SUDSKA PRAKSA 2

1 A-94/2005 KAZNENI ZAKON U SUDSKOJ PRAKSI II DIO (za internu uporabu) S a d r ž a j: 1. Obvezna primjena blažeg zakona 2. Primjena kaznenog zakonodavstva za kaznena djela počinjena na području Republike Hrvatske, njezinu brodu ili zrakoplovu 3. Primjena kaznenog zakonodavstva za kaznena djela počinjena izvan područja Republike Hrvatske 4. Posebnosti glede pokretanja kaznenog postupka za kaznena djela počinjena na području Republike Hrvatske 5. Posebnosti glede pokretanja kaznenog postupka za kaznena djela počinjena izvan područja Republike Hrvatske 6. Uračunavanje pritvora i kazne izdržane u stranoj državi 7. Zastara kaznenog progona 8. Tijek i prekid zastare pokretanja kaznenog postupka 9. Zastara izvršenja kazne 10. Tijek i prekid zastare izvršenja kazni i sigurnosnih mjera 11. Način počinjenja kaznenog djela 12. Vrijeme počinjenja kaznenog djela 13. Mjesto počinjenja kaznenog djela 14. Beznačajno djelo 15. Nužna obrana 16. Krajnja nužda 17. Sila ili prijetnja 18. Zakonita uporaba sredstava prisile 19. Pokušaj 20. Dragovoljni odustanak 21. Pojedinačni počinitelj kaznenog djela i sudionici 22. Kažnjavanje sudionika 23. Poticanje 24. Pomaganje 25. Sadržaj krivnje 26. Neubrojivost 27. Samoskrivljena neubrojivost 28. Smanjena ubrojivost 29. Kažnjivost za postupanje s namjerom i s nehajem 30. Namjera 31. Nehaj 32. Zabluda o protupravnosti djela 33. Zabluda o biću kaznenog djela i zabluda o okolnostima koje isključuju protupravnost 34. Vrste kazni 35. Svrha kažnjavanja 36. Novčana kazna 37. Zamjena novčane kazne 38. Kazna zatvora 39. Opće pravilo o izboru vrste i mjere kazne 40. Ublažavanje kazne

2 41. Oslobođenje od kazne 42. Posebni slučajevi oslobođenja od kazne za kaznena djela počinjena iz nehaja 43. Stjecaj kaznenih djela 44. Produljeno kazneno djelo 45. Izbor vrste i mjere kazne osuđenoj osobi 46. Uračunavanje pritvora i ranije kazne 47. Vrste mjera upozorenja 48. Svrhe i mjera upozorenja 49. Uvjetna osuda 50. Obveze uvjetno osuđene osobe 51. Opoziv uvjetne osude 52. Obvezno psihijatrijsko liječenje 53. Obvezno liječenje od ovisnosti 54. Zabrana obavljanja zvanja, djelatnosti ili dužnosti 55. Zabrana upravljanja motornim vozilom 56. Protjerivanje stranca iz zemlje 57. Oduzimanje predmeta 58. Uračunavanje zaštitnih mjera izrečenih za prekršaje i gospodarske prijestupe 59. Oduzimanje imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom 60. Pravne posljedice osude 61. Rehabilitacija 62. Podaci iz kaznene evidencije 63. Amnestija 64. Pomilovanje 65. Značenje izraza u ovom zakonu 66. Ubojstvo 67. Teško ubojstvo 68. Ubojstvo na mah 69. Čedomorstvo 70. Prouzročenje smrti iz nehaja 71. Sudjelovanje u samoubojstvu 72. Protupravni prekid trudnoće 73. Tjelesna ozljeda 74. Teška tjelesna ozljeda 75. Tjelesna ozljeda na mah 76. Tjelesna ozljeda iz nehaja 77. Sudjelovanje u tučnjavi 78. Nepružanje pomoći 79. Napuštanje nemoćne osobe 80. Povreda prava na rad i drugih prava iz rada 81. Povreda prava na zdravstvenu i invalidsku zaštitu 82. Narušavanje nepovredivosti doma 83. Protupravno oduzimanje slobode 84. Otmica 85. Iznuđivanje iskaza 86. Zlostavljanje u obavljanju službe ili javne ovlasti 87. Prisila 88. Prijetnja 89. Povreda tajnosti pisama i drugih pošiljaka 90. Neovlašteno otkrivanje profesionalne tajne 91. Povreda mira pokojnika 92. Veleizdaja

3 93. Protudržavni terorizam 94. Oružana pobuna 95. Špijunaža 96. Služba u neprijateljskoj vojsci 97. Pomaganje neprijatelju 98. Povreda ugleda Republike Hrvatske 99. Pripremanje kaznenih djela protiv Republike Hrvatske 100. Naknadna pomoć počinitelju kaznenog djela protiv Republike Hrvatske 101. Kažnjavanje za najteže oblike kaznenih djela protiv Republike Hrvatske 102. Genocid 103. Ratni zločin protiv civilnog pučanstva 104. Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika 105. Protupravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja 106. Grubo postupanje s ranjenicima, bolesnicima i ratnim zarobljenicima 107. Zlouporaba opojnih droga 108. Protuzakonito prebacivanje osoba preko državne granice 109. Međunarodna prostitucija 110. Ugrožavanje sigurnosti međunarodnog zračnog prometa i međunarodne plovidbe 111. Silovanje 112. Spolni odnošaj sa nemoćnom osobom 113. Prisila na spolni odnošaj 114. Spolni odnošaj zlouporabom položaja 115. Spolni odnošaj s djetetom 116. Bludne radnje 117. Zadovoljenje pohote pred djetetom ili maloljetnom osobom 118. Podvođenje 119. Upoznavanje djece sa pornografijom 120. Rodoskvrnuće 121. Uvreda 122. Kleveta 123. Iznošenje osobnih ili obiteljskih prilika 124. Predbacivanje kaznenog djela 125. Razlozi isključenja protupravnosti kaznenih djela protiv časti i ugleda 126. Pokretanje kaznenog postupka za kaznena djela protiv časti i ugleda 127. Javno objavljivanje presude za kaznena djela protiv časti i ugleda 128. Dvobračnost 129. Omogućavanje sklapanja nedozvoljenog braka 130. Kršenje obiteljskih obveza 131. Povreda dužnosti uzdržavanja 132. Oduzimanje djeteta ili maloljetne osobe 133. Promjena obiteljskog stanja 134. Zapuštanje i zlostavljanje djeteta ili maloljetne osobe 135. Izvanbračni život sa maloljetnom osobom 136. Sprječavanje i neizvršavanje mjera za zaštitu djeteta i maloljetne osobe 137. Krađa 138. Teška krađa 139. Razbojništvo 140. Razbojnička krađa 141. Utaja 142. Oduzimanje tuđe pokretne stvari 143. Uništenje i oštećenje tuđe stvari 144. Prijevara 145. Zlouporaba čeka i kreditne kartice

4 146. Zlouporaba povjerenja 147. Povreda tuđih prava 148. Nedozvoljena uporaba autorskog djela ili izvedbe umjetnika izvođača 149. Lihvarski ugovor 150. Iznuda 151. Prikrivanje 152. Nesavjesno liječenje 153. Nadriliječništvo 154. Teška kaznena djela protiv zdravlja ljudi 155. Ugrožavanje okoliša otpadom 156. Nesavjesno pružanje veterinarske pomoći 157. Protuzakoniti lov 158. Protuzakoniti ribolov 159. Mučenje životinje 160. Pustošenje šuma 161. Dovođenje u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom 162. Uništenje ili oštećenje javnih naprava 163. Oštećenje zaštitnih uređaja na radu 164. Opasno izvođenje građevinskih radova 165. Neotklanjanje opasnosti 166. Teška kaznena djela protiv opće sigurnosti 167. Izazivanje prometne nesreće 168. Nepružanje pomoći osobi koja je teško tjelesno ozlijeđena u prometnoj nesreći 169. Krivotvorenje novca 170. Krivotvorenje znakova za vrijednost 171. Prikrivanje protuzakonito dobivenog novca 172. Pogodovanje vjerovnika 173. Povreda prava industrijskog vlasništva i neovlaštena uporaba tuđe tvrtke 174. Utaja poreza i drugih davanja 175. Nedozvoljena trgovina zlatom 176. Nesavjesno gospodarsko poslovanje 177. Zlouporaba ovlasti u gospodarskom poslovanju 178. Prijevara u gospodarskom poslovanju 179. Sklapanje štetnog ugovora 180. Izdavanje i neovlašteno pribavljanje poslovne tajne 181. Nedozvoljena proizvodnja 182. Nedozvoljena trgovina 183. Izbjegavanje carinskog nadzora 184. Neprijavljivanje pripremanja kaznenog djela 185. Neprijavljivanje počinjenog kaznenog djela 186. Pomoć počinitelju nakon počinjenja kaznenog djela 187. Lažno prijavljivanje kaznenog djela 188. Davanje lažnog iskaza 189. Sprječavanje dokazivanja 190. Povreda tajnosti postupka 191. Pobuna osoba kojima je oduzeta sloboda 192. Bijeg osobe kojoj je oduzeta sloboda 193. Nadripisarstvo 194. Krivotvorenje isprave 195. Krivotvorenje službene isprave 196. Posebni slučajevi krivotvorenja isprave

5 197. Ovjerovljavanje neistinitog sadržaja 198. Sprječavanje službene osobe u obavljanju službene dužnosti 199. Napad na službenu osobu 200. Sudjelovanje u grupi koja sprječava ili napada službenu osobu 201. Širenje lažnih i uznemirujućih glasina 202. Skidanje i povreda službenog pečata i znaka 203. Oduzimanje ili uništenje službenog pečata ili službenog spisa 204. Uništavanje ili prikrivanje arhivske građe 205. Lažno predstavljanje 206. Samovlast 207. Protupravna naplata 208. Nasilničko ponašanje 209. Dogovor za počinjenje kaznenog djela 210. Udruživanje za počinjenje kaznenog djela 211. Izradba ili nabavljanje oružja iz sredstava namijenjenih počinjenju kaznenog djela 212. Nedozvoljeno posjedovanje oružja i eksplozivnih tvari 213. Sudjelovanje u grupi koja počini kazneno djelo 214. Zlouporaba položaja i ovlasti 215. Nesavjestan rad u službi 216. Protuzakonito posredovanje 217. Prijevara u službi 218. Pronevjera 219. Neovlaštena uporaba 220. Primanje mita 221. Davanje mita 222. Protupravno prisvajanje stvari prigodom pregleda, pretrage ili izvršenja 223. Protuzakonita naplata i isplata 224. Odavanje službene tajne 225. Napad na vojnu osobu u obavljanju službene dužnosti 226. Neodazivanje pozivu i izbjegavanje vojne službe 227. Samovoljno udaljenje i bijeg iz vojne postrojbe ili službe 228. Odogovornost za kazneno djelo počinjeno po zapovijedi nadređenog D O D AC I - Zakon o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometu zlata - Zakon o sudovima za mladež U Križevcima, 21. rujna 2005.

OPĆINSKI DRŽAVNI ODVJETNIK Darko Pavičić

1. OBVEZNA PRIMJENA BLAŽEG ZAKONA Članak 3. Odredba o pripremanju oružena pobune protiv Republike Hrvatske iz čl. 226.n. u vezi sa čl. 226.f. KZH ima se primijeniti i na djela počinjena prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona SRH od 25.02.1991.(NN br. 9/91) kojim je ta dobrota unijeta u hrvatsko zakonodavstvo. Radnje obuhvaćene tom

6 odredbom bile su i prije donošenja kažnjive po čl. 138. u vezi s čl. 124. KZJ jer usmjerene ne samo protiv Republike Hrvatske nego i protiv bivše SFRJ u čijem sastavu se tada nalazila Republika Hrvatska. Kako je pak za kazneno djelo iz čl. 226.n. KZH zaprijećena blaža kazna nego za kazneno djelo iz čl. 138. KZJ, ima se po čl. 138. KZJ, ima se po čl. 4. st. 2. KZJ ta odredba primijeniti retroaktivno. Vrhovni sud Republike Hrvatske I Kž-784/91 od 29.04.1992. (Inženjerski biro d.d. Zagreb, Kazneni zakon – autorski pročišćeni tekst, 2004.) U pravu je okrivljenik kada tvrdi da je prvostupanjski sud na njegovu štetu povrijedio Kazneni zakon prihvativši pravnu kvalifikaciju djela i optužnog akta da se u konkretnom slučaju radi o kaznenom djelu – prijevara u gospodarskom poslovanju iz čl. 293. st. 2. u svezi s st. 1. KZ. Naime, inkriminirano kazneno djelo počinjeno je u rujnu 1993.g., te stoga nije bilo mjesta primjeni novog Kaznenog zakona NN 110/97, koji se primijenjuje od 1. siječnja 1998. g., jer je ona protivna odredbi čl. 3. Kaznenog zakona, koji propisuje da se prema počinitelju kaznenog djela primijenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme kada je djelo počinjeno. U vrijeme izvršenja djela primijenjivao se Kazneni zakon Republike Hrvatske i s obzirom na činjenični opis djela radilo se o kaznenom djelu prijevare iz čl. 137. st. 2. u svezi st. 1. KZRH, dok je primjenom čl. 3. st. 2. KZ-a, trebalo primijeniti novi zakon i ovo djelo pravno kvalificirati kao kazneno djelo iz čl. 224. st. 4. u svezi st. 1. KZ, jer je za njega zapriječena blaža kazna u odnosu na čl. 137. st. 2. i 1. KZRH. Konačno, valja primijetiti da se ne može prihvatiti pravno stajalište optužbe prvostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju treba primijeniti Kazneni zakon i djelo pravno kvalificirati po čl. 293. st. 2. i 1. KZ, jer ono nije bilo propisano zakonom u vrijeme kada je uslijedilo okrivljenikovo inkriminirano ponašanje. Županijski sud Koprivnica Kž 64/99 od 20.04.1999. (Inženjerski biro d.d. Zagreb – Kazneni zakon – autorski pročišćeni tekst, 2004.) Krivični odjel Vrhovnog suda Hrvatske na svojoj sjednici održanoj 23. rujna 1977. razmatrao je više pitanja u pogledu retroaktivnog važenja Krivičnog zakona SR Hrvatske kao blažeg zakona u smislu čl. 4. st. 1. i 2. KZJ o kojima je zauzeo određena pravna shvaćanja kao obavezna po čl. 44. st. 3. Zakona o redovnim sudovima za sva vijeća u sastavu toga odjela. Kod svih krivičnih djela, u pogledu kojih nije donesena pravomoćna sudska odluka a izvršena su prije 1. VII 1977. u vrijeme važenja Krivičnog zakonika, kod kojih se iznos pribavljene koristi ili pričinjene štete kao kvalifikatorni element izmijenio po odredbama Krivičnog zakona SR Hrvatske tako da to djelo po navedenom iznosu poslije 1. VII 1977. ne bi više predstavljalo kvalificirani oblik izvršenja osnovnog krivičnog djela, treba primijeniti pravnu oznaku djela po odredbama KZH za osnovno krivično djelo. Tako npr. krivično djelo porezne utaje s iznosom utajene obaveze preko 10.000 dinara, ukoliko ne premašuje iznos do 50.000 dinara, neće se kvalificirati po čl. 235. st. 2. KZ, makar je izvršeno prije 1. VII 1977. nego po čl. 119. st. 1. KZH, jer je ono blaži propis; zatim krivično djelo krađe, kod kojega pribavljena protupravna imovinska korist ne premašuje 1.000 dinara, a učinilac nije išao za tim da si pribavi veću korist od toga, neće se kvalificirati po čl. 249. st. 1. KZ, nego po čl. 144. st. 1. KZ, budući da je to blaži propis i sl. Prilikom ocjenjivanja da li se radi o blažem zakonu kod onih krivičnih djela koja su bila sadržana i u bivšem KZ, kao i u pozitivnim KZH, ali s tim da su iz kruga ranije na jedinstveni način kriminaliziranih ponašanja neki slučajevi sada u KZH zbog

7 posebnih okolnosti izdvojeni i inkriminirani kao kvalificirani oblici izvršenja tog istog krivičnog djela ili te posebne okolnosti isključuju postojanje privilegiranog djela u odnosu na ranije stanje, takve posebne okolnosti ne mogu se prema načelu legaliteta sadržanom u čl. 3. KZJ uopće uzimati u obzir. Npr. da bi krađa neke stvari predstavljala krivično djelo sitne krađe iz čl. 144. st. 1. KZH, ona ne smije danas, kao i prije 1. VII 1977. po čl. 259. st. 2. KZ prelaziti određeni iznos imovinske koristi (prije 250, a sada 1.000 dinara), niti danas kao i prije kod takvog manjeg iznosa koristi učinilac u vrijeme izvršenja djela ne smije ići za pribavljanjem veće imovinske koristi. Međutim, danas takva krađa, pored navedenog, ne smije biti izvršena niti uz takve posebne okolnosti koje djelu daju veće značenje. To znači da se i pored valorizacije spomenutog graničnog iznosa odlučnog za kvalifikaciju u stvari suzuje u odnosu na ranije zakonodavno rješenje broj slučajeva koji se mogu privilegirati u pravcu sitnog djela krađe. Zbog toga učinilac takvog djela izvršenog u vrijeme kad takvog propisa nije bilo, ne smije biti doveden u položaj da odgovara po propisu kojega u to vrijeme nije bilo i koji je za njega osim toga najpovoljniji. Učinilac može, prema tome, da odgovara samo u granicama propisa iz čl. 259. st. 1. KZ, pa kako je taj propis s obzirom na manje iznose predviđene novčane kazne i s obzirom na niži predviđeni minimum kazne zatvora i pored većeg posebnog maksimuma u zakonu predviđene kazne (čl. 259. st. 1. KZ = novčana kazna od 15020.000 dinara odnosno 100.000 dinara ili zatvor od tri dana do jedne godine, a čl. 144. st. 1. KZH = novčana kazna od 500-50.000 dinara odnosno 200.000 dinara ili zatvor od petnaest dana do šest mjeseci), ipak blaži od propisa čl. 144. st. 1. KZH, učinilac ako je djelo izvršio prije 1. VII 1977. i ako za njega nije već pravomoćno osuđen - ne može biti kažnjen po čl. 144. st. 1. KZH, nego i dalje po čl. 259. st. 1. KZ, no s tim da stvarno izrečena kazna zatvora ne bi ni u kom slučaju smjela prelaziti novi maksimum kazne zatvora od šest mjeseci. U protivnom bi se, naime, prema okrivljenoj osobi primjenjivao blaži zakon, a on bi stvarno prošao gore, što bi bio apsurd! To je uostalom univerzalno pravilo za sve slučajeve kad jedan od zakona sadrži niži minimum od drugoga uz istovremeni viši maksimum, i to kao dopuštena logična i društveno opravdana korekcija načela po kome se prilikom između dva zakona uvijek mora primijenjivati samo jedan od njih - u cjelini. Slična je situacija i kod ocjene koji od propisa iz čl. 254a KZ i iz čl. 136. st. 1. KZH blaži. I tu se prije svega ne mogu uzeti u obzir kod pravnog označavanja one okolnosti iz čl. 136. st. 3. KZH koje nisu bile prije 1. VII 1977. predviđene zakonom kao kvalifikatorne okolnosti. Uslijed toga ni tu opće ne dolazi u obzir kvalifikacija po tom propisu (čl. 136. st. 3. KZH) onih djela koja su izvršena prije 1. VII 1977. i koja nisu pravomoćno presuđena. Što se pak tiče odnosa između čl. 254a KZ i 136. st. 1. KZH, koji bi zbog identičnosti inkriminacija mogao doći u obzir, rezultat je drugačiji nego u prvom primjeru sa čl. 259. st. 1. KZ, odnosno 144. st. 1. KZH. Kod krivičnog djela iz čl. 254a. KZ, iako bi se primjenom propisa o ublažavanju kazne iz čl. 42. i 43. KZ mogla izreći i kazna zatvora od svega tri dana, za razliku od minimuma kazne zatvora od petnaest dana po čl. 136. st. 1. KZH, nipošto se, međutim, ne bi mogla izreći novčana kazna, kao što se ona može izreći za krivično djelo iz čl. 136. st. 1. KZH primjenom propisa u obrazloženju kazne iz čl. 42. i 43. st. 1. toče. 5. KZJ. Iz izloženog slijedi da se u svakom slučaju na krivična djela iz čl. 254. KZ učinjena prije 1. VII 1977., a koja nisu pravomoćno presuđena, ima primijeniti pravna oznaka po novom propisu iz čl. 136. st. 1. KZH kao blažem zakonu. Prilikom razmatranja svih spornih pitanja, a posebno u vezi s pitanjem koji će propisi o ublažavanju kazne i o uvjetnoj osudi primijeniti u slučaju prekvalifikacije nekog djela s propisa bivšeg KZ na propise novog KZH - da li stari propisi iz čl. 42.,

8 43. i 48. KZ ili novi iz čl. 42. 43, 52 i 53. KZJ, dotaknuto je opće prihvaćeno pravilo u teoriji kao i u dosadašnjoj sudskoj praksi da se prilikom izbora koje je između dva zakona blaži uvijek mora odlučiti samo za jedan od njih, i to u cjelini. Drugim riječima, da se u pravilu (o jednom izuzetku vidi naprijed pod 265 a o drugom izuzetku u nastavku 4), ne mogu se koristiti istovremeno jednim dijelom odredbe starog a drugim dijelom odredbe novog zakona, pa ni u kombinaciji posebnog dijela novog zakona i općeg dijela starog zakona ili obrnuto. Naime, budući da krivični zakon uvijek predstavlja jedinstvo općeg i posebnog dijela, a u sadašnjem prijelaznom razdoblju kao stari zakon javlja se u takvoj cjelini opći i posebni dio KZ, a kao novi zakon javljaju se opći dio i posebni dio KZ SFRJ ili opći dio KZ SFRJ i opći i posebni dio republičkog i pokrajinskog krivičnog zakona. Prema tome, zakona koji bi se sastojao iz neke kombinacije starog i novog nema. U skladu s izloženim nipošto se ne može u pravilu neko djelo pravno označiti sada po novom KZH i za njega kazna izricati primjenom propisa u obrazloženju ili uvjetovanju kazne iz bivšeg KZ uz opravdanje da bi inkriminacija iz posebnog djela KZ bila blaža, dok bi obratno odredbe o ublažavanju kazne i izricanju uvjetne osude iz starog KZ za optuženika bile povoljnije za optuženika, nedvojbeno slijedi i da je taj stari zakon u cjelini blaži za optuženika od novog, pa da stoga nema niti mjesta mijenjanju pravne oznake u posebnom dijelu. Ukratko, propisi o ublažvanju i izricanju uvjetne osude - zbog izloženog jedinstva općeg i posebnog djela krivičnog zakona - slijede sudbinu pravne oznake i obratno. Na prednje razmatranje nadovezuje se pitanje koji se propisi o stjecanju krivičnog djela imaju primijeniti kad je npr. za jedno od djela u stjecaju izvršena prekvalifikacija sa starog na novi propis dok je u pogledu drugoga zadržana ranija kvalifikacija po starom zakonu? Uzimalo se ranije, a nema razloga da se sada takva kazna izriče po pravilima o stjecaju kada predviđa novi zakon (čl. 48 KZJ). To je, također, jedna od neophodnih iznimaka od naprijed istaknutog pravila da se novi odnosno stari zakon primjenjuje u cjelini. (Pregled sudske prakse br. 12 u godini 1977., Zagreb 1978. g.) Ako je netko započeo izbjegavati davanje uzdražvanja za maloljetnu osobu, koju je na osnovi izvršne odluke ili sudske nagodbe dužan uzdržavati ili ako je počeo odbijati izvršavanje takve obveze prije 1. VII 1977. kao dana stupanja na snagu KZH, s tim izbjegavanjem ili odbijanjem nastavio i nakon toga, onda za takvu povredu dužnosti uzdržavanja krivično odgovara prema čl. 96. st. 2. KZH iako je taj propis, s obzirom na predviđenu kaznu, stroži od prijašnjeg, budući da je u pitanju takvo krivično djelo koje se smatra dovršenim tek kad prestane protupravno stanje održavano izvršavanjem takvih radnji kojima se izbjegava davanje uzdržavanja. Pravno shvaćanje Krivičnog odjela VSH prihvaćeno na sjednici održanoj 31. X 1980. (Pregled sudske prakse br. 17 u godini 1980., Zagreb 1980.g.) Žalitelj se, naime, poziva na čl. 14. Zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona RH od 28. siječanja 199. (NN br. 9/90), kojim je brisan čl. 143. KZH, pa smatra da je sud prvoga stupnja trebao postupiti po čl. 3. stavak 2. OKZRH i primijeniti u odlučivanju u ovoj pravnoj stvari zakon koji je blaži za počinitelja. Žalba ne navodi koji je to blaži zakon, ali je jasno da misli na članak 142. stavak 1. ili 2. KZRH. Sud prvog stupnja nije, međutim, ostvario navedenu povredu Krivičnog zakona. Nakon što je pravomoćnim rješenjem KV-517/88 od 21. prosinca 1988.g. dopušteno ponavljanje krivičnog postupka, sud prvoga stupnja u ponovnom suđenju

9 proglasio optuženika krivim svojom presudom K-47/89 od 18. veljače 1989.g. zbog krivičnog djela iz članka 143. stavka 1. u svezi sa člankom 142. stavkom 1. i 2. KZRH i izrekao mu kaznu zatvora u trajanju od tri godine. Ovaj Vrhovni sud je rješenjem I. K-863/91 od 6. rujna 1990.g. prihvatio žalbu državnog odvjetnika i ukinuo pobijanju presudu zbog ostvarene bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz članka 354. stavak 1. točka 11. ZKP. U ponovnom suđenju nakon toga sud prvogaa stupnja nije utvrdio drukčije činjenično stanje, odnosno utvrdio je činjenično stanje koje se ni u čemu nije razlikovalo od onog utvrđenoga u presudi suda prvog stupnja od 18. lipnja 1985. Zbog toga je ta presuda u cijelosti ostavljena na snazi, a sud prvog stupnja nije mogao primijeniti blaži zakon jer odražvanjem na snazi sudske presude iz određenog vremena povodom ponavljanja krivičnog postupka znači odražati je u njenoj punini i u pogledu činjeničnih utvrđenja u pogledu primjene krivičnog zakona koji je u to vrijeme bio pozitivni propis.» (Iz odluke VSRH, Kž-1116/92 od 23. rujna 1993). Tijekom ponavljanja postupka primijenjuju se, na temelju čl. 404. st. 1. ZKP, one zakonske odredbe koje su bile na snazi u vrijeme suđenja. To znači da se kasnije izmjene Krivičnog zakona, makar su one blaže za učinitelja, ne mogu primijeniti u postupku ponavljanja. Prema tome, ako je dopušteno ponavljanje krivičnog postupka zbog krivičnog djela pljačke iz čl. 143. st. 1. KZH u vrijeme kada je to djelo ukinuto, ne može se ono u tijeku postupka označiti kao krivično djelo pronevjere iz čl. 229. st. 2. KZH i ne može se Okružni sud, koji je dopustio ponavljanje, oglasiti stvarno nenadležnim te predmet ustupiti na suđenje Općinskom sudu kao nedležnom sudu. (Kao u odluci VSRH, KŽ-499/91 od 16. srpnja 1991.) Krivično djelo lažnog prijavljivanja iz čl. 85. KZH ne postoji ako je nakon izvršenja prijave koje nije počinjeno, a koje se goni po službenoj dužnosti zbog izmjene Krivičnog zakona, postalo je djelo koje se goni po privatnoj tužbi. (Kao u odluci Okružnog suda u Bjelovaru, Kž-758/91 od 10. listopada 1991.) Ne radi se o sitnom djelu prijevare iz čl. 144. stavka 1. KZH samo zato što je okrivljenik 1987. godine išao da pribavi protupravnu imovinsku korist od 4300 DEM, čija je protuvrijednost tada iznosila 1.265,000 dinara (sada 126 dinara). Taj iznos deviza bio je i vrijeme izvršenja djela i sada tako značajan da nema mjesta ocjeni kako je okrivljenik išao za pribavljanjem male imovinske koristi. Stoga je neodlučno što je samo zbog inflacije i denominacije dinara u međuvremenu obezvrijeđena dinarska protuvrijednost deviza. (Kao u odluci VSRH, Kž-760/90 od 6. studenoga 1990.) Od optuženika J.K. oružje je oduzeto 10. listopada 1992. godine, pa državni odvjetnik Republike Hrvatske smatra da zbog toga što je optuženik nije oružje dobrovoljno predao, nije postupio po čl. 71. st. 1. Zakona o oružju, pa nije bilo osnove za primjenu odredbe st. 2. istoga članka, a u vezi toga i čl. 3. st. 2. OKZRH. Ovakvo tumačenje čl. 79. st. 1. i 2. Zakona o oružju nije prihvatljivo. Točno je da optuženik nije oružje predao nego mu je ono oduzeto 10. studenoga 1992. godine. Zakon o oružju (NN br. 69/92) stupio je snagu 30. listopada 1992. godine, no do toga datuma, tj. do 30. listopada 1992. godine, protiv optuženika nije krivični postupak pravomoćno okončan, Okružni sud u Rijeci svoju presudu (Kž-244/93) donio je 22. prosinca 1993. godine, te je postupio ispravno. Na temelju čl. 84. Zakona o oružju primijenio je taj zakon, jer je navedenim člankom regulirano da će se postupci započeti prije stupanja na snagu toga zakona, dovršiti po tome zakonu. Kako je od pokretanja krivičnog postupka protiv optuženika pa do donošenja pravomoćne presude zakon nekoliko puta mijenjan, notorno je da je za njega najpovoljniji onaj zakon koji ga ekskulpira krivične odgovornosti, pa je Okružni sud u Rijeci taj zakon primijenio i

10 opravdano donio oslobađajuću presudu.» (Iz odluke VSRH, Kzz-13/94 od 7. prosinca 1995.) «Naime, dana 1. siječnja 1998. godine stupio je na snagu Kazneni zakon (NN br. 110/97) prema kojem sud u kaznenom postupku više nije ovlašten neubrojivim počiniteljima kaznenih djela izricati sankcije, pa tako ni sigurnosnu mjeru obveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi. Osim toga, u međuvremenu je stupio na snagu Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama (NN br. 111/97). Taj zakon predviđa da će se nakon donošenja odgovarajuće odluke suda kojom je po Zakonu o kaznenom postupku utvrđeno da je osoba počinila kazneno djelo u stanju neubrojivosti, pokrenuti postupak za prisilan smještaj te osobe u psihijatrijsku ustanovu, s time da je ta mjera, kako po svom trajanju i učestalosti sudske kontrole, tako i po načinu njezina prestanka, regulirana bitno drugačije i povoljnije za okrivljenika negoli je to bilo predviđeno dosadašnjom odredbom čl. 58. OKZRH. Zbog toga, a s obzirom na obvezu primjene blažeg zakona sukladno odredbi čl. 3. st. 2. KZ, i s obzirom na činjenicu da se prema čl. 75. Kaznenog zakona sada više ne može neubrojivom počinitelju kaznenog djela izreći sigurnosna mjera obaveznog psihijatrijskog liječenja, proizlazi da je uslijed izmjene kaznenog zakonodavstva, i to kako materijalnog tako i procesnog, pobijanim rješenjem prekoračeno ovlaštenje koje sud ima po zakonu. A ta povreda zakona iz čl. 355. toč. 5. ZKP u ovom slučaju nužno ima za posljedicu ukidanje pobijanog rješenja i ponovni postupak, ali sada po proceduri propisanoj u čl. 456. do 462. Zakona o kaznenom postupku (NN br. 110/97)». (Iz odluke VSRH, Kž 56/98 od 6. svibnja 1988.) Kaznenim zakonom (NN br. 110/97) dekriminalizirano je ugrožavanje javnoga prometa s posljedicom lake tjelesne ozljede. Stoga je prvostupanjski sud - po čl. 336. st. 1. ZKP vezan za činjenični opis djela izložen u optužbi – primjenom blažeg zakona (čl. 3. st. 2. KZ) pravilno zaključio da djelo okrivljene G.G., opisano u navedenom optužnom prijedlogu, primjenom blažeg zakona nije kazneno djelo. Stoga je zakonito, na temelju ranije navedenih propisa, obustavio postupak. (Kao u odluci Županijskoga suda u Zagrebu, Kž-1049/98 od 20. listopada 1998). Ako je odobreno ponavljanje kaznenog postupka, prilikom donošenja nove odluke treba primijeniti kazneni zakon koji je bio na snazi u vrijem donošenja prijašnje presude i u slučaju kad je nakon donošenja te presude kazneni zakon izmijenjen u korist optuženika. (Kao u odluci VSRH, Kž-560/91 od 4. rujna 1991.) Suprotno stavu izraženom u naprijed citiranoj odluci, prof. Zlatari smatra (Krivični zakonik u praktičnoj primjeni, Zagreb 1956., str. 305-306) da će se novi krivični zakon primijeniti na djela koja su počinjena prije njegova stupnja na snagu, ako je blaži za počinitelja, što ne dolazi u obzir ako se radi o pravomoćnim sudskim odlukama. Međutim, pravilo o primjeni novog blažeg zakona vrijedi i kad je po starom zakonu pravomoćno presuđeno, ali je provedeno ponovno suđenje povodom zapjeva za zaštitu zakonitosti ili ponavljanje postupka. Unatoč ovomu stavu, smatramo da je ispravna suprotna praksa Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, koja je izražena u više sudskim odluka. U postupku izvršenja novčane kazne zamjenom za kaznu zatvora ne može se primijeniti odredba čl. 3. st. 2. KZ. Primjena blažeg zakona prema odredbi čl. 3. st. 2. KZ dolazi u obzir samo kad je kazneni postupak u tijeku, a ne i kada je pravomoćno dovršen, pa je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je osuđeniku izvršio zamjenu novčane kazne kaznom zatvora na temelju čl. 36. toč. 3. OKZRH. Osim toga, odredba čl. 52. KZ stroža je, a ne blaža od odredbe čl. 36. toč. 3. OKZRH; prema odredbi čl. 36. toč. 3. OKZRH sud će novčanu kaznu zamijeniti za kaznu zatvora tek ako se

11 novčana kazna ne može ni prinudno naplatiti, dok se prema odredbi čl. 52. KZ novčana kazna ne naplaćuje prisilno, nego kad ona nije u cijelosti ili djelomično plaćena u roku koji je određen presudom; sud tada donosi bez odgode odluku o zamjeni novčane kazne kaznom zatvora. (Kao u odluci Županijskoga suda u Bjelovaru, Kž 363/98 od 10. prosinca 1998., Izbor odluka VSRH br. 1/99). (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) Blaži zakon prema počinitelju kaznenog djela mora se primijeniti i kad se odlučuje o žalbi podnesenoj protiv rješenja o provođenju istrage. Naime, prema odredbi čl. 3. KZ prema počinitelju se primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme kad je kazneno djelo počinjeno. Međutim, ako se nakon počinjenja kaznenog djela zakon jedanput ili više puta izmijeni, obvezno se primjenjuje zakon koji je blaži za počinitelja, što je ovdje slučaj, jer se okrivljeniku stavljalo na teret kazneno djelo prijevare iz čl. 137. st. 2. KZRH, koje je teže od prijevare iz čl. 224. st. 4. KZ. Vrhovni sud Republike Hrvatske, IV Kž 20/03, od 23. IV 2003. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2003.) Prilikom uspoređivanja kaznenih okvira ne uzimaju se u svakom slučaju i prošireni okviri dobiveni primjenom odredaba o ublažavanju kazne samo zato što stvaraju mogućnost izricanja blaže kazne. Vrhovni sud Republike Hrvatske, pravno shvaćanje Kaznenog odjela 23.09.1977. (Kazneni zakon, autorski pročišćeni tekst, Inženjerski biro d.d. Zagreb, 2004.) Optuženika koji je tijekom 1990. godine kao poslovođa prodavaonice pronevjerio 110.488 dinara, a protiv koga je presuda prvog stupnja donijete 19.09.1991. godine, valjalo je proglasiti krivim zbog kaznenog djela, bez obzira na to što je u vrijeme suđenja kazneno djelo pljačke bilo brisano jer to djelo nije ukinuto, nego se samo raspalo na kazneno djelo od kojih je bilo sastvljeno, a novi zakon, tj. čl. 229. st. 3. KZH, nije blaži za počinitelja. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž-816/91 03.06.1992. (Kazneni zakon, autorski pročišćeni tekst, Inženjerski biro d.d. Zagreb, 2004.) Ako su počinitelji stavili u promet heroin kao naročito opasnu drogu prije nego je došlo do izmjene KZ SFRJ ("Službeni list SFRJ", br. Kž -38. od 6. srpnja 1990.) kojom je iz čl. 245. st. 2. KZ SFRJ brisana "naročito opasna droga" kao kvalifikatorni element, imaju se suditi po čl. 245. st. 2. KZ SFRJ kao zakonu koji je bio na snazi u vrijeme kad je krivično djelo izvršeno. Novi zakon, iako više ne sadrži spomenutu kvalifikatornu okolnost, nije blaži za počinitelje jer je za krivično djelo iz čl. 245. st. 1. KZ SFRJ sada propisana ista kazna kao i za čl. 245. st. 2. KZ SFRJ koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja djela. VSRH, I-Kž-345/80 od 31. listopada 1990. (Pregled sudske prakse br. 48). Optuženika koji je tijekom 1990. godine kao poslovođa prodavaonice pronevjerio 110.488 dinara, a protiv koga je presuda prvog stupnja donijeta 19. rujna

12 1991.godine, valjalo je oglasiti krivim zbog krivičnog djela pljačke iz čl. 143. st. 1. KZH, a ne zbog krivičnog djela pronevjere iz čl. 229. st. 3. KZH, kako je to učinio sud prvog stupnja. Na optuženika je valjalo primijeniti zakon koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja djela, bez obzira na to što je u vrijeme suđenja krivično djelo pljačke bilo brisano jer to djelo nije ukinuto, nego se samo raspalo na krivična djela od kojih je bilo sastavljeno, a novi zakon, tj. čl. 229. st. 3. KZH, nije blaži za počinitelja. VSRH, IKž-816/91 od 3. lipnja 1992. (Pregled sudske prakse br. 52). Odredba o pripremanju oružane pobune protiv Republike Hrvatske iz čl. 236.n. u vezi s čl. 236.n. u vezi s čl. 236.f. KZH ima se primijeniti i na djela izvršena prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona SRH, od 25. veljače 1991. /"Narodne novine" br. 9/91/ kojim je ta odredba unijeta u hrvatsko zakonodavstvo. Radnje obuhvaćene tom odredbom bile su i prije njezina donošenja kažnjive po čl. 138. u vezi s čl. 124. KZJ jer su bile usmjerene ne samo protiv Republike Hrvatske nego i protiv bivše SFRJ u čijem sastavu se tada još nalazila Republike Hrvatska. Kako je pak za krivično djelo iz čl. 236.n. KZH zaprijećena blaža kazna nego za krivično djelo iz čl. 138. KZJ, ima se po čl. 4. st. 2. KZJ ta odredba primijeniti retroaktivno. VSRH, I Kž-784/91 od 29. travnja 1992. (Pregled sudske prakse br. 52). Novi zakon nije samo zato što je zbog inflacije povišen novčani iznos kao obilježje kaznenog djela ili njegova kvalificirana oblika. Stoga se na počinitelja koji je 1991. godine izdao ček bez pokrića na iznos veći od 50.000 tadašnjih dinara ima primijeniti odredbe tada važećeg čl. 172. st. 2. OKZRH. Županijski sud u Bjelovaru, Kž 535/95 od 9.11.1995. (Općinski sud u Bjelovaru) (Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, 2/1995). Ne radi se o sitnom djelu prevare iz članka 144. stavak 1. KZH samo zato što je okrivljenik 1987. godine išao da pribavi protupravnu imovinsku korist od 4.300 DEM čija je protuvrijednost tada iznosila 1.265,000 dinara (sada 126 dinara). Taj iznos deviza bio je i u vrijeme izvršenja djela i sada tako značajan da nema mjesta ocjeni kako je okrivljenik išao za pribavljanjem male imovinske koristi. Stoga je neodlučno što je samo zbog inflacije i denominacije dinara u međuvremenu obezvrijeđena dinarska protuvrijednost deviza. VSH, I Kž 760/90 od 6. studenoga 1990. (Pregled sudske prakse br. 47). Osuđenica koja je u toku 1989. godine oduzela šest umjetničkih slika u vrijednosti tadašnjih 4.015,000 dinara nije učinila krivično djelo sitne krađe iz članka 144. stavak 1. KZH iako vrijednost stvari ne prelazi iznos sadašnjih 500 dinara, nego krivično djelo krađe iz članka 130. stavak 1. KZH. Osuđenica nije išla za tim da pribavi malu imovinsku korist jer joj je bila poznata objektivna vrijednost prisvojenih stvari. (Pregled sudske prakse br. 47).

13 Optuženik koji je od 1. veljače 1985. do 15. siječnja 1986. kao poslovođa prodavaonice uzimao novac i meso i tako ostvario protupravnu imovinsku korist u iznosu od /preračunato/ 9,20 HRID, izvršio je krivično djelo pronevjere iz čl. 229. st. 1. KZH koje se ne može smatrati neznatno društveno opasnim. Prilikom ocjene društvene opasnosti djela vrijednost pribavljenog novca i drugih stvari ima se promatrati u odnosu na vrijeme izvršenja djela. VSRH, Kž-14/91 od 20. svibnja 1992. (Pregled sudske prakse br. 52) Zastara nije nikakav privilegij za učinioca, već institut donesen zbog oportuniteta pa se pitanje primjene blažeg zakona, u smislu čl. 4. st. 2. KZ SFRJ, ne postavlja u odnosu na pitanje zastarijevanja. Prema tome, zastara se - apsolutna - ako po prijašnjem zakonu nije nastupila do časa odlučivanja, prosuđuje prema novom zakonu, i onda kad je novim zakonom produljen rok zastare, i onda kad bi zastara bila čak novim zakonom i posve ukinuta. VSH, I Kž-256/83 od 9. XI 1983. (Pregled sudske prakse br. 23.) U postupku ponavljanja krivičnog postupka primijenjuju se, na temelju čl. 409. st. 1. ZKP, one zakonske odredbe koje su bile na snazi u vrijeme suđenja. To znači da se kasnije izmjene krivičnog zakona, makar su one blaže za učinitelja, ne mogu primijeniti u postupku ponavljanja. Prema tome, ako je dopušteno ponavljanje krivičnog postupka zbog krivičnog djela pljačke iz čl. 143. st. 1. KZH u vrijeme kad je to djelo ukinuto, ne može se ono u toku postupka označiti kao krivično djelo pronevjere iz čl. 229. st. 2. KZH i ne može se okružni sud koji je dopustio ponavljanje oglasiti stvarno nenadležnim i predmet ustupiti na suđenje općinskom sudu kao nadležnom sudu. VSRH, Kž-499/91 od 16. srpnja 1991. (Pregled sudske prakse br. 49). Krivično djelo lažnog prijavljivanja iz čl. 85. KZH ne postoji ako je nakon izvršenja prijave djelo koje nije prijavljeno a koje se gonilo po službenoj dužnosti zbog izmjene Krivičnog zakona postalo djelo koje se goni po privatnoj tužbi. Okružni sud u Bjelovaru, Kž 758/91 od 10. listopada 1991. (Pregled sudske prakse br. 51) Nije povrijeđena odredbe članka 3. stavak 2. OKZRH kad je sud u ponovljenom postupku (članak 388. ZKP) u cijelosti ostavio na snazi raniju pravomoćnu presudu, neovisno o tome što je u međuvremenu došlo do izmjene krivičnog zakona jer se u toj procesnoj situaciji odredba ne može primijeniti na počinitelja. VSRH, I Kž 116/1992. od 23. rujna 1993. ( VSRH, Izbor odluka 1993.) Primjene blažeg zakona povodom izvanrednih pravnih lijekova i u slučaju samog prividnog ukidanja kaznenog djela

14 Ako je odobreno ponavljanje kaznenog postupka prilikom donošenja nove odluke ima se primijeniti kazneni zakon koji je bio na snazi u vrijeme donošenja prijašnje presude i u slučaju kada je nakon donošenja te presude kazneni zakon izmijenjen u korist osuđenika. VSRH, I Kž-560/91 od 4. rujna 1991. (Okružni sud u Zagrebu, K-67/91) (Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, 1/1997). Primjena blažeg zakona u smislu čl. 3. st. 2. OKZRH ima se prosuđivati prema konkretnoj inkriminaciji koja se okrivljenicima stavlja na teret, a ne apstraktno uspoređivanjem zakonskih opisa krivičnih djela ranijeg zakona. Za okrivljenike kojima se počinjenjem krivičnog djela iznude inkriminira samo pribavljanje imovinske koristi, odredba čl. 140. st. 2. KZRH stupila na snagu Zakonom o izmjena i dopunama KZRH ("Narodne novine", br. 28/96 od 12. IV.1996.), koja kao kvalifikatornu okolnost kod st. 2. čl. 140. KZRH određuje pribavljanje veće protupravne imovinske koristi, predstavlja blažu zakonsku odredbu od čl. 140. st. 2. OKZRH koji je do tada bio na snazi. Županijski sud u Bjelovaru, Kž 327/1997 od 9. rujna 1997. g. (VSRH, Izbor odluka 2/1997.) Odredbe o kazni zatvora iz članka 53. st. 1. i 2. Kaznenog zakona, same po sebi, strože su od takvih odredbi Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske, jer je popisan viši opći minimum kazne zatvora i dugotrajni zatvor. Ocjenu o tome koji je zakon u smislu članka 3. stavak 2. Kaznenog zakona blaži, treba, međutim donositi konkretno za svako pojedino kazneno djelo, polazeći od pojedinačno propisanih kazni, primjenjujući sljedeća pravila: - kod kazenenih djela s istim propisanim kaznama ili s propisanim istim minimumom kazne, blaže je ono kazneno djelo kod kojega se uglažavanjem kazne može izreći manja mjera kazne zatvora ili novčana kazna; - kazenena djela za koje je po Kaznenom zakonu propisan niži minimum, a viši maksimum, (npr. članak 91., članak 136., Kaznenog zakona), blaža su, s time da stvano izrečena novčana kazna ne smije prelaziti posebni maksimum propisan ranijim zakonom, - kaznena djela za koja je po Kaznenom zakonu propisan viši minumum, a niži maksimum (npr. čl. 149., članak 272. stavak 1. Kaznenog zakona), stroža su, time da stvarno izrečena kazna ne smije prelaziti posebni maksimum propisan Kaznenim zakonom; - kod ostalih kaznenih djela sud treba, uzimajući u obzir odredbe o ublažavanju kazne, zamjeni kazne zatvora, odredbe o mjerama opreza, ako se odluči na primjenu tih instituta, ocijeniti koji je zakon u cjelini blaži. Kod stjecaja kaznenih djela, ako je jedno kazneno djelo pravno označeno po ranijem zakonu, a drugo po Kaznenom zakonu, jedinstvenu kaznu treba izreći po pravilima o sjecaju kaznenih djela iz članka 60. Kaznenog zakona. Odredbe o novčanoj kazni iz članka 51. Kaznenog zakona strože su od istih odredaba Osnovnog krivičnom zakona Republike Hrvatske. Zaključci sjednice Krivičnog odjela Županijskog suda u Bjelovaru od 19. studenog 1997.g. (VSRH, Izbor odluka 1/1998.)

15 U postupku izvršenja novčane kazne zamjenom za kaznu zatvora ne može se primijeniti odredba čl. 3. st. 2. KZ. Primjenom blažeg zakona prema odredbi čl. 3. st. 2. KZ dolazi u obzir samo kad je kazneni postupak u tijeku, a ne i kada je pravomoćno dovršen, pa je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je osuđeniku izvršio zamjenu novčane kazne kaznom zatvora na temelju čl. 36. t. 3. OKZRH. Osim toga odredba čl. 36. t. 3. OKZRH sud će novčanu kaznu izvršiti zamjenom za kaznu zatvora tek ako se novčana kazna ne može ni prinudno naplatiti, dok se prema odredbi čl. 52. KZ novčana kazna ne naplaćuje prisilno, nego, kada ona nije u cijelosti ili djelomično plaćena u roku koji je određen presudom, sud donosi bez odgode odluku o zamjeni novčane kazne kaznom zatvora. Županijski sud u Bjelovaru, Kž 363/1998. od 10. prosinca 1998.g. VSRH, Izbor odluka 1/1999. Načelo primjene blažeg zakona iz čl. 3. st. 2. KZ vrijedi samo za materijalnokazneno pravo, a ne i za kaznenoprocesno pravo, nego se kazneni postupak dovršava prema onim odredbama prema kojima je započet. «Svojom presudom od 17. veljače 1998.g. Kž 37/98 Županijski sud V, kao sud drugog stupnja, djelomično je prihvatio prvostupanjsku presudu u pravnoj oznaci djela i odluci o kaznenoj sankciji i utvrdio da su optuženici na način opisan u izreci pobijane presude počinili kazneno djelo iz čl. 99. st. 1. Kaznenog zakona, pa su po istom zakonskom propisu osuđeni svaki na kaznu zatvora u trajanju od po četiri mjeseca, time da je po čl. 67. st. 2., 4. i 5. Kaznenog zakona prema optuženicima primijenjena uvjetna osuda, tako da im se odgađa izvršenje izrečenih kazni zatvora na vrijeme od jedne godine. U ostalom, pobijanom, a nepreinačenom djelu, žalba optuženika odbijena je kao neosnovana i u tom dijelu je potvrđena prvostupanjska presuda. U odnosu na žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 1. ZKP drugostupanjski sud u obrazloženju svoje presude ističe da je izmjena Kaznenog zakona i Zakona o kaznenom postupku koji su stupili na snagu 1. siječnja 1998.g., s obzirom na obveznu primjenu blažeg zakona (čl. 3. st. 2. KZ/97) bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 1. ZKO sanirana novim Kaznenim zakonom i novim Zakonom o kaznenom postupku, jer više nije u pitanju zaprijećena kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina, nego kazna zatvora od tri mjeseca do tri godine, za koje kazneno djelo sudi sudac pojedinac prema odredbi čl. 18. st. 2. ZKP/97. U pravu je državni odvjetnik kad u zahtjevu ističe prigovor da sud prvog stupnja na glavnoj raspravi i pri objavi presude nije bio propisno sastavljen, čime je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 1. tada važećeg zakona o krivičnom postupku. Nema, naime, nikakve sumnje da je u vrijeme održane glavne rasprave i objave prvostupanjske presude prema čl. 21. st. 1. tada važećeg ZKP/93 prostupanjski sud trebao biti sastavljen od jednog suca i dvojice sudaca porotnika, s obzirom da je sudio za kazneno djelo iz čl. 40. st. 1. KZRH za koje je zaprijećena kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina. Kako nije sporno da je u konkretnom slučaju glavnu raspravu proveo i presudu objavio sudac pojedinac, evedentno je da je time ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 1. tada važećeg ZKP/93, jer je sud bio nepropisno sastavljen. Sud drugog stupnja pravilno je primjenio blaži zakon (čl. 3. KZ) u pravnoj oznaci djela, ali nije mogao primijeniti čl. 18. st. 2. ZKP/97 o sastavu suda u prvom stupnju, jer se obvezna primjena blažeg zakona ne odnosi na procesne odredbe, pa tako niti na odredbu koja se odnosi na sastav prvostupanjskog suda, koji je na glavnoj raspravi i prilikom objave bio nepropisno sastavljen.

16 Kad je dakle, sud drugog stupnja, odlučujući o žalbi optuženika, u odnosu na žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka odbio kao neosnovanu žalbu optuženika, dovodeći takvo stajalište, ali pogrešno, u svezi sa obaveznom primjenom blažeg zakona iz čl. 3. st. 2. Kaznenog zakona, takvom odlukom također je na štetu optuženika ostvario povredu zakona, jer kao sud drugog stupnja nije na temelju čl. 375. st. 2. ZKP/93 ukinuo prvostupanjsku pesudu zbog apsolutno bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 1. ZKP/93.» VSRH, Kzz 7/1998 od 7. rujna 1999. (VSRH, Izbor odluka 2/1999.) Prvostupanjskom presudom optuženik je proglašen krivim zbog djela oštećenja vjerovnika iz čl. 101. st. 3. i 2. KZRH jer je kao direktor privatnog poduzeća za koje je znao da je postalo nesposobno za plaćanje, iako je sudskim rješenjem određena zabrana raspolaganja stvarima na kojima je bilo zasnovano založno pravo banke, prodao drugom poduzeću vozilo hladnjaču, oštetivši time banku za iznos preko 6.000,00 kuna. Ovakav činjenični supstrat po novom Kaznenom zakonu predstavlja kazneno djelo pogodovanja vjerovnika iz čl. 281. KZ koje je za optuženika blaže od djela iz čl. 101. KZRH. VSRH, I Kž 217/1995 od 18. ožujak 1998.g. (VSRH, Izbor odluka 2/1999.) Odredba kaznenog djela pronevjere iz čl. 345. st. 1. KZ nije za počinitelja blaža od odredbe čl. 223. st. 1. KZRH. VSRH, I Kž 40/1997. od 1. listopada 1998.g. (VSRH, Izbor odluka 2/1999.) Odredba kaznenog djela razbojništva iz čl. 218. st. 1. KZ blaža je za počinitelja od odredbe čl. 127. st. 1. KZRH. VSRH, I Kž 436/1996 od 7. siječnja 1998.g. (VSRH, Izbor odluka 2/1999.) Kazneno djelo utaje iz čl. 220. st. 4. KZ blaže je za počinitelja od djela iz čl. 129. st. 3. KZRH. ŽSBj, Kž 32/1999 od 25. veljače 1999.g. (VSRH, Izbor odluka 2/1999.) Protupravno oduzimanje motornog vozila, u cilju upotrebe za vožnju, treba stupanjem na snagu Kaznenog zakona kvalificirati kao kazneno djelo oduzimanja tuđe pokretne stvari iz čl. 221. st. 1. KZ, koje djelo blaže od krivičnog djela iz čl. 131. st. 1. KZRH. ŽSBj, Kž 30/1999 od 25. veljače 1999.g. (VSRH, Izbor odluka 2/1999.) Prvostupanjskom presudom optuženik je proglađen krivim zbog djela oštećenja vjerovnika iz čl. 101. st. 3. i 2. KZRH, jer je kao direktor privatnog poduzeća za koje je znao da je postalo nesposobno za plaćanje, iako je sudskim rješenjem određena zabrana raspolaganja stvarima na kojima je bilo zasnovano založno pravo banke,

17 prodao drugom poduzeću vozilo hladnjaču, oštetivši time banku za iznos preko 6.000,00 kuna. Ovakav činjenični supstrat po novom Kaznenom zakonu predstavlja kazneno djelo pogodovanja vjerovnika iz čl. 281. Kz koje je za optuženika blaže od djela iz čl. 101. KZRH. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 217/95, od 18. III 1998. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1999.) Prema propisanoj kazni odredba kaznenog djela silovanja iz čl. 188. st. 1. KZ nije za počinitelja blaža od odredbe čl. 79. st. 1. KZRH. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 263/1998. od 26. VIII 1998. Odredbe kaznenog djela otmice iz čl. 125. st. 1. KZ i otmice djeteta iz čl. 125. st. 2. u vezi sa st. 1. KZ blaže su za počinitelja od odredbi čl. 47. st. 1. i čl. 47. st. 2. u vezi sa st. 1. KZRH. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 616/1997. od 1. IV 1998. Odredba kaznenog djela ubojstva iz čl. 90. KZ nije za počinitelja blaža od odredbe čl. 34. st. 1. KZRH. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 602/96. od 12. VIII 1998.; I Kž 592/96. od 19. VIII 1998. Odredba kaznenog djela teškog ubojstva iz čl. 91. st. 1. toč. 4. KZ nije za počinitelja blaža od odredbe krivičnog djela ubojstva iz čl. 34. st. 2. toč. 1. KZRH. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 29/1998. od 25. III 1998. Stupanjem na snagu Kaznenog zakona sigurnosna mjera obaveznog liječenja od ovisnosti (alkohola ili droge) iz čl. 75. st. 1. KZ može trajati u svakom slučaju najdulje tri godine, zbog čega je Kazneni zakon povoljniji za optuženika od odredbe čl. 60 OKZRH. Drugostupanjski sud treba stoga sukladno propisu čl. 3. st. 2. KZ, po službenoj dužnosti, preinačiti prvostupanjsku presudu kojom je optuženiku po čl. 60. OKZRH izrečena sigurnosna mjera obaveznog liječenja alkoholičara, bez određivanja trajanja te mjere, i na temelju čl. 390. u svezi s čl. 76. st. 2. KZ uskladiti sigurnosnu mjeru obaveznog liječenja alkoholičara s odredbama Kaznenog zakona i izreći da ova sigurnosna mjera može trajati do prestanka razloga zbog kojih je primijenjena, ali u svakom slučaju do prestanka izvršenja kazne zatvora, odnosno da ne može trajati dulje od tri godine. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 782/96, od 1. VII 1998. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1999.) Prema optuženiku koji je stupanjem na snagu Kaznenog zakona primjenom čl. 3. st. 2. toga Zakona proglašen je krivim zbog kaznenog djela izazivanja prometne nesreće iz čl. 272. st. 3. KZ, koje je blaže od krivičnog djela iz čl. 161. st. 2. KZRH, može se primijeniti sigurnosna mjera iz čl. 78. KZ zabrana upravljanja svih vrsta motornih vozila, iako se prema odredbi čl. 63. OKZRH takva sigurnosna mjera mogla izreći samo za određene vrste motornih vozila. ŽSBj, Kž 381/1998 od 21. siječnja 1999.g. (VSRH, Izbor odluka 1/2000.) Nije moguća primjena blažeg zakona kod izvanrednog ublažavanja kazne.

18 Ne može se izvanredno ublažiti kazna s osnova stupanja na snagu blažeg zakona, s obzirom na to da se obvezna primjena blažeg zakona u smislu čl. 3. st. 2. Kaznenog zakona odnosi isključivo na postupak do donošenja pravomoćne presude, a nakon toga samo onda ako je u povodu nekog izvanrednog pravnog lijeka došlo do ukidanja presude i ponovne kontradiktorne rasprave. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kr 226/97, od 11. III 1998. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 2000.) Primjena blažeg zakona u pogledu djela iz čl. 345. st. 1. KZ i čl. 223. KZRH odnosno čl. 212. st. 1. KZ i čl. 127. st. 1. KZRH Odredba kaznenog djela pronevjere iz čl. 345. st. 1. KZ nije za počinitelja blaža od odredbe čl. 223. st. 1. KZRH. Odredba kaznenog djela razbojništva iz čl. 218. st. 1. KZ blaža je za počinitelja od odredbe čl. 127. st. 1. KZRH. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 437/96, od 7. I 1998.; I Kž 40/97, od 1. X 1998. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1999.) Čl. 3. st. 2. KZ (blaži zakon; odnos članka 85. stavak 1. i 3., us vezi s člankom 79. KZRH, i članka 193. KZ) Pravna situacija Prvostupanjskom presudom od 16.03.1998. g. proglašen je krivim okrivljenik da je počinio krivično djelo iz članka 85. stavak 1. i 3. u svezi s čl. 79. KZ RH (bludne radnje), počinjenog dana 18.11.1997.g. Prvostupanjski sud djelo koje je okrivljeniku stavljeno na teret pravno je označio po odredbama KZ RH. Okrivljenik je u žalbi prigovarao takvoj pravnoj ocjeni smatrajući da je djelo trebalo pravno označiti po članku 193. Kaznenog zakona, jer je on blaži od KZ RH. Drugostupanjski sud pravni stav žalitelja nije prihvatio. Iz obrazloženja odluke suda I stupnja Točno je da je novi Kazneni zakon koja su ranije bila inkriminirana kao blude randje iz članka 85. KZ RH, opisano u okviru kaznenog djela silovanja, koje kazneno djelo čini onaj tko uporabom sile ili prijetnje drugu osobu prisili na spolni odnošaj i na s njime izjednačenu spolnu radnju. Zakonodavac je ona kaznena djela koja je ranije predviđao i kažnjavao po članku 85. KZ RH, prebacio u opis kaznenog djela silovanja iz članka 188. KZ, pa je konkretno djelo za koje okrivljenik je optužen iz članka 85. KZ RH, odgovarajuće novom kazneom djelu silivanja iz članka 188. stavak 2. KZ, za koje je djelo zapriječena kazna zatvora od najmanje tri godine. Mišljenje da po novom KZ, kazneno djelo koje se okrivljeniku stavlja na teret uopće nije predviđeno kao kazneno djelo, pa da bi taj Zakon kao blaži valjalo primijeniti, nije prihvatljivo. Naime, potpuno je nebitno kako koji Zakon koje kazneno djelo naziva, bitan je opis djela, a njega, a tako smatra i obrana, nalazimo i u starom i u novom Kaznenom zakonu, doduše na različitim mjestima, u KZ RH pod kvalificiranim oblikom kaznenog djela bludnih radnji, a u novome u skladu s novom koncepcijom, pod kvalificiranim oblikom kaznenog djela silovanja. Radnja je istovjetna, u oba je zakona ponašanje inkriminirano, ali pod različitim nazivima zakonskih članaka. Razlika je jedno u tome što novi Kazneni zakon predviđa višu kaznu, pa je upravo stoga i primijenjen stari KZ RH kao blaži po okrivljenika.

19 KO-92/98 od 19.03.1998. Iz obrazloženja odluke suda II stupnja Neprihvatljivi su žalbeni prigovori okrivljenika pravnoj kvalifikaciji utvrđenog djela. Naime, sud prvog sutpnja je zakonito postupio kada je okrivljenika MŠ u odnosu na djelo opisano u osuđujem dijelu izreke presude prvog stupnja oglasio krivim kao počinitelja kaznenog djela iz čl. 85. st. 1. i 3. u svezi s čl. 79. st. 1. KZ RH. To iz razloga, što je stari Krivični zakon Republike Hrvatske blaži za okrivljenika (čl. 3. st. 2. KZ). U ostalom ovaj se sud poziva na obrazloženje presude prvog stupnja u pogledu činjeničnih utvrđenja i pravne oznake djela. Kž-1344/98 od 16.03.1999. (Općinski sud u Zagrebu, Odabir sudskih građanskih i kaznenih odluka 1999) Kazneno djelo iz čl. 91. toč. 3. KZ blaže je od kaznenog djela iz čl. 34. st. 2. KZRH Naime, iako je za kazneno djelo iz čl. 91. toč. 3. KZ u odnosu na kazneno djelo iz čl. 34. st. 2. toč. 2. KZRH povišen posebni maksimum iste vrste kazne (kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od 20 do 40 godina, umjesto kazne zatvora od 20 godina, kako je bilo predviđeno u Krivičnom zakonu Republike Hrvatske), budući da je u Kaznenom zakonu za to kazneno djelo snižen posebni minimum kazne na kaznu zatvora u trajanju od najmanje osam godina, umjesto kazne zatvora od najmanje deset godina, kako je bilo za takvo djelo propisano u čl. 34. st. 2. KZRH, u konkretnom slučaju, za optuženika kao počinitelja ukazuje se povoljnijom primjena novog Kaznenog zakona, bez obzira što taj zakon za to kazneno djelo predviđa veći posebni maksimum kazne, jer novi zakon pruža mogućnost blažeg kažnjavanja optuženika s obzirom na niži posebni minimum kazne propisan za to kazneno djelo, pogotovo kad je u ovom slučaju osnovno kazneno djelo ostalo u pokušaju, što predstavlja fakultativnu osnovu za ublažavanje kazne. Pri svemu tome za ocjenu koji je od ova dva zakona blaži nije odlučno što je i u primjeni starog, kao u pobijanoj presudi, i u primjeni novog zakona, kao u ovoj drugostupanjskoj presudi, optuženik osuđen na jednaku kaznu zatvora u trajanju od deset godina, jer time nije iscrpljena mogućnost primjene drugih povoljnijih odredaba novog Kaznenog zakona koje mogu eventualno doći u obzir u povodu izvanrednih pravnih lijekova. Zbog navedenih razloga trebalo je prihvatiti žalbu optuženika u tom dijelu i u skladu s odredbom čl. 3. st. 2. Kaznenog zakona djelo optuženika pravno označiti po čl. 91. toč. 3. Kaznenog zakona, kao blažeg zakona, i po tom propisu mu izreći kaznu, kao pod toč. I. izreke ove presude. Vrhovni sud Republike Hrvatske, Kž271/98, od 20. X 1998. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 2000.) Primjena blažeg zakona vrijedi samo za kazneno-materijalno pravo Načelo primjene blažeg zakona iz čl. 3. st. 2. KZ vrijedi samo za materijalnokazneno pravo, a ne i za kaznenoprocesno pravo, nego se kazneni postupak dovršava prema onim odredbama prema kojima je započet. Vrhovni sud Republike Hrvatske, Kzz 7/98, od 7. IX 1999.

20 (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 2000.) Primjena blažeg zakona – kaznenoprocesno pravo Načelo primjene blažeg zakona iz čl. 3. st. 2. Kaznenog zakona vrijedi samo za materijalno kazneno pravo, a ne i za kaznenoprocesno pravo. Vrhovni sud Republike Hrvatske, Kzz 7/98, od 7. IX 1999. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 2001.) Kazneno djelo iz čl. 193. KZ blaže je od kaznenog djela iz čl. 85. st. 1. KZRH Odredba kaznenog djela bludnih radnji iz čl. 193. KZ u svezi s čl. 188. st. 1. KZ blaža je za počinitelja od odredbe čl. 85. st. 1. u svezi s čl. 79. st. 1. KZRH. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 25/98, od 23. IX 1999. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 2000.) Kazneno djelo primanja mita iz čl. 347. st. 2. KZ blaže je od kaznenog djela iz čl. 228. st. 2. KZRH Odredba kaznenog djela primanja mita iz čl. 347. st. 2. KZ blaža je za počinitelja od odredbe čl. 228. st. 2. KZRH. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 252/96, od 23. IX 1999. Preinačenje sudske odluke glede sigurnosne mjere zbog primjene blažeg zakona Iako potvrđuje prvostupanjsku presudu u dijelu odluke kojom je optuženik proglašen krivim zbog kaznenog djela pravno označenog po odredbama KZRH ili OKZRH, drugostupanjski sud treba na temelju čl. 3. st. 2., u svezi s čl. 390. KZ, po službenoj dužnosti preinačiti odluku o sigurnosnoj mjeri i umjesto izrečene sigurnosne mjere iz čl. 60. OKZRH, na temelju čl. 76. st. 1. KZ izreći sigurnosnu mjeru obaveznog liječenja od ovisnosti, koja prema odredbi čl. 75. st. 3. KZ ne može trajati dulje od tri godine, odnosno, ukoliko je optuženiku izrečena kazna zatvora od 3 godine ili manja, može trajati do prestanka razloga zbog kojih je primijenjena, ali u svakom slučaju do prestanka izvršenja kazne zatvora. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 852/95, od 5. X 1999. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 2000). Kazneno djelo teškog ubojstva iz čl. 91. toč. 3. KZ blaže je od djela iz čl. 34. st. 2. toč. 2. KZRH Kazneno djelo teškog ubojstva iz čl. 91. toč. 3. KZ blaže je od kaznenog djela ubojstva iz čl. 34. st. 2. toč. 2. bivšeg KZRH zbog manjeg minimuma propisane kazne zatvora. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 768/96, od 12. X 1999. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 2001.) Primjena blažeg zakona glede neubrojivog počinitelja kaznenog djela Ukupni tretman neubrojivog počinitelja kaznenog djela prema odredbama Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama znatno je povoljniji od njegovog položaja prema odredbama OKZRH, posebice odredbi čl. 58. OKZRH.

21 Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 328/98, od 23. II 2000. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 2000) Primjena blažeg zakona Prvostupanjski sud nije povrijedio Kazneni zakon (čl. 3. st. 2. KZ) na štetu osuđenika kad je na njegovo kazneno djelo počinjeno za vrijeme važenja Krivičnog zakona Republike Hrvatske, primijenio odredbu čl. 206. st. 2. tog Zakona, a ne odredbu čl. 311. st. 2. Kaznenog zakona (Narodne novine, br. 110/97), jer ta odredba u konkretnom slučaju, nije blaža od odredbe čl. 206. st. 2. KZRH. Ne može se, naime, na temelju apstraktnog modela uspoređivnja utvrđivati koji je zakon blaži za počinitelja, uzimajući pri tome u obzir samo one mogućnosti koje daje novi zakon, a ne vodeći računa o tome opravdava li činjenično stanje uporabu tih mogućnosti. Vrhovni sud Republike Hrvatske, III Kr 53/00, od 23. X 2001. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2002.) Blaži zakon, primjena, prometni delikt Odredba čl. 161. st. 4. KZRH blaža je od odredbe čl. 272. st. 4. KZ/97. "Netočna je tvrdnja žalbe da bi, primjenom čl. 3. st. 2. KZ, kriminalnu djelatnost optuženika trebalo pravno označiti kao kazneno djelo iz čl. 272. st. 1. i 4. KZ, jer da je to kazneno djelo, zbog visine zapriječenog maksimuma kazne, blaže za počinitelja. Nasuprot tome, prema pravnom shvaćanju ovog Vrhovnog suda i prihvaćenoj pravnoj praksi, kazneno djelo iz čl. 161. st. 4. KZRH blaže je za počinitelja, a što je imao u vidu i državni odvjetnik prilikom izmjene pravne kvalifikacije djela iz optužnice. Naime, neovisno o strože zaprijećenom maksimumu kazne do osam godina zatvora za kazneno djelo iz čl. 161. st. 4. KZRH, relevantna je okolnost da za to kazneno djelo nema zaprijećenog posebnog minimuma kazne, što znači da je bez postojanja posebno olakotnih okolnosti počinitelju moguće izreći kaznu zatvora u trajanju od 15 dana, za razliku od kaznenog djela iz čl. 272. st. 1. i 4. KZ za koje je zaprijećen posebni minimum kazne u trajanju od šest mjeseci zatvora, što znači da se tek po utvrđenju posebno izraženih olakotnih okolnosti počinitelju može izreći kazna zatvora u trajanju od 30 dana. Slijedom toga, počinitelju kaznenog djela iz čl. 161. st. 4. KZRH moguće je izreći i novčanu kaznu uz primjenu odredaba o ublažavanju, dok je to kod kaznenog djela iz čl. 272. st. 1. i 4. KZ po zakonu nemoguće. Slijedom toga proizlazi da, u situaciji kada ne postoje neke druge konkretne okolnosti za koje novi zakon veže nastup određenih povoljnijih posljedica za počinitelja, kao npr. nastup apsolutne zastare kaznenog gonjenja ili posebna osnova oslobođenja od kazne, tada je stari zakon u odredbi čl. 161. st. 4. KZRH blaži, jer pruža sudu veće mogućnosti izricanja blažih sankcija, dok će se činjenica što je u novom zakonu zapriječen blaži posebni maksimum kazne cijeniti počinitelju tako što mu se u konkretnom slučaju neće izreći kazna zatvora u duljem trajanju od pet godina." Vrhovni sud Republike Hrvatske I Kž 470/01, od 28. XI 2001. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2002.) Blaži zakon – primjena međuzakona Međuzakon (ili interimni zakon) primijenit će se na počinitelja kaznenog djela iako nije na snazi u vrijeme suđenja, ako je blaži za počinitelja od zakona koji je bio na

22 snazi u vrijeme počinjenja djela, odnosno zakona koji je na snazi u vrijeme suđenja. Dakle, na počinitelja primijenit će se onaj zakon koji je najblaži, vodeći pri tome računa o pravilima koja se moraju imati u vidu kod ocjene koji je zakon blaži. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 107/00, od 28. III 2002. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2002.) Kazneno djelo povrede prava industrijskog vlasništva i neovlaštene uporabe tuđe tvrtke iz čl. 285. KZ, s obzirom na zakonom propisane radnje, nije za počinitelja blaža od kriv. Djela iz čl. 145. OKZRH. Kriminalna zona kaznenog djela iz čl. 285. KZ je proširena na sve postupke drugih osoba kojima se neovlašteno uporabljuje tuđa ili vrijeđa tuđi žig ili uzorak, ili oznaka porijekla proizvoda, bez obzira na cilj s kojim postupa počinitelj, za razliku od kriv. Djela iz čl. 145. OKZRH, koji je propisivao odgovornost za te iste radnje ako je počinitelj postupao s ciljem obmanjivanja kupaca. Žs u Bjelovaru, Kž 285/00 od 18.01.2001. (VSRH, Izbor odluka 1/2002.) Prema optuženiku kome je na teret stavljeno kazneno djelo nedozvoljenog održavanja i eksplozivnih tvari iz čl. 335. st. 1. KZ, počinjeno time što je neovlašteno nabavio i držao ručnu bombu M-75, koju mu je policija oduzela 11. studenoga 1999.g., nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakna oružju («Narodne novine», broj 12 od 14.II.2001.g.) kojim je u čl. 3. toga Zakona propisano da građani, koji nisu postupili sukladno odredbi čl. 13. st. 1. Zakona o izjenama i dopunama Zakona o oružju («Narodne novine» broj 27/99) i predali oružje čija je nabava, držanje i nošenje zabranjeno, dužni predati ga nadležnom tijelu u roku od godine dana od stupanja na snagu toga zakona, treba primijeniti optuženika oduzeta prije početka računanja roka za dobrovoljnu predaju oružja i što nije sam bombu dobrovoljno predao citirana odredba izmijenjenog Zakona o oružju («Narodne novine» broj 12/01) primijenjuje se retroaktivno kao blaži zakon za počinitelja u skladu s odredbom čl. 3. st. 2. KZ i susprendira protupravnost njegova djelovanja sve do isteka roka za doborovoljnu predaju oružja. Žs u Bjelovaru, Kž 81/01 od 15.03.2001. (VSRH, Izbor odluka 1/2002.) Blaži zakon kod kaznenog djela bludnih radnji Kada je optuženik počinio kazneno djelo bludnih radnji iz čl. 193. KZ/97 tijekom 1998. godine, onda se njegovo djelo nije moglo pravno označiti prema čl. 193. st. 2. KZ iz 2000. (Narodne novine, br.129/00), jer je ta nova odredba stoža od odredbe čl. 193. KZ iz 1997. (Narodne novine, br. 110/97.) "Žalba optuženika nije osnovana, ali je ovaj Sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u smislu čl. 379. ZKP našao, da je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon u odredbi čl. 368. toč. 4. ZKP, budući da je optuženikovo djelo opisano u toč. 1. izreke trabalo pravno kvalificirati kao kazneno djelo bludne radnje iz čl. 193. KZ/97 (Narodne novine, br. 110/97) a ne kao kazneno djelo iz čl. 193. st. 2. KZ (Narodne novine, br. 129/00), kao što je to postupio sud prvog stupnja. Naime, prema opisu djela u izreci, optuženik je to djelo počinio tijekom 1998. godine, pa se onda njegova kriminalna djelatnost treba procjenjivati sukladno s tada važećim zakonom, a to je čl. 193. KZ (Narodne novine, br. 110/97) koji nije sadržavao kvalificirani oblik, kao što to sada sadrži st. 2. čl. 193. KZ (Narodne novine, br. 129/00) već je djelo bilo ostvareno osim u slučajevima, kada nije počinjen ni pokušaj kaznenih djela iz čl. 188.-191. KZ, (kao što je to sada propisano u st. 1. čl. 193. KZ –

23 Narodne novine, br. 129/00) i u slučaju kada nije počinjen ni pokušaj kaznenog djela iz čl. 192. KZ, dakle, čl. 193. KZ/97 je pokrivao i bludne radnje iz čl. 192. KZ. Za to kazneno djelo (iz čl. 193. KZ/97) propisana kazna zatvora od tri mjeseca do tri godine. Međutim, čl. 30. Zakona o izmjenama i dopunama KZ (Narodne novine, br. 129/00 od 22. prosinca 2000. godine) čl. 193. KZ/97 je izmijenjen i dopunjen tako, da je iz istog izvučen čl. 192. KZ, te je sada posebno inkriminiran kao kvalificirani oblik kaznenog djela bludnih radnji iz čl. 193. KZ u st. 2., u slučaju kada nije počinjen ni pokušaj kaznenog djela iz čl. 192. st. KZ, te je za isto, radi veće zaštite spolnog života djeteta, propisana kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci do pet godina. Ovo znači da je novi zakon u toj odredbi stroži za počinitelja. Kako se prema počinitelju primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme kada je kazneno djelo počinjeno, a u međuvremenu izmijenjeni zakon samo ako je blaži za počinitelja (čl. 3. KZ) što ovdje nije slučaj, jer novi zakon nije blaži, to je prema pravilnoj primjeni Kaznenog zakona učin optuženika opisan u toč. 1. izreke trebalo pravno označiti kao kazneno djelo bludne radnje iz čl. 193. KZ/97 i po tom mu propisu izreći kaznu." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 662/03, od 30. X 2003. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2003.) 2. PRIMJENA KAZNENOG ZAKONODAVSTVA ZA KAZNENA DJELA POČINJENA NA PODRUČJU REPUBLIKE HRVATSKE, NJEZINU BRODU ILI ZRAKOPLOVU Članak 13. Optuženik se neosnovano poziva na zakon Republike Tanzanije, prema kojem se navodno punoljetnost stječe s navršenih 20 godina života, jer se na njega kao počinitelja krivičnog djela na teritoriju Republike Hrvatske primjenjuje odredba članka 99. OKZRH, a na punoljetnost, prema odredbama zakona Republike Hrvatske stječe se sa 18. godine života. (Izbor odluka VSRH, br. 1 iz 1995., odluka VSRH Kž-96/95 od 9. ožujka 1995.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) Ocjena punoljetnosti počinitelja (Čl. 99. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske) Optuženik se neosnovano poziva na zakon Republike Tanzanije, prema kojem se navodno punoljetnost stječe s navršenih 20 godina života, jer se na njega kao počinitelja krivičnog djela na teritoriju Republike Hrvatske primjenjuje odredba čl. 99. OKZRH, a punoljetnost, prema odredbama zakona Republike Hrvatske, stječe se s navršenih 18 godina života. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 96/95, od 9.III 1995. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1997.)

3. PRIMJENA KAZNENOG ZAKONODAVSTVA ZA KAZNENA DJELA POČINJENA IZVAN PODRUČJA REPUBLIKE HRVATSKE Članak 14.

24 Okolnost da učinitelji moraju biti zatečeni na teritoriju Republike Hrvatske kao jedna od pretpostavki za primjenu principa aktivnog personaliteta (čl. 106. KZJ), odnosno univerzalnog principa (čl. 107. st. 2. KZJ), znači da ih Republika Hrvatska mora trajno držati i biti u mogućnosti da im sudi. Prema tome, ako su dva učinitelja krađe izvršene na području SR Njemačke, od kojih je jedan hrvatski a drugi njemački državljanin, uhvaćeni na području Republike Hrvatske, ali odmah nakon toga pušteni pa su napustili teritorij Republike Hrvatske, ne može se smatrati da su oni zatečeni na teritoriju Republike Hrvatske te se u odnosu na njih represivna vlast Republike Hrvatske ne može zasnivati na principu aktivnog personaliteta niti na univerzalnom principu. VSRH, IVKž 94/91 od 19. veljače 1992. (Pregled sudske prakse br. 51). 4. POSEBNOSTI GLEDE POKRETANJA KAZNENOG POSTUPKA ZA KAZNENA DJELA POČINJENA NA PODRUČJU REPUBLIKE HRVATSKE Članak 15. «U obje žalbe opt. M.B. inzistira se da je sud prvoga stupnja ostvario povredu krivičnog zakona iz čl. 355. toč. 3. ZKP jer da je ova krivična stvar već bila pravomoćno presuđena. Pritom se ističe da je opt. M.B., nakon što je po izvršenju djela pobjegao iz zemlje u Italiju, bio pravomoćno osuđen presudom Četvrtog porotnog suda u Milanu, djelomično preinačenoj u odluci o kazni po Drugom porotnom apelacijskom sudu u Milanu i da sud prvoga stupnja pravilno citira propis iz čl. 99. st. 1. OKZRH (da hrvatsko krivično zakonodavstvo vrijedi za svakoga tko na teritoriju Republike Hrvatske počini krivično djelo) i čl. 103. st. 1. OKZRH (ako je u slučajevima iz čl. 99. OKZRH krivični postupak dovršen u stranoj državi, gonjenje će se u Republici Hrvatskoj poduzeti samo na temelju odobrenja državnog odvjetnika Republike Hrvatske) te da je ova potonja odredba suprotna principima i propisima međunarodnih konvencija (ne navodi kojih), a protivna je i odredbi iz čl. 31. st. 3. Ustava Republike Hrvatske, prema kojoj nitko ne može biti suđen za djelo za koje je već bio osuđen i za koje je donesena pravomoćna sudska presuda (načelo ne bis in idem), time da se ističe apsolutni karakter ove odredbe Ustava). Na ovo pitanje dao je odgovor Ustavni sud Republike Hrvatske , koji je u povodu prijedloga branitelja opt. M.B., odvjetnika mr. D.R. za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti, rješenjem br. U-I-370/1994. od 5. srpnja 1994., odlučio da se ne prihvaća prijedlog za pokretenje postupka za ocjenu ustavnosti odredbe čl. 103. st. 1. OKZRH. (Objavljeno u NN br. 56/94 od 22. srpnja 1994). Ova odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske znači ujedno da je odredba čl. 103. st. 1. OKZRH u skladu s odredbom čl. 31. st. 3. Ustava Republike Hrvatske, jer se načelo ne bis in idem odnosi na krivično sudovanje u Republici Hrvatskoj s iznimkama koje su predviđene u odredbi čl. 103. OKZRH» (Iz odluke VSRH, Kž328/94 od 11. kolovoza 1994.) Ovdje se radi o iznimci od teritorijalnog načela, jer se kazneni postupak prema strancu ustupa stranoj državi po odluci državnog odvjetnika Republike Hrvatske. Ova odredba nije usklađena s čl. 509. ZKP/97. Naime, prema čl. 15. KZ/97 o ustupanju kaznenog postupka odlučuje državni odvjetnik Republike Hrvatske, dok prema čl. 509. ZKP/93 tu odluku o ustupanju donosi nadležni državni

25 odvjetnik prije donošenja rješenja o provođenju istrage, u tijeku istrage odluku donosi istražni sudac, a do početka glavne rasprave – vijeće (čl. 21. st. 6.). «U skladu sa načelom teritorijaliteta, propisano odredbama čl. 99. st. 1. OKZRH, kao osnovanim i primarnim principom prostornog važenja hrvatskog krivičnog zakonodavstva, hrvatski krivični zakon primjenjuje se na svakog tko na teritoriju Republike Hrvatske počini krivični djelo. Okolnost da je branitelj optuženika u tijeku postupka pred općinskim sudom predložio da se spis dostavi austrijskom sudu radi krivičnoga gonjenja i suđenja, te je naknadno dostavio i neovjerenu fotokopiju presude austrijskog suda, u konkretnom slučaju nije procesna smetnja koja isključuje krivično gonjenje optuženika, kako pogrešno smatra podnositelj zahtjeva. Naime, prema čl. 103. st. 5. OKZRH, ustupanje krivičnog predmeta stranoj državi radi krivičnoga gonjenja i suđenja strancu, koji je na teritoriju Republike Hrvatske počinio krivično djelo, uz uvjet uzajamnosti, predviđeno je samo mogućnost, odnosno fakultativno, dakle ne i kao obvezatno. S druge strane, prema čl. 509. st. 2. ZKP, odluku o ustupanju prije donošenja rješenja o provedbi istrage donosi nadležni javni tužitelj, a u tijeku istrage tu odluku na prijedlog javnog tužitelja, donosi istražni sudac, a do početka glavne rasprave vijeće iz čl. 21. st. 6. ZKP. Dakle, ustupanje je moguće najkasnije do početka glavne rasprave i uvijek na inicijativu javnog tužitelja, te uz daljnje uvjete da se ustupanju ne protivi strana država kojoj se predmet ustupa; a u slučaju da je oštećenik državljanin Republike Hrvatske, ustupanje uopće nije dopušteno ako se on tome protivi, osim ako je dano osiguranje za ostvarivanje njegovoga imovinskopravnog zahtjeva.» (Kao u odluci VSRH, III Kr-469/94 od 26. rujna 1995.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) U situaciji kada se protiv osumnjičenika, inače stranog državljanina, vodi kazneni postupka pred sudo u njegovoj zemlji zbog istog kaznenog djela koje je obuhvaćeno istržanim zahtjevom, istražni sudac je u svom neslaganju s pravom istaknuo da nema uvjeta za vođenje istrage, jer državni odvjetnik uz istražni zahtjev nije priložio odobrenje za pokretanje postupka u skladu sa odredbom čl. 15. st. 1. Kaznenog zakona. Žs u Koprivnici, Kv 19/01 od 27.02.2001. (VSRH, Izbor odluka 1/2002.) Odredba čl. 103. st. 1. OKZRH je u skladu s oredbom čl. 31. st. 3. Ustava Republike Hrvatske, jer se načelo ne bis in idem na krivično sudjelovanje u Republici Hrvatskoj s iznimkom koje su predviđene u odredbi čl. 103. OKZRH. Ustavni sud Republike Hrvatske U-I-370/94 05.07.1994. Vrhovni sud Republike Hrvatske, Kž-328/94 11.08.1994. (Kazneni zakon, autorski pročišćeni tekst, Inžejerski biro d.d. Zagreb, 2004.) Ustupanje krivičnog predmeta stranoj državi (Čl. 103. st. 5.) Prema odredbi čl. 103. st. 5. OKZRH, ustupanje krivičnog predmeta stranoj državi radi krivičnog gonjenja i suđenja strancu koji ima prebivalište u stranoj državi, a ne teritoriju Republike Hrvatske je počinio krivično djelo, uz uvjet uzajamnosti, predviđeno je samo kao moguće, dakle ne i obavezno.

26 Vrhovni sud Republike Hrvatske, III Kr 469/94, od 26.IX 1995. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1997.) 5. POSEBNOSTI GLEDE POKRETANJA KAZNENOG POSTUPKA ZA KAZNENA DJELA POČINJENA IZVAN PODRUČJA REPUBLIKE HRVATSKE Članak 16. Postoji bitna povreda odredaba kaznenog postupka navedena u čl. 345. st. 1. toč. 5. KZRH, ako sud prvog stupnja nije utvrdio kažnjava li se za konkretno djelo i prema zakonu zemlje u kojoj je djelo počinjeno. Sud prvog stupnja proglasio je krivim T. M. zbog krivičnog djela lažnog prijavljivanja iz čl. 178. st. 2. KZRH, počinjenog u Mađarskoj, iako prije toga nije utvrdio, u smislu čl. 103. st. 3. u vezi s čl. 101. OKZRH, goni li se za to krivično djelo i prema mađarskom zakonu. Budući da nadležni općinski državni odvjetnik bez potvrde o tome da se za to djelo goni u Mađarskoj, odnosno u negativnom slučaju bez odobrenja državnog odvjetnika RH, nije bio ovlašten podignuti optužni akt, sud je, prihvativši takav optužni akt i donijevši navedenu presudu, povrijedio čl. 354. st. 1. toč. 5. ZKP-a. Županijski sud Pula Kž-156/95 20.11.1995. (Kazneni zakona, pročišćeni autorski tekst, Inženjerski biro, d.d. Zagreb, 2004.) 6. URAČUNAVANJE PRITVORA I KAZNE IZDRŽANE U STRANOJ DRŽAVI Članak 17. Ako je optuženiku u stranoj državi oduzeta sloboda, vrijeme provedeno u pritvoru i na izdržavanje kazne ima se uračunavati u kaznu koju izrekne domaći sud za isto djelo, kako se navodi u sljedećoj odluci: Preinačava se presuda suda prvog stupnja u odluci o kazni, te se opt. B.M. za krivično djelo iz čl. 34. st. 1. KZRH za koje je pod toč. 1. izreke presude proglašen krivim na temelju istog zakonskog propisa, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) godina, u koju mu se temeljem čl. 45. st. 1. i čl. 104. st. 1. OKZRH uračunava vrijeme provedenog u pritvoru i na izdržavanju kazne od 22. veljače 1988. do 28. veljače 1992., od 25. veljače 1993., do 26. srpnja 1993., i od 27. srpnja 1993, pa nadalje.» (Iz odluke VSRH, Kž-328/94 od 11. kolovoza 1994.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) 7. ZASTARA KAZNENOG PROGONA Članak 19. Nastupa zastara krivičnog gonjenja za one radnje izvršenja produljenoga krivičnog djela za koje je proteklo vrijeme apsolutne zastare. VSH, I Kž 658//9 od 12. II 1980. (Pregled sudske prakse br. 17 u godini 1980., Zagreb 1980.g.)

27 Rok za zastaru krivičnog gonjenja pojedine radnje jednog produljenog krivičnog djela ovisi o vrsti i visini kazne propisane za to produljeno krivično djelo neosnovano o tome da li pojedina, inače istovrsna radnja sama za sebe ima sva obilježja toga težeg krivičnog djela. Iz okolnosti, naime, što su pojedine radnje inkriminiranoga djela pljačke činjenično odvojeno opisane, tj. što bi inače svaka za sebe sadržavale sve elemente krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlaštenja i čl. 222. st. 3. odnosno iz čl. 4. KZH, one time pravno nisu postale takva samostalna krivična djela. Naprotiv, svaka inkriminirana radnja u takvu slučaju samo je segment jednoga jedinstvenoga produljenoga krivičnog djela. U protivnom, radilo bi se o stjecaju više samostalnih krivičnih djela, iako je očito riječ o jednom produljenom krivičnom djelu pljačke iz čl. 143. KZH. VSH, I Kž 412/82 od 28. XII 1982. VSH, I Kž 912/82 od 22. XII 1982. (Pregled sudske prakse br. 22). Nije nastupila relativna zastara krivičnog gonjenja ako je tjeralica na snazi (Čl. 90. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske) Nije nastupila relativna zastara kaznenog progona kad je od dana izdavanja tjeralice protekao rok zastare kaznenog progona iz čl. 90. st. 1. OKZRH, ako tijelo koje je naložilo njeno izdavanje nije u smislu propisa čl. 540. ZKP povuklo tjeralicu. U takvom slučaju, tj. sve dok je tjeralica na snazi, zastarijevanje se prekida do nastupa apsolutne zastare kaznenog progona (čl. 91. st. 6. OKZRH). Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž-463/81, od 11. VI 1981. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1998.) Relativne zastare krivičnog progona (Čl. 90. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske) Nastupila je relativna zastara krivičnog gonjenja kad je javni tužilac na glavnoj raspravi izmijenio optužbu tako da je optuženicima stavio na teret drugo krivično djelo za koje je u tom času već protekao rok iz čl. 90. OKZRH. "Opravdani su žalbeni prigovori optuženika da je nastupila relativna zastara krivičnog gonjenja za krivično djelo zbog kojeg su oni oglašeni krivima pobijanom presudom. Iz podataka u spisu proizlazi da je to djelo izvršeno 5. veljače 1986. godine, kako je to navedeno u izreci pobijane presude, ali da je cijeli krivični postupak protiv optuženika, od njegova pokretanja pa do 27. lipnja 1988. godine vođen zbog krivičnog djela razbojništva iz čl. 127. st. 1. KZRH. Toga dana, na glavnoj raspravi od 27. lipnja 1988. godine, javni tužilac je izmijenio činjenični i pravni opis toga djela iz optuženice u krivično djelo hazardne igre iz čl. 205. st. 1. KZRH, tako da je optuženike optužio za drugo krivično djelo, u kojemu nisu sadržani bitni elementi prvobitnog krivičnog djela i tako potpuno izmijenio njegov identitet. Stoga se smatra da je krivično gonjenje optuženika za krivično djelo iz čl. 205. st. 1. KZRH poduzeto 27. lipnja 1988. godine. Prema propisu čl. 90. st. 1. toč. 6. OKZRH, krivično gonjenje za to krivično djelo, za koje se može izreći novčana kazna ili zatvor do godine dana, ne može se poduzeti kad od njegova izvršenja protekne dvije godine, što znači da je javni tužilac

28 krivično gonjenje za to krivično djelo mogao poduzeti najkasnije do 05. veljače 1988. godine." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž-953/88, od 15. XI 1989. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1998.) Nije nastupila relativna zastara kaznenog progona kad je od dana izdavanja tjeralice protekao rok zastare kaznenog progona iz članka 90. stavak 1. OKZRH, ako tijelo koje je naložilo njeno izdavanje nije u smislu propisa članka 540. ZKP povuklo tjeralicu. U takvom slučaju, tj. sve dok je tjeralica na snazi, zastarjevanje se prekida do nastupa apsolutne zastare kaznenog progona (članak 91. stavak 6. OKZRH). VSRH, I Kž 463/1981 od 11. lipnja 1981. (VSRH, Izbor odluka 2/1998.) U kaznenim predmetima protiv nepoznatog počinitelja ne dolazi u obzir relativna zastara pokretanja kaznenog progona kao okolnost koja bi isključivala kazneni progon. «Naime, u konkretnom slučaju postoji osnovana sumnja da je nepoznati počinitelj počinio ovo kazneno djelo, pa bez provođenja predložene pojedine istražne radnje doista nije moguće utvrditi identitet tog za sada nepoznatog počinitelja ovog kaznenog djela. Neovisno o tome što je od počinjenja ovog kazneog djela proteklo pet godina a da protiv njegovog počinitelja nije poduzet kazneni progon, za sada se još uvijek ne može reći da bi došlo do nastupnja relativne zastare kaznenog progona u skladu s člankom 1996.g. pa do 31. srpnja 2001.g. mogao počiniti isto tako teško ili teže kazneno djelo, u kojem slučaju bi u skladu s člankom 20. stavak 4. KZ došlo do prekida zastare, što se sa sigurnošću ne može utvrditi sve dok se ne utvrdi identitet tog za sada nepoznatog počinitelja ovog kaznenog djela.» Žs u Dubrovniku, Kv 133/01 od 07.09.2001. (VSRH, Izbor odluka, 1/2002.)

Zastara nije nikakav privilegij za učinioca, već institut donesen zbog oportuniteta pa se pitanje blažeg zakona, u smislu čl. 4. st. 2. KZ SFRJ, ne postavlja u odnosu na pitanje zastarjevanja. Prema tome, zastara se – apsolutna – ako po prijašnjem zakonu nije nastupila od časa odlučivanja, prosuđuje prema novom zakonu, i onda kad je novim zakonom produljen rok zastare, i onda kad bi zastara bila čak novim zakonom i posve ukuinuta. Vrhovni sud Hrvatske I Kž-25/83 09.11.1983. (Kazneni zakon, autorski pročišćeni tekst, Inženjerski biro d.d. Zagreb, 2004.) U slučaju produljenog kaznenog djela apsolutna zastara nastupa odvojeno za pojedine radnje. Vrhovni sud Republike Hrvatske I Kž-1186/86. Vrhovni sud Republike Hrvatske I Kž-137/87 (Kazneni zakon, autorski pročišćeni tekst, Inženjerski biro d.d. Zagreb 2004.)

29 Ako je nastupila apsolutna zastara krivičnog gonjenja, prestaje ovlaštenje suda za izricanje bilo kakve sankcije pa, prema tome, i mjere sigurnosti obveznoga psihijatrijskog liječenja na slobodi. Okruženi sud u Zagrebu, Kž-2829/91 od 28. travnja 1992. (Pregled sudske praske br. 53). Pobijanim rješenjem (u dijelu koji se pobija žalbom) obustavljen je krivični postupak protiv okrivljenika zbog krivičnog djela iz čl. 192. st. 1. KZRH, pokrenut je optužnim prijedlogom oštećenice ako tužitelja, a zbog krivičnog djela iz čl. 192. st. 1. i 2. KZRH. Kao razlog za obustavu krivičnog postupka u pobijanom rješenju navodi se nastup apsolutne zastare krivičnog gonjenja za inkriminirano krivično djelo, jer sud prvog stupnja smatra da je stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 9/91), u čl. 192. brisan st. 2. tako da se sada radi o krivičnom djelu iz čl. 192. st. 1. KZRH, a za koje je krivično djelo, s obzirom na zapriječenu kaznu, nastupila apsolutna zastara krivičnog gonjenja. Takav stav suda prvog stupnja nije osnovan i prihvatljiv zbog pogrešnog tumačenja i primjene novelirane odredbe o krivičnom djelu nasilničkog ponašanja. Naime, naprijed navedenom izmjenom i dopunom KZRH doista je u čl. 192. brisan st. 2., ali su dodani novi stavovi 2. i 3. u kojima je prijašnji stavak 2. (koji je optužnim prijedlogom stavljen okrivljeniku na teret) postao sada stavak 3. članka 192, KZRH u neizmijenjenom obliku, osim najveće mjere kazne (umjesto dosadašnjih pet godina osam godina). Prema tome, brisanjem st. 2. čl. 192. KZRH nije dekriminalizirano djelo iz bivšeg st. 2., već je to djelo samo zbog dodavanja novog stavka (st. 2.), noveliranjem sada navedeno i opisano u st. 3. uz povišenje najveće mjere kazne. Stoga je neosnovan stav suda prvog stupnja da se, i pored neizmijenjenog činjeničnog opisa u toč. 2. optužnog prijedloga, a zbog naprijed navedene izmjene zakona, u postupanju okrivljenika sada može raditi jedino o krivičnom djelu iz čl. 192. st. 1. KZRH, zbog čega je i pogrešno utvrđenje suda prvog stupnja o apsolutnoj zastari krivičnog gonjenja u ovom slučaju, te je nepravilna odluka o obustavi postupka. Županijski sud Zagreb, Kž 1357/1992. od 15. rujna 1992. (VSRH, Izbor odluka 1/1996). Kazneno djelo povrede dužnosti uzdržavanja je trajno kazneno djelo, tako da kod trajnih kaznenih djela vrijeme počinjena djela počinje teći zabranjenom radnjom, odnosno propuštenjem dužne radnje i traje sve dok kaznenim djelom zabranjeno stanje traje. U konkretnom slučaju, zabranjeno stanje, prema činjeničnom opisu djela iz optužnog prijedloga trajalo je sve do podnošenja optuženog prijedloga 11. veljače 1998. g., pa je u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da zastara nije mogla nastupiti, obzirom da je riječ o kaznenom djelu za koje je čl. 209. st. 2. KZ propisana novčana kazna do tri godine, za koje kazneno djelo po čl. 19. st. 1. KZ relativna zastara je tri godine, a po čl. 20. st. 6. istog Zakona apsolutna zastara šest godina računajući od počinjenja kaznenog djela. ŽSZd, Kž 31/1999 od 10. svibnja 1999.g. (VSRH, Izbor odluka 2/1999.)

30 Nastupanje zastare pokretanja kaznenog postupka uvjetovano je propisanom kaznom i odredbe kaznenog zakona o zastari primijenju se prema kazni zaprijećenoj blažim zakonom koji se prema počinitelju primijenjuje po odredbi čl. 3. st. 2. KZ. ŽSZg, Kž 1593/1998. (VSRH, Izbor odluka 2/1999.) Natupila je relativna zastara pokretanja kaznenog progona za kaznena djela iz čl. 215. st. 3. KZRH (sada čl. 337. st. 3. KZ) kad je od izricanja prvostupanjske presude pa do njene dostave strankama proteko u zakonu propisani rok relatvine zastare od pet godina (čl. 90. st. 1. toč. 4. OKZRH – sada čl. 19. st. 1. alineja 4. KZ.) «Optuženici su u pravu kada ističu da je nastupila zastara kaznenog progona za kaznena djela zbog kojih su osuđeni. Naime za kazneno djelo iz čl. 215. st. 3. KZRH (sada čl. 337. st. 3.) propisana je kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci do 5 (pet) godina, pa zastara kaznenog progona u skladu s odredbom čl. 90. st. 1. toč. 4. OKZRH (sada 19. st. 1. alineja 4. KZ) nastupa protekom pet godina od izvršenja kaznenog djela odnosno od prekida zastarjevanja u smislu odredbe čl. 91. st. 5. OKZRH. U ovom predmetu zadnja procesna radnja kaznenog progona optuženika poduzeta je 1. lipnja 1993. g., kada je donesena prvostupanjska presuda kojom su optuženici proglašeni krivima i osuđeni. Nakon donošenja presude zastarjevanje je u smislu odredbe čl. 91. st. 5. OKZRH (sada čl. 20. st. 5. KZ) počelo ponovno teći, a kako su slijedeće procesne radnje poduzete tek u razdoblju od siječnja do ožujka 2000. g. kada je prvostupanjska presuda otpremljena i dostavljena strankama, dakle, nakon proteka više od pet godina, nedvojbeno je da je nastupila zastara kaznenog progona za kaznena djela iz čl. 215. st. 3. KZRH (sada čl. 337. st. 3. KZ) za koju su optuženici osuđeni.» Vs, I Kž 201/00 od 17. travnja 2001. (VSRH, Izbor odluka 2/2001.) Optužni akt podnesen je 14. srpnja 1998. godine zbog kaznenog djela iz članka 272. stavak 2. KZ-a, a nakon toga prvostupanjski sud nije poduzeo niti jednu procesnu radnju zbog okončanja kaznenog postupka, sve do 14. siječnja 2002. godine kada je naloženo provođenje glavne rasprave za 19. veljače 2002. godine, zbog čega je nastupila relativna zastara kaznenog progona na temelju članka 19. stavak 1. alineja 5. Kz-a. To što je prvostupanjski sud u međuvremenu pribavio podatke iz kaznene evidencije, te podatke o imovinskom i obiteljskim prilikama, ne predstavlja procesne radnje koje su od utjecaja na prekid zastare kaznenog progona. Žs Vu, Kž, 298/02 od 29.1.2003. (VSRH, Izbor odluka 2/2003.) Nisu ispunjeni zakonski uvjeti da se drugoj državi izruči stranac zbog kaznenog djela koje po Kaznenom zakonu odgovara kaznenom djelu zlouporabe čeka i kreditne kartice iz čl. 226. KZ, kad je nastupila zastara kaznenog progona prije nego što je stranac pritvoren ili kao okrivljenik ispitan. "Uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je ispravno utvrđenje Županijskog suda u R. kako se u Republici Sloveniji S. S., koja je nakon određivanja pritvora i raspisivanja tjeralice i zatražila njeno izručenje, stavlja na teret da bi u vremenu od 10. siječnja 1995. godine do 10. veljače 1995. godine počinila kazneno djelo iz čl. 253. st. 1. KZ Republike Slovenije, koji je sadržajno podudaran sa čl. 226. KZ, u kaznenom zakonodavstvu Republike Hrvatske. Također, točno je utvrđenje Županijskog suda u R., kako je za kazneno djelo iz čl. 226. Kaznenog zakona, s obzirom na maksimalno zapriječenu kaznu zatvora u trajanju do 6 mjeseci, prema inkriminacijama koje su stavljene na teret S.S., u

31 Republici Hrvatskoj nastupila apsolutna zastara kaznenog progona za konkretne inkriminacije. Kako prema tome ispravno utvrđuje prvostupanjski sud da nije ispunjen uvjet iz čl. 512. st. 1. toč. 4. ZKP/93, to nisu ostvareni svi uvjeti da bi se udovoljilo traženju Republike Slovenije za izručenje S.S." Vrhovni sud Republike Hrvatske, II Kr 488/02, od 17. X 2002. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2002.) Relativna zastara kaznenog progona – izmjena optužbe Ako državni odvjetnik izmijeni pravnu oznaku kaznenog djela iz optužbe tako da umjesto za djelo teške krađe iz čl. 217. st. 2. KZ optuži optuženiak za kazneno djelo krađe iz čl. 216. st. 1. KZ, onda se relativna zastara kaznenog progona procjenjuje prema propisanoj kazni za kazneno djelo krađe iz čl. 216. st. 1. KZ, a ne prema propisanoj kazni za kazneno djelo teške krađe iz čl. 217. st. 2. KZ. «Naime, kada nije prijeporno da za razdoblje od 20. rujna 1993. do 20. rujna 1996. godine nije poduzeta nijedna postupovna radnja radi nastavljanja kaznenog postupka pokrenutog podizanjem citirane optužnice protiv opt. M. B. zbog kaznenog djela iz čl. 217. st. 2. KZ uz okolnost, da je i sam državni odvjetnik izmijenio pravnu kvalifikaciju inkriminiranog kaznenog djela u pravcu pravne oznake iz čl. 216. st. 1. KZ, za koje djelo s obzirom na zapriječenu kaznu zatvora do tri godine relativna zastara nastupa protekom vremena od tri godine (čl. 19. st. 1. al. 5. KZ-a), onda su s pravom sudovi protiv optuženika donijeli odbijajuću presudu nastupanja relativne zastare kaznenog progona. To zato, jer se prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, zastara kaznenog progona (relativna i apsolutna) prosuđuje prema novom zakonu, a to je i ovdje slučaj, o onda kad je novim zakonom produljen rok zastare (relativne i apsolutne), te i onda kad bi zastara novim zakonom bila čak i ukinuta, jer se primjena blažeg zakona u pogledu zastare ne postavlja.» Vrhovni sud Republike Hrvatske, Kzz 5/98-2, od 17. I. 2002. (Ing registar, Pregled sudske prakse, 2004.) Zastara kaznenog progona – trajno djelo Zastara pokretanja kazenog progona za trajno kazneno djelo nedozvoljenog posjedovanja oružja i eksplozivnih tvari iz čl. 335. st. 1. KZ počinje teći od dana kad je prestalo protupravno stanje, tj. zastara kaznenog progona počela je teći 29. lipnja 2003., bez obzira na to što je optuženik eksploziv uzeo neutvrđenog dana 1992., ali da je posjedovao od 29. lipnja 2003., pa tog dana počinje teći zastara pokretanja kaznenog progona (čl. 19. st. 1. KZ). Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 467/04-3, od 17. VI. 2004. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2004.) 8. TIJEK I PREKID ZASTARE POKRETANJA KAZNENOG POSTUPKA Članak 20.

32 Sudsko – medicinsko vještačenje izvan glavne rasprave prekida tijek zastare (Čl. 91. st. 3. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske) Sudsko – medicinsko vještačenje izvršeno nakon razdvajanja postupka u odnosu na optuženika, izvan rasprave kao i dopuna toga vještačenja, određenih da bi se utvrdilo je li optuženik, s obzirom na svoje zdravstveno stanje, u mogućnosti prisustvovati glavnoj raspravi i pratiti tijek postupka, a radi zakazivanja glavne rasprave – predstavlja takve procesne radnje koje prekidaju zastaru u smislu čl. 91. st. 3. OKZRH. Naime, navedene radnje poduzete su radi progona optuženika zbog krivičnog djela iz čl. 215. st. 3. KZRH i čl. 221. st. 1. KZRH koja su mu stavljena na teret. Stoga suprotno zaključku prvostupanjskog suda, a kako od posljednje procesne radnje nije proteklo vijeme od pet godina, u konkretnom slučaju nije nastupila zastara kaznenog progona, kako to osnovano u žalbi navodi državni odvjetnik. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž-869/88, od 24. VIII 1989. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1998.) Nakon pravomoćnosti presude kojom je neka osoba oglašena krivim i osuđena ne teče rok zastarjelosti krivičnog gonjenja. (VSH, Kzz-4/90 od 16. svibnja 1990. (Pregled sudske prakse, br. 46). Tijekom izdržavanja kazne ne teče relativna zastara izvršenja kazne. Ukoliko dođe do prekida izdržavanja kazne zatvora iz bilo kojeg razloga (pa i bijega), relativna zastara počinje teći, i to od dana prekida. U tom slučaju apsolutna zastara računa se od dana kada je presuda postala pravomoćna. VSRH, I Kž 216/1997. od 18. lipnja 1997.g. (VSRH, Izbor odluka 2/1997.) Rok zastare kod produljenog kaznenog djela teče od posljednje radnje poduzete u sustavu produljenog djela. (Kao u ZSO od 8. veljače 1983.) Nastupa zastara krivičnog gonjenja (pokretanja kaznenog postupka) za one radnje počinjenja produljenog kaznenog djela za koje je proteklo vrijeme apsolutne zastare. (Kao u odluci VSH, Kž-658/79 od 12. veljače 1980.) U odnosu na optuženika G.M. iz činjeničnog opisa pod točkama 1. i 2. pobijane presude trebalo je po službenoj dužnosti ispustiti one račune koje je optuženik sačinjavao, a u odnosu na koje je u međuvremenu nastupila apsolutna zastara pokretanja kaznenog postupka, budući da je od inkriminirane radnje protekao dvostruki rok propisan za to kazneno djelo. Trebalo je zadržati činjenični opis inkriminacija samo za račune gdje zastarni rok nije protekao. (Kao u odluci VSH, Kž919/88 od 8. lipnja 1989.) Smisao i priroda instituta zastare ogleda se u tome da se po proteku rokova određenih i propisanih u zakonu od počinjenja kaznenog djela kazneni postupak ne može pokrenuti, dakle, odlučno je vrijeme počinjenja djela, a ne vrijema kada je ovlašteni tužitelj saznao za kazneno djelo. (Kao u odluci Okružnoga suda u Zagrebu, Kž-929/82 od 27. lipnja 1982).

33 Sudovi su se u više svojih odluka bavili pitanjima prekida zastare pokretanja kaznenog postupka, pa je tako navedeno: a) Sudsko-medicinsko vještačenje provedeno nakon razdvajanja postupka u odnosu na optuženika izvan rasprave, kao i dopuna toga vještačenja, određeni kako bi se utvrdilo je li optuženik s obzirom na svoje zdravstveno stanje u mogućnosti prisustvovati glavnoj raspravi i pratiti tijek postupka, a radi sazivanja glavne rasprave, procesne su radnje koje prekidaju zastaru, jet su poduzete kako bi se proveo postupak protiv optuženika zbog kaznenog djela koje mu se stavlja na teret. (VSH, Kž-869/88 od 24. kolovoza 1989.) b) Procesnom radnjom kojom se prekida zastarjevanje smatra se i rješenje o spajanju dvaju predmeta u istom postupku protiv istog optuženika. (VSH, Kzz-9/81 od 25. ožujka 1981.) c) Nije nastupila relativna zastara pokretanja kaznenog postupka kada je od dana izdavanja tjeralice protekao rok zastare pokretanja postupka ako izdavatelj tjeralice istu nije povukao. U takvom slučaju, tj. sve dok je tjeralica na snazi, zastarjevanje se prekida sve do nastupa apsolutne zastare. (VSH, Kž-463/81 od 11. lipnja 1981.) d) Između dvije glavne rasprave proteklo je više od dvije godine, što bi za predmetno kazneno djelo predstavljalo rok isteka relativne zastare, međutim između te dvije rasprave sud prvoga stupnja je donio naredbu o zakazivanju glavne rasprave. Na temelju te naredbe otpremljeni su pozivi okrivljenicima i svjedocima, pa kako je ova procesna radnja poduzeta radi završetka postupka, ona prekida zastaru. (Kao u odluci Kž-1991/78 od 7. prosinca 1978.) e) U pravu je žalitelj kada navodi da za kazneno djelo iz čl. 99. st. 1. i 4. KZ, koje se okrivljeniku stavlja na teret nije nastupila relativna zastara kaznenog progona kako je to pogrešno zaključio prvostupanjski sud. Naime, po čl. 20. st. 4. KZ, osim što se zastara prekida svakom postupovnom radnjom koja se poduzima radi pokretanja kaznenog postupka prema počinitelju kaznenog djela (čl. 20. st. 3. KZ), prekida se i kada počinitelj ostvari isto tako teško ili teže kazneno djelo. Kako je okrivljenik optužen da je u razdoblju od 25. travnja 1995.g. do 15. listopada 1998. g., kada je u ovom postupku tekao zastarni rok, počinio više kaznenih djela iste težine, pa i težih, to je počinjenjem ovih kaznenih djela prekinut tijek zastare u ovom kaznenom postupku. (Kao u odluci Županijskoga suda u Zagrebu, Kž1489/99 od 8. veljače 2000.) «Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti za krivično djelo iz čl. 158. st. 1. KZRH – nepružanje pomoći osobi povrijeđenoj u prometnoj nesreći (pod toč. 2. pobijane presude), a budući da je u međuvremenu donesen i stupio na snagu novi Kazneni zakon (NN br. 110/97) koji je za optuženika za odnosno krivično djelo blaži, sud je povodom žalbe optuženika preinačio presudu u pravnoj oznaci djela, kao u izreci ove presude, a u skladu s čl. 3. st. 2. Kaznenog zakona. Za počinitelja kaznenog djela iz čl. 273. st. 1. KZ/97 zapriječena je novčana kazna ili kazna zatvora do jedne godine. U odredbama o zastari pokretanja kaznenog postupka (čl. 19. KZ) navodi se da se kazneni postupak ne može pokrenuti kad protekom dvije godine za kazneno djelo za koje je zapriječena kazna zatvora do jedne godine ili novčana kazna, s tim da zastara nastupa u svakom slučaju kad protekne dva puta onoliko vremena koliko je prema zakonu određena zastara kaznenog postupka. A kako je kazneno djelo iz čl. 273. st. 1. KZ/97 počinjeno 4. lipnja 1994., nastupila je apsolutna zastara pokretanja kaznenog

34 postupka te je za to kazneno djelo valjalo optužbu odbiti i odlučiti kao po toč. II. Izreke presude.» (Iz odluke VSRH, Kž-195/95 od 1. srpnja 1998.) Kada je rješenjem nadležnog prvostepenog suda, na temelju čl. 428. st. 5. ZKP, izvršenje kazne s obzirom na sadržaj podnesenog zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude odgođeno, onda tijekom vremena za koje je izvršenje odgođeno, u smislu čl. 99. st. 2. KZ SFRJ, zbog obustave zastare, ne teče zastara izvršenja kazne (relativna zastara izvršenja kazne), jer se u tom vremenu prema zakonu izvršenje kazne ne može ni poduzeti. Međutim, u smislu čl. 99. st. 5. KZ SFRJ, zastara izvršenja kazne nastaje u svakom slučaju kad protekne onoliko vremena koliko se prema zakonu zahtijeva za zastaru izvršenja kazne (apsolutna zastara izvršenja kazne). (Pravno shvaćanje sjednice Krivičnog odjela VSH od 15. veljače 1990., Naša zakonitost, Pregled sudske prakse, br. 44/90.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) Relativna zastara se prekida kad okrivljenik počini isto takvo teško ili teže kazneno djelo. «Sud prvog stupnja pogrešno uzima utvrđenim da je u odnosu na kazneno djelo opisano pod toč. b/ u izreci odbijajućeg dijela presude nastupila zastara kaznenog progona jer da je od dana izvršenja djela do podnošenja optuženog akta proteklo više od tri godine koliko se prema zakonu traži da za zastaru kaznenog progona za kazneno djelo iz čl. 224. st. 1. KZ, te je donio presudu kojom je po čl. 353. toč. 6. ZKP odbio optužbu protiv okr. J. S. za navedeno djelo. No, do ovakve odluke moglo je doći samo zbog toga što je sud prvog stupnja propustio imati u vidu odredbu čl. 20. st. 4. i 5. KZ prema kojoj se tijek kaznenog progona prekida kad počinitelj počini isto takvo teško i teže kazneno djelo, te nakon prekida zastara počinje ponovno teći. Prema izreci osuđujućeg dijela presude okrivljenik je nakon predmetnog kaznenog djela počinio još četiri jednako teška kaznena djela zbog kojih je došlo do prekida tijeka zastare kaznenog progona, koji nakon toga počinje iznova teći. Stoga u ovom predmetu nije bilo mjesta izricanju presude u odbijanju optužbe po čl. 353. toč. 6. ZKP.» Žs u Zagrebu, Kž 1576/99 (VSRH, Izbor odluka 2/2001.) Dopis istražnog suca državnom odvjetniku da dostavi uredan istražni zahtjev, prekid zastare Dopis istražnog suca kojim on poziva stranku državnog odvjetnika da dostavi uredan istražni zahtjev, nije procesna radnja kojom se prekida tijek relativne zastare kaznenog progona (čl. 20. KZ), jer ta radnja neposredno ne utječe na zasnivanje, tijek ili okončanje kaznenog postupka. "Iako je državni odvjetnik doista poduzeo procesnu radnju koja prekida tijek relativne zastare podnošenjem prijedloga za provođenje istražnih radnji, relativna zastara kaznenog gonjenja svejedno je nastupila, s obzirom da je i od te radnje pa do podnošenja istražnog zahtjeva proteklo više od pet godina. Prema pravnom shvaćanju ovog Vrhovnog suda, dopis istražnog suca od 14. siječnja 1997. g. kojim on poziva stranku – državnog odvjetnika da dostavi uredan istražni zahtjev, nije procesna radnja kojom se neposredno utječe na zasnivanje, tijek ili okončanje kaznenog postupka protiv osumnjičenika, pa se prema čl. 20. st. 3. KZ, ne radi o radnji takove kvalitete koja prekida tijek relativne zastare. " Vrhovni sud Republike Hrvatske, IV 85/01, od 12. XII 2001.

35 (Ing registar, Pregled sudske prakse 2002.) Nije u pravu sud prvog stupnja kada navodi da zastara kaznenog progona nije prekinuta podizanjem optužnog akta, tzv. «Opštinskog javnog tužilaštva Vukovar». Takav stav suda je neutemeljen, jer prema Uredbi za provođenje Zakona o konvalidaciji u predmetima sudbene naravi («Narodne novine, broj 51/98), a posebno prema čl. 5. citirane Uredbe propisano je da postupci započeti pred sudovima koji su bili pod zaštitom ili upravnom UN, nastavljaju se pred stvarno i mjesno nadležnim sudovima, i to u onom stupnju postupka u kojem su zatečeni s tim da se do sada provedene postupovne radnje usklade s propisima Republike Hrvatske. Žs U Vukovaru, Kž 90/02, Kž 91/02, Kž 92/02 od 3.3.2002. (VSRH, Izbor odluka 2/2002.) Prihvaćen je prijedlog državnog odvjetnika, pa će se u kaznenom predmetu, zbog kaznenog djela prijevare iz čl. 224. st. 1. KZ-a, provesti predložene istražne radnje, zbog čega nije osnovano neslaganje istražnog suda da je u konkretnom slučaju nastupila zastara pokretanja kaznenog postupka. Naime, ako postoje osnove sumnje da je uhićenik kaznenim djelo prijevare iz čl. 224. st. 1. KZ-a, na osnovi lažnih podataka ishodio priznanje mirovine (mirovine ratnog vojnog invalida) i tu mirovinuprimao kroz duže vrijeme, onda se pitanje zastare prava na gonjenje ocjenjuje s obzirom na moment kada je počinitelj primio posljednju mirovinu, jer treba smatrati da je ovo kazneno djelo izvršeno u vrijeme kada je počinitelj radio, a to je u konkretnom slučaju ne samo ono vrijeme kad je lažnim prikazivanjem činjenica doveo nadležno tijelo u zabludu, nego i vrijeme kroz koje ga je održavao u zabludi i time naveo da ovaj ne štetu države prizna počinitelju neko pravo, koje mu inače ne pripada. Žs Vu, 166/03 od 18.11.2003. (VSRH, Izbor odluka 2/2003.) Izdavanjem naredbe da se prvostepena presuda dostavi strankama i njenim otpravljanjem učinjeno je sve što se u takvom stadiju postupka moglo i trebalo učiniti da se krivični postupak održi u toku i da se dovede do pravomoćne osude okrivljenog. Prema tome, i takve radnje imaju se smatrati radnjama suda poduzetim radi gonjenja učinioca krivičnog djela kojima se u smislu čl. 81. st. 3. KZ prekida zastara krivičnog gonjenja. VSH, Kzz 10/76 od 11. VIII 1976. (Pregled sudske prakse br. 10 u godini 1976., Zagreb 1977.g.) Nije nastupila relativna zastara krivičnog gonjenja kad je od dana izdavanja tjeralice protekao rok zastare krivičnog gonjenja iz čl. 95. st. 1. KZ SFRJ, ako je organ koji je naredio njeno izdavanje nije u smislu propisa čl. 553. ZKP povukao tjeralicu. U takvom slučaju, tj. sve dok je tjeralica na snazi, zastarijevanje se prekida sve do nastupa apsolutne zastare krivičnog gonjenja (čl. 96. st. 6. KZ SFRJ). VSH, I KŽ 463/81 od 11. VI 1981. (Pregled sudske prakse br. 20). Kao procesna radnja koja prekida zastarijevanje u smislu čl. 96. st. 3. KZ SFRJ smatra se i rješenje, doneseno na temelju čl. 32. st. 7. ZKP, da se spoje dva predmeta u postupku protiv istog optuženika.

36 VSH, Kzz 9/81 od 25.III 1961. (Pregled sudske prakse br. 20). Sudsko-medicinsko vještačenje izvršeno nakon razdvajanja postupka u odnosu na optuženika, izvan rasprave, kao i dopuna tog vještačenja, određenih da bi se utvrdilo da li je optuženik, s obzirom na svoje zdravstveno stanje, u mogućnosti prisustvovati glavnoj raspravi i pratiti tok postupka, a radi zakazivanja glavne rasprave - predstavlja takve procesne radnje koje prekidaju zastaru u smislu čl. 96. st. 3. KZ SFRJ. Naime, navedene radnje poduzete su radi gonjenja optuženika zbog krivičnog djela iz čl. 222. st. 3. KZH i čl. 227. st. 1. KZH koja su mu stavljena na teret. Stoga, suprotno zaključku prvostepenog suda, a kako od posljednje procesne radnje nije proteklo vrijeme od pet godina, u konkretnom slučaju nije nastupila zastara krivičnog gonjenja, kako to osnovano u žalbi navodi javni tužilac. VSH, I Kž 869/88 od 24. kolovoza 1989. (Pregled sudske prakse br. 44). Sudsko-medicinsko vještačenje izvršeno nakon razdvajanja postupka u odnosu na optuženika, izvan rasprave, kao i dopuna toga vještačenja, određenih da bi se utvrdilo je li optuženik, s obzirom na svoje zdravstveno stanje, u mogućnosti prisustvovati glavnoj raspravi i pratiti tijek postupka, a radi zakazivanja glavne rasprave – predstavlja takve procesne radnje koje prekidaju zastaru u smislu članka 91. stavak 3. OKZRH. Naime, navedene radnje poduzete su radi progona optuženika zbog krivičnog djela iz članka 215. stavak 3. KZRH i članka 221. stavak 1. KZRH koja su mu stavljena na teret. Stoga suprotno zaključku prvostupanjskog suda, a kako od posljednje procesne radnje nije proteklo vrijeme od pet godina, u konkretnom slučaju nije nastupila zastara kaznenog progona, kako to u žalbi navodi državni odvjetnik. VSRH, I Kž 869/1988 od 24. kolovoza 1989.g. (VSRH, Izbor odluka 2/1998.) Podnošenje kaznene prijave nije postupovna radnja, pa stoga ona u smislu čl. 20. st. 3. KZ ne prekida zastaru. ŽSBj, Kž 108/1999 od 25. ožujka 1999.g. (VSRH, Izbor odluka, 2/1999.) Sudsko-medicinsko vještačenje izvršeno nakon razdvajanja postupka u odnosu na optuženika, izvan rasprave, kao i dopuna tog vještačenja, određenih da bi se utvrdilo da li je optuženik, s obzirom na svoje zdravstveno stanje u mogućnosti prisustvovati glavnoj raspravi i pratiti tijek postupka, a radi zakazivanja glavne rasprave – predstavlja takve procesne radnje koje prekidaju zastaru u smislu čl. 20. st. 3. KZ (čl. 91. st. 3. OKZRH). Naime, navedene radnje poduzete su radi gonjenja optuženika zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 3. KZ i čl. 312. st. 1. KZ koja su mu stavljena na teret. Stoga, suprotno zaključku prvostupanjskog suda, a kako od posljednje proces ne radnje nije proteklo vrijeme od pet godina, u konkretnom slučaju nije nastupila zastara kaznenog progona, kako to osnovano u žalbi navodi državni odvjetnik. VSRH, I Kž 869/88 od 24. kolovoza 1989.g.

37 (VSRH, Izbor odluka 1/2001.) Podnošenje ovršnog prijedloga trgovačkom sudu predstavlja postupovnu radnju u ovršnom postupku, koja nema nikakve veze sa kazenim progonom počinitelja kaznenog djela, pa se takvom radnjom, koja nije postupovna radnja sukladno odredbama Zakona o kaznenom postupku poduzeta radi kaznenog progona počinitelja zbog počinjenog kaznenog djela, ne može prekinuti zastara kaznenog progona, koja počinje teći od dana kada je kazneno djelo počinjeno. Žs u Bjelovaru, Kž 186/01 od 28.06.2001. (VSRH, Izbor odluka 1/2002.) Kaznena prijava – pitanje prekida zastare kaznenog progona Samo podnošenje kaznene prijave protiv određene osobe državnom odvjetništvu ne prekida tijek zastare kaznenog progona, jer njeno podnošenje nema karakter postupovne radnje u smislu čl. 20. st. 3. KZ. "Samo podnošenje, pak, kaznene prijave, neovisno tko ju je podnio, ne prekida tijek zastare, već se ona prekida postupovnom radnjom ovlaštene osobe, a kada je u pitanju ošt. kao tužitelj onda je to istražni zahtjev, kao u konkretnom slučaju, odnosno optužni akt, pri čemu nije odlučno čijim propustima i zbog čega je došlo do zastare. Stoga je bez ikakvog značaja navod žalitelja kako i nije mogao podnijeti istražni zahtjev prije nego što je o njegovoj kaznenoj prijavi odlučilo općinsko državno odvjetništvo." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 32/00, od 6. IV 2000. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 2001.) Zastara – pitanje prekidanja zastare provjerom boravišta okrivljenika Službena bilješka predsjednika vijeća da je telefonom dao nalog redarstvenim vlastima da se u pripremi glavne rasprave provjeri boravište odnosno prebivalište okrivljenika nema karakter postupovne radnje poduzete radi pokretanja kaznenog progona okrivljenika u smislu čl. 20. st. 3. KZ, pa ona, stoga, ne prekida tijek relativne zastare kaznenog progona. "Pravilno je stajalište državnog odvjetnika da službena bilješka nema karakter postupovne radnje u smislu odredbe čl. 20. st. 3. KZ-a. Sadržaj službene bilješke odnosi se na provjeru adresa stanovanja okrivljenika koja je obavljena putem redarstvenika Policijske uprave Z., pa ne predstavlja postupovnu radnju usmjerenu prema bilo kojem okrivljeniku radi pokretanja kaznenog progona. Zbog toga sa danom sastavljanja odnosno pisanja te službene bilješke od predsjednika vijeća nije došlo do prekida zastare koja je počela teći nakon prijema optuženice u Vojnom sudu u S. Budući da je optuženica u vojnom sudu primljena 6. svibnja 1994. godine, a okrivljenicima je uručena 3. odnosno 4. studenog 1999. godine, tj. nakon isteka zastarnog roka od pet godina, koliko je propisano za zastaru u odnosu na inkriminirano kazneno djelo iz čl. 146. st. 1. KZRH, pa je prvostupanjski sud kazneni postupak trebao obustaviti. Naime, nastup zastare predstavlja okolnost u smislu odredbe čl. 275. toč. 3. ZKP koja isključuje kazneni progon, pa je zahtjev za zaštitu zakonitosti osnovan." Vrhovni sud Republike Hrvatske, Kzz 20/01, od 19. IX 2002. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2002.) Zastara – prekid zastare

38 Rješenjem suda prvog stupnja o proglašenju nenadležnim za suđenje u kaznenom predmetu zbog kaznenog djela iz čl. 95. KZ ima karakter postupovne radnje, pa stoga prekida tijek relativne zastare kaznenog progona (čl. 20. st. 3. KZ). "Stajalište prvostupanjskog suda temelji se na shvaćanju da je od 2. siječnja 1996., kada je podignut optužni akt protiv okrivljenika do 23. ožujka 2001., kada je Općinski sud u O. dostavio optužnicu na prigovor i time poduzeo "prvu postupovnu radnju kaznenog progona okrivljenika", proteklo više od pet godina, pa je u skladu s odredbom čl. 19. st. 1. al. 4. (prije čl. 90. st. 1. toč. 4. OKZRH) postupak protiv okrivljenika valjalo obustaviti, jer je riječ o kaznenom djelu iz čl. 95. KZ (prije čl. 37. OKZRH) za koje se prema zakonu može izreći zatvor u trajanju više od tri godine, za koje kazneno djelo kazneno gonjenje se ne može poduzeti kada protekne pet godina od izvršenja. Državni odvjetnik u žalbi s pravom ističe prigovor da je ovakvo stajalište prvostupanjskog suda neprihvatljivo i pravno neodrživo. Naime, žalitelj s pravom naglašava da rješenje Općinskog suda u G. kojim se oglasio mjesno nenadležnim (K-93/97 od 4. lipnja 1999. godine) ima karakter postupovne radnje u smislu čl. 20. st. 3. KZ (prije čl. 91. st. 3. OKZRH) koja prekida rok trajanja zastarijevanja, pa kada se ima u vidu da je optužni akt podignut 2. siječnja 1996. godine, a prva postupovna radnja poduzeta 4. lipnja 1999.godine, očito da nije nastupila zastara kaznenog progona okrivljenika, već da postupak treba nastaviti." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 427/01, od 22. X 2002. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2002.) Zastara – prekid tijeka zastare traženjem podataka o osuđivanosti Radnja kojom sud traži od Ministarstva pravosuđa podatke o osuđivanosti optuženika nema karakter postupovne radnje u smislu čl. 20. st. 3. KZ – ona se ne poduzima radi kaznenog progona, pa se stoga tom radnjom ne prekida tijek zastare kaznenog progona. "Po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske okolnost da je prvostupanjski sud zatražio od Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske podatke o ranijoj osuđivanosti optuženika nije takva radnja kojom bi bio prekinut tijek relativne zastare, u smislu čl. 20. st. 3. KZ, jer podaci koje je zatražio sud prvog stupnja nemaju značaj postupovne radnje, koja bi bila usmjerena na daljnji nastavak kaznenog postupka. Naime, nakon pravomoćnosti optužnice prva postupovna radnja kojom se kazneni postupak nastavio bila je naredba za zakazivanje glavne rasprave od 1. travnja 1999. godine, a kazneni postupak je nastavljen pozivom na glavnu raspravu koja je uslijedila 27. travnja 1999. godine. Samim iniciranjem traženja obavijesti Ministarstva pravosuđa o optuženikovoj ranijoj osuđivanosti, postupak nije mogao krenuti dalje, zbog čega ta radnja nema značaj postupovne radnje usmjerene na daljnji nastavak kaznenog postupka, niti je ona prekinula tijek relativne zastare pokretanja kaznenog progona, već je to bila naredba za zakazivanje glavne rasprave, temeljem koje je kazneni postupak protiv optuženika nastavljen." Vrhovni sud Republike Hrvatske, Kzz 30/99, od 5. XII 2002. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2003.) Po članku 20. stavak 3. Kaznenog zakoan zastara se prekida svakom postupovnom radnjom koja se poduzima radi kaznenog progona počinitelje, a po stavku 4. istog članka zastara se prekida i kad počinitelj počini isto takvo teško ili teže kazneno djelo.

39 Utvrđivanje je li optuženik počinio isto takvo teško ili teže kazneno djelo vrši se na temelju uspoređivanja kaznenih djela po težini na osnovi propisanih kazni određenih u zakonu, za djela za koja je zastara u tijeku i za nova kaznena djela učinjena u tijeku zastare, te se samtra da je teže ono djelo za koje za zakonom predviđena stroža vrsta kazen ili viši minimum kazne zatvora, ili više maksimum kazne zatvora uz isti minimum kazne zatvora. Žs Vu, Kž 40/02 od 20.3.2003. (VSRH, Izbor odluka 2/2003.) Kada je prvostupanjski sud odbacujući optužni prijedlog oštećenog kao tužitelja temeljem čl. 437. st. 1., a u svezi s čl. 201. st. 1. toč. 3. ZKP-a s obrazloženjem da je došlo do relativne zastare za poduzimanje kaznenog progona, a da pri tom nije provjerio da li se protiv okrivljenika vodi kazneni postupak radi isto takvog ili težeg kaznenog djela počinjenog nakon djela koje je obuhvaćeno odbačenim optužnim prijedlogom iako bi to proizlazilo iz podataka kaznene evidencije, to je očito da se pobijano rješenje temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, a u svezi s time istovremeno je došlo i do povrede Kaznenog zakona neprimijenjivanjem čl. 20. st. 4. KZ-a, prema kojoj se zastara prekida kad počinitelj počini isto teško ili teže kazneno djelo. Slijedom toga valjalo je udovoljiti izjavljenoj žalbi oštećenika kao tužitelja s time da će prvostupanjski sud u nastavku postupka na odgovarajući način provjeriti da li je okrivljenik nakon počinjenja inkriminiranog kaznenog djela počinio isto takvo ili teže kazneno djelo koje prekida tijek zastare. Županijski sud u Koprivnici, Kž-15/03-2 od 30. siječnja 2003. godine (Županijski sud u Koprivnici, Sudska praksa, knjiga 4/2004.) Sud prvog stupnja pogrešno zaključuje da su u pitanju samostalna kaznena djela prijevare u službi iz čl. 225. KZH (sada čl. 344. st. 1. KZ) gled kojih bi nastupila apsolutna zastara kaznenog progona, s obzirom na visinu u zakonu propisane kazne za ta djela kao samostalna kaznena djela iz čl. 225. st. 1. KZH (sada čl. 344. st. 1. KZ). Kad bi, naime, tome bilo tako, kako to sud pravog stupnja uzima, onda se u ovome slučaju ne bi radilo o produljenom kaznenom djelu već o stjecaju trinaest samostalnih kaznenih djela prevare u službi iz čl. 225. st. 1. KZH (sada čl. 344. st. 1. KZ), što bi bilo apsurd, jer je očito da je riječ o trinaest radnji jednog jedinstvenog (istog) kaznenog djela prijevare u službi iz čl. 255. st. 2. KZH (sada čl. 344. st. 3. KZ) izvršeno tako da je, radi ostvarenja svog ukupnog kriminalnog cilja, optuženik od ukupno realiziranih trinaest neistinitih ugovora o djelu, sastavio sedam potpuno izmišljenih ugovora, a šest od njih na veće novčane iznose od ugovorenih, dakle, produljeno djelo se sastoji od trinaest radnji istog kaznenog djela, a djelo je pravno označeno o odredbi čl. 225. st. 1. KZH (sada čl. 344. st. 3. KZ). Ovdje svaka od pojedine radnje ne predstavlja samostalno kazneno djelo prijevare u službi iz čl. 225. st. 1. KZH, nego samo segment jedinstvenog produljenog kaznenog djela prijevare u službi iz čl. 255. st. 2. KZH (sada čl. 344. st. 2. KZ, za koje apsolutna zastara kaznenog progona ne nastupa samostalno za svaku od radnji ovog istog kaznenog djela, već ona nastupa tek kad protekne dvaput onoliko vremena koliko se prema zakonu zahtjeva za zastaru kaznenog progona takvog produljenog djela, tj. rok za zastaru kaznenog progona pojedine radnje jednog (istog) produljenog djela ovisi o vrsti i visini kazne propisane za teži oblik tog produljenog inače kaznenog djela neovisno o tome da li pojedina, inače istovrsna radnja sama za sebe ima sva obilježja toga težeg kaznenog djela. Vs, I Kž 912/82 od 22. prosinca 1982.

40 (VSRH, Izbor odluka 2/2001.) Prvostupanjski sud pravilno je utvrdio da je za kazneno djelo iz čl. 291. st. 2. KZ nastupila apsolutna zastara kaznenog progona. «Suprotno žalbenim tvrdnjama, po ocjeni Vrhovnog suda, pravilno je zaključio prvostupanjski sud da je, u konkretnom kaznenom predmetu nastupila apsolutna zastara kaznenog progona. Naime, protiv imenovanih okrivljenika, temeljem rješenja o provođenju istrage od 18. studenog 1997. godine broj: Kio-233/97., vođena je istraga zbog kaznenih djela iz čl. 99. st. 2. u vezi sa st. 1. KZRH. Radi se o kaznenom djelu nesavjesnoga gospodarskog poslovanja, te je za njegov kvalificirani oblik (st. 2. citirnog članka), koji je okrivljenicima stavljen na teret, bila predviđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci do pet godina. U novom Kaznenom zakonu, koji je stupio na snagu 1. siječnja 1998. godine, kazneno djelo nesavjesnog gospodarskog poslovanja predviđeno je u čl. 291. i za isto je bila predviđena novčana kazna ili kazna zatvora u trajanju od tri godine. Tada za to kazneno djelo nije predviđen kvalificirano oblik, koji je uveden novelom toga Zakona od 22. prosinca 2000. godine («Narodne novine», br. 129/00) i za kvalificirani oblik ponovno se predviđa kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci do pet godina. Stoga budući da čl. 3. st. 2. KZ određuje da ukoliko se zakon od počinjenja djela jednom ili više puta izmjeni, obavezno će se primijeniti zakon koji je blaži za počinitelja, potrebno je, u konkretnom slučaju, odvagnuti koji je od navedena tri zakona najblaži za počinitelja. Budući da je Kaznenim zakonom prije njegove novele od 22. prosinca 2000. godine za kazneno djelo nesavjesnog gospodarskog poslovanja bila predviđena novčana kazna ili zatvor do tri godine, to je jasno da treba primijeniti taj Zakon, iako se radi o tzv. međuzakonu (koji nije bio na snazi u vrijeme učina djela, a niti kao takav u vrijeme donošenja odluke.) Primijenjujući taj Zakon da je za terećeno kazneno djelo predviđena kazna zatvora do tri godine, dakle kazna teža od jedne godine, zastara kaznenoga progona nastupa protekom tri godine od počinjenja djela, a apsolutna protekom dvaput tolikom vremena, a budući da su djela počinjena u razdoblju od 1. siječnja do 31. prosinca 1994. godine, to je istekom 2000. godine nastupila apsolutna zastara kaznenoga progona, neovisno o činjenici što državni odvjetnik u određenom razdoblju nije mogao postupiti.» Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 246/01 od 11. IX.2003. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2004.g.) Kad se produljeno kazneno djelo sastoji od više radnji istog kaznenog djela prijevare iz čl. 224. st. 1. i 4. Kaznenog zakona, tada svaka pojedina radnja ne predstavlja samostalno kazneno djelo prijevare, nego samo segment Kaznenog zakona, pa se apsolutna zastara kaznenog progona ne procjenjuje za svaku od radnji ovog istog kaznenog djela, već ona nastupa tek kad protekne dvaput onoliko vremena koliko se prema zakonu zahtjeva za zastaru kaznenog progona pojedine radnje jednog (istog) produljenog kaznenog djela neovisno o tome ima li pojedina, inače istodobna radnja sama za sebe sva obilježja tog težeg oblika kaznenog djela. «Sud prvog i drugog stupnja pravilno su postupili kada, u skladu s propisom čl. 61. st. 3. Kaznenog zakona (dalje KZ), nisu prihvatili da pojedine radnje od kojih se sastoji produljeno kazneno djelo prijevare iz čl. 224. st. 1. i 2. KZ, po kojem je osuđenik osuđen u izreci presude pod toč. 12, trebaju biti u apsolutnoj zastari kaznenog progona, jer se produljeno kazneno djelo i sastoji od više radnji istog kaznenog djela, a dovoljno je da je jedna radnja po vrsti i mjeri predviđene kazne teža

41 od ostalih, i na osnovi iste se primjenjuje teži kvalifikatorni oblik produljenog kaznenog djela prijevare, kao što je u konkretnom slučaju radnja prijevare označena pod toč. 12. prvostupanjske presude u alineji 6. prouzročena znatna šteta od 50.311,74 kune, oštećenom «M» sportska odjeća d.d. Č., upravo radnja koja ostvaruje kvalifikatorni oblik kaznenog djela prijevare iz čl. 224. st. 1. i 4. KZ.» Vrhovni sud Republike Hrvatske, III Kr 76/04-3, od 8.XII.2004. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2005.) 9. ZASTARA IZVRŠENJA KAZNE Članak 21. Vrijeme zastare izvršenja kazne određuje se, kako to nedvojbeno proizlazi iz odredbe članka 92. OKZRH, prema pravomoćno izrečenoj kazni tako da je beznačajno kad je osuđena osoba amnestijom oslobođena izvršenja dijela kazne. VSRH, I Kž 553/1991 od 10. rujna 1991. (VSRH, Izbor odluka, 2/1998.) Nakon nastupanja pravomoćnosti presude počinje teći rok za zastaru izvršenja kazne, a ne rok za zastaru pokretanja kaznenog postupka, kako je navedeno u odluci VSH, Kzz-4/90 od 16. svibnja 1990., u kojoj stoji da je pravomoćnim rješenjem suda, nakon što je dopušteno ponavljanje postupka, obustavljen kazneni postupak zbog nastupanja zastare. Protiv tog rješenja državni odvjetnik je podnio zahtjev za zaštitu zakonitosti, koji je osnovan. Zahtjev za ponavljanje kaznenog postupka u korist osuđenika može se podnijeti i kada je osuđenik izdržao kaznu i bez obzira na zastarjelost, amnestiju ili pomilovanje ili smrt osuđenika. Takvo ponavljanje ne bi imalo nikakva smisla kada bi sud u ponovljenom postupku mogao i morao obustaviti postupak zbog zastare, ako osuđena osoba želi dokazati da nije kriva zbog kaznenog djela za koje je pravomoćnom presudom osuđena. Otuda i zakonska mogućnost za ponavljanje kaznenog postupka i poslije osuđenikove smrti i po izdržanoj kazni, i bez obzira na zastarjelost, amnestiju ili pomilovanje. Pravo osobe osuđene u odsutnosti da može u roku godine dana od dana kada je saznala za presudu kojom je osuđena u odsutnosti podnijeti zahtjev za ponavljanje postupka, nije zakonska smetnja za izvršenje te presude, i to u cjelini, kako u odnosu na kaznu lišenja slobode, tako i u odnosu na ostale sankcije. Stoga se rok zastarijevanja izvršenja kazne i u takvom slučaju računa od dana kada je presuda postala pravomoćna. (Pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Krivičnog odjela VSH održanoj 19. studenoga 1979.) «Dužina zastare izvršenja kazne određuje se prema visini kazne koja je izrečena pravomoćnom sudskom odlukom, pri čemu kasnije izmjene u smislu sniženja kazne aktom amnestije ili pomilovanja, ne utječu na dužinu prvobitno utvrđenog zastarnog roka. (Iz odluke VSRH, Kž-839/94 od 26. travnja 1995.) Vrijeme zastare izvršenja kazne određuje se, kako to nedvojbeno proizlazi iz čl. 97. KZJ, prema pravomoćno izrečenoj kazni tako da je beznačajno kada je osuđena osoba amnestijom oslobođena izvršenja dijela kazne. (Kao u odluci VSRH, Kž-553/91 od 10. rujna 1991.)

42 (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) Zastara izvršenja kazne prekida se danom kad je izdan nalog za izvršenje kazne od prvostupanjskog suda – odsjeka za izvršenje sudskih sankcija, a ne tek danom kad je taj nalog otpremljen iz suda, jer je već donošenje naloga radnja poduzeta radi izvršenja kazne. Vrhovni sud Republike Hrvatske, Kzz 19/91, od 24. VII 1991. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1999.) Zastara izvršenja kazne prekida se danom kad je izdan nalog za izvršenje kazne od prvostupanjskog suda – odsjeka za izvršenje sudskih sankcija, a ne tek danom kad je taj nalog otpremljen iz suda, jer je već donošenje naloga radnja poduzeta radi izvršenja kazne. VSRH, Kzz-19/1991. od 24. srpnja 1991. (VSRH, Izbor odluka 1/1999.) Zastara izvršenja kazne određuje se prema pravomoćno izrečenoj kazni (Čl. 92. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske) Vrijeme zastare izvršenja kazne određuje se, kako to nedvojbeno proizlazi iz odredbe čl. 92. OKZRH, prema pravomoćno izrečenoj kazni tako da je beznačajno kad je osuđena osoba amnestijom oslobođena izvršenja dijela kazne. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž-553/91, od 10. IX 1991. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1998.) U slučaju djelomične amnestije odnosno pomilovanja (Čl. 92. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske) Izrečena kazna pravomoćnom sudskom odlukom je osnova za određivanje roka zastare i u slučaju kad je osuđeniku aktom amnestije ili pomilovanjem dano djelomično oslobođenje od izvršenja kazne. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 839/94, od 26. IV 1995. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1997.) Je li u slučaju objedinjavanja kazni zatvora iz više pravomoćnih presuda zastara izvršenja kazne zatvora teče za svaku pojedinu kaznu, ili se zastara izvršenja prosuđuje samo s obzirom na izrečenu jedinsvenu kaznu (Upit…) Odgovor: Zastaqra jedinstveno izrečene kazne počinje teći od dana pravomoćnosti presude kojom su objedinjene kazne iz više pravomoćnih presuda. Međutim, apsolutna zastara izvršenja pojedine od objedinjenih pravomoćnih presuda nastupa nakon proteka roka iz čl. 99. st. 5. KZ SFRJ računajući od dana pravomoćnosti presude donesene u odnosu na to pojedino kazneno djelo. Vrhovni sud Hrvatske, pravno shvaćanje Kaznenog odjela 06.12.1989., Vrhovni sud Republike Hrvatske I Kž-269/01 06.02.2002. (Kazneni zakon, autorski pročišćeni tekst, Inženjerski biro d.d. Zagreb, 2004.)

43 10. TIJEK I PREKID ZASTARE IZVRŠENJA KAZNI I SIGURNOSNIH MJERA Članak 23. Kad je rješenjem nadležnog prvostepenog suda, na temelju čl. 428. st. 5. ZKP, izvršenje kazne s obzirom na sadržaj podnesenog zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude odloženo, onda kroz vrijeme za koje je izvršenje kazne odloženo, u smislu čl. 99. st. 2. KZ SFRJ, zbog obustave zastare ne teče zastara izvršenja kazne (relativna zastara izvršenja kazne), jer se u tom vremenu prema zakonu izvršenja kazne ne može ni poduzeti. Međutim, u smislu čl. 99. st. 5. KZ SFRJ, zastara izvršenja kazne nastaje u svakom slučaju kad protekne dva puta onoliko vremena koliko se prema zakonu zahtijeva za zastaru izvršenja kazne (apsolutna zastara izvršenja kazne). Pravno shvaćanje sjednice Krivičnog odjela VSH od 15. veljače 1990. (Pregled sudske prakse br. 44) O apsolutnoj zastari u tijeku izdržavanja kazne sudska praksa nije imala jedinstven stav, pa je na zajedničkoj sjednici Saveznog suda i republičkih, odnosno pokrajinskih sudova i Vrhovnog vojnog suda, koja je održana u Splitu 17. svibnja 1988. godine zauzet stav: «Tijekom izdržavanja kazne zatvora ne teče relativna zastara izvršenja kazne; ako se prekine izdržavanje kazne zatvora zbog bilo kojeg razloga, relativna zastara počinje ponovo teći, i to da dana prekida, a u tome slučaju apsolutna zastara računa se od dana kada je presuda postala pravomoćna.» Citirani stav je objašnjen kako slijedi: «Povod za razmatranje ovog pitanja jesu nejasnoće odredbe čl. 99. KZJ koje su se pojavile u njezinoj primjeni. Konkretno, problem se svodi na pitanje djelovanja apsolutne zastare u toku izvršenja kazne. Zastara izvršenja u krivičnom pravu osnova je za prestanak ovlaštenja nadležnog organa na izvršenje pravomoćno izrečene krivične sankcije nakon proteka zakonom određenog roka, računajući od dana donošenja pravomoćne sudske odluke kojom je izrečena krivična sankcija. Ideja o zastari krivične sankcije zasniva se u prvome redu na shvaćanju da izvršenje sankcije poslije proteka određenog vremena od donošenja pravomoćne sudske odluke, nije više kriminalnopolitički opravdano. U praksi nije sporno da za vrijeme izdržavanja kazne zatvora ne teče relativna zastara izvršenja kazne i da nakon prekida izdržavanja kazne zatvora počinje ponovo teći, i to od dana prekida. U vezi s djelovanjem apsolutne zastare tijekom izvršenja kazne zatvora postoje, međutim, dva stajališta. Kao prvo, za vrijeme izvršenja kazne teče apsolutna zastara izvršenja kazne. Suprotno stajalište polazi od toga da tijekom izvršenja kazne ne teče apsolutna zastara izvršenja kazne. Drugo stajalište polazi od toga da početak izvršenja kazne ima značenje završetka toka zastare. Početkom izvršenja kazne prestaju teći svi rokovi, pa i rok apsolutne zastare, jer se mijenja pravna situacija – počinje izvršenje kazne. Stoga ne treba uvijek uzeti da apsolutna zastara teče od dana kada je presuda postala pravomoćna i ako to prividno proizlazi iz zakonskog teksta. Ima više slučajeva kada se promjenom pravne situacije završava tok jedne apsolutne zastare i počinje teći novi rok (npr. kod nepravnog ponavljanja krivičnog postupka ili kod opozivanja uvjetnog otpusta kad počinje novi rok, a proteklo vrijeme pojedinačnih kazni nije značajno, osim ako do izricanja nove presude nije već nastupila zastara). Pristaše ovog stajališta posebno ističu da se početkom izvršenja kazne završava tok zastare uopće, jer ne mogu paralelno teći izvršenja i zastara kazne. Ako se zbog bilo kojega razloga prekine

44 izvršenje kazne, onda počinje novi rok, pa od toga trenutka treba računati relativnu i apsolutnu zastaru. Zajednička sjednica navedeni stav zasniva na ovim razlozima: Istekom određenog vremena, koje je u zakonu određeno kao rok apsolutne zastare računajući od dana pravomoćnosti presude, zastarijeva svako pravo države na izvršenje kazne, iako je izvršenje kazne započeto (čl. 99. st. 5. KZ SFRJ – zastara izvršenja kazne nastaje u svakom slučaju kad protekne dvaput onoliko vremena koliko se po zakonu traži za izvršenje kazne). Pravomoćno izrečena kazna gubi svoj smisao istekom određenog vremena, što je i osnovni motiv postojanja instituta zastare. Pri tome treba poći od shvaćanja da početak, trajanje i završetak izvršenja kazne imaju isto pravno značenje te da stoga ne mogu uzrokovati različite pravne efekte. Budući da, dakle, izvršenje kazne ne može započeto poslije isteka apsolutne zastare, onda se izvršenje ne može ni nastaviti ako u toku izvršenja kazne nastupi apsolutna zastara. Prema jednom tumačenju navedene zakonske odredbe, kazna se mora izvršiti unutar roka apsolutne zastare, ako što je to slučaj i s krivičnim gonjenjem, za čiju je zastaru propisan istovjetni zakonski tekst. Naime, kao što se krivično gonjenje ne može nastaviti istekom roka apsolutne zastare, tako se mora postupiti i s izvršenjem kazne, jer zakon nije odredio neki drugi početak toka zastare, osim da dana kada je presuda postala pravomoćna. Osim toga, kada bi se prihvatilo suprotno stajalište, koje polazi od toga da ne treba uvijek uzeti da apsolutna zastara teče od pravomoćnosti presude, tada institut apsolutne zastare najčešće ne bi imao smisla, s obzirom na to da u najvećem broju slučajeva apsolutna zastara ne bi nikad nastupila.» Ovaj pravni stav (iako još iz 1988.g.) potrebno je citirati, jer ga je sudska praksa uglavnom prihvatila, kao što je vidljivo iz odluka koje slijede. Kazneni zakon Republike Hrvatske (NN br. 119/97) u čl. 23. nije jasno riješio pitanja djelovanje apsolutne zastare u tijeku izvršenja kazne, pa je Vrhovni sud RH na sjednici Kaznenog odjela 10. studenoga 2000.g. donio pravno shvaćanje koje glasi: «Tijekom izdržavanja kazne zatvora ne teče relativna zastara izvršenja kazne, Ako dođe do prekida izdržavanja kazne zatvora zbog bilo kojega razloga, relativna zastara počinje ponovno teći i to od dana prekida. U tom slučaju apsolutna zastara se računa od dana kada je presuda postala pravomoćna. Tijekom izvršenja kazne teče apsolutna zastara izvršenja kazne, tako da se izvršenje te kazne mora izvršiti unutar roka apsolutne zastare. Ovo pitanje je stavljeno na razmatranje zbog nejasnoće odredbe čl. 23. Kaznenog zakona (NN br. 110/97), te dosadašnje odredbe čl. 94. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske. Ta nejasnoća se odnosi na pitanje djelovanja apsolutne zastare u tijeku izvršenja kazne zatvora. Zastara izvršenja u kaznenom pravu predstavlja osnovu za prestanak ovlaštenja nadležnog tijela na izvršenje pravomoćno izrečene kaznene sankcije nakon proteka zakonom određenog roka, računajući od dana donošenja pravomoćne sudske odluke kojom je izrečena kaznena sankcija, jer poslije proteka određenog vremena od donošenja pravomoćne sudske odluke izvršenje kaznene sankcije nije više krimalnopolitički opravdano. U praksi je sporno da li tijekom izvršenja kazne teče apsolutna zastara izvršenja kazne zatvora ili se i ona prekida kad je osuđenik započeo s izdržavanjem kazne, kao što je to slučaj kod relativne zastare izvršenja kazne zatvora. Glede ovog pitanja treba navesti da istekom određenog vremena, koje je u zakonu određeno kao rok apsolutne zastare računajući od dana pravomoćnosti presude, zastarijeva svako pravo države na izvršenje kazne, pa i ako je izvršenje kazne započelo, jer prema odredbi čl. 23. st. 5. KZ zastara izvršenja kazne i sigurnosnih mjera nastupa u svakom slučaju kad protekne dvaput onoliko vremena koliko je prema zakonu određena zastara izvršenja. Pravomoćno izrečena kazna prema navedenoj

45 odredbi gubi svoj smisao istekom određenog vremena, što je i cilj instituta zastare, jer pri tome treba poći od shvaćanja da početak, trajanje i završetak izvršenja kazne imaju isti pravni sadržaj i da stoga ne mogu uvjetovati različite pravne situacije. Nije sporno da se izvršenje kazne ne može započeti poslije isteka apsolutne zastare, ali je sporno u praksi da li se izvršenje kazne može nastaviti ako u tijeku izvršenja kazne nastupi apsolutna zastara. Uspoređujući ove dvije situacije može se zaključiti da kad se izvršenje kazne ne može započeti poslije proteka apsolutne zastare, onda se izvršenje kazne ne može započeti poslije proteka apsolutne zastare, onda se izvršenje ne može ni nastaviti ako u tijeku izvršenja kazne nastupi apsolutna zastara. Dakle, iz navedene zakonske odredbe proizlazi da se kazna mora izvršiti unutar roka apsolutne zastare, kao što je slučaj i s kaznenim progonom, za čiju je zastaru propisan isti zakonski rok. Naime, kao što se kazneni progon ne može nastaviti istekom roka apsolutne zastare, tako se mora postupiti i s izvršenjem kazne, jer zakon nije odredio neki drugi početak tijeka zastare, već samo od dana kad je presuda pravomoćna» Kada je rješenjem nadležnog suda prvoga stupnja odgođeno izvršenje kazne, a obzirom na sadržaj podnesenog zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, onda za vrijeme tijekom kojega je izvršenja kazne odgođeno zbog obustave zastare, ne teče zastara izvršenja kazne (relativna zastara izvršenja kazne) jer se u to vrijeme prema zakonu izvršenje kazne ne može niti poduzeti. Međutim, zastara izvršenja kazne nastupa u svakom slučaju kada protekne dva puta onoliko vremena koliko se prema zakonu zahtjeva za zastaru izvršenja kazne. (Pravno shvaćanje sjednice Krivičnog odjela VSH od 15. veljače 1990.) Zastara izvršenja kazne prekida se danom kada je naredbu za izvršenje kazne izdao sud prvoga stupnja, Odsjek za izvršenje sankcija, a ne tek danom kada je ta naredba otpremljena iz suda, jer je već donošenje naredbe radnja poduzeta radi izvršenja kazne. (Kao u odluci VSRH, Kzz-19/91 od 24. srpnja 1991.) Vrijeme zastare izvršenja kazne određuje se, kako to proizlazi iz zakonske odredbe, prema pravomoćno izrečenoj kazni tako da je beznačajno kada je osuđena osoba amnestijom oslobođena izvršenja dijela kazne. (Kao u odluci VSRH, Kž-148/91 od 22. svibnja 1991.) Zastara ne teče za ono vrijeme za koje se prema zakonu izvršenje kazne može nastaviti, jer je npr. osuđenik pobjegao s izdržavanja kazne: «Ako se prekine izdržavanje kazne zatvora zbog bilo kojega razloga, pa i bijega, kao u konkretnom slučaju, relativna zastara počinje teći, i to od dana prekida; ali apsolutna se zastara računa od dana kada je presuda postala pravomoćna, prema zauzetom pravnom stajalištu, jer u protivnom institut apsolutne zastare ne bi imao smisla, budući da postoji mogućnost da u velikom broju slučajeva apsolutna zastara ne bi nikad nastupila.» (Iz odluke VSRH, Kž-216/97 od 18. lipnja 1997.) Radnja kojom je sud nadležan za izvršenje kazne, dok još teče rok relativne zastare izvršenja kazne, zatražio od prvostupanjskog suda na temelju čl. 136. st. 1. ZKP da odluči o uračunavanju pritvora u pravomoćno izrečenu kaznu, predstavlja radnju poduzetu radi izvršenja kazne, u smislu čl. 99. st. 3. KZ SFRJ, pa je danom poduzete takve radnje rok relativne zastare izvršenja kazne početo ponovno teći. (VSH, Kž-2/83 od 19. siječnja 1983., Naša zakonitost, Pregled sudske prakse, br. 23/84.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) Relativna zastara izvršenja kazne zatvora

46 (Čl. 94. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske) Tijekom izdržavanja kazne ne teče relativna zastara izvršenja kazne. Ukoliko dođe do prekida izdržavanja kazne zatvora iz bilo kojeg razloga (pa i bijega), relativna zastara počinje ponovo teći, i to od dana prekida. U tom slućaju apsolutna zastara računa se od dana kada je presuda postala pravomoćna. "Za razliku od žalitelja, u pravu je sud prvog stupnja kada zaključuje da apsolutna zastara izvršenja kazne nastaje u svakom slučaju kada protekne dva puta onoliko vremena koliko se prema zakonu zahtijeva za zastaru izvršenja kazne, kako to proizlazi iz čl. 94. st. 5. OKZRH, a zastarijevanje izvršenja kazne počinje od dana kad je presuda postala pravomoćna, kako je to izričito navedeno u čl. 94. st. 1. OKZRH. Ako dođe do prekida izdržavanja kazne zatvora zbog bilo kojeg razloga pa i bijega, kao u konkretnom slučaju, relativna zastara počinje ponovo teći, i to od dana prekida, ali se apsolutna zastara računa od dana kada je presuda postala pravomoćna, prema zauzetom pravnom stajalištu, jer u protivnom institut apsolutne zastare ne bi imao smisla, budući da postoji mogućnost da u velikom broju slučajeva apsolutna zastara ne bi nikada nastupila." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 216/97, od 18. VI 1997. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1998.) Tijekom izdržavanja kazne zatvora ne teče relativna zastara izvršenja kazne. Ako dođe do prekida izdržavanja kazne zatvora zbog bilo kojega razloga, relativna zastara počinje ponovno teći i to od dana prekida. U tom slučaju apsolutna zastara se računa od dana kada je presuda postala pravomoćna. Tijekom izvršenja kazne teče apsolutna zastara izvršenja kazne, tako da se izvršenje te kazne mora izvršiti unutar roka apsolutne zastare. «Ovo pitanje je stavljeno na razmatranje zbog nejasnoće odredbe čl. 23. Kaznenog zakona («Narodne novine», broj 110/97), te dosadašnje odredbe čl. 94. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske. Ta nejasnoća se odnosi na pitanje djelovanja apsolutne zastare u tijeku izvršenja kazne zatvora. Zastara izvršenja u kaznenom pravu predstavlja za prestanak ovlaštenja nadležnog tijela na izvršenje pravomoćno izrečene kaznene sankcije nakon proteka zakonom određenog roka, računajući od dana donošenja pravomoćne sudske odluke kojom je izrečena kaznena sankcija, jer poslije proteka određenog vremena od donošenja pravomoćne sudske odluke izvršenje kaznene sankcije nije više kriminalno politički opravdano. U praksi sporno je da li tijekom izvršenja kazne teče apsolutna zastara izvršenja kazne zatvora ili se ona prekida kad je osuđenik započeo s izdržavanjem kazne, kao što je to slučaj kod relativne zastare izvršenja kazne zatvora. U praksi sporno je da li tijekom izvršenja kazne teče apsolutna zastara izvršenja kazne zatvora ili se ona prekida kad je osuđenik započeo s izdržavanjem kazne, kao što je to slučaj kod relativne zastare izvršenja kazne zatvora. Glede ovog pitanja treba navesti da istekom određenog vremena, koje je u zakonu određeno kao rok apsolutne zastare računajući od dana pravomoćnosti presude, zastarjeva svako pravo države na izvršenje kazne, pa iako je izvršenje kazne započelo, jer prema odredbi čl. 23. st. 5. KZ zastara izvršenja kazne i sigurnosnih mjera nastupa u svakom slučaju kad protekne dvaput onoliko vremena koliko i prema zakonu određena zastara izvršenja. Pravomoćno izrečena kazna prema navedenoj odredbi gubi svoj smisao istekom određenog vremena, što je i cilj instituta zastare, jer pri tome treba poći od shvaćanja da početak, trajanje i završetak izvršenja kazne imaju isti pravni sadržaj i da stoga ne mogu uvjetovati različite pravne situacije. Nije sporno da se izvršenje kazne ne može započeti poslije isteka apsolutne zastare, ali je sporno u praksi da li se izvršenje kazne može nastaviti ako u tijeku izvršenja kazne može

47 nastaviti ako u tijeku izvršenja kazne nastupi apsolutna zastara. Uspoređujući osve dvije situacije može se zaključiti da kad se izvršenje kazne ne može započeti poslije proteka apsolutne zastare, onda se izvršenje ne može ni nastaviti ako u tijeku izvršenja kazne nastupi apsolutna zastara. Dakle, iz navedene zakonske odredbe proizlazi da se kazna mora izvršiti unutar roka apsolutne zastare, kao što je slučaj i s kaznenim progonom, za čiju je zastaru propisan isti zakonski rok. Naime, kao što se kazneni progon ne može nastaviti istekom roka apsolutne zastare, tako se mora postupiti i s izvršenjem kazne, jer zakon nije odredio neki drugi početak tijeka zastare, već samo od dana kad je presuda postala pravomoćna. U svezi s ovim pitanjima treba navesti da i prema pravnom shvaćanju Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 6. prosinca 1989.g., zastara izvršenja kazne počinje teći od dana pravomoćnosti presude.» Pravno shvaćanje sjednice Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 10. studenog 2000.g. (VSRH, Izbor odluka 1/2001.) Tijekom izdržavanja kazne apsolutna zastara se ne prekida Tijekom izdržavanja kazne zatvora ne teče relativna zastara izvršenja kazne. Ako dođe do prekida izdržavanja kazne zatvora zbog bilo kojega razloga, relativna zastara počinje ponovno teći i to od dana prekida. U tom slučaju apsolutna zastara se računa od dana kad je presuda postala pravomoćna. Tijekom izvršenja kazne teče apsolutna zastara izvršenja kazne, tako da se izvršenje te kazne mora izvršiti unutar roka apsolutne zastare. "Ovo pitanje je stavljeno na razmatranje zbog nejasnoće odredbe čl. 23. Kaznenog zakona (Narodne novine, br. 110/97), te dosadašnje odredbe čl. 94. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske. Ta nejasnoća se odnosi na pitanje djelovanja apsolutne zastare u tijeku izvršenja kazne zatvora. Zastara izvršenja u kaznenom pravu predstavlja osnovu za prestanak ovlaštenja nadležnog tijela na izvršenje pravomoćno izrečene kaznene sankcije nakon proteka zakonom određenog roka, računajući od dana donošenja pravomoćne sudske odluke kojom je izrečena kaznena sankcija, jer poslije proteka određenog vremena od donošenja pravomoćne sudske odluke izvršenje kaznene sankcije nije više kriminalno politički opravdano. U praksi sporno je da li tijekom izvršenja kazne teče apsolutna zastara izvršenja kazne zatvora ili se i ona prekida kad je osuđenik započeo s izdržavanjem kazne, kao što je to slučaj kod relativne zastare izvršenja kazne zatvora. Glede ovog pitanja treba navesti da istekom određenog vremena, koje je u zakonu određeno kao rok apsolutne zastare računajući od dana pravomoćnosti presude, zastarijeva svako pravo države na izvršenje kazne, pa iako je izvršenje kazne započelo, jer prema odredbi čl. 23. st. 5. KZ zastara izvršenja kazne i sigurnosnih mjera nastupa u svakom slučaju kad protekne dvaput onoliko vremena koliko je prema zakonu određena zastara izvršenja. Pravomoćno izrečena kazna prema navedenoj odredbi gubi svoj smisao istekom određenog vremena, što je i cilj instituta zastare, jer pri tome treba poći od shvaćanja da početak, trajanje i završetak izvršenja kazne imaju isti pravni sadržaj i da stoga ne mogu uvjetovati različite pravne situacije. Nije sporno da se izvršenje kazne ne može započeti poslije isteka apsolutne zastare, ali je sporno u praksi da li se izvršenje kazne može nastaviti ako u tijeku izvršenja kazne nastupi apsolutna zastara. Uspoređujući ove dvije situacije može se zaključiti da kad se izvršenje kazne ne može započeti poslije proteka apsolutne zastare, onda se izvršenje ne može ni nastaviti ako u tijeku izvršenja kazne nastupi apsolutna zastara. Dakle, iz navedene zakonske odredbe proizlazi da se kazna mora izvršiti unutar roka apsolutne

48 zastare, kao što je slučaj i s kaznenim progonom, za čiju je zastaru propisan isti zakonski rok. Pravo osobe osuđene u odsutnosti da na temelju čl. 410. st. 1. ZKP u roku godine dana od dana kad je saznala za presudu kojoj je osuđena u odsutnosti podnese zahtjev za ponavljanje postupka nije zakonska smetnja za izvršenje te presude, i to u cjelini, kako u odnosu na kaznu lišenja slobode, tako i u odnosu na ostale sankcije, te se rok zastarijevanja izvršenja kazne i u takovom slučaju računa od dana kada je presuda postala pravomoćna. Pravno shvaćanje zauzeto u sjednici Krivičnog odjela VSH održanoj 19. XI 1979. (Pregled sudske prakse br. 16 u godini 1979. , Zagreb 1980.g.) Tokom izdržavanja kazne zatvora ne teče relativna zastara izvršenja kazne. Ako dođe do prekida izdržavanja kazne zatvora zbog bilo kojeg razloga, relativna zastara počinje ponovno teći, i to od dana prekida. U tom slučaju apsolutna zastara računa se od dana kad je presuda postala pravomoćna. Načelni stav XXXVI zajedničke sjednice Saveznog suda, republičkih i pokrajinskih vrhovnih sudova i Vrhovnog vojnog suda održane 17. svibnja 1988. u Splitu. (Pregled sudske prakse br. 40). Radnja kojom je sud, nadležan za izvršenje kazne, dok još teče rok relativne zastare izvršenja kazne, zatražio od prvostepenog suda na temelju čl. 136. st. 1. ZKP da odluči o uračunavanju pritvora u pravomoćno izrečenu kaznu, predstavlja radnju poduzetu radi izvršenja kazne, u smislu čl. 99. st. 3. KZ SFRJ pa je danom poduzete radnje rok relativne zastare izvršenja kazne počeo ponovno teći (čl. 99. st. 4. KZ SFRJ). Zastara izvršenja kazne prekida se danom kad je izdana naredba za izvršenje kazne od prvostepenog suda odsjeku za izvršenje sudskih sankcija, a ne tek danom kad je ta naredba otpremljena iz suda jer je već donošenje naredbe radnja poduzeta radi izvršenja kazne. VSRH, Kzz-19/91 od 24. srpnja 1991. (Pregled sudske prakse br. 50) Zastara izvršenja kazne objedinjene iz više pravomoćnih presuda Relativna zastara jedinstveno izrečene kazne počinje teći od dana pravomoćnosti presude kojom su objedinjene kazne iz više pravomoćnih presuda (čl. 402. ZKP). Međutim, apsolutna zastara izvršenja pojedine od objedinjenih pravomoćnih presuda nastupa nakon proteka roka iz čl. 23. st. 5. KZ, računajući od dana pravomoćnosti presude donesene u odnosu na to pojedino kazneno djelo. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 269/01, od 6. II 2002. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2002.)

49 Kad je izvršenje kazne odloženo (Čl. 94. st. 2. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske) Kad je rješenjem nadležnoga prvostupanjskog suda, na temelju čl. 415. st. 5. ZKP, izvršenje kazne s obzirom na sadržaj podnesenog zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude odloženo, onda kroz vrijeme za koje je izvršenje kazne odloženo, u smislu čl. 94. st. 2. OKZRH, zbog obustave zastare ne teče zastara izvršenja kazne (relativna zastara izvršenja kazne), jer se u tom vremenu prema zakonu izvršenje kazne ne može ni poduzeti. Međutim, u smislu čl. 94. st. 5. OKZRH, zastara izvršenja kazne nastaje u svakom slučaju kad protekne dva puta onoliko vremena koliko se prema zakonu zahtijeva za zastaru izvršenja kazne ( apsolutna zastara izvršenja kazne). Pravno shvaćanje sjednice Krivičnog odjela VSRH od 15. II 1990. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1997.) Tijekom izdržavanja kazne apsolutna zastara se ne prekida Tijekom izdržavanja kazne zatvora ne teče relativna zastara izvršenja kazne. Ako dođe do prekida izdržavanja kazne zatvora zbog bilo kojeg razloga, relativna zastara počinje ponovno teći i to od dana prekida. U tom slučaju apsolutna zastara se računa od dana kad je presuda postala pravomoćna. Tijekom izvršenja kazne teče apsolutna zastara izvršenja kazne, tako da se izvršenje te kazne mora izvršiti unutar roka apsolutne zastare. "Ovo pitanje je stavljeno na razmatranje zbog nejasnoće odredbe čl. 23. Kaznenog zakona (Narodne novine, br. 110/97), te dosadašnje odredbe čl. 94. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske. Ta nejasnoća se odnosi na pitanje djelovanja apsolutne zastare u tijeku izvršenja kazne zatvora. Zastara izvršenja u kaznenom pravu predstavlja osnovu za prestanak ovlaštenja nadležnog tijela na izvršenje pravomoćno izrečene kaznene sankcije nakon proteka zakonom određenog roka, računajući od dana donošenja pravomoćne sudske odluke kojom je izrečena kaznena sankcija, jer poslije proteka određenog vremena od donošenja pravomoćne sudske odluke izvršenje kaznene sankcije nije više kriminalno politički opravdano. U praksi sporno je da li tijekom izvršenja kazne teče apsolutna zastara izvršenja kazne zatvora ili se i ona prekida kad je osuđenik započeo s izdržavanjem kazne, kao što je slučaj kod relativne zastare izvršenja kazne zatvora. Glede ovog pitanja treba navesti da istekom određenog vremena, koje je u zakonu određeno kao rok apsolutne zastare računajući od dana pravomoćnosti presude, zastarijeva svako pravo države na izvršenje kazne, pa iako je izvršenje kazne započelo, jer prema odredbi čl. 23. st. 5. KZ zastara izvršenja kazne i sigurnosnih mjera nastupa u svakom slučaju kad protekne dvaput onoliko vremena koliko je prema zakonu određena zastara izvršenja. Pravomoćno izrečena kazna prema navedenoj odredbi gubi svoj smisao istekom određenog vremena, što je i cilj instituta zastare, jer pri tome treba poći od shvaćanja da početak, trajanje i završetak izvršenja kazne imaju isti pravni sadržaj i da stoga ne mogu uvjetovati različite pravne situacije. Nije sporno da se izvršenje kazne ne može započeti poslije isteka apsolutne zastare, ali je sporno u praksi da li se izvršenje kazne može nastaviti ako u tijeku izvršenja kazne nastupi apsolutna zastara. Uspoređujući ove dvije situacije može se zaključiti da kad se izvršenje ne može ni nastaviti ako u tijeku izvršenja kazne nastupi apsolutna zastara. Dakle, iz navedene zakonske odredbe proizlazi da se kazna mora izvršiti unutar roka apsolutne zastare, kao što je slučaj i s kaznenim progonom, za čiju je zastaru propisan isti zakonski rok. Naime, kao što se kazneni progon ne može nastaviti istekom roka

50 apsolutne zastare, tako da se mora postupiti i s izvršenjem kazne, jer zakon nije odredio neki drugi početak tijeka zastare, već samo od dana kad je presuda postala pravomoćna. U svezi s ovim pitanjem treba navesti da i prema pravnom shvaćanju Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 6. prosinca 1989. godine, zastara izvršenja kazne počinje teći od dana pravomoćnosti presude." Pravno shvaćanje sjednice Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, od 10. XI 2000. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 2000.) Nemogućnost izvršenja kazne zbog toga što se osuđenik nalazio u inozemstvu gdje mu je boravište nepoznato, ne predstavlja smetnju pravne naravi kakvu ima u vidu odredba čl. 83. st. 2. KZ za koje vrijeme zastarjevaje ne bi teklo, već je to smetrnja faktičke naravi kad zastarjevanje teče. Vrhovni sud Hrvatske, Kž-449/68 od 11.04.1968. (Kazneni zakon, autorski prošićeni tekst, Inženjerski biro d.d. Zagreb, 2004.) 11. NAČIN POČINJENJA KAZNENOG DJELA Članak 25. Okrivljenik koji je u prepirki s privatnim tužiteljem, znajući za razdraženost i zloćudnost svog psa, pusti psa s veza pa pas ugize privatnog tužitelja koji zadobije lake tjelesne povrede, ostvaruje obilježje krivičnog djela nanošenja lake tjelesne povrede, ostvaruje obilježja krivičnog djela iz čl. 42. st. 1. KZH, a ne nekog drugog krivičnog djela jer je okrivljeniku pas poslužio kao sredstvo izvršenja krivičnog djela. Okružni sud Slavonska Požega Kž-386/89 U radnjama optuženika kao zapovjednika straže ostvareni su elementi kaznenog djela protupravnog oduzimanja slobode iz čl. 124. st. 3. KZ počinjenog na okrutan način, kad je utvrđeno da je oštećenik po nalogu optuženika zatvoren u zatvor bez ikakve zakonske osnove i ovlaštenja, da je u zatvoru udaran nogom u predjelu glave, sljepoočnice i čela, vezivan, prijetio mu smrću i mučenjem i teško ozlijeđen tako da mu je život bio spašen samo hitnom intervencijom. Naime, optuženik je s obzirom na svoj položaj zapovjetnika imao efektivnu kontrolu nad stražarima koji su mučili oštećenika, ali je unatoč toga propustio odmah poduzeti određene mjere dakle optuženik je kao zapovjednik straže, premda je znao kako stražari postupaju s oštećenikom, zanemario svoju obvezu zapovjednika jer nije spriječio maltretiranje oštećenika, koje je trajalo sve do teškog ranjavanja oštećenika. Vrhovni sud Republike Hrvatske I Kž-852/99 20.12.2000. Ako je sin dao injekciju svojoj djevojci, staroj 17 godina, a onda, kada je ona zapala u komu, odbio pozvati liječnika, zbog čega je djevojka umrla, počinio je u stjecaju kazneno djelo omogućavanja uživanja opojnih droga iz čl. 197. st. 2. OKZRH i ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH. On je zbog svog prethodnog ugrožavajućeg činjenja garant za život djevojke, tj. osoba koja je bila dužna izvršiti činjenje (čl. 28 st. 2. OKZRH), pa odgovara za ubojstvo kao nepravo kazneno djelo nečinjenja čije biće sadrži u sebi i posljedicu. Naprotiv, njegova majka – uz pretpostavku da se njena odgovornst sastoji samo u tome što nije zvala liječnika, iako je bila svjesna stanja u

51 kome se nalazila djevojka – nije garant, pa može odgovarati samo za kazneno djelo nepružanja pomoćii iz čl. 43. st. 1. KZRH, tj, za pravno kazneno djelo nečinjenjem u čije biće ne ulazi posljedica. Vrhovni sud Republike Hrvatske I Kž-516/93 od 30.6.1993. (Kazneni zakon, autorski pročišćeni tekst, Inženjerski biro d.d. Zagreb, 2004.)

12. VRIJEME POČINJENJA KAZNENOG DJELA Članak 26. Kazneno djelo povrede dužnosti uzdržavanja je trajno kazneno djelo, tako da kod trajnih kaznenih djela počinjenja djela počinje teći zabranjenom radnjom, odnosno propuštanjem dužine radnje i traje sve dok kaznenim djelom zabranjeno stanje traje. U konkretnom slučaju, zabranjeno stanje, prema činjeničnom opisu djela iz optužnog prijedloga 11. veljače 1998.g., pa je upravu državni odvjetnik kada tvrdi da zastara nije mogla nastupiti, s obzirom da je riječ o kaznenom djelu za koje je čl. 209. st. 2. KZ propisana novčana kazna ili kazna zatvora do tri godine, za koje kazneno djelo po čl. 19. st. 1. KZ relativna zastara traje tri godine, a po čl. 20. st. 6. istog Zakona aposlolutna zastara šest godina računajući od počinjenja kaznenog djela. Županijski sud Zadar Kž-31/90 10.05.1999. (Kazneni zakon, autorski pročišćeni tekst, Inženjerski biro d.d. Zagreb, 2004.) 13. MJESTO POČINJENJA KAZNENOG DJELA Članak 27. Prema vladajućoj teoriji aprehenzije krađa je dovršena zasnivanjem nove detencije a kod krađe kao trenutnog krivičnog djela u posljedicu se ne računa stanje koje je izazvano djelom. Prema tome, ako su okrivljenici ukrali automobil na teritoriju SR Njemačke, a onda se s njime dovezli na područje Republike Hrvatske, gdje su uhvaćeni djelo je izvršeno isključivo na teritoriju SR Njemačke, pa Republika Hrvatska ne može u tom slučaju zasnivati svoju represivnu vlast na teritorijalnom principu. Međutim, drukčije stoji stvar ako se radi o krivičnom djelu oduzimanja vozila na motorni pogon iz čl. 136. KZH, koje je trajno krivično djelo pa je ono, ako je vožnja započeta u SR Njemačkoj a završena u Republici Hrvatskoj, izvršeno i na području Republike Hrvatske i u tom se slučaju represivna vlast Republike Hrvatske zasniva na teritorijalnom principu. VSRH, IVKž 94/91 od 19. veljače 1992. (Pregled sudske prakse br. 51). Mjesto počinjenja djela kad je u pitanju razmjena krivotvorenih novčanica Kad je optuženik kao strani državljanin u Republiku Hrvatsku unio krivotvorene novčanice USA dolara i dao ih državljaninu Republike Hrvatske da ih za njega razmijeni za prave odnosno za neke druge devize ili u kune, onda je mjesto izvršenja kaznenog djela prema tzv. teoriji ubikviteta ili jedinstva djela određeno i prema mjestu poduzimanja radnje, tj. u stranoj državi i prema mjestu nastupanja posljedice (na teritoriju Republike Hrvatske).

52 S obzirom na to da je mjesto izvršenja ovog djela i na području Republike Hrvatske, gdje je nastupila posljedica, za suđenje je nadležan sud Republike Hrvatske (načelo teritorijaliteta), bez obzira na to što je djelo počinio stranac. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 4/98, od 24. III 1998. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1999.) 14. BEZNAČAJNO DJELO Članak 28. Neosnovano je stanovište da sud može kod svih krivičnih djela iz čl. 170. st. 1. KZ primjenom čl. 4. st. 2. KZ okrivljenika temeljem čl. 321. t. 1. ZKP osloboditi od optužbe, a s obrazloženjem da to krivično djelo predstavlja neznatnu društvenu opasnost zbog malog značaja i odsutnosti štetnih posljedica. Društvena, naime, opasnost tih djela i u takvom ponašanju nekoga prema drugome, koje je protivno moralnim i etičkim shvaćanjima, kao i općeusvojenim pravilima ponašanja. Ovim se krivičnim djelima često zadire u osjetljivu sferu dostojanstva i osjećaja časti i unutarnjeg mira pojedinca, takovi postupci često djeluju na drugoga ponižavajuće, i to je takva štetna posljedica tih krivičnih djela koja se ne može zanemariti, pa je potrebno članove društva od takvih postupaka zaštititi. Zbog toga se ne mogu na sva krivična djela uvrede, koja inače sadrže elemente tog djela, primjenjivati propis čl. 4. st. 2. KZ i donositi presude temeljem čl. 321. st. 1. ZKP. Okružni sud u Karlovcu, Kž 2/76 od 11. II 1976. (Pregled sudske prakse br. 11 u godini 1977., Zagreb 1977.g.) Nije krivično djelo razbojništva iz čl. 132. st. 1. KZH, kad je učinilac uperivši dječji pištolj u oštećenika prisilio da mu da nešto kruha i slanine, jer takvo djelo zbog svog značenja i neznatnosti štetnih posljedica ne predstavlja krivično djelo. VSH, I KŽ 25/83 od 23. II 1983. (Pregled sudske prakse br. 22) Ne radi se o djelu neznatne društvene opasnosti u smislu čl. 8. st. 2. KZ SFRJ, kad je utvrđeno da je optuženik u poslovne isprave unio neistinite podatke u namjeri da omogući nezakonite aktivnosti mijenjanja čekova za gotov novac. Takvim izdavanjem poslovnih isprava neistinitoga sadržaja, i bez obzira na odsutnost koristoljubiva motiva, ugrožava se normalno i zakonito odvijanje pravnog prometa, koji se zasniva na povjerenju u istinitost isprava, pa to predstavlja značajnu društvenu opasnost. Istovremeno nije ostvaren ni drugi konstitutivni element za primjenu čl. 8. st. 2. KZ SFRJ - neznatnost štetnih posljedica - jer su one ostvarene time, što je optuženik krivotvorenjem isprava u stvari prikrio zamjenu čekova za gotov novac, pa se takve posljedice ne mogu ocijeniti neznatnim. VSH, Kzz 24/82 od 19. I. 1983. (Pregled sudske prakse br. 22)

53 Prodaja iznosa od 4.000 DM 1980. godine ne predstavlja objektivno neznatno društveno opasno djelo pa stoga nisu ispunjeni svi potrebni uvjeti za primjenu čl. 8. st. 2. KZ SFRJ. VSH, Kzz-34/1984 od 18. prosinca 1985. (Pregled sudske prakse br. 30). Opstojnost krivičnog djela s obzirom na odredbu čl. 8. st. 2. Krivičnog zakona SFRJ moguće je cijeniti u svakoj fazi postupka. VSH, IV Kž 51/86 od 10. srpnja 1986. (Pregled sudske prakse br. 32). Postojanje neznatne društvene opasnosti u smislu čl. 8. st. 2. KZ SFRJ prosuđuje se prema svim subjektivnim i objektivnim okolnostima konkretnog slučaja, dakle, neovisno o apstraktnoj težini određenog krivičnog djela. “Prema ocjeni ovoga drugostepenog suda, u konkretnom slučaju, kako je to pravilno ocijenio prvostepeni sud, trebalo je optuženike primjenom čl. 8. st. 2. KZ SFRJ, osloboditi optužbe za krivično djelo posluge iz čl. 232. KZH. U pravu je javni tužilac samo utoliko da se s obzirom na vrijeme izvršenja djela (1981) pozajmljeni iznos od 100.000 dinara ne može, sam za sebe, smatrati neznatnim. Međutim, kad se imaju u vidu sve subjektivne i objektivne okolnosti učinjenoga krivičnog djela posebno motiv izvršenja, proizlazi i pored toga zaključak da se radi o neznatnoj društvenoj opasnosti djela. To ne samo zato što su pozajmljeni iznosi u vrlo kratkom roku vraćeni radnoj organizaciji, već prvenstveno imajući u vidu da su osobe kojima su optuženici pozajmili novac dugogodišnji kooperanti njihove radne organizacije, tako da radne organizacije i osoba kojima je novac bio pozajmljen, a osim toga u postupku je utvrđeno da je u radnoj organizaciji postojala praksa da se kooperantima daje avans s tim da je u konkretnom slučaju to učinjeno iz utrška, dakle, nepravilno, a ne preko blagajne.” VSH, I Kž 938/85 od 3. rujna 1987. (Pregled sudske prakse br. 35). Povreda dužne pažnje u odnosu na jednog sudionika u prometu nije krivičnopravno uzročna za povređivanje drugog sudionika, ako prema njemu nema povrede dužne pažnje. Stoga nema uzročnosti u krivičnopravnom smislu kad je vozač u naseljenom mjestu, vozeći brzinom od 50 km/h nastavio vožnju nesmanjenom brzinom iako je na lijevoj strani ceste opazio dijete koje se spremalo prijeći cestu, da bi u trenutku kad je to dijete počelo pretrčavati cestu, započeo s kočenjem, ali je naletio i teško ozlijedio drugo dijete koje je istrčalo na cestu iz putnog jarka s desne strane ceste, a koje vozač objektivno do tada nije mogao vidjeti. Povreda dužne pažnje u odnosu na dijete s lijeve strane ceste irelevantna je za ozljeđivanje djeteta koje je izašlo iz desnog putnog jarka. U odnosu na to dijete nije postojala povreda dužne pažnje, jer je brzina bila u granicama dopuštene za naseljeno mjesto, a optuženik to dijete nije mogao vidjeti prije nego je ono istrčalo na cestu. (Okružni sud u Bjelovaru, Kž-1066/90 od 21. veljače 1991., Naša zakonitost, Pregled sudske prakse, br. 51/92.) Neprihvatljivo je stajalište da bi već samo držanje otkočenog pištolja s metkom u cijevi u pretincu automobila ugrožavalo osobe u blizini te da bi okrivljenik samim time učinio krivično djelo dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom

54 radnjom ili sredstvom iz čl. 153. st. 4. KZH. Nesporno je da pištolj nije opalio dok se nalazio u pretincu, nego u trenutku kad je ispalio iz okrivljenikova džepa kamo ga je okrivljenikov sin, nakon što je bez okrivljenikova znanja uzeo pištolj iz pretinca automobila, i neoprezno ga stavio tako da je pištolj pao na asfalt dijelom u kome se nalazi udarač, pa je pištolj upalio. Stoga nema uzročne veze između propusta okrivljenika koji je pištolj držao u pretincu i ozljede oštećenika. Okružni sud u Bjelovaru, Kž 715/91 od 19. rujna 1991. (Pregled sudske prakse br. 51). Opstojnost kaznenog djela i obzirom na odredbe čl. 8. st. 2. KZJ moguće je ocijeniti u svakoj fazi postupka. «Nije u pravu javni tužilac kad u podnesenoj žalbi ističe da vijeće nije bilo ovlašteno primijeniti propis čl. 8. st. 2. KZJ. Tu odredbu može primijeniti već javni tužilac kad odlučuje o krivičnoj prijavi ako smatra da se s obzirom na odredbe čl. 8. st. 2. navedenog zakona ne radi o krivičnom djelu. Prema tome, nema nikakve sumnje da vijeće javnog tužioca za provođenje istrage, ne zauzme takvo stajalište.» (Iz odluke VSH, Kž-51/86 od 10. srpnja 1996.) Radi se o neznatno društvenom opasnom djelu zlouporabe opojnih droga iz čl. 196. st. 2. OKZRH kada je utvrđeno da je optuženik za vlastite potrebe posadio samo jednu sjemenku konoplje cannabis sativa i uzgojio jednu biljku visine 120 cm. Optuženik nije ni mogao posaditi manje od jedne sjemenke marihuane, pa se s obzirom na tu činjenicu može govoriti o beznačajnom djelu, koje ostaje samo u granicama prekršajne odgovornosti. (Kao u odluci Županijskoga suda u Bjelovaru, Kž-110/98 od 18. lipnja 1998.) Nije u pravu privatni tužitelj kada u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude okrivljenika povrijedio kazneni zakon. Ovo radi toga što je prvostupanjski sud, nakon što je temeljem brižljive ocjene provedenih dokaza s pravom zaključio da u ponašanju okrivljenika ima kako objektivnih tako i subjektivnih obilježja kaznenog djela krađe iz čl. 216. st. 2. i 1. KZ, istovremeno ispravno postupio kada je primijenio odredbu čl. 28. KZ i okrivljenika oslobodio optužbe. Iz provedenih dokaza proizlazi da su okrivljenici izvršenjem kaznenog djela za sebe pribavili beznačajnu imovinsku korist u iznosu od 106,00 kn. U istom iznosu privatni tužitelj pretrpio štetu, no ona mu je sanirana tijekom kriminalističke obrade kada su bale slame vraćene privatnom tužitelju. Činjenica je da je privatni tužitelj slamu ostavio na otvorenom bez ikakovog nadzora i time svojim ponašanjem doprinio izvršenju kaznenog djela. Prema tome, polazeći od načina izvršenja djela, kao i od činjenice da privatni tužitelj ne trpi štetu obzirom da su štetne posljedice otklonjene, zatim imajući u vidu vrijednost prisvojenih stvari kao i stupanj kaznene odgovornosti okrivljenika, te njihovo ponašanje tijekom postupka u kojem su priznali svoje pravno relevantne činjenice odlučne za utvrđivanje njihove odgovornsoti, po mišljenju ovog suda prvostupanjski sud je pravilno postupio kad je primijenjujući odredbu čl. 28. KZ, s obrazloženjem da se rdi o beznačajnom djelu, temeljem čl. 354. toč. 1. ZKP okrivljenika oslobodio optužbe. Žs u Koprivnici, II Kž 256/01 od 13.11.2001. (VSRH, Izbor odluka 1/2002.)

55 Ne može se raditi o beznačajnom kaznenom djelu uništenja i oštećenja tuđe stvari iz čl. 222. st. 1. i 3. KZ kada je utvrđeno da je optuženik u zgradi centra za socijalnu skrb, u postupku bračnog mirenja sa suprugom, tijekom razgovora sa djelatnicom centra, vikao, psovao i razbacivao spise po kancelariji, a nakon toga udario rukama po staklu na ulaznim vratima i razbio ga, oštetivši time centar za iznos od 148,23 kune. Da bi se radilo o beznačajnom kaznenom djelu u smislu odredbe čl. 28. KZ postupci počinitelja trebaju biti očito beznačajni, ne samo s obzirom na njegovu krivnju i nastupjelu posljedicu, već i obzirom na zaštićeno dobro i pravni stav. Sud je ispustio iz vida da je optuženik djelo iz čl. 222. st. 3. KZ počinio na štetu državnog tijela čija je osnovna zadaća pružati pomoć najugroženijoj populaciji građana, te da kroz centar dnevno prolazi veći broj stranaka od kojih su neke frustrirane zbog socijalnih i materijalnih prilika u kojima žive. Kada bi se dozvolilo da ono svoje nezadovoljstvo, uvjetovano životnim neprilikama, izražavaju bahatoi i nasilnički, kao što je učinio optuženik, bila bi u pitanje dovedena sigurnost zaposlenih osoba i njihova efikasnost u obavljanju poslova iz njihove nadležnosti. Žs u Bjelovaru, Kž 90/01 od 07.06.2001. (VSRH, Izbor odluka 1/2002.) Pravilno je postupio prvostupanjski sud kada je, odlučujući o kaznenoj odgovornosti okrivljene, zaključio da se radi o beznačajnom djelu i da je treba osloboditi primjenom odredbe čl. 28. Kaznenog zakona. Naime, iako je okrivljena svojim ponašanjem ostvarila objektivna obilježja kaznenog djela iz čl. 222. st. 1. KZ-a, ispravno je prvostupanjski sud zaključio da se odlučila na inkriminiratno ponašanje (probušila gume na suvlasničkom osobnom automobilu oštećenika) izazvana njegovim nekorektnim ponašnjem kada se automobilom, u vrijeme kad joj je bio najpotrebniji radi obilaženja gorobova na Dan mrtvih, nije htio voziti, već je vozio sa drugim osobama. Pri tom je prvostupanjski sud valjano ocijenio njen stupanj krivnje, jer je na izvršenje djela bila provocirana muževljevim ponašanjem. Pored toga u konkretnom slučaju radi se o suvlasničkoj imovini, te je izvršenjem ovog djela okrivljena počinila i sebi štetu, koja je neznatna. Konačno je i neznatna posljedica za zaštićeno dobro i pravni sustav. Žs u Koprivnici, I Kž 105/02 od 26.3.2002. (VSRH, Izbor odluka 1/2003) Pobijanom presudom okrivljenik je proglašen krivim zbog kaznenog djela – samovlasti – iz čl. 329. st. 1. KZ-a, počinjenog time što je onemogućio privatne tužitelje da se koriste služnošću puta preko njegovog dvornog mjesta. Međutim, po mišljenju ovog suda okrivljenik u žalbi s pravom ističe da je na njegovu štetu ovakvom presudom povrijeđen kazneni zakon, jer privatni tužitelj nema interesa da se služi spornim putem radi dolaženja na svoje dvorno mjesto, obzirom da je u međuvremenu do njegovog dvornog mjesta izgrađen asfaltni kolnik. Upravo ova okolnost novoizgrađenog asfaltnog puta do dvornog mjesta privatnog tužitelja navodi na zaključak da je suvišno inzistiranje privatnog tužitelja na korištenju služnosti puta, da je provođenje sudske odluke kojom se zaštićuje njegov posjed izgubilo svaku razumnu svrhu i u stvari predstavlja objesno parničenje privatnih tužitelja. Istina je da je okrivljenik trebao ustati tužbom za ukidanje prava služnosti puta i da je na inkriminirani način za sebe samovlasno pribavljao pravo za koje je smatrao da mu pripada, a kako u konkretnom slučaju nema štetnih posljedica za pravni sustav i zaštićeno dobro, to je s obzirom na neznatan stupanj okrivljenikove krivnje, valjalo prihvatiti njegovu žalbu te zbog povrede kaznenog zakona preinačiti pobijanu presudu

56 i osloboditi ga optužbe, polazeći pri tom od odredbe čl. 28. KZ-a o beznačajnom kaznenom djelu. Žs u Koprivnici, I Kž 115/02 od 16.4.2002. (VSRH, Izbor odluka 1/2003.) Ne može se smatrati beznačajnim kaznenim djelom u smislu odredbe čl. 28. KZ kazneno djelo krivotvorenja isprave iz čl. 311. st. 2. KZ, počinjeno time što je optuženik ne pripadajuće registarske poločice stavio na prikolicu teretnog vozila i istoga dana se vozilom uputio u Zagreb, prevozeći veću količinu tereta, s namjerom povratak u Viroviticu, ali je u kontroli prometa po djelatnicima policije na putu zaustavljen i u Bjelovaru. Žs u Bjelovaru, Kž 46/02 od 7.2.2002. (VSRH, Izbor odluka 1/2003.) Količina od 1,13 grama opojne droge marihuane ne može se smatrati zanemarivom količinom, zbog čega posjedovanje takve količine opojne droge ne predstavlja beznačajno djelo zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 1. KZ, jer za pravilnu primjenu odredbe čl. 28. KZ, tj. za ocjenu o beznačajnom djelu trebaju biti ispunjene tri pretpostavke – djelo mora biti beznačajno s obzirom na način postupanja počinitelja, njegovu krivnju i nastupjelu posljedicu za zaštićeno dobro i pravni sustav. VSRH, I Kž 191/00 od 21.2.2002. (VSRH, Izbor odluka 2/2003.) Ne može se prihvatiti pravilnim zaključak pobijane presude o beznačajnom djelu kada je utvrđeno da je optuženik više godina u svom domaćinstvu držao četiri komada ručnih obrambenih bombi te drugog eksplozivnog oružja unatoč višekratnim pozivima policije za dobrovoljnu i nekažnjenu predaju takvog oružja, a oglušio se i na traženje djelatnika da preda to oružje prije namjeravane pretrage. «Ne može se prihvatiti pravilnim utvrđenje činjeničnog stanja na kojem sud temelji primjenu kaznenog zakona s zaključkom o beznačajnom djelu. Prvostupanjski sud propušta imati u vidu da je držanje u domaćinstvu četiri komada ručnih obrambenih bombi te ostalog eksplozivnog oružja kroz vrijeme od više godina (od Domovinskog rata) općeopasna radnja sama po sebi i da nije nužno da nastupi i konkretna opasnost u vidu eksplozije i ugrožavanja ljudi i imovine, pa da bi bila ostvarena bića odgovarajućeg kaznenog djela. Stajalište pobijane presude još bi se moglo prihvatiti kada bi protupravna radnja trajala kraće vrijeme ili bi počinitelj imao opravdane razloge što nije, unatoč pozivima za dobrovoljnu i nekažnjivu predaju, predao zabranjeno oružje. Isključenje prostupravnosti držanja zabranjenog oružja u periodima određivanima Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o oružju, nije posljedica neznatne opasnosti takvog ponašanja već je bilo motivirano širom suda da način postupanja optuženika i stupanj njegove krivnje ukazuju na manji značaj njegovog djela, kada se ima u vidu da je od dovršetka Domovinskog rata do 2002. godine u više navarata zakonodavac produljivao rokove za dobrovoljnu nekažnjivu predaju zabranjenog oružja i da optuženik nije poslušao te pozive, a oglušio se i na traženje djelatnika policije i da preda oružje prije namjeravane pretrage. Žs Vt 25/03 od 27.2.2003. (VSRH, Izbor odluka 2/2003.)

57 Razmatrajući žalbu okrivljene i ispitujući pobijanu presudu u skladu s odredbom čl. 379. st. 2. ZKP-a, ovaj sud je utvrdio da je prvostupanjski sud, proglašavajući pobijanom presudom okrivljeni krivom zbog kaznenog djela – neovlaštene uporabe – iz čl. 346. st. 1. KZ-a, na njenu štetu povrijedio Kazneni zakon. Iako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da u djelovanju okrivljene postoje sva zakonska obilježja kaznenog djela iz čl. 346. st. 1. KZ-a, ipak je povrijedio Kazneni zakon kada ju je proglasio krivom za to djelo iz razloga što je propustio primijeniti odredbu čl. 28. Kaznenog zakona o beznačajnom djelu. Naime, polazeći od provedenih dokaza, kao i obrane okrivljene, prvostupanjski sud je s pravom zaključio da je okrivljena kroz inkriminirano razdoblje od 1. siječnja do 10. prosinca 2000. godine kod oštećenika radila bez plaće u vrlo teški materijalnim prilikama i da se je poslužila u tom vremenu robom koja joj je povjerena u radu. Tako se je okrivljena poslužila robom, koristeći se osnovim životnim artiklima, u vrijednosti od 3.647,54 kn, koja vrijednost kroz razdoblje od godinu dana predstavlja mjesečne iznose od 300,00 kn. Nadalje, ako se ima u vidu da je okrivljena nakon inventure podmirila oštećeniku štetu, da nema posljedica za zaštićeno dobro i pravni sustav i da se je okrivljena koristila robom oštećenika u vrijeme kada joj oštećenik nije isplaćivao plaću, tada su se stekli uvjeti za primjenu odredbe čl. 28. KZ-a o beznačajnom djelu. Slijedom toga valjalo je povodom žalbe okrivljene preinačiti pobijanu presudu zbog povrede Kaznenog zakona i osloboditi je optužbe temeljem čl. 354. toč. 1. ZKPa. Županijski sud u Koprivnici, Kž-9/03 od 30. siječnja 2003. godine, (Županijski sud u Koprivnici, Sudska praksa knjiga 6/2004.) Činjenično stanje Prvostupanjskom presudom okrivljenik (rođen 1972.g.,osuđivan) oslobođen je od optužbe temeljem čl. 340. točka 1. ZKP/93, da bi počinio 08.06.1995.g., kazneno djelo krivotvorenja isprave na način da je na svoje osobno vozilo stavio jednu registarsku pločicu sa vozila vlasništvo njegova ocam te se tako sa vozilom koristio u javnom prometu jedan dan, kada ga je zatekla policija. Prvostupanjski sud našao je da postoje okolnosti koje ukazuju da djelo koje je okrivljeniku stavljeno na teret je neznatno društveno opasno «obzirom na način postupanja tj. da je okrivljenik samo izvadio jednu registarsku pločicu iz plastičnog okvira vozila svog oca i ugurao u plastični okvir na prednjoj strani vozila, motiva iz kojih je djelo počinio, tj, da otiđe samo po benzin, da se vozilom sa nepripadajućom pločicom vozio svega oko 15 minuta, da nisu nastupile štetne posljedice za oštećenika, tj. njegova oca, a ni za pravni sustav u cjelini», pa ga je s obzirom na to oslobodio od optužbe. Protiv presude žalbu je podnio državni odvjetnik, zbog povrede Kaznenog zakona. U žalbi državni odvjetnik pobija pravni stav prvostupanjskog suda navodeći da registracija vozila ima višestruko pravno, javno i tehničko značenje dakle ne malo značenje, da je okrivljenik bio svjestan svih okolnosti djela da je po benzin mogao otići pješice što ukazuje da je odluku o počinjenju donio promišljeno, te da je njegovo postupanje bezobzirno, jer je bilo svjesno i voljno pa da nema okolnosti malog značaja djela. Dalje, žalitelj smatra da je natupila štetna posljedica koja nije neznatna, te da je irelevantno što je okrivljenik izvadio jednu registarsku pločicu, a da je odlučno to da je okrivljenik odluku o tome hoće li staviti jednu ili dvije pločice i na koje mjesto donio vodeći računa o tome da policija ne zamijeti da je u javnom prometu vozio neregistrirano vozilo. Isto tako žalitelj smatra da je korištenje vozila od svega 15 minuta irelevantno, jer je takvo korištenje vozila bilo znatno društveno opasno. Žalbene navode žalitelja drugostupanjski sud odbio je kao neosnovan i potvrdio prvostupanjsku presudu.

58 Iz obrazloženja odluke II stupnja Ima pravo žalitelj kada tvrdi da djelo iz čl. 206. st. 1. i 2. KZ RH samo za sebe ne može se smatrati neznatnim, odnosno beznačajnim. Međutim, kada se imaju u vidu sve pobijanm presudom utvrđene subjektivne i objektivne okolnosti ovdje optužbom inkriminiranog događaja, osoba okrivljenika, motiv počinjenja djela, vrijeme trajanja vožnje s jednom vozilu nepripadajućom registarskom pločicom, stoji zaključak prvostupanjskog suda o neznatnoj društvenoj opasnosti djela. Kako izlazi iz obrane okrivljenika i iskaza svjedoka BŠ, okrivljenik je odluku za korištenje vozila s jednom nepripadajućom registarskom pločicom donio u strahu od svađe s ocem radi potrošenog benzina iz očevog automobila. Radilo se o namjeri jednokratne vožnje s određenom svrhom, kupnje benzina za očev automobil. Takav motiv, a imajući u vidu i dob okrivljenika u vrijeme počinjenja djela, pokazuje da je djelo počinjeno zbog mladenačke lakomislenosti, a ne sa sviješću «višestrukog značenja» zabranjenosti preinačenja javne isprave, kako to tvrdi žalitelj. Okrivljenik, kako ističe u odgovoru na žalbu u vrijeme počinjenja djela bio je mlađa punoljetna osoba, iza događaja iz optužbe osnovao je obitelj, traži zaposlenje. Dakle, može se reći da je na početku životnog puta. Činjenica osuđivanosti bi utjecala na mogućnost zaposlenja, a i na daljnji život okrivljenika u najširem smislu. Navedene činjenice: osnivanje obitelji i traženje zaposlenja, pokazuju da okrivljenik nije sklon nedopuštenom ponašanju,već je osoba socijalno prilagođena. Stoga, kada se povezano ocjenjuje s jedne strane lakomislena odluka o jednokratnom korištenju automobila s nepripadajućom registarskom pločicom i, može se reći dječje, pobude okrivljenika za korišenje nepripadajuće registarske pločice, a s druge strane posljedice koje bi osuda imala za daljnji život okrivljenika pokazuju se doista, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud, da je djelo okrivljenika malog značaja, neznatnih posljedica i predstavlja neznatnu društvenu opasnost. KO-1030/97 od 26.11.1998. Kž-130/99 od 07.04.1999. (Općinski sud u Zagrebu, Odabir sudskih građanskih i kaznenih odluka 1999.) Radi se o beznačajnom djelu iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona kad su optuženici nabavili malu količinu tzv. lake droge – marihuane u vrijednosti od 50,00 kn i dali ju na uživanje djevojkama koje su željele, iz znatiželje, probati drogu, u čemu nisu uspjele, jer su bile spriječene nailaskom policije. Radi se o osobama koje su u vrijeme počinjenja djela bile studentice, bez problematičnog ponašanja, pa se njihovo postupanje može ocijeniti mladenačkim i lakomislenim, a to sve ne zaslužuje izricanje kazneno-pravnih sankcija. «Međutim, neovisno o tome što ponašanje optuženica sadrži bitna obilježja inkriminiranih kaznenih djela, koja spadaju u poglavlje kaznenih djela protiv vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, ovaj sud, kao sud drugog stupnja, nalazi da se u konkretnom slučaju radi o beznačajnom djelu u smislu odredbe čl. 28. Kaznenog zakona, a to prije svega s obzirom na način postupanja optuženica, kada se uzme u obzir da su nabavile i dale marihuanu djevojkama koje su željele, iz znatiželje, probati navedenu drogu i koje su dale, svaka po 12,50 kn (ukupno 50,00 kn) za njenu kupnju. Cijelo vrijeme se radi o jednom «probanju» s obzirom da prvi put nisu dobile marihuanu, nego neku drugu materiju. Upravo prilikom pušenja tog jointa koji je smotala opt. H., zatekla ih je policija, pa sve to govori u prilog zaključku da posljedice nisu nastupile za konzumente, a ni za pravni sustav budući da se radi o maloj količini tzv. lake droge. Kako se radi o osobama koje su u vrijeme počinjenja djela bile studentice odnosno pri završetku fakulteta, opt. V.H. je bila apsolventica na Šumarskom fakultetu u Zagrebu, T.H. studentica PMF – geofizike, bez ranije uočenih

59 znakova problematičnog ponašanja, može se zaključiti da su postupale mladenački lakomisleno i da takvo postupanje, s obzirom na odsustvo kvantitete i intenziteta protupravnosti, ne zaslužuje kažnjavanje odnosno izricanje kaznenopravne sankcije. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 201/03-3, od 1. IX. 2004. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2005.) Kad je utvrđeno da je optuženik zasadio jednu stabljiku indijske konoplje, uzgojio je do sazrijevanja, zatim s iste ubrao i osušio lišće, koje sadrži više od 0,3% tetrahidrokanabinola, usitnio lišće i prepakirao u četiri pvc vrećice, sve ukupne težine 136,42 g, tada se njegova djelatnost ne može podvesti pod beznačajno kazneno djelo iz čl. 28. Kaznenog zakona, jer se kaznenim djelom iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona štiti zdravlje ljudi koje štiti država, pa otuda i ovlast države da nadzire i kažnjava proizdvodnju i promet droga i sve druge prateće aktivnosti u vezi s drogom. Stoga ova djelatnost optuženika, bez obzira što je zasadio, uzgojio te presadio jednu indijsku konoplju, ne može predstavljati beznačajno djelo. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 415/03-3 od 30. IX. 2004. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2005.) 15. NUŽNA OBRANA Članak 29. Kod odlučivanja o primjeni odredbe o nužnoj obrani, a posebno kod ocjene intenziteta napada na optuženog treba uzeti u obzir sve konkretne okolnosti po kojima se djelo dogodilo. U času početka napada oštećenog, tj. dok mu se oštećeni približavao mašući nožem, optuženi nije imao pri ruci nikakvo podesno sredstvo obrane, pa kako je-uzmičući, u takvoj situaciji, posegao za kolcem iz plota kraj kojega je uzmicao, mora se uzeti da je upotrijebio jedino sredstvo obrane, koje mu je u danom momentu bilo na raspolaganju, pa se stoga takva obrana ukazuje jedino mogućom i kao takva neophodno potrebnom za odbijanje protupravnog napada. VSH, I Kž 233/73 od 3. IV. 1973. (Pregled sudske prakse u godini 1973., Zagreb 1974.g.) Izazivač odnosno napadač ima također pravo da se brani, ako u toku svađe ili prepirke u kojoj do tada nisu upotrebljavana opasna sredstva, izazvani posegne za sredstvom koje bi izazivača moglo ugroziti do te mjere da dolazi u pitanje njegov tjelesni integritet ili život. VSH, I Kž 422/73 od 19.VI 1973. (Pregled sudske prakse u godini 1973., Zagreb 1974.g.) Nije pravilno stanovište da se nužnom obranom, i to nanošenjem tjelesnih povreda napadaču, može odbijati samo takav napad koji je upravljen na zadavanje teške tjelesne povrede ili na lišenje života. Time je u stvari izraženo stanovište o razmjernosti po vrijednosti između napadnutog dobra i napadačeva dobra, odnosno razmjernosti zla što se obranom nanosi napadaču i zla što je prijetio napadnutom. Naime po čl. 11. st. 2. KZ može se nužnom obranom odbijati protupravni napad na svako dobro zaštićeno krivičnim pravom (život, slobodu, imovinu, čast itd.), pa, prema tome, i tjelesni integritet uopće. Jedini je uvjet (uz istovremenost napada) da su način i sredstvo kojima se napad odbija bili neophodno potrebni za uspješno odbijanje napada. Stoga-za razliku od krajnje nužde (čl. 12. st. 2. KZ) - odredbe čl. 11.

60 st. 2. KZ ne traži razmjernost između pravnog dobra napadača i pravnog dobra napadnutog, odnosno između zla što se nanosi napadaču i zla što je prijetio napadnutom. U skladu s izloženim optuženi nije bio dužan da trpi da ga oštećeni tuku, makar oni nisu namjeravali da ga usmrte ili teško tjelesno povrijede, pa je bio ovlašten da svojim protunapadom odnosno povredom dobara oštećenih odbije njihov napad. Naravno, kod toga ostaje pitanje da li su način na koji je odbijao napad, sredstvo kojim ga je odbijao i dobra napadačeva na koja je bila upravljena njegova obrana u danoj situaciji, s obzirom na sve okolnosti (broj i snaga napadača, način njihovog postupanja, eventualna druga sredstva koja su mu stajala na raspolaganju za odbijanje napada i sl.) bili neophodno potrebni za odbijanje napada. VSH, I Kž 799/76 od 20. V.1976. (Pregled sudske prakse br. 10 u godini 1976., Zagreb 1977.g.) Kad je optuženik tokom prepirke nekoliko puta šakom udario osobu i tako izazvao reakciju te osobe i njezina prijatelja koji su dohvatili cjepanice i potrčali za optuženikom, tada takva provokacija ograničava optuženikovo pravo na nužnu obranu pa one nema pravo na protunapad, kao u konkretnom slučaju kad je s komadom cigle izišao iz dvorišta u koje se sklonio i taj komad bacio u oštećenikovu glavu nanijevši mu teške tjelesne povrede. Okružni sud u Bjelovaru, Kž 110/90 od 31. svibnja 1990. ( Pregled sudske prakse br. 47). Optuženik je nakon svađe u zajedničkoj spavaonici, u prisutnosti još triju svjedoka, ubo nožem oštećenika u grudni koš, zadavši mu teške tjelesne povrede opasne po život, a sve u trenutku kad je oštećenik prišao njegovu krevetu i udarao ga šakama po glavi. Time je učinio krivično djelo ubojstva u pokušaju iz čl. 35. stavak 1. KZH u vezi s člankom 19. KZ SFRJ u prekoračenju nužne obrane. Optuženik je napad mogao odbiti i ubadanjem na neki drugi, ne tako vitalni dio tijela ili ne tako snažnim udarcem. Oštećenik nije u rukama imao nikakav predmet, na napadu je donekle pridonio i sam optuženik svojim prethodnim ponašanjem. Osim toga, optuženik je mogao očekivati da će oštećenika u daljem napadu spriječiti tri prisutna svjedoka koji su i prije intervenirali te na kraju i razdvojiti optuženika i oštećenika. VSRH, I Kž 6/91 od 6. ožujka 1991. (Pregled sudske prakse br. 47). Radi se o prekoračenju granica nužne obrane kao one mjere obrane koja je neophodna da počinitelj od sebe ili drugoga odbije istodobni protupravni napad, kad je naoružani optuženik – policajac pucao u golorukog napadača. «Radi se, naime, o znatnom prekoračenju granica nužne obrane. To prije svega zbog toga što je optuženi policajac, pa je prema tome zbog naravi svoje službe trebao voditi računa da u takvim i sličnim situacijama, u kojima se on manje-više stalno nalazi, pravilno procijeni situaciju i izbjegne svaki sukob s alkoholiziranim građaninom, u kojem se stanju te večeri nalazio oštećenik. On je prema utvrđenju suda, imao koncentraciju apsolutnog alkohola u krvi od 1,11‰ i u urinu od 1,58‰ i prema iskazima saslušanih svjedoka, bio je očito alkoholiziran. Toksikolog je, doduše, naveo da ne može utvrditi koncentraciju alkohola u krvi oštećenika u času događaja, pa to prihvaća i sud, iako je oštećenik umro ubrzo nakon povređivanja pa je notorno da nađena koncentracija alkohola odgovara onoj u vrijeme događaja.

61 Ovaj sud je posebno cijenio da je oštećenik, iako fizički vrlo snažan, bio goloruk pa je optuženik, upravo s obzirom na svoje svojstvo, trebao drukčije postupiti, iako napadnuti, u načelu, nije dužan bježati već se ima pravo na odgovarajući način braniti.» Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 1083/93, od 12.V 1994. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1997.) Kad je između optuženika i oštećenika došlo do sukoba i fizičkog razračunavanja i kad je i jedan i drugi pristao da se na ovaj način obračuna, onda je svaki od njih bio napadač, pa se ni jedan od njih ne može pozivati na nužnu obranu u odnosu na osobu prema kojoj se je i sam nalazio u napadu, dok međusobni napad traje. Vrhovni sud Republike Hrvatske, i Kž 176/91, od 9. XII 1992. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1997.) Optuženik nije počinio krivično djelo ubojstva u pokušaju iz čl . 34. st. 1. u svezi s čl. 17. st. 1. OKZRH u nužnoj obrani, a niti u njenom prekoračenju, bez obzira na to što je oštećenik za vrijeme svađe izvadio džepni nožić i ostao stajati u dvorištu s otvorenim džepnim nožićem u ruci, kad je optuženik otišao u kuću po pušku i odmah po izlasku iz kuće u verandu (a oštećenik je još uvijek stajao na istom mjestu), opalio iz puške, a zatim i sa stuba, u pravcu oštećenika, tako da mu je jedan metak okrznuo kapu na glavi. VSRH, I Kž 334/1995 od 12. rujna 1996.g. (VSRH, Izbor odluka 2/1996). U fizičkom sukobu koji su obojica sudionika htjeli, ni oštećenik ni optuženik ne mogu se pozivati na nužnu obranu, bez obzira na zadobivene povrede u sukobu. «Ne može se prihvatiti žalbena tvrdnja da je kritičnog dana oštećenik napao optuženika tako da je on djelo počinio u nužnoj obrani. U vrijeme neposredno prije događaja oštećenik je, kako je to utvrđeno iskazima više svjedoka, sjedio na klupi pred svojom kućom i nije znao, niti je mogao znati, da će pijani optuženik naići sa zaprežnim kolima. Oštećenik ne negira da je on ustao i krenuo prema optuženiku, ali tvrdi da je prije toga optuženik sišao sa zaprežnih kola i krenuo prema njemu s nožem u jednoj ruci i ciglom u drugoj. Očito su se oni negdje na sredini te međusobne udaljenosti sreli i tada je među njima došlo do fizičkog sukoba, koji su oboje htjeli. Prema tome, niti jedan od njih ne može se pozivati na nužnu obranu. Utvrđeno je da je oštećenik udario kolcem po glavi optuženika, te mu zadao laku tjelesnu povredu, no to je bilo prije nego što su se oni fizički sukobili i počeli obračunavati i prije nego što je optuženik ubo oštećenika. Prema tome, na osnovi svih provedenih dokaza sud prvoga stupnja pravilno uzima utvrđenim da su se optuženik i oštećenik, nakon što su se na pola puta međusobne udaljenosti sastali, počeli hrvati pa i fizički obračunavati, u tijeku kojeg sukoba su pali na zemlju, te je upravo na tome mjestu došlo do povređivanja oštećenika nožem. Dakle, u fizičkom sukobu do kojeg je došlo oštećenik je optuženika udario letvom po glavi i zadao mu laku tjelesnu povredu, dok je nakon toga u nastavku tučnjave optuženik ubo oštećenika nožem u boćnu stanu grudnog koša, te mu zadao tešku i po život opasnu tjelesnu povredu. Tako utvrđeno postupanje optuženika sud je pravilno pravno označio po čl.41. (sada čl. 40.) st.2. KZRH, što je sud također na prihvatljiv način obrazložio.» Vrhovni sud Republike Hrvatske, 1.Kž-685/92, od 18.XI.1993. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1997.)

62 Počinio je djelo ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH u nužnoj obrani optuženik koji je, kada je oštećenik krenuo prema njemu držeći u podignutoj ruci odvijač, nakon što je prethodno bezuspješno opomenuo oštećenika da ne prilazi, preklopnim nožem oštrice dužine 10 cm jedanput oštećenika ubo u predjelu grudi, zadavši mu ubodnu ranu srca, uslijed koje je došlo do unutarnjeg iskrvarenja i smrti. Kretanje oštećenika prema njemu sa odvijačem optuženik je shvatio kao napad koji je za njega ugrožavajući s obzirom na razliku u godinama (optuženik 72, a oštećenik 49 godina) i fizičku snagu, pa kada je u takvoj situaciji izvadio iz džepa nož na rasklapanje, kao sredstvo koje mu je u tom času bilo jedino dostupno, i u odbijanju istodobnog protupravnog napada zadao oštećeniku jedan ubod braneći se od takvog napada, optuženik je postupao u granicama nužne obrane. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 272/95, od 31. III 1999. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 2000.) Počinila je djelo ubojstva u pokušaju iz čl. 34. st. 1. KZRH u vezi čl. 17. st. 1. OKZRH u nužnoj obrani optuženica koja je, kada ju je njen muž jednom rukom držao oko vrata kako se ne bi pomicala, a drugom udarao stisnutom šakom po glavi, uspjevši se istrgnuti, dohvatila kuhinjski nož oštrice dužine 12 cm i njime dva puta zamahnula prema oštećeniku, nanijevši mu pored rane lijevog gluteusa, koja ozljeda je lake naravi, i ubodnu ranu lijevog prsišta sa prodorom zraka i izljevom krvi u prsište, koja ozljeda je teške naravi. U konkretnom slučaju s obzirom na sve okolnosti pod kojima se djelo dogodilo optuženica objektivno nije mogla na drugi, manje opasan način, uspješno odbiti istodobni protupravni napad oštećenika, pa je njena obrana bila nužna u smislu odredbe čl. 7. st. 3. OKZRH. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 296/98, od 18. VIII 1999. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 2000.) Od optuženika koji se nalazi u stanju nužne obrane ne može se tražiti da napad odbije pucanjem u noge napadača ako nema vremena hladno i trezveno prosuditi situaciju. Prema tome, postupao je u granicama nužne obrane optuženik kojeg je njegov sin napao u hodniku zajedničke kuće, izašavši naglo iz svoje sobe s podignutom sjekirom u ruci, tako da je optuženik imao vremena samo podignuti već pripremljenu pušku i ispaliti smrtonosni hitac u napadačev prsni koš. (Kao u odluci VSRH, Kž928/90 od 25. svibnja 1991.) Ne stoji tvrdnja da se optuženik nalazio u stanju nužne obrane pa je, bojeći se za svoj život, pucao. U vezi s tim treba reći da pri ocjeni da li se radilo o nužnoj obrani nikako ne može biti bez značaja, periferno, to što je oštećenik pogođen u leđa. Naime, iz nalaza vještaka sudske medicine nedvojbeno proizlazi da su usta cijevi u času kada je pucano morala biti oštećeniku iza leđa, odnosno neznatno desno. Taj položaj oštećenika kojeg je utvrdio vještak u cijelosti je podudaran s kazivanjem oštećenika. Okrenut leđima u odnosu na optuženika, oštećenik ga posve sigurno nije napao, pa sud prvoga stupnja opravdano utvrđuje kako nema nikakva razloga za zaključak da se optuženik nalazio u stanju nužne obrane, dakle, ni u prekoračenju iste. (Kao u odluci VSRH, Kž-32/91 od 26. ožujka 1991.) Sud je utvrdio postojanje od strane oštećenika, ali taj je napad najprije bio verbalan, a zatim je oštećenik razbio staklo na vratima (koja nisu njegovo vlasništvo). Taj čin – napad oštećenika, očito nije poduzet zbog ugrožavanja oštećenika, a ni nekog njegovog pravnog dobra, pa ga treba cijeniti samo kao okolnost koja je prouzročila jaku razdraženost optuženika i njegovu smanjenu ubrojivost u vrijeme počinjenja djela. Tome treba dodati da je oštećenik, nakon što je razbio staklo, stajao kada je bio udaren

63 kroz razbijeno okno, pa se ne može raditi o nužnoj obrani. (Kao u VSRH, Kž-671/92 od 20. listopada 1992.) Ako se dvije osobe međusobno obračunavaju, obojica su napadači, oba napada su protupravna, pa se ne mogu pozivati na nužnu obranu: a) Kao što je navedeno u odluci VSRH, Kž-655/87 od 29. ožujka 1989., u kojoj se ističe da je sud prvoga stupnja sve navedene obrane optuženika vrlo detaljno i savjesno analizirao, te je s obzirom na cjelokupan rezultat rasprave opravdano zaključio kako iz utvrđenih činjenica proizlazi da su se optuženici najprije prepirali, psujući pri tome jedna drugoga, zatim međusobno naguravali (prema iskazu svjedoka), što je pretvorilo međusobni fizički obračun u kojem su čas jedan, čas drugi padali na tlo. S obzirom na ove činjenice, zatim s obzirom na povrede i jednog i drugog optuženika, koje su nastale u međusobnom fizičkom obračunu, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da su se oni nalazili u ulozi međusobnih napadača. Naime, napad i jednog i drugog bio je protupravan, pa se stoga ni jedan od njih ne može pozvati na stanje nužne obrane, a kada ne postoji nužna obrana, optuženici se ne mogu pozivati na njezino prekoračenje. b) Jednako tako, pravo na nužnu obranu nema optuženik koji je, držeći nož u ruci, pozvao «najjačega» da se s njim obračuna, a onda je ubo nožem u prsa i lišio života oštećenika koji je prihvatio izazov i zajedno s još dvije osobe držeći bokser u rubi krenuo na optuženika. Tko poziva na obračun i izlazi iz gostionice da bi se obračunao, ima jasno izraženu namjeru za tučnjavom te nema pravo na nužnu obranu. On taj sukob želi, on ga provocira te se sam nalazi u protupravnom napadu. (Kao u odluci VSRH, Kž-41/92 od 28. travnja 1992.) c) Oštećenik ne negira da je on ustao i krenuo prema optuženiku, ali tvrdi da je prije toga optuženik sišao sa zaprežnih kola i krenuo prema njemu s nožem u jednoj ruci i ciglom u drugoj. Očito su se sreli negdje na sredini te međusobne udaljenosti i tada su se fizički sukobili, što su obojica htjeli. Prema tome, ni jedan od njih ne može se pozivati na nužnu obranu. Utvrđeno je da je oštećenik udario kolcem po glavi optuženika, te mu zadao laku tjelesnu povredu, no to je bilo prije nego što su se fizički sukobili i počeli obračunavati i prije nego što je optuženik ubo oštećenika. Prema tome, na osnovi svih provedenih dokaza sud prvoga stupnja pravilno uzima utvrđenim da su se optuženik i oštećenik, nakon što su se na pola puta međusobne udaljenosti sastali, počeli hrvati, pa i fizički obračunavati. Tijekom tog sukoba pali su na zemlju, te je upravo na tome mjestu oštećenik povrijeđen nožem. Dakle, u fizičkom sukobu oštećenik je optuženika udario letvom po glavi i zadao mu laku tjelesnu povredu, dok je nakon toga u nastavku optuženik ubo oštećenika nožem u bočnu stranu grudnoga koša, te mu zadao tešku i za život opasnu tjelesnu povredu. Tako utvrđeno postupanje optuženika sud je pravilno pravno označio po čl. 41. (40) KZRH, što je sud također na prihvatljiv način obrazložio. (Kao u odluci VSRH, Kž-658/92 od 18. studenoga 1993.) Kod nužne obrane protupravni napad mora potjecati isključivo od čovjeka. Okružni sud u Bjelovaru u svojoj odluci Kž-341/91 od 24. travnja 1991. navodi da je oštećenik na sredini mosta ostavio svoj motorkotač, čime je onemogućio okrivljeniku da prolazi traktorom cestom kojom ima pravo nužnog prolaza, što nije protupravni napad od toga bi se okrivljenik imao pravo braniti tako da oštećenik tri puta ošamari.

64 Nema nužne obrane ako je napad prestao, npr. u slučaju kada su oštećenici prisilili na bije iz gostionice optuženika, nakon što su ga protupravno napali, te su krenuli za njim oboružani bocom, odnosno kriglom. Uočivši da optuženik iz svog parkiranog automobila uzima pištolj, stali su na udaljenosti od desetak metara, tako da je jednog usmrtio, a drugog tjelesno povrijedio. (Kao u odluci VSRH, Kž-743/81 od 23. prosinca 1981.) Radi se o nužnoj obrani, a ne o njezinom prekoračenju kada je utvrđeno da je oštećenik iznenada, s leđa napao optuženika, udarajući ga po glavi i leđima višežilnim bakrenim plastificiranim kabelom debljine 1,5 cm, uslijed čega je optuženik bio obliven krvlju po licu i ostao bez naočala. Napad oštećenika nije prestajalo ni nakon što je optuženiku oduzeo pištolj na plin, uz činjenicu da se optuženik dalje nije mogao povlačiti, jer je došao do zida, a na raspolaganju je imao još samo nož. S obzirom na takvu situaciju u kojoj se našao optuženik, upotrebljavajući nož njega obrana nije izašla izvan okvira nužne obrane da od sebe odbije protupravni oštećenikov napad. (Kao u odluci VSRH, Kž-635/86 od 30. kolovoza 1988). Postupao je u granicama nužne obrane optuženik kojega je oštećenik napao u parku udarajući ga tupim i tvrdim predmetom po glavi i tijelu i koji je oštećeniku zadao nožem tri ubodne rane na grudnom košu koje su bile teške jer oštećenik nije prestao napadati ni nakon zadobivanja prva dva uboda nožem. (Kao u odluci VSRH, Kž226/91 od 17. srpnja 1991.) Nužna obrana je dopuštena i ako je napadač alkoholiziran, kako je to navedeno u odluci Okružnog suda u Zagrebu Kž 1659/81 od 20. listopada 1981., u kojoj stoji da nije prihvatljivo stajalište žalitelja da se okrivljenik nije trebao braniti, nego da je bilo dovoljno da se odmakne od oštećenoga i time izbjegne njegov napad. Naime, svatko se ima pravo braniti od protupravnog napada druge osobe, bez obzira na to da li je napada bio alkoholiziran i u kojoj mjeri, a stupanj alkoholiziranosti napadača može biti odlučan samo za ocjenu potrebnog intenziteta obrane. U konkretnom slučaju okrivljenik se, odgurnuvši oštećenog koji je zamahnuo da ga udari, nesumnjivo ponašao u granicama dopuštene i potrebne obrane od konkretnog napada oštećenika i nije tu obranu prekoračio. Ne može se pozivati na nužnu obranu da bi se spriječio eventualni budući napada kako navedeno u odluci VSRH, K-785/90 od 7. veljače 1991., u kojoj se navodi kako je utvrđeno kao nesporno da je oštećeni stanovito vrijeme ležao na svom krevetu i čitao roman kada je optuženik nakon razmišljanja odlučio da ga liši života. Da je doista bilo tako, tj. da je oštećenik u času počinjenja ležao i čitao pokazuju svi materijalni tragovi, a posebno zakrvavljen roman koji je nađen prilikom uviđaja na krevetu na kojem je oštećenik ubijen. U takvoj situaciji je, dakle, optuženik nakon stanovitog razmišljanja, makar su pri tome njegove mogućnosti shvaćanja prema mišljenju psihijatrijskog vještaka bile bitno smanjene, odlučio oštećenika toga časa ubiti iako ga ovaj tada nije napadao niti mu je prijetio, a nije imao razloga smatrati da mu 26. srpnja poslijepodne napad neposredno predstoji, sve ako bi i bilo točno da je oštećenik govorio kako će ga 27. srpnja «pospremiti» a za što inače objektivno nema nikakvih dokaza. Naime, o ličnosti oštećenika pozitivno iskazuju svi svjedoci i bez obzira na izolirani incident s nožem i bacanjem optuženikovih stvari kroz prozor – do čega je u krajnjoj liniji doveo prema iskazima svih svjedoka upravo optuženik svojim konstantnim uznemiravanjem oštećenika, onemogućavajući mu noćni san i odmor – onda zabludu o egzistentnom predstojećem napadu treba isključiti. Optuženik navodi da se na djelo odlučio da spriječi eventualni budući napad oštećenika na njega, a takav postupak ne predstavlja otklanjanje neposredno predstojećeg napada, sve ako je optuženik u zabludi dosita držao da bi ga oštećenik sljedećeg dana mogao ubiti.

65 Subjektivni osjećaj ugroženosti o kome optuženi govori i za koji je sud prvoga stupnja utvrdio da doista postoji (iako bez stvarnog razloga) olakšavajuća je okolnost koja treba biti vrednovana pri odmjeravanju kazne, ali nikako okolnost koja bi mogla utjecati na ocjenu o postojanju nužne obrane, odnosno njezinog prekoračenja u zabludi. Ne može se pozivati na nužnu obranu optuženik koji je tijekom svađe prvi upotrijebio opasno sredstvo, makar je druga strana bila izazivač svađe, kako je navedeno u odluci VSRH, Kž-1177/92 od 10. veljače 1993., u kojoj stoji da se ni po ocjeni toga suda, prema stanju stvari optuženik ne može pozvati na nužnu obranu. Naime, dovoljno je pouzdano da je fizičkom sukobu između optuženika i oštećenika prethodno verbalni duel u kojem su se njih dvojica međusobno psovali. Za utvrđivanje odlučne činjenice o kojoj ovisi primjena odredaba o nužnoj obrani nije od posebnog značenja tko je od njih dvojice započeo svađu. Naime, na nužnu obranu ne može se pozvati ona strana koja tijekom svađe ili prepirke, u kojoj do tada nisu upotrebljavana opasna sredstva, prva posegne za sredstvom kojim bi se mogao ugroziti tjelesni integritet ili život druge strane, pa makar ta druga strana bila izazivač. Zato ovdje i nije presudna okolnost da su optuženik i svjedok Ž. I. Iskazali da je oštećenik prvi opsovao optuženika, a oštećenik i svjedokinja K. V. da je optuženik bio taj koji je započeo svađu. «Iako su oštećenica i optuženik podjednake visine, odnosno oštećenik je tek nešto viši od optuženice s obzirom na mušku strukturu mišića, ne može se prihvatiti da bi i njihove snage bile podjednake. Uostalom, ništa ne opovrgava obranu optuženice da se ona nastojala obraniti od oštećenika vikanjem i odguravanjem, ali da to nije uspjela tijekom petnaest minuta, te da je tada dohvatila nož i ubola oštećenika. Pri svemu tome treba imati na umu i činjenicu, o kojoj također govori optuženica, da se nitko nije nalazio u kući i da su prozori bili zatvoreni, pa optuženica nije mogla očekivati ni da bi vikanjem dozvala eventualne prolaznike ili susjede. Prema tome optuženica hvata sredstvo koje joj u taj čas i u položaju u kojem se nalazila jedino stoji na raspolaganju, a to je kuhinjski nož koji stoji na obližnjem elementu. Njime ubada oštećenika i to u nogu, čime ni s obzirom na sredstvo, a ni obzirom na dio tijela u koji ubada oštećenika, ne prekoračuje granice nužne obrane. (Iz odluke VSRH, Kž-821/94 od 28. ožujka 1995.) Ne radi se o pokušaju ubojstva u nužnoj obrani, a ni o njezinom prekoračenju kako se navodi u odluci VSRH, Kž-334/95 od 12. rujna 1996., u kojoj stoji: «Za prosudbu je li optuženik bio u nužnoj obrani, nije odlučno što je za vrijeme svađe u dvorištu oštećenik izvadio iz džepa noć, zapravo džepni nožić na preklapanje (kako je to navodno, učinio i dvadeset dana prije i kad mu je optuženik nož oduzeo), nego to da je on otišao u kuću po pušku, a oštećenik je ostao u dvorištu. Optuženik je pucao prema oštećeniku iz daljine i jedna čahura nađena je unutar verande, a druga na dvorištu. Kako prema nalazu balističkog vještaka puška iz koje je pucano izbacuje čahuru prema unaprijed i desno, to je optuženik pucao već iz unutrašnjosti verande, a potom sa stuba. Upravo to govori da se optuženik približavao oštećeniku.» Prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda sve su odlučne činjenice u pobijanoj presudi pravilno utvrđene, ali je sud izveo pogrešan pravni zaključak, tj. da optuženik nije postupao u prekoračenju nužne obrane. Sud je utvrdio da se događaj odvijao bez prekida, dakle u vremenskom kontinuitetu. Nakon izlaska iz lokala optuženik se prema utvrđenju suda natraške povlačio pred oštećenikom koji je skinuo odjeću i nastavio se kretati prema optuženiku, te ga je više puta upozorio da će pucati ako se oštećenik ne zaustavi u svom kretanju prema njemu.

66 Da se nije radilo o nužnoj obrani, sud prvenstveno zaključuje zato što je optuženik pucao u oštećenika kada je ovaj od njega bio udaljen oko 2 metra, a ne neposredne blizine, pada u takvoj situaciji njegova obrana nije bila nužna u smislu čl. 7. st. 2. OKZRH, koji se pravni zaključak ne može prihvatiti. Prvostupanjski sud utvrdio je da se optuženik prestrašio takva ponašanja i kretanja oštećenika koji je, također nesporno, bio fizički vrlo snažna osoba. Zato je on da bi se obranio i zaustavio oštećenika koji mu je prilazio i koji je svakako pokazao želju za fizičkim obračunom, počeo pucati kad mu se ovaj približio na oko 2 metra. Pogrešno je pravno rezoniranje suda da kontinuirano kretanje oštećenika prema optuženiku nije protupravni napad, jer nije bilo i zamaha rukom prema oštećeniku, odnosno neposrednog fizičkog kontakta. Naime, pravno na nužnu obranu postoji i kad napad još nije započeo, ali neposredno prijeti, a na takvu situaciju svakako upućuje sve utvrđene činjenice. Prema tome, iz svih pravilno utvrđenih činjenica, kako u izreci tako i u razlozima pobijane presude, nedvojbeno proizlazi pravni zaključak da je optuženik u oštećenika pucao u nužnoj obrani čije je granice, međutim, u znatnoj mjeri prekoračio» (Iz odluke VSRH, Kž-1083/93 od 12. svibnja 1994). Optuženik je postupao u nužnoj obrani kako se navodi u odluci VSRH, Kž42/96 od 10. listopada 1996., u kojoj stoji: «Naime točno je to da je optuženik, prema iskazu svjedoka, oštećeniku opsovao majku, a potom i majku i oca, uvrijedio ga tako da je ovaj otišao u svoju sobu, ali je i optuženik pošao u svoju sobu, kao to iskazuje sam oštećeni. Dakle, verbalni sukob je prestao, no nakon toga oštećenik izlazi iz svoje sobe, prilazi optuženiku, snažno ga udara i ruši na pod. I tada, zakoračuje optuženika i nastavlja ga tući a sam izjavljuje: 'Bacio sam se na njega i kleknuo koljenima na njegova prsa, te mu rekao što će sad biti'. Optuženik je star čovjek (rođen 1918. godine), pa je logičan zaključak prvostupanjskog suda da je, srušen od znatno mlađeg oštećenika (rođenog 1957. godine), pa i snažnijeg, koji kleči na njemu i dalje ga udara, bio bespomoćan sve dok nije posegnuo za nožem, jedinim sredstvom na dohvatu ruke, i njime se počeo braniti. Istina, on je nanio oštećeniku pet povreda nožem, sve lake, ali nijednu nakon što je oštećenik prestao sa zlostavljanjem, nego sve s poda, u ležećem položaju i za vrijeme dok je oštećenik na njemu i dok ga udara. Optuženik je postupao u nužnoj obrani, neovisno o tome je li u trenutku kad je ispaljen metak na oštećenika, on imao prema njemu uzdignutu štaku da ponovno zada udarce, ako i neovisno o tome što je povod za prepirku inače dao optuženik. Oštećenikov se napad, naime, sastojao od niza ponižavajućih udaraca štakom po glaci i drugim dijelovima optuženikova tijela, pri čemu se optuženik, koji je inače sve to vrijeme imao pištolj, branio samo rukama i uzmicao natraške, i to sve dok nije povukavši se do tuba «obale», praćen udarcima, pao. Tek tada je, pridižući se, gotovo istodobno, optuženik, koji je u to vrijeme bilo bitno smanjeno uračunljiv zbog stanja alkoholiziranosti, zbog teške somatske bolesti, kao i osjećaja povrijeđenosti zbog doživljenog poniženja, izvukao pištolj i počeo pucati na oštećenika. (VSH, Kž-208/83 od 23. studenog 1983., Naša zakonitost, Pregled sudske prakse, br. 23/84). (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) Obrana nije razmjerna napadu ako napadnutome stoji na raspolaganju vrijeme za izbor načina uporabe sredstva koje u obrani koristi, onda je on dužan uporabiti to sredstvo na manje opasan način, naravno ako je i takav način uspješan. Nema dvojbe da je u konkretnoj situacii (unatoč fizičkoj snazi i agresivnosti oštećenika, zato jer je on bio goloruk i u skučenom prostoru na podu oslonjen rukama i nogama

67 «četveronoške», a optuženik je stajalo sa sjekirom u ruci) optuženiku stajalo na raspolaganju i vrijeme imogućnost da tom istom sjekirom s više slabijih udaraca,ili pak po drugim dijelovima tijela tako da ne ugrozi život oštećenika, odbije od sebe taj istodobni protupravni napad oštećenika. Budući da optuženik nije tako postupio, prekoračio je granice nužne obrane. Vrhovni sud Republike Hrvatske Kž-267/92 Smatra se da je riječ o putativnoj nužnoj obrani kada počinitelj u čiji stan noću provaljuje susjeda da bi pozvala liječnika s njegova telefona tako da drškom metle razbija staklo na njegovim ulaznim vratima, pri čemu on dršku metle zamijenjuje za pušku i nožem ubada susjedu. Vrhovni sud Republike Hrvatske I Kž-936/90 Nema pravo na nužnu obranu lovokradica prema kome je lovočuvar uperio pušku i povikao: Stoj ili pucam.» Vrhovni sud Hrvatske Kž-909/78 Optužnim aktom stavljeno je optuženicima na teret djelo ubojstva u pokušaju počinjeno u prekoračenju nužne obrane iz čl. 34. st. 1. KZRH u vezi s čl. 7. st. 3. i čl. 17. st. 1. OKZRH. Prvostupanjski sud je optuženike oslobodio optužbe na temelju čl. 340. st. 1. ZKP, utvrdivši da je djelo počinjeno u nužnoj obrani, u kom pravcu izreka presude sadrži pored podataka o optuženom, odluku kojom se optuženik oslobađa optužbe za djelo za koje je optužen (čl. 347. st. 3. ZKP/93). Dakle, sud nije smio mijenjati činjenični opis djela za koje je djelo počinjeno u nužnoj brani. Izreka presude kojom se optuženika oslobađa optužbe, isto kao i izreka odbijajuće presude, u izreci mora sadržavati činjenični opis djela kakav je sadržan u optužnici. Vrhovni sud Republike Hrvatske I Kž-926/95 09.09.1998. (Kazneni zakon, autorski pročišćeni tekst, Inženjerski biro d.d. Zagreb, 2004.) Napadnutog koji je u nužnoj obrani teško tjelesno ozlijedio napadača valja osloboditi optužbe usprkos tome što je državni odvjetnik njegovo ponašanje pogrešno označio kao teško kazneno djelo protiv opće sigurnosti opće sigurnosti iz čl. 271. st. 1. u svezi čl. 263. st. 1. KZ. Županijski sud u Bjelovaru, Kž-195/04-3 od 1.7.2004. (Općinski sud u Bjelovaru, K-450/98) (Hrvatski ljetopis ta kazneno pravo i praksu, 2/2004.) Ne može se pozivati na nužnu obranu onaj koji je želio sukob, tj. onaj koji je svojim svjesnim djelovanjem isprovocirao fizički napad. Kad je prema tome utvrđeno da su optuženici bacanjem pivske boce svjesno isprovocirali napad oštećenika, pri čemu je jedan od oštećenika ubijen, dok je prema drugom oštećeniku djelo ubojstva ostalo u pokušaju, ne može na njihovoj strani biti ni govora o nužnoj obrani ili o njenom prekoračenju. VSH, I Kž-432/83 od 20. VII 1983. (Pregled sudske prakse br. 23). Optuženica je počinila krivično djelo iz čl. 40. st.3. KZRH u vezi s čl. 7. st. 1. OKZRH u nužnoj obrani, a ne u prekoračenju te obrane ( odbijajući od sebe istodobni

68 protupravni napad), kad je utvrđeno da je ona, ali tek nakon što ju je oštećenik, u namjeri da je uporabom sile prisili na spolni snošaj, oborio na pod kuhinje pored kuhinjskih elemenata tako da je ležala leđima na tlu, a oštećenik svojim koljenima pritiskivao njezine noge i pokušao desnom rukom skinuti svoje hlače i gaće, a zatim je pokušao otkopčati njenu haljinu u čemu nije uspio, jer se ona branila vičući i odguravajući oštećenika od sebe, pri čemu joj je oštećenik zadao više lakih tjelesnih ozljeda, a u prijeko potrebnoj obrani, nije uspjela kroz više od petnaestak minuta, a nitko se nije nalazio u kući, prozori su bili zatvoreni, pa nije mogla očekivati da će vikanjem dozvati eventualne prolaznike upomoć ili susjede, iz ležećeg položaja dohvatila nož s kuhinjskog elementa, sredstvo koje joj je u taj čas i u položaju u kojem se nalazila, jedino stajalo na raspolaganju na dohvat ruke i njime ubola oštećenika u nogu, spriječivši time daljnji protupravni napad oštećenika, kojeg dakle, na lakši način nije mogla odbiti. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 821/94. 11. V 1994. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1999.)

Od optuženika koji se nalazi u stanju nužne obrane ne može se tražiti da napad odbija pucanjem u noge napadača ako on nema vremena da hladno i trijezno prodsudi situaciju. Prema tome, postupao je u granicama nužne obrane optuženik koga je njegov sin napao u hodniku zajedničke kuće, izašavši naglo iz svoje sobe s podignutom sjekirom u ruci, tako da je optuženik imao vremena samo da podigne već pripremljenu pušku i opali smrtonosni hitac u napadačev grudni koš. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 928/90, od 25. V 1991. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1999.) Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da optuženik nije postupao u nužnoj obrani, pa ni u prekoračenju njenih granica, jer je oštećenik prestao udarati M.LJ., koja ga je svojim ponašanjem isprovocirao, a optuženiku nije prijetila nikakva opasnost od oštećenika, jer se optuženik nalazio uz svoje prijatelje, fizički je dobro razvijen, udaljen je bio od oštećenika oko dva metra, a upravno on nije pravio nered, pa dakle, oštećenik ništa protiv njega i ne bi poduzeo, ali je unatoč toga optuženik potegao pištolj, usmjerio ga u oštećenika i pucao čim se je on okrenuo u pravcu gdje je bio optuženik. VSRH, I Kž 513/1997 od 11. ožujka 1999.g. (VSRH, Izbor odluka 1/2000.) Nema pravo na nužnu obranu optuženik koji je, držeći nož u ruci, pozvao "najjačega" da se s njim obračuna, a onda ubo nožem u prsa i lišio života oštećenika koji je prihvatio izazov i zajedno još s dvije osobe, držeći bokser u ruci, krenuo na optuženika. Tko poziva na obračun i izlazi iz gostionice da bi se obračunao, ima jasno izraženu namjeru za tučnjavom te nema pravo na nužnu obranu. On taj sukob želi, on ga provocira te se sam nalazi u protupravnom napadu. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 41/92, od 28. IV 1992. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 2001.) Kod odlučivanja o primjeni odredbe o nužnoj obrani iz čl. 7. st. 1. OKZRH, a posebno kod ocjene intenziteta protupravnog napada na optuženika, treba uzeti u obzir sve konkretne okolnosti pod kojima se djelo dogodilo.

69 Kad je međusobni položaj oštećenika i optuženika bio na udaljenosti oko 10 metara i kad je oštećenik stajao držeći sjekiru objema rukama u visini trbuha, a nije ju podizao, nije se kretao, te nije ni verbalno prijetio optuženiku da će ga fizički napasti, već mu je dobacivao da mora iseliti, a optuženik mu je govorio da «briše» jer mu je «isteklo vrijeme», onda takav postupak oštećenika ne može predstavljati ni napad, a ni nagovještaj neposrednog napada, jer život i tjelesni integritet optuženika neposredno nisu bili ugroženi. Kad je optuženik u toj situaciji – posebno kad se ima još u vidu i to da je na licu mjesta od početka samog događaja bio prisutan policajac i da je oštećenik fizički znatno slabiji od optuženika – izvadio pištolj i s udaljenosti oko 10 metara ispalio nekoliko hitaca u oštećenika, otpada svaka mogućnost da se optuženikov postupak procjenjuje u smislu čl. 7. OKZRH kao nužna obrana. «Ako se uzme u obzir utvrđena i neosporna činjenica da je oštećenik sjekiru držao objema rukama u visini trbuha, a nije ju podizao, te nije ni verbalno prijetio optuženiku da će ga napasti, a jer je i prema obrani samog optuženika njemu govorio da se udalji, odnosno da «briše» jer mu je «isteklo vrijeme», onda takav postupak oštećenika ni u svjetlu onoga što tvrdi optuženik ne može predstavljati ni napad, a ni nagovještaj neposrednog napada, zbog čega otpada svaka mogućnost da se optuženikov postupak procjenjuje u svjetlu čl. 7. OKZRH kao nužna obrana, a jer život i tjelesni integritet optuženika neposredno nisu ugroženi. Sve ovo i pogotovo stoga što je na licu mjesta od početka događaja bio prisutan policajac, a i stoga što je oštećenik prema utvrđenju pobijane presude nesrazmjerno slabiji od optuženika» Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 292/94, od 13. X 1994. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1997.) Nužna obrana u slučaju nerazmjernosti između napadnutog i povrijeđenog dobra Postupala je u granicama nužne obrane žena koja je ubola nožem u koljeno napadača koji je nad njom započeo silovanje i pri tom mu nanijela tešku ozljedu koja je dovela do iskrvarenja i smrti. VSRH, I Kž 821/1994.od 28. ožujka 1995. (Županijski sud u Gradu Zagrebu K-335/90) VSRH, Izbor odluka 1/1995, str. 141 (Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu 1/1996). Kad je optuženik, nakon što je oštećenik vrijeđao njegova oca i supruga, uzeo automatsku pušku i krenuo prema mjestu na kojem se nalazio oštećenik u namjeri da se s njim obračuna, te dolaskom u blizinu oštećenika u njega ispalio cijeli rafal, ne može se pozivati na to da je krivično djelo ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH počinio u stanju nužne obrane. VSRH, I Kž 795/1996. od 14. siječnja 1997.g. (VSRH, Izbor odluka 1/1997) Optuženik nije ostvario krivično djelo ubojstva iz čl.34. st.1. KZRH u svezi s čl.7. st.1. OKZRH u nužnoj obrani kad je utvrđeno da je dan ranije istukao suprugu oštećenika, prelomivši joj rebra, a bio je svjestan da je oštećenik osjetljiv na svoju suprugu i da će taj napad i povređivanje supruge isprovocirati napad oštećenika kad se prvi put s njim sretne, ali je unatoč tomu sa sobom ponio pištolj, očito pristajući na obračun oružjem, a kad oštećenik podiže pušku, istovremeno vadi pištolj i puca u

70 oštećenika. Prema tome, kod optuženika nedostaje svijest da puca u oštećenika zbog toga što se brani, on želi sukob, isto kao napadač, on je svjestan da radnju pucanja iz pištolja ne poduzima radi obrane od istodobnog protupravnog napada, već to čini da se s oštećenikom obračuna, on napada isto kao i oštećenik, pa stoga nema pravo na nužnu obranu. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž-636/94, od 21.I 1997. (Pregled sudske prakse 1997., Ing registar 1997.) Optuženik nije djelo ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH počinio u stanju nužne obrane kad je utvrđeno da je on, nakon verbalnog sukoba s oštećenikom, koji je došao u dvorište njegove kuće, sišao s verande na unutarnju stranu dvorišta i uzeo držalicu od motike, u namjeri da njome udari oštećenika, u čemu nije uspio, jer mu je zasmetalo stablo, te vidjevši da oštećenik uzima ciglu i zaključivši po tome da i oštećenik njega zamjećuje, ali unatoč tome što oštećenik ne poduzima napad, iz zadnjeg džepa hlača uzima turpiju i ubada njome oštećenika u predjelu oka, nanijevši mu teške tjelesne povrede zbog kojih je nastupila smrt oštećenika. "Naprotiv, moglo bi se uzeti da je oštećeniku prijetio neposredni nastavak napada od strane optuženika, s obzirom da je optuženik već ranije uzeo držalicu motike s namjerom da udari oštećenika i da se u odnosu na oštećenika nalazio u povoljnijem položaju, zaklonjen zidom verande i stablom čempresa. Strah optuženika od nekog predvidivog, budućeg napada oštećenika, upravo kad bi i bio utemeljen na realnoj procjeni ponašanja oštećenika, u ovom slučaju nije relevantan za procjenu je li optuženik u konkretnoj situaciji postupio u nužnoj obrani, kako je to pravilno zaključio sud prvog stupnja." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž-45/95, od 21.I 1997. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1998.) Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da se optuženik ne može pozivati na to da je krivično djelo iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi čl. 17. st. 1. OKZRH počinio u stanju nužne obrane kad je utvrđeno da je on prvi napao i udario oštećenika šakom u glavu i oborio ga na tlo, te ga nastavio udarati na zemlji sve dok oštećeniku nije priskočio u pomoć drugi oštećenik, dakle, odbijao je istodobni protupravni napad drugi oštećenik kojeg je optuženik također fizički napao i potom ga deset puta ubo nožem, i to u trenutku kad mu je ovaj bio okrenut leđima. VSRH, I Kž 662/1994 od 11. ožujka 1997.g. (VSRH, Izbor odluka 1/1997). Ne može se pozivati na nužnu obranu onaj koji je želio sukob, tj. onaj koji je svojim svjesnim djelovanjem isprovocirao fizički napad. VSRH, I Kž 550/1996 od 20. ožujka 1997.g. (VSRH, Izbor odluka 1/1997). Ne može se pozivati na nužnu obranu onaj koji je želio sukob, tj. onaj koji je svojim svjesnim djelovanjem isprovocirao fizički napad. "Neosporno je da oštećenik u rukama ništa nije imao te da je motiv izlaska iz lokala, i njega i optuženika, bio da se međusobno obračunaju, a sam optuženik je naveo da je iz džepa izvadio nožić, rasklopio ga te ubo oštećenika negdje ispod lijevog pazuha, odnosno u lijevi bok, no, prije toga oštećenik ga je udario jednom sa šakom. Sud prvoga stupnja ispravno zaključuje da kad bi oštećenik u jednom navratu i udario

71 optuženika, nije bilo nikakva razloga da se brani nožem jer nije fizički slabiji od oštećenika, a zadao je oštećeniku ubodno reznu ranu dužine 15 cm koja je dovela do traumatskog prekida dvaju rebara i potpunog otvaranja lijeve strane prsne šupljine, a život oštećenika je spašen isključivo zahvaljujući hitnoj liječničkoj pomoći. Iz provedenih dokaza proizlazi da su i optuženik i oštećenik željeli sukob, željeli su razjasniti svoj konflikt iz ugostiteljskog objekta, iz toga razloga su obojica izašli na terasu ispred lokala, obojica su bili napadači, pa o nužnoj obrani ne može biti ni govora, jer ne postoji istodobni protupravni napad, a kad nema nužne obrane, nema ni jednog prekoračenja." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 550/96, od 20. III 1997. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2001. Optuženik nije ostvario krivično djelo ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi s čl. 7. st. 1. OKZRH u nužnoj obrani kad je utvrđeno da je dan ranije istukao suprugu oštećenika, prelomivši joj rebra, a bio je svjestan da je oštećenik osjetljiv na svoju suprugu i da će taj napad i povrjeđivanje supruge isprovocirati napad oštećenika kad se prvi put s njim sretne, ali je unatoč tomu sa sobom ponio pištolj, očito pristajući na obračun oružjem, a kad oštećenik podiže pušku, istovremeno vadi pištolj i puca u oštećenika. Prema tome, kod optuženika nedostaje svijest da puca u oštećenika zbog toga što se brani, on želi sukob, isto kao napadač, on je svjestan da radnju pucanja iz pištolja ne poduzima radi obrane od istodobnog protupravnog napada, već to čini da se s oštećenikom obračuna, on napada isto kao i oštećenik, pa stoga nema pravo na nužnu obranu. VSRH, I Kž 636/1994 od 21. siječnja 1997. (VSRH, Izbor odluka 1/1997). Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da optuženik nije počinio kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz čl. 34. st. 1. u svezi s čl. 17. st. 1. OKZRH u nužnoj obrani, jer je on, vidjevši da će doći do svađe između njega, njegove obitelji i obitelji oštećenika, otišao u svoju kuću i sa sobom donio pištolj na dvorište, te sudjelovao u verbalnom sukobu i pri tom je čak nabacivao kamenje na oštećenika i njegovu obitelj, zatim prišao drvenom plotu visine oko dva metra iza kojeg se nalazio oštećenik s vilama u rukama, s kojima, s obzirom na visinu i kvalitetu drvenog plota te udaljenost optuženika, ali je optuženik unatoč tome iz pištolja ispalio u oštećenika tri zrna od kojih je samo jedno pogodilo oštećenika u nogu, a preostala dva pogođaja u blizini vitalnih dijelova tijela oštećenika. "Naime, da nije postojala ozbiljna opasnost po optuženika, sud prvog stupnja svoje utvrđenje osnovano temelji na okolnostima događaja. Između optuženika i oštećenika nesporno je postojao plot, između dvorišta, visine dva metra, a od toga plota optuženik je bio udaljen 1,5 metar, pa u datoj situaciji nikakova opasnost optuženiku nije prijetila od uperenih vila. Dakle, pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, cijeneći izvedene dokaze, da optuženik nije bio ugrožen uperenim vilama oštećenika iz susjednog dvorišta. Pored toga, prije nego što je oštećenik uzeo u ruke vile, uslijedio je verbalni sukob u kojem je sudjelovao i optuženik te se pritom čak i nabacivao kamenjem na oštećenika i članove njegove obitelji." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 286/97, od 23. XII 1997. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1998.) Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da optuženik nije počinio kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz članka 34. stavak 1. u svezi s člankom 17. stavak 1. OKZRH u

72 nužnoj obrani jer je on, vidjevši da će doći do svađe između njega, njegove obitelji s obitelji oštećnika, otišao u svoju kuću i sa sobom donio pištolj na dvorište te sudjelovao u verbalnom sukobu i pri tome se čak nabacivao kamenjem na oštećenika i njegovu obitelj, zatim prišao drvenom plotu, visino oko dva metra, iza kojega se nalazio oštećenik s vilama u rukama s kojima, s obzirom na visinu i kvalitetu drvenog plota, te udaljenost optuženika od plota (oko 1,5 metar) nije mogao ugroziti život optuženika, ali je optuženik unatoč tomu iz pištolja ispalio u oštećenika tri zrna od kojih je samo jedan pogodio oštećenika u nogu, a preostala dva pogađaju u blizini vitalnih dijelova tijela optuženika. «Naime, da nije potojala ozbiljna opasnost po oputuženika, sud prvog stupnja svoje utvrđenje osnovno temelji na okolnostim događaja. Između optuženika i oštećenika je postojalo plot, između dvorišta, visine dva metra, a od toga plota optuženik je bio udaljen 1,5 metar, pa u danoj situaciji nikakva opasnost optuženiku nije prijetila od uperenih vila. Dakle, pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, ocjenjujući izvedene dokaze, da optuženik nije bio ugrožen uperenim vilama oštećenika iz susjednog dvorišta. Pored toga, prije nego što je oštećenik uzeo u ruke vile, uslijedio je verbalni sukob u kojem je sudjelovao i optuženik te se pritom čak nabacivao kamenjem na oštećenika i članove njegove obitelji.» VSRH, I Kž 286/1997 od 23. prosinca 1997. g. (VSRH, Izbor odluka 1/1998.) Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da optuženik nije postupao u nužnoj obrani, pa ni u prekoračenju njenih granica, jer je oštećenik prestao udarati M. LJ. koji ga je svojim ponašanjem isprovocirao, a optuženiku nije prijetila nikakva opasnost od oštećenika, jer se optuženik nalazio uz svoje prijatelje, fizički je dobro razvijen, udaljen je bio od oštećenika za oko dva metra, a upravo on nije pravio nered, pa, dakle, oštećenik ništa protiv njega i ne bi poduzeo, ali je unatoč tome optuženik potegao pištolj, usmjerio ga u oštećenika i pucao čim se je on okrenuo u pravcu gdje je bio optuženik. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 513/97, od 11. III 1999. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 2000). Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da optuženik nije postupao u nužnoj obrani, pa ni u prekoračenju njenih granica, jer je oštećenik prestao udarati M.LJ. koji ga je svojim ponašanjem isprvocirao, a optuženiku nije prijetila nikakva opasnost od oštećenika, jer se optuženik nalazio uz svoje prijatelje, fizički je dobro razvijen, udaljen je bio od oštećenika za oko dva metra, a upravo on nije pravio nered, pa, dakle, oštećenik ništa protiv njega i ne bi poduzeo, ali je unatoč toga optuženik potegao pištolj, usmjerio ga u oštećenika i pucao čim se je on okrenuo u pravcu gdje je bio optuženik. Vrhovni sud Republike Hrvaske, I Kž 513/97, od 11. III 1999. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2002.) Optuženik je kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz čl. 90. st. 1. u svezi s čl. 33. st. 1. KZ počinio u nužnoj obrani, jer je utvrđeno da ga je oštećenik, koji je fizički nadmočniji i mlađi, a inače agresivan, najprije udario šakom u trbuh i glavu, zatim ga vukao za kosu na potiljku prema panju za sječu drva, prijeteći da će mu odsjeći glavu. Optuženiku u toj sitaciji je preostalo jedino da nožem, koji mu je bio u džepu, pokuša

73 zaustaviti taj žestoki napad, dakle takav napad dozvoljavao je krajnje sredstvo obranenož koji je upotrijebio optuženik u odbijanju istodobnog protupravnog napada. "Sud prvog stupnja je pravilno procijenio opasnost koja je u konkretnom slučaju prijetila optuženom. Naime, optuženi, kojeg oštećeni vuče za kosu prema drvocjepu i govori mu da će mu odsjeći glavu, nedvojbeno se nalazi u situaciji kada se prema logičnom i životnom iskustvu može očekivati najgore i svako čekanje optuženog ugrozilo bi mogućnost njegove obrane. Ovo posebno, jer je oštećeni, kako to sud pravilno utvrđuje, osoba mlađa 16 godina od optuženog, snažnija, a prema iskazu svjedoka agresivna, skona agresivnom ponašanju, koja upravo u takvoj situaciji pomahnita, te je tada spreman sve učiniti. Za ocjenu opasnosti upravo je mjerodavno takovo objektivno stanje stvari jer oštećeni vuče za kosu fizički daleko slabijeg optuženog prema panju uz prijetnju da će mu odrubiti glavu. Opasnost je, dakle, bliska i neposredna, pa je sud prvog stupnja pravilno procijenio, kada je utvrdio, da optuženi obranu nije mogao odlagati. Što se tiče sredstva (nož) i njegove upotrebe, treba reći, da osnovano sud prvog stupnja utvrđuje kako je to bilo jedino moguće sredstvo optuženog da u danoj situaciji zaustavi napad oštećenog. Prema okolnostima napada, kada oštećeni koji je fizički nadmoćniji najprije udara šakom optuženog u trbuh i glavu, te ga zatim vuče za kosu na potiljku prema panju za sječenje drva, prijeteći da će mu odsjeći glavu, optuženom je preostalo jedino da nožem koji mu je u džepu pokuša zaustaviti taj žestoki napad. Takav napad koji je započeo svom silinom dozvoljavao je i krajnja sredstva obrane – nož koji je upotrijebio optuženi. U konkretnom slučaju i način na koji je optuženi upotrijebio nož bio je potreban za suzbijanje napada. Od optuženog, koji je bio vučen za kosu, pognut, ne može se zahtijevati da u takovoj situaciji još i procjenjuje da napad može zaustaviti time što će oštećenog eventualno porezati samo po ruci." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 73/98, od 9. II 2000. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 2000.) Optuženica je kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz čl. 90. KZ u svezi s čl. 33. st. 1. KZ, počinila u prekoračenju nužne obrane time što je, nakon što ju je oštećenik za vrijeme ručka uhvatio za vrat i počeo gušiti, srušio je na pod i udarao rukama i nogama po tijelu, zatim to isto nastavio u dvorištu, ponovo ju uvukao u kuću i nastavio tući po glavi i tijelu, nanijevši joj lake tjelesne ozljede, odbijajući daljnji napad oštećenika uzela nož oštrice duljine 20 cm i u tijeku trajanja napada ubola golorukog i alkoholiziranog oštećenika u predio desne strane prsnog koša i trbuha, zadavši mu teške tjelesne ozljede, opasne po život, ali je smrtna posljedica spriječena. "Protivno izloženim prigovorima žalitelja, prvostupanjski sud je obranu optuženice temeljito analizirao i ispitao, dovodeći je u svezu sa drugim dokazima i neprijepornim činjenicama, prije svega iskazom svjedoka K.K. i nalazom i mišljenjem liječnika vještaka dr. D.M., prema kome je tjelesna ozljeda oštećenika označena kao osobito teška tjelesna ozljeda sa otvorenom prsnom i trbušnom šupljinom i dubokom ranom na jetri, a tjelesna ozljeda oštećenice kao laka tjelesna ozljeda u vidu nagnječenja glave u području čela i nagnječnja desne nadlaktice, te je s pravom zaključio da je optuženica, odbijajući napade oštećenika, prekoračila granice nužne obrane, jer intenzitet njene obrane nije bio proporcionalan intenzitetu napada golorukog i alkoholiziranog oštećenika." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 639/98, od 26. II 2002. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2002.) Optuženik je kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz čl. 90. u svezi sa čl. 33. st. 1. KZ počinio u nužnoj obrani, kad je utvrđeno da ga je oštećenik daleko jači i mlađi

74 napao tako da ga je srušio sa bicikla, vukući ga na travnatu površinu, pokušavajući ga i udariti, ali ga je oštećenik ponovo napao i uhvatio za ruke, u tijeku tog napada uspio je desnom rukom izvući iz džepa jakne mali nož bez špice i njime mahao prema oštećeniku tako da ga je u tijeku napada ozlijedio povlačenjem oštrice noža po koži vrata, zadavši mu reznu ranu lijeve strane vrata, koja povreda je bila teške naravi. "Kada se ima u vidu fotoelaborat, potvrđena je obrana i u dijelu u kojem optuženik opisuje nož. Radi se o malom nožu bez špice, koji je očigledno služio optuženiku za jelo, kako to navodi, a upotrijebio ga je kritične zgode upravo na način kako opisuje, mašući njime ispred oštećenika, što je potvrđeno sudsko-medicinskim vještačenjem po vještaku prof. dr. J.Š., koji navodi da je oštećenik ozljedu zadobio povlačenjem oštrice noža pri čemu je bitna oštrina predmeta, dok je snaga povlačenja gotovo zanemariva. Dakle, u takvoj situaciji kada oštećenik iznenada svojim osobnim automobilom staje ispred optuženika koji vozi mlijeko na sabiralište, izlazi van i daleko jači i mlađi napada optuženika, rušeći ga sa bicikla, vukući ga i pokušavajući ga udariti, za prihvatiti je zaključak prvostupanjskog suda da je optuženik postupao u nužnoj obrani, neovisno od toga što je oštećnik bio goloruk, kako se to ukazuje u žalbi državnog odvjetnika. Agresivnost alkoholiziranog oštećenika, izrečene prijetnje, samo su pojačavale intenzitet napada i strah optuženika te neophodnost njegove obrane na način kao što je to poduzeo optuženik pa kako protivnim dokazima sud nije raspolagao niti se isti nude sada u žalbi državnog odvjetnika, opravdano zaključuje prvostupanjski sud da je postojao srazmjer između napada oštećenika i obrane optuženika i takav zaključak žalbenim navodima nije doveden u sumnju." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 325/00, od 13. III 2002. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2002.) Optuženica se kod počinjenja kaznenog djela ubojstva iz čl. 90. KZ nije nalazila u nužnoj obrani kad je utvrđeno da oštećenik nije bio napadač u trenutku kad ga je optuženica prvi put udarila lopatom po glavi, i to u usituaciji kad on nije napadao niti je u ruci imao neko sredstvo napada, dok je optuženica mijenjala sredstvo napada (najprije drveno sukalo, zatim lopatu) i zadala oštećeniku veći broj snažnih udaraca po glavi i tijelu, uslijed kojih povreda je nastupila smrt oštećenika. "Iz onog opisa događaja kojeg je iznijela sama optuženica, budući da neposrednih očevidaca događaja nema, ne proizlazi, da je optuženica postupala u nužnoj obrani, pa već slijedom toga, ne može biti govora ni o njezinom prekoračenju, kada nakon prvog fizičkog sukoba u kući oštećenika, do ponovnog napada od strane oštećenika na optuženicu nije ni došlo, niti je optuženica u daljnjem slijedu događaja objektivno, mogla očekivati ponovni napad od strane oštećenika odnosno, nije mogla biti u zabludi o okolnostima prema kojima bi, da su one stvarno postojale, njezino djelo bilo dopušteno. Dapače, u postupku je utvrđeno, da je optuženica oštećeniku zadala veći broj udaraca po glavi i tijelu, i to u situaciji, kada on nije napadao niti je u ruci imao neko sredstvo napada, dok je nasuprot toga optuženica mijenjala sredstva napada (najprije drveno sukalo koje je pri udarcu oštećenika čak puklo, a zatim lopatu) zadala oštećeniku veći broj snažnih udaraca po glavi i tijelu. Oštećenik je zamahnuo lopatom prema optuženici tek kada je ona krenula prema njemu držeći drveno sukalo u rukama, dakle, kada je optuženica bila u napadu te ga je tim sukalom udarila po čelu, nakon čega je oštećenik napustio kuću. Iz daljnjeg slijeda događaja koji se sada odvijao ispred kuće, u dvorištu, proizlazi da je optuženica oštećenika uspjela ponovno udariti premetnim sukalom po glavi od kojeg udarca je ono puklo na dva dijela, i to otpozadi, pa ta okolnost, također ne ukazuje da je oštećenik bio u napadu već optuženica, bez obzira što je u tom trenutku on imao lopatu u rukama. Konačno, kada je oštećenik, već teško ozlijeđen, odbacio lopatu i

75 otišao najprije iza kuće, a zatim se uputio u kuću, ne pokazujući time bilo kakvu želju za napadom ili nastavkom sukoba sa optuženicom, optuženica je krenula za njim, uzela onu lopatu koju je oštećenik prethodno odbacio, sustigla ga i pred kućnim vratima tri puta zamahnula lopatom prema oštećeniku koji je bio goloruk time, da je prvi put lopata zapela za brajdu, a drugi put ga je uspjela dohvatiti metalnim dijelom lopate po glavi "više sa strane", a od trećeg udarca lopatom po glavi oštećenik je pao. Prema tomu, s pravom je sud prvog stupnja otklonio postojanje nužne obrane na strani optuženice, kada oštećenik nije bio napadač već u trenutku kada ga je optuženica prvi put udarila lopatom, već naprotiv, bio je goloruk i ozlijeđen, a opisanim postupanjem optuženica ga je onemogućila i posve onesposobila ne samo za daljnji bilo kakav napad nego i za obranu. Slijedom toga, neprihvatljiva je i daljnja tvrdnja optuženice da je ona bila u zabludi da predstoji napad od strane oštećenika kada se i nakon toga on pokušao "četveronoške" ustati, jer kod postojanja naprijed opisanih okolnosti, optuženica nije mogla imati pogrešnu predstavu o tome da joj od strane oštećenika prijeti napad." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 398/02, od 20. VI 2002. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2002.) Optuženik je kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz čl. 90. u vezi s čl. 33. st. 1. KZ počinio u nužnoj obrani kad je utvrđeno da je njega oštećenik fizički napao na način da ga je srušio u kanal te ga tukao rukama i nogama, a i nalazio se na njemu, pa da bi od sebe odbio istodobni protupravni napad, koji na drugi način nije mogao otkloniti, nožem dužine oštrice 10 cm kojeg je kao jedino sredstvo imao kod sebe, ubo oštećenika više puta u predjelu trbuha i grudnog koša, zadavši mu po život opasne tjelesne povrede, ali mu je život spašen liječničkom intervencijom. "U situaciji kada je oštećenik napao optuženika, srušio ga u kanal te ga tukao rukama i nogama, a i nalazio se na njemu, onda je optuženik imao pravo da se brani, ali i uspješno obrani od takvog protupravnog napada onim sredstvom koje je imao na raspolganju, a to je upravo bio nož. Kod takvog stanja stvari, imajući u vidu i nepovoljniji položaj optuženika, nikako se ne može prihvatiti stanovište žalitelja da bi on, optuženik, upotrijebivši nož da se obrani prekoračio granice nužne obrane samo iz razloga što je oštećenik bio goloruk. Pa, ne može se tražiti od optuženika da trpi i čeka neće li ga napadač teško ozlijediti ili mu ugroziti i život, a objektivno je to bilo moguće, budući da ga je oštećenik udarao rukama i nogama. Konačno, oštećenik je i prestao s napadom nakon što je bio teško ozlijeđen, ne prije." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 257/99, od 26. VI 2003. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2003.) Optuženik je kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz čl. 90. u svezi s čl. 33. st. 1. KZ-a, počinio u nužnoj obrani, kad je utvrđeno da ga je oštećenik, daleko jači i mlađi, napao tako da ga je srušio sa bicikla, vukući ga na travnatu površinu, pokušavajući da udariti, te ga i uhvatio za ruke, ali je optuženik u tijeku tog napada uspio desnom rukom izvući iz džepa jakne mali nož bez špice i njime mahao prema oštećeniku, tako da ga je u tijeku napada ozlijedio povlačenjem oštrice noža po koži vrata, zadavši mu reznu ranu lijeve strane vrata, koja povreda je bila teške naravi. «Kada se ima u vidu fotoelaborat, potvrđena je obrana i u dijelu u kojem optuženik opisuje nož. Radi se o malom nožu bez špice, koji je očigledno služio optuženiku za jelo, kako to navodi, a upotrijebio ga je kritične zgode upravo na način kako opisuje, mašući njime ispred oštećenika, što je potvrđeno sudsko-medicinskim vještačenjem po vještaku prof. dr. J.Š. koji navodi da je oštećenik ozljedu zadobio povlačenjem oštrice noža pri čemu je bitna oštrina predmeta, dok je snaga povlačenja gotovo zanameriva.

76 Dakle, u takvoj situaciji kada oštećenik iznenada svojom osobnim automobilom staje ispred optuženika koji vozi mlijeko na sabiralište, izlazi van i daleko jači i mlađi napada optuženika, rušeći ga sa bicikla, vukući da i pokušavajući ga udariti, za prihvatiti je zaključak prvostupanjskog suda da je optuženik postupao u nužnoj obrani, neovisno od toga što je oštećenik bio goloruk, kako se to ukazuje u žalbi državnog odvjetnika. Agresivnost alkoholiziranog oštećenika, izrečene prijetnje, samo su pojačavale intenzitet napada i strah optuženika te neophodnost njegove obrane na način kao što je to poduzeo optuženik pa kako protivnim dokazima sud nije raspolagao niti se isti nude sada u žalbi državnog odvjetnika, opravdano zaključuje prvostupanjski sud da je postojao srazmjer između napada oštećenika i obrane optuženika i takav zaključak žalbenim navodima nije doveden u sumnju.» Vs I Kž 325/00 od 13.3.2002. (VSRH, Izbor odluka 2/2002.) Optuženik je kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz čl. 90. u vezi s čl. 33. st. 1. KZ počinio u prekoračenju nužne obrane kad je utrđeno da nije pokazao nikakvu namjeru da se fizički obračunava s oštećenikom, znatno jačim i čak 28 godina mlađim, a oštećenik je odmah prilikom susreta napao na njega, pa tek kad se optuženik osjetio ugroženim, upotrijebio je nož, kojeg je slučajno imao kod sebe, ubovši dva puta oštećenika, zadavši mu lake tjelesne ozljede, a oštećenik ga je pustio, prestao s napadom, tek kad je zadobio drugi udarac nožem. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 622/03, od 4. IX 2003. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2003.) Napad je prestao, a time i pravo učinioca na nužnu obranu, kad su oštećenici, nakon što su protupravno napali optužnika, prisilili ga na bijeg iz gostionice te krenuli za njim oboružani bocom, odnosno kriglom, uočivši da optuženik iz svoga parkiranog automobila uzima pištolj, stali na udaljenosti od oko desetak metara tako da je tada optuženik s pištoljem u ruci krenuo prema njima, a zatim počeo pucati, te jednoga usmrtio, a drugoga teško tjelesno povrijedio. VSH, I Kž-743/81 od 23. XII 1981. (Pregled sudske prakse br. 20) Optuženik je postupao u nužnoj obrani neovisno o tome je li u trenutku opaljenja metka na oštećenika ovaj imao prema njemu uzdignutu štaku radi ponovnoga zadavanja udarca, kao i neovisno o tome što je povod za prepirku inače dao sam optuženik. Oštećenikov se napad, sastojao od serije ponižavajućih uzastopnih udaraca štakom po glavi i drugim dijelovima optuženikova tijela pri čemu se optuženik, koji je inače cijelo to vrijeme imao pištolj, branio samo rukama i uzmicanjem natraške, i to sve dok nije, povukavši se do ruba “obale”, praćen udarcima, pao. Tek tada je, pridižući se, gotovo istovremeno, optuženik, koji je u to vrijeme bio bitno smanjeno uračunljiv zbog stanja alkoholiziranosti, teškog somatskog oboljenja, kao i osjećaja povrijeđenosti zbog doživljenog ponižavanja, izvukao pištolj i počeo pucati na oštećenika. VSH, I Kž-208/83 od 23. XI 1983. (Pregled sudske prakse br. 23). Od optuženika koji se nalazi u stanju nužne obrane ne može se tražiti da napad odbija pucanjem u noge napadača ako on nema vremena da hladno i trijezno presudi

77 situaciju. Prema tome, postupao je u granicama nužne obrane optuženik koga je njegov sin napao u hodniku zajedničke kuće, izašavši naglo iz svoje sobe s podignutom sjekirom u ruci, tako da je optuženik imao vremena samo da podigne već pripremljenu pušku i opali smrtonosni hitac u napadačev grudni koš. VSRH, I Kž-928/90 od 25. svibnja 1991. (Pregled sudske prakse br. 49). Postupao je u granicama nužne obrane optuženik koga je oštećenik u parku udarajući ga tupovrdim predmetom po glavi i tijelu i koji je oštećeniku zadao nožem tri ubodne rane na grudnom košu koje su bile teške naravi jer oštećenik nije prestao s napadom ni nakon zadobivena prva dva uboda nožem. VSRH, I Kž 226/91 od 17. srpnja 1991. (Pregled sudske prakse br. 50). Nije prekoračio granice nužne obrane optuženik koji je, braneći se od oštećenika koji ga je napadao drvenom nogom od stola, pucao oštećeniku iz malokalibarskog pištolja u lice nanijevši mu tešku tjelesnu povredu. Od optuženika se nije moglo tražiti da puca u "nevitalne dijelove tijela oštećenika", kako to traži prvostepeni sud, jer je optuženik bio satjeran u položaj iz kojega nije više mogao uzmicati, a njegovo psihičko stanje onemogućavalo mu je da gađa u određene dijelove oštećenikova tijela. VSRH, I Kž-100/91 od 9. svibnja 1991. (Pregled sudske prakse br. 50). Postupak oštećenika koji je na sredini mosta ostavio svoj motorkotač, čime je onemogućio okrivljeniku da prolazi traktorom cestom na kojoj ima pravo nužno prolaza, ne predstavlja protupravni napad u smislu čl. 9. st. 2. KZH od koga bi se okrivljenik imao pravo braniti tako da oštećenika tri put ošamari. Okružni sud u Bjelovaru, Kž 341/91 od 24. travnja 1991. (Pregled sudske prakse, br. 51). Postupao je u granicama nužne obrane optuženik koji je hicem iz malokalibarskog pištolja ručne izrade usmrtio svog tasta koji je išao prema njemu, držeći drvenu nogu od stola u ruci, u namjeri da ga njome udari. Optuženik je najprije pokrenuo kolica s granjem, koja je oštećenik zaobišao, a zatim se povlačio do svog automobila, opalivši radi upozorenja jedan hitac u zrak, ali kako je oštećenik i dalje išao prema njemu, a nije se više imao kamo povlačiti, optuženik je opalio i drugi hitac u oštećenika. Prema tome, optuženik je bio doveden u bezizlazan položaj, a nije imao mogućnost da se obrani na lakši način pa je postupao u granicama nužne obrane, a ne u njezinu prekoračenju, kako mu je to optužbom stavljeno na teret. VSRH, IKž-39/92 od 19. ožujka 1992. (Pregled sudske prakse br. 52). Nema pravo na nužnu obranu optuženik koji je, držeći nož u ruci, pozvao "najjačega" da se s njim obračuna, a onda ubo nožem u prsa i lišio života oštećenika koji je prihvatio izazov i zajedno još s dvije osobe, držeći bokser u ruci, krenuo na optuženika. Tko poziva na obračun i izlazi iz gostionice da bi se obračunao, ima jasno

78 izraženu namjeru za tučnjavom te nema pravo na nužnu obranu. On taj sukob želi, on ga provocira te se sam nalazi u protupravnom napadu. VSRH, IKž-41/92 od 28. travnja 1992. (Pregled sudske prakse br. 52). Optužnik je postupao u nužnoj obrani kada je od sebe odbijao istodobni protupravni napad oštećenika koji se sastojao u tome da je oštećenik (mlađi čovjek, rođ. 1957.), nakon međusobnoga verbalnog sukoba, prišao optuženiku (starom čovjeku, rođ. 1918.), snažno ga udario u slijepoočnicu i oborio na pod, stisnuvši ga između kreveta i ormara, zakoračio ga, kleknuo koljenima na njegova prsa i nastavio tući. Optuženik je, naime, tek tada uzeo nož koji mu se kao jedino sredstvo našlo na dohvat ruke i njime iz ležećeg položaja ubadao oštećenika sve dok se ovaj nalazio na njemu i udarao ga. VSRH, I Kž 42/1996. od 10. listopada 1996.g. (VSRH, Izbor odluka 2/1996). Utvrđeno je da je oštećenik noću na cesti prišao okrivljeniku, počeo mu prijetiti i udario ga, a zatim ga rukama uhvatio za odjeću, na što je okrivljenik reagirao tako da je oštećenika rukama odgurnuo od sebe, koji je zbog odguravanja pao na asfalt i zadobio tešku tjelesnu ozljedu. Odguravanjem oštećenika od sebe okrivljenik je odbijao istodobni napad pa je, prema tome, postupao u nužnoj obrani. Županijski sud Bjelovar, KŽ 371/1996 od 12. rujna 1996.g. (VSRH, Izbor odluka 1/1997) Činjenice da je oštećenik s kolcem u ruci trčao za okrivljenikom dok se ovaj povlačio prema dvorištu svoje kuće, pa kada mu se približio na oko 3 metra da se okrivljenik okrenuo i bacio sjekiru prema njemu, pri čemu je drveno držalo sjekire udarilo oštećenika po ruci u kojoj je držao kolac, zbog čega je zadobio tešku tjelesnu ozljedu, opravdavaju zaključak da je okrivljenik postupao u nužnoj obrani. Radilo se o obrani koja je bila neophodno potrebna, jer okrivljenik baca sjekiru na oštećenika tek u času kada ga je ovaj s kolcem već sustigao, čime je okrivljenik manifestirao svoju obrambenu, a ne napadačku volju. Županijski sud Bjelovar, Kž 578/1996. od 5. prosinca 1996.g. (VSRH, Izbor odluka 1/1997). U pravu je okrivljena kada u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud, proglašavajući je krivom zbog kaznenog djela iz čl. 98. KZ-a, na njenu štetu povrijedio Kazneni zakon. Ovo radi toga što je neprihvatljivo obrazloženje prvostupanjskog suda da okrivljenica nije postupala u nužnoj obrani, jer od sebi nije odbijala protupravni napad privatnog tužitelja. Međutim, prvostupanjski sud pri tom ispušta iz vida odredbu čl. 29. st. 2. KZ-a, koji definira pojam nužne obrane na način da se navodi: «Nužna obrana je ona obrana koja je prijeko potrebna da počinitelj od sebe ili drugoga odbije istodobni ili izravno predstojeći protupravni napad.» U konkretnom slučaju prvostupanjski sud nije vodio računa o izravno predstojećem protupravnom napadu kojem je okrivljena bila izložena od strane privatnog tužitelja. Naime, okrivljena kraj vrlo poremećenih odnosa sa privatnim tužiteljem zbog raskida bračne zajednice i imovinskih sporova, s pravom

79 je očekivala da će ju privatni tužitelj, koji je bio pod utjecajem alkohola, napasti zbog obrade sporne oranice. Prema tome, kada je privatni tužitelj prilzio k njoj vičući i psujući je približio joj se toliko da je očekivala da će ju fizički napasti, s pravom je postupila kada ga je udarila vilama i lako ga tjelesno ozlijedila odbijajući njegov izravno predstojeći protupravni napad. Uslijed toga valjalo je udovoljiti žalbi okrivljene, a time da će prvostupanjski sud u nastavku postupka ocijeniti ponašanje privatnog tužitelja i potom postupanje okrivljene, radi ocjene da li je ono bilo u cijelosti u skladu s odredbom čl. 29. KZ-a. Županijski sud u Koprivnici, Kž-107/03-2 od 31. ožujka 2003. godine (Županijski sud u Koprivnici, Sudska praksa, knjiga br. 6/2004.) Kad je nesporno utvrđeno da je oštećenica udarila prva motikom po glavi optuženicu i to tako da joj je nanijela nagnječenu ranu na čelu od koje je optuženicu odmah oblila krv, ispravno je ocijenjeno da takav postupak oštećenice predstavlja napad na tjelesni integritet optuženice od kojega se ona imala pravo braniti, što je i učinila, udarivši ušicom sjekire triput oštećenicu. Stajalište javnog tužitelja da bi samo prvi udarac predstavljao obranu, a druga dva novi napad, umjetna je konstrukcija, jer se događaj u stvarnosti odvijao kao jedinstveno zbivanje, jer su udarci uslijedili jedan iza drugog. Okolnost što su dva udarca oštećenici zadana kad je ona bila na tlu, ispravno je prvostepeni sud ocijenio kao količinu koja predstavlja prekoračenje nužno potrebne obrane jer je motika iz ruku oštećenice tada već bila izbijena. VSRH, IKž 972/90 od 16. srpnja 1991. (Pregled sudske prakse br. 51). Prekoračila je granice nužne obrane i stoga izvršila krivično djelo ubojstva u pokušaju (čl. 90. KZ u svezi sa čl. 33. st. 1. i čl. 29. st. 3. KZ) optuženica koja je, nakon prepirke s mužem koji je bio u pijanom stanju i koji je pošao prema njoj s uzdignutom rukom da je udari, zgrabila kuhinjski nož sa stola i ubola ga u trbuh, pa kad je on nakon toga ponovno krenuo prema njoj. U strahu da joj ne oduzme nož, ubola ga još jednom u lijevu stranu grudnog koša, a u tijeku daljnjeg sukoba ubola ga još i u desnu nadlakticu, lijevu stranu pazuha i stražnju stranu desne natkoljenice, nanijevši mu tako teške tjelesne povrede opasne po život i tri lake tjelesne povrede. U pitanju je bio jedan od uobičajenih oštećenikovnih napada na optuženicu pa je ona, kao i u prijašnjim sličnim situacijama, mogla odbiti napad i obranom manjeg intenziteta, a ne da oštećeniku zadaje čak pet uboda nožem. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 311/91, od 15. IV 1992. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 2001.) Optuženik koji je pucao iz karabina u svog oca u trenutku kad ga je otac već po drugi put napao potkovom prekoračio je granice nužne obrane i učinio krivično djelo ubojstva iz čl. 35. st. 1. KZH u svezi s čl. 9. st. 3. KZJ. Pri tome je trebalo imati u vidu ne samo da se optuženik poslužio opasnijim i ubojitijim sredstvom nego i to da ga je napao najbliži srodnik koji je uz to još i bio pod utjecajem alkohola. VSRH, IKž 250/90 od 12. veljače 1992. (Pregled sudske prakse br. 51). Prekoračila je granice nužne obrane i stoga izvršila krivično djelo ubojstva u pokušaju /čl. 35. st. 1. KZH u vezi s čl. 19. st. 1. i čl. 9. st. 3. KZJ/ optuženica koja je, nakon prepirke s mužem koji je bio u pijanom stanju i koji je pošao prema njoj s

80 uzdignutom rukom da je udari, zgrabila kuhinjski nož sa stola i ubola ga u trbuh, pa kad je on nakon toga ponovno krenuo prema njoj, u strahu da joj ne oduzme nož, ubola ga još jednom u lijevu stranu grudnog koša, a u toku daljnjeg sukoba ubola ga još i u desnu nadlakticu, lijevu stranu pazuha i stražnu stranu desne natkoljenice, nanijevši mu tako teške tjelesne povrede opasne po život i tri lake tjelesne povrede. U pitanju je bio jedan od uobičajenih oštećenikovih napada na optuženicu pa je ona, kao i u prijašnjim sličnim situacijama, mogla odbiti napad i obranom manjeg intenziteta a ne da oštećeniku zadaje čak pet uboda nožem. VSRH, IKž-311/91 od 15. travnja 1992. (Pregled sudske prakse br. 52). Radi se o prekoračenju granica nužne obrane u pokušaju kao one mjere obrane koja je neophodna da počinitelj od sebe ili drugog odbije istodobni protupravni napad kad je optuženik iz džepa hlača izvadio pištolj i pucao u prasni koš i trbuh oštećenika (koji je invalidna osoba, nedostaje mu pola podlaktice lijeve ruke), u trenutku kad je oštećenik uzeo kolac duljine 1,60 m, širine 8 cm i njime zamahnuo prema optuženiku. VSRH, I Kž 702/1994 od 7. lipnja 1995.g. (VSRH, Izbor odluka 1/1996). Radi se o prekoračenju granica nužne obrane kao one mjere obrane koja je neophodna da počinitelj od sebe ili drugoga odbije istodobni protupravni napad, kad je optuženik iz automatske puške u oštećenika, koji je s pijukom podignutim u desnoj ruci trčao za njim, ispalio dva kratka rafala od najmanje sedam komada streljiva i to na način što je prvi rafal ispalio u donji dio tijela oštećenika, a nakon što je oštećenik zbog prvog ispaljenog rafala posrnuo i pao na koljena, dakle bio nesposoban za daljnji napad, što je optuženik vidio, ispalio i drugi rafal u gornji dio tijela, zadavši mu brojne ustrijelne rane u tijelo s vanjskim iskrvarenjem, što je dovelo do smrti oštećenika. VSRH, I Kž 486/994. od 8. lipnja 1995. (VSRH, Izbor odluka 2/1996). Sud je zaključio u svojoj odluci (VSRH, Kž-267/92), da obrana nije srazmjerna napadu ako napadnutome stoji na raspolaganju vrijeme za izbor načina uporabe sredstava koje u obrani koristi, onda je on dužan uporabiti to sredstvo na manje opasan način, naravno ako je i takav način uspješan. Nema dvojbe da je u konkretnoj situaciji (unatoč fizičkoj snazi i agresivnosti oštećenika, zato jer je on bio goloruk i u skučenom prostoru na podu oslonjen rukama i nogama «četveronoške», a optuženik je stajao sa sjekirom u ruci) optuženiku stajalo na raspolaganju i vrijeme i mogućnost da tom istom sjekirom s više slabijih udaraca, ili pak po drugim dijelovima tijela tako da ne ugrozi život oštećenika, odbije od sebe taj istodobni protupravni napad oštećenika. Budući da optuženik nije tako postupio, prekoračio je granice nužne obrane. Sud prvoga stupnja analizirao je odnos između optuženika i oštećenika, posebno sam inkriminirani događaj, nalazi i mišljenje vještaka psihijatra o karakteristikama ličnosti optuženika kao krajnje labilne osobe, osjetljive na povrede svog tjelesnog integriteta. On je napad oštećenika doživio kao tešku psihičku traumu i njegovu reakciju vještak ocjenjuje kao impulzivno-afektivnu radnju uvjetovanu nagonima za obranom i zato kao radnju koja bitno zaobilazi svjesni dio njegove ličnosti, iako ga je isključuje. Zato je pravilan zaključak suda prvoga stupnja da je optuženik prekoračio granice nužne obrane zbog prepasti izazvane napadom oštećenika (VSRH, Kž-223/95 od 15. rujna 1994.)

81 Nije prihvatljivo stajalište izraženo u žalbi o eventualnom prekoračenju nužne obrane. Naime, prekoračenje granica nužne obrane pretpostavlja da postoji protupravni napad i da se baš napad istodobno odvija, samo intenzivnije od nužne obrane. Ako pak napada nema, nema ni obrane, pa se prema tome ne može raditi ni o prekoračenju nužne obrane. (Kao u odluci VSRH, Kž-611/86 od 12. listopada 1988.) Pravilno je našao sud prvog stupanj da je optuženik u tolikoj mjeri bio razdražen i preplašen napadom II i III optuženika na sebe i svoju obitelj da ga je trebalo osloboditi od kazne. Posebno se mora uzeti u obzir, ono što je kod optuženika izazvalo intenzivan strah, da su ga napale dvoje od njega mlađe osobe, za koje je znao da su agresivne i više puta osuđivane upravo zbog kaznenih djela protiv prava života i tijela. (Kao u odluci, Kž-25/88 od 7. ožujka 1990). Opravdano je sud oslobodio optuženu od kazne zbog prekoračenja nužne obrane u stanju jake razdraženosti i prepasti izazvane napadom oštećenika, ako se uzme u obzir da je ošećenik optuženu snažno udario te je ona od tih udaraca pala na zemlju i ako se u sklopu cjelokupnog ponašanja oštećenika prema optuženog ocjeni značaj njegove brutalnosti prema optuženoj koja je inače teški neurotik s naglašenim depresivnim stanjem. (Kao u odluci VSH, Kž-br. 748/72 od 19. listopada 1972.) Kad je nesporno utvrđeno da je oštećenica udarila prva motikom po glavi optuženicu, i to tako da joj je nanijela nagnječenu ranu na čelu, od koje je optuženicu odmah oblika krv, ispravno je ocijenjen takav postupak oštećenice kao napad na tjelesni integritet optuženice, od kojeg se ona imala pravo braniti. To je i učinila, udarivši ušicom sjekire oštećenicu tri puta. Stajalište državnog odvjetnika da bi samo prvi udarac predstavljao obranu kao jedinstveno zbivanje – naime, udarci su uslijedili jedan za drugim. Okolnost da su dva udarca oštećenici zadana kad je ona već bila na tlu, ispravno je sud prvoga stupnja ocijenio kao količinu koja predstavlja prekoračenje nužno potrebne obrane jer je motika iz ruku oštećenice već bila izbijena. (Kao u odluci VSRH, Kž-972/90 od 16. srpnja 1991.) Optuženik je nužnu obranu prekoračio kako se navodi u odluci VSRH, Kž486/94 od 8. lipnja 1995., u kojoj stoji: «Žalitelj ne prihvaća samo zaključivanje suda prvoga stupnja, prema kojem je on prekoračio granice nužne obrane, tvrdeći da je s obzirom da ono opasno sredstvo koje je oštećenik imao u ruci (pijuk) – osnovano očekivao napad, pa je prema tome, njegova obrana – kada je i drugi puta iz automatske puške pucao prema oštećeniku – bila prijeko potrebna da os sebi odbije istodobni protupravni napad oštećenika. Nasuprot izloženom shvaćanju žalitelja, sud prvoga stupnja je pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice, pa tako i onu na koju žalitelj posebice upire – da drugi rafal, koji je optuženik iz automatske puške ispucao u gornji dio tijela oštećenika, s obzirom na pognut položaj oštećenika (zbog netom ispaljenog rafala on posrće, okreće se i pada na koljena), nije bio nužan da optuženik od sebi odbije istodobni napad oštećenika i da je upravo time prekoračio granice nužne obrane. Ovo i neovisno o tomu što je držalica pijuka koji je oštećenik držao u podignutoj ruci bila prepolovljena tek prilikom ovog drugog rafala, uslijed prvog rafala i od njega zadobivenih ozljeda, bio onesposobljen za daljnji napad, a što je optuženik po ponašanju oštećenika – njegovom posrtanju i padanju prema tlu – vidio.» Optuženik koji je pucao iz karabina u svoga oca u trenutku kada ga je otac već po drugi puta napao potkovom prekoračio je granice nužne obrane i učinio krivično djelo ubojstva iz čl. 35. st. 1. KZH u svezi s čl. 9. st. 3. KZJ. Pri tome je trebalo uzeti u obzir ne samo da se optuženik poslužio opasnijim i ubojitijim sredstvom, nego i to ga

82 je napao najbližeg srodnika koji je uz to bilo pod utjecajem alkohola. (Kao u odluci VSH, Kž-250/90 od 12. veljače 1992.) Prvostupanjski sud utvrđuje da je optuženika tijekom kritične zgode napao njegov brat, da se nalazi u stanju bitno smanjene uračunljivosti (patološki afekt jake razdraženosti i prepasti što mu je bitno suzilo svijest), da je pobjegavši od bratova napada van iz kuće uzeo nož oštrice 20 cm s gajbe koja je stajala uz ulazna vrata, te da je bratu koji ga je sustigao očito pripravan za daljnji napad, zadao dva uboda nožem u predjelu vrata i lijeve strane glave. Iz takvog ponašanja sud pravilno zaključuje da je optuženik postupao u nužnoj obrani, a kako je njegov brat goloruk te kako su i ranije u alkoholiziranom stanju imali česte svađe i fizičke sukobe, te kako je bratu zadao dva uboda u vitalne dijelove tijela, nužnu obranu je prekoračio zbog jake razdraženosti i prepasti izazvane napadom oštećenika. Time je počinio kazneno djelo iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi s čl. 17. st. 1. i čl. 7. st. 3. OKZRH. Neutemeljene su tvrdnje državnog odvjetnika da je nužna obrana srodnika ograničena. Tako nešto zakon ne poznaje, a ni sudska praksa, pogotovo kad iz utvrđenih činjenica proizlazi da su sukobi optuženika i oštećenika bili česti. (Kao u odluci VSRH, Kž-131/95 od 1. srpnja 1998.). (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) Sud prvog supnja pravilno je utvrdio da je optuženik kazneno djelo iz čl. 90. KZ počinio u prekoračenju nužne obrane. Naime, optuženik je udaren flašom po glavi od oštećenika, napad na njega je nastavljen i kad je izvadio nož, ali napad sada golorukog oštećenika, no unatoč tomu optuženik ubada nožem oštećenika u prednju trbušnu stjenku i to najprije jedanput, a zatim nakon pokušaja oštećenika da ga udari nogom i drugi puta, dakle optuženik koristi nož protiv golorukog oštećenika, pa je stoga prešao granicu dozvoljene obrane protiv istodobnog protupravnog napada oštećenika i njegove radnje postale su ekscesne. "Sud prvog stupnja je objektivno utvrdio da je postojala pozicija nužne obrane, naime, optuženik je bio udaren flašom po glavi od oštećenika, napad na njega je nastavljen i kada je izvadio nož, ali napad sada golorukog oštećenika, a u tijeku toga napada koji se moguće sastojao i u tome damu se oduzme nož, optuženik ubada nožem i to najprije jedanput a zatim nakon pokušaja oštećenika da ga udari nogom i drugi puta. Upotrebom noža protiv golorukog napadača optuženik je prešao granicu dozvoljene obrane i njegove radnje postale su ekscesne. Radi se o intenzivnom ekscesu budući oštećenik napada goloruk (pokušao je udariti nogom), pa se ta obrana prema svim relevantnim okolnostima ne ukazuje potrebnom, jer se taj napad mogao odbiti i bez upotrebe noža, te obrana eventualno završiti povredom manjeg napadnutog dobra. Postoji dakle u konkretnom slučaju, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, nesrazmjer između obrane i napada, pa je obrana optuženika u tom ekscesnom dijelu protupravna." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 111/95, od 11. III 1998. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 2000.) Prvostupanjski sud utvrđuje da je optuženik kritične zgode bio napadnut od svoga brata, da se nalazio u stanju bitno smanjene uračunljivosti (patološki afekt u vidu jake razdraženosti i prepasti što mu je bitno suzilo svijest), da je pobjegavši od bratova napada van iz kuće uzeo nož oštrice duljine 20 cm sa gajbe koja je stajala uz ulazna vrata kuće, te da je bratu, koji ga je sustigao očito pripravan za daljnji napad, zadao dva uboda nožem u predjelu vrata i lijeve strane glave. Iz takvog ponašanja sud pravilno zaključuje da je optuženik postupao u nužnoj obrani, a kako je njegov brat bio goloruk i ranije su u alkoholiziranom stanju imali česte svađe i fizičke sukobe, te kako

83 je bratu zadao dva uboda u vitalne dijelove tijela, nužnu obranu je prekoračio zbog jake razdraženosti i prepasti izazvane napadom oštećenika, počinivši time djelo iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi s čl. 17. st. 1. i čl. 7. OKZRH. Neutemeljene su tvrdnje državnog odvjetnika da je nužna obrana između srodnika ograničena, takvo nešto zakon ne poznaje, a niti sudska praksa, pogotovo kad iz utvrđenih činjenica proizlazi da su sukobi optuženika i oštećenika bili česti. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 131/95, od 1. VII 1998. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1999.) Optuženik je prekoračio granice nužne obrane u počinjenju kaznenog djela iz čl. 90. st. 3. KZ, kad je on nakon što ga je oštećenik zbog jake razdraženosti prouzročene napadom iznenada s leđa napao i oborio na nogostup, opkoračio optuženika i tukao te oštećeniku zadao mnogobrojne tjelesne ozljede po glavi u trenutku kad ga je uspio zbaciti sa sebe, dakle zadao mu je tjelesne ozljede u vrijeme dok još napad oštećenika nije prestao, već je bio samo na trenutak prekinut, jer se moglo očekivati da se protupravni napad ponovi, pa stoga nije prestalo ni pravo optuženika da se brani od istodobnog protupravnog napada, ali je optuženik poduzeo više i preko onog što je bilo nužno potrebno da od sebe otkloni protupravni napad oštećenika time što je teško pijanom oštećeniku, kad ga je oborio na pod i opkoračio, zadao mnoge tjelesne ozljede po glavi, neovisno o tome što je i optuženik zadobio tešku tjelesnu ozljedu. "Kad je oštećenik iznenada s leđa napao optuženika, koji je napustio ugostiteljski objekt s namjerom da ode kući jer mu je vlasnik objekta uskratio piće ( a ne da se obračuna s oštećenikom), te oborio ga na nogostup s leđa, opkoračio ga i tukao po glavi, onda te radnje oštećenika predstavljaju protupravni napad kojeg je optuženik imao pravo otkloniti i braniti se, što je on i učinio, pa kada je optuženik u jednom trenutku uspio oštećenika zbaciti sa sebe tako da je sada oštećenik bio dolje i optuženik ga opkoračio, treba uzeti, da je napad od strane oštećenika takovom obrambenom radnjom optuženika samo prekinut a ne da je prestao, jer se moglo očekivati da se on ponovi, pa nije prestalo ni pravo optuženika na obranu. Međutim, kako zakon traži da mjere protiv napada budu u određenom razmjeru sa napadom. Odnosno, da postoji određena proporcionalnost između intenziteta i opasnosti napada i same obrane, onda je – s obzirom na one brojne ozljede koje je optuženik zadao oštećeniku po glavi i s obzirom na okolnost da je oštećenik bio teško alkoholiziran – svakako uzeti, da je optuženik prekoračio granice nužne obrane i da je on, nalazeći se u naprijed opisanom superiornom položaju u odnosu na oštećenika i nastavljajući ga u takovom položaju tući po glavi sve dok nije upozoren od strane svjedoka da prestane jer će ga ubiti, poduzeo više i preko onog što je bilo potrebno da otkloni protupravni napad oštećenika, neovisno o tomu što je i optuženik zadobio tešku tjelesnu ozljedu, pa su, dakle, navedene okolnosti nametale optuženiku obvezu da s većom pažnjom koristi nužnu obranu, u čemu on nije uspio." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 849/96, od 6. V 1999. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1999.) Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da je optuženik kazneno djelo iz čl. 34. st. 1. KZRH počinio u prekoračenju nužne obrane, a ne u nužnoj obrani. Naime, optuženik ima u rukama pušku, a protiv sebe ima protupravan napad oštećenika s nožem u ruci, a u trenutku kada optuženik ispaljuje metak u smjeru oštećenika između njih je razmak oko dva metra, dakle tijelo optuženika je izvan dosega zamaha nožem od strane oštećenika, a optuženik ipak odmah ispaljuje metak u predjelu prsa oštećenika te ga pogađa u predjelu srca i usmrćuje ga. "U kritičnom trenutku optuženik ima u rukama pušku, a protiv sebe ima napad oštećenika s nožem u ruci, u času kada optuženik ispaljuje metak u smjeru oštećenika

84 između njih je razmak oko dva metra, dakle tijelo optuženika je izvan dosega zamaha nožem od strane oštećenika, a optuženik ipak odmah ispaljuje metak u predjelu prsa oštećenika gdje su vitalni organi ljudskog tijela te i pogađa oštećenika u predjelu srca, oštećuje mu srce i na mjestu događaja ga i usmrćuje, slijedom čega je takvom obranom očito prekoračio granice nužne obrane, pa s pravom sud prvog stupnja nije prihvatio osnovanom njegovu obranu da je postupao u granicama nužne obrane, a ne može ni ovaj sud prihvatiti njegovu žalbu u tom pravcu osnovanom, neovisno o činjenici da doista nije optuženik taj koji je želio kritični sukob s oštećenikom i da je doista oštećenik nepozvan došao kući optuženika u noći oko 01,00 sati." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 36/96, od 26. X 1999. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1999.) Prvostupanjski sud utvrđuje da je optuženik kritične zgode bio napadnut od svoga brata, da se nalazio u stanju bitno smanjene uračunljivosti (patološki afket u vidu jake razdraženosti i prepasti što mu je bitno suzilo svijest), da je pobjegavši od bratova napada van iz kuće uzeo nož oštrice duljine 20 cm sa gajbe koja je stajala uz ulazna vrata kuće, te da je bratu, koji ga je sustigao očito pripravan za daljnji napad, zadao dva uboda nožem u predjelu vrata i lijeve strane glave. Iz takvog ponašanja sud pravilno zaključuje da je optuženik postupao u nužnoj obrani, a kako je njegov brat goloruk i ranije su u alkoholiziranom stanju imali česte svađe i fizičke sukobe, te kako je bratu zadao dva uboda u vitalne dijelove tijela, nužnu obranu je prekoračio zbog jake razdraženosti i prepasti izazvane napadom oštećenika, počinivši time djelo iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi čl. 17. st. 1. i čl. 7. OKZRH. Neutemeljene su tvrdnje državnog odvjetnika da je nužna obrana između srodnika ograničena, takvo nešto zakon ne poznaje, a niti sudska praksa, pogotovo kad iz utvrđenih činjenica proizlazi da su sukobi optuženika i oštećeniku bili česti. VSRH, I Kž 131/1995 od 1. srpnja 1998.g. (VSRH, Izbor odluka 2/1999.) Ostvareni su elementi kaznenog djela ubojstva na mah u prekoračenju nužne obrane Optuženik je počinio kazneno djelo ubojstva na mah u prekoračenju nužne obrane iz čl. 92. KZ u svezi s čl. 29. st. 3. KZ, kad je utvrđeno da je on nakon svađe sa oštećenikom, koji je fizički napao njegovu maloljetnu rođakinju, koju je on štitio od tog fizičkog protupravnog napada, i stoga se nalazio u stanju intenzivnog afektivnog uzbuđenja, pobjegao ispred fizički jačeg oštećenika u dvorište, a oštećenik došao za njim sa čekićem u ruci i udario ga tim čekićem po ruci. Optuženik i oštećenik su se pograbili i pali na zemlju, a oštećenik ga je uhvatio rukama za vrat i počeo ga gušiti, a optuženik je u tom položaju, u jakom strahu za svoj vlastiti život, uspio dohvatiti čekić kojeg je oštećenik ispustio i jednom ga udario po glavi, ali ga je nastavio udarati po glavi (udario ga sedam puta) premda je napad oštećenika nakon prvog udarca već postustio. "Točna je tvrdnja optuženog da je bio napadnut čekićem od strane fizički jačeg oštećenog i da je njegova obrana bila nužna, obzirom na situaciju u kojoj se našao, kao i da se optuženi nalazio u stanju intenzivnog afektivnog uzbuđenja zbog napada oštećenog na njegovu malodobnu sestru i zbog osjećaja jakog straha, te da su njegove sposobnosti da shvati značaj djela i da upravlja svojim postupcima bile smanjene. Međutim, sud je pravilno utvrdio da je u konkretnom slučaju optuženi ipak prekoračio granice nužne obrane. Nedvojbeno je da je optuženi u određenom trenutku dohvatio čekić kojeg je oštećeni ispustio i koliko god se ukazivala potreba da se tim čekićem obrani i udari oštećenog, on je ipak nakon prvog udarca čekićem, kada je

85 napad oštećenog već popustio, nastavio udarati oštećenog još najmanje sedam puta nanijevši mu smrtonosne povrede. Ti dodatni udarci doista se prema relevantnim okolnostima nisu ukazivali potrebnim jer se napad oštećenog koji je popustio mogao odbiti i samim odguravanjem oštećenog. Prekoračenjem, dakle, obujma obrane u odbijanju protupravnog napada optuženi je prekoračio i granice nužne obrane. Taj intenzivni eksces obrane proizlazi dakle iz objektivnog stanja stvari, a posebno i iz činjenice da je oštećeni kritične zgode bio u pripitom stanju ( 1,35 g/kg apsolutnog alkohola u krvi). Sud je očito imao u vidu pri svojoj ocjeni i ovaj ograničavajući faktor prava optuženog na nužnu obranu. Pravilo ne suprotstavljati se primarno, pod svaku cijenu, i ne nastaviti udarati čekićem oštećenog značilo bi jedno razumno, prihvatljivo ponašanje u danoj situaciji i ne bi značilo zapostavljanje opravdanih interesa okrivljenog. Osnovano je dakle sud prvog stupnja utvrdio da je optuženi svojim ponašanjem prekoračio granice nužne obrane, uključujući pri toj svojoj ocjeni i ograničenje prava optuženog u danim okolnostima na nužnu obranu." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 36/97, od 15. III 2000. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 2000.) Prekoračene su granice nužne obrane (čl. 29. st. 3. KZ) u počinjenju kaznenog djela ubojstva u pokušaju iz čl. 90. u svezi s čl. 33. st. 1. KZ, kad je optuženik pucao iz lovčke puške prema golorukom oštećeniku u trenutku kad je ovaj bacio na tlo suprugu optuženika. Kada, dakle, oštećenik goloruk samo koristeći fizičku nadmoć, napada suprugu optuženika, tako da ju je bacio na tlo, tada je reakcija optuženika ispaljivanjem hica iz lovačke puške očito prenaglašena, kako s obzirom na intenzitet ugrožavanja zaštićenog dobra – ljudskog života i tijela, tako i s obzirom na upotrijebljeno sredstvo – lovačku pušku, jer oštećenik u tom trenutku nije pri sebi imao nikakvo oružje niti opasno oruđe. "Suština optuženikove žalbe, u stvari, ogleda se u tvrdnji da je sud prvog stupnja pogrešno ocijenio da bi optuženik kritične prilike prekoračio granice nužne obrane. Nasuprot tome, optuženik ponavlja navode svog iskaza danog tijekom prvostupanjskog postupka i tvrdi da se radilo o klasičnoj nužnoj obrani zbog čega bi ga trebalo osloboditi od optužbe. Nasuprot tome, i ovaj Vrhovni sud smatra, da su granice nužne obrane prekoračene. Naime, s obzirom da nema žalbe državnog odvjetnika u tom pravcu, sada je nesporno da je J. M. prvi napao suprugu opt. M.K., a da je ovaj, u namjeri da od nje otkloni istovremeni protupravni napad, ispalio prema J. M. hitac iz lovačke puške pristajući da ga usmrti, posljedicom čega je nekoliko zrna sačme pogodilo J. M. u glavu i nanijelo mu lake tjelesne povrede. Međutim, u situaciji kada J. M. goloruk, dakle, samo koristeći fizičku nadmoć, napada suprugu optuženika i baca ju na tlo, tada je reakcija optuženika ispaljivanjem hica iz lovačke puške očito prenaglašena, kako s obzirom na intenzitet ugrožavanja zaštićenog dobra – ljudskog života i tijela, tako i s obzirom na upotrijebljeno sredstvo – lovačku pušku – jer je nesporno utvrđeno da J.M. u tom trenutku nije pri sebi imao nikakvo oružje niti opasno oruđe. S obzirom na takav nesrazmjer između intenziteta napada i obrane, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da su granice nužne obrane prekoračene, pa su elementi bića kaznenog djela pokušaja ubojstva ostvareni, dok se optuženika može, u smislu čl. 29. st. 3. KZ, blaže kazniti, što se i dogodilo." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 575/98, od 7. XI 2001. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2002.)

