi je ponavljanje utisaka, njihovo zadržavanje u svijesti. Treći je osmišljavanje: razumijevanje utisaka. Što smo aktivniji u usvajanju znanja, to je veća vjerovatnoća njegove trajnosti. Jedna teorija pamćenja tvrdi da što su složenije intelektualne operacije upotrijebljene da se podatak u kratkoročnom pamćenju obradi, to je veća vjerovatnoća da će biti učvršćene u dugoročnom pamćenju.

52. Zaboravljanje Zaboravljanje je intelektualni proces u kome dolazi do gubljenja informacija stečenih učenjem, a ispoljava se tako da nema reprodukcije, nema rekognicije, niti uštede pri ponovnom učenju. Do zaboravljanja dolazi iz više razloga i zato se pojavljuju različite vrste zaboravljanja, kao i različite teorije koje objašnjavaju prirodu zaboravljanja. Česta je podjela na pasivno i aktivno zaboravljanje. Pasivno zaboravljanje nastaje ukoliko neko znanje ne koristimo i ne obnavljamo, pa se poslije izvijesnog vremena ne možemo sjetiti

nečega što smo znali. Primjera za to ima u svakodnevnom životu: kako se zove neka stvar, kako se neko zove, kako se nešto koristi... Aktivno zaboravljanje se odvija ako se više vrsta informacija međusobno ne trpi, dolazi do njihovog ometanja i onda se određeni sadržaji gube. To se dešava kada za kratko vrijeme želimo da zapamtimo veliki broj sličnih informacija ili kada nismo dovoljno usvojili jednu vrstu informacija, a odmah prelazimo na drugu, ukoliko se usvajaju sadržaji koje osoba ne razumije i sl. Postoje najmanje dvije vrste aktivnog zaboravljanja: 1. Retroaktivno zaboravljanje- znači da sadašnje usvajanje sadržaja ometa prethodno naučeno. 2. Proaktivno zaboravljanje- znači da postojeći sadržaji koji su zapamćeni ometaju sadržaje koji treba da se usvoje. Uslovi u kojima će se javiti aktivno zaboravljanje : -

sličnost dva gradiva kratak vremenski razmak u učenju dva gradiva stepen naučenosti dva gradiva razgraničavanje dva gradiva (uočavanje sličnosti i razlika između njih) organizovanost u smisaone cjeline

Postoje patološke promjene vezane za pamćenje i zaboravljanje. Amnezija je gubitak pamćenja usljed emocionalne ili moždane traume. Čovjek se ne sjeća određenih vrlo neprijatnih događaja, a nekad i svega što je do tada znao. Amnezije su propratna pojava i nekih težih bolesti. Hipermnezije su neobično bogata i jasna sjećanja, koja se javljaju u izuzetnim situacijama, životnim opasnostima ili pod uticajem električnih nadražaja kore velikog mozga u nekim istraživanjima. Hipermnezija je dokaz da nema potpunog zaboravljanja.

53. Mišljenje Mišljenje je najsloženiji intelektualni proces u kome obradom postojećih informacija dolazimo do novih informacija. U situacijama kada mislimo, mi uviđamo u kojim odnosima stoje elementi iz te situacije (npr. šta je uzrok, šta je posljedica, da li je nešto od nečega veće, manje, da li se nešto desilo prije ili poslije drugog događaja...). Zahvaljujući mišljenju, čovjek uspješnije rješava nepoznate i problematične životne situacije u kojima se može naći. Proces mišljenja sastoji se iz četiri faze:

1. Uočavanje problema: kada čovjek postane svjestan da treba da misli o određenoj temi, konstatuje da problem postoji. 2. Sužavanje problema: kada problem posmatramo sa određenog stanovišta. Biramo iz koje tačke posmatramo problem, odnosno određujemo gdje je suština, gdje je težište tog problema koji rješavamo. 3. Hipoteza: ideja o tome kako se može riješiti problem. 4. Provjera hipoteze: razmišljanje da li bi ideja do koje smo došli stvarno dovela do rješenja problema. Ukoliko na kraju četvrte faze problem nije riješen, potrebno je vratiti se na treću fazu, pokušati sa nekom novom idejom, provjeriti je i sve tako dok imamo ideja. Ako i onda problem nije riješen, vraćamo se još jedan korak unazad, na drugu fazu, možda treba promijeniti stanovište sa koga posmatramo problem. Važno je shvatiti da se ovdje sve odvija na nivou mišljenja, a da se ponašanje javlja tek kada znamo koje je tačno rješenje. VRSTE MIŠLJENJA Konkretno mišljenje- kada se misaoni proces oslanja na neposredno opažanje objekata ili manipulisanje tim objektima Apstraktno mišljenje- zasniva se na prethodnom iskustvu, a odvija se putem predstava, pojmova, znanja... Realističko mišljenje- kada je cilj da se razumiju odnosi koji objektivno postoje među predmetima i događajima (bez subjektivnih uticaja) Imaginarno mišljenje- maštanje o svemu što postoji i ne postoji, što je moguće i nije moguće Konvergentno mišljenje- kada u rješavanju problema ima jedan ispravan put i jedno tačno rješenje Divergentno mišljenje- kada u rješavanju problema postoji više tačnih rješenja, koja su originalna i do kojih se došlo različitim putevima.

54. Pojam, sud i zaključak u dokazivanju Tri osnovna misaona oblika su: pojam, sud i zaključak. Svako povezano i obrazloženo mišljenje, kojim se nešto tvrdi je zaključivanje, a rezultat radnje zaključivanja jeste misaoni oblik koji se zove zaključak. Zaključak se može raščlaniti na sudove, a sudovi na pojmove.

Pojam, sud i zaključak kao misaoni oblici obrazuju se i međusobno povezuju različitim misaonim radnjama kao što su upoređivanje, identifikovanje i razlikovanje, analiza i sinteza, apstrakcija i generalizacija...

POJAM - o predmetima s kojima u procesu svoje praktične djelatnosti dolazimo u dodir imamo najrazličitija iskustva. Npr. dok čitamo knjigu doživljavamo različite misli i osjećanja. Opažamo da ona ima različit format, korice, slova nego neka druga knjiga. Mi kad kažemo knjiga ne vezujemo sva iskustva za nju, mislimo samo na neka. Istovjetni elementi iskustva raznih ljudi pod različitim uslovima, koje konstatno vezujemo za jednu riječ, čine odgovarajući pojam. Uzajamno razumijevanje ljudi pri govoru i pisanju moguće je tek onda kada i onaj koji govori ili piše i onaj koji sluša ili čita pridaju riječima isto značenje, odnosno vezuju za njih iste pojmove. Svi pojmovi se zasnivaju na izvjesnim iskustvenim elementima koji imaju društveni, a ne čisto subjektivni karakter. Svaki pojam kad je jednom stvoren i društveno prihvaćen služi čovjeku, makar i posredno, kao sredstvo za ostvarivanje izvijesnih praktičnih ciljeva. Svaki pojam predstavlja mjerilo za selekciju i klasifikaciju ogromne mase iskustvenih podataka s kojima se svakodnevno srećemo. Obrazovanje pojmova Polazeći od iskustvenih sadržaja obrazujemo pojmove nizom misaonih operacija kao što su upoređivanje, identifikacija i razlikovanje, analiza i sinteza, apstrakcija i generalizacija. Analiza- raščlanjujemo konkretne predmete na njihove proste sastavne elemente, svojstva i odnose (plavetnilo, težina, toplota, inteligencija...) Sinteza- obrnuto (uslovi za određenu pojavu) Identifikacija- uočavanje istovjetnih odlika (isti rast, boja...) Diferenciranje- razlikovanje predmeta koje smo identifikovali. Apstrakcija- izdvajanje i zanemarivanje svih onih osobina jedne grupe predmeta koje su nebitne i koje se razlikuju od predmeta do predmeta, a zadržavanje onoga što je istovjetno u većini slučajeva i što karakteriše cijelu grupu.

Generalizacija- uopštavanje je misaona radnja kojom se sve one odlike koje su apstrahovane na temelju proučavanja jednog ograničenog broja pojedinačnih slučajeva protežu i na sve ostale pojedinačne slučajeve iste vrste.

SUD Misaona radnja kojom se tvrdi izvjesna veza dva ili više pojmova zove se suđenje, a misaoni oblik koji se dobija kao rezultat suđenja jeste sud. npr. sud je: trava je zelena. Jedan pojam, međutim, nije sam po sebi ni istinit ni lažan. Nabrajanje pojmova takođe nije istino ni lažno. Samo tvrđenje to može biti. Istinit sud je onaj čija veza pojmova odgovara povezanosti samih objektivnih stvari i svojstava na koje se dati pojmovi odnose. npr. gravitacija postoji nezavisno od znanja ljudi. Objektivni sud i pojam može postojati samo kao rezultat ljudskog saznanja. Kao što je termin jezički izraz pojma, tako je rečenica jezički izraz suda. Ali, treba praviti razliku između sudova i stavova. Stav je svaka veza pojmova koja ima smisla, a sud je stav kojim se nešto tvrdi i koja zato mora biti istinita ili lažna. To znači da je stav širi pojam: svi sudovi su stavovi, jer pored sudova imamo i stavove kojima se ne izražava nikakva tvrdnja i koji zato nemaju istinosnu vrijednost. Takva su sva pitanja, naređenja, izrazi strahovanja, sumnje, vjerovanja, nadanja. ZAKLJUČAK - posredno - neposredno Pojam i sud su samo elementi mišljenja, bez obzira na to što u sebi na skraćen način rezimiraju rezultate prethodnih razmišljanja. (proizvoljno nizanje pojmova još ne predstavlja mišljenje)

Povezivanje pojmova mora zadovoljiti izvjesne uslove da bi davalo stavove, tj. kombinacije pojmova koji uopšte imaju smisla, a još strožije uslove da bi davalo sudove, tj. stavove kojima se nešto tvrdi i koji mogu biti istiniti i lažni.

Logički ispravno mišljenje predstavlja povezivanje sudova i to takvo povezivanje koje vodi izvjesnom novom saznanju, izvjesnoj tvrdnji koja proističe iz onog što se tvrdilo u početku. npr. vuna je loš provodnik toplote, prema tome zimi treba nositi vunenu odjeću.

Ono što je bitno u ovim primjerima jeste dovođenje u vezu sudova tako da se iz jednog ili više prethodnih sudova izvede jedan novi sud. Ovaj oblik mišljenja jeste zaključivanje. Sudovi od kojih se u zaključivanju polazi i koji služe kao razlozi zovu se premise. Izvedeni sud se naziva zaključkom (to je jedan novi sud).

55. Faze misljenja Misljenje je psihicki proces ( mentalna aktivnost ) posrednog upoznavanja predmeta, pojava, dogadjaja, ljudi idr. Mišljenje ima 3 faze: 1. analiza zadatka (shvatanje zadataka); 2. traženje rješenja (hipoteza) 3. provjera rješenja U prvoj fazi - analizi zadatka , osnovni preduslov je shvatanje problema, te kada se zadatak shvati, on sam vodi ka cilju, što je već druga faza misaonog procesa. U drugoj fazi, koja podrazumijeva traženje rješenja (postavljanje hipoteza), kojih može biti više a samo jedna je prava. Ova faza se završava uviđanjem funkcionalne veze između sredstava kojima se dolazi do rješenja. Rješenje problema se sastoji u tome da se nađe način da se upotrijebi ono što se ima tako da se dođe do onog što se želi. Treća faza - provjera rješenja, između postavljenih hipoteza se izabere jedno rješenje , koje nije uvijek adekvatno, pa ga na neki način treba provjeravati Tok i faze stvaralačkog mišljenja 1.priprema ili preparacija

2.inkubacija 3.iluminacija,inspiracija ili nadahnuće 4.proveravanje ili verifikacija 1.Preparacija Preparacija sadrži čitanje literature koja se odnosi na dati problem,razmišljanje o problemu,eksperimentisanje... 2.Inkubacija Period inkubacije je definisan time što stvaralac u tom vremenskom periodu ne radi ništa na problemu,pa ipak se taj period završava naglim iskrsavanjem ideje za kojom se ranije uzaludno tragalo. 3.Inspiracija Inspiracija se sastoji u tom iznenadnom javljanju ideje. Inspiracija je najuže povezana sa inkubacijom

56. Tipovi licnosti po opazanju Opažanje je proces kojim postajemo svesni odredjenih nadražaja, predmeta i pojava koje neposredno delujuna naše čulne organe. To je proces registrovanja draži putem čula. Ono je osnova ostalih saznajnih procesa.Postoje tri grupe faktora od kojih zavisi opažanje: 1.karakteristike draži koje deluju na naše čulne organe (intenzitet, trajanje, organizacija) 2.anatomsko-fiziološka osnova opažanja (karakteristike čulnih organa, nervnih puteva i nervnog sistema) – zbog toga različite vrste (ljudi, životinje, insekti) različito vide stvari 3.psihološki faktori opažanja (iskustvo, stavovi, motivacija

57. Paznja – pojam, znacaj i karakteristike? Paznja je selektivno usmeravanje ljudske svijesti i aktivnosti na izvjesne sadrzaje – predmete, pojave, zbivanje, procese… iz neposredne I dalje okoline. U procesu percipiranja, ali i u svim drugim procesima (narocito intelektualnim), paznja ima znacajnu ulogu. Na njoj se zasniva opazanje i pamcenje. Ona usmjerava i druge psihicke procese i funkcije, reagovanja i ponasanja. Ona ima i selektivnu ulogu u opazanju i ponasanju. Sve ono sto se zahvata paznjom naziva se poljem paznje. Izrazitiji dio u polju paznje prestavlja centar polja paznje. Paznja se stalno pomjera sa jednog polja na drugo. Paznja je jedan od osnovnih psihickih procesa koji omogucavaju snalazenje u okolini, u cjelokupnom zivotnom ambijentu I u njegovim pojedinim segmentima.

58.Prestave- znacaj sa aspekta sudske psihologije i psihopatologije? Prestave su osnovni psihicki produkti koji nastaju percipiranjem. To je reprodukovanje ranije percipiranih predmeta i pojava. Kada zatvori oci ili usmjeri pogled na drugu stranu, on i dalje zadrzava sliku toga znaka u svojoj svjesti, to je prestava. Prestava je slika predmeta, pojave, procesa…u ljudskoj svjesti koja je zadrzana poslije opazanja (percipiranja). Prestava nekog predmeta nastaje zahvaljujuci pamcenju onog sto je opazeno. Prestave se razlikuju od percepcija po tome sto nisu jasne kao percepcije jer se u njima gube neki elementi iz sadrzaja opazenog predmeta,pojave, procesa,dogadjaja… to se dogadja nedovoljnim opazanjem ili zaboravljanjem. One nisu nikad celovite kao percepcijenego sadrze samo neke djelove percepcije pa ih je tesko odrzavati zbog njihove nestabilnosti i podloznosti zaboravljanju i osiromasenju njenih sadrzaja.

59. Masta-pojam, kriminogeni aspekti? Masta je misaoni proces zamisljanja buducih dogadjaja, kao i sposobnost stvaranja novih celina kombinovanjem razlicitih prestava, ideja i pojmova koji u takvom obliku ne postoje u ranijem iskustvu. Masta kao stvaralacko, imaginativno misljenje, prestavlja osnov umetnicke, naucne i tehnicke kreativnosti, ali i stvaralastva i raznovrsnih inovacija u svakodnevnom zivotu. Proces mastanja je pod snaznim uticajem zelja. Neki psiholozi i psihoanaliticari smatraju da masta moze biti i mehanizam odbrane, pa u tom smislu govore o “bezanju u mastu”. Tim putem se neprijatna realnost zamjenjuje mastarijama u kojima su na imanigaran nacin zadovoljene mnoge snazne, a u stvarnosti nezadovoljene teznje.

60. Psiholoske determinante iskaza Iskaz kao psiholoski pojam moze se odrediti kao izrazavanje odredjenih psiholoskih sadrzaja koji su nastali tako da su neki dogadjaji ili aktivnosti zamjetio putem osjetila, da je zamjeceno pohranjeno u pamcenje te se zampamceno potom iskazalo. Dakle pojam iskaza pretpostavlja medjusobno povezano djelovanje tri psihologijska procesa – percepciju, pamcenje i iskazivanje. S njima su povezani i neki drugi fenomeni kao sto je misljenje, emocije, motivacija.

61. ILUZIJE-pojam, faktori i vrste O iluzijama ili perceptivnim varkama govorimo kada percepcija nije u skladu sa stvarnosti, odnosno onda kad sadržaj percepcije ne odgovara objektivnoj podražajnoj situaciji. One su

redovna pojava, podložni su im svi ljudi. Razlikuju se dvije osnovne vrste iluzija. Prvo, to su perceptivne varke koje nastaju zbog očekivanja, emocionalnog stanja, stavova ili nekih specifičnih iskustava pojedinaca. U drugoj skupini nalaze se perceptivne varke koje nastaju zbog specifične, složene podražajne situacije ili/i zbog opšteg iskustva koje posjeduju gotovo svi ljudi. Tu pripadaju različite optičko-geometrijske varke. Za nastanak iluzija potrebni su neki podražaji, ali ih osoba, zbog njihove specifične organizacije, konteksta ili/ i neusklađenosti s uobičajenim iskustvom, pogrešno interpretira.

62. Opažanje i procjena emoc. I drugih karakteristika ličnosti u neposrednom kontaktu Opažanje, odnosno percepciju možemo odrediti kao aktivan proces organiziranja, integriranja i interpretiranja osjetnih informacija koji omogućuje čovjeku upoznavanje i prepoznavanje značenja predmeta, pojava i događaja u okolini. Najveći značaj ima vid i smatra se da više od 80 % informacija na kojima se temelji naše opažanje dolazi iz vidnog područja. Zatim dolazi sluh, a tek onda drugi osjetni sustavi. Najvažnije psihološke determinante percepcije su prethodno iskustvo osobe u vezi onog što percipira, te stav subjekta prema percipiranju. Cilj opažanja je da se na osnovu poznate situacije i oblika ponašanja otkrije psihološka priroda procesa ili osobina koje su bile pobuđene situacijom, a koje su se u vanjskom ponašanju očitovale. Kod odraslih počinioca krivičnih djela, psiholog najčešće sudjeluje u procjenjivanju osobina ličnosti i sposobnosti optuženog da razumije sudski proces. Kada je riječ o maloljetnim prijeStupnicima, psiholog sudjeluje u procjeni osobina ličnosti i okoline maloljetnika da bi sudac odredio najprimjereniju vaspitnu mjeru.

63. Značaj mišljenja za pouzdanost iskaza Jedan od temeljnih pojmova oko kojeg se počela razvijati pravna psihologija je iskaz očevidaca. Iskaz ima dvojako značenje: procesno-pravno i psihološko. Kad se o iskazu govori kao o procesnopravnom pojmu onda ga se određuje kao rezultat saslušanja i utvrđivanja činjenica, izjavu koju neko daje u svojstvu procesnog učesnika, dokazno sredstvo. Iskaz kao psihološki pojam može se odrediti kao izražavanje određenih psiholoških sadržaja koji su nastali tako da se neki događaj il iaktivnost primjetio putem osjetila, da je primjećeno pohranjeno u pamćenju te se zapamćeno potom iskazalo. Dakle pojam iskaza pretpostavlja međusobno povezano djelovanje tri psihologijska procesa- percepciju, pamćenje i iskazivanje. S njima su povezani i neki drugi fenomeni kao što je mišljenje, emocije, motivacija. Istraživanja provedena u stvarnim životnim situacijama pokazala su da u najvećem broju slučajeva očevici daju korektne iskaze na sudu.

64. Značaj stvaralačkog mišljenja u sudskoj psihologiji i psihopatologiji ( iskaz, identifikacija, otkriće KD ...)

65. Aktivnosti – motivacija – motivi počinioca Motiv i motivacija su pojmovi iz psihologije koji predstavljaju činioce koji podstiču na pokretanje aktivnosti jedinke; izazivaju određeno ponašanje, održavaju ga i usmeravaju ka nekom cilju.Postoje različite teorije motivacije. Psihoanaliza insistira na biološkim i nesvesnim, ali spoljašnjim dražima izazvanim, a humanistička psihologija na svesnim motivima.

66. Potrebe i motivi Motiv je svjesni ili nesvjesni povod i podstrek na određenu djelatnost. Motiv i motivacija su pojmovi koji se odnose na pokretanje aktivnosti organizma. Vrste motiva: 1. OGRANSKI HOMEOSTAZNI MOTIVI – glad, žeđ, potreba za kiseonikom, seksualni motiv. Ovi motivi su urođeni. 2. NEHOMEOSTAZNI MOTIVI – ovi motivi se ne sastoje u doživljavanju napetosti. Organizam tu teži novoj stimulaciji, novim utiscima. Tu spadaju: radoznalost, motiv intelektualnog rada, motiv postignuća, samopotvrđivanje, težnja za slavom, motiv društvenosti, motiv agresivnosti i dr. Kao pokretač ponašanja kod čoveka ne mora da bude samo jedan motiv može da bude i više motiva istovremeno. Najčešće je jedan od njih snažniji i nameće se kao prvi i najvažniji, a drugi manje važan. U tome postoje neke zakonitosti koje određuju koji će motiv dominirati. Maslov smatra da postoje 5 vrsta motive koji stoje u hijerarhijskom odnosu: 1.potreba za samoaktualizacijom -potreba da se razvijaju sopstveni potencijali ; 2.potreba za samopoštovanjem- želja za samopouzdanjem, uspjehom I postignućem; 3.potreba za ljubavlju I pripadanjem-grupi vršnjaka, porodici, školi… 4.potreba za sigurnošću-lična sigurnost I zaštita od straha I neizvjesnosti; 5.fiziološke potrebe-glad, žeđ, potreba za kiseonikom. Po njegovom mišljenju se neka viša potreba ne može javiti ako niža od nje nije zadovoljena.



POTREBA – nedostatak određenih materija u organizmu i nužnost da se one nadoknade u cilju normalnog funkcionisanja i održavanja života. Postoje: a) fiziološke potrebe (glad, žeđ...) i b) psihološke potrebe (potrebe za dokazivanjem, ljubavlju...)

67. Motiv borbenosti i Agresivnosti Motiv borbenosti se manifestuje u sklonosti pojednica da ciljeve čijem ostvarenju teži, a čijem se neposrednom realizovanju kao smetnja javljaju drugi ljudi, taj cilj obezbjedi ne obazirujući se na interese drugih. Taj cilj on obezbjeđuje borbom, kompetencijom s njima, koristeći se i prisiljavanjem i nasilnim sredstvima, ako je to neophodno za ostvarenje njegovog cilja. Često se ovaj motiv izjednačuje sa motivom agresivnosti. Međutim treba ih razlokovati jer pod motivom agresivnost podrazumjevamo motiv kod koga je cilj aktivnosti usmjeren da se nanese šteta drugome ili da se neko drugi povrijedi, dok kod motiva borbenosti cilj nije nanošenje povreda ili boli drugima nego ostvarenje sopstvenog cilj. Agresivnost se manifestuje u sklonosti i zadovoljstvu u tome da se napadnu drugi ljudi, fizički ili riječima, i u težnji da se nanose ratne vrste štete drugim ljudima fizički ili riječima. Mnogi autori smatraju da su oba ova motiva urođena i da su jako bitni ljudski motivi. Agresivni motiv se treba razlikovati od agresivnog napada na nas. Agresivnost se prirodno javlja kao reakcija kad nas neko ugrozi, napadne fizički ili povrijedi našu ličnost i omalovažava našu vrijednost. Javlja se kao i posljedica ometanja zadovoljenja naših različitih motiva. Agresivnost se smatra kao izvorom mnogih društvenih problema te je posvećeno dosta napora da se utvrde uslovi pod kojima dolazi do razvitka agresivnosti, kao i onih uslova koji doprinose njenom suzbijanju.

68.Motiv za posjedovanjem

69.Podsticaj (stimulans draži) To su objekti i/ili situacije koje izazivaju javljanje potrebe koje se zadovoljavanjem doživaljavaju kao nagrade ili kazne. Svaki motiv prati određeno osjećanje koje može biti :   

ugodno, neugodno napetost



opuštenost

70.Vrste motiva kao regulatora aktivnosti Motivi kao regulatori aktivnosti su brojni i različiti kao potrebe, a mogu biti: 

Urođeni, egsistencijalni a to su : motiv – glad, žeđ, motiv reprodukcije, materinski motiv, motiv zaštite, oblačenja itd. To su sve lični (personalni) motivi koji su povezani sa ličnim interesima i ciljevima.  Stečeni – naučeni, socijalni motivi koji mogu biti primarni, egzistencijalni i sekundarni ( sticanje imaovine oblačenje..., socijalni motiv za društvenom sigurnošću); Način zadovoljenja potreba je, manje ili više, socijalizovan i /ili nesocijolizovan.