86 Optuženik je počinio kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz čl. 90. u svezi s čl. 33. st. 1. KZ, u prekoračenju nužne obrane do koje je došlo zbog jake razdraženosti i prepasti prouzročene upornim i jakim napadom oštećenika, koji je pritom optuženika udario najprije lavorom po glavi, zatim ga nastavio tuči šakama i stiskati za vrat, a nakon kratkog prekida napada došao je za optuženikom i u staru kuću te sjekirom razbio vrata te kuće, i s ostatkom slomljene drške sjekire ponovo nasrnuo na optuženika, koji je tek tada, da bi se obranio od protupravnog napada oštećenika, nožem oštrice dužine 14, 5 cm, nanio oštećeniku dvije ubodne rane u područje prsa i leđa. «Protivno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je, na temelju izvedenih dokaza, te njihove savjesne i brižljive ocjene, posebice svestranom i sasvjesnom analizom psihijatrijskog nalaza i mišljenja mr. sc. dr. I. P.Č., u poredbi s obranom optuženika i iskazima svjedoka Ž.M., sina optuženika i brata oštećenika i B.M., žene optuženika i majke oštećenika osnovano utvrdio, da je do prekoračenja nužne obrane došlo upravo zbog jake razdraženosti i prepasti prouzročene upornim i jakim napadom oštećenika, koji je pri tomu optuženika udario najprije lavorom po glavi, zatim ga nastavio tući šakama i stiskati za vrat, a nakon kratkog prekida napada ostatkom slomljene drške sjekire nasrnuo na optuženika, odnosno da je optuženik uslijed toga počinio pokušaj kaznenog djela ubojstva u prekoračenju nužne obrane, zbog jake razdraženosti i prepasti prouzročene napadom oštećenika iz čl. 90. KZ u svezi s čl. 33. st. 1. i čl. 29. st. 3. KZ, na način pobliže opisan u izreci pobijane prvostupanjske presude.» VSRH, I Kž 440/99, od 5. 11. 2002. (VSRH, Izbor odluka 2/2003.) Optuženik je kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz čl. 90. u vezi s čl. 33. st. 1. i čl. 29. st. 3. KZ počinio u prekoračenju nužne obrane, kad je utvrđeno da je svoju suprugu nožem oštrice 18 cm ubo u predjelu leđa zadavši joj tešku tjelesnu ozljedu opisanu po život i to nakon što je supruga u tijeku prepirke krenula prema njemu nožem u ruci koji joj je uspio oduzeti uz pomoć sina, pa je iza toga krenula u dvorište s tim nožem u ruci, u namjeri da se udalji od oštećenice, gdje ga je sustgla oštećenica i udarila u glavu u predjelu sljepoočnice drvenim kolcem, okrenuo se da bi spriječio daljnji napad i lijevom rukom primio je kolad te ga povukao prema dolje i istodobno ubo nožem u predjelu leđa i sa odbijanjem napada prestao. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 1007/02, od 13. VIII. 2003. (Ing registra, Predgled sudske prakse, 2004.) Optuženica nije mogla pogrešno smatrati da na nju predstoji protupravni napad od oštećenika, dakle da se nalazila u putativnoj nužnoj obrani, kad je utvrđeno da je oštećenik cijelo vrijeme sjedio na dvorištu u fotelji izvađenoj iz automobila, alkoholiziran, sa 2,19 g/kg apsolutnog alkohola u krvi, a ničim nije pokazivao namjeru da poduzme bilo kakav napad u pravcu optuženice. «Obrazlažući ovu žalbenu osnovu, žaliteljica nalazi da već njezin zdravstveni karton upućuje na zlostavljanje kroz duže vrijeme, kao i nanošenje tjelesnih ozljeda od strane oštećenika, zbog čega se u više navrata liječila u zdravstvenim ustanovama. Pritom posebno ističe da neovisno o tome što ju je prethodno optuženik uvrijedio pljuvanjem, odnosno sjedeći je udario nogom, zbog njegovog prijašnjeg ponašanja, ona je mogla ovaj put očekivati i daljnji napad oštećenika, pa smatra da je postupala u tzv. putativnoj nužnoj obrani.

87 Suprotno tome, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, putativne nužne obrane nema kada iz obrane optuženice, kao i iskaza oštećenika, nedvojbeno proizlazi da je oštećenik cijelo vrijeme sjedio na dvorištu, u fotelji izvađenoj iz auta, alkoholiziran, sa 2,19 g/kg apsolutnog alkohola u krvi, i ničim nije pokazivao namjeru da poduzme bilo kakav napad u pravcu optuženice.» Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž283/04-3, od 27. V. 2004. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2005.) Time što je ispala letva iz ruku oštećenika J.B., napad na optuženika Đ.K. nije prestao, već se nastavio drugim sredstvima, na drugi način – davljenjem opt. Đ.K., pa je trebalo ocijeniti je li obrana opt Đ. K. bila prijeko potrebna da on od sebe odbije takav napad, vodeći računa o intenzitetu obrane opt. Đ. K. s obzirom na alkoholizranost oštećenika. «Prije svega, time što je ošt. J. B. ispala letva iz ruku, napad na opt. Đ. K. nije prestao, već se nastavio drugim sredsvima, na drugi način – davljenjem opt. Đ. K. Pri tome «namjera» ošt. J. B. da usmrti opt. Đ. K. sasvim je irelevantna; bitno je jedino to je li ošt. J. B. prema opt. Đ.K. poduzimao napad i je li obrana od strane opt. Đ. K. bila prijeko potrebna da on od sebe odbije takav napad. To što sud prvog stupnja ističe da je ošt. J. B. bio u alkoholizranom stanju, s aspekta primjene instituta nužne obrane iz čl. 129. st. 2. Kaznenog zakona, nije toliko presudno, jer nužna obrana je dopuštena i ako je napadač alkoholiziran. Naravno, druga je stvar, o kojoj sud prvog stupnja uopće nije vodio računa, da stupanj alkoholiziranosti napadača (J.B.) može biti odlučan samo za ocjenu potrebnog intenziteta obrane od strane opt. Đ.K., ali je i na činjenicu je li opt. Đ.K. bio napadnut ili nije. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 310/04, od 25. V. 2004. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2005.) Optuženik se ne može pozivati na to da je kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz čl. 90. u vezi s čl. 33. st. 1. Kaznenog zakona počinio u stanju nužne obrane, kad je utvrđeno da je želio sukob s oštećenikom i da ga je stoga i isprovocirao. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 815/02-8, od 10.II.2005. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2005.) 16. KRAJNJA NUŽDA Članak 30. Prijevoz usput pokupljene unesrećene osobe u bolnicu radi spašavanja njenog života, i to nepropisnom brzinom uslijed koje je došlo do naleta tim vozilom na drugu osobu, nije krivično djelo, ako je ono učinjeno u krajnjoj nuždi, tj. da bi se otklonila istovremena neskrivljena opasnost za život povrijeđene osobe, odnosno u situaciji kad izazvana povećana opasnost za sigurnost drugih osoba u prometu nije bila veća od onog zla koje je moglo nastupiti za život osobe koja je prevožena. VSH, I Kž 354/74 od 5. IX 1974. (Pregled sudske prakse broj 7, u godini 1974., Zagreb 1975.g.) Rukovoditelj financijske službe koji je prilikom prebacivanja novčanih sredstava s redovnog žiro-računa u korist fonda zajedničke potrošnje u virmanskim nalozima neistinito naveo da se radi o "povratu pozajmice", odnosno o "akontaciji po putnim

88 nalozima i po specifikaciji" učinio je krivično djelo krivotvorenja službene isprave iz članak 227. stavak 1. KZH. Neovisno je gledište prvostepenog suda da je djelo učinjeno u krajnjoj nuždi što je optuženik opisanom radnjom omogućio isplatu regresa za godišnji odmor već 1. srpnja 1988. i tako spriječio štrajk kojim su prijetili radnici jer je postojala mogućnost legalne isplate regresa 29. srpnja 1988. u kojem je trenutku to zakon dopuštao. Okruženi sud u Slavonskoj Požegi, Kž 561/89 od 7. veljače 1990. (Pregled sudske prakse br. 47). Ne čini kazneno djelo tko postupajući u krajnjoj nuždi poveze unesrećenu osobu u bolnicu i, vozeći ga, nepropisnom brzinom radi spašavanja njegovog života, naleti vozilom na drugu osobu i ozlijedi ju. Vrhovni sud Hrvatske I Kž-354/74 05.09.1974. (Kazneni zakon, autorski pročišćeni tekst, Inženjerski biro d.d. Zagreb, 2004.) Okrivljenik koji je vilama zaklao tuđeg psa kojega je zatekao već po drugi put u svom štaglju kako kolje guske, postupao je u krajnjoj nuždi i stoga nije izvršio krivično djelo oštećenja tuđe stvari iz čl. 137. st. 1. KZH. Okružni sud u Bjelovaru, Kž 688/91 od 5. rujna 1991. (Pregled sudske prakse, br. 51). Okrivljenik koji je vilama zatukao tuđega psa, kojeg za zatekao već drugi puta u svojem štaglju kako kolje guske, postupao je u krajnjoj nuždi i stoga nije počinio kazneno djelo oštećenja tuđe stvari. (Kao u odluci Okruženoga suda u Bjelovaru, Kž688/91 od 5. rujan 1991.) Postupao je u krajnjoj nuždi i nije počinio kazneno djelo protiv sigurnosti javnog prometa optuženik koji je kao vozač kamiona s prikolicom, izašavši iz lijevog zavoja, uočio stablo bora prepriječno preko ceste te se zbog male razdaljine od prepreke i zbog velikog tereta kamiona i prikolice, nije odlučio na kočenje, nego je obišao stablo krajnjom desnom stranom. Pritom je zahvatio bankinu koja se odronila zbog čega se prevrnuo kamion s prikolicom i nastala je šteta. Vozač je u toj prometnoj situaciji reagirao da bi izbjegao opasnosti koju nije skrivio, a koju nije mogao izbjeći na drugi način. (Kao u odluci Okružnoga suda u Bjelovaru, Kž-54/92 od 13. veljače 1992.) Ne radi se krajnjoj nuždi kad se optuženik kao pripadnik sela srpske nacionalnosti, zajedno s ostalim mještanima, uključio u oružano suprotstavljanje vlasti Republike Hrvatske tako da je puškomitraljezom, za koji ga je zadužio tzv. komandir odjeljenja, i s dva redenika sudjelovao u seoskim stražama. Počinio je kazneno djelo oružane pobune. Nije prihvatljiva optuženikova obrana da je stražario pod prisilom jer je on imao dovoljno vremena da se bijegom, odlaskom ili na drugi način distancira i isključi od sudjelovanja u takvoj kriminalnoj djelatnosti. (Kao u odluci VSRH, Kž199(92 od 20. svibnja 1992.). Osuđenik B. najprije tvrdi da je pobijanim presudama povrijeđen krivični zakon na njegovu štetu, jer nije utvrđeno da je on počinio u krajnjoj nuždi (čl. 414. toče. 1. ZKP). Takva tvrdnja nije osnovana.

89 Može se, istina dopusti da je njegova kći nakon avanturističkog odlaska u Banja Luku bila u opasnosti da bude silovana, angažirana u javnoj kući, pa i tjelesno povrijeđena, jer mogućnost takvih posljedica nije bila sasvim neuvjerljiva. No, ni u tom slučaju ne bi bila ispunjena zakonska pretpostavka krajnje nužde da se opasnost nije mogla otkloniti na drugi način. Osuđenik je, s jedne strane, imao na raspolaganju druga relevantna blaža sredstva za otklanjanje navedenih opasnosti. I uz pretpostavku da je bio opravdano nezadovoljan neučinkovitošću policije, mogao se poslužiti drugim mogućnostima koje je na kraju s uspjehom iskoristio (oglas u novinama i osobno putovanje u Banja Luku radi pronalaženja kćeri). S druge strane, lišenje slobode oštećenice i njezino mučenje nije bilo podobno za spašavanje kćeri, jer se osuđenik, već u ranijim kontaktima s oštećenicom uvjerio da ona ne zna točnu adresu njegove kćeri i da mu je već rekla sve što joj je u njezinu bijegu bilo poznato. (Kao u odluci VSRH, III. Kr-403/94 od 28. veljače 1994.) Optuženici koji su neovlašteno koristili električnu energiju i tako ispunili sve bitne elemente krivičnog djela krađe iz čl. 130. st. 1. KZH, ne mogu se pozivati na krajnju nuždu. Naime, oni su zbog neplaćanja računa izazvali opasnost koja se, osim toga, mogla otkloniti drukčije, tj. naknadnim plaćanjem računa, što su optuženici i u činili. (Kao u odluci Okružnoga suda u Zagrebu, Kž-421/92 od 24. ožujka 1992., Naša zakonitost, Pregled sudske prakse, br. 53/92.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) Postupao je u krajnjoj nuždi i stoga nije počinio teško djelo protiv sigurnosti javnog prometa iz čl. 168. st. 3. u vezi s čl. 163. st. 3. KZH optuženik koji je kao vozač kamiona s prikolicom natovarenom umjetnim gnojivom, izašavši iz lijevog zavoja, uočio stablo bora prepriječno preko ceste te se zbog male razdaljine od prepreke i velikog tereta kamiona i prikolice, nije odlučio na kočenje, nego na obilaženje stabla krajnje desnom stranom, pri čemu je zahvatio bankinu koja se odronila, zbog čega je došlo do prevrtanja kamiona i prikolice, kojom prilikom je nastupila šteta preko 330.000 HRD, jer je u toj prometnoj situaciji reagirao da bi izbjegao opasnost koji nije skrivio, a koju nije mogao izbjeći na drugi način. Okružni sud u Bjelovaru, Kž-54/92 od 13. veljače 1992. (Pregled sudske praske br. 52). Optuženik koji se kao pripadnik sela srpske nacionalnosti zajedno s ostalim mještanima uključio u oružano suprotstavljanje vlasti Republike Hrvatske tako da je s puškomitraljezom za koji ga je zadužio tzv. komandir odjeljenja i s dva redenika metaka sudjelovao u seoskim stražama, učinio je krivično djelo oružane pobune iz čl. 236. f. st. 1. KZH. Nije prihvatljiva optuženikova obrana da je stražario pod prisilom jer je on imao dovoljno vremena da se bijegom, odlaskom ili na drugi način distancira i isključi iz sudjelovanja u takvoj kriminalnoj djelatnosti. VSRH, IKž-199/92 od 20. svibnja 1992. (Pregled sudske praske br. 52). Optuženici koji su neovlašteno koristili električnu energiju i tako ispunili sve bitne elemente krivičnog djela krađe iz čl. 130. st. 1. KZH, ne mogu se pozivati na krajnju nuždu jer su neplaćanjem računa skrivali opasnost koja se, osim toga, mogla otkloniti drukčije, tj. naknadnim plaćanjem računa, što su optuženici i učinili. Okružni sud u Zagrebu, Kž-421/92 od 24. ožujka 1992. (Pregled sudske prakse br. 53).

90 Optuženice koje su kuhale i dijelile hranu neprijateljskim formacijama i tako sudjelovale u oružanoj pobuni, ostvarile su biće krivičnog djela oružane pobune iz članka 236.f. st. 1. KZH, ali ako su to učinile pod prijetnjom, kako to navode, postupale su u krajnjoj nuždi pa je sud prvog stupnja bio dužan ispitati utemeljenost njihove obrane. VSRH, IKž-238/92 od 27. svibnja 1992. (Pregled sudske praske br. 53). 17. SILA ILI PRIJETNJA Članak 31. Ovlaštena službena osoba organa unutarnjih poslova može se pozvati na stvarnu zabludu ako se dokaže da je upotrijebila oružje i usmrtila jednu ili više osoba pogrešno ocijeniti da postoje okolnosti iz čl. 42. st. 1. toče. 7. Zakona o unutarnjim poslovima (NN br. 29/91) i da pri tome nije postupala iz nehaja». (Iz odluke VSRH, Kž-326/93 od 16. lipnja 1993.) Neosnovano se poziva na odredbu čl. 31. KZ optuženica koja je kao turistička inspektorica Ureda za gospodarstvo županije od naplaćenih mandatnih kazni temeljem obavljanja inspekcijskog nadzira prisvojila 51.000,00 kn, počinivši time kazneno djelo pronevjere iz čl. 345. st. 3. KZ, navodeći da je djelo počinila u stanju nužde i pod strašnim pritiscima i prijetnjama upućenim od Ž.S. da mu pod svaku cijenu vrati dug sa lihvarskom kamatom od 20% mjesečno. Da bi se radilo o postupanju pod djelovanjem sile ili prijetnje u smislu čl. 31. KZ potrebno je da je ta sila ili prijetnja upravljena na počinitelja da ostvari radnje tog konkretnog kaznenog djela koje je počinio, a ne da učini nešto drugo. U konkretnom slučaju Ž.S. je optuženici prijetio kako bi je prisilio da mu vrati dug sa lihvarskom kamatom, a ne da ona kao turistička inspektorica protupravno prisvoji novac prikupljen na ime naplaćenih mandatnih kazni. ŽSBj, Kž-73/1999 od 18. ožujka 1999.g. (VSRH, Izbor odluka, 2/1999.) 18. ZAKONITA UPORABA SREDSTAVA PRISILE Članak 32.

Redar u disco klubu koji je nekoliko puta ošamario gosta, za koga je mislio da je razbio pivsku bocu, naijevši mu tešku tjelesnu ozljedu u vidu prsnuća bubnjića lijevog uha, ne može se pozivati na zakonitu uporabu sredstava prisile iz čl. 32. KZ, jer šamaranje ne može predstavljati zakonitu mjeru prisile prema drugoj osobi. ŽSBj, Kž 253/1999 od 16. rujna 1999.g. (VSRH, Izbor odluka, 2/1999.) Ovlaštena službena osoba organa unutarnjih poslova može se pozivati na stvarnu zabludu ako se dokaže da je upotrijebila oružne i usmrtila jednu ili više osoba

91 pogrešno ocijenjujući da postoje okolnosti iz čl. 42. st. 1. toč. 7. Zakona o unutarnjim poslovima (NN br. 29/91) i da pri tome nije postupila iz nehaja. Vrhovni sud Republike Hrvatske Kž-326/93 od 16.06.1993. (Kazneni zakon, autorski pročišćeni tekst, Inženjerski biro d.d. Zagre, 2004.) 19. POKUŠAJ Članak 33. Razgraničenje krivičnog djela pokušaja obljube s djetetom upotrebom sile i čl. 87. st. 3. KZH od dovršenoga krivičnog djela bludnih radnji iz čl. 89. st. 1. KZH ovisi jedino i isključivo o sadržaju umišljaja učinioca. VSH, I KŽ 1045/84 od 16. IV 1985. (Pregled sudske prakse br. 27). Učinio je krivično djelo ubojstva u pokušaju (čl. 35. st. 1. KZH u vezi s čl. 19. st. 1. KZ SFRJ) optuženik koji je, živeći u zajedničkom domaćinstvu s ocem, ušao u njegovu sobu i u bocu s vinom usuo 7 cm3 trikloretilena, ali je otac primijetio da vino zaudara pa ga nije pio. VSRH, I Kž 139/91 od 4. rujna 1991. (Pregled sudske prakse br. 50). Počinili su nepodoban pokušaj krivičnog djela razbojništva u sastavu grupe iz čl. 127. s. 2. KZRH u svez čl. 18. OKZRH četvorica optuženika, od kojih su dvojica, postupajući po dogovoru da dođu do oružja, držeći pištolje pretraživali prostorije kuće oštećenika, ali nikakvo oružje nisu našli, dok je istovremeno treći optuženik stražario s automatskom puškom na ulaznim vratima kuće pazeći da tko ne naiđe, a četvrti optuženik čekao u automobilu radi odvoženja nakon dovršenja djela. Među optuženicima je postojao detaljno razrađen plan i sporazum o podjeli rada, što sve ukazuje da su optuženici uz zajedničke pripreme (prethodno naoružavanje pištoljima, odlaženje po automatsku pušku, maskiranje, skidanje tablica sa vozila kojim su išli, zauzimanje vozilom skrivenog položaja), pristupili i izvršenju djela, te da je svaki od njih objektivnim sudjelovanjem u radnji počinjenja djela bitno pridonio i ostvarenju tog zajedničkog plana, dakle da su postupali kao supočinitelji, samo što oružje nisu našli. "Članak 18. OKZRH definira nepodoban pokušaj kao djelo koje je pokušano nepodobnim sredstvom ili prema nepodobnom predmetu. Nepodobnost pokušaja zakon prema tomu veže uz objektivna svojstva sredstva izvršenja djela ili svojstva predmeta prema kojem je djelo počinjeno. U konkretnom slučaju radi se o objektivnim nedostacima predmeta prema kojem je djelo počinjeno, drugim riječima, odsustvo predmeta isto je što i njegova nepodobnost u smislu mogućnosti izvršenja krivičnog djela prema takvom predmetu. Stoga u pomanjkanju napadnog objekta, ovdje oružja, sadržana je suština apsolutnog nepodobnog pokušaja, jer optuženici predmetno krivično djelo upravo zato što nema objekta, nisu mogli ni pod kojim uvjetima ostvariti." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž-418/97, od 20. XI 1997. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1998.)

92 U radnjama optuženika stječu se elementi bića kaznenog djela razbojništva u nepodobnom pokušaju iz čl. 127. st. 2. KZRH u svezi s čl. 18. OKZRH, jer je utvrđeno da su oni po prethodnom dogovoru u namjeri da dođu do oružja, držeći pištolj, zatražili od oštećenice da im preda oružje, a zatim pretražili prostorije u prizemlju stambene kuće, ali nikakvo oružje nisu pronašli. Dakle, u konkretnom slučaju radi se o pomanjkanju napadnutog objekta (oružja u zgradi nije bilo), pa je u tome sadržana suština apsolutno nepodobnog pokušaja, jer se odnosno kazneno djelo upravo zato što nema objekta, nije moglo ni pod kojim uvjetima istražiti. "Međutim, upravo s obzirom na ovu činjenicu, da unatoč pretrazi nikakovo oružje nisu našli i da je inače, prema svemu gore iznijetom, činjenično stanje potpuno i pravilno utrđeno, ovaj sud je ispitujući pobijanu presudu u povodu podnesenih žalbi i po službenoj dužnosti, na temelju čl. 366. st. 1. toč. 2. ZKP, utvrdio da je na štetu optuženih povrijeđen krivični zakon u pitanju je li glede djela koje je predmet optužbe primijenjen krivični zakon koji se ne može primijeniti time, što je djelo činjenično opisano u toč. 1. izreke pravno označio kao krivično djelo pokušaja razbojništva u grupi iz čl. 127. st. 2. KZRH u svezi čl. 17. OKZRH, a nije primijenio odredbu čl. 18. OKZRH o nepodobnom pokušaju, jer se upravo o tom kažnjivom pokušaju ovdje radi. Naime, čl. 18. OKZRH definira nepodoban pokušaj kao djelo koje je pokušano nepodobnim sredstvom ili prema nepodobnom predmetu. Nepodobnost pokušaja zakon prema tomu veže uz objektivna svojstva sredstva izvršenja djela ili svojstva predmeta prema kojem je djelo počinjeno. U konkretnom slučaju, radi se o objektivnim nedostacima predmeta prema kojem je djelo počinjeno, drugim riječima, odsustvo predmeta isto je što i njegova nepodobnost u smislu nemogućnosti izvršenja krivičnog djela prema takvom predmetu. Stoga, u pomanjkanju napadnog objekta, ovdje oružja, sadržana je suština apsolutnog nepodobnog pokušaja. Optuženici predmetno krivično djelo, upravo zato što nema objekta, nisu mogli ni pod kojim uvjetima ostvariti." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 418/97, od 20. XI 1997. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1998.) Radnje optuženika koji je izrezao identifikacijski broj šasije s jedno osobnog automobila u namjeri da ga navari na drugi osobni automobil, ali to nije uspio učiniti jer mu je izrezani identifikacijski broj oduzet po djelatnicima policije prije nego što je uopće nabavio drugi osobni automobil, pravno ne predstavlja pokušaj kaznenog djela krivotvorenja isprave iz čl. 311. st. 1. KZ, već se radi samo o pripremnim radnjama za počinjenje takvog kaznenog djela, koje po zakonu nisu kažnjive. ŽSBj, Kž 247/1999 od 18. studenog 1999.g. (VSRH, Izbor odluka, 2/1999.) Počinio je kazneno djelo ubojstva u pokušaju (čl. 35. st. 1. KZH u vezi s čl. 19. KZJ) optuženik koji je zamahnuo oštricom noža prema vratu bivše supruge, ali joj nije uspio zadati udarac jer ga je svjedok uhvatio za ruku. Neosnovan je navod žalbe optuženika da nema pokušaja ubojstva zato što oštećenica nije ubodena. Pokušaj može biti dovršen i nedovršen. Nedovršen pokušaj, kao u ovom slučaju, postoji kad je počinitelj započeo radnju počinjenja, ali nije dovršio. Dioba pokušaja na dovršeni i nedovršeni je značajna zbog odmjeravanja kazne. Vrhovni sud Republike Hrvatske Kž 363/89 26.07.1989. (Kazneni zakon, autorski pročišćeni tekst, Inženjerski biro d.d. Zagreb, 2004.)

93 Postupak optuženika koji se popeo na zid dvorišne zgrade spojene s kućom, da bi preko tavanskog otvora ušao u kuću radi krađe stvari, predstavlja pokušaj izvršenja krivičnog djela krađe jer je penjanjem na zid optuženik započeo radnju provaljivanja. Okružni sud u Bjelovaru, Kž 449/91 od 11. srpnja 1991. (Pregled sudske prakse br. 51). Optuženica je krivično djelo ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi s čl. 17. st. 1. OKZRH počinila a eventualnim umišljajem, kada je utvrđeno da je ona, kuhinjskim nožem duljine 35 cm, duljine oštrice 22 cm ubola oštećenika u predjelu leđa, između lopatica, s prodorom u prsište, dakle, optuženica je bila svjesna da zbog njenog činjenja kod oštećenika, s obzirom na sredstvo i lokaciju povrede, može nastupiti smrt, pa je pristala na njeno nastupanje. VSRH, I Kž 291/1997 od 11. rujna 1997.g. (VSRH, Izbor odluka 2/1997.) Kazneno djelo je počinjeno, ostalo je u pokušaju, taj pokušaj je bio podoban, a ne nepodoban, kao što se navodi u sljedećim odlukama: a) Utvrđeno je kako nije sporno da je optuženik u količinu vina od oko pola litre koja se nalazila u litrenoj boci ulio 7 ml otopine otrova trikloretilena, da je latentna doza toga otrova 5 ml, da je to učinio upravo u namjeri da oštećenik otrovano vino popije iz boce iz koje je inače pio vino i koja se nalazila ispod jastuka u njegovom krevetu. To bi se po redovitom tijeku stvari i dogodilo da oštećenik nije primijetio da tekućina ima neugodan miris, pa je nakon konzultacije sa susjedom zaključio da je vino otrovano. Uz činjenicu da je oštećenik alkoholičar i da je bocu držao pod jastukom upravo da bi mu bila pri ruci da iz nje pije, te da bi se to i dogodilo da oštećenik nije bio oprezan i zamijetio neugodan miris, takav postupak optuženika ima karakter objektivno podobnog a ne nepodobnog pokušaja. Naime, posljedice djela nije bilo samo zbog opreza oštećenika, što je moglo i izostati da je oštećenik bio u većoj mjeri alkoholiziran. (VSRH, Kž-139/91 od 4. rujna 1991.) b) Kazneno djelo silovanja je višekratno (nepravo složeno) kazneno djelo koje se sastoji od prinude i obljube. Ono se smatra započetim već početkom uporabe sile prema ženskoj osobi s namjerom da se protiv njezine volje počini obljuba, a s početkom prodiranja muškog spolnog organa u ženski spolni organ djelo se smatra dovršenim. Optuženik je oštećenicu više puta srušio na tlo, nasilno joj skinuo odjeću i obuću, kleknuo joj na prsa, zadao joj udarac u prsni koš, što su sve fizičke aktivnosti koje predstavljaju uporabu onakve sile koja je podobna da skrši oštečeničin otpor. Time je optuženik već započeo s izvršenjem radnje kaznenog djela silovanja i to podobnim sredstvom. Nepodobni pokušaj (s obzirom na nepodobno sredstvo – neukrućeno spolovilo optuženika) postoji samo u slučajevima kad u danim okolnostima ni počinitelj ni itko drugi ne bi mogao počiniti namjeravano djelo, a takvo se što za razmatrano djelo realno ne može prihvatiti. (VSH, Kž-485/93 od 30. lipnja 1993.) Razgraničenje kaznenog djela pokušaja obljube s djetetom uporabom sile od dovršenog kaznenog djela bludnih radnji ovisi jedino o sadržaju namjere počinitelja kako je navedeno u odluci VSRH, Kž-1045/84 od 16. travnja 1985., u kojoj stoji da je pokušaj izvršenja nekog kaznenog djela samo etapa u njegovom počinjenju. Obljuba s djetetom uporabom sile kao i kazneno djelo silovanja višekratno je kazneno djelo pa pokušaj kod takvih kaznenih djela postoji kad je počinitelj započeo bilo koju od radnji, što ulaze u biće takvog djela. Dakle, u konkretnom slučaju pokušaj postoji od časa kad

94 je prema ženskoj osobi, odnosno djetetu započelo primijenjivanje sile ili prijetnje usmjerene na počinjenje obljube. Postupak optuženika koji se popeo na zid dvorišne zgrade spojene s kućom da bi preko tavanskog otvora ušao u kuću radi krađe stvari, pokušaj je počinjenja kaznenog djela krađe jer je penjanjem na zid optuženik započeo radnju provaljivanja. (Kao u odluci Okružnoga suda u Bjelovaru, Kž-499/91 od 11. srpnja 1991.). Optuženik nije stvarno omogućio drugome da troši opojnu drogu, s obzirom na to da je vidjevši policajce odbacio heroin, nakon čega mu je droga oduzeta, pa je njegova namjera da tu drogu preda neidentificiranom prijatelju radi uporabe ostala u pokušaju. Dakle, za pravnu oznaku djela nije odlučno zbog čega je djelo ostalo u pokušaju, nego je odlučujuća činjenica da ono nije dovršeno. Ta činjenica proizlazi i iz opisa djela u izreci presude, a očito nije ni sporna. (Kao o u odluci VSRH, Kž-535/98 od 18. ožujka 1999.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) Radi se o nepodobnom pokušaju izvršenja krivičnog djela terorizma iz čl. 125. KZ SFRJ u vezi s čl. 29. KZ SFRJ kad je utvrđeno da eksplozivne naprave, koje je optuženik postavio na javnim mjestima, nisu eksplodirale zbog neispravnosti detonatora. VSH, I Kž 744/85 od 11. 1985. (Pregled sudske prakse br. 31). Počinili su krivično djelo ubojstva u nepodobnom pokušaju (čl. 35. st. 1. KZH u vezi s čl. 20. KZ SFRJ) optuženici koji su oštećeniku stavili odo vrata plastično uže dužine 1,80 m, vezali to uže oko grede i ispustili oštećenika, ali je uže zbog težine oštećenikova tijela puklo. VSH, I Kž 298/90 od 13. srpnja 1990. (Pregled sudske prakse br. 47). Povrijeđen je Kazneni zakon u odredbi čl. 368. toč. 4. ZKP/97 na štetu optuženika koji je proglašen krivim za kaznena djela pokušja krađe iz čl. 216. st. 5. KZ počinjena tako što je ulazio u prostorije oštećenika u namjeri da uzme novac i vrjednije predmete, no djela nisu dovršena zato što u unutrašnjosti tih prostorija nije bilo novca ni vrjednijih predmeta. U situaciji kada se objekt prema kome počinitelj pokušava počiniti djelo ne nalazi na mjestu počinjenja djela radi se pravno o nepodobnom pokušaju djela u smislu čl. 33. st. 3. KZ, pa stoga radnje zbog kojih je optuženik proglašen krivim pravno predstavljaju kaznena djela nepodobnog pokušaja krađe iz čl. 216. st. 5. u svezi čl. 33. st. 3. KZ. ŽSBj, Kž 130/1999 od 15. travnja 1999.g. (VSRH, Izbor odluka 1/2000.) Ako bi se na temelju pravilne ocjene dokaznog materijala zaključilo da se doista radi o nepodobnom pokušaju kaznenog djela (danas – zlouporaba opojnih droga), kako to smatra sud prvog stupnja, u tom slučaju ne bi bilo osnove za izricanje oslobađajuće presude, nego bi se radilo samo o fakultativnoj osnovi za eventualno oslobođenje od kazne. (Kao u odluci VSRH, Kž-554/84 od 17. listopada 1985.)

95 Da bi se, naime, radilo o lažnom novcu kao predmetu ovog teškog krivičnog djela, novac treba biti napravljen tako da se na prvi pogled ne može lako zapaziti da nije pravi novac, tj. on treba toliko sličiti pravoj novčanici da se od nje bitno ne razlikuje (tzv. imitatio vera). Pri tome je sasvim neodlučno to što je svjedok – konobarica u lokalu u kojem je optuženik pokušao jednom takvom novčanicom platiti račun nije odmah uočio o čemu se radi. To je očito bilo zato što nije na to obratila pažnju. No, za svaku prosječnu osobu situacija je očita, pogotovo kada se rado o fotokopiji u crno-bijeloj tehnici dok je dinarska novčanica od 5000 HRD-a u boji. Prema tome, radi se o nepodobnom pokušaju krivotvorenja novca jer takve fotokopije novčanica (kakve se, između ostaloga, upotrebljavaju i za aranžiranje izloga) nije ni moguće staviti u opticaj. U načelu bi se moglo raditi o krivičnom djelu prevare ili sitne prevare uz utvrđivanje postojanja prevarne namjere. (Kao u odluci VSRH, Kž-739/93 od 3. veljače 1994.) Među optuženicima je postojao detaljno razrađen plan i sporazum o podjeli rada. Svaki od njih objektivno je sudjelovao u počinjenju djela, dakle, postupali su kao suizvršitelji, samo oružje koje su tražili nisu našli. Međutim, upravo s obzirom na ovu činjenicu (da unatoč pretrazi nikakvo oružje nisu našli i da je inače prema svemu iznesenom činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno), ovaj sud je, ispitujući pobijanu presudu u povodu podnesenih žalbi, po službenoj dužnosti na temelju čl. 366. st. 1. toče. 2. ZKP, utvrdio da je na štetu optuženika povrijeđen krivični zakon u pitanju je li za djelo koje je predmet optužbe primijenjen krivični zakon koji se ne može primijeniti, time što je djelo činjenično opisano u toče. 1. izreke pravno označeno kao krivično djelo pokušaja razbojništva u grupi iz čl. 127. st. 2. KZRH u svezi čl. 17. OKZRH, a nije primijenio odredbu čl. 18. OKZRH o nepodobnom pokušaju, jer se upravo o tom kažnjivom pokušaju radi. Naime, čl. 18. OKZRH definira nepodobni pokušaj kao djelo koje je pokušano nepodobnim sredstvom ili prema nepodobnom predmetu. Nepodobnost pokušaja zakon prema tome veže za objektivna svojstva sredstva izvršenja djela ili za svojstva predmeta prema kojem je djelo počinjeno. U konkretnom slučaju radi se o objektivnim nedostacima predmeta prema kojem je djelo počinjeno. Drugim riječima, odsustvo predmeta isto je što i njegova nepodobnost u smislu nemogućnosti izvršenja krivičnog djela prema tome predmetu. Stoga, u pomanjkanju napadnog objekta, ovdje oružjem, sadržana je bit apsolutno nepodobnog pokušaja. Optuženici predmetno krivično djelo upravo zato što nema objekta, nisu mogli ni pod kojim uvjetom ostvariti. (Kao u odluci VSRH, Kž-418/97 od 20. studenoga 1997.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) 20. DRAGOVOLJNI ODUSTANAK Članak 34. Ne predstavlja dobrovoljni odustanak od izvršenja kaznenog djela u smislu čl. 18. KZ odustajanje optuženih da iz crkve odnesu veoma vrijednu umjetničku sliku u namjeri da njenom prodajom pribave sebi protupravnu imovinsku korist ako je do takvog odustanka došlo zbog toga, jer nisu bili u mogućnosti odnijeti sliku. VSH, I Kž-1370/75 od 12. XI 1975. (Pregled sudske prakse br. 8. u godini 1975., Zagreb 1976.g.)

96 Dobrovoljno je odustao od izvršenja krivičnog djela silovanja iz članka 83. stavak 1. KZH optuženik koji je oštećenici, koja je uporno pružala otpor, rekao da će pustiti ako ga ne bude prijavila organima unutrašnjih poslova, pa ju je zaista i pustio kad mu je ona to obećala. Takva njegova odluka jest rezultat njegova slobodnog samoopredjeljenja, a ne utjecaja vanjskih faktora. VSH, IKž 348/90 od 29. kolovoza 1990. (Pregled sudske prakse br. 47). Dobrovoljno je odustao od pokušaja silovanja optuženik koji je već počeo primjenjivati silu prema oštećenici radi izvršenja obljube, ali je od dovršenja djela odustao kad mu je oštećenica rekla da će ga prijaviti i da će sve ispričati svome mladiću koji će mu se osvetiti, jer je sama oštećenica izričito navela da se ona od straha predala i da je optuženik mogao dovršiti da je htio. VSRH, IKŽ-66/91 od 29. svibnja 1991. (Pregled sudske prakse br. 49). Ako je optuženik objektivno mogao dovršiti silovanje, ali je od toga odustao pod utjecajem molbi oštećenice i zbog toga što se pojavila mogućnost da se zadovolji felacijom, radi se o dobrovoljom odustanku od krivičnog djela silovanja iz čl. 83. st. 1. KZH. Kako se nakon toga optuženik i zadovoljio guranjem spolnog uda u usta oštećenice, primijenivši pri tom silu, izvršio je u stjecaju i krivično djelo bludnih radnji iz čl. 89. st. 1. u svezi čl. 83. st. 1. KZH. VSRH, IKž 361/90 od 17. travanja 1991. (Pregled sudske prakse br. 51). Neosnovano je stajalište obrane u žalbi da je optuženik, koji je u svojoj obiteljskoj kući u svađi ubo nožem dužine 17 cm svoju suprugu u trbuh, nanijevši joj tešku tjelesnu povredu opasnu po život i izvršivši time krivično djelo pokušaja ubojstva iz čl. 35. st. 1. KZH u svezi s čl. 19. KZJ, dobrovoljno odustao od izvršenja djela jer ga je mogao dovršiti, ali nije htio. U ovom slučaju radi se o svršenom pokušaju jer je optuženik izvršio sve što je bilo u njegovom planu. On je, naime, smatrao da je i jedan udarac nožem u trbuh oštećenice dovoljan da je liši života pa iz toga razloga nije zadavao daljnje udarce. Stoga je samo daljnje djelovanje radi sprječavanja posljedice moglo biti ocijenjeno kao i dobrovoljni odustanak, a do njega nije došlo. VSRH, IKž 623/91 od 11. prosinca 1991. (Pregled sudske prakse br. 51). Optuženik je presudom suda prvog stupnja oglašen krivim da je izbo oštećenika nanijevši mu teške tjelesne povrede opasne po život pa da je tako počinio krivično djelo ubojstva u pokušaju iz čl. 35. st. 1. KZH u vezi s čl. 19. OKZH. Taj je sud, međutim, propustio prosuditi je li činjenica što je optuženik nakon toga prevezao oštećenika u bolnicu dobrovoljni odustanak u smislu čl. 21. OKZH. VSRH, IKž-159/92 od 8. srpnja 1992. (Pregled sudske prakse br. 53). Da se ne radi o dragovoljnom odustanku nego o svršenom pokušaju sud je zaključio u slučaju kada je optuženik u svojoj obiteljskoj kući u svađi ubo nožem dužine 17 cm svoju suprugu u trbuh, zadavši joj tešku tjelesnu ozljedu opasnu za

97 život. Optuženik je time, ostvario sve što je planirao, pa je očito smatrao kako je jedan udarac nožem u trbuh dovoljan da je liši života, pa nije zadavao daljnje ozljede. Zato se daljnje aktivno djelovanje optuženika da spriječi posljedicu ne može ocijeniti kao dobrovoljni odustanak. (Kao u odluci VSRH, Kž-623/91 od 11. prosinca 1991.) U odluci Kž-761/91 od 22. svibnja 1992. Vrhovni sud Republike Hrvatske također je zaključio da se ne radi o dragovoljnom odustanku, pa tako navodi da za ocjenu dragovoljnog odustanka nije od značenja do koje se faze u počinjenu djela objektivno došlo, nego je li prestanak aktivnosti počinitelja vezan za pretežito vanjske faktore ili je on posljedica unutarnjih, neovisnih procesa volje u konkretnim okolnostima. Ovdje je bilo utvrđeno da su nastupili vanjski faktori, koji su spriječili optuženika da slobodno ostvari planiranje radnje, pa nije od značenja da optuženik nije dospio do faze oduzimanja stvari te da otuda treba zaključiti da je dragovoljno odustao. Činjenice koje su utvrđene, naprotiv, pokazuju da u tu fazu nije ni mogao doći zbog otpora optuženika. Ne stoji tvrdnja žalitelja da bi se radilo o dragovoljnom odustanku od počinjenja kaznenog djela kada optuženik, nakon što je ispalio tri metka u oštećenika, nije nastavio pucati u njega, iako je u pištolju imao još pet metaka. Naime, budući da je optuženik s namjerom da ubije oštećenika ispalio u njega tri metka iz pištolja, dovršio je time radnju počinjenja kaznenog djela ubojstva, pa odustanak u takvom slučaju ne može doći u obzir. (Kao u odluci VSRH, Kž-819/84 od 13. veljače 1985.) Da se ne radi o dragovoljnom odustanku kod kaznenog djela silovanja govori odluka VSRH, Kž-308/94 od 15. veljače 1995., u kojoj se navodi da je oštećenica pružala optuženiku snažan otpor time što se otimala, odguravala ga rukama i nogama, vrištala i zvala u pomoć, a to je po ocjeni suda bio glavni razlog, odnosno prevladavajući razlog da optuženik odustane od dovršenja djela. Zbog toga odluka optuženika da ne dovrši započetu radnju silovanja nije bila rezultat njegova slobodnog opredjeljenja kroz odraz subjektivne volje, nego su na tu odluku utjecali vanjski faktori, a to je ovdje prvenstveno snažan i nedvosmislen otpor oštećenice, koji je optuženika u toj mjeri iznenadio i bio neočekivana smetnja da je zaključio da djelo ne može dovršiti. Slijedom toga, karakter odustanka optuženika od dovršenja djela očito nije u njegovoj dragovoljnosti, nego je posljedica vanjskih čimbenika, otpora i žrtve. U sljedeće dvije odluke sud je zauzeo stav da se u konkretnim slučajevima radilo o dragovoljnom odustanku kod kaznenog djela silovanja: a) Sud je utvrdio da je dragovoljno odustao od kaznenog djela silovanja optuženik koji je prema oštećenici već počeo primjenjivati silu, ali je odustao kad mu je oštećenica rekla da će ga prijaviti i da će sve ispričati svome mladiću koji će mu se osvetiti. (Kao u odluci VSRH, Kž-66/91 od 29. svibnja 1991.) b) Slučaj kada je oštećenica pružala uporan otpor, a optuženik joj obećao da će je pustiti kao ga ne prijavi policiji, pa ju je zaista i pustio kada mu je to obećala, ocijenjen je kao rezultat njegove slobodne volje, a ne utjecaja vanjskih faktora. (Kao u odluci VSRH, Kž-348/90 od 29. kolovoza 1990.) Navodimo slučaj odustajanja od krađe. Naime, optuženici su svladavši čuvara otklonili prepreku koja im je stajala na putu da počine djelo, ali su ipak odustali od krađe muzejskih primjeraka oružja, i to zbog panike i straha, odnosno zbog bojazni od mogućih posljedica. Uz nesporno utvrđenu činjenicu da se u dvorcu u to vrijem nije nalazio nitko drugi, a ulazak optuženika nije bio zamijećen, ta je situacija objektivno omogućavala da se provede prvobitni naum, a optuženici to ipak nisu učinili, i to zbog panike i straha od posljedica. Dakle, zbog pobuda unutarnje subjektivne prirode,

98 ispravno je njihovu odustajanju od počinjenja djela dati kvalifikaciju dobrovoljnog odustanka. (Kao u odluci VSRH, Kž-296/93 od 10. lipnja 1993.) Optuženik je presudom suda prvoga stupnja oglašen krivim da je izbo nožem oštećenika nanijevši mu teške tjelesne povrede opasne za život, pa da je tako počinio krivično djelo ubojstva u pokušaju. Sud je, međutim, propustio ocijeniti je li činjenica što je optuženik nakon toga prevezao oštećenika u bolnicu znači da je dragovoljno odustao u smislu čl. 21. OKZRH zbog čega je prvostupanjska presuda ukinuta. (Kao u odluci, VSRH, Kž-159/92 od 8. srpnja 1992.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) Dobrovoljno je odustao od pokušaja silovanja optuženik koji je već počeo primjenjivati silu prema oštećenici radi izvršenja obljube, ali je od dovršenja djela odustao kada mu je oštećenica rekla da će ga prijaviti i da će sve ispričati svome mladiću koji će mu se osvetiti, jer je sama oštećenica izrijekom navela da se ona od straha predala i da je optuženik mogao dovršiti djelo da je htio. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž-66/91, od 29. V 1991. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1998.) Neosnovano je stajalište obrane u žalbi da je optuženik, koji je u svojoj obiteljskoj kuću u svađi ubo nožem dužine 17 cm svoju suprugu u trbuh, nanijevši joj tešku tjelesnu povredu opasnu za život i izvršivši time krivično djelo pokušaja ubojstva iz čl. 34. st.1. KZRH u svezi s čl. 19. OKPRH, dobrovoljno odustao od izvršenja djela jer ga je mogao dovršiti, ali nije htio. U ovom slučaju radi se o svršenom pokušaju jer je optuženik izvršio sve što je bilo u njegovom planu. On je, naime, smatrao da je i jedan udarac nožem u trbuh oštećenice dovoljan da je liši života pa iz tog razloga nije zadavao daljnje udarce. Stoga je samo daljnje aktivno djelovanje radi sprečavanja posljedice moglo biti ocijenjeno kao dobrovoljni odustanak, a do njega nije došlo. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž-623/91., od 11. XII 1991. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1998.) Ostvareni su svi objektivni i subjektivni elementi dobrovoljnog odustanka od krivičnog djela razbojništva (Čl. 19. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske) Kad je utvrđeno da su optuženici u nastaloj parnici zbog ekcesnog postupka jednoga od njih, koji je hicima iz pištolja teško tjelesno povrijedio čuvara muzejskog prostora, napustili mjesto događaja ne dovršivši namjeravanu krađu muzejskih primjeraka oružja, postoje svi objektivni i subjektivni elementi dobrovoljnog (dragovoljnog) odustanka od pokušaja razbojništva iz čl. 127. st. 1. KZRH, pa je djelo trebalo pravno označiti i primjenom čl. 19. st. 1. OKZRH. "Kraj iznesenih utvrđenja, naime, da su optuženici savladavši čuvara otklonili prepreku koja im je stajala na putu da počine djelo, ali su ipak odustali od krađe muzejskih primjeraka oružja, i to zbog panike i straha, odnosno zbog bojazni od mogućih posljedica, uz nesporno utvrđenu činjenicu da se u dvorcu u to vrijeme nije nalazio nitko drugi, a ulazak optuženika nije bio zamijećen pa je ta situacija objektivno omogućavala optuženicima da nesmetano ostvare svoj prvobitni naum, a oni to ipak nisu učinili i to zbog panike, i straha od posljedica, dakle, zbog pobuda unutarnje subjektivne naravi, ispravno je njihovu odustanku od počinjenja djela dati kvalifikaciju dragovoljnog odustanka u smislu čl. 19. st. 1. OKZRH.

99 U ovom je slučaju, naime, upravo unutarnje psihičko stanje optuženika, a to su panika i strah od kasnijih posljedica doveli do odluke o odustanku od dovršenja djela čije su počinjenje već započeli ušavši na provalan način u dvorac i onemogućivši čuvara, pa je u takvoj situaciji jedino djelovanje tih subjektivnih čimbenika (čija narav nije bitna) dovelo do prekidanja daljnjih aktivnosti kojima bi dovršili djelo, što je bilo objektivno moguće i štoviše lagano izvodljivo u nastaloj situaciji." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž-296/93, od 10. VI 1993. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1998.) Dragovoljno je odustao od pokušaja silovanja optuženik koji je već počeo primjenjivati silu prema oštećenici radi izvršenja obljube, ali je kod dovršenja djela odustao kada mu je oštećenica rekla da će ga prijaviti i da će sve ispričati svome mladiću koji će mu se osvetiti, jer je sama oštećenica izrijekom navela da se ona od sraha predala i da je optuženika mogao dovršiti djelo da je htio. VSRH, I Kž 66/1991 od 29. svibnja 1991.g. (VSRH, Izbor odluka 2/1998.)

Kad je utvrđeno da su optuženici u nastaloj panici zbog ekscesnog postupka jednoga od njih, koji je hicima iz pištolja teško tjelesno povrijedio čuvara muzejskog prostora, napustili mjesto događaja ne dovršivši namjernu krađu muzejskih primjeraka oružja, postoje svi objektivni i subjektivni elementi dobrovoljnog (dragovoljnog) odustanka od pokušaja razbojništva iz članka 127. stavak 1. KZRH, pa je djelo trebalo pravno označiti i primjenomn članka 19. stavak 1. OKZRH. «Kraj iznesenih utvrđenja, naime, da su oputženici savladali čuvara otklonili prepreku koja im je stajala na putu da počine djelo, ali su ipak odustali od krađe muzejskih primjeraka oružja, i to zbog panike i straha, odnosno zbog bojazni od mogućih posljedica, uz nesporno utvrđenu činjenicu da se u dvorcu u to vrijeme nije nalazio nitko drugi, a ulazak optuženika nije bio zamijećen pa je ta situacija objektivno omogućila optuženicima da nesmetano ostvare svoj prvobitni naum, a oni to ipak nisu učinili i to zbog panike i straha od posljedica, dakle, zbog ponuga unutarnje subjektivne naravi, ispravno je njihovu odustanku od počinjenja djela dati kvalifikaciju dragovoljnog odustanka u smislu čl. 19. st. 1. OKZRH. U ovom je slučaju, naime, upravo unutarnje pishičko stanje optuženika, a to su panika i strah od kasnijih posljedica doveli do odluke o odustanku od dovršenja djela čije su počinjenje već započeli ušavši na provala način u dvorac i onemogućivši čuvara, pa je u takvoj situaciji jedino djelovanje tih subjektivnih čimbenika (čija narav nije bitna) dovela do prekidanja daljnjih aktivnosti kojima bi dovršili djelo, što je bilo objektivno moguće i štoviše lagano izvodljivo u nastaloj situaciji.» VSRH, I Kž 296/1993 od 10. lipnja 1993.g. (VSRH, Izbor odluka 2/1998.) Optuženik je dragovoljno odustao od kažnjivog pokušaja kaznenog djela silovanja iz čl. 188. st. 1. u svezi sa čl. 33. i 34. st. 2. KZ, kad je utvrđeno da je bio svjestan da je kazneno djelo mogao dovršiti savladavši otpor oštećenice. Na njega nisu djelovali nikakvi vanjski faktori, već samo nagovor oštećenice da pokušano djelo ne dovrši. Naime, optuženik je kriomice došao do spavaće sobe oštećenice u kojoj je ona spavala, naglo skočio na krevet, legao tijelom na nju u namjeri da je prisili na spolni odnošaj, pa joj je u tom cilju uperio šilo prema njenoj glavi, ozlijedivši je po arkadi iznad desnog oka, zaprijetvši da će je ubiti i udarivši je šakom po glavi, a nakon toga

100 pod njeno grlo stavio je šilo i prisilio je na skidanje odjeće, ali je na nagovor oštećenice, iako je bio svjestan da radnju može dovršiti, odustao od daljnje prisile na spolni odnošaj. "Sud prvog stupnja pravilno je zaključio da je optuženik kritične zgode bio potpuno slomio otpor oštećenice i više nije imao objektivnih zapreka da nad njom obavi spolni odnos. Međutim, optuženik je dozvolio oštećenici da se odjene i otiđe u kuhinju u prizemni stan kada joj je pozlilo, a što predstavlja faktičan prekid radnji daljnjeg izvršenja započetog djela. Takva odluka prema pravilnom zaključku prvostupanjskog suda nije bila uvjetovana nekim vanjskim okolnostima zbog kojih optuženik ne bi bio u mogućnosti nastaviti započeto djelo. Tek u daljnjem tijeku događaja optuženik je definitivno odustao u svojoj namjeri, na nagovor ili molbu žrtve premda je djelo mogao dovršiti, pa u tom slučaju postoji dragovoljni odustanak prema dosadašnjoj sudskoj praksi. Radi toga utemeljen je zaključak suda prvog stupnja kada je postupanje optuženika okvalificirao kao kazneno djelo dragovoljnog odustanka od pokušaja silovanja iz čl. 188. st. 1. u svezi sa čl. 33. i čl. 34. KZ za koje djelo ga je proglasio krivim. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 776/00, od 24. I 2001. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2001.) Ne postoji dobrovoljni odustanak od izvršenja krivičnog djela silovanja iz čl. 79. st. 1. KZRH kad je utvrđeno da odluka okrivljeniika da ne dovrši krivično djelo silovanja nije bila rezultat njegova slobodnog opredjeljenja kao odraz njegove subjektivne volje, već su na tu odluku utjecali vanjski čimbenici – snažan otpor oštećenice koja se otimala, odguravala ga rukama i nogama od sebe, glasno vrištala zovući upomć, što je, dakle, za okrivljenika predstavljalo iznenađenje i neočekivanu smetnju zbog čega djelo nije dovršio. Vrhovni sud Republike Hrvatske I Kž-308/94 15.02.1995. (Kazneni zakon, autorski pročišćeni tekst, Inženjerski biro d.d. Zagreb 2004.) Ako je optuženik objektivno mogao dovršiti silovanje, ali je od toga odustao pod utjecajem molbi oštećenice i zbog toga što se pojavila mogućnost da se zadovolji felacijom, radi se o dobrovoljnom odustanku od kaznenog djela silovanja iz čl. 79. st. 1. KZRH. Kako se nakon toga optuženik i zadovoljio guranjem spolnog uda u usta oštećenice, primijenivši pritom silu, izvršio je u stjecaju i kazneno djelo bludnih radnji iz čl. 85. st. 1. u vezi s čl. 79. st. 1. KZRH. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 361/90, od 17. IV 1991. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1999.) Kad je utvrđeno da su optuženici u nastaloj panici zbog ekscesnog postupka jednoga od njih, koji je hicima iz pištolja teško tjelesno povrijedio čuvara muzejskog prostora, napustili mjesto događaja ne dovršivši namjeravanu krađu muzejskog primjerka oružja, postoje svi objektivni i subjektivni elementi dobrovoljnog odustanka od pokušaja razbojništva iz članka 127. stavak 1. KZRH, pa je djelo trebalo pravno označiti i primjenom članka 19. stavak 1. OKZRH. VSRH, I Kž 296/1993 od 10. lipnja 1993. (VSRH, Izbor odluka 1993.) Počinio je kazneno djelo ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH (sada čl. 90. KZ), dakle bio svjestan i htio njegovo počinjenje, a ne kaznenog djela nehajnog prouzročenja smrti iz čl. 37. KZRH (sada čl. 95. KZ) optuženik koji je, nakon kraće prepirke s oštećenikom ispalio prvi metak u strop prostorije gdje je bilo više ljudi, a

101 zrno se odbilo od zida i dalje probilo staklo kabine za puštanje muzike, u cijev svog pištolja ubacio drugi metak i usmjerio ga u grudni koš oštećenika koji je pred njim stajao na udaljenosti od 1-2 metra, i pucao. "Suprotno neutemeljenim tvrdnjama u žalbi i potpuno subjektivnom pristupu inkriminiranom događaju, prvostupanjski sud je na temelju pravilne raščlambe i ocjene kako optuženikove obrane, tako i izvedenih dokaza te potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i ispravno zaključio da je optuženik počinio upravo kazneno djelo ubojstva iz izreke pobijane presude. Govora o tome nema da bi se u postupanjima optuženika moglo raditi samo o kaznenom djelu nehajnog prouzročenja smrti iz čl. 37. KZRH. Već prvi metak, koji je optuženik ispalio prema stropu, u prostoriji gdje ima više ljudi, predstavljao je određenu opasnost, jer je udario u "plafon", odbio se od zida i dalje probio staklo kabine za puštanje muzike. On se isto tako mogao odbiti u drugom smjeru, pogoditi nekog od nazočnih, pa i smrtno ga ozlijediti. Tek tada bi se moglo eventualno raditi o kaznenom djelu iz čl. 37. KZRH. Optuženik je već ozbiljan čovjek, iskusan, pozna i snagu svoga pištolja, pa kada je cijev, u koju je odmah po ispaljenju prvog metka "pravilno" ubacio drugi metak, usmjerio u grudni koš oštećenika koji je pred njim na udaljenosti od 1-2 metra i puca, onda tu govora nema o nehajnom prouzročenju smrti. Pucajući – on hoće ubiti oštećenika, kako je to pravilno utvrdio i zaključio prvostupanjski sud." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 247/95, od 8. VI 1995. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2001.) Ne radi se o dragovoljnom odustanku od kažnjivog pokušaja kaznenog djela kad je optuženik odustao od dovršenja pokušanog kaznenog djela uslijed okolnosti koje su potpuno izvan njegove volje i domašaja ranije stvorenog kriminalnog plana. "Dobrovoljni odustanak postoji samo u slučaju kada počinitelj sam po svojoj vlastitoj volji nezavisno od drugih uzroka odustane od daljnjeg izvršenja kaznenog djela ili kada otkloni nastupanje zabranjene posljedice dovršenog kaznenog djela. U konkretnom slučaju, kad je optuženik odustao od dovršenja kaznenog djela tek nakon što službenica banke nije postupila prema njegovom traženju i predala mu novac, već se iz šalterskog prostora povukla u kancelariju u kojoj se nalazila druga službenica, uslijed čega je za optuženika nesumnjivo nastala nova, nepredviđena situacija, potpuno izvan njegove volje i domašaja ranije stvorenog i brižno pripremanog kriminalnog plana, ne može se govoriti o dobrovoljnom odustanku od izvršenja pokušanog kaznenog djela, jer je u ovom slučaju odustanak optuženika motiviran vanjskim okolnostima i nije rezultat njegove vlastite volje, kako je to ispravno zaključio i prvostupanjski sud." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 633/97, od 16. XI 1999. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1999.) Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da optuženici nisu dragovoljno odustali od počinjenja kaznenog djela kad su od njega odustali zato što su zbog otpora oštećenice i njenim glasnim dozivanjem upomoć, spoznali bezizglednost uspješnog dovršenja kaznenog djela, dakle, odustanak od kaznenog djela je rezultat vanjskih faktora, a ne njihove slobodne odluke. "Ispravno je sud prvog stupnja postupio kada u konkretnom slučaju nije primjenio institut dragovoljnog odustanka. To zato, što je iz iskaza same oštećenice kao i iskaza brojnih saslušanih svjedoka te materijalnih tragova fiksiranih zapisnikom o očevidu, utvrđeno da su optuženici nakon primjene sile nad oštećenicom odustali od potpune realizacije svog plana, dakle, od izvršenja terećenog kaznenog djela zato što se stanje stvari uslijed primjene sile nad oštećenicom izmijenilo u pravcu koji je za njih

102 bio nepovoljan, tako da bi dovršenje kaznenog djela bilo skopčano s neugodnostima na koje očito nisu računali. Oštećenica jeste vikala i nije bila očekivano onesposobljena, kao što je to i obrazložio sud prvog stupnja, tako da su se optuženici prepali te pobjegli ne dovršivši djelo. S obzirom na takovo utvrđenje suda pravog stupnja bilo je opravdano zaključiti, da su optuženici odustali od dovršenja kaznenog djela zato što su na to bili prisiljeni ponašanjem oštećenice, bez obzira je li se to njezino ponašanje sadržajno odnosi na njezino vikanje i dozivanje u pomoć, kao što je to navedeno u izreci pobijane presude, ili na pružanje otpora na neki drugi način, kada se jedan i drugi razlog zapravo svode na spoznaju optuženika za bezizglednost uspješnog dovršenja kaznenog djela uslijed vanjskih okolnosti, a ne njihove slobodne odluke, kao što je to u stvari i uzeo sud prvog stupnja." Vrhovni sud Republike Hrvatske I Kž 17/98, od 11. X 2001. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2001.) Optuženik nije dragovoljno odustao od kažnjivog pokušaja kad sam, svojom voljom, nije prekinuo započetu prijetnju, držeći u ruci nož dužine 21 cm, usmjeren prema djelatnicima banke, u namjeri da mu predaju sav novac iz blagajne banke, nego je to učinio pod djelovanjem treće osobe. «Nije u pravu žalitelj kada u žalbi tvrdi da se u konkretnom slučaju radi o dragovoljnom odustanku u smislu čl. 34. Kaznenog zakona - dalje KZ, jer je ostao punih deset minuta u prostorijama poslovnice naslonjen na pult ne poduzimajući ništa, sve dok ga nije izveo iz prostorije R. M. Naime, optuženik, ostajući u prostoriji u kojoj je prethodno zaprijetio djelatnicima opasnim oruđem, ni sa čime nije pokazao da odustaje od svoje namjere, i dalje oboružan sa nožem koji je imao kod sebe. Da bi se ostvario dragovoljni odustanak od kažnjivog pokušaja kaznenog djela, potrebno je da počinitelj dragovoljno prekine započeto počinjenje kaznenog djela, iako je svjestan da je radnju prema svim okolnostima mogao dovršiti. Optuženik je, naprotiv, ostajući u poslovnici sam sa službenicama ustrajao na dovršenju svoje namjere, pri čemu je zbog alkoholiziranog stanja u kojem se nalazio, po mišljenju vještaka neuropsihijatra imao smanjene intelektualne funkcije zbog kojih je svijest bila sužena, a voljni moment sasvim sigurno oslabljen uslijed prostrone i vremenske dezorijentiranosti. Upravo uslijed ovih okolnosti, a imajući u vidu prethodno formiranu namjeru optuženika da se domogne novca prijeteći napadom na život, nema dvojbe da je optuženik ostao u poslovnici banke i nakon odbijanja djelatnica da mu daju novac, kako bi ustrajao u svojoj namjeri i dovršio pokušano, sve dok ga u dovršenju počinjena djela nije prekinuo svojom intervencijom jedan građanin. Prema tome, optuženik je spriječen u dovršenju djela stječu obilježja kaznenog djela razbojništva u pokušaju, kako je to pravilno zaključio sud prvog stupnja, pa ni iz tog razloga žalba nije osnovana. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 447/04-3 od 29.VI.2004. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2004.) Ne radi se o dragovoljnom odustanku od kažnjivog pokušaja kaznenog djela razbojnitšva iz čl. 218. st. 2. Kaznenog zakona, kad je utvrđeno da je optuženik izvršio detaljne pripreme za izvršenje djela, došao je do pošte, osmotrio što se dešava, stavio masku, uzeo torbu i plastičnu vrećicu, špagu i rukavice, u džepu je imao ljepljivu traku i mali nož, uzeo je automatsku pušku i s njom ušao u poštu, ali da mu je jedna od prisutnih osoba počela jednom rukom skidati masku, a s drugom rukom uhvatila za cijev, nastojao je pušku uhvatiti za okidač, u čemu nije uspio, te budući da je bio otkriven, odustao je od daljnje borbe i pustio pušku. Dakle, optuženik nije svojom

103 voljom odustao od izvršenja djela, već je bio spriječen radnjama trećih osoba, pa se ne može raditi o dragovoljnom odustanku od kažnjivog pokušaja kaznenog djela iz čl. 218. st. 2. Kaznenog zakona. U pravu je sud prvog stupnja kada u pobijanoj presudi navodi da iz provedenih dokaza proizlazi da je optuženik počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret – razbojništvo u pokušaju. Naime, sam optuženik priznaje i detaljno opisuje kako se pripremao za počinjenje djela, došao je do pošte, osmotrio što se dešava, stavio masku, uzeo torbu i plastičnu vreću, špagu i rukavice, u džepu je imao ljepljivu traku i mali nož, uzeo je automatsku pušku i s njom ušao u poštu, no kada mu je jedna od prisutnih osoba počela skidati masku, nastojao je pušku uhvatiti za okidač, međutim, budući da je bio otkriven, odustao je od daljnje borbe i pustio pušku. Već iz ovako naznačene obrane optuženika potpuno je jasno da se ne radi o nikakvom dragovoljnom odustanku od ostvarenja djela, nego da je optuženik u njegovom ostvarenju bio spriječen radnjama trećih osoba. Kada tome dodamo iskaze svjedoka Ž. koji je rukom uhvatio cijev puške optuženiku, onda o nekakvoj dragovoljnosti ne može biti ni govora, nego je prestanak aktivnosti počinitelja vezan isključivo za vanjske faktore, a nije posljedica unutarnjih, neovisnih procesa volje u konkretnim okolnostima, kako se u žalbi pokušava prikazati. Tijekom postupka nesporno je utvrđeno da su nastupili vanjski čimbenici koju su spriječili optuženika da slobodno ostvari planiranje radnje, domogne se veće svote novca iz Poštanskog ureda, jer činjenice koje su utvrđene pokazuju da do ostvarenja djela, zbog intervencije svjedoka Ž. i S., nije ni moglo doći, pa sudu prvog stupnja i nije preostalo ništa drugo nego na optuženika proglasi krivim za kazneno djelo razboništva iz čl. 218. st. 2. Kaznenog zakona koje je ostalo u pokušaju. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 104/03-3, od 20.VII.2004. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2005.)

21. POJEDINAČNI POČINITELJ KAZNENOG DJELA I SUDIONICI Članak 35. Iz utvrđenja da se optuženica prethodno dogovorila sa suoptuženikom o načinu na koji će on učiniti krivično djelo prevare kao i o tome da će ona osigurati plasiranje robe pribavljene na prevaran način ne proizlazi njeno sudjelovanje u svojstvu suizvršioca tog djela. VSH, I Kž115/85 od 30. ožujka 1986. (Pregled sudske prakse br. 39). Prethodni dogovor optuženika o podjeli novca i praćenju oštećenika, nakon čega je ovome jedan istrgao vrećicu s novcem, nije za drugoga sudjelovanje u radnji izvršenja, niti sudjelovanje na drugi način u izvršenju krivičnog djela drske krađe iz čl. 131. st. 1. i 2. KZH. Okruženi sud u Bjelovaru, Kž 285/89 od 27. travnja 1989. (Pregled sudske prakse br. 42) Kao suizvršilac krivičnog djela oduzimanja vozila na motorni pogon iz članka 136. st. 3. KZH ne može se smatrati osoba koju je izvršilac samo prevozio, ako ona prilikom oduzimanja motornog vozila nije imala nikakvu ulogu.

104 Okružni sud u Slavonskoj Požegi, Kž 33/90 od 27. ožujka 1990. (Pregled sudske prakse br. 47). Za postojanje suizvršilaštva kod krivičnog djela razbojništva, po načelu diobe rada, nije nužno da svaki od optuženika uzme udjela u samoj radnji izvršenja, nego je odlučno da djelo hoće kao i svoje zajedničko. Stoga je neodlučno što jedan optuženik nije neposredno sudjelovao u fizičkom napadu na oštećenika, nego je dovoljno i samo njegovo prisustvo radi zastrašivanja oštećenika. VSRH, I Kž 101/90 od 23. siječnja 1991. (Pregled sudske prakse br. 47). Kod sukcesivnog suizvršilaštva moguće je pristupiti djelu sve dok ono nije materijalno dovršeno. Stoga je suizvršilac u krađi iz čl. 130. st. 1. KZH i optuženik koji je u barci na morskoj obali čekao da druga dva optuženika dovezu ukradenu ribu barkom, a onda je ukrcao u svoj osobni automobil i odvezao na sigurno mjesto. VSRH, IKž-124/90 od 20. listopada 1990. (Pregled sudske prakse br. 49). Suizvršitelj krivičnog djela ubojstva iz čl. 35. st. 2. toč. 4. KZH su optuženik (otac) i optuženica (kći), koji su na temelju prethodnog dogovora zajedno čekali oštećenika noću u kuhinji s pripremljenim vilama i sjekirom, i kad je oštećenik noću izašao iz svoje sobe, optuženik ga je ubo vilama i oborio na pod, nakon čega mu je optuženica dodala sjekiru kojom je optuženik lišio života oštećenika. Neosnovana je tvrdnja optuženice u žalbi da je ona samo pomagač u izvršenju krivičnog djela. Okolnost da je postojao detaljno razrađeni plan o lišavanju života oštećenika (bivšeg muža optuženice), i to u kući u kojoj je optuženica još uvijek živjela s oštećenikom, ukazuje na to da su optuženici uza zajedničke pripreme pristupili izvršenju djela te da je svaki od njih pridonio ostvarenju zajedničkog plana. VSRH, IKž 701/91 od 3. prosinca 1991. (Pregled sudske prakse br. 51). Kod supočinitelja kaznenog djela ubojstva iz čl. 34. KZRH neodlučno je tko je pucao, ako je čin lišenja života nastao kao rezultat niza zajedničkih poduzetih radnji u ostvarenju zajedničkoga dogovora da drugoga liše života i ako su se oni s tim ciljem zajedno našli na mjestu događaja. "Bez obzira na iskaze svjedoka kao i bez obzira na to bi li iz iskaza tih svjedoka proizlazila dokazanost činjenice da je opt. B.J. na mjestu događaja predao pušku optuženom J.M. i koji je od njih stvarno ispalio metak u leđa oštećenika, prvostupanjski sud je donio oslobađajuću presudu za obojicu optuženika, polazeći od pogrešnog pravnog stajališta da ih treba (obojicu) osloboditi optužbe zato što nije dokazano tko je od njih dvojice poduzeo radnju lišenja života pucanjem u oštećenika. Prvostupanjski sud smatra dokazanim i utvrđuje da su se optuženici dogovorili da liše života oštećenika, da su zbog toga otišli u mjesto K. gdje je optuženik B.J. iz stacionara (HV) uzeo pušku svjedoka S.M., da su se svi vratili (optuženici i dvojica svjedoka) da pričekaju na cesti oštećenika i da su čahure nađene na mjestu ubojstva ispaljene iz automatske puške S.M. Utvrđeno je, dakle, da je oštećenik lišen života pucanjem iz te puške. Već navedene činjenice, koje je utvrdio i istaknuo u razlozima prvostupanjski sud, uz daljnje činjenice koje sa sigurnošću proizlaze i iz obrane obojice optuženika i iz iskaza svjedoka, govore da optuženike treba smatrati supočiniteljima inkriminiranog im ubojstva sve ako se i ne može utvrditi koji je od njih dvojice iz navedene puške ispalio ubojito streljivo u oštećenika."

105 Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž-98/93, od 23. IX 1993. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1998.) Kod sukcesovnog supočiniteljstva moguće je pristupiti djelu sve dok ono nije materijalno dovršeno. Stoga je supočinitelj u krađi iz čl. 125. st. 1. KZRH i optuženik koji je u banci na morskoj obali čekao da druga dva optuženika dovezu ukradenu robu barkom, a onda je ukrcao u svoj sobni automobil i odvezao na sigurno mjesto. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž-124/90, od 20. X 1990. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1998.) Kod supočinitelja krivičnog djela ubojstva iz članka 34. KZRH neodlučno je tko je pucao, ako je čin lišenja života nastao kao rezultat niza zajedničkih poduzetih radnji u ostvarenju zajedničkoga dogovora da drugoga liše života i ako su se oni s tim ciljem zajedno našli na mjestu događaja. VSRH, I Kž 98/1993. od 23. rujna 1993. (VSRH, Izbor odluka 1993.) Za razliku od pomagača koji s umišljajem pomaže drugome u počinjenju djela i djelo ne želi kao svoje, supočinitelj sudjeluje u samoj radnji počinjenja djela koje, dakle želi kao svoje, pri čemu nije potrebno da svaki od dva ili više počinitelja sam neposredno ostvari sva bitna obilježja određenoga krivičnoga djela, već je potrebno da njegovo neposredno sudjelovanje zajedno s djelatnošću drugoga dovede do zabranjene posljedice. Vrhovni sud Republike Hrvatske, 1 Kž-1128/93, od 3.III 1994. ( Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1997.) «Opt. S. V. bio je prvostupanjskom presudom Općinskog suda u K. proglašen krivim zbog poticanja na krivično djelo šumske krađe iz čl. 122. st. 2. KZRH u svezi s čl. 21. OKZRH, zbog toga što je u vrijeme i na mjestu kao u izreci prvostupanjske presude pokazao F. S. više stabala raznog drveta u šumi zvanoj P. tvrdeći da je to njegova šuma. Rekao mu je neka ta stabla poruši, pa da će on s njim posječeno drvo podijeliti, iako je znalo da nije vlasnik te šume, nego ga je taj dio šume vlasništvo I. M. Tako je F. S., povjerovavši optuženiku, posjekao utvrđenu količinu stabala čime je oštećena vlasnica tog dijela šume I. M. Točno je da je prvostupanjski sud pogrešno pravno označio to krivično djelo kao poticanje na šumsku krađu, jer iz opisa djela nedvojbeno proizlazi da je F. S. optuženiku poslužio u ostvarivanju nauma da na štetu i M. počini krivično djelo šumske krađe, pa se dakle, radi o tzv. posrednom izvršilaštvu. Prema tome je drugostupanjski sud oslobodivši opt. S. V. optužbe, povrijedio Krivični zakon.» (Iz odluke VSRH, Kzz-11/94 od 9. lipnja 1994.) Optuženik L.H. je kao sukcesivni supočinitelj sudjelovao u počinjenju kaznenog djela ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH, kad je sud prvog stupnja utvrdio da je optuženik L.H. nakon djelomičnog izvršenja kaznenog djela ubojstva po supočinitelju D.H., koji je u oštećenika iz pištolja ispalio pet hitaca, nanijevši mu pri tome smrtonosne ozljede u vidu tri ustrijelne i tri prostrijelne rane trbuha s oštećenjima organa uslijed čega je oštećenik pao na pod licem okrenut prema tlu dajući znakove života, prišao oštećeniku, a bojeći se da oštećenik ostane živ, uzeo sjekiru, te ga tupim

106 dijelom sjekire snažno udario u donji lijevi potiljačni dio glave, koja ozljeda je doprinijela nastanku smrti oštećenika. Dakle, optuženik L.H. udara oštećenika sjekirom u potiljak dok je još živ, optuženik ga želi "dokrajčiti" jer se boji posljedica ako oštećenik preživi, pa mu tada pristupa već djelomično počinjenom kaznenom djelu ubojstva, što je kod sukcesivnog supočiniteljstva moguće sve dok kazneno djelo nije u materijalnom smislu dovršeno. "U onome času kada opt. L.H. udara oštećenika sjekirom u potiljak, oštećenik je još živ, optuženik ga želi "dokrajčiti" jer se boji posljedica ako oštećenik preživi, pa on tada pristupa djelu, što je kod sukcesivnog suizvršiteljstva moguće sve dok krivično djelo nije u materijalnom smislu dovršeno." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 835/96, od 13. XI 1997. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1998.) Optuženik L.H. je kao sukcesivni supočinitelj sudjelovao u počinjenu kaznenog djela ubojsta iz članka 34. stavak 1. KZRH, kad je sud prvog stupnja utvrdio da je optuženik L.H. nakon djelomičnog izvršenja kaznenog djela ubojstva po supočinitelju D.H., koji je u oštećenika iz pištolja ispalio šest hitaca, nanijevši mu pri tome smrtonosne ozljede u obliku tri ustrijelne i tri prostrijelne rane trguha s oštećenjima organa, zbog čega je oštećenik pao na pod licem okrenut prema tlu dajući znakove života, prišao oštećeniku, a bojeći se da oštećenik ostane živ, uzeo sjekitu, te ga tupim dijelom sjekire snažno udario u donji lijevi potiljčani dio glave, a ta ozljeda je pridonijela nastanku smrti oštećenika. Dakle, optuženik L.H. udara oštećenika sjekirom u potiljak dok je još živ, optuženik ga želi «dokrajčiti» jer se boji posljedica ako oštećenik preživi, pa mu tada pristupa već djelomično počinjenom kaznenom djelu ubojstva, što je kod sukcesivnog supočiniteljstva moguće sve dok kazneno djelo nije u materijalnom smislu dovršeno. «U onome času kada opt. L.H. udara oštećenika sjekirom u potiljak, oštećenik je još živ, optuženik ga želi «dokrajčiti» jer se boji posljedica ako oštećenik preživi, pa on tada pristupa djelu, što je kod sukcesivnog suizvršiteljstva moguće sve dok krivično djelo nije u materijalnom smislu dovršeno.» VSRH, I Kž 835/1996 od 13. studenog 1997.g. (VSRH, Izbor odluka 1/1998) Kod sukcesivnog supočiniteljstva moguće je pristupiti djelu sve dok ono nije materijalno dovršeno. Stoga je supočinitelj u krađi iz članka 125. stavak 1. KZRH i optuženik koji je u barci na morskoj obali čekao da druga dva optuženika dovezu ukradenu ribu barkom, a onda je ukrcao u svoj osobni automobil i odvezao na sigurno mjesto. VSRH, I Kž 124/1990 od 20. listopada 1990.g. (VSRH, Izbor odluka 2/1998.) Kod supočinitelja kaznenog djela ubojstva iz članka 34. KZRH neodlučno je tko je pucao, ako je čin lišenja života nastao kao rezultat niza zajedničkih poduzetih radnji u ostvarenju zajedničkoga dogovora da drugoga liše života i kao su oni s tim ciljem zajedno našli na mjestu događaja. «Bez obzira na iskaze svjedoka kao i bez obzira na to bili iz iskaza tih svjedoka proizlazila dokaznost činjenice da je opt. B.J. na mjestu događaja predao pušku optuženom J.M. i koji je od njih stvarno ispalio metak u leđa oštećenika, prvostupanjski sud je donio oslobađajuću presudu za obojicu optuženika polazeći od

107 pogrešnog stajališta da ih treba obojicu osloboditi optužbe zato što nije dokazano tko je od njih dvojice poduzeo radnju lišenja života pucanjem u oštećenika. Prvostupanjski sud smatra dokazanim i utrđuje da su se optuženici dogovorili da liše života oštećenika, da su zbog toga otišli u mjesto K. gdje je optuženik B.J. iz stacionara (HV) uzeo pušku svjedoka S.M. da su se svi vratili (optuženici i dvojica svjedoka) da pričekaju na cesti oštećenika i da su čahure nađene na mjestu ubojsta ispaljene iz automatske puške S.M. Utvrđeno je, dakle, da je oštećenik lišen života pucanjem iz te puške. Već navedene činjenice, koje je utvrdio i istaknuo u razlozima prvostupanjski sud, uz daljnje činjenice koje sa sigurnošću proizlaze i iz obrane obojice optuženika i iz iskaza svjedoka, govore da optuženike treba smatrati supočiniteljima inkriminiranog im ubojstva sve ako se i ne može utvrditi koji je od njih dvojice iz navedene puške ispalio ubojito streljivo u oštećenika.» VSRH, I Kž )/1993 od 23. rujna 1993.g. (VSRH, Izbor odluka 2/1998.) Iz, inače, pravilnog činjeničnog utvrđenja, da je otpuženik drugu osobu doveo u zabludu u pogledu vlasništva šume i tako ju naveo da za njega u tuđoj šumi obori više od 5 m drva, ne proizlaze sva bitna obilježja krivičnog djela šumske krađe iz čl. 122. st. 2. KZRH počinjenog poticanjem, već se radi o tzv. posrednom izvršiteljstvu, pa sud drugog stupnja nije mogao optuženika osloboditi optužbe, čime je povrijeđen zakon u njegovu korist. Vrhovni sud Republike Hrvatske Kzz-11/94 09.06.1994. Ista osoba ne može biti počinitelj, odnosno supočinitelj jednog kaznenog djela i istodobno poticatelj na isto djelo. Jedan od optuženiak je povikom «Udari ga, što čekaš!», naveo drugu dvojicu da sudjeluju u počinjenju djela. To upućuje da je sud uzeo da je taj bio inicijator djela, dakle u tom smislu poticatelj djela, a to je sud pravilno uzeo u obzir samo pri ocjeni sudjelovanja ovog optuženika u počinjenju djela, što je utjecalo jedino na ocjenu stupnja njegove kaznene odogovornosti i isključivo se odrazilo pri odmjeravanju kazne. Vrhovni sud Hrvatske Kž-1060/66 07.07.1966. Da bi se osoba, koja nije sudjelovala u vršenju same radnje počinjenja jednog kaznenog djela, smatrala supočiniteljem u tom djelu, potrebno je pored subjektivnog elementa (počiniteljske volje – animus auctoris), da kod njega postoji i objektivni element, tj. njegova radnja, koja mora biti uskom povezana s radnjom počinjenja i mora nepsoredno doprinijeti samoj radnji počinitelja. U konkretnom slučaju, taj objektivni element nije bio ispunjen kod optužnice. Prema utvrđenom činjeničnom stanju, sudioništvo optuženice u počinjenju kaznenog djela sastoji se u tome što je ona dva dana prije nego što su optuženici Z. i H. provalili u kuću oštećenika i odatle oduzeli stvari navedene u izreci prvostupanjske presude, otišla zajedno sa optuženikom Z. iz Z. u V., gdje su izvidjeli i ustanovili mogućnost provaljivanja u kuću oštećenika, i što je – nakon što su optuženici Z. i H. počeli provaljivanje i oduzimanje stvari i donijeli ih u Z. u zajednički stan – otišla zajedno s optuženikom u Z. da neke od tih stvari i proda. Prema tome, takva djelatnost optuženice nije bila tako usko povezana s radnjom počinjenja ovog kaznenog djela koje su počinili optuženici Z. i H., da bi neposredno doprinosila počinjenju njihove radnje. S obzirom na to, i kad bi se uzelo da je kod optuženice bio ispunjen subjektivni element za postojanje supočiniteljstva (počiniteljska volja), ipak se uslijed neispunjavanja objektivnog elementa, njena djelatnost nije mogla u ovom slučaju kvalificirati kao supočiniteljstvo u tom kaznenom djelu već samo kao pomaganje.

108 Vrhovni sud Narodne Republike Hrvatske Kž-288/56 26.02.1956. Kad optuženik nagovori dijete da provaljivanjem oduzme tuđe pokretne stvari i da mu ih preda, pa te stvari protupravno prisvoji, onda je optuženik počinitelj kaznenog djela teške krađe jer se kazneno neodgovornom osobom kao sredstvom poslužio sa počinjenje kaznenog djela. Vrhovni sud Hrvatske Kž-1713/63 Moguća je odgovornost za pomaganje u poticanju ako netko piše pismeno prema diktatu poticatelja, koje poticatelj upućuje svojoj kćeri u bolnicu da je potakne da nakon poroda liši života svoje novorođenče, uz ujvet da pisac subjektivno postupa u uvjerenju da samo pomaže poticatelju, tj. da i sam pri tome ne postupa u subjektivnom pogledu kao poticatelj. Vrhovni sud Hrvatske I Kž-516/79 03.06.1979. (Kazneni zakon, autorski pročišćeni tekst, Inženjerski biro, d.d. Zagreb, 2004.) Smrt počinitelja kaznenog djela nije zakonska zapreka za utvrđivanje kaznene odgovornosti njegova pomagatelja. "Prvostupanjski sud nije u pravu kad zaključuje da treba obustaviti, na temelju čl. 134. ZKP/93, postupak i u odnosu na drugog optuženika, jer da se njegova odgovornost, kao pomagatelja, ne može utvrditi. U pravu je naprotiv državni odvjetnik kad, suprotno razlozima prvostupanjskog suda, navodi da odgovornost za pomaganje, kao jedno od oblika sudioništva nije uvjetovano odgovornošću počinitelja, već samo činjenicom da je protupravno ostvareno biće nekoga kaznenog djela, ili da je pokušano njegovo ostvarenje. Zbog tih razloga nema zapreke da se kazneni postupak protiv drugog optuženika nastavi." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 9/98, od 7. IV 1998. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1999.) Smrt počinitelja kazneno djela nije zakonska zapreka za utvrđivanje kaznene odgovornosti njegova pomagatelja. «Prvostupanjski sud nije u pravu kad zaključuje da treba obustaviti, na temelju čl. 134. ZKP/93 postupak i u odnosu na drugog optuženika, jer da se njegova odgovornost, kao pomagatelja, ne može utvrditi. U pravu je naprotiv državni odvjetnik kad, suprotno razlozima prvostupanjskog suda, navodi da odgovornost za pomaganje, kao jedno od oblika sudioništva nije uvjetovano odgovornošću počinitelja, već samo činjenicom da je protupravno ostvareno biće nekoga kaznenog djela, ili da je pokušano njegovo ostarenje. Zbog tih razloga nema zapreke da se kazneni postupak protiv drugog optuženika nasavi.» VSRH, I Kž 9/1998 od 7. travnja 1998.g. (VSRH, Izbor odluka 1/1999.) (1) Sudionici u počinjenju kaznenog djela su: supočinitelji, poticatelji i pomagatelji.

109 (2) Zakon nije predvidio poseban tretman za poticatelje i pomagatelje, u starijoj pravnoj teoriji oni se nazivaju dionici (Šilović, R. Frank), a isti termin koristi i prof. Bačić u svojoj knjizi Kazneno pravo, Zagreb, 1998. Kada u ponašanju optuženika, da bi bio supočinitelj, nedostaje bitan element – zajedničko izvršenje djela – njegovu djelatnost treba kvalificirati kao kazneno djelo razbojništva koje je ostvareno pomaganjem. «Način na koji državni odvjetnik određuje razgraničenje između supočinitelja i pomagača, na bazi teorije vlasti nad djelom, bio bi prihvatljiv da se Kazneni zakon u međuvremenu nije promijenio u korist optuženika. Zbog toga je prvostupanjska presuda i preinačena u pravnoj oznaci djela kao pod toče. II. Izreke. Naime, prema novom Kaznenom zakonu poticatelj i pomagatelj su sudionici koji ne vladajući počinjenjem kaznenog djela, poticanjem ili pomaganjem pridonose njegovu počinjenju (čl. 35. st. 4. KZ/97), na koji način je za utvrđivanje tko je supočinitelj kaznenog djela, a tko je poticatelj ili pomagatelj odlučujuća teorija vlasti nad djelom Prema toj teoriji supočiniteljstvo je zajedničko izvršenje djela od više osoba sudjelovanjem u radnji izvršenja ili na drugi odlučujući način. Zajedničko izvršenje djela u sebi uključuje zajedničku odluku o djelu i njegovu izvršenju (koja je kod opt. S. M. utvrđena i postoji, a što je naprijed obrazloženo) i na toj osnovi zajedničko izvršenje djela (čega kod optuženika nema, on se ne uključuje u izvršenje djela na bilo koji odlučujući način, on se drži pasivno, ne čini ništa, nego pušta da biva svezan zajedno s oštećenom, dok izvršitelji bježe s plijenom). Budući da u ponašanju optuženika, da bi bio supočinitelj, nedostaje element – zajedničko izvršenje djela – njegov čin trebalo je kvalificirati kao kazneno djelo pomaganja u razbojništvu, a ne supočiniteljstvo zajedno s preostalom dvojicom izvršitelja, kako do državni odvjetnik u svojoj žalbi neprihvatljivo traži.» (Iz odluke VSRH, Kž-113/97 od 21. listopada 1998.) Prvostupanjski sud nije u pravu kad zaključuje da na temelju čl. 234. ZKP(93 treba obustaviti postupak i u odnosu na drugog optuženika, jer da se njegova odgovornost kao pomagatelja ne može utvrditi. U pravu je naprotiv državni odvjetnik kada, suprotno razlozima prvostupanjskog suda, navodi da odgovornost pomagatelja kao jednog od oblika sudioništva, nije uvjetovana odgovornošću počinitelja, nego samo činjenicom da je protupravno ostvareno biće nekog kaznenog djela, ili da je pokušano ostvarenje. Zbog toga nema zapreke da se postupak protiv drugog okrivljenika nastavi.« (Iz odluke VSRH, Kž-9/98 od 7. travnja 1998.) Supočinitelji kaznenog djela su dvije ili više osoba koje zajednički donose odluku, a zatim zajednički počine kazneno djelo na taj način da svaki od njih sudjeluje u samom počinjenju ili mu na drugi način bitno pridonosi. Supočinitelj nema vlast nad cijelim dijelom sam, nego je ta vlast zajednička s drugim supočiniteljima, ali svaki supočinitelj odgovara za cijelo djelo. Za suočiniteljstvo zakon traži zajedničko ponašanje djela koje u sebi uključuje: a) zajedničku odluku o djelu, b) zajedničko počinjenje djela, koje pak obuhvaća: - plan o počinjenju djela uz podjelu ulog i - samo zajedničko počinjenje djela. Zajedničko počinjenje kaznenog djela može se sastojati u tome da počinitelj poduzme: a) samu počiniteljsku radnju

110 b) da na drugi način sudjeluje; za to sudjelovanje traži se posebna kvaliteta, različita od pomagačke, traži se da počinitelj upravlja procesom izvršenja djela ili djelom tog procesa; prilog mora biti takav da o njemu ovisi izvršenje djela, da se bez tog priloga djelo ne bi moglo izvršiti. Da li je sudjelovanje u počinjenju djela na drugi način počiniteljska ili pomagačka radnja, treba odlučiti prema okolnostima svakoga konkretnoga slučaja. Kod kaznenih djela nečinjenja supočinitelji zajednički apstiniraju od neke djelatnosti koju je više osoba trebalo poduzeti. Kod složenih kaznenih djela supočinitelj je onaj tko je poduzeo i samo jednu od radnju koje su obuhvaćene u zakonskom opisu tih kaznenih djela. Opće je pravilo da ako netko na više načina sudjeluje u počinjenju kaznenog djela, može odgovarati samo u jednom svojstvu i to najtežem, koje konzumira sve ostale eventualne lakše oblike. Sukcesivno supočiniteljstvo postoji kada se jednoj osobi, dok ostvaruje kazneno djelo, prije nego što ga dovrši, priključi jedna druga osoba kao počinitelj. Paralelno, nepravo ili prividno supočiniteljstvo postoji kada više osoba sudjeluje u ostvarenju djela, ali neovisno jedna o drugoj, bez ikakve svijesti i odluke o zajedničkom djelovanju. Supočiniteljstvo kod delicta propria moguće je samo ako svi supočinitelji imaju posebna svojstva koja se za počinitelja traže u zakonskom opisu tih djela. Supočiniteljstvo kod vlastoručnih kaznenih djela nije moguće, jer počinitelj tih kaznenih djela, zbog njihove prirode, može biti samo određena osoba. Prema zakonu moguće je i nehajno supočiniteljstvo (čl. 36. st. 1.), koje i nije pravo supočiniteljstvo jer nema voljnog zajedničkog djelovanja. Kad se radi o supočiniteljstvu, u izreci presude moraju biti opisane radnje počinjenja za svakog supočinitelja zasebno, nedostatak takvog opisa bitna je povreda odredaba kaznenog postupka. Razgraničenje supočiniteljstva od pomaganja prema teoriji podjele uloga i teorije vlasti nad djelom kako ga vidi sudska praksa u dvije odluke VSRH. Za razliku od starog zakona (OKZRH) sudjelovanje u počinjenju kaznenog djela na drugi način, izvan same radnje počinjenja, novi zakon traži da se radi o bitnom pridonošenju počinjenju djela, dok je stari zakon tražio samo to da se na drugi način zajednički počini kazneno djelo. Drugim riječima, doprinos supočinitelja koji nisu sudjelovali neposredno u samoj radnji počinjenja kaznenog djela nije morao biti bitan, kako se navodi i traži po novom Kaznenom zakonu. Pri razgraničenju koji je sudionik u počinjenju kaznenog djela supočinitelj, a koji sudionik (poticatelj ili pomagatelj) sudovi su i u vrijeme važenja staroga zakona često utvrđivali i tražili da je doprinos supočinitelja koji ne sudjeluje neposredno u radnju počinjenja djela bitan, odnosno značajan, da doprinos ima određenu kvalitetu, koja je takva da ga razlikuje od pomagača. Tako se u odluci Okružnoga suda u Zagrebu, br. K-195/90 navodi: «Kao moguće pitanje postavlja se jedino ti je li III opt. Ž. B. suizvršilac ili se eventualno radi o nekom drugom obliku suučesništva u krivičnom djelu, jer je po ocjeni suda podjela rada i uloga moguća i između izvršilaca i pomagača. Zašto III opt. nije pomagač već suizvršilac? III opt. Ž. B. dovezao je I opt. H. N. i II opt. B. Z. automobilom do krojačke radnje 'A', predao je I optuženiku pištolj i pokazao mu kako se on repetira, a zatim je napustio mjesto događaja. Međutim, kriminalna količina ostvarenih radnji III optuženika je znatna, on je u jednom momentu imao vlast nad djelom. Kada je III opt. zaustavio automobil, na njego povik 'Sad!' I i II optuženik istrčali su iz automobila i počela je akcija. Prije toga predao je pištolj I optuženiku, taj

111 pištolj je iskorišten kao sredstvo prinude, pa III optuženik, iako je u času oduzimanja robe i novca bio na drugome mjestu, jest suizvršilac, jednako kao i I i II optuženik.» Kao što je vidljivo iz spomenutog primjera, sud je smatrao da je čin III optuženika značajan u ostvarenju kaznenog djela, da on u času kada daje znak da akcija počne (supočinitelji su bili mlade osobe, neodlučni i kolebljivi, vozili su se automobilom oko mjesta počinjenja razbojništva duže vrijeme) predaje pištolj drugom supočinitelju, u kojem času, prema mišljenju suda, ima vlast nad djelom. Da je ovaj kazneni postupak vođen u vrijeme važenja novog Kaznenog zakona, teško je kazati da li bi opt. Ž. B. bio proglašen krivim kao supočinitelj ili kao pomagatelj u počinjenju ovog kaznenog djela. Vjerojatno bi se radilo o pomaganju, jer je radnja počinjenja (vožnja do blizine mjesta događaja, predaja pištolja, davanje znaka za početak akcije) prostorno i vremenski udaljena od samog mjesta počinjenja djela razbojništva, pa III opt. u vrijeme oduzimanja novca i robe od prodavačice nije mogao ni na koji način utjecati na tijek radnje izvršenja, tu radnju nije držao u svojim rukama niti je mogao upravljati samim procesom izvršenja. Takvih je primjera u sudskoj praksi bilo, iako je teorija podjela uloga bila ona kojom su se sudovi najčešće koristili da utvrde koliki je doprinos pojedinih sudionika u ostvarenju jednog kaznenog djela. Teorija podjele uloga bila je relativno jednostavna za primjenu, bilo je dovoljno utvrditi zajednički dogovor za ostvarenje djela (koji je, prema sudskoj praksi, mogao biti i prešutan ako su se optuženici od prije poznavali, ili su već prije zajedno sudjelovali u činjenju kaznenih djela) te postupanje svakog počinitelj na temelju podjela rada kako su se dogovorili. Jedini problem koji se mogao pojaviti bio bi utvrđivanje eventualnog ekscesa pojedinog počinitelja. Teorija vlasti nad djelom, što se tiče primjene u sudskoj praksi, bit će mnogo zahtjevnija i sudovima će sigurno stvarati veće teškoće. Iz primjera koji je naprijed naveden, ipak su sudovi u praksi osjećali potrebu da primjene teoriju vlasti nad djelom, i u ono vrijeme kad za njezinu primjenu nije bilo zakonske podloge. Sada će biti analizirana odluka (VSRH, Kž-113/97 od 21. listopada 1998.), u kojoj se taj problem pojavio u svoj svojoj ukupnosti, od pravilnog sačinjavanja činjeničnog opisa optužnice, činjeničnih utvrđenja u tijeku postupka, pa sve do presude suda prvoga stupnja i odluke u povodu žalbe državnog odvjetnika. Optužnicom je I, II i III opt. stavljeno na teret da su 16. lipnja 1995. u Zagrebu oko 2,30 sati došli naoružani pištoljima i noževima u stan P. M., te su originalnim ključem koji im je prethodno dao II opr. M. S., a koji se nalazio u stanu, otključali vrata te napali B. H., H. I., B. E. i H. R., koji su tamo noćili. I i III opt. su ih udarali pištoljem i šakama po glavi i tijelu pristajući i da ih teško tjelesno ozlijede, prijetili da će ih ubiti, vičući «Daj novac», silom su im uzeli iz torbe ATS i DEM u protuvrijednosti od oko 90,000 DEM, potom ih svezali, svezavši u cilju prikrivanja i II opt. M. S. Tom su prilikom oštećeni zadobili lake i teške tjelesne ozljede. Sud prvoga stupnja je I i III opt. oslobodio od optužbe, a II opt. M. S. proglasio krivim, ali ne kao supočinitelja, kako je optužba tražila, nego kao pomagatelja u kaznenom djelu razbojništva. Državni odvjetnik je uložio žalbu, između ostalog i zbog povrede Krivičnog zakona, u kojoj tvrdi da pomaganje u krivičnopravnom smislu znači umišljajno pružanje pomoći počinitelju krivičnog djela, s time da pomagačke radnje nemaju odlučujuće značenje za izvršenje krivičnog djela. Bitan kriterij za razgraničenje radi li se o zajedničkom izvršenju djela ili pomaganju jest vlast nad radnjom iz bića djela. Pritom počinitelj može poduzeti i radnje koje nisu dio zakonskog opisa djela, tj. isti ne mora biti nositelj same radnje izvršenja, nego je bitno da na takav način sudjeluje u izvršenju djela da krajnji rezultat i ostvarena posljedica leže i u njegovim rukama. Za supočinitelja je dovoljno da na drugi način zajednički učini krivično djelo s drugom osobom, a po načelu diobe rada, za što se može navesti klasičan primjer čuvanja straže

112 za vrijeme počinjenja djela, npr. provalne krađe. Nedvojbeno je da opt. M. S. zajedno s ostalom dvojicom suoptuženika hoće djelo kao svoje i kao zajedničko, i u tom se smislu nakon prethodnog dogovora provodi podjela rada, u sklopu koje II opt. dobiva svoju točno razrađenu zadaću: izvijestiti kad novac stiže, nabaviti ključ stana gdje spavaju oštećenici, briga da u vratima s druge strane ne bude ključ, fingiranje da je i on žrtva kad dolaze preostala dvojica počinitelja. Državni odvjetnik na kraju zaključuje da je uloga II opt. uz ulogu ostale dvojice, bila odlučna za ranije zajednički isplanirani tijek događaja, ako i njegov aktivan doprinos u ostvarenju zajedničkog djela, koje hoće i kao svoje i kao zajedničko, pa se i kod njega radi o suizvršiteljstvu u kaznenom djelu razbojništva, a ne o pomaganju. Valja najprije navesti da se državni odvjetnik u žalbi poziva i na to da je II opt. pazio da se s druge (unutarnje) strane vrata stana u kojem je bio zajedno s oštećenicima, ne nalazi ključ kako bi ostala dvojica počinitelja mogla nesmetano s vanjske strane otvoriti vrata. No, taj dio kriminalne djelatnosti državni odvjetnik u činjeničnom opisu optužnice II opt. i nije stavio na teret, premda je u tijeku dokaznog postupka ta činjenica s izvjesnošću utvrđena. Odlučujući o žalbi državnog odvjetnika, Vrhovni sud u svojoj odluci navodi da bi način na koji državni odvjetnik pravi razgraničenje između supočinitelja i pomagatelja, na osnovi teorije podjela uloga bio prihvatljiv da se kazneni zakon u međuvremenu nije promijenio u korist optuženika, zbog čega je prvostupanjska presuda i preinačena u pravnoj oznaci djela. Naime, prema novom Kaznenom zakonu poticatelj i pomagatelj su sudionici koji ne vladajući počinjenjem kaznenog djela, poticanjem ili pomaganjem pridonose njegovu počinjenju (čl. 35. st. 4. KZ /97), a za utvrđivanje tko je supočinitelj kaznenog djela, a tko poticatelj ili pomagatelj odlučujuća je teorija vlasti nad djelom Prema toj teoriji supočiniteljstvo je zajedničko izvršenje djela od strane više osoba sudjelovanjem u radnji izvršenja ili na drugi odlučujući način. Zajedničko izvršenje djela uključuje zajedničku odluku o djelu i izvršenju djela ( što je kod II opt. S. M. utvrđeno i postoji) i na toj osnovi zajedničko izvršenje djela ( čega kod isto optuženika nema ), II opt. S. M. se ne uključuje u izvršenje djela ne bilo koji odlučujući način, on se drži pasivno, ne čini ništa, nego pušta da biva svezan zajedno sa oštećenicima, dok izvršitelji bježe s plijenom. Kako u ponašanju optuženika da bi bio supočinitelj nedostaje bitan element – zajedničko izvršenje djela – njegovu djelatnost trebalo je kvalificirati kao kazneno djelo pomaganja u razbojništvu. Ovaj primjer pokazuje na koje teškoće nailaze sudovi i na koje će tek nailaziti pri utvrđivanju predstavlja li pojedina radnja počinitelja supočiniteljsku radnju ili se radi o pomaganju. Pomoću teorije vlasti nad djelom sudovi će trebati utvrđivati postojanje, odnosno nepostojanje zajedničkog izvršenja kaznenog djela od strane više osoba. To zajedničko izvršenje djela uključuje: a) zajedničku odluku o djelu i o njegovu izvršenju, što obuhvaća i plan o izvršenju djela na osnovi podjele uloga, b) zajedničko počinjenje djela. Svaki supočinitelj daje svoj prilog u ostvarenju djela, a taj prilog mora biti kvalificiran u smislu vlasti nad djelom. Svaki od supočinitelja je nositelj odluke o djelu i svaki zajedno s drugima ostvaruje to djelo. Zajedničko ostvarenje ili počinjenje djela sadrži subjektivnu i objektivnu komponentu. Subjektivna komponenta sastoji se u tome da je svaki od supočinitelja nositelj odluke o djelu i nositelj odluke o tome da kazneno djelo zajednički počine. Svi počinitelji imaju zajednički plan, oni taj plan žele ostvariti, njihovi doprinosi ostvarenju djela se povezuju, a ta povezanost činu cjelinu (Bačić). Objektivna komponenta sastoji se u tome da počinitelj ostvaruje sam radnju izvršenja ili na drugi način sudjeluje u ostvarenju djela. Prof. Bačić to naziva

113 kvalificiranim sudjelovanjem u ostvarenju djela. U sklopu zajedničkog plana, svaki počinitelj dopunjuje djelatnost drugoga počinitelja u jedinstvenom procesu izvršenja djela. Pri tome se može raditi o počiniteljskom radnjama ili o drugim načinima sudjelovanja. Kada su u pitanju počiniteljske radnje, situacija je relativno jednostavna, no sudjelovanje u ostvarenju kaznenog djela radnjama koje nisu počiniteljske, kada se radi o drugom obliku sudjelovanja, bit će najčešće utvrditi. Bit će vrlo zahtjevno odgovoriti na pitanje koja radnja zaslužuje da se proglasi oblikom sudjelovanja, na drugi način, da bi počinitelj djela bio supočinitelj, a ne pomagatelj. Kada počinitelj sudjeluje u radnjama koje ne predstavljaju neposredne izvršiteljske radnje, onda te radnje moraju biti drukčije od onih koje zakon kvalificira kao pomaganje (pomaganjem se po zakonu smatra osobito danje savjeta ili uputa kako da se počini kazneno djelo, stavljanje počinitelju na raspolaganje sredstva za počinjenje kaznenog djela, unaprijed obećano prikrivanje kaznenog djela počinitelja, sredstava kojima je djelo počinjeno, tragova kaznenog djela ili predmeta pribavljanih kaznenim djelom). Radnje moraju imati posebnu kvalitetu tako da se i za nositelja te radnje može kazati da ima vlast nad djelom, da upravlja procesom izvršenja. Na koji način će sudska praksa odrediti koje radnje nisu izvršiteljske, kojima se upravlja procesom izvršenja, je li potrebno upravljati cijelim procesom počinjenja ili je dovoljno upravljati dijelom toga procesa, ovisit će o okolnostima svakoga konkretnog slučaja. Upravljanje procesom izvršenja djela, može biti oblik sudjelovanja koji nije neposredno izvršiteljski, koji predstavlja počinjenje djela na drugi način bitnim doprinosom ostvarenju djela, a koji doprinos je značajan u tolikoj mjeri da počinitelj možemo smatrati suizvršiteljem, a ne pomagateljem. Je li potrebno da upravljanje procesom izvršenja bude takvo da o njemu ovisi samo izvršenje djela, kako procijeniti koja djelatnost ima takve kvalitete da bi njezin izostanak nužno doveo u pitanje izvršenje djela ili bi ga možda samo otežao, bit će često postavljana pitanja, a odgovori će ponovno ovisiti o specifičnostima svakog konkretnog kriminalnog slučaja, te o tumačenju istog slučaja od strane suda koje može biti manje ili više restriktivno. U primjeru koji naprijed naveden, a presuđen je u vrijeme važenja staroga zakona, III opt. Ž. B. je u času zaustavljanja vozila, predaje pištolja I opt. i povika »Sad!» imao određenu vlast nad djelom, nad početkom upravljanja procesom počinjenja djela, dok poslije tu vlast gubi; automobilom odlazi nekoliko stotina metara dalje, gdje čega supočinitelje koji su sami uz prijetnju pištoljem oduzeli od oštećene robu i novac, što su kasnije zajedno potrošili, odnosno podijelili. Ako se sličan slučaj pojavi danas, bit će potrebno utvrđivati da li bi bez radnji koje je poduzeo opt. Ž. B. ili sličnih radnju u upravljanju procesom izvršenja djelo bilo ostvareno ili ne. O odgovoru na to pitanje, uz ostala potrebna utvrđenja, ovisit će i pravna kvalifikacija djela, odnosno zaključak suda je li taj okrivljenik počinitelj djela ili samo pomagatelj. (Ana Garačić, Sudioništvo u novom Kaznenom zakonu, Opatija, Inženjerski biro, Zagreb 1999. – dio prikaza.) Kada dvojica ili više optuženika (kao supočinitelji) udaraju oštećenika s namjerom da ga tjelesno ozlijede ili usmrte, neodlučno je tko je od njih zadao koju od povreda, kako je ispravno uzeto u odlukama: a) Oštećenik je nakon kritičnog događaja bio u takvom zdravstvenom stanju da je već samim tim očito da je osim lakih zadobio i tešku tjelesnu ozljedu, a prema mišljenju medicinskog vještaka proizlazi da nije samo tešku tjelesnu ozljedu, nego i ostale ozljede zadobio nakon višestrukih i izravnih udaraca. Oba optuženika djelovala su pri počinjenju djela (teške tjelesne ozljede) zajednički, s namjerom, da oštećeniku zadaju upravo tu ozljedu, pa je sud prvoga stupnja osnovano zaključio da nije odlučno tko je baš tu povredu zadao. Oba su optuženika bila svjesna da djeluju zajednički, pa su i

114 radnje bile usmjerene na postizanje zajedničkog cilja. (Kao u odluci VSRH, Kž-1160/88 od 22. studenoga 1989.) b) S obzirom na institut supočiniteljstva koji postoji u konkretnom slučaju, nije odlučno, što se ne može egzaktno utvrditi, tko je od optuženika uputio udarac koji je prouzročio prijelom desne podlaktice, odnosno ozljedu prema kojoj je kazneno djelo kvalificirano. Očito je da su imali zajedničku namjeru ozlijediti oštećenika, zadajući mu više udaraca, jer su, barem I i II optuženi, prema svojoj svijesti i životnom iskustvu svakako morali imati predodžbu o posljedicama svog ponašanja. Bili su svjesni da posljedica može nastupiti kao teška tjelesna ozljeda, s obzirom na oruđe kojim su se služili, pa su upravo i htjeli nastupanje takve posljedice, dakle postupali su s izravnom namjerom. (Kao što je navedeno u odluci Kž-307/81 od 27. lipnja 1985.) c) Kada je utvrđeno da su optuženici imali zajedničku namjeru da oštećenika stignu, izbodu nožem i teško ozlijede, onda je u odnosu na pitanje krivnje potpuno irelevantno od čijeg je uboda od zadobio laku tjelesnu ozljedu, a od čijeg uboga tešku odnosno za život opasnu ozljedu. (Kao u odluci VSRH, Kž-151/70 od 26. studenoga 1970.) Ista osoba ne može biti počinitelj, odnosno supočinitelj jednog kaznenog djela i istodobno poticatelj na isto djelo, kako je navedeno u jednoj starijoj odluci VSRH, Kž-1060/66 od 7. srpnja 1966. Tu stoji utvrđeno, po sudu prvoga stupnja, da je jedan od optuženika povikom «Udari ga, što čekaš!», naveo drugu dvojicu da sudjeluju u počinjenju djela. To upućuje da je sud uzeo da je taj bio inicijator djela, dakle u tom smislu poticatelj djela, a to je sud pravilno uzeo u obzir samo pri ocjeni sudjelovanja ovog optuženik u počinjenju djela, što je utjecalo jedino na ocjenu stupanja njegove kaznene odgovornosti i isključivo se odrazilo pri odmjeravanju kazne. Za postojanje supočiniteljstva u počinjenju određenog kaznenog djela nije nužan detaljan prethodni dogovor, dovoljan je prešutni sporazum, odnosno takvo zajedničko postupanje počinitelja iz kojeg na nedvojben i očit način proizlazi volja svakog od njih da sudjeluje u počinjenju kaznenog djela. (Kao u odluci VSRH, Kž769/88 od 20. listopada 1988.) Supočinitelji su, a ne sudionici kaznenog djela ubojstva optuženi (otac) i optuženica (kći), koji su na temelju prethodnog dogovora zajedno čekali oštećenika noću u kuhinji s pripremljenim vilama i sjekirom. Kada je oštećenik noću izašao iz svoje sobe, optuženik ga je ubo vilama i srušio na pod, nakon čega mu je optuženica dodala sjekiru kojom je optuženik ubio oštećenika. Neosnovane su tvrdnje optuženice da je ona samo pomagač u počinjenju kaznenog djela. Okolnost da je postojao detaljno razrađen plan o ubojstvu oštećenika (bivšeg muža optuženice), i to u kući u kojoj je optuženica još uvijek živjela s oštećenikom, upućuje na to da su optuženici uz zajedničke pripreme pristupili počinjenju djela te da je svaki od njih pridonio ostvarenju zajedničkog plana. (Kao u odluci VSRH, Kž-701/91 od 3. prosinca 1991.) Ne radi se o ekscesu supočinitelja, kako je navedeno u odluci VSRH, Kž161/91 od 22. svibnja 1991., u kojoj stoji da ako se četiri počinitelja dogovore da upotrebom sile i prijetnjom zaustavljaju motorna vozila i oduzimaju vozačima oružje i novac, pa jedan od njih oduzme samo novac, svi odgovaraju za dovršeno kazneno djelo razbojništva u grupi. Kad bi se oni dogovorili da uzmu samo oružje, pa bi jedan od njih bez znanja ostalih uzeo novac, to bi bio eksces tog počinitelja. U više svojih odluka Vrhovni sud Republike Hrvatske bavio se pitanjima tzv. sukcesivnog supočiniteljstva.

115 Moguće je da se jednoj osobi dok ona ostvaruje kazneno djelo, prije nego što ga dovrši, priključi druga osoba kao počinitelj, to je tzv. sukcesivno, naknadno supočiniteljstvo. Tu se postavlja pitanje odgovara li taj naknadni supočinitelj i za dio procesa počinjenja djela u kojem nije sudjelovao. Ovo je pitanje u teoriji sporno. Budući da su tu moguće vrlo različite situacije, različiti su i odgovori na spomenuto pitanje. Ako se npr. netko sporazumno priključi djelu krađe, pošto je drugi prethodno počinio akt provaljivanja, onaj naknadni počinitelj trebao bi odgovarati za krađu, a ne za provalnu krađu (slučaj kad je kvalifikatorna okolnost ostvarena prije nastupa naknadnog počinitelja). Ako jedan optuženik pištoljem prisili oštećenika da mu preda torbu s novcem, a drugi optuženik, koji je nakon toga pristupio djelu i u sporazumu s prvim počne pregledavati torbu i dijeliti plijen, obojica su počinitelji razbojništva, jer je sve vrijeme još trajalo akt prinude. (Bačić, Krivično pravo, Opći dio, Zagreb, 1978.) Starija sudska praksa također se bavila pitanjima sukcesivnog supočiniteljstva, pa je tako u jednoj odluci navedeno da kad su trojica optuženika napali jednu osobu i počeli je istodobno nemilosrdno udarati po glavi bocama, odnosno stolicom, onda je očito da su svi oni bili svjesni da jedan od njih može napadnutome zadati i smrtonosni udarac. Također je očito da su svi oni pristali i na nastupanje i takve posljedice svoga napada. Zbog toga je isključen prigovor da samo jedan od njih, i to samo onaj koji je baš zadao smrtonosnu ozljedu, može biti odgovoran kao počinitelj kaznenog djela ubojstva, a ostala dvojica kao supočinitelji kaznenog djela sudjelovanja u tučnjavi. U ovom slučaju optuženici su postupali kao supočinitelji, a pritom nije odlučno vrše li radnju ostvarenja djela istodobno ili sukcesivno svaki od njih pojedini dio radnje ostvarenja kaznenog djela. (Kao u odluci VSH, Kž-1060/66 od 7. srpnja 1966.) a) U svojoj odluci (Kž-835/96 od 13. studenoga 1997.) Vrhovni sud Republike Hrvatske zaključio je da su maloljetnik i optuženik postupali kao supočinitelji lišavajući života oštećenika, svoga oca, a kod optuženika se radi o sukcesivnom supočiniteljstvu. Maloljetnik je u oštećenika ispalio šest hitaca, zadavši mu ozljede od kojih je smrtni ishod neizbježan, kada je pristupio optuženik i zadao mu jedan udarac sjekirom u predjelu glave, što je kvalificirano kao teška tjelesna ozljeda (radilo se o frakturi lubanje uz nagnječenje mozga), koja sam po sebi nije morala dovesti do smrtnog ishoda, ali je i mogla. Utvrđeno je da između maloljetnika i optuženika nije postojao prethodni dogovor za ostarenje kaznenog djela ubojstva, no sporazum počinitelja, osim što može biti prethodni (tzv. komplot), on može nastati i u vrijeme ostvarenja kaznenog djela (kada se radi o slučajnom supočiniteljstvu), a može nastupiti i nakon već djelomično ostvarenog kaznenog djela, što je upravo konkretan slučaj. U času kada je optuženik udario oštećenika sjekirom u potiljak, oštećenik je još bio živ, optuženik ga želi «dokrajčiti» jer se boji posljedica ako oštećenik preživi, pa on tada pristupa djelu što je kod sukcesivnog supočiniteljstva moguće sve dok kazneno djelo nije u materijalnom smislu dovršeno. b) Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Kž-124/90 od 20. listopada 1990. navodi: «Kod sukcesivnog suizvršilaštva moguće je pristupiti djelu sve dok ono nije materijalno dovršeno. Stoga je suizvršilac u krađi iz čl. 130. st. 1. KZH i optuženik koji je u barci na morskoj obali čekao da druga dva optuženika dovezu ukradenu ribu barkom, a onda je tu ribu ukrcao u svoj automobil i odvezao na sigurno mjesto.» Sud prvog stupnja smatra dokazanim i utvrđenim da su se optuženici dogovorili da ubiju oštećenika, da su zbog toga otišli u mjesto K., gdje je optuženik B. J. iz stacionara (HV) uzeo pušku svjedoka S. M., da su se svi vratili (optuženici i dvojica svjedoka) da pričekaju na cesti oštećenika i da su čahure nađene na mjestu ubojstva ispaljene iz automatske puške S. M. Utvrđeno je, dakle, da je oštećenik ubijen pucanjem iz te puške. Već navedene činjenice, koje je utvrdio i istaknuo u razlozima

116 sud prvoga stupnja, uz daljnje činjenice koje sa sigurnošću proizlaze i iz obrane obojice optuženika i iz iskaza svjedoka, govore da optuženike treba smatrati supočiniteljima inkriminiranog im ubojstva, sve ako se i ne može utvrditi koji je od njih dvojice iz navedene puške ispalio ubojito streljivo na oštećenika. (Kao u odluci VSRH, Kž-98/93 od 23. rujna 1993.) Optuženica koja je zajedno s još dvojicom optuženika ušla u kuću oštećenika, dok je četvrti sudionik grupe ispred kuće čuvao stražu i pazio da netko ne naiđe, nakon čega je isprevrtala stvari u kući te pronašla i uzela 7250 DEM i 500 ATS, za koje vrijeme je jedan od sudionika pištoljem naredio maloljetnom oštećeniku da legne na pod dnevnoga boravka, a drugi s pištoljem u ruci srušio na pod njegovu majku te kleknuo na nju, da bi im nakon toga zavezali ruke i noge te zatvorili usta, počinila je kao supočinitelj krivično djelo razbojništva, a ne samo pomaganja u tom djelu, jer se očito radi o počinjenju djela u smislu čl. 20. OKZRH. «Nisu prihvatljivi žalbeni navodi opt. J. J. da bi ona bila samo pomagač u izvršenju krivičnog djela razbojništva, jer se neovisno o tome što ona osobno nije primijenila silu ili prijetnju prema oštećenicima, nedvojbeno radi o supočiniteljstvu s obzirom na to da je optuženica izravno sudjelovala u jednoj od radnji izvršenja krivičnog djela razbojništva – oduzimanja tuđe pokretne stvari s namjerom pribavljanja protupravne imovinske koristi, što je bio rezultat dogovora o diobi rada među optuženicima» (VSRH, Kž-637/93 od 18.s tudenoga 1993., i Zbirka odluka VSRH, iz 1994., str. 346.). Prethodni dogovor optuženika o podjeli novca i praćenju oštećenika, nakon čega je I optuženik ušao za oštećenikom u dvorište i istrgao mu vrećicu s novcem, dok se za to vrijeme II optuženik nalazio na ulici s dvojicom maloljetnika – nije za II optuženika sudjelovanje u radnji počinjenja, ni sudjelovanje na drugi način u počinjenju kaznenog djela drske krađe. (Kao u odluci Okružnoga suda u Bjelovaru, Kž-285/89 od 27. travnja 1989.) Odluka koja će sada biti citirana u sažetku pokazuje kako su sudovi i u vrijeme prevladavajuće teorije podjele uloga za to da se razgraniči tko je počinitelj, a tko pomagatelj uvažavali teoriju vlasti nad djelom, ne priznavajući pomagateljske radnje kao da su izvršiteljske. «Nije u pravu državni odvjetnik kad u žalbi ističe da je sud prvoga stupnja pogrešno primijenio zakon. Prema žalitelju, sud prvoga stupnja je iz utvrđenog činjeničnog stanja izveo pogrešan zaključak da optuženik A. R. nije sudjelovao u zajedničkom počinjenju kaznenog djela razbojništva, s optuženicima H. I. i H. S., iako je prema žalitelju i optuežnik A. R. sudjelovao na drugi način u počinjenju kaznenog djela, i to tako što je pazio da netko ne naiđe (čuvao je stražu). Osim toga, dalje je zajednički s ostalima dogovorio trošenje novca. Suprotno navodima žalitelja, sud drugoga stupnja smatra da optuženik A. R. nije sudjelovao u planiranju počinjenja djela na bazi podjele uloga koje je izvan bića kaznenog djela, ali je bitan dio procesa počinjenja djela. Naime, iz obrane svih optuženika, pa i iskaza oštećenoga proizlazi da optuženik A. R. nije čuvao stražu, već je u vrijeme počinjenja djela ostale dvojice optuženika stajao sa strane i vršio malu nuždu. Isto tako sam dogovor o trošenju novca počinjenja kaznenog djela ne predstavlja bitan dio procesa ostvarenja djela i ne može, sam po sebi bez drugih elemenata, biti dokaz o planiranom procesu počinjenja, zbog čega je sud prvog stupnja pravilno zaključio da nema dovoljno dokaza koji bi ukazivali na to da je ovaj optuženik kao supočinitelj ostvario kazneno djelo za koje se tereti.» (Kao u odluci VSRH, Kž-661/90 od 29. siječnja 1991.) Supočiniteljstvo kod kaznenog djela tzv. džepne krađe Činjenično stanje slijedi pouzdano iz raspravnih rezultata i provedenih dokaza, naročito iz iskaza kao svjedoka saslušanih djelatnika policije D. S. i P. M., koji su u

117 vrijeme kritične zgode bili na dužnosti. Imali su mobiliziranu pažnju i u tramvaju su uočili obojicu optuženika, koji su im od prije bili poznati kao džepari, pa su pratili njihovo ponašanje i kretanje i uočili da se Z. J. u jednom trenutku približio iza leđa oštećeniku, dok mu je II okr. E. H. istodobno pravio tzv. zid, tj. zaklanjao je oštećenika od pogleda ostalih putnika. Na temelju takvog njihovog ponašanja svjedoci su zaključili da su okrivljenici otuđili novčanik, pa su odmah po izlasku iz tramvaja krenuli za okrivljenicima i kod I okr. Z. J. pronašli novčanik s novcem i dokumentima na ime V. K. Temeljem izvedenih dokaza sud prvoga stupnja s pravom utvrđuje da je okr. E. H. sudjelovao kao supočinitelj kaznenog djela krađe, na način opisan u izreci presude. Za ovakvo svoje stajalište sud prvoga stupnja iznio je valjane razloge, što nije dovedeno u sumnju ni žalbenim navodima, koji u biti predstavljaju ponavljanje obrane. (Kao u odluci VSRH, Kž-1329/98 od 22. veljače 1998.) Prvostupanjskom presudom dvojica optuženika oglašeni su krivima da su po prethodnom dogovoru na osamljenom mjestu napali i izudarali oštećenika, srušili ga na tlo i oduzeli mu ručni sat, počinivši time razbojništvo iz čl. 218. st. 1. KZ. Optuženici su djelovali kao supočinitelji, jer je djelo rezultat njihovoga zajedničkog prešutnog sporazuma, koji nedvojbeno proizlazi iz činjenice da su oštećenika na prijevaran način doveli na osamljeno mjesto uz željezničku prugu, gdje su ga izudarali i oduzeli mu sat. Za postojanje supočiniteljstva u ovom slučaju nije odlučno koji je od optuženika primijenio fizičku sili nad oštećenikom, kad iz njihovog sveukupnog ponašanja, poglavito onoga koje je neposredno prethodilo samom činu uporabe sile, po razboritoj i objektivnoj procjeni nedvojbeno proizlazi zaključak da su kog obojice optuženika postojali elementi svijesti i volje da zajednički djeluju, čime su manifestirali i vlast nad djelom, odnosno zajednički umišljaj na kriminalno djelovanje. (Kao u odluci VSRH, Kž-173/96 od 17. ožujka 1998.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) Za razliku od pomagatelja koji s namjerom pomaže drugome u počinjenju djela i djelo ne želi kao svoje, supočinitelj sudjeluje u samoj radnji počinjenja djela koje, dakle, djelo želi kao svoje, pri čemu nije potrebno da svaki od dva ili više počinitelja sam neposredno ostvari sva bitna obilježja određenoga kaznenog djela, već je potrebno da njegovo neposredno sudjelovanje zajedno s djelatnošću drugoga bitno dovede do zabranjene posljedice. "Prema stajalištu ovoga drugostupanjskoga suda, optuženik O.V. je kroz opisane radnje u izreci presude, aktivno i neposredno, te zajedno s opt. S.I. sudjelovao u počinjenju kaznenog djela razbojništva, što ukazuje da njegova uloga nije bila uloga pomagatelja, već supočinitelja djela. Naime, ovaj optuženik, nakon što je dovezao svojim automobilom oštećenika i opt. S.I. do Preluke, izlazi s njima zajedno na obalu, a neposredno prije počinjenja djela i u toj funkciji, svojom fizičkom snagom, sprječava bijeg oštećenika i vraća ga na mjesto gdje je stajao s drugim optuženikom. Uz navedeno, primjenjuje prema oštećeniku fizičku silu, potom, a u trenutku kada prema oštećniku ozbiljnu prijetnju primjenjuje opt. S.I. ovaj optuženik lupa po barci te prijeteći viče na oštećenika, a sve s namjerom koja je zajednička optuženicima, da uporabom sile i prijetnje pribave imovinsku korist. Istodobno, ovaj optuženik skuplja novac s tla koji je oštećeniku ispao prilikom vađenja džepova. Ovakvo njegovo djelovanje, s obzirom na pravnu narav ovoga kaznenog djela bilo je nužno da bi se konkretno djelo ostvarilo, jer očito je da bez njegovoga aktivnoga djelovanja (dovođenja automobilom, njegove nazočnosti događaju, sprječavanju bijega, konkretno primijenjenih oblika prinude), to bi djelo bilo teško ostvarivo."

118 Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 1128/93, od 3. III 1993. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1999.) Optuženica, koja je zajedno s još dvojicom optuženika ušla u kuću oštećenika dok je četvrti sudionik grupe ispred kuće čuvao stažu i pazio da netko ne naiđe, nakon čega je isprevrtala stvari u kući te pronašla i uzela 7.250 DEM i 500 ATS, za koje vrijeme je jedan od sudionika pištoljem naložio maloljetnom oštećeniku da legne na pod dnevnog boravka, a drugi pištoljem u ruci oborio na tlo njegovu majku te kleknuo na nju, da bi im nakon toga zavezali ruke i noge te zatvorili usta, počinila je kao supočinitelj kaznenog djela razbojništva, a ne samo pomagatelj u tom djelu, jer se očito radi o počinjenju djela u smislu čl. 35. st. 3. KZ/97. "Nisu prihvatljivi navodi optuženice da bi ona bila samo pomagatelj u počinjenju kaznenog djela razbojništva jer se neovisno o tome što ona osobno nije primijenila silu ili prijetnju prema oštećenicima, nedvojbeno radi o supočiniteljstvu s obzirom na to da je optuženica izravno sudjelovala u jednoj od radnji počinjenja kaznenog djela razbojništva – oduzimanja tuđe pokretne stvari s namjerom pribavljanja protupravne imovinske koristi što je bio rezultat dogovora o diobi rada među optuženicima." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 637/93, od 18. XI 1993. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1999.) Prvostupanjskom presudom dvojica optuženika su proglašeni krivim da su po prethodnom dogovoru na osamljenom mjestu napali i izudarali oštećenika, oborili ga na tlo i oduzeli mu ručni sat, počinivši time djelo razbojništva iz čl. 218. st. KZ. Optuženici su djelovali kao supočinitelji, jer je djelo rezultat njihovog zajedničkog prešutnog sporazuma, koji nedvojbeno proizlazi iz činjenice da su oštećenika na prijevaran način doveli na osamljeno mjesto uz željezničku prugu, gdje su ga izudarali i oduzeli mu sat. Za postojanje supočiniteljstva u ovom predmetu nije odlučno koji je od optuženika upotrijebio fizičku silu nad oštećenikom, kad iz njihovog sveukupnog ponašanja, poglavito onog koje je neposredno prethodilo samom aktu upotrebe sile, po razboritoj i objektivnoj procjeni nedvojbeno proizlazi zaključak da su kod obojice optuženika postojali elementi svijesti i volje da zajednički djeluju, čime su manifestirali i vlast nad djelom, odnosno zajednički umišljaj na kriminalno djelovanje. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 173/96, od 17. III 1998. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1999.) Prvostupanjskom presudom dvojica optuženika su proglašeni krivim da su po prethodnom dogovoru na osamljenom mjestu napali i izdarali oštećenika, oborili da na tlo i oduzeli mu ručni sat, počinivši time djelo razbojništva iz čl. 218. st. 1. KZ. Optuženici su djelovali kao supočinitelji, jer je djelo rezultat njihovog zajedničkog prešutnog sporazuma, koji nedvojbeno proizlazi iz činjenice da su oštećenika na prijevaran način doveli na osamljeno mjesto uz željezničku prugu, gdje su ga izudarali i oduzeli mu sat. Za postojanje supočiniteljstva u ovom predmetu nije odlučno koji je od optuženika upotrijebio fizičku sili nad oštećenikom, kad iz njihovog sveukupnog ponašanja, poglavito onog koje je neposredno prethodilo samom aktu upotrebe sile, postojali elementi svijesti i vilji da zajednički djeluju, čime su manifestirali i vlast nad djelom, odnosno zajednički umišljaj na kriminalno djelovanje. VSRH, I Kž 173/1996 od 17. ožujka 1998.g.

119 (VSRH, Izbor odluka 2/1999.) Prvostupanjski sud proglašava jednog optuženika krivim zbog kaznenog djela krađe iz čl. 216. st. 1. KZ utvrdivši da je u kaznenom djelu sudjelovao kao supočinitelj time što je «pazio da tko ne naiđe i otkrije ih», dok je drugi optuženik ulazio u osobne automobile i iz njih uzimao razne predmete. Da bi se u smislu čl. 35. st. 3. KZ radilo o supočiniteljstvu potrebno je da svaka od dvije ili više osoba, na temelju zajedničke odluke, počine kazneno djelo tako da svaka od njih sudjeluje u počinjenju ili na drugi način bitno pridonosi počinjenju kaznenog djela. To što je jedan optuženik «pazio da tko ne naiđe i otkrio ih» drugim riječima čuvao stražu, nije samo za sebe dovoljno da bi se moglo govoriti da je postupao kao supočinitelj, već je potrebno ocijeniti da li je on na taj način bitno pridonio počinjenju kaznenog djela, jer ako toga nema moglo bi se raditi o pomaganju ili eventualno prikrivanju kaznenog djela. ŽSBj, Kž 252/1999 od 16. rujna 1999.g. (VSRH, Izbor odluka 1/2000.) Zajednička odluka supočinitelja da se počini kazneno djelo razbojništva ne mora unaprijed obuhvaćati sve pojedinačne postupke supočinitelja, već je dovoljna zajednička volja da se u ukupnosti poduzme sve što je potrebno, da se oštećenik zastraši kako bi se ostvario zajednički cilj, a to je pribavljanje protupravne imovinske koristi. U slučaju bitnog odstupanja u djelovanju jednog od optuženih može se govoriti o njegovom ekscesu koji nije obuhvaćen zajedničkim umišljajem i tada drugi optuženik nije za njega kazneno odgovoran. "Pri tome, zajednička odluka optuženika da se oštećenik zastraši i oduzmu mu se predmeti, stvorena je tijekom samog događaja, što je vidljivo iz ukupnog ponašanja optuženika kada svaki daje osobni doprinos u slamanju oštećenikovog otpora, odnosno kada u tom pravcu prešutno prihvaća radnje onog drugog kao svoje. Takova zajednička odluka ne mora unaprijed obuhvaćati sve pojedinačne postupke optuženika,već je dovoljna zajednička volja da se u ukupnosti poduzme sve što je potrebno da bi se ostvario konačni cilj, a to je pribavljanje protupravne imovinske koristi. U slučaju bitnog odstupanja u ponašanju jednog od optuženika može se govoriti o njegovom ekscesu koji nije obuhvaćen zajedničkim umišljajem i tada drugi optuženik nije za njega kazneno odgovoran. Međutim, u konkretnom slučaju takovog značajnog kvalitativnog i kvantitativnog ekscesa u ponašanju opt. G. nema, pa tako niti kaznenopravnih uvjeta za isključenje supočiniteljstva, kako to predlaže opt. J. u svojoj žalb. Ovo prije svega iz razloga što su oba optuženika uzela osobnog učešća u samoj radnji izvršenja djela – zastrašivanja oštećenika u cilju predaje novca i predmeta, pri čemu činjenica što je intenzitet prisile od strane opt. G. bio snažniji, još ne znači da se radi o kvalitativnom ekscesu u njegovom ponašanju, posebno kada je sama prisila izvršena na relativno uobičajeni način ( zadavanje udaraca i verbalne prijetnje), a opt. J. se nije riječima ili djelom suprotstavio takvom ponašanju opt. G., niti se od toga izrijekom distancirao." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 438/99, od 3. X 1999.

Ostvarena je apsolutno bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP, kad je sud optuženike proglasio krivima i osudio zbog kaznenog djela razbojništva iz čl. 218. st. 2. KZ bez da je obrazložio u čemu se sastoji njihov prethodni dogovor za počinjenje više takvih kaznenih djela. "Ispitujući pobijanu presudu u tom dijelu ovaj sud, kao sud drugog stupnja, našao je da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1.

120 toč. 11. ZKP, budući da nedostaju razlozi o odlučnoj činjenici prethodnog dogovora za činjenje više takvih djela, a s obzirom na odredbu čl. 89. toč. 22. ZKP, koja grupu ljudi u smislu KZ definira kao udruženje od najmanje tri osobe koje su povezane radi trajnog ili povremenog činjenja kaznenih djela, dakle, ne jednog djela već više djela. Radi se o kvalifikatornom elementu koji, ukoliko kvalifikacija postoji i zbog drugog kvalifikatornog elementa, svakako ima utjecaja i na kaznenopravnu sankciju. S obzirom na navedeno, izostali su razlozi o relevantoj činjenici uslijed čega je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP, a slijedom toga i činjenično stanje se ukazuje manjkavo utvrđenim, jer iz stanja spisa za sada ne proizlazi da bi navedena činjenica uopće bila predmet razmatranja odnosno da bi bila utvrđivana." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 228/00, od 22. V 2002. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2002.) Supočiniteljstvo (čl. 35. st. 3. KZ) je određeno prema teoriji vlasti nad djelom, ali i radnja čuvanja straže ili osiguranja odstupnice može biti supočiniteljska radnja, što ovisi o svakom konkretnom slučaju, jer ako se takvom radnjom bitno pridonosi izvršenju djela ili ako bi bez te radnje izvršenje djela bilo izuzetno rizično ili nemoguće, onda se takva radnja ima smatrati supočiniteljskom, jer se njome bitno pridonosi izvršenju djela. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 135/03, od 26. VIII 2003. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2003.) Kazneno djelo pomoć počinitelju kaznenog djela iz čl. 301. st. 1. KZ nakon ostvarenja kaznenog djela ostvareno je u samoj radnji, u osnovnom pogodovanju, izravnoj pomoći, koje poduzima počinitelj kaznenog djela da glavni počinitelj ne bi bio otkriven, a svijest o tome da glavni počinitelj ostvaruje djelo za koje je zapriječena kazna zatvora preko pet godina ili teža kazna ne mora postojati u vrijeme pomoći, već je ona samo uvjet za kažnjavanje. "U žalbi optuženik navodi da bi se radilo o kaznenom djelu pomoći počinitelju nakon počinjenja kaznenog djela da bi počinitelj morao imati svijest o tome da je za djelo koje je prethodno počinjeno zapriječena kazna zatvora preko pet godina, što se ne može prihvatiti. Kazneno djelo pomoć počinitelju nakon ostvarenja kaznenog djela iscrpljuje se u samoj radnji, u osnovnom pogodovanju, koje poduzima počinitelj djela da glavni počinitelj ne bi bio otkriven, radi se o neposrednoj, izravnoj pomoći ( koju je opt. B.O. poduzeo vozeći optuženika od mjesta počinjenja djela do okretišta tramvaja u Črnomercu), a svijest o tome da glavni počinitelj ostvaruje djelo za koje je zapriječena kazna zatvora preko pet godina ili teža ne mora postojati u vrijeme pomoći, već je ona samo uvjet za kažnjavanje, tj. da se u konkretnom slučaju radilo o djelu koje je ostvario glavni počinitelj, a za koje je zapriječena kazna manja od pet godina zatvora, djelatnost opt. B.O. ne bi bila kažnjiva." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 715/98, od 24. III 1999. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1999.) Jedan od optuženika bitno je pridonio počinjenju kaznenog djela razbojništva iz čl. 218. st. 1. KZ na način da se oštećeniku predstavio kao policajac i na taj ga način prijevarno namamio u vozilo, udarivši ga prethodno i nogom u bedro govoreći mu da je bolje da sluša i dade novac jer će tada sve biti u redu, da je jedno vrijeme i on vozilom upravljao po mračnim dijelovima grada, što je omogućilo drugom optuženiku da sjedne s oštećenikom na zadnje sjedalo i fizički ga maltertira tražeći od njega da mu preda 300 DEM, pa ako to nema da mu onda preda zlatni lančić i ručni sat, što je oštećenik i učinio.

121 "Međutim, iz obrane opt. G., a poglavito iskaza ošt. D.Č., jasno slijedi da je opt. J., ne samo uzeo učešća u radnji izvršenja kaznenog djela razbojništva primjenom fizičke sile prema oštećeniku, nego je i svojom pristnošću, verbalnim prijetnjama, te ukupnim ponašanjem bitno doprinio realizaciji djela. Prije svega, upravo se opt. J. lažno predstavio oštećeniku kao policajac i na taj način ga prijevarno namamio u vozilo. Nakon toga, iz iskaza opt. G. i ošt. D.Č. nedvojbeno proizlazi da je optuženik prilikom zaustavljanja vozila u Arbanasima nogom udario oštećenika u bedro govoreći mu da je bolje da sluša i dade novac jer će tada, navodno, "sve biti u redu". Osim toga, iz iskaza oštećenika proizlazi da je nakon zaustavljanja vozila u Arbansima, u nastavku vožnje, vozilom upravljao opt. J., što je omogućilo opt. G. da sjedne s oštećenikom na stražnje sjedalo i fizički ga maltretira tražeći da mu preda 300 DEM, a kako oštećenik taj novac nije imao, tada da mu preda zlatni prsten, lančić i ručni sat, do čega je i došlo. Konačno, iz iskaza oštećenika, kojeg sud prvog stupnja u cijelosti prihvaća, proizlazi i da je opt. J. prilikom zaustavljanja vozila u Bokanjcu rekao opt. G. "daj ga ti meni" misleći pritom na oštećenika, što je sadržavalo određenu prijetnju, barem je tako to doživio oštećenik. Kod takovog stanja stvari, dakle, kada optuženici u noći voze oštećenika po raznim mračnim dijelovima grada, a pritom su od njega brojčano i po snazi nadmoćni, proizlazi da je oštećenik bio u njihovoj vlasti, pa kada se tome doda i konkretna fizička i verbalna prisila, jasno slijedi da je osječaj straha i osobne ugroženosti oštećenika bio isključivi razlog njegove predaje novca i vrijednih predmeta optuženicima, a to je onda kriminalno ponašanje koje u svemu sadrži bitne elemente bića kaznenog djela razbojništva. Pri tome, zajednička odluka optuženika da se oštećenik zastraši i oduzmu mu se predmeti, stvorena je tijekom samog događaja, što je vidljivo iz ukupnog ponašanja optuženika kada svaki daje osobni doprinos u slamanju oštećenikovog otpora, odnosno kada u tom pravcu prešutno prihvaća radnje onog drugog kao svoje. Takova zajednička odluka ne mora unaprijed obuhvaćati sve pojedinačne postupke optuženika, već je dovoljna zajednička volja da se u ukupnosti poduzme sve što je potrebno da bi se ostvario konačni cilj, a to je pribavljanje protupravne imovinske koristi. U slučaju bitnog odstupanja u ponašanju jednog od optuženika može se govoriti o njegovom ekscesu koji nije obuhvaćen zajeničkim umišljajem i tada drugi optuženik nije za njega kazneno odgovoran. Međutim, u konkretnom slučaju takovog značajnog kvalitativnog i kvantitativnog ekscesa u ponašanju opt. G. nema, pa tako niti kaznenopravnih uvjeta za isključenje supočiniteljstva, kako to predlaže opt. J. u svojoj žalbi. Ovo prije svega iz razloga što su oba optuženika uzela osobnog učešća u samoj radnji izvršenja djela – zastrašivanja oštećenika u cilju predaje novca i predmeta, pri čemu činjenica što je intenzitet prisile od strane opt. G. bio snažniji, još ne znači da se radi o kvalitativnom ekscesu u njegovom ponašanju, posebno kada je sama prisila izvršena na relativno uobičajeni način ( zadavanje udaraca i verbalne prijetnje), a opt. J. se nije riječima ili djelom suprotstavio takovom ponašanju opt. G. niti se od toga izrijekom distancirao." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 438/99, od 3. XI 1999. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 2000.)

122

22. KAŽNJAVANJE SUDIONIKA Članak 36. Ako se četiri učinioca dogovore da upotrebom sile i prijetnje zaustavljaju motorna vozila i oduzimaju vozačima oružje i novac pa jedan od njih oduzme samo novac, svi odgovaraju za dovršeno djelo razbojništva iz čl. 132. st. 2. KZH. Kad bi se oni dogovorili da uzimaju samo oružje pa jedan od njih bez znanja ostalih uzme novac, u pitanju bi bio eksces tog učinioca pa bi samo on odgovarao za dovršeno krivično djelo razbojništva iz čl. 132. st. 2. KZH, dok bi preostala trojica odgovarala za pokušaj krivičnog djela. VSRH, I Kž-161/91 od 22. svibnja 1991. (Pregled sudske prakse br. 49). Nije povreda zakona ni to što je optuženiku kao poticatelju utvrđena stroža kazna nego počinitelju kaznenog djela. Sud je pri odmjeravanju kazne i njezine visine dužan ocijeniti sve okolnosti za svakog optuženika zasebno i svakom optuženiku prema utvrđenim olakotnim i otegotnim okolnostima odmjeriti visinu kazne. To što je

123 počinitelju kaznenog djela izrečena blaža kazna nego poticatelju ne predstavlja povedu zakona. (Kao u odluci VSRH, Kž-778/83 od 25. rujna 1984.) Pogrešno je pravno stajalište da poticatelj ne može odgovarati za teži oblik kaznenog djela od onoga za koji odgovora počinitelj. «Suprotno tome, iz odredbe čl. 25. KZJ proizlazi da svako od suučesnika odgovara u granicama svoga umišljaja. Krivična odgovornost podstrekača i pomagača vezana je samo za ostvarenje krivičnog djela u objektivnom smislu – tzv. limitirana ili ograničena akcesornost» (VSH, Kž-44/88 od 30. rujna 1988., Naša zakonitost, Pregled sudske prakse, br. 41/89.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) Smrt počinitelja kaznenog djela nije zakonska zapreka za utvrđivanje odgovornosti njegova pomagatelja. U pravu je državni odvjetnik kad, suprotno razlozima prvostupanjskog suda, navodi da odgovornost za pomaganje, kao jedno od oblika sudioništva nije uvjetovano odgovornošću počinitelja, već samo činjenicom da nije protupravno ostvareno biće nekog kaznenog djela ili je pokušano njegovo ostvarenje. Zbog tih razloga nema zapreke da se kazneni postupak protiv drugog optuženika nastavi. Vrhovni sud Hrvatske I Kž-699/88 04.10.1988. (Kazneni zakon, autorski prošićeni tekst, Inženjerski biro d.d. Zagreb, 2004.)

23. POTICANJE Članak 37. Ostvarena su obilježja krivičnog djela podstrekivanja na izvršenje terorizma iz čl. 125. KZ SFRJ u vezi s čl. 23. KZ SFRJ, a ne suizvršilaštva u krivičnom djelu terorizma iz čl. 125. KZ SFRJ kad je utvrđeno da je optuženik predao eksplozivne naprave drugom optuženiku i uputio da ih podmetne kod javnog objekta, što je ovaj i učinio te su dvije od tih naprava i eksplodirale. VSH, I Kž 744/85 od 11. XII 1985. (Pregled sudske prakse br. 31). Odgovornost poticatelja za teži oblik krivičnog djela (Čl. 23. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske) Pogrešno je pravno stajalište da poticatelj ne može odgovarati za teži oblik krivičnog djela od onoga za koji odgovara izvršitelj. "Suprotno tome, iz odredbe čl. 23. KZ SFRJ proizlazi da svatko od suučesnika odgovara u granicama svoga umišljaja. Krivična odgovornost poticatelja i pomagača vezana je samo za ostvarenje krivičnog djela u objektivnom smislu – tzv. limitirana ili ograničena akcesornost." Vrhovni sud Republike Hrvatske, IKž-44/98, od 30. IX 1988. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1998.)

124 Učinio je krivično djelo podstrekivanja na krivotvorenje službene isprave iz članka 227. stavak 1. KZH optuženik kao bivši direktor kad je nagovorio skladištara da izda otpremnice iz kojih proizlazi da su određene osobe kao kupci u skladištu preuzeli robu, iako to nije bilo istina, bez obzira na to što je skladištar pravomoćnom presudom oslobođen optužbe za to djelo jer je utvrđeno da nije znao za neistinitost tih navoda i da se, prema tome, nalazio u stvarnoj zabludi. Optuženik bi, na temelju članka 23. stavak 2. KZ SFRJ, odgovarao čak i kad do izdavanja otpremnica ne bi došlo (neuspjelo podstrekivanje). Okružni sud u Slav. Požegi, Kž 529/89 od 20. veljače 1990. (Pregled sudske prakse br. 47). Ako je optuženik podstreknuo odgovornu osobu da izda otkupne blokove za drva na imena različitih osoba, a ova je to učinila u uvjerenju da otkupljena drva zaista potječu od tih osoba, što znači da je bila u stvarnoj zabludi, isključen je umišljaj na njezinoj strani, a time i postojanje krivičnog djela iz članka 227. stavak 1. KZH. Ako pak na strani glavnog izvršioca nema krivičnog djela, onda ne može biti ni govora o podstrekivanju jer odredba članka 23. KZ SFRJ traži da učinilac mora izvršiti krivično djelo. Okružni sud u Bjelovaru, Kž 1142/89 od 4. listopada 1990. (Pregled sudske prakse br. 47). U pravnoj teoriji, a i u sudskoj praksi sporno je moraju li poticatelj i potaknuti znati da se radi o navođenju na počinjenje kaznenog djela? Postoje mišljenja da potaknuti i poticatelj to moraju znati. To stajalište naglašava postojanje čvrstog zajedništva kao biti suučesništva. Po drugom shvaćanju, koje je realnije (Bačić) počinitelj ne mora znati da je njegova odluka da počini kazneno djelo donesena pod utjecajem drugoga, dovoljno je samo da poticatelj zna da drugoga navodi na počinjenje kaznenog djela. Sudska praksa se bavila pitanjima kako postupiti u onom slučaju kada je poticatelj doveo počinitelja u zabludu, pa počinitelj ostvari kazneno djelo – kako će i hoće li poticatelj odgovarati za poticanje? Dvije sudske odluke bavile su se tim pitanjima, njihovi odgovori bili su različiti, pa će u sažetku biti citirani. Tako se u pravoj odluci navodi: «Učinio je krivično djelo poticanja na krivotvorenja službene isprave iz čl. 227. st. 1. KZH optuženik kao bivši direktor kada je nagovorio skladištara da izda otpremnice iz kojih proizlazi da su određene osobe kao kupci u skladištu preuzeli robu, iako to nije bilo istina, bez obzira na to što je skladištar pravomoćnom presudom oslobođen optužbe za to djelo, jer je utvrđeno da nije znao za neistinitost tih navoda i da se, prema tome, nalazio u stvarnoj zabludi. Optuženik bi na temelju čl. 23. st. 2. KZJ odgovarao čak i kada otpremnica ne bi bila izdana (neuspjelo podstrekivanje).» (Iz presude Okružnoga suda u Požegi, Kž-529/89 od 20. veljače 1990.) Nasuprot tome u drugoj odluci stoji «Ako je optuženik podstreknuo odgovornu osobu da izda otkupne blokove za drva na imena različitih osoba, a odgovorna osoba je to učinila u uvjerenju da otkupljena drva zaista potječu od tih osoba, što znači da je bila u stvarnoj zabludi, isključen je umišljaj na njenoj strani, a time i postojanje krivičnog djela iz čl. 227. stavka 1. KZH. Ako pak na strani glavnog izvršioca nema krivičnog djela, onda ne može biti ni govora o podstrekivanju jer odredba članka 23 KZJ traži da učinilac mora izvršiti krivično djelo. (Iz presude Okružnoga suda u Bjelovaru, Kž-1142/89 od 4. listopada 1990.) Već je navedeno da je odgovornost dionika, pa tako i poticatelja, limitirana ostvarenjem djela glavnog počinitelja. U dva primjera, koji su naprijed navedeni, počinitelji su postupali u neskrivljenoj zabludi, no kako se radi o osobnim obilježjima,

125 ona utječu na odgovornost samo onog sudionika kod kojeg te okolnosti postoje. Prema tome, u gornjim primjerima krivnja počinitelja je isključena jer su postupali u zabludi. No to ne utječe na odgovornost i kažnjivost poticatelja kod kojih tog osobnog obilježja nema, pa prvu citiranu odluku (Kž-529/89) smatramo ispravnom. (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) U čl. 19. st. 2. KZ inkriminirano je tzv. neuspjelo podstrekivanje, koje se sastoji u namjernom navođenju druge osobe na počinjenje kaznenog djela za koje se po zakonu može izreći pet godina strogog zatvora ili teža kazna, a djelo ne bude ni pokušano. Nema nikakvog oslonca u zakonu tvrdnja optuženika da je za primjenu ovog zakonskog propisa potrebno da je podstreknuti prihvatio podstrekivanje da je, dakle, podstrekivanje bilo uspješno. Naprotiv, o neuspjelom podstrekivanju iz čl. 19. st. 2. KZ radit će se ne samo kad je podstrekivač uspio da kod podstreknutog izazove ili učvrsti odluku na počinjenje kaznenog djela, a djelo ne bude ni pokušano, već i u slučajevima, kad uslijed podstrekivanja nije formirana takva odluka kod podstrekivane osobe ili iz razloga što je ona već, nezavisno od podstrekača, stvorila takvu odluku, ili pak iz razloga što podstrekivač nije uspio da kod osobe koju podstrekava izazove odnosno učini definitivnom odluku na počinjenje kaznenog djela. Takav stav zakona posve je opravdan, pošto je kriminalni značaj djelatnosti podstrekača u svim navedenim slučajevima u suštini podjednak. Vrhovni sud Narodne Republike Hrvatske Kž-430/54 od 22.04.1955. (Kazneni zakon, autorski pročišćeni tekst, Inženjerski biro d.d. Zagreb, 2004.) Kad bi kazneno djelo sadržavalo radnje koje po svom sadržaju ulaze u pomoćne radnje ( davanje savjeta počinitelju kako da počini kazneno djelo) i radnje koje ulaze u pojam poticaja, to bi optuženik u istom djelu ostvario oba sudioništva te bi bio poticatelj i pomagatelj. Međutim, u takvom slučaju je isključen stjecaj pomaganja i poticanja. Vrhovni sud Republike Hrvatske, III Kr 256/01, od 6. IX 2001. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2001.) Pogrešno je pravno stajalište da podstrekač ne može odgovarati za teži oblik krivičnog djela od onoga za koji odgovara izvršilac. VSH, I Kž 44/1988 od 30. rujna 1988. (Pregled sudske prakse br. 41). Smrt učinioca krivičnog djela nije zakonska prepreka za utvrđivanje krivične odgovornosti njegova pomagača. VSH, I Kž 699/1988 od 4. listopada 1988. (Pregled sudske prakse br. 41).

126

24. POMAGANJE Članak 38. Optuženi je prema unaprijed stvorenom planu imao zadatak da svojim autom čeka u blizini muzeja odnosno crkve ostale suizvršioce krađe veoma vrijednih umjetničkih slika s tim da ih zajedno sa slikama preveze. Ovakvu djelatnost u okviru plana izvršenja krivičnog djela po kome je izvršena podjela rada treba pravno ocijeniti kao suizvršenje a ne kao pomaganje, budući da je on takvom svojom djelatnošću neposredno, objektivno i subjektivno učestvovao u izvršenju tih djela prema unaprijed stvorenom planu. Ovo tim više što prema opće usvojenom shvaćanju već samo tzv. “čuvanje straže” smatra suizvršenjem a ne pomaganjem u izvršenju djela. Pri tome nije odlučno da li je optuženi cijelo vrijeme čekao autom na ugovorenom mjestu ili je dio vremena bio u svom stanu i gledajući u pravcu muzeja čekao ugovoreni znak da obavi ugovoreni prijevoz. VSH, I Kž-1370/75 od 12. XI 1975. (Pregled sudske prakse br. 8 u godini 1975., Zagreb 1976.g.) Moguća je odgovornost za pomaganje u podstrekivanju ako netko napiše pismo prema diktatu podstrekača, koje podstrekač upućuje svojoj kćeri u bolnicu da je potakne da nakon poroda liši života svoje novorođenče, uz uvjet da pisac subjektivno postupa u uvjerenju da samo pomaže podstrekaču, tj. da i sam pri tom ne postupa u subjektivnom pogledu kao podstrekač. VSH, I KŽ 516/79 od 3. VI 1979. (Pregled sudske prakse br. 17 u godini 1980., Zagreb 1980.g.) Optuženik koji je u osobnom automobilu vozio glavnog izvršitelja i oštećenicu na mjesto događaja, a kad je glavni izvršitelj silom izvukao oštećenicu iz automobila, držao je za lijevu ruku i desnu nogu, za koje vrijeme je glavni izvršitelj obavio snošaj, jest pomagač u krivičnom djelo silovanja, iz čl. 83. st. 1. KZH. Pomagačke radnje moraju pridonijeti ostvarenju djela, odnosno moraju stvoriti povoljne pretpostavke glavnom izvršitelju da izvrši djelo. To je u konkretnom slučaju ispunjeno jer je optuženik mogućnost oštećenice da se brani, a time je ujedno uklonio prepreku za izvršenje djela, što je nedvojbeno sadržaj pomagačke radnje, kako to proizlazi iz odredbe čl. 24. st. 1. KZJ. VSRH, IKž-568/91 od 6. veljače 1992. (Pregled sudske prakse br. 52).

127 Optuženik koji je u osobnom automobilu vozio glavnog izvršitelja i oštećenicu na mjesto događaja a kad je glavni izvršitelj silom izvukao oštećenicu iz automobila, držao je za lijevu ruku i desnu nogu, za koje vrijeme je glavni izvršitelj obavio spolni snošaj, jest pomagatelj u kaznenom djelu silovanja iz čl. 79, st. 1. KZRH. Pomagateljske radnje moraju pridonijeti ostvarenju djela, odnosno moraju stvoriti povoljne pretpostavke glavnom izvršitelju da izvrši djelo. To je u konkretnom slučaju ispunjeno jer je optuženik omogućio glavnom izvršitelju da na lakši način izvrši kazneno djelo. On je smanjio mogućnost oštećenice da se brani, a time je ujedno uklonio prepreku za počinjenje djela, što je nedvojbeno sadržaj pomagateljske radnje, kako to proizlazi iz odredbe čl. 22. st. 1. OKZRH. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 568/91, od 6. II 1992. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1999.) Za pomaganje u krivičnom djelu ubojstva iz čl. 35. st. 1. KZH nije dovoljno utvrditi da je pomagač dao nož glavnom izvršitelju u pauzi njegove svađe s oštećenikom "sa svrhom da ga on upotrijebi u sukobu". Takva pomagačeva namjera uključuje i davanje noža glavnom izvršitelju radi obrane, a u tom slučaju umišljaj pomagača ne obuhvaća ubojstvo na strani glavnog izvršitelja. No sve kada bi u konkretnom slučaju pomagač i dao nož glavnom izvršitelju radi ubojstva, s obzirom da je glavni izvršitelj to ubojstvo, prema utvrđivanju suda prvog stupnja, izvršio u prekoračenju nužne obrane, tj. u situaciji koja nije bila obuhvaćena umišljajem pomagača, radilo bi se o neuspjelom pomaganju koje nije kažnjivo. VSRH, IKž-795/90 od 19. ožujka 1992. (Pregled sudske prakse br. 52). Optuženik je krivično djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz članka 196. stavak 1. OKZRH počinio pomaganjem, a ne kao supočinitelj, kad je utvrđeno da je došao u stan drugog optuženika, koji je posjedovao drogu radi prodaje, da bi ovome bez ikakve namjere daljnjeg sudjelovanja u prodaji droge pomagao formirati tzv. "pizeve" heroina za jednokratnu upotrebu, te je u tu svrhu izrezao izvjesnu količinu staniol papirića. VSRH, I Kž 606/1994. od 29. rujna 1994. g. (VSRH, Izbor odluka br. 6, Zagreb, prosinac 1994.) Nije prihvatljivo pravno shvaćanje suda prvog stupnja da je optuženik supočinitelj krivičnog djela iz čl.196. st.1. OKZRH kad je utvrđeno da je on sudjelovao u prepakiranju heroina na način da je izrezivao staniol papiriće za umotavanje heroina, ali ništa više, tj. bez namjere da u prodaji herioina sam sudjeluje. Radnja optuženika ne predstavlja niti jedan od zakonom propisanih načina krivičnog djela iz čl. 196. st. 1. OKZRH, već sadrži radnju pomaganja u djelatnosti druge dvojice optuženika, za koje je utvrđeno da su neovlašteno stavljali u promet opojnu drogu heroin. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 606/94, od 29. IX 1994. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1997.) Stavljajući svoj automobil na raspolaganje drugim osobama radi prevoženja otuđene stvari tako što je dozvolio da druge osobe stave bicikl u prtljažnik njegova automobila, iako je prije toga vidio odakle su te osobe uzele bicikl i bio svjestan da se radi o oduzimanju tuđeg bicikla, a zatim te osobe odvezao automobilom s mjesta gdje

128 je uzeo bicikl, okrivljenik je pomagao u dovršenju krivičnog djela krađe i time počinio krivično djelo iz čl. 125. st. 2. KZRH u svezi s čl. 22. OKZRH. Županijski sud Bjelovar, Kž 156/1997. od 24. travnja 1997.g. (VSRH, Izbor odluka 1/1997). Unaprijed obećano prikrivanje također je pomaganje, kao što je navedeno u odlukama koje slijede: a) Radi se o pomaganju, a ne o supočiniteljstvu. Naime, za postojanje supočiniteljstva, iako doduše nije uvijek nužno da počinitelj sudjeluje u samoj radnji počinjenja, nužno je da na drugi način zajednički počini kazneno djelo s drugom osobom po načelu podjele uloga. U konkretnom slučaju prema pravilnoj primjeni zakona, optuženica je kazneno djelo prijevare prema opisu u izreci prvostupanjske presude počinila pomaganjem, tj. unaprijed je obećala prikrivanje tog kaznenog djela (osigurala je plasiranje robe pribavljene na prijevaru), dok u počinjenju kaznenog djela prijevare ni na koji način nije izravno sudjelovala. (Kao u odluci VSH, Kž-115/85 od 30. ožujka 1986.) b) Unaprijed obećano prikrivanje kaznenog djela treba sa subjektivne i objektivne strane biti takvo da počinitelju kaznenog djela omogući ili olakša njegovo počinjenje. (Kao u odluci VSH, Kž-430/54.) Pomaganje se može ostvariti i nečinjenjem. Time se bavila starija sudska praksa, pa se tako u jednoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz 1995. godine (Kž-570/55) navodi da će pomaganje nečinjenjem postojati samo onda ako je postojala dužnost na činjenje, kojim bi se spriječilo počinjenje kaznenog djela. Nije nužno da je pomagač imao mogućnost svojom radnjom spriječiti konkretno kazneno djelo: dovoljno je da je tom radnjom mogao otežati počinjenje kaznenog djela. Davanje noža počinitelju radi obrane predstavlja pomaganje u počinjenju kaznenog djela ubojstva, kao što se navodi u odluci koja slijedi: Za pomaganje u kaznenom djelu ubojstva nije dovoljno utvrditi da li je pomagač dao nož glavnom počinitelju u stanci njegove svađe s oštećenikom «sa svrhom da ga on upotrijebi u sukobu». Takva pomagačeva namjera može značiti i davanje noža glavnom počinitelju radi obrane, a u tom slučaju namjera pomagača ne obuhvaća ubojstvo od strane glavnog počinitelja. No, kad bi u konkretnom slučaju pomagač i dao nož počinitelju radi ubojstva, budući da je glavni počinitelj to ubojstvo, prema utvrđivanju suda prvog stupnja, počinio u prekoračenju nužne obrane, tj. u situaciji koja nije bila obuhvaćena namjerom pomagača, radilo se o neuspjelom pomaganju koje nije kažnjivo. (Kao u odluci VSRH, Kž-795/90 od 19. ožujka 1992.) Moguća je odgovornost za pomaganje u poticanju ako određena osoba napiše pismo prema diktatu poticatelja, koje poticatelj šalje svojoj kćeri u bolnicu da je potakne da nakon poroda liši života svoje novorođenče. Uvjet je da osoba koja piše pismo subjektivno postupa u uvjerenju kako samo pomaže poticatelju, tj. da i sama pritom ne postupa u subjektivnom smislu kao poticatelj. (Kao u odluci VSH, Kž516/79 od 3. lipnja 1979.) Odgovornost za pomaganje, kao jedan od oblika sudioništva, nije uvjetovana odgovornošću počinitelja, već samo činjenicom da je protupravno ostvareno biće nekog kaznenog djela ili da je pokušano njegovo ostvarenje. (Kao u odluci VSRH, Kž699/88 od 4. listopada 1988.)

129 Optuženik koji je u osobnom automobilu vozio glavnog počinitelja i oštećenicu na mjesto događaja, a kada je glavni počinitelj silom izvukao oštećenicu iz automobila, držao je za lijevu ruku i desnu nogu, dok je glavni počinitelj obavio snošaj, jest pomagač u kaznenom djelu silovanja. Pomagačke radnje moraju pridonijeti ostvarenju djela, odnosno moraju stvoriti povoljne pretpostavke glavnom počinitelju da ostvari djelo. To je u konkretnom slučaju ispunjeno jer je optuženik omogućio glavnom počinitelju da na lakši način počini djelo. On je smanjio mogućnost oštećenici da se brani, a time je ujedno uklonio prepreke za počinjenje djela. (Kao u odluci VSRH, Kž568/91 od 6. veljače 1992.) Kad je utvrđeno da je optuženik došao u stan drugog optuženika, koji je posjedovao drogu radi prodaje, pa je ovome bez ikakve namjere daljnjeg sudjelovanja u prodaji droge, izrezao komadić staniola za pakiranje droge, počinio je krivično djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga – pomaganjem, kao u odluci VSRH, Kž-606/94 od 29. rujna 1994., u kojoj stoji: «Prvostupanjski sud smatra utvrđenim da je opt. J. D. sudjelovao u prepakiranju heroina radi daljnje prodaje, odnosno da su sva trojica optuženika zajedno prije dolaska policije stigli pripremiti izvjesnu količinu staniol-papira za pravljenje «pizeva», a u tome je prema pravilnom utvrđenju, sudjelovao i opt. J. D. To znači i da je pravilno utvrđivanje suda na str. 13. presude, drugi odlomak, da je ovaj optuženik sudjelovao u prepakiravanju heroina tako da je izrezao staniol-papiriće, ali ništa više nije namjeravao u prodaji heroina sam sudjelovati. Sud nije utvrdio nikakvo ranije djelovanje ovog optuženika u svezi s prodajnom droge. Iz razloga presude na str. 12. zadnji odlomak, također proizlazi kako prvostupanjski sud ne smatra utvrđenim da su optuženici zatečeni «pri pakiranju droge», odnosno pravljenju «pizeva», nego da su se oni u toj namjeri našli. Nije, naime, sporno da policija nije našla nijedan «piz», nego samo drogu u najlonskoj vrećici i kasnije ostatak droge kod opt. Č. N. koja je bila pakirana u jednoj većoj vrećici i u više manjih, ali se nije radilo o «pizevima». Nađena je, međutim, i veća količina izrezanih staniol-papirića za omatanje heroina, a u sobi i u uglu balkona, gdje je zatečen opt. J. D. rezanje komadića staniola, u kojem je dakle, opt. J. D. prema utvrđenju suda svakako sudjelovao, ne predstavlja nijedan od zakonom propisanih načina počinjenja krivičnog djela iz čl. 196. st. 1. OKZRH, već sadrži radnju pomaganja u djelatnosti dvojice optuženika, za koje je nesumnjivo utvrđeno da su neovlašteno stavljali u promet opojnu drogu heroin. Nije, naime prihvatljivo stanovište pobijane presude (str. 14, drugi odlomak) da je opt. J. D. supočinitelj djela, jer da je on u smislu čl. 196. st. 1. OKZRH «držao drogu radi prodaje». Pojam držanja droge u rečenom smislu, ma koliko se široko tumačio, ne može obuhvatiti već i trenutnu detenciju droge radi pravljenja «pizeva», prepakiravanja i sl. Drogu u stan opt. K. I. nije donio optuženik, dakle on drogu nije ni prenosio, te je čitava količina nađene droge, prema pravilnom utvrđivanju suda, bila vlasništvo opt. L. I. i on je u svom stanu tu drogu i držao, svakako između ostalog i radi prodaje.» Smrt počinitelja kaznenog djela nije zakonska prepreka za utvrđivanje kaznene odgovornosti njegova pomagatelja. «Prvostupanjski sud nije u pravu kada zaključuje da treba obustaviti, na temelju čl. 143. ZKP, postupak i u odnosu na drugog optuženika, jer da se njegova odgovornost, kao pomagača, ne može utvrditi. U pravu je naprotiv javni tužilac kad, suprotno razlozima prvostupanjskog suda, navodi da odgovornost za pomaganje kao jedan od oblika suučesništva, nije uvjetovana odgovornošću izvršioca, već samo činjenicom da je protupravno ostvareno biće nekog krivičnog djela ili da je pokušano njegovo ostvarenje.

130 Zbog tih razloga nema zapreke da se postupak protiv drugog optuženika nastavi» (VSH, Kž-699/88 od 4. listopada 1988., Naša zakonitost, Pregled sudske prakse br. 41/89.) Kada u ponašanju optuženika, da bi bio supočinitelj, nedostaje bitan element zajedničko izvršenje djela – njegovu djelatnost treba kvalificirati kao kazneno djelo razbojništva koje je ostvareno pomaganjem. «Način na koji državni odvjetnik pravi razgraničenje između supočinitelja i pomagača, na temelju teorije vlasti nad djelom bila bi prihvatljiva da se kazneni zakon u međuvremenu nije promijenio u korist optuženika, pa je prvostupanjska presuda i preinačena u pravnoj oznaci djela kao pod toče. II izreke. Naime, prema novom Kaznenom zakonu poticatelj i pomagatelj su sudionici koji, ne vladajući počinjenjem kaznenog djela, poticanjem ili pomaganjem pridonose njegovu počinjenju (čl. 35. st. 4. KZ /97). Na taj način je za utvrđivanje tko je supočinitelj kaznenog djela, a tko poticatelj ili pomagatelj odlučujuća teorija vlasti nad djelom. Prema toj teoriji supočiniteljstvo je zajedničko izvršenje djela od više osoba sudjelovanjem u radnji izvršenja ili na drugi odlučujući način. Zajedničko izvršenje djela u sebi uključuje zajedničku odluku o djelu i njegovu izvršenju (koja je kod opt. S. M. utvrđena i postoji, a što je naprijed obrazloženo) i na toj osnovi zajedničko izvršenje djela (čega kod optuženika nema, on se ne uključuje u izvršenje djela na bilo koji odlučujući način, on se drži pasivno, ne čini ništa, nego pušta da biva svezan zajedno sa oštećenicima, dok izvršitelji bježe s plijenom). (Iz odluke VSRH, Kž-113/97 od 21. listopada 1998.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) Optuženik koji je sa svojim osobnim automobilom dovezao druga dva optuženika na mjesto krađe, čekao je u automobilu na udaljenosti od 200 m, a onda ovezao optuženike kući zajedno sa plijenom, u čijoj podjeli je i sam sudjelovao, nije supočinitelj u krađi nego pomagatelj. Okružni sud Slavonska Požega Kž 515/89 (Kazneni zakon, autorski pročišćeni tekst, Inženjerski biro d.d. Zagreb, 2004.) Odredba čl. 38. st. 2. Kaznenog zakona sadrži samo primjere radi opisa nekih tipičnih pomagateljskih radnji, no ne predstavljaju numerus clausus. Bitno je da su to radnje izvan bića kaznengog djela i da predsavljaju doprinos ostvarenju djela, da utječu na djelo glavnog počinitelja i imaju određen učinak na izvršenje djela, no one ne moraju biti kauzalne za ostarenje djela u smislu formule «conditio sine qua non», znači ne moraju imati takvo značenje da bez radnji pomagatelja glavno djelo ne bi bilo niti realizirano. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 75/04, od 31. III. 2004. (Ing registar, Pregled sudske prakse, 2004.g.) 25. SADRŽAJ KRIVNJE Članak 39. Krivično je odgovoran kandidat za vožnju, i to kao suizvršilac teškog krivičnog djela protiv sigurnosti javnog prometa iz čl. 168. st. 1. KZH u vezi s čl. 164. st. 1. KZH, kad je utvrđeno da se on, svjestan da mu predstoji praktična obuka u upravljanju motornim vozilom u javnom prometu, dakle, svjestan činjenice da još nije potpuno osposobljen za vozača, jer nema potrebno iskustvo za samostalnu i sigurnu vožnju, a

131 također pri tom istovremeno svjestan i toga da mu instruktor, zbog stanja u kome se nalazio, neće moći pružiti adekvatnu i potrebnu pomoć u toku vožnje, zajedno sa svojim instruktorom opio do te mjere da očigledno (imajući u vidu način na koji je do nezgode došlo) nije bio sposoban postupati prema uputama svog instruktora tako da je došlo do ugrožavanja javnog prometa sa svim krivičnopravnim posljedicama. Sve ovo time više, što je optuženik bio upoznat s prometnim propisima i zabrani vožnje pod utjecajem alkohola, a toga je svakako bio svjestan i s obzirom na svoju životnu dob i zvanje dizaličara. VSH, III Kr 298/82 od 5. V. 1983. (Pregled sudske prakse br. 23). Da bi se osobu koja je neuračunljiva zbog teško pijanog stanja oglasilo krivom zbog krivičnog djela pokušaja ubojstva iz čl. 35. st. 1. u vezi s čl. 19. st. 1. KZJ, mora joj se dokazati umišljaj na ubojstvo prije nego se dovela u neuračunljivo stanje. Stoga se ne može usvojiti stajalište suda prvog stupnja koji, osuđujući optuženika za navedeno krivično djelo zato što je beznačajnoj prepirci ubo nožem u trbuh konobara s kojim je do tada bio u dobrim odnosima, opravdava to primjenom čl. 12. st. 2. KZJ /actio libera in causa/. Sud prvog stupnja tvrda da "nije nužno da je optuženik znao koga će povrijediti i kakve će mu povrede nanijeti, već je dovoljno da je kod njega postojala svijest da u slučaju tučnjave u alkoholiziranom stanju može upotrijebiti nož i njime nanijeti povredu drugoj osobi". Takvo obrazloženje ne ukazuje na to da je optuženik prije nego se doveo u neuračunljivo stanje, barem bio svjestan da može oštećenika lišiti života i na to pristao to više upućuje na nehat. VSRH, IKž - 877/90 od 21. 1992. (Pregled sudske prakse br. 52). Pravilno je pravno shvaćanje suda prvog stupnja da je i bitno smanjeno uračunljiva osoba (čl. 10. st. 2. OKZRH) potpuno krivično odgovorna za počinjenje krivičnog djela iz čl. 34. st. 1. KZRH (može se samo blaže kazniti) i može počiniti krivično djelo s bilo kojim oblikom krivnje, pa tako i s tzv. direktnim umišljajem. Krivična djela, koja se mogu počiniti samo s umišljajem, može počiniti i neuračunljiva osoba, a druga je stvar što je zbog toga isključena njena krivična odgovornost i njoj se ne može izreći kazna, ali se pod uvjetima iz čl. 58. st. 1. OKZRH može izreći sigurnosna mjera. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 83/95, od 1.VI 1995. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1997.) Naređenje pretpostavljenog ne isključuje protupravnost optuženika kad je naređenje bilo upravljeno na izvršenje ratnog zločina ili kakvog drugog teškog krivičnog djela ili ako je optuženik znao da izvršenje naređenja predstavlja krivično djelo. Vrhovni sud Republike Hrvatske I Kž-494/96 27.11.1996. (Kazneni zakon, autorski pročišćeni tekst, Inženjerski biro d.d. Zagreb 2004.) 26. NEUBROJIVOST Članak 40. Za ocjenu uračunljivosti učinioca krivičnog djela u času izvršenja djela nije odlučno što su pokrenuti postupci kod raznih organa radi oduzimanja poslovne

132 sposobnosti. Ovo prije svega zbog toga što je za ocjenu mjerodavno psihofizičko stanje učinioca u vrijeme izvršenja djela, koje se u pravilu utvrđuje uz pomoć vještaka, a u drugom redu što se postupak radi oduzimanja sposobosti pokreće protiv osobe za koju se pretpostavlja da nije sposobna brinuti se o svojim interesima, iz čega slijedi da pokretanje takvog postupka istovremeno ne mora uvijek značiti i da je takva osoba samim time u krivično-pravnom smislu neuračunljiva. VSH, I Kž 2035/72 od 3.IV.1973. (Pregled sudske prakse u godini 1973., Zagreb 1974.g.) I kod neubrojive osobe postoji voljni element, postoji volja kao psihički proces stvaranja želje da se nešto učini, samo što je ta njegova volja za nepravom (pogrešno formirana volja), u trenutku donošenja odluke bila rezultat određenog biopsihološkog stanja uslijed kojeg ona nije mogla isravno, smišljeno rasuđivati ni odlučivati, pa iz tog razloga za kazneno djelo nije kriva, za razliku od voljnog misaonog procesa ubrojive osobe, koja se u unutarnjim dvojbama za i protiv djela opredjelila za nepravo, iako se mogla opredijeliti i za pravo. Zato kaženo da neubrojivi počinitelj nema traženu intelektualnu i voluntarističku sposobnost i da je ubrojivost pretpostavka za krivnju kao prijekor. Neubrojivi počinitelj zna što čini i zašto čini, dakle on ima određenu svijest i volju samo što su one pogrešno formirane zbog njegovog bolesnog stanja, pa se, dakle, ne radi o pravno relevantnoj svijesti i volji koja bi bila izvan granica njegove duševne bolesti. VSRH, I Kž 661/99 od 4. svibnja 2000.g. (VSRH, Izbor odluka 2/2000.) Da bi se osobu koja je neuračunljiva zbog teškog pijanog stanja oglasilo krivim zbog krivičnog djela pokušaja ubojstva iz čl. 35. st. 1. KZRH u vezi s čl. 19. KZJ, mora joj se dokazati umišljaj na ubojstvo prije nego se dovela u neuračunljivo stanje. Stoga se ne može usvojiti stajalište suda prvog stupnja koji, osuđujući optuženika za navedeno krivično djelo zato što je u beznačajnoj prepirci ubo nožem u trbuh konobara s kojim je do tada bio u dobrim odnosima, opravdava to primjenom čl. 12. st. 3. KZJ (actiones liberae in causa). Sud prvoga stupnja tvrdi kako «nije nužno da je optuženik znao koga će ozlijediti i kakve će mu ozlijede nanijeti, već je dovoljno da je kod njega postojala svijest da u slučaju tučnjave u alkoholiziranom stanju može upotrijebiti nož i njime ozlijediti drugu osobu». Takvo obrazloženje ne upućuje na to da je optuženik, prije nego se doveo u neuračunljivo stanje, barem bio svjestan da može oš tećenika ubiti i na to je pristao, te više upućuje na nehat.» (Kao u odluci VSH, Kž877/90 od 21. svibnja 1992.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.)

I kod neubrojive osobe postoji voljni element, postoji volja kao psihički proces stvaranja želje da se nešto učini, samo što je ta njegova volja za nepravom (pogrešno formirana volja) u trenutku donošenja odluke bila rezultat određenog biopsihološkog stanja uslijed kojeg ona nije mogla ispravno, smišljeno rasuđivati ni odlučivati, pa iz tog razloga za kazneno djelo nije kriva, za razliku od voljnog misaonog procesa ubrojive osobe, koja se u unutarnjim dvojbama za i protiv djela opredijelila za nepravo, iako se mogla opredijaliti i za pravo. Zato kažemo da neubrojivi počinitelj nema traženu intelektualnu i voluntarističku sposobnost i da je ubrojivost pretpostavka za krivnju kao prijekor. Neubrojivi počinitelj zna što čini i zašto čini, dakle on ima

133 određenu svijest i volju samo što su one pogrešno formirane zbog njegovog bolesnog stanja, pa se dakle, ne radi o pravno relevantnoj svijesti i volji koja bi bila izvan granica njegove duševne bolesti. "S obzirom na tehniku današnjeg kaznenog zakona da bi se došlo do ocjene o krivnji kao socijalno etičkom prijekoru, mora se najprije utvrditi postoji li sposobnost za krivnju, odnosno postoji li sposobnost određenog počinitelja za određene psihičke procese preko kojih se izražava njegov odnos prema kaznenom djelu kao događaju iz vanjskog svijeta, a tek zatim sama skrivljenost kao dolus odnosno nehaj i onda svijest o protupravnosti. Zato kažemo da je ubrojivost pretpostavka za krivnju i da neubrojivi počinitelj nije kriv, nije kazneno odgovoran a kada nije kazneno odgovoran, prema njemu se ne može primijeniti nikakva kaznenopravna sankcija. To je suštinska, kaznenopravna posljedica neubrojivosti. Međutim, to što se prema neubrojivom počinitelju ne može izreći kaznenopravna sankcija ne znači, da on ne može ostvariti sva zakonska obilježja određenog kaznenog djela koja se mogu počiniti s namjerom, dakle ona kaznena djela kod kojih je po zakonu počiniteljevo djelo sredsvo ostvarenja cilja, pa i ona kvalificirana, jednako kao što ih može počiniti ubrojivi počinitelj, jer bi inače bilo uopće bespredmetno utvrđivati obilježja kojeg konkretnog kaznenog djela je takav počinitelj ostvario odnosno, u odnosu na koje je to konkretno kazneno djelo on bio neubrojiv s obzirom da se neubrojivost utvrđuje i uvijek odnosi na vrijeme počinjenja kaznenog djela. Prema tomu, i kod neubrojive osobe postoji voljni element, postoji volja kao psihički proces stvaranja želje da se nešto učini, samo što je ta njegova volja za nepravom (pogrešno formirana volja) u trenutku donošenja odluke bila rezultat određenog biopsihološkog stanja uslijed kojeg ona nije mogla ispravno, smišljeno rasuđivati ni odlučivati, pa iz tog razloga za to nedjelo nije kriva, za razliku od voljnog misaonog procesa zdrave osobe dakle ubrojive, koja se pak u unutarnjim dvojbama za i protiv djela, slobodno opredijelila za nepravo iako se mogla i drukčije opredijeliti tj. odlučiti se za pravo. Kod takove je ubrojive osobe pogrešno formirana volja rezultat njezinog slobodnog opredjeljenja jer kod nje nisu postojala nenormalna psihička stanja koja bi utjecala na njezinu sposobnost da u danom slučaju ispravno postupa i koja bi onda isključila njegovu sposobnost za krivnju. Zato i jeste neubrojivi počinitelj nesposoban za smišljeno rasuđivanje ili odlučivanje jer on nema onakvu sposobnost za svijest i volju prema određenom djelu koja se traži i za koju se po zakonu pretpostavlja, podrazumijeva da je ima odrasla i duševno zdrava osoba tj. zdravi i prosječni počinitelj, pa upravo zato neubrojivi počinitelj nije sposoban za krivnju. Zato kažemo da neubrojivi počinitelj nema traženu intelektualnu i voluntarističku sposobnost i da je ubrojivost pretpostavka za krivnju kao prijekor. Zato ubrojivi počinitelj, uz ispunjenje ostalih prije spomenutih elemenata krivnje, podliježe kaznenopravnoj odgovornosti za počinjena kaznena djela. Prema tomu, a kada je riječ o konkretnom slučaju proizlazi, da je optuženik objektivno poduzeo sve radnje kojima se ostvaruju zakonska obilježja kaznenog djela ubojstva iz bezobzirne osvete, kad je utvrđeno da je optuženik u namjeri da liši života sa udaljenosti od nekoliko metara iz automatske puške, u dva duga rafala ispalio nekoliko hitaca u oštećenice i to iz osvete jer je bio uvjeren da su ga one "začarale" i da su "krive" za njegovu tjelesnu bolest i raskid veze sa djevojkom. Između takovog povoda za osvetu i izvršenih ubojstava odnosno povrede dobra koje se osvećivanjem čini očigledan je nesrazmjer a to je jedan od tipičnih elemenata bezobzirnosti. I kod pripremanja tih kaznenih djela i kod počinjenja istih, prema pravilnom utvrđenju suda prvog stupnja, optuženik je postupao i planirano i hladnokrvno a ne iznenadno, pa se i u tome ogleda njegova bezobzirnost. Naime, odluku da ove oštećenice liši života optuženik je donio nakon višesatnog razmišljanja još u poslijepodnevnim satima (oko 16,00 sati, a djela su počinjena oko 22,00 sata), nakon toga je radi realizacije svoje odluke poduzeo i konkretne radnje, odnosno iz podruma je uzeo poluautomatsku

134 pušku i streljivo što je stavio u očev automobil, oprostio se sa mlađim bratom kojemu je rekao da se više neće vidjeti. Odatle se automobilom odvezao u pravcu G.P. na vodosustavu gdje je sva četiri spremnika napunio streljivom ( po 29 komada streljiva u svaki spremnik). Potom je jedan spremnik stavio u pušku koju je potom repetirao i podesio na rafalnu paljbu, dva je stavio u džepove svog prsluka a četvrti je stavio uz pušku u automobil te se odvezao pred kuću oštećenica. Do kuće je došao oko 22,00 sata, najprije automobilom prošao ispred kuće, na terasi je uočio Đ. i B. B., bračni par, potom se okrenuo i vratio automobilom ponovo pred njihovu kuću a usput je otkočio pušku. Dolaskom do njihovog dvorišta, unatrag se uvezao automobilom desetak metara u dvorište, izišao iz automobila te pušku okrenuo prema terasi. Pozdravio se sa bračnim parom B. i pitao da li može razgovarati sa S.B. Njezina majka Đ. B. otišla je po nju u kuću a kada je S. došla do njega, rekao joj je da ponovno pozove i majku, što je ona i učinila. Kada mu se S. približila na oko tri metra a njezina majka Đ. krenula prema njima, u iste je ispalio više metaka u dugom rafalu, od čega su one pale i ostale u ležećem položaju." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 661/99, od 4. V. 2000. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 2000.) Sud prvog stupnja pogriješio je kad je u tijeku suđenja neubrojivoj osobi iz činjeničnog opisa kaznenog djela ubojstva u pokušaju, iz čl. 90. KZ u svezi s čl. 33. st. 1. KZ ispustio riječi:"pristajući da ovu liši života", premda je utvrdio da je neubrojiva osoba počinila navedeno kazneno djelo. "Iako nije bilo potrebe iz činjeničnog opisa djela izostaviti voljni element pri ostvarenju terećenog kaznenog djela od strane optuženika kao neubrojive osobe, budući da i kod neubrojive osobe postoji voljni element, postoji volja kao psihički proces stvaranja želje da se nešto učini, samo što je ta volja pogrešno oblikovana, evidentno je, da je optuženik ponašanjem opisanim u izreci ugrozio život oštećenice, a ne samo njezin tjelesni integritet, zbog čega se ovdje nedvojbeno radi o pokušaju kaznenog djela ubojstva, a ne o nanošenju teške tjelesne ozljede, kako se to zastupa u žalbi. Naime, neubrojivi počinitelj uslijed svog biopsihološkog stanja ne može ispravno, smisleno rasuđivati ni odlučivati, za razliku od voljnog misaonog procesa zdrave osobe. Zato i jeste neubrojivi počinitelj nesposoban za smisleno rasuđivanje ili odlučivanje, on nema onakvu sposobnost za svijest i volju prema određenom djelu koja se traži i za koju se podrazumijeva da je ima zdravi prosječni počinitelj, pa upravo zato neubrojivi počinitelj nije sposoban za krivnju, jer je ubrojivost pretpostavka za krivnju. Zato kažemo da neubrojivi počinitelj nije kriv, nije kazneno odgovoran, a kada nije kazneno odgovoran, prema njemu se ne može primijeniti nikakva kaznenopravna sankcija. To je suštinska, kaznenopravna posljedica neubrojivosti. Prema tomu, i u konkretnom slučaju, kada je optuženik uslijed trajne duševne bolesti – paranoidne psihoze, pri čemu se ta bolest javlja kao motiv, ona je usmjerila njegovo ponašanje, postupio na način opisan u izreci presude i obrazložen u pobijanoj presudi, onda je iz objektvno utvrđenih okolnosti vezanih za takovo njegovo postupanje kao što su sredstvo izvršenja, lokacija i intenzitet ozljeda, osnovano zaključiti i o njegovom subjektivnom odnosu prema djelu, tj. da je optuženik bio svjestan da takovim postupanjem može doći do smrti oštećenice i da je na takovu posljedicu pristao. Druga je stvar što optuženik nije bio svjestan da radnje koje poduzima ne bi trebao činiti, što dakle nije mogao shvatiti štetnost svog učina znači, smisleno rasuđivati, a niti se mogao suzdržavati da te radnje ne čini dakle, što svoje postupke nije mogao voljno kontrolirati niti savladavati svoje težnje koje su ga navodile da to čini, koje su ga navodile na izvršenje kaznenog djela, jer je njegovo bolesno duševno stanje dovelo do poremećaja upravljanja svojom voljom, radi čega je on nesposoban za krivnju. Dakle, ne radi se o pravnorelevantnoj svijesti i volji koja bi

135 bila izvan granica njegove duševne bolesti paranoidne psihoze, dakle onoj, koju zakon traži za normalnog počinitelja kaznenog djela sposobnog za krivnju." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 574/01, od 23. VIII 2001. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2001.) Neubrojivi počinitelj može ostvariti sva zakonska obilježja određenog kaznenog djela koja se mogu počiniti s namjerom, pa i ona kvalificirana, jednaka kao počinitelj. I kod neubrojive osobe postoji voljni element, postoji volja kao psihički proces stvaranja želje da se nešto učini samo što je ta njezina volja za nepravom (pogrešno formirana volja) u trenutku donošenja odluke bila rezultat određenog biopsihičkog stanja uslijed kojeg ona nije mogla ispravno rasuđivati ni odlučivati, pa iz tog razloga za to nedjelo nije kriva, za razliku od voljnog misaonog procesa zdrave osobe. "Pogrešno je i stajalište žalitelja da neubrojivost počinitelja isključuje njegovu svijest o okrutnosti ubojstva kao obilježju kaznenog djela ubojstva na okrutan način, pa time i njegovu namjeru na počinjenje tog kaznenog djela. Naprotiv, i neubrojivi počinitelj može ostvariti sva zakonska obilježja određenog kaznenog djela koja se mogu počiniti s namjerom, pa i ona kvalificirana, jednako kao što ih može počiniti i ubrojivi počinitelj, jer bi inače bilo uopće bespredmetno utvrđivati obilježja kojeg konkretnog kaznenog djela je takav počinitelj ostvario odnosno, u odnosu na koje je to konkretno kazneno djelo on bio neubrojiv, s obzirom da se neubrojivost utvrđuje i uvijek odnosi na vrijeme počinjenja kaznenog djela. Prema tomu, i kod neubrojive osobe postoji voljni element, postoji volja kao psihički proces stvaranja želje da se nešto učini, samo što je ta njezina volja za nepravom (pogrešno formirana volja) u trenutku donošenja odluke bila rezultat određenog biopsihološkog stanja uslijed kojeg ona nije mogla ispravno, smišljeno rasuđivati ni odlučivati, pa iz tog razloga za to nedjelo nije kriva, za razliku od voljnog misaonog procesa zdrave osobe dakle ubrojive, koja se pak u unutarnjim dvojbama za i protiv djela, slobodno opredijelila za nepravo iako se mogla i drukčije opredijeliti, tj. odlučiti se za pravo. Kod takove je ubrojive osobe pogrešno formirana volja rezultat njezinog slobodnog opredjeljenja jer kod nje nisu postojala nenormalna psihička stanja koja bi utjecala na njezinu sposobnost da u danom slučaju ispravno postupa i koja bi onda isključila njegovu sposobnost za krivnju. Zato i jeste neubrojivi počinitelj nesposoban za smisleno rasuđivanje ili odlučivanje, on nema onakvu sposobnost za svijest i volju prema određenom dijelu koja se traži i za koju se podrazumijeva da je ima zdravi i prosječni počinitelj, pa upravo zato neubrojivi počinitelj nije sposoban za krivnju, jer je ubrojivost pretpostavka za krivnju. To znači, da se ne mogu prema njemu izreći nikakve kaznene sankcije. Kada je, dakle, optuženik uslijed duševne bolesti, pri čemu se ta bolest javlja kao motiv, ona je usmjerila njegovo ponašanje, postupio na način opisan u izreci presude, onda je iz objektivno utvrđenih okolnosti vezanih za takovo njegovo postupanje kao što su njegova upornost i sredstvo izvršenja, lokacija i intenzitet ozljeda, osnovano zaključiti o njegovom subjektivnom odnosu prema djelu, tj. o okrutnom načinu izvršenja djela. Druga je stvar, što optuženik nije bio svjestan da radnje koje poduzima ne bi trebao činiti, što dakle nije mogao shvatiti štetnost svog učina znači, smisleno rasuđivati, a niti se mogao suzdržavati da te radnje ne čini dakle, što svoje postupke nije mogao voljno kontrolirati niti savladavati svoje težnje koje su ga navodile da to čini, koje su ga navodile na takav način izvršenja kaznenih djela, jer je njegovo bolesno duševno stanje dovelo do poremećaja psihičkih funkcija u vidu nemogućnosti shvaćanja svoga djela i nemogućnost upravljanja svojom voljom, radi čega je on nesposoban za krivnju."

136 Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 803/00, od 7. VIII 2001. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2001.) 27. SAMOSKRIVLJENA NEUBROJIVOST Članak 41. Ne može se prihvatiti zaključak da je postupao s umišljajem i na taj način izvršio pokušaj ubojstva optuženik koji se uporabom alkohola doveo u neuračunljivo stanje u kome je ubo nožem u trbuh oštećenika, ako nije dokazano da je u alkoholiziranom stanju ranije izazivao fizičke sukobe i da je od prije imao razloga da se obračuna upravo s tim oštećenikom. Iz obrazloženja presude prvog stupnja Sud nalazi da je optuženik polazeći od kuće ponio nož u očitoj namjeri da ga upotrijebi ako dođe do nekog sukoba, a pritom je znao da će toga dana konzumirati alkohol. Kraj takvog činjeničnog stanja te uzimajući u obzir da je optuženiku bilo poznato da je i ranije u pijanom stanju izazivao tučnjave ili bar sudjelovao u njima, valja zaključiti da je bio svjestan pa čak i da je imao namjeru upotrijebiti nož ako u alkoholiziranom stanju dođe s nekim u sukob, a sigurno je da upotreba noža, pogotovo u takvom stanju, mora pretpostavljati i nanošenje ozljede drugoj osobi. Nije neophodno za primjenu odredbe o actio libera in causa da je optuženik znao koga će povrijediti i kakve će mu povrede nanijeti, već je dovoljno da je kod njega postojala svijest da u slučaju tučnjave u alkoholiziranom stanju može upotrijebiti nož i njime nanijeti povredu drugoj osobi. I pored toga što je to sve znao, optuženik je kritičnog dana konzumirao alkohol u takvoj količini da je sebe doveo u stanje u kome nije mogao upravljati svojim postupcima. Prije nego što je sebe doveo u alkoholizirano stanje kod optuženika je postojao umišljaj da može izvršiti krivično djelo, pa je on i pristao na to nastupanje takve posljedice. Dakle, kod optuženika se radi o eventualnom umišljaju koji je egzistirao prije nego je optuženik počeo konzumirati alkohol. VSRH, I Kž-877/1990 od 21. svibnja 1992. (Okružni sud u Dubrovniku, K-12/89 i K-7/02) 28. SMANJENA UBROJIVOST Članak 42. Optuženik je kazeno djelo ubojstva u pokušaju iz čl. 90. u svezi sa čl. 33. st. 1. KZ počinio s izravnom namjerom kad je utvrđeno da je nakon prepirke s oštećenikom, nožem duljine 18 cm zamahnuo prema njemu pogodivši ga u predjelu brade i vrata, nanijevši mu lake tjelesne ozljede u vidu ubodnorezne rane desne strane vrata i desne strane brade, nakon čega mu je oštećenik uspio istrgnuti nož iz ruke tako da u dovršenju kaznenog djela nije uspio. «Načinom postupanja optuženika, izdvanjem i ocjenom poduzetih radnji proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve činjenice svijesti i volje kao i duševnog stanja optuženika, našavši da je optuženik postupao s izravnom namjerom i pritom je bio svjestan svog djela, te htio njegovo počinjenje, pa nije ni u tom dijelu osnovana žalba optuženika kojom osporava oblik krivnje kojim je kazneno djelo počinjeno, paušalnom tvrdnjom da optuženik nije imao namjeru usmrtiti svog očuha.»

137 Vs, I Kž 346/98 od 15. veljače 2001. (VSRH, Izbor odluka 2/2001.) 29. KAŽNJIVOST ZA POSTUPANJE S NAMJEROM I S NEHAJEM Članak 43. Krivično je odgovoran kandidat za vožnju, i to kao suizvršitelj teškog krivičnog djela protiv javnog prometa iz čl. 168. st. 1. KZH u vezi s čl. 164. st. 1. KZH. Naime, utvrđeno je da je on, svjestan da mu predstoji praktična obuka u upravljanju motornim vozilom u javnom prometu, dakle, svjestan činjenice da još nije potpuno osposobljen za vozača jer nema potrebno iskustvo za samostalnu i sigurnu vožnju, a također istodobno svjestan i toga da mu instruktor, zbog stanja u kojem se nalazio, neće moći pružiti odgovarajuću i potrebnu pomoć u vožnji, zajedno sa svojim instruktorom opio do te mjere da očito (imajući u vidu način na koji se nesreća dogodila) nije bio sposoban prema uputama instruktora te je ugrožen javni promet sa svim krivičnopravnim posljedicama. Također, optuženik je bio upoznat s prometnim propisima o zabrani vožnje pod utjecajem alkohola, a toga je svakako bio svjestan i s obzirom na svoju životnu dob i zvanje dizaličara (VSH, Kž-298/82 od 5. svibnja 1983., Naša zakonitost, Pregled sudske prakse, br. 23/84.) Prvostepeni sud ispustio je očito iz vida narav krivičnog djela zbog kojeg je optuženik oglašen krivim, pa zbog toga, osim što paušalno konstatira da je optuženik učinio krivično djelo s umišljajem, ničim to ne obrazlaže, a pogotovo nijednom riječju ne obrazlaže iz čega zaključuje da je optuženik u odnosu na smrt oštećenice postupao iz nehata, već se naprotiv, kako je rečeno, može razabrati da u odnosu na tu posljedicu postoji umišljaj. Naprotiv, u st. 3. i 41. KZH određen je kvalificirani oblik teške tjelesne povrede kao najteže kvalificirana posljedica ovog krivičnog djela čije biće je ostvareno ako uslijed povreda navedenih u st. 1. i 2. KZH povrijeđeni umre. Upravo zbog toga mora se utvrditi i obrazložiti: - daje učinilac zadao povrijeđenome tešku tjelesnu povredu, - da je smrt nastupila uslijed pretrpljene povrede, naime, da je utvrđena uzročna veza između smrt i povrede, - da je povreda prouzrokovana s umišljajem (direktnim ili eventualnim) - da je učinilac u odnosu na smrt (kao težu posljedicu) postupao iz nehata (čl. 15. KZJ). Naime, prvostepeni sud je pravilno utvrdio i obrazložio da je optuženik oštećenici nanio tešku tjelesnu povredu, te da je smrt nastupila kao posljedica te povrede. Ovo zato što nije, nasuprot žalbenim razlozima, prekinuta uzročna veza jer nije u uzročnom toku došlo do novog uzroka koji bi samostalno djelovao i mimo traume glave doveo do smrtne posljedice. Uzročna veza u ovom slučaju ne bi bila prekinuta sve da liječnici (što nije ni dokazano) nisu pružili odgovarajuću pomoć, već naprotiv, ta činjenica može biti odlučna pri odmjeravanju kazne. Međutim, prvostepeni sud nije s dovoljno pažnje utvrdio, pa zbog toga niti obrazložio – je li povreda prouzrokovana s umišljajem (direktnim ili eventualnim) ili je pak povreda prouzrokovana možda iz nehata. Ako je, međutim, povreda zadana iz nehata, dok nije sporno (iako je ostalo neobrazloženo) da je u odnosu na smrt kao težu posljedicu, optuženik postupao iz

138 nehata, onda bi u radnjama optuženika bilo ostvareno biće, ne ovog krivičnog djela, nego krivičnog djela – nehatnog prouzrokovanja smrti iz čl. 38. KZH. Napose treba istaći, da ukoliko prvostepeni sud u ponovljenom postupku, imajući za sada u vidu opravdane žalbene navode, utvrdi da se smrt oštećenice ne bi mogla pripisati optuženikovoj krivnji, a da je do njezine teške tjelesne povrede došlo uslijed nehata, onda bi u optuženikovim radnjama bilo ostvareno biće krivičnog djela iz čl. 41. st. 4. KZH. «(Kao u odluci VSRH, Kž-1030/97 od 22. lipnja 1988.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) Razgraničenje između pravih i nepravih krivičnih djela nečinjenje. Optuženik koji je dao drogu maloljetnici garant je za njen život i kada ona umre zato što on nije pozvao liječnika odgovara za nepravo krivično djelo nečinjenjem (nehatno prouzrokovanje smrti iz čl. 37. KZRH). Naprotiv njegova majka koja također nije pozvala liječnika nije garant i ne odgovara za smrt maloljetnice nego samo za pravo krivično djelo nečinjenjem. Vrhovni sud Republike Hrvatske I Kž-132/94 16.03.1994. (Kazneni zakon, autorski pročišćeni tekst, Inženjerksi biro d.d. Zagreb, 2004.)

30. NAMJERA Članak 44. Optuženik koji je tako snažno ošamario oštećenika u predjelu uha da mu je rastrgnuo bubnu opnu lijevog uha, izvršio je krivično djelo teške tjelesne povrede iz članka 41. stavak 1. KZH s eventualnim umišljajem. On je kao odrastao čovjek znao da udar rukom pljoštimice u predjelu uha može dovesti i do teške tjelesne povrede te je pristao i na takvu posljedicu. Okruženi sud u Slavonskoj Požegi, Kž 238/90 od 3. kolovoza 1990. (Pregled sudske prakse br. 47). Vozač koji je noću, po magli, u naseljenom mjestu, ostavio na kolniku ispred kuće neosvijetljeno teretno vozilo, zbog čega je došlo do naleta drugog vozila, kojom prilikom su dvije osobe zadobile teške tjelesne povrede, bio je svjestan da time ugrožava sigurnost javnog prometa i na to je pristao, pa je osnovno krivično djelo ugrožavanja javnog prometa iz članka 163. stavak 1. KZJ izvršio s umišljajem. Okružni sud u Slavonskoj Požegi, Kž 240/90 od 3. lipnja 1990. (Pregled sudske prakse br. 47). Krivično djelo ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH počinjeno je s diskretnim umišljajem kad je optuženik držao prst na obaraču napunjene puške usmjerene prema oštećeniku na rastojanju od svega jednog metra te ga povukao i ispalio hitac u oštećenika, dakle, donio odluku da oštećenika liši života u trenutku kad je on uhvatio za cijev puške u namjeri da je makne od sebe. Motiv djela, tj. je li djelo optuženik počinio iz bijesa zbog uniforme koju je nosio oštećenik i protivio se da je skine ili zbog pokušaja oštećenika da od sebe odmakne pušku, nije sastavni dio opisa djela, on je od značenja samo za odmjeravanje kazne.

139 VSRH, I Kž 329/1996 od 28. kolovoza 1996. (VSRH, Izbor odluka 2/1996). Krivično djelo ubojstva u pokušaju iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi s čl. 17. OKZRH, optuženik je počinio s direktnim, dakle, hoće smrt oštećenice, a ne s eventualnim umišljajem kad je, vidjevši oštećenicu u susjednom dvorištu, otišao po pištolj u kojem se nalazilo streljivo, došao do oštećenice i na silu je vukao iz tog dvorišta, zatim iz kratke udaljenosti u nju ispalio jedan metak i pogodio je u dio tijela gdje je nalaze vitalni organi, zadavši joj teške i po život opasne tjelesne povrede. VSRH, I Kž 912/1994 od 13. travnja 1995.g. (VSRH, Izbor odluka 2/1996). Optuženik je počinio krivično djelo ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH u pokušaju (čl. 17. st. 1. OKZRH) s eventualnim umišljajem kad je utvrđeno da je on pucao iz puške najprije iz verande, pa potom sa stuba u pravcu oštećenika, tako da je jedan metak okrznuo oštećenikovu kapu na glavi, dakle, pristaje i da pogodi oštećenika u vitalni dio tijela - u glavu - pristaje, stoga, na svaku posljedicu, pa i na smrt oštećenika. VSRH, I Kž 334/1995 od 12. rujna 1996.g. (VSRH, Izbor odluka 2/1996). Krivično djelo ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi s čl. 17. st. 1. OKZRH počinjeno je s direktnim, a ne eventualnim umišljajem kad je optuženik nakon kraće prepirke s oštećenikom zbog neriješenih imovinsko pravnih odnosa u namjeri da ga liši života, prišao oštećeniku i snažnim zamahom noža ubo ga u lijevu stranu grudnog koša, zadavši mu pri tome probodnu ranu grudnog koša s izljevom krvi u prsište, koja je povreda bila teška i po život opasna, ali smrt nije nastupila radi pravodobne liječničke intervencije. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž-659/94, od 22. I 1997. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1997.) Optuženica je krivično djelo ubojstva u pokušaju iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi s čl. 17. st. 1. OKZRH počinila s eventualnim umišljajem, kad je utvrđeno da je ona kuhinjskim nožem duljine 35 cm, duljine oštrice 22 cm, ubola oštećenika u predjelu leđa, između lopatica, s prodorom u prsište, dakle, optuženica je bila svjesna da zbog njenog činjenja kod oštećenika, s obzirom na sredstvo i lokaciju povrede, može nastupiti smrt, pa je pristala na njeno nastupanje. «Kada je optuženica nožem ubola oštećenika u predjelu grudnog koša, gdje se nalaze brojni vitalni organi, ne samo grudna aorta, a što je ona kao ozbiljna i starija osoba dobro znala, onda je ona u najmanju ruku, pristala na lišenje života oštećenika, bez obzira na to što to posebno neće ili ne želi. Dostatno je da hoće postupati s namjerom ozljeđivanja, pa onda, logično, pristaje na sve posljedice tog ozljeđivanja, dakle i posljedicu smrti. Iz tog razloga je prvostupanjski sud ispravno utvrdio oblik krivnje optuženice, njen eventualni umišljaj na lišenje života oštećenika.» Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 291/97, od 11. IX 1997. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1998.) Optuženik je počinio kazneno djelo ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH s direktnim umišljajem kada je utvrđeno da je u kući aktivirao ručnu bombu M-52 i bacio je prema majci koja je od eksplozije bombe zadobila smrtonosne ozlijede.

140 "Optuženik je dobro znao djelovanje bombe jer osim što se radi o ozbiljnom, odraslom čovjeku, sa životnim iskustvom i s odsluženim redovnim vojnim rokom, a bio je i u hrvatskoj vojsci, na ratištu i znao je da takva bomba služi za uništavanje žive sile. Bacanjem aktivirane bombe prema majci on postupa s namjerom da je liši života, on to hoće, pa taj cilj i ostvaruje, što je direktni umišljaj na lišenje života, oštećenice. Pri tome, nije odlučno to što je i sebe izvrgao opasnosti." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž-50/97, od 19. IX 1997. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1998.) Optuženik je počinio kazneno djelo ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH s direktnim umišljajem kad je utvrđeno da je noću došao pred kuću oštećenika i s takve udaljenosti s koje objektivno nije mogao promašiti, više puta pucao iz automatske puške u pravcu oštećenika i pogodio ga s tri pojedinačno ispaljena metka, nanijevši mu pri tome ustrijelnu ranu lijeve strane leđa koja je ozljeđivala donji režanj lijevog plućnog krila i završavala u prostoru IX grudnog kralješka i ranu lijeve strane grudi. "Upravo s obzirom na ponašanje i postupak optuženika, koji noću dolazi pred kuću oštećenika i s takve udaljenosti s koje objektivno nije mogao promašiti, više puta puca iz automatske puške u pravcu oštećenika i pogađa ga s tri pojedinačno ispaljena metka, sud je izveo pravilan zaključak o direktnom umišljaju optuženika na lišenje života oštećenika. Ovakav zaključak suda prvog stupnja logičan je i ne ostavlja mjesta nikakvoj dvojbi, jer je izveden iz svestrane ocjene optuženikova ponašanja, njegove želje da se osveti oštećeniku što ga je ovaj oko tri mjeseca prije toga bezrazložno napao i teško tjelesno povrijedio, kao i teškog pijanog stanja i bitno smanjene uračunljivosti u vrijeme izvršenja djela." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 327/97, od 18. XI 1997. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1998.) Optuženik je počinio kazneno djelo ubojstva iz članka 34. stavak 1. KZRH s izravnom namjerom kad je utvrđeno da je noću došao pred kuću oštećenika i s takve udaljenosti s koje objektivno nije mogao promašiti, više puta pucao iz automatske puške u pravcu oštećenika i pogodio ga s tri pojedinačno ispaljena metka, nanijevši mu pri tome ustrijelnu ranu lijeve strane leđa, koja je ozljeđivala donji režanj lijevoga plućnog krila i završavala u prostoru IX. grudnog kralješka i rani lijeve strane grudi. Upravo s obzirom na ponašanje i postupak optuženika, koji noću dolazi pred kuću oštećenika i s takve udaljenosti s koje objektivno nije mogao promašiti, više puta puca iz automatske puške u pravcu oštećenika i pogađa ga s tri pojedinačno ispaljena metka, sud je izveo pravilan zaključak o direktnom umišljaju optuženika na lišenje života oštećenika. Ovakav zaključak suda prvog stupnja ligičan je i ne ostavlja mjesta nikakvoj dvojbi, jer je izveden iz svestrane ocjene optuženikova ponašanja, nejgove želje da se osveti oštećeniku što je ovaj oko tri mjeseca prije toga bezrazložno napai i teško tjelesno povrijedio, kao i teškog pijanjag stanja i bitno smanjene uračunljivosti u vrijeme izršenja djela.» VSRH, I Kž-327/1997 od 18. studenog 1997.g. (VSRH, Izbor odluka 1/1998) Pravilno je postupio prvostupanjski sud kada nije prihvatio obranu okrivljenika u kojoj ističe da se ne radi o kaznenom djelu počinjenom s namjerom. Ovo radi toga što je okrivljenik kritične zgode udarcem šake u koj drži staklenu čašu udario oštećenika u lice tako snažno da se razbila, a koje ponašanje manifestira izravnu volju i

141 htijenje da se napadanuta osoba teško tjelesno ozlijedi. Puknuta čaša u svakom slučaju predstavlja izuzetno opasno i pogibeljno sredstvo koim se atakira prema vitalnim dijelovima tijela uslijed čega je neprihvatljivo poricanje okrivljenika da oštećenika nije htio teško tjelesno ozlijediti već samo lako. Da mu je to bila nakana tada ne bi usmjerio napad prema glavi oštećenika i pri tom koristio čašu. Prema tome, kada je prvostupanjski sud okrivljenika proglasio krivim zbog kaznenog djela teške tjelesne ozljede u pokušaju iz čl. 99. st. 1.a u svezi čl. 33. st. 1. KZ-a, time na njegovu štetu nije povrijedio Kazneni zakon. Županijski sud u Koprivnici, Kž-290/03-3 od 30. listopada 2003. godine (Županijski sud u Koprivnici, Sudska praksa, knjiga 6/2004.) Optuženik je kazneno djelo ubojstva iz čl. 90. KZ počinio s neizravnom namjerom kad je utvrđeno da je uzeo pušku i kroz otvoreni prozor ispalio iz nje, nasumce, u mrak, dva metka u dvorište, iako je znao da se tu nalazi oštećenik, dakle bio je svjestan, s obzirom na maleni prostor ispred prozora u kojem se mogao kretati oštećenik i udaljenosti sa koje je pucao, da pogodi oštećenika, što se i dogodilo jer je jedan metak ovog pogodio u glavu. Dakle, optuženik prihvaća da pogodi oštećenika. "Navodi žalbe kako je optuženi hitac ispalio isključivo u namjeri da zastraši optuženog nisu osnovani. Sud prvog stupnja je iz rezultata provedenog balističkog vještačenja, te podataka iz zapisnika o očevidu, pravilno utvrdio, da je optuženi postupao sa neizravnom namjerom. Naime, optuženi ispaljuje smrtonosni hitac sa udaljenosti od svega 130 cm i to dva hica, pa iako ih ispaljuje nasumce, svjestan je, obzirom na maleni prostor ispred kuće i udaljenost sa koje puca, visokog rizika i ugrožavačkog karaktera takove radnje, da pogodi oštećenog. Tu eventualnost, mogućnost nastupanja te posljedice, optuženi prima, prihvaća, kada ispaljuje drugi hitac unatoč riziku da pogodi oštećenog, on ne odustaje od djela. S pravom sud utvrđuje, da si je optuženi obzirom na tako malu udaljenost iz koje je pucao, obzirom na malen prostor u kojem se je mogao kretati oštećeni, te obzirom na smjer hica, nastupanje posljedice, odnosno ostvarenje cjelokupnog zakonskog bića djela, predstavio kao moguće. Unatoč spoznaji evidentnog rizika optuženi ispaljuje dva hica u mrak, a znade da se tu nalazi oštećeni, on se dakle, kako to osnovano nalazi sud miri sa rizikom. Takav pravilan zaključak suda prvog stupnja ne može anulirati neki optuženikov iracionalan stav, njegovo emocionalno zaključivanje, da se ipak ništa neće dogoditi, te da će samo zastrašiti oštećenog. Sama želja optuženog, da samo prestraši oštećenog i da se najgore neće dogoditi ne isključuje neizravnu namjeru, pa je u pravu sud kada utvrđuje pristajanje optuženog na djelo. Optuženi kada puca u mrak i to dva hica sa puškom usmjerenom u visini figure čovjeka, on prepušta slučaju da li će pogoditi oštećenog, on se pouzdaje u sreću, u slučajne okolnosti, radi se o pristajanju jer optuženi nema realnog temelja da bi se pouzdao o nenastupanje posljedice." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 534/98, od 5. XII 2001. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2002.) Kad je sud prvog stupnja utvrdio da je optuženik zamahivanjem sjekire duljine sječiva 12 cm zadao oštećenicima natučenja s oguljotinom tjemenog dijela glave i sjekotinu lijevog ramena. Osnovano je djelatnost optuženika podveo pod zakonski opis kaznenog djela iz čl. 90. u vezi s čl. 33. st. 1. KZ počinjenog s izravnom namjerom. "Protivno žalbenim navodima, upravo objektivni učin djela sam za sebe govori i o njegovom subjekitivnom elementu, jer optuženik sjekirom duljine sječiva 12 cm zamahuje prema glavi, najprije P.B., a zatim i M.U. i neovisno o tome što su zadobili ozljede u vidu natučenja s oguljotinom tjemenog dijela glave i sjekotinu lijevog ramena,

142 opravdani je zaključak prvostupanjskog suda da je optuženik postupao s izravnom namjerom na lišenje života. Pri tome, treba imati u vidu da je oštećenik P. B. rukom blokirao udarac pa činjenica da je ozljeda nastala udarcem slabog intenziteta, kako to proizlazi iz vještačkog nalaza, ne može se pripisivati volji optuženika, niti je prihvatljivo da to ukazuje na neki drugi oblik krivnje, osim onog, utvrđenog po prvostupanjskom sudu." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 898/02, od 4. VI 2003. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2003.) Krivično djelo ubojstva u pokušaju iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi s čl. 17. st. 1. OKZRH počinjeno je s direktnim, a ne eventualnim umišljajem kad je optuženik, nakon kraće prepirke s oštećenikom zbog neriješenih imovinsko pravnih odnosa, u namjeri da ga liši života, prišao oštećeniku i snažnim zamahom noža ubo ga u lijevu stranu grudnog koša zadavši mu pri tome probodnu ranu grudnog koša s izljevom krvi u prsište, koja je povreda bila teška i po život opasna, ali smrt nije nastupila zbog pravodobne liječničke intervencije. VSRH, I Kž 659/1994 od 22. siječnja 1997. (VSRH, Izbor odluka 1/1997). O pokušaju ubojstva koje je ostvareno s izravnom namjerom govori odluka VSRH, Kž-659/94 od 22. siječnja 1997., u kojoj stoji da je u pravu sud prvoga stupnja kad zaključuje da ubod nožem u prsište na način da ozlijeđeni zadobiva tešku i za život opasnu ozljedu, upućuje na direktni, a ne na eventualni umišljaj. Naime, takvo postupanje samo po sebi, po načinu počinjenja, sredstvu počinjenja, mjestu na kojem je ozljeda nanesena (i prosječnom je čovjeku poznato da su svi vitalni organi smještani u gornjem dijelu tijela i da ubod u prsište može izazvati za život opasnu povredu), upućuje na to da je optuženik bio svjestan da takvim svojim postupkom može uzrokovati smrt oštećenika, i da je htio tu posljedicu. Neosnovano se zaključuje u žalbi da nije logično da bi optuženik želio ubod u prsište kroz rame i kosti, te da je takva namjera tražila i anatomsko znanje, iz čega se onda izvodi zaključak da nije postojala namjera na ubojstvo, nego samo namjera na nanošenje teške tjelesne ozljede. Za namjeru se općenito ne traži ispravno predviđanje svih pojedinosti u budućem kauzalnom nizu – koje su, najčešće i nepredvidive – nego je dovoljno da počinitelj zbivanje predvidi u bitnim crtama. Prema tome, kad je optuženik relativno snažno zamahao nožem oštrice 18 cm odozgo prema dolje, gađajući u prednji gornji lijevi dio tijela, on je znao da nož može prodrijeti u oštećenikovo tijelo i upravo to je htio, bez obzira na to što nije znao, niti je mogao znati, na kojem će mjestu toga dijela tijela nastati ubodni kanal. Takva svijest i takvo htijenje dovoljni su za izravnu namjeru. (Kao u odluci VSRH, Kž-1263/92 od 17. veljače 1993.) Da se kod ubojstva na mah traži dolus repentinus, kao oblik krivnje, bavio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Kž-743/93 od 7. rujna 1995., u kojoj stoji: «Opravdano žalitelj prigovara obrazloženju presude suda prvoga stupnja u dijelu gdje se navodi da do krivičnog djela teške tjelesne ozljede na mah može doći samo iz nehaja. Kod teške tjelesne povrede učinjene na mah, kao uostalom kod ubojstva na mah, počinitelj mora djelovati s umišljajem, taj umišljaj je osobit jer optuženik postupa spontano, odluka se donosi bez razmišljanja, a taj se oblik umišljaja naziva još i dolus repentinus. No, sud prvoga stupnja je opravdano zaključio da optuženik nije u konkretnom slučaju postupao na mah, pa se taj dio obrazloženja u presudi ukazuje suvišnim, a i netočnim.

143 «Optuženik je dobro znao kakvo je djelovanje bombe, jer osim što se radi o ozbiljnom, odraslom čovjeku sa životnim iskustvom i odsluženim redovitim vojnim rokom, a bio je i u Hrvatskoj vojsci, na ratištu i znao je da takva bomba služi za uništavanje žive sile. Bacanjem i aktiviranjem bombe prema majci on postupka s namjerom da je ubije, on to hoće, pa taj cilj i ostvaruje, što je direktni umišljaj na lišavanje života oštećenice. Pri tome nije odlučno to što je i sebe izvrgao opasnosti» (Iz odluke VSRH, Kž-50/97 od 19. rujna 1997.) Kazneno djelo ubojstva ostvareno je s izravnom namjerom kada je optuženik držao prst na okidaču, pa je na razdaljini od jednog metra povukao okidač i ispalio metak u oštećenika, kako se navodi u nastavku: «Naime, optuženik na napunjenoj puški, usmjerenoj prema oštećeniku na udaljenosti od samo jednog metra, drži prst na okidaču i pritišće ga. Očito je da se predodžba o djelu kod optuženika rodila gotovo u trenu kada je oštećenik uhvatio pušku – cijev puške, želeći je maknuti o sebe. Tada je optuženik donio odluku o djelu, tako da je bio svjestan da će pod danim okolnostima oštećenika lišiti života i zato je povukao okidač. Radi se o odluci o izvršenju i ostvarenju te odluke; povezanost radnje i cilja u konkretnom slučaju vremenski su se silili gotovo jedno u drugo. Motiv djela, tj. je li optuženik učinio iz bijesa zbog uniforme koju je nosio oštećenik i protivio se da je skine ili zbog pokušaja oštećenika da odmakne pušku, nije sastavni dio zakonskog opisa djela, koje obuhvaća volju da se ostvari djelo i oštećenik liši života.» (Kao u odluci VSRH, Kž-329/96 od 28. kolovoza 1996.) Kada optuženik, ugledavši oštećenicu u susjednom dvorištu, odlazi po pištolj u kojem je streljivo, na silu vuče oštećenicu iz dvorišta, a onda iz kratke udaljenosti, zbog čega i nije potrebno posebno ciljati, u nju ispaljuje jedan metak, i to u smjeru vitalnih organa, sasvim je osnovano zaključiti da on upravo hoće smrt oštećenice, a ne samo da bi na smrt pristao. Ispravno je na temelju toga prvostupanjski sud zaključuje da je optuženik postupao s direktnim, a nikako ne s eventualnim umišljajem. (Kao u odluci VSRH, Kž-912/94 od 13. travnja 1995.) Nije u pravu žalitelj kad navodi da u konkretnom slučaju nije dokazna izravna namjera okrivljenika, jer nema dvojbe da je udarac šakom u glavu posljedica namjere da se nekoga ozlijedi. (Iz odluke Županijskoga suda u Zagrebu, Kž-1300/98 od 5. siječnja 1999.) Djelatnost optuženika prvostupanjski sud je pravilno pravno označio kao kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz čl. 90. u svezi s čl. 33. st. 1. KZ počinjenog s izravnom namjerom, kad je utvrđeno da je pripremljenim pištoljem izišao iz lokala i došao do mjesta na kojem se nalazio oštećenik u parkiranom vozilu, otvorio vrata toga automobila i iz neposredne blizine pucao u vrat oštećenika. "Oblik krivnje vidljiv je prije svega iz pokazane odlučnosti i upornosti kojom je optuženik kazneno djelo počnio, prativši oštećenika odmah nakon prepirke na parkiralište, a potom iz apsolutne blizine, podizanjem ruke u kojoj je držao pištolj puca u glavu oštećenika (čak prislanjajući cijev pištolja na vrat oštećenika), a cijeneći pritom i utvrđene aberacije ličnosti optuženika na psihičkom planu sukladno vještačkom nalazu vještaka neuropsihijatra jasno je vidljiva prava namjera optuženika da oštećenika usmrti, koju posljedicu je on zaista i htio, pucajući u osobu koja se udaljavala s mjesta događaja i ničim mu nije dala povoda za takvo ponašanje." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 58/98, od 8. III 1999. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2001.)

144 Optuženik je kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz čl. 90. u svezi sa čl. 33. st. 1. KZ počinio s izravnom namjerom kad je utvrđeno da je nakon prepirke s oštećenikom, nožem duljine 18 cem zamahnuo prema njemu pogodivši ga u predjelu brade i vrata, nanijevši mu lake tjelesne ozljede u vidu ubodnorezne rane desne strane vrata i desne strane brade, nakon čega mu je oštećenik uspio istrgnuti nož iz ruke tako da u dovršenju kaznenog djela nije uspio. "Načinom postupanja optuženika, izdavanjem i ocjenom objektivno poduzetih radnji proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve činjenice svijesti i volje kao i duševnog stanja optuženika, našavši da je optuženik postupao s izravnom namjerom i pritom je bio svjestan svog djela, te htio njegovo počinjenje, pa nije ni u tom dijelu osnovana žalba optuženika kojom osporava oblik krivnje kojim je kazneno djelo počinjeno, paušalnom tvrdnjom da optuženik nije imao namjeru usmrtiti svog očuha." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 346/98, od 15. II 2001. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2001.) Optuženik je kazneno djelo ubojstva iz čl. 90. KZ počinio s izravnom namjerom kad je utvrđeno da je prethodno razbio bocu o šank i tako se opskrbio s vrlo opasnim sredstvom, te grlom razbijene boce trči za oštećenikom sustiže ga i ubada ga tim sredstvom upravo u predjelu vrata i zadaje mu smrtonosnu ozljedu, očito zna, bez obzira što su mu sposobnosti da shvati značenje svojih postupaka i da njima upravlja bile bitno reducirane, da je razbijeni dio boce opasnije i ubojitije sredstvo za nanošenje ozljede, pa upravo zbog toga bocu i razbija i oštećenika ubada u vrat. "Da je namjera optuženika bila da mlt. oštećenika samo teško tjelesno ozlijedi, potrčao bi za njim s pivskom bocom koju je uzeo sa police šanka i kada ga je sustigao, udario bi ga tom bocom. Međutim, on prethodno razbija bocu o šank i tako se snabdijeva vrlo opasnim sredstvom, te sa tim sredstvom, grlom razbijene boce ( a da se, zapravo, ne radi samo o "grlu" boce, već i o dijelu "tijela" boce, vidljivo je iz fotodokumentacija očevida, trči za oštećenikom sustiže ga i ubada ga tim sredstvom upravo u predjelu vrata, ne u neki drugi dio tijela. Inače, točno je to da je optuženik, nakon što je smrtno ozlijeđeni oštećenik pao, prišao ovome, ali prethodno i odbacio ubojito grlo razbijene boce, htio mu sada pomoći, bio uznemiren i uplašen, no, ali se on sada boji i za sebe. Makar nema objektivnih razloga da se ne bi sjećao svojih postupaka od pred "nekoliko sekundi prije", viče na konobara D. B. "da su konobari krivi za to što se deseilo, da nisu pokupili staklo od flaša i da se ošt. poskliznuo i pao na razbijenu flašu". Stoga graditi oblik krivnje na temelju kasnijeg ponašanja optuženika lišeno je svakog osnova. Iako su sposobnosti optuženika da shvati značenje svojih postupaka i da njima upravlja bile bitno reducirane, on zna da je razbijeni dio boce opasnije i ubojitije sredstvo za nanošenje ozljeda, pa upravo zbog toga bocu i razbija i očito zna da je vrat osjetljivi dio ljudskog tijela, budući da se u istom nalaze po život važni organi, ubada oštećenika upravo u vrat i nanaša mu opsežnu i po život opasnu ozljedu, smrtonosnu ozljedu. Takvo njegovo postupanje govori o njegovoj izravnoj namjeri da usmrti mlt. oštećenika, da on to hoće a ne da hoće da ga samo teško tjelesno ozlijedi ili, pak, da je na nastupjelu posljedicu, smrt oštećenika tek pristao, odnosno, da bi uopće postupao s neizravnom namjerom." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 513/01, od 13. IX 2001. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2001.) Optuženik je kazneno djelo ubojstva iz čl. 90. KZ počinio s neizravnom namjerom, pucajući iz puške kroz staklo vrata prema oštećeniku za kojeg je znao da se nalazi ispred vrata, na maloj udaljenosti, u visini grudnog koša, gdje su brojni vitalni

145 organi, pa je, dakle, bio svjestan da uslijed njegovog djelovanja može nastupiti smrt oštećenika, što se i dogodilo, dakle pristao je na ovu posljedicu. "S obzirom da je optuženik dobro poznavao oštećenika, da je znao da se njegova agresija izražavala verbalno, da nije nosio oružje, opravdano prvostupanjski sud ne prihvaća da je reagirao iz straha da oštećenik ne upotrijebi oružje. Osim toga, optuženik uzima pušku prije razbijanja stakla, trezveno razmišlja o vrsti metaka koje će upotrijebiti, uzimajući lovački, odlažući ga, pa uzimajući vojničke metke. Puca bez upozorenja, kroz staklo vrata ispred kojih se na udaljenosti od oko šest metara nalazio oštećenik pa je stoga ispravan zaključak provostupanjskog suda da je s obzirom na svoja osobna svojstva i upotrijebljeno oružje bio svjestan da može oštećenika lišiti života i da je na to pristao. Takav zaključak prvostupanjskog suda nije doveden u sumnju žalbenim navodima da bi optuženik pucao u lijevu stranu, a ne desnu da je želio oštećenika lišiti života. Naime, optuženik se niti ne tereti da je postupao s izravnom namjerom, a pri utvrđivanju, kako je već ranije navedeno, da puca iz puške kroz staklo vrata prema oštećeniku za kojeg zna da je ispred vrata, na maloj udaljenosti, u visini grudnog koša gdje su brojni vitalni organi, za prihvatiti je i da je bio svjestan, a s obzirom i na druge utvrđene okolnosti, da zbog takvog činjenja s obzirom na sredstvo i lokaciju ozljede može nastupiti smrt pa je pristao na njeno nastupanje." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 605/00, od 13. XI 2002. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2003.) Postoji kaznenopravna relevantna uzročna veza između radnje počinitelja i posljedice, kad je utvrđeno da je zatvorenom šakom udario pijanog oštećenika u predjelu brade, tako da je ovaj pao i zatiljkom udario u betonski pod, što je imalo za posljedicu više teških i po život opasnih ozljeda, kao i gnojnu upalu pluća sa začepljenjem ogranka plućne arterije, ugruškom, tako da je nakon dva tjedna uslijed toga umro, a mogao je i morao biti svjestan da se to može dogoditi s obzirom na njegovu relativnu snagu, pijano stanje oštećenika i klizak pod na kojemu su stajali. "Nema sumnje da je u ovom slučaju optuženikov udarac doveo do pada oštećenika, pad je izazvao višestruko nagnječenje mozga, a to je opet dovelo do obostrane gnojne upale pluća koja je bila neposredni uzrok smrti. Prema tome postoji uzročna veza u smislu teorije ekvivalencije, jer okolnost da su nastupu posljedice osim optuženikove radnje i pridonijeli i drugi uzroci ne isljučuje uzročnost te radnje. Međutim da bi postojala "kaznenopravna uzročnost" odnosno, ispravnije rečeno, da bi se posljedica mogla objektivno uračunati optuženiku, pored uzročne veze u smislu teorije ekvivalencije traži se i da je u smrtnom ishodu došla do izražaja specifična opasnost sadržana u tjelesnoj ozljedi. Prema tome se ne traži da tjelesna ozljeda sadrži u sebi osobito visok rizik nastupa smrti, niti da je smrtna opasnost očigledna. Ne traži se niti da je smrt posljedica baš one ozljede koju je počinitelj htio zadati (u konkretnom slučaju ozljeda brade), nego je dovoljno da je u smrti došla do izražaja specifična opasnost same radnje ako je smrt njena izravna posljedica. Upravo o tome se radilo u ovom slučaju jer je udarac u glavu oštećenika stvorio opasnost za njegov život ne samo time što je mogao izazvati ozljedu na glavi od dodira šakom, nego i od pada koji može uslijediti kao posljedica toga udarca, a koja je posljedica s obzirom na sve okolnosti slučaja bila i za optuženika predvidljiva, dakle obuhvaćena sviješću optuženika." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 692/91, od 20. I 1993. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1999.)

146 Smrt oštećenika je u izravnoj uzročnoj vezi s tjelesnom ozljedom – prijelomom u području gornjeg remusa desne pubične kosti, koju je zadobio u prometnoj nesreći prilikom pada s bicikla, uslijed koje ozljede se razvila upala pluća i embolija arterije, što je rezultiralo smrću oštećenika. Okolnost da je oštećenik na vlasititi zahtjev napustio bolničko liječenje nikako ne prekida uzročnu vezu između prometne nesreće, odnosno tjelesne ozljede koju je zadobio u toj nesreći, i smrtne posljedice. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 67/94, od 11. V 1994. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1999.) Pogrešan je zaključak suda da je optuženik, ispalivši s udaljenosti od oko 15 metara prema oštećeniku iznad njegove glave za oko pola metra jedan hitac iz lovačke puške, pri čemu je jedno zrno iz donjeg dijela snopa sačme pogodilo oštećenika u glavu, nanijevši mu ustrijelnu ozljedu glave (zrno sačme probilo je kost lubanje i dovelo do nagnječenja i laceracije mozga), koja je teška i po život opasna, pristao samo na ranjavanje oštećenika, odnosno nanošenje teške tjelesne ozljede (kazeno djelo iz čl. 40. st. 2.KZRH), a ne na lišenje života oštećenika. Optuženik je bio svjestan da zrno iz periferije snopa sačme može pogoditi oštećenika u glavu, a dobro je znao ubojitost i jednog zrna sačme kakvo je koristio (lovačka puška br. 10, promjera 3 mm), pa je stoga neizravna namjera optuženika obuhvaćala i lišenje života oštećenika. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 513/96, od 7. XI 1996. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1999.) Okolnost da brzina kojom se kretao optuženik automobilom od 61 km/h nije bila prilagođena noćnim uvjetima vožnje, prolasku kroz zavoj, širini ceste od 4,1 m, te da se kretao oborenim svjetlima (adekvatna brzina za te uvjete bila bi 40 km/h), iako je zapravo trebao rabiti dugačka svjetla sukladno čl. 40. st. 1. ZOSPC, nisu međutim argument za tvrdnju da je optuženik s neizravnom namjerom zbog alkoholiziranosti (imao u vrijeme prometne nesreće 1,65 promila apsolutnog alkohola u krvi) skrivio prometnu nesreću. Ovakvo kršenje prometnih propisa tipično je i za trijezne vozače, tim više što optuženik nije vozio ekscesnom brzinom, pa je točna i prihvatljiva ocjena prvostupanjskog suda da reagiranje optuženika u konkretnom slučaju nije odstupalo od reagiranja prosječnog trijeznog vozača i da stoga između alkoholiziranosti optuženika i načina njegove vožnje nema potrebne uzročne veze, već se radi o nehajnom ugrožavanju javnog prometa u kojem je jedna osoba smrtno stradala, i počinjenju kaznenog djela iz čl. 161. st. 4. u vezi s čl. 156. st. 3. KZRH. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 726/94, od 8. XII 1994. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1999.) Polazeći od rezultata provedenih dokaza pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da optuženik kritične zgode prilikom natezanja za štap s oštećenom, nije postupao s neizravnom namjerom u odnosu na nastupjelu posljedicu. Ovo radi toga što je ispravan zaključak prvostupanjskog suda da je do iskliznuća štapa iz ruku optuženika došlo slučajno zato što je bio mokar obzirom da je netom prije toga padala kiša. Slijedom toga neprihvatljiv je žalbeni navod državnog odvjetnika da je optuženik prilikom otimanja za štap s oštećenom starom 78 godina svjesno naglo napustio štap znajući da ona zbog svojih godina i bolesti može pasti i pri tome povrijediti. Županijski sud u Koprivnici, Kž 193/1998. od 17. studenog 1998.g. (VSRH, Izbor odluka 1/1999.)

147 Optuženik je tako snažno udario oštećenika u predjelu lijevoga uha da mu je rastrgnuo ušnu opnu, počinio je kazneno djelo teške tjelesne povrede s neizravnom namjerom. On je kao odrastao čovjek znao da udar rukom pljoštimice u predjelu uha može prouzročiti i tešku tjelesnu povredu, te je i na takvu posljedicu pristao. (Kao u odluci Okružnoga suda u Požegi, Kž-238/91 od 3. kolovoza 1990.) Kad se radi o kaznenim djelima s područja prometa, u situaciji kad su optuženici bili alkoholizirani, sudovi su pretežito zauzeli stavove da se radi o počinjenu kaznenog djela s neizravnom namjerom kao oblikom krivnje, kao što se navodi u odlukama koje slijede: a) Sud prvoga stupnja s pravom je utvrdio da je optuženik temeljno kazneno djelo ugrožavanja javnog prometa počinio s eventualnim umišljajem (neizravnom namjerom), jer je upravljao motornim vozilom pod utjecajem alkohola ( s koncentracijom od najmanje 0,74 g/kg apsolutnog alkohola u krvi), upustio se u pretjecanje vozila neposredno prije ulaska u zavoj, prešao punu središnju crtu, u toku pretjecanja upravljao vozilom s premalom razlikom u brzini u odnosu na vozilo koje pretječe. Iz toga proizlazi da je djelovao na optuženika, tako da je precijenio svoje vozačke sposobnosti, a kako je bio svjestan visokog rizika takve vožnje, pristao je na ugrožavanje koje je proizašlo iz takve vožnje. (SRH, Kž-756/94 od 8. svibnja 1997.) b) Kad se ima u vidu da je optuženik upravljao vozilom pri koncentraciji od 1,51 g/kg apsolutnog alkohola u krvi, brzinom od 76 km/h, koja je bila neprimjerena mokrom i skliskom kolniku, te smanjenoj vidljivosti zbog sumraka i jake kiše, onda je utemeljen zaključak suda prvoga stupnja, a koji proizlazi iz navedenih okolnosti, da je optuženik postupao s eventualnim umišljajem (neizravnom namjerom) glede osnovnog djela, ugrožavanja javnoga prometa, a ne nehatno (nehajno) kako se u žalbi sugerira. (Kao u odluci VSRH, Kž-862/93 od 8. prosinca 1993.) c) Nema pravo optuženik kad u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da je i s neizravnom namjerom kršio prometne propise navedene u izreci pobijane presude. Navedenu tvrdnju okrivljenik u žalbi obrazlaže odvojenom i nepovezanom analizom utjecaja utvrđene koncentracije alkohola u krvi okrivljenika i umora okrivljenika (postojanje kojega okrivljenik ne osporava) na vozačke sposobnosti okrivljenika. Međutim, okrivljenik u žalbi zanemaruje dio mišljenja vještaka – toksikologa ing. K. da «…se umorna i alkoholizirana osoba ponaša kao osoba u višem stupnju alkoholne opijenosti, jer se međusobno povećava djelovanje alkohola i umora…» To znači da su u konkretnom slučaju vozačke sposobnosti okrivljenika bile identične vozačkim sposobnostima pijane osobe. Nema razloga da se ne vjeruje ovom nesporno stručnom i iskusnom vještaku, a navedeno je sukladno i životnom iskustvu. S obzirom na mišljenje vještaka, kao i s obzirom na vrijeme koje je okrivljenik, po njegovoj obrani, proveo u raznim ugostiteljskim radnjama, uvjerljivo je zaključio prvostupanjski sud da je okrivljenik u vrijeme odluke da upravlja automobilom bio svjestan da nije normalnih vozačkih sposobnosti i da time ugrožava druge sudionike u prometu. Ali, kad se ipak upustio upravljati automobilom u javnom prometu, pristao je i na tako inkriminirane posljedice, pa stoga nije osnovana žalba okrivljenika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. (Kao u odluci VSRH, Kž-161/98 od 9. ožujka 1999.) 31. NEHAJ

148 Članak 45. Članak 12. OKZ RH (nesavjesni nehat kod kaznenog djela dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom) Činjenično stanje Prvostupanjskom presudom proglašen je krivim okrivljenik, meterološki tehničar, koji je na službenom putu pronašao dijelove dvije neeksplodirane kazetne bombe te 'te iako nije bio svjestan mogućnosti nastupanja zabranjene posljedice, informirajući se o mogućnoj opasnosti bombe…» od dvije nepoznate osobe koji se mu kazali da se radi o neopasnom predmetu»…postupajući na taj način izuzetno neoprezno i protivno pravilima opreznog ponašanja, pouzdavajući se u mišljenje nekvalificiranih i nestručnih ljudi, sigurno neosposobljenih za pravilnu prosudbu moguće opasnosti nađene bombe, iako je kao tehnički obrazovana osoba i na dobivenu krajnjedvojbenu informaciju o mogućoj opasnosti bombe od nestručnih osoba, morao i mogao biti svjestan mogućnosti da se radi o potencijalno opasnom predmetu podobnom da izazove zabranjenu posljedicu nestručnim rukovanjem…», te je bombu donio kući pokazao svojem malodobnom sinu rekavši mu pri tom da je to suvenir i neopasan predmet da je drugom prilikom sin okrivljenika pokazivao kazetnu bombu svojem prijatelju, prilikom čega mu je ova ispala te je došlo do eksplozije, uslijed čega je sin okrivljenika zadobio tešku tjelesnu povredu u vidu amputacije obje potkoljenice, a prijatelj mldb. KD uslijed brojnih eksplozivnih rana trupa, glave i udova, smrtno stradao. Time su ostvarena obilježja krivičnog djela iz članka 155. stavak 4., u svezi s člankom 146. stavak 4. KZ RH. Okrivljenik je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, koju je drugostupanjski sud povodom žalbe okrivljenika preinačio, te takvu kaznu uzeo kao utvrđenu, uz izricanje uvjetne osude i određivanja roka kušnje u trajanju od jedne godine, uvažavajući činjenicu da je djelo u znatnoj mjeri pogodilo okrivljenika čiji je sin teško stradao. Osim zbog odluke o kazni, okrivljenik se žalio i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja ističući u žalbi da se u konkretnoj situaciji radilo u kazneno pravnom smislu o slučaju, te da ne može biti govora niti o obliku krivnje nesavjesni nehat. Drugostupanjski sud odbio je žalbeni navod povrede Zakona i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a presudu preinačio samo u odnosu u na odluku o krivično pravnoj sankciji, kao što je navedeno ranije. Iz obrazloženja odluke suda I stupnja Konkretno, vijeće je prihvatilo obranu okrivljenika u dijelu u kojem je naveo da nije bio svjestan moguće opasnosti predmetne bombe i to iz razloga što je u suprotnom gotovo nemoguće zamisliti da bi bombu donio u stan i omogućio svojoj djeci da njome rukuju. Međutim, obzirom na svoje životno iskustvo, tehničku naobrazbu i služenje vojnog roka, činjenicu da je znao kako se radi o dijelu kazetne bombe, da su u vrijeme predmetnog događaja putem sredstava javnog informiranja građani učestalo upozoravani na opasnost od ubojitih sredstava nađenih na područjima ratnih zbivanja, okrivljenik je morao i mogao biti svjestan opasnosti nađene bombe. Da je okrivljenik doista znao da uzima dio kazetne bombe proizlazi iz iskaza svjedoka LJ.I. u čiju vjerodostojnost vijeće nije našlo razloga sumnjati, tim više što je i sam okrivljenik isto priznao u svojoj obrani. Unatoč relativno neobičnom i sofisticiranom izgledu predmetne bombe, uz saznanje da se radi o dijelu kazetne bombe niti laiku ne može djelovati bezopasno. Okolnost da prethodno nije ništa znao o djelovanju, načinu aktiviranja i razornoj moći kazetnih bombi ne oslobađa okrivljenika od odgovornosti. Naprotiv, ta okolnost je trebala biti dodatni razlog za oprez odnosno nediranje bombe. Općepoznata je činjenica da stručni pirotehničari neće nikada sugerirati neovlaštenim

149 osobama uzimanje takvih dijelova kazetne bombe kao suvenira, što je naveo vještak ČD u svojem nalazu i mišljenju. Obzirom na tu činjenicu okrivljenik je mogao i morao znati da su mu diranje i uzimanje predmetne bombe na licu mjesta sugerirale nestručne osobe, i da se prema tome u njihov savjet i mišljenje ne može pouzdati. KS-798/92 od 17.06.1998. Iz obrazloženja odluke suda II stupnja Nasuprot tvrdnjama žalitelja, sud prvog stupnja pravilno je u potpunosti utvrdio činjenično stanje, iz kojeg je izveo valjane zaključke, što je u potpunosti u svim odlučnim činjenicama obrazložio u svojoj odluci. Okrivljenik je naime, kako to osnovano ističe prvostupanjski sud postupio krajnje neoprezno, uzimajući njemu nepoznati predmet kao dio kazetne bombe, koji pri tome nije bio krhotina, već cjeloviti mehanički sklop. Savjet je pri tom tražio od nestručnih osoba, jer one u tom trenutku, s obzirom na za to područje nepoznatog oružja i nisu mogle znati kao ni okrivljenik, za ubojitost takve naprave, no sam okrivljenik mogao je zaključiti da opasnost od takve vrste oružja prijeti, to tim više, što se radilo o jednom cjelovitom dijelu i da on s obzirom na tu okolnost kao neupućena osoba ne smije s takvom i sličnim napravama rukovati. Posebno je okrivljenikov postupak prešao grancu kriminogenog ponašanja u trenutku, kada je ovaj dio kazetne bombe donio kući u toje pohranio, pokazujući je i djetetu, pa je u tom trenutku kod njega izostao svaki oprez, znajući pri tom da se rado opće poznato opasnim sredstvima i inače ubojitom oružju u koje se ne razumije u dovoljnoj mjeri ili mu uopće nije poznato, pa je s obzirom na ove okolnosti morao i mogao biti svjestan nastupanja teških posljedica. Upravo iz tih razloga okrivljenikovo ponašanje ne nesvjesno nehatnog, pa se s obzirom na činjenicu da je iz takovog njegovog ponašanja proizašla smrt jedne osobe, u njegovom činu stječu se sva obilježja bića krivičnog djela iz čl. 155. st. 4. u vezi s čl. 146. st. 1. i 4. KZ RH. Kž-1297/98 od 30.03.1999. (Općinski sud u Zagrebu, Odabir sudskih građanskih i kaznenih odluka 1999.) Optuženik koji je na svadbi ispalio metak iz kubure ručne izrade, držeći je u visini grudi, i pri tome pogodio u leđa i usmrtio jednu osobu, ostvario je teško djelo protiv opće sigurnosti, s nehajnim oblikom krivnje. Optuženikov propust bio je u tome što je punio i zatvarao kuburu kada je ona bila okrenuta prema prisutnim osobama pa mu je kokot «pobjegao.» (Kao u odluci VSRH, Kž-515/91 od 28. kolovoza 1991.) Optuženik je prema nalazu vještaka za sudsku medicinu s četiri udarca srednjeg intenziteta nanio nekoliko lakih tjelesnih ozljeda na mekom tkivu lica oštećenika, a teška tjelesna ozljeda – nagnječna rana i prijelom šestog vratnog kralješka – nastala ja kada je oštećenik u padu udario u brid stroja za pranje rublja. Optuženik je oštećenika udario u vrijeme kada se s njim prepirao. Bio je tada pod utjecajem alkohola (popio je to jutro oko pola litre konjaka), a zbog ponašanja oštećenika (psovao mu je ženu i djecu) s kojim je inače bio blizak i povremeno u homoseksualnim odnosima, nalazio se «u nekom stanju emocionalne uzbuđenosti» (prema nalazu i mišljenju psihijatrijskog vještaka). Zbog toga, ponašanje optuženika karakterizira spontanost i koncentriranost na oštećenika. Upravo zato optuženik nije predviđao nastupanje teške tjelesne povrede kao moguće (eventualne) i nije pristao na tu posljedicu. Optuženik je želio istući oštećenika, kao bi se to reklo u laičkom smislu te riječi, a kad je tkao postupio, nije vodio računa o prostoru u kojem se nalazi i da padom oštećenika može doći do neželjene posljedice, što je prema okolnostima i prema svojom osobnim svojstvima morao i mogao biti svjestan. Zato je ispravan zaključak suda prvoga

150 stupnja da je optuženik počinio kazneno djelo teške tjelesne povrede iz nesvjesnog nehaja. (Kao u odluci VSRH, Kž-230/92 od 16. prosinca 1993.) Pravilno je zaključio sud prvoga stupnja da na subjektivnoj strani okrivljenika kao počinitelja postoji nehajno postupanje, odnosno nesvjesni nehaj u odnosu na teži, kvalificirani oblik toga kaznenog djela (teško djelo protiv opće sigurnosti), dakle smrti oštećenika. Naime, prema okolnostima konkretnog slučaja i prema svojim osobnim svojstvima, morao je i mogao biti svjestan mogućnosti da netko nastrada ako slučajno stana na zaleđenu površinu nesigurne septičke jame. (Kao u odluci Okružnoga suda u Zagrebu, Kž-881/83 od 11. listopada 1983.). (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) 32. ZABLUDA O PROTUPRAVNOSTI DJELA Članak 46. Prvostupanjskim postupkom utvrđeno je da je nakon kraćeg verbalnog sukoba između privatnog tužitelja i okrivljenika, privatni tužitelj posegnuo rukom prema unutarnjem lijevom džepu sakoa, dok ga je okrivljenik, misleći da tužitelj namjerava na njega potegnuti pištolj, istodobno uhvatio za palce obiju ruka nanijevši mu laku tjelesnu ozljedu. Pravilan je zaključak suda da je okrivljenik opravdano smatrao da tužitelj namjerava izvući pištolj iz džepa sakoa, s obzirom na njihov prethodni verbalni sukob, prijetnje tužitelja, kao i činjenica da je okrivljenik znao da tužitelj kao radnik sigurnosti posjeduje pištolj. Okrivljenik je prema tome bio u neotklonjivoj stvarnoj zabludi pogrešno držeći da neposredno predstoji napad privatnog tužitelja pa se, dakle, nalazio u tzv. putativnoj nužnoj obrani, i sud ga je pravilno oslobodio optužbe na osnovi čl. 340. toč. 2. ZKP-a. Županijski sud Bjelovar, Kž 214/1995. od 12. listopada 1995. (VSRH, Izbor odluka 2/1996). Tko plaća novčanicama za koje ne zna da su krivotvorene, nije svjestan da stavlja u optjecaj lažni novac kao pravi pa mu nedostaje namjera, a kako se kazneno djelo krivotvorenja novca (sada čl. 274. st. 3. KZ) ne može počiniti iz nehaja navedena zabluda isključuje krivnju bez obzira na to je li skrivljena ili ne. Vrhovni sud Republike Hrvatske I Kž-484/90. Okrivljeniku, ljevaču crkvenih zvona, stavljeno je na teret da je sa zvonika crkve bacio zvono i uništio ga te na taj način počinio kazneno djelo oštećenja, uništenja i nedopuštenog izvoza spomenika crkvene kulture i zaštićenih objekata prirpde iz čl. 201. st. 1. KZH, jer su i crkva i zvono imali status spomenika kulture. Okrivljenik je tako postupao sukladno s ugovorom što ga je sklopio s crkvenim odborom, prema kome se obvezao da će izraditi nova zvona, dok mu je crkveni odbor ustupio stara. Okrivljenik je znao da je zvno spomenik kulture jer je na njemu bilo nekoliko neogotičih reljefa, pa je isključena zabluda o biću djela. On je, međutim, pogrešno uzeo da pristanak crkvenog odbora kao imatelja spomenika kulture isključuje protupravnost. To bi se moglo prihvatiti da se radilo o kaznenom djelu oštećenja tuđe stvari, ali ne i glede kaznenog djela koje je okrivljeniku stavljeno na teret. Okrivljenik je, prema tome, neosnovano proširio granice pristanka oštećenika kao priznatog razloga isključenja protupravnosti i nalazio se u (neskrivljenoj) indirektnoj zabludi o protupravnosti.

151 Okružni sud Bjelovar Kž-129/81 (Kazneni zakon, autorski pročišćeni tekst, Inženjerski biro d.d. Zagreb, 2004.) Optuženik je kupio programski paket pod nazivom «Microsoft Office 97» registarski broj 0401-0398413 u kojem je u ugovoru na engleskom jeziku postojala zabrana umrežavanja tog programa. Optuženik tijekom postupka tvrdi da ne razumije engleski jezik i kada je umrežio ovaj program sa ostalim računalima kojima raspolaže, tada nije bio upoznat na valjan način sa svim ugovorima o kupnji licence, a sve to obzirom na odreddbu čl. 26. Zakona o obveznim odnosima. Ovo radi toga što zbog nepoznavanja jezika nije na valjan način bio upoznat sa zabranom umrežavanja kupljenog programa i da postupajući protivno toj zabrani ostvaruje obilježja kaznenog djela iz čl. 230. st. 1. KZ-a. Dakle, imajući u vidu neprijed iznijeto pravilno je postupio provostupanjski sud kada je optuženika oslobodio optužbe jer je više nego očito da je kritične zgode postupao u pravnoj zabludi. Presuda Županijskog suda u Koprivnici, Kž-215/00-2 od 31. listopada 2000. godine. (Županijski sud u Koprivnici, Sudska praksa br. 3, veljače 2001.) Optuženik je kupio programski paket pod nazivom «Microsoft Office 97» registarski broj 0401-0398413 u kojem je ugovoru na engleskom jeziku postojala zabrana umrežavanja tog programa. Optuženik tijekom postupka tvrdi da ne razumije engleski jezik i kda je umrežio ovaj program sa ostalim računalima kojima rapsolaže, tada nije bio upoznat na valjan način sa svim ugovorima o kupnji licence, a sve to obzirom na odredbu čl. 26. Zakona o obveznim odnosima. Ovo radi toga što zbog nepoznavanja kupljenog programa i da postupajući protivno toj zabrani ostvaruje obilježja kaznenog djela iz čl. 230. st. 1. KZ. Dakle, imajući u vidu naprijed iznijeto pravilno je postupio prvostupanjski sud kada je optuženika oslobodio optužbe jer je više nego očito da je kritične zgode postupao u pravnoj zabludi. ŽSKc, Kž 215/00 od 31. listopada 2000. (VSRH, Izbor odluka 1/2001.) 33. ZABLUDA O BIĆU KAZNENOG DJELA I ZABLUDA O OKOLNOSTIMA KOJE ISKLJUČUJU PROTUPRAVNOST Članak 47. Ako je učinilac djela, koje ima obilježja kriv. djela iz čl. 226. st. 1. KZ, bio u zabludi u pogledu dopuštenosti učinjenog djela, onda se u tom slučaju ne radi o pravnoj zabludi, koja ne isključuje krivičnu odgovornost učinioca (čl. 10. KZ), nego o stvarnoj zabludi, koja po određenim uvjetima isključuje krivičnu odgovornost (čl. 9. st. 1. KZ). Ovo stoga jer je učinilac bio opravdano uvjeren da okolnosti učinjenog djela upućuju na dopuštenost toga djela odnosno da ne postoje činjenice prema kojima bi se radilo o društveno nedopuštenom krivičnom djelu koje povlači i krivičnu odgovornost. VSH, I Kž 624/73 od 21. VIII 1973. (Pregled sudske prakse u godini 1973., Zagreb 1974.g.) Ne može se pozivati na stvarnu zabludu vozač koji na raskršću cesta istoga ranga ne propusti vozilo koje mu nailazi s njegove desne strane zbog toga što pogrešno drži da cesta kojom se on kreće ima prvenstvo prolaza. Pravilnim tumačenjem odredbe

152 čl. 43. st. 1. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama (“Sl. list SFRJ”, br. 17/74) svaka mogućnost zablude o tome je isključena. Naime, navedeni propis detaljno, ne ostavljajući prostora nikakvim nejasnoćama, regulira promet na raskršću u vezi s pitanjem tko koga treba na raskršću propustiti. Prema tome, u dvojbi je li cesta kojom se vozač kreće cesta s prvenstvom prolaza, vozač je dužan postupiti prema pravilu koje vrijedi za slučaj kad te prednosti nema. Svako drugo tumačenje suprotno je osnovnoj intenciji prometnih propisa kojima se nastoji izbjeći svaka ocjena prometne situacije od strane sudionika u prometu što vodi prema nesigurnosti. VSH, Kzz-8/82 od 2. VI 1982. (Pregled sudske prakse br. 21). Okrivljenica se nalazila u neotklonjivoj stvarnoj zabludi i nije odgovorna za krivično djelo iz članka 163. st. 1. KZH kad je upravljajući traktorom sa samoutovarnom prikolicom na kojoj tvornički ne postoji ugrađena signalizacija pa zbog tereta na prikolici nije mogla pratiti situaciju na cesti iza sebe, postavila na prikolicu svoga oca da je obavještava o nailasku vozila odostraga, pa joj je on, pogrešno procijenivši brzinu približavanja motocikla, signalizirao da može traktorom skrenuti u dvorište, zbog čega je došlo do naleta motocikla na prikolicu i tjelesnog povređivanja motociklista. Okružni sud u Bjelovaru, Kž 1249/89 od 28. prosinca 1989. (Pregled sudske prakse br. 47). Prvostepeni je sud optuženika oglasio krivim što je prisilio na obljubu oštećenicu staru 13 godina te izvršio krivično djelo obljube s djetetom iz čl. 87. st. 3. KZH. Sud, međutim, nije ničim obrazložio da li je optuženikov umišljaj obuhvatio obilježje "dijete", tj. da li je optuženik bio svjestan da je oštećenica dijete ili barem dopustio tu mogućnost tome htio s njome obljubu. Ako bi se optuženik nalazio u stvarnoj zabludi u pogledu navedenog obilježja, mogao bi odgovarati samo zbog krivičnog djela silovanja iz čl. 83. st. 1. KZH. Kako dakle, u prvostepenoj presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, učinjena je bitna povreda krivičnog postupka iz čl. 364. st. 1. t. 11. ZKP. VSRH, I Kž-54I Nesporno je da je oštećenik bio prijeke naravi, sklon agresivnom ponašanju, posebno kada je bio u alkoholiziranom stanju. Nesporno je također da je kritičnog dana oko 14,00 sati oštećenik najprije verbalno napao optuženika, a potom uzeo nož kojim je mahao prema optuženiku, kao što je nesporno da je istoga dana oko 20,00 sati ponovno došlo do verbalnog napada i tvornog vrijeđanja (guranja s kauča i iz dnevne sobe) optuženika od strane oštećenika. "Međutim, nije postupao u stanju putativne nužne obrane optuženik koji je tada smatrao da oštećenik ima u ruci nož, kao i prvi put kada ga je toga dana napao, iako nož stvarno nije vidio, pa je u oštećenika ispalio dva metka iz automatske puške i lišio ga života, počinivši time kazneno djelo ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH. Optuženik je iskusan čovjek, bio je policajac, oštećenik mu se nalazio u neposrednoj blizini, u sobi je gorjelo svjetlo, pa je neprihvatljiva tvrdnja da je smatrao da i taj put oštećenik ima nož. U konkretnom slučaju ne može stoga biti riječi o tome da je optuženik bio u stvarnoj zabludi da na njega predstoji protupravni napad nožem od strane oštećenika, pa da je neophodno da zbog tobožnjeg napada kojega nije skrivio odbije takav napad pucajući u oštećenika."

153 Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 212/93, od 31. III 1994. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1999.) Optuženik je kaznena djela iz čl. 34. st. 1 i čl. 34. st. 1. KZRH u svezi s čl. 17. st. 1. OKZRH počinio u stvarnoj zabludi, jer je utvrđeno da je on došavši u večernjim satima s majkom i ženom osobnim automobilom do svoje kuće na pustari koja se nalazila u neposrednoj blizini neprijateljskih uporišta, tako da su oni danomice upadali na teritorij pod kontrolom Hrvatske vojske, ne znajući da je njegova kuća odabrana za provođenje trajne akcije Hrvatske vojske i da se u njoj nalaze u zasjedi krvatski vojnici kada je, približivši se kući čuo iz nje šumove, misleći da se u njoj nalaze četnici, a na njegov poziv "tko je u kući, izlazi van" – iz kuće prema njemu zapucano iz automatske puške kroz prozor i vrata kuće rafalnom paljbom ispalio veći broj hitaca, koji su jednog hrvatskog vojnika usmrtili, dok je više osoba zadobilo tjelesne ozlijede. "Optuženik je imao ozbiljnog opravdanog razloga vjerovati da se u njegovoj kući doista nalaze neprijateljski vojnici, odnosno imao je pogrešnu predodžbu o činjeničnoj situaciji u vrijeme počinjenja djela, pa se radi o stvarnoj zabludi koja isključuje njegovu krivičnu odgovornost." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž-815/94, od 30. II 1997. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1998.)

Zabluda u objektu radnje – ako je taj objekt čovjek (error in persona) – pravno je irelevantna zabluda. Unatoč zabludi počinitelj je svjestan da povređuje čovjeka, a to je upravo ono što je obuhvaćeno namjerom kod kaznenog djela ubojstva, dovršenog ili pokušanog, kako je navedeno u odluci (VSRH, Kž-1222/84 od 25. prosinca 1985.), u kojoj stoji: «Optuženik je nakon sukoba s oštećenim L. Z. otišao u svoju baraku i odatle uzeo lovački nož, te izlazeći iz nje uočio oštećenog S. M., za kojega je pogrešno držao da ga je prethodno napao. Donosi odluku da se s ovim obračuna, pa kreće za njim da bi ga nakon kratkog vremena sustigao i iznenada ga mučki dva puta ubada nožem u predio grudnoga koša. Prema tome, takav postupak optuženika upućuje na promišljeno i proračunato ponašanje kojim se želi obračunati sa S. M. za kojega pogrešno drži da je L. Z. i naplatiti mu za ono što mu je imenovani prethodno učinilo.» Nije prihvatljiva tvrdnja optuženika da je kod kaznenog djela silovanja postupao u stvarnoj zabludi, a s obzirom na njegovo alkoholizirano stanje, tako da nije bio svjestan da pri povratku u kuću, nakon što mu je bilo zlo te je povraćao, umjesto u stan u kojem stanuje i gdje je neposredno prije već bio legao u krevet sa ženom s kojom živi, ušao u stan oštećenice, koji se nalazio neposredno uz kuću optuženika. Ne radi se, naime, o dvije susjedne kuće, nego je naprotiv, kao što to proizlazi iz izvedenih dokaza i podataka, kuća oštećenice na osami, na samom kraju ulice, oko 100 metara udaljena od kuće u kojoj optuženik živi. A iz iskaza oštećenice proizlazi da su njena vrta bila zaključana, jer ih je ona otvorila tek kad je prepoznala glas optuženika koji je pokucao na vrata. (Kao u odluci VSRH, Kž-198/84 od 5. rujna 1985.) Ne može se pozivati na stvarnu zabludu vozač koji na križanje cesta iste važnosti ne propusti vozilo koje mu dolazi s njegove desne strane, jer je pogrešno držao da cesta kojom se kreće ima prvenstvo prolaza. Naime, propisi koji reguliraju tu problematiku ne ostavljaju nikakvu nejasnoću u pitanjima tko koga treba na križanju propustiti. Prema tome, u dvojbi je li cesta kojom se vozač kreće cesta s prvenstvom prolaza, vozač je dužan postupiti prema pravilima koja vrijede za slučaj kad te prednosti nema. Svako drugo tumačenje suprotno je osnovnoj intenciji prometnih

154 propisa, kojima se nastoji izbjeći svaka ocjena prometne situacije od strane sudionika u prometu, što vodi prema nesigurnosti. (Kao u odluci VSRH, Kzz-2/82 od 2. lipnja 1982.) Zabludom o ličnosti kao objektu radnje bavio se VSRH u odluci Kž-547/91 od 28. kolovoza 1991., u kojoj se navodi da je su prvoga stupnja optuženika oglasio krivim što je prisilio na obljubu 13-godišnju oštećenicu, te počinio kazneno djelo obljube (spolnog odnošaja) s djetetom. Međutim sud nije ničim obrazložio je li optuženikova namjera obuhvaćala obilježje «dijete», tj. je li optuženik bio svjestan da je oštećenica dijete ili barem dopustio tu mogućnost i usprkos tome htio s njom spolni odnošaj. Ako bi se optuženik nalazio u stvarnoj zabludi u pogledu navedenog obilježja, ne bi se radilo o ovom kaznenom djelu, nego o kaznenom djelu silovanja. Kako u prvostupanjskoj presudi nisu navedeni ti razlozi o odlučnim činjenicama, ostvarena je bitna povreda postupka, pa je presudu valjalo ukinuti. Okrivljenica se nalazila u neotklonjivoj stvarnoj zabludi i nije odgovorna za kazneno djelo izazivanja prometne nesreće kada je upravljala traktorom sa samoutovarnom prikolicom, na kojoj tvornički ne postoji ugrađena signalizacija pa zbog tereta na prikolici nije mogla pratiti situaciju na cesti iza sebe. Na prikolicu je postavila svog oca da je obavještava o nailasku vozila odostraga, pa joj je on, pogrešno procijenivši brzinu približavanja motocikla, signalizirano da može traktorom skrenuti u dvorište, zbog čega je motocikl naletio na prikolicu i tada je tjelesno ozlijeđen motociklist. (Kao u odluci Okružnoga suda u Bjelovaru, Kž-1294/89 od 28. prosinca 1989.) Nije ostvario kazneno djelo krađe onaj optuženik koji je javno u prijepodnevnim satima utovario i odvezao traktorom iz željezničke pruge izvađen i tijekom duljeg vremena ostavljen kamen (tucanik) zvan šut, vlasništvo ŽTP-a Zagreb, koji su i drugi dulje vrijeme odvozili bez ikakve zabrane i zapreke. Smatrao je da se radi o napuštenoj stvari, te stoga nije bio svjestan da se radi o tuđoj stvari. Dakle, nije bio svjestan nekog zakonom određenog obilježja kaznenog djela. (Kao u odluci Okruženoga suda u Požegi, Kž-398/89.) Ako sud u tijeku postupka utvrdi da se okrivljenik nalazio u stvarnoj zabludi iz nehaja, jer kao bagerist nije mogao biti svjestan svih obilježja djela. Naime, smatrao je da se radi o napuštenoj stvari, valja ga osloboditi optužbe. (Kao u odluci Okružnoga suda u Zagrebu, Kž-139/85 od 26. veljače 1985.) Sud prvoga stupnja razložno je naveo zašto je okrivljenik imao opravdanog razloga da vjeruje da su sporna drva njegova. Suprotna mišljenja o stanju međe između nekretnina pokazuju da se radi o sporu o vlasništvu nad nekretninama, a to ne isključuje zabludu okrivljenika. Čak i razlika između međa ucrtanih u dokumentaciji i stvarnoga stanja upućuje na to, jer se stvarno stanje posjeda nekretnina nerijetko razlikuje od stanja u evidencijama nekretnina. Stoga je sud prvoga stupnja pravilno zaključio da se ne može isključiti zabluda okrivljenika o vlasništvu spornih nekretnina, odnosno drva. (Kao u odluci Okružnoga suda u Zagrebu, Kž-171/86 od 18. prosinca 1986.) Optuženik je kazneno djelo iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi s čl. 17. st. 1. OKZRH počinio u stvarnoj zabludi. Naime, utvrđeno je da je on došao u večernjim satima s majkom i ženom osobnim automobilom do svoje kuće na pustari koja se nalazila u neposrednoj blizini neprijateljskih uporišta, tako da su oni danomice upadali na teritorij pod kontrolom Hrvatske vojske. Nije znao da je njegova kuća odabrana za provođenje tajne akcije Hrvatske vojske i da su u njoj u zasjedi hrvatski vojnici.

155 Približavajući se kući, čuo je iz nje šumove i misleći da se u njoj nalaze četnici, pozvao je «Tko je u kući, izlazi van!» Na ovaj poziv iz kuće prema njemu zapucano je iz automatske puške kroz prozor i vrata kuće, a on je rafalnom paljbom ispalio već broj hitaca, koji su jednog hrvatskog vojnika usmrtili, dok je više osoba zadobilo tjelesne ozljede. «Optuženik je imao ozbiljnog, opravdanog razloga vjerovati da su u njegovoj kući doista neprijateljski vojnici, odnosno imao je pogrešnu predodžbu o činjeničnoj situaciji u vrijeme počinjenja djela, pa se radi o stvarnoj zabludi koja isključuje njegovu krivičnu odgovornost.» (VSRH, Kž-815/94 od 20. veljače 1997.) Kako postupanje po zakonskom ovlaštenju predstavlja razlog isključenja protupravnosti, to onda i zabluda o okolnostima o kojima ovisi zakonsko ovlaštenje predstavlja jedan oblik zablude o okolnostima koje isključuju protupravnost. Primjena sile pri postupanju po zakonskom ovlaštenju opravdana je i onda kada se naknadno utvrdi da pretpostavke za nju objektivno nisu postojale, ako je službena osoba nakon savjesne ocjene zaključila da one postoje. Ako na primjer djelatnik policije na temelju opravdanih sumnji liši slobode osobu za koju se kasnije utvrdi da je nevina, neće odgovarati za protupravno lišenje slobode. Ako bi, dakle, optuženici pogrešno uzeli da postupaju po zakonskom ovlaštenju, bili bi također u zabludi o okolnostima koje isključuju protupravnost koju bi onda sud morao procjenjivati po članku 14. OKZRH. U konkretnom slučaju, s obzirom na vrijeme počinjenja djela, za procjenu opravdanosti uporabe oružja dolazi u obzir i odredbe članka 5. Uredbe o unutarnjim poslovima za vrijeme ratnoga stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske – NN br. 55/90 « (Iz odluke VSRH, KŽ-326/93 od 16. lipnja 1993.) Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da se radi o krivično djelu nehajnog prouzrokovanja smrti iz čl. 37. KZRH, a ne o krivičnom djelu iz čl. 34. st. 1. kad je on objektivno mogao poduzeti radnje kako bi u mraku prepoznao oštećenika, npr. paleći svjetlo, a to on nije učinio, rezultat je njegove zablude iz nehaja, a ne umišljajnog postupanja da oštećenika liši života. «Nesporno je u ovom predmetu da je dana 26. travnja 1992. g. oko 23,25 sati oštećenik R. V. htio ući ukuću optuženika M. C. br. 20 i da je optuženik, otključavši vrata kuće kada je oštećenik u nju krenuo, u njegovu smjeru ispalio hitac iz lovačke puške call. 12 mm. Zadao mu je ustrijelnu ranu lijeve strane grudnoga koša s prostrelom kroz IV i V rebro lijevo, prostrelom kroz srce i lijevo pleće VII rebro, uslijed kojih je ozljeda odmah umro. Nesporno je da su optuženik i oštećenik bili prijatelji i da su se međusobno posjećivali. Ovom prilikom oštećenik je traktorom K. V. zajedno sa svojom suprugom R. B. i svjedokom K. S. kasno noću došao u optuženikovo dvorište. Optuženik je već legao na spavanje. Optuženik je, mobiliziran za potrebe HV-a, zadužio automatsku pušku te ju je i ovom prilikom imao sa sobom. Sišavši s traktora i krenuvši prema optuženikovoj kući, oštećenik je ponio pušku sa sobom. Optuženik ima na kući dvorišno, vanjsko stalo, no ono se pali izvana i ovom prilikom nije bilo upaljeno. Ulazna vrata kuće optuženika ostakljena su neprozirnim staklom. U kući se ulazi najprije u predsoblje u kojem postoji rasvjetno tijelo, no u vrijeme događaja svjetlo nije bilo upaljeno. U takvoj situaciji kasno noću ulazi u dvorište optuženika nepoznati traktor na kojem optuženik vidi četiri osobe, od kojih jedna skače s traktora držeći u ruci pušku. Potom te osoba kreće prema optuženikovoj kući i prva od njih dolazi do vrata. Optuženik tvrdi da je osoba izvana počela lupati po vratima, da se čak uplašio kako će ih razvaliti. Situacija u kojoj se optuženik našao, uplašen zbog ranijih prijetnji, primijetivši kasno noć kako nepoznati traktor s četiri osobe dolazi u njegovo dvorište, da jedna

156 osoba skače traktora držeći u ruci pušku i udara na vrata, a da nije čuo kako se predstavila, zatim još vidi cijev puške usmjerenu prema unutrašnjosti kuće, doista bi mogla navesti na zaključak da se ne radi o dobronamjernom posjetu, nego o pokušaju ostvarenja ranijih prijetnji. Stoga je prihvaćena optuženikova obrana u kojoj tvrdi da je smatrao da postupa u nužnoj obrani. Kako napad na njega i njegovu imovinu stvarno nije postojao, optuženik je postupao u tzv. putativnoj nužnoj obrani.» (Zbirna odluka VSRH iz 1994. str. 343. – Okružni sud u Bjelovaru, K-65/92 od 26. lipnja 1992.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.)

Pravilno je sud prvog stupnja djelatnost optuženika pravno označio kao kazneno djelo ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi s čl. 17. st. 1. i čl. 7. st. 3. OKZRH, dakle da ga je počinio u prekoračenju nužne obrane, kad je utvrdio da ga je oštećenik, koji se protivio da pođe s njim u policijsku postaju, udario šakom u glavu uslijed čega je optuženik zateturao prema stražnjim vratima slastičarnice koja su bila zatvorena, te kad je vidio da je prema njemu krenuo sa usmjerenim šakama fizički snažniji oštećenik, izvukao pištolj te u pravcu golorukog oštećenika ispalio hitac. "Kada je sud prvog stupnja nakon pomne analize obrane optuženika te svakog dokaza posebno i u njihovoj međusobnoj svezi, uključujući tu i fotoelaborat te korištenje videosnimke utvrdio, da je oštećenik udario šakom u glavu optuženika uslijed čega je optuženik zateturao prema stražnjim vratima slastičarnice koja su bila pritvorena, te kada je vidio da ga oštećenik ima namjeru još koji put udariti, izvukao pištolj te u pravcu oštećenika ispalio jedan hitac, onda je ispravno zaključio, da je optuženik imao pravo na nužnu obranu i da je u pravcu oštećenika, kada se ovaj spremao na novi napad, radi zaštite svog tjelesnog integriteta, ispalio jedan hitac iz pitolja, ali je isto tako pravilno zaključio, da je optuženik prekoračio granice nužne obrane i da je intenzitet njegove obrane bio u očitom nesrazmjeru sa napadom oštećenika, bez obzira na njegovu (oštećenikovu) izrazito jaču fizičku konstituciju i snagu, kada je on ipak bio goloruk." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 193/97, od 10. XII 1998. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1999.) Razgraničenje zablude o osobi i zablude o okolnostima koje isključuju protupravnost. Za postojanje zablude o okolnostima koje opravdavaju upotrebu vatrenog oružja kao zabluda o okolnostima koje isključuju protupravnost (stvarne zablude) nisu dovoljne samo sumnje da su nastale okolnosti u kojima je dopuštene uporaba vatrenog oružja. Vrhovni sud Republike Hrvatske I Kž-21/94 23.02.1994. Zaabluda o objektu radnje – ako je taj objekt čovjek (error in persona) – pravno je irelevantna zabluda. Unatoč zabludi počinitelj je svjestan da povređuje čovjeka, a to je upravo ono što je obuhvaćeno namjerom kod kaznenog djela ubojstva, dovršenog ili pokušanog. Vrhovni sud Republike Hrvatske Kž-1222/84 25.12.1985. (Kazneni zakon, autorski pročišćeni tekst, Inženjrski biro d.d. Zagreb, 2004.) Ovlaštena službena osoba Unutarnjih poslova može se pozvati na stvarnu zabludu ako se dokaže da je upotrijebila oružje i usmrtila jednu ili više osoba pogrešno

157 ocijenivši da postoje okolnosti iz članka 42. stavak 1. točka 1. do 7. Zakona o unutarnjim poslovima ("Narodne novine", broj 29/91) i da pri tome nije postupila iz nehata. VSRH, I Kž 362/1993 od 16. srpnja 1993. (VSRH, Izbor odluka, 1993.) Optuženik koji je opravdano smatrao da je potrebnu suglasnost (odobrenje) izdavačke kuće za izdavanje video-kaseta pribavio vlasnik koji mu je pribavio vlasnik koji mu je prodao kasete, jer je video-kasete kupio od bivše vlasnice legalne videoteke ugovorom o kupoprodaji u koje je navedeno da se sva prava i obveze vezano za autorska prava prenose s prodavatelja na kupca, te su uz sve kupljene video-kasete bili priloženi odgovarajući računi i druga potrebna dokumentacija, postupao je u zabludi o biću kaznenog djela nedozvoljene uporabe autorskog djela ili izvedbe umjetnika izvođača iz čl. 230. st. 1. KZ, koja zabluda isključuje krivnju, pa ga je prvostupanjski sud ispravno oslobodio optužbe temeljem čl. 354. toč. 2. ZKP/97. ŽSBj, Kž 234/1999 od 28. listopada 1999.g. (VSRH, Izbor odluka, 2/1999.) Ne postoji zabluda o biću kaznenog djela ubojstva u pokušaju iz čl. 90. u svezi sa čl. 33. st. 1. KZ kad je optuženik zbog pogreške u osobi, u mraku nožem ubo drugu osobu, a ne onu koju je namjeravao lišiti života. Naime, ovdje nema zablude o biću djela jer je ona irelevantna u kaznenopravnom smislu zbog toga što su u radnjama optuženika ostvarena sva objektivna i subjektivna obilježja kaznenog djela ubojstva u pokušaju, bez obzira na to što optuženikova predodžba o osobi ne odgovara stvarnosti, jer je optuženik bio svjestan da u nasrtaju nožem zbog mraka može ubosti i drugu osobu, a ne oštećenika. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 188/98, od 22. II 2001. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2002.) Prvostupanjski sud je pravilno navodio da maloljetnici, s obzirom na uzrast oštećenice, njezinu visinu i težinu koja spada u gornju granicu normale za svoju dob, nisu bili svjesni da oštećenica nije navršila četrnaest godina života. Naime, kazneno djelo spolnog odnošaja s djetetom iz čl. 192. st. 1. i 4. KZ može se počiniti samo s namjerom, bilo izravnom bilo neizravnom, ali pri tome počinitelj mora biti svjestan da oštećenica s kojom ima spolni odnošaj nije navršila četrnaest godina života. Ako toga nije bio svjestan, radit će se o zabludi o biću kaznenog djela (čl. 47. st. 1. KZ). Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 704/01, od 6. III 2002. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2002.) Optuženik je proglašen krivim zbog kaznenog djela zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz čl. 292. st. 2. u vezi st. 1. alineja 4. KZ, jer kao direktor dioničkog društva nije obračunavao i platio porez na dodanu vrijednost (PDV) na prodanu robu i usluge u iznosu od 350.249,30 kuna, te u tom iznosu društvu pribavio imovinsku korist. Ako je optuženik mislio da društvo u kojem je direktor nije obavezno obračunati taj porez, budući je roba izvezena inokupcu direktno iz toga društva, a kako ono nije bilo registrirano za uvozno-izvozne poslove fakturama je prikazano da je roba prodavana drugoj firmi i da ju je ona izvezla, dakle, ako se nalazio u zabludi u pogledu obaveze obračunavanja PDV-a, tada se radi o zabludi o biću kaznenog djela, koja prema odredbi čl. 47. st. 1. i 2. KZ isključuje protupravnost u postupanju ako je bila neotklonjiva, a ako je bila otklonjiva počinitelj može odgovarati jedino za ona kaznena

158 djela za koja zakon propisuje odgovornost za nehaj, u koju grupu ne spada kazneno djelo iz čl. 292. KZ. Žs u Bjelovaru, Kž 159/01 od 05.07.2001. (VSRH, Izbor odluka, 1/2002.) Ovlaštena službena osoba unutarnjih poslova može se pozvati na stvarnu zabludu ako se dokaže da je uporabila oružje i usmrtila jednu ili više osoba pogrešno ocijenivši da postoje okolnosti iz čl. 42. st. 1. toč. 1. do 7. Zakona o unutarnjim poslovima (Narodne novine, br. 29/91) i da pri tome nije postupila iz nehaja. "Kako postupanje po zakonskom ovlaštenju predstavlja razlog isključenja protupravnosti, to onda i zabluda o okolnostima o kojima ovisi zakonsko ovlaštenje predstavlja jedan oblik zablude o okolnostima koje isključuju protupravnost. Primjena sile pri postupanju po zakonskim propisima opravdana je i onda kada se naknadno utvrdi da pretpostavke za nju objektivno nisu postojale, ako je službena osoba nakon savjesne ocjene došla do zaključka da one postoje. Ako primjerice zaposlenik policije na temelju opravdanih sumnji liši slobode osobu za koju se kasnije utvrdi da je nevina, neće odgovarati za protupravno lišenje slobode. Ako bi, dakle, optuženici pogrešno uzeli da postupaju po zakonskom ovlaštenju, nalazili bi se također u zabludi o okolnostima koje isključuju protupravnost koju bi onda sud morao procjenjivati po čl. 14. OKZRH. U konkretnom slučaju, s obzirom na vrijeme počinjenja djela, za procjenu opravdanosti uporabe oružja dolazi u obzir i odredba čl. 5. Uredbe o unutarnjim poslovima za vrijeme ratnog stanja ili neposredne ugroženosti, neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske (Narodne novine, br.55/90)." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 362/93, od 16. VI 1993. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1999.) Putativna nužna obrana kao oblik stvarne zablude (zablude o okolnostima koje isključuju protupravnost) može se priznati samo ako bi počinitelj uz pretpostavku da je njegova predodžba ispravna, ima pravo na nužnu obranu. Počinitelju koji pogrešno smatra da postoji istodobni protupravni napad ne mogu se prema tome, priznati veća prava, nego prema počinitelju koji bi se zaista našao u ovako zamišljenoj situaciji. Pravo na nužnu obranu postoji samo ako postoji istodobni napad, pa će se i putativna nužna obrana moći priznati samo ako počinitelj pogrešno smatra da protiv njega postoji istodobni protupravni napad. Vrhovni sud Republike Hrvatske, Kž 931/93, od 16. XI 1994. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1999.) 34. VRSTE KAZNI Članak 49. Novčana kazna kao sporedna može se izreći i učiniocu koji je postupao s namjerom da drugome a ne sebi pribavi protupravnu imovinsku korist. Okruženi sud u Bjelovaru, Kž 402/82 od 14. IV 1982. (Pregled sudske prakse br. 21).

159 35. SVRHA KAŽNJAVANJA Članak 50. «Razmotrivši odluku o kazni, a uzimajući u obzir sve objektivne i subjektivne okolnosti koje u smislu čl. 56. st. 2. Kaznenog zakona utječu na odmjeravanje kazne ovaj sud je našao da se svrha kažnjavanja iz čl. 50. Kaznenog zakona u konkretnom slučaju može postići blažom kaznom od one koju je optuženiku za počinjeno djelo izrekao sud prvoga stupnja. Pri tome je ovaj sud uzeo u obzir ne samo da je preinačenjem pobijane presude u pravnoj oznaci djela primijenjen blaži zakon, već je uzeo u obzir i okolnosti koje se ističu u dijelu optuženikove žalbe zbog odluke o kazni, kao i u žalbi koju je podnijela njegova supruga, te naročito okolnost da je optuženik u međuvremenu teško obolio od karcinoma grla, te da su mu operativnim putem odstranjenje glasnice, kako to proizlazi iz povijesti bolesti KBC R., dostavljene ovome sudu uoči održavanja sjednice vijeća.» (Iz odluke VSRH, Kž-566/95 od 27. siječnja 1998.) Razmotrivši odluku o kazni, a uzimajući u obzir sve objektivne i subjektivne okolnosti koje u smislu čl. 56. st. 2. Kaznenog zakona utječu na odmjeravanje kazne, ovaj sud je našao da se svrha kažnjavanja iz čl. 50. Kaznenog zakona u konkretnom slučaju može postići i blažom kaznom od one koju je optuženiku za počinjeno kazneno djelo izrekao sud prvoga stupnja. Prema tome je ovaj sud uzeo u obzir, ne samo da je preinačenjem pobijane presude u pravnoj oznaci djela primijenjen blaži zakon, već je uzeo u obzir i okolnosti koje se ističu u dijelu optuženikove žalbe zbog odluke o kazni, a naročito činjenicu da je optuženik dao veliko doprinos Domovinskom ratu, te da je izbjeglica iz V. , kao i protek vremena od ove prometne nesreće.» (Iz odluke VSRH, Kž-629/96 od 11. ožujka 1998.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) 36. NOVČANA KAZNA Članak 51. Pravilno je sud osuđeniku novčanu kaznu u iznosu od 1.500,00 kn zamijenio kaznom zatvora, jer je utvrdio da se novčana kazna ni izvršnim putem nije mogla naplatiti, a da nije pokušao novčanu kaznu naplatiti izvršenjem na nekretninama osuđenika. Obzirom, na odredbu čl. 5. st. 2. Zakona o izvršenom postupku u kojoj je određeno da je sud dužan voditi računa da izvršenje bude što manje nepovoljno za dužnika, sud je ovlašten ocjenjivati je li opravdano relativno malu novčanu kaznu naplaćivati pljenidbom i prodajom nekretnina, nakon što nije uspjelo izvršenje na pokretninama osuđenika. Županijski sud Bjelovar, Kž 750/1995. od 16. veljače 1996. (VSRH, Izbor odluka 1/1997). Povrijeđen je Kazneni zakon kada je sud prvoga stupnja okrivljeniku novčanu kaznu izrekao u prosječnim dnevnim dohotcima, a da pri tome nije niti pokušao utvrditi dnevni dohodak okrivljenika. Pravilno je, naime, da se novčana kazna izriče u dnevnim dohotcima osobe prema kojoj se primijenjuje kako do nedvojbeno proizlazi iz čl. 51. st. 1. KZ, dok je st. 4. istog zakonskog propisa izuzetak i primjenjuje se samo u slučajevima strogo određenim u tom stavku.

160 ŽSKa, Kž 195/1998 od 25. studenog 1998.g. (VSRH, Izbor odluka 2/1999.) Ako se sud kod stjecaja kaznenog djela uvrede iz čl. 72. st. 1. KZRH i tjelesne ozljede iz čl. 98. KZ, počinjenih prije 1. siječnja 1998.g., odluči da jedinstvenu novčanu kaznu treba izeći primjenom principa asperacije, tada će i kazneno djelo uvrede pravno označiti po Kaznenom zakonu, dakle po čl. 199. st. 1. KZ, iako je za to kazneno djelo u novom zakonu propisana ista a ne blaža kaznena sankcija, i potom primijenjujući Kazneni zakon utvrditi i za to djelo u novom zakonu propisana ista, a ne blaža kaznena sankcija, i potom primijenjujući Kazneni zakon utvrditi i za to djelo novčanu kaznu u dnevnim dohocima, je smao u tom slučaju može izeći jedinstvenu novčanu kaznu koja će biti manja od zbroja pojedinačnih kazni. ŽSBj, Kž 192/1999 od 17. lipnja 1999.g. (VSRH, Izbor odluka 2/1999.) Analizirajući pobijanu presudu u odnosu na izrečenu novčanu kaznu, u iznosu od 25 dnevnih dohodaka, a što okrivljenom Z. C. iznosi 1.166,50 kuna, i iznesene žalbene navode, ovaj je sud mišljenja da je sud prvog stupnja određeno utvrdio sve okolnosti o kojima ovisi izvor kaznene sankcije. Međutim, visina izrečene novčane kazne prenisko je odmjerena i nije primjerena okolnostima počinjenog djela. Naime, valja uzeti u obzir da je ovim kaznenim djelom oštećenik zadobio takve tjelesne ozljede koje predstavljaju trajni gubitak određenih dijela tijela, što je otegotna okolnost, pa se time okrivljenik ukazuje kao vozač s povećanom opasnošću, zbog čega je valjalo uvažiti žalbu državnog odvjetnika i optuženiku izreći novčanu kaznu u iznosu od 42 dnevna dohotka, a što iznosi 1.959,72 kune. (Kao u odluci Županijskoga suda u Zagrebu, Kž-1108/98 od 29. rujna 1998.) Vrhovni sud Republike Hrvatske - Kazneni odjel, na sjednici održanoj 14. siječnja 1998. g. utvrđuje prosječnu dnevnu plaću u Republici Hrvatskoj u iznosu od 81,00 kune. Na temelju utvrđenog iznosa novčane kazne izricat će se, sukladno čl. 51. st. 4. Kaznenog zakona, do 31. ožujka 1998. g. Vrhovni sud Republike Hrvatske – Kazneni odjel, na sjednici održanoj 30. ožujka 1998. g. utvrđuje prosječnu dnevnu plaću u Republici Hrvatskoj u iznosu od 83,00 kune. Na temelju utvrđenog iznosa novčane kazne izricat će se, sukladno čl. 51. st. 4. Kaznenog zakona, od 1. travnja do 30. lipnja 1998.g. Vrhovni sud Republike Hrvatske – Kazneni odjel, na sjednici održanoj 30. lipnja 1998. g. utvrđuje prosječnu dnevnu plaću u Republici Hrvatskoj u iznosu od 84,00 kune. Na temelju utvrđenog iznosa novčane kazne izricat će se, sukladno čl. 51. st. 4. Kaznenog zakona, od 1. srpnja do 30. rujna 1998.g. Vrhovni sud Republike Hrvatske – Kazneni odjel, na sjednici održanoj 28. rujna 1998.g. utvrđuje prosječnu dnevnu plaću u Republici Hrvatskoj u iznosu od 89,00 kuna. Na temelju utvrđenog iznosa novčane kazne izricat će se, sukladno čl. 51. st. 4. Kaznenog zakona, od 1. listopada do 31. prosinca 1998.g. Vrhovni sud Republike Hrvatske – Kazneni odjel, na sjednici održanoj 9. prosinca 1998.g. utvrđuje prosječnu dnevnu plaću u Republici Hrvatskoj u iznosu od 91,00 kune. Na temelju utvrđenog iznosa novčane kazne izricat će se, sukladno čl. 51. st. 4. Kaznenog zakona, od 1. siječnja do 31. ožujka 1999.g.

161 Vrhovni sud Republike Hrvatske – Kazneni odjel, na sjednici održanoj 19. ožujka 1999. g.. utvrđuje prosječnu dnevnu plaću u Republici Hrvatskoj u iznosu od 95,00 kuna. Na temelju utvrđenog iznosa novčane kazne izricat će se, sukladno čl. 51. st. 4. Kaznenog zakona, od 1. travnja do 30. lipnja 1999.g. Vrhovni sud Republike Hrvatske – Kazneni odjel, na sjednici održanoj 23. lipnja 1999.g. utvrđuje prosječnu dnevnu plaću u Republici Hrvatskoj u iznosu od 98,00 kuna. Na temelju utvrđenog iznosa novčane kazne izricat će se, sukladno čl. 51. st. 4. Kaznenog zakona, od 1. srpnja do 30. rujna 1999. g. Vrhovni sud Republike Hrvatske – Kazneni odjel, na sjednici održanoj 29. rujna 1999. g. utvrđuje prosječnu dnevnu plaću u Republici Hrvatskoj u iznosu od 101,00 kunu. Na temelju iznosa novčane kazne izricat će se, sukladno čl. 51. st. 4. Kaznenog zakona, od 1. listopada do 31. prosinca 1999. g. Vrhovni sud Republike Hrvatske – Kazneni odjel, na sjednici održanoj 28. prosinca 1999. g. utvrđuje prosječnu dnevnu plaću u Republici Hrvatskoj u iznosu do 101,00 kunu. Na temelju utvrđenog iznosa novčane kazne izricat će se, sukladno čl. 51. st. 4. Kaznenog zakona, od 1. siječnja do 31. ožujka 2000.g. Vrhovni sud Republike Hrvatske – Kazneni odjel, na sjednici održanoj 28. ožujka 2000. g. utvrđuje prosječnu dnevnu plaću u Republici Hrvatskoj u iznosu od 105,00 kuna. Na temelju utvrđenog iznosa novčane kazne izricat će se, sukladno čl. 51. st. 4. Kaznenog zakona, od 1. travnja do 30. lipnja 2000. g. Vrhovni sud Republike Hrvatske – Kazneni odjel, na sjednici održanoj 19. lipnja 2000. g. utvrđuje prosječnu dnevnu plaću u Republici Hrvatskoj u iznosu od 107,00 kuna. Na temelju utvrđenog iznosa novčane kazne izricat će se, sukladno čl. 51. st. 4. Kaznenog zakona, od 1. srpnja do 30. rujna 2000. g. Vrhovni sud Republike Hrvatske – Kazneni odjel, na sjednici održanoj 12. prosinca 2000. g. utvrđuje prosječnu dnevnu plaću u Republici Hrvatskoj u iznosu od 110,00 kuna. Na temelju utvrđenog iznosa novčane kazne izricat će se, sukladno čl. 51. st. 4. Kaznenog zakona, od 1. listopada do 31. prosinca 2000. g. Vrhovni sud Republike Hrvatske – Kazneni odjel, na sjednici održanoj 12. prosinca 2000. g. utvrđuje prosječnu dnevnu plaću u Republici Hrvatskoj u iznosu od 110,00 kuna. Na temelju utvrđenog iznosa novčane kazne izricat će se, sukladno čl. 51. st. 4. Kaznenog zakona, od 1. siječnja do 31. ožujka 2001. godine. (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) 37. ZAMJENA NOVČANE KAZNE Članak 52. Presuda Općinskog suda u G. postala je pravomoćna 24. veljače 1996.g. Kada je kazna pravomoćna, novi Kazneni zakon i kada je blaži (Zakon o izmjenama i dopunama OKZRH), NN br. 28/96 od 20. travnja 1996.), pa čak i kada je sasvim ukinuo prethodni zakon, ostaje bez ikakva učinka da prijašnju presudu, naravno, ako sam zakon u tom pogledu izričito ne odredi drukčije. U konkretnom slučaju radi se o izvršenju pravomoćne presude, a ne o izricanju kazne, jer zamjena kazne nije kazna. U prijelaznim i završnim odredbama novog Kaznenog zakona (NN br. 110/97 od 21.

162 listopada 1997. g.), čl. 390., ostaje riječ o odredbi koja govori o potpuno izmijenjenim kaznenopravnim sankcijama, ne radi se o novčanoj kazni. Prema tome, u pravu je sud prvoga stupnja kada je primijenio zakon koji je vrijedio u vrijeme kada je presuda postala pravomoćna, a prema njemu (članka 36. st. 3. OKZRH) novčana kazna se trebala izricati tako da je sud za svakih započetih 10,00 kn novčane kazne odredio jedan dan zatvora. (Kao u odluci VSRH, Kž-147/97 od 11. veljače 1998.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro 2001.) Novčana kazna zamjenjuje se u zatvor na temelju pravomoćno donesene presude u skladu s propisima koji su važili u vrijeme donošenja presude, jer se radi o izvršenju pravomoćne presude, a ne o izricanju kazne jer zamjena kazne nije kazna, pa stoga na to nema utjecaja primjena novog blažeg zakona, osim ako novi izmijenjeni zakon nije drugačije odredio. "Presuda Općinskog suda u G. postala je pravomoćna dana 24. veljače 1996.g. Kad je kazna pravomoćna, novi Kazneni zakon i kad je blaži (Zakon o izmjenama i dopunama OKZRH od 20. travnja 1996.g. Nar. nov., br. 28/96), pa čak i kad je sasvim ukinuo prethodni zakon, ostaje bez ikakvog učinka na prijašnju presudu, naravno, ako sam zakon u tom pogledu izričito ne odredi drugačije. U konkretnom slučaju radi se o izvršenju pravomoćne presude, a ne o izricanju kazne jer zamjena kazne nije kazna. U prijelaznim i završnim odredbama novog Kaznenog zakona (Nar. nov., br. 110 od 21. listopada 1997.g.), čl. 390., riječ je o odredbi koja govori o potpuno primijenjenim kaznenopravnim sankcijama, ne radi se o novčanoj kazni. Prema tome, u pravu je sud prvog stupnja kada je primijenio zakon koji je vrijedio u vrijeme kada je presuda postala pravomoćna, a prema njemu (čl. 36. st. 3. OKZRH) novčana kazna se je trebala izricati tako da je sud za svakih započetih 10,00 kn novčane kazne odredio jedan dan zatvora." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 147/97, od 11. II 1998. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1998.) Novčana kazna zamijenjuje se u zatvor na temelju pravomoćno donesene presude u skladu sa propisima koji su važili u vrijeme donošenja presude, zato što se radi o izvršenju pravomoćne presude, a ne o izricanju kazne jer zamjena kazne nije kazna, pa stoga na to nema utjecaja primjena novoga blažeg zakona, osim ako novi izmijenjeni zakon nije drukčije odredio. «Presuda Općinskog suda u G. postala je pravomoćnom 24. veljače 1996.g. Kad je kazna pravomoćna, novi Kazneni zakon i kad je blaži (Zakon o izmjenama i dopunama OKZRH od 20. travnja 1996.g. «Narodne novine» broj 28/96, pa čak i kad je sasvim ukinuo prethodni zakon, ostaje bez ikakvog učinka na prijašnju presudu, naravno ako sam zakon u tom pogledu izričito ne odredi drukčije. U konkretnom slučaju radi se o izvšenju pravomoćne preusude, a ne o izricanju kazne jer zamjena kazne nije kazna. U prijalaznim i završnim odredbama novoga Kaznenog zakona («Narodne novine», broj 110 do 21. listopada 1997.g.) čl. 390., riječ je o odredbi koja govori o potpuno promijenjenim kaznenopravnim sankcijama, ne radi se o novčanoj kazni. Prema tome, u pravu je sud prvog stupnja kada je primijenio zakon koji je vrijedio u vrijeme kada je presuda postala pravomoćnom, a prema njemu (čl. 36. st. 3. OKZRH) novčana kazna se je trebala izricati tako da je sud za svakih započetih 10,00 kn novčane kazne odredio jedan dan zatvora.» VSRH, I Kž 147/1997. od 11. veljače 1998.g. (VSRH, Izbor odluka 1/1998).

163 Zamjena novčane kazne kaznom zatvora mora se izvršiti primjenom zakona koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda postala pravomoćnom. «Nema pravo žalitelj kada predlaže zamjenu novčane kazne kaznom zatvora po odredbi čl. 51. i 52. Kaznenog zakona. U ovom slučaju radi se o izvršenju pravomoćne presude, a ne o izricanju kazne, jer zamjena kazne nije izricanje kazne. U odredbi čl. 390. KZ riječ je o promijenjenim kaznenopravnim sankcijama, a ne o novčanoj kazni. Stoga se novčana kazna zamijenjuje kaznom zatvora na temelju pravomoćne presude po propisima koji su važili u vrijeme donošenja, odnosno pravomoćnosti presude. Međutim, ima pravo žalitelj kada tvrdi da je zamjenom novčane kazne u iznosu od 2.000,00 kuna kaznom zatvora u trajanju od šest mjeseci povrijeđen kazneni zakon na štetu okrivljenika. Zakonom o izmjenama i dopunama OKZRH 29. ožujka 1996.g. («Narodne novine» broj 28/96) u čl. 36. st. 3. KZRH riječi «desettisuća HRID» zamijenjuju se riječima «petsto kn». Budući da je presuda kojom je okrivljeniku izrečena predmetna novčana kazna u iznosu od 2.000,00 kn postala pravomočna 23. travnja 1994.g., prema ranije navedenom, zamjena novčane kazne kaznom zatvora mora se izvršiti primjenom zakona koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda postala pravomoćna, dakle, po odreddbi zakona koji je bio na snazi u vrijeme kada je presda postala pravomoćna, dakle po odredbi čl. 36. st. 3. OKZRH, kako je izmijenjen i dopunjen od 29. ožujka 1996.g.» Žs u Zagrebu, Kž 1667/99. (VSRH, Izbor odluka 2/2001.) Da li se rješenje o zamjeni novčane kazne u kaznu zatvora može opozvati ukoliko osuđeni naknadno uplati novčanu kaznu (po proteku roka naplate)? Ako osuđenik plati novčanu kaznu nakon pravomoćnosti rješenja o zamjeni novčane kazne u zatvor, taj mu se iznos mora vratiti. Odluku o tome donosi onaj sud koji je i donio rješenje o zamjeni novčane kazne u zatvor. U odnosu na ovo pitanje treba navesti da postoji jedna druga mogućnost, a ta je da osuđenik koji naplati novčanu kaznuz ne mora ići u zatvor, jer ako se radi o supletornom zatvoru u trajanju od šest mjeseci, moguće je da sud sukladno odredbi čl. 52. st. 3. u svezi s čl. 54. st. 6. KZ odluči kaznu zatvora, koja već zamjenjuje novčanu kaznu, zamijeniti radom za opće dobro na slobodi. Mišljenje Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 2. listopada 2000.g. (VSRH, Izbor odluka 2/2000) 38. KAZNA ZATVORA Članak 53. Sud prvoga stupnja je maloljetniku pri odmjeravanju kazne u dovoljnoj mjeri uzeo u obzir sve okolnosti koje utječu da kazna bude veća ili manja. Pravilno je te okolnosti ocijenio kako olakotne okolnosti koje su mnogobrojne, tako i činjenicu da se radi o teškom kaznenom djelu za koje je predviđena kazna zatvora od tri do 12 godina, pa mu je izrekao kaznu maloljetničnog zatvora u trajanju od jedne godine, kojom kaznom će se i po mišljenju ovoga Vrhovnoga suda, kao suda drugoga stupnja, ostvariti svrha kažnjavanja i opća svrha izricanja kaznenih sankcija. (Kao u odluci VSRH, Kž-640/98 od 27. svibnja 1999.)

164 Točni su navodi u žalbi da je prvostupanjski sud pogrešno naveo 18 mjeseci zatvora, umjesto 1 (jedna) godina i 6 (šest) mjeseci, a prema propisu iz čl. 35. st. 5. OKZRH. (Kao u odluci Županijskoga suda u Zagrebu, Kž-955/97 od 22. prosinca 1998.) Po članku 53. st. 7. Kaznenoga zakona, koji je ovdje primijenjen kao blaži zakon, kazna zatvora na pune dane može se izreći samo u odmjeravanju kazne do tri mjeseca. Izrečenom kaznom zavora od sedam mjeseci i devet dana prvostupanjski sud je povrijedio Zakon na štetu okrivljenika, ali zbog usvajanja žalbe državnog odvjetnika zbog odluke o kazni (po sudu drugoga stupnja izrečena mu je kazna zatvora od devet mjeseci), ova je povreda samo konstatirana. (Kao u odluci Županijskoga suda u Zagrebu, Kž-1166/98 od 5. siječnja 1999.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) Kazna zatvora koja je izrečena zamjenom novčane kazne, nema značaj kazne zatvora u smislu čl. 53. KZ i ne može se, stoga, uzeti u obzir u postpku koji se vodi na temelju čl. 401. ZKP. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 65/02, od 12. III 2002. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2002.) 39. OPĆE PRAVILO O IZBORU VRSTE I MJERE KAZNE Članak 56. Određena pobuda odlučna je okolnost prilikom odmjeravanja kazne, jer može umanjiti ili uvećati težinu učinjenog djela i stupanj krivične odgovornosti učinioca. Kako je stan bez sumnje osnovna ljudska potreba, prisvajanje novca radi zadovoljenja te potrebe, za razliku od prisvajanja novca iz nekih drugih pobuda - npr. radi provoda, mora se uzeti u obzir prilikom odmjeravanje kazne u smislu čl. 38. KZ kao olakotna okolnosti. VSH, I Kž 72/73 od 15. II 1973. (Pregled sudske prakse u 1973. godini, Zagreb 1974.g.) Nije osnovano stanovište prema kome se alkoholiziranost optuženog kao vozača motornog vozila, koja je uz druge povrede pravila o ponašanju u javnom prometu bila jedan od elemenata za zaključak o bezobzirnoj vožnji optuženoga i pravnu kvalifikaciju učinjenog djela po čl. 273. st. 2. KZ, dakle koja je bila obuhvaćena kvalifikatornim elementom, ne bi mogla uzeti u obzir i kao okolnost odlučna za odmjeravanje kazne u smislu čl. 38. KZ. Naime, od okolnosti - da li se optuženi nalazio u većem ili manjem stupnju alkoholiziranosti - zavisi odgovor na pitanje da li je optuženi, upravljajući motornim vozilom u jednom od tih stanja, u većoj ili manjoj mjeri ugrožavao zaštićena dobra, živote drugih učesnika u prometu i imovinu većeg opsega. Ta okolnost, koja upućuje na postojanje većeg ili manjeg stupnja krivične odgovornosti optuženog i na jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, ima prema tome značaj okolnosti iz čl. 38. KZ, pa se stoga ima odraziti i u procesu odmjeravanja kazne na visinu izrečene kazne. VSH, I Kž 395/37 od 9. VI 1973. (Pregled sudske praske u godini 1973., Zagreb 1974.)

165 Ako je koristoljublje sastavni dio bića nekog krivičnog djela, kao npr. zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja iz koristoljublja iz čl. 314a KZ, onda se ta okolnost ne može u smislu čl. 38. KZ, u procesu odmjeravanja kazne učiniocu takvog djela, uzeti u obzir još i kao otegotna okolnost. VSH, I Kž 249/76 od 8. VI 1976. (Pregled sudske prakse br. 10 u godini 1976., Zagreb 1977.g.) Optuženik je 1965. bio osuđen zbog krivičnog djela pronevjere iz čl. 322. st. 2. KZ na kaznu strogog zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. Sada je oglašen krivim zbog krivičnog djela primanja mita iz čl. 325. st. 1. KZ. Kako su oba djela krivična djela protiv službene dužnosti, ima se uzeti da je ranije krivično djelo istovrsno s novim djelom, te da se stoga optuženik nalazi u istovrsnom povratu. VSH, I Kž 96/77 od 27. I . 1977. (Pregled sudske prakse br. 11 u godini 1977., Zagreb 1977.g.) Važna činjenica za utvrđivanje stupnja krivične odgovornosti učinioca prometnog delikta svakako je i pitanje postoji li ili ne i u kojem opsegu doprinos oštećenika kao sudionika u prometu, da je došlo do nezgode. Pogrešno je, međutim, pravno stajalište da takav doprinos relevantan za stupanj krivnje optuženika, postoji već zbog toga što je suprotno prometnim propisima, oštećenik upravljao biciklom u javnom prometu pod utjecajem alkohola. Sud je, naime, utvrdio da takva oštećenikova nepropisna vožnja, inače nije imala nikakva utjecaja na to da optuženik svojim automobilom naleti na njega. VSH, I Kž 798(82 od 7. IX 1982. (Pregled sudske prakse br. 23). Ukazivanjem na to da sud prvog stupnja nije smio otežavajućim uzeti težinu počinjenog djela i njegovu društvenu opasnost (jer se radi o zakonskom biću djela), nije prihvatljivo jer jačina ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra (težina djela), istaknuta je kao okolnost koju sud treba ocijeniti prilikom odmjeravanja kazne u čl. 37. OKZRH, dok stupanj društvene opasnosti, kao materijalni element krivičnog djela (koji nužno mora biti sadržan u svakom konkretnom krivičnom djelu), može biti izražen u različitom intenzitetu (stupnju društvene opasnosti), od onog neznatnog koji isključuje postojanje krivičnog djela, pa do onih izraženih koji ukazuju na više ili manje izražen stupanj opasnosti za društvo. Stupanj društvene opasnosti određenog dijela sud nužno ocjenjuje, on i predstavlja element koji je, kao odraz kaznene politike društva, zastupljen u odabiru one kazne koja se, u okviru raspona propisane kazne za konkretno djelo, pokazuje odgovarajućom cilju kažnjavanja. Županijski sud Zagreb, Kž 2274/1990 od 30. listopada 1990. (VSRH, Izbor odluka 1/1996). Kada je prvostupanjski sud prilikom odmjeravanja kazne okrivljenika zbog počinjenog kaznenog djela iz čl. 206. st. 1. KZRH kao otegotnu okolnost uzeo njegovo postupanje s umišljajem prilikom izvršenja djela, tada je na štetu okrivljenika povrijedio Kazneni zakon, jer se spomenuto kazneno djelo može počiniti smao s umišljajem koji predstavlja objektivno obilježje tog djela i koje se kao otegotna okolnost ne smije uzimati u obzir prilikom odmjeravanja kazne. Županijski sud u Koprivnici, Kž 82/1998. od 19. svibnja 1998.g.

166 (VSRH, Izbor odluka, 1/1999.) Činjenično stanje Prvostupanjskom presudom proglašen je krivim okrivljenik da je počinio kazneno djelo iz članka 99. stavak 1. KZ, tako što je oštećenicu «najprije udario stisnutom šakom u glavu u predjelu nosa, od kojeg je udarca imenovana pala na pod, a potom je nastavio udarati šakama, nogama i kočnom vojničog opasača po glavi» od kojih udaraca je oštećenica zadobila tešku tjelesnu ozljedu u vidu prijeloma nosnih kostiju s pomakom, i dvije tjelesne ozljede u vidu krvnih podljeva kože oko oba oka i oguljotinu kože lijeve strane lica. Okrivljenik je rođen 1953.g., neoženjen, otac jednog djeteta, nezaposlen, sudionik Domovinskog rata, a od 1976.g. do 1995.g. jedanaest puta osuđivan zbog imovinskih kaznenih djela, te od 1970 pa do 1997.g. prekršajno evidentiran četrdesettri puta zbog raznih prekršaja, između ostalog i onih s elementom nasilja. Prvostupnjski sud osudio je okrivljenika na kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci, navodeći da je kao olakotno cijenio njegovo sudioništvo u Domovinskom ratu, a kao otegotno dosadašnju višestruku kažnjavanost. Protiv presede žalio se okrivljenik i zbog odluke o kazni, a drugostupanjski sud odbio je žalbu i potvrdio prvostupanjsku presudu. Iz obrazloženja odluke suda II stupnja Prema utvrđenom okrivljenik ZH prema oštećenici JV ponašao se izrazito grubo i bezobzirno. Više puta je osuđvan do predmetnog kaznenog djela, a i iza toga zbog kaznenih djela protiv imovine i s elementima nasilja. Sve to, uz mnogobrojne prekršaje kojima je remetio javni rad i mir, pokazuju da u odnosu na okrivljenika ZH uvjetna osuda nije sankcija kojoj se može utjecati da promjeni svoje ponašanje. Stoga se prvostupanjski sud pravilno odlučio za kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci i žalba okrivljenika kojom pobliže ne obrazlaže zdravstveno stanje, zbog odluke o kazni nije osnovana. KO-1705/97 od 18.12.1998. Kž-224/99 od 13.04.1999. Činjenično stanje Prvostupanjskom presudom proglašen je krivim okrivljenik da je odbio davanje uzdržavanja za osobu koju je na osnovi izvršene odluke dužan uzdržavati, te mu je izrečena uvjetna osuda, utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca te rok kušnje od jedne godine. Okrivljenik je neosuđivan, rođen 1936. godine, lošeg zdravstvenog stanja, te da u inkriminiranom periodu nije bio stalno zaposlen. Protiv presude žalbu je podnio državni odvjetnik s prijedlogom da se okrivljeniku izrekne dvostruki uvjet i obveže ga se na isplatu dospjelih obveza. Drugostupanjski sud uvažio je takovu žalbu i preinačio prvostupanjsku presudu. Iz obrazloženja odluke suda II stupnja U pravu je državni odvjetnik kada tvrdi da je okrivljeniku izrečenom uvjetnom osudom, a radi primjerenosti iste posebno u odnosu na specijalnu prevenciju, valjalo je izreći dvostruki uvjet, a kako bi se osiguralo da okrivljenik poštuje pravomoćne odluke suda. Ovaj sud je uvjerenja da će se jedino uvjetnom osudom kakvu je izrekao prvostupanjski sud, ali uz daljnji uvjet da okrivljenik u roku od šest mjeseci nadoknadi dospjele obaveze, a u iznosu od 13.607,00 kn, postići da okrivljenik u buduće uredno

167 ispunjava svoje obveze spram bivše supruge. Iz ovih razloga, a uvažavanjem žalbe dražvnog odvjetnika presuđeno je kao u izreci ove presude. KO-533/96 od 19.08.1997. Kž-577/98 od 19.05.1999. (Općinski sud u Zagrebu, Odabir građanskih sudskih i kaznenih odluka 1999.) Optuženik se u žalbi poziva da kod njega postoji «volja da se naknadi šteta». Osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine, zbog počinjenja kaznenog djela pronevjere, pa se sam isprazna tvrdnja da ima volju naknaditi štetu ne može uzeti u obzir kao olakotna okolnost. (Kao u odluci VSRH, Kž-806/91 od 29. siječnja 1992.) Naime, iako je sud prvoga stupnja pravilno utvrdio sve okolnosti koje utječu na to da kazna bude veća ili manja, te okolnosti nije u svemu dobro ocijenio, pa je tako s jedne strane olakotnoj okolnosti doprinos oštećenika pridao premalo značenje, a s druge strane ranijoj osuđivanosti optuženika zbog istovrsnih kaznenih djela pridao je preveliku važnost. To zbog toga jer je utvrđeno da je oštećenik dospio na prometnicu kojom se kretao optuženik dok je ovom na semaforu bilo upaljeno zeleno svjetlo, pa se raj doprinos oštećeniku ukazuje značajnim, a utvrđeno je i to da je od ranije osude optuženika za istovrsno djelo, iako se radi o profesionalnom vozaču, proteklo je 18 godina, tako da okolnost ranije osuđivanosti nema tako veliko značenje kako je to uzeo sud prvoga stupnja. (Kao u odluci VSRH, Kž-213/94 od 29. ožujka 1994.) Suprotno tvrdnjama u žalbi, optuženikovo ponašanje upućuje na njegovu bezobzirnost, te okolnost da je pokušao ubiti vlastitog sina može biti samo otegotna okolnost i nikako ne može govoriti u prilog ublažavanja kazne, kako to žalitelj pogrešno smatra. (Kao u odluci VSR, Kž-691/88 od 30. kolovoza 1988.) Činjenica da se protiv optuženika vodi još jedan kazneni postupak ne može biti, dok presuda ne bude donesena i pravomoćna, otegotna okolnost kako to suprotno smatra žalitelj. (Kao u odluci VSH, Kž-1146/86 od 6. travnja 1988.) Ne može se prihvatiti tvrdnja javnog tužitelja (državnog odvjetnika) da ne može egzistirati tvrdnja suda prvoga stupnja o neosuđivanosti optuženika (stranih državljana), jer to u postupku nije ničim dokazano. Naprotiv, javni tužitelj nije ničim doveo u pitanje njihovu osuđivanost, već je to dužnost javnog tužitelja ukoliko smatra suprotno. Stoga je sud prvoga stupnja osnovano uzeo osuđenicima da su neosuđivani jer je to pretpostavka za svakog građanina, pa i za optuženike, čije se nepostojanje mora dokazivati. (Kao u odluci VSRH, Kž-240/90 od 20. lipnja 1990.) Pledirajući za oštrijom kaznom javni tužitelj (državni odvjetnik) upozorava na svojstvo oštećenika (radnika policije), zanemarujući da se obilježja djela ne mogu ocijeniti kao otegotne okolnosti. Prema tome ne mogu niti biti podloga za izricanje strože kazne, jer bi se ista okolnost dva puta vrednovala – pri popisivanju kazne za određeno djelo i pri njezinu odmjeravanju. (Kao u odluci VSH, Kž-1131/83 od 20. ožujka 1984.) Optuženik u žalbi predlaže da mu se izrekne još blaža kazna zbog njegovog navodno korektnog držanja pred sudom, što se ne može usvojiti, jer šutnja pred sudom ne može biti ocijenjena korektnim držanjem. Ali, dakako, nije ni otežavajuća okolnost, pa je takvom nije smatrao ni prvostupanjski sud. (Kao u odluci VSH, Kž-405/89 od 3. travnja 1990.)

168 Sud može počinitelju kaznenog djela u smislu općih pravila o odmjeravanju kazne ocijeniti kao otegotno da je, braneći sebe, neistinito teretio drugu osobu. Time nije povrijeđeno pravo optuženika da se brani na način koji je za njega najpovoljniji preuzimajući, naravno, takvom obranom rizik da u slučaju dokazivanja istine takav njegov način obrane kojim je svjesno i objektivno nanosio štetu drugoj nevinoj osobi, sud negativno ocjeni, ali to samo u sferi vrednovanja njegove ličnosti, radi odmjeravanja primjerene sankcije, što je prvostupanjski sud na pravilan način učinio. (Kao u odluci VSH, Kž-1084/83 od 18. srpnja 1984.) Okolnost da je smrt oštećenika ozlijeđenoga u prometnoj nesreći pridonijelo i njegovo teško zdravstveno stanje, jer je bio teški srčani bolesnik, olakotan je okolnost na optuženika. (Kao u odluci VSRH, Kž-882/90 od 19. lipnja 1991.) Činjenica da je optuženik biološki otac dvoje male djece, sama po sebi, ako optuženik djecu ne uzdržava i ne brine se za njih, ne predstavlja olakotnu okolnost. (Kao u odluci VSH, Kž-87/86 od 6. rujna 1988.) Činjenica da se optuženik upustio u vožnju na molbu i inzistiranje oštećenih koji su znali da je optuženik pijan pa su, prema tome, pridonijeli nastanku prometne nesreće, jer olakotna okolnost. (Kao u odluci VSH, Kž-1002/77 od 31. kolovoza 1978.) Kajanje i priznanje ne mora uvijek biti olakotna okolnost, kako je navedeno u odluci VSH, Kž-1131/83 od 20. ožujka 1984., gdje se ističe da je pravilno postupio sud prvoga stupnja kada iste okolnosti nije ocijenio kako to zagovara žalitelj, jer optuženik nije izrazio kajanje, a ni priznanje koje bi se moglo ocijeniti kao olakotno. Naime, da je kajanje ocijenio tako, potrebno je da ga prate odgovarajućim radnjama počinitelja, koje bi utjecale na umanjenje pretrpljene boli kod rodbine ili samog oštećenika ostane li živ. Takvo kajanje optuženik, kako slijedi iz spisa, nije učinio. Isto tako, budući da optuženik negira namjeru, ne stoji ni njegova tvrdnja da je djelo iskreno priznao. Pogrešno je sud prvoga stupnja utvrdio postojanje otegotne okolnosti u konkretnom slučaju, koje bi se očitovale u tome što je pokojni oštećenik bio jedinac, jer ta objektivna činjenica nije mogla biti obuhvaćena sviješću optuženika, budući da se oni nisu prije poznavali. Takva objektivna okolnost, prema tome, ne može biti otegotna počinitelju djela koji za nju nije znao. (Kao u odluci VSH, Kž-1014/86 od 17. ožujka 1988.) Usto treba imati na umu da su i same žrtve nesreće pridonijele toj nesreći kad su pristale voziti motornim vozilom kojim je upravljao očito vrlo umoran optuženik. (Kao u odluci VSH, Kž-1153/83 od 27. prosinca 1984.) Kod kaznenog djela prijevare koje je počinjeno tako da je optuženik iskoristio pogrešku službenika banke, koji mu je u štednu knjižicu upisao iznos deset puta veći od stvarnog pokrića i podigao iznos bez pokrića, olakotna je okolnost službenikov nemarni postupak. (Kao u odluci VSRH, Kž-303/91 od 5. ožujka 1992.) Kod ubojstva na mah ne može se oštećenikov doprinos ocijeniti kao olakotna okolnost, kako je navedeno u odluci VSRH, Kž-639/91 od 24. lipnja 1992. Naime, takvo oštećenikovo ponašanje već je sadržano u kvalifikaciji djela koje je zbog toga i postalo tzv. privilegirano ubojstvo.

169 Protek vremena od 25 godina od ranije osude, doista je takva okolnost koja u znatnoj mjeri relativizira ranije osuđivanosti i to do te mjere da to ovdje nema utjecaja na odmjeru kaznene sankcije. (Kao u odluci VSRH, Kž-45/90 od 9. srpnja 1991.) Optuženiku koji je proglašen krivim zbog kaznenog djela iz čl. 168. st. 2. u svezi čl. 164. st. 1. KZH ne može se pripisati kao otegotno smrt jedne osobe, jer je to bitan element kaznenog djela zbog kojeg je proglašen krivim. Međutim, nastupjele posljedice teške tjelesne ozljede još četiri osobe ispravno su ocijenjene otegotnima. (Kao u odluci VSRH, Kž-213/91 od 3. rujna 1991.) Prilikom odmjeravanja kazne, prvostupanjski sud pogrešno je optuženiku (a radi se o osobi proglašenoj krivom zbog kaznenog djela iz čl. 168. st. 2. KZH u svezi s čl. 164. st. 1. KZH) priznao kao olakotno bitno smanjenu sposobnost shvaćanja djela, budući da se on sam doveo u to stanje, a zbog toga mu se i stavlja na teret eventualni umišljaj kao oblik krivnje te to ne može biti i olakotan okolnost. (Kao u odluci VSRH, Kž-213/91 od 3. rujna 1991.) Važna činjenica za utvrđivanje stupnja krivične odgovornosti počinitelja prometnog delikta svakako je i pitanje postoji li ili ne i u kojem opsegu doprinos oštećenika kao sudionika u prometu da se nesreća dogodila. Pogrešno je, međutim, pravno stajalište da takav doprinos, relevantan za stupanj krivnje optuženika, postoji već zato što je, suprotno prometnim propisima, oštećenik upravljao biciklom u javnom prometu pod utjecajem alkohola. Sud je, naime, utvrdio da takva oštećenikova nepropisna vožnja, inače, nije imala nikakav utjecaj na to da optuženik svojim automobilom naleti na njega. (VSH, Kž-798/82 od rujna 1982., Naša zakonitost, Pregled sudske prakse, br. 23/84.) Kako je stan bez sumnje osnovna ljudska potreba, prisvajanje novca radi zadovoljenja te potrebe, za razliku od prisvajanja novca iz nekih drugih pobuda . npr. radi provoda, mora se uzeti u obzir prilikom odmjeravanja kazne kao olakotna okolnost. (Kao u odluci VSH, Kž-72/73 od 15. veljače 1973.) Nema pravo državni odvjetnik kad utvrdi da priznanje okrivljenika nije pridonijelo utvrđenju kaznenog djela, kada se iz obrazloženja pobijane presude vidi da prvostupanjski sud nije saslušavao svjedoke, jer je priznanje okrivljenika bilo određeno i potpuno. Također nama pravo ovaj žalitelj kad tvrdi da se zdravstveno stanje okrivljenika i njegove obiteljske prilike te izraženo kajanje ne mogu ocijeniti kao olakotne okolnosti, kad su prijašnji život okrivljenika i njegovo ponašanje nakon počinjenja djela okolnosti koje će sud po zakonu uzeti u obzir kod izbora vrste i težine sankcije. (Kao u odluci Županijskoga suda u Zagrebu, Kž-141/98 od 12. siječnja 1999.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.)

Sastavni dio zakonskog obilježja određenog krivičnog djela, ne može se, sam za sebe, uzeti u obzir kao otegotna okolnost pri odmjeravanju kazne, jer bi se tada ta okolnost dvostruko vrednovala: jednom kao element krivičnog djela a drugi put relavina za odluku o kazni. Međutim, naročito izražen intenzitet nekog od konstitutivnih elemenata kriv. djela može davati djelu veću težinu, a time i mogućnost ocjene tog elementa kao otegotne okolnosti. Okružni sud Zagreb Kž-260/81

170 Ne smatra se da je građanin osuđen za kazneno djelo, u smislu ovoga Zakona, ako je osuda brisana iz kaznene evidencije. Upravni sud Republike Hrvatske Us-6938/94 24.05.1995. Nema pravo državni odvjetnik kad tvrdi da priznanje okrivljenika nije pridonijelo utvrđenju kaznenog djela, kada se iz obrazloženja pobijane presude vidi da prvostupanjski sud nije saslušavao svjedoke, jer je proznanje okrivljenika bilo određeno i potpuno. Također nema pravo žalitelj kad tvrdi da se zdravstveno stanje okrivljenika i njegove obiteljske prilike te izraženo kajanje ne mogu ocijeniti kao olakotne okolnosti, kad su prijašnji život okrivljenika i njegovo ponašanje nakon počinjenja djela okolnosti koje će sud po zakonu uzeti u obzir kod izbora vrste i težine kaznene sankcije. Županijski sud Zagreb, Kž-141/98 12.01.1999. Činjenica da je optuženik biološki otac dvoje male djece, sama po sebi, ako optuženik djecu ne uzdržava i ne brine se za njih, ne predstavlja olakotnu okolnost. Vrhovni sud Hrvatske Kž-87/86 06.09.1988. (Kazneni zakon, autorski pročišćeni tekst, Inženjerski biro d.d. Zagreb, 2004.) Sud može učiniocu krivičnoga djela, u smislu općih pravila u odmjeravanju kazne iz čl. 41. st. 1. KZ SFRJ, ocijeniti otegotnom okolnost da je, braneći sebe, neistinito teretio drugu osobu, čime nije povrijeđeno njegovo pravo na obranu iz čl. 218. st. 2. ZKP. VSH, I Kž 1084/83 od 18. VII 1984. (Pregled sudske prakse br. 28). Okolnost da je smrti oštećenika povrijeđena u prometnoj nezgodi pridonijelo i njegovo teško zdravstveno stanje, jer je bio teški srčani bolesnik, olakotna je okolnost za optuženika. VSRH, IKž-882/90 od 19. lipnja 1991. (Pregled sudske prakse br. 49). "Volja da se naknadi šteta" na koju se poziva u žalbi optuženik, osuđen na četiri godine zatvora, zato što je u 1990.g. pronevjerio 494.438 dinara i time učinio krivično djelo pronevjere iz čl. 229. st. 3. KZH je isprazna tvrdnja koja se ne može uzeti u obzir kao olakotna okolnost. VSRH, IKž 806/91 od 29. siječnja 1992. (Pregled sudske prakse br. 51). Kod krivičnog djela prevare iz čl. 142. st. 1. KZH koje je izvršeno tako da je optuženik iskoristio grešku službenika banke koji mu je u štednu knjižicu upisao iznos deset puta veći od stvarnog pokrića i podigao iznos bez pokrića, olakotna je okolnost službenikov nemarni postupak. VSRH, IKž-303/91 od 5. ožujka 1992. (Pregled sudske prakse br. 52).

171 Prilikom odmjeravanja krivične sankcije počinitelju krivičnog djela ubojstva na mah iz čl. 36. KZH nije se mogao uzeti u obzir optuženiku oštećenikov doprinos kao olakotna okolnost jer je takvo oštećenikovo ponašanje već sadržano u kvalifikaciji djela koje je zbog toga i postalo tzv. privilegirano ubojstvo. VSRH, IKž-639/91 od 24. lipnja 1992. (Pregled sudske prakse br. 52). Sud kod odmjeravanja kazne za kazneno djelo izazivanja prometne nesreće iz čl. 272. st. 3. KZ, nije mogao uzetikao otegotnu okolnost da je u prometnoj nesreći jedna osoba smrtno stradala, jer je to obilježje kaznenog djela. Žs u Vukovaru, Kž 121/02 od 8.5.2002. (VSRH, Izbor odluka 2/2002.) 40. UBLAŽAVANJE KAZNE Članak 57. Kada sud primjenom čl. 43. t. 2. KZ ublažava optuženom kaznu i izriče mu blažu vrstu kazne propisane za krivično djelo, zbog kojeg ga oglašava krivim, nije nikako tim propisom vezan da odmjeri blažu vrstu kazne i u kraćem ili barem istom trajanju predviđenom u zakonu kao najmanju mjeru teže vrste kazne (tzv. opći minimum) koja se za određeno krivično djelo može izreći po zakonu. Stoga sud blažu kaznu može odmjeriti i u dužem trajanju nego što je u zakonu predviđeno kao najmanja mjera teže vrste kazne (tj. kao opći minimum te vrste kazne). (Pregled sudske prakse u 1973. godini, Zagreb 1974.g.) Prvostupanjski sud je prilikom izricanja kazne zatvora u trajanju od 8 mjeseci zbog kaznenog djela iz čl. 272. st. 3. i 1. KZ povrijedio Kazneni zakon, kada nije primijenio odredbe o ublažavanju kazne. Ovo radi toga što je za kazneno djelo iz čl. 272. st. 3. i 1. KZ zapriječena kazna zatvora od 1 do 10 godina, te da bi se mogla izreći kazna zatvora ispod zapriječenom minimuma kazne, tada je prvostupanjski sud trebao utvrditi postojanje posebno izraženih olakotnih okolnosti koje bi upućivale na zaključak da se svrha kažnjavanja može postići i blažomkaznom od propisane zakonom Istovremeno se ističe da u razlozima pobijane presude prvostupanjski sud nije naveo posebne olakotne okolnosti koje opravdavaju primejnu čl. 57. KZ, tako da je time počinjena i bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP. ŽSKc, Kž 213/1999 od 28. prosinca 1999.g. (VSRH, Izbor odluka 1/2000.) Sud prvoga stupnja pravilno je utvrdio da optuženik ranije nije dolazi u sukob sa zakonom, da je otac jednog maloljetnog djeteta, da ime nesređene obiteljske prilike i da je do sada u svemu bio pozitivan. To su olakotne okolnosti i sud ih je trebao ocijeniti, no prvostupanjski sud ih je precijenio, te pogrešno zaključio da one u svojoj ukupnosti predstavljaju osobito olakotne okolnosti. (Kao u odluci, VSH, Kž-13/88 od 8. lipnja 1988.) Okolnost da je optuženik, koji je počinio kazneno djelo na području sigurnosti prometa, u vrijeme počinjenja djela bio mlađi punoljetnik, predstavlja osobito olakotnu okolnost koja, uz okolnost da optuženik do sada nije osuđivan, pokazuje da se i

172 ublaženom kaznom može postići svrha kažnjavanja. (Kao u odluci VSH, Kž-256/88 od 25. svibnja 1988.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) U pravu je državni odvjetnik kada u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o kaznenoj sankciji povrijedio kazneni zakon. Naime, za inkriminirano kazneno djelo iz čl. 293. st. 2. Kaznenog zakona propisana je kazna zatvora od jedne do osam godina i da bi se za to djelo na izrečenu kaznu mogla primijeniti uvjetna osuda tada je potrebno prema odredbi čl. 67. st. 3. primijeniti odredbe o ublažavanju kazne (čl. 57. KZ). Ovu primjenu odredaba o ublažavanju kazni prvostupanjski sud je propustio tako da zbog toga na izrečenu kaznu zatvora nie mogao primijeniti uvjetnu osudu. Obzirom na to, valjalo je udovoljiti žalbi državnog odvjetnika, s time da će prvostupanjski sud ukoliko se u nastavku postupka odluči na primjenu uvjetne osude na izrečenu zatvorsku kaznu, prethodno utvrditi postojanje posebno izraženih olakotnih okolnosti koje opravdavaju ublažavanje kazne u smislu čl. 57. KZ, te nakon primjene citirane odredbe temeljem čl. 67. KZ na izrečenu zatvorsku kaznu primijeniti uvjetnu osudu. Žs u Koprivnici, II Kž 232/01 od 18.10.2001. (VSRH, Izbor odluka 1/2002.) Sud prvog stupnja ostvario je apsolutno bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP kad u presudi nije obrazložio koje su to osobito olakotne okolnosti iz čl. 38. toč. 2. OKZRH na temelju kojih je ublažio kaznu. Vrhovni sud Republike Hrvatske I Kž-279/95 31.08.1995. Činjenice na kojima se temelji odluka o kazni odlučne su činjenice pa se one moraju utvrditi s istim stupnjem izvjesnosti kao i činjenice o kojima ovisi odluka o krivnji i pravnog oznaci djela. U razlozima presude mora se određeno navesti kojim dokazima su utvrđene činjenice o kojima ovisi odluka o kazni te razloge zbog kojih sud uzima da one zaista postoje. Kad sud ublažuje kaznu primjenom čl. 38. toč. 2. i čl. 39. OKZRH, dužan je u smislu odredbe čl. 347. st. 8. ZKP, posebno navesti razloge na osnovi kojih je našao da su utvrđene olakotne okolnosti «osobito olakotne» i da kaznu zbog toga treba ublažiti. Vrhovni sud Republike Hrvatske, pravno shvaćanje proširene sjednice Krivičng odjela 17.06.1985. (Kazneni zakon, autorski pročišćeni tekst, Inženjerski biro d.d. Zagreb, 2004.) Kad se optuženiku za kazneno djelo izazivanja prometne nesreće iz čl. 272. st. 3. KZ, za koje je propisana kazna zatvora u trajanju od jedne do deset godina, izriče uvjetna osuda, onda se primjenom čl. 67. st. 3. u svezi s čl. 57. st. 2. toč. 1b. KZ mora izreći kazna zatvora ispod jedne godine, tj. npr. jedanaest mjeseci. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 581/99, od 28. X 1999. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 2000.) Kad se optuženiku za kazneno djelo izazivanja prometne nesrće iz čl. 272. st. 3. KZ, za koje je propisana kazna zatvora u trajanju od jedne do deset godina, izriče uvjetna osuda, onda se primjenom čl. 67. st. 3. u svezi s čl. 57. st. 2. toč. 1.b/ KZ mora izreći kazna zatvora ispod jedne godine, tj. npr. jedanaest mjeseci.

173 VSRH, I Kž 581/1999 od 28. listopada 1999.g. (VSRH, Izbor odluka 1/2000.) 41. OSLOBOĐENJE OD KAZNE Članak 58. Optuženika koji je počinio teško djelo ugrožavanja javnog prometa iz čl. 168. st. 4. u vezi s čl. 163. st. 1. KZH tako što je, vozeći neoprezno iza kamiona na usponu, naletio na taj kamion, pri čemu je poginuo njegov otac kao suputnik na prednjem sjedištu, valjalo je osloboditi od kazne, jer ga posljedice krivičnog djela teško pogađaju. Njemu je poginuo otac s kojim je živio u faktičnoj životnoj zajednici. VSRH, IKž-179/92 od 4. lipnja 1992. (Pregled sudske prakse br. 52). Kad nije sporno da je optuženica postupala u prekoračenju nužne obrane i da je to prekoračenje počinila zbog jake prepasti izazvane napadom oštećenika, te da joj je u vrijeme počinjenja djela uračunljivost bila bitno smanjena, koje sve okolnosti je doduše imao u vidu i prvostupanjski sud, uz činjenicu ranije neosuđivanosti optuženice i protek vremena od počinjenja djela, sud je našao da su konkretno djelo (teška tjelesna ozljeda) i optuženica kao počinitelj toga djela manje društveno opasni, odnosno da stupanj krivnje optuženice nije takav da u odnosu na nju postoji potreba izricanja makar i nepenalne krivične sankcije, već da je u ovom slučaju opravdano i na zakonu osnovano primijeniti institut oslobođenja od kazne. (Kao u odluci VSH, Kž-228/86 od 10. svibnja 1988.) Pravilno je našao sud prvoga stupnja da je optuženik u tolikoj mjeri bio razdražen i preplašen napadom II i III optuženika na njega i njegovu obitelj da ga je trebalo osloboditi od kazne. Posebno se mora uzeti u obzir, što je kod optuženika izazvalo intenzivan strah, da su ga napale dvije osobe mlađe od njega za koje je znao a su agresivne i više puta osuđivane upravo zbog kaznenih djela protiv života i tijela. (Kao u odluci VSRH, Kž-25/88 od 7. ožujka 1990.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) Sud prvog stupnja pravilno je primijenio odredbu čl. 173. st. 8. KZ o oslobođenju od kazne optuženika, kad je utvrdio da je optuženik iz subjektivnog osjećaja kajanja dragovoljno bitno pridonio i u otkrivanju, ne samo svog, nego i tuđeg kaznenog djela zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ, u kojem je sudjelovalo više preprodavača, a koje je u neposrednoj svezi s njegovom djelatnošću. "Odredbe o privilegiranom kažnjavanju u smislu čl. 173. st. 8. ZKP, obuhvaćaju ponašanje počinitelja kada on iznosi nova saznanja koja imaju bitnu važnost za otkrivanje vlastitog ili tuđeg kaznenog djela, odnosno za otkrivanje njegovog počinitelja. Suradnja počinitelja s organima gonjenja potiče iz subjektivnog osjećaja i rezultat je dragovoljne odluke. U konkretnom slučaju, optuženik, istina, nije doprinio u otkrivanju vlastitog kaznenog djela, jer je kazneno djelo priznao tek nakon što je droga otkrivena u njegovom vozilu. Međutim, optuženik je bitno pridonio otkrivanju tuđeg kaznenog djela koje je u neposrednoj svezi s njegovom kriminalnom djelatnošću. Naime, optuženik je dragovoljno otkrio identitet prodavatelja opojne droge, te je, što više, sudjelovao u tajnoj akciji policije simuliranog otkupa jednog kilograma opojne droge marihuane, zaslugom čega je otkriveno nekoliko dilera, tj. preprodavača droge.

174 Takovo kooperativno ponašanje optuženika, i po ocjeni ovog Vrhovnog suda, svakako treba valorizirati kroz primjenu odredbe čl. 173. st. 8. ZKP, jer je to opravdano, ne samo u odnosu na njega, već i u odnosu na druge građane koji se time potiču na slična ponašanja, a sve u zajedničkom cilju suzbijanja ove vrste kriminaliteta." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 745/00, od 13. II 2002. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2002.) Povrijeđen je krivični zakon kad je sud na temelju čl. 44. st. 2. KZ SFRJ u vezi s čl. 130. st. 2. KZH učiniocu kriv. djela krađe iz čl. 130. st. 1. KZH izrekao sudsku opomenu, jer se ta krivičnopravna sankcija može izreći samo za krivična djela za koja je propisan zatvor do jedne godine ili novčana kazna i uz daljnje uvjete propisane u čl. 59. st. 1. KZ SFRJ (osobito lako djelo), odnosno i za stanovita krivična djela za koja je propisan zatvor do tri godine uz uvjete predviđene zakonom (čl. 59. st. 2. KZ SFRJ). Prema tome, kad je sud ovlašten da oslobodi učinioca kriv. djela kazne, može mu kaznu ublažiti bez ograničenja propisanih zakonom (čl. 42. i 43. KZ SFRJ), ali mu ne može izreći sankciju koja za to krivično djelo nije zakonom propisana. Okružni sud u Bjelovaru, Kž 996/80 od 22. I. 1981. (Pregled sudske prakse br. 19). Ne može se smatrati da je optuženik dragovoljno bitno pridonio otkrivanju kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ/97 i da ga stoga treba osloboditi kazne, kad je utvrđeno da je on prisilno doveden u policijsku postaju i priznao djelo, ali nakon što je u njegovom stanu već bila pronađena droga. "Prijedlog žalbe da se prema opt. B. prmijeni odredba čl. 173. st. 8. KZ, jer da je on bitno doprinio otkrivanju istovrsnog kaznenog djela, nije osnovan. Naime, optuženik je tijekom čitavog postupka, pa i sada u žalbi, tvrdio da njegova prva obrana dana pred djelatnicima policije nije istinita, te da je on prilikom priznanja djela i terećenja opt. G. bio obmanut i prevaren. Sada se, međutim, tvrdi da ta obrana predstavlja dragovoljno bitno pridonošenje otkrivanju djela i kao takova da može biti osnovom oslobođenju od kazne ili blažem kažnjavanju opt. B. Nasuprot tome, iako je obrana optuženika dana pred djelatnicima policije ipak prihvaćena vjerodostojnom, ne može se tvrditi da bi optuženik njome dragovoljno bitno doprinio otkrivanju djela, budući da je on prisilno doveden u policijsku postaju i to nakon što je u njegovom stanu pronađena stanovita količina heroina, pa se ovdje radi o klasičnom iskazu optuženika danom na okolnosti već otkrivenih tragova kaznenog djela, a ne o situaciji kakovu ima u vidu odredba čl. 173. st. 8. KZ." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 567/98, od 31. III 1999. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1999.)

42. POSEBNI SLUČAJEVI OSLOBOĐENJA OD KAZNE ZA KAZNENA DJELA POČINJENA IZ NEHAJA Članak 59. Laka tjelesna povreda bliske osobe, kao suputnika u vozilu i bez obzira na subjektivni odnos učinioca nehatnog kriv. djela ugrožavanja javnog prometa iz čl. 163. st. 3. KZH prema učinjenom djelu, ne može biti temelj za oslobođenje od kazne prema čl. 45. KZ SFRJ.

175 Posljedice djela, naime, moraju biti takve i tolike da one objektivno tako teško pogađaju nehatnog učinioca kriv. djela da izricanje kazne očito ne bi odgovaralo svrsi kažnjavanja. Okruženi suda Rijeka Kž 468/80 od 19. XI 1979. (Pregled sudske prakse br. 19). Okolnost da je učiniocu krivičnog djela što ga je uzrokovao svojim nehatnim postupanjem uništen osobni automobil, neovisno o vrijednosti tog automobila, uz daljnju činjenicu da su mu istovremeno žena i dijete zadobili lake tjelesne povrede, nije okolnost koja objektivno tako teško pogađa učinioca da izricanje kazne u takvu slučaju očito ne bi odgovaralo svrsi kažnjavanja u smislu čl. 45. KZ SFRJ. Za primjenu ovoga iznimnog instituta, kao posebnog temelja za oslobođenje od kazne, treba u punoj mjeri respektirati, unutar krivičnopravnih i sve kriminološke, kriminalno-političke i penološke razloge kažnjavanja učinioca krivičnog djela. VSH, Kzz 17/83 od 31. VIII 1983. (Pregled sudske prakse br. 23). Trebalo je optuženika osloboditi od kazne na temelju čl. 45. KZ SFRJ kad je utvrđeno istovremeno postojanje obaju u tom propisu navedenih uvjeta, a krivnja optuženika se sastojala u tome što se i unatoč predstojećem mimoilaženju s vozilom iz suprotnoga smjera nastavio kretati sredinom ukupne širine kolnika, tako da je došlo do sudara obaju vozila kad je i vozač toga drugog vozila prešao središnju liniju i dospio na svoju lijevu stranu ceste. VSH, I Kž 444/83 od 7. XI 1984. (Pregled sudske prakse, br. 27). Uz utvrđivanje postojanja propisanih uvjeta iz članka 41. OKZRH sud je mogao optuženicu osloboditi kazne za krivično djelo iz članka 161. stavak 3. KZRH i neovisno o tome što posljedice, za koje je sud utvrdio da ovu tako teško pogađaju da izricanje kazne ne bi odgovaralo svrsi kažnjavanja, nisu one najteže (smrt), što znači da se ovaj pravni institut ne odnosi samo na najteža nehatna djela, tj. ona sa smrtnom posljedicom. VSRH, Kzz 15/1994. od 15. rujna 1994.g. (VSRH, Izbor odluka br. 6, Zagreb, prosinac 1994.) Pravilno je sud utvrdio da je optuženik počinio kazneno djelo iz čl. 161. st. 4. KZRH, jer je zanemario, približavajući se traktorom s prikolicom prijelazu ceste preko željezničke pruge, ispred kojeg su bili postavljeni prometni znaci, dužnu pažnju u pogledu posljedice, koju je spoznao kod prijelaza preko željezničke pruge, ali se pouzdavao da ona neće nastupiti, podcjenjujući opasnost od iznenadnog nailaska vlaka ili prepuštajući se slučaju ili sreći, pa se stoga radi o nehatnom a ne umišljajnom obliku krivnje. "Žalitelj nije u pravu kada navodi da bez obzira na pravnu kvalifikaciju djela treba cijeniti posljedicu do koje je došlo i način vožnje optuženika te optuženiku izreći kaznu, a ne primijeniti čl. 41. OKZRH. Nasuprot takvog zaključivanja državnog odvjetnika stoji činjenica da je optuženik sam teško povrijeđen u nesreći, do koje je došlo zbog njegovog nehatnog ponašanja, pored toga poginuo mu je otac. Ovakovu osobnu tragediju, koju prati jedno takvo nehatno djelo, pravilno je ocijenio sud prvog stupnja, kada je smatrao da je

176 kažnjavanje optuženika izgubilo smisao i da se ni sa stajališta pravednosti, i s obzirom na zahtjeve generalne i specijalne prevencije kažnjavanje ne ukazuje svrsishodnim." Vrhovni sud Republike Hrvatske, i Kž-598/94, od 11. II 1997. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1998.) Počinitelja nehatnoga teškog djela ugrožavanja javnog prometa iz čl. 61. st. 4. KZRH prvostupanjski sud je, pozivom na čl. 41. OKZRH, nepravilno oslobodio kazne. Okolnost da je u prometnoj nezgodi poginula šurjakinja optužnika ne predstavlja posljedicu koja bi u toj mjeri teško pogađala optuženika da izricanje kazne ne bi odgovaralo svrsi kažnjavanja. Ne radi se o osobi koja bi s optuženikom bila u bliskoj krvnoj vezi ili pak njegova supruga, a treba imati na umu da su u prometnoj nezgodi lake tjelesne ozljede zadobile i druge osobe, i to ne samo tri osobe iz vozila kojim je upravljao optuženik, već i dvije osobe iz automobila s kojim se vozilo optuženika sudarilo. Županijski sud Bjelovar, Kž 450/1995 od 10. kolovoza 1995.g. (VRH, Izbor odluka, 2/1996.) Optuženika koji je počinio kazneno djelo ugrožavanja javnog prometa iz nehaja (izazivanje prometne nesreće) tako što je vozeći neoprezno iza kamiona na usponu, naletio na taj kamion, pri čemu je poginuo njegov otac kao suputnik na prednjem sjedalu, valjalo je osloboditi kazne jer ga posljedice kaznenog djela teško pogađaju. Njemu je poginuo otac s kojim je živio u faktičnoj životnoj zajednici. (Kao u odluci VSRH, Kž-179/92 od 4. lipnja 1992.) Optuženik je počinio kazneno djelo iz čl. 168. st. 5. u svezi s čl. 163. st. 1. i 3. KZ SRH (danas – izazivanje prometne nesreće – članak 272. st. 4. KZ) na štetu svoje nevjenčane supruge. Iako su još formalno bili zaručeni, oni su zapravo i živjeli zajedno i emotivno bili vezani supružnici, pa se prema tome radi o oštećenoj osobi čiji se gubitak teško doima optuženika, tako da izricanje kazne očito ne bi odgovaralo svrsi kažnjavanja. Stoga je optuženika valjalo osloboditi kazne, ali mu izreći sigurnosnu mjeru zabrane upravljanja motornim vozilom. (Kao u odluci VSH, Kž-10135/77 od 15. veljače 1978.) Sve posljedice konkretne prometne nesreće pogađaju najbliže srodnike okrivljenice, njezinog oca, a u manjoj mjeri majku i samu okrivljenicu (laka ozljeda okrivljenice i šteta na vozilu te opasnost za malo dijete), pa u takvoj situaciji izricanje kazne očito ne bi odgovaralo svrsi. Pri ocjeni nesvrsishodnosti izricanja kazne ima utjecaja i okolnost konkretnog slučaja, jer je stupanj krivnje okrivljenice mali, s obzirom na kršenje samo jednog prometnog propisa iz nehata, te činjenica da okrivljenica nije vozila ekscesnom brzinom, nego je na nastanak nesreće utjecala konfiguracija zavoja i mokar i klizak kolnik. (Kao u odluci VSRH, Kzz-15/94 od 15. rujna 1994.) Nije u pravu žalitelj kada navodi da bez obzira na pravnu kvalifikaciju djela treba ocijeniti posljedicu do koje je došlo i način vožnje optuženika, te optuženiku izreći kaznu, a ne primijeniti čl. 41. OKZRH i osloboditi ga od kazne. Nasuprot takvom zaključivanju državnog odvjetnika stoji činjenica da je optuženik sam teško ozlijeđen u nesreći, prouzročenoj njegovim nehatnim ponašanjem, a osim toga poginuo mu je otac. Ovakvu osobnu tragediju koja prati takvo nehajno djelo, pravilno je ocijenio sud prvoga stupnja, kada je smatrao da je kažnjavanje optuženika izgubilo smisao te da se ni sa stajališta pravednosti i s obzirom na zahtjeve

177 generalne i specijalne prevencije kažnjavanje ne pokazuje svrsishodnim. (Kao u odluci VSRH-Kž-598/94 od 11. studenoga 1997.) U više svojih odluka sudovi su zauzeli stav da nije bilo mjesta primjeni odredaba o oslobađanju od kazne: a) Budući da je osnovno kazneno djelo počinjeno s namjerom, isključena je mogućnost primjene odredaba o oslobađanju od kazne, a slijedom toga optuženik u žalbi neosnovano predlaže oslobođenje od kazne, s obzirom da je u prometnoj nesreći smrtno stradao njegov brat, što ga je teško pogodilo. (Kao u odluci VSRH, Kž-117/89 od 7. veljače 1990.) b) Kazneno djelo nehatnog prouzrokovanja smrti (danas – prouzročenje smrti iz nehaja) optuženik je počinio tako što je svoju maku najprije snažno udario šakom po glavi, a kad je pala na zemlju, nastavio ju je udarati nogama obuvenim u gumene čizme po glavi i tijelu, nanijevši joj, osim lakih ozljeda u obliku podljeva krvi i oguljotina lica i prsa, također tešku i za život opasnu ozljedu, tj. nagnječenje mozga, tako da je drugi dan umrla. Premda se dopušta da je optuženika pogodila majčina smrt u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredaba o oslobođenju od kazne, jer se ne može zanemariti okolnost da je optuženik fizički napao svoju maku, tako da je svrhu kažnjavanja moguće ostvariti jedino izricanjem kazne zatvora. (Kao u odluci VSH, Kž-246/88 od 17. kolovoza 1988.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) Kada je optuženica iz nehaja izazvala prometnu nesreću i počinila kazneno djelo iz čl. 272. st. 2. KZ-a, a istovremeno i sama zadobila teške tjelesne ozljede u vidu prijeloma desne nadlaktice s pomakom, višeulomni prijelom desne natkoljenice s pomakom, višeulomni prijelom lijeve nadkoljenice s pomakom, višeulomni otvoreni prijelom desnog ivera, te je preživjela traumatski šok, a uz činjenicu da je prije spornog događaja imala težu srčanu operaciju, valjalo je prihvaćanjem žalbe optuženice pobijanu presudu preinačiti i temeljem čl. 59. KZ-a istu osloboditi od kazne, jer sve ove posljedice očigledno tako teško pogađaju optuženicu da kažnjavanje nije neopohodno radi ostvarivanja svrhe kažnjavanja. Županijski sud u Koprivnici, Kžm, 6/03 od 18. veljače 2003. godine, (Županijski sud u Koprivnici, Sudska praksa, knjiga br. 6/2004.) U pravu je okrivljenik kada u žalbi ističe da je prvostupanjski sud proglašavajući ga krivim zbog kaznenog djela iz čl. 271. st. 4., a u svezi s čl. 263. st. 4. KZ-a, izričući mu kaznu zatvora u trajanju od 8 mjeseci uz primjenu uvjetne osude sa rokom kušnje od dvije godine na njegovu štetu povrijedio Kazneni zakon. Naime, iz provedenih dokaza, a i obrane okrivljenika, proizlazi nespornim da je okrivljenik priznao izvršenje inkriminiranog djela koje ga je teško pogodilo jer mu je pri tom smrtno stradala supruga s kojom je živio mnogo godina u skladnom braku. Sve to proizlazi iz provedenih dokaza temeljem kojih se s pravom zaključuje da je tragičnim gubitkom supruge okrivljenik izuzetno teško pogođen tako da ima mjesta primjeni odredbe čl. 59. toč. a. KZ-a, radi oslobađanja od kazne okrivljenika za kazneno djelo počinjeno iz nehaja. Županijski sud u Koprivnici, Kž-153/03-02 od 22. svibnja 2003. (Županijski sud u Koprivnici, Sudska praksa, knjiga 6/2004.)

178 43. STJECAJ KAZNENIH DJELA Članak 60. Kako je optuženi u toku jedne noći učinio tri paleža na štetu raznih oštećenika, nisu ostvareni svi uvjeti potrebni za konstrukciju pravno jednog, produženog krivičnog djela iz čl. 268. st. 1. KZ, tj. tzv. prividnog stjecaja ovih djela, nego se radi o realnom stjecaju tri samostalna krivična djela iz čl. 268. st. 1. KZ. VSH, I Kž 519/73 od 1.VIII 1973. (Pregled sudske prakse u 1973. godini, Zagreb 1974.g.) Kraj činjenice da je okrivljeni bio oglašen krivim zbog krivičnog djela krađe iz čl. 149. st. 1. KZ izvršenog oduzimanjem bicikla od drugog u namjeri da njegovim prisvajanjem pribavi sebi protupravnu imovinsku korist, nije mogao biti oglašen krivim još i zbog toga što je u istoj namjeri pribavljanja protupravne imovinske koristi, zatajivši porijeklo, taj isti bicikl prodao trećoj osobi, dakle što je drugoga lažnim prikazivanjem činjenica doveo u zabludu i time ga naveo da ovaj na štetu svoje imovine nešto učini, pa da je time u ovom slučaju učinio još i krivično djelo sitne prevare iz čl. 259. st. 1. KZ. To napose iz razloga što je on za pribavljanje protupravne imovinske koristi krađom jednog bicikla bio već oglašen krivim, pa njegovom prodajom nije sebi pribavio neku novu protupravnu imovinsku korist. Stoga je ova djelatnost unovčenja oduzetog bicikla konzumirana već ranije izvršenim krivičnim djelom krađe (pretkažnjeno naknadno krivično djelo), pa se ne ukazuje kao nova kriminalna količina i samostalno krivično djelo zbog kojega bi bilo osnovano i zakonito da ga se oglasi krivim i kazni. VSH, Kzz 2/74 i Kzz 5/74 od 22. V 1974. (Pregled sudske prakse br. 7, u godini 1974., Zagreb 1975.g.) Nije isključena primjena principa inkluzije kod prividnog stjecaja između krivičnog djela iz čl. 169. st. 2. KZ i krivičnog djela iz čl. 128. st. 1. Zakona o štampi i drugim oblicima informacija (“Sl. list SFRJ” br. 45/60, 15/65 učinjenih time što je optuženi stavio potpis oštećene pod napis poslan u jedan tjednik u kome je za oštećenu neistinito naveo da ona putem tog napisa (oglasa) traži poznanstvo s muškarcima, iako se apstraktno uzevši, radi o dva zasebna krivična djela. Naime, prvo se goni po privatnoj tužbi, a drugo po službenoj dužnosti, zaštitni objekt kod prvoga su čast i ugled građana, a kod drugoga autentičnost napisa objavljenih u štampi. Međutim, in concreto, a uzevši u obzir da je za kriv. djelo iz čl. 128. st. 1. cit. Zakona o štampi zaprijećena blaža kazna nego za krivično djelo iz čl. 169. st. 2. KZ, te da je lažni potpis ispod štampanog napisa u stvari obuhvaćen obilježjem “štogod neistinito” iz bića krivičnog djela klevete, može se uzeti da je kriminalna količina iz čl. 128. st. 1. cit Zakona o štampi uključena (inkludirana) u onu iz čl. 169. st. 2. KZ. VSH, I Kž-2333/74 od 12. III 1975. (Pregled sudske prakse br. 8 u godini 1975., Zagreb 1976.g.) Krivična djela iz čl. 101. st. 1. KZ i 117. st. 1. KZ mogu se izvršiti u stjecaju. Aktivnosti oko stvaranja udruženja protiv naroda i države odnosno postojanje članom takvog udruženja predstavljaju jednu radnju izvršenja, jedno krivično djelo, dok kriminalne aktivnosti koje se učinjene u sastavu udruženja odnosno prema zadacima i planovima toga udruženja predstavljaju drugu kriminalnu količinu i drugo krivično djelo. Pravilno je stoga uzeti da postoji realni stjecaj krivičnih djela.

179 VSH, I Kž-1288/75 od 25. II 1975. (Pregled sudske prakse br. 9 u godini 1976., Zagreb 1976.g.) Nema prividnog stjecaja između krivičnih djela nesavjesnog rada u službi iz čl. 317. st. 1. KZ i falsifikata službene isprave iz čl. 319. st. 1. KZ, jer se usporedbom apstraktnih propisa (a ni apstraktnom ocjenom kriminalnih količina sadržanih u njima), nikako ne može doći do zaključka da je jedno djelo obuhvaćeno drugim ili uvršteno u njega tako da bi uslijed toga jedno od njih izgubilo samostalnu egzistenciju. VSH I Kž-1948/75 od 24. XII 1975. (Pregled sudske prakse br. 9 u godini 1976., Zagreb 1976.g.) Radi se o prividnome a ne realnom stjecaju krivičnih djela sudjelovanja u neprijateljskoj djelatnosti iz čl. 131. KZ SFRJ i neprijateljske propagande iz čl. 133. KZ SFRJ, kad je učinilac, nakon što je uspostavio vezu s izbjegličkom neprijateljskom organizacijom, učinio niz radnji što sadrže sva obilježja krivičnog djela neprijateljske propagande. U takvom slučaju radnja stupanja u vezu s izbjegličkom organizacijom radi obavljanja neprijateljske djelatnosti predstavlja pripremanju radnju pa kad je učinilac, osim “stupanja u vezu” sam poduzeo još i neku neprijateljsku djelatnost, odgovara samo kao izvršilac toga drugog krivičnog djela, u ovom slučaju neprijateljske propagande iz čl. 133. st. 2. KZ SFRJ. VSH, I Kž 44/82 od 24. III 1982. (Pregled sudske prakse br. 21). Pri neospornom utvrđivanju da je optuženik u određenom, kontinuiranom, vremenskom razdoblju, radi prikrivanja prisvajanja novaca na štetu svoje radne organizacije, unaprijed odlučio da krivotvori službene isprave, onako kako odgovara toj svrsi, pravnu konstrukciju produljenog krivičnog djela krivotvorenja službene isprava iz čl. 227. st. 1. KZH ne dovodi u pitanje činjenica što je način krivotvorenja pojedinih isprava bio različit, kao i činjenice da se radilo o ispravama dviju poslovnih jedinica iste radne organizacije. VSH, I Kž 946/82 od 22. XII 1982. (Pregled sudske prakse br. 22) Radi se o jednom produljenom krivičnom djelu krađe iz čl. 130. st. 1. KZH, a ne o stjecaju četiri takva krivična djela, ako je ostvaren barem minimum određenih subjektivnih (jedinstveni umišljaj) i objektivnih elemenata (izvjesno jedinstvo vremena i prostora uz istovrsnost radnji) koji životno i pravno opravdavaju takvu konstrukciju). VSH, III Kr 276/84 od 27. XI 1984. (Pregled sudske prakse br. 26). Uz postojanje drugih sjedinjavajućih elemenata (jedinstveni umišljaj, istovrsnost radnji, vremenski kontinuitet, jedinstvo napadnog objekta - društvena imovina) različitost mjesta izvršenja te različiti oštećenici nisu uvijek takav uvjet bez kojega ne bi bila moguća konstrukcija produljenoga krivičnog djela. VSH, I Kž 551/84 od 8. VIII 1984. (Pregled sudske prakse br. 27). Načelno nije isključena mogućnost, kraj postojanja drugih potrebnih sjedinjavajućih elemenata, konstrukcija produljenoga krivičnog djela krivotvorenja

180 isprave u odnosu na štedne knjižice i u svim onim slučajevima kad se krivotvori u više štednih knjižica koje su izdali razni pravni subjekti. Takva je konstrukcija osnovana, u pravilu, u svim onim slučajevima gdje je to iz kriminalno-političkih razloga i sa stajališta životne ocjene cjelokupne djelatnosti opravdano. Pravno shvaćanje proširene sjednice Krivičnog odjela VSH, od 17. VI 1985. (Pregled sudske prakse br. 27). Moguć je stjecaj između krivičnog djela sudjelovanja u neprijateljskoj djelatnosti iz čl. 131. KZ SFRJ i krivičnog djela neprijateljske propagande iz čl. 133. st. 2. KZ SFRJ. VSH, IKž 681/85 od 11. XII 1985. (Pregled sudske prakse br. 31). Moguća je konstrukcija tzv. produljenoga krivičnog djela primanja mita iz čl. 234. Krivičnog zakona Hrvatske kad uz ostale potrebne sjedinjavajuće elemente sve pojedine radnje proizlaze iz istog kruga ovlaštenja službene osobe. VSH, III Kr 222/86 od 18. lipnja 1986. (Pregled sudske prakse br. 32). Radi se o realnom stjecaju krivičnog djela krađe iz čl. 130. KZH i krivičnog djela prijevare iz čl. 142. KZH kad je učinilac na temelju tuđe kreditne kartice, koju je prije toga ukrao, kupio robu. VSH, I Kž 1002/87 od 10. ožujka 1988. (Pregled sudske prakse br. 38). Nije isključen realni stjecaj krivičnih djela prevare iz čl. 142. KZH i posebnog slučaja krivotvorenja isprave iz čl. 213. t. 3. KZH onda kad učinilac neovlašteno uzme tuđe čekove i iskaznicu tekućeg računa, potpiše vlasnika računa, a zatim takvim čekom prešućujući te činjenice ishodi za sebe, a na teret vlasnika tekućeg računa, plaćanje kupljene robe. Tako, što jedno djelo prema drugome stoji u odnosu sredstava prema cilju ne isključuje se postojanje realnog stjecaja. Pravno shvaćanje sjednice Krivičnog odjela VSH od 15. veljače 1990. godine. (Pregled sudske prakse br. 44). Kad je osuđenica neovlašteno potpisivala vlasnika tekućeg računa na njegovim čekovima i takvim čekovima platila robu koju je kupila za sebe, učinila je u stjecaju krivična djela prevare iz članka 142. stavak 1. KZH i krivotvorenja isprave iz članka 212. stavak 2. KZH. Okolnost što jedno krivično djelo stoji prema drugome u odnosu sredstava prema cilju ne isključuje stjecaj ako se tim djelima zaštićuju različita pravna dobra, pogotovo ako ja za oba krivična djela propisana ista kazna. VSH, Kzz 13/90 od 30. kolovoza 1990. (Pregled sudske prakse br. 47). Kad izvršilac krivičnog djela krađe predmete prisvojene krađom proda osobi koja ga je podstreknula na izvršenje krivičnog djela, na može mu se istovremeno staviti na teret izvršenje krivičnog djela nedopuštene trgovine iz članka 113. KZH u vezi s tim predmetima.

181 Okruženi sud u Varaždinu, Kv. 64/90 od 16. travnja 1990. (Pregled sudske prakse br. 47). Optuženik koji je sa svojom pastorkom uz upotrebu sile održavao spolne odnose koje je započeo prije nego je ona navršila četrnaest godina života, a zatim ih uz uporabu sile nastavio i poslije tog vremena, nije učinio u stjecaju krivična djela obljube s djetetom iz članka 87. stavka 3. KZH i silovanje iz članka 83. stavak 1. KZH, nego samo jedno krivično djelo obljube s djetetom iz članka 87. stavak 3. KZH. VSRH, IKž 745/90 od 26. veljače 1991. (Pregled sudske prakse br. 47). Učinitelj koji je prijetio oštećeniku da će ga ubiti i odmah zatim ga uhvatio za vrat i gurnuo tako da je pao na zemlju, nanijevši mu laku tjelesnu povredu, učinio je samo krivično djelo lake tjelesne povrede iz čl. 42. st. 1. KZH, a ne u realnom stjecaju i krivično djelo ugrožavanja sigurnosti iz čl. 51. st. 1. KZH. Iako prijetnja sama po sebi predstavlja krivično djelo iz čl. 51. st. 1. KZH, radi se o prethodnom nekažnjivom djelu koje je konzumirano krivičnim djelom iz čl. 42. st. 1. KZH, kao težim krivičnim djelom. Okružni sud u Bjelovaru, Kž 234/91 od 21. ožujka 1991. (Pregled sudske prakse br. 51). Kvalificirano ubojstvo iz koristoljublja iz čl. 35. st. 2. toč. 4. KZH konzumira krivično djelo krađe. Stoga je učinio krivično djelo ubojstva u pokušaju iz čl. 35. st. 2. toč. 4. KZH u svezi s čl. 19. st. 1. KZJ optuženik koji je pozvonio na vrata a kad mu je oštećenica otvorila vrata, uhvatio je za vrat i počeo gušiti, a zatim izvadio nož i zadao joj tri ubodnorezne rane na vratu koje su bile teške, a nakon toga uzeo dvije ženske torbice iz stana oštećenice i dao se u bijeg. VSRH, IKž 824/91 od 29. siječnja 1992. (Pregled sudske prakse br. 51). Optuženik koji je primjenom sile izvršio obljubu nad oštećenicom, a nedugo iza toga kad se oštećenica već obukla, ponovio obljubu primjenom sile, jer sve opisane radnje predstavljaju jedinstvenu prirodnu cjelinu, učinio je jedno krivično djelo silovanja iz čl. 83. st. 1. KZH, a ne dva takva krivična djela. VSRH, IKž853/91 od 25. veljače 1992. (Pregled sudske prakse br. 51). Optuženik koji je u razdoblju od 12 dana u 13 slučajeva na ulici prilazio prolaznicima i iznenadio i nasilno otimao im torbice koje su nosile u rukama ili imale obješene preko ramena, pa je s otetim torbicama bježao, a onda iz njih vadio i za sebe uzimao novac i druge vrijednosti a torbice s drugim sadržajem odbacivao učinio je jedno produljeno krivično djelo teške krađe i čl. 131. st. 1. toč. 2. KZH. VSRH, IKž687/91 od 10. prosinca 1991. (Pregled sudske prakse br. 51). Optuženik koji je oštećenika u njegovoj kući najprije izudarao štapom po glavi, oborivši ga na pod, a onda, u namjeri da ga liši života, ubacio u kuću dva kilograma

182 eksploziva "vitezit" s upaljenim sporogorećim štapinom, što je izazvalo eksploziju te usmrtilo oštećenika, a na kući izazvalo imovinsku štetu velikih razmjera, počinio je u stjecaju ubojstvo iz čl. 35. st. 1. KZH i teško djelo protiv opće sigurnosti iz čl. 162. st. 1. u vezi s čl. 153. st. 1. KZH. VSRH, IKž-198/92 od 22. svibnja 1992. (Pregled sudske prakse br. 52). Isključena je pravna konstrukcija jednoga produljenoga krivičnoga djela pokušaja teške tjelesne povrede kad je to krivično djelo počinjeno na štetu dviju različitih fizičkih osoba. VSRH, IKž 447/1991. od 17. prosinca 1992.g. (VSRH, Izbor odluka 1993.) Radi se o jednom produljenom krivičnom djelu dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom iz članka 146. stavak 1. KZRH (prije članka 153. st. 1.), a ne o dva takva krivična djela, kada je uz ostale bitne elemente toga djela utvrđeno da je optuženik istoga dana na istome mjestu u vremenskom razmaku od 20ak minuta u pijanom stanju ispalio prema cesti više hitaca iz pištolja, dok su se vozila kretala Jadranskom magistralom na potezu između Karlobaga i Senja. VSRH, I Kž 638/1992. od 18. veljače 1993. (VSRH, Izbor odluka 1993). Uz postojanje drugih sjedinjavajućih elemenata (jedinstveni umišljaj, istovrsnost radnji, vremenski kontinuitet, jedinstvo napadnutog objekta - društvena imovina) različitost mjesta izvršenja te rezličiti oštećenici nisu uvijek takav uvjet bez kojega ne bi bila moguća konstrukcija produljena krivičnog djela. VSRH, Kž 551/1984 do 8. kolovoza 1984. (VSRH, Izbor odluka 1/1996). Načelno nije isključena mogućnost, kraj postojanja drugih potrebnih sjedinjavajućih elemenata, konstrukcije produljenoga krivičnog djela krivotvorenja isprave u odnosu na štedne knjižice i u svim onim slučajevima kad se krivotvori u više štednih knjižica koje su izdali razni pravni subjekti. Takva je konstrukcija osnovana, u pravilu, u svim onim slučajevima gdje je to iz kriminalno-političkih razloga i sa stajališta životne ocjene cjelokupne djelatnosti opravdano. Pravno shvaćanje proširene sjednice Krivičnog odjela VSRH od 17. lipnja 1985. g. (VSRH, Izbor odluka 1/1996). Počinitelj koji oduzme pokretnu stvar u najmeri da njezinim prisvajanjem pribavi sebi protupravnu imovinsku korist, a oduzeta stvar je vatreno oružje (automatska puška), čije držanje građanima nije dopušteno, pa tu pušku drži u svojoj kući, čini u realnom stjecaju krivično djelo krađe iz čl. 125. st. 1. KZRH (odnosno taške krađe iz čl. 126. st. 1. KZRH) i krivično djelo nedopuštenog držanja oružja i eksplozivnih tvari iz čl. 203. st. 1. KZRH u smislu neovlaštenog držanja vatrenog oružja čije držanje građanima nije dopušteno. Županijski sud Bjelovar, Kž 553/1995. od 16. studenog 1995.g.

183 (VSRH, Izbor odluka 2/1996). Ako je optuženica počinila krivično djelo zlouporabe položaja i ovlaštenja tako da je, da bi uskratila redovno plaćanje poreza i doprinosa, prikazala da je u prodavaonici u kojoj je bila poslovođa, obavljala poslove studentica preko studentservisa, a ne suprug optuženice, koji je stvarno radio i koje je studentica predala novac preuzet u studentskom centru, a za izvršenje toga djela bilo je nužno ispostaviti sedam ugovora o obavljenim poslovima, u koje je optuženica unijela neistinite podatke i ovjerila ih potpisom i žigom svog poduzeća, tada je zlouporaba položaja izvršena upravo ispostavljanjem ugovora o obavljenom poslovima, zbog čega ili ovlaštenja iz članka 215. KZRH i krivičnog djela krivotvorenja službene isprave iz članka 221. stavak 1. KZRH, već samo o prividnom stjecaju ovih dvaju krivičnih djela u kojem je krivično djelo krivotvorenja službene isprave izgubilo svoju pravnu samostalnost i postalo dio radnje kojom su ostvareni elementi samo krivičnog djela iz članka 215 KZRH. Županijski sud u Bjelovaru, Kž-402/1997. od 4. prosinca 1997.g. Okrivljenik koji je pomoću lažne telefonske kartice obavljao telefonske razgovore iz javnih govornica s raznim osobama u drugim gradovima i državama, utrošivši na taj način 53800 impulsa, vlasništov HTP Bjelovar, čija je novčana vrijednost 11.082,00 kn, čini u realnom stjecaju krivično djelo krađe iz članka 125. stavak 1. OKZRH i krivično djelo krivotvorenja znakova za vrijednost iz članka 149. stavak 1. OKZRH. Upotreba lažne telefonske kartice na telefonskom automatu ne može se tretirati kao provaljivanje u tuđi zatvoreni prostor, zbog čeg takve radnje okrivljenika nemaju obilježja krivičnog djela teške krađe iz članka 126. stavak 1. točka 1. KZRH Županijski sud u Bjelovaru, Kv 496/1997 od 18. prosinca 1997.g. (VSRH, Izbor odluka 1/1998) Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da je optuženik ostvario dva kaznena djela, a ne jedno, u stjecaju, i to kazneno djelo teške krađe iz čl. 126. st. 1. KZRH i kaneno djelo povrede stražarske službe iz čl. 161. st. 1. OKZRH, kad je napustio stražarsku službu i sličnim ključem otvorio prostoriju financijske službe te iz platnih vrećica, u kojima je bio raspoređen novac za plaće, uzeo i za sebe zadržao iznos od 971,00 kn. "Suprotno shvaćanju žalitelja, provaljivanje u smislu čl. 126. st. 1. toč. 1. KZRH predstavlja svako otvaranje zatvorenog prostora ključem do kojeg je počinitelj neovlašteno došao u cilju izvršenja krađe. Dakako da pri tome nije potrebno oštećenje brave niti upotreba sile za svladavanjem većih prepreka da se dođe do stvari iz zatvorenog prostora, kao u konkretnom slučaju, kad je optuženik sličnim ključem, tj. ključem od vrata prijavnice, otključao zaključanu bravu na vratima prostorije financijske službe, a što sve uopće nije sporno. Isto tako posve je neutemeljeno stajalište da je optuženik ostvario bitna obilježja samo jednog kaznenog djela i to krađe, pa da počinjenje tog djela isključuje odgovornost za drugo kazneno djelo za koje je pobijanom presudom oglašen krivim. Neime, u ovom slučaju ne može biti govora o prividnom ili tzv. zakonskom, stjecaju, jer upravo kad bi se i radilo o jednoj radnji optuženika kojom je ostvareno samo kazneno djelo teške krađe, odnosno krađe, kako to smatra žalitelj, nema nikakve sumnje da je optuženik, kao vojna osoba, postupio protivno pravilima o stražarskoj službi propisanim u Uputama o stražarskoj službi Glavnog stožera Ministarstva obrane Republike Hrvatske, samim time što je, makar i za kratko vrijeme, dok je neovlašteno ušao u prostorije financijske službe, napustio stražarsko mjesto na prijavnici

184 zapovjedništva, gdje je trebao obavljati stražarsku službu, čime je stražarska služba objektivno bila teže ugrožena, Uz ovakvo stanje stvari ne ukazuje se opravdanim primjena samo jednog zakonskog propisa, kako to predlaže žalitelj, jer ostvarene kriminalne količine u ovom slučaju nisu jedna drugom isključene odnosno obuhvaćene, već je riječ o dva zasebna kaznena djela zbog kojih je sud prvog stupnja s pravom optuženika oglasio krivim." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 486/96, od 21. IV 1998. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1999.) Ne postoji stjecaj između kaznenog djela prijevare i krivotvorenja novca Optuženicima je stavljeno na teret da su lažnim novčanicama na sajmovima kupovali stoku i time počinili u stjecaju kaznena djela prijevare iz čl. 137. KZRH i krivotvorenja novca iz čl. 148. st. 1. OKZRH. Ne može postojati idealni stjecaj kaznenog djela krivotvorenja novca iz čl. 148. st. 1. OKZRH i kaznenog djela prijevare iz čl. 137. st. 2. KZRH, već se radi o tomu da je jednom radnjom ostvareno zakonsko biće dvaju kaznenih djela koja su u takvom međusobnom odnosu da se samo jedno od ostvarenih zakonskih bića može primijeniti, a drugo je isključeno, zato što je značajnije djelo – stavljanje u optjecaj krivotvorenog novca – potisnulo zakonsko biće kaznenog djela prijevare, koje je u konkretnom slučaju inkludirano u težem djelu, tj. kaznenom djelu stavljanja u optjecaj krivotvorenog novca iz čl. 148. st. 1. OKZRH i koje je omogućilo i olakšalo da se izvede kazneno djelo stavljanja u optjecaj krivotvorenih novčanica. Nije sporno ni u teoriji, a niti u sudskoj praksi, a to odgovara i samom pojmu prividnog stjecaja, da kazneno djelo prijevare u pravilu slijedi glavno djelo i služi kao način njegove realizacije. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 71/96, od 6. V 1999. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 2000.) Moguć je stjecaj između kaznenog djela iznude iz čl. 234. KZ i kaznenog djela lažnog predstavljanja iz čl. 328. KZ, jer kazneno djelo lažnog predstavljanja napada poseban zaštitni objekt, različit od zaštitnog objekta u kaznenom djelu iznude iz čl. 234. KZ. "Protivno izloženom shvaćanju osuđenika, moguć je stjecaj između kaznenog djela iznude iz čl. 234. KZ i kaznenog djela lažnog predstavljanja iz čl. 328. KZ, jer kazneno djelo lažnog predstavljanja napada poseban zaštitni objekt, različit od zaštitnog objekta u kaznenom djelu iznude iz čl. 234. KZ. Stoga kazneno djelo lažnog predstavljanja nije konzumirano kaznenim djelom iznude, već s tim kaznenim djelom u ovom slučaju stoji u idealnom stjecaju, s obzirom da su ostvarena zakonska obilježja i jednog i drugog kaznenog djela. Okolnost što jedno kazneno djelo prema drugom kaznenom djelu predstavlja sredstvo izvršenja, u ovom slučaju, s obzirom na način i okolnosti izvršenja kaznenih djela, također ne isključuje postojanje stjecaja, kako to pogrešno smatra osuđenik." Vrhovni sud Republike Hrvatske, III Kr 294/99, od 31. VIII 1999. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 2000.) Kad su optuženici platili kupljenu robu lažnim novcem, počinili su samo kazneno djelo krivotvorenja novca iz čl. 148. st. 1. OKZRH (sada čl. 274. st. 2. KZ) a ne i kazneno djelo prijevare iz čl. 137. st. 1. KZRH ( sada čl. 224. st. 1. KZ). "Nema stjecaja krivotvorenja novca i prijevare, optuženi su platili kupljenu robu lažnim novcem i time počinili samo kazneno djelo krivotvorenja novca, a ne i kazneno djelo prijevare. Naime, jedno zakonsko biće djela (krivotvorenje novca)

185 specijalna je vrsta drugog (prijevare), tako da specijalno djelo isključuje uvijek opće, ovo bez obzira na to je li specijalni propis blaži ili stroži. Kazneno djelo krivotvorenja novca doista u svome opisu ne sadrži sve elemente prijevare, ne spominje se namjera pribavljanja protupravne imovinske koristi, ali se određena namjera kod tog djela pretpostavlja, to djelo se redovito čini u namjeri pribavljanja protupravne koristi ili da se drugom nanese šteta, pa se može govoriti o prećutnom elementu djela. Namjera je kod toga djela prikrivena, ona je redovito popratna pojava krivotvorenja novca. Radi se, dakle, o isključenju jednog kaznenog propisa iz konkurencije za stjecaj, o isključenju prijevare, koja je obuhvaćena stvarno i pravno specijalnim kaznenim djelom krivotvorenja novca." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 321/97, od 12. IV 2000. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 2000.) Postoji stjecaj kaznenog djela rodoskrvnuća iz čl. 198. KZ i kaznenog djela spolnog odnošaja s djetetom ako je spolni odnos ili s njim izjednačena spolna radnja izvršena silom ili nad nemoćnom osobom ili ako je ostvarena kvalifikatorna okolnost (ako je djelo izvršeno na osobito okrutan ili osobito ponižavajući način ili ako je istom prigodom prema istoj žrtvi počinjeno više spolnih odnošaja ili s njim izjednačenih spolnih radnji od više počinitelja). Naime, kaznenim djelom iz čl. 192. st. 4. KZ nisu apsorbirani elementi kaznenog djela rodoskrvnuća iz čl. 198. KZ. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 411/01, od 6. III 2002. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2002.) Pogrešno je stajalište suda da je optuženik u realnom stjecaju počinio kazneno djelo prijetnje iz čl. 129. st. 2. KZ i teške tjelesne ozljede iz čl. 99. st. 1. KZ, time što je trčeći za oštećenikom, prijeteći da ga će ga srediti i da će ga zapamtiti, kada ga je sustigao prijetnju realizirao na način da je oštećenika uhvatio za leđa i snažno gurnuo na staklena balkonska vrata, pri čemu je ovaj zadobio tešku tjelesnu ozljedu. Radi se o prividnom stjecaju kaznenih djela po principu konzumpcije, jer je nepravo koje učinjeno izricanjem prijetnje u trenutku njene realizacije u cijelosti obuhvaćeno nepravom kaznenog djela tjelesne ozljede i u odnosu na to djelo predstavlja nekažnjivo prethodno djelo. Žs u Bjelovaru, Kž 370/01 od 31.1.2002. (VSRH, Izbor odluka 1/2003.) Moguć je realni stjecaj kaznenog djela zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ s kaznenim djelom prikrivanja protuzakonito dobivenog novca iz čl. 279. KZ, jer kazneno djelo iz čl. 279. KZ ne čini samo onaj koji je došao do novaca počinjenjem ovog djela, nego i onaj koji je prodajom droge iz čl. 173. st. 2. KZ stekao novac kojim je kupio predmete ili priskrbio prava tim novcem. "Kada iz činjenica koje su navedene u opisu djela pod toč. 3. optužnice osnovano proistječe, kao u ovom slučaju, osnovana sumnja da je okr. A.B. počinio i kazneno djelo prikrivanja protuzakonito dobivenog novca, tada vijeće iz čl. 20. st. 2. ZKP, rješavajući o prigovoru protiv optužnice, prema čl. 275. toč. 1. ZKP, ne može izvesti zaključak da kazneno djelo ne postoji. Naime, opt. A.B., kao počinitelj kaznenog djela zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ, prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, može ujedno biti i počinitelj kaznenog djela prikrivanja protuzakonito dobivenog novca iz čl. 279. st. 1. KZ, kako mu se optužnicom državnog odvjetnika stavlja na teret, jer se prema podacima u spisu radi o više radnji koje se javljaju kao dijelovi jedinstvenog plana počinitelja, između kojih postoji tzv. ciljna

186 povezanost, radi prodaje tvari koje su propisom proglašene opojnom drogom. U konkretnom slučaju, prema podacima u spisu, okr. A. B. osnovano je sumnjiv da je i dijelom novca dobivenim od neovlaštene prodaje droge, za što se tereti pod toč. 1. optužnice, kupio od fizičkih osoba dva automobila, sa ciljem da prikrije tzv. glavno kazneno djelo zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ, odnosno da bi tako prikrio pravi izvor protuzakonito dobivenog novca. Dakle, kazneno djelo prikrivanja protuzakonito dobivenog novca iz čl. 279. KZ može se počiniti i na način da počinitelj, kao fizička osoba, kupuje protuzakonito dobivenim novcem automobil od druge fizičke osobe, na što s pravom ukazuje državni odvjetnik u svojoj žalbi." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 860/02, od 5. XI 2002. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2003.) Optuženik je počinio kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz čl. 90. u vezi s čl. 33. st. 1. KZ, a ne kazneno djelo teške tjelesne ozljede u pokušaju iz čl. 99. st. 1. u vezi s čl. 33. st. 1. KZ, kad je utvrđeno da je optuženik više puta zamahivao s nožem u ruci prema vitalnim dijelovima tijela oštećenika koji je ovaj odbijanjem i izmicanjem uspješno otklanjao, tako da mu je zadao samo reznu ranu u predjelu lijeve strane lica. "Prema tomu, nasuprot žalbenim navodima, u postupku je nedvojbeno utvrđeno koju je, na koji način i kojim sredstvom oštećenik zadobio ozljedu, pa kako je sud prvog stupnja iz višestrukog zamahivanja optuženika s nožem u ruci prema vitalnim dijelovima tijela oštećenika koje je ovaj izmicanjem i odbijanjem udaraca rukom uspješno otklanjao, ispravno zaključio i o subjektivnom odnosu optuženika prema djelu, proizlazi da je činjenično stanje u ovom kaznenom predmetu potpuno i pravilno utvrđeno. Stoga provođenje rekonstrukcije događaja nije potrebno, bez obzira što je optuženik prema vlastitom viđenju stvari istu prikazao u etapama u vlastoručnoj skici priloženoj uz žalbu, kada ni za njega nije sporno mjesto događaja i nalazi se "na liniji koja je 40-50m"." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 10/03, od 3. IV 2003. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2003.) Pogrešno je pravno stajalište suda prvog stupnja da u konkureniciji kaznenih djela spolnog odnošaja s djetetom iz čl. 192. st. 3. KZ-a i rodoskvrnuća iz čl. 198. st. 3. KZ-a, za koja se optuženik tereti, predleži samo kazneno djelo iz čl. 198. st. 3. KZa, kao specijalno kazneno djelo u odnosu na opće kazneno djelo iz čl. 198. st. 3. KZ-a i da je u pitanju samo prividni idealni stjecaj. Iako se u konkretnom slučaju kao počinitelj javlja roditej kao krvni srodnik koji vrši spolni odnošaj sa svojim djetetom, ne radi se samo o jednom kaznenom djelu, već o dva kaznena djela učinjena u idealnom stjecaju. I pored toga što su oba kaznena djela iz iste glave Kaznenog zakona i što je u grupni i individualni objket zaštite idnetičan, jer se štite spolne slobode i spolna ćudoređa djece, zbog velike kriminalne količine i težine oba kaznena djela, a koje se reflektiraju u zapriječenim kaznama zatvora (od jedne do deset godina, odnosno od jedne do osam godina), nema prividnog stjecaja s aspekta specijaliteta, već se radi o idealnom stjecaju dva kaznena djela. Županijski sud u Koprivnici, Kžm-1/03 od 21. siječnja 2003. godine (Županijski sud u Koprivnici, Sudska praksa, knjiga 6/2004.) Kad bi kazneno djelo sadržavalo radnje koje po svom sadržaju ulaze u pomoćne radnje (davanje savjeta počinitelju da počini kazneno djelo) i radnje koje ulaze u pojam poticaja, to bi optuženik u istom djelu ostvario oba sudioništva te bi bio poticatelj i pomagatelj. Međutim, u takvom slučaju je isključen stjecaj pomaganja i poticanja.

187 Vrhovni sud Republike Hrvatske, III Kr-256/01 06.09.2001. (Kazneni zakon, autorski pročišćeni tekst, Inženjerski biro d.d. Zagreb, 2004.) Različitost oštećenika u pravilu ne daje osnovu za konstrukciju produljenoga krivičnog djela. U slučaju krivotvorenja dviju štednih knjižica različitih banaka i pored istovrsnosti radnji, postojanja vremenskog kontinuiteta te jedinstvenog umišljaja na pribavljanje pomoću toga protupravne imovinske koristi, nedostatak identiteta oštećenika bitan je element prijeko potreban za konstrukciju produljenoga krivičnog djela pa se zbog toga ne može isključiti njihov stjecaj. Ta djela životno i pravno ostaju dva samostalna, zasebna krivična djela iz člana 212. stav 2. KZH. VSH, I Kž-385/80 od 3. VI 1980. (Pregled sudske prakse br. 17 u godini 1980., Zagreb 1980.g.) Pogrešno je pravno stajalište da krivično djelo terorizma iz čl. 125. KZ SFRJ konzumira krivično djelo neprijateljske propagande pa da, prema tome, nije moguć stjecaj tih krivičnih djela. Identičnost, naime, krajnjih ciljeva što stoje u pozadini svake neprijateljske djelatnosti nipošto još ne dovodi do toga da netko, tko na više raznih, inače posebno kriminaliziranih načina izvršenja djela u zakonu, napada osnove socijalističkoga samoupravnoga uređenja i sigurnosti SFRJ, odgovara samo za jedno, i to najteže krivično djelo, a ne i za druga, ako se među njima ne radi o odnosu specijaliteta ili supsidijariteta. VSH, I Kž 1172/83 od 25. IV 1984. (Pregled sudske praske br. 25). Kad je sud utvrdio da je optuženik oštećenicu prisilio na obljubu i neposredno nakon toga ugurao joj u usta svoje spolovilo, ostvario je tako samo obilježja krivičnog djela silovanja iz čl. 83. KZH, a ne stjecaj toga krivičnog djela s krivičnim djelom bludne radnje iz čl. 89. KZH. VSH, I Kž 621/1985 od 5. rujna 1985. (Pregled sudske prakse br. 30). Kad je utvrđeno da je teška tjelesna povreda pri izvršenju krivičnog djela silovanja iz čl. 83. st. 1. KZH bila obuhvaćana umišljajem učinioca, postoji realni stjecaj toga krivičnog djela i krivičnog djela teške tjelesne povrede iz čl. 41. st. 1. KZH, a ne kvalificirani oblik osnovnog djela iz čl. 83. st. 2. KZH. VSH, I Kž 1257/1984. od 5. studenoga 1985. (Pregled sudske prakse br. 30). Moguć je idealni stjecaj između kaznenog djela protiv opće sigurnosti i kaznenog djela ubojstva ili teške tjelesne ozljede. To je uzeo VSRH, u odluci Kž899/90 od 23. listopada 1991., u kojoj navodi da je subjektivan odnos počinitelja prema djelu odlučna činjenica, bez obzira na to radi li se o umišljaju ili nehatu, a odlučne su i činjenice koje predstavljaju obilježje kaznenog djela. Kaznena djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine karakterizira (između ostalog) da se kod poduzimanja radnje, odnosno korištenja sredstava, po pravilu, oslobađa energija koja se više ne može kontrolirati i da se time izaziva opasnost za individualno neodređeni broj osoba, odnosno individualno neodređenu imovinu. Između teškog kaznenog djela protiv opće

188 sigurnosti moguć je idealni stjecaj s drugim kaznenim djelima, kao što je npr. teška tjelesna ozljeda ili ubojstvo. Radi se o stjecaju, a ne o obliku prividnom stjecaju na osnovi konsumpcije kad je utvrđeno da se ne radi o slučaju da je neka djelatnost koja čini obilježje nekog drugog kaznenog djela samo prethodila onoj drugoj, glavnoj djelatnosti. Naime, radi se o slučaju da su obje djelatnosti posve samostalne i ona prva, koja čini obilježje kaznenog djela pronevjere, učinjena je prije i neovisno o onoj drugoj koja čini obilježje kaznenog djela krivotvorenja službene isprave, koja pak optuženici nije poslužila da pomoću nje ostvari onu glavnu djelatnost nego ga tu glavnu djelatnost prikrije. Stoga nema ni govora o tome da je djelatnost (krivotvorenje službene isprave) konzumirana kaznenim djelom pronevjere. (Kao u odluci VSH, Kž-977/85 od 25. ožujka 1987.) Utvrđeno je, naime, da je optuženik upotrijebio silu, da oštećenicu prisili na obljubu, te da je između ostalog još i snažnim zavrtanjem palca desne ruke oštećenice, oštećenici s namjerom zadao tešku tjelesnu ozljedu (prijelom prvoga članka palca desne ruke). Time je ostvario sva zakonska obilježja kaznenog djela teške tjelesne ozljede. Stoga postoji stjecaj kaznenog djela slivanja i teške tjelesne ozljede. O kvalificiranim silovanju moglo bi se raditi samo u slučaju da je počinitelj u odnosu na težu posljedicu postupao iz nehata. (Kao u odluci VSH, Kž-1257/84 od 5. studenoga 1985.) Radi se o realnom stjecaju kaznenog djela krađe i prijevare, kada je počinitelj na temelju tuđe kreditne kartice, koju je prije toga ukrao, kupio robu, kao je navedeno u odluci VSH, Kž-1002/87 od 10. ožujka 1988., u kojoj stoji da nije osnovana žalba optuženika u kojoj se ističe da se radi o prividnom stjecaju između tih dvaju djela. Takvo pravno shvaćanje potkrepljuje se u žalbi isticanjem sudske prakse u vezi s prisvajanjem potvrde o predaji robe na čišćenje u kemijsku čistionicu, bianco-čekova i drugih isprava pri počinjenju kaznenog djela krađe. Međutim, u tim slučajevima radi se o vrsti vrijednosnih papira na donositelja, tzv. legitimacijskim papirima, koji inkorporiraju u sebi neko imovinsko pravo. Pa ako počinitelj kaznenog djela krađe, u kojoj su prisvojeni i takvi vrijednosni papiri, takav vrijednosni papir i realizira, razumljivo je da će se raditi o jedinstvenoj namjeri pribavljanja protupravne imovinske koristi, tj. ne samo realizacijom vrijednosnih papira nego i prisvajanjem ostalih predmeta pri počinjenju kaznenog djela krađe. S druge strane kartica American expressa ne inkorporira u sebi nikakvo imovinsko pravo nego služi samo za kupovinu robe na kredit, i to u korist osobe označe poimenično na toj kartici. Kad se prema tome, optuženik pri kupovini robe u Austriji poslužio karticom American ekpressa na ime oštećenika, doveo je u zabludu prodavače koji do određenog iznosa nisu trebali provjeravati osobnu iskaznicu vlasnika kartice. Ostvario je stoga kupovinom robe na tuđu karticu sva bitna obilježja samostalnog kaznenog djela prijevare. Kad je osuđenica neovlašteno potpisala vlasnika računa na njegovim čekovima i takvim čekovima platila robu koju je kupila za sebe, počinila je u stjecaju kazneno djelo prijevare i krivotvorenja isprave. Okolnost što jedno kazneno djelo stoji prema drugom u odnosu sredstava prema cilju, ne isključuje stjecaj ako se tim djelima zaštićuju različita pravna dobra, pogotovo ako je za oba djela propisana ista kazna. (Kao u odluci VSH, Kzz-13/90 od 30. kolovoza 1990.) Optuženik je oštećenika u njegovoj kući najprije izudarao štapom po glavi, srušio na pod, a onda, u namjeri da ga ubije, ubacio je u kuću dva kilograma eksploziva «vitezit» s upaljenim sporogorećim štapinom. To je izazvalo eksploziju te usmrtio oštećenika, a na kući izazvalo imovinsku štetu velikih razmjera. Optuženik je počinio u

189 stjecaju ubojstvo i teško djelo protiv opće sigurnosti. (Kao u odluci VSRH, Kž-198/92 od 22. svibnja 1992.) Slučajevi u kojima je sud zaključio da se ne radi o pravnom stjecaju, nego se radi o nekom od oblika prividnog stjecaja: a) Zbog odnosa specijaliteta, isključen je stjecaj između kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti i kaznenog djela krivotvorenja službene isprave. (Kao u odluci Okruženoga suda u Zagrebu, Kž-3303/83 od 28. veljače 1984.) b) Počinitelj koji je prijetio oštećeniku da će ga ubiti i odmah zatim ga uhvatio za vrat i gurnuo tako da je pao na zemlju, nanijevši mu lake tjelesne ozljede, a ne u realnom stjecaju i kazneno djelo ugrožavanja sigurnosti. Iako prijetnja sama po sebi predstavlja kazneno djelo, radi se o prethodnom nekažnjivom djelu koje je konzumirano kaznenim djelom lake tjelesne ozljede, kao težim kaznenim djelom. (Kao u odluci Okružnoga suda u Bjelovaru, Kž-234/91 od 21. ožujka 1991.) c) Kazneno djelo bludne radnje konzumirano je kaznenim djelom silovanja. Naime, kad je sud prvoga stupnja uzeo da čin optuženika u kaznenopravnom pogledu predstavlja dva samostalna kaznena djela – bludne radnje i silovanja – povrijedio je zakon na štetu optuženika; kazneno djelo bludne radnje počinjeno je u tijeku istog događaja, prema istoj oštećenici, pa je konzumirano djelom silovanja. (Kao u odluci VSH, Kž621/85 od 5. rujna 1985.) d) Kad počinitelj kaznenog djela krađe predmete prisvojene krađom proda osobi koja ga je potaknula na počinjenje kaznenog djela, ne može mu se staviti na teret kazneno djelo nedopuštene trgovine u vezi s tim predmetima. (Kao u odluci Okružnoga suda u Varaždinu, Kv-64/90 od 16. travnja 1990.) e) Optuženik koji je sa svojom pastorkom uz upotrebu sile održavao spolne odnose koje je započeo prije nego je ona navršila 14 godina života, a zatim ih uz upotrebu sile nastavio i poslije toga vremena, nije počinio u stjecaju kazneno djelo obljube s djetetom. (Kao u odluci VSRH, Kž-745/90 od 26. veljače 1991.) f) Sud prvoga stupnja oglasio je krivim optuženika zbog kaznenog djela krivotvorenja novca i prijevare (optuženik je novac za koji je znao da je lažan stavio u opticaj), iako se u konkretnom slučaju radi o tzv. prividnom stjecaju kaznenih djela. Prividni stjecaj postoji onda kad se jedno ili više djela može supsumirati pod više zakonskih opisa, a ipak stjecaja nema, jer dolazi primjena samo jednog zakonskog opisa kaznenog djela, koji isključuje primjenu ostalih zakonskih opisa, čiji su elementi također utvrđeni, ili drukčije rečeno: o isključenju jednog kaznenog propisa iz konkurencije za stjecaj, radit će se samo onda kad se u jednom kaznenom propisu veću potpunosti iscrpljuje nepravo danog događaja, ako se u njemu u potpunosti iscrpljuje kriminalno značenje dane situacije, vodeći brigu i o dobrima koja su povrijeđena i o sadržaju volje počinitelja, a što je upravo konkretni slučaj. (Kao u odluci VSRH, Kž-498/92 od 10. prosinca 1992.) g) Ne radi se o stjecaju kod optuženik koji je primjenom sile počinio obljubu nad oštećenicom, a nedugo nakon toga, kad se oštećenica već obukla, ponovio obljubu primjenom sile. Naime, sve opisane radnje predstavljaju jedinstvenu prirodnu cjelinu, pa je počinio jedno kazneno djelo silovanja, a ne dva takva kaznena djela. (Kao u odluci BSRH, Kž-853/91 od 25. veljače 1992.) h) Kvalificirano ubojstvo iz koristoljublja konzumira krivično djelo krađe. Stoga je učinio samo krivično djelo ubojstva u pokušaju iz čl. 35. st. 2.

190 toče. 4. KZH u svezi s čl. KZJ optuženik koji je pozvonio na vrata, a kad mu je oštećenica otvorila vrata, uhvatio je za vrat i počeo gušiti. Zatim je izvadio nož i zadao joj tri ubodnorezne rane na vratu koje su bile teške, a nakon toga je uzeo dvije ženske torbice iz stana oštećenice i dao se u bijeg. (VSRH, Kž-824/91 od 29. siječnja 1992., Naša zakonitost, Pregled sudske prakse, br. 51/92). i) Žalbeni navod javnoga tužitelja da nije isključen, po pravilnoj primjeni zakona, stjecaj krivičnog djela obljube s djetetom i rodoskvrnuća je osnovan. Međutim, uzimajući u obzir visine propisanih kazni u zakonu za ta djela u konkretnom slučaju., ne javlja se potreba za utvrđenje posebne kazne za krivično djelo rodoskvrnuća, jer se izrečenom kaznom za prvo djelo u dovoljnoj mjeri pokriva ukupna kriminalna djelatnost optuženika, konsumpcija uslijed inkluzije, manje u veću kriminalnu količinu. (Kao u odluci VSRH, Kž-622/84 od 4. rujna 1984.) Nije isključen realni stjecaj kaznenog djela prijevare iz čl. 142. KZH i posebnog slučaja krivotvorenja isprave iz čl. 213. st. 3. KZH kada učinilac neovlašteno uzme tuđe čekove i iskaznicu tekućeg računa, potpiše vlasnika tog računa, a zatim takvim čekom, prešućujući te činjenice, ishodi za sebe, a na teret vlasnika tekućeg računa, plaćanje kupljene robe. Kako jedno djelo prema drugome stoji u odnosu sredstva prema cilju, ne isključuje se postojanje stjecaja. (Pravno shvaćanje sjednice Krivičnog djela VSH, od 15. veljače 1990.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) Moguć je realni stjecaj kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. i djela iz čl. 312. st. 2. KZ Kad je prvostupanjski sud utvrdio da je optuženica radeći u banci kao samostalni likvidator – blagajnik u više navrata štedne uloge štediša ostavila kao štednju po viđenju, te bez znanja i odobrenja ispunjavanjem listića o prodaji (podizanju) novca, koje je vlastoručno sačinila i na kojima je potpisala štediše te ih ovjerila pečatom banke, u više navrata za sebe podigla i zadržala više desetaka tisuća DEM, pravilno je djelatnost optuženice pravno označio kao kaznena djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4. i krivotvorenja službene isprave iz čl. 312. st. 2. KZ počinjena u realnom stjecaju. "Neosnovan je i žalbeni prigovor prividnog stjecaja, jer kada dva kaznena djela kao u konkretnom slučaju, stoje u odnosu sredstva prema cilju, nesporno je i u teoriji i praksi da se radi o dvije samostalne količine i realnom stjecaju kaznenih djela. Stoga je u konkretnom slučaju, na pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenjen i kazneni zakon kada je sud u postupanju optužnice opisanom u izreci, našao, uz obilježja kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4. KZ još i elemente kaznenog djela krivotvorenja službene isprave iz čl. 312. st. 2. KZ. Nema sumnje, da je optuženica kao službena osoba izdavala dokumente koji imaju svojstvo službene isprave i u njima unijela neistinite podatke, bilo o prodaji (podizanju) novca odnosno, deviza od strane štediša, kako je to opisano u radnji pod a) izreke prvostupanjske presude, na kojima je potpisala klijente kao da su oni tu radnju izvršili, bilo o promjeni statusa štednje i roka oročenja štednje, bez obzira što ih nije vlastoručno potpisala, kada na istima, jer su izdani u kompjuterskom sistemu, postoji njezina šifrirana oznaka, a i njezin paraf, što kod klasičnog knjigovodstva zamjenjuje potpis kao identifikaciju službene osobe." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 744/00, od 13. IX 2001. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2001.)

191 Posjedovanje opojne droge radi prodaje iz čl. 173. st. 2. KZ, po prirodi stvari predstavlja prethodni stadij drugog oblika ovog istovrsnog kaznenog djela – neovlaštene prodaje opojnih droga (čl. 173. st. 2. KZ), pa stoga nema stjecaja tih kaznenih djela, već djelatnost optuženika treba označiti kao jedno produljeno kazneno djelo u smislu čl. 61. KZ. "Kaznena djela za koja je optuženik proglašen krivim, iako predstavljaju dva različita oblika istovrsnog kaznenog djela, prema svom osnovnom sadržaju, s obzirom na način počinjenja, njihovu vremensku povezanost i druge stvarne okolnosti što ih povezuju, te posebno s obzirom da oblik kaznenog djela posjedovanja opojne droge radi prodaje, po prirodi stvari predstavlja prethodni stadij drugog oblika istovrsnog kaznenog djela – neovlaštene prodaje opojnih droga, u konkretnom slučaju inkriminirana djelatnost optuženika, prema pravilima svakodnevnog života predstavlja prirodno jedinstvo, odnosno jedinstvenu cjelinu. Stoga u ovom slučaju nema stjecaja tih kaznenih djela, već djelatnost optuženika opisanu pod toč. 1. i 2. izreke prvostupanjske presude treba tretirati kao jedno produljeno kazneno djelo u skladu s odredbom čl. 61. st. 2. i 3. KZ." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 863/01, od 26. II 2002. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2002.) Stjecaj – nije moguć stjecaj kaznenog djela iz čl. 333. st. 1. i djela iz čl. 177. st. 2. KZ Nije moguć stjecaj kaznenog djela udruživanja za počinjenje kaznenih djela iz čl. 333. st. 1. KZ i kaznenog djela protuzakonitog prebacivanja osoba preko državne granice iz čl. 177. st. 2. KZ, jer je kog kaznenog djela iz čl. 177. st. 2. KZ propisana kao kvalifikatorna okolnost da je to djelo počinjeno u sastavu grupe, a kod kaznenog djlea iz čl. 333. st. 1. KZ također da se propisuje da to djelo čini onaj počinitelj koji organizira grupu ljudi za počinjenje kaznenih djela. Kad bi se omogućilo stjecaj ovih djela, onda bi to značilo da bi počinitelj dva puta odgovarao za istu okolnost. «Obrazlažući žalbu žalitelj, u prilog stavu da okrivljene u konkretnom slučaju treba teretiti i za kazneno djelo udruživanja za počinjenje kaznenih djela iz čl. 333. st. 1. KZ jer da je kazneno djelo iz čl. 33. KZ potpuno neovisno od kaznenih djela koja su proizašla iz djelatnosti organizirane grupe ljudi, jer se radi o različitim kriminalnnim količinama sa različitim zaštitnim dobrima, jer se kod kaznenog djela iz čl. 333. KZ štiti javni red, a kod kaznenog djela protuzakonitog prebacivanja osoba preko državne granice, iz čl. 177. KZ vrijednost zaštićene međunarodnim pravom. Također da i krimanalno politički razlozi upućuju na ovakvo stanovište, te smatra da se radi o realnom stjecaju ova dva kaznena djela. Protivno žalbenim navodima i razmišljanju žalitelja, prema ranije zauzetom pravnom shvaćanju. Vrhovni sud Republike Hrvatske kao sud drugog stupnja, ocjenjuje da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda u toč. II. I IV. Pobijanog rješenja, te da se u konkretnom slučaju radi samo o kaznenom djelu iz čl. 177. st. 2. KZ, a ne o stjecaju ovog kaznenog djela i kaznenog djela iz čl. 333. st. 1. KZ. Naime, u slučaju kad je propisana kao kvalifikatorna okolnost da je kazneno djelo iz čl. 177. st. 2. KZ počinjeno u sastavu grupe, kao što je ovdje slučaj, onda nije moguć stjecaj ovog kaznenog djela sa kvalifikatornom okolnošću s kaznenim djelom udruživanja za počinjenje kaznenih djela iz čl. 333. st. 1. KZ, kojom se, također propisuje da to djelo čini onaj počinitelj koji organizira grupu ljudi ili na drugi način povezuje u zajedničko djelovanje tri ili više osoba koja ima za cilj počinjenje kaznenih djela za koja se prema zakonu može izreći tri godine zatvora ili teža kazna, odnosno da je počinitelj pripadnik te grupe. Naime, ako bi se u konkretnom slučaju uzeo da je

192 stjecaj moguć, onda bi to značilo da počinitelj dva puta odgovara za istu okolnost da je djelo počinjeno u sastavu grupe.» Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 1050/03, od 11. XII. 2003. (Ing registar, Pregled sudske prakse, 2004.) Pobijanom presudom oglašen je krivim optuženik M. J. zbog kaznenog djela pokušaja silovanja iz čl. 188. st. 1. u svezi s čl. 33. st. 1. KZ, opisanog pod toče. 1. izreke presude za koje mu je utvrđena pojedinačna kazna zatvora od osam godina, te kaznenog djela ubojstva iz čl. 91. st. 6. KZ, opisanoga pod toč. 2. izreke iste presude, za koje mu je utvrđena pojedinačna kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od 25 godina, te je uz primjenu propisa o stjecaju osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 25 godina. (Kao u odluci VSRH, Kž-450/99 od 25. kolovoza 1999.) Trebalo je uvažiti žalbu javnog tužioca zbog odluke o kazni, ne samo izricanjem strože kazne u cjelini već i utvrđivanjem novih pojedinačnih kazni u skladu s izvršenom procjenom društvene opasnosti i težine pojedinih učinjenih djela, tj. u zavisnosti od toga na koji su način, kad i s kakvom visinom štete učinjena pojedina djela u stjecaju, a napose i je li kod pojedinih djela došlo do djelomičnog obeštećenja oštećenih osoba, pronalaskom i vraćanjem oduzetih stvari. Pravilan postupak odmjeravanja kazne za krivična djela učinjena u realnom stjecaju prema sistemu asperacije (čl. 48. st. 2. t. 3. KZ SFRJ), naime, podrazumijeva utvrđivanje pojedinih kazni, tako da postoji odgovarajući realan razmjer između društvene opasnosti svakog pojedinačnog krivičnog djela u skladu s općim pravilima o odmjeravanju kazne (član 41. st. 1. i 2. KZ SFRJ). VSH, I Kž 972/82 od 12. I 1983. (Pregled sudske prakse br. 22). Ako je počinitelju za jedno kazneno djelo u stjecaju utvrđena kazna zatvora, a za drugo kazna dugotrajnog zatvora, prema čl. 60. st. 2.a Kaznenog zakona izrečena jedinstvena kazna jednaka je utvrđenoj kazni dugotrajnog zatvora. VSRH, I Kž-450/99-3 od 25. 8. 1999. i I Kž-732/99-3 od 2. 2. 2000. (Županijski sud u Zagrebu, K-230/98). Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, Vol. 11. – Broj 1/2004. 44. PRODULJENO KAZNENO DJELO Članak 61. Optuženici koji su u razdoblju od šesnaest dana provalili u šest prodavaonica raznih poduzeća u Splitu učinili su jedno produljeno krivično djelo teške krađe iz čl. 131. st. 1. t. 1. KZH. VSRH, IKž-349/91 od 14. siječnja 1992. (Pregled sudske prakse br. 52). Optuženici koji su u razdoblju od pet dana na raznim mjestima izvršili četiri razbojništva prema raznim osobama, učinili su četiri krivična djela razbojništva u stjecaju, a ne jedno produljeno krivično djelo razbojništva. U pitanju su četiri odvojene radnje koje su izvršene na različitim mjestima, u različito vrijeme i na štetu različitih oštećenika.

193 VSRH, IKž-100/92 od 22. travnja 1992. (Pregled sudske prakse br. 52). Optuženik koji je u siječnju 1983. silovao svoju kćer, a onda sve do 30. studenoga 1990. vršio spolne akte s njom koristeći njezin strah i uplašenost i prijeteći joj da će ubiti nju, majku i sebe, ako što kaže majci, učinio je jedno krivično djelo obljube s djetetom iz čl. 87. st. 3. KZH /jer je kćerka kod prvog silovanja bila stara dvanaest godina/ u stjecaju s krivičnim djelom rodoskvrnuća iz čl. 97. KZH. VSRH, IKž-146/92 od 20. svibnja 1992. (Pregled sudske prakse br. 52). Radi se o produljenom kaznenom djelu pronevjere, u čiji prilog govore okolnsoti da je i jednim i drugim djelom oštećena ista radna organizacija «Drvoambalaža», a uz navedeno, ona počinjena su u kratkom vremenskom razdoblju od jedan mjesec i dvadeset dana, a jedino je kazneno pravno svojstvo optuženika kao odgovorne osobe bilo različito, jedno jdleo počinio je kao blagajnik, a drugo kao direktor računovodstvenog sektora (VSRH, Kž-297/91) od 24. veljače 1993.). Optuženik je kazneno djelo počinio na istom parkiralištu na Šalati, nasilno otvarajući vrata dvaju automobila u kratkom vremenskom razmaku, koliko mu je trebalo da dođe od prvog do drugog, što pokazuje da su njegove radnje bile obuhvaćene jedinstvenom namjerom zbog čega je opravdana primjena instituta produljenog kaznenog djela (Kao u odluci Kž-3511/82 od 8. veljače 1983. Okružni sud Zagreb). Apslolutna zastara računa se odvojeno za svaku radnju koja ulazi u sastav produljenog djela, kako je navedeno u presudi VSH, Kž-658/79 od 12. veljače 1980. u kojoj stoji: «Nastupa zastara krivičnog gonjenja za one radnje izvršenja produljenog kaznenog krivičnog djela za koje je proteklo vrijeme apsolutne zastare.» Moguća je konstrukcija produljenog kaznenog djela krivotvorenja isprava, kako je naveo VSRH, u pravnom shvaćanju proširene sjednice Kaznenog odjela od 17. lipnja 1985. gdje stoji da načelno nije isključena mogućnost uz postojanje drugih potrebnih sjedinjavajućih elemenata, konstrukcija produljenog kaznenog djela krivotvorenja isprave u odnosu na štedne knjižice i u svim onim slučajevima kad se krivotvori u više štednih knjižica koje su izdali razni pravni subjekti. Takva je konstrukcija osnovana, u pravilnu u svim onim slučajevima gdje je to pri ocjeni cjelokupne djelatnosti opravdano. Optuženik koji je od 12 dana u 13 slučajeva na ulici prilazio prolaznicima te im iznenada i nasilno otimao torbice, koje su nosile u rukama ili imale obješene preko ramena, pa je s otetim torbicama bježao, a onda iz njih vadio i za sebe uzimao novac i druge vrijednosti, a torbice s preostalim sadržajem odbacivao, počinio je produljeno kazneno djelo teške krađe (Kao u odluci VSRh, Kž-687/91 od 10. prosinca 1991.) Moguća je konstrukcija produljena kaznenog djela primanja mita, kako je navedeno u odluci VSH, Kr-222/86 od 18. lipnja 1986. u kojoj stoji da je u pravu osuđenik koji u zahtjevu navodi da je njegovu djelatnost trebalo pravno označiti kao jedno produljeno kazneno djelo primanja mita. Očito je, naime da u svim slučajevima prileži istovrsna djelatnost, isti obil krivnje, iskorištavanje istog odnosa, jedinstvo prostora povrijeđenog pravnoga dobra, a kako su djela počinjena u razdoblju od četiri do šest mjeseci postoji i vremenski kontinuitet. Okolnost, pak da je optuženik tražio

194 novac od raznih osoba, nije zbog prirode tog kaznenog djela u konkretnom slučaju relevantna. Optuženici koji su u 16 dana provalili u šest prodavaonica raznih poduzeća u Splitu, počinili su jedno produljeno kazneno djelo teške krađe (Kao u odluci VSRH, Kž-349/91 od 14. siječnja 1992.) Optuženik je, naime, u kratkom vremenu od oko 25 minuta na dijelu Jadranske magistrale između Karlobaga i Senja u alkoholiziranom stanju zaustavljao više vozila, a kad se vozač specijalnog vozila HTP iz R. (djelo iz toč. I. izreke presude suda prvog stupnja) i vozačica osobnog vozila (djelo iz toč. II. izreke presude, suda prvog stupnja) nisu zaustavili tri puta je pucao iz automatske puške, odnosno pištolja – prvi put u zrak, a zatim u karoseriju specijalnog vozila, a u međuvremenu i u smjeru osobnog automobila. Ovakvim ponašanjem optuženika kojim je on izazvao opasnost za život i tijelo vozača i osova u tim vozilima, predstavlja po ocjeni ovog Vrhovnog suda stvarnu i pravnu cjelinu, pa to ponašanje ispravnom primjenom Krivičnog zakona treba kvalificirati kao jedno produljeno krivično djelo iz čl. 146. stavak 1. KZRH (Kao u odluci VSRH, Kž-638/92. od 18. veljače 1993.) Kod produljenog krivičnog djela utaje poreza ili doprinosa iz čl. 119. KZH, što treba obuhvatiti kontinuirano utajivanje poreza i doprinosa tijekom više uzastopnih godina, utaja poreza u svakoj od tih godina mora, sama za sebe, sadržajno obuhvatiti sva bitna obilježja toga krivičnog djela, pa tako između ostalog i uvjet da je izbjegavana obveza plaćanja poreza u svakoj godini veća od deset tisuća dinara (Kao u odluci VSH, Kž 2067/77 od 2. kolovoza 1978.). Prema ocjeni ovoga suda ispravno je prvostupanjski sud okrivljenicu oglasio krivom za jedno kazneno djelo iz čl. 224. st. 1. KZ. Naime, okr. V.M. počinila je navedena kaznena djela u razdoblju od pet mjeseci, dakle postoji i vremenski kontinuitet i vremenska povezanost. Razmatrajući način počinjenja, što je također jedan od uvjeta da bi došlo do produljenog kaznenog djela, treba istaknuti da je okrivljenica doista na istovjetan način pristupila svim oštećenicima, te je na isti način dolazila do protupravne imovinske koristi. Prema tome, u konkretnom slučaju radi se o više istovrsnih i ponovljenih radnji, koje se s obzirom na sve ujedinjavajuće čimbenike, spajaju u jedno kazneno djelo (Kao u odluci Županijskog suda Zagreb, Kž-40/99 o d23. ožujka 1999.) Slučajevi u kojima sud nije pronašao elemente postojanja produljenog kaznenog djela: Optuženik je radnju pod toč. 1. izreke presude izvršio u jednom tramvaju i na štetu jedne osobe, a zatim je nakon određenog vremena ušao u drugi tramvaj i izvršio radnju pod toč. 2. izreke presude na štetu druge osobe. Dakle, optuženik je počinio dvije džepne krađe u različitim prostorima, u različito vrijeme, na različit način i pod različitim okolnostima, te prema različitim oštećenicima. Unatoč tome što su oba djela istovrsna i počinjena u relativno kratkom vremenskom razmaku, u ovom slučaju nedostaju potrebni ujedinjavajući elementi koji bi dopuštali da se takva kriminalna djelatnost optuženika tretira kao jedno produljeno kazneno djelo. (Kao u odluci Kž276/86 od 25. veljače 1986. Okružni sud Zagreb). Iz više kaznenih djela sitne krađe, prijevare ili utaje ne može se konstruirati produljeno kazneno djelo krađe, prijevare ili utaje zbrajanjem iznosa pribavljene koristi iz pojedinih sitnih krađa. A ako se radi o djelima počinjenim u određenom vremenskom kontinuitetu da predstavljaju jednu prirodnu cjelinu, radit će se o produljenom

195 kaznenom djelu sitne krađe, prijevare ili utaje (Zaključci savjetovanja u Splitu od 18. svibnja 1988. Pregled sudske prakse» N.Z. br. 40/89). Da bi više djela činilo jedno produljeno kazneno djelo potrebno je da se radi o jedinstvenoj namjeri, vremenskom kontinuitetu i da ja oštećena ista osoba. U konkretnom slučaju ne samo da se ne radi o istom oštećenom, već nema ni jedinstvene namjere ni vremenskog kontinuiteta. Za jedinstvenu namjeru potrebno je da počinitelj unaprijed ima predodžbu, barem o bitnim elementima, o svojoj djelatnosti i njenom ukupnom rezultatu. Optuženica takvu predstavu unaprijed nije imala, a objektivno i nije mogla imati, jer pri ulasku u stanove nije mogla znati da li će zateći samo djecu ili odrasle osobe, pa hoće li djelo uopće moći ostvariti ili ne. Konačno, i vremenski razmak između pojedinih djela je i po 20 dana, što se ne može smatrati vremenskim kontinuitetom koji opravdava konstrukciju produljenog djela (Kao u odluci VSH, Kž611/87 od 2. ožujka 1989.) Optuženici koji su u razdoblju od pet dana na raznim mjestima počinili četiri razbojništva prema raznim osobama, počinili su četiri kaznena djela razbojništva u stjecaju, a ne jedno produljeno kazneno djelo razbojništva. Radi se o četiri odvojene radnje koje su počinjene na različitom mjestima, u različito vrijeme i na štetu različitih oštećenih (Kao u odluci VSRH, Kž-100/92 od 22. travnja 1992.). Ne može se primijeniti pravna konstrukcija produljenog krivičnog djela teške tjelesne povrede kad je to djelo počinjeno na štetu dvije različite fizičke osobe, zbog prirode ovih krivčnih djela i vrijednosti koja se zakonom zaštićuje (Kao u odluci VSRH, Kž-447/91 od 17. prosinca 1992.). Naime, kako se u konkretnom slučaju ne radi samo o napadu na imovinu nego ujedno i o napadu na dvije različite osobe, odlučna je okolnost da se radi o napadu na osobne vrijednosti (život i tijelo) i to dvije različite osobe, pa uslijed toga ne postoje u ovom slučaju uvjeti za konstrukciju krivičnog djela. Trebalo je stova uvažavanjem žalbe državnog odvjetnika preinačiti presudu suda prvoga stupnja u pravno oznaci djela i izreći da je optuženik djelima pod toč. 1. i 2. izreke pobijane presude ostvario dva krivična djela razbojništva (Kao u odluci VSRH, Kž-1126/93 od 9. veljače 1994.). Krivično djelo prijevare počinjeno na štetu Diners cluba neplaćanjem robe i usluga u zemlji i inozemstvu ne čini jedno produljeno djelo s više drugih počinjenih prijevara na štetu banke. «Nikakvih sjedinjavajućih elemenata nema između krivičnih djela po toč. 5 do uključivo 8. (tzv. kreditne prevare na štetu banke) i krivičnog djela pod toč. 9. izreke pobijane presude, koje potanje djelo (toč. 9.) je počinjeno prvenstveno na štetu druge radne organizacije (Diners club»), a osim toga, ono je samo po sebi jedno produljeno djelo, jer se sastoji od niza istovrsnih štetnih radnji na štetu iste organizacije, korištenjem istog odnosa, tj. tzv. kreditne kartice» (Zbirka odluka VSRH, iz čl. 1994. i odluka VSRH, Kž-401/90 od 16. rujna 1993.). Krivično djelo poticanja na zlouporabu položaja ili ovlaštenja iz koristoljublja različito je po svojoj pravnoj prirodi od krivičnog djela prijevare, pa takva djela, koja dakle nisu istovrsna ne mogu ulaziti u sastav produljenog krivičnog djela (Kao u odluci VSRH, Kž-401/90 od 16. rujna 1993.) Ne radi se o produljenom kaznenom djelu drske krađe kad je utvrđeno da se okrivljenica nekim oštećenicima predstavljala kao medicinska sestra, a nekima kao

196 socijalna radnica. Nijedno djelo nije počinjeno na istovjetan način, nije postojala ni prostorna ni vremenska povezanost, okrivljenica je mijenjala mjesto počinjenja djela, tražila je nove lokacije i nove oštećenice, a treba uzeti u obzir i to da su djela počinjena unutar 45 dana, pa se u konkretnom slučaju radi o stjecaju sedam kaznenih djela drske krađe (Kao u odluci Županijskog suda Zagreb, Kž-681/97 od 22. srpnja 1997.). Neprihvatljive su tvrdnje optuženika da bi se ovdje radilo o produljenom djelu. Sva djela prijevare počinjena su na istovjetan način, no među njima ne postoji vremenska i prostorna povezanost, počinjena su kroz razdoblje od sedam mjeseci, pa se ne može izračunavati koliko je optuženik počinio prijevara u prosjeku mjesečno, kako se to u zahtjevu za izvanredno preispitivanje presude obrazlaže, a i oštećenicu su različiti, pa ne postoje sjedinjavajući elementi koji bi dopuštali da se kriminalna djelatnost optuženiak za 32 kaznena djela prijevare tretira kao jedno produljeno kazneno djelo. (Kao u odluci VSRH, III Kr-68/96 od 24. listopada 1996.g.) (Aktulana pitanja novoga kaznenog zakonodavstva, Inženjerski biro d.d. Zagreb, travanj 2000.)

Radi se o produljenom kaznenom djelu pronevjere, u čiji prilog govore okolnosti da je i jednim i drugim djelom oštećena ista radna organizacija «Drvoambalaža», a uz navedeno, oba djela počinjena su kratkom vremenskom razdoblju od jedan mjesec i dvadeset dana, a jedno je kaznenopravno svojstvo optuženika kao odgovorne osobe bilo različito; jedno djelo počinio je kao blagajnik, a drugo kao direktor računovodstva. (VSRH, Kž-297/91 od 24. veljače 1993.) Optuženik je kazneno djelo počinio na istom parkiralištu na Šalati, nasilno otvarajući vrata dvaju automobila u kratkom vremenskom razmaku, koliko mu je trebalo da dođe od prvog do drugog, što pokazuje da su njegove radnje bile obuhvaćene jedinstvenom namjerom zbog čega je opravdana primjena instituta produljenja kaznenog djela. (Kao u odluci Kž-3511/82 od 8. veljače 1983., Okružni sud u Zagrebu.) Apsolutna zastara računa se odvojeno za svaku radnju koja ulazi u sastav produljenog djela kako je navedeno u presudi VSH, Kž-658/79 od 12. veljače 1980., u kojoj stoji: «Nastupa zastara krivičnog gonjenja za one radnje izvršenja produljenog krivičnog djela za koje je proteklo vrijeme apsolutne zastare.» Moguća je konstrukcija produljenog kaznenog djela krivotvorenja isprava, kako je naveo VSRH upravnom shvaćanju proširene sjednice Kaznenog odjela od 17. lipnja 1985.g., gdje stoji da načelno nije isključena mogućnost, uz postojanje drugih potrebnih ujedinjavajućih elemenata, konstrukcija produljenog kaznenog djela krivotvorenja isprave u odnosu na štedne knjižice i u svim onom slučajevima kad se krivotvori u više štednih knjižica koje su izdali razni pravni subjekti. Takva je konstrukcija osnovana u pravilu u svom onim slučajevima gdje je to pri ocjeni cjelokupne djelatnosti opravdano. Optuženik je u 12 dana u 13 slučajeva na ulici prilazio prolaznicima te im iznenada i nasilno otimao torbice koje su nosile u rukama ili imale obješene preko ramena, pa je s otetim torbicama bježao, a onda iz njih vadio i za sebe uzimao novac i druge vrijednosti, a torbice s preostalim sadržajem odbacivao, počinio je produljeno kazneno djelo teške krađe. (Kao u odluci VSRH, Kž-687/91 od 10. prosinca 1991.)

197 Moguća je konstrukcija produljenog kaznenog djela primanja mita, kako je navedeno u odluci VSH, Kr-222/86 od 18. lipnja 1986., u kojoj stoji da je u pravu osuđenik koji u zahtjevu navodi da je njegovu djelatnost trebalo ponovno označiti kao jedno produljeno kazneno djelo primanja mita. Očito je, naime, da u svim slučajevima prileži istovrsna djelatnost, isti oblik krivnje, iskorištavanje istog odnosa, jedinstvo prostora i jedinstvo povrijeđenog pravnoga dobra, a kako su djela počinjena u razdoblju od četiri do šest mjeseci, postoji i vremenski kontinuitet. Okolnost pak, da je optuženik tražio novac od raznih osoba nije zbog prirode tog kaznenog djela u konkretnom slučaju relevantna. Optuženici koji su u 16 dana provalili u šest prodavaonica raznih poduzeća u Splitu počinili su jedno produljeno kazneno djelo teške krađe. (Kao u odluci VSRH, Kž-349/91 od 14. siječnja 1992.) Optuženik je naime, u kratkom vremenu od oko 25 minuta na dijelu Jadranske magistrale između K. i S. u alkoholiziranom stanju zaustavljao više vozila, a kad se vozač specijalnog vozila HTP-a iz R. (djelo iz toče. I. izreke presude suda prvoga stupnja) i vozačica osobnog vozila (djelo iz toč. II. Izreke presude suda prvoga stupnja) nisu zaustavili, tri puta je pucao iz automatske puške, odnosno pištolja – prvo put u zrak, a zatim u karoseriju specijalnog vozila, a u međuvremenu i u smjeru osobnog automobila. Ovakvim ponašanjem optuženika, kojim je on izazvao opasnost za životi i tijelo vozača i osoba u tim vozilima, predstavlja po ocjeni ovog Vrhovnog suda stvarnu i pravnu cjelinu, pa to ponašanje ispravnom primjenom krivičnog zakona treba kvalificirati kao jedno produljeno krivično djelo iz čl. 146. st. 1. KZRH. (Kao u odluci VSTH, Kž-638/92 od 18. veljače 1993.) Kod produljenog krivičnog djela utaje poreza ili doprinosa iz čl. 119. KZH, što treba obuhvatiti kontinuirano utajivanje poreza doprinosa tijekom više uzastopnih godina, utaja poreza u svakoj od tih godina mora, sama za sebe, sadržajno obuhvatiti sva bitna obilježja toga krivičnog djela, pa tako između ostalog i uvjet da je izbjegavana obveza plaćanja poreza u svakoj godini veća od 10.000,00 dinara. (Kao u odluci VSH, Kž-206/77 od 2. kolovoza 1978.) Prema ocjeni ovoga suda ispravno je prvostupanjski sud okrivljenicu oglasio krivom za jedno kazneno djelo iz čl. 224. st. 1. KZ. Naime, okr. V. M. počinila je navedena kaznena djela u razdoblju od pet mjeseci, dakle postoji i vremenski kontinuitet i vremenska povezanost. Razmatrajući način počinjenja, što je također jedan od uvjeta da bi došlo do produljenog kaznenog djela, treba istaknuti da je okrivljenica dosita na istovjetan način pristupila svim oštećenicima, te je na isti način dolazila do protupravne imovinske koristi. Prema tome, u konkretnom slučaju radi se o više istovrsnih i ponovljenih radnji koje se s obzirom na sve ujedinajvajuće čimbenike spajaju u jedno kazneno djelo. (Kao u odluci Županijskoga suda u Zagrebu, Kž-40/99 od 23. ožujka 1999.) Slučajevi u kojima je sud zauzeo stav da se ne radi o produljenom kaznenom djelu: a) Optuženik je radnjom pod toče. 1. izreke presude izvršio krađu u jednom tramvaju i na štetu jedne osobe, a zatim je nakon određenog vremena ušao u drugi tramvaj i izvršio radnju pod toče. 2. izreke presude na štetu druge osobe. Dakle, optuženik je počinio dvije džepne krađe u različitim prostorima, u različito vrijeme, na različit način i pod različitim okolnostima, te prema različitim oštećenicima. Unatoč tome što su ova djela istovrsna i počinjena u relativno kratkom vremenskom razmaku, u

198

b)

c)

d)

e)

f)

g)

h)

ovom slučaju nedostaju potrebni ujedinajvajući elementi koji bi dopuštali da se takva kriminalna djelatnost optuženika tretira kao jedno produljeno kazneno djelo. (Kao u odluci Kž-276/86 od 25. veljače 1986., Okružni sud u Zagrebu.) Iz više kaznenih djela sitne krađe, prijevare ili utaje ne može se konstruirati produljeno kazneno djelo krađe, prijevare ili utaje zbrajanjem iznosa pribavljene koristi iz pojedinih sitnih krađa. A ako se radi o djelima počinjenima u određenom vremenskom kontinuitetu da predstavljaju jednu prirodnu cjelinu, radit će se o produljenom kaznenom djelu sitne krađe, prijevare ili utaje. (Zaključci savjetovanja u Splitu od 18. svibnja 1988., Naša zakonitost, Pregled sudske prakse, br. 40/89.) Da bi više djela činilo jedno produljeno kazneno djelo, potrebno je da se radi o jedinstvenoj namjeri, vremenskom kontinuitetu i da je oštećena ista osoba. U konkretnom slučaju ne samo da se ne radi o istom oštećenom, već nema ni jedinstvene namjere ni vremenskog kontinuiteta. Za jedinstvenu namjeru potrebno je da počinitelj unaprijed ima predodžbu, barem u bitnim elementima, o svojoj djelatnosti i njenom ukupnom rezultatu. Optuženica takvu predodžbu unaprijed nije imala, a objektivno i nije mogla imati, jer pri ulasku u stanove nije mogla znati da li će zateći samo djecu ili odrasle osobe, pa hoće li djelo uopće moći ostvariti ili ne. Konačno, vremenski razmak između pojedinih djela i po 20 dana, što se ne može smatrati vremenskim kontinuitetom koji opravdava konstrukciju produljenog djela. (Kao u odluci, Kž-611/87 od 2. ožujka 1989.) Optuženici koji su u razdoblju od pet dana na raznim mjestima počinili četiri razbojništva prema raznim osobama, počinili su četiri kaznena djela razbojništva u stjecaju, a ne jedno produljeno djelo razbojništva. Radi se o četiri odvojene radnje koju su počinjene na različitim mjestima, u različito vrijeme i na štetu različitih oštećenih. (Kao u odluci VSRH, Kž-100/92 od 22. travnja 1992.) Ne može se primijeniti pravna konstrukcija produljenog krivičnog djela teške tjelesne povrede kad je to djelo počinjeno na štetu dvije različite fizičke osobe, zbog prirode ovih krivičnih djela i vrijednosti koja se zakonom zaštićuje. (Kao u odluci, VSRH, Kž-447/91 od 17. prosinca 1992.) Naime, kako se u konkretnom slučaju ne radi samo o napadu na imovinu nego ujedno i o napadu na dvije različite osobe, odlučna je okolnost da se radi o napadu na osobne vrijednosti (život i tijelo) i to dvije različite osobe, pa uslijed toga ne postoje u ovom slučaju uvjeti za konstrukciju produljenog krivičnog djela. Trebalo je stoga uvažavanjem žalbe državnog odvjetnika preinačiti presudu suda prvoga stupnja u pravnoj oznaci djela i izreći da je optuženik djelima pod toče. 1 i 2. izreke presude ostvario dva krivična djela razbojništva. (Kao u odluci VSRH, Kž-1126/93 od 9. veljače 1994.) Krivično djelo prijevare počinjeno na štetu Diners cluba neplaćanjem robe i usluga u zemlji i inozemstvu ne čini jedno produljeno djelo s više drugih počinjenih prijevara na štetu banke. «Nikakvih ujedinjavajućih elemenata nema između krivičnog djela pod toče. 5. do uključivo 8. (tzv. kreditne prijevare na štetu banke) i krivičnog djela pod toče. 9. izreke pobijene presude, koje potonje djelo (toč. 9.) je počinjenog prvenstveno na štetu iste organizacije, korištenjem istog odnosa, tj. tzv. kreditne kartice.» (Zbirka odluka VSRH, iz 1994. i odluka VSRH, Kž-401/90 od 16. rujna 1993.) Krivično djelo poticanja na zlouporabu položaja ili ovlaštenja iz koristoljublja različito je po svojoj pravnoj prirodi od krivičnog djela

199 prijevare, pa takva djela, koja dakle nisu ostvarena, ne mogu ulaziti u sastav produljenog krivičnog djela. (Kao u odluci VSRH, Kž-401/90 od 16. rujna 1993.) i) Ne radi se o produljenom kaznenom djelu drske krađe kad je utvrđeno da se okrivljenica nekim oštećenicima predstavljala kao medicinska sestra, a nekima kao socijalna radnica. Nijedno djelo nije počinjeno na istovjetan način, nije postojala ni prostorna ni vremenska povezanost, okrivljenica je mijenjala mjesto počinjenja djela, tražila je nove lokacije i nove oštećenice, a treba uzeti u obzir i to da su djela počinjena unutar 45 dana, pa se u konkretnom slučaju radi o stjecaju sedam kaznenih djela drske krađe. (Kao u odluci Županijskoga suda u Zagrebu, Kž-681/97 od 22. srpnja 1997.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) Nisu ostvareni elementi produljenog kaznenog djela zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ kad je utvrđeno da je optuženik tijekom 1995., 1996. i 1997. u vrtu svoje kuće i na drugim nekretninama radi proizvodnje, zasadio i uzgojio veći broj stabljika indijske konoplje. Naime, s obzirom da je optuženi djela počinio u razmaku od više od 8 do 9 mjeseci, svake godine je sadio navedenu biljku, to ne postoji vremenska povezanost između inkriminiranih radnji, pa se stoga ne može raditi o jednoj produljenoj, jedinstvenoj djelatnosti, već o stjecaju tri kaznena djela iz čl. 173. st. 2. KZ. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 351/01, od 23. VIII 2001. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2002.) Nije prihvatljivo stajalište prvostupanjskog suda da zbog duljeg vremenskog perioda u kojem optužena kao odgovorna osoba prima mito, i to od različitih osoba, nema mjesta primjeni odredbe o produljenom kaznenom djelu iz čl. 61. KZ-a, već se radi o realnom stjecaju tih kaznenih djela učinjenih u niz navarata. Naprotiv, vremenska povezanost i kontinuitet u izvršavanju kaznenog djela jest upravo konstitutivni element kaznenog djela iz čl. 61. KZ-a, u smislu definicije tog djela iz st. 2. navedenog članka. Optužena kao odgovorna osoba određuje s kojim prijevznicima će se zaključiti ugovori o prijevozu na dulje vrijeme, pa koristeći te svoje ovlasti prima od različitih prijevoznika novac kako bi ima omogućila zaključenje ugovora o prijevozu, odnosno ne bi utjecala da se već zaključni ugovori o prijevozu raskinu davanjem negativnih ocjena kvalitete dosadašnjih usluga prijevoza. Radi se kontinuiranom postupanju optužene kroz dulji vremenski period od nekoliko godina. Način izvršenja kaznenog djela je uvijek identičan i s obzirom na vremensku povezanost i istovrsnost oblika krivnje, uz okolnost da se radi o istoj vrsti kaznenog djela, ima opravdanja primjena odredbe čl. 61. KZ-a, jer je u pitanju samo prividni relani stjecaj. Važećim Kaznenim zakonom istovjetnost oštećenika ne predstavlja bitno obilježje produljenog kaznenog djela, već se radi o tzv. varijabilnom elementu koji je mora nužno postojati ako postoje sjedinjavajući elementi. Radi toga valjalo je prihvaćanjem žalbe optužene, pobijanu presudu preinačiti i radnje utvrđene u izreci pobijane presude pravno označiti kao jedno kazneno djelo primanja mita iz čl. 347. st. 2. KZ-a. Županijski sud u Koprivnici, Kž-118/03 od 24. travnja 2003. godine (Županijski sud u Koprivnici, Sudska praksa, knjiga 6/2004.) U pravu je okrivljenik kada u žalbi tvrdi da je prilikom donošenja osuđujuće presude prvostupanjski sud na njegovu štetu povrijedio Kazneni zakon. Naime, iz činjeničnog opisa djela i obrazloženja pobijane presude proizlazi da je okrivljenik optužen da je utajio porez za 1996., 1997. i 1998. godinu propustivši do

200 28. veljače 1999. godine u poreznoj prijavi prijaviti kao dohodak neplaćene usluge LD «Zec» iz K.B., koje je obavljeno kroz to vrijeme. Kazneno djelo utaje poreza i drugih davanja iz čl. 286. KZ-a, čini se propuštanjem vršenja određene radnje, odnosno neprijavljivanjem zakonito stečenog prihoda, koji se prema Zakonu o prezima ima prijaviti do 28. veljače za proteklu godinu. Prema tome, u konkretnom slučaju rdi se o tri kaznena djela koja se počinjena s danom 28. veljače 1997. godine, 28. veljače 1998. godine i 28. veljače 1999. godine zbog propusta prijavljivanja zakonito stečenih prihoda tijekom proteklih godina. U konkretnom slučaju ovakvo ponašanje okrivljenika je kvalificirano kao jedno produljeno kazneno djelo iz čl. 61. KZ-a i time je na štetu okrivljenika povrijeđen Kazneni zakon. Naime, već i prema nalazu knjigovodstvenog vještaka proizlazi da je okrivljenik za 1996. godinu utajio porez i druga davanja u iznosu od 1.500,00 kn, a za 1997. godinu u iznosu od 22.292,42 kn i konačno za 1998. godinu 4.111,00 kn. U konkretnom slučaju, kada bi nalaz i mišljenje knjigovodvenog vještaka koji nije okrivljeniku uzeo u obzir troškove poslovanja i druge rashode bio točan, tada na dan 28. veljače 1997. godine nije mogao počiniti kazneno djelo utaje poreza iz čl. 115. st. 1. KZRH (koji zakon je u to vrijeme bio na snazi), jer iznos utajenog poreza nije prelazio iznos od 10.000,00 kn. To isto vrijedi i za utajeni iznos poreza na ostvareni dohodak tijekom 1998. godine kojeg je trebao prikazati u poreznoj prijavi na dan 28. veljače 1999. godine. Prema tome, pravna konstrukcija produljenog kaznenog djela primijenjena je ovog puta na štetu okrivljenika, tako da je zbog povrede Kaznenog zakona valjalo ukinuti pobijanu presudu. Županijski sud u Koprivnici, Kž-14/0-3 od 21. siječanja 2003. godine (Županijski sud u Koprivnici, Sudska praksa, knjiga br. 6/2004.) Isključena je pravna konstrukcija jednog produljenog krivičnog djela pokšaja teške tjelesne povrede kada je to krivično djelo počinjeno na štetu dviju različitih fizičkih osoba. Vrhovni sud Republike Hrvatske I Kž-447/91 17.12.1992. Kada su u pitanju krivična djela kojima se napada sama ličnost ili osobna dobra čovjeka bez istovjetnosti oštećenika, ne može se kontrukirati produženo krivično djelo, neovisno o postojanju drugih sjedinjavajućih čimbenika (npr. vremenski kontinuitet). Vrhovni sud Republike Hrvatske I KŽ-627/95 15.02.1996. (Vrhovni sud Republike Hrvatske I Kž-627/95 15.02.1996). Činjenično stanje Optužnim aktom okrivljenici, vlasnici i direktori poduzeća, stavljeno je na teret počinjenje jedanaest kaznenih djela prijevare, tako što je sa raznim poduzećima zaključila ugovor u kojima se obvezala da će isporučenu robu platiti u ugovorenom roku, pri čemu je izdala akceptne naloge znajući da na žiro računu njenog poduzeća u vrijeme podnošenja akceptnog naloga na naplatu neće biti novčanih sredstava. Prvostupanjski sud oglasio je okrivljenicu krivom, ali je jedanaest kaznenih djela koje su okrivljenici stavljeni na teret u razdoblju od pet mjeseci pravno označilo kao jedno produljeno kazneno djelo prijevare. Okrivljenica je osuđena temeljem čl. 224. st. 1. KZ na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, nakon čega joj je izrečena uvjetna osuda i određeno vrijeme provjeravanja u trajanju od tri godine. Protiv presude žalbu je podnio državni odvjetnik, samo zbog povrede kaznenog zakona, pobijajući primjenu pravne

201 oznake produljenog kaznenog djela. Drugostupanjski sud žalbu je odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu. Iz obrazloženja odluke suda II stupnja Prema propisu čl. 61. st. 2. KZ produljeno kazneno djelo je počinjeno kada počinitelj s namjerom počini više istih ili istovrsnih kaznenih djela s obzirom na način počinjenja, njihovu vremensku povezanost i druge stvarne okolnosti što ih povezujući čine jedinstvenu cjelinu. Po ocjeni ovog suda ispravno je i na zakonu osnovano prvostupanjski sud okrivljenicu proglasio krivom za jedno kazneno djelo iz čl. 224. st. 1. KZ. Naime, okrivljenica VM počinila je navedena kaznena djela u razdoblju od pet mjeseci, dakle postoji i jedan vremenski kontinuitet i vremenska povezanost. Razmatrajući način počinjenja, što je također jedan od uvjeta da bi se došlo do produljenog kaznenog djela, treba istaći da je okrivljenica doista na istovjetan način pristupila svim oštećenicima, te je na isti način dolazila do protupravnih imovinskih sredstava. Prema tome, u konkretnom slučaju radi se o više istovrsnih i ponovljenih radnji koja obzirom na sve sjedinjavajuće čimbenike spajaju se u jedno kazneno djelo. Da je okrivljenica, uvijek na jednak način postupila u tom razdoblju od pet mjeseci, proizlazi i iz same žalbe državnog odvjetnika, gdje se obrazlaže da je oštećenica zapravo svim, iako različitim oštećenicima pristupila uvije na isti način. Prema tome, kako je način počinjenja istovrsnih dijela bio identičan, kako postoji nedvojbena vremenska povezanost, a to su upravo oni sjedinjavajući čimbenici, to je ispravno prvostupanjski sud okrivljenicu oglasio krivom za kazneno djelo prijevare iz čl. 224. st. 1. KZ. KO-1629/96 od 21.09.1998. Kž-40/99 od 23.03.1999. (Općinski sud u Zagrebu, Odabir sudskih građanskih i kaznenih odluka, 1999.) Kod kaznenog djela upoznavanja djece s pornografijom iz čl. 197. st. 1. KZ zaštitni objekt je svako dijete zbog čega je isključena primjena odredbe čl. 61. KZ o produljenom kaznenom djelu kada su djela počinjena na štetu različitih oštećenika, odnosno djece. ŽSBj, Kv 334/1999, (Kio 385/1999) od 24. studenog 1999.g. (VSRH, Izbor odluka, 2/1999.) Kod I. i II. okrivljenika postoji jedinstvena namjera koje se ogleda u tome da su okrivljenici prethodno zajednički donijeli odluku da će vršiti provale na zato pogodnim mjestima kako bi došli do raznih vrijednih stvari koje bi kasnije prodali i tkao namaknuli novac za kupnju heroina. Nadalje, I. i II. okrivljeni su sve tri opisane kaznene radnje počinili istoga dana u razmaku od oko jedan sat i petnaest minuta pa prema tome postoji jedan vremenski kontinuitet, a također i prostorni kontinuitet jer se događaju na području Grada Zagreba i to u njegovom užem dijelu. Isto tako radnje izvršenja su idnetične jer dok jednan okrivljeni provaljuje drugi čuva stražu, zajedno oduzimaju stari i s istima kasnije raspolažu. Iz navedenog proizlazi da su I. i II. okrivljenici izvršili tri istovrsne, odvojene radnje, a koja svaka za sebe ima obilježje kaznenog djela teške krađe. Sve te radnje sa stanovišta običnog životnog zaključivanja predstavljaju kontinuiranu djelatnost koja s obzirom na zajednički i prethodni dogovor predstavlja jedinstvenu cjelinu. S obzirom na sve to radi se o jednom kaznenom djelu teške krađe, iako u sve tri kaznenopravne radnje nije isti oštećenik, što u konkretnoj situaciji nije relevantno s obzirom na ispunjene ostale uvjete. OSZg, Ko 1567/1994 od 22. siječnja 1999.g.

202 (VSRH, Izbor odluka 2/1999) Kad su kod optuženice kao ovisne o opojnim drogama u istom mjestu 10. kolovoza 2003. i 21. kolovoza 2003. pronađene u posjedu određene količine opojne droge, a utvrđeno je da je optuženica u oba slučaja posjedovala opojnu drogu za svoje vlastite potrebe, onda se, s obzirom na način počinjenja istih djela, namjeru optuženice i njihovu vremensku povezanost, u njezinoj djelatnosti stiječe produljeno kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona, a ne ova dva kaznena djela u realnom stjecaju, što je pogrešno smatrao sud prvog stupnja. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 281/04-3 od 9. VI. 2004. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2004.) 45. IZBOR VRSTE I MJERE KAZNE OSUĐENOJ OSOBI Članak 62. U konkretnom slučaju optuženik je kazneno djelo iz presude K-353/84 počinio 2. siječnja 1983., a kaznu iz ranije presude K-400/79 počeo je izdržavati 25. ožujka 1981. Prema tome, djelo iz presude K-353/84 počinjeno je nakon, a ne prije nego što je optuženik započeo izdržavati kaznu iz prijašnje presude, a tu je kaznu štoviše i izdržao, pa nema zakonskih uvjeta da se osuđeniku sada izrekne jedinstvena kazan u postupku nepravog ponavljanja. (Kao u odluci VSH, Kž-1163/88 od 14. ožujka 1989.) Sud je zauzeo stanovište da nema mjesta izricanju jedinstvene kazne zatvora osuđeniku, budući da je osuđeniku iz ranije izrečene kazne Okružnoga suda u Puli od 30. kolovoza 1989. godine br. Kv-319/88 preostalo za izdržati još samo šest mjeseci zatvora, pa se primjenom odredbe čl. 43. OKZRH (danas članak 62. KZ) ne bi mogla ostvariti svrha kažnjavanja. Naime, osuđeniku se za djelo iz presude Okružnoga suda u Zagrebu od 6. travnja 1992. br. K-49/91 i ranije pravomoćne presude Okružnoga suda u Puli ne bi mogla izreći kazna dulja od 15 godina, uz uračunavanje dijela već izdržane kazne. (Kao u odluci VSRH, Kž-712/94 od 12. listopada 1994.) «Ako je sud prvoga stupnja doista propustio primijeniti odredbe čl. 44. st. 1. OKZRH i optuženiku, u skladu s odredbama čl. 43. OKZRH, izreći jedinstvenu kaznu, u slučaju da se osuđenoj osobi sudi za krivično djelo učinjeno prije nego što je započela izdržavati kaznu po ranijoj osudi, sud drugog stupnja nije ovlašten ispraviti taj propust. Jedinstvena kazne će se izreći u postupku predviđenom u čl. 389. ZKP, jer jedino takav način postupanja sa strankama osigurava pravo na žalbu protiv odluke suda prvoga stupnja o izricanju jedinstvene kazne.» (Iz odluke VSRH, Kž-181/95 od 6. lipnja 1995.) Ako se osuđeniku sudi za kazneno djelo počinjeno prije nego što je započeo izdržavati kaznu na temelju prijašnje osude ili za kazneno djelo počinjeno za vrijeme izdržavanja kazne zatvora ili maloljetničkog zatvora, sud će izreći jedinstvenu kaznu po pravilima o stjecaju (čl. 62. st. 1. KZ/97) bez obzira na to da li je ranija kazna izdržana ili ne, s time da se kazna ili dio kazne što je osuđenik izdržao uračunati u izrečenu kaznu zatvora. «Odbijajući zahtjev osuđenika za izricanje mu jedinstvene kazne zatvora, primjenom propisa o odmjeravanju kazne za djela počinjena u stjecaju, po naznačenim pravomoćnim presudama, sud prvoga stupnja polazi od toga da je odlučna činjenica to da je kaznu zatvora od jedne godine iz pravomoćne presude tadašnjeg Vojnog suda u

203 B. osuđenik bi već izdržao u vrijeme suđenja mu pred sudom prvog stupnja 1998. godine, te stoga nije ni tada bilo osnove da mu se izrekne jedinstvena kazna zatvora po čl. 60. st. 1. KZ, odnosno po čl. 62. st. 1. KZ, a ni sada nema osnove učiniti to na temelju čl. 402. st. 1. toče. 1. ZKP/97. Točno se tvrdi u pobijanoj presudi da nema osnove za izricanje jedinstvene kazne zatvora samo na temelju čl. 60. st. 1. KZ. Međutim, prvom rečenicom st. 1. čl. 60. KZ, uz ostalo, rečeno je «Kada se osuđeniku sudi za kazneno djelo što je počinjeno prije nego što je započeo izdržavanje kazne po prijašnjoj presudi… sud će izreći jedinstvenu kaznu zatvora za sva kaznena djela primjenom odredaba članka 60. ovog Zakona, uzimajući pri tome izrečenu kaznu kao utvrđenu.» Prema mišljenju ovoga suda, s obzirom na istaknutu odredbu prve rečenice st. 1. čl. 62. KZ, protivno mišljenju suda prvoga stupnja u pobijanom rješenju, odlučna je rečenica, u ovom slučaju, je li osuđenik počinio kazneno djelo za koje mu se sudilo pred sudom prvoga stupnja 1998. godine, prije nego je započeo izdržavati kaznu zatvora od jedne godine po pravomoćnoj presudi Vojnog suda u B. S tim u vezi iz izreke pravomoćne presude suda prvoga stupnja proizlazi da je osuđenik kazneno djelo razbojništva, za koje mu se sudilo pred sudom prvoga stupnja 1998. godine, počinio 9. siječnja 1993. godine. Kako se pobijanim rješenjem prihvaća da je osuđenik kaznu zatvora po pravomoćnoj presudi tadašnjeg Vojnog suda u B. u razdoblju od 1995. do 1996. godine, onda slijedom iznijetoga proizlazi da se njemu pred sudom prvoga stupnja sudilo 1998. godine za kazneno djelo razbojništva, koje je počinio prije nego je započeo izdržavati kaznu po prijašnjoj presudi, u kojem slučaju je bilo mjesta izreći m jedinstvenu kaznu zatvora primjenom odredaba čl. 60. u vezi s čl. 62. st. 1. KZ, odnosno u smislu čl. 402. st. 1. ZKP/97. Da je to tako upućuje i odredba druge rečenice čl. 62. KZ kada, uz ostalo, kaže da će se u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora uračunati i kazna koju je osuđenik već izdržao, što nedvojbeno upućuje da se može primijeniti odredba čl. 60. KZ, pod uvjetom iz čl. 62. st. 1. KZ, u slučaju da je kazna po prijašnjoj presudi već izdržana.» (Iz odluke VSRH, Kž-408/96 od 21. srpnja 1999.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) Način izricanja jedinstvene kazne osobi kojoj se sudi za djelo počinjeno prije nego što je započela izvršavanje kazne po ranijoj osudi Kad je prvostupanjski sud propustio primijeniti odredbu čl. 62. st. 1. KZ (čl. 44. st. 1. OKZRH) i optuženiku, u skladu s odredbom čl. 60. st. 2. KZ, izreći jedinstvenu kaznu, u slučaju kad se osuđenoj osobi sudi za kazneno djelo učinjeno prije nego što je započela s izdržavanjem kazne po ranijoj osudi, drugostupanjski sud nije ovlašten ispraviti taj propust. Jedinstvena kazna će se izreći u postupku predviđenome u čl. 402. ZKP (čl. 401. ZKP/93). Takav način postupanja strankama osigurava pravo na žalbu protiv odluke prvostupanjskog suda o izricanju jedinstvene kazne. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 630/88, od 25. I 1989. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 2000.) Izricanje jedinstvene kazne za kazneno djelo učinjeno prije nego što je započeto izdržavanje kazne na temelju prijašnje osude Ako se osuđeniku sudi za kazneno djelo počinjeno prije nego što je započeo izdržavanje kazne na temelju prijašnje osude ili za kazneno djelo počinjeno za vrijeme izdržavanja kazne zatvora ili maloljetničkog zatvora, sud će izreći jedinstvenu kaznu

204 po pravilima o stjecaju (čl. 62. st. 1. KZ/97), bez obzira je li ranija kazna izdržana ili ne, s tim da će se kazna ili dio kazne što ih je osuđenik izdržao uračunati u izrečenu kaznu zatvora. "Odbijajući zahtjev osuđenika za izricanje mu jedinstvene kazne zatvora, primjenom propisa o odmjeravanju kazne za djela počinjena u stjecaju, po naznačenim pravomoćnim presudama, sud prvog stupnja polazi od toga da je odlučna činjenica to da je kaznu zatvora od jedne godine iz pravomoćne presude tadašnjeg Vojnog suda u B. osuđenik bio već izdražao u vrijeme suđenja mu pred sudom prvog stupnja u 1998. godini, te stoga nije ni tada bilo osnova za izricanje mu jedinstvene kazne zatvora po čl. 60. st. 1. KZ, odnosno po čl. 62. st. 1. KZ, a ni sada nema osnova učiniti to na temelju čl. 402. st. 1. toč. 1. ZKP/97. Točno se tvrdi u pobijanom rješenju da nema osnova za izricanje jedinstvene kazne zatvora samo na temelju čl. 60. st. 1. KZ. Međutim, prvom rečenicom st. 1. čl. 62. KZ, uz ostalo, je rečeno:"Kada se osuđeniku sudi za kazneno djelo što je počinjeno prije nego što je započelo izdržavanje kazne po prijašnjoj presudi…, sud će izreći jedinstvenu kaznu zatvora za sva kaznena djela primjenom odredbi čl. 60. ovog Zakona, uzimajući prije izrečenu kaznu kao već utvrđenu". Prema mišljenju ovog suda, s obzirom na istaknutu odredbu rečenice prve st. 1. čl. 62. KZ, protivno mišljenju suda prvog stupnja u pobijanom rješenju, odlučna je činjenica, u ovom slučaju, da li je osuđenik počinio kazneno djelo, za koje mu se sudilo pred sudom prvog stupnja u 1998. godini, prije nego je započeo s izdržavanjem kazne zatvora od jedne godine po pravomoćnoj presudi tadašnjeg Vojnog suda u B. S tim u vezi iz izreke pravomoćne presude suda prvog stupnja proizlazi da je osuđenik kazneno djelo razbojništva, za koje mu se sudilo pred sudom prvog stupnja u 1998. godini, počinio 9. siječnja 1993. godine. Kako se pobijanim rješenjem prihvaća da je osuđenik kaznu zatvora po pravomoćnoj presudi tadašnjeg Vojnog suda u B. izdržao u razdoblju od 1995. do 1996. godine, onda slijedom istaknutog proizlazi da se njemu pred sudom prvog stupnja sudilo u 1998. godini za kazneno djelo razbojništva koje je počinio prije nego je započeo s izdržavanjem kazne po prijašnjoj presudi, u kojem slučaju je bilo mjesta izreći mu jedinstvenu kaznu zatvora primjenom odredbi čl. 60. u vezi s čl. 62. st. 1. KZ, odnosno i sada u smislu čl. 402. st. 1. ZKP/97. Da je tome tako upućuje i odredba druge rečenice st. 1. čl. 62. KZ kada, uz ostalo, kaže da će se u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora uračunati i kazna koju je osuđenik već izdržao, što nedvojbeno upućuje da se može primijeniti odredbe iz čl. 60. KZ, pod uvjetima iz čl. 62. st. 1. KZ, u slučaju da je kazna po prijašnjoj presudi već izdržana." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 408/99, od 21. VII 1999. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1999.) Kad je prvostupnjski sud propustio primijeniti odredbu čl. 62. st. 1. KZ (čl. 44. st. 1. OKZRH) i optuženiku, u skladu s odredbom čl. 60. st. 2. KZ, izreći jedinstvenu kaznu, u slučaju kad se osuđenoh osobi sudi za kazneno djelo učinjeno prije nego što je započela s izdržavanjem kazne po ranijoj osudi, drugostupanjski sud nije ovlašten ispraviti taj propust. Jedinstvena kazne će se izreći u postupku predviđenome u čl. 402. ZKP (čl. 401. ZKP/93). Takav način postupanja strankama osigurava pravo na žalbu protiv odluke prvostupanjskog suda o izricanju jedinstvene kazne. VSRH, I Kž 630/88 od 25. siječnja 1989. (VSRH, Izbor odluka 1/2001.)

205 46. URAČUNAVANJE PRITVORA U RANIJE KAZNE Članak 63. Pravilnom primjenom odredbe čl. 45. st. 1. KZ vrijeme, koje je optuženi proveo u toku krivičnog postupka na psihijatrijskom vještačenju u duševnoj bolnici, treba osuđenom uračunati u kaznu, bez obzira na činjenicu što u vrijeme boravka u bolnici nije protiv njega bio određen pritvor. Ovo stoga što se nije radilo o dobrovoljnom boravku u bolnici i s tim povezanim položajem bolesnika u okviru važećeg kućnog reda zdravstvene ustanove za redovne pacijente, čak što više nije se uopće radilo ni o liječenju, nego o promatranju i liječničkim pregledima osuđenoga u svojstvu okrivljene osobe unutar posebnog sudskog odjela, u kome je bio protiv svoje volje, dakle, ograničen u slobodi svoga kretanja i djelovanja u toku cijelog tog perioda i prisilno podvrgnut određenom medicinskom tretmanu. Takav njegov položaj sličan je ili gotovo jednak položaju osobe pritvorene u krivičnom postupku, pa se zato i ima uzeti u obzir prilikom odlučivanja o vremenu koje se prema čl. 45. st. 1. KZ uračunava u kaznu. VSH I Kž 1212/72 od 14. II 1973. (Pregled sudske prakse u 1973. godini, Zagreb 1974.g.) U izrečenu kaznu optuženom trebalo je uračunati vrijeme provedeno na liječenju u psihijatrijskoj bolnici. Prema odredbi čl. 61. st. 3. KZ a i prema odredbama čl. 61a. st. 2. KZ vrijeme provedeno u zavodu za čuvanje i liječenje uračunava se u izrečenu kaznu. Ovo i bez obzira da li je optuženi upućen u zavod od suda nakon određivanja pritvora ili pritvor protiv njega nije bio uopće određen. VSH, I Kž 1844/72 od 14. II 1973. (Pregled sudske prakse u 1973. godini, Zagreb 1974.g.) Vrijeme za koje je okrivljeniku oduzeta vozačaka dozvola kao zaštitna mjera u prekršajnom postupku, za istu prometnu nezgodu, a ona je izvršena, uračunava se u vrijeme izrečene sigurnosne mjere zabrene upravljanja motornim vozilom iz čl. 63. st. 1. OKZRH. Vrhovni sud Republike Hrvatske I Kž-5/95 04.05.1995. (Kazneni zakon, autorski pročišćeni tekst, Inženjerski biro d.d. Zagreb 2004.) Ako je okrivljeniku izrečena uvjetna osuda s utvrđenom kaznom zatvora i izrečenom novčanom kaznom kao sporednom, ako nakon, takvog uračunavanja uz izjednačavanje jednog dana pritvora sa tristo dinara novčane kazne, vrijeme provedeno u pritvoru premašuje visinu novčane kazne, ostatak se uračunava u utvrđenu zatvorsku kaznu u uvjetnoj osudi. Okružni sud u Bjelovaru, Kž 665/90 od 13. rujna 1990. (Pregled sudske prakse br. 47).

Okrivljenik je u tijeku kaznenog postupka isticao kako je protiv njega u vezi s postupkom ekstradicije nađen pritvor te je kod navedenog inozemnog pravosudnog organa proveo u pritvoru razdoblje od 29. travnja 1985. godine do 16. listopada 1985. godine, i od 22. travnja 1986. godine do 28. svibnja 1986. godine. Vjerodostojnost tih

206 podataka utvrđena je pismenom izvještajem Sudskog vijeća Višeg zemaljskog suda u Nurnbergu od 13. svibnja 1986. godine, pa je to vrijeme valjalo uračunati u izrečenu kaznu zatvora. (Kao u odluci Okružnoga suda u Zagrebu, Kž-3519/86.) Pritvor se ne uračunava u odgojnu mjeru izrečenu maloljetniku. Pobijanom rješenjem izvanraspravno vijeće, temeljem čl. 107. st. 2. ZKP/97 produljen je pritvor protiv mlt. A. D. i mlt. D. V. po čl. 102. st. 4. ZKP, u tijeku trajanja postupka nakon donošenja rješenja kojim im je izrečena odgojna mjera upućivanja u odgojni zavod zbog kaznenog djela iz čl. 91. toče. 5. KZ. Iz spisa predmeta proizlazi da su pravomoćnim rješenjem suda prvoga stupnja maloljetnici upućeni na izdržavanje odgojne mjere u odgojni zavod, koja odgojna mjera im je izrečena nepravomoćnom rješenjem suda prvoga stupnja u smislu čl. 87. st. 4. Zakona o sudovima za mladež i nastupili na izdržavanje iste mjere. Odredbom čl. 63. st. 1. KZ je propisano: «Vrijeme provedeno u pritvoru kao i svako oduzimanje slobode u svezi s kaznenim djelom uračunava se u izrečenu kaznu zatvora, kaznu dugotrajnog zatvora, kaznu maloljetničkog zatvora i novčanu kaznu.» Dakle, pritvor se ne uračunava u izrečenu odgojnu mjeru. Kako se temeljem istaknutoga u izrečenu odgojnu mjeru ne uračunava vrijeme provedeno u pritvoru, tako nakon što je maloljetniku nepravomoćno izrečena odgojna mjera i nakon što je pravomoćnim rješenjem o upućivanju na izdržavanje odgojne mjere otpočeo izdržavati kaznu, ne može se istodobno protiv njega određivati, odnosno produljivati pritvor po čl. 102. st. 1. ZKP, jer takvo postupanje suda jest postupanje na štetu maloljetnika i protivno je zakonu. Nasuprot tome, kad je počinitelju izrečena kazna zatvora, pritvor može trajati i nakon što on bude upućen na izdržavanja nepravomoćno izrečene kazne, što ovdje nije slučaj. (Iz odluke VSRH, Kž286/99 od 24. svibnja 1999.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) Ako u vrijeme donošenja presude za krivično djelo čija obilježja obuhvaćaju i obilježja prekršaja još ne postoje uvjeti za uračunavanje kazne za prekršaj u smislu čl. 50. st. 2. KZJ, tada će o tome po čl. 136. st. 1. ZKP odučiti posebnim rješenjem predsjednik vijeća suda koji je sudio u prvom stepenu. Okružni sud u Bjelovaru, u primjedbi KŽ-940/77 od 19. I 1978. (Pregled sudske prakse br. 13 u godini 1978., Zagreb 1978.g.) Prvostupanjski sud je pobijanim rješenjem propustio primijeniti odredbu čl. 63. st. 2. KZ, tj. novčanu kaznu plaćenu za prekršaj uračunati u kaznu za kazneno djelo i suklado tomu razmjerno preostalom neplaćenom iznosu novčane kazne donijeti rješenje o zamjeni novčane kazne kaznom zatvora. U konkretnom slučaju osuđenik je po pravomoćnosti rješenja Komisije za carinske prekršaje carinarnice O., zbog počinjenog carinskog prekršaja iz čl. 240. st. 1. toč. 2. Carinskog zakona, kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 5.000,00 kuna, koju je platio prema priloženoj uplatnici. Iz opisa kaznenog djela iz čl. 298. st. 1. i 5. Kaznenog zakona, za koje je pravomoćno osuđen, proistječe da opis ovog djela odgovara prekršajnom djelu zbog kojeg je izrečena i plaćena novčana kazna u iznosu od 5.000,00 kn, pa je istu trebalo uračunati u kaznu za kazneno djelo, a za preostali neplaćeni iznos novčane kazne donijeti rješenje o zamjeni novčane kazne kaznom zatvora. Žs u Vukovaru, Kž 176/01. (VSRH, Izbor odluka 2/2001.)

207 Sud prvog stupnja povrijedio je odredbu čl. 63. st. 3. KZ u svezi s čl. 368. toč. 5. ZKP kad je optuženicima za kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ izrekao uvjetnu osudu, jer za to kazneno djelo nije moguće primijeniti uvjetnu osudu (čl. 63. st. 3. KZ). "Međutim, osnovana je žalba državnog odvjetnika zbog povrede Kaznenog zakona označene u čl. 368. toč. 5. ZKP u svezi s čl. 67. st. 3. KZ, jer je sud prvog stupnja odlukom o uvjetnoj osudi prekoračio ovlasti koje ima po zakonu. Ovdje je potrebno naglasiti, da je za kazneno djelo u vrijeme presuđenja bila propisana kazna zatvora u trajanju od jedne do deset godina ili kazna dugotrajnog zatvora, a sada shodno čl. 25. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona propisana je kazna zatvora u trajanju od jedne do dvanaest godina, a na temelju odredbe čl. 67. st. 3. KZ uvjetna osuda se može primijeniti prema počinitelju kaznenog djela za koje je propisana kazna zatvora u trajanju do pet godina, te još isljučivo za kaznena djela za koja je propisana kazna zatvora do deset godina, ako su primijenjene odredbe o ublažavanju kazne, ako su za to ostvareni uvjeti iz čl. 57. KZ. Iz izloženog, dakle, proizlazi da u konkretnom slučaju nije bilo moguće izreći uvjetnu osudu, jer je sada propisana kazna zatvora u trajanju do dvanaest godina, a stav prvostupanjskog suda, u vrijeme presuđenja kad je bila propisana i kazna dugotrajnog zatvora, da je ista propisana kao alternativna kazna pogrešan je, pa i neovisno o tome što sud u određenom konkretnom slučaju neće izreći kaznu dugotrajnog zatvora." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 32/99, od 5. IX 2002. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2002.) 47. VRSTE MJERA UPOZORENJA Članak 64. Ocjena radi li se o manje društvenko opasnom djelu u smislu čl. 51. KZ SFRJ (svrha uvjetne osude i sudske opomene), treba razultirati raščlambom svih objektivnih i subjektivnih okolnosti konkretno počinjenog djela i ličnosti počinitelja, a ne ocjenom težine određenog kaznenog djela kao objektivne kategorije. Vrhovni sud Hrvatske I Kž-185/88 09.02.1989. (Kazneni zakon, autorski pročišćeni tekst, Inženjerski biro d.d. Zagreb, 2004.) 48. SVRHE MJERA UPOZORENJA Članak 65. Ocjena radi li se o manje društveno opasnom djelu u smislu čl. 51. KZ SFRJ (svrha uvjetne osude i sudske opomene), treba rezultirati analizom svih subjektivnih i objektivnih okolnosti konkretno učinjenog djela i ličnosti učinioca, a ne ocjenom težine određenoga krivičnog djela kao objektivne kategorije. VSH, I Kž 185/88 od 9. veljače 1989. (Pregled sudske prakse br. 42). Radi se o manje društveno opasnom djelu u smislu članka 51. KZRH kao jednom od tri kumulativno propisana uvjeta za izricanje uvjetne osude prosudjuje se, u svakom konkretnom slučaju, prema svim subjektivnim i objektivnim okolnostima djela, pa pored niza objektivnih okolnosti, koje na to upućuju treba i stupanj krivične odgovornosti počinitelja biti tome adekvatan

208 VSRH, I Kž 584/92 od 10. prosinca 1992. (VSRH, Izbor odluka 1993.) Pravilna je ocjena suda prvog stupnja da je u smislu članka 46. OKZRH konkretno počinjeno krivično djelo pokušaja silovanja iz članka 79. stavak 1. KZRH (prije 83. stavak 1), u svezi s člankom 17. OKZRH (prije članak 19.), manje društveno opasno djelo, pa je počinitelju bilo moguće izreći uvjetnu osudu kao adekvatnu krivičnu sankciju neovisno o postojanju još i krivičnoga djela bludnih radnji iz članka 85. KZRH (prije članak 89), na štetu iste oštećenice. VSRH, I Kž 36/1993. od 15. travnja 1993. g. (VSRH, Izbor odluka 1993.) 49. UVJETNA OSUDA Članak 67. Prvostepeni sud je povrijedio krivični zakon (čl. 335. t.5. ZKP), kad je optužnom izrekao kaznu zatvora, izvršenje koje je odgodio pod uvjetom da optuženi u određenom vremenu ne čini novo krivično djelo, kao i pod daljnjim uvjetom da u određenom roku plati paušalni iznos i da naknadi troškove krivičnog postupka. Ovo stoga jer je očito da se takav uvjet ne može postaviti u smislu čl. 48. st. 3. KZ. VSH, I Kž 310/73 od 20. III 1973. (Pregled sudske praske u 1973. godini, Zagreb 1974.g.) Za kazneno djelo zloupotrebe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ ne može se primijeniti uvjetna osuda. «Osnovana je žalba državnog odvjetnika zbog povrede kaznenog zakona označene u čl. 368. toč. 5. ZKP/97 u svezi s čl. 67. st. 3. KZ, jer je sud prvog stupnja, odlukom o uvjetnoj osudi, prekoračio ovlasti koje ima po zakonu. Naime, za kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ propisana je kazna zatvora od jedne do deset godina ili kazna drugotrajnog zatvora, a na temelju čl. 67. st. 3. KZ uvjetna osuda se može primijeniti prema počiniteljima kaznenog djela za koje je propisana kazna zatvora do pet godina, te još, isključivo, za kaznena djela za koja je propisana kazna zavora do deset godina, ako su primijenjene odredbe o ublažavanju kazne, dakako ako su za to ublažavanje ispunjeni uvjeti predviđeni u čl. 57. KZ. Dakle, kako se za kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ može izreći i kazna dugotrajnog zatvora, to se za to djelo ne može izreći uvjetna osuda. Pri tome, nije odlučno to što u pojedinom, konkretnom slučaju, sud neće izreći kaznu dugotrajnog zatvora, već će dapače, izreći i blažu kaznu od minimuma zaprijećene kazne pod uvjetima propisanim u čl. 57. KZ kao što je osnovano u predmetnom slučaju.» VSRH, I Kž 28/1999 od 11. ožujka 1999.g. (VSRH, Izbor odluka, 1/1999.) Proglašavajući optuženika krivim zgog kaznenog djela iz čl. 129. st. 2. KZ prvostupanjski sud je optuženiku izrekao kaznu zatovra u trajanju od 4 mjeseca uz primjenu uvjetne osude s napomenom da se temeljem čl. 67. KZ izvršenje izrečene kazne odgađa na vrijeme od jedne godine. Ovakva izreka je nerazumljiva jer se iz nje ne može zaključiti da li je optuženiku izrečena kazna zatvora, odnosno da li je na izrečenu kaznu zatvora primijenjena uvjetna osuda.

209 Prema gramatičkom tumačenju izreke proizlazi da se izrečena kazna zatvora u trajanju od 4 mjeseca neće izvršiti po proteku roka od godinu dana i da će se iza tog vremena pristupiti njenom izvršenju. Ovakva formulacija nije u skladu s odredbom čl. 67. st. 1. i čl. 69. Kaznenog zakona jer ne sadrži formulaciju da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako optuženik u roku kušnje ne počini novo kazneno djelo. Županijski sud u Koprivnici, Kž 194/1998. od 17. studenog 1998.g. (VSRH, Izbor odluka 1/1999.) Budući, dakle, da je optuženik sada oglašen krivim za kazneno djelo za koje je propisana znatno blaža kazna (od šest mjeseci do pet godina), te uzimajući u obzir brojne osobito olakotne okolnosti koje je sud prvoga stupnja našao na strani optuženika, a posebice činjenicu da je još i prije pokretanja kaznenog postupka u cijelosti namirio štetu, ovaj sud nije našao nužnim da se optuženiku izrekne bezuvjetna kazna zatvora. Zato mu je u nedostatku otegotnih okolnosti, za kazneno djelo pronevjere utvrdio kaznu zatvora gotovo u visini donje mjere kazne propisne za to djelo, a za krivotvorenje službene isprave uzeo mu je kao utvrđenu kaznu zatvora u trajanju od dva mjeseca iz prvostupanjske presude, te mu primijenio uvjetnu osudu i izrekao jedinstvenu kaznu zatvora od sedam mjeseci, uz vrijeme provjeravanja od dvije godine, držeći da će tako izrečena mjera upozorenja u cijelosti ostvariti svoju zakonsku svrhu.» (Iz odluke VSRH, Kž-407/96 od 19. veljače 1998.) Bit žalbenih navoda svodi se na to da se za teško djelo protiv opće sigurnosti, učinjeno iz nehata, iz članka 162. stavka 4. KZRH, dakle za djelo sa smrtnom posljedicom, nije mogla izreći uvjetna osuda. Takvo stajalište nije prihvatljivo. Djelo se dogodilo tijekom rata protiv Republike Hrvatske u spavaonici logističke čete 111. brigade Hrvatske vojske, u napetoj situaciji zbog dobivene obavijesti o mogućoj opasnosti od padobranca, kao i zbog dojave stražara o nekim drugim sumnjivim pojavama, što je izazvalo strku, pripremu svih vojnika za izlazak s oružjem te stanje napetosti, žurbe i neizvjesnosti. Metak je bio ispaljen iz puške koja je bila položena na krevet, li je bila otkočena i prije toga namještena za rafalno pucanje. Utvrđeno je kao nesporno da je ispaljen samo jedan metak od ukupno 30, koliko ih stane u okvir. U razlozima presude sud prvoga stupnja u skladu s utvrđenjem u izreci te presude zaključuje da je optuženik, doduše, morao upravo pritiskom prsta aktivirati okidač, ali da je to učinio pri neopreznom posezanju za puškom, odnosno hvatištem odložene puške za koju je znao da je otkočena. Utvrđeno je isto tako da optuženik nije imao iskustva, niti je bio uvježban za rukovanje takvim oružjem. Stoga sud prvoga stupnja i nalazi da je osnovni uzrok ovom tragičnom događaju to što optuženik nije zakočio pušku, a već je rečeno u kojoj je objektivnoj situaciji djelo učinjeno. Prema tome, i unatoč najtežoj posljedici zbog vrlo niskog stupnja krivnje i objektivnih okolnosti događaja, pravilno je prvostupanjski sud konkretno učinjeno djelo ocijenio manje društveno opasnim.» (Iz odluke VSRH, K-584/92 od 10. prosinca 1992.) Prema čl. 67. st. 3. KZ uvjetna osuda se može primijeniti prema počinitelju kaznenog djela za koje je zakonom propisana kazna zatvora od pet godina, a za kazneno djelo za koje je propisana kazna zatvora do deset godina, ako su primijenjene odredbe o ublažavanju kazne. Kako je za kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ predviđena kazna zatvora od jedne do deset godina ili kazna dugotrajnog zatvora, u konkretnom slučaju nije mogla biti primijenjena uvjetna osuda. (Kao u odluci VSRH, Kž-422/98 od 17. studenoga 1998.)

210 Prema mlađem punoljetniku, kao počinitelju kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ, ne može se primijeniti uvjetna osuda, kako se navodi u odluci VSRH, Kž-630(98 od 3. ožujka 1999., u kojoj se navodi: «Međutim, za kazneno djelo zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ predviđena je kazna zatvora od jedne do deset godina ili kazna dugotrajnog zatvora, pa u ovom predmetu nije bilo mjesta za primjenu uvjetne osude. Iako se radi o mlađem punoljetniku, u konkretnom slučaju nije se mogla primijeniti uvjetna osuda, jer prema čl. 110. Zakona o sudovima za mladež, kada se za kazneno djelo mlađeg punoljetnika primjenjuje opće kazneno pravo, sud nije obvezan, uz ograničenja predviđena u čl. 57. st. 2. KZ o ublažavanju kazne, na najmanju mjeru. (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) Za kazneno djelo zloupotrebe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. KZ ne može se primijeniti uvjetna osuda. "Osnovana je žalba državnog odvjetnika zbog povrede kaznenog zakona označene u čl. 368. toč. 5. ZKP/97 u svezi sa čl. 67. st.3. KZ, jer je sud prvog stupnja, odlukom o uvjetnoj osudi, prekoračio ovlasti koje ima po zakonu. Naime, za kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ propisana je kazna zatvora od jedne do deset godina ili kazna dugotrajnog zatvora, a na temelju čl. 67. st. 3. KZ uvjetna osuda se može primijeniti prema počiniteljima kaznenog djela za koje je propisana kazna zatvora do pet godina, te još, isključivo, za kaznena djela za koja je propisana kazna zatvora do deset godina, ako su primijenjene odredbe o ublažavanju kazne, dakako ako su za to ublažavanje ispunjeni uvjeti predviđeni u čl. 57. KZ. Dakle, kako se za kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ može izreći i kazna dugotrajnog zatvora, to se za to djelo ne može izreći uvjetna osuda. Pri tome, nije odlučno to što u pojedinom, konkretnom slučaju, sud neće izreći kaznu dugotrajnog zatvora, već će dapače, izreći i blažu kaznu od minimuma zaprijećene kazne pod uvjetima propisanim u čl. 57. KZ, kao što je to osnovano u predmetnom slučaju." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 28/99, od 11. III 1999. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1999.) Doprinos oštećenika počinjenju kaznenog djela izazivanja prometne nesreće iz čl. 272. st. 1. KZ opravdava preinačenje uvjetne osude skraćenjem vremena provjeravanjas tri na dvije godine. Županijski sud u Varaždinu, Kž-13/02-4 od 21. 1.2002. (Općinski sud u Varaždinu, K-506/00) Činjenično stanje Optuženik je 15. listopada 2000. u 4,45 sati upravljajući osobnim automobilom pod utjecajem alkohola (1,35 promila alkohola u krvi) ušao u desni zavoj prevelikom brzinom i sletio s ceste, pri čemu su njegova tri suputnika zadobila teške tjelesne ozljede. U vrijeme počinjenja djela bio je star 21 godinu. Potječe iz sređene obitelji, završio je srednju školu i stekao zvanje mehaničara za poljoprivredne strojeve. Regulirao je vojnu obvezu. Nije bio oženjen. U vrijeme počinjenja djela i donošenjem presude bio je zaposlen i na radno mjesto, udaljeno 6 km, putovao je osobnim automobilom. Vozački ispit položio je dvije godine prije počinjenog djela. Prije nije bio osuđivan, ni prekršajno kažnjavan. Prvostupanjskom je presudom oglašen krivim zbog kaznenog djela izazivanja prometne nesreće iz čl. 272. st. 1. KZ za koje mu je izrečena kazna zatvora od 9 mjeseci koja se neće izvršiti ako u vremenu od tri godine ne počini novo kazneno djelo.

211 Ujedno mu je izrečena sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom u trajanju od 1 godine i 6 mjeseci. U povodu optuženikove žalbe drugostupanjskom je presudom preinačena uvjetna osuda samo glede trajanja vremena provjeravanja, tako da je ono skraćeno na dvije godine. Iz obrazloženja Sud prvog stupnja nije ispitao okrivljenika u smislu čl. 320. st. 4. ZKP/97 jesu li oštećenici prije samog događaja bili s njim u društvu i jesu li vidjeli da je okrivljenik konzumirao alkohol te bio pod utjecajem alkohola, a da su ipak pristali da se voze automobilom kojim je on pod utjecajem alkohola upravljao, koje bi se okolnosti svakako odrazile na izvor u vidu sve navedene okolnosti, prihvaćanjem žalbe okrivljenika s obzirom na rok kušnje, pobijana je presuda preinačena kao u izreci ove presude. Napomena Ova se odluka bavi isključivo pitanjem utvrđivanja dužine vremena provjeravanja (roka kušnje) kao dijela uvjetne osude, na što se optuženik jedino i žalio. U tom pitanju naša sudska praksa nije izgradila mjerila, a ono je posve zanemareno i u našoj pravnoj literaturi. Postoji jedino istraživanje koje je provela Laura Valković na uzroku od 50 uvjetnih osuda izrečenih na Općinskom sudu u Zagrebu koje je pokazalo da je vrijeme provjeravanja od jedne godine uzeto u 62%, dvije godine u 30%, tri godine u 6%, četiri godine u 2% i pet godina u 0% slučajeva (HLJKPP 1/1999, str. 144.) Ne zna se međutim, na temelju čega se utvrđuje dužina vremena provjeravanja, a to bi bilo i teško istražiti jer sudovi gotovo nikad posebno ne obrazlažu zašto su se odlučili za određeno vrijeme. Iako se odluka žalbenog suda može odobriti, dano obrazloženje ne zadovoljava. Okolnosti koje u okviru uvjetne osude utječu na utvrđivanje visine kazne i one koje utječu na izbor uvjetne osude kao vrste i sankcije nisu iste, iako se do stanovite mjere isprepleću. Doprinos oštećenika prvenstveno je okolnost o kojoj sud mora voditi računa pri utvrđivanju visine kazne jer doprinos žrtve smanjuje stupanj počiniteljeve krivnje. U tom smislu tu okolnost žalbeni sud nije uzeo u obzir jer je visinu izrečene kazne 9 mjeseci zatvora) ostavio nedirnutom. Za izbor uvjetne osude mjerodavni su, naprotiv, razlozi koji utječu na prognozu budućeg supočiniteljeva ponašanja, a to su ponajprije oni koji se odnose na počiniteljevu ličinost. To vrijedi i za utvrđivanje vremena provjeravanja. Njegovo će trajanje sud odrediti u skladu s potrebom ostvarivanja specijalne prevencije kao temeljne svrhe uvjetne osude. Drugim riječima, sud mora prognozirati koliko će vremena trebati da bi se otklonila opasnost povrata. Visina izrečene kazne na drugom je mjestu, pa će sud, u pravilu, uz niže kazne odrediti i kraće vrijeme provjeravanja (usp. Schönke/Schröder, Strafgesetzbuch, Kommentar, 26. Aufl. München, 2001.) U konkretnom slučaju, odlučujući o dužini vremena provjeravanja, sud je, prema tome, svoju prognozu trebao utemeljiti na okolnostima koje osvjetljavaju počiniteljevu ličnost, kao što se njegova sklonost uživanju alkohola i vožnji pod utjecajem alkohola, živi li u sređenim ili nesređenim obiteljskom prilikama, obavlja li uredno svoj posao itd. Posebnu je pozornost trebao posvetiti istodobno izrečenoj sigurnosnoj mjeri zabrane upravljanja motornim vozilom, od koje se s pravom može očekivati pozitivan učinak pa je to, a ne doprinos oštećenika, trebao biti i odlučan razlog za skraćivanje vremena provjeravanja. (Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, 2/2004.)

212 Učiniocu krivičnog djela izvršenog prije stupanja na snagu posljednje Novele KZ (Zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika, “Sl. list SFRJ” broj 6/73) može se primjenom čl. 48. st. 2. KZ prema toj posljednjoj Noveli odgoditi izvršenje samo glavne kazne zatvora bez odgađanja izvršenja sporedne novčane kazne. Takva odluka u svakom konkretnom slučaju ovisi o pitanju da li je ta novelirana odredba u danoj situaciji u smislu čl. 90. st. 2. KZ za učinioca blaža ili stroža. (Stanovište prihvaćeno jednoglasno na sastanku Krivičnog odjela VSH održanom 20. VI 1977.) NAPOMENA: Time je izmijenjeno stanovište prihvaćeno od većine na sastanku Krivičnog odjela VSH održanom 30. IX 1974. Vidi odluku pod brojem 239 u “Pregledu sudske prakse u godini 1974”, broj 6 iz veljače 1975. (Pregled sudske prakse br. 11 u godini 1977., Zagreb 1977.g.) Kada se počinitelju krivičnoga djela izriče uvjetna osuda kao posebna krivična sankcija, s obzirom na svoju zakonom propisanu svrhu (članak 46. OKZRH), a ovisno o prirodi počinjenog krivičnog djela moguće mu je, kao dodatni uvjet u smislu članka 47. stavak 2. OKZRH, naložiti i da oštećeniku vrati krivičnim djelom oduzetu stvar, uz uvjet da je takav imovinsko-pravni zahtjev i dosuđen na temelju članka 100. u vezi s člankom 95. stavak 2. ZKP. VSRH, Kzz 5/1993. od 25. veljače 1993.g. VSRH, Kzz 21/1992. od 25. veljače 1993.g. (VSRH, Izbor odluka 1993.) U uvjetnoj osudi sud ne može odrediti tzv. dvostruki uvjet u smislu obveze da će se utvrđena kazna izvršiti ako osuđenik u određenom roku ne započne dosluživanje vojnog roka u HV, jer iz odredbe st. 2. čl. 47. OKZRH ne proizlazi da bi se takva obveza mogla unijeti u uvjetnu osudu, niti se takav zahtjev može postaviti kao imovinsko-pravni zahtjev, na temelju odredbe čl. 95. st. 2. ZKP. VSRH, Kzz 16/1996 od 15. svibnja 1996.g. (VSRH, Izbor odluka 2/1996). Počinitelju krivičnog djela samovlasti iz čl. 199. st. 1. KZRH kome je izrečena uvjetna osuda, ne može se u smislu čl. 47. st. 2. OKZRH odrediti tzv. dvostruki uvjet u obliku obveze iseljenja iz kuće, jer takva obveza nije predviđena krivično-pravnim odredbama, niti se takav zahtjev može postaviti kao imovinsko-pravni zahtjev u smislu odredbe čl. 95. st. 2. ZKP-a. Županijski sud Bjelovar, Kž 578/1995. od 9. studenog 1995.g. (VSRH, Izbor odluka 2/1996). Ukoliko sud uopće nije u smislu čl. 100. st. 2. i 1. ZKP odlučio o imovinskopravnom zahtjevu koji je oštećenik postavio na glavnoj raspravi, odnosno nije presudio da je okrivljenik dužan oštećeniku naknaditi štetu, tada nije ovlašten u uvjetnoj osudi kao tzv. drugi uvjet obvezu okrivljenika da oštećeniku naknadi štetu. Takvom odlukom o uvjetnoj osudi sud je prekoračio ovlaštenje koje ima po zakonu i na štetu okrivljenika povrijedio krivični zakon u odredbi čl. 355. toč. 5. ZKP. Županijski sud Bjelovar, Kž 291/1997 od 29. svibnja 1997.g. (VSRH, Izbor odluka 2/1997.).

213 50. OBVEZE UVJETNO OSUĐENE OSOBE Članak 68. Učiniocu krivičnog djela izvršenog prije stupanja na snagu posljednje Novele KZ (Zakona o izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika, “Sl. list SFRJ” broj 6/73) ne može se, primjenom čl. 48. st. 2. KZ prema toj posljednjoj Noveli odgoditi izvršenje samo glavne kazne zatvora bez odgađanja izvršenja sporedne novčane kazne, već kad utvrdi da su ispunjeni uvjeti predviđeni u st. 4. čl. 48. KZ. Obje kazne (i glavnu i sporednu) sud mora uvjetovati. Ovo zato, jer bi inače, suprotno odredbi čl. 90. st. 2. KZ, prema takvom učiniocu bio primijenjen stroži zakon. Stanoviše prihvaćeno od većine na sastanku Krivičnog odjela VSH održanom 30. IX 1974. (Pregled sudske prakse u godini 1974., Zagreb 1975.g.) Sud nije ovlašten da presudom kojom izriče osudu osuđeniku zbog krivičog djela protupravnog zauzimanja nekretnina u društvenom vlasništvu iz čl. 140. KZH kao drugi uvjet utvrdi da je osuđenik dužan u određenom roku zaposjednute nekretnine (u ovom slučaju ured u koji se uselio) predati u posjed oštećeniku. U konkretnom slučaju nije se to smjelo učiniti već stoga što ta obveza nije bila prethodno naložena osuđeniku u odluci o imovinskopravnom zahtjevu, ali i neovisno o tome spomenuti dodatni uvjet nije dopušten jer nije predviđen u čl. 140. KZH, a ne može se podvesti niti pod pojam naknade štete, između ostalog, i zbog toga što pogađa i druge osobe (osuđenikove ukućane). VSRH, Kzz 3/92 od 26. veljače 1992. (Pregled sudske prakse br. 51). U zakonu je navedeno koje obveze sud može okrivljenika odrediti primjenu uvjetne osude. Nema odredbe koja bi davala mogućnost sudu da naredi okrivljeniku da je u roku od jedne godine dužan pošumiti iskrčeni teren, a prema stručnoj uputi Šumarije u Zagrebu. Prema tome, restitucija koju je odredio sud prvoga stupnja nije obuhvaćena krivično pravnim propisima, pa se zbog toga i nije mogla odrediti kao uvjet, čije bi neispunjavanje povlačilo opozivanje uvjetne osude. (Kao u odluci Okružnoga suda u Zagrebu, Kž-2212/82 od 2. studenoga 1982.) Zaduženje okrivljenika da zatvori vrata obiteljske stambene zgrade i da prestane prolaziti preko dvorišta tužitelja ne može se postaviti kao dodatni uvjet uz izricanje uvjetne osude, budući da ne predstavlja imovinsku korist pribavljenu krivičnom djelom, ni štetu nanesenu krivičnim djelom, ni obvezu predviđenu u drugom krivičnopravnim odredbama. (Zbirka sudskih odluka, 8. travnja 1983.) Budući da prvostupanjski sud uopće nije presudio da optuženik naknadi štetu, a nije to ni mogao učiniti jer punomoćnik oštećenih nije postavio imovinsko-pravni zahtjev, sud nije mogao odrediti da se kazna neće izvršiti ako optuženik u određenom roku naknadi štetu koju je prouzročio krivičnim djelom. (Kao u odluci VSH, Kž755/78 od 15. siječnja 1979.) U uvjetnoj osudi sud ne može odrediti tzv. dvostruki uvjet u smislu obveze da će se utvrđena kazna izvršiti ako osuđenik u određenom roku ne započne dosluženje vojnoga roka u HV, jer iz odredbe stavka 2. čl. 47. OKZRH ne proizlazi da bi se takva

214 obveza mogla unijeti u uvjetnu osudu, niti se takav zahtjev može postaviti kao imovinskopravni zahtjev, na temelju odredbe čl. 95. st. 2. ZKP. (Iz odluke VSRH, Kzz16/96 od 15. svibnja 1996.) Presudom Županijskog suda u Splitu, Kž-130/95, kojom je potvrđena presuda Vojnoga suda u Splitu, opt. I. T. i drugi oglašeni su krivima zbog kaznenog djela iz čl. 52. st. 1. KZRH, te im je na temelju čl. 52. st. 1. OKZRH izrečena uvjetna osuda, a odlučeno je da se izrečena kazna neće izvršiti ukoliko optuženici u roku od jedne godine ne počini novo kazneno djelo, te pod daljnjim uvjetom da u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude napuste poslovni prostor u S. Vrhovni sud RH svojom presudom br. Kzz-1/96 u povodu Zahtjeva za zaštitu zakonitosti, ukinuo je dodatni uvjet, jer obveza napuštanja zauzetog poslovnog prostora nije predviđena krivičnopravnim odredbama, pa je sud i nije mogao odrediti. Kada se počinitelju krivičnog djela izriče uvjetna osuda kao posebna krivična sankcija, s obzirom na svoju zakonom propisanu svrhu (čl. 46. OKZRH), a ovisno o prirodi počinjenog krivičnog djela moguće mu je, kao dodatni uvjet u smislu čl. 47. st. 2. OKZRH, naložiti i da oštećeniku vrati krivičnim djelom oduzetu stvar, uz uvjet da je takav imovinsko-pravni zahtjev i dosuđen na temelju čl. 100. u svezi s čl. 95. st. 2. ZKP. Vrhovni sud Republike Hrvatske Kzz-5/93 25.02.1993., Kzz-21/92 25.02.1993. (Kazneni zakon, autorski pročišćeni tekst, Inženjerski biro d.d. Zagreb, 2004.) Kad sud izrekne uvjetnu osudu, može u smislu odredbe čl. 68. st. 1. KZ odrediti da optuženik u roku kušnje izvrši i popravak i bojanje kombi vozila i da napuni spremnik tog vozila gorivom. Za određivanje ovog drugog uvjeta nije potrebno da je počinitelj kaznenog djela osuđen na naknadu štete u istom kaznenom postupku, ako je na naknadu štete, pa iako se ona sastoji u popravljanju i bojanju oštećenog automobila, obvezan zaključenom sudskom nagodbom u građanskoj parnici. Zbog toga se može opozvati uvjetna osuda (čl. 69. KZ) ako optuženik u određenom roku ne ispuni i ovaj dodatni uvjet. Vrhovni sud Republike Hrvatske, Kzz 5/03, od 29. IV 2003. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2003.)

Uvjetna osuda – daljnji uvjet Sud može u uvjetnoj osudi, prema odredbi čl. 68. st. 1. Kaznenog zakona, odrediti da optuženik u roku kušnje izvrši i obvezu nadoknade štete nanesenu kaznenim djelom. Za određivanje ovog uvjeta nije potrebno da je počinitelj kaznenog djela osuđen na nadoknadu štete u kaznenom postupku ako je na tu nadoknadu već osuđen pravomoćnom presudom donesenom u civilnoj parnici ili je ona utvrđena u nagodbi, a to i bez obzira što je pokrenut postupak za izvršenje odluka civilnog suda. "Naime, pogrešno je pravno shvaćanje Županijskog suda u B. da ukoliko sud, u kaznenom postupku uopće nije odlučivao o imovinskopravnom zahtjevu oštećenika, da nije bilo zakonskog uvjeta za izricanje uvjetne osude i tzv. drugog uvjeta uz određenje obveze optuženiku da oštećeniku u određenom roku nadoknadi štetu odnosno isplati dugovani iznos. Prema odredbi čl. 68. st. 1. KZ (prije čl. 47. st. 2. OKZRH) sud može u uvjetnoj osudi odrediti da će se kazna izvršiti i ako osuđenik u određenom roku ne

215 vrati imovinsku korist pribavljenu kaznenim djelom ili ne nadoknadi štetu nanesenu kaznenim djelom. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, za postavljanje ovog uvjeta nije potrebno da je optuženik osuđen na nadoknadu štete u kaznenom postupku, ukoliko je na nadoknadu štete već osuđen pravomoćnom presudom u građanskoj parnici ili je na nju obvezan nagodbom, kao u konkretnom slučaju, što nije bilo sporno. Stoga je sud prvog supnja imao zakonsku osnovu iz čl. 68. st. 1. KZ da uz izrečenu uvjetnu osudu odredi i daljnji uvjet da optuženik nadoknadi štetu oštećeniku u roku od šest mjeseci i time nije povrijedio Kazneni zakon, kako to pogrešno smatra sud drugog stupnja." Vrhovni sud Republike Hrvatske, Kzz 25/99, od 9. XI 1999. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1999.) Opoziv uvjetne osude Kad sud prvog stupnja u uvjetnoj osudi nije odredio da će se uvjetna osuda opozvati i odrediti izvršenje izrečene kazne i ako se osuđenik ne podvrgne obveznom liječenju od ovisnosti (čl. 76. st. 3. KZ), sud nema zakonskog temelja d opozove uvjetnu osudu u člučaju da se ta osoba ne podvrgne navedenom liječenju. "Počinjena je povreda kaznenog zakona iz čl. 368. st. 1. toč. 5. KZ, jer je odlukom o opozivu uvjetne osude prekoračena ovlast koju sud ima po zakonu. Naime, presudom Općinskog suda u P. od 20. kolovoza 1998.g., izrečena je osuđenom uvjetna osuda te utvrđena kazna zatvora od šest mjeseci i određen rok provjeravanja od dvije godine, pri čemu je navedeno da se utvrđena kazna zatvora neće izvršiti ukoliko okrivljenik u navedenom roku kušnje ne počini novo kazneno djelo. Potom mu je istom presudom, temeljem čl. 76. st. 1. KZ, izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti. Propušteno je, međutim, navesti da se uvjetna osuda može opozvati ukoliko okrivljenik ne ispuni tu obvezu (ne izvrši predmetnu sigurnosnu mjeru, tj. ne podvrgne se liječenju o ovisnosti) u roku od dvije godine od pravomoćnosti te presude. Dakle, osuđeniku opoziv uvjetne osude nije uvjetovan i izvršenjem te obveze, odnosno podvrgavanjem liječenju od ovisnosti u navedenom roku provjeravanja, pa budući stoga nije postupljeno u skladu s odredbom čl. 68. KZ, to je opozivom te uvjetne osude zbog neizvršavanja sigurnosne mjere povrijeđen kazneni zakon na štetu osuđenika, jer je prekoračena ovlast koju sud ima po zakonu." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 415/00, od 14. IX 2000. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2001.) Počinitelju kaznenog djela prema kome je primijenjena uvjetna osuda i na temelju čl. 76. st. 1. i 2. KZ sigurnosna mjere obaveznog liječenja od ovisnosti od alkohola može se opozvati uvjetna osuda zbog toga što ne izvršava obavezu liječenja od alkohola ako je u samoj uvjetnoj osudi, sukladno čl. 68. i dr. KZ primjena sigurnosne mjere naložena kao tzv. dvostruki uvjet i određeno da će se uvjetna osuda opozvati ukoliko prekrši naloženo ispunjenje sigurnosne mjere, dakle, ukoliko je počinitelj u primijenjenoj uvjetnoj osudi upozoren da će zbog neispunjenja naložene obveze doći do opoziva uvjetne osude. Žs u Bjelovaru, Kž 364/01 od 15.11.2001. (VSRH, Izbor odluka 1/2002.) U pravu je optuženik kada u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud na njegovu štetu povrijedio kazneni zakon, jer mu je odlukom o uvjetnoj osudi izrekao dodatni

216 uvjet iz čl. 68. st. 1. KZ, prema kojem se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako u roku od 6 mjeseci oštećenoj pravnoj osobi na ime imovinskopravnog zahtjeva plati iznos od 34.267,62 kn, a da ga istovremeno odlukom o imovinskopravnom zahtjevu nije obvezao na plaćanje tog iznosa. Žs u Koprivnici, I Kž 218/01 od 18.10.2001. (VSRH, Izbor odluka 1/2002.) 51. OPOZIV UVJETNE OSUDE Članak 69. Kao daljnji, sporedni uvjet odgađanja izvršenja kazne osuđenom postavljeno mu je pravomoćnom presudom da plati zaostale obroke dužnog uzdržavanja (čl. 48. st. 3. i 197. st. 3. KZ). Istovremeno mu nije postavljen i uvjet da ubuduće redovno plaća alimentacione obroke. S obzirom na to, a budući da je osuđeni ispunio obvezu plaćanja dospjelih obroka, a da mu nije bio uopće postavljen spomenuti daljnji uvjet redovnog plaćanja uzdržavanja, to mu se zbog toga što dalje nije redovno plaćao alimentacione obroke, nije mogla opozvati uvjetna osuda pozivanjem na propis čl. 49b KZ. Ako je suprotno tome to učinjeno, povrijeđen je na štetu osuđenog krivični zakon (čl. 335. t. 5. ZKP). VSH, Kzz 5/73 od 21.III 1973. (Pregled sudske prakse u godini 1973., Zagreb 1974.g.) Osuđenom je opozvana pravomoćna uvjetna osuda, jer u određenom roku nije ispunio posebni uvjet - predaje uzurpiranog zemljišta u društvenom vlasništvu natrag u posjed općini. Neosnovan je s tim u vezi prigovor da javni pravobranilac ne bi bio ovlašten na podnošenje zahtjeva za opozivanje takve uvjetne osude, jer je po čl. 13. i 16. Osnovnog krivičnog zakona o javnom pravobranilaštvu javni pravobranilac ovlašten da i u krivičnom postupku zastupa društveno-političku zajednicu i da kao stranka poduzima potrebne radnje u postupku. Ovo tim više, što je sud i bez prijedloga stranaka, po službenoj dužnosti, morao u smislu čl. 49b KZ sam pokrenuti postupak za opozivanje uvjetne osude. VSH, Kž 955/72 od 7. III 1973. (Pregled sudske prakse u godini 1973., Zagreb 1974.g.) Postoji realni stjecaj krivičnog djela krivotvorenja privatne isprave iz čl 212. st. 1. KZH izvršenoga “prekucavanjem” brojeva motora i šasije automobila, tj, utisnućem lažnih brojeva, i krivičnog djela krivotvorenja javne isprave iz čl. 212. st. 2. KZH, izvršenoga neovlaštenom originalnih tablica jednog vozila tablicama drugoga vozila. VSH, III Kr 457/83 od 13. VI 1984. (Pregled sudske prakse br. 25). Kad je prvostepeni sud propustio primijeniti odredbu čl. 49. st. 1. KZ SFRJ i optuženiku u skladu s odredbom čl. 48. st. 2. KZ SFRJ, izreći jedinstvenu kaznu, u slučaju kad se osuđenoj osobi suda za krivično djelo učinjeno prije nego što je započela s izdržavanjem kazne po ranijoj osudi, drugostepeni sud nije ovlašten ispraviti taj propust.

217 Jedinstvena kazna će se izreći u postupku predviđenome u čl. 401. ZKP. Takav način postupanja strankama osigurava pravo na žalbu protiv odluke prvostepenog suda o izricanju jedinstvene kazne. VSH, I Kž 630/88 od 25. siječnja 1989. (Pregled sudske prakse br. 44). Kada je sud okrivljeniku uz uvjetnu osudu izrekao i sigurnosnu mjeru obaveznog liječenja alkoholičara na slobodi iz čl. 60. OKZRH ali ga nije upozorio u skladu sa odredbom st. 3. tog članka da se uvjetna osuda može opozvati ako se bez razloga ne podvrgne liječenju, nisu ispunjene zakonske pretpostavke za opoziv uvjetne osude iz razloga što se okrivljenik nije podvrgnuo liječenju. Ukoliko okrivljenik nije upozoren na posljedice do kojih može doći ako se ne podvrgne liječenju od alkohola, te posljedice ne mogu niti nasupiti. Opoziv uvjetne osude zbog neispunjavanja neke obveze ovisi o volji okrivljenika da li će obvezu izvršiti, ali pretpostavka o postojanju takve volje je svijest okrivljenika o svim okolnostima koje mogu dovesti do pravne posljedice navedene u uvjetnoj osudi. ŽSBj, Kž 231/1999 od 22. srpnja 1999.g. (VSRH, Izbor odluka 2/1999.) Iz primjera koji slijedi vidi se da je sud počinitelju kaznenog djela koji nije mogao u vrijeme provjeravanja izvršiti obvezu koja mu je određena, rok za izvršenje obveze produljio. Za počinjenje kaznenog djela iz čl. 209. st. 2. i 1. KZ okrivljeniku A. B. izrečena je uvjetna osuda, i to kazna zatvora od 30 dana, koja se kazna neće izvršiti ukoliko okrivljenik u roku od jedne godine ne počini novo kazneno djelo, te po daljnjim uvjetom da isplati oštećenome sve zaostale obroke iz razdoblja od 1. travnja 1995. godine do 31. siječnja 1998. godine pa nadalje i od 30. lipnja i ubuduće dospjele obroke od veljače 1998. godine pa nadalje. Temeljem čl. 472. st. 4. ZKP udijeljen je novi rok za udovoljavanje navedenoj obvezi i to zaključno do 1. travnja 1999. godine. (Kao u odluci VSRH, Kž-343/99 od 1. rujna 1999.) Nije u pravu optuženik kada traži izricanje blaže krivične sankcije od uvjetne osude sa zaštitnim nadzorom, koju mu je izrekao sud prvoga stupnja, kako se navodi u odluci koja slijedi: «Zbog krivičnog djela iz članak 132. st. 1. KZRH, opt. K. Z. na temelju čl. 52. st. 1. OKZRH izrečena je uvjetna osuda, a ujedno mu je na temelju čl. 4. st. 1. i st. 2. te čl. 5. i 6. KZRH izrečen i zaštitni nadzor u trajanju jedne godine, koji obuhvaća obvezu prihvaćanja zaposlenja i ustrojenja u radnom odnosu, te uzdržavanje od prekomjerne upotrebe alkoholnih pića ili uživanja droge. Naime, već sam činjenica da je optuženiku za inače teško krivično djelo razbojništva izrečena uvjetna osuda kao nepenalna krivična sankcija, u dovoljnoj mjeri pokazuje da su uzete sve olakotne okolnosti na strani optuženika, te se stoga izrečena krivična sankcija ne može smatrati prestrogom.« (Iz odluke VSRH, Kž-1126/92 od 9. ožujka 1993.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) Kad su ispunjeni uvjeti iz čl. 69. st. 1. KZ za opoziv uvjetne osude u kojoj je već obuhaćena jedna uvjetna osuda tako da je sa prije izrečenom i novo izrečenom kaznom postupljeno prema odredbama Kaznenog zakona o odmjeravanju kazne za kaznena djela u stjecaju – izrečena jedinstvena kazna neće izvršiti, onda se opoziva ta uvjetna osuda, kao cjelina, a ne samo kao jedna od uvjetnih osuda.

218 Vrhovni sud Republike Hrvatske I Kž-296/01 14.06.2001. Mjera oduzimanja imovinske koristi ne može se izreći u presudi kojom je optuženik proglašen krivim za novo kazneno djelo, a ta imovinska korist je ostvarena kaznenim djelom zbog kojeg je optuženik već prije suđen pravomoćnom presudom, u kojoj je izrečena uvjetna osuda, a koja ranija uvjetna osuda novom presudom opozvana. Opozivanje uvjetne osuda odnosi se na izrečenu kaznu, a ne i na mjeru oduzimanja imovinske koristi. Vrhovni sud Republike Hrvatske Kž-2353/63. (Kazneni zakon, autorski pročišćeni tekst, Inženjerski biro d.d. Zagreb, 2004.) Primjena propisa iz čl. 54. st. 2. KZ SFRJ dolazi u obzir samo kod suđenja za novo krivično djelo učinjeno u roku kušnje. To znači da se u čl. 54. KZ SFRJ predviđa opozivanje uvjetne osude zbog novoga krivičnog djela, i to samo od strane suda koji sudi za to novo krivično djelo. Nasuprot tome, u čl. 56. KZ SFRJ predviđeno je opozivanje uvjetne osude zbog neispunjenja stanovitih obaveza. O tome odlučuje sud koji je sudio u prvom stepenu odnosno koji je izrekao uvjetnu osudu na temelju čl. 509. st. 1. ZKP. VSH, I KŽ 506/79 od 22. XI 1979. (Pregled sudske prakse u br. 16, u godini 1979., Zagreb 1980. g.) Uvjeti za opoziv uvjetne osude Kad su ispunjeni zakonski uvjeti iz čl. 69. st. 1. KZ za opoziv uvjetne osude u kojoj je već obuhvaćena jedna uvjetna osuda tako da je sa prije izrečenom i novo izrečenom kaznom postupljeno prema odredbama Kaznenog zakona o odmjeravanju kazne za kaznena djela u stjecaju – izrečena je jedinstvena kazna zatvora i određen je novi rok u kojem se jedinstvena kazna neće izvršiti, onda se opoziva ta uvjetna osuda, kao cjelina, a ne samo jedna od uvjetnih osuda. "U pravu je državni odvjetnik kada navodi da je počinjena povreda kaznenog zakona iz čl. 368. toč. 5. ZKP, jer je prvostupanjski sud, opozivajući uvjetnu osudu iz ranije presude Općinskog suda u P. br. K 4/96, samo dio kazne zatvora utvrđene tom presudom uzeo kao pojedinačnu kaznu. Naime, citiranom presudom Općinskog suda u P. opt. A.R. izrečena je uvjetna osuda, a utvrđena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci s rokom kušnje od četiri godine, pa je prilikom opozivanja te uvjetne osude trebalo uzeti kao utvrđenu cjelokupnu jedinstvenu kaznu zatvora, a ne samo njen dio, jer je taj dio (kazna zatvora u trajanju od dva mjeseca utvrđena ranijom presudom Općinskog suda u P. br. K 465/95) izgubio samostalnost u trenutku kada je kasnije presuda Općinskog suda u P. br. K 4/96 postala pravomoćna, zbog čega rok provjeravanja (rok kušnje) od četiri godine za takvu jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci teče od pravomoćnosti kasnije presude Općinskog suda u P. br. K 4/96." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 296/01, od 14. VI 2001. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2001.) U pravu je državni odvjetnik kada u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude povrijedio Kazneni zakon. Naime, iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da prvostupanjski sud proglašavajući okrivljenika krivim nije opozvao izrečenu uvjetnu osudu okrivljeniku u

219 predmetu K.131/01 zbog kaznenog djela iz čl. 129. st. 1. i 2. KZ-a, s obrazloženjem da se ne radi o istovrsnom kaznenom djelu. Ovakvom stajalištu prvostupanjskog suda s pravom državni odvjetnik prigovara u žalbi tvrdeći da nije u skladu s odredbom čl. 69. st. 4. KZ-a. Ovo radi toga što je prvostupanjski sud, temeljem citirane zakonske odredbe, ukoliko se odlučio na izricanje uvjetne osue, trebao sa prije izrečenom (K.131/01) i novo izrečenom kaznom postupiti prema odredbama o odmjeravanju kazne za djela u stjecaju (čl. 60. KZ-a) uz određivanje novog roka kušnje u kojem se jedinstvena izrečena kazna neće izvršiti. Prema tome, očito je da je prvostupanjski sud počinio povredu Kaznenog zakona na način kako se ističe u žalbi, tako da je valjalo udovolijiti žalbi s tiem da će u nastavku postupka sud priklopiti spis broj K.131/01 i prilikom izricanja kaznenopravne sankcije postupiti u skladu s odredbom čl. 69. st. 4. KZ-a. Županijski sud u Koprivnici, Kž 13/03-2 od 30. siječnja 2003. godine (Županijski sud u Koprivnici, Sudska praksa, knjiga br. 6/2004.) Kada je prvostupanjski sud propustio provjeriti iznijete razloge osuđenika zbog kojih nije ispunio obveze po dvostrukom uvjetu izrečene uvjetne osude, te oštećeniku naknadio štetu, time ne samo da je presuda o opozivu uvjetne osude donijeta temeljem pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, već je i povrijeđen Kazneni zakon jer sud uopće nije raspravio o primjeni odredbe čl. 69. st. 5. KZ-a i o mogućnosti zamjene izrečene obveze drugim obvezama ukoliko raniju obvezu osuđenik nije mogao izvršiti, ili ga pak osloboditi izvršenja obveze po dvostrukom uvjetu. Rješenje Županijskog suda u Koprivnici, Kž-179/00 od 12. rujna 2000. god. (Županijski sud u Koprivnici, Sudska praksa br. 3, veljača 2001.) Kada je prvostupanjski sud propustio provjeriti iznijete razloge osuđenika zbog kojih nije ispunio obveze po dvostukom uvjetu izrečene uvjetne osude, te oštećeniku naknadio štetu, time ne samo da je presuda o opozivu uvjetne osude donijeta temeljem pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, već je i povrijeđen Kazneni zakon jer sud uopće nije raspravio o primjeni odredbe čl. 69. st. 5. KZ i mogućnosti zamjene novčane obveze drugim obvezama ukoliko raniju obvezu osuđenik nije mogao izvršiti, ili ga pak osloboditi izvršenja obveze po dvostrukom uvjetu. ŽSKc, Kž 179/00, od 12. rujna 2000.g. (VSRH, Izbor odluka, 1/2001.) U pravu je osuđena kada pobijajući presudu o opozivu uvjetne osude u žalbi ističe da se ona temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i da je njome na njenu štetu povrijeđen Kazneni zakon. Naime, iz obrazloženja pobijane presude, kao i provedenim dokazima koji su prethodili njenom donošenju proizlazi da je prvostupanjski sud u postupku opoziva uvjetne osude izvršio samo provjeru da li je osuđena ispunila dodatni uvjet, koji joj je naložen prilikom izricanja uvjetne osude presudom K-182/99-12, od 8. rujna 1999.g. Tako je prvostupanjski sud konstatirao da je od dosuđenog imovinskopravnog zahtjeva od 42.000,00 kuna, osuđena platila samo 7.000 DEM, dok je ostala još dužna 4.000 DEM i da zbog toga nije ispunila druge obveze koje su joj naložene kao dvostruki uvjet prilikom izricanja uvjetne osude. Međutim, prvostupanjski sud nije provjerio razloge osuđene koje je navela kao opravdanje zbog neizvršenja dodatnog uvjeta. Tako prvostupanjski sud nije u mogućnosti izvršiti obvezu iz izrečene uvjetne osude.

220 Upravo zbog toga činjenično stanje je ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđenim, te je donošenjem pobijane presude o opozivu uvjetne osude na štetu osuđene povrijeđen kazneni zakon, jer sud nije bio u mogućnosti da postupi u skladu s odredbom čl. 69. st. 5. KZ i da ocjeni postojanje mogućnosti, odnosno nemogućnosti izvršenja obveze od strane osuđene, kao i da li se ta obveza može zamijeniti drugima, ili osuđenu osloboditi tih obveza. Radi toga valjao je udovoljiti žalbi osuđene, s time da će prvostupanjski sud nakon provjere njenih materijalnih prilika donijeti novu i na zakonu os novanu odluku, vodeći pri tom računa o odredbi čl. 69. st. 5. KZ. Žs u Koprivnici, II Kž 255/01 od 22.11.2001. (VSRH, Izbor odluka 1/2002.) Prema čl. 55. st. 1. KZ SFRJ uvjetna osuda se može opozvati samo u roku kušnje koji je određen u presudi kojom je izrečena uvjetna osuda, a nikako ne izvan toga roka. Naime, izvan toga roka prema čl. 57. st. 1. KZ SFRJ može se opozvati uvjetna osuda samo ako osuđenik bude osuđen za novo krivično djelo učinjeno u roku kušnje. Dakle, ne i za krivično djelo učinjeno prije nego je uvjetno osuđen. Zato je protivno zakonu prvostepeni sud opozvao uvjetnu osudu osuđeniku za prije učinjeno krivično djelo kad je takvu presudu donio izvan roka navedenoga u čl. 57. st. 1. KZ SFRJ. VSH, I Kž 238/78 od 15. VIII 1979. (Pregled sudske prakse br. 16, u godini 1979, Zagreb 1980.g.) Uvjetna osuda – opoziv uvjetne osude Bez obzira na razloge za opoziv, prema odredbi čl. 69. st. 7. KZ uvjetna osuda ne može se opozvati nakon što je protekla godina dana od isteka vremena provjeravanja (čl. 69. st. 7. u vezi s čl. 67. st. 5. KZ.) «Po službenoj dužnosti ispitana je pobijana presuda u smislu čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP, pri čemu ovaj drugostupanjski sud u povodu podnijetih žalbi optuženika nalazi da više nema zakonske osnove za primjenu čl. 69. st. 2. KZ u odnosu na opt. S. K. I opt. J. I. «Naime, prema odredbi čl. 69. st. 7. KZ uvjetna osuda ne može se opravdati nakon što je protekla godina dana od isteka vremena provjeravanja, zbog čega je taj rok u odnosu na opt. S. K. prema pesudi Općinskog suda u P. broj K-420/94 (Kž-u P. broj K-76/96, protekao je 12. prosinca 2001. godine, jer bi u protivnom bila povrijeđena odredba čl. 368. st. 5. ZKP na štetu optuženika, prekoračenjem ovlasti koje sud ima po zakonu. U odnosu na opt. J. I. a prema pravomoćnoj presudi Općinskog suda u P. broj: K-389/98 taj je tok protekao 13. svibnja 2001. godine.» Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 835/00 od 27.XI.2003. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2004.) 52. OBVEZNO PSIHIJATRIJSKO LIJEČENJE Članak 75. Učiniocu krivičnog djela, koji je u vrijeme izvršenja djela bio bitno smanjeno uračunljiv, ne može se izreći mjera iz čl. 64. KZ SFRJ, osim u slučaju kad je takav

221 učinilac na temelju čl. 63. st. 3. KZ SFRJ pušten na uvjetni otpust, uz uvet da je opasan za okolinu te da je za otklanjanje te opasnosti dovoljno njegovo liječenje na slobodi. VSH, I Kž 214/80 od 22. V. 1980. (Pregled sudske prakse br. 17 u godini 1980., Zagreb 1980.g.) Sigurnosna mjera obveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi može se izreći samo uz kaznu zatvora, a ne i uz uvjetnu osudu. VSRH, I Kž 36/1993. od 15. travnja 1993. (VSRH, Izbor odluka 1993.) Povodom žalbe opt. M. V., po službenoj dužnosti, na temelju čl. 390. u svezi s čl. 75. st. 3. Kaznenog zakona usklađuje se sigurnosna mjera obveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi s odredbama toga zakona i izriče da ova sigurnosna mjera ne može trajati dulje od tri godine.» (Iz odluke VSRH, Kž-95/98 od 21. travnja 1998.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) Kad je bitno smanjeno uračunljivom učiniocu krivičnog djela uz kaznu zatvora izrečena mjere sigurnosti obveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi iz čl. 63. st. 1. KZ SFRJ, te se mjera može primjenjivati najdulje do isteka kazne zatvora na koju je osuđen. VSJ, I Kž 3/90 od 11. rujna 1990.g. (Pregled sudske prakse br. 46). Za izvršenje sigurnosne mjere obveznog psihijatrijskog liječenja na slobodi izrečene za uvjetnu osudu, nadležan je, analognom primjenom čl. 270. st. 1. i 2. Zakona o izvršenju sankcija izrečenih za kaznena djela, privredne prijestupe i prekršaje (Narodne novine, br. 21/74, 39/74, 55/88, 19/90, 66/93, i 73/00), općinski sud prebivališta odnosno boravišta osuđene osobe. "Općinski sud u Z. dostavio je pravomoćne presude Općinskom sudu u S., kao sudu prebivališta osuđenika, radi izvršenja sigurnosnih mjera. No Općinski sud u S. dostavio je predmete sucu izvršenja Županijskog suda u G., smatrajući da je u smislu Zakona o izvršavanju kazne zatvora (Narodne novine, br. 128/99) za izvršenje izrečene sigurnosne mjere nadležan taj sud. Županijski sud u G. proglasio se, međutim, nenadležnim za izvršavanje izrečenih sigurnosnih mjera, jer da se izvršavanje mjera sigurnosti i novčane kazne i dalje izvršava po ranijem Zakonu o izvršenju kaznenih sankcija. Nakon toga Općinski sud u S. pokrenuo je postupak za rješavanje sukoba nadležnosti, smatrajući i dalje da je u ovom slučaju za izvršenje izrečene sigurnosne mjere, obzirom na novi Zakon o izvršavanju kazne zatvora (Narodne novine, br. 128/99), koji je u primjeni od 1. srpnja 2001. godine, a izmijenjen i dopunjen (Narodne novine, br. 55/00, 129/00, 59/01 i 67/01), nadležan sudac izvršenja Županijskog suda u G., prema sjedištu psihijatrijske ustanove. Međutim, za izvršenje izrečenih sigurnosnih mjera obveznog neuropsihijatrijskog ambulantnog liječenja na slobodi i obveznog psihijatrijskog liječenja os. L.H., nadležan je Općinski sud u S. Naime, već iz samog naziva Zakona o izvršavanju kazne zatvora (Narodne novine, br. 128/99 od 30. studenog 1999. godine), te čl. 1. istog Zakona, proizlazi da je tim Zakonom uređeno samo izvršavanje kazne zatvora.

222 Odredbom čl. 183. st. 1. citiranog Zakona određeno je pak da stupanjem na snagu tog Zakona prestaje važiti Zakon o izvršenju sankcija izrečenih za kaznena djela, privredne prijestupe i prekršaje (Narodne novine, br. 21/74, 39/74, 55/88, 19/90, 66/93 i 73/00) u dijelu koji se odnosi na izvršavanje kazne zatvora. Prema tome se u pogledu izvršenja sigurnosnih mjera, s obzirom da to nije uređeno novim Zakonom, primjenjuju i dalje propisi ranijeg zakona, odnosno u ovom slučaju dolazi u obzir analogijom, primjena čl. 270. st. 1. i 2. ranijeg Zakona, prema kojem izvršenje mjere sigurnosti i nadzor nad njenim provođenjem vrši općinski sud prebivališta odnosno boravišta osuđene osobe." Vrhovni sud Republike Hrvatske, II Kr 410/02, od 22. VIII 2002. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2002.) 53. OBVEZNO LIJEČENJE OD OVISNOSTI Članak 76. Kad izriče mjeru sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja alkoholičara i narkomana iz čl. 61. KZ osobi, kojoj je izrečena bezuvjetna kazna lišenja slobode, sud ne izriče u kakvoj će se ustanovi i kakva mjera izvršavati, budući da je to pitanje stvar izvršenja te mjere koja je regulirana posebnim odredbama sadržanim u gl. XIV Zakona o izvršenju krivičnih i prekršajnih sankcija. VSH, I Kž 1145/76 od 17. VI 1976. (Pregled sudske prakse br. 10 u godini 1976., Zagreb 1977.g.) Sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti iz čl.76. KZ/97 povoljnija je za optuženika od sigurnosne mjere obveznog liječenja od alkoholičara i narkomana iz čl. 60. OKZRH. «Povodom žalbe opt. G. K., po službenoj dužnosti, na temelju čl. 390. u svezi s čl. 76. st. 2. i čl. 75. st. 3. Kaznenog zakona usklađuje se sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti s odredbama toga zakona i izriče da ova sigurnosna mjera može trajati do prestanka razloga zbog kojih je primijenjena, ali u svakom slučaju do prestanka izvršenja kazne zatvora.» (Iz odluke VSRH, Kž-440/97 od 8. srpnja 1998.) Mjera sigurnosti obveznog liječenja od alkohola (sada – obvezno liječenje od ovisnosti) izrečena prema optuženiku na zakonu je osnovana jer je optuženik krivično djelo počinio pod utjecajem alkohola, inače je sklon uživanju alkohola, pa postoji opasnost da će zbog te ovisnosti i nadalje činiti krivična djela, pogotovo zato što je i do sada osuđivan za istovrsna djela. (Kao u odluci VSRH, Kž-744/93 o d8. prosinca 1993.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) Ispunjeni su uvjeti za izricanje sigurnosne mjere obaveznog liječenja od ovisnosti Sud prvog stupnja je na zakoniti način primijenio prema optuženiku sigurnosnu mjeru obaveznog psihijatrijskog liječenja od ovisnosti iz čl. 76. st. 1. KZ, kad je na temelju nalaza i mišljenja liječnika vještaka utvrido da je optuženik kazneno djelo počinio pod odlučujućim utjecajem ovisnosti od opasnih doga te da postoji opasnost da će zbog te ovisnosti ponovno počiniti neko kazneno djelo. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 702/03 od 18.XI.2003.

223 (Ing registar, Pregled sudske prakse, 2004.) Osnovano državni odvjetnik u svoj žalbi ukazuje da je sud prvog stupnja u pobijanoj presudi optuženiku, koji je proglašen krivim radi kaznenog djela zapuštanja i zlostavljanja djeteta ili maloljetne osobe iz čl. 213. st. 1. KZ-a, radi čega mu je izrečena uvjetna osuda, te sigurnosna mjera obaveznog liječenja od alkoholne ovisnosti po čl. 76. KZ-a, trebao izvršavanje ove sigurnosne mjere dodatno uvjetovati na način da se optuženiku zaprijeti da u slučaju dobrovoljnog nepodvrgavanja liječenju od alkoholizma bude upućen na izdržavanje izrečene zatvorske kazne u trajanju od šest mjeseci, u smislu odredbe čl. 76. st. 3. KZ-a. Pravilna interpretacija odredbe čl. 76. st. 3. KZ-a ukazuje da se prilikom izricanja ove sigurnosne mjere uz uvjetnu osudu mora obavezno optuženik upozoriti na mogućnost opoziva uvjetne osude ukoliko se dobrovoljno ne podvrgne obaveznom liječenju od ovisnosti ili ne izvršava obvezu uz tu mjeru upozorenja. Bez te prijetnje, izricanje ovakove sigurnosne mjere obveznom liječenja uvjetno osuđenoj osobi je neizvršiva deklaracija koja nema nikakvu svrhu, pogotovo kada se radi o kroničnom alkoholičaru. Županijski sud u Koprivnici, Kžm-12/03 od 14. ožujka 2003. godine (Županijski sud u Koprivnici, Sudska praksa, knjiga br. 6/2004.) 54. ZABRANA OBAVLJANJA ZVANJA, DJELATNOSTI ILI DUŽNOSTI Članak 77. Optuženima je pored izrečenih kazni za njihovu dugotrajnu, kompleksnu i intenzivnu neprijateljsku djelatnost izrečena i mjera sigurnosti iz čl. 61b KZ, i to zabrane rada u školama i drugim odgojno-obrazovnim ustanovama za određeno vrijeme. Izricanje takve mjere ne može stajati na putu činjenici što su oni profesori odnosno nastavnici, te što im je to zvanje bilo način stjecanja sredstava za njihov život i za život njihovih obitelji, jer se oni mogu prekvalificirati za neki drugi posao. VSH, I Kž-1288/75 od 25. II 1976. (Pregled sudske prakse br. 9 u godini 1976., Zagreb 976.g.) Kad je utvrđeno da je učinilac zloupotrijebio svoj položaj, ta je okolnost, prema pravilnom pravnom shvaćanju odredbe čl. 66. st. 1. KZ SFRJ, sama za sebe dovoljna za izricanje mjere sigurnosti predviđene tim propisom. VSH, Kzz 28/85 od 19. II 1986. (Pregled sudske prakse br. 31). Kada je optuženik, radeći kao kontrolor u banci, u namjeri da sebi pribavi protupravnu imovinsku korist, s više štednih knjižica prebacivao novac na svoj tekući račun te ga koristio i podizao za sebe, opravdano mu je izrečena sigurnosna mjera iz čl. 61. OKZRH. Naime, on je izrazito grubo nepoštivao propise, te je pokazao nizak stupanj profesionalnosti i odgovornosti prema svom poslu. (Kao u odluci Županijskoga suda u Puli, K-1/96 od 22. kolovoza 1996.) Nema osnove za izricanje ove sigurnosne mjere, kako je odlučio VSRH u svojoj odluci Kž-401/90 od 16. rujna 1993.), u kojoj stoji ne samo da optuženik nikada nije osuđivan zbog osnovnog kaznenog djela zlouporabe iz stavka 1., dakle, zbog pribavljanja neimovinske koristi drugome, a ne sebi. A to pokazuje da se ne radi o slučaju koji bi zahtijevao izricanje zabrane obavljanja zvanja, djelatnosti ili dužnosti.

224 (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) 55. ZABRANA UPRAVLJANJA MOTORNIM VOZILOM Članak 78. Optuženom je odmah poslije izvršenja djela oduzeta u smislu čl. 129. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona o sigurnosti saobraćaja na putevima vozačka dozvola od strane istražnog suca, o čemu je taj sudac donio i formalno rješenje, pa se u smislu čl. 183. navedenog zakona, imalo to vrijeme od kada mu je dozvola oduzeta uračunavati u vrijeme trajanja izrečene mjere sigurnosti. VSH, I Kž 1774/72 od 18. I 1973. (Pregled sudske praske u godini 1973., Zagreb 1974.g.) Mjera sigurnosti oduzimanja vozačke dozvole iz čl. 61c KZ odnosi se podjednako na oduzimanje postojeće vozačke dozvole kao i na zabranu njenog izdavanja, što znači na zabranu upravljanja svim kategorijma vozila. Ne može se stoga uzeti da se ova mjera proteže na oduzimanje vozačke dozvole samo za pojedinu kategoriju. To čak ni u slučaju da je profesionalni vozač kamiona prometne nezgode zbog kojih je bio prekršajno i krivično osuđivan, izazvao uvijek samo upravljajući osobnim kolima. Okružni sud u Puli, Kž 49/74 od 25. II 1974. (Pregled sudske prakse br. 7 u godini 1974., Zagreb 1975.g.) Osobi, koja ima stranu vozačku dozvolu, ne može se takva vozačka dozvola oduzeti, već se može samo s istom svrhom po čl. 61c st. 4. KZ izreći zabrana njenog korištenja na teritoriju Jugoslavije. VSH, I KŽ515/75 od 4. III 1976. (Pregled sudske prakse, br. 9 u godini 1976., Zagreb 19776.g.) Odredba čl. 68. KZJ, koja sadrži mjeru sigurnosti zabrana upravljanja motornim vozilom, blaža je od odredbe čl. 61c. KZ, koja je bila na snazi do 30. VI 1977., a sadržavala je mjeru sigurnosti oduzimanja vozačke dozvole. To zbog toga što je mjera sigurnosti izrečena po čl. 61c. KZ obuhvaćala kao oduzimanje bio koje (svake) vozačke dozvole koju je optuženik imao, tako i zabranu izdavanja svake druge vozačke dozvole, dok čl. 68. st. 1. KZJ omogućava osim izricanja zabrane upravljanja svim vozilima i izricanje zabrane upravljanja samo pojedinačno određenim kategorijama motornih vozila. Zato je prilikom izricanja te mjere sigurnosti učiniocima krivičnih djela ugrožavanja javnog prometa, koja su izvršena prije 1. VII 1977. kao dana stupanja na snagu KZJ, potrebno odrediti po čl. 68. st. 1. KZJ na koju vrstu motornih vozila se odnosi odnosno proteže izrečena mjera sigurnosti zabrane upravljanja motornim vozilom. VSH, I KŽ 417/77 od 1. IX 1977. (Pregled sudske prakse br. 12 u godini 1977., Zagreb 1978.g.) Nedovoljno vozačko iskustvo u smislu kratkog vozačkog staža, ne može, samo po sebi predstavljati razlog za izricanje sigurnosne mjere zabrane upravljanja motornim vozilom.

225 Okruženi sud u Zagrebu, Kž 2958/80 od 4. III 1981. (Pregled sudske prakse br. 19). Mjera sigurnosti zabrane upravljanja motornim vozilom, prema pravilnom shvaćanju odredbe čl. 68. KZ SFRJ, može se izreći ne samo osobi koja ima vozačku dozvolu već i onoj koja je nema. U takvu slučaju svrha ove odredbe da se netko tko se pokazao da je opasan u javnom prometu, kao potencijalni upravljač motornog vozila, spriječi za izvjesno vrijeme u tome da dođe do vozačke dozvole koja bi mu to pravo inače davala. VSH, I Kž 703/82 od 5. I. 1983. (Pregled sudske prakse br. 23).

Optuženik ističe povredu Kaznenog zakona na način da sud prvoga stupnja u izrečenu sigurnosnu mjeru iz čl. 63. OKZRH nije uračunao i vrijeme za koje je optuženiku oduzeta vozačka dozvola od strane istražnog suca (list 29 spisa) iako je to čl. 132. st. 4. ZKP/93 bio dužan učiniti). Pa kao je taj prigovor optuženika osnovan, trebalo je u sigurnosnu mjeru zabrane upravljanja motornim vozilom B kategorije koja je optuženiku izrečena u trajanju od jedne godine uračunati upravo to vrijeme i prvostupanjsku presudu preinačiti na način kao u toče. II izreke ove presude.» (Iz odluke VSRH, Kž-780/96 od 19. veljače 1998.) Premda je u ovom slučaju sud prvoga stupnja ocijenio da optuženikov način vožnje opravdava, protivno žalbenim prigovorima javnog tužitelja i optuženika da ga se baš na vrijeme od dvije godine isključi kao vozača motornog vozila, po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao suda drugoga stupnja, način izvršenja djela upućuje da je optuženiku trebalo izreći mjeru sigurnosti zabrane upravljanja motornim vozilom, ne svih kategorija, kako je to neosnovano i na štetu optuženika izrekao sud prvoga stupnja, već samo C kategorije, na što se s pravom ukazuje u žalbi optuženika. Stoga je Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugoga stupnja, uzevši u obzir žalbu optuženika, preinačio pobijanu presudu u odluci o mjeri i sigurnosti kao u izreci ove presude pod I. b).« (Iz odluke VSRH, Kž-1204/92 od 26. svibnja 1993.) U odnosu na sigurnosnu mjeru iz čl. 68. OKZRH izrečenu optuženiku na vrijeme od dvije godine, ovaj Vrhovni sud, kao sud drugoga stupnja, prihvaća razloge kojima se rukovodio sud prvoga stupnja pri izricanju te krivične sankcije optuženiku. Naime, okolnosti pod kojima je djelo počinjeno, posebno činjenica optuženikove alkoholiziranosti, pokazuje da je opasno da on upravlja motornim vozilom B kategorije na vrijeme od dvije godine, koje vrijeme je primjereno toj opasnosti.» (Iz odluke VSRH, Kž-791/92 od 23. veljače 1993.) «Također po ocjeni ovoga suda drugoga stupnja u konkretnom slučaju nije bilo mjesta izricanju sigurnosne mjere zabrane upravljanja motornim vozilom C kategorije, jer je optuženik profesionalni vozač, koji na temelju svog zanimanja pribavlja prihode za život, a ima, kao što je već naprijed istaknuto, troje maloljetne djece. Osim toga djelo je učinio svojim osobnim automobilom izvan posla, pa je stoga i u tom djelu valjalo uvažiti žalbu optuženika i ukinuti odluku o sigurnosnoj mjeri u odnosu na C kategoriju.» (Iz odluke VSRH, Kž-122/94 od 26. listopada 1994.)

226 Mjera sigurnosti zabrane upravljanja motornim vozilom može se izreći, prema pravilnom shvaćanju odredbe čl. 68. KZ SFRJ, ne samo osobi koja ima vozačku dozvolu nego i osobi koja je nema. U takvom slučaju svrha je ove odredbe da se osoba koja se pokazala da je opasna u javnom prometu, kao potencijalni upravljač motornog vozila, spriječi na izvjesno vrijeme u tome da dođe do vozačke dozvole koja bi mu to pravo inače davala. (VSH, Kž-703/82 od 5. siječnja 1983., Naša zakonitost, Pregled sudske prakse, br. 23/84.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) Mjera sigurnosti zabrane upravljanja motornim vozilom može se izreći, prema pravilnom shvaćanju odredbe čl. 68. KZ SFRJ, ne samo osobi koja ima vozačku dozvolu nego i osobi koja je nema. U takvom slučaju svrha je ove odredbe da se osoba koja se pokazala da je opasna u javnom prometu, kao potencijalni upravljač motornog vozila, spriječi na izvjesno vrijeme u tome da dođe do vozačke dozvole koja bi mu to pravno inače davala. Vrhovni sud Hrvatske, Kž-703/82 05.01.1963. Počinitelju krivičnog djela dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredsvom, zbog nastupjele smrtne posljedice – teškim djelom protiv opće sigurnosti ljudi i imovine iz čl. 155. st. 2. u svezi čl. 146. st. 1. KZRH (optuženik u teško alkoholiziranom stanju u dvorištu svoje kuće pokrenuo unazad traktor dok je pijani oštećenik sjedio na desnom blatobranu, udario traktorom u povišeni zid ulaza u kuću, uslijed čega je oštećenik pao pod traktor koji ga je pregazio) koje spada u skupinu krivičnih djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine (glava XIII.KZRH) ne može se izreći sigurnosna mjera zabrene upravljanja motornim vozilom određene vrste kategorije iz čl. 63. OKZRH, jer se ne radi o krivičnom djelu kojem se ugrožava javni promet i koje spada u skupinu krivičnih djela protiv sigurnosti javnog prometa. Vrhovni sud Republike Hrvatske I Kž-188/93 20.09.1994. (Kazneni zakon, autorski pročišćeni tekst, Inženjerski biro d.d. Zagreb, 2004.) Ispitujući presudu prvog stupnja po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 366. st. 1. toč. 2. ZKP, a u povodu javnog tužitelja, ovaj sud je našao da je počinjena povreda krivičnog zakona na štetu okrivljenika iz čl. 355. toč. 5. ZKP-a, izricanjem mjere zabrane polaganja vozačkog ispita za vozače motornog vozila "B" kategorije kroz vrijeme od tri godine, jer takva mjera nije predviđena pozitivnim zakonskim propisima. Iz tog razloga valjalo je preinačiti presudu suda prvog stupnja i ukinuti izrečenu mjeru. Županijski sud Zagreb, Kž 2469/1991 od 3. prosinca 1991. g. (VSRH, Izbor odluka 1/1996). 56. PROTJERIVANJE STRANCA IZ ZEMLJE Članak 79. Opravdano je sud optuženiku izrekao i sigurnosnu mjeru protjerivanja stranaca iz zemlje na vrijeme od pet godina. Optuženik je državljanin Republike Makedonije, na čijem je području još kao maloljetnik počinio više kaznenih djela, a nastavio ih je provoditi i na području Republike Hrvatske, gdje optuženik nema stalno prebivalište. Njegova tvrdnja da se u međuvremenu oženio za K. LJ. nije iskazom ove svjedokinje potvrđena. Stoga te okolnosti, kao i način i okolnosti pod kojima je počinjeno djelo za

227 koje je osuđen, upućuje na nepoželjnost njegova daljnjeg boravka u Republici Hrvatskoj. (Kao u odluci VSRH, Kž-207/93 od 5. kolovoza 1993.) Optuženik je rođen u Republici Makedoniji, ranije je već osuđivan u Republici Hrvatskoj, pa okolnosti pod kojima je počinio kazneno djelo i težina toga kaznenog djela (čl. 196. st. 2. OKZRH), upućuje na nepoželjnost njegova daljnjeg boravka u Republici Hrvatskoj. Stoga je žalba državnog odvjetnika u tom pravcu uvažena te je prvostupanjska presuda preinačena i optuženiku je izrečena sigurnosna mjera protjerivanja stranaca iz zemlje zauvijek. (Kao u odluci VSRH, Kž-66/95 od 9. siječnja 1997.) «Što se tiče sigurnosne mjere iz čl. 65. OKZRH protjerivanje opt. D. Z. s teritorija Republike Hrvatske, sud prvoga stupnja osnovano je uzeo u obzir pobude zbog kojih je krivično djelo počinjeno, način njegova počinjenja (krivotvoreni novac donio je iz inozemstva na područje naše zemlje) čime je pokazao i znatnu upornost.» (Iz odluke VSRH, Kž-665/93 od 27. listopada 1993.) Okrivljenik je osuđen zbog kaznenog djela bludne radnje iz čl. 193. u vezi s čl. 188. KZ, pa mu je sud prvoga stupnja opravdano izrekao sigurnosnu mjeru protjerivanja stranaca iz zemlje na vrijeme od deset godina. Okrivljenik nije državljanin Republike Hrvatske, a već je bio osuđivan za istovrsno kazneno djelo, te postoji opasnost da će na području Republike Hrvatske i dalje činiti kaznena djela, to više što je nezaposlen i bez sredstava za život. (Kao u odluci Županijskoga suda u Zagrebu, Kž-1075/98 od 22. rujna 1998.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) 57. ODUZIMANJE PREDMETA Članak 80. Optuženi je automobil - koji mu inače služi za osobnu vožnju - upotrijebio u inkriminiranom slučaju jedino da se iz susjedne države, gdje mu je prebivalište, doveze u poznato naše turističko središte, gdje je namjeravao proturati lažne dolarske novčanice. Prema tome taj automobil nije imao nikakve neposrednije veze sa samom radnjom izvršenja krivičnog djela iz čl. 221. st. 1. KZ, da bi se mogao smatrati predmetom bilo upotrebljenim bilo namijenjenim za izvršenje krivičnog djela. Stoga u takvom slučaju nisu ispunjeni zakonski uvjeti iz čl. 62. KZ za oduzimanje tog vozila. VSH, I Kž 128/73 od 29. III 1973. (Pregled sudske prakse u godini 1973., Zagreb 1974.g.) Po čl. 62a st. 2. KZ imovinsku korist koju je učinilac postigao izvršenjem krivičnog djela pronevjere iz čl. 322. st. 2. KZ, odnosno krivičnog djela pljačke iz čl. 255. st. 1. KZ, s obzirom na to da je vrijednost pronevjerenih stvari premašila iznos od trideset tisuća dinara, ako je oštećenoj radnoj organizaciji dosuđen imovinskopravni zahtjev, može se oduzeti samo onda ako ta korist premašuje dosuđeni zahtjev. U protivnom za izricanje takve mjere nema zakonske osnove. Osim toga, kad dolazi u obzir primjena takve mjere, optuženom koji je prisvajao novac i potrošio ga za razne svoje osobne svrhe, pa tako između ostaloga i za kupovinu osobnog automobila, po pravilnoj primjeni odredbe čl. 62a st. 1. KZ može se nametnuti samo obaveza da plati novčani iznos koji odgovara postignutoj imovinskoj koristi, dok osobni automobil, koji je privremenom mjerom osiguranja

228 zaplijenjen (čl. 106. odnosno čl. 465. ZKP), u slučaju nenaplativosti navedenog novčanog iznosa u postupku izvršenja ove mjere sigurnosti služi samo kao pokretnina čijom se prodajom namiruje taj novčani iznos u cijelosti ili makar djelomično. VSH, I Kž 655/76 od 2.VI1976. (Pregled sudske prakse br. 10 u godini 1976., Zagreb 1977.g.) Ne dolazi u obzir primjena mjere sigurnosti oduzimanja predmeta iz čl. 62. KZ, kad osobni automobil i kombi, kojima je optuženi prevozio prethodno prisvojeno meso iz skladišta na druga mjesta radi prodaje, nisu isključivo služili za te svrhe, niti su ta vozila za to bila neophodno potrebna, budući da se taj prijevoz, mogao obavljati i drugim, pa i unajmljenim vozilima, a osim toga taj automobil i kombi nisu posebno ni podešeni za inkriminirani prijevoz, npr. ugrađivanjem bunkera za prikrivanje robe i sl. U takvom slučaju, naime, ova se vozila ne mogu smatrati predmetima iz čl. 62. KZ. VSH, I Kž 1329/76 od 20. I 1977. (Pregled sudske prakse br. 11 u godini 1977., Zagreb 1977.g.) Prema čl. 62. st. 1. KZ predmeti koji su bili upotrijebljeni za izvršenje krivičnog djela mogu se oduzeti ako su vlasništvo učinioca. Krivično djelo iz čl. 247. st. 1. KZ izvršio je okrivljenik puškom suokrivljenika, koji je oglašen krivim zbog krivičnog djela iz čl. 247. st. 1. KZ, nije bilo mjesta oduzimanju njegove lovačke puške na temelju čl. 247. st. 5. KZ u vezi s čl. 62. st. 1. KZ. Okružni sud u Rijeci, Kž 343/76 od 25. X 1976. (Pregled sudske prakse br. 11 u godini 1977., Zagreb 1977.g.) Kad zakon propisuje obavezno oduzimanje predmeta od učinioca nekoga krivičnog djela, kao npr. u slučaju krivičnog djela trgovine zlatnim novcem, stranom valutom i devizama prema čl. 167. st. 3. KZ SFRJ, nije moguće, umjesto oduzimanja takvih predmeta koji kod učinioca nisu pronađeni, obavezati ga na plaćanje dinarske protuvrijednosti predmeta kao da je u pitanju oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom u smislu čl. 85. st. 1. KZ SFRJ, budući da se radi o dvije posve različite krivičnopravne mjere. Okružni sud u Puli, Kž 22/84 od 6. III 1984. (Pregled sudske prakse br. 25). Predmete koji su od učinioca privremeno oduzeti, na temelju čl. 211. ZKP, a ne radi se o predmetima o kojima je riječ u čl. 69. KZ SFRJ, sud je dužan vratiti njihovu vlasniku ukoliko se ne radi o sumnjivim stvarima u smislu čl. 216. ZKP. VSH, I Kž 848/85 od 17. III 1986. (Pregled sudske prakse br. 31). Pravilno je postupio sud prvoga stupnja kad je oduzeo kuhinjski nož kojim je optuženica pokušala ubojstvo nad svojim mužem u prekoračenju nužne obrane te izvršila krivično djelo iz čl. 35. st. 1. KZH u vezi s čl. 19. st. 1. i čl. 9. st. 3. KZJ jer su za izricanje te mjere ispunjeni svi uvjeti iz čl. 69. KZJ. VSRH, IKž-311/91 od 15. travnja 1992. (Pregled sudske prakse br. 52).

229 Od okrivljenika koji je proglašen krivim zbog krivičnog djela krivotvorenja isprave iz čl. 206. st. 1. KZRH, učinjenog time što je sa svog uništenoga osobnog automobila skinuo broj šasije i zavario ga na drugo vozilo iste marke i godine proizvodnje, ima se izricanjem sigurnosne mjere oduzimanja predmeta iz čl. 64. OKZRH oduzeti prepravljeni osobni automobil, jer se radi o predmetu koji je upotrijebljen za izvršenje krivičnog djela - upravo na njemu se zavareni lažni brojevi šasije. Županijski sud Bjelovar, Kž 424/1995 od 14. rujna 1995. g. (VSRH, Izbor odluka 2/1996). Okrivljeniku koji je proglašen krivim za krivično djelo krivotvorenja isprave iz čl. 206. st. 2. KZRH, učinjeno time što je registarske pločice i naljepnicu o tehničkoj ispravnosti jednog osobnog automobila marke "Mazda" stavio na drugo vozilo iste marke, te ga koristio u prometu, prvostupanjski sud je neosnovano izrekao sigurnosnu mjeru iz čl. 64. OKZRH oduzimanjem osobnog automobila. Za izvršenje krivičnoga djela bile su namijenjene i upotrijebljene registarske pločice i naljepnica, a ne cijeli automobil. Ti predmeti, iako su pričvršćeni za vozilo, nisu postali njegov neodvojiv dio u fizičkom smislu. Stoga nema osnove oduzeti cijelo vozilo kada se predmeti izvršenja krivičnog djela mogu od vozila odvojiti i oduzeti samostalno. Županijski sud Bjelovar, Kž 267/1996 od 27. lipnja 1996.g. (VSRH, Izbor odluka 1/1997). Optuženiku koji je proglašen krivim zbog djela prevare iz čl. 137. st. 1. KZRH, ne može se izreći sigurnosna mjera oduzimanja predmeta iz čl. 64. OKZRH, tako da se od njega oduzmu novčanice u stranoj valuti (njemačke marke), koje je kupio za novac do koga je došao izvršenjem krivičnog djela prevare. Kupljene novčanice strane valute nisu bile upotrijebljene ili namijenjene za izvršenje krivičnoga djela, a niti su nastale krivičnim djelom za koje je optuženik proglašen krivim, pa ne mogu biti predmet oduzimanja po čl. 64. OKZRH. Takve novčanice predstavljaju imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom i stoga se mogu oduzeti na osnovi čl. 79. i čl. 80. OKZRH. Županijski sud Bjelovar, Kž 64/1997. od 23. siječnja 1997.g. (VSRH, Izbor odluka 1/1997). Optuženiku koji je počinio krivično dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom iz članka 146. stavak 1. KZRH, time što je prema unutarnjim prostorijama ugostiteljskog objekta, u kojem su se nalazili gosti, iz pištolja ispalio osam metaka, od kojij je jedan pogodio jednog gosta nanijevši mu laku tjelesnu ozljedu, sud je pravilno izrekao sigurnosnu mjeru oduzimanja predmeta iz članka 64. stavak 1. OKZRH i oduzeo pištolj, streljivo i okvri za pištolj, jer se radi o predmetima koji su upotrijebljeni za izvršenje krivičnog djela. Ne postoje, međutim, zakonski uvjeti da se od optuženika oduzme oružani list, jer je to dokument koji nije ni u kakvoj vezi sa izvršenjem krivičnog djela za koje je proglašen krivim. Županijski sud u Bjelovaru, Kž-94/1997. od 15. svibnja 1997. (VSRH, Izbor odluka, 1/1998) Iz spisa predmeta proizlazi da je okrivljeniku za isto djelo pravomoćnim rješenjem Općinskog suca za prekršaje u Sesvetama broj 01-2658/78 od 7. listopada

230 1980. godine izrečena zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom za vrijeme od devet mjeseci. U to vrijeme sud prvoga stupnja nije okrivljeniku uračunao, po tom sudu izrečenu mjeru sigurnosti zabrane upravljanja motornim vozilom B kategorije u trajanju od šest mjeseci, a što je bio dužan učiniti. (Kao u odluci Okružnoga suda u Zagrebu, Kž-654/81 od 9. lipnja 1981.) Ako u vrijeme donošenja presude za kazneno djelo čije obilježja obuhvaćaju i obilježja prekršaja još ne postoje uvjeti za uračunavanje kazne za prekršaj, tada će o tome po čl. 136. st. 1. ZKP (sada članak 158. st. 2. ZKP) odlučiti posebnim rješenjem predsjednik vijeća, suda koji je sudio u prvom stupnju. (Kao u odluci Okružnoga suda u Bjelovaru, Kž-940/77 od 19. siječnja 1978.) Prema pravnom stajalištu ovog Vrhovnog suda moguće je uračunati zaštitnu mjeru oduzimanja vozačke dozvole, izrečene po sucu za prekršaje, u sigurnosnu mjeru zabrane upravljanja motornim vozilom, izrečene po sudu, a zbog zakonske svrhe izbjegavanja dualiteta kaznenih sankcija ove vrste koje potječu iz istog prometnog delikta.» (Iz odluke VSRH, Kž-5/95 od 4. svibnja 1995.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) Prvostupanjski sud je pravilno izricanja odluke o oduzimanju predmeta, koji su uporabljeni i nastali počinjenjem kaznenog djela, povrijedio Kazneni zakon na štetu optuženika. Naime, svaka odluka o oduzimanju predmeta koji su uporabljeni i nastali počinjenjem kaznenog djela, izriče se radi onemogućavanja okrivljenika o vršenju inkriminirane djelatnosti. Da bi se u konkretnom slučaju onemogućilo okrivljenika da i ubuduće čini kaznena djela iz čl. 230. st. 1. KZ to mu je primjenom čl. 230. st. 6. KZ trebalo oduzeti samo onaj dio računarskog programa koji je okrivljeniku omogućio presnimavanje video-igara. To je fiksni disk HD 6,4 IBM koji u sebi ima snimljenu programsku podršku za presnimavanje čijim se uništenjem onemogućava okrivljenika u vršenju kriminalnih djelatnosti. Za postizanje iste svrhe nije potrebno oduzeti i uništiti kompletno računalo sa svim ugrađenim komponentama, pa je radi toga trebalo na temelju čl. 230. st. 6. KZ okrivljeniku oduzeti i uništiti samo fiksni disk i dva komada video-igri «SRAZ 2» koji su nastali izvršenjem djela. ŽSKc, Kž 46/00, od 22. ožujka 2000.g. (VSRH, Izbor odluka 1/2001.) Prilikom izricanja sigurnsne mjere oduzimanja predmeta temeljem članka 80. KZ, od okrivljenika, treba točno navesti predmete koji se oduzimaju, a nije dovoljno pozivati se na potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta, zbog čega bi izreka takve presude bila nerazumljiva i ne bi se mogla izvršiti. Žs u Vukovaru, Kž 69/01 od 16. 1. 2002. (VSRH, Izbor odluka 2/2002.) Ispunjeni su zakonski uvjeti za izricanje sigurnosne mjere oduzimanja predmeta iz čl. 80. KZ, kad je utvrđeno da je u automobilsku prikolicu ugrađeno dvostruko dno u kojem je prevezena opojna droga (180 kartonskih kutija droge marihuane) namijenjene prodaji na narko-tržištu. Naime, s obzirom da je automobilska prikolica preuređena ugradnjom dvostrukog dna i da je u njoj prevezena opasna droga, može se zaključiti da postoji opasnost da bi se ona mogla ponovo koristiti za počinjenje kaznenog djela.

231 "Nasuprot tome osnovana je žalba državnog odvjetnika zbog odluke o neizricanju sigurnosne mjere oduzimanja predmeta – prikolice. Prema čl. 80. Kaznenog zakona sigurnosna mjera oduzimanja predmeta može se primijeniti glede predmeta koji su bili namijenjeni ili uporabljeni za počinjenje kaznenog djela, i kad postoji opasnost da će se taj predmet ponovo uporabiti za počinjenje kaznenog djela, a što je upravo konkretni slučaj, jer je navedena prikolica bila upravo prilagođena za prenošenje velike količine opojne droge marihuane (ukupno 180 kartonskih kutija), pa su ispunjene sve pretpostavke koje zakon traži. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 346/02, od 17. IX 2002. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2003.) Prema odredbi čl. 80. KZ mogu se oduzeti i oni predmeti koji su uporabljeni za počinjenje kaznenog djela i za koje postoji opasnost da će se ponovo uporabiti za počinjenje kaznenog djela, iako nisu vlasništvo počinitelja djela, jer navedena odredba ne pravi razliku u tome jesu li predmeti vlasništvo počinitelja ili nisu. Međutim, primjena ove sigurnosne mjere ne utječe na prava trećih osoba na naknadu štete zbog oduzimanja predmeta počinitelju kaznenog djela (čl. 80. st. 2. KZ). Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 346/02, od 17. IX 2002. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2003.) Pogrešno je postupio prvostupanjski sud prilikom izricanja sigurnosne mjere iz čl. 80. Kaznenog zakona, kada je naveo da se okrivljeniku oduzimaju predmeti oduzeti potvrdom o privremenom oduzimanju predmeta broj 013505 od 1. svibnja 1998.g., jer takva odluka nije razumljiva, te se zbog toga ne može izvršiti. Po stajalištu ovog suda, prilikom izricanja sigurnosne mjere oduzimanja predmeta, temeljem čl. 80. KZ, treba točno navesti i opisati predmete koji se oduzimaju, a ne se pozivati na potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta. ŽSKc, Kž 230/1999 od 16. studenog 1999.g. (VSRH, Izbor odluka 1/2000.) Odredba čl. 80. st. 1. KZ kod oduzimanja predmeta uopće ne pravi razliku jesu li predmeti koji su bili namijenjeni ili uporabljeni za počinjenje kaznenog djela vlasništvo počinitelja ili nisu, nego se ova sigurnosna mjera, neovisno od toga, može primijeniti kad postoji opasnost da će se određeni predmet ponovno uporabiti za počinjenje kaznenog djela, ili kad se radi zaštite opće sigurnosti ili moralnih razloga oduzimanje predmeta čini prijeko potrebnim. ŽSBj, Kž 22/1999 od 25. veljače 1999.g. (VSRH, Izbor odluka 1/2000.) Kad osobno vozilo u kojem je pronađena opojna droga nije bilo konstrukcijski preinačeno koje bi preinake ukazivale da bi to vozilo ponovno bilo uporabljeno za počinjenje kaznenog djela, a ne postoje ni razlozi opće sigurnosti niti moralni razlozi za oduzimanje, onda se nisu ispunili zakonski uvjeti iz čl. 80. st. 1. KZ da se ono oduzme kao predmet uporabljen za počinjenje kaznenog djela. «U konkretnom slučaju nije ostvaren niti jedan od uvjeta potrebnih za izricanje ove mjere sigurnosti u odnosu na automobil u kojem se droga nalazila. Naime, iz fotoelaborata vidljivo je mjesto gdje je droga pronađena (ispod opruga zadnjeg sjedišta da bi upravo ovo vozilo moglo biti ponovno uporabljeno za počinjenje kaznenog djela. Naime, ovo vozilo niti po čemu, optuženik ili netko drugi, nije učinio drugačijim u odnosu na druga vozila istog tipa u prometu. Jednako tako, ovo vozilo, kao takvo ne ugrožava opću sigurnost, niti se čini prijeko potrebnim upravo to vozilo oduzeti

232 optuženiku iz moralnih razloga. Ova mjera mora biti individualno određena ranije navedenim razlozima upravo u odnosu na predmet koji se oduzima. Stoga je Vrhovni sud, ako sud drugog stupnja, preinačujući prvostupanjsku presudu u odluci o kaznenim sankcijama ukinuo i dio koji se odnosi na izečenu mjeru sigurnosti iz čl. 80. KZ.» VSRH, I Kž 440/02 od 4.7.2002. (VSRH, Izbor odluka 1/2003.) Predmeti koji se oduzimaju ovom mjerom moraju biti u vezi sa samim izvršenjem krivičnog djela, odnosno uvjet je da postoji opasnost od posjedovanja nekog predmeta na strani počinitelja ili da postoji opasnosti od svojstva nekog predmeta. Međutim, u ovom slučaju ne može se govoriti o nekoj opasnosti u iznesenom smislu, niti se ona može pravdati samim tim što je droga pronađena u vozilu. Optuženikovo vozilo, kako to proizlazi iz cijelog spisa, nije u ostvarenju djela imao nikakvu odlučujuću ulogu pa stoga i nije bilo uvjeta za izricanje navedene sigurnosne mjere. (Kao u odluci VSRH, Kž-1104/93 od 13. travnja 1994.) Optuženiku je izrečena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta, i to osobnog automobila marke «pontiac» i motornog vozila mare «baggy» u čijim kotačima je bilo skriveno 8,886 kg opojne droge kokaina. Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom je odlukom od 9. siječnja 1997. broj KŽ-66/95 preinačio presudu o sigurnosnoj mjeri na način da je ukinuo sigurnosnu mjeru – oduzimanja predmeta, i to osobnog automobila marke «pontiac» uz obrazloženje da je ovo vozilo optuženik koristio samo za prijevoz vozila «baggy» u čijim kotačima je bila droga. Pa budući da u ostvarenju kaznenog djela nije imalo nikakvu odlučujuću ulogu, nije bilo uvjeta za izricanjem navedene sigurnosne mjere i za ovo vozilo. Pravilno je postupio sud prvoga stupnja kada je oduzeo kuhinjski nož kojim je optuženica pokušala ubiti svoga muža u prekoračenju nužne obrane te je počinila krivično djelo iz čl. 35. st. 1. KZH u vezi s čl. 19. st. 1. i čl. 9. st. 3. KZJ jer su za izricanje te mjere ispunjeni svi uvjeti. (VSH, Kž-311/91 od 15. travnja 1992., Naša zakonitost, Pregled sudske prakse, br. 52/92.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) Kad osobno vozilo u kojem je pronađena opojna droga nije imalo konstrukcijskih preinaka, koje bi ukazivale da bi to vozilo ponovno bilo uporabljeno za počinjenje kaznenog djela, a ne postoje ni razlozi opće sigurnosti niti moralni razlozi za oduzimanje, onda se nisu ispunili zakonski uvjeti iz čl. 80. st. 1. KZ da se ono oduzme kao predmet uporabljen za počinjenje kaznenog djela. "U konkretnom slučaju nije ostvaren niti jedan od uvjeta potrebnih za izricanje ove mjere sigurnosti u odnosu na automobil u kojem se droga nalazila. Naime, iz fotoelaborata vidljivo je mjesto gdje je droga pronađena ( ispod opruga zadnjeg sjedišta vozila), pa se prema tome nije radilo o konstrukcijskim preinakama, koje bi ukazivale da bi upravo ovo vozilo moglo biti ponovno uporabljeno za počinjenje kaznenog djela. Naime, ovo vozilo niti po čemu, optuženik ili netko drugi, nije učinio drugačijim u odnosu na druga vozila istog tipa u prometu. Jednako tako, ovo vozilo, kao takvo ne ugrožava opću sigurnost, niti se čini prijeko potrebnim upravo to vozilo oduzeti optuženiku iz moralnih razloga. Ova mjera mora biti individualno određena ranije navedenim razlozima upravo u odnosu na predmet koji se oduzima. Stoga je Vrhovni sud, kao sud drugog stupnja, prinačujući prvostupanjsku presudu u odluci o kaznenim sankcijama ukinuo i dio koji se odnosi na izrečenu mjeru sigurnosti ih čl. 80. KZ.

233 Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 440/02, od 4. VII 2002. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2002.) Odredba čl. 80. st. 1. KZ kod oduzimanja predmeta opće ne pravi razliku jesu li predmeti koji su bili namijenjeni ili uporabljeni za počinjenje kaznenog djela vlasništvo počinitelja ili nisu, nego se ova sigurnosna mjera, neovisno od toga može primijeniti kad postoji opasnost da će se određeni predmet ponovno uporabiti za počinjenje kaznenog djela, ili kad se radi zaštite opće sigurnosti ili moralnih razloga oduzimanje predmeta čini prijeko potrebnim. Županijski sud Bjelovar Kž-22/99 25.02.1999. (Kazneni zakon, autorski pročišćeni tekst, Inženjerski biro d.d. Zagreb, 2004.) Ostvaren je uvjet iz čl. 69. st. 2. KZ SFRJ (interes opće sigurnosti) za oduzimanje puške od učinioca krivičnog djela ubojstva, iako je puška vlasništvo njegova bračnog druga, kad je utvrđeno da je vlasnik ostavio pušku i municiju na dohvat ruke svojoj ženi, iako je bio dužan pri odlasku iz mjesta boravka poduzeti sve mjere da puška ne dođe u posjed osobe koja nema pravo da je upotrijebi. VSH, I Kž 1082/82 od 22. XII 1982. (Pregled sudske praske br. 22). Kad zakon propisuje obvezno oduzimanje predmeta od počinitelja nekog krivičnog djela, npr. u slučaju krivičnog djela trgovine zlatnim novcem, stranom valutom ili devizama prema čl. 167. st. 3. KZ SFRJ, nije moguće umjesto oduzimanja takvih predmeta, koji kod počnitelja nisu pronađeni, obvezati ga na plaćanje dinarske protuvrijednosti predmeta kao da se radi o oduzimanju imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, budući da se radi o dvije potpuno različite krivično-pravne mjere. (Okružni sud u Puli, Kž-22/84 od 6. travnja 1984., Naša zakonitost, Pregled sudske prakse, br. 23/84.) Prema tome, kad je sud prvog stupnja utvrdio da je okr. L. P. počinila krivično djelo iz čl. 101. st. 1. i 2. Zakona o autorkom pravu, onda je trebalo donijeti odluku o izricanju sigurnosne mjere iz čl. 64. OKZRH, to jest od okrivljenice je oduzeto 40 videokaseta, koje su nabrojane u izreci pobijane presude. Stoga je ovaj sud uvažio žalbu državnog odvjetnika, jer je sud prvoga stupnja povrijedio Krivični zakon neizricanjem navedene sigurnosne mjere, na način da je preinačio presudu suda prvoga stupnja u odluci o krivičnoj sankciji, te je okr. L. P. izrekao sigurnosnu mjeru oduzimanja predmeta iz čl. 64. OKZRH i od iste oduzeo 40 videokaseta. (Iz odluke Županijskoga suda u Zagrebu, Kž-1455/96 od 14. siječnja 1997.) Nesnovano oštećenici traže povrat oduzetog oružja koje je u postupku protiv okrivljenika Z.S. zbog kaznenog djela iz čl. 298. st. 3. i 2. KZ-a, oduzeto temeljem odredbe čl. 298. st. 6. KZ-a. Ovo radi toga što je oružje koje je bilo predmetom izvršenja kaznenog djela protiv sigurnosti prometa i poslovanja – izbjegavanje carinskog nadzora iz čl. 298. st. 3. i 2. KZ-a, oduzeto temeljem izričitog propisa iz čl. 298. st. 6. KZ-a. Oštećenici koji su kupili od okrivljenika oružje koje je oduzeto tijekom kriminalističe obrade i kasnije odlukom suda prilikom izricanja osuđujuće presude, mogu samo tražiti od okrivljenika naknadu štete, ali sve to pod uvjetom da nisu znali za inkriminirano ponašanje okrivljenika. Županijski sud u Koprivnici, Kž-115/03-3 od 11. lipnja 2003. godine

234 (Županijski sud u Koprivnici, Sudska praksa, knjiga br. 6/2004.) 58. URAČUNAVANJE ZAŠTITNIH MJERA IZREČENIH ZA PREKRŠAJE I GOSPODARSKE PRIJESTUPE Članak 81. Vrijeme za koje je okrivljeniku oduzeta vozačka dozvola kao zaštitna mjera u prekršajnom postupku, za istu prometnu nezgodu, a ona je izvršena, uračunava se u vrijeme izrečene sigurnosne mjere zabrane upravljanja motornom vozilom iz čl. 63. st. 1. OKZRH. Vrhovni sud Republike Hrvatske I Kž-5/95 04.05.1995. Ako u vrijeme donošenja presude za kazneno djelo čija obilježja obuhvaćaju i obilježja prekršaja još ne postoje uvjeti za uračunavanje kazne za prekršaj, tada će o toem po čl. 136. st. 1. ZKP (sada članak 158. st. 2. ZKP) odlučiti posebnim rješenjem predsjednik vijeća, suda koji je sudio u prvom stupnju. Okružni sud Bjelovar, Kž-940/77 19.01.1978. (Kazneni zakon, autorski pročišćeni tekst, Inženjerski biro d.d. Zagreb, 2004.) 59. ODUZIMANJE IMOVINSKE KORISTI OSTVARENE KAZNENIM DJELOM Članak 82. Mjera sigurnosti iz čl. 62a KZ može se izreći samo u određenim slučajevima pa tako u slučaju kad imovinska korist prelazi dosuđeni imovinskopravni zahtjev oštećenog, i to samo za taj višak imovinske koristi (čl. 62a st. 2. KZ), dakle, kad je imovinskopravni zahtjev stavljen, a protupravna imovinska korist premašuje iznos stavljenog zahtjeva, zatim kad je imovinskopravni zahtjev stavljen, ali je oštećeni upućen u pogledu tog zahtjeva na parnicu (čl. 62a st. 3. KZ), kao i u slučaju kad oštećeni uopće nije postavio imovinskopravni zahtjev (čl. 62a st. 4. KZ). Kad je prvostepeni sud izrekao mjeru sigurnosti oduzimanja imovinske koristi u iznosu koji je dosudio oštećenom, prekoračio je ovlaštenje koje ima na zakonu (čl. 335. t. 5. ZKP) i time povrijedio krivični zakon na štetu optuženog na koju povredu mora drugostepeni sud paziti po službenoj dužnosti (čl. 346. st. 1. t. 2. ZKP). VSH, I KŽ 1969/72 od 9. V 1973. (Pregled sudske prakse u godini 1973., Zagreb 1974.g.) Imovinsku korist u smislu čl. 62a KZ predstavlja čista dobit koja se sastoji u višku imovine učinioca, koji je on postigao izvršenjem odnosno povodom izvršenja krivičnog djela. Pri utvrđivanju visine imovinske koristi u pravilu treba odbiti izdatke koji su ušli u sastav cijene predmeta (nabavna cijena, porezi, takse itd.), a ne uzima u obzir trud učinioca koji predstavlja radnju izvršenja krivičnog djela, kao ni osobne troškove koje je učinilac imao izvršavajući krivično djelo (troškovi putovanja, prenoćišta i sl). Okružni sud u Rijeci, Kž 229/75 od 29. IX 1975. (Pregled sudske prakse br. 8, u godini 1975., Zagreb 1976.g.)

235 Osuda optužnih da su ostvarenu protupravnu imovinsku korist dužni platiti solidarno predstavlja povredu krivičnog zakona iz čl. 335. t. 5. ZKP. U čl. 62a KZ propisano je da će se imovinska korist, koja je postignuta izvršenjem krivičnog djela, oduzeti od učinioca, a propisani su i daljnji uvjeti (čl. 62a st. 1., 2. i 5. KZ) pod kojima se ona izriče. Iz tog propisa ne proizlazi da bi obaveza plaćanja novčanog iznosa koji odgovora postignutoj imovinskoj koristi, ako oduzimanje imovinske koristi od učinioca nije moguće, bila solidarna u slučaju ako je bilo više učinilaca jednog krivičnog djela izvršenjem koje je postignuta imovinska korist. Prema tome, s obzirom na svrhu mjere sigurnosti, kao i na uvjete propisane u čl. 62a. KZ, u slučaju izvršenja jednog krivičnog djela od strane više izvršilaca, svaki je dužan platiti samo iznos one koristi koju je on postigao. Ako su zajednički djelovali i pri tome postignutu korist dijelili tako da se ne može uzeti da bi netko ostvario više, a netko manje, onda su oni dužni na jednake dijelove platiti korist koju su zajedno postigli. VSH, I Kž 1472/76 od 16. II 1977. (Pregled sudske prakse br. 11 u godini 1977., Zagreb 1977.g.) Protupravno korištenje stana u društvenom vlasništvu, samo za sebe, bez drugih stjecanja koristi na bazi zaposjedanja te nekretnine u smislu propisa čl. 140. KZH (Protupravno zauzimanje nekretnina u društvenom vlasništvu), ne donosi učiniocu korist koja bi se vrijednosno, u nekom novčanom iznosu, mogla izraziti kao kategorija koristi koju bi po čl. 84. KZ SFRJ trebalo oduzimati od učinioca. VSH, Kzz 7/85 od 3. VII 1985. (Pregled sudske prakse br. 28). Vrijednost predmeta u smislu čl. 85. st. 1. KZ SFRJ utvrđuje se prema tržišnoj vrijednosti predmeta u vrijeme izvršenja krivičnog djela. VSH, I KŽ 821/86 VSH, I Kž 1053/86 (Pregled sudske prakse br. 37). Kada oduzimanje strane valute nije moguće, počinitelj krivičnog djela obvezat će se da plati dinarsku protuvrijednost te valute prema prodajnom tečaju na dan ispunjenja obveza. Vrhovni sud Republike Hrvatske, Kzz-14/92, od 16.VI 1993. ( Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1997.) Kada sudska odluka o oduzimanju imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom obuhvaća iznos glavnice pložene kod banke, oduzimanje ne obuhvaća kamate. «Nižestupanski su sudovi smatrali da kamate na glavnicu koja je oduzeta kao imovinska korist pribavljena krivičnim djelom dijele sudbinu glavnice i bez postojanja sudske odluke kojom bi se i kamate oduzimale kao imovinska korist pribavljena krivičnim djelom. Kao imovinska korist pribavljena krivičnim djelom može se u okviru mjera oduzimanja imovinske koristi izrečene u krivičnom postupku, po ocjeni ovoga suda, oduzeti samo ona imovinska korist koja je određena mjerom oduzimanje imovinske koristi (u konkretnoj pravnoj stvari to je točno nominalno navedeni iznos SFRS). Ako osim iznosa imovinske koristi navedene u mjeri oduzimanja imovinske koristi postoji još koja imovinska korist ( bez obzira na to u kojem obliku bila izražena), takva se

236 imovinska korist ne može oduzeti bez posebne odluke suda – nadležnog tijela državne vlasti. Dakle, sama činjenica da je nešto imovinska korist pribavljena krivičnim djelom ne rezultira mogućnošću da bi ta korist mogla biti oduzeta od počinitelja krivičnog djela i bez sudske odluke odnosno odluke nadležnog tijela državne vlasti. Za oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom bila je potreba u smislu tada važećeg čl. 84. st. 2. KZ-a sudska odluka. Bez sudske odluke nadležnog suda ne mogu biti oduzeta sredstva koja predstavljaju imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom. Odredba čl. 84. st. 1. KZ-a koja je glasila: "Nitko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom", ne daje nikome pravo da bez sudske odluke donesene u zakonom propisanom postupku oduzme imovinsku korist, već predstavlja samo pravnu osnovu temeljem koje se u propisanom postupku izriče mjera oduzimanja imovinske koristi. U pravnom odnosu između tužitelja i I. tuženika kao ugovornih stanaka pravo je neodlučno po kojoj je pravnoj osnovi (dopuštenoj ili nedopuštenoj) tužitelj došao do sredstava koja je deponirao kod tuženika kao predmet ugovora o novčanom depozitu. Pitanje dopuštenosti ili nedopuštenosti osnove pribavljanja sredstava može razriješiti samo sud – tijelo državne vlasti u okviru svoje nadležnosti u nadležnom postupku, pa kad sud nije u krivičnom postupku (u ovoj pravnoj stvari) tužitelju oduzeo kamate na glavnicu kao imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom tada ne može I. tuženik s uspjehom isticati prigovor da su sredstva na tužiteljevom računu bila stečena po nedopuštenoj pravnoj osnovi.» Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 2231/92, od 5. III 1996. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1998.) Načelni stav br. 9/79 sa XIII. Zajedničke sjednice Saveznog suda, republičkih pokrajinskih vrhovnih sudova i Vrhovnog vojnog suda od 25. i 26. listopada 1979. ukazuje se potrebnim navesti, jer se temelji na usvojenim pravnim shvaćanjima sudske prakse sve do danas, osim pod c). a) Ako je počinitelj predmeta od vrijednosti koji je pribavio krivičnim djelom uz naknadu ili bez naknade prenio na drugu osobu, ili je taj predmet poslije uništen, izgubljen i sl. tako da njegovo oduzimanje od počinitelja više nije moguće, počinitelj će se obvezati da plati novčani iznos koji odgovara tržišnoj vrijednosti koju je predmet imao u vrijeme kada je počinjenjem krivičnog djela pribavljen. Ako je pak pravnim poslom (npr. prodajom ili zamjenom predmeta) počinitelj pribavio veću korist od vrijednosti koju je predmet imao u vrijeme kad je pribavljen počinjenjem krivičnog djela, obvezat će se da plati novčani iznos koji odgovara tako pribavljenoj imovinskoj koristi. b) Imovinska korist je čista dobit, koja se sastoji u višku imovine počinitelja koju je pribavio počinivši krivično djelo, odnosno sprečavanjem smanjenja imovine. S obzirom na to sud će pri utvrđivanju iznosa imovinske koristi uzeti u obzir određene izdatke i troškove koje je počinitelj imao u vezi s ostvarenjem imovinske koristi. Pitanje koje će izdaci i troškovi biti počinitelju priznati ovisi o prirodi učinjenog krivičnog djela i konkretnim okolnostima svakog pojedinog slučaja. Međutim, nikad se ne može uzeti u obzir trud počinitelja uložen u kriminalnu djelatnost kao ni osobni troškovi koje je imao dok je obavljao tu djelatnost. c) Prenošenje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom na treće osobe, bez obzira na to je li to prenošenje obavljeno uz naknadu ili bez naknade, počinitelja ne oslobađa obveze da vrati imovinsku korist koju je na taj način stekao. Međutim, na osnovi odredbe čl. 85. st. 2. KZJ, sud ovu korist može oduzeti od osobe na koju je

237 prenesena bez naknade ili uz naknadu koja ne odgovara stranoj vrijednosti, ukoliko su te osobe znale ili mogle znati da je imovinska korist pribavljena krivičnim djelom. d) Pravni stav naznačen pod c) vrijedi i u slučaju kad je imovinska korist pribavljena krivičnim djelom na bliske srodnike počinitelja, ukoliko ovi ne dokažu da su kao naknadu dali punu vrijednost. Za oduzimanje imovinske koristi od bliskih srodnika, nema značenja jesu li oni znali ili mogli znati da je ova korist pribavljena krivičnim djelom. e) S dosuđenjem imovinskopravnog zahtjeva u krivičnom postupku treba izjednačiti pravomoćno dosuđenje ovog zahtjeva u parnici, kao i svaku naknadu koja je faktički izvršena izvan sudskoj postupka, bez obzira na to je li naknadu dala osoba od koje bi imovinsku korist trebalo oduzeti ili za nju neka druga osoba. Javni tužitelj u žalbi s osnovom ističe da je prvostupanjski sud pogrešno izjednačio štetu nastupjelu za radnu organizaciju iz Zagreba s imovinskom koristi koju su si optuženici pribavili počinivši predmetno djelo. Prema tome, u konkretnom slučaju trebalo je utvrditi tržišnu vrijednost ovakve vrste sirove kave u vrijeme počinjenja djela, tj. na dan 30. ožujka 1986. godine. U protivnom bi naime, nastala životno neprihvatljiva situacija. Primjera radi, kad u ovom krivičnom predmetu 320 kg kave ne bi bilo pronađeno, već bi tu kavu prodao optuženik po cijeni manjoj od tržišne a većoj od one, ili jednakoj cijeni iskazanoj po svjedoku K. M., prvostupanjski sud oduzeo bi od optuženika imovinsku korist u visini tržišne cijene kave, a imovinska korist kao konstitutivni element krivičnog djela bila bi manja, premda ona prema svojoj praksi mora biti jednaka i kao konstitutivni element djela i kao korist koja se oduzima, a veća je samo u situaciji kad je pravnim poslom pribavljena veća korist od vrijednosti (tržišne), koju je prisvojena stvar imala u vrijeme počinjenja djela. (Kao u odluci VSRH, Kž-1038/87 od 22. rujna 1988.) Sud mora po službenoj dužnosti, dakle i bez prijedloga tužitelja, uvijek kada utvrdi da je krivičnim djelom ostvarena imovinska korist za nekog učnitelja u izvršenju djela, izreći oduzimanje imovinske koristi i bez obzira na to ima li počinitelj neku imovinu ili prihod. Propuštanje suda da izrekne oduzimanje imovinske koristi predstavlja povredu zakona. (Kao u odluci Okružnoga suda u Zagrebu, Kž-2997/81 od 26. siječnja 1982.) Način oduzimanja imovinske koristi propisan je u ZKP-u, a korist će se utvrđivati samo onda ako prelazi iznos postavljenog imovinskopravnog zahtjeva. To ujedno znači da ukoliko je ta korist manja od postavljenog zahtjeva, tada se neće ta korist oduzimati od optuženika, odnosno isključena je mogućnost istovremenog oduzimanja imovinske koristi uz postavljen imovinskopravni zahtjev. (Kao u odluci VSH, Kž-547/89 do 13. veljače 1990.) Prema pravilnoj pravnoj ocjeni vrijednost pribavljene protupravne imovinske koristi utvrđuje se prema tržišnoj cijeni otuđenih predmeta, a ne prema njihovoj skladišnoj vrijednosti. (Kao u odluci VSH, Kž-821/86 i Kž-1053/96.) To što je optuženik oglašen krivim da je postupao u namjeri da sebi pribavi protupravnu imovinsku korist, a imovinska korist pribavljena krivičnim djelom oduzima se od njegove djece, ne predstavlja nikakvu proturječnost u izreci presude. Okrivljenik je prijevarom i krivotvorenjem isprava ostvario imovinsku korist, prisvojio društvene stanove koje je potom darovnim ugovorom prenio na svoje sinove. Optuženik u svojoj kriminalnoj aktivnosti ide tako daleko da društvenu imovinu «daruje» svojim sinovima, odnosno sastavlja ugovor o darovanju društvenih stanova.

238 Kasnija kriminalna djelatnost, krivotvorenim ispravama, uspijeva izuzeti ispod nacionalizacije tu imovinu i vratiti je na bivšeg vlasnika P. LJ., a daljnjom kriminalnom aktivnošću sastavlja lažnu oporuku, pokretanjem ostavinskog postupka itd. uspijeva ishoditi rješenje kojim ga se proglašava nasljednikom. Optuženik je, dakle, tu imovinu pribavio krivičnim djelom, a tako pribavljenu imovinu nitko ne može zadržati. Ona se ima oduzeti, i to ne samo od izvršitelja krivičnog djela, nego i od osobe na koju je prenesena bez naknade, odnosno i od bliskih srodnika ako ne dokažu da su kao naknadu dali punu vrijednost. U konkretnom slučaju nesporno je da je optuženik dijelove te imovine prenio na svoje sinove bez naknade, darovnim ugovorom. Na donošenje odluke o oduzimanju te imovine nema nikakva utjecaja to što je optuženik sastavio darovne ugovore prije nego je dovršio krivično djelo, tj. prije nego je kriminalnim radnjama uspio izuzeti tu imovinu od nacionalizacije i sebe lažno prikazati oporučnim nasljednikom. (Kao u odluci VSH, Kž.169/84 od 19. rujna 1984.) Optuženik neosnovano ističe da se nisu ispunili zakonski uvjeti da se on obveže platiti svotu novca koja odgovara pribavljanoj imovinskoj koristi. Nadalje, neosnovano ističe da, ako je prvostupanjski sud već utvrdio da su ispunjeni zakonski uvjeti za oduzimanje, da je onda trebao priznati troškove koje je imao putujući u Istanbul i Amsterdam, gdje se po nekoliko dana zadržavao plaćajući troškove prenoćišta i hrane. Dakle, prvostupanjski sud je u ovom slučaju pri utvrđivanju imovinske koristi pravilno odbio samo nabavnu cijenu droge. Ne može se, međutim uzimati u obzir osobni trud učinitelja koji predstavlja radnju izvršenja krivičnog djela, kao ni osobni troškovi koje je učinitelj imao – troškovi putovanja radi pronalaženja droge, kupaca ili prodavatelja. Ovdje se, naime, zapravo radi o takvim izdacima koji su u većoj ili manjoj mjeri inkorporirani u kriminalnu djelatnost optuženika. (Kao u odluci VSH, Kž-267/85 od 25. lipnja 1985.) Ako je oduzimanje imovinske koristi obvezno, prema zakonskoj odredbi kod ostvarenja određenog krivičnog djela, nije prihvatljivo stanovište prvostupanjskog suda da okrivljenom ne treba oduzeti imovinsku korist, koju je u pobijanoj presudi obrazložio obiteljskim prilikama okrivljenika, te činjenicom da je od počinjenja djela proteklo duže vrijeme. (Kao u odluci Okružnoga suda u Zagrebu, Kž-847/86 od 9. rujan 1986.) Opće je načelo da nitko ne može zadržati korist pribavljenu kaznenim djelom, pa je ovaj sud temeljem čl. 82. Kaznenog zakona odredio opt. I. U. da isplati iznos od 1.400,00 kuna na ime oduzete imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom. (Kao u odluci VSRH, Kž-596/95 od 23. prosinca 1998.) Kada sud prvoga stupnja propusti donijeti odluku o oduzimanju imovinske koristi, sud drugoga stupnja ne može taj nedostatak ispraviti, ako ne postoji žalba državnog odvjetnika u tome smjeru. Valja naglasiti i to da je sud prvoga stupnja učinio povredu kaznenog zakona u korist optuženika. Optuženik je ukupno prisvojio 53.211,50 kn, navodi da je ukupno vratio 12.080,00 kn, a iz fotokopija uplatnica proizlazi da je ukupno vraćeno 12.580,00 kn, dok predstavnik oštećenih, Republičkog fonda socijalne zaštite u Zagrebu K. C. u kaznenom postupku ne postavlja nikakav imovinskopravni zahtjev, pa sud prvoga stupnja o tome ništa ne odlučuje. Međutim u takvoj situaciji sud je bio dužan od optuženika oduzeti protupravnu imovinsku korist koja iznosi 40.631,00 kn, što sud mora napraviti po službenoj dužnosti i bez prijedloga tužioca uvijek kad utvrdi da je krivičnim djelom ostvarena materijalna korist, no kako je ova povreda zakona učinjena u korist optuženika, ovaj Vrhovni sud, kao sud drugoga stupnja, a u nedostatku žalbe tužitelja u tom pravcu, o tome ništa nije mogao odlučiti.» (Kao u odluci VSRH, Kž-743/96 od 19. prosinca 1996.)

239 (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) Oduzimanje imovinske koristi ostarene kaznenim djelom, a vezano uz odredbu čl. 82. st. 4. KZ-a. Na koji način oštećenik, tijekom kaznenog postupka ili u roku od 3 mjeseca nakon pravomoćne odluke po oduzimanju predmeta, imovinsko-pravnim zahtjevom ima pravo namirenja. Kako se to namirenje provodi, odnosno na koji način sud postupa s takvim zahtjevom? Radi se o složenom problemu koji se često pojavljuje u praksi. Nakon što sud donese osuđujuću presudu i primjenom čl. 82. KZ-a, izrekne optuženiku oduzimanje imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom, istovremeno upozorava oštećenika na njegova prava iz čl. 82. st. 4. KZ-a, glede namirenja sa imovinsko-pravnim azhtjevom iz tako oduzete imovinske koristi. Pri tome, sud ne odlučuje o imovinsko-pravnom zahtjevu iako je postavljen iz razloga što se smatra da bi na taj način zbog nedorečenosti propisa optuženik bio oštećen, jer bi se oštećenik mogao namiriti osobno iz njegove imovine, kao i iz oduzete imovinske koristi. Sasvim druga situaciija bi bila, kada bi u čl. 82. KZ-a, bilo propisano alternativno pravo na oštećenik da se naplati ili iz oduzete imovinske koristi ili pak iz imovine optuženika. Međutim, za takvo rješenje treba i izmjena propisa. Poseban je problem kada kazneno djelo počini optuženik u svojstvu direktora ili odgovorne osobe u pravnoj osobi, gdje korist nastalu izvrešnjem djela stječe njegova pravna osoba. Ova imovinska korist mora se oduzeti od pravne osobe , a ne od optuženika jer ju on de iure nije ni stekao. U takvim situacijama u pravilu se radi o pravnim osobama koje su dulje vremena bile u blokadi zbog insolventnosti i još za vrijeme kaznenog postupka odu u stečaj, pa je nemoguće izvršiti oduzimanje imovinske koristi. Mišljenja smo da bi sudovi radi omogućavanja oštećeniku da ostvari svoga prava glede pretrpljene štete izvršenjem djela morali obavještavati oštećenika o oduzetoj imovinskoj koristi, kao i o pravomoćnosti presude, kako bi mogao poduzeti sve potrebito radi donošenja odluke o njegovom pravu. (Županijski sud u Koprivnici, Sudska praksa br. 3, veljača 2001.) Prvostupanjski je sud prilikom oduzimanja imovinske koristi postignute izvršenjem djela na štetu optuženika povrijedio Kazneni zakon. Ovo radi toga što je prema prihvaćenim činjenicama opisu djela imovinsku korist postigla pravna osoba, a ne optuženik. Stoga je trebalo oduzeti imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom od pravne osobe sa upozorenjem oštećeniku iz čl. 82. st. 3. i 4. KZ. ŽSKc, Kž 39/00 od 27. lipnja 2000. (VSRH, Izbor odluka 1/2001.) Za postojanje kaznenog djela iz čl. 274. st. 2. i 1. KZ dovoljno je da se stavi u opticaj lažni novac, te za ostvarenje njegovog objektivnog obilježja nije potrebno postići imovinsku korist. ŽSKc, Kž 94/00 od 27. lipnja 2000.g. (VSRH, Izbor odluka 1/2001.) U pravu je žalitelj kada prvostupanjsku presudu pobija zbog povrede kaznenog zakona obzirom da sud nije oduzeo imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom, koja

240 se prema čl. 82. Kaznenog zakona mora obavezno oduzeti. Obrazloženje prvostupanjskog suda da ostvarena imovinska korist od I i II – okrivljenika nije oduzeta iz razloga što se nije moglo utvrditi koliko je tko od njih stekao imovinske koristi, ne može se prihvatiti kao razlog za neoduzimanje imovinske koristi, jer je sud u takvom slučaju dužan prema odredbi čl. 466. ZKP odmjeriti po slobodnoj ocjeni visinu iznosa imovinske koristi. Žs u Koprivnici, I Kž 01/01 od 13.02.2001. (VSRH, Izbor odluka 1/2002.) Solidarno oduzimanje imovinske koristi od supočinitelja kaznenog djela nije moguće. Mjera oduzimanja imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom ne može se izreći solidarno jer to ne proizlazi iz odredbe čl. 82. KZ, kojom je propisano da će se imovinska korist koja je ostvarena kaznenim djelom, oduzeti od počinitelja, ali iz tog propisa ne proizlazi da bi obveza plaćanja novčanog iznosa koji odgovara postignutoj imovinskoj koristi, ako oduzimanje imovinske koristi od počinitelja nije moguće, bila solidarna u slučaju ako je bilo više počinitelja jednog kaznenog djela, izvršenjem kojeg je postignuta imovinska korist. Ako je u počinjenju kaznenog djela sudjelovalo više počinitelja, imovinska korsit će se oduzeti samo od onih počinitelja kojima je korist pribavljena, a ako je korist pribavljena svima oduzeti će se od svih, ali prema visini za svakog pojedinačno, a ukoliko se ne može utvrditi da bi netko ostvario više, a netko manje, onda će počinitelju plaćati korist koju su zajedno postigli, u jednakim dijelovima. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 701/03 od 10. XII. 2003. (Ing registar, Predgled sudske prakse 2004.) Da bi se oduzela imovinska korist od optuženiak potrebno je da se izrekom presude oglasi krivom da je inkriminiranom djelatnošću pribavio bilo koju, makar i točno neutvrđenu imovinsku korist. Vrhovni sud Republike Hrvatske I KŽ-601/99 14.09.2002. Sud je dužan izreći oduzimanje imovinske koristi bez obzira na njenu visinu, tj. i onda kad je ostvarena mala korist, pa i onda kad počinitelj nema nikakvu imovinu ili prihod. Vrhovni sud Republike Hrvatske Kž-2987/64 Izrečena mjera oduzimanja imovinske koristi postignute kaznenim djelom ne može se nikako otpisati ni u slučaju da se od osuđenog ne može naplatiti iznos na čije je plaćanje on tom mjerom obvezan. Ako je izvršenje te mjere sigurnosti u ovršnom postupku ostalo bez uspjeha zbog toga što osuđenik nema imvine iz koje bi se izvršila naplata ili iz drugih razloga, to ne može biti razloga za otpisivanje iznosa određenog tom mjerom. Kako ta obveza tereti osuđenog do nastupanja zastare ili njegove smrti, ovršni sud dužan je pokušati naplatiti određeni iznos od nastupa spomenutih okolnosti ponavljanjem ovrhe imovinom koju osuđenik eventualno naknadno stekne. Vrhovni sud Republike Hrvatske Kzz-949/64 Ako bi se mjera oduzimanja imovinske koristi izrekla solidarno to bi predstavljalo povredu KZ iz čl. 368. toč. 5. ZKP/97, jer iz čl. 82. KZ/97 ne proizlazi da bi obveza plaćanja novčanog iznosa koji odgovara postignutoj imovinskog koristi, ako

241 oduzimanje imovinske koristi nije moguće, bila solidarna u slučaju ako je bilo više počinitelja jednog kaznenog djela ostvarenjem kojeg je postignuta imovinska korist. Vrhovni sud Republike Hrvatske I Kž-1472/76 16.02.1977. (Kazneni zakon, autorski pročišćeni tekst, Inženjerski biro d.d. Zagreb, 2004.) Sud mora po službenoj dužnosti, dakle i bez prijedloga tužitelja, oduzeti utvrđenu imovinsku korist pribavljenu kaznenim djelom. «Kada je prvostupanjski sud propustio oduzeti od okrivljenika imovinsku korist povrijedio je odredbu čl. 82. st. 1., koja određuje da nitko ne može zadržati imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom i time je ostvario povredu kaznenog zakona iz čl. 366. toč. 5. ZKP, kako to s pravom ističe žalitelj. Budući da je prvostupanjski sud istinito utvrdio iznos kaznenim djelom ostvarene imovinske koristi za okrivljenika bili su ispunjeni zakonski uvjeti iz čl. 82. st. 1.KZ za njeno oduzimanje, te je uvažavanjem žalbe Općinskog državnog odvjetnštva ispravljena pobijanom presudom ostvarena povreda zakona i okrivljeniku oduzeta imovinska korist, kako je to navedeno u izreci ove presude. Žs u Zagrebu, Kž 1608/99. (VSRH, Izbor odluka 2/2001.) Presuda suda prvog stupnja mora se ukinuti iako su činjenice koje se odnose na kazneno djelo pravilno utvrđene, ako je od počinitelja oduzeta imovinska korist koja se ne temelji na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju, jer se imovinska korist prema odredbi čl. 82. st. 1. KZ oduzima sudskom odlukom kojom se utvrđuje da je kazneno djelo počinjeno, pa se stoga presuda ne može ukinuti samo u pogledu odluke o oduzimanju imovinske koristi, a potvrditi samo u odnosu na kazneno djelo, a niti se imovinska korist može oduzeti posebnim rješenjem ukoliko sud propusti to učiniti u presudi. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 472/02-3 od 20. XI. 2003. (Ing registar, Pregled sudske prakse, 2004.) Ne može se od optuženika oduzeti imovinska korist (čl. 82. st. 1. i 2. KZ) ako u opisu kaznenog djela za koje je proglašen krivim i osuđen nije bio terećen da je sebi pribavio imovinsku korist. "Ispitivanjem, pak, pobijane presude po službenoj dužnosti, na temelju čl. 379. st. 1. ZKP, nisu nađene bitne postupovne povrede iz čl. 367. ZKP, ali je ustanovljena povreda Kaznenog zakona iz čl. 368. toč. 5. ZKP, na štetu opt. Pavlovića. Citirana povreda Kaznenog zakona sastoji se u tome što je prvostupanjski sud, na temelju čl. 82. st. 1. i 2. KZ, oduzeo sav novac pronađen kod optuženika i u njegovom stanu, smatrajući da je to "imovinska korist ostvarena kaznenim djelom", a to ne proizlazi iz činjeničnog opisa djela. Naime, optuženiku u činjeničnom opisu djela se ne stavlja na teret niti je proglašen krivim da bi inkriminiranom djelatnošću pribavio bilo koju, makar i točno neutvrđenu imovinsku korist, pa onda nije bilo ni mjesta oduzimanju novčanih sredstava od njega. Točno je to da iz njegove obrane proizlazi kako mu je N. vraćao sve iznose koje je on plaćao u svezi sa dopremom, smještajem, istovarom i sl. odnosne "robe", pa ga je nešto i nagradio, a logično je za pretpostaviti da sve ono što je poduzimao i nije bilo besplatno, ali to nije odlučno kada nije utvrđeno izrekom presude, u činjeničnom opisu djela, na koje se onda primjenjuje Kazneni zakon.

242 Stoga, oduzimajući od optuženika sva pronađena novčana sredstva, smatrajući da su pribavljena predmetnim kaznenim djelom (on je inače vlasnik mjenjačnice), prvostupanjski sud je počinio povredu Kaznenog zakona na njegovu štetu iz čl. 368. toč. 5. ZKP u svezi s čl. 82. st. 1. i 2. KZ, na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 601/99, od 14. IX 2000. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2002.) Pogrešno je postupio prvostupanjski sud kada primjenom odredbe čl. 82. Kaznenog zakona nije oduzeo imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom. Naime iz izreke i obrazloženja pobijane presude proizlazi da je optuženik izvršenjem inkriminiranog kaznenog djela za tvrtku kao njen zastupnik, ostvario imovinsku korist u iznosu od 170.760,00 kn. Radi toga obzirom na odredbu čl. 82. st. 3. KZ valjalo je od spomenute tvrtke oduzeti imovinsku korist, koju je ona ostvarila izvršenjem kaznenog djela od strane optuženika. ŽSKc, Kž 154/1999 od 13. srpnja 1999.g. (VSRH, Izbor odluka 1/2000.) Kada je prvostupanjski sud okrivljenika proglasio krivim zbog kaznenog djela iz čl. 224. st. 4. u svezi st. 1. KZ i pri tom utvrdio da je izvršenjem djela ostvario imovinsku korist od 180.760,00 kn, tada je primjenom čl. 82. st. 3. KZ trebao donijeti odluku o oduzimanju postignute imovinske koristi. Budući da prvostupanjski sud tako nije postupio to je valjalo udovoljiti žalbi općinskog državnog odvjetnika i radi otklanjanja učinjenog propusta, preinačiti pobijanu presudu i okrivljeniku oduzeti ostvarenu imovinsku korist izvršenjem kaznenog djela. ŽSKc, Kž 194/1999 od 13. srpnja 1999.g. (VSRH, Izbor odluka 1/2000.) Sud prvog stupnja povrijedio je kazneni zakon iz čl. 368. toč. 5. Zakona o kaznenom postupku, kad je od optuženice zbog kaznenog djela teškog ubojstva iz čl. 91. toč. 3. Kaznenog zakona, oduzeo imovinsku korist (čl. 82. st. 2. Kaznenog zakona) u iznosu od 3.110 EUR, premda se njoj u činjeničnom opisu kaznenog djela ne stavlja na teret da je sebi, počinjenjem kaznenog djela, pribavila imovinsku korist u navedenom iznosu. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 856/04-6, od 3.II.2005. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2005.) 60. PRAVNE POSLJEDICE OSUDE Članak 84. Po čl. 87. st. 1. KZ osuđene osobe po otpuštanju s izdržavanja kazne strogog zatvora ili zatvora uživaju sva prava i mogu stjecati sva prava osim onih koja su im ograničena uslijed pravnih posljedica osude u smislu čl. 37a KZ, čije trajanje ne može biti duže od deset godine od dana izdržane, oproštene ili zastarjele kazne. Prema tome, ako je od dana, kada je osuđenom pomilovanjem oprošteno daljnje izdržavanje kazne, proteklo više od deset godina, onda nema nikakve potrebe ili mogućnosti da se brišu posljedice osude, koje osuđenog više ne pogađaju.

243 VSH, II-7-Kr 103/72 od 23. XI 1972. (Pregled sudske prakse u godini 1973., Zagreb 1974.g.) 61. REHABILITACIJA Članak 85. Ranija osuđivanost optuženog na kaznu lišenja slobode, s prisilnim radom u trajanju od tri godine zbog krivičnog djela iz čl. 9. st. 1. Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i držane je takva okolnost, koja se može uzeti u obzir pri odmjeravanju nove kazne prilikom ocjene ranijeg života optuženog (čl. 38. KZ). Ovo pogotovo što za tu raniju kaznu, s obzirom na njenu vrstu i mjeru, ni po Krivičnom zakoniku od 4. XII 1947., po kojem je ta kazna izrečena, ni po kasnijim izmjenama i dopunama Krivičnog zakonika nije mogla nastupiti zakonska rehabilitacija. VSH, I Kž 207/73 od 11. VII 1973. (Pregled sudske prakse u godini 1973., Zagreb 1974.g.) Neosnovano u žalbi državni odvjetnik ističe da je prvostupanjski sud trebao uzeti u obzir prilikom odlučivanja o kazni okrivljenikovu raniju osuđivanost, jer se prema podacima iz kaznene evidencije radi o neosuđivanoj osobi. Podaci o osuđivanosti okrivljenika koje navodi državni odvjetnik ne mogu se iznositi obzirom na institut zakonske rehabiitacije propisane u čl. 85. KZ-a. Naime, ranija okrivljenikova osuđivanost koja se spominje u žalbi obzirom na odredbu čl. 85. st. 5. KZ-a zbog proteka trogodišnjeg roka od isteka roka provjeravanja za izrečenu uvjetnu osudu ne smije se uzimati u obzir kao otegotna okolnost jer se zbog odredba čl. 85. st. 4. KZ-a zbog proteka rokova određenih u stavku 5. istog članka, okrivljenik ima smatrati neosuđivanom osobom. Poštivajući ovu odredbu prvostupanjski sud je s pravom konstatirao, prilikom izricanja kaznene sankcije, da je okrivljenik neosuđivan uzimajući mu to u obzir kao olakotnu okolnost. Županijski sud u Koprivnici, Kž 52/03-2 od 27. veljače 2003. godine (Županijski sud u Koprivnici, Sudska praksa, knjiga br. 6/2004.) 62. PODACI IZ KAZNENE EVIDENCIJE Članak 86. Vrijeme zastare izvršenja kazne određuje se, kako to nedvojbeno proizlazi iz odredbe čl. 97. KZ SFRJ, prema pravomoćno izrečenoj kazni tako da je beznačajno kad je osuđena osoba amnestijom oslobođena od izvršenja dijela kazne. Vrhovni sud Republike Hrvatske I Kž-533/91 10.09.1991. (Kazneni zakon, autorski pročišćeni tekst, Inženjerski biro, d.d. Zagreb, 2004.)

63. AMNESTIJA Članak 87.

244 Budući da se Zakon o amnestiji odnosi samo na presude koje su postale pravomoćnima prije njegova stupanja na snagu, on se ne može primijeniti na osuđenika koji je žalbu uložio prije njegova stupanja na snagu, a odustao od nje nakon njegova stupanja na snagu. U tom slučaju presuda nije postala pravomoćnom istekom roka za žalbu, nego danom kad je žalbeni sud donio rješenje kojim se žalba odbacuje kao nedopuštena. VSRH, I-Kž-148/91 od 22. svibnja 1991. (Pregled sudske prakse, br. 48). Prilikom preinačenja pravomoćnih presuda bez ponavljanja kaznenog postupka uzimaju se kao utvrđene kazne zatvora o primjeni Zakona o amnestiji, jer je tim zakonom osuđenik samo djelomično oslobođen izvršenja pojedinačnih kazni, dok one nisu izmijenjene. (Kao u odluci VSRH, Kž-583/91 od 25. rujna 1991.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) 64. POMILOVANJE Članak 88. Kad je pomilovanjem snižena kazna nepravomoćno osuđenoj osobi, koja se u toku tog postupka za pomilovanje nalazila u kazneno-popravnoj ustanovi temeljem čl. 324. st. 7. ZKP, ima se uzeti kao da pomilovanje nije ni dano, jer se pomilovanjem može dirati samo u pravomoćno izrečenu kaznu ili se u protivnom može dati samo oslobođenje od gonjenja. Stanovište prihvaćeno jednoglasno na sastanku Krivičnog odjela VSH održanom 4.I.1974. (Pregled sudske prakse u godini 1974., Zagreb 1975.g.) Molbu za pomilovanje kojim se traži krađe trajanje mjere sigurnosti zabrane upravljanja motornim vozilom, sud ne može odbaciti zato što osuđenik nije vozač po zanimanju (čl. 102. st. 1. KZ SFRJ). Sud, koji je izrekao presudu u prvom stupnju i kome se predaje molba za pomilovanje, molbu može odbaciti rješenjem na temelju čl. 9. st. 1. Zakona o pomilovanju SR Hrvatske samo ako je molbu podnijela neovlaštena osoba ili ako je molba podnesena prije proteka roka predviđenoga u čl. 8. toga zakona. (Iz odluke VSRH, Kž-509/79 od 25. rujna 1979.) Odluka Kž-509/79 citirana je jer su odredbe koje govore o dobacivanju molbe za pomilovanje identične i po novom Zakonu o pomilovanju. (NN br. 29/93, isprav. NN br. 33/97). «Dakle, osuđenik je pomilovan 28. svibnja 1997. godine, pa onda ne može podnositi novu molbu za pomilovanje prije isteka roka od jedne godine računajući od toga dana. Pritom nije odlučno je li ta odluka o pomilovanju donesena u povodu spomenute osuđenikove ranije molbe ili je postupak za pomilovanje pokrenut po službenoj dužnosti, kako je to propisano čl. 8. Zakona o pomilovanju (NN br. 29/93). Kako je osuđenik po branitelju K. K., odvjetniku iz Z. ponovno podnio molbu za pomilovanje, koja je zaprimljena kod suda prvoga stupnja 2. listopada 1997. godine, to je taj sud ispravni i zakonito postupio kada je tu osuđenikovu molbu odbacio na temelju čl. 9. st. 1. Zakona o pomilovanju.» (Iz odluke VSRH, Kž-515/97 od 18. prosinca 1997.)