71.Socijalni motivi TO su motivi koji se mogu zadovoljiti samo konkretnim kontaktom sa drugim ljudima, direktnom interakcijom sa drugim osobama, koji upravo zbog tog što se mogu zadovoljiti samo putem direktne interakcije, pokreću na socijalno ponašanje, predstavljaju pokretačke snage za interaciju među ljudima više nego drugi motivi. Socijalni motivi se zasnivaju na psihološkim potrebama. Obično su to potreba za društvom i potreba za priznanjem u društvu, pa se i mogu zadovoljiti samo u društvenoj zajednici. U nekim slučajevima mogu biti toliko intenzivni, da ih čovek pretpostavi biološkim motivima, pa tako štrajkuje glađu i ugrožava svoje zdravstveno stanje. Ponekad se razlikuju dvije grupe socijalnih motiva: a) socijalni motivi za vezanošću sa drugim ljudima, motiv za društvom, kao što su npr. afilijativni motiv ili motiv za afektivnom vezanošću , b) socijalni motivi za obezbjeđenjem lične egzistencije i afirmacije kao što su, npr. motiv borbenosti ili motiv sigurnosti.

72.Teorije kriminalonog ponašanja Sociološke definicije kriminaliteta polaze od toga da se kriminalitet ne može u potpunosti sagledati u oblasti zakona, pa je potrebno obuhvatiti i druga antidruštvena ponašanja. Kriminalitet je društveni fenomen, daleko širi od okvira koje pruža krivično pravo. Stoga se sociološki sadržaj kriminaliteta i njegove međusobne veze moraju proučavati kao suština kriminaliteta. Krivično delo, kao ljudska i društvena realnost, sastoji se u napadu jednog ili više lica na najviše društvene vrednosti. Sva sociološka shvatanje polaze od toga da se pod kriminalitetom podrazumevaju ponašanja koja odstupaju od pravnih, moralnih, kulturnih, običajnih i drugih normi i pravila koja važe u jednom društvu, a učinjena su na štetu pojedinaca u okviru tog društva. Sociološke definicije kriminalnog ponašanja mogu se podeliti na tri grupe: - prva grupa obuhvata shvatanja po kojima je kriminalno ponašanje kršenje bilo kakvih, ne samo legalnih normi ponašanja. Selin je tvrdio da je pravo kriminološko proučavanje, proučavanje normi ponašanja i suštinska komponetna kriminaliteta je konflikt između kultura.

Kriminologija treba da proučava šta ljudi smatraju nepoželjnim ponašanjem i smije biti ograničena promjenama zakona; - druga grupa shvatanja odnosi se na definisanje kriminalnog ponašanja kao kršenja ljudskih prava i sagledava kriminologiju kao studiju kršenja ljudskih prava. - u okviru treće grupe shvatanja kriminalno ponašanje se definiše kao ponašanje protivno interesima elite. Dela koja se definišu kao kriminalna postoje da bi se zaštitila vladajuća ekonomska klasa, pa je kriminalno ponašanje ponašanje koje je u skladu sa pozicijom jedne klase. Ljudi koji imaju moć stvaraju i utiču na zakone tako da oni odgovaraju njihovim interesima i nisu u stanju da ponašanje elite definišu kao kriminalno. Svaka od ovih definicija može biti kritikovana. Selin ne razlikuje kriminalno ponašanje od društvenih devijacija; pretpostavlja da postoji pouzdan metod (različit od intuicije) za određivanje šta jesu a šta nisu ljudska prava, a trećoj definiciji se može prigovoriti da govori o tome kako nastaju zakoni.

73.MOTIVI KRIMINOGENOG PONAŠANJA Delinkventno ponašanje je također svjesni i motivisani proces , jer osoba prije vršenjainkriminisanog djela donosi odluku . Zapravo , svakom delinkventnom ponašanju prethodiodređeni psihološki proces pobude , koji je povezan sa interesima , stavovima , potrebama ,sposobnostima , emocijama , te drugim ličnim osobinama , jer pojedinac nikad ne postupaautomatski , pa i kada su u pitanju spoljni utjecaji sa kriminogenim sadržajem .Među elementima svijesti najznačajniji su motivi , i oni su uvijek vezani za određene ciljeve ,interese i želje , i zato imaju izuzetan značaj i utjecaj na ponašanje pojedinaca . Upravo tapovezanost motiva sa ciljevima daje im karakter dinamičkih impulsa , koji pokreću iusmjeravaju aktivnosti jedne osobe u određenom pravcu , i zato se u psihologiji smatra da ,kod normalnih osoba , nema nemotivisanih ponašanja .U psihijatriji i psihologiji poseban značaj daje se motivima za izvršenje nekog djela . Shodnotome , krivično djelo koje je nemotivisano , ili ako ne postoje dovoljno jasni motivi za njegovoizvršenje , služi kao indikator postojanja psihičkih smetnji i poremećaja . Upravo na ovojosnovi izrađena je koncepcija o ¨ nemotivisanom ponašanju¨ , i ona služi za razlikovanjementalne bolesti i normalnog ponašanja . Postoje različita shvatanja u pogledu objašnjenjakaraktera i motiva za određeno ponašanje .Tako Hulleta ( prema : Milutinović , 1976 :347 ) izdvajaju tri viđenja motivacija i to:instinktivistički , motivacionistički i interakcionistički. 1. Instinktivističko viđenje polazi od unutrašnje strane ličnosti delinkventa , iprvenstveno se oslanja na određene urođene sklonosti za vršenje krivičnih djela . U suštini ,to je psihoanalitičko viđenje po kome je ograničavanje na sferu svjesnih motiva veoma usko . 2.Motivacionističko viđenje polazi od toga da se svako ponašanje javlja kao izraz unutrašnjih podstreka na akciju , povezanih sa biloškim nagonima , a koji se na ekstenzivnomijenjaju na bazi iskustva , odnosno u toku procesa kulturalizacije . I ovo viđenje jepsihoanalitički orijentisano . Instiktivističko viđenje i motivacionističko polaze od podsvjesnihunutrašnjih impulsa , želja i nagona što potvrđuje njihovu psihoanalitičku orijentaciju .

3.Interakcionističko viđenje polazi od stanovišta da odnosi čovjeka sa drugimosobama u društvenoj sredini služe kao osnova za dinamiku individualnih ponašanja . Ovoviđenje značajno se razlikuje od prethodnih , jer ima sociološki i socijalno – psihološki pristuppo kojima se izvor motiva nalazi u samom društvu .U literaturi se sreću različite podjele motiva kriminalnog ponašanja . Po Zvonareviću podjelumotiva kod maloljetnih delinkvenata dijeli u četiri grupe : 1.motivi kompenzacionog karaktera , koji se javljaju zbog težnje za uklanjanjemosjećaja inferiornosti ; 2.motivi iz želje za osvetom , javljaju se zbog neopravdano izrečene osude ili nekedruge nanesene nepravde , koja u nekim slučajevima može biti i umišljena .; 3.motivi koji su inspirisani težnjom za održavanjem priznatog statusa u grupi kojoj jedna osoba najčešće pripada , a koji je izgrađen na osnovu mišljenja vršnjaka kojemaloljetnici posebno cijene i poštuju ; 4.motivi koji se susreću kod osoba koje zbog nedovoljnog ili pogrešnog vaspitanja ,nemaju moralne snage da odole iskušenju da izvrše neko krivično djelo .

74.PRILAGOĐAVANJE LIČNOSTI ( FRUSTRACIONE I STRESNE SITUACIJE ) Pokušaj da se prevladaju smetnje i da se i u otežanim prilikama nađu zadovoljavjuća rješenja, nazivaju se prilagođavanjem osobnosti. Frustracija ili osujećenost je stanje lišenosti, osujećenosti čoveka da zadovolji neki, u dovoljnoj meri aktivan motiv koji je bilo po subjektivnoj, bilo po objektivnoj oceni za jednu ličnost veoma važan. Ljudi na različite načine reaguju kada ne mogu da zadovolje svoje motive što sve zavisi od njihove frustracione tolerancije. Što je čovek frustraciono tolerantniji on lakše podnosi neuspehe u zadovoljavanju svojih motiva, a ako je manje frustraciono tolerantan on se teško miri i sa najmanjim neuspehom. Ukoliko nastupi stanje frustriranosti čovek može reagovati realistički, tako što će da traži racionalno rešenje problema ili promenom ponašanja ili promenom cilja i nerealistički kada problem rešava prebacujući uzroke nemoći na druge ljude ili agresivnim ponašanjem. Dugotrajno stanje frustriranosti ima za posledicu dezorganizovano ponašanje i najčešće, anksioznost tj. osećanje nespokojstva, nesigurnosti, teskobe i neodređenog straha. Na taj način se ugrožava čovekovo mentalno zdravlje." Dakle svaka frustracija predstavlja odredjenu krizu, kada covek ne moze da zadovolji neki svoj motiv. I onda nastaje taj pojam frustracione tolerancije, tj. koliko je osoba u stanju dugo, da trpi tu osujecenost zadovoljenja. Stres izazivaju vrlo raznolike stresne situacije. Stresna situacija je svaka situacija koja pojedinca dovodi u stanje stresa. To mogu biti vrlo raznolike situacije, koje neće kod svakoga izazvati stres, nego će njihovo djelovanje ovisiti o subjektivnom značenju podražaja za pojedinca. Hoće li neka situacija biti stresna situacija, ovisi o tome kako je pojedinac

procjenjuje tj. doživljava li je kao ugrožavajuću za sebe i svoje bližnje ili je tako ne doživljava. Međutim, ima situacija koje na većinu ljudi djeluju kao stresne. To su primjerice, ratna razaranja, smrt bliske osobe, izloženost nasilju, zarobljeništvo, progonstvo, elementarne nepogode, prometne nesreće, prevelike promjene temperature, stalna izloženost buci i dr. 75.POSLJEDICE REAGOVANJA NA FRUSTRACIONE I STRESNE SITUACIJE U frustracionim situacijama različito se reaguje. U socijalnoj psihologiji reagovanje nafrustrac ione situacije javlja se kao: reorganizacija aktivnosti (ako ne ide na ovaj, ići će na drugi način),obraćanje drugima za pomoć (traži se uteha, savet od prijatelja, stručnjaka i sl.), okretanje protiv drugihnajčešće agresijom, okretanje od ljudi, kompenzacija i identifikacija. Agresija uobliku kriminalnog ponašanja javlja se kao neposredna reakcija na frustraciju. Lica koja karakterišeagresivnost brzo prelaze u akciju, bez razmišljanja i proveravanja, nije im svojstven nijedan sistemvrednosti, ne kaju se za učinjeno delo i imaju "snižen prag tolerancije na frustraciju", tj. zbog frustracijeagresivno reaguju na najmanji podsticaj sa strane. Teži oblici prestupništva, prema teoriji frustracije, nastaju u onim slučajevima kada, poredfrus tracija iz detinjstva i mladosti, nastupe druge frustracije, i dođe do njihovog kumuliranja i fiksiranjadevijantnog ponašanja.

76.NAČIN REAGOVANJA NA FRUSTRACIONE I STRESNE SITUACIJE Ljudi se razlikuju svojom osjetljivošću na frustrirajuće situacije te reakcijama na stanje frustracije i stresa. One koji mogu mirno podnijeti poteškoće na koje nailaze nazivamo tolerantnima ili otpornima na frustraciju. Osobe koje dobro podnose frustrirajuće situacije uglavnom su i uspješne u načinu reagiranja, tj. uspješno zaobilaze zapreku, uklanjaju poteškoće ili promijene cilj koji se pokazao nedostižnim. Naročito intenzivno doživljavanje stresa uzrokuju situacije koje nismo mogli predvidjeti i nad kojima nismo imali nikakve kontrole. Intenzitet stresa znatno smanjuje socijalna podrška. U nešto pojednostavljenom obliku, reakcije na stresore mogu se svesti na tri osnovna oblika: a) tolerantnost, tj. procjena da nas stresor neće ugroziti, b) kontroliranje, tj. direktan utjecaj na stresor koji nas ugrožava i c) rezignacija, tj. odustajanje od utjecaja na stresor ili primjena nekog drugog obrambenog mehanizma. Toleriraju se oni stresori za koje je procjena pojedinca da je manja šteta otrpjeti ih nego se protiv njih boriti.