245 «Kada je osuđenik odlukom o pomilovanju djelomično oslobođen izvršenja kazne, a sud, ne znajući za to pomilovanje u postupku za izvanredno ublažavanje kazne, donese rješenje kojim preinačava pravomoćnu presudu u pogledu odluke o kazni i ublaži kaznu koja je po vrsti i trajanju istovjetna s kaznom sadržanom u odluci o pomilovanju – smanjenje kazne sadržano u obje odluke neće se zbrajati, nego će se uzeti da je kazna smanjena do mjere određene istovjetno u jednoj i drugoj odluci. Kada odluka o pomilovanju i rješenje o izvanrednom ublažavanju kazne , prilikom čijeg donošenja sud nije znao za pomilovanje, sadrže različite odluke u pogledu vrste kazne ili trajanja kazne – smanjenje odnosno ublažavanje kazne ima se računati po odluci koja je za osuđenika povoljnija. Navedene stavove treba primjenjivati u slučaju kad prilikom donošenja odluke o pomilovanju tijelu pomilovanja nije bilo poznato da je sud donio rješenje o izvanrednom ublažavanju kazne – ako tijelo za pomilovanje naknadno ne odredi što drugo. Ako se pojavi sumnja o računanju kazne povodom tih odluka o tome će na osnovi čl. 136. st. 1. ZKP odlučiti predsjednik vijeća suda koji je sudio u prvom stupnju.» (Načelni stav XXXIV zajedničke sjednice Saveznog suda, republičkih i pokrajinskih vrhovnih sudova, 17. i 18. lipnja 1987., Naša zakonitost, Pregled sudske prakse br. 40/89.) Ovaj načelni stav u praksi Vrhovnog suda u međuvremenu je djelomično izmijenjen na način da, ukoliko Vrhovni sud u času rješavanja o zahtjevu za izvanredno ublažavanje kazne nije znao da je osuđeniku kazna već pomilovanjem snižena, izvršit će se ona kazna koja je za osuđenika povoljnije. Međutim, ako sud u času odluke ima saznanja da je osuđenik pomilovan, izreka rješenja u povodu zahtjeva za izvanredno ublažavanje kazne treba sadržavati konačnu kaznu koju treba izvršiti, znači umanjenu i pomilovani dio. (Rješenje VSRH, Kr-7/95 od9. veljače 1995.) Stavu koji je iznesen u rješenju VSRH, Kr-7/95 može se, čini nam se, opravdano prigovarati jer se izvanredno ublažava kazna izrečena u pravomoćnoj presudi čl. 401. st. 6. ZKP/93 (jednako članak 415. ZKP/97), pa dio kazne za koji je osuđenik pomilovan nema mjesto u izreci rješenja o zahtjevu za izvanredno ublažavanje kazne. No, naravno da osuđenik neće izdržati onaj dio kazne koji mu je pomilovanjem umanjen, o čemu treba voditi računa pri izvršenju kazne, a ukoliko se pojavi sumnja u računanje kazne, o tome bi temeljem čl. 158. st. 2. ZKP/97 trebao, posebnim rješenjem, odlučiti predsjednik prvostupanjskog vijeća, odnosno sudac pojedinac. (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.)

65. ZNAČENJE IZRAZA U OVOM ZAKONU Članak 89. Kad mjernički vještak u sudskom postupku po nalogu suda utvrđuje među, nema svojstvo službene osobe u smislu odredbe čl. 3. KZH. VSH, I Kž-573/89 od 26. listopad 1989. (Pregled sudske prakse br. 44).

246 Odvjetnik se ne može podvesti ni pod jedan od taksativno navedenih oblika u kojima se ostvaruje taj pojam prema zakonskoj odredbi, pa branitelj okrivljenika nema svojstvo službene osobe. (Kao u odluci Okružnoga suda u Zagrebu, Kž-2127/88 od 23. svibnja 1989.) Mjernički vještak koji u sudskom postupku po nalogu suda utvrđuje među, nema svojstvo službene osobe. U postupku je nesporno utvrđeno da je oštećenik u inkriminirano vrijeme u šumi tijekom uviđaja postupao kao mjernički vještak, a nije obavljao poslove od općeg interesa na Republiku u smislu čl. 4. Zakona o geodetskoj izmjeri i katastru zemljišta (NN br. 16/74 i 10/78). Stoga u konkretnom slučaju nije imao svojstvo službene osobe, kako je to pogrešno pravno ocijenio prvostupanjski sud, te je oglašavanjem optuženika krivim za krivično djelo iz čl. 51. st. 1. i 2. KZH povrijeđen krivični zakon na njegovu štetu. Stoga je uvažavanjem optuženikove žalbe pobijana presuda pod toče. 2. preinačena u pravnoj oznaci djela u smislu krivičnog djela iz čl. 51. st. 1. KZH. (Kao u odluci VSRH, Kž-573/89 od 26. listopada 1989.) Sudac porotnik je službena osoba jer povremeno obavlja sudačku dužnost u sudu kao državnom tijelu. Prema tome, kad optuženik fizički napadne suca porotnika zbog njegova sudjelovanja u donošenju određene odluke i tako ugrozi njegov fizički integritet, počinio je kvalificirani oblik krivičnog djela ugrožavanja sigurnosti iz čl. 51. st. 2. KZH. (Kao u odluci Okružnoga suda u Zagrebu, Kž-2616/90 od 15. siječnja 1991.) Nastavnik osnovne škole koji u obavljanju te funkcije zlostavi učenika, ima svojstvo službene osobe, u smislu čl. 3. KZRH, pa prema tome čini krivično djelo zlostavljanja u službi. (Kao u odluci Okružnoga suda u Bjelovaru, Kž-604/81 od 23. lipnja 1981.) Policajac u patroli je službena osoba, jer prema odredbi čl. 31. Zakona o unutarnjim poslovima Ministarstva unutarnjih poslova, policajac je radnik koji ima posebne dužnosti i ovlasti određene zakonom. Dužan je poslove, između ostalog i otkrivanje krivičnih djela i hvatanje počinitelja obavljati u svakoj prilici bez obzira nalazi li se na službenoj dužnosti i da li mu je to stavljeno u zadatak. (Kao u odluci VSRH, Kž-608/93 od 16. rujna 1993.) Samostalni upravni referent u policijskoj upravi je službena osoba, kako se navodi u odluci Županijskog suda u Zagrebu, broj Kž-1516/98 od 2. veljače 1999. «Suprotno takvim navodima prvostupanjski sud je na listu četiri svoje presude obrazložio da je iz svih navedenih dokaza utvrđeno da je okrivljenik u kritično vrijeme radio u policijskoj upravi na mjestu samostalnog upravnog referenta Odsjeka za poslove stranaca. Stoga je, kao što je prvostupanjski sud naveo, kao službena osoba, a prema vlastitoj obrani imao izravne ovlasti da osobno potpisuje naloge za podizanje domovnica, te ispisuje nalog za upis u hrvatsko državljanstvo. Prema tome, radnja zlouporabe položaja u dokaznom postupku nesporno je utvrđena. Netočni su navodi u žalbi da nije utvrđeno da bi okrivljenik na protupravan način pribavio imovinsku korist. Naime, u izreci presude okrivljenik je oglašen krivim da je ostvario nepripadnu imovinsku dobit u iznosu od 2.160,00 kuna.» Ravnatelj škole nije službena osoba, jer on nije izabrani ili imenovani dužnosnik u predstavničkom tijelu, državni dužnosnik u tijelima državne uprave i samouprave, tijelu sudbene vlasti i drugim pravosudnim tijelima, Uredu predsjednika Republike, tijelu, uredu i stručnoj službi Vlade Republike Hrvatske i Hrvatskog sabora,

247 nositelj pravosudne dužnosti, sudac Ustavnog suda Republike Hrvatske, državni odvjetnik Republike Hrvatske i njegov zamjenik, državni pravobranitelj i sl., a niti se njegova dužnost poklapa s bilo kojom navedenom u čl. 89. st. 3. KZ. (Kao u odluci VSRH, Kzz-7/99 od 22. ožujka 2000.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) Branitelj okrivljenika nema svojstvo službene osobe u smislu čl. 3. st. 1. KZ Hrvatske. Okružni sud u Zagrebu, Kž 2127/1988 od 23. svibnja 1989. (Pregled sudske prakse br. 43). Sudac porotnik jest službena osoba jer povremeno obavlja sudačku dužnost u sudu kao državnom tijelu. Prema tome, kad optuženik fizički napadne suca porotnika zbog njegova sudjelovanja u donošenju određene odluke i tako ugrozi njegov fizički integritet, počinio je kvalificirani oblik krivičnog djela ugrožavanja sigurnosti iz čl. 51. st. 2. KZH. Okružni sud u Zagrebu, Kž-2616/90 od 15. siječnja 1991. (Pregled sudske prakse br. 53). Branitelj okrivljenika nema svojstvo službene osobe u smislu čl. 3. st. 1. KZRH. Županijski sud Zagreb, Kž 2127/1988. od 23. svibnja 1989.g. (VSRH, Izbor odluka 1/1996). Pripadnik dobrovoljačkih jedinica rezervne policije nije vojna osoba jer te jedinice ne ulaze u sastav oružanih snaga Republike Hrvatske u smislu Zakona o obrani /"Narodne novine" br. 49/91 i 53a/91/. VSRH, IKž-144792 od 1. travnja 1992. (Pregled sudske prakse br. 52). Svojstvo vojne osobe treba ocijenjivati na osnovi odgovarajaćih odredbi Zakona o obrani i Zakona o službi oružanim snagama RH, pa se stoga pripadnik vojske druge države (okrivljenik je bio pripadnik HVO), ne može smatrati vojnom osobom u smislu propisa RH. Vrhovni sud Republike Hrvatske Kr-348/96 22.10.1996. (Kazneni zakon, autorski pročišćeni tekst, Inženjerski biro d.d. Zagreb, 2004.) Kurir u poduzeću kojemu je povjereno da nosi novac iz blagajne u SDK ne može se smatrati odgovornom osobom jer on ne obavlja poslove navedene u čl. 3. st. 4. KZH. Stoga kurir koji zadrži povjereni mu novac, a nakon toga, radi prikrivanja tog djela, uništi primljene opće uplatnice i listiće specifikacije novca, čini krivično djelo pronevjere iz čl. 229. st. 1. KZH /za koje se ne traži svojstvo odgovorne osobe/, ali ne i krivično djelo krivotvorenja isprave iz čl. 227. st. 1. KZH. VSRH, III. Kr-106/92 od 30. travnja 1992. (Pregled sudske prakse br. 52). Projektant, koji je u određenoj projektnoj organizaciji udruženog rada ovlašten da izrađuje projekte određene vrste kao i da te projekte ovjerava, ima svojstvo

248 odgovorne osobe u smislu člana 3. točka 4. KZH je mu je povjeren određen krug poslova što se odnose na izvršenje zakonskih propisa i drugih normativnih akata u privrednom procesu njegove radne organizacije. VSH, I KŽ 978/78 od 7. II. 1979. (Pregled sudske prakse br. 17 u godini 1980., Zagreb 1980.g.) Kad je optuženik stvarno obavljao poslove prodaje u pravnoj osobi na temelju zaključenog ugovora o djelu i ponudio na prodaju umjetno gnojivo oštećenoj tvrtki, onda on ima svojstvo odgovorne osobe u smislu čl. 89. st. 7. KZ jer mu je formalno i stvarno povjeren određeni djelokrug poslova iz područja djelovanja pravne osobe. "Nije doduše osnovana žalba okrivljenika u dijelu u kojem tvrdi da on nema svojstvo odgovorne osobe, budući da u trgovačkom društvu "E." d. o.o. iz V. nije nikad bio zaposlen, a niti je ugovor o djelu (list 47 spisa) realiziran. Prema čl. 89. st. 7. KZ odgovorna osoba, je osoba kojoj je povjeren određen krug poslova iz područja djelovanja te pravne osobe, što znači, da odgovorna osoba može biti osoba čija je odgovornost određena nekim službenim aktom, osoba čija odgovornost proizlazi iz naravi radnog mjesta (npr. rukovoditelj pogona), te osoba kojoj je povjereno da samostalno izvodi određeni dio poslova (npr. obrtnik), pa i osoba koj je npr. povjeren stručni nadzor. Prema tomu, kada je sud prvog stupnja utvrdio, da je okrivljenik stvarno obavljao poslove prodaje i savjetnika direktora u tvrtki "E." d.o.o. na temelju zaključenog ugovora o djelu i da je on u tom svojstvu ponudio prodaju umjetnog gnojiva oštećenoj tvrtki "T." d.o.o., onda on ima svojstvo odgovorne osobe u smislu čl. 89. st. 7. KZ, budući da mu je i formalno i stvarno povjeren određeni djelokrug poslova iz područja djelovanja te pravne osobe, kao što je to ispravno smatrao i sud prvog stupnja." Vrhovni sud Republike Hrvatske IV Kž 186/02, od 2. X 2003. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2003.) Projektant koji je u projektnoj organizaciji ovlašten da izrađuje projekte određene vrste kao i da te projekte ovjerava, ima svojstvo odgovorne osobe u smislu čl. 3. toče. 4. KZH jer su mu povjereni određeni poslovi što se odnose na izvršenje zakonskih propisa i drugih normativnih akata u privrednom procesu njegove radne organizacije. (Kao u odluci VSRH, Kž-978/78 od 7. veljače 1979.) Optuženik (oglašen je krivim za krivično djelo iz čl. 222. st. 1. i 3. KZH) neosnovano tvrdi da je djelovao samo kao punomoćnik oštećene radne organizacije i da stoga nije imao svojstvo odgovorne osobe. Optuženik je na temelju zaključenog ugovora označen kao punomoćnik, i bio je ovlašten da za račun i u ime oštećene radne organizacije kupuje trgovačku robu u tranzitu po zaključnicama koje su mu ostavljene na raspolaganje. Time su optuženiku bili povjereni određeni poslovi koji se odnose na izvršenje zakonskih propisa odnosno samoupravnog općeg akta, a na temelju posebnog ovlaštenja u organizaciji udruženoga rada koje mu je omogućavalo raspolaganje odnosno upravljanje društvenom imovinom. Takva situacija, ovlaštenja i dužnosti optuženika u izvršenju propisa u vezi s upravljanjem društvenom imovinom, svakako čine osobu, koja u tome smislu djeluje, odgovornom osobom prema čl. 3. st. 4. KZH. Stoga ni od kakvog značenja nije činjenica da optuženik nije bio u radnom odnosu u oštećenoj radnoj organizaciji ili što je to bio u zadruzi «G», preko koje je došao u kontakt s oštećenom radnom organizacijom. (Kao u odluci VSRH, Kž-427/89 od 9. svibnja 1990.)

249 Čuvar nema svojstvo odgovorne osobe, kao što se navodi u odluci koja slijedi. Naime, u smislu čl. 3. st. 4. KZH odgovornom se osobom ima smatrati ona osoba u organizaciji udruženoga rada kojoj je, s obzirom na njezinu funkciju ili s obzirom na posebno ovlaštenje, povjeren određeni krug poslova koji se odnose na izvršenje zakonskih propisa, ali i drugog općeg akta u upravljanju društvenom imovinom ili se odnose na upravljanje proizvodnjom ili nadzor nad njom. Budući da je optuženik kao vratar zadužen isključivo čuvati od otuđenja imovinu radne organizacije u kojoj je bio zaposlen, a da mu se u sklopu te dužnosti nije povjeren još i određeni krug poslova u vezi s izvršenjem propisa ili odredaba samoupravnog općeg akta u vezi s upravljanjem društvenom imovinom ili upravljanjem proizvodnim procesom ili u vezi s nadzorom nad tim procesom – to po stajalištu ovoga suda nije tim zaduženjem, čuvanjem imovine od otuđenja, stekao svojstvo odgovorne osobe u smislu čl. 3. st. 4. KZH. (Kao u odluci VSRH, Kž-627/88 od 5. srpnja 1989.) Poštar, koji je obvezan da u dostavnu knjigu za preporučenu pošiljke, koja se vodi na osnovi zakona, unese podatke o tim pošiljkama kao i o osobi primatelja ima se smatrati odgovornom osobom u smislu čl. 3. st. 4. KZ, jer je njemu u organizaciji udruženoga rada na temelju posebnog ovlaštenja povjeren krug poslova koji se odnose na izvršenje zakonskih propisa i samoupravnog općeg akta. (Kao u odluci Okružnoga suda u Slavonskoj Požegi, Kž-469/89.) Kurir u poduzeću kojemu je povjereno da nosi novac iz blagajne SDK ne može se smatrati odgovornom osobom jer on ne obavlja poslove navedene u čl. 3. st. 4. KZH. Stoga kurir koji zadrži povjereni novac, a nakon toga, radi prikrivanja toga djela, uništi primljene opće uplatnice i listiće specifikacije novca, čini krivično djelo pronevjere iz čl. 229. st. 1. KZH (za koje se ne traži svojstvo odgovorne osobe), ali ne i krivično djelo krivotvorenja službene isprave iz čl. 227. st. 1. KZH. (Kao u odluci VSRH, Kr-106/92 od 30. travnja 1992.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) Molba koju je okrivljena podnijela na ime svoga supruga pograničnoj policiji radi izdavanja dozvole za kretanje i zadražvanje na graničnom prijelazu, nema karakter isprave u smislu odredbe članka 3. točka 11. KZRH. Molba ima karakter podeska kojim se inicira pokretanje nekog postupka, u ovom slučaju upravnog postupka, u kojemu će se tek utvrditi činjenice, pa molba nije predemt koji je podoban ili određen da služi kao dokaz kakve činjenice koja ima vrijednost za pravne odnose. Bez obzira na sadržaj koji je u molbi naveden, ispostavljanjem takvog pismena, koje nema karakter službene isprave iz članka 221. KZRH. Županijski sud u Bjelovaru, Kž 402/1997.g. (VSRH, Izbor odluka 1/1998.) Ovaj sud drugoga stupnja preinačio je pobijanu presudu u pravnoj oznaci djela u odnosu na svu trojicu optuženika i proglasio ih krivim za kazneno djelo iz čl. 218. st. 1. KZ. Naime, novi KZ/97 blaži je za počinitelja. Prema odredbi čl. 89. st. 22. grupa ljudi u smislu ovog zakona jest udruženje od najmanje tri osobe, koje su povezane radi trajnog ili povremenog činjenja kaznenih djela, pri čemu svaka od tih osoba daje svoj udio u počinjenju djela. Optuženicima se stavlja na teret prethodni dogovor za izvršenje samo jedno djela i to konkretno u izreci ove pobijane presude opisano djela. Njima se, dakle, ne stavlja na teret prethodni dogovor za izvršenje više takvih djela, pa se ne radi o kaznenom djelu iz čl. 218. st. 1. KZ. (Kao u odluci VSRH, Kž-504/95 od 3. ožujka 1999.)

250 (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) Prema odredbi čl. 89. st. 22. KZ u grupu ljudi, koji su povezani tradi trajnog ili povremenog činjenja kaznenih djela ulaze i pomagatelji, s obzirom da oni pridonose počinjenju kaznenog djela. (čl. 35. st. 4. KZ). «Međutim, suprotno žalbenom navodu optuženika prvostupanjski sud je ispravno postupio, zaključivši da su optuženici kaznena djela zaista počinili u sastavu grupe, koju su u konkretnom slučaju, u smislu odredbe čl. 89. st. 22. KZ sačinjavali optuženici, jer su u počinjenju kaznenih djela davali svaki svoj udio, kako je opisano u izreci prvostupanjske presude pod navedenim točkama, Dakle, očito je da iz smisla citirane odredbe nedvojbeno proizlazi da u sasav grupe iz čl. 89. st. 22. KZ zlaze i pomagatelji, pa se ne radi o povredi kaznenog zakona.» Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 90/03 od 27.XI.2003. (Ing registar, Pregled sudske prakse, 2004.) Grupa ljudi u smislu KZ-a je udruženje od najmanje tri osobe koje su povezane radi trajnog ili povremenog činjenja kaznenih djela, pri čemu svaka od tih osoba daje svoj udio u počinjenju kaznenog djela. Ustavni sud Republike Hrvatske U-I-242/00 Ustavni sud Republike Hrvatske U-I-129/00 (Kazneni zakon, autorski pročišćeni tekst, Inženjerski biro d.d. Zabreb, 2004.) Molba koju je okrivljena podnijela na ime svog supruga pograničnoj policiji radi izdavanja dozvole za kretanje i zadržavanje na graničnom prijelazu, nema karakter isprave u smislu odredbe čl. 3. točka 11. KZRH. Molba ima karakter podneska kojim se inicira pokretanje nekog postupka, u ovom slučaju upravnog postupka, u kojem će se tek utvrditi činjenice, pa molba nije predmet koji je podoban ili određen da služi kao dokaz kakve činjenice koja ima vrijednost za pravne odnose. Bez obzira na sadržaj koji je u molbi naveden, ispostavljanjem takvog pismena koje nema karakter isprave, pa dakle ni poslovne isprave, ne može se počiniti krivično djelo krivotvorenja službene isprave iz članka 221 KZRH. (Županijski sud u Bjelovaru, Kž-402/97 od 4. prosinca 1997., Zbirka sudskih odluka VSRH, br. 1/98.) Broj šasije automobila u smislu čl. 3. st. 4. KZH svakako treba smatrati ispravom, ali ne javnom ispravom. Optuženik je prvostepenom presudom krivim jer je na automobilu koji je uvezao iz inozemstva mehaničkim putem otklonio originalni broj šasije. Uzevši u obzir izneseno o pravnoj prirodi broja šasije, naime da je to obična, a ne javna isprava, to nije krivično djelo iz čl. 212. st. 2. KZH, već možda - eventualno – ako je učinjeno da se spriječi dokazivanje, krivično djelo sprečavanja dokazivanja iz čl. 187. st. 1. KZH kako to s pravom ističe žalba. (Kao u odluci VSRH, Kž-131/89 od 25. srpnja 1990.) Sud smatra kako treba odbiti prigovor optuženika koji je u svojoj žalbi navodi da se radi o novčanim bonovima, tj. prijelaznom sredstvu plaćanja i da zato krivotvorenje tih bonova – tolara nije isto što i krivotvorenje drugih valuta, pa da tu okolnost valja ocijeniti kao olakotnu. Slovenski tolar je, naime, u to vrijeme bila novčana jedinica Republike Slovenije koju se priznavale i prihvatile druge države, pa je zato počinitelj koji je krivotvorio tolare počinio krivično djelo iz čl. 148. OKZRH, uz napomenu da naš zakonodavac uopće ne pravi razliku između novca pojedinih država kao sredstva plaćanja. (Kao u odluci VSRH, Kž-168/94 od 12. listopada 1994.)

251 Telefonski impuls je pokretna stvar. Kako je općepoznato telefonom radi na principu pretvaranja električne energije u zvučnu i obratno energija se koristi za prijenos (kretnje) govora, a mjera količina je impuls koji ima određenu tržišnu vrijednost. Prema tome u ovom slučaju ispunjeni su uvjeti definicije pokretne stvari, koja može biti predmet oduzimanja, a time i stjecanja protupravne imovinske koristi. (Kao u odluci Okružnoga suda u Zagrebu, Kž-1670/86 od 1. srpnja 1986.) Stablo koje raste na šumskom zemljištu je pokretna stvar i može biti predmetom krađe ili sitne krađe, kako se navodi u odluci Županijskog suda u Koprivnici, Kž-77/98 od 19. svibnja 1999. (Izbor odluka VSRH br. 1/99.) U odluci stoji da nije prihvatljivo stajalište prvostupanjskog suda kada smatra da se sječom stabla koje raste na šumskom zemljištu, ne može počiniti kazneno djelo krađe, s obrazloženjem da stablo nije pokretna stvar. Naime, pravilnim tumačenjem odredbe čl. 9. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima dolazi se do suprotnog zaključka. Tako se prema citiranom propisu trava, drveće, plodovi i sve upotrebljive stvari koje zemlja rađa na svojoj površini smatraju dijelovima te nekretnine sve dok se ne odvoje od zemlje. Prema tome, u trenutku sječe stabla, posječena stabla postaju pokretnine, ali time ne prestaju biti vlasništvo onoga tko je vlasnik zemljišta na kojem je stablo raslo. (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) Djelatnik zaštitarske službe u obavljanju te službe nema svojstvo službene osobe u smislu čl. 89. st. 3. Kaznenog zakona, jer iako je njegova radna zadaća čuvanje osoba i imovine, ona ne može biti izjednačena s dužnosnicima i službenicima koji obavljaju službene poslove u tijelima državne vlasti. Zadaća djelatnika zaštitarske službe je čuvanje ljudi i imovine u kojoj je zaposlen s drugom tvrtkom, a ne iz obveza tijela državne vlasti. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 599/04-5, od 4.XI. 2004. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2005.)

252

66. UBOJSTVO Članak 90. Optuženi je oglašen krivim zbog jednog dovršenog krivičnog djela ubojstva iz čl. 135. st. 1. KZ i jednog krivičnog djela pokušaja ubojstva iz čl. 135. st. 1. KZ u vezi sa čl. 16. KZ te je - pošto su mu za svako od tih djela utvrđene pojedinačne kazne -primjenom čl. 46. st. 1. t. 2. KZ po čl. 135. st. 1. KZ osuđen na jedinstvenu kaznu. Premda ovakav postupak prilikom odmjeravanja kazne nije pravilan, jer je optuženom trebalo izreći jednu kaznu po čl. 135. st. 3. KZ odnosno po čl. 135. st. 4. posljednje Novele KZ, bez utvrđivanja pojedinačnih kazni i izricanja jedinstvene kazne primjenom odredaba o stjecaju iz čl. 46. KZ, time nije učinjena nikakva povreda krivičnog zakona na štetu optuženog. Pri tome je sasvim neosnovano stanovište da bi spomenuta dva djela mogla uopće predstavljati samo jedno produženo krivično djelo ubojstva iz čl. 135. st. 1. KZ, jer za to nema nikakvog uporišta ni u pozitivnim zakonskim odredbama, niti u pravnoj teoriji. VSH, I Kž 1831/72 od 14.II.1973. (Pregled sudske prakse u godini 1973., Zagreb 1974.g.) Ne može biti govora o ubojstvu na mah ako je optuženik u stanju jake razdraženosti zapao zbog svoje velike preosjetljivosti i zbog neznatna povoda. Prema tome, optuženik koji je epileptičar, na granici imbeciliteta i alkoholičar, a lišio je života svog oca u stanju jake razdraženosti u koje je zapao nakon što je otac, inače star i slabo pokretan, nasrnuo na njega u namjeri da ga udari štapom kojim se pomogao kod hodanja, učinio je krivično djelo ubojstva iz članka 35. stavak 1. KZH. Pravno shvaćanje krivičnog djela VSRH od 4. travnja 1991. (Pregled sudske prakse br. 47). Optuženik koji baci ručnu bombu u ugostiteljski lokal u kome se nalazi više osoba u namjeri da ubije određenu osobu postupa u odnosu na tu osobu s direktnim, a u odnosu na sve ostale s eventualnim umišljajem na ubojstvo. VSRH, I Kž-434/93 od 30. studenog 1993. (Okružni sud u Bjelovaru, K-14/93) (Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu 1/1994). Za postojanje zablude o okolnostima koje opravdavaju upotrebu vatrenog oružja kao zablude o okolnostima koje isključuju protupravnost (stvarne zablude) nisu dovoljne samo sumnje da su nastale okolnosti u kojima je dopuštena upotreba vatrenog oružja. VSRH, I Kž-21/94 od 23. veljače 1994. (Okružni sud u Zagrebu, K-190/93) (Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu 1/1994).

253

Počinio je krivično djelo ubojstva iz čl. 34. stavak 1. KZRH, dakle bio svjestan i htio njegovo izvršenje, a ne krivično djelo nehatno prouzrokovanje smrti iz čl. 37. KZRH, optuženik koji je, nakon kraće prepirke s oštećenikom, ispalio prvi metak u strop prostorije gdje je bilo više ljudi, a zrno se odbilo od zida i dalje probilo staklo kabine za puštanje muzike, u cijev svog pištolja ubacio drugi metak i usmjerio ga u grudni koš oštećenika koji je pred njim stajao na udaljenosti od 1-2 metra, i pucao. VSRH, I Kž 247/1995. od 8. lipnja 1995. (VSRH, Izbor odluka 2/1996). U pravu je javni tužilac kad ističe da je prvostepeni sud činjenično stanje pogrešno utvrdio. Optuženik je, naime, kritične zgode ubo u grudni koš oštećenika u predjelu desnog pazuha, s nožem izuzetno duge oštrice od 16,5 cm, pa je stoga u pravu javni tužilac kad ističe da upotrijebljeno sredstvo i lokalitet uboda, upućuju, za sada na zaključak da je umišljaj optuženika bio tada usmjeren na lišenje života oštećenika. Potrebno je stoga, u novom suđenju, da prvostepeni sud ponovno izvede sve raspoložive dokaze, te da s posebnom pažnjom ocijeni činjenicu, da je optuženik ubod zadao u pravcu vitalnih ljudskih organa, i tek nakon toga donijeti novu i valjano obrazloženju odluku, u vezi sa subjektivnim odnosom optuženika prema djelu. VSH-Kž-712/88 od 14.IX 1988. Za ocjenu ponašanja optuženika i njegove krivične odgovornosti posebno je važan iskaz oštećenika dan na glavnoj raspravi od 23. lipnja, jer je optuženik i jedini očevidac događaja, kada je oštećenik iskazao da je optuženik ne okrečući se prema njemu nasumce zamahnuo nožem i zatim odmah nastavio bježati. Prema tome, u kritičnom se trenutku optuženik nalazio leđima okrenut oštećeniku, koji mu je sa strane prilazio. Oštećenik je dalje iskazao da on iskreno sumnja da ga je optuženik htio ubiti, jer da je to htio da je imao drugih mogućnosti. Dodao je da ne može reći da ga je ovaj htio ubiti. S obzirom da niti sam oštećenik ne ocjenjuje da ga je optuženik htio udarcem noža ubiti, onda nije moguće samo na osnovi tjelesnog oštećenja, upotrebe noža i oštećenja oštećenikove jakne sa sigurnošću zaključiti da je kod optuženika postojao umišljaj na lišenje života, kako to pogrešno zaključuje javni tužilac u svojoj žalbi. Stoga je prvostepeni sud, pravilno postupio kad nije prihvatio optužnicu i kad je optuženika oglasio krivim za pokušaj teške tjelesne povrede, jer je očito da nasumce zamahujući nožem oštećeniku želi nanijeti povredu, koja zaista može biti, s obzirom na upotrebu noža i teška. VSH-Kž-947/86 od 7.IX.1988. Naime, optuženica je zrela osoba i kao takva zna da je nož opasno sredstvo, kojim se može prouzrokovati smrt. Usprkos tome ona uzima nož i njime nasrće na oštećenika. Ona jednako dobro zna da su u vratu čovjeka smješteni važni organi tijela i da ozljedom vrata, a napose velikih krvnih žila, vrlo lako i brzo može doći do smrtnog ishoda, pa usmjerivši svoj napad upravo u pravcu oštećenikovog vrata, ona pristaje na sve posljedice, pa tako i na smrt oštećenika. VSH-Kž-1195/87 od 9.III.1988. Optuženik je počinio krivično djelo ubojstva u pokušaju iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi s člankom 17. stavak 1. OKZRH u idealnom stjecaju s krivičnim djelom

254 nehatnim prouzrokovaanjem smrti iz članka 37. KZRH (aberatio ictus) kad je iz svoje automatske puške ispalio dva metka u smjeru oštećenika s udaljenosti od 1,5 metar, ali ga stjecajem okolnosti zrna nisu pogodla, već se jedan metak zabio u zid, dok je drugi probio okvir na vratima sobe i pogodio u prsa drugog oštećenika koji je ležao na krevetu, a optuženik je znao da se ovaj drugi oštećenik nalazi u sobi i da leži na krevetu u blizini vrata, ali je ipak pucao. Takvo njegovo ponašanje u odnosu na ovoga drugoga oštećenika pokazuje da on nije htio njegovu smrt, niti je na nju pristao. Dakle, prvostupanjski sud je pravilno postupio kad je djelatnost optuženika u pogledu namjeravane posljedice utvrdio da postoji ubojstvo u pokušaju, iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi s člankom 17. stavak 1. OKZRH, a u pogledu nastale posljedice (smrt drugog oštećenika) nehatno prouzrokovanje smrti iz članka 37. KZRH (aberatio ictus). «Kad je sud prvog stupnja na temelju utvrđenoga činjeničnog stanja ustanovio da je optuženik postupao s eventualnim umišljajem na lišenje života oštećenika Z.N., dakle da je smrt ovog oštećenika bila obuhvaćena njegovim umišljajem, ali da mogućnost uzrokovanja smrti F.D. nije bilo u njegovoj svijesti, odnosno da optuženik nije bio svjestan uzročne veze između svoje radnje i mogućnosti nastupanja zabranjene posljedice, dakle, da je u odnosu na oštećenika Z.N. postupao ciljano i motivirano, a u pogledu stvarno nastale posljedice u odnosu na oštećenika F.D., da je postupao iz nehata (tzv. aberatio ictus), onda ne može biti govora o tomu da bi se ovdje radilo o krivičnom djelu protiv opće sigurnosti ljudi i imovine iz čl. 146. KZRH, pa onda ni o njegovom kvalificiranom obliku, teškom djelu protiv opće sigurnosti iz čl. 155. KZRH. To zato što, u konkretnom slučaju, postupanje optuženika kao općeopasna radnja ovdje nije bila ograničena samo na umišljajno izazivanje primarne zabranjene posljedice – konkretne opasnosti za život ili tijelo ljudi ili imovinu većeg opsega – kako se to traži za opstojnost krivičnog djela iz čl. 146. st. 1. KZRH, koja je određena u biću toga krivičnog djela pri čemu se odgovornost za težu posljedicu proisteklu iz osnovnoga krivičnog djela uvijek prosuđuje prema čl. 13. OKZRH i dakle uvijek pretpostavlja nehatni oblik krivnje, pa da bi postupanje optuženika ovdje imalo samostalno značenje, već naprotiv, optuženikovo postupanje kao općeopasna radnja ovdje predstavlja način izvršenja određenoga krivičnog djela, i to baš krivičnog djela protiv života i tijela – pokušaja ubojstva u odnosu na individualno određenu osobu (Z.N.), jer je to primarna posljedica koja je bila obuhvaćena njegovim umišljajem i na koju je pristao, samo što se ona nije ostvarila, ali se za to ostvarila ona koja nije bila obuhvaćena njegovim umišljajem.» VSRH, I Kž 79/1995. od 10. travnja 1997. (VSRH, Izbor odluka 1998.) Kad je utvrđeno da je optuženik u cilju da usmrti oštećenika zamahnuo džepnim nožem duljice oštrice 7,7 cm prema njegovim leđima, ali se oštećenik upsio izmaknuti i pobjeći, ostvarena su sva bitna obilježja krivičnog djela pokušaja ubojstava iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi čl. 17. OKZRH. «Nije ostvarena apsolutno bitna postupovna povreda koju u podnesenoj žalbi ističe optuženik. Nije, naime, riječ o nerazumljivosti izreke presude niti o proturječenosti razloga o odlučnim činjenicama, kako to smatra žalitelj, koji iz nalaza i mišljenja liječnika vještaka izdvaja samo jedan dio i iz toga izvodi pogrešan činjenični zaključak, predviđajući onaj dio nalaz i mišljenja liječnika vještaka, prema kojem je ozljeda oštećenika mogla nastati na način kako ga to opisuje oštećenik, tj. u momentu kad se on okrenuo s namjerom da istrči iz kuhinje i kada je osjetio da je zahvaćen nožem u leđa, tako da vještak dopušta mogućnost da je upravo odmicanje tijela oštećenika času zadavanja ozljede utjecalo na to da je nastala samo rezna rana (list 82) II spisa). Međutim, neovisno o navedenome, da bi se ostvarilo krivično djelo zbog kojeg je optuženik oglašen krivim – pokušaj ubojstva – nije uopće nužno da oštećenik

255 bude tjelesno povrijeđen, pa stoga mehanizam nanošenja tjelesne ozljede u ovom slučaju nema ono značenje koje mu pridaje žalba, niti se žalbenim navodima ukazuje na postupovnu povredu u pogledu odlučne činjenice, već to navodi sadržajno predstavljaju pobijanje presude suda prvoga stupnja zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.» VSH, Kž-837)93 od 16.11.1993. Radi se o dovršenom pokušaju krivičnog djela ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi čl. 17. st. 1. OKZRH (radnja izvršenja je dovršena, ali nije nastupila posljedica) kad je utvrđeno da je optuženik od elemenata sklopio eksplozivnu napravu velike razorne moći i izradio mehanizam da bi se eksplozivna naprava mogla akrivirati pomoću zategnutog najlonskog konca, kojeg je postavio i zategao preko onog dijela dvorišta oštećenika kojim je on jedino mogao doći do svoje garaže i tako u prolasku svojim tijelom naići na zategnuti konac i aktivirati eksplozivnu napravu, a ne pripremnim radnjama. Optuženik je poduzeo sve što je trebalo poduzeti u cilju da oštećnika liši života u čemu nije uspio, jer je oštećenik sasvim slučajno primijetio zategnuti konac pa ga nije dirao. Radnje izvršene po optuženiku po prirodi stvari nužno su povezane s ciljem koji se želio postići (lišiti života oštećenika) i snjim čini jednu cjelinu. «Prema svemu navedenomu, optuženik je poduzeo sve što je trebalo poduzeti u cilju da oštećenika liši života, a je li time ugrozio i druge osobe – suprugu i kćerku optuženika – o tome se ne može raspravljati jer za to nije optužen. Optuženik je sklopio od elemenata eksplozivnu napravu velike razorne moći, koju je oštećenik sasvim slučajno otkrio. To nije bilo osposobljavanje sredstava za izvršenje krivičnog djela, što je pripremna radnja jer osposobljavanje sredstva znači tako osposobljavanje da sredstvo može biti stavljeno u funkciju, odnosno, da se ono u određenom trenutku može upotrijebiti (npr. sastavljanje rastavljene puške i sl.). U konkretnom slučaju optuženik je složio ekspolozivnu napravu i izradio mehanizam da bi se eksplozivna naprava mogla aktivirati pojavom oštećenika i njegovim prolaskom preko određenog postora. To nisu objektivno uzete neutralne radnje, kao što je to slučaj s pripremnim radnjama. Radnja izvršenja djela je u ovom konkretnom slučaju započeta, jer su radnje izvršene po optuženiku po prirodi stvari nužno povezane s ciljem koi se želio postići i s njim činu jednu cjelinu. Budući optuženik nije više imao što napraviti, dapače, napravio je sve što je mogao, a jedino je ostalo da oštećenik težinom svoga tijela prolaskom kroz napeti najlonski konac aktivira eksplozivnu napravu, to se u konkretnom slučaju radi o dovršenom pokušaju krivičnog djela ubojstva.» VSH, I Kž-733)94 od 27.10.1994. Optuženik koji je 7. lipnja 1986. u svojoj kući s udaljenosti od 2 m bacio snažno prema svojoj supruzi kuhinjski nož, pogodivši je u leđa tkao da se oštrica zabila u njeno tijelo, prodrijevši u desno plućno krilo, što je teška i po život opasna tjelesna povreda, a 13. listopada 1990. također prema njoj bacio nož dok je sjedila na kauču, ali je promašio pa se nož zabio u ivericu zida 10 cm dalje od oštećeničine glave, počinio je s eventualnim umišljajem dva pokušaja ubojstva iz čl. 35. st. 1. KZRH u vezi s čl. 19. KZ SFRJ. Bacajući nož iz neposredne blizine optuženik je znao da ne može utjecati na težinu posljedice te da ne može isključiti ni smrtonosnu povredu, odnosno, pristao je na bilo koju, pa i najgoru, posljedicu. VSH, I Kž-512)91 od 25. 9. 1991.

256 Ako optuženik započne izvršenje krivičnog djela razbojništva tako da u zlatara u njegovoj radionici uperi pušku tražeći od njega da mu preda zlato, a onda radi prikrivanja tog djela, uplašivši se da bi zlatar mogao pobjeći i odati ga, izvrši drugu samostalnu radnju pucajući u zlatara, tako da mu nanese tešku tjelesnu povredu opasnu po život, učinio je u stjecaju krivična djela pokušaja razbojništva iz čl. 132. st. 1. KZRH u vezi s čl. 19. KZJ i pokušaj ubojstva iz čl. 35. st. 2. t. 4. KZRH u vezi čl. 19. KZJ. VSH, I Kž-15)92 od 26.3.1992. Počinio je krivično djelo ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH, dakle bio svjestan i htio njegovo izvršenje, a ne krivično djelo nehatno prouzrokovanje smrti iz čl. 37. KZRH, optuženik koji je, nakon kraće prepirke s oštećenikom, ispalio prvi metak u strop prostorije gdje je bilo više ljudi, a zrno se odbilo od zida i dalje probilo staklo kabine za puštenje muzike, u cijev svog pištolja ubacio drugi metak i usmjerio gau grudni koš oštećenika koji je pred njim stajao na udaljenosti od 1-2 metra, i pucao. «Suprotno neutemeljenim tvrdnjama u žalbi i potpuno subjektivnom pristupu inkriminiranom događaju, sud prvoga stupnja je na temelju pravilne analize i ocjene kako optuženikove obrane, tako i izvedenih dokaza i potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i ispravno zaključio da je optuženik počinio upravo krivično djelo ubojstva iz izreke pobijene presude. Govora o tome nema da bi se u postupanjima optuženika moglo raditi samo o krivičnom djelu nehatnog prouzrokovanja smrti iz čl. 37. KZRH. Već prvi metak koji je optuženik ispalio prema stropu, u prostoriji gdje ima više ljudi, predstavljalo je određenu opasnost, jer je udario u «plafon», odbio se od zida i dalje probio staklo kabine za puštanje muzike. On se isto tako mogao odbiti u drugom smjeru, pogoditi nekog od prisutnih, pa i smrtno ozlijediti. Tek tada bi se moglo eventualno raditi o krivičnom djelu iz čl. 37. KZRH. Optuženik je već ozbiljan čovjek, iskusan, pozna snagu svog pištolja, pa kada je cijev, u koju je odmah po ispaljenju prvog metka «pravilno» ubacio drugi metak, usmjerio u grudni koš oštećenika koji je pred njim na udaljenosti od 1-2 metra i puca, onda tu govora nema o nehatnom prouzrokovanju smrti. Pucajući – on hoće ubiti oštećenika, kako je to pravilno utvrdio i zaključio sud prvoga stupnja.» VSRH, I Kž-247)95 od 8.6.1995., Izbor 2/96. (Željko Horvatić, Zvonimir Šeparović i suradnici, Kazneno pravo posebni dio, Masmedia, Zagreb 1999.) Kad je optuženik, nakon što je oštećenik vrijeđao njegova oca i suprugu, uzeo automatsku pušku i krenuo prema mjestu na kojem se nalazio oštećenik u namjeri da se s njim obračuna, te dolaskom u blizinu oštećenika u njega ispalio cijeli rafal, ne može se pozivati na to da je kazneno djelo ubojstva iz čl. 90. KZ (prije čl. 34. st. 1. KZRH) počinio u stanju nužne obrane. "Pravilno utvrđuje sud da se optuženik nije nalazio u stanju nužne obrane, naime sukob obitelji optuženika i oštećenika trajao je gotovo 20 godina. Nesposredno prije događaja oštećenik je vrijeđao oca optuženika i njegovu suprugu. Optuženik je uzeo automatsku pušku i krenuo prema mjestu na kojem je znao da oštećenik čuva stoku, krenuo je u namjeri da se s njim obračuna. Optuženik je, dakle, krenuo u akciju protiv oštećenika oboružan automatskom puškom. Iz zahtjeva da nužna obrana pretpostavlja protupravnost napada, proizlazi da protiv akcije, koju protiv napadača poduzima osoba koja se brani (optuženik), nije dopuštena nužna obrana. Optuženik je bio taj, kako to proizlazi iz iskaza svjedoka, koji je krenuo na mjesto gdje je bio oštećenik, s jasnom namjerom da se obračuna i radi toga ponio automatsku pušku. Ako je došlo do verbalnog sukoba, s obzirom na poziciju optuženika koji je krenuo u

257 obračun oboružan, nije bilo nužnog razloga da s udaljenosti od 6 i više metara ispali cijeli rafal u tijelo oštećenika." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 795/96, od 14. I 1997. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2001.) Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da se optuženik ne može pozivati na to da je kazneno djelo iz čl. 90. KZ u svezi sa čl. 33. st. 1. KZ (prije čl. 34. st. 1. KZRH u svezi sa čl. 17. st. 1. OKZRH) počinio u stanju nužne obrane kad je utvrđeno da je on prvi napao i udario oštećenika šakom u glavu i oborio ga na tlo, te ga nastavio udarati na zemlji sve dok oštećeniku nije priskočio u pomoć drugi oštećenik, dakle, odbijao je istodobni protupravni napad drugi oštećenik kojeg je optuženik također fizički napao i potom ga deset puta ubo nožem, i to u trenutku kad mu je ovaj oštećenik bio okrenut leđima. Vrhovni sud Republike Hrvatske I Kž 662/94, od 11. III 1997. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2001.) Optuženik je počinio kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz čl. 90. KZ u svezi s čl. 33. st. 1. KZ, kad je utvrđeno da je ubo nožem u trbuh oštećenika, znajući da je oštećenik težak invalid upravo zbog ranjavanja u trbuh, na način da mu je povrijedio vitalne organe. S obzirom na sredstvo i lokaciju povrede optuženik je bio svjestan da uslijed njegovog djelovanja može nastupiti smrt oštećenika, na koju je i pristao. "Kada optuženik ubada nožem u trbuh oštećenika znajući pri tome i da je imenovani težak invalid upravo uslijed ranjavanja u trbuh, što je rezultiralo brojnim operacijama, na način da mu povrjeđuje vitalni organ, taj ubod predstavlja djelatnost koja sama po sebi, po načinu izvršenja i mjestu na kojem je ozljeda nanesena ukazuju na to da je optuženik bio svjestan da takvim svojim postupanjem može nanijeti oštećeniku tešku i po život opasnu ozljedu odnosno bio svjestan da uslijed takve ozljede, opasne po život može nastupiti smrtna posljedica na koju je i pristao, kako to ispravno zključuje sud prvog stupnja." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 252/98, od 23. VI 1998. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 2000.) Kad je optuženik pucao iz pištolja prema tijelu oštećenika tako da je cijev pištolja usmjerio upravo prema njegovom dijelu tijela gdje su smješteni vitalni organi, onda on postupa sa izravnom namjerom da liši života oštećenika, a ne da ga zaplaši, dakle ostvario je element bića kaznenog djela ubojstva u pokušaju iz čl. 90. u svezi s čl. 33. st. 1. KZ «Kad optuženik, ozbiljan čovjek, puca iz pištolja prema tijelu oštećenika, a cijev pištolja usmjeruje upravo prema njegovom dijelu tijela gdje su smješteni vitalni organi, onda on ima za cilj da liši života oštećenika, zaplašiti ga. Da je, pak pucao u pravcu vitalnih dijelova tijela, trupa oštećenika (ne, eventulano, u noge) vidljivo je iz visine oštećenenja na oštećenikovom vozilu, kraj kojega je bio u kritičnim trenucima, jer je zrno streljiva pogodilo lijevo poluspušteno staklo i gornji desni ugao nosača krova automobila.» VSRH, I Kž 716/1998. od 6. svibnja 1999.g. (VSRH, Izbor odluka 1/2000.) Razgraničenje između kaznenog djela ubojstva u pokušaju iz čl. 90. u vezi s čl. 33. st. 1. Kaznenog zakona i kaznenog djela teške tjelesne ozljede treba tražiti na subjektivnom planu optuženika, uzimajući pri tome u obzir sredstvo izvršenja djela, te cijeneći lokaciju i intenzitet zadane ozljede. Nož koji je kao sredstvo napada upotrijebljen, bio je podoban da dovede do realne opasnosti za život oštećenika, a

258 smjer i intenzitet uboda na granici srednje jakog i jakog intenziteta, kao stvarno nanesena ozljeda- teška i po život opasna, govore o subjektivnoj strani optuženika za počinjenje ubojstva u pokušaju, a ne kaznenog djela teške tjelesne ozljede iz čl. 99. st. 1. Kaznenog zakona. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 937/03-5 od 17.VI.2004. (Inženjerski biro d.d. Zagreb, Sudska praksa, 2004.) Utvrđeno je (kao u odluci VSRH, Kž-5/92 od 22. travnja 1992.) da je optuženik oštećenicu staru 71 godinu višestruko udarao šakama po glaci, a kad je pala na tlo nastavio ju je tuži rukama i nogama po glavi, zadavši joj najmanje devet udaraca. Također joj je rukama snažno stezao vrat, te je utvrđeno da je smrt oštećenice nastupila uslijed gušenja (što i nije bilo sporno niti se kasnije osporavalo). Za takav način usmrćenja ni teoretski ne može biti govora o bilo kojem drugom obliku krivnje, osim izravne namjere. U više slučajeva sud se bavio pitanjima kaznenog djela ubojstva (pokušanog ili dovršenog) koje je ostvareno s neizravnom namjerom: a) Optuženik, koji je u svojoj kući s udaljenosti od dva metra bacio kuhinjski nož snažno prema svojoj supruzi te je pogodio u leđa tako da se oštrica zabola u njezino tijelo i prodrla u desno plućno krilo, što je teška i za život opasna ozljeda, a nakon četiri mjeseca opet je prema njoj bacio nož da je sjedila na kauču, ali je promašio pa se nož zabio u zid pokraj oštećeničine glave, počinio je s neizravnom namjerom dva pokušaja ubojstva. Bacajući nož iz neposredne blizine, optuženik je znao da ne može utjecati na težinu posljedice, te da ne može isključiti ni smrtnu ozljedu, odnosno pristao je na bilo koju, pa i najgoru posljedicu. (VSRH, Kž-512/91 od 25. rujna 1991.) b) Evidentno je da je optuženik pristao i na smrtnu posljedicu kada je osobu koja stoji na prozorskoj dasci snažno odgurnuo kroz prozor s visine 4,5 m, jer se pri padu s te visine realno može očekivati znatno teža, pa i smrtna posljedica, što se stjecajem sretnih okolnosti ipak nije dogodilo. (VSRH, Kž-536/92 od 2. rujan 1992.) c) Optuženik je oštećenika dva puta ubo nožem-kusturicom u leđa i time mu zadao teške i za život opasne ozljede jer je došlo do ulaska zraka u pluća i krivi u prsište, čime je optuženik pristao na smrt oštećenika, i bez obzira na to što su udarci nožem bili srednjeg intenziteta, jer i takvi ubodi ugrožavaju život ako su usmjereni prema vitalnim organima kao u ovom slučaju. (VSRH, Kž-47/93 od 17. lipnja 1993.) U situacijama kada je optuženik pucao u oštećenika, ali ga je samo okrznuo, uzimajući u obzir blizinu iz koje je pucano, sudovi su zaključivali da se radi o pokušaju ubojstva s izravnom odnosno neizravnom namjerom, kao u sljedećim primjerima: a) Ako je optuženik s udaljenosti od pola metra pucao prema oštećeniku i okrznuo ga iznad uha, kako to proizlazi iz iskaza oštećenika pred istražnim sucem, a sve to zbog prethodne svađe, onda je krajnje neuvjerljivo sumnjati u optuženikovu namjeru na ubojstvo oštećenika. (Kao u odluci VSH, Kž-867/93 od 12. listopada 1994.) b) Optuženik iz blizine, okrenut licem oštećeniku puca u ovoga iz pištolja (koji godinama posjeduje i vičan je njime rukovati), te ga pogađa u lice i stjecajem okolnosti sve završava lakim tjelesnom ozljedom (strijelna rana desnog obraza). Prihvatljiv je i utemeljen zaključak suda da je optuženik pristao lišiti života oštećenika, tj. bio je svjestan da zbog toga ispaljenog metka u smjeru glave može nastupiti i smrt oštećenika, pa je na takvu posljedicu i pristao. (VSRH, Kž-495/92 od 2. rujna 1992.)

259 c) Iz činjenice da optuženik s udaljenosti od četiri metra nije pogodio oštećenika, a da je u vrijeme služenja vojnog roka bio dobar strijelac, a u vrijeme pucanja alkoholiziran na razini običnog pijanstva, ne proizlazi, kako to žalitelj pogrešno smatra, zaključak da optuženik nije imao namjeru ubiti oštećenika. Optuženik i oštećenik dulje su vrijeme bili u lošim odnosima, osam dana prije inkriminiranog događaja su se fizički sukobili, a kritičnog dana optuženik je započeo prepirku s oštećenikom, te odmah zatim prema njemu ispalio hitac. Promašaj od 33 cm iznad oštećenikove glave navodi na zaključak da je optuženik zaista i gađao oštećenika. Što ga nije pogodio treba pripisati samo njegovoj nepreciznosti u gađenju, prvenstveno zbog alkoholiziranosti i trenutačnog psihičkog stanja. (VSRH, Kž-1165/84 od 6. ožujka 1985.) Radi se o pokušaju ubojstva, a ne samo o zastrašivanju, kada je utvrđeno da je optuženik, da se osveti oštećeniku, po noći napunio pušku patronom punjenom sačmom za krupnu divljač, došao pod prozor oštećenika o pozvao ga da se pojavi na prozoru, te je pucao u najdonji dio prozora, koji bi morala svojim tijelom pokriti osoba koja dođe do prozora. (Kao u odluci VSRH, Kž-1064/71 od 29. studenoga 1971.) Radi se o dovršenom pokušaju ubojstva – radnja izvršenja je dovršena, ali posljedica nije nastupila, kao što se navodi u odluci VSRH, Kž-733/94 od 27. listopada 1994. u kojoj stoji: «Prema svemu, optuženik je poduzeo sve što je trebalo poduzeti u cilju da oštećenika liši života, a je li time ugrozio i druge osobe – suprugu i kćer optuženika – o tome se ne može raspravljati, jer za to nije bio optužen. Optuženik je sklopio eksplozivnu napravu velike razorne moći, koju je oštećenik sasvim slučajno otkrio. To nije bilo osposobljavanje sredstava za izvršenje krivičnog djela, što je pripremna radnja jer osposobljavanje sredstva znači takvo osposobljavanje da sredstvo može biti stavljeno u funkciju, odnosno da se ono u određenom trenutku može upotrijebiti (npr. sastavljanje rastavljene puške i sl.) U konkretnom slučaju optuženik je složio eksplozivnu napravu i izradio mehanizam tako da bi se eksplozivna naprava mogla aktivirati u trenutku oštećenikova prelaska preko određenog prostora. To nisu bile, objektivno uzeto, neutralne radnje, kao što je to slučaj s pripremnim radnjama. Radnja izvršenja djela je u konkretnom slučaju započeta, jer su radnje koje je izvršio optuženik po prirodi stvari nužno povezane s ciljem koji se želio postići i s njim čine jednu cjelinu. Budući da optuženik više nije imao što napraviti, dapače napravio je sve što je mogao, a jedno je ostalo da oštećenik težinom svog tijela prolazeći kroz napeti najlonski konac, aktivira eksplozivnu napravu, to se u konkretnom slučaju radi o dovršenom pokušaju krivičnog djela ubojstva.» Počinio je šest djela ubojstva u pokušaju iz čl. 34. st. 1. KZRH u vezi s čl. 17. st. 1. OKZRH optuženik koji je posred prostorije ugostiteljskog objekta, veličine 6,40x5,20 m, u kojoj se nalazilo šest osoba, bacio aktiviranu ručnu bombu M-75, koje se otkotrljala do vrata sanitarnog čvora i eksplodirala. Pritom je jedna osoba dobila teške i za život opasne ozljede, dok su dvije osobe ostale neozlijeđene jer su se pravodobno uspjele zakloniti od posljedica udara eksplozije. Balističkim vještačenjem utvrđeno je da od eksplozije ručne bombe M-75 sve osobe koje se nalaze u okruženju do 12 metara od središta eksplozije u 80% slučajeva smrtno stradaju, što znači da su svoj šestorici oštećenika eksplozijom bombe bili stvarno i neposredno ugroženi život. Optuženik je bio svjestan da je u odnosu na svakog oštećenika moguća i zabranjena posljedica lišavanja života, te je pristao na njeno nastupanje, zbog čega se me može raditi o teškom djelu protiv opće sigurnosti iz čl. 155. st. 1. KZRH. (Kao u odluci VSRH, Kž-782/96 od 31. srpnja 1998.)

260 Prvostupanjski sud utvrđuje da je kritične zgode optuženika napao njego brat, da se optuženik nalazio u stanju bitno smanjene uračunljivosti (patološki afekt u vidu jake razdraženosti i prepasti, što mu je bitno suzilo svijest), da je pobjegavši od bratova napada iz kuće uzeo nož oštrice 20 cm s gajbe koja je stajala uz ulazna vrata, te da je bratu, koji ga je sustigao očito pripravan na daljnji napad, zadao dva uboda nožem u predjelu vrata i lijeve strane glave. Iz takvog ponašanja sud pravilno zaključuje da je optuženik postupao u nužnoj obrani, a kako je njegov brat bio goloruk i kako su ranije u alkoholiziranom stanju imali česte svađe i fizičke sukobe, te kako je bratu zadao dva uboda u vitalne dijelove tijela, nužnu obranu je prekoračio zbog jake razdraženosti i prepasti izazvane napadom oštećenika, počinivši time djelo iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi čl. 17. st. 1. i čl. 7. st. 3. OKZRZ. Neutemeljene su tvrdnje državnog odvjetnika da je nužna obrana između srodnika ograničena, tako nešto zakon ne poznaje, a ni sudska praksa, pogotovo kad iz utvrđenih činjenica proizlazi da su sukobi optuženika i oštećenika bili česti. (Kao u odluci VSRH, Kž-131/95 od 1. srpnja 1998.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) Počinio je kazneno djelo ubojstva u pokušaju (čl. 34. st. 1. KZRH u vezi s čl. 17. st. 1. OKZRH) optuženik koji je zamahnuo oštricom noža prema vratu bivše supruge, ali joj nije uspio zadati udarac jer ga je svjedok uhvatio za ruku. Neosnovan je navod žalbe optuženika da nema pokušaja ubojstva zato što oštećenica nije ubodena. Pokušaj može biti dovršen i nedovršen. Nedovršen pokušaj, kao u ovom slučaju, postoji kad je počinitelj započeo radnju počinjenja, ali nije dovršio. Dioba pokušaja na dovršeni i nedovršeni je značajna zbog odmjeravanja kazne. Vrhovni sud Republike Hrvatske, Kž 363/89, od 26. VII 1989. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1999.) Za pomaganje u kaznenom djelu ubojstva iz čl. 90. st. 1. KZ nije dovoljno utvrditi da je pomagač dao nož glavnom izvršitelju u pauzi njegove svađe s oštećenikom "sa svrhom da ga on upotrijebi u sukobu". Takva pomagačeva namjera uključuje i davanje noža glavnom izvršitelju radi obrane, a u tom slučaju umišljaj pomagača ne obuhvaća ubojstvo na strani glavnog izvršitelja. No, sve kada bi u konkretnom slučaju pomagač i dao nož glavnom izvršitelju radi ubojstva, s obzirom da je glavni izvršitelj to ubojstvo, prema utvrđenju suda prvog stupnja, izvršio u prekoračenju nužne obrane, tj. u situaciji koja nije bila obuhvaćena umišljajem pomagača, radilo bi se o neuspjelom pomaganju koje nije kažnjivo. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 795/90, od 19. III 1992. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 2001.) Za ostvarenje kaznenog djela pokušaja ubojstva nije nužno da dođe do tjelesne ozljede oštećenika Kad je utvrđeno da je optuženik u cilju da usmrti oštećenika zamahnuo džepnim nožem duljine oštrice 7,7 cm prema njegovim leđima, ali se oštećenik uspio izmaknuti i pobjeći, ostvarena su sva bitna obilježja kaznenog djela pokušaja ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi s čl. 17. OKZRH (sada čl. 90. u svezi s čl. 33. st. 1. KZ). "Nije ostvarena apsolutno bitna povreda odredaba kaznenog postupka koju u podnesenoj žalbi ističe optuženik. Nije, naime, riječ o nerazumljivosti izreke presude niti o proturječnosti razloga o odlučnim činjenicama, kako to smatra žalitelj, koji iz nalaza i mišljenja liječnika vještaka izdvaja samo jedan dio i iz toga izvodi pogrešan činjenični zaključak,

261 previđajući onaj dio nalaza i mišljenja liječnika vještaka, prema kojem je ozljeda oštećenika mogla nastati na način kako ga to opisuje oštećenik, tj. u momentu kad se je on okrenuo s namjerom da istrči iz kuhinje i kada je osjetio da je zahvaćen nožem u leđa tako da vještak dopušta mogućnost da je upravo odmicanje tijela oštećenika u času zadavanja ozljede utjecalo na to da je nastala samo rezna rana. Međutim, neovisno o navedenome, da bi se ostvarilo kazneno djelo zbog kojeg je optuženik proglašen krivim – pokušaj ubojstva – nije uopće nužno da oštećenik bude tjelesno ozlijeđen, pa stoga mehanizam nanošenja tjelesne ozljede u ovom slučaju nema ono značenje koje mu pridaje žalitelj u žalbi, niti se žalbenim navodima ukazuje na postupovnu povredu glede odlučne činjenice, već ti navodi sadržajno predstavljaju pobijanje presude prvostupanjskoga suda zbog pogrešno utvrđenoga činjeničnoga stanja." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 837/93, od 16. XI 1993. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 2000.) Optuženik nije ostvario kazneno djelo ubojstva iz čl. 90. KZ u svezi sa čl. 29. st. 1. KZ (prije čl. 34. st. 1. KZRH u svezi sa čl. 7. st. 1. OKZRH) u nužnoj obrani kad je utvrđeno da je dan ranije istukao suprugu oštećenika, prelomivši joj rebra, a bio je svjestan da je oštećenik osjetljiv na svoju suprugu i da će taj napad i povređivanje supruge isprovocirati napad oštećenika kad se prvi put s njim sretne, ali je unatoč tomu sa sobom ponio pištolj, očito pristajući na obračun oružjem, a kad oštećenik podiže pušku istovremeno vadi pištolj i puca u oštećenika. Prema tome, kod optuženika nedostaje svijest da puca u oštećenika zbog toga što se brani, on želi sukob, isto kao napadač, on je svjestan da radnju pucanja iz pištolja ne poduzima radi obrane od istodobnog protupravnog napada, već to čini da se s oštećenikom obračuna, on napada isto kao i oštećenik, pa stoga nema pravo na nužnu obranu. "Optuženik je dan ranije napao suprugu oštećenika, istukao je, prelomio joj rebra, tako da je završila u bolnici. On je potpuno svjestan da je time doveo do jedne incidentne situacije, posebno u odnosu na oštećenika koji je osjetljiv na suprugu i koji se vratio kritičnog dana s ratišta. Optuženik je bio svjestan da će napad i povrjeđivanje supruge isprovocirati napad oštećenika kada se prvi put s njim sretne. Usprkos tomu optuženik, kada vidi pokojnog oštećenika s udaljenosti 40 m i s poluatomatskom puškom u rukama, nastavlja se kretati prema njemu, iako se može ukloniti bez nekoga sramnog bijega. Time optuženik koji ima pištolj očito pristaje na obračun oružjem i kada pok. oštećenik podiže pušku, istovremeno vadi pištolj i puca u oštećenika. Prema tome, kod optuženika nedostaje svijest da puca zbog toga što se brani, on želi sukob, isto kao i napadač, on je svjestan da radnju pucanja iz pištolja ne poduzima radi obrane, već to čini da se s oštećenikom obračuna, on se ne brani, on napada, isto kao i oštećenik. Opravdano, dakle, sud utvrđuje da su obojica aktera događaja, optuženik i oštećenik, bili u protupravnom napadu, obojica su željela obračun. Bez odlučnog je značenja u tome slučaju tko je prvi ispalio hitac, kada su oba hica, prvi snažniji ( vjerojatno iz puške), a drugi slabiji (iz pištolja), ispaljena gotovo istovremeno. Također okolnost da je napad i povrjeđivanje supruge oštećenika bio dan ranije, dakle, vremenski udaljen od kritičnog događaja, ne čini se odlučnim, već je odlučno stanje isprovociranosti oštećenika koje traje i u vrijeme događaja, a čega je potpuno bio svjestan optuženik. Opravdano je, dakle, sud prvoga stupnja zaključio da se optuženik najprije nalazio u situaciji kad je ograničeno njegovo pravo na obranu, a kada je ugledao oštećenika, krenuo je prema njemu, tj. krenuo je i on u protupravni napad – u obračun, kojeg je želio, a tada se nema pravo pozivati na nužnu obranu." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 636/94, od 21. I 1997. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 2001.)

262 Kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz čl. 90. KZ u svezi sa čl. 33. st. 1. KZ (prije čl. 34. st. 1. KZRH u svezi sa čl. 17. st. 1. OKZRH) počinjeno je s direktnim, a ne eventualnim umišljajem kad je optuženik, nakon kraće prepirke s oštećenikom zbog neriješenih imovinskopravnih odnosa, u namjeri da ga liši života, prišao oštećeniku i snažnim zamahom noža ubo ga u lijevu stranu grudnog koša, zadavši mu pri tome probodnu ranu grudnog koša s izljevom krvi u prsište, koja je povreda bila teška i po život opasna, ali smrt nije nastupila zbog pravodobne liječničke intervencije. "U pravu je sud prvog stupnja kada zaključuje da ubod nožem u prsište na način da povrijeđeni zadobiva tešku i po život opasnu povredu, ukazuje na direktni, a ne eventualni umišljaj, što prihvaća i ovaj sud kao sud drugog stupnja, jer takvo postupanje samo po sebi, po načinu izvršenja, sredstvu izvršenja, za koje nije sporno da je nož, te mjesto na kojem je povreda nanesena, budući da je i prosječnom čovjeku poznato da su svi vitalni organi smješteni u gornjem dijelu tijela i da ubod u prsište može izazvati po život opasnu povredu, ukazuju na to da je optuženik bio svjestan da takvim svojim postupanjem može prouzrokovati smrt oštećenika, dakle htio je tu posljedicu." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 659/94, od 22. I 1997. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 2001.) U radnjama optuženika stječu se elementi bića krivičnog djela ubojstva u pokušaju iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi s čl. 17. st. 1. OKZRH, a ne krivičnog djela teške tjelesne povrede iz čl. 41. st. 1. KZRH, kad je utvrđeno da je optuženik ubo oštećenika nožem, duljine oštrice 17 cm, u predio prsišta s prodorom krvi i zraka u desno prsište. "Kuhinjski nož duljine 17 centimetara nedvojbeno je sredstvo pogodno da se oštećenik liši života. Iako optuženik nije pogodio vitalne centre oštećenika, ipak je gađao u grudni koš, što proizlazi iz stvarno ostvarene povrede. Pravilno se ukazuje da je vještak iznio svoje medicinsko mišljenje, ali da pitanje razgraničenja tih dvaju krivičnih djela treba tražiti u kompleksnom uočavanju svih objektivnih i subjektivnih komponenti djela i tek tada doći do pravog odgovora. Žalitelj opravdano upućuje na to da je ubod uslijedio prema grudnom košu oštećenika u kojem se nalaze vitalni organi tijela i da je stoga optuženik svojim napadom i ubodom noža u grudni koš pristao na lišenje života oštećenika." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 287/95, od 14. X 1997. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1998.) Počinio je 6 djela ubojstva u pokušaju iz čl. 34. st. 1. KZRH u vezi s čl. 17. st. 1. OKZRH optuženik koji je posred prostorije ugostiteljskog objekta veličine 6,40x5,20m, u kojoj se nalazilo šest osoba, bacio aktiviranu ručnu bombu M-75, koja se otkotrljala do vratiju sanitarnog čvora i eksplodirala, pri čemu je jedna osoba zadobila teške i po život opasne ozljede, tri osobe lake tjelesne ozljede, dok su dvije osobe ostale neozlijeđene, jer su se pravodobno uspjele zakloniti od posljedica udara eksplozije. Balističkim vještačenjem utvrđeno je da kod eksplozije ručne bombe M-75 sve osobe koje se zateknu u okružju do 12 m od središta eksplozije u oko 80% slučajeva smrtno stradavaju, što znači da su svoj šestorici oštećenika eksplozijom bombe bili stvarno i neposredno ugroženi životi. Optuženik je bio svjestan da u odnosu na svakog od oštećenika može proizaći i zabranjena posljedica u vidu lišavanja života, te je pristao na njezino nastupanje, zbog čega se ne može raditi o teškom djelu protiv opće sigurnosti iz čl. 155. st. 1. KZRH.

263 Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 782/96, od 31. VII 1998. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1999.) U radnjama optuženika stječu se svi bitni elementi kaznenog djela ubojstva iz čl. 90. KZ učinjenog s izravnom namjerom, kad je utvrđeno da je optuženik napao na vitalne centre oštećenice, vrat oštećenice i to takvom silinom da je oštećenici nanio brojne povrede (prijelom gornje čeljusti s krvarenjem unutar moždane ovojnice, veliki krvni potkožni podljev brade i ulaska u grkljan, ugrizne rane jezika, udisanje krvi, prijelome prsne kosti, prijelom rebara, veliko nagnječenje plućnog krila, nagnječenje osrčja i srca i dr.). "Za postojanje izravne namjere nije od bitnog značaja okolnost što je optuženik usmrtio oštećenu bez upotrebe pripremljenog odgovarajućeg sredstva na što se upire u žalbi. Sud prvog stupnja pravilno je, sagledavajući objekrivne komponente djela – napad optuženika na vitalne centre, konkretno vrat oštećenice i to takovom silinom da je oštećenoj nanio brojne povrede ( prijelom gornje čeljusti s krvarenjem unutar tvrde moždane ovojnice, veliki krvni potkožni podljev brade i ulaska u grkljan, ugrizne rane jezika, udisanje krvi, prijelome prsne kosti, prijelome rebara, veliko nagnječenje plućnog krila, nagnječenje osrčja i srca itd.), zaključio da je s namjerom lišio života oštećenu. Kada optuženi tako udara oštećenu volja mu je jasno dirigirana na ostvarenje posljedice, tu, zaista, optuženi hoće odnosnu posljedicu, pa čak niti izvjesnost nastupanja posljedice, ne dovodi u pitanje voljni karakter čina i postojanje direktnog umišljaja. To sve bez obzira na navode žalbe, prema kojima su se optuženi i oštećena slabo poznavali, da je optuženi imao skladan brak, te činjenica što je bio pod utjecajem alkohola." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 465/98, od 31. III 1999. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1999.) Sud prvog stupnja pravilno je zaključio da se u radnjama optuženice stječu elementi kaznenog djela ubojstva iz čl. 90. KZ, a ne kaznenog djela ubojstva na mah iz čl. 92. KZ, kad je utvrdio da se okrivljenica, samo zbog verbalnog izazivanja oštećenika koji se nalazio u drugoj sobi iz koje nije izlazio i nije pokazivao volju za ozbiljnim sukobom, u počinjenju kaznenog djela nije nalazila po objektivnim kriterijima u jako razdraženom stanju, već naprotiv ona se tri mjeseca pri događaja opskrbila drvenim valjkom za tijesto i sjekirom za meso, došla u sobu oštećenika i sa puno udaraca usmrtila ga. Kada je neuropsihijatrijskim vještačenjem utvrđeno o kakvoj se strukturi osobe optuženice radi, da je kritičnog događaja oštećenik samo verbalno izazivao optuženicu iz svoje sobe koju nje napuštao i nije pokazivao volju za iole ozbiljnijim sukobom sa oštećenicom već naprotiv, da je optuženica opskrbljena drvenim valjkom za tijesto i sjekirom za meso, što ih je već tri mjeseca držala u svojoj sobi, došla u sobu oštećenika i usmrtila ga, onda je sud prvog stupnja u pravu, da se u konkretnom slučaju ne može govoriti o jakoj razdraženosti u smislu čl. 92. KZ, pa s tim u svezi ni o tom privilegiranom kaznenom djelu ubojstva. Naime, jaka razdraženost se u smislu navedene zakonske odredbe procijenjuje po objektivnim kriterijima, kao što je to već uočio i obrazložio sud prvog stupnja a nije vezana za subjektivna svojstva počinitelja, kako to pogrešeno smatra optuženica. Između povoda za razdraženost i intenziteta razdraženosti mora postojati srazmjer a sud kod toga može ocijenjivati samo stanje prosječno emocionalno stabilne osobe, što ovdje očito nije slučak kada je optuženica, zbog opisanih obilježja svoje ličnosti i trajnog animoziteta prema oštećeniku, na oštećenikov verbalni izazov kritičnog dana enormno agresivno i destruktivno reagirala tako da je takvo njezino stanje i po naravi i po intezitetu, kako su to našli i vještaci neuropsihijatri, ocijenjeno kao nesrazmjerno povodu – izazovu oštećenika.

264 VSRH, I Kž 468/00 od 14. rujna 2000.g. (VSRH, Izbor odluka 2/2000.) Kad je optuženik pucao iz pištolja prema tijelu oštećenika tako da je cijev pištolja usmjerio upravo prema njegovom dijelu tijela gdje su smješteni vitalni organi, onda on postupa s izravnom namjerom da liši života oštećenika, a ne da ga zaplaši, dakle ostvario je element bića kaznenog dijela ubojstva u pokušaju iz čl. 90. KZ u svezi s čl. 33. st. 1. KZ. "Kad optuženik, ozbiljan čovjek, puca iz pištolja prema tijelu oštećenika, a cijev pištolja usmjeruje upravo prema njegovom dijelu tijela gdje su smješteni vitalni organi, onda on ima za cilj da liši života oštećenika, ne da ga zaplaši. Da je, pak, pucao u pravcu vitalnih dijelova tijela, trupa oštećenika (ne, eventualno, u noge) vidljivo je iz visine oštećenja na oštećenikovom vozilu, kraj kojega je bio u kritičnim trenutcima, jer je zrno streljiva pogodilo prednje lijevo poluspušteno staklo i gornji desni ugao nosača krova automobila." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 716/98, od 6. V 1999. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 2000.) Optuženik je kazneno djelo ubojstva iz čl. 90. KZ počinio s izravnom namjerom kad je utvrđeno da je nakon kraće prepirke iz male udaljenosti iz pištolja pucao u glavu oštećenika i tako ga usmrtio. Vs, I Kž-435/01 od 25.09.2001. (VSRH, Izbor odluka 1/2002.) U radnjama optuženika stječu se svi subjektivni i objektivni elementi kaznenog djela ubojstva u pokušaju iz čl. 90. u svezi s čl. 33. st. 1. KZ kad je s unaprijed pripremljenim nožem zv. skakavac s oštricom dužine 8 cm, dakle sredstvom pogodnim da se zada smrtonosna ozljeda, čega je optuženik bio svjestan, prišao oštećeniku i ovim nožem ubo ga u prsište, zadavši mu ubodnu radnu u predjelu desne strane prsnog koša s oštećenjem desnog režnja pluća i s prodorom u desnu srčanu klijetku, koja ozljeda je bila teška i po život opasna dakle, ubo ga u vitalni organ, ali je djelo ostalo u pokušaju zahvaljujući liječničkoj intervenciji. VS, I Kž 475/99 od 10.07.2001. (VSRH, Izbor odluka 1/2002.) Kad je optuženik pucao iz pištolja prema tijelu oštećenika tako da je cijev pištolja usmjerio upravo prema njegovom dijelu tijela gdje su smješteni vitalni organi, onda on postupa sa izravnom namjerom da liši života oštećenika, a ne da ga zaplaši, dakle ostvario je element bića kaznenog djela ubojstva u pokušaju iz čl. 90. KZ u svezi s čl. 33. st. 1. KZ. "Kad optuženik, ozbiljan čovjek, puca iz pištolja prema tijelu oštećenika, a cijev pištolja usmjeruje upravo prema njegovom dijelu tijela gdje su smješteni vitalni organi, onda on ima za cilj da liši života oštećenika, a ne zaplašiti ga. Da je, pak, pucao u pravcu vitalnih dijelova tijela, trupa oštećenika, (ne, eventualno, u noge) vidljivo je iz visine oštećenja na oštećenikovom vozilu, kraj kojega je bio u kritičnim trenucima, jer je zrno streljiva pogodilo prednje lijevo poluspušteno staklo i gornji desni ugao nosača krova automobila." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 716/98, od 6. V 1999. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2002.)

265 Optuženik je kazneno djelo ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH (sada čl. 90. KZ) počinio u prekoračenju nužne obrane (čl. 7. st. 3. OKZRH) kad je utvrđeno da je on nakon što ga je oštećenik fizički napao i srušio na zemlju, udarajući ga nogama i rukama po tijelu, iako se mogao obraniti upotrebom fizičke snage, iz džepa sakoa izvadio nož oštrice dužine 7,5 cm i zadao oštećeniku, pored 9 ubodnih rana u predjelu lijeve noge, lijeve ruke, prsnog koša i glave, koje su ozljede bile lake naravi, još i ubodnu ranu duboku od 10 cm na lijevoj strani prsa u visini V rebra koja prolazi kroz pluća i završava u lijevoj komori srca, koja je bila teška i po život opasna, uslijed koje je kod oštećenika nastupila smrt. "Optuženik ne prihvaća zaključivanje suda prvog stupnja prema kojem je on prekoračio granice nužne obrane tvrdeći, da je on bio iznenadno napadnut s leđa od strane više osoba (tri) i oboren na tlo, pa je prema tomu, njegova obrana kada je upotrijebio nož i istim mahao, bila neophodno potrebna da od sebe otkloni istodobni protupravni napad više osoba. Ovo i neovisno o tomu što je jedno kraće vrijeme tekao sukob samo između optuženika i oštećenika. Nasuprot takovom stajalištu optuženika, utvrđeni slijed događaja je nedvojben, a i razlozi suda prvog stupnja kojima se taj slijed obrazlaže su jasni i uvjerljivi, te ih u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Upravo se ti razlozi temelje na iskazu više svjedoka očevidaca događaja, koji su i sami u izvjesnoj mjeri bili njegovi akteri, ali samo utoliko što su krenuli za oštećenikom koji se očito želio razračunati sa optuženikom pa ga je zato iznenada napao, oborio na tlo i nastavio udarati na podu. Međutim, odlučna je činjenica da se nitko od tih osoba nije miješao u fizički sukob koji je sada nastao između optuženika i oštećenika, nakon što se optuženik ustao sa tla i očito pribrao, a niti je prijetio, da napad na optuženika preraste u napad od strane više osoba. Osim toga, s obzirom da je optuženik oštećeniku zadao čak deset udaraca nožem, ta činjenica očito pokazuje da je optuženik, u odbijanju napada odmah upotrijebio nož nasuprot golorukom oštećeniku te da je njihov fizički obračun vremenski prilično trajao, bez da se itko od nazočnih očevidaca u sukob umiješao. Tek kad je bilo očito, da oštećenik sasvim posustaje, umiješao se svjedok P.Š. koji je onda letvom udario optuženika po glavi i tako ga oborio na tlo, pa je ispravan zaključak suda prvog stupnja da je došlo do nesrazmjera između oštećenikovog napada i optuženikove obrane, te da, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i s obzirom da je optuženik bio fizički jači i viši od oštećenika, nije bilo nužno da u odbijanju napada od strane oštećenika upotrijebi nož, a još manje da mu zada toliki broj udaraca. Prema tomu, iz navedenih je okolnosti sud prvog stupnja ispravno našao, da je optuženik poduzeo nešto što je bilo više i teže od potrebnog da uspješno odbije postojeći napad u kojem je bila ispoljena oštećenikova nasrtljivost i agresivnost." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 580/98, od 7. XII 2000. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2001.) Ostvarenje kaznenog djela ubojstva kad optuženik ispaljuje u oštećenicu iz pištolja zrna kad je ona bila obješena, ali još živa, a smrt je nastupila zbog vješanja Kad je optuženik iz pištolja ispalio u oštećenicu 14 hitaca, nanijevši joj smrtonosne ozljede u vidu razaranja oba plućna krila te srčanog mišića i srca, u vrijeme dok se ona nalazila obješenom, bez svijesti, u agoniji, ali još živa, a smrt je nastupila ugušenjem vješanjem, ostvario je kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz čl. 90. st. 1. u vezi s čl. 33. st. 1. KZ, a ne kazneno djelo ubojstva u nepodobnom pokušaju, jer je oštećenica u vrijeme ispaljivanja hitaca još bila živa, a citirana zakonska odredba štiti život do kraja.

266 "U pravu je državni odvjetnik kada dovodi u pitanje zaključak suda prvog stupnja o uzročnosti, koja se u konkretnom slučaju doista ne može utvrditi bez teškoća. Naime, nedvojbeno je, da zakonsku odredbu čl. 90. KZ (prije čl. 34. st. 1. KZRH) treba shvatiti tako, da se život štiti do kraja sve dok on traje, a uzročnost će postojati i onda kada je samo pogoršano stanje koje bi i tako dovelo do smrti (ubrzanje smrti). Upravo u tome nalaz vještaka sudske medicine ostavlja dilemu, budući najprije prema nalazu toga vještaka mehanizam umiranja oštećene je bio započet zatezanjem omče i nastavljen do momenta nastupanja smrti, a ustreljenje je vrlo vjerojatno mehanizam smrti ubrzalo. Međutim, u svojem mišljenju, isti vještak utvrđuje, posve određeno, da je mehanizam umiranja ubrzan ustreljenjem. Ostaje dakle i prema tome vještaku pitanje, da li je, ili nije ustreljenje ubrzalo proces umiranja. U konkretnom slučaju smatra vještak da je za nastanak smrti od vješanja neophodno bilo potrebno da protekene 8-10 minuta od gubitka svijesti, te da je ustreljenje izvršeno u tom periodu. Povrede koje je od hitaca zadobila oštećena, rascjep i razaranje oba plućna krila, razaranje srčanog mišića i srca, očito su nespojive sa životom, pa se još uvijek postavlja pitanje jesu li te povrede direktan uzrok smrti, što sud prvog stupnja otklanja. Također, treba reći, da prema mišljenju obducenta, koji je neposredno saslušan kao vještak patolog na sudu, te povrede nisu zadane za života oštećene. S obzirom na značaj utvrđenja jesu li povrede od hitaca zadane postmortalno (kako tvrdi obducent) ili u stanju agonije (kao što to tvrdi medicinski vještak) potrebno je bilo da sud pažljivije ocijeni nalaze vještaka pa makar i kroz mišljenje još jednog vještaka sudske medicine. Naime, ukoliko povrede od hitaca nisu zadane za života potpuno je jasno da optuženom počinjenje inkriminiranog djela je bilo objektivno nemoguće, zbog nepodobnosti objekta radnje. Međutim, suprotno tome ukoliko su povrede zadane u stanju agonije, kako to tvrdi sudski vještak, te su ubrzale smrt, a da je smrt nastupila od ugušenja, tada se postavlja pitanje dali se radi o pokušaju kaznenog djela ubojstva. U situaciji koju predočava vještak sudske medicine, optuženi puca u oštećenu dok je ona još živa, dakle život traje, a s obzirom na putanje hitaca nedvojbeno je da optuženi hoće izvršenje djela, jer djeluje u tom smjeru, a oštećena se već nalazi u stanju agonije – bez svijesti, koja agonija završava ugušenjem od vješanja, pa to stanje isključuje mogućnost da optuženi dovrši djelo. Ne radi se dakle o nepodobnom pokušaju jer je pokušaj nepodoban samo u slučaju nepodobnosti sredstva ili objekta, a u konkretnom slučaju sredstvo je podobno, a isto tako i objekt radnje, budući da je oštećena još živa." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 592/98, od 2. II 2000. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 2000.) Ostvareni su elementi djela ubojstva, a ne kaznenog djela na mah Sud prvog stupnja pravilno je zaključio da se u radnjama optuženice stječu elementi kaznenog djela ubojstva iz čl. 90. KZ, a ne kaznenog djela ubojstva na mah iz čl. 92. KZ, kad je utvrdio da se okrivljenica, samo zbog verbalnog izazivanja oštećenika koji se nalazio u drugoj sobi iz koje nije izlazio i nije pokazivao volju za ozbiljnim sukobom, u počinjenju kaznenog djela nije nalazila po objektivnim kriterijima u jako razdraženom stanju, već naprotiv ona se tri mjeseca prije događaja opskrbila drvenim valjkom za tijesto i sjekirom za meso, došla u sobu oštećenika i sa puno udaraca usmrtila ga. "Kada je neuropsihijatrijskim vještačenjem utvrđeno o kakovoj se strukturi osobe optuženice radi, da je kritičnog događaja oštećenik samo verbalno izazivao optuženicu iz svoje sobe koju nije napuštao i nije pokazivao volju za iole ozbiljnijim sukobom sa optuženicom već naprotiv, da je optuženica opskrbljena drvenim valjkom

267 za tijesto i sjekirom za meso, što ih je već tri mjeseca držala u svojoj sobi, došla u sobu oštećenika i usmrtila ga, onda je sud prvog stupnja u pravu, da se u konkretnom slučaju ne može govoriti o jakoj razdraženosti u smislu čl. 92. KZ, pa s tim u svezi ni o tom privilegiranom kaznenom djelu ubojstva. Naime, jaka razdraženost se u smislu navedene zakonske odredbe procjenjuje po objektivnim kriterijima, kao što je to već uočio i obrazložio sud prvog stupnja a nije vezana za subjektivna svojstva počinitelja, kako to pogrešno smatra optuženica. Između povoda za razdraženost i intenziteta razdraženosti mora postojati srazmjer a sud kod toga može ocjenjivati samo stanje prosječno emocionalno stabilne osobe, što ovdje očito nije slučaj kada je optuženica, zbog opisanih obilježja svoje ličnosti i trajnog animoziteta prema oštećeniku, na oštećenikov verbalni izazov kritičnog dana enormno agresivno i destruktivno reagirala tako da je takovo njezino reagiranje i po naravi i po intenzitetu, kako su to našli i vještaci neuropsihijatri, ocijenjeno kao nesrazmjerno povodu – izazovu oštećenika." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 468/00, od 14. IX 2000. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 2000.) Optuženik je kazneno djelo ubojstva iz čl. 90. KZ počinio s izravnom namjerom kad je utvrđeno da je prethodno razbio bocu o šank i tako se snabdio s vrlo opasnim sredstvom, te grlom razbijene boce trči za oštećenikom, sustiže ga i ubada ga tim sredstvom upravo u predjelu vrata i zadaje mu smrtonosnu ozljedu, očito zna, bez obzira što su mu sposobnosti da shvati značenje svojih postupaka i da njima upravlja bile bitno reducirane, da je razbijeni dio boce opasnije i ubojitije sredstvo za nanošenje ozljede, pa upravo zbog toga bocu i razbija i oštećenika ubada u vrat. «Da je namjera optuženika bila da mlt. oštećeniku samo teško tjelesno ozlijedi, potrčao bi za njim sa pivskom bocom koju je uzeo sa police šanka i kada ga je sustigao, udario bi ga tom bocom. Međutim, on prethodno razbija bocu o šank i tako se, zapravo, ne radi samo o «grlu» boce, već i o dijelu «tijela» boce, vidljivo je iz fotodokumentacija očevida, trči za oštećenikom, sustiže ga i ubada ga tim sredstvom nakon što je smrtno ozlijeđeni oštećenik pao, prišao ovome, ali prethodno i odbacio ubojito grlo razbijene boce, htio mu sada pomoći, bio uznemiren i uplašen, no, ali se on sada boji i sebe. Makar nema objektivinih razloga da se na bi sjećao svojih postupaka od pred «nekoliko sekundi prije», viče na konobara D.B. «da su konobari krivi za to što se desilo, da nisu pokupili staklo od flaša i da se ošt. poskliznuo i pao na razbijenu flašu». Stoga graditi oblik krivnje na temelju kasnijeg ponašanja optuženiak lišeno je svakog osnova. Iako su sposobnosti optuženika da shvati značenje svojih postupaka i da njima upravlja bile bitno reducirane, on zna da je razbijeni dio boce opasnije i ubojitije sredstvo za nanošenje ozljeda, pa upravo zbog toga bocu i razbija i očito zna da je vrat osjetljivi dio ljudskog tijela, budući da se u istom nalaze po život važni organi, ubada oštećenika upravo u vrat i nanaša mu opsežnu i po život opasnu ozljedu, smrtonostnu ozljedu. Takvo njegovo postupanje govori o njegovoj izravnoj namjeri da usmrti mlt. oštećenika, da on to hoće, a ne da hoće da ga samo teško tjelesno ozlijedi ili, pak, da je na nastupjelu posljedicu, smrt oštećenika tek pristao, odnosno, da bi uopće postupao s neizravnom namjerom. Vs, I Kž 513/01 od 13. rujna 2001. (VSRH, Izbor odluka 2/2001.) Djelatnost optuženika prvostupanjski sud je pravilno pravno označio kao kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz čl. 90. u svezi s čl. 33. st. 1. KZ počinjenog s izravnom namjerom, kad je utvrđeno da je pripremljenim pištoljom izišao iz lokala i

268 došao do mjesta na kojem se nalazio oštećenik u parkiranom vozilu, otvorio vrata tog automobila i iz neposredne blizine pucao u vrat oštećenika. «Oblik krivnje vidljiv je prije svega iz pokazane odlučnosti i upornosti kojom je optuženik kazneno djelo, prativši oštećenika odmah nakon prepirke na parkiralište, a potom je iz apsolutne blizine, podizanjem ruke u kojoj je držao pištolj puca u glavu oštećenika (čak prislanjajući cijev pištolja na vrat oštećenika), a cijeneći pritom i utvrđene aberacije ličnosti optuženika na psihičkom planu sukladno vještačkom nalazi vještaka neuropsihijatra jasno je vidljiva prava namjera optuženika da oštećenika usmrti, koju posljedicu je on zaista i htio, pucajući u osobu koja se udaljila s mjesta događaja i ničim mu nije dala povoda za takvo ponašanje.» Vs, I Kž 58/98 od 8. ožujka 1999. (VSRH, Izbor odluka 2/2001.) U radnjama optuženika stječu se svi subjektivni i objektivni elementi kaznenog djela ubojstva u pokušaju iz čl. 90. u svezi s čl. 33. st. 1. KZ kad je s unaprijed pripremljenim nožem zv. skakavac s oštricom dužine 8 cm. Dakle sredstvom pogodnim da se zada smrtonosna ozljeda, čega je optuženik bio svjestan, prišao oštećeniku i ovim nožem ubo ga u prsište, zadavši mu ubodnu ranu u predjelu desne strane prsnog koša s oštećenjem desnog režnja pluća i s prodorom u desnu srčanu klijetku, koja ozljeda je bila teška i po život opasna, dakle ubo ga u vitalni organ, ali je djelo ostalo u pokušaju zahvaljujući liječničkoj intervenciji. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 475/99, od 10. VII 2001. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2001.)

Izravna namjera – ubojstvo Optuženik je kazneno djelo ubojstva iz čl. 90. KZ počinio s izravnom namjerom kad je utvrđeno da je nakon kraće prepirke iz male udaljenosti iz pištolja pucao u glavu oštećenika i tako ga usmrtio. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 435/01, od 25. IX 2001. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2001.) Nužna obrana – nema elemenata ubojstva U radnjama optuženika ne stječu se elementi nužne obrane u izvršenju kaznenog djela ubojstva iz čl. 90. KZ kad je utvrđeno da je on nakon verbalnog sukoba prvi napao, dakle bio napadač, golorukog oštećenika koji je mirno sjedio u teško pijanom stanju tako da ga je naprije udario dva puta po glavi metalnom polugom, a kad se oštećenik podigao i goloruk krenuo prema optuženiku, onda ga je još dva puta lovačkim nožem oštrice dužine 13,5 cm ubo u predjelu vrata, povrijedivši mu unutarnje vene i arterije, što je dovelo do smrti oštećenika. Iz izvedenih dokaza, posebno iz iskaza svjedokinje A.H. pravilno je sud prvog stupnja utvrdio, da je optuženik bio taj, koji je nakon verbalnog sukoba prvi udario oštećenog, dok ovaj sjedi, željnom šipkom po glavi, to je bio početak stvarnog napada. Tek tada se diže oštećeni, te teturajući, o čemu svjedoče travogi krvi polazi prema optuženiku. Dizanje i kretanje oštećenog u pravcu optuženika rezultat je, dakle,

269 napada optuženika na oštećenika, to je bila samo reakcijia oštećenika, a objektivno stanje stvari, dakle, bilo je takvo da je optuženik bio inicijator napada. Protiv akcije napadnutog, dakle, oštećenika, koji je prvi udaren, a koju akciju je oštećenik poduzeo dizanjem i kretanjam prema optuženiku, da bi se obranio, nije dopuštena nužna obrana. Ubodne rane, koje je zadobio oštećenik, obje prema nalazu vještaka obducenta zadate su odostraga, što je potkrijepilo i iskazom svjedokinje A.H., i one ukazuju da je oštećenik u času uboda bio optuženiku okrenut leđima, dakle, nije ga napadao.» Vs I Kž 73/02 od 20.3.2002. (VSRH, Izbor odluka 2/2002.) Ubojstvo u pokušaju – ubadanje nožem u vitalne dijelove tijela U radnjama optuženika stječu se bića kaznenog djela ubojstva u pokušaju iz čl. 90. u svezi s čl. 33. st. 1. KZ, a ne kaznenog djela teške tjelesne ozljede iz čl. 99. st. 1. KZ učinjenog s neizravnom namjerom, kad je on tijekom svađe sa svojom suprugom, kuhinjskim nožem dužine oštrice 12 cm ubo s leđa suprugu u najvitalnije dijelove tijela, zadavši joj pritom tešku i po život opasnu ranu lijeve strane grudnog koša, s ozljedom pluća i krvarenjem u grudnu šupljinu, ali je život oštećenice spašen liječničkom intervencijom. "Suprotno navodima žalbe sud prvog stupnja daje valjane razloge zbog čega ne prihvaća obranu optuženog da nije htio lišiti života oštećenicu. Naime, opravdano polazeći od iskaza oštećenice, podataka iz zapisnika, sud prvog stupnja pravilno, prije svega, ukazuje da je oštećenica zadobila ubodnu ranu straga u lijevu stranu grudnog koša, što svjedoči da je optuženik oštećenici prišao s leđa. Zamah nožem bio je srednje jakog intenziteta i usmjeren u najvitalnije dijelove tijela oštećenice. Takav ubod, takvim nožem, kada optuženik gađa važne – vitalne centre tijela oštećenice, u najmanju ruku svjedoči da je optuženik svjestan da može nastupiti zbog toga smrt oštećenice, te pristaje na njeno nastupanje. Pravilno, dakle, sagledavajući objektivne i subjektivne komponente djela sud prvog stupnja je došao do pravog odgovora, te proglasio optuženika krivim zbog kaznenog djela pokušaja ubojstva. Okolnost da je tome prethodio verbalni sukob sa oštećenicom, koji je prekinut, te oštećenica otišla u podrum kuće, gdje joj je optuženik prišao s leđa, te je ubo nožem, nikako ne može upućivati na opravdanost navoda žalbe optuženika da se radi o kaznenom djelu teške tjelesne povrede. Optuženik je, naime, bio svjestan visokog rizika koji donosi ovakvo ubadanje nožem i posve sigurno je nastupanje posljedice predstavio sebi kao moguće, on se je mirio sa takvim ishodom i bio suglasan sa njim." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 206/00, od 10. VI 2002. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2002.) Namjera neosnovana – ubojstvo u pokušaju Kad je optuženik bio svjestan da je repetirajući pušku ubacio metak u cijev, otkočio pušku, povukao obarač, onda se ne može tvrditi da je bio samo nepažljiv, lakomislen i pogrešno procjenjivao situaciju, dakle da je postupao iz nehaja, već je kazneno djelo ubojstva iz čl. 90. KZ u svezi s čl. 33. KZ počinio s neizravnom namjerom. "Upravo radnjom repetiranja puške, koju je učinio optuženik, prema kazivanju svjedoka, on je bio taj koji je metak u cijev puške ubacio. Ranije izvršeno pokusno okidanje puške bilo je bez utjecaja, s obzirom da je neposredno prije opaljenja optuženik pušku repetirao ubacivši metak u cijev. Sam čin otkočenja puške neposredno prije okidanja, kojeg otkočenja je optuženik nedvojbeno bio svjestan, upravo ukazuje, protivno navodima žalbe, da je optuženik svjestan opasne, visokorizične situacije koju

270 je stvorio, dakle i sagledao je, pa se je ipak upustio u okidanje obrača na pušci koja je bila usmjerna u pravcu oštećenika. Sa sigurnošću je, i pravilno, sud prvog stupnja na temelju toga utvrdio, da optuženik prihvaća tim svojim postupkom i svaki nepovoljniji ishod postupanja. Takav zaključak suda ne može se odstraniti stavom optuženika da se radilo o šali, a niti njegovom eventualnom željom, da se ništa loše neće dogoditi. U situaciji kada je repetirao pušku i usmjerio je u pravcu oštećenika makar i sa boka, otkočio i povukao obarač, optuženik nije imao realnog temelja za to, da se pouzdaje u nenastupanje posljedice. Kada je njegov stav takav, onda je pravilna kvalifikacija pristajanja na djelo. Kako je optuženik bio svjestan da je repetirajući pušku ubacio metak u cijev, otkočio pušku, povukao obarač, ne može se tvrditi, da je bio samo nepažljiv, lakomislen i pogrešno procjenjivao situaciju, da bi dakle postupao iz nehaja." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 89/00, od 13. VIII 2002. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2002.)

Nužna obrana – prekoračenje, afektivno stanje Ne radi se o prekoračenju nužne obrane kod kaznenog djela ubojstva u pokušaju iz čl. 90. usvezi s čl. 33. st. 1. i čl. 29. st. 3. KZ kad je do jake razdraženosti i prepasti optuženika došlo zbog njegove alkoholiziranosti, a ne afektivnog stanja prouzročenog napadom oštećenika. "Ako se ima u vidu i pravilno interpretiran nalaz i mišljenje vještaka psihijatra dr. Elvire Koić (list 71-74), ne može se prihvatiti ni alternativno istaknuta žalbena tvrdnja da je do prekoračenja nužne obrane došlo zbog jake razdraženosti i prepasti optuženika izazvane napadom oštećenika i svjedoka, jer prema tom nalazu i mišljenju smanjena ubrojivost optuženika posljedica je njegove alkoholiziranosti, a ne afektivnog stanja prouzročenog napadom oštećenika i svjedoka, kako smatra žalitelj." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 369/01, od 21. VIII 2002. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2002.) Nužna obrana – isprovocirani napad Kad je optuženik svojim postupkom isprovocirao reakciju oštećenika koji su krenuli u obranu svoje majke koja je bila napadnuta od optuženika, ne može se pozivati da je kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz čl. 90. usvezi s čl. 33. KZ učinio u nužnoj obrani. "Optuženik je dao povod za taj sukob, jer je svojim postupkom prema svojoj supruzi isprovocirao reakciju oštećenih koji su krenuli u njenu obranu. Optuženi tada u situaciji kada traje jedan posve ravnopravan sukob između njegovih sinova i unuka, s leđa ubada nožem oštećene. On je, dakle, suodgovoran za nastali sukob i u toj situaciji kada je njegova akcija protupravna ne može se opravdavati nužnom obranom. Povredama koje zadaje nožem optuženi s leđa oštećenima, a posebno teškom tjelesnom povredom jednog od oštećenih, nikako se ne poštiva proporcionalnost zaštite dobara, jer između oštećenih i svjedoka je u tijeku sukob golorukih osoba, od kojeg sukoba jednima i drugima prijeti samo neznatna šteta. Njihovi međusobni eventualni udarci rukama ne mogu opravdati ovako teške povrede koje je oštećenima zadavao optuženi, pa makar bi i te ozljede bile nužne za uklanjanje napada. To su

271 razlozi zbog kojih se optuženi ne može pozivati na nužnu obranu i time isključiti protupravnost svoga postupka." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 834/00, od 21. VIII 2002. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2002.) Kad je optuženik pucao iz pištolja prema tijelu oštećenika tako da je cijev pištolja usmjerio upravo prema njegovom dijelu tijela gdje su smješteni vitalni organi, onda on postupa sa izravnom namjerom da liši života oštećeniak, a ne da ga zaplaši, dakle, ostvario je element bića kaznenog djela ubojstva u pokušaju iz čl. 90. KZ u svezi s čl. 33. st. 1. KZ. «Kad optuženik, ozbiljan čovjek, puca iz pištolja prema tijelu oštećenika, a cijev pištolja usmjeruje upravno prema njegovom dijelu tijela gdje su smješteni vitalni organi, onda on ima za cilj da liši života oštećenika, zaplašiti ga. Da je, pak, pucao pravcu vitalnih dijelova tiela, trupa oštećenika (ne, eventualno, u noge) vidljivo je iz visine oštećenja na oštećenikovom vozilu, kraj kojega je bio u kritičnim trenucima, jer je zrno streljiva pogodilo prednje lijevo poluspušteno staklo i gornji desni ugao nosača krova automobila.» Vs I Kž 716/98 od 6.5.1999. Nužna obrana – prekoračenje je ostvareno Optuženik je kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz čl. 90. u svezi s čl. 33. st. 1. KZ počinio u prekoračenju nužne obrane kad je utvrđeno da je, nakon prepirke i međusobnog naguravanja s oštećenikom koji je krenuo prema optuženiku zajedno s još jednom osobom noseći u rukama metalnu šipku sa natpisom "prodaja plina", dužine 1,70 metara, zaletio se prema oštećeniku i ubo ga u predjelu trbuha nožem dužine oko 6 cm, zadavši mu teške i po život opasne tjelesne ozljede. "U prilog pravilnosti ovakvog zaključka prvostupanjskog suda, osim činjenice da su optuženik, oštećenik i svjedok neposredno prije inkriminiranog događaja duže vremena proveli zajedno u gostionici gdje su do zatvaranja lokala konzumirali alkoholna pića, napose ukazuje okolnost da se optuženik zaletio prema oštećeniku i nožem ga ubo u predjelu trbuha, zadavši mu tešku i po život opasnu tjelesnu ozljedu, pobliže opisanu u izreci presude. Nema, naime, nikakve sumnje da je u ovakvoj situaciji, napose s obzirom da su i oštećenik i svjedok bili u alkoholiziranom stanju, optuženik mogao, da je napad stvarno i uslijedio, odbiti ga na drugi način, u skladu s jačinom i intenzitetom tog napada. U konkretnom slučaju, s obzirom na sve okolnosti koje su prethodile reakciji optuženika, suzbijanje očekivanog napada kako je to učinio optuženik, svakako je prelazilo prijeko potrebnu mjeru za nužnu obranu u smislu čl.29. st. 2. KZ, te je stoga prvostupanjski sud s pravom zaključio da je optuženik prekoračio granice nužne obrane." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 369/01, od 21. VIII 2002. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2002.) Nužna obrana – prekoračenje Optuženik je počinio kazneno djelo iz čl. 90. u vezi s čl. 29. st. 3. KZ u prekoračenju nužne obrane kad je utvrđeno da je iz pištolja, iako je imao dovoljno vremena i prostora da puca u zrak ili pak noge ili u same noge, ispalio pet metaka u predio trbuha i leđa oštećenika, a prije toga je skočio preko ograde balkona na tlo i trčećim korakom krenuo prema oštećeniku kao invalidnoj osobi (90% invalid), govoreći "ubit ću te", odgurnuo drugu osobu koja ga je pokušala spriječiti u napadu na

272 oštećenika, te kad je oštećenik pogođen mecima u trbuh i leđa pao na pod u blizini njegove noge, u glavu mu ispalio još četiri metka. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 853/00, od 5. VI 2003. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2003.) Optuženik je počinio kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz čl. 90. u vezi s čl. 33. st. 1. KZ, a ne kazneno djelo teške tjelesne ozljede u pokušaju iz čl. 99. st. 1. u vezi s čl. 33. st. 1. KZ, kad je utvrđeno da je optuženik više puta zamahivao s nožem u ruci prema vitalnim dijelovima tijela oštećenika koji je ovaj napad odbijanjem i izimicanjem uspješno otklanjao, tako da mu je zadao samo reznu ranu u predjelu lijeve strane lica. «Prema tomu, nasuprot žalbenim navodima, u postupku je nedvojbeno utvrđeno koju je, na koji način i kojim sredstvom oštećenik zadobio ozljedu, pa kako je sud prvog stupnja iz višestrukog zamahivanja optuženika s nožem u ruci prema vitalnim dijelovima tijela oštećenika koje je ovaj izmicanjem i odbijanjem udaraca rukom uspješno otklanjao, ispravno zaključio i o subjektivnom odnosu optuženika prema djelu, proizlazi da je činjenično stanje u ovom kaznenom predmetu potpuno i pravilno utvrđeno. Stoga provođenje rekonstrukcije događaja nije potrebno, bez obzira što je optuženik prema vlastitom viđenju stvari istu prikazao u etapama u vlastoručnoj liniji koja je 40-50 m' .» VSRH, I Kž 10/03 od 3.4.2003. (VSRH, Izbor odluka 2/2003.) Majka koja je 23.07.1994. pomagala kćerki pri porodu, a onda, na njezin nagovor pola sata nakon poroda, ubila novorođeno dijete, počinila je kazneno djelo ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH. Neprenosivost strogo osobnih okolnosti na sudionike. Vrhovni sud Republike Hrvatske I Kž-852/95 05.10.1999. Zabluda u objektu radnje – ako je taj objket čovjek (error in persona) – pravno je irelevantna zabluda. Unatoč zabludi počinitelj je svjestan da povređuje čovjeka, a to je upravo ono što je obuhvaćeno namjerom kod kaznenog djela ubojstva, to je upravo ono što je obuhvaćeno namjerom kod kaznenog djela ubojstva, dovršenog ili pokušanog. Vrhovni sud Republike Hrvatske Kž-1222/84 25.12.1985. Ne stoji tvrdnja žalitelja da bi se radilo o dragovoljnom odustanku od počinjenja kaznenog djela kada optuženik, nakon što se ispalio tri metka u oštećenika, nije nastavio pucati u njega, iako je u pištolju imao još pet metaka. Naime, budući da je optuženik s namjerom da ubije oštećenika ispalio u njega tri metka iz pištolja, dovršio je time radnju počinjenja kaznenog djela ubojstva, pa odustanak u takvom slučaju ne može doći u obzir. Vrhovni sud Republike Hrvatske Kž-819/84 13.02.1985. Ako je sin dao injekciju svojoj djevojci, staroj 17 godina, a onda, kada je ona zapala u komu odbio pozvati liječnika, zbog čega je djevojka umrla, počinio je u stjecaju kazneno djelo omogućavanja uživanja opojnih droga iz čl. 197. st. 2. OKZRH i ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH. On je zbog svog prethodnog ugrožavanjućeg činjenja garant za život djevojke, tj. osoba koja je bila dužna izvršiti činjenje (čl. 28. st. 2. OKZRH), pa odgovara za ubojstvo kao nepravo kazneno djelo nečinjenja čije biće

273 sadrži u sebi i posljedicu. Naprotiv, nejgova majka – uz pretpostavku da se njena odgovornost sastoji samo u tome što nije zvala liječnika, iako je bila svjesna stanja u kome se nalazila djevojka – nije garant, pa može odgovarati samo za kazneno djelo nepružanja pomoći iz čl. 43. st. 1. KZRH tj. za pravo kazneno djelo nečinjenjem u čije biće ne ulazi posljedica. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž-516/93 30.06.1993. (Kazneni zakon, autorski pročišćeni tekst, Inženjerski biro d.d. Zagreb, 2004.) Ubojstvo policajca koji na temelju Zakona o unutarnjim poslovima pružao pomoć sudu radi osiguranja izvršenja sudske odluke treba se pravno označiti kao kvalificirano ubojstvo. Vrhovni sud Hrvatske, pravno shvaćanje sjednice krivičnog djela 20.09.1989. Neubrojivost duševno bolesnog počinitelja ne isključuje njegovu svijest o okrutnost ubojstva koje čini. Vrhovni sud Republike Hrvatske I Kž-87/97 09.04.1997. (Kazneni zakon, autorski pročišćeni tekst, Ineženjerski biro d.d. Zagreb,2004.) Postavljanje eksplozivne naprave u namjeri da je žrtva nehotice aktivira jest pokušaj ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH. VSRH, I Kž-733/94 od 27.10.1994. (Županijski sud u Sisku, K-27/94) (Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu 1/1995). Optuženik koga je oštećenik, prethodno razvalivši ulazna vrata napao s podignutom lopatom i koji je iz automatske puške ispalio jedan metak u vrat oštećenika, prekoračio je granice nužne obrane jer je bio dužan pucati u dijelove tijela oštećenika koji nisu vitalni. VSRH, I Kž-960/93 od 8. studenog 1994. (Okružni sud u Bjelovaru, K-36/93) (Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu 2/1995). Okolnost da odnos optuženika prema oštećenici prati intenzivan strah da će biti od nje napušten, koji je praćen izljevima bijesa, te teškoćama u kontroli samoga sebe nije razlog za zaključak da je zbog ponašnja oštećenice optuženik bio doveden u afketivno stanje prilikom počinjenja kaznenog djela ubojstva u pokušaju iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi čl. 17. st. 1. OKZRH. «Međutim, konfliktan odnos optuženika i oštećenice traje očito stanovito vrijeme prije kritičnog događaja, može se reći od razvoda braka. Ti odnosi su se moguće nešto i intezivirali prije kritičnog događaj, ali kako se to navodi u nalazu Centra za porodičnu psihijatriju, sa sigurnošću se kod optuženog može isključivo neko psihičko-afektivno reagiranje za vrijeme uzvršenja djela. Optuženik ima jasnu svijest i očuvanu psihičku povezanost, te dostatnu orijentaciju o cjelokupnoj situaciji. Međutim, to što optuženika prema oštećenici prati intenzivan strah da će biti od nejg napušten, koji je praćen izljevima bijesa, te teškoćama u kontroli samoga sebe, nije razlog za zaključak da je zbog ponašanja oštećenice optuženik bio doveden u afektivno stanje. VSRH, I Kž 286/1998 od 26. kolovoza 1998.g. (VSRH, Izbor odluka 1/1999.)

274 Počinio je djela ubojstva u pokušaju iz čl. 34. st. 1. KZRH u vezi s čl. 17. st. 1. OKZRH optuženik koji je posred prostorije ugostiteljskog objketa veličine 6,40x5,20 metara, u kojoj se nalazilo šest osoba, bacio aktiviranu ručnu bombu M-75, koja se otkotrljala do vratiću sanitarnog čvora i eksplodirala, pri čemu je jedna osoba zadobila teške i po život opasne ozljede, tri osobe lake tjelesne ozljede, dok su dvije osobe ostale neozlijeđene, jer su se pravodobno uspjele zakloniti od posljedica eksplozije. Balističkim vještaćenjem utvrđeno je da kod eksplozije ručne bombe M-75 sve osobe koje se zateknu u okružju od 12 metara od središta eksplozije u oko 80% slučajeva smrtno stradavaju, što znači da su svoj šestorici oštećenika eksplozijom bombe bili stvarno i neposredno ugroženi životi. Optuženik je bio svjestan da u odnosu na svakog od oštećenika može proizaći i zabranjena posljedica u vidu lišavanja života, te je pristao na njezino nastupanje, zbog čega se ne može raditi o teškom djelu protiv opće sigurnosti iz čl. 155. st. 1. KZRH. VSRH, I Kž 782/1996 od 31. kolovoza 1998.g. (VSRH, Izbor odluka 2/1999.) U radnjama optuženika stječu se elementi bića krivičnog djela ubojstva u pokušaju iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi s čl. 17. st. 1. OKZRH, a ne krivičnog djela teške tjelesne povrede iz čl. 41. st. 1. KZH, kad je utvrđeno da je optuženik ubo oštećenika nožem, duljine oštrice 17 cm, u predio prisišta s prodorom krvi i zraka u desno prsište. VSRH, I Kž 287/1995 od 14. listopada 1997.g. (VSRH, Izbor odluka 2/1997).

67. TEŠKO UBOJSTVO Članak 91.

Vodeći računa o ravnomjernooj zastupljenosti svih oblika teškog ubojstva iz čl. 91. KZ-a (dosada čl. 34. st. 2. KZRH) u nastavku su izložena recentna stajalište sudova o pojedinim obilježjima svih oblika kaznenog djela teškog ubojstva iz čl. 91. KZ-a:

275 Pojam dovođenja u opasnost života «još nekih osoba» u smislu čl. 34. st. 1. t. 2. KZRH podrazumijeva još najmanje dvije osobe. «Ubojstvo, odnosno pokušaj ubojstva s umišljajnim dovođenjem u opasnost života još nekih osoba znači da je počinitelj postupao s umišljajem na lišavanje života jedne osobe i istovremeno s umišljajem doveo u konkretnu životnu opasnost još najmanje dvije osobe, osim one koju je počinitelj želio lišiti života.» VSH, I Kž-294)93 od 5.8.1993. Radi se o ubojstvu iz bezobzirne osvete kad je utvrđeno da je optuženica bez ikakva povoda u jutarnjim satim na javnome mjestu ispalila najprije hitac u leđa maloljetnom oštećeniku starom 16 godina, a zatim kad je ovaj pogođen pao nastavila pucati u njegovo tijelo, što se sve desilo 20-ak dana nakon pravomoćnosti presude kojom su otac i stric oštećenika osuđeni zbog ubojstva brata optuženice počinjenog također iz osvete. «I prema mišljenju ovog suda drugog stupnja, bezobzirnost osvete sastoji se u okolnosti da se osveta vrši prema nevinoj osobi koja nije dala povoda za osvetu, bez obzira na to je li u rodu s onima koji su učinili nešto što je izazvalo motiv osvete. U suštini, bezobzirnost počinjenitelja ispoljava se u njegovu hladokrvnom pripremanju za ubojstvo i nedostatku osjećaja odgovornosti. To što optuženica ističe da u prirodi krvne osvete nije da ju čini žena, i to prema osobi koja nije dala povoda za osvetu, činjenično je a ne pravno pitanje, na koje je prvostupanjski sud do kraja odgovorio kada je utvrdio da je upravo optuženica počinila djelo za koje je optužena. Priroda krvne osvete, u suštini, predstavlja odmazdu koja je lišena svakoga smisla jer neminovno isključuje pravičnost kao etički princip i svodi se na bezobzirno umišljajno lišenje života.» Pucanje u leđa oštećeniku samo po sebi još nije dovoljno za pravnu oznaku djela po čl. 34. st. 2. KZRH, tj. na podmukao način. «U žalbi državnog odvjetnika posebno se ističe da djelo optuženika ima element podmuklosti, jer je optuženik u vrijeme djela bio iza leđa oštećenika s lijeve strane, a pucao je u njega s udaljenosti od oko 2 m. Međutim, valja imati na umu da je stol za kojim je sjedio oštećenik bio preko puta ulaznih vrata u slastičarnicu, a oštećenik je sjedio leđima okrenut vratima, Optuženik je, dakle, prišao oštećeniku ravno s vrata i kod toga nije birao mjesto od kuda će oucati. Prema tome, mjesto i položaj u kojem su bili optuženik i oštećenik bio je uvjetovan konkretnim prostornim uvjetima, a ne voljom optuženika. S obzirom na to da je optuženik reagirao brzi i spontanom, u ovakvim prostornim uvjetima mora se isključiti bilo kakav element podmuklosti.» VSRH, I Kž-525)93 od 22.7.1993. Ne radi se o krivičnom djelu ubojstva iz bezobzirne osvete iz čl. 34. st. 2. t. 3. KZRH kad je optuženik u teško pijanom stanju iznenadno emotivno reagirao i lišio života oštećenika ispaljivanjem dva metka iz pištolja bez ikakve prethodne pripreme. «Ispravno zaključuje sud prvog stupnja, da pored očigledna nerazmjera između povoda za osvetu (prije 10-ak godina optuženika je oštećeni V.T. istukao) i povrede dobra koje se osvećivanjem čini (s dva metka iz pištolja ubijen je oštećeni V.T.), kao jednog od tipičinih elemenata bezobzirnosti, a to je sabrano, planirano i hladnokrvno ubojstvo. Optuženik nje tako postupao, već je u teško pijanom stanju emotivno reagirao, sjetivši se što mu je optuženik učinio, te donio iznenada, u trenutku, odluku da oštećenika liši života, i to čini u lokalu – slastičarni «J.II.» ispred više osoba. Optuženik je očigledno pri izvršenju djela bio motivniran osvetom, ali motiv osvetoljubivosti kod izvršenja ubojstva na bezobziran način mora biti ostvaren na taj način, a to znači da mora biti prisutan kod pripremanja i izvršenja djela. Kod toga nije

276 odlučno da se optuženik sveti tek nakon 10-ak godina. Dulji vremenski razmak ima smisla uzeti u obzir kod ocjene radi li se o bezobzirnoj osveti jedino ako je povezan s načinom pripremanja ubojstva, o čemu je već bilo riječi, a što je u konkretnom slučaju izostalo.» VSH, I Kž-525)93 od 22.7.1993.g. Motiv ljubomore sam po sebi nije naročito niska pobuda u smislu kvalificiranoga krivičnog djela ubojstva iz čl. 34. st. 2. t. 4. KZRH. «Ljubomora nije naročito niska pobuda ako dovodi do ubojstva zbog iznenadnog afekta, osobito ako je on izazvan teškim poniženjem, ali to može biti ako je dovela do planiranog i promišljenog ubojstva.» VSH, I Kž-352)94 od 25.5.1994. Počinio je kvalificirano krivično djelo ubojstva s umišljajnim dovođenjem u opasnost života još nekih osoba iz čl. 34. st. 2. toč. 2. KZRH optuženik koji je iz dvorišta u osvijeteljenu prostoriju kuhinje, u kojoj se nalazilo osam osoba, kroz prozor ispalio iz puške jedan metak, koji je pogodio jednu osobu nanijevši joj teške i po život opasne ozljede, dok duge osobe nisu ozlijeđene. Upravo zato što puca iz puške kroz prozor, na kojemu se nalazi neprozirna zavjesa, a taj prozor je jedino bio osvijeteljen, te što se radi o kuhinjskom prozoru prizemen kuće, optuženik je bio svjestan da se u toj prostoriji nalaze ukućani pa ispaljujući jedan metak pristaje da nekoga od njih liši života , a isto tako zna, s obzirom na životno iskustvo da time dovodi u opasnosti živote svih ostalih osoba, i na sve to pristaje, dakle postupa s eventualnim umišljajem. VSRH, I Kž-869)94. od 16.3.1995., Bilten 20)96 Optuženik je učinio krivično djelo ubojstva na okrutan način kad je tijekom lipnja, srpnja i sve do 13. kolovoza 1990., pristajući da uz dugotrajne bolove liši života svog oca starog 71 godinu, tukao ga svakodnevno rukama i neutvrđenim predmetima po cijelom tijelu, izgladnjivao ga i stiskao šakama za vrat, bacao ga na pod i zidove, a kad je oštećenk postao potpuno nemoćan i nepokretan, vukao ga po kući i dalje premlaćivao, pri čemu mu je zadao brojne prijelome rebara i kontuziju grkljana s krvarenjem u mišićju vrata. Te su ozljede bile teške pa je oštećenik zbog potpune iscrpljenosti dobio upalu pluća i umro 13. kolovoza 1990. Objektivni učin ovoga kvalificiranog oblika krivičnog djela ubojstva prvostepeni sud s pravom nalazi u osobito teškim bolovima koji su trajali dugo, a intenzitet kojih je prelazio okvir redovitih patnji s kojima je skopčano svako lištenje života. Također je ispravno konstatiran i subjektivni moment okrutnosti, tj. svijest optuženika o mogućnosti nanošenja žrtvi teških patnji i njegovo pristajanje na to. VSH, I Kž-385)91 od 10.12.1991. Krivično djelo ubojstva iz koristoljublja iz čl. 35. st. 2. toč. 4. KZRH može postojati i kad učinitelj ide za time da pribavi imovinsku korist za drugu osobu, ako je s njom u tako bliskom odnosu da imovinsku korist osjeća kao vlastitu. Stoga to djelo čini i otac koji, zajedno sa svojom kćerkom, liši života svog bivšeg zeta u namjeri da se njegova kćerka i njezina djeca domognu vlasništva cijele obiteljske kuće koja je u parnici za podjelu bračne imovine u 3/4 dijela pripala oštećeniku. VSH, I Kž-701/91 od 3. 12. 1991.

277 Izvršio je ubojstvo na podmukao način i iz bezobzirne osvete optuženik koji je kao sluga imao potpuno povjerenja ukućana, spavajući s njima u istoj kući pa je onda u vrijeme kad su ukućani bili izvan kuće ušao u sobu u kojoj je spavao trogodišnji dječak i ubio ga na spavanju s dvadeset četiri udarca nožem, sve u namjeri da se osveti djetetovu ocu kojega je krivio za svoje pogoršano zdravstveno stanje, tvrdeći da je djetetov otaca od njega napravio «lazara». VSH, I Kž-949)90 od 30.10.1992. Optuženik koji ubija vozača automobila s dva hica iz puške, a onda sjeda u njegov automobil u namjeri da se njime odveze na određeno mjesto, a ne da ga prisvoji ne čini krivično djelo ubojstva iz koristoljublja iz čl. 35. st. 2. t. 4. KZRH, nego krivično djelo ubojstva iz čl. 35. st. 1. KZRH. VSH, I Kž-218/92 od 19.8.1992., PSP-53. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da su optuženici bili svijesni da oštećeniku nanose patnje, naročito teške muke i bolove koji s obzirom na trajanje prelaze okvir redovnih patnji s kojima je povezano svako lišenje života. Naime, optuženici su, nakon što ih je oštećenik dovezao svojim automobilom u svoju kuću i počastio jelom i pićem, dobrovoljno legli s njim u krevet, te kad je oštećenik s njima pokušao obaviti homoseksualni odnos, jedan od optuženika dohvatio je nož i oštiricom noža biše puta udario oštećenika u predjelu glave, leđa, slabine, trbuha i vrata, zadavšio mu pritom na tim dijelovima tijela 33 ubodne ozljede. Kad se oštećenik uspio otrgnuti i pobjeći, te se zbog odguravanja jednog od optuženika skotrljao niz stube, optuženici su ga odvukli u kupaonicu, uzeli pušku za podvodni ribolov s ostima od pet odnosno tri krata, pa su zajedno u tri navrata pritisnuli okidač puške i ispalili osti u nejgou glavu zadavši mu strijelne ozljede glave u predjelu lijeve strane lica s oštećenjima kostiju gornje lijeve čeljusti, lijeve jagodične kosti, nosnih kostiju, kostiju baze lubanje, oštećenje grkljana, 16 ubodnih ozljeda prsnog koša, trbuha, leđa, pluća, potrbušnice i područja stražnjeg zida trbušne šupljine, uslijeg kojih ozljeda je došlo do akutnog unutrašnjeg i vanjskog iskrvarenja i smrti oštećenika. «Sud prvog stupnja dao je uvjerljive razloge zašto smatra da je ubojstvo oštećenika izvršeno na okrutan način. Kvalifikacija krivičnog djela ubojstva izvšena na okrutan način pretpostavlja postojanje objektivnih i subjektivnih elemenata koji su isključeni u zakonski pojam okrutnog načina izvršenja krivičnog djela. Objektivni element se sastoji u nanošenju žrtvi teških bolova ili patnji, fizičkih ili psihičkih kojr prelaze intenzitet bolova odnosno patnji koje su redovito vezane uz lišavanje života neke osobe. Gotovo je notorna činjenica da je oštećenik morato trjeti bolove izrazito velikog intenziteta kako od uboda nožem tako i od povreda nanesenih ostima koje su kroz lice prodrle u moždanu duplju, a što je vidljivo na fotodokumentaciji. Na jednoj osti bilo je pet krakova, a na drugo 3 krada, obje osti su pogodile oštećenika u lice, jedan krak kroz oko oštećenika, a kako je oštećenik zapomagao i polijevao se vodom, neprihvatljiva je tvrdnja iz žalbe da je tada već bio klinički mrtav, pa po mišljenju žalitelja te bolni nije mogao osjetiti. Subjektivni element ovoga krivičnog djela sastoji se u tome da je učinilac svjestan da žrtvi nanosi teške bolove, da to hoće ili na to bar pristaje, pa je sud prvoga stupnja ispravno zaključio da su optuženik i maloljetnih to htjeli, te da su pokazali krajnju neosjetljivost te želju za uživanjem u nanošenju muka i patnji oštećeniku.» VSRH I Kž-758)95 od 5.9.1996., Izbor 2)96. Optuženik je počinio krivično djelo ubojstva na podmukao način iz čl. 34. st. 2. toč. 1. KZRH kad je utvrđeno da oštećenik (strani državljanin) nije bio u

278 mogućnosti primijetiti prijevarno, neiskreno i sa zlom nakanom postupanje optuženika, koji ga je, u šumskom predjelu, neovlašteno obučen u maskirnu odjeću hrvatske vojske, zaustavio u osobnom vozilu, u cilju da ga liši života i da se domogne njegova novca, stvarko koje je vidio u automobilu i samog automobila, osove se lažno predstavio kao dužnosnik hrvatske vojske te ga s ceste skrenuo na makadamski put i odveo ga oko 800 metara duboko u šumu, uvjerivši ga da nastali spor između njih oko naplate novčane kazne za prekršaj treba riješiti njegov zapovjednik koji se tamo nalazi, a potom mu je šakom i nogom obuvenom u cipelu zadao više udaraca u glavu, srušio ga na tlo, te na tlu koljenima skočio na njegov prsni koš i kroz vrijeme od najmanje pet minuta koljenima pritiskao njegov prsni koš i istodobno rukama snažno stiščući i lomeći njegov vrat, zadavši mu brojen teške tjelesne povrede, uslijed čega je kombinirano gušenjem i pristiskom na grudni koš nastupila smrt oštećenika. VSRH, I Kž-562)96 od 26.9.1996. Izbor 2)96. Ako motiv izvršenja krivičnog djela pokušaja ubojstva u odnosu na oštećenika nije bio zasnovan na tome što je oštećenik osoba srpske nacionalnosti, već je do postupanja optuženka u najvećoj mjeri došlo zbog stanja alkoholiziranosti u kojem se nalazio, ni činjenica da je optuženik i želio «kazniti» oštećenika radi toga što je ovaj otišao iz Hrvatske u vrijeme ratnih događanja, nije razlog za utvrđivanje da je djelo počinio iz niskih pobuda, jer motiv optuženika treba ocijenjivati u stjecaju svih okolnosti, pa i ratnih zbivanja u kojima se optuženik kao aktivni sudionik u obrani domovine nalazio. Pobude koje su postojale kod optuženika pri izvršenju djela ne mogu se označiti krajnje negativnim pobudama. VSRH, Kž-434/93 od 30.11.1993., Bilten 19/94. (Željko Horvatić, Zvonimir Šeparovi i suradnici, Kazneno pravo posebni dio, Masmedia, Zagreb 1999.) Sud prvoga stupnja opravdano je zaključio da je maloljetnik počinio i ova dva kaznena djela, što proizlazi iz obrane maloljetnika koju je iznio u zakonitom postupku pred djelatnicima policije, gdje je okolnosno priznao oba kaznena djela ubojstva. Detaljno je opisao način počinjenja djela, sredstva kojima je djelo počinio, naveo je niz detalja i pojedinosti koje su bile samo njemu poznate, pa kasnije tvrdnje maloljetnika da je maloljetnog E. Š. usmrtio «ubojica koji nema ime», a tvrdnje da se događaja počinjenog na štetu P. J. ne sjeća, sud opravdano nije prihvatio, a za što je u pobijanoj presudi dao valjane razloge. (Kao u odluci VSRH, Kž-633/98 od 30. lipnja 1999.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) Optuženik nije doveden ponašanjem oštećenika u stanje jake razdraženosti time što optuženiku nije htio otključati vrata i što mu je tom prigodom opsovao majku, već se u njegovim radnjama stječu elementi kaznenog djela ubojstva u pokušaju iz čl. 91. KZ u svezi s čl. 33. st. 1. KZ, jer je po ulasku u sobu prišao krevetu na kojem je ležao oštećenik i sa sjekirom u ruci više puta udario oštećenika po glavi, zadavši mu teške i po život opasne tjelesne ozljede. "Optuženik nije u pravu kada prvostupanjsku presudu pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Protivno njegovim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na temelju njega optuženika pravilno proglasio krivim i osudio zbog kaznenog djela ubojstva u pokušaju iz čl. 90. KZ u svezi s čl. 33. st. 1. KZ. Suprotno tvrdnji optuženika u rezultatima dokaznog postupka nema temelja za zaključak da je optuženik tempore criminis

279 ponašanjem oštećenika doveden bez svoje krivnje u stanje jake razdraženosti i bijesa. Ponašanje oštećenika, koji nije htio optuženiku otključati vrata, a opsovao mu je i majku, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio kada je zaključio da se opisano ponašanje oštećenika ne može uzeti kao teško vrijeđanje podobno da optuženika dovede u stanje jake razdraženosti. To tim više, što je prvostupanjski sud na temelju dokaza i mišljenja vještaka prof. dr. J. Š. zaključio da je oštećenik tijekom dinamike ozljeđivanja bio u nekom položaju relativnog mirovanja pri kojem je lijevi tjemenozatiljni dio glave bio dostupan ozljeđivanju, pa je zbog toga isključen svaki napad oštećenika prema optuženiku kao i uzrok njegove jake razdraženosti." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 244/00, od 14. XI 2000. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 2001.)

Prvostupanjski sud je djelatnost optuženika pravilno podveo pod zakonski opis kaznenog djela ubojstva iz čl. 91. toč. 3. KZ počinjenog na krajnje podmukao način, kad je utvrdio da je optuženik u svojoj obiteljskoj kući, u namjeri da na spavanju usmrti svoju suprugu, pa ju je, u trenutku dok je spavala u krevetu, koristeći priliku da oštećenica zbog svoje bespomoćnosti nije mogla reagirati niti se braniti, oštricom i ušicama sjekire više puta snažno udario po glavi zadavši joj teške i po život opasne tjelesne ozljede koje su dovele do smrti oštećenice. Oštećenica zbog stanja u kojem se nalazila nije bila u mogućnosti primijetiti radnje optuženika niti osjetiti sredstvo kojim je izvršeno djelo, dakle optuženik je postupao prijevarno, neiskreno i sa zlom nakanom, iskorištavajući bespomoćnost oštećenice. Ispunjeni su stoga objektivni i subjektivni momenti koji prelaze one okvire potajnosti i himbenosti postupanja optuženika unutar kojih se redovno postupa kod namjernog ubojstva. "Prvostupanjski sud je na temelju rezultata dokaznog postupka pravilno utvrdio da je optuženik počinio kazneno djelo teškog ubojstva iz čl. 91. toč. 3. KZ-a. Optuženik u žalbi navodi da kritične zgode nije postupao na podmukao, a posebno ne na krajnje podmukao način, jer oštećenicu nije uputio na spavanje ili je nagovarao na to, niti čekao da ona zaspi, već da je odlučio otići po sjekiru i udariti njome svoju suprugu, kada je čuo da ona "mrmlja". Prema tome da se on nije pripremao za takvu situaciju, niti čekao da bi je iskoristio, već je njegovo djelovanje rezultat njegova bijesa zbog oštećeničinih riječi i njegove paranoidnosti. Međutim, suprotno stajalištu žalbe prvostupanjski sud je u ovom slučaju opravdano stao na stajalište da je optuženik, pod konkretno utvrđenim okolnostima djela postupao na krajnje podmukao način. U prilog takvom zaključivanju, kao prvo govori činjenica da je oštećenica krtične zgode spavala, što dozvoljava i sam optuženik, a što proizlazi i iz iskaza svjedokinje, koja je određeno iskazala da je označene večeri ona išla posljednja spavati i to oko 22,00 sata, dok je oštećenica prije toga otišla spavati. Zatim sam optuženik navodi da je oštećenica bila licem okrenuta prema zidu i da ga nije mogla vidjeti, jer joj je bio iza leđa, a ona bi na njegov dolazak, da je bila budna, sigurno reagirala, tim više što je optuženik upalio svjetlo kada je ušao u dnevni boravak. U prilog gornjem zaključku govori i nalaz i mišljenje medicinskog vještaka kako ozljede koje su lokalizirane na izrazito maloj površini tijela upućuju na zaključak o relativnom mirovanju tijela oštećenice, tijekom dinamike zadobivanja ozljeda, a što se u pravilu viđa kod osoba koje su fiksirane glave, u ležećem položaju, pri čemu je desna strana glave i lica oslonjena o podlogu, a lijeva dostupna ozljeđivanju. Kada se izneseno ima u vidu, kao i posebno okolnost da su kritične večeri u kući bile samo žene i djeca – pok. oštećenica, te snahe s djecom, a da je optuženik

280 osim sjekire imao kod sebe u unutarnjem džepu kaputa i nož na preklapanje, dakle imao je pripremljeno još jedno sredstvo i ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da je optuženik postupao u tolikoj mjeri potajno i prikriveno, da je time ostvaren potrebni objektivni faktor, dok je s druge strane njegov postupak prijevaran, neiskren i sa zlom nakanom, jer je on iskoristio bespomoćnost i povjerenje žrtve." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 352/03, od 27. VIII 2003. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2003.)

U radnjama optuženika nije ostvareno biće kaznenog djela pokušaja ubojstva iz čl. 34. st. 2. toč. 1. KZH u vezi s čl. 19. KZJ (sada čl. 91. toč. 4. KZ). Naime, i kod kaznenog djela ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZH bez obzira na sredstvo i način počinjenja, postoji izvjesna okrutnost, jer se čovjek nasilno lišava života. Međutim, okrutnost kao kvalifikatorno obilježje odlikuje se objektivno – težinom prouzročenih muka žrtvi i subjektivno – neosjetljivošću počinitelja prema tim mukama ili pak u osjećaju zadovoljstva u mukama žrtve. Optuženica je oštećenici zadavala puno udaraca, kako navodi …"željela sam oštećenicu ubiti, dakle lišiti života, zato sam joj zadala dosta udaraca, jer sam smatrala da je nož tup, nije dovoljno oštar i osjetila sam da se svija prilikom udaraca" da bi dodala …"prilikom zadnjeg udarca u trbuh osjetila sam u sebi neki užas ali unatoč tomu sam htjela dovršiti to što sam naumila, da se majka ne bi dalje mučila". Prema tome, s obzirom na broj i narav ozljeda, te na okolnost da se oštećenica nakon prvih uboda podigla i brisala krv, njoj ipak nisu nanesene takve muke i patnje koje prelaze okvire redovitih patnji s kojima je skopčano svako ubojstvo, niti je pak optuženica osjećala zadovoljstvo u mukama žrtve, već naprotiv, optuženica je udarcem u trbuh htjela dovršiti što je naumila da se oštećenica ne bi mučila. Vrhovni sud Republike Hrvatske, Kž 824/86, od 8. IV 1987. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 2000.) Optuženik je počinio kazneno djelo ubojstva na osobito okrutan način iz čl. 91. toč. 4. KZ kad je tijekom tri mjeseca pristajući da uz dugotrajne bolove liši života svog oca starog 71 godinu, tukao ga svakodnevno (svakodobno) rukama i neutvrđenim predmetima po cijelom tijelu, izgladnjavao ga i stiskao šakama za vrat, bacao ga na pod i zidove, a kad je oštećenik postao potpuno nemoćan i nepokretan, vukao ga po kući i dalje premlaćivao, pri čemu je zadao brojne prijelome rebara i kontuziju grkljana s krvarenjem u mišičju vrata. Te su ozljede bile teške pa je oštećenik zbog potpune iscrpljenosti dobio upalu pluća i umro. Objektivni učin ovoga kvalificiranog oblika kaznenog djela ubojstva prvostupanjski sud s pravom nalazi u osobito teškim bolovima koji su trajali dugo a intenzitet kojih je prelazio okvir redovitih patnji s kojima je skopčano svako lišavanje života. Također je ispravno konstatiran i subjektivni moment okolnosti, tj. svijest optuženika o mogućnosti nanošenja žrtvi osobito teških patnji i njegovo pristajanje na to. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 385/91, od 10. XII 1991. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 2000.) Pucanje u leđa oštećenika samo po sebi još nije dovoljno za pravnu oznaku djela po čl. 91. toč. 4. KZ, tj. na krajnje podmukao način. "U žalbi državnog odvjetnika posebno se ističe da djelo optuženika ima element podmuklosti, jer je optuženik u vrijeme počinjenja djela bio iza leđa oštećenika s lijeve

281 strane, a pucao je u njega s udaljenosti od oko 2 m. Međutim, valja imati na umu da je stol za kojim je sjedio oštećenik bio preko puta ulaznih vrata u slastičarnicu, a oštećenik je sjedio leđima okrenut vratima. Optuženik je, dakle, prišao oštećeniku ravno s vrata i kod toga birao mjesto od kuda će pucati. Prema tome, mjesto i položaj u kojemu su bili optuženik i oštećenik bio je uvjetovan konkretnim prostornim uvjetima, a ne voljom optuženika. S obzirom na to da je optuženik reagirao brzo i spontano, u ovakvim prostornim uvjetima, mora se isključiti bilo kakav element podmuklosti." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 525/93, od 22. VIII 1994. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 2000.) Optuženik je počinio kazneno djelo ubojstva na podmukao način iz čl. 91. toč. 4. KZ kad je utvrđeno da oštećenik (strani državljanin) nije bio u mogućnosti primijetiti prijevarno, neiskreno i sa zlom nakanom postupanje optuženika, koji je zaustavio njegovo osobno vozilo, u šumskom predjelu, neovlašteno obučen u maskirnu odjeću hrvatske vojske, u cilju da ga liši života i da se domogne njegova novca, stvari koje je vidio u automobilu i samog automobila, ovome se lažno predstavio kao dužnosnik hrvatske vojske te ga s ceste skrenuo na makadamski put i odveo ga oko 600 metara duboko u šumu, uvjerivši ga da nastali spor između njih oko naplate novčane kazne za prekršaj treba riješiti njegov zapovjednik koji se tamo nalazi, a potom mu je šakom i nogom obuvenom u cipelu zadao više udaraca u glavu, srušio ga na tlo, te na tlu koljenima skočio na njegov prsni koš i kroz vrijeme od najmanje pet minuta koljenima pritiskao njegov prsni koš i istodobno rukama snažno stišćući i lomeći njegov vrat, zadavši mu brojne teške tjelesne ozljede, uslijed čega je kombinirano gušenjem i pritiskom na grudni koš nastupila smrt oštećenika. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 562/96, od 26. IX 1996. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 2000.) Optuženici su počinili kazneno djelo teškog ubojstva iz čl. 91. toč. 4. KZ kad su oštećenika nakon prepirke i svađe udarali rukama u predjelu glave i trbuha, zatim ga udarili nekoliko puta pivskim bocama po glavi, rukama i nogama, zatim ga jedan od optuženika rezao nožem dužine oštrice 13,5 cm po tijelu, a zatim pošto je ležao na podu potpuno nepokretan i nemoćan udarali ga nogama po cijelom tijelu od čega je oštećenik zadobio višestruke tjelesne povrede u vidu reznih i ubodnih rana na glavi, trupu i udovima, gnječne rane na glavi, prijelom nosne kosti, prijelom većine rebara obostrano, nagnječenje mozga s krvarenjem, razdor jetre i slezene. Optuženici su načinom počinjenja kaznenog djela i trajanjem radnje izvršenja (oko jedan sat) oštećenika postepeno mrcvarili i usmrćivali, a karakter i broj povreda, ukazuju da su muke koje je pri usmrćenju trpio oštećenik po trajanju i po intenzitetu prelazile one muke koje obično prate usmrćenje. Optuženici su, dakle, uz to prema naćinu i trajanju svog brutalnog postupanja i pokazanja bešćutnosti prema žrtvi bili svjesni svega toga i to htjeli. Vrhovni sud Republike Hrvatske I Kž 383/00, od 2. VIII 2000. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 2001.) Sud prvog stupnja pravilno je djelatnost optuženika pravno označio kao kazneno djelo teškog ubojstva počinjenog s izravnom namjerom na osobito okrutan način iz čl. 92. toč. 4. u svezi s čl. 33. st. 1., kad je utvrdio da je on oštećenicu polio benzinom po glavi tijelu i bacio na nju zapaljenu cigaretu, uslijed čega je buknula vatra i zahvatila njenu odjeću i 25 % površine njegnog tijela tako da je zadobila tjelesne

282 ozljede u vidu opeklina II i III stupnja na glavi i vratu, na obje nadlaktice i podlaktice, te šake i lijeve natkoljenice, grkljana, koje ozljede su bile teške i opasne po život, ali do smrtne posljedice nije došlo jer su druge osobe spriječile širenje vatre, a liječnička intervencija je obavljena na vrijeme. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 387/00, od 23. XI 2000. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 2001.) U radnjama optuženika ostvareni su elementi kaznenog djela teškog ubojstva iz koristoljublja u pokušaju iz čl. 91. st. 1. toč. 4. u vezi s čl. 33. st. 1. KZ kad su se zajednički dogovorili, razradili plan i podijelili uloge da upotrebom pištolja i maskirnih uniformi sačekaju i usmrte osobe banke koje su iz kombi vozila u banku prenosile torbu sa novcem za potrebe banke, pa su tako dvojica optuženika dol ih je treži optuženik čekao u osobnom vozilu, pucali iz pištolja u dvije osobe banke zadavši im teške i po život opasne tjelesne ozljede čime su ih onesposobili za bilo kakav otpor, a nakon toga im oduzeli torbu sa novcem i pobjegli u osobnom vozilu, a oduzeti novac međusobno podijelili. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 1151/03, od 8. IV.2004. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2004.) Optuženik je počinio kazneno djelo teškog ubojstva na osobito okrutan način iz čl. 91. toč. 3. KZ, kad je utvrđeno da je oštećenici nožem dužine oštrice oko 20 cm zadao ubodnu ranu na samom tjemenu lubanje, dvije ubodne rane na glavi lijevo, tjemeno slijepoočno, ubodnu ranu na vratu sa prorezom dugim 10 cm, ubodnu ranu iznad lijeve lopatice, četiri ubodne rane na leđima duge od 3 do 15 cm, tako da jedan ubodni kanal završava u području X rebra, a jedan kanal prolazi kroz desno pluće, desnu stranu ošita i ulazi u trbušnu šupljinu ozljeđujući jetru te više porezotina. S obzirom na prirodu, težinu, lokaciju, broj ozljeda i mehanizam njihovog zadavanja, a posebno na utjecaj na svijest i osjet bola, oštećenica je tijekom ozljeđivanja, pa sve do nastupa šoka, pri punoj svijesti osjećala bolove izvanredno jakog intenziteta i strah za život. Optuženik je, dakle, bio svjestan da oštećenici nanosi bolove i naročite patnje, koje objektivno prelaze okvir redovnih bolova i patnji koje obično prate svako usmrćenje. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 701/00, od 9. I 1001. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2001.) Kvalificirano ubojstvo iz koristoljublja iz čl. 91. toč. 5. KZ konzumira kazneno djelo krađe. Stoga je počinio samo kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz čl. 91. toč. 5. KZ u vezi s čl. 33. st. 1. KZ optuženik koji je pozvonio na vrata a kad mu je oštećenica otvorila vrata, uhvatio je za vrat i počeo gušiti, a zatim izvadio nož i zadao joj tri ubodnorezne rane na vratu koje su bile teške, a nakon toga uzeo dvije ženske torbice iz stana oštećenice i dao se u bijeg. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 824/91, od 29. I 1992. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 2000.) Da li je moguće kazneno djelo teškog ubojstva iz čl. 91. toč. 5. KZ-a, počiniti samo s neizravnom namjerom.

283 Moguće je to djelo počiniti samo s izravnom namjerom, teško je zamisliti neizravnu namjeru. Kod ovog kaznenog djela stvarno djelovanje je upravljeno na lišenje života, a koristoljublje je samo motiv. Mišljenje Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 2. listopada 2000.g. (VSRH, Izbor odluka 2/2000.) Optuženik je počinio kazneno djelo ubojstva iz koristoljublja iz čl. 91. toč. 5. KZ, kad je došao u stan svoje poznanice, znajući da ona ima vrijedne zlatne predmete, iznenada je uz pomoć užeta stezao oko vrata sve dotle dok nije nastupila njena smrt, a nakon toga pronađenu zlatninu (sedam zlatnika, zubno zlato, zlatni lančić, ženske zlatne naušnice) uzeo i za sebe zadržao te ih nakon toga prodao, a dobiveni novac potrošio. "U posjedu optuženika je bila upravo zlatnina kakvu je imala oštećenica, zapravo, i radilo se o njenoj zlatnini koju je on počeo prodavati, samo što je neosnovano tvrdio tijekom postupka da je tu zlatninu kupio od osobe zvane Miš, time da zlatnike nije ni brojio, a moglo ih je biti prema njegovoj obrani, šest do sedam. Stoga, kada prvostupanjski sud utvrđuje da je on uzeo i zadržao za sebe zlatninu vlasništvo oštećenice navedene u činjeničnom opisu djela, ne više od toga, makar je ona mogla imati i više zlatnih predmeta, onda to utvrđenje nije na njegovu štetu. Imajući u vidu pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da je pok. oštećenica usmrćena iz koristoljublja i to upravo iz razloga da bi se počinitelj domogao njene zlatnine i ispravan zaključak da je to počinio upravo optuženik, nitko drugi, bezuspješan je pokušaj žalitelja da nametne zaključak kako je ona usmrćena od neke druge osobe." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 715/99, od 5. X 2001. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2002.) Optuženik je kazneno djelo teškog ubojstva iz čl. 91. toč. 6. KZ počinio iz bezobzirne osvete kad je utvrđeno da je zbog toga što je pjevačica E.N. odbila njegov poziv da sjedne za njegov stol u noćnom klubu, izvadio pištolj kalibra 7,65 mm i u leđa oštećenice ispalio 6 hitaca, zadavši joj više prostrijelnih rana uslijed kojih je nastupila smrt oštećenice, a zatim aktivirao ručnu bombu bacivši je u blizinu oštećenice i drugih osoba tako da je uslijed eksplozije bombe tjelesno ozlijeđeno više osoba. Optuženik je, dakle usmrtio oštećenicu koja nije ničim dala stvarnog povoda za osvetu, optuženik postupa hladnokrvno i bezobzirno planirajući ubojstvo, premda je njegova osveta lišena svakog smisla, jer postoji veliki nesrazmjer između povoda za osvetu i povrede zaštićenog dobra. Djelatnost optuženika, dakle, ukazuje da se nije radilo iznenadnoj i emotivnoj odluci i reakciji, već o hladnokrvnom planiranju ubojstva oštećenice, jer je sa sobom ponio pištolj i ručnu bombu samo u cilju da se osveti oštećenici. «Prema pravilnom utvrđenju prvostupanjskog suda za navedeno postupanje postoje sve zahtjevane okolnosti jer je optuženik usmrtio oštećenicu koja nije ničim dala stvarnog povoda za osvetu. Pritom optuženik postupa hladnokrvno i bezobzirno planirajući ubojstva, a njegova osveta lišena je svakog smisla, na što izričito ukazuje veliki nerazmjer između povoda za osvetu i povrede zaštićenog dobra, tj. usmrćenja oštećenice koja nije uzvratila na optuženikova nerealna i neosnovana očekivanja, te neposredno prije počinjenja djela nije sjela na njegov stol. U pravu je žalitelj kad tvrdi pozivajući se na odluku V. suda broj Kž 175/93 da se bez obzira na pobude osvete iznenenada emotivna odluka i reakcija potpomognuta utjecajem alkohola ne može smatrati usmrćenjem iz bezobzirne osvete. Međutim u ovom predmetu to nije slučaj, jer se ne radi o iznenadnom afaketu, nego je želja za

284 osvetom dovela do planiranog i primišljenog ubojstva, budući da se počinitelj nije odupro svojim strastima i nagonima, nego je dopustio da ga oni vode, a na što eksplicitno ukazuje nedvojbeno utvrđena činjenica, da je kritične zgode došao u lokal prethodno naoružan s pištoljem i bombom, te je iz pištolje kalibra 7,65 ispalio šest hitaca u leđa oštećenice, a zatim aktivirao i ručnu bombu M-75 koju je bacio prema oštećenici, pa je s tom izazvao eksploziju uslijed koje je ozlijeđeno više gosiju caffe bara. Ovdje treba spomenuti da obrana optuženika, kako je te večeri ponio pištolj s punim spremnikom i bombu iz razloga jer je to trebao vratiti M.M. nije po navedenom svjedoku potvrđena, pa je prvostupanjski sud pravilno zakljućio, da je optuženik pripremao i planirao ubojstvo oštećenice, tako da su navodi žalbe koji to osporavaju neutemeljeni i opravdano je zaključiti, da je motiv ubojstva upravo bezobzirna osveta, kako je to obrazložio u svojim razlozima prvostupanjski sud. Stoga ne može biti govora o običnom ubojstvu za što se pledira u žalbi, iako je točno da je psihijatrijskih vještačenjam kod optuženiak stanje povišene emocionalne tenzije zbog čega je optuženikovo shvaćanje vlastitog postupanja i vladanja voljom tempore criminis bilo smanjeno. Ali upravo utvrđena činjenica da je optuženik došao s pištoljem i bombom u lokal gdje je znao da će naći oštećenicu ukazuje, da se nije radilo o iznenadnoj emotivnog odluci i reakciji, nego, kako je to pravilno sud prvog stupnja zaključio, činjenica da oštećenica odbija sjesti za optuženikov stol, kod njega izaziva onu isku koja aktivira u njemu akumulirane agresivne porive, te ga pokreće u realizaciji već ranije stvorene odluke za njeno usmrćenje.» VSRH, I Kž 134/01, od 25. travnja 2001. (VSRH, Izbor odluka 2/2001.) Ne radi se o bezobzirnoj osveti u smislu čl. 91. toč. 6. KZ kad je utvrđeno da je motiv ubojstva oštećenice bila činjenica što je optuženik smatrao da je oštećenica kao i članovi njene obitelji odgovorna za prestanak njegove izvanbračne zajednice s R. B. i zasnivanju nove izvanbračne zajednice R.B. i sina oštećenice, i to bez obzira što je optuženik ranije zbog toga prijetio smrću članovima obitelji oštećenice, a to pogotovo kad je utvrđeno da je optuženik postupao u akutnom stanju teškog pijanstva sa obilježjima komplicirane opitosti i time izazvane smanjene ubrojivosti, emotivno reagirao u svezi s prethodnom prepirkom s oštećenicom, a optuženik je zbog alkoholne ovisnosti inače osoba s poremećajem prilagodbe, emocionalno poremećena i blaže psihoorganski promijenjena. "Iako je optuženik ranije prijetio smrću članovima obitelji K., a osveta je izvršena prema nevinoj osobi koja nesporno nije odgovorna za prestanak izvanbračne zajednice optuženika i R.B., izostaju drugi elementi tipični za postupanje iz bezobzirne osvete, a to je, suprotno mišljenju suda prvog stupnja, upravo sabrano, planirano i hladnokrvno ubojstvo bez osjećaja kajanja i odgovornosti počinitelja. Optuženik nije postupao na taj način, već je u akutnom stanju teškog pijanstva sa obilježjima komplicirane opitosti (2,75 gram/kg apsolutnog alkohola u krvi) i time izazvane smanjene ubrojivosti, emotivno reagirao u svezi s prethodnom prepirkom sa oštećenicom. Prema mišljenju liječnika psihijatra, optuženik je zbog alkoholne ovisnosti inače osoba s poremećajem prilagodbe, emocionalno poremećena i blaže psihoorganski promijenjena, a kod takovih karakternih osobina njegove ličnosti opravdano se zaključuje da je odluku o ubojstvu oštećenice donio iznenada, poglavito jer je djelo počinio pred brojnim očevicima, bez mogućnosti skrivanja i sa nožem kojeg inače ima uza se. Kod takovog slijeda događanja i duševnog stanja optuženika tempore criminis, utvrđeni nesrazmjer između povoda za osvetu i povrede zaštićenog dobra, koji je i inače imanentan gotovo svakom kaznenom djelu ubojstva, ne može biti osnovom za utvrđenje o postupanju optuženika iz bezobzirne osvete, kako to pogrešno zaključuje sud prvog stupnja."

285 Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 197/01, od 27. VI 2001. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2001.) Radi se o ubojstvu iz bezobzirne osvete kad je utvrđeno da je optuženica bez ikakva povoda u jutarnjim satima na javnome mjestu ispalila najprije hitac u leđa maloljetnom oštećeniku starom 16 godina, a zatim kad je ovaj pogođen pao nastavila pucati u njegovo tijelo, što se sve desilo 20-ak dana nakon pravomoćnosti presude kojom su otac i stric oštećenika osuđeni zbog ubojstva brata optuženice počinjenog također iz osvete. "I prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, bezobzirnost osvete sastoji se u okolnosti da se osveta vrši prema nevinoj osobi koja nije dala povoda za osvetu, bez obzira na to je li u rodu s onima koji su učinili nešto što je izazvalo motiv osvete. U suštini, bezobzirnost počinitelja ispoljava se u njegovom hladnokrvnom pripremanju za ubojstvo i nedostatku osjećaja odgovornosti. To što optuženica ističe da u prirodi krvne osvete nije da ju vrši žena, i to prema osobi koja nije dala povoda za osvetu, činjenično je a ne pravno pitanje, na koje je prvostupanjski sud do kraja odgovorio kada je utvrdio da je upravo optuženica počinila djelo za koje je optužena. Priroda krvne osvete, u suštini, predstavlja odmazdu, koja je lišena svakoga smisla jer neminovno isključuje pravilnost kao etički princip i svodi se na bezobzirno namjerno lišenje života." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 175/93, od 21. IV 1993. Ne radi se o kaznenom djelu ubojstva iz bezobzirne osvete iz čl. 91. toč. 7. KZ kad je optuženik u teško pijanom stanju iznenadno emotivno reagirao i lišio života oštećenika ispaljivanjem dva metka iz pištolja bez ikakve prethodne pripreme. "Ispravno zaključuje prvostupanjski sud, da pored očigledna nerazmjera između povoda za osvetu (prije 10-ak godina optuženika je oštećeni istukao) i povrede dobra koje se osvećivanjem čini (s dva metka iz pištolja ubijen je oštećeni), kao jednog od tipičnih elemenata bezobzirnosti, u konkretnom slučaju je izostao još jedan tipični element bezobzirnosti, a to je sabrano, planirano i hladnokrvno ubojstvo. Optuženik nije tako postupao, već je u teško pijanom stanju emotivno reagirao, sjetivši se što mu je optuženik učinio, te donio iznenada, u trenutku, odluku da oštećenika liši života, i to čini u lokalu – slastičarnici ispred više osoba. Optuženik je očigledno pri počinjenju djela bio motiviran osvetom, ali motiv osvetoljubivosti kod počinjenja ubojstva na bezobziran način mora biti ostvaren na taj način, a to znači da mora biti prisutan kod pripremanja i počinjenja djela. Kod toga nije odlučno da se optuženik sveti tek nakon 10-ak godina. Dulji vremenski razmak ima smisla uzeti u obzir kod ocjene radi li se o bezobzirnoj osveti jedino ako je povezan s načinom pripremanja ubojstva, o čemu je već bilo riječi, a što je u konkretnom slučaju izostalo." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 525/93, od 22. VII 1993. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 2000.) Ubojstvo iz čl. 91. toč. 7. KZ kod kojega je kvalifikatorna okolnost bezobzirna osveta postoji prema sudskoj praksi i pravnoj teoriji u slučajevima u kojima osveta, koja je motiv počinjenja djela, nema racionalnog i psihički razumnog objašnjenja, a najčešće se radi o očitom nesrazmjeru između nanijetog zla koje predstavlja povod za osvetu i zla koje se ostvaruje ubojstvom iz osvete, iz čega i proizlazi bezobzirnost takve osvete. Međutim, za ovaj kvalifikatorni element potrebna je činjenica nedostatka osjećaja odgovornosti koja proizlazi iz počiniteljevog stava o opravdanju ubojstva povodom osvete, odnosno njegovih razloga. Iako je optuženik kazneno djelo ubojstva

286 počinio s tzv. predumišljejem, a motiv je osveta, za koju je optuženiku povoda dala oštećenica koja je nakon što ga je materijalno iskorištavala s njim odlučila prekinuti bračnu zajednicu, toj osveti nedostaje kvalifikatorna okolnost bezobzirnosti, s obzirom na to da je optuženikova agresija posljedica povišenog afektivnog stanja uz parcijalno smanjenje svijesti u vrijeme izvrđenja djela, kao rezultat jednog poniženja, prijevare i osramoćenosti potaknutih ponašanjem oštećenice. Osim toga, činjenica da se je nakon počinjenja djela optuženik predao policiji i da je požalio svoje djelo ukazuju na njegov subjektivni odnos prema svojoj kriminalnoj radnji, što ne karakterizira odsutnost kajanja. Zbog toga se ponašanje optuženika ne može označiti kao postupanje iz bezobzirne osvete u smislu ostvarenja bitnih obilježja kaznenog djela iz čl. 91. toč. 7. KZ, već se radi o počinjenju kaznenog djela ubojstva iz čl. 90. st. 1. KZ. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 53/99, od 14. IV 1999. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 2000.) Poslovi policajca koji, na temelju čl. 61. st. 1. Zakona o unutarnjim poslovima, pruža pomoć sudu radi osiguranja izvršenja sudske odluke, u funkciji su čuvanja javnog reda i mira u smislu odredbe čl. 91. toč. 8. KZ. Pravno shvaćanje Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, od 20. IX 1989. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 2000.) Optuženik je učinio krivično djelo ubojstva na okrutan način kad je tijekom lipnja, srpnja i sve do 13. kolovoza 1990., pristajući da uz dugotrajne bolove liši života svog oca, starog 71 godinu, tukao ga svakodnevno rukama i neutvrđenim predmetima po cijelom tijelu, izgladnjivao ga i stiskao šakama za vrat, bacao ga na pod i zidove, a kad je oštećenik postao potpuno nemoćan i nepokretan, vukao ga po kući i dalje premlaćivao, pri čemu mu je zadao brojne prijelome rebara i kontuziju grkljana s krvarenjem u mišićju vrata. Te su ozljede bile teške pa je oštećenik zbog potpune iscrpljenosti dobio upalu pluća i umro 12. kolovoza 1990. Objektivni učin ovog kvalificiranog oblika krivičnog djela ubojstva prvostupanjski sud s pravom nalazi u osobito teškim bolovima koji su trajali dugo a intenzitet kojih je prelazio okvir redovitih patnji s kojima je skopčano svako lišavanje života. Također je ispravno konstatiran i subjektivni moment okrutnosti, tj. svijest optuženika o mogućnosti nanošenja žrtvi osobito teških patnji i njegovo pristajanje na to. Vrhovni sud Republike Hrvatske, IK-385/91, od 10. XII 1991. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1998.) Okolnosti odlučne za pitanje jake razdraženosti, kao i povod takvoj razdraženosti u smislu čl. 35. KZRH, treba ocjenjivati objektivno, što znači da između povoda za razdraženost (napada, zlostavljanja ili teškog vrijeđanja) i njenog intenziteta mora postojati izvjestan razmjer, koji ne postoji kad je u pitanju stalni afekt koji traje duže vrijeme, ili u slučaju kad počinitelj i uz neznatan povod već pada u jak afekt zbog svoje psihopatske preosjetljivosti. "Uz ovakvo stanje stvari optuženikovo djelo ne može se pravno označiti kao pokušaj ubojstva na mah, kako se predlaže u žalbi, jer u ovom slučaju, čak i kad bi se uzelo da je oštećenica, ležeći na krevetu, počela vrijeđati optuženika i vikati na njega, postoji takav nesrazmjer između povoda s jedne strane i stupnja razdraženosti optuženika i njegovog postupka s druge strane, da se ne može govoriti o privilegiranom krivičnom djelu pokušaja ubojstva.

287 Naime, okolnosti odlučne za pitanje jake razdraženosti kao i povod takvoj razdraženosti u smislu čl. 35. KZRH treba ocjenjivati objektivno, što znači da između povoda za razdraženost (napada, zlostavljanja ili teškog vrijeđanja) i njenog intenziteta mora postojati izvjestan razmjer, koji ne postoji kad je u pitanju stalan afekt, koji traje duže vremena, ili u slučaju kad počinitelj i uz neznatan povod već pada u jak afekt zbog svoje psihopatske preosjetljivosti." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž-6/15, od 3. XII 1996. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1998.) Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da se u radnjama optuženika stječu elementi bića krivičnog djela ubojstva u pokušaju iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi s čl. 17. st. 1. OKZRH, jer je on iz automatske puške ispalio rafal iz male udaljenosti u pravcu nogu oštećenice, dakle, optuženik je ispaljujući kratko rafal iz automatske puške s male udaljenosti u pravcu nogu oštećenice, manifestirao svoj pristanak da oštećenicu liši života, a ne da joj zada tešku tjelesnu ozljedu. "Uz ovakvo stanje stvari pravilan je i zaključak suda prvog stupnja da optuženik, ispaljujući kratko rafal iz automatske puške s male udaljenosti u pravcu nogu oštećenice, time manifestirao svoj pristanak da oštećenicu liši života, dakle da je postupao s eventualnim umišljajem. Žalbenim navodima u smislu kako optuženik nije pristao i na nastupanje najteže posljedice – smrt oštećenice, odnosno kako se u ovom slučaju može raditi o krivičnom djelu teške tjelesne povrede ili nekom drugom krivičnom djelu, a ni najmanje nije dovedeno u sumnju pobijano suprotno utvrđenje za koje je sud prvog stupnja u obrazloženju svoje presude kao u svemu iscrpne, logične i uvjerljive razloge, koje prihvaća i ovaj Vrhovni sud." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 470/95, od 6. V 1997. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1998.) Umišljaj kod ovoga krivičnog djela ima dva sadržaja, i to: na lišenje života jedne određene osobe i umišljajno dovođenje u konkretnu životnu opasnost još nekih osoba. To mora biti opasnost za još najmanje dvije osobe ( osim osobe koju hoće lišiti života) i ta opasnost mora biti dio umišljaja. Kad bi umišljaj išao na pucanje u masu, s namjerom ili pristajanjem da se pogodi više osoba, radilo bi se o dovršenom ili pokušanom ubojstvu više osoba. Nije moguć stjecaj između ovoga krivičnog djela i krivičnog djela teške tjelesne povrede iz čl. 40. KZRH ili nehatnog prouzrokovanja smrti iz čl. 37. KZRH, ako uslijed djelovanja počinitelja netko bude teško povrijeđen ili iz nehata lišen života, jer su ta djela obuhvaćena bićem ovoga kvalificiranog ubojstva. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 515/94, od 29. V 1997. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1998.) Optuženik, premda je u vrijeme počinjenja kaznenog djela iz čl. 34. st. 2. toč. 1. KZRH, bio neubrojiv, počinio je to djelo na okrutan način kad je utvrđeno da je nogama obuvenim u cipele i metalnim raspelom udarao po glavi, tijelu, pred oltarom crkve, oštećenicu tako dugo dok se je micala, smatrajući da je u njoj sotona, te ju gazio i tukao dok je nije usmrtio. Žrtva je bila izložena teškoj patnji i mukama koje su prelazile okvire redovnih patnji kod lišenja života. Optuženikovo ponašanje kao neubrojive osobe je odraz njegove volje, njegovog htjenja, da ubije žrtvu na okrutan način, pa je stoga ostvario sve elemente bića navedenog kažnjivog djela. "Objektivni učin kaznenog djela evidentno ukazuje da je žrtva bila izložena teškoj patnji i mukama koje su prelazile okvire redovnih kod lišenja života. Istina je da kod optuženika kao neuračunljive osobe postoji poremećena, nenormalna svijest,

288 uslijed koje dolazi do nenormalnog postupanja. Međutim, upravo takvo ponašanje je odraz njegove volje, njegovog htijenja da ubije žrtvu, tj. da iz nje istjera sotonu upravo na način koji evidentno ukazuje na okrutnost. Optuženik, iako je postupao sa poremećenom sviješću, i na takvoj svijesti stvorenoj volji, ostvario je sva obilježja, objektivna i subjektivna, kaznenog djela ubojstva počinjenog na okrutan način." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž-87/97, od 9. IV 1997. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1998.) Okolnost da odnos optuženika prema oštećenici prati intenzivan strah da će biti od nje napušten, koji je praćen izljevima bijesa te teškoćama u kontroli samoga sebe, nije razlog za zaključak da je zbog ponašanja oštećenice optuženik bio doveden u afektivno stanje prilikom počinjenja kaznenog djela ubojstva u pokušaju iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi s čl. 17. st. 1. OKZRH. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 286/98, od 26. VIII 1998. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1999.) Optuženik je kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi s čl. 17. st. 1. OKZRH počinio s izravnom namjerom kad je utvrđeno da je on oštećenicu sa štapom neutvrđene dimenzije najmanje dvanaest puta snažno udario, najprije u stojećem, a onda u ležećem položaju, zadavši joj brojne povrede od kojih su neke po život opasne. "Optuženik je time što je iznenada štapom najmanje 12 puta udario oštećenicu, najprije u stojećem, a onda u ležećem položaju, te joj nanio brojne povrede od kojih su neke po život opasne, usredotočio svoju radnju na lišenje života oštećenice. Obzirom na način izvršenja djela, on je jasno izrazio svoju volju da dođe do te posljedice. Iz njegovog postupanja proizlazi pouzdan zaključak o htijenju djela. Obzirom na to izražene sumnje žalitelja u pravilnost takovog utvrđenja suda su neosnovane." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 286/98, od 26. VIII 1998. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1999.) Sačekivanje oštećenog, s kojim se optuženi prethodno sukobio u gostionici i javno mu se zaprijetio riječima “to ćeš mi platiti” te slijeđenje oštećenog u mraku do mjesta izvršenja djela, iako ima izvjesni objektivni aspekt podmuklosti, ipak nema onu količinu himbenosti i prikrivenosti u postupanju, koja je potrebna da bi se moglo uzeti da je optuženi oštećenoga lišio života na podmukao način. VSH, I Kž 1726/75 od 26. XI 1975. (Pregled sudske prakse br. 8. u godini 1975., Zagreb 1976.g.) Nije ostvareno bitno obilježje krivičnog djela kvalificiranog ubojstva iz čl. 35. st. 2. t. 3. KZH - “lišenje života pri bezobzirnom nasilničkom ponašanju” ako istovremeno nisu ostvareni elementi krivičnog djela nasilničkog ponašanja iz čl. 198. st. 1. KZH. VSH, I Kž 621/84 od 20. III 1985. (Pregled sudske prakse br. 27). Lišenje života jedne osobe i pokušaj lišenja života drugih dviju osoba sadrži sva obilježja kvalificiranog ubojstva iz čl. 35. st. 2. toč. 6. KZH.

289 VSH, I Kž 61/1985 od 1. listopada 1985. (Pregled sudske prakse br. 30). Optuženik je učinio kazneno djelo ubojstva na okrutan način, kad je tijekom lipnja, srpnja i sve do 13. kolovoza 1990., pristajući da uz dugotrajne bolove liši života svog oca, starog 71 godinu, tukao ga svakodnevno rukama i neutvrđenim predmetima po cijelom tijelu, izgladnjivao ga i stiskao šakama za vrat, bacao ga na pod i zidove, a kad je oštećenik postao potpuno nemoćan i nepokretan, vukao ga po kući i dalje premlaćivao, pri čemu mu je zadao brojne prijelome rebara i kontuziju grkljana s krvarenjem u mišićju vrata. Te su ozljede bile teške pa je oštećenik zbog potpune iscrpljenosti dobio upalu pluća i umro 13. kolovoza 1990.g. Objektivni učin ovoga kvalificiranog oblika kaznenog djela ubojstva prvostupanjski sud s pravom nalazi u osobito teškim bolovima koji su trajali dugo, a intenzitet kojih je prelazio okvir redovitih patnji s kojima je skopčano svako lišavanje života. Također je ispravno konstatiran i subjektivni moment okrutnosti, tj. svijest optuženika o mogućnosti nanošenja žrtvi osobito teških patnji i njegovo pristajanje na to. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 385/91, od 10. XII 1991. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 2001.) Pojam dovođenja u opasnost života "još nekih osoba" u smislu članka 34. stavak 1. točka 2. KZRH podrazumijeva još najmanje dvije osobe. VSRH, I Kž 294/1993 od 5. kolovoza 1993.g. (VSRH, Izbor odluka 1993.) Optuženik koji izvan bojišta liši života četiri mirna građanina koja bez ikakva povoda smatra četnicima nalazi se u irelevantnoj zabludi o identitetu žrtve (error in persona). VSRH, I Kž-1066/92 od 3. veljače 1993. (Okružni sud u Požegi K-80/91) (Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu 1/1994) Ubojstvo koje je u objektivnom i subjektivnom smislu u svezi s agresijom oružanom pobunom ili oružanim sukobima u Republici Hrvatskoj podliježe oprostu na temelju čl. 1. st. 1. i čl. 2. st. 2. Zakona i općem oprostu. VSRH, I Kž-102/97 od 22. svibnja 1997. (Županijski sud u Osijeku, K-18/96). Lišenje života jedne osobe i pokušaj lišenja života drugih dviju osoba sadrži sva obilježja kvalificiranog ubojstva iz čl. 35. st. 2. t. 6. KZH. Iz obrazloženja: Osnovana je žalba javnog tužioca zbog povrede krivičnog zakona što djelatnost optuženika nije pravno označena po čl. 35. st. 2. t. 6. KZH, već kao dva krivična djela i to iz čl. 35. st. 1. KZH i čl. 35. st. 1. KZH u vezi sa čl. 19. KZJ. S obzirom da je, naime, potpuno i pravilno utvrđeno da je optuženik jednu osobu lišio života i druge dvije pokušao lišiti života, ostvario je obilježja kvalificiranog krivičnog djela ubojstva iz čl. 35. st. 2. t. 6. KZH, koja odredba, kako to pogrešno ističe javni tužilac u žalbi, nije kaznena, trebalo je djelatnost optuženika označiti kao krivično djelo iz čl. 35. st. 2. t. 6. KZH, a ne kao dva krivična djela i to iz čl. 35. st. 1. KZH i čl. 35. st. 1. KZH u vezi s čl. 19. KZ SFRJ.

290 VSH-Kž-61/85 od 1.X.1985. Ne radi se o kvalificiranom krivičnom djelu ubojstva iz čl. 35. st. 2.t. 6. KZH, već o realnom stjecaju jednog dovršenog i jednog pokušanog krivičnog djela ubojstva kad objekt napada predstavlja ista oštećenica, odnosno njezin život. Taj jedan jedini život može, naime, biti oduzet samo jednom pa se, prema tome u odnosu na jednu te istu osobu ne može učiniti više ubojstava s umišljajem kako se to traži za pravnu oznaku djela prema čl. 35. st. 2. t. 6. KZH. Ako to, dakle, nije moguće izvršiti, da ta djela predstavljaju takvo jedno dovršeno kvalificirano krivično djelo, onda to očito nije moguće izvršiti niti kao krivično djelo pokušaja tog kvalificiranog djela u odnosu na jednu te istu osobu, tj. kao pokušaj više ubojstava jedne osobe, već samo kao jedan ili više pokušaja ubojstava sve do eventualnog uspješnog dovršenja prvobitne namjere. VSH-Kž-563/82 od 17.XI.1982. Nije povrijeđen krivični zakon kako ističe branitelj u žalbi, kad je prvostepeni sud optuženika oglasio krivim za jedno pokušano krivično djelo iz čl. 35. st. 1. KZH i jedno dovršeno takvo djelo u realnom stjecaju i kad je kaznu izrekao po čl. 35. st. 2. t. 6. KZH. VSH-Kž-916/80 od 31.III.1981. Optuženik je prema golorukim suučesnicima tučnjave, a prije i prema jednom oštećeniku koristio nož na način da je druge optuženike njime povrijedio, te zadao tešku tjelesnu povredu jednome, drugome još i opasnu po život, a trećem laku tjelesnu povredu. Povrede su zadane nožem koji predstavlja vrlo opasno sredstvo u koji upotrijebljen dovodi do povreda kojima se neka osoba vrlo lako može lišiti života u predjelu tijela koji predstavljaju vrlo vitalna, pa zato i na povrede osjetljiva mjesta. Takvo postupanje optuženika nesumnjivo ukazuje na to da je on bio svjestan da takvim djelovanjem može druge lišiti života. Što u tome nije uspio, a poduzeo je sve da takva zabranjena posljedica nastupi, može se pripisati drugim uzrocima i izvan su aktivnosti ovog optuženika. Prema tome, nesumnjivo je da je ovaj optuženik postupao s eventulanim umišljajem da više osoba liši života. VSH-Kž-111/86 od 1.IV-1987. (Krivični zakon Republike Hrvatske, Danilo Gregović - Sudska praksa, Informator, Zagreb, 1991). Za postojanje krivičnog djela ubojstva pri čijem je izvršenju umišljajno doveden u opasnost život još neke osobe potrebno je da ta opasnost bude konkretna i da je stvarno nastupila prema određenoj osobi. Ako u činjeničnom opisu djela nije navedena osoba čiji je život doveden u opasnost protupravnom radnjom optuženika i načinom na koji je to učinjeno, takva izreka presude je nerazumljiva. VS Srbije-Kž-901/78 od 24.IX.1978. Krivični zakon Republike Hrvatske, Danilo Gregović - Sudska praksa, Krivično djelo ubojstva iz koristoljublja iz čl. 34. st. 2. toč. 4. KZRH može postojati i kad učinitelj ide za time da pribavi imovinsku korist za drugu osobu, ako je s njom u tako bliskom odnosu da imovinsku korist osjeća kao vlastitu. Stoga to djelo čini i otac koji, zajedno sa svojom kćerkom, liši života svog bivšeg zeta u namjeri da se njegova kćerka i njezina djeca domognu vlasnitva cijele obiteljske kuće koja je u parnici za podjelu bračne imovine u ¾ dijela pripadala oštećeniku.

291 Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž-701/91, od 03. XII 1991. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1998.) Umišljaj kod ovog krivičnog djela ima dva sadržaja, i to: na lišenje života jedne određene osobe i umišljajno dovođenje u konkretnu životnu opasnost još nekih osoba. To mora biti opasnost za još najmanje dvije osobe (osim osobe koju hoće lišiti života) i ta opasnost mora biti dio umišljaja. Kad bi umišljaj išao na pucanje u masu, s namjerom ili pristajanjem da se pogodi više osoba, radilo bi se o dovršenom ili pokušanom ubojstvu više osoba. Nije moguć stjecaj između ovog krivičnog djela i krivičnog djela teške tjelesne povrede iz čl. 40. KZRH ili nehatnog prouzrokovanja smrti iz čl. 37. KZRH, ako uslijed djelovanja počinitelja netko bude teško povrijeđen ili iz nehata lišen života, jer su ta djela obuhvaćena bićem kvalificiranog ubojstva. VSRH, I Kž 515/1994 od 29. svibnja 1997.g. (VSRH, Izbor odluka 2/1997.) Pucanje u leđa oštećenika samo po sebi još nije dovoljno za pravnu oznaku djela po čl. 91. toč. 4. KZ, tj. na krajnje podmukao način. «U žalbi državnog odvjetnika posebno se ističe da djelo optuženika ima element podmuklosti, jer je optuženik u vrijeme počinjenja djela bio iza leđa oštećenika s lijeve strane, a pucao je u njega s udaljenosti od oko 2 m. Međutim valja imati na umu da je stol za kojim je sjedio leđima okrenut vratima. Optuženik je, dakle, prišao oštećeniku ravno s vrata i kod toga birao mjesto od kuda će pucati. Prema tome, mjesto i položaj u kojemu su bili optuženik i oštećenik bio je uvjetovan konkretnim prostornim uvjetima, a ne voljom optuženika. S obzirom na to da je optuženik reagirao brzo i spontano, u ovakvim prostornim uvjetima, mora se isključiti bilo kakav element podmuklosti.» VSRH, I Kž 525/1993 od 22. kolovoza 1994.g. (VSRH, Izbor odluka 1/2000.) Optuženik je počinio kazneno djelo ubojsta na podmukao način iz čl. 91. toč. 4. KZ kad je utvrđeno da oštećenik (strani državljanin) nije bio u mogućnosti primijetiti prijevarno, neiskreno i sa zlom nakonom postupanje optuženika, koji je, u šumskom predjelu, neovlašteno obučen u maskirnu odjeću hrvatske vojske, zaustavio njegovo vozilo, u cilju da ga liši života i da se domogne njegova novca, stvari koje je vidio u automobilu i samog automobila, ovome se lažno predstavio kao dužnosnik hrvatske vojske te ga s ceste skrenuo na makadamski put i odveo ga oko 600 m duboko u šumu, uvjerivši ga da nastali spor između njih oko naplate novčan kazne za prekršaj treba riješiti njegov zapovjednik koji se tamo nalazi, a potom mu je šakom i nogom obuvenom u cipelu zadao više udaraca u glavu, srušio ga na tlo, te na tlu koljenima skočio na njegov prsni koš i istodobno rukama snažno stišćući i lomeći njegov vrat, zadavši mu brojne teške tjelesne ozljede, uslijed čega je kombinirano gušenjem i pritiskom na grudni koš nastupila smrt oštećenika. VSRH, I Kž 562/1996 od 26. rujna 1996.g. (VSRH, Izbor odluka 1/2000.) Kazneno djelo ubojstva iz koristoljublja iz čl. 91. st. 1. toč. 4. (prije čl. 34. st. 2. toč. 4. KZRH) može postojati i kad učinitelj ide za time da pribavi imovinsku korist za drugu osobu, ako je s njom u tako bliskom odnosu da imovinsku korist osjeća kao

292 vlastitu. Stoga to djelo čini i otac koji, zajedno sa svojom kćerkom, liši života svog bivšeg zeta u namjeri da se njegova kćerka i njezina djeca domognu vlasništva cijele obiteljske kuće koja je u parnici za podjelu bračne imovine u ¾ dijela pripala oštećeniku. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 701/91, od 3. XII 1991. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 2001.) Radi se o krivičnom djelu pokušaja ubojstva na okrutan način kada je utvrđeno da je oštećenica, koju je optuženik polio benzinom i zapalio pa je zadobila opekotine II i III stupnja koje su zahvatile oko 51% površine kože, a od toga je opekotinama III stupnja bilo zahvaćeno čak 20% površine njezina tijela, zadobila takve teške i po život opasne tjelesne povrede koje u pravilu i po redovnom toku zbivanja dovode do šoka pa uz razvoj infekcije i do smrti. U takvu slučaju nije trebalo posebno dokazivati da su opekotine, koje je oštećenica u tom opsegu zadobila, izazvale naročito intenzivnu i dugotrajnu bol, jer to predstavlja opće poznatu činjenicu. VSH, I Kž 388/83 od 22. VI 1983. (Pregled sudske prakse br. 23). Ne radi se o kvalificiranom krivičnom djelu ubojstva na podmukao način iz čl. 35. st. 2. t. 1. KZH kad iz utvrđenih okolnosti djela proizlazi da je optuženik, nakon što je u gostionici vidio da je oštećenik u igri na sreću dobio veći iznos novca u namjeri da ga liši života i oduzme mu novac, došao do njegove kuće i kad se uvjerio da u njoj nema nikoga, preskočio zid, uzeo iz drvarnice sjekiru i kroz prozor ušao u spavaću sobu u kojoj je sakriven čekao, dok se oštećenik nije vratio kući i u drugoj sobi zaspao te ga tada udarcima sjekire usmrtio i iz džepa hlača uzeo novac. VSH, I Kž 377/87 od 9. lipnja 1987. (Pregled sudske prakse br. 40). Optuženik koji je 7. lipnja 1986. u svojoj kući s udaljenosti od 2 m bacio snažno prema svojoj supruzi kuhinjski nož, pogodivši je u leđa tako da se oštrica zabila u njeno tijelo, prodrijevši u desno plućno krilo, što je teška i po život opasna tjelesna povreda, a 13. listopada 1990. također prema njoj bacio nož dok je sjedjela na kauču, ali je promašio pa se nož zabio u ivericu zida 10 cm dalje od oštećeničine glave, počinio je s eventualnim umišljajem dva pokušaja ubojstva iz čl. 35. st. 1. KZH u vezi s čl. 19. KZ SFRJ. Bacajući nož iz neposredne blizine optuženik je znao da ne može utjecati na težinu posljedice te da ne može isključiti ni smrtonosnu povredu, odnosno, pristao je na bilo koju, pa i najgoru, posljedicu. VSRH, I. Kž-512/91 od 25. rujna 1991. (Pregled sudske prakse br. 50). Optuženik je učinio krivično djelo ubojstva na okrutan način kad je tijekom lipnja, srpnja i sve do 13. kolovoza 1990., pristajući da uz dugotrajne bolove liši života svog oca, starog 71 godinu, tukao ga svakodnevno rukama i neutvrđenim predmetima po cijelom tijelu, izgladnjivao ga i stiskao šakama za vrat, bacao ga na pod i zidove, a kad je oštećenik postao potpuno nemoćan i nepokretan, vukao ga po kući i dalje premlaćivao, pri čemu mu je zadao brojne prijelome rebara i kontuziju grkljana s krvarenjem u mišićju vrata. Te su ozljede bile teške pa je oštećenik zbog potpune iscrpljenosti dobio upalu pluća i umro 13. kolovoza 1990. Objektivni učin ovoga kvalificiranog oblika krivičnog djela ubojstva prvostepeni sud s pravom nalazi u osobito teškim bolovima koji su trajali dugo a

293 intenzitet kojih je prelazio okvir redovitih patnji s kojima je skopčano svako lišavanje života. Također je ispravno konstatiran i subjektivni moment okrutnosti, tj. svijest optuženika o mogućnosti nanošenja žrtvi osobito teških patnji i njegovo pristajanje na to. VSRH, IKž 385/91 od 10. prosinca 1991. (Pregled sudske prakse br. 51). Izvršio je ubojstvo na podmukao način i iz bezobzirne osvete optuženik koji je kao sluga imao potpuno povjerenje ukućana, spavajući s njima u istoj kući pa je onda u vrijeme kad su ukućani bili izvan kuće ušao u sobu u kojoj je spavao trogodišnji dječak i ubio ga na spavanju s dvadeset četiri udarca nožem, sve u namjeri da se osveti djetetovu ocu kojega je krivio za svoje pogoršano zdravstveno stanje, tvrdeći da je djetetov otac od njega napravio "lazara". VSRH, IKž-949/90 od 30. listopada 1992. (Pregled sudske prakse br. 52). Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da su optuženici bili svjesni da oštećeniku nanose naročite patnje, naročito teške muke i bolove koji s obzirom na trajanje prelaze okvir redovnih patnji s kojima je povezano svako lišenje života. Naime, optuženici su, nakon što ih je oštećenik dovezao svojim automobilom u svoju kuću i počastio jelom i pićem, dobrovoljno legli s njim u krevet, a kad je oštećenik s njima pokušao obaviti homoseksualni odnos, jedan od optuženika dohvatio je nož i oštricom noža više puta udario oštećenika u predjelu glave, leđa, slabine, trbuha i vrata, zadavši mu pritom na tim dijelovima tijela 33 ubodne ozljede. Kad se oštećenik uspio otrgnuti i pobjeći, te se zbog odguravanja jednog od optuženika skotrljao niz stube, optuženici su ga odvukli u kupaonicu, uzeli pušku za podvodni ribolov s ostima od pet odnosno tri kraka, pa su zajedno u tri navrata pritisnuli okidač puške i ispalili osti u njegovu glavu zadavši mu strijelne ozljede glave u predjelu lijeve strane lica s oštećenjima kostiju gornje lijeve čeljusti, lijeve jagodične kosti, nosnih kostiju, kostiju baze lubanje, oštećenje grkljana, 16 ubodnih ozljeda prsnog koša, trbuha, leđa, pluća potrbušnice i područja stražnjeg zida trbušne šupljine, uslijed kojih ozljeda je došlo do akutnog unutrašnjeg i vanjskog iskrvarenja i smrti oštećenika. VSRH, I Kž 758/1995 od 5. rujna 1996. (VSRH, Izbor odluka 2/1996). Optuženik je počinio krivično djelo ubojstva na podmukao način iz čl. 34. st. 2. toč. 1. KZRH kad je utvrđeno da oštećenik (strani državljanin) nije bio u mogućnosti primijetiti prijevarno, neiskreno i sa zlom nakanom postupanje optuženika, koji ga je u šumskom predjelu, neovlašteno obučen u maskirnu odjeću hrvatske vojske, zaustavio u osobnom vozilu, u cilju da ga liši života i da se domogne njegova novca, stvari koje je vidio u automobilu i samog automobila, ovome se lažno predstavio kao dužnosnik hrvatske vojske te ga s ceste skrenuo na makadamski put i odveo ga oko 800 metara duboko u šumu, uvjerivši ga da nastali spor između njih oko naplate novčane kazne za prekršaj treba riješiti njegov zapovjednik koji se tamo nalazi, a potom mu je šakom i nogom obuvenom u cipelu zadao više udaraca u glavu, srušio ga na tlo, te na tlu koljenima skočio na njegov prsni koš i kroz vrijeme od najmanje pet minuta koljenima pritiskao njegov prsni koš istodobno rukama snažno stiščući i lomeći njegov vrat, zadavši mu brojne teške tjelesne povrede, uslijed čega je kombinirano gušenjem i pritiskom na grudni koš nastupila smrt oštećenika. VSRH, I Kž 562/1996. od 26. rujna 1996.g.

294 (VSRH, Izbor odluka 2/1996). Ne radi se o kvalifikatornom ubojstvu iz čl. 135. st. 3. KZ - ubojstvo na podmukao način - (čl. 35. st. 2. t. 1. KZH) u slučaju kada je isto izvršeno u centru grada pred mnoštvom prolaznika, bez obzira što je napadač žrtvu napao sjekirom s leđa. Ovo tim prije što je ubijeni ovakav napad mogao očekivati s obzirom na ozbiljne prijetnje ubojstvom od strane okrivljenog izrečene prethodnog dana. U ovakvoj radnji okrivljenog stoji kriv. djelo iz čl. 135. st. 1. KZ (čl. 35. st. 1. KZH). VS Crne Gore-Kž-318/77 Muž je ženu lišio života na podmukao način (čl. 35. st. 2. t. 1. KZH) kad ga je ona napustila i on došao po noći pred kuću, u kojoj je ona tada stanovala, i kad je ona izišla iz kuće obaviti posao, priskočio i pripremljenim je nožem izbo i usmrtio. VSH-Kž-777/81 od 14.X.1981. Nije u pravu javni tužilac kad tvrdi da je u radnjama optuženika ostvareno biće krivičnog djela pokušaja ubojstva iz čl. 35. st. 2. t. 1. KZH u vezi sa čl. 19. KZJ. Naime i kod krivičnog djela ubojstva iz čl. 35. st. 1. KZH bez obzira na sredstvo i način izvršenja, postoji izvjesna okrutnost, jer se čovjek nasilno lišava života. Međutim, okrutnost kao kvalifikatorno obilježje odlikuje se objektivno - težinom prouzrokovanih muka žrtvi i subjektivno - neosjetljivošću učinioca prema tim mukama ili pak u osjećaju zadovoljstva u mukama žrtve. Optuženica je oštećenici zadavala puno udaraca, kako navodi…"željela sam oštećenicu ubiti, dakle lišiti života, zato sam joj zadala dosta udaraca, jer sam smatrala da je nož tup, nije dovoljno oštar i osjetila sam da se svija prilikom udaraca" da bi dodala …"prilikom zadnjeg udarca u trbuh osjetila sam u sebi neki užas ali unatoč toga sam htjela dovršiti to što sam naumila, da se majka ne bi mučila". Prema tome, s obzirom na broj i narav povreda, te na okolnost da se oštećenica nakon prvih uboda podigla i brisala krv, njoj ipak nisu nanesene takve muke i patnje koje prelaze okvire redovnih patnji s kojima je skopčano svako ubojstvo, niti je pak optuženica osjećala zadovoljstvo u mukama žrtve, već naprotiv, optuženica je udarcem u trbuh htjela dovršiti što je naumila da se oštećenica ne bi mučila. VSH-Kž-824/86 od 8. IV.1987. Radi se o krivičnom djelu pokušaja ubojstva na okrutan način kad je utvrđeno da je oštećenica, koju je optuženik polio benzinom i zapalio pa je zadobila opekotine II. i III. stupnja koje su zahvatile oko 51% površine kože, a od toga je opekotinama III. stupnja bilo zahvaćeno čak 20% površine njezina tijela. Zadobila je takve teške i po život opasne tjelesne povrede koje u pravilu i prema redovnom toku zbivanja dovode do šoka, pa uz razvoj infekcije i do smrti. U takvu slučaju nije trebalo posebno dokazivati da su opekotine, koje je oštećenica u opsegu zadobila, izazvale naročito intenzivnu i dugotrajnu bol, jer to predstavlja opće poznatu činjenicu. VSH-Kž-388/83 od 22.VI.1983. Krivični zakon Republike Hrvatske, Danilo Gregović - Sudska praksa I dio. «Kaznenim zakonom izmijenjena su zakonska obilježja kvalificiranog kaznenog djela iz čl. 34. st. 2. toč. 1. KZRH, po kojem je optuženik bio proglašen krivim, tako što se prema čl. 91. toče. 4. Kaznenog zakona za ostvarenje kaznenog djela teškog ubojstva, koje po zakonskim obilježjima predstavlja modificirani oblik kaznenog djela

295 iz čl. 34. st. 2. toč. 1. KZRH, traži da je usmrćenje drugog počinjeno na osobito okrutan ili krajnje podmukao način, za razliku od 34. st. 2. toč. 1. KZRH u kojem zakonski opis glasi 'tko drugog liši života na okrutan ili podmukao način.' Dakle, za ostvarenje kaznenog djela iz čl. 91. toč. 4. Kaznenog zakona nije dovoljno da je ubojstvo izvršeno na okrutan način, već se traži osobita okrutnost. Budući da optuženik nije bio optužen, niti je sud tijekom postupka utvrdio da je djelo ubojstva počinjeno pod takvim otegotnim okolnostima koje zakon sada propisuje kao kvalificirane okolnosti, tj. na osobito okrutan ili krajnje podmukao način, u konkretnom slučaju po pravilnoj primjeni zakona optuženika više ne može odgovoriti za kvalificirano ubojstvo iz čl. 34. st. 2. toč. 1. KZRH, već eventualno za temeljno kazneno djelo ubojstva.» (Iz odluke VSRH, Kž-394/98 od 8. prosinca 1998.) Uvjerljivi su razlozi suda prvoga stupnja da je ubojstvo oštećenika počinjeno na okrutan način. Kvalifikacija kaznenog djela ubojstva ostvarenog na okrutan način pretpostavlja postojanje objektivnog i subjektivnog elementa, koji su uključeni u zakonski pojam okrutnog načina počinjenja kaznenog djela. Objektivni učin sastoji se u nanošenju žrtvi teških bolova i patnji, fizičkih ili psihičkih, koje prelaze intenzitet bolova odnosno patnji koje su redovito vezane za lišavanje života neke osobe. Gotovo je notorna činjenica da je oštećenik motao trpjeti bolove izrazito velikog intenziteta i od 33 uboda nožem i od povreda zadanih ostima koje su ispaljene u oštećenikovu glavu. Oštećenik je zapomagao, pa su neprihvatljive tvrdnje iz žalbe da je tada već bio klinički mrtav tako da bol nije mogao osjetiti. Subjektivni element ovog kaznenog djela sastoji se u tome da je učinitelj svjestan da žrtvi nanosi teške bolove, te da hoće ili na to barem pristaje. Sud prvoga stupnja pravilno je zaključio da su optuženik i maloljetnik to htjeli, te da su pokazali krajnju neosjetljivost, te želju za uživanjem u nanošenju muka i patnji oštećeniku. (VSRH, Kž-758/95 od 5. rujna 1996.) Radi se o pokušaju ubojstva na okrutan način kada je utvrđeno da je oštećenica koju je optuženik polio benzinom i zapalio zadobila opekline II i III stupnja, koje se zahvatile oko 51% površine kože, a od toga je opeklinama III stupnja bilo zahvaćeno 20% površine njezinog tijela. Uslijed toga je zadobila teške i za život opasne tjelesne ozljede, koje u pravilu i po redovitom tijeku zbivanja dovode do šoka i smrti. U takvom slučaju nije potrebno posebno dokazivati da u opekline, koje je oštećenica u takvom opsegu zadobila, izazvale naročito dugotrajnu i intenzivnu bol, jer to je općepoznata činjenica. (VSRH, Kž-388/83 od 22. lipnja 1983.) Optuženik je počinio krivično djelo ubojstva na okrutan način kada je tijekom lipnja i srpnja i sve do 13. kolovoza 1990. pristao da uz dugotrajne bolove liši života svog oca, starog 71 godinu. Svakodnevno ga je tukao rukama i neutvrđenim predmetima po cijelom tijelu, izgladnjivao i stiskao rukama za vrat, bacao na pod i o zidove, a kada je oštećenik postao potpuno nemoćan i nepokretan, vukao ga je po kući i dalje premlaćivao, pri čemu mu je zadao brojne prijelome rebara i kontuziju grkljana s krvarenjem u mišiće vrata. Te su ozljede bile teške, pa je oštećenik zbog potpune iscrpljenosti dobio upalu pluća i umro 13. kolovoza 1990. godine. Objektivni učin ovog kvalificiranog ubojstva sud prvoga stupnja s pravom nalazi u osobito teškim i dugotrajnim bolovima, intenzitet kojih je prelazio redovite patnje s kojima je povezano svako ubojstvo. Također je ispravno konstatiran i subjektivni moment okrutnosti, tj. svijest optuženika o mogućnosti nanošenja žrtvi osobito teških patnji i njegovo pristajanje na to. (Kao što je navedeno u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, br. Kž-385/91 od 10. prosinca 1991.) Optuženik je počinio kazneno djelo ubojstva na podmukao način kada je utvrđeno da oštećenik (strani državljanin) nije bio u mogućnosti razumjeti prijevaru. Neiskreno je i za zlom nakanom postupanje optuženika koji je u šumskom predjelu

296 neovlašteno odjeven u maskiranu odjeću Hrvatske vojske, zaustavio oštećenika u osobnom vozilu, u cilju da ga liši života i da se domogne njegova novca, stvari koje je vidio u automobilu i samog automobila. Lažno se predstavio kao dužnosnika Hrvatske vojske te je oštećenika s ceste skrenuo na makadamski put i odveo ga oko 800 metara dalje u šumu, uvjerivši ga da nastali spor između njih oko naplate novčane kazne za prekršaj treba riješiti njegov zapovjednik. Potom mu je šakom i nogom obuvenom u cipelu zadao više udaraca po glavi, srušio ga na tlo, te na tlu koljenima skočio na njegov prsni koš i najmanje pet minuta koljenima pritiskao njegov prsni koš i istodobno rukama snažno stiskao i lomio njegov vrat, zadavši mu brojne teške tjelesne povrede, uslijed čega je gušenjem i pritiskom na grudni koš nastupila smrt oštećenika. (Kao u odluci VSRH, Kž-562/96 od 26. ruja 1996.) Pucanje u leđa oštećenika samo po sebi nije dovoljno za pravnu oznaku ubojstva na podmukao način, kako je navedeno u odluci VSRH, Kž-525/93 od 22. srpnja 1993., u kojoj stoji da državni odvjetnik u žalbi posebno ističe da djelo optuženika ima elemenata podmuklosti, jer je optuženik u vrijeme počinjenja djela bio iza leđa oštećenika s lijeve strane, a pucao je u njega s udaljenosti od oko dva metra. Međutim, valja imati na umu da je stol za kojim je sjedio oštećenik bio preko puta ulaznih vrata slastičarnice, a oštećenik je sjedio leđima okrenut vratima. Optuženik je, dakle, prišao oštećeniku ravno s vrata i pritom nije birao mjesto od kuda će pucati. Prema tome, mjesto i položaj u kojem su bili optuženik i oštećenik bili su uvjetovani konkretnim prostornim uvjetima, a ne voljom optuženika. Da bi postojao (kvalificirani) podmukao način postupanja pri ubojstvu, moraju biti ispunjeni i objektivni i subjektivni elementi ponašanja počinitelja, koji tek u svojoj cjelini opravdavaju kvalifikaciju krivičnog djela ubojstva na podmukao način. Objektivni elementi u postupanju optuženika ostvareni su tako da je doista postupao prikriveno, potajno, postavljajući zasjedu oštećeniku. Međutim, u tome izvršenju zasjede, oštećenik nije doveden iskorištavanjem odnosa povjerenja prema optuženiku. Stoga u opisanom smislu nema toga drugog, a za postojanje kvalificiranog obilježja podmuklosti nužnog elementa. (Kao u odluci VSRH, Kž-377/87 od 9. lipnja 1987.) Nije počinila kazneno djelo ubojstva na podmukao način, zbog nedostatka subjektivnog supstrata na strani počinitelja, nego samo kazneno djelo ubojstva, optuženica koja se s deset udaraca sjekirom lišila života svog supruga na spavanju. Pojam «podmukao način» u subjektivnom pogledu upućuje na krajnje negativno značenje počinitelja. Iako oštećenik nije očekivao napad i nije imao mogućnosti braniti se, on u tu situaciju ipak nije doveden prijevarom ili zlouporabom povjerenja od optuženice. Osim toga, optuženica nije djelo počinila nakon zrelog razmišljanja, nego neposredno, pošto se probudila iz sna, nakon halucinatornog doživljaja plača djece, zbog čega je bila u stanju bitno smanjene uračunljivosti. (Kao u odluci VSRH, Kž1230/85 od 31. ožujka 1987.) (Ana Garčič, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) Ne radi se o kvalificiranom krivičnom djelu ubojstva iz koristoljublja iz člana 35. st. 2. točke 6. KZH kad iz utvrđenih okolnosti djela proizlazi da su optuženici nagovarali suoptuženika da oštećenicu liši života jer im je ona, zbog svoga načina života i teškog alkoholizma, predstavljala sve veći teret. VSH, I Kž 44/1988. od 30. rujna 1988. godine (Pregled sudske prakse br. 41).

297 Krivično djelo ubojstva iz koristoljublja iz čl. 35. st. 2. toč. 4. KZH može postojati i kad učinitelj ide za tim da pribavi imovinsku korist za drugu osobu, ako je s njom u tako bliskom odnosu da imovinsku korist osjeća kao vlastitu. Stoga to djelo čini i otac koji, zajedno sa svojom kćerkom, liši života svog bivšeg zeta u namjeri da se njegova kćerka i njezina djeca domognu vlasništva cijele obiteljske kuće koja je u parnici za podjelu bračne imovine u 3/4 dijela pripala oštećeniku. VSRH, IKž 701/91 od 3. prosinca 1991. (Pregled sudske prakse br. 51). Ako optuženik započne izvršenje krivičnog djela razbojništva tako da u zlatara u njegovoj radionici uperi pušku tražeći od njega da mu preda zlato, a onda radi prikrivanja tog djela, uplašivši se da bi zlatar mogao pobjeći i odati ga, izvrši drugu samostalnu radnju pucajući u zlatara, tako da mu nanese tašku tjelesnu povredu opasnu po život, učinio je u stjecaju krivična djela pokušaja razbojništva iz čl. 132. st. 1. KZH u vezi s čl. 19. KZJ i pokušaja ubojstva iz čl. 35. st. 2. t. 4. KZH u vezi s čl. 19. KZJ. VSRH, IKž-15/92 od 26. ožujka 1992. (Pregled sudske praske br. 52). Optuženik koji ubija vozača automobila s dva hica iz puške, a onda sjeda u njegov automobil u namjeri da se njime odveze na određeno mjesto, a ne da ga prisvoji ne čini krivično djelo ubojstva iz koristoljublja iz čl. 35. st. 2. t. 4. KZH, nego krivično djelo ubojstva iz čl. 35. st. 1. KZH. VSRH, IKž-218/92 od 19. kolovoza 1992. (Pregled sudske prakse br. 53). Radi se o ubojstvu iz bezobzirne osvete kad je utvrđeno da je optuženica bez ikakva povoda u jutarnjim satima na javnome mjestu ispalila najprije hitac u leđa maloljetnom oštećeniku starom 16 godina, a zatim kad je ovaj pogođen pao nastavila pucati u njegovo tijelo, što se sve desilo 20-ak dana nakon pravomoćnosti presude kojom su otac i stric oštećenika osuđeni zbog ubojstva brata optuženice počinjenog također iz osvete. VSRH, I Kž 175/1993. od 21. travnja 1993. g. (VSRH, Izbor odluka 1993.) Motiv ljubomore sam po sebi nije naročito niska pobuda u smislu kvalificiranoga krivičnog djela ubojstva iz članka 34. stavak 2. točka 4. KZRH. VSRH, I Kž 352/1994. od 25. svibnja 1994. g. (VSRH, Izbor odluka br. 6, Zagreb, prosinac 1994.) Krivično djelo ubojstva iz koristoljublja iz čl. 35. st. 2. t. 4. KZH može se izvršiti i kada ne postoji pravno podobna osoba da poslije smrti imovina ostane ubojici, ako je ubojica opravdano vjerovao da će poslije smrti imovina ubijenoga ostati u njemu, pa se time i rukovodio. VSM-Kž.12/75 od 16.II.1975. Nije prihvatljiv stav javnog tužioca iznesen u žalbi protiv prvostepene presude da kvalifikacija po čl. 35. st. 2. t. 6. KZH nije teža od one iz čl. 35. st. 2. t. 4. KZH, jer da je po jednoj i drugoj kvalifikaciji zapriječena kazna iste vrste i težine.

298 Naime, iako je po obje kvalifikacije zapriječena ista kazna, valja imati u vidu da bi se po čl. 35. st. 2. t. 6. KZH optuženik teretio za dva krivična djela (ubojstvo iz koristoljublja i pokušaj ubojstva), dok se po čl. 35. st. 2. t. 4. KZH tereti samo za ubojstvo iz koristoljublja. Prema tome, u konkretnom je slučaju izvan svake dvojbe da je teža kvalifikacija ona po čl. 35. st. 2. t. 6. KZH. Iz primjedbe Javnog tužilaštva Hrvatske upućene Okružnom javnom tužilaštvu br. Ktž-661/89 od 14.VII.1989. Odredbe člana 35. stava 2. toč. 6. KZH nije u skladu s Ustavom SRH. Iz obrazloženja: Osporenom odredbom nije propisan kvalificirani oblik krivičnog djela ubojstva tj. najteži oblik krivičnog djela ubojstva za koje se samo kako to predviđa odredba čl. 248. Ustava SRH - može propisati smrtna kazna. Povrat i stjecaj su opći instituti krivičnog prava koji utječu na vrstu kazne i njeno odmjeravanje, a ne kvalifikacijske okolnosti koje čine jedno osnovno krivično djelo njegovim najtežim, kvalificiranim oblikom. Postojanje kvalificiranog oblika krivičnog djela pretpostavlja postojanje njegovog osnovnog oblika. Ubojstvo u stjecaju, odnosno u povratu ne može biti kvalificirani oblik ubojstva jer stjecaj i povrat nisu uopće oblici krivičnih djela. Stoga osporena odredba ima značaj kaznene odredbe kojom se, na specifičan način, propisuje smrtna kazna za obično ubojstvo, kao osnovno krivično djelo, počinjeno u stjecaju i povratu. To, po ocjeni USH, nije u skladu s navedenom ustavnom odredbom prema kojoj se smrtna kazna može iznimno propisati i izreći samo za najteže oblike teških krivičnih djela. Ustavni sud Hrvatske-U/I-302/1987 od 10.V.1990. (Krivični zakon Republike Hrvatske, Danilo Gregović-Sudska praksa - I dio, Informator Zagreb 1991.) Kod kaznenog djela ubojstva u pokušaju radi prikrivanja drugog kaznenog djela (razbojništva u pokušaju) potrebno je precizno razlučiti subjektivni odnos počinitelja prema djelima. Ako to nije učinjeno, presuda se ukida, kao u odluci VSRH, K-15/92 od 26. ožujka 1992. u kojoj se navodi: «Iz obrane optuženika M. J. (a ona je u konkretnom slučaju jedini izvor saznanja o stvarnom postupanju optuženika u zlatarnici), proizlazi da je opt. M. J. uperio karabin u oštećenika, zatražio ključ od vrata i odmah nakon toga pucao. Iz takvog postupanja optuženika sasvim je nejasno u kojem smjeru ide primjena prinude: da li za budućim oduzimanjem stvari ili pak za lišavanjem života oštećenika. Utvrđenje pravoga smisla primjene sile ovdje je od posebnog značenja, jer je prvostepeni sud proglasio opt. M. J. krivim za stjecaj dva krivična djela (čl. 35. st. 2. toč. 4. i čl. 132. st. 1. KZRH). Nije sporno da je stjecaj ovih krivičnih djela moguć (za razliku od stjecaja krivičnog djela ubojstva iz koristoljublja kao kvalifikacija ubojstva konzumira imovinske delikte). Ali sporno je to da prvostepeni sud ne određeni način 'umjetno' razdvaja prijetnju (držanje karabina) od primjene sile (pucanje iz karabina). Kako je M.J. oba oblika prinude (prijetnju i silu) počinio gotovo istodobno (iz obrane opt. M. J. proizlazi da je odmah nakon prijetnje oštećeniku i traženja zlata, pucao), prvostepeni sud bio je dužan dati potpunije razloge zašto smatra da su u konkretnom slučaju utvrđena oba oblika prinude (a s aspekta dva krivična djela.)» Nakon vraćanja spisa sudu prvoga stupnja na ponovni postupak, a kako u ponovljenom postupku nije utvrđeno da je kod optuženika postojala posebna pobuda (motiv) za lišavanje života drugoga radi prikrivanja krivičnog djela razbojništva, optuženik je proglašen krivim za krivično djelo ubojstva u pokušaju i krivično djelo

299 razbojništva također u pokušaju. (Kao u odluci VSRH, K-628/92 od 22. listopada 1992.) Optuženik je neposredno nakon što je počinio kazneno djelo silovanja u pokušaju, u cilju prikrivanja, a kako bi spriječio M.P. da ga prijavi, te kako ne bi bio otkriven uslijed njezinog dozivanja u pomoć, uhvatio oštećenicu s obje ruke za vrat i u namjeri da je liši života snažno je rukama stegnuo oko vrata, tako da je uslijed gušenja došlo do smrti oštećenice, nakon čega je imenovanoj jedan klip kukuruza gurao u anus, dok je drugi klip kukuruza slomio i jedan dio ugurao u usta, a drugi dio gurao u njezinu vaginu. (Kao u odluci Županijskog suda u Zagrebu, K-230/98 i VSRH, Kž450/99 od 25. kolovoza 1999.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) Optuženik koji ubija vozača automobila s dva hica iz puške, a onda sjedne u njegov automobil u namjeri da se njime odveze na određeno mjesto, a ne da ga prisvoji, ne čini kazneno djelo ubojstva iz koristoljublja. (VSRH, Kž-218/92 od 19. kolovoza 1992.) Ne radi se o kaznenom djelu ubojstva iz koristoljublja kad iz utvrđenih okolnosti djela proizlazi da su optuženici nagovorili suoptuženika da oštećenicu liši života jer im je ona, zbog načina života i teškog alkoholizma, predstavljala veći teret. Motiv koristoljublja je htijenje da se uveća imovina pa, prema tome, eventualna motivacija optuženika da ubuduće više nemaju nikakvih troškova za kupnju pića i hrane oštećenici. Dakle, sprečavanje da se za ubuduće uveća imovina ne predstavlja koristoljubiv motiv u smislu kvalificirane okolnosti djela koje se optuženicima stavlja na teret. (Kao u odluci VSRH, Kž-44/88 od 30. rujna 1988.) S pravom je sud prvoga stupnja ocijenio obranu optuženika krajnje neuvjerljivom i smišljenom na izbjegavanje krivične odgovornosti, dok je iskaz oštećenika u odnosu na ovakvu obranu optuženika s pravom ocijenio kao uvjerljiv i logičan. Stoga je protivno navodima žalbe na temelju iskaza oštećenika da ga je optuženik kuhinjskim nožem ubo, dok je spavao, u lijevu stranu grudnoga koša, te mu s prsta desne ruke počeo skidati zlatni prsten s briljantom, a kad se oštećenik probudio, još jedanput ga ubo u grudni koš, na način pobliže opisan u izreci presude. Također na temelju nesporne činjenice da je optuženik s dva uboda kuhinjskim nožem oštećeniku zadao teške i za život opasne povrede, označene u izreci pobijane presude, te na temelju iskaza svjedoka, G.M. i B.N., uz sve one razloge istaknute u obrazloženju presude, sud prvoga stupnja osnovano je našao da je optuženik počinio krivično djelo pokušaj ubojstva iz koristoljublja i na podmukao način - dok je oštećenik spavao, smišljeno iskoristivši njegovo povjerenje. (Kao u odluci VSRH, Kž-950/86.) «Posebno će pak prilikom analize i ocjene ovog krivičnog predmeta biti potrebno ispitati i ocijeniti kakav je karakter imalo oduzimanje pištolja marke CZ, cal 7,65 mm, uzimajući pri tome u obzir da kod krivičnog djela iz čl. 34. st. 2. toč. 2. KZRH koristoljublje kao motiv djela mora postojati vrijeme izvršenja djela. Dakle, ako bi se na ponovnom suđenju utvrdio da se kod optuženika želja za imovinskom koristi pojavila nakon počinjenja djela (uzimanje pištolja), odnosno da je njegovo oduzimanje imalo samo usputni karakter uz krivično djelo ubojstva, u tom slučaju ne bi se mogla prihvatiti ni pravna oznaka djela iz optužbe, odnosno da bi se u konkretnom slučaju radilo o opisanom kvalificiranom djelu ubojstva.» (Iz odluke VSRH, K-29/94 od 1. lipnja 1994.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.)

300 Izvršio je ubojstvo na podmukao način i iz bezobzirne osvete optuženik koji je kao sluga imao potpuno povjerenje ukućana, spavajući s njima u istoj kući pa je onda u vrijeme kad su ukućani bili izvan kuće ušao u sobu u kojoj je spavao trogodišnji dječak i ubio ga na spavanju s dvadeset četiri udarca nožem, sve u namjeri da se osveti djetetovu ocu kojega je krivio za svoje pogoršano zdravstveno stanje, tvrdeći da je djetetov otac od njega napravio "lazara". Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž-949/90, od 30. X 1992. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1998.)

Kvalificirano ubojstvo iz koristoljublja iz čl. 91. toč. 5. kZ konzumira kazneno djelo krađe. Stoga je počinio samo kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz čl. 91. toč. 5. KZ us vezi s čl. 33. st. 1. KZ optuženik koji je pozvonio na vrata, a kad mu je oštećenica otvorila vrata, uhvatio je za vrat i počeo gušiti, a zatim izvadio nož i zadao joj tri ubodnorezne rane na vratu koje su bile teške, a nakon toga uzeo dvije ženske torbice iz stana oštećenice i dao se u bijeg. VSRH, I Kž 824/1991 od 29. siječnja 1992. (VSRH, Izbor odluka 1/2000.) Ne radi se o ubojstvu iz bezobzirne osvete i naročito niskih pobuda iz čl. 35. st. 2. t. 4. KZH kad je utvrđeno da je učinilac u stanju bitno smanjene uračunljivosti, kao posljedice bolesti, lišio života oštećenika, opterećen i motiviran mržnjom, zbog uvjerenja da mu je upravo oštećenik prije mnogo vremena zapalio gospodarske zgrade. VSH, I Kž 415/85 od 4. VI 1985. (Pregled sudske prakse br. 28). Okolnost što je optuženik mrzio oštećenika i bio s njim niz godina u netrpeljivim odnosima, živeći u uvjerenju da mu je oštećenik prije mnogo vremena zapalio gospodarske zgrade, sama po sebi još nema značenje bezobzirne osvete ili naročito niskih pobuda u smislu čl. 35. st. 2. toč. 4. KZH. VSH, I Kž 415/85 od 4. VI 1985. (Pregled sudske prakse br. 29.) Ne radi se o bezobzirnoj osveti u smislu čl. 35. st. 2. toč. 4. KZH kad je utvrđeno da je motiv ubojstva bila činjenica da je oštećenik u prometnoj nezgodi koju je prije prouzročio, usmrtio maloljetno dijete učinioca, i to bez obzira na to što je od toga događaja proteklo izvjesno vrijeme. To pogotovo kad je utvrđeno da je učinilac, i inače neurotski strukturirana ličnost. VSH, I Kž 291/1985 od 5. lipnja 1985. (Pregled sudske prakse br. 30). Krivčno djelo ubojstva izvršenog na okrutan način i iz niskih pobuda iz čl. 135. st. 3. t. 1. i 3. KZ ( čl. 35. st. 2. t. 1. i 4. KZH) može se izvršiti i s direktnim i s eventualnim umišljajem. VSJ Jugoslavije - Kžs-8/75 od 18.VI.1975.

301 Nije ostvareno bitno obilježje krivičnog djela kvalificiranog ubojstva iz čl. 35. st. 2. t. 3. KZH - "lišenje života pri bezobzirnom nasilničkom ponašanju" ako istovremeno nisu ostvareni elementi krivičnog djela nasilničkog ponašanja iz čl. 198. st. 1. KZH. Iz obrazloženja: Za izvršenje ovog krivičnog djela (čl. 35. st. 2. t. 3. KZH) nužno je, među ostalim, da postoji i "ugrožavanje spokojstva građana", tj, da se radi o osobi oštećenika iz kruga unaprijed točno neodređenih osoba, slučajnih prolaznika, posjetilaca, gostiju i sl., radi iživljavanja pred njima ili drugima. U konkretnom slučaju djelo je izvršeno po noći, bez očevidaca, te prema određenoj osobi i iz posve određenih pobuda koje ne predstavlja iživljavanje. VSH-Kž-621/84 od 20.III 1985. Ne radi se bezobzirnoj osveti u smislu čl. 35. st. 2. t. 4. KZH kad je utvrđeno da je motiv ubojstva bila činjenica da je oštećenik u prometnoj nesreći koju je prije prouzročio, usmrtio maloljetno dijete učinioca i to bez obzira na to što je od tog događaja proteklo izvjesno vrijeme. To pogotovo kad je utvrđeno da je učinilac i inače neurotski strukturirana ličnost. Iz obrazloženja: Nesporno je, naime, da je optuženik kritičnog dana došao u medicinski centar k liječniku, kod kojega je za taj dan bio i naručen, te da je na izlazu iz zgrade, na prilaznom podestu stepeništa slučajno susreo oštećenika koji je ulazio u zgradu, medicinskog centra, te ga na tom mjestu sa šest hitaca iz pištolja ustrijelio. Optuženik nije mogao očekivati da će baš tada u medicinski centar doći i oštećenik, niti ima dokaza o pripremama optuženika za izvršenje ubojstva, osim što je, kako to i sam optuženik priznaje, od vremena sukoba s oštećenikom u općinskom sudu, tj. za vrijeme održavanja glavne rasprave protiv oštećenika zbog prometne nezgode u kojoj je smrtno stradalo dijete optuženika, sa sobom neprekidno nosio pištolj, zbog navodne bojazni da će ga oštećenik napasti. VSH-Kž-291/85 od 5.VI.1985. U radnji optuženoga koji je u sudnici, prije nego što je sud saopćio svoju odluku, lišio života ubojicu svoje kćerke, ne radi se i krivičnom djelu ubojstva iz bezobzirne osvete iz čl. 135. st. 3. t. 3. KZ (čl. 35. st. 2. t. 4. KZH), već o običnom ubojstvu iz čl. 135. st. 1. KZ (čl. 35. st. 1. KZH). VSCG-Kž-313/78 Ne radi se o ubojstvu iz bezobzirne osvete i naročito niskih pobuda iz čl. 35. st. 2. t. 4. KZH kad je utvrđeno da je učinilac u stanju bitno smanjene uračunljivosti, kao posljedice bolesti, lišio života oštećenika, opterećen i motiviran mržnjom, zbog uvjerenja da mu je upravo oštećenik prije mnogo vremena zapalio gospodarske zgrade. Iz obrazloženja: U konkretnom slučaju, osvetoljubivi motivi ne prelaze okvire obične osvete, te nemaju značanje bezobzirnosti i naročito niskih pobuda. To pogotovo kad se imaju u vidu karakterne promjene optuženikove ličnosti zbog epilepsije, kao što su egocentričnost, snižena tolerantnost, osvetoljubivost i pomanjkanje kritičnosti, tako da je prema nalazu i mišljenju sudsko-medicinskog vještaka, optuženik i inače opasan za okolinu. VSH-Kž-415/85 od 4. VI.1985. Nisu se stekla obilježja krivičnog djela ubojstva iz čl. 35. st. 2. t. 4. KZH u slučaju kad je optuženik u namjeri da liši života oštećenika, jer mu ovaj maltretira sina,

302 pozvonio oštećeniku na vrata njegovog stana, te u njega, kad se ovaj pojavio na vratima, ispalio tri metka iz pištolja. Naime, prema nalazu ovog suda srdžba optuženika prema oštećeniku zbog toga što mu maltretira sina ne može se smatrati nečasnom pobudom, a ubojstvo iz takvog motiva ubojstvom iz bezobzirne osvete. U radnjama se optuženika, stoga, stječu samo obilježja krivičnog djela ubojstva iz čl. 35. st. 1. KZH. VSH-Kž-790/84 od 6.III.1985. (Krivični zakon Republike Hrvatske, Danilo Gregović, Sudska praksa - I dio, Informator, Zagreb 1991.) Ne radi se o kaznenom djelu ubojstva iz bezobzirne osvete iz čl. 91. toč. 7. KZ kad je optuženik u teško pijanom stanju iznenadno emotivno reagirao i lišio života oštećenika ispaljivanjem dva metka iz pištolja bez ikakve prethodne pripreme. «Ispravno zaključuje prvostupanjski sud, da pored očigledna nesrazmjera između povoda za osvetu (prije 10-ak godina optuženika je oštećeni istukao) i povrede dobra koje se osvećivanjem čini (s dva metka iz pištolje ubijen je oštećeni), kao jednog od tipičnih elemenata bezobzirnosti, a to je sabrano, planirano ubojstvo. Optuženik nije tako postupao, već je u teško pijanom stanju emotivno reagirao, sjetivši se što mu je optuženik učinio, te donio iznenada, u trenutku, odluku da oštećenika liši života, i to čini u lokalu – slastičarnici ispred više osoba. Optuženik je očigledno pri počinjenju djela motiviran osvetom, ali motiv osvetoljubivosti kod počinjenja ubojstva na bezobziran način mora biti ostvaren na taj način, a to znači da mora biti prisutan kod pripremanja i počinjenja djela. Kod toga nije odlučno da se optuženik sveti tek nakon 10-ak godina. Dulji vremenski razmak ima smisla uzeti u obzir kod ocjene radi li se o bezobzironoj osveti jedino ako je povezan s načinim pripremanja ubojstva, o čemu je već bilo riječi, a što je u konkretnom slučaju zaostalo.» VSRH, I Kž 525/1993 od 22. srpnja 1993.g. (VSRH, Izbor odluka 1/2000.) Radi se o ubojstvu iz bezobzirne osvete kad je utvrđeno da je optuženica bez ikakva povoda u jutarnjim satima na javnome mjestu ispalila najprije hitac u leđa maloljetnom oštećeniku starom 16 godina, a zatim kad je ovaj pogođen pao nastavila pucati u njegovo tijelo, što se sve desilo 20-ak dana nakon pravomoćnosti presude kojom su otac i stric oštećenika osuđeni zbog ubjstva brata optuženice počinjenog također iz osvete. «I prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, bezobzirnost osvete sastoji se u okolnosti da se osveta vrši prema nevinoj osobi koja nije dala povoda za osvetu, bez obzira na to je li u rodu s onima koji su učinili nešto što je izazvalo motiv osvete. U suštini, bezobzirnost počinitelja ispoljava se u njegovom hladnokrvnom pripremanju za ubojstvo i nedostatku osjećaja odgovornosti. To što optuženica ističe da u prirodi krvne osvete nije da ju vrši žena, i to prema osobi koja nije dala povoda za osvetu, činjenično je, a ne pravno pitanje, na koje je prvostupanjski sud do kraja odogovorio kada je utvrdio da je upravo optuženica počinila djelo za koje je optužena. Priroda krvne osvete, u suštini, predstavlja odmazdu, koja je lišena svakoga smisla jer neminovno isključuje pravilnost kao etički princip i svodi se na bezobzirno namjerno lišenje života.» VSRH, I Kž 175/1993 od 21. travnja 1993.g. (VSRH, Izbor odluka 1/2000.)

303 Radi se o ubojstvu iz bezobzirne osvete kada je utvrđeno da je optuženica bez ikakva povoda u jutarnjim satima na javnome mjestu ispalila najprije hitac u leđa maloljetnom oštećeniku, starom 16 godina, a zatim kad je ovaj pogođen pao, nastavila je pucati u njegovo tijelo. A sve se dogodilo dvadesetak dana nakon pravomoćnosti presude kojom su otac i stric oštećenika osuđeni zbog ubojstva brata optuženice počinjenog također iz osvete. Bezobzirnost se sastoji u tome da se osveta provodi na nevinoj osobi, koja nije dala za to nikakva povoda. Kod počinjenja postoji hladnokrvnost pri pripremanju ubojstva, a izostaje osjećaj odgovornosti. Priroda krvne osvete sastoji se u tome da ona u svojoj biti predstavlja osvetu koja je lišena svakog smisla jer isključuje pravičnost kao etičko načelo. (VSRH, Kž175/93 od 21. travnja 1993.) Ispravno je zaključio sud (VSRH, Kž-525/93 od 22. srpnja 1993.) da uz očit nerazmjer između povoda za osvetu (oštećenik je prije desetak godina optuženika istukao) i povrede dobra koje se čini osvećivanjem (ubojstvo oštećenika), kao jednog od tipičnih elemenata bezobzirnosti, izostaje još jedan element, a to je sabrano, planirano i hladnokrvno ubojstvo. Optuženik nije postupao na taj način, već je u alkoholiziranom stanju emotivno reagirao, sjetivši se što mu je oštećenik učinio te je donio u trenutku odluku da oštećenika ubije, što je i ostvario u slastičarnici, pred više osoba, pa se ne radi o kaznenom djelu ubojstva iz bezobzirne osvete. Kada je utvrđeno (VSRH, Kž-415/85 od 4. lipnja 1985.) da je učinitelj smanjeno ubrojiv (posljedica bolesti) usmrtio oštećenika opterećen motivom mržnje zbog uvjerenja da mu je oštećenik prije mnogo vremena zapalio gospodarsku zgradu, neće se raditi o ubojstvu iz bezobzirne osvete i naročito niskih pobuda. U konkretnom slučaju osvetoljubiv motiv ne prelazi okvire obične osvete koja je čest motiv ovog kaznenog djela. U svojoj odluci (Kž-352/94 od 25. svibnja 1994.) Vrhovni sud Republike Hrvatske dvojako je odgovorio na pitanje može li se ubojstvo iz ljubomore smatrati ubojstvom iz niskih pobuda? Općenito uzevši, pobuda se ima smatrati naročito niskom ako znači bezobzirno zadovoljavanje vlastitih poriva pa zbog toga djelo trpi opću moralnu osudu i prezir. Ljubomora nije takva pobuda ako dovodi do ubojstva zbog iznenadnog afekta, osobito ako je on izazvan teškim poniženjem, ali može to biti u slučaju da je dovela do planiranog i promišljenog ubojstva, ako počinitelj ne pruža nikakav otpor svojim strastima i nagonima, nego dopušta da ga oni vode. Ne radi se o bezobzirnoj osveti kada je utvrđeno da je motiv ubojstva bila činjenica da je oštećenik u prometnoj nezgodi koju je prije prouzročio, usmrtio maloljetno dijete počinitelja, i bez obzira na to što je od tog događaja proteklo izvjesno vrijeme, pogotovo kad je utvrđeno da je počinitelj inače neurotski strukturirana osoba. Optuženik je na stubištu medicinskog centra slučajno sreo oštećenika, te ga na mjestu da šest hitaca usmrtio. Optuženik nije mogao očekivati da će baš tada u medicinski centar doći i oštećenik, niti uopće ima kakvih dokaza da se optuženik pripremao za počinjenje ubojstva, osim što je optuženik sam priznao da je od sukoba sa oštećenikom za održavanja glavne rasprave na Općinskom sudu uz sebe nosio pištolj, jer se bojao da će ga oštećenik napasti. (Kao u odluci VSRH, Kž-291/85 od 5. lipnja 1985.) Počinio je ubojstvo na podmukao način i iz bezobzirne osvete optuženik koji je kao sluga imao potpuno povjerenje ukućana. Spavao je s njima u istoj kući pa je onda kada su ukućani bili izvan kuće, ušao u sobu u kojoj je spavao trogodišnji dječak i ubio ga na spavanju sa 24 udarca nožem, sve u namjeri da se osveti djetetovu ocu

304 kojeg je krivio za svoje pogoršano zdravstveno stanje, tvrdeći da je djetetov otac od njega napravio «Lazara». (Kao u odluci VSRH, Kž-949/90 od 30. listopada 1992.) Sudska praksa naših sudova, kao i njemačka literatura i judikatura, ubojstva radi prikrivanja delikata koji su u vezi sa seksualnim pobudama, redovito je tretirala kao ubojstvo iz niskih pobuda, no ima i suprotnih odluka: a) Radi se o ubojstvu iz drugih niskih pobuda u slučaju kada je optuženik počinio ubojstvo da bi time sebi omogućio nastavak spolnih odnosa sa ženom ubijenog s kojim je živio u navodnom prijateljstvu i koristio tu okolnost za podržavanje navedenih odnosa. (Kao u odluci VSNRH, Kž115/52 od 15. veljače 1952). b) Kada je optuženik na nagovor suoptužene ubio njenog supruga, radi otklanjanja smetnje koju je ubijeni predstavo za njihove ljubavne odnose, počinio je kazneno djelo ubojstva iz niskih pobuda. (Kao u odluci Vrhovnoga suda NRH, Kž-1066/54 od 10. lipnja 1954.) c) Optuženik koji je ubio svoju djevojku s kojom je održavao ljubavne odnose, da bi nakon toga mogao sklopiti brak s drugom ženom, počinio je iz ubojstvo iz niskih pobuda. (Kao u odluci Vrhovnoga suda NRH, Kž-818/54 od 20. svibnja 1954.) d) Motiv koji je sastavni dio zakonskog opisa djela ubojstva iz niskih pobuda s pravom sud nalazi u osveti optuženika. Nedvojbeno je optuženika pokrenula na akciju, tj. na ubojstvo oštećenog potaknula želja da se osveti oštećenom zbog veze oštećenog s njegovom bivšom suprugom. Optuženik to čini «u ime» osobne povrijeđenosti – osramoćene obiteljske časti – samosuđem, ubojstvom oštećenog koji je prema njegovu shvaćanju ekvivalent zlu što je njemu naneseno. Sud prvoga stupnja pravilno utvrđuje da postoji velik nerazmjer između navedenog povoda za osvetu i povrede koja se u osvećivanju čini. I po utvrđenju ovoga suda druga stupnja, povrijeđena čast pa i prestanak braka optuženika s R. B., koji je sporazumno razveden dva mjeseca prije počinjenja djela, doista je u velikom nerazmjeru spram vrijednosti ljudskoga života. Očit je nerazmjer između povoda za osvetu i posljedice osvete. Više puta upućene prijetnje oštećenom preko njegova sina i supruge, a zatim odlazak na mjesta događaja s pištoljom i metkom u cijevi, te hladnokrvno ubojstvo ispaljivanjem tri hica u leđa oštećenog koji je bježao, a zatim još dva hica u njega dok je ležao na tlu, jasno pokazuju bezobzirnost optuženog. (Kao u odluci VSRH, Kž-638/98 od 14. travnja 1999.) Neke starije odluke u kojima ubojstva radi prikrivanja delikata koji su u vezi sa seksualnim pobudama, a nisu pravno kvalificirana kao ubojstva iz niskih pobuda: a) Ne radi se o ubojstvu iz niskih pobuda kada je utvrđeno da je optuženik počinio jedno ubojstvo da bi mogao nastaviti nesmetane spolne odnose s bračnim drugom. Radi se o pobudi koja je ružna i koju društvo negativno ocjenjuje, ali ipak u konkretnom slučaju po svom karakteru i intenzitetu nije takva kakvu ima u vidu Kazneni zakon. (Kao u odluci Vrhovnoga suda NRH, Kž-1213/53 od 15. rujna 1953.) c) Sud nije prihvatio da se radi o ubojstvu iz niskih pobuda kod ubojstva koje je počinio optuženik da za vrijeme svoje odsutnosti sačuva ženu od nemoralnih zahtjeva ubijenog. (Kao u odluci Vrhovnoga suda NRH, Kž183/54 od 20. svibnja 1954.)

305 Motiv koji je sastavni dio zakonskog opisa djela ubojstva iz niskih pobuda s pravom sud nalazi u bezgraničnoj zaštiti svojih imovinskih interesa koje je optuženik nastojao po svaku cijenu, jer postavljeni je cilj najbitniji, za njegovo ostvarenje dopuštena su sva sredstva, pa i ubojstvo svjedoka čiji iskaz može štetiti iako mu je taj svjedok, oštećenik, prijatelj iz školskih dana. (Kao u odluci VSRH, Kž-372/99 od 17. studenoga 1999.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) Pogrešno je pravno shvaćanje da je krivično djelo kvalificiranog ubojstva iz čl. 35. st. 2. toč. 5. KZH moguće izvršiti samo za vrijeme trajanja neposredne akcije poduzete u okviru poslova javne sigurnosti. VSH, I Kž 1092/87 od 5. svibnja 1988. (Pregled sudske prakse br. 38). Poslovi milicionara koji, na temelju čl. 61. st. 1. Zakona o unutrašnjim poslovima, pruža pomoć sudu radi osiguranja izvršenja sudske odluke, u funkciji su čuvanja javnog reda i mira u smislu odredbe čl. 35. st. 2. t. 5. KZH. Pravno shvaćanje Krivičnog odjela Vrhovnog suda Hrvatske zauzeto u sjednici Odjela od 20. rujna 1989. (Pregled sudske prakse br. 43). Poslovi policajaca koji, na temelju čl. 61. st. 1. Zakona o unutarnjim poslovima pruža pomoć sudu radi osiguranja izvršenja sudske odluke, u funkciji su čuvanja javnog reda i mira u smislu odredbe čl. 34. st. 2. toč. 5. KZRH. Pravno shvaćanje Krivičnog odjela VSRH zauzeto u sjednici Odjela od 20. rujan 1989. g. (VSRH, Izbor odluka 1/1996).

Poslovi policajca koji, na temelju čl. 61. st. 1. Zakona o unutarnjim poslovima, pruža pomoć sudu radi osiguranja izvršenja sudske odluke, u funkicji su čuanja javnog reda i mira u smislu odredbe čl. 91. toč. 8. KZ. VSRH, Pravno shvaćanje Kaznenog odjela od 20. rujna 1989.g. (VSRH, Izbor odlula 1/2000.) Pogrešno je pravno shvaćanje da je krivično djelo kvalificiranog ubojstva iz člana 35. st. 2. t. 5. KZH moguće izvršiti samo za vrijeme neposredne akcije poduzete u okviru poslova javne sigurnosti. Iz obrazloženja: činjenično nije sporno da se u vrijeme događaja oštećeni milicionar nalazio u svojstvu vođe smjene dežurne službe za radnim stolom u za to posebno predviđenoj prostoriji u zgradi Sekretarijata za unutrašnje poslove. Prema tome, nesumnjivo je u to vrijeme obavljao poslove javne sigurnosti koje ima u vidu propis čl. 35. st. 2. t. 5. KZH. Sasvim je, pritom, neodlučno to što je u času učina sjedio za stolom u sobi i čitao. Radilo se o njegovom radnom mjestu i to u direktnoj vezi s poslovima čuvanja javnog reda i mira, sprečavanja i otkrivanja krivičnih djela,

306 odnosno hvatanja učinilaca krivičnih djela, zbog čega se takva dežurstva u sekretarijatima za unutrašnje poslove danonoćno organizirana. Izvan svake je sumnje i da se optuženik i oštećenik nisu prije toga poznavali pa je, prema tome, očito motiv optuženikova napada na oštećenika bio upravo u njegovu ometanju vršenja službe, a sve u vezi s događajem koji je tome prethodio u toku iste noći, kad je optuženik kao teško alkoholizirani vozač isključen iz prometa i priveden u prostorije Sekretarijata, što je kod njega izazvalo srdžbu i osvetoljubiv poriv. Stoga su suprotno pravnom stajalištu prvostepenog suda ostvarena sva bitna subjektivna i objektivna obilježja krivičnog djela iz čl. 35. st. 2. t. 5. KZH u vezi sa čl. 19. KZJ. VSH-Kž-1092/87 od 5.VI.1988. ( Krivični zakon Republike Hrvatske, Danilo Gregović- Sudska praksa, Informator, Zagreb 1991.) Poslovi policajca koji, na temelju čl. 65. st. 1. Zakona o unutarnjim poslovima pruža pomoć sudu radi osiguranja odluke, u funkciji su čuvanja javnog reda i mira u smislu odredbe čl. 35. st. 2. toč. 5. KZRH. (Pravno shvaćanje Krivičnog djela VSRH zauzeto na sjednici od 20. rujna 1989.) Ističe se kao nesporno da je prethodno više policajaca bezuspješno pokušalo zaustaviti i uhvatiti optuženika kao počinitelja krivičnog djela oduzimanja vozila na motorni pogon (autocisterne), čega je optuženik očito bio svjestan, jer je prethodno prilikom legitimiranja zavarao policijsku patrolu i dao se u bijeg. Optuženik se, prema iskazu svjedoka policajaca koji su ga u pridruženim policijskim patrolama nastojali uhvatiti kao počinitelja krivičnog djela – prijetnjama i nasilnom vožnjom suprotstavljao tako da se nije zaustavljao na službene signale policije (rotirajuće svjetlo, znak «stop» pa čak ni na upozoravajuće pucanje). Naprotiv, optuženik je, prema iskazima policajaca koji su ga hvatali, vožnjom cik-cak i na drugi način nastojao spriječiti policiju da ga zaustavi i uhvati kao počinitelja krivičnog djela. Toga je optuženik očito bio svjestan do prinudnog zaustavljanja i uhićenja. Sam je iskazao da je zbog pucanja vozio u pognutom položaju ali da je zbog dobre preglednosti i vidljivosti na kolniku i u takvu položaju dobro vidio kolnik i dva teretna vozila, pa je sasvim neuvjerljiva njegova tvrdnja da u takvim uvjetima nije uočio policajce i druge ljude na kolniku, kada su ih istodobno iza njega s veće udaljenosti vidjeli policajci koji su sudjelovali u akciji hvatanja optuženika. Način na koji je u potjeri i hvatanju optuženika povrijeđen jedan od policajca, nema utjecaja na djelo i krivičnu odgovornost optuženika, uz nesporno utvrđeno činjenično stanje da je optuženik nasilnom vožnjom svjesno sprečavao pridružene policijske patrole u obavljanju službene radnje da ga uhvate kao počinitelj krivičnog djela. Iz izloženog proizlazi da je optuženik vozeći autocisternu na pobliže opisan način, pristao usmrtiti policajca B. D., u čemu slučajno nije uspio, pa se u ponašanju optuženika stječu sva bitna obilježja krivičnog djela pokušaja ubojstva službene osobe pri obavljanju poslova javne sigurnosti koji se odnose na hvatanje počinitelja krivičnog djela. (Kao u odluci VSRH, Kž-564/93 od 26. kolovoza 1993.) Pogrešno je pravno shvaćanje da je krivično djelo kvalificiranog ubojstva iz čl. 35. st. 2. toč. 5. KZH moguće počiniti samo za trajanja neposredne akcije poduzete u sklopu poslova javne sigurnosti. «Činjenično nije sporno da se u vrijeme događaja oštećeni milicioner u svojstvu vođe smjene dežurne službe, nalazio za radnim stolom za to posebno predviđenoj prostoriji u zgradi Sekretarijata za unutarnje poslove. Prema tome, nesumnjivo je u to vrijeme obavljao poslove javne sigurnosti koje ima u vidu čl. 35. st. 2. toč. 5. KZH. Pri

307 tome je posve neodlučno što je u vrijeme učina sjedio za stolom i čitao. Radilo se o njegovom radnome mjestu, i to u direktnoj vezi s poslovima čuvanja javnoga reda i mira, sprečavanja i otkrivanja krivičnih djela, odnosno hvatanja učinilaca krivičnih djela, zbog čega se takva dežurstva danonoćno i organiziraju. Izvan svake sumnje je da se optuženik i oštećenik nisu prije poznavali, pa je prema tome očit motiv optuženikova napada na oštećenika bio upravo ometanje u obavljanju službe, a sve vezano za događaj koji je tome prethodio u toku iste noći, kada je optuženik kao teško alkoholizirani vozač isključen iz prometa i priveden u prostorije Sekretarijata, što je kod njega izazvalo srdžbu i osvetoljubiv poriv. Stoga su suprotno pravnom stajalištu prvostepenog suda ostvarena sva bitna subjektivna i objektivna obilježja krivičnog djela iz čl. 35. st. 2. toč. 5. KZH u vezi s čl. 19. KZ SFRJ.» (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.)

68. UBOJSTVO NA MAH Članak 92. Remećenje kućnog mira od strane oštećenika, koji je u susjednom stanu pod utjecajem alkohola s još dvojicom prijatelja pjevao i galamio i tako onemogućavao optuženiku u popodnevnim satima odmor nakon rada, a osim toga i narušavao san optuženikovom šestomjesečnom djetetu, iako se ima smatrati nekulturnim i bezobraznim ponašanjem, ne može se ipak smatrati teškim vrijeđanjem od strane oštećenika koje bi moglo opravdano dovesti optuženika u tako jaku razdraženost da se na mah odluči da uzme lovački nož, ode do stana oštećenika i ovog - bez ikakvog daljnjeg povoda, kada je pojavio na vratima svoga stana, ubodom noža pokuša lišiti života. VSH, I Kž 2488/76 od 9. XII 1976. (Pregled sudske prakse br. 11 u godini 1977., Zagreb 1977.g.) Neskrivljeni napad, zlostavljanje, ili teško vrijeđavanje drugoga, moraju biti objektivno takvi da s obzirom na sve okolnosti događaja mogu svaku prosječnu osobu dovesti u jaku razdraženost u smislu čl. 36. KZH. Prema tome, na radi se o privilegiranom ubojstvu na mah kad se učinilac poziva na jaku razdraženost zbog toga što je oštećenik, koji mu je tada a i ranije, kao osobi bez sredstava za život u više navrata pružio gostoprimstvo, zahtijevao da napusti njegovu kuću, pa kad je on to odbio, udario ga rukom pa čekićem, koji je napad on s lakoćom odbio, udario ga rukom pa čekićem, koji je napad on s lakoćom odbio, te zatim oduzetim čekićem nastavio udarati oštećenika po glavi sve dok ga nije usmrtio. VSH, I Kž 801/82 od 2. XII 1982. (Pregled sudske prakse br. 22). Ako je jaka razdraženost optuženika posljedica njegovog nezadovoljstva oštećenikovim načinom života koji mu je sin te bolešću optuženika (arteriosklerotična slaboumnost), a ne posljedica napada, zlostavljanja ili teškog vrijeđanja optuženika, ne radi se o pokušaju ubojstva na mah. VSRH, IKž 593/89 od 24. travnja 1991. (Pregled sudske prakse br. 51).

308 Ako je jaka razdraženost optuženika posljedica njegovog nezadovoljstva oštećenikovim načinom života koji mu je sin te bolešću optuženika (arteriosklerotična slaboumnost), a ne posljedica napada, zlostavljanja ili teškog vrijeđanja optuženika, ne radi se o pokušaju ubojstva na mah. Vrhovni sud Republike Hrvatske, IKž-593/89, od 24. IV 1991. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1998.)

Krivično djelo ubojstva na mah prema svojoj pravnoj prirodi može se počiniti samo s direktnim umišljajem. «Krivično djelo ubojstva na mah je privilegirano krivično djelo zbog toga što je počinitelj svoj umišljaj da drugu osobu liši života donio bez razmišljanja, tj. na mah, doveden bez svoje krivnje u stanje jakve razdraženosti, napadom odnosno teškim vrijeđanjem osobe prema kojoj je djelo počinjeno.» VSH, I Kž-687)92 od 7.10.1993. Zatjecanje bivše žene u ljubavnom odnosu s drugimmuškarcem ne može imati značenje napada, zlostavljanja ili teškog vrijeđanja od strane žrtve u smislu čl. 35. KZRH. «Ne može biti govora o ubojstvu na mah, za što se pledita u žalbi. Sud prvoga stupnja s pravom je naveo da ne postoji ni jedno obilježje krivičnoga djela s pravom je naveo da ne postoji ni jedno obilježje krivičnog djela ubojstva na mah. Ne postoji nikakva napad, zlostavljanje ili teško vrijeđanje od strane oštećenika, jer su oni imali pravo na ljubavnu vezu, nisu u nju stupili da ponize optuženika, a neposredno prije nego su ubijeni nisu ni znali da ih optuženik prati.» VSH, I Kž-352)94 od 25.5.1994. Pravna suština krivičnog djela ubojstva na mah kao privilegiranoga krivičnoga djela ubojstva u tome je da počinitelj odluku o tom čini donosi trenutno –na mah – zbog jake razdraženosti (afekta), u koje stanje je doveden bez svoje krivnje ponašanjem ubijenoga u vrijeme počinjenja djela. Sud prvoga stupnja u pobijanoj presudi utvrđuje da se optuženik kritične zgode odlučio na lišenje života svoga brata kada je vidio da se ovaj kreće u njegovu pravcu, da je blijed u licu (« a poblidi kad napadne») jer ga je to podsjetilo na dugogodišnje grubo zlostavljanje koje je trpio od oštećenika i asocirao na napad, uslijed čega je došao u stanje jake razdraženosti i nalazio se u stanju bitno smanjene uračunljivosti, te je ispalio u oštećenika više hitaca, nanijevši mu ukupno četiri strijelne rane od kojih na nastupila smrt, iz čega prvostupanjski sud zaključuje da je optuženik ostvario sva bitna obilježja krivičnog djela ubojstva na mah iz čl. 35. KZRH. Međutim, za takav zaključak i ocjenu prvoga stupnja nedostaju potrebna činjenična utvrđenja o kojima ovisi i pravna oznaka djela. Naime, nesporno je da je pokojni oštećenik kroz dulje vrijeme fizički verbalno napadao optuženika te da se uslijed toga optuženik osjećao ugroženim i živio u stalnom strahu, jer je agresiju oštećenika doživljavao kao trajno prisutnu i realnu prijetnju, i to prvo po sebe samoga, a zatim i za svoju obitelj, a nespono je također da navedene zgode, objektivno gledano, nije bilo napada od strane pokojnog oštećenika. Stoga se u takvoj situaciji, kada je u pitanju bio stalan afekt koji je trajao dulje vremena i koji neposredno prije čina lišenja života oštećenika nije bio pojačan njegovim

309 napadom ili teškim vrijeđanjem, ne bi moglo govoriti o reagiranju optuženika na mah i osvarivanju krivičnog djela iz čl. 35. KZRH:» VSH, I Kž-519)93 od 15.6.1994. U smislu odredbe čl. 35. KZRH pod pojmom jako razdraženo stanje ne misli se na razdraženo stanje u koje pojedinac može zapasti zbog svoje prevelike osjetljivosti i zbog neznatnog povoda, već stanje kod prosječno stabilnih osoba. «Obrazloženje žalbene osnove svodi se na tvrdnju da je optuženik počinio krivično djelo ubojstva na mah, jer da je bez svoje krivnje doveden u stanje jake razdraženosti od strane oštećenika, a to iz razloga što je ovaj vrijeđao njegovu bivšu suprugu s kojem se razveo, koja je zarađivala za život prostitucijom i tako materijalno brinula o njemu, optuženiku, on ju je volio, a sve to prvenstveno i iz razlga što je on, optuženik, bio u pijanom stanju, bitno smanjenih mogućnosti da shvati značenje svojih postupaka i njima upravlja, zbog svoga psihičkog stanja – sporijih i nekritičnih reakcija, nekritičnog sagledavanja situacije. Mađutim, žalitelj ispušta iz vida činjenicu – da je sud prvoga stupnja vodio računa upravo o duševnom stanju zdravlja optuženika, proveo neuropsihijatrijsko vještačenje pregledom i promatranjem optuženika i sve okolnosti i činjenice, koje se ističu u žalbi, bile su od utjecaja na njegove sposobnosti da upravlja svojim postupcima i da shvati značenje tih postupaka, tako da su bile bitno smanjene. To proizlazi iz opširnog i stručnog nalaza i mišljenja vještaka. No, iz toga nalaza i mišljenja, a napose onog danog na glavnoj raspravi, prizlazi i to da optuženik tempore criminis nije bio u stanju jake razdraženosti. Dakao, ne može se stanje jake razdraženosti u smislu čl. 35. KZRH procjenjivati subjektivno, s obzirom na sniženi prag tolerancije počinitelja djela, već ono treba objektivno opstojati. Optuženik je krivično odgovoran. Nije objektivno bio u stanju jake razdraženosti, pa ubadajući oštećenika nožem u grudni koš i trbuh i nanoseći mu time apsolutno smrtonosne povrede, čini upravo krivično djelo ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH s direktnim umišljajem.» VSH, I Kž-431)95 od 7.9.1995. Ako je jaka razdraženost optuženika posljedica njegovog nezadovoljstva oštećenikovim načinom života, koji mu je sin, te bolešću optuženika (arteriosklerotična slaboumnost), a ne posljedica napada, zlostavljanja ili teškog vrijeđanja optuženika, ne radi se o pokušaju ubojstva na mah. VSH, I Kž-593)89 od 24.4.1991. Da bi postojalo krivično djelo ubojstva na mah, postupanje žrtve ne mora biti usmjereno izravno prema počinitelju, nego može biti i prema nekoj njemu bliskoj osobi, u konkretnom slučaju prema njegovoj sedamnaestogodišnjoj kćerki. VSH, I Kž-118)92 od 23.4.1992. Ne može se uzeti da je optuženik počinio kriv. djelo ubojstva na mah, iako iz nalaza psihijatrijskog vještaka proizlazi da se nalazio u stanju prepasti, i jake razdraženosti, kada je takvo stanje posljedica prvenstveno osobina njegove ličnosti, kao alkoholičara s izraženim neurosteničnim smetnjama u vidu pojačane razdražljivosti, pa između provokacije oštećenika i stupnja razdraženosti na strani optuženika prema životnom iskustvu i objektivnoj ocjeni tih okolnosti ne postoji odgovarajući razmjer. VSRH, Kž-825)95 od 23.I.1996., Bilten 21)96.

310 Neovisno od psihičkog stanja optuženika u vrijeme izvršenja djlea (nalazio se u stanju jake razdraženosti ili prepasti, te je njegova mogućnst da shvati značaj djela i upravlja svojim postupcima bila bitno smanjena) činjenica da je optuženik zbog liših odnosa sa oštećenikom – svojim ocem izradio kuburu, koju je za slučaj napada oštećenika držao pripremljenu u krevetu pod jastukom, te da se optuženik ovog puta, nakon već uobičajenog napada oštećenika, povukao u sobu, uzeo kuburu i prijeteći oštećeniku izašao van, gdje je prema oštećeniku iz kubure ispalio dva hitca, predstavlja takve okolnosti koje sam za sebe otklanjaju kao prihvatljiv zaključak da je optuženik napadom oštećenika, koji je prestao, bio doveden u stanje jake razdraženosti i postupao na mah. Napad oštećenika silom na optuženika koji je prestao kada je optuženik uzeo pripremljenu kuburu, nakon prethodne međusobne svađe, kakvih je između njih bilo i prije u dugotrajno lošim obiteljskim odnosima, nije mogao prouzročiti kod optuženika stanje jake razdraženost u smislu čl. 35. KZRH. Da bi se radilo o privilegiranom ubojstvu izvršenom na mah potrebno je ne samo da je počinitelj djelo izvršio u jakoj razdraženosti i da je u takvo stanje dospio bez svoje krivnje, već se traži da ga je u to stanje doveo upravo oštećenik, i to napadom, zlostavljanjem ili teškom vrijeđanjem. VSRH, Kž-483)95 od 16.8.1995., Bilten 20)96. Optuženik je počinio krivično djelo ubojstva na mah u pokušaju iz čl. 35. KZRH u svezi s čl. 17. st. 1. OKZRH kad je utvrđeno da je u svojoj kući doveden, bez svoje krivnje, u jaku razdraženost napadom oštećenika koji se nepotrebno umiješao u sukob između okrivljenika i njegova oca, udarivši optuženika više puta pištoljem marke «Bereta» po glavi i ispalivši nekoliko hitaca u strop, pa je optuženik, oduzevši mu taj pištolj u namjeri da ga liši života, ispalio u njegovu pravcu nekoliko hitaca, nanijevši mu prostrijel lijevog prisišta, što je teška i po život opasna povreda, ali smrt oštećenika nije nastupila zbog hitne liječničke pomoći. «Sud prvoga stupnja utvrđuje da je optuženik bio u razdraženom stanju već zbog svađe s vlastitim ocem, zatim utvrđuje da ga je u takvo stanje dovelo i ponašanje oštećenika, koji se kao osoba nepotrebno umiješao u sukob između oca i sina. Pri tome, sud prvog stupnja prihvaća iskaz oštećenika kao istinit, koji iskazuje da je ispalio dva hica iz pištolja u strop i da je dva put drškom pištolja udario optuženika po glavi, raskrvarivši ga, jer mu je prijetio riječima, držeći u ruci sjekiru, kojom međutim nije prijetio. Nakon toga je došlo do naguravanja i otimanja za pištolj, do kojeg je optuženik došao i pucao u oštećenika. Upravo takvo ponašanje oštećenika uz raniji sukob s ocem zbog kojeg je bio u povišenom afektivnom stanju, te opito stanje u kojem se optuženik nalazio i koje dovodi do jake razdraženosti jer se prag tolerancije smanjuje, po mišljenju neuropsihijatrijskog vještaka dovelo je optuženika u stanje jake razdraženosti, kako to zaključuje sud prvog stupnja, a prihvaća i ovaj sud, budući da protivnim dokazima nije raspolagao, niti su ovi dokazi dovedeni u sumnju. Dakle, nije sporno da je kod optuženika postojao povišeni afekt zbog ranijeg sukoba s ocem, međutim, on je pojačan napadom oštećenika, zbog čega je optuženik došao u stanje jake razdraženosti pa je ispravan zaključak suda prvog stupnja da je optuženik postupao na mah, što prihvaća i ovaj sud. VSRH, I Kž-551)94 od 5.2.1997., Izbor 1)97. (Željko Horvatić, Zvonimir Šeparović i suradnici, Kazneno pravo posebni dio, Masmedia, Zagreb 1999.) Ako je jaka razdraženost optuženika posljedica njegovog nezadovoljstva oštećenikovim načinom života koji mu je sin te bolešću optuženika (arteriosklerotična

311 slaboumnost), a ne posljedica napada, zlostavljanja ili teškog vrijeđanja optuženika, ne radi se o pokušaju ubojstva na mah. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 593/89, od 24. IV 1991. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 2001.) Da bi postojalo krivično djelo ubojstva na mah, postupanje žrtve ne mora biti usmjereno izravno prema počinitelju, nego može biti i prema nekoj njemu bliskoj osobi, u konkretnom slučaju prema njegovoj sedamnaestogodišnjoj kćerki. VSRH, IKž-118/92 od 23. travnja 1992. (Pregled sudske praske br. 52). Kazneno djelo ubojstva na mah prema svojoj pravnoj naravi može se počiniti samo s izravnom namjerom. "Kazneno djelo ubojstva na mah je privilegirano kazneno djelo zbog toga što je počinitelj svoju namjeru da drugu osobu liši života donio bez razmišljanja, tj. na mah, doveden bez svoje krivnje u stanje jake razdraženosti, napadom odnosno teškim vrijeđanjem osobe prema kojoj je djelo počinjeno." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 687/92, od 20. V 1994. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1999.) Zaticanje bivše žene u ljubavnom odnosu s drugim muškarcem ne može imati značenje napada, zlostavljanja ili teškog vrijeđanja od strane žrtve u smislu članka 35. KZRH. VSRH, I Kž 352/1994. od 25. svibnja 1994. (VSRH, Izbor odluka br. 6, Zagreb, prosinac 1994.) Pravna suština krivičnog djela ubojstva na mah kao privilegiranoga krivičnog djela ubojstva u tome je da počinitelj odluku o tom činu donosi trenutno - na mah zbog jake razdraženosti (afekta), u koje stanje je doveden bez svoje krivnje ponašanjem ubijenoga u vrijeme počinjenja djela. VSRH, I Kž 519/1993 od 15. lipnja 1994. g. (VSRH, Izbor odluka br. 6, Zagreb, prosinac 1994.g.) Zatjecanje bivše žene u ljubavnom odnosu s drugim muškarcem ne može imati značenje napada, zlostavljanja ili teškog vrijeđanja od strane žrtve u smislu čl. 35. KZRH. "Ne može biti govora o ubojstvu na mah, za što se pledira u žalbi. Prvostupanjski sud s pravom je naveo da ne postoji ni jedno obilježje kaznenog djela ubojstva na mah. Ne postoji nikakav napad, zlostavljanje ili teško vrijeđanje od strane oštećenika, jer su oni imali pravo na ljubavnu vezu, nisu u nju stupili da ponize optuženika, a neposredno prije nego su ubijeni nisu ni znali da ih optuženik prati." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 352/94, od 25. V 1994. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1999.) U smislu odredbe čl. 35. KZRH pod pojmom jako razdraženo stanje ne misli se na razdraženo stanje u koje pojedinac može zapasti zbog svoje prevelike osjetljivosti i zbog neznatnog povoda, već stanje kod prosječno stabilnih osoba.

312 VSRH, I Kž 431/1995. od 7. rujna 1995.g. (VSRH, Izbor odluka 1/1996). U smislu odredbe čl. 35. KZRH pod pojmom jako razdraženo stanje ne misli se na razdraženo stanje u koje pojedinac može zapasti zbog svoje prevelike osjetljivosti i zbog nezantnog povoda, već stanje kod prosječno stabilnih osoba. Vrhovni sud Republike Hrvatske, Kž 431/95, od 7. IX 1995. ( Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1997.) U smislu odredbe čl. 35. KZRH pod pojmom jako razdraženo stanje ne misli se na razdraženo stanje u koje pojedinac može zapasti zbog svoje prevelike osjetljivosti i zbog neznatnog povoda, već stanje kod prosječno stabilnih osoba. "Obrazloženje žalbene osnove svodi se na tvrdnju da je optuženik počinio kazneno djelo ubojstva na mah, jer da je bez svoje krivnje doveden u stanje jake razdraženosti od strane oštećenika, a to iz razloga što je ovaj vrijeđao njegovu bivšu suprugu s kojom se razveo, koja je zarađivala za život prostitucijom i tako materijalno brinula i o njemu optuženiku, on ju je volio, a sve to prvenstveno i iz razloga što je on optuženik, bio u pijanom stanju, bitno smanjenih mogućnosti da shvati značenje svojih postupaka i njima upravlja, zbog svoga psihičkog stanja – sporijih i nekritičnih reakcija, nekritičnog sagledavanja situacije. Međutim, žalitelj ispušta iz vida činjenicu – da je prvostupanjski sud vodio računa upravo o duševnom stanju zdravlja optuženika, proveo neuropsihijatrijsko vještačenje pregledom i promatranjem optuženika i sve okolnosti i činjenice, koje se ističu u žalbi, bile su od utjecaja na njegove sposobnosti da upravlja svojim postupcima i da shvati značenje tih postupaka, tako da su bile bitno smanjene. To prizlazi iz opširnog i stručnog nalaza i mišljenja vještaka. No, iz toga nalaza i mišljenja, a posebice onog danog na glavnoj raspravi, proizlazi i to da optuženik tempore criminis nije bio u stanju jake razdraženosti. Dakako, ne može se stanje jake razdraženosti u smislu čl. 35. KZRH procjenjivati subjektivno, s obzirom na sniženi prag tolerancije počinitelja djela, već ono treba objektivno opstojati. Optuženik je kazneno odgovoran. Nije objektivno bio u stanju jake razdraženosti, pa ubadajući oštećenika nožem u grudni koš i trbuh nanoseći mu time apsolutno smrtonosne ozljede, čini upravo kazneno djelo ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH s izravnom namjerom." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 431/95, od 7. IX 1995. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1999.)

Optuženik je počinio krivično djelo ubojstva u pokušaju iz čl. 35. KZRH u svezi s čl. 17. st. 1. OKZRH kad je utvrđeno da je u svojoj kući doveden, bez svoje krivnje, u jaku razdraženost napadom oštećenika koji se nepotrebno umiješao u sukob između okrivljenika i njegova oca, udarivši optuženika više puta pištoljem marke "Bereta" po glavi i ispalivši da ga liši života, ispalio u njegovu pravcu nekoliko hitaca, nanijevši mu prostrijel lijevog prsišta, što je teška i po život opasna povreda, ali smrt oštećenika nije nastupila zbog hitne liječničke pomoći. VSRH, I Kž 551/1994 od 5. veljače 1997. g. (VSRH, Izbor odluka 1/1997) Optuženik je počinio krivično djelo ubojstva na mah u pokušaju iz čl. 35. KZRH, u svezi s čl. 17. st.1. OKZRH kad je utvrđeno da je u svojoj kući doveden, bez svoje krivnje, u jaku razdraženost napadom oštećenika koji se nepotrebno umiješao u

313 sukob između okrivljenika i njegova oca, udarivši optuženika više puta pištoljem marke «Bereta» po glavi i ispalivši nekoliko hitaca u strop, pa je optuženik, oduzevši mu taj pištolj u namjeri da ga liši života, ispalio u njegovu pravcu nekoliko hitaca, nanijevši mu prostrijel lijevog prsišta, koja povreda je bila teška i po život opasna, ali smrt oštećenika nije nastupila zbog hitne liječničke pomoći. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž-551/94, od 5.II 1997. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1997.) Kod krivičnog djela pokušaja ubojstva na mah iz čl. 35. KZRH u svezi s čl. 17. OKZRH sud prvog stupnja je pravilno bitno smanjenu uračunljivost optuženika uzeo kao olakotnu okolnost kod odmjeravanja kazne, budući je bitno obilježje konkretnog krivičnog djela jaka razdraženost koja uvijek ne mora dostići mjeru bitno smanjene uračunljivosti. Postupanje oštećenika koje je dovelo optuženika u stanje jake razdraženosti nije olakotna okolnost, jer je zbog toga i primijenjena blaža kvalifikacija krivičnog djela. "Za razliku od državnog odvjetnika, ovaj Vrhovni sud, kao sud drugog stupnja, prihvaća stav suda prvog stupnja, da se smanjena uračunljivost optuženika treba uzeti kao olakotna okolnost, budući da je bitno obilježje konkretnog krivičnog djela jaka razdraženost koja uvijek ne mora dostići mjeru bitno smanjene uračunljivosti, kako je to ovdje slučaj. Stoga je u konkretnom slučaju opravdano tu činjenicu cijeniti kao olakotnu okolnost, za razliku od postupanja oštećenika koji je upravo na taj način doveo optuženika u jaku razdraženost zbog čega je i primijenjena blaža kvalifikacija." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž-551/94, od 5. II 1997. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1998.) Optuženik je počinio kazneno djelo ubojstva na mah u pokušaju iz čl. 92. KZ u svezi sa čl. 33. st. 1. KZ (prije čl. 35. KZRH u svezi sa čl. 17. st. 1. OKZRH) kad je utvrđeno da je u svojoj kući doveden, bez svoje krivnje u jaku razdraženost napadom oštećenika koji se nepotrebno umiješao u sukob između okrivljenika i njegova oca, udarivši optuženika više puta pištoljem marke "Bereta" po glavi i ispalivši nekoliko hitaca u strop, pa je optuženik, oduzevši mu taj pištolj u namjeri da ga liši života, ispalio u njegovu pravcu nekoliko hitaca, nanijevši mu prostrijel lijevog prsišta, što je teška i po život opasna povreda, ali smrt oštećenika nije nastupila zbog hitne liječničke pomoći. "Sud prvog stupnja utvrđuje da je optuženik bio u razdraženom stanju već zbog svađe s vlastitim ocem, zatim utvrđuje da ga je u takvo stanje dovelo i ponašanje oštećenika, koji se kao strana osoba nepotrebno umiješao u sukob između oca i sina. Pri tome, sud prvog stupnja prihvaća iskaz oštećenika kao istinit, koji iskazuje da je ispalio dva hica iz pištolja u strop i da je dva puta drškom pištolja udario optuženika po glavi, raskrvarivši ga, jer mu je prijetio riječima, držeći u ruci sjekiru, kojom međutim nije prijetio. Nakon toga je došlo do naguravanja i otimanja za pištolj, do kojeg je optuženik došao i pucao u oštećenika. Upravo takvo ponašanje oštećenika uz raniji sukob s ocem zbog kojeg je bio u povišenom afektivnom stanju, te opito stanje u kojem se optuženik nalazio i koje dovodi do jake razdražljivosti jer se prag tolerancije smanjuje, po mišljenju neuropsihijatrijskog vještaka dovelo je optuženika u stanje jake razdraženosti, kako to zaključuje sud prvog stupnja, a prihvaća i ovaj sud, budući da protivnim dokazima nije raspolagao, niti su ovi dokazi dovedeni u sumnju. Dakle, nije sporno da je kod optuženika postojao povišeni afekt zbog ranijeg sukoba s ocem, međutim, on je pojačan napadom oštećenika, zbog čega je optuženik došao u stanje jake razdraženosti pa je ispravan zaključak suda prvog stupnja da je optuženik postupao na mah, što prihvaća i ovaj sud."

314 Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 551/94, od 5. II 1997. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 2001.) Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da se u radnjama optuženika stječu elementi bića kaznenog djela ubojstva iz čl. 90. KZ a ne kaznenog djela ubojstva na mah iz čl. 92. KZ, jer optuženik nije bio doveden u stanje jake razdraženosti bilo napadom bilo zlostavljanjem ili teškim vrijeđanjem od strane oštećenika. Naime, upravo je optuženik taj koji je prethodno u lokalu u alkoholiziranom stanju pravio izgrede, zbog čega ga je vlasnik lokala izbacio iz lokala. No, optuženik se, nakon izvjesnog vremena, ponovno vratio u lokal, ali sada vidno noseći otvoreni nož skakavac, prišao k oštećeniku u bez razloga udario njegovog psa, a kada je oštećenik na to reagirao na način da ga je samo rukama odgurnuo, optuženik je na njega nasrnuo nožem duljine 12,5 cm i ubo oštećenika u predjelu trbuha, gdje se nalaze brojni, pa i vitalni organi. Dakle, sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da je optuženik pristao na smrt oštećenika, dakle da je počinio kazneno djelo ubojstva iz čl. 90. Kz, a ne djelo ubojstva na mah iz čl. 92. KZ, jer oštećenik optuženika nije napao, nije ga zlostavljao, niti ga je vrijeđao. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 165/98, od 11. VI 1998. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 2000.) Postojanje namjere da se neko lice liši života ne predstavlja uvjet za postojanje krivičnog djela ubojstva na mah. U pogledu subjektivnog odnosa optuženog prema djelu, prvostepeni sud nije ni utvrdio da je optuženi postupao u namjeri da oštećenog liši života, već je utvrdio da je optuženi postupao s eventualnim umišljajem. Na postojanje ovakvog subjektivnog odnosa optuženog prema djelu ukazuju nesporne činjenice da je on oštećenog udario u predjelu želuca, dakle, dijela tijela gdje su smješteni vitalni organi i to nožem čije je sječivo dugo 13 cm što i po ocjeni i ovog suda nesumnjivo ukazuje da je optuženi i pored toga što je bio u stanju jake razdraženosti i bitno smanjene uračunljivosti, bio svjestan da time može lišiti života oštećenog, te da je na to i pristao. Iz tih razloga irelevantni navodi istaknuti u žalbi branioca optuženog da kritičnom prilikom optuženi nije postupao u namjeri da liši života oštećenog i da stoga u njegovim radnjama nema ni elemenata krivičnog djela za koje je oglašen krivim. VS Vojvodine-Kž-308/87 od 15.X.1987. Ne može se prihvatiti niti žalbeni navod da bi se u ovom slučaju moglo raditi o ubojstvu na mah iz čl. 36. KZH ili pak nehatnom prouzrokovanju smrti iz čl. 38. KZH. Optuženik je, naime, emocionalno labilan, netolerantan na frustracije, sklon naglijem i nepromišljenom reagiranju i nekritičan u procjeni svog položaja i situacije u kojoj se nalazi (sudski vještak!). Stoga se pod pojmom razdraženosti u smislu odredbi čl. 36. KZH, nema u vidu razdraženost u koju optuženik može zapasti zbog svoje prevelike osjetljivosti i sklonosti naglijem regiranju zbog neznatnog povoda, već naprotiv, pod pojmom razdraženosti uzima se stanje prosječno emocionalno stabilnih osoba. VSH-Kž-1131/88 od 5.IV 1988. To što je učinilac bez svoje krivnje doveden u jako razdraženo stanje teškim vrijeđanjem od oca ubijenog, a ne od samog ubijenog ne može dovesti do kvalifikacije po čl. 36. KZH. VS Srbije-Kž-388/78 od 13.IV 1978.

315 Izvršena je pravilna kvalifikacija po čl. 36. KZH kad se radi o učinitelju djela koji je došao u stanje jake razdraženosti napadom oštećenika, ali koji je inače neurotski strukturirana osoba s početnim organskim oštećenjima u smislu razvoja početnog organskog psihosindroma. VSH-Kž-78/81 od 9.IX.1981. Kao napad u smislu čl. 136. KZ ( sada čl. 36. KZH) računa se i onaj koji je pokojnik izvršio na imovini optuženika. VSM-Kž-65/75 od 4.IV. 1975. Optuženica je dovedena u stanje jake razdraženosti napadom oštećenika, koji se sastojao u tome što je on dulje vremena oštećivao vinograd puno prije zriobe, te optuežnici nanio štetu više od 6.000 dinara, a vinograd je bio jedini izvor prihoda optuženice. Optuženica je pretpostavljala u pogledu osobe i čekala u noći da ustanovi napadača na vinograd, jer SJS nije pronašla štetnika, iako joj je događaj bio prijavljen. VSH-Kž-105/80 od 23.IV 1980. Optuženica je zatekla muža i oštećenicu kako se grle u šumi. Nakon toga otišla je u selo te u štali dočekala oštećenicu, napala je i izudarala sjekirom. Ona pritom nije bila dovedena u razdraženo stanje teškim vrijeđanjem od strane oštećenice, jer između njih nije bilo nikakve svađe i kontakta. Stoga ne može biti ni govora o tom da je optuženica pokušala ubojstvo na mah. VSH-1235/77 od 16.XI 1978. Remećenje kućnog mira od strane oštećenika, koji je u susjednom stanu pod utjecajem alkohola s još dvojicom prijatelja pjevao i galamio i tako onemogućavao optuženiku u popodnevnim satima odmor od rada, a osim toga i narušavao san optuženikovu šestomjesečnom djetetu, iako smatra nekulturnim i bezobzirnim ponašanjem, ne može se ipak smatrati teškim vrijeđanjem od strane oštećenika koje bi moglo opravdano dovesti optuženika u tako jaku razdraženost da se na mah odluči uzeti lovački nož, ode do stana oštećenika i ovog - bez ikakvog daljnjeg povoda, kad se pojavio na vratima svoga stana, ubodom noža pokuša lišiti života. VSH-Kž-2488/76 od 9.XII.1976. Da li radnja, sada pokojnog, predstavlja napad ili tešku uvredu u smislu odredbe čl. 136. KZ (sada čl. 36. KZH), pravno je pitanje, koje sud ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju. Navedena odredba pod pojmom "jako razdraženo stanje" podrazumijeva razdraženo stanje kod lica sa srednjim stabilnim emocijama, tako da za utvrđivanje ovih okolnosti nije potrebno angažiranje vještaka - neuropsihijatra. VS Kosova-Kž-138/76 od 16.III.1977. Krivični zakon Republike Hrvatske, Danilo Gregović - Sudska praksa, Informator Zagreb. Da se ne radi o pokušaju ubojstva na mah sud obrazlaže (VSRH, Kž-111/91 od 10. prosinca 1992.) time da se pod pojmom jake razdraženosti podrazumijeva takva

316 afektivna erupcija koja je iz posebnih razloga nastupila neposredno prije ostvarenja kaznenog djela. Uzrokovana je, prema objektivnoj ocjeni, napadom zlostavljanjem ili teškim vrijeđanjem od oštećenika. Optuženikovo ponašanje inkriminirane zgode prema njegovoj vlastitoj obrani te prema iskazima saslušanih svjedoka, očito govori da se ne radi o takvom afektu iako je oštećenik prethodno udario šakom optuženika. Udarac nožem kao odgovor na ponovnu prijetnju oštećenika da će ga udariti šakom, nesumnjivo predstavlja obranu jačeg intenziteta nego što je bio napad, a usmjerenost nožem te sama lokacija povrede oštećenika govore u prilog zaključka da se radi o postupanju nužne obrane kod pokušaja ubojstva, a ne o pokušaju ubojstva na mah. Što se tiče mogućeg oblika krivnje kod počinjenja kaznenog djela ubojstva na mah praksa sudova nije jedinstvena, pa postoje sudske odluke prema kojima se navodi da se ovo kazneno djelo može počiniti samo s izravnom namjerom, dok je u dugima ostavljena mogućnost djelovanja počinitelja bilo s izravnom bilo s neizravnom namjerom. a) Tako se navodi u jednoj odluci VSRH da je u pravu državni odvjetnik kad u žalbi tvrdi da se kazneno djelo ubojstva na maj po svojoj pravnoj prirodi može počiniti samo s direktnim umišljajem (izravnom namjerom), a ne i s eventualnim umišljajem (neizravnom namjerom) kako je to našao sud prvoga stupnja. (Kao u odluci VSRH, Kž-687/92 od 7. listopada 1993.) b) U drugoj odluci navodi se da je sud u obrazloženju presude zauzeo pravno shvaćanje da se kazneno djelo ubojstva na mah može počiniti samo s izravnom namjerom, što nije u skladu s pravnom prirodom djela jer ono, uz elemente koje mora imati svako ubojstvo počinjeno s namjerom, sadrži još i neke dopunske elemente koji ga čine lakšim djelom. Premda se radi o postupanju na mah u stanju jake razdraženosti, s mogućnošću izmjene svijesti, ipak za postojanje ovog kaznenog djela počinitelj mora djelovati s umišljajem, bilo direktnim bilo eventualnim. (Kao što je obrazloženo u odluci VSRH, Kž-424/94 od 4. kolovoza 1994.) c) Pravna teorija (Bačić – Šeparović) navodi da se za postojanje ovog kaznenog djela traži namjera, te namjera je osebujna, postupka se naglo, spontano, odluka se donosi bez dubljeg razmišljanja, pa je oblik krivnje dolus repentinus. Ne radi se o nužnoj obrani nego o ubojstvu na mah u situaciji kad je optuženik neposredno prije djela, a poslije napada bio doveden u stanje jake razdraženosti i u tome stanju, što proizlazi iz njegovih postupaka, ispalio više hitaca u prsa, a i u leđa oštećenika koji je bježao. Iz toga proizlazi njegova odluka da ubije oštećenika. Pri tome nije bilo težište na obrani već u postupku «kratkog spoja» u stanju jake razdraženosti, s time da je napad oštećenika nakon udarca šipkom prestao, oštećenik je čak pokušao pobjeći, pa se ne može govoriti o istovremenosti napada, koji mora postojati u stanju nužne obrane. (Kao u VSRH, Kž-372/92 od 14. listopada 1993.) Kod ubojstva na mah sudovi u praksi, u pravilu, nisu poznavali preosjetljivost optuženika na provokacije, pa je tako u nekoliko odluka navedeno: a) Optuženik je, naime, emocionalno labilan, netolerantan na frustracije, sklon naglom i nepromišljenom reagiranju te nekritičan u ocjeni svog položaja i situacije u kojoj se nalazi. Kako proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka dr. M. G. pod pojmom razdraženosti u smislu odredaba koje govore o ubojstvu na mah, nema se u vidu razdraženost u koju optuženik može zapasti zbog svoje prevelike osjetljivosti i sklonosti naglom reagiranju zbog neznatnog

317

b)

c)

d)

e)

f)

povoda, već naprotiv, pod pojmom razdraženosti uzima se stanje prosječno emocionalno stabilne osobe. (VSRH, Kž-1131/88 od 5. travnja 1988.) Jakom razdraženosti ne može se smatrati svaki afekt, pogotovo ako je nastao zbog patološke preosjetljivosti, već se pod tim pojmom podrazumijeva samo takva afektivna erupcija koja je iz posebnih razloga nastupila neposredno prije počinjenja kaznenog djela, te je prema objektivnoj ocjeni uzrokovana napadom, zlostavljanjem ili teškim vrijeđanjem od oštećenika. (Kao u VSRH, Kž-771/89 od 20. lipnja 1990.) Nema mjesta tvrdnji da je optuženik bio izazvan grubim vrijeđanjem oštećenice, jer iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da su se optuženik i oštećenica često svađali, tukli i vrijeđali. Doduše, oštećenica je rekla optuženiku «J… tebe i tvoju mater», no te se riječi i uz činjenicu da se i sam optuženik nije ustručavao vrijeđati oštećenicu, nikako ne mogu smatrati tako grubima i nepristojnima da bi uopće bilo koga dovele u stanje razdraženosti takve jačine da bi došlo do promptnog nekontroliranog postupanja. (VSRH, Kž-746/85 od 24. lipnja 1987.) Iz nalaza i mišljenja vještaka psihijatra, a napose onog danog na glavnoj raspravi, proizlazi i to da optuženik tempore criminis nije bio u stanju jake razdraženosti, jer se jaka razdraženost ne može procijenjivati subjektivno, s obzirom na sniženi prag tolerancije počinitelja djela, već ona treba objektivno postojati. Optuženik je krivično odogovoran. Nije objektivno bio u stanju jake razdraženosti, pa ubadajući oštećenika nožem u grudni koš i trbuh i nanoseći mu time apsolutno smrtonosene povrede čini kriivčno djelo ubojstva, a ne ubojstva na mah. (Kao u VSRH, Kž-431/95 od 7. rujna 1995.) Suprotno takvoj praksi sudova pravna teorija (Bačić-Šeparović) navodi da se jaka razdraženost prosuđuje prema konkretnoj ličnosti, a ne prema nekom prosječnom čovjeku bilo bi u neskladu sa smislom privilegirajućeg delikta koji se temelji na uvažavanju krivnje određene osobe koja je uvijek osobna, individualizirana. Uzima se uvijek konkretan čovjek s njegovim senzibilitetom, temperamentom i ocjenjuje se je li jaka razdraženost bila izazvana napadom, zlostavljanjem ili teškim vrijeđanjem. No prof. Bačić ipak dodaje da se kdo prevelike preosjetljivosti, gdje između povoda i stupnja razdraženosti nema odgovarajućeg razmjera, neće moći govoriti o postupanju na mah. Novija sudska praksa ( u pojedinim odlukama) jaku razdraženost prosuđuje prema konkretnoj ličnosti. Tako se u jednoj odluci Vrhovnog suda RH navodi «…jaka razdraženost prosuđuje se prema konkretnoj ličnosti, njezinom senzibilitetu, temperamentu i drugim osobinama, a ne prema nekoj «prosječnoj osobi», pri čemu je za postojanje privilegiranog kaznenog djela ubojstva na mah odlučno jedino to je li takvo afektivno stanje izazvano napadom, zlostavljanjem ili teškim vrijeđanjem od strane druge osobe. (Kao u odluci VSRH, Kž-344/96 od 14. rujna 1999.)

Ako je jaka razdraženost optuženika posljedica njegova nezadovoljstva oštećenikovim načinom života, koji mu je sin, te posljedica bolesti optuženika (arteriosklerotična slaboumnost), a ne posljedica napada, zlostavljanja ili teškog vrijeđanja optuženika, ne radi se o pokušaju ubojstva na mah. (VSRH, Kž-593/89 od 24. travnja 1991.) Da bi postojalo kazneno djelo ubojstva na mah, postupanje žrtve ne mora biti usmjereno izravno prema počinitelju, nego može biti usmjereno i prema nekoj njima bliskoj osobi, u konkretnom slučaju prema njegovoj kćerki staroj sedam godina. (VSRH, Kž-118/92 od 23. travnja 1992.)

318 Optuženica, unatoč smanjenoj ubrojivosti, nije počnila kazneno djelo ubojstva na mah, jer se o tome djelu radi onda kada učinitelj uslijed afekta kao posljedice izazova dođe u psihičko stanje u kome stvara odluku o počinjenu djela. To ovdje nije slučaj jer optuženica i sama navodi da je razmišljala o odnosu između nje i oštećenika oko dva sata prije počinjenja djela; oštećenik je nije izazvao jer je legao spavati, a okolnost da je optuženica po svojoj psihičkoh konstrukciji osoba veće osjetljivosti ne opravdava njezinu tvrdnju da je kazneno djelo počinila na mah. (Kao u odluci VSRH, Kž-1048/86 od 20. prosinca 1986.) Sud je zaključio da optuženicu u stanje jake razdraženosti nije doveo oštećenik, nego je povišenu afektivnu tenziju tempore criminis izazvala činjenica da je incident bio kulminacija loših odnosa između optuženice i oštećenika A.B. od prije, dakle prije kritičnog događaja. A te okolnosti potpuno onemogućuju da se ponašanje optuženice podvede pod pokušaj ubojstva na mah. (Kao u VSRH, Kž-757/90 od 15. siječnja 1991.) U svojoj odluci (VSRH, Kž-352/94 od 25. svibnja 1994.) Vrhovni sud je zauzeo stav da zateći bivšu ženu s drugim muškarcem ne može imati značenje napada, zlostavljanja ili teškog vrijeđanja od strane žrtve u smislu ubojstva na mah. «Ne može biti govora o ubojstvu na mah, za što se pledira u žalbi. Sud prvoga stupnaj s pravom je naveo da ne postoji nijedno obilježje krivičnog djela ubojstva na mah. Ne postoji nikakav napad, zlostavljanje ili teško vrijeđanje od strane oštećenika, jer su oni imali pravo na ljubavnu vezu, nisu u nju stupili da ponize optuženika, a neposredno prije nego su ubijeni nisu ni znali da ih optuženik pratio.» Nesporno je da je pokojni oštećenik tijekom duljeg vremena i verbalno napadao optuženika te da se zbog toga optuženik osjećao ugroženim i živio u stalnom strahu, jer je agresiju oštećenika doživljavao kao trajnu prisutnu i relanu prijetnju, i to za sebe samoga kao i za svoju obitelj, a nesporno je također da navedene zgode, objektivno gledano, nije bilo napada od strane pokojnog oštećenog. Stoga se u takvoj situaciji, kada se radi o afektu koji traje duže vrijeme i koji neposredno prije čina ubojstva oštećenika nije bio pojačan njegovim napadom ili teškim vrijeđanjem, ne bi moglo govoriti o reagiranju optuženika na mah. (VSRH, Kž-519/93 od 15. lipnja 1994.) Naime, postupanje na mah predstavlja nekritički manje-više impulzivan postupak, zapravo nepromišljenu erupciju afekta osobe dovedene u jaku razdraženost. Međutim, to se ne može reći za optuženika koji, prema utvrđenom činjeničnom stanju, nakon sukoba s oštećenim L.Z. odlazi u svoju baraku i odatkel uzima i lovački nož te izlazi, uočava oštećenog S.M. za kojega pogrešno drži da je onaj koji ga je prethodno napao, donosi odluku da se s njime obračuna, pa kreće za njim da bi ga nakon kratkog vremena sustigao i iznenada ga mučki dva puta uboda nožem. A kad ovaj (S.M.) bježi, trči za njim sve dok nije ušao u radnički restoran. Prema tome, takav postupak upućuje na smišljeno i proračunato postupanje, pa se ne radi o ubojstvu na mah u pokušaju. (VSRH, Kž-1222/84 od 25. prosinca 1985.) S pravom je sud prvoga stupnja odbio kao neosnovanu obranu optuženika da njegov umišljaj nije bio upravjen na lišavanje života oštećenika. Naime, pravilno je ocijenio sve okolnosti događaja, prije svega uzimajući u obzir da je puška bila napunjena, otkočena i da je metak bio u cijevi, koje činjenice je u skladu s principom in dubio pro reo uzeo prvostupanjski sud kao nepovoljnije za optuženika, uz činjenicu da je optuženik pušku uzeo u sobi B.M., došao u sobu oštećenika i da je nakon prvo ispaljenog metka bilo potrebno ponovno pritisnuti okidač da bi uopće bio ispaljen drugi

319 metak, nije prihvatljiva teza obrane da je optuženik počinio privilegirano krivično djelo ubojstva na mah, kako to žalitelj smatra, iznoseći zapravo sasvim novu verziju obrane koja je bitno drukčija od one kakvu je optuženik dao na glavnoj raspravi i koju ponavlja u prvom dijelu žalbe tvrdeći da njegov umišljaj nije bio upravljen na lišavanje života oštećenika. Takvo stajalište je neosnovano, jer se krivično djelo ubojstva na mah razlikuje od ubojstva samo po tome što, osim elemenata svakog ubojstva počinjenog s umišljajem, sadrži zakonom određene dopunske elemente koje to djelo čine tzv. privilegiranim ubojstvom. U konkretnom slučaju, čak kad bi se uzelo da je oštećenik svojim ponašanjem na izvjestan način izazvao inače preosjetljivog optuženika, koje ponašanje oštećenika po razumnoj objektivnoj ocjeni nikako ne bi moglo opravdano dovesti optuženika u tako jaku razdraženost da se na mah odluči oštećenika ubiti, ni u tom slučaju ne bi došla u obzir primjena čl. 36. KZH. Naime, istodobno nisu utvrđeni drugi konstitutivni elementi bića krivičnog djela, prije svega stanje jake radzraženosti optuženika, niti je ubojstvo počinjeno na mah, u smislu da se radnja lišavanja života oštećenika neposredno nastavlja na neskrivljeni uzrok jake razdraženosti kao nekakva neposredna reakcija optuženika na provokaciju oštećenog. (Kao u odluci VSRH, Kž412/92.) Iz psihijatrijskog nalaza i mišljenja nikakve dvojbe u opstojnost, s jedne strane vitalne ugroženosti i s druge strane kumulacije negativnih afekata zorno prikazanih u označenom nalazu vještaka i mišljenja izrazom «tempirana bomba», kojim se označava da je optuženik reagirao na provocirajući čimbenik – pravalu oštećenika u sobu sa sjekirom u ruci i izraženu prijetnju optuženiku – naglim praženjenjem afekta. Uz takvo utvrđenje, sud prvoga stupnja je sasvim osnovano zaključio da su se u konkretnom slučaju na strani optuženika ispunile sve činjenice koje u zbroju predstavljaju ponašanje kakvo zakon podrazumijeva u odredbi čl. 36. KZH. Nema nikakve sumnje da dugogodišnje provociranje od strane oštećenika, njegovi česti verbalni i fizički napadi, a u konkretnom slučaju provala u sobu, u kojoj je spavao alkoholizirani optuženik, sa sjekirom u ruci, uz izjavljivanje sasvim jasne prijetnje o napadu na život optuženika, predstavlja onaj sadržaj koji je kod optuženika prvostupanjski sud u svemu pravilno označio kao jaku razdraženost izazvanu napadom oštećenika. Stoga su posve neosnovani žalbeni navodi o tome kako se zapravo radi o normalnoj situaciji, uobičajenoj za do kraja grubi odnos između oštećeniak i optuženika, koji je aktivirao od ranije postojeću negativnu energiju, ali koja se nikako ne može smatrati napadom u smislu čl. 36. KZH. Za opstojnost jake razdraženosti izazvane napadom oštećenika nije odlučno je li takvo posebno stanje optuženika (koje spomenuti psihijatrijski vještak, osim toga, označuje – da je po svojim posljedicama na svijest i volju optuženika imalo značenje bitno smanjene uračunljivosti, što sud po istoj osnovi uzima i utvrđuje) – nastalo uslijed ranije osnove kumuliranih afekata ili pak sasvim iznova, neposredno, što sud prvoga stupnja posve pravilno tako i uzima, da je u takvom stanju počinjeno krivično djelo i da se, prema tome, ne može govoriti o uobičajenim događajima između oštećenika i optuženika. (Kao u odluci VSRH, K-505/91 od 16. prosinca 1992.) Naime, za postojanje kaznenog djela iz čl. 92. KZ dovoljno je da je počinitelj ubojstvo počinio u «afektivnom stanju», jer svako afektivno stanje nije dovoljno za postojanje ovog kaznenog djela. Gotovo sva kaznena djela ubojstva počinjena su u većem ili manjem stupnju afekta. Međutim, da bi neko kazneno djelo ubojstva moglo biti tretirano kao privilegirano ubojstvo iz čl. 92. KZ, potrebno je da je djelo počinjeno u jakoj razdraženosti, kao izvanrednom duševnom stanju počinitelja, koje po svom intenzitetu dovodi do tolikog uzbuđenja da ovaj trenutno i bez daljnjeg razmišljanja iznenada stvori odluku o počinjenju ubojstva. Je li u konkretnom slučaju razdraženost optuženiak bila takvog intenziteta, odnosno je li «prijeteće ponašanje oštećenika», s obzirom na ranije odnose između optuženika i oštećenika i teško pijano stanje oštećenika, objektivno takva činjenica da je uzbuđenost optuženika mogla dosegnuti

320 stupanj jake rezdraženosti, o čemu se psihijatrijski vještak, uostalom, nije izričito izjasnio ni u svom pismenom nalazu i mišljenju ni u iskazu koje je dao na glavnoj raspravi, nije sa sigurnošću utvrđeno. Zbog navedenih razloga donosi se, barem za sada, preuranjem i stoga pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da je optuženik počinio kazneno djelo ubojstva na mah iz čl. 92. KZ. (Kao u odluci VSRH, K-651/99 od 23. veljače 1999.) (Ana Garačič, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) Kada je utvrđeno da je optuženik u kasnim noćnim satima probuđen iz sna, dok su mu žena i maloljetna djeca spavali, u polumraku vidio nepoznatog muškarca koji se kreće po njegovoj kući i zaviruje u prostorije, tada situacija u kojoj se neskrivljeno našao, sama za sebe, za optuženika objektivno predstavlja napad od strane druge osobe, koja je u ovom slučaju svojim ponašanjem, ako ništa drugo, nesumnjivo barem narušila nepovredivost stana optuženika i njegove obitelji, kao jedan od Ustavom garantiranih temelja njihove osobne sigurnosti. U takvoj situaciji, nalazeći se u patološkom afektu, što se po mišljenju psihijatrijskog vještaka može ocijeniti kao stanje jake razdraženosti i prepasti, izašavši na balkon, optuženik ispaljuje u pravcu osobnog automobila u dvorištu u kome zamjećuje dvije siluete više hitaca, od kojih su dva pogodila osobni automobil, kojom prilikom je vozač zadobio tjelesne ozljede, dok je suvozač ostao neozlijeđen. Radnje optuženika treba kvalificirati kao pokušaj prvilegiranih kaznenih djela ubojstva na mah iz čl. 35. KZRH. Pojam napada u smislu čl. 35. KZRH ne iscrpljuje se u primjeni neposredne fizičke snage na tjelesni integritet druge osobe, već taj pojam obuhvaća svaku ljudsku djelatnost upravljenu na povredu ili ugrožavanje nekog zakonom zaštićenog dobra ili interesa počinitelja kaznenog djela ili neke druge, njemu bliske osobe. Jaka razdraženost prosuđuje se prema konkretnoj ličnosti, njezinom senzibilitetu, temperamentu i drugim osobinama, a ne prema nekoj "prosječnoj osobi", pri čemu je za postojanje privilegiranog kaznenog djela ubojstva na mah odlučno jedino to je li takvo afektivno stanje počinitelja bilo izazvano napadom, zlostavljanjem ili teškim vrijeđanjem od strane druge osobe. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 344/96, od 17. IX 1999. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 2000.) Pod pojmom jake razdraženosti u smislu čl. 92. KZ (prije čl. 35. KZRH) nema se u vidu razdraženost u koju počinitelj zapadne zbog svojih inače prisutnih psihičkih tegoba i time izazvane preosjetljivosti i sklonosti naglom reagiranju, već se za ocjenu jake razdraženosti treba uzeti u obzir stanje trijezne i prosječno emocionalne stabilne osobe kod koje je upravo teško vrijeđanje i napad žrtve odlučujuće utjecalo na stvaranje afektivnog stresa. "Sud prvog stupnja pravilno zaključuje da se u ponašanju optuženika nisu stekli svi potrebni elementi za postupanje na mah, jer nije utvrđeno da bi se optuženikovo afektivno stanje moglo pravno označiti kao stanje jake razdraženosti. Naime, prema nalazu i mišljenju liječnika psihijatra dr. A. A., optuženik je osoba s izraženim posttraumatskim stresnim poremećajem koja pokazuje simptome psihoneuroze, zbog čega se već dulje vrijeme liječi. Osim toga, optuženik povremeno pojačano konzumira alkoholna pića što ukazuje na simptomatski alkoholizam, a i tempore criminis je bio u pijanom stanju od 1,96‰ apsolutnog alkohola u krvi, koje stanje, smatra sudsko-medicinski vještak dr. D.M., karakterizira nestanak samokritičnosti i kontrole, pojavljivanje grubosti i bahatosti, te nerealno uočavanje opasnosti. Nadalje, vještak psiholog mr. sc. S.G. ocjenjuje da optuženik pokazuje poteškoće iz kruga PTSP, a što se očituje u niskom pragu tolerancije na frustracije, naglašenoj impulzivnosti i rigidnosti. Konačno, vještak psihijatar utvrđuje i stanje velikog afektivnog naboja i izravnog ponašanjem oštećenika, pa zaključuje da je

321 posljedicom ukupnog psihičkog stanja optuženik u vrijeme događaja bio u stanju smanjene ubrojivosti, ali ne bitno. Kada se, dakle, s jedne strane imaju u vidu utvrđene crte ličnosti optuženika vezane za izražene smetnje iz kruga PTSP, a s druge strane i činjenica da je optuženik kritične zgode bio u pijanom stanju s visokom koncentracijom od 1,96‰ apsolutnog alkohola u krvi, tada evidentno slijedi da je njegovo afektivno stanje, u stvari, posljedica kombinacije raznih faktora, i to prvenstveno onih vezanih za inače poremećeno psihičko stanje i visoku alkoholiziranost, a tek podredno je posljedica izazvanog oštećenikovim uvredljivim i napadačkim ponašanjem." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 571/99, od 19. IX 2001. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2001.) Za počinjenje kaznenog djela ubojstva na mah iz čl. 92. KZ bitni su elementi da počinitelj počini ovo kazneno djelo doveden bez svoje krivnje u jaku razdraženost ili prepast napadom, zlostavljanjem ili teškim vrijeđanjem od strane ubijenog. Međutim, optuženica nije u takvom stanju počinila kazneno djelo ubojstva, budući da je između napada i samog počinjenja djela prošlo određeno vrijeme. Naime, nakon što je fizički sukob pred kućom između optuženice i oštećenika dovršen i oštećenik kao nepokretan odnijet u kuću, optuženica je otišla u kuću svoje majke i na plinu zagrijala ulje te nakon pola sata od prestanka fizičkog sukoba, otišla u kuću gdje je nepokretan ležao oštećenik i polila ga vrelim uljem. Okolnost vremenske razdvojenosti ukazuje na to da ubojstvo nije izvršeno neposredno nakon fizičkog sukoba, tj. u primjerenom vremenskom razmaku u kojem, po razumnoj ocjeni, postoji jedinstvo razvoja stanja jake razdraženosti. "Suprotno žalbenim navodima, optuženica, tempore criminis nije postupala na mah, jer ne postoji kontinuitet između događaja koji se desio na ulici, gdje je oštećenik također povrijeđen i radnji koje je nakon toga poduzela optuženica. Naime, nakon što je oštećenik unesen u kuću, optuženica je otišla u kuću svoje majke, na plinu zagrijala ulje, te otišla u kuću, gdje je nepokretan ležao oštećenik i polila ga, a od unošenja oštećenika u kuću do polijevanja sa uljem prošlo je oko 30 minuta. Stoga se opisane radnje optuženice ne mogu smatrati kao dio prethodnog događaja na ulici, bez obzira što ga je oštećenik sam izazvao. Isto tako, ni iz okolnosti da je optuženica tempore criminis bila smanjeno ubrojiva, ne proizlazi zaključak da je postupala na mah. Pravilno je stajalište prvostupanjskog suda kako se o postupanju na mah može govoriti kada počinitelj, reagirajući na napad, zlostavljanje ili teško vrijeđanje, postupa trenutno, istog momenta, a što je smisao i samog izraza "na mah". Nije sporno kako je u konkretnom slučaju protekao jedan segment vremena, oko 30 minuta u kojem nije bilo nikakvog kontakta između optuženice i oštećenika. Oštećenika su odnijeli u njegovu staru kuću, dok je optuženica otišla u kuću svoje majke, nasuprot kuće u kojoj je bio oštećenik i tu zagrijala ulje, a zatim otišla u kuću gdje se nalazio oštećenik i postupila na inkriminirani način. Upravo ova okolnost prostorne i vremenske razdvojenosti optuženice i oštećenika nedvojbeno otklanja postojanje kontinuiteta potrebnog za zaključivanje da se radi o postupanju na mah. Prema tome, tvrdnja optuženice kako se radilo o kontinuiranom događaju bez posebnog prestanka, nije utemeljena na rezultatima dokaznog postupka, pa slijedom toga nisu osnovani njezini žalbeni prigovori u odnosu na pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 675/98, od 30. X 2001. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2002.) Sud prvog stupnja pravilno je djelatnost optuženika pravno označio kao kazneno djelo ubojstva na mah iz čl. 92. KZ počinjenog u nužnoj obrani kad je utvrdio

322 da je optuženik, nakon što ga je oštećenik probudio oko 21 sat nasilnim ulaženjem u prostorije gdje je spavao, ugledavši oštećenog s nožem u ruci, kako ide prema njemu, što je kod optuženika izazvalo stanje jake prepasti, dohvatio deblju drvenu držalicu te pristajući da oštećenika liši života, više puta ga udario po glavi, tijelu, nogama i rukama, zadavši mu niz lakih tjelesnih ozljeda i višestruki razdor jetre, slezene, bubrega, nagnječenje pluća koje povrede su teške i po život opasne i od kojih je oštećenik umro. "Ispravno je sud prvog stupnja postupio kada je našao, da je optuženik kazneno djelo ubojstva na mah počinio u nužnoj obrani koja je onda isključila protupravnost optuženikova djela kao napadnute osobe, jer primjena toga instituta kao općeg propisa, nije isključena ni kod ovog privilegiranog oblika kaznenog djela ubojstva, kao posebnog propisa, ako je utvrdio da su se za primjenu istog ispunili svi zakonski uvjeti, kao što je to baš ovdje utvrdio. Činjenica je naime, da je optuženik oštećeniku drškom od sjekire zadao više udaraca po tijelu te mu nanio više vanjskih i unutarnjih teških tjelesnih ozljeda, a činjenica je i da se neke od njih mogu smatrati obrambenima. Međutim, ne može se samo zbog toga, a u pomanjkanju bilo kakvih drugih dokaza (očevidaca događaja nije bilo), zaključivati na štetu optuženika kao da je protupravni napad od strane oštećenika na optuženika prestao već nakon što je oštećenik primio prve udarce i da je on nakon toga bio potpuno onesposobljen za daljnji napad, pa da slijedom tog optuženik više nije imao pravo na obranu odnosno, potrebe za obranom, kao što se to sugerira u žalbi, a da se istovremeno ne nudi odgovor koja bi to količina obrane u konkretnom slučaju bila dostatna za uspješno otklanjanje protupravnog napada od strane oštećenika, odnosno, koja bi predstavljala prekoračenje njezinih granica. Ovo osobito kada se ima u vidu nesporno utvrđena činjenica da je unatoč zadobivenim teškim ozljedama oštećenik sam napustio podrumske prostorije u kojima je živio optuženik i u kojima se inkriminirani događaj odvijao, nakon čega se optuženik zaključao i nije izlazio za oštećenikom, tako da je o činjenici njegove smrti do koje je došlo tijekom noći u točno neutvrđeno vrijeme, saznao tek u ranim jutarnjim satima kada je oštećenik pronađen mrtav u dvorištu obiteljske kuće. Konačno, kada se ima u vidu daljnja nesporna činjenica, da je optuženik uslijed napada od strane oštećenika bio u stanju jake prepasti, onda se od njega nije ni moglo očekivati da hladno i trezveno ponaša ili doziva svoju obranu pazeći da oštećenika više ne ozlijedi, već naprotiv očito je, da je takvo stanje jake prepasti u značajnoj mjeri reduciralo njegove mogućnosti kontrole vlasititih postupaka, o čemu svjedoči upravo brojnost zadanih udaraca. Slijedom svega naprijed izloženog proizlazi, da je osnovan zaključak suda prvog stupnja da je položaj optuženika u vrijeme događaja bio bezizlazan i da je on postupao u nužnoj obrani čije granice nije prekoračio, pa je ispravno postupio kada ga je za terećeno kazneno djelo oslobodio od optužbe." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 87/99, od 15. XI 2001. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2002.) Djelatnost optuženice ne može se podvesti pod zakonski opis kaznenog djela ubojstva na mah u pokušaju iz čl. 92. u svezi s čl. 83. st. 1. KZ, kad je utvrđeno da je ona, nakon što ju je oštećenik upitao što lupa, počela vikati, pa kad joj je oštećenik odgovorio povišenim tonom, a nakon uobičajene kratke svađe izvadila pištolj, kojeg je nosila sa sobom zbog prijašnjih svađa s oštećenikom, i s udaljenosti od 3 do 4 m ispalila u njega jedan hitac. Dakle, nije se radilo o napadu ni grubom vrijeđanju i zlostavljanju optuženice od strane oštećenika, nego o uobičajenoj svađi između optuženice i oštećenika, na kakvu je optuženica u izvjesnom smislu već navikla, pa svađa kod nje nije mogla prouzročiti jaku razdraženost u smislu čl. 92. KZ.

323 "Za postojanje kaznenog djela iz čl. 92. KZ nije dovoljno da je počinitelj ubojstvo izvršio u stanju afekta. Često se kaznena djela ubojstva čine upravo u afektu većeg ili manjeg stupnja. Međutim, da bi neko kazneno djelo moglo biti tretirano kao privilegirana vrsta ubojstva iz čl. 92. KZ, potrebno je da je ono izvršeno u vrlo jakoj razdraženosti u izvanrednom duševnom stanju počinitelja, koje prema svom intenzitetu dovodi do takvog uzbuđenja počinitelja, da ovaj trenutno i bez dovoljnog razmišljanja iznenada stvori odluku za izvršenje ubojstva, a osim toga, između povoda za nastupanje razdraženosti i stupnja razdraženosti, mora postojati stanoviti razmjer, koji treba prosuđivati prema objektivnim mjerilima. Uoči kritičnog događaja oštećenik je otvorio ulazna vrata i upitao optuženicu što lupa, na što je optuženica, prema iskazima svjedoka prva počela vikati, a oštećenik joj je odgovorio također povišenim glasom. Nakon toga optuženica je izvadila revolver, koji je nosila sa sobom zbog prijašnjih svađa s oštećenikom, te uz već uobičajenu kratku svađu, sada, s udaljenosti od 3 do 4 m ispalila u oštećenika jedan hitac. Budući da se nije radilo o napadu ni grubom vrijeđanju i zlostavljanju optuženice od strane oštećenika, nego o uobičajenoj svađi između optuženice i oštećenika, na kakvu je optuženica u izvjesnom smislu već navikla, takva svađa očito nije mogla prouzročiti kod nje jaku razdraženost u smislu čl. 92. KZ." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 513/98, od 18. XII 2001. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2002.) Kad je objektivno stanje optuženice trajalo duže vrijeme zbog poremećenih odnosa, a koje stanje neposredno prije ubojstva po razboritoj objektivnoj ocjeni nije pojačano nikakvim napadom, zlostavljanjem ili teškim vrijeđanjem od strane oštećenice, koja se od napada optuženice pokušala spasiti bijegom djelatnost optuženice ne može se podvesti pod opis kaznenog djela ubojstva na mah iz čl. 92. KZ. "Kod kaznenog djela ubojstva na mah, odnosno tjelesne ozljede na mah, počinitelj postupa naglo (na mah), sponatno, tj. neposredno poslije izazova od strane žrtve i pod utjecajem afekta uzrokovanog tim izazovom (napadom, zlostavljanjem ili teškim vrijeđanjem), pri čemu između povoda za jaku razdraženost i intenziteta te razdraženosti treba postojati izvjestan razmjer, koji međutim, ne postoji ako netko bez ikakvog neposrednog povoda pada u afektivno stanje. U ovom slučaju radi se o afektivnom stanju optuženice koje je trajalo duže vrijeme zbog poremećenih odnosa, a koje stanje neposredno prije ubojstva po razboritoj objektivnoj ocjeni, utemeljenoj na rezultatima dokaznog postupka, nije pojačano nikakvim napadom, zlostavljanjem ili teškim vrijeđanjem od strane oštećenice, koja se, uostalom, od napada optuženice pokušala spasiti bijegom. Stoga se u ovom slučaju ne može govoriti o postupanju na mah, izazvanom jednom trenutnom jakom razdraženošću, u koju bi optuženica došla uslijed napada, zlostavljanja ili teškog vrijeđanja od strane oštećenice, kakvu zakon predviđa u čl.92. i čl. 100. KZ, kao preduvjet za privilegirano kazneno djelo ubojstva na mah, odnosno tjelesne ozljede na mah, na kojoj pravnoj kvalifikaciji djela optuženice se insistira u njezinoj žalbi." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 752/01, od 15. I 2002. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2002.) U radnjama optuženice ne stječu se elementi kaznenog djela ubojstva na mah iz čl. 92. KZ. Kad je utvrđeno da optuženica u vrijeme izvršenja kaznenog djela nije bila u stanju jake razdraženosti i prepasti, već da je postupanje oštećenika samo doprinijelo izvršenju kaznenog djela od strane optuženice, dok su druge okolnosti izazvale jako razdraženo stanje kao što su emocionalno nestabilni poremećaj ličnosti, akutno pijano

324 stanje sa obilježjima komplicirane opitosti, kumulacija negativnih afekata od ranije, dakle primarne značajke ličnosti optuženice uz stanje njezine visoke alkoholiziranosti prevladale su u porastu afektivne tenzije i u značajnoj mjeri reducirale njezine mogućnosti kontrole vlastitog ponašanja, što je i dovelo da optuženica reagira izvršenjem kaznenog djela, a ne prvotni napad od strane oštećenika. "Ne može se prihvatiti ni stajalište optuženice da je ona počinila tzv. privilegirano kazneno djelo ubojstva na mah. Sud prvog stupnja je ispravno ocijenio nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra da optuženica u vrijeme izvršenja kaznenog djela nije bila u stanju jake razdraženosti i prepasti, već da je postupanje oštećenika samo doprinijelo izvršenju kaznenog djela od strane optuženice. To zato, što je čitav niz faktora izazvao rast negativnih tenzija kod optuženice, kao što su emocionalno nestabilni poremećaj ličnosti, akutno opito stanje sa obilježjima komplicirane opitosti, kumulacija negativnih afekata od ranije pa je to, uz prvotni napad od strane oštećenika, rezultiralo kaznenim djelom koje je optuženica počinila u stanju smanjene ubrojivosti. Prema tomu, kada je očito, da su upravo primarne značajke ličnosti optuženice uz stanje njezine visoke alkoholiziranosti prevladale u porastu afektivne tenzije i u značajnoj mjeri reducirale njezine mogućnosti kontrole vlastitog ponašanja tako da je to i dovelo do toga da optuženica reagira izvršenjem kaznenog djela, a ne prvotni fizički napad od strane oštećenika ili pak njegov verbalni izazov, što je samo doprinijelo inkriminiranom postupanju optuženice, onda se dodatno saslušanje liječnika neuropsihijatra, kao što se to predlaže u žalbi, ne ukazuje potrebnim." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 398/02, od 20. VI 2002. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2002.) Pod pojmom jake razdraženosti u smislu čl. 92. KZ (prije čl. 35. KZRH) nema se u vidu razdraženost u koju počinitelj zapadne zbog svojih inače prisutnih psihičkih tegoba i time izazvane preosjetljivosti i sklonosti naglom reagiranju, već se za ocjenu jake razdraženosti teba uzeti u obzir stanje trijezne i prosječno emocionalne stabilne osobe kod koje je upravo vrijeđanje i napad žrtve odlučujuće utjecalo na stvaranje afektivnog stresa. Vs, I Kž 571/99 od 19.09.2001. (VSRH, Izbor odluka 1/2002.) Djelatnost optuženika ne može se podvesti pod kazneno djelo ubojstva na mah iz čl. 92. KZ kad se optuženik na provokaciju alkoholiziranog i golorukog oštećenika koji ga je pozvao na obračun, ali bez napada, zlostavljanja ili teškog vrijeđanja, pripremio nožem za obračun sa oštećenikom, što ukazuje na njegovo racionalno postupanje, a ne na postupanje koje bi bilo obilježeno spontanošću i iznenadnošću. "Osnovano zaključuje prvostupanjski sud da nedostaju jasno izraženi elementi bića kaznenog djela pokušaja ubojstva na mah, postojanje kojeg kaznenog djela se nastoji sugerirati u žalbi optuženog. Prije svega nedostaje napad, zlostavljanje, a i teško vrijeđanje od strane oštećenog, radilo se o provokaciji alkoholiziranog oštećenika, pozivanju optuženog na obračun, u kojem nije bilo niti tako teškog vrijeđanja, kako se to želi prikazati u žalbi. Nadalje osnovano prvostupanjski sud ukazuje da u postupanju optuženog nedostaje tzv. "kratki spoj". Naime, optuženi se iako vidi oštećenog potpuno golorukog, priprema nožem za obračun, što ukazuje na njegovo racionalno postupanje, a ne postupanje koje bi bilo obilježeno spontanoću i iznenadnošću, kada bi trebalo, uz ispunjenje ostalih uvjeta, primijeniti odredbe o postupanju optuženika na mah." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 421/01, od 17. IX 2003. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2003.)