77.VASPITANJE, OBRAZOVANJE, SOCIJALIZACIJA I INTERNACIONALIZACIJA U PRILAGOĐAVANJU Najvažniji faktori sredine koji imaju utjecaj na razvoj ličnosti socijalni su faktori. To su ljudi s kojima je pojedinac u kontaktu i ekonomsko-društveni uvjeti pod kojima pojedinac živi. Mnogi autori smatraju da uvjeti života u prvim godinama, a posebno u prvim mjesecima djetinjstva imaju odlučujuću ulogu u formiranju ličnosti. To su, primjerice, prehrana, navikavanje na kontrolu stolice i mokrenja itd. Posebno se ističe važnost dječjih iskustava iz prvih godina života. Među činiteljima čija se važnost ističe jest i pretjerano stroga disciplina, s

pretjerano strogim moralnim principima i izrazitom strogošću, koja može dovesti do stalne potrebe za priznavanjem i prihvaćanjem od strane drugih, ili može dovesti do agresivnog ponašanja prema roditeljima i društvu, nefleksibilnosti u ponašanju i stalnog osjećaja krivice. Pretjerano blaga disciplina, pak, kod djeteta može dovesti do sebičnosti, neodgovornosti, pretjerane osjetljivosti i teškog prihvaćanja neuspjeha. Nedovoljna briga i ljubav prema djetetu glavni su uzroci razvijanja socijalno nepoželjnih osobina, kao što su razni oblici agresivnosti, nerealističnosti, pasivnosti, povučenost, nesigurnost, zavisnost itd. Stroga disciplina nije nepovoljan faktor razvitka ako dijete shvaća da je ona izraz brige. U skladu s time, opća atmosfera u obitelji od većeg je značenja za dijete nego pojedini odnosi i postupci prema njemu. Za razvitak ličnosti važni su postupci roditelja prema djeci kada su ona u fazi adolescencije. Naime, nedovoljno razumijevanje za dijete u toj dobi može izazvati razne oblike agresivnosti ili ga dovesti do povlačenja u sebe. Roditelji djeluju na djecu i svojim primjerom, pozitivnim ili negativnim, i najčešće za njih predstavljaju osnovne identifikacijske figure, jer se preko njih ostvaruje i djelovanje društvenog morala, društvenih institucija, društvenih mnijenja i stavova na formiranje ličnosti djeteta. Utjecaj na razvitak ličnosti ima i škola, odnosno školski život, njegova organizacija, sustav nastave, ličnost nastavnika itd. Na formiranje, odnosno na razvitak određenih osobina ličnosti, utjecaj imaju i drugi socijalni činitelji, kao što su: društvo vršnjaka, razne osobe s kojima pojedinac dolazi u kontakt, društveno istaknute ličnosti, ličnosti iz literature i sporta, brak i odnosi u braku, osobe na radnom mjestu, organizacije i udruženja u čijem radu pojedinac sudjeluje itd. Važnu ulogu u razvitku ličnosti imaju i ekonomski uvjeti razvitka i društveni sustav. Svi ti odnosi mogu djelovati na razvijanje osobina ličnosti kao što su: altruizam ili sebičnost, želja za stjecanjem imovine, tolerantnost ili bezobzirnost, težnja za moći i za gospodarenjem, konzervativnost ili revolucionarnost, osjećanje sigurnosti ili nesigurnosti, manja ili veća spontanost u reakcijama, borbenost ili pasivnost, razne vrste strahovanja (anksioznost itd.), potištenost, hipokrizija, nezadovoljstvo samim sobom itd. Brojna socijalno-psihološka istraživanja ukazuju na značenje društvenog položaja i uloge koju pojedinac ima u društvu, ili vjeruje da ih ima. U društvu u kome se smanjuje eksploatacija čovjeka od čovjeka, moguće je razvoj u punovrijednu i svestranu ličnost.

78.ODBRAMBENI MEHANIZAM LIČNOSTI Obrambeni mehanizmi Koristimo se da bismo pred sobom i pred drugima skrili neuspjeh u ostvarivanju različitih ciljeva. Uz pomoć obrambenih mehanizama nastoji se otkloniti pomisao da je naša inferiornost, uzrok tim neuspjesima. Kada osoba izbjegava priznati stvarni razlog neuspjehu, npr nesposobnost, već navodi neke izmišljene razloge, vjerujući da su ti izmišljeni razlozi stvarni uzročnici njena neuspjeha, tada je riječ o obrambenim mehanizmima. Međutim, kad osoba zna da su razlozi koje naznačuje netočni, tada s ne radi o obrambenim mehanizmima već o svjesnoj obmani.

Ima više različitih obrambenih mehanizama: Racionalizacija je jedan od najčešćih obrambenih mehanizama – pojedinac želi opravdati svoj neuspjeh u nkoj aktivnosti. On to postiže tako što ističe lažne razloge sovga neuspjeha, pokušavajući se opravdati pred sobom i pred drugima. Na taj način nesvjesno obmanjuje sebe i druge. Identifikacija je takav obrambeni mehanizam kojim se vlastiti neuspjeh pokušava zamjeniti, i na neki način nadoknaditi uspjehom drugih. U tom slučaju mi se ientificiramo, poistovjećujemo s drugima, ublažavamo svoj neuspjeh uspjehom drugih i tako se lakše opravdavamo pred samim sobom. Nije rijetka identifikacija roditelja s dejcom. Oni svoje neostvarene ambicije nastoje ostvariti ili zadovoljiti životnim uspjehom svoje djece (postoji opasnost sukoba roditelj-dijet gdje roditelj svoje želje forsira djetetu sileći ga da bira ono što oni žele a zapravo ne vode računa o željama djece). Projekcija je takav obrambeni mehanizam kojim se služe pojedinci na taj način što neku svoju želju ili osobinu pripisuju drugima. Više je razloga za takav postupak. Jeda od njih može bitiu tome što ne možemo zadovoljiti neku svoju želju jer bi sredina u kojoj živomo osudila zakovoljavanje takve želje. U takvom slučaju osoba ne priznaje postojanje takve želje, već je pripisuje nekomu drugomu. Nije dobro kada projeciramo neku svoju izrazito negativnu osobinu drugima kod kojih ta osobina postoji u mnogo manjioj mjeri ili je uopće nema. Maštanje je takav obrambeni mehanizam u kojemu pojedinac ne ostvaruje željene ciljeve aktivnošću i ulaganjem određenog napora, već zamišlja da su ti ciljevi ostfvareni. Represija ili potiskivanje je jedan od prvih obrambenih mehanizama na kojega je važnost upozoravano u psihološkoj literaturi. Represija je potiskivanje onih motiva iz naše svijesti koji su u suprotnosti s društvenim normama. Pojedinac želi potisnuti zadovoljavanje takvih motiva jer i sama spoznaja o njihovu postojanju izaziva u njmu osjećaj uznemirenosti i krivnje. Međutim, represijom se ne rješava problem do kraja. Potisnuti motiv, posebno ako je snažno djelova, ostaje i dalje, u nekim okolnostima njegoa se snaga čak i povećava. Regresija je takav obrambeni mehanizam koji se sastoji u vraćanju na načine reagiranja koji su bili karakteristični za neki raniji razvoji stadij i uopće u usmjeranaju na primitivnije načine ponašanja (kada osoba plače pokazujući na taj način da joj nešto nedostaje, da ima neki problem ili želju). Kod odraslih ta se primitivnost očituje na način da osoba počme vikati, psovati i bacati predmete oko sebe kada nije u stanju riješiti nki problem ili zadovoljiti neku svoju potrebu. Kompenzacija je obrambeni mehanizam koji se sastoji u zamjeni teže ostvarivih ciljeva nekim od ciljeva koje je lakše ostvariti. (osobito se javlja kod mlađih osoba kada osoba svoj tjelesni izgled koji baš i nije najljepši – tjelesna konstitucija nije onakva kako bi ona to željela tada osoba nastoji istaknuti svoje lijepo ponašanje, odjevanjem, obrazovanjem; ali i obratno ima tipova tzv. Frajera koji su zgodni i šarmantni a ustvari su glupi ili polupismeni a to prikrivaju svojim šarmom).

Sublimacija je također jedna vrsta kompenzacije. To je takav oblik obrambenog mehanizma s pomoću kojega osoba zamjenjuje neostvarive ciljeve onima koji se društveno cijene.

79.NIVOI KOMUNIKACIJA U INTERVIJU I INFORMATIVNOM RAZGOVORU ( VERBALNI I NEVERBALNI OBLICI) VERBALNA KOMUNIKACIJA Verbalna komunikacija je oblik komunikacije na koji prvi pomislimo kada je riječ o komunikaciji. Susrećemo je u našem svakodnevnom radu, u slobodnom vremenu, na radiju televiziji, filmu, kroz citate iz nje dobivamo poruke i iz knjiga, a ponekad možemo čuti nešto i od osobe koja spava. No da odmah napomenem, pravi naziv ovog oblika komunikacije bi bio glasovna komunikacija, samo njezin manji dio je vezan uz samu riječ (verbum), dok je veći dio poruka koje šaljemo i primamo u stvari paraverbalni, odnosno paralingvistički (vezan uz ton, tempo, boju i neke druge sastavnice govora). Verbalna komunikacija je glasovna komunikacija koja se služi jezikom neke zajednice. Možda je najzabavnije otvoriti ovu temu kroz jedan stereotip. «Žene su brbljavije od muškaraca.» Iako to nije nužno tako, znanstvene činjenice govore da u toj tvrdnji ima istine. Centri za govor su prvenstveno smješteni u lijevoj polutci mozga, no dok je u desnoj polutci kod muškaraca jedan veći dio posvećen prostornoj orijentaciji, kod žena je i dio tog prostora posvećen govoru. Ta činjenica, u kombinaciji s činjenicom da je kod žena povećan «corpus callosum», odnosno most između dvije polutke, daje tom spolu veću nadarenost za govor i sintezu dobivenih informacija, dok su muškarci, obzirom na lošiju komunikaciju polutki, usavršavali analizu.. Mozak je u svojem radu podijeljen Lijeva polutka: Desna polutka: rezon raspoznavanje lica logika humor račun muzika jezik percepcija prostora analiza kreativnost simboli sinteza U verbalnoj komunikaciji postoje i dijelovi koji se nazivaju modalni izrazi, a odnose se na stereotipne komentare koji ne nose informaciju već daju sugovorniku vrijeme za lakše procesuiranje informacije, izražavaju naše stavove, govor čine transparentnijim i elegantnijim. to su fraze koje često i ne registriramo npr. «kao što znamo ...», «podrazumijeva se ...», «po mom mišljenju», «dakako da ...» i slični. Čak su i poštapalice i omiljeni učenički bbb doduše potonji se smatraju negativnima obzirom da ukazuju na govornikovu sporost, nesigurnost, neznanje ili u slučaju poštapalica slab vokabular, odnosno robovanje navici pa bi iz tog razloga njih trebali potruditi ukloniti iz vlastitog govora

NEVERBALNA KOMUNIKACIJA Uobičajeno je da se komuniciranje riječima označava izrazom verbalna komunikacija, a ostali vidovi komuniciranja izrazom neverbalna komunikacija. Neki autori, međutim, izrazom neverbalna komunikacija označavaju samo priopćavanje poruka pokretima ruku, očiju, lica i tijela. U odgojno-obrazovnom procesu neverbalna poruka može zamijeniti verbalnu (klimanje glave umjesto „da“)., zatim može dati veću snagu verbalnoj poruci (smiješak pri izražavanju veselja). Neverbalna komunikacija može biti u funkciji praćenja, podrške i dopune verbalnom komuniciranju ili zamjena za verbalnu komunikaciju. Osim što dopunjuje i obogaćuje verbalnu komunikaciju ona može biti i parazitarni faktor, odnosno može ometati verbalnu komunikaciju (tikovi, pretjerano gestikuliranje ili šetanje za vrijeme izlaganja). Neverbalna komunikacija sastoji se od mnoštva znakova od kojih svaki ima svoje značenje. Mi svakodnevno komuniciramo pomoću tih znakova i "čitamo" ih kod drugih ljudi, a da toga nismo ni svjesni. U većini slučajeva ne znamo nama svojstvene pokrete i izraze lica. Mnoge geste apsorbiramo iz socijalne sredine u kojoj živimo i one se tokom našeg života snažno modificiraju nesvjesnim podraživanjem društvenih običaja. I urođeni su izražaji često drastično modificirani pod društvenim pritiscima. Ljudska strast vježbanja pokreta je tolika da su u prošlosti pokušavali naučiti "govorničku gestikulaciju" usprkos činjenici da su malom broju ljudi potrebne takve instrukcije. Pri svakoj interakciji odašiljemo emicionalne signale, a ti signali utječu na osobe oko nas. Što smo društveno umješniji, to bolje nadziremo signale koje upućujemo. Do ovakvog prijenosa dolazi zbog nesvjesnog oponašanja emocija koje vidimo na nekom drugom, s pomoću nesvjesne motoričke mimikrije njihovih izraza lica, gesta, tona i drugih neverbalnih izraza emocija. Neverbalna komunikacija puno je važniji i kompleksniji aspekt međuljudske interakcije nego što se to na prvi pogled može učiniti. Neverbalna komunikacija vrši tri funkcije. Jedan dio našeg neverbalnog ponašanja usmjeren je reguliranju samog mehanizma socijalne interakcije, drugi dio se odnosi na izražavanje stavova, a treći je vezan za izražavanje emocionalnih stanja Izrazi lica Izražavanje emocija izrazima lica bilo je proučavano znatno prije svih vidova neverbalne komunikacije. Lice je najizražajnija i najprepoznatljivija značajka svih ljudskih bića. Njime se izražavamo, a da ne upotrebljavamo riječi. Pomnim promatranjem facijalne espresije moguće je saznati mnogo o ljudima iza nestalne maske kojom namjerno ili nesvjesno iskazuju svoje reakcije na događaje i i podražaje oko sebe. Većina socijalnih psihologa tvrdi da običo svi mogu prepoznati šest osnovnih emocija: sreća, tuga, strah, bijes, iznenađenje, gađenje. Sreća se izražava smijehom pri čemu se donji kapci uzdižu i nabile se koža oko vanjskog kuta oka. Kad je osoba iznenađena širom otvara oči, obrve joj se uzdignu i zakrive, a donja čeljust padne i usne joj se rastave. Kod straha se oči također otvore, ali donji kapci su napeti; obrve se uzdignu i približe. Usne se povuku u vodoravnom položaju. Za gnjevan izraz lica