325 Ostvareni su elementi kaznenog djela pokušaja ubojstva na mah iz čl. 92. u vezi s čl. 33. st. 1. KZ, kada je optuženik, nakon što ga je oštećenik došavši nenajavljno u njegovo dvorište pozvao da izađe iz kuće i potom napao štapom duljine od oko 90 cm i debljine 5 cm, te njime nekoliko puta udario, oštećeniku oteo štap i naljućen počeo udarati tim štapom oštećenika po glavi, te ga udarao i nakon što je ovaj pao na tlo, kod čega je bio svjestan da ga može usmrtiti i na to pristao. Ne radi se o dragovoljnom odustanku, jer je optuženik započeo izvršenje kaznenog djela ubojstva, a to što do ubojstva niej došlo, splet je sretnih okolnosti, odnosno podmetanja ruku oštećenika kojim se branio od udaraca štapom po glavi, a ne prestanka napada optuženika. VSRH, I Kž 858/01 od 18.4.2002. (VSRH, Izbor odluka 2/2003.) Optuženica je u stanju jake razdraženosti (dovedena u to stanje bez svoje krivnje), usmrtila oštećenika (čl. 92. KZ), kad je utvrđeno da je nju oštećenik ponovno vrijeđao i rekao da joj «j… majku cigansku», koju je ona izgubila u dobi od trinaest godina, a koji gubitak je u svom razvoju kroz cijeli život potiskivala, a suboko osjećala, pa je upravo pogrno izražavanje o njezinoj majci bilo odlučno za poticanje već akumuliranog afekta, te je zbog toga sa obližnjeg sudopera dograbila nož i u četiri navrata ubola oštećenika u lijevu stranu prsnog koša, što je dovelo do njegove smrti. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 688/02 od 8.VII. 2003. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2004.) Krivično djelo iz čl. 41. st. 4. KZH učinjeno na mah moguće je počiniti i u prekoračenju nužne obrane. Vrhovni sud Hrvatske, pravno shvaćanje sjednice Krivičnog odjela 15.02.1990. Za postojanje kaznenog djela iz čl. 136. KZ nije dovoljno da je počinitelj ubojstvo počinio u «afektnom stanju», jer svako afektvno stanje nije dovoljno za postojanje ovog kaznenog djela. Gotovo sva kaznena djela ubojstva počinitelji vrše u većem ili manjem stupnju afekta, ali da bi neko kazneno djelo ubojsva moglo biti tretirano kao privilegirana vrsta ubojstva iz čl. 136. KZ potrebno je, da je ono počinjeno u vrlo jakoj razdraženosti, u izvanrednom duševnom stanju počinitelja koje po svom intenzitetu dovodi do tolikog uzbuđenja počinitelja da ovaj trenutno i bez daljnjeg razmišljanja iznenada stvori odluku za počnjenje ubojstva. Je li u konkretnom slučaju razdraženost odnosno uzbuđenje optuženika bilo tolikog intenziteta, odnosno na osnovi kojih konkretno utvrđenih činjenica sud uzima da je ta uzbuđenost optuženika dosegla toliki stupanj, to je ono što je prvostupanjski sud bio dužan u presudi navesti, ako je našao da se u konkretnom slučaju doista radi o ubojstvu na mah kako to predviđa odredba čl. 136. KZ. Vrhovni sud Hrvatske, Kž-2943/65 03.03.1966 (Kazneni zakon, autorski pročišćeni tekst, Inženjerski biro d.d. Zagreb, 2004.)

69. ČEDOMORSTVO Članak 93.

326 Poremećaj o kojem se govori u čl. 37. KZH nje onaj prirodni, redovni poremećaj, već onaj što prelazi te okvire; potrebno je zato utvrditi stupanj toga poremećaja i njegove izvore , njegovu pravu prirodu. To se mora utvrditi bilo da je djelo izvršeno u vrijeme poroda ili neposredno poslije toga. Nije naime, neka zakonska pretpostavka da uvijek postoji takav poremećaj za vrijeme porođaja, pa se on onda ne mora ni utvrđivati, ako je djelo čedomorstva izvršeno za vrijeme porođaja. Dr.F. Bačić "Promjene u jug. krivičnom zakonodavstvu s posebnim osvrtom na probleme od interesa za sudsku medicinu "Sudsko-medicinske i pravne aktualnosti, Zagreb -1978., str.12-13. Za postojanje kriv. djela ubojstva djeteta pri porođaju iz čl. 138. st. 1. KZ (čl. 37. st. 1. KZH) nije značajno je li zbog poremećaja izazvanog porođajem uračunljivost majke bila smanjena bitno ili nebitno. Jačina poremećaja u tom slučaju može imati utjecaja samo na odluku o kazni. Stoga je pogrešno shvaćanje prvostepenog suda da nebitno smanjena uračunljivost ne predstavlja poremećaj u smislu čl. 138. st. 1. KZ. Kada se radi o poremećaju izazvanom porođajem, sama konstrukcija ovog krivičnog djela u zakonu isključuje primjenu čl. 6. st. 2. KZ (čl. 12. st. 2. KZJ). VS Srbije-Kžm-479/75 od 20.XI. 1975. Neurotske smetnje poslije porođaja, nastale zbog rođenja vanbračnog djeteta i nesređenih odnosa u životu učinioca, ne predstavljaju poremećaj izazvan porođajem u smislu čl. 138. KZ (čl. 37. KZH). VS Bosne i Hercegovine - Kž-869/75 od 26.VIII. 1975. Kada mati za vrijeme porođaja ili neposredno poslije porođaja, dok traje poremećaj što ga je kod nje izazvao porođaj - sa umišljajem podstrekne drugo odgovorno lice da liši života njeno dijete, pa podstreknuto lice to i učini, mati će odgovarati kao podstrekivač po čl. 138. st. 1. u vezi sa čl. 19. st. 1. KZ (čl. 23. st. 1. KZJ), bez obzira što će učinilac odgovarati za krivično djelo ubojstva iz čl. 135. KZ (čl. 35 KZH). VS Srbije - Kžm-231/75 Ne radi se o krivičnom djelu ubojstva iz čl. 135. st. 1. KZ (čl. 35. st. 1. KZH) već o krivičnom djelu ubojstva djeteta pri porođaju i u slučaju ako je od porođaja proteklo do dva tjedna, a izuzetno ako je prošlo i više vremena, ukoliko je u svakom slučaju uz pomoć vještaka utvrđeno da je u vrijeme izvršenja djela još trajao poremećaj što ga je izazvao porođaj. Okružni sud Zagreb-K-126/70 od 10.XI.1970. Krivični zakon Republike Hrvatske , Danilo Gregović -Sudska praksa U primjeru koji se u nastavku navodi sud je prihvatio da - neposredno nakon poroda znači i vrijeme od pet dana po porodu. No, toliki vremenski razmak neće se moći podvesti pod novi opis ovog kaznenog djela kod kojeg se usmrćenje treba dogoditi – za vrijeme poroda ili izravno nakon njega - da bi se radilo o privilegiranom djelu. «Kako za postojanje poremećaja izazvanog porođajem nije nužno da porod bude jedini i isključivi faktor posebnog stanja na koji se odnosi čl. 37. st. 1. KZH, a u ovom slučaju je utvrđeno da je porođaj pridonio znatnom suženju svijesti i time izazvao bitno smanjenu mogućnost shvaćanja djela i bitno smanjenu mogućnost

327 upravljanja postupcima, ispravan je zaključak suda da je optuženica usmrtila svoje dijete za vrijeme poremećaja izazvanog porođajem. Što se tiče drugog elementa krivičnog djela čedomorstva, a to je da ono mora biti počinjeno neposredno nakon poroda, u ovom slučaju valja prihvatiti da je djelo izvršeno u to vrijeme, jer je nesporno učinjeno pri kraju petoga dana nakon rođenja djeteta, tj. neposredno poslije rođenja.» (Iz odluke VSRH, K-963/88 od 3. srpnja 1990.) Kazneno djelo čedomorstva iz čl. 36. st. 1. KZRH, blaže je od istog kaznenog djela iz čl. 93. Kaznenog zakona, jer je za ovo djelo propisana kazna zatvora od jedne do deset godina, a za djelo iz čl. 36. st. 1. KZRH kazna zatvora od tri mjeseca do tri godine, a pored toga iz opisa djela iz čl. 36. st. 1. KZRH brisane su riječi "dok traje poremećaj što ga je kod nje izazvao porođaj". Osobna okolnost koja se nalazi na strani majke kao počiniteljice privilegiranog kaznenog djela čedomorstva, jer to djelo može počiniti samo ona, ne može se prenositi na sudionike u počinjenju ovog kaznenog djela, tj. da se i oni terete za to kazneno djelo. "Međutim, kako je nakon donošenja prvostupanjske presude stupio na snagu Kazneni zakon (Narodne novine, br. 110 od 21. listopada 1997.), prema kojem je kazneno djelo čedomorstva iz čl. 93. tog zakona ostvareno ako majka usmrti svoje dijete za vrijeme ili izravno nakon poroda, dakle za postojanje tog privilegiranog kaznenog djela u odnosu na kazneno djelo iz čl. 36. st. 1. KZRH iz zakonskog opisa ispušten je element "dok traje poremećaj što ga je kod nje (majke) izazvao porođaj", uslijed te modifikacije kaznenog djela čedomorstva trebalo je u skladu s odredbom čl. 3. st. 2. KZ na optuženicu, kao majku, prmijeniti blaži kazneni zakon i njezina djela iz toč. 1. i 2. izreke prvostupanjske presude pravno označiti kao kaznena djela čedomorstva iz čl. 36. KZRH. Naime, optuženica, s obzirom na svojstvo majke koja je svoju djecu usmrtila izravno nakon poroda, može odgovarati samo za privilegirano kazneno djelo čedomorstva iz čl. 36. KZRH, koji zakon je nesumnjivo blaži ne samo od propisa iz čl. 34. st. 1. KZRH, koji je prema optuženici primijenjen u pobijanoj presudi, već i od čl. 93. KZ-a. Međutim, kako je riječ o strogo osobnoj okolnosti, ta okolnost vezana je samo za ličnost optuženice i ne može se prenositi na sudionike u počinjenju kaznenog djela koji nemaju to svojstvo, u ovom slučaju na opt. K. B., koji odgovara za kaznena djela ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 11/98, od 19. X 1999. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 2000.)

70. PROUZROČENJE SMRTI IZ NEHAJA Članak 95. Ako je optuženi oštećenog teško tjelesno povrijedio iz nehata i ako se smrtna posljedica prouzrokovana tom povredom također ima pripisati njegovom nehatu, onda su time ostvareni elementi krivičnog djela ubojstva iz nehata iz čl. 137. KZ, a ne krivičnog djela teške tjelesne povrede kvalificiranog težom posljedicom iz čl. 141. st. 3. KZ u vezi sa čl. 8. st. 1. KZ. VSH, I Kž 1100/72 od 3. IV 1973. (Pregled sudske prakse u godini 1973., Zagreb 1974.)

328 U radnjama optuženika stječu se elementi bića kaznenog djela prouzročenja smrti iz nehaja iz čl. 95. KZ kad je utvrđeno da je on ugostiteljskom objektu, u alkoholiziranom stanju, nalazeći se u društvu svojih poznanika, iznenada iza pojasa izvadio pištolj, repetirao ga, okrenuvši cijev pištolja prema svojim ustima i povukao obarač, olako držeći da se ništa neće dogoditi ( ne želeći, dakle djelo odnosno posljedicu djela jer nije znao da se u okviru pištolja nalaze metci), kada mu je oštećenik, smatrajući da je pištolj prazan, rekao «pukni prema meni», okretnuo pištolj u pravcu glave oštećenika i povukao obarač, tako da je došlo do opaljenja pištolja, a zrno ispaljeno iz pištolja usmrtilo je oštećenika. Dakle, do posljedice je došlo zbog nedostatka dužne i moguće pažnje optuženika. On nije bio pažljiv iako je bio dužnik, a posljedicu nije želio iako je ona bila predviđena i otklonjiva. «Sud prvog stupnja osnovano utvrđuje da optuženik u vrijeme izvršenja djela nije bio svjestan da se u pištolju nalaze metci. On je doduše u svojoj obrani iskazoa kako je negdje početkom mjeseca studenog stavio u magazin pištolja 3-4 metka i da kasnije pištolj nije dirao. Inkriminirani događaj se odigrao krajem mjeseca studenog. Postupak optuženika da je neposredno prije izvršenja djela sam okinuo pištolj sebi u usta očito ukazuje da je on na postojanje metaka zaboravio, tj. da nije tada u vrijeme izvršenja djela znao da se u magazinu pištolja nalaze metci. To, kako pravilno zaključuje sud, nije znao niti kada je na poziv oštećenika usmjereno spram njega oružje i izvršio okidanje. Iz iskaza svjedoka proizlazi da su svi, pa i oštećenik, zaključili nakon što je optuženik okinuo sebi pištolj u usta, da je pištolj prazan, te nema nikakvog čvrstog uporišta da sud utvrđuje drugačije, ovo posebno zbog toga što je optuženik najprije sam sebi u usta okinuo pištolj. Upravo slijed događaja svjedoči da optuženik na krajnju posljedicu ne pristaje već da se pouzdaje u to da se ništa loše neće dogoditi. Do posljedice očito dolazi u konkretnom slučaju iz nepažnje – zbog nedostataka dužne i moguće pažnje, optuženik nije jednostavno bio pažljiv, onoliko koliko je obzirom na činjenicu da je bio vojnik i da je poznavao oružje to bio dužan. Smrt oštećenika za optuženika je neželjena posljedica, ali je bila predvidiva i otklonjiva. Optuženiku se doista, kako to pravilno utvrđuje sud, ne može sa sigurnošću staviti na teret (kako to neosnovano čini žalitelj) da je znao da se u pitšilju nalaze metci. Time što okida pištolj, za koji ne zna da je nabijen spram oštećenika, iako spoznaje opasnost takvog

svog ponašanja oružjem, on se neodgovorno odnosi spram mogućnosti ipak ispali metak, olako držeći da do posljedica neće doći.» VSRH, I Kž 277/1995 od 8. travnja 1998.g. (VSRH, Izbor odluka 1/2000.) Optuženik koji je, čisteći automatsku pušku u prostoriji u kojoj je bilo još pet vojnika i držeći je usmjerenu u smjeru jednoga od vojnika (oštećenika), ubacio metak u cijev kad je stavljao zatvarač te opalio i usmrtio oštećenika, nije učinio teško djelo protiv opće sigurnosti iz čl. 271. st. 4. KZ u svezi sa čl. 263. st. 4. KZ (prije čl. 155. st. 4. u svezi s čl. 146. st. 4. KZRH), kako je to uzeo sud prvoga stupnja, nego kazneno djelo nehajnog prouzrokovanja smrti iz čl. 95. KZ (prije čl. 37. KZRH). Budući da je puščana cijev u trenutku opaljenja bila usmjerena samo prema oštećenikovu tijelu, a ni jedna druga osoba nije dovedena u konkretnu opasnost, ne može biti govora o izazivanju opasnosti za život ljudi pa se radi samo o kaznenom djelu iz čl. 95. KZ, jer je optuženik nepažljivim baratanjem automatskom puškom pri čišćenju iz nehaja prouzrokovao smrt jedne osobe. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 246/92, od 3. VI 1992.

329 (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 2001.) Optuženik koji je dao drogu maloljetnici garant je za njen život i kada ona umre zato što nije pozvao liječnika odgovara za nepravo krivično djelo nečinjenjem (nehatno prouzrokovanje smrt iz čl. 37. KZRH). Naprotiv, njegova majka koja također nije pozvala liječnika nije garant i ne odgovara za smrt maloljetnice nego samo za pravo krivično djelo nečinjenjem ( nepružanje pomoći iz čl. 43. st. 1. KZRH). VSRH, I Kž-132/94 od 16. ožujka 1994. (Okružni sud u Zadru K-24/93) (Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu 1/1994) Pravilno je sud prvog stupnja djelatnost optuženika pravno označio kao kazneno djelo nehatnog prouzrokovanja smrti iz članka 37. KZRH, s obzirom na to da je optuženik u teško pijnom stanju, bez ikakva povoda, uzeo pištolj, smatrajući da je pištolj prazan, uperio ga u pravcu oštećenice i ispalio jedan metak, usmrtivši oštećenicu. «Iako se u žalbi ne osporava da je pištolj, kojega je kritičnog jutra u optuženikovoj kući sastavio upravo svjedok F.B. po dolasku optuženika i svjedoka iz kuće, ostao u dnevnom boravku, na polici i uz njega odovjeno okvir s dva metka, te iako se ne osporava ni da se optuženik po povratku kući nakon cjelodnevnog izbivanja, prije uzimanja pištolja s police nije uvjerio gdje se nalazi okvir s mecima i je li možda u pištolju, ipak se i dalje tvrdi, da je okvir s mecima u pištolj jedino neposredno prije ispaljenja mogao staviti teško alkoholizirani optuženik i slijedom toga ustraje u kvalifikaciji djela iz optužnice (ubojstvo s eventualnim umišljajem) što se, međutim, prema utvrđenom činjeničnom stanju ne može prihvatiti, pa je sud prvog stupnja ispravno postupio kada je glede te odlučne činjenice – gdje se nalazio okvir sa streljivom – zaključio u korist optuženika, odnosno uzeo da je optuženik, zbog teško alkoholiziranog stanja u kojem se nalazio, navedenu činjenicu nije provjerio, a to zapravo znai da je smatrao da je pištolj prazan, a ne da je zbog svoje teške alkoholizirnosti okvir s mecima stavio u pištolj, kako to tvrdi dražavni odvjetnik, pa kada je to tako, onda je ispravan konačni zaključak suda prvog stupnja da je optuženik usmjerivši pištolj u pravcu svoje supruge, koja je u kuhinji kuhala kavu, i iz relativne udaljenosti pristisnuo obarač pogodivši je i tako izazvavši njezinu smrt, doista, i u odnosu na radnju izvršenja, a ne smao u odnosu na smrt oštećenice, postupao iz nehata, a ne da je na nastupanje njezine smrti pristao.» VSRH, I Kž 447/1997 od 23. travnja 1998.g. (VSRH, Izbor odluka 1/1998) U radnjama optuženika stječu se elementi bića kaznenog djela nehatnog prouzrokovanja smrti iz čl. 37. KZRH, kad je sud utvrdio da između optuženika i oštećenika nije bilo nikakvog sukoba, čak niti «napete situacije» oni su se slučajno sreli, optuženik je na zahtjev oštećenika htio ovome pokazati kako se barata oružjem i u tom pokazivanju prislonio je pištolj u lijevu stranu glave oštećenika, olako držeći da to neće izazvati štetne posljedice, što se nije dogodilo, već je došlo do ispaljenja hica, a metak je prošao između velikog mozga zbog čega je došlo do razdora i nagnječenja velikog mozga te nagnječenja malog mozga, što je dovelo do trenutačne smrt. Naime, optuženik u postojećoj situaciji nije bio pažljiv onoliko koliko je bio dužan i koliko je mogao biti, jer je on osoba vična oružju, pa je mogao uvidjeti opasnost baratanja oružjem i da to može dovesti do posljedice, ali je bio uvjeren da do toga neće doći. «Sud prvog stupnja pravilno ukazuje da iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi kako između optuženog i oštećenika nije bilo nikakvih sukoba čak niti «napete situacije», dapače slučajno su se našli zajedno. Oštećenik je pomogao u guranju vozila

330 optuženiku. Optuženik je pokazivajući oštećeniku kako se barata oružjem želio zadovoljiti njegovu znatiželju za oružjem. Pri tome pokazivanju došlo je do neželjenog aktiviranja pištolja. Iz toga jasno proizlazi da optuženik nastupanje posljedice nije mogao pretpostaviti kao moguće. Optuženik barata oružjem vrijeđajući pri tome zahtjevae za dužnom pažnjom, ta nepažnja upravo je karakteristična za njegovo ponašanje. Takvom njegovom radnjom kada nepažljivo barata oružjem i pokazujući ga usmjerava u pravcu oštećenika realizirana je neželjena posljedica. Optuženik je osoba vična oružju i kao tavk sigurno uviđa objektivnu opasnost baratanja oružjem, on i uviđa da to može dovesti do povrijeđivanja oštećenika, ali je uvjeren da do toga neće doći. U konkretnom slučaju, obzirom na okolnosti koje su prethodile događaju i one koje su nastupile u tijeku izvršenja djela, uz sve teškoće razgraničenja između eventualnog umišljaja i svjesnog nehata, pravilno je sud prvog stupnja opredijelio da se je radilo o nehatu optuženika. VSH, I Kž 125/1995. od 12. kolovoza 1998.g. (VSRH, Izbor odluka 1/1999.) U radnjama optuženika stječu se svi elementi bića kaznenog djela nehatnog prouzročenja smrti iz čl. 37. KZRH, kad je utvrđeno da optuženik unatoč tome što je u osobno vozilo primio oštećenika u teško pijanom stanju, koji je odbio sjesti na stražnje sjedalo automobila, ali usprkos tome nije u cilju izbjegavanja nastupanja zabranjene posljedice poduzeo sasvim određeno i jedino moguće dužno činjenje – zaustavljanje osobnog vozila već u trenutku kad se prvi put teško pijani oštećenik pokušao izvući iz vozila kroz otvoreni prozor, iako je s obzirom na stanje u kojem se oštećenik nalazio i njegovo nenormalno postupanje bio svjestan mogućnosti nastupanja zabranjene posljedice (da oštećenik može ispasti iz vozila u kretanju), ali je olako držao da ona neće nastupiti. "Neposredno prije uzimanja u vozilo oštećenika, osim što je optuženik vidio da se oštećenik nalazi u teško pijanom stanju i da odbija sjesti na stražnje sjedalo, još nije bio svjestan da će se oštećenik izvlačiti iz vozila te konačno ispasti. No, u nastavku vožnje oštećenik je u dva navrata svojim nekontroliranim izvlačenjem glave i drugih dijelova tijela kroz otvoreni prozor u dovoljnoj mjeri upozorio optuženika i na mogućnost nastupanja one zabranjene posljedice koja je, doista, kasnije i nastupila. Očito je, dakle, da optuženik ništa efikasno nije poduzeo da spriječi oštećenika u njegovu provlačenju kroz prozor automobila u vožnji, a da u tim okolnostima konkretnog slučaja nije bilo teško predvidjeti da bi oštećenik mogao ponoviti prethodno poduzeto izvlačenje, te zbog pijanog stanja ispasti kroz prozor vozila u pokretu. U takvim okolnostima nastavljanje vožnje, a u stvari propuštanjem zaustavljanja vozila na za to pogodnom mjestu, znači ujedno da je radnja počinjenja kaznenog djela nehajnog prouzročenja smrti izvršena propuštanjem dužnog činjenja. Vezano za optuženikov subjektivni odnos prema djelu, treba reći da je optuženik postupao sa svjesnim nehajem, već i zbog činjenice da opisano ponašanje oštećenika za njega nije bilo novo, neočekivano, iznenađujuće, pa je u cilju izbjegavanja zabranjene posljedice trebao poduzeti sasvim određeno i jedino tada mnoguće dužno činjenje – zaustavljanje vozila već u trenutku kada se prvi put oštećenik pokušao izvući iz vozila, iz čega prvostupanjski sud izvodi potpun i pravilan zaključak da je optuženik bio svjestan mogućnosti nastajanja zabranjene posljedice, ali je olako držao da ona neće nastupiti." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 957/94, od 19. I 1995. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1999.)

331 Optuženik je počinio krivično djelo ubojstva u pokušaju iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi s člankom 17. st. 1. OKZRH u idealnom stjecaju i krivičnim djelom nehatnim prouzrokovanjem smrti iz čl. 37. KZRH (aberatio ictus) kad je iz svoje automatske puške ispalio dva metka u smjeru oštećenika s udaljenosti oko 1,5 metar, ali ga, stjecajem okolnosti, zrna nisu pogodila, već se jedan metak zabio u zid, dok je drugi probio štok na vratima sobe i pogodio u prsa drugog oštećenika koji je ležao na krevetu, a optuženik je znao da se ovaj drugi oštećenik nalazi u sobi i da leži na krevetu u blizini vrata, ali je ipak pucao. Takvo njegovo ponašanje u odnosu na ovog drugog oštećenika pokazuje, da on nije htio njegovu smrt, niti je na nju pristao. Dakle, prvostupanjski sud je pravilno postupio kad je djelatnost optuženika u pogledu namjeravane posljedice utvrdio da postoji ubojstvo u pokušaju, iz čl. 34. st. 1. KZRH u svezi s člankom 17. st. 1. OKZRH, a u pogledu nastupile posljedice ( smrt drugog oštećenika) nehatno prouzrokovanje smrti iz čl. 37. KZRH (aberatio ictus). "Kada je sud prvog stupnja na temelju utvrđenog činjeničnog stanja ustanovio, da je optuženik postupao s eventualnim umišljajem na lišenje života oštećenika Z.N., dakle, da je smrt ovog oštećenika bila obuhvaćena njegovim umišljajem, ali da mogućnost uzrokovanja smrti F.D. nije bilo u njegovoj svijesti, odnosno da optuženik nije bio svjestan uzročne veze između svoje radnje i mogućnosti nastupanja zabranjene posljedice, dakle, da je u odnosu na oštećenika Z.N. postupao ciljano i motivirano, a u pogledu stvarno nastupljele posljedice u odnosu na oštećenika F.D., da je postupao iz nehata (tzv. aberacio ictus), onda ne može biti govora o tomu da bi se ovdje radilo o krivičnom djelu protiv opće sigurnosti ljudi i imovine iz čl. 146. KZRH, pa onda ni o njegovom kvalificiranom obliku, teškom djelu protiv oće sigurnosti iz čl. 155. KZRH. To zato, što u konkretnom slučaju, postupanje optuženika kao opće opasna radnja ovdje nije bila ograničena samo na umišljajno izazivanje primarne zabranjene posljedice – konkretne opasnosti za život ili tijelo ljudi ili imovinu većeg opsega – kako se to traži za opstojnost krivičnog djela iz čl. 146. st. 1. KZRH, koja je određena u biću tog krivičnog djela, pri čemu se odgovornost za težu posljedicu proisteklu iz osnovnog krivičnog djela uvijek prosuđuje prema čl. 13. OKZRH i dakle uvijek pretpostavlja nehatni oblik krivnje, pa da bi postupanje optuženika ovdje imalo samostalno značenje, već naprotiv, optuženikovo postupanje kao općeopasna radnja ovdje predstavlja način izvršenja određenog krivičnog djela i to baš krivičnog djela protiv života i tijela - pokušaja ubojstva u odnosu na individualno određenu osobu (Z.N.), jer je to primarna posljedica koja je bila obuhvaćena njegovim umišljajem i na koju je pristao, samo što se ona nije ostvarila, ali se na to ostvarila ona koja nije bila obuhvaćena njegovim umišljajem." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 79/95, od 10. IV 1997. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1998.) Čini krivično djelo nehatnog prouzrokovanja smrti iz čl. 37. KZRH okrivljenik koji je ispred obiteljske kuće, u prisutnosti više djece, prilikom stavljanja patrone u cijev kubure ručne izrade i njenog sklapanja, držeći prst na obaraču, u času podizanja cijevi radi opaljenja u zrak, dok je cijev bila okrenuta u pravcu jednog djeteta, nehotice povukao obarač, prouzročivši opaljenje patrone koja je dijete pogodila u prednju stranu grudnog koša nanijevši mu smrtonosne ozljede. Županijski sud Bjelovar, K-243/1997 od 3. kolovoza 1997.g. (VSRH, Izbor odluka 2/1997) Čini krivično djelo nehatnog prouzrokovanja smrti iz čl. 37. KZRH okrivljenik koji je ispred obiteljske kuće, u pristunosti više djece, prilikom stavljanja patrone u cijev kubure ručne izrade i njenog sklapanja, držeći prst na obaraču, u času podizanja

332 cijevi radi opaljenja u zrak, dok je cijev bila okrenuta u pravcu jednog djeteta, nehotice povukao obarač, prouzročivši opaljenje patrone koja je dijete pogodila u prednju stranu grudnog koša nanijevši mu smrtonosne ozljede. Županijski sud Bjelovar, K-243/97, od 3. VIII 1997. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1998.) U radnjema optuženika stječu se elementi bića kaznenog djela prouzročenje smrti iz nehaja iz čl. 95. KZ kad je utvrđeno da je on u ugostiteljskom objektu, u alkoholiziranom stanju, nalazeći se u društvu svojih poznanika, iznenada iza pojasa izvadio pištolj, repetirao ga, okrenuvši cijev pištolja prema svojim ustima i povukao obarač. Olako držeći da se ništa neće dogoditi ( ne želeći, dakle djelo odnosno posljedicu djela jer nije znao da se u okviru pištolja nalaze meci), kada mu je oštećenik, smatrajući da je pištolj prazan, rekao "pukni prema meni", okrenuo pištolj u pravcu glave oštećenika i povukao obarač, tako da je došlo do opaljenja pištolja a zrno ispaljeno iz pištolja usmrtilo je oštećenika. Dakle, do posljedice je došlo zbog nedostatka dužne i moguće pažnje optuženika. On nije bio pažljiv iako je bio dužan, a posljedicu nije želio iako je ona bila predvidiva i otklonjiva. "Sud prvog stupnja osnovano utvrđuje da optuženik u vrijeme izvršenja djela nije bio svjestan da se u pištolju nalaze meci. On je doduše u svojoj obrani iskazao kako je negdje početkom mjeseca studenog stavio u magazin pištolja 3-4 metka i da kasnije pištolj nije dirao. Inkriminirani događaj se odigrao krajem mjeseca studenog. Postupak optuženika da je neposredno prije izvršenja djela sam okinuo pištolj sebi u usta očito ukazuje da je on na postojanje metaka zaboravio, tj. da nije tada u vrijeme izvršenja djela znao da se u magazinu pištolja nalaze meci. To, kako pravilno zaključuje sud, nije znao niti kada je na poziv oštećenika usmjerio spram njega oružje i izvršio okidanje. Iz iskaza svjedoka proizlazi da su svi, pa i oštećenik, zaključili nakon što je optuženik okinuo sebi pištolj u usta, da je pištolj prazan, te nema nikakvog čvrstog uporišta da sud utvrđuje drugačije, ovo posebno zbog toga što je optuženik najprije sam sebi u usta okinuo pištolj. Uspravo slijed događaja svjedoči da optuženik na krajnju posljedicu ne pristaje već da se pouzdaje u to da se ništa loše neće dogoditi. Do posljedice očito dolazi u konkretnom slučaju iz nepažnje – zbog nedostatka dužne i moguće pažnje, optuženik nije jednostavno bio pažljiv, onoliko koliko je obzirom na činjenicu da je bio vojnik i da je poznavao oružje to bio dužan. Smrt oštećenika za optuženika je neželjena posljedica, ali je bila predvidiva i otklonjiva. Optuženiku se doista, kako to pravilno utvrđuje sud, ne može sa sigurnošću staviti na teret ( kako to neosnovano čini žalitelj) da je znao da se u pištolju nalaze meci. Time što okida pištolj, za koji ne zna da je nabijen spram oštećenika, iako spoznaje opasnost takovog svog ponašanja oružjem, on se neodgovorno odnosi spram mogućnosti da pištolj ipak ispali metak, olako držeći da do posljedica neće doći." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 277/95, od 8. IV 1998. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 2000.) Optuženik je počinio kazneno djelo prouzročenje smrti iz nehaja iz čl. 95. KZ, a ne kazneno djelo ubojstva iz čl. 90. KZ, kad je utvrđeno da se optuženik poigravao sa pištoljem na način da ga je repetirao i izbacio metak, okrenuo ga prema svojoj glavi i povukao obarač, pa je nešto škljocnulo, ponovo je repetirao pištolj kojeg je na zahtjev oštećenika uperio prema njegovoj glavi, olako držeći da metak nije u cijevi i da do štetnih posljedica neće doći, povukao obarač, pri čemu je došlo do opaljenja i smrti oštećenika. Sud prvog stupnja je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrdio i na temelju njega donio ispravan zaključak da je u konkretnom slučaju optuženik počinio kazneno djelo nehatnog prouzrokovanja smrti iz čl. 37. KZRH (sada čl. 95. KZ), a ne kazneno

333 djelo iz čl. 34. st. 1. KZRH. S potpunom izvjesnošću je utvrđeno da kritične zgode optuženik i oštećenik nisu došli u bilo kakav sukob, da su bili dobri prijatelji, da se optuženik poigravao sa pištoljem, repetirao ga te izbacio metak, a zatim mu je oštećenik rekao «Ajde, buraz i meni», na što je optuženik uperio pištolj prema njegovoj glavi nakon ponovnog repetiranja, ali je došlo do opaljenja pištolja nakon čega se oštećenik srušio na pod. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka za balistiku G.M., sud je utvrdio da se radi o takvim nijansama u rukovanju pištoljem, da se optuženiku, nakon što je okrenuo poštolj prema svojoj glavi, ne može pripisati da je pristao da dođe do opaljenja pištolja kada ga je uperio prema glavi oštećenika i da na takav način izazove njegovu smrt. VSRH, I Kž 160/98 od 16. svibnja 2000.g. (VSRH, Izbor odluka 2/2000.) Pravilno je sud prvog stupnja djelatnost optuženika pravno označio kao kazneno djelo nehatnog prouzrokovanja smrti iz čl. 37. KZRH, s obzirom na to da je optuženik u teško pijanom stanju, bez ikakvog povoda, uzeo pištolj, smatrajući da je pištolj prazan, uperio ga u pravcu oštećenice i ispalio jedan metak, usmrtivši oštećenicu. "Iako se u žalbi ne osporava da je pištolj, kojeg je kritičnog jutra u optuženikovoj kući sastavio upravo svjedok F.B., po odlasku optuženika i svjedoka iz kuće, ostao u dnevnom boravku, na polici i uz njega odvojeno okvir sa dva metka, te iako se ne osporava, ni da je optuženik po povratku kući nakon cjelodnevnog izbivanja, prije uzimanja pištolja sa police nije uvjerio gdje se nalazi okvir sa mecima i je li možda u pištolju, ipak se i dalje tvrdi, da je okvir sa mecima u pištolj jedino neposredno prije ispaljenja mogao staviti teško alkoholizirani optuženik i slijedom toga ustraje u kvalifikaciji djela iz optužnice (ubojstvo s eventualnim umišljajem), što se međutim, prema utvrđenom činjeničnom stanju ne može prihvatiti, pa je sud prvog stupnja ispravno postupio kada je glede te odlučne činjenice – gdje se nalazio okvir sa streljivom – zaključio u korist optuženika odnosno uzeo, da optuženik zbog teško alkoholiziranog stanja u kojem se nalazio navedenu činjenicu nije provjerio, a to zapravo znači da je smatrao da je pištolj prazan, a ne da je zbog svoje teške alkoholiziranosti okvir s mecima stavio u pištolj, kako to tvrdi državni odvjetnik, pa kada je to tako, onda je ispravni konačni zaključak suda prvog stupnja da je optuženik usmjerivši pištolj u pravcu svoje supruge koja je u kuhinji kuhala kavu i iz relativne udaljenosti pritisnuo obarač, pogodivši je i tako izazvavši njezinu smrt, doista, i u odnosu na radnju izvršenja, a ne samo u odnosu na smrt oštećenice, postupao iz nehata a ne da je na nastupanje njezine smrti pristao." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I K-447/97, od 23.IV 1998. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1998.) U radnjama optuženika stječu se elementi bića kaznenog djela nehatnog prouzrokovanja smrti iz čl. 37. KZRH, kad je sud utvrdio da između optuženika i oštećenika nije bilo nikakvog sukoba, čak niti "napete situacije", oni su se slučajno sreli, optuženik je na zahtjev oštećenika htio ovome pokazati kako se barata oružjem i u tom pokazivanju prislonio je pištolj u lijevu stranu glave oštećenika, olako držeći da to neće izazvati štetne posljedice, što se nije dogodilo, već je došlo do ispaljenja hica, a metak je prošao između velikog mozga zbog čega je došlo do razdora i nagnječenja velikog mozga te nagnječenja malog mozga, što je dovelo do trenutačne smrti. Naime, optuženik u postojećoj situaciji nije bio pažljiv onoliko koliko je bio dužan i koliko je mogao biti, jer je on osoba vična oružju, pa je mogao uvidjeti opasnost baratanja oružjem i da to može dovesti do posljedice ali je bio uvjeren da do toga neće doći.

334 "Sud prvog stupnja pravilno ukazuje da iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi kako između optuženog i oštećenika nije bilo nikakovih sukoba čak niti "napete situacije", dapače slučajno su se našli zajedno. Oštećenik je pomagao u guranju vozila optuženiku. Optuženik je pokazivajući oštećeniku kako se barata oružjem želio zadovoljiti njegovu znatiželju za oružjem. Pri tome pokazivanju došlo je do neželjenog aktiviranja pištolja. Iz toga jasno proizlazi da optuženik nastupanje posljedice nije mogao pretpostaviti kao moguće. Optuženik barata oružjem vrijeđajući pri tome zahtjeve za dužnom pažnjom, ta nepažnja upravo je karakteristična za njegovo ponašanje. Takovom njegovom radnjom kada nepažljivo barata oružjem i pokazujući ga usmjerava u pravcu oštećenika realizirana je neželjena posljedica. Optuženik je osoba vična oružju i kao takav sigurno uviđa objektivnu opasnost baratanja oružjem, on i uviđa da to može dovesti do povrjeđivanja oštećenika, ali je uvjeren da do toga neće doći. U konkretnom slučaju, obzirom na okolnosti koje su prethodile događaju i one koje su nastupile u tijeku izvršenja djela, uz sve teškoće razgraničenja između eventualnog umišljaja i svjesnog nehata, pravilno se je sud prvog stupnja opredijelio da se je radilo o nehatu optuženika." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 125/95, od 12. VIII 1998. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1999.) Kad je optuženik ubio oštećenika zato što je pogrešno zaključio da ga je oštećenik napao time što je noću s puškom na ramenu jače kucao na vrata njegove kuće, postupao je u skrivljenoj putativnoj nužnoj obrani jer je propustio identificirati oštećenika pa je počinio kazneno djelo nehatnog prouzrokovanja smrti iz čl. 38 (sada 37.) KZRH. VSRH, I Kž-692/92 od 31. ožujka 1993. (Okruži sud u Bjelovaru, K-65/92) Objavljeno u VSRH, Izbor odluka 1994, str. 345. (Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, 2/1995). Ako je optuženi oštećenog teško tjelesno povrijedio iz nehata i ako se smrtna posljedica prouzrokovana tom povredom također ima pripisati njegovom nehatu, onda su time ostvareni elementi krivičnog djela ubojstva iz nehata iz čl. 137. KZ (i.e. nehatno prouzrokovanje smrti, čl. 38. KZH), a ne krivičnog djela teške tjelesne povrede kvalificiranog težom posljedicom iz čl. 141. st. 3. KZ u vezi sa čl. 8. st. 1. KZH (čl. 41. st. 3. KZH). VSH-Kž-1100/72 od 3. IV.1973. Razlika između krivičnog djela lišenja života iz nehata iz čl. 137. KZ (čl. 38 KZH) i krivičnog djela teške tjelesne povrede uslijed koje je povrijeđeni umro iz čl. 141. st. 3. treba tražiti u psihičkom odnosu optuženog prema izvršenom djelu. Dok se kod krivičnog djela lišenja života iz nehata iz čl. 137. KZ (čl. 38. KZH), i radnja izvršenja te posljedica koja je nastupila - smrt povrijeđenog- ima pripisati nehatu učinioca, kod krivičnog djela teške tjelesne povrede uslijed koje je povrijeđeni umro iz čl. 141. st. 3. KZ (čl. 41. st. 3. KZH) djelo učinioca ukoliko se to odnosi na samu tešku tjelesnu povredu ima se pripisati umišljaju učinioca, a nastupanje daljnje štetne posljedice - smrti povrijeđenog -nehatu učinioca. VSH-Kž-1349/69 od 23. IX.1969.

335 Time što je optuženi pucao iz zračne puške u hlače kasnije pokojnog, da bi na taj način ispitao može li ispaljenim zrnom probiti hlače, te mu nanio tešku tjelesnu povredu u predjelu lijeve natkoljenice, uslijed koje je zbog nastale sepse nastupila smrt, on nije činio krivično djelo iz čl. 268. st. 2. i 3. KZ (čl. 153. st. 1. i 4. KZH), jer izvršenjem te radnje nije život trećih osoba bio doveden u opasnost, već se radi o radnji u odnosu na određenu osobu, uslijed koje je tjelesno mogla biti povrijeđena jedino ta osoba. Prema tome, sud je tu radnju pravno ispravno označio kao ubojstvo iz nehata iz čl. 137. KZ ( čl. 38. KZH). VSH-Kž-774/72 od 13. IX. 1972. I kad se ne bi prihvatilo stanovište prvostepenog suda da je optuženi bio svjestan da sada pokojni od primljenog udarca rukom (makar i dlanom) može pasti i pri padu udariti glavom o stol koji se nalazio iza njega ili o pod, uslijed čega bi mogla biti prouzrokovana njegova smrt, te da je olako držao da do takve posljedice njegovog postupka neće doći, onda se ipak mora uzeti da je optuženi prema okolnostima i svojim osobnim svojstvima bio dužan i mogao biti svjestan nastupanja i takve posljedice svoga postupka. Svakako da je udarac što ga je optuženi zadao sada pokojnom, makar i dlanom bio dovoljno jak kad je njime uspio oboriti tako snažnog i teškog čovjeka kao što je poginuli, pa je optuženi, kao i svaki razuman čovjek, morao i mogao predvidjeti da od takvog udarca pokojnik može pasti i pri tome, s obzirom da se tu nalazio stol, udariti glavom o taj stol, odnosno u tvrdi betonski pod, što može prouzrokovati i najtežu posljedicu. Ne može se prihvatiti stanovište da je prekinuta uzročna veza između udarca što ga je optuženi zadao sada pokojnom i smrti ovoga, jer da do smrti uopće ne bi moglo doći da je sada pokojnom pravodobno pružena odgovarajuća liječnika pomoć. Ako netko drugom zada takvu povredu koja normalno može dovesti do smrti, onda se ne može uzeti, ukoliko smrt nastupi, pa je prekinuta uzročna veza između zadane povrede i nastupjele smrti uslijed toga što se smrt mogla izbjeći pravodobnom i odgovarajućom liječničkom intervencijom koja bi tuđom krivnjom bila izostala, te da prema tom učinilac povrede ne bio odgovoran za nastupanje te teže posljedice. VSH-Kž-1223/70 od 13.VIII.1970. Ako je sud u presudi pogrešno zaključio o vrsti nehata kod krivičnog djela ubojstva iz nehata iz čl. 137. KZ (svjesni umjesto nesvjesnog) to može biti od utjecaja samo na odluku o kazni, a ne i na kvalifikaciju djela iz čl. 137. KZ (čl. 38. KZH). Vrhovni vojni sud - K109/69 od 29.III. 1969. Donoseći prvostepenu presudu, sud je vezan u pogledu sadržaja optužbe utoliko, što će donijeti presudu, koja se "može odnositi samo na onu osobu koja je obuhvaćena optužbom i samo na ono djelo koje je predmet optužbe". Kad se govori o djelu, sud je vezan za kompleks činjenica (događaja), koje sačinjavaju elemente bića krivičnog djela, a ne i pravnu kvalifikaciju, koju je predložio javni tužilac. Kad je u konkretnom slučaju prvostepeni sud kvalificirao djelo po propisu čl. 137. KZ (čl. 38. KZH), a ne po propisu čl. 141. st. 3. KZ (čl. 41. st. 3. KZH), koji je čak i stroži od 137. KZ, onda time nije prekoračena optužba. Razlika između krivičnog djela iz čl. 137. KZ i kriv. djela iz čl. 141. st. 3. u prvom redu je u tom da je prvo djelo u cijelosti izvršeno iz nehata, a kod drugog djela učinilac djeluje s umišljajem u odnosu na tešku tjelesnu povredu, a nehatno u odnosu prema smrti kao posljedici.

336 VSH-Kž-878/67 od 31.1.1968. (Krivični zakon Republike Hrvatske, Danilo Gregović-Sudska praksa, Informator, Zagreb, 1991.) Iz okolnosti konkretnog slučaj proizlazi postojanje prijateljskog odnosa između optuženika i oštećenika, o čemu nedvojbeno govori i svjedok P. K., iz čijeg iskaza proizlazi da je oštećenik nakon zadobivanja teške tjelesne i za život opasne povrede, nastojao svu odgovornost za postupanje optuženika preuzeti na sebe. Događaju je prethodila igra pištoljem između optuženika i oštećenika, u kojoj je optuženik cijev pištolja usmjerio u oštećenika, olako držeći da je metak izvađen, jer se radilo o pištolju ručne izrade koji se puni samo jednim metkom. Sud je opravdano zaključio da se u konkretnom slučaju radilo o prouzročenju smrti iz nehaja. (Kao u odluci VSRH, K-651/91 od 17. lipnja 1992.) Ukoliko je sud prvoga stupnja utvrdio da je optuženik udario oštećenika šakom u glavu (a to s obzirom na njegovo stanje i nije morao biti jači udarac), te je uslijed toga oštećenik pao na pod, što je imalo za posljedicu razdor aneurizme prednje komunicirajuće moždane arterije i prouzročilo je smrt oštećenika, tada treba ocijeniti je li optuženik kao prosječan čovjek s određenim životnim iskustvom bio dužan predvidjeti takvu posljedicu. Imajući na umu alkoholiziranost oštećenika, njegovu invalidnost, krhku tjelesnu građu, te da je kritične zgode sjedio na barskoj stolici i da se stoga morao suzdržavati od takve opasne radnje, a kad nije odustao od nje nije li takvim svojim djelovanjem povrijedio dužnu pažnju koja se traži od svakog prosječnog čovjeka, jer nam životno iskustvo govori da udaranje druge, posebno alkoholizirane osobe i pod opisanim okolnostima može izazvati njezin pad i povređivanje te je time optuženik ostvario obilježja kaznenog djela prouzročenja smrti iz nehaja. (Kao u odluci VSRH, K-843/92 od 7. travnja 1993.) Optuženik koji je, čisteći automatsku pušku u prostoriji u kojoj je bilo još pet vojnika i držeći je usmjerenu u jednog od njih, oštećenika, ubacio metak u cijev kada je sastavljao zatvarač, te je opalio i usmrtio oštećenika, nije počinio teško djelo protiv opće sigurnosti, nego kazneno djelo nehatnog prouzrokovanja smrti (prouzročenje smrti iz nehata). Budući da je puščana cijev u trenutku opaljenja bila usmjerena samo prema oštećenikovu tijelu, nijedna druga osoba nije dovedena u konkretnu opasnost. (Kao u presudi VSRH, Kž-246/92 od 3. lipnja 1992.) Optuženik je išamarao oštećenicu s ciljem da je prije svega «kazni» za nanesene uvrede. Pritom je usmrćenje nastalo kao uzgredna posljedica koju je optuženik, suprotno svojim tvrdnjama u žalbi, morao i biti dužan predvidjeti. Pogrešno je procijenio kad je šamarao oštećenicu, da ne može biti i težih posljedica. Optuženik je morao znati da, udarajući oštećenicu staru 68 godina, koja je uz to i alkoholičarka i slabe konstitucije, može doći do povrede mozga pa i pucanja vene. Prvostupanjski sud stoga osnovano – suprotno optuženikovim tvrdnjama u žalbi – uzima da je optuženik svojom radnjom prouzročio smrtnu posljedicu, jer nije utvrđeno da bi oštećenica nakon šamaranja negdje pala, već je naprotiv zatečena da leži u krevetu. Očito je da je optuženik oštećenicu tako teško tjelesno ozlijedio iz nehata, a i smrtna posljedica se također jedino može pripisati nehatu, pa je prvostupanjski sud osnovano zaključio da je optuženik počinio kazneno djelo nehatnog prouzrokovanja smrti. (Kao u odluci VSRH, K-962/85 od 21. siječnja 1987.) U radnjama optuženika stječu se elementi bića krivičnog djela nehatnog prouzrokovanja smrt, kada je utvrđeno da je optuženik u teško pijanom stanju i zbog toga bitno smanjenih mogućnosti da upravlja svojim postupcima i da shvati njihovo

337 značenje, propustio povjeriti nalazi li se u cijevi pištolja metak, jer inače sa sobom ne nosi napunjen pištolj, a nije uočio činjenicu da je metak u cijev pištolja mogao ubaciti oštećenik kada je pištoljem rukovao. No, on u takvoj situaciji povlači okidač pištolja, čiju je cijev uperio prema oštećenikovoj glavi, olako držeći da u cijevi nema metaka i da zbog toga neće biti štetnih posljedica. (Kao u odluci VSRH, K-319/95 od 1. lipnja 1995.) Radi se o kaznenom djelu nehatnog prouzrokovanja smrti kada je utvrđeno da je optuženik u osobno vozilo primio teško pijanog oštećenika, koji je odbio sjesti na stražnje sjedalo automobila. Ali, usprkos tome nije, da izbjegne nastupanje zabranjene posljedice, poduzeo sasvim određeno i jedino moguće dužno činjenje, zaustavljanje osobnog vozila već u trenutku kada se prvi put teško pijani oštećenik pokušao izvući iz vozila kroz otvoren prozor, iako je s obzirom na stanje oštećenika i njegovo nenormalno ponašanje bio svjestan mogućnosti nastupanja zabranjene posljedice (da oštećenik može ispasti iz vozila u kretanju). Olako je držao da ona neće nastupiti. (Kao u odluci VSRH, K-957/94 od 19. siječnja 1995.) U žalbi se ne osporava da je pištolj, koji je kritičnog jutra u optuženikovoj kući sastavio upravo svjedok F. B., po odlasku optuženik i svjedoka iz kuće, ostao u dnevnom boravku, a na polici i uz njega odvojeno okvir s dva metka. Ne osporava se ni da se optuženik po povratku kući nakon cjelodnevnog izbivanja, prije uzimanja pištolja s police nije uvjerio gdje je okvir s mecima i je li možda u pištolju. Unatoč tome i dalje se tvrdi da je okvir s mecima u pištolj jedino neposredno prije ispaljenja mogao staviti teško alkoholizirani optuženik. Slijedom toga ustraje se u kvalifikaciji djela iz optužnice (ubojstvo s eventualnim umišljajem), što se, međutim, prema utvrđenom i naprijed iznijetom ne može prihvatiti. Stoga je sud prvoga stupnja postupio ispravno kada je o toj odlučnoj činjenici – gdje se nalazio okvir sa streljivom – zaključio u korist optuženika, odnosno uzeo da optuženik zbog teško alkoholiziranog stanja u kojem se nalazio navedenu činjenicu nije provjerio. A to zapravo znači kako je smatrao da je pištolj prazan, a ne da je zbog svoje teške alkoholiziranosti okvir s mecima stavio u pištolj, kako to tvrdi državni odvjetnik. Pa kada je to tako, onda je ispravan i konačni zaključak suda prvoga stupnja da je optuženik usmjerivši pištolj prema svojoj supruzi, koja je u kuhinji kuhala kavu, iz relativne udaljenosti pritisnuo okidač, pogodio je i tako izazvao njezinu smrt. Doista, i u odnosu na radnju izvršenja, a ne samo u odnosu na smrt oštećenice, postupao je iz nehaja, a nije na nastupanje smrti pristao. (Kao u odluci VSRH, K-447/97 od 23. travnja 1998.) Ne radi se o prouzročenju smrti iz nehaja kada je optuženik lovačkim nožem dužine 24 cm, širine 2 cm, ubo oštećenika u prednju lijevu stranu grudnoga koša, te je oštrica noža prošla kroz gornji dio šestog međurebrenog prostora i kroz prednju stranu osrčja te prodrla kroz prednju stranu srca u srčanu klijetku. Onda se zaista ne može prihvatiti ni žalbena tvrdnja da je optuženik iz nehata prouzrokovao smrt oštećenika, i to stoga što se kod prouzrokovanja smrti iz nehata radnja poduzima s nekim drugim ciljem, a ne radi usmrćenja neke osobe. Smrt nastaje kao uzgredna i neželjena posljedica poduzete radnje, što se u ovom slučaju ne može doista uzeti kao logično i životno. (Kao u odluci VSRH, Kž-1131/88 od 5. travnja 1988.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001. Optuženik je počinio kazneno djelo prouzročenje smrti iz nehaja iz čl. 95. KZ, a ne kazneno djelo ubojstva iz čl. 90. KZ, kad je utvrđeno da se optuženik poigravao sa pištoljem na način da ga je repetirao i izbacio metak, okrenuo ga prema svojoj glavi i povukao obarač, pa je nešto škljocnulo, ponovo je repetirao pištolj kojeg je na zahtjev

338 oštećenika uperio prema njegovoj glavi, olako držeći da metak nije u cijevi i da do štetnih posljedica neće doći, povukao obarač, pri čemu je došlo do opaljenja i smrti oštećenika. "Sud prvog stupnja je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrdio i na temelju njega donio ispravan zaključak da je u konkretnom slučaju optuženik počinio kazneno djelo nehatnog prouzrokovanja smrti iz čl. 37. KZRH (sada čl. 95. KZ), a ne kazneno djelo iz čl. 34. st. 1. KZRH. S potpunom izvjesnošću je utvrđeno da kritične zgode optuženik i oštećenik nisu došli u bilo kakav sukob, da su bili dobri prijatelji, da se optuženik poigravao sa pištoljem, repetirao ga te izbacio metak, a zatim ga je okrenuo prema svojoj glavi i povukao obarač, jer je nešto škljocnulo, pa je opet repetirao, a tada mu je oštećenik rekao:"Ajde, buraz i meni", na što je optuženik uperio pištolj prema njegovoj glavi nakon ponovnog repetiranja, ali je došlo do opaljenja pištolja nakon čega se oštećenik srušio na pod. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka za balistiku G. M., sud je utvrdio da se radi o takvim nijansama u rukovanju pištoljem, da se optuženiku, nakon što je okinuo pištolj prema svojoj glavi, ne može pripisati da je pristao da dođe do opaljenja pištolja kada ga je uperio prema glavi oštećenika i da na takav način izazove njegovu smrt." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 160/98, od 16. V 2000. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 2000.) Pravilno je postupio prvostupanjsi sud kada je našao da je okrivljenik počinio inkriminirano kazneno djelo – nehatno prouzrokovanje smrti – iz čl. 37. KZRH nišaneći kroz optički nišan i pucajući u «crnu masu», a da prethodno nije provjerio da li se radi o čovjeku ili vepru. Prema pravilima lova, lovac ne smije pucati tako dugo dok se prethodno na siguran način ne uvjeri da znade što puca. Postupajući protivno tome, okrivljenik je ostvario inkriminirana obilježja kaznenog djela iz čl. 37. KZRH. Presuda Županijskog suda u Koprivnici, Kž-42/00-2 od 13. travnja 2000. g. (Županijski sud u Koprivnici, Sudska praksa br. 3, veljača 2001.) U radnjama optuženika ostvareni su svi elementi kaznenog djela prouzročenja smrti iz nehaja iz čl. 95. KZ kad je utvrđeno da je optuženik za vrijeme ručka na riječi oštećenika da puši cigarete koje puše prostitutke i pederi izvadio pištolj iza pojasa, nategao kokot revolvera, a zatim ga uperio prema oštećeniku, imitirajući napad, ali ne očekujući da bi pri tome moglo doći do usmrćenja oštećenika, premda je trebao imati u vidu da obzirom na karakteristike revolvera, njegovu osjetljivost, te činjenicu da mu je zbog masnih ruku otežano rukovanje revolverom te da s tim u svezi može doći do okidanja i ispaljenja hica, što se i dogodilo, jer je, u trenutku kada je pokušao vratiti kokot revolvera u početni položaj, pritiskajući istodobno okidač revolvera, kokot mu iskliznuo ispod palca desne ruke pa je došlo do ispaljenja hica koji je pogodio oštećenika u glavu i usmrtio ga. "Nesporne su činjenice da je optuženik kritične zgode izvukao iz futrole s desnog boka revolver marke "Smith & Wesson", pri čemu je nategao kokot revolvera i uperio ga prema ošt. M.B., te u trenutku kada je pokušao vratiti kokot u početni položaj pritiskajući istovremeno okidač, kokot mu je iskliznuo ispod palca desne ruke pri čemu je došlo do ispaljenja hica, koji je pogodio oštećenika u glavu, što je dovelo do njegove trenutne smrti. Prvostupanjski sud je pravilno analizirajući provedene dokaze ispravno zaključio da je optuženik osoba vična oružju, kojeg dobro zna upotrebljavati, svjesna opasnih i pogibeljnih rukovanja oružjem, posebno svojim revolverom, kod kojeg kad se kokot napne postoji samo jedan način da ga se vrati u normalni položaj, a to je pritiskujući istovremeno i okidač, a što je osjetljiva radnja, pogotovo ako su ruke masne, kakve su bile kod optuženika zbog prethodnog konzumiranja masne hrane.

339 Sud je pravilno zaključio da optuženik nije htio da dođe do nastupanja zabranjene posljedice, ali je prema svojim ukupnim osobnim svojstvima i danim okolnostima mogao i morao biti svjestan da može doći do opaljenja iz pištolja, odnosno svjestan te mogućnosti, pa ga je ispravno sud proglasio krivim za kazneno djelo iz čl. 95. KZ (prije čl. 37. KZRH) prouzročenja smrti iz nehaja oštećenika." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 373/97, od 28. VI 2000. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 2001.) Počinile su kazneno djelo prouzročenja smrti iz nehaja iz čl. 95. KZ dvije optuženice, koje su kao učiteljice razredne nastave i voditeljice ekskurzije u toplice ukupno 47 učenika 3. i 4. razreda osnovne škole, među kojima je bila većina neplivača, propustile neprekidno kretanje učenika koji su se kupali u bazenu za neplivače, već su se udaljile na terasu restorana odakle nisu mogle u potpunosti pratiti kretanje učenika, pa je za vrijeme njihove odsutnosti jedan učenik neplivač otišao do bazena za plivače gdje se utopio. ŽS Bj, Kž 206/0 od 14. rujna 2000.g. (VSRH, Izbor odluka 1/2001.) Nije u pravu državni odvjetnik kada u žalbi tvrdi da se pobijana presuda temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Naime, suprotno iznijetim žalbenim navodima, po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je temeljem provedenih dokaza, a posebno iskazima svjedoka Č.M. (list broj 78), V.K. (list broj 72), D.K. (list broj 8), kao i nalaza i mišljenja sudsko medicinskog vještaka (list 87-88, 12-13), pravilno zaključio da nema dokaza da bi optuženik prouzrokovao smrt svoga brata V.I., time što ga je naglo povukao sa kreveta, tako da je potiljkom glve udario u betonsku podlogu i od zadobivenih ozljeda mozga preminuo. Ovo radi toga što iz nalaza i mišljenja sudsko medicinskiob vještaka proizlazi nespornim da je do ozljeđivanja oštećenika moglo doći nekoliko sati prije inkriminiranog događaja, a isto tako i u trenutku kada ga je optuženik povukao s kauča. Prema valjano obrazloženom nalazu i mišljenju vještaka proizlazi da u trenutku ozljeđivanja dolazi do pucanja mosnih vena koje krvare izrazito polako zbog malog promjera tako da se djelovanje izlivene krvi, koja se nakupi u obliku jastučića i pristišće na mozak, može primijeniti tek nakon nekoliko sati po ozljeđivanju, koje često ne može prepoznati stručnjak, a kamoli laik. Upravo zbog toga nakon nastanka ozljede moguće je različito dugo normalno ponašanje ozlijeđene osobe pa do nastupanja prvih simptoma u vidu glavobolje, mučnine, povraćanja, poremećaja svijesti pa do nastupa komatoznih stanja i smrti kako je to ispravno obrazložio sudsko medicinski vještak. Prvostupanjski sud nije imao razloga ne prihvatiti ovako valjano i stručno obrazložen nalaz i mišljenje sudsko medicinskog vještaka, te je pravilno postupio pridržavajući se načeka in dubio pro reo (čl. 3. st. 2. ZKP-a) da je do nastanka ozljede kod pok. V. I. došlo nekoliko sati prije nego što ga je kritične zgode oko 12,00 sati optuženik povukao s kauča na betonski pod. U prilog tome govore i iskazi svjedoka V.K. i Č.M. koji su temeljem neposrednih zapažanja iskazali da je oštećenik bio sklon prekomjernom uživanju alkohola i kritične zgode jako pijan zaključujući to po načinu njegovog hoda. Međutim, ovakvo njihovo zapažanje nema uporišta u analizi alkohola u krvi oštećenika (list broj 56), prema kojem je pok. V. I. u trenutku smrti bio trijezan. Prema tome, očito je da je oštećenik djelovao aloholizirano zbog gubitka ravnoteže izazvanog moždanim krvarenjem i pritiskom vrećice na mozak, a ne zato što je bio pijan. Ovakve simptome pijanstva opisao je optuženik u svojoj obrani, kao i naprijed spomenuti svjedoci, njegova majka V.K. i Č.M.

340 Dakle, polazeći od činjenice da kod oštećenika nije nađena ni najmanja količina alkohola u trenutku njegove smrti proizlazi ispravnim zaključak prvostupanjskog suda da je do ozljeđivanja oštećenika došlo nekoliko sati prije inkriminiranog događaja i da se ono ne može pripisati inkriminiranom ponašanju optuženika, kada ga je povukao s kreveta tako da je glavom udario u betonsku podlogu. Prema tome, pobijana oslobađajuća presuda, suprotno iznijetim žalbenim navodima, temelji se na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju, tako da uslijed toga žalbi državnog odvjetnika nije udovoljeno. Županijski sud u Koprivnici, Kž-55/03-2 od 24. travnja 2003. godine. (Županijski sud u Koprivnici, Sudska praksa, knjiga br. 6/2004.)

71. SUDJELOVANJE U SAMOUBOJSTVU Članak 96. U čl. 96. kriminalizirano je sudjelovanje u samoubojstvu samo onda ako je ono dovršeno, jedino st. 3. predviđa odgovornost i onda ako je samoubojstvo ostalo u pokušaju. Stari zakon predviđao je odgovornost za sve oblike počinjenja djela i onda ako je u samoubojstvo ostalo u pokušaju uz mogućnost blažeg kažnjavanja, što nam se čini opravdanim. Mislimo da primjer koji slijedi opravdava izneseni stav: «Surovo je i nečovječno postupala s osobom koja joj je u odnosu podređenosti ili ovisnosti i time iz nehata izazvala samoubojstvo u pokušaju, te izvršila krivično djelo iz čl. 39. st. 4. i 5. KZH optuženica koja je svog pastorka, starog 16 godina, vrijeđala i ponižavala. Uskaćivala mu je njegu i nužnu pomoć zbog vlastitog alkoholizma, zbog čega je pastorak zajedno sa optuženičinom kćerkom u više navrata bježao od kuće, a onda je jednoga dana u četiri sata ujutro odlučio da si uzme život. Napisao je oproštajno pismo, uzeo pripremljeni otrov za poljske štetočine i prinio ga ustima, ali je u tom trenutku naišao njegov otac, koji mu je izbio iz ruke čašu s otrovom.» (Kao u odluci VSRH, Kž-157/89 od 13. srpnja 1989.) Ako maćeha surovo i nečovječno postupa sa svojom pastorkom, pa pastorka uslijed takvog postupka izvrši samoubojstvo, maćeha je izvršila krivično djelo navođenja na samoubojstvo i pomaganja u samoubojstvu iz čl. 139. st. 4. KZ (čl. 39. KZH). VSSr-Kž-595/94

341 Krivični zakon Republike Hrvatske, Informator Zagreb 1991.)

Danilo Gregović-Sudska

praksa

72. PROTUPRAVNI PREKID TRUDNOĆE Članak 97. Za pitanje da li je započeto vršenje pobačaja u smislu čl. 140. KZ, nije odlučno da li je uslijed toga došlo do uništenja ploda ili nije. Istina, za pojam dovršenog pobačaja po čl. 140. KZ potrebno je da uslijed uporabe abortvinih sredstava dođe do nasilnog prekida i uništenja ploda. Međutim, taj zakonski propis ne inkriminira samo počinjenje pobačaja, nego i započinjanje vršenja pobačaja («tko trudnoj ženi… započne vršiti pobačaj…»). Pri tom propis na pravu razliku je li, nakon što je počinitelj započeo počinjenje pobačaja, pobačaj natavljen i dovršen od same trudne žene ili treće osobe (liječnika i dr.) ili nije te prema tome je li uslijed takvog započinjanja vršenja pobačaja konačno došlo do uništenja ploda ili nije. Prema tome proizlazi, da je zaštitni objekt kaznenog djela iz čl. 140. KZ ne samo plog u ženskoj maternici, nego i život i zdravlje trudne žene. U ovom slučaju optuženica B. kod djela pod 4) (izreke) otvorila je oštećenici D. LJ. kateterom maternicu i puhala u nju u namjeri da prouzroči uništenje ploda. Međuti, takvom svojom radnjom ona nije izazvala uništenje ploda, već tzv. prijevremeni porođaj, prema tome porođaj djeteta sposobnog za život (nalaz vještaka za sudsku medicinu). S obzirom na ono što je unaprijed istaknuto, takva djelatnost ove optuženice ima se pak kvalificirati kao dovršeno kazneno djelo iz čl. 140. st. 1. KZ, a budući da se ona ima podvesti pod pojam započinjanja vršenja pobačaja iz tog zakonskog propisa, bez obzira na što je ovdje željena posljedica – uništenje ploda – izostala. Vrhovni sud Narodne Republike Hrvatske, Kž-998/56 26.04.1956. VSH-Kž-998/56 Onaj koji dovodi trudnu ženu k osobi koja ovoj izvrši pobačaj, pomaže toj ženi s njenom privolom kod pobačaja i ostvaruje elemente krivičnog djela pobačaja iz čl.

342 140. st. 1. KZ (čl. 40. KZH), a ne krivično djelo pomaganja kod krivičnog djela iz čl. 140. st. 1. u vezi sa čl. 20. KZ (čl. 19 KZJ). VSSl-Kž-1031/54 Pomaganje pri pobačaju inkriminirano u čl. 140. KZ mora biti izvršeno dok se žena, kojoj se pomaže, nalazi u stanju trudnoće. VSH-Kž-1131/54 Optužena je uvlačila kateter u maternicu oštećene u svrhu da joj izvši pobačaj, ali je odustala od izvršenja djela, kad je ustanovila da je oštećena sama sebi započela vršiti pobačaj. Budući da je u vrijeme, kad je optužena radila, plod u maternici oštećene već bio mrtav, tako da optužena nije mogla dovršiti krivično djelo iz čl. 140. KZ (čl. 40. KZH), njezino djelovanje predstavlja krivično djelo nanošenja teške tjelesne povrede iz čl. 141. st. 1. KZ (čl. 41. st. 1. KZH), a jer je optužena bila svijesna nastupanja te posljedice i na nju je pristala. VSH-852/63 od 19.VI.1963. Time što je optužena izvršila više nedopuštenih pobačaja nad istom ženom, ne ostvaruje se jedno produženo krivično djelo nedopuštenog pobačaja iz čl. 140. st. 1. KZ (i.e. protuprirodni prekid trudnoće, čl. 40. KZH), već onoliko krivičnih djela u stjecaju, koliko je pojedinačnih prekida trudnoće izvršeno. VSM-Kž-47565 od 18.XI.1965. Optužena koja je trudnoj ženi, uz njenu privolu, u ušće maternice zatakla korijen kukurijeka i time započela odstranjivati plod, ostvarila je dovršeno krivično djelo nedopuštenog pobačaja iz st. 1. čl. 140. KZ, iako je oštećena poslije pobacila iz drugog uzroka. Okružni sud u Celju-KŽ-45/66 od 14.III.1966. Optužena je izvršila krivično djelo pobačaja iz čl. 140. st. 1. KZ, kada je trudnu ženu radi izvršenja pobačaja dovela izvršiocu pobačaja, s kojim se prethodno dogovorila, nego je ovo krivično djelo izvršila pomaganjem iz čl. 20. KZ (čl. 19. KZJ). Njenim djelovanjem nije, naime, ostvareno "pomaganje" kao zakonski element navedenog krivičnog djela, jer trudnoj ženi nije pomogla da ona sama na sebi izvrši pobačaj, nego je izvršiocu pobačaja pomogla u izvršenju tog krivičnog djela. VSH-Kž-413/54 Iako je očito da je optuženi, kad je započeo izvršenje krivičnog djela ubojstva, bio svjestan da je oštećena u trudnom stanju, te da će njezinim lišenjem života uništiti i plod u njoj, nije time uz krivično djelo pokušaja ubojstva izvršio još i krivično djelo pobačaja bez pristanka trudne žene iz čl. 140. st. 2. KZ (čl. 40. st. 3. KZH), jer je plod u vrijeme izvršenja djela bio sastavni dio tijela oštećene i djelo optuženog, upravljeno protiv života oštećene, moralo je nužno biti istodobno upravljeno i protiv života njenog ploda. Prema tome, za ocjenu pitanja da li je optuženi učinio jedno ili dva krivična djela, odlučno je pitanje umišljaja optuženog , tj. što je optuženi htio svojom radnjom

343 izvršenja. Zbog toga, trudnoća oštećene i posljedica koja je iz toga mogla proizaći da je djelo dovršeno, ocjenjivat će se samo u svjetlu otežavajućih okolnosti. VSH-Kž-879/59 od 12. IV.1959. Krivični zakon Republike Hrvatske, Danilo Gregović - Sudska praksa, Informator, Zagreb 1991.) Počinjenje pobačaja trudnoj ženi s njezinim pristankom postoji i kad uslijed radnji počinjenja ne dođe neposredno do pobacivanja ploda, već ono uslijedi kasnije. Tako je u odluci Vrhovnoga suda NRH 563/55 od 8. ožujka 1955. navedeno da je okrivljena počinila krivično djelo pobaćaja, time što je trudnoj ženi u dva navrata masirala abdomen i uputila je da nakon toga uzima kinin. Vanjskim se trljanjem maternice može ubiti plod, a ukoliko on zaostane u maternici, kinin pospješuje njegovo izbacivanje, i u konkretnom je slučaju trudna žena zaista i pobacila plod trećega dana poslije masaže. Optuženica je uvlačila kateter u maternicu oštećenice s namjerom da prouzroči pobačaj, ali je odustala od izvršenja djela kad je ustanovila da je oštećenica sama sebi započela vršiti pobačaj. Budući da je u vrijeme kada je optuženica radila pobačaj plod u maternici oštećenice već bio mrtav, tako da optuženica nije mogla dovršiti krivično djelo, njezino ponašanje predstavlja krivično djelo nanošenja teške tjelesne povrede, jer je optuženica bila svjesna nastupanja te posljedice i na nju je pristala. (Kao u odluci VSRH, Kž-852/63 od 29. lipnja 1963.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.)

344

73. TJELESNA OZLJEDA Članak 98. Za postojanje lake tjelesne povrede mora se naći neki vidljivi trag na tijelu privatnog tužitelja i za postojanje te povrede nije dovoljan samo osjećaj boli, u kojem slučaju (uz ostale elemente) može postojati krivično djelo povrede. Županijski sud Zagreb, Kž 123/1993 od 26. siječnja 1993.g. (VSRH, Izbor odluka 1/1996) Ne postoji stjecaj između kriv. djela pokušaj silovanja i lake tjelesne povrede, već samo krivično djelo pokušaja silovanja, budući da krivično djelo pokušaja silovanja obuhvaća i kriv. djelo lake tjelesne povrede. VSAPV-Kž-29/52 Krivično djelo lake tjelesne povrede izvršeno u toku pokušaja silovanja, nije konzumirano krivičnim djelom silovanja u pokušaju. VSH-Kž-1265/51 Izvršilac lake tjelesne povrede učinjene u tuči (učestovovanje u tučnjavi čl. 43. KZH) odgovara za ovo kriv. djelo i za kriv. djelo tuče. VSSr-Kž-554/54 Kad je protiv učinioca podnijeta privatna tužna zbog kriv. djela lake tjelesne povrede, a sud na glavnoj raspravi utvrdi da okrivljeni svojom radnjom nije privatnom tužiocu nanio tjelesnu povredu, dužan je da ocijeni da li radnja za koju je utvrđeno da ju je okrivljeni učinio sadrži zakonska obilježja nekog drugog kriv. djela npr. uvrede. VS Jugoslavije -Kz-103/66 od 10.XI.1966. Kriv. djelo razbojništva ne konzumira krivično djelo lake tjelesne povrede. VSH-Kž-1563/68 Laka tjelesna povreda koja je nanesena pri izvršenju razbojništva, ne predstavlja samostalno kriv. djelo, već je konzumirana razbojništvom. VSH-Kž-1185/55

345 Umišljajno nanijeta laka tjelesna povreda nije sadržana i iscrpljena u pojmu upotrebe sile iz čl. 179. st. 1. KZ (čl. 83. KZH). VSSl-Kž-491/53 (Krivični zakon Republike Hrvatske, Danilo Gregović, Sudska praksa-I dio, Informator Zagreb. 1991.). Odredba kaznenog djela tjelesne ozljede iz članka 98. KZ blaža je za počinitelja od odredbe člnaka 41. stavak 1. KZRH. Županijski sud u Bjelovaru, Kž 509/1997. od 15. siječnja 1998.g. (VSRH, Izbor odluka, 1/1998.) Okrivljenik je udarcima po tijelu privatne tužiteljice počinio jedno krivično djelo lake tjelesne ozljede, jer je protivni pogrešnom pravnom stajalištu suda prvoga stupnja, predmetni događaj predstavlja jednu cjelinu. U počinjenom krivičnom djelu lake tjelesne povrede konzumirani su i udarci kojima je zadana vidljiva tjelesna povreda i udarci kojima nisu zadane vidljive tjelesne povrede. Proglasivši krivim optuženika za dva krivična djela: i to za laku tjelesnu povredu, u odnosu na zadanu vidljivu povredu, i uvredu za zadane udarce od kojih nema vanjskih vidljivih promjena, sud prvoga stupnja povrijedio je zakon na štetu okrivljenika. (Kao u odluci Okruženoga suda u Zagrebu, Kž-2659/81 od 8. prosinca 1981.) Okrivljenik koji u prepirci s privatnim tužiteljem, znajući za razdraženost i zloćutnost svog psa, svjestan da će pas napasti privatnog tužitelja, pa on zadobije laku tjelesnu povredu, ostvaruje obilježje krivičnog djela lake tjelesne povrede, a ne nekog drugog krivičnog djela, jer je okrivljeniku pas posluži kao sredstvo. (Kao u odluci Okružnoga suda u Požegi, K-386/89.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) 74. TEŠKA TJELESNA OZLJEDA Članak 99. Jedno oko oštećenog, koje je zbog objektivne povrede moralo biti izvađeno, ima se ocijeniti kao važan organ u smislu čl. 141. st. 2. KZ. Na takvu pravnu kvalifikaciju bez utjecaja je činjenica, što je vid na tom oku oštećenog prije zadavanja predmetne povrede bio zbog jedne ranije povrede sveden na minimum, jer to oko ni pri tako umanjenom vidu nije izgubilo značaj važnog organa. VSH, I Kž 661/73 od 28. VI 1973. (Pregled sudske prakse u godini 1973., Zagreb 1974.) Krivično djelo iz čl. 41. st. 4. KZH učinjeno na mah moguće je učiniti i u prekoračenju nužne obrane. Pravno shvaćanje sjednice Krivičnog odjela VSH od 15. veljače 1990. (Pregled sudske prakse br. 44).

346 Krivično djelo iz čl. 40. st. 4. KZRH učinjeno na mah moguće je učiniti i u prekoračenju nužne obrane. Pravno shvaćanje sjednice Krivičnog odjela VSRH od 15. II 1990. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1997.) U radnjama optuženika stječu se elementi kaznenog djela iz čl. 40. st. 4. KZRH, kad je utvrđeno da je on, nespretno rukujući napunjenim pištoljem, pokazujući ga oštećeniku, pritisnuo obarač, pri čemu je došlo do nehotičnog opaljenja metka koji je se udaljenosti oko 1,5 m pogodio oštećenika, zadavši mu tešku i po život opasnu tjelesnu ozljedu, dakle optuženik je neoprezno rukovao napunjenim pištoljem a da nije bio svjestan da rukovanjem tim pištoljem može doći do zabranjene posljedice, međutim prema okolnostima slućaja i svojim osobnim svojstvima morao je i mogao biti svjestan te mogućnosti. "Izreka presude sadrži elemente nehatnog postupanja optuženika kada se u istoj navodi da je optuženik nespretno rukujući napunjenim pištoljem pritisnuo obarač, pa je došlo do nehotičnog opaljenja metka. Iz takove je izreke, jednako kao i iz obrazloženja pobijane presude jasno, da je optuženik u situaciji kada je oštećeniku htio pokazati napunjeni pištolj, pa je istim zapravo neoprezno rukovao i da nije bio svjestan da rukovanjem napunjenim pištoljem može doći do zabranjene posljedice odnosno, do njegovog opaljenja, pa time i do teškog ozljeđivanja oštećenika dakle, on nije bio svjestan mogućnosti nastupanja bilo kakove posljedice, međutim, da je prema okolnostima i svojim osobnim svojstvima morao i mogao biti svjestan te mogućnosti, on je morao i mogao računati na to, da rukujući napunjenim pištoljem može neoprezno pritisnuti obarač i da tako može doći i do opaljenja pa time i do teškog ozljeđivanja oštećenika, koji se nalazio na udaljenosti od svega 1,5 m, desno bočno od njega, kao što se to stvarno i dogodilo." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 474/95, od 25. IX 1997. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1999.) Pogrešan je zaključak suda da je optuženik, ispalivši s udaljenosti od oko 15 metara prema oštećeniku iznad njegove glave za oko pola metra jedan hitac iz lovačke puške, pri čemu je jedno zrno iz donjeg dijela snopa sačme pogodilo oštećenika u glavu, nanijevši mu ustrijelnu povredu glave (zrno sačme probilo kost lubanje i dovelo do nagnječenja i laceracije mozga), koja je teška i po život opasna, pristao je samo na ranjavanje oštećenika, odnosno nanošenje teške tjelesne povrede (kriv. djelo iz čl. 40. st. 2. KZRH), a ne na lišenje života oštećenika. Optuženik je bio svjestan da zrno iz periferije snopa sačme može pogoditi oštećenika u glavu, a dobro je znao ubojitost i jednog zrna sačme kakvo je koristio (lovačka sačma br. 10, promjera 3 mm) pa je stoga eventulani umišljaj optuženika obuhvaćao i lišenje života oštećenika. VSRH, Kž-513)96 od 7.11.1996., Bilten 21)97. Čini krivično djelo teške tjelesne povrede u pokušaju iz čl. 40. st. 1. KZRH u vezi čl. 17. st. 1. OKZRH okrivljenik koji je bridom tupog metalnog djela sjekire udario po glavi oštećenika nanijevši mu laku tjelesenu ozljedu. Točno je da je sjekira vrlo opasno i vrlo podobno sredstvo za lišenje života, te da je zamah sjkirom bio usmjeren prema glavi kao jednom od najvitalnijih dijelova tijela, no to još sve ne opravdava zaključak o umišljaju okrivljenika na lištenje života oštećenika. Ovo stoga što je snaga udarca po glavi oštećenika, upravo voljom samog okrivljenika, koji je mogao i znatno snažnije udariti, bila vrlo mala. Kako je snaga udarca bila mala, ali ipak metalnim dijelom sjekire i po glavi oštećenika, to je pravilan zaključak suda da je

347 okrivljenik pristao samo na nanošenje teške tjelesne ozljede oštećeniku, a ne i na njegovu smrt. VSRH, Kž-626)95 od 05.09.1996., Bileten 21)96. Sud prvog stupnja, iako nalai da ozljede koje je zadobio oštećenik same po sebi nisu dovele do njegove smrti, već da je uzrok smrti pothlađivanje tijela oštećenika, utvrđuje da su optuženici počinili krivično djelo teške tjelesne povrede sa smrtnom posljedicom iz čl. 40. st. 3. KZRH. Uzročni niz u kojem bi se moglo sa sigurnošću utvrditi postojanje uzročne vez između teških tjelesnih ozljeda što su iz optuženici nanijeli oštećeniku i posljedice smrti prekinut je, jer vještak dozvoljava mogućnost da oštećenik upavo zbog alkoholiziranosti u koju se doveo nije primjereno reagirao, i iako se mogo kretait i sam si pomoći, zaspao na otvorenom i smrznuo se. Ovo bez obzira što su optuženici povrijeđenog oštećenika istjerali iz kuće i bez obzira što su napolju bile niske temperature, jer su optuženici mogli pretpostaviti da će optuženik, budući je bio pokretan, sam potražiti zaklon u obližnjim kućama, a ne zaspati napolju i smrznuti se. U odnosu na smrt oštećenika ne može se, dakle, za sada, tvrditi da je postojao nehat na strani optuženika. VSRH, Kž-549)94 od 6.12.1994., Bilten 20)96. Okrivljenik je snažnim udarcem šakom u predjelu lica nanio oštećeniku tešku tjelesnu ozljedu prijelomom donje čeljusti, te su na licu oštećenika nakon operacije trajno ostala dva ožiljka, jedan dužine 4 cm, a drugi dužine 6 cm, i došlo je do atrofije mišića, tako da je desni obraz upao, a lice postalo asimetrično. Asimetrija lica predstavlja nepovoljnu promjenu u estetskom smislu koja se ne može sakriti. Iako vještak u mišljenju, gradirajući pojam iznakaženosti, navodi da se radi o iznakaženosti srednjeg stupnja, obzirom da se radi o nepovoljnim estetskim promjenama izražajanih crta lica, kojima je izobličen izgled oštećenika, pravilno je sud utvrdio da se radi o trajnoj iznakažnosti, kao posljedici opisanoj u čl. 40. st. 2. KZRH. Županijsiki sud Bjelovar, Kž-274)94 od 16.6.1994., Bilten 19)94. Počinio je krivično djelo teške tjelesne povrede sa smrtnom posljedicom optuženik koji je nogama obuvenim u cipele i rukama izudarao po tijelu svoju suprugu nanijevši joj pored lakih tjelesnih ozljeda i razdor slezene sa krvarenjem u trbušnu šupljinu uslijeg čega je povrijeđena umrla. Iako udarci oštećenoj, a posebno udarac u predjelu pazušne linije bočne strane tijela koji liječnik vještak dovodi u vezu sa nastalim razdorom slezene, nisu bili jačeg intenziteta, optuženik je očigledno bio svjestan da je oštećena starija osoba (57.g.), slabog zdravstvenog stanja – kod oštećene uslijed ciroze jetre došlo do povećanja i punokrvnosti slezene, zbog čega je i udarcima slabijeg intenziteta moglo doći do njezina težeg povrjeđivanja, a udarao ju je nogom obuvenom u cipele u predio grudnog koša i trbuja gdje je smještena glavnina vitalnih organa. U takvoj situaciji, bez obzira što udarci nisu bili jakog intenziteta, optuženik je svakako bio svijestan da može bilo kome, pa i oštećenoj, nanijeti tešku i po život opasnu povredu, u kojem ponašanju je ipak ustrajao i time iskazao svoj pristanak da se to uistinu i dogodi. Stoga postoji eventualni umišljaj optuženika na zadavanje ozljede razdora slezene s posljedičnim iskrvarenjam u trbušnu šupljinu, što je bila teška i po život opasna povreda, te optuženikov nehat u odnosu na samu smrt oštećene. VSRH, Kž-868)93 od 9.6.12994., Bilten 19)94.

348 (Željko Horvatić, Zvonimir Šeparović i suradnici, Kazneno pravo posebni dio, Masmedia, Zagreb 1999.) Odredba kaznenog djela teške tjelesne ozljede iz člnka 99. stavak 1. KZ blaža je za počinitelja od odredbe članka 40. staak 1. KZRH. Županijski sud u Bjelovaru, Kž 522/1997 od 22. siječnja 1998.g. Županijski sud u Bjelovaru, Kž 528/1997 od 29. siječnja 1998.g. (VSRH, Izbor odluka 1/1998.) Kod utvrđene i nesporne činjenice da su se obojica optuženih unaprijed dogovorili da napadnu i tuku oštećenog, iz čega proističe i logičan zaključak da je kod njih postojao jedinstveni umišljaj i da je svaki od njih ponaosob pristajao na radnju izvršenja onog drugog u okvirima dogovora da istuku oštećenog, a time i na posljedicu koju drugi napadač bude prouzrokovao, slijedi da u konkretnom slučaju nije od značaja tko je od dvojice optuženih nanio jednu tešku tjelesnu povredu oštećenom, te se, s obzirom na jedinstven umišljaj oba napadača, ima uzeti da stoji jednaka krivična odgovornost svakoga od njih na nanijetu posljedicu. VSSr-Kž-31/72 od 5.V.1972. Kad je utvrđen zajednički umišljaj dvojice optuženika i njihov dogovor da u neprijateljskoj namjeri idu za oštećenim da mu se osvete zato što je ovaj prethodno ošamario jednog od optuženih, te sud utvrdi da je optuženike povezivala ista misao o opravdanosti zajedničkog zlostavljanja oštećenog i kada su oni to zlostavljanje namjeravali izvršiti, među ostalim, i udaranjem letvom, u koju su svrhu i ponijeli letve, pri čemu je oštećeni zadobio tešku tjelesnu povredu, onda oba optuženika odgovaraju za ukupnost posljedica pa i za tešku tjelesnu povredu, bez obzira tko je od dvojice optuženih neposredno prouzrokovao tu tešku tjelesnu povredu. Ne stoji prigovor onog optuženog koji neposredno nije nanio tešku tjelesnu povredu da njegovo djelovanje iscrpljuje samo elemente krv. djela iz čl. 143. KZ (čl. 43. KZH) VSH-Kž-2836/64 od 6.1.1965. Prijelom jednog rebra predstavlja tešku tjelesnu povredu i bez obzira na to što kod tog prijeloma nije došlo do dislokacije kosti. VSH-Kž-2968/64 od 22.I. 1965. Prvostepeni je sud utvrdio da je oštećeni zadobio krvni podljev s površnom povredom kože ispod desnog oka, koja povreda je lake naravi, i prijelom nosnih kostiju s pomakom, koja povreda je teške naravi. Te su povrede utvrđene na osnovi tzv. bolničke prijave, no medicinska dokumentacija nije dovoljna za činjenično utvrđenje da li je oštećeni zadobio prijelom nosnih kostiju s pomakom, jer povrede navedene u bolničkoj prijavi, koja se sastavlja na temelju određnih sumnji kod prvog, površnog pregleda pri prijemu u bolnicu što se poslije temeljitijim pregledima može objektivno potvrditi ili isključiti. Još je nepouzdanije, na temelju tako dubioznog medicinskog podatka o postojanju neke povrede, prihvatiti kao valjani dokaz kvalifikaciju neke povrede. Pritome valja imati u vidu, da je kvalifikacija povrede kvalifikatoran elemenat zakonskog opisa krivičnog djela iz čl. 141. st. 1. KZ (čl. 41. st. 1. KZH), pa je prema tome ta kvalifikacija odlučna, pravno relevantna činjenica. Stoga se mišljenje medicinskog vještaka dano na temelju navedene bolničke prijave, bez valjane medicinske dokumentacije, ne može prihvatiti kao pouzdano.

349 Okružni sud Zagreb-Kž-873/77 od 9.VI.1977. Kad je utvrđeno da je optuženi upravio žestok udarac nogom obuvenom u cipelu prema tijelu oštećene, proizlazi da je pristao na svaku posljedicu koja može proizaći iz njegova djelovanja, pa tako i na tešku tjelesnu povredu, a bio je svjestan i činjenice da oštećena neće dopustiti da je mirno udara, nego će nekom makar samo refleksnom kretnjom kao što je podmetanje ruke, nastojati otkloniti udarac upravljen na njezino tijelo. Kada je oštećena doista u cilju zaštite podmetnula ruku, koju je optuženi udarcem noge obuvene u cipelu slomio, to je sa strane oštećene bio sasvim normalan obrambeni pokret, s kojim je optuženi morao računati kada se upustio u zlostavljanje oštećene obuvenom nogom. Prema tome, pravilno je zaključiti da se radi o umišljajnom, a ne nehatnom krivičnom djelu. VSH-Kž-853/65 od 2.VI. 1965. Kad je optuženi tužen da je učinio kriv. djelo teške tjelesne povrede iz čl. 141. st. 1. KZ (čl. 41. st. 1. KZH), a sud ga proglasio krivim zbog krivičnog djela učestvovanja u tučnjavi iz čl. 143. KZ (čl. 43. KZH), nije prekoračena optužba jer optuženi nije proglašen krivim, niti za teže djelo niti za drugo djelo nego što je bio optužen. Ovdje učestvovanje u tučnjavi predstavlja samo pobliže neodređeno učestvovanje u vršenju krivičnog djela teške tjelesne povrede koji je bio obuhvaćen optužbom. Istina, optužnicom nije posebno inkriminirano i krivično djelo učestvovanja u tučnjavi, a to iz razloga što je optužnica stavljala na teret optuženom nanošenje teške tjelesne povrede, a u takvom slučaju ne može, zbog odnosa supsidijariteta koji postoji između kriv. djela iz čl. 143. KZ i onog iz čl. 141. st. 1. KZ, biti stjecaja između njih, radi čega mu optužnica nije ni mogla posebno inkriminirati i učešće u toj tučnjavi. Međutim, kad se nije moglo dokazati da je baš optuženi oštećenom zadao tešku tjelesnu povredu, nije bilo smetnje da ga se proglasi krivim za samo učestvovanje u tučnjavi u kojoj je ta povreda oštećenom nanesena. VSH-Kž-2172/65 od 5.XI 1965. (Krivični zakon Republike Hrvatske, Danilo Gregović-Sudska praksa-I dio, Informator , Zagreb 1991.) Odredba kaznenog djela teške tjelesne povrede iz čl. 99. st. 1. KZ blaža je za počinitelja od odredbe čl. 40. st. 1. KZRH. «Budući da je 1. siječnja 1998. godine stupio na snagu novi KZ, koji je blaži za počinitelja, sud drugoga stupnja u povodu žalbe izmijenio je pobijanu presudu u pravnoj izreci djela (čl. 3. KZ) i optuženika proglasio krivim za kazneno djelo iz čl. 99. st. 1. KZ.» (Iz odluke VSRH, K-586/95 od 13. svibnja 1998.) Optuženik koji je tako snažno ošamario oštećenika u predjelu uha da mu je rastrgao bubnu opnu lijevoga uha, počinio je kazneno djelo teške tjelesne ozljede s neizravnom namjerom. On je kao odrastao čovjek znao da udarac rukom pljoštimice u predjelu uha može prouzročiti i teške tjelesne ozljede, te je i na takvu posljedicu pristao. (Kao u odluci Okružnoga suda u Požegi, Kž-238/90 od 3. kolovoza 1990.) Nema nikakve sumnje u to da je kolac, opsega oko 16 cm ili promjera oko 4,5 cm, koji je uviđajem nađen na mjestu događaja i na kojem su pronađeni tragovi krvi, a kojim je optuženica napala i srušila oštećenika, i te kako podoban da se njime udarcem po glavi nanese teška tjelesna povreda. A optuženica je, udarajući oštećenika tim

350 kolcem po glavi, bila svjesna da mu time može nanijeti tešku tjelesnu povredu i upravo je to bio njezin cilj, pa je u konkretnom slučaju irelevantno je li oštećenik tešku tjelesnu povredu zadobio od udarca kolcem ili padom, nakon što je udarcem kolcem srušen. (Kao u odluci VSRH, Kž-733/84 od 13. lipnja 1985.) Sud prvoga stupnja proglasio je krivim obojicu optuženika zbog krivičnog djela teške tjelesne povrede u pokušaju. Odbio je obranu obojice da su postupali u nužnoj obrani. Optuženici su se približavali jedan drugome, njihov verbalni sukob je u jednom času prešao u fizički sukob. Obojica su sukob htjeli i na njega se pripremali, optuženici su zadobili lake tjelesne ozljede, i to optuženik R.A. dvije razderotine čeonog tjemenog dijela glave i natučenje s otokom i modricom lijeve podlaktice, a optuženik P.F. ubodnu ranu na stražnjoj strani vrata, te posjekotine na stražnjem dijelu glave, ispod lijeve dojke i u lijevoj slabinskoj regiji. Prvostupanjski sud je na temelju svih tako utvrđenih činjenica pravilno utvrdio da su obojica optuženika postupali umišljajno, želeći jedan drugome nanijeti tešku tjelesnu povredu, na što upućuje sredstvo (nož i žarač) i mjesto povreda (glava, vrat i područje lijeve dojke te se nikako nisu nalazili u stanju nužne obrane, kako se neosnovano ističe u žalbama. (Kao u odluci VSRH, K-591/88 od 11. listopada 1989.) Kada je optuženik mahao nožem ispred oštećenika ( u predjelu trbuha) koji je bio vidno pod utjecajem alkohola i zbog toga nekontrolirano išao prema optuženiku, ovaj je, imajući u vidu da je oštećenika povrijedio u predjelu trbuha, bio svjestan da oštećenika može teško tjelesno povrijediti i na to je očito pristao. (Kao u odluci VSRH, K-855/88 od 22. veljače 1989.) Kod pokušaja ubojstva i kod krivičnog djela teške tjelesne povrede objektivna strana je jednaka, pa s posebnom pažnjom razgraničenje treba naći u subjektivnoj strani, u točno utvrđenom umišljaju na osnovi svih okolnosti. (Kao u odluci VSRH, K358/84 od 5. ožujka 1985.) Kada su dvojica optuženika, zajednički, teko nemilice udarali oštećenicu, htjeli su je i teško tjelesno ozlijediti, pa je to i bila njihova namjera. Kada je oštećenica, uz niz lakih tjelesnih ozljeda, zadobila i tešku tjelesnu ozljedu, kako je to utvrdio prvostupanjski sud, a ta ozljeda joj nije nanijeta ni pri vršenju nasilne obljube ni iz nehata, već prije, onda se u postupku obojice optuženika stječu bitna obilježja krivičnog djela teške tjelesne ozljede. (Kao u odluci VSRH, K-155/96 od 12. lipnja 1997.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da se u radnjama optuženika stječu elementi bića kaznenog djela teške tjelesne ozljede u pokušaju iz čl. 99. st. 1. u svezi s čl. 33. st. 1. KZ, bez obzira na to što je on oštećenici, nožem dužine 7 cm, zadao dvije lake tjelesne ozljede, jednu u lijevu stranu trbuha, te jednu u lijevu nadlakticu. Naime, nožem dužine oštrice 7 cm, kojim su zadane lake tjelesne ozljede koje je zadobila oštećenica, mogu se u predjelu trbuha, zadati i teške tjelesne ozljede ukoliko bi došlo do prodora oštrice noža u trbušnu šupljinu, čega je optuženik, s obzirom na svoju dob i životno istkustvo bio svjestan, dakle optuženik je ovo djelo počinio s neizravnom namjerom (čl. 44. st. 2. KZ). "Sud prvog supnja utvrdio je, dakle, pravilno razgraničio djelo iz optužnice i pokušaj teške tjelesne povrede na subjektivnom planu i to iz načina postupanja optuženika, smjera napada, stvarno ostvarene povrede i okolnosti ranijeg života, pa i

351 sukoba konkretne zgode, te zaključio o subjektivnoj strani djela, našavši da je optuženik pristao da oštećenicu teško tjelesno povredi." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 586/95, od 13. V 1998. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 2000.)

Počinili su kao supočinitelji kazneno djelo teške tjelesne ozljede iz čl. 99. st. 1. KZ igrači nogometne ekipe, okr. S.S. i okr. D.V. koji su tijekom odigravanja nogometne utakmice, kada je oštećenik kao glavni sudas dosudio jedanaesterac za domaću nogometnu ekipu, zajednički fizički nasrnuli da njega i počeli udarati po tijelu, zadavši mu pored lakih tjelesnih ozljeda i prijelom nadlaktive sa kljenuti živca, ozljedu teške naravi. Nebitno je koji je udarac uzrokovao prijelom kosti. Kada su okrivljenici na temelju prešutnog dogovora poduzeli radnje od kojih je svaka mogla dovesti do nastupjele posljedice tada se ona ima računati ne samo počinitelju koji ju je stvarno porouzročio, već i drugom, jer je bitna konzekvenca supočiniteljstva upravo u tome da se bitan doprinos svakog supočinitelja izvršenju kaznenog djela uračunava i svima ostalima. Žs u Bjelovaru, Kž 300/00 od 01.02.2001. (VSRH, Izbor odluka, 1/2002.) Kad je učinilac ubo nožem u trbuh oštećenika, učinio je pokušaj kvalificirane teške tjelesne povrede iz čl. 41. st. 2. KZH (pristao da dovede u opasnost život povrijeđenoga), pri čemu je neodlučno što je oštećenik zadobio samo tzv. “običnu” tešku tjelesnu povredu iz čl. 41. st. 1. KZH. VSH, Kž 311/81 od 8. XII 1981. (Pregled sudske prakse br. 19). Jedno oko oštećenog koje je zbog zadobivene povrede moralo biti izvađeno, ima se ocijeniti kao važan organ u smislu čl. 141. st. 2. KZ (čl. 41. st. 2. KZH). Na ovakvu je pravnu kvalifikaciju bez utjecaja činjenica, što je vid na tom oku oštećenog prije zadavanja predmetne povrede bio zbog jedne prijašnje povrede sveden na minimum, jer to oko pri tome umanjenom vidu nije izgubilo značaj važnog organa. VSH-Kž-661/73 od 28.VI.1973. Prodor noža u grudnu šupljinu i povreda predstavlja tako tešku povredu uslijed koje se dovodi u opasnost život povrijeđenog. VSH-Kž-47/68 od 8. II 1968. Kad je učinilac ubo nožem u trbuh oštećenika, učinio je pokušaj kvalificirane teške tjelesne povrede iz čl. 41. st. 2. KZH (pristao je dovesti u opasnost život povrijeđenog), pri čemu je neodlučno što je optuženik zadobio samo tzv. običnu tešku tjelesnu povredu iz čl. 41. st. 1. KZH. VSH-Kž-311/81 od 8.XII 1981. Pitanje o tome u kojoj mjeri treba biti oslabljen i koji "važan dio tijela ili oragan", da bi postojalo krivično djelo teške tjelesne povrede iz čl. 141. st. 2. KZ (čl. 41. st. 2. KZH) faktično je pitanje koje sud raščišćava na osnovu dokumentacije ili vještačenjem, ukoliko ta dokumentacija nije dovoljna ili se sa osnovom osporava.

352 Stav sjednice Krivičnog odjela VSSr od 20. XII 1972. Ako je učinilac krivičnog djela teške tjelesne povrede iz čl. 141. st. 2. KZ (čl. 41. st. 2. ) oštećenom nanio takvu povredu koja prema posljedicama povređivanja sadrži više kvalifikatornih obilježja ovog krivičnog djela, pri čemu je smao jedna od tih posljedica ušla u opis djela u optužnici i izreci presude, onda se ove druge posljedice, koje nisu uzrete kao kvalifikatorna okolnost, mogu cijeniti kao otežavajuća okolnost kod odmjeravanja kazne optuženom. VSSr-Kž-794/75 od 20.VI.1975. Ostvarena je povreda krivičnog zakona kad je prvostepeni sud postupak optuženog, koji je bacio bocu u pravcu tri osobe, ocijenio kao kriv. djelo iz čl. 268. st. 2. KZ (čl. 153. st. 1. KZH), nalazeći da je on time općeopasnom radnjom izazvao opasnost za život ljudi, a dalje, njegov postupak, kojim je istom tom bačenom bocom pogodio oštećenog u glavu i zadao mu tešku tjelesnu povredu zbog koje je dovoden bio u opasnost njegov život, pravno ocijenio kao kriv. djelo iz čl. 141. st. 4. KZ (čl. 41. st. 4. KZH). Kod prve se djelatnosti ne može raditi o krivičnom djelu iz čl. 268. st. 2. KZ (čl. 153. st. 1. KZH) jer se bacanje boce u pravcu dvije ili tri određene osobe ne može ocijeniti kao općeopasna radnja kojom se izaziva opasnost za pravnu kvalifikaciju po čl. 268. st. 2. KZ, onda bi se kod dvaju krivičnih djela za koje je optuženi proglašen krivim radilo o prividnom stjecaju, radi kojeg bi se u djelatnosti optuženog zbog ztv. odnosa supsidijariteta radilo samo o krivičnom djelu iz čl. 141. st. 4. KZ (čl. 41. st. 4. KZH). VSH-Kž-1420/69 od 2.X.1969. Napomena: Vidi sentencu br. 2, 36, 42, 58, 60 uz čl. 153. (Krivični zakon Republike Hrvatske, Danilo Gregović - Sudska praksa Informator, Zagreb, 1991.) Počinio je krivično djelo kvalificirane teške tjelesne ozljede iz čl. 40. st. 2. KZRH, a ne pokušaja ubojstva iz čl. 34. st. 1. KZRH u vezi s čl. 17. OKZRH, optuženik koji je u dvorištu ugostiteljskog objekta ispalio prema nogama oštećenika jedan hitac iz revolvera, nanijevši mu prostrijelnu ranu desne natkoljenice s otvorenim višekomadnim prijelomom desne natkoljnične kosti i nagnječenje mišića desne natkoljenice, koja ozljeda je teška i po život opasna. "I, konačno, manje je vjerojatno da bi tu činjenicu zatajio upravo optuženik, da je ne bi barem pokušao iskoristiti za svoju obranu. Jer, prema iskazu oštećenika i svjedoka, optuženik, držeći revolver u ruci i uperen u grudni koš oštećenika "s pištoljem je išao gore dolje", odnosno "ruku u kojoj je držao pištolj pomicao je goredolje i lijevo-desno", a do opaljenja je došlo u času kad ga je nepoznata osoba udarila po ruci u kojoj je držao pištolj i tako mu pomaknula ruku prema dolje. Sve izloženo, uz ono što je još obrazložio prvostupanjski sud, opravdava sumnju u pogledu stvarne namjere optuženika, koji je nesporno pucao i skrivio "kvalificiranu" tešku tjelesnu povredu oštećenika, pa je onda u toj situaciji pravilno postupio prvostupanjski sud kada je presudio u korist optuženika, odnosno zaključio da on, ipak, nije imao namjeru lišiti života oštećenika, već je htio samo da ga teško tjelesno povrijedi." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 251/97, od 4. IX 1997. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1998.)

353 Kada je počinitelj ubo nožem u trbuh oštećenika, učinio je pokušaj kvalificirane teške tjelesne povrede, pristao je dovesti u opasnost život povrijeđenoga, pri čemu je neodlučno što je oštećenik zadobio samo tzv. običnu tešku tjelesnu povredu. (Kao u odluci VSRH, K-311/81 od 8. prosinca 1981.) Naime, optuženik je oštećenika ubo nožem u predjelu slabinske regije, nanijevši mu pri tome tešku i za život opasnu povredu. A s obzirom na pobude i motive te kompletno postupanje optuženika, kako prije tako i tijekom samog događaja, kako je to opisano u obrazloženju pobijane presude, te budući da su optuženik i oštećenik bili sami, da među njima u tome trenutku nije bilo nikakve prepirke i fizičkog sukoba, a u rukama optuženik ima kuhinjski nož, ubada nožem jednom, a mogao je i više puta, jer ga nitko nije spriječio. Po ocjeni ovog Vrhovnog suda, kao suda drugoga stupnja, može se zaključiti da optuženikov umišljaj nije bio usmjeren da oštećenika liši života, već naprotiv da ga teško tjelesno povrijedi. To je, dakle, i učinio, zadavši oštećeniku tešku i za život opasnu povredu. (Kao u odluci VSRH, Kž-935/87 od 26. travnja 1989.) Prema rezultatima provedenog postupka nesporno je da je optuženik prvi puta udario vilama u prednju stranu glave oštećenoga i zadao mu tešku i za život opasnu povredu. Isto tako nesporno je do prvog udarca došlo u trenutku odbijanja napada oštećenika, koji je pošao na optuženika s podignutom motikom. Sud prvoga stupnja je utvrdio da je taj prvi udarac bio dovoljan za odbijanje napada, a da drugi udarac, kojom je oštećenik zadobio otvoreni prijelom lubanje na desnom tjemenom predjelu zatiljka, tj. tešku povredu, predstavlja ono što prelazi nužnu obranu. Prema tome, optuženik je oštećeniku zadao tešku i za život opasnu povredu braneći se od njegova napada, a u prekoračenju nužne obrane zadao mu je samo tešku tjelesnu povredu. (Kao u odluci VSRH, K-80/86 od 16. travnja 1986.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) Neosnovano optuženik u žalbi ističe da se pobijana presuda temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i da je njome na njegovu štetu uslijed toga povrijeđen Kazneni zakon. Naime, po mišljenju ovog suda prvostupanjski sud, polazeći od provedenih dokaza, a posebno od nalaza i mišljenja sudsko-medicinskog vještaka o načinu ozljeđivanja oštećene K.M. u dobi od 10 godina, pravilno je zaključio da su u radnjama optuženika sadržana kako objektivna tako i subjektivna obilježja kaznenog djela iz čl. 99. st. 2. KZ-a, jer je iz provedenih dokaza nespornim utvrđeno da se je optuženik na oštećenu nabacio partvišom sa udaljenosti od nekoliko metara, te ju pogodio u predjelu trbuha i prsišta nanijevši joj po život opasne tjelesne ozljede, koje, samo zahvaljujući hitnom kirurškom zahvatu odstranjenjem slezene, nisu prouzrokovale smrt oštećene. Optuženik je obzirom na svoja osobna svojstva i mobućnosti spoznaje bio svjestan da ovakvim ponašanjem prema oštećenoj, koja je inače slabe tjelesne konstitucije, može ju teško tjelesno ozlijediti, pa je pristao na nastupanje zabranjenih posljedica postupajući sa neizravnom namjerom. Županijski sud u Koprivnici, Kž-261/03 od 25. rujna 2003. godine. (Županijski sud u Koprivnici, Sudska praksa, knjiga br. 6/2004.) Postoji krivičnopravno relevantna uzročna veza izmedju radnje počinitelja i posljedice, kad je utvrđeno da je on zatvorenom šakom udario pijanog oštećenika u predjelu brade, tako da je ovaj pao i zatiljkom udario u betonski pod, što je imalo za posljedicu više teških i po život opasnih povreda, kao i gnojnu upalu pluća sa

354 začepljenjem ogranka plućne arterije ugruškom, tako da je nakon dva tjedna uslijed toga umro, a mogao je i morao biti svjestan da se to može dogoditi s obzirom na svoju relevantnu snagu, pijano stanje oštećenika i klizak pod na kojemu su stajali. VSRH, I Kž 692/91 od 20. siječnja 1993. (VSRH, Izbor odluka 1993.) Maloljetnik koji je s unaprijed pripremljenim nožem u džepu pozvao oštećenika da se potuku, a onda tijekom tučnjave u kojoj je došao u inferioran položaj izvadio nož i prerezao njime oštećeniku bedrenu venu zbog čega je ovaj umro nema pravo na nužnu obranu jer je inscenirao napad na sebe. VSRH, I Kž-928/94 od 18.1.1995. (Županijski sud u Dubrovniku, Km-1/93) (Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu 1/1995). Ne postoji uzročna veza između teških tjelesnih ozljeda i smrti ako je uzrok smrti pothlađivanje tijela oštećenika koji je, usprkos zadobivenim ozljedama, bio u stanju kretati se, ali je zaspao zbog alkoholiziranosti. VSRH, I Kž-1-391/95 od 17. listopada 1995. (Županijski sud u Bjelovaru, K-9/95) (Hrvatski ljetopis za kazneno pravu i praksu 2/1995). Da bi učinilac krivičnog djela teške tjelesne povrede iz čl. 141. st. 1. ili 2. KZ bio krivično odgovoran i za težu posljedicu - smrt povrijeđenog koja je inkriminirana u čl. 141. st. 3. KZ (čl. 41. st. 3. KZH), nužno je da je takva posljedica u neposrednoj uzročnoj vezi sa zadobijenom teškom tjelesnom povredom, odnosno teško narušenim stanjem zdravlja koje je iz te povrede rezultiralo. Ukoliko bi međutim, do smrti došlo uslijed djelovanja drugih, novih uzroka (npr. pada povrijeđenog lica prilikom epileptičnog napada do kojeg je došlo uslijed traumatske epilepsije, kao trajne posljedice prouzrokovane izvršenjem djela iz čl. 141. st. 2. KZ (čl. 41. st. 2. KZH), te zadobijanja novih povreda koje su dovele do smrtnog ishoda), uzročni lanac između prvobitno nanijete teške tjelesne povrede i smrti povrijeđenog, sa krivično-pravne točke gledišta bio bi prekinut. U takvom se slučaju smrtna posljedica ne bi mogla tretirati kao teža posljedica proizašla iz krivičnog djela iz čl. 141. st. 2. KZ (čl. 41. st. 2. KZH), niti bi se mogla pripisati nehatu učinioca. VSSr-Kž-241/75 od 16.V.1975. Optuženi je snažnim zamahom bacio veliku granitnu kocku u gusto zbijenu grupu od pet ljudi i bio svjestan da jednoga od njih može pogoditi i teško povrijediti. Stoga je pravilan zaključak prvostepenog suda da je optuženi bacajući taj kamen i pristao na takvu posljedicu svog postupanja. U takvom slučaju nije od značaja činjenica što je pogodio upravo osobu koju nije namjeravao pogoditi kao ni činjenica da je taj napad bio namijenjen drugoj osobi. Bitno je da je optuženi bio svjestan da u takvoj situaciji može pogoditi jednog čovjeka i teško ga povrijediti i da je pristao na takvu posljedicu, pa je tu irelevantna ličnost pogođene i povrijeđene osobe. Stoga, kad je uslijed udarca nedužni čovjek zadobio povrede opasne po život i koje su uzrokovale kasnije i smrt povrijeđenog, u radnji optuženog stoje elementi kriv. djela iz čl. 141. st. 3. KZ (čl. 41. st. 3. KZH).

355 VSH-Kž-1595/68 od 9.I.1969. Razlika između čl. 41. st. 3. KZH i čl. 38. KZH vidi pod 1.i 2. sudske prakse uz čl. 38. KZH. Činjenica što je liječnička intervencija eventualno mogla otkloniti smrtnu posljedicu, ali to nije učinjeno, ni ukoliko ne prekida uzročnu vezi između djela optuženog tj. uboda nožem u trbuh poginulog i smrtne posljedice koja je uslijed zadobivene povrede poginulog nastupila. Budući da ubod nožem u trbuh nanesen na način da su povrijeđeni vitalni organi poginulog, takvo djelovanje samo po sebi, po načinu izvršenja, sredstvu izvršenja i mjestu na kojem je povreda nanesena, ukazuje na to da je optuženi bio svjestan da takvim svojim djelovanjem može nanijeti tešku i po život opasnu povredu poginulom, onda je očigledno da je optuženi bio svjestan i toga da uslijed takve povrede opasne po život može nastupiti i smrtna posljedica, pa da kraj takvog stanja odgovara i za nastupanje teže, smrtne posljedice, ukoliko ona nastupi, makar on tu težu posljedicu nije želio pa ni pristao na njeno nastupanje. Između djelovanja optuženog i smrtne posljedice, ne postoji samo objektivna uzročna veza, već i krivnja, dakle subjektivna veza, koja je nužna kao element krivičnog djela iz čl. 141. st. 3. KZ (čl. 41. st. 3. KZH). VSH-Kž-620/68 od 20.VI.1968. Kod kaznenog djela teške tjelesne ozljede kvalificirane smrću, potrebno je najprije utvrditi da je posljedica smrti u uzročnoj vezi s nanesenom ozljedom. Što se tiče subjektivne strane djela kod teške tjelesne ozljede kvalificirane smrću, ona se sastoji u namjeri u odnosu na povredu i u nehaju u odnosu na smrt. Kod ovog kaznenog djela radi se o odgovornosti za težu posljedicu koja uvijek mora biti ostvarena iz nehaja; ako to nije sa sigurnošću utvrđeno, presuda biva ukinuta, kao u odluci koja slijedi: «Isto tako nejasno je iz izreke kojim oblikom krivnje su optuženici počinili krivično djelo iz čl. 40. st. 3. KZRH. Na str. 7/VII presude sud prvoga stupnja navodi da su optuženici oštećeniku tijekom tri sata nanosili tjelesne povrede (sud ne kaže kakve), tupim tvrdim predmetom, pa su '…morali biti svjesni da takvim postupkom mogu nanijeti tešku tjelesnu povredu Š.M. Tako su kroz to dugo vrijeme, zadavajući bezbrojne lake tjelesne povrede, pristali i da dođe do teške tjelesne povrede. Budući da je zbog teške tjelesne povrede, povrijeđeni Š.M. umro, optuženici su ostvarili sve elemente krivičnog djela iz čl. 40. st. 3. KZRH, pa ih je sud i za to krivično djelo oglasio krivim'. Opisujući na ovakav način subjektivan odnos počinitelja prema djelu, ne može se zaključiti koji oblik krivnje valja pripisati optuženicima za osnovno djelo (tešku tjelesnu povredu), a koji oblik krivnje za težu posljedicu (smrt oštećenika). Sintagma 'morali su biti svjesni' jest karakteristika nesvjesnog nehata, a u nastavku iste rečenice sud prvoga stupnja zaključuje da je teška tjelesna povreda oštećeniku zadana s eventualnim umišljajem, pa s tim povezuje i smrt oštećenika iz čega se može razbiti da i u odnosu na tu posljedicu (smrt oštećenika) postoji umišljaj, kako to sud prvoga stupnja navodi. Kod krivičnog djela teške tjelesne povrede kvalificirane smrću sud je dužan utvrditi da su optuženici oštećenome zadali tešku tjelesnu povredu, da je smrt nastupila uslijed pretrpljene povrede. Naime, treba utvrditi uzročnu vezu između povrede i smrti oštećenika, da je povreda prouzrokovana s umišljajem (direktnim ili eventualnim), da su učinitelji u odnosu na smrt (kao težu posljedicu) postupali iz nehata.» (Iz odluke VSRH, Kž-514/96 od 3. listopada 1996.)

356 (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) S pravom državni odvjetnik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud temeljem provedenih dokaza izveo pogrešan zaključak da inkriminranim ponašanjem kod okrivljenika nije postojala namjera da oštećenu teško tjelesno ozlijedi. Ovo radi toga što je tijekom glavne rasprave nesporno utvrđeno da je okrivljenik oštećenu udario metalnim dijelom lopate po glavi, pa je slijedom toga ispravan zaključak državnog odvjetnika iznijet u žalbi da je okrivljenik u času kada je metalnom dijelom lopate zamahnuo prema oštećenoj bio svjestan da joj može nanijeti teške tjelesne ozljede, da ih je želio ili u najmanju ruku pristao na njihovo nastupanje. Izostanak teške tjelesne ozljede može se pripisati samo slučaju, obzirom na okolnost da lopaa ima vrlo oštre rubove udarcem kojih po glavi, kao najvitalnijem dijelu tijela, mogu nastati itekako ozbiljne tjelesne ozljede. Slijedom toga valjalo je prihvatiti žalbu državnog odvjetnika i ukinuti pobijanu presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i povreda Kaznenog zakona u korist okrivljenika i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Županijski sud u Koprivnici, Kž-254/03-3 od 10. rujna 2003. godine (Županijski sud u Koprivnici, Sudska praksa, knjiga br. 6/2004.) 75. TJELESNA OZLJEDA NA MAH Članak 100. Kazneno djelo teške tjelesne povrede učinjeno na mah moguće je počiniti i u prekoračenju nužne obrane (pravno shvaćanje sjednice Krivičnog odjela VSRH od 15. veljače 1990.) Budući da su odnosi između optuženika i oštećenika bili poremećeni od prije, da je zbog toga između njih dvojice dolazilo do čestih verbalnih prepirki, da je optuženik u kontinuitetu ipak nastojalo srediti te poremećene odnose na koje je, dakle, već od prije navikao pa je stoga na njih bio manje osjetljiv, tako opisani čin oštećenika nije bio dovoljan da optuženika dovede u jako razdraženo stanje. Optuženik je, naime, imao vremena i mogućnosti da najprije izvadi nož odmah kad mu je prišao, nego kad su se obujmili, što bi po svom intenzitetu izazvalo toliko uzbuđenje optuženika da on trenutno i bez dovoljno razmišljanja iznenada stvara odluku da počini krivično djelu. Osim toga, između povoda za nastupanje razdraženosti i stupnja razdraženosti ne postoji razmjer koji se prosuđuje po objektivnim mjerilima, a ne sa stajališta preosjetljivosti optuženika, stoga se djelatnost optuženika ne može podvesti pod tešku tjelesnu povredu na mah. (Kao u odluci VSRH, Kž-750/88 od 14. lipnja 1989.) Krivično djelo iz čl. 41. st. 4. KZH učinjeno na mah moguće je počiniti i u prekoračenju nužne obrane. Vrhovni su Hrvatske, pravno shvaćanje sjednice krivičnog odjela 15.02.1990. (Kazeni zakon, autorski pročišćeni tekst, Inženjerski biro d.d. Zagreb, 2004.) Odredba kaznenog djela tjelesne ozljede na mah iz članka 100. stavak 1. KZ blaža je za počinitelja od odredbe djela teške tjelesne povrede na mah iz članka 40. stavak 4. KZRH. Županijski sud u Bjelovaru, Kž 41/1998. od 5. veljače 1998.g.

357 (VSRH, Izbor odluka 1/1998.) Kad je sud prvog stupnja utvrdio da se optuženica u alkoholiziranom stanju ponašala agresivno, da su razni konflikti, prepirke i međusobna vrijeđanja između nje i oštećenika postojali i ranije tako da to kritične zgode nije bio iznimni eksces u kojem je nju oštećenik dva puta rukom udario po licu, onda je pravilno zaključio da optuženica u vrijeme počinjenja djela iz čl. 99. st. 3. KZ, objektivno nije bila dovedena u stanje jake razdraženosti niti je u takvo stanje dovedena bez svoje krivnje odnosno isključivom krivnjom oštećenika, jer takvo stanje treba ocjenjivati u svezi s objektivnim elementima, a ne sa stajališta preosjetljivosti optuženice. «Optuženica je bila u teško pijanom stanju odnosno na granici pijanog i teško pijanog stanja s koncentracijom od oko 2,15 do 2,50 apsolutnog alkohola u krvi u vrijeme događaja, a prema nalazu i mišljenju psihijatrijskog vještaka kod nje je ustanovljen poremećaj osobnosti, te «snižen prag tolerancije naročito u alkoholiziranom stanju uz smanjenu kritičnost i bez uvida u realno stanje stvari», alkohol je kao konstelacijski faktor doveo do smanjene samokontrole, olakšao agresivno postupanje, pa se je i zbog toga, nakon verbalnog sukoba s oštećenikom i međusobnog vrijeđanja «nalazila pod snažnim negativnog afketa bijesa praćena strahom za vlastiti život uslijed krive procjene pokreta oštećenog u vrijeme inkriminiranog djela, tako da su njezine sposobnosti za shvaćanje značaja svog djela i upravljanja svojim postupcima bile bitno smanjene.» Dakle, kada se pravilno analizira i cijeni već sam nalaz i mišljenje psihijatrijskog vještaka, onda nema mjesta zaključku da bi optuženica bila dovedena u stanje jake razdraženosti u smislu čl. 100. st. 1. KZ, jer takvo stanje treba u cijelosti postojati objektivno, a ne zbog subjektivnih svojstava optuženice i njenog opijanja. Da se je, pak optuženica u alkoholiziranom stanju ponašala agresivno, da su razni konflikti prepreke i međusobna vrijeđanja između nje i oštećenika, koji se zajedno s njom i opijao, postojali i ranije, da to kritične zgode nije iznimni eksces, proizlazi iz same obrane optuženice, a dijelom iz iskaza svjedoka. Prethodno još u D. u stanu oštećenika, dolazi do «incidenta» kako to kaže optuženica, između nje i oštećenika, no unatoč toga, pa i činjenice što je, navodno, ranije odlučila da prekine (ljubavnički) odnos sa oštećenikom, ona s njim odlazi u R. u stan gdje se je predmetni događaj zbio, gdje spavaju, opijaju se i, dakako, međusobno vrijeđaju. Stoga, niti je optuženica bila objektivno u stanju jake razdraženosti niti je u takvo stanje dovedena bez svoje krivnje, odnosno isključivom krivnjom oštećenika, pa se onda njeno postupanje nikako ne može smatrati kao postupanje na mah (čl. 100. st. 1. KZ), dakle, ni podvesti pod odredbu čl. 100. st. 3. KZ, za što se neosnovano zalaže obrana. VSRH, I Kž 340/1998 od 24. lipnja 1999.g. (VSRH, Izbor odluka 1/2000.) Kad je sud prvog stupnja utvrdio da se optuženica u alkoholiziranom stanju ponašala agresivno, da su razni konflikti, prepirke i međusobna vrijeđanja između nje i oštećenika postojali i ranije tako da to kritične zgode nije bio iznimni eksces u kojem je nju oštećenik dva puta rukom udario po licu, onda je pravilno zaključio da optuženica u vrijeme počinjenja kaznenog djela iz čl. 99. st. 3. KZ, objektivno nije bila dovedena u stanje jake razdraženosti niti je u takvo stanje dovedena bez svoje krivnje odnosno isključivom krivnjom oštećenika, jer takvo stanje treba ocjenjivati u svezi s objektivnim elementima, a ne sa stajališta preosjetljivosti optuženice. "Optuženica je bila u teško pijanom stanju odnosno na granici pijanog i teško pijanog stanja s koncentracijom od oko 2,15 do 2,50 apsolutnog alkohola u krvi u vrijeme događaja, a prema nalazu i mišljenju psihijatrijskog vještaka kod nje je ustanovljen poremećaj osobnosti, te "snižen prag tolerancije naročito u

358 alkoholiziranom stanju uz smanjenu kritičnost i bez uvida u realno stanje stvari", alkohol je kao konstalcijski faktor doveo do smanjene samokontrole, olakšao agresivno postupanje, pa se je i zbog toga, nakon verbalnog sukoba s oštećenikom i međusobnog vrijeđanja "nalazila pod snažnim utjecajem negativnog afekta bijesa praćena strahom za vlastiti život uslijed krive procjene pokreta oštećenog u vrijeme inkriminiranog djela, tako da su njezine sposobnosti za shvaćanje značaja svog djela i upravljanja svojim postupcima bila bitno smanjena". Dakle, kada se pravilno analizira i cijeni već sam nalaz i mišljenje psihijatrijskog vještaka, onda nema mjesta zaključku da bi optuženica bila dovedena u stanje jake razdraženosti u smislu čl. 100. st. 1. KZ, jer takvo stanje treba u cijelosti postojati objektivno, a ne zbog subjektivnih svojstava optuženice i njenog opijanja. Da se je, pak, optuženica u alkoholiziranom stanju ponašala agresivno, da su razni konflikti, prepirke i međusobna vrijeđanja između nje i oštećenika, koji se zajedno s njom i opijao, postojali i ranije, da to kritične zgode nije iznimni eksces, proizlazi iz same obrane optuženice, a dijelom iz iskaza svjedoka. Prethodno još u Drenovi u stanu oštećenika, dolazi do "incidenta", kako to kaže optuženica, između nje i oštećenika, no unatoč toga, pa i činjenice što je, navodno, ranije odlučila da prekine (ljubavnički) odnos sa oštećenikom ona s njim odlazi u Rijeku u stan gdje se je predmetni događaj zbio, gdje spavaju, opijaju se i, dakako, međusobno vrijeđaju. Stoga, niti je optuženica bila objektivno u stanju jake razdraženosti niti je u takvo stanje dovedena bez svoje krivnje, odnosno isključivom krivnjom oštećenika, pa se onda njeno postupanje nikako ne može smatrati kao postupanje na mah (čl. 100. st. 1. KZ), dakle, ni podvesti pod odredbu čl. 100. st. 3. KZ, za što se neosnovano zalaže obrana. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 340/98, od 24. VI 1999. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 2000.)

76. TJELESNA OZLJEDA IZ NEHAJA Članak 101. Pravilno je sud prvog stupnja oglasio krivim optuženika za krivično djelo teške tjelesne povrede počinjene iz nehata, iz čl. 40. st. 4. u svezi sa st. 1. KZRH, kad je utvrdio da je optuženik u nastaloj prepirci s oštećenikom ovoga udario više puta šakom u lice zadavši mu lake tjelesne povrede, pri čemu nije bio svjestan da se obzirom na način na koji je ovaj sjedio na stolcu i na skučeni protostor kuhinje može doći do njegova pada i udarca glavom o brid kuhinjskog elementa, uslijed čega je oštećenik zadobio prijelom VI. Vratnog kralješka, koja je povreda bila teške naravi, a te je mogućnosti morao i mogao biti svjestan. «Suprotno stajalištu žalbe, u pravu je sud prvoga stupnja kada kod izvođenja činjeničnog zaključka o obliku krivnje polazi od nalaza i mišljenja vještaka za sudksu medicinu, dr. Josipa Škavića i nalaza i mišljenja psihijatrijskog vještaka, dr. Karle Pospišil. Optuženik je prema nalazu i mišljenju vještaka za sudsku medicinu s četiri udarca srednjeg intenziteta nanio nekoliko tjelesnih povreda na mekom tkivu lica oštećenika, a teška tjelesna povreda – rana nagnječina i prijelom VI. Vratnog kralejška nastala je kada je oštećenik u padu udario u brid stroja za pranje rublja. Optuženik je ošećenika udario u vrijeme kad se s njim prepirao. Bio je tada pod utjecajem alkohola (popio je to jutro oko ½ litre konjaka), a zbog ponašanja oštećenika (psovao mu je žanu i djecu) s kojim je, inače, bio blizak i povremeno u homoseksualnim odnosima,

359 nalazio se u «nekom stanju emocionalne uzbuđenosti» (iz nalaza i mišljenja psihijatrijskog vještaka). Zbog toga ponašanje optuženika karakterizira spontanost i koncentriranost isključivo na oštećenika. Upravo zato optuženik nije predviđao nastupanje teške tjelesne povrede kao moguće i nije pristao na tu posljedicu. Optuženik je želio istući oštećenika, kako bi se to reklo u laičikom smislu te riječi, a kada je tkao postupao nije vodio računa o prostoru u kojem se nalazi i da padom oštećenika može doći do neželjene poseljedice, čega je prema okolnostima i prema svojim osobnim svojstvima morao i mogao biti svjestan. Daljnja posljedica do koje je došlo – smrt gušenjem zbog zatvaranja grkljana gornjom parcijalnim protezom, koja je oštećeniku očito ispala i dospjela u dušnik, posljedica nesretnog slučaja koja se ne može pripisati ni nehatu optuženika. VSH, I Kž-230)92 od 16.12.1993. (Željko Horvatić, Zvonimir Šeparovi i suradnici, Kazneno pravo posebni dio, Masmedia, Zagreb 1999.) Optuženik je prema nalazu i mišljenju vještaka za sudsku medicinu s četiri udarca srednjeg intenziteta nanio lakih tjelesnih ozljeda na mekom tkivu lica oštećenika, a teška tjelesna ozljeda – nagnječna rana i prijelom šestog vratnog kralješka - nastala je kada je oštećenik u padu udario u brid stroja za pranje rublja. Optuženik je oštećenika udario kada se s njim prepirao. Optuženik je tada bio pod utjecajem alkohola (popio je to jutro pola litre konjaka), a zbog ponašanja oštećenika (psovao mu je ženu i djecu) s kojim je inače bio blizak i u povremenom homoseksualnim odnosima, nalazio se u «nekom stanju emocionalne uzbuđenosti» (iz nalaza i mišljenja psihijatrijskog vještaka). Zbog toga ponašanje optuženika karakterizira spontanost i koncentriranost isključivo na oštećenika. Upravo zato optuženik nije predviđao nastupanje teške tjelesne ozljede kao moguće (eventualne) i nije pristao na tu posljedicu. Optuženik je želio istući oštećenika, kako bi se to reklo u laičkom smislu te riječi, a kad je tako postupao, nije vodio računa o prostoru u kojem se nalazi te da padom oštećenika može doći do neželjene posljedice, čega je prema okolnostima i svojim osobnim svojstvima morao i mogao biti svjestan. Zato je sud ispravno zaključio da je optuženik počinio kazneno djelo teške tjelesne ozljede iz nesvjesnog nehaja. (Kao u VSRH, Kž-230/92 od 16. prosinca 1993.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.)

77. SUDJELOVANJE U TUČNJAVI Članak 103. Učešće u tučnjavi u kojoj je netko lišen života treba tumačiti tako da se ono može odvijati i neposredno nakon samog lišenja života, ali u vezi s cjelokupnom tučnjavom u kojoj je došlo do tog lišenja života, ukoliko se tučnjava odvijala kontinuirano, pa i bez obzira na protek vremenskog razmaka između lišenja života neke osobe i učešća u tučnjavi koja je za to vrijeme neprekidno trajala uz učešće više osoba. VSH, I Kž670/76 od 24. III 1976. (Pregled sudske prakse br. 9 u godini 1976., Zagreb 1976.g.)

360 Iz utvrđenja suda da su trojica optuženika napali oštećenika tako da ga je jedan snažno udario više puta šakom u glavu i nogom u tijelo, drugi ga tri puta ošamario te ga zajedno s trećim još i udario nogom ne proizlaze sva bitna obilježja krivičnog djela iz čl. 43. KZH. VSH, I Kž 714/87 od 7. travnja 1988. VSH, I Kž 151/86 od 30. lipnja 1988. (Pregled sudske prakse br. 39) Za postojanje krivičnog djela učestvovanja u tučnjavi iz čl. 143. KZ (čl. 43 KZH) potrebno je da, uz ispunjenje ostalih zakonskih uvjeta, u tučnjavi sudjeluje najmanje tri osobe. Pritom za pojam tučnjave nije dovoljno da su u sukobu dva čovjeka koji aktivno učestvuju u tučnjavi, i od kojih je jedan zadobio tešku tjelesnu povredu još dvojica bila spremna da priteknu u pomoć jednom od učesnika. Ta dvojica nisu u tučnjavi, jer se za učestvovanje u tučnjavi traži aktivno učestvovanje u tučnjavi, a ne i suučesništvo u smislu podstrekivanja ili pomaganja, a najmanje spremnost da se pritekne u pomoć nekim učesnicima u tučnjavi sve dok ta spremnost nije aktivnim učešćem izražena. VSH-Kž-1467/69 od 30.X.1969. U tučnjavi učestvuje svaka osoba koja je prisutna na mjestu i u vrijeme tučnjave i koja ili fizički ili psihički aktivno sudjeluje u njoj. Ukoliko se tučnjava prikazuje kao jedinstveni događaj, niotkakve važnosti nije činjenica da li je pojedini učesnik učestvovao u tučnjavi prije ili iza čina u kojem je netko lišen života ili jednom nanesena teška tjelesna povreda. Iako su optuženi u tučnjavi i sami zadobili teške tjelesne povrede, samim tim nije isključena njihova krivična odgovornost za učestvovanje u tučnjavi, jer je od takve odgovornosti isključen samo onaj učesnik tučnjave u kojoj je samo njemu nanesena teška tjelesna povreda. VSH-Kž-406/66 od 25.V.1966. Učesnikom tučnjave, kad se već tučnjava odvija, postaje se nekom agresivnom i neprijateljskom aktivnošću u pravcu fizičkog obračunavanja, pa je za učesnika tučnjave potrebno da je svjestan da svojom aktivnošću sudjeluje u tučnjavi. Potrebno je stoga utvrditi određeno i pobliže po kojim se to aktivnostima konkretno okrivljeni moraju tretirati kao učesnici u tučnjavi i tko su im zapravo bili protivnici da bi se moglo govoriti o tučnjavi. Kad je jedan od učesnika u događaju optužen za učestvovanje u tučnjavi samo zbog toga što je psovao protivnika, valjalo je utvrditi kad je ta psovka uslijedila, da li prije ili nakon što je jednoj osobi nanesena teška tjelesna povreda, te posebno ocijeniti od kakvog je značaja bila ta psovka za ostvarivanje kriv. djela teške tjelesne povrede i za utvrđivanje krivičnog djela zbog kojega je okrivljeni proglašen krivim. VSH-Kž-1963/68 od 28.II.1969. Ne postoji krivično djelo učestvovanja u tučnjavi kad je utvrđeno da nije postojalo nikakvo fizičko razračunavanje između grupe optuženog s jedne strane, i oštećenog s druge strane, već da je upravo optuženi jedini izazivački i agresivno nastupao i upravo on fizički napao oštećenog. I kada bi se utvrdilo da su se zajedno s optuženim i njegova djeca nabacivala kamenjem na oštećenog, ni tada ne bi bila ostvarena obilježja krivičnog djela

361 učestvovanja u tučnjavi iz čl. 143. KZ (čl. 43. KZH), nego bi to bio neposredni napad više osoba na oštećenog, koji bi i tada valjalo ocjenjivati u okviru propisa o suučesništvu u povezanosti s propisom iz čl. 141. KZ (čl. 41. KZH). VSH-Kž-1453/66 od 23.XI.1966. Učešće u tučnjavi u kojoj je netko lišen života valja tumačiti tako da se ono može odvijati i neposredno nakon samog lišenja života, ili koje je u vezi sa cjelokupnom tučnjavom u kojoj je došlo do lišenja života, ukoliko se tučnjava odvijala kontinuirano pa i bez obzira na vremenski razmak između lišenja života neke osobe i učešća u tučnjavi koja je za to vrijeme neprekidno trajala uz učešće više osoba. VSH-Kž-2146/75 od 26.II.1976. Ako se neka osoba umiješa u fizičko obračunavanje da bi na taj način obranila neku treću osobu koja ja napadnuta, ili ako u nastavku te tučnjave i sama bude napadnuta pa se u takvoj situaciji svojim aktivnim učešćem brani od napada, takvo djelovanje može imati karakter nužne obrane u smislu čl. 11. KZ (čl. 9. KZJ). VSH-Kž-416/69 od 26.VI.1969. Nije isključena odgovornost optuženog za učestvovanje u tučnjavi iz čl. 143. KZ makar je i sam taj optuženi zadobio tešku tjelesnu povredu, kad je u toj tučnjavi još jedna osoba lišena života ili zadobila tešku tjelesnu povredu. Nije odlučna činjenica da li se optuženi u toku fizičkog obračunavanja između više osoba, dakle u toku tučnjave, u danom momentu povlačio ili ne, kad je utvrđeno da se optuženi povlačio ne sa ciljem da izbjegne fizički obračun, s ostalim učesnicima tučnjave koja je bila u toku, već se povlačio iz drugih razloga, jer je kao inicijator svađe i izazivanja i sam bio teško povrijeđen. VSH-Kž-419/65 od 8.IV.1965. Za postojanje krivičnog djela iz čl. 143. KZ (čl. 43. st. 1. KZH) pravno je neodlučno da li je netko u tučnjavi lako tjelesno povrijeđen pa u izreci presude nije potrebno navoditi i tu okolnost. Objektivni je uvjet kažnjavati za krivično djelo iz čl. 143. KZ da je netko lišen života, ili da je nekom drugom (a ne samom učesniku tučnjave) nanesena teška tjelesna povreda. Stoga učesnik u tučnjavi koji je u toj tučnjavi jedini teško tjelesno povrijeđen, ne može biti učinilac krivičnog djela iz čl. 143. KZ. Međutim, ako je u tučnjavi pored nanošenja teške tjelesne povrede tom učesniku tučnjave, još jedna osoba lišena života, tada za učešće u tučnjavi odgovara i ovaj učesnik makar je i sam zadobio tešku tjelesnu povredu. VSH-Kž-1392/69 od 21.I.1970. Svaki učesnik u tučnjavi nesumnjivo svojim držanjem i učestvovanjem pridonosi neposredno ili posredno prouzrokovanju i najtežih posljedica koje odatle proizađu (teška tjelesna povreda ili smrt neke osobe) što je i bio motiv zakonodavca da takvo učestvovanje kriminalizira kao krivično djelo. S obzirom na to opravdano je osuditi i učesnika u tučnjavi da učestvuje u naknadi ove štete, iako je pokojnikovu smrt neposredno prouzrokovao drugi optuženi. Pritom valja paziti da iznosi koji terete učesnika u tučnjavi ne prelaze mjeru doprinosa učesnika u tučnjavi i prouzrokovanja smrt pokojnika.

362 VSH-Kž-1223/70 od 13.VII. 1970. Iz utvrđenja suda da su trojica optuženika napali oštećenika tako da ga je jedan snažno udario višeputa šakom u glavu i nogom u tijelo, drugi ga tri puta ošamario, te ga zajedno s trećim još i udario nogom ne proizlaze sva bitna obilježja krivičnog djela iz čl. 43. KZH. Iz obrazloženja: Tučnjava prije svega pretpostavlja fizički obračun između više osoba (barem tri) u kojem se svi učesnici međusobno napadaju, pri čemu je svakako moguće da se unutar šire grupe obračunava po dvoje međusobno, uz uvjet da postoji povezanost između tih obračunavanja. U konkretnom slučaju, prema činjeničnom stanju što je utvrdio prvostepeni sud, radilo se o napadu optuženika na oštećenika iz sasvim određenog razloga, te je nedvojbeno da oštećenik nije nikoga napadao, da on osobno nije želio obračun, niti ga je započeo, da se čak nije ni branio, što kao nesporno proizlazi iz obrana svih optuženika. Prema tome postupanje optuženika ni prema samom opisu djela, a ni inače prema utvrđenom činjeničnom stanju, ne sadrži obilježja krivičnog djela sudjelovanja u tučnjavi iz čl. 43. KZH već je, u konkretnom slučaju i konkretnoj situaciji, trebalo utvrditi pravu volju i sudjelovanje svakoga od optuženika, u prouzrokovanju krajnje posljedice do koje je došlo, tj. smrt oštećenika, utvrditi je li smrt oštećenika zajedničko djelo svih optuženika, kao napadača na njegov tjelesni integritet, odnosno koja je bila uloga svakoga pojedinog optuženika (suizvršilac, pomagač), kao i koja je posljedica bila obuhvaćena umišljajem pojedinog optuženika. VSH-Kž-714/87 od 7.IV.1988. VSH-Kž-151/86 od 30.VI.1988. Krivični zakon Republike Hrvatske, Danilo Gregović, Sudska praksa - I dio, Informator Zagreb, 1991.) Iz utvrđenja suda da su trojica optuženika napali oštećenika tako da ga je jedan snažno udario više puta i nogom u tijelo, drugi ga tri puta ošamario, te ga zajedno s trećim još i udario nogom ne proizlaze sva bitna obilježja kaznenog djela iz čl. 42. KZRH. "Tučnjava prije svega pretpostavlja fizički obračun između više osoba ( barem tri) u kojem se svi sudionici međusobno napadaju, pri čemu je svakako moguće da se unutar šire grupe obračunava po dvoje međusobno, uz uvjet da postoji povezanost između tih obračunavanja. U konkretnom slučaju, prema činjeničnom stanju što je utvrdio prvostupanjski sud, radilo se o napadu optuženika na oštećenika iz sasvim određenog razloga, te je nedvojbeno da oštećenik nije nikoga napadao da on osobno nije želio obračun, niti ga je započeo, da se čak nije ni branio, što kao nesporno proizlazi iz obrana svih optuženika. Prema tome, postupanje optuženika ni prema samom opisu djela, a ni inače prema utvrđenom činjeničnom stanju, ne sadrži obilježja kaznenog djela sudjelovanja u tučnjavi iz čl. 42. KZRH." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 151/86, od 30. VI 1988. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1999.) Za postojanje kaznenog djela iz čl. 42. KZRH pravno je neodlučno je li netko u tučnjavi lako tjelesno ozlijeđen pa u izreci presude nije potrebno navoditi i tu okolnost. Objektivni je uvjet kažnjivosti za kazneno djelo iz čl. 42. KZRH da je netko lišen života, ili da je nekom drugom (a ne samom sudioniku tučnjave) nanesena teška tjelesna ozljeda. Stoga sudionik u tučnjavi koji je u toj tučnjavi jedini teško tjelesno ozlijeđen, ne može biti počinitelj kaznenog djela iz čl. 42. KZRH.

363 Međutim, ako je u tučnjavi pored nanošenja teške tjelesne ozljede tom sudioniku tučnjave, još jedna osoba lišena života, tada za sudjelovanje u tučnjavi odgovara i ovaj sudionik makar je i sam zadobio tešku tjelesnu ozljedu. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 1392/96, od 21. I 1996. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1999.) Ovo kazneno djelo postojat će i onda kada je posljedica tučnjave prouzrokovala smrt ili tešku ozljedu iz nehaja, kako je navedeno u odluci VSRH, K564/94 od 2. svibnja 1996., u kojoj se navodi da postoji kazneno djelo sudjelovanja u tučnjavi kad je drugome nanesena teška tjelesna ozljeda bilo kojim oblikom krivnje. Naime, zakon nigdje ne određuje da ta povreda treba biti nanesena isključivo umišljajem počinitelja. Dakle, postojat će bitna obilježja ovog kaznenog djela ako je ozljeda zadana iz nehata, jer ona objektivno postoji, pa sudionici u tučnjavi ostvaruju biće tog djela. Stoga je logično da djelo postoji i onda kad se smrt povrijeđenoga ima pripisati nehatu počinitelja, odnosno kad se radi o prouzročenju smrti iz nehata, koja je ostvarena tijekom tučnjave. Nema kaznenog djela ako je osoba uvučena u tučnjavu bez svoje krivnje, kako je istaknuto u odluci VSRH, Kž-398/89 od 13. veljače 1991., u kojoj stoji da je sud prvoga stupnja s pravom zaključio, na osnovi rezultata dokaznog postupka, da je upravo optuženik R.D. prvi odio udarac bocom po glavi, od kojeg je pao. Nakon toga je nastala gužva i tučnjava, zatim je optuženik, R.D. izguran s optuženikom R.N. do stubišta, tu je bio udaren i pao na tlo, pa je u pravu sud kad izvodi zaključak da je optuženik R.D. bez svoje krivnje uvučen u tučnjavu kada je riječ o prvome dijelu događaja, onom koji se odvijao s lijeve strane pozornice. Inzistiranje tužitelja da je optuženi R.D. udario optuženika V.Z., kad je ovaj išao provjeriti tko mu je srušio motorkotač, a koji tu činjenicu sa sigurnošću ne potvrđuje, nema temelja. Međutim, čak kad bi ta činjenica bila utvrđena, taj incident doista nema izravne veze s tučnjavom, u kojoj su tjelesno povrijeđeni M.S. i optuženik R.N. (ovaj teško), niti je od značenja za pravnu oznaku djela. (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada zadro, Zagreb 2001.) 78. NEPRUŽANJE POMOĆI Članak 104. Mati i kći učinile su krivično djelo nepružanja pomoći iz čl. 44. KZH time što nisu spriječile drugu kćer, odnosno sestru da ubije muža prve odnosno oca druge ako su to mogle učiniti bez opasnosti za sebe. VSH, I Kž 136/80 od 23. IV 1980. (Pregled sudske prakse br. 17 u godini 1980., Zagreb 1980.g.) Optuženi je povodom oklade o tome koliko on može popiti alkoholnog pića, doveo prijatelja u potpuno pijano stanje, zbog kojeg on nije bio u mogućnosti ni da se kreće. Poslije izvođenja tog čovjeka iz kavane, kada je opao, ostavio ga da leži na zemlji, mada je vani bio mraz. Pod djelovanjem mraza i velike količine uzetog alkohola nastupila je smrt tog čovjeka. Takva djelatnost optuženog sadrži sva zakonska obilježja krivičnog djela iz čl. 145. st. 2. KZ (čl. 44. st. 2. KZH) jer je optuženi svojom okladom prouzrokovao pijano stanje pokojnog, pa ga je poslije toga ostavio bez pomoći, u stanju koje je bilo

364 opasno po život. Na pitanje krivične odgovornosti optuženog, nema utjecaja ni njegovo uvjerenje da će njegov prijatelj biti odnijet kući od strane njegove rodbine kad ova primjeti da se on nije vratio kući iz kavane, zbog toga što takvo ponašanje rodbine pokojnog u vrijeme njegovog ostavljanja u opasnom stanju nije bilo izvjesno, i zbog toga šo je takav dolazak rodbine pokojnog mogao uslijediti i poslije nastanka posljedice, kako je i bilo u konkretnom slučaju. VSSr-667/68 Kad je vozač motornog vozila naletom na oštećenog ovog povrijedio te ga ostavio bez pomoći, učinio je krivično djelo nepružanja pomoći osobi povrijeđenoj u saobraćajnoj nezgodi iz čl. 271a. st. 1. KZ (čl. 165. st. 1. KZH), a ne krivično djelo izlaganja opasnosti iz čl. 145. st. 1. KZ (čl. 44. st. 2. KZH). Optuženi je (konkretno utvrđeno) bio svjestan da je naletom na oštećenog ovog povrijedio, bez obzira da li lako ili teško, pa je prema tome ostvario sva objektivna i subjektivna obilježja kriv. djela iz čl. 271a. st. 1. KZ (čl. 165. st. 1. KZH). Za primjenu propisa čl. 145. st. 1. KZ traži se i svijest učinioca o tome da je napuštena osoba ostavljena u stanju opasnom po život. VSH-Kž-1821/70 od 12.I.1971. Kad su dvojica optuženih oštećenog iznijeli iz kavane i na ulici ga ostavili bez zimskog kaputa u potpuno pijanom stanju ne temperaturi ispod 0 stupnjeva, jedan je od optuženih po proteku jednog sata prošao pored oštećenog, a da mu nije pružio pomoć držeći da će mu pomoć pružiti drugi optuženi, pa je oštećeni umro uslijed smr zavanja i trovanja alkoholom, tada obojica optuženih odgovaraju za krivično djelo iz čl. 145. st. 2. KZ (čl. 44. st. 2. KZH). VSSr-Kž-667/68 Samo se živom čovjeku može pružiti pomoć. Kad je uslijed saobraćajne nesreće smrt povrijeđenog praktički odmah nastupila, onda nisu ostvareni elementi krivičnog djela izlaganja opasnosti iz čl. 145. KZ (čl. 44. st. 2. KZH), i nepružanja pomoći osobi povrijeđenoj u saobraćajnoj nezgodi iz čl. 271a. KZ (čl. 165. st. 1. KZH) kad je vozač koji je izazvao nezgodu pobjegao s mjesta događaja i nije pružio pomoć osobi povrijeđenoj u prometnoj nesreći. VSH-Kž-539/70 od 21.V.1970. Krivični zakon Republike Hrvatske, Danilo Gregović-Sudska praksa - I dio, Informator Zagreb, 1991). Mati i kći počinile su kazneno djelo nepružanja pomoći time što nisu spriječile drugu kćer, odnosno sestru da ubije muža prve odnosno oca druge, ako su to mogle učiniti bez opasnosti za sebe. (Kao u VSRH, K-136/80 od 23. travnja 1980.) Da bi se radilo o ovom kaznenom djelu, na nedvojben način mora biti utvrđeno da je počinitelj bio nazočan povrjeđivanju oštećenika i da je bio svjestan da se oštećenik nalazi u neposrednoj životnoj opasnosti. U odluci koja slijedi to nje utvrđeno, pa su optuženici oslobođeni optužbe. «Međutim, suprotno žalbi državnog odvjetnika, sud prvoga stupnja je na temelju cjelokupnog raspravnog materijala osnovano utvrdio da nema dokaza da su opt. T.S. i mlt. Š.G. prisustvovale inkriminiranom djelu. Naime, iz provedenih dokaza nije bilo moguće na nesumnjiv način utvrditi da su opt. T.S. i mlt. Š.G. prisustvovale udaranju pok. oštećenika i da su pritom bile svjesne

365 da je on u neposrednoj životnoj opasnosti, a da mu one mogu pružiti pomoć. (Iz odluke VSRH, Kž-836/93 od 2. ožujka 1994.) Nije u pravu ni opt. V.M. kada je pogrešno utvrđeno činjenično stanje vidi u tome što je kod nje sud prvoga stupnja pogrešno utvrdio postojanje umišljaja na nepružanje pomoći dok bi se po njezinom mišljenju radilo o nehatu (koji nije kažnjiv). Da bi postojao umišljaj na krivično djelo nepružanja pomoći, počinitelj mora biti svjestan da se druga osoba nalazi u neposrednoj životnoj opasnosti i da joj on može pružiti pomoć bez opasnosti za sebe ili drugoga, pa nepružanje pomoći želi ili barem pristaje na njega. Budući da je smrt ugrožene osobe izvan bića tog krivičnog djela, to ona, naravno, ne mora biti obuhvaćena ni umišljajem, ni nehatom. Kada je opt. V.M. po vlastitom priznanju shvatila da oštećenici «nije dobro», nakon toga ju je osvježavala vodom te je u više navrata dolazila pogledati na terasu. V.M. nesumnjivo je bila svjesna da je oštećenica u neposrednoj životnoj opasnosti, svjesno joj je odbila pružiti pomoć, ne odazivajući se ni na telefonske pozive, čime je jasno manifestirala svoju volju, da se oštećenici ne pruži neophodna liječnička pomoć, koju joj je ona mogla pružiti bez opasnosti za sebe ili drugoga. Time su ispunjene sve pretpostavke za umišljaj na nep ružanje pomoći, pa prema tome, i potreban subjektivni element krivičnog djela iz čl. 43. st. 1. KZRH na strani opt. V.M. (Kao u odluci VSRH, Kž-132/94 od 16. ožujka 1994.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) 79. NAPUŠTANJE NEMOĆNE OSOBE Članak 105. Nisu osnovani navodi obrane optužene da ne stoje elementi krivičnog djela iz čl. 146. st. 1. KZ (čl. 45. st. 1. KZH) kad je dijete napustila navodno na mjestu gdje mu nije prijetila opasnost za život i tijelo. Dijete je ostavljeno u kukuruzištu i to u noći, pa je i bez obzira na činjenicu da je to uz stazu kuda ljudi danju prolaze, ostavljeno bez ičije pomoći na zabačenom predijelu, gdje je postojala vrlo mala vjerojatnost i mogućnost da netko noću tuda naiđe. VSH-Kž-663/72 od 23.V.1972. Za postojanje kriv. djela napuštanja nemoćne osobe iz čl. 146. KZ (čl. 45. KZH) nije potrebno prostorno odvajanje odnosno napuštanje nemoćne osobe. Radnja izvršenja tog krivičnog djela sastoji se u ostavljanju bez pomoći nemoćne osobe u prilikama opasnim za život. Prema tome, djelo će postojati i onda kad osoba, koja je dužna brinuti se o nemoćnoj osobi, ovoj u njenoj prisutnosti ne pruži pomoć. Tako, ako majka ne priskoči u pomoć djetetu koje je u njenoj prisutnosti palo iz zipke ili kreveta, ne pruži pomoć ili ne priskoči u pomoć djetetu koje se upetljalo među pokrivače i davi se, ili mu ne pruži potrebnu pomoć kad je, gladno itd. VSH-Kž-1192/68 od 12.IX.1968. Kad su optuženi kćerka odnosno zet, koji su živjeli u porodičnom domaćnstvu s ocem odnosno tastom, propustili da zatraže liječničku pomoć kad je njihov otac odnosno tast u cilju samoubojstva prerezao žile na rukama, pa je povrijeđeni nakon 12 sati od iskrvarenja umro, učinili su krivično djelo iz čl. 146. st. 2. KZ (čl. 45. st. 2. KZH). Za postojanje kriv. djela napuštanja nemoćne osobe nema značaja činjenica da je

366 pokojni sam prouzrokovao, svojim djelovanjem opasnost za život. Dovoljno je da su optuženi zatekli opasne prilike i da su svojim propustom traženja liječničke pomoći opasne prilike povećali, iako su kao članovi domaćinstva prema pozivitnim propisima bili dužni starati se o pokojniku i u tim konkretnim opasnim prilikama propustili pružiti mu pomoć. Optuženi su živjeli u domaćinstvu s pokojnim, koje domaćinstvo je bilo zasnovano na rodbinskom odnosu po krvi i tazbini. Iz takvog odnosa koji pozna naše pozitivno zakonodavstvo (Zakon o braku i porodničnim odnosima, Zakon o stambenim odnosima) nužno i logično proizlazi obaveza svih članova domaćinstva da se međusobno pomažu i jedan o drugome staraju. VSH-Kž-1192/68 od 12.IX.1968. Učinila je krivično djelo iz čl. 146. st. 2. KZ (čl. 45. st. 2. KZH), a ne krivično djelo iz čl. 273. st. 4. u vezi sa čl. 268. st. 2. i 3. KZ (čl. 153. st. 1. i 4. u vezi sa čl. 162. st. 5. KZH) optužena koja je svoje četvero male djece, najstarije pet i pol godina staro, ostavila same čitav dan do kasno navečer, po hladnom vremenu (kraj studenoga) u zaključanoj prostoriji, u kojoj su djeca zbog hladnoće sama naložila vatru od starih krpa i slame, zbog čega je došlo do intenzivne koncentracije ugljičnog monoksida te su se djeca zbog trovanja ugušila. VSH-Kž-1058/72 od 17.VIII.1972. (Krivični zakon Republike Hrvatske, Danilo Gregović, Sudska praksa, Informator Zagreb 1991.) U djelu optuženika koji starom čovjeku, o kome je dužan starati se, ne daje dovoljno hrane i ostavlja ga da stanuje i noći u nezdravim uvjetima, nema kaznenog djela iz čl. 146. KZ, jer je ovako zanemareni starac prema svojim tjelesnim i duševnim sposobnostima u stanju da mijenja prostorije za stanovanje kao da tražu sudsku zaštitu, te se ne smatra nemoćnom osobom u smislu čl. 146. KZ. Vrhovni sud Narodne Republike Hrvatske, Kž-740/57 04.04.1957.

80. POVREDA PRAVA NA RAD I DRUGIH PRAVA IZ RADA Članak 114. Službena ili odgovorna osoba ne čini krivično djelo iz čl. 168. KZ (čl. 74. KZH) ako prema sudskoj presudi primi radnika na rad i rasporedi ga na drugo radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi. Javno tužilaštvo Hrvatske, stanoviše od 15.X.1974. Ne postoji krivično djelo neizvršavanja sudske odluke o vraćanju radnika na rad na isto radno mjesto, kada prema pravosnažnoj odluci suda nije postupljeno od strane službenog odnosno odgovornog lica zato što su postojale neotklonjive pravne smetnje za izvršenje takve odluke. U konkretnom slučaju, sudska odluka o vraćanju oštećenog na radno mjesto diretkora OOUR-a, nije se mogla izvršiti zbog toga što je prije pravosnažnosti te odluke istekao rok na koji je oštećeni bio izabran za direktora, pa je OOUR raspisao

367 dva konkursa za izbor direktora na koje se oštećeni nije javio, a prema kome je u zakonito sprovedenom postupku za direktora OOUR-a izabran okrivljeni. Kada se svemu ovome doda da je općinski sud prema prijedlogu OOUR-a donio rješenje kojim se pravomoćno odlaže izvršenje odluke suda udruženog rada, tada je očigledno da sve navedene pravne smetnje isključuju postojanje ovog krivičnog djela. Općinski sud u Niši-K-2024/76 Odgovorna osoba u organizaciji udruženog rada ne čini krivično djelo neizvršenja odluke o vraćanju radnika na rad iz čl. 91. KZSr (čl. 74. KZH) samim tim što nije postupila prema zahtjevu oštećenog inspektora skupštine općine da radnika vrati na odgovarajuće radno mjesto, ako joj nije stavljena na uvid pravosnažna presuda udruženog rada kojom je odlučeno o vraćanju radnika. Okružni sud u Beogradu-Kž-2081/79 od 18.I.1980. (Krivični zakon Republike Hrvatske, Danilo Gregović - Sudska praksa, Informator Zagreb, 1991.)

81. POVREDA PRAVA NA ZDRAVSTVENU I INVALIDSKU ZAŠTITU Članak 115. Da bi postojalo kriv. djelo iz čl. 166. st. 1. KZ (čl. 72. KZH) potrebno je da nastupi konkretna štetna posljedica zbog neprijavljivanja radnika Zavodu za socijalno osiguranje. VSAP-Kž-22/55 Neplaćanje socijalnog doprinosa ne predstavlja krivično djelo iz čl. 166. st. 1. KZ (čl. 72 KZH), odnosno neplaćanjem takvog doprinosa ne povređuju se prava radnika koja štiti isti zak. propis. U spomenutoj je odredbi inkriminirano svjesno nepridržavanje propisa o socijalnom osiguranju i zbog toga uskraćivanje ili ograničavanje zaposlenim osobama prava iz socijalnog osiguranja: prava na određeno radno vrijeme, godišnji odmor, zabranu prekovremenog i noćnog rada, na osobni dohodak i dr. Inače samo neplaćanje socijalnog doprinosa kada prelazi određeni iznos predstavlja posebno krivično djelo iz čl. 235. st. 1. KZ (čl. 119. st. 1. KZH). VSM-Kz-273/63 od 27.IV.1963. Radnik stječe sva prava iz socijalnog osiguranja, pa tako i pravo na zdravstveno osiguranje već samim zasnivanjem radnog odnosa neovisno od činjenice da li ga je službodavac prijavio Zavodu za socijalno osiguranje ili nije. Stoga, samim neprijavljivanjem službodavac ne može učiniti krivično djelo povrede prava iz socijalnog osiguranja iz čl. 166. st. 1. KZ (čl. 72. KZH). VSH-Kž-1030/62 od 24.V.1962. Kod krivičnog djela iz čl. 166. st. 1. KZ (čl. 72. KZH) potrebno je da nastupi posljedica opisana u tom zakonskom propisu.

368 VSSl-Kž-312/52 (Krivični zakona Republike Hrvatske, Danilo Gregović, Sudska praksa Informator Zagreb 1991.)

82. NARUŠAVANJE NEPOVREDIVOSTI DOMA Članak 122. Samovlasno useljenje u novoizgrađen i još neuseljen stan predstavlja takvo narušavanje nepovredivosti stana kakvo ima u vidu propis čl. 53. st. 1. KZH budući da i takav, samo povremeno prazan stan, kojim raspolaže davalac stana na korištenje, sa stanovišta onoga što se u njega useljuje protivno volji davaoca jest tuđi stan ili u najmanju ruku tuđa zatvorena prostorija, dok nasilno useljavanje u nj ima sve značajke neovlaštenog prodiranja u takav tuđi stan ili tuđu zatvorenu prostoriju. VSH, Kzz 20/77 od 16. V 1978. (Pregled sudske prakse br. 15 u godini 1979., Zagreb 1979.g.) Neovlašteno prodiranje u zaključani stan oštećene od strane dvojice učinilaca tog djela, od kojih je jedan pokušao izvršiti i silovanje nad oštećenom, ima se tretirati kao samostalno krivično djelo narušavanja nepovredivosti stana iz čl. 154. KZ (čl. 53. KZH), koje za onoga koji je osim toga izvršio i pokušaj krivičnog djela silovanja nije inkludirano u to krivično djelo (čl. 83. st. 1. KZH u vezi sa čl. 19. KZJ), tako da učinilac odgovara za dva krivična djela. VSH-Kž-894/69 od 26.VI.1969. Ako jedan od supružnika bez suglasnosti drugog supružnika prodre u zaključanu sobu njihovog zajedničkog stana, ne čini time kriv. djelo narušavanja nepovredivosti stana iz čl. 154. st. 1. KZ (čl. 53. st. 1. KZH) niti pod pretpostavkom da između njih postoji sporazum da tu sobu koristi samo jedan od njih, a pored toga ne čini ni krivičo djelo samovlašća iz čl. 297. st. 1. KZ (čl. 205. st. 1. KZH) ako je iz te sobe u drugu sobu istoga stana prenio stvar koju su oni zajednički stekli u braku. Vrhovni vojni sud-K-153/67 od 25.IV.1967 Optuženi koji je provalio kroz prozor u stan strica u namjeri da se domogne oporuke svog umrlog oca, za koju je smatrao da ju je sric skrio, i u stanu nasilno otvorio omat iz kojeg je izvadio i odnio isprave, koje su bile stričevo vlasništvo, u uvjerenju da se među njima nalazi i očeva oporuka, učinio je krivično djelo narušavanja nepovredivosti stana iz čl. 154. st. 1. KZ (čl. 53. st. 1. KZH) u stjecaju s krivičnim djelom samovlasti. VSH-Kž-869/56 Propis člana 154. st. 1. KZ (čl. 53. st. 1. KZH) ne zaštićuje samo nastanjeni stan nego i prazan stan koji je u odnosu na učinioca kriv. djela tuđi. Pravni poredak zaštićuje tuđe stvari kao takve i društvena opasnost sastoji se u posizanju za tuđom imovinom ili pravom. Vlasnik stana, makar to bilo i privredno poduzeće, a ne samo nosilac stanarskog prava, ovlašteni su da okrivljenog koji je neovlašteno prodro u stan pozovu

369 da isprazni stan. Krivično djelo narušavanja nepovredivosti stana ostvareno je već i samim prodiranjem u tuđi stan, a neudaljavanje iz stana na zahtjev ovlaštene osobe predstavlja alternativnu radnju izvršenja kriv. djela iz čl. 154. KZ (čl. 53. KZH). VSH-Kž-109/69 od 1. X.1969. Pojam stana valja široko tumačiti, te u taj pojam spadaju i ograđena dvorišta, zajednička stubišta i potkrovlje. Kad je okrivljeni preko zida uskočio u ograđeno dvorište, a zatim se noću stubištem popeo sve do potkrovlja, gdje je imao namjeru da se nastani, ostvario je sve bitne elemente kriv. djela iz čl. 154. KZ (čl. 153. KZH). Iz samog teksta stava 1. čl. 154. KZ (st. 1. čl. 53. KZH) proizlazi da se ovom odredbom štiti nepovredivost stana, i pristup u druge zatvorene prostorije od ovlaštenog prodiranja. Pod pojmom "zatvorenih prostorija" u smislu ove odredbe, prema pravilnoj primjeni zakona ima se razumijeti i svaka druga zatvorena prostorija, a ne samo stan i prostorije koje služe stanu, pa prema tome i zatvorene službene prostorije državnih organa, društveno-političkih organizacija i ustanova kao i zatvorene poslovne prostorije privrednih organizacija ili pojedinaca. VSJugoslavije-Kz-118/66 od 22.XII.1966. Kad je krivično djelo iz čl. 154. st. 1. KZ (čl. 53. st. 1. KZH) izvršeno na taj način što je optuženi protupravno zauzeo stan oštećenog i onemogućio ga da koristi svoj stan, moguće je u smislu čl. 48. st. 2. KZ (čl. 52. st. 2. KZJ) kao jedan od uvjeta za izricanje uvjetne osude psotaviti i rok za reparaciju štete uspostavom stanaj koje je postojalo prije izvršenja krivičnog djela i nalaganje okrivljenom da ispražnjenjem stana, stan stavi na raspolaganje oštećenom. To materijalno predstavlja jedan oblik naknade štete uzrokovane krivičnom djelom, a ispunjenje takve obveze upravo predviđa propis čl. 48. KZ. Prema tome, drugostepeni sud je u korist okrivljenog povrijedio zakon kad je našao da se takva obveza ispražnjenja stana ne može nalagati kao uvjet iz čl. 48. st. 2. KZ. VSH-Kzz-14/68 od 26.VI.1968. Samovlasnim useljenjem u prazan stan, izgrađen za radnike ustanove, narušava se nepovredivost stana ograničenjem i povređivanjem prava i sloboda ovlaštenog davaoca stana da raspolaže sa stanom. VSH-Kzz-20/77 od 16.V.1978. Predmet krivičnog djela naruašvanja nepovredivosti stana tuđi je stan bez obzira na to da li je u vrijeme izvršenja djela nastanjen ili prazan. Prijedlog za gonjenje u smislu stava 4. tog člana može staviti i nosilac stanarskog prava, i vlasnik stana. VSH-Kž-1093/69 od 1.X.1969. Za postojanje kriv. djela narušavanja nepovredivosti stana iz čl. 53. st. 1. KZH nije odlučno je li osoba koja stan koristi ujedno i nosilac stanarskog prava. Dovoljno je da stan ovlašteno koristi. Okružni sud u Zagrebu-Kž-2939/80 od 11.II.1980.

370 Za pojam posjeda u krivičnopravnom smislu nije dovoljna obična detencija, već samo takvo držanje stvari koje predstavljaju stvarnu mogućnost raspolaganja stvarima. VSAPV-Kž-103/61 Nije prekoračena optužba kad je okrivljeni optužen za krađu učinjenu provaljivanjem zatvorenih prostorija, a sud ga oglasi krivim za krivično djelo narušavanja nepovredivosti stana. VSAPV-Kž-333/56 Krivično djelo narušavanja nepovredivosti stana može se učiniti samo s umišljajem, te ako okrivljeni prodre u tuđi stan, ostvarujući neko svoje pravo za koje smatra da mu pripada, time čini krivično djelo samovlašća, a ne i krivično djelo iz čl. 154. st. 1. KZ (čl. 53. st. 1. KZH) u stjecaju s prvim djelom VSJugoslavije-Kz-38/59 od 1.IV.1959. Predmet krivičnog djela narušavanja nepovredivosti stana može biti samo stan u kojem netko stanuje, a ne prazan stan. Zato prodiranje u stan u kome nitko ne stanuje ne može biti predmet navedenog krivičnog djela. Zaštitni objekt kod tog krivičnog djela sloboda je građana, koja nije povrijeđena takvim prodiranjem. VSSr-Kzz-7/77 od 10.II.1977. Prazan /nenaseljen/ stan ne može biti objektom krivičnog djela nepovredivosti stana, osim ako je nekome već dodijeljen na korištenje, a počinitelj je to znao. To proizlazi iz činjenice da je grupni zaštitni objekt tog krivičnog djela sloboda i prava čovjeka i građanina. Pravno shvaćanje sjednice sudaca drugostepenog krivičnog Okružnog suda u Zagrebu od 15.XI.1977. (Krivični zakon Republike Hrvatske, Danilo Gregović, Sudska praksa - I dio, Informator Zagreb 1991.) Pogrešno je stajalište prvostupanjskog suda prema kome se garaže, ako nisu u sklopu zgrada u kojima se nalazi nečiji stan, ne mogu smatrati dijelom njegovog doma u skladu s odredbom čl. 122. KZ. Tim propisom štiti se tuđi privatni posjed koji netko koristi za obitavanje. On je širi od pojma stana i nije prostorno ograničen na jednu lokaciju u građevinskom smislu. Sud ispušta iz vida da se u gradskim sredinama garaže na jednu lokaciju u građevinskom smislu. Sud ispušta iz vida da se u gradskim sredinama garaže često grade za više stambenih objekat i u odnosu na te objekte predstavljaju posebnu građevinsku cjelinu, ali one pak pripadaju određenom stanu i dio su doma osobe koja je vlasnik ili posjednik stana. Stoga okolnost da je sporna garaža dislocirana u odnosu na zgradu u kojoj se nalazi stan oštećenika ne isključuje primjenu odredbe čl. 122. KZ u slučaju neovlaštenog prodiranja u garažu. Da bi se međutim moglo raditi o kaznenom djelu iz čl. 122. KZ garaža kao dio doma mora biti u uporabi korisnika stana. Propisom čl. 122. st. 2. KZ štiti se ustavno pravo čovjeka na nepovredivost doma iz čl. 34. Ustava RH. Ovo djelo je uvršteno u glavu kaznenih djela protiv slobode i prava čovjeka i građanina. Objekt djela je zaštita sigurnosti građana da će svoje ustavno pravo mirno ostvarivati, što znači da to pravo mora biti u funkciji. Stoga garaža, koja još nije dodijeljena kupcu, iako je sagrađena i

371 prema kupoprodajnom ugovoru treba pripasti određenoj osobi, nije još dio njegovog doma sve dok nje u prilici s njom faktično raspolagati, dakle dok nije u njegovom posjedu. ŽSBj, Kž 195/1999 od 2. rujna 1999.g. (VSRH, Izbor odluka, 2/1999.) Na ocjenu pojma tuđeg zatvorenog prostora u smislu čl. 154. KZ nema utjecaja pitanje vlasništva nad tim prostorom, te i za vlasnika prostorije koju netko drugi legalno koristi može ta prostorija biti tuđa u smislu tog propisa. Nedopustivo bi, međutim bilo, i suprotno pravnom poretku, da se članom 154. KZ daje kazneno-pravna zaštita i onom faktičnom držatelju nekog stana, odnosno drugog zatvorenog prostora, do kojeg je ovaj došao protivno propisu o stjecajanju prava korištenja takvog stana odnosno prostora, a pogotovo još i izigravanjme zakonitih prava vlasnika. Vrhovni sud Hrvatske, Kž-118/72 07.06.1972. (Kazneni zakon, autorski pročišćeni tekst, Inženjerski biro d.d. Zagreb, 2004.) Zatvorena prostorija u smislu propisa čl. 53. st. 1. KZH - narušavanje nepovredivosti stana - jest ne samo takva prostorija koju građanin ovlašteno koristi već i poslovna prostorija organizacije udruženog rada, državnog organa i sl. Pri time, a uz nesporno utvrđivanje da se u izloženom smislu radi o zatvorenoj prostoriji neodlučno je za postojanje kriv. djela iz čl. 533. st. 1. KZH, je li prostorija namještena ili prazna. VSH, Kzz-22/81 od 2. IX 1981. (Pregled sudske prakse br. 19). Za postojanje kriv. djela narušavanja nepovredivosti stana iz čl. 53. st. 1. KZH neodlučno je je li osoba koja stan koristi ujedno i nosilac stanarskog prava. Dovoljno je da stan ovlašteno koristi. Okružni sud u Zagrebu, Kž 2939/80 od 11.II 1981. (Pregled sudske prakse br. 19). Tuđim stanom u smislu čl. 53. KZH smatra se i stan koji je u zakonitom posjedu druge osobe, pa to djelo čini i suvlasnik kuće ako bez dozvole ovlaštene osobe uđe u takav stan. Okružni sud u Sisku, Kž 35/85 od 3. IV 1985. (Pregled sudske prakse br. 27). Za postojanje kaznenog djela – narušavanje nepovredivosti doma – iz čl. 122. st. 1. KZ-a nisu odlučni motivi kojima se okrivljenik rukovodio prilikom neovlaštenog ulaza u tuđi dom. Bitno je da je u kuću oštećenika bez dozvole unatoč protivljenju oštećenika, tako da je time prodro u tuđi dom i ostvario obilježja inkriminiranog kaznenog djela. Njegovi motivi mogu biti samo odlučni kod odlučivanja o kaznenoj sankciji. Žs u Koprivnici, I Kž 17/02 od 12.2.2002. (VSRH, Izbor odluka 1/2003.) 83. PROTUPRAVNO ODUZIMANJE SLOBODE

372 Članak 124. Za pitanje dovršenosti krivičnog djela protupravnog lišenja slobode iz čl. 47. KZH nije značajna duljina trajanja protupravnog lišenja slobode. VSH, I Kž 945/1986 od 12. listopada 1988.g. (Pregled sudske prakse br. 41) Radi se o težem obliku krivičnog djela protupravnog lišenja slobode iz čl. 46. st. 4. KZRH, izvršenoga na okrutan način, u slučaju kad su optuženici oštećenika nasilno izveli iz kuće, udarajući ga pištoljem i štapom po glavi i rukama, a zatim mu zbog njegova opiranja, vezali konopcem ruke na leđa te ga smjestili u automobil i krenuli u pravcu drugoga grada, pri čemu je jedan od optuženika držao nož uperen u oštećenika. "Bez osnova ističu optuženici da se u njihovim radnjama ne stječu bitna obilježja krivičnog djela protupravnog lišenja slobode iz čl. 46. st. 4. KZRH, jer da su optuženici primijenili silu, ali da u njihovu ponašanju nedostaje kvalifikatorni element postupanja na okrutan način. Međutim, u utvrđenim radnjama optuženika nije sadržana samo upotreba sile već su optuženici prinudom protupravno ograničili oštećeniku slobodu kretanja, a pri tome je pravilno prvostepeni sud takav način postupanja optuženika ocijenio kao okrutan te djelo ispravno pravno kvalificirao kao krivično djelo iz čl. 46. st. 4. KZRH." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 945/86, od 12. X 1988. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1998.) Krivično djelo protupravnog lišenja slobode iz čl. 150. KZ (čl. 47. KZH) može se izvršiti jedino aktivnom radnjom - činjenjem, a ne i pasivnom radnjom propuštanjem odnosno, nečinjenjem. VSSr-Kž-1481/69 od 11.XII.1969. Krivično djelo protupravnog lišenja slobode postoji u slučaju kad sudac za prekršaje, postupajući svjesno protivno čl. 152. Osnovnog zakona o prekršajima, na osnovi nepravosnažnog rješenja zadrži u zatvoru osobu osuđenu za prekršaj koja ima poznato stalno boravište kao službenik u određenom mjestu. VSH-Kž-1068/63 od 21.VI.1963. Kad je utvrđeno da je optuženi oštećenu uvukao u svoj stan, naredio da klekne i tako je zadržao pod prijetnjama kroz dulje vremensko razdoblje - onda su pored krivičnog djela iz čl. 153. st. 1. KZ (čl. 51. st. 1. KZH) ostvareni i elementi krivičnog djela iz čl. 150. st. 1. KZ (čl. 47. st. 1. KZH), jer je optuženi, oštećenoj oduzeo slobodu kretanja, držeći je u svom stanu. VSH-Kž-1192/71 od 20.X.1971. Krivično djelo protupravnog lišenja slobode konzumirano je krivičnim djelom silovanja iz čl. 179. KZ (čl. 83. KZH) u slučaju kad je optuženi doveo oštećenu u stan u cilju obljube, pa je kao prvu mjeru osiguranja, za slučaj da se oštećena odupre njegovom zahtjevu za spolnim snošajem, zaključao stan, a kad se ona oduprla njegovom zahtjevu za općenjem, onda je upotrijebio silu za izvršenje obljube, dok oštećena nije mogla iz stana pobjeći jer je bio zaključan. Zbog toga se ne može govoriti o zasebnom krivičnom djelu iz čl. 150. st. 1. KZ (čl. 47. st. 1. KZH) jer je ovo

373 protupravno zadržavanje oštećene u zatvorenom stanu sastavni dio sile koju je optuženi upotrijebio radi izvršenja kriv. djela iz čl. 179. st. 1. KZ. Okružni sud Karlovac-K-62/68 od 20.IX.1968. Kad je optuženi tri djevojke držao zatvorene i oduzeo im slobodu kretanja, ne radi se o jednom produženom krivičnom djelu protupravnog lišenja slobode iz čl. 150. st. 1. KZ (čl. 47. st. 1. KZH), već o tri posebna krivična djela. VSH-Kž-167/71 od 31.III.1971. Ako je do lišenja slobode došlo pod uvjetima iz čl. 191. st. 4. ZKP (radi predaje nadležnom organu osobe zatečene na izvršenju krivičnog djela krađe iz čl. 130. st. 1. KZH, za koje se goni po službenoj dužnosti), tada takvo ograničenje slobode kretanja nema obilježja krivičnog djela protupravnog lišenja slobode, jer nedostaje upravo taj element protupravnosti. Okružni sud u Karlovcu-Kž-229/79 od 26.VI.1979. Način oduzimanja slobode kretanja upotrebom sile - prinudom, element je koji ukazuje na opasniji vid protupravnog lišenja slobode. Takav je način, u konkretnom slučaju, prvostepeni sud pravilno ocijenio kao okrutan te on predstavlja kvalifikatornu okolnost iz čl. 150. st. 4. KZ (čl. 47. st. 4. KZH). VSBiH-Kž-200/52 (Krivični zakon Republike Hrvatske, Danilo Gregović-Sudska praksa-I dio, Informator Zagreb 1991.) Ako je do lišenja slobode neke osobe došlo pod uvjetima iz čl. 191. st. 4. ZKP (radi predaje nadležnom organu osobe zatečene na izvršenju krivičnog djela krađe iz čl. 130. st. 1. KZH za koje se goni po službenoj dužnosti), tada takvo ograničenje slobode nema obilježja krivičnog djela protupravnog lišenja slobode, jer nedostaje upravo taj element protupravnosti. Okružni sud u Karlovcu, Kž-229/79 od 26. VI 1979. (Pregled sudske prakse br. 15 u godini 1979., Zagreb 1979.g.) Počinjenje kaznenog djela protupravnog oduzimanja slobode (lišenja slobode) ne ostvaruje se samo zatvaranjem ili držanjem nekog zatvorenim, što je najtipičniji oblik ovog djela, nego zakon predviđa da djelo postoji i kad se «na drugi način oduzima ili ograničava sloboda kretanja.» To može biti i na kraće vrijeme, a u što svakako spada i slučaj kad se nekoga prinudi da se kreće u određenom smjeru. U konkretnom slučaju oduzima se opća sloboda kretanja, tj. mogućnost izbora mjesta zadržavanja i smjera kretanja. (Kao u VSRH, Kž-242/90 od 30. kolovoza 1990.) Za pitanje dovršenosti djela protupravnog oduzimanja slobode nije značajna duljina trajanja toga oduzimanja. «Žalba pogrešno smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o dovršenom djelu nego o pokušaju. Naime, za postojanje tog djela dovoljno je i kraće oduzimanje slobode, a djelo je dovršeno aktom lišenja slobode – koja činjenica i nije sporna jer je priznaje i sam optuženik.» (VSH, Kž-945/86 od 12. listopada 1988., Naša zakonitost, Pregled sudske prakse, br. 41/89.)

374 Neće se raditi o protupravnom oduzimanju slobode kada je netko lišen slobode zbog narušavanja javnoga reda i mira, kako je uzeto u odluci IV. Kž-22/99, u kojoj se navodi da podataka iz spisa ne proizlazi osnovana sumnja da bi se u djelatnosti M.Š. stekla bitna obilježja kaznenog djela iz čl. 46. st. 3. KZRH (čl. 124. st. 2. KZ) protupravnog oduzimanja slobode. Iz podataka iz spisa proizlazi da je oštećenik kao tužitelj sudjelovao u narušavanju javnog reda i mira zbog čega je lišen slobode i na nekoliko sati zadržan u policiji. Prema oštećenom kao tužitelju postupalo se kao i prema ostalim osobama koje su privedene. Rješenjem Prekršajnog suda u S. od 5. veljače 1998. oštećenik je kao tužitelj proglašen krivim i kažnjen je novčanom kaznom, dok je rješenjem o zadržavanju XII. policijske postaje od 8. rujna 1997. godine zadržan u policijskoj postaji do otreženjenja. (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) Radi se o težem obliku krivičnog djela protupravnog lišenja slobode iz čl. 47. st. 4. KZH izvršenoga na okrutan način, u slučaju kad su optuženici oštećenika nasilno izveli iz kuće, udarajući ga pištoljom i štapom po glavi i rukama, a zatim mu zbog njegova opiranja, vezali konopcem ruke na leđa te ga smjestili u automobil i krenuli u pravcu drugoga grada, pri čemu je jedan od optuženika držao nož uperen u oštećenika. VSH, I Kž 945/86 od 12. listopada 1988. (Pregled sudske prakse br. 41). Dva oca koji su protupravno i na okrutan način lišili slobode prijateljicu svojih odbjeglih maloljetnih kćeri kako bi prisilili da im kaže gdje se nalaze nisu postupali u krajnjoj nuždi jer se opasnost u kojoj su se našle njihove kćeri mogla otkloniti na drugi način. VSRH, III Kr-403/94 od 30.II.1994. (Općinski sud u Dubroviku, K-213/91, i Županijski sud u Dubrovniku, Kž8/94). (Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, 1/1995).

U radnjama optuženika kao zapovjednika straže ostvareni su elementi kaznenog djela protupravnog oduzimanja slobode iz čl. 124. st. 3. KZ počinjenog na okrutan način, kad je utvrđeno da je oštećenik po nalogu optuženika zatvoren u zatvor bez ikakvog zakonskog osnova i ovlaštenja, da je u zatvoru udaran nogom u predjelu glave, sljepoočnice i čela, vezivan, prijetio mu se smrću i mučenjem i teško ozlijeđen tako da mu je život spašen samo hitnom liječničkom intervencijom. Naime, optuženik je, s obzirom na svoj položaj zapovjednika iamo efektivnu kontrolu nad stražarima koji su mičili oštećenika, ali je unatoč toga propustio odmah poduzeti određene mjere da spriječi protupravno lišenje slobode i psihičko i fizičko zlostavljanje oštećenika, dakle, optuženik je kao zapovjednik straže, premda je znao kako stražari postupaju s oštećenikom, zanemario svoju obvezu zapovjednika jer nije spriječio maltretiranje oštećenika, koje je trajalo sve do teškog ranjavanja oštećenika. Vs, I Kž 852/99 od 20. prosinca 2000. (VSRH, Izbor odluka 2/2001.) U radnjama optuženika kao zapovjednika straže ostvareni su elementi kaznenog djela oduzimanja slobode iz čl. 124. st. 3. KZ počinjenog na okrutan način,

375 kad je utvrđeno da je oštećenik po nalogu optuženika zatvoren u zatvor bez ikakvog zakonskog osnova i ovlaštenja, da je u zatvoru udaran nogom u predjelu glve, sljepoočnice i čela, vezivan, prijetio mu se smrću i mučenjam i teško ozljeđen tako da mu je život spašen samo hitnom liječničkom intervenicijom. Naime, optuženik je, s obzirom na svoj položaj zapovjednika imao efektivnu kontrolu nad stražarima koji su mučili oštećenika, ali je unatoč toga propsutio odmah posuzet određene mjere da spriječi protupravno lišenje slobode i psihičko i fizičko zlostavljanje oštećenika, dakle, optuženik je kao zapovjednik straže, premda je znao kako stražari postupaju s oštećenikom, zanemario svoju obvezu zapovjednika jer nije spriječio maltretiranje oštećeniak, koje je trajalo sve do teškog ranjaanja oštećenika. Vs, I Kž 852/99 od 20.12.2002. (VSRH, Izbor odluka, 1/2002.) Pojam sile kod silovanja - odgovornost za težu posljedicu kod protupravnog lišenja slobode Vožnja ženske osobe u automobilu protiv njene volje na osamljeno mjesto radi izvršenja obljube može sama po sebi predstavljati primjenu sile kao obilježja silovanja. VSRH, I Kž-108/91 od 19. veljače 1992. (Okružni sud u Požegi, K-28/90 i K-36/92) (Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu 2/1996). 84. OTMICA Članak 125. Iako se radi o primjeni ranijeg kaznenog prava s obzirom na to da je kazneno djelo otmice ostalo u suštini nepromijenjeno, od koristi je za učenje o ovom kaznenom djelu navesti tri pravna stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske: Kad je utvrđeno da su optuženici prema prethodnom dogovoru i zajednički, u uniformama HV i oboružani kratkim oružjem, u namjeri da dovođenjem oštećenika, tadašnjeg direktora «Jugobanke», omoguće suoptuženiku da ga ovaj privatno, dakle, neovlašteno ispita i sazna podatke koje su ga osobno interesirale, došli do njegove kuće u Slatini i zatražili da pođe s njime, što je ovaj vidjevši osobe u maskrinim uniformama i učinio, te ga zatim osobnim automobilom odvezli na karaulu u Noskovce i predali ga opt. M.D., ostvarena su sva bitna obilježja krivičnog djela otmice iz čl. 47. st. 1. KZRH. «Prema utvrđenju suda prvoga stupnja optuženici su bili obučeni u maskirane uniforme i bili oboružani kratim oružjem pa je njihovo dovođenje oštećenika iz njegove kuće u Slatini imao u svakom pogledu značenje protupravnog zasnivanja fizičke vlasti nad oštećenikom. Cilj ovakve radnje je bilo informiranje opt. M.D. o radu oštećenika u njegovoj ustanovi. Oštećenik je protivno svojoj volji morao obaviti taj razgovor o svom radu sa opt. M.D., pa je stoga bio u položaju da bude pronađen da nešto učini, odnosno trpi i stoga se u radnjama optuženika stječu svi elementi krivičnog djela otmice. To što je opt. M.D. sam vodio «informativno razgovor s optuženikom» nije odlučno, jer je djelo bilo dovršeno poduzimanjem radnje usmjerene na optuženikovo činjenje ili trpljenje. Kako je odvođenje učinjeno s određenim ciljem, u konkretnom slučaju ne može biti riječ o krivičnom djelu protupravnog lišenja slobode iz čl. 46. st. 1. KZRH, već isključivo o krivičnom djelu otmice.» VSH, I Kž-950)93 od 30.6.1993.

376 Učinili su krivično djelo otmice iz čl. 48. t. 2. KZH optuženici (bračni par) koji su, u namjeri da po običaju Roma udaju oštećenicu staru 12 godina, namamili je na autobusni kolodvor pod izgovorom da im pomogne nositi stvari, a onda je odvezli autobusom u udaljeno mjesto gdje su je predali svom rođaku koji je nad njim izvršio obljubu. Oni su iskoristili nezrelost oštećenice i doveli je u položaj u koje nije mogla odlučivati o svome kretanju. VSH, I Kž-354)89 od 15.11.1991. Tri optuženika koji su prisilno ugurali oštećenicu u osobni automobil, kako bi nastavila nevjenčano živjeti s jednim od njih, učinili su kao suizvršitelji krivično djelo otmice iz čl. 48. st. 1. KZH, a ne krivično djelo prinude, kako se to navodi u žalbi. Krivično djelo otmice čini onaj tko nad nekom osobom protupravno stječe vlast i onemogućava je u slobodi kretanja i odlučivanja, makar i relativno kratko vrijeme kao u konkretnom slučaju jer je policija lišila slobode optuženika čim su stigli na odredište. VSH, I Kž-240)90 od 10.6.1992. (Željko Horvatić, Zvonimir Šeparović i suradnici, Kazneno pravo posebni dio, Masmedia, Zagreb 1999.) Kad je utvrđeno da su optuženici prema prethodnom dogovoru i zajednički, u uniformama HV i oboružani kratkim oružjem, u namjeri da dovođenjem oštećenika tadašnjeg direktora "Jugobanke", omoguće suoptuženiku da ga ovaj privatno, dakle, neovlašteno ispita i sazna podatke koje su ga osobno interesirale, došli do njegove kuće u Slatini i zatražili da pođe s njima, što je ovaj videći osobe u maskiranim uniformama i učinio, te ga zatim osobnim automobilom odvezali na karaulu u Noskovce i predali ga opt. M.D., ostvarena su sva bitna obilježja krivičnog djela otmice iz članka 47. stavak 1. KZRH. VSRH, I Kž 950/1993 od 30. lipnja 1993. g. (VSRH, Izbor odluka br. 6, Zagreb, prosinac 1994.) Optuženici koji su odveli oštećenike na usamljeno mjesto, vezali ih uz stablo i tukli kako bi doznali tko je počinitelj provalne krađe na njihovu štetu, počinili su kazneno djelo iz čl. 47. st. 1. KZRH. VSRH, I Kž-272/93 od 12. svibnja 1993. (Okružni sud u Splitu, K-69/92) (Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, 1/1997). Učinili su krivično djelo otmice iz čl. 48. t. 2. KZH optuženici (bračni par) koji su, u namjeri da po običaju Roma udaju oštećenicu staru 12 godina, namamili je na autobusni kolodvor pod izgovorom da im pomogne nositi stvari, a onda je odvezli autobusom u udaljeno mjesto gdje su je predali svom rođaku koji je nad njom izvršio obljubu. Oni su iskoristili nezrelost oštećenice i doveli je u položaj u kome nije mogla odlučivati o svome kretanju. VSRH, IKž 354/89 od 15. studenog 1991. (Pregled sudske prakse br. 51). Tri optuženika koji su prisilno ugurali oštećenicu u osobni automobil, kako bi nastavila nevjenčano živjeti s jednim od njih, učinili su kao suizvršitelji krivično djelo

377 otmice iz čl. 48. st. 1. KZH, a ne krivično djelo prinude, kako se to navodi u žalbi. Krivično djelo otmice čini onaj tko nad nekom osobom protupravno stječe vlast i onemogućava je u slobodi kretanja i odlučivanja, makar to trajalo i relativno kratko vrijeme kao u konkretnom slučaju jer je policija lišila slobode optuženika čim su stigli na odredište. VSRH, IKž-240/90 od 10. lipnja 1992. (Pregled sudske prakse br. 52). Optuženici su bili odjeveni u maskirne uniforme i naoružani kratkim oružjem, pa je njihovo odvođenje oštećenika iz njegove kuće u Slatini imao u svakom pogledu značenje protupravnog zasnivanja fizičke vlasti nad oštećenikom. Cilj ovakve radnje bio je informirati optuženika o radu oštećenika u njegovoj ustanovi. Oštećenik je protiv svoje volje morao obaviti taj razgovor, pa je stoga bio u položaju da bude prinuđen da nešto učini, odnosno trpi i stoga se u radnjama optuženika stječu svi elementi kaznenog djela otmice. Kako je dovođenje oštećenika poduzeto s određenim ciljem, u konkretnom slučaju ne može biti riječi o kaznenom djelu protupravnog lišavanja slobode, nego isključivo o kaznenom djelu otmice. (Kao u odluci VSRH, Kž-950/93 od 30. lipnja 1993.) Trojica optuženika, koji su prisilno ugurali oštećenicu u automobil, kako bi nastavila nevjenčano živjeti s jednim od njih, počinili su kao supočinitelji kazneno djelo otmice (tada iz čl. 48. st. 1. KZRH), a ne kazneno djelo prinude. Ovo kazneno djelo čini onaj tko nad nekom osobom protupravno stječe vlast i onemogućava je u slobodi kretanja i odlučivanja, makar to trajalo i relativno kratko vrijeme, kao u konkretnom slučaju jer je policija lišila slobode optuženike čim su stigli na odredište. (VSRH, Kž-240/92 od 10. lipnja 1992.) U radnjama optuženika stječu se elementi kaznenog djela otmice (trajno djelo iz čl. 125. st. 1. KZ, kad je on dogovorno i zajednički sa ostalim sudionicima izveo otmicu oštećenika tako da ga je protupravno zatvorio i držao zatvorenog u iznajmljenom stanu, u namjeri da njegovog sina prisili da za oštećenikovo oslobođenje plati veću svotu novca, jer da će ga u protivnom usmrtiti, odnosno da će mu nanijeti tjelesne ozljede. "Optuženik je dogovorno i zajednički sa ostalim sudionicima izveo otmicu, u namjeri da oca oštećenog prinudi, da preda novac kao uvjet za puštanje svoga sina, pri tome je dogovorno sa ostalim akterima odveo oštećenog u unaprijed izmnajmljen stan, vezao ga, oduzeo mu mogućnost kretanja, potpuno ga lišeći slobode, a njegovo oslobađanje uvjetovao isplatom velike svote novca. Prema tome, u radnji optuženog stječu se svi bitni elementi kaznenog djela otmice, koje djelo je kvalificirano, s obzirom na sredstvo prinude jer iz sadržaja pisma, koje je optuženi slao jasno proizlazi, da se je prijetilo ocu oštećenog, da će radi ostvarenja cilja otmice taoc biti lišen života, odnosno da će mu se nanijeti teške tjelesne povrede. " Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 751/01, od 6. II 2002. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2002.) Kvalificirana okolnost koja se sastoji u prijetnji da će taoca lišiti života mora biti usmjerena na ostvarivanje cilja otmice. To znači da takva okolnost nije eventualna prijetnja samom taocu, nego ona mora biti upućena osobama koje se otmicom žele prinuditi da nešto učine, ne čine ili trpe. (VSRH, Kž-526/94 od 21. rujna 1994.)

378 Kazneno djelo otmice prema djetetu počinili su optuženici, bračni par, koji su, u namjeri da po romskom običaju udaju 12-godišnju oštećenicu, namamili je na autobusni kolodvor pod izgovorom da im pomognu nositi stvari. Onda su je odvezli autobusom u udaljeno mjesto gdje su je predali svom rođaku koji je nad njom izvršio obljubu. Oni su iskoristili nezrelost oštećenice i doveli je u položaj u kojemu nije mogla odlučivati o svome kretanju. (Kao u odluci VSRH, Kž-354/89 od 15. studenog 1991.) Optuženik je počinio kvalificirani oblik kaznenog djela otmice, budući da iz provedenih dokaza, iskaza oštećenika i njegove majke P.J., neprijeporno proizlazi da je optuženik radi ostvarenja cilja otmice, tj. da dođe do 90.000 DEM prijetio da će oštećenika ubiti. (Kao u odluci VSRH, Kž-615/95 od 21. kolovoza 1996.) U svojoj odluci Kž-419/94 Vrhovni sud Republike Hrvatske zaključio je da se ne radi o dobrovoljnom puštanju na slobodu oštećenice, jer iz rezultata provedenog postupka nedvojbeno proizlazi da je oštećenica oslobođena tek nakon višesatnih priprema i djelotvorne intervencije specijalne jedinice policijske uprave, pa o primjeni stavka 3. ne može biti ni govora. (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) Ostvario je kazneno djelo otmice iz čl. 125. st. 3. u vezi st. 1. KZ optuženik koji je u cilju da otkrije ime osobe koja ga je fizički napala prijetnjom pištoljem i silom ugurao oštećenika u osobni automobil, vozeći da u 2 km udaljenu gostionicu, u tri navrata putem zaustavljao vozilo, kojim prilikama je oštećeniku u dva navrata stavljao nož pod vrat i jedanput prislonio pištolj na glavu, te ga u gostionici držao uz prijetnju nožem oko 20 minuta, a potom ga dragovoljno pustio prije nego je ostvaren njegov zahtjev da mu oštećenik kaže ime osobe njegova napadača. Odvođenje oštećenika učinjeno je u određenom cilju, pa ne može biti riječi o kaznenom djelu protupravnog lišavanja slobode iz čl. 124. KZ, već isključivo o kaznenom djelu otmice kada je optuženik ne samo u trenutku uguravanja u vozilo, već i tijekom cijele vožnje, kao i u gostionici, protupravno stekao vlast nad oštećenikom, onemogućivši mu slobodu ketanja i odlučivanja, makar je to trajalo kratko vrijeme, sve do konačne njegove odluke kojom je dragovoljno odustao od izvršenja krivičnog djela. VSRH, I Kž 925/01 od 29.8.2002. (VSRH, Izbor odluka 2/2003.) Optuženici su ostvarili sve elemente bića kaznenog djela otmice iz čl. 125. st. 1. Kaznenog zakona, kad je utvrđeno da je opt. M.M. protupravno zatvorio oštećenika na način da ga je silom uveo u jednu kancelariju trgovine, da je izišao iz kancelarije i zaključao vrata, a zatim otključao vrata i uz pomoć svog brata opt. Ž. M. odveo oštećenika u skladište robe, gdje su ga obojica tukli i prisiljavali da potpiše izjavu u kojoj priznaje otuđenje cigareta, pa kad je on to učinio, pustili su ga iz trgovine na slobodu. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 698/00-3, od 8. VI. 2004. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2005.)

85. IZNUĐIVANJE ISKAZA Članak 126.

379 Organ narodne milicije može izvršiti krivično djelo iznuđivanja iz čl. 151. KZ (čl. 49. KZH) bez obzira na to što o saslušavanju neke osobe ne sastavlja zapisnik ili što takvo saslušanje ne bi imalo karakter dokaznog sredstva koje bi se moglo koristiti u krivičnom postupku. VS Jugoslavije-Kž-112/61 od 26.XII. 1961. (Krivični zakon Republike Hrvatske, Danilo Gregović-Sudska praksa I dio, Informator Zagreb 1991.) Radnje optuženika koji su kao djelatnici policije prilikom obavljanja obavijesnog razgovora sa oštećenikom, u cilju da od njega iznude priznanje da je nepažnjo izazvao požar, tukli ga šakama po glavi i tijelu, te mu pored tjelesnih ozljeda u vidu oteklina ispod očiju i lijeve uške zadali i potres mozga, koja ozljeda je teške naravi, ne mogu se okarakterizorati kao iznuđivanje iskaza koje je praćeno «teškim nasiljem» i pravno kvalificirati kao kazneno djelo iznuđivanja iskaza iz čl. 126. st. 2. KZ. Teško nasilje pretpostavlja fizičko (i/ili psihičko) mučenje značajnog intenziteta, ono znači uporabu sile posebnog intenziteta u odnosu na sredstva, način, vrijeme i dr., dakle saslušavanje uz primjenu velikih fizičkih (i/ili psihičkih patnji. Utvrđene radnje optuženika predstavljaju idealni stjecaj kaznenog djela iznuđivanja iskaza iz čl. 126. st. 1. KZ i kazenog djela teške tjelesne ozljede iz čl. 99. st. 1. KZ. Žs u Bjelovaru, Kž 170/01 od 08.01.2001. (VSRH, Izbor odluka 1/2002.) 86. ZLOSTAVLJANJE U OBAVLJANJU SLUŽBE ILI JAVNE OVLASTI Članak 127. Milicionar, koji je oštećenika neovlašteno tukao palicom zadavši mu brojne lake tjelesne povrede, nije učinio samo krivično djelo zlostavljanja u obavljanju službe ili javnog ovlaštenja iz čl. 50. KZH, već u stjecaju s tim krivičnim djelom još i krivično djelo lake tjelesne povrede iz čl. 42. st. 1. KZH. Naime, time što je sada za to krivično djelo u čl. 50. KZH predviđena kazna zatvora od tri mjeseca do tri godine, a koja je stroža od kazne zatvora do jedne godine predviđeno svojevremeno za identično krivično djelo zlostave zloupotrebom službenog položaja ili ovlaštenja u čl. 152. bivšega KZ, nije pokrivena i ona kriminalna količina sadržana u djelu lake tjelesne povrede da bi stjecaj bio isključen. Okružni sud u Bjelovaru, Kž 731/78 od 14. XII 1978. (Pregled sudske prakse br. 15 u godini 1979., Zagreb 1979.g.) Nastavnik osnovne škole koji u obavljanju te funkcije zlostavi učenika ima svojstvo službene osobe u smislu propisa čl. 3. st. 5. KZH, pa prema tome čini krivično djelo zlostavljanja u obavljanju službe ili javnog ovlaštenja iz čl. 50. KZH. Okružni sud u Bjelovaru, KŽ 604/80 od 23. VI 1981. (Pregled sudske prakse br. 19). Optuženi je u obavljanju službe vrijeđao i zlostavljao oštećenog (čl. 50. KZH), te mu je pritome nanio laku tjelesnu povredu, udarivši ga pištoljem i bocom po glavi, pa ga je stoga prvostepeni sud opravdano proglasio krivim za oba krivična djela u stjecaju.

380 VSH-Kž-962/51 Pripadnik Narodne milicije koji se vraća s vanjske službe u milicijsku stanicu, nalazi se u obavljanju službe. VSH-Kž-2650/55 Nastavnik osnovne škole koji u obavljanju te funkcije zlostavi učenika, ima svojstvo službene osobe u smislu propisa čl. 3. st. 2. KZH, pa prema tome čini krivično djelo zlostavljanja u obavljanju službe ili javnog ovlaštenja iz čl. 50. KZH. VSH-1312/58 Počinio je kazneno djelo zlostavljanja u obavljanju službe ili javne ovlasti iz čl. 127. st. 1. KZ policajac – vođa prometne ophodnje, koji je prilikom kontrole javnog prometa, zaustavivši u nepropisnoj vožnji oštećenika kao vozača traktora, uhvatio ovoga snažno obim rukama za podlakticu i nadlakticu desne ruke, te odvukao iz prikolice, ali se oštećenik uspio istrgnti zadobivši tjelesne ozljede u vidu nagnječenja s krvnim podljevom. Zlostavljanje u smislu intenziteta koji ne sadrže elemente kaznenih djela tjelesnih povreda. Kazneno djelo se može počiniti zlostavljanjem ili uvredom, ali i svakim drugim postupkom kojim se vrijeđa ljudsko dostojanstvo, neprofesionalnim i nekorektnim postupkom kojim službene osobe, kojim se iskazuje prezir, ismijava ili maltretira građanin. Ako uslijed postupanja građanin bude tjelesno povrijeđen raditi će se o stjecaju kaznenog djela iz čl. 127. KZ i kaznenog djela ili teške tjelesne povrede. ŽSBj, Kž 70/00 od 6. travnja 2000. (VSRH, Izbor odluka 1/2001.) 87. PRISILA Članak 128. Za ocjenu da li su optuženi kao osoblje željezničkog vlaka, samim time što su oštećenog fizički protiv njegove volje odstranjivali iz vagona, to činili bez ikakove zakonske osnove i time izvršili krivično djelo iz čl. 149. KZ (čl. 52. KZH), valjalo je ocijeniti da li su optuženi prekoračili ovlaštenja. Odredbom čl. 5. st. 1. t.a./Tarife za prijevoz putnika, prtljage i ekspresne robe na prugama JŽ određeno je da se mogu i uz put od prijevoza željeznicom isključiti, između ostalih, i pijane osobe, osobe koje svojim ponašanjem uznemiravaju druge putnike ili osobe koje se ne pridržavaju prometnih propisa i propisa o javnom redu i poretku. Valjalo je stoga u postupku utvrditi kakvo je u ovom slučaju bilo stanje oštećenog, tj. da li je bio pijan i u kolikoj mjeri, te kakvo je bilo njegovo ponašanje, ocijeniti da li su ispunjeni uvjeti iz citirane odredbe za njegovo isključivanje od prijevoza ili nisu, kao i to da li su organi željeznice / kondukter, vlakovođa i drugi/ ovlašteni da su u slučaju kada putnik odbije postupiti prema njihovom nalogu i napustiti vagon, da ga silom odstrane ili moraju za to tražiti intervenciju organa milicije. VSH-Kž-1030/70 od 20.VIII.1970. Za postojanje krivičnog djela iz čl. 149. KZ (čl. 52. KZH) potrebno je da je da se upotrijebljena sila ili prijetnja ukazuju kao protupravne.

381 VSBiH-Kž-199/65 od 29.X.1965. Time što su ostali optuženi pomagali jednom od optuženih da silom i prijetnjom ugrabi - odvede oštećenu, uvjereni da je ovaj odvodi za ženu, izvršili su krivično djelo prinude, a ne krivično djelo pomaganja pri silovanju budući da za njihovo djelovanje nedostaje svijest da pomažu pri izvršenju tog kriv. djela. VSM-Kž-792/65 od 27.I.1966. Za postojanje kriv. djela prinude iz čl. 149. KZ (čl. 52. KZH) potrebno je da prinuđivanje kod oštećenog izazove odluku da sa svoje strane ili ne izvrši neku radnju, kako inače, bez prinuđivanja, ne bi postupio. VSBiH-Kž-1332/56 od 11.I.1957. Time što je optuženi oštećenu uhvatio za ruke i maltretirao je, te vukao u namjeri da je privoli da pođe s njim radi obavljanja spolnog snošaja, optuženi nije započeo s efektivnim izvršenjem kriv. djela silovanja, već je samo oštećenu prisiljavao da pođe s njim, pri čemu je njegova namjera da s oštećenom izvrši obljubu predstavljaju samo motiv njegova opisanog ponašanja. To tom više jer ni sama oštećena nije tvrdila da je oštećeni pritome ispoljavao bilo kakav akt usmjeren u pravcu zadovoljenja svoje spolne pohote. Prema tome, u takvom postupanju optuženog nije još započela radnja izvršenja nasilne obljube iz čl. 179. st. 1. KZ (čl. 83. st. 1. KZH) već se samo ostvareni elementi krivičnog djela prinude. VSH-Kž-787/68 od 11.VII.1968. Za postojanje kriv. djela oduzimanja tuđe pokretne stvari potrebno je da se radi o oduzimanju učinjenom radi trajnog prisvajanja stvari. Kad je optuženi oštećenom oduzeo sat kao zalog da će se oštećeni vratiti svojem automobilu i odvesti optuženog u kavanu, dakle da bi time prisilio oštećenog da optuženog preveze svojim kolima, onda oduzimanje nije izvršeno u cilju prisvajanja. Budući da sat oduzet silom, čime je oštećeni prisiljen da nešto trpi tada su u takvoj radnji optuženog ostvareni elementi kriv. djela prinude iz čl. 149. KZ (čl. 52. KZH). VSH-Kž-1742/68 od 18.I.1968. (Krivični zakon Republike Hrvatske, Danilo Gregović-Sudska praksa-I dio, Informator Zagreb 1991.) Kad vozač traktora prisili pješaka koji mu ide u susret da pobjegne u putni jarak, može se raditi o ugrožavanju sigurnosti iz čl. 50. st. 1. KZRH ako postoji umišljaj vozača da ugrozi sigurnost pješaka. Činjenično stanje Okrivljenik je 21. siječnja 1995. u 18,30 sati u selu V.K. upravljao traktorom ulicom širokom 5-6 m po zaleđenom kolniku i uzbrdici svojom lijevom stranom. U susret mu je išao privatni tužitelj kao pješak svojom desnom stranom noseći u rukama pune kante mlijeka. Okrivljenik je vidio ili barem mogao vidjeti privatnog tužitelja jer je bila upaljena ulična rasvjeta, ali se nije vraćao na svoju desnu stranu pa je privatni tužitelj bio prisiljen pobjeći u putni jarak, pri čemu je njegovo mlijeko ostalo neproliveno. Privatni tužitelj ustao je protiv okrivljenika privatnom tužbom zbog ugrožavanja sigurnosti iz čl. 50. st. 1. KZRH tvrdeći da je "okrivljenik usmjerio traktor

382 na njega s očiglednom namjerom da naleti na njega". Prvostupanjski sud prihvatio je činjenično stanje i pravnu ocjenu iz privatne tužbe i osudio okrivljenika na novčanu kaznu u iznosu 500 kuna. Drugostupanjski sud je uvažio žalbu okrivljenika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i ukinuo pobijanu presudu. Iz obrazloženja I po ocjeni ovog vijeća ne može se, za sada, prihvatiti zaključak suda prvog stupnja da je okrivljenik ugrozio sigurnost privatnog tužitelja… S obzirom na okolnost da se okrivljenik kretao malom brzinom, po zaleđenoj cesti, ne mijenjajući pravac kretanja, ne može se prihvatiti zaključak suda prvog stupnja da je usmjerio traktor u pravcu privatnog tužitelja sa željom da na njega naleti i udari u njegovo tijelo. Valja naglasiti, kada bi okrivljenikov umišljaj išao za tim da naleti na privatnog tužitelja, da bi se radilo o krivičnom djelu protiv života i tijela, a ne o krivičnom djelu ugrožavanja sigurnosti. Iz okolnosti da je privatni tužitelj morao skrenuti u grabu ne može se izvesti zaključak, koji je izveo sud prvog stupnja, o postupanju umišljaja okrivljenika da ugrozi sigurnost privatnog tužitelja. Nisu rijetki slučajevi u prometu da su pješaci prisiljeni maknuti se s ceste da bi izbjegli opasnosti prilikom mimoilaženja s motornim vozilima. Nikada se u takvim situacijama ne postavlja pitanje eventualne odgovornosti vozača motornog vozila za ugrožavanje sigurnosti pješaka, jer se takva radnja ne može ocijeniti kao ozbiljna prijetnja koja se poduzima sa željom da se ugrozi sigurnost druge osobe. Županijski sud u Bjelovaru, Kž-531/95 od 26.10.1995. (Općinski sud u Bjelovaru, K-41/95) (Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, 2/1995). 88. PRIJETNJA Članak 129. U vezi s pitanjem zastare, krivično djelo ugrožavanja sigurnosti iz čl. 153. KZ (čl. 51. KZH) izvršeno je samim činom prijetnje i ne produžava se trajanjem izazvanog osjećaja straha, ugroženosti, nesigurnosti i nespokojstva kod oštećenog, što je u skladu sa čl. 14. KZ (čl. 31. KZJ) koji propisuje da je krivično djelo učinjeno u vrijeme kad je učinilac radio ili bio dužan raditi, bez obzira kad je posljedica nastupila. Okružni sud u Zagrebu-Kž-280/72 od 24.II.1972. Kad su dvije radnje ugrožavanja sigurnosti ozbiljnom prijetnjom učinjene prema različitim osobama, te radnje čine posebna krivična djela čak i u slučaju ako su učinjene u kratkom vremenskom razmaku jer postoji više oštećenika. VSAPV-Kž-429/65 od 24.IX.1965. Krivično djelo ugrožavanja sigurnosti iz čl. 153. KZ (čl. 51. KZH) sastoji se u ugrožavanju sigurnosti drugog lica ozbiljnom prijetnjom da će napasti na život ili tijelo toga lica. Pod ozbiljnom prijetnjom valja razumjeti takvu prijetnju, koja je prema svojem karakteru i okolnostima pod kojim je izražena objektivno podesna da kod lica kojem je upućena izazove osjećaj straha, lične ugroženosti, nesigurnosti ili nespokojstva. Nije potrebno da je prijetnja od strane onoga koji prijeti ozbiljno miljena, odnosno da je sredstvo kojim se prijeti podesno da se njime drugo lice liši života, odnosno da se

383 tjelesno povrijedi ili da mu se zdravlje naruši. Objekt napada ovog krivičnog djela je lična sigurnost drugog lica, njegovo pravo da živi spokojno i nesmetano i to pravo na duševni mir i osjećaj sigurnosti ne smije biti povrijeđeno ma čijim prijetnjama. VSJugoslavije-Kz-89/62 od 21.XI.1962. Za izvršenje kriv. djela iz čl. 153. KZ (čl. 51. KZH) nije odlučno da li je učinilac upućujući drugom prijetnju pritom ozbiljno mislio, već samo to, da li je od strane oštećenog s obzirom na sve okolnosti pod kojima je prijetnja upućena ova mogla biti ozbiljno shvaćena i da li je na taj način u osjećajnom životu oštećenog mogla izazvati izvjesne promjene u vidu uzbuđenosti, straha i prepasti. VSH-Kž-2126/70 od 26.I.1971. Jedan je od elemenata krivičnog djela ugrožavanja sigurnosti ozbiljna prijetnja, koja je objektivno podesna da kod osobe kojoj je upućena izazove osjećaj straha. Kad je optuženi zaprijetio službujućem milicionaru da će mu zabiti nož u leđa kad ga sretne na ulici, milicionar je, prema vlastitoj izjavi, opravdano bio u strahu, posebno jer je znao da je optuženi do sada bio sedam puta osuđivan i 23 puta kažnjavan od strane suca za prekršaje. Posebno, u to vrijeme kad je optuženi prijetio, tada protiv njega još nije bio određen pritvor, pa oštećeni nije bio siguran da li će optuženi biti pritvoren, a osim toga postojala je i mogućnost da optuženi svoju prijetnju ostvari i kad iziđe iz pritvora ili nakon izdržane kazne. VSH-Kž-927/70 od 17.IX.1970. Za ostvarenje bića krivičnog djela ugrožavanja sigurnosti, nije potrebno da je oštećeni bio prisutan događaju, pa da mu je prijetnja bila upućena izravno već je dovoljno da je prijetnja bila učinjena pod takvim okolnostima da je kod oštećenog, kad je za nju saznao, mogla izazvati osjećaj straha, osobne ugroženosti, nesigurnosti i nespokojstva. Okružni sud u Zagrebu-Kž-2172/71 od 18.V.1972. Krivično djelo ugrožavanja sigurnosti postoji i kad učinilac ne namjerava ostvariti svoju prijetnju, kao i kad sredstvo kojim prijeti nije uopće podesno da drugog liši života ili tjelesno povrijedi ili da mu naruši zdravlje. VSJugoslavije-Kz-89/62 od 21.IX.1962. Za učin krivičnog djela ugrožavanja sigurnosti izvršenog pucanjem iz puške, dovoljno je da se pucanjem od strane optuženog stvori kod oštećenog nespokojstvo i strah te osjećaj ugroženosti od takve optuženikove aktivnosti. VSH-Kž-2212/54 Kad je optuženi svojim ponašanjem u isto vrijeme i na istom mjestu napao čast i ugled privatne tužiteljice vičući joj uvredljive riječi, a u isto vrijeme lupao na prozor priv. tužiteljice, pozivajući je da iziđe iz stana da se obračunaju učinio je ne samo krivično djelo iz čl. 170. st. 1. KZ (čl. 76. st. 1. KZH), nego i ono ugrožavanjem sigurnosti iz čl. 153. st. 1. KZ (čl. 51. st. 1. KZH). Radnje okrivljenog upravljene su na različite zaštitne objekte protiv kojih je bilo upravljeno ugrožavanje, odnosno napad okrivljenog. U prvom slučaju je to čast i ugled priv. tužitelja, a u drugom sigurnost tužitelja kao jedno od prava građana koje pravni poredak štiti.

384 VSH-Kzz-23/69 d 11.IX.1969. Prvostepeni je sud prekoračio optužbu i time učinio bitnu povredu odredaba krv. postupka iz čl. 334. st. 1. t. 8. ZKP kad je optuženog zbog krv. djela iz čl. 135. st. 1. KZ u vezi sa čl. 16. KZ (čl. 35. st. 1. KZH/čl. 19. KZJ) proglasio krivim zbog kriv. djela iz čl. 153. st. 1. KZ (čl. 51. st. 1. KZH). Optuženi nije tužen zbog toga kriv. djela, jer je tužen da je u namjeri da liši života svoju suprugu zašao u njen stan naoružan nožem i žaračem, ali je tu naišao na njenog sina i došao u sukob s njim, pa je ovaj uspio optuženog oboriti na pod i oduzeti mu nož. Takav opis optužnice doista ne sadrži u sebi elemente kriv. djela ugrožavanja sigurnosti supruge optuženog. VSH-Kž-889/70 od 4. VI.1970. Nisu ostvarena obilježja kvalificiranog djela ugrožavanja sigurnosti iz čl. 51. st. 2. KZH kad je prijetnja učinjena prema dvjema osobama, jer dvije osobe još uvijek ne predstavljaju "veći broj osoba" u smislu navedenog zakonskog propisa. VSH-Kž-3/82 od 21.V.1982. (Krivični zakon Republike Hrvatske, Danilo Gregović, Sudska praksa - I dio, Informator Zagreb 1991.) Ne može se prihvatiti stajalište suda da su elementi kaznenog djela prijetnje iz čl. 129. KZ ostvareni samo u slučaju kada je ozbiljnom prijetnjom stvoren kod oštećenika osjećaj straha i osobne nesigurnosti, jer je sud izgubio iz vida da je inkriminacija kaznenog djela prijetnje iz čl. 129. KZ različita od one koja je bila propisana u čl. 50. KZRH. Prema odredbi čl. 50. KZRH o kaznenom djelu ugrožavanja se radilo samo onda kada je počinitelj stvarno ugrozio sigurnost druge osobe. To je kazneno djelo ulazilo u gurpu tzv. kaznenih djela konkretnog ugrožavanja. Prema odredbi čl. 129. KZ elementi kaznenog djela ostvareni su već samim upućivanjem ozbiljne prijetnje drugoj osobi ako je upućena s cilje da se je ustraši ili uznemiri. Dakle, kriminalna zona je ovom izmjenom proširena, jer se sada radi o tzv. kaznenom djelu apstraktnog ugrožavanja. Žs u Bjelovaru, Kž 117/01 od 05.07.2001. (VSRH, Izbor odluka 1/2002.) Kad mjernički vještak u sudskom postupku po nalogu suda utvrđuje među, nema svojstvo službene osobe u smislu odredbe čl. 3. KZRH. "U postupku je neosporno utvrđeno da je oštećenik u inkriminirano vrijeme u šumi tokom uviđaja postupao kao mjernički vještak, a nije obavljao poslove od općeg interesa za Republiku Hrvatsku u smislu čl. 4. Zakona o geodetskoj izmjeri i katastru zemljišta (Nar. nov., br. 16/74 i 10/78) pa u konkretnom slučaju nije imao svojstvo službene osobe, kako je to pogrešno pravno ocijenio prvostepeni sud, te oglašavanjem optuženika krivim za krivično djelo iz čl. 50. st. 1. i 2. KZRH povrijeđen je krivični zakon na njegovu štetu (čl.355. toč. 4. ZKP). Stoga je uvaženjem optuženikove žalbe pobijana presuda pod toč. 2. preinačena u pravnoj oznaci djela u smislu krivičnog djela iz čl. 50. st. 1. KZRH." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž-573/89, od 26. X 1989. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1998.)

385 Pravilno je sud uzeo da je okrivljenik ostvario elemente krivičnog djela ugrožavanja sigurnosti iz čl. 50. st. 1. KZRH kada je, tijekom ozbiljne prepirke s privatnim tužiteljem, otišao u garažu i vratio se držeći u ruci dječji pištolj, i zaprijetio da će ga ubiti. Privatni tužitelj s mjesta na kome se nalazio nije mogao ocijeniti da se radi o pravnom pištolju, jer se igračke izrađuju tako da vanjskim izgledom budu što sličnije pravim predmetima. Takva prijetnja može objektivno kod drugog izazvati osjećaj straha i osobne nesigurnosti, pa je treba smatrati ozbiljnom u smislu čl. 50. st. 1. KZRH. Županijski sud Bjelovar, Kž 67/1996. od 14. ožujka 1996.g. (VSRH, Izbor odluka 1/1997). Kazneno djelo prijetnje iz čl. 129. KZ je kazneno djelo apstraktnog ugrožavanja, pa je ono ostvareno kada radnje počinitelja djela u objektivnom smislu predstavljaju ozbiljnu prijetnju, bez obzira kakav su učinak prouzrokovale kod osoba kojoj su upućene. Bitno je da je prijetnje poduzeta s namjerom da se druga osoba ustraši ili uznemiri, ali je irelevantno da li je ta namjera urodila plodom. Kažnjiva zoga kaznenim djelom iz čl. 129. K proširena je u odnosu na kazneno djelo ugrožavanja sigurnosti iz čl. 50. KZRH. Ozbiljnost prijetnje se ne prosuđuje samo an temelju izgovorenih riječi, već iz okolnosti i konteksta cijelog događaja. Žs u Bjelovaru, Kž 365/01 od 31.1.2002. (VSRH, Izbor odluka, 1/2003.) U pravu je oštećeni kao tužitelj kada u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud oslobađajući okrivljenika zbog kaznenog djela – prijetnje iz čl. 129. st. 1. KZ-a, povrijedio kazneni zakon zato što je u razlozima presude naveo da inkriminiranim ponašanjem nisu ostvarena obilježja kaznenog djela, jer ponašanjem okrivljenika kod oštećenika nije izazvan subjektivan osjećaj straha, nesigurnosti i ugroženosti. Ovo radi toga što se prema zakonskom tekstu inkriminiranog kaznenog djela ne traži nastupanje takovih posljedica izazvanim ponašanjem okrivljenika, već je dovoljno da je prijetnja po objektivnim kriterijima bila ozbiljna. Žs u Koprivnici, II Kž 217/02 od 8.8.2002. (VSRH, Izbor odluka 1/2003.) U pravu je okrivljenik kada u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud na njegovu štetu povrijedio Kazneni zakon proglasivši ga krivim da je inkriminiranim radnjama u idealnom stjecaju počinio kazneno djelo nasilničkim ponašanjem u obitelji iz čl. 215a, KZ-a, kao i kazneno djelo prijetnje iz čl. 129. st. 1. KZ-a. Ovo radi toga što je kazneno djelo prijetnje iz čl. 129. st. 1. KZ-a radnjama i načinom izvršenja konzumirano u inkriminiranom ponašanju okrivljenika, koje se pravno kvalificira kao kazneno djelo – nasilničko ponašanje u obitelji iz čl. 215a. KZ-a. Županijski sud u Koprivnici, Kž-227/03-2 od 24. srpnja 2003. godine. (Županijski sud u Koprivnici, Sudska praksa, knjiga br. 6/2004.) Nisu ostvarena obilježja kvalificiranog djela ugrožavanja sigurnosti iz čl. 51. st. 2. KZH kad je prijetnja učinjena prema dvjema osobama, jer dvije osobe još ne predstavljaju “veći broj osoba” u smislu navedenog zakonskog propisa. VSH, IV Kž 3/82 od 21. IV 1982. (Pregled sudske prakse br. 21).

386

Radi se o osobito teškom slučaju ugrožavanja sigurnosti iz čl. 51. st. 2. KZH, i to u subjektivnom pogledu zbog toga što se aktivnost ugrožavanja protezala u razdoblju od više mjeseci, pri čemu je optuženik pred zejedničkom maloljetnom djecom u više navrata ponavljao prijetnju da će ubiti oštećenicu, pa djecu i sebe, a u objektivnom pogledu zbog toga što je oštećenica u takvoj situaciji morala s djecom napustiti zajednički stan i odseliti se. VSH, III Kr 49/84 od 1. II 1984. (Pregled sudske prakse br. 24). Kada je optuženik, tri dana nakon počinjenja kaznenog djela silovanja, istoj oštećenici zaprijetio «zavrnut ću ti šiju», koja je kod oštećenice izazvala jak osjećaj straha i osobne ugroženosti, ostvario je kazneno djelo prijetnje iz čl. 129. st. 1. KZ. (Kao u odluci Županijskoga suda u Bjelovaru, K-26/98 od 2. listopada 1998.) Bacanje bombe pod prozor stana oštećenika još ne predstavlja ozbiljnu prijetnju napadom na njegov život ili tijelo, odnosno njemu bliskih osoba u smislu članka 50. stavak 1. KZRH. «Ozbiljna prijetnja iz navedenog propisa nije svaka prijetnja, nego samo ona kojom se prijeti da će biti napadnut život ili tijelo oštećenika ili tijelo njemu bliske osobe. Radi se, dakle, o prijetnji nekom budućim napadom na život ili tijelo (oštećenika ili njemu bliske osobe), a prijetnja mora biti tako ozbiljna da izaziva osjećaj ugroženosti oštećenika za vlastiti tjelesni integritet ili integritet njemu bliske osobe. Izazivanje eksplozije aktiviranjem ručne bombe nesumnjivo je općeopasna radnja, pa bi taj postupak optuženika mogao, pod uvjetima, da je izazvao opasnost za život ili tijelo oštećenika ili nekih drugih osoba ili za imovinu većeg opsega, predstavljati krivično djelo dovođenja u opasnost života ili imovine općeopasnom radnjom ili općeopasnim sredstvom iz članka 146. stavak 1. KZRH, ali se optuženik ne tereti za izazivanje takve opasnosti.» (Izbor odluka VSRH iz čl. 1994. g. Kž-847/93 od 27. prosinca 1993.) Prijetnja napadom na život ili tijelo, kao radnja izvršenja krivičnog djela, može doduše biti počinjena i određenim činima, a ne samo izjavom, ali tada ti čini moraju biti takvi da iz njih jasno proizlazi kako njima učinitelj najavljuje napad na život ili tijelo ugrožene osobe, odnosno njoj bliskih osoba. Uz to, takva prijetnja mora biti i objektivno prikladna da u osobi kojoj je upućena izazove osjećaj nespokojstva i nesigurnosti zbog straha od napada na njezin život ili tijelo ili na život i tijelo njoj bliskih osoba. U konkretnom slučaju i po ocjeni ovoga suda utvrđeno ponašanje okrivljenika, koji samo laganim korakom i noseći kosu koju je upotrebljavao u poslu prilazi privatnoj tužiteljici, a niti prijeti, niti podiže tu kosu, nema karakter nikakve, pa ni ozbiljne prijetnje, a ni njegovo ponašanje objektivno nije bilo takvo da se privatna tužiteljica imala razloga smatrati ugroženom. Subjektivan osjećaj privatne tužiteljice, koji je eventualno i bio moguć i usprkos svemu iznesenom, ne može ponašanju okrivljenika dati karakter krivičnog djela zbog koje je utužen. (Kao u odluci Okruženoga suda u Zagrebu, Kž-2326/81 od 15. prosinca 1981.) Za ostvarenje krivičnog djela ugrožavanja sigurnosti nije odlučno postojanje namjere da se ozbiljna prijetnja i ostvari, nego je bitno da je ona po svom karakteru i s obzirom na okolnosti pod kojima je učinjena, takva da je objektivno prikladna da u osobi kojoj je upućena izaziva osjećaj straha, osobne ugroženosti ili nesigurnosti.

387 (Kao u odluci VSRH, I. Kž-242/90 od 30. kolovoza 1990.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) Biće krivičnog djela ugrožavanja sigurnosti iz čl. 50. st. 2. KZRH kojim je počinitelj ugrozio sigurnost većeg broja osoba, ostvareno je kada je počinitelj ugrozio sigurnost naglašene grupe ljudi, koja, prema stajalištu sudske prakse, predstavlja grupu od pet ili više osoba. Županijski sud Bjelovar, Kž 610/1996. od 5. prosinca 1996. g. (VSRH, Izbor odluka 1/1997). Prema tome, kad je optuženik fizički napao suca porotnika zbog njegova sudjelovanja u donošenju određene odluke i tako ugrozio njegov fizički integritet, počinio je kvalificirani oblik krivičnog djela ugrožavanja sigurnosti iz čl. 51. st. 2. KZRH. (Kao u odluci Okružnoga suda u Zagrebu, Kž-2616/90 od 15. siječnja 1991.) Radi se o osobito teškom slučaju ugrožavanja sigurnosti, i to u subjektivnom pogledu zato što se aktivnost ugrožavanja protezala u razdoblju od više mjeseci, pri čemu je optuženik pred zajedničkom maloljetnom djecom više puta ponavljao prijetnje da će ubiti oštećenicu, pa djecu i sebe, a u objektivnom pogledu zato što je oštećenica u takvoj situaciji morala napustiti zajednički stan i odseliti se. (Kao u odluci VSRH, Kr-49/84 od 1. veljače 1984.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) Da bi se radilo o kvalificiranom kaznenom djelu prijetnje iz čl. 129. st. 3. KZ kojom je osoba kojoj se prijeti «zbog toga dulje vrijeme stavljena u položja» mora se, prvo, objektivno raditi o tako ozbiljnoj prijetnji (ili prijetnjama) koja je podobna da osobu kojoj se prijeti dulje vrijeme dovede u težak položaj, i drugo osoba kojoj se tako prijeti objektivno zaista mora dulje vrijeme biti u teškom položaju. Žs u Bjelovaru, Kž 15/02 od 7.2.2002. (VSRH, Izbor odluka 1/2003). Okolnost da optuženik nakon izrečene prijetnje nije ništa poduzeo protiv oštćenice u cilju realizacije prijetnje, ne dovodi u sumnju zaključak suda o počinjenom kaznenom djelu prijetnje. «Bitna obilježja kaznenog djela prijetnje su: ozbiljnost prijetnje kakvim zlom i namjera (onog koji prijeti) da se drugog ustraši ili uznemiri, a, u konkretnom slučaju, i da je prijetnja upućena službenoj osobi u svezi sa njenim radom. Prijetnja je stavljanje u izgled nekog zla osobi kojoj se priejti, to zlo za tu osobu mora biti ozbiljno, teško, krajnje neugodno o ono mora biti realno ostvarivo. Osim toga mora biti podobno da bi se u sličnim okolnostima uslijed prijetnje takvom zlom gotovo svatko ustrašio ili uznemirio. Navodi iz optuženivog pisma oštećenici sadrže sva obilježja ozbiljen prijetnje jer se oštećenici prijeti teškim zlom koje je za optuženika – muškarca, u odnosu na oštećenicu – žensku osobu, lako ostvarivo i, u manjem mjestu u kojem se ljudi češće susreću, zbog mogućnosti realizacije prijetnje, podbni su ustrašiti ili uznemiriti oštećenicu. To što optuženk unatoč susretima sa oštećenicom u gradu, nakon prijetnje, nije ništa poduzeo da prijetnju ostvarai, ne dovodi u sumnju ovaj zaključak – kazneno djelo

388 prijetnje dovršeno je samim prijetećim riječima, činima, realizacija prijetnje predstavljala bi novo i posebno kazneno djelo. Žs Vt, Kž 66/03 od 17.4.2003. (VSRH, Izbor odluka 2/2003.) 89. POVREDA TAJNOSTI PISAMA I DRUGIH POŠILJAKA Članak 130. Optuženik je kao listonoša otvarao pisma, ali ne sa ciljem saznavanja njihova sadržaja, nego da vidi ima li u njima novca radi prisvajanja. Za postojanje krivičnog djela povrede tajnosti pisama ili drugih pošiljki iz čl. 156. KZ pitanje stvarnog motiva otvaranja pisama pravno je nedolično. Na subjektivnoj strani kod učinioca traži se samo svijest da neovlašteno otvara tuđe pismo ili kakvu drugu zatvorenu pošiljku, jer zakonodavac, kriminalizirajući takvu djelatnost, pruža građanima garanciju da nitko nepozvan neće otvoriti njegovo zatvoreno pismo ili kakvu drugu sličnu pošiljku i tako omogućiti da se sazna njezin sadržaj, bez obzira u koju se svrhu takvo otvaranje vrši. VSH, I Kž 128/77 od 3. II 1977. (Pregled sudske prakse br. 11 u godini 1977., Zagreb 1977.g.) Kad je optuženi listonoša otvarao tuđa pisma koja su mu bila povjerena radi dostave, počinio je samostalno krivično djelo povrede tajnosti pisama, a ne krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja. Odredba čl. 156. KZ (čl. 5. KZH) ukazuje da takvo krivično djelo čini svaka ona osoba koja neovlašteno otvori tuđe pismo. Optuženi nije bio ovlašten, pa prema tome nije ni smio otvoriti pismo, a budući da je pismo ipak otvorio, učinio je time samostalno kriv. djelo povrede tajnosti pisama iz čl. 156. st. 1. i 3. KZ (čl. 55. st. 1. i 3. KZH). VSH-132/73 od 13.I.1975. Optuženik je kao listonoša otvarao pisma, ali ne sa ciljem saznavanja njihova sadržaja, već da vidi ima li u njima novaca radi prisvajanja. Za postojanje krivičnog djela povrede tajnosti pisama i drugih pošiljaka, pitanje stvarnog motiva otvaranja pisma pravno je neodlučno. Na subjektivnoj strani kod učinioca traži se samo svijest da neovlašteno otvara tuđe pismo ili kakvu drugu zatvorenu pošiljku, jer zakonodavac, kriminalzirajući takvu djelatnost, pruža građanima garanciju da nitko nepozvan neće otvoriti zatvoreno pismo ili neku drugu pošiljku te tako omogućiti da se sazna njezin sadržaj, bez obzira u koju se svrhu takvo otvaranje obavlja. VSH-Kž-128/77 od 3.II.1977. Onaj koji neovlašteno zadrži, prikrije uništi ili preda drugom licu tuđu otvorenu dopisnu kartu čini kriv. djelo iz čl. 156. KZ (čl. 55. KZH). VSJugoslavije-Kž-36/63 od 8.V.1963.

389 Poštanski službenik koji je neovlašteno otvorio poštanski paket, povjeren mu u službi, te se poslužio predmetom ove pošiljke, počinio je krivično djelo protiv slobode i prava građana povredom tajnosti pisama i kriv. djelo posluge. VSH-Kž-1356/62 od 13.V. 1962. Novac koji neka osoba šalje poštom, u zatvorenom pismu, smatra se pošiljkom koja je povjerena pošti na otpremu. Ako službenik pošte kojem je povjereno da takvu pošiljku otpremi, pismo otvori, a novac prisvoji, čini time krivično djelo pronevjere u stjecaju, s krivičnim djelom povrede tajnosti pisama ili drugih pošiljaka. VSH-Kž-1796/58 Kad službena osoba nadležna za otvaranje službene pošte otvori i pošiljke gdje je propisana obavezna osobna dostava, čini kriv. djelo povrede tajnosti pisama i drugih pošiljaka. Vojni sud u Zagrebu-K-174/74 od 17.X.1974. (Krivični zakon Republike Hrvatske, Danilo Gregović, Sudska praksa Informator Zagreb, 1991.) Počinio je kazneno djelo povrede tajnosti pisama i drugih pošiljaka iz čl. 55. st. 1. KZH koji je naložio tajnici da otvori svu poštu koja dolazi na radno mjesto radnika. Nije u pravu okrivljenik kada tvrdi da on nije dao nalog da se otvori tuđe pismo jer, po njegovom mišljenju, pismo upućeno radniku na adresu poduzeća pripada poduzeću pa ga on ima pravo otvoriti. Okrivljenik preusko tumači zakonsko obilježje «tuđe pismo» iz čl. 55. st. 1. KZH i stoga se nalazi u zabludi o supstanciji koja ne utječe na njegovu krivnju. Okružni sud Bjelovar, Kž-593/86 (Kazneni zakon, autorski pročišćeni tekst, Inženjerski biro d.d. Zagreb, 2004.)

90. NEOVLAŠTENO OTKRIVANJE PROFESIONALNE TAJNE

390 Članak 132. Liječnik doma narodnog zdravlja koji pri liječničkom pregledu od pacijentice sazna da ju je otac spolno zloupotrijebio, pa u ime doma narodnog zdravlja podnese prijavu nadležnom organu, ne radi protupravno s obzirom na propis čl. 157. st. 2. KZ (čl. 56. st. 2. KZH). Nema zakonske zapreke da se takav izvještaj u krivičnom postupku ne bi smio upotrijebiti kao dokaz, kada je kćerka na glavnoj raspravi odbila svjedočiti. VSSl-Kž-642/63 od 21.XI.1963. (Krivični zakon Republike Hrvatske, Danilo Gregović, Sudska praksa - I dio, Informator Zagreb 1991.).

91. POVREDA MIRA POKOJNIKA Članak 134. Krivično djelo povrede groba iz čl. 313a KZ (čl. 220. KZH) čini onaj tko neovlašteno prekopa, razruši ili ošteti grob ili drugo mjesto na kome su umrli sahranjuju ili ih grubo povredi. Kako se grobovi uređuju i održavaju po mjesnim

391 običajima, to se u skladu sa postojećim običajima grobovi obilježavaju i nadgrobnim spomenicima, zbog čega i nadgrobni spomenik čini sastavni dio groba. Stoga predmet na kojem se vrši krivično djelo povrede groba iz čl. 313a. KZ može biti i nadgrobni spomenik, s tim što se kao radnja izvršenja može pojaviti i grubo povrijeđivanje tog dijela groba. Prema tome, a kada je nesumnjivo utvrđeno da je okrivljeni koristeći maljersku četku na prednjoj i zadnjoj strani spomenika velikim slovima ispisao «Dođi platiti spomenik, plati dosta smo te čekali», a zatim napisao i broj svog telefona, okrivljeni je povrijedio grob jer je bezobzirno narušio dužno poštovanje prema umrlom licu. Ni motiv kojim se rukovodio okrivljeni, naime, da mu srodnici pokojnog nisu platili rad oko podizanja spomenika, ne može isključiti krivičnu odgovornost okrivljenog, jer je utvrđeno ponašanje u očitoj suprotnosti sa prihvaćenim moralom, dok je okrivljeni svoje potraživanje prema srodnicima pokojnog mogao ostvariti redovnim putem. VSSr-Kzz-1/75 od 17.I.1975. (Krivični zakon Republike Hrvatske, Sudska praksa – Danilo Gregović, Informator Zagreb 1991.) Prvostupanjskom presudom okrivljena je, kao supruga pok. sina oštećene oslobođena optužbe zbog krivičnog djela povrede groba iz čl. 213. KZRH - činjenično, da je s groba gdje su pokopani suprug i sin oštećene otkinula i bacila mramornu vazu. Iako skidanje vaze, koje je učvršćena za grob, predstavlja oštećenje groba, ipak u radnji okrivljene nema elemenata označenog krivičnog djela. Da bi se radilo o krivičnom djelu povrede groba, potrebno je da se radnje, koje objektivno predstavljaju oštećenje poduzimaju s umišljajem da se ošteti grob kao tuđa stvar, čega u konkretnom slučaju nema jer je okrivljena vlasnica i korisnica grobnog mjesta. Otkidanje i bacanje vaze s groba ne predstavlja ni grubu povredu groba. Pod grubom povredom treba smatrati takvo nedolično ponašanje prema grobnom mjestu koje predstavlja oskvrnuće ili obeščašćenje groba, kojim se teško vrijeđa osjećaj pijeteta prema pokopanim osobama, dakle, osjećaj dubokog poštovanja prema pokojnicima. Okrivljena nije umišljajno postupala da grubo povrijedi grob, jer je u njemu pokopan muž, čija smrt ju je teško pogodila. Županijski sud Bjelovar, Kž 46/1995. od 23. veljače 1995. g. (VSRH, Izbor odluka 2/1995) U radnjama okrivljenika koji je djelatniku groblja naredio da s groba ukloni sve vijence i bukete cvijeća nakon samo dva dana od sahrane pokojnog i da ih odveze na mjesto za odlaganje otpada, iako su vijenci i buketi cvijeća bili neuveli, tj. u svježem stanju, ne stječu se sva bitna obilježja krivičnog djela povrede groba. Prijevremeno uklanjanje svih vijenaca i cvijeća i odlaganje na otpad može se označiti kao povreda groba, ali objektivno nema značenje grube povrede groba za što je potreban jači stupanj nedoličnog ponašanja kojim se skrnavi grob i povrjeđuju osjećaji pijeteta prema umrlom. U takvim radnjama okrivljenika ostvarili bi se međutim, elementi krivičnog djela oštećenja tuđe stvari iz čl. 132. st. 1. KZRH. Županijski sud Bjelovar Kž-322/95 18.05.1995. (Kazneni zakon, autorski pročišćeni tekst, Inežnjerski biro d.d. Zagreb, 2004.

392 92. VELEIZDAJA Članak 135. Neosnovano se optuženici koji su presudom suda prvog stupnja oglašeni krivima zbog krivična djela napada na ustavno ustrojstvo Republike Hrvatske iz čl. 236.a. KZH - pozivaju na odredbe Treće ženevske konvencije prema kojoj bi oni, kao pripadnici srpskoga dobrovoljačkog odreda "Stevan Sinđelić", imali pravo na status ratnog zarobljenika. Oni bi to pravo mogli imati kad bi, osim ostalih uvjeta iz članka 4. navedene konvencije, ispunjavali i uvjet da se u svojim operacijama pridržavaju zakona i običaja rata. Taj uvjet nije ispunjen jer je sud prvog stupnja utvrdio da su oni kao pripadnici navedenoga dobrovoljačkog odreda odlazili u oružani napad i pljačku hrvatskih sela. Oni se, prema tome, nisu u ratnim operacijama pridržavali zakona i običaja rata, pa iako su bili obučeni u uniforme i eventualno nosili znakove za raspoznavanje i otvoreno nosili oružje, ne mogu imati svojstvo ratnih zarobljenika. VSRH, IKž-321/92 od 8. srpnja 1992. (Pregled sudske prakse br. 53). Stvarni cilj optuženikova pristupanja, inače stranog državljanina, tzv. rezervistima i prebacivanje na područje Republike Hrvatske u uniformi s oružjem i streljivom bio je da oružanim putem odvoji dijelove Republike Hrvatske od matice zemlje. Takvo ponašanje sadrži sve bitne elemente krivičnog djela ugrožavanja teritorijalne ukupnosti iz čl. 236.b. st. 1. KZH, a ne oružane pobune iz čl. 236.f. st. 1. KZH, kako je djelo pravno označio sud prvog stupnja. Krivično djelo oružane pobune usmjereno je na ugrožavanje Ustavom utvrđenoga državnog i društvenog ustrojstva ili sigurnosti Republike Hrvatske, a umišljaj optuženika kao stranog državljanina, bio je u prvom redu usmjeren da uporabom sile odcijepi dio područja Republike Hrvatske. VSRH, IKž-397/92 od 2. rujna 1992. (Pregled sudske prakse br. 53). Pripadnost neprijateljskim postrojbama, te primanje uniforme i oružja nisu dovoljni za pokušaj nasilnog odcjepljenja dijela teorije Republike Hrvatske. Prema mišljenju Vrhovnoga suda pokušaj nasilnog odcjepljenja teritorija Republike Hrvatske mora se očitovati u uporabi oružja, tj. sila mora biti konkretna. (Iz odluke VSRH, Kž-323/93, K-1434 93. PROTUDRŽAVNI TERORIZAM Članak 141. Pripremne radnje poduzete radi izvršenja krivičnog djela terorizma iz čl. 125. KZ SFRJ ne predstavljaju samostalno krivično djelo zbog čega se kod toga krivičnog djela itekako moraju razlikovati pojedini studiji u izvršenju djela, tj. je li netko sudjelovao samo u pripremanju izvršenja toga djela u smislu čl. 19. KZ SFRJ, odnosno je li namjeravano djelo dovršio, pri čemu je, sa stanovišta učešća u izvršenju toga djela u slučaju objektivnoga koneksiteta, odlučujuće još i to kakav je bio subjektivan odnos učinioca prema onome što je učinio: je li pri tom postupao tako kao da čini svoje djelo ili tako kao da unapređuje tuđe (čl. 25. KZ SFRJ). VSH, I Kž 1172/83 od 25. IV 1984. (Pregled sudske prakse br. 25).

393 Ostvarena su obilježja krivičnog djela pokušaja terorizma iz čl. 125. KZ SFRJ u vezi s čl. 19. KZ SFRJ kad je utvrđeno da je eksplozivna naprava, koju je optuženik postavio u robnoj kući, pravovremeno i neovisno o volji optuženika deaktivirana. VSH, I Kž 744/85 od 11. XII 1985. (Pregled sudske prakse br. 31). 94. ORUŽANA POBUNA Članak 142. Sudionik oružane pobune je svaka osoba koja je svjesna da se radi o oružanoj pobuni, tj. naoružanom suprotstavljanju više osobe organima legalne državne vlasti pa u njemu sudjeluje. Pri tome je dovoljan bilo koji način ugrožavanja, pa i čuvanje straže bez oružja u ruci, te nije nužno da svaki sudionik bude naoružan ako skupina koja je povezana određenim zajedničkim ciljem raspolaže oružjem. VSRH, IKž-242/92 od 15. travnja 1992. (Pregled sudske prakse br. 52). Pravilno je utvrdio sud prvog stupnja da nije dokazano da je optuženica sudjelovala u oružanoj pobuni protiv Republike Hrvatske time što se uključila u rad organizirane kuhinje za pripadnike četničkih formacija. Optuženica je samo prigodno, s poznatim ženama koje su radile u kuhinji, pomagala čistiti krumpir, a to nije dovoljno za ocjenu da se uključila u oružanu pobunu. Ni tvrdnja vojnog tužitelja u žalbi da je tužiteljica bila dužna imenovati sudonike u pobuni pred policijom ne ukazuje na njezinu pripadnost pobunjenicima, niti aktivno sudjelovanje u oružanoj pobuni. VSRH, IKž-155/92 od 20.s vibnja 1992. (Pregled sudske prakse br. 52). Optuženici koji su, u namjeri da se pridruže otpadnicima od legalnih organa vlasti Republike Hrvatske, kad je tzv. JNA dijelila oružje, uzeli puške i streljivo i zakopali ih namjeravajući da ih kasnije upotrijebe u borbi protiv Republike Hrvatske, pripremali su sudjelovanje u oružanoj pobuni i stoga učinili krivično djelo iz čl. 236.f. u vezi s čl. 236.n KZH. Pripremanjem oružja i streljiva oni su svjesno stvorili uvjete za neporedno sudjelovanje u oružanoj pobuni. VSRH, IKž-206/92 od 20. svibnja 1992. (Pregled sudske prakse br. 52). Optuženik koji se, u namjeri obaranja društvenog i državnog ustrojstva Republike Hrvatske, pridružio pobunjenicima, zadužio se ručnim bacačem i mitraljezom s municijom te naoružan čuvao stražu, nije pripremao oružanu pobunu i nije učinio krivično djelo iz čl. 236.n u svezi s čl. 236.f. KZH, kako je to pogrešno uzeo sud prvoga stupnja, nego dovršeno djelo oružane pobune iz čl. 236.f. st. 1. KZH. On je samo stvarao uvjete za izravno sudjelovanje u oružanoj pobuni, kako to smatra sud prvoga stupnja, nego je aktivno sudjelovano u oružanoj pobuni. VSRH, IKž-510/92 od 19. kolovoza 1992. (Pregled sudske prakse br. 53).

394 Kad se optuženik tereti u osnovi samo zbog toga što se priključio naoružanoj mjesnoj straži s drugim naoružanim mještanima srpske nacionalnosti u mjestu Lovska općina Novska, te s oružjem učestvovao u držanju straža, takva aktivnost, bez dodatnih elemenata, ne može se pored krivičnog djela sudjelovanja u oružanoj pobuni iz članka 235. stavak 1. KZRH pravno označiti još i po propisu članka 231. KZRH, neovisno o motivaciji počinitelja. VSRH, I Kž 279/1993. od 15. travnja 1993.g. VSRH, I Kž 119/1993 od 4. ožujka 1993.g. (VSRH, Izbor odluka 1993.) Kad se optuženik tereti prema opisu djela da se prikuljučio novoformiranoj straži, te primio oružje i držao straže na položajima oko sela Popovac i da je to učinio "s ciljem suprotstavljanja legalnim tijelima vlasti Republike Hrvatske, suspenzije te vlasi i pripajanja tog područja Republici Srbiji", ostvarena su prema pravilnom pravnom stajalištu vojnog suda, kao suda prvog stupnja, samo obilježja krivičnoga djela oružane pobune iz članka 235. KZRH, a ne istovremeno u idealanom stjecaju i obilježja krivičnoga djela ugrožavanja teritorijalne ukupnosti iz članka 231. stavak 1. KZRH. VSRH, I Kž 278/1993. od 8. travnja 1993.g. ( VSRH, Izbor odluka 1993.) Pravilno je stajalište vijeća Vojnog suda prvog stupnja da iz opisa djela u zahtjevu vojnog tužitelja prema kojem se okrivljenik tereti da je u svibnju 1991.g. samovoljno napustio rad u policijskoj upravi i da se s kompletnom opremom, kojoj je bio zadužen, pridružio tzv. "Martićevoj miliciji - SAO Krajina" i njenim akcijama protiv Republike Hrvatske, proizlaze sva bitna obilježja krivičnoga djela oružane pobune iz članka 235. stavak 1. KZRH, a ne i obilježja krivičnoga djela ugrožavanja teritorijalne ukupnosti iz članka 235. KZRH, neovisno o tome što je vojni tužitelj naknadnim dopisom istražnom sucu, bez ikakve nove činjenične podloge ranijem opisu djela, dodao riječi "a sve s krajnjim ciljem da se ovaj dio teritorija Republike Hrvatske pripoji Republici Srbiji". VSRH, I Kž 75/1993 od 18. ožujka 1993. (VSRH, Izbor odluka 1993.g.) Pravilno je stajalište vojnog tužitelja da je optuženik kojem je optužnicom stavljeno na teret da je u oružanoj pobuni i sukobu na području Banije i široj okolici, naoružavši se pucao i po civilnom stanovništvu i objektima stanovništva hrvatske nacionalnosti, ostvario sva bitna obilježja krivičnog djela oružane pobune iz članka 236.f. KZRH, a ne krivično djelo iz članka 142. OKZRH. VSRH, II-4 Kr 344/92 od 24. prosinca 1992. (VSRH, Izbor odluka 1993.) Zapovijed privatne osobe kao razlog isključenja protupravnosti. Odnos oružane pobune i ratnog zločina. Okolnost da su dva pripadnika srpskih pobunjeničkih snaga u Hrvatskoj na zapovijed svoga nadređenog ubili četiri bespomoćne civilne osobe i dvije takve osobe teško tjelesno ozlijedili ne predstavlja razlog isključenja protupravnosti pa su počinili kazneno djelo oružane pobune iz čl. 235. st. 1. u vezi s čl. 244. st. 2. KZRH.

395 VSRH, I Kž-958/93 od 23. prosinca 1993. (Vojni sud u Bjelovaru K-181/92) (Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu 2/1997). Optuženiku se, naime, ništa konkretno ne stavlja na teret u smislu inkriminacije krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Ne stavlja mu se na teret da je kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata – oružanog sukoba naredio ubijanje civilnog stanovništva, odnosno da je sam ubijao i ubio određene civile, mučio ih, nečovječno postupao prema njima, odnosno da je počinio bilo koje drugo kaznenog djelo koje se nabraja u citiranoj odredbi Zakona. Optuženiku se stavlja na teret da je u oružanoj pobuni i sukobu na području Banije i šire okolice, naoružavši se pucao i po civilnom stanovništvu i po hrvatskih kućama. Time je ostvario bitna obilježja krivičnog djela oružane pobune, a ne krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. (Iz odluke VSRH, II. 4 Kr-344/92 od 24. prosinca 1992.) Okolnost da je krajnji cilj oružane pobune dijela srpskog stanovništva Republike Hrvatske općenito bio da se pobunjenička vlast trajno zadrži, a poslije ti krajevi odcijepe od matice zemlje i da se ostvari 'ujedinjenje svih srpskih zemalja', što ističe vojni tužitelj u žalbi i što smatra notornom činjenicom, ne može biti razlog da se optuženiku, kao pojedincu, koji se tereti samo za sudjelovanje u naoružanoj seoskoj straži, pripisuje izvršenje krivičnog djela iz članka 231. KZRH. O tzv. idealnom stjecaju, o kojem govori žalitelj, između krivičnog djela oružane pobune iz članka 235. stavak 1. KZRH i krivičnog djela ugrožavanja teritorijalne ukupnosti iz članka 231. KZRH, moglo bi se raditi kod onih sudionika oružane pobune koji su bili organizatori, vođe ili koordinatori oružanih pobunjeničkih akcija, ili koji su tako djelovali s već unaprijed postavljenim ciljem odcjepljenja dijela teritorija Republike Hrvatske i njezinog pripajanja drugoj državi, koristeći se pri time pojedinačnim pobunjeničkim akcijama, pa i takvima u kojima je sudjelovao i optuženik. A počiniteljima tih izoliranih pobunjeničkih akcija stjecaj između navedenih djela ne može se pripisati.» (Iz odluke VSRH, Kž-279/93 od 15. travnja 1993.) Sudionik oružane pobune je svaka osoba koja je svjesna da se radi o oružanoj pobuni, tj. o oružanom suprotstavljanju više osoba organima legalne državne vlasti, u kojemu osoba sudjeluje. Pri tome je dovoljan bilo koji način angažiranja, pa i čuvanje straže bez oružja u ruci. Dakle, nije nužno da svaki sudionik bude naoružan ako skupina koja je povezana određenim zajedničkim ciljem raspolaže oružjem. (Iz odluke VSRH, Kž-242/92 od 15. travnja 1992.) Ne radi se o kaznenom djelu oružane pobune kad je utvrđeno kao u odlukama koje slijede: a) Sud prvoga stupnja pravilno je utvrdio kako nije dokazano da je optuženica sudjelovala u oružanoj pobuni protiv Republike Hrvatske time što se uključila u rad organizirane ratne kuhinje za pripadnike četničkih formacija. Optuženica je samo prigodno, s poznatim ženama koje su radile u kuhinji, pomagala čistiti krumpir, a to nije dovoljno za ocjenu da se uključila u oružanu pobunu. Ni tvrdnja vojnog tužitelja u žalbi da je optuženica bila dužna imenovati sudionike u pobuni pred policijom ne upućuje na njezinu pripadnost pobunjenicima, ni na aktivno sudjelovanje u oružanoj pobuni.» (Iz odluke VSRH, Kž-155/92 od 20. svibnja 1992.) b) Sud prvoga stupnja razložno obrazlaže da u tijeku postupka nije utvrđeno da bi optuženik voljno potpomagao pobunu. Iako je bio desetar Titove garde, nije obnašao nikakvu značajnu dužnost nego se ponašao pasivno u pobunjeničkoj skupini. To potvrđuje i njegovo ponašanje poslije; kad je

396 pobuna ugušena, optuženik je otišao u Banja Luku, zatim u Srbiju, a iz Srbije je već u siječnju 1992. godine otišao u Sloveniju, da bi se u Hrvatsku vratio krajem 1994. (Kao u odluci VSRH, Kž-273/95 od 2. studenoga 1995.) 95. ŠPIJUNAŽA Članak 146. Za postojanje krivičnog djela špijunaže iz čl. 105. st. 1. KZ nije odlučno da li su povjerljivi vojni, ekonomski ili službeni podaci više ili manje značajni za stranu zemlju, kao i da li se do tih podataka u našoj zemlji može doći čak i legalnim sredstvima informiranja, već je odlučno da se radi o takvim povjerljivim službenim podacima, čije sistematsko prikupljanje i analiziranje može stranoj državi pružiti informacije od posebnog značenja. Nije također, odlučno da li je dokumentacija, koja sadrži navedene podatke, dana na uvid stranoj obavještajnoj službi, pa zatim vraćena u našu zemlju, ili joj je trajno ostavljena odnosno predana, jer je već i samim davanjem dokumenatacije na uvid dovršeno saopćavanje odnosno predaja u dokumentaciji sadržanih podataka takvoj stranoj obavještajnoj službi. Ovo tim više, što je to krivično djelo dovršeno već i onda kad su navedeni podaci samo pribavljeni s namjerom da se predaju stranoj državi, stranoj organizaciji ili osobi koja im služi, tj. ako do predaje još nije ni došlo. VSH, I Kž 2665/75 od 25. V 1976. (Pregled sudske prakse u br. 10 u godini 1976., Zagreb 1977.g.) Špijunaža je kao krivično djelo iz čl. 105. KZ u načelu krivično djelo upravljeno protiv interesa Jugoslavije, što proizlazi već i iz same činjenice da je to djelo uvršteno među krivična djela protiv naroda i države u glavi X KZ. S obzirom na to da podaci, koje je optuženi prikupljao u Zapadnoj Evropi za račun jedne strane države, nisu podaci koje ima u vidu čl. 105. st. 1. KZ, jer se ti podaci uopće ne tiču Jugoslavije i njenih interesa, nije osnovano na takvu djelatnost primijenjen propis čl. 105. st. 1. KZ. Međutim, u st. 2. čl. 105. KZ sadržana je inkriminacija koja, osim ostalog obuhvaća i sam fakat stupanja u obavještajnu službu koja djeluje za račun strane države ili strane organizacije, kao i prikupljanje podataka ili pomaganje rada takve obavještajne službe. Ta inkriminacija, prema tome, obuhvaća i djelatnost optuženog tim više što je on jugoslavenski državljanin, a utvrđeno je da je on kao takav radio za račun strane obavještajne službe. Pri tome za ovu kvalifikaciju nije bitno što optuženi nije radio na štetu interesa SFRJ ili na području SFRJ, odnosno što u ovom slučaju djelatnost te strane obavještajne službe ne samo da nije bila usmjerena protiv SFRJ već u izvjesnom smislu bila interesantna i za Jugoslaviju. Naime, u ovom potonjem slučaju, ako bi jugoslavenski državljanin djelovao za račun strane obavještajne službe neke prijateljske ili bliske zemlje, protupravnost kao jedan od općih, bitnih elemenata svakog krivičnog djela bila bi isključena samo ako bi on za takav svoj rad imao ovlaštenje ili pristanak nadležnog jugoslavenskog organa. VSH, I Kž 859/76 od 7. VII 1976. (Pregled sudske prakse br. 10 u godini 1976., Zagreb 1977.g.)

397 Sud prvoga stupnja pravilno je utvrdio i odlučnu činjenicu da su inkriminirani podaci i dokumenti imali svojstvo tajnih podataka i dokumenata u smislu odredbe čl. 111. st. 6. OKZRH, za koje utvrđenje je iznio iscrpne, jasne i valjane razloge. Žalitelj protiv ovog utvrđenja iznosi jedino općenite i laički postavljene prigovore, kojima doista to utvrđenje nije dovedeno u pitanje. Naime, inkriminirani propisi rezervnih oficira i Izvješće odjela o popuni jedinica Hrvatske vojske tajni su po Zakonu o obrani (čl. 144. st. 3. i čl. 145. st. 1.), odnosno bili su označeni strogo povjerljivim dokumentom. A popis prezimena, imena i telefonskih brojeva osoba zaposlenih u Upravi za vojnu obvezu bio je dostupan samo određenom krugu osoba i taj se podatak zbog sadržaja i značenja poslova koje su te osobe obavljale u dometu sigurnosti i obrane zemlje, mora držati tajnim, jer bi njegovo davanje doista uzrokovalo teške štetne posljedice za sigurnost i obranu zemlje. Nije od značenja žalbeni navod da se navedeni podaci i dokumenti ne mogu ocijeniti u naznačenom smislu samo zato što oni nisu bili uneseni u zapisnik Uprave za obranu grada S. o primopredaji dokumenata i MTS od 20. kolovoza 1993. Naime, stvarno se radilo o podacima o kojima je optuženik napisao samo bilješku (popis rezervnih oficira te popis osoba i telefonskih brojeva u toj upravi), odnosno radilo se o dokumentu koji je optuženik samo prepisao i koji je do dana preuzimanja u svom originalu trebao već biti uništen. (Izvješće o popunu HV-a na dan 15. rujna 1992.). Stoga ti podaci nisu stvarno ni trebali, odnosno dokumenti nisu ni mogli biti predmetom primopredaje.» (Iz odluke VSRH, Kž-331/94 od 17. svibnja 1994.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) 96. SLUŽBA U NEPRIJATELJSKOJ VOJSCI Članak 148. Na temelju provedenih dokaza i obrane optuženika u tijeku postupka pred sudom prvoga stupnja nesporno je utvrđeno da je optuženik, zbog zdravstvenih poteškoća, bio proglašen trajno nesposobnim za aktivnu vojnu službu još 22. srpnja 1992., te da je zbog korištenja bolovanja za sve vrijeme inkriminirano optužnicom bio odsutan sa svojega radnog mjesta načelnika sigurnosti u Pokrajinskom sekretarijatu za narodnu obranu bivše JNA u Novom Selu. Stoga je sud prvog stupnja osnovano zaključio da kod tako utvrđenih činjenica nije dokazano da bi optuženik svojim djelovanjem ostvario elemente bića krivičnog djela služenja u neprijateljskoj vojsci za koje se tereti. (Kao u odluci VSRH, Kž-759/93 od 21. listopada 1993.) Optuženik je proglašen krivim jer je služio u neprijateljskoj vojsci, što je samo jedan od oblika izvršenja krivičnog djela iz čl. 108. st. 1. OKZRH, pri čemu je irelevantno je li on osobno kao borac sudjelovao u oružanim akcijama protiv Republike Hrvatske. U konkretnom slučaju bilo je važno utvrditi je li optuženik svojim radom kao pripadnik Riječne ratne flotile, Novi Sad, davao doprinos u spremnosti tih brodova na bojno djelovanje ili nije. Na temelju iskaza saslušanih svjedoka, što ne poriče ni optuženik, utvrđeno je da je on kao podoficir bio raspoređen na rad u logističkoj bazi koja je opskrbljivala brodove rezervnim dijelovima, mazivom i drugim potrošnim materijalom. Optuženik je za takav svoj rad primio plaću, odnosno ostvarivao pravo na bolovanje, te mu je u svezi s njegovim poslom omogućen i otkup stana. Evidentno proizlazi da je optuženik u vojsci tzv. SR Jugoslavije ostvario sva svoja prava iz radnog odnosa izvršavajući radne zadatke koji su objektivno pridonosili bojnoj gotovosti postrojbi te vojske. Slijedom toga je sud prvoga stupnja s pravom utvrdio da je

398 optuženik služio u neprijateljskoj vojsci. (Kao u odluci VSRH, Kž-908/94 od 8. veljače 1995.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) U radnjama optuženika stječu se sva bitna obilježja krivičnog djela služenja u neprijateljskoj vojsci iz čl. 108. st. 1. OKZRH kad je utvrđeno da je optuženik od 25. rujna 1992. godine do početka travnja 1994. godine kao podoficir Riječne ratne flote bivše JNA bio raspoređen na rad u logističkoj bazi koja je opskrbljivala brodove ratne flotile rezervnim dijelovima, mazivom i drugim potrošnim materijalom, izvršavajući tako radne zadatke koji su objektivno doprinosili borbenoj gotovosti postrojbama bivše JNA, koje su izvršile agresiju na RH. Vrhovni sud Republike Hrvatske I Kž-908/94 08.02.1995. (Kazneni zakon, autorski pročišćeni tekst, Inženjerski biro d.d. Zagreb, 2004.) 97. POMAGANJE NEPRIJATELJU Članak 149. «Radi se o krivično djelu, koje s obzirom na svoja zakonska obilježja (gospodarska suradnja s neprijateljem za vrijeme rata) može biti počinjeno jedno i upravo za vrijeme rata. Stoga je sasvim irelevantno o kojim se proizvodima radilo, jer se privredna suradnja s neprijateljem ne odnosi samo na određene proizvode, tj. oružje i sl. kako se to pogrešno zaključuje u pobijanom rješenju. Isto tako ne može se prihvatiti stajalište suda prvoga stupnja da u vrijeme izvršenja djela, tj. u ožujku i travnju 1992. godine Zagreb nije bio područje ratnih akcija odnosno ratna zona. To je sasvim nebitno, bitno je da je u to vrijeme rat protiv Republike Hrvatske još uvijek faktično trajao. Kao što je rečeno, kad to ne bi bilo tako, izostao bi i bitan element krivičnog djela pomaganja neprijatelju za vrijeme rata, pa se o tom krivičnom djelu, a ni o bilo kojem drugom, opće ne bi radilo.» (Iz odluke VSRH, Kž-277/93 od 29. travnja 1993.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) Postoji osnovana sumnja da je okrivljenik počinio krivično djelo pomaganja neprijatelja iz čl. 109. st. 2. OKZRH, kad iz prikupljenih podataka policije, a posebno telefaksa koji je okrivljenik uputio u Prag, proizlazi da je on u svojstvu pomoćnika generalnog direktora poduzeća «V.e.-i.» protivno rezoluciji Vijeća sigurnosti UN-a kojom je uveden embargo na promet proizvoda i usluga sa «SR Jugoslavijom» i uredbe Vlade Republike Hrvatske o provođenju te rezolucije, te u istom smislu donesenom podzakonskim propisom od ministra trgovine, uspostavio kontakt s osobama iz Srbije u cilju međusobe trgovine. Vrhovni sud Republike Hrvatske IV Kž-75/93 05.01.1994. 98. POVREDA UGLEDA REPUBLIKE HRVATSKE Članak 151. Iako krivični zakonik u čl. 174. ne daje nikakvu definiciju pojma poruge treba mu pripisati isti opseg i smisao koji ima u upotrebi u dnevnom životu. Prema tome pod pojmom poruge može se podvesti svaka radnja kojom se krši ugled, što ga uživa

399 povrijeđeni objekt među ljudima, osobito pak takva poruga koja je zlonamjerna i koja je podobna da izazove zgražavanje javnosti. VSH, I Kž 625/73 od 8. V 1973 (Pregled sudske prakse u godini 1973. Zagreb 1974.g.) Zastava Republike Hrvatske ustanovljena Amandmanom LXIV na Ustav SRH u toč. 2. štiti se odredbom čl. 80. st. 1. KZH jer se taj amandman imao neposredno primijeniti. Okolnost da je u točki 3. navedenog amandmana bilo određeno da će zastava biti pobliže određena posebnim zakonom (što je kasnije i učinjeno), ne znači da zastava koja se upotrebljavala do donošenja tog zakona nije bila simbolom Republike Hrvatske i njenog naroda i da nije uživala ugled u narodu. Ne može se prihvatiti tvrdnja da je do novele KZH od 8. ožujka 1991. zaštitni objekt ovog krivičnog djela bila samo zastava SRH jer bi to značilo da Republika Hrvatska i njeni simboli do donošenja te novele nisu uopće uživali krivičnopravnu zaštitu. VSRH, IKž 705/91 od 14. siječnja 1992. (Pregled sudske prakse br. 51). Za krivično djelo povrede ugleda države, njezinih organa i predstavnika (i.e. čl. 80), nije potrebna naročita namjera, već osnovni oblik umišljaja koji se sastoji u svijesti djela i htijenju da se ono izvrši, odnosno u svijesti, da zbog činjenja može nastupiti zabranjena posljedica, pa se unatoč toga pristaje na njeno nastupanje. VSH-Kž-1075/51 Iako je optuženi prilikom izvršenja djela bio potpuno pijan, tj. u stanju potpune duševne poremećenosti, ipak će on krivično odgovarati za učinjeno krivično djelo, ako se voljno opio i ako je iz svojih prijašnjih postupaka, koje je u ovakvom stanju poduzimao, znao da u pijanstvu čini razne izgrede. VSSr-Kž-2771/54 Pod pojmom poruge može se podvesti svaka radnja kojom se krši ugled što ga uživa povrijeđeni objekt među ljudima, osobito pak takva poruga koja je zlonamjerna i podobna da izazove zgražanje javnosti. VSH-Kž-625/73 od 8.V.1973. Krivični zakon Republike Hrvatske, Danilo Gregović - Sudska praksa, Informator, Zagreb 1991.) 99. PRIPREMANJE KAZNENIH DJELA PROTIV REPUBLIKE HRVATSKE Članak 153. Optuženici, koji su u namjeri da se pridruže otpadnicima od legalnih organa vlasti Republike Hrvatske, kad je tzv. JNA dijelila oružje, uzeli puške i streljivo i zakopali ih namjeravajući ih kasnije upotrijebiti u borbi protiv Republike Hrvatske, pripremili su sudjelovanje u oružanoj pobuni. Stoga su učinili krivično djelo iz čl. 236.f. u vezi s čl. 236.n KZH. Pripremanjem oružja i streljiva oni su svjesno stvorili uvjete za neposredno sudjelovanje u oružanoj pobuni. (Iz odluke VSRH, Kž-206/92 od 20. svibnja 1992.) Ne radi se o pripremanju oružane pobune, nego o dovršenom kaznenom djelu, kad je utvrđeno kako slijedi:

400 «Optuženik koji se, u namjeri rušenja društvenog i državnog ustrojstva Republike Hrvatske, pridružio pobunjenicima, zadužio se ručnim bacačem i mitraljezom s municijom te naoružan čuvao stražu, nije pripremao oružanu pobunu i nije učinio krivično djelo iz čl. 236.n u svezi čl. 236.f KZH, kako je to pogrešno uzeo sud prvoga stupnja, nego je počinio dovršeno djelo oružane pobune iz čl. 236.f KZH. On nije samo stvarao uvjete za izravno sudjelovanje u oružanoj pobuni, kako to smatra sud prvoga stupnja, nego je aktivno sudjelovao u oružanoj pobuni.» (Iz odluke VSRH, Kž-510/92 od 19. kolovoza 1992.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.)

100. NAKNADNA POMOĆ POČINITELJU KAZNENOG DJELA PROTIV REPUBLIKE HRVATSKE Članak 154. Također nije osnovan ni prigovor povrede zakona, koji optuženica nalazi u tome što nije pomagala u izvršenju krivičnog djela ugrožavanja teritorijalne ukupnosti iz čl. 236.b (sada čl. 231. KZRH), a koje krivično djelo je dovršeno formiranjem Odbora za uspostavu Dubrovačke Republike 15. listopada 1992. godine. Takvo stajalište optuženice nije prihvatljivo i to zato jer sam naziv krivičnog djela iz čl. 236.m (sada čl. 242.) KZRH i njegov sadržaj, za koje je optuženica proglašena krivom, nedvojbeno govore o pružanju pomoći počinitelju krivičnog djela poslije njegova izvršenja. Prema tome, ako je krivično djelo iz čl. 236.b (sada čl. 231.) KZRH i bilo dovršeno u vrijeme kada je djelovala optuženica, onda je ona pomaganjem počinitelju tog krivičnog djela nakon što je ono dovršeno, ostvarila sva bitna obilježja krivičnog djela iz čl. 242. st. 1. (prije čl. 236.m) KZRH, kako je to djelo opisano u izreci presude, a sud prvoga stupnja pravilno pravno označio. Prema tome, radi se o posebnom krivično djelu (lex specialis) kojim je pomaganjem poslije izvršenja krivičnog djela propisano kao zasebno kazneno djelo, i odredba čl. 20. OKZRH o pomaganju u izvršenju krivičnog djela (koja inkriminira pomaganje kao oblik suučesništva u krivičnom djelu prije i za vrijeme izvršenja krivičnog djela) ne može se primijeniti na ovaj konkretan slučaj, a na čemu žaliteljica u svojoj žalbi inzistira.» (Iz odluke VSRH, Kž-377/93 od 16. lipnja 1993.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) 101. KAŽNJAVANJE ZA NAJTEŽE OBLIKE KAZNENIH DJELA PROTIV REPUBLIKE HRVATSKE Članak 155. Iz opisa djela kojim se optuženicima stavlja na teret da su po prethodnom dogovoru kao pripadnici nelegalnih formacija tzv. SAO Krajine, u koje su dobrovoljno pristupili u cilju podrivanja vlasti Republike Hrvatske, ne našavši pripadnika rezervnog sastava MUP V. J. kojega su tražili u kući njegovih roditelja, iz pištolja lišili života njegova oca i teško po život opasno ozlijedili njegovu majku, proizlaze sva bitna obilježja najtežeg oblika oružane pobune iz članka 244. stavak 2. u svezi s člankom 235. KZRH, a ne krivičnoga djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavak 1. OKZRH (prije članak 142. stavak 1.).

401 VSRH, I Kž 349/1993. od 19. svibnja 1993. (VSRH, Izbor odluka 1993). Optuženicima se stavlja na teret da su ubojstvo jedne civilne osobe i ranjavanje druge počinili upravo kao pripadnici nelegalnih formacija tzv. SAO Krajine, kojima su dobrovoljno pristupili i to u cilju podrivanja i rušenja ustavnog ustrojstva Republike Hrvatske, dakle, u oružanoj pobuni kao osobe koje su u njoj sudjelovale, a oružana je pobuna specifičan oružani uskog internog karaktera. Ostavljajući po strani pitanje da li bi ubojstvo jedne i ranjavanje druge individualno određene osobe, i to iz osvete, moglo predstavljati ratni zločin protiv civilnog stanovništva i kada ne bi bilo počinjeno u oružanoj pobuni, u konkretnom slučaju inkriminirano ponašanje optuženika predstavlja, doista, najteži oblik djela oružane pobune iz članka 244. stavak 2. u svezi s člankom 235. stavak 1. KZRH, kako je to pravno označeno u optužnici, a ne krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavak 1. OKZRH.» (Iz odluke VSRH, Kž-349/93 od 19. svibnja 1993.) Radi jedinstvene primjene neodređenih vrijednosti obilježja na pojedina kaznena djela od strane svih sudova, Kazneni odjel Vrhovnoga suda na sjednici održanoj 24. studenoga 1997. godine donio je pravno shvaćanje da zakonsko obilježja «velika razaranja» postoji kad vrijednost prouzročenih razaranja prelazi 30.000,00 kn. (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) Optuženiku je stavljeno na teret krivično djelo pobune iz čl. 244. st. 1. u svezi s čl. 235. st. 1. KZRH, počinjeno tako što je sudjelovao u oružanom suprostavljanju RH kao pripadnik srbočetničkih formacija, naoružan automatskom puškom, na području Kusonja i Pakraca, ispalivši u tijeku borbi oko 300 metaka, što je imalo za posljedicu da je na strani hrvatskih branitelja bio neutvrđeni broj mrtvih i ranjenih vojnika. Sasvim općenita okolnost što je za vrijeme pobune na području oko Pakraca stradavao velik broj civilnih osoba, nije dovoljna za postojanje kvalifikatorne okolnosti iz čl. 244. st. 1. KZRH. Ta posljedica ne samo da nije konkretizirana, nego nije dovedena u vremensku i prostornu vezu s radnjom optuženika (napad na pilanu). Ispravno je stajalište suda prvog stupnja da je dokazano samo da je optuženik izvršio temeljno krivično djelo oružane pobune iz čl. 235. st. 1. KZRH, koje, međutim, podliježe oprostu pa se za njega optuženik nije mogao oglasiti krivim. Kako, pak, nije dokazano da je izvršio krivično djelo iz čl. 244. st. 1. KZRH, koje mu je stavljeno na teret, sud prvog stupnja je s pravom u odnosu na to djelo donio oslobađajuću presudu. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž-530/93 15.12.1993. 102. GENOCID Članak 156. Optuženik je djelovao kao član Štaba teritorijalne obrane, kao tijelo mjesne vlasti, koja je hrvatsko stanovništvo fizički i psihički zlostavljala, što je na kraju rezultiralo egzodusom svih Hrvata iz sela B., gdje su bili većinsko pučanstvo. To ni žalba ne osporava, pa je optuženik odgovoran ne samo za ono što je osobno počinio, već i za ono što su počinili drugi s kojima se udružio radi postizanja istoga cilja. (Kao u odluci VSRH, Kž-468/97 od 16. prosinca 1998.)

402 Žalitelj gubi iz vida da su optuženici proglašeni krivima kao supočinitelji kaznenog djela genocida, a to znači da je svaki od njih, radnjama opisanim u izreci, sudjelovao u radnji počinjenja kaznenog djela koje postoji ako počinitelj naredi ili ostvari makar jednu radnju koja se navodi u zakonskom opisu tog djela i kad je ona poduzeta u onoj posebnoj namjeri koju predviđa zakon, a sud prvoga stupnja je utvrdio da je svaki od optuženika izvršio makar jednu takvu radnju. (Kao u odluci VSRH, Kž92/96 od 18. srpnja 1997.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) Kad su optuženici kao komandanti tzv. teritorijalne obrane imali ovlasti upravljanja milicijom i paravojnim postrojbama na svom području u tzv. «SAO Krajini» koje su provodile plan etničkog čišćenja Hrvata i drugog nesrpskog naroda, pa su propustili nadzirati te jedinice i spriječiti njihovo djelovanje, a uz znanje o postojanju plana etničkog čišćenja Hrvata kojeg su provodile navedene jedinice, onda se u njihovim radnjama stječu elementi bića kaznenog djela genocida iz čl. 119. OKZRH. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 865/01-3. od 14. I. 2004. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2004.)

103. RATNI ZLOČIN PROTIV CIVILNOG PUČANSTVA Članak 158. Sasvim općeniti navod u optužnici da su svi optuženici (24 optužene osobe) pri oružanom napadu na mjesto Čakovci "zlostavljali i fizički maltretirali mještane nesrpske nacionalnosti", osim elemenata kriv. djela oružane pobune iz članka 236.f. stavka 1. KZRH ne sadrži još i sva bitna obilježja krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnoga stanovništva iz članka 142. OKZRH. VSRH, I Kž 1295/92 od 28. siječnja 1993. (VSRH, Izbor odluka 1993.) Suizvršitelj ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH nije samo onaj tko osobno "naredi" ili "počini" radnje opisane u zakonskom tekstu, nego i svatko onaj tko ne temelju zajedničkog dogovora dade drugi značajni doprinos izvršenju tih radnji. VSRH, I Kž-381/94 od 7. rujna 1994. (Okružni sud u Splitu, K-54/92) (Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu 1/1994). Optuženik u žalbi neosnovano tvrdi da je počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka, jer da je predmet trebao biti raspravljen pred Međunarodnim sudom za ratne zločine koji je upravo u tu svrhu osnovan u Haagu. Nijedan propisom Republike Hrvatske nije isključena nadležnost hrvatskih sudova za krivična djela za koja će eventualno suditi međunarodni sud, niti je dovedeno u pitanje važenje hrvatskoga krivičnog zakonodavstva za svakog na teritoriju Republike Hrvatske počini krivično djelo. (Kao u odluci VSRH, Kž-151/94 od 27. travnja 1994.)

403 Za ostvarenje bića krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva dovoljno je da je kršenjem pravila međunarodnog prava za vrijeme rata više silovanja nad samo jednom civilnom osobom. Izraz «pojedine civilne osobe» iz čl. 120. st. 1. OKZRH treba tumačiti upravo tako kako je napisano, da se krivično djelo može počiniti i samo prema jednoj civilnoj osobi. (Kao u odluci VSRH, Kž-902/93 od 10. veljače 1994.) Supočiniteljstvo kod kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog pučanstva. «Taj optuženik, u prvom redu, ističe da ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH čini onaj tko određene radnje 'naredi' ili 'počini', a njemu nije dokazano ni jedno ni drugo. Ovdje žalitelj zanemaruje da se suizvršiteljstvo u krivičnom djelu, pa prema tome i u ratnom zločinu, prema izričitoj odredbi čl. 20. OKZRH, ne sastoji samo u neposrednom sudjelovanju u radnji izvršenja, nego se krivično djelo može zajednički počiniti i 'na drugi način'. Pojedini suizvršitelj ne mora, prema tome, svojom radnjom neposredno ostvariti sva obilježja krivičnog djela ako je dao objektivan doprinos njegovu izvršenju i ako je postupao na temelju zajedničkog dogovora, a upravo o tome je riječ kod opt. M.N. Kada je on, kao zamjenik zapovjednika Vojnopomorske oblasti u Splitu, odobrio potporu ratnih brodova i zrakoplova, odnosno dao suglasnost za njihovo djelovanje, znajući da će oni pucati po civilnim ciljevima, onda je on suizvršitelj u ratnom zločinu protiv civilnog stanovništva.» (Iz odluke VSRH, Kž-381/94 od 7. rujna 1994.) Ne radi se o ratnom zločinu protiv civilnog pučanstva kada je utvrđeno da je optuženik bio samo nazočan na ratnom brodu u vrijeme inkriminiranih napada s njega. «Napokon, nije u pravu državni odvjetnik kad tvrdi da je u odnosu na opt. I. T. pogrešno utvrđeno činjenično stanja. Državni odvjetnik smatra da je sudjelovanje opt. I. T. u provedbi krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret dokazano već samim time što se on kao član posade nalazio na razaraču 'Pula' za vrijeme inkriminiranog djelovanja s njega. To je nesumnjivo preširoka koncepcija suizvršiteljstva, jer je obavljanje administrativnih poslova na razaraču beznačajan doprinos ratnom zločinu protiv civilnog stanovništva, a pogotovo nema dokaza za subjektivnu komponentu suizvršiteljstva, tj. da je opt. I. T. postupao u dogovoru, makar i prešutnom, s ostalim izvršiteljima.» (Iz odluke, Kž-381/94 od 7. rujan 1994.) Nije u pravu optuženik kada tvrdi da se u ovom predmetu radi o presuđenoj stvari zato što je optuženik Vojnoga suda u Bjelovaru br. K-181/92 od 12. listopada 1993. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnoga suda Republike Hrvatske br. Kž-958/93 od 23. prosinca 1993., osuđen zbog krivičnog djela oružane pobune iz čl. 244. st. 2. u svezi s čl. 235. st. 1. KZRH, na kaznu zatvora u trajanju od dvadeset godina, a za koje je poslije primijenjen Zakon o općem oprostu, a to je djelo po svom činjeničnom opisu potpuno istovjetno onom za koje je sada osuđen. Naime, prema pravnom shvaćanju ovog Vrhovnog suda, donošenje osuđujuće presude za krivično djelo oružane pobune iz čl. 244. st. 2. u svezi s čl. 235. st. 1. KZRH, za isti događaj ne isključuje donošenje osuđujuće presude za optuženika za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, jer se ovdje radi o djelu koje je istodobno usmjereno i protiv čovječnosti i međunarodnog prava, a ne samo protiv društvenih vrijednosti Republike Hrvatske, kao što je kod krivičnog djela oružane pobune, koje je, dakle, usmjereno samo protiv sustava vlasti Republike Hrvatske. Kazna zatvora u trajanju od 20 godina, koja je izrečena optuženiku, smatra se primjerenom jer je optuženik počinio jedan od najtežih zločina, pokazao je podmuklost i bešćutnost prema svojim susjedima koje je prethodno otjerao u jednu prostoriju, a zatim je bacio pet ručnih bombi, pri čemu su četiri osobe smrtno stradale, a dvije su samo srećom i pukim slučajem ostale na životu. (Iz odluke VSRH, Kž-332/97 od 27. studenoga 1997.)

404 Neproglašavanje nekoga grada «nebranjenim» nije razlog da se strane u sukobu ne pridržavaju pravnih obveza koje se tiču civilnog stanovništva, kako se navodi u odluci VSRH, Kž-239/97 od 10. veljače 1998., u kojoj stoji: «Žalitelj nema pravo kad se žali zbog povrede Kaznenog zakona. Naime, formalno neproglašavanje grada Pakraca 'nebranjenim' gradom, kako se tvrdi u žalbi, ne oslobađa strane u sukobu njihovih pravnih obveza prema civilnom stanovništvu i civilima uključujući obvezu poduzimanja mjera opreza predviđenih u čl. 57. 5. Dopunskog protokola. Nije povrijeđen Kazneni zakon ni time što je sud prvoga stupnja optuženika proglasio krivim za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. OKZRH, a ne za kazneno djelo oružane pobune iz čl. 224. st. 1. u svezi s čl. 235. st. 1. OKZRH, kao što se kazuje u žalbi. Optuženik ne osporava svoju pripadnost paravojnim formacijama tzv. SAO Krajine koje su bile u sukobu s oružanim snagama Republike Hrvatske, a cilj im je stvaranje tzv. Velike Srbije, i samim time je ostvario bitna obilježja kaznenog djela oružane pobune. Međutim, kada se utvrdi da jedna strana tijekom oružanog sukoba ne poštuje zakone, odnosno pravila međunarodnih prava kojima se za vrijeme oružanog sukoba zaštićuje civilno stanovništvo, ona nema dvojbe da se radi o ratnom zločinu protiv civilnog stanovništva, što je u konkretnom slučaju i utvrđeno.» Sud prvog stupnja pravilno je postupio kad je obranu optuženika u ovom dijelu odbacio kao neosnovanu i to na temelju mišljenja balističkog vještaka koji je obišao sve pogođene objekte i rekonstruirao položaj minobacačkih postrojbi na dan 1. svibnja 1995. godine, i to baš na pokazivanje optuženika i zapovjednika bataljuna M.B., te na temelju iskaza svjedoka Ž. C., Ž. K. i S. H. utvrdio da je upravo postrojba kojom je optuženik zapovijedao napala grad P. i civilno stanovništvo u njemu. Time je optuženik na način opisan u izreci pobijane presude počinio terećeno kazneno djelo. Što se tiče navoda da ozlijeđene osobe nisu bili civili, nego borci, treba reći da je u postupku neprijeporno utvrđeno da u zoni gdje su padale granate nije bilo postrojbi Hrvatske vojske ni teškog naoružavanja. Stoga je jasno, poglavito imajući na umu mjesto gdje su se našle ozlijeđene osobe u vrijeme razaranja (ispred kuće u svom selu, odnosno na stubištu zgrade) i njihovu dob (Z. J. od 68 godina i Z. J. od 12. godina) da ne može biti govora o nekom drugom njihovom svojstvu. (Kao u odluci VSRH, Kž-2/97 od 19. veljače 1998.) Radi uočavanja nekih spornosti ili razrješavanja nekih zakonskih izričaja navodi se nekoliko primjera iz naše novije sudske prakse (primjeri su preuzeti iz Ivica Kramarić, Kazneni zakon – sudska praksa, str. 330-331. (1998.)). Sasvim općeniti navod u optužnici da su svi optuženici (24 optužene osobe) pri oružanom napadu na mjesto akovci «zlostavljali i fozički maltretirali mještane srpske nacionalnosti», osim elemenata kaznenog djela oružane pobune iz čl. 236. st. 1. KZRH ne sadrži još i sva bitna obilježja kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 142. OKZRH. «I prema ocjeni Vrhovnog suda, kao drugostupanjskog suda, prema opisu djela u podignutoj optužnici se terete samo za k.d. oružane pobune iz čl. 236. st. 1. KZRH, koje je k.d. kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud, obuhvaćeno već citiranim zakonom o oprostu. Optuženicima se, naime, ne stavlja na teret u smislu čl. 142. ili eventualno 144. OKZRH, da bi naložili bilo koje postupanje inkriminirano tih kaznenopravnim odredbama, pa bi se prema tome moglo raditi o pojedinčano počinjenim djelima od strane svakog pojedinog počinitelja, što svakako zahtjeva, kako konkretizaciju u odnosu na svakog pojedinog počinitelja, tako i konkretan opis počinjenih djela, što sve

405 podignuta optuženica ne sadrži. U konkretnom se slučaju optužnica zasniva isključivo na službenim zabilješkama sasavljenima u policijskoj upravi o obavljenom razgovoru s jednim sjedokom optužbe, prem ačijim informacijama bi proizlazilo da su svi optuženici sudjelovali u oružanoj pobuni, odnosno u napadu na mjesto akovci, te vršili pritisak na mještane koji nisu srpske nacionalnosti, koje su prema navodima tog svjedoka zlostavljali i maltretirali. Takva gola tvrdnja preuzeta u izreku optužnice nije dovoljna za ocjenu postojanja dovoljnih dokaza da je svaki pojedini okrivljenik osnovano sumnjiv kao počinitelj konkretno određenog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 142. OKZRH ili ratnog zločina proitv ratnih zarobljenika iz čl. 144. istog zakona. VSRH, I Kž-1295)92 od 28.1.1993. Eventulani postupak pred Međunaronim sudom za ratne zločine niukoliko ne isključuje nadležnost redobnog suda za suđenje zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH. «Neosnovano optuženik u žalbi tvrdi da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka jer da je predmet rebao biti raspravljen pred Međunarodnim sudom za ratne zločine, koji je upravu u tu svrhu formiran u Haagu. Ni jednim propisom Republike Hrvatske nije isključena nadležnost hrvatskih sudova za kazneno djelo za koje se eventulano suduti i navedeni Međunarodni sud, niti je dovedeno u pitanje važenje hrvatskog kaznenog zakonodavsva za svakog tko na području Republike Hrvatske počini kazneno djelo (čl. 99. st. 1. OKZRH)» VSRH, I Kž-151)1994 od 27.4.1994. Za ostvarenje svih bitnih obilježja ratnog zločina protiv civilnog stanovništva dovoljno je da je kršenjem pravila međunarodnog prava za vrijeme rata više silovanja počinjeno nad samo jednom osobom. «Neprihvatljivo je stajalište žalitelja da se kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH ne može počiniti na štetu jedne određene civilne osobe, već jedino prema većem broju civilnih osova ili u odnosu na «pojedine osobe», a taj pojam žalitelj shvaća tako da ne može biti jedna određena osoba, već samo više određenih osoba. Iako je glede sintagme «pojedine osobe» žalitelj potpuno jasan, on ipak ne navodi zbog čega smatra da to ne može biti određena jedna civilna osoba. Međutim, već i prije izmjene bivšega kaznenoga zakona (čl. 142. st. 1. KZJ) kada u zakonskom opisu bića ovoga kaznenog djela nije postojao pojam «pojedine civilne osobe», određeni pravni pisci su smatrali da se ovo kazneno djelo može počiniti i protiv samo jedne osobe. Sada, kada takav pojam postoji u opisu bića kaznenog djela, jasno je da se dio zakonskog teksta «pojedinie civilne osobe» odnosi na pojedine osobe, odnosno na pojedine civilne osobe. Stoga nije ostarena povreda kaznenog zakona na koju ukazuje žalba opt. M.D.» VSRH, I Kž-902)1993 od 10.2.1994. (Željko Horvatić, Zvonimir Šeparović i suradnici, Kazneno pravo posebni dio, Masmedia, Zagreb 1999.) Okolnost da se radi o kršenju pravila međunarodnog ratnog prava ne mora biti obuhvaćena umišljajem počinitelja, tj. njegovom sviješću i znanjem da svojim ponašanjem krši pravila međunarodnog prava, jer bi u tom slučaju to kazneno djelo mogli počiniti samo dobri poznavatelji međunarodnog prava. Za postojanje kaznenog djela iz čl. 158. KZ (prije čl. 120. OKZRH) potrebno je samo da ponašanje počinitelja objektivno predstavlja kršenje pravila međunarodnog prava, dakle da je ostvaren

406 objektivni uvjet kažnjivosti kojim je posebno određen karakter protupravnosti ovog kaznenog djela, tj. da je djelo protupravno i u smislu međunarodnog prava. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 247/01, od 4. IX 2001. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2001.) Pravilno je pravno stajalište vojnog tužitelja da je optuženik kojem je optuženicom stavljeno na teret da je u oružanoj pobuni i sukobu na području Banije i široj okolici, naoružavši se pucao i po civilnom stanovništuv i objektima stanovništva hrvatske nacionalnosti, ostvario sva bitna obilježja krivičnog djela oružane pobune iz čl. 236.f. KZRH, a ne krivično djelo iz čl. 142. OKZRH. Vrhovni sud Republike Hrvatske II 4Kr-344/92 24.12.1992. Budući da se ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. OKZRH može počiniti samo kršenjem pravila međunarodnog prava, u presudi kojom se optuženik oglašava krivim zbog tog kaznenog djela sud je dužan točno navesti koja pravila međunarodnog prava prekršio optuženik. Isključena je konstrukcija produljenog kaznenog djela ako između pojedinih radnji koje se mogu podvesti pod ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH postoji izraziti vremenski diskontinuitet. Ustavni sud Republike Hrvatske U-III-386/98 05.07.2000. Suizvršiteljstvo u ratnom zločinu. Suizvršitelj ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH nije samo ona tko osobno «naredi» ili «počini» radnje opisane u zakonskom tekstu, nego i svatko onaj tko na temelju zajedničkog dogovora dade drugi značajni doprinos izvršenju tih radnji. Vrhovni sud Republike Hrvatske I Kž-381/94 07.09.1994. (Kazneni zakon, autorski pročišćeni tekst, Inženjerski biro d.d. Zagreb, 2004.) Sud prvog stupnja pravilno je djelatnost optuženika kao zapovjednika «Rašto Veljuna» podveo po zakonski opis kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. i 2. OKZRH, kad je utvrdio da je kao zapovjednik izradio plan napada na naselja u Općini S., naredio svojim postrojbama da prema tom planu i uz pomoć drugih jedinica teškim naoružanjem, čiju pomoć je on zatražio, izvrše napad na naselja svim vrstama raspoloživog naoružanja, bez izbora cilja, iako je znao da u selima nije bilo vojske niti se pružao otpor, tako da je stanovništvo natjeradno u bijeg, a po ulasku u sela imovina oduzimana i paljena, pa su tako njemu podčinjene postrojbe i postrojbe čijim je djelovanjem on koordinirao pri napadu projektilima ubile i teško ranile više osoba, spalile i razrušile oko 150 kuća i gospodarskih objekata te tri vjerska objekta. Optuženik je redovno bio izvještavan, bilo kuririma ili na drugi način o svim događajima u zoni zapovjednog djelovanja njegove postrojbe. Međutim, optuženik kao zapovjednik, nakon ulaska postrojbe u sela, nije ispunio svoje garantne obveze prema civilnom stanovništvu na zaposjednutom području da ga zaštiti i da zaštiti njegovu napuštenu imovinu od nedopuštenih radnji svojih postrojbi, što je bio dužan učiniti prema odredbama međunarodnog prava, pokretanjem postupka i sankcioniranjem počinitelja nedopuštenog ponašanja, čime je stvarno optuženik prošiorio svoje zapovijedi za postupanje ciljem ostvarivanja cilja zbog kojeg je vojna formacija i djelovala, a to je na zauzetom teritoriju Republike Hrvatske, formiranje paradržave. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 743/03 od 23.X.2003. (Ing registar, Pregled sudske prakse, 2004.)

407 Pripadnost Teritorijalnoj obrani mjesta Š., nošenjem oružja, čuvanjem straže, držanjem položaja u rovu, bez da su utvrđene druge aktivnosti optuženika; oružani napad, djelovanje topništvom i minobacačoma bez izbora cilja kojim se pogađalo civilno stanovništvo u mjestima Đ. K.i dr. protuzakonito uništavala njihova imovina, kulturni i vjerski objekti, da su bili pripadnici posada topničkih jedinica, ne može se podvesti pod biće kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 630/00 od 27. XI. 2003. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2004.) Kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH može se počiniti protiv civila koji imaju isto državljanstvo kao i počinitelj, protiv osoba bez državljanstva, kao i protiv osoba koje imaju različito državljanstvo od počinitelja, a to su sve osobe koje ne sudjeluju u oružanom sukobu pod kojim se podrazumijeva kao oružana borba između država koja nema formalna obilježja rata (objava rata, navođenje razloga sukoba…), tako i oružana borba između političkih nacionalnih i drugih snaga u okviru iste države. Sve ovo je suprotno i zabranjeno Ženevskom konvencijom i Dopunsim protokolom od 12. kolovoza 1949. i Protokolom I od 8. lipnja 1977. jer se ovim aktima zabranjuje nasilje protiv života i tijela, posebno ubojstva osoba koje ne sudjeluju neposredno u neprijateljstvima. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 985/03 od 2. VI. 2004. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2004.) Za ostvarenje ovog kaznenog djela nije od važnosti je li nastupila šteta velikih razmjera ili ne. Dovoljno je da je nastupila makar i jedna posljedica, a u konkretnom su slučaju učinjene neupotrebljivim instalacije za pitku vodu, zalihe te vode i postrojenje za navodnjavanje. A ti objekti nisu bili vojni ciljevi, nego naprotiv objekti važni za opstanak stanovništva pa zato i posebno zaštićeni i međunarodnim pravom. (Iz odluke VSRH, Kž-211/98 od 1. travnja 1999.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praski, Naklada Zadro, Zagreb 2001.)

104. RATNI ZLOČIN PROTIV RATNIH ZAROBLJENIKA Članak 160. Odredba čl. 122. OKZRH nije u cijelosti blanketna norma, kako to pogrešno tumači ovaj branitelj, jer su dva bitna obilježja toga krivičnog djela sadržana u opisu već citiranog članka Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske. Prema tome, obilježje djela proizlazi iz odredbe čl. 122. OKZRH, a ne iz međunarodnog ugovora, odnosno drugog propisa. Posve je drugo pitanje što je ova odredbe ušla u Krivični zakon Republike Hrvatske ratificiranjem Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima. Ta i ostale tri ženevske konvencije o humanizaciji rata 1949. godine ratificirane su 1950. godine i predstavljaju značajnu fazu u razvoju međunarodnog humanitarnog prava, a primijenjuju se u ratu i oružanim sukobima. Odredba čl. 122. OKZRH samo je utoliko blanketna ukoliko se oslanja na pravila međunarodnog prava, koja samo dopunjuju svaki pojedini pojam kao obilježje ovog djela. Primjerice što je to 'mučenje' ili 'nečovječno postupanje' prema ratnim zarobljenicima i sl. U tom smislu i sud prvoga stupnja na str. 7, prvi odlomak, spominje čl. 17. Konvencije, očito

408 Ženevske konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima od 12. kolovoza 1949., kojim se člankom zabranjuje tjelesna ili moralna tortura nad ratnim zarobljenicima kao i bilo kakva prinuda u cilju da se od njih dobiju podaci bilo koje vrste, te se određuje da se zarobljenicima ne smije prijetiti, niti se smiju vrijeđati, niti mogu biti izlagani ikakvim neugodnostima ili nepogodnostima. To je sve izravno obuhvaćeno djelom iz čl. 122. OKZRH, kojoj se odredbom, između ostalog, sankcionira nanošenje velikih patnji ratnim zarobljenicima ili ozljeda tjelesnog integriteta ili zdravlja. Opis djela u izreci presude suda prvoga stupnja i prema ocjeni ovoga suda drugog stupnja sadrži takve postupke koje se mogu podvesti pod mučenje odnosno nečovječno postupanje te nanošenje velikih patnji odnosno povreda tjelesnog integriteta i zdravlja.» (Iz odluke VSRH, Kž-432/93 od 3. ožujka 1994.) «Potpuno opravdano sud prvoga stupnja poklanja vjeru u iskaz oštećenog M. J. koji opisuje da ga je kao policajca skupina četnika, među kojima su bili i opt. Z.G. i njegov otac S.G. zarobila na raskrižju ceste S. – Z. – Z., te je odveden u aerobazu 'Z', gdje je zadržan 21 dan. Već na mjestu zarobljavanja četnici su ga tukli, pregazili mu tenkom kapu i grb na njoj, a zatim ga smjestili u WC, držali su ga žednog i gladnog, te su ga tukli nekoliko puta na dan. Među onima koji su ga tukli u aerobazi bili su i optuženici Z.G. i S.G., koji su tamo dolazili i nazivali ga ustašom, psovali mu majku, te ga tukli opasačem, žičanom sajlom, palicama od stolica, kundacima puške i čime su god stigli. Od posljedica udarca u zarobljeništvu zadobio je povrede ključne kosti, glave i nogu, zbog kojih je ocijenjen kao 40%-tni invalid, a poslije je komisija utvrdila 60%-tnu invalidnost.» (Iz odluke, Kž-67/97 od 15. svibnja 1997.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.)

Za kazneno djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz čl. 160. KZ (prije čl. 122. OKZRH) nije nužno potrebno da počinitelj tog djela ima i formalnu zapovjednu funkciju u hijerarhijskoj strukturi, već je dovoljno da je takva osoba, s obzirom na konkretne okolnosti slučaja, u stvarnoj mogućnosti da izdaje naređenja, vrši kontrolu i nadzor nad osobama koje su mu podređene – neposrednim čuvarima ratnih zarobljenika, koji su bili podređeni optuženiku. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 677/00, od 20. III 2001. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2002.) 105. PROTUPRAVNO UBIJANJE I RANJAVANJE NEPRIJATELJA Članak 161. Optuženici su ostvarili kazneno djelo protupravnog ubijanja i ranjavanja neprijatelja kad je utvrđeno, kao u odluci VSRH, Kž-597/97 od 18. veljače 1998., slijedeće: «S obzirom na temeljni žalbeni prigovor, posebno u odnosu na subjektivnu stranu, tj. umišljaj optuženika za počinjenje djela, odnosno prema tvrdnji žalbe da je konkretnom slučaju nedostajala svijest počinitelja u trenutku otvaranja vatre u pogledu odlučne činjenice da neprijatelj nema sredstva za obranu, te tvrdnje da se pogibija i ranjavanje dogodilo još na kamionu od prvih hitaca, valja razlozima prvostupanjske presude dodati da su optuženici odmah započeli s paljbom, iako su posumnjali da je

409 vojno vozilo zalutalo jer se kamion našao na brisanom prostoru nezaštićen, a kako to u svojoj obrani izjavljuje opt. M.B. Činjenica da hrvatski vojnici paljbu nisu uzvratili ni odmah ni kasnije, nego su unatoč kiši metaka iskakali iz kamiona i puzali po cesti prema livadi, a što je sve nesporno, dok su optuženici sa svojih mjesta, a kako to proizlazi iz rezultata rekonstrukcije, mogli dobro vidjeti da vojnici nemaju oružje, pa su unatoč tome i dalje pucali. I ne samo to, oni su nastavili pucati i kad su se hrvatski vojnici počeli predavati, a što također proizlazi iz navoda obrane opt. M.B., te iz iskaza preslušanih svjedoka.» (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.)