karakteristično je spuštanje obrva, izravan pogled i intenzivno gledanje u oči, gornji kapci su spušteni, a donji su napeti i sužavaju pogled. Zgađeno lice ima podignute donje kapke i stisnute čeljusti ili otvorene čeljusti i često ga prati boranje nosa. Izrazi lica se pojavljuju u nizu, u kontekstu i okviru cjeline ponašanja, tako da se promatrač, obično ne mora oslanjati isključivo na njih. On tumači nečije emocionalno stanje kroz konfiguraciju znakova. Međutim, facijalni izražaji pod većom su kontrolom nego tjelesni pokreti. Ljudi često potiskuju emocije i maskama zatvaraju socijalnu okolinu. Govor tijela Govor tijela pokriva znakove dodira, orijentacije tijela, držanja tijela, gesti rukama i kimanja glavom. Dodir ili općenito tjelesni kontakt, varira sa stupnjem intimnosti koji postoji između dvoje ljudi. Kad se to događa, onda je ono što vidimo proces međusobnog povlačenja u privrženosti koja savlađuje prirodnu težnju svakog pojedinca da štiti svoj osobni prostor. Pošto u osnovi postoji konflikt između "držanja na udaljenosti" i "uspostavljanja kontakta" posljedica je toga da se javljaju mnoge varijante i različiti stepeni prijateljskog dodirivanja. Najuobičajeni oblik dodira pojavljuje se kad se sretnemo ili se opraštamo. Najčešće dolazi do rukovanja, koje je očekivana formalnost pri pozdravljanju. Toplina pozdrava često se izražava prenaglašavanjem te radnje na različite načine. Ona se progresivno amplicira hvatanjem šake objema rukama, hvatanjem za nadlakticu, hvatanjem za rame i zagrljajem oko ramen

80. INFORMATI VNI RAZGOVOR , ZNAČAJ I PRIMJENA U OPERATIVNOM RADU Za kvalitatan informativni razgovor važno je da pitanja budu postavljena u zaista otvorenom obliku. To znači da pitanja moraju omogućiti ispitaniku da odgovori svojim riječima ne nudeći mu gotove odgovore. Poneka pitanja, premda su nalik otvorenim pitanjima, kriju u sebi zatvoreni oblik. Npr. pitanje «Kako ste bili zadovoljni s programom?» upućuje na određene odgovore (npr. «prilično zadovoljan», «nisam baš zadovoljan», «uglavnom zadovoljan» i sl.)Treba izbjegavati dihotomna pitanja na koje je moguće odgovoriti s da i ne. Informativni razgovor treba da bude usmjeren na prikupljanju informacija usvrhu naučne analize, savjetovanaja, dijagnoze, od čega zavisi način motivisanja subjekta i vođenja razgovora.Ispitanik treba da pruži uslugu istražiocu da dođe do podataka i istovremeno da ispitanik traži pomoć ili savjet.U zavisnosti od stepena usmjeravanja informativni razgovor može biti nestuktuiran i struktuiran. Nestuktuisani informativni razgovor se vodi kao slobodan razgovor u prisnoj atmosferi. Međutim ovako dobijeni podaci se teže obrađuju. Struktuirani informativni razgovor ima unaprijed pripremljna pitanja , kodirane alternative odgovora, i pripremljenje obrazce za popunjavanje odgovora. Ovom vrstom razgovora se dobija ono što jej pčanirano.

Informativni razgovor se često koristi za prikupljane podataka u razvojnoj psihologiji.Predmet informativnog razgovora, je u tome što pored odgovora na pitanja ispitivač može da registruje i neverbalne reakcije ispitanika. Ispitanik kora da ovlada vještinom uspostavljanj i održavanja bliske komunikacije sa ispitanikom koja obezbjeđuje validne podatke. Međutim posstupci kojima se pridobija ispitanik , mjenjaju se uzrastom.Uspješan razgovor sa djecom je u uzrastu između 5-6 godina, mada postoj epodaci da postoje uspješni razgovgori i sa mlađom djecom.Za usješan informartivni razgovor važno je d u prvom kontaktu situacija bude jasno definisana i verbalni i neverbalno.

81.PRIPEMA INFORMATIVNOG RAZGOVORA Uvodne pripreme su veoma bitne, osnovno je da proučimo o čemu treba da razgovramo .Da bi uspješno obavili informativni razgovor treba da se prikupe podaci od građana, prolaznika i svih onih za koje se smatra da mogu dati odgovarajuće informaacije. Intervju je usmjeren na proučavanje aktera , i na pripremu razgovora.Podaci treba da se prikupe da bi osnažli sami sebe prilikom intervjua, da nedamo doznanja da nešto neznamo, i ukoliko čovjek sa konjim vodimo razgovor, ne potvrdi podatke koje mi znamo odnosno do kojih smo došli putem prikupljanja podataka znači da razgovaramo sa čovjekom koji laže i prikriva istinu. Da nebi došlo do ovoga voditelj mora da vodi evidenciju , jer svaki dobar voditelj primjera radi ima svoje veoma kvalitetene zabilješeke i vođenje videncije. Informarivni razgovor se pretežno odnosi na uvid u događaj, odnosno razgovor sa delikventoj. Intervju se uglavnom odnosi na uvid u ličnost. Oba su razgovora ciljana i imaju istovremene uvide u ličnostiI deliktni događaj. Za održavanje intervjuaiI informativnog razgovora moraju postojati određene predradnje : 

Pripreme sredstava za razgovor



Odabiranje mjesta i vremena za trazgovor



Proučavanje podataka o krivičnom djelu



Upoznavanje ličnosti kroz lični kontakt



Analiza predhodnih razgovora



Osiguranje prisustva ispitanika



Priprema sagovornika za početak



Tok i ishod razgovora

82.INDIKATORI ISTINE I LAŽI U INFORMATIVNOM RAZGOVORU procenjivači u svojoj proceni najčešće će se oslanjati na ponašanja za koja postoje stereotipna verovanja da su povezana sa obmanjivanjem, kao što su gledanje u oči, povećan broj pokreta, greške u govoru i druge. Istraživanje se bavi pitanjem da li postoji povezanost između uspešnosti u proceni istinitosti iskaza i procene učestalosti pojedinih oblika neverbalnih ponašanja, s ciljem da se utvrdi eventualna veza između objektivne : osmeh, ilustracije, samododirivanje, pokreti šake I prstiju, pokreti nogu i stopala, pokreti glave, pokreti trupa, promena položaja,sve ovu su indiktori laži. ve nas je bar jednom mučilo kako prepoznati laž. Tehnike koje slijede pokazati će vam kako prepoznati laž. Koriste ih vladine službe pri ispitivanju. Lako ih je primjeniti u osobnim vezama ili poslovnim situacijama. Da bi se ovi indikatori mogli uspješno primjenjivati, dobro je poznavati "normalan" govor tijela i reakcije na različite situacije. Pokreti i grimase lažljivca biti će kruti. Lažovi će manje koristiti kretnje ruku i te će kretnje zauzeti manje prostora. Sve tjelesne akcije će, općenito govoreći, zauzimati manje prostora no inače. Dodirivanje lica - lažovi će si dodirivati područje donjeg dijela lica, npr. češati nos, dodirivati usne ili obraz. To je urođeni instinkt, kao kada dijete pokrije svoja usta nakon laži, samo što se tijekom vremena razvije u manje očite akcije. Pokreti očiju - oči neiskrenih ljudi više će se kretati naokolo da kako bi izbjegavali vaš pogled. Ali, dugo zurenje izravno u vaše oči također je pokazatelj laži. To je često zato što su lažljivci naučili da ih pokreti očiju otkrivaju pa ih i previše stavljaju pod kontrolu. Zjenice - nakon laži će se raširiti; to je posljedica izlučivanja adrenalina. Ovaj efekt ovisi o ozbiljnosti laži. Male bezopasne laži ne moraju prouzročiti širenje zjenica. Tjelesno držanje - lažovima često nije ugodno stajati ravno pred onim tko ih optužuje i mogu izbjegavati držati ramena paralelno s vašima. Umjesto toga, mogu stati lagano na stranu ili nakriviti ramena. Izrazi lica - ograničeni su na usta, ako lažljivac npr. glumi smješak koristiti će samo mišiće oko usta dok prirodan smijeh zaposli mišiće cijelog lica. Dlanovi - lažovi se često trude sakriti dlanove svojih ruku. Ovo je također instiktivno. Ruke iza leđa ili u đepovima još su jedni mogući pozitivni indikatori.

Predmeti - lažovi će se igrati s predmetima koje drže, kao što je ručna torba, narukvica, mobitel ili kosa. Nekada između sebe i druge osobe stave prepreku, često nešto vrlo jednostavno, poput šalice kave. To je podsvjestan način obrane od napetosti koju izaziva laganje. Glas - ton glasa lažova često nije u skladu s njegovim gestama ili izjavama. Sarkazam - neiskreni ljudi često će koristiti sarkazam kada odgovaraju na optužbe. Odgovaranje na pitanja - lažov koristi vaše riječi kada odgovara na pitanja, npr. PITANJE: "Imaš li seksualne odnose s ovom ženom"? ODGOVOR: "Nemam seksualne odnose s ovom ženom". Isuviše detalja - Neiskreni će ubacivati bespotrebne detalje u razgovor; to je njihov pokušaj da ugode sugovorniku. Nedostatak smisla - riječi lažova često nemaju smisla i gramatički su nekorektne. Razlog je što se misli lažova petljaju u potrazi za zadovoljavajućim odgovorom i signal poslan govornom aparatu je isti takav. Izbjegavanje izravnih odgovora - lažovi ponekad nagovješćuju odgovore umjesto da nešto izravno poriču. To im daje priliku da izbjegnu laž jer ne iznose dokazive tvrdnje. Na taj način, stvore situaciju da se pitanje koje im je postavljeno ne ponovi na isti način. Obrambeni stav - krivci često zauzimaju obrambeni stav na prvi znak optužbe dok iskreni ljudi postaju napadački raspoloženi. Tema razgovora - neiskreni će često promijeniti temu; njima to godi jer pritom vole vjerovati da je njihova laž prihvaćena. Iskrena osoba potencijalno ozbiljnu temu ne želi mjenjati, to je zbunjuje. Ona se radije neće obazirati na promjenu teme i vratiti će se na početni razgovor. Važno je znati da ovi pokazatelji ne moraju kod svakoga i uvijek ukazivati na laž. Trebate potražiti podudaranje nekoliko njih ili kombinaciju u kratkom vremenu. Međutim, možete biti sigurni da sada znate kako prepoznati laž. Istina je uvijek na dohvat ruke, ali ponekad moramo ispružiti ruku da bi je dotaknuli.

83.INFORMATIVNI RAZGOVOR SA LICIMA IZRAŽENIH OSJEĆAJNOSTI Razgovor treba obaviti u službenoj prostoriji gdje postoje neophodni uslovi za neometan I nesmetan rad. Ovlaštena službena lica će u svakom pojedinačnom slučaju ocjeniti gdj eće se obaviti razgovor I pri tome će se rukovoditi kriminalističko –taktičkim razlogom i prema razlozima dužne obazrivisti prema građanima.Ispitivač tokom razgovoro treb alicem biti okrenut ptema sagovorniku da bi mu video izraz lica I ustiju da bi se mogao suočiti sa izraženijim I prikrivenim osjećajima. Ispitivač treba imati razvijen osjećaj za toleranciju I prihvaćanje različitosti u ponašanju koje ponekad nisu definisane službenim propisima ili standardima znanja.