106. GRUBO POSTUPANJE S RANJENICIMA, BOLESNICIMA I RATNIM ZAROBLJENICIMA Članak 165. Razlikama između kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz čl. 160. i kaznenog djela grubog postupanja prema ranjenicima, bolesnicima i ratnim zarobljenicima iz čl. 165. KZ, bavi se Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Kž-432/93 od 3. ožujka 1994., u kojoj stoji: «Bitna razlika između znatno težeg krivičnog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZRH i krivičnog djela surovog postupanja prema ranjenicima, bolesnicima i ratnim zarobljenicima iz čl. 128. OKZRH nije u tome što za ratni zločin odgovara i onaj tko naredi određeno postupanje inkriminirano tom odredbom, a sam u tome ne sudjeluje, dok za krivično djelo iz čl. 128. OKZRH odgovaraju samo neposredni počinitelji djela. Naime, bitna je razlika u samom materijalnom sadržaju tih krivičnopravnih odredaba. Tako se pod pojmom surovog postupanja prema ranjenicima, bolesnicima i ratnim zločincima podrazumijeva svaki surov postupak koji još nije ubijanje, mučenje ili nečovječno postupanje, obavljanje bioloških tragova, medicinskih ili drugih znanstvenih pokusa i ostala postupanja obuhvaćena opisom krivičnih djela ratnih zločina iz čl. 120. do 122. OKZRH. Dakle, surovo postupanje bilo bi svako ono postupanje koje nije posebno navedeno u inkriminacijama ratnih zločina i koje je po svom materijalnom sadržaju znatno blaže, zbog čega i propisana sankcija za krivično djelo iz čl. 128. KZRH znatno blaža. Primjerice, pod pojmom surovog postupanja prema ranjenicima, bolesnicima i ratnim zarobljenicima podrazumijeva se njihov neadekvatan smještaj, prehrana i tome slično, ako se mogu svesti na nazivnik surovog postupanja.» (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.)

107. ZLOUPORABA OPOJNIH DROGA Članak 173. Radi uočavanja nekih spornosti ili razjašnjenja nekih zakonskih izričaja navodi se nekoliko primjera iz naše novije sudske prakse (primjer su preuzeti iz Ivica Kramarić, Kazneni zakon – sudska praksa, str. 331. – 333- (1998.)). Kvalificirani oblik kaznenog djela neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz čl. 245. st. 2. KZ SFRJ, koji se odnosi na udruživanje više

410 osoba radi vršenja tih djela podrazumijeva postojanje dogovora koje ne mora ukazivati na trajnu i čvrstu organizaciju, ali mora obuhvatiti težinu počinjenja da izvrše više radnji, pri čemu je za postojanje dovršenog djela iz čl. 245. st. 2. KZ SFRJ dovoljno da je poduzeta i jedna radnja (prizvodnja, stavljanje u promet, kupovina, prodaja itd.). Prema tome, nije dovoljan dogovor koji bi išao za izvršenje samo jedne radnje. VSRH, I Kž-712/90 od 19.3.1991. Dobivanje novca nije bitno obilježje kaznenog djela neovlaštene porizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz čl. 196. st. 1. OKZRH, jer se radnja tog djela može izvršiti i neovlaštenim stavljanjem u promet opojnih droga – spadaju slučajevi razmjene droga za druge proizvode ili vrste roba, prodaja droge osobi s tim da je kasnije vrati u istovremenoj količini, kao i poklon doge ali s namjerom kansijeg pridobivanja kupaca. Ta alternativno postavljena zabranjena radnja izvršenja djela iz čl. 196. st. 1. OKZRH ne obuhvaća davanje – poklon droge da bi je drugi uživao, bez prometa odnosno bez očekivanog prometa, kako tu zabranjenu radnju predviđa čl. 197. st. 1. OKZRH. Iz obrazloženja: «Nije u pravu optuženik niti kada se žali zbog povrede kaznenog zakona. U svojoj žalbi optuženik nalazi da je povrijeđen kazneni zakon time što je radnja davanja droge optuženiku pravno kvalificirana kao kazneno djelo izi čl. 197. st. 1. OKZRH, a ne ispravno kao kazneno djelo iz čl. 196. st. 1. OKZRH. Sam čin počinjenja djela razlikuje se od ostalih radnji što ih obuhvaća inkriminacija iz čl. 196. st. 1. OKZRH samo po tome što je droga dana besplatno. Dobivanje novca nije bitno obilježje djela iz čl. 196. st. 1. OKZRH, jer se radnja tog djela moež izvesti i neovlaštenim stavljanjem u promet droge «na drugi način». Da je sud pravilno kvalificirao, radilo bi se samo o jednoj sasavnici produljenog kaznenog djela, bio bi to prividni stjecaj. Nasuprot tim navodima treba reći da čl. 196. st. 1. OKZRH sadrži oblik «ili na drugi način neovlašteno stavlja u promet tvari koje su proglašene opojnim drogama». Pod drugim načinom stavljanja u promet ovdje spadaju slučajevi razmjene droga za druge proizvode ili vrste roba, predja droge osobi s tim da je kasnije vrati u istovrsnoj količini, kao i poklon droge, ali s namjerom kasnijeg pridobivanja kupaca. Dakle, sve što predstavlja stavljanje u promet ovdje označuje jasno određenu radnju izvršenja djela u obliku razmjene, vraćanja protuvrijednosti, ili očekivane kasnije prodaje. Ta alternativno postavljena zabranjena radnja počinjenja djela ne obuhvaća davanje – poklon droge da bi je drugi uživao, bez prometa, odnosno bez očekivanog prometa, kako tu radnju predviđa čl. 197. st. 1. OKZRH. Inkriminrana radnja iz čl. 197. st. 1. OKZRH predstavlja stvarnu pomoć drugoj osobi bez izravne naplate iz neke «narkomanske solidarnosti», dakle ne i stavljanje droge u promet.» VSRH, I Kž-498)1996 od 5.9.1996. Za postojanje elemenata bića kaznenog djela iz čl. 196. st. 2. OKZRH nije potrebno da postoji neka formalna i čvršća organizacija niti da to udruživanje ima karakter stalnosti. Dovoljno je da su se dvije ili više osoba dogovorile da zajednički neovalšteno proizvode opojnu drogu ili da čine radnje koje predstavljaju neovlašteno stavljanje u promet ovih prizvoda i da su, u realizaciji obog dogovora, počinili bar jednu radnju navedenu u stavu 1. ovog članka. U okviru ovog dogovora buduće radnje mogu, ali ne moraju, biti individualno određene glede vremena, mjesta i predmeta. Nije dovoljno da je dogovor ograničen samo na jednu radnju. VSRH, I Kž-202)1995 od 6.12.1995. Svjesno, dogovorno zajedničko djelovanje optuženih, koje se sastojalo u tome da je prvooptužena, ne samo podstreknula drugooptuženika da pronađe kupce droge, već i sama u više navrata prodavala drogu drugooptuženiku, koju su onda i on i

411 trećeoptuženik dalje prodavali, pri čemu su svo troje zaradu dijelili, pravilno je pravno označeno za svakog od njih kao kazneno djelo neovlaštene proizvdonje, prerađivanja i prodaje opojnih droga i otrova iz čl. 208. st. 3. KZ-a, tj. kao kvalificirani oblik tog djela, s obzirom na to da je počinjeno od strane više osoba udruženih za vršenje tog djela. Pri tome, u odnosu na prvooptuženicu, njeno podsrekivanje drugoptuženika njenim daljnjim djelovanjem prešlo je u okvir pukog utjecaja na drugoga da ovaj djelo počini, kao što se ni djelatnost trećeoptuženika ne svodi samo na pomaganje drugome u počinjenju kaznenog djela, jer je on u okviru dogovorenog plana posredovao u prodaji droge, a davao je i sam drugima na uživanje, pa se to onda ne može pravno uzeti kao puko pomaganje u tuđoj kriminalnoj djelatnosti, pogotovo što je on štetnu posljedicu htio kao svoju. VSRH, I Kž-1986)75. od 28.5.1976. (Željko Horvatić, Zvonimir Šeparović i suradnici, Kazneno pravo posebni dio, Masmedia, Zagreb 1999.) Optuženika su djelatnici policije zatekli sa 5,44 grama droge hašiša, a budući da je i prije inkriminiranog događaja imao doticaj s drogom, valjalo ga je proglasiti krivim zbog kaznenog djela iz čl. 196. st. 1. OKZRH, te mu umjesto sudske opomene usvajajući žalbu državnog odvjetnika, primijeniti uvjetnu osudu. (Kao u odluci Županijskoga suda u Zagrebu, Kž-755/98 od 6. listopada 1998.) Prvostupanjski sud je osnovano, na temelju provedenih dokaza i usporedbi s obranom okrivljenika, zaključio kako je u potpunosti dokazano da je okrivljenik posjedovao tvari koje su propisom proglašene opojnim drogama, što je obilježje krivičnog djela iz čl. 196. st. 1. OKZRH, a da nije dokazano da je neovlašteno te tvari držao radi prodaje. Naime, ni jedan od saslušanih svjedoka nije potvrdio da bi kupovao drogu okrivljenika, niti je okrivljenik zatečen pri takvim transakcijama, a nije isključeno da je količina droge koja je kod njega pronađena, po vještaku dr. S.S. služila za osobnu upotrebu. Pribor za mjerenje količine droge, kao što je precizna vaga, i laktoza, za koju je općenito poznato da služi miješanju smjese s heroinom, te 22,30 grama heroina i 30 tableta heptanona, još uvijek sami za sebe kao dokaz, mogu u konkretnom slučaju upućivati na sumnju u mogućnost ilegalne prodaje. Ali sami za sebe nisu dovoljni dokazi za pouzdano utvrđenje činjenice da je okrivljenik drogu, koja je nađena kod njega, namjeravao prodati, bez ostalih dokaza ili kruga indicija.» (Kao u odluci Županijskoga suda u Zagrebu, Kž-1092/97 od 27. listopada 1998.) Okrivljenik je drogu prepakirao u ukupno 13 paketića, a ne radi se o količini droge, niti je broj paketića takav da bi sam za sebe, bez ijednog drugog dokaza, pa i bez indicija, upućivao na to da je prepakiravanje učinjeno radi daljnje prodaje. Prema tome, okolnosti koje bi nedvojbeno i na siguran način upućivale na to da je okrivljenik drogu nabavio radi prodaje, pogotovo stoga što mi jedan drugi dokaz u postupku ne upućuje na taj zaključak, a ni obrana okrivljenika u tom dijelu ne može biti dovedena u pitanje. (Općinski sud u Zagrebu, Ko-125/97, potvrđeno presudom Županijskoga suda u Zagrebu, Kž-531/98 od 1. prosinca 1999.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) Dobivanje novca nije bitno obilježje krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i stavljanje u promet opojnih droga iz čl. 196. st. 1. OKZRH, jer se radnja toga djela može izvršiti i neovlaštenim stavljanjem u promet droge "na drugi način". Pod drugim načinom stavljanja u promet opojnih droga spadaju slučajevi razmjene droga za druge

412 proizvode ili vrste roba, predaja droge osobi s tim da je kasnije vrati u istovrsnoj količini, kao i poklon droge ali s namjerom kasnijeg pridobivanja kupaca. Ta alternativno postavljena zabranjena radnja izvršenja djela iz čl. 196. st. 1. OKZRH ne obuhvaća davanje - poklon droge da bi je drugi uživao, bez prometa odnosno bez očekivanog prometa, kako tu zabranjenu radnju predviđa čl. 197. st. 1. OKZRH. VSRH, I Kž 498/1996. od 5. rujna 1996.g. (VSRH, Izbor odluka 2/1996). Ne čini kazneno djelo zlouprabe opojnih droga iz čl. 173. st. 1. KZ optuženik koji je na tavanu kuće držao 57 koamda opušaka «jointa», sa ostacima opojne droge canabis. Kazenim djelom zlouporabe opojnih droga zakonodavac je, izvršavajući obaveze koje proizlaze iz međunarodnog prava, propisao ona zabranjena ponašanja kojima se širi krug konzumenata opojnih droga i tako dovodi u pitanje zdravlje ljudi. U čl. 173. st. 1. KZ kriminalizirano je posjedocanje tvari ili pripravka koji su proglašeni opojnom drogom, kojemu je cilj konzumiranje trih tvari. Držanjem ostataka opojne droge u vidu opušaka koji su ostali nakon što je droga konzumirana i koji se nesporno nepotrebljivi ne osvarajuju se elementi kaznenog djela zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 1. KZ. Žs u Bjelovaru, Kž 252/01 od 02.11.2001. (VSRH, Izbor odluka 1/2002.) Optuženik je krivično djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz čl. 196. st. 1. OKZRH počinio pomaganjem a ne kao supočinitelj, kad je utvrđeno da je došao u stan drugog optuženika koji je posjedovao drogu radi prodaje, da bi ovome bez ikakve namjere daljnjeg sudjelovana u prodaji droge pomogao formirati tzv. «pizeve» heroina za jednokratnu uporabu, te je u tu svrhu izrezao izvjesnu količinu staniol papirića. Vrhovni sud Republike Hrvatske I Kž-606/94 29.09.1994. Činjenica da je prvooptuženik dao sjeme indijske konoplje (cannabis sativa) drugooptuženiku da bi ga ovaj zasadio i uzgojio bilje u svom stanu, sa svrhom da sami uživaju marihuanu, a dio prvooptuženik odnese na ratište, te da je drugooptuženik sjeme zasadio, a konoplja izrasla iz tog sjemena toksikološkim vještačenjem utvrđena kao opojna droga tipa marihuane, čini i prvooptuženika supočiniteljem krivičnog djela proizvodnje opojne droge iz čl. 196. st. 1. OKZRH, bez obzira je li prvoptuženik sudjelovao u daljnjoj preradi biljaka ili su branje i sušenje biljek obavili samo drugi optuženici. Vrhovni sud Republike Hrvatske I Kž-909/93 02.06.1994. (Kazneni zakon, autorski pročišćeni tekst, Inženjerski biro d.d. Zagreb, 2004.) Svjesno, dogovoreno zajedničko djelovanje optuženih, koje se sastojalo u tome da je prvooptužena ne samo podstreknula drugooptuženog da pronađe kupce droge, već i sama u više navrata prodavala drogu drugooptuženom, koju su onda on i trećerazredni dalje prodavali, pri čemu su svo troje zaradu dijelili, pravilno je pravno označeno za svakoga od njih kao krivično djelo neovlaštene proizvodnje, prerađivanja i prodaje opojnih droga i otrova iz čl. 208. st. 3. KZ, tj. kao kvalificirani oblik tog djela, s obzirom na to da je izvršeno od strane više osoba udruženih za vršenje tog djela. Pri tome, u odnosu na prvoptuženu, njeno podstrekivanje drugooptuženoga njenih daljnjim

413 djelovanjem prešlo je okvir pukog utjecaja na drugog da ovaj djelo izvrši, kao što se ni djelatnost trećeoptuženog ne svodi samo na pomaganje drugome u izvršenju krivičnog djela, jer je on u okviru dogovorenog plana posredovanja u prodaji droga, a davao je i sam drugima na uživanje, pa se to onda ne može uzeti kao puko pomaganje u tuđoj kriminalnoj djelatnosti, pogotovo što je on štetnu posljedicu htio kao svoju. VSH, I Kž 1986/75 od 28. V 1976. (Pregled sudske prakse br. 10 u godini 1976., Zagreb 1977.g.) Sirovi opijum nije naročito opasna droga u smislu opisa krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz čl. 245. st. 2. KZ SFRJ. VSH, I KŽ 1228(82 od 28. siječnja 1982. (Pregled sudske prakse br. 21). Za postojanje elemenata bića krivičnog djela iz čl. 196. st. 2. OKZRH nije potrebno da postoji neka formalna i čvršća organizacija, niti da to udruživanje ima karakter stalnosti. Dovoljno je da su se dvije ili više osoba dogovorile da zajednički neovlašteno proizvode opojnu drogu ili da čine radnje koje predstavljaju neovlašteno stavljanje u promet ovih proizvoda i da su, u realizaciji ovog dogovora, počinili bar jednu radnju navedenu u st. 1. ovog članka. U okviru ovog dogovora buduće radnje mogu, ali ne moraju, biti individualno određene u pogledu vremena, mjesta i predmeta. Nije dovoljno da je dogovor ograničen samo na jednu radnju. VSRH, I Kž 202/1995 od 6. prosinca 1995. g. (VSRH, Izbor odluka 1/1996). Iz obrane optuženika i provedenih dokaza očito proizlazi da su optuženici posjedovali zabranjenu dogu i stavljali je u promet, te time ostvarili kako objektivna tako i subjektivna obilježja inkriminiranog kaznenog djela. Pritom treba naglasiti da za postojanje tog djela nije potrebno sudjelovanje više osoba uz prethodni dogovor radi izvršenja djela, kako se to pogrešeno ističe u želbi. Dovoljno je da su optuženici u svom posjedu imali biljnu materiju konoplju – marihuanu, da su ju jedan drugome davali i konačno da je žalitelj dobivenu grančicu konoplje marihuane dao trećoj osobi. Županijski sud u Koprivnici, Kž 63/1998 od 14. travnja 1998. (VSRH, Izbor odluka, 1/1998) Sud prvog stupnja pravilno je djelatnost optuženika pravno označio kao kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ, kad je utvrdio da je on zasadio i uzgajao četiri stabljike konoplje iz koje se dobiva droga marihuana, pri čemu za pravnu oznaku ovog kaznenog djela nije odlučno je li optuženik drugu proizvodio za sebe ili za prodaju. "Povredu kaznenog zakona žalitelj nalazi u tome što je sud prvog stupnja, utvrdivši da je optuženik zasadio i uzgajao četiri stabljike konoplje, iz koje se dobiva droga marihuana, dakle proizvodio tu drogu isključivo za sebe, ne za tržište, pravno označio kao kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ, umjesto po čl. 173. st. 1. KZ. Po stanovištu žalitelja, takvu djelatnost treba izjednačiti sa nabavkom droge za vlastite potrebe, odnosno sa pojmom (neovlaštenog) posjedovanja droge u smislu čl. 173. st. 1. KZ. Izloženo stanovište je pogrešno.

414 Naime, zakonom je na nedvosmislen način razgraničeno samo neovlašteno posjedovanje tvari koje su proglađene opojnim drogama u smislu čl. 173. st. 1. Kz i neovlaštene proizvodnje akvih tvari kriminalizirane u čl. 173. st. 2. KZ, pri čemu nije odlučno da li počinitelj drogu proizvodi za sebe ili za drugoga, kako je to ispravno zaključio prvostupanjski sud." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 28/99, od 11. III 1999. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1999.) Neovlašteno kuhanje suhih čahura maka i na taj način dobivanje morfina ima se, u smislu čl. 173. st. 2., smatrati proizvodnjom opojne droge. "Prvostupanjski sud jest ispravno utvrdio činjenično stanje kada je zaključio da se u postupanjima optuženika stječu sva bitna obilježja kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ, zbog kojeg je proglašen krivim izrekom pobijane presude, jer se u konkretnom slučaju samo neovlašteno kuhanje suhih čahura maka i na taj način dobivanje morfina ima smatrati proizvodnjom opojne droge. Naime, sam način proizvodnje, tvari, odnosno supstanca koje su propisom proglašene opojnim drogama je različit i ovisan o samoj vrsti droge, pa se tako iz svježeg, još rastućeg maka, dobiva opijum samim zarezivanjem čahura maka, a kuhanjem, kao u konkretnom slučaju, dobiva se droga iz suhih čahura maka. Pri tome, dakako, nije potrebna nekakva posebna oprema niti je odlučno to što je supstanca morfina već sadržana u suhim čahurama maka, kada je potrebno da se one kuhaju kako bi se ta supstanca, kao droga, mogla koristiti. U stvari, žalitelj očito miješa proizvodnju od prerade opojnih droga, jer je kod prerade potrebno poduzimati određene dodatne radnje, što opet ovisi o vrsti droge, kako bi se dobila određena pročišćena droga ili pak preradila jedna vrsta droge u drugu." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 316/99, od 1. VII 1999. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1999.) Kada je sud prvoga stupnja, iz činjenica da je optuženik drogom raspolagao i da ju je prodavao, logično zaključio da ju je morao i kupiti, onda nema ni govora o tome da sud prvoga stupnja za utvrđenje ove činjenice nema baš nikakvih dokaza. Istina je da je činjenica utvrđena na posredan način, kako je izloženo, ali su brojnost indicija te njihovo značenje i vrijednost takvi da posve pouzdano proizlazi da proizlazi da je on drogu kupio radi daljnje prodaje, pa ju je i prodao. (Kao u odluci VSRH, Kž840/85 od 11. ožujka 1987.) Proizvodnja opojne droge (marihuane) za vlastite potrebe također je kazneno djelo, kako je istaknuto u odluci VSRH, Kž-758/86 od 2. veljače 1987., u kojoj stoji da kazneno djelo čini onaj tko sam neovlašteno proizvodi opojnu drogu. Djelo je protupravno, a to je upravo činio optuženik zasadivši na skrovitom mjestu više komada sjemenki indijske konoplje (dakle, bio je svjestan da nema potrebno ovlaštenje za proizvodnju.) Zatim je izrasle stabljike sasjekao i s njih skinuo lišće, osušio ga i usitnio te je na taj način dobio opojnu drogu – marihuanu u količini od 30 grama. Time što je opt. S.M. doveo u vezu opt. D.Ž. i svjedokinju L.S. radi prodaje droge, on je tom radnjom posredovao u prodaji droge, bez obzira na to što je kupnju i prodaju te droge svjedokinji L.S. od opt. D.Ž. toga dana spriječila intervencija policije. Naime, posredovanje u kupnji ili prodaji narkotičkih sredstava, po pravilnom tumačenju zakonske odredbe, ostvareno je i kad je bilo bezuspješno, tj. kad kupoprodaja nije ni ostvarena. (Kao u odluci VSRH, Kž-450/93 od 16. rujna 1993.)

415 Dobivanje novca nije bitno obilježje kaznenog djela zlouporabe opojnih droga, jer se radnja toga djela može počiniti i na drugi način, neovlaštenim stavljanjem u promet tvari ili pripravaka koji su propisom proglašeni opojnom drogom. Pod drugim načinom podrazumijeva se i razmjena droga za neku robu ili proizvode, darovanje droge s namjerom kasnijeg pridobivanja kupca, predaja droge osobi s time da se poslije vrati u istoj vrsti i količini i sl. Tu ne ulazi darovanje droge da je drugi uživao, bez prometa, odnosno očekivanog prometa, koje su radnje predviđene u stavku 5. ovoga članka. (Kao u odluci VSRH, Kž-498/96). Nedvojbeno je utvrđeno da je pronađeno 278 grama marihuane u okrivljenikovu vozilu, a koja količina je bila pakirana u manjim paketićima. U žalbi se navodi da je okrivljenik, nakon što je u osobnom pretresu kod njega pronađeno 28. grama marihuane sam izjavio da u autu još posjeduje izvjesnu količinu te droge. Međutim to ne bi proizlazilo iz dokaznom postupka, a što je sud prvoga stupnja valjano obrazložio, jer upravo zbog toga što su policajci i dalje tražili marihuanu u vozilu okrivljenika, pretres je izvršen uz prisutnost za to posebno dresiranih policijskih pasa. Obranu okrivljenika da je drogu kupio isključivo za vlastitu upotrebu, sud prvoga stupnja osnovano je odbacio kao neuvjerljivu i suprotnu provedenim dokazima. Naime, iz obrane okrivljenika utvrđeno je da on uopće nije ovisnik o drogi, jer je prema vlastitom priznanju prije toga samo tri puta popušio na rođendanskom slavlju ili svadbi po jednu ili dvije cigarete marihuane. Stoga navedena količina droge, koju je okrivljenik kritične zgode imao u svom vozilu, a koja je bila pakirana u manjim paketićima, upravo onako kako se pakira za daljnju prodaju, nedvojbeno upućuje na zaključak da je okrivljenik tu drugu kupio radi daljnje prodaje. (Kao u odluci Županijskog suda u Zagrebu, Kž-948/96 od 7. siječnja 1997.) Optuženica je krećući na put, uz to što je preuzela predmetne boce od sumnjive osobe imenom A., preuzela i krivotvorene dokumente (putovnicu i osobnu iskaznicu), putnu kartu na lažno ime, uputu kada će se koristiti tim krivotvorenim dokumentima te 2000 američkih dolara od obećanih 8000, pa nema nikakve dvojbe da je optužena dobro znala da se u preuzetim bocama (ukupno 8) – neovisno o tome što su bile originalno zapakirane i imale etiketu venezuelanskog ruma, odnosno viskija – nalazi vrlo zasićena otopina kokainske baze u etanolu. Takvim postupkom ostvarila je sva bitna obilježja kaznenog djela iz čl. 196. st. 2. OKZRH. (Kao u odluci VSRH, Kž590/97 od 19. ožujka 1998.) Povredu Kaznenog zakona žalitelj nalazi u tome što je sud prvoga stupnja, utvrdivši da je optuženik zasadio i uzgojio stabljike konoplje, iz kojih se dobila droga marihuana (dakle, proizvodio je tu drogu isključivo za sebe, ne za tržište) pravno označio kao kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ, umjesto iz čl. 173. st. 1. KZ. Žalitelj smatra da takvu djelatnost treba izjednačiti s nabavkom droge za vlastite potrebe, odnosno s pojmom (neovlaštenog) posjedovanja droge u smislu čl. 173. st. 1. KZ. To stanovište je pogrešno. Naime, zakonom je na nedvosmislen način ograničeno samo neovlašteno posjedovanje tvari koje su proglašene opojnim drogama u smislu čl. 173. st. 2. KZ, pri čemu nije odlučno proizvodi li počinitelj drogu za sebe ili za drugoga, kako je to ispravno zaključio prvostupanjski sud. (Kao u odluci VSRH, Kž-28/99 od 11. ožujka 1999.) Prilikom posredovanja kod prodaje opojnih droga u pravilu se neće raditi ni o kakvom formaliziranom ugovoru (u smislu potpisivanja posredničkog, mešetarskog lista i sl.), već posrednik pronalazi kupca za drogu ( ti kupci su u pravilu osobe iz određenom miljea uživatelja droge), što je posrednik D.U. i učinio; izvijestio je neku ženu i muškarca pod nadimkom Pajo, koje je pronašao u kafiću, da A. M. ima heroin,

416 a za takvu obavijest bio nagrađen, ne za posredničku proviziju u obliku novca, već je A.M. dobio određenu količinu droge za svoje potrebe, što predstavlja naknadu za učinjenu uslugu posredovanje. (Kao u odluci VSRH, III. Kr-364/97 od 15. ožujka 2000.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) Ako je kazneno djelo zlouporabe opojnih droga iz st. 2. čl. 173. KZ počinilo više osoba koje su se udružile radi činjenja tih djela ili je počinitelj toga kaznenog djela organizirao mrežu preprodavatelja ili posrednika, nema stjecaja ovih oblika kaznenih djela, jer se u tom slučaju radi o odnosu supsidijariteta između ovih zakonskih opisa kaznenih djela, pa onda dolazi u obzir primjena samo zakonskog propisa kaznenog djela iz čl. 173. st. 3. KZ. "Naime, u konkretnom slučaju, prema utvrđenom činjeničnom stanju, u odnosu na cjelokupnu djelatnost optuženika, kako je bio optužen optužnicom, opisanu pod toč. 1. i 2. pobijane presude, zbog odnosa supsidijariteta između zakonskih opisa tih kaznenih djela, u konkretnom slučaju dolazi u obzir primjena samo zakonskog propisa iz čl. 173. st. 3. KZ, jer zakonski opis kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ predstavlja, u stvari, kriminaliziranje prethodnog stadija u počinjenju kaznenog djela iz čl. 173. st. 3. KZ, opisanog pod toč. 1. izreke te presude. U ovakvim slučajevima prethodni stadij je posebno inkriminiran samo ako se na njemu zaustavi kriminalna djelatnost. Ako se, naprotiv, kriminalna djelatnost nastavi, kao u ovom slučaju, prethodni stadij gubi svoju prirodnu i pravnu samostalnost i ulazi kao sastavni dio u kazneno djelo koje je ostvareno ukupnom djelatnošću počinitelja. Stoga u konkretnom slučaju nema stjecaja kaznenih djela zbog odnosa supsidijariteta između zakonskih opisa tih kaznenih djela, već dolazi u obzir primjena samo zakonskog propisa iz čl. 173. st. 3. KZ." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 554/01, od 11. XII 2001. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2002.)

Počinio je pokušaj kaznenog djela zlouporabe opojnih droga iz čl. 173.s t. 2. KZ okrivljenik koji je u namjeri dobivanja opojne droge marihuane u dva cvjetnjaka posadio oko 40 sjemenki indijske konoplje, od kojih su u jednom svjetnjaku nike 4 biljke i izrasle u visinu od 6 do 16 cm, dok su u drugom cvjetnjaku nikel tri biljke i izrasle u visinu od 3 do 7 cm, kada su otkrivene i oduzete po djelatnicima policije. Iako u vrijeme oduzimanja stabljike zbog malog izrasta nisu bile podobne za vještačenje, jer se THC preko 0,3 % koji im daje svojstvo droge, nije u tom stadiju razvoja niti mogao razviti, već se razvio tijekom daljnja tri mjeseca kada su iste biljke dalje uzgajane u prostorijama policijske postaje, obzirom da su biljke u vrijeme kada je na njim moglo biti obavljano vještačenje imale navedeni sastojak THC koji ih čini konopljom tipa droge – marihune, opravdano je zaključiti da je okrivljenik pokazao namjeru da neovlašteno proizvede opojnu drogu i počinio pokušaj djela iz čl. 173. st. 2. KZ. Žs u Bjelovaru, Kv 17/01 (Kio 188/00) od 18.01.2001. (VSRH, Izbor odluka 1/2002.) Pod proizvodnjom opojne droge marihuane u smislu kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ smatraju se sve radnje koje su nužno potrebne da bi se indijska konoplja zasadila i uzgajala i tako proizvela u opojnu drogu. Ne radi se zato o proizvodnji marihuane kada je utvrđeno da je optuženik sa izrasle stabiljike indijske konoplje, koju je slučajno pronašao na polju, otkinuo jednu granu, odnio je kući i osušio lišće, te napravio jednu cigaretu, dok je ostatak spremio u ormar.

417 VSRH, I Kž 687/99 od 15.1.2002. (VSRH, Izbor odluka 2/2003.) Motorno vozilo kojim je počinitelj kaznenog djela zlouporabe droge iz čl. 173. st. 2. KZ prevozio drogu može se oduzeti samo ako su na njemu izvršene preinake koje ukazuju na to da bi se upravo to vozilo moglo ponovo uporabiti za počinjenje kaznenog djela. VSRH I Kž-268/02-6 od 28. 5. 2002. (Županijski sud u Karlovcu, K-7/01). Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, Vol. 11 – Broj 1/2004. Radi se o neznatno društveno opasnom djelu zlouporabe opasnih droga iz čl. 196. st. 2. OKZRH kada je utvrđeno da je optuženik za vlastite potrebe posadio samo jednu sjemenku konoplje cannabis sativa, i uzgojio jednu biljku visine 120 cm. Optuženik nije ni mogao posaditi manje od jedne sjemenke marihuane, pa se s obzirom na tu činjenicu može govoriti o beznačajnom djelu, koje ostaje samo u granicama prekršajne odgovornosti. Županijski sud Bjelovar, Kž-110/98 18.06.1998. (Kazneni zakon, autorski pročišćeni tekst, Inženjerski biro d.d. Zagreb, 2004.) Djelo omogućavanja uživanja opojnih droga iz čl. 246. st. 2. KZ SFRJ učinjeno je prema većem broju ljudi kad je optuženik naveo na uživanje opojne droge sedam osoba. VSH, I KŽ 671/81 od 4. XI 1981. (Pregled sudske prakse br. 20). Kvalificirani oblik krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz čl. 45. st. 2. KZ SFRJ, koji se odnosi na udruživanje više osoba radi vršenja tih djela podrazumijeva postojanje dogovora koji ne mora ukazivati na trajnu i čvrstu organizaciju, ali mora obuhvatiti težnju počinitelja da izvrše više radnji, pri čemu je za postojanje dovršenog djela iz čl. 245. st. 2. KZ SFRJ dovoljno da je poduzeta i jedna radnja (proizvodnja, stavljanje u promet, kupovina, prodaja itd). Prema tome, nije dovoljan dogovor koji bi išao za izvršenjem samo jedne radnje. VSRH, I Kž-713/90 od 19. ožujka 1991. (Pregled sudske prakse br. 50). Postoje svi bitni elementi kaznenog djela iz čl. 173. st. 3. KZ (prije čl. 196. st. 2. OKZRH) kad se najmanje dvije osobe dogovore da zajednički neovlašteno proizvode opojnu drogu i prema tom dogovoru izvrše odgovarajući radnje. U konkretnom slučaju optuženici su nabavili sjemenke indijske konoplje, posijali ih, presadili, zalijevali, dakle poduzimali su niz radnji vezanih za proizvodnju, da bi proizveli marihuanu. Pri tome nije odlučno što je ta proizvodnja namijenjena za vlastitu uporabu. (VSRH, Kž-411/96 od 21. studenoga 1996.) Za kvalificirani oblik kaznenog djela neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga (zlouporaba opojnih droga) nije potrebno izvršenje više radnji, nego je djelo dovršeno izvršenjem samo jedne radnje, ali dogovor mora biti usmjeren na izvršenje više radnji. (Kao u odluci VSRH, Kž-817/90 od 15. svibnja 1991.)

418 Ovo kazneno djelo dovršeno je sporazumom kupca i prodavatelja o robi i cijeni (sporazum je bio već načelno dogovoren prije odlaska u Zagreb i utanačen kod automobila kada je opt. B.F. razgovarao s kupcem), pa nije potrebno da je roba predana kupcu. Stoga uopće nije odlučno gdje se sada nalaze kupac i zašto protiv njega nije podignuta optužnica, jer je očito da je pobjegao. (Kao u presudi VSRH, Kž183/89 od 28. lipnja 1989.) Kvalificirani oblik ovog kaznenog djela, koje se odnosi na udruživanje više osoba radi vršenja tih djela podrazumijeva postojanje dogovora koji ne mora ukazivati na trajnu i čvrstu organizaciju, ali mora obuhvatiti težnju počinitelja da počini više radnji. Pritom je za postojanje dovršenog djela dovoljno da je poduzeta i jedna radnja (proizvodnja, stavljanje u promet, kupovina, prodaja itd.) Prema tome nije dovoljan dogovor koji bi izašao za izvršenje samo jedne radnje. (Kao u odluci VSRH, Kž713/90 od 19. ožujka 1991.) Optuženik se žali da je povrijeđen Kazneni zakon na njegovu štetu, smatrajući da tijekom postupka nije utvrđeno da su djelo počinile dvije osobe koje su se radi toga udružile, te da bi organizirao mrežu preprodavača i posrednika. Ovaj žalbeni prigovor nije osnovan, sud prvoga stupnja utvrdio je da je među tuženicima postojao dogovor i plan. Optuženik H. D. H. je u Panami kupio 8.886 kg droge kokaina pa je djelo ostvareno već dovršenjem jedne radnje. Dogovor optuženika sadržavao je i daljnji plan (nije išao za ostvarenjem samo jedne radnje) tj. plan o prodaji. Nitko za osobne potrebe ne kupuje toliku količinu droge, pa je cilj ovoga «posla» bila vrlo visoka zarada u vrlo kratkom vremenu (koja se ni u jednom legalnom poslu ne može ostvariti), a te zarade nema bez prodaje. Zarada je razlika u cijeni, između cijene kokaina u Panami kupljenog u velikoj količini i kasnije distribucije u malim količinama, a ta razlika je u ovakvim «poslovima» fantastična, pa je dogovor, a da bi se ostvarila zarada, morao sadržavati i sadržavao je i prodaju kao krajnji cilj. Za postojanje ove pravne kvalifikacije nije potrebno da prodaja bude ostvarena, dovoljan je i dogovor za daljnju distribuciju. (Iz odluke VSRH, Kž-66/95 od 9. siječnja 1995.) Kad je riječ o kvalificiranom elementu iz ovog stavka, pod pojmom «više osoba» treba smatrati i samo dvije osobe. Nije potrebno, dakle, da postoji neka formalna i čvrsta organizacija, a ni da udruživanje ima karakter stalnosti. Prema mišljenju ovoga suda dovoljno je da su se dvije ili više osoba dogovorile da zajednički ostvaruju radnje koje predstavljaju neovlašteno stavljanje u promet tvari i preparata koji su proglašeni opojnom drogom i da su provedbi toga dogovora počinile barem jednu radnju navedenu u stavku 2. ovoga članka. U sklopu toga dogovora, buduće radnje ne moraju biti individualno određene u pogledu mjesta, vremena i prostora. (Kao u odluci VSRH, Kž-379/95 od 28. studenoga 1996.) «U odnosu na opt. D. J. prvostupanjski sud smatra utvrđenim da je on sudjelovao u prepakiranju heroina u cilju daljnje prodaje, odnosno da su sva trojica optuženika zajedno prije dolaska policije stigli izvjesnu količinu staniol-papira za pravljenje 'pizeva'. U tome je prema pravilnom utvrđenju sudjelovao i opt. J. D., što znači da je i pravilno utvrđenje suda na str. 13. presude, drugi odlomak, da je ovaj optuženik sudjelovao u prepakiravanju heroina na način da je izrezivao staniolpapiriće, ali ništa više, tj. bez namjere da prodaji heroina sam sudjeluje. Sud nije utvrdio nekakvo ranije djelovanje ovog optuženika u svezi s prodajom droge. Iz razloga presude na str. 12, zadnji odlomak, također proizlazi kako prvostupanjski suda ne smatra utvrđenim da su optuženici 'pri pakiranju droge', odnosno pravljenju 'pizeva', nego da su se oni u toj namjeri našli. Nije, naime, sporno da policija nije našla nijedan 'piz' nego samo drogu u najlonskoj vrećici i poslije ostatak kod opt. Č. N., koja je bila pakirana u jednoj vrećici i u više njih ali se nije radilo o 'pizevima'. Nađena

419 je, međutim, i veća količina izrezanih staniol-papirića za omatanje heroina, i to u sobi i u kutu balkona gdje je zatečen opt. J. D. rezanje staniol-papirića, u čemu je dakle, opt. J. D. prema utvrđenju suda svakako sudjelovao, ne predstavlja nijedan od zakonom propisanih učina krivičnog djela iz čl. 196. st. 1. OKZRH, nego je radnja pomaganja u djelatnosti druge dvojice optuženika, za koje je nesumnjivo utvrđeno da su neovlašteno stavljali u promet opojnu drogu heroin. Nije, naime, prihvatljivo stanovište pobijane presude (str. 14, drugi odlomak) da je opt. J.D. supočnitelj djela, jer da je on u smislu čl. 196. st. 1. OKZRH 'držao drogu radi prodaje'. Pojam držanje droge u rečenom smislu, ma koliko se široko tumačio ne može obuhvatiti već i trenutnu detenciju droge radi pravljenja 'pizeva' prepakiranja i sl. Drogu u stan opt. L. I. nije donio ovaj optuženik, dakle on je nije niti prenosio, te je čitava količina nađene droge, prema pravilnom utvrđenju suda, bila vlasništvo opt. L. I. on je u svom stanu tu drogu i držao, svakako između ostalog radi prodaje.» (Iz odluke VSRH, Kž-606/94 od 29. rujna 1994.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) Za počinjenje kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ (prije čl. 196. st. 2. OKZRH) ne traži se postojanje neke formalne i čvrste organizacije, niti karakter stabilnosti udruživanja, već je dovoljan njihov prethodni dogovor da izvrše više radnji usmjerenih na neovlašteno stavljanje u promet opojnih droga, tako da je kazneno djelo iz čl. 173. st. 3. KZ (prije čl. 196. st. 3. OKZRH) dovršeno i ako je u okviru tog dogovora izvršena barem jedna radnja. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 550/01, od 11. X 2001. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2002.) Ne radi se o produljenom kaznenom djelu nego o dva kaznena djela kad je sud utvrdio da je optuženik pomoću dviju zasebnih radnji, iako sličnih, i to u različitim prilikama, a i u drugo vrijeme, omogućio uživanje opojnih droga različitim osobama. Ovdje se radi o dva kaznena djela u stjecaju. (Kao u odluci VSRH, Kž-23/86 od 6. listopada 1988.) Kaznenim djelom omogućavanja uživanja opojnih droga (omogućiti drugome da troši opojnu drogu) smatra se i to kad jedan optuženik da drugom optuženiku na uživanje i trošenje valoron kapi. (Kao u odluci VSRH, Kž-203/84 od 1. studenoga 1984.) Ne ostvaruje se jedan od pojavnih oblika kaznenog djela omogućavanja korištenja opojnih droga stavljanjem na raspolaganje prostorija radi uživanja opojne droge u slučaju kad počinitelj djela i osoba koja uživa drogu žive u izvanbračnoj zajednici u zajedničkom stanu u kojem se uživa droga. Naprotiv, ako bi se i prihvatilo drukčije pravno zaključivanje, onda bi se pod drugom osobom u smislu ovoga propisa mogao smatrati i bračni drug ili pak svaki drugi član domaćinstva s kojom počinitelj živi u zajedničkom stanu. (Kao u odluci VSH, Kž-215/88 od 19. listopada 1998.) Omogućavanje drugome trošenje opojne droge na drugi način je i davanje osobnog automobila u tu svrhu, kako je navedeno u odluci VSRH, Kž-1292/92 od 27. siječnaj 1993. U odluci stoji da kad bi se radilo o tome da je optuženik ušao u automobil, zajedno s drugima, samo radi voženje, a da je drogu uživao spontano (nije na to navođen niti je davao drogu drugima), tada se uopće ne bi radilo o kaznenom djelu, jer samo uživanje opojne droge nije kazneno djelo. Međutim, kako je sud prvoga stupnja utvrdio da je optuženik dajući na raspolaganje svoj automobil, dakle, na drugi način omogućio drugima (dvjema osobama) uživati drogu, time je ostvario elemente bića ovog kaznenog djela.

420 Za opstojnost kaznenog djela poticanja (navođenja) drugoga na uživanje opojne droge nije od značenja je li navođenje imalo za posljedicu uživanje droge upravo osobe kojoj je namijenjeno, ali kod počinitelja djela mora postojati svijest da se opojna droga daje radi uživanja. (Kao u odluci VSRH, Kž-613/95 od 21. studenoga 1995.) Naime, optuženik nije stvarno omogućio drugome trošenje opojne droge, budući da je, vidjevši policajce odbacio heroin, nakon čega mu je droga oduzeta, pa je njegova namjera da tu drogu preda neidentificiranom prijatelju radi uporabe ostala u pokušaju. Dakle, za pravnu oznaku djela nije odlučno zbog čega je djelo ostalo u pokušaju, nego je odlučna činjenica da ono nije dovršeno. Ta činjenica proizlazi i iz opisa djela u izreci presude, a očito nije ni sporna. (Kao u odluci VSRH, Kž-535/98 od 18. ožujka 1999.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) Ovo kazneno djelo se može počiniti samo s izravnom namjerom. «Naime, izrekom pobijane presude prvostupanjski sud utvrđuje a potom i obrazlaže da je optuženik ovo kazneno djelo počinio s neizravnom namjerom, jer počinitelj ovog kaznenog djela mora biti svjestan da će se u prostorijama koje on stavlja na raspolaganje trošiti opojna droga i upravo to htjeti, pošto na takav voljni element počiniteljeve namjere nedvojbeno upućuje onaj dio zakonskog opisa ovog kaznenog djela u kojem se traži da se prostorije stave na raspolaganje radi (dakle, u cilju) trošenja opojne droge.» ŽS Du, Kž 102/02 od 16.12.2002. (VSRH, Izbor odluka 2/2003.) Omogućavanje uživanja opojnih droga počinjeno je prema većem broju ljudi kada je optuženik naveo na uživanje opojne droge sedam osoba. (Kao u odluci VSRH, Kž-671/81 od 4. studenoga 1981.) Pod prouzročenjem osobito teških posljedica ne podrazumijeva se i smrt oštećenice uslijed konzumiranja droge, a to iz razloga što tamo gdje je Kazneni zakon tretira smrt kao težu posljedicu, on to uvijek izričito naglašava. (Kao u odluci VSRH, Kž-132/94 od 16. ožujka 1994.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) Kada je optuženik za drugoga kupio opojnu drogu, dakle, posredovao u kupnji opojne droge i dao mu da ju uživa, tada je on takvim posredovanjem u kupnji droge i predajom iste neovlašteno stavio u promet opojnu drogu i time ostvario sve elemente bića kaznenog djela zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona. Dobivanje novca ili naknade u nekim stvarima radi posredovanja u kupnji droge i predaja iste drugoj osobi da ju uživa nije bitno obilježje ovog kaznenog djela. Zbog toga se ovo posredovanje u kupnji opojne droge ne može ocijenjivati u građanskopravnom smislu kad se za posredovanje traži da se dvije osobe dovedu u vezu radi ostvarenja određnog pravnog posla za nagradu, što se dakle, ne traži za ostvarenje elemenata bića ovog kaznenog djela, već je dovoljno samoposredovanje u kupnji droge, bez obzira je li nagrada dana ili nije. «Optuženik, naime, smatra da je njegovo djelo trebalo pravno označiti kao kazneno djelo iz čl. 173. st. 5. i 6. Kaznenog zakona – dalje: KZ, a ne kao kazneno

421 djelo iz čl. 173. st. 2. KZ, budući da je utvrđeno kako je on drugome (ovdje maloljetniku) bez naknade dao opojnu drogu da je troši. To zato što radnja posredovanja prema Zakonu o obveznim odnosima predstavlja dovođenje u vezu dvije osobe radi ostvarenja određenog pravnog posla za nagradu, pa kako ovdje nije dokazano da je optuženik kao posrednik ostvario nagradu, nije dokazano ni njegovo posredovanje u prodaji i kupnji droge, u smislu citirane definicije posredovanja prema Zakonu o obveznim odnosima. Navedeno se shvaćanje optuženika ne može prihvatiti, budući da se ovdje radnja posredovanja ne prosuđuje u smislu posredovanja, kao pravnog posla prema Zakonu o obveznim odnosima, već prema onome kako je ta radnja označena u čl. 173. st. 2. KZ, a to znači, kao jedna od zabranjenih radnji izvršenja tog kaznenog djela. Radi se, naime, o tomu da je optuženik za novac koji mu je predao maloljetnik, za ovoga kupio drogu i istu mu predao, pa je na taj način, posredovanjem u kupnji droge, neovlašteno stavio u promet opojnu drogu i tako ostvario jedan od načina počinjenja kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ. Suština ovog kvalificiranog oblika kaznenog djela zlouporabe opojnih droga upravo se svodi na sankcioniranje svih onih zabranjenih radnji iz čl. 173. st. 2. KZ koje uz proizvodnju i preradu droge predstavlja neovlašteno stavljanje u promet opojnih droga, pri čemu dobivanje novca ili naknade nije bitno obilježje djela. Prema tomu, kada je optuženik za drugoga kupio opojnu drogu, što se žalbom ni ne odriče, tada je on takvim posredovanjem u kupnji droge za drugoga i predajom iste neovlašteno u promet opojnu drogu i ostvario kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ. Nasuprot tome, kazneno djelo iz čl. 173. st. 5. KZ ostvaruje se zabranjenim radnjama koje predstavljaju stvarnu pomoć drugoj osobi iz neke «narkomanske solidarnosti» i ne predstavljaju stavljanje droge u promet. Slijedom iznesenog nije potvrđen Kazneni zakon time što je prvostupanjski sud djelatnost optuženika pravno kvalificirao kao kazneno djelo iz čl. 173. st. 2., a ne kao kazneno djelo iz čl. 173. st. 5. u vezi sa st. 6. KZ, kako to smatra optuženik.» Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 469/03-3 od 30. IX. 2004. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2005.) Nije isključen stjecaj između kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. i 5. Kaznenog zakona kad je utvrđeno da je optuženik nabavio opojnu drogu radi prodaje i kad je tu drogu bez naplate dao drugom da je troši. «Žalitelj ističe povredu zakona, koju vidi u okolnosti da sud nije primijenio odredbe o produljenom kaznenom djelu, već odredbe o stjecaju. Isticani žalbeni prigovor je neosnovan, iz razloga što je optuženik proglašen krivim za dva kaznena djela, i to kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona – dalje: KZ i drugo kazneno djelo, koje je počinjeno u realnom stjecaju s kaznenim djelom iz čl. 173. st. 5. KZ-a. Radi se o dva različita kaznena djela zlouporabe opojnih droga, koje su drugačije inkriminirana s obzirom na sadržaj radnje, za koje je propisana različita kazna zatvora u svom zakonskom minimumu i maksimumu, posebnim st. čl. 173. KZ. Stoga i ne postoji produljeno kazneno djelo, već dva kaznena djela zlouporabe opojnih droga, i to ono iz čl. 173. st. 2. KZ-a, radnjom nabave radi prodaje, posjedovanja radi prodaje, prenošenja radi prodaje opojne droge MDM, te kazneno djelo iz čl. 173. st. 5. KZ-a, kaznenopravnom radnjom davanja drugome da troši opojnu drogu, čime je isključena mogućnost postojanja pravne konstrukcije produljenog kaznenog djela. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž30/04-3, od 6. V. 2004. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2005.)

422 U radnjama osumnjičenika ne stječu se elementi kaznenog djela zlouporabe opojne droge iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona, kad je osumnjičenik držao sjemenke indijske konoplje, dakle on time još nije ušao u kažnjivu zonu djela iz čl. 173. st. 2. Kaznenog zakona, jer samo držanje sjemenki indijske konoplje nije proizvodnja opojne droge. «Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, smatra da je odluka Županijskog suda u Bjelovaru u svemu zakonita i pravilna. Naime, ne ulazeći na ovome mjestu u tumačenje pojmova «uzgoj» i «proizvodnja», potrebno je navesti da prema Kaznenom zakonu (dalje: KZ), kazneno djelo iz čl. 173. st. 2. KZ počinitelj ostvaruje, među ostalim načinima, i ako neovlašteno proizvodi pripravke koji su propisom proglašeni opojnim drogama. Proizvodnja svakako nije tek nabavka sjemenki indijske konoplje, tu se radi tek o nabavljanju sredstva za počinjenje kaznenog djela, što je ujedno česti oblik pripremanja kaznenoga djela, a da bi se radilo o proizvodnji, potrebno je sjemenke staviti u zemlju da izniknu, po potrebi zalijevati i gnojiti da biljka raste i dosegne određenu visinu, jer se tek tada može vještačenjem utvrditi koliki postotak THC-a imaju, pa ako je on veći od 0,3%, radit će se o dovršenom kaznenom djelu. Počinitelj će ostvariti pokušaj ovog oblika kaznenog djela ako u tom procesu proizvodnje bude zaustavljen ili ako lišće biljke sadrži THC, ali u manjem postotku od 0,3%. Prema tome, samim držanjem sjemenki indijske konoplje što predstavlja neopohodnu ali udaljenu radnju, počinitelj još uvijek nije ušao u kažnjivu zonu kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ, a budući da za to djelo pripremne radnje nisu kažnjive, a samo držanje sjemena ne predstavlja pokušaj kaznenog djela, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud, valjalo je žalbu državnoga odvjetnika odbiti kao neosnovanu. Značenje zakonskoga izraza «uzgoj biljke», koji je dan u čl. 2. st. 1. toč. 4. Zakona o suzbijanju zlouporabe opojnih droga («Narodne novine» br. 107/01 – dalje ZSZOD) ne može se izravno primjenjivati na Kazneni zakon, kako to žalitelj pogrešno misli, nego je u čl. 2. ZSZOD dano značenje pojedinih izraza u smislu toga Zakona.» Vrhovni sud Republike Hrvatske, IV, Kž 26/03-3, od 25.I.2005. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2005.) 108. PROTUZAKONITO PREBACIVANJE OSOBA PREKO DRŽAVNE GRANICE Članak 177. Suprotno stajalištu iznesenom u zahtjevu da se izvanredno preispita pravomoćna presuda, ovaj Vrhovni sud smatra da djelo opisano u pravomoćnoj presudu sadrži sva bitna obilježja krivično djela nedopuštenog prelaska državne granice. Opravdano sud prihvaća obranu optuženika, koji opisuje svoj dogovor s prijateljem D. Č. Da odu u Zagreb po troje ljudi, prebace ih preko hrvatsko-slovenske granice za što bi dobili nagradu. To je optuženik i učinio, tri osobe provezao je svojim automobilom iz Zagreba do Buja, zatim do jedne staze u blizini graničnog prijelaza Kaštel, a pješice ih je preko granice trebao prevesti D. Č., dok ih je on trebao pričekati s druge strane u Sloveniji, i predati stvari tih osoba, koje su ostale u njegovu automobilu. No, policija je na graničnom prijelazu s hrvatske strane pregledala vozilo, posumnjala u njegove namjere te ga lišila slobode.» (Iz odluke VSRH, III. Kr-209/96 od 21. srpnja 1997.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.)

423 Između kaznenog djela iz čl. 203. OKZRH i kaznenog djela iz čl. 177. st. 1. KZ postoji pravni kontinuitet. "Po stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske osnovno pravno pitanje koje se u konkretnom slučaju postavlja odnosi se na postojanje pravnog kontinuiteta između navedenih kaznenih djela i to kaznenog djela iz čl. 203. st. 2. OKZRH (omogućavanje drugima iz koristoljublja nedopuštenog prijelaza preko granice) i kaznenog djela iz čl. 177. st. 1. KZ (nedozvoljeno prevođenje preko državne granice jedne ili više osoba iz koristoljublja). Za ocjenu pitanja kontinuiteta djela, odnosno radi li se još uvijek o istom kaznenom djelu, bitno je reći da je taj pravni kontinuitet između kaznenog djela iz čl. 203. st. 2. OKZRH i čl. 177. st. 1. KZ, očuvan, iako je došlo do manje modifikacije istog kaznenog djela, a izmijenjen je i sam naziv kaznenog djela, ali su oba propisa usmjerena na zaštitu istog pravnog dobra, protuzakonitog prebacivanja osoba preko državne granice, uz manju izmjenu, time da koristoljublje sada više nije kvalifikatorni element djela, već osovno djelo, a novom normom se kao kvalifikatorni element djela uzima povezanost s organiziranim međunarodnim kriminalom (čl. 177. st. 2. KZ)." Vrhovni sud Republike Hrvatske, III Kr 127/98, od 28. XI 2002. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2003.) Okrivljenici koji su preko granice Republike Hrvatske prebacili na teritorij Mađarske Republike jednu osobu, državljanina Bosne i Hercegovine, ne čini krivično djelo nedopuštenog prijelaza preko državne granice iz čl. 203. st. 2. KZRH u vidu bavljenja nedopuštenim prebacivanjem drugih ljudi preko granice. Za taj vid ovoga krivičnog djela potrebno je da postoji višekratno prebacivanje jedne osobe s namjerom da se počinitelj time i dalje bavi. Kada se radi o jednokratnom prebacivanju jedne osobe preko državne granice, bez namjere počinitelja da to i dalje radi, postoji samo prekršaj. Županijski sud Bjelovar, Kž 371/1997 od 18. rujna 1997. g. 109. MEĐUNARODNA PROSTITUCIJA Članak 178. «Sud prvoga stupnja opravdano vjeruje u iskaz oštećenice kad navodi da je krenula s optuženikom u Bolognu gdje je radila u kafiću. Optuženika od prije nije poznavala, osim što ga je viđala u društvu svoga dečka H. N. Po dolasku u Italiju optuženik ju je povezao sa svojom poznanicom, predao joj lažnu putovnicu, nabavio prozirnu odjeću, te je uputio na ulicu da se prostituira, a zatim je od nje preuzeo tako zarađen novac. Sud ne vjeruje optuženiku da je oštećenicu vozio u Italiju samo iz usluge, jer iz podataka kako ju je odvezao i tko ih je dočekao (osoba po nadimku J.), očito proizlazi da je sve bilo unaprijed isplanirano, a zatim i realizirano, pa je sud obranu optuženika opravdano otklonio.» (Iz odluke VSRH, Kž-93/97 od 16. rujna 1997.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) Pravilno je postupio prvostupanjski sud kada je u razlozima pobijane presude naveo da iz provedenih dokaza i iskaza oštećene proizlazi da okrivljenik nije počinio kazneno djelo iz čl. 178. st. 2. KZ-a, jer je sama oštećena izričito iskzala da joj je okrivljenik rekao prije odlaska u Švicarsku da će raditi na «sexi telefonima», kao i da su se pri tom dogovorili da će drugim osobama koje će ju pitati što će raditi u Švicarskoj reći da ide čuvati djecu. Međutim, iz iskaza oštećene proizlazi da ju je okrivljenik za vrijeme boravka u Švicarskoj nagovarao na pružanje seksualnih usluga

424 tako da je pobjegla iz Švicarske. Sve to upućuje na zaključak da bi se u ponašanju okrivljenika moglo raditi o kaznenom djelu iz čl. 178. st. 1. KZ-a, postojanje kojeg djela proizlazi iz samog činjeničnog opisa djela iz optužnog akta. Upravo zbog toga prvostupanjski sud je u slučaju da ne nalazi dokazanim počinjenje inkriminiranog kaznenog djela trebao proglasiti krivim zbog kaznenog djela iz čl. 178. st. 1. KZ-a, jer je glede postojanja tog djela prihvatio iskaz oštećene. Radi toga valjalo je prihvatiti žalbu državnog odvjetnika i ukinuti pobijanu presudu zbog povrede Kaznenog zakona u korist okrivljenika. Županijski sud u Koprivnici, Kž-240/03-3 od 25. rujna 2003. godine. (Županijski sud u Koprivnici, Sudska praksa, knjiga 6/2004.)

110. UGROŽAVANJE SIGURNOSTI MEĐUNARODNOG ZRAČNOG PROMETA I MEĐUNARODNE PLOVIDBE Članak 181. Krivično djelo protiv sigurnosti zračnog prometa, kao posebnoga zaštitnog objekta, i to ugrožavanjem sigurnosti leta zrakoplova iz čl. 241. KZ SFRJ, poseban je krivičnopravni propis (“lex specialis”), pa u slučaju dovođenja u opasnost sigurnost leta zrakoplova nekom od radnji predviđenih u tom propisu ne dolazi u obzir pravna oznaka djela prema čl. 162. st. 4. KZH u vezi s čl. 153. st. 4. KZH kao općega krivičnog djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine. Okružni sud u Puli, Kž 18/84 od 18. III 1984. (Pregled sudske prakse br. 25).

425

111. SILOVANJE Članak 188. Samo dodirivanje muškog i ženskog spolnog organa ne može se nikako smatrati dovršenom obljubom, već je potrebno da dođe do spajanja tih organa, dakle, do početka prodiranja penisa u vaginu. Ako do toga nije došlo, može se raditi samo o pokušaju obljube, a pod ostalim u zakonu predviđenim uvjetima i do pokušaja krivičnog djela silovanja iz čl. 179. st. 1. KZ u vezi sa čl. 16. KZ odnosno pokušaja izvršenja drugih krivičnih djela iz glave XVI, ako su ostvarene određene posebne pretpostavke za odgovornost po tim drugim propisima KZ. VSH, I Kž 1055/73 od 16. VIII 1973. (Pregled sudske prakse u godini 1973., Zagreb 1974. g.) Za utvrđivanje umišljaja učinioca krivičnog djela silovanja iz čl. 179. st. 1. KZ potrebno je na pouzdan način dokazati da je učinilac bio svjestan da savlađuje otpor ženske osobe prijetnjom ili upotrebom sile, jer - ukoliko mu se, s obzirom na ponašanje ženske osobe, učinilo da otpor ženske osobe nije ozbiljan (vis haud ingrata) - tada nije ostvarena subjektivna strana tog krivičnog djela. Silovanje je, naime, grub i bezobziran akt nasilja do kojeg dolazi baš zbog toga što se žrtva opire i što neće spolni akt, što se brani na sve moguće načine, tako da pasivno trpljenje, odnosno preslabi otpor, može učinioca zavesti da se zapravo radi o prikrivenom pristanku (pregovaranje između učinioca i žrtve ili golo verbalno odbijanje - “nemoj” “imaj srca” i sl.) te daljnja nasrtljivost i neodustajanje učinioca od njegove namjere pod takvim okolnostima ne upućuje uvijek na svjesno nasilje. VSH, I Kž 529/74 od 5. XI 1974. i Kž 1381/74 od 20. XI 1974. (Pregled sudske prakse br. 7 u godini 1974., Zagreb 1975.g.) Da bi bio dovršen kvalificirani oblik silovanja zbog više silovanja od više osoba ( čl. 83. st. 2. KZH), potrebno je da barem dva počinitelja dovrše silovanje, tj. da pored prinude izvrše i obljubu. Prema tome, ako je jedan počinitelj dovršio silovanje, a drugi je ostao u pokušaju, oba odgovaraju za pokušaj kvalificiranog oblika silovanja iz članka 83. stavak 2. KZH.

426 Pravno shvaćanje krivičnog djela VSRH od 4. travnja 1991. (Pregled sudske prakse br. 47). Sama činjenica da optuženik ne raspolaže normalnim seksualnim nagonom ne isključuje pokušaj silovanja. VSH-Kž-1170/78 od 7.II.1979. Ako nije utvrđeno da je svaki od dvojice optuženika htio izvršiti obljubu s istom oštećenicom, već da su oni tom prilikom htjeli svaki izvršiti obljubu samo s jednom tj. svaki s drugom oštećenicom, tada se ne radi o krivičnom djelu iz čl. 83. st. 2. KZH, već je svaki izvršio samo pokušaj jednog krivičnog djela iz čl. 83. st. 1. KZH, na štetu jedne oštećenice. VSH-Kž-965/80 od 10.XII.1980. Pod upotrebom sile u smislu odredbe čl. 179. KZ (čl. 83 KZH) razumijeva se i psihička prinuda. VSAP-Kž-1288/78 od 15.V.1979. Nije isključen stjecaj krivičnih djela izvršenog silovanja i pomaganja drugom u izvršenju silovanja nad istom oštećenicom. VSH-Kž-1288/78 od 15.V.1979. Silovanje spada među tzv. neprava složena krivična djela. Kao takvo ono konzumira u sebi krivično djelo prinude (čl. 52. KZH), pa i krivična djela protiv života i tijela ubojstvom iz nehata ili teškom tjelesnom povredom iz nehata (čl. 38. st. 2. KZH), ili teška tjelesna povreda (čl. 41. st. 4. KZH) imanentni silovanju. Ako su međutim, ove posljedice (smrt, teška tjelesna povreda, odnosno laka tjelesna povreda) umišljajno nanesene, tada se ne radi o kriv. djelu silovanja kvalificiranim težom posljedicom (čl. 83. st. 2. KZH), već o krivičnom djelu silovanja u stjecaju s krivičnim djelom ubojstva, teške ili lake tjelesne povrede. VSH-Kž-1265/51 Teža kazna predviđena u st. 2. čl. 179. KZ (čl. 83. st. 2. KZH) može se primijeniti samo ako se teža posljedica - teška tjelesna povreda oštećene - može pripisati nehatu optuženog. VSAPV-Kž-637/68 Ako zbog cjelokupnog ponašanja optuženih pri upotrebi sile radi prinude oštećene na obljubu, dođe do toga da oštećena u pružanju otpora iskoči kroz prozor, teško se tjelesno povredi, pa uslijed tih povreda nastupi smrt, a optuženi su bili svjesni nastupanja zabranjene posljedice iako su prema okolnostima i svojim osobnim svojstvima bili dužni i mogli biti svjesni te mogućnosti, onda u radnjama optuženih stoje sva zakonska obilježja pokušaja krivičnog djela silovanja iz čl. 179. st. 2. u vezi sa čl. 16. KZ (čl. 83. st. 2. KZH u vezi sa čl. 19. KZJ), bez obzira što ta posljedica nije prouzrokovana upotrebom sile. VSSr-Kčm-323/75 od 20. XI.1975.

427 Kada optuženi učestvuje sa suoptuženim u nasilnom odvođenju oštećene u svoj stan, pa u tom stanu u toku upotrebe sile, usmjerene na savladavanje otpora radi obljube nad oštećenom, sazna da su je neposredno prije toga na drugom mjestu prinudili na obljubu suoptuženi i još jedno lice, a on i pored toga dovrši radnju započetog krivičnog djela, njegova djelatnost u takvim okolnostima prema pravilnoj primjeni zakona ima se kvalificirati po stavu 2. člana 179. KZ. Ovo zbog toga što je krivično djelo silovanja izvršeno pod osobito otežavajućim okolnostima, i zbog broja učesnika u toku njegovog izvršenja, i zbog toga jer je oštećena morala podnositi teške fizičke i psihičke patnje u dužem trajanju, a optuženi je bio svjestan svih tih okolnosti. VSSr-Kž-1698/77 od 19.XII.1977. Radi se o osobito teškom slučaju silovanja iz čl. 83. st. 2. KZH kad je učinilac u dogovoru s još jednom osobom ušao noću u kuću oštećenice pa, dok je drugi našao njeznoga bračnog druga koji je ležao, te ga udario i povrijedio, a zatim mu stavio nož pod grlo zaprijetivši da će ga ubiti ako ne ostane miran, silom odvukao oštećenicu izvan kuće i prinudio na obljubu. VSH-Kž-481/81 od 14.VII.1981. Pojam "od strane više osoba" obuhvaća i samo dva počinitelja obljube nad istom oštećenicom. VSH-Kž-1237/80 od 11.III. 1980. Zauzimanje zasjede na javnoj cesti, hvatanje mopeda i obaranje oštećenice, a osobito obljuba nad oštećenicom od strane triju osoba uz njihovu stalnu prisutnost i mijenjanje uloga, te izbacivanje iz vozila i ostavljanje na cesti izvan naselja, predstavlja osobito otegotne okolnosti kod kvalificiranja izvršenih radnji po čl. 179. st. 2. KZ (čl. 83. st. 2. KZH). VSAPV-KŽ-259/76 od 28.IV.1976. Kada su dva lica upotrebom sile ili prijetnje prinudili na obljubu isto žensko lice, ostvarena su sva zakonska obilježja krivičnog djela silovanja iz čl. 179. st. 2. KZ, a ne iz stava 1. istog propisa. VSSr-Kž-1943/77 od 13.I.1978. Kada je utvrđeno da su dva ili više izvršioca učestvovali u izvršenju nasilne obljube nad istom ženskom osobom, onda svaki od njih odgovara kao izvršilac dovršenog krivičnog djela silovanja, a ne posebno još i kao pomagač u vršenju obljube od drugih. VSAPK-Kž-192/76 od 9.XI-1976. Ne čini krivično djelo silovanja na naročito ponižavajući način onaj izvršilac, koji nakon prisilne obljube alkoholizirane djevojčice u svom automobilu, nju ostavi na putu, na periferiji grada, već se u takvom ponašanju stječu obilježja kriv. djela iz čl. 83. st. 1. KZH. VSH-Kž-553/79 od 7.XI.1979.

428 Kad je jedan od dvojice učinilaca, pošto je prvi izvršio nasilnu obljubu nad istom oštećenicom, i tom prilikom započeo radnju izvršenja kriv. djela silovanja, učinio je kriv. djelo pokušaja kvalificiranog djela silovanja iz čl. 83. st. 2. KZH ( više silovanja od strane više osoba). VSH-Kž-673/80 od 19.II.1981. Radi se o krivičnom djelu silovanja iz čl. 83. st. 2. KZH izvršenom na naročito ponižavajući način kad je učinilac oštećenicu - njemu nepoznatu učenicu ugostiteljske škole - koja je pred njim pobjegla u garderobu radnika ugostiteljskog objekta, pronašao u garderobi i pošto zbog njezinoga otpora nije uspio izvršiti spolni odnos sprijeda, silom je okrenuo leđima prema sebi, te joj povinuo glavu prema tlu i, u nekoliko navrata, unatoč njezinoj obrani i izmicanju uspio svoje spolovilo uvući u njenu vaginu, pa kako se zbog njezina otpora nije uspio zadovoljiti, ponovno je licem okrenuo prema sebi, povukao za kosu i snažno pritisnuo glavu prema dolje do visine svojeg spolovila, te iako mu je spolovilo bilo zaprljano menstrulanim sekretom, pokušao joj ga ugurati u usta pri čemu je ejakulirao oštećenici po licu i ustima. Neodlučno je pritome za ocjenu postojanja, naročito ponižavajućeg načina izvršenja, tog krivičnog djela to što je takv koitiranje uslijedilo pošto je optuženik već prethodno svojim spolnim organom uspio prodrijeti u spolni organ oštećenice. Takve okolnosti izvršenja u subjektivnom /izuzetna upornost, drskost i bezobzirnost/ i objektivnom smislu /grubi nasrtaj na ukupni integritet oštećenice i njezino ponižavanje ispod svake razine dostojanstva/ daju tom djelu značaj pojačane društvene opasnosti u smislu osobito teškog slučaja iz čl. 47. KZJ jer nadilaze onaj, tom krivičnom djelu imanentan stupanj ponižavanja. VSH-Kž-793/80 od 15.IX.1881. Silovanje je po prirodi djelo koje ponižava oštećenu, međutim, kad je ono učinjeno pod posebnim okolnostima, a u konkretnom slučaju u prisustvu desetogodišnjeg sina oštećene, koji prema svom uzrastu može shvatiti značaj seksualnog odnosa i činjenica da se on nasilno obavlja prema njegovoj majci, a oštećena, pak, sa svoje strane, zbog roditeljskog odnosa, u svojoj svijesti ima trajno da trpi duboko osjećanje poniženosti, gdje su svih tih činjenica i okolnosti izvršioci bili svjesni u momentu izvršenja djela, onda je djelo izvršeno na naročito ponižavajući način. VSAPK-Kž-483/77 od 24.V.1978. Radi se o naročito ponižavajućem načinu izvršenja krivičnog djela silovanja iz čl. 83. st. 2. KZH kad je optuženik nakon dovršene prisilne obljube oštećenoj starici od 68 godina stavio svoje spolovilo u čmar. VSH-Kž-554/81 od 9.IX.1981. Radi se o pokušaju silovanja na naročito ponižavajući način iz čl. 83. st. 2. KZH kad je učinilac pokušao prisiliti na obljubu oštećenicu tako da je legao na nju u namjeri da izvrši obljubu, pri čemu nije uspio zbog neukručenosti spolnog uda, da bi ju, pošto ju je prethodno izudarao prijeteći joj ubojstvom, prisilio na obljubu sa slučajano prisutnim K.V., a zatim od oštećenice tražio da mu jezikom nadražuje spolni organ, pa kako je ona to odbijala, pokušao joj ga silom ugurati u usta. VSH-Kž-1075/81 od 31. III. 1982.

429 Kad je utvrđeno da je optuženik prisilio oštećenicu da njegov spolni organ stavi u usta, što je prethodilo obljubi, onda ta radnja u sklopu ostalih radnji koje su bile usmjerene na obljubu daje silovanju obilježje djela učinjenog na naročito ponižavajući način, a kako je to osnovano izneseno u žalbi protiv prvostepene presude. VSH-Kž-231/89 od 27.II.1990. (Krivični zakon Republike Hrvatske, Danilo Gregović - Sudska praksa, Informator, Zagreb 1991). Ne radi se o krivičnom djelu silovanja počinjenjem na naročito ponižavajući način iz članka 79. stavak 2. KZRH kad je utvrđeno da je optuženik nakon nasilne obljube oštećenice u tijeku vožnje, upravljajući vozilom ovu primio za vrat, te prislonio njezinu glavu na svoj spolni organ i stavio ga u njezina usta. VSRH, I Kž 396/1994. od 9. lipnja 1994. (VSRH, Izbor odluka br. 6, Zagreb. prosinac 1994.) Iz utvrđenja suda da je optuženik prijetnjom da će napasti na život odnosno tijelo oštećenice prisilio ovu da se skine i raširi noge, a zatim počeo gurati svoj spolni organ u njeno spolovilo da bi, kad mu je rekla da ju to boli, prešao na fellatio, postignut silom, pa prekidao ovu radnju kad mu je rekla da joj je od toga zlo i prelazio na obljubu, koje je ponašanje ponovio, još ne proizlazi da je djelo počinjeno na naročito ponižavajući način u smislu čl. 79. st. 2. KZRH. VSRH, I Kž 189/1994 od 21. travnja 1994. (VSRH, Izbor odluka br. 6, Zagreb, prosinac 1994.) Krivično djelo silovanja počinjeno je na naročito ponižavajući način kad je uz okolnosti iz kojih nedvojbeno proizlaze elementi nasilne obljube i aktivnog otpora oštećenice utvrđeno još i to da je optuženik, nakon što je oštećenica uspjela osloboditi prije vezane ruke, ovu tako izudarao šakama po glavi i tijelu da je nakratko izgubila svijest, kroz koje vrijeme ju je potpuno skinuo i obljubio, a zatim prijetnjom da će joj odjeći prste od nje zahtijevao da ga oralno zadovolji, pa kako zbog njezina otpora i stisnutih usnica u tome nije uspio, ejakulirao je po njenom licu. VSRH, I Kž 513/1994 od 18. kolovoza 1994.g. (VSRH, Izbor odluka br. 6, Zagreb, prosinac 1994.). Radi uočavanja nekih spornosti ili razjašnjenja nekih zakonskih izričaja bez posebnih komentara za potrebe ovog učenja navodi se nekoliko primjera iz naše novije sudske prakse, koja se doduše odnosi na ranije kazneno djelo silovanja, ali koje se mutatis mutandis može smatrati upotrebljivim i za silovanje po pozitivnom zakonu: Više silovanja od strane više osoba u smislu težeg, kvalificiranog oblika osnovnog djela iz čl. 83. st. 1. KZRH podrazumijeva da su dovršeno djelo nad istom oštećenicom počinile najmanje dvije osobe. Ako je jedan počinitelj dovršio djelo, a drugi ostao u pokušaju, obojica će odgovarati za pokušaj kvalificiranog oblika djela iz čl. 83. st. 2. KZRH u vezi s člankom 19. st. 1. OKZRH. Pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Krivičnog odjela VSH od 4.4.1991. Ne radi se o krivičnom djelu silovanja počinjenom na naročito ponižavajući način iz čl. 79. st. 2. KZRH kad je utvrđeno da je optuženik nakon nasilne obljube u

430 tijeku vožnje, upravljajući vozilom ovu primio za vrat, te prislonio njezinu glavu na svoj spolni organ i stavio ga u njezina usta. Krivično djelo silovanja je već prema svojoj pravnoj prirodi djelo kojim se vrijeđa dostojanstvo ličnosti i moral. Ono prema tome uvijek predstavlja poniženje za žrtvu. Da bi se, međutim radilo o silovanju počinjenom na naročito ponižavajući način potrebno je da okolnosti uz koje je počinjeno krivično djelo silovanja budu takve da u znatnoj mjeri prelaze onaj stupanj poniženja koji je imanentan tomu krivičnom djelu. Mora se raditi o naročito ponižavajućem načinu. Nije sporno da je optuženik nakon dvije nasilne obljube nad oštećenicom od ove zatraži da stavi u usta njegov spolni organ, tako što je uhvatio njezinu glavu i povukao je prema sebi odnosno svojem spolnom organu, međutim, to je bilo u tijeku vožnju, te je optuženik bio za volanom i upravljao vozilom. Ta okolnost omogućavala je oštećenici da pruži adekvatan otpor i da u tim okolnostima ne udovolji zahtjevu optuženika. Radi se o jednom načinu zadovoljenja spolne pohote, koji u rečenim okolnostima prema ocjeni ovoga suda nema značenje naročitog poniženja u smislu čl. 79. st. 2. KZRH.» VSH, I Kž-396)94 od 9.6.1994. Iz utvrđenja suda da je optuženik prijetnjom da će napasti na život odnosno tijelo oštećenice prisilio obu da se skine i raširi noge, a zatim počeo gurati svoj spolni organ u njeno spolovilo da bi, kad mu je rekal da ju to boli, prešao na fellatio, postignut silom, pa prekidao ovu radnju kada mu je rekla da joj je od toga zlo i prelazio na obljubu, koje je ponašanje ponovio, još ne proizlazi da je djelo počinjeno na naročito ponižavajući nači u smislu čl. 79. st. 2. KZRH. «Sud prvoga stupnja ispravno zaključuje da utvrđeno ponašanje optuženika ne prelazi okvire onog poniženja koje redovito doživljava žrtva krivičnog djela silovanja i koje je redovito prisutno, jer je izostalo ono posebno iživljavanje karakteritično kod krivičnog djela silovanja na naročito ponižavajući način. Uz ovo valja reći da izvršenje krivičnog djela silovanja na naročito ponižavajući način mora biti ostvareno i na subjektivnoj i na objektivnoj strani djela. Počinitelj djela se iživljava nad žrtvom, jer se želi iživljavati i zbog ekscesa izazvanog odlučnošću i brutalnošću djelo dobiva poseban opasan oblik. U konkretnom slučaju takav je oblik izostao, pa se zato i ne radi o silovanju na naročito ponižavajući način. VSH, I Kž-189)94 od 21.4.1994. Krivično djelo silovanja počinjeno je na naročito ponižavajući način kad je uz okolnosti iz kojih nedvojbeno proizlaze elementi nasilne obljube i aktivnog otpora oštećenice utvrđeno još i to da je optuženik, nakon što je oštećenica uspjela osloboditi prije vezane ruke, ovu tako izudarao šakama po glavi i tijelu da je nakratko izgubila svijest, kroz koje vrijeme ju je potpuno skinuo i obljubio, a zatim prijetnjom da će joj odsjeći prste od nje zahtijevao da ga oralo zadovolji, pa kako zbog njezin otpora i stisnutih usnica u tome nije uspio, ejakulirao je po njenom licu. «Sud prvoga stupnja je na osnovi iskaza oštećenice, medicinske dokumetnacije, te iskaza svjedoka o toem kako je izgledala oštećenica nakon izvršenja djela, utvrdio da je optuženik upotrijebio vrlo ozbiljne prijetnje i jaku silu prema oštećenici, koja se vrlo snažno odupirala. Na koji način je optuženik vrijeđao oštećenicu i prijetio joj, naznačeno je u njenom iskazu i pobijanoj presudi. Oštećenica je određeno vrijeme bila i vezana, a optuženik ju je tako snažno udarao šakom po glavi (zadobila je od toga i povrede glave), da je zbog toga na kratko izgubila svijest, za koje vrijeme je optuženik razgolitio oštećenicu i započeo s obljubom da bi na kraju ejakulirao po njenom licu. Ove su činjenice i okolnosti takve da prelaze uobičajeno poniženje koje doživljava žena kod silovanja. Postupak optuženika sadrži elemente iživljavanja i

431 ekscesnog ponižavanja žrtve, pa se u ovom slučaju zaista radi o silovanju počinjenom na naročito ponižavajući način. Upravo zato je oštećenica nakon događaja imala intenzivan osjećaj gađenja («u kupaonici sam se prala, tuširala, ribala se, kako bi sa sebe isprala bilo kakve tragove okrivlenika jer mi se grozno gadio» - citat iz iskaza oštećenice).» VSH, I Kž-513)94 od 18.8.1994. U radnjama optuženka nisu ostvareni svi bitni elementi bića krivičnog djela silovanja iz čl. 79. st. 1. KZRH, kad je sud prvog stupnaj utvrdio da se oštećenica u prvo vrijeme opirala obljubi, i to ne samo verbalno nego i odguravanjam optuženika kad joj je ovaj pokušao otkopčati hlače, međutim, u protivljenju obljubi nije ustrajala, već je sam skinula svoje hlače, a zatim dopustila optuženiku da joj skine desnu hulahopku, gaćice, pa čak i desnu cipeku, dok se nalazila na prednjem spuštenom sjedalu automobila, što sve ukazuje da oštećenica u svom otporu obljubi, ako vanjskoj manifestaciji protivljenja, nije ustrajala na jasan nedvosmislen način, jer je protivljenje obljubi, pa čak i verbalno, prestalo baš u presudnom trenutku – kada već potpuno razodjeveni optuženik prilazi takođe razodjevenoj oštećenici koja leži na prednjem spuštenom sjedalu automobila i više se ne brani i širi njene noge, ali ne snažno i odmah izvodi obljubu i završava je. Pogrešno je pravno stajalište prvostepenog suda da je za dovršeno krivično djelo silovanja dovoljno da dođe do kontakta spolnih organa i da nije potrebno da muški spolni organ prodre u ženski. Da bi se radilo o dovršenom krivičnom djelu silovanja, traži se spajanje spolnih organa (coniuctio membrorum), tj. početak prodiranja muškog spolnog organa u ženski. VSH, I Kž-199)91 od 20. 8. 1991. Naknadni pristanak ženske osobe na obljubu isključuje krivično djelo silovanja. Stoga nije izvršio to djelo optuženik koji je, doduše upotrijebio silu i prijetnju prema oštećenici, uvukavši je u kuhinju koju je nakon toga zaključao i oborivši je na krevet prijeteći da će je ubiti ako mu se ne poda, jer je optuženik u tijekom idućih pet sati u nekoliko navrata ponovio obljubu, a oštećenica je izričito priznala da je samo prva obljuba bila na silu, a da su sve kasnije bile uz njenu suglasnost te da je pritom doživjela orgazam. VSH, I Kž-387)91 od 2.10.1991. (Željko Horvatić, Zvonimir Šeparović i suradnici, Kazneno pravo posebni dio, Masmedia, Zagreb 1999.) Pod spolnim odnošajem i s njom izjednačenom spolnom radnjom podrazumijeva se penetracija spolnih organa suprotnog spola ili istog spola (penetracija spolnog organa kod analnog coitusa ili oralnog odnošaja). Vrhovni sud Republike Hrvatske I Kž-692/98 Ozbiljnost otpora oštećene ne može se vezivati za određenu formu izjavljivanja, viku, udaraanje optuženika, a niti intenzitet, već je po mišljenju ovog suda ozbiljan otpor svaki onaj koji u konkretnim uvjetima u doborovljnoj mjeri izražava njezin stav protivljenja obljubi. Pružanje otpora značajnijeg intenziteta nekada je nemoguće, pa čak i rizično za oštećenu.

432 Vrhovni sud Republike Hrvatske I Kž-1006/88 Nije produljeno djelo kazneno djelo silovanja spram raznih žena, usprkos tome što su sva silovanja izvršena na istom mjestu, u kratkom vremenskom razmaku i na isti način. Vrhovni sud Republike Hrvatske I Kž-176/94 Kazneno djelo silovanja je višekratno (nepravo složeno) kazneno djelo koje se sastoji od prinude i obljube. Ono se smatra započetim već početkom uporabe sile prema ženskoj osobi s namjerom da se protiv njezine volje počini obljuba, a s početkom prodiranja muškog spolnog organa u ženski spolni organ djelo se smatra dovršenim, optuženik je oštećenicu više puta srušio na tlo, nasilno joj skinuo odjeću i obuću, kleknuo joj na prsa, zadao joj udarac u prsni koš, što su sve fizički aktivnosti koje predstavljaju uporabu onakve sile koja je podobna da skrši oštećeničin otpor. Time je optuženik već započeo s izvršenjem radnje kaznenog djela silovanja i to podbnim sredstvom. Nepodobni pokušaj (s obzirom na nepodobno sredsvo – neukrućeno spolovilo u optuženika) postoji samo u slučajevima kad u danim okolnostima ni počinitelj ni itko drugi ne bi mogao počiniti namjevano djelo, a takvo se što za razmatrano djelo realno ne može prihvatiti. Vrhovni sud Republike Hrvatske Kž-485/93 30.06.1993. Optuženik koji je primjenom sile izvršio obljubu nad oštećenicom, a nedugo iza toga, kad se oštećenica već obukla, ponovio obljubu primjenom sile, jer sve opisane radnje predstavljaju jedinstvenu prirodnu cjelinu, učinio je jedno krivično djelo silovanja iz čl. 83. KZH, a ne dva takva krivična djela. Vrhovni sud Republike Hrvatske I Kž-853/91 25.02.1992. (Kazneni zakon, autorski pročišćeni tekst, Inženjerski biro d.d. Zagreb 2004.)

Nisu ostvarena bitna obilježja krivičnog djela silovanja iz čl. 83. st. 1. KZH kad je, doduše nedvojbeno utvrđeno da je optuženik primijenio silu prema oštećenici, ali u namjeri da je povede sa sobom i tako prinudi na zajednički život, dakle, kad je izvršio “otmicu djevojke”, pogotovo kad je do spolnog odnosa među njima došlo naknadno, u selu gdje su usputno prenoćili i to s pristankom oštećenice. VSH, I Kž 651/81 od 24. XI 1982. (Pregled sudske prakse br. 22). Pogrešno je pravno stajalište prvostepenog suda da je za dovršeno krivično djelo silovanja dovoljno da dođe do kontakta spolnih organa i da nije potrebno da muški spolni organ prodre u ženski. Da bi se radilo o dovršenom krivičnom djelu silovanja, traži se spajanje spolnih organa (coniuctio membrorum), tj. početak prodiranja muškog spolnog organa u ženski. VSRH, I Kž199/91 od 20. kolovoza 1991. (Pregled sudske prakse br. 50). Naknadni pristanak ženske osobe na obljubu isključuje krivično djelo silovanja. Stoga nije izvršio to djelo optuženik koji je, doduše, upotrijebio silu ili prijetnju prema oštećenici, uvukavši je u kuhinju koju je nakon toga zaključio i oborivši je na krevet

433 prijeteći da će je ubiti ako mu se ne poda, jer je optuženik u toku idućih pet sati u nekoliko navrata ponovio obljubu, a oštećenica je izričito priznala da je samo prva obljuba bila na silu, a da su sve kasnije bile uz njenu suglasnost te da je pritom doživjela i orgazam. VSRH, I Kž387/91 od 2. listopada 1991. (Pregled sudske prakse br. 50). Radnja neovlaštenog prodiranja u tuđi stan nije uključena u radnju krivičnog djela silovanja u pokušaju (Čl. 79. st. 1. u svezi s čl. 52. st. 1. Krivičnog zakona Republike Hrvatske) Optuženiku je stavljeno na teret krivično djelo pokušaja silovanja iz čl. 79. st. 1. KZRH u vezi s čl. 17. OKZRH, da je nasilno otvorivši ulazna vrata prijeteći joj pištoljem prisilio je da uđe u spavaću sobu, bacio je na krevet, no ona je gurajući ga i vičući uspjela pobjeći iskočivši kroz prozor. Sud prvog stupnja iz činjeničnog opisa djela ispušta radnje vezane za izvršenje pokušaja silovanja, jer nije dokazano da bi optuženik imao namjeru izvršiti obljubu nad oštećenom, te proglašava optuženika krivim samo za nasilno ulaženje u kuću oštećene i počinjenje krivičnog djela narušavanja nepovredivosti stana iz čl. 52. st. 1. KZRH. "Nadalje, kako je neprijeporno utvrđeno da je optuženik krivičnog događaja nasilno otvorivši ulazna vrata kuće oštećenice u istu ušao, on je time ostvario sva bitna obilježja krivičnog djela narušavanja nepovredivosti stana iz čl. 52. st. 1. KZRH, budući da ta radnja – prodiranje u tuđi stan – nije inkludirana kao okolnost ostvarenja glavnog krivičnog djela, ovdje pokušaja silovanja koje nije dokazano, pa da bi ono izgubilo samostalni značaj, što se inače žalbama i ne pobija, pa je sud prvog stupnja pravilno postupio kada je optuženika oglasio krivim za to krivično djelo." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž-62/95, od 16. XI 1995. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1998.) Počinio je kazneno djelo silovanja u pokušaju iz čl. 79. st. 1. KZRH u vezi s čl. 17. st. 1. OKZRH optuženik koji je u cilju spolnog odnosa izudarao oštećenicu, natjerao je u kuću, prisilio da skine odjeću i legao na nju, ali zbog izostanka erekcije nije došlo do spolnog akta. Kazneno djelo silovanja je višeaktno nepravo složeno kazneno djelo koje se sastoji od prinude i obljube. Ono se smatra započetim već s početkom upotrebe sile prema ženskoj osobi ili prijetnje da će neposredno napasti na njezin život ili tijelo ili njoj bliske osobe s ciljem da se protiv njene volje izvrši obljuba, a početkom prodiranja muškog spolnog organa u ženski spolni organ djelo se smatra dovršenim. Ne radi se o nepodobnom pokušaju, jer nepodobni pokušaj, s obzirom na nepodobno sredstvo, postoji samo u onim slučajevima kada pod danim okolnostima ni počinitelj, a niti itko drugi, ne bi mogao izvršiti namjeravano djelo, a takvo što se za razmotreno djelo realno ne može prihvatiti. Riječi optuženika "sad te neću" upućene oštećenici nikako se ne mogu tumačiti kao dobrovoljni odustanak od ostvarenja djela, jer djelo nije dovršeno samo zbog izostanka erekcije, a optuženik je nakon toga rekao oštećenici da idu njegovoj kući gledati filmove, što je ona iskoristila, te otišla na policiju i cijeli događaj prijavila. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 206/95, od 6. XI 1997. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1999.) Za izvršenje obljube u smislu čl. 188. st. 1. KZ (prije čl. 77. st. 1. KZRH) nije potrebno da je spolni organ muške osobe potpuno prodro u spolni organ ženske osobe, već je dovoljno da je došlo do spajanja spolnih organa, odnosno početka prodiranja

434 muškog spolnog organa u ženski spolni organ. Stoga, u slučaju virginiteta ženske osobe, kao u ovom slučaju, za izvršenu obljubu nije nužno da je uslijedila defloracija. VSRH, I Kž 9/1998 od 7. travnja 1998.g. (VSRH, Izbor odluka 1/1999.) Počinio je djelo pokušaja silovanja iz čl. 79. st. 1. KZRH u vezi čl. 17. OKZRH ? kvalificirani oblik djela iz čl. 79. st. 2. KZRH u vidu naročito ponižavajućeg načina, optuženik koji je legao na oštećenicu staru 80 godina, izvadio spolni organ i tražio od nje da imaju spolni odnos, ali je ona uspjela da alkoholiziranog optuženika baci s kreveta na pod, tako da je djelo zbog učinkovitog otpora oštećenice ostalo nedovršeno, nakon čega je optuženik čvrsto primio oštećeničinu glavu i ugurao svoj spolni organ u njena usta, gdje je ejakuplirao. Takvo nastavno ponašanje optuženika izražava njegovu upornost da se zadovolji i ostvari namjeru zbog koje je došao, te predstavlja otegotnu okolnost značajnu za odmjeravanje kazne za osnovno kazneno djelo pokušaja silovanja, a ne kvalifikatornu okolnost, jer nema značaj ekscesnog ponašanja, odnosno iživljavanje nad oštećenicom u smislu stavka 2. članka 79. KZRH. Utvrđene okolnosti, kako one prije izvršenja kaznenog djela, tako i one vezane za sam učin djela, u svojoj ukupnosti ipak nisu takove da djelu daju značaj one izuzetne grubosti i bezobzirnosti da se može uzeti da se oštećenica našla u izuzetno ponožavajućem položaju, kako se to traži za ostvarenje kvalificiranog djela silovanja iz čl. 79. st. 2. KZRH. VSRH, I Kž 132/1997 od 7. svibnja 1998. (VSRH, Izbor odluka 2/1999.) Govoreći o pojavi straha koji bi kod oštećenice blokirao svaki otpor pri ostvarenju kaznenog djela silovanja (VSRH, Kž-445/92 od 8. listopada 1992.), sud je zaključio da bi strah od kaznenog djela silovanja bio prihvatljiv razlog za odsustvo bilo kakvog otpora oštećenice. Taj strah treba biti velik, ona mora biti kočnica za primjereno postupanje oštećenice i taj strah mora biti već i od predodžbe o zlu koje će nastati (prisilna obljuba). Zbog općeg ponašanja oštećenice, sud nije dobio dojam da bi ona bila u takvom strahu zbog kojega bi trebao izostati svaki otpor. Sve što se ističe u žalbi (izostanak prisile, dobrovoljnost oštećenice) u suprotnosti je i s izvedenim dokazima u ovom krivičnom predmetu. Iz iskaza oštećenica H. D. i K. J. proizlazi da su obje bile u «velikom strahu» jer su bile uvjerene da imaju pred sobom «Pintarića» i ta okolnost izazvala je kod obje oštećenice takav strah koji je «zakočio» njihov otpor. No, i otpor koji su pružale (verbalano protivljenje, deranje i otimanje od optuženika) u konkretnoj situaciji predstavlja evidentan otpor, tj. obranu od prisile koju je optuženik počinio nad njima. (Kao u odluci VSRH, Kž-200/92 od 8. listopada 1992.) Prema ocjeni suda (VSRH, Kž-328/92 od 8. srpnja 1992.) otpor oštećenice bio je ozbiljan i stalan. Oštećenica navodi da je vrištala, molila optuženika da je ostavi na miru, gurala ga od sebe, čime mu je jasno pokazala svoje protivljenje, te mu je pružala otpor. Razumljivo je i prihvatljivo objašnjenje oštećenice zašto nije pružala još eventualno i izraženiji otpor i zašto ju je bilo strah, a to zbog toga jer se sve zbivalo usred noći, na usamljenome mjestu, pa nitko nije mogao čuti njezino zapomaganje u zatvorenom prostoru niti je mogla bježati. Pri tome treba imati na umu da je oštećenica znala da je optuženik bio osuđivan, pričalo se da je pobjegao s izdržavanja kazne, očito je bila prestrašena pa se bojala i za svoj život.

435 Ne radi se o dragovoljnom odustanku kod kaznenog djela silovanja kada je oštećenica pružala optuženiku snažan otpor tako što se otimala, odguravala ga rukama i nogama, glasno vrištala pozivajući upomoć, a to je po ocjeni suda bio glavni razloga, odnosno prevladavajući razlog optuženikova odustanka od dovršenja djela. Zbog toga odluka optuženika da ne dovrši započetu radnju silovanja nije bila rezultat njegova slobodnog opredjeljenja kao odraza subjektivne volje, nego su na tu odluku utjecali vanjski čimbenici. To je ovdje prvenstveno snažan i nedvosmislen otpor oštećenice, koji je za optuženika u toj mjeri predstavljao iznenađenje i neočekivanu smetnju da je zaključio da djelo ne može dovršiti. Slijedom toga, karakter odustanka optuženika od dovršenja djela očito nije u njegovoj dragovoljnosti, nego je posljedica vanjskih čimbenika, otpora žrtve. (Kao u odluci VSRH, Kž-08/94 od 15. veljače 1995.) Ne radi se o nepodobnom pokušaju silovanja, kako je navedeno u odluci VSRH, Kž-485/93 od 30. lipnja 1993. Kazneno djelo silovanja je višekratno (nepravo složeno) kazneno djelo koje se sastoji od prinude i obljube. Ono se smatra započetim već s početkom uporabe sile prema ženskoj osobi s ciljem da se protiv njezine volje izvrši obljuba, a s početkom prodiranja muškog spolnog organa u ženski spolni organ djelo se smatra dovršenim. Optuženik je oštećenicu više puta srušio na tlo, nasilno joj skinuo odjeću i obuću, kleknuo joj na prsa, zadao joj udarac u prsni koš, a sve su to fizičke aktivnosti koje predstavljaju porabu onakve sile koja je podobna da skrši oštećeničin otpor. Time je optuženik već počeo izvršavati radnju kaznenog djela silovanja, i to podobnim sredstvom. Nepodobni pokušaj (s obzirom na nepodobno sredstvo – neukrućeno spolovilo optuženika) postoji samo u slučajevima kada u danim okolnostima ni počinitelj, ni itko dugi ne bi mogao počiniti namjeravano djelo, a takvo se što za razmatrano djelo realno ne može prihvatiti. Radi se o naknadnom pristanku na obljubu kada je utvrđeno, prema kazivanju oštećenice, da je nakon početnog neugodnog doživljaja osjetila određena zadovoljstva, uključujući i orgazam, što očito znači da je oštećenica naknadno pristala na obljubu, pa takav pristanak i po ocjeni ovog Vrhovnog suda, kao suda drugoga stupnja, isključuje postojanje krivičnog djela silovanja. (Kao u odluci VSRH, Kž-387/91 od 2. listopada 1991.) U ponašanju optuženika nisu ostvareni svi elementi bića krivičnog djela silovanja kako se navodi u odluci VSRH, Kž-473-94 od 12. siječnja 1995., u kojoj stoji: »Državni je odvjetnik u pravu kad navodi da nema dobrovoljnog pristanak na obljubu bez vlastite volje ženske osobe. Već je istaknuto kako treba vjerovati oštećenici da ona nije željela obljubu s optuženikom, no u ovom slučaju se i ne postavlja pitanje dobrovoljnog pristanka u tom smislu, nego je pitanje je li oštećenica manifestirala svoje protivljenje obljubu na jasan i nedvosmislen način i u trenutku kada je optuženik sam čin obljube započeo. Naime, nije sporno, jer to iskazuje i oštećenica, da je ona sama najprije skinula svoje hlače, a zatim dopustila optuženika da joj skine desnu hulahupku, gaćice, pa čak i desnu cipelu, dok se nalazila na prednjem spuštenom sjedalu automobila. Oštećenica je, prema ocjeni suda, barem težinom svoga tijela mogla u tome spriječiti optuženika. No, ona o tome ne govori. Iz iskaza oštećenice proizlazi da se ona prestala čak i verbalno protiviti obljubi u trenutku kad se optuženik, sam razodjenut, približava njezinu sjedalu i započinje akt obljube, pa je takvo njezino ponašanje optuženiku moglo dati privid njezina pristanka na obljubu, i bez obzira na to što to nije odguravalo unutrašnjoj, ali skrivenoj volji oštećenice. Optuženik, koji je u osobnom automobilu vozio glavnog počinitelja i oštećenicu na mjesto događaja i kada je glavni počinitelj silom izvukao oštećenicu iz automobila držao je za lijevu ruku i desnu nogu dok je glavni počinitelj obavio snošaj,

436 je pomagač u kaznenom djelu silovanja. Pomagačke radnje moraju pridonijeti ostvarenju djela, odnosno moraju stvoriti povoljne pretpostavke glavnom počinitelju da ostvari djelo. To je u konkretnom slučaju ispunjeno, jer je optuženik omogućio glavnom počinitelju da na lakši način počini djelo. On je smanjio mogućnost oštećenici da se brani, a time je ujedno uklonio prepreke za počinjenje djela. (Kao u odluci VSRH, Kž-568/91 od 6. veljače 1992.) Zbog oskudnosti pronađenog traga krvi, provedeno je vještačenje DNK metodom po vještaku dr. M. K., koji je naveo da je dokaz krvi bilo moguće obaviti KM testom i taj nalaz bio pozitivan na spavaćici, gumenim rukavicama i nožu. Dokazana je krv s DNK obilježjima, koja se slažu s obilježjima krvi oštećenice, i zato nju treba smatrati davateljem traga, odnosno ne smije se isključiti kao davatelj traga. Pouzdanost ovako utvrđenog vještačenja vještak je objasnio činjenicom da iz kombinacije DNK metodom obilježja koja su dokazana na temelju tragova, proizlazi učestalost od 0,0003 %. To znači da jedna osoba na oko 333.000 posjeduje takva obilježja, odnosno da tri osobe od njih 1.000.000 imaju, odnosno posjeduju jednaka obilježja. Rukavice za koje oštećenica tvrdi da ih je na rukama imao počinitelj kritične noći pronađene su u kući optuženika prilikom pretrage, a kako na naprijed spomenutim vještačenjem utvrđeno da krv s tih rukavica potječe upravo od oštećenice I. P., sud prvoga stupnja opravdano je zaključio da je upravo optuženik počinitelj kaznenog djela silovanja.» (Iz odluke VSRH, Kž-367/96 od 13. svibnja 1998.) Za izvršenje obljube (dovršeno djelo) u smislu čl. 188. st. 1. KZ nije potrebno da je spolni organ muške osobe potpuno prodro u spolni organ ženske osobe, nego je dovoljno da je došlo do spajanja spolnih organa, odnosno da je muški spolni organ počeo prodirati u ženski spolni organ. Stoga, kao u ovom slučaju, za dovršenje obljube nije nužno da je uslijedila defloracija. (Iz o9dluke VSRH, Kž-9/98 od 7. travnja 1998.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) Za izvršenje obljube u smislu čl. 188. st. 1. KZ (prije čl. 77. st. 1. KZRH) nije potrebno da je spolni organ muške osobe potpuno prodro u spolni organ ženske osobe, već je dovoljno da je došlo do spajanja spolnih organa, odnosno početka prodiranja muškog spolnog organa u ženski spolni organ. Stoga, u slučaju virginiteta ženske osobe, kao u ovom slučaju, za izvršenu obljubu nije nužno da je uslijedila defloracija. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 9/98, od 7. IV 1998. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1999.) Počinio je kazneno djelo silovanja iz čl. 188. st. 1. KZ optuženik koji je dječjim pištoljem, za koje je oštećenica s obzirom na njegov izgled vjerovala da je pravi, zaprijetio mlljt. B.B. da će joj pucati u glavu, zbog čega se ona uplašila i nije pružala otpor, nakon čega je optuženik skinuo njene hlače i donje rublje i obavio s njom spolni odnošaj. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 206/01, od 19. IV 2001. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2002.) Optuženik je kazneno djelo silovanja iz čl. 188. st. 1. KZ dovršio kad je utvrđeno da je oštećenici iz ruku istrgao štalske vile, kojim se pokušala obraniti od njegovog napada, zatim je srušio na pod. Legao na nju, podigao joj suknju i kombine iznad struka, strgao i do gležnja svukao čarape i gaće, zadavši joj pritom i lake tjelesne ozljede, a kako se ona odlučno branila, a u nemogućnosti postizanja erekcije nije uspio

437 ugurati svoj spolni organ u njezin, već je jezikom polizao njezino spolovilo, dakle drugu osobu uporabom sile prisilio na sa spolnim odnošajem izjednačenu spolnu radnju, jer kontakt jezika optuženika sa spolnim organom oštećenice, uz uporabu sile, uključuje svakako i prodiranje jezika u spolni organ oštećenice, pa se stoga ta radnja može smatrati spolnom radnjom koja je izjednačena sa spolnim odnošajem. "Protivno navodima žalbe, ovaj sud ocjenjuje da je sud prvog stupnja na temelju provedenog postupka pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice i ispravno zaključio da je optuženik počinio kazneno djelo iz izreke prvostupanjske presude. Naime, objektivno utvrđeno činjenično stanje, koje u obrazloženju svoje presude analizira prvostupanjski sud, a posebno analizom bolničkih prijava o tjelesnim ozljedama oštećenice i optuženika, tekstilnih vlakana odjeće oštećenice i optuženika, a zatim iskaza oštećenice koji u ocjeni dokaza sud prihvaća kao istinit i prihvatljiv te svjedoka Đ. Š. koji tvrdi da je toga dana u poslijepodnevnim satima optuženik bio kod njega izgreban na licu i krvav i koji mu je kasnije u razgovoru rekao da je doista imao sa oštećenicom spolni odnos u potpunosti opravdava zaključak prvostupanjskog suda da je optuženik toga dana silom savladao oštećenu, strgao s nje odjeću, a zatim legao na nju i u nemogućnosti da postigne erekciju stavio glavu među njezine noge i jezikom polizao spolni organ. Slijedom ovako utvrđenog postupanja optuženika prvostupanjski sud pravilno je zaključio da je optuženik ubrojiv, sa izravnom namjerom počinio kazneno djelo silovanja iz čl. 188. st. 1. KZ." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 716/99, od 26. II 2002. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2002.) Kazneno djelo silovanja iz čl. 188. st. 1. KZ dovršeno je s početkom prodiranja muškog spolnog organa u ženski (spoj spolovila osoba različitog spola), dakle nije potrebno potpuno uvlačenje muškog spolnog organa u ženski spolni organ, nije dovoljan ni puki doticaj tih organa. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 411/01, od 6. III 2002. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2002.)

Optuženik je počinio kazneno djelo silovanja iz čl. 188. st. 1. KZ, a ne kazneno djelo bludnih radnji iz čl. 193. st. 1. KZ, kad je utvrđeno da je, u namjeri zadovoljenja svoje tjelesne pohote, upotrebom sile prisilio oštećenicu (gurao prste u njeno spolovilo) na nasilnu radnju izjednačenu sa spolnom radnjom. "Prvostupanjski sud nakon ocijenjenog i utvrđenog činjeničnog stanja, vrši prekvalifikaciju djela smatrajući da je navedenim radnjama optuženik počinio kazneno djelo bludne radnje iz čl. 193. KZ-a, te da je u konkretnom slučaju uvlačenje prstiju optuženika u spolni organ oštećenice somatični dodir u predjelu erogenih zona, što predstavlja bludnu radnju, a nikako se ta radnja ne može izjednačiti sa spolnim odnošajem. Pogrešno prvostupanjski sud zaključuje u tom pravcu, jer je tijekom postupka utvrđeno, da je optuženik kritične prilike, unatoč opiranju oštećenice, silom zavukao prste u njezinu vaginu, te je pola sata gurao joj prste u spolovilo, pa takvo ponašanje optuženika sadrži bitnu oznaku spolnog odnošaja, a to je penetracija u cilju zadovoljenja spolnog nagona, pri čemu ta imisija ne mora biti ostvarena spolovilom, već i drugim dijelovima tijela. Kako s tom radnjom u stvari, nadomješta spolni odnošaj, što ima za posljedicu grubo zadiranje u sferu seksualnosti drugog, to je po uvjerenju ovog Vrhovnog suda

438 Republike Hrvatske optuženik počinio nasilnu radnju izjednačenu sa spolnim odnošajem, pa je trebalo optuženika osuditi zbog kaznenog djela silovanja iz čl. 188. st. 1. KZ-a." Vrhovni sud Republike Hrvaske, I Kž-538/00, od 8. V 2003. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2003.) Optuženik je ostvario biće kaznenog djela silovanja iz čl. 188. st. 1. KZ kada je oštećenicu uporabom sile i prijetnje pištoljem kojeg je prislonio na sljepoočnicu oštećenice, prisilio na spolni odnošaj izjednačen sa spolnim radnjama tako što je oštećenici sa dva prsta prodro u njezinu vaginu. Prodiranje prstima u spolni organ oštećenice ili penetracija spolnog organa u usta ili analni otvor predstavlja jednako ponižanje za žrtvu kao i nasilni spolni odnošaj. VSRH, I Kž 873/02 od 11.2.2003. (VSRH, Izbor odluka 2/2003.) Kazneno djelo silovanja iz čl. 188. st. 1. KZ može se počiniti samo s namjerom. To znači da počinitelj mora biti svjestan da silom ili prijetnjom slama otpor žrtve koje ne želi obljubu, a koji otpor mora biti stvaran i ozbiljan. Pri ocjeni radi li se o sili koja je dostatna da slomi ili paralizira otpor žrtve, potrebno je uzeti u obzir različite kategorije, ovisno o tome radi li se o maloljetnoj osobi ili odrasloj osobi, a unutar tih kategorija opet psoebno o dobi takve osobe, razmjernosti snaga između počinitelja silovanja i žrtve, njihovom iskustvu, kaoi sve druge okolnosti svakog konkretnog slučaja. «Sud prvog stupnja je utvrdio da je optuženik oštećenicu uhvatio rukom za desnu podlakticu i tako držeći odvukao u obližnji šumarak, a u zrak podignutom stisnutom šakom joj je prijetio, što je sve kod oštećenice stvorilo takav strah da nije mogla govoriti niti pružati jači otpor. Međutim, i onaj otpor koji je pružala (verbalno se protivila, molila optuženika da to ne čini, te se stiskala), predstavlja evidentan i dovoljan otpor prisili koju je optuženik počinio nad njom.» Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 101/04-5, od 6. V. 2004. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2004.) Kad je utvrđeno da je teška tjelesna povreda pri izvršenju krivičnog djela silovanja iz čl. 79. st. 1. KZRH bila obuhvaćena umišljajem počinitelja, postoji realni stjecaj tog krivičnog djela teške tjelesne povrede iz čl. 40. st. 1. KZRH, a ne kvalificirani oblik osnovnog djela iz čl. 79. st. 2. KZRH. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž-1257/84 05.11.1995. U radnjama optuženika nisu ostvareni svi bitni elementi bića krivičnog djela silovanja iz čl. 79. st. 1. KZRH, kad je sud prvog stupanja utvrdio da se oštećenica u prvo vrijeme opirala obljubi, i to ne samo verbalno nego i odguravanjem optuženika kad joj je ovaj pokušao otkopčati hlače, međutim, u protivljenju obljubi nije ustrajala, već je sama skinula svoje hlače, a zatim dopustila optuženiku da joj skine desnu hulahopku, gaćice, pa čak i i desnu cipelu, dok se nalazila na prednjem spuštenom sjedalu automobila, što sve ukazuje da oštećenica u svom otporu obljubi, kao vanjskoj manifestaciji protivljenja, nije ustrajala na jasan i nedvosmislen način, jer je protivljenje obljubi, pa čak i verbalno prestalo baš u presudnom trenutku – kada leži na prednjem spuštenom sjedalu automobila i više se na brani i širi njene noge, ali ne snažno i odmah izvodi obljubu i završava ju, pa je stoga, takvo njeno ponašanje, a nije dokazano da je njen otpor već ranije savladan, optuženiku moglo dati privid njezine suglasnosti na obljubu, bez obzira na to što nije odgovaralo unutarnjoj, ali sakrivenoj volji oštećenice.

439 Vrhovni sud Republike Hrvatske I Kž-473/94 12.01.1995. Ne postoji dobrovoljni odustanak od izvršenja krivičnog djela silovanja iz čl. 79. st. 1. KZRH kad je utvrđeno da odluka okrivljenika da ne dovrši krivično djelo silovanja nije bila rezultat njegova slobodnog opredjeljenja kao odraz njegove subjektivne volje, već su na tu odluku utjecali vanjski čimbenici – snažan otpor oštećenice koja se otimala, odguravala ga rukama i nogama od sebe, glasno vrištala zovući upomoć, što je dakle, za okrivljenika predstavljalo iznenađenje i neočekivanu smetnju zbog čega djelo nije dovršeno. Vrhovni sud Republike Hrvatske I Kž-308/94 15.02.1995. (Kazneni zakon, autorski pročišćeni tekst, Inženjerski biro d.d. Zagreb, 2004.)

Ako nije utvrđeno da je svaki od dvojice optuženika htio izvršiti obljubu s istom oštećenicom, već da su oni istom prilikom htjeli svaki izvršiti obljubu samo s jednom, tj. svaki s drugom oštećenicom, tada se ne radi o krivičnom djelu silovanja iz čl. 83. st. 2. KZH, već su oni izvršili svaki samo pokušaj jednog krivičnog djela iz čl. 83. st. 1. KZH na štetu jedne oštećenice. VSH, I Kž 965/80 od 10. prosinca 1980. (Pregled sudske praske br. 18 u godini 1980., Zagreb 1980. g.) Radi se o naročito ponižavajućem načinu krivičnog djela silovanja iz čl. 83. st. 2. KZH kad je optuženik nakon dovršene prisilne obljube oštećenoj starici od 68 godina stavio svoje spolovilo u čmar. VSH, I KŽ 554/81 od 9. IX 1981. (Pregled sudske prakse br. 20.) Kad je jedan od dvojice učinilaca, nakon što je prvi izvršio nasilnu obljubu nad istom oštećenicom, istom prilikom započeo radnju izvršenja krivičnog djela silovanja, učinio je krivično djelo pokušaja kvalificiranog djela silovanja, iz čl. 83. st. 2. KZH ( više silovnja od strane više osoba). VSH, Kž 670/80 od 19.II 1981. (Pregled sudske prakse br. 19). Radi se o osobito teškom slučaju silovanja iz čl. 83. st. 2. KZH kad je učinilac u dogovoru s još jednom osobom ušao u kuću oštećenice pa, dok je drugi napao njezinoga bračnog druga, koji je ležao, te ga udario i povrijedio, a zatim mu stavio nož pod grlo zaprijetivši da će ga ubiti ako ne ostane miran, silom odvukao oštećenicu izvan kuće i prinudio na obljubu. VSH, Kž 481/81 od 14. VII 1981. (Pregled sudske prakse br. 19). Radi se o krivičnom djelu silovanja iz čl. 83. st. 2. KZ izvršenom na naročito ponižavajući način kad je učinilac oštećenicu - njemu nepoznatu učenicu ugostiteljske škole - koja je pred njim pobjegla u garderobu radnika ugostiteljskog objekta, došao za njom u garderobu i nakon što zbog njezina otpora nije uspio izvršiti spolni odnos sprijeda, silom je okrenuo leđima prema sebi, te joj povinuo glavu prema tlu i u nekoliko navrata, unatoč njenoj obrani i izmicanju uspio svoje spolovilo uvući u

440 njezinu vaginu, pa kako se zbog njezina otpora nije uspio zadovoljiti, ponovno je licem okrenuo prema sebi, povukao za kosu i snažno pritisnuo glavu prema dolje do visine spolovila, te iako joj je spolovilo bilo zaprljano menstrualnim sekretom, pokušao joj ga ugurati u usta, pri čemu je ejakulirao oštećenici po licu i ustima. Neodlučno je pri tome za ocjenu postojanja naročito ponižavajućega načina izvršenja toga krivičnog djela to što je takvo koitiranje uslijedilo nakon toga što je optuženik već prethodno svojim spolnim organom uspio prodrijeti u spolni organ oštećenice. Takve okolnosti izvršenja u subjektivnom (izuzetna upornost, drskost i bezobzirnost) i objektivnom smislu (grubi nasrtaj na ukupni integritet oštećenice i njezino ponižavanje ispred svakog nivoa dostojanstva) daju tom djelu značaj pojačano društveno opasnog djela u smislu osobito teškog slučaja iz čl. 47. KZ SFRJ, jer nadilaze onaj, tom krivičnom djelu imanentan, stupanj ponižavanja. VSH, Kž 793/80 od 15. IV 1981. (Pregled sudske prakse br. 19). Radi se o pokušaju silovanja na naročito ponižavajući način iz čl. 83. st. 2. KZH, kad je učinilac pokušao prisiliti na obljubu oštećenicu na način da je legao na nju u namjeri da izvrši obljubu, pri čemu zbog neukrućenosti spolnog uda u tome nije uspio, a sve nakon što ju je prethodno izudarao i, prijeteći joj ubojstvom, prinudio na obljubu sa slučajno prisutnim K.V., te zatim od nje zahtijevao da mu jezikom nadražuje spolni organ, pa kako je ona to odbijala, pokušao joj silom ugurati spolni organ u usta. VSH, I Kž-1075/81 od 31. III 1982. (Pregled sudske prakse br. 21). Radi se o osobito teškom slučaju krivičnog djela pokušaja silovanja iz čl. 83. st. 2. KZH kad je utvrđeno da je optuženik, naišavši na nepoznatu oštećenicu staru 59 godina i njezina muža starog 70 godina, u namjeri da je prisili na obljubu, najprije iznenada snažno udario oštećeničina muža šakom u glavu, omamio ga i oborio na zemlju, a zatim šakom udario u nos i oborio na pločnik oštećenicu, uhvatio je za noge i odvukao do žbunja na livadi, te potom, budući da je ona pružala i dalje snažan otpor i zapomagala, a pošto je njenoga muža pri njegovu ponovnom pokušaju da joj pomogne još jednom udario šakom i oborio na zemlju, šakom i nogama nastavio udarati oštećenicu, hvatati je rukama za vrat i daviti, kako ne bi mogla vikati, pokidao joj odjeću, dugmad na kaputu i “hula-hop” čarape, tako da je samo nailaskom prolaznika spriječen u ostvarenju svoje namjere. VSH, I Kž 657/82 od 24. III 1983. (Pregled sudske prakse br. 23). Sama prisutnost i agresivno ponašanje dvojice, oštećenici jedva poznatih, snažnih mladih ljudi dovoljno je već ozbiljna prijetnja da se njezin otpor slomi do mjere da u daljem toku događaja ona sama radi “poslušno” sve što oni od nje zahtijevaju, a sve to pošto su je oni prethodno na prevaran način domamili izvan grada, obećavajući joj da će je tobože povezati s djevojkom koja je bila voljna s njom ići na rad u inozemstvo. Oni su, naime, u stvari, postupali tako upravo radi toga da je prisile na obljubu budući da je oštećenica na taj način dovedena u položaj u kojem nije bilo za nju nikakva izgleda da može pobjeći, niti da može dozvati nečiju pomoć, odnosno pružiti uopće bilo kakav djelotvoran otpor. VSH, I Kž 387/83 od 10. XII 1983. (Pregled sudske prakse, br. 24).

441 Radi se o osobito teškom slučaju silovanja iz čl. 83. st. 2. KZH kad je učinilac, nakon što je nasilno prodro u zaključanu kuću oštećenice i njezine majke, pucajući prethodno u prozore kuće, prisilio oštećeničinu majku da za vrijeme nasilne obljube oštećenice bude zatvorena zajedno s djetetom oštećenice u smočnici kuće, budući da te okolnosti uz sam način izvršenja djela, ukazuju da se oštećenica našla u izuzetno ponižavajućem položaju, već zbog svijesti da se za vrijeme obljube u neposrednoj blizini nalaze njezina majka i dijete. VSH, I Kž 683/83 od 27. VI 1984. (Pregled sudske prakse br. 25). Optuženik koji za vrijeme obljube primjenom sile nanese ženskoj osobi s umišljajem tešku tjelesnu povredu ne čini u stjecaju krivično djelo silovanja iz čl. 83. st. 1. KZH (u ovom slučaju u pokušaju) i teške tjelesne povrede iz čl. 41. st. 1. KZH, nego kvalificirani oblik krivičnog djela silovanja u pokušaju iz čl. 83. st. 2. KZH. VSRH, IKž434/89 od 20. rujna 1990. Iz obrazloženja odluke prvostepenog suda (Okružni sud u Bjelovaru K 123/8811 od 24. ožujka 1989.): "Iako je u ovom slučaju teža posljedica obuhvaćena učiniteljevim umišljajem, neće postojati stjecaj ako zakon predviđa za kvalificirano djelo težom posljedicom strožu kaznu od one koja bi se mogla odmjeriti za stjecaj, a to je upravo ovdje slučaj jer se po čl. 83. st. 2. KZH može izreći kazna zatvora do 15 godina, a ako bi se uzelo da se radi o stjecaju krivičnih djela iz čl. 41. st. 1. KZH i 83. st. 1. KZH, jedinstvena kazna ne bi se mogla izreći u visini od 15 godina jer jedinstvena kazna ne može doseći zbroj pojedinačnih kazni." (Pregled sudske prakse br. 51). Više silovanja od strane više osoba u smislu težeg, kvalificiranog oblika osnovnog djela iz članka 83. stavka 1. KZRH podrazumijeva da su dovršeno djelo nad istom oštećenicom počinile najmanje dvije osobe. Ako je jedan počinitelj dovršio djelo, a drugi ostao u pokušaju, obojica će odgovarati za pokušaj kvalificiranog oblika djela iz članka 83. stavka 2. KZRH u vezi s člankom 19. stavak 1. OKZRH. Pravno shvaćanje zauzeto u sjednici Krivičnog odjela od 4. travnja 1991. (VSRH, Izbor odluka 1993.) Počinjeno je krivično djelo silovanja na naročito ponižavajući način iz čl. 79. st. 2. KZRH optuženik koji je silom oštećenici, zbog bolesti slabo pokretnoj (šlagirana), koja je ležala u krevetu, ugurao spolni oragn u njeno spolovilo, a potom, primivši joj rukama čvrsto glavu, stavio spolni organ u usta i ejakulirao, jer takvo postupanje optuženika nadilazi uobičajeni stupanj ponižavanja žrtve i ima značaj pojačane društvene opasnosti u smislu čl. 79. st. 2. KZRH. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž-725/94, od 13. XI 1996. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1998.) Počinio je djelo pokušaja silovanja iz čl. 79. st. 1. KZRH u vezi s čl. 17. OKZRH, a ne kvalificirani oblik toga djela iz čl. 79. st. 2. KZRH u vidu naročito ponižavajućeg načina, optuženik koji je legao na oštećenicu staru 80 godina, izvadio spolni organ i tražio od nje da imaju spolni odnos, ali je ona uspjela da alkoholiziranog

442 optuženika baci sa kreveta na pod,tako da je djelo zbog učinkovitog otpora oštećenice ostalo nedovršeno, nakon čega je optuženik čvrsto primio oštećeničinu glavu i ugurao svoj spolni oragn u njena usta, gdje je ejakulirao. Takovo nastavno ponašanje optuženika izražava njegovu upornost da se zadovolji i ostvari namjeru zbog koje je došao, te predstavlja otegotnu okolnost značajnu za odmjeravanje kazne za osnovno kazneno djelo pokušaja silovanja, a ne kvalifikatornu okolnost, jer nema značaj ekscesnog ponašanja, odnosno iživljavanja nad oštećenicom u smislu stavka 2. članka 79. KZRH. Utvrđene okolnosti, kako one prije izvršenja kaznenog djela, tako i one vezane za sam učin djela, u svojoj ukupnosti ipak nisu takove da djelu daju značaj one izuzetne grubosti i bezobzirnosti da se može uzeti da se oštećenica našla u izuzetno ponižavajućem položaju, kako se to traži za ostvarenje kvalificiranog djela silovanja iz čl. 79. st. 2. KZRH. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 132/97, od 7. V 1998. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1999.) U slučajevima kada su optuženici prisiljavali oštećenice na felacio, sudovi nemaju jedinstven stav. U pojedinim odlukama presuđeno je da se radi o osnovnom obliku silovanja, a u drugim da je to kvalificirano silovanje radi ponižavajućeg načina, ostvarenja djela, kao što se navodi u odlukama koje slijede: a) Sud smatra da optuženik nije počinio kazneno djelo silovanja na naročito ponižavajući način. Okolnosti da je optuženik nekoliko puta stavio oštećenici svoj ukrućeni penis u usta, kako bi brže ejakuirano, pa ni trajanje spolnoga odnosa protiv volje oštećenice, same za sebe u konkretnom slučaju ipak nisu dovoljne i nisu takva značenja, da bi se moglo raditi o kaznenom djelu izvršenom na naročito ponižavajući način, ovo iz razloga što svako silovanje po svojoj prirodi bez sumnje sadrži i sastojke ponižavanja žrtve. No da bi se radilo o kvalificiranom elementu, potrebno je da izazvano poniženje žrtve bude u toj mjeri naglašeno da naročito vrijeđa njezino dostojanstvo, što u konkretnom slučaju nije, a ni iz ponašanja oštećenice ne bi se moglo zaključiti da je ona ponašanje optuženika, osim što je bila uplašena, prema sebi doživjela i kao naročito ponižavajuće. (VSRH, Kž-171/94 od 15. lipnja 1994.) b) Ne radi se o kaznenom djelu silovanja na naročito ponižavajući način kada je utvrđeno da je optuženik nakon nasilne obljube oštećenice, tijekom upravljanja vozilom ovu primio za vrat, te prislonio njezinu glavu na svoj spolni organ i stavio ga u njezina usta. (Kao u odluci VSRH, Kž-396/94 od 9. lipnja 1994.) c) Suprotno gornjim odlukama u presudi (VSRH, Kž-716/96 od 13. veljače 1997.) sud je kazao da naročito ponižavajući način ostvarenja kaznenog djela silovanja proizlazi iz činjenice što je optuženik oštećenicu prisilio da usprkos njezinom protivljenju i gađenju stavi u usta njegov spolni organ. To je ona i učinila bojeći se za svoga maloljetnog sina od 6,5 godina, koje je sve vrijeme plakao. Takvim ponašanjem optuženik je ostvario kvalificirane okolnosti potrebne da silovanje bude učinjeno na naročito ponižavajući način. d) Kada su dvojica optuženika prisiljavali oštećenicu na obljubu tijekom dužeg vremenskog razdoblja i višekratno je prisiljavali na felacio, ostvarili su kazneno djelo na naročito ponižavajući način, zadirući tako preko svih granica u njezin psihički i fizički integritet. (Kao u odluci VSH, Kž-116/87 od 11. svibnja 1988.) e) Ovaj je sud drugoga stupnja u konkretnom slučaju, uzeo u obzir sve okolnosti u kojima je djelo počinjeno, napose činjenicu da je optuženik

443 mentalno retardirana osoba na razini debiliteta. A okolnost što je optuženik neposredno prije obljube prisilio oštećenicu na felacio, sama po sebi, uz izostanak drugih aktivnosti koje bi u subjektivnom pogledu (iznimna upornost, drskost ili bezobzirnost) tom optuženikovom djelu dale značenje pojačano društveno opasnog djela na naročito ponižavajući način za oštećenicu, koji bi nadilazio tom krivičnom djelu imanentan stupanj ponižavanja, uz pravilnu primjenu Zakona, još ne opravdava pravnu kvalifikaciju optuženikova djela po čl. 79. st. 2. KZRH. (Kao u odluci VSRH, Kž-393/94 od 7. lipnja 1994. Više silovanja od strane više osoba u smislu težeg kvalificiranog oblika osnovnog djela podrazumijeva da su dovršeno djelo nad istom oštećenicom počinile najmanje dvije osobe. Ako jedan od počinitelja dovrši kaznenog djelo, a drugi ostane u pokušaju, obojica će odgovarati za pokušaj kvalificiranog djela više silovanja od strane više osoba. (pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Kaznenog odjela VSRH od 4. travnja 1991.) Kazneno djelo silovanja na naročito ponižavajući način mora biti ostvareno i na subjektivnoj i na objektivnoj strani djela. Počinitelj kaznenog djela iživljava se nad žrtvom jer se želi iživljavati i zbog toga ekscesa (ako je on utvrđen) izazvanog odlučnošću i brutalnošću, djelo dobiva poseban kvalificirani oblik. U konkretnom slučaju takav je oblik izostao, pa se i ne radi o silovanju na naročito ponižavajući način. (Kao u odluci VSRH, Kž-189/94 od 21. travnja 1994.) Kazneno djelo silovanja počinjeno je na naročito ponižavajući način. Naime, utvrđeno je, uz okolnosti iz kojih nedvojbeno proizlaze elementi nasilne obljube i aktivnog otpora oštećenice, i to da je optuženik, nakon što je oštećenica uspjela osloboditi prije vezane ruke, ovu tako izudarao šakama po glavi i tijelu da je na kratko izgubila svijest. Za to ju je vrijeme potpuno skinuo i obljubio, a zatim prijetnjom da će joj odsjeći prste zahtijevao od nje da ga oralno zadovoljava, pa kako zbog njenog otpora i stisnutih usnica u tome nije uspio, ejakulirao je po njenom licu. (Iz odluke VSRH, Kž-513/94 od 18. kolovoza 1994.) Nije prihvatljivo stajalište da ostavljanje oštećenice na cesti nakon počinjenog silovanja u automobilu, negdje na periferiji grada, predstavlja kazneno djelo silovanja počinjeno na osobito ponižavajući način. (Kao u odluci VSH, Kž-553/79 do 7. studenoga 1979.) Radi se o pokušaju silovanja na naročito ponižavajući način kada je počinitelj pokušao prisiliti oštećenicu na obljubu da je legao na nju u namjeri da izvrši obljubu. U tome nije uspio zbog neukrućenosti spolnoga uda, a sve nakon što ju je prisutnim K. V. Zatim je od nje zahtijevao da mu jezikom nadražuje spolni organ pa kako je ona to odbijala, pokušao joj je silom ugurati spolni organ u usta. (Kao u odluci VSH, Kž1075/81 od 31. ožujka 1982.) Kazneno djelo silovanja ostvareno je na naročito ponižavajući način kada je optuženik nakon dovršene prisilne obljube oštećenice, starici od 68 godina stavio svoje spolovilo u njezin anus. (Kao u odluci VSH, Kž-554/81 od 9. rujna 1981.) Radi se o kvalificiranom silovanju kada je utvrđeno da je djelo počinilo više osoba, te da je uz to obavljeno više različitih odnosa (felacio te analni odnos). Sve to je prešlo mjeru ponižavanja koja je imanentna svakom kaznenom djelu silovanja. (Kao u odluci VSRH, Kž-374/92 od 17. studenoga 1992.)

444 Sud prvoga stupnja, naime, pod toč. 3. izreke pobijane presude utvrđuje da je optuženik prišao s leđa oštećenici mlt. B. S. i preko vrata joj prebacio gumeno crijevo, te je vukao nešto dalje od staze uz željezničku prugu do šume. Ondje joj je držeći omču oko vrta naredio da se razodjene, što je oštećenica najprije odbijala, a na ponovljeni zahtjev, zbog straha za život, to je i učinila. Nakon toga ju je optuženik srušio na tlo i izvršio obljubu. Sud prvoga stupnja ovakvo je činjenično stanje pravilno označio kao krivično djelo silovanja učinjeno na naročito okrutan način. Ovakvu pravnu ocjenu djela koje je počinio optuženik sud prvoga stupnja obrazlaže time da postoji veliki nesrazmjer u godinama između oštećenice (koja je imala nepunih 15 godina) i optuženika (koji je tada imao 40 godina). Dakle, riječ je velikom nesrazmjeru u fizičkoj snazi, a optuženik je na krajnje okrutan način oštećenici onemogućio bilo kakav otpor. (Kao u odluci VSRH, Kž-972/92 od 1. travnja 1993.) Radi se o osobito teškom slučaju silovanja iz čl. 83. st. 2. KZH kada je počinitelj nakon što je nasilno prodro u zaključanu kuću oštećenice i njezine majke, pucajući prethodno u prozore kuće, prisilio oštećeničinu majku da za vrijeme nasilne obljube oštećenice bude zatvorena zajedno s djetetom oštećenice u smočnici kuće. Te okolnosti, uz sam način izvršenja, ukazuju na iznimno ponižavajući položaj oštećenice, već zbog svijesti da se za vrijeme obljube u neposrednoj blizini nalaze njezina majka i dijete. (VSH, Kž-683/83 od 27. lipnja 1984., Naša zakonitost, Pregled sudske prakse, br. 25/85.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) U radnjama optuženika stječu se elementi kaznenog djela silovanja iz čl. 188. st. 2. KZ počinjenog na osobito ponižavajući način, kad je utvrđeno da je optuženik s oštećenicom (svojom kćeri) starom sedam godina, obavljao analni odnos, prisiljavao ju da mu liže spolovilo te obavio više spolnih odnošaja kroz period od više godina. "Obavljanjem više odnošaja (felacio i analni odnos) s oštećenicom tako niske starosne dobi, optuženik je prešao mjeru poniženja koja je imanentna svakom kaznenom djelu obljube." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 411/01, od 6. III 2002. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2002.) Kao spolne radnje koje su izjednačene sa spolnim odnošajem mogu se, prije svega, smatrati sve imisije koje služe zadovoljenju spolnog nagona, potreba ili želja, a slične su imisiji iz coitusa. Tu svakako spada coitus per anum, immisio in os i cunilingus, pa uvlačenje muškog spolovila u nečiji rektum ili usta može se uvijek smatrati spolnom radnjom koja je izjednačena sa spolnim snošajem, a to se može smatrati i ejakulacija sperme u usta i bez imisije. "U žalbama optuženika se ne poriče počinjenje (silom i prijetnjom) svih onih radnji koje su opisane u izreci pobijane presude. Međutim, u žalbi po branitelju K.D. se smatra, da te radnje (obuhvaćanje spolovila najprije rukama zatim ustima dok nije došlo do ejakulacije, a zatim felacio) nemaju značaj spolne radnje koja bi se mogla izjednačiti sa spolnim odnošajem, odnosno, smatra se, da se ovdje ne radi o kaznenom djelu silovanja iz čl. 188. st. 2. KZ, već o blažem kaznenom djelu bludnih radnji iz čl. 193. KZ. U tom se pravcu poziva na određene odluke Vrhovnog suda iz 1972. i 1973. godine. Međutim, žalitelj gubi iz vida da je opis kaznenog djela silovanja proširen novim Kaznenim zakonom koji je stupi na snagu 1. siječnja 1998. (Narodne novine, br. 110/97) tako da se silovanjem smatra ne samo prisilni spolni odnošaj (kao do tada) već i s njim izjednačena spolna radnja. A kao spolne radnje koje su i po teoriji, ali i u sudskoj praksi izjednačene sa spolnim odnošajem (coitusom) mogu se prije svega smatrati sve imisije koje služe za zadovoljenje spolnog nagona, potreba ili želja, a

445 slične su imisiji iz coitusa. Tu svakako spada coitus per anum, immisio in os i cunilingus. Prema tomu, uvlačenje muškog spolovila u nečiji rektum ili usta može se uvijek smatrati spolnom radnjom koja je izjednačena sa spolnim snošajem, a to se može smatrati i ejakulacija sperme u usta i bez imisije. Kada je proširio spolni odnošaj s drugim spolnim radnjama koje je s njim izjednačio, zadonodavac je bez sumnje imao namjeru takve radnje inkriminirati kaznenim djelom silovanja, očito stoga, što iste predstavljaju jednako poniženje za žrtvu odnosno, jednako se njima ugrožava i povrjeđuje čovjekova spolna sloboda, kao i nasilnim spolnim odnošajem. Istina je, da se može prigovoriti, da su to manje opasne radnje od spolnog odnošaja, npr. zato što nema opasnosti od trudnoće ili prenošenja spolnih bolesti, ali je to neodlučno za pravnu kvalifikaciju kaznenog djela kada se ima u vidu da je silovanje kazneno djelo protiv slobode, pa te radnje mogu imati samo utjecaja pri odmjeravanju kazne, o čemu je očito i ovdje sud prvog stupnja vodio računa." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 726/03, od 16. X 2003. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2003.) Naročito ponižavajući način silovanja u pokušaju postoji kada je počinitelj oštećenicu pokušao prisiliti na obljubu na način da je legao na nju u toj namjeri pri čemu zbog neukrućenog spolonoga uda u tome nije uspio, prije čega je oštećenicu izudarao, a zatim prijeteći ubojstvom oštećenicu prisilio na splolni odnošaj sa slučajno prisutnim muškarce, pa od nje zahtijevao da mu jezikom nadražuje spolni organ, a kada je ona odbila pokušao joj spolni organ silom ugurati u usta. Vrhovni sud Republike Hrvatske, Kž-716/96 13.02.1997. Kada više osoba sudjeluje u počinjenju kaznenog djela silovanja, pa neki djelo dovrše, a neki samo pokušaju, ovaj kvalificirani oblik će postojati ako su najmanje dvije osobe ostvarile dovršeno djelo nad istom žrtvom, ako je jedan počinitelj djelo dovršio, a jedan u pokušaju, obojica počinitelja odgovarati će za ovaj kvalificirani oblik silovanja u pokušaju. Vrhovni sud Republike Hrvatske, Kž-581/90 16.10.1991. (Kazneni zakon, autorski pročišćeni tekst, Inženjerski biro d.d. Zagreb, 2004.) Utvrđeno je, naime, da je optuženik upotrijebio silu da prinudi oštećenicu na obljubu. Osim ostaloga, i snažnim zavrtanjem palca desne ruke ošećenice, oštećenici je s namjerom zadao tešku tjelesnu povredu, prijelom prvog članka palca desne ruke, čime je ostvario kazneno djelo teške tjelesne povrede u stjecaju sa silovanjem u pokušaju. Radilo bi se o kvalificiranom silovanju samo u slučaju u kojem je u odnosu na težu posljedicu počinitelj postupao iz nehaja. (Kao u odluci VSH, Kž-1257/84 od 5. studenoga 1985.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Nakala Zadro, Zagreb 2001.) Više silovanja od strane više osoba u smislu težeg, kvalificiranog oblika osnovnog djela iz članka 79. stavka 1. KZRH podrazumijeva da su dovršeno djelo nad istom oštećenicom počinile najmanje dvije osobe. Ako je jedan počinitelj dovršio djelo, a drugi ostao u pokušaju, obojica će odgovarati za pokušaj kvalificiranog oblika djela iz čl. 79. stavka 2. KZRH u svezi s člankom 17. stavak 1. OKZRH. Pravno shvaćanje zauzeto u sjednici Krivičnog odjela od 4. travnja 1991. g. (VSRH, Izbor odluka 1/1996).

446 U radnjama optuženika ne stječu se elementi bića kaznenog djela silovanja na osobito ponižavajući način iz čl. 188. st. 2. Kaznenog zakona, već djela iz st. 1. ovog članka kad je utvrđeno da je on silom i prijetnjom da će napasti na život oštećenice ovu gurnuo na kauč i kleknuo poviše nje, raširio joj noge, te nakon nekoliko ćuški po licu i glavi uspio svući njenu odjeću, a zatim u jednom trenutku, uvukao svoj spolni organ u njezino spolovilo, da bi zbog njezinog otpora to prestao, ali je čvrsto držeči oko glave uspio uvući svoj spolni organ u usta oštećenice, a zatim i tu radnju prekinuo te ponovno uspio uvući svoj spolni organ u njezino spolovio, ali zbog otpora oštećenice nije uspio ejakulirati. Naime, djelatnost optuženika nije takva da prelazi uobičajeno poniženje koje doživljava žrtva silovanja i koje redovno prati silovanje, a izostalo je ono posebno iživljavanje karakteristično kod silovanja na osobito ponižavajući način, kad se počinitelj djela iživljava nad žrtvom jer se želi iživljavati i želi je svojom brutalnošću i odlučnošću maksimalno poniziti, pa takvi postupci daju djelu silovanja posebno opasan oblik. To je u ovom slučaju izostalo, pa se u radnjama optuženika stječu elementi kaznenog djela silovanja iz čl. 188. st. 1. Kaznenog zakona, a ne djelo iz st. 2. ovog članka. «Sud prvog stupnja je uzeo da je obljuba počinjena na osobito ponižavajući način «jer se rado o oralnom seksu u sklopu prinude i prijetnje», slijedom čega je optuženika i proglasio krivim za kvalificirani oblik silovanja počinjenog na osobito ponižavajući način iz čl. 188. st. 2. Kaznenog zakona. Međutim, nije prihvatljivo shvaćanje suda prvog stupnja da je riječ o ovom kvalificiranom obliku kaznenog djela silovanja samo zato što je, nakon što je optuženik već svojim spolovilom silom prodro u spolni organ oštećenice, uslijedilo oralno koitiranje. Naime, naprijed navedene utvrđene činjenice i okolnosti nisu takve da prelaze uobičajeno poniženje koje doživljava žrtva kaznenog djela silovanja i koje je redovno prisutno, budući da je izostalo ono posebno iživljavanje karakteristično kod kaznenog djela silovanja na osobito ponižavajući način. Počinjenje ovog kaznenog djela mora biti ostvareno i na subjektivnoj i na objektivnoj strani djela. Počinitelj se iživljava nad žrtvom jer se želi iživljavati i želi je svojom brutalnošću i odlučnošću maksimalno poniziti, pa takvi postupci daju kaznenom djelu silovanja posebno opasan oblik. Međutim, prema stajalištu ovog suda, kao drugog stupnja, takav je oblik silovanja (opasan, ekscesni) u konkretnom slučaju izostao, pa se zato i ne radi o silovanju na naročito ponižavajući način.» Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 232/03-6, od 30.IX.2004. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2005.) Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da se u radnjama optuženika stječu elementi bića jedno produljenog kaznenog djela silovanja iz čl. 188. st. 3. Kaznenog zakonam jer je oštećenica kontinuirano silovana, s time da je ta sila tijekom kasnijih obljuba bila različitog intenziteta i oblika, ovisno o tomu je li i koliko oštećenica bila sposobna za aktivni otpor s obzirom na prethodna silovanja. Naime, i za ovaj sud nije sporno, a to je i životno razumljivo, da je oštećenica zbog straha od optuženika i već fizički i psihički oslabljena od prijašnjih silovanja i u okolnostima u kojima se našla, tijekom vremena kod kasnijih obljuba bila manje sposobna pružati otpor, pa optuženik u tim slučajevima i nije trebao upotrijebiti silu jačeg intenziteta da savlada njezin otpor i izvrši obljubu, odnosno nije ju više ni trebao tući, već je bilo dovoljno da uporabom vlastite fizičke nadmoći iskoristi opisano stanje oštećenice nastalo uslijed straha, fizičke i psihičke iscrpljenosti u kojem ona nije bila potupno sposobna za pružanje fizičkog otpora a u koje stanje ju je optuženik doveo i onda u takvom stanju izvršio obljubu jer je i u takvim situacijama bio svjestan da na strani oštećenice nema dragovoljnosti. Dakle, u konkretnom slučaju radi se o jednom kaznenom djelu silovanja, i to njegovom

447 kvalificiranom obliku iz čl. 188. st. 3. Kaznenog zakona, budući da je silovana osoba ostala trudan i koje kazneno djelo kao teže konzumira odno iz čl. 189. KZ. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 740/04, od 7.X.2004. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2005. 112. SPOLNI ODNOŠAJ S NEMOĆNOM OSOBOM Članak 189. Za pravnu kvalifikaciju djela po čl. 180. st. 1. KZ nije odlučno jedino to, što oštećena prilikom obljube nije bila ni pijana, ni drogirana, a niti u snu, jer taj propis predviđa i druge razloge nemoći pružanja otpora. Stoga, ako je oštećena bila nemoćna zbog prethodnog silovanja po jednom odnosno više optuženih uslijed čega nije bila u stanju pružiti otpor daljnjem optuženom, koji je baš takvo njeno stanje iskoristio i obljubio je, onda je takvo njegovo djelo pravilno pravno označeno kao kriv. djelo obljube na nemoćnom osobom iz čl. 180. st. 1. KZ, a ne kao kriv. djelo silovanja iz čl. 179. st. 1. KZ. VSH, I Kž 341/73 od 19. IV 1973. (Pregled sudske prakse u godini 1973., Zagreb 1974.g.) Optuženici koji su jedan za drugim izvršili obljubu nad oštećenicom starom 69 godina, tako što su noću ušli u njenu kuću dok je ona spavala iskoristivši njezinu bunovnost i alkoholizoranost, kao i znatno narušeno psihofizičko stanje zbog kojeg nije bila u stanju pružiti otpor, učinili su krivično djelo obljube nad nemoćnom osobom iz čl. 84. st. 2. KZH jer su iskoristili nemoć oštećenice zbog koje ona nije bila sposobna za otpor. VSRH, IKž 491/91 od 17. prosinca 1991. (Pregled sudske prakse br. 5 113. PRISILA NA SPOLNI ODNOŠAJ Članak 190. Pod nemoćnim djetetom u smislu članka 83. stavak KZRH podrazumijeva se samo ono dijete (starosna dob do 14 godina), koje je zbog svojih posebnih fizičkih ili psihičkih nedostataka, kakva inače nisu svojstvena normalnoj dječjoj populaciji istog uzrasta, u potpunosti onemogućeno u pružanju bilo kakvog otpora obljubi. VSRH, I Kž 518/1992 od 16. rujna 1992. (VSRH, Izbor odluka 1993.) 114. SPOLNI ODNOŠAJ ZLOUPORABOM POLOŽAJA Članak 191. Nije osnovano stanovište prema kome se ne bi radilo o odnosu podređenosti i zavisnosti u slučaju oštećene, koja je kod optuženog poslodavca radila kao kućna pomoćnica, i to samo zato što takav radni odnos ne bi bio nigdje evidentiran i što bi oštećena lako takav odnos raskinula i potražila drugog poslodavca, jer je velika potražnja za kućnim pomoćnicama. Naime, ove okolnosti - kraj činjenice da je oštećena maloljetna i da je između nje i optuženog vila velika razlika u godinama i

448 obrazovanju - uopće ne samo što nisu bitne, već ni podobne da dovedu u pitanje očigledni faktični odnos zavisnosti i podređenosti oštećene prema optuženom. VSH, I Kž 620/73 od 12. VI 1973. (Pregled sudske prakse u godini 1973., Zagreb 1974.g.) Kad optuženi u svojstvu nastavnika predloži njemu povjerenoj učenici ljubav i spolne odnose s prijetnjom da ako mu to ne dopusti da će joj dati slabu ocjenu, napadnut objekt djela nije služba nego dostojanstvo ličnosti i morala, pa zato takvo djelovanje optuženog ne predstavlja krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja, već neko od krivičnih djela protiv dostojanstva ličnosti i morala. VSM-Kž-798/63 od 23.I.1963. Za postojanje krivičnog djela zloupotrebe položaja iz čl. 182. st. 1. KZ (čl. 86. st. 1. KZH) potrebno je, da između učinioca djela i oštećene postoji odnos podređenosti ili zavisnosti, koji je zasnovan na zakonu, uredbi, pravilniku, ugovoru ili sličnom. VSH-Kž-310/60 od 28.IV.1960. Za vrijeme vođenja izviđaja (i.e. istrage) između osobe protiv koje izviđajni organ vodi izviđaj, i tog organa postoji odnos podređenosti i zavisnosti u onom smislu kako je to predviđeno u čl. 182. st. 1. KZ ( čl. 86. st. 1. KZH). Prema tome, ako izviđajni organ za vrijeme vođenja izviđaja zloupotrebom svog položaja navede na obljubu žensku osobu protiv koje vodi izviđaj, čini time krivično djelo iz čl. 182. st. 1. KZ. VSH-Kž-2422/57 od 7. XII. 1957. Krivično djelo iz čl. 182. st. 1. KZ može učiniti i poslodavac u privatnoprivrednom sektoru, ako zloupotrebom svog položaja zasnovanog na ugovoru o službi navede na obljubu žensku osobu, koja se kod njega nalazila u radnom odnosu, a taj odnos je takve prirode da ostvaruje elemente ekonomske zavisnosti. VSH-Kž-2802/57 od 30. XII.1957. Za krivično djelo obljube zlouptrebom položaja potrebno je, da izvršilac upravo zloupotrijebi svoj položaj i da tim sredstvom navede na obljubu žensku osobu, koja se prema njemu nalazi u odnosu kakve podređenosti ili zavisnosti. VSH-Kzz-54/53 Poslodavac koji zloupotrebom položaja navede na obljubu maloljetnu osobu stariju od 14 godina s kojom je u radnom (najamnom) odnosu, ne čini krivično djelo iz stava 2. čl. 182. KZ već iz stava 1. čl. 182. KZ (st. 2. i 1. čl. 86. KZH). VSBiH-Kž-1712/56 od 19. IV.1957. Nije osnovano stajalište prema kojem se ne bi radilo o odnosu podređenosti i zavisnosti u slučaju oštećene koja je kod optuženog poslodavca radila kao kućna pomoćnica, i to samo zato što takav radni odnos nije nigdje bio evidentiran i što je oštećena lako takav odnos mogla raskinuti i potražiti drugog poslodavca jer je vladala velika potražnja za kućnim pomoćnicama. Naime, ove okolnosti, pa uz činjenicu da je oštećena maloljetna i da je između nje i optuženog bila velika razlika u godinama i

449 obrazovanju - uopće ne samo što nisu bitne, već ni podesne da dovedu u pitanje očigledni faktični odnos zavisnosti i podređenosti oštećene prema optuženom. VSH-Kž-620/73 od 12.VI. 1973. Majstor koji je silovao svoju 14. godišnju učenicu u privredi ostvario je samo krivično djelo silovanja po čl. 179. st. 1. KZ (čl. 83. st. 1. KZH), a ne i kriv. djelo po čl. 182. st. 2. KZ (čl. 86. st. 2. KZH) u idealnom stjecaju. VSSl-Kž-60/54 Postoji samo jedno krivično djelo iz čl. 181. st. 2. KZ, a ne dva kriv. djela iz čl. 181. st. 2. i čl. 182. st. 1. KZ (čl. 87. st. 3. KZH i 86. st. 2. KZH) kad je očuh sa svojom pastorkom održavao spolne odnose koje je započeo uz upotrebu sile prije nego što je ona navršila 14 godina života, a zatim te odnose nastavio i poslije tog vremena. VSH-Kž-45/67 od 16.II.1967. Ako očuh izvrši kriv. djelo iz čl. 181. ili 182. st. 2. KZ (čl. 86. st. 2. i 87. st. 2. KZH) prema pastorci, to djelo nije još posebno kažnjivo još i po čl. 196. KZ (čl. 101. KZH). VSSl-Kž-839/55 Otac koji izvrši obljubu sa svojom maloljetnom kćerkom čini krivična djela iz čl. 198. KZ u stjecaju s kriv. djelom iz čl. 182. st. 2. KZ (čl. 97. i 86. st. 2. KZH). VSH-Kž-2666/63 od 14.XI.1963. Otac maloljetnice koji je svojim djelovanjem ostvario sva obilježja kriv. djela iz čl. 182. st. 2. KZ i čl. 198. KZ krivično je odgovoran ne samo za kriv. djelo iz čl. 198. KZ već i za kriv. djelo iz čl. 182. st. 2. KZ. VSSl-Kž-780/58 od 22.XI.1958. Za učin kriv. djela iz čl. 182. st. 2. KZ (čl. 86. st. 2. KZH) nije odlučno tko je dao inicijativu za obljubu, odnosno spolni odnošaj, jer navođenje na obljubu ne predstavlja elemenat tog krivičnog djela. Intencija je ovog zakonskog propisa spriječiti osobe kojim je u obavljanju službe povjerena maloljetna osoba radi čuvanja, odnosno njege da s njom izvrše obljubu. Prema tome, neodlučno je da li je oštećena svojim vladanjem davala inicijativu, odnosno provocirala optuženog na obljubu. VSH-Kž-2131/64 od 2.X.1964. Svaki liječnik prema svakom pacijentu bolnice, pogotovo kad se radi o pacijentu u istom odjelu (kirurškom) u kojem je liječnik zaposlen, nalazi se u odnosu osobe kojoj je bolesnik povjeren radi njege. Kad je u takvom svojstvu naveo bolesnicu na obljubu, onda su i ispunjeni uvjeti za postojanje kriv. djela iz čl. 182. st. 2. KZ (čl. 86. st. 2. KZH) makar optuženi liječnik nije bio u času izvršenja djela ni u kakvoj dežurnoj ili posebnoj službi u bolnici. VSH-Kž-592/65 od 16. VII. 1965.

450 Za svojstvo osobe iz čl. 182. st. 2. KZ (čl. 86. st. 2. KZH) kao učinioca tog kriv. djela nije potrebno da je ta osoba stvarni očuh maloljetnice, već je dovoljan stvarni odnos osobe kojoj je povjerena briga oko učenja i odgoja maloljetne oštećenice gdje je zbog zloupotrebe tog odnosa od strane optuženog došlo do obljube maloljetnice. VSH-Kž-965/68 od 11.VII.1968. (Krivični zakon Republike Hrvatske, Danilo Gregović - Sudska praksa, Informator, Zagreb 1991.) Nije osnovano stajalište prema kojem se ne bi radilo o odnosu podređenosti i zavisnosti u slučaju oštećenice radila kao kućna pomoćnica, i to samo zato što takav radni odnos ne bi bio nigdje evidentiran i što bi oštećenica takav radni odnos lako raskinula i potražila drugog poslodavca, jer je velika potražnja za kućnim pomoćnicama. Naime, ove okolnosti – uz činjenicu da je oštećenica maloljetna i da je između nje i optuženika bila velika razlika u godinama i obrazovanju - uopće ne smo što nisu bitne, već nisu ni podobne da dovedu u pitanje očiti faktički odnos zavisnosti i podređenosti oštećenice optuženiku. (Kao u odluci VSH, Kž-620/73 od 12. lipnja 1973.) (Ana Garačić, Kazneni zakon su sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) Kada majka svoje maloljetno žensko dijete u vrijeme dok još nije navršilo 14 godina, i poslije te dobi, povjeri na čuvanje i odgoj svom izvanbračnom suprugu koji se o djetetu stara i vodi brigu kao da mu je očuh – izvanbračni suprug u takvim okolnostima i u takvom položaju može biti počinitelj krivičnog djela spolnog odnošaja zlouporabom povjerenja. (Kao u odluci VSH, Kž-1221/63 od 14. svibnja 1963. (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) 115. SPOLNI ODNOŠAJ S DJETETOM Članak 192. Učinjena je povreda krivičnog zakona iz čl. 344. t. 4. ZKP kad je sud našao da se radi o krivičnom djelu iz čl. 181. st. 2. KZ u stjecaju s krivičnim djelom iz čl. 198. KZ (čl. 87. st. 3. KZH i čl. 97. KZH) u slučaju kad je otac započeo silovati svoju kćerku koja, kad su izvršene prve radnje silovanja, još nije bila navršila 14 godina, te je dalje vršio silovanja i pošto je kćerka navršila 14 godina. Djelovanje optuženog trebalo je pravilno kvalificirati za radnje izvršene do navršene 14. godine života kao krivično djelo iz čl. 181. st. 2. KZ (čl. 87. st. 3. KZH) u stjecaju s kriv. djelom iz čl. 198. KZ (čl. 97. KZH), a djelovanje produženo nakon navršenih 14 godina života njegove kćerke trebalo je označiti kao kriv. djelo iz čl. 179. st. 1. KZ (čl. 83. st. 1. KZH) u stjecaju s kriv. djelom iz čl. 198. KZ ( potonje krvično djelo s prijašnjim djelovanjem čini produženo krivično djelo iz čl. 198. KZ). Prema tome, ako je optuženi upravo u tom pravcu izjavio žalbu i tražio preinačenje presude, nije povrijeđeno načelo zabrane reformatie in peius kad je preinačena presuda i umjesto jedno kriv. djela iz čl. 181. st. 2. KZ za koje je zapriječena kazna strogog zatvora najmanje tri godine do petnaest godina, utvrđeno da je učinio i kriv. djelo iz čl. 181. st. 2. KZ i kriv. djelo iz čl. 179. st. 1. KZ, za koje je potonje djelo zapriječena kazna do deset godina strogog zatvora. Dakle, optuženi nije izjavio žalbu na svoju štetu.

451 VSH-Kž-453/64 od 24.III.1965. Ako očuh izvrši prema pastorci kriv. djelo iz čl. 181. ili 182. st. 2. KZ (čl. 86. i 87. KZH) to djelo nije još posebno kažnjivo i po čl. 196. KZ (čl. 101. KZH) VSSl-Kž-839/55 Kad je utvrđeno da je očuh nad pastorkom vršio obljube kako u vremenu prije njenih navršenih 14 godina i nakon toga, a održavanje spolnih odnosa započeo je uz upotrebu sile koju je povremeno primjenjivao i poslije, ostvareno je biće krivičnog djela iz čl. 181. st. 2. KZ (čl. 87. st. 3. KZH). Radi se o jednoj kontinuiranoj, produženoj kriminalnoj aktivnosti, unutar koje pojedine radnje gube svoju pravnu samostalnost i individualnost. Sve te pojedinačne radnje uklapaju se u jedinstvenu cjelinu, koja kao takva čini jedno produženo krivično djelo, bez obzira na izostajanje pojedinih kvalifikatornih okolnosti tokom činjenja pojedinih radnji koje sve zajedno sačinjavaju inkriminiranu djelatnost optuženog. Ukupna djelatnost optuženog iscrpljuje elemente kriv. djela iz čl. 181. st. 2. KZ s obzirom na okolnosti pod kojima je ta djelatnost otpočela, pri čemu pojedinim radnjama optuženog koje su na taj način ušle u pravnu konstrukciju produženog krivičnog djela, niukoliko nije izmijenjen sadržaj niti im je dan drukčiji karakter nego što ga one, u stvari, imaju, tako da kod ocjene težine i društvene opasnosti ukupne djelatnosti optuženog onaj dio njegove djelatnosti kod kojega neki kvalifikatorni elementi nisu ostvareni, neće ni biti teže ocijenjivati nego što taj dio djelatnosti optuženog po svom činjeničnom opisu i stvarnom sadržaju zaslužuje. VSH-Kž-45/67 od 14.II.1967. Prema ustaljenoj sudskoj praksi za dovršenje kriv. djela obljube s djetetom nije nužno da dođe do defloracije, već samo do spajanja spolnih organa, a do čega je nesumnjivo došlo kako prema priznanju samog optuženika, tako i prema iskazu oštećenice iz kojeg proizlazi da je optuženik svoj spolni organ u više navrata gurao u njen. VSH-Kž-671/78 od 5.XII. 1978. Stavljanje penisa oštećenoj maloljetnici u usta radi seksualnog zadovoljavanja ne predstavlja krivično djelo obljube ili protuprirodnog bluda s maloljetnom osobom iz čl. 181. st. 1. odnosno st. 2. KZ (čl. 87. KZH), već samo krivično djelo bludnih radnji iz čl. 183. KZ (čl. 89. KZH). Naime, prema vladajućem shvaćanju pod protuprirodnim bludom razumije se samo "imissio penis in anum", a ne i "imissio in os". Pri takvom shvaćanju pravne oznake navedenog djela uzeto je dalje da je to djelo konzumirano krivičnim djelom pokušaja obljube s maloljetnom osobom iz čl. 181. st. 2. KZ u vezi sa čl. 16. KZ (čl. 87. KZH u vezi s čl. 19. KZJ), koje je izvršeno istom prilikom nad istom maloljetnicom. VSH-Kž-1055/73 od 16. VIII. 1973. Kad je utvrđeno da je optuženi nad nemoćnom maloljetnom osobom koja nije navršila ni 14 godina života upotrebom sile izvršio obljubu u dva maha u razmaku od tri mjeseca, onda nije bilo jedinstvenog umišljaja niti ostalih sjedinjavajućih okolnosti da bi se moglo raditi o jednom produženom krivičnom djelu iz čl. 181. st. 2. KZ (čl. 87. st. 3. KZH), već su ostvareni svi elementi dva odvojena kriv. djela iz čl. 181. st. 2. KZ.

452 VSH-Kž-1956/70 od 19.I.1971. Djelovanje optuženog sastavljeno od niza pojedinačnih radnji kojima je maloljetno žensko lice koje nije navršilo 14 godina primio u svoju kuću kao člana svog domaćinstva i omogućio tom licu i svom maloljetnom sinu da u njegovoj kući spolno opće, predstavlja pomaganje u izvršenju krivičnog djela iz čl. 181. st. 1. KZ (čl. 87. st. 1. KZH). VSJugoslavije-Kž-76/61 od 26.10.1961. Kriv. djelom obljube s maloljetnikom iz čl. 181. st. 2. KZ (čl. 87. st. 3. KZH) nisu apsorbirani i elementi kriv. djela rodoskvrnuća iz čl. 198. KZ (čl. 97. KZH). VSAPV-Kž-173/54 Sama činjenica da je oštećena navršila 12 godina ne ukazuje da se takva osoba mora smatrati "nemoćnom maloljetnom osobom" u smislu čl. 181. st. 2. KZ (i. e. "nemoćno dijete" - čl. 87. st. 3. KZH). Za takvo utvrđivanje potrebno je uz uzrast utvrditi i druge činjenice, a napose fizičku i psihičku nerazvijenost napadnute osobe. Utvrđivanje, pak, činjenice da je oštećena unatoč uzrasta od dvanaest godina inače za svoju dob dobro razvijena i bistra djevojčica, a uz isključenje ostalih okolnosti koje bi mogle ukazivati na stalnu ili trenutnu nemoć oštećene, isključuje primjenu čl. 181. st. 2. KZ, pa se u konkretnoj situaciji djelovanje optuženog mora označiti kao kriv. djelo iz čl. 181. st. 1. KZ (čl. 87. st. 1. KZH). VSH-Kž-1967/63 od 12.IX.1963. Sam uzrast od 9 godina i 5 mjeseci ne ukazuje da je u pitanju nemoćna osoba usmislu čl. 181. st. 2. KZ (čl. 87. st. 3. KZH) ako se ne radi o osobi znatno slabe fizičke razvijenosti ili s takvim organskim nedostacima zbog kojih nije u stanju da pruži nikakav otpor ili je pruženi otpor neznatan, kao i ako se radi o osobi koje je duševno poremećena, zaostalog duševnog razvoja ili takvog stupnja duševne razvijenosti zbog kojeg nije u stanju da shvati značenje djela (delikta koji se nad njom obavlja). VSM-Kž-235/68 od 8.IX.1968. Izvrešna defloracija pristima nad djevojčicom od 13 godina radi osvete, zbog toga što optuženi nije prethodno uspio da izvrši obljubu nad njom predstavlja krivično djelo obljube maloljetnika u pokušaju iz čl. 181. st. 2. KZ u vezi sa čl. 16. KZ (čl. 87. st. 3. KZH) i krivično djelo teške tjelesne povrede iz čl. 141. st. 1. KZ (čl. 41. st. 1. KZH). VSM-Kž-363/70 Devetogodišnje dijete koje u psihičkom i fizičkom razvoju nema nedostataka, ne smatra se nemoćnom maloljetnom osobom (i.e. "nemoćno dijete"), pa perverzni akt koji je nad njim učinio optuženi ne predstavlja krivično djelo iz čl. 181. st. 2. KZ (čl. 87. st. 3. KZH), već krivično djelo iz stava 1. spomenute odredbe (čl. 87. st. 1. KZH). VSM-Kž-775/73 od 28.II.1974.

453 "Nemoćnom maloljetnom osobom" u smislu čl. 181. st. 2. KZ (87. st. 3. KZH) smatra se slabašna djevojčica od trinaest godina, koje je bila nesposobna za ozbiljniji otpor prema zdravom jakom odraslom muškarcu. VSH-Kž-1670/54 Kad je otac upotrebom sile izvršio obljubu svoje dvanaest godina stare kćeri slabo razvijene i nesposobne za otpor, ostvario je kriv. djelo iz čl. 181. st. 2. KZ (čl. 87. st. 3. KZH) u stjecaju s kriv. djelom iz čl. 198. KZ (čl. 97. KZH). VSH-Kž-638/65 od 13.IV.1965. Optuženi /rođ. 1921.god. VKV radnik/ proglašen je krivim zbog kriv. djela iz čl. 181. st. 2. i čl. 198. KZ, zato što je kao otac upotrebom sile izvršio obljubu nad svojom kćerkom koja nije navršila 14 godina. Prvostepeni sud je optuženom za djelo iz čl. 181. st. 2. KZ utvrdio kaznu zatvora od 8 godina, a za djelo iz čl. 198. KZ 2 godine, te ga za oba djela osudio na jedinstvenu kaznu zatvora od 9 godina. Vrhovni sud je optuženom snizio kaznu na 7 godina zatvora utvrdivši za djelo iz čl. 181. st. 2. KZ 6 godina, a za djelo iz čl. 198. KZ 2 godine zatvora. VSH-Kž-2368/62 od 30.X.1962. Optuženi /rođ. 1928. VKV radnik/ proglašen je krivim zbog kriv. djela iz čl. 181. st. 2. KZ u stjecaju s kriv. djelom iz čl. 201. KZ, zato što je upotrebom sile i prijetnje da će je ugušiti izvršio obljubu nad djevojčicom koja nije navrišila 14 godina, iako je znao da je zaražen, pri čemu joj je nanio više povreda po tijelu i spolnom organu te prenio na nju gonoreju. Za djelo iz čl. 181. st. 2. KZ prvostepeni je sud utvrdio kaznu zatvora od 15 godina, za djelo iz čl. 201. KZ kaznu zatvora od 1 godine, pa je za oba djela osudio optuženog na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 15 godina /optužni je multirecidivista, djelo je učinjeno sa umišljajem/. Vrhovni sud Hrvatske djelomično je uvažio žalbu optuženog, te je kaznu snizio na 10 godina zatvora pri čemu je optuženom za djelo iz čl. 181. st. 2. KZ utvrdio kaznu zatvora od 9 godina, a za djelo iz čl. 201. KZ kaznu zatvora od 1 godine. VSH-Kž-349/62 od 16.III.1962. (Krivični zakon Republike Hrvatske, Danilo Gregović - Sudska praksa, Informator, Zagreb 1991.g.) Čini krivično djelo obljube s djetetom iz čl. 83. st. 3. KZRH optuženik koji je u vremenskom razdoblju od sredine 1979. godine, koristeći odsutnost svoje supruge i nesposobnost za bilo kakav otpor svoje kćerke, rođene 1974. godine, zaprijetivši da će joj ubiti majku ako će nekome o tome govoriti i održavajući je u tom strahu, u cilju zadovoljenja svog spolnog nagona, svlačio je, svlačio sebe pred njom, dirao je po intimnim dijelovima tijela, i gol lijegao na nju, da bi u jesen 1984. godine nad njom obavio obljubu, te to nastavio činiti u više navrata sve do prosinca 1992. godine. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž-31/97, od 18. III 1997. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1998.) Radi se o obljubi nad nemoćnim djetetom kada optuženik ima spolni odnos sa svojom polusestrom koja je stara 7,5 godina i blaže zaostala u mentalnom razvoju. Zbog svoje dobi i zaostalog mentalnog razvoja oštećenica uopće nije bila svjesna o

454 čemu se radi, a to je takva nemoć koja prelazi redovite slučajeve nemoći koja slijedi iz maloljetnosti djeteta. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 834/95, od 23. X 1997. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1999.) Radi se o obljubi nad nemoćnim djetetom kada optuženik ima spolni odnos sa svojom polusestrom koja je stara 7,5 godina i blaže zaostala u mentalnom razvoju. Zbog svoje dobi i zaostalog mentalnog razvoja oštećenica uopće nije bila svjesna o čemu se radi, a to je takva nemoć koja prelazi redovite slučajeve nemoći koja slijedi iz maloljetnosti djeteta. VSRH, I Kž 834/1995 od 23. listopada 1997.g. (VSRH, Izbor odluka 2/1999.) Ne može se prihvatiti pravno shvaćanje suda prvoga stupnja da je optuženik koji je 1982. godine nagovorio svoju kćerku, tada 10-godišnjakinju, na spolni odnošaj govoreći joj da će u slučaju odbijanja tražiti rastavu od njezine majke, napustiti obitelj i počiniti samoubojstvo, što je trajalo sve do 1991., upotrebom sile izvršio obljubu nad nemoćnim djetetom, a time i krivično djelo obljube s djetetom u stjecaju s krivičnim djelom rodoskvrnuća. Oštećenica je u vrijeme prve obljube bila fizički razvijenije od svojih vršnjakinja i nešto iznadprosječne inteligencije pa se ne može smatrati nemoćnim djetetom. Nemoćnim djetetom treba smatrati samo takvo dijete koje je, zbog svojih fizičkih i psihičkih nedostataka kakvi se inače ne javljaju u normalnoj dječjoj populaciji iste dobi, potpuno nesposobno pružiti bilo kakav otpor. Također se ni optuženikove prijetnje da će napustiti obitelj i počiniti samoubojstvo ne mogu smatrati primjenom psihičke sile u smislu čl. 87. st. 3. KZRH. Zlo kojim se prijeti pri primjeni fizičke sile u smislu toga članka mora se odnositi na život ili tijelo žrtve (neposredna prijetnja) ili na život ili tijelo žrtvi bliskih osoba (posredna prijetnja), a kako je navedeno u odluci VSRH, Kž-518/92 od 16. rujna 1992. Optuženik, koji je 12-godišnju djevojčicu, koja mu je dovedena po romskom običaju, nakon otmice bacio na krevet, nasilno svukao i obljubio, izvršio je obljubu nad nemoćnim djetetom i time kazneno djelo iz čl. 87. st. 3. KZH. Oštećenica, koja je po fizičkoj konstituciji zaostajala za djecom svoje dobi, bila je prijevarom dovedena u njoj nepoznatu sredinu pa se našla u stanju psihičke nemoći zbog kojeg nije mogla pružati ozbiljniji otpor. Njezin otpor bio je plač, u trenutku kad joj je optuženik naredio da se svuče i bacio je na krevet. (Kao u odluci VSH, Kž-354/89 od 15. studenoga 1991.). Optuženik je s pastorkom – djetetom održavao spolne odnose koje je započeo uporabom sile prije nego što je navršila 14 godina života, a zatim je te odnose uz uporabu sile nastavio i poslije toga vremena. Kako se radi o jednoj produljenoj radnji i jednom produljenom djelu, za to krivično djelo odmjerava se kazna za jedno krivično djelo iz čl. 87. st. 3. KZRH. (Kao u odluci VSRH, Kž-745/90 od 26. veljače 1991.) Pogrešan je stav prvostupanjskog suda i u onom dijelu gdje ističe da iz samog iskaza oštećenice proizlazi da optuženik nije primijenio silu, osim što ju je zadržao prihvativši je za ramena. Naime, sama primjena sile nije nužna za ostvarenje krivičnog djela iz čl. 87. st. 3. KZRH, jer se radi o nemoćnom djetetu, mlađem od 10 godina. (Kao u odluci VSRH, Kž-490/88 od 26. listopada 1989.) Radi se o obljubi s nemoćnim djetetom kada je optuženik imao spolni odnošaj sa svojom pastorkom od 7,5 godina koja je blaže zaostala u razvoju. Zbog svoje dobi i zaostalog mentalnog razvoja oštećenica uopće nije bila svjesna o čemu se radi, a to je

455 takva nemoć koja prelazi redovite slučajeve nemoći koja slijedi iz dobi djeteta. (Kao u odluci VSRH, Kž-834/95 od 23. listopada 1997.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) Optuženik koji je djevojčicu staru 12 godina, koja mu je dovedena po običaju Roma nakon otmice bacio na krevet, nasilno svukao i obljubio izvršio je obljubu nad nemoćnim djetetom i time krivično djelo iz čl. 87. st. 3. KZH. Oštećenica je i po svojoj fizičkoj konstituciji zaostajala za djecom svoje dobi, bila je prijevarom dovedena u njoj nepoznau sredinu pa se našla u stanju psihičke nemoći zbog koje nije mogla pružiti ozbiljniji otpor. VSRH, IKŽ 354/89 od 15. studenog 1991. (Pregled sudske prakse br. 51.) Ne može se usvojiti pravno shvaćanje suda prvoga stupnja da je optuženik koji je 1982. nagovorio svoju kćerku, tada staru deset godina, na spolni odnošaj - što je trajalo sve do 1991. godine - govoreći joj da će u suprotnom zatražiti rastavu od njezine majke, napustiti obitelj i izvršiti samoubojstvo, uporabom sile izvršio obljubu nad nemoćnim djetetom iz čl. 87. st. 3. KZH (u stjecaju s krivičnim djelom rodoskvrnuća iz čl. 97. KZH). Oštećenica je u vrijeme prve obljube bila fizički razvijenija od svojih vršnjaka i čak nešto iznadprosječne inteligencije pa se ne može smatrati nemoćnim djetetom. Nemoćnim djetetom treba smatrati samo takvo dijete koje zbog svojih fizičkih i psihičkih nedostataka, kakvi inače nisu svojstveni normalnoj dječjoj populaciji istog uzrasta, potpuno onemogućeno u pružanju bilo kakva otpora. Također se ni optuženikove prijetnje da će napustiti obitelj i izvršiti samoubojstvo ne mogu smatrati primjenom fizičke sile u smislu čl. 87. st. 3. KZH. Zlo kojim se prijeti pri primjeni fizičke sile u smislu tog članka mora se odnositi na život ili tijelo žrtve (neposredna prijetnja) ili na život ili tijelo žrtvi bliske osobe (posredna prijetnja). VSRH, IKž-518/92 od 16. rujna 1992. (Pregled sudske prakse br. 53). Sud prvog stupnja nije povrijedio Kazneni zakon iz čl. 192. st. 3. u svezi s čl. 191. st. 2. KZ kad je djelatnost optuženika, kao oca oštećenice (djeteta), podveo pod navedene odredbe, jer je utvrdio da je on kao otac djeteta iskoristio svoj položaj time što je svoje dijete dirao po grudima, spolnom organu te ljubio, što je činio u više navrata, gotovo svaki drugi dan, u dva tri navrata pokušao je i staviti svoj spolni organ njezinu vaginu, a stavljao je i svoj prst u vaginu oštećenice, što predstavlja sa spolnim odnošajem izjednačenu spolnu radnju. «Budući da, suprotno tvrdnjama žalbem iz iskaza oštećenice proizlazi da je optuženik za vrijeme dok ju je dirao po grudima i spolnom organu te ljubio, što je radi zadovoljenja svoje pohote činio vrlo često, gotovo svaki drugi dan, u dva-tri navrata pokušao i staviti svoj spolni organ u njezinu vaginu u namjeri da obavi potpuni spolni snošaj, na način, da bi je okrenuo prema sebi i dignuo njezinu nogu na svoju, ali kada bi mu ona rekla da je boli, on bi prestajao, a stavljao je i svoju prst u njezinu vaginu, što predstavlja sa spolnim odnošajem izjednačenu spolnu radnju, to je nedvojbeno, da su u takvom postupanju optuženika ostvareni elementi kaznenog djela pokušaja spolnog odnošaja s djetetom (zlouporabom položaja), a ne samo kaznenog djela bludne radnje koje, kao samostalno kazneno djelo u smislu čl. 193. KZ postoji samo kada nije ostaren ni pokušaj kaznenih djela iz čl. 188. do 192. KZ.»

456 Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 129/04-3, od 15. IV. 2004. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2004.) Pod nemoćnim djetetom u smislu čl. 83. st. 3. KZRH podrazumijeva se samo ono dijete (starosna dob od 14 god.), koje je zbog svojih posebnih fizičkih ili psihičkih nedostataka kakva inače nisu svojstvena normalnoj dječjoj populaciji istog uzrasta u potpunosti onemogućeno u pružanju bilo kakvog otpora obljubi. Vrhovni sud Republike Hrvatske I Kž-518/92 16.09.1992. Prvostupanjski sud je optuženika proglasio krivim što je prisilio na obljubu oštećenicu staru 13 godina te izvršio kazneno djelo obljube s djetetom iz čl. 87. st. 3. KZH. Sud, međutim, nije ničime obrazložio je li optuženikova namjera obuhvaćala obilježje «dijete» tj. je li optuženik bio svjestan da je oštećenica dijete iil barem dopustio tu mogućnost i usprkos tome htio s njom obljubu. Ako bi se optuženik nalazio u stvarnoj zabludi glede navedenog obilježja, mogao bi odgovarati samo zbog kaznenog djela silovanja iz čl. 83. st. 1. KZH. Kako, dakle u prvostupanjskoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama učinjena je bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 364. st. 1. t. 11. ZKP. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž-547/91 28.08.1991. (Kazneni zakon, autorski pročišćeni tekst, Inženjerski biro d.d. Zagreb, 2004.) Prvostupanjski sud nije pogrešno utvrdio da je optuženik učinio djelo na naročito ponižavajući način. Ako netko, kao što je to učinio optuženik, 14-godišnjem ženskom djetetu nakon obljube i ejakulacije između bedara zatraži i postigne od nje da njegovo spolovilo zaprljano od sperme stavi u usta, onda je ta obljuba gledajući u cjelini i kontinuitetu naročito ponižavajuća, jer dob oštećenice jednostavno ne dopušta da se, najvjerojatnije njezino prvo erotsko iskustvo obavi na ovaj način. Pritom treba posebno naglasiti da sila i prijetnje nisu pretpostavke da bi obljuba s djetetom imala karakter počinjenja djela na naročito ponižavajući način, nego su to kvalificirani elementi za način izvršenja djela iz stavka 3. čl. 97. KZH, za što optuženik i nije osuđen, nego za krivično djelo iz čl. 87. st. 1. i 4. KZH. (Kao u odluci VSRH, Kž92/92 od 29. listopada 1992.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) Ne mogu se kaznena djela spolni odnošaj s djetetom iz čl. 192. st. 1. i izvanbračni život s maloljetnom osobom iz čl. 214. st. 1. Kaznenog zakona smatrati beznačajnim djelima, bez obzira što je dijete, a zatim maloljetna osoba pridonijela počinjenju ovih kaznenih djela, s obzirom na društvenu opasnost ovih djela i što se njima štite dobra djece, odnosno maloljetnih osoba koje je potrebno posebno štititi u spolnosti. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 1159/03-3, od 12.I.2005. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2005.) 116. BLUDNE RADNJE Članak 193.

457 Stavljanje penisa oštećenoj maloljetnici u usta radi seksualnog zadovoljavanja ne predstavlja krivično djelo obljube ili protuprirodnog bluda s maloljetnom osobom iz čl. 181. st. 1. odnosno st. 2. KZ, već samo krivično djelo bludnih radnji iz čl. 183. KZ. Naime, prema vladajućem shvaćanju pod protuprirodnim bludom razumije se samo “imissio penis in anum”, a ne i “imissio in os”. Pri takvom shvaćanju pravne oznake navedenog djela uzeto je dalje da je to djelo konzumirano krivičnim djelom pokušaja obljube s maloljetnom osobom iz čl. 181. st. 2. KZ u vezi s čl. 16. KZ, koje je izvršeno istom prilikom nad istom maloljetnicom. VSH, I Kž 1055/73 od 16.VIII 1973. (Pregled sudske prakse u godini 1973., Zagreb 1974.g.) I eksihibicionizmom se ima podvesti pod pojmom bludne radnje pod kojom se u smislu čl. 183. KZ razumije svaka radnja fizičke prirode (osim obljube i protupravnog bluda) kojom se ide za zadovoljavanjem spolne pohote, a kojom se vrijeđa spolna sloboda, dostojanstvo ličnosti i spolni moral, pa je prema tome protivna postojećim moralnim shvaćanjima. Takav slučaj predstavlja i ponašanje optuženog koji je povalio djevojčicu na klupu, držao joj rukom usta da je spriječi da ne bi vikala, pa je pred njom skidao gaće i hlače i pokazivao spolovilo. Optuženi je tako zadovoljavao svoju spolnu pohotu uz fizičko prisiljavanje djevojčice da to trpi, što u navedenom smislu predstavlja bludnu radnju, bez obzira što time nije dirao neposredno njezino tijelo. VSH, I Kž 29/75 od 31. VII 1975. (Pregled sudske prakse br. 8, u godini 1975., Zagreb 1976.g.) Kad je utvrđeno da umišljaj optuženih nije bio usmjeren na to da nad oštećenom ženskom osobom, s kojom nisu u braku, izvrše obljubu - već su dvojica optuženih muškaraca zahtijevala i prisilila da se jedna ženska osoba pred njima svlači i to na taj način koji može kod svake normalne muške osobe izazvati pohotljive nadražaje, a koje traženje postepeno dobiva takav intenzitet da se ta ženska osoba prisiljava da se svlači i da se izloži pogledima mušakraca posve naga, predstavlja takvo zadovoljenje tjelesne pohote koje u krivičnopravnom pogledu sadrži sve elemente krivičnog djela bludne radnje iz čl. 183. KZ (čl. 89. KZH). Pojam bludne radnje obuhvaća sve one radnje koje u spolnoj sferi predstavljaju svojom bestidnošću, nepristojnošću i perverznošću prekoračenje svih granica usvojenih u društvenomoralnim pojmovima i koje prelaze granice tolerirane postojećim moralnim shvaćanjima. Kad je utvrđeno da su optuženi oštećenu prisiljavati da svuče grudnjak i gaćice da bi na taj način ostala potpuno naga, izložena njihovim pohotljivim pogledima, pa su u tom nastojanju upotrebom sile i prijetnje uspjeli da oštećena samo skine grudnjak gdje ih je ona spriječila u nasilnom skidanju gaćica, dovršeno je kriv. djelo iz čl. 183. KZ bez obzira što optuženima nije uspjelo da oštećenoj skinu još i gaćice. Izlaganje i samo gornjeg dijela ženskog tijela pogledima muškaraca, sa kojim dotičnu žensku osobu ne povezuju nikakvi osjećaji, nesumnjivo predstavlja element seksulanog iživljavanja i zadovoljenja tjelesne pohote. VSH-Kž-2060/66 od 14.II.1967. Pod bludnom radnjom valja podrazumijevati svaku radnju koja je upravljena na zadovoljavanje spolne želje. VSAPV-Kž-1189/63

458 Bludne radnje u smislu čl. 183. KZ (čl. 89. KZH) predstavlja blaži vid zadovoljavanja spolnog nagona, ali ako se radnje sa takvim ciljem čine na protuprirodan način i prelaze intenzitet bludnih radnji, njih valja tretirati kao protuprirodni blud. VSH-Kž-1523/63 od 11.VI.1963. Postoji stjecaj krivičnih djela bludne radnje i obljube u slučaju kada su prije izvršene samo bludne radnje bez obljube, a poslije toga ponovno izvršene bludne radnje koje su popraćene obljubom. VSAPV-Kž-865/67 Pripremne radnje, koje prema redovnom toku stvari prethode obljubi iako ne sadrže obilježja pokušaja krivičnog djela iz čl. 179. st. 1. KZ (čl. 83. st. 1. KZH), uz primjenu sile i postojanje namjere zadovoljenja spolne pohote sadrže obilježja svršenog krivičnog djela bludne radnje iz čl. 183. KZ (čl. 89. KZH). VSAPV-Kž-1315/62 od 18.I.1963. Pojam bludnih radnji određen je mjestom ovoga krivičnog djela u sistemu krivičnog zakona i njegovim odnosom prema ostalim srodnim djelima. To su one radnje koje nisu obljuba ili protuprirodni blud, a koje su upravljene na zadovoljavanje spolnog nagona i koje su bestidne, nepristojne ili perverzne te prelaze te granice usvojene normalnim društvenim obzirima. Pritom valja imati u vidu subjektivnu i objektivnu stranu ovog pojma. U subjektivnom pogledu: ako je poduzeta iz razbludnih pobuda /u namjeri zadovoljenja ili pobuđivanja vlastite ili tuđe tjelesne pohote/ u objektivnom pogledu: sve ono čime se sa gledišta usvojenih društvenih shvaćanja grubo u spolnoj sferi povređuje osjećaj stida i morala, pri čemu su odlučni odnosi i okolnosti iz čl. 179. do 182. KZ (čl. 83. do 88. KZH). Vrhovni vojni sud -K-18/60 od 28.I.1960. Bludna radnja ne može biti učinjena na vlastitom tijelu, već samo na tijelu druge osobe. VSAPV-Kž-719/60 Vidi sentencu br. 3. uz član 88. KZH. Kada učitelj, u cilju zadovoljenja svog spolnog nagona prema svojoj učenici koja nema ni punih četrnaest godina, poduzima takve radnje da je grli, ljubi i dira po tijelu, njegovi postupci sami po sebi predstavljaju zloupotrebu odnosa koji postoji između učitelja i učenica, zloupotrebu učiteljskog poziva i položaja te sadrže u sebi sva obilježja krivičnog djela bludne radnje. VSJugoslavije - Kz- 28/67 od 18.III.1967. Postoji krivično djelo bludne radnje kad učinilac prisiljava žensku osobu s kojom ne živi u bračnoj zajednici da se pred njim skida do gola da bi se na taj način izložila njegovim pogledima potpuno naga. VSH-Kž-2060/66 od 14.II.1967.

459 Privlačenja k sebi maloljetne ženske osobe, vađenja pritom spolnog organa i zavlačenja jezika maloljetnici u usta predstavlja već radnje kojim se zadovoljava spolni nagon, prema tome vršenje bludne radnje, bez obzira na to što optuženi zbog nailaska ljudi nije uspio da joj svoj spolni organ ugura u usta. VSH-Kž-62/72 od 9.III.1972. Pretpostavlja se, da u slučaju, kada je bludnom radnjom nanesena i teška tjelesna povreda, postoji stjecaj između izvršenja krivičnog djela bludne radnje i krivičnog djela teške tjelesne povrede. VSH-Kž-1646/54 Bludnim radnjama zadovoljava se spolni organ radnjama, kojima učinilac u spolnoj sferi prelazi granice tolerantne postojećim moralnim shvaćanjima, a ne radi se o obljubi niti o protuprirodnom bludu. Ocjena, da li se radi o bludnim radnjama ovisi ne samo od naravi samih radnji nego i o drugim konkretnim okolnostima: odnosu učinioca i oštećene, njihovoj dobi itd. U konkretnom slučaju optuženi osamnaestogodišnji mladić oslobođen je od opužbe za kriv. djelo iz čl. 183. KZ (čl. 89. KZH), koje je učinio time što je šesnaestogodišnju djevojku povukao prema zemlji, poljubio je, turio ruke ispod suknje i dirao ju po bedrima, pa budući da je vikala i otimala se, pomogao joj da se digne te je pustio, što je sve trajalo 2-3 minute. VSH-Kž-135/53 Za postojanje krivičnog djela bludne radnje ne traži se upotreba sile određenog intenziteta tj. takva koja bi na osobi protiv koje je primijenjena ostavila tragove u obliku tjelesne povrede određene težine, već je dovoljna sila i slabijeg intenziteta, usmjerena na to da se napadnuta osoba onesposobi za obranu, da bi učinilac mogao da poduzme i izvrši takve radnje kojim će, izvan obljube, zadovoljiti svoju spolnu pohotu. VSSr-Kž-1530/67 od 15.XII.1967. Krivično djelo silovanja razlikuje se od krivičnog djela bludnih radnji samo po tome što učinilac kod prvog djela pod navedenim okolnostima prisiljava žensku osobu na obljubu, a kog drugog djela pod istim okolnostima vrši samo bludne radnje. VSH-Kž-1239/67 od 12.XII.1967. Egzibicionizam također predstavlja bludnu radnju pod kojim se pojmom, kako je on predviđen članom 183. KZ (čl. 89. kZH), valja podrazumijevati svaka radnja fizičke prirode /osim obljube i protuprirodnog bluda/ koja ide za zadovoljavanjem spolne pohote, a kojom se vrijeđa spolna sloboda, dostojanstvo ličnosti i spolni moral, što ju čini protivnom postojećim moralnim shvaćanjima. Takav slučaj predstavlja i ponašanje optuženog koji je povalio djevojčicu na klupu, držao joj rukom usta da ne bi vikala, pa je pred njom skidao gaće i hlače i pokazivao joj svoje spolovilo. Optuženi je tako zadovoljavao svoju spolnu pohotu uz fizičko prisiljavanje djevojčice da to trpi, što u navedenom smislu predstavlja bludnu radnju, bez obzira što time nije dirao neposredno njezino tijelo. VSH-Kž-29/75 od 31. VII.1975. Učinilac je izvršio krivično djelo iz čl. 89. st. 1. KZH u vezi sa čl. 87. st. 3. KZH već se obzirom na činjenicu da je jedna od djevojčica nad kojima je optuženik

460 izvršio bludnu radnju u vrijeme događaja imala svega pet i pol godina, a druga sedam godina. Očito je da fizičke, psihičke i intelektualne mogućnosti djece te dobi nisu takve da bi se mogle ne samo oduprijeti nečemu što se bez njihove volje s njima događa. Dakle, nisu u mogućnosti da samostalno stvore zaključak što bi u određenoj situaciji valjalo učiniti, te su u potpunosti prepuštene ponašanju i djelovanju izvršioca kriv. djela. Zbog toga, se radi o slučaju koji treba podvesti pod pojam "nemoćne djece" iz čl. 87. st. 3. KZH. VSH-Kž-1187/81 od 10.III.1982. (Krivični zakon Republike Hrvatske, Danilo Gregović - Sudska praksa, Informator, Zagreb 1991.). Kazneno djelo bludne radnje iz čl. 193. Kaznenog zakona ostvareno je samo onda kad nije počinjen ni pokušaj kaznenih djela iz čl. 188. do 192. KZ. "Uostalom, navedeno je pravno shvaćanje upravo dobilo svoju potvrdu u čl. 193. novog KZ, prema kojem kazneno djelo bludne radnje postoji samo u slučaju kada nije počinjen ni pokušaj kaznenih djela iz čl. 188. do 192. KZ/97, pa optuženik, koji je počinio pokušaj kaznenog djela silovanja, sada još i zbog obvezne primjene blažeg zakona, ni u kojem slučaju ne bi mogao biti oglašen krivim za stjecaj kaznenog djela pokušaja silovanja i bludne radnje." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 132/97, od 7. V 1998. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1998.) Članak 193. KZ ( u svezi s člankom 192. stavak 1. KZ; bludna radnja nad djetetom u svezi s spolnim odnošajem s djetetom) Činjenično stanje Prvostupanjskom presudom proglašen je krivim okrivljenik da je «… u cilju zadovoljavanja spolne pohote namamio dijete … rođenu 17.05.1985. g., u baraku kako bi joj pokazao zečeve gdje joj je prišao s leđa i preko odjeće je rukom počeo dirati za grudi i po genitalijama, dva puta ju je poljubio u obraz, nakon čega se djevojčica isrgnula i pobjegla iz barake». Okrivljenik je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci. Protiv presude žalbu je podnio okrivljenik zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke suda o kazni, a drugostupanjski sud žalbu je odbio i potvrdio prvostupanjsku odluku. U drugostupanjskoj odluci otklanjaju se prigovori iz žalbe okrivljenika o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i obrazlažu se razlozi utvrđenja od strane suda prvog stupnja. Iz obrazloženja odluke suda II stupnja … zaključak je suda drugog stupnja, da je prvostupanjski sud u potpunosti i pravilno utvrdio činjenično stanje, te da nije potrebno saslušavanje svjedoka navedenih u žalbi. Stoga nije osnovana žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, što je izjavio okrivljenik. Kzm-100/98 od 19.11.1998. Kžm-6/99 od 22.05.1999. Obje navedene odluke značajne su zbog pravne kvalifikacije djela obzirom na činjenično utvrđenje. Naime, obzirom na promjene koje je Kazneni zakon donio u pogledu kaznenih djela protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa, razvidno je da sudska praksa treba odgovoriti na pitanje koja je to spolna radnja koja je izjednačena s

461 spolnim odnošajem. Ovo stoga što navedena kaznena djela iz članka 188. do 192. KZ u zakonskom opisu inkriminiraju pod određenim uvjetim izvršenje spolnog odnošaja ili s njime izjednačenu sponu radnju. U konkretnom predmetu sud je utvrdio da je okrivljenik preko odjeće rukom oštećenu počeo dirati za grudi i po genitalijama, te ju je dva puta poljubio u obraz. Djelo je pravno označeno kao bludna radnja nad djetetom. Takvo pravno označavanje, obzirom na dikciju članka 193., dovodi do najmanje dva zaključka. Prvo u konkretnoj situaciji radnja počinitelja koja je bila upravljena u cilju zadovoljenja spolne pohote nije spolna radnja izjednačena sa spolnim odnošajem, a kao drugo aktivnost okrivljenika nije označena niti kao pokušaj takve aktivnosti, tj. počinjenja kaznenog djela iz članka 192. stavak 1. KZ. Drugim riječima, u konkretnom situaciji iznijeta činjenična utvrđenja pravno su označena kao bludna radnja, a što može poslužiti kao pokazatelj i u eventualno budućim slučnim pravnim situacijama. (Općinski sud u Zagrebu, Odabir sudskih građanskih i kaznenih odluka, 1999.) Kazneno djelo bludne radnje iz čl. 193. KZ može se počiniti samo na tijelu ili dodirom tijela druge osobe, a činjenje ovakvih radnji na vlastitom tijelu pa i u nazočnosti drugih osova, nije način počinjenja kaznenog djela bludne radnje. «Maloljetniku se stavlja na teret da je zajedno sa mlt. M. u jednom trenutku izvadio svoje spolovilo, te u prisutnosti mlt. A.K. počeo onanirati i da je time počinio kazneno djelo bludne radnje iz čl. 193. KZ. Točno je da je radnja mlt. V. išla za zadovoljenje spolnog nagona na drugi način i da ta radnja vrijeđa moralnu pristojnost u spolnom pogledu, ali bluda radnja se može počiniti samo na tijelu ili dodirom tijela druge osobe, a činjenje ovakvih radnji na vlastitom tijelu pa i u nazočnosti drugih osoba konkretno oštećene i ostalih maloljetnika bez doticaja oštećene nije način počinjenja kaznenog djela bludne radnje.» Vs, I Kž 351/99 od 2. lipnja 2001. (VSRH, Izbor odluka 2/2001.) Ne može se prihvatiti tvrdnja oštećene, supruge optuženika, da je optuženik konkretne zgode ostvario potrebne elemente krivičnog djela bludne radnje time što je u stanju prošao gol kroz kuhinju i hal i time što se, ali samo kraće vrijeme, zadržao gol u halu kod televizora. Naime, on time, u vlastitom stanu, nipošto nije grubo povrijedio ni osjećaj stida ni morala, a iz procesnog materijala ne slijedi da bi to okrivljenik učinio u namjeri da zadovoljni vlastitu pohotu. (Kao u odluci Okružnoga suda u Zagrebu, Kž1459/77 od 8. rujna 1977.) Iz opisa krivičnog djela prema optuženici proizlaze svi elementi potrebni da se prosudi utuženo djelo kao krivično djelo bludne radnje. Naime, optuženik je oštećenicu uhvatio rukama oko pasa, te je stezao rukama oko struka i pritiskao njezino tijelo svojom spolovilom (iako spolovilo nije bilo izvađeno iz hlača), a treba dodati da joj je zadao laku tjelesnu ozljedu. Prema tome, iz tog opisa proizlazi primjena sile nad oštećenicom, te očito zadovoljavanje spolne pohote optuženika kad je ukrućenim spolovilom pritiskao tijelo oštećenice. Zbog toga je trebalo prihvatiti i žalbu javnog tužitelja u odnosnom djelu te preinačiti prvostupanjsku presudu i optuženika proglasiti krivim za krivično djelo bludne radnje iz čl. 89. st. 1. KZH. (Kao u odluci VSRH, Kž1190/83 od 1. kolovoza 1984.) Sud prvoga stupnja povrijedio je Krivični zakon kada je uzeo da učin optuženika u krivičnopravnom pogledu predstavlja dva samostalna krivična djela – silovanje i bludna radnja, jer krivično djelo bludne radnje učinjeno tijekom istog događaja, prema istoj oštećenici, konzumirano je krivičnom djelom silovanja. (Kao u odluci VSRH, Kž-621/85 od 5. rujna 1985.)

462 Okrivljenik je rukama obujmio tijelo oštećenice, milovao je jednom rukom po vratu iza uha, govorio joj da su srodne duše (oštećenica stara 17 godina) i da životu ima lijepih trenutaka. Pri tome, stiskajući je uz sebe, okrivljenik nije počinio bludnu radnju, jer se tim radnjama grubo ne povrjeđuje stid i moral, nego je to nepristojno i nedolično ponašanje sa spolnim konotacijama, što nije objektivni supstrat za postojanje bludne radnje u smislu krivičnog prava. (Kao u odluci Okružnoga suda u Zagrebu, Kž2593/86 od 18. siječnja 1986.) Optuženik je počinio krivično djelo bludne radnje nad nemoćnim djetetom zlouporabom odnosa kada je utvrđeno da je on izvanbračni očuh, u vrijeme odsutnosti izvanbračne supruge, otprilike tijekom dvije godine, pozvao kćerku (tada u dobi između 7 i 9 godina) svoje izvanbračne supruge u krevet. Da bi zadovoljio spolnu pohotu, okrenuo ju je leđima prema sebi, pipao rukama, milovao po cijelom tijelu i svoje ukrućeno spolovilo trljao po njezinu čmaru. (Kao u odlukama Okruženoga suda u Zagrebu, K-87/91 od 16. siječnaj 1991. i VSRH, Kž-766/91 od 7. svibnja 1992.) Bludna radnja, kao kazneno djelo iz čl. 193. Kaznenog zakona bit će ostvarena samo onda kad nije počinjen ni pokušaj kaznenog djela iz čl. 188. do 192. Kaznenog zakona, kao što se navodi u odluci Vrhovnoga suda, u kojoj stoji: «Uostalom, navedeno je pravno shvaćanje upravo dobilo svoju potvrdu u čl. 193. novog Kaznenog zakona, prema kojem kazneno djelo bludne radnje postoji samo u slučaju kada nije počinjen ni pokušaj kaznenog djela iz čl. 188. do 192. Kaznenog zakona, pa optuženik koji je počinio pokušaj kaznenog djela silovanja, sada još i zbog obvezne primjene blažeg zakona, ni u kojem slučaju ne bi mogao biti proglašen krivim za stjecaj kaznenog djela silovanja i bludne radnje. (Iz odluke VSRH, Kž-132/97 od 7. svibnja 1998.) Optuženik je oštećenicu sustigao, udarcem šake u glavu srušio na tlo, zatim joj desnu ruku gurnuo u usta da ne može vikati, a lijevom rukom dirao preko hlača po stražnjici, prednjoj strani nogu i između nogu po spolovilu. Na taj je način ostvario sva bitna obilježja kaznenog djela bludne radnje iz čl. 193. u svezi čl. 188. st. 1. KZ. (Kao u odluci Županijskoga suda u Zagrebu, Kž-1075/98 od 22. listopada 1998.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) Kazneno djelo bludne radnje iz čl. 193. KZ može se počiniti samo na tijelu ili dodirom tijela druge osobe, a činjenje ovakvih radnji na vlastitom tijelu pa i u nazočnosti drugih osoba, nije način počinjenja kaznenog djela bludne radnje. "Maloljetniku se stavlja na teret da je zajedno sa mlt. M. u jednom trenutku izvadio svoje spolovilo, te u prisutnosti mlt. A.K. počeo onanirati i da je time počinio kazneno djelo bludne radnje iz čl. 193. KZ. Točno je da je radnja mlt. V. išla za zadovoljenje spolnog nagona na drugi način i da ta radnja vrijeđa moralnu pristojnost u spolnom pogledu, ali bludna radnja se može počiniti samo na tijelu ili dodirom tijela druge osobe, a činjenje ovakvih radnji na vlastitom tijelu pa i u nazočnosti drugih osoba, konkretno oštećene i ostalih maloljetnika bez doticaja oštećene nije način počinjenja kaznenog djela bludne radnje." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 351/99, od 2. VI 2001. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2001.) Kada tužitelj u činjeničnom opisu svog optužnog akta ne navede okolnosti koje predstavljaju odlučne činjenice i bitna obilježja kaznenog djela bludnih radnji iz čl. 193. KZ-a, tada je sud prvog stupnja pravilno optuženika oslobodio optužbem jer takve

463 radnje same po sebi ne predstavljaju kazneno djelo. Kazneno djelo bludnih radnji iz čl. 193. KZ-a je definirano na način da to djelo postoji ako nije u pitanju ni pokušaj kaznenih djela silovanja (čl. 188. KZ-a), spolni odnošaj s nemoćnom osobom (čl. 189. KZ-a), prisile na spolni odnošaja (čl. 190. KZ-a), spolni odnošaj zlouporabom položaja (čl. 191. KZ-a), te je u st. 2. čl. 193. KZ-a predviđena i bludna radnja prema djetetu ili maloljetnoj osobi kad nije učinjen niti pokušaj spolnog odnošaja s djetetom iz čl. 192. KZ-a. Prema tome, bludne radnje počinitelj vrši radi zadovoljavanja svoje spolne pohote, ali uz iste okolnosti koje su propisane navedenim odredbama iz čl. 188. – 192. KZ-a, tj. kada počinitelj drugu osobu nasilno tjelesno uznemirava, kada to čini sa nemoćnom osobom, uz prisilu i zlouporabom položaja ili to čini s djetetom ili maloljetnom osobom. Ako izostaje koji od ovih elemenata samo diranje punoljetne oštećene oštećene osobe u cilju zadovoljavanja spolne pohote nije kažnjivo djelo iz čl. 193. KZ-a, već se može eventualno raditi o nekom drugom kaznenom djelu. Županijski sud u Koprivnici, Kž-167/03 od 22. svibnja 2003. godine. (Županijski sud u Koprivnici, Sudska praksa, knjiga 6/2004.) Optuženikovo ponašanje nije ušlo u kaznenu zonu kaznenog djela bludnih radnji iz čl. 193. st. 1. Kaznenog zakona kad je optuženik rekao maloljetnom oštećeniku da će se s njime poigrati, a potom zatvorio vrata, ugasio svjetlo, te ga udario rukom u čelo, glavi i ušima te prstima preko odjeće, pa kad je maloljetni oštećenik zaplakao, optuženik ga je pustio. Ovo ponašanje optuženika ne predstavlja grubo zadiranje u sferu seksualiteta, niti je ono moglo povrijediti stid i nemoral maloljetnog oštćeenika da bi se ostvarilo kazneno djelo bludnih radnji iz čl. 193. st. 1. Kaznenog zakona. «Zakonska osnova po kojoj Državno ovjetništvo podnosi zahtjev za zaštitu zakonitosti, temelji se na povredi zakona iz čl. 368. st. 1. Zakona o kaznenom postupku, nalazeći da je kazneni zakon povrijeđen u pitanju je li djelo za koje je optuženik oslobođen optužbe, kazneno djelo. Pritom državni odvjetnik smatra da je optuženik ostvario sva bitna obilježja kaznenog djela bludnih radnji iz čl. 193. Kaznenog zakona (dalje: KZ), onim radnjama koje je konkretno poduzeo, čime je povrijedio stid i moral maloljetnika, jer je isti bio vidno uzbuđen i plakao, a nakon djela trpio je emocionalne posljedice. Suprotno izloženoj tvrdnji državnog odvjetnika, prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, za pravilnu ocjenu o postojanju ili nepostojanju kaznenog djela bludnih radnji bitne su dvije odlučne činjenice koje proizlaze iz pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja u pravomoćnoj presudi, a odnose se na ocjenu ponašanja optuženika u konkretnoj prigodi. U tom sklopu, okolnost da je optuženik rekao oštećeniku da će se s njim poigrati, a potom zatvorio vrata, ugasio svjetlo, te ga dirao rukom po čelu, glavi i ušima, kao i prsima, preko odjeće, nakon čega je maloljetni oštećenik zaplakao, a optuženik ga je pustio, takvo njegovo ponašanje u konkretnoj prigodi ne predstavlja bludne radnje, već naznaku takvog ponašanja, koje još nije ušlo u kriminalnu zonu. Stoga, na temelju objketivno poduzetih radnji od strane optuženika, a polazeći od premise da ovo kazneno djelo sadrži kombinaciju objketivnih i subjektivnih elemenata, a objektivni u konkretnom slučaju prevladavaju, onda opisano spolno ponašanje optuženika ne predstavlja grubo zadiranje u sferu seksualiteta, niti je ono do te mjere moglo povrijediti stid i moral maloljetnog oštećenika da bi se njime ostvarila zakonska obilježja kaznenog djela bludnih radnji iz čl. 193. KZ.». Vrhovni sud Republike Hrvatske, Kzz 33/04-2, od 23.II.2005. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2005.)

464 117. ZADOVOLJENJE POHOTE PRED DJETETOM ILI MALOLJETNOM OSOBOM Članak 194. Okolnost da je optuženik prema oštećenicima primijenio silu nema ono značenje koje mu pridaje žalba, jer je prvostepeni sud pravilno utvrdio da optuženik tu silu nije primijenio radi prisile prema oštećenicima na obljubu, nego da osigura uvjete za zadovoljavanje vlastite pohote, što u slučaju 8-godišnjeg djeteta G. I. predstavlja ostvarivanje svih elemenata krivičnog djela iz čl. 90. KZH. (Kao u odluci VSRH, Kž908/86 od 28. lipnja 1988.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) 118. PODVOĐENJE Članak 195. Kad se djelovanje optuženog sastoji u tome da dovodi druge muškarce duševno bolesnoj ženskoj osobi da se njom spolno opće zbog čega su ga ovi nagrađivali čašćenjem, tada kriminalna aktivnost optuženog nema obilježja kriv. djela posredovanja u vršenju prostitucije (čl. 251. KZJ), već krivičnog djela podvođenja iz čl. 187. KZ (čl. 91. st. 2. KZH). Naime, obljuba izvršena sa oštećenom nema karakter prostitucije, jer se ne radi o osobi koja se odala vršenju bluda iz koristoljublja, a činjenica što su oštećenu iskorištavali oni muškarci koje je optuženi doveo oštećenoj, pogotovo nije dovoljna da bi djelatnost optuženog mogla imati karakter posredovanja u vršenju prostitucije. Budući da čašćavanja nisu prelazila opseg i vrstu nagrade kakvu ima u vidu odredba čl. 187. st. 3. KZ (čl. 91. st. 2. KZH), to su utvređenom djelatnošću optuženog iscrpljena obilježja samo kriv. djela podvođenja, ali su ostvarena i obilježja krivičnog djela iz čl. 180. st. 1. KZ (čl. 84. st. 1. KZH). VSH-Kž-293/65 od 2.IV.1965. Razlika je između kriv. djela iz čl. 187. KZ i čl. 188. KZ (čl. 91. KZH i čl. 251. KZJ) u tom što se pored ostalog kod kriv. djela iz čl. 188. KZ omogućava blud ženske osobe sa individualno neodređenim brojem osoba, dok se kod čl. 187. st. 3. KZ radi o omogućavanju vršenja bluda samo s pojedinačinom osobom uz nagradu. VSH-Kž-167/71 od 31. III.1971. Za krivično djelo podvođenja nije potrebno da podvodilac nagovara žensku osobu na spolni odnošaj, niti je potrebno da nagrada bude izričito ugovorena. VSH-Kž-2329/55 Za postojanje krivičnog djela posredovanja u vršenju prostitucije iz čl. 188. st. 1. i 2. KZ (čl. 251. KZJ) potrebno je da učinilac izvrši neku od radnji navedenih u toj odredbi koja ima za cilj trgovanje sa ženama odnosno eksploatiranje prostitucije u širim razmjerima. Prema tome, ako radnja učinilaca nema takav opseg, neće se raditi o krivičnom djelu iz čl. 188. st. 1. i 2. KZ, već o krivičnom djelu podvođenja i omogućavanja vršenja bluda iz čl. 187. st. 1., 2. ili 3. KZ (čl. 91. KZH).

465 VSH-Kž-2580/60 od 22. XII.1960. (Krivični zakon Republike Hrvatske, Danilo Gregović - Sudska praksa, Informator, Zagreb 1991.)

Krivično djelo podvođenja iz čl. 91. st. 1. KZH ostvareno je već jednokratnim dovođenjem maloljetne osobe u vezu s individualno određenom osobom radi obljube. Okružni sud u Splitu, Kž 501/84 od 11. VII 1984. (Pregled sudske prakse br. 25). Između kaznenog djela posredovanja u obavljanju prostitucije iz čl. 205. st. 1. OKZRH i kaznenog djela podvođenja iz čl. 195. st. 1. KZ/97 postoji pravni kontinuitet. Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, ovaj Vrhovni sud je ustanovio da je za radnje optuženika iz toč. 1. prvostupanjske presude, uslijed primjene blažeg zakona, nastupila aposolutna zastara kaznenog progona. Naime, djelo iz toč. 1. izreke pobijane presude prvostupanjski sud je u vrijeme suđenja pravilno pravno označio po čl. 205. st. 1. OKZRH (posredovanje u obavljanju prostitucije), koje čini osoba koja vrbuje, navodi, potiče ili namamljuje ženske osobe na prostituciju ili tko bilo na koji način sudjeluje u predaji ženske osobe drugome radi obavljanja prostitucije, a za koje djelo je bila zapriječena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca do pet godina. Međutim, prema Kaznenom zakonu označene radnje predstavljaju kazneno djelo podvođenja iz čl. 195. st. 1. KZ-a, a čini ga osoba koja radi zarade organizira ili omogući drugoj osobi pružanje seksulanih usluga, a za to djelo je zapriječena novčana kazna ili kazna zatvora do jedne godine. Člankom 31. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona («Narodne novine» broj 129. od 22. prosinca 2000.g.) izmijenjena je kaznena norma iz čl. 195. st. 1. KZ-a, te je za tu djelatnost propisana kazna zatvora od tri mjeseca do tri godine. Kao prvo postavlja se sada pitanje kontinuiteta djela, naime, radi li se još uvijek o istom kaznenom djelu, a zatim o primjeni blažeg zakona. Prema stajalištu ovog drugostupanjskog suda, kontinuitet između kaznenog djela iz čl. 205. st. 1. OKZRH i čl. 195. st. 1. KZ-a je očuvan, došlo je samo do modifikacije istog kaznenog djela i izmijenjen je naziv kaznenog djela, ali oba propisa su usmjerena na zaštitu istog pravnog dobra – spolne slobode i spolnog ćudoređa, a i napad ne to dobro je kažnjiv i prema OKZRH i po KZ-a. Kada se, dakle, u oba propisa radi o prostituciji i obavljanju radnji u cilju zadovoljavanja spolnog nagona uz pribavljanje materijalne koristi i kada je takvo ponašanje kažnjivo i čl OKZRH i po KZ-a, valja zaključiti da je time očuvan kontinuitet pravne norme. Vs I Kž 107/00, od 28. 3. 2002. (VSRH, Izbor odluka 2/2002.) 119. UPOZNAVANJE DJECE S PORNOGRAFIJOM Članak 197.

466 Kod kaznenog djela upoznavanja djece s pornografijom iz čl. 197. st. 1. KZ zaštitni objekt je svako dijete zbog čega je isključena primjena odredbe čl. 61. KZ o produljenom kaznenom djelu kada su djela počinjena na štetu različitih oštećenika, odnosno djece. Županijski sud Bjelovar Kž-334/99 (Kio 385/99) 24.11.1999. (Kazneni zakon, autorski pročišćeni tekst, Inženjerski biro d.d. Zagreb, 2004.) 120. RODOSKVRNUĆE Članak 198. Krivičnom djelom obljube s maloljetnim licem iz čl. 181. st. 2. KZ (čl. 87. st. 3. KZH) nisu apsorbirani i elementi kriv. djela rodoskvrnuća iz čl. 198. KZ (čl. 97. KZH). VSAPV-Kž-173/54 Otac koji izvrši obljubu sa svojom maloljetnom kćerkom čini kriv. djela rodoskvrnuća u stjecaju s kriv. djelom iz čl. 181. st. 2. KZ (čl. 87. st. 3. KZH). VSH-Kž-2666/63 Sud prvoga stupnja je svojom presudom povrijedio Krivični zakon u korist optuženika time što djelo optuženika nije pravno kao krivično djelo silovanja u stjecaju s krivičnim djelom rodoskvrnuća, s obzirom na to da je optuženik silovao svoju kćer, što jasno proizlazi iz činjeničnog opisa djela u optužbi, pa pravna oznaka djela u optužbi nije odlučna. (Kao u odluci VSRH, Kž-1092/83 od 19. travnja 1984.) Osnovan je žalbeni navod javnoga tužitelja da nije isključen, po pravilnoj primjeni Zakona, stjecaj krivičnog djela obljube s djetetom i rodoskvrnuća. Međutim, uzimajući u obzir visine propisanih kazni u Zakonu za ta djela u konkretnom slučaju, ne ukazuje se potreba za utvrđivanje posebne kazne za krivično djelo rodoskvrnuća, jer se izrečenom kaznom za prvo djelo u dovoljnoj mjeri pokriva ukupan kriminalni čin optuženika, konsumpcija uslijed inkluzije, manje u veću kriminalnu količinu. (Kao u odluci VSRH, Kž-622/84 od 4. rujan 1984.) Kada tijekom postupka nije dokazano krivično djelo obljube s djetetom (dokazanom je krivično djelo bludne radnje, za što je optuženik proglašen krivim i osuđen), time nije dokazano ni krivično djelo rodoskvrnuća na štetu mlt. D. R. (Kao u odluci VSRH, Kž-225/92 od 24. lipnja 1992.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) Optuženik koji je u siječnju 1983.g. silovao svoju kćer, a onda sve do 30. studenoga 1990. g. vršio spolne akte s njom koristeći njezin strah i uplašenost i prijeteći joj da će ubiti nju, majku i sebe, ako što kaže majci, učinio je jedno krivično djelo ob ljube s djetetom iz čl. 87. st. 3. KZH (jer je kćerka kod prvog silovanja bila stara 12 godina) u stjecaju s krivičnim djelom rodoskvrnuća iz čl. 97. KZH. Vrhovni sud Republike Hrvatske I Kž-146/92 20.05.1992. (Kazneni zakon, autorski pročišćeni tekst, Inženjerski biro d.d. Zagreb, 2004.)

467 121. UVREDA Članak 199. Nasilno šišanje oštećenog odnosno privatnih tužitelja znači izraz ličnog omalovažavanja, potcjenjivanja i izrugivanja njihovih ljudskih vrijednosti, pa u takvim inkriminiranim radnjama okrivljenih stoje obilježja krivičnog djela uvrede iz čl. 170. KZ (čl. 76. KZH). VSAPV-Kz-3/68 od 3.III.1968. Uzvraćanje uvrede od strane uvrijeđenog ne može se prihvatiti kao nužna obrana u smislu čl. 1. st. 2. KZ (čl. 9. KZH). Naime, kod verbalne uvrede ne postoji mogućnost nužne obrane. Uzvraćanje uvrede predviđeno je u čl. 173a. st. 2. KZ (čl. 76. st. 3. KZH) i po tom zakonskom propisu sud može u takvom slučaju obje ili jednu stranku kazniti ili izreći sudsku opomenu. Okružni sud u Zagrebu-Kž-1246/73 od 1.XI.1973. Čast je skup čovjekovih vrijednosti, zbog čega se uvreda može nanijeti napadom na bilo koju vrijednost koja ulazi u pojam časti jednog određenog lica što znači i omalovažavajućom izjavom. VSSr-Kž-908/70 od 9.X.1970. Za postojanje krivičnog djela uvrede nije potrebno da kod učinioca postoji namjera vrijeđanja, već samo da je učinjena radnja koja objektivno predstavlja omalovažavanje druge osobe ili vrijeđa njegovu čast i ugled, a učinilac je pritom radio s umišljajem. VSJugoslavije-Kz-30/62. Krivična djela klevate iz čl. 169. i uvrede iz čl. 170. KZ mogu biti učinjena i prema privrednim i drugim organizacijama, a ne samo fizičkim osobama i državnim organima. Gonjenje za djelo iz čl. 169. i 170. KZ učinjeno prema privrednoj i drugoj organizaciji poduzima se po privatnoj tužbi organa samoupravljanja organizacije. VSJugoslavije-Kz-93/64 od 2.XII 1964. Produženo krivično djelo jeste takva kompleksna društveno opasna djelatnost jednog istog učinioca koja se u životu sama po sebi pojavljuje kao jedinstvena prirodna cjelina, tj. kao produžena kriminalna aktivnost istog lica u kojoj pojedinačne radnje izvršenja gube svoju individualnost dobijajući karakter sastavnih dijelova jedinstvene cjeline. Stoga je pogrešno stanovište koje uzima da postoji jedno produženo krivično djelo uvrede kada jedni isto lice bude više puta uvrijeđeno od strane učinioca jer u takvom slučaju nema jedinstvene kriminalne djelatnosti koja bi se sama po sebi javljala kao prirodna cjelina u načinu ponašanja učinioca prema oštećenom odnosno uvrijeđenom licu. VSJugoslavije-Kz-32/65 od 2.IX.1965.

468 Psovanjem Boga religioznom građaninu, koje u sredini gdje živi i djeluje kao svješteno lice, ostvaruju se sva bitna obilježja krivičnog djela uvrede iz čl. 170. st. 1. KZ. VSSr-Kzz-34/78 od 6. VI.1978. Nema krivičnog djela uvrede putem štampe ako su uvredljivi izrazi upotrijebljeni u obavljanju novinarskog poziva, ukoliko kod učinioca nije postojala namjera za omalovažavanje privatnog tužioca. VSJugoslavije-Kž-67/63 od 18.XII.1963. Kad je utvrđeno da je optuženi u novinskom napisu pojedine izraze, za koje privatni tužilac tvrdi da su za njega uvredljivi, upotrebljavao u obavljanju novinarskog poziva, a bez namjere omalovažavanja, pravilno je prvostepeni sud našao da to po čl. 173. st. 1. KZ (čl. 79. st. 1. KZH) isključuje protupravnost njegova djelovanja u odnosu na krivično djelo iz čl. 170. st. 2. KZ (čl. 76. st. 2. KZH) koje mu optužnica u vezi s tim djelovanjem stavlja na teret. Nije pri tom ni odlučno u kojoj se mjeri pojedini izraz bio uvredljiv i u kojoj mjeri on može tangirati čast tužiočevu. Pravilno je utvrđivanje prvostepenog suda da je po čl. 169. st. 4. KZ (čl. 75. st. 4. KZH) odnosno po čl. 173. st. 2. KZ (čl. 79. st. 2. KZH) isključena protupravnost optuženikova djelovanja u odnosu na tvrdnje koje je on inkriminiranom napisu iznosio za privatnog tužioca, a koje mu ovaj u svojoj optužnici inkriminira kao krivično djelo klevete iz čl. 169. st. 3. KZ (čl. 75. st. 3. KZH), kraj utvrđenja da je optužni te tvrdnje iznosio u svojem napisu u obavljanju novinarskog poziva, a pritom je imao osnovnog razloga da povjeruje u istinitost onoga što iznosi. Prema tome, ukoliko tvrdnje predstavljaju iznošenje nečeg neistinitog, čime se ipak ne imputira tužiocu da je učinio krivično djelo za koje se goni po službenoj dužnosti, protupravnost takvog postupka optuženog isključuje odredba čl. 169. st. 4. KZ. Ako to ipak predstavlja iznošenje da je privatni tužilac učinio krivično djelo za koje se goni po službenoj dužnosti (u ovom slučaju krivično djelo utaje), iako o tome ne postoji pravomoćna presuda, protupravnost takvog postupanja optuženog je isključena u ovom slučaju po čl. 173. st. 2. KZ (čl. 79. st. 2. KZH). Pritome nisu od značaja izvođenje privatnog tužioca o tome u kojoj mjeri su te iznesene tvrdnje optuženog istinite i u kojoj mjeri odnosno u kojem su slučaju ove neistinite, kao ni to u kolikoj su mjeri te tvrdnje optuženog prouzrokovale privatnom tužiocu određenu štetu. VSH-Kž-1110/65 od 14.V.1965. Ne može se svaka uvreda učinjena na zboru radne zajednice smatrati kao uvreda učinjena na javnom skupu u smislu čl. 170. st. 2. KZ (čl. 76. st. 2. KZH). Da li uvreda učinjena na takvom skupu ima kvalifikatorni oblik faktično je pitanje zbog čega valja svakom konkretnom slučaju utvrđivati takav karakter nekog okupljanja. Ovaj karakter ovisi od ocjene svih stvarnih okolnosti pod kojima je zbor sazvan, vremena i mjesta njegovog održavanja, broj prisutnih članova radne zajednice ili drugih građana, kao i načina nanošenja uvrede. VSJugoslavije-Kž-81/67 od 6.IX.1967. (Krivični zakon Republike Hrvatske - Danilo Gregović, Sudska praksa, Informator Zagreb 1991.)

469 Pojam «drugog», čiji su čast i ugled zaštićeni djelom uvrede iz članka 72. stavak 2. KZRH, obuhvaća točno određenu fizičku ili pravnu osobu ili drugi organizirani kolektivitet. Krivično djelo uvrede može se počiniti i u odnosu na umrle osobe, u kojem slučaju su za kazneni progon ovlašteni najbliži srodnici umrle osobe. Udruga hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata ne može imati status oštećenika i poduzimati kazneni progon za djelo uvrede počinjeno na štetu individualno određenih poginulih dragovoljaca Domovinskog rata. Županijski sud u Bjelovaru, Kž-515/1997. od 22. siječnja 1998.g. (VSRH, Izbor odluka 1/1998) Iz sudske prakse za kazneno djelo uvrede iz čl. 199. KZ.-a, kao zanimljive, valja istaknuti dijelove obrazloženja sljedećih presuda: Kada je okrivljenik za privanog tužitelja u članku u novinama napisao «da se o njemu priča kao o pokvarenom tipu koji nastoji sve prihvatiti gdje ima osobne koristi», tada se radi o prenošenju vrijednosnog suda kojim se omalovažava ličnost (sud o moralnim svojstvima praivtano tužitelja), pa se radi o počinjenju krivičnog djela uvrede iz čl. 72. st. 2. KZRH, a ne klevete iz čl. 71. st. 2. KZRH, jer predmet klevete mogu biti samo činjenice. Isključenje protupravnosti u novinarskom poslu regulirano je odredbom čl. 75. st. 1. KZRH. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da je okrivljenik izašao izvan okvira slobodne novinarske kritike i ušao u područje nepotrebnog atakiranja na ugled privatnog tužitelja, te da su inkriminacije navedene u namjeri vrijeđanja i nisu bile potrebne ni pri obrani nekog prava, niti pri zaštiti bilo kakvog interesa. Županijski sud Bjelovar, Kž-398)93 od 22.7.1993. Objekt zaštite kod krivičnog djela uvrede nije ugled ili čast u smislu nekog osobnog osjećaja vrijednosti, već čast u objektivnom smislu, u smislu zahtjeva za poštivanje koje svakom pojedincu pripada u određenoj društvenoj sredini. To znači da se povreda časti utvrđuje po objektivnim, a ne po subjektivnim kriterijima. Županijski sud Bjelovar, Kž-515)96 od 10.10.1996., Bilten 21)97. Čini krivično djelo uvrede iz čl. 72. st. 1. KZRH učiteljica koja je kao dežurna u osnovnoj školi zbog nepristojnog ponašanja povukla za kosu 11-godišnju učenicu i tri puta je ošamarila. Postupak okrivljene nije neznatno društveno opasan, jer je fizički kaznila privatnu tužiteljicu u školskom hodniku, prije početka nastave, pred većim brojem djece, što je djevojčica doživjela takvom uvredom da je tražila pomoć oca. Osim toga okrivljenica je prosvjetni djelatnik, bavi se odgojem i obrazovanjem mlađe populacije osjetljivih i još neformiranih ličnosti, pa prekoračenje odgojnih ovlaštenja može na takve ličnosti ostaviti tragove u vidu plašljivosti i nepovjerenja prema odraslim osobama. Kako je privatna tužiteljica neposlušnošću dala okrivljenoj povoda da poduzme odgojne mjere, pri čemu je izbugivši kontrolu prešla dozvoljenu granicu, sud je pravilno izrekao sudsku opomenu. Županijski sud Bjelovar, Kž-378)94 od 30.6.1994., Bilten 19)94. Okrivljenik koji je kao raniji oštećenik u krivičnom postupku vođenom protiv privatnog tužitelja, tada optuženika zbog krivičnog djela teške tjelesne povrede, u završnoj riječi nazvao privatnog tužitelja «nepromišljenim ubojcom» nije učinio

470 krivično djelo uvrede iz čl. 76. st. 1. KZRH, jer to nije učinio u namjeri da vrijeđa. Okrivljenik je iznio sudu samo svoj subjektivni doživljaj postupka privatnog tužitelja prema njemu, smatrajući da ga je privatni tužitelja želio lišiti života, a ne samo ozlijediti, kako je to ocjenio javni tužitelj. Okružni sud u Bjelovaru, Kž-882)91 od 12.12.1991. Člankom 75. st. 1. KZRH isključena je protupravnost u postupanju osobe koja se uvredljivo izrazi o drugom, među ostalim, u obrani svoga prava ili pri zaštiti opravdanog interesa, osim ako iz načina izražavanja ne proizlazi da je to učinjeno u namjeri vrijeđanja. Prema tome, osoba koja postupa u obrani svoga prava ili zaštiti opravdanih interesa, može se uvredljivo izraziti o drugom sve dotle dok to ne čini s ciljem da drugog vrijeđa, dakle dok želja da drugog vrijeđa ne postane njegov pretežni interes. Županijski sud Bjelovar, Kž-137)95 od 16.3.1995., Izbor 2)96. (Željko Horvatić, Zvonimir Šeparović i suradnici, Kazneno pravo posebni dio, Masmedia, Zagreb 1999.) Pojam «drugoga», čiji su čast i ugled zaštićeni dijelom uvrede iz čl. 72. stavak 2. KZRH, obuhvaća točno određenu fizičku ili pravnu osobu ili drugi organizirani kolektivitet. Krivično djelo uvrede može se počiniti i u odnosu na umrle osobe u kojem slučaju su za kazneni postupak ovlašteni najbliži srodnici umrle osobe. Udruga hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata ne može imati status oštećenika i poduzimati kazneni progon za djelo uvrede počinjeno na štetu individualno određenih poginulih dragovoljaca Domovinskog rata. (Županijski sud u Bjelovaru, Kž-515/97 od 22. siječnja 1998., Zbirka sudskih odluka VSRH, br. 1/98.) Kada je okrivljenik, opisujući ličnost privatnog tužitelja upotrijebio izraz «pripuznik» u kontekstu kako je rečeno, ostvario je kazneno djelo uvrede, jer upotrijebljena riječ ne može biti smatrana dopuštenom kritikom znanstvenog rada privatnog tužitelja. (Kao u odluci Županijskoga suda u Zagrebu, Kž-485/94 od 30. rujna 1994.) Bez obzira na objektivnu uvredljivost iznijetih tvrdnji, ne postoji kazneno djelo uvrede, jer se te uvredljive tvrdnje odnose na pravnu osobu, a pravne osobe ne mogu imati dostojanstvo. Općinski sud Zagreb K-552/93 21.09.1995. «Privatni tužitelj dolazi na rad kad hoće, radi što hoće, inicijator je svih intriga, ponaša se rokfelerovski s društvenim sredstvima» - to su vrijednosni sudovi bez obzira što imaju određenu činjeničnu podlogu jer težište nije na činjenicama, koje uostalom i nisu precizno navedene pa ih je nemoguće dokazivati, nego na vrijednosnom sudu.» Vrhovni sud Hrvatske Kzz-4/84 27.11.1984. (Kazneni zakon, autorski pročišćeni tekst, Inženjrski biro d.d. Zagreb, 2004.) Kritiziranje je pravno dopušteno i onda ako se izricanjem nepovoljnog suda o osobi izloženoj kritici njoj nanosi i uvreda, ali pod uvjetom da je takvom kritikom

471 zahvaćen samo onaj dio ličnosti uvrijeđenog koji je u neposrednoj vezi s kritiziranom djelatnošću. Ako se te granice prekorače i ako se to može pripisati namjeri omalovažavanja, tada po čl. 173. st. 1. KZ može doći do krivične odgovornosti autora kritike zbog učinjenog krivičnog djela uvrede. VSH, I Kž 2423/76 od 23. XI 1976. (Pregled sudske prakse br. 11 u godini 1977., Zagreb 1977.g.) Objekt zaštite kod krivičnog djela uvrede nije ugled ili čast u smislu nekog osobnog osjećaja vrijednosti, već čast u objektivnom smislu, u smislu zahtjeva za poštivanje koje svakom pojedincu u određenoj društvenoj sredini. To znači da se povreda časti utvrđuje po objektivnim, a ne po subjektivnim kriterijima. Županijski sud Bjelovar, Kž 515/1996. od 10. listopada 1996.g. (VSRH, Izbor odluka 1/1997). Pojam «drugog», čija su čast i ugled dijelom uvrede iz čl. 72. st. 1. KZRH, obuhvaća točno određenu fizičku ili pravnu osobu ili drugi organizirani kolektivitet. Krivično djelo uvrede može se počiniti i u odnosu na umrle osobe, u kom slučaju su za kazneni progon ovlašteni najbliži srodnici umrle osobe. Udruga hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata ne može imati status oštećenika i poduzimati kazneni progon za djelo uvrede počinjeno na štetu individualno određenih poginulih dragovoljaca Domovinskog rata. Županijski sud u Bjelovaru, Kž 515/1997 od 22. siječnja 1998.g. (VSRH, Izbor odluka 1/1999.) Satirični tekst u novinama, kad i sadrži račenice koje su objektivno uvredljive, ne predstavljaju kazneno djelo uvrede ako nije postojala namjera vrijeđanja. U protivnom bi se potiralo pravo novinara na osebujan, "peckav" način pisanja. Općinski sud u Zagrebu KO-504/92 od 23. lipnja 1992. (Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, 2/1997). Analizirajući inkriminirani izvadak okrivljenika interviewa kroz njega sadržaj i u kontekstu cijelog interviewa, te analizirajući okrivljenikovu obranu, sud je utvrdio da okrivljenik iznosi negativne vrijednostne sudove o osobi privatnog tužitelja, da ga svojom izjavom želi omalovažavati te da ne poštuju osnovno ljudsko dostojanstvo privatnog tužitelja kao osobe. Naime, u prvom dijelu inkriminacije okrivljenik daje negativni vrijednosni sud o savjesti privatnog tužitelja, uspoređujući ga sa svojim sinom, te navodeći da je njegovog sina htio diskreditirati. U svojoj obrani okrivljenik navodi da je tu reagirao kao otac i čovjek koji je involviran u događanja oko teniskog turnira. Međutim to okrivljenik ne može opravdati jer ne može iznositi nešto što ukazuje da je privatni tužitelj postupao s lošom namjerom prema njegovom sinu, na taj način okrivljenik daje negativni vrijednosni sud privatnog tužitelja, a s namjerom da naškodi njegovoj časti i ugledu. Drugi dio inkriminacije sadrži više izraza i fraza kojima okrivljenik iznosi svoj negativni vrijednosni sud prema privatnom tužitelju, a kojim ga omalovažava i izražava nepoštivanje ljudskog dostojanstva druge osobe. Okrivljenik se u ovom dijelu inkriminiranog djela svog interviewa brani riječima, očito smišljenim frazama negativno izražava o privatnom tužitelju direktno napadajući njegovu čast i ugled pogotovo ako se uzmu u obzir njegove definicije morala i savjesti izešene u obrani. Okrivljenik želi opravdati postupke svoga i sebi prikazujući u javnosti

472 privatnog tužitelja kao osobu bez savjesti, morala i ikakvih skrupula. Naime, fraze «proračunati tip», «koji je za šaku tuđeg novca kupio pozicije», «nema savijesti», «nema ni morala», izražavaju dirketno i duboko nepoštivanje osnovnog ljudskog dostojanstva osobe o kojoj se govori, usmjerene su isključivo na povredu časti i ugleda privatnog tužitelja. Iz okrivljenikove obrane načina njegovog izražavanja, riječi koje upotrebljava, iz konteksta cijelog interviwa kao jedini mogući zaključak nameće se to da je bio svjestan da svojim izjavama može naškoditi časti i ugledu osobe o kojoj govori i da upravo to i želi. Okrivljenik je postupao sa izravnom namjerom vrijeđanja privatnog tužitelja kada je u interviewu iznosio inkriminirane riječi i fraze. Naime, iz njegovih riječi iz inkriminiranog interviewa i njegove obrane, nedvojbeno proizlazi da je bio svjestan svoga djela i htio je njegovo izvršenje… Ovdje valja reći i to da je sud razmatrao i mogućnost primjene odredbe čl. 203. KZ, pa je utvrđeno da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni svi zakonski uvjeti za primjenu te zakonske odredbe. Naime, prema odredbi čl. 203. KZ pa je utvrđeno da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni svi zakonski uvjeti za primjenu te zakonske odredbe. Naime, prema odredbi čl. 203. KZ nema kaznenog djela, kada se radi o uvredljivom sadržaju koji je ostvaren ili učinjen dostupnim drugima u javnoj informaciji, u obrani nekog prava ili zaštiti opravdanih interesa ako iz načina izražavanja i drugih okolnosti jasno proizlazi da se ne radi o ponašanju koje je imalo za cilj naškoditi nečijoj časti ili ugledu. Kao što je već rečeno u ovom obrazloženju, sud je utvrdio da se radi o uvredljivom sadržaju, a da upravo iz način izražavanja okrivljenik nedvojbeno proizlazi da se radi o iznošenju sadržaja s ciljem da se naškodi časti i ugledu privatnog tužitelja. Konačno, u odnosu na kazneno djelo klevete koje je stavljeno na teret okrivljeniku, a da bi ga počinio sa istim izjavama kao i kazneno djelo uvrede, valja reći da ono što je inkriminirano ne može biti kazneno djelo klevete, jer se ne radi o činjenicama čiju bi se istinitost ili neistinitost moglo utvrđivati u kaznenom postupku, već se radi isključivo o vrijednosnim sudovima koji nisu podesni za izvršenje kaznenog djela klevete. Naime, iz samog sadražaja inkriminacije te konteksta cjelokupnog interviewa u kojem se nalazi inkriminacija, sud je utvrdio da se, kao što je već prije navedeno, radi isključivo o negativnim vrijednosnim sudovima koje okrivljenik iznosi protiv privatnog tužitelja. OSZg, K 75/1998 od 18. prosinca 1998.g. (VSRH, Izbor odluka 2/1999.) 122. KLEVETA Članak 200. Sadržaj privatne tužbe, od koje je privatni tužitelj odustao, ne može sam po sebi i samo zbog toga odustanka dovesti do krivične odgovornosti privatnog tužitelja, za krivično djelo klevete iz čl. 169. st. 1. KZ na štetu okrivljenoga, ako inače opis djela iz te privatne tužbe ne sadrži takve neistinite tvrdnje za okrivljenoga koje mogu štetiti njegovoj časti i ugledu i ako u njihovu iznošenju u privatnoj tužbi nisu zastupljeni svijest i volja privatnog tužitelja da upravo time izazove štetne posljedice za okrivljenoga. Okružni sud u Karlovcu, Kž 163/74 od 12. IV 1974. (Pregled sudske prakse br. 7, u godini 1974., Zagreb 1975.g.) Radnje klevete ne sastoji se samo u iznošenju, tj. u saopćavanju nekog vlastitog saznanja i uvjerenja stečenog vlastitim opažanjima, već i u pronošenju, tj. u saopćavanju nečeg kao tuđeg saznanja i mišljenja.

473 VSH, I Kž-670/76 od 24. III 1976. (Pregled sudske prakse br. 9, u godini 1976., Zagreb 1976.g.) Krivično djelo klevete iz čl. 169. KZ može se izvršiti i insinuacijom, tj. da ono, što se iznosi ili prenosi, ne proizlazi neposredno iz same izjave, već posredno i logički iz sadržaja izjave prema konkretnim okolnostima pod kojima se takva izjava daje. VSH, I Kž-670/76 od 24 III 1976. (Pregled sudske prakse br. 9, u godini 1976., Zagreb 1976.g.) Krivično djelo klevete iz čl. 169. st. 2. KZ goni se po privatnoj tužbi, ali motivi kojima je privatni tužitelj pobuđen da nekog goni nisu kod toga uopće odlučni, tj. bez utjecaja su na pitanje postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti. Naime, u tom smislu irelevantno je da li privatni tužitelj optuženog goni iz nehaja ili stoga što zaista traži zadovoljštinu zbog onih štetnih posljedica do kojih je došlo izvršenjem tog krivičnog djela. VSH, I Kž-670/76 od 24. III 1976. (Pregled sudske prakse br. 9 u godini 1976., Zagreb 1976.g.) Teret dokaza u pogledu istinitosti tvrdnje kod krivičnog djela klevete iz čl. 169. KZ leži na optuženom, jer se pretpostavlja neistinitost tvrdnje u odnosu na privatnog tužitelja, dok se ne dokaže protivno. Ako optuženi, prema tome, na glavnoj raspravi nije ponudio takve dokaze, niti je prvostepeni sud u smislu čl. 267. st. 2., 295. st. 2. i 5. i čl. 9. ZKP izveo takve dokaze u pravcu istinitosti tvrdnje, ne može se uzeti navod optuženog. VSH, I KŽ 670/76 od 24.III 1976. (Pregled sudske prakse br. 9 u godini 1976., Zagreb 1976.g.) Okolnost da je ono, što se optuženom inkriminira kao pronošenje neistine, navedeno i u krivičnoj prijavi koja je podnesena od strane službe javne sigurnosti javnom tužiocu, sam po sebi nije dokaz o istinitosti pronošenog, jer podnošenje takve prijave nipošto ne znači samo po sebi da je ono što se u prijavi navodi sve i istinito. Ovo tim više što optuženi u skladu s moralno-etičkim zahtjevima novinarske profesije te navode ne samo da nije provjerio u pogledu njihove istinitosti, iako je to mogao i bio dužan učiniti, već je išao i dalje od toga, iznoseći u vezi sa sadržajem članka i svoj vlastiti sud o neprihvatljivosti objašnjenja privatnog tužitelja itd. VSH, I KŽ-670/76 od 24. III 1976. (Pregled sudske prakse br. 9 u godini 1976., Zagreb 1976.g.) Okolnost da je ono što iznosi ili prenosi takvog značaja da je moglo dovesti do teških posljedica za oštećenika, koja je po čl. 169. st. 3. KZ predstavljala kvalifikatornu okolnost, po čl. 75. st. 3. KZH prestala je to biti. Po tome pozitivnom propisu krivično djelo klevete postaje kvalificiranim samo onda ako je ono što se neistinito iznosi ili prenosi takvog značaja da je dovelo do teških posljedica za oštećenika. Okružni sud u Zagrebu, KŽ-2032/77 od 5.I.1978. (Pregled sudske prakse br. 13 u godini 1978., Zagreb 1978.g.) To što je stranka u parničnom postupku u podnesku navela objašnjavajući međusobno odnose, da s protustrankom nije u dobrim odnosima od vremena kada joj je ova “ubila bračnog druga”, a radilo se u stvari ne o kriv. djelu ubojstva iz čl. 35.

474 KZH, već o kriv. djelu teške tjelesne povrede s posljedicom smrti iz čl. 41. st. 3. KZH ne predstavlja, samo zbog toga neistinitu tvrdnju, kao obilježje kriv. djela klevete iz čl. 75. KZH, niti takvo iznošenje sadrži u sebi obilježja kriv. djela omalovažavanja prebacivanjem za kriv. djelo iz čl. 78. KZH. To zbog toga što istaknuta razlika u pravnim oznakama djela nije takva da bi dovodila u pitanje činjenicu da je krivnjom protustranke bračni drug lišen života, kao i da to iznošenje, ako uzrok poremećenih odnosa, očito nije bilo motivirano omalovažavanje, već naprotiv interesom svestranog raspravljanja predmeta postupka. Okruženi sud u Puli, Kž 300/81 od 26. VIII 1981. (Pregled sudske prakse br. 19). Krivično djelo lažne prijave, koje u sebi sadrži i klevetu, može se goniti kao kleveta po privatnoj tužbi samo ako javni tužilac ne poduzme gonjenje radi krivičnog djela lažne prijave. VSH-Kzz-54/49 Na privatnu tužbu zbog klevete i po prijedlogu priv. tužioca na kažnjavanje zbog klevete po čl. 169. KZ (čl. 75. KZH) sud ne može osuditi optuženog za kriv. djelo iznošenja osobnih i porodičnih prilika po čl. 171. KZ, ako prije, u slučaju da je optuženi predložio izvođenje dokaza istine, nije utvrdio da su inkriminirane tvrdnje istinite i da po čl. 169. st. 4 KZ (čl. 75. st. 4. KZH) optuženi zbog klevete ne može biti kažnjen. Okružni sud Ljubljana-Kž-202/56 Nema krivičnog djela klevete ni uvrede ako članovi jednog radnog kolektiva kao članovi sindikalne organizacije u predstavci koju zajednički podnose višem sindikalnom forumu iznose da su prilikom izbora za radnički savjet u njihovom poduzeću određena lica učinila izvjesne nepravilnosti, te traže da viši sindikalni organi poduzmu mjere za poništaj izbora i omoguće provođenje ponovnih izbora radničkih savjeta bez povrede propisa o održavanju tih izbora. VSJugoslavije-Kz-68/58 Po pravilnoj primjeni zakona ne može se a priori isključiti krivična odgovornost za iznošenje negativnog mišljenja u obavljanju političke i društvene djelatnosti, pa ni onda kada je to učinjeno na zatvorenom sastanku osnovne organizacije Saveza komunista, jer se i na tim sastancima ne može neodgovorno napadati na čast i ugled drugoga. Ovo vrijedi i u slučaju kada je iznošenje u vezi s međusobnim odnosima članova organizacije, kao i onda kada se radi o kritici postupka i djelatnosti pojedinih članova organizacije. Da bi se iznošenja koja škode časti i ugledu neke osobe, učinjena na takvim skupovima mogla, u pojedinim slučajevima, smatrati kao opravdana kritika, ocjenjuje se prema sadržini iznošenja i prema drugim konkretnim okolnostima pod kojima je iznošenje učinjeno. Međutim, kod ocjene ovog pitanja mora se poći od toga da neistinita i proizvoljna tvrdnja (makar i na zatvorenom sastanku), učinjena u namjeri omalovažavanja i koja pogađaju čast i ugled osobe, izlaze iz okvira dopuštene kritike u smislu čl. 173. KZ (čl. 79. KZH). VSJugoslavije-Kz-14/65 od 29.IX.1965.

475 Teret dokaza u pogledu istinitosti tvrdnje kod krivičnog djela klevete jest na optuženom, jer pretpostavlja neistinitost tvrdnje u odnosu na priv. tužitelja, dok se ne dokaže protivno. Ako optuženi, prema tome, na glavnoj raspravi nije ponudio dokaze, niti je prvostepeni sud u smislu čl. 267. st. 2., 295. st. 2. i 5. i čl. 9. ZKP izveo takve dokaze u pravcu istinitosti tvrdnje, ne može se uzeti navod optuženoga o istinitosti tvrdnje dokazanim. VSH-Kž-670/76 od 24.III.1976. Moguće je prihvatiti bilo koju društveno političku organizaciju kao tužioca u postupku tužbe radi uvrede ili klevete počinjene na štetu neodređenog broja članova. Ako je članka potpisan makar inicijalima, ne može se tužba podnijeti protiv odgovornog urednika, nego se prethodno isti mora pozvati da imenuje pisca. VSSr-Kž-705/67 Izmjena datuma u privatnoj tužbi u vezi s danom počinjenog krivičnog djela, izvršena u toku glavne rasprave moguća je, ako se inače radi o točno određenom događaju. Ta izmjena datuma može uslijediti u toku rasprave i nema mjesta prigovoru zastare, jer da je protekao tromjesečni rok u času kad je izvršena izmjena datuma počinjenog krivičnog djela klevete. Okružni sud Sisak-Kž-720/69 od 26.XII 1969. Za svoje mišljenje koje daje u obavljanju sudačke funkcije i iznese u obrazloženju presude, pa i u slučaju kad ono predstavlja negativnu ocjenu iskaza svjedoka, a negativna ocjena se temelji na činjenicama utvrđenim u postupku, koju ocjenu svjedok shvaća kao klevetu i uvredu na njegovu štetu, sudac ne može biti krivično gonjen i kažnjen, ukoliko se ne radi o zloupotrebi službenog položaja i povrede sudačke dužnosti. VSJugoslavije-Kz-22/65 od 14.IV.1965. To je stranka u parničnom postupku u podnesku navela, objašnjavajući međusobne odnose, da s protustrankom nije u dobrim odnosima od vremena kada je ova "ubila bračnog druga", a radilo se u stvari ne o kriv. djelu ubojstva iz čl. 35. KZH već o kriv. djelu teške tjelesne povrede s posljedicom smrti iz čl. 41. st. 3. KZH ne predstavlja, samo zbog toga neistinitu tvrdnju kao obilježje krivičnog djela klevete iz čl. 75. kZH, niti takvo iznošenje u sebi sadrži obilježja kriv. djela omalovažavanja predbacivanjem za kriv. djelo iz čl. 78. KZH. To zbog toga što istaknuta razlika u pravnim oznakama djela nije takva da bi dovodila u pitanje činjenicu da je krivnjom protustranke bračni drug lišen života, kao i da to iznošenje, kao uzrok poremećenih odnosa, očito nije bilo motivirano omalovažavanjem, već naprotiv interesom svestranog raspravljanja predmeta postupka. Okružni sud u Puli-Kž-300/81 od 26.VIII.1981. I najbliži srodnici izvršioca mogu se tretirati kao "treća lica" pred kojima su se iznosile neistinite tvrdnje. Stav sjednice krivičnog odjela VSSr od 20.XII.1972.

476 Sadržaj privatne tužbe, od koje je privatni tužitelj odustao, ne može sam po sebi i samo zbog tog odustanka dovesti do krivične odgovornosti privatnog tužitelja za kriv. djelo klevete na štetu okrivljenog, ako inače opis djela iz te privatne tužbe ne sadrži takve neistinite tvrdnje za okrivljenoga koje mogu štetiti njegovoj časti i ugledu i ako u njihovu iznošenju u privatnoj tužbi nisu zastupljeni svijest i volja privatnog tužitelja da upravo time izazove takve štetne posljedice za okrivljenoga. Okružni sud u Karlovcu-Kž-163/74 od 12.IV.1974. U slučaju iznošenja osobnih ili porodičnih prilika, gdje je isključeno dokazivanje istinitosti odnosno neistinitosti, ne dolazi u obzir izricanje oslobađajuće presude za kriv. djelo iz čl. 169. st. 1. KZ (čl. 65. st. 1. KZH), pošto bi sud utvrdio da su navodi tuženog istiniti. Naprotiv, na osnovi utvrđenog činjeničnog stanja ima mjesta izricanju osuđujuće presude za čl. 171. st. 1. KZ (čl. 77. KZH). Ovo krivično djelo predstavlja poseban i specifičan oblik krivičnog djela, kod kojega je neodlučno da li su činjenične tvrdnje istinite ili neistinite. Okružni sud Zagreb-Kž-2007/68 od 14.XI.1968. Javno pravobranilaštvo, bez posebnog ovlaštenja - punomoći privatnog tužioca- ustanove, nije ovlašteno podnesti privatnu tužbu zbog kriv. djela koja se gone po privatnoj tužbi (čl. 75. i 76. KZH). Ovlaštenje javnog pravobranilaštva u zastupanju ustanova i ostalih pravnih osoba navedenih u Zakonu o javnom pravobranilaštvu ograničena su na zastupanje u pogledu imovinskih prava i interesa tih osoba u parničnom, krivičnom, izvršnom i drugim postupcima. Sama pak mogućnost da za ustanovu (sada privatni tužilac) u budućnosti može nastupiti i materijalna šteta kao daljnja posljedica povrede ugleda te ustanove krivičnim djelom, koje se okrivljenom stavlja na teret, ne daje privatnoj tužbi karakter aktra kojim se štiti materijalni interes. Stoga je osnovano obustavljen krivični postupak jer nije bilo zahtjeva ovlaštenog tužioca. VSH-Kž-355/69 od 3.IV.1969. Sudački iskaz u kojem privatni tužitelj nalazi elemente kriv. djela klevete iz čl. 169. KZ (čl. 75. KZH) valja razmotriti u smislu propisa čl. 173. st. 1. KZ (čl. 79. KZH) jer se svjedočenje smatra jednom od društvenih djelatnosti. Okružni sud u Zagrebu-Kž-1736/69 od 30. X.1969. Okolnost da je ono što se optuženom inkriminira kao pronošenje neistine, navedeno i u krivičnoj prijavi koja je podnesena od strane službe javne sigurnosti javnom tužiocu, sama po sebi nije dokaz o istinitosti pronošenog, jer podnošenje takve prijave nipošto ne znači samo po sebi da je ono što se u prijavi navodi sve i istinito. Ovo tim više što optuženi u skladu s moralno etičkim zahtjevima novinarske profesije te navode ne samo da nije provjerio u pogledu njihove istinitosti, iako je to mogao i bio dužan učiniti, već je išao i dalje od toga, iznoseći u vezi sa sadržajem članka i svoj vlastiti sud o neprihvatljivosti objašnjenja privatnog tužitelja. VSH-Kž-670/76 od 24.III.1976. Šalterska služba na pošti ne može se smatrati javnim skupom u smislu čl. 169. st. 2. kZ (čl. 75. st. 2. KZH) bez obzira na to što se na šalterima pošte može naći odjednom više lica. Činjenica je da su šalteri na pošti javno mjesto koje je dostupno

477 neograničenom broju građana, ali se to mjesto ne može smatrati javnim skupom zbog toga što se pod javnim skupom mora i može smatrati samo organizirani skup većeg broja građana, kao što su organizirani skupovi društvenih, političkih, stručnih, sportskih i sličnih organizacija. VSAPV-Kž-969/66 od 6.I.1967. Izrazi upotrijebljeni u štampanom članku, kao što su "lukavi poljoprivrednik", koj je od oka procijenjivao tuđu i svoju savjest", "junak ove priče koji je više od pet godina bio bog i batina" i slično očito sadržavaju omalovažanje i vrijeđanje. VSH-Kž-2593/64 od 24.XI.1964. Prvostepeni je sud donio oslobađajuću presudu, našavši da je okrivljeni kao odgovorni urednik lista time što je još u toku glavne rasprave pokazao autora inkriminiranog članka, otklonio od sebe krivičnu odgovornost za krivično djelo učinjeno putem štampe u smislu čl. 118. st. 1. Zakona o štampi… Iako je okrivljeni doduše prokazao autora članka, on je svojom istodobnom izjavom da inkriminirana rečenica objavljena u listu ne predstavlja nikakvu klevetu, dajući za taj svoj stavi i obrazloženje - da li je on osobno zaključio da privatni tužilac nema moralno političke kvalitete, pa da je stoga u tom smislu bio suglasan s tekstom inkriminiranog članka, pokazao da podržava stav pisca članka. Prvostepeni je sud propustio da takve navode obrane okrivljenog ocijeni u okviru propisa čl. 116. Zakona o štampi… tj. da li iz njih proizlazi krivična odgovornost okrivljenog ne kao odgovornog urednika, nego kao suučesnika samog autora članka. Propisi općeg dijela krivičnog zakonika (i.e.KZJ) o suučeništvu vrijede u odnosu na sva krivična djela, pa i krivična djela klevete (bilo iz stava 2. ili stava 1. čl. 75. KZH). Posebno načela subjektivne odogovornosti statuirana propisom čl. 7. st. 2. KZ. Člankom 117. Zakona o štampi…određena je posebna objektivna krivična odgovornost urednika samo ukoliko on ne bi krivično odgovarao pa općim načelima Krivičnog zakonika (čl. 116.), a članom 118. istog zakona određeni su izuzeci od te subjektivne odgovornosti. Prema tome prvostepeni je sud nepotpuno utvrdio činjenično stanje, pa je presudu valjalo ukinuti. Na ponovnom će suđenju ocijeniti da li u konkretnom slučaju postoji ili ne postoji kriv. odgovornost odgovornog urednika po općim načelima Krivičnog zakonika o krivičnoj odgovornosti, zatim će ocijeniti da li su konkretnim insinuacijama ostvarena obilježja krivičnog djela, te će potom donijeti svoju presudu. VSH-Kž-150/71 od 3.XII.1971. Optuženi je kao novinar mogao napisati i objaviti informaciju o štetnoj pojavi koju je opazio ili koja mu je saopćena, ali je prije toga trebao temeljito provjeriti istinitost činjenica koje je iznio, jer je jedino takav rad novinara u skladu s načelom profesionalne etike i društvene odgovornosti (čl. 10. Zakona o štampi…) Prema tome, pravno je irelevantna pobuda kojom se optuženi kao pisac rukovodio u pisanju i objavljivanju inkriminirane informacije u štampi, kraj utvrđene činjenice da nije dokazana istinitost tvrdnje koju je optuženi u inkriminiranoj informaciji objavio u štampi. Budući da je inkriminirana tvrdnja prema svom misaonom sadržaju objektivno podesna da dovede u pitanje čast i ugled privatnog tužioca, ostvareni su elementi krivičnog djela iz čl. 169. st. 2. kZ (čl. 75. st. 2. KZH)

478 VSH-Kž-1365/66 od 19.X.1966. Nije isključeno postojanje krivičnog djela klevete iz čl. 169. st. 3. KZ (čl. 75. st. 3. KZH) ako je već prije došlo do iznošenja istih neistina od strane jedne druge osobe. Okružni sud u Zagrebu-Kž-2065/72 od 8.II.1973. Ukoliko sud ne utvrdi da je u slučaju klevete moglo doći do teških posljedica za oštećenog, u tom slučaju ne radi se o krivičnom djelu iz čl. 169. st. 3. KZ (čl. 75. st. 3. KZH), već o krivičnom djelu iz čl. 169. st. 1. KZ. Okružni sud u Slavonskoj Požegi-Kž-387/68 od 9.XII.1968. Pojam teških posljedica za oštećenog iz čl. 169. st. 3. KZ (čl. 75. st. 3. KZH) obuhvaća posljedice koje mogu dovesti do razvoda braka i razaranja obitelji. Vrhovni vojni sud-K-462/68 od 23.XI.1968. Kad je okrivljeni obavljajući svoju odvjetničku dužnost zastupao interese svoje stranke i kad je činjenični supstrat tužbe zbog smetanja posjeda sastavio prema kazivanju svoje stranke, tada valja kao nedvojbeno zaključiti, da bez obzira na činjenicu da li su činjenice iz tužbe istinite ili neistinite, kod odvjetnika ne može postojati svijest o tome da bi u tužbi zbog smetanja posjeda nešto neistinito iznosio, a što može škoditi časti i ugledu privatnog tužitelja, a pogotovo da bi to što je izneseno dovelo do teških posljedica za privatnog tužitelja. Zbog navedenog kod okrivljenog nema umišljaja na izvršenje inkriminiranog djela, a budući da nedostaje bitna subjektivna komponenta djela, to je onda pravilna ocjena ponašanja i držanja privatne tužiteljice za vrijeme rata i neprijateljske okupacije. Zbog toga se izjave takve vrste ne mogu razmatrati da stanovišta odredaba o krivičnom djelu iz čl. 169. KZ (čl. 75. KZH), što daje mogućnost da se u krivičnom postupku utvrđuje dali su odnosna tvrđenja istinita ili neistinita odnosno, da li je okrivljeni bio u ispričivoj zabludi kad je takvu tvrdnju iznosio ili prenosio (čl. 75. st. 4. KZH). Odredbu čl. 169. st. 4. KZ (čl. 75. st. 4. KZH) ne treba shvatiti tako da je sudu ostavljeno na volju da određenu izjavu čija je istinitost dokazana ili u pogledu čije se istinitosti okrivljeni nalazi u ispričivoj zabludi, kvalificira kao krivično djelo uvrede iz čl. 170. KZ (čl. 76. KZH). Naprotiv, sud je u takvom slučaju dužan da na osnovi svestrane ocjene svih okolnosti, a naročito načina izražavanja, njihovih međusobnih odnosa i drugih relevantnih momenata, izvede zaključak dali odnosna izjava koja ne predstavlja klevetu, sadrži u sebi zakonska obilježja krivičnog djela uvrede. VSJugoslavije-Kz-119 od 24.XI.1965. Po čl. 173. st. 1. KZ (čl. 79. KZH) građanin se neće kazniti, uzet će se, dakle, da nije učinio krivično djelo, ako se o drugom uvredljivo izrazi u naučnom književnom ili umjetničkom djelu, ozbiljnoj kritici ili pri zaštiti opravdanih interesa, ako iz načina izražavanja i drugih okolnosti proizlazi da to nije učinjeno u namjeri omalovažavanja. Zakon je odabrao ona područja djelatnosti u kojima bez ozbiljne, konstruktivne kritike nema napredovanja u društvu, jer povoljna ili nepovoljna kritika djeluje kao poticaj za bolje stvaranje. Pod ozbiljnom kritikom prvenstveno valja razumijeti stručnu kritiku koja je dana prama određenim pravilima koja vrijede za svaku granu društvenih djelatnosti, prema kojima se ocjenjuje rad i djelatnost drugoga.

479 Nepovoljni sud o radu i djelatnosti drugoga ne opravdava svako krivično djelo protiv časti. Nepovoljna, uvredljiva kritika samo je utoliko društveno opravdana ukoliko je takva kritika potrebna da se utvrdi naučna, umjetnička ili druga vrijednost djela odnosno djelatnost drugoga. Pri ocjeni takve kritike i djelatnosti valja ocijeniti da li je optuženom bilo moguće ostvariti odgovarajući cilj i na drugi način te da li su uvredljivi izrazi u konkretnoj situaciji bili objektivno i društveno svrsishodni. Kritičar u kritiziranju djela protiv drugog valja postupati pažljivo, te da se osjećajem društvene odgovornosti ispituje odnos interesa koji se sukobljavaju, a svaka kritika treba da ujedno bude i odraz kulture kritičara koji kritizira. VSH-Kž-1628/66 od 7. XII.1966. Iznošenje ili prenošenje da je neka osoba izvršila krivično djelo za koje se goni po službenoj dužnosti može postojati samo u slučaju kad se iznose ii prenose takve činjenice koje predstavljaju zakonsko obilježje nekog određenog krivičnog djela za koje se goni po službenoj dužnosti. Ako to nije slučaj, tada se mora okrivljenom dopustiti dokazivanje istinitosti iznesenih iznesenih tvrdnji i sud je dužan da izvede dokaze o tome, pa tek potom da donese presudu. VSJugoslavije-Kz-109/58 od 14.I.1958. Krivični zakon ne predviđa mogućnost da okrivljeni bude oslobođen od optužbe za krivično djelo klevete samo zato što sud nalazi da on nije postupao s namjerom da nekog klevete. VSJugoslavije-Kz-80/64 Istinitost činjenice ( da je netko krivično djelo za koje se goni po službenoj dužnosti) može se dokazivati samo pravomoćnom presudom (čl. 75. st. 5. KZH) što je u skladu s načelom čl. 50. Ustava SFRJ i čl. 3. ZKP, prema kojem nitko ne može biti smatran učiniocem krivičnog djela, dok to ne bude utvrđeno pravomočnom presudom. Međutim, od ovog pravila Krivični zakonik (KZH) odstupa ukoliko učinilac u ozbiljnoj kritici, obavljanju novinarskog poziva, političke ili društvene djelatnosti, obrani nekog prava ili pri zaštiti opravdanih interesa iznosi ili pronosi za drugog da je učinio krivično djelo koje se goni po službenoj dužnosti. U tim slučajevima, iako ne postoji pravomoćna presuda, učinilac se neće kazniti, ako dokaže da je imao opravdano razloga da povjeruje u istinitost onoga što je iznosio ili pronosio, pa prema tome takvo iznošenje ili pronošenje neistinite tvrdnje nije protupravno i ne predstavlja krivično djelo (čl. 79. st. 2. KZH). Kritičar odnosno novinar prije iznošenja odnosno pronošenja i objavljivanja tvrdnje da je neko zloupotrijebio svoj službeni položaj, s obzirom da se radi o najtežem obliku klevete (iznošenju da je netko učinio krivično djelo koje se goni po službenoj dužnosti), a kojim objavljivanjem mogućnost nastanka nesagledivih posljedica za oštećenog postaje realna, valja najsavjesnije provjeriti istinitost činjenica koje namjerava iznijeti i objaviti. Jedino takvo provjeravanje činjenica i na takvu provjeravanju utemeljeno uvjerenje kritičara odnosno novinara o istinitosti činjenice može se ocijeniti kao neskrivljena zabluda, a koja može isključiti krivičnu odgovornost učinioca, jer je imao opravdanog razloga da povjeruje u istinitost onoga što je iznosio ili prenosio. VSH-Kž-308/67 od 29.III.1967.

480 Privatni tužitelj je strani državljanin i nalazi se u stranoj zemlji, te se njegova ekstradicija ne može od te zemlje tražiti, a dobrovoljno niej htio pristupiti sudu niti na ponovljene pozive koji su mu bilo uredno dostavljeni, zbog čega se smatra da nije dostižan državnim organima. Budući da u tom krivičnom predmetu vođenom protiv sadašnjeg privatnog tužitelja nije javni tužilac predložio suđenje u odsutnosti, u takvoj se situaciji sadašnji privatni tužitelj nije mogao goniti zbog krivičnog djela iz čl. 226. KZ (čl. 113. KZH). U smislu čl. 169. st. 5. KZ (čl. 75. st. 5. KZH), u konkretnom slučaju bilo je moguće da se istinitost činjenice da je privatni tužitelj učinio krivično djelo iz čl. 226. KZ dokazuje i drugim dokaznim sredstvima. Ocjenjujući s toga stanovišta zbog spomenutog krivičnog djela upravo kao pomagači sadašnjeg privatnog tužitelja, te da iz rezultata dokaznog postupka u tom predmetu proizlazi kao nesumnjivo dokazano da je i privatni tužitelj učestvovao u izvršenju tog krivičnog djela, onda je optuženi na taj način dokazao istinitost činjenice koju je za privatnog tužitelja iznosio u svojim napisima što mu se stavljaju na teret zbog čega ga je temeljem čl. 169. st. 5. KZ valjalo osloboditi od optužbe za krivično djelo klevete učinjeni putem štampe. VSH-Kž-1479/69 od 18. XII. 1969. Optuženi u postupku zbog krivičnog djela klevete iz čl. 169. st. 1. KZ koji u roku od 8 dana od obavijesti javnog tužioca da je odbacio njegovu prijavu protiv privatnog tužitelja, ne započne progon protiv privatnog tužitelja kao supsidijarni tužilac u i zbog toga ne dođe do pravomoćne osude protiv privatnog tužitelja, ne može istinitost svojih tvrdnji da je privatni tužitelj učinio krivično djelo za koje se učinilac goni po službenoj dužnosti, dokazivati drugim dokazima. Okružni sud u Kranju-Kž-70/68 od 1968. (Krivični zakon Republike Hrvatske, Danilo Gregović-Sudska praksa, Informator Zagreb 1991.) U nastavku izlažemo dijelove obrazloženja nekoliko presuda u svezi sa kaznenim djelom klevete: Novinar čini krivično djelo klevete kad u napisu objavljenome u novinama iznosi netočen tvrdnje da poduzeće, koja naziva sumnivim, posluje s takvim rezultatima i tako da je odavno trebalo biti likvidirano i brisano iz sudskog registra jer takve tvrdnja, ako su netočne, štete ugledu poduzeća koje, kao i fizičke osobe, uživa zaštitu odredaba Krivičnog zakona Republike Hrvatske iz glave IX: Okružni sud u Bjelovaru, Kž-183)92 od 28.5.1992., PSP-53. Ne čini krivično djelo klevete iz čl. 71. st. 1. KZRH, već uvrede iz čl. 72. st. 1. KZRH okrivljenik koji je za privatnog tužitelja naveo da je «osoba koja negira pravni poredak države, puna prevare, bahatosti i samovolje, koja svojim postupkom sudjeluje u destrukciji pravne države.» Predmetom izvršenja kod krivičnog djela kleveta mogu biti samo neistine koje se odnose na određeni događaj, objektivnona stanja, radnje, pojave i slično, čija se istinitost može objektivno utvrđivati i ocjenjivati. Tvrdnje koje je iznio okrivljenik po svom sadržaju predstavljaju njegove vrijednosne sudove o privatnom tužitelju, čija se istinitost ne može uopće ocijenjivati. Ni tvrdnja da je privatni tužitelj «svojim postupkom sudjelovai u destrukciji pravne države» ne predstavlja tvrdnju o nekon činjenici, jer postupak privatnog tužitelja nije ničim konkreiiziran i ostao je na nivou apstrakcije, čiju istinitost nije moguće ocijenjivati, pa se također radi o vrijednosnom sudu. Svi izneseni sudovi predstavljaju omalovažavanje

481 ličnosti privatnog tužitelja i nepoštivanje njegova dostojanstva, pa je takvim iznošenjem okrivljenik ostvario elemente krivičnog djela uvrede iz čl. 72. st. 1. KZRH. Županijski sud Bjelovar, Kž-492)95 od 21.9.1995., Izbor 2)1996. (Željko Horvatić, Zvonimir Šeparović i surdnici, Kazneno pravo posebni dio, Masmedia, Zagreb 1999.) Pretjerivanja, karikirana i hiperbolična prikazivanja stvarnog stanja ne predstavljaju klevetničku izjavu, iz razloga što je u šaljivom napisima uobičajeno i prema tome, društveno usvojeno, da se pojedine činjenice i pojedine pojave karikiraju i predstavljaju u hiperboli. Vrhovni sud Narodne Republike Hrvatske Kž-748/99 07.04.1955. Sud u presudi gdje su dva novinara oslobođena od optužbe za klevetu i uvredu Predsjednika Republike navodi da su granice tolerancije izražene kritike i suprotnih stavova šire i veće u odnosu na zaštitu časti i ugleda javnih osoba, osobito političara, nego što su u odnosu na privatne osobe. Općinski sud Zagreb KO-721/97 21.12.1998. Činjenična tvrdnja je ona koja je objektivno tumačena sadrži određeni događaj, a čija se istinitost odnosno neistinitost može utvrditi uglavnom za sve ljude suglasno. Vrhovni sud Narodne Republike Hrvatske Kž-108/53 19.03.1953. (Kazneni zakon, autorski pročišćeni tekst, Inženjerski biro d.d. Zagreb, 2004.) Ne čini krivično djelo klevete iz čl. 71. st. 1. KZRH već uvrede iz čl. 72. st. 1. KZRH okrivljenik koji je za privatnog tužitelja naveo da je "osoba koja negira pravni poredak države, puna prevare, bahatosti i samovolje, koja svojim postupkom sudjeluje u destrukciji pravne države". Predmetom izvršenja kod krivičnog djela klevete mogu biti samo neistine koje se odnose na određeni događaj, objektivna stanja, radnje, pojave i slično, čija se istinitost može objektivno utvrđivati i ocjenjivati. Tvrdnje koje je iznio okrivljenik po svom sadržaju predstavljaju njegove vrijednosne sudove o privatnom tužitelju, čija se istinitost ne može uopće ocjenjivati. Ni tvrdnja da je privatni tužitelj "svojim postupkom sudjelovao u destrukciji pravne države" ne predstavlja tvrdnju u nekoj činjenici, jer postupak privatnog tužitelja nije ničim konkretiziran i ostao je na nivou apstrakcije, čiju istinitost nije moguće ocjenjivati, pa se također radi o vrijednosnom sudu. Svi izneseni sudovi predstavljaju omalovažavanje ličnosti privatnog tužitelja i nepoštivanje njegova dostojanstva, pa je takvim iznošenjem okrivljenik ostvario elemente krivičnog djela uvrede i čl. 72. st. 1. KZRH. Županijski sud Bjelovar, Kž 492/1995 od 21. rujna 1995.g. (VSRH, Izbor odluka 2/1996). Činjenično stanje Privatnom tužbom okrivljenom novinaru stavljeno je na teret da je u tjedniku za privatnog tužitelja napisao «Uhićenje i držanje u pritvoru najozloglašenijega hercegovačkog wardlorda Tute Naletelića pokazuje da državni vrh niše neće podnositi protuzakonito ponašanje.» Prvostupanjskom presudom okrivljenik je temeljem članka 340. točka 1. oslobođen od optužbe. U obrazloženju prvostupanjske presude analiziran je inkriminirani izričaj, pa je za dio istoga «uhićenje i držanje u pritvoru…» navedeno

482 kako «ne može biti sporno jer je Naletelić doista lani spektakularno uhićen, a očito je da se još uvijek nalazi u pritvoru … Činjenica je da ako je netko u pritvoru to ne znači da je počinio kazneno djelo. Jasno je da je svatko nevin kdo mu se suprotno ne dokaže pravomoćnom sudskom presudom, a uhićenje i pritvaranje samo su mjere osiguranaj prisustva okrivljenika u postupku. Međutim, u ovaj konkretnoj rečenici, Naletelić nije uopće dovoden u vezu s počinjenjem određenog kaznenog djela, pa je sud prihvatio stav obrane kako se ne može raditi o prejudiciranju odgovornosti.» U pogledu pridjeva «hercegovački» prvostupanjski sud je naveo kako je nesporno da je privatni tužitelj iz RbiH, dijela Hercegovine, sa Ciganjskog brda»…a uobičajeno se ljudi iz tog kraja nazivanu Hercegovcima, u čemu sud ne vidi ničeg klevetničkog niti uvredljivog.» U odnosu na korištenu riječ «warlord» prvostupanjski sud navodi prijevod da je riječ o osobi koja zapovijeda grupama ljudi koji se bore protiv drugih grupa u okviru neke zemlje, veliki vojni vođa, te kako je»…prema vlastitoj izjavi privatni tužitelj bio jedan u lancu zapovjednika u ratu u RbiH i to kao zapovjednik poznate Kažnjeničke bojne. U savoj uporabi ove riječi… «sud nije našao ništa klevetničkog a niti uvredljivog». U odnosu na riječ «najozloglašeniji» iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je sud taj izričaj tretirao kao vrijednosni sud, te utvrdio da je riječ o slici u javnosti «koju je Tuta o sebi stvarao godinama, dakle i prije uporabe u spornom tekstu. Stavljanje riječi u superlativni oblik posljedica je te iste slike u javnosti, a u svakom slučaju radi se o mišljenju okrivljenika izrečenom u okviru obavljanja novinarskog posla». Analizirajući dalje elemente kazennog djela klevete i uvrede prvostupanjski sud u obrazloženju presude zaključuje» kako niti jedna riječ iz utužene rečenice doista nije podobna da bi činilo kazneno djelo kleveta… a ne može se raditi niti o kaznenom djelu uvrede.» Protiv te presude žalbu je podnio okrivljenik zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a drugostupanjski sud žalbu je odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu. Iz obrazloženja odluke suda II stupnja Osnovano je pri tom prvostupanjski sud zaključio da se u iznesenoj tvrdnji u tjedniku «Globus» br. 341 od 10. lipnja 1997. godine ne može raditi o krivičnim djelima klevete i uvrede, temeljitom analizom napisane rečenice, odnosno da se ne može raditi o postojanju namjere okrivljenika da privatnog tužitelja okleveta ili uvrijedi. Uhićenje i držanje u pritvoru privatnog tužitelja nije neistinita činjenica, a u rečenici se ne spominje niti približno o kakvom bi se kažnjivom ponašanju radilo, već se samo spominje općeniti pojam protuzakonitog ponašanja koji je opet vezan za navodno postupanje državnog vrha, koji po autoru članka više ne podnosi takva ponašanja. Navod o najozloglašenijem hercegovačkom warlordu vrijednosti je sud pisca članka, pri čemu, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud niti riječ warlord, a niti hercegovački, s obzirom na pojmove koje te riječi obuhvaćaju u širem kontekstu, nisu neistinite. Pravilno je stoga pravostupanjski sud stajališta da se u činu okrivljenika ne stječu bitna obilježja krivičnih djela koja mu se privatnom tužbom stavljaju na teret. K-265/97 od 05.06.1998. Kž-159/99 od 09.03.1999. (Općinski sud u Zagrebu, Odabir sudskih građanskih i kaznenih odluka 1999.) Naime, okrivljena T. M. saslušana je kao svjedokinja u prethodnom postupku, a između ostaloga izjavila je da je privatni tužitelj B. J. bolesna osoba. Ovakva izjava okrivljene je dala naprijed opisanim okolnostima, iskazivanje je njezinog subjektivnog mišljenja – a što nedvojbeno proizlazi iz toga što je na pitanje O. J. T. otkuda zna da je B. J. bolestan i po čemu to zaključuje, odgovorila da ona to zaključuje po njegovom

483 ponašanju, jer da takvo ponašanje nikad nije vidjela u svom životu. Dakle, to je njezin subjektivni sud o ponašanju privatnog tužitelja, a ne činjenična tvrdnja, koja jedino može biti predmet klevete. (Kao u odluci Okružnoga suda u Zagrebu, Kž-733/78.) Tvrdnja da je privatni tužitelj provokativan, nedobronamjeran ili da kod njega ne postoji nijedan postotak objektivnosti i sl. subjektivni su sudovi okrivljenoga o vrijednosti odnosno svojstvima privatnog tužitelja. Te sudove na osnovi usvojenih i općepriznatih socijalnih običaja objektivno nije moguće utvrđivati ni u tom smjeru provoditi dokaz istinitosti. (Kao u odluci Okružnoga suda u Zagrebu, Kž-814/83 od 26. travnja 1983.) Iz sadržaja inkriminiranog teksta na plakatima «T. vrati oteto» može se zaključiti da bi privatni tužitelj T. trebao vratiti nešto što je nasilno i na nečastan način stekao. Iz obrane okrivljenika proizlazi da je on bio svjestan toga da privatni tužitelj nije stekao njegovu imovinu i da nema veze s postupkom nacionalizacije, ali je unatoč tome napisao inkriminirani tekst, dakle, svjesno je iznio neistinu. Iznesene neistinite činjenične tvrdnje okrivljenika nedvojbeno štete časti u ugledu privatnog tužitelja, jer ga izlažu preziru okoline, odnosno javnosti uopće. (Iz odluke Županijskog suda u Zagrebu, Kž-1444/98 od 2. ožujka 1999.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) Novinar čini krivično djelo klevete kad u napisu objavljenome u novinama iznosi netočne tvrdnje da poduzeće, koje naziva sumnjivim, posluje s takvim rezultatima i tako da je odavno trebalo biti likvidirano i brisano iz sudskog registra jer takve tvrdnje, ako su netočne, štete ugledu poduzeća koje, kao i fizičke osobe, uživa zaštitu odredaba Krivičnog zakona Republike Hrvatske od 28. svibnja 1992. Okružni sud u Bjelovaru, Kž-183/92 od 28. svibnja 1992. (Pregled sudske prakse br. 53). Ako novinar odbije imenovati osobu od koje je dobio neistinitu informaciju, a ne pozove se ni na druge uvjerljive dokaze, nije dokazao da je imao osnovan razlog povjerovati u istinitost onoga što je pronosio te odgovara za klevetu putem tiska. Županijski sud u Gradu Zagrebu, Kž-1057/95-2 od 3. listopada 1995. (Općinski sud u Zagrebu, K-798/92) (Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu br. 2/1997). Novinar čini krivično djelo klevete kad u napisu objavljenom u novinama iznosi netočne tvrdnje da poduzeće, koja naziva sumnjivim, posluje s takvim rezultatima i tako da je odavno trebalo biti likvidirano i brisano iz sudskog registra. Naime, takve tvrdnje, ako su netočne, štete ugledu poduzeća koje, kao i fizičke osobe, uživa zaštitu odredaba Krivičnog zakona Republike Hrvatske. (Kao u odluci Okružnoga suda u Bjelovaru, Kž-183/92 od 28. svibnja 1992.) Okrivljenik je u spornom članku dnevnog lista «N. l.» naveo kako privatni tužitelj A. V. kao šef državne TV ima basnoslovnu plaću od 20.000,00 kuna mjesečno i da je istu plaću protuzakonito primao i nakon razrješenja na vlastiti zahtjev još sljedećih osam mjeseci, te da je plaća privatnog tužitelja bila dvostruko veća od plaće Predsjednika Republike. Tijekom provedene glavne rasprave nedvojbeno je utvrđeno da su navodi okrivljenika ostvarena sva bitna obilježja kaznenog djela klevete iz čl.

484 200. st. 1. KZ. (Kao u odluci Županijskog suda u Zagrebu, Kž-811/98 od 26. siječnja 1999.) Prvostupanjski sud osnovano je zaključio da se u iznesenoj tvrdnji «Uhićenje i držanje u pritvoru najozloglašenijeg hercegovačkog war-lorda T. N. pokazuje da državni vrh više neće podnositi protuzakonito ponašanje u tjedniku «G» br. 341. od 20. lipnja 1997. godine ne može raditi o krivičnom djelu klevete i uvrede. Temeljitom analizom napisane rečenice pokazalo se da se ne može raditi o postojanju namjere okrivljenika da privatnog tužitelja okleveta i uvrijedi. Uhićenje i držanje u pritvoru privatnog tužitelja nije neistinita činjenica, a u rečenici se ni približno ne spominje o kakvom bi se kažnjivom ponašanju radilo, nego se samo spominje općenit pojam protuzakonitog ponašanja, koje je opet vezano za navedeno postupanje državnog vrha koji, po autoru članka, više ne podnosi takva ponašanja. Navod o najozloglašenijem hercegovačkom war-lordu, vrijednosni je sud pisca članka, pri čemu, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud, ni riječ war-lord a ni hercegovački, s obzirom na pojmove koje te riječi obuhvaćaju u širem kontekstu, nisu neistine. Pravilno je stoga prvostupanjski sud zauzeo stajalište da se u činu okrivljenika ne stječu bitna obilježja krivičnog djela koje mu se privatnom tužbom stavlja na teret. (Kao u odluci Županijskoga suda u Zagrebu, Kž-159/99 od 9. ožujka 1999.) Na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud utvrdio je da je okrivljenik kao novinar tjednika «F. T.» u članku pod naslovom «Presuda s daljinskim» dvije činjenične tvrdnje prenio, a jednu iznio kao svoj vlastiti zaključak, te da sve činjenične tvrdnje u članku nisu istinite, a takvog su karaktera da mogu štetiti časti i ugledu privatne tužiteljice, sutkinje T. T. Također je u postupku utvrđeno i obrazloženo iz kojih razloga prvostupanjski sud smatra da okrivljenik nije dokazao istinitost svog činjeničnog zaključka, niti je imao opravdanog razloga povjerovati u istinitost onoga što je prenosio, pa navedene razloge kao uvjerljive i logične prihvaća i ovaj sud drugoga stupnja. Neprihvatljiva je teza branitelja okrivljenika da je okrivljenik imao osnovanog razloga vjerovati I. M., jer se i sam uvjerio u istinitost njegovih tvrdnji razgledajući dokumentaciju koja mu je predočena, tj. da je u parničnom postupku učinjeno niz nepravilnosti. Tako je i sam stvorio zaključak te u tjedniku «F. T.» htio izrezati svoj kritički stav o provedenom postupku. Stoga bi postojali razlozi za isključenje protupravnosti na strani okrivljenika. Iz obrane okrivljenika, međutim, proizlazi kako je bio svjestan da je kao novinar dužan iznositi istinu i to ne istinu jedne strane, već je dužan provjeriti informaciju kako mu nalaže Kodeks časti hrvatskih novinara. Informaciju, međutim, nije provjerio zbog kratkoće vremena, pa je usprkos pravomoćnoj presudi koja je upućivala na suprotan zaključak od onoga koji iznos M., uvjeren da M. govori istinu. Zato se ne može govoriti o tome da je okrivljenik iznio kritički stav u traganju za istinom, nego je njegov zaključak «da pomisao na korupciju, s obzirom na tijek procesa i sve izvedene dokaze ne bi bila neprirodna», kojom on samo insinuira da je sutkinja korumpirana, iako to ne tvrdi ni sam M., upućuje kako je okrivljenik bio svjestan da iznesene činjenične tvrdnje možda i nisu istinite. Naime, istinitost nije provjeravao, što je bio dužan, a vidio je i pravomoćnu presudu, pa proizlazi da je iznosio i prenosio nešto neistinito, što može štetiti časti i ugledu suca, svjestan pri tome da se radi o jednoj od najtežih optužbi kada se za suca kaže da je korumpiran. Logičan je stoga zaključak prvostupanjskog suda da u ponašanju okrivljenika nema elemenata koji isključuju protupravnost u smislu čl. 203. KZ. Uzimajući kao temelj slobodnog novinarstva opća načela novinarskog posla, koja traže od novinara da iznese istinitu, uravnoteženu i provjerenu informaciju, a što je okrivljeniku kao iskusnom novinaru poznato, jasno proizlazi zaključak kako je okrivljenik želio dezavuirati privatnu tužiteljicu kao sutkinju, a kako to proizlazi iz

485 cijelog članka. (Kao u odluci Županijskog suda u Zagrebu, Kž-1137/99 od 19. listopada 1999.) 123. IZNOŠENJE OSOBNIH ILI OBITELJSKIH PRILIKA Članak 201. Kod stranaka u parnici za razvog braka, kao jedna od uzroka poremećaja odnosa u braku i razloga za razvod iznosi izvjesne okolnosti koje se tiču ličnog života protivne stranke i njenih odnosa sa trežim licem, tada mogu postojati obilježja krivičnog djela iznošenja ličnih i porodničnih prilika, a ne i krivičnog djela klevete. VSJugoslavije-Kz-33/64 od 8.IV.1964. Različito od krivičnog djela klevete predvišenog u čl. 169. KZ, biće krivičnog djela iznošenja osobnih i porodničnih prilika ne pretpostavlja da je neistinito ono što se odnosi na lični i porodični život drugoga. Dokazivanje istinitosti potrebno je samo u slučaju stava 4. čl. 171. KZ (čl. 77. st. 4. KZH). VSJugoslavije-Kz-26/61 Podržavanje spolnog odnosa sa tuđim bračnim drugom ne može se smatrati samo kao stvar preljubnikovog privatnog života u smislu čl. 171. st. 1. KZ (čl. 77. st. 1. KZH). VSSl-Kzz-120/53 Krivično djelo iznošenja ličnij i porodičnih prilika iz čl. 171. KZ predstavlja posebno krivično djelo u odnosu na krivična djela klevete ili uvrede, te postojanje tog djela isključuje primjenu odredaba čl. 169. i 170. KZ (čl. 75. i 76. kZH). VSJugoslavije-Kz-26/61 od 19.IV.1961. Iznošenje činjenica iz intimne sfere jednog lica koje mogu škoditi njegovom ugledu i pod uvjetom da su istinite, predstavlja radnju izvršenja kriv. djela iznošenja ličnih i porodičnih prilika iz čl. 171. KZ. VSSr-Kzz-54/78 od 7.IX.1978. Propis čl. 172. st. 4. KZ (čl. 77. st. 4. KZH) dopušta dokazivanje istinitosti ili neistinitosti onog što se iznosi ili pronosi u pogledu osobnog ili obiteljskog života neke osobe, ako za to postoje uvjeti iz čl. 173. t. 3. KZ (čl. 79. st. 3. KZH) /učinjeno u vršenju službene dužnosti, političke ili druge društvene djelatnosti, obrane nekog prava ili pri zaštiti opravdanih interesa/. To se ne odnosi i na iznošenje ili pronošenje u obavljanju novinarskog zvanja. Propis čl. 173. st. 3. KZ postavlja mnogo strožije kriterije nego što to čini propis čl. 173. st. 1. KZ, jer isključuje nekažnjavanje kod obavljanja novinarske dužnosti. VSH-Kž-271/68 od 12.III.1968.

486 (Krivični zakon Republike Hrvatske, Danilo Gregović-Sudska praksa, Informator zagreb 1991.) Objavljena informacija da je netko temeljem poreznih prijava najbogatiji Hrvat ne može škoditi njegovoj časti i ugledu. Posebice ako se uz takvu informaciju… ničime ne dovodi u sumnju zakonitost stjecaja bogatstva, nego naprotiv osoba na koju se informacija odnosi prikazuje kao ugledan, pošten i uspješan obrtnik koji sve što je stekao je stekao vlastitim radom. «Budući da objavljena informacija ne može škoditi nečijoj časti i ugledu, prvostupanjski sud je oslobodio od optužbe okrivljenika jer djela za koja je okrivljen po zakonu nisu kaznena djela. Općinski sud Zagreb, K-371/96 31.05.1999. Županijski sud Zagreb, Kž-970/99 31.08.1999. (Kazneni zakon, autorski pročišćeni tekst, Inženjerski biro d.d. Zagreb, 2004.) 124. PREDBACIVANJE KAZNENOG DJELA Članak 202. Tko predbaci nekoj osobi da je učinila krivično djelo, pa dokaže istinitost predbacivanja ili neskrivljenu zabludu zbog koje je smatrao da je istina ono što je predbacio, kažnjiv je po čl. 172. KZ (čl. 78. kZH) ako je predbacio to u namjeri da tu osobu omalovaži. VSSl-Kž-33/53 Iznošenje ili pronošenje da je neka osoba izvršila krivično djelo za koje se goni po službenoj dužnosti može postojati samo u slučaju kad se iznose ili pronose takve činjenice koje predstavljaju zakonska obilježja nekog određenog krivičnog djela za koje se goni. Ako to nije slučaj, tada se mora okrivljenom dopustiti dokazivanje istinitosti iznesenih tvrdnji, i sud je dužan da izvede dokaze o tome pa tek potom da donese presudu. VSJugoslavije-Kz-109/58 od 14.I.1959. Predbacivanje nekom licu da je učinilo prekršaj, privredni prijestup, građansko-pravni delikt ili disciplinsku krivicu ili da je zbog nekog od takvih djela odgovaralo ili bilo kažnjeno ne predstavlja krivično djelo iz čl. 172. KZ niti neko drugo krivično djelo. VSJugoslavije-Kz-119/58 od 19.VII.1958. (Krivični zakon Republike Hrvatske, Danilo Gregović - Sudska praksa, Informator Zagreb 1991.) 125. RAZLOZI ZA ISKLJUČENJE PROTUPRAVNOSTI KAZNENIH DJELA PROTIV ČASTI I UGLEDA Članak 203. Okrivljenik koji je kao raniji oštećenik u krivičnom postupku vođenom protiv privatnog tužitelja, tada optuženika zbog krivičnog djela teške tjelesne povrede, u završnoj riječi nazvao privatnog tužitelja "nepromišljenim ubojicom" nije učinio krivično djelo uvrede iz čl. 76. st. 1. KZH, jer to nije učinio u namjeri da vrijeđa.

487 Okrivljenik je iznio samo svoj subjektivni doživljaj postupka privatnog tužitelja prema njemu, smatrajući da ga je privatni tužitelj želio lišiti života, a ne samo ozlijediti, kako je to ocijenio javni tužitelj. Okružni sud u Bjelovaru, Kž 882/91 od 12. prosinca 1991. (Pregled sudske prakse br. 51). Člankom 75. st. 1. KZRH isključena je protupravnost u postupanju osobe koja se uvredljivo izrazi o drugom, među ostalim, u obrani svoga prava ili pri zaštiti opravdanog interesa, osim ako iz načina izražavanja ne proizlazi da je to učinjeno u namjeri vrijeđanja. Prema tome, osoba koja postupa u obrani svoga prava ili zaštiti opravdanih interesa, može se uvredljivo izraziti o drugom sve dotle dok to čini s ciljem da drugog vrijeđa, dakle, dok želja da drugog vrijeđa ne postane njegov pretežni interes. Županijski sud Bjelovar, Kž 137/1995 od 16. ožujka 1995.g. (VSRH, Izbor odluka 2/1996). Odredbom čl. 173. st. 1. KZ propisano je da se neće kazniti tko se uvredljivo izrazi o drugome u naučnom, umjetničkom ili književnom djelu, ozbiljnoj kritici, vršenju službene dužnosti, novinarskog poziva, političke i druge društvene djelatnosti, obrani nekog prava ili pri zaštiti opravdanih interesa, ako iz načina izražavanja i drugih okolnosti proizlazi da to nije učinjeno u namjeri omalovažavanja. U slučaju iznošenja ili pronošenja osobnih i obiteljskih prilika nekažnjavanje je, međutim, ograničeno samo na slučajeve kad je ono učinjeno u vršenju službene dužnosti, političke i druge društvene djelatnosti, obrani nekog prava ili pri zaštiti opravdanih interesa. To znači, ako se radi o iznošenju ili pronošenju osobnih ili obiteljskih prilika, tj. o činjeničnom supstratu koji pokriva elemente kriv. djela iz čl. 171. KZ ( čl. 77. KZH) zakon isključuje nekažnjavanje u svim ostalim slučajevima navedenim u čl. 173. st. 1. KZ dakle, i u slučajevima ako je iznošenje ili pronošenje osobnih i obiteljskih prilika učinjeno u vršenju novinarskog poziva odnosno u naučnom ili književnom djelu. Propis čl. 173. st. 3. KZ (čl. 79. st. 3. KZH) postavlja mnogo uže i strože kriterije nego što to čini propis čl. 173. st. 1. KZ, jer isključuje nekažnjavanje kod vršenja novinarske djelatnosti, naučnog, književnog, umjetničkog rada itd. Kad je optuženi pisao članak u vršenju publicističke djelatnosti, a sadrži obilježja kriv. djela iz čl. 171. st. 2. KZ (čl. 77. st. 2. KZH), onda takvo postupanje ne predstavlja osnovu za nekažnjavanje iz čl. 173. st. 3. KZ. VSH-Kž-793/70 od 11.IV.1970. O utvrđenju činjenica / kao supstratu krivičnog djela klevete iz čl. 169. st. 1. KZ/ radi se samo onda kada tvrđenje, objektivno tumačeno, sadrži činjenice i istinitosti ili neistinitosti koje se uopće mogu utvrditi uglavnom za sve ljude suglasno. Predmetom takovog djela može biti navod, da je autor naučnog djela falsificirao povijesne činjeninice, ako ovo iznošenje određeno upućuje na tvrdnju, da je autor svjesno iskrivljavao tekst svojih izvora i objektivno utvrđene fakte ili da je citirao izmišljene isprave. Ne postoji, pak, takva mogućnost dokazivanja - pa stoga ni djelo klevete - ako se termin "falisificiranje" u naučnoj kritici upotrebljava u smislu pogrešnog prikazivanja značenja nekog izvora ili neke povijesne činjenice, odnosno u smislu izrađivanja neispravnih zaključaka. Međutim i kada nema klevete, već upotreba u kritici izraza "falsificiranje" bez potanje konkretizacije, može upućivati na namjeru da se autor kritiziranog djela

488 uvrijedi pri čemu odgovornost za uvredu postoji i onda kada nanošenje uvrede nije jedini i isključivi motiv ovakvog načina iznošenja, nego samo jedan od motiva. VSH-Kž-108/53 Pod kritikom /čl. 173. KZ/ ne može se smatrati iznošenje suda o nečijoj društvenoj djelatnosti, već samo ono sadrži ozbiljno, dobronamjerno i konstruktivno ocjenjivanje vrijednosti društvene djelatnosti neke osobe. Zbog toga se svijesno iznošenje neistine ne može smatrati kritikom ni u smislu toga izraza u čl. 173. KZ, niti u smislu naučnog pojma kritike. VSH-Kž-1740/53 Propis čl. 173. KZ, po kojem se pod uvjetima navedenim u ovom propisu neće kazniti kritičar naučne ili druge društvene djelatnosti, isključuje protupravnost djela, pa se pri postojanju ovih pretpostavki učinilac mora osloboditi od optužbe , a ne može se proglasiti krivim i osloboditi od kazne. Primjena odredbe čl. 173. KZ o nekažnjavanju za krivična djela klevete ili uvrede ne može se isključiti samo zbog toga što je poslije iznošenja izvjesnih činjenica, pod okolnostima iz navedenog propisa, između privatnog tužitelja i okrivljenog došlo do uzajamnog vrijeđanja. VSJugoslavije-Kz-24/64 od 22.IV.1964. Pravo na društvenu kritiku ne isključuje krivičnu odgovornost za svjesno iznošenje neistinitih podataka, ali ono može biti osnov za oslobođenje od krivične odgovornosti kad se u ozbiljnoj kritici i bez namjere omalovažavanja iznesu eventulano neistiniti podaci, ako je osoba koja čini kritiku imala osnova i razloga da vjeruje u istinitost onoga što iznosi. VSJugosalvije-Kz-76/64 od 23.IX.1964. (Krivični zakon Republike Hrvatske, Danilo Gregović - Sudska praksa, Informator, Zagreb 1991).

Kada je okrivljenik kao predsjednik Poljoprivredne zadruge u pismu upućenom Općinskom vijeću mjesta K. iznio razloge zbog kojih uskraćuje najam poslovnog prostora Zadruge za potrebe rada Općinskog vijeća, navodeći da općina nije platila najam, a niti potrošeni plin, tada kod njega nije postojala namjera vrijeđanja jer je više nego očito da je postupao u zaštiti interesa zadruge koju predstavlja kao predsjednik. Konačno to ne proizlazi niti iz načina izražavanja i sadržaja pisma u kojem se zaiteresirane strane pozivaju da riješe sporna pitanja. Očito je, slijedom toga da kod okrivljenika nije postojala namjera da naškodi nečijoj časti i ugledu. Presuda Županijskog suda u Koprivnici, Kž-219/00 od 14. studenoga 2000. god. Iz obrazloženja drugostupanjske presude: «Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, koje se žalbom niti ne napada, sud je pravilno primijenio odredbu iz čl. 203. KZ-a. U ovom slučaju radi se upravo o tome da predlaže pretpostavke za primjenu odredbe iz čl. 203. KZ-a, koja

489 isključuje protupravnost kod kaznenih djela protiv časti i ugleda. Inkriminirani tekst je objavljen u predizborno vrijeme, u jeku političkih kampanja, koje su vodile sve političke stranke radi svojih političkih probitaka. Privatni tužitelj i optuženik su pripadnici dviju različitih stranaka, koje su doduše proizašle iz jedne političke stranke nakon statusnih promjena, odnosno razdvajanja. U tom kontekstu oni su i reprezenti različitih političkih stavova koje izražavaju u medijima. U nastojanju da pridobiju naklonost biračkog tijela i afirmiraju svoje političke stavove, oni promiču svoje političke svjetonazore ali istovremeno nastoje opovrći političke stavove drugih konkurirajućih stranaka. U takvom sučeljavanju i suprostavljanju svojoj stavova eksponenti određene političke stranke pobijaju politička stajalištadrugih stranaka i pojedinaca. Takovi politički konflikti ne zadržavaju uvijek razinu konkretnosti već se koriste i sredstvima kojime se nastoje druge političke stranke diskvalificirati, minoriziorati i sl. Pri toem se ne napada samo globalna politika durge političke stranke, veći članovi te stranek kao pobornici te politike. Kada se pri tome i rabi retorika koja nije inače uobičajena, ne čini se to radi difamiranja drugih osoba već radi političkog prestiža. Zbog toga i postoji odredba Kaznenog zakona kojoj se dekriminaliziraju ovakovi postupci pri obavljanju političke djelatnosti. Radi se o tome da u obavljanju političke djelatnosti ne smije biti ograničenja i zapreka u smislu straha od izgovorene riječi i u slobodi kod izražavanja svojih stavova. Političke slobode, kao jedne od demokratskih tekovina, ne smiju biti sputane i ograničene strahom od eventulanog kažnjavanja za izgovorene riječi. Dakako, i ta sloboda nije bezgranična i moguće je i u obavljanju političke djelatnosti počiniti djela protiv časti i ugleda ukoliko ona nisu u kontekstu političkog izražavanja već se radi o gruobom zadiranju u sferu časti i ugleda pojedinca. U ovom konkretnom slučaju se ne radi o takvom omalovažavanju osobnosti privatnog tužitelja. Napadaju se politički stavovi privatnog tužitelja i nejgove dosadašnje aktivnosti, koje su u suprotnosti sa stajalištem stranke. Prema tome, ne napada se privatni tužitelj kao fizička osoba, već kao sljedbenik različite političke opcije.» Presuda Županijskog suda u Koprivnici, Kž-97/00-3 od 20. travnja 2000.g. (Županijski sud u Koprivnici, Sudska praksa br. 3, veljača 2001.) Kada je okrivljenik kao predsjednik Poljoprivredne zadruge u pismu upućenom Općinskom vijeću mjesta K. iznio razloge zbog kojih uskraćuje najam poslovnog prostora Zadurge za potrebe rada Općinskog vijeća, navodeći da općina nije platila najam, a niti potrošeni plin, tada kod njega nije postojala namjera vrijeđanja jer je više nego očito da je postupao u zaštiti interesa zadruge koju predstavlja kao njen predsjednik. Konačno to ne proizlazi niti iz načina izražavanja i sadržaja pisama u kojem se zainteresirane strane pozivaju da riješe sporna pitanja. Očito je, slijedom toga, da kod okrivljenika nije postojala namjera da naškodi nečijoj časti i ugledu. ŽSKc, Kž 219/00 od 14. studenog 2000.g. (VSRH, Izbor odluka 1/2001.) S pravom okrivljenik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud proglašvajući ga krivim zbog kaznenog djela - klevete iz čl. 200. st. 1. KZ, na njegovu štetu povrijedio kazneni zakona zato što nije primijenio odredbu čl. 203. Kaznenog zakona. Naime, činjeničnim opisom djela okrivljeniku se stavlja na teret da je u pismu upućenom punomoćniku privatnog tužitelja za privatnog tužitelja iznio nešto neistinito što može škoditi njegovoj časti i ugledu. Mađutim u konkretnom slučaju u spomenutom pismu dana su pojašenjenja punomoćniku privatnog tužitelja zašto je došlo do sukoba između stranaka, pa okrivljenik u žalbi s pravom postavlja pitanje nije

490 li u tom slučaju postupao u obrani prava i zaštiti opravdanih interesa, a o čemu prvostupanjski sud nije vidio računa. Nadalje za postojanje kaznenog djela klevete potrebno je da okrivljenik za drugog iznese ili pronese nešto neistinito što može škoditi časti ili ugledu. Prema tome navođenjem inkriminacija u pismu upućenom punomoćniku privatnog tužitelja s namjerom da se pojasne razlozi sukoba nema namjere za izvršenje inkriminiranog kanenog djela. Konačno pismo je upućeno punomoćniku privatnog tužitelja, dakle osobi u koju privatni tužitelj ima povjerenja, a ne širem krugu osoba, tako da se ne može govoriti o iznošenju ili pronošenju inkriminacija. Prema tome kada je prvostupanjski sud proglasio krivim okrivljenika time je na njegovu štetu, bez provjeravanja postojanja okolnosti iz čl. 203. KZ koje predstavljaju razloge za isključenje protupravnosti kaznenih djela protiv časti i ugleda povrijedio Kazneni zakon. Žs u Koprivnici, I Kž 106/01 od 19.04.2001. (VSRH, Izbor odluka, 1/2002.) Neprihvatljivi su žalbeni navodi okrivljenika, kada se, pozivajući na odredbu čl. 203. KZ, tvrdi da je prenošenjem inkriminiranog članka iz drugog tjedniak postupao u vršenju svog novinaskog posla i da stoga postoje razlozi za isključenje protupravnosti kaznenog djela protiv časti i ugleda. Ovo radi toga što mu novinar koji je objavio članka u tom tjedniku i kojeg je okrivljenik prenio u svojim novinama nije iznio izvore informacija, a niti dokaze kojima bi pokrijepio istinitost sadržaja objavljenog članka. Kada bi se prihvatilo takvo stajalište okrivljenika onda bi «sudili» isključivo novinari bez navođenja dokaz. Takvo pravo nemaju ni sudovi, već svoj zaključak o nečijoj kaznenoj odgovornosti trebaju i te kako valjano obrazložiti i potkrijepiti vjerodostojnom dokazima, a što okrivljenik u konkretnom slučaju nije učinio. Žs u Koprivnici, II Kž 66/02 od 25.4.2002. (VSRH, Izbor odluka 1/2003.) Pitanje ispravnosti subjektivnih sudova o kvaliteti nečijeg naučnog, umjetničkog ili drugog javnog rada ne može uopće biti predmet raspravljanja pred sudom. Vrhovni sud Narode Republike Hrvatske Kž-108/53 19.03.1953. Optuženik je kao novinar mogao napisati i objaviti informaciju o štetnoj pojavi koju je opazio ili koja mu je saopćena, ali je prije toga trebao temeljito provjeriti istinitost profesionalne etike i društvene odgovornosti (čl. 10. Zakona o štampi…). Prema tome, pravno je irelevantna pobuda kojom se optuženik kao pisac rukovodio u pisanju i objavi inkriminirane informacije u tisku, kraj utvrđene činjenice da nje dokazana istinitost tvrdnje koju je optuženik u inkriminiranoj informaciji objavio u tisku. Budući da je inkriminirana tvrdnja prema svom misaonom sadržaju objektivno podesna da dovede u pitanje čast i ugled privatnog tužitelja, ostvareni su elementi krivičnog djela iz čl. 169. st. 2. KZ (čl. 75. st. 2. KZH). Vrhovni sud Hrvatske Kž-1365/66 19.10.1966. U području slobode izražavanja (slobode tiska) u …obavljanju … novinarskog posla prednost je na strani općeg interesa, ako iz načina izražavanja ili drugih okolnosti jasno proizlazi da se ne radi o ponašanju koje je imalo za cilj naškoditi nečijoj časti i ugledu.

491 Općinski sud Zagreb KO-2525/97 20.04.1998. Ne čini kazneno djelo klevete novinar koji u svom članku tvrdi da «korupcija postoji na najvišim razinama u Vladi», iako su tvrdnje iz teksta neisinite, ukoliko iz načina na koji je okrivljenik prenio provjerenu i autentičnu informaciju, on nije imao za cilj okomiti se na dostojanstvo, čast i ugled predsjedniak Vlade RH i hrvatskih ministara, već su u skladu sa novinarskim kodeksom časti, rukovodio općim načelima i etikom novinarskog poziva. Općinski sud Zagreb KO-2525/97 20.04.1998. Ne čine kazneno djelo klevete novinari koji su putem tiska izrekli vrijednosnu političku prosudbu o određenim političkim aktivnostima u odnosu na predsjednika RH, iz razloga što isti određenu političku procjenu imaju pravo napisati i učiniti je dostupnom javnosti. Općinski sud Zagreb KO-721/97 21.12.1998. (Kazneni zakon, autorski pročišćeni tekst, Inženjerski biro d.d. Zagreb, 2004.) 126. POKRETANJE KAZNENOG POSTUPKA ZA KAZNENA DJELA PROTIV ČASTI I UGLEDA Članak 204. Krivična djela klevete iz čl. 169. i uvrede iz čl. 170. KZ (čl. 75. i 76. KZH) mogu biti učininjena i prema privrednim i drugih organizacijama, a ne samo prema fizičkim osobama i državnim organima. Gonjenje za djelo iz čl. 169. i 170. KZ koje su učinjena prema privrednoj i drugoj organizaciji poduzima se po privatnoj tužbi organa samoupravljanja organizacije. VSJugoslavije-Kz-od 2.XII.1964. Samo zbog toga što javni tužilac po čl. 177. st. 3. KZ (čl. 81.st. 2. KZH) iz bilo kojeg razloga, nije našao osnove da goni djelo klevete iz čl. 169. KZ ili uvrede iz čl. 170. KZ učinjenog prema službenoj osobi u vezi s njezinim službenim radom, nije službena osoba, koja je ovim djelom povrijeđena u svojoj časti ili ugledu, izgubila pravo da za isto djelo goni kao privatni tužitelj po čl. 177. st. 2. KZ (čl. 81. st. 1. KZH). VSH-Kž-157/53 (Krivični zakon Republike Hrvatske, Danilo Gregović - Sudska praksa, Informator Zagreb 1991.) 127. JAVNO OBJAVLJIVANJE PRESUDE ZA KAZNENA DJELA PROTIV ČASTI I UGLEDA Članak 205. Ako sud u presudi za krivično djelo klevete učinjeno putem štampe, radija ili televizije odluči da se presuda objavi, onda će u izreci presude naznačiti d se presuda na trošak osuđenog objavi presudu na određeni način - razumljivim izvodom iz pesude. VSSl-Kž-1027/64 od 25.III.1965.

492 Odluka o objavljivanju presude u tisku ili na radiju može se prema izričitoj odredbi čl. 178. KZ (čl. 82. KZH) donijeti samo u slučaju osude za djelo klevete nanesene putem tiska, radija ili televizije (čl. 75. st. 2. KZH), a ne i osude za djelo uvree, makar je ono učinjeno istovrsnim sredstvima informiranja (čl. 76. st. 2. KZH). VSH-Kž-1546/75 od 31.III.1976. (Krivični zakon Republike Hrvatske, Danilo Gregović - Sudska praksa, Informator Zagreb 1991.) 128. DVOBRAČNOST Članak 206. Nema krivičnog djela dvobračnosti ako je drugi zaključeni brak nepostojeći. VSSr-Kž-1073/54 Učiniocu krivičnog djela dvobračnosti iz čl. 190. KZ (čl. 92. KZH) prilikom izricanja uslovne osude u smislu člana 48. KZ (čl. 52. KZJ), sud ne može postaviti uslov da u određenom roku podnese tužbu na razvod braka. Za postojanje krivičnog djela dvobračnosti bitno je da se lice, koje zaključi novi brak, nalazi u ponovažnom braku u smislu Osnovnog zakona o braku, a bez značaja je da li je postojala i bračna zajednica među supružnicima. VSSr-Kž-3356/54 Razvod prvog braka osuđenog poslije pravomoćno izrečene kazne za krivično djelo dvobračnosti okolnost je za izvanredno ublažavanje kazne. VSSr-Kzz-65/53 (Krivični zakon Republike Hrvatske, Danilo Gregović - Sudska praksa, Informator, Zagreb 1991.) 129. OMOGUĆAVANJE SKLAPANJA NEDOZVOLJENOG BRAKA Članak 207. Optuženi koji je kao matičar precrtao u matičnoj knjizi vjenčanih jedan upis o sklapanju braka u svrhu da se jednoj od osoba, koje su u ovom upisu bile ubilježene kao bračni drugovi, omogući izdavanje potvrde o slobodnom stanju, koju je sam optuženi nakon toga izdao, pa je na temelju izdane potvrde ova osoba sklopila brak, nije u konkretnom slučaju osim kriv. djela iz čl. 319. KZ (čl. 212. KZH) počinio i krivično djelo iz čl. 192. KZ (čl. 93. KZH). Brak koji je upisan bio u matičnim knjigama, bio je, naime, nepostojeći jer pri njegovom sklapanju nisu bili ispunjeni uvjeti za postojanje braka, pa optuženi svojim djelovanjem nije omogućio zaključenje nedopuštenog braka. VSH-Kž-1855/55

493 (Krivični zakon Republike Hrvatske, Danilo Gregović - Sudska praksa, Informator, Zagreb 1991.) 130. KRŠENJE OBITELJSKIH OBVEZA Članak 208. Optuženi koji svom slaboumnom bratu nije davao potrebnu hranu i odjeću, preko noći ga zatvarao u štalu i puštao ga da prenoćuje na mokroj slami bez potrebne odjeće, te ga progonio, iako je oštećeni imao na optuženikovom seljačkom imanju uknjiženo dosmrtno uživanje, nije ostvario krivično djelo iz čl. 197a. st. 1. KZ (čl. 95. KZH) već eventualno krivično djelo iz čl. 146. st. 1. KZ (čl. 45. st. 1. KZH). Okružni sud u Novom Mestu-Kž-51/65 od 27.III.1965. Pri odlučivanju o optužbi za krivično djelo kršenja porodičnih obveza sud je dužan da svestrano ispita, razmotri i ocjeni ponašanje i postupke okrivljenog u odnosu prema članovima porodice koji nisu u stanju da se sami o sebi staraju. VSJugoslavije-Kz-61/61 od 21.VIII.1963. Za ostvarenje bića krivičnog djela kršenja porodičnih obveza dovoljno je da se radi o članu porodice koji nije u stanju da se sam o sebi brine, a ne traži da bude izložen opasnosti za život ili zdravlje. Okružni sud u Zagrebu-Kž-881/73 od 2.VIII.1973. Kad je maloljetno nemoćno lice, staro 38 dana, ostavljeno drugom bračnom drugu na čuvanje, time bračni drug koji je ostavio dijete nije grubo prekršio porodične zakonske obaveze, pa ne stoje obilježja krivičnog djela iz čl. 197a. KZ (čl. 95. KZH). Naime, kod utvrđene činjenice da je optužena, nemajući sopstvenih niti drugih materijalnih sredstava za život, po izlasku iz bolnice, a uslijed ranije postojeće bračne netrpeljivosti, ostavila svoje maloljetno dijete staro 38 dana, na dalje čuvanje, odgoj i njegu suprugu, koji ga je prihvatio i sa majkom i drugim članovima porodice nastavio da se o djetetu stara, hrani ga prema datim medicinskim uputstvima i da je dijete normalno napredovalo, o čemu se izjašnjavao vještak pedijatarske službe i normalno se psihofizički razvijao, ne može se uzeti da je dijete ostavljeno u teškom položaju, a koji element kao konstitutivni pretpostavlja krivčno djelo iz čl. 197a. st. 1. KZ. Opštinski sud u Leskovcu-K-1369/76 od 17.XII.1976. Optuženica koja je kao majka znala da je njeno sedmomjesečno dijete u teškom stanju, pa usprkos tome nije pristala da ga ostavi u bolnici na liječenju, iako joj je to sa strane liječnika savjetovano, uslijed čega je dijete umrlo, počinila je krivično djelo iz čl. 95. st. 2. KZH. Okružni sud u Bjelovaru-Kž-948/80 od 4.XII.1980. (Krivični zakon Republike Hrvatske, Danilo Gregović - Sudska praksa, Informator, Zagreb 1991.)

494 Krivično djelo kršenja obiteljskih obveza počinila je okrivljenica koja nije dovoljno brinula za svoje izvanbračno osmomjesečno dijete i nije zatražila liječničku pomoć, iako je primijetila da dijete više dana ima visoku temperaturu i da je prehlađeno. Tako je kod djeteta teška obostrana upala pluća, zbog čega je i umrlo, a smrt bi se bila izbjegla da je djetetu na vrijeme pružena liječnička pomoć. (Kao u odluci Županijskoga suda u Bjelovaru, Kž-559/94 od 27. listopada 1994.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) 131. POVREDA DUŽNOSTI UZDRŽAVANJA Članak 209. Učinilac krivičnog djela povrede dužnosti uzdržavanja može biti i osoba koja, doduše, još nije pravomoćnom odlukom suda utvrđena ocem, ako je u postupku utvrđivanja očinstva, na temelju čl. 337. st. 2. Zakona o braku i porodičnim odnosima, (“Narodne novine”, br. 11/78, u vezi s čl. 390. st. 2. istoga zakona pravomoćno donesena privremena mjera kojom je utvrđena njegova obaveza plaćanja uzdržavanja, i to kad je prema citiranom zakonu “donošenje takve odluke s obzirom na ishod spora i okolnosti slučaja moguće i potrebno”. VSH, Kzz 9/83 od 16. IX 1983. (Pregled sudske prakse br. 25). Odbijanje izvršenja obaveze uzdržavanja u smislu čl. 96. st. 1. Krivičnog zakona Hrvatske podrazumijeva i svjesno neuredno plaćanje uzdržavanja. VSH, Kzz 13/86 od 22. listopada 1986. (Pregled sudske prakse br. 32). Obaveza roditelja prema djeci ne zastarijeva dok traje roditeljsko pravo prema čl. 24. t. 2. Zakona o zastarjelosti potraživanja. Zbog toga se ispunjenje - isplata ovakve obaveze može postaviti po čl. 48. KZ (čl. 52. KZJ) kao uslov za odlaganje izvršenja kazne koja je okrivljenom izrečena zbog kriv. djela iz čl. 197. st. 1. KZ (čl. 96. KZH). VSJugoslavije -Kz-21/65 od 31.III.1965. Radnja izvršenja krivičnog djela iz čl. 197. KZ-izbjegavanje plaćanja alimentacije - ne može započeti prije nego što je postala izvršna sudska odluka kojom je učinilac obavezan na davanje izdržavanja, odnosno prije nego što je sklopljena sudska nagodba na osnovu koje proizlazi takva obveza za učinioca. VSJugoslavije-Kz-125/65 od 24.XI.1965. Krivično djelo izbjegavanja davanja alimentacije predstavlja svako aktivno postupanje ili propuštanje kojim učinilac svjesno želi da trajno ili privremeno onemogući ostvarivanje dužnog potraživanja izdržavanja, a poduzeto činjenje ili propuštanje činjenja takve je prirode da se njime navedena namjera može objektivno postići. VSJugoslavije-Kzz-55/59 od 22.IV.1959.

495 Krivično djelo neplaćanja alimentacije postoji kada učinilac izbjegava da daje uzdražvanje za osobu koju je na osnovu izvršene odluke ili sudske nagodbe dužan uzdržavati. Ovaj propis ima u vidu izbjegavanje plaćanja samo takvih obaveza koje predstavljaju uzdržavanje koje je učinilac bio dužan davati po zakonu, a na koja je izvršenom odlukom ili sudskom nagodbom izričito obavezan, što znači da se radi o obavezi prema odredbama Osnovnog zakona o braku, Osnovnog zakona o odnosima roditelja i djece, Zakona o usvojenju itd. Ne postoji ovo krivično djelo u slučaju kad učinilac izbjegava plaćati obaveze koje su prema svom karakteru i prirodi drukčije vrste, pa dakle ni u slučaju kada se radi o obavezi na naknadu štete djetetu zbog ubojstva njegovog roditelja i sl. VSJugoslavije-Kz-101/64 od 10.XII.1964. Krivično djelo neplaćanja alimentacije izvršeno je u mjestu gdje je učinilac izvršio radnje koje predstavljaju izbjegavanje plaćanja dužnog uzdržavanja /u konkretnom slučaju u mjestu prebivališta okrivljenog odakle je propustio da uputi odgovarajuće iznose preko pošte korisniku alimentacije/, i u mjestu prebivališta alimentacije, budući da je u tom mjestu nastupila posljedica navedenog krivičnog djela, a koja se sastoji u neprimanju dosuđenog uzdržavanja od strane korisnika uzdržavanja. VSJugoslavije-Kz-233/64 od 2.XII.1964. Za ocjenu da li optuženi izbjegava davati uzdržavanje, mjerodavno je njegovo imovinsko stanje, okolnost da li je zaposlen, a ako nije zaposlen, da li je do toga došlo njegovom krivnjom ili zbog postojanja opravdanih okolnosti, kao i uopće optuženikov stav prema dužnosti uzdržavanja. VSH-Kzz-18/52 Iz činjenice da je optuženi već nekoliko puta bio pozvan da plati uzdražvanje, još ne slijedi da je izbjegavao dati uzdražvanje. VSH-Kzz-47/52 Izbjegavanje plaćanja alimentacije mota da se manifestira u nekoj radnji ili nekom propuštanju koje korisnika alimentacije lišava mogućnosti da naplatu izvrši. VSSr-Kzz-51/52 Samo neplaćanje alimentacije ne predstavlja krivično djelo, ukoliko iz optuženikovoga aktivnog ili pasivnog stava ne proizlazi da on, unatoč mogućnosti da daje uzdržavanje, ovu dužnosti izbjegava. VSH-Kzz-84/52 Bitni elemenat krivičnog djela neplaćanja alimentacije iz čl. 197. KZ, koji se sastoji u tome da učinilac izbjegava dati uzdržavanje, postoji kad on svojim radnjama ili propuštanjem svjesno ide za tim da trajno ili privremeno onemogući korisniku da ostvari svoje potraživanje u obliku pripadajućih iznosa uzdržavanja. VSJugoslavije- Kz-193/57 od 13.IX.1957. Onaj tko je lišio života oca oštećenog i koji je u krivičnom postupku osuđen da oštećenom plaća mjesečni iznos, ne čini krivično djelo iz čl. 197. st. 1. KZ (čl. 96. st. 1.

496 KZH) ako ne plaća dosuđene iznose, jer je pravni osnov imovinskopravnog zahtjeva bio iz osnova naknade štete, a krivično djelo osnov imovinskopravnog zahtjeva bio iz osnova naknade štete, a krivično djelo iz čl. 197. st. 1. KZ čini onaj koji je dužan davati uzdržavanje na osnovu određenih zakonskih propisa (i.e. Zakon o braku i porodničnim odnosima). Okružni sud u Slavonskoj Požegi-Kž-438/71 od 11. I.1972. Za izvršenje krivičnog djela iz čl. 197. st. 1. KZ potrebno je utvrditi subjektivnu odgovornost optuženog. Valja utvrditi da li je optuženi izbjegavao da daje dužno uzdržavanje ili je do toga došlo izvan njegovog umišljaja /raskinuće radnog odnosa bez njegove krivnje/ odnosno, da li je napustio radni odnos kad je saznao da je od strane suda zabrana na njegov dohodak. Okružni sud u Rijeci-Kž-26/72 od 5.III.1972. Izbjegavanje davanja uzdržavanja za više djece učinjeno je u realnom stjecaju onoliko krivičnih djela neplaćanja alimentacije iz čl. 197. KZ (čl. 96. st. 2. KZH) koliko ima djece koju je okrivljeni na temelju izvršene odluke dužan uzdržavati. Okružni sud u Zagrebu-Kž-701/72 od 18.V.1972. Krivično djelo neplaćanja alimentacije (i.e. povreda dužnosti uzdravanja) može se izvršiti samo s umišljajem. Radnja krivičnog djela sastoji se u namjernom izbjegavanju davanja uzdržavanja, a ne u običnom nedavanju. U radnji optuženog koji ne daje utvrđene iznose uzdržavanja prema izvršnoj presudi zbog činjenice što nema imovine, nesposoban je za privređivanje, te je zbog toga nezaposlen, nema ovog krivičnog djela. VSCG-Kzz-5/75 Ne može se prihvatiti stanovište optuženog da je obaveza uzdržavanja prestala time što se njegova maloljetna kćer zaposlila kao kućna pomoćnica, te da je u zabludi u pogledu daljnjeg postojanja njegove obaveze utvrđene na osnovi izvršene odluke suda. U svakom slučaju ako je tako mislio, trebao je tražiti da sud utvrdi prestanak obveze. U konkretnom se slučaju ionako radi o potraživanju na već dospjele obroke uzdržavanja, koji su nastali prije zaposlenja oštećene. VSH-KŽ-1473/69 od 25.XI.1969. Odbijanje izvršenja obveze uzdržavanja u smislu čl. 96. st. 1. KZH podrazumijeva i svjesno neuredno plaćanje uzdržavanja. VSH-Kzz-13/86 od 22.X.1986. Pojam "izvršne odluke" iz čl. 96. KZH obuhvaća i rješenje /privremenu naredbu/ suda na temelju koje je okrivljenik dužan davati uzdržavanje,. Okružni sud u Kragujevcu-Kž-78/78 od 25.V.1978. Pravilno je postupio prvostepeni sud kada je, utvrdivši činjenicu da nije proveden postupak za priznanje odluke njemačkog suda u vezi s doprinosom za uzdražvanje maloljetnika od strane okrivljenika, ovoga oslobodio optužbe po čl. 359.

497 st. 1. t. 1. ZKP. Za priznanje i izvršenje strane odluke potrebno je prethodno provesti postupak pred nadležnim sudom u skladu s odredbama Uvodnog zakona za Zakon o parničnom postupku, a što u konkretnom slučaju nije učinjeno. Okružni sud u Bjelovaru-Kž-630/78 od 29.III.1979. Okolnost što je okrivljenik u protekle 4 godine slao novac za mldb. kćerku koja živi sa oštećenom i što je oštećana za to vrijeme uživala nekretnine okrivljenika, ne oslobađa ga dužnosti da plaća oštećenoj, s naslova uzdržavanja iznos na koji je presuđen pravomoćnom i izvršnom presudom. Okružni sud u Bjelovaru-Kž-359/78 od 20.VI.1978. (Krivični zakon Republike Informator, Zagreb 1991.)

Hrvatske-Danilo

Gregović-Sudska

praksa,

Ne može se prihvatiti stajalište optuženika da je obveza uzdržavanja prestala time što se njegova maloljetna kćer zaposlila kao kućna pomoćnica, te da je bio u zabludi glede daljenjeg postupanja njegove obveze utvrđene na osnovi izvršenje odluke suda. U svakom slučaju, ako je tako mislio, trebao je tražiti da sud utvrdi prestanak obveze. U konkretnom slučaju ionako se radi o potraživanju na već dospjele obroke uzdržavanja, koji su nastali prije zaposlenja oštećenice. VSH, Kž-1473)69. od 25.11.1969. Bitan element kaznenog djela iz čl. 96. KZH je 'izbjegavanje davanja uzdržavanja', pa sama činjenica da okrivljenik nije prihvatio ponuđeni posao još nije dovoljna za utvrđenje postojanja njegove namjere u smislu toga kaznenopravnog propisa. Iz obrazloženja: «Za postojanje kaznenog djela iz čl. 96. KZH je nesumnjivo utvrditi da počinitelj izbjegava davati nužno uzdržavanje. Prema tome, kad se postojanje tog djela cijeni s aspekta neprihvaćanja zaposlenja kao oblika radnje, onda se prije svega utvrđuje je li počinitelju doista ponuđeno odgovarajuće zaposlenje, i s tim u vezi je li zaposlenje odbio baš zato da izbjegne davanje dužnog uzdržavanja ili je tako postupio iz nekih drugih razloga, na primjer zbog toga jer ponuđeno radno mjesto ne odgovara njegovim radnim sposobnostima ili stručnoj spremi i sl.» Okružni sud u Splitu, Kž-47)85 od 13.3.1985. Odbijanje izvršenja obveze uzdržavanja u smislu čl. 96. st. 1. KZH podrazumijeva i svjesno neuredno plaćanje uzdržavanja. Iz obrazloženja: «Kad je utvrđeno da optuženik, iako je bio u mogućnosti, nije sukcesivno kroz šest mjeseci plaćao uzdržavanje, a osim utvrđene činjenice da je i prije i poslije toga razdoblja neuredno plaćao, pravilno je našao prvostupanjski sud da takva upornost u neplaćanju predstavlja odbijanje davanja uzdržavanja, tj. povredu dužnosti uzdržavanja, a ne samo neuredno izvršavanje obveze uzdržavanja što, konačno, proizlazi iz smisla odredbe čl. 96. st. 3. KZH. Stoga drugostupanjski sud, i po ocjeni ovog suda, povrijedio krivični zakon u odredbi čl. 96. st. 1. KZH kad je optuženika, po čl. 350. t. 1. ZKP-a oslobodio optužbe. VSH, Kzz-13)86 od 22.19.1986., PSP-32.

498 Kazneno djelo povrede dužnosti uzdržavanja iz čl. 92. st. 1. i 2. KZRH može se počiniti samo s umišljajnim oblikom krivnje kad počinitelj svojim ponašanjem svjesno želi onemogućiti ostvarenje dužnog uzdržavanja, odnosno kad ga odbije davati. Mora postojati dokaz da počinitelj odbija izvršavanje obveze koju je očigledno mogao ispuniti. Županijski sud u Zagrebu, Kž-101)91 od 21.5.1991. Kad je utvrđeno da se okrivljenik u dogovoru s majkom svakih pola sata potpuno brinuo o maloljetnom djetetu, u kojem vremenu je ono s njim živjelo te da je okrivljenik kupovao odjeću i obuću u iznosima koji su daleko prelazili dužni iznos uzdražvanja, time što on nije plaćao presuđeni novčani iznos (…), ne čini kazneno djelo povrede dužnosti uzdržavanja iz čl. 96. st. 2. KZRH jer nije umišljajno izbjegavao uzdržavanje. Županijski sud u Bjelovaru, Kž-800)91 od 17.10.1991. Ne čini krivično djelo povrede uzdržavanja iz čl. 92. st. 2. KZRH okrivljenik koji doduše nije plaćao iznos uzdržavanja za maloljetnu kćerku na ruke njene majke, već je iznos dužnog uzdržavanja davao svakog mjeseca svojoj maloljetnoj kćeri staroj 14 godina, jer takvo postupanje okrivljenika ne predstavlja izbjegavanje davanja uzdržavanja. Županijski sud u Bjelovaru, Kž-432)96. od 26.9.1996., Bilten 21)97. (Željko Horvatić, Zvonimir Šeparović i suradnici, Kazneno pravo posebni dio, Masmedia, Zagreb, 1999.) Povreda dužnosti uzdržavnja – pitanje trajnog djela Ako je netko započeo izbjegavati davanje uzdržavanja za maloljetnu osobu, koju je na osnovi izvršne odluke ili sudske nagodbe dužan uzdržavati ili ako je počeo odbijati izvršavanje takve obveze prije 1. VII 1977. kao dana stupanja na snagu KZH, te s tim izbjegavanjem ili odbijanjem nastavio i nakon toga, onda za takvu povredu dužnosti uzdržavanja krivično odgovara prema čl. 96. st. 2. KZH (sada čl. 209, KZ), iako je taj propis, s obzirom na predviđenu kaznu, stroži od prijašnjeg, buduži da je u pitanju takvo krivično djelo koje se smatra dovršenim tek kad prestane protupravno stanje održavano izvršavanjem takvih radnji kojima se izbjegava davanje uzdržavanja. Pravno shvaćanje Krivičnog odjela VSH, prihvaćeno na sjednici održanoj 31. X 1980. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 2000.) Krivično djelo iz čl. 92. st. 1. i 2. KZRH može se izvršiti samo s umišljajnim oblikom krivnje kad počitnitelj svojim ponašanjem svjesno želi onemogućiti ostvarenje dužnog uzdržavanja, odnosno kad ga odbije davati. Mora postojati dokaz da počinitelj odbija izvršavanje obveze koju je očigledno mogao ispuniti. Županijski sud Zagreb, Kž 1010/1991 od 21. svibnja 1991.g. (VSRH, Izbor odluka 1/1996). Sudska nagodba kojom se neka osoba, koja nije utvrđena ocem niti je očinstvo priznala na način propisan Zakonom o braku i porodičnim odnosima (“Narodne

499 novine”, br. 11/78) obavezala da plaća uzdržavanje za maloljetno dijete, nije valjana osnova za utvrđivanje njegove obaveze uzdržavanja pa ta osoba, stoga, ne može biti učinilac krivičnog djela povede dužnosti uzdržavanja iz čl. 96. st. 2. KZH. VSH, Kzz 9/83 od 15. IX 1983. (Pregled sudske prakse br. 25). Bitan element krivičnog djela iz čl. 96. KZH je “izbjegavanje davanja uzdržavanja”, pa gola činjenica da okrivljenik nije prihvatio ponuđeni posao još nije dovoljna za utvrđivanje postojanja njegova umišljaja u smislu toga krivično-pravnog propisa. Okružni sud u Splitu, Kž 47/85 od 13. III 1985. (Pregled sudske prakse br. 27). Ne čini krivično djelo povrede dužnosti uzdržavanja iz čl. 92. st. 2. KZRH okrivljenik koji, doduše, nije plaćao iznos uzdržavanja za maloljetnu kćerku na ruke njene majke, već je iznos dužnog uzdržavanja davao svakog mjeseca svojoj maloljetnoj kćeri staroj 14 godina, jer takvo postupanje okrivljenika ne predstavlja izbjegavanje davanja uzdržavanja. Županijski sud Bjelovar, Kž 432/1996. od 26. rujna 1996.g. (VSRH, Izbor odluka 1/1997). Ne čini krivično djelo povrede dužnosti uzdržavanja iz članka 92. stavak 2. KZRH okrivljenik kada je utvrđeno da neplaćanje uzdržavanja za dvoje maloljetne djece nema značenje izbjegavanja davanja ili uzdržavanja ili odbijanja izvršenja obveze uzdržavanja, već je takvo neplaćanje posljedica nemogućnosti okrivljenika da privređuje materijalna sredstva, jer je okrivljenik osoba duševno zaostalog razvoja na nivou lakše mentalne retardacije, koja ograničeno funkcionira na planu socijalne brige o sebi i osobama koje je dužna uzdržavati, ne privređuje nikakva sredstva za život, već samo povremeno radi kod drugih ljudi, a uzdržava vanbračnu suprugu i tek rođeno dijete. Županijski sud u Bjelovaru, Kž 348/1997 od 3. srpnja 1997. (VSRH, Izbor odluka 1/1998) Ako je netko započeo izbjegavati uzdržavanje za maloljetnu osobu koju je na osnovi izvršne odluke ili sudske nagodbe dužan uzdržavati ili ako je počeo odbijati izvršavati takvu obvezu za vrijeme važenja jednog zakona, te to izbjegavanje ili odbijanje nastavi i nakon toga, za takvu će se povredu uzdržavanja primijeniti propis koji je bio na snazi u početku izbjegavanja, iako je taj propis s obzirom na predviđenu kaznu stroži. Takvo kazneno djelo smatra se dovršenim tek kad prestane protupravno stanje održavano izdržavanjem takvih radnji kojima se izbjegava davanje uzdržavanja. (Pravno shvaćanje krivičnog odjela VSRH od 31. listopada 1980.) Učinitelj krivičnog djela povrede dužnosti uzdržavanja može biti i osoba koja, doduše, još nije pravomoćnom odlukom suda utvrđena ocem, ako je u postupku utvrđivanja očinstva pravomoćno donesena privremena mjera kojom je utvrđena njegova obveza da plaća uzdržavanje, i to kada je prema zakonu donošenje odluke potrebno i moguće. (VSH, Kzz-9/83 od 16. rujan 1983., Naša zakonitost, Pregled sudske prakse, br. 25/85.)

500 Sudska nagodba kojom se neka osoba, koja nije utvrđena ocem niti je očinstvo priznala na način propisan zakonom, obvezala plaćati uzdržavanje za maloljetno dijete, nije valjan osnova za utvrđivanje njegove obveze uzdržavanja. Stoga ta osoba ne može biti učinitelj krivičnog djela povrede uzdržavanja. (VSH, Kzz-9/83 od 15. rujna 1983., Naša zakonitost, Pregled sudske prakse, br. 25/85). Odbijati izvršenje obveze uzdržavanja podrazumijeva i svjesno neuredno plaćanje uzdržavanja, npr, neplaćanje sukcesivno tijekom razdoblja od šest mjeseci, te neuredno plaćanje i prije i poslije toga razdoblja. (VSH, Kzz-13/86 od 22. listopada 1986., Naša zakonitost, Pregled sudske prakse, br. 32/87). Sud prvoga stupnja opravdano nije prihvatio obranu optuženika da nije bio u mogućnosti plaćati uzdržavanje za mlt. oštećenika. U svojoj obrani optuženik priznao da je zdrav i radno sposoban, dok iz iskaza svjedoka B.R. proizlazi da je optuženik, koji je dolazio po mlt. oštećenika, radi kontakata između oca i sina, po izgledu dobro situirana osoba, kvalitetno odjeven, vozi auto, ima mobitel, puši skupe cigarete i nosi zlatni nakit. Stoga je sud prvoga stupnaj pravilno zaključio da je optuženik bio u mogućnosti plaćati uzdržavanje za mlt. oštećenika. A budući da u navedenom razdoblju nije ništa platio, nego je odbio davati uzdržavanje za mlt. oštećenika, time je počinio kazneno djelo iz članka 209. st. 1. i 2. Kaznenog zakona. (Kao u odluci Županijskoga suda u Zagrebu, Kž-819/98 od 22. rujna 1998.) Iz primjera koji slijedi vidi se da je sud počinitelju kaznenog djela, koji nije u ostavljenom roku mogao izvršiit obvezu koja mu je određeno, rok za izvršenje obveze produljio. Za počinjenje kaznenog djela iz čl. 209. st. 2. i 1. KZ okrivljeniku A.B. izrečena je uvjetna osuda, i to kazna zatvora od 30 dana, koja se neće izvršiti ako okrivljenik u roku od jedne godine ne počini novo kazneno djelo, te pod uvjetom da isplati oštećenome sve zaostale obroke iz razdoblja od 1. travnja 1995. godine do 31. siječnja 1998. godine, pa nadalje, i od 30. lipnja te ubuduće dospjele obroke od veljače 1998. godine pa nadalje. Temeljem čl. 472. st. 4. ZKP udijeljen je novi rok za udovoljavanje navedenoj obvezi i to zaključno do 1. travnja 1999. godine. (Kao u odluci VSRH, Kž343/99 od 1. rujna 1999.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.), Odredba kaznenog djela povrede dužnosti uzdržavanja iz članka 209. stavak 2. KZ blaža je za počinitelja od odredbe članka 92. stavak 2. KZRH. Županijski sud u Bjelovaru, Kž 21/1998 od 5. veljače 1998.g. (VSRH, Izbor odluka 1/1998.) Kraj nesporne okolnsoti da je okrivljenik svojim neredovitim plaćanjem od ukupnog dužnog uzdržavanja od 15.357,24 kn platio na ruke majke i zakonske zastupnice mldb. Oštećene iznos od 6.905,00 kn ne može se izvesti zaključak daje propuštanjem plaćanja cjelokupnog iznosa uzdržavanja počinio kazneno djelo iz čl. 209. st. 2. u svezi st. 1. Kaznenog zakona. Ovo radi toga što je provedenim dokazima utvrđeno da je okrivljenik kroz inkriminirano razdoblje povremeno davao za uzdržavanje djeteta, pa obzirom na činjenicu da se ne nalazi u stalnom radnom odnosu i da ostvaruje prihode povremenom radom, tada je ispravan zaključak

501 prvostupanjskog suda da kod njega nema namjere izbjegavanja plaćanja uzdržavaja, koja čini subjektivni element bića kaznenog djela iz čl. 209. st. 2. i 1. KZ. ŽSkc, Kžm 4/1999 od 24. ožujka 1999.g. (VSRH, Izbor odluka 1/2000.) 132. ODUZIMANJE DJETETA ILI MALOLJETNE OSOBE Članak 210. Kad je otac djeteta majci oduzeo dijete, koje joj je povjereno bilo na odgoj i čuvanje prije nego što je okončan postupak u upravnom sporu, o zahtjevu da se njemu preda dijete na odgoj i čuvanje, odnosno prije nego je riješena brakorazvodna parnica u kojoj je izdana privremena naredba o povjeravanju djeteta majci, onda je ostvario elemente kriv. djela iz čl. 194. kZ (čl. 98. st. 1. KZH). VSH-Kzz-38/68 od 22.I.1969. Ako su izvršioci rukovođeni zaostalim običajima, prinudno oduzeli maloljetnicu od njenih roditelja, da bi je prinudili da živi s jednim od izvršioca, svjesni da će ovaj imati prinudno seksulani odnos s maloljetnicom, pa su ovako postupili da bi maloljetnicu i njene roditelje doveli do svršenog čina, onda proizlazi da je pravilan zaključak da su izvršioci djelo učinili iz niskih pobuda u smislu čl. 194. st. 2. KZ (čl. 98. st. 1. KZH "niske pobude" u KZH su izostavljene). VSSr-Kž-13/77 od 12.I.1977. (Krivični zakon Republike Hrvatske, Danilo Gregović - Sudska praksa, Informator, Zagreb 1991.). Postupanje učinioca krivičnog djela oduzimanja maloljetnika iz čl. 98. st. 1. KZH nije protupravno sve dotle dok on može pobijati odluku kojom se dijete povjerava drugim roditelju, a ako se to čini u brakorazvodnom sporu, sve dotle dok, i unatoč postojanju pravomoćne presude, ne nastupe pravne posljedice osude. VSH, Kzz 16/83 od 19. 1985. (Pregled sudske prakse br. 28). Ako se, naime, presudom nadležnog suda odlučuje o zahtjevu roditelja da se čuvanje i odgoj zajedničkog djeteta povjerava jednom od njih, i kad se o tom zahtjevu odlučuje zajedno sa zahtejvom o razvodu braka, dakle u bračnom sporu, kad jedan roditelj, i to onaj kojemu maloljetnik nije povjeren, protupravno zadržava dijete dovodi do krivičnog djela oduzimanja maloljetnika iz čl. 98. st. 1. KZH tek pošto u smislu čl. 331. st. 1. Zakona o braku i porodičnim odnosima (NN br. 11/78) bude donesena odluka Vrhovnog suda o podnesenoj reviziji, odnosno isrekom roka za podnošenje revizije. (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) 133. PROMJENA OBITELJSKOG STANJA Članak 211.

502 Upis vanbračnog djeteta u matične knjige kao bračnog, na osnovu lažnog izvoda iz matične knjige vjenčanih, ne predstavlja krivično djelo promjene porodičnog stanja djeteta iz čl. 195. st. 1. KZ (čl. 99. st. 1. KZH). VSAPV-Kž-1866/55 (Krivični zakon Republike Hrvatske, Danilo Gregović - Sudska praksa, Informator, Zagreb 1991.). Ukoliko je B.Š., koja je u bolnici izvanbračno rodila žensko dijete, u dogovoru sa F.A. i njegovom izvanbračnom suprugom, kada je izlazila iz bolnice dijete je predala F.A., kojeg je predstavljala kao oca djeteta, a namjerom da se on upiše kao otac u Matici rođenih i zajedno sa izvanbračnom suprugom preuzme daljnju roditeljsku brigu i skrb o djetetu, što je otkriveno, tako da nije bila poduzeta niti jedna druga radnja u pogledu stvarne promjene obiteljskog stanja djeteta, može se govoriti samo o supočiniteljstvu u pokušaju kaznenog djela promjene obiteljskog stanja iz čl. 211. st. 1. KZ, koji pokušaj je kažnjiv. ŽSBj, Kv 322/00 (KIR-I-613/00), od 30. studenog 2000.g. 134. ZAPUŠTENJE I ZLOSTAVLJANJE DJETETA ILI MALOLJETNE OSOBE Članak 213. Ako očuh izvrši prema pastorci krivično djelo iz čl. 181. ili 182. st. 2. KZ (čl. 86. i 87. KZH), to djelo nije posebno kažnjivo po čl. 196. KZ (čl. 101. KZH). VSSl-Kž-839/55 Bivši očuh koji zbog razvoda braka nema više dužnost zbrinjavanja i odgajanja djeteta svoje razvedene žene, ne čini krivično djelo zapuštanja i zlostavljanja maloljetnika, ako to dijete zlostavlja. VSSl-Kž-815/56 Kad tužilac optužuje zbog krivičnog djela iz čl. 146. KZ (čl. 45. KZH), sud može s obzirom na odredbu čl. 325. st. 2. ZKP proglasiti optuženog krivim zbog krivičnog djela iz čl. 196. KZ (čl. 101. KZH), ukoliko iz opisa djela koji sadrži optužnica proizlaze zakonska obilježja krivičnog djela te vrste. VSH-Kž-1987/58 Zanemarivanje dužnosti okrivljenog da se kao otac stara o svom djetetu, da vodi brigu o smještaju majke i novorođenog djeteta i njihovoj ishrani u prvim danima po rođenju djeteta, kad majka nije sposobna za rad niti je u stanju da se sama brine o sebi i djetetu, predstavlja bitna obilježja krivičnog djela zapuštanja maloljetnika iz čl. 196. KZ (čl. 101. KZ). VSJugoslavije-Kz-114/60 Napuštanje djeteta od strane osobe koja je dužna da se o njemu brine ulazi u pojam grubog zanemarivanja dužnosti zbrinjavanja i odgoja, te predstavlja jedan od bitnih elemenata krivičnog djela iz čl. 196. KZ (čl. 101. KZH). Ovdje se pod pojam

503 "zapuštanja" podrazmijeva kako zapuštanje djeteta u užem smislu te riječi, tako i potpuno napuštanje djeteta, ukoliko ovo napuštanje ne predstavlja krivično djelo napuštanja nemoćne osobe. VSJugoslavije-Kz-45/59 od 15.IV.1959. Krivično djelo zapuštanja maloljetnika iz čl. 196. st. 1. KZ (čl. 101. KZH) učinila je vanbračna majka koja je svoje dijete staro šest dana bez opravdanog razloga napustila, otišavši i socijalne ustanove u kojoj je zajedno s djetetom bila smještena, te prestala da se za nejga brine i interesira. Zakonski element zapuštanja djeteta ostvaren je u ovom slučaju time što je radi postupka okrivljene tek rođeno dijete lišeno majčine brige, njege i pažnje, te normalne ishrane majčinim mlijekom. VSJugoslavije-Kz-19/65 od 31.III.1965. Kada se jedan roditelj ne brine o djetetu, dok je potpuno staranje o tom djetetu preuzeo drugi roditelj, nebriga prvog roditelja ne može se tretirati kao krivično djelo zapuštanja maloljetnika, što je jedno od zakonskih obilježja predmetnog krivičnog djela. VSSr-Kz-41/68 od 18.X.1968. Nastavnik ulazi u krug mogućih učinioca kriv. djela iz čl. 196. KZ samo u slučajevima kada mu je maloljetnik povjeren na način koji ima trajniji značaj od povjeravanja maloljetnika na pohađanje školske nastave kroz određeni broj sati tijekom dana. Naime, ako bi nastavnik imao funkciju osobe odgovorne za cjelokupni ili bar pretežni dio odgoja povjerenog mu štićenika u kakvom domu za učenike, tada bi, pod određenim uvjetima, mogao učiniti krivično djelo zlostavljanja ili zapuštanja maloljetnika iz čl. 196. st. 1. KZ, jer bi u tim prilikama bili eliminirani potrebni utjecaji roditelja ili staraoca, a nastavnik bi se nalazio u dugotrajnijem ili barem predvidivo dugotrajnijem odnosu prema povjerenom mu maloljetniku. Suprotno, predavač u školi, pa i tada kada se radi o razrednom nastavniku, zbog relativne vremenske kratkoće u kojoj se ophodi s maloljetnikom, uz istodobno postojanje trajnog i neprekidnog nadzora i odgoja roditelja ili staraoca, ne postiže onaj stvarni pa ni pravni odno koji bi opravdao mogućnost stvaranja zaključka da bi ovakav nastavnik mogao učiniti krivično djelo protiv braka i porodice napuštanjem i zlostavljanjem maloljetnika iz čl. 196. st. 1. KZ (čl. 101. st. 1. KZH). VSH-Kzz-25/70 od 26.VIII.1970. U situaciji gdje je majka ostavila krajem februara 1958. godine svog maloljetnkog sina ispred stana svog muža s kojim tada nije živjela u zajednici, a zatim je otac djeteta ovog odnio i predao Općoj bolnici, a od tada se ni majka ni otac ne interesiraju za maloljetno dijete kako i gdje je smješteno, stječu sve svi elementi krivičnog djela zapuštanja maloljetniak iz čl. 196. KZ. U ovakvoj situaciji prema pravilnoj primjeni zakona, ne smatra se da je krivično djelo dovršeno radnjom ostavljanja od strane majke, odnsono radnjom predaje djeteta od strane oca i da od toga momenta valja računati pošetak roka zastarjelosti prava na gonjenje, već se njihovo grubo zanemarivanje dužnosti zbrinjavanja ogleda i u njihovom daljenjem propuštanju da se interesiraju i brinu o maloljetnom djetetu, pa treba uzeti da radnja izvršenja krivičnog djela iz čl. 196. KZ i dalje traje i da rok zastarjelosti nije ni počeo teći.

504 VSJugoslavije-KZ-121/65 od 3.XI.1965. Krivično djelo zapuštanja maloljetnog djeteta iz čl. 196. st. 1. KZ čini roditelj koji grubim zanemarivanjem svoje dužnosti zbrinjavanja i odgoja, zapusti dijete o koje se dužan brinuti, a pritom na odgovornost učinioca ne može utjecati činjenica što se u isto vrijeme, dok je on grubo zanemarivao obavljanje svoje dužnosti, o djetetu brinuo drugi roditelj, prema svojim mogućnostima, ne tražeći od okrivljenog pomoću suda da za uzdržavanje djeteta daje doprinos. VSJugoslavije Kz-95/64 od 2.XII.1964. /vidi sudsku praksu uz član pod br. 7/ Kad je krivično djelo zlostavljanja i zapuštanja maloljetnika izvršeno na štetu dvoje ili više djece radit će se o toliko krivičnih djela o sjecaju koliko je djece oštećeno. Naime, za krivična djela kojim se napadaju osobne vrijednosti kao što su život, tijelo, čast, sloboda, pa tako i kod krivičnog djela zlostavljanja i zapuštanja maloljetnika identitet oštećenika bitno je obilježje bića kriivčnog djela te ne može u odnosu na više oštećenika biti konstruirano produljeno krivično djelo. Ovo pravilno stanovište prihvaćeno je u teoriji krivičnog prava. VSH-Kzz-8/85 od 23.X.1985. (Krivični zakon Republike Hrvatske, Danilo Gregović- Sudska praksa, Informator, Zagreb 1991.) U pravu je javni tužitelj kad u žalbi ističe da nije prihvatljivo stajalište prvostupanjskog suda koji potkrepljuje svoju odluku mišljenjem sudskog vještaka da kod maloljetnog K. nisu ustanovljene emocionalne smetnje. Naime, za postojanje krivičnog djela iz čl. 101. st. 1. KZH postojanje te okolnosti je irelevantno. Odlučno je za posojanje krivičnog djela da je okrivljenik i morao biti svjestan da se time ozbiljno ugrožava odgoj, razvitak i zdravlje njegova djeteta. (Kao u odluci Okružnoga suda u Zagrebu, Kž-3571/86, Ko-2863/83) Krivično djelo ne postoji ako jedan od roditelja napsuti oibtelj, a svu brigu o maloljetnoj osobi preuzme drugi roditelj tako da i ne dođe do zapuštanja maloljetnika. (Kao u odluci Okružnoga suda u Zagrebu, Kž-571/82 od 18. svibnja 1982.) Svakako da je u konkretnom slučaju dob oštećenika odlučna činjenica, pa kako o toj odlučnoj činjenici sud prvoga stupnaj u presudi nije dao razloge, a iz spisa bi proizlazilo da je oštećenik bio punoljetan u vrijeme izvršenja djela, a okrivljenik je uz sve to oglašen krivim, ostvarena je apsolutno bitna povreda odredaba krivičnog postupka i povreda Krivičnog zakona na štetu optuženika. (Iz odluke Okružnoga suda u Zagrebu, Kž-1401/86 od 16. prosinca 1986.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) Kazneno djelo zapuštanja i zlostavljanja djeteta ili maloljetne osobe iz čl. 214. st. 2. Kaznenog zakona može se počiniti samo s namjerom, izravnom ili neizravnom. «Kazneno djelo iz čl. 213. st. 2. Kaznenog zakona (dalje: KZ) može se učiniti samo s namjerom, odnosno kao oblik krivnje potrebno je utvrditi da je okrivljenik to kazneno djelo počinio s izravnom ili neizravnom namjerom, u smislu odredbe čl. 44. KZ. O zlostavljajnju, u smislu odredbe čl. 213. st. 2. KZ, će biti riječ kada se djetetu ili mljt. osobi namjerno prouzrokuje znatan stupanj fizičke ili psihičke neugode. I djeca koja prisustvuju očevom fizičkom zlostavljajnju majke mogu biti zlostavljana, time što

505 takvo ponašanje može imati poguban utjecaj na zdravlje ljudi i odgoj djeteta. Međutim, da bi se utvrdilo radi li se o zlostavljanju, potrebno je utvrditi hotimično nanošenje takvih psihičkih neugoda, a što ovisi o okolnostima konkretnog slučaja. U izreci provostupanjske presude činjenično se opisuje samo postupanje okrivljenika prema svojoj supruzi i majci djeteta M.P., i to pred djetetom, nakon čega se samo opisuju tada utvrđene reaktivne smetnje djeteta na kritičan događaj dana 5. prosinca 2000., a da se pri tome ne označava, a time i ne inkriminira okrivljeniku postupanje u odnosu na dijete, s bilo kojim oblikom namjere, odnosno krivnje (čl. 44. u vezi s čl. 38. KZ). S obzirom da činjenični opis u optužnom aktu ne sadrži zakonska obilježja inkriminiranog kaznenog djela iz čl. 213. st. 2. KZ, tj. ne sadrži subjektivnu komponentu bića inkriminiranog kaznenog djela, proizalzi da djelo za koje se okrivljenik progoni nije kazneno djelo. Vrhovni sud Republike Hrvatske, Kzz 30/04-2, od 1.XII. 2004. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2005. 135. IZVANBRAČNI ŽIVOT S MALOLJETNOM OSOBOM Članak 214. Za postojanje krivičnog djela vanbračnog života s maloljetnom osobom ne traži se namjera življenja s maloljetnom osobom u vanbračnoj zajednici, zbog čega je bez ikakvog značaja pitanje je li učinilac namjeravao poslije svoj vanbračni odnos s maloljetnikom legalizirati sklapanjem braka. VSSr-Kž-42/69 od 5.VIII.1969. Ako neko lice i poslije pravosnažnosti presude kojom je osuđeno zbog krivičnog djela vanbračnog života s maloljetnim licem, nastavi živjeti u vanbračanoj zajednici s istim maloljetnim licem, čini novo krivično djelo iz čl. 193. st. 1. KZ (čl. 94. st. 1. KZH) za koje se protiv njega može ponovno pokrenuti krivični postupak. VSSr-Kzz-58/75 od 12.XII.1975. Učinilac oglašen krivim za kriv. djelo iz čl. 115. KZSr (čl. 94. KZH) ne može se u uvjetnoj osudi obvezati da raskine vanbračnu zajednicu s maloljetnom osobom. VSSr-Kzz-11/79 od 8.III.1979. Krivično djelo obljube nad maloljetnim licem iz čl. 181. st. 1. KZ (čl. 87. st. 1. KZH) može stajati kao samostalno krivično djelo pored djela iz čl. 193. st. 1. KZ (čl. 94. KZH) i kad se radi o istom maloljetnom licu. VSSr-Kž-2129/54 Vanbračni život punoljetne osobe sa maloljetnicom mlađom od petnaest godina ne može se smatrati krivičnim djelom malog značaja i neznatne društvene opasnosti. VSJugoslavije-Kz-87/60 od 28.IX.1960. Kod ocjene karaktera zajedničkog života dvaju lica u smislu čl. 193. st. 1. KZ valja, pored ostalog, imati u vidu i volju vanbračnih drugova. Zbog toga, ako se dva lica suglase da će između sebe sklopiti brak i počnu živjeti u zajednici prije nego što su

506 brak stvarno zaključila, treba uzeti da se u takvom slučaju radi o zajedničkom vanbračnom životu bez obzira na dužinu trajanja zajednice. VSJugoslavije-Kž-101/62 od 12.XII.1962. Poduzeto gonjenje obustavit će se za krivična djela iz čl. 193. KZ (čl. 94. KZH) ako je brak sklopljen i dokaz o tome podnijet sudu sve do momenta pravomoćnog okončanja postupka. VSSr-Kzz-68/52 Primjeni odredbe stava 4. čl. 193. KZ (čl. 94. st. 4. KZH) nema mjesta nakon što je krivični postupak za djelo iz čl. 193. KZ već pravomoćno dovršen. Ta se odredba može primijeniti samo ako krivični postupak za djelo iz čl. 193. KZ nije pokrenut, ili ako nije pravomoćno dovršen, jer se jedino tako mogu razmijeti izrazi iz stava 4.:"gonjenje se neće poduzeti, a ako je poduzeto, obustavit će se". VSJugoslavije-Kz-78/62 od 9.I.1963. Zaključenje braka poslije izricanja prvostepene presude procesna je smetnja za krivični progon iz čl. 193. KZ (čl. 94. KZH) i ova procesna smetnja stoji sve go pravomoćnosti presude. VSSr-Kzz-37/53 (Krivični zakon Republike Hrvatske, Danilo Gregović-Sudska praksa, Informator, Zagreb, 1991.). Odluka organa starateljstva o načinu održavanja osobnih odnosa s djetetom, roditelja s kojima ono živi u zajednici, u smislu čl. 83. Zakona o braku i porodičnim odnosima («Narodne novine» br. 11/78), spada u mjere nadležnih tijela za zaštitu maloljetnika u smislu čl. 102. st. 1. KZH. Iz obrazloženja: «Kazneno djelo sprječavanja i neizvršavanja mjera za zaštitu maloljetnika iz čl. 102. st. 1. KZH, novo je kazneno djelo kojim se, sukladno s društvenim interesom za normalan razvitak ličnosti djeteta, pomoću kaznenog prava nastoji zaštititi izvršnje mjera zaštite maloljetnika. Radnja počinjenja toga kaznenog djela predstavlja ne samo sprječavanje odgojnih mjera koje je izrekao sud već i spriječavanje bilo koje druge mjere suda ili drugog nadležnog tijela, kao što je organ starateljstva odnosno Centar za socijalnu skrb, koji u smislu odredbe čl. 83. u vezi s čl. 69. st. 4. Zakona o braku i porodičnim odnosima određuje način osobitih odnosa roditelja s djecom. VSH, Kzz-3)85 od 22.5.1985. Kazneno djelo sprječavanja i neizvršavanja mjera za zaštitu maloljetnika iz čl. 102. st. 1. KZH, dovršeno je odbijanjem kontakta s djetetom jednog roditelja od strane drugoga, suprotno odluci organa za zaštitu maloljetnika. Iz obrazloženja: «Ispravno ističe državni odvjetnik da mjera, kojom se uređuju kontakti roditelja i djeteta, u biti predstavljaju takvu mjeru koja prije svega štiti dijete od ugrožavanja njegova razvitka, a do čega može doći ako bi drugi roditelj bio onemogućen ispunjavati svoje pravo i dužnost održavanja kontakta s djetetom. Djelo je dovršeno samim sprječavanjem izvršenja takve mjere za zaštitu malodobnika i ne traži se da je

507 razvitak djeteta ozbiljno ugrožen, jer je smisao inkriminacije da se štiti autoritet odluke koju je donio nadležni organ radi zaštite maloljetnika.» «Pregled sudske prakse», br. 27)1985. str. 111. (izvor odluke nije naveden). Majka koja nakon razvoda braka onemogućuje kontakte ocu s njihovim zajedničkim djetetom u smislu pravomoćnog i izvršnog rješenja Centra za socijalni rad tako da mu govori da dijete spava ili da je bolesno ili da nije kod kuće, sprječava izvršenje nadležnog tijela za zaštitu maloljetnika i čini kazneno djelo iz čl. 102. st. 1. KZH. Odluke Centra za socijalni rad o načinu održavanja osobnih odnosa s djetetom u smislu čl. 83. Zakona o braku i porodičnim odnosima spada u mjeru nadležnih tijela za zaštitu maloljetnika. Okružni sud u Sl. Požegi, Kž-105)90 od 18.4.1990., sukladno odluci VSH, Kzz-3)85 od 22.5.1985. 136. SPRJEČAVANJE I NEIZVRŠAVANJE MJERA ZA ZAŠTITU DJETETA I MALOLJETNE OSOBE Članak 215. Odluka organa starateljstva o načinu održavanja osobnih odnosa s djetetom, roditelja s kojim ono ne živi u zajednici u smislu čl. 83. ZOBPO, spada u mejre nadležnih organa za zaštitu maloljetniak u smislu čl. 101. st. 1. KZH. Radnja izvršenja tog krivičnog djela ne predstavlja samo sprečavanje odgojnih mjera koje je izrekao sud, već i spečavanje bio koje druge mjere suda ili drugog nadležnog organa, kao što je organ starateljstva, odnosno Centar za socijalni rad, koji u smislu odredbe čl. 83. u vezi sa čl. 69. st. 4. ZOBPO određuje način održavanja osobnih odnosa s djecom. VSH-Kzz-3/85 od 22.V.1985. Krivično djelo sprečavanja i neizvršavaja mjera za zaštitu maloljetnika iz čl. 102. st. 1. KZH, dovršeno je odbijanjem kontakta jednog roditelja, od strane drugog, suprotno odluci nadležnog organa za zaštitu maloljetnika. Naime, mjera kojom se uređuju kontakti roditelja i djeteta u suštini predstavlja takvu mjeru kojoj se prije svega štiti dijete od ugrožavanja njegovog razvoja, a do čege može doći ako bi drugi roditelj bio onemogućen da ispunjava svoje pravo i dužnost održavanja kontakta s djetetom. Pregled sudske prakse, prilog Naše zakonitosti br. 28/85 (Krivični zakon Republike Hrvatske, Danilo Gregović- Sudska praksa, Informator Zagreb 1991.). Odluka organa starateljstva o načinu održavanja osobnih odnosa s djetetom roditelja s kojim ono ne živi u zajednici, u smislu čl. 83 Zakona o braku (“Narodne novine” br. 11/78), spada u mjere nadležnih organa za zaštitu maloljetnika u smislu čl. 102. st. 1. KZH. VSH, Kzz 3/85 od 22. V 1985. (Pregled sudske praske br. 28/85).

508 Krivično djelo spriječavanja i neizvršavanja mjera za zaštitu maloljetnika iz čl. 102. st. 1. KZH, dovršeno je odbijanjem kontakta s djetetom jednog roditelja od strane drugoga, suprotno odluci nadležnog organa za zaštitu maloljetnika. (Pregled sudske praske br. 28/85). Radnja izvršenja ovog krivičnog djela ne predstavlja samo sprječavanje odgojnh mjera koje je izrekao sud, negao i sprječavanje bilo koje druge mjere suda ili drugog nadležnog organa, kao što je organ starateljstva, odnosno centar za socijalni rad, koji u smislu odredbe čl. 83. u vezi s čl. 69. st. 4. Zakona o braku i porodičnim odnosima određuje način održavanja odnosa roditelja i djece. (Kao u odluci VSH, Kzz3/85 od 22. svibnja 1985.) Mjera kojom se uređuju kontakti roditelja i djeteta, u biti je mjera koja prvenstveno štiti dijete od ugrožavanja njegovog razvoja, a što se može dogoditi ako bi drugi roditelj bio onemogućen da ispunjava svoje pravo i dužnost održavanja kontakata s djetetom. Djelo je dovršeno samim sprječavanjem izvršenja takve mjere za zaštitu maloljetnika i ne traži se da je razvoj djeteta ozbiljno ugrožen, jer je smisao inkriminacije da se štiti autoritet odluke koju je donio nadležni organ radi zaštite maloljetnika. (Naša zakonitost, Pregled sudske prakse, br. 28/85) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) 137. KRAĐA Članak 216. Krivično djelo iz čl. 246a st. 1. KZ čini onaj tko radi krađe obori u šumi jedno ili više stabala, a količina oborenog drveta je veća od jednog kubnog metra. Prema tome za postojanje toga krivičnog djela nije odlučno da li je oboreno stojeće stablo bilo suho ili sirovo, jer je odlučno, kolika je bila količina oborenih stabala. Okružni sud u Slav. Požegi, Kž 115/76 d 12. V 1976. (Pregled sudske prakse br. 9 u godini 1976., Zagreb 1976.g.) Sječom više stabala na svom posjedu bez odobrenja šumarije nije učinjeno krivično djelo šumske krađe iz čl. 246a KZ, jer je ovo po svojim objektivnim i subjektivnim obilježjima krađa, pa se može izvršiti samo obaranjem stabala u tuđoj, a ne u svojoj šumi. VSH, Kzz 6/76 od 17. VI 1976. (Pregled sudske prakse broj 10 u godini 1976., Zagreb 1977.g.) Oduzimanje novčanika zavlačenjem ruke u oštećenikov džep sadrži sva bitna obilježja krivičnog djela krađe iz čl. 130. KZH, a ne sitne krađe iz člana 144. KZH neovisno o tome koliko je novca bilo u novčaniku. VSH III. Kr-58/90. od 5. travnja 1990. (Pregled sudske prakse br. 45). Obaranje dijela stabla odsijecanjem jedne grane u količini većoj od jednog kubičnog metra, ne može se smatrati obaranjem stabla u smislu čl. 246a. st. 1. KZ ( čl. 126. st. 1. KZH).

509 Općinski sud u Tesliću-K-131/75 od 28.V.1975. Krivično djelo šumske krađe predstavlja poseban oblik krađe koji se može izvršiti samo sječom i odnošenjem drveta u tuđoj šumi, a ne i u šumi koja je vlasništvo okrivljenog. VSJugoslavije-Kz-71/65 od 30. VI. 1965. Krivično djelo šumske krađe može se izvršiti samo sa umišljajem. Prema tome, ako učinilac u vrijeme izvršenja nije bio svjestan da sjeću drva obavlja u tuđoj šumi, nego je bio u uvjerenju da je šuma njegovo vlasništvo, tada se on nalazio u stvarnoj zabludi koja isključuje umišljaj i krivičnu odgovornost za djelo šumske krađe. VSJugosalavije-Kz-15/67 od 2.III.1967. Zakonsko obilježje krivičnog djela razbojničke krađe iz čl. 251. KZ (čl. 133. KZH) - da je učinilac zatečen na djelu krađe - valja shvatiti na način koji pod tim djelom ne podrazumijeva krivično djelo šumske krađe. Naime, ako je krivično djelo šumske krađe izvršeno pupotrebom sile ili prijetnjom neposrednim napadom na život ili tijelo neke osobe u namjeri da se zadrži oduzeta imovina, postojat će eventualno stjecaj tog krivičnog djela /šumske krađe/ s nekim drugim djelom npr. iz čl. 149. KZ ili čl. 153. KZ (čl. 51. ili 52. KZH) ili će se, pak, raditi o idealnom stjecaju, u kojem će slučaju poduzimanje nasilnog akta predstavljati otežavajuću okolnost kod odmjeravanja kazne. VSJugoslavije-KZ-1/69 od 21.II.1969. Nije pravilno stanovište žalitelja da je mjernički vještak bio dužan među postaviti između spornih nekretnina. U konkretnom postupku, krivičnom postupku radi šumske krađe iz čl. 126. st. 2. KZH mjernički vještak je tvrdio da su se stabla nalazila na nekretini koja je pripadala prednicima okrivljenika. Usvajajući takav nalaz i mišljenje vještaka sud prvog stepena je osnovano temeljem čl. 350. t. 3. ZKP oslobodio okrivljenika od optužbe, jer se provedenim dokazima nije moglo sa sigurnošću utvrditi da bi predležala krivična odgovornost okrivljenika za utuženo djelo. Spor oko međe, te njezino eventualno utvrđivanje predmet je vanparničnog postupka, a ne krivičnog postupka, zbog čega ne postoji dužnost suda da u krivičnom postupku uređuje među, kao to pogrešno tvrdi žalitelj. Okružni sud u Sisku -Kž-367/78 od 28.XII.1978. Kod takvog stanja stvari bilo je potrebno, po mišljenju ovog suda da prvostepeni sud pribavi od nedležnog organa dokaze o tome u čijem se vlasništvu nalazi šuma, odnosno dio šume u kojoj je okrivljena izvršila inkriminiranu sječu stabla. Iz same činjenice da je izvršeno uređenje međe između zemljišta okrivljene i zemljišta oštećene "Šumarije" u konkretnom slučaju, još uvijek s potpunom sigurnošću ne ukazuje na pouzdan zaključak da je sječa drva izvršena u šumi koja je društveno vlasništvo. Sud, međutim, nije tako postupio već je uzeo utvrđenim da se odnosna parcela nalazi u društvenom vlasništvu i na temelju toga je proglasio okrivljenu krivom za krivično djelo šumske krađe iz čl. 126. st. 2. KZH. Međutim i u slučaju kad bi se sa sigurnošću utvrdilo da se sporna šuma nalazi u društvenom vlasništvu, krivično djelo iz čl. 126. st. 2. KZH ne bi postojal, ako

510 okrivljena u vrijeme izvršenja djela nije bila svjesna da sječu vrši u tuđoj šumi, odnosno da stabla koja je oborila predstavljaju tuđu stvar. U tom slučaju bi se okrivljena nalazila u stvarnoj zabludi, koja u smislu čl. 16. st. 1. KZJ isključuje umišljaj, a time i krivičnu odgovornost za djelo iz čl. 126. st. 2. KZH koje se može izvršiti samo s umišljajem. Ovo pitanje subjektivne strane inkriminiranog djela prvostepeni sud uopće nije utvrđivao niti cijenio, iako je to bio dužan učiniti s obzirom na izvjesne okolnosti koje proizlaze iz rezultata dokaznog postupka. Okružni sud u Sisku - Kž-251/79 od 20.XI.1979. Kvalificirani oblik šumske krađe na osnovi čl. 246a. st. 2. KZ (čl. 126. st. 2. KZH) učinjenje da se oboreno drvo proda, postoji i u slučaju kad je učinilac drvo oborio u namjeri da ga upotrijebi za izradu svojih proizvoda za prodaju. Okružni sud u Ljubljani-Kž-637/70 od 19.I.1971. (Krivični zakon Republike Hrvatske, Danilo Gregović - Sudska praksa, Informator, Zagreb 1991.). Predmet krivičnog djela krađe može biti i stvar na kojoj učinilac ima suvlasnički dio. To može biti i onda kada se zajednička stvar nalazila u zajedničkom pritežanju učinioca i ostalih suvlasnika. VSJugoslavije-Kz-44/66 od 24.V.1966. Sopstvenik može u pogledu onog djela zajedničke stvari, koji mu ne pripada, izvršiti krivično djelo krađe, razbojništva ili koje drugo krivično djelo. VSSr-Kr-135/51 Pod povjerenim stvarima u smislu člana 322. (čl. 229. KZH) podrazumijevaju se pokretne stvari koje su osobi koja se nalazi u službi ili uopće na radu u državnom organu, radnoj ili drugoj organizaciji ili u organima društvenog upravljanja posebno predane na čuvanje i rukovanje u vezi s obavljanjem njegovog rada, tako da se stvari nalaze u pritežanju radnika u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Takav odnos ne postoji između noćnog čuvara i stvari koje su mu povjerene na čuvanje. Zbog toga noćni čuvar skladišta, koji za vrijeme vršenja dužnsoti u namjeri pribavljanja protupravne imovinske koristi neovlašteno iznosi iz skladišta stvari koje su u njemu smješten, čini krivično djelo krađe iz čl. 249. KZ (čl. 130. KZH), a ne krivično djelo pronevjere iz čl. 322. KZ. VSJugoslavije-Kz-71/66 od 27.VII.1966. Seoski čuvar pri poljoprivrednoj zadruzi u slučaju da protupravno prisvaja stoku povjerenu na čuvanje, ne čini krivično djelo pronevjere, već krivično djelo krađe, jer stokom nije zadužen materijalno, već je samo od trećih osoba zadužen za njezino čuvanje. VSM-Kž-305/63 od 8.V.1963. Čuvar naselja koji od stvari koje mu bile povjerene na čuvanje oduzme neke, u namjeri da njihovim prisvajanjem pribavi sebi protupravnu imovinsku korist, ostvaruje krivično djelo krađe iz čl. 249. KZ (čl. 130 KZH), a ne krivično djelo proneveje iz čl.

511 322. KZ, jer mu ove stvari nisu bile povjerene na radu ili službi, a niti je njima bio zadužen. VSM-Kž-424/63 do 7.III.1963. Kad je optuženi, radi bolovanja 4 čuvara radilišta, bio određen kao radnik da kroz četiri dana čuva novootvoreno, još neorganizirano gradilište, s kojim još nitko nije zadužen, pa ni optuženi kao privremeni čuvar, te mu nije bila povjerena ta imovina da njom rukuje i raspolaže, te kad je u takvoj situaciji uzeo i prisvojio neke stvari, nije odstvaro elemente kriv. djela iz čl. 322. KZ (čl. 229. KZH), nego one iz čl. 249. st. 1. KZ (čl. 130. KZH). VSH-Kž-3092/63 do 15.I.1964. Za konstrukciju produženog krivičnog djela krađe nije dovoljan prethodni dogovor optuženih da "nešto ukradu", ako se taj dogovor odnosi na takve djelatnosti, koje se nikako ne ukazuju kao jedno kompleksno djelo. VSBiH-Kž-1339/52 Postoje dva, a ne jedno krivično djelo krađe u produženju, kad je okrivljeni prvu krađu izvrđio u jednoj prodavaonici, a drugu poslije 15 dana u drugoj prodavaonici istog pdouzeća. VSJugoslavije-Kz-161/58 od 11.II.1959. Krađa više predmeta od strane iste osobe izvršena u kračem vremenskom razmaku predstavlja jedno produženo krivično djelo, a ne realani stjecaj krivičnih djela. VSM-Kž-203/51 U radnjama optuženog što je na štetu istog poduzeća u toku jednog mjeseca u dva maha iz raznih prodavaonica tog poduzeća protupravno oduzeo pokretne stvari, stoji samo jedno produženo krivično djelo iz čl. 249. KZ (čl. 130. KZH) jer postoje: istovjetnost oštećenika, kratak vremenski razmak jedinstvo umišljaja i istovrsnost zabranjenih radnji. VSSr-Kžm-115/67 od 4.X.1967. Okolnost da je optuženi bio rukovođen motivom koristoljublja prilikm vršenja krivičnih djela protiv imovine, ne može se uzeti kao otežavajuća okolnost optuženom prilikom izricanja kazne, jer je ta okolnost kvalifikatorno obilježje ovih krivičnih djela. VSSr-Kž-698/55 Bez obzira na to što je optuženi optužen za djelo krađe iz čl. 249. KZ odnosno teške krađe iz čl. 250. st. 1. t. 1. KZ (čl. 131. st. 1. t. 1. KZH) objektivni identitet između presude i optužnice stoji i ne radi se prekoračenju optužbe, ako bi optuženi odgovarao za krivično djelo samovlašća iz čl. 297. KZ (čl. 205. KZH) s obzirom na utvrđivanje da su predmeti po optuženom bli oduzeti zbog toga što je smatrao da na to imade pravo zbog imovinskih potraživanja prema oštećenom. VSM-Kž-760/62 od 16.I.1963.

512 Ako optužena na protupravan način uzme iz kuće stvari oštećenika s kim je prije živjela u nedozvoljenim odnosima, radi se o kričnom djelu krađe, a ne samovlašća. VSSr-Kž-1560/63 Oduzimanje isprave, kojom poduzeće za čišćenje odjela potvrđuje primitak robe, učinjeno u namjeri da se istom potvrdom podigne i prisvoji roba, te podizanje robe na temelju samog predočenja spomenute isprave, predstavlja kriv. djelo krađe, a ne i prijevare. VSH-Kž-926/53 Krađa električne struje može biti krivično djelo, s obzirom da se po čl. 99. st. 9. KZ (čl. 3. KZH) kao pokretna stvar u smislu krivičnog zakona smatra i svaka proizvedena i skupljena energija za davanje svjetlosti, toplote ili kretanja, ako se inače stječu obilježja krivičnog djela krađe. VSSr-Kzz-189/53 Uzimanje stvari iz groba u namjeri pribavljanja protupravne imovinske koristi njihovim prisvajanjem predstavlja krivično djelo krađe. VSSr-Kž-45/53 Pojam "na djelu zatečen" ne obuhvaća samo mjesto gdje je krađa izvršena, već i mjesto gdje je optuženi u bjekstvu uhvaćen. VSAPV-Kž-988/63 Predmet prisvajanja, kojim učinilac krađe namjerava sebi ili drugome probaviti koristi, jer ista "tuđa pokretna stvar", koja je predmet oduzimanja. Ne postoji, prema tome, biće krivičnog djela krađe, kad je učinilac uzeo drugome pokretnu stvar /konje/ samo da se njome služi. VSH-Kž-1826/52 Podstrekivanje na krađu po čl. 249. KZ apsorbira krivično djelo prikrivanje iz čl. 265. st. 1. kZ (čl. 150. KZH), glede podstrekača , koji je ukradene stvari kupio. VSSl-Kzz-31/53 Kada je učinilac krađe izbacio predmet krađe iz vagona, on je krađu dovršio, pa kad je suoptuženi iza toga naišao i bez prethodno dogovora sa učiniocem krađe pristao prikriti predmet krađe, što je poslije i učinio, suoptuženi nije učinioca krađe pomagao pri izvršenju, nego je učinio krivično djelo prikrivanja. VSH-Kž-1045/52 Pomagač krivičnog djela krađe, koji je od izvršioca djela kao nagradu za pruženu mu pomoć primio jedan dio ukradenih stvari, nije osim kriv. djela krađe počinio još i krivično djelo prikrivanja. VSH-Kž-154/52

513 Da bi se neka osoba mogla smatrati suizvršiocem u izvršenju određenog krivičnog djela nije neophodno da je poduzela radnju /činjenje, propuštanje/, koja po zakonu predstavlja radnju izvršenja odnosnog krivičnog djela. Po pravilnoj primjeni zakona suizvršilac je, naime, i onaj tko prilikom izvršenju krivičnog djela vrši takve radnje koje su usko povezane sa samomo radnjom izvršenja, koju poduzima druga osoba, tako da po logičnom shvaćanju ove radnje predstavljaju sastavni dio radnje izvršenja i čine s njom jednu cjelinu, a pritom postoji volja tih osoba da krivično djelo izvrše zajedničkim djelovanjem. VSJugoslavije-Kz-68/65 od 21.VII.1965. Optuženi koji je optužen za krivično djelo krađe ne može bez preinačenaj optužnice biti proglašen krivim za djelo prikrivanja iz čl. 265. KZ (čl. 150. KZH), ako se djelatnost razlikuje od one za koju je bio optužen. VSH- Kž-2420/62 od 15.XI.1962 Kod svršenog krivičnog djela krađe ili teške krađe oduzeta stvar treba biti takva da se njezinim prisvajanjem može postići imovinska korist, a što nije lsučaj sa štednom knjižicom sa ulogom od 10 dinara i starim pasošem. VSBiH-Kž-531/73 od 4.IX.1973. Putnik u prevoznom sredstvu ne prekida detenciju svojih pokretnih stvari dok se nalazi na svom mjestu u prevoznom sredstvu, pa ni u slučaju ako bi neke od tih stvari bila ispuštena na sjedište ili pod. VSJugoslavije.Kž-34/62 Optuženi je oduzeti mikrometar prisvojio već u času, kad ga je u krugu tvornice, dakle, i bez prijenosa sa mjesta krađe na drugo mjesto, sakrio u svoju torbu i time oduzeo vlasniku mogućnost da njime raspolaže. Djelo krađe je, dakle, dovršeno, makad je optuženi bio zatečen s predmetima krađe u svojoj torbi još u krugu tvornice. VSH-Kž-1288/52 Djelo krađe je dovršeno kad je učinilac prekinuo tuđe držanje stvari i zasnovao svoje. Za ovo nije potrebno, da stvar bude iznesena iz prostora u kom se nalazila. Dovoljno je npr. da je izdvojena od ostalih stvari i stavljena u džep, naprtnjaču, vreću ili kovčeg učinioca ili pak da je na koji drugi način izdvojena ili zauzeta od učinioca. Krađa je u tom slučaju dovršena, ako je učinilac s ukradenim stvarima uhvaćen i još u prostoru gdje su se stvari nalazile. VSH-Kž-644/52 Optuženi je ostvario elemente krivičnog djela krađe iz čl. 249. st. 1. KZ kad je prisvojio nakit koji mu je oštećena dala na njegovo traženje samo da ga razgleda. Time oštećena nije izgubila posjed nakita, pa je optuženi, koji je od nje nakit primio i nakon razgledanja zadržao za sebe, oduzeo nakit iz njenog posjeda. VSH-Kž-265/71 od 15.IV.1971.

514 Djelo je krađe dovršeno kad je učinilac stvar oduzeo druge osobe i zasnovao vlastito držanje. Kod toga nije odlučno da li je učinilac u većoj ili manjoj mjeri osigurao to svoje držanje, nego je odlučno da je, makar i na kraće vrijeme, stvarno prekinuo oštećenog i ostvario vlastito. Okružni sud u Zagrebu-Kž-704/73 od 13.IX.1973. Radi se o krivičom djelu krađe iz čl. 130. KZH, a ne utaje iz čl. 134. KZH kad je utvrđeno da je optuženik u vrlo prometnom restoranu sa stola za koji je sjeo uzeo najslonsku vreću očito zaboravljenu od prethodnog gosta, svakako svjestan da uzima tuđu stvar, što slijedi iz činjenice da je odmah nakon izlaska vrećicu u kojoj se nalazilo 53.000 dinara sakrio. U tom slučaju oštećenikova detencija nad zaboravljenom stvari nije prestala, što proizlazi iz činjenice da se on ubrzo vratio natrag u restoran, znajući gdje je stvari zaboravio, čime je, dakle, manifestirao svoju volju da ponovno uspostavi faktičnu vlast nad svojom stvari. VSH-Kž-431/84 od 11.VII.1984. Okrivljeni koji je u namjeri pribavljanja protupravne imovinske koristi uzeo i odnio fotografski aparat, koji je oštećeni ostavio okačen na stolicu u kavani i odakle se na kratko vrijeme udaljio, učinio je krađu iz čl. 249. KZ, a ne utaju iz čl. 254. st. 4. KZ (čl. 134. KZH). Ovo čak i pod pretpostavkom da je oštećeni udaljivši se iz kavane, aparat zaboravio. VSJugoslavije-Kz-131/65 od 24.XI.1965. Našavši napuštene vreće poljoprivredne zadruge sa životm na njivi i prisvojivši ih, okrivljeni nije počinio krivično djelo krađe iz čl. 249. st. 1. KZ, već krivično djleo utaje iz čl. 254. st. 4. KZ (čl. 134. KZH). VSAPV-Kž-266/66 Djelo optuženog, koji je za se uzeo stvar, koja je u njegovoj kancelariji isplata oštećenoj i za koju je ona znala, gdje se nalazi, jer ju je naknadano tu došla tražiti, predstavlja oduzimanje tuđe stvari kao jedan od bitnih obilježja krivičnog djela krađe. VSH-Kž-1491/56 Ako je optuženi u svojstvu pomoćnika skladištara imajući ključ od zadružnog skladišta, po prehodnom dogovoru sa ostalom trojicom optuženih, ušao u skladište i uzeo 20 kilograma opijumskog katrana, što su potom zajednički prodali, nije izvršio krivično djelo krađe kako ne po čl. 249. KZ, a tako niti po čl. 250. KZ (čl. 130. i 131. KZH), nego krivično djelo utaje iz čl. 254. KZ (čl. 134. KZH). VSM-KŽ-14/52 Osoba koja privremeno rukuje stvarima, ne može se smatrati osobom kojoj su te stvari povjerene. Ako ih protupravno prisvoji ona čini krivično djelo krađe, a ne utaje. Vrhovni vojni sud - K-953/58

515 Vojnici - vozači koji uzmu i prisvoje robu koja im je povjerena radi prijevoza od željezničke stanice do vojne jedinice, čine time krivično djleo krađe, a ne krivično djelo utaje. Vrhovni vojni sud - K-232/70 od 26.V.1970. Predajom stvari radi prerade, licima u radnom odnosu sa pritežaocem i to u prostorijama samog pritežaoca, nije prestalo pritežanje vlasnika. Počinili su krivično djelo krađe, a ne utaje radnici koji su proutpravno prosvojili stvari koji su im povjerene radi prerade. VSAPV-Kzz-135/52 Radnik zaposlen na prijevozu u radnom odnosu kad trasportnog poduzeća, čini krađu, a ne utaju kad tuđu pokretnu stvar danu na prijevoz prisvoji u namjeri da sebi ili drugom pribavi protupravnu imovinsku korist. VSJugoslavije-Kz-81/61 od 25.X.1961. Ako stvar nije napuštena, pa je optuženi prisvoji, ne radi se o krivičnom djelu utaje, nego može biti samo riječi o krađi. VSSr-Kž-980/53 Kad imalac bianko bariranih čekova, do kojih je došao krađom, kod njihove realizacije postupi na isti način, kako bi postupio i svaki drugi pošteni imalac tih čekova s obzirom na svrhu radi koje su oni izdani, ne čini time povrh krivičnog djela krađe još i krivično djelo prijevare iz čl. 258. st. 3. KZ (čl. 142. st. 3. KZH). VSH-Kž-2350/58 Namjera za pribavljanje protupravne imovinske koristi je bitan element krivičnog djela krađe, koji ovo djelo razlikuje od krivičnog djela oduzimanja tuđe stvari iz čl. 256. KZ (čl. 135. KZH). VSH-2143/68 od 12.X.1968. Iako vrijednost prisvojenih stvari ne pramašuje iznos od 250 dinara, ostvarena su bitna obilježja krivičnog djela krađe iz čl. 249. st. 1. KZ, a ne sitnog djela krađe iz čl. 259. st. 1. KZ (čl. 144. KZH), jer okrivljeni nije znao što se nalazi u torbi koju je htio prisvojiti, nego je njegov umišljaj bio upravljen da prosvoji sve što se u torbi nađe, pa dakle i stvari u vrijednosti većoj od 250 dinara. Okružni sud u Zagrebu-Kž-14773 od 25.I.1973. Za postojanje djela sitne krađe nije odlučna samo mala vrijednost ukradene stvari, jer da li će djelo biti sitno ovisi i od načina izvršenja djela. VSSr-Kž-118/51 Za pravilnu pravnu kvlaifikaciju krivičnog djela krađe nije mjerodavna samo vrijednost predmeta /bicikla/. Krađa se može smatrati sitnom / uz uvjet da vrijednost ukradene stvari ne prelazi 250 din/ samo kad je učinilac išao za tim da pribavi malu imovinsku korist.

516 Kad je pak utvrđeno da je učinilac išao za tim da se oduzimanjem stvari domogne te stvari bez obzira na to koliko je njena vrijednost, a prema okolnostima je mogao očekivati da ona prelazi spomenuti iznos, onda je pravilno djelovanje optuženog pravno označeno kao kriv. djelo iz čl. 249. st. 1. KZ. VSH-Kž-1235/67 od 28.IX.1967. Krađa izvršena pod uvjetima iz čl. 259. KZ (čl. 144. KZH) ostaje prema zakonu sitno djelo krađe i kad je izvršena na način ili pod okolnostima navedenim u čl. 250. KZ (čl. 131. KZH). To proizlazi iz uvodne odredbe stava 1. čl. 250. KZ, prema kojoj samo krađa iz čl. 249. KZ (čl. 130. KZH), dakle, ne i sitno djelo krađe, u zakon određenim slučajevima postaje krivično djelo teške krađe iz čl. 250. st. 1. KZ. To isto vrijedi i za krivično djelo razbojničke krađe iz čl. 251. KZ (čl. 133. KZK), jer prema tekstu tog propisa samo kod zaticanja na djelu krađe iz čl. 249. KZ, a ne i sitnog djela krađe može pod uvjetima navedenim u članu 251. KZ takva krađa iz čl. 249. KZ postati krivično djelo razbojničke krađe. VSH-Kž-359/68 od 3.IV.1968. Pitanje da li je prilikom izvršenja krađe učinilac išao za tim da oduzme samo stvari male vrijednosti po 259. KZ ili je pak namjeravao da oduzme tuđe pokretne stvari do kojih bi uopće mogao doći bez obzira na vrijednost činjenično je, a ne pravno pitanje. Stoga drugostepeni sud nije bio ovlašten da, odlučujući u sjednici vijeća, suprotno od utvrđenja prvostepenog suda utvrdi da je učinilac išao za tim da si pribavi veću imovinsku korist, već je trebao održati glavnu raspravu ili pak ukinuti prvostepenu odluku o predmet na ponovni postupak prvostepenom sudu. VSJugoslavije-Kž-113767 od 20.XII.1967. Protupravno prisvajanje malih količina penicilina za vlastito liječenje predstavlja krivično djelo. VSM-Kzz-28/53 Time što je optuženi skinuo jedan elektromotor provizorno namješten na postolju i ovaj stavio u jednu papirnatu vreću, u namjeri da ga kasnije zgodnom prilikom uzme, a sve to radi pribavljanja protupravne imovinske koristi, u čemu je spriječen slučajnim pronalaskom elektromotora od strane jednog radnika, optuženi je počinio svršeno djelo krađe iz čl. 249. st. 1. KZ, a ne djelo krađe u pokušaju iz čl. 16. KZ (čl. 19. KZJ). VSCG-Kž-148/64 od 10.X.1964. Otvaranje prozora potiskivanjem i oduzimanje predmeta pružanjem ruke preko prozora, kao i ulaženje u zaključane prostorije ključem koji je optuženom bio povjeren u službi, ne predstavlja obijanje i provaljivanje u zatvorene prostorije kao bitni element kriv. djela teške krađe, već je opisanim radnjama optuženi učinio krivično djelo krađe. VSM-Kž-351/70 od 13.XI.1970. Prisvajanje ribe, radi pribavljanja protupravne imovinske koristi, iz ribnjaka organizacije udruženog rada koja uzgaja ribu sadrži sva bitna obilježja krivičnog djela krađe iz čl. 130. st. 1. KZH, odnosno eventualno sitnog djela krađe iz čl. 144. KZH, i

517 nikako ne oblježja krivičnog djela nezakonitog ribolova iz čl. 128. st. 1. KZH, kojim se zaštićuju posve druge društvene vrijednosti /ekološke/. Okružni sud u Bjelovaru -Kž-257/84 od 26.IV.1984. Osoba koje prisvaja morski pijesak pribavljen prethodnom eksploatacijom s morskog dna osobnim radom ne čini time krivično djelo kređe iz čl. 130. KZH, a niti neko drugo krivično djelo. Pravno shvaćanje proširene sjednice Krivičnog odjela VSH od 17.IV.1985. (Krivični zakon Republike Hrvatske, Danilo Gregović - Sudska praksa, Informator, Zagreb 1991.) Okrivljenici koji su nasilno ušli u prostorije drušvene organizacije te obavili niz telefonskih razgovora s inozemstvom, nisu učinili krivično djelo teške krađe iz čl. 131. st. 1. t. 1. KZH jer nedostaje oduzimanje tuđe stvari kao element krađe. U pitanju, je zapravo, krađa telefonskih impulsa, a oni se ne mogu smatrati pokretnom stvari. Pri tome ništa ne mijenja na stvari što je u čl. 3. t. 9. KZH dana ekstenzivna definicija pokretne stvari jer se ta definicija odnosi samo na električnu struju. U korištenju telefonskih impulsa dolazi doduše i do izvjesnog utroška električne energije, ali je taj utrošak tek neznatni dio u cijeni telefonskog impulsa. Nedvojebeno je da krađa impulsa zaslužuje da bude predviđena kao imovinksi delikt, ali tako dugo dok to zakonodavac nije učinio izričitim propisom, podvođenje krađe impulsa pod krivično djelo krađe iz čl. 130. st. 1. KZH bilo bi zabranjena analogija istoga kršenje načela zakonitosti. VSRH, IV Kž-11)92 od 10.6.1992. Učinio je u stjecaju krivično djelo krađe iz čl. 130. st. 1. KZH i krivično djelo zloupotrebe službenog položaja i ovlaštenja iz čl. 222. st. 3. KZH optuženik koji je kao vozač poduzeća za prijevoz robe i putnika ukrao svojim kolegaama 69 bariranih čekova, a onda, na temelju dogovora sa prodavačima na benzinskim crpkama, ulijevao u vozilo manje količine goriva nego je bilo navedeno u računima koje je plaćao tim čekovima, a ostvarenu je razliku između cijene stvarno plaćenog goriva i cijene navedene u računima podijelio s prodavačima na benzinskim crpkama. VSH, I Kž-531)89 od 10.4.1991. Počinio je dovršeno krivično djelo krađe, a ne pokušaj toga djela, okrivljenik koji je neradni dan u večernjim satima u krugu poduzeća uzeo željejnu traverzu i nosio je oko 500 m u pravcu izlaska iz kruga poduzeća prema mjestu gdje je ostavio parkirani traktor, s namjerom da je iznese iz kruga poduzeća i prisvoji, ali je prije izlaska iz kruga poduzeća zatečen od čuvara i djelatnika policije. Županijski sud Bjelovar, Kž 225)1996. od 23.5.1996., Izbor odluka VSRH 1)97 (Željko Horvatić, Zvonimir Šeparović i suradnici, Kazneno pravo, posebni dio, Masmedia, Zagreb 1999.)

Ostvareni su elementi krivičnog djela krađe iz čl. 130. st. 1. KZH, a ne krivičnog djela drske krađe iz čl. 131. st. 1. KZH ili sitnog djela krađe iz čl. 144. KZ Hrvatske kad iz utvrđenih okolnosti djela proizlazi da je optuženik u namjeri da

518 oštećeniku oduzme novac, zatražio od njega da mu posudi 5.000 dinara, i kad je oštećenik izvadio vrećicu s plaćom, istrgao iz nje i prisvojio 25.000 dinara. VSH, I Kž 1049/1988 od 21. ožujka 1989. (Pregled sudske prakse br. 43). Okrivljenik nije postupao u namjeri da pribavi protupravnu imovinsku korist kad je u robnoj kući najprije pokušao zamijeniti nedugo prije toga kupljene cipele, koje nisu kvalitetne, za druge, a kad mu prodavačica to nije htjela učiniti, uzeo novi par cipela i ostavio par čiju je kvalitetu osporavao i otišao iz robne kuće, Takav postupak okrivljenika ima elemente krivičnog djela samovlasti iz čl. 205. KZH. Okužni sud u Bjelovaru, Kž 800/91 od 17. listopada 1991. (Pregled sudske prakse br. 51). Okrivljenici koji su nasilno ušli u prostorije društvene organizacije te obavili niz telefonskih razgovora s inozemstvom, nisu učinili krivično djelo teške krađe iz čl. 131. st. 1. t. 2. KZH, jer nedostaje oduzimanje tuđe stvari kao element krađe. U pitanju je, zapravo, krađa telefonskih impulsa, a oni se ne mogu smatrati pokretnom stvari. Pri tome ništa ne mijenja na stvari što je u čl. 3. toč. 9. KZH dana ekstenzivna definicija pokretne stvari jer se ta definicija odnosi samo na električnu struju. U korištenju telefonskih impulsa dolazi doduše i do izvjesnog utroška električne energije, ali je taj utrošak tek neznatni dio u cijeni telefonskog impulsa. Nedvojbeno je da krađa impulsa zaslužuje da bude predviđena kao imovinski delikt, ali tako dugo dok to zakonodavac nije učinio izričitim propisom, podvođenje krađe impulsa pod krivično djelo krađe iz čl. 130. st. 1. KZH bilo bi zabranjena analogija i stoga kršenje načela zakonitosti. VSRH, IVKž-11/92 od 10. lipnja 1992. (Pregled sudske prakse br. 52). Kad više okolnosti pod kojima je učinjeno djelo krađe, što u svemu ostalome ima obilježja sitnog djela krađe, u objektivnom i subjektivnom pogledu predstavljaju posebne okolnosti da djelu daju veće značenje, to djelo ne može biti pravno označeno kao privilegirano djelo sitne krađe, već kao djelo krađe. Takve posebne okolnosti ne može predstavljati samo jedina okolnost, kao što je to provala ili drugi sličan način dolaženja do stvari koje su predmetom krađe, što inače ima sva ostala obilježja djela krađe. Pravno shvaćanje prihvaćeno u sjednici Krivičnog odjela od 31. listopada 1980.g. ( VSRH, Izbor odluka 1/1996). Krivično djelo krađe dovršeno je u trenutku kada stvar izađe iz detencije vlasnika. Tada se smatra da je ona oduzeta. Kada se okrivljenici pomoću odvijača skinuli vjetrobransko staklo i odnijeli ga dalje od automobila, dovršili su radnju oduzimanja tuđe stvari. Okolnost da su nakon toga vjetrobransko staklo odbacili, jer je bilo oštećeno, pa su ocijenili da ga ne mogu prodati, ne predstavlja dobrovoljni odustanak. Od izvršenja krivičnog djela može se odustati samo u fazi pripremanja ili pokušaja izvršenja, a ne i nakon izvršenja djela. Županijski sud Bjelovar, Kž 366/1996 od 19. rujna 1996.g.

519 (VSRH, Izbor odluka 1/1997). Kod krivičnog djela krađe iz čl. 125. st. 1. KZRH nije potrebno neposredno sudjelovanje u samom aktu oduzimanja stvari (Čl. 125. st. 1. Krivičnog zakona Republike Hrvatske) Za izvršenje krivičnog djela krađe iz čl. 125. st. 1. KZRH nije potrebno neposredno sudjelovanje u samom aktu oduzimanja stvari, već je dovoljno prihvaćanje djela kao svog, sudjelovanjem u pojedinoj od djelatnosti pomoću kojih se u njihovoj ukupnosti krađa ostvaruje. Ako se optuženik najprije dogovorio s drugim optuženikom koje će stvari od oštećenika oduzeti, kako će ih se podijeliti, a nakon toga je tom optuženiku dao svoj traktor s prikolicom da te stvari za njega i doveze, što je ovaj i učinio oduzevši stvari od oštećenika, i međusobno ih po ranijem dogovoru podijeliti, tada je optuženik posredni izvršitelj krivičnog djela krađe, jer se poslužio drugim da za njega izvede samu radnju izvršenja oduzimanja stvari, dok je kod njega postojala namjera da na taj način sebi pribavi protupravnu imovinsku korist. "Treba istaknuti, da u svezi s izvršenjem kaznenog djela krađe u sudskoj praksi je usvojeno stajalište po kojem za izvršenje djela nije potrebno neposredno sudjelovanje u samom aktu oduzimanja stvari, već je dovoljno prihvaćanje djela kao svog, sudjelovanjem u pojedinoj od djelatnosti pomoću kojih se u njihovoj ukupnosti krađa ostvaruje. Ne može se zanemariti da se je Z. B. najprije dogovorio s drugim optuženicima koje će se stvari od oštećenika oduzeti, kako će ih se podijeliti, a nakon toga je optuženom D.J. dao svoj traktor s prikolicom da te stvari za njega i doveze, što proizlazi ne samo iz obrane Z. date u istražnom postupku, nego i iz obrane D.J., pa se postavlja pitanje da li je Z. posredni izvršitelj kaznenog djela krađe, jer se poslužio drugim da za njega izvede samu radnju izvršenja, oduzimanje stvari, dok je kod njega postojala namjera da na taj način sebi pribavi protupravnu imovinsku korist." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž-594/94, od 30. XI 1996. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1998.) Odredba kaznenog djela krađe iz članka 216. stavak 1. KZ blaža je za počinitelja od odredbe članka 125. stavak 1. KZRH. Županijski sud u Bjelovaru, Kž 490/1997. od 29. siječnja 1998.g. (VSRH, Izbor odluka 1/1998.) Okrivljenik koji je doveo radnika u šumu koja je vlasništvo druge osobe, a onda ga je uvjerio da je to njegova šuma i pogodio se s njime da za njegov račun obori više stabala, što je ovaj i učinio oborivši više stabala ukupne drvne mase 7,80 m3, posredni je počinitelj šumske krađe iz čl. 122. st. 2. KZRH, a ne poticatelj na to djelo. VSRH, Kzz-11/1944 od 9. lipnja 1994. (Okružni sud u Bjelovaru, Kž-105/93 i Općinski sud Križevcima, K-149/91) (Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, 1/1997) Ne radi se o naročito drskom načinu krađe kada je optužena, iskoristivši okolnost što se prodavačica kojoj je kao poznanica navraćala, udaljila iz kioska i njoj dozvolila da ostane sama, vjerujući da neće dirati novac, iz kuverte u kojoj je držan novac od utrška uzela 1.250,00 kn. Takav postupak optužene ne prelazi prosječnu mjeru drskosti koja prati izvršenje krivičnog djela krađe, pa stoga radnje optužene

520 predstavljaju krivično djelo krađe iz članka 125. stavak 1. KZRH, a ne krađe iz članka 126. stavak 1. točka 2. KZRH. Županijski sud u Bjelovaru, Kž 36/1997 od 20. veljače 1997.g. (VSRH, Izbor odluka 1/1998.) Kazneno djelo šumske krađe iz članka 122. KZRH, bilo je privilegirani, lakši oblik kaznenog djela kređe, pa je «ukidanje» toga djela u Kaznenom zakonu samo prividno, jer su otpali samo dodatni – privilegirani elementi, koji su to djelo u odnosu na djelo krađe iz članka 216. Kaznenog zakona privilegirali. Županijski sud u Vukovaru, Kž 114/1998. od 2. listopada 1998.g. (VSRH, Izbor odluka, 2/1998.) Neosnovano okrivljenik u žalbi tvrdi da je na njegovu štetu povrijeđen Kazneni zakon time što je proglašen krivim zbog kaznenog djela krađe iz čl. 216. st. 1. KZ, a ne zbog kaznenog djela utaje iz čl. 220. st. 5. u svezi st. 1. KZ. Ovo radi toga što iz provedenih dokaza proizlazi da su okrivljenici našli u tuđem lovištu odsteljenu srnu i znajući da pripada zakupniku tog lovišta, sakrili je prilikom nailaska policije, te se vratili po nju i odnijeli je kući s namjerom pribavljanja protupravne imovinske koristi. ŽSKc, Kž 202/1999 od 12. lisopada 1999.g. (VSRH, Izbor odluka 2/1999.) Kada je okrivljenik na štetu različitih oštećenika na dane 10. i 14. rujna 1998.g. počinio kaznena djela krađe iz čl. 216. st. 1. KZ, onda se radi o realanom stjecaju dvaju kaznenih djela, već o jednom produljenom kaznenom djelu, kakvim ga to definira čl. 61. KZ, obzirom da u konkretnom slučaju postoji vremenska i prostorna povezanost, dok je okrivljenik pristupio njihovom izvršenju iz istih motiva i jednakim načnom izvršenja. ŽSKc, Kž 74/1999 od 20. travnja 1999. (VSRH, Izbor odluka 1/2000.) U konkretnom slučaju dvojica optuženika su odvijačem i to nasilno otvorili vrata trgovine i iz nje otuđili novac koji su našli i robu, sve u vrijednosti od 1.000,00 kuna. S obzirom na način ostvarenja kaznenog djela i s obzirom da počinitelji nisu imali namjeru uzeti samo stvari male vrijednosti, neće se raditi o kaznenom djelu sitne krađe. (VSRH, Kž-785/96 od 25. lipnja 1997.) Osoba koja prisvoji pijesak pribavljen prethodnom protupravnom eksploatacijom s morskoga dna osobnim radom ne čini time kazneno djelo krađe ili koje drugo kazneno djelo. (Pravno shvaćanje proširne sjednice VSRH, od 17. lipnja 1985.) S gledišta da je stvar objekt krađe, zgrada kao cjelina je nekretnina i ne može biti predmet toga kaznenog djela, ali dijelovi od kojih je sazidana mogu i jesu predmet krađe. Stoga se rušenjem zgrade i odvoženjem, odnosno zadržavanjem njezine građe, ako su ispunjena i ostala zakonska obilježja toga djela, ostvaruje kazneno djelo krađe. (Kao u odluci Okružnoga suda u Zagrebu, Kž-1162/81 od 29. svibnja 1981.) Radi se o kaznenom djelu krađe, a ne o utaji kada je utvrđeno da je optuženik u vrlo prometnom restoranu sa stola za kojim je sjedio uzeo najlonsku vrećicu koju je očito zaboravio prethodni gost, svakako svjestan da uzima tuđu stvar, što slijedi iz

521 činjenice da je odmah nakon izlaska tu vrećicu u kojoj je bio novac sakrio. U tom slučaju oštećenikova detencija nad zaboravljenom stvari nije prestala, što proizlazi iz činjenice da se on ubrzo vratio u restoran, znajući gdje je stvar zaboravio, čime je manifestirao volju da ponovno uspostavi faktičnu vlast nad svojom stvari. (Kao u odluci VSRH, Kž-431/84 od 11. srpnja 1984.) Prisvajanje ribe i drugih vodenih životinja (školjaka, rakova i sl.) iz ribnjaka i drugih ograđenih prostora u kojima se uzgajaju, i to od osoba kojima nisu povjerene na radu, nije kazneno djelo protuzakonitog ribolova nego kazneno djelo krađe odnosno sitne krađe. (Pravno shvaćanje proširene sjednice Kaznenog odjela VSRH od 17. lipnja 1985.). Učinio je u stjecaju krivično djelo krađe iz čl. 130. st. 1. KZH i krivično djelo zlouporabe službenog položaja i ovlasti iz čl. 222. st. 3. KZH optuženik koji je kao vozač poduzeća za prijevoz robe i putnika ukrao svojim kolegama 69 bariranih čekova. Zatim je na temelju dogovora s prodavačima na benzinskim crpkama ulijevao u vozilo manje količine goriva nego je bilo navedeno na računima koje je plaćao tim čekovima, a ostvarenu raziku između cijene stvarno plaćenoga goriva i cijene navedene na računima podijelio s prodavačima na benzinskim crpkama. (Kao u odluci VSRH, Kž531/89 pd 10. travnja 1991.) Ne radi se o kaznenom djelu krađe nego o kaznenom djelu samovlasti. Utvrđeno je, naime, da okrivljenik nije postupio u namjeri da pribavi protupravnu imovinsku korist kada je u robnoj kući najprije pokušao zamijeniti nedugo prije toga kupljene cipele koje nisu kvalitetne, za druge. A kad mu prodavačica to nije htjela učiniti, uzeo je novi par cipela i ostavio par čiju je kvalitetu osporavao i otišao iz robne kuće. (Kao u odluci Okružnoga suda u Bjelovaru, Kž-515/91 od 6. lipnja 1991.) Prema vladajućoj teoriji aprehenzije krađa je dovršena zasnivanjem nove detencije, a kod krađe kao trenutnog kaznenog djela u posljedicu se ne računa stanje koje je izazvano djelom. Prema tome, ako su okrivljenici ukrali automobil na području SR Njemačke, a onda se njime dovezli u Republiku Hrvatsku, gdje su uhićeni, djelo je izvršeno isključivo na području SR Njemačke. Stoga Republika Hrvatska ne može u tom slučaju zasnivati svoju represivnu vlast na teritorijalnom principu, jer kazneno djelo nije počinjeno na njezinu području. (Kao u odluci VSRH, Kž-94/91 od 19. veljače 1992.) Kada se radi o zavlačenju ruke u džep oštećenika s ciljem prisvajanja novca koji se tamo nalazi, ne možemo govoriti o sitnoj krađi. Tako je Okružni sud u Zagrebu u odluci Kž-2910/90 od 8. siječnja 1991. naveo da počinitelj koji je omogućio maloljetniku, zaklanjajući ga tijelom, da žrtvi zavuče ruke u džep kaputa i odande izvuče novac, nije počinio kazneno djelo sitne krađe. Naime, njegova je namjera bila upravljena na oduzimanje sveg novca koji se zateken u džepu, a to znači da nije bila usmjerena na pribavljanje male vrijednosti. Oduzimanje novčanika zavlačenjem ruke u džep sadrži sva bitna obilejžja krivičnog djela krađe, a ne sitne krađe, neovisno o tome koliko je novca bilo u novčaniku. (Kao u odluci VSH, III. Kr-58/90 od 5. travnja 1990.) Neovlašteno korištenje električne energije predstavlja kazneno djelo krađe kako se navodi u sljedećoj odluci: «Optuženici koji su neovlašteno koristiti električnu energiju i tako ispunili sve bitne elemente krivičnog djela krađe iz čl. 130. st. 1. KZH, ne mogu se pozivati na krajnju nuždu jer su neplaćanjem računa skrivili opasnost koja

522 se, osim toga, mogal otkloniit drukčije, tj. naknadnim plaćanjem računa, što su optuženici i učinili. (Kao u odluci Okružnoga suda u Zagrebu, Kž-421/92 od 24. ožujka 1992., Naša zakonitost, Pregled sudske prakse, br. 53/92). (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) Okolnost provaljivanja nije sama po sebi dovoljna da bi se u smislu čl. 144. st. 2. KZH djelo što inače ima samo obilježja sitnog djela krađe, pravno označilo kao krivično djelo krađe iz čl. 130. st. 1. KZH. Naime, tu okolnost kao i druge posebne okolnosti koje djelu sitne krađe daju veće značenje treba uvijek razmatrati i cijeniti u objektivnom i subjektivnom pogledu, dakle, na način koji odgovara ocjenjivanju okolnosti što opravdavaju izricanje teže kazne za osobito težak slučaj nekog krivičnog djela (čl. 47. KZ SFRJ). (Pregled sudske prakse br. 18 u godini 1980., Zagreb 1980.g.) Kada je, naime, provostepeni sud na osnovi izvedenih dokaza i obrane okrivljenog utvrdio da je inkriminirene zgode, umišljaj okrivljenog bio ograničen na prisvajanje za svoje potrebe samo nekoliko kutija cigarea, onda i pored način na koji ih je pribavio, razbijanjem nogom dvostrukog pomičnog stakla dimenzija 70x90 cm zaključanog kioska, zbog pristupa u taj zatvoreni prostor, ostvario je obilježja ne krivičnog djela teške krađe, nego krivičnog djela krađe. Premda se radi o vrijednosti pribavljanih cigareta od 34 dinara, ova krađa u smislu čl. 144. st. 2. KZH, protivno žalbenim navodima, ne može se smatrati sitinim djelom krađe /pri čemu se isključuje primjena čl. 8. KZJ, jer za primjenu tog instituta nisu ispunjena oba zakonska uvjeta/, iako je okrivljenik išao za tim da pribavi malu imovinsku korist. Ovo radi toga, što preostaje posebne okolnosti koje djelu daju već značaj. To su posebne okolnosti, prema mišljenju suda, način na koji je okrivljenik ostvario mogućnost da mu zatvoreni prostor kioska postane dostupnim na način da iz njega uzme stvari. Odatle, s jedne strane djelo okrivljenika nema obilježja sitnog djela krađe, ali nema niti obilježja teškog djela krađe, iako je izvršeno provaljivanjem zatvorenog prostora, nego ima upravo obilježja krađe iz čl. 130. st. 1. KZH, koja ne ostvaruju u okviru sitnog djela krađe zbog postojanja posebne okolnosti u izloženom načinu izvršanja i koja zato djelu daje već značaj. Okružni sud u Zagrebu-Kž-517/80 od 4.VI.1980. Kad je utvrđeno da je okrivljena s kauča uzela tašku i iz nje izvadila i zadržala za sebe 370 dinara, onda je pogrešan stav provostepenog suda da je umišljaj okrivljene išao na pribavljanje imovinske koristi, te da se radi o djelu iz čl. 144. st. 1. KZH, nego je okrivljenica očigledno išla za tim da pribavi imovinsku korist oduzimanjem sadržaja iz taške, dakle, svega što se u njoj nalazi, zbog ćega se radi o krivičnom djelu iz čl. 130. KZH. Okružni sud u Zagrebu-Kž-2126/77 od 12.I.1978. Učinilac koji u oštećenom građevinskom poduzeću radi kao mašinista rukovodilac na utovarivaču sa još dvojicom radnika u jednoj od tri smjene prema rasporedu poslova, pa sa utovarivača skine radio i protupravno ga prisvoji ne čini krivično djelo pronevjere iz čl. 251. st. 1. KZSr (čl. 229. KZH), jer mu ni utovarivač

523 niti radio aparat nisu povjereni u radu, već čini odgovorajuće krivično djelo krađe iz čl. 173. KZ Sr. Okružni sud u Beogradu-Kž-817/82 od 1. IV.1982. (Krivični zakon Republike Hrvatske, Danilo Gregović - Sudska praksa, Informator, Zagreb 1991.) Predmetom inkriminacije jest prevarna namjera okrivljenih da od oštećenika pribave 23.000 DEM protupravne imovinske koristi u razdoblju od 18.11. do 22. 12. 1985. godine. Po stajalištu ovog suda drugog stupnja nije pravilno, kako to čini sud prvog stupnja, tečajnu listu iz kraja 1985. godine preračunati na vrijeme zaključenja rasprave, svođenjem na postignutu protupravnu imovinsku korist od 282 dinara i na sitno djelo prevare. Sud prvog stupnja je propustio stvar prosuditi napose u okviru st. 2. čl. 138. KZRH, a s tim u svezi, može li se smatrati da su okrivljenici u vrijeme izvršenja krivičnog djela išli za tim da pribave malu imovinsku korist te da, s obzirom na izvršenje djela, nije bilo okolnosti koje djelu daju veće značenje. Županijski sud Zagreb, Kž 3217/1990 od 18. prosinca 1990. (VSRH, Izbor odluka 1/1996). S obzirom na propisanu kaznu odredaba kaznenog djela krađe iz članka 216. stavak 2. KZ, nije za počinitelja blaža od odredbe članak 138. stavak 1. KZRH. Županijski sud u Bjelovaru, Kž 508/1997. od 22. siječnja 1998.g. (VSRH, Izbor odluka, 1/1998.) Odredba zakonskog opisa kaznenog djela krađe iz članka 216. stavak 2. KZ blaža je za počinitelja od odredbe članka 138. stavak 1. i 2. KZRH, jer zakonski opis djela iz članka 216. stavak 2. KZ ne sadrži posebne okolnostii koje isključuju postojanje privilegiranog djela krađe. Županijski sud u Bjelovaru, Kž 102/1998 od 19. ožujka 1998.g. (VSRH, Izbor odluka 1/1998.) Prilikom ocjene da li se radi o kaznenom djelu iz čl. 216. st. 2. u svezi st. 1. KZ odlučno je utvrditi vrijednost protupravne prisvojene stari, jer samo ona čini objektivno obilježje kaznenog djela. Prema tome, kada je prvostupanjski suda takovoj vrijednosti prisvojene stvari pribrojio i iznos štete koji je nastao izvršenjem djela i koji u svom zbiru utječe na pravnu kvalifikaciju djela, tada je na štetu okrivljenika povrijeđen Kazneni zakon. Županijski sud u Koprivnici, Kž 109/1998. od 23. lipnja 1998.g. (VSRH, Izbor odluka 1/1999.) Neprihvatljivo je stajalište prvostupanjskog suda kada smatra da se sječom stabala, koja raste na šumskom zemljištu ne može počiniti kazneno djelo krađe, s obzraloženjem da stablo nije pokretna stvar. Naime, pravilnim tumačenjem odredbe čl. 9. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima dolazi se do suprotnog zaključka. Ovo radi toga što se prema citiranom propisu, trava, drveće, plodovi i sve uporabljive stvari koje zemlja rađa na svojoj površini smatraju dijelovima te nekretnine sve dok se od zemlje ne odvoje. Prema tome, časom izvršene sječe stabala, prosječna stabla postaju pokretnine, ali time ne prestaju biti vlasništvom onoga tko je vlasnik

524 zemljišta na kojem je to stablu raslo. Upravo zbog toga, kada su okrivljenici nakon izvršene sječe stabala ista uzeli i zadržali za sebe, ostvarili su svojim ponašanjem sva bitna obilježja kaznenog djela iz čl. 216. st. 2. i 1. Kaznenog zakona, tako da nije bilo mjesta donošenju oslobađajuće presude. Županijski sud u Koprivnici, Kž 77/1998 od 19. svibnja 1998.g. (VSRH, Izbor odluka, 1/1999.) Pravilno je prvostupnjski sud počinio djelo kvalificirano kao djelo krađe iz čl. 216. st. 1. KZ, a ne kao djelo iz st. 2. tog članka. Kraj činjenice da su optuženici od oštećenika uzeli novčanik i iz njega sve novce koje su u njemu našli, neodlučno je što se radilo o iznosu od 74,00 kn. Da bi se radilo o tzv. sitnom djelu krađe, osim pretpostavke da je vrijednost ukradene stvari mala i iznosi ispod 1.000,00 kn, mora biti ispunjena i daljnja pretpostavka subjektivnog karaktera, a to je da je počinitelj postupao s ciljem prisvajanja stvari takve male vrijednosti. U konkretnom slučaju optuženici su imali namjeru oštećeniku oduzeti sav novac koji bi našli u njegovom novčaniku. ŽSKc, Kžm 20/1999 od 11. kolovoza 1999.g. (VSRH, Izbor odluka 1/2000.) Prvostupanjski sud je povrijedio Kazneni zakon kada je prilikom utvrđivanja prisvojene vrijednosti drva posječenog u šumi oštećene šumarije ovu utvrdio na način da je prihvatio iznos štete nazočan u prijavi šumske štete, koji je utvrđen na način da je normalan cijena ogrijevnog drva pomnožena sa faktorom 3. Ovo radi toga što su okrivljenici imali namjeru za seeb pribaviti vrijednost koja odgovora tržišnoj cijeni ogrijevnog drva u prisvojenoj količini. Faktor 3 kojeg oštećena šumarija naznačuje u prijavi u sebi sadrži penalni karakter kao i određeni vid naknade štet koja je nastala nedozvoljenom sječom, poremećajem biljne ravnoteže, gubitkom prirasta, troškovima pošumljavanja i sl. Prema tome, okrivljenici mogu odgovarati samo za vrijednost ukradenih stvari koja odgovora tržišnoj vrijednosti prisvojeg drva, te se ovisno o njoj može odlučivati i o pravnoj kvalifikaciji djela. Sve ostalo iznad toga ne smije se uzimati u obzir kod pravne kvalifikacije djela i ono može biti odlučno samo kod odlučivanja o imovinskopravnom zahtjevu. ŽSKc, Kž 121/00 od 28. lipnja 2000.g. (VSRH, Izbor odluka, 1/2001.) Radi jedinstvene primjene neodređenih vrijednosti obilježja za pojedina kaznena djela od strane svih sudova, Kazneni odjel Vrhovnoga suda na sjedinici održanoj 14. siječnja 1998. godine donio je pravno shvaćanje da zakonsko obilježje «ako je vrijednost ukradene stvari mala» postoji kad vrijednost ukradene stvari ne prelazi 1.000,00 kn. Nakon izricanja prvostupanjske presude stupio je na snagu Kazneni zakon, prema kojem je kazneno djelo teške krađe iz čl. 217. st. 1. tog zakona ostvareno ako je krađa iz čl. 216. st. 1. Kaznenog zakona počinjena na jedan od načina opisanih u toč. 1. do 4. tog propisa, i ako je vrijednost ukradene stvari mala, i ako je počinitelj postpao s ciljem prisvajanja takve (male) vrijednosti (čl. 216. st. 2. KZ). U konkretnom slučaju, iako u postupnju optuženika ima elemenata teške krađe (provaljivanje u zatvoreni prostor), a s obzirom na malu vrijednost ukradene stvari i optuženikov cilj prisvajanja stvari male vrijednosti, njegovo djelo opisano u toč. 1 prvostupanjske presude, po pravilnoj primjeni zakona treba sada pravno označiti kao kazneno djelo iz čl. 216. st. 2.

525 Kaznenog zakona. Taj je propis za optuženika blaži ne samo od kaznenog djela iz čl. 216. st. 1. toč. 1. u svezi čl. 125. st. 1. KZRH, za koje ga je proglasio krivim prvostupanjski sud, nego je to kazneno djelo za optuženika blaže od odredbe čl. 138. st. 1. i 2. KZRH, budući da zakonski opis kaznenog djela iz čl. 216. st. 2. Kaznenog zakona više ne sadrži posebne okolnosti koje isključuju postojanje privilegiranoga kaznenog djela krađe. (Kao u odluci VSRH, Kž-456/96 od 17. studenoga 1998.) Kazneno djelo razbojnitšva ni u kojem slučaju ne može «prerasti», u sitno djelo krađe, utaje ili prijevare, čak ni kada je počinitelj išao za tim da pribavi malu imovinsku korist, ako je prilikom uzimanja tuđe pokretne stvari upotrijebio silu ili prijetnju. (Kao u odluci VSRH, Kž-64/92 od 16. rujna 1992.) Krađa srećaka čija je vrijednost u vrijeme počinjenja djela mala, jer je jednaka prodajnoj cijeni srećke, ne može se samo zbog toga označiti kao kazneno djelo sitne krađe iz čl. 216. st. 2. KZ. Naime, pomoću oduzetih srećaka (pogotovo u većem broju) može se ostvariti i znatna imovinska korist. Iako, budući da se radi o igri na sreću, okrivljenik B. B. nije imao potpruno određenu predodžbu o vrijednosti imovinske koristi, po prirodi stvari, oduzimanje 49 komada srećaka njegovim ciljem (namjerom) bilo je obuhvaćenp prisvajanje svakog realizacijom srećaka, ostvarenog iznosa (dolus identerminatus), pa tako i onog iznad 1.000,00 kuna, kojim prelazi zonu kaznenog djela krađe. (Kao u odluci Okružnoga suda u Zagrebbu, Kž-343/99 od 29. lipnja 1999.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.)

138. TEŠKA KRAĐA Članak 217. Činjenice što su u prostoriji, gdje je optuženi izvršio djelo, u isto vrijeme bili svjedoci, ali koju su njemu bili okrenuti leđima, dok je oštećeni bio u drugoj prostoriji, nisu takve okolnosti koje ukazuju na veći stupanj drskosti ili bezobzirnosti nego što je to slučaj kod drugih običnih krađa. Posve je pak za pravnu oznaku djela neodlučna činjenica, koja bi prema posve neprihvatljivom stanovištu tu krađu trebala činiti drskom, što optuženi nije sav prisvojeni novac htio vratiti oštećenom, jer je u času, kada ga je ovaj pozvao da to učini, djelo već bilo dovršeno. Stoga se takvo, djelo po pravilnoj primjeni zakona ima pravno označiti kao kriv. djelo krađe iz čl. 249. st. 1. KZ, a ne teške krađe iz čl. 250. st. 1. t. 3. KZ. VSH, I Kž 1135/73 od 16. VIII 1973. (Pregled sudske prakse u godini 1973., Zagreb 1974). Bez obzira na to tko je dao inicijativu da optuženi i oštećena stupe u intiman odnos, prisvajanje novca od oštećene za vrijeme trajanja spolnog akta, a polazeći od toga da je oštećena u toj situaciji bila skoncentrirana na zbivanje koje je doživljavala, odskače vidno od uobičajene drskosti prilikom izvršenja krađe, pa je stoga ispravna pravna oznaka takvog djela krađe kao teške krađe izvršene na drzak način u smislu čl. 250. st. 1. toč. 3. KZ.

526 VSH, I Kž-1346/75 od 16. XII 1975. (Pregled sudske prakse br. 9 u godini 1976., Zagreb 1976.g.) Nema dobrovoljnog odustanka u smislu čl. 18. KZ (čl. 22. KZJ), već se radi o pokušaju teške krađe kad su optuženi prokopavši zid na prepreku sa unutrašnje strane i zbog toga se povukli ne dovršivši krađu. Kako je odustanak optuženih bio motiviran vanjskim okolnostima, to se kod njih ne može raditi o dobrovoljnom odustanku u smislu čl. 18. KZ. VSBiH-Kž-1097/64 od 7.X.1964. Ne radi se o pokušaju, već o dovršenju djela i saučesništvu u izvršenju dovršenog krivičnog djela bez obzira što je taj optuženi napustio mjesto izvršenja djela u vrijeme dok ostali izvršioci nisu još provaljivanjem došli do novca ili on za to nije znao. Ovo zbog toga jer je utvrđeno da je optuženi imao dogovor s ostalim izvršiocima provale o načinu izvršenja provale, sudjelovao je u izboru objekta provale, zajednički s ostalim razradio način podjele plijena te je imao ulogu čuvara da spriječi odnosno da upozori ostale izvršioce provale na nailazak nepoželjnih osoba, a za vrijeme provale držao je torbu s alatom i dodao jedan izvijač pri provali i tek tada se udaljio. Prema tome, radilo se o unaprijed određenim ulogama i podijeli rada. Kad se ima u vidu da se u konkretnom slučaju izabrai objket i mjesto provaljivanja nalazilo u prometnoj i osvjetljenoj ulici u centru grada, opravdan je zaključak da se ostali suučesnici pod ovakvim uvjetima ne bi odlučili ni mogli započeti izvršenje provale bez uloge i zadatka koji je imao optuženi, a koji je sada neosnovano oglašen krivim za djelo u pokušaju. Pritom valja voditi računa o činjenici da je optuženi bio na straži sve dok nije završean jedna kritična i opasna faza tj. provaljivanje koje je izvršeno na samoj ulici, privaljivanjem vanjskih vrata i ulaska u prostorije. Ovo tim prije što optuženi nije obavijestio ostale izvršioce da u tom času napušta mjesto provaljivanja, tako da su oni i dalje ostali u uvjerenju da on čuva stražu i dalje, ostali izvršioce da u tom času napušta mjesto provaljivanja, tako da su oni i dalje ostali u uvjerenju da on čuva stražu i dalje pa su tako subjektivno sigurni nastvili sa svojom djelatnošću. Napokon, nakon dovršenja djela s obzirom da je svoju ulogu i zadatak u bitnom dijelu izvršio, sudjelovao je i dalje s obzirom da je soju ulogu i zadatak u bitnom dijelu izvršio, sudjelovao je u podjeli plijena. Pogrešan zaključak prvostepenog suda da se umišljaj ovog optuženog ne može identificirati s umišljajem ostalih izvršioca djela zbog toga što je on prije napustio mjesto, pa da se njemu može pripisati samo učestvovanje u krivičnom djelu provaljivanja iz čl. 250. st. 1. t. 1. KZ, a ne i krivičnom djelu pljačke iz čl. 255. st. 1. KZ (čl. 143. st. 1. KZH). Ovo je zbog toga što je utvrđeno da li je on kao ostali optuženi izabrao objekt s poznatim svakodnevnim vrlo velikom prometom i utrškom i što su oni svojim planom upravo takvu organizaciju tražili, te razradili plan i detaljnu organizaciju provaljivanja, a sve polazeći od notorne činjenice da takvi provlainici idu za tim da uzmu sav plijen i novac koji nađu te da su prepostavili da će u takvoj organizaciji naći velike i značajne iznose novca, pa su iz tih razloga organizaciju i izabrali i napokon realizirali ogorman plijen. Stoga je i kod optuženog ostvaren umišljaj upravo na krivično djelo pljačke u vezi s krivičnom djelom provaljivanja. VSH-Kž-854/70 od 30. IX.1970. Kad je čuvar - stražar u poduzeću nakon prethodnog dogovora sa izvršiocima provalne krađe u skladiše poduzeća propustio vršiti svoju čuvarsku dužnost i tome omogućio izvršiocima krađe da ovu ostvare, ona je i on neposredno suizvršilac krađe s

527 unaprijed dogovorenom određenom ulogom u izvršenju, a ne pomagač pri izvršenju krađe. VSH-Kž-304/72 od 14.III.1972. Kad optuženi nagovori dijete da provaljivanjem oduzme tuđe pokretne stvari i da mu ih preda, pa te stvari protupravno prisvoji, onda je optuženi izvršlac krivičnog djela teške krađe jer se krivično neodgovornom osobom poslužio za izvršenje krivičnog djela. VSH-Kž-1713/63 Davanje prijedloga da se izvrši provalna krađa, koji je prihvaćen od dvojice izvršioca krivičnog djela. čuvanje straže za vrijeme dok se iz provaljenih prostorija novca, predstavljaju radnje izvršenja krivičnog djela teške krađe, a ne radnje pomaganja i prikrivanja. VSM-Kž-270/69 od 3.X.1969. Optuženi je izrazio upornost u ostvarivanju svog umišljaja na prisvajanje tuđih pokretnih stvari na provalan način, kad je najprije bezuspješno pokušao otvoriti prvi kisok, pa je prešao na otvaranje drugog kioska. Ne radi se ovdje o dobrovoljnom odustanku optuženog od izvršenja provale na prvom kiosku, jer on nije odustao id izvršenja iz vlastitih pobuda, već zbog iznenada iskrslih zapreka, koje prije nije predvidio, te je odamh zatim nastavio provalu na drugom kiosku razbijanjem stakla na tom kiosku. Ne radi se, dalje niti o nepodesnom pokušaju, jer je očigledno da se uz izvjesnu spretnost i kroz nastali otvor moglo provući u prostoriju. Ne radi se o neposrednom pokušaju niti zbog toga što se navodno u provaljenoj prostoriji nije nalazio novac već samo tiskanice. Optuženi je svakako držao da se tamo nalaze stvari od vrijednosti te je to bilo motiv provale. Spremnost na provaljivanje ispoljio je time što je sa sobom ponio provalnički alat. VSH-Kž-411/68 od 2.IV.1968. Provaljivanjem u tuđe zatvorene prostorije radi krađe novca iz zaključane blagajen jest početak radnje izvršenja kriv. djela teške krađe iz čl. 250. st. 1. t. 1. KZ. Učinilac će odgovarati za pokušaj tog djela i uslučaju kad nije započeo obijanje kase pošto se uvjerio da to obijanje neće tehnički moći izvršiti. Kao dokaz za idnetificiranje učinioca kriv. djela provalne krađe iz zatvorene prostorije mogu poslužiti i otisci dlana njegove ruke koji su nađeni na vratima prostorije. VSH-Kž-1741/67 od 1.II.1968. Kada se lako pokretljivi zatvoreni prostori (koferi, kase/ prisvajaju s mjesta koje se ne može tretirati kao zatvoreni prostor, ali u cilju ostvarivanja imovinske koristi od stvari koje se nalaze zatvorene u spomenutim koferima, kasama i sl. putem njihovog kasnijeg obijanja što se kasnije i ostvari , radnje okrivljenih imaju zakonsko obilježje teške krađe. VSAPV-Kž-169/64 od 21.X.1964.

528 Pod zatvorenim prostorom u krivičnopravnom smislu može se smatrati samo onaj prostor, kod kojeg je zatvaranje izvršeno na takav nečin da se u njega, bez obijanja ili provaljivanja, ne može ući, niti se iz njega, bez toga može nešto izvući. Samim tim, skladište izrađeno od letvi kod koga se kroz razmake između letava može izvlašiti roba iz skladišta i pored toga što su vrata bila zaključana, ne može se smatrati zatvorenim prostorom u krivičnopravnom smislu. VSSr-Kž-121/65 od 16.VII.1965. Zatvoreni prostor u krivično pravnom smislu jest onaj prostor kod koga su mjesta namijenjena za ulaz zatvorena spravama za zavarivanje: katancima, bravama, ključanicama ili su, pak, mjesta namijenjena za ulaz: zacementirana, zakovana, zapečaćena, zaplombirana i sl. Znači zatvoreni je svaki onaj prostor kod kojega je zatvaranje izvršeno na takav način da se jasno vidi namjera korisnika prostora da određeni prostor učini zatvorenima tako da u ovaj ograđeni odnosno zatvoreni prostor nitko ne može ući bez obijanja ili provaljivanja, odnosno bez uklanjanja ili ulaženja pomoću ljestvica ili bilo kakvij drugih sredstava. Iz ovoga proizlazi da se dvorište ne može smatrati zatvorenim prostorom ako je ograđeno običnom niskom ogradom prošćem ili vrljikama ili pak sličnom ogradom, na čijim ulaznim vratima nisu postavljene naprave za zaključavanje tako da ograda ne predstavlja neku ozbiljnu prepreku. VSSr-Kž-664&64 od 14.V.1964. Zatvoreni turistički šator predstavlja prostor što ima u vidu propis čl. 250. st. 1. t. 1. KZ (čl. 131. st. 1. t. 1. KZH) jer unatoč toga što je konkretan šator bio građen od uobičajenih materijala i na uobičajeni način, u pravilu šator nije moguće zaštititi od eventualnog prodiranja trećih osoba koje žele ostvariti kriminalne namjere. Osobama koje se koriste šatorima potrebno je pružiti maksimalnu zaštitu od kradljivaca koji baš iskorištavanjem lakšeg prodiranja u takve šatore oduzimaju tuđu imovinu. Zato i prodiranje u zatvoreni prostor šatora, predstavlja provaljivanje zatvorenog prostora, time i izvršenje krivičnog djela teške krađe. VSH-Kž-1331/71 od 6.X.1971. Podigavši spuštenu nezaključanu roletu na vratiam prodavaonice i ušavši u prostor između vratnica i rolete u nemjeri da otpiračem otovri zaključana vrata i uzme novac iz prodavaonice, učinilac je započeo izvršenje teške krađe, jer spuštena roleta makar i nezaključana, predstavlja ozbiljnu zapreku za ulaženje neovlaštenih osoba u zatvorenu prostoriju. VSH-Kž-188/54 Obijanje bravica i lanac kojima je izvršeno obezbjeđenje motornih vozila smještenih na otvorenom prostoru ne može se tretirati kao obijanje ili provaljivanje zatvorenih prostora. VSSr-Kž-1328/64 Kad se pritiskom na zaključana vrata, između vrata i dovratnika, stvori otvor kroz koji se oduzimaju stvari iz zatvorenog prostora s tim što se sprave za zaključavanje vrata oštećuju, učinjeno je krivično djelo teške krađe izvršene provaljivanjem, jer se provaljivanje sastoi u neovlaštenom prodiranju u zatvoreni

529 prostor i bez povrede supstancionih prepreka kojima zatvaranje otvora za normalno ulaženje. VSSr-Kž-1701/64 od 21.VII.1964. Kad je optuženi jednim drvcetom, koje je provukao ispod kapka na prozoru, gurnuo kukicu kojom je kapak zakočen na prag prozora i na taj način otvorio prozor, takva radnja optuženog ne može se uzeti ni kao obijanje, a niti kao provaljivanje zatvorenog prostora, jer prostorija koju je bilo moguće na ovakav način otvoriti, nije bila zatvorena u tom smislu da bi za njeno ostvarenje bio potreban podesan ključ ili kakvo drugo tehničko sredstvo, u što spomenuto drvce, ne spada. VSSr-Kž-1998/53 Smatra se da je izvršena provalna krađa kad je, izvršilac djela krađu izvršio na način da je uzeo stvari i zaključanog automobila, ali kroz ventilacijski otvor, koji je bio pritvoren no, ne i zapiračem zaprt, tako da je optuženi guranjem ruke, otvorio taj prozorčić i uvlačenjem ruke autmobil otvorio vrata i izvukao tuđe pokretne stvari. VSH-Kž-198/65 od 3.II.1965. Oduzimanjem tuđe stvari i prisvajanje iste ulaženjem kroz otvoreni prozor, koji se nalazi na visnini od 1,5 m, predstavlja krivično djelo teške krađe. VSM-Kž-104/64 od 15.IV.1964. Optuženi je izvršio provaljivanje u sobu uskakanjem kroz prozor, iako soba nije bila zaključana, ali se pred njenim vratima nalazio pas čuvar. VSH-Kž-2795/56 Otvaranje prozora s razbijenim oknom, na kući oštećenog ne može se tretirati kao obijanje ili provaljivanje zatvorenog prostora u smislu čl. 250. st. 1. t. 1. KZ (čl. 131. st. 1. t. 1. KZH). VSSr-Kž-199/54 Uskakanje kroz otvoreni prozor ne predstavlja provaljivanje, ako prostor inače nije bio zaključan. VSH-Kž-1655/52 Pod pojmom provaljivanja spada i uskakivanje. VSH-Kž-1496/52 Optuženi je provalio u zaključano skladište kada se, za ulazak u nj, provlačio kroz prozor veličije 6x30 cm koji je bio na visini od 1,80 m. VSH-Kž-1047/53 Prostorija, koja je inače zatvorena, smatra se zatvorenom, iako je njen prozor ostao pritvoren, ukoliko se prozor nalazi na izvjesnoj visini nad zemljom /konkretno

530 1,5 m/. Ulaskom kroz prozor, učinilac krađe izvršio je provalu jer je u zatvorenu prostoriju prodro na neuobičajen način. VSH-Kž-1257/52 Činjenica da je prozor u prizemlju prostorije /barake/ bio pritvoren, ne znači, sama po sebi, da je odnosna prostorija bila zatvorena, makar su vrata bila zaključana. Međutim, ako se uz zaključvanje vrata poduzete i druge mjere da se onemogući ulazak u baraku /noćni čuvar/, tada se ulazak učinioca krivičnog djela krađe ima smatrati provaljivanjem u zatvorenu prostoriju. VSH-Kž-1124/52 Ušavši kroz niski, samo pritvoreni prozor u zgradu, učinilac nije provalio u zatvorenu prostoriju. VSH-Kž-1073/52 Uklanjanjem naslaganih cigli, kojima je bio zatvoren prozor, da bi se moglo prodrijeti u prostoriju u kojoj je izvršena krađa, predstavlja provaljivanje u zatvorenu prostoriju. Za izvršenje provalne krađe dovoljan je i razmjerno mali napor radi svladavanja zapreke, a nije potrebno oštećenje za zatvaranje, odnosno supstancije kojoj je zatvoren ulaz. VSH-Kž-1192/51. Krivično djelo teške krađe iz čl. 250. st. 1. t. 1. KZ postoji i u slučaju kad je krađa izvršena uvlačenjem kroz već ranije razbijen prozor /konkretno razbijeni prozor zaključanog autobusa/, dakle ulaženjem protivno volji vlasnika neuobičajenim putem u zatvorenu prostoriju, a pritom još i uz savladavanje određene prepreke /penajnje radi savladvanja visine otvora koji je na 1,5 m visine/. VSH-Kž-264/72 od 6.IV.1972. Krivično djelo teške krađe iz čl. 250. st. 1. t. 1. KZ može izvršiti i radnik poduzeća, ako za vrijeme radnog vremena iskorištavajući svoju prisutnost u skladištu, neovlašteno pripremi otvaranje prozora uklanjanjem rajbera, da bi kasnije kroz taj prozor iznio stvari i njihovim prisvajanjem pribavio sebi materijalnu korist. VSAPV-Kž-340/64 Kod provaljivanja iz čl. 250. st. 1. t. 1. KZ bitno je da je učinilac krivičnog djela protivno volji vlasnika upao neuobičajenim putem u prostor koji je zatvoren. To postoji i u slučaju kad je uzeo ključ od barake, koji se nalazio iznad vratiću ispod grede, a koje je mjesto pohranjivanja ključa bilo poznato samo oštećenom i čistačici. VSH-Kž-1320/66 od 18.X.1966. Oštećeni je dao optuženom ključ s nalogom da otključa pekaru i tamo obavi određene radove, a omaškom mu je dao ključ od stana, a ne i od pekare. Iskoristivši zabnu oštećenog, optuženi je ušao u njegov stan i prisvojio novac u iznosu od 5.000 dinara, čime je prema stanovištu Vrhovnog suda izvršio krivično djelo teške krađe provaljivanjem.

531 VSAPV-Kž-726/74 od 16.VIII.1974. Za pravno kvalificiranje djela po čl. 250. st. 1. t. 1. KZ (čl. 131. st. 1. t. 1. KZH) nema značaja da li je zatvoreni prostor otvoren originalnim ključem ili ne. Bitno je da je ključ kojim je otvorena zatvorena ladica pisaćeg stola u stanu oštećenog bio sklopljen na prikriveno mjesto, pošto je prikrivanje ključa od strane vlasnika poduzeto u cilju da se onemoguću normalno otvaranje ladice stola od strane trećih neovlaštenih lica. Zato otvaranje ladice originalnim ključem predstavlja provaljivanje, budući da je ladica u pitanju otvorena protiv volje oštećenog. VSSr-Kž-833/64 od 31.III.1964. Neovlaštenim otvaranjem zatvorenog prostora smatra se i otvaranje pravim ključem do kojeg je učinilac neovlašteno došao i koristio u cilju izvršenja krađe. Takav je slučaj i onda kad je optuženi našao ključ kojeg je oštećeni na određeno mjesto sakrio i kad je pomoću tog ključa otvorio zaključana vrata oštećenikova stana u kome je krađu izvršio. VSH-Kž-1312/67 od 12. X.1967. Ako optužena ormar, koji se nalazio u prostoriji koju ona čisti, otvori podešenim ključem i uzme novac, u radnji optužene stoji krivično djelo teške krađe, a ne krivično djelo utaje iz čl. 254. KZ (čl. 134. KZH), jer ukradeni novac nije bio povjeren optuženoj, budući da je isti bio zaključan u ormaru. VSSr-Kž-2838/54 Kradljivac koji radi izvršenja krađe lažnim ključem otključa vrata automobila, izvršio je krivično djelo teške krađe provaljivanjem. VSH-Kž-1103/55 Otvaranje stana oštećene pravim ključem, koji je povjeren bio na čuvanje drugoj osobi od koje ga je pribavio optuženi, pa tako i ušao u stan i oštećenom oduzeo razne pokretne stvari, predstavlja izvršenje krivičnog djela teške krađe, a ne krađe. VSJugoslavije-Kž-4/62 od 24.I.1962. Krađa izvršena otvaranjem zatvorenog stana ključem odnosno kvakom koji je bio ostavljen napolju na određenom mjestu, sadrži obilježja teške krađe. VSSr-Kz-1920/53 Neće postojati krivično djelo teške krađe iz čl. 250. KZ kad izvršilac obije ili provali onu prostoriju u kojoj inače i sam stanuje, pa poslije toga iz te prostorije oduzme stvari drugog stanara sa kojim tu stambenu prostoriju zajednički koristi za stanovanje. VSAPV-Kž-205/65 od 19.X.1965. Kada je protupravno prisvajanje materijala uskladištenog na otvorenom placu obezbjeđenom čvrstom žičanom ogradom, izvršio putem isijecanja žičane ograde kliještima i pravljenjem otvora kroz koji su pokretne stvari s tog placa izvučene, u

532 radnjama izvršioca stiču se sva zakonska obilježja krivičnog djela teške krađe izvršene provaljivanjem. Ovo sve i bez obzira na to da li je izvršilac do tih stvari mogao doći i bez provaljivanja te ograde. VSSr-Kžm-150/70 od 8.V.1970. Razmicanje gustih redova bodljikave žice, kojom je ograđen prostor na kojem se nalaze one stvari čije se prisvajanje protupravno želi, ne može se tretirati kao provaljivanje zatvorenog prostora. VSSr-Kžm-182/66 od 5.I.1967. Za pojam provaljivanja nije bitna upotreba sile, niti savladavanje nekih naročitih prepreka pri ulaženju u tuđe zatvorene prostorije, već to da je učinilac neovlašteno otklonio postavljene prepreke za ulaženje u zatvorene prostorije na način koji ukazuje na njegovu jaču protupravnu volju i veću društvenu opasnost. VSJugoslavije - KZ-87/64 od 14.X.1964. VSAPV-Kž-865/56 Radnik transportnog poduzeća koji obijanjem sanduka uzima i prisvaja robu koju prenosi raznim poduzežima od želj. stanice do poduzeća i obratno, čini kriv. djelo teške krađe iz čl. 250. st. 1. t. 1. KZ, a ne krivično djelo utaje iz čl. 254. st. 1. KZ (čl. 134. KZH). VSAPV-Kž-103/61 Bez obzira na to što je optužen za djelo krađe iz čl. 249. KZ (čl. 130. KZH) odnosno teške krađe iz čl. 250. KZ (čl. 131. KZH) objektivni identitet između presude i optužnice postoji i ne radi se o prekoračenju optužbe, ako bi optuženi odgovarao zbog krivičnog djela samovlašća iz čl. 297. KZ (čl. 205. KZH) s obzirom na utvrđenje da su predmeti po optuženom biti oduzeti stoga što je smatrao da to ima pravo učiniti zbog imovinskih potraživanja prema oštećenom. VSM-Kž 720/62 od 16.I.1963. Protupravno prisvajanje pojedinih spomenika i nadgorbnih ploča s jednog roblja, koje inače stoji pod posebnom zaštitom, makar taj spomenik i grob nitko ne uređuje i ne obavlja smatra se krivičnim djelom krađe, te takav spomenik nije napuštena stvar koju bi mogao svak okupirati. VSH-Kž-2246/63 od 8.V.1963. Otvaranje prozora potiskivanjem i oduzimanjem pružanjem ruke preko prozora, kao i ulaženje u zatvorene prostorije ključem koji je optuženom bio povjeren u službi, ne predstavlja obijanje i provaljivanje u zatvorene prostorije, kao bitni element krivičnog djela krađe, već je optuženi tim radnjama izvršio krivično djelo krađe. VSM-Kž-351/70 od 13.XI.1970. Krađa izvršena pod uvjetima iz čl. 259. KZ (čl. 144. KZH) ostaje po zakonu krivično djelo sitne krađe i u slučaju kad je izvršena na način i pod okolnostima predviđenim u čl. 250. st. 1. odnosno u čl. 251. KZ (čl. 131. st. 1. i čl. 133. KZH).

533 VSH-Kž-359/68 od 5.IV.1968. Optuženi je izvršio provaljivanje time što je parkiran i zaključan autobus, na kojem su i vrata bila zaključana, ušao na način, da je prozorska stakla izvukao iz njihovog ležišta, razmaknuo ih i kroz tako otvoreni prozor ušao u autobus. VSH-Kž-2438/55 Optuženi nije pravalio u zatvoreni prostor time što je prodro u inače zaključanu sobu, razrezavši papir za pakovanje, od kojeg je bila napravljana pregrada, koja je tu sobu odvijala od sobe optuženog. VSH-Kž-325/56 Čuvar tvornice kojemu se bili povjereni ključevi tvorničke radionice i skladišta, nije izvršio provaljivanjem time što je ključevima, koji su mu bili povjereni, otvarao sve zatvorene prostore radi krađe, makam mu je bio zabranjen ulazak u zatvorene prostorije, osim u slučaju požara ili drugih osobitih okolnosti. VSH-Kž-329/56 Kradljivac koji je radi krađe istrgao na vratima prostorije jedan od klinova na koje je bio pričvršćen lokot, kojim su vrata bila zaključana, izvršio je tešku krađu, iako je klin bio slabo pričvršćen imogao se izvući bez naročite sile. VSH-Kž-2328/56 Ako su optuženi lopatama raskopali grob, obili sanduk i sa leša skinuli i oduzeli stvar, njihova radnja ima obilježja krivičnog djela teške krađe. VSSr-Kž-2475/54 Preskakanje ograde ne spada ni pod pojam obijanja, niti pod pojam provaljivanja. VSSr-Kž-115/54 Ako se ključevi od zatvorenih prostorija nalaze kod optuženika, onda ove prostorije ne predstavljaju i za optuženika zatvorene prostorije. VSSr-Kž-1985/54 Krađa izvršena na način što je učinilac ušao preko kuća kroz dimnjak ili otvor, predstavlja krivično djelo iz čl. 250. st. 1. t. 1. KZ (čl. 131. st. 1. t. 1. KZH). VSM-Kž-171/51 Da bi izvlačenje novčanika s novcem iz džepa predstavljalo tešku krađu, potrebno je da je to učinjeno pod okolnostima koje ukazuju da je kod učinioca postojala bezobzirnost (npr. izvlačenjem novčanika na način koji ukazuje na veliku prepredenost učinioca ili pri napadu na autobus i sl./. Inače, izvlačenje novčanika, samo za sebe, ne sadrži veću drskost od one koju sadrži svaka krađa.

534 VSM-Kž-735/63 od 30.X.1963. U radnjama optuženog koji je usred dana, na očigled nekolicine slučajno prisutnih građana, sa vrata oštećene strgnuo zlatni lančić s privjeskom stoje zakonska obilježja kriv. djela teške krađe izvršene na naročito drzak način iz čl. 250. st. 1. t. 3. KZ (čl. 131. st. 1. t. 2. KZH), jer predmetni način izvršenja djela krađe ukazuje na postojanje zaista neuobičajene - posebne drskosti. VSSr-Kžm-103/67 od 3. XI.1967. Nije potrebna naročita drskost da se u prepunom trolejbusu u gurnjavi prisutnih iz spoljnjih, ničim zaštićenih džepova oštećenika, oduzme novčanik u namjeri njegovog protupravnog prisvajanja. U takvoj situaciji prisutni obično ne prate i ne mogu da prate ponašanje drugih ljudi, pa ni ponašanje izvršioca. Zbog toga , takvo se djelovanje i ne može tretirati kao naročito drsko u smislu, čl. 250. st. 1. t. 1. KZ (čl. 131. st. 1. t. 1. KZH), već samo kao krivično djelo krađe iz čl. 249. KZ. VSSr-Kž-679/67 od 20. VII. 1967. Optuženi su učinili krivično djelo teške krađe, ako su oštećenima, koji su se tužili na glavobolju, u vlaku dali sredstva za spavanje i nakon toga ih pokrali. Oštećeni su u somnolentnom stanju prevezani u bolnicu. Tim radnjama optuženi su učinili krađu na drzak način u sticaju s krivičnim djelom nanošenja lake tjelesne povrede, jer su oštećeni zbog lakšeg narušavanja zdravlja zadržani u bolnici na liječenju dva, odnosno četiri dana. VSH-Kž-144/70 od 23.IX.1970. Optuženi, koji je skinuo sat sa zlatnim privjeskom s ruke oštećenog i prisvojio ga za sebe u vrijeme kada se oštećeni nalazio u bolnici u besvjesnom stanju od povreda koje je zadobio u saobraćajnom udesu, a to je učinjeno za vrijeme pomoći bolničaru oko skidanja oštećenog, učinio je krivično djelo iz čl. 250. st. 1. t. 3. , a ne iz istog stava i člana KZ (čl. 131. st. 1. t. 2. i t. 3. KZH - sada moguće kvalificirati i po t. 4.). VSBiH-Kž-893/69 od 27.XI.1969. Optuženi je prividno ponudio oštećenom na prodaju živežne namirnice, pa kad je oštećeni izvadio lisnicu u namjeri da plati kaparu, optuženi je tu lisnicu istrgnuo iz ruke oštećenog i pobjegao, čime je ostvario bitna obilježja kriv. djela teške krađe učinjene na naročito opasan i drzak način. VSH-Kž-1047/51 Optuženi koji je oštećenom za vrijeme spavanja na sjeniku, nožem prerezao kaput i iz džepa izvadio novčanik nije time počinio krivično djelo teške krađe iz čl. 250. st. 1. t. 3. KZ (čl. 131. st. 1. t. 2. KZH). Ovaj propis odnosi se samo na onu krađu koja je učinjena na naročito drzak ili opasan način, dakle traži se takva drskost koja očigledno nadilazi odnu s kojom je, više ili manje, skopčana svaka krađa, a što treba procijenjivati od slučaja do slučaja, vodeći računa o uloženom naporu /energiji/ na svladavanju prepreke koji mora biti veći, nego onaj koji se traži za svladavanje običnih zapreka koje se nalaze pred učiniocem krivičnog djela krađe.

535 VSH-Kž-568/52 Optuženi koji je, zaustavio noću oštećenog, predstavljajući mu se kao milicioner i tvrdeći da ima pištolj, zatražio od istog isprave iz kojih je izvadio i zadržao za sebe novac koji se u njima nalazio, izvršio je krivično djelo teške krađe iz čl. 250. st. 1. t. 3. KZ (čl. 131. st. 1. t. 2. KZH), a ne krivično djelo razbojništva iz čl. 252. KZ (čl. 132. KZH), jer oduzimanje nije izvršeno uz potrebne sile ili prijetnje, već na naročito drzak način. VSSr-Kž-607/64 od 2.IV.1964. Radi se o krivičnom djelu teške krađe izvršene na naročito drzak način, kad je optuženi u vlaku sklopio poznanstvo sa oštećenima te zadobio njihovo povjerenje, pa to povjerenje zloupotrijebio tako što je sačekao da oštećeni i njegova obitelj zaspu, a onda iz džepa kaputa oštećenog uzeo sav novac koji se tamo nalazio i iz torbice supruge oštećenog uzeo sav novac koji je obitelj s maloljetnim sinom ponijela sa sobom na godišnji odmor. VSH-Kž-1425/66 od 19.X.1966. Ostvaren je naročiti stupanj drskosti kad je optuženi napio do besvjesnog stanja oštećenog, pa u takvom stanju od njega izmamio ključeve od njegovog stana ostavio ga da bespomoćno leži u grabi, te došavši do stana, ovog otvorio i iz njega prisvojio stvari i novac. Takav način izvršenja krađe očigledno je nesvakidašnji, pa se takva djelatnost ima smatrati naročito drskom. VSH-Kž-484/67 od 26.IV.1967. Optuženi koji u namjeri da si pribavi protupravna imovinska korist gurne teško napitu osobu, koja zbog pijanstva ne pruža nikakav otpor i padne, ne čini krivično djelo razbojništva, već krivično djelo teške krađe iz čl. 250. st. 1. t. 3. KZ jer guranja teško opijenog čovjeka predstavlja naročito drzak i opasan način krađe. VSM-Kž-108/69 od 8.V.1969. Ulaženje u otvoreni stan i uzimanje iz otvorenog kredenca novac na očigled neprektnog i bolesnog vlasnika, predstavlja obilježja krivičnog djela krađe učinjenog na naročito drzak način. VSSr-Kž-2379/60 od 12.X.1960. Po pojam "više osoba" iz čl. 250. st. 1. t. 2. KZ (čl. 131. st. 1. t. 6. KZH) podrazumijeva se i samo dvije osobe. VSBiH-Kž-85/71 od 1.III.1971. Za postojanje kvalificiranog oblika krađe iz st. 1. t. 2. čl. 250. KZ (t. 6. KZH) dovoljno je udruživanje dviju osoba, jer i dvije osobe predstavljaju takav sustav, koji je u stanju da zajedničkim djelovanjem, na osnovu prethodnog dogovora, stvori pojačanu društvenu opasnost, koja i jest osnov za tretiranje njihovih radnji protupravno prisvajanja tuđih stvari kao kvalificiranog oblika krivičnog djela krađe. VSSr-Kž-1565/65 od 13.X.1965.

536 Ako je krađa izvršena i obijanjem i od strane više osoba koje su se udrzžile za vršenje krađa, djelo se mora kvalificirati po čl. 250. st. 1. t. 2. KZ (čl. 131. st. 1. t. 1. i 6.). Tu se naime, radi stvarno i pravno o jednom krivičnom djelu, a ne o sticaju takvih djela. Postoji samo sticaj kvalifikatornih elemenata koji predstavlja otežavajuću okolnost. VSBiH-Kž-1107/69 od 17.III.1970. Za pitanje odgovornosti optuženih za kriv. djela iz čl. 250. st. 1. t. 1. KZ potpuno je irelevantno koji je od više optuženih prema naprijed podijeljenim ulogama u okviru dogovora za vršenje džepnih krađa, pa makar do tog dogovora došlo i u toku izvršenja djela, a prema konkretnim okolnostima - vršio oduzimanje odnosno izvlačenje novčanika od pojedinih oštećenika, a koji je od njih povećao gužvu među putnicima koji su ulazili u vlak, a koji je, pak, zaštićivao ostale pravljenjem tzv. zida. VSH-Kž-1790/71 od 13.I.1972. Kad je kod izvršenja krađe novca u iznosu od 300,00 dinara oduzeta oštećenom i štedna knjižica, koja ne galsi na donosiocu, nego na određenu osobu, a čiji ulog prelazi iznos od 300,000 dinara, nije ostvareno obilježje krivičnog djela teške krađe, nego samo krađe, jer takva štedna knjižica ne predstavlja za učinioca imovinsku korist. VSH-Kž-2879/64 i Kž-1957/65 od 22.IX.1965. Ako je optuženi imao namjeru prisvojiti stvar manje vrijednosti, ne odgovara za krivično djelo teške krađe iako je djelo izvršio obijanjem i provaljivanjem. VSSl-Kž-652/58 od 1. X.1958. Ako su se optuženi udružili za vršenje krađa i tako udruženi i iz nezakljuečnog kokošinjca ukrali dvije kokoši manje vrijednosti, optuženi su izvršili krivično djelo sitne krađe, a na kriv. djelo teške krađe. VSSr-Kž-492/54 Sitno djelo krađe, iako je izvršeno obijanjem, nije teška krađa ako je učinilac imao namjeru da uzme samo određen stvari male vrijednosti. VSBiH-Kž-909/VII.1957. Optuženi je provaljivanjem u zatvorene prostorije oštećenog uzeo na njegovu štetu jednu suhu šunku i jednu lopaticu. Zbog male vrijednosti stvari, radi se o krivičnom djelu sitne krađe, bez obzira na način izvršenja. VSH-Kž-102/57 od 14.II.1957. Optuženi je otvorivši prozor stana, koji je bio ispražnjen, ušao u nj i iz njega oduzeo dva šaltera, jedan utikač, jedno grlo sa sijalicu i jedno sjenilo. S obzirom na neznatan intenzitet svladavanja otpora prepreke za ulazak u stan /zavoreni prostor/ i s obzirom na malu vrijednost oduzetih stvari, optuženi je počinio krivično djelo sitne krađe, a ne teške krađe provaljivanjem.

537 VSH-Kž-1/57 od 15.I.1957. Kad je utvrđeno da su okrivljeni pri izvršenju krivičnih djela krađe oduzimali predmete male vrijednosti samo zato jer drugih vrijednijih predmeta, u tim prostorijama, nije bilo te kad je utvrđeno da umišljaj optuženih nije išao na to da si pribave malu imovinsku korst, oni izvršenjem krađa čine krivična djela teškim krađama - provaljivanje, jer nije ostvaren niti jedan od bitnih elemenata privilegirane krađe iz čl. 259. KZ (čl. 144. KZH), mada bi prema vrijednostima prisvojenih stvari to bile sitne krađe. VSH-Kž-930767 od 6.VII.1967. Vrijednost prosvojene stvari krađom utvrđuje se prema stvarnoj prometnoj vrijednosti stvari, a ne prema knjižnoj vrijednosti stvari prem podacima dobivenim iz knjigovodstva oštećenog poduzeća. Stoga, iako je bila označena knjižna vrijednost stroja 240 dinara jer su obavljeni godišnji otpisi amortizacije, a stroj je , u stvari prodan od strane samog optuženog za 300 dinara, nepravilno je označiti prisvajanje stroja kao kriv. djelo iz čl. 259. st. 1. KZ (čl. 144. KZH). Budući da je stroj, pak pribavljen provalom u zatvoreni prostor, a umišljaj optuženog išao na prisvajanje stroja bez obzira na vrijednost, to je po praivlnoj primjeni zakona djelovanje optuženog valjalo označiti kao kriv. djelo iz čl. 250. st. 1. t. 1. KZH (čl. 131. KZH). VSH-Kž-1872/71 od 2.II.1972. Nije prekoračena optužba kad je okrivljeni optužen za krađu učinjenu provaljivanjem zatvorenih prostorija, a suda ga oglasi krivim za krivično djelo narušvanja nepovredivosti stana iz čl. 154. KZ (čl. 53. KZH). VSAPV-Kž-333/56 Optuženi su provalili u prostorije gimnazije i uzeli pečet i štabilj gimnazije. Prvostepeni sud je radnje optuženih kvalificirao kao krivično djelo teške krađe. Vrhovni sud preinačio je prvostepenu presudu na taj način da je radnje optuženih kvalificirao kao krivično djelo iz čl. 256. kZ (čl. 135. KZH) jer iz rezultata provedenih dokaza slijedi da su optuženi prosvojili štambilj i pečat radi pravljenja svjedodžbi, a ne u namjeri pribavljanja protupravne imovinske koristi. VSBiH-Kž-439/65 od 26.V.1965. Nema stjecaja krivičnih djela teške krađe iz čl. 250. st. 2. KZ (čl. 131. st. 2. KZH) i krivičnog djela nedopuštene trgovine iz čl. 226. KZ (čl. 113. KZH) u radnjama optuženog koji veće količine srebrnog lota, pribavljenog krađom, raspoređuje većem broju lica, jer stjecanje koristi protupravnim prisvajanjem iste stvati, isključuje stjecanje imovinske koristi kao bitnog obilježja djela nedopuštene trgovine. VSAPV-Kž-1328/75 od 20.I.1976. Ako jedna osoba izvrši u kraćem vremenskom razmaku prema istom oštećeniku dvije krađe, pa jedan od njih sadrži obilježja teške krađe, onda će obe ove radnje biti kvalificirane kao jedno produženo djelo teške kređe iz čl. 250. st. 1. t. 1. KZ (čl. 131. st. 1. t. 1. KZH) a ne kao dva krivična djela u realnom stjecaju. VSAPK-Kž-340/64

538 Za postojanje produženog krivičnog djela potrebno su slijedeći uvjeti: a) da je ista izvršila dvije ili više istovrsnih vremenski odvojenih radnji od kojih svaka pojedninačno sadrži sva zakonska obilježja istog krivičnog djela odnosno njegovog privilegiranog oblika; b) da postoji određeni vremenski kontinuitet između pojedinčano izvršenih krivično pravnih radnji; c) da sve inkriminirane krivičnopravne radnje sa stanovišta običnog, životnog i logičnog rezoniranja predstavljaju kontinuiranu djelatnost koja ima vid jedinstvene prirodne cjeline; d) da primjena konstrukcije produženog krivičnog djela na konkretni slučaj nije u suprotnosti sa zahtijevima kaznene politike koji su došli do izražaja u pozitivnom krivično-pravnim propisima. Da bi više izvršenih krivičnih djela predstavljalo takvu konitnuiranu i povezanu djelatnost u kojoj pojedina djela gube svoju pravnu samostalnost i individulanost, uklapaju se u jednstvenu kriminalnu djeltanosti kao njeni sastavni djelovi i čine jedno produženo djelo, potrebno je, pored uvjeta navedenih u točkama a) i b) da postoje još jedan ili više drugih kohezionih elemenata koji ova krivična djela, sa stanovišta životnog i logičnog posmatranja i rasuđivanja, povezuju u jednu jedinstvenu cjelinu /toč. c)/. Zbog toga ne postoji produženo krivično djelo iz čl. 250. st. 1. t. 1. KZ (čl. 131. st. 1. t. 1. KZH) kad su optuženi u roku od mjesec dana u četiti različita mjesta izvršiti oduzimanje stvari provaljivanjem u pet različitih prodavaonica istog trgovačkog poduzeća. Istovjetnost oštećenog u ovom slučaju - i pored istovjetnosti učinilaca, te vremenski kontinuitet ne predstavlja činjenicu koja bi pet krivičnih djela spajala u jedinstveno produženo krivično djelo, jer ova djela sa stanovišta životnog i logičnog promatranja i rasuđivanja ne predstavljaju jedinstvenu prirodnu cjelinu, već naprotiv pet samostalnih krivičnih djela teška krađe izvršio dva istorodna krivična djela i to jedno dovršeno krivično djelo sitne krađe i jedan pokušaj teške krađe, oba djela optuženog mogu se kvalificirati samo kao pokušaj jednog produženog djela teške krađe iz čl. 250. st. 1. t. 1. KZ (čl. 131. st. 1. t. 1. KZH) VSSr-Kž-1007/69 od 24.XI.1970. Stjecaj kvalifikatornih elemenata iz čl. 250. st. 2. KZ (čl. 131. st. 2. KZH) ne predstavlja stjecaj kriv. djela teške krađe, već ima značaj otežavajuće okolnosti. VSBiH-Kž-43753 Način izvršenja krađe je za kvalifikaciju važan samo ako predstavlja kako obilježje kvalifikacije po čl. 250. do 253. KZ (čl. 131. i 133. KZH), a inače je eventualno samo otežavajuća okolnost kod odmjeravanja kazne. VSSl-Kž-157/53 Krivično djelo teške krađe iz čl. 250. KZ ne predsavlja krivično djelo neznatne društvene opasnosti zbog malog značaja, iako nastupe neznatne posljedice. (Krivični zakon Republike Hrvatske, Danilo Gregović-Sudska praksa, Informator, Zagreb 1991.) Tri počinitelja koji su dvjema ženama otrgli torbice i podijelili njihov sadržaj, počinili su krivično djelo teške krađe iz čl. 131. st. 1. t. 2. i 6. KZH ( čl. 126. st. 1. t. 2. i 6.). Oni su se udružili za vršenje krađe i na osobito drzak način oduzeli tuđe pokretne stvari u namjeri da pribave sebi protupravnu imovinsku korist. VSRH, Kž-123)92 od 19.05.1992.

539 Počinio je krivično djelo teške krađe provaljivanjem okrivljenik koji se u kuće oštećenika uvlačio kroz podrumske prozore, koji su bili pritvoreni pa ih je morao do kraja otvoriti. Provaljivanje u zatvorene prostorije je izvršeno uvijek kada je počinitelj otklonio prepreku, premda, kao u ovom slučaju, samo pritovrene podrumske prozore, jer on u zatvorene prostorije prodire na neuobičajen način i putem koji redovno ne služi za ulaženje u kuću, kod čega nije odlučna činjenica koliki je intenzitet napora ili sile upotrijebljen za otvaranje prozora. Županijski sud Bjelovar, Kž 466)1996 od 05.09.1996., Zbirka odluka VSRH 1)97. Odredba kaznenog djela teške krađe iz članka 217. stavak 1. točka 1. KZ blaža je za počinitelja od odredbe članka 126. stavak 1. točka 1. KZRH. Županijski sud u Bjelovaru, Kž 491/1997 od 15. siječnja 1998. (VSRH, Izbor odluka 1/1998.) Počinitelj je dovršio kazneno djelo teške krađe iz čl. 217. st. 1. toč. 1. u svezi s čl. 216. KZ, a ne pokušao počiniti to djelo, kad je kao jedan od supočinitelja provaljivanjem ušao u kiosk te u unaprijed pripremljene vreće stavio šteke cigareta, ali te vreće nije iznio iz kioska jer je po djelatnicima policije zatečen u kiosku sa vrećama i štekama cigareta u njima. Dakle, ovdje je krađa dovršena, a ne pokušana, već u momentu izdvajanja šteka cigareta od ostalih stvari u kiosku, jer je time prekinuo tuđe držanje stvari i zasnovao svoje. "U obrazloženju svoje presude prvostupanjski sud navodi da su počinitelji zatečeni u izvršenju kaznenog djela čije dovršenje nisu uspjeli realizirati, jer je maloljetnik uhićen od strane djelatnika policije još dok se nalazio u kiosku, te stoga sud, za razliku od optužbe, smatra da se radi o pokušaju, a ne dovršenom kaznenom djelu teške krađe. Uz činjenicu da je maloljetni supočinitelj zatečen u kiosku sa vrećama u kojima su se nalazile šteke cigareta, državni odvjetnik je u svojoj žalbi podnesenoj protiv prvostupanjske presude izrazio shvaćanje, da je maloljetni supočinitelj već držao u posjedu stvari, pa bez obzira što vreće s cigaretama nije iznio iz prostora kioska, državni odvjetnik smatra da se radi o dovršenom kaznenom djelu teške krađe iz čl. 217. st. 1. toč. 1. u svezi s čl. 216. KZ. Ovakvo shvaćanje državnog odvjetnika drugostupanjski sud smatra neprihvatljivim, jer da stavljanjem šteka cigareta u vreće, koje su se u trenutku zaticanja mlt. supočinitelja nalazile u unutarnjem prostoru kioska, nije prestala faktična vlast vlasnika tih stvari na njima, niti su one prešle u faktičnu vlast optuženika. Ispravnost ovakvog pravnog zaključka drugostupanjski sud potkrepljuje činjenicom da je maloljetnik zatečen kako kleči na podu kioska, te da vreće nisu bile zavezane, što opovrgava stajalište državnog odvjetnika da je oduzimanje stvari u ovom slučaju bilo dovršeno. Protiv ove pravomoćne presude, što je čine prvostupanjska presuda Općinskog suda u B. i drugostupanjska presuda Županijskog suda u B., državni odvjetnik je podigao zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog povrede Kaznenog zakona iz čl. 368. toč. 4. ZKP u svezi sa čl. 217. st. 1. toč. 1. i čl. 216. st. 1. KZ, u kojem je predložio, da Vrhovni sud Republike Hrvatske utvrdi da je zahtjev za zaštitu zakonitosti osnovan, te da je citiranom pravomoćnom presudom u korist optuženika povrijeđen Kazneni zakon u odredbi čl. 368. toč. 4. ZKP u svezi sa čl. 217. st. 1. toč. 1. i čl. 216. st. 1. KZ. Ovaj Vrhovni sud je razmotrio predmet i ocijenio razloge iznijete u zahtjevu za zaštitu zakonitosti, te je našao da je zahtjev osnovan.

540 Naime, upravo suprotno stajalištu izraženom u prvostupanjskoj i drugostupanjskoj presudi, prema opće prihvaćenom shvaćanju sudske prakse smatra se, da je krađa dovršena već u momentu uzimanja stvari i njezina izdvajanja od ostalih predmeta. U konkretnom slučaju, kad nije sporno da je maloljetni supočinitelj ne samo izdvojio šteke cigareta nego ih je i stavio u za to unaprijed pripremljene vreće, nema nikakve dvojbe, da je supočinitelj time, prekinuo držanje vlasnika na stvari i ostvario prisvajanje. Pri tome nije odlučno što supočinitelj izdvojene stvari nije iznio iz prostora kioska, niti u kolikoj je mjeri osigurao to svoje držanje oduzetih stvari. Prema tome, kako su i prvostupanjski i drugostupanjski sud kazneno djelo optuženika pravno označili kao pokušaj kaznenog djela teške krađe, iako se prema utvrđenom činjeničnom stanju i po pravilnoj primjeni Kaznenog zakona radi o dovršenom kaznenom djelu teške krađe iz čl. 217. st. 1. toč. 1. u svezi sa čl. 216. st. 1. KZ, time je u korist optuženika povrijeđen Kazneni zakon u pitanju je li glede kaznenog djela koje je predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti (čl. 368. toč. 4. u svezi s čl. 217. st. 1. toč. 1. u svezi s čl. 216. st. 1. KZ)." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 24/01, od 6. XI 2001. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2002.) Uzimanje i zadržavanje provalnom krađom tuđe štedne knjižice koja glasi na ime, predstavlja tek pripremnu radnju za izvršenje krivičnog djela prevare iz čl. 142. KZH budući da se takvom ispravom još nije pribavila protupravna imovinska korist. Okružni sud u Puli, Kž 177/82 od 6. VII 1982. (Pregled sudske praske br. 22). Pod pojmom "provaljivanja" u smislu odredbe članka 175. stavak 2. OKZRH podrazumijeva se i povlačenje optuženika kroz željezne rešetke na zaključanim vratiam prostorije. VSRH, I Kž 439/1992. od 10. prosinca 1992. g. (VSRH, Izbor odluka 1993.) Nasilno otvaranje rebrenica prozora (unutarnji prozori su bili otvoreni) i ulaženje u unutrašnjost vikend-kuće kroz otvor prozora predstavlja provaljivanje, kod čega je irelevantno koliki je fizički napor optuženik morao uložiti da bi rebrenice otvorio, zbog čega je, oduzevši iz kuće stvari u vrijednosti oko 1.200,00 kn, počinio kazneno djelo teške krađe iz čl. 217. st. 1. toč. 1. KZ. Županijski sud u Bjelovaru, Kž 290/1998 od 5. studenog 1998. (VSRH, Izbor odluka 1/1999.) Budući da je ulazak u prostorije bara bilo potrebno da optuženik povadi čavle kojima je bila učvršćena traka, kojom je bilo oblijepljeno prozorsko staklo, i da to staklo treba odignuti kako bi se ostavio slobodan prostor za ulazak, onda svi ti postupci optuženika nužni za prodiranje u jedan zatvoreni prostor predstavljaju provaljivanje. (VSRH, Kž-706/91 od 13. studenoga 1991.) Optuženik je pravim ključem, koji se nalazio u odvojenoj prostoriji namijenjenoj za rad poslovođe, te još i u njegovoj radnoj kuti, a ključ je, dakle, neovlašteno uzeo, a nije mu stajao na raspolaganju, otključao zatvoreni sanduk u kome se nalazila rezervna žica koju je zatim prisvojio. Time je ostvario kazneno djelo teške krađe, savladavanjem većih prepreka da dođe do stvari. (Kao u VSRH, Kž-1130/84 od 30. siječnja 1985.)

541 Ulazak kroz male prozore iznad vrata, koja su ukupno visoka 2 metra, tako da je optuženik stojeći na kvaki vrata oslobodio mehanizam, tzv. škare, na tom prozočiću, te ga otvorio i kroz njega ušao u prostoriju, predstavlja savladanje većih prepreka. (Kao u odluci VSRH, Kž-279/96 od 28. studenoga 1996.) Ne radi se o kaznenom djelu teške krađe savladavanjem većih prepreka kada je utvrđeno da je optuženik ušao u stan noću, kroz prozor manjih dimenzija, visine 1,2 m. Naime, konkretnim ponašanjem nije ostvario takav intenzitet savladavanje većih prepreka koji bi upućivao na pojačanu zločinačku energiju. (Kao u odluci VSH, Kž526/88 od 10. kolovoza 1998.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) Povrijeđen je Kazneni zakon u korist optuženika kad je sud njegovu djelatnost pravno označio kao kazneno djelo krađe iz čl. 216. st. 2. KZ, premda je utvrdio da je optuženik provaljivanjem ušao u trgovinu s ciljem da prisvoji pokretne stvari i uzme sav novac koji pronađe u registar kasi. Stoga je djelatnost optuženika trebalo pravno označiti kao kazneno djelo teške krađe iz čl. 217. st. 1. toč. 1. KZ. "Sud u svojoj presudi utvrđuje da je optuženi provalio u prostor trgovine da prisvoji pokretne stvari i uzme sav novac koji u trgovini nađe, dakle da su u svijesti optuženog sama posljedica i sve druge okolnosti bića djela bile konkretizirane. Optuženik je, dakle, odlučio da prisvoji sav novac što nađe, što je i učinio. Kako je cilj optuženog bio da oduzme sav novac koji u trgovini pronađen, nedostaje jedan od uvjeta za postojanje kaznenog djela krađe iz čl. 216. st. 2. KZ "da je postupao s ciljem prisvajanja stvari male vrijednosti", bez obzira što je otuđio samo oko 200,00 kn. Kako je čin provaljivanja utvrđen, te i cilj optuženog da i uzme sav novac, koji pronađe u trgovini, takovo djelo po pravilnoj primjeni zakona trebalo je pravno označiti kao kazneno djelo teške krađe iz čl. 217. st. 1. toč. 1. KZ, a ne kao kazneno djelo krađe iz čl. 216. st. 2. KZ." Vrhovni sud Republike Hrvatske, Kzz 30/00, od 7. II 2001. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2001.) Radi se o počinjenju teške krađe učinjene provaljivanjem ili drugim savladavanjem većih prepreka iz čl. 217. st. 1. toč. 1. KZ-a, kada je optuženik kritične zgode, iskoristivši trenutak nepažnje blagajnice koja se zakratko udaljila iz blagajničkog ureda kina, rukom izvana odlijepio selotejp traku kojom je bio zalijepljen otvor za razgovor s kupcima i kroz tako sačinjen otvor provukao ruku te je sa pulta u unutrašnjosti blagajne uzeo novac. Ne radi se o običnoj krađi jer optuženik ulaže znatno veću kriminalnu količinu volje da bi se zatvoren prostor učinio dostupnim, te skida zalijepljenu selotejp traku kojom se onemogućavao prstup novcu. Kod kaznenog djela učinjenih provaljivanjem ili drugihm savladavanjem većih prepreka, ne mora se raditi o znatnom oštećenju vratiju, prozora, brava, razbijanju stakla i sl., kako to smatra žalba, već je dostatno da počinitelj takvih djela ulaže dodatni napor kako bi do tada zatvoren prostor učinio otvorenim i dostupnim. Županijski sud u Koprivnici, Kžm-21/02 od 10. travnja 2003. godine. (Županijski sud u Koprivnici, Sudska praksa, knjiga 6/2004.)

542 Vrhovni sud Hrvatske I Kž-81/75 03.08.1976. (Kazneni zakon, autorski pročišćeni tekst, Inženjerski biro d.d. Zagreb, 2004.) Kad je utvrđeno da je optuženik udario rukom oštećenikovo lice i prsa, a zatim mu s vrata otrgnuo zlatni lančić, ostvarena su sva bitna obilježja krivičnog djela drske krađe iz čl. 126. toč. 2. KZRH, a ne razbojništva iz čl. 127. st. 1. KZRH. "Radi se, naime o tome da iz činjeničnog stanja, koje je utvrdio prvostepeni sud, a koje je i nesporno, proizlazi da sila koja je primijenjena i prema oštećenikovom iskazu nije bila snažna te da se oštećenik zbog te sile nije uplašio, već se bio iznenadio, imajući pri tome u vidu i oštećenikovu fizičku konstituciju u pogledu njegove visine i težine pa kao takva objektivno nije mogla biti poduzeta kao primjena sile protiv oštećenika u smislu slamanja odnosno nepružanja njegova otpora. Stoga kad je optuženik u takvoj situaciji, iskoristivši oštećenikovu zbunjenost kao i njegovo povjerenje koje je imao u njega kao poznanika, uspio snažnim zahvatom strgnuti zlatni lančić obuhvaćeno inkriminacijom s oštećenikova vrata, te ga tako oduzevši i otrčao – okolnosti su koje djelu daju karakter naročite drskosti te je slijedom toga pobijanu presudu trebalo preinačiti u pravnoj oznaci djela kao i u izreci ove drugostepene presude. Vrhovni sud Republike Hrvatske IKž-722/89, od 16. XI 1989. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1998.) Trojica počinitelja koji su dvjema ženama otrgnuli torbice i podijelili njihov sadržaj počinili su kazneno djelo teške krađe, oni su se udružili da počine krađu i na osobito drazak način oduzli su tuđe pokretne stvari. (Kao u VSRH, Kž123/92 od 19. svibnja 1992.) Kada je optuženik skidao s oštećenice zlatno prstenje i naušnice dok je ona spavala, koristeći njihove odnose i povjerenje oštećenice, ostvario je kazneno djelo teške krađe na naročito drzak način. (VSRH, Kž-306/92 od 26. siječnja 1993.) Optuženik je dva puta u kratkom vremenskom razmaku od sedam dana, kao posjetitelj došao u paviljon Zagrebačkog velesajma, čekao da ostali posjetitelji i osoblje odu te je uzeo tri vrijedna izložbena predmeta. Zatim je čekao jutro skrivajući se u WC-u. Jednom je uspio izaći, a drugi put je bio otkriven. U konkretnoj sitauaciji radi se o kaznenom djelu drske krađe, jer ponašanje optuženika prelazi drskost uobičajenu za svaku krađu. (Kao u VSRH, Kž-214/90 od 26. prosinca 1990.) Optuženica je četiri puta ulazila u stanove građana nudeći na prodaju kalendare, pa ne nalazeći u stanovima samo djecu, to iskorištavala tako da je iz prostorija uzimala zlatni i srebrni nakit, te druge vrijedne predmete, čime je ostvarila kazneno djelo drske krađe. (Kao u VSRH, Kž-611/87 od 2. ožujka 1989.) Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Kž-10/89 od 4. svibnja 1989. zauzeo je stav da se ne radi o kaznenom djelu razbojništva nego o drskoj krađi, ovo iz razloga što naredba optuženika oštećeniku da izvadi sve iz džepova i preda novaca koji ima kod sebe, jer da će mu u protivnom sam uzeti, nije prijetnja neposrednog napada na život ili tijelo oštećenika. A sila je primijenjena nakon što je oštećenik izvadio novčanik i nakon što su se optuženici uvjerili da u novčaniku doista nema novca, te su izudarali oštećenika i ostavili ga ležati na pločniku nanijevši mu pri tome lake tjelesne ozljede.

543 Iz iskaza oštećene M. S. proizlazi da joj optuženik nije prijetio, niti ju je udario, osim što joj je rekao da je prasica i krmača. A činjenica da je optuženik zaključao vrata sobe u kojoj se nalazila oštećenica, a nakon toga napsutio njezinu kuću, zatim se vratio za pola sata, te u svoj automobil odnio predmete vrijedne oko 4.000.00 kn, ne predstavlja prijetnju neposrednim napadom na život ili tijelo oštećenice. Naime, takve prijetnje nije bilo, pa je sud prvoga stupnja ovakvo ponašanje optuženika opravdano označio kao kazneno djelo drske krađe. (Kao u odluci VSRH, Kž-571/96 od 3. lipnja 1998.) Krivično djelo teške krađe počinjene na drazak način konzumira i nepodoban pokušaj razbojništva, kada se kao u konkretnom slučaju, ostvario u istom inkriminiranom događaju, s obzirom na to ga Zakon propisuje za takav pokušaj i mogućnost oslobođenja od kazne, dakle, mogućnost neograničenog ublažanja kazne. Stoga, bez obzira na propisanu težu kaznu za razbojništvo u odnosu na drsku krađu, nepodoban pokušaj razbojništva treba tretirati blažim djelom dovršenog krivičnog djela teške krađe. (Kao u odluci VSRH, Kž-965/92 od 4. studenoga 1993. – ima i suprotnih stajališta o postojanju stjecaja.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) U pravu je optuženik kada u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud donošenjem osuđujuće presude proglašavajući ga krivim zbog kaznenog djela iz čl. 217. st. 1. toč. 2. KZ na njegovu štetu povrijedio Kazneni zakon. Ovo radi toga što i prema ocijeni ovog suda prema provedenim dokazima prvostupanjski sud nije imao činjeničnog osnova za izvođenje zaključka da je inkriminirano kazneno djelo teške krađe počinjeno na osobito opasan i drzak način. Time što je okrivljenik u izvršenju djela najprije skinuo poklopac rezervoara automobila, koristeći se njime za izradu ključeva kojima je kasnije ušao u vozilo i odvezao ga, ne može se takvo ponašanje kvalificirati kao osobito opasno ili osobito drsko, jer prilikom njegovog izvršenja nisu bilo dovedeni u pitanje životi i sigurnost ljudi i imovine. Svaka krađa je zadiranje u vlasnička prava druge osobe i u svojoj biti u sebi sadržava određenu dozu drskosti, no u konkretnom slučaju to nije učinjeno na osobito drzak način. Žs u Koprivnici, II Kž 272/02 od 29.11.2002. (VSRH, Izbor odluka 1/2003.) Radi se o dovršenom a ne pokušaju kaznenog djela teške krađe počinjene na osobito drzak način kada je optuženik, iskoristivši zaokupljnost prodavačice u trgovini, iz ladice stola uzeo jednu novčanicu od 1.000.00 kn i jednu novčanicu od 200,00 kn, te ih oduzeo u cilju prisvajanja, a kada mu je prodavačica, koja je to primijetila, pristupila i pokušala oduzeti novčanice, on iste čvrsto držao i povukao tako da je došlo do oštećenja novčanica na način da je dio ostao u njegovoj ruci, a dio kod prodavačice. Optuženik u trenutku uzimanja novčanica iz ladice stola ima potpunu vlast i nalazi se u pretežanju novčanica i u tom momentu kazneno djelo krađe je dovršeno. U tim trenucima stvari imaju imovinsku vrijednost i oduzimaju se radi prisvajanja te vrijednosti, pa je neodlučno to što je prodavačica naknagno pokušala novčanice zadržati pri čemu je došlo do njihova oštećenja i do njihove neuporabljivosti. Županijski sud u Koprivnici, Kžm-21/03 od 10. travnja 2003. godine (Županijski sud u Koprivnici, Sudska praksa, knjiga 6/2004.) Optuženik koji je u zaseoku ispred kuće koja je bila razrušena u ratnim operacijama, a predmeti iznijeti pred kuću, prisvojio hladnjak, dva vodokotlića i umivaonik, iskoristio je stanje nastalo nekom nesrećom i počinio tešku krađu iz čl. 131.

544 st. 1. t. 3. KZH. Neprihvatljiva je optuženikova tvrdnja u žalbi da je oštećenik dobrovoljno napustio stvari i da je on imao pravo da okupacijom stekne vlasništvo nad njima jer se u područjima zahvaćenim ratnim sukobima i razaranjem ne može govoriti o "dobrovoljnom" napuštanju stvari. VSRH, IKž-178/92 od 4. lipnja 1992. (Pregled sudske prakse br. 52). Kada je prvostupanjski sud unatoč poricanju optuženih da prilikom ulaska u tvornički krug nisu savladavale veće prepreke preskakanjem betonske visine 200 cm, kako im se to stavlja na teret optuženicom, već da se radi o daleko nižoj ogradi, propustio provjeriti njihovu obranu, time je činjenično stanje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđenim. Proglašavajući ih krivima zbog inkriminiranog kaznenog djela na njihovu štetu povrijeđen je, ne samo Kazneni zakon, već je počinjena i bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP-a, jer presuda nema obrazloženja o odlučnim činjenicama koje čije objektivno obilježje djela. Rješenje Županijskog suda u Koprivnici, Kž-178/00-3 od 14. studenoga 2000. god. (Županijski sud u Koprivnici, Sudska praksa br. 3, veljača 2001.) Radi jedinstvene primjene neodređenih vrijednosti obilježja za pojedina kaznena djela od strane sudova, Kazneni odjel Vrhovnoga suda na sjednici održanoj 24. studenoga 1997. godine donio je pravno shvaćanje da zakonsko obilježje «stvar velike vrijednosti» postoji kad vrijednost ukradene stvari prelazi 30.000,00 kn. (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) Okrivljenik koji je pomoću odvijača odvio matice poklopca na motoru traktora izvadio usisnu cijev zračnog filtra, podigao poklopac motora, odvio maticu držača akumulatora i "kleme", te iz ležišta uzeo akumulator vrijedan oko 450,00 kn, ne čini krivično djelo sitne krađe, iako je vrijednost ukradenog akumulatora ispod 1.000,00 kn. Utvrđeni način izvršenja djela - okrivljenik je svladao više prepreka da dođe do akumulatora, predstavlja posebne okolnosti koje djelu daju veće značenje, pa se radi o počinjenu krivičnog djela krađe iz čl. 125. st. 1. KZRH. Županijski sud Bjelovar, Kž 254/1996. od 13. lipnja 1996.g. (VSRH, Izbor odluka 1/1997). Time što su optuženici kao djelatnici polcijske stanice, legitimirali pred oštećenikom svojim službenim policijskim iskaznicama, naredili mu da uđe u automobil, a zatim ga odvezli u park šumu «Marijan» u S., te mu u namjeri pribavljanja imovinske koristi za sebe pretrasli džepove i uzeli 29 000 HRD-a i 100 DM i taj novac međusobno podijelili, počinili su krivično djelo drske krađe iz čl. 126. toč. 2. KZRH, a ne krivično djelo razbojništva iz čl. 127. st. 1. KZH. Vrhovni sud Republike Hrvatske I Kž-965/92 04.11.1993.

Utvrđeno je da su optuženici (njih petorica) na osnovi prethodnog plana i dogovora međusobno udružili te povezali s talijanskim državljaninom R. D. kako bi krađama motornih vozila ostvarili protupravnu imovinsku korist. U sklopu toga plana,

545 a u tijeku jedne noći počinili su krađu automobila «fiat tipo», a zatim motocikla «kawasaki», pa proizlaze sva bitna obilježja teške krađe ostvarene od više osoba koje su se udružile za vršenje krađa. (VSRH, Kž-483/94 od 28. srpnja 1994., Pregled sudske prakse.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) Osuđenik nije ostvario elemente kaznenog djela teške krađe u pokušaju iz čl. 217. st. 1. toč. 1. u vezi s čl. 33. st. 1. Kaznenog zakona, time što je kao tehniči rukovoditelj klaonice trgovačkog društva pomoću odgovarajućeg predmeta otvorio vrata trafomatorske stanice, potrgao plombe na isključenoj sklopki i istu neovlašteno uključio, jer on te radnje nije učinio u namjeri da trgovačkom društvu pribavi imovinsku korist, već u namjeri da spriječi kvarenje 15 tona mesa u klaonici, jer se utrošak struje mogao i dalje očitovati preko mjernih uređaja. Vrhovni sud Republike Hrvatske, Kzz 23/02-2, od 22.II.2005. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2005.) 139. RAZBOJNIŠTVO Članak 218. Budući da biće krivičnog djela teškog slučaja razbojništva iz čl. 253. st. 2. KZ obuhvaća kako oduzimanje stvari tako i umišljaj da se pri tom napadnuti liši života, radit će se o pokušaju krivičnog djela iz tog zakonskog propisa, bilo da učinilac ne uspije oduzeti stvar, bilo da ne uspije žrtvu lišiti života, iako mu je umišljaj bio upravljen na to, a isto tako i ako izostane uspjeh u pogledu oba ta obilježja, tj. kako u pogledu oduzimanja stvari, tako u pogledu usmrćivanja napadnutog. VSH, I Kž 2170/73 od 31. I 1974. (Pregled sudske prakse br. 7, u godini 1974., Zagreb 1975. g.) Kad je utvrđeno da je optuženik radi oduzimanja taške oštećenici prišao s leđa, uhvatio je za vrat i počeo stezati, upotrijebio je silu u smislu krivičnog djela razbojništva iz čl. 132. KZH i bez obzira na to što joj je potezanjem za remen tašku oduzeo u času kad se ona uspjela otrgnuti. VSH, I Kž 611/84 od 5. IX 1985. (Pregled sudske prakse br. 31). Za postojanje krivičnog djela razbojništva iz čl. 252. KZ (čl. 132. KZH) kao složenog djela koje se sastoji od prinude i krađe, ako je u pitanju oduzimanje pokretnih stvari , potrebno je, prije svega, da se izvrši prinuda protiv određene osobe na način predviđen u toj odredbi, a zatim krađa stvari tj. oduzimanje stvari u namjeri da učinilac njenim prisvajanjem pribavi sebi ili drugom protupravnu imovinsku korist. Međutim, za postojanje krivičnog djela iznude iz čl. 261. st. 1. KZ (čl. 146. KZH), potrebna je samo prinuda protiv određene osobe, izvršena na način predviđen u toj odredbi, da bi se time utjecalo na tu osobu da ona sam donese odluku da nešto učini ili ne učini na štetu svoje ili tuđe imovine, da bi učinilac na taj način pribavio sebi ili drugome imovinsku korist odnosno, dako je u pitanju pokretna stvar, da ta osoba sama izvrši predaju stvari koju inače nije dužna predati, jer za to nema pravnog osnova.

546 Prema tome, bitna razlika između ta dva krivična djela je u tome što kod razbojništva izvršenju krađe prethodi svladavanje otpora napadnutog i to upotrebom sile ili ozbiljne prijetnje da će napadač napasti neposredno na život ili tijelo napadnutog, a tek nakon toga dolazi oduzimanje stvari, dok se kod iznude prinudom izvršenom na sličan način utječe na drugu osobu da ona sama donese odluku da izvrši predaju stvari. VSH-Kž-1553/69 od 6.XI.1969. Ne radi se o krivičinom djelu iznude, već o krivičnom djelu razbojništva kad učinilac upotrebom sile ili prijetnje da će neposredno napasti na život ili tijelo drugog, ovome oduzme tuđu pokretnu stvar u namjeri da njezinim prisvajanjem pribavi sebi ili drugome protupravnu imovinsku korist. Temeljna se razlika između ova dva krivična djela sastoji u tome, što se učinilac krivičnog djela razbojništva služi upotrebom sile ili prijetnje, prije ili za vrijeme trajanja oduzimanj stvari, kao podobnim sredstvom da drugome oduzme tuđu pokretnu stvar, a koja se sredstava /sila ili prijetnja/ uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja pa tako: vrijeme i mjesto izvršenja djela, način izvršenja djela, ponašanje učinioca u toku izvršenja djela, veličinu pogibelji kojoj je oštećeni izložen, psihičko stanje oštećenog da slobodno pasiviziraju oštećenog do te mjere u kojoj je sloboda volje oštećenog da slobodno raspolaže svojim stvarima potpuno isključena. Pravno je, pritom irelevantno da li je oštećeni pod utjecajem sile ili prijetnje predao učiniocu sam stvari u situaciji u kojoj inače nije mogao slobodno odlučivati zbog straha izazvanog prijetnjom, jer u takvoj situaciji predaja stvari po oštećenom, koji je lišen volje da daje otpor i zadrži stvari, pravno izjednačena s oduzimanjem stvari po optuženom. Krivično djelo iznude karakteristično je po tom da se upotrebom sile ili ozbiljne prijetnje ne stavlja u izgled oštećenom neposredni napad na njegov život il tijelo, već se akcijom učinioca djela u tolikoj mjeri oslabljuje volja oštećenog da se ovaj sam oslučuje da nešto učini ili neučini na štetu svoje ili tuđe imovine, da bi otklonio opasnost za zaštićeno dobro kojoj je izvrgava tek uvjetno tj. ukoliko nešto učini ili propusti učiniti na štetu svoje ili tuđe imovine. VSH-814/70 od 9.VI.1970. Sila kao obilježje krivičnog djela razbojništva da bude jačeg intenziteta, a to će biti onda kad ova objektivno promatrana, s obzirom na upotrijebljeno sredstvo, način primjene i mjesto djelovanja, bude dovoljno jaka da spriječi svaki otpor oštećenika kod oduzimnja stvari. VSH-Kž-1571/70 od 13.X.1970. Time što je prijetnjom neposrednog napada na život oštećenog, prisilio ga da mu neposredno preda pokretnu stvar, okrivljeni je izvršio krivično djelo razbojništva, a ne krivično djelo iznude. VSH-Kž-697/70 od 14.V.1970. S obzirom na činjenice, da je optuženi zatekao oštećenog potpuno golog sa svojom ženom u krevetu, zatim da se oštećeni u prisustvu optuženog potpuno obukao, te da je tome bila prisutna i žena optuženog, kao i jedna svjedokinja koja je ubrzo došla, ne slijedi zaključak da bi optuženi učinio krivično djelo razbojništva time što je nakon svega toga, prijetnjom upućenom oštećenom da neće izaći živ iz kuće prisilio ovoga da mu izruči i novac koji je imao uza se.

547 Pravilan je zaključak da je, s obzirom na karakter ovog djela kao i s obzirom na to da intenzitet sili ili prijetnje optuženog nije bio takav da će neposredno napasti na život ili tijelo, optuženi je samo ozbiljnom prijetnjom prisilio oštećenog da mu izruči novac, čime je učinio krivično djelo iznude. VSH-Kž-1063/73 od 23.I.1974. Pogrešno je stanovište da se krivično djelo razbojništva ostvaruje samo onda kada se upotrebom sile ili prijetnjom neposrednog napada na život ili tijelo oduzima tuđa pokretna stvar, a ne i kada se na isti način oštećeni prisiljava da stvar sam neposredno preda. Bitna razlika između krivičnog djela razbojništva i krivičnog djela iznude nije u tome da li optuženi sam oduzima ili prisiljava oštećenog da on preda stvar, već je za postojanje krivičnog djela iznude karakteristično to da ono prostoji ukoliko se ne radi o nekoj neposrednoj predaji stvari. Krivično djelo razbojništva, pak, postoji uvijek kada se na opisani način radi o neposrednom prisvajanju stvari, bez obzira na to da li je učinilac te stvari sam oduzeo ili je oštećenog prisilio da mu ih preda. VSH-Kž-697/70 od 14.V.1970. I kad nije upotrijebljena fizička sila, niti izričita prijetnja da će se neposredno napasti na život ili tijelo, ipak postoji sila ili prijetnja kao obilježje kriv. djela razbojništva kada su se optuženi prema oštećenom ponašali na način koji mu spriječava slobodu kretanja i izražavali prijetnju da će napasti na život ili tijelo, pa mu tim načinom oduzeli novac iz džepa. VSAPV-Kž-92/63 od 28.III.1963. U konkretnom slučaju nije relevantno da li je revolver kojim je optuženi prijetio oštećenom pri izvršenju razbojništva bio pravi ili samo na zračni pritisak, jer to oštećeni u noći zastrašen, nije mogao ni zamijetiti. VSH-Kž-990/52 U djelovanju optuženog koji je upotrebom sile oštećenom oduzeo novac što je ovaj dobio na kocki i koji igru je napustio, postoje elementi krivičnog djela razbojništva. Pritom je neodlučno da li je dio tog novca oštećeni za vrijeme igre pozajmio od optuženog, kao i činjenica da oštećeni nije bio vlasnik novca, već je odlučno da je oštećeni bio stvarni držalac novca zbog čega je novac u odnosu na optuženog bio tuđi. VSM-Kž-367/66 od 13.VII. 1966. Kad neko lice poslije kartanja s drugim licem, smatra da mu je to drugo lice nepravilno uzelo novac kod kartanja, a budući da odbijeno od drugog lica da mu se novac vrati, silom oduzme novac - u njegovoj radnji nema elemenata krivičnog djela razbojništva, jer ne postoje zakonska obilježja pribavljanja protupravne imovinske koristi, već eventualno neko drugo krivično djelo. VSSr-209/65 od 21.V.1965. I novac stečen kockom, prevarom, krađom ili nekon drugom nedozvoljenom radnjom može biti predmet izvršenja krivičnog djela razbojništva iz čl. 168. KZS (čl. 132. KZH) pod uslovom da postoje i ostala zakonska obilježja tog krivičnog djela.

548 VSSr-Kž-1161/78 od 26.II.1979. Kada se oduzimanje stvari od oštećenog čini trganjem istih iz njegovih ruku, bez ikakvog neposrednog ugrožavanja života ili tijela oštećenog, odnosno upotrebe neke sile protiv njega, u radnjama optuženog nema zakonskog obilježja krivičnog djela razbojništva, već samo teške krađe izvršene na drzak način. VSSr-Kž-149/65 od 22.XII.1964. Kod ocjene da li se radi o postojanju prijetnje takvog inteziteta kao što zakon traži za izvršenje krivičnog djela razbojništva, odlučni su subjektivni i objektivni momenti. U subjektivno, smislu prijetnja postoji kada onaj prema kojem je ona usmjerena istu doživi kao ozbiljnu prijetnju, kao takovu iz koje proizlazi da mu neposredno predstoji napad na život ili tijelo. Kada je utvrđeno da se oštećeni opazivši maskiranog napadača kako se prišuljava osjetio nesigurnim i prema priznanju optuženog bio izbezumljen od straha, onda je nesumnjivo da je u subjektivnom pogledu ponašanje optuženog bilo takovo da je predstavljalo prijetnju da će biti neposredno napadnut njegov život, a što je djelovalo na oštećenog da se odmah povukao u drugu sobu i telefonom zatražio pomoć milicije. U objektivnom smislu prijetnja je ostvarena jer je napad izvršen od strane zamaskirane osobe u dubokoj noći, pa je oštećeni taj napad doživio kao prijetnju. VSH-Kž-543/67 od 21. XII. 1967. Za postojanje zakonskog obilježja sile odnosno prijetnje kod krivičnog djela razbojništva potrebno je da je sila upravljena protiv osobe, te da sila odnosno prijetnja po svom intenzitetu bude jasno izražena i podesna za sprječavanje ili savladavanje otpora s obzirom na upotrijebljeno sredstvo, način primjene, okolnosti pod kojima je primijenjena i sl. To znači da je pitanje sile kao zakonskog obilježja krivičnog djela razbojništva faktično pitanje. U konkretnom slučaju radnje optuženih nisu imale intenzitet sile iz čl. 252. KZ (čl. 132. KZH). Na držanje oštećenog isključivo je utjecala od njega samog pretpostavljena mogućnost da napadači imaju nož i da ga mogu upotrijebiti ako on pruži otpor. Međutim, oštećenom takva prijetnja nije bila upućena od strane optuženih ni na koji način, a niti se iz držanja i postupaka optuženi o tome moglo zaključiti. Krivičnog odgovornosti optuženih ne može se pripisati nešto što nije bilo obuhvaćeno njihovim umišljajem i postupcima. Zato je opravdano stanovište drugostepenog suda kad je radnje optuženih pravno označio kao kriv. djelo iz čl. 250. st. 1. t. 3. KZ (t. 2. KZH), jer nije bilo sile takvog intenziteta, već je, naprotiv, utvrđeno da se radi o oduzimanju stvari od oštećenog, s kojim su optuženi cijeli dan i večer pili i kasnije, u prometnoj ulici oduzeli novac. VSJugoslavije-Kz-12/71 od 14.VII.1971. Optužene su prema prethodnom dogovoru dovele putnike sa stanice na šetalište baš na mjesto gdje su ostali naoružani toljagama čekali u zasjedi iza stabla da izvrše napad te da putnicima oduzmu novac. Do oduzimanja nije došlo jer je jedan putnik primijetio jednog od optuženih, te na nj ispalio hitac, nakon čega su se optuženi razbježali. Radnje optuženih predstavlja ju početak radnje kojom se izvršava krivično djelo razbojništva, pa oni prema tome, odgovaraju za pokušaj.

549 VSH-Kž-1028/52 Krivično djelo razbojništva ne konzumira krivično djelo lažnog predstavljanja iz čl. 296 KZ (čl. 204. KZH). VSH-Kž1593/52 Kad je predmet optužbe krivično djelo razbojništva iz čl. 252. KZ (čl. 132. KZH) sud bi prekoračio optužbu ako bi okrivljenog osudio na za krivično djelo oduzimanja stvari iz čl. 256. KZ (čl. 135. KZH). VSM-Kž-41/56 Kad je utvrđeno da je optuženik radi oduzimanja taške oštećenici prišao s leđa, uhvatio je za vrat i počeo stezati, upotrijebio je silu u smislu krivičnog djela razbojništva iz čl. 132. KZH i bez obzira na to što joj je tašku oduzeo potezanjem za remen u času kad se ona uspjela otrgnuti. VSH-Kž-611/84 od 5.IX.1985. Pošto je oštećenik batinanjem i udaranjem sa strane okrivljenika doveden u takvu situaciju da je sam predao novac okrivljeniku nastojeći tako izbjeći daljnje ranjavanje, tada iako je okrivljenik "sam" izvršio predaju traženog novca ne radi se o slučaju "iskorištavanja bespomoćnosti ili drugog naročito teškog stanja druge osobe" iz čl. 131. st. 1. t. 4. KZH, već o oduzimanju tuđe pokretne stvari u smislu čl. 132. st. 1. KZH. Naime, kod kriv. djela iz čl. 132. KZH, kao u opisanom slučaju, bespomoćnost oštećenika izravna je posljedica umišljaja okrivljenika da oštećeniku oduzme novac, dok bi kod kriv. djela iz čl. 131. st. 1. t. 4. KZH okrivljenik iskoristio već postojeće stanje oštećenikove bespomoćnosti. VSH-Kž-1160/88 od 22.XI.1989. Ne radi se o krivičnom djelu razbojništva ukoliko sila ili prijetnja nisu neposredno doprinijeli oduzimanju stvari od oštećenog. Uz činjenicu da je optuženi zaista prijetio oštećenom i upotrijebio silu, ali da je do oduzimanja stvari došlo tek nakon što su druga lica savjetovala oštećenom da preda novac optuženom, ne radi se o krivičnom djelu razbojništva, već o krivičnom djelu iznude iz čl. 261. KZ (čl. 146. KZH). VSCG-Kž-241/76 Dogovoreno izvršenje razbojništva od strane dvojice izvršioca nije izvršeno u grupi, jer se za sastav grupe traže barem tri osobe. VSH-Kž-1877769 od 24.XII.1969. Djelo je učinjeni u sastavu grupe /čl. 132. st. 2. KZH/ bez obzira na to što je jedan od trojice sudonika krivično nedgovoran, ako je takav sudionik bio podoban kao izvršilac konkretnog krivičnog djela. Za krivičnu odgovornost člana grupe odlučno je da je on svjestan da djeluje u sastavu grupe i da je izvršenje djela omogućeno ili potpomognuto od strane drugih učesnika među kojima može biti i onih koji nisu krivično odgovorni, a podobni su za ozvršenje pravno relevantne krivične radnje.

550 VSBiH-Kž-1006/77 od 16.I.1978. Za kriminalnu aktivnost u sastavu grupe ne traži se neki veći stupanj organiziranosti njenih članova u cilju kriminalne aktivnosti. Grupa može biti sasvim privremena i slučajna i za nju je dovoljno da su njeni članovi međusobno povezani zajedničkim sporazumom da zajedno izvrše kriminalnu aktivnost. Ta povezanost među optuženima, koji su u kratkom vremenskom razdoblju u raznim dijelovima grada, u manje - više istom sastavu i na isti način izršili pri čemu su dvojica od njih nastupali kao vođe grupe. VSH-Kž-286/67 od 12.IV.1967. (Krivični zakon Republike Hrvatske, Danilo Gregović - Sudska praksa, Informator, Zagreb, 1991.) Visina protupravne imovinske koristi pribavljene oduzimanjem tuđe pokretne stvari uz primjenu sile neodlučna je za postojanje bitnih elemenata krivičnih djela razbojništva iz čl. 127. st. 1. KZRH. «Nije ostvarena povreda Krivičnog zakona ni time što je djelo činjenično opisano kao krivično djelo razbojništva iz čl. 127. st. 1. KZH, iako je iznos prisvojenog novca 3.400 HRID, jer visina protupravne imovinske koristi koja je stvarno postignuta oduzimanjem uz primjenu sile nije odlučna za pravnu kvalifikaciju toga djela, budući da se radi o nasilnom oduzimanju tuđe stvari čijim je prisvajanjem nesumnjivo ispunjena namjera pribavljanja protupravne imovinske koristi.» VSH, I Kž-373)93 od 07.10.1993. Optuženici koji su primijenili silu prema oštećenici radi izvršenja bludnih radnji iz čl. 89. st. 3. KZH, a nakon tih radnji zatražili od oštećenice da im preda aparat «Walkman», što je ona i učinila bojeći se daljnjeg fizičkog napada, te joj uzeli iz torbe razni nakit, nisu izvršili krivično djelo razbojništva iz čl. 132. st. 1. KZH, nego samo krivično djelo krađe iz čl. 130. st. 1. KZH, jer nakon bludnih radnji nije bilo primjene sile ni prijetnje. VSH, I Kž-145)90 od 22.01.1992. Prisiljavanje oštećenika na neposrednu predaju novca repetiranjem i usmjeravanjem pištolja u njegovu pravcu sadrži sva bitna obilježja razbojništva iz čl. 127. st. 1. KZRH, a ne iznude iz čl. 140. st. 1. KZRH. VSRH, I Kž-1126)93 od 09.02.1994. Optuženik koje je stavio taksistu nož pod grlo tražeći njegov novac, a kad se uvjerio da taksist ima samo sitan novac, sjeo za upravljač njegova automobila, odvezo se do sljedećeg mjesta i tamo ga ostavio, nije izobavljao dovršeno krivično djelo razbojništva iz čl. 123. st. 1. KZH nego krivično djelo razbojništva u pokušaju u stjecaju s krivičnim djelom oduzimanja vozila na motorni pogon. VSRH, I Kž-255)91 od 15.05.1991. (Željko Horvatić, Zvonimir Šeparović i suradnici, Kazneno pravo posebni dio, Masmedia, Zagreb 1999.) Budući da se počinjenjem kaznenog djela razbojništva radi o napadu na osobne vrijednosti – život ili tijelo – onda nisu ispunjeni zakonski uvjeti za konstrukciju

551 produljenog kaznenog djela razbojništva, premda postoji vremenska povezanost između počinjenih djela i okolnosti što ih povezuju u jedinstvenu cjelinu. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 317/02, od 10. X 2002. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2002.) Optuženik je ostvario kazneno djelo razbojništva iz članka 218. stavak 1. KZ, a ne kazneno djelo teške krađe iz članka 217. stavak 1. KZ, kada je utvređeno da je prema oštećenici primijenio silu, jer ju je udario više puta šakom u predjelu vrata i glave, a kada ju je srušio na tlo, uhvatio ju je rukama za vrat i unatoč njenom otporu, oduzeo torbicu sa stvarima i pobjegao. Ovdje se uporaba cile pojavljuje kao sredstvo radi oduzimanja stvari, prema tome uporaba sile prethodila je oduzimanju stvari. «Iz izloženog proizlazi da je optuženik primijenio silu, jer je oštećenicu udario više puta šakom u predjelu vrata i glave, a kad je oštećenicu srušio na tlo, hvatao ju je rukama za vrat i unatoč otporu oštećenice, oduzeo joj torbu sa sadržajem i pobjegao. Dakle, radi se o kaznenom djelu razbojništva iz čl. 127. st. 1. KZRH, a ne o kaznenom djelu teške krađe, kako se to pledira u žalbi optuženika osobno i po branitelju. Prema tome, suprotno navodima žalitelja, sud pravog stupnja pravilno je utvrdio sve odlučne i važne činjenice za presuđenje u ovoj kaznenoj stvari, a djelatnost optuženika osnovano i pravilno podveo pod zakonski opis kaznenog djela, razbojništva iz čl. 127. st. 1. KZRH.» VSRH, I Kž 517/1996 od 21. siječnja 1998. (VSRH, Izbor odluka, 1/1998.) Ne radi se o jednome produljenom kaznenom djelu razbojništva iz čl. 218. KZ već o realnom stjecaju dva takva kaznena djela kad je utvrđeno da je optuženik doduše istoga dana, u istome mjestu i u vremenskom razdoblju od svega petnaestak minuta prijetnjom neposrednog napada na život i tijelo najprije od pipničarke u jednoj gostionici oduzeo sav novac iz bilježnice u šanku, a zatim vlasnika druge gostionice, u koga je usmjerio pištolj i repetirao ga, prisilio na predaju utrška. "Međutim, prvostupanjski sud je ocjenjujući djelatnost optuženika pogrešno pri tome zaključio kako se radi o jednome produljenom kaznenom djelu razbojništva, a ne o dva kaznena djela razbojništva. Naime, kako se u konkretnom slučaju radi ne samo o napadu na imovinu već ujedno i o napadu na dvije različite osobe, odlučna je okolnost da se radi o napadu na osobne vrijednosti (život i tijelo) i to dviju različitih osoba, pa uslijed toga ne postoje u ovom slučaju uvjeti za konstrukciju produljenoga kaznenog djela. Trebalo je stoga uvažavanjem žalbe državnog odvjetnika prinačiti presudu prvostupanjskog suda u pravnoj oznaci djela i izreći da je optuženik djelom pod toč. 1. i 2. izreke pobijane presude ostvario dva kaznena djela razbojništva iz čl. 218. st. 1. KZ." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 1126/93, od 9. II. 1994. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 2000.) Za postojanje krivičnog djela razbojništava iz čl. 127. st. 1. KZRH, ako su ostvareni svi bitni elementi predviđeni tim propisom, nije odlučno je li oštećenik, kome je pokretna stvar oduzeta, vlasnik stvari ili nije odnosno drži li stvar po nekoj pravnoj osnovi ili je drži protupravno. VSRH, I Kž 594/1994 od 30. listopada 1996. (VSRH, Izbor odluka 1/1997)

552 Pod silom kao elementom kaznenog djela razbojništva valja podrazumijevati stvarno nanošenje zla, a pod prijetnjom se smatra stavljanje nekoga zla u izgled. Stoga su optuženici, koji su noću na barikadi zaustavljali vozače motornih vozila i pretraživali ih, primijenili silu, a pokazujući im pri tome puške, uputili su im i ozbiljnu prijetnju. Neodlučno je što ni sila ni prijetnja nisu bile primijenjene radi slamanja već pruženog otpora, jer je za postojanje razbojništva dovoljno da se silom ili prijetnjom sprječava otpor koji se tek očekuje. (Kao u odluci VSRH, Kž-161/91 od 22. svibnja 1991.) Nije od značenja je li optuženik istrgnuo torbicu oštećenici ili je novčanik prisvojio sa zemlje, jer je u postupku nesporno utvrđeno da je optuženik došao do novčanika primijenom sile nad oštećenicom, što ni sam ne poriče. (VSRH, Kž-1210/83 od 13. prosinca 1984.) Kazneno djelo teške tjelesne ozljede nije konzumirao kaznenim djelom razbojništva kako je navedeno u odluci VSRH, Kž-1134/83 od 27. ožujka 1985. Uporaba sile kod kaznenog djlea razbojništva nužno ne obuhvaća i eventualne tjelesne povrede, pogotovo ne teške. Na temelju pravilne ocjene svih okolnosti pod kojima je razbojništvo počinjeno treba zaključiti da nanošenje oštećeniku teške tjelesne ozljede (prijelom nosnih kostiju s pomakom) zapravo predstavlja posve samostalno kazneno djelo. Kod kaznenih djela razbojništva stvar se neposredno prisvaja nakon primjene sile ili prijetnje. To je stajalište izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Kž-697/70 od 14. svibnja 1970., u kojoj navodi da je postojanje kaznenog djela iznude karakteristično da ono postoji ukoliko se ne radi o nekoj neposrednoj predaji stvari, a kazneno djelo razbojništva postoji uvijek kad se radi i prisvajanju stvari neposredno, bez obzira na to je li počinitelj tu stvar sam uzeo ili je oštećenoga prisilio da mu je preda. Ne radi se o kaznenom djelu iznude nego o kaznenom djelu razbojništva, kako se navodi u odlukama koje slijede: a) «Bez osnove sugerira optuženik u žalbi da je njego čine trabalo označiti kao krivično djelo iznude.» Sud prvoga stupnja je se obzirom na primijenjenu silu i način njezine primjene, kao i s obzirom na to da je sila bila upravljena na oduzimanje novca u namjeri pribavljanja protupravne imovinske koristi, pravilno zaključio kako je optuženik takvim svojim postupanjem ostvario sva bitna obilježja krivičnog djela razbojništva i neovisno o tome što nova nije uzeo sam. Odlučno je to da se radilo o prisiljavanju oštećenika na nesporednu predaju novca repetiranjem i usmjeravanjem pištolja prema njemu.» (Iz odluke VSRH, Kž-1126/93 od 9. veljače 1994.) b) «U konkretnom slučaju, po ocjeni ovoga suda drugoga stupnja, radi se o ispravnoj kvalifikaciji kaznenog djela razbojništva, što ne proizlazi samo iz intenziteta konkretno primjenjene prinude, nego također iz načine na koji je ona primjenjena, a posebno još iz okolnosti pod kojima je prinuda primijenjena. Ovdje se prvenstveno ističe da su optuženici doveli oštećenika na osamljeno mjesto, noću, a uz nevedeno, opt. O. prethodno je spriječio bijeg oštećenika prema cessti, a činjenica je također da je oštećenik stranac koji prije nije zalazio na to područje. U tim okolnostima, bitnim za prosudbu ponašanja oštećenika, očito je da je on bio prisiljen na nepsorednu predaju novca kada je prethodno spriječen pokušaj njegova bijega, a uz to je bio i preplašen, kako to sam kaže 'od mogućih novih batina'.

553 Dalje opt. S., očito nezadovoljan iznosom predanog novca, sam pretražuje džepove oštećenik (tražeći dolare). Istodobno se opt. O. saginje i s tla skuplja novac koji je oštećeniku ispao pri vađenju, što nedvojbeno pokazuje da su primijenjeni oblici prinude bili upravljeni na oduzimanje novca u namjeri pribavljanja protuprane imovinske koristi. Stoga pristajanje oštećenika na neposrednu predaju novca, u tim okolnostima, sadrži sva bitna obilježja kaznenog djela razbojništva, a ne kaznenog djela iznude.» (Iz odluke VSRH, Kž-1128/93 od 3. ožujka 1994.) Naime, kako se u konkretnom slučaju ne radi samo o napadu na imovinu nego ujedno i o napadu na dvije različite osobe, odlučna je okolnost da se radi o napadu na osobne vrijednosti (život i tijelo) i to dvije različite osobe. Uslijed toga u ovom slučaju ne postoje uvjeti za konstrukciju produljenoga krivičnog djela. Trebalo je stoga uvažavanjem žalbe državnog odvjetnika preinačiti presudu suda prvoga stupnja u pravnoj oznaci djela i izreći da je optuženik djelima pod toč. 1. i 2. izreke pobijna presude ostvario dva krivična djela razbojništva. (Kao u odluci VSRH, Kž-1126/93 od 9. veljače 1994.) Kada u ponašanju optuženika, da bi bio supočinitelj, nedostaje bitan element – zajedničko izvršenje djela – njegovu djelatnost treba kvalificirati kao kazneno djelo razbojništva koje je ostvareno pomaganjem. «Način na koji državni odvjetnik razgraničava supočinitelja od pomagača, na bazi teorije vlasti nad djelom bio bi prihvatljiv, da se Kazneni zakon u međuvremenu nije promijenio u korist optuženika, pa je prvostupanjska presuda i preinačena u pravnoj oznaci djela kao pod toč. II izreke. Naime, prema novom Kaznenom zakonu poticatelj ili pomagatelj su sudionici koji, ne vladajući počinjenjem kaznenog djela, poticanjem ili pomaganjem pridonose nejgovu počinjenju (čl. 35. st. 4. KZ /97), na koji način je za utvrđivanje tko je supočinitelj kaznenog djela, a tko poticatelj ili pomagatelj odlučujuća teorija vlasti nad djelom. Prema toj teoriji supočiniteljstvo je zajedničko izvršenje djela od više osoba sudjelovanjem u radnji izvršenja ili na drugi odlučujući način. Zajedničko izvršenje djela uključuje zajedničku odluku o djelu i njegovu izvršenju (koja je kod opt. S: M. utvrđena i prostoji, a što je naprijed obrazloženo) i na toj osnovi zajedničko izvršenje djela (čega kod optuženika nema, on se ne uključuje u izvršenje djela na bilo koji odlučujući način, on se drži pasivno, ne čini ništa, već pušta da biva svezan zajedno s oštećenima, dok izvršitelji bježe s plijenom.» (Iz odluke VSRH, Kž-113/97 od 21. listopada 1998.) Prvostupanjskom presudom dvojica optuženika proglašeni su krivima da su po prethodnom dogovoru na osamljenom mjestu napali i izudarali oštećenika, srušili ga na tlo o oduzeli mu ručni sat, počinivši time razbojništvo iz čl. 218. st. 1. KZ. Optuženici su djelovali kao supočinitelji jer je djelo rezultat njihova zajedničkog prešutno sporazuma, koji nedvojbeno proizlazi iz činjenice da su oštećenika na prijevaran način doveli na osamljeno mjero uz željezničku prugu, gdje su ga izudarali i oduzli mu sat. Za postojanje supočiniteljstva u ovom slučaju nije odlučno koji je od optuženika primijenio fizičku silu nad oštećenikom, kad iz njihovog sveukupnog ponašanja, poglavito onog koje je neposredno prethodili samom aktu upotrebe sile po razboritoj i objektivnoj procjeni nedvojbeno proizlazi zaključak da su kod obojice optuženika postojali elementi svijesti i volje da zajednički djeluju, čime su menifestirali i vlast na djelom, odnosno zajednički umišljaj na zajedničko kriminalno djelovanje. (Iz odluke VSRH, Kž-173/96 od 17. ožujka 1998.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.)

554 Počinili su kazneno djelo razbojništva iz čl. 218. st. 1. KZ troje maloljetnika koji su, postupajući po dogovoru, primjenom sile od oštećenika oduzeli novac na način da ga je jedan od maloljetnika s leđa gurnuo tako da je pao u grabu, gdje je drugi maloljetnik pretražio oštećenikove džepove i izvadio novčanik, pri čemu se oštećenik branio štapom kojim je htio udariti trećeg maloljetnika, ali mu je ovaj štap oteo i bacio. Kod kaznenog djela razbojništva u kojem su sudjelovali sve troje maloljetnika nije neophodno da svi oni primijene silu prema oštećeniku, niti da ta sila ima neki veći intenzitet, već je dovoljno da je svaki od njih postupio prema prethodnom dogovoru, a primijenjena sila, iako je bila slabijeg intenziteta, s obzirom na alkoholiziranost oštećenika očito je bila više nego dovoljna da ga onesposobi za bilo kakav otpor, tako da su mu maloljetnici bez poteškoća oduzeli novčanik, iz novčanika izvadili novac, te novčanik bacili. Kako se maloljetnicima stavlja na teret prethodni dogovor za izvršenje samo jednog, i to konkretnog u izreci opisanog djela, ne radi se o djelu počinjenom u grupi iz čl. 218. st. 2. KZ, jer grupa ljudi u smislu čl. 89, st. 22. KZ je udruženje od najmanje 3 osobe koje su se povezale radi vršenja kaznenih djela, dakle ne jednog već više djela. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 172/00, od 10. V 2000. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 2001.) Pogrešno je stajalište da se kazneno djelo razbojništva ostvaruje samo onda kada se uporabom sile ili prijetnje neposrednog napada na život ili tijelo oduzima tuđa pokretna stvar, a ne i kada se na isti način oštećenik prisiljava da stvar sam neposredno preda. Bitna razlika između kaznenog djela razbojništva i kaznenog djela iznude nije u tome je li optuženik sam oduzima stvar i prisiljava oštećenika da on preda stvar, već je za postojanje kaznenog djela iznude karakteristično to da ono postoji ukoliko se ne radi o nekoj neposrednoj predaji stvari. Kazneno djelo razbojništva, pak postoji uvijek kada se na opisani način radi o neposrednom prisvajanju stvari, bez obzira na to je li je počinitelj te stvari samo oduzeo ili je oštećenika prisilio da mu ih preda. Vrhovni sud Hrvatske Kž-697/70 14.05.1970. (Kazneni zakon, autorski pročišćeni tekst, Inženjerski biro d.d. Zagreb, 2004.) Pod silom kao elementom krivičnog djela razbojništva valja razumijeti stvarno nanošenje zla pod prijetnjom stavljanje nekog zla u izgled. Stoga su optuženici zaustavljajući noću na barikadi vozače motornih vozila i podvrgavajući ih pretresu primijenili silu, a pokazujući im pritom pušku, uputili su im i ozbiljnu prijetnju. Neodlučno je što ni sila ni prijetnja nisu bile primijenjene radi slamanja već pruženog otpora jer je za postupanje razbojništva dovoljno da se silom ili prijetnjom sprečava otpor koji se tek očekuje. Također je neodlučno što oštećenici nisu znali što je prava svrha napada pa su tek kasnije utvrdili da im je ukraden novac. Prema tome, u takvom postupku optuženika radi o krivičnom djelu razbojništva iz čl. 132. st. 2. KZH, a ne o krivičnom djelu teške krađe iz čl. 131. st. 1. t. 2. KZH. VSRH, IKž-161/91 od 22. svibnja 1991. (Pregled sudske prakse 49). Ako se četiri počinitelja dogovore da uporabom sile i prijetnje zaustavljaju motorna vozila i oduzimaju vozačima oružje i novac pa jedan od njih oduzme samo novac, svi odgovaraju za dovršeno kazneno djelo razbojništva iz čl. 127. st. 2. KZRH. Kada su se oni dogovorili da uzimaju samo oružje pa jedan od njih bez znanja ostalih uzme novac, u pitanju bi bio eksces toga počinitelja pa bi samo on odgovarao za dovršeno kazneno djelo razbojništva iz čl. 127. st. 2. KZRH, dok bi preostala trojica odgovarala za pokušaj toga kaznenog djela.

555 Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 161/91, od 22. V 1991. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1999.) Kazneno djelo razbojništva iz čl. 127. st. 1. KZRH počinjeno uz upotrebu kakvog oružja ili opasnog oruđa prije stupanja na snagu Kaznenog zakona (NN br. 110/97), tj. prije 1. siječnja 1998. godine, pravno će se označiti kao osnovno kazneno djelo razbojništva iz čl. 218. st. 1. KZ, s obzirom da je novi zakon, prema visini zapriječene kazne, blaži za počinitelja. Pri procjeni pravne kvalifikacije djela, u pravilu treba primijeniti zakon koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja djela, a novi zakon izuzetno, tj. samo ako je blaži (čl. 3. st. 1. i 2. KZ). U slučaju kad je kazneno djelo razbojništva uz upotrebu kakvog oružja ili opasnog oruđa počinjeno prije 1. siječnja 1998. godine, kriminalna djelatnost prvenstveno se mora procjenjivati u skladu s tada vrijedećim zakonom, a to je KZRH. Procjena kvalifikacije djela, kroz novi KZ u tom slučaju je isključena, jer što se tiče utvrđenja elemenata kaznenog djela, novi zakon je evidentno stroži. Naime, odredbom čl. 218. st. 2. KZ uveden je novi kvalificirani oblik djela – uz upotrebu kakvog oružja ili opasnog oruđa, čime je ranije otegotna okolnost sada ocijenjena kvalificiranom. Zbog toga se činjenični opis djela iz optužnice ne može procjenjivati sa stanovišta novoga KZ, odnosno čl. 218. st. 2. KZ, pa ni hipotetski, nego se može samo o kaznenom djelu koje je kao takvo bilo opisano u zakonu u vrijeme izvršenja djela i obuhvaćalo je način izvršenja djela uz upotebu oružja ili opasnog oruđa, a to je čl. 127. st. 1. KZRH. Nakon tako utvrđene kvalifikacije djela kao osnovnog oblika kaznenog djela razbojništva iz čl. 127. st. 1. KZRH, potrebno je ocijenjivati primjenu blažeg zakona u sljedećem pitanju, a to je pitanje visine zapriječene kazne. Tu, međutim, nema spora da je novi zakon u odredbi čkl. 218. st. 1. blaži, jer propisuje kaznu zatovra u trajanju od jedne do deset godina, pa se u naprijed opisanim slučajevima kriminalna djelatnost počinitelja treba pravno označiti kao kazneno djelo iz čl. 218. st. 1. KZ. (Pravno shvaćanje Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, sa sjednice održane 9. veljače 1999.) Odredba kaznenog djela razbojništva iz čl. 218. st. 2. Kaznenog zakona blaža je za počinitelja od odredbe čl. 127. st. 2. KZRH/93. «U međuvremenu je izmijenjeno kazneno zakonodavstvo u odnosu na kazneno djleo za koje je optuženik proglašen krivim, tako da je to djelo sada blaže, jer je za isto djelo – prema čl. 218. st. 2. KZ – zaprijećena blaža kazna (od tri do 12 godina). Zato je ovaj sud u skladu s odredbom čl. 3. KZ primijio blaži zakon, te je prvostupnjsku presudu preinačio u pravnoj oznaci djela, kao pod toč. I. izreke presude.» (Iz odluke VSRH, Kž-50/98 od 11. ožujka 1998.) Ne radi se o kaznenom djelu razbojništva počinjenog u grupi ako je jedan od trojice optuženika bio samo pomagatelj, a ne supočinitelj. To stanovište zauzeo je VSRH, u odluci Kž-856/93 od 27. siječnja 1994. u kojoj stoji da su dvojica optuženika pištolj (koji ni na koji način nije bio upotrijebljen pri počinjenju djela) i sprej suzavac I i II optuženiku. Usput ih je povezao vojnim kamionetom prema mjestu počinjenja djela, jer je morao ići na Zagrebački velesajam, tako da to nije bilo ni u kakvoj neposrednoj funkciji počinjenja djela. Stoga je njegov čin, s obzirom na prirodu djela, a i prema običnim životnim gledanju, ne može tretirati kao djelatnost člana grupe koja je počinila pokušaj kvaliciranog kaznenog djela razbojništava. U jednoj drugoj odluci VSRH, Kž-635/91 od 10. ožujka 1993. sud je utvrdio da je III. optuženik supočinitelj, a ne samo pomagatelj s drugom dvojicom optuženika,

556 jer je na drugi način zajedno s njima počinio djelo. Naime, nema sumnje da je III. optuženik pristao drugu dojicu odvesti automobil na mjesto počinjenja djela, dao I optuženiku pištolj (koji je upotrijebljen na način da je uperen u vlasnicu krojačke radnje koja je nakon toga predala utržak), kazao I. i II. optuženiku da krenu, a onda čekao u automobilu da djelo bude dovršeno pa je ostale sudionike i plijen odvezao na sigurno mjesto. Na taj je način ostvario vlast nad djelo u objektivnim i subjektivnom smislu, pa je supočinitelj, a ne samo pomagatelj. «Ovaj sud drugoga stupnja preinačio je pobijanu presudu u pravnoj oznaci djela u odnosu na svu trojicu optuženika i proglasio ih krivima za kazneno djelo iz čl. 218. st. 1. KZ. Naime, novi KZ/97 blaži je za počinitelja. Prema odredbi čl. 89. st. 22. grupa ljudi u smislu ovog Zakona je udruženje od najmanje tri osobe, koje su povezane radi trajnog ili povremenog činjenja kaznenih djela. Optuženicima se stavlja na teret prethodni dogovor o počinjenju samo jednog i to konkretno u izreci ove pobijane presude, opisano djela. Njima se, dakle, ne stavlja na teret prethodni dogovor za počinjenje više takvih djela, pa se radi o kaznenom djelu iz čl. 218. st. 1. KZ.» (Kao u odluci VSRH, Kž-504/95 od 3. ožujka 1999.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) U smislu čl. 218. st. 2. KZ u svezi s čl. 3. st. 2. Zakona o oružju bočica sa sprejom koji raspršuje neškodljive tvari, a može se slobodno nabavljati bez obveze prijavljivanja, ne predstavlja oružje. "Točno je, da se u Zakonu o oružju (čl. 3. st. 2.) navodi, da se oružjem smatraju i naprave koje su Zakonom o oružju utvrđene kao oružje, dok se u čl. 35. toč. 1., između ostalog, navodi da se sprejevi koji raspršuju neškodljive nadržljive tvari mogu slobodno nabaviti bez obveze prijavljivanja. Međutim, sud prvog stupnja pravilno zaključuje, da se u konkretnom slučaju, budući je utvrđeno da se radi o neškodljivim tvarima, kod kojih je opasnost za zdravlje isključena, ne može govoriti o oružju, Pri tome, treba dodati, da su u čl. 3. Zakona o oružju određene vrste oružja, ali je u daljnjim članovima istoga zakona (čl. 4. –10.) svaka od pojedinih vrsta oružja definirana u posebnom članku opisom njihovih tehničkih karakteristika i načinom njihova djelovanja. Takovog opisa za naprave koje se smatraju oružjem (st. 2. čl. 3. Zakona o oružju) nema. Očito je kod tih naprava pojam što je to zakonom utvrđeno kao oružje prepušteno tumačenju. Doista ne može se tvrditi da su "reprodukcije oružja koje služe u dekorativne svrhe iz kojih se ne može ispaljivati streljivo, niti se mogu preinačiti za ispaljivanje streljiva" oružje, a što bi proizlazilo iz doslovnog tumačenja čl. 35. Zakona o oružju kako to čini državni odvjetnik. Prema tome, temeljem čl. 35. vežući ga za odredbu čl. 3. st. 2. Zakona o oružju, ne može se tvrditi da bočica sa sprejom predstavlja oružje. Za definiranje pojma oružje i određivanje njegove vrste uz čl. 3. Zakona o oružju, potrebno je sagledati odredbe čl. 4.-10., toga zakona, kojima se definiraju pojedine vrste oružja." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 76/99, od 5. V 1999. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1999.) Sud prvog stupnja pravilno je djelatnost maloljetnika podveo pod zakonski opis kaznenog djela razbojništva iz čl. 218. st. 2. KZ u svezi čl. 38. st. 1. KZ, jer je utvrdio da su supočinitelji na temelju zajedničke odluke i podjele uloga počinili ovo kazneno djelo, time da je maloljetnik, prema dogovoru s drugom dvojicom supočinitelja, ušao u trgovinu i osmotrio i utvrdio da se u trgovini nalazi samo jedan prodavač, a ne više njih, te o tome obavijestio ostalu dvojicu supočinitelja koji su čekali u automobilu, pa

557 kda ih je on o navedenom obavijestio, oni su na lice navukli maske i uzeli noževe te otišli u trgovinu i uporabom sile i prijetnje prema prodavaču počinili kazneno djelo razbojništva, dok ih je maloljetnik čekao u automobilu kojim su se sva trojica udaljila s lica mjesta. VSRH, I Kž 315/1999 od 11. kolovoza 1999.g. (VSRH, Izbor odluka 2/1999.) Kako pištolj «plašljivac» u smislu Zakona o oružju ne predstavlja oružeje ni opasno oruđe, bez obzira što taj pištolj može biti podobno sredstvo da uz prijetnju kod drugog izazove osjećaj straha i ugroženosti, s pravom je prvostupanjski sud optuženikovo djelo pravno označio kao razbojništvo iz st. 1. čl. 218. KZ, a ne kao djelo iz st. 2. istog članka. «Prema shvaćanju ovog Vrhovnog suda, pištolj plašljivac može biti podobno sredstvo da uz ozbiljnu prijetnju kod drugog izazove osjećaj straha i ugroženosti za vlastiti tjelesni integitet, pogotovo kad u konkretnom slučaju oštećenice objektivno nisu mogle ocijeniti da se radi o «plašljivcu» , te je stoga prvostupanjski sud s pravom prijetnje optuženika ocijenio kao ozbiljne. Međutim, za postojanje težeg, kvalificiranog kaznenog djela razbojništva iz čl. 218. st. 2. KZ, potrebno je da počinitelj pri počinjenju djela uporabi kakvo oružje ili opasno oruđe. To oružje ili opasno oruđe počinitelj mora imati kod sebe, u svojoj vlasti, u vrijeme prijetnje, što znači da prijetnju iz osnovnog djela razbojništva upravo uporabom oružja ili opasnog oruđa počinitelj čini ozbiljnom, što je za žrtvu svakako teže i objektivno opasnije, bez obzira na njezin subjektivni osjećaj. VSRH, I Kž 677/1999. od 30. studenog 1999.g. (VSRH, Izbor odluka 2/1999.) Djelatnost optuženika pravilno je kvalificirana kao kvalificirano kazneno djelo razbojništva iz čl. 218. st. 2. KZ kad je utvrđeno da je uperio pištolj prema oštećenicima i zatražio od njih novac riječima "daj pare", te ga uzeo i zadržao za sebe. Time je optuženik manifestirao sve objektivne i subjektivne elemente kaznenog djela razbojništva iz čl. 218. st. 2. KZ. "Pri činjenici da je optuženik uperio pištolj prema oštećenicima i zatražio njihov novac, jasno je da je manifestirao sve objektivne elemente kaznenog djela razbojništva, a svojom izjavom potvrdio je i postojanje subjektivnog elementa, tj. namjere da se okoristi, što je i dovršeno time što je nakon toga zadržao novac oštećenice, pronađen u njenoj ručnoj torbici. Okolnost što oštećenici po žalitelju nisu odbili dati novac posve je irelevantna, jer ne predstavlja bitan dio tog kaznenog djela." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 641/01, od 19. XII 2001. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2002.) Da bi se radilo o kaznenom djelu razbojništva iz čl. 218. st. 2. KZ počinitelj mora uporabiti oružje, što nije plinski pištolj, koje je u objektivnom smislu opasno, podobno da se drugoga liši života ili teško ozlijedi. Za ostvarenje ovog djela nije bitno što oštećenik nije znao da se radi o plinskom pištolju, jer u tom slučaju težište nije u subjektivnoj strani, osjećaju ugroženosti, već na objektivnim okolnostima koje su odlučne za postojanje kvalificiranog oblika ovog kaznenog djela "Nesporno je da su optuženici djelovali kao supočinitelji, opt. T.M. je u djelatnice pošte uperio plinski pištolj, one su mu nakon toga u strahu predale novac, a u tijeku postupka nije utvrđeno sa sigurnoću je li pištolj uopće bio napunjen ili nije. Zakon o oružju u čl. 3. do 10. navodi vrste oružja i njihove osnovne karakteristike, pa se za plinsko oružje navodi da ono pod pritiskom barutnih plinova raspršuje

558 neškodljive nadražljive tvari s kratkotrajnim učinkom, iz čega proizlazi da se ovakvim pištoljem ne može nikome ozbiljno nauditi upravo da je i bio napunjen. Da bi se radilo o kvalificiranom obliku kaznenog djela razbojništva iz čl. 218. st. 2. KZ počinitelj mora uporabiti oružje koje je u objektivnom smislu opasno, podobno da se drugoga liši života ili teško ozlijedi i u tome se sastoji povećana opasnost ovakvog razbojništva uz uporabu oružja koje je zbog toga i pretvoreno u teži, kvalificirani oblik. Premda oštećenice, u konkretnom slučaju djelatnice pošte, nisu znale da se radi o plinskom pištolju kojim se ne može ozbiljnije naškoditi, ta činjenica nije odlučna jer ovdje težište nije u subjektivnoj već na objektivnim okolnostima koje su jedino odlučne za postojanje kvalificiranog oblika ovog kaznenog djela, a te objektivne mogućnosti povrjeđivanja djelatnica pošte, zbog karakteristika plinskog pištolja nisu postojale, pa je sud prvog stupnja ispravno postupio kada je djelatnost optuženika pravno kvalificirao kao kazneno djelo razbojništva iz čl. 218. st. 1. KZ, radi čega je žalba državnog odvjetnika zbog povreda Kaznenog zakona neosnovana." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 469/01, od 16. I 2002. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2002.) U radnjama optuženika stječu se elementi kaznenog djela razbojništva iz čl. 218. st. 2. KZ, jer je on uporabom pištolja od oštećenika oduzeo novac koji je oštećenik prethodno dobio igrajući poker s optuženikom. Pri tom je neodlučno što oštećenik nije postao vlasnik novca dobivenog na kocki, već je odlučno to da je on bez obzira što ga je dobio nedopuštenim poslom, postao posjednik novca, jer je novac, kojeg je optuženik izgubio na kocki, u odnosu na optuženika bio tuđi, pa je njegova namjera usmjerena da sebi oduzimanjem novca pribavi protupravnu imovinsku korist. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 257/00, od 6. III 2002. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2002.) Razbojništvo kvalificirano – uporabljeno oružje mora biti objektivno podobno da se njime stvarno ugrozi život ili tijelo neke osobe Kod razbojništva s kvalificiranom okolnošću iz čl. 218. st. 2. KZ uporabljeno oružje mora biti objektivno podobno da se njime stvarno ugrozi život ili tijelo određene osobe, što nije prazan pitolj ako se upotrebljava isključivo radi prijetnje, zatim to ne bi bio neispravan pištolj, imitacija pištolja (plastični pištolj) te plinski pištolj kad se njime ne može ugroziti život ili tijelo na način svojstven pravom oružju. "Uporaba kakvog oružja ili opasnog oruđa kao kvalifikatorna okolnost razbojništva, je novost u hrvatskom Kaznenom zakonu te podrazumijeva ili zahtijeva da upotrijebljeni predmet bude objektivno podoban da se njime stvarno ugrozi život ili tijelo određene osobe, a takve objektivne mogućnosti ugrožaja života ili tijela te osobe kod praznog pištolja, dakle pištolja bez streljiva, ako se upotrebljava isključivo radi prijetnje, nema. Isto bi bilo i da su optuženici upotrijebili neispravan pištolj (npr. bez udarne igle) imitaciju pištolja (npr. plastični pištolj) ili plinski pištolj, bez obzira što se plinski pištolj po Zakonu o oružju (Narodne novine, br. 46/97) formalno smatra oružjem, kada se njime objektivno ne može ugroziti život ili tijelo osobe na način svojsven pravom oružju, kako to traži odredba čl. 218. st. 2. KZ. Prema tomu, i pravno shvaćanje zauzeto u prvostupanjskoj presudi iz kojeg bi se moglo zaključiti, da je sa stajališta žrtve svejedno jesu li optuženici prijetili punim ili praznim pištoljem, nije ispravno, jer na povećanu opasnost djela ne može utjecati zabluda žrtve odnosno to što su počinitelji svoju prijetnju temeljili na lukavstvu, već samo stupanj objektivne opasnosti. Počinitelj koji prijeti praznim pitoljem nije jednako

559 opasna osoba kao počinitelj koji prijeti punim pištoljem, jer on isključuje mogućnost stvarne uporabe pištolja a time i ugrožavanja žrtve." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 337/99, od 31. X 2002. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2002.) Budući da se počinjenjem kaznenog djela razbojništva radi o napadu na osobne vrijednosti – život ili tijelo – onda nisu ispunjeni zakonski uvjeti za konstrukciju produljenog kaznenog djela razbojništva, premda postoji vremenska povezanost između pojedinačnih djela i okolnosti što ih povezuju u jednostavnu cjelinu. VSRH, I Kž 317/02 od 10.10.2002. (VSRH, Izbor odluka 1/2003.) Kazneno djelo razbojništva iz čl. 218. st. 2. KZ počinjeno je u sastavu grupe kad je utvrđeno da su optuženici, (njih trojica), u cilju da si pribave nepripadnu imovinsku korist, ugurali oštećenika u kućnu vežu, udarali ga po licu, držali ga za ruke, tako da im nije mogao pružati otpor, a nakon toga iz džepa hlača uzeli mu novac. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 200/01, od 29. V 2003. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2003.) Izvanraspravno vijeće iz čl. 20. st. 2. ZKP odlučujući po zahtjevu predsjednika vijeća nakon podignute optužnice da ispita stvarnu nadležnost županijskog suda, jer se u činjeničnom opisu kaznenog djela iz čl. 218. st. 2. KZ navodi da je ono počinjeno uporabom plinskog pištolja, ne može ocjenjivati je li plinski pištolj kao oružje objektivno podoban da se njime stvarno ugrozi život ili tijelo napadnute osobe, jer da bi plinski pištolj imao takvo svojstvo može ocijeniti samo sud u kontradiktornoj raspravi, a ne navedeno vijeće, pa kad je ono to učinilo i proglasilo županijski sud stvarno nenadležnim za suđenje, povrijedilo je Kazneni zakon (čl. 218. st. 2. KZ). "Prema odredbi čl. 274. st. 3. Zakona o kaznenom postupku (ZKP), kada vijeće iz čl. 20. st. 2. ZKP ispituje optužnicu povodom prigovora okrivljenika ili na zahtjev predsjednika vijeća, može proglasiti nenadležnim sud, kojem je podnesena optužnica, samo ako ustanovi da je za kazneno djelo koje je predmet optužbe nadležan koji drugi sud. Osnovano tvrdi žalitelj da je predmet optužbe, kako to proizlazi iz činjeničnog opisa djela koje se stavlja na teret I. L., kazneno djelo razbojništva iz čl. 218. st. 2. Kaznenog zakona (KZ), jer se tvrdi da je on uporabio plinski pištolj, koji se prema odredbi čl. 6. Zakona o oružju smatra oružjem, pa je ispunjeno obilježje kaznenog djela iz čl. 218. st. 2. KZ koje je određeno izrekom "ako je uporabljeno kakvo oružje". Je li se čl. 218. st. 2. KZ ima tumačiti na način da se pod oružjem smatra samo ono koje je objektivno podobno da se njime stvarno ugrozi život ili tijelo napadnute osobe i ima li plinski pištolj takva svojstva, može ocijeniti samo sud prvog stupnja nakon što utvrdi sve relevantne činjenice i na njih primijeni zakon." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 255/03, od 10. VI 2003. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2003.) Sud prvog stupnja pravilno je djelatnost optuženika pravno označio kao kazneno djelo razbojništva iz čl. 218. st. 2. KZ, kad je utvrdio da je optuženik ušao u gostionicu s metalnom šipkom duljine 109 cm i promjera 1cm, podignutom u vis, govoreći djeltnicima «pljačka, dajte mi novac», pa je kad mu je jedna od djelatnica pokazala ladicu, ušao iza šanka, otvorio ladicu i uzeo novac. Optuženik je, dakle, navedenom šipkom, koja se može uzeti kao opasno oruđe, prijetio djelatnicama, pa su

560 one pod prijetnjom izravnog napada na njihovo tijelo, u strahu pokazale na ladicu iz koje je optuženik uzeo i za sebe zadržao novac. «I prema obrani optuženika, on je odnosnu metalnu šipku «držao u desnoj ruci u zraku, u smjeru u vis», govoreći djelatnicima «pljačka, dajte mi novčanik», na što mu je jedna od njih pokazala prstom na ladicu s unutarnje strane šanka, koju je otvorio i uzeo novac, dok iz iskaza svjedokinje B. Ž. Proizlazi da je optuženik, držeći podignutu šipku, njome malo i zamahnuo prema njima, uposlenicama.Taj muškarac je šipku u ruci držao prijeteći podignutu. One su se uplašile, te ga nisu mogle spriječiti da uzme novac, a za sebe osobno kaže: «Ja sam osjećala strah za svoj život i tresla sam se jednako kao i sada». Dakle, držeći metalnu šipku u podgnutoj desnoj ruci i tražeći istodobno novac, optuženik je na taj način manifestirao ozbiljnu prijetnju, jer su je kao takvu i shvatile djelatnice i u strahu mu pokazale gdje se nalazi novac. Pri tome, nije odlučno bi li optuženik i stvarno fizički napao djelatnice da su ga pokušale spriječiti u oduzimanju novca. Pa, on i jest proglašen krivim da je protupravno oduzeo novac uz prijetnju, što je bilo dovoljno da se svlada svaki otpor zaposlenih djelatnica. To, čak. i nije sporno, već samo činjenica je li odnosna šipka opasno oruže. Međutim, i po ocjeni ovoga suda, metalna šipka duljine 109 cm i promjera 1 cm jest opasno oruđe, budući da se njome može teško ozlijediti tijelo neke osobe, pa i ugroziti život. Slijedi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje i na isto ispravno primijenio kazneni zakon kada je optuženika proglasio krivim zbog kaznenog djela iz čl. 218. st. 2. KZ.» Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 461/04-3 od 27. V. 2004. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2004.) Kod kaznenog djela razbojništva iz čl. 218. st. 2. Kaznenog zakona upotrebljeno oružje mora biti objketivno podobno da se njime stvarno ugrozi život ili tijelo određene osobe, što nije prazan pištolj, zatim to ne bi bio neispravan pištolj, imitacija pištolja (plastični pištolj), te plinski pištolj kad se njime ne može ugroziti život ili tijelo na način svojstven pravom oružju. «Kod razbojništva s kvalificiranom okolnošću iz čl. 218. st. 2. Kaznenog zakona uporabljeno oružje mora biti objektivno podobno da se njime stvarno ugrozi život ili tijelo određene osobe, što nije prazan pištolj, a koje je kao u ovom slučaju uporabljen isključivo radi prijetnje, zatim to ne bi bio neispravan pištolj, imitacija pištolja (plastični pištolj), te plinski pištolj kada se ne može ugroziti život ili tijelo na način svojstven pravom oružju, kako to traži odredba čl. 218. st. 2. Kaznenog zakona. Dakle, počinitelj koji prijeti praznim pištoljem nije jednako opasna osoba kao počinitelj koji prijeti punim pištoljem, jer on iksljučuje mogućnost stvarne uporabe pištolja, a time i ugrožavanja života i tijela žrtve. Tvrdnja iz žalbe da bi opisani pištolj mogao, s obzirom na svoju težinu i strukturu materijala od kojeg je izrađen, biti tretiran i kao opasno oruđe, načelno je točna. Međutim, u tom dijelu sam državni odvjetnik nije dao mogućnost naznačujući određeni činjenični opis optuženice o priejtnji pištoljem kao oružjem gdje se prijetnja postiže uperivanjem istog u tijelo prodavačica. Ni optuženiku, a ni sudu razmatranja pa i propitivanja je li prijetnja bila izvršena praznim pištoljem kao opasnim oruđem s obzirom na njegovu težinu i strukturu materijala od koje je izrađen, uz takav činjeniči opis radnje kaznenog djela nije bila moguća. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 1031/04-3, od 30.XI.2004. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2005.) «Elektrošoker» u smislu čl. 218. st. 2. Kaznenog zakona može imati svojstvo opasnog oruđa, tj. može predstavljati objketivnu pretpostavku za ostvarenje bića

561 kaznenog djela razbojništva iz čl. 218. st. 2. Kaznenog zakona, ali se to mora utvrditi u svakom konkretnom slučaju.Moraju se, dakle, utvrditi karakteristike i svojstva svakog konkretnog «elektrošokera» koji je bio upotrijebljen i koje konkretne posljedice kod oštećenika može izazvati. Ako postoji dvojba o anvedenim karakteristikama i svojstvima, ona se mora razjasniti uz pomoć vještaka. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 124/04-3, od 16. XII.2004. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2005.) 140. RAZBOJNIČKA KRAĐA Članak 219. Da bi se izvršilo krivično djelo razbojničke krađe iz čl. 251. KZ učinilac treba da u namjeri da ukradenu stvar zadrži upotrijebi silu protiv neke osobe ili prijetnju da će neposredno napasti na život ili tijelo. Kako je optuženi, pošto je otvorio prtljažnik automobila oštećenog, bio zatečen od oštećenog, te iz automobila oštećenog nije uzeo nikakvu stvar koju je mogao oduzeti, on onda, iako je iz pištolja pucao u zrak, nije postupao tako da neku stvar zadrži, jer je nije niti oduzeo. Budući da je prema tome optuženi samo pokušao izvršiti krađu, pri čemu je uza se imao oružje radi napada ili obrane, te da je pri tome iz tog oružja i pucao s namjerom da otjera i prestraši oštećenog, optuženi nije izvršio krivično djelo razbojničke krađe iz čl. 251. KZ, već je ostvario u stjecaju pokušaj krivičnog djela teške krađe iz čl. 250. st. 1. t. 4. KZ i krivično djelo ugrožavanja sigurnosti iz čl. 153. st. 1. KZ. VSH, I Kž 250/76 od 25. V 1976. (Pregled sudske prakse br. 10, u godini 1976., Zagreb 1977.g.) Optuženik je zatečen na djelu krađe u smislu odredbe čl. 133. KZH i u slučaju kad je utvrđeno da je prema oštećenici silu primijenio nedugo nakon što je iz njezine kuće izašao s ukradenim novcem i nakon što je ona, otkrivši krađu, potrčala za njim i sustigla ga. VSH, I Kž 62/1989. od 4. svibnja 1989. (Pregled sudske prakse br. 43). Optuženik koji je prišao oštećeniku, iza pasa mu izvukao pištolj i pobjegao, a kasnije, da bi zadražo pištolj, ispalio tri hica prema oštećeniku koji je pokušao oteti pištolj i pritom zadao teške tjelesne povrede oštećeniku, učinio je u stjecaju krivična djela razbojničke krađe iz čl. 133. KZH i pokušaja ubojstva iz čl. 35. st. 1. KZH u vezi s čl. 19. KZ SFRJ. Prinuda kao element razbojničke krađe obuhvaća samo uobičajenu upotrebu sile protiv neke osobe, a ne i nanošenje teških tjelesnih povreda. VSRH, I-Kž-82/91 od 8. svibnja 1991. (Pregled sudske prakse br. 48). Razbojnička krađa složeno je krivično djelo koje se sastoji od krađe i prinude. Prinuda se očituje u primjeni sile ili prijetnje, koje moraju biti upotrijebljene neposredno nakon oduzimanja stvari, tj. nakon izvršene krađe u namjeri da učinilac, ukradenu stvar zadrži. Pritom pojam "na djelu krađe zatečen" obuhvaća vrijeme od momenta kad je učinilac odueo tuđu pokretnu stvar, tj. dovršio krađu oduzevši stvar iz posjeda oštećenika i zasnovavši svoju detenciju, pri čemu je sasvim nedolučno oduzima ili se oduzimanje u oštećenikovoj prisutnosti ili odsutnosti tj. naočigled oštećenog ili ne.

562 U ovom je slučaju optuženi oštećenom iz ruku oduzeo veću količinu novca i prema vlastitom priznanju stavio ga u svoj džep i htio se udaljiti, a kad je oštećeni intervenirao i uhvatio ga oko pasa, optuženi ga je udario i prelomio mu ključnu kost, nakon čega je oštećeni pao, a optuženi pobjegao. Stoga se u ovom slučaju radi o kriv. djelu iz čl. 253. st. 1. KZ (sada čl. 133. KZH u stjecaju sa čl. 41. KZH), a ne o krivičnom djelu iz čl. 250. st. 1. t. 3. KZ u stjecaju s krivičnim djelom iz čl. 141. KZ (čl. 131. st. 1. t. 1. KZH i čl. 41. KZH). VSH-Kž-58/70 od 4.II.1970. Zakonsko obilježje krivičnog djela razbojničke krađe iz čl. 251. KZ (čl. 133. KZH) da je učinilac zatečen na djelu krađe - valja shvatiti u smislu kojim se pod tim zakonskim izrazom ne podrazumijeva krivično djelo šumske krađe iz čl. 246. KZ (čl. 126. KZH). VSJugoslavije-Kz-1/69 do 21.II.1969. Kad je više optuženih krenulo u krađu ribe na ribnjaku, pa je jedan od njih sa znanjem ostalih ponio i nabijenu pušku, pa čak i pucao na čuvara ribnjaka kad ih je ovaj opazio i nastojao spriječiti odnošenje ukradene ribe, budući da su i ostali učesnici znali da će taj optuženi u slučaju potrebe pušku upotrijebiti, pa budući da se nisu protivili nošenju oružja, oni su u najmanju ruku pristali da se puška upotrijebi. Stoga su i oni suizvršioci kriv. djela razbojničke krađe iz čl. 251. KZ (čl. 133. KZH). VSH-Kž-857/71 od 7.X.1971. Laka tjelesna povreda koju je kradljivac, zatečen na djelu krađe, nanio oštećenom u namjeri da zadrži ukradenu stvar, konzumirana je elementom "sile protiv neke osobe" iz čl. 251. KZ (čl. 133. KZH). VSH-Kž-902/52 Krivično djelo razbojničke krađe postoji i u slučaju kad je optuženi upotrijebio silu, ne na mjestu izvršenja krađe, nego na mjestu gdje je uhvaćen u bjekstvu. VSSr-Kž-365/53 Za postojanje krivičnog djela razbojničke krađe nije odlučna činjenica da li je predmet krađe, radi čijeg je zadržavanja učinilac upotrijebio silu ili prijetnju, stvar čija vrijednost ne prelazi 5.000 dinara. Način izvršenja razbojničke krađe, tj. upotreba sile odnosno prijetnje neposrednog napada na život ili tijelo, isključuje u takvom slučaju postojanje djela sitne krađe, čak i onda kad se radi o krađi stvari čija vrijednost ne pralazi iznos od 5.000 dinara makar bili ispunjeni i ostali uvjeti tj. obilježja krivičnog djela sitne krađe. VSH-Kž-2138/63 od 26.IX.1963. Krivično djelo razbojničke krađe iz čl. 251. KZ (čl. 133. KZH) postoji i slučaju kad je učinilac zatečen na djelu sitne krađe iz čl. 259. KZ (čl. 144. KZH), pa je u namjeri da ukradenu stvar zadrži, upotrijebio silu protiv druge osobe. VSBiH-Kž-598/70 od 3.IX.1970.

563 Krivično djelo razbojništva postoji i onda ako se oduzme stvar male vrijednosti. VSSr-Kž-814/52 Nema krivičnog djela razbojničke krađe iz čl. 251. KZ ako je učinilac sitnog djela krađe zatečen u krađi te je upotrijebio silu. Naime, prema tekstu tog zakonskog propisa radit će se o razbojničkoj krađi samo ako je učinilac krađe, a ne sitnog djela krađe zatečen u vršenju krivičnog djela. Dakle, samo krađa iz čl. 249. KZ (čl. 130. KZH) može pod uvjetima iz čl. 251. KZ (čl. 133. KZH) postati krivično djelo razbojničke krađe. VSH-Kž-359/68 od 3.IV.1968. Krivično djelo razbojničke krađe postoji samo kad je učinilac krivičnog djela krađe, krađu u krivičnopravnom smislu dovršio, a ne i u slučaju kad stvar još nije ni oduzeo, niti započeo s radnjom izvršenja krađe. U konkretnom slučaju dolazak optuženika u dvorište oštećenika i osvjetljavanje baterijskom lampom kokošinjca ne može se smatrati niti kao početak radnje izvršenja, a napose ne kao oduzimanje stvari u vrijednosti od 1.000 dinara. (Krivični zakon Republike Hrvatske, Danilo Gregović - Sudska praksa, Informator, Zagreb 1991.). Da bi se radilo o krivičnom djelu razbojničke krađe, prijetnja kao element bića krivičnog djela treba biti ozbiljna, odnosno takva da kod oštećenika uistinu izazove strah i osjećaj osobne ugroženosti, te da je izrečena u namjeri da se , suprotno volji oštećenika, ukradena stvar zadrži.Kada je optuženik krenuo prema oštećeniku sa sjekiricom u ruci govoreći «da će ga sasjeći», ali je pri tome sjekiricu nosio spuštenu i nije prilazio oštećeniku na udaljenost manju od tri metra, te je ubrzo odustao od daljnje prepirke s njim, evidentno proizlazi da optuženik nije imao ozbiljne namjere ugroziti njegov život ili tijelo, već se radilo o nešto temperamentnijem verbalnom sukobu uzrokovanog time što je oštećenik tvrdio da su drva njegova, a optuženik i njegov sin to nisu htjeli prihvatiti. Prema tome, prijetnja optuženika upućena oštećeniku nema potreban intenzitet, odnosno kvalitet da bi ponašanju optuženika dala značaj izvršenja krivičnog djela razbojničke krađe. VSRH, Kž-126)94 od 09.11.1994., Bilten 19)94. (Željko Horvatić, Zvonimir Šeparović i suradnici, Kazneno pravo posebni dio, Masmedia, Zagreb 1999.) Ne radi se o kaznenom djelu razbojničke krađe nego o razbojništvu kad je utvrđeno da se u konkretnom slučaju sila koju su upotrijebljavali optuženici pojavljuje kao sredstvo da se svlada otpor oštećenice, kako bi se počinila krađa (prinuda, dakle prethodi krađi). A kod razbojničke krađe sila se primijenjuje nakon što je krađa već počinjena da bi se oduzeta stvar zadražala (krađa, dakle, prethodi prinudi). (Kao u odluci, VSRH, Kž-566/90 od 6. prosinca 1990.) U odluci Kž-62/89 od 4. svibnja 1989. VSRH zauzeo je stav o tome što se podrazumijeva pod pojmom «zetečen na djelu». Tako navodi da je sud prvoga stupnja ispravno ocijenio da između izvršenja kređe novca od strane optuženika i trenutka kad oštećenica otkriva to djelo, te njzina trežanja od optuženika da joj vrati novac, postoji vremenski i prostorni kontinuitet. Naime, prema usvojenoj sudskoj praksi, pod pojmom

564 «zatečen na djelu» podrazumijevaju se i slučajevi kada je počinitelj zatečen u potjeri dok je odnosio ukradenu stvar. Ne radi se o drskoj krađi već o razbojničkoj krađi kad je utvrđeno da je optuženik krajenje drsko, naglo trgnuo torbicu oštećenice, pri čemu je potrgao remen i na taj način torbicu oduzeo. Oštećenica je htjeva torbicu uzeti natraga, u toj namjeri ispružila je ruku da je dohvati, ali tada optuženik primijenjuje silu u namjeri da torbicu, odnosno novčanik u njoj, zadrži. Ta sila se sastoji u tome što je on oštećenicu, stariju osobu, odgurnuo tako da je ona pala i ta sila je u konkretnom slučaju primjerena, sasvim dovoljna. On je uspio zadržati torbicu, pa je pred srušenom oštećenicom i pogledati, uzeti iz nje novčanik i onda se udaljiti. Dakle, ne radi se o drskoj krađi, nego o uporabi sile prema oštećenici, da bi optuženik mogao iz torbe, oduzete tijekom krađe, uzeti novčanik i upravo njega zadražati. (Kao u odluci VSRH, Kž-403/96 od 20. lipnja 1996.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) Kada je više optuženika krenulo u krađu na ribe u ribnjak, a jedan od njih, što su ostali znali i čemu se nisu protivili, ponio je navijenu pušku, pa čak i pucao na čuvara ribnjaka kad ih je opazio i nastojao spriječiti odnošenje ukradene ribe (a i ostali su optuženici znali da će taj optuženik, u slučaju potreb pušku upotrijebiti), u najmanju su ruku pristali da se puška upotrijebi. Stoga su supočinitelji kaznenog djela razbojničke krađe. (Kao uVSRH, Kž-857/91 od 7. listopada 1991.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praski, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) U smislu čl. 219. st. 2. KZ sprej suzavac CS kao neškodljiva nadražljiva tvar (čl. 6. st. 2. Zakona o oružju – Narodne novine, br.46/97) ne može se smatrati opasnim oružjem. "Opravdano je sud prvog supnja zaključio da se ne radi o opasnom oružju, naime sprej suzavac CS je kemijsko neškodljivo sredstvo za kratkotrajno onesposobljavanje, dok se pod izrazom oruđe prvenstveno podrazumijevaju predmeti napravljeni za obavljanje kakvog posla ( npr. alati i slično), a osim toga uporaba spreja suzavca (CS) u pravilu ne ostavlja posljedice, pojavljuju se smetnje na očima koje nestaju nakon 30 minuta, za zdravlje ne ostavlja nikakve posljedice, pa je u pobijanoj presudi sud prvog stupnja potpuno opravdano zaključio da se sprej suzavac CS ne može smatrati opasnim oružjem na koji način je izvršio prekvalifikaciju kaznenog djela koje se optuženiku stavlja na teret te ga oglasio krivim za kazneno djelo razbojničke krađe iz čl. 219. st. 1. Kaznenog zakona." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 715/98, od 14. III 1999. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1999.) Za ostvarenje kaznenog djela razbojničke krađe iz čl. 219. st. 2. Kaznenog zakona bitno je je li ovo djelo počinjeno uporabom oružja u smislu prijetnje da će se izravno napasti na život i tijelo žrtve, a ne i način na koji je oružje uporabljeno. «U smislu ostvarenja kaznenog djela iz čl. 219. st. 2. Kaznenog zakona – dalje: KZ, jedino je bitno je li kazneno djelo razbojničke krađe iz čl. 219. st. 1. KZ-a počinjeno uporabom oružja u smislu prijetnje da će izravno napasti na život i tijelo žrtve, a ne i način na koje je to oružje uporabljeno. Kod tog kaznenog djela uporaba oružja ima za cilj učiniti prijetnju ozbiljnom, tako da i samo posjedovanje oružja

565 (pištolja) na mjestu događaja uz prijetnju da će se ono i upotrijebiti – predstavlja ostvarenje kvalifikatorne okolnosti iz čl. 219. st. 2. KZ-a.» Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 567/04-3, od 8. VII. 2004. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2005.) 141. UTAJA Članak 220. Blagajnica, koja prilikom predaje novca Službi društvenog knjigovodstva greškom ili nesavjesnošću službenice SDK nepreuzeti dio svote novca koju je trebalo predati, a koristeći se okolnošću da je priznanicom potvrđen primitak cijelog iznosa, taj dio prisvoji, ne čini krivično djelo pronevjere iz čl. 322. st. 2. KZ, odnosno s obzirom na visinu svote prisvojenog novca krivično djelo pljačke iz čl. 255. st. 1. KZ, već samo krivično djelo utaje iz čl. 254. st. 4. KZ, budući da nakon izvršene uplate taj dio novca više nije bio njoj povjeren u radu, niti je njegovim zadržavanjem bilo oštećeno njeno poduzeće, nego je ona do tog novca došla slučajno, a njegovim zadržavanjem oštećena je Služba društvenog knjigovodstva. VSH, I Kž 1852/74 od 3. XIII 1074. (Pregled sudske prakse br. 7 u godini 1974., Zagreb 1975.g.) Kad je okrivljenik prisvojio novac u iznosu od 100,500 dinara koji mu je oštećenik povjerio da ga uloži na njegovu štednu knjižicu, takvim je svojim ponašanjem ostvario bitna obilježja krivičnog djela utaje iz čl. 134. st. 1. KZH, a ne krivičnog djela prevare iz čl. 142. st. 1. KZH. Okružni sud u Sisku, Kž 339/84 od 27. XII 1984. (Pregled sudske prakse br. 26). Predajom stvari radi prerade licima u radnom odnosu sa pritežaocem i to u prostorijama samog pritežaoca, nad stvarima prestalo pritežanje vlasnika. Prema tome, radnici koje su predane im stvari radi prerade protupravno prisvojili, počinili su krivično djelo krađe, a ne utaje. VSAPV-Kzz-135/52 Ako su optuženom stvari bile pristupačne, to ne znači da su mu bile i povjerene, te neće stajati krivično djelo utaje, već krivično djelo krađe, ako je on te stvari protupravno prisvojio. VSSr-Kž-2584/52 Zadržavanje povjerenog materijala i njegovo trošenje za popravak svoje kuće predstavlja kriv. djelo utaje iz čl. 254. KZ (čl. 134. KZH), a ne građansko-pravni odnos. VSM-Kž-8/53 Ako optužena ormar, što se nalazio u prostoriji koju ona časti, otvori podnošenjem ključem i uzme novac, u radnji optužene stoji krivično djelo teške krađe iz čl. 250. st. 2. t. 1. KZ (čl. 131. st. 1. t. 1. KZH), a ne krivično djelo utaje iz čl. 254. KZ

566 (čl. 134. KZH), jer ukradeni novac nije bio povjeren optuženoj, budući da je isti bio zaključan u ormaru. VSSr-Kž-2838/54 Rad blagajnika kase uzajamne pomoći valja smatrati radom u društvenoj organizaciji. Zato blagajanik takve kase, koji u namjeri pribavljanja imovinske koristi protupravno prisvoji novac što mu je povjeren u obavljanju ove funkcije, čini time krivično djelo pronevjere iz čl. 322. KZ (čl. 229. KZH), jer je protupravno prosvojio novac koji mu je povjeren na radu u društvenoj organizaciji, a ne kriv. djelo iz čl. 254. KZ /utaja/ (čl. 134. KZH). VSJugoslavije-Kz-6/63 od 13.II.1963. Za postojanje krivičnog djela utaje iz čl. 254. KZ (čl. 134. KZH) zakon ne traži da je stvar povjerena optuženom, koji je izvršio utaju, od strane vlasnika stvari neposredno, već je dovoljno da je povjerena od strane ovlaštenog držaoca te stvari, Kad je optuženi takvu stvar, koja mu je povjerena od strane držaoca stvari, prisvojio u namjeri da tim prisvajanjem pribavi protupravnu imovinsku korist ostvario je sve elemente krivičnog djela utaje iz čl. 254. st. 1. KZ (čl. 134. st. 1. KZH). VSH-Kzz-1/71 od 1. VI.1971. Kad je odnos tovljača svinja s poduzećem zasnovan na ugovoru u kooperaciji, onda se takav tovljač ne smatra kao osoba na radu u poduzeću, ni stvarno niti pravno. Njegov odnos s poduzećem zasnovan je samo na ugovoru o kooperaciji iz kojeg slijede njegova prava i obaveze. Njihovi odnosi zasnovani su na imovinsko-pravnim odnosima specijalnog karaktera, koji se sastoji u suradnji i postizanju zajedničih interesa. Zbog toga je tovljenje svinja jedan vid takve suradnje, iz kojeg kao niti iz ostalih odnosa, zasnovanih na kooperaciji ne proizlazi da su kooperanti u radnom odnosu i uopće na radu u toj organizaciji. Kad je optuženi primio od poduzeća u tov veću količinu svibnja i zatim ih neovlašteno prodao, te primljeni iznos prisvoji, takva djelatnost ne sadrži elemente krivičnog djela pronevjere iz čl. 322. KZ (čl. 229. KZH) nego su ostvareni elementi krivičnog djela utaje iz čl. 254. st. 1. odnosno st. 3. KZ (čl. 134. st. 1. i 3. KZH). VSH-Kž-144/71 od 21.IV.1971. Osoba koja privremeno rukuje sa stvarima ne može smatrati osobom kojoj su te stvari povjerene. Dakle, u slučaju protupravnog prisvajanja, ona čini krivično djelo krađe, a ne utaje. Vrhovni vojni sud-K-953/58 Radnik zaposlen na poslovima prijevoza kod transportnog poduzeća, čini krađu, a ne utaju, kad tuđu pokretnu stvar datu na prijevoz prisvoji u namjeri da sebi ili drugom pribavi protupravnu imovinsku korist. VSJugoslavije-Kz-81/61 Prisvajanjem novca dobivenog prodajom novina i časopisa od strane revizora novinsko-izdavačkog poduzeća, koji je prema ugovoru obvezan da novčane iznose ostvarene prodajom novina i časopisa dostavlja poduzeću u točno utvrđenim

567 rokovima, ostvarena su bitna obilježja krivičnog djela utaje iz čl. 254. KZ (čl. 134. KZH). VSJugoslavije-KZ-61/61 od 15.VI.1961. Za pojam priteženja u krivičnopravnom smislu nije dovoljna običan detencija, već takvo držanje stvari koje uejdno predstavlja i stvarnu mogućnost raspolaganja sa stvarima. Ne postoji utaja, već krađa, ako se zadrži i protupravno prisvoji tuđa pokretna stvar koja se nalazi u privremenoj detenciji, jer ta stvar nije još izišla iz pravnog priteženja neke druge osobe. Transportni radnici prilikom prijenosa stvari od željezničke stanice do poduzeća i obratno, kad su uzimali i prisvajali pojedine predmete obijanjem sanduka, nisu učinili krivično djelo utaje, već krivično djelo teške krađe, jer osnov na temelju kojeg su došli u mogućnost da privremeno raspolažu sa stvarima nije sadržavao u sebi i stvarnu moć nesmetanog raspolaganja sa povjerenim predmetima u momentu izvršenja krivičnog djela. VSAPV-Kž-103/61 Kad vojna jedinica ugovori kupnju ogrijevnog materijala za svoje službenike i za njihov račun, pa jednom svom službeniku povjeri da od pojedinca skupi odgovarajuće iznose novca za ogrijevni materijal, koji su primili, pa on to učini, ali sakupljeni novac protupravno prisvojen, takvo protupravno prisvajanje novca predstavlja radnju, izvršenja krivičnog djela pronevjere iz čl. 322. KZ (čl. 229. KZH), a ne radnju izvršenja krivičnog djela utaje iz čl. 254. KZ (čl. 134. KZH). VSJugoslavije-Kz-100/62 od 9.I.1963. Protupravni prisvajanje naplaćene stanarine od strane domara zgrade nije krivično djelo pronevjere, nego kriv. djelo utaje, kad je domaru blagajnica kućnog savjeta povjerila da naplaćuje stanarinu i da joj predaje novac. VSAPV-Kž-7/63 od 25.I.1963. Prisvajanje novca od strane traktoriste, koji ih je naplatio iz neovlašteno izvršenih usluga prijevoza stoke privatnih osoba traktorom zadruge, predstavlja krivično djelo utaje iz čl. 254. KZ (čl. 134. KZH), a ne krivično djelo zlouporabe položaja ili ovlaštenja iz koristoljublja iz čl. 314a. KZ (čl. 222. KZH), jer traktorist nije odgovorna osoba u zadružnoj organizaciji. VSM-Kž-65/64 od 19.III.1964.

Blagajnik osnovne organizacije Saveza komunista prisvajanjem novca koji je ubrao od članarine u namjeri da pribavi protupravnu imovinsku korist, ne čini krivično djelo pronevjere, već krivično djelo utaje iz čl. 254. KZ (čl. 134. KZH). VSM-Kž-741/64 od 25.XII.1964. Budući da optuženi nije bio u radnom odnosu u osnovnoj organizaciji SK, niti je ubiranje obavljeno na osnovu zakonskog ovlaštenja, to onda protupravno prisvajanje

568 ubrane članarine sadrži elemente krivičnog djela utaje iz čl. 254. KZ (čl. 134. KZH) a ne pronevjere. VSM-Kž-207/67 Ne radi se o građansko-pravnom odnosu, već o krivičnom djelu utaje iz čl. 254. KZ (čl. 134. KZH), ako je optuženi prisvojio novac do kojeg je došao prodajom robe poduzeća u prodavaonici koju je vodio kao paušalist, gdje su njemu, prema tome, kao voditelju te paušalne prodavaonice, roba i novac postignut prodajom bili povjereni, s tim da ga je on bio dužan predavati poduzeću, a ne zadržavati za sebe. VSH-Kž-1275/73 od 26.II.1974. Kad je utvrđeno da je optuženi u svojstvu paušaliste vodio trgovačku prodavaonicu uz ugovoreni postotak od ostarenog prometa i da su optuženi i oštećeno poduzeće svoja prava i obveze regulirali ugovorom, onda je osnovan zaključak da optuženi nije bio u radnom ili sličnom odnosu s oštećenim poduzećem, pa prisvajanjem robe ne čini krivično djelo pronevjere, več krivično djelo utaje. U ovom se slučaju, dakle, radi o povjeravanju robe izvan službenog radnog odnosa i o realizaciji ugovorene posredničke funkcije u prometu između dva vlasnika. Usto, optuženi u oštećenom poduzeću nije iamo nikakvih samoupravljačkih prava koja su osnovno obilježje radnog odnosa. VSH-Kž-1130/71 od 8.II.1972. Time što je optuženi, kao član privremene komisije određene za raspodjelu pomoći postradalima od potresa, prisvojio za sebe određenu količinu prehrambenih artikala nije učinio krivično djelo pronevjere, već krivično djelo utaje iz čl. 254. KZ (čl. 134. KZH) jer mu prisvojene stvari nisu bile povjerene kao osobi u službi u privrednoj organizaciji, organu uprave ili ustanove, a nije za povjerene artikle bio materijalno zadužen, već je radio na dobrovoljnoj osnvi. VSM-Kž-770/63 od 26.II.1964. Poslovođe pogona gradske mljekare u Zagrebu bili su, makar samo globalno, zaduženi ukupnom zalihom mlijeka, iz koje su izavali mlijeko za distribuciju pratiocima kamiona kojima se mlijeko razvažalo po prodavaonicama. Zbog toga, poslovođe su bili držaoci povjerenih im količina mlijeka. Kad su poslovođe u namjeri pribavljanja protupravne imovinske koristi pratiocima kamiona izdavali veće količine mlijeka od određenih za pojedine rajone, koje su količine upisivali u popratnice radi prodaje mlijeka u svoju korist, te količine mlijeka nisu bile oduzete iz posjeda gradske mljekare, već su sa strane optuženih utajene. VSH-Kž-1352/55 Neovlešteno davanje u zalog drugoj osobi stvari koja je okrivljenom povjerena u službi predstavlja prisvajanje u smislu čl. 254. KZ (čl. 134. KZH). VSJugoslavije-Kz-112/59 od 22.X.1959. Ne stoji pravno shvaćanje drugostepenog suda da je činjenica naknadnog sklapanja pismenog ugovora između oštećenog i okrivljenog o kupoprodaji kobile irelevantna za pravilnu odluku u krivičnom postupku zbog krivičnog djela utaje

569 vlasništva nad prodanom stvari do isplate kupoprodajne cijene protivna normama socijalističkog prava. Pri razmatranju da li u određenom slučaju postoje zakonska obilježja krivičnog djela utaje za rješenje pitanja da li je predmet djela tuđa stvar, mjerodavna su načela imovinskog prava. Prema ovim načelima, kad su stranek u ugovor o kupoprodaji unijele klauzulu o pridržavanju prava vlasništva prodavaoca na stvari do isplate kupoprodajne cijene, prodavalac ostaje vlasnikom stvari sve dok cijena ne bude isplaćena. Stoga stvar koja je predmet kupoprodaje pojavljuje se u odnosu na kupca kao "tuđa stvar", bez obzira na to što je stvar kupcu već predana na upotrebu i što se on njome koristi. VSJugoslavije-Kz-69/91 od 26.X:1961. Krivično djelo pronevjere iz čl. 322. KZ (čl. 229. KZH), a ne utaje iz čl. 254. KZ (čl. 134. KZH), učinio je prodavač benzina na benzinskoj pumpi time što je prilikom prodaje benzina zadržavao za sebe izvjesne količine benzina tako što gumenu cijev ne bi dobro iscijedio kupcima, već bi to učinio u svoje kante i tako zadržane količine benzina prodao u svoju korist. Naime, benzin koji nije predan kupcima i koji je zadržan u gumenoj cijevi ostao je u vlasništvu poduzeća. VSH-Kž-1047/55 Optuženi time što je kao mlinar rukovao žitaricama i njihivim prerađevinama u tehničkom procesu mljevenja, kad je mlin imao posebnog upravitelja stupio u posjed, pa ni u držanje žitarica u mlinu. Zbog toga, prisvajanje žitarica iz mlina sa strane optuženog ne predstavlja krivično djelo utaje, nego krađe. VSH-1724/54 Krivično djelo utaje iz čl. 254. KZ (čl. 134. KZH) čini onaj koji primivši novac, kao akontaciju za obavljanje nekog posla ili nabavke neke stvari, ne učini preuzetu obvezu, nego novac prisvoji i potroši ga u drugu svrhu u namjeri pribavljanja protupravne imovinske koristi. VSH-Kž-1683/52 Ako je optuženi u svojstvu pomoćnika skladištara imajući ključ od zadržnog skladišta, prema prethodnom dogovoru s ostalom trojicom optuženih ušao u skladište i uzeo 20 kg opijumskog katrana, što su potom zajednički prodali, nije izvršio krivično djelo krađe ni po čl. 249. KZ, niti po čl. 250. KZ (čl. 130. i 131. KZH), već krivično djelo utaje iz čl. 254. KZ (čl. 134. KZH). VSM-Kž-14/52 Nema krivičnog djela utaje iz čl. 254. KZ (čl. 134. KZH) ako kod učinioca nije postojala svijeset da je stvar koju je držao i otuđio bila tuđa. VSJugoslavije -Kz-101/63 od 18.XII.1963. Ako je netko u dogovoru sa svojim susjedima i drugim građanina iz iste ulice dobrovoljno prihvati prikupljanja novca za izgradnju vodovoda u toj ulici, onda njemu tako prikupljeni novac nije povjeren u službi ili uopće na radu u državnom organu, organizaciji udruženog rada, samoupravnoj i drugoj organizaciji i zajednici ili u nekoj

570 drugoj društveno-pravnoj osobi. Zato takva osoba, zadržavajući i trošeći za sebe tako prikupljeni novac ne čini krivično djelo pronevjere iz čl. 229. KZH, već krivično djelo utaje iz čl. 134. i to ne na štetu privatne imovine nego društvene imovine, jer časom predaje novca optuženiku za određenu svrhu novac je izašao iz privatno-vlasničke sfere i psotao dio društvene imovine sa strogo određenom namjenom. VSH-Kž-1995/77 od 23.XI.1978. Član lovačkog društva koji ranjenu divljač ustrijeli i prisvoji, umejsto da je preda lovačkom društvu, čini krivično djelo utaje iz čl. 134. st. 1. KZH. Okružni sud u Bjelovaru-Kž-874/84 od 1.XI.1984. Kad je okrivljenik prisvojio novac u iznosu od 100,500 dinara koji mu je oštećenik povjerio da ga uloži na njegovu štednu knjižicu, takvim je svojom ponašanjem ostvario bitna obilježja krivičnog djela utaje iz čl. 134. st. 1. KZH, a ne krivičnog djela prevare iz čl. 142. KZH. Okružni sud u Sisku-Kž-339/84 od 27.XII.1984. Starateljem se u smislu čl. 254. st. 2. KZ (čl. 134. st. 2. KZH) može smatrati samo onaj koji je po nadležnom starateljskom organu postavljen za staraoca osobi stavljenoj pod starateljstvo. Zato se staraocem duševno bolesne osobe ne može smatrati onaj koji ju je samo vodio u bolnicu. VSH-Kž-1602/53 Ako stvar nije napuštena, a optuženi ju prisvoji, ne radi se o krivičnom djelu utaje, već može biti riječ samo o krivičnom djelu krađe. VSSr-Kž-980/53 Okrivljeni koji je u namjeri pribavljanja protupravne imovinske koristi uzeo i odnio fotografski aparat, što je oštećeni ostavio okačen na stolicu u kavani odakle se na kratko vrijeme udaljio, učinio je krađu iz čl. 249. KZ, a ne utaju iz čl. 254. KZ (čl. 134. KZH). Ovo čak i pod pretpostavkom da je oštećeni, udaljivši se iz kavane, aparat zaboravio. VSJugoslavije-Kz-131/65 od 24.XI.1965. Putnik u prijevoznom sredstvu javnog saobraćaja ne prekida detenciju svojih pokretnih stari dok se nalazi na svom mjestu u prijevoznom sredstvu, pa ni u slučaju ako bi neku od tih stvari ispustio na sjedište ili na pod. VSJugoslavije-Kz-34/62 Za postojanje krivičnog djela utaje iz čl. 254. st. 4. KZ (134. st. 4. kZH) odlučno je da je prisvojena stvar koja je nađena izišla iz detencije oštećenog, bez obzira da li je učiniocu djela bilo poznato ili ne o čijoj se stvara radi. Okružni sud u Zagrebu-Kž-222/61 od 16.II.1961.

571 Našavši napuštene vreće žitom poljoprivredne zadruge na njivi i prisvojivši ih, optuženi nije počinio krivično djelo krađe, već krivično djelo utaje iz čl. 254. st. 4. KZ (čl. 134. st. 4. KZH). VSAPV-Kž-266/66 Pod pojmom nađene stvari u smislu čl. 254. st. 4. KZ (čl. 134. st. 4. KZH) podrazumijevaju se one stvari koje je posjednik izgubio. Prema tome, vjetrovka koju je neki putnik zaboravio uzeti sa sobom s mejsta u vagonu vlaka, na kojem se odlažu odjevni predmeti, ali za koju posjednik zna na kojem mjestu je ostavljena, u skladu s pravnim pravilom iz paragrafa 352 OGZ, ne može se smatrati izgubljenom stvari sve dok postoji mogućnost da će posjednik svoju stvar naći. Ukoliko netko takvu vjetrovku, zaboravljenu pod navedenim okolnostima u vagonu, uzme i zadrži za sebe s namjerom da time sebi pribavi imovinku korist, ne čini, dakle, krivično djelo utaje iz čl. 254. st. 4. KZ, već krađe iz čl. 249. st. 1. KZ (čl. 130. st. 1. KZH). VSH-Kž-271/76 od 15.VI.1976. Optuženi su proglašeni krivima zato što su, opremljeni raonilačkom opremom, iz mora s potonule galije izvadili amfore i druge predmete koje su prisvojili. Stvari koje su izvadili društveno su vlasništvo u smislu Zakona o vađenju potonulih stvari /Sl. SFRJ br. 11/66/ i imaju prometnu vrijednost. Zbog toga je pravilna odluka prvostepenog suda kada je radnje optuženih kvalificirao kao krivično djelo iz čl. 254. st. 4. KZ (čl. 134. st. 4. KZH), a za krivičnu odgovornost u smislu citiranog zakonskog propisa nije odlučna vrijednost utajene stvari. VSH-Kž-1543/67 od 12.XII.1967. Blagajnica koja prilikom predaje novca Službi društvenog knjigovodstva greškom ili nesavjesnošću službenice SDK prosvoji nepreuzeti dio ukupne svote koju je trebalo predati, te iskoristiti još k tome i okolnost da je priznanicom potvrđen primitak cijelog iznosa, ne čini krivično djelo pronevjere iz čl. 322. KZ (čl. 229. KZH), odnosno s obzirom na visinu prisvojenog novca krivično djelo pljačke, već samo krivično djelo utaje iz čl. 254. st. 4. KZ (čl. 134. st. 4. KZH). Naime, nakon učinjene uplate, taj dio novca blagajnici nije više bio pojveren u radu, niti je zadržavanjem tog novca bilo oštećeno njezino poduzeće, nego je ona do tog novca došla slučajno, a njogovim zadržavanjem oštećena je Služba društvenog knjigovodstva. VSH-Kž-1852/74 od 3. XII.1974. (Krivični zakon Republike Hrvatske, Danilo Gregović - Sudska praksa, Informator, Zagreb 1991.) Radi se o krivičnom djelu krađe iz čl. 130. KZH, a ne utaje iz čl. 134. KZH kad je utvrđeno da je optuženik u vrlo prometnom restoranu sa stola za koji je sjeo uzeo najlonsku vrećicu očito zaboravljenu od prethodnog gosta, svakako svjestan da uzima tuđu stvar što slijedi i iz činjenice da je odamh nakon izlaska vrećicu u kojoj se nalazilo 53.000 dinara sakrio. U tom slučaju oštećenikova detencija nad zaboravljenom stvari nije prestala, što proizlazi iz činjenice da se on ubrzo vratio natrag u restoran, znajući gdje je stvari zaboravio, čime je, dakle, manifestirao svoju volju da ponovno uspostavi faktičnu vlast nad svojom stvari. Vrhovni sud Hrvatske I Kž-431/84 11.07.1984.

572 (Kazneni zakon, autorski pročišćeni tekst, Inženjerski biro d.d. Zagreb, 2004.) Ako se netko u dogovoru sa svojim susjedima i drugim građanima iz iste ulice dobrovoljno prihvati prikupljanja novca za izgradnju vodovoda u toj ulici, onda njemu tako prikupljeni novac nije povjeren u službi ili uopće na radu u državnom organu, organizaciji udruženog rada, samoupravnoj i drugoj organizaciji i zajednici ili nekoj drugoj društvenoj pravnoj osobi. Zato takva osoba, zadržavajući i trošeći za sebe tako prikupljen novac, ne čini krivično djelo pronevjere iz čl. 229. KZH već krivično djelo utaje iz čl. 134. KZH, i to ne na štetu privatne imovine nego društvene imovine jer časom predaje novca za navedenu svrhu optuženiku taj je novac izašao iz privatnovlasničke sfere i postao dio društvene imovine sa strogo određenom namjenom. VSH, I Kž 1995/77 od 23. XI 1978. (Pregled sudske prakse br. 15. u godini 1979., Zagreb 1979.g.) Član lovačkog društva, koji ranjenu divljač ustrijeli i prisvoji umjesto da je preda lovačkom društvu, čini krivično djelo utaje iz čl. 134. st. 1. KZH. Okružni sud u Bjelovaru, Kž 874/84 od 1. XI 1984. (Pregled sudske prakse, br. 25). Krivično djelo utaje iz čl. 134. st. 1. KZH, a ne prevare iz čl. 142. st. 1. KZH, učinio je okrivljenik koji je radnoj organizaciji prodao orahove trupce i za njih na blagajni podigao protuvrijednost u novcu. Nakon toga su trupci ostlali u njegovom dvosrištu jer ih radna organizacija nije odamah idvezla, da bi nakon toda to isto drvo prodao drugoj osbi. Šteta za radnu organizaciu nastupila je u trenutku kad je okrivljenik tim trupcima, koji su i nakon što ih je kupila radna organizacija ostali u njegovom dvorištu, dakle, bili mu povjereni do konačne isporuke, počeo raspolagati kao svjima, i u tom je trenutku učinio krivično djelo utaje. Okružni sud u Bjelovaru, KŽ 654/91 od 12. rujna 1991. (Pregled sudske prakse br. 51). Radi se o kaznenom djelu utaje, a ne prijevare kada je optuženik prisvojio novac koji mu je oštećenik povjerio da ga uloži na njegovu štednu knjižicu. Pri tome optuženik ničini nije doveo u zabludu oštećenika, niti mu optuženik u vezi s tim predbacuje, što bi predstavljalo konstitutivni element kaznenog djela prijevare. (Kao u odluci Okružnoga suda u Sisku, Kž-339/84 od 27. prosinca 1984.) Krivično djelo utaje iz čl. 134. st. 1. KZH, a ne prijevare iz čl. 142. st. 1. KZH učinio je okrivljenik koji je radnoj organizaciji prodao orahove trupce i za njih na blagajni podigao protuvrijednost u novcu. Trupci su ostali u njegovu dvorištu jer ih radna organizacija nije odmah odvezla, nakon čega je okrivljenik te iste trupce prodao drugoj osobi. Šteta za radnu organizaciju nastupila je u trenutku kad je okrivljenik tim trupcima, koji su i nakon što ih je radna organizacija kupila ostali u njegovu dvorištu, dakle, bili su mu povjereni do konačne isporuke, počeo raspolagati kao svojima, i u tom je trenutku učinio krivično djelo utaje. (Kao u odluci Okružnoga suda u Bjelovaru, Kž-654/91 od 12. rujna 1991.) Član lovačkog društva koji ranjenu divljač ustrijeli i prisvoji umjesto da je preda lovačkom društvu, čini kazneno djelo utaje. (Kao u odluci Okružnoga suda u Bjelovaru, Kž-874/84 od 1. studenoga 1984.)

573 Optuženik je unajmljeni osobni automobil (rent a car) prodao drugoj osobi, lažno se predstavivši kao vlanik vozila. Time on može odgovoriti samo za kazneno djelo utaje, a ne prijevare, jer sam čin unovčenja utajenog automobila konzumiran je već ranije počinjenim djelom utaje, pa se to ne može uzeti kao novo samostalno kazneno djelo. (Kao u odluci Okružnoga suda u Bjelovatu, Kž-635/82 od 18. kolovoza 1982.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praski, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) Radi jedinstvene primjene neodređenih vrijednosti obilježja pojedinca kaznena djela od strane svih sudova, Kazneni odjel Vrhovnoga suda na sjednici održanoj 14. siječnja 1998. godine donio je pravno shvaćanje da zakonsko obilježje «ako je vrijednost utajene stvari mala» postoji kad vrijednost utajene stvari ne prelazi 1.000.00 kn. (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.)

Radi jedinstvene primjene neodređenih vrijednosti obilježja na pojedina kaznena djela od strane svih sudova, Kazneni odjel Vrhovnoga suda na sjednici odražnoj 24. studenoga 1997. godine donio je pravno shvaćanje da zakonsko obilježje «stvar velike vrijednosti» postoji kad vrijednost utajene stvari prelazi 30.000,00 kn. (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praski, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) Pod pojmom nađene stvari u smislu čl. 254. st. 4. KZ razumiju se one stvari koje je posjednik izgubio. Prema tome vjetrovka, koju je neki putnik zaboravio uzeti sa sobom s mjesta vagona vlaka na kojem se odlažu odjevni predmeti, ali za koju posjednik zna na kome mjestu ju je ostavio, a polazeći od pravnog pravila iz čl. 352. OGZ, ne može se smatrati izgubljenom stvar sve dok postoji mogućnost da će posjednik svoju stvar naći. Ukoliko netko takvu vjetrovku, zaboravljanu pod navedenim okolnostima u vagonu, uzme i zadrži za sebe s namjerom da time sebi pribavi imovinsku korist, ne čini , dakle, krivično djelo utaje iz čl. 254. st. 4. KZ, već krađe iz čl. 249. st. 1. KZ. VSH, I Kž 271/76 od 15. VI. 1976. (Pregled sudske prakse br. 11 u godini 1977., Zagreb 1977.g.) Prisvajajući konja koji je odlutao 15 km od svog vlasnika optuženik ne čini tešku krađu iz čl. 126. st. 2. KZRH, nego utaju iz čl. 129. st. 4. KZRH. Žup. sud u Bjelovaru, Kž281/96 od 22. kolovoza 1996. Općinski sud u Daruvaru, K-103/95. (Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu 2/1996) Počinio je krivično djelo utaje iz čl. 129. st. 4. KZRH, a ne krađe iz čl. 125. st. 1. KZRH, optuženik koji je u svom dvorištu, udaljenom 15 km od staje vlasnika, ugledao kobilu, uhvatio je i privezao u svojoj staji. Vlasnik je izbugio detenciju nad kobilom koja je pobjegla iz staje u 15 km udaljeno mjesto jer je s obzirom na toliku udaljenost prestala postojati realna mogućnost da će se vratiti ili da će je vlasnik naći. Optuženik je, dakle, tuđu pokretnu stvar nad kojom je prestala detencija vlasnika i ne znajući tko je njezin vlasnik protupravno prisvojio u namjeri da sebi pribavi imovinsku

574 korist. (Kao u odluci Županijskoga suda u Bjelovaru, Kž-281/96 od 22. kolovoza 1996.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.)

142. ODUZIMANJE TUĐE POKRETNE STVARI Članak 221. Kada je optuženi kroz nasilno otvoreno “leptir-staklo” uvukao ruku u unutrašnjost automobila, te izbacio ručicu mjenjača iz brzine radi pomicanja automobila, optuženi je započeo s izvršenjem radnje oduzimanja motornog vozila iz čl. 154a KZ. Za početak radnje izvršenja tog krivičnog djela nije potrebno da učinilac i sjedne u vozilo i pokuša upaliti motor. VSH, I Kž 81/73 od 10. IV 1973. (Pregled sudske prakse u godini 1973., Zagreb 1974.g.) Za izvršenje krivičnog djela oduzimanja motornog vozila iz čl. 254a KZ nije dovoljno da se netko vozi u u tuđem vozilu za koje zna da ga je druga osoba protupravno oduzela, ako on u samom oduzimanju vozila nije uopće sudjelovao. VSH, I Kž1239/75 od 19. XII 1975. (Pregled sudske prakse br. 9 u godini 1976., Zagreb 1976.g.) Ne čini krivično djelo oduzimanja motornog vozila iz čl. 254a KZ automehaničar servisa za popravak automobila kada poduzme probnu vožnju automobilom, koji mu je povjeren na radu radi popravka, iako za poduzimanje te vožnje nema ovlaštenja prema internim pravilima servisa, a niti odobrenje svog poslovođe. Općinski sud u Osijeku, K-729/74 (Pregled sudske prakse br. 10. u godini 1976., Zagreb 1977.g.) Krivično djelo oduzimanja motornog vozila iz čl. 136. st. 3. KZH ostvareno je i tada kad je oduzeto motorno vozilo znatno oštećeno kako prilikom oduzimanja vozila tako i prilikom njegove upotrebe ako se takvo oštećenje ima pripisati nehatu učinioca. Da li je tada kad je takva šteta nastupila prilikom upotrebe vozila učinjeno i kakvo drugo krivično djelo i radi li se o prividnom stjecaju zbog odnosa specijaliteta ili stjecaju toga krivičnog djela i osnovnoga krivičnog djela iz čl. 136. st. 1. KZH, stvar je konkretnog slučaja. Pravno shvaćanje sjednice Krivičnog odjela VSH od 15. veljače 1990.

575 (Pregled sudske prakse br. 44). Činjenično stanje nije potpuno utvrđeno kad nije ispitana obrana optuženog za krivično djelo iz čl. 250. st. 1. t. 1. KZ (čl. 131. st. 1. t. 1. KZH) da se nije radilo o oduzimanju predmeta u namjeri pribavljanja imovinske koristi, nego o oduzimanju stvari iz osvete, pogotovo, kad je optuženi stvar odmah odnio do kuže druge osobe da bi na nju pala sumnja, a jer se i toj osobi htio osvetiti. Ako bi se takva obrana utvrdila, onda bi djelovanje optuženog moglo biti ograničeno samo na izvršenje krivičnog djela oduzimanja tuđe stvari iz čl. 256. KZ (čl. 135. KZH). VSH-Kž-1041/68 od 19.IX.1968. Namjera za pribavljanje protupravne imovinske koristi bitan je element kriv. djela krađe, koji ovo djelo razlikuje od kriv. djela oduzimanja tuđe stvari iz čl. 256. KZ (čl. 135. KZH). VSSr-Kž-1210/51 Inkasator poduzeća koji je bez znanja uzeo tri namire za naplatu najamnine, pa ih upotrijebio i zbog toga učinio ispravke u kartonima i razliku prisvojio, izvršio je samo krivično djelo iz čl. 322. KZ (čl. 229. KZH), a ne i djela opisana u čl. 319. i 256. KZ (čl. 212. i 135. KZH). VSM-Kž-84/53 Kad je predmet optužbe krivično djelo razbojništva, sud je prekoračio optužbu ako bi okrivljenog osudio za krivično djelo oduzimanja tuđe pokretne stvari iz čl. 256. KZ (čl. 135. KZH). VSM-Kž-41/56 Oduzimanjem tuđih spisa, u namjeri da među njima potraži oporuku svoga oca na koju ima pravo i potom vrati držaocu, okrivljeni nije učinio krivično djelo protiv imovine iz čl. 256. KZ (čl. 135. KZH). Provaljivanjem u tuđi stan, nasilnim otvaranjem ormara i oduzimanjem svežnja isprava, a sve obuhvaćeno izloženom namjerom, okrivljeni je učinio krivično djelo narušavanja nepovredivosti stana iz čl. 154. st. 1. KZ (čl 53. KZH) u stjecaju s krivičnim djelom samovlašća iz čl. 297. KZ (čl. 205. KZH). VSH-Kž-869/56 Optuženi su provalili u prostorije gimnazije i uzeli pečat i štambilj gimnazije. Prvostepeni je sud radnje optuženih kvalificirao kao krivično djelo teške krađe iz čl. 250. st. 1. t. 1. KZ (čl. 131. st. 1. t. 1. KZH). Vrhovni sud preinačio je prvostepenu presudu tako da je radnje optuženih kvalificirao kao krivično djelo iz čl. 256. KZ (čl. 135. KZH) jer je iz rezultata provedenih dokaza slijedilo da su optuženi prisvojili pečet i štambilj radi pravljenja svjedočanstva, a ne u namjeri pribavljanja protupravne imovinske koristi. VSBiH-Kž-439/65 od 26.V.1965.

576 Optuženi koji je bez dozvole prisvojio tuđu pokretnu potrošenu stvar /određenu količinu cigle/ s namjerom da ju vrati u istoj vrsti i količini, učinio je krivično djelo oduzimanja tuđe stvari iz čl. 256. KZ (čl. 135. KZH). VSH-Kž-886/51 Protupravna upotrena tuđe stvari /furtum usus/, osim u slučaju iz čl. 323. KZ (čl. 232. KZH), nije krivično djelo ni po čl. 249. niti 256. (čl. 130. i 135. KZH). VSSl-Kzz-28/53 od 1808/60 od 30.IX.1960. Za postojanje krivičnog djela oduzimanja tuđe pokretne stvari iz čl. 256. st. 1. KZ potrebno je da se radi o oduzimanju izvršenom u cilju trajnog prisvajanja stvari. Kad je oštećeni optuženom oduzeo sta kao zalog , odnosno kao osiguranje da će se oštećeni vratiti svojem automobilu i odvesti optuženog u kolima, onda oduzimanje nije izvršeno u cilju prisvajanja. Međutim, budući da je sat oduzet silom i na taj način je oštećeni prisiljen da nešto trpi, tada su u takvoj radnji optuženog ostvareni elementi krivičnog djela prinude iz čl. 149. st. 1. KZ (čl. 52. KZH). VSH-Kž-1742/68 od 18.I.1968. (Krivični zakon Republike Hrvatske, Danilo Gregović - Sudska praksa, Informator, Zagreb, 1991.) Učinilac, koji je zajedno i istovremeno s drugom osobom, a u namjeri korištenja vozila za vožnju, ušao u vozilo i odvezao s njime, a znao je da to vozilo pripada drugoj osobi nije povjereno za vožnju, postupao je sa sviješću i voljom da tuđe vozilo upotrijebi za vožnju (cum animo auctoris) i time kao suizvršilac ostvario bitna obilježaja kriv. djela oduzimanja vozila na motorni pogon iz čl. 136. st. 1. KZH. Pri tome je neodlučno što on osobno nje otvorio vozilo, odnosno u toku vožnje upravljao vozilom. Okruženi sud u Zagrebu, Kž 1413/80 od 27. VIII 1980. (Pregled sudske prakse br. 19). Počinitelj, koji je zajedno i istovremeno s drugom osobom, a u nemjeri korištenja vozila za vožnju, ušao u vozilo i odvezao se njime, a znao je da to vozilo toj osobi nije povjereno za vožnju, postupio je sa svješću i voljom da tuđe vozilo upotrijbi za vožnju. Time je kao suizvršitelj ostvario bitna obilježja krivičnog djela oduzimanja vozila na motorni pogon iz čl. 136. st. 1. KZH. Pri tome je neodlučno što on osobno nije upravljao vozilom. (Kao u odluci Okružnoga suda u Zagrebu, Kž-1413/80 od 27. kolovoza 1980.) Kad su optuženici provaljivanjem ušli u tuđi stan i protupravno oduzeli lovačku pušku, 20 lovačkih patrona i 40 komada streljiva, ali bez namjere pribavljanja imovinske koristi, ili su stvati oduzeli u namjeri da se upotrijebe u ratu, što je i učinjeno, učinili su u stjecaju krivično djelo oduzimanja tuđe pokretne stvari iz čl. 130. st. 1. KZRH, a ne krivično djelo teške krađe iz čl. 126. st. 1. KZRH. Naime, da su optuženici provalili u stan oštećenika i oduzeli pušku i streljivo u namjeri da prisvajanjem tih stvari sebi pribave protupravnu imovinsku korist, ne bi se radilo o stjecaju krivičnog djela iz čl. 52. st. 1. i čl. 126. st. 1. toč. 1. KZRH, već samo o krivičnom djelu iz čl. 126. st. 1. toč. 1. KZRH, jer bi neovlašteno prodiranje u tuđi stan

577 bilo konzumirano krivičnom djelom teške krađe iz čl. 126. st. 1. toč. 1. u vezi s čl. 125. st. 1. KZRH. (Kao u odluci VSH, I. Kž-1032/92 od 9. prosinca 1992.) (Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Naklada Zadro, Zagreb 2001.) Optuženik koji je stavio taksistu nož pod grlo tražeći od njega novac, a kad se uvjerio da taksist ima samo sitan novac sjeo za upravljač njegova automobila, odvezao se do sljedećeg mjesta i tamo ga ostavio, nije počinio dovršeno krivično djelo razbojništva iz čl. 132. st. 1. KZH (čl. 127. KZH) nego krivično djelo razbojništva u pokušaju u stjecaju s krivičnom djelom oduzimanja vozila na motorni pogon. Vrhovni sud Republike Hrvatske I Kž-255/91 15.05.1991. (Kazneni zakon, autorski pročišćeni tekst, Inženjerski biro d.d. Zagreb 2004.) Kod krivičnog djela oduzimanja motornog vozila iz čl. 254a. KZ (čl. 136. KZH) jedno od bitnih elemenata tog krivičnog djela je "oduzimanje vozila", pa prema tome nije učinio to krivično djelo onaj koji je tuđe motorno vozilo dobio da ga upotrijebi za vožnju od treće osobe koja je to vozilo protupravno oduzela od vlasnika. Okružni sud u Zagrebu-Kž-376/73 od 6.IV.1973. Za izvršenje krivičnog djela oduzimanja motornog vozila iz čl. 254a. Kz (čl. 136. KZH) nije dovoljno da se netko vozi u tuđem vozilu za koje zna da ga je druga osoba protupravno oduzela, ako on u samom oduzimanju vozila nije uopće sudjelovao. VSH-Kž-1239/75 od 19.XII.1975. Faktično je pitanje da li i u kojim slučajevima postoji suizvršilaštvo u izvršenju krivičnog djela posluge motornim vozilom iz čl. 254a. KZ kada neko lice ne učestvuje u samomo aktu oduzimanja u užem smislu /otvaranje tuđih kola, stavljanje motora u pokret ili neposredni ulazak u kola radi vožnje lica koje je svjesno da su u pitanju tuđa kola koja se neovlašteno koriste za vožnju/ - već naknadno pošto je vožnja u toku, uđe u kola i sa ostalima se vozi. Okolnosti koje su relevantne za pravnu kvalifikaciju u ovom slučaju su pored drugih: 1) svijest da su u pitanju tuđa kola i da se neovlašteno koriste za vožnju, 2) postojanje dogovora o oduzimanju tuđih kola radi neovlaštene vožnje, 3) učestvovanje u vožnji naizmjenično, odnosno povremeno kao vozač i sl. Ako nema tih i siličnih okolnosti moglo bi, pod određenim uslovima, da se radi o pomaganju unaprijed obećanim prikrivanjem. VSSr-Kžm-161/66 od 24.XII.1966. Za postojanje suizvršilaštva kod krivičnog djela oduzimanja motornog vozila iz čl. 254a. KZ (čl. 136. KZH) nije odlučujuće tko je od suizvršilaca i na koji način prišao motoru i stavio ga u pokret, pošto to može da učini samo jedno lice, već da li je više lica sporazumno odlučio da oduzmu tuđe motorno vozilo radi upotrebe za vožnju i da li su se poslije toga, pošto je motor pokrenut, vozili ispoljavajući time svako za sebe želju da to djelo izvrše kao svoje. VSSr-Kžm-114/67 od 20.VII.1967.

578 Ne čini krivično djelo oduzimanja motornog vozila iz čl. 254a. KZ (čl. 136. KZH) automehančar servisa za popravak automobila kad ide na probnu vožnju automobilom koji mu je povjeren na radu radi popravka, iako za tu vožnju nema ovlaštenja prema internim pravilima servisa, a niti odobrenje svog poslovođe. Općinski sud u Osijeku-K-729/74 Ne čini krivično djelo oduzimanja motornog vozila iz čl. 254a. KZ tko bez odobrenja upotrijebi za vožnju motorno vozilo koje mu je bilo predano na popravak. Okružni sud u Novom Mestu-Kž-249/66 od 20.X.1966. Učinilac koji je zajedno i istovremeno s drugom osobom, u namjeri korištenja vozila za vožnju, ušao u vozilo i odvezao sa njime, a znao je da to vozilo toj osobi nije povjereno za vožnju postupao je sa sviješću i voljom da tuđe vozilo upotrijebi za vožnju /cum animo auctoris/ ostvario je kao suizvršilac bitna obilježja krivičnog djela, oduzimanja vozila na motorni pogon iz čl. 136. st. 1. KZH. Pritom nije odlučno što on osobno nije otvorio vozilo, odnosno u toku vožnje upravljao vozilom. Okružni sud u Zagrebu-Kž-1413(80 od 27.VII.1980. Kad je optuženi kriz nasilno otvoreno "leptir staklo" uvukao ruku u unutrašnjost automobila, te izbacio ručicu mjenjača iz brine radi pomocanja automobila, optuženi je započeo s izvršenjem radnje oduzimanja motornog vozila iz čl. 254a. KZ. Za početak radnje izvršenja tog krivičnog djela nije potrebno da učinilac i sjedne u vozilo i pokuša upaliti motor. VSH-Kž-81/73 od 10.IV.1973. Kad je okrivljeni samo ušao u motorno vozilo, a nije ga stavljanjem motora u pogon i pokretnuo s mjesta gdje je bilo ostavljeno, onda prema pravilnoj primjeni zakona valja uzeti da je on takvom djelatnošću počinio krivično djelo oduzimanja motornog vozila u pokušaju iz čl. 254a. KZ u vezi sa čl. 16. KZ (čl. 136. KZH i čl. 19. KZJ), a ne dovršeno krivično djelo. VSAPV-Kž-48/70 od 12.III.1970. Ne radi se o dovršenom krivičnom djelu oduzimanja motornog vozila, nego o pokušaju izvršenja tog djela, kad je utvrđeno da je optuženi ušao u automobil i pokušao staviti motor u pogon, a kad to nije uspio učiniti, onda ga je odgurnuo iz jedne ulice u drugu. Za dovršenje krivičnog djela iz čl. 254a. KZ potrebno je da učinilac pokreće vozilo snagom njegovog vlastitog motora, a ne da ga učinilac gura. Općinski sud u Puli-K-2/70 do 3.III.1970. Kad učinilac izgura tuđe motorno vozilo iz dvorišta na ulicu u namjeri da ga upotrijebi za vožnju pa ni čupanjem i spajanjem kablova, niti guranjem nekoliko stotina metara ne uspije da aktivira motor i tada bude uhvaćen, krivično djelo iz čl. 254a. KZ (čl. 136. KZH) je svršeno. Jer, bez obzira što vozilo nije upotrijebljeno za vožnju, učinilac ga je u toj namjeri oduzeo i time je ostvario sva zakonska obilježja ovog krivičnog djela. VSSr-Kž-2085/75

579 Krivično djelo oduzimanja motornog vozila u sebi sadrži bitan, konstitutivni element - "oduzimanje" koji postoji i kod krivičnog djela krađe pokretnih stvari. Međutim, kod krivičnog djela krađe, djelo je dovršeno u momentu kad je stvar oduzeta iz priteženja druge osobe i kad je zasnovano vlastito pritežanje, dok se kod krivičnog djela oduzimanja motornog vozila samim ulaženjem u automobil, odnosno motorno vozilo sa strane učinioca ne zasniva pritežanje nad vozilom sve dotle dok motor nije stavljen u pokret u vozilo pokrenuo s mjesta gdje je bilo ostavljeno. To je zbog toga što se samo na taj način prekida tuđe pritežanje kod oduzimanja motornog vozila i zasniva svoje. Naime, sadržja pritežanja kod oduzimanja motornog vozila je u tome što osoba koja ima stvar u pritežanju može da ostvari i svoju vlast nad stvari tako da tom stvari može raspolagati prema vlastitoj namjeri. Stoga, samo sjedanje u automobil i pokušaj stavljanja u pokret vozila nije dovoljno da bi se moglo zaključiti da je učinilac time pokrenuo tuđe pritežanje i zasnovao svoje, tim prije kad se ima u vidu da je kod ovog djela namjera učinioca upravljena na to da se vozilo upotrijebi za vožnju. VSAPV-Kž-48/70 Krivično djelo iz čl. 254a. KZ (čl. 136. KZH) može se izvršiti samo u odnosu na motorno vozilo. Definicija motornog vozila daje čl. 10. t. 11. Osnovnog zakona o sigurnosti saobraćaja na javnim putevima iz koejg je propisa vidljivo da je bicikl s pomoćnim motorom isključen iz kategorije motornih vozila. Da li je netko vozilo bicikl s pomoćnim motorom u smislu zakona ili pak motorno vozilo, valja utvrditi na osnovi karakteristika motora kojim je taj bicikl snabdjeven: da li njegova radna zapremina ili ne 50 cm3. VSH-Kž-1473/67 od 28.VI.1967. Šteta uzrokovana na oduzetom motornom vozilu izvršenjem npr. krivičnog djela ugrožavanja prometa ne može poslužiti kao osnova za ocjenu da u konkretnom slučaju stoji teži oblik krivičnog djela oduzimanja motornog vozila (čl. 136. st. 3. KZH). VSH-135/79 od 5.II.1979. (Krivični zakon Republike Hrvatske, Danilo Gregović - Sudska praksa, Informator, Zagreb, 1991.) U pravu je okrivljenik kada prvostupanjsku presudu kojom je proglašen krivim zbog kaznenog djela – oduzimanjem tuđe pokretne stvari, opisano i kažnjivo po čl. 221. st. 4. i 1. KZ-a, pobija povrede Kaznenog zakona te zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, iz obrane okrivljenika te iskaza svjedoka M.V. proizlazi da je okrivljenik kupio predmetni automobil u vrijeme dok je bio u izvanbračnoj zajednici sa oštećenom Z.P. na način da je svjedokinji M.V. isplatio automobil dok je kupoprodajni ugovor sačinjen na ime oštećene kao kupca koja ga je registrirala za sebe. Nadalje je nesporno da je došlo do poremećaja izvanbrančnih odnosa i njihovog raskida i da slijedom toga predmetni automobil svakako predstavlja njihovu izvanbračnu stečevinu. Radi toga ne može se prihvatiti navod optužbe da je okrivljenik oduzeo tuđu pokretnu stvari, jer i on ima udio u tom automobilu, kako je to istaknuo u žalbi i u svojoj obrani. Slijedom toga, u konkrenom slučjau može se raditi samo o građasnkopravnom odnosu okrivljenika i oštećene, jer za postojanje inkriminiranog djela kog

580 počinitelja mora postojati svijest da uzima tuđu stvar, a koje u ovom slučaju očito nema. Zbog svega toga valjalo je udovoljiti žalbi okrivljenika s time da će prvostupanjski sud nakon ponovne ocjene provedenih dokaza u skladu s naprijed iznijetim donijeti novu na zakonu osnovanu odluku. Županijski sud u Koprivnici, Kž-291/03-2 od 30. listopada 2003. godine. (Županijski sud u Koprivnici, Sudska praksa, knjiga 6/2004.) 143. UNIŠTENJE I OŠTEĆENJE TUĐE STVARI Članak 222. U djelovanju optuženog koji je bacio otpatke vreća u prosijani cement te prouzrokovao zastoj u stroju za miješanje, nisu prisutni elementi krivičnog djela oštećenja tuđe stvari iz čl. 257. KZ (čl. 137. KZH), s obzirom da stroj nije oštećen niti je postao neupotrebljiv. VSM-Kž-190/65 od 9.XII.1965. Okrivljeni je ostvario elemente krivičnog djela samovlašća iz čl. 297. KZ (čl. 205. KZH) kad je prije odluke suda o diobi zajedničke imovine uz suglasnost svoje bivše supruge ušao u svoj bivši stan, ali joj protiv njene volje oduzeo i odnio televizor, o čijem se vlasništvu oni spore, i kad je kasnije u sukobu sa oštećenom na ulici taj televizor razbio smatrajući ga svojim vlasništvom. Nepravilna je odluka pravostepenog suda kojom je okrivljeni bio proglašen krivim zbog krivičnog djela iz čl. 257. st. 1. KZ (čl. 137. KZH). Okružni sud u Puli-Kž-1/68 od 15.I.1968. Kad je okrivljeni tužen da je učinio krivično djelo oštećenja tuđe stvari iz čl. 257. st. 1. KZ (čl. 137. KZH) sud nije vezan prijedlogom tužioca u vezi s pravnom ocjenom djela, te kad je našao da se ne radi o inkriminiranom krivičnom djelu iz čl. 257. st. 1. KZ, već o krivičnom djelu samovlašća iz čl. 297. KZ (čl. 205. kZH), nije mogao okrivljenog osloboditi od optužbe zbog krivičnog djela iz čl. 257. KZ, nego ga je trebao proglasiti kriivm zbog krivičnog djela iz čl. 297. KZ, kad je tokom postupka utvrđeno da je među strankama sporno kome pripada pravo nad uništenom stvari. Okružni sud u Gospiću-Kž-40/68 od 3.VIII.1968. Kad se okrivljeni nasilno ponašao u javnom lokalu i uznemirivao goste pa se nakon udaljavanja iz restorana ponovno vratio u restoran i namjerno razbio staklo na vratima, ostvario je dva krivična djela: nasilničkog ponašanja na javnom mjestu iz čl. 292b. Kz i oštećenja stvari iz čl. 257. st. 1. KZ (čl. 198. i čl. 137. KZH). Prvostepeni i drugostepeni sudovi povrijedili su krivični zakon kad su našli da se radi samo o jednom krivičnom djelu iz čl. 292b. KZ. Radi se, međutim, o dvije samostalne krivične količine takvog značaja i intenziteta da nema mjesta primjeni načela konzumacije niti načela inkluzije prema kojem bi krivično djelo oštećenja tuđe stvari iz čl. 257. st. 1. KZ s obzirom na značaj i težinu krivičnog djela nasilničkog ponašanja na javnom mjestu iz čl. 292b. KZ bilo tako malog, sekundarnog i sporednog značaja da bi se moglo uzeti prema razumnoj ocjeni da je pokriveno krivično-pravnom sankcijom izrečenom za teže učinjeno krivično djelo iz čl. 292b. KZ.