84.LIČNOST I POSTIPCI ISPITIVAČA U INFORMATIVNOM RAZGOVORU Kao i mnogi drugi postupci prikupljanja podataka u istraživačke svrhe i informativni razgovor ima svoje korijene u čovjekovoj svakodnevnoj interakciji i neznanstvenoj spoznaji stvarnosti. Intervju je u osnovi razgovor u kojem se razmjenjuju ili prikupljaju informacije. Pa ipak iako se svaki intervju realizira kroz razgovor, svaki razgovor nije intervju.Ispitivač u informativnom razgovoru , mora poznavati isšpitivača, njegovu ličnost, a ličnost je je skup organiziranih, razmjerno trajnih psiholoških osobina i mehanizama unutar pojedinca i koji utječu na njegove interakcije s okolinom i prilagodbu na okolinu. Dakle, ličnost je ono što jesmo, što nas trajno određuje i čini jedinstvenima i različitima od drugih . S aspekta istraživača psihološka situacija u informativnom razgovoru se svodi na pitanje kako pridobiti ispitanika za iskrenu saradnju u odgovaranju. Što se tiče ispitanika može se računati s nekoliko mogućih pozitivnih i vjerojatno više negativnih motiva za sudjelovanje u intervjuu. pozitivni: znatiželja, pristojnost, želja za razgovorom negativni: nesigurnost, strah od zlouporabe, ne vidi svrhu, ometanje, zasićenost anketama, ne zna odgovore, Koliko god na rezultate intervjua utječu faktori povezani s motivacijom i iskrenošću u odgovaranju ispitanika, toliko utječu faktori povezani s osobinama voditelja intervjua među kojima su važni: motivacija trening i iskustvo prirodno, neusiljeno držanje i prilagođen jezik i opći izgled spol, dob i vidljiva pripadnost nekoj posebnoj grupi opći stavovi povezani s a sadržajem intervjua i stav prema ispitivanju Prvi utisak u kontaktu je presudan. Respondenta treba prethodno identifikovati, uljudno se predstaviti- pokazati punomoć, objasniti svrhu razgovora, pridati važnost ispitaniku, obećati anonimnost i naglasiti da se ne radi o ispitu. Tokom čitavog informativnog razgovra ispitivač mora voditi računa o «principu reflektiranja ponašanja» Tokom provođenja informaativnog razgovora mogu se pojaviti mnoge nepredvidive situacije i zato je potrebno naučiti kako reagvrati na one koje su već opisane kao tipične. Zbog toba ispitivač , pa i sam sudija ako je u svojstvu ispitivača treba posjedovati određen nivo znanja.

85. Odbrambeni mehanizmi u intervju, inf.razgovoru, saslusanju i iskazu Intervju znaci uvid u licnost ili dogadjaj, predstavlja razgovor koji se void s ciljem dobijanja: inf.o licnosti, dogadjaju, pomaganja, savjetovanja, pihocosijalne podrske, resocijalizacije, rehabilitacije, psihoterapije. Intervju se odnosi na uvid u licnost a inf.razgovor je uvid u dogadjaj, oba se sprovode u veralnoj I neverbalnoj komunikaciji..njihove slicnosti su u taktici vodjenja razgovora a razlike u cilju. Kod inf. razgovora je tesko uspostaviti povjerenje I postovanje licnosti. Stranka ima izrazito nepovjerenje prema operativnom radniku, dolazi do superiornosti licnostioperativnog radnika I licnosti.

86. Abreakcija-odbrana od stresa Abreakcija u psihoanalizi znaci oslobadjanje emotivne energije, vezana za neku potisnutu ideju. Oslobadjanje emocionalnog naboja koji moze da stvara manje ili vece teskoce u funkcionisanju licnosti, moze da se postigne I preko govora I preko pisanja.

87. Poligraf i njegova primena u operativnom radu Policija u svome radu svakodnevno koristi poligrafe, kao pomoćno sredstvo u istrazi. To su svojevrsni »pomoćni detektivi« u otkrivanju počinitelja kaznenog djela. Tradicionalno poligrafsko ispitivanje osumnjičenika zasniva se na bilježenju fizioloških reakcija organizma na određena pitanja vezana za kazneno djelo. Poligraf tako »detektira« i mjeri srčanu frekvenciju, vrijednosti krvnog pritiska, frekvenciju disanja i znojenje kože. Razlozi poligrafskog ispitivanja: 1 2

eliminisanje nevinih osoba iz kruga sumnjivih osoba (u konkretnom slučaju), otkrivanje materijalnih (stvarnih) izvora informacija u obliku tragova i predmeta krivicnog djela, dokumenata i tehničkih snimaka i personalnih izvora informacija, 3 otkrivanje drugih, takozvanih paralelnih dokaza. Poligrafsko ispitivanje je operacionalizovano slijedećim sukcesivnim etapama: prva je upoznavanje sa predmetom i razgovor sa "naručiocem posla”, tj. operativnim radnikom; slijedi prijem ispitanika u poligrafsku laboratoriju i uvodni intervju, zatim se pristupa planiranju i izradi poligrafskih testova. Slijedeća, glavna faza, jeste sama realizacija testiranja, zadavanje testova. Ukoliko se ostvare uslovi, slijedi vrhunac ispitivanja, razgovor sa ispitanikom do priznanja djela.

88. Faktori koji doprinose nesigurnoj procjeni u radu sa poligrafom Tu spadaju: objektivni faktori, subjektivni faktori, ispitivac I ispitank. Objektivni faktori: Sujektivni faktori: Ispitanik: Braniocu ispitanika lišenog slobode omogućiće se praćenje poligrafskog ispitivanja iz odvojene prostorije, putem posebnog ogledala ili zatvorenog sistema za snimanje i prenos slike i zvuka, ako za to postoje tehnički uslovi.

Ispitivac: Poligrafski ispitivač će pre poligrafskog ispitivanja upozoriti ispitanika da nije dužan da se podvrgne ispitivanju i saopštiće mu zakonom propisane razloge za zabranu poligrafskog testiranja, bez obzira da li lice zahteva poligrafsko ispitivanje ili treba da pristane na ispitivanje.

89. Krivicna djela I lica pogodna za poligrafsko ispitivanje Krivično djelo je svjesna i voljna čovjekova radnja ili propuštanje radnje koja je društveno opasna, protupravna i u zakonu određena kao krivično djelo. Iz toga proizilazi da su osnovni elementi krivičnog djela postojanje neke djelatnosti koja dovodi do neke posljedice, zatim društvena opasnost koju izaziva to djelovanje zbog čega se za krivično djelo propisuje zakonska kazna, i postojanje volje da se neko djelo učini i to svesno. Najpogodnija lica za poligrafsko ispitivanje su kriminalni dogadjaji koji su poznati samo izvrsiocu, tj.dogadjaju. kojima je licnost sam prisustvovao ili je sam izvrsilac tih krivicnih djela.

90. Teskoce u primjeni poligrafa u operativnom radu Teskoce u primjeni poligrafa se javljaju kod starijih osoba zbog opadanja psiholoskih karakteristika, ne primjenjuju se na djeci I na starijim maloljetnicima, lica koja boluju od teske bolesti, na lica koja su pod uticajem alkohola ili opojnih droga, lica koja boluju od psihopatije, amnezije, mentalnih oboljenja, od bolesti kardiovaskularnog sistema, oslabljenih cula, pretjerano gojazne osobe, kao I lica koja su provela dugo vremena u pritvoru ili zatvoru.

91.Emocije Emocije su psihicki procesi koji odrazavaju odnos covjeka prema objektivnoj stvarnostiprema predmetima,pojavama,procesima,zbivanjima,ljudima..Taj odnos uslovljava i odredjuje odredjeno emocionalno stanje. Emocionalno stanje se odrazava na tri nacina-modaliteta i to kao: 1)Emocionalni dozivljaj 2)Emocionalno reagovanje 3)Fizioloske promjene u tijelu

92.Osnovne karakteristike emoc.reagovanja. Emocionalno reagovanje uslovljava ponasanje,tj.reagovanje koje moze biti:neverbalno(govor tijela),verbalno,fizicko,psihomotorno i fiziolosko.

93. Emocije – osnova u operativnom radu 94. Kriminogeni aspekti socijalnih stavova 95. Tjelasne i fizičke promjene kod intenzivnih emocija

96.Komtrola emocija Odnosi se na mogucnost kontrole neugodnih emocija,ugodne emocije nemamo(toliko veliku)potrebu kontrolisati.Ne kontrolisemo emociju,nego nacin izrazavanja emocije.

97. Emocije kao uzrok krim. Ponašanja U kriminologiji,stanjem emocija objasnjavaju se nestabilnosti licnosti u ponasanju.Znacaj uticaja kao sto je (strah,panika,mrznja,ljubomora),emocija na ponasanje covjeka prihvacen je i u krivicnom pravu u smislu odredjivanja obiljezja nekih djela zavisno od uticaja emocija.Mnogi kriminolozi smatraju da delikvenciju maloljetnika prati nervna napetost a drugi da kriminalnu aktivnost prati pretjerano razvijenost emocija.Istrazivanja pokazuju da su emocionalni poremecaji izrazeniji kod delikventnije osobe nego kod nedelikventnije. Gnjev(bjes,ljutnja)izaziva osjecanje nanesenog zla ili predosjecaj neprijatnosti po osobu.Prvo dolazi do napetosti i uzbudjenja a na kraju do eksplozivnog praznjenja. Afekt je intenzivno kratkotrajno stanje osjecanja praceno tjelesnim manifestacijama.Tjelesne promjene su najcesce u obliku motorike i govora.Od bolesnih sadrzaja koje srecemo u afektivnim situacijama najcesci su-pomucenje svjesti,sumanute ideje,halucinacije i drugo.

98. Emoc.stabilnost operativnog radnika kao faktor uspješnosti u radu Operativni radnici pomažu ljudima u prevladavanju socijalnih nedaća. Do tih nedaća može doći zbog zdravstvenih i porodicnih problema, siromaštva, nezaposlenosti, smanjenje ili gubitak radnih vještina, financijske poteškoće, problemi koji nastaju zbog starosti, bolesti, invalidnosti, neželjene trudnoće, asocijalnog ponašanja kriminala, ovisnosti o alkoholu i drogama, kao i zbog ratnih stradanja ili elementarnih nepogoda. Oni nastoje izravnim savjetovanjem i konkretnim informisanjem pomoći porodicama i pojedincima da prepoznaju svoje prave probleme, razmotre moguća rješenja te da vlastitim snagama, izađu s njima nakraj. Onaj ko se odluči za ovo zanimanje, treba dobro komunicirati s ljudima, bez obzira na razlike u dobi, obrazovanju i kulturnom miljeu iz kojeg potiču, a licno treba biti osjetljiv na probleme drugih i imati motivaciju da im pomogne. Istodobno treba biti tolerantan te osobu koju zatekne u socijalno nepovoljnoj situaciji ne kriviti za takvo stanje. Stoga je važno da takav radnik bude emocionalno stabilna osoba, orijentisana prema pomaganju drugima.

Poželjno je da ima dobre organizacijske sposobnosti kako bi više usluga, mjera i drugih oblika pomoći u kojima sudjeluje više osoba, odnosno službi, bilo što bolje organizovano i usklađeno, a pomoć i zaštita ugroženog pojedinca što djelotvornija.

99. Profesionalni stres i sagorjevanje u policijskoj djelatnosti Stanje stresa na radnom mjestu može se definirati kao niz za pojedinca štetnih fizioloških, psiholoških i bihevioralnih reakcija u kojima zahtjevi posla nisu u skladu s njegovim sposobnostima, mogućnostima i potrebama.. Stres na poslu rezultat je interakcija zaposlenika i karakteristika posla. Među čimbenicima koji su izvor stresa na poslu mogu se izdvojiti: -čimbenici radnog okoliša (opasni fizikalni uvjeti rada ili takvi koji se percipiraju kao neugodni; buka, zagađenje zraka, ergonomski neprilagođeni radni uvjeti, prenapučenost); -psihosocijalni organizacijski čimbenici (međuljudski odnosi, podjela poslova, jasna i nedvosmislena komunikacija, radna atmosfera i sl.) Izvori profesionalnog stresa mogu biti: 1.Unutrašnji – oni koji prvenstveno ovise o pojedincu, osobinama ličnosti, prethodnom iskustvu, stilu rada, sustavu vrijednosti, slici koju imaju o sebi. 2.Vanjski – oni koji su povezani s radnim uvjetima, organizacijom rada i koji izviru iz odnosa s drugim ljudima. Sindrom sagorijevanja na poslu jedan je od najnepovoljnijih posljedica dugotrajne izloženosti profesionalnom stresu. Najčešći znaci su: osjećaj tjelesne i emocionalne iscrpljenosti, gubitak osjećaja osobne vrijednosti, negativizam, vezan za sebe tako i za ciljeve posla

,

gubitak

zanimanja

za

saradnike,

cinizam

i

neosjetljivost

za

druge,pesimizam,razdražljivost neprijateljstvo, sumnjičavost, rigidnost i neprilagodljivost,, učestaliji sukobi i agresivni ispadi,, tjelesni simptomi: glavobolje, bolovi u leđima, poteškoće disanja, spavanja i prehrane.

100. Upoznavanje ličnosti ispitnika prije i za vrijeme intervjua i ingormativnog razgovora Informativni razgovor je osnovni metod u radu policije i jedna od najznacajnijih operativnih radnji i mjera. Postoji veliki broj stranaka sa kojima radnici policije moraju komunicirati da bi dosli do razrjesenja ili sprjecavanja kriminalnih radnji. To su najcesce osumnjiceni, ostecena lica, svjedoci, saucesnici, informatori itd. Ove osobe mogu biti

razlicitog pola i uzrasta, profesije, obrazovnog i kulturnog nivoa, materijalnog I socijalnog statusa, nacionalnosti itd. Osumnjiceni moze biti kategorizovan po raznim kriterima-intelektualnih sposobnosti,,moralnih osobina,emocionalnih osobina,,navika,stavova,tipova licnosti. Najpoznatija podjela je prema tipu licnosti Osumnjiceni osjecajnog tipa licnosti- oni ukoliko su izvrsioci KD ispoljavaju upadljivo jake emocije u kontaktu s operativnim radnikom. Najznacajnije emocije su griza savjesti iosjecaj krivice. Osumnjiceni bezosjecajni tipovi oni nemaju grizu savjesti I osjecaj kajanja, to su vecinom profesionalci, u ovu grupu spadaju djela iz koristoljublja, razbojnistva, obijanje stanova, kradje, itd Osumnjiceni osjecajnog stila ponasanja- prema ovakvim licnostima preporucuje sesaosjecajni prisput, jer on najcesce vodi do priznanja. Osumnjiceni bezosjecajnog stila ponasanja- razgovor sa ovakvim licnostima zahtijevadrugciji pristup I tehnike vodjenja razgovora, jer se radi o profesionalnom izvrsiocu koji, pored ostalog, ima iskustva s policijom.

101. Taktika predočavanja dokaza

102. Pravila informativnog razgovora sa počiniocima težih krivičnih dijela. Informativni razgovor je vandredna i rijetka situacija za vecinu onih koji se nadju na mjestu ucenika u informativnom razgovoru.Iskustvo pokauje da se razlicite vrste ucesnika u razgovoru na razlicite nacine prilagodjava situaciji,u njoj razlicito reaguju i ispoljavaju razlicite osobine i ponasanja. Postoje zajednicke karakteristike na osnovu kojih se ucesnici u informativnom razgovoru mogu razvrstati u razlicite kategorije -osumniceni, -prijavitelji, -svjedoci -djeca i maloljetnici, -stare osobe, -zene, -lica sa invaliditetom, -homoseksualci, -prostitutke, -osobe sa psihickim poremecajem. Proces saznavanja kojoj kategoriji osoba pripada pocinje vec pri prvom kontaktu sa osobom,i odredjuje se samim tim i strategija za vodjenje informativnog razgovora.

103. Psiholoski tipovi osumnjicenih Osumnjiceni moze biti kategorizovan na osnovu razlicitih kriterija: intelektualnih sposobnosti, moralnih osobina, emocionalnih osobina, navika, stavova, tipova licnosti. Najpoznatija podjela na osnovu tipova licnosti je podjela na osumnjicene osjecajnog tipa licnosti i osumnjicene bezosjecajnog tipa licnosti. Glavna karatkeristika prvog tipa osumnjicenih: ispoljavanje jakih emocija u kontaktu sa osobama koje vode informativni razgovor; dominantne emocije u odnosu na krivicno djelo: griza savjesti i osjecaj krivice; dominantne karateristike ponasanja: nemir,nesigurnost i zastrasenost; osobine govora: cesto prisutna sutnja, a u nekim slucajevima nepovezan govor; fizioloske manifestacije: nesanica, gubljenje apetita, cesta potreba za mokrenjem. Tri kriterijuma na osnovu kojih utvrdjujemo da se radi o osjecajnom tipu licnosti: prisustvo prethodno opisane simptomatske slike i ponasanja, najcesce su to osobe koje su prvi put pocinili krivicno djelo, pocinjeno djelo je obicno: nanosenje teskih tjelesnih povreda, ubistvo, silovanje,prekrsaj u saobracaju... Glavna karakteristika drugog tipa osumnjicenih tj. bezosjecajnog tipa osumnjicenih lica: nepostojanje osjecaja kajanja i grize savjesti. Obicno se radi o profesionalcima i recidivistima. Vrste krivicnih djela: provale, razbojnistva, obijanje stanova, kradje automobila...

104. Psiholoski tipovi svjedoka Svjedoci se mogu podijeliti na: tip posmatraca, tip opisivaca, brbljivce i cutljivce, tip tumaca, svjedok detektiv-amater, tip precjenjivaca i potjenjivaca, tiplazljivca (njih mozemo podijeliti na namjerne i nenamjerne), te kombinovani tip. Postoji i ugrozeni svjedok – onaj koji je ozbiljno fizicki ili psihicki traumatiziran okolnostima pod kojima je izvrseno krivicno djelo ili koji patio d ozbiljnih psihickih poremecaja koje ga cine izuzetno osjetljivim.. Posebno osjetljivi svjedoci jesu lica posebno traumatizovana krivicnim djelom zbog svoje starosti, zdravstvenom stanja, prirode izvrsenog krivicnog djela, njegovih posledica….

105. Faze priznanja delikta Priznanje ne podrazumijeva jednu riječ, jednu misao, jedan detalj i jednu rečenicu. Ono podrazumijeva znatno šire značenje kojim bi se došlo do istine o: oblicima, dimenzijama i učestalosti deliktnih događaja; o etiologiji deliktnih događaja sa posebnim osvrtom na psihosocijalni i kriminogeni profil i status ličnosti počinioca, žrtve krivičnog djela. Kriminološka iskustva i u taktici informatinog razgovora (intervjua) potvrđuju određenu genezu i/ili faze priznanja krivičnog djela: u početku je uočljiv jači ili slabiji početni otpor počinioca krivičnog djela;slijedi slabljenje verbalnih komunikacija, otpora i odbrane (počinju unutrašnji misaoni procesi, dileme, sukobi, odluke...);uočljiva je nestrpljivost, pokretljivost tijela (nogu, ruku...), psihosomatski znakovi unutrašnje napetosti i neprijatnosti, pojačava se opšta nervoza;slijedi naizmjenično negiranje ili priznanje određenih detalja (''Da...Ne...'') i prva nepotpuna verzija priznanja... Postupnost u priznanju je korespodentna i konpatibilna sa postupnim i pravovremenim predočavanjem dokaza i ukazivanjem na nelogičnosti u

oponiranju, otporu, negativizmu u saradnji i negiranju logičnih segmenata u rasvjetljavanju krivičnog djela. Pred priznanje počinje slabiti verbalizacija predmetnog deliktnog događaja, odgovori su sve sporiji, kraći i rjeđi – nastaje verbalna kriza. Istovremeno samopouzdanje slabi, osumnjičeni se slabije brani. Slijedi faza – vrijeme kamuflirane ponude priznanja koja se manifestuje kroz ponuđenu transakciju između kriminaliste i osumnjičenog tipa pogodbe: '' Ja nisam ukrao, ali ću mu ja nadoknaditi tu štetu''. Nakon verbalne krize najčešće dolazi do priznanja. predhodno će ispitanik reagovati ćutanjem, možda pogledom ispred sebe a potom možda izjavom (psihološkim odbrambenim mehanizmom): '' Vidim da sve znate'' ili ''Pa eto reći ću Vam'' i sl.i tada ispitanik – osumnjičeni traži izvjesno olakšanje za sebe, čini kompromis ili traži povoljniji status u daljem postupku. Simptomatično je što osumnjičeni neće u tom trenutku ispoljiti kajanje niti razumijevanje prema oštećenim, očito on je bitan

106. Okolnosti važne za objektivnosti podataka dobivenih od svjedoka

107. PSIHOLOŠKE KARAKTERISTIKE INFORMANATA Informativni razgovor je osnovni metod u radu policijeI jedna od najznacajnijihoperativnih radnji i mjera. Postoji veliki broj stranaka sa kojima radnic i policije morajukomunicirati da bi dosli do razrjesenja ili sprjecavanja kriminalnih radnji. To su najcesceo sumnjiceni, ostecena lica, svjedoci, saucesnici, informatori itd. Ove osobe mogu bit irazlicitog pola i uzrasta, profesije, obrazovnog i kulturnog nivoa, materijalnog I socijalnog statusa, nacionalnosti itd. Imamo četire vrste profesijalnih karakteristika infotmanata: -PSIHOLOGIJA PONASANJA I VODJENJA INFORMATIVNOG RAZGOVORA SAPRIJATELJIMA -moguci su razni slucajevi prijavljivanja, moze se prijaviti KD, a da sene zna ko je izvrsilac, mogu biti prijavljeni i KD i izvrsilac, zatim licemoze sebe prijaviti kao izvrsioca KD u kome je on ostecen ili zrtvaitd. PSIHOLOGIJA PONASANJA I VODJENJA INFORMATIVNOG RAZGOVORA SASVJEDOCIMASvjedok je lice za koje se pretpostavlja da su mu poznate cinjenice i okolnosti o KD i pociniocu, do kojih je doslo neposrednim culnim opazanjem ili saznanjem na drugi nacin.Kao svjedok moze biti pozvano lice u skladu sa zakonom, za koje postoji procjena da sedoprinjeti razrjesenju KD. Svjedoci se mogu podijeliti na: tip posmatraca, tip opisivaca, brbl jivce i cutljivce, tip tumaca, svjedok detektiv-amater, tip precjenjivaca i potjenjivaca, tiplazljivca (njih mozemo podijeliti na namjerne i nenamjerne), te kombinovani tip. -PSIHOLOGIJA PONASANJA I VODJENJA INFORMATIVNOG RAZGOVORA SADJECOM I MALOLJETNICIMA

Djeca i maloljetnici u skladu sa psiholoskim osobinama svog uzrasta ispoljavaju pojacaninteres za dogadjaje I zbivanja oko sebe. Imaju dobru moc zapazanja i dobru reprodukcijuurezanog. Dobro pamte detalje, radnju, likove, slijed dogadjaja, iako se vremensk i loseorijentisu. Dobro raspoznaju boje, ali cesto nisu u stanju da ih imenuju. Djeca su sklonamastanju, cesto gube osjecaj za realnost, mjesaju stvarne i izmisljenje dogadjaje i situacije.Djeca su podlozna sugestiji, pa odrasli lako manipulisu njima. Nasuprot tome, djeca mogu bitivrlo tvrdoglava u odbrani svog misljenja, jer se time osjecaju autoritativnima ili starijima.Posebno treba biti oprezan kod razgovora sa djevojcicama koje se zale na nasilje, jer oneimaju nejasan seksualni nagon.Razgovor sa djecom treba dobro pripremiti, tacno odrediti vrijeme i mjesto i razgovor u principu obaviti samo jednom. Razgovor treba obaviti detaljno i potpuno, u pripremi za razgovor potrebno je obaviti razgovor sa roditeljima, pedagozima, razrednicia ili sl.Medjutim, prisustvo roditelja za vrijeme informativnog razgovora nije preporucljivo. Zatim,kod djetete treba stvoriti osjecaj povjerenja, upotrebljavati jezik i rijeci razumljive djetetu, pohvaliti njegovu inteligenciju, hrabrost, osobine, iskrenost -PSIHOLOGIJA PONASANJA I VODJENJA INFORMATIVNOG RAZGOVORA ZASTARIJIM OSOBAMA Psiholoske karakteristike starih osoba su raznovrsne i brojne. Kod njih su smanjenefunkcije culnih organa, sto utice na greske u opazanju. Narocito je izrazeno slabljenje vida isluha. Proces reprodukcije kod ovakvih osoba je otezan i nepotpun. One mogu biti veomaskolne masti, tj. svjesnom i nesvjesnom iskrivljivanju istine. -PSIHOLOGIJA PONASANJA I VODJENJA INFORMATIVNOG RAZGOVORA SA ZENAMA

108. IZVORI I VRSTE INFORMACIJA – PSIHOLOŠKAE DETERMINANTE SVJEDOKA

109. PSIHOLIŠKA PREVILA U TAKTICI ISPITIVANJA SVJEDOKA Saslušanje svedoka je istražna radnja koja se može preduzeti izuzetno upredkrivičnom postupku pre pokretanja istrage, a po pravilu u istrazi i na glavnom pretresu. Svedok je lice za koje se predpostavlja da su mu poznate činjenice o KD i učiniocu kao i druge važne činjenice i okolnosti do kojih je došao na osnovu neposrednih i posrednih saznanja. Svedoci su najčešće sa veoma različitim karakternim osobinama, nivoom obrazovanja, spremnošću za svedočenje, postojei oni dobronamerni kao i oni koji daju lažne iskaze. Zbog svega ovoga teško jeodrediti precizna pravila za njihovo saslušanje. Medjutim,

moraju se poštovatineka opšta kriminalistička načela bez kojih je nemoguće taktički pravilnopostupiti prilikom saslušanja svedoka. Tako prilikom prvog kontakta sa svedocima mora se uzeti u obzir odredjeno psihičko stanje koje je često prisutno kod svedoka kao "forenzična zbunjenost" koja najčešće postoji kod lica koja prvi put svedoče, a koje se manifestuje kao bledilo, crvenilo, znojenje, zamuckivanje,što može biti znak neprijatnosti, zbog susreta sa policijom. Iskazi lica u ovom stanju su protivrečni, nejasni I nesigurni. Forenzična zbunjenost se može još više podstaći netaktičnim ipreteranim strogim držanjem policijskih službenika.U razgovoru treba utvrditi da li se iskaz svedoka zasniva na sopstvenom zapažanju, na saopštenju drugih lica ili pak nazaključivanju. Po pravilu saslušanje počinje tako što PS upoznaje svedoka sapredmetom svedočenja tako što ga istovremeno i usmerava i instruiše da usamostalnom objektivnom i neometanom izlaganju izjavi sve što je poznato očinjenicama, konkretnog KD ili učiniocu zbog čega je i pozvan da svjedoči

110. INFORMATIVNI RAZGOVORA SA ZENAMA Psiholoske razlike izmedju zena i muskaraca rezultat su bioloskih, psiholoskih isocijalnih faktora. Zene manifestuju brojnije, raznovrsnije i snaznije emocije, vise razmisljaju,rezonuju sa vise aspekata i cesto su pronicljivije od muskaraca. Osim toga, treba biti pazljiv somiljenom zenskom taktikom- suzama, da bi zavarale trag ili ostavile utisak zrtve. PSIHOLOSKE KARAKTERISTIKE PROSTITUTKI One imaju kontakt sa raznovrsnim kategorijama gradjanja iz raznihsredina, pa mnogo toga cuju, vide ili saznaju. Zbog toga su jakodobar izvor informacija. Tipicne psiholoske karakteristike prostitutki:one su veoma labilnog, karaktera, skolne laganju, nepouzdane, neprastaju uvrede i ponizenja, omiljena tema im je bijeda, losiporodicni odnosi, tezak zivot u djetinjstvu, u kontaktu s njima trebabiti kulturan, taktican, oprezan na provokacije, tolerantan na njihoveuvrede

111. Psiho.-soc. obilježja maloljetničke delikvencije 112. Karakteristike delikventne soc. grupe 113. Socijalne i asocijalne grupe

114. Formiranje i mjenjanje stavova Razlikujemo socijalne stavove i personalne stavove. Personalni stavovi imaju za objekat osobu ili pojavu koja je isključivo od ličnog značaja za konkretnog pojedinca (npr. stav prema kolegi s posla, majci, prema korišćenju začina u ishrani...). Socijalni stavovi imaju za objekat opštedruštvene pojave (uključujući i društvene grupe) ili probleme (npr. stav prema

demokratiji, globalizaciji, Romima, abortusu, Haškom tribunalu, psima lutalicama, feminizmu, pušenju, mentalno obolelim osobama, korupciji....). Najvažniji način sticanja stavova je učenje posmatranjem ili učenje po modelu. Model mogu da budu članovi porodice, popularni vršnjaci, autoriteti kao što su nastavnici, političari, stariji momci i devojke iz kraja, junaci igranih i crtanih filmova, estradne zvezde... Za formiranje i menjanje stavova, posledično i za mjenjanje ponašanja, zainteresovane su mnoge institucije, organizacije i grupe. Nevladine organizacije kao što su CESID (Centar za slobodne izbore i demokratiju) i Građanske inicijative pokušavaju da utiču na stavove građana o učestvovanju u političkom životu, kako bi preuzeli odgovornost za razvoj svoje lokalne i šire društvene sredine. Ekološke organizacije nastoje da utiču na stavove prema zagađenju industrijskim otpadom, izduvnim gasovima, uništenju šuma, istrebljivanju retkih životinjskih i biljnih vrsta i sl. Kompanije nastoje da putem reklama utiču na stavove potrošača prema njihovim proizvodima. Putem medija smo neprestano bombardovanim eksplicitnim, ali još češće skrivenim porukama o tome kako treba da se ponašamo, šta treba da volimo, šta treba da mislimo. Popularne ličnosti, filmovi, časopisi i drugi mediji, mogu moćno utiču na stavove prema AIDS-u, narkomaniji, seksu, odnosima među polovima, obrazovanju, politici... Važno je da budemo tog uticaja svesni i da kritički preispitamo informacije kojima smo izloženi.

115. Predrasude, sistemi vrijednosti, potrebe i motivi Predrasuda, u širem značenju, je stav formiran na osnovu nedovoljnih informacija, kao što to, uostalom i ime sugeriše (formirati sud, ubeđenje, stav pre nego što smo prikupili dovoljno informacija). Sinonim je predubeđenje. U ovom doslovnom značenju, predrasuda može da bude i pozitivna i negativna i može da se odnosi na bilo koji objekat – osobu, ideju, pojavu. U užem značenju, kako se najčešće i koristi u socijalnoj psihologiji, predrasuda je negativan stav prema određenoj grupi ljudi, obično zasnovan na negativnoj stereotipiji – široko rasprostranjenim generalizacijama o karakteristikama grupe ili klase ljudi. U slučaju negativnih stereotipija, postoji verovanje da određena grupa ljudi ima dominantno negativne karakteristike čime se, onda, opravdava negativan stav prema njima. Nije svaki negativan stav prema grupi ljudi ujedno i predrasuda. Ako je stav zasnovan na validnim činjenicama, potkrepljen racionalnim argumentima, onda se ne radi o predrasudi (npr. stav prema dilerima droge, simpatizerima ultradesničarskih stranaka...). Predrasude su praćene snažnim negativnim osećanjima i veoma se teško menjaju. Za predrasude je karakteristično da se odnose na grupe koje su marginalne, društveno slabije i obespravljene, nezaštićene i kao takve su laka, često prećutno i društveno dozvoljena, meta agresije. Zato su najčešće etničke predrasude (prema manjinskim etničkim grupama ili etničkim grupama sa kojima postoji istorijat sukoba), predrasude prema mentalno obolelim osobama, osobama sa invaliditetom, manjinskim verskim zajednicama, a u patrijarhalnim društvima i prema ženama. U demokratski uređenim društvima istraživači smatraju da treba razlikovati javne od suptilnih

predrasuda. Javne predrasude su očigledne, direktne i nabijene negativnim emocijama. One imaju dve jasne komponente: 1) doživljaj pretnje od strane grupe koja je objekat predrasude i odbacivanje te grupe. U punoj rasističkoj formi, javna predrasuda uključuje i verovanje o genetskoj inferiornosti te grupe. 2) odbijanje intimnog kontakta sa pripadnicima grupe, odbija se naročito mogućnost seksualnog kontakta među «našom» i «njihovom» grupom i brak. Takođe, odbija se mogućnost da pripadnik «njihove» grupe ima autoritet (npr. šef na poslu, nastavnik u školi, političar...). Suptilne predrasude su prikrivene, indirektne, izražavaju emotivnu hladnoću i udaljenost. One se ispoljavaju na načine koji su u društvima Zapada normativni i prihvatljivi. To su: 1) odbrana tradicionalnih vrednosti. Ponašanje pripadnika grupe koja je objekat predrasude vidi se kao neprihvatljivo i neuspešno sa stanovišta tradicionalnih vrednosti. Npr. «Neki ljudi se jednostavno ne trude dovoljno. Kada bi samo hteli, Indijci bi mogli da budu isto tako uspešni kao i Britanci». 2) Preuveličavanje kulturalnih razlika i razvijanje širokih nepovoljnih stereotipija. 3) Negacija pozitivnih osećanja prema grupi koja je objekat predrasude. Znači, ne ispoljavaju se negativna osećanja, kao kod javnih predrasuda, već, društveno prihvatljivija ravnodušnost. Predrasude se teško menjaju zato što su njihovi izvori obično iracionalni i nesvesni. Čest izvor etničkih ili rasnih predrasuda je dugotrajno stanje frustracije i osećanje manje vrednosti što dovodi do agresivnosti koja se, umesto prema izvornom objektu frustracije, pomera i prazni na bezopasnim objektima (manjinske, slabije, marginalne grupe). Obično je uključen i odbrambeni mehanizam projekcije, tako da se negativne osobine koje poseduje «naša» grupa, odnosno pojedinac, pripisuju «njihovoj» grupi.

116. Stranke u sudskom postupku SUDSKI POSTUPAK je zakonom regulisan postupak u kome se odlučuje o pravima i obavezama fizičkuh ili pravnih lica ili o krivičnoj opružbi protiv određenog lica.  STRANKE U POSTUPKU: - ovlašćeni tužilac (državni tužilac, oštećeni kao tužilac i privatni tužilac) i - okrivljeni.  DRUGI UČESNICI U POSTUPKU: oštećeno lice, organ starateljstva (u postupku prema maloletnicima), javni pravobranilac

117. Psihologija okrivljenog Poznavanje demografskih, socijalnih i psiholoških karakteristika osuđenika značajno je, pre svega, s obzirom na preduzimanje društvenih i profesionalnih interventnih mera u cilju resocijalizacije, preventiranja recidiva i pripreme osuđenih lica za nove oblike adaptacije i

integracije u društvo po isteku zatvorske kazne. U užem smislu, ovi podaci su nužni kao deo organizovanih stručnih (psiholoških) programa u procesu postpenalnog tretmana. Društvena i stručna intervencija može imati dugoročno ili kratkoročno projektovane ciljeve i zadatke. U oba slučaja, međutim, nalazi o psihosocijalnim karakteristikama osuđenika predstavljaju polazište u definisanju strategije, odabiru sredstava i konstrukciji socijalno-rehabilitacionih programa.

118. Psihološke karakteristike i uloge vještaka

119. Psihološke karakteristike i uloga sudije Suđenje je težak zadatak i sudija je na velikom iskušenju, jer od njega se traži: pažnja, procena i brzo donošenje odluke. Njegov zadatak je takve prirode da on sam ne sme praviti greške, jer njegova je dužnost da uoči greške drugih. Sudija ima veliku odgovornost i zbog toga je njegovo ponašanje predmet stalnog testiranja od strane publike, igrača, trenera I medija. Zbog ovoga sudijski zadatak, koji je inače sam po sebi vrlo težak i zahtevan posmatrajući sa psihološke strane, postaje i visoko stresan. Zato se javlja problem uticaja kontrole fizičkog i mentalnog stresa na kvalitet suđenja. Na osnovu zapažanja i razgovora sa sudijama dolazim do zaključka da sudije smatraju uspostavljanje optimalnog odnosa sa ekipom i anksioznost (uznemirenost, nervoza) najtežim problemima koji stoje na putu što boljeg obavljanja njihovog zadatka. Postoji pet glavnih preduslova koje sudije moraju ispuniti kako bi se gore konstatovano zapažanje od strane sudije što bolje prevazišlo: 1. Potrebno je da sudija demonstrira tehničku stručnost; 2. Potrebno je da sudija demonstrira nezavisnost u procesu procenjivanja; 3. Potrebno je da sudijin cilj bude prihvaćen; 4.Potrebno je da sudija bude u fizičkoj kondiciji; 5. Potrebno je da sudija ima sposobnost da predvidi i očekuje razvoj akcije u igri.