581 Osim toga, ovdje se radi i o dva bitno različita zaštitna objekta, jer se krivičnim djelom iz čl. 292b. KZ zaštićuje spokojstvo građana i javni red, a krivičnim djelom oštećenja tuđe stvari zaštićuje se tuđa nepokretna i pokretna stvar. VSH-Kzz-18/69 od 8.VII.1969. Krivično djelo oštećenja tuđe stvari iz čl. 257. KZ (čl. 137. KZH) učinjeno obijanjem ili provaljivanjem tuđeg zatvorenog prostora samo radi izvršenja krađe konzumirano je krivičnim djelom krađe. VSH-Kž-3634/55 Kad je optuženi, da bi izvršio sitnu krađu razbio staklo na vratima prodavaonice, izvršio je pored krivičnog djela sitne krađe i krivično djelo oštećenja tuđe stvari iz čl. 257. KZ (čl. 137. KZH), jer je svjestan bio da razbijanjem stakla oštećuje tuđu stvar, te da je to oštećenje želio budući da je staklo razbio da bi ušao u prodavaonicu. VSH-Kž-590/69 od 4.VI.1969. Krivično djelo oštećenja tuđe stvari može se učiniti ne samo u odnosu na vlasnika stvari, već i, kao u konkretnom slučaju, prema nosiocu stanarskog prava koji je u tom svom pravu /kao imovinskom/ povrijeđen oštećenjem vrata stana, kojima se koristi kao stanar. Okružni sud u Zagrebu-Kž-406/73 od 18.X.1973. Krivično djelo oštećenja tuđe stvari iz čl. 257. KZ (čl. 137. KZH) može se učiniti samo s umišljajem, a ne i iz nehata. VSAPV-Kž-735/67 U djelovanju odgovorne osobe iz čl. 213. st. 1. KZ (čl. 103. KZH), koja je doduše svijesna da zbog njezinog, očigledno neurednog, postupanja može nastupiti imovinska šteta poduzeća ili zadruzi, ali ne pristaje na nastupanje ove posljedice, ne nalaze se obilježja krivičnog djela iz čl. 257. KZ (čl. 137. KZH), nego krivičnog djela iz čl. 213. KZ VSH-Kž-3523/55 Ne stoji krivično djelo oštećenja tuđe stvari ako je netko pokosio nedozrele usijeve sa zemljišta koje je njemu bilo ustupljeno u postupku reorganizacije ranije seljače radne zadruge, mada je to zemljište upisano u zemljišne knjige kao vlasništvo druge osobe, a vlasnički odnosi među zainteresiranim osobama još nisu konačno raspravljeni. VSJugoslavije-Kz-8/56 Obijanje vinogradarske kućice krivično je djelo oštećenja tuđih stvari, a ne krivično djelo narušavanja nepovredivosti stana iz čl. 154. st. 1. KZ (čl. 53. KZH). Sama činjenica da vinogradar u vrijeme berbe poneki put i spava u vinogradarskoj kućici ne daje toj vinogradarskoj kućici karakter stana, niti ona postaje stambena prostorija namijenjena stanovanju oštećenog i njegove porodice.

582 VSAPV-Kž-1120/62 od 24.I.1963. Kad je utvrđeno da je optuženik ( radi prikrivanja manjka) u bačve s vinom dodavao vodu, svjestan, kao podrumar, da zbog toga može doći do takvih promjena i pada koncentracije alkohola da ono postane neupotrebljivo u prometu, čime je pričinjena određena materijalna šteta, ostvarena su sva bitna obilježja krivičnog djela oštećenja tuđe stvari iz čl. 132. st. 1. KZH, a ne krivičnog djela nesavjesnoga privrednog poslovanja iz čl. 99. st. 1. KZRH. "Naime, radnja izvršenja krivičnog djela nesavjesnoga privrednog poslovanja sastoji se u očigledno nesavjesnom postupanju odgovorne osobe u organizaciji udruženog rada ili u drugoj društvenoj pravnoj osobi koja se bavi privrednom djelatnošću. Takvo nesavjesno postupanje treba da se odnosi na poslovanje, organiziranje procesa proizvodnje, organiziranje rada ili u pogledu korištenja društvene imovine ili na staranje o društvenoj imovini. Naprotiv, optuženik je u namjeri da prikrije manjak vina koji je nastao zbog toga jer je uzimao novac od prodanog vina – sipao vodu u vino. Zbog toga je u vinu došlo do takvih kemijskih promjena i pada koncentracije alkohola da je ono zbog toga postalo patvorina. Optuženik je, dakle, vino učinio neupotrebljivim za promete. Optuženik je kao dugogodišnji radnik u podrumu (podrumar) bio svjestan da sipajući vodu u vino može dovesti do njegova pretvaranja u patvorinu. No da bi prikrio manjak vina, pristao je i na takvu posljedicu pa je očito postupao s eventualnim umišljajem da ošteti tuđu stvar." Vrhovni sud Republike Hrvatske, IKž-772/88, od 06. IX 1989. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1998.) U pravu je privatna tužiteljica kada, suprotno zauzetom pravnom stajalištu prvostupanjskog suda u žalbi ističe da kazneno djelo oštećenja tuđe stvari može učiniti i suvlasnik na zajedničkoj stvari, jer se na taj način povrijeđuje pravo drugog suvlasnika na oštećenoj suvlasničkoj imovini. Rješenje Županijskog suda u Koprivnici, Kž-88/00-2 od 27. travnja 2000. god. (Županijski sud u Koprivnici, Sudska praksa br. 3, veljača 2001.) Kad su optuženici provaljivanjem ušli u tuđi stan i protupravno oduzeli lovačku pušku, 20 komada lovačkih patrona i 40 komada streljiva, ali bez namjere pribavljanja imovinske koristi ili su stvari oduzeli u namjeri da se upotrijebe u ratu, što je i učinjeno, učinili su u stjecaju krivično djelo narušavanja nepovredivosti stana iz čl. 52. st. 1. KZRH i krivično djelo oduzimanja tuđe pokretne stvari iz čl. 130. st. 1. KZRH, a ne krivično djelo teške krađe iz čl. 126. st. 1. toč. 1. KZRH u svezi s čl. 125. st. 1. KZRH. Naime, da su optuženici provalili u stan oštećenika i oduzeli pušku i streljivo u namjeri da prisvajanjem tih stvari sebi pribave protupravnu imovinsku korist, onda se ne bi radilo o stjecaju krivičnog djela iz čl. 52. st. 1. i čl. 126. st. 1. toč. 1. KZRH, već samo o krivičnom djelu iz čl. 126. st. 1. toč. 1. KZRH, jer bi neovlašteno prodiranje u tuđi stan bilo konzumirano krivičnim djelom teške krađe iz čl. 126. st. 1. toč. 1. u vezi s čl. 125. st. 1. KZRH. VSRH, I Kž 1032/1992 od 9. prosinca 1992. g. (VSRH, Izbor odluka 1/1996).

583 Čini kazneno djelo uništenja i oštećenja tuđe stvari iz čl. 222. st. 1. KZ optuženik koji je hidraulikom traktora iščupao iz temelje rampu vlasništvo Hrvatskih šuma postavljenju poprijeko šumskog puta kojim je optuženik dolazio do svoje nekretnine. Ne radi se o postupanju u krajnjoj nuždi, jer čak i da optuženik drugim putem nije mogao doći do svojih nekretnina, njemu su kroz razdoblje od dvije godine od kada je rampa postavljena stajala na raspolaganju legalna pravna sredstva da ishodi pravo prolaza šumskim putem, što nije učinio, već je revoltiran činjenicom da mu u Hrvatskim šumama nisu odobrili ključ i pustili ga da se služi cestom, odlučio namjerno uništiti rampu i samovoljno ostvariti pravo prolaza putem. Žs u Bjelovaru, Kž 82/01 od 21.06.2001. (VSRH, Izbor odluka 1/2002.) Iako je utvrđeno da je optuženik u mjestu M. na javnoj površini uz magistralnu cestu, bez odobrenja posjekao drvored lipa od 28. stabala, starosti oko 100 godina, neprihvatljiv je zaključak suda je sječom lipa oštetio tuđu stvari koja uljepšava ulicu i počinio kazneno djelo uništenja i oštećenja tuđe stvari iz čl. 222. st. 2. KZ. Za takav zaključak nije dostatno da se radi o stabliam lipa starim 100 godina i da su ona posađena kao drvored, jer drvored može uljepšavati ulicu, ali i ne mora, čak je može i nagrditi ako se npr. radi o suhim, trulim, djelomično izvrnutim i sličinim stablima. Žs u Bjelovaru, Kž 255/01 od 08.11.2001. (VSRH, Izbor odluka 1/2002.)

144. PRIJEVARA Članak 224. Pravilno je optuženi oglašen krivim zbog kriv. djela iz čl. 258. st. 2. KZ, pošto je utvrđeno da je on iznošenjem, u stvari prešućivanjem važnih činjenica doveo u zabludu zavod za zapošljavanje i time ishodio u svoju korist višegodišnju nepropisnu isplatu naknade za nezaposlenost. Prije unaprijed izloženome neosnovano je pozivanje na raniju sudsku praksu (do godine 1965.), prema kojoj samom neistinitom izjavom stranke upravnom organu ne bi bila ostvarena obilježja prevare budući da je optuženi dao izjavu kao stranka u smislu nove odredbe čl. 181a Zakona o općem upravnom postupku (Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o općem upravnom postupku 1965. “Sl. list SFRJ” broj 10/65) odnosno čl. 182. Zakona o općem upravnom postupku prema njegovom prečišćenom tekstu, a koja odredba predviđa usmeno danu izjavu stranke kao dokazano sredstvo. Po toj noveliranoj odredbi čl. 182. st. 4. Zakona o općem upravnom postupku službena osoba je štoviše dužna upozoriti stranku na posljedice davanja lažne izjave, što je u pogledu optuženog i bilo učinjeno. VSH, I KŽ 1738/73 od 14. III 1974. (Pregled sudske prakse u godini 1974., Zagreb 1975.g.) Organiziranje i provođenje neke igre na sreću, kojom se pod određenim jednakim uvjetima svakome sudioniku stavlja u izgled mogućnost dobivanja određenog zgoditka, samo po sebi ne predstavlja krivično djelo prevare iz čl. 258. KZ, niti je za to odlučno da li je igra organizirana neovlašteno, suprotno postojećim propisima o organiziranju takvih igara, te da li su sudionici igre u tom pogledu održavani u zabludi. Za postojanje krivičnog djela prevare odlučno je da li pravila takve igre, dakle, sam

584 način igre, u sebi sadrži obmanu igrača radi postizanja protupravne imovinske koristi organizatora, odnosno da li je takva igra po svojoj koncepciji prevara. VSH, I Kž 903/75 od 6. IV 1976. (Pregled sudske prakse br. 10 u godini 1976., Zagreb 1977.g.) Nije osnovano stajalište po kome onaj tko od lihvara pozajmljuje novac s unaprijed stvorenom namjerom da mu neće vratiti ne samo ugovorene lihvarske kamate nego i glavnicu ne čini krivično djelo prevare, a sve to uz obrazloženje - pošto je ugovaranjem nerazmjerne imovinske koristi i zajmodavac u smislu čl. 148. st. 1. KZH došao u sukob sa zakonom - da se u takvu slučaju radi o “sukobu dvaju neprava” u kome bi oštećeni zajmodavac izgubio pravo na zaštitu. Nije, suprotno takvom shvaćanju, naime, u pitanju pružanje pravne zaštite takvom zajmodavcu kao oštećeniku u pravcu da se udovoljava njegovom imovinskopravnom zahtjevu, na koji on , uostalom, nema pravo s obzirom na to da se radi o ništavnosti predmetnog ugovora kao zelenaškog ugovora (čl. 141. ZOO u vezi sa čl. 104. st. 2. ZOO), već je kod krivičnopravne zaštite težište na zaštiti privatne imovine kao takve pred napadom kakav nedvojbeno predstavlja i opisano pribavljanje protupravne imovinske koristi prijevarnim pozajmljivanjem novca od lihvara. Upravo takav stav, koji s jedne strane lišava samog lihvara pravne zaštite, odnosno postavlja također i pitanje njegove krivične odgovornosti, s druge strane uz krivično gonjenje omogućava uspostavljanje narušene pravne ravnoteže oduzimanjem navedene koristi od zlonamjernog zajmoprimca po čl. 85. st. 1. KZ SFRJ. VSH, I KŽ 64/78 od 26. IV 1979. (Pregled sudske prakse br. 15 u godini 1979., Zagreb 1979.g.) Ostvareni su, doduše bitni elementi krivičnog djela prevare iz čl. 142. KZH, kako u slučaju kada je učinilac, prilikom zaključivanja ugovora o najmu automobila s oštećenom radnom organizacijom, postupao u namjeri pribavljanja protupravne imovinske koristi prisvajanjem automobila, tako i kada je postupao samo u namjeri da si protupravnim držanjem i korištenjem automobila pribavi korist ali težina učinjenog djela, kao ni iznos tako pribavljene imovinske koristi, odnosno pričinjene štete u jednom i drugom slučaju nipošto nije ista, pa utvrđivanje stvarne namjere učinioca predstavlja odlučnu činjenicu. VSH, I Kž 790/82 od 22. XII 1982. (Pregled sudske prakse br. 22). Obmanjivanje poreznih organa radi potpunog ili djelomičnog izbjegavanja plaćanja poreznih obveza ne predstavlja kriv. djelo prevare iz čl. 142. KZH, već specijalno krivično djelo utaje poreza ili doprinosa iz čl. 119. KZH, ali uz daljnji uvjet da se radi o izbjegavanju porezne obveze u odnosu na neki zakonito stečeni prihod. U protivnom bi se, naime, u takvu slučaju inzistirali na obaveznom samoprijavljivanju za neko prethodno učinjeno drugo krivično djelo ili prekršaj. VSH, IV Kž 147/82 od 18. V 1983. (Pregled sudske praske br. 22). Kad se prevara iz čl. 142. KZH ne sastoji u namjeri prisvajanja glavnice stambenog kredita na štetu banke, već samo u korištenju toga kredita kao povoljnog kredita, do čega se došlo dovođenjem u zabludu banke u pogledu postojanja posebnih uvjeta koji se traže za ostvarenje prava na takav povlašteni kredit, protupravna imovinska korist sastoji se jedino u novčano izraženoj razlici između uvjeta

585 najpovoljnijega komercijalnog kredita koji je bilo moguće dobiti i bez posebnih uvjeta u pogledu kojih je optuženik doveo banku u zabludu i uvjeta stambenog kredita u pogledu kojega je trebalo udovoljiti upravo tim posebnim uvjetima. VSH, I Kž 99/84 od 14. 1984. (Pregled sudske prakse br. 26). U imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom prevare, što se odnosi na korištenje kredita na štetu banke, ne ulazi iznos dobiven valorizacijom kao navodni profit zbog inflacije. VSH, I Kž 99/84 od 14. XI 1984. (Pregled sudske prakse, br. 26). Stanarsko pravo, kao pravo korištenja stana u društvenom vlasništvu radi zadovoljavanja osobnih i porodičnih stambenih potreba ne može se samo po sebi materijalno izraziti kao protupravna imovinska korist u smislu čl. 142. KZH. VSH, IV Kž 106/87 od 17. rujna 1987. VSH, IV Kž 27/87 od 27. kolovoza 1987. (Pregled sudske prakse br. 35). Građani SFRJ koji pri uvozu robe iz inozemstva obmanjuju carinske organe u pogledu činjenica odlučnih za dozvolu uvoza i obračun carine, kako bi neplaćanjem carine uopće ili plaćanjem manjeg iznosa carine od onoga što bi ga inače morali platiti, sebi ili drugome pribavili protupravnu imovinsku korist, ne čini krivično djelo prevare, već protupravne radnje koje se suzbijaju na druge, zakonom ili propisima predviđene načine. VSH, I KŽ 722/86 ( u skladu s pravnim shvaćanjem zauzetim na Općoj sjednici Vrhovnog suda Hrvatske od 6. ožujka 1987.) (Pregled sudske prakse br. 37). Kad je optuženi kao organizator poduzeća grupe građana, iako su nastupili za likvidaciju tog poduzeća, jer nije bilo izvršeno njegovo konstitiuranje, a uz to su se osnivači ogradili od djelatnosti optuženog i zahtijevali brisanje s popisa osnivača - i iza toga poduzimao mjere da onemogući osnivače u spriječavanju njegove djelatnosti koju su oni prozreli, pa nastavio nizu privrednih organizacija i privatnih osoba neistinito prikazivati kao da poduzeće grupe građana stvarno i pravno postoji, služeći se i žigom tog poduzeća, čime je oštetio te organizacije i pojedince za određene vrijednosti, ostvario je sve elemente krivičnog djela prevare iz čl. 258. KZ (čl. 142. KZH). Ovo naročito jer na prevarnu namjeru ukazuje činjenica da je poduzeće osnovano u stvari bez sredstava i s osnivačem koji su bili vrlo malo ili nimalo zainteresirani odnosno pogođeni činjenicom što je poduzeće prestalo postojati prije poduzetih pravnih radnji optuženog, te što je broj i opseg izvršenih narudžbi bez pokrića, iznos dugova, te visina štete nanesene na taj način drugim organizacijama i pojedincima, kao i sve beznadnije stanje poduzeća grupe građana koje je zapadalo iz duga u dug, gdje je unatoč toga optuženi išao u nove poslovne neuspjehe i megalomanske aranžmane, što sve ukazuje na stvarni - prevarni sadržaj namjere optuženog. Ne radi se, prema tome, o privrednom prijestupu koji da je ostvaren poslovanjem na taj način, s obzirom da je poduzeće grupe građana poslovalo sasvim ilegalno, isključivo ne inzistiranje i djelatnost samog optuženog, koji je takvom djelatnošću ostvario obilježja krivičnog djela prevare.

586 VSH-Kž-1577/69 od 30.XII.1969. Za održavanje u zabludi u smislu čl. 258. KZ (čl. 142. KZH) potrebno je određeno aktivno djelovanje učinioca krivičnog djela kojim se lažno prikazuju ili prikrivaju činjenice podobne da nekog održe u postojećoj zabludi, a nije dovoljno prosto iskorištvavanje postojeće zablude, jer be se, u tom slučaju, smatralo izvršenjem ovog krivičnog djela i utnja okrivljenog tj. njegovo propuštanje da prijavi sebe kao izvršioca djela. Neposredan aktivitet značajan je i za ocjenu pitanja zastarjelosti krivičnog gonjenja, što kod propuštanja - šutnje-pasivnog donosa nije slučaj. VSCG-Kž-153/67 od 12.II.1968. Kod kupoprodaje ukradene stvari, ne može se govoriti o dovođenju uzabludu kupca te stvari, tim što je prodavalac prešutio da nije vlasnik stvari ili je čak izričito tvrdio da je vlasnik, te da je time kupac - oštećeni naveden da učini nešto na štetu svoje imovine. Oštećeni /kupac/ predaje novac optuženom /prodavaocu/, a kao protuvrijednost prima stvar i time dobiva protuvrijednost za svoju imovinu. Samim tim, u ovakvoj radnji optuženog /prodavaoca/ nisu prisutni elementi bića krivičnog djela prevare iz čl. 258. KZ (čl. 142. KZH). Ustvari, kad bi se usvojilo stanovište da prodavalac ukradene stvari vrši i krivično djelo prevare prodajom ukradene stvari, ako ne saopći da je stvar ukradena, moralo bi se prihvatiti i stanovište da je učinilac krađe ili teške krađe praktično obvezan da sam sebe prijavi kao učinioca krivičnog djela, a što je u osnovi nelogično i neprihvatljivo. VSAPV-Kž-109/68 od 14.III.1968. Prvostepeni okružni sud povrijedio je zakon kad je odbio zahtjev javnog tužioca za provođenje istrage protiv okrivljenog zbog krivičnog djela iz čl. 258. st. 2. KZ (čl. 142. KZH) iako iz materijala u tom predmetu proizlazi, a naročito iz iskaza samog okrivljenog, da je okrivljeni u kratkom vremenskom razdoblju od 15 dana u 7 prodavaonica, isto poduzeća , podigao 7 potrošačkih kredita, navodeći da ima veliki mjesečni dohodak i da nema potrošačkih kredita niti drugih dugova, pa je svu robu koju je na osnovi tih kredita primio odmah prodao uz niže cijene raznim osobama i dobiveni novac upotrijebio za isplatu starih dugova, a da oštećenom poduzeću s naslova otplate nije ništa platio. Očigledno je da su postojali svi osnovi sumnje da je učinio krivično djelo prevare iz čl. 258. KZ pa nije bilo na zakonu osnovano da sud u toj fazi postupka odbije zahtjev za provođenje istrage i time, u stvari, obustavi svaki daljnji krivični postupak. VSH-Kzz-6/71 od 12.VI.1971. Kad je optuženi znao da se radi o lažnim čekovima i kad je te lažne čekove upotrebljavao kao prave, već samim tim ostvario je elemente krivičnog djela iz čl. 306. st. 3. KZ (čl. 212. KZH). Kad je, međutim, upotrebom tih čekova ostvario i elemente krivičnog djela prevare, onda je pored kriv. djela iz čl. 306. KZ učinio i kriv. djelo prevare iz čl. 258. st. 2. KZ (čl. 142. KZH) u sjecaju. VSH-Kž-1694/71 od 10.II.1972. Ne čini krivično djelo iz čl. 258. i 259. KZ (čl. 142. i 144. KZH) osoba koja se u namjeri dobivanja kredita posluži falsificiranom ispravom, te na taj način dovede u

587 zabludu davaoca kredita u vezi sa činjenicama koje se odnose na njegov radni odnos, visinu osobnog dohotka ili druge okolnosti potrebne za dobivanje kredita, te na taj način ishodi odobrenje i korištenje kredita - ako je tražilac kredita u vrijeme traženja i dobivanja kredita imao namjeru zasnovanu na stvarnim mogućnostima ili realnim izgledima da kredit redovno otplaćuje iako su uvjeti za dobivanje kredita, koje je korisnik lažno prikazao da ih ispunjava sa strane davaoca kredita postavljeni samo sa ciljem da se uvjeri u platežnu sposobnost tražioca kredita i osigura urednu isplatu duga. U tim će slučajevima postojat samo krivično djelo falsifikata isprave iz čl. 306. KZ (čl. 212. KZH). Međutim, postojat će, u pravilu, krivično djelo prevare kad je u pitanju beneficirani kredit, tj. kredit s posebnom namjenom koji je predviđen za strogo određeni krug osoba i namijenjen za određenu svrhu /npr. za postradale od potresa ili poplave, borce, invalide i sl. /, a tužilac kredita ne ispunjava uvjete za dobivanje takvog kredita. U prvom slučaju, u pravilu ne postoji, a u drugom postoji štetno raspolaganje s imovinom osoba koja je dovedena u zabludu ili druge osobe, kao i svijest /umišlaj/ učinioca da davaoca kredita navodi da ovaj na štetu svoje ili tuđe imovine nešto učini. Zaključak br. VII donesen na savjetovanje u VSJugoslavije 26. i 27. XII.1968. U radnji optuženog nema elemenata krivičnog djela iz čl. 258. st. 1. KZ (čl. 142. KZH) kada je u kreditnoj ispravi za dobivanje potrošačkog kredita za drugu osobu ovjerio neistinite podatke o korisniku kredita, a gdje on nije bio svjestan da korisnik kredita neće uredno otplaćivati dobiveni kredit, već postoje elementi krivičnog djela iz čl. 306. st. 1. KZ (čl. 212. KZH). Isto tako u radnji korisnika potrošačkog kredita koji je potrošački kredit dobio na temelju falsificirane isprave u kojoj su podaci o primanjima sastavljeni prema njegovom nagovoru, postoje samo elementi krivičnog djela iz čl. 306. st. 1. i 3. KZ, a ne i krivičnog djela prijevare, kad je utvrđeno da je umišljaj optuženog korisnika potoršačkog kredita da ne plaća dospjele rate, nastupio ne u času sastavljanja potvrde kreditne isprave, nego poslije, kada je do prekida plaćanja rata došlo zbog obiteljskih neprilika korisnika kredita, te kada je utvrđeno da davalac kredita niej pretrpio nikakvu štetu niti je stavio imovinskopravi zahtjev u krivičnom postupku. Okružni sud u Puli-Kž-55/69 od 26.V.1969. Krivično djelo prevare iz čl. 258. st. 1. KZ (čl. 142. KZH) može se izvršiti samo sa specijalnim umišljajem tj. mora postojati namjera učinioca da sebi ili drugom pribavi kakvu protupravnu imovinsku korist. Ako se u postupku utvrdi radnja izvršenja krivičnog djela prevare, tj. dovođenje drugog u zabludu ili održavanje u zabludi lažnim prikazivanjem ili prikrivanjem činjenica, te ako nastupi i posljedica - oštećenje tuđe imovine - krivično djelo prevare nije još uvijek ostvareno, ako nije utvrđen i posebni umišljaj pribavljanja sebi ili drugom kakve protupravne imovinske koristi. Tužilac zajma nije dužan povjeriocu navesti da je prezadužen, a ni nevraćanje zajma u određenom roku, u pravilu, još ne iscrpljuje elemente krivičnog djela prevare. Za prevaru je potrebno da učinilac već kod traženja zajma ima namjeru da novac uopće ne vrati, već da ga prisvoji. VSH-Kž-1015/70 do 12. XI.1970. Kad se ima u vidu da davalac kredita pri odlučivanju o molbi za kredit, a posebno pri odobravanju visine potrošačkog kredita, između ostalog vodi računa i o kreditnoj sposobnosti tražioca kredita, to činjenica da je optuženi posluživši se

588 prevarom i predočivši umejsto već iskorištenog izvornog ugovora kopiju ugovora o kreditu podigao robe u iznosu koji daleko premašuje visinu odobrenog kredita, već sama po sebi predstavlja dovođenje u zabludu oštećenog poduzeća, što je rezultiralo davanjem robe optuženom u visini za koju nije prethodno ispitano niti utvrđeno postoji li garancija da će ona oštećenom poduzeću biti plaćena. Kad se pritom uzme u obzir da optuženi nije bio u stanju platiti niti na ime dospjelih obroka odobrenog kredita, onda je osnovan zaključak, da je optuženi time što je istaknuti način uzimao robu preko iznosa odobrenog mu kredita, ostvario elemente krivičnog djela prevare. Optuženi je mimo volje i odobrenja oštećenog poduzeća na prevaran način došao do znatne količine robe koju nije platio i koja će, vjerojatno, s obzirom na materijalnu situaciju optuženog i napokon ostati nenaplaćena. Prema tome, nema nikakve sumnje da je optuženi oštećeno poduzeće doveo u zabludu i time ga naveo da na štetu svoje imovine nešto učini. VSH-Kž-271/71 od 25.III.1971. Neistinito prikazuje stvari zajmoprimca davaocu zajma time da će mu zajam biti vraćen u ugovorenom roku predstavlja neistinito prikazivanje činjenica kao zakonsko obilježje krivičnog djela prevare. U takvom je slučaju ostvareno i obilježje pribavljanja protupravne imovinske koristi, neovisno o tome da li je eventualno u krajnjoj liniji imao namjeru vratiti zajam, ali ne u roku, već kada i kako bude imao sredstva, odnosno ako ih uopće bude imao. U tom je slučaju optuiženi do imovinske koristi došao na protupravan način, odnosno protiv stvarne volje oštećenog. Time je došlo i do štete na strani oštećenog jer se ne može koristiti svojim novcem. Dakle, ne radi se samo o građansko-pravnom odnosu. Okružni sud u Splitu-Kž-516/73 od 20.XI.1973. Zabluda kod krivičnog djela prevare odnosi se na pitanje vraćanja novca zajmodavca, a ne i na namjenu trošenja. Prema tome, nenamjensko trošenje kredita od strane građana predstavljat će krivično djelo prevare samo u slučaju kad učinilac u času preuzimanja kreditne obveze nije imao namjeru novac uoopće vratiti bez obzira na to u koje ga je svrhe iskoristio. VSH-Kž-790/82 od 22. XII.1982. Kad se prevara iz čl. 142. KZH ne sastoji u namjeri prisvajanja glavnice stambenog kredita na štetu banke, već samo u korištenju tog kredita kao povoljnijeg kredita, do čega se došlo dovođenjem u zabludu banke u pogledu postojanja posebnih uvjeta koji se traže za ostvarenje prava na takav povlašteni kredit, protupravna imovinska korist sastoji se jedino u novčano izraženoj razlici između uvjeta najpovoljnijeg komercijalnog kredita koji je moguće bilo dobiti bez posebnih uvjeta u vezi s čime je optuženik doveo u banku u zabludu, i uvjeta stambenog kredita u pogledu kojega je trebalo udovoljiti upravo tim posebnim uvjetima. VSH-Kž-99/84 od 14.XI.1984. U imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom prevare, što se odnosi na korištnje kredita na štetu banke, ne ulazi iznos dobiven valorizacijom kao navodi profit zbog inflacije. Utjecaj inflacije i rasta tečajnih razlika na kreditnu obvezu zajmoprimca su činjenice i okolnosti koje se ne mogu stavljati na teret optuženiku, jer su to okolnosti koje su utjecale na sve kredite korištene u zemlji u određenom vremenskom

589 razdoblju, dakle okolnosti s kojima je optuženik mogao računati i vjerojatno je računao. Istovremeno to su činjenice na koje on nije mogao utjecati pa mu se onda one ni ne mogu stavljati na teret. U protivnom, moglo bi se doći do apsurdnog zaključka da su se na prijevaran način, zbog utjecaja tih momenata, okoristili svi oni brojni korisnici kredita koji su lakše podnijeli kreditne obveze zbog utjecaja tih faktora. VSH-Kž-99/84 od 14.XI.1984. Obmanjivanje poreznih organa radi potpunog ili djelomičnog izbjegavanja plaćanja poreznih obveza ne predstavlja krivično djelo prevare iz čl. 142. KZH, već specijalno krivično djelo utaje poreza ili doprinosa iz čl. 119. KZH, ali uz daljnji uvjet da se radi o izbjegavanju porezne obveze u odnosu na neki zakonito stečeni prihod. U protivnom bi se, naime, u takvom slučaju inzistirao na obaveznom samoprijavljivanju za neko prethodno učinjeno krivično djelo. VSH-Kž-147/82 od 18.V.1983. Ostvareni su, doduše, bitni elementi krivičnog djela prevare iz čl. 142. KZH, kako u slučaju kad je učinilac, prilikom zaključivanja ugovora u najmu automobila s oštećenom radnom organizacijom, postupo u namjeri pribavljanja protupravne imovinske koristi prisvajanjem automobila, tako i kad je postupao samo u namjeri da si protupravnim držanjem i korištenjem automobila pribavi korist, ali težina učininjenog djela, kao niti iznos pribavljene imovinske koristi, odnosno pričinjena šteta u jednom i u drugom slučaju nipošto nije ista, pa utvrđenje stvarne namjere učinioca predstavlja odlučnu činjenicu. VSH-Kž-790/82 od 22.XII.1982. Stanarsko pravo, kao pravo korištenja stana u društvenom vlasništvu radi zadovoljavanja osobnih i porodičnih stambenih potreba ne može se samo po sebi materijalno izraziti kao protupravna imovinska korist u smislu čl. 142. KZH. Stanarsko pravo kao pravo na korištenje stana u društvenom vlasništvu, a ne pravo vlasništva, nije imovinskopravna kategorija, već pravo sui generis koje se prema važećim propisima ne može prodavati, dakle, nije u prometu, a način stjecanja propisan je posebnim zakonom /Zakon o stambenim odnosima NN 51/85/. Prema tome, izvan odredbi navedenog zakona, odnosno prije važećih propisa, nitko ne može steći, pa niti izgubiti stanarsko pravo. Nosilac stanarskog prava ne može to pravoprenijeti na drugu osobu, niti predati. Zakonom je izričito propisano da je ugovor o stimuliranoj zamjeni stanova ništav, pa se takvim simuliranim ugovorom stanarsko pravo ne može niti steći. Zakonom je, osim toga, propisano u kojim se slučajevima već po sili zakona smatra da je zamjena stana simulirana. Suprotno tome, na osnovi valjanog ugovora o zamjeni stana, stanarsko pravo se stječe danom useljenja, neovisno o tome da li je donesena i odluka kojom se priznaje stanarsko pravo u smislu čl. 93. st. 1. i 2. Zakona. Promjenom nosioca stanarskog prava društvena imovina se ne umanjuje, aniti se povećava. Stan u društevnom vlasništvu prvenstveno je socijalna kategorija, što ne znači da stanarsko pravo nema i svoju imovinsku komponentu, ali nitko ne u tom smislu da imovinskopravno predstavlja efektivno povećanje imovine nosioca stanarskog prava. Da se radi prvenstveno o socijalnoj kategoriji proizlazi i iz odredbe čl. 60. Zakona, prema kojoj nitko ne može kao stanar koristiti dva ili više stanova, odnosno da u slučaju iz čl. 60. st. 3. Zakona o stambenim odnosima, što ovisi o potrebama

590 porodičnog domaćinsta prema utvrđenim standardima i kriterijima, stanar koji je stekao pravo korištenja na dva stana ima pravo uz zakonom predviđene uvjete stanove zamijeniti za odgovarajući veći stan, odnosno postupiti prema odredbi čl. 60. st. 2. zakona. Prema tome, uz pretpostavku da se doista radilo o simuliranoj zamjeni stanova, okrivljenici nisu mogli steći stanarsko pravo na bilo koji stan. Pogotovo se ne može raditi o pribavljanju protupravne imovinske koristi u smislu čl. 142. KZH, koja bi istovremeno predstavljala štetu za društvenu zajednicu, odnosno ovlaštenog davaoca stana na korištenje. O eventualnoj šteti, a s tim u vezi i imovinskoj koristi moglo bi se govoriti ukoliko za određeni stan u vremenskom razdoblju nije plaćena stanarina id rugi troškovi vezani uz korištenje stana, zajedničkih prostorija i uređaja u zgradi, u skladu s odlukom skupštine općine /čl. 76. zakona/. Izneseno stajalište ne dovodi u pitanje ni argument koji se ističe u žalbi javnog tužioca, tj. da Zakon o eksproprijaciji propisuje poseban način utvrđivanja smanjene naknade za ekspropriranu nekretninu u slučaju kad se prijašnjem vlasniku kuće, stana daje na korištenje društveni stan. Radi se o posebnom propisu za posebne slučajeve, te nije moguće na osnovi toga analogno zaključiti o tome da je i inače moguće stanarsko pravo na taj ili neki drugi način vrednovati kao imovinskopravnu kategoriju. VSH-Kž-106/87 od 17.IX.1987. VSH-Kž-27/87 od 27.VIII.1987. Nije osnovano stanovište prema kome onaj koji od lihvara pozamljuje novac s unaprijed stvorenom namjerom da mu neće vratiti ne samo ugovorene lihvarske kamate, nego i glavnicu, ne čini krivično djelo prevare, a sve to uu obrazloženje da se radi o "sukobu dvaju naprava" jer da je zajmodavac povrijedio propis čl. 148. KZH ugovaranjem nesrazmjerne imovinske koristi zbog čega je zajmodavac izgubio pravo na zaštitu. Nasuprot izloženom mišljenju, pružanje krivičnopravne zaštite takvom zajmodavcu kao oštećeniku pred prevarnim napadom kakvim očigledno predstavljaju ranje okrivljenika usmjerene na pribavljanje protupravne imovinske koristi upravo uspostavlja ravnotežu glede zaštite privatne imovine kad se okrivljeniku oduzima protupravno stečana imovinska korist, a zajmodavca se odbija s njegovim imovisnkopravnim zahtjevom na kojeg on, zbog zelenaške naravi ugovora /čl. 141. ZOO, nema pravo. VSH-Kž-64/78 od 26.IV.1979. Prema nalaženju ovog drugostepenog suda osnovu za vođenje postupka protiv optuženika ne može predstavljati niti djelo sadržano u optužnici, koje se sastoji u obmanjivanju carinsko organa o pravnom vlasniku uvezeno automobila iz inozemstva, konkretno u obmani o osobi stvarnog uvoznika. Naime, opsiano ponašanje optuženika sa inkriminiranom namjerom da djelomično izbjegne plaćanje poreza na promet, suprotno pravnom shvaćanju javnog tužioca, ne može se pravno prosuđivati u okviru propisa o krivičnom djelu prevare iz čl. 142. KZH odnosno, s obzirom na visinu pribavljene imovinske koristi, u okviru krivičnog djela pljačke iz čl. 143. KZH, nego isključivo u okviru propisa o specijalnom krivičnom djelu utaje poreza ili doprinosa iz čl. 119. KZH, kao specifičnog djela prevare poreznih organa, ali uz uvjet da se davanje lažnih podataka o poreznoj osnovici odnosi na zakonito stečen prihod odnosno uopće na dopuštenu djelatnost. Budući da je prema opisu inkriminiranog djela i to optužnice, već sam uvoz automobila bio ilegalan prikazivanja činjenica u vezi sa stvarnom osobom uvoznika

591 oraganima, to onda nema niti obilježja tog djela u djelovanju optuženih, zbog čega ih je valjalo temeljem čl. 350. t. 1. ZKP osloboditi od optužbe. VSH-Kž-888/83 od 12. VI.1984. Građani SFRJ koji pri uvozu robe iz inozemstva obmanjuju carinske organe u pogledu činjenica odlučnih za dozvolu uvoza i obračun carine, kako bi neplaćanjem carine uoopće, ili plaćanjem manjeg iznosa carine od onog što bi ga inače morali platiti, sebi ili drugome pribavili protupravnu imovinsku korist, ne čine krivično djelo prevare, već protupravne radnje koje se suzbijaju na druge zakonom ili propisima predviđene načine. Pravno shvaćanje zauzeto za Općoj sjednici VSH od 6.III.1987. i VSH-Kž722/86 Nema stjecaja između krivičnog djela lažnog predstavljanja i krivičnog djela prevare ako se učinilac u namjeri pribavljanja protupravne imovinske koristi lažno predstavio oštećenom da je vojno /ili službeno/ lice i time ga doveo u zabludu i naveo da na određeni način postupi na štetu svoje imovine. Ovo zato što se pod lažnim prikazivanjem činjenica u smislu čl. 258. KZ (čl. 142. KZH) podrazumijeva i lažno prikazivanje svojstva učinioca, pa dakle i njegovo lažno predstavljanje da je vojno odnosno službeno lice. Shodno tome, lažno predstavljanje učinioca da ima jedno od ovih svojstava, a s obzirom na njegovu prevarnu namjeru. čini jedno od obilježja krivičnog djela prevare iz čl. 258. KZ, a ne djela lažnog predstavljanja u smislu čl. 296. st. 1. KZ (čl. 204. KZH), budući da je ono konzumirano krivičnim djelom prevare. VSSr-Kž-181/75 Time što je u svojim dvjema štednim knjižicama prepravila iznose uloga povećavajući ih preko stvarnih, a zatim dovela u zabludu odgovorne službenike banke da joj na osnovu tako prepravljenih štednih knjižica isplate novac koji faktički nije imala na štednji, optužena je učinila krivično djelo falsificiranja isprave iz čl. 306. st. 3. KZ i krivično djelo prevare iz čl. 258. KZ (čl. 212. i čl. 214. KZH) u realnom stjecaju. Prepravkom iznosa u štednoj knjižici, kao javnoj ispravi, u namjeri da se tkao preinačena upotrijebi kao prava, stekla su se sva obilježja krivičnog djela falsificiranja isprave koje je dovršeno samim ovakvim preinačavanjem u naprijed navedenoj namjeri. Predaja prepravljene knjižice odgovornom službeniku banke, uz pismeni zahtjev da se iz knjižice isplate štedni ulozi kao fakrični nisu postojali, predstavlja dovođenje u zabludu službenika banke lažnim prikazivanjem činjenica, a time i navođenje da na štetu imovien banke isplatiiznos koji nije uplažne kao štedni ulgo. U ovakvoj su randji sva obilježja krivičnog djela prevare. Prema tome, radi se o dva krivična djela, vremenski i prostorno odvojena, sa različitim samostalinim radnjama i s povredama dva različita pravna dobra - pravnog saobraćaja i društvene imovine, pa stoga, u ovakvom slučaju, krivično djelo falsificiranja isprave iz čl. 306. KZ ne može biti konzumirano krivičnim djelom prevare iz čl. 258. KZ. To i pak, što je krivično djelo falsificiranja isprave poslužilo kao sredstvo za izvršenje krivičnog djlea prevare, ne isključuje postojanje stjecaja ovih krivičnih djela. Optuženi nije izvršio krivično djelo prevare iz čl. 258. KZ (čl.142. KZH) time što je za vrijeme privremene nesposobnosti za rad, uslijed bolesti, obavlajo i poslove u

592 svojoj radnoj organizaciji na njeno traženje i za to vrijeme primao i naknadu ličnog dohotka i ličini dohodak. Kad je utvrđeno da je optuženi bi ona bolovanju zbog čega je primio naknadu ličnog dohotka, a istovremeno radio u svojoj organizaciji i primio lični dohodak, optuženi nije izvršio krivično djelo prevare. Zajednica zdravstvenog osiguranja zakonom je obavezana da obezbjedi naknadu ličnog dohotka osiguraniku koji je uslijed bolesti ili povrede spriječen da radi, što znači, da zajednica zdravstvenog osiguranja nije učinila ništa na štetu svoje imovine što nije bila dužna da učini. Iako je optuženi za vrijeme privremene nesposobnosti za rad obavljao i poslove u svojoj organizaciji i za to primao lični dohoda, što inače nije smio učiniti, nije time na štetu zajednice osiguranja izvršio niti jednu prevarnu radnju, već je naprotiv, svojim radnjama učinio prekršaj iz čl. 126. Zakona o zdravstvenom osiguranju i obaveznim vidovima zdravstvene zaštite stanovništva. VSAPK-Kž-448/78 od 18.III.1980. Realizacijom ukradenih čekova na donosioca ne čini se i posebno krivično djelo prevare, jer ček na donosioca ima onu vrijednost i ono značenje koje imaju redovne državne asignacije u obliku papirnog novca. Stav sjednice Krivičnog odjela VSJugoslavije od 17.III.1976. Nema krivičnog djela prevare kad stranka u upravnom postupku navodi neistinite činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, jer se prava osiguranika iz socijalnog osiguranja utvrđuju prema načelima općeg upravnog postupka, po kojima su nadležni organi dužni po službenoj dužnosti provjeriti zahtjeve stranaka u odnosu na njihovu materijalnu istinitost i osnovanost, pa svoju odluku donijeti na osnovi rezultata ispitivanja tih navoda, kao i svih ostalih provedenih dokaza, a u skladu sa svojom ocjenom o istinitosti i točnosti tih navoda. S obzirom da se prema tome, radi o takvim navodima stranaka čiju osnovanost i istinitost valja u upravnom postupku, kao i svim drugim odgovarajućim postupcima i sporovima tek provjeriti i ocijeniti, ovi navodi ne mogu imati karakter lažnog predstavljanja činjenica u prevarnoj namjeri zavođenja drugog u smislu čl. 258. KZ (čl. 142. KZH). Međutim, kad stranka u upravnom postupku podnosi organu upravnog postupka zahtjev za priznanjem određenih prava i taj zahtjev na falsificiranoj ispravi i na ispravi za koju zna da je neistinita, onda je takva osoba svjesna da lažno prikazivanje činjenice i da time dovodi organ upravnog postupka u zabludu, te da ga navodi da donese odgovarajuće nezakonito rješenje. U takvom slučaju, s jedne strane odnosno mogućnost upravnog organa da provjerava navode i zahtjeve svedena je na minimum i stvarno ne postoji, jer se takvom lažnom i neistinitom ispravom u pravilu iscrpljuje provođenje i ocjena dokaza, a s druge strane kad neka osoba svoj zahtjev u upravnom postupku svjesno zasniva na lažnoj i neistinitoj ispravi, ona time evedentno ostvaruje obilježja krivičnog djela prevare. VSH-Kž-553/69 od 10.IX.1969. Kad su optuženi svoje trgovinske radnje s paušalnim obračunom drugima predstavljali kao trgovinska poduzeća, pa svoje poslovne partnere održavali u toj zabludi i zaključavali s njima ugovore o isporuci robe na kredit iako su znali da roba neće biti plaćena u ugovorenim rokovima, te imali unaprijed stvorenu odluku da preuzetu robu ne plate, ostvarili su elemente krivičnog djela prevare.

593 Prema čl. 2. st. 2. Uredbe o trgovinskoj djelatnosti i trgovinskim poduzećima i radnjama - trgovinsku djelatnost obavljaju trgovinska poduzeća, trgovinske radnje s redovnim obračunom i trgovinske radnje s paušalnim obračunom. Trgovinskim poduzećima smatraju se one trgovinske radnje koje imaju razvijenu unutrašnju organizaciju, trgovinskim radnjama s paušalnim obračunom smatraju se one organizacije koje nemaju podjelu rada prema osnovnim radnim mjestima jer ne osiguravaju uvjete za redovni obračun i rakva trgovinska radnja s paušalnim obračunom obavila djelatnost na jednom poslovnom mjestu, u prostoriji u kojoj se prodaje roba potrošačima, pa se takve radnje registriraju kod okružnih privrednih sudova. Optuženi su bili svijesni tih činjenica i imali su posebnog razloga da svoje trgovinske radnje s paušalnim obračunom drugima predstave kao trgovinska poduzeća i stoga su u tom cilju izmijenili nazive tih radnji tako da su im dali nazive kao što ih imaju trgovinska poduzeća, pa pri ugovaranju o isporuci robe doveli u zabludu predstavnike oštećenih poduzeća na način da su oni smatrali da sklapaju ugovor s trgovinskim poduzećima, te da će prema tome, ta "trgovinska poduzeća", s obzirom na svoju organizaciju, opseg poslovanja i platežne mogućnosti biti sposobna da na vrijeme i u skladu sa zaključenjim ugovorima o isporuci robe udovolje svojim obvezama. VSH-Kž-752/68 od 21.V.1968. Elementi krivičnog djela prevare iz čl. 258. KZ (čl. 142. KZH) stoje kada je optuženi advokat svojim strankama, ne predočivši postojanje advokatske tarife naveo da je uobičajeno advokatu davati nagradu u postocima u odnosu prema postignutom uspjehu u sporu. Konkretno, kada je predočio strankama da mu pripada nagrada od 20%, pa su mu stranke takve svote i isplatile, a što je bilo daleko iznad nagrade propisane tarifom. Takav postupak ne predstavlja lažno prikazivanje činjenica, jer takva tvrdnja ne samo što nije istinita nego je izričito zabranjeno ugovaranje takve nagrade. Optuženi je takvim postupkom doveo stranke u zabludu i naveo ih time da na štetu svoje imovine dopuste da on s naslova advokatskog honorara naplati tolike iznose da oni ne samo da prelaze okvire prijašnje, a i sadašnje advokatske tarife, nego upravo predstavljaju nesrazmjerno nagrađivanje optuženog za njegov rad kao advokata, pa ma kako kvalitetan i uspješan on bio. VSH-Kž-1360/68 od 5.I.1969. Prvostepenom presudom oslobođen okrivljenik optužbe da je učinio krivično djelo pljačke prevarom iz čl. 143. st. 1. u vezi sa čl. 142. KZH na štetu American expressa. VSH uvažio je žalbu oštećenika i ukinuo presudu jer za pitanje ocjene postojanja prevarne namjere, kako je to pogrešno uzeo prvostepeni sud, nije dovoljno što je optuženik svoj dug naknadno i to u dinarima platio, već je sud trebao ocijeniti činjenice da je okrivljenik u relativno kratkom vremenskom razdoblju korištenjem kartice potrošio 5.000$, iako očigledno nije raspolagao deviznim sredsvima za vraćanje oštećenoj organizaciji. Ovo naročito proizlazi iz činjenice što je okrivljenik taj dug i to u dinarima nadoknadio dvije godine pošto je on nastao. Pored toga, sud je propustio ocijeniti činjenicu da je okrivljenik u pristupnici potpisao obvezu kojom se obvezao devizna dugovanja oštećeniku podmirivati u devizama, a ne u dinarima, kao što je učinio, o čemu također ovisi ocjena da li je na strani okrivljenika postojala prevarna namjera u času početka trošenja. VSH-Kž-444/1984 od 24.I.1985.

594 U postupku je utvrđeno da je optuženica kao korisnik "Diners club" kartice na različitim prodajnim mjestima kupila stvari i usluga u ukupnoj vrijednosti od 9.216,61 DEM, i 2.182,050 Lit. Prvostepeni sud kod toga nalazi da je optuženica kod toga postupala s unaprijed stvorenom namjerom da nastalo dugovanje ne plati i da je tako pribavila protupravnu imovinsku korist. Međutim, optuženica u svojoj obrani i u žalbi na presudu kojom je osuđena na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, ističe da je kreditnu karticu ishodila na temelju točnih podataka o svojoj osobi i imovini. Pored toga tvrdi da je dospjele račune jedno vrijeme plaćala, te da je imala namjeru platiti i račune koji joj se sada stavlja na teret. Nije sporno da je optuženica živjela u vanbračnoj zajednici, te da je njezin zaručnik iamo sklopljen predugovor za prodaju kuće upravo u vrijeme nastanka ovih računa, tako da bi novcem dobivenim od prodaje kuće, da je do prodaje došlo, optuženica s lakoćom mogla platiti svoja dugovanja. Osim toga, optuženica tvrdi da je zajedno sa zaručnikom koristila poljoporivredno zemljište za koje je vjerovala da će im donijeti dohodak, koji je međutim izostao. S obzirom na ovakvo činjenično stanje za sada je preuranjem zaključak prvostepenog suda da je optuženica postupila prilikom korštenja kreditne kartice s unaprijed stvorenom namjerom da nastala dugovanja ne plati. U konkretnom slučaju optuženica prilikom podnošenja zahtjeva za članstvo i korištenje kartice nije ništa zatajila i nije dala lažne podatke. Stoga za sada ostaje otvorenim pitanje da li je "Diners club" doveden u zabludu glede korištenja kartice od optuženice, a pogotovo jer je optuženica u međuvremenu podmirila dio duga.

VSH-Kž-414/89 od 28.IX.1989. (Krivični zakon Republike Hrvatske, Danilo Gregović-Sudska praksa, Informator, Zagreb 1991.). Nije isključen realni stjecaj kaznenih djela prijevare iz čl. 224. KZ i posebnog slučaja krivotvorenja isprave iz čl. 313. toč. 3. KZ onda kad učinilac neovlašteno uzme tuđe čekove i iskaznicu tekućeg računa, potpiše vlasnika tog računa, a zatim takvim čekom prešućujući te činjenice ishodi za sebe, a na teret vlasnika tekućeg računa, plaćanje kupljene robe. Tako, što jedno djelo prema drugome stoji u odnosu sredstva prema cilju, ne isključuje se postojanje realnog stjecaja. Pravno shvaćanje sjednice Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, od 15. II 1990. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 2000.) Ne čini krivično djelo prevare vozač teretnog vozila u trgovačko poduzeću koji je zbog neekonomičnog korištenja radnog vremena proveo na putovanjima prilikom dovoza robe od dobavljača više vremena nego što je stvarno bilo potrebno, ako je u putnim nalozima prikazao točno vrijeme odlaska i povratka s putovanja, na osnovi čega su mu isplaćene dnevnice. U tom slučaju u putnim nalozima nije na lažan način prikazivao trajanje svojeg putovanja i time dovodio u zabludu odgovorne osobe u poduzeću. Neuradno i neekonomično korištenje radnog vremena može biti osnova samo za disciplinsku odgovornost djelatnika. Županijski sud Bjelovar, Kž 333/1997 od 18. rujna 1997.g. (VSRH, Izbor odluka 2/1997.)

595

Zabluda kod krivičnog djela prevare iz čl. 142. st. 1. KZH odnosi se na pitanje vraćanja novca zajmodavcu, a ne i na namjenu trošenja. Prema tome, nenamjensko trošenje kredita od strane građana (npr. stambenog) predstavljat će krivično djelo prevare samo u slučaju kad učinilac u času preuzimanja kreditne obveze nije imao namjeru novac opće vratiti, bez obzira na to u koje ga je svrhe iskoristio. VSH, I Kž 359/81 od 25. XI 1981. (Pregled sudske prakse br. 20). Podnošenjem tužbe u parničnom postupku ne može se dovesti u zabludu suda da na štetu tuđe imovine pribavi tužitelju protupravnu imovinsku korist jer se istinitost navoda tužbe provjerava u zakonom propisanom postupku uz izvođenje svih raspoloživih dokaza koji su relevantni za utvrđenje odlučnih činjenica. VSH, Kž 166/90 od 20. prosinca 1990. (Pregled sudske prakse br. 47). Nisu ostvarena obilježja krivičnog djela prevare kad je optuženik kao stranku u ostavinskom postupku prešutio pred sudom da je prije u vezi s istom imovinom pred sudom dao izjavu o odricanju od nasljedstva po članku 140. Zakona o nasljeđivanju i da je ostavitelj za života tom imovinom već raspolagao na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju jer je ostavinski sud dužan provjeriti takve okolnosti. Okružni sud u Varaždinu, Kž 267/90 od 7. lipnja 1990. (Pregled sudske prakse br. 47). Čini kazneno djelo prevare počinitelj koji lažno prikazavši svoju kreditnu sposobnost i volju da ispuni obveze preuzme kreditnu karticu Diners-Cluba, a onda na temelju takve kartice kupi robu i koristi se uslugama za koje nema pokrića kod Diners - Cluba. Činjenično stanje Optuženik, privatni autoprijevoznik, sklopio je 1985. godine s Diners-Clubom u Zagrebu ugovor prema kome je preuzeo kreditnu karticu radi kupnje robe i korištenja usluga kod poduzeća s kojima Diners-Club ima ugovor te se obvezao da će Diners Clubu uredno plaćati sve obveze. Na temelju te kartice podigao je robu i koristio se uslugama u Austriji u iznosu 91.568 šilinga, u Njemačkoj u iznosu o 437 DEM i u zemlji u iznosu tadašnjih 715.650 dinara. Pošto je Diners-Club platio te račune, ostao je oštećen za nevedene iznose koje mu optuženik nikada nije podmirio. Optuženik je priznao da u vrijeme kupnje roba i korištenja usluga nije imao pokriće kod Diners-Cluba, ali je navodio da je to bila posljedica novčanih poteškoća u kojima se u međuvremenu našao. Državni je odvjetnik stavio optuženiku na teret kazneno djelo prevare iz čl. 142. (sada 137) st. 1. KZRH smatrajući da je optuženik Diners-Clubu lažno prikazao da svoju kreditnu sposobnost i volju da uredno ispunjava svoje obveze i time ga doveo u zabludu. Prvostupanjski sud usvojio je takvu pravnu oznaku i utvrdio za to djelo optuženiku kaznu zatvora u trajanju od 8 mjeseci (odnosno, zajedno s kaznama utvrđenima za druga djela u stjecaju, izrekao mu je jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 10 mjeseci). VSRH je glede navedenog kaznenog djela potvrdio prvostupanjsku presudu.

596 Iz obrazloženja prvostupanjske presude Optuženik priznaje učin krivičnog djela… opravdavajući se da su ga različite okolnosti kao što su administrativne formalnosti oko uvoza kamiona, njegov boravak u istražnom zatvoru i na izdržavanju kazne onemogućili da zarađuje i da Diners-Clubu vrati potrošena devizna i dinarska sredstva… Ne može se optuženik pozivati da prilikom kupovanja robe na račun Diners-Cluba nije imao prevarnih namjera jer da je mislio da će bavljenjem prevozništvom zaraditi dovoljno novaca. To zato što jer u vrijeme kada je trošio devizna i dinarska sredstva za račun Diners-Cluba nije imao osiguran posao, a s time u vezi niti izvore meterijalnih prihoda pa se ne može pozivati na onu dobit koji bi ostvario u budućnosti. Iz obrazloženja presude VSRH Djelo počinjeno na štetu Diners - Cluba samo je po sebi produljeno jer se sastoji od niza istovrsnih štetnih radnji na štetu iste organizacije korištenjem istog odnosa, tj. tzv. kreditne kartice. VSRH, I Kž-401/1990 od 16. rujna 1993. (Okružni sud u Zagrebu, K-131/88) VSRH, Izbor odluka 1994, str. 350 (Hrvaski ljetopis za kazneno pravo i praksu 2/1996). Činjenično stanje Prvostupanjskom presudom proglašen je krivim okrivljenik da je počinio kazneno djelo prijevare tako što je u razdoblju od 01.12.1994. do 12.01.1995. g., kao korisnik kreditne kartice «American Expressa» da će uredno podmirivati račune, pa kada je dobio kreditnu karticu u navedenom razdoblju korištenjem iste pribavio sebi nepripadnu materijalnu dobit u iznosu od 17.411,17 kuna. Prvostupanjski sud je utvrdio da je okrivljenik bio vlasnik firme, s kojom je imao određenih poteškoća obzirom na nenaplaćena potraživanja «… što ukazuje na njegovu neopreznost pri izboru poslovnih partnera s obzirom da istima nije provjeravao bonitet firmi s kojima je poslovao, te uslijed toga došao u poslovne poteškoće. Negativno poslovanje njegove pravne osobe nije u direktnoj vezi sa okr., kao fizičkom osobom, s obzirom da je nakon što je ostao bez stalnih prihoda dana 01.12.1994.g., u periodu do 12.01.1995.g. u vriše navrata koristio American Express karticu, napravivši dugovanje u iznosu od 17.411,17 kuna iako svjestan da dugovanje neće biti u mogućnosti podmiriti što govori činjenica da istno nije podmirio niti u roku od četiri godine. Činjenica da je imao brojna dugovanja prema drugim osobama ne olakšava njegov položaj s obzirom da se dug napravljen na American kartici mota platiti već naredni mjesec, te je stoga okrivljeni morao podmiriti dugovanje već u siječnu i veljači 1995.g.» Iz dokumentacije koja prileži spisu proizlazi da je okrivljenik American Express karticu dobio 1992. godine, tako da je u svojoj žalbi naveo da on tada nikoga nije doveo u zabludu glede stjecanja nepripadne materijalne koristi. U žalbi okrivljenik upire na potraživanja koje je imao od drugih poduzeća, te navodi da je očekivao da će iz tih potraživanja podmiriti svoj dug. Povodom te žalbe okrivljenika drugostupanjski sud ukinuo je prvostupanjsku presudu. Iz obrazloženja odluke suda II stupnja Suprotno činjeničnom opisu izreke presude kao i obrazloženju iste presude, okrivljenik u svojoj obrani ističe kako je još tijekom 1992. godine, postao korisnik kartice «Atlas» American Express, te je sve to do 01. prosinca 1994. godine svoje

597 račune uredno plaćao. Tek kada je njegovo poduzeće zapalo u financijske teškoće, što zbog rata, što zbog neplaćanja njegovih dužnika, prestao je podmirivati račune koje je naoravio kao fizičke osoba plaćajući robu karticom «Atlas» American Express, a to sve iz razloga jer si niti kao direktor svog poduzeća nije mogao isplatiti plaću. Prvostupanjski sud je stoga, olako odbacio obranu okrivljenika, ne provjeravajući istinitost njegovih tvrdnji i ne cijeneći uopće dokumentaciju koju je okrivljenik uložio u spis (list 41-50 spisa), a iz koje proizlazi da okrivljeniku duguju kao fizičke osobe tako i pravne osobe i to iznose preko 100.000 DEM, što su i priznale nagodivši se s okrivljenikom o načinu plaćanja u sudskim nagodbama. Stoga je prvostupanjski sud trebao saslušati predstavnika oštećene «Atlas» American Express, na okolnosti, da li je okrivljenik doista još 1992. godine kako je i sam naveo, sklopio Ugovor – pristupnicu sa «Atlas» American Expressom, te da li je do 1994. godine svoje obveze prema navedenoj Agenciji uredno podmirivao. Navedena činjenica je odlučna za utvrđivanje prijevarne namjere u konkretnom slučaju, budući da se iz pristupnice na listu 10 spisa ne vidi od kada je okrivljenik korisnik navedene kartice. Kazneno djelo prijevare čini onaj tko ima prijevarnu namjeru u cilju pribavljanja protupravne imovinske koristi u trenutku sklapanja pravnog posla sa oštećenikom. Ostalo je stoga sporno, da li je okrivljenik u razdoblju od 01. prosinca 1994. godine do 12. siječnja 1995. godine, bilo što predočavao ovlaštenoj osobi oštećene, te da bi mu tada, tj. u tom periodu ovlaštena osoba oštećene Agencije povjerovala, te mu izdala karticu, ili je okrivljenik još od 1992.g. korisnik navedene kartice budući da mu je ista tada izdana. KO-2460/97 od 01.12.1998. Kž-121/99 od 27.04.1999. (Općinski sud u Zagrebu, Odabir sudskih građanskih i kaznenih odluka, 1999.) Odredba kaznenog djela prijevare iz članka 224. stavak 1. KZ blaža je za počinitelja od odredbe članka 137. stavak 1. KZRH. Županijiski sud u Bjelovaru, Kž 521/1997 od 12. veljače 1998. (VSRH, Izbor odluka 1/1998.) Kada je okrivljenica kroz dvije godine uredno plaćala i podmirivala svoje obveze prema oštećenoj i da je nakon što joj je gostionica zapala u financijske poteškoće unatoč tome smanjila svoje dugovanje preko polovice i da ima želju u cijelosti namiriti potraživanje oštećene, onda je više nego očito da kod nje prilikom sklapanja pravnog posla i preuzimanja robe nije postojala prijevarna namjera. Ovo tim više što direktor oštećene firme izrijekom navodi da okrivljena nije podmirila svoje dugovanje samo zato što je nakon preuzimanja robe njena gostionica zapala u financijske poteškoće. Županijski sud u Koprivnici, Kž 119/1998. od 30. lipnja 1998.g. (VSRH, Izbor odluka 1/1999.) Kraj činjenice da okrivljenik u svojoj obrani priznaje da je žiro-račun njegove firme u vrijeme izdavanja akceptnog naloga bio blokiran ne može se prihvatiti stajalište prvostupanjskog suda da okrivljenik nije postupao sa prijevarnom namjerom očekujući uplate na žiro-račun prije dospijeća plaćanja preuzete robe od oštećenika. Ovo radi toga što iz podataka Zavoda za platni promet, Podružnice Bjelovar od 29. siječnja 1998. godine proizlazi da je okrivljenikova firma bila blokirana neprekidno do 29. studenog 1996. godine, a sve radi podmirivanja akceptnih naloga u ukupnom iznosu od 347.672,63 kn. Ovi podaci nalagali su prvostupanjskom sudu da s posebnom pozornošću ispita poslovanje okrivljenikove firme i solventnost njegovih komitenata kako bi mogao potom ocijeniti da li se je radilo o objektivno očekivanom pristizanju

598 sredstava na žiro-račun okrivljenkove firme. Pri tom je posebno trebao cijeniti okrivljenikovu obranu u onom dijelu gdje priznaje da je dugove svoje firme podmirivao komprenzacionim poslovima, čime je onemogućena naplata akceptnih naloga zbog kojih je žiro-račun bio blokiran, pa tako i akseptnog naloga kojeg je izdao oštećenoj firmi. Konačno valja primijetiti da se kazneno djelo prijevare ne čini samo lažnim prikazivanjem činjenica već i njihovim prikrivanjem radi dovođenja u zabludu oštećenika kako bi okrivljenik sebi ili drugom pribavio protupravnu imivinsku korist. Samim time što oštećena firma nije mogla naplatiti u ugovorenom roku svoje potraživanje s kojim je računala u svom daljnjem poslovanju, za nju je nastupila šteta. Županijski sud u Koprivnici, Kž 132/1998 od 8. rujna 1998.g. (VSRH, Izbor odluka 1/1999.) Nije u pravu okrivljenik kada u žalbi tvrdi da je na njegovu štetu povrijeđen Kazneni zakon donošenjem osuđujuće presude zbog kaznenog djela iz čl. 224. st. 1. KZ. Naime iz provedenih dokaza, s posebno iz dopisa Zavoda za platni promet, proizlazi da je žiro-račun okrivljenikove firme bio neprekidno blokiran od 5. rujna 1994.g., pa tako i u vrijeme izvršenja djela. Prema tome, kada je okrivljenik u času sklapanja poslova s oštećenom tvrdio da će naručenu i preuzetu robu platiti u roku od 15 dana računajući od dana preuzimanja i pri tom kao sredstvo osiguranja plaćanja daje akceptni nalog za kojeg je znao da nema pokrića, onda je očito postupao s prijevarnom namjerom, jer je sigurno da oštećena kraj takve insolventnosti okrivljenika, koju joj je on prešutio, da bi pristala na sklapanje tog posla niti bi mu isporučila ugovorenu robu. ŽSKc, Kž 106/1999 od 11. svibnja 1999.g. (VSRH, Izbor odluka 2/1999.) Okrivljenik koji je u vrijeme trajanja zakupnog odnosa obećavao oštećeniku da mu više nije u mogućnosti plaćati zakupninu, nije počinio kazneno djelo prijevare iz čl. 224. st. 1. KZ, jer takvo obećanje nije dano s prijevarnom namjerom, već s namjerom da se uvjeri okrivljenika da će mu nakon saniranja financijskog stanja društva biti plaćena ugovorena i dospjela zakupnina. Pri tom treba istaknuti da lažno prikazivanje činjenica treba biti prilikom sklapanja pravnog posla, a ne poslije. U konkretnom slučaju oštećeniku je preostalo da radi otklanjanja nastupanja daljnje štete okrivljeniku otkaže ugovor o zakupu poslovnog prostora. ŽSKc, Kž 107/1999 od 11. svibnja 1999.g. (VSRH, Izbor odluka 1/2000.) Kod krivičnog djela prevare iz čl. 142. st. 1. KZH, koje je izvršeno tako da je optuženik iskorstio grešku službenika banke koji mu je u štednu knjižicu upisao iznos deset puta veći od stvarnog pokrića podigao iznos bez pokrića, olakotna je okolnost službenikov nemarni postupak. Vrhovni sud Republike Hrvatske I Kž-303/01 05.03.1992. Sud prvog stupanja oglasio je krivim optuženika zbog kaznenog djela krivotvorenja novca i prijevare (optuženik je novac za koji je znao da je lažan stavio u opticaj), iako se u konkretnom slučaju radi o tzv. prividnom stjecaju kaznenih djela: prividni stjecaj postoji onda kad se jedno ili više djela može supsumirati pod više zakonskih opisa, a ipak stjecaja nema, jer dolazi u obzir primjena samo jednog

599 zakonskog opisa kaznenog djela, koji isključuje primjenu ostalih zakonskih opisa, čiji su elementi također utvrđeni, ili drukčije rečeno: o isključenju jednog kaznenog propisa iz konkurencije za sjecaj, radit će se samo onda kad se u jednom kaznenom propisu već u potpunosti iscrpljuje nepravo danog događaja, ako su u njemu u potpunosti iscrpljuje kriminalno značenje dane situacije, vodeći brigu i o dobrima koja su povrijeđena i o sadržaju volje počinitelja, a što je upravo konkretni slučaj. Vrhovni sud Republike Hrvatske Kž-498/92 10.12.1992. Za postojanje kaznenog djela prijevare potrebna je prevarna namjera u cilju prisvajanja protupravne imovinske koristi kao jedan od bitnih obilježja tog kaznenog djela. Ta namjera mora da kod okrivljenika postoji već u samom početku kod stupanja u poslovne odnose s oštećeniko. Kad se radi o običnom neplaćanju dugova, tj. o sporu koji se pojavio u poslovnim odnosima između okrivljenika i oštećenika, onda se takvi sporovi rješavaju u parnici a ne u kaznenom postupku. Vrhovni sud Hrvatske Kž 500/72 13.04.1972. (Kazneni zakon, autorski pročišćeni tekst, Inženjerski biro d.d. Zagreb, 2004.) Kad se kazneno djelo prijevare iz čl. 224. st. 1 i 4. KZ odnosi na zaključeni ugovor o zajmu i ugovoreni rok vraćanja novčanog iznosa, onda se početak roka zastare računa od dana zaključenja pisanog ugovora, a ne od dana isticanja roka vraćanja zajma, jer kod ovog djela prijevarna namjera mora postojati u času zaključenja ugovora o zajmu. Vrhovni sud Republike Hrvatske, II Kž 117/02, od 3. XII 2002. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2003.) Prijevara putem igre na sreću. Kritika čl. 224. st. 2. i 3. novnog Kaznenog zakona Čini kazneno djelo prijevare organizator igre na sreću koji pozove građane da uplate određeni iznos kao udio u igri, a onda dobitak podijeli suprotno pravilima igre. Županijski sud u Bjelovaru, Kž-119/96 od 20. lipnja 1996. (Općinski sud u Bjelovaru, K-281/94) (Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, 2/997). Pošto je službenik banke omaškom uvećao saldo, nakon čega je optuženik neovlašteno podigao iznos od 90.900 dinara, učinio je krivično djelo prevare iz čl. 142. st. 2. KZH. VSRH, I Kž-286/91 od 16. srpnja 1991. (Pregled sudske prakse br. 50). U pravu je optuženik kada u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud prilikom oduzimanja imovinske koristi postignute izvršenjem djlea na njegovu štetu povrijedio Kazneni zakon. Ovo radi toga što je prema prihvaćenom činjeničnom opisu djela imovinsku korist postigla pravna osoba, a ne optuženik. Slijedom toga, valjalo je prihvatiti žalbu optuženika i u tom dijelu preinačiti prvostupanjsku presudu, te oduzeti imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom od pravne osobe sa upozorenjem oštećenikau iz čl. 82. st. 3. i 4. KZ. ŽS u Koprivnici, Kž 390/00 od 27. lipnja 2000.

600 (VSRH, Izbor odluka 2/2001.) Kad je u zakonskom opisu kaznenog djela prijevare iz čl. 224. st. 4. KZ kao biće tog djela navedeno pribavljanje znatne imovinske koristi (preko 30.000,00 kn), onda se pravna oznaka djela određuje prema novčanoj svoti pribavljene imovinske koristi, odnosno prouzročene štete, ali bez iznosa pripadajuće kamate na tu svotu. "Nije sporno da je vrijednost predmeta spora 8.012,51 kn, što žalitelj pokušava osporiti pripadajućom kamatom na navedeni iznos, a to nije relevantno za kvalifikaciju kaznenog djela u konkretnom slučaju." Vrhovni sud Republike Hrvatske, IV Kž 147/00, od 9. I 2000. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2002.) U pravu je okrivljenik kada u žalbi tvrdi da kao djelatnika pravne osobe nije počinio inkriminirano kazneno djelo – prijevare – iz čl. 224. st. 4. i 1. KZ, jer je u poslovnim pregovorima sa oštećenom pravnom osobom postupao prema uputstvima svoje direktorice. Ovo radi toga što je za postojanje njegove kaznene odgovornosti potrebno utvrditi da je bio svjestan neistinitog prikazivanja činjenica glede solventnosti tvrtke u kojoj radi i da je sve što je po uputama njegove direktorice prenio oštećenoj pravnog osobi u stvari lažno prikazivanje i prikrivanje činjenica sa svrhom da se oštećena pravna osoba navode na isporuku robe, koja joj neće biti plaćena. Naime, okrivljenik u konkretnom slučaju odgovara u okviru svoje namjere i u razjašnjenju subjektivne strane djela treba točno navesti dokaze o postojanju njegove svjesti da je postupao s prijevarnom namjerom. Kako u konrektnom slučaju prvostupanjski sud nije razjasnio subjektivnu stranu djela i naveo dokaze i okolnosti iz kojih odno proizlazi dokazanim, to je time počinjena istaknuta povreda kaznenog zakona, tako je valjalo udovoljiti izajavljenoj žalbi. Žs u Koprivnici, II Kž 279/02 od 20.11.2002. (VSRH, Izbor odluka 1/2003.) U pravu je optuženik kada u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud prilikom oduzimanja imovinske korisiti postignute izvršenjem djela na njegovu štetu povrijedio Kazneni zakon. Ovo radi toga šeo je prema prihvaćenim činjeničnom opisu djela imovisnku korist postigla pravna osoba a ne optuženik. Slijedom toga, valjalo je prihvatiti žalbu optuženika i u tom dijelu preinačiti prvostupanjsku presudu, te oduzeti imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom od pravne osobe sa upozorenjem oštećeniku iz čl. 82. st. 3. i 4. KZ-a. Presuda Županijskog suda u Koprivnici, Kž-39/00-7 od 27. lipnja 2000.g. (Županijski sud u Koprivnici, Sudska praksa br. 3, veljača 2001.) Neprihvatljivo je stajalište izraženo u žalbi da je okrivljenik prijevarno postupao time što je kao garanciju da će ispuniti svoju obvezu oštećeniku predao bianco mjenicu koja nije naplativa, jer je u inkriminiranom slučaju okrivljenik nastupao kao vlasnik obrtne radnje, a ne pravne osobe, tako da za preuzete obveze ne odgovara samo sredstvima obrtne radnje već cjlokupnom svojom imovinom kao fizička osoba. Iz osobnih podataka okrivljenika proizlazi da on ima imovine iz koje se može naplatiti izdata bianco mjenica, te je više nego očito da njenim izdaanjem nije oštećenika doveo u zabludu da ovaj na štetu svoje imovine nešto učini. Županijski sud u Koprivnici, Kž-72/03-2 od 24. travnja 2003. godine

601 (Županijski sud u Koprivnici, Sudska praksa, knjiga br. 6/2004.) Okolnost da je učinilac izvršio više sitnih krivičnih djela prevare iz čl. 144. st. 1. KZH prema različitim oštećenicima i u različito vrijeme, bez obzira na istovjetnost načina izvršenja, sama za sebe ne predstavlja takvu posebnu okolnost koja svakom pojedinom učinjenom djelu sitne prevare daje veće značenje u smislu čl. 144. st. 2. KZH. U protivnom bio bi isključen realan stjecaj više sitnih krivičnih djela prevare, što nije prihvatljivo. VSH, I KŽ-269/81 od 16. II 1982. (Pregled sudske prakse br. 21). Iz više krivičnih djela sitne krađe, utaje ili prevare ne može se konstruirati produljeno krivično djelo krađe, utaje ili prevare zbrajanjem iznosa pribavljene protupravne imovinske koristi iz pojedinih sitnih djela iako ukupan iznos te koristi prelazi 50.000 dinara. Ako su sitna djela krađe, utaje ili prevare, kojima je pribavljena protupravna imovinska korist preko 50.000 dinara, izvršena u takvom vremenskom kontinuitetu da predstavljaju jednu prirodnu cjelinu, radit će se o produljenom krivičnom djelu sitne krađe, utaje ili prevare. Zaključci sa savjetovanja predstavnika krivičnih odjeljenja Saveznog suda, republičkih i pokrajinskih vrhovnih sudova i Vrhovnog vojnog suda, održanoga 18. svibnja 1988. u Splitu. (Pregled sudske prakse br. 40). Počinitelj koji je omogućio maloljetniku, zaklanjajući ga tijelom, da žrtvi zavuče ruku u džep kaputa i odande izvuče novac u iznosu manjem od 500 dinara nije učinio krivično djelo sitne krađe, nego krivično djelo krađe iz čl. 130. st. 1. KZH, jer je njegova namjera bila upravljena na oduzimanje sveg novca koji se zatekne u džepu, a to znači da nije bila usmjerena na pribavljanje male imovinske koristi. Okružni sud u Zagrebu, Kž-2910,90 od 8. siječnja 1991. (Pregled sudske prakse br. 48). Oduzimanje stvari koje se sastoji u prekidanju tuđeg pritežanja i zasnivanju sopstvenog pritežanja konstitutivan je element krivičnog djela razbojništva, krađe, a u isto vrijeme diferencirajući elemenat od ostalih krivičnih djela protiv imovine, npr. krivičnog djela utaje ili prijevare. U konkretnom slučaju nema oduzimanja tuđe pokretne stvari, a time niti bitnog obilježja krivičnih djela krađe, teške krađe odnosno razbojništva. Sud je utvrio da su se optuženi i oštećeni sporazumijeli da optuženi kupi mantil od oštećenog, pa je na osnovu tog dogovora oštećeni dao mantil optuženom, koji ga je s pristankom oštećenog obukao, nakon čega su zajedno otišli da optuženi, navodno, pođe po novac kojim će mantil po dogovorenoj cijeni platiti oštećenom. Na taj način je voljom oštećenog prekinuto njegovo pritežanje na mantilu i zasnovano pritežanje optuženog, pa se zbog toga ne može smatrati da je optuženi oduzeo mantil od oštećenog. Međutim, u postupku je trebalo cijeniti da li djelo koje je predmetom optužbe sadrži obilježja sitnog djela prevare iz čl. 259. st. 1. KZ (čl. 144. st. 1. KZH). Naime, ovo krivično djelo bi moglo postojati ako je optuženi, radi pribavljanja protupravne imovinske koristi, lažnim prikazivanjem činjenice da će kupiti mantil, doveo oštećenog

602 u zabludu da će mu mantil platiti i time ga naveo da mu preda mantil i dozvoli da ga obuće i nosi, a zatim odbio da mantil plati i s njim pobjegao. VSJugoslavije-Kz-52/75 od 9.XII.1975. Visina počinjene štete, kao kvalifikatorni element krivičnog djela sitne prevare iz čl. 140. st. 2. KZAPV, cijeni se prema stvarnoj vrijednosti stvari, a ne prema cijeni koju je izvršilac postigao njenom prodajom. VSAPV-Kž-30/79 od 23.VIII.1979. Okolonost da je učinilac izvršio više sitnih krivičnih djela prevare iz čl. 144. st. 1. KZH prema različitim oštećenicima i u različito vrijeme, bez obzira na istovjetnost načina izvršenja, sam za sebe ne predstavlja takvu posebnu okolnost koja svakome pojedinome učinjenom sitnom djelu prevare daje veće značenje u smislu čl. 144. st. 2. KZH. U protivnom bi bio isključen realni stjecaj više sitnih krivičnih djela prevare, što nije prihvatljivo. VSH-Kž-268/81 od 16.II.1982. (Krivični zakon Republike Hrvatske, Danilo Gregović - Sudska praksa, Informator, Zagreb 1991.) 145. ZLOUPORABA ČEKA I KREDITNE KARTICE Članak 226. O krivičnom djelu izdavanja čeka bez pokrića radi pribavljanja sebi ili drugome protupravne imovinske koristi iz čl. 172. st. 2. KZ SFRJ može biti govora samo onda ako je izdatnik postupao s prevarnom namjerom. Pravno shvaćanje Krivičnog odjela VSH prihvaćeno na sjednici održanoj 31. X 1980. (Pregled sudske prakse br. 18 u godini 1980., Zagreb 1980.g.) Postoji prevarna namjera u slučaju kad je učinilac, koji isključivo živi od mirovine u mjesečnom iznosu od 9.028 dinara, u razdoblju od oko mjesec dana realizirao 20 čekova na ukupno 139.472 dinara više od iznosa za koji je znao da će mu priteći na otvoreni tekući račun. VSH, I Kž 668/80 od 21. travnja 1980. istovjetno I KŽ 688/80 od 1. IV 1980. (Pregled sudske prakse br. 18 u godini 1980., Zagreb 1980.g.) Samo iz činjenice da je učinilac kriv. djela izdavanja čeka bez pokrića iz čl. 172. KZ SFRJ u kratkom vremenskom intervalu imao negativan saldo na svom tekućem računu u iznosu od preko sto tisuća dinara da bi daljnjim prometom preko tog računa, makar i nakon nešto više od četiri mjeseca ponovno bio uspostavljen pozitivan saldo, ne proizlazi još njegova namjera pribavljanja protupravne imovinske koristi u tom iznosu. Pri tome su ostvarena obilježja toga krivičnog djela iz čl. 172. st. 1. KZ SFRJ ako je učinilac znao da u trenutku izdavanja čeka nema pokrića na svom tekućem računu. VSH, IV Kž 37/81 od 8. VI 1981.

603 (Pregled sudske prakse br. 19). Pod pojmom “protupravne imovinske koristi” kao elementa krivičnog djela izdavanja čeka bez pokrića treba razumjeti razliku između ukupnog iznosa podignutih svota s tekućeg računa i ukupnog iznosa izvršenih uplata na tekući račun u vremenu između izdavanja prvog čega bez pokrića i izdavanja posljednjeg čeka, dakle, bez eventualnih kasnijih uplata. VSH, I Kž 884/82 od 6. VII 1983. (Pregled sudske prakse br. 23). Ne smatra se da je bez pokrića onaj ček čiju isplatu, na osnovi posebnog ugovora zaključenog s vlasnikom računa, banka osigurava do određenog iznosa. Pravno shvaćenje zauzeto u sjednici Krivičnog odjela VSH od 14. IV 1984. (Pregled sudske prakse br. 24). Pogrešno je pravno shvaćanje da učinilac krivičnog djela izdavanja čeka bez pokrića iz čl. 172. KZ SFRJ nije dužan sam voditi evidenciju o stanju svoga tekućeg računa već da to treba isključivo voditi banka i o tome ga redovito obvještavati. VSH, I Kž 1014/83 od 20. II 1984. (Pregled sudske prakse br. 27). Krivično djelo izdavanja čeka bez pokrića čini onaj izdavatelj čeka koji postupa s ciljem, u namjeri da pribavi protupravnu imovinsku korist. Takva namjera pretpostavlja direktni umišljaj počinitelja. Samo onaj tko je svjestan da izdaje ček bez pokrića radi pribavljanja imovinske koristi, a upravo to i hoće, postupa s ciljem koji predstavlja element krivičnog djela iz čl. 152. OKZRH. Onaj počinitelj koji samo pristaje da dođe do imovinske koristi, a taj pristanak nije i garancija da će do nje i doći, ne postupa s inkriminiranom namjerom, pa toga ne može ni biti odgovoran za krivično djelo iz čl. 152. OKZRH. Kada prvostupanjski sud izrekom presude proglasi optuženika krivim zbog krivičnog djela iz čl. 152. OKZRH, a u razlozima presude navede da je optuženik u najmanju ruku postupao s eventualnim umišljajem u odnosu na stjecanje protupravne imovinske koristi, tada su razlozi presude u proturječnosti s izrekom u odnosu na oblik krivnje kojim je počinjeno djelo, čime je ostvarena bitna povreda odredba krivičnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP-a. Županijski sud Bjelovar, Kž 651/1995. od 14. veljače 1995.g. (VSRH, Izbor odluka 2/1996). Optuženik je proglašen krivim jer je u rujnu 1991. godine izdao devet bariranih čekova bez pokrića i time pribavio imovinsku korist u iznosu od 80.482,40 tadašnjih dinara. Sud prvog stupnja je polazeći od odredbe čl. 3. st. 1. OKZRH s pravom primijenio na okrivljenika zakon koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela, tj. tadašnji čl. 172. st. 2. KZ SFRJ ("Službeni list" 38/90) koji je kasnije preuzet kao krivični zakon Republike Hrvatske pod nazivom Osnovni krivični zakon RH ("Narodne novine", br. 53/91), a zatim prenumeriran 16.4.1993.g. ("Narodne novine", br. 31/93) tako da je sada postao čl. 152. st. 2. OKZRH, pri čemu je ispravno zaključio da kasnije izmjene navedenih odredbi nisu blaže za počinitelja. Te izmjene, naime, išle su samo za time da visinu pribavljene imovinske koristi usklade s tadašnjom postojećom inflacijom, odnosno kasnije s uvođenjem nove hrvatske valute.

604 Navedene izmjene bile su posve tehničke prirode i nisu utjecale na stvarnu visinu pribavljene imovinske koristi kao obilježja toga neprava, niti su dovele počinitelje krivičnog djela izdavanja čeka bez pokrića u bolji, povoljniji položaj. Prema tome, kasnije izmjene kivičnog djela izdavanja čeka bez pokrića ne predstavljaju blaži zakon u smislu čl. 3. st. 2. OKZRH, pa se na optuženika ima primijeniti zakon koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela, tj. odredaba čl. 172. st. 2. OKZRH, prema kojoj je kvalificirani oblik krivičnog djela izdavanja čeka postojao ako je bila pribavljena protupravna imovinska korist u iznosu preko tadašnjih 50.000,00 dinara. Županijski sud Bjelovar, Kž 535/1995. od 9. studenog 1995.g. (VSRH, Izbor odluka 2/1996). Pogrešno je stajalište prvostupanjskog suda da djelatnost okr. M.B. iz čl. 152. st. 1. OKZRH, tj. kazneno djelo izdavanja čeka bez pokrića nije kazneno djelo po KZ, jer je ta djelatnost dekriminalizirana. Međutim, prvostupanjski sud svojim je rješenjem povrijedio KZ, jer je trebao, a što će učiniti u ponovnom odlučivanju, utvrditi, da li inkriminirano ponašanje okrivljenika sadrži obilježja kaznenog djela iz čl. 226. KZ (zlouporaba čeka i kreditne kartice), pa nakon toga donijeti novu i na Zakonu osnovanu odluku. ŽSZg, Kž 406/1998 (Ko 2295/1997) od 13. srpnja 1999.g. (VSRH, Izbor odluka 2/1999.) Izreka presude je nerazumljiva i stoga sadrži bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz čl. 364. st. 1. t. 11. ZKP-a kada i ne sadrži brojeve izdanih čekova bez pokrića, a kod kvalificiranih oblika tog djela i pojedinačne iznose iz tih čekova. Vrhovni sud Hrvatske, pravno shvaćanje sjednice krivičnog odjela 29.09.1984. (Kazneni zakon, autorski pročišćeni tekst, Inženjerski biro d.d. Zagreb, 2004.) 146. ZLOUPORABA POVJERENJA Članak 227. Vozač kojemu je samo povjerena vožnja kamionom nije staralac kamiona. On je dužan kamionom pažnjivo rukovoditi i čuvati ga od oštećenja, ali on nema ovlasti staraoca. On ne može automobilom kao imovinom upravljati niti njim disponirati. Kao vozač, on ne zastupa niti imovinske interese vlasnika kamiona, jer nije vlasnik zastupnik, nego je samo kod njega u radnom odnosu. Time što je optuženi vozeći svakodnevno kamion poduzeća, primio neovlašteno do deset putnika u kamion i od njih naplaćivao za to nagradu, nije počinio krivično djelo iz čl. 260. KZ (čl. 145. KZH). VSH-Kž-391/52 Propust advokata da stavi prijedlog sudu za izdavanje privremene naredbe nije krivično djelo, već je, dako je oštećeni radi toga propusta pretrpio neku štetu osnov za pokretanje građanske parnice za naknadu štete. VSAPV-Kž-111/54 Odvjetnik koji svojoj stranci lažno predočio da mu je prema odvjetničkoj tarifi dužna platiti iznos koji premašuje iznos na koji on doista ima pravo prema toj tarifi, ne

605 čini krivično djelo zloupotrebe povjerenja iz čl. 145. st. 2. KZH, jer to djelo odvjetnik može učiniti samo ako ne poduzme neke radnje koje je dužan učiniti ili poduzme neke radnje koje nisu u interesu stranke, odnosno postupi protivno dobivenim ovlaštenjima, a sve u namjeri da sebi ili drugome pribavi kakvu imovinsku korist ili da ošteti osobu čije interese zastupa ili se za njih stara. Takav odvjetnik, međutim, čini krivično djelo prevare iz čl. 142. KZH. VSRH, IKž-34/92 od 5. ožujka 1992. (Pregled sudske prakse br. 52). Čini krivično djelo zlouporabe povjerenja iz čl. 145. st. 2. KZH (čl. 139. KZH) osoba koja pristane da bude postavljena za staratelja za poseban slučaj svome stricu koji živi u Australiji i čija je adresa poznata, a zatim u parnici što ju je pokrenuo otac te osobe protiv strica, kao osoba nepoznata boravišta, radi priznanja prava vlasništva na nekretninama koje je prijeporno, prizna tužbeni zahtjev i odriče se prava na žalbu. Okružni sud u Bjelovaru, Kž-327)92 od 16.07-1991. (Željko Horvatić, Zvonimi Šeparović i suradnici, Kazneno pravo posebni dio, Masmedia, Zagreb 1999.) Čini krivično djelo zlouporabe povjerenja iz čl. 145. st. 2. KZH osoba koja postane da bude postavljena za staratelja za poseban slučaj svome stricu koji živi u Austriji i čija je adresa poznata, a zatim u parnici što ju je pokrenuo otac te osobe protiv strica, kao osobe nepoznata boraviša, radi priznanja i prava vlasništva na nekretninama koje je prijeporno, prizna tužbeni zahtjev i odreče se prava na žalbu. Okružni sud u Bjelovaru, Kž-327/92. od 16. srpnja 1992. (Pregled sudske prakse br. 53). 147. POVREDA TUĐIH PRAVA Članak 228. Oštećenje vjerovnika kao obilježje krivičnog djela oštećenja tuđih prava iz čl. 264. st. 2. KZ predleži ne samo onda kad bi se radnjom iz te odredbe u potpunosti onemogućilo izmirenje vjerovnika u toku prisilnog izvršenja. Naime, kad se ovom zakonskom odredbom utvrđuje kao obilježje toga krivičnog djela oštećenje vjerovnika, onda ovo obilježje predstavljaju sva oštećenja vjerovnika u različitim vidovima i različitom intenzitetu. Tako se vjerovnik može oštetiti na način da se unište ili sakriju samo pojedini dijelovi imovine, pogotovo takve stvari koje su najprikladnije za prodaju, za razliku od ostalih dijelova imovine odnosno stvari koje se teže prodaju. Isto tako oštećenje vjerovnika se očituje i u samoj činjenici da se postupak odužio, da se neke radnje izvršenja moraju ponoviti, što izaziva daljnje troškove izvršenja i, konačno, u tome što dolazi do odugovlačenja i odgode isplate tražbine. VSH, I Kž 208/76 od 10. VI 1976. (Pregled sudske prakse br. 10 u godini 1976., Zagreb 1977.g.) Vlasnik zgrade, koja je uključena u stambenu zajednicu, a koji u toj zgradi ne stanuje, ima pravo samo na dio stanarine, kao i pravo da se tom zgradom raspolaže tako što je može otuđiti, ali nema pravo i na korištenje, upravljanje i održavanje zgrade i dvorišta, koje toj zggradi pripada. Prema tome, uništenjem sadnica /konkretno stare i razgranate vinove loze/ u dvorištu takve zgrade vlasnik čini djelo oštećenja tuđih prava iz čl. 264. st. 1. KZ (čl. 149. st. 1. KZH).

606 VSJugoslavije-Kz-125/57 od 24.XII.1957. Oštećenje vjerovnika, kao obilježje krivičnog djela oštećenja tuđih prava iz čl. 264. st. 2. KZ (čl. 149. st. 2. KZH) predleži ne samo onda kad bi se radnjom iz te odredbe u potpunosti onemogućilo namirenje vjerovnika u toku izvršnog postupka. Naime, kad se tom zakonskom odredbom utvrđuje kao obilježje tog krivičnog djela oštećenje vjerovnika, onda ovo obilježje predstavljaju sva oštećenja vjerovnika u različitim vidovima i različitom intenzitetu. Tako se vjerovnik može oštetiti na način da se unište ili sakriju samo pojedini dijelovi imovine, pogotovo takve stvari koje su najprikladnije za prodaju, za razliku od ostalih dijelova imovine odnosno, stari koje se teže prodaju. Isto tako, oštećenje se vjerovnika očituje i u samoj činjenici da se postupak odužio, da se neke radnje izvršenja moraju ponoviti i, napokon, u tome što dolazi do odugovlačanja i odgode isplate tražbine. VSH-Kž-208/76 od 10.VI.1976. Ako dužnik odstrani zaplijenjeni predmet koji nije njegovo vlasništvo, on time ne čini krivično djelo i čl. 264. st. 2. KZ (čl. 149. KZH). Okružni sud u Ljubljani-Kž-186/56 Uništenjem zaplijenjene stvari ne iscrpljuju se svi bitni elementi krivičnog djela iz čl. 264. st. 2. KZ ( čl. 149. st. 2. KZH), za koje je okrivljena optužena. Za ostvarenje bitnih elemenata ovog krivičnog djela nužno je da vjerovnik stvarno bude oštećen. Oštećenje u smislu ovog zakonskog propisa ne nasupa samim uništenjem, oštećenjem ili sakrivanjem zaplijenjene stvari, nego tek onda kad je djelovanjem počinioca djela onemogućeno da se vjerovnik uopće naplati iz imovine dužnika ili da je takvo namirenje nesrazmjerno otežano. Prema tome, u svakom je konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li je djelovanjem okrivljenika nastupilo starno oštećenje vjerovnika u smislu ovako protumačene zakonske odredbe. Okružni sud u Karlovcu-Kž-379/71 od 10.IX.1971. (Krivični zakon Republike Hrvatske, Danilo Gregović-Sudska praksa, Informator, Zagreb, 1991.) Imovina trgovačkog društva nije imovina direktora toga društva i kad on sakrije tu imovinu ne čini djelo iz čl. 228. KZ Kad je okrivljenik kao direktor i suvlasnik Trgovačkog društva J. d.o.o. sakrio imovinu tog društva, koju je sud popisao, procijenio i odredio javnu prodaju, u cilju da spriječi namirenje vjerovnika u ovršnom postupku, nije ostvario obilježja kaznenog djela povrede tuđih prava iz čl. 228. st. 2. KZ, jer se, prema odredbama Zakona o trgovačkim društvima, radi o imovini društva, a ne imovini okrivljenika kao člana društva. "Državni odvjetnik, pozivajući se na Zakon o trgovačkim društvima, gubi iz vida da upisom u trgovački registar društvo s ograničenom odgovornošću stječe svojstvo pravne osobe. Pravna osoba je entitet, tijelo koje posjeduje vlastitu pravnu osobnost koja se ne može poistovjetiti s osobnošću članova društva, niti u slučaju kada postoji samo jedan član društva. Svaka od tih osoba ima vlastitu imovinu, prava i

607 obveze i svako od njih može stjecati vlasništvo i druga stvarna prava, raspolagati njima, sklapati pravne poslove, ima i procesnu sposobnost, može tužiti i biti tuženo. Imovinu društva čini ukupnost prava koja pripadaju društvu i svako takvo pravo je odvojeno od imovine članova društva i time je društvo pravno odvojeno od svojih članova tj. imalaca udjela u njemu. Istina je, da sudjelovanje u društvu ima utjecaja na imovinu člana društva i da u imovinu člana ulazi udio koji on ima u društvu. Radi se o pravu, a ono je sastavni dio imovine onoga kome ono pripada, kako to navodi državni odvjetnik u zahtjevu. Međutim, promjena u imovini društva ipak neće dovesti do promjene u imovini člana, jer se u toj imovini nalazi pravo člana koje ima u društvu pa se dođe li do promjene u imovini društva, u imovini člana pravno ništa ni ne mijenja, u njoj i dalje ostaje isti udio u društvu s ograničenom odgovornošću u čijoj je imovini došlo do promjene. S druge strane ekonomska vrijednost imovine člana društva ovisi o stanju imovine društva, jer je udio u društvu kao pravo sastavni dio imovine člana društva međutim, neovisno o tome članovi društva ostvaruju svoja članska prava prema društvu i u društvu, na temelju udjela koji imaju samostalnu pravnu sudbinu u odnosu na imovinu društva pa su pravni promet kojega ostvaruje društvo, raspolažući s onim što je obuhvaćeno njegovom imovinom i pravni promet s udjelom u društvu, dvije odvojene stvari koje utječu na stanje potpuno odvojenih imovina, tj. imovinu člana, kada je riječ o prometu udjela i imovinu društva, kada se radi o prometu onim čime društvo raspolaže. Član društva ne bi stoga mogao spriječiti da se vjerovnici društva u ovršnom postupku namire iz vrijednosti stvari koje se nalaze u imovinskoj masi društva, jer prava nad njima ulaze u imovinu društva. Član društva, kako je naprijed rečeno, nije i vlasnik onoga što se nalazi u društvu pa ne bi imao ni izlučno pravo glede stvari koje društvo ima." Vrhovni sud Republike Hrvatske, Kzz 12/97, od 17. X 2000. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 2000.) Ukoliko je ovršni organ postupajući protivno odredbi čl. 128. Ovršnog zakona, u kojoj je propisano da ne mogu biti predmetom ovrhe poljoprivredni strojevi koji su ovršeniku, poljodjelcu, nužni za održavanje gospodarstva, zaplijenio optuženiku traktor, koji mu je bio neophodan za poljoprivrednu djelatnost, tada optuženik nije ostvario elemente kaznenog djela povrede tuđih prava iz čl. 228. st. 1. KZ prodajom traktora na kojemu nije na zakoniti način stečeno založno pravo u korist vjerovnika. ŽSBj, Kž 340/1999 od 16. prosinca 1999.g. (VSRH, Izbor odluka 1/2000.) Pljenidba – valjanost pljenidbenog zapisnika Radnjama optuženika ostvareni su elementi kaznenog djela povrede tuđih prava iz čl. 228. st. 1. KZ, kad je on prodao 20 komada svinja, od njih ukupno 100 komada, koliko ih je bilo u tovu, prilikom pljenidbe, premda je na zahtjev ovrhovoditelja sud sastavio pljenidbeni popis za 20 komada svinja koje su ostavljene ovršeniku na čuvanje s jasnom naznakom da su zaplijenjene, iako nisu bile posebno označene u pljedidbenom popisu u smislu čl. 133. st. 3. Ovršnog zakona, između njih 100 komada koliko ih je bilo u tovu iste pasmine i približno iste težine. "Državni odvjetnik Republike Hrvatske je u pravu kada ističe da su oba niža suda povrijedili Kazneni zakon iz čl. 368. toč. 1. ZKP, tj. u pitanju je li djelo koje se optuženiku stavljalo na teret kazneno djelo. Naime, suprotno stajalištu nižih sudova, iako dotični pljenidbeni popis nije sastavljen i u skladu s odredbom čl. 133. st. 3.

608 Ovršnog zakona, prema kojoj se na popisanim stvarima, koje se ostavljaju ovršeniku na čuvanje, vidljivo naznačuje da su zapljenjene, ne može se opovrgnuti pravni značaj i posljedica konkretnog pljenidbenog popisa, samo zbog toga, što ovršni organ suda 20 komada svinja, koje je naveo kao popisane unutar cijelog tova od ukupno više od 100 komada svinja, nije još i svaku posebno označio. S obzirom da je optuženik bio pristutan popisu te da je upozoren na zabranu raspolaganja zaplijenjenim stvarima, tj. na zabranu otuđenja 20 komada svinja, ovrhovoditeljica je u skladu s odredbom čl. 135. st. 1. Ovršnog zakona pljenidbenim popisom stekla založno pravo na 20 komada svinja. Kako su svinje, njih više od 100 komada bile iste pasmine i približno iste težine, predmet popisa je bilo dovoljno određen i samim navođenjem popisanih svinja. Pogotovo je popis bio dovoljno određen za optuženika, koji je svoju obvezu mogao ispuniti ostavljanjem bilo kojih 20 komada svinja. S obzirom na intenciju i smisao odredaba Ovršnog zakona te kako ni jednom odredbom Ovršnog zakona nije propisana sankcija u vidu pravne nevaljanosti pljenidbenog popisa u slučaju povrede odredbe čl. 133. st. 3. Ovršnog zakona, pljenidbeni popis u konkretnom slučaju je po stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske bio pravno valjan te je proizveo pravne posljedice propisane u odredbama čl. 134. st. 1. i čl. 135. st. 1. Ovršnog zakona." Vrhovni sud Republike Hrvatske, Kzz 5/01, od 11. XII 2001. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2002.) Kad je okrivljenik kao direktor i suvlasnik Trgovačkog društva J. d.o.o. sakrio imovinu toga društva, koju je sud propisao, procijenio i odredio javnu prodaju, u cilju da spriječi namirenje vjerovnika u ovršnom postupku, nije ostvario obilježja kaznenog djela povrede tuđih prava iz čl. 228. st. 2. KZ, jer se, prema odredbama Zakona o trgovačim društvima, radi o imovini društva, a ne imovini okrivljenika kao člana društva. Državni odvjetnik, pozivajući se na Zakon o trgovačkim društvima, gubi se iz vida da upisom u trgovački registar društvo s ograničenom odgovornoću stječe svojstvo pravne osobe. Pravna osoba je entitet, tijelo koje posjeduje vlastitu pravnu osobnost koja se ne može poistovjetiti s osobnošću članova društva, niti u slučaju kada postoji samo jedan član društva. Svaka od tih osoba ima vlastitu imovinu, prava i obveze i svako od njih može stjecati vlasništvo i druga stvarna prava, raspolagati njima, sklapati pravne poslove, ima i procesnu sposobnost, može tužiti i biti tuženo. Imovinu društva čini ukupnost prava koja pripadaju društvu i svako takvo pravo je odvojeno od imovine članova društva i time je društveno pravno odvojeno od svojih članova, tj. imalaca udjela u njemu. Istina je, da sujelovanje u društvu ima utjecaja na imovinu člana društva i da u imovinu člana ulazi udio koji on ima u društvu. Radi se o pravu, a ono je sastavni dio imovine onoga kome ono pripada, kako to navodi državni odvjetnik u zahtjevu. Međutim, primjena u imovini društva ipak neće dovesti do promjene u imovini člana, jer se u toj imovini nalazi pravo člana koje ima u društvu pa se dođe li do promjene u imovini društva, u imovini člana pravno ništa ne ne mjenja u njoj i dalje ostaje isti udio u društvu s ograničenom odgovornošću u čijoj je imovini došlo do promjene. S druge strane ekonomska vrijednost imovine člana ovisi o stanju imovine društva, jer je udio u društvu kao pravo sastavni dio imovine člana društva, međutim, neovisno o tome članovi društa ostvaruju svoja članska prava prema društvu i u društvu, na temelju udjela koji iamju samostalnu pravnu sudbinu u odnosu na imovinu društva pa su pravni promet kojega ostvaruje društvo, raspolažući s onim što je obuhvaćeno njegovom imovinom i pravni promet s udjelom u društvu, dvije odvojene stvari koje utječu na stanje potpuno odvojenih imovina tj. imovinu člana, kada je riječ o prometu udjela i imovinu društva, kada se radi o prometu onim čime drutšvo raspolaže.

609 Član društva ne bi stoga mogao spriječiti da se vjerovnici društva u ovršnom psotupku namire iz vrijednosti stvari koje se nalaze u imovinskog masi društva, jer prava nad njima ulaze u imovinu društva. Član društva, kako je naprijed rečeno, nije i vlasnik onoga što se nalazi u društvu pa ne bi imao ni izlučno pravo glede stvari koje društvo ima.» VSRH, Kzz 12/97 od 17. listopada 2000.g. (VSRH, Izbor odluka 1/2001.) Ne čini kazneno djelo povrede tuđih prava iz čl. 228. st. 2. KZ okrivljenik koje se stavlja na teret da je onemogućio izvršenje privremene mjere osiguranja kojoj je općinski sud odredio oduzimanje radnog stroja i njegovu predaju oštećeniku kao predlagatelju osiguranja. Radi se o privmrenoj mjeri osiguranja radi budućeg namirenja nenovčane tražbine, predmet koje bi trebalo biti upravo sporni radni stroj. Prema tome u času izdavanja privremene mjere oštećenikovo pravo na namirenje nenovčane tražbine nije još pravomoćno utvrđeno, pa ni ne može biti predmet kaznenopravne zaštite kod kaznenog djela iz čl. 228. st. 2. KZ. ŽSBJ, Kž-17/00 od 2. ožujka 2000.g. (VSRH, Izbor odluka 1/2001.) Ne može se prihvatiti obrana okrivljenika da je zaplijeni i pohranjeni traktor odvezao s mjesta pohrane samo zato što se bojao da će doći do pucanja bloka motora uslijed smrzavanja vode. Ukoliko je bio zabrinut za svoju imovinu zbog tog razloga, tada je mogao ispustiti vodu i ukoliko je to htio umjesto nje staviti i antifriz, a ne ga izvesti iz dvorišta s namjerom da ga oveze kući ili pak skloni na drugo mjesto nepoznato ovrhovoditelju. Takvim postupkom ostvario je kako objektivna tako i subjektivna obilježja kaznenog djela iz čl. 228. st. 1. KZ, jer je oduzeo svoju stvar na kojoj drugi ima založno pravo s ciljem da ga osujeti u ostvarenju njegovih prava. Žs u Kopivnici, II Kž 201/01 od 29.08.2001. (VSRH, Izbor odluka 1/2002.) Suprotno žalbenim navodima, po mišljenju ovog suda, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je okrivljenu oslobodio optužbe zbog inkriminranog kaznenog djela. Ovo radi toga što iz provedenih dokaza proizlazi da okrivljena prodajom spornog stana nije postupala u namjeri da spriječi namirenje oštećenika kao svojih vjerovnika jer oštećenici time što su postavili u ostavinskom postupku zahtjev za priznanjem nužnog djela nisu srekli status vjerovnika, koje svojstvo oštećenici moraju imati pa da bi bila ostvarena objektivna obilježja inkriminiranog kaznenog djela. O njihovom pravu treba se odlučiti, te ukoliko im ono bude priznato na način da se odredi nužni dio, kojeg im mora namiriti okrivljena kao oporučna nasljednica, tek tada bi mogli imati status vjerovnika koji bi bio zaštićen u svojim pravima odredbom čl. 228. st. 2. KZ. Žs u Koprivnici, II Kž 14/01 od 23.01.2001. (VSRH, Izbor odluka 1/2002.) 148. NEDOZVOLJENA UPORABA AUTORSKOG DJELA ILI IZVEDBE UMJETNIKA IZVOĐAČA Članak 230.

610 U pravu je istražni sudac kada je izjavio neslaganje sa istražnim zahtjevom državnog odvjetnika zbog kaznenog djela iz čl. 230. st. 5. i 1. KZ i u njemu naveo da se to kazneno djelo može počiniti samo sa izravnom namjerom. Ovo djelo između ostalog čini i onaj tko bez odobrenja autora ili protivno njegovoj zabrani uporabi autorsko djelo. U konkretnom slučaju ne postoji zabrana autora, već naprotiv odobrenje, dok okolnost da osumnjičenik nije platio dospjele naknade unatoč tome što je bio opomenut radi neurednog plačanja, ne znači da mu je zabranjena uporaba autorskog djela. Tek kada bi postojala izričita zabrana i unatoč njoj osumnjičenik nastavio upotrebljavati autorsko djelo, tek tada bi se moglo raditi o kaznenom djelu – nedozvoljene uporabe autorskog djela ili izvedbe umjetnika izvođača. Zbog naprijed iznijetih razloga valjalo je prihvatiti neslaganje istražnog suda i odbiti istražni zahtjev. Žs u Koprivnici, Kv 168/01 od 28.12.2001. (VSRH, Izbor odluka, 1/2002.) S obzirom na propisanu kaznu odredaba kaznenog djela nedozvoljeen uporabe autorskog djela ili izvedbe umjetnika izvođača iz članka 230. stavak 1. KZ, blaža je za počinitelja od odredbe članka 101. stavak 1. Zakona o autorskom pravu («Narodne novine», broj 53/91 i 58/93). Županijski sud u Bjelovaru, Kž 1/1998. od 12. veljače 1998.g. (VSRH, Izbor odluka 1/1998.) Čl. 230. st. 1. KZ (ovlaštenje distributera autorskog prava kao element kaznenog djela nedozvoljene uporabe autorskog djela) Činjenično stanje Okrivljenica je prvostupanjskom presudom proglašena krivom da je počinila kazneno djelo iz članaka 230. stavak 1. KZ, tako da je stavila upromet 183 video kazete, tj. bez odobrenja autora kada je odobrenje prema odredbama Zakona potrebo, stavila u promet autorska djela. Protiv presude žalbu je podnijela okrivljenica zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a prvostupanjski sud našao je da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno i iz tih razloga ukinuo presudu. Iz obrazloženja odluke suda II stupnja Nadalje prvostupanjski sud nije u potpunosti utvrdio činjenicu neovlaštenog stavljanja u promet autorskih djela, kao što su videokasete, odnosno tko u ovom slučaju i na temelju kojih propisa ima autorsko pravo, a što je bitan element ovog kaznenog djela. Ostalo je naime, nerazjašnjeno u kojoj mjeri su u ovom slučaju distributeri ovlaštenici autorskog prava odnosno da li oni, kao ovlašteni posrednici u prodaji preuzimanju time svojstvo autora ili pak ovlaštenika autorskog prava, a što je odlučna činjenica za utvrđenje postojanja kaznenog djela ili se eventualno može raditi o prekršaju. KO-1886/94 od 06.07.1998. Kž-1554/98 od 02.03.1999. (Općinski sud u Zagrebu, Odabir sudskih građanskih i kaznenih odluka, 1999.)

611 Optuženik je kupio programski paket pod nazivom «Microsoft Office 97» registarski broj 0401-0398413 u kojem je u ugovoru na engleskom jeziku postojala zabrana umrežavanja tog programa. Optuženik tijekom postupka tvrdi da ne razumije engleski jezik i kada je umrežio ovaj program sa ostalim računalima o kupnji licence, a sve to s obzirom na odredbu čl. 26. Zakona o obveznim odnosima. Ovo radi toga što zbog nepoznaanja jezika nije na valjan način bio upoznat sa zabranom umrežavanja kupljenog programa i da postupajući protivno toj zabrani ostvaruje obilježja kaznenog djela iz čl. 230. st. 1. KZ. Dakle, imajući u vidu naprijed iznijeto pravilno je postupio prvostupanjski sud kada je optuženika oslobodio optužbe jer je više nego očito da je kritične zgode postupao u pravnoj zabludi. Županijski sud Koprivnica Kž-215/00 31.10.2000. (Kazneni zakon, autorski pročišćeni tekst, Inženjerski biro d.d. Zagreb, 2004.) U pravu je okrivljenik kada u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud prilikom izricanja odluke o oduzimanju predmeta koji su uporabljeni i nastali počinjenjem kaznenog djela, na njegovu štetu povrijedio Kazneni zakon. Naime, svaka odluka o oduzimanju predmeta koji su uporabljeni i nastali počinjenjem kaznenog djela, izriče se radi onemogućavanja okrivljenika u vršenju inkriminirane djelatnosti. Da bi se u konkretnom slučaju onemogućilo okrivljenika da i ubuduće čini kaznena djela iz čl. 230. st. 1. KZ-a to mu je primjenom čl. 230. st. 6. KZ-a, trebalo oduzeti samo onaj dio računarskog programa koji je okrivljeniku omogućavalo presnimavanjem video-igara. To je fiksni disk HD 6,4 IBM koji u sebi ima snimljenu programsku podršku za presinimavanje čijim se uništenjem onemogućava okrivljenika u vršenju kriminalnih djelatnosti. Za postizavanje iste vrste nije potrebno oduzeti i uništiti kompletno računalo sa svim ugrađenim komponentama, pa je radi toga valjalo preinačiti pobijanu presudu u tom dijelu i temeljem čl. 230. st. 6. KZ-a, okrilvjeniku oduzeti i uništiti samo fiksni disk i dva komada video-igri «SRAZ 2» koji su nastali izvršenjem djela. Presuda Županijskog suda u Koprivnici, Kž-46/00-2 od 22. ožujka 2000. god. (Županijski sud u Koprivnici, Sudska praksa br. 3, veljača 2001.) Kada je tijekom postupka nespornim utvrđeno da je zastupnk Hratskog društva skladatelja - zaštita autorskih muzičkih prava okrivljeniku kao vlasniku disko kluba uručio uplatnice radi plaćanje određenih naknada za izvođenje djela, tada je prvostupanjski sud s pravom zaključio da u inkriminiranom ponašanju okrivljenika nema obilježja kaznenog djela iz čl. 230. st. 5. i 1. KZ-a. Ovo radi toga što je zastupnik Hrvatskog društva skladatelja uručenjem uplatnica za plaćanje naknade za izvođenje glazbenih djela dao odobrenje okrivljeniku da može i izvoditi ta djela. To što okrivljenik nije platio naknadu predstavlja samo kršenje sporazuma o izvođenju glazbenih djela, a ne radnju izvršenja inkriminiranog kaznenog djela. Prema tome, ispravan je zaključak prvostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju radi o građansko-pravnom odnosu oštećenika i okrivljenika, a ne o kaznenom djelu, te slijedom toga pobijanom oslobađajućom presudom nije povrijeđen Kazneni zakon, kako se to ističe u žalbi. Županijski sud u Koprivnici, Kž 155/03-3 od 22. svibnja 2003. godine. (Županijski sud u Koprivnici, Sudska praksa, knjiga br. 6/2004.) 149. LIHVARSKI UGOVOR Članak 233.

612 Postoji krivično djelo iz čl. 263. KZ kad je optuženi u više slučajeva mnogim osobama koje su htjele nabaviti putne isprave za odlazak u inozemstvo, sastavljao podneske, te koristio njihovo nedovoljno iskustvo i neznanje, pa je za njih nabavljao putne isprave, koje su oštećeni mogli bez ikakvog posredovanja i sami nabaviti, te kad je od oštećenih primio novčane iznose koji su u velikom nesrazmjeru s uslugama koje im je činio, odnosno obećavao činiti. VSH-Kž-1421/63 od 14.VI.1963. Ugovaranje nagrade za advokatsku uslugu u iznosu većem nego što je to određeno u tarifi uz Pravilnik o nagradama za rad advokata, ne predstavlja krivično djelo iz čl. 263. KZ (čl. 148. KZH), ako takva nagrada ne predstavlja nesrazmjernu imovinsku korist. VSJugoslavije-Kž-115/56 Za pojam ugovaranja nesrazmjerne imovinske koristi kao obilježja krivičnog djela iz čl. 263. KZ (čl. 148. KZH) nije važno, da vjerovnik pri sklapanju zajmenog ugovora zatraži kamate koje predstavljaju nesrazmjernu imovinsku korist. Smata se naime, da je ugovorena nesrazmjerna imovinska korist i onda kada je pri ugovaranju zajma dužnik sam ponudio tolike kamate, a vjerovnik tu ponudu prihvatio. O ugovaranju nesrazmjerne imovinske korist radi se i o slučaju kada su kamate, koje predstavljaju takvu korist, ugovorene i naknadno, poslije samog zaključenja ugovora o zajmu. VSH-Kž-3214/56 Za postojanje krivičnog djela iz čl. 263. KZ (čl. 148. KZH) nije od pravnog značaja u koje je svrhe zajam uzet /bio je ugovoren za kupnju zemlje/, već je dovoljno da su ostvarena ostala obilježja tog krivičnog djela. VSH-Kž-710/60 od 11.IV.1960. Stoji krivično djelo iz čl. 263. st. 1. KZ (čl. 148. KZH), ako optuženi ustupi stambenu prostoriju oštećenom, koji je bio u velikoj nuždi, te od istog primi nesrazmjernu imovinsku na ime ustupnine. VSSr-Kž-1645/54 Samo potreba oštećenikove punoljetne djece, koja su osnovala samostalne obitelji, za stambenim prostorom u Zagrebu, nije još stavljala oštećenika, koji van Zagreba ima svoj odgovarajući stan i posjed u situaciju, da je nužno bilo da se i on preseljava u Zagreb i ovdje kupi stan. VSH-Kž-1864/55 Pod pojmom nužde iz čl. 263. st. 3. KZ (čl. 148. st. 3. KZH) podrazumijeva se tako teško stanje, tako izuzetna situacija neke osobe, da je ona prisiljena tražiti izlaz iz te situacije, pa makar i pod cijenu davanja neke nerazmjerne imovinske koristi. Potreba za mjerničkim uslugama sama za sebe ne predstavlja, u pravilu takvo stanje. Samo neznanje stranaka o primjerenosti visine mjerničkih nagrada još ne opravdava zaključak o nedovoljnom iskustvu stranaka. Imovinska korist, koju neka osoba primi za učinjene usluge, nesrazmjerna je, ako ona s obzirom na vrijeme, mjesto,

613 predmet i ostale okolnosti učinjene usluge stoji u znatnoj mjeri iznad prosjeka, koji se prema navedenim okolnostima ukazuje kao ekvivalentna naplata za izvršenu djelatnost. VSH-Kž-2528/55 Za privredno poduzeće koje se nalazilo u povoljnim ekonomskim prilikama i koje je samo radi postignuća većeg prometa, i u vezi s tim, veće zarade kupilo od opuženog obrtnika njegov inventar i pravo na upotrebu poslovne prostorije, u kojoj je on imao radnju, ne može se reći da se nalazilo u nuždi u smislu propisa iz čl. 263. KZ (čl. 148. KZH). VSH-Kž-3604/55 Kad je optuženi obrtnik iskoristio težka položaj učenika u privredi, te mu otkazao posao i naveo ga da ovaj sam plaća doprinos za socijalno osiguranje i jedan veći dio poreznog zaduženja, samo zato da bi ovaj mogao još šest mjeseci biti formalno zaposlen, kako je to propisano za stjecanje uvjeta polaganje majstorskog isptia, pri čemu je oštećeni potpisivao bianco spiskove za navodno plaćeni osobni dohodak, tada je optuženi stvarno iskoristio težak položaj oštećenog, pa se zato u toj radnju ne ostvaruju elementi krivičnog djela prevare, već krivičnog djela ugovaranja nesramjerzne imovinske koristi iz čl. 263. KZ (čl. 148. KZH). VSM-Kž-43/63 od 7.VI.1963. Odvjetnik koji iskorištavanjem nedovoljnog iskustva i lakomislenosti ugovori sa strankom sastanak za pruženu pravnu pomoć veću nagradu od one koja bi mu pripala prema odvjetničkoj tarifi i tako ostvari nesrazmjernu imovinsku korist, čini time krivično djelo ugovaranja nesrazmjerne imovinske koristi iz čl. 263. st. 3. KZ (čl. 148. KZH). VSH-Kž-658/70 od 16.VI.1970. (Kriviči zakon Republike Hrvatske, Danilo Gregović - Sudska praksa, Informator, Zagreb 1991.). Čini krivično djelo ugovaranja nerazmjerne imovinske koristi iz čl. 142. st. 1. KZRH okrivljenik koji je fizičkim osobama pozajmljivao devize (njemačke marke) ugovrajući mjesečnu kamatu od 20%, koju su mu zajmoprimci plaćali u deviznim sredstvima, i tako godišnje zarađivao 20% na angažirana sredstva. Činjenica je da je u inkriminiranom razdoblju od 1991. do 1993. godine zabilježena velika inflacija, kojom je obezvrjeđivan novac i do 30%, no ona se odnosila samo na domaći novac, a ne i na stranu valutu, pogotovo njemačke marke. Na odobrene kredite u deviznim sredstvima uz obvezu vraćanja u istoj valuti, banke su obračunavale kamatnu stopu od 13 do 15% godišnje, što znači da se uobičajena zarada na kreditne plasmane deviznih sredstava kretala mjesečno od 1,8 do 1,25%. Kada je okrivljenik ugovarao mjesečnu kamatu koja je bila znatno veća od uobičajene godišnje kamate na devizna sredstva, onda se takvi ugovori o kreditu imaju smatrati lihvarskim i pribavljanjem takve kamate pribavlja se nerazmjerna imovinska korist u smislu čl. 142. st. 1. KZRH. Županijski sud Bjelovar, Kž 327/97, od 9. IX 1997. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1998.)

614 Stupanjem na snagu Kaznenog zakona djelo ugovaranja nerazmjerne imovinske koristi iz članka 142. stavak 1. KZRH ne predstavlja više kazneno djelo, jer radnju kaznenog djela lihvarskog ugovora iz članka 233. stavak 2. Kaznenog zakona predstavlja samo višekratno, obrtinično davanje novca na zajam uz ugovaranje nerazmjerne imovinske koristi, ili takvo jednokratno davanje novca na zajam s namjerom počinitelja da se time i dalje bavi, drugim riječima pozajmljivanje novca kao oblik zanimanja. Županijsi sud u Bjelovaru Kž 9/1998. od 12. veljače 1998.g. (VSRH, Izbor odluka 1/1998) Čini krivično djelo ugovaranja nerazmjerne imovinske koristi iz čl. 142. st. 1. KZRH okrivljenik koji je fizičkim osobama pozajmljivao devize (njemačke marke) ugovarajući mjesečnu kamatu od 20%, koju su mu zajmoprimci plaćali u dvezinim sredstvima, i tako godišnje zarađivao 20% na angažirana sredstva. Činjenica je da je u inkriminiranom razdoblju od 1991. do 1993. godine zabilježena velika inflacija, kojom je obezvrijeđivan novac i do 30%, no ona se odnosila samo na domaći novac, a ne i na stranu valutu, pogotovo njemačke marke. Na odobrene kredite deviznim sredstvima uz obvezu vraćanja u istoj valuti, banke su obračunale kamatnu stopu od 13 do 15% godišnje, što znači da seuobičajena zarada na kreditne plasmane deviznih sredstava kretala mjesečno od 1,8 do 1,25%. Kada je okrivljenik ugovarao mjesečnu kamatu koja je bila znatno već od uobičajene godišnje kamate na devizna sredstva, onda se takvi ugovori o kreditu imaju smatrati lihvarskim i pribavljanjem takve kamate pribavlja se nerazmjerna imovinska korist u smislu čl. 142. st. 1. KZRH. Županijski sud Bjelovar, Kž 327/1997 od 9. rujna 1997.g. (VSRH, Izbor odluka 1/1998.) Neosnovano okrivljenik u žalbi tvrdi da u konkretnom slučaju prilikom davanja zajmova nije ugovarao nesrazmjernu imovinsku korist u vidu kamata. Ovo radi toga što iz provedenih dokaza a i obrane okrivljenika proizlazi da je okrivljenik ugovarao kamate na kredite koje je davao u mjesečnim iznosima od po 7% do 7,5% ( u jednom slučaju čak i od 15% mjesečno), što i po mišljenju ovog suda predstavlja ugovaranje nesrazmjerne imovinske koristi i znači drugim riječima sklapanje lihvarskog ugovora. Županijski sud u Koprivnici, Kž 201/1998. od 17. studenog 1998.g. (VSRH, Izbor odluka 1/1999.) 150. IZNUDA Članak 234. Prisilno uzimanje odnosno iznuđivanje novca na zajam predstavlja pribavljanje protupravne imovinske koristi uz prisiljavanje drugoga da nešto učini na štetu svoje imovine, čime su ostvarena sva bitna obilježja krivičnog djela iznude iz čl. 261. st. 1. KZ. VSH, I Kž 2002/74 od 26. XII 1974. (Pregled sudske prakse br. 7, u godini 1974., Zagreb. 1975.g.) Za krivično djelo iznude s ozbiljnom prijetnjom, odlučna je takva prijetnja koja je primjerena da je prinuđeni smatra kao istinu, te nije potrebno da je pritome učinilac imao stvarnu namjeru da takvu prijetnju i ostvari.

615 VSSl-Kž-704/64 od 10.IX.1964. Time što je prijetnjom neposrednog napada na život oštećenog, ovog prisilio da mu neposredno preda pokretnu stvar, okrivljeni je izvršio krivično djelo razbojništva iz čl. 252. KZ (čl. 132. KZH), a ne krivično djelo iznude iz čl. 261. KZ (čl. 146. KZH). VSH-Kž-697/70 od 14.V.1970. Za postojanje krivičnog djela razbojništva iz čl. 252. KZ (čl. 132. KZH) kao složenog krivičnog djela koje se sastoji od prinude i krađe, ukoliko je u pitanju oduzimanje pokretnih stvari, potrebno je da se izvrši prije svega prinuda protiv određene osobe na način predviđe u toj odredbi, a zatim krađa stvari tj. oduzimanje stvari u namjeri da učinilac njenim prisvajanjem pribavi sebi ili drugome proupravnu imovinsku korist. Međutim, za postojanje krivičnog djela iznude iz čl. 261. KZ (čl. 146. KZH) potrebna je samo prinuda određene osobe, izvršena na način predviđen utoj odredbi, da bi se time utjecalo na tu osobu da ona sam donese odluku da nešto učini ili ne učini na štetu svoje ili tuđe imovine, da bi učinilac na taj način pribavio sebi ili drugome protupravnu imovinsku korist, odnosno kad je u pitanju pokretna stvar, da ta osoba sama izvrši predaju stvari koju inače nije dužna predati, jer za to nema pravnog osnova. Prema tome, jedna od bitnih razlika između ta dva krivična djela je u tome što kod razbojništva, izvršenju krađe prethodi svladavanje otpora kod napadnutog i to upotrebom sile ili ozbiljne prijenje da će napadač neposredno napasti na život ili tijelo napadnutog, a tek nakon toga dolazi oduzimanje stvari, dok se kod iznude prinudom izvršenom na sličan način utječe na drugu osobu da ona sama donese odluku da izvrši predaju stvari. VSH-Kž-153/69 od 6.XI.1969. Pogrešno je stanovište da se krivično djelo razbojništva ostvaruje samo onda kad se upotrebom sile ili prijetnjom neposrednog napada na život ili tijelo oduzima tuđa pokretna stvar, a na i kada se na isti način oštećeni prisiljava da sam stvar neposredno preda. Bitna razlika između krivičnog djela razbojništva i krivčnog djela iznude nije u tome da li optuženi sam oduzima stvar i prisiljava oštećenog da on preda stvar već je za postojanje krivičnog djela iznude karakteristično to da ono postoji ukoliko se ne radi o nekoj neposrednoj predaji stvari. Krivično djelo razbojništva, pak, postoji uvijek kada se na na opisani način radi o neposrednom prisvajanju stvari, bez obzira na to da li je učinilac te stvari sam oduzeo ili je oštećenog prisilio da mu ih preda. VSH-Kž-697/70 od 14.V.1970. Ako optuženi upotrijebi silu, pa drugom oduzem novac, ne raid se o krivičnom djelu samovlašća iz čl. 297. KZ (čl. 205. KZH) ili iznude iz čl. 261. KZ (čl. 146. KZH), već je u pitanju krivično djelo razbojništva iz čl. 252. KZ (čl. 132. KZH). VSSr-Kž-791/53 Krivično djelo iznude svršeno je tek onda kada je izvršilac upotrijeljenom silom ili ozbiljnom prijetnjom prinudio drugog da nešto učini ili ne učini na štetu svoje ili tuđe imovine.

616 VSSr-Kž-1293/52 U radnji optuženih koji su ozbiljnom prijetnjom naveli oštećenog da u kući optuženih ostavi odjelo iz kojeg su mu, potom, oduzeli novac, stoji krivično djelo iznude, a ne razbojnitšva. VSSr-Kž-2420/53 Ne radi se o krivičnom djelu iznude iz čl. 261. KZ (čl. 146. KZH), već o krivičnom djelu razbojništva iz čl. 252. KZ (čl. 132. KZH), kad učinilac upotrebom sile ili prijetnje da će neposredno napasti na život ili tijelo drugog, ovome oduzme tuđu pokretnu stvar u namjeri da njezinim prisvajanjem pribavi sebi ili drugom protupravnu imovinsku korist. Temeljna razlika između krivičnog djela iznude i krivičnog djela razbojništva sastoji se u tome, što se učinilac kod krivičnog djela razbojništva služi upotrebom sile ili prijetnje, prije ili za vrijeme trajanja oduzimanja stvari, kao podbnim sredstvom da drugome oduzme tuđu pokretnu stvar, a koja su sredstva /sila ili prijetnja/ uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja, vrijeme izvršenja djela, mjesto izvršenja djela, način izvršenja djela i uopće ponašanje učinioca u toku izvršenja djela, veličina pogibelji kojoj je oštećeni izložen, psihičko stanje oštećenog u toku izvršenja djela po optuženom, podobna da potpuno pasiviziraju otpor oštećenog do mjere u kojoj je slobodna volja oštećenog u raspolaganju stvarima potpuno isključena. Pravno je pritom irelevantno da li je oštećeni pod utjecajem sile ili prijetnje predao učiniocu sam stvari u situaciji u kojoj inače nije mogao slobodno odlučivati zbog straha izazvanog prijetnjom i u uvjerenju da napad na njego život ili tijelo neposredno predstoji, jer u takvoj situaciji predaja stvari po oštećenom, koji je lišen volje da daje otpor i zadrži stvari, pravno je izjednačena s oduzimanjem stvari optuženom. Krivično djelo iznude karakteristično je po tom da se upotrebom sile ili ozbiljne prijetnje ne stavlja u izgled oštećenom neposredni napad na njegov život ili tijelo, već se u tolikoj mjeri oslabljuje volja oštećenog da se ovaj zbog upotrijebljene sile ili ozbiljne prijetnje sam odlučuje da nešto učini ili ne učini na štetu svoje ili tuđe imovine, kako bi otklonio opasnost za zaštićeno dobro kojoj se izvrgava uvjetno, tek ukoliko nešto učini ili propusti da nešto učini na štetu svoje ili tuđe imovine. VSH-Kž-814/70 od 9.VI. 1970. Prijetnja osobi, koja nije učinila krivično djelo, da će biti prijavljena organima krivičnog gonjenja radi pokretanja krivičnog postupka protiv nje, predstavlja obilježja krivičnog djela iznude iz čl. 261. KZ (čl. 146. KZH), a ne ucjene iz čl. 262. KZ (čl. 147. KZH). VSH-Kž-242/55 Kvalifikacija osobito teškog slučaja iznude iz čl. 261. st. 2. KZ (čl. 146. st. 2. KZH) ostvarena je, kad je od subjektivnih i objektivnih elemenata navedenih u čl. 41. KZ (čl. 47. KZH) ostvaren samo jedan subjktivan i jedan objektivan element. Objektivni element iz čl. 41. KZ koji se sastoji u tome što je iznuda dobila naročito izraženi oblik zbog posebno štetnih posljedica, nije ostvaren, ako je djelovanje u pokušaju. VSSl-Kž-1022/63 (Krivični zakon Republike Hrvatske, Danilo Informator, Zagreb 1991.).

Gregović - Sudska praksa,

617 Učinio je krivično djelo iznude iz čl. 146. st. 1. KZH, a ne krivično djelo razbojništva iz čl. 132. st. 1. KZH, optuženik koji je u parku prišao dvojici petnaestogodišnjih mladića koji su sjedili na klupi, sjeo među njih te od njih zatražio još novca, nakon čega mu je jedan od njih dao neutvrđenu svotu sitnog novca, a drugi 0,30 dinara. Optuženik je od oštećenika u dva navrata, riječima i konkludentnom radnjom (pružanjem ruke), tražio novac, a to se ne može smatrati prijetnjom neposrednog napada na život ili tijelo, nego samo ozbiljnom prijetnjom jer optuženik nije prijetio oštećenicima nikakvim sredstvom, niti je poduzimao neku drugu djelatnost iz koje bi se moglo zaključiti da on oštećenicima stavlja u izgled napad na njihov život ili tijelo. VSH, I Kž-68)92 od 06.05.1992. (Željko Horvatić, Zvonimir Šeparović i suradnici, Kazneno pravo posebni dio, Masmedia, Zagreb 1999.) 151. PRIKRIVANJE Članak 236. Prikrivanje predmeta nedopuštene trgovine od strane druge osobe, različite od učinioca tog djela, ne sadrži obilježja krivičnog djela prikrivanja iz čl. 150. KZH, već eventualno obilježja samo jednoga od oblika suizvršilaštva u izvršenju krivičnog djela nedopuštene trgovine iz čl. 113. KZH odnosno eventualno obilježja krivičnog djela pomoći učiniocu poslije izvršenja krivičnog djela iz čl. 184. KZH. Ne radi se, naime o stvarima koje su protupravno pribavljene krivičnim djelom u smislu čl. 150. KZH, već o predmetu drugog krivičnog djela. Okružni sud u Splitu, Kž 424/84 od 12. IX 1984. (Pregled sudske prakse br. 25). Majka učinioca krivičnog djela, koja prikriva stvari pribavljene krivičnim djelom, ne može biti učinilac krivičnog djela prikrivanja iz čl. 150. KZH, jer se u takvu slučaju, zbog odnosa srodstva, u stvari radi samo o krivičnom djelu pomoći učiniocu poslije izvršenja krivičnog djela iz čl. 184. st. 1. KZH za koje, prema odredbi stava 4. istoga zakonskog propisa, ne može biti kažnjena. Okružni sud u Bjelovaru, Kž 22/84 od 19. IV 1984. (Pregled sudske prakse br. 25). Pod pojmom kupovanja stvari, u smislu članka 150. stavak 1. KZH, treba shvatiti svako naplatno nabavljanje stvari, pri čemu je za postojanje toga krivičnog djela potrebno da stvar prijeđe u detenciju prikrivača, a nije odlučno što okrivljenik nije isplatio dogovorenu cijenu. VSRH, I Kž 501/90 od 26. ožujka 1991. (Pregled sudske prakse br. 47). Predmet krivičnog djela prikrivanja iz čl. 265. KZ (čl. 150. KZH) može biti i nekretnina. U tom je slučaju dovršeno častom stupanja učinioca u posjed stvari, od kojeg momenta počinje teći rok zastare krivičnog gonjenja. VSH-Kž-476/58

618 Kupovina deviza pribavljenih putem krađe, sadrži u sebi samo zakonska obilježja krivičnog djela trgovanja stranom valutom iz čl. 234. KZ (čl. 167. KZJ), a ne i krivičnog djela prikrivanja iz čl. 265. KZ (čl. 150. KZH), jer kupovina ukradenih stvari koja je inkriminirana u čl. 265. KZ, kao blaži oblik društveno opasne djelatnosti, ulazi u sastav težeg oblika drušveno opasne djelatnosti - kupovine strane valute inkriminirane u čl. 234. KZ. VSSr-Kž-332/67 od 9.VI.1967. Za ostvarenje zakonskog obilježja krivičnog djela prikrivanja - da počinilac zna ili da može da zna da je predmetna stvar pribavljena krivičnim djelom - nije potrebno da postoji osuđujuća osuda za krivično djelo kojim je ta stvar pribavljena. VSSr-Kž-2002/64 od 16.X.1964. Optužena je počinila više krivičnih djela prikrivanja, kada je od suoptuženog kupovala u cilju preprodaje razne stvari, koje joj je ovaj protupravno nabavio na štetu više različitih osoba. Optužena se nalazila u pravnoj zabludi kada je izvršila nedopuštenu trgovinu i na tu djelatnost plaćala porez. VSAPV-Kž-388/54 Krivično djelo prikrivanja iz čl. 265. KZ (čl. 150. KZH) postojat će i u slučaju kada je učinilac primio na čuvanje stvar pribavljenu krivičnim djelom, besplatno ju čuvao, a znao je ili je mogao znati da je stvar pribavljena krivičnim djelom. VSSR-Kž-380/52 I novac pribavljen krivičnim djelom može biti predmet prikrivanja iz čl. 265. KZ, pa tako i novac dobiven krivičnim djelom mita iz čl. 325. KZ (čl. 234. KZH). VSH-Kž-343/53 "Proturanje" iz čl. 265. KZ (čl. 150. KZH), ostvaruje se svakim omogućavanjem prodaje kakve stari dakle, i samim povezivanjima kupca i prodavaoca. VSH-Kž-267/54 U čl. 265. KZ nisu taksativno nabrojeni svi oblici radnje izvršenja krivičnog djela prikrivanja, pa se ono može izvršiti ne samo kupovanjem, primanjem u zalog, prikrivanjem i proturanjem stvari pribavljenih krivičnim djelom, nego i pribavljanjem stvari i na drugi način, a pod koji se pojam tada može podvesti i primanje poklona odnosno čašćivanje, koje također, u stvari, predstavlja jedan oblik poklona. VSH-Kž-118/56 Kad je okrivljeni optužen da je kao suizvršilac činio prevare i to tako da je zajedno sa suoptuženim dovodio oštećene u zabludu, a zatim da su prevarama pribavljen novac međusobno dijelili (čl. 142. KZH), sud je s obzirom na utvrđeno činjenično stanje bio ovlašten da optuežnog proglasi krivim za krivično djelo prikrivanja iz čl. 265. KZ (čl. 150. KZH). VSH-Kž-1792/52

619 Kad je optuženi umišljajno podstrekao svog brata na izvršenje krivičnog djelea krađe, a potom ukradenu stvar prodao, u ovim je radnjama samo jedano djelo i to podstrekivanje na izvršenje krivičnog djela krađe iz čl. 249. K (čl. 130. KZH) u vezi sa čl. 19. KZ, jer optuženi kao izvršilac krivičnog djela ne može odgovarati i za prodjau iste stvari pribavljene krivičnim djelom, s obzirom da se obje ove radnje stječu u jednom licu. VSSr-Kž-1009/53 Podstrekivanje na krađu po čl. 19. st. 1. KZ u vezi sa čl. 249. KZ konzumira krivično djelo prikrivanja iz čl. 265. KZ u pogledu podstrekivača koji je ukradene stvari otkupio. VSSl-Kzz-31/53 Učinilac krivičnog djela ne može se u odnosu na to djelo tj. stvari pribavljene tim djelom, ni kao nepsredni izvršilac, a niti kao podstrekivač ili pomagač učiniti krivično djelo prikrivanja iz čl. 265. KZ ili krivično djelo pomoći učiniocu poslije izvršenog djela iz čl. 281. KZ (čl. 150. i čl. 184. KZH). VSH-Kž-2794/56 Pomagač krivičnog djela krađe koji je od izvršioca djela kao nagradu za pruženu pomoć primio dio ukradenih stvari, nije osim krivičnog djela krađe počinio još i krivično djelo prikrivanja iz čl. 265. (čl. 150. KZH). VSH-Kž-1543/52 Krivično djelo prikrivanja učinjeno je časom prihvaćanja stvari pribavljenih krivičnim djelom, pa makar je učinilac u kratkom vremenu nakon primanja stvari vratio učiniocu osnovnog djela, odustavši da predmet krađe proturi. VSH-Kž-341/52 Za krivično djelo prikrivanja iz čl. 265. KZ nije potrebno, da je učinilac znao kakvim je baš konkretnim krivičnim djelom, prema pravnoj kvalifikaciji, pribavljena stvar koja je predmet krivičnog djela. VSH-Kž-1082/52 Krivično djelo prikrivanja je akcesorne naravi, jer pretpostavlja izvršenje drugog krivičnog djela, plodovi kojeg se zatim prikrivaju. Stoga krivična odgovornost prikrivača može nastupiti samo onda, ako je prethodno utvrđeno odnosno krivično djelo. VSH-Kž-782/52 Predmet prikrivanja iz čl. 265. KZ može samo stvar pribavljena krivičnim djelom ili ono, što je za nju dobiveno prodajom ili zamjenom, ali ne također ono što je daljnjim pravnim poslom polučeno da novcem dobivenim ovom prodajom ili sa stvari dobivenm ovom zamjenom. VSH-Kž-1245/51

620 Od ocjene pitanja u kojem je cilju prikrivanje stvari učinjeno, ovisit će odluka, da li će se raditi o krivičnom djelu iz čl. 165. KZ (čl. 150. KZH) ili o krivičnom djelu pomoći učiniocu poslije izvršenog krivičnog djela iz čl. 281. KZ (čl. 184. KZH). Neće postojati krivično djelo iz čl. 265. KZ, već će se raditi o krivičnom djelu iz čl. 281. KZ, ako je prikrivanje stari učinjeno u cilju da učinilac krivičnog djela ne bude otkriven. VSH-Kž-364/57 od 21.II.1957. Ako se djelatnost učinioca sastoji u prikrivanju stvari, koje su po drugoj osobi pribavljene krivičnim djelom, takvom djelatnošću učinilac čini krivično djelo iz čl. 265., a ne djelo iz čl. 281. KZ (čl. 150. i čl. 184. KZH). VSH-Kž-2432/60 od 8.XII.1960. Majka učinioca krivičnog djela koja prikriva stari pribavljene krivičnim djelom, ne može biti učinilac krivičnog djela prikrivanja iz čl. 150. KZH, jer se u takvom slučaju, zbog odnosa srodstva, u stvari radi samo o krivičnom djelu pomoći učiniocu poslije izvršenja krivičnog djela iz čl. 184. st. 1. KZH za koje, prema odredbi stava 4. istoga zakonskog propisa ne može biti kažnjena. Okružni sud u Bjelovaru-Kž-22/84 od 19.IV.1984. Odgovorna osoba u privrednoj organizaciji koja u svoje ime i za svoj račun kupi svari za koje je mogal znati da su pribavljene krivičnim djelom i te stvari proda za svoj račun u prodavaonici privredne organizacije u kojoj je zaposlena, ostvarila je pored krivičnog djela iz čl. 265. KZ još i obilježja krivičnog djela iz čl. 314. KZ (čl. 150. i čl. 222. KZH). Ako je otkupljivač stari, pribavljenih krivičnim djelom, znao odakle stvari potječu i unaprijed obećao otkup pribavljenih stvari, onda se smatra pomagačem pri izvršenju krivičnog djela u smislu čl. 20. KZ (čl. 24 KZJ). Ako je pak, otkupljivač stvari samo mogao znati odakle takve stari potječu, onda stoje elementi krivičnog djela iz čl. 265. st. 2. KZ (čl. 150. st. 2. KZH). Zaključak radnog sastanka Krivičnog odjela VSH od 26.VI.1967. Zastarjevanje za krivično djelo iz čl. 265. KZ (čl. 150. KZH) počinje teći od dana kad je učinilac izvršio radnju koja čini djelo prikrivanja, pri čemu nije odlučno kako dugo je prikrivao stvar koja je pribavljena krivičnim djelom. VSJugoslavije-Kž-113/63 od 26.III.1964. Prikrivanje predmeta nedopuštene trgovine od strane druge osobe, različite od učinioca tog djela, ne sadrži obilježja krivičnog djela prikrivanja iz čl. 150. KZH, već eventulano obilježja samo jednog od oblika suizvršilaštva u izvršenju krivičnog djela nedopuštene trgovine iz čl. 113. KZH odnosno, eventulano, obilejžja krivičnog djela pružanja pomoći učiniocu poslije izvršenja krivičnog djela iz čl. 184. KZH. Ne radi se, naime, o stvarima koje su pribavljene krivičnim djelom u smislu čl. 150. KZH, već o predmetu drugog krivičnog djela. Okružni sud u Splitu-Kž-424/84 od 12.IX.1984. Kad je utvrđeno da je optuženica novac, koji je prije toga prisvojila druga osoba, sakrila u svom stanu, ostvarila je tako sva obilježja krivičnog djela prikrivanja iz

621 čl. 150. st. 1. KZH, a ne osnovno krivično djelo zloupotrebe položja ili ovlaštenja iz čl. 222. KZH učinjeno pomaganjem. Naime pomaganje je takva radnja kojom se s umišljajem pridonosi izvršenju krivičnog djela druge osobe, što podrazumijeva i unaprijed obećano prikrivanje krivičnog djela, o čemu se u konkretnom slučaju ne radi. VSH-Kž-3/84 od 10.V.1984. (Krivični zakon Republike Hrvatske, Danilo Gregović-Sudska praksa, Informator, Zagreb,1991.). Za postojanje krivičnog djela prikrivanja iz čl. 144. KZRH irelevantno je kojim je krivičnim djelom pribavljena stvar koja se kupuje i je li to utvrđeno pravomoćnom presudom. Samo u slučaju da je pravomoćnom presudom utvrđeno kako nema dokaza da je prodavatelj stvar pribavio krivičnim djelom, došlo bi u pitanje postojanje krivičnog djela prikrivanja. Odbijajućom presudom koja je donesena protiv prodavatelja, utvrđeno je samo da ne postoje procesne pretpostavke za vođenje krivičnog postupka, a nije utvrđivano je li prodavatelj neovlašteno pribavio stvar ili nije. Županijski sud Bjelovar, Kž 74/1996 od 4. travnja 1996.g. (VSRH, Izbor odluka 1/1997). Pod pojmom kupovanja stvari u smislu čl. 150. st. 1. KZH treba shvatiti svako naplatno nabavljanje stvari, pri čemu je za postojanje toga krivičnog djela potrebno da stvar prijeđe u detenciju pokrivača, a nije odlučno što okrivljenik nije isplatio dogovorenu cijenu. VSRH, I Kž-501)90 od 26.03.1991. (Željko Horvatić, Zvonimir Šeparović i suradnici, Kazneno pravo posebni dio, Masmedia, Zagreb 1999.) Odgovornost prikrivača postoji i kad je počinitelj osnovnog djela oslobođen Kazneno djelo prikrivanja iz čl. 236. KZ akcesorne je prirode i ono postoji uvijek ako se utvrdi da je stvar na koju se odnosi radnja prikrivanja pribavljena kaznenim djelom, kod čega nije potrebno da je učinilac tog osnovnog djela osuđen, niti da je za to kazneno djelo uopće donesena presuda. Bitno je da prikrivač zna da je stvar koja je predmet kaznenog djela prikrivanja pribavljena kaznenim djelom. To što su okrivljenici oslobođeni da bi počinili osnovno kazneno djelo teške krađe, ne daje sudu osnova za zaključak da niti prikrivač zbog navedene akcesornosti nije počinitelj kaznenog djela prikrivanja, ako je očigledno da je osnovno kazneno djelo počinjeno. Premda je kazneno djelo prikrivanja iz odredbe čl. 236. KZ akcesorne prirode, za počininjenje i postojanje tog kaznenog djela nije uvjet da se za kazneno djelo, kojim je pribavljena stvar, vodi kazneni postupak, niti da se počinitelj osudi. Naprotiv, dovoljno je da počinitelj kaznenog djela prikrivanja zna da je stvar koju je primio u zalog ili na drugi način pribavio, prikrio ili preprodao, pribavljena kaznenim djelom. To kazneno djelo, kojim je pribavljena stvar, tj. predmet kaznenog djela prikrivanja je samo jedno od bitnih obilježja kaznenog djela prikrivanja te tu činjenicu kao i sve druge važne i odlučne činjenice sud utvrđuje u skladu s odredbom čl. 8. st. 2. ZKP. Kako je u konkretnom predmetu nedvojbeno utvrđeno da je od okr. G.R. oduzeto 1.535 kg električne užadi (električnog vodiča), a u svojoj obrani je naveo da je to kupio od okr. D.S., pogrešan je zaključak prvostupanjskog suda kako kazneno djelo

622 iz čl. 236. KZ ne postoji, jer nije utvrđeno da su okr. D.S. i V.K. počinili kazneno djelo teške krađe. Naime, okr. G.R. se stavlja na teret da je od navedenih okrivljenika kupio označenu količinu električnog vodiča, iako je s obzirom na tehničke karakteristike stvari i veću količinu te svojstvo prodavača znao da je stvar pribavljena kaznenim djelom. To očito proizlazi iz tehničkih karakteristika stvari, električnog vodiča. No, prvosupanjski sud, s obzirom na pogrešno tumačenje samog pojma akcesornosti kaznenog djela prikrivanja, pogrešno smatra da već zbog svoje akcesornosti kazneno djelo prikrivanja ne postoji. Naime, za postojanje kaznene odgovornosti okr. R.G. kao prikrivača kaznenog djela iz čl. 236. KZ, nije bitno to što su optuženici oslobođeni optužbe zbog toga što nije dokazano da su oni počinili kazneno djelo teške krađe iz čl. 217. st. 2. toč. 3. KZ, već je odlučno to da su do električne užadi došla kaznenim djelom bez obzira tko ga je počinio, što je okr. R. bio svjestan. Vrhovni sud Republike Hrvatske, Kzz 25/00, od 24. X 2000. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 2000.) Pod pojmom stvari iz čl. 265. st. 3. KZ obuhvaćen je novac. Kako se kazneno djelo pljačke iz čl. 255. KZ najčešće baš i vrši prisvajanjem novca, to se onda, pri drukčijem stajalištu prikivanje stvari pribavljenih tih kaznenim djelom ne bi odnosilo na najveći broj slučajeva takvog prikrivanja, a to ne bi bilo u očiglednoj suprotnosti sa svrhom (ratio legis) tog propisa. Vrhovni sud Hrvatske I Kž-680/75 31.07.1975. (Kazneni zakon, autorski pročišćeni tekst, Inženjerski biro d.d. Zagreb, 2004.) Kazneno djelo prikrivanja iz čl. 236. st. 1. KZ je akcesorno kazneno djelo, ono postoji samo u slučaju ako se utvrdi da je stvar na koju se odnosi radnja prikrivanja pribavljena kaznenim djelom. Akcesornost prikrivanja ne sastoji se u tome da postojanje ovog kaznenog djela ovisi o kaznenoj odgovornosti počinitelja prethodnog kaznenog djela, dakle nije nužno da je za prethodno kazneno djelo počinitelj osuđen, niti da je donesena presuda. Međutim, nužno je utvrditi da su prikrivene stvari pribavljene kaznenim djelom i da je počinitelj kaznenog djela prikrivanja postupao sa izravnom namjerom, tj. da je bio svjestan da je stvar koja se prikriva pribavljena kaznenim djelom. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 862/99, od 17. XII 2002. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2003.) 152. NESAVJESNO LIJEČNJE Članak 240. Primjena određenog načina liječenja ne može biti tretirana kao očigledno nepodesan način liječenja, odnosno kao nesavjestan postupak pri liječenju u krivičnopravnom pogledu, ako ocjena opravdanosti donošenja odluke koji i kakav način liječenja treba primijeniti ovisi o konkretnim uvjetima i nije apsolutno kontraindicirana. VSH-Kž-1524/64 pd 2.VII.1964. Prouzrokovanje pogoršanja zdravstvenog stanja neke osobe predstavlja jedno od zakonom određenih obilježja krivičnog djela nesavjesnog liječenja, pa ta činjenica mora u postupku pred sudom biti utvrđena. VSJugoslavije-Kz-92/63 od 25.XII.1963.

623 Propust odgovornih osoba u boksačkom klubu da bez liječničkog pregleda boksača ovome dozvole nastup u ringu nije u uzročnoj vezi s nastupilom posljedicom, kada je utvrđeno da je boksač imao takvu prikrivenu srčanu manu, organsku grešku srca, koja se klinički za života uopće ne bi mogla utvrditi. Zbog toga u propustu pregleda boksača prije nastupa nema elemenata krivičnog djela iz čl. 212. st. 2. u vezi sa čl. 203. st. 1. KZ (čl. 181. st. 2. u vezi s čl. 173. st. 1. KZH). VSH-Kž-2623/64 od 10.XII.1964. Nesretni slučaj postoji samo kad do nesreće dođe zbog okolnosti koje se nikome ne mogu pripisati u krivnju. Ne smatra se takvim nesretnim slučajem propust liječnika operatera, koji je za vrijeme obavljanja operacije carskog reza, zbog nedovoljne pažnje kod šivanja operiradnog dijela maternice, zahvatio jednim šavom i vijugu tankog crijeva, a da nakon izvršene operacije, propustom dužne kontrole, nije ispravio tu svoju pogrešku, a što je imalo za posljedicu smrt povrijeđene. VSH-Kž-2768/65 od 3.XII.1965. Uz činjenicu da je okrivljeni liječnik izričito saopćio bolesnici da teba primiti injekciju protiv tetanusa, te da je bolesnica znala čemu služi takva injekcija, jer ju je u slučaju slične ozlijede primila godinu dana prije, te da je bolesnica kao punoljetna i duševno normalna osoba odbila da ju primi, nije bila još dužnost liječnika da ju posebno upozorava /ili njenog supruga/ na potrebu primanja injekcije. VSH-Kž-182/54 Optuženi rentgen - tehničar doma narodnog zdravlja našao je na svom radnom mjestu u ormariću određenom za pohranu sredstava za pripremanje kontrastne kaše jednu papirnatu vrećicu s nekim smeđim praškom. Smatrajući, da je ovaj prašak eubar, iako je u stvari bio metol, uzeo je iz vrećice jednu čašu tog praška i od ove količine mentola, te barija i vode smiješao kontrastnu kašu za rentgenski pregled želuca i crijeva pacijenta, a da se nije prethodno uvjerio o kakvoj se supstanciji radi, premda s obzirom na veličinu i boju papirnate vrećice, količinu praška sadržanog u njoj, te izgled tog praška, mogao je utvrditi da prašak u vrećici nije eubar. Od tako pripremljene kaše dao je optuežni popiti jednom pacijentu jednu čašu u svrhu rentgenskog pregleda želuca, a dvojici pacijenata irogoskopirao je oko jednu litru kaše u debelo crijevo u svrhu rentgenskog pregleda crijeva. Iza toga, ostavio je u sobi lonac s kašom, od koje je u slijedećoj smjeni durgi rentgen-tehničar dao popiti jednom pacijentu čašu u svrhu rentgenskog pregleda želuca. Ova kaša uzrokovala je kod trojice od spomenutih pacijenata trovanje metolom, uslijed čega je, jedan od njih umro u bolnici istog dana, dok je drugom nanesena teška, a trećem laka tjelesna povreda. Prema tome, radi se o krivičnim djelu i čl. 212. st. 3. u vezi sa čl. 203. st. 2. KZ (čl. 181. st. 2. u vezi sa čl. 173. st. 2. KZH). VSH-Kž-1842/54 Iako je kao službenik razvrstana u administrativnoj struci, optužena je s izvjesnim prekidima /dulje vrijeme/ obavljala dužnost bolničarke i praksom stekla potrebno stručno znanje, pa kako je djelo počinila dok je obavljala službu bolničarke,

624 ona ga je u smislu čl. 203. st. 2. KZ (čl. 173. st. 2. KZH) učinila kao službenik zdravstvene struke. VSH-Kž-1774/55 (Krivični zakon Republike Hrvatske, Sudska praksa - Danilo Gregović) Okrivljenik kao neurokirurg nije uopće nesavjesno postupao iz nehaja u liječenju oštećenice (čl. 240. st. 1. i 3. KZ) kad je utvrđeno da okrivljenik izuzev obavijesti o dijagnosticiranoj aneurizmi staroj desetak dana, nije znao niti mogao znati da se radilo o još starijoj aneurizmi i da je angiografija u stvari obavljena šesnaesti odnosno petnaesti dan od početka bolesti, odnosno da je i tzv. odgođeni termin za operaciju zapravo protekao. U toj situaciji okrivljenik je, upravo kao specijalist, mogao opravdano računati na vrijeme od preostala četiri dana, ako ne i više, ovisno o stanju pacijentice. Okrivljenik nije bio upoznat od ordinirajućih liječnika sa stanjem pacijentice nakon angiografije, pa mu se ne može staviti na teret da je propustio hitno organizirati i sprovesti operaciju čim je saznao za nalaz angiografije. Naime, po dobivenoj obavijesti o aneurizmi nije bilo medicinski indicirano hitno organizirati i sprovesti operativni zahvat. Prema tome u postupanju okrivljenika ne stječu se elementi kaznenog djela nesavjesnog liječenja iz čl. 240. st. 1. i 3. KZ. "Kod prijema na Neurološku kliniku učinjen je CT mozga koji je potvrdio subarahnoidalno krvarenje, odnosno, kako se to navodi u vještačenju, izvršena dijagnostika je ukazivala na krvarenje ispod mekih moždanih ovojnica, što je sa velikom vjerojatnošću govorilo na rupturu aneurizme koja se gotovo isključivo liječi operativno, budući da se operacijom sprječava ponovno krvarenje. Kako je u času prijema u Kliniku neurologije, već bio prošao prvi povoljan termin za operaciju, koji se, prema vještacima, prosječno kreće u okviru prvih 72 sata od početka bolesti, to je odluka o odgođenom operacijskom liječenju bila opravdana. Sukladno tomu, ni hitna angiografija nije bila kod prijema indicirana, budući da se u takvom slučaju i angiografska obrada također radi u odgođenom terminu, prije planirane operacije (ne navodi se koliko prije). Stoga je, takva odgođena angiografija obavljena dana 4. travnja 1997. godine u Zavodu za radiologiju KBC Rebro čiji nalaz je bio pozitivan. Da je nalaz angiografije pozitivan, prema obrani okrivljenika, koja nije ničim demantirana, okrivljenik je obaviješten istog dana putem interfona za vrijeme trajanja druge operacije, kada mu je rečeno da je na jednoj pacijentici dijagnosticirana mozgovna aneurizma stara oko 10-tak dana. Na isti način, putem interfona, dao je naputak, da se počnu pripreme za moguću operaciju, sukladno kliničkoj slici bolesnice. Iz nalaza i mišljenja liječnika vještaka nadalje proizlazi, da se kasno, operacijsko liječenje (naravno u slučaju kada je spomenuti, rani termin u okviru prvih 72 sata, propušten) može poduzeti u tzv. odgođenom terminu, koji se kreće 10 do 14 dana od početka bolesti, pa na više, ovisno o stanju bolesnika. U konkretnom slučaju, također prema mišljenju vještaka, upravo je takav slijedeći povoljni termin za operaciju, tzv. odgođeni termin, obzirom na stanje pacijentice, bio 10 do 14 dana od početka bolesti što je i razumljivo, s obzirom da je nakon toga došlo do nove rupture aneurizma i smrti oštećenice. Slijedom toga, zaključuju vještaci, vrijeme od prijema u Neurološku kliniku (23. ožujka 1997. godine) do 10 dana bolesti (koji pada na dan 2. travnja 1997. godine, odnosno, 3. travnja 1997. godine) bilo je dovoljno, da se izvrši sva potrebna obrada, te planira angiografija i operacija neposredno nakon angiografije, u spomenutom odgođenom terminu tj. 10 do 14 dana od početka bolesti) što, u konkretnom slučaju stvarno znači, u vremenu od 28. ožujka 1997. do 2. travnja 1997. godine (ako se početak bolesti računa od 19. ožujka 1997. godine) ili u vremenu od 29. ožujka 1997. godine do 3. travnja 1997. godine ( ako se početak bolesti računa od 20. ožujka 1997. godine.).

625 Već je rečeno, da je angiografija kod oštećenice učinjena 4. travnja 1997. godine, dakle, šesnaesti odnosno petnaesti dan od prvog krvarenja (početka bolesti), a dvanaesti dan od prijema na Neurološku kliniku, kada je, prema naprijed citiranom mišljenju vještaka, s obzirom na stanje bolesnice, već prošao (i) "slijedeći povoljni termin za operaciju, tzv. odgođeni termin", što međutim, okrivljenik nije znao niti je to mogao znati. Naime, iz naprijed utvrđenog prikaza stanja stvari, u odnosu na okrivljenika, prije svega proizlazi, da izuzev obavijesti o dijagnosticiranoj aneurizmi staroj 10-tak dana, u spisu predmeta nema ni jednog podatka koji bi ukazivao da je okrivljenik u to vrijeme znao ili da je mogao znati da se radilo o (još) starijoj aneurizmi i da je angiografija u stvari obavljena šesnaesti, odnosno petnaesti dan od početka bolesti, odnosno, da je i tzv. odgođeni termin za operaciju zapravo protekao. Dapače, upravo kao specijalist, okrivljenik je mogao opravdano računati na vrijeme od preostala četiri dana, ako ne i više (ovisno o stanju pacijenta). Nadalje, u spisu predmeta nema ni podataka iz kojih bi proizlazilo, da je okrivljenik uopće bio upoznat sa stanjem pacijentice nakon angiografije, pa mu se slijedom toga ni ne može staviti na teret da je propustio hitno organizirati i sprovesti operaciju, čim je saznao za nalaz angiografije. Mora se naime vjerovati okrivljeniku kada navodi, da po dobivenoj obavijesti o aneurizmi nije bilo medicinski indicirano hitno organizirati i sprovesti operativni zahvat. Mora se uzeti u obzir, jer je to nesporno, da je angiografija agresivna pretraga, da ona predstavlja provokaciju za već razvijeni spazam krvnih žila i na njega negativno utječe, što u nekim slučajevima može trajati i nekoliko dana, tako da operativni zahvat za vrijeme izraženog mozgovnog spazma kao posljedice angiografije, predstavlja jednako visok rizik kao i čekanje operacije. Stoga je logično daljnje objašnjenje okrivljenika, da svaki pojedini slučaj zaslužuje posebnu procjenu stanja nakon angiografije, a prije operacije, i da je potrebno pratiti kliničku sliku pacijenta kako bi se moglo procijeniti je li sposoban podnijeti operativni zahvat i kada bi to bilo najmjerodavnije, a upravo je takav naputak po dobivenoj obavijesti o aneurizmu, okrivljenik dao liječnicima Odjela neurologije, što konačno proizlazi i iz obavijesti odjelnog liječnika neurologije dr Zdravka Poljakovića (list 13 spisa) u kojem se navodi, da se pacijentici po povratku na Odjel neurologije ( sa radiologije) ordiniraju daljnji terapijski postupci te (tek) planira prezentacija nalaza neurokirurzima kao i operativni zahvat. Nažalost, planirano se nije uspjelo relaizirati, jer je 6. travnja 1997. godine došlo do naglog pogoršanja zdravstvenog stanja oštećenice. Iznesena obrana okrivljenika nije demantirana nalazima vještaka, već naprotiv. Naime, niti iz nalaza i mišljenja liječnika vještaka ne proizlazi, da se hitno i bezuvjetno odmah nakon angiografije mora obaviti operacija. Vještaci samo govore "o planiranju angiografije, u spomenutom odgođenom terminu". Oni se, dakle, nisu izjasnili što to znači "neposredno nakon angiografije", koji je to vremenski period, već navode tako, da je jedino nedvojbeno, da jedna i druga radnja moraju biti obavljene "u spomenutom, odgođenom terminu" (od 10 do 14 dana, pa i više). To svakako ostavlja mogućnost da angiografija može biti obavljena npr. deseti dan od početka bolesti, a operativni zahvat bilo koji dan do četrnaestog dana bolesti (a možda i kasnije), pa prema tome, obrana okrivljenika o potrebi praćenja kliničke slike pacijentice nakon angiografije do operacije ima svoju potvrdu i u nalazu i mišljenju vještaka. Slijedom svega naprijed izloženog proizlazi, da okrivljenik niti iz nehata nije postupao u suprotnosti s pravilima struke i da na njegovoj strani nema elemenata za zaključak o "uopće nesavjesnom postupanju" pri liječenju u kaznenopravnom smislu." Vrhovni sud Republike Hrvatske, IV Kž 244/02, od 26. VI 2003. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2003.)

626 153. NADRILIJEČNIŠTVO Članak 244. Kada je utvrđeno da je optuženik u većem opsegu primao i pregledavao bolesnike te propisivao terapiju za sasvim različite vrste bolesti, iako za to nije imao propisanu stručnu spremu, ostvario je obilježja krivičnog djela nadriliječništva iz čl. 176. KZH. Okružni sud u Slavonskoj Požegi, KŽ 135/89 od 25. svibnja 1989. (Pregled sudske prakse br. 42). Korištenje tzv "bioenergije" ne ulazi u pojam liječenja, niti pružanja medicinske pomoći u smislu čl. 176. KZH. Stoga nije izvršila krivično djelo nadriliječništva iz čl. 176. KZH okrivljenica koja je bez ikakvih kvalifikacija i odobrenja, predstavljajući se kao iscjeliteljica, primala već broj građana i liječila ih uz naplatu tako što je preko bolesnog mjesta prelazila rukama, izvršivši ukupno 1.267 tretmana. Okružni sud u Bjelovaru, Kž 1087/90 od 31. siječnja 1991. (Pregled sudske prakse br. 51). Počinila je teško djelo protiv zdravlja ljudi iz čl. 181. st. 1. u svezi s čl. 176. KZH optuženica koja je neovlašteno primjenjivala "bioenergetski tretman" nad djetetom starim tri godine, oboljelim od nefrotičnog sindroma i navela roditelje da prekinu hormonalnu terapiju određenu bolničkim liječenjem, a zbog čega je došlo do teškog narušavanja djetetova zdravlja. Okružni sud u Bjelovaru, Kž-150/92 od 9. travnja 1992. (Pregled sudske prakse br. 53). Korištenje tzv. «bioenergije» ne ulazi u pojam liječenja, niti pružanja medicinske pomoći u smislu čl. 176. KZH. Stoga nije izvršila krivično djelo nadriliječništva iz čl. 176. KZH okrivljenica koja je bez ikakvih kvalifikacija i odobrenja, predstavljajući se kao iscjeliteljica, primala veći dio građana i liječila ih uz naplatu tako što je preko bolesnog mjesta prelazila rukama, izvršivši ukupno 1267 tretmana. Okružni sud u Bjelovaru, Kž-1087)90 od 31.01.1991. Počinila je teško djelo protiv zdravlja ljudi iz čl. 181. st. 1. u svezi s čl. 176. KZH optuženica koja je neovlašteno primjenjivala «bioenergetski tretman» nad djetetom starim tri godine, oboljelim od nefrotičnog sindroma i navela roditelje da prekiu hormonalnu terapiju određenu bolničkim liječenjem, zbog čega je došlo do teškog narušavanja djetetova zdravlja. Okružni sud u Bjelovaru, Kž-150)92 od 09.04.1992., PSP-53. Travar koji je neovlašteno prodavao građanima čajeve, masti i tekućine, govoreći im da će im one pomoći, iako im one nisu pomogle, počinio je u stjecaju krivično djelo prevare iz čl. 142. st. 2. KZH i nadriliječništva iz čl. 176. KZH. Okružni sud Slavonska Požega Kž-135/89 25.05.1989. (Kazneni zakon, autorski pročišćeni tekst, Inženjerski biro d.d. Zagreb, 2004.)

627 154. TEŠKA KAZNENA DJELA PROTIV ZDRAVLJA LJUDI Članak 249. Ne može se prihvatiti da bi liječnik bio odgovoran za tehničku stranu provođenja mjera pod kojima pacijenti napuštaju bolničku ustanovu. Dužnost je liječnika, uz savijesno liječenje, da o namjeravanom otpuštanju obavijesti pacijenta, a ukoliko se pokaže potreba, da se o tom obavijesti i njegova obitelj odnosno rođaci i da se pribavi transportno sredstvo za prijevoz bolesnika, tada to spada u dužnosti za koje je nadležna administrativna grana uprave bolnice. VS-Kž-3314/63 Optuženi, kao dežurni bolničari u duševnoj bolnici, su kao medicinsko osoblje bili zaduženi da pružaju njegu bolesnicima. Time što su uznemirenog bolesnika vezanog ostavili u prostoriji bez potrebnog nadzora, i time omogućili da u sobu uđe drugi duševni bolesnik koji mu je zapalio ruke, zbog čega su mu poslije amputirane, izvršili su krivično djelo teškim djelom protiv zdravlja ljudi iz čl. 212. st. 4. u vezi sa čl. 203. st. 2. KZ (čl. 181. st. 3. u vezi sa čl. 173. st. 2. KZH). VSM-649/65 od 13.1.1966. Stomatolog nije krivično odgovoran ako pri vađenju zuba 5-godišnjem djetetu, zub padne s kliješta u usnu šupljinu uslijed trzaja djeteta i dijete zub udahne, pa se uslijed toga uguši. VSH-Kž-1005/79 od 6.VI.1979. Nisu ostvareni elementi teškog kaznenog djela protiv zdravlja ljudi U radnjama osumnjičenika ne postoje kako objektivni, tako ni subjektivni elementi bića teškog kaznenog djela protiv zdravlja ljudi iz čl. 249. st. 4. u svezi s čl. 240. st. 3. KZ, kad je utvrđeno da je oštećenik kod prijema u bolnicu negirao narkomaniju, apstinencijske krize nije imao, niti je tražio metadonsku terapiju, pa je liječnik zaključio da je, po svemu oštećenik kao pacijent pod dijagnozom akutnog hepatitisa B, bio neupadljiv, a umro je u prostorijama WC bolničkog odjela, gdje je došlo do konzumacije opojne droge. Očito je dakle da se radilo o skrivenom postupanju oštećenika, što liječnici i medicinsko osoblje nije moglo niti moralo znati. Vrhovni sud Republike Hrvatske, IV Kž 119/00, od 5. IX 2001. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2001.) 155. UGROŽAVANJE OKOLIŠA OTPADOM Članak 252. Čini kazneno djelo ugrožavanja okoliša otpadom iz čl. 252. st. 1. KZ optuženik koji je bio vlasnik i direktor minimljekare organizirao njezin rad protivno odredbama Zakona o vodama i otpadu, neishodivši dozvolu za ispuštenje voda sa promijenjenim svojstvima ili otpadnih voda, te nemajući spremnik sa promijenjenim svojstvima ili otpadnik voda, unatoč rješenju inspekcije o zabrani ispuštanja otpadnih voda u putni jarak i dalje odvodnim kanalom koji prelazi preko parcela kroz period od početka 1995. do kraja 1999. godine, nastavio ispuštati otpadne vode, znajući da se zbog

628 štetnih kemikalija u otpadnim vodama izaziva smrad i jako onečišćenje okolnih parcela i podzemnih voda, uslijed čega je bio onemogućen uzgoj ma koje poljoprivredne kulture na okolnom poljoprivrednom zemljištu površine najmanje jednog jutra. Žs u Bjelovaru, Kž 340/02 od 24.10.2002. (VSRH, Izbor odluka 1/2003.) 156. NESAVJESNO PRUŽANJE VETERINARSKE POMOĆI Članak 257. Veterinar, koji uskrati pružanje veterinarske pomoći, ne čini krivično djelo iz čl. 243. st. 1. KZ (čl. 121. KZH). VSH-Kž-165/56 Izraz "u većoj vrijednosti" ne može se pobliže odrediti novčanim iznosom, već će se prigodom vođenja postupka u svkaom konkretnom slučaju, prema prilikama i okolnostima, ocijeniti koji novčani iznos odgovara navedenom izrazu. Pravno shvaćanje sjednice Krivičnog odjela VSH od 26. I.1979. (Krivični zakon Republike Hrvatske, Danilo Gregović - Sudska praksa, Informator, Zagreb 1991.). 157. PROTUZAKONITI LOV Članak 258. Kad je učinilac za vrijeme lovostaja u toku obavljanja jednog istog lova, u vremenskom razmaku od nekoliko sekundi, ustrijelio dva ili više komada divljači po pravilnoj primjeni zakona, valja uzeti da je on takvom djelatnošću počinio samo jedno krivično djelo iz čl. 247. st. 1. KZ (čl. 127. KZH), a ne dva krivična djela kao što je našao prvostepeni sud. VSJugoslavije-Kz-1/66 od 20.IV.1966. Čuvar lova koji neovlašteno uhvati i ubije već ranjenog srnjaka kojeg je nastrijelila neka druga osoba, to meso od njega zadrži sa sebe, čini time krivično djelo nezakonitog lova iz čl. 247. st. 2. i 3. KZ (čl. 127. KZH). VSH-Kž-394/68 od 22.V.1968. Srndač nije divljač za čiji je lov potrebna posebna dozvola s obzirom na Zakono o lovstvu /NN br. 41., 43 i 45/66/. Okružni sud u Slavonskoj Požegi-Kž-501/67 od 11.VI.1968. Ostvarena je bitna povreda odredaba krivičnog postupka prekoračenjem optužbe kad su prvostepeniom presudom okrivljenici oglašeni krivima za krivično djelo nezakonitog lova označeno u čl. 247. st. 1. i 4. KZ, iako im se optužbom stavlja na teret da su izvrštili krivično djelo nezakonitog lova iz čl. 247. st. 2. i 3. KZ (čl. 127. st. 1. i 4. i st. 2. KZH).

629 Naime, krivično djelo nezakonitog lova iz čl. 247. KZ sadrži dva međusobno potpuno različita oblika izvršenja krivičnog djela nezakonitog lova, kako prema zaštićenim dobrima, tako i prema načinu izvršenja. U stavu 1. i 4. /tzv. krivolov/ zaštićuje se biološka ravnoteža i razvoj divljači mjerama predviđenom u Zakonu o lovstvu i pretećim propisima: lovostajom za određene plemenite vrste divljači, posebnim režimom zaštite prorijeđenih vrsta divlječi koja se uopće smije loviti, ili je lov dopušten samo uz specijalnu dozvolu republičkog organa uprave nadležnog za lovstvo za naučne, nastavne ili kulturne svrhe. U stavu 1. i 3. /tzv. lovna krađa/ zaštićuje se imovinsko pravo korištenja divljači od strane ovlaštenika lova protiv nepovlasnog lova i prisvajanja divljači. Okružni sud u Sisku-Kž-113/77 od 22.III.1977. Činjenica što je okrivljenik bio član lovačkog društva na čijem je lovištu ubio srndača, ne utječe na postojanje kriv. djela nezakonitog lova, jer zbog članstva lovište nije za njega prestalo biti "tuđe", a s druge strane nesporno je da je okrivljenik lovio potajno bez odobrenja svojeg društva, a to znači i neovlašteno, pa je prvostepeni sud njegovo djelo ispravno pravno označio kao kriv. djelo iz čl. 247. st. 2. i 3. KZ. Okružni sud u Bjelovaru-Kž-262/78 od 18.V.1978. Srna, obična, odstrijeljena u određenom predjelu na području određenog lovačkog društva ako na tom području ne spada u rijetku i prorijeđenu vrstu divljači niti je za njezin odstrel potrebna dozvola, ne može biti predmet krivičnog djela nezakonitog lova iz čl. 127. st. 4. KZH. Naime, to što optuženik, koji je član navedenog lovačkog društva, nije prethodno dobio dozvolu lovačkog društva da baš on odstrijeli srnu u okviru godišnjeg plana gospodaranja tim lovištem u skladu s lovnogospodarstvenom osnovom za tu godinu i što je taj odstrel izvršio samostalno, bez posebno organiziranog lova u tu svrhu ili određenog dana u tjednu s potrebnim brojem organiziranih lovaca, što sve nije u skladu s internim propisima njegovog društva, predstavlja samo pokušaj i izaziva disciplinsku sankciju njegova lovačkog društva. VSH-Kzz-7/84 od 26.IV.1984. (Krivični zakon Republike Hrvatske, Danilo Gregović - Sudska praksa, Informator, Zagreb 1991.). Kako se radi o kaznenom djelu koje je statistički nešto značajnije zastupljeno u strukturi kaznenih djela iz ove glave, dva relevantna prmijera iz ranije sudske prakse pomoći će uočavanju i razrješenju najznačajnijih elemenata: Srna, obična, odstrijeljena u određenom predjelu na području određenog lovačkog društva ako na tom području ne spada u rijetku ili prorijeđenu vrstu divljači, niti je za njezin odstrijel potrebna posebna dozvola, ne može biti predmet kaznenog djela nezakonitog lova iz čl. 127. st. 4. KZH (op. naziv i numeracija prema ranijem kaznenom zakonodavstvu). Iz obrazloženja: «To što optuženik, koj je član navedenoga lovačkog društva, nije prethodno dobio dozvolu lovačkog društva da baš on odstrijeli srnu u okviru godišnjeg plana gospodarenja tim lovištem utvrđenim za odnosnu lovnu godinu, u skladu s lovnogospodarskom osnovom predviđenom u čl. 14. i 18. Zakona o lovu («Narodne novine», br. 25)1976.) i što je on taj odstrel izvršio samostalno, bez posebno organiziranog lova u tu svrhu i s potrebnim brojem lovaca i uz potrebnu organizaciju

630 lova ili određenog dana u tjednu, nije u skladu s internim propisima lovačkog društva, predstavlja samo prekršaj i izaziva disciplinsku sankciju njegova lovačkog društva.» VSH, Kzz-7)84 od 26.04.1984. Ne radi se namjeri na počinjenje kaznenog djela protuzakonitog lova za vrijeme lovostaja iz čl. 127. st. 1. KZH u slučaju kad je izvršen tzv. «saniratni odstrijel» bolesnog srnjaka. Okružni sud u Sisku, Kž-95)88 od 14.01.1988. (Željko Horvatić, Zvonimir Šeparović i suradnici, Kazneno pravo posebni dio, Masmedia, Zagreb 1999.) Analogija u korist počinitelja. Odredba o sanitarnom odstrelu iz čl. 60. Zakona o lovu prema kojoj lovac za vrijeme lovostaja ima pravo odstrijeliti ranjenu ili bolesnu divljač može se analogno primijeniti i na odstrel bijele čaplje kao zaštićene životinjske vrste. Županijski sud Bjelovar Kž-315/99 25.11.1999. (Kazneni zakon, autorski pročišćeni tekst, Inženjerski biro d.d. Zagreb, 2004.) 158. PROTUZAKONITI RIBOLOV Članak 259. Djelo nezakonitog ribolova iz čl. 248. st. 1. KZ (čl. 128. KZH) posotji u slučaju kada učinilac u cilju nezakonitog lovljenja rive, baca u vodu eksploziv sa detonatorom i upaljenim štapinom - fitiljem, a do eksplozije nije ni došlo. VSJugoslavije-Kz-4/66 od 30.VI.1966. Lov ribe mrežom nije štetan za njezni rasplođivanje, pa ne može predstavljati krivično djelo nezakonitog ribolova iz čl. 248. st. 1. KZ (čl. 128. st. 2. KZH). Okružni sud u Valjevu-Kž-101/65 Protupravno prisvajanje ribe i drugih vodenih životinja (školjaka, rakova i dr.) iz ribnjaka i drugih ograđenih prostora u kojim se uzgajaju i to od osoba kojima ribe ili te životinje nisu povjerene na radu, ne predstavljaju krivično djelo nezakonotog ribolova iz čl. 128. st. 1. KZH, već krivično djelo krađe iz čl. 130. st. 1. KZH. Pravno shvaćanje proširene sjednice Krivičnog odjela VSH od 17.VI.1985. (Krivični zakon Republike Hrvatske, Danilo Gregović - Sudska praksa, Informator, Zagreb 1991.). Prisvajanje ribe, radi pribavljanja protupravne imovinske koristi i ribnjaka poduzeća koje uzgaja ribu – sadrži sva bitna obilježja krivičnog djela krađe iz čl. 130. st. 1. KZH odnosno eventualno sitnog djela krađe iz čl. 144. KZH, a nikako ne obilježja krivičnog djela nezakonitog ribolova iz čl. 128. st. 1. KZH, kojim se zaštićuju posve druge društvene vrijednosti (ekološke). Okružni sud Bjelovar Kž-257/84 2604.1984. (Kazneni zakon, autorski pročišćeni tekst, Inženjerski biro d.d. Zagreb, 2004.)

631 159. MUČENJE ŽIVOTINJE Članak 260. Počinitelj koji je psa isjekao kliještima po vratu, nakon čega je pas iskrvario i uginu, počinio je kazneno djelo mučenja životinje iz čl. 260. st. 1. KZ. Županijski sud u Osijeku, Kž-329/02 od 28. 6. 20002. (Općinski sud u Belom Manastiru, K-61/02) Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu Vol. 11 – Broj 1/2004. 160. PUSTOŠENJE ŠUMA Članak 261. Kazneno djelo pustošenja šuma, uz djela protuzakonitog lova i protuzakonitog ribolova, relativno je zastupljeno u sudskoj praksi. Stoga će i u ovom slučaju odabrane sudske rješidbe pomoći u razumijevanju njegova zakonskog bića: Kazneno djelo pustošenja šuma čini onaj koji na šumskom prostoru siječe šumu dako da onemogućuje ili dovodi u opasnost uzgoj te šume kao cjeline, ili ugrožava njezin opstanak. Pojam 'šume' određen je čl. 4. Zakona o šumama kao 'prostor od najmanje 10 ari zemljišta obraslog šumskim drvećem', bez obzira nalazi li se ta površina u vlasništvu jedne ili više pravnih ili fizičkih osoba. Svako krčenje ili čista sječa šume na manjoj površini obrasloj šumskim drvećem, ili samo na dijelu šume, kojom nije dovedena u opasnost opstojnost šume kao cjeline, samo je prekršaj iz čl. 86. Zakona o šumama. Okružni sud u Bjelovaru, Kž-341/92 od 16.07.1992., PSP-53. Kazneno djelo pustošenja šume može se počiniti ne samo sječom svih stabala u jednoj šumi, već i sječom određenog broja stabala, ako takva sječa ima karakter 'pustošenja' tj. uništavanja šume. Zavisno od veličine i samo jednog dijela stabala može imati karakter 'pustošenja'. Prema tomu, u načelu nije prihvatljivo i ne odgovara zakonu stajalište da bi u konkretnom slučaju samo sve stječe u ukupnosti ( a posječena su sva stabla u šumi) predstavljale pustošenje šume, a da sječe počinjene od pojednih osoba, svake za sebe, ne predstavljaju pustošenje šume. SVS, Kz-32/67, KPUSP/694. (Željko Horvatić, Zvonimir Šeparović i suradnici, Kazneno pravo posebni dio, Masmedia, Zagreb 1999. 161. DOVOĐENJE U OPASNOST ŽIVOTA I IMOVINE OPĆEOPASNOM RADNJOM ILI SREDSTVOM Članak 263. Za potrebe krivičnog postupka nije potrebno detaljno utvrđivati vrijednost imovine ugrožene požarom odnosno iznos požarom počinjene štete (vrijednost ugroženih dvaju štagalja i visinu štete nastale djelomičnim izgaranjem još jednog štaglja), jer dostaju i pouzdani sumarni podaci da se radi o imovini većeg opsega, što je dovoljno da se djelatnost prouzrokovača požara pravno kvalificira s obzirom na taj

632 element (objekt napada) kao krivično djelo dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom iz čl. 268. st. 1. KZ. VSH, I Kž 561/73 od 9. V 1973. (Pregled sudske prakse u godini 1973., Zagreb 1974.g.) Očito je da divlje životinje izložene u zoološkom vrtu same po sebi predstavljaju opasnost za posjetioca vrta, te da s tim u vezi nedovoljna zaštita posjetilaca od takve opasnosti predstavlja općeopasnu radnju u smislu čl. 268. KZ. Iz činjenice da ne postoje specijalni propisi o unutrašnjem redu u zoološkom vrtovima, zaštiti od opasnih životinja i sl. ne može se izvlačiti zaključak da propusti za zaštitu posjetilaca ne bi bili predviđeni u zakonu kao krivično djelo. Naime, Krivični zakonik u čl. 268. st. 2. KZ predviđa kao krivično djelo izazivanje opasnosti za život ljudi bilo kakvom općeopasnom radnjom ii općeopasnim sredstvom, a kao takva radnja - ima se uzeti i nedovoljna zaštita posjetilaca zoološkog vrta od divljih životinja. Ovo stoga što se pod općeopasnom radnjom ili sredstvom razumiju svaka radnja (činjenje ili nečinjenje) i svako sredstvo, koji su prema životnom iskustvu podesni da izazovu konkretnu opasnost za životni integritet ljudi, tj. da postojeću imanentnu opasnost povećaju do te mjere da je svakoga časa moguće nastupanje zabranjene posljedice. VSH, I Kž 1578/72 od 27. II 1973. (Pregled sudske prakse u godini 1973., Zagreb 1974.g.) Radi se o pogrešnoj primjeni krivičnog zakona (čl. 335. t. 4. ZKP), kad se uzima da ista radnja može pokriti oba pojma predviđena u čl. 265. KZ, tj. da je netko znao i mogao znati da su stvari, koje je primio, pribavljene krivičnim djelom, pa da se uslijed toga to može kvalificirati i po st. 1. i 2. cit. čl. 265. Naime, ili je netko to znao, zbog čega onda treba da krivično odogovara zbog krivičnog djela iz čl. 265. st. 1. KZ, ili to nije znao, ali je mogao znati, u kom slučaju onda ne čini krivično djelo prikrivanja iz čl. 265. st. 1. KZ, već samo krivično djelo prikrivanja iz čl. 265. st. 2. KZ. VSH, I Kž 1458/76 od 21. X 1976. (Pregled sudske prakse br. 10 u godini 1976., Zagreb 1977.g.) Kvalifikatorni element krivičnog djela dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom iz čl. 153. st. 3. KZH, tj. da je to djelo izvršeno na mjestu gdje je okupljen veći broj ljudi, prema pravilnom shvaćanju citirane zakonske odredbe, u direktnoj je zavisnosti od stupanja koncentracije ljudi na nekom prostoru. Stoga se o mjestu gdje je okupljen veći broj ljudi radi samo tada kad je ostvaren visok stupanj te koncentracije, tj. kad je na relativno malom prostoru okupljen iznimno velik broj ljudi, kao npr. na nekom skupu, priredbi, proslavi i sl., pa čak i tada kad je velik broj ljudi okupljen u samo jednom stanu. Prema tome, izazivanje požara u vlastitom stanu, što se nalazi unutar većeg stambenog objekta s više stanova, u kojima su se u tom času nalazili samo njihovi stanari, predstavlja samo osnovno krivično djelo iz čl. 153. st. 1. KZH. VSH, I Kž 195/83 od 7. IX 1983. (Pregled sudske prakse br. 23). Člankom 163. KZH kriminalizirana je nepropisna vožnja sudionika u prometu, dakle, samo vožnja koja je u suprotnosti s odredbama zakona koji propisuju pravila vožnje. Svako drugo ponašanje osoba u prometu, dakle i vožnja tijekom koje vozač ne obraća pažnju na cestu iz bilo kojeg razloga, kao u konkretnom slučaju zbog

633 razgovora sa suputnikom, a koje se može označiti i kao nepravilna vožnja, opasna je radnja u smislu odredbe čl. 167. KZH. Okružni sud u Bjelovaru, KŽ-52/92 od 5. ožujka 1992. (Pregled sudske prakse br. 52). Nepoduzimanje higijenskih i tehničko-zaštitnih mjera pri radu po čl. 167. KZ (čl. 73. KZH) kriv. je djelo ugrožavanja koje predviđa samo prouzrokovanje apstraktne opasnosti za život ili zdravlje osoba u radnom odnosu. Ako nastupi nezgoda, odnosno konkretna opasnost za život ili zdravlje osoba ili radnom odnosu, tada dolazi do primjene odredaba čl. 137. KZ ili 268. KZ (čl. 38. KZH ili 153. KZH). U slučaju optužbe po čl. 268. KZ sud može djelo prekvalificirati u kriv. djelo po čl. 167. KZ samo u slučaju, ako utvrdi da nije nastupila konkretna opasnost odnosno da nije nastupila nikakva posljedica. VSSl-Kzz-93/52

Prvostepeni je sud našao da u radnjama optuženog - poslovođe radionice nema elemenata kriv. djela iz čl. 273. st. 1. u vezi čl. 269. st. 2. KZ (čl. 162. u vezi sa čl. 156. st. 2. KZH) već samo elemenata kriv. djela iz čl. 167. st. 1. KZH (čl. 73. KZH), u slučaju kad je utvrđeno da stroj kojom je povrijeđena radnica, a koja nije bila zaštićena, nije mogla ugroziti život radnice, već je samo teško tjelesno povrijediti, što se i dogodilo otkinućem dva prsta ruke. Pogrešno je zaključivanje prvostepenog suda da opasnost za život koja se traži po čl. 269. st. 2. KZ (čl. 156. st. 2. KZH), mora biti neposredna. Čim je nastupila konkretna posljedica, pa makar i u vidu teške tjelesne povrede, onda je očigledno nastupila posredna opasnost za život, zbog čega više ne može biti govora o kriv. djelu iz čl. 167. KZ, već samo o težem nekom kriv. djelu. VSSr-Kž-1465/66 od 5.I.1967. Vrhovni sud NRH smatra da opasnost od lake tjelesne povrede (zatvoreno zgnječenje prstiju na ruci) ne predstavlja opasnost za zdravlje. VSH-Kž-653/56 Kad je utvrđeno da je prekinuta veza u odnosu na osnovno djelo (nepostupanje po propisima o mjerama zaštite na radu uz izazivanje opasnosti za život ljudi), i u odnosu na konkretnu posljedicu (smrt jedne osobe) u pogledu pojedinih optuženih, onda nema elemenata krv. djela iz čl. 273. st. 5. u vezi sa čl. 269. st. 2. KZ (čl. 162. st. 5. u vezi sa čl. 156. KZH). Međutim, u tim radnjama, odnosno propustima, optuženih (konkretno: stavljanje kalupnika na pijesak i dopuštanje radnicima da odgrću pijesak na kojem se nalaze karter i kalupnici, koji se tamo ne smiju nalaziti i ugrožavaju sigurnost radnika) sadržani su elementi kriv. djela protiv radnih odnosa nepoduzimanjem mjera zaštite na radu iz čl. 167. KZ, jer se optuženi kao odgovorne osobe nisu svjesno pridržavali propisa o mjerama zaštite pri radu iako su znali da radi toga može nastupiti opasnost za život osoba koje rade na odgrtavanju pijeska. VSH-Kž-2904/65 od 8.III.1966.

634 Ako nije ostvaren element kriv. djela izazivanja opasnosti za život iz čl. 269. KZ (čl. 156. KZH) moguće je i bez preinačenja optužbe od strane javnog tužioca suditi za kriv. djelo iz čl. 167 KZ (čl. 73. KZH) ukoliko se utvrdi da je opasnost po svom intenzitetu bila u tolikoj mjeri znatna da je mogla ugroziti, a i ugrozila je samo zdravlje osobe u radnom odnosu. VSH-Kž-1602/69 od 30. X.1969. Krivični zakon Republike Hrvatske, Danilo Gregović - Sudska praksa, Informator Zagreb 1991.

Presudom okružnog suda optužena je oglašena krivom za krivično djelo iz čl. 268. st. 3. KZ u vezi čl. 273. st. 4. KZ (čl. 153. i čl. 162. st. 4. KZH). Djelo je počinila na taj način što je na ulici zapalila vatru od otpadaka papira, smeća i suhog lišća, pa je jedno dijete preskačući vatru, pretrpjelo teške tjelesne povrede. VSSr povodom žalbe optužene, preinačio je prvostepenu presudu i optuženu oglasio krivom zbog krivičnog djela teške tjelesne povrede izvršenog iz nehata zbog slijedećih razloga: Prvostepeni je sud pogrešno zaključio da je optužena opisanom radnjom požarom prouzrokovala opću opasnost po život ljudi ili imovinu većeg obima i da je time dovela do konkretne opasnosti život ljudi. Dijete se, tek, uslijed psihičke nezrelosti, nedovoljnog iskustva i nedostatka pažnje igralo oko vatre, preskačući je, palo u vatru i dobilo teške tjelesne povrede. Uslijed toga ne može se prihvatiti stanovište prvostepenog suda da je optužena takvom radnjom učinila krivično djelo dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom i da je izvršila navedeno krivično djelo, jer paljenjem vatre optužena nije prouzrokovala konkretnu opasnost po život ljudi i imovinu većeg obima. Međutim, optužena je izvršila krivično djelo teške tjelesne povrede nanesene iz nehata, jer je bila dužna da zna i mogla je biti svjesna da paljenjem vatre može doći do nesreće po djecu koja su se igrala vatrom. VSSr-Kž-1317/54 od 13.II.1954. Jedan od elemenata krivičnog djela iz čl. 271. KZ (čl. 163. KZH) je radnja ugrožavanja javnog saobraćaja na mostovima, putovima i ulicama kojoj se radnjom u opasnost život ljudi i imovine većeg obima. U konkretnom slučaju ne radi se o putu u smislu tog propisa kao niti u smislu čl. 10. t. 2. Osnovnog zakona o sigurnosti saobraćaja na javnim putevima. Mjesto na kojem je do samog događaja došlo, u stvari, predstavlja riječi nasip na kojem je bio uskladišten šljunak i pijesak izvađen iz rijeke. Prema tome, na tom mjestu nije ni predviđeno da se obavlja javni saobraćaj, već su na to mjesto dolazila samo vozila kojima je trebalo pljunak odvesti s tog skladišta na druga mjesta /radilišta ili skladišta u gradu/. Osim toga, saobraćaj vozilima na tom mjestu nikako nema karakter javnog saobraćaja u smislu čl. 271. st. 1. KZ, već se to mjesto ima tretirati zatvorenim radilištem, na kojemu povremeno i sa isključivim zadatkom utovara o odvoza tog materijala s tog skladišta soabraćaju samo vozila kojima se taj zadataka ima obaviti. Kao javni saobraćaj smatra se saobraćaj koji obavlja neodređen krug osoba, neodređena vrsta vozila i posebni krug drugih učesnika u saobraćaju, s neodređenim razlozima i svrhama kretanja vozila i drugih učesnika u saobraćaju. Dakle osnovna značajka javnog saobraćaja je u tome da je predvišena mogućnost da neodređeni broj ljudi i u svako doba upotrijebi taj put radi obavljanja prijevoza ili komunikacije neke druge vrste, a za koje je takav put predviđen.

635 Prema tome, nije bilo osnova da se osnovna djelatnost optuženog podvede pod propis čl. 273. st. 5. u vezi sa čl. 271. st. 3. KZ (čl. 163. i čl. 168. KZH), jer nedostaje bitni element tog krivičnog djela, jer njegovo kretanje na tom terenu nije imalo karaktet javnog saobraćaja niti se to mjesto, u smislu tog propisa, može tretirati putem namijenjenim javnom saobraćaju. To dakle, ne znači da u konkretnom djelovanju optuženog nisu ostvareni elementi nekog drugog krivičnog djela. Sa strane prvostepenog suda pravilno je utvrđeno da je optuženi time što je svjesno išao za tim da kolima prijeđe preko razapetog lanca, koji je priječio prilaz na skladište sa šljunkom, a istovremeno koji je svjestan bio mogućnosti da će se radi toga i oboriti poklopac na šahtu za kanalizaciju na kojem je vidio da sjedi jedno dijete, ipak poduzeo takvu opasnu radnju koja se u smislu čl. 268. st. 2. KZ u krivičnopravnom pogledu tretira kao općeopasna radnja koja ugrožava živote ljudi, pa je olako držao da neće doći do zapinjanja i natezanja lanca, odnosno da zbog toga neće doći do obaranja djeteta s tog poklopca. Dakle, u tim radnjama optuženog sadržani su svi elementi bića krivičnog djela ugrožavanja sigurnosti ljudi općeopasnom radnjom iz čl. 268. st. 2. KZ. Budući da je to osnovno djelo učinjeno nehatnim oblikom krivnje, to u odnosu na osnovno djelo ugrožavanja ljudi predleži krivično djelo iz čl. 268. st. 4. KZ (čl. 153. st. 4. KZH). S obzirom na utvrđene činjenice slijedi daljnji zaključak da je optuženi bio svjestan da bi obaranje djeteta i pad tog poklopca na dijete moglo izazvati smrtnu poslejdicu, ali je olako držao da do toga neće doći. Prema tome se i posljedica tog konkretnog ugrožavanja sigurnosti ljudi tj. smrt tog djeteta ima pripisati nehatu optuženog. Zbog toga su, ukupno gledajući, takvim djelovanjem optuženog ostvareni svi elementi krivičnog djela iz čl. 273. st. 5. KZ, a ne u vezi sa čl. 271. st. 3., kako je to pogrešno prvostepeni sud pravno ocijenio, već u vezi sa čl. 268. st. 3. KZ. VSH-Kž-288/67 od 21.III.1967. Krivično je djelo iz čl. 268. st. 1. KZ (čl. 153. st. 1. KZH) samo u slučaju kada je učinilac na jedan od predviđenih u ovom zakonksom propisu, izazvao konkretnu opasnost za život ljudi ili za imovinu većeg opsega. VSAPV-Kž-644/65 od 25.V.1965. Za ostvarenje bića krivičnog djela iz čl. 268. KZ (čl. 153. KZH) dovoljno je, uz elemente, da je izazvana opasnost za život makar i jednog čovjeka. VSBiH-Kž-1505/62 od 20.VI.1964. Ocjenu da li jedna osoba ima svojstvo odgovorne osobe daje sud, a ne vještak na temelju svojh stručnih znanja. Vještak je jedino dužan sudu podnijeti odgovarajući činjenični supstrat do kojeg može doći na temelju stručnog znanja, kojim se raspolaže sud da bi u pitanjima čisto stručne prirode sud mogao donijeti presudu s pravnim učinkom. VSH-Kž-67/70 od 24.II.1970. U običnom smislu riječi uvjet koji je pridonio nastupanju neke posljedice smatra se uzrokom te posljedice. Međutim, u krivičnopravnom smislu ne mogu se uzrokom neke posljedice smatrati svi uvjeti koji su pridonijeli njenom nastupanju, već se uzročna veza s tog aspekta uzima mnogo uže i smatra se uzrokom neke zabranjene posljedice /dakle, društveo opasne posljedice/ samo takvo postupanje tj. činjenje

636 odnosno nečinjenje, koje je bilo jedan od neophodnih uvjeta za nastupanje takve posljedice. Kad je jedan optuženi više mjeseci prije događaja prepravio uređaj odnosno sajlu za otvaranje padobrana jedne marke za padobra druge marke, te kada je taj uređaj mogao biti pregledan prema postojećim propisima u više navrata, a posebno prilikom svakog padobranskog skoka, te se tom prilikom morala uočiti takva prepravka, te kad je neka od zato odgovornih osoba svojim propustom snabdjela tim prepravljenim uređajem padobran kome taj uređaj nije odgovarao odnosno, dopustila je da se tim uređajem snabdije padobram, a nije primijetila prepravku, te kada je rukovodilac skokova padobranom imao po zakonskim propisima izvršiti u svakom pojedinom slučaju pregled rastvorenog padobrana prije nego što bi dopustio skokove, onda nema uzročne veze u krivičnopravnom smislu, između propusta i rada prepravljača uređaja i same posljedice nastupile upotrebom padobrana, što je zbog propusta drugih bio postavljen upravo na padobran marke kojoj taj uređaj ne odgovara. VSH-Kž-947/64 od 14.V.1964. Za postojanje krivičnog djela dovođenja u opasnost općeopasnom radnjom iz čl. 268. KZ (čl. 153. KZH) ne traži se nastupanje neke posljedice u tom smislu da je neka osoba doista i povrijeđena ili da je nastupilo oštećenje imovine većg opsega. VSAPV-K-167/55 Za postojanje krivičnog djela iz čl. 268. KZ (čl. 153. KZH) nije odlučno samo to kako je stvorena okolnost u kojoj je nastupila opasnost za život ljudi odnosno imovinu, već se u tako stvorenoj situaciji, kada je opasnost mogla biti otklonjena, s pravom mora uzeti da su daljnje održavanje takve opasnosti izazvali oni koji su, iako im je to bila dužnost, propustili učiniti sve što je bilo u njihovoj mogućnosti, da bi opasnu situaciju elementarnom silom uklonili i na taj način spriječili nastupanje posljedice iz navedenog zakonskog propisa. VSH-Kž-1199/66 od 6.X.1966. Općeopasna radnja može postojati kad je optuženi učinio neki propust, koji sam po sebi, bez aktivnog djelovanja osoba koje su pretrpile udes, može dovesti do zabranjene posljedice. Kad je optuženi na zapuštenom kupalištu pričvrstio splav za obalu zabijenim kolcem, a djeca taj kolac izvukla, pa su se, iako ih je prije optuženi energično potjerao, vratila nakon optuženikovog odlaska, popela se na splav koji je krenuo po bazenu, pa se, iako ineče stabilan, zbog dječjeg nestašluka i skakanja, nagnuo, te se dvoje od šestero djece tom prilikom utopilo, tada nema uzročne veze između djelovanja optuženog i nastale posljedice. Stoga nema niti krivičnog djela iz čl. 273. st. 5. u vezi sa čl. 268. st. 3. KZ (čl. 162. st. 5. i čl. 153. st. 3. KZH). VSH-Kž-1910/6 od 11.I.1967. Krivična djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine iz čl. 268., 269., 270, i 272. KZ (čl. 153., 156., 155. i 166. KZH) djela su opće konkretne opasnosti /izazivanje opasnosti/, a ona iz čl. 271. KZ (čl. 163. KZH) djela su posebne konkretne opasnosti /dovođenja u opasnost/. Kod krivičnih djela iz čl. 268. KZ učinilac treba da s umišljajem, odnosno iz nehata, postupa u pogledu temeljne posljedice, naime opasnosti za život ljudi ili za imovinu većg opsega . Ako učinilac postupa s umišljajem i u pogledu druge posljedice /u odnosu na život i imovinu/ onda nastaje stjecaj osnovnog krivičnog djela

637 protiv opće sigurnosti ljudi i imovine i odgovarajućeg krivičnog djela protiv života i tijela odnosno imovine. Ako, pak učinilac postupa iz nehata u pogledu ove druge posljedice, onda se, ukoliko je nastupila teža posljedica, radi o teškom djelu protiv opće sigurnosti iz čl. 273. KZ (čl. 162. KZH). "Opasnost za život ljudi" iz čl. 268. st. 1. KZ znači ne samo opasnost gubitka života, nego i opasnost za tjeleseni integritet. VSH-Kž-87/54 Tokom krivičnog postupka zbog krivičnog djela iz čl. 268. KZ vala u svkaom pojedinom slučaju utvrđivati da li je učinilac svojim ponašanjem /činjenjem ili nečinjenje,/ prouzrokovao konkretnu opasnost za život ljudi i imovinu većeg opsega. Za izazivanje konkretne opasnosti nije uvije neophodno potrebno da dođe do tjelesne povrede, odnosno smrt jedne ili više osoba ili do štete većeg opsega na imovini. Samo izazivanje konkretne opasnosti posljedica je ovog krivičnog djela i čim je ta posljedica nastupila, krivično je djelo dovršeno. Kad je utvršeno da na subjektinoj strani učinioca postoji nehatno postupanje, a da se na objektivnoj strani radi o prekrašaju, jer su okrivljeni svojim postupkom izazvlai apstraktnu opasnost koja nije bila dovoljna za dovršenje djela iz čl. 268. st. 2. i 3. KZ, onda se okrivljeni za taj pokušaj krivičnog djela iz čl. 268. st. 2. i 3. KZ ne mogu oglasiti krivim (čl. 19. KZH), s obzirom na zapriječenu kaznu. Okružni sud u Puli-Kž-144/71 od 27.XII-1971. Za pojam imovine većeg opsega, ako elemenata krivičnog djela iz čl. 268. KZ, potrebno je prema stalnoj sudskoj praksi, da njezina vrijednost prelazi iznos od 20.000 dinara. Stoga se ne može prihvatiti stanovište da taj kriterij ispunjava imovina u vrijednosti 15.000 dinara, koliko iznosi vrijednost imovine oštećenog koja je ugrožena bila dijelom optuženog, pa ni uz okolnosti da se radi o jednom imovinskom kompleksu na kojem oštećeni živi i da je to jedina njegova imovina i jedina osnovica za privređivanje. Stoga je djelovanje optuženog /paljevina/ pravno označeno kao krivično djelo oštećenja tuđe stvari iz čl. 257. KZ, a ne kao krivično djelo iz čl. 268. KZ. VSH-Kž- 433/69 od 17.IV.1969. Imovina većeg obima u smislu čl. 268. KZ (čl. 153. KZH) može postojati i u slučaju kad je požarom izazvana opasnost samo za onu stvar na kojoj je požar učinjen. VSSr-Kž-2366/56 Pitanje da li se radi o imovini većeg opsega iz čl. 268. st. 1. KZ ne može se ocijenjivati isključivo sa stanovišta njene vrijednosti, nego je potrebno imati u vidu i druge momente, napose sastav imovine, njenu namjenu i opseg. VSH-Kž-695/54 Za potrebe krivičnog postupka nije potrebno detaljno utvrđivati vrijednost imovine ugrožene požarom odnosno iznos požarom počinjene štete /vrijednost ugroženih dvaju štagalja i visnu štete nastale djeomičnim izgararanjem još jednog štaglja/, jer dostaju i pouzdani sumirani podaci da se radi o imovini većeg opsega, što je dovoljno da se djelatnost prouzrokovača požara pravno kvalificira s obzirom na taj

638 element /objet napada/ kao krivično djelo dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom iz čl. 268. st. 1. KZ. VSH-Kž-561/73 od 9.V.1973. Izazvana je opasnost za imovinu u većem opsegu, kada je požarom uništeno 35 q sijena 10 q slame, 1500 žljebova, 9 greda i razne daske u ukupnoj vrijednosti od 81,400 dinara, a prijetila je još i opasnost štali, blagu i stočnoj hrani u ukupnoj vrijednosti od 75.000 dinara. VSH-Kž-763/53 Radnje navedene u čl. 268. st. 1. KZ (čl. 153. KZH) među koje spada i uzrokovanje požara, predstavljaju krivično djelo iz ovog člana, samo ako se njima izazove opasnost za život ljudi ili za imovinu većeg osega. Time što je popalio plast sijena od 500 kg koji je bio osamljen na livadi, optuženi nije učinio krivično djeo iz čl. 268. KZ, nego samo krivično djelo oštećenja tuđe stvari iz čl. 257. st. 1. KZ (čl. 137. KZH) VSH-Kž-1334/52 Zbog podmetnutog požara uništena je štela duga 14 m, široka 6,5 m, 5000 kg sijena, krava, 1 junica, 2 pluga, te razna drvena građa u vrijednosti oko 280,000 dinara. Takva šteta i po svom obimu i po gospodarskoj svrsi uništenih stvari predstavlja imovinsku štetu većeg opsega. VSH-Kž-792/52 Očito je da divlje životnje izložene u zoološkom vrtu same po sebi predstavljaju opasnost za posjetioca vrta, te da s tim u vezi nedovoljna zaštita posjetilaca od takve opasnosti predsavlja općeopasnu radnju u smsilu čl. 268. KU (čl. 153. KZH). Iz činjenice da ne postoje specijalni propisi o unutrašnejm redu u zoološkim vrtovima od opasnih životinja i sl. ne može se izvlačiti zaključak da propusti u zaštiti posjetiolaca ne mogu biti obuhvaćeni zakonskom normom koja određuje krivično djelo. Naime, čl. 268. st. 2. KZ predviđa kao krivično djelo izazivanje opasnosti za život ljudi bilo kakvom općeopasnom radnjom ili općeopasnim sredsvom, a kao takva radnja ima se uzeti i nedovoljna zaštita posjetilaca zoološkog vrta od divljih životinja. Ovo stoga što se pod općeopasnom radnjom ili sredstvom razumije svaka radnja /činjenje il nečinjenje/ i svako sredstvo, koji seu prema životnom iskustvu podesni da izazovu konkretnu opasnost za životni integritet ljudi, tj. da postojeću imanentnu opasnost povećaju do te mjere da je svakog časa moguće nastupanje zabranjene posljedice. VSH-Kž-1578/72 od 27.II.1973. Krivično djelo dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom iz čl. 268. KZ mže se izvršiti ne samo činjenjem, nego i propustom. Nepoduzimanje higijenskih i tehničko-zaštitnih mjera u rudniku predstavlja krivično djelo iz čl. 167. KZ (čl. 73. KZH), ako nije bilo konkretne opasnost za život ljudi ili za imovinu većeg opsega. Međutim, ako je ova opasnost nastupial /u konkretnom slučaju eksplozijom/, radi se o krivičnom djelu dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom, bilo u njegovom osnovnom /čl. 268. KZ/, bilo u njegovom kvalificiranom obliku iz čl. 273. KZ (čl. 162. KZH).

639 VSH-Kž-1500/53 Krivično djelo dovođenja u opasnost imovine općeopasnom radnjom / konkretnom požarom/ iz čl. 268. KZ postoji i onda, kad je izazvana opasnost samo za omovinu učinioca, ukoliko je ona većeg opsega. Dakle, za postojanje ovog krivičnog djela ne traži se da ugrožena imovina bude neophodno tuđa. VSH-Kž-1640/53 Krivično djelo iz čl. 268. KZ izvršeno požarom, dovršeno je i onda kad je optuženi i uspio zapaliti samo papir koji je počeo gorjeti i zahvatio pod prostorija, bez obzira što neka teža posljedica nije nastupila, kad je, pak utvrđena činjenica da bi proširenjem požara na cijelu prostoriu /kino-dvoranu/ moglo doći do uništenja cijelog objekta, da nije uslijedila pravodobna intervencija spasilaca. VSH-Kž-2844/65 od 23.XII.1965. Iz same činjenice što namjera optuženog nije išla za tim da pored zgrade koju je zapalio unjoj još izgore i osobe koje su u kući spavale, još ne slijedi zaključak da optuženi nije postupao s umišljajem da i te osobe izgore, jer je za umišljaj dovoljan i pristanak učinioca na eventualno nastupanje zabranjene posljedice, na koju je poslejdicu pristao bez obzira da li je njeno nasutpanje želio ili ne. VSH-Kž-1081/68 od 22.VIII:1968. Kad je učinilac 22.II.1958. godine zapalio jednu staru kuću, pa 17.X.1958. godine zapalio istom oštećenom ambar, a koji su požari doveli u opasnost i susjedne zgrade istog oštećenog, ostvario je jedno produženo krivično djelo, a ne dva djela iz čl. 268. st. 1. KZ. Naime , obe paljevine predstavljaju relano jedinistvo i prma vanjskom su svijetu manifestirale kao jedinstvana promjena u odnosu na imovinu oštećenog, koju je okrivljeni htio ostvariti i koja je obuhvaćena bila jedinstvenim umišljajem. VSH-550/62 Jedan puščani ili revolverski metak pri normalnoj upotrebi, bez obzira na okolnosti u kojima se upotrebljava, ne predstavlja niti jedan od oblika opasnosti nevedenih u čl. 268. st. 1. KZ (čl. 153. KZH). VSAPV-Kž-589/61 Ako je umišljaj učinioca bio upravljen na ubijanje više osoba, a istovremeno na oštećenje tuđih stvari, pa u ostvarenju tog umišljaja učinilac izvrši jednu od općeopasnih radnji predviđenih u čl. 268. st. 1. KZ, on će time učiniti krivično djelo iz čl. 135. st. 3. KZ u stjecaju s krivičnim djelom iz čl. 257. KZ (čl. 35. st. 2. i čl. 137. KZH), bez obzira na to što je on svojom radnjom izazvao opasnost za život ljudi i time ostvario jedan od elemenata djela iz čl. 268. KZ. Taj je element, naime obuhvaćen djelom iz čl. 135. st. 3. KZ. O stjecaju krivičnog djela iz čl. 135. st. 3. KZ i djela iz čl. 268. st. 1. KZ moglo se govoriti samo u slučaju kad bi radanjom učinioca bio ostvaren i drugi element tog djela, tj. kad bi bila ugrožena još i imovina većeg opsega. VSH-Kž-1989/60 od 13.X.1960.

640 Trener streljačke ekipe na streljani ne odgovora ako je do štetne posljedice došlo radi tehničkih nedostataka strelišta, već zato odgovara organ koji upravlja strelištem i eventualno izvođač radova. Jednako trener streljačke ekipe na strelištu ne odgovara za nastupanje posljedica nastalij nepaženjom nekog strijelca, čiji je metak slučajno zalutao izvan postavljenog okvira gađanja i predviđene putanje zrna. Vlasnik odnosno organ upravljanja, bez obzira odgovara prema načelu kauzalne odgovornosti za naknadu štete, bez obzira na krivnju vlasnika, odnosno upravljača strelišta, jer strelište, samo po sebi, predstavlja povećanu opasnost za sigurnost građana (i.e.opasnu stvar). VSH-Kž-1317/63 od 11.VI1963. Za utvrđenje da ne postoji krivično djelo iz člana 268. st. 2. KZ nije dovoljno utvrditi samo da je optuženi ispalio hitac iz puške okomito u strop gostionice u kojoj je nastao sukob građana, a sve u cilju da sprieči daljnji sukob, nego je potrebno utvrditi da li već samo donošenje nabijene puške u dvoranu u kojoj se nalazi mnogo osoba, te baratanje puškom u takvoj teškoj situaciji, predstavlja općeopasnu radnju. VSH-Kž-2292/63 od 5.II.1963. Nastavnik predvojničke obuke koji je obveznicama obuke, učenicima u privredi, dao nalog da u njegovoj prisutnosti uzmu puške i metke iz skladišta, te koji su uzeli još i šaržere pripremljene za obuku, odgovara za krivično djelo iz čl. 273. st. 5. u vezi sa čl. 268. st. 2. KZ (čl. 162. st. 5. u vezi sa čl. 153. st. 1. i 3. KZH), kad je propustio prethodno pregledati sadržaj šaržera i utvrditi da li se među mecima za obuku nalaze i bojevi meci, pa održao nastavu za vrijeme koj je utvrđeno da se među mecima za obuku nalaze i bojevi meci, radi čega je, nepažnjom, smrtno stradao jedan učenik. VSH-Kž-2679/63 od 19.II.1963. Pucanje iz pištolja nasumce kroz otvorena vrata dućana na ulicu gdje se može očekivati dolazak ili prolaženje neodređenog broja ljudi, predstavlja dovođenje u opasnost života ljudi izazvanu općeopasnom radnjom ili sredstvom u smislu čl. 268. st. 1. KZ. Ako je učinilac tom radnjom prouzrokovao i smrt jedne osobe, ostvario je time obilježje teškog djela protiv opće sigurnosti iz čl. 273. st. 5. KZ u vei sa čl. 268. st. 2. i 3. KZ, a ne ubojstvo iz nehata iz čl. 137. KZ (čl. 38. KZH). VSH-Kž-284/IV.1967. Pucanje u sobi, a u pravcu tavanice znači dovođenje u opasnost života ljudi. VSAPV-Kž-255/60 Optuženi je došao u gostionicu s pištoljem zataknutim za pojas, u svađi je izvukao pištolj iz pojasa, stavio metak u cijev i radi sigurnosti držao palac na udaraču, jer je znao da udarač uslijed svoje defektnosti može opaliti svakog časa. Optuženi se s ovim pištoljem kretao po gostionici, u kojoj je bilo više ljudi prijeteći da će pucati, a pištolj mu je opalio u natezanju s oštećenim, koji ga je htio umiriti, i pogodio da u kaput, te se odbio od tvrdog predmeta, koji se nalazio u kaputu. Optuženi je na ovaj način općeopasnim sredstvom, pogotovo s obzirom na defektnost udarača pištolja, doveo u opasnost život prisutnih ljudi. Budući da je kod

641 optuženog postojala svijest o tome i njegovo pristajanje u tom pogledu, to su se u njegovom djelovanju ostvarila obilježja krivičnog djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine dovođenjem u opasnost života općeopasnom radnjom. VSH-Kž-2212/55 Budući da lovačka puška i municija spadaju u sredstva kojim se nekoga može lišiti života, to njihovo ostavljanje na dohvatu djece predstavlja izazivanje opasnosti za život ljudi. VSH-Kž-617/56 Kad učinilac djela u noćno doba na kucanje na njegov prozor od strane nepoznate osobe koja se nije odazvala na njegove pozive, pod dojmom da se radi o lopovu ili kakvoj drugoj sumnjivoj osobi, u svojoj uzbuđenosti nesmotreno reagira i opali hitac iz puške u pravcu odakle je čuo šuštanje u namjeri da tu osobu zaplaši, pa toj osobi takvim pucanjem zada tešku tjelesnu povredu, ne čini pokušaj ubojstva iz čl. 135. st. 1. u vezi sa čl. 15. KZ (čl. 35. st. 1. KZH) u vezi sa čl. 19. KZJ). VSH-Kž-526/69 od 15.V.1969. Pucanje u lovu ne predstavlja općeopasnu radnju kakvu ima u vidu odredba čl. 268. KZ. Stoga učinilac koji je neopreznim pucanjem u lovu zadao drugome tešku tjelesnu povredu, nije time učinio krivično djelo protiv opće sigurnosti iz čl. 273. st. 3. KZ u vezi sa čl. 268. st. 3. KZ, nego krivično djelo teške tjelesne povrede nanesene nehatom iz čl. 141. st. 4. KZ (čl. 41. st. 4. KZH). VSH-Kž-252/60 od 25.II.1960. Kad putnik bez vozne karte bez vozne isprave u vlaku napadne konduktera vlaka koji traži vozne isprave, te ga baci iz vlaka u pokretu, a ovaj zadobije tjelesnu povredu, onda ne može biti govora o izvršenju krivičnog djela iz čl. 268. st. 2. KZ jer radnja nije usmjerena protiv neodređenog broja osoba ili imovine. Budući da je radnja usmjerena protiv posve određene osobe i načelno bez dovođenja u opasnost neodređenog broja drugih osoba i imovine, to se očigledno radi o krivičnom djelu iz čl. 289. KZ (čl. 193. KZH) u stjecaju s krivičnim djelom pokušaja ubojstva iz čl. 135. st. 1. KZ u vezi sa čl. 16. KZ ili krivičnim djelom pokušaja teške tjelesne povrede iz čl. 141. st. 1. u vezi sa čl. 16. st. 1. KZ, već prema tome kakav se umišljaj kod učinioca utvrdi. VSH-Kž-1397/65 od 24.IX.1965. Kž-2262/65 od 29.IX.1965. Kružna pila kad nema sigurnosne naprave smatra se kao općeopasno sredstvo iz čl. 268. st. 2. KZ, a kojim je moguće prouzročiti opasnost za život ljudi. Pod opasnosti za život ljudi iz čl. 268. st. 2. KZ mišljene su takve opasnosti gdje su ljudi ugroženi mogušnošću tjelesnog povređivanja, a koja tjelesna povreda po životnom iskustvu, može sama po sebi da prouzroči smrt radi gubitka krvi. VSSl-Kž-301/65 od 9.IX.1965. U opasnoj situaciji, koja je za neku osobu stvorena tuđom radnjom ili propustom, ne može se od te ugrožene osobe zahtijevati da ona sama tu opasnost izbjegne, pa ako ne uspije, između ostalog i zbog opravdanog straha, da se sama ta oštećena osoba smatra krivom za nastalu posljedicu.

642 Optuženi poljoprovrednik pri sječi drva u šumi, kroz koju voze i ostali seljaci, nije blizu mjesta sječe postavio prepreku da obavlja sječu, a napose nije ni vrijeme čak ni povikom da znak i upozorenje da stablo, koje je sijekao, upravo treba da padne, te je stablo palo na kola koja vozač nije uspio zaustaviti na vrijeme, te usmrtio jednu osobu u kolima. Time se ostvareni elementi krivičnog djela iz čl. 273. st. 5. u vezi sa čl. 268. st. 3. KZ. VSH-Kž-1859/70 od 25.XII.1970. Vatrogasac je krivično odgovoran zbog krivičnog djela iz čl. 273. st. 5. KZ u vezi sa čl. 268. st. 3. KZ, kad prilikom izvođenja vatrogasnih vježbi nije obavio propisno opasivanje osobe koja se spuštala. Pod propisanim opisivanjem podrazumijeva se da je karabin opasača zakačen na glavnu gajku. Opasivanje osobe koja se spašava čini vatrogasac, dakle stručna osoba, jer je potrebno da se opasivanje učini propisno. Propisno zakočen karabin ne ulazi u pojam ispravnosti opreme, već predstavlja pravilno kršenje opreme tj. pravilno opasivanje osobe koju se spašava, pa je za pravilno opasivanje odgovoran vatrogasac koji je bio dužan izvršiti u skladu s propisima. VSH-Kž-150/75 od 19.III.1975. Špediter, odnosno krcatelj robe koju prevozi ili ukrcava na brod, mora znati za svojstva robe koju prevozi, neročito kad se radi o robi koja u određenom stanju može izazvati opasnost za ljudske živote /ferosilicij u rinfuznom stanju/, da bi u takvom slučaju mogao pravilno manipulirati s tom robom. To isto vrijedi i za brodara kad se roba prevozi brodom. Nepravilnom manipulacijom pri prijevozu takve robe navedene osobe čine krivično djelo iz čl. 268. odnosno čl. 273. u vezi sa čl. 268. KZ (čl. 153. i čl. 162. KZH). VSH-Kž-1089/66 od 15.IX.1966. Optuženi koji je sjedio u kabini pored vozača kamiona koji se sporo kretao, ispružio je ruke kroz prozor i uhvatio rukom maloljetnu djevojčicu koju je htio podignuti na papuču kamiona. Budući da, međutim, nije uhvatio djevojčicu dovoljno snažno, ona je pala izadobila prijelom ruke. Prvostepeni sud kvalificirao je pogrešno radnju optuženog kao djelo iz čl. 273. st. 4. u vezi sa čl. 168. st. 2. i 3. KZ smatrajući da postupak optuženog predstavlja općeopasnu radnju. Optuežni je, međutim, svojim djelovanjem ostvario obilježja krivičnog djela nanošenja teške tjelesne povrede iz nehata iz čl. 141. st. 4. KZ (čl. 41. st. 4. KZH) jer općeopasna radnja postoji tek u slučaju kad je podesna da izazove opasnost za veći broj osoba, a ne za konkretnu osobu. VSBiH-Kž-505/65 od 7.VI.1966. Jama dubine 76 cm koja je neosigurana predstavlja opasnost za život. Ako čovjek padne u takvu jamu, može zadobiti tešku tjelesnu povredu /npr. slomiti kičmu/ ili čak poginuti. VSH-806/66 Nogostup također predstavlja javnu saobraćajnu površinu u smislu čl. 271. KZ (čl. 163. KZH), pa kada optužei u pripitom stanju vozi nogostupom bicikl i tu naletom na pješaka ovome zada tešku tjelesnu povredu, čini time krivično djeo iz čl. 273. st. 3.

643 KZ u vezi sa čl. 271. st. 1. KZ, a ne u vezi sa čl. 268. st. 2. KZ (čl. 168. st. 4. u vezi sa čl. 163. st. 1. KZH). VSH-Kž-2608/64 Kad vozač motornog vozila svojom nepravilnom vožnjom iz nehata ugrozi život neke osobe sa smrtnom posljedicom, ne određenom radilištu koje ima karakter zatvorenog radilišta, ne čini time krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja, već krivično djelo dovođenja u opasnost općeopasnom radnjom ili sredstvom. VSH-Kž-288/67 od 21.III.1967. Vožnja teškog kamiona od strane nedovoljno obučenog i nedovoljno iskusnog vozača u krugu poduzeća, a ne na javnoj prometnoj površini, s obzirom na uvjete pod kojima je manevar obavljen i na način na koji je vršen, te na nastupilu posljedicu, predstavlja krivično djelo iz čl. 273. st. 5. u vezi sa čl. 268. st. 3. KZ, a ne u vezi sa čl. 271. st. 3. KZ (čl. 162. u vezi sa čl. 153. KZH, a n e čl. 168. u vezi sa čl. 163. KZH). VSH-Kž-984/64 Pod opasnosti za život ljudi ne podrazumijeva se samo opasnost gubitka života, nego i opasnost za tjelesni integrite, pa djelo iz čl. 268. KZ postoji i kad je agresivni pas ugrizao više ljudi, ali stjecajem okolnosti nitko nije zadobio tešku tjelesnu povredu, niti je čiji život bio doveden u stvarnu opasnost. VSH-Kž-599/64 Optuženi je ostvaro elemente krivičnog djela iz čl. 273. st. 4. u vezi sa čl. 268. st. 2. KZ, kad je vola vrlo zle ćudi, za kojeg se znalo da je i ranije nasrtao na ljude, tako da su se neki uspjeli spasiti samo bježanjem ili skakanjem u rijeku povjerio na čuvanje svome starom i od padavice bolesnom ocu, koji, u stvari nije bio u stanju da obuzda vola tako opake ćudi, zbog čega mu je vol prilikom jednog iznenadnog nasrtaja nanio teške tjelesne povrede. VSH-Kž-3024/63 od 13.XII.1963. Puštanje ždrebeta da slobodno trči ulicom, čime je izazvana opasnost za život male djece na ulici, predstavlja općeopasnu radnju predviđenu čl. 268. KZ (čl. 153. KZH). VSAPV-Kž-10/63 od 14.II.1963. Zloćudan konj, ako se posebno ne nadzire, može predstavljati općeopasno sredstvo za život ljudi iz čl. 268. KZ. VSH-Kž-187/56 Pod pojam općeopasnog sredstva ne može se podvesti sredstvo koje je podesno da izazove opasnost samo za tjelesni integritet ili za zdravlje ljudi. Međutim, pas veće snage i naročito opaka ćudi, koji je sklon da napada prolaznike te da im zadaje teške i mnogostruke ujede, ili pas koji zaražen bjesnilom, može predstavljati općeopasno sredstvo podesno da se izazove opasnosti za život ljudi u smislu čl. 268. st. 2. KZ.

644 VSH-Kž-1375/55 Kad optuženi u svom dvorištu u gradskom naselju čuva opasnost i agresinog ovčarskog psa, vezanog tankom živom i bez košarice na čeljustima, koji se pas otrgnuo, napao i usmrtio petogodišnje dijete koje je ušlou dvorište da se igra ne čini krivično djelo dovođenja u opasnost života općeopasnom radnjom ili sredstvm iz čl. 268. st. 4. u vezi sa st. 2. KZ. VSM-Kž-751/73 od 14.III.1974. Nedovoljno osiguravna krečana, s obzirom na njezinu širinu, dubinu, očiglednu opasnost materijala -kreča, blizinu prometne ulice, nesumnjivo predstavlja općeopasno sredstvo koje može izazvati opasnost za život ljudi, te se u slučaju kad je zbog pada u tako nedovoljno osigurava krečanu, koju je okrivljeni bio dužan držati ograđenom i pokrivenom, nastupila teška tjelesna povreda kod oštećenog, ispunjena su sva obilježja krivičnog djela iz čl. 273. st. 1. u vezi sa čl. 268. st. 2. KZ. VSJugoslavije-Kz-97/61 od 22.X.1961. Držanje nesigurnog bunara može biti općeopasna radnja ili općeopasno sredstvo i da čini element krivičnog djela iz čl. 268. st. 2. KZ pod određenim okolnostima. VSSr-Kž-957/52 Treba uzeti da postoji krivična odogovornost plinoinstalatera za djelo iz čl. 273. st. 5. KZ u vezi sa čl. 268. st. 3. KZ kada na ugrađeni bojler nije montirao dimnjak koji je, prema postojećim propisima, morao već prije toga biti montiran. VSJugoslavije-Kž-67/64 od 19.VIII.1964. U radnji optuženog stoji krivično djelo iz čl. 268. st. 3. KZ u vezi sa čl. 273. st. 3. KZ, ako on nije izvršio razmontiranje mine postavljene u rudniku iako je to kao rudar dužan učiniti, pa uslijed nepoduzimanja ove radnje nastupi eksplozija u rudniku, kojoj je nanesena teška tjelesna povreda nekoj osobi. VSSr-Kž-1750/54 Sama činjenica što je okrivljeni na kratko vrijeme napustio svoj podrum u kojem je pekao rakiju, ostavivši ga nezaključanim, tako da su u podrum mogla ući djeca njegovog brata i tako se rakijom opiti i doći u besvjesno stanje, ne predstavlja takvu situaciju koja bi se mogla ocijeniti kao općeopasna radnja kojom se izaziva opasnost za život ljudi, jer je ulazak djece u podrum i konzumiranje rakije takav stjecaj okolnosti koje optuženi nipočemu nije mogao predvidjeti. VSH-Kž-1432/66 od 22. IX.1966. Bacanje flaše od strane optuženog u pravcu dvije, odnosno tri neodređene osobe, ne predstavlja općeopasnu radnju kojom se izaziva opasnost za život ljudi. Stoga u takvom njegovom postupanju nema obilježja krivičnog djela iz čl. 268. st. 2. KZ, nego se radi o krivičnom djelu nanošenja teške tjelesne povrede iz nehata iz čl. 141. st. 4. KZ (čl. 41. st. 4. KZH). VSH-Kž-1420/69 od 2.X.1969.

645 Optuženi koji je međsobnoj svađi s oštećenikom bacio u rijeku duboku oko 3 m znajući da je oštećeni plivač, a zatim i sam skočio u rijeku za njim, da bi na taj način otklonio svaku elementarnu opasnost za žvito oštećenog, nije takvom radnjom učinio krivično djelo iz čl. 268. st. 2. KZ. VSH-Kž-2251/58 od 17.XII.1958. Kad učinilac u cilju zlostavljanja poduzme prema drugoj osobi takve radnje koje očigledno ugrožavaju njegov tjelesni integritet, i time kod oštećenog stvori uvjerenje da se može spasiti jedino skakanjem kroz prozor s visokog kata, pa oštećeni to i učini i pritom zadobije tešku tjelesnu povredu, tada radnja optuženog ne sadrži obilježja krivičnog djela iz čl. 273. st. 4. KZ u vezi sa čl. 268. st. 3. KZ, nego krivičnog djela iz čl. 141. st. 4. KZ (čl. 41. st. 4. KZH). VSH-Kž-3218/63 od 9.I.1964. Kvalifikatorni element krivičnog djela dovđenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom iz čl. 153. st. 3. KZH tj. da je to djelo izvršeno na mjestu gdje je okupljen veći broj ljudi, prema pravilnom shvaćanju citirane zakonske odredbe, u direktnoj je zavisnosti od stupnja koncentracije ljudi na tom mjestu. Stoga se o mjestu gdje je okupljen već broj ljudi radi samo tada kada je ostvaren visok stupanj te koncentracije tj. kad je na relativno malom prostoru okupljen iznimno velik broj ljudi kao npr. na nekom skupu, proslavi i sl., pa čak i tada kad je velik vroj ljudi okupljen u samo jednom stanu. Preme tome, izazivanje požara u vlastitom stanu, koji se nalazi unutar većeg stambenog objekta s više stanova, u kojima su se u tom času nalazili samo stanari tih stanova, predstavlja samo osnovno krivično djelo iz čl. 153. st. 1. KZH. VSH-Kž-195/83 od 7.IX.1982. Za postojanje krivičnog djela iz čl. 153. st. 4. KZH potrebno je da se iz nehata izazove konkretna opasnost za život ili tijelo ljudi ili za imovinu većeg opsega takvom radnjom ili sredsvom koja sama po sebi predstavlja apstraktnu opasnost za život ljudi ili tijelo većeg broja ljudi ili, makar, jedne ali individulano neodređene osobe, ili za imovinu većeg opsega. VSH-Kž-850/78 od 28.III.1979. Zakonsko obilježje "imovinu većeg opsega" kod krivičnog djela iz čl. 153. st. 1. i 2. KZH postoji kad vrijednost imovine prelazi iznos od 50.000,00 dinara. Stav sjednice Krivičnog odjela VSH od 6.XII.1989. (Krivični zakon Republike Hrvatske, Danilo Gregović - Sudska praksa, Informator, Zagreb 1991.)

Iz utvrđenja suda da je optuženik ubacio aktiviranu ručnu bombu M-75 u trgovinu, znajući da se u njoj nalazi više osoba, pri čemu su dvije osobe zadobile lake tjelesne povrede, proizlaze sva bitna obilježja krivičnog djela iz čl. 146. st.1. KZRH, a ne nekoga drugoga težeg djela. «Ne može se prihvatiti stajalište žalitelja da je optuženik inkriminiranim mu i neospornim činom – ubacivanjem u trgovinu aktivirane ručne bombe M-75 – pristao da

646 osobe koje su se nalazile u toj trgovini liši života, pa da njegov postupak sadrži u sebi obilježja dvaju krivičnih djela pokušaja ubojstva iz čl. 34. st.1. KZRH u svezi s čl. 17. st. 1. OKZRH za koje ga tereti optuženica. Suprotno navedenom, sud je prvog stupnja činjenično stanje glede subjektivnog odnosa optuženika prema djelu utvrdio pravilno kad je našao da je optuženik ubacivanjem aktivirane ručne bombe u prostoriju trgovine htio ugroziti tijelo i živote osobe i imovine, tj. da je postupao s namjerom da ošteti objekte u trgovini i ugrozi suseljane koji su se u njoj nalazili, a da naprotiv nije dokazano da bi on pristao da time i liši života osobe koje su se nalazile u tom prostoru, svoje susjede, otklonivši time s pravom optužbu za dva krivična djela ubojstva u pokušaju. Okolnost da je optuženik znao rukovati ručnom bombom, jer je u vojsci bio miner, da je znao njezinu namjenu i svojstva, kao i to da se u trgovini nalaze ljudi, a na što ukazuje žalitelj, iako su točne i nisu ni bile sporne, u ovom slučaju ipak ne ukazuju se sigurnošću na zaključak da je optuženik pristao na posljedicu smrti svih osoba koje su se zatekle u trgovini, a kako to smatra žalitelj, iako se optuženik za ubojstvo svih tih osoba niti ne optužuje već samo za pokušaj ubojstva dvaju osoba, tj. onih koje su zadobile lake tjelesne ozljede. Svijest o razornom djelovanju bombe, koja je kod optuženika postojala, ali u bitno reduciranom obliku, budući da je optuženik prema mišljenju vještaka psihijatra bio bitno smanjenih sposobnosti da shvati značenje djela i da upravlja svojim postupcima – kraj ostalih utvrđenih okolnosti, a to su da je optuženik najavio miniranje trgovine i s vlasnikom trgovine i oštećenicim bio u vrlo dobrim odnosima, da je bombu bacio nasumce, ukazuje prije da je optuženik htio ugroziti živote ljudi i imovinu pa, dakle, s umišljajem učinio krivično djelo dovođenja u opasnost života i imovine opće opasnom radnjom iz čl. 146. st. 1. KZRH za što je i oglašen krivim, nego da se radi o pokušaju ubojstva dviju osoba, kako smatra žalitelj. Optuženik, naime, nije imao baš nikakav motiv da liši života upravo J.N. i M.I., već suprotno, s njima je uvijek bio, pa i ostao, u dobrim odnosima, a iskazao je da bombu ne bi bacio da je znao da se ti oštećenici nalaze u trgovini.» Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 27/94, od 22. IX 1994. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1997.) Većim brojem ljudi u smislu čl. 146. st. 3. KZRH smatra se najmanje pet ljudi, dok su četiri osobe obuhvaćene pojmom "više ljudi". Okrivljenik koji je aktivirao i bacio bombu u dvorište u kojem su se nalazile četiri osobe, čini stoga krivično djelo dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom iz čl. 146. st. 1. KZRH, a ne iz čl. 146. st. 3. KZRH. Županijski sud Bjelovar, Kž 320/97, od 18. IX 1997. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1998.) Iz vrlo bogate sudske prakse za kazneno djelo iz čl. 263. (dosadašnji čl. 146. KZRH) koje se i najčešće od svih kaznenih djela sa zaštitnim objketom opće sigurnosti ljudi i imovine pojavljuje u sudskim statistikama, izdvajamo zanimljivi uzorak: 1. Pucanje iz automatske puške «AK 74» call. 5,45 mm, s ruba ceste prema automobilima u vožnji, predstavlja općeopasnu radnju kojom je izazvana konkretna opasnost za život ili tijelo ljudi, pa i imovinu većeg opsega, pogotovo št se pored vozača u oba vozila nalazilo ukupno šest suputnika, pri čemu je neodlučno je li optuženik pucao u vozila ili samo u zrak. «Neprihvatljivo ovaj žalitelj pokušava osporiti pobijanom presudom utvrđenu činjenicu da je pucanjem iz automatske puške na način i pod okolnostima opisanim u

647 točkama 1. i 2. izreke presude stvorio konkretnu opasnost za vozače i osobe koje su se nalazile u automobilima. Glede djela činjenično opisanih u točki 1. pobijane presude optuženik navodi da za vozača i suvozača specijalnog vozila HTP-a, nije nastala nikakva opasnost kada je on prvi puta pucao jer je tada pucao u zrak, a ni drugi put jer je tada pucao u gume toga vozila. Uz to navodi da pucanje iz puške koja je u rukama vojnika vična oružju, kao što je on, ne predstavlja općeopasnu radnju. Ovi se navodi ne mogu prihvatiti. Naime, bez obzira na to što je optuženik prvi puta doista pucao u zrak, veći takvo pucanje automatskom puškom u uvjetima odvijanja prometa na zavojitom dijelu Jadranske ceste dovodi vozače u konkretnu opasnost, iz razloga koji su navedeni u pobijanoj presudi, naime stoga, što vozači radi izbjegavanja da budupogođeni zanemaruju elementarne prometne propise pa time izvrgavaju i sebe i druge u vozilima realnoj mogućnosti nezgode (krivudava vožnja vozačice vozila «Golf» i prelazak na lijevi kolnički trak). Žalbeni navod da je optuženik pucao u gume specijalnoga HTP vozila nije ni točan, jer je to vozilo pogođeno i u sanduk na stražnjoj strani i u desna vrata, dok naprotiv na gumam vozla nisu nađena oštećenja. To proizlazi i iz dokumentacije uviđaja, fotografskih snimaka i ostale dokumentacije u spisu. Optuženik, uostalom, u tijeku postupka nije izričito osporavao činjenicu da su tri projektila pribila oplatu vozila, jedan sanduk otraga, a druga dva desna vrata pokraj kojih je nesporno sjedio suvozač, pa je izvan svake dvojbe da je zabijanjem projektila iz tako ubojitog oružja u vrata vozila, u kojem sjede dvije osobe, nastala konkretna opasnost i to visokog rizika za život i tijelo ubojice. Stoga su žalbeni navodi u kojima se to negira proizvoljni i neprihvatljivi.» VSH, I Kž-638)92 od 18.02.1993. Iz utvrđenja suda da je optuženik, nalazeći se na stubištu, ispalio u zatvorena vrata stana više streljiva iz pištolja, znajući da se u stanu nalaze ljudi čije živote može ugroziti, još ne proizlazi postojanje konkretne opasnosti za živto odnosno tijelo tih ljudi u smislu čl. 146. KZRH. «Individulni zaštitni objekt ovog krivičnog djela pradstavlja život ii tijelo ljudi ili imovinu većega opsega. Posljedica ovog djela je konkretna, stvarna opasnost za jedno od tih dobara, koja moga biti umišljajno izazvana jednom od alteernativno u zakonu navedenih radnji. U izreci se prvostupanjske presude i ne utvrđuje, a još optuženik za to optuženicima nije ni terećen, da bi uslijed probijanja drvenih vrata projektilima nastala konkretna opasnost za živor ili zdravlje M.M. i ukućana – njegove žene i kćeri. Izrekom je utvrđeno da su projektili probili vrata i zabili se u oramar u hodniku stana. Razgledanjem fotodokumentacije, a posebno tlocrta stana oštećene obitelji D., koji je stan prema podacima u spisu istovjetan stanu obitelji M., dolazi se do zaključka da projektili ispaljeni kroz drvena ulazna vrata i ne mogu dospjeti drugdje do u ormar nasuprot njima. U razlozima se pobijene presude navodi da je obitelj M., za vrijeme inkriminiranog čina bila u kuhinji, gdje se prema iskazu svjedoka i sklonila, upravo da izbjegne neki zalutali metak, jer su čuli da se u zgradi puca. Prema tome, činom ispaljivanja triju projektila u ulazna vrata stana obitelji M. nitko nije bio doveden u konkretnu opasnost za život ili tijelo, pa kako je konretna opasnost za život ili tijelo ljudi, koja mora biti izazvana općeopasnom radnjom, neophodan element krivičnog djela iz čl. 146. st. 1. KZRH, to sama činjenica da je optuženik ispaljivanjem triju projektila u ulazna vrata stana poduzeo jednu općeopasnu radnju nije dostatna za kvalifikaciju njegova postupka po tom propisu, zbog čega je optuženik pravilno oslobođen optužbe za to krivično djelo.» VSH, I Kž-234)94 od. 16.06.1994.

648 Optuženik koji je u svadbi ispalio hitac iz kubure ručne izrade, držeći je u visini grudi, i pritom pogodio u leđa i usmrtio jednu osobu, učinio je krivično djelo iz čl. 162. st. 4. u vezi s čl. 153. st. 4. KZH. Nije osnovano stajalište javnog tužitelja u žalbi da je optuženik ugrozio sigurnost oštećenika s umišljajem i stoga počinio krivično djelo iz čl. 162. st. 2. u vezi s čl. 153. st. 1. KZH. Optuženikov osnovni propust bio je u tome što je punio i zatvarao kuburu kad je oan bila okrenuta prema prisutnim osobama pa mu je kokot «pobjegao» što upućuje na zaključak da je u obavljanju općeopasne radnje postupao nehatno. VSH, I Kž-515)91 od 20.08.1991. Optuženik koji je nakon svađe zbog prometnog incidenta udario šakom u staklo na zadnjim lijevim vratima automobila osobe koja je po njegovu mišljenju napravila prometni prekršaj, tako da se od udarca razbilo staklo i sasulo na sedmogodišnjeg dječaka na stranjem sjedišu koji je tom prilikom zadobio reznu ranu lijeve očne jabučice s gubitkom očnog sadržaja i potpunim gubitkom vida lijevog oka, a koja povreda je bila teške naravi, počinio je teško djelo protiv opće sigurnosti iz čl. 162. st. 3. u svezi s čl. 153. st. 1. i 4. KZH. Okružni sud u Zagrebu, Kž-2238)91 od 19.11.1991., PSP-53. Time što je okrivljenik na dostupnom mjestu ostavio bombu «fitiljaču» koju je zatim njegov maloljetni sin uzeo i odnio u školu, pokazivao učenicima i držao skrivenu ispod stabla bora nedaleko škole, ali nije poduzeo bilo kakvu radnju koja bi mogla dovesti do aktiviranja bombe, nije počinio krivično djelo dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom iz čl. 153. st. 1. i 4. KZH. Da bi se radilo o tom krivičnom djelu, potrebno je da nastupi konkretna opasnost za zaštićene objekte, a to su život, tijelo ili imovina, tj. da se stvori takvo stanje u kojem, prema općem iskustvu, s vjerojatnošću može svakog trenutka nastupiti povreda zaštićenog dobra, a takvo stanje u konkretnom slučaju nije nastupilo. Okružni sud u Bjelovaru, Kž-244)92 od 02.07.1992., PSP-53. Okrivljenik je proglašen krivim zbog teškog krivičnog djela ugrožavanja sigurnosti općeopasnom radnjom iz čl. 155. st. 3. u vezi čl. 146. st. 4. KZRH, koja se sastaoji u tome da je, kada je motor traktora radio, maknuo nogu s papučice kvačila, što je imalo za posljedicu pokretanje traktora, koji je zahvatio tijelo oštećenika dok je čučeći ispred zadnjeg kotača traktora popravljao dinamo, uslijeg čega je oštećenik zadobio teške tjelesne ozljede. Krivično djelo dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom iz čl. 146. KZRH čini osoba koja općeopasnom radnjom ugrozi tijelo ljudi, dakle, individualno neodređeno kruga ljudi, ili individualno određenog većg broja ljudi, ili individualno neodređene osobe. Ugrožavanje jedne određene osobe, ako je imalo za posljedicu njeno teško tjelesno povrjeđivanje, kao u konkretnom slučaju, sadrži elemente krivičnog djela protiv života i tijela ljudi – teške tjelesne povrede počinjene iz nehata. Županijski sud Bjelovar, Kž-402)96 od 29.8.1996. Optuženica je svjesno općeopasnim sredsvom (ručnom bombom) izazvala opasnost za život i tijelo većeg broja osoba kad je, nakon prethodnoga verbalnog sukoba s dvjema osobama, iz torbice izvadila ručnu bombu «kašikarku», izvukla iz nje osigurač i bacila je ispred sebe, iako su se u njezinoj blizini, osim dvojice svjedoka s

649 kojima se prethodno verbalno sukobila, nalazile brojne druge osobe, pri čemu su zbog eksplozije bombe četiri osobe teške i lake tjelesne povrede. Prema tome, optuženica je bila svjesna da su njenim aktiviranjem ručne bombe mogli biti ugroženi životi i tijelo brojnih osoba pa je, pristajući na to, bacila ručnu bombu, dakle da se krivično djelo iz čl. 155. st. 1. u svezi s čl. 146. st. 1. KZRH ostvari s eventualnim umišljajem, a ne iz nehata. «Suština podnesene žalbe ogleda se u tvrdnji da optuženica kritične zboge nije postupala s eventualnim umišljajem, već ih nehata, a bez namjere, niti pristajanja da se slučajnim prolaznicima nanesu povrede, pa kako sud prvog stupnja u pravcu stanja svijesti optuženice tempore criminis nije proveo psihijatrijsko vještečanje, to se činjenično stanje u tom dijelu nalazi pogrešno i nepotpuno utvrđenim. Međutim, suprotno tvrdnji žalbe, sud prvog stupnja je činjenično stanje u ovom predmetu potpuno i pravilno utvrdio, pa je na temelju nađenij materijalnih tragova, te iskaza svjedoka, a djelomično i na temelju same obrane optuženice, osnovano zaključio da je optuženica kritične prilike općeopasnim sredstvom – bombom izazvala opasnost za život i tijelo ljudi, pri čemu su dvije osobe zadobile teške, a svije lake tjelesne povrede, pa je time učinila krivično djelo iz čl. 155. st. 1. u svezi s čl. 146. st. 1. KZRH. Pogrešno žaliteljica smatra da postojeći dokazi u spisu potvrđuju njezinu obranu prema kojoj ona nije mogla vidjeti da se na mjestu eksplozije bombe nalaze osobe koje bi mogle stradati. Upravo suprotno iz iskaza saslušanih svjedoka nedvojbeno proizlazi da je u kritično vrijeme na predmetima raskršću bilo dosta prolaznika i vozila, pa je tako i svjedok D.A. svojim povikom «bježite, bomba» pokušala upozoriti grupu prolazećih biciklista. Kada se pritom procjenjuje da je s obzirom na upaljenu javnu rasvjetu vidljivost bila veoma dobra, a što potvrđuje i optuženica u svojoj obrani, tada očigledno proizlazi da je ona bila svjesna da se u njezinoj blizini, osim dvojice svjedoka koji su je, kako kaže, isprovocirali da aktivira bombu, nalaze i brojene druge osobe čiji bi život i tijela ekeplozijom mogli biti ugroženi, ali je pristajući na to ipak bacila ručnu bombu, čije je u odnosu na sam čin izazivanja opasnosti za druge evidentno postupala s eventualnim umišljajem, a nikako iz nehata. Nehat optuženice, naravno postoji u odnosu na nastanak konkretnih teških i lakih tjelesnih povreda koje su zadobili slučajni prolaznici. Pritom žaliteljica u žalbi, pobijajući od suda prvog stupnja utvrđeni njezin subjektivni odnos prema vlastitom odnosu, ne pravi odgovarajuću stručnu razliku između postojanja na ugrožavanje prisutnih prolaznika i nehat u odnosu na same nastupjele posljedice, zbog čega taj dio žalbe kojim se tvrdi da optuženica «nije željela nikoga ozlijediti, niti je pristala da stradaju nevini prolaznici.», u stvari sadrži isti zaključak kao i presuda suda prvog stupnja.» VSH, Kž.662)95 od 21.02.1996. (Željko Horvatić, Zvonimir Šeparović i suradnici, Kazneno pravo posebni dio, Masmedia, Zagreb 1999.) Izvođenje na ulicu nevezanog psa, za kojega je utvrđeno da ne napada ljude i nije zloćudan, ne predstavlja općeopasnu radnju u smislu krivičnog djela dovođenja u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom iz čl. 153. st. 1. KZH, niti takav pas u smislu navedenog propisa predstavlja općeopasno sredstvo. VSH, IV Kž 26/89 od 4. travnja 1989. (Pregled sudske prakse br. 42). Ne može se s uspjehom pozivati na stvarnu zabludu zbog tzv. putativne krajnje nužde očito pijani počinitelj krivičnog djela iz članka 146. stavak 1. KZRH, obučen u plavu uniformu rezervnog sustava policije, koji je na zavojitom dijelu Jadranske

650 magistrale pucanjem iz poluatomatske puške pokušavao zaustaviti najprije "fiću" s vidljivim oznakama vozila hitne pomoći, a zatim drugo osobno vozilo zbog navodne pogrešne ocjene da se rado o "švercu oružjem", i to samo zato jer je čuo da se sličan događaj desio na području Općine Gospić. VSRH, I Kž 638/1992. od 18. veljače 1993. (VSRH, Izbor odluka 1993.) Iz utvrđenja suda da je optuženik, nalazeći se na stubištu, ispalio u zatvorena vrata stana više streljiva iz pištolja, znajući da se u stanu nalaze ljudi čije živote može ugroziti, još ne proizlazi postojanje konkretne opasnosti za život odnosno tijelo tih ljudi u smislu članka 146. KZRH. VSRH, I Kž 234/1994. od 16. lipnja 1994. g. (VSRH, Izbor odluka br. 6, Zagreb, prosinac 1994.g.) Radnja izvršenja kaznenog djela iz čl. 146. st. 1. KZRH sastoji se u izazivanju opasnosti za život i tijelo ljudi i imovinu većeg opsega i to općeopasnom radnjom ili sredstvom. Posljedica ovog kaznenog djela je izazivanje konkretne opasnosti za život ili tjelesni integritet konkretno određene osobe ili opasnost za imovinu većeg opsega pri čemu je za ostvarenje elemenata bića ovog djela nebitno da li je šteta opće i nastupila. "Prvosupanjski sud okrivljenika je proglasio krivim za kazneno djelo iz čl. 153. st. 1. i 4. KZH, a činjenično mu je stavljeno na teret da je svojom kriminalnom radnjom opisanom u izreci presude prouzrokovao štetu na radnom vozilu autodizalici. Kako je bilo u pitanju teretno vozilo s odgovarajućom mehanizacijom čija vrijednost očigledno premašuje iznos od 50.000 hrvatskih dinara, radilo se o imovini većeg opsega koja je općeopasnom radnjom okrivljenika bila dovedena u konkretnu opasnost, pa nije odlučno u kojem iznosu je stvarna šteta i nastupila. Jer se za predmetno kazneno djelo ne traži kao posljedica da je i nastupilo oštećenje imovine većeg opsega, odnosno u vrijednosti od 50.000 hrvatskih dinara nego i samim izazivanjem konkretne opasnosti za imovinu navedene vrijednosti, čim je takva opasnost nastupila, kazneno djelo je dovršeno. Budući da je drugostupanjski sud stao na stanoviše da je trebala i nastupiti imovinska šteta u iznosu od 50.000 hrvatskih dinara, a da bi se u konkretnom slučaju ostvarili bitni elementi kaznenog djela iz čl. 153. st. 1. i 4. KZRH, pa kako nije, to je pozivom na čl. 350. toč. 1. ZKP, okrivljenika S.V. oslobodio od optužbe i na taj način povrijedilo je, u korist okrivljenika, kazneni zakon glede pitanja, da li je djelo za koje se on optužuje kazneno djelo, čime je ostvario povredu kaznenog zakona iz čl. 355. st. 1. ZKP." Vrhovni sud Republike Hrvatske, Kzz 9/95, od 4. II 1998. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1998.) Radnja izvršenja kaznenog djela iz članka 146. stavak 1. KZRH sastoji se u izazivanju opasnosti za život i tijelo ljudi i imovinu većeg opsega, i to općeopasnom radnjom ili sredstvom. Posljedica ovoga kaznenog djela je izazivanje konkretne opasnosti za život ili tjelesni integritet konkretno određene osobe ili opasnost za imovinu većeg opsega, pri čemu je za ostvarenje elemenata bića ovog djela nebitno je li šteta uopće nastupila. «Prvostupanjski sud okrivljenika je proglasio krivim za kazneno djelo iz čl. 153. st. 1. i 4. KZH, a činjenično stanje mu je stavljeno na teret da je svojom kriminalnom radnjom, opisanom u izreci presude, prouzrokovao štetu na radnom

651 vozilu – autodizalici. Kako je bilo u pitanju teretno vozilo s odgovarajućom mehanizacijom, čija vrijednost očigledno premašuje iznos od 50.000 hrvatskih dinara, radilo se o imovini većeg opsega koja je općeopasnom radnjom okrivljenika bila dovedena u konkretnu opasnost, pa nije odlučno u kojem iznosu je stvarna šteta i nastupila. Jer se za predmetno kazneno djelo ne traži kao posljedica da je i nastupilo oštećenje imovine većeg opsega, odnosno u vrijednosti od 50.000 hrvatskih dinara, nego i samim izazivanjem konkretne opasnosti za imovinu navedene vrijednosti, čim je takva opasnost nastupila, kazneno djelo je dovršeno. Budući da je drugostupanjski sud stao na stajalište da je trebala i nastupiti imovinska šteta u iznosu od 50.000 hrvatskih dinara, da bi se u konkretnom slučaju ostvarili bitni elementi kaznenog djela iz čl. 153. st. 1. i 4. KZRH, pa kako nije, to je pozivom na čl. 350. toč. 1. ZKP, okrivljenika S.V. oslobodio od optužbe i na taj način povrijedio je, u korist okrivljenika, kazneni zakon glede pitanja je li djelo za koje se on optužuje kazneno djelo, čime je ostvario povredu kaznenog zakona iz čl. 355. st. 1. ZKP.» VSRH, Kzz 9/1995 od 4. veljače 1998.g. (VSRH, Izbor odluka 1/1998.) Počinio je nehajno teško djelo protiv opće sigurnosti ljudi i imovine iz članka 155. stavak 3. u vezi članka 146. stavak 4. KZRH okrivljenik koji je kao sudionik svatovske kolone u mjesecu kolovozu, u poslijepodnevnim satimam u naseljenom mjestu iz pištolja ispucao 6 metaka u zrak u pravcu polja, te je jedno zrno pogodilo oštećenicu koja se nalazila u polju udaljena 900 metara od mjesta odakle je pucao, nanijevši joj prostrijelnu radnu ispod desne ključne kosti s prodorom u desno prsište koja ozljeda je teške naravi. Županijski sud u Bjelovaru, Kž 441/1997. od 30. listopada 1997.) g. (VSRH, Izbor odluka 1/1998.) Izazivaje opasnosti općeopasnim sredstvom Sud prvog stupnja pravilno je djelatnost optuženika podveo pod kazneno djelo dovođenja u opasnost života ljudi kad je utvrdio da je ispalio jedan prjektil u visini ljudskog tijela, a koji je na mjestu gdje se kreće veći broj ljudi doveo do oštećenja na dva parkirana vozila, a sam oštećenja nalaze se u visini gornjeg bočnog stakla na vratima, dakle, u visini ljudskog tijela i to ne mjestu na kojem se u to vrijeme (14,15 sati) kretao veći broj ljidi i automobila, što se ukazuje da je optuženik opasnim sredstvom izazvao konkretnu opasnost za život ljudi, do čega nije došlo spletom okolnosti, a ne radnjom optuženika. «Prvostupanjski sud je ispravnom analizom svih izvedenih dokaza ispravno utvrdio da je optuženik ispalio jedan projektil, koji je doveo do oštećenja na dva parkirana vozila, a sama oštećenja nalaze se u visini gornjeg dijela bočnog stakla na vratima, što je vidljivo i iz fotodokumentacije. Također, i sam balističi vještak istaknuo je da je ovaj projektil ispaljen u visini ljudskog tijela. Imaju li se u vidu ove okolnosti, kao i vrijeme počinjenja kaznenog djela (14,15 sati) te iznimno frekventno mjesto na kojem se u to vrijeme redovito kreće veći broj ljudi, jasno je da je postojala konkretna opasnost da od ispaljenog projektila bude pogođen neki od slučajnih prolaznika. Da je i sam optuženik toga bio svjestan, vidljivo je iz dijela njegove obrane kada, nastojeći umanjiti svoju odgovornost, opisuje kako je «pazio pucajući … da nekoga ne pogdi». Dakle, i sam navod njegove obrane ukazuje na mogućnost da ispaljenim projektilom netko bude i pogođen, što se nije dogodilo, a što on pripisuje «svojoj pažnji». Međutim, za takvu pažnju potrebno je precizno nišanjenje, što međutim optuženik ne

652 opisuje, već samo govori o ispaljenju projektila u zrak, što očito nije bio slučaj, jer je jedan projektil prema utvrđenjima ispaljen u visini ljudskog tijela. Prema tome, prvostupanjski sud je ispravno utvrdio kako postojanje konkretne opasnosti, tako i svijest optuženika o takvoj opasnost, a on je, kako to ispravno utvrđuje prvostupanjski sud, pristajući na takvo ugrožavanje, ipak ispalio jedan projektil u visini ljudskog tijela. Uz takva utvrđenja, ispravan je zaključak prvostupanjskog suda kako je do izostanka konkretne povrede nekog od ljudi doista došlo samo «Spletom sretnih okolnosti». Naime, i mali pomak usta cijevi bitno mijenja smjer putanje projektila, te time i mogučnost pogađanja slučanih prolaznika ili putnika u automobilima koji se kreću ovim ulicama, a koji su i kao svjedoci iskazivali o samom događaju (svjedok A. Z. koji je sam automobilom stajao zaustavljen na upaljeno crveno svjetlo na semaforu. Vrhovni sud Republike Hratske, I Kž 149/03-5, od 27. V. 2004. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2004.) Optuženik koji je u organiziranom lovu ispalio jedan hitac u smjeru šikare u namjeri da ustrijeli divlju svinju, a da se prije toga nije sa sigurnošću uvjerio radi li se o divljoj svinji i pogodio te usmrtio lovca koji se nalazio u šikari, učinio je teško djelo protiv opće sigurnosti iz čl. 162. st. 4. u vezi s čl. 153. st. 1. i 4. KZH. VSRH, III.Kr-107/92 od 6. svibnja 1992. (Pregled sudske prakse br. 52). Optuženik koji je kao pripadnik Hrvatske vojske ostavio u svom stanu u nezaključanom ormaru automatsku pušku s okvirom i mecima, iako je mogao znati da je ona dostupna njegovom trinaestogodišnjem sinu pa ju je sin pokazivao svome četrnaestogodišnjem prijatelju, repetiravši je i ispalivši metak koji je pogodio prijatelja u glavu i usmrtio ga, učinio je teško djelo protiv opće sigurnosti iz čl. 162. st. 4. u vezi s čl. 153. st. 1. i 4. KZH. Upozorenje djetetu od trinaest godina da ne dira pušku, nije dovoljna mjera da se spriječi nastanak opasne situacije. VSRH, IKž-244/92 od 27. svibnja 1992. (Pregled sudske prakse br. 52). Optuženik koji je, čisteći automatsku pušku u prostoriji u kojoj je bilo još pet vojnika i držeći je usmjerenu u smjeru jednoga od vojnika /oštećenika/, ubacio metak u cijev kad je stavljao zatvarač te opalio i usmrtio oštećenika, nije učinio teško djelo protiv opće sigurnosti iz čl. 162. st. 4. u vezi s čl. 153. st. 1. i 4. KZH, kako je to uzeo sud prvog stupnja, nego krivično djelo nehatnog prouzrokovanja smrti iz čl. 38. KZH. Budući da je puščana cijev u trenutku opaljenja bila usmjerena samo prema oštećenikovu tijelu, a ni jedna druga osoba nije dovedena u konkretnu opasnost, ne može biti govora o izazivanju opasnosti za život ljudi pa se radi samo o krivičnom djelu iz čl. 38. KZH, jer je optuženik nepažljivim baratanjem automatskom puškom pri čišćenju iz nehata prouzrokovao smrt jedne osobe. VSRH, IKž-246/92 od 3. lipnja 1992. (Pregled sudske prakse br. 52). Optuženik koji je nakon svađe zbog prometnog incidenta udario šakom o staklo na zadnjim lijevim vratima automobila osobe koja je po njegovu mišljenju napravila prometni prekršaj, tako da se od udarca razbilo staklo i sasulo na sedmogodišnjeg dječaka na stražnjem sjedištu koji je tom prilikom zadobio reznu

653 probojnu ranu lijeve očne jabučice s gubitkom očnog sadržaja i potpunim gubitkom vida lijevog oka, a koja je povreda bila teške naravi, počinio je teško djelo protiv opće sigurnosti iz čl. 162. st. 3. u svezi s čl. 153. st. 1. i 4. KZH. Okružni sud u Zagrebu, Kž-2238/91 od 19. studenoga 1991. (Pregled sudske prakse br. 53).

Izazvao je opasnost za život ljudi iz nehaja općeopasnim sredstvom okrivljenik koji je na stol u dnevnom boravku kuće, gdje su se nalazile dvije maloljetne osobe stare 16 i 17 godina, odložio pištolj u kojem se nalazio 14 metaka, pa je jedan od maloljetnika, kada je okrivljenik napustio dnevni boravak, uzeo pištolj, repetirao ga i ispalio streljivo u pravcu svoje sljepoočnice, zadobivši tešku tjelesnu ozljedu. Županijski sud u Bjelovaru, Kž-197/1997. od 22. svibnja 1997.g. (VSRH, Izbor odluka, 1/1998.) 162. UNIŠTENJE ILI OŠTEĆENJE JAVNIH NAPRAVA Članak 264.

Ne čini kazneno djelo uništenja ili oštećenja javnog uređaja, iz članka 147. stavak 2. i 1. KZRH, okrivljenik čijim je nehajom prilikom rušenja stabla, čije su grane bile u neposrednoj blizini električnog stupa, došlo do otkidanja električnog kabla s nosača, te trganja električnih priključaka na 13 obiteljskih kuća, koje su ostale bez električne energije 20 sati. Takvim radnjama okrivljenika nije došlo do znatnog poremećaja u redovnom životu građana. Takvim poremećajem modu se smatrati samo tako izmijenjena stanja u kojime se redovni život odvije s neuobičajenim poteškoćama, kao npr. u slučaju kada zbog nedostatka električne energije prestane funkcionirati javni promet u gradu, kada jedno naselje u zimiskim uvjetima ostane nekoliko dana bez grijanja, kada dođe do dugog prekida prekarskih i mljekarskih pogona i veći broj građana ostane bez mogućnosti nabavke kruha i mlijeka, i sl. Nedostatak električne energije tijekom 20 sati čak ni u jednom gradu ne može dovesti do znatnog poremećaja života građana, jer je opće poznato da je periodima manjka električne energije dolazilo u cijeloj državi ili u jednom njenom dijelu do redukcije isporuke električne energije, a redovni život građana je i tada uredno funkcinirao, iako u otežanim uvjetima. Županijski sud u Bjelovaru, Kž 210/1997. od 12. lipnja 1997.g. (VSRH, Izbor odluka, 1/1998.) 163. OŠTEĆENJE ZAŠTITNIH NAPRAVA NA RADU Članak 265. Neosiguravanje s pomoću sigurnosnih sklopki i ostavljanje bez nadzora transportera na sajamskoj izložbi, u odnosu na osobu koja je na izložbenom prostoru montirala stroj bez zaštitinih uređaja i na osobu koja je kao predstavnik proizvođača bila zadužena za demonstriranje njegovog rada, te ostavila uređaj bez nadzora, tako da su prilikom obilaska izložbe djeca sama mogla uključiti stroj, pa je jedno dijete smrtno

654 stradalo, predstavlja za te osobe kao odgovorene za provođenje zaštite krivično djelo oštećenja zaštitnih uređaja u rudnicima, tvornicama i radilištima iz čl. 269. st. 2. i 3. KZ, odnosno s obzirom na navedenu težu posljedicu teško krivično djelo protiv opće sigurnosti iz čl. 273. st. 5. KZ. VSH, I Kž 1334/74 od 30. V 1974. (Pregled sudske prakse br. 7. u godini 1974., Zagreb 1975.g.) Dužnost poduzimanja tehničko-zaštitnih mjera radi osiguranja od nesreće na radu ne ograničava se samo na mjere izričito propisane: ona obuhvaća i one mjere koje su prema iskustvu potrebne da se izbjegne nesreća na radu, kao i nesreća koja bi mogla nasati uslijed nepažnje radnika. VSJugoslavije-Kz-131/62 od 22.XII.1962. Odgovarajuća propisana tehnička osiguranja za zaštitu na radu moraju se prvovesti i u slučajevima kad se u trgovačkoj mreži ne mogu nabaviti određni zaštitni uređaji i sredstva, makar izvođač radova morao izvršiti posebnu narudžbu za izradom tih sredstava od strane nekog drugog, a ne proizvođača koji ih inače izrađuje. VSJugoslavije-Kž-1/64 od 8.IV.1964. Kad u posebnim pravilima o HTZ mjerama na radu nisu predviđeni svi detalji osiguranja, onda se rukovodilac radova i svi ostali sudionici u radu moraju pridržavati propisa čl. 2. st. 1. Općeg pravilnika o HTZ mjerama na radu, iz koje odredbe proizlazi da su odgovorni rukovodioci dužni da sva radilišta tako urede da zaposleni radici budu zaštićeni od nesretnih slučajeva. VSH-Kž-2535/64 od 10.XI.1964. Postavljanje propisanih zaštitnih uređaja i postupanje prema propisima o HTZ mjerama na radu određeno je upravo zbog situacija u kojim zbog neopreljenosto nekog radnika okos troja ili zbog kakve slučajnosti može doći do opasnosti za život ljudi ili za imovinu, jer do takve opasnosti kod opreznog rada pod redovnim okolnostima, u pravilu, ne dolazi. VSH-Kž-2561/64 od 24.IX.1964. Optuženu odgovornu osobu na radilištu ne može osloboditi krivične odgovornosti mišljenje da bi se mnogo vremena izgubilo kada bi se radilo onako kako propisi naređuju, kao niti činjenica da je u to poduzeću kao i na drugim radilištima tolerirana praksa da se radovi izvode bez provedenih zaštitnih mjera pri radu. VSH-Kž-1605/66 od 22.II.1967. I šef općeg odjela jednog zavoda, iako nije imao stručnih kvalifikacija u pogledu radionica, koje u pravilu ne spadaju u njegovu kompetenciju tj. njegovog odjela, odgovoran je za posljedice kad je propustio isključiti iz pogona električne instalacije, čim je ustanovio pojačanu električnu napetost. Optuženom je poznato bilo da su glavni vodovi elektro-instalacije u derutnom stanju i da su dotjerali, pa je tome obavještavao osobe vlasnika zgrade, koje su bile dužne voditi brigu o održavanju u ispravnom stanju glavnih vodova elektro-instalacije. Kad je podređenom električaru naredio utvrditi uzrok električne napetosti na vodovodnoj ispusnoj cijevi i otkloni kvar, iako je znao da se vodovodne cijevi i glavni

655 vodivi električne instalacije nalaze u podrumskim prostorijama, te da će taj radnik u tim prostorijama morati ispitivati uzroke kvara na električnoj mreži, onda je osnovan zaključak da je optuženi morao biti svjestan da taj kvar na električnoj instalaciji može ugroziti život i zdravlje zaposlenih osoba, pa je u smislu čl. 29. i 36. Pravilnika o zaštitnim mjerama protiv opasnosti od električne struje u radnim prostorijama i radilištima bio dužan odmah narditi isključivanje električen instalacije. Optuženi je bio dužan učiniti ne samo zbog toga što je električaru nardio da ispita uzroke kvara i da ih otkloni, već i zbog toga što su navedeni radovi na instalacijama i uređajima konkretno ugrožavali zdravlje ljudi i život osoba zaposlenih u toj ustanovi, koje se mogle doći u dodir sa instalacijama, pa je upravo zbog tog propusta optuženog došlo do toga da zbog neisključenih električnih instalacija smrtno nastrada ne samo električar, nego još i jedna osoba. VSH-Kž-117/67 od 16.II.1967. Činjenica da je vlasnik vršećeg stroja dopustio djetetu da se radi o vršilici na traženje djetetova oca, ne isključuje krivičnu odogovornost vlasnika stroja, koji je radio posve suprotno propisima Općeg pravilnika o higijensko-tehničkim zaštitnim mjerama na radu, a napose Pravilniku HTZ mjerama na radu s poljoprivrednim strojevima, koji propisi zabranjuju zapošljavanje djece na tim radnim mjestima, stalno ili privremeno. VSJugoslavije-Kž-41/63 od 31.VIII.1963. Optuženi su bili dužni, pošto su bili upozoreni od strane nadležnog inspektora rada da se na kamenolomu na smije vaditi kamen potkopavanjem stijeca, jer može doći do nesreće i povrede radnika koji tamo rade, da obustave rad na kamenolomu sve dotle dok se ne pribave potreba financijska sredstva za prelazak na vađenje kamena prema sistemu etaža, što oni nisu učinili. Upravo su zbog toga krivično odgovorni jer su dopustili nastavak proizvodnje olako držaeli da će dovoljno radnicima skrenuti pažnju na veću opreznost koda rada, te da će time spriječiti nesreću. VSH-Kž-647/71 od 13.V.1971. Kad je malom proizvodnom poduzeću rad na tokarskom stroju obavljen bez ikakvih mjera zaštite na radu, te kad je kvalificirani kovinotokar dopustio učeniku u privredi obavljanje radznih operacija na nezaštićenom stroju i pridržavanje rotirajuće šipke, zbog čega je došlo do nesreće i smrti učenika, tada su za nepoduzimanje zaštitnih mjere na radu odogovorni i taj kvalificirani kovinotokar, i rukovodilac poduzeća koji je prema svojoj funkciji i u skladu s propisima postojećeg pravilnika o zaštitnim mjerama na radu propustio na vrijeme poduzeti mjere zaštite, a koji se nedostaci bili tkao očigledni da su se morali odmah uočiti. VSH-Kž-1510/70 od 20.I.1971. Kad su optuženi šef pogona, poslovođa pogona, brigadir i podešavač alata u pogonu tvornice znali da je preša prema svojoj konstrukciji bila određena samo za rad tzv. zatvorenim alatom i da nije imala zaštinu napravu za sprečavanje tzv. povratnog hoda /tj. ponavljanje udaraca/, te kad je rad na toj preši dopušten NKV radnici s otvorenim alatom onda oni odgovaraju za posljedice i krivično djelo iz čl. 273. st. 4. KZ (čl. 162. KZH) u vezi sa krivičnim djelom iz čl. 269. st. 3. KZ (čl. 156. st. 3. KZH), kad je kod takvog rada radnica lijevom rukom aktivirala prešu i zadobila tešku tjelesnu povredu na ruci.

656 Optužni su znali za sve ove okolnosti, te bili svijesni neispravnosti preše i nepravilnosti rada s otorenim alatom, a pogotovo od strane NKV radnice, te su mogli i morali biti svijesni da radnica koj radi uz te uvjete može biti i teško povrijeđena. Odgovornost poslovođe ne isključuje činjenica što on tog dana kad je došlo do nesreće nije bio na dužnosti. Nije se, naiem, radilo o propustu koji se desio samo u to vrijeme i i prouzrokovao udes, već o stalnoj upotrebi neosiguranog stroja i upotrebi na nepropisan način, što poslovođa nije smio dopustiti, a koji je u obavljanju svoje funkcije morao zabraniti rad na stroju ili ukloniti nedostatke. Odgovornost neposrednih rukovodilaca ne isključuje niti činjenica da ju poduzeću postoje i durge osobe koje su po svojim funkcijama u svom nadređenom položaju prvenstveno odgovorne za propuste u primjeni mjera zaštite na radu. VSH-Kž-1399/65 od 2. VII.1965. Odgovornom osobom na radilištu u smislu čl. 269. st. 2. KZ (čl. 156. st. 2. KZH) može se smatrati samo ona osoba čija je odgovornost fiksirana nekim službenim aktom ili odgovornost koje proizlazi iz naravi radnog mjesta. Prema tome, optuženi kao glavni skladištar ne može biti odgovoran za nesreću koja nastane u vezi s utovarom i istovarom robe, jer niti je on bio zadužen za utovar i istovar robe, a niti su ti radni zadaci bili obuhvaćeni praivlnikom poduzueća ili nekim drugim aktom kojim bi nejgova kompetencija u tom pravcu bila određena. VSH-KŽ-1268/65 od 20.VII.1965. Krivično djelo iz čl. 269. st. 2. KZ (čl. 156. st. 2. KZH) postoji i u slučaju kada je odgovorna osoba u rudniku, tvornici, radionici ili drugom radilištu propuštanjima navedenim u tom zakonskom propisu izazvala opasnost za život samo jednog čovjeka. VSJugoslavije-Kz-119/66 od 22.VIII.1966. Odgovorna osoba u smislu čl. 99. st. 3. KZ (čl. 3. KZH) je svaka osoba u radnoj i drugj organizaciji kojoj je povjeren krug poslova koji se odnosi na upravljanje ili poslovanje drušvenom imovinom ili na proizvodnje u privrednim poduzećima. Zbog toga i upravljanje kamionom poduzeća predstavlja takav krug poslova koji vozača čini odgovornom osobom u smislu ovog zakonskog propisa. Kad je optuženom za utovar i istovar stajala na raspolaganju nekilicina transportnih radnika, tada je optuženi bio dužan, kao stručna osoba, da osigura pravilno odvijanje posla i pridržavanje mjera zaštite na radu. Optuženi, stoga nije dopustiti da NKV radnici otkopčavaju prikolicu u ekonomskom dvorištu poduzeća na neravnom, mekom terenu pod nagibom, niti je optuženi smio propustiti da zakoči prikolicu i stavi pod njezine kotače podmetače, a koji su propusti uzrokovali kretanje prikolice prem naprijed, na kamion, što je uzrokovalo smrt jednog radnika. Ništa ovdje ne mijenja na stvari što su radnici radnije uvijek sami obavljali taj posao. VSH-Kž-1122/71 od 2.XI.1971. Kad odgovorna osoba u radionicima ili drugom radilištima propusti svoju dužnost da s radnog mjesta, koje već po karakteru poslova koji se tu obavljaju traži od radnika najveću opreznost, ukloni radnika koji je na posao došao u alkoholiziranom stanju ili koji, za slučaj potrebe, ne obustavi rad sve dok se takav radnik ne udalji, pa takvim propustom izazove opasnost za život ljudi ili imovinu većeg opsega, čini time krivično djelo iz čl. 269. st. 2. KZ, a zbog toga dođe i do koje od teških posljedica predviđenih u čl. 273. KZ, onda svojom propuštanjem čini još i to teže djelo.

657 VSH-Kž-440/69 od 11.VI.1969. Jama dubine 9 m s okomitim stranicama i napunjena vodom do visine 1 m na radilištu predstavlja opasnost za život ljudi i mora biti tako ograđena da se u nju pri uobičajenom radu, a i inače ne može upasti. Neprihvatljiva je obrana poslovođe i referenta na radu u poduzeću da jamu nisu ogradili jer da bi to smetalo pri dobivanju kamena, s obzirom da se mjere zaštite na radu moraju primjenjivati sve i da nanose štetu proizvodnji. S obzirom da je u toj jami došlo do utapljanja jednog radnika odgovorni su za djelo iz čl. 273. st. 5. u vezi sa čl. 269. st. 2. i 3. KZ (čl. 162. st. 5. i čl. 156. st. 2. i 3. KZH) Okružni sud u Puli-K-77/70 od 3.IX.1970. Kad je utvrđeno da je optuženi kao brigadir radne jedinice bio neposredno odgovoran da radna prostorija, s obzirom na karakter rada koji se u njoj ima obavljati, bude snabdjevena svim zaštitnim uređajima, a napose ventilacijskim uređajem za provjetravanje zraka /jer se tu radilo o rau s lakozapaljivim materijalima čijom se upotrebom izdvajaju benzinske pare koje postaju eksplozivne u dodiru s iskrom/, pa kda je na to još posebno bio upozoren, a nije zatražio ni investitora, a niti od svog poduzeća da se u toj prostoriji postavi ventilator, tada je krivično odgovorna za teško djelo protiv opće sigurnosti u vezi sa čl. 269. KZ kad je zbog eksplozije jedna osoba izgublia život. Nije pritom odlučno da li je do eksplozije i požara došlo zbog bacanja nečijeg opuška cigarete ili na drugi način, već je bitno da je optuženi propustio pribaviti ventilator i time osigurati uvjete bezopasnog ličenja. Na utvrđenje njegove krivične odgovornosti niotkakvog utjecaja nije činjenica što su za nesreću odgovorne optuženom brigadiru i druge, njemu nadređene osobe. VSH-Kž-1165/68 od 26.IX.1968. (Krivični zakon Republike Hrvatske, Danilo Gregović-Sudska praksa, Informator, Zagreb 1991.). 164. OPASNO IZVOĐENJE GRAĐEVINSKIH RADOVA Članak 266. Svojstvo odgovorne osobe u smislu čl. 270. KZ (čl. 155. KZH) ima samo učinilac koji je osposobljen za samostalno obavljanje gradnji ili građevinskih radova. VSH-Kž-67/70 od 24.II.1970. Pod pojmom odgovorne osobe iz čl. 270. KZ (čl. 155. KZH) smatra se osoba kojoj je povjereno izvođenje gradnje pojedine zgrade. Kad je optuženi kao zidar i privatni obrtnik izvodio građevinske radove, pravilno je utvrđeno da okrivljeni ima upravo to svojstvo. Za pitanje krivične odgovornosti pravno je irelevantno tko je na gradilištu bio nadzorni organ, jer ta okolnost ne može dovesti u pitanje krivičnu odgovornost optuženog kao izvođača građevinskih radova. Optuženi je postupio protivno propisu čl. 2. Općeg pravilnika o HTZ mjerama pri radu, čl. 5. st. 2. Pravilnika o HTZ mjeraam u građevinarstvu i čl. 5. i 36. Pravilnika o zaštitnim mjerama protiv opasnosti od električne struje iznad koje prostorijama i radilištima, kad je dopustio da radnici rade na zgradi iznad koje je bio nisko postavljen električni vod visokog napona, a da nije sačekao da se taj vod prije početka radova isključi, pa je i odgovoran za smrtnu posljedicu koja je nastupila zbog tog propusta.

658 VSH-Kž-1017/70 od 26.VIII.1970. Ocjenu da li je jedna osoba ima svojstvo odgovorne osobe daje sud, a ne vještak na temelju svojih stručnih znanja. Vještak je jedino dužan sudu podnijeti odgovarajući činjenični supstrat do kojega može doći na temelju svojeg stručnog znanja, kojim sud ne raspolaže da bi u pitanjima čisto stručne prirode sud mogao donijeti presudu s pravnim učinikom. To se međutim, ne odnosi na utvrđivanje da li je neka osoba odgovorna osoba. VSH-67/70 od 24.II.1970. Za postojanje umišljaja kod kriivčnog djela nepropisnog i nepravilnog izvođenja građevinskih radova dovoljno je da kod učinioca postoji svijest da su njegovi postupci protivni propisima ili uopće priznatim tehničkim pravilima i da se njima izaziva opasnost za život ljudi ili za imovinu većeg opsega, a nijepotreban svijest učinioca o mogućnosti nastupanja konkretne posljedice. VSCG-Kž-142/60 od 25.XI.1960. Kod rješavanja pitanja postojanja uzročne veze između propusta osiguranja mjere zaštite pri radu i nastupile zabranjene posljedice, ima se uzeti da postoji uzročna veza, ako bi u pojedinom konkretnom slučaju ta posljedica bila izostala da su bile poduzete mjere zaštite, ukoliko se ne utvrdi da je ponašanje radnika bilo takvo da bi ta posljedica ipak nastupila, sve i da su mjere sigurnosti bile primijenje, odnosno da je njegovo ponašanje bio takvo da je svjesno ili barem iz krajnjeg nemara sam skrivio nastupanje posljedica. Optuženi je poslovođa gradilišta, odgovorna osoba pri rukovođenju gradnjom Poslovođa je odgovoran i prema odredbama pravilnika te dalje da radniek raspoređuje na radna mjesta samo ako je provjerio da li radnik poznaje propise o korištenju zaštitnih sredstava i da svakog radnika na pogodan način upozna s njegovim radnim mjestom i s opasnostima koje mu prijete. Pored toga, bio je dužan i da rukovodiocu radne jedinice radilišta prijavi svaki nedostatak, kvar ili drugu štetnu pojavu koja bi mogla ugroziti život ili zdravlje radnika. Iz tih odredaba pravilnika proizlazi odgovornost optuženog za poduzimanje mjera sigurnosti n aradu, odnosno njegova odgovornost za slučaj nepoduzimanja takvih mjera i u vezi s tim njegova odgovornost ako zbog takvih propusta dođe do zabranjene posljedice iz čl. 270. KZ (čl. 155. KZH). Na njegovo svojstvo odogovorne osobe pri rukovođenju gradnjom, odnosno osobe odogovorne za poduzimanje mjera zaštite pri radu, pa prema tome i na njegovu krivičnu ogovornost zbog propuštanja tih mjera, ne utječe činjenica što na gradilištu postoji i odgovorni rukovodilac gradilišta i njegov zamjenik, kao niti pitanje njihove odgovornosti za poduzimanje mjera zaštite pri radu, jer je njihova odgovornost konkurentna, ali ne i alternativna. Isto tako nije isključena odgovornost optuženog poslovođe gradilišta time što su rukovodilac gradilišta i njegov zamjenik u ovom slučaju biti upoznati da nisu poduzete odgovorajuće mjere zaštite /da su otvori na neostakljenim armaturama stubišta bili neosigurani/ i da su oni to tolerirali i čak odobravali takvo stanje stvari. Ovo napose zbog toga što je optuženi kao poslovođa gradilišta bio obavezan po pravilniku da se obrati rukovodiocu gradilišta radi otklanjanja takvih propusta odnosno da se u tu svrhu obrati čak i tehničkom direktoru, direktoru poduzeća i referentu zaštite na radu. VSH-Kž-408/71 do 31.III.1971.

659 Krivično djelo iz čl. 270. KZ je blanketni propis koji upućuje na druge odgovarajuće propise kojim se moraju pridržavati odgovorne osobe pri rukovođenju ili izvođenju kakve gradnje ili građevinskih radova da bi se izbjegla opasnost za život ljudi ili za imovinu većeg opsega. Nepridržavanjem ovih propisa pri izvođenju odnosnih građevinskih radova, ostvaruje se opća konkretna opasnost za sve osobe zaposlene na građevisnkim radovima. VSH-Kž-104/64 Zemljoradnik bez stručne spreme i koji neovlašteno izvodi građevinske radove na svom imanju i u svojoj režiji, ne može se tretirati kao odgovorno lice u smislu čl. 270. KZ. Samimi tim, osnvno djelo ugrožavanja sigurnosti u takvom slučaju može se inkriminirati samo po propisu čl. 268. KZ (čl. 153. KZH). VSSr-Kž-2062/64 od 18.IX.1964. Na osnovu čl. 3. Pravilnika o HTZ mjerama u građevinarstvu, te čl. 2. istog pravilanika i čl. 2. Općeg pravilnika o zaštitnim mjerama pri radu (SL-46/47i 6/47/, postoji dužnost osoba koje su odgovorne za izvođenje građevinskih radova i da sve naprave na radilištu urede tako da zaštita i sigurnost radnika bude u potpunosti osigurana. Zbog toga je optužen građevinski poduzetnik bio obvezan da prilikom namještanja i upotrebe koloturnika /viseće dizalice/ osigura kuke zapinjačima i to ne samo kuku na koju se vješa koji se podiže odnosno spušta - što je izričito propisano u čl. 97. Pravilnika o HTZ mjerama u građevinrstvu, već i kuku o kojoj visi koloturnik. Ova obaveza postojala je i prije donošenje Pravilnika o HTZ mjerama i pri radu s dizalicama /SL-52/62/. VSJugoslavije-Kz-1/64 od 8.IV.1964. Optuženi je gradio kuću na temelju uredne dokumentacije o lokaciji, odobrenog projekta i dozvole za gradnju. Poznavanje propisa JUS-a o sigurnoj udaljenosti voda visokog napona od zgrade odnosi se na organe koji izdaju rješenje o lokaciji i građevinsku dozvolu. Stoga nema dokaza da je optuženi pri izvođenju radova na izgradnji kuće postupao protivno postojećim propisima, a takvo je postupanje jedano od bitnih elemenata krivičnog djela iz čl. 270. KZ. Optuženi u ovom slučaju nije imao niti svojstvo odgovorne osobe, jer je on bio investitor gradnje, a građevinske radove je izvodio kvalificirani zidarski obrtnik. U smislu čl. 270. KZ (čl. 155. KZH) odgovorna osoba je izvođač radova, a ne investitor. VSH-Kž-694/68 od 4.IX.1968. Nadzorni organ investitora smatrase odgovornom osobom u smislu čl. 270. st. 1. KZ u vezi sa čl. 99. st. 3. KZ (čl. 3. KZH), s obzirom na krug poslova koji je toj osobi poveren u odnosu na proces izgradnje investicijskog objekta. VSH-Kž-1358/64 od 5.IX.1964. Brigadir tesarske brigade, čije je dužnost bila da na gradilištu rukovodi brigadom od 8-10 radnika tesara, smatra se u obavljanju te svoje dužnosti odgovornom osobom u smislu čl. 270. st. 1. KZ. VSH-Kž-1798/58 od 22.X:1958.

660 Umišljaj kod krivičnog djela iz čl. 270. st. 1. obuhvaća ne samo svijest da se građevinskom djelatnošću krše obvezni propisi o HTZ radu, već i saznanje, da će uslije tog kršenja propisa nastupiti opasnost o kojoj je riječ u navedenoj zakonskoj odredbi. Ako ovoga saznanja nema, onda može biti riječi samo o izvršenju ovog krivičnog djela iz nehata. VSSr-Kž-2002/54 Krivično djelo nepropisnog i nepravilnog izvođenja građevinskih radova sastoji se iz postupanja koje je protivno propisima ili opće poznatim tehničkij pravilima u građevinarstvu, a kao posljedica toga treba da je prouzroečna opasnost za život ljudi ili imovine većeg opsega. Izvršilac ovog krivičnog djela može samo odgovorna osoba koja izvodi odnosnu građevisnku djelatnost. Takva osoba je u prvom redu nadzorni inženjer koji rukovodi građevinskim radom, potom ona osoba koja obavlja funkcije odgovornog nadzora pri izvođenju građevinskih radova i sl. Kad nije sporno da optuženi ima svojstvo direktora poduzeća koji nije nikakav stručnjak za građevinske radove, da u poduzeću postoji građevinski tehničar za nadzor, te da poduzeće ima više sektora rada s posebnim stručnim kadrom i da je direktor poduzeća odgovoran samo za administrativno -upravno rukovođenje poduzećem. onda se u tom slučaju, ne može smatrati odgovornom osobom pri rukovođenju i izvođenju građevinskih radova u smislu čl. 270. KZ. VSM-Kž-23/63 od 8.V.1963. Počinilac iako nije bio stručna osoba, jer nije znao propise i priznata tehnička pravila za rušenje, ne može biti oslobođen krivične odgovornosti za krivično djelo teškim djelom protiv opće sigurnosti ljudi iz čl. 273. st. 4. u vezi sa čl. 270. st. 2. KZ (čl. 162. st. 4. u vezi sa čl. 155. st. 2. KZH), jer je morao biti svjestan da nestručno rušenje može izazvati opasnost za život ljudi, te je morao poduzeti mjere, ili sam ili pomoću stručne osobe, da opasnost spriječi. Budući da je učinilac rušio zid, a da nije prethodno napravio ogradu na mjetu očekivanog pada materijala, zbog čega je došlo do povređivanja i smrti djeteta, njegom propuštanjem ostvarena su obilježja spomenutog krivičnog djela. VSM-Kž-480/62 od 3.XI.1962. VSH-Kž-2990/63 od 20.XII.1963. Odgovarajuća propisana tehnička zaštita pri radu mora se provesti i u slučajevima kad u trgovačkog mreži nema određenih zaštitnih uređaja i sredstava. Kad su proizvođači koloturnika propustili pri izradi da koloturnike osiguraju zaštitnim sigurnosnim zapinjačima i kukama, kako to propisuje pravilnik o HTZ mjerama u građevinarstvu, onda su izvođači radova dužni da takve uređaje prije početka radova nabave, makar naručivanjem od privatnih obrtnika. VSJugoslavije-Kž-1/64 od 8.IV.1964. Optuženi krovopokrivački obrtnik koji je radniku stavio na raspolaganje osobna zaštitna sredstva /ljestve sa kukama, zaštitni pojas i uže/, a nije se starao da ih on i upotijebi pri radu, te je radnik, propustivši da se tim sredstvima zaštiti pao s krova i izgubio život, nije počinio krivično djelo iz čl. 270. st. 2. KZ, jer je unesrećeni radnik dobro poznavao svoju struku i zaštitne mjere pri radu. On je, naime, 25 godina radio kao krovopokrivački radnik, a kratko vrijeme prije nesreće položio je i praktični dio majstorskog ispita.

661 VSH-Kž-147/69 od 10.III.1969. Zakonsko obilježje "imovinu većeg opsega" kod krivičnih djela iz čl. 155. st. 1. KZH, 156. st. 1. KZH i 160. st. 2. KZH postoji kad vrijednost imovine prelazi iznos od 50.000,000 dinara. (Krivični zakon Republike Hrvatske, Danilo Gregović - Sudska praksa, Informator, Zagreb, 1991.). 165. NEOTKLANJANJE OPASNOSTI Članak 269. Lice koje uskrati svoje učešće u gašanju požara ne čini time krivično djelo neotklanjanja opasnosti iz čl. 278. st. 1. KZ (čl. 160. KZH). VSAPV-Kž-786/57 od 9.VIII.1957. Zakonsko obilježje "imovina većih razmjera" kod krivičnog djela iz čl. 160. st. 1. KZH postoji kad vrijednost imovine prelazi iznos od 50.000,000 dinara. Stav sjednice Krivičnog odjela VSH od 6.XII.1989. Zakonsko obilježje "imovinu većeg opsega" kod krivičnih djela iz čl. 155. st. 1. KZH, 156. st. 1. i 160. st. 2. KZH postoji kad vrijednost imovine prelazi iznos od 50.000,000 dinara. Stav sjednice Krivičnog odjela VSH od 6.XII.1989. (Krivični zakon Republike Hrvatske, Danilo Gregović - Sudska praksa, Informator , Zagreb, 1991.)

662

166. TEŠKA KAZNENA DJELA PROTIV OPĆE SIGURNOSTI Članak 271. Ako je oštećeni prilikom naleta optuženog automobilom u električni stup iskočio iz automobila, jer se bio uplašio da bi se automobil mogao zapaliti, budući da je njegov motor i dalje radio i sirena ostala uključena, te ako je oštećeni prilikom samo iskakanja ili trčanja pao i povrijedio se, onda je optuženi ipak svojim (skrivljenim) naletom automobilom u električni stup skrivio takvu prirodnu i razumljivu obrambenu reakciju svojeg suputnika. Optuženi je naime u takvom slučaju kriv i za posljedice koje zadese tako uplašenog suvozača pri iskakanju odnosno bijegu iz blizine vozila, bez obzira da li je tome pridonijela eventualno i suvozačeva nespretnost pri iskakanju odnosno bijegu. Pravilan je stoga zaključak o postojanju uzročne veze između naleta automobila i teške tjelesne povrede što ju je zadobio oštećeni. VSH, I Kž 509/73 od 21. VI 1973. (Pregled sudske prakse u godini 1973., Zagreb 1974.g.) Optuženi je već ranije upravljao istim traktorom i znao je da na prikolici traktora uopće ne postoji nikakav uređaj za kočenje, a osim toga bio je svjestan da za upravljanje motornim vozilom nema položen vozački ispit. S obzirom na to optuženi ne samo da je bio svjestan da postoji mogućnost da vožnjom traktora i drvima napunjenih prikolica na strmom tlu dvorišta može dovesti u opasnost život ljudi, već je upuštajući se u daljnju vožnju pod navedenim okolnostima - manifestirao svoj pristanak na nastupanje takve posljedice. Optuženi, naime iako svjestan takve opasnosti, nije zaustavio traktor, već se zadovoljio time da je prisutnima rekao da pod točkove prikolice podmetnu cjepanice, ukoliko prikolica bude klizala, što sve upućuje na to da su i element svijesti i voljni element u vrijeme izvršenja djela kod optuženoga bili takvi da u potpunosti ukazuju na umišljajni oblik njegove krivnje. VSH, I Kž 1904/72 od 20. II 1973. (Pregled sudske prakse u godini 1973., Zagreb 1974.g.) Zakonsko obilježje "imovinska šteta velikih razmjera" kod krivičnog djela iz čl. 162. st. 1. i 4. postoji kad šteta prelazi iznos od 150.000,000 dinara. Stav sjednice Krivičnog odjela VSH od 6.XII.1989. (Krivični zakon Republike Hrvatske, Danilo Gregović - Sudska praksa, Informator, Zagreb 1991.) . Kod krivičnih djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine za umišljaj dovoljno je samo to da je kod učinioca postojala svijest o mogućnosti prouzrokovanja konkretne opasnosti i pristajanje da takva opasnost nastupi. To znači da pristajanje na individulno određenu posljedicu, kod takvih krvičnih djela nije uvjet za postojanje umišljaja, jer je dovoljno da je učinilac pristao na nastpanje konkretne opasnosti koju izaziva kršenjem prometnih propisa.

663 Individulano, pak, određena je teža posljedica jeste okolnost koja čini kvalifikatorni element osnovnog krivičnog djela, ali se u odnosu na subjektivnu stranu optuženog uzima kao nehatna. VSSr-Kž-1067/68 od 18.X.1968. (Krivični zakon Republike Hrvatske, Danilo Gregović - Sudska praksa, Informator, Zagreb 1991.). Pogrešno je shvaćanje po kome bi svaki vozač motornog vozila, koji u alkoholiziranom stanju ugrožava javni saobraćaj, samim tim činio umišljajno krivično djeo ugrožavanja javnog saobraćaja. Pitanje da li je neko krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja izvršeno s umišljajem ili iz nehata ovisi u svakom pojedinom slučaju o čitavom nizu okolnosti koje treba povezati i ocijeniti sve zajedno, te zavisno od značaja i ostalih okolnosti kompleksno ocijeniti oblik krivnje kojim je učinilac u svakom pojedinom slučaju ugrožavanja javnog saobraćaja postupao. U naprijed navedenom smislu, kada je optuženi vozač nepropisno zaustavljen i sasvim manjkavo uočljiv kamionet “odjednom ispred sebe ugledao”, a ugledao ga je tek kad je došao na vrh jednog blagog uspona, kojim se kretao približavajući se kritičnom mjestu, i pri tome bio neposredno prije sudara još i zaslijepljen velikim svjetlima mimoilazećeg drugog vozila, tako da unatoč poduzetom kočenju i započetom skretanju ulijevo više nije uspio izbjeći nalet na kamionet, onda se kraj svih ovih faktora, koji su znatno pridonijeli događaju, alkoholizirano stanje optuženog (1,69 promila apsolutnog alkohola u krvi) u navedenom činjeničnom kompleksu ne čini da je takvog značaja da se iz toga može izvesti zaključak o “pristanku optuženog na zabranjenu posljedicu” (čl. 7. st. 2. KZ). To pogotovo, kad se k svemu tome još uzme u obzir i činjenica da je optuženi u svom automobilu vozio svoju majku, koja je tom prilikom i poginula, i da bi pristanak optuženog na ugrožavanje javnog saobraćaja u stvari predstavljao i pristanak za dovođenje u opasnost života njegove majke. VSH, I Kž-2425/73 od 8. X 1974. (Pregled sudske prakse br. 9 u godini 1976., Zagreb 1976.g.) Rukovodilac gradilišta koji je propustio da na betonskoj šahti dubokoj 1,80 m ugradi zaštitne metalne rešetke, odgovoran je za smrt osobe koja je pala kroz nezaštićeni otvor šahta i izgubila život, bez obzira na to što je komisija za tehničko primanje preuzela radove prije nesreće. Tim preuzimanjem nije prekinuta uzročna veza između okrivljenikova propusta i nastale posljedice. Okružni sud u Bjelovaru, Kž-1089/90 od 4. travnja 1991. (Pregled sudske prakse br. 48). U radnjama optuženika ostvareni su elementi kaznenog djela iz čl. 271. st. 2. u vezi s čl. 263. st. 3.KZ kad je utvrđeno da je optuženik sa udaljenosti oko desetak metara od prozora u uvjetima slabe vidljivosti, uslijed mraka, magle i kiše te zbog djelomično zatvorenih šalaporkih na prozoru i zavjese sa unutarnje strane ipak znajući da se u prostoriji nalazi veći broj osoba i svjestan da pritom može ugroziti njihove živote, te pristajući na to, ispalio hitac iz puške M-98 koji je nakon fragmentiranja pri proboju prozora zadao oštećenici teške i po život opasne tjelesne ozljede uslijed kojih je nastupila smrt. Dakle, pucajući iz puške u opisanim okolnostima optuženik je pristao na ugrožavanje više osoba, pri čemu se teža posljedica prouzročena tim djelom, smrt oštećenice, ima pripisati njegovom nehaju. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 418/03, od 18. VI 2003.

664 (Ing registar, Pregled sudske prakse 2003.) Propust optuženika da uputi na redovni pregled oštećenika, koji je radio kao gaterista na pilani, nije u uzročnoj vezi sa nastalom posljedicom – povređivanjem oštećenika, kako je to pravilno konstatirao prvostupanjski sud. Ovo radi toga što tijekom postupka ničim nije utvrđeno ni dokazano da bi oštećenik bolovao od nekih bolesti koje bi dovele do nastupanja zabranjene posljedice i koja bi prilikom redovitih liječničkih predlega bila otkrivena. Radi toga pravilno je postupio prvostupanjski sud kada je pored ostalih i zbog ovog razloga optuženika oslobodio zbog kaznenog djela iz čl. 155. st. 3. u svezi sa čl. 149. st. 3. i 2. KZRH. Presuda Županijskog suda u Koprivnici, Kž-116/00-3 od 31. listopada 2000. godine. (Županijski sud u Koprivnici, Sudska praksa, br. 3., veljača 2001.) Optuženi vozač je skrivljeno svojom vožnjom naletio na vlak, pri čemu je njegov suputnik ispao iz vozila u jamu s vodom i udavio se. Okolnost, da je oštećeni pao u iskopanu jamu koju se drugi zbog nemarnosti ostavili nepokrivenu, zatim da je oštećeni od samog pada zadobio samo lake tjelesne povrede, a da je smrt davljenjem nastupila spletom slučajnosti, što je oštećeni nesretno pao na glavu pa se uslijed toga i svoje alkoholiziranosti nije uspio na vrijeme izvući, ne isključuje nipošto uzročnu vezu između inkriminirane radnje optuženog i takve posljedice. Odlučno je da je oštećeni baš pri udaru vozila bio izbačen iz njega i time došao u takvu situaciju, u kojoj je došlo do njegovog davljenja kao teže posljedice krivičnog djela ugrožavanja javnog saobraćaja. VSH, I Kž-2479/75 od 12. II 1976. (Pregled sudske prakse br. 9 u godini 1976., Zagreb 1976.g.) Počinio je teško djelo protiv opće sigurnosti iz čl. 155. st. 4. KZRH optuženik koji je, vozeći se u tovarnom sanduku teretnog kamiona HV-a zajedno sa još 31 vojnikom, zbog činjenice da se samo jednom rukom držao za ogradu tovarnog sanduka, dok je u drugoj ruci držao automatsku pušku koja je bila otkočena i regulatorom paljbe podešena na rafalno pucanje, čija cijev je bila usmjerena prema vojniku Ž.M., koji se nalazio ispred optuženika, zanemarujući mogućnost gubljenja ravnoteže i nekontroliranog ispaljenja hitaca, u trenutku kada je vozač kamiona zakočio, povukao obarač i iz automatske puške ispalio nekoliko metaka od kojih su dva pogodila vojnika Ž.M., nanijevši mu smrtonosne ozljede. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 500/96, od 14. X 1999. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 2000.) Optuženik koji je u organiziranom lovu ispalio iz karabina jedan hitac u smjeru šikare u namjeri da ustrijeli divlju svinju, a da se prije toga nije sa sigurnošću uvjerio radi li se o divljoj svinji i pogodio te usmrtio lovca koji se nalazio u šikar, počinio je teško djeloprotiv opće sigurnosti iz čl. 162. st. 4. u vezi s čl. 153. st. 1. i 4. KZH. Vrhovni sud Republike Hrvatske III Kr-107/92 06.05.1992. (Kazneni zakon, autorski pročišćeni tekst, Inženjerski biro d.d. Zagreb, 2004.) Nedostatak vozačkog iskustva i ispita kod optuženika za upravljaje vozilima A kategorije nije od bitnog utjecaja na stvarno vozačko iskustvo optuženika za

665 upravljanje motorkotačem, jer je utvrđeno da je optuženik, koji posjeduje vozački ispit za vozilo B, C i E kategorije, već i ranije upravljao motorkotačem lakše kategorije. Prema tome, konkretna vožnja optuženika bez položnog vozačkog ispita za vozača A kategorije nema značaj umišljajnog ugrožavanja javnog prometa, pa se stoga vožnja optuženika ne može podvesti pod učin krivičnog djela iz čl. 273. st. 2. KZ, već jedino pod učin krivičnog djela iz čl. 273. st. 5. KZ u vezi s čl. 271. st. 3. KZ. Okruži sud u Rijeci, Kv 376/76 od 9. IX 1976. (Pregled sudske prakse br. 11 u godini 1977., Zagreb 1977.g. 167. IZAZIVANJE PROMETNE NESREĆE Članak 272. Optuženi je ostavio svoj kamion na cesti u takvom položaju da je desnim kotačima prešao na bankinu uz desnu stranu ceste za oko 0,09 m, dok je na cesti širine 6,45 m - vozilom zauzeo 1,50 m, tako da je za nesmetano odvijanje saobraćaja preostalo još 5 m slobodne površine. Zbog toga se tako zaustavljeno vozilo ima smatrati propisno parkiranim, a za propisno parkirano vozilo ne postoji obaveza postavljanja posebnog znaka u smislu čl. 54. st. 2. Osnovnog zakona o sigurnosti saobraćaja na putevima i čl. 34. Pravilnika o pravilima saobraćaja na putevima. Ovim se odredbama, naime, nameće dužnost postavljanja takvog znaka samo vozilima zaustavljenim na kolovozu, a ne i vozilima koja su propisno parkirana, makar i djelomice na kolovozu. Da li je vozilo zaustavljeno ili parkirano, uvijek je faktično pitanje, za ocjenu kojeg nije odlučno samo vrijeme za koje vozač namjerava prekinut vožnju, a koji je kriterij usvojio čl. 10. t. 25. i 26. Osnovnog krivičnog zakona o sigurnosti saobraćaja na putevima, već je u prvom redu za to odlučan položaj vozila na cesti. VSH, I Kž 1054/27 od 18. I 1973. (Pregled sudske prakse u godini 1973., Zagreb 1974.g.) Optuženi je zaustavio svoj automobil na cesti, kojom je dozvoljeno voziti brzinom od 100 km/s, te na kojoj je promet veoma frekventan. To je učinio da bi zadirkivao dvije djevojke, koje su se biciklima vozile propisno svojom desnom stranom ceste, te im je tako onemogućio daljnje kretanje. Zbog toga one su pokušale prijeći na lijevu stranu ceste, ali je u tom uspjela samo jedna, dok druga u pokušaju da to isto učini, nije uspjela, jer je zbog odvraćene pozornosti na vozila koja se se kretala u oba pravca, izazvane ponašanjem optuženoga, dospjela pod vozilo koje je naišlo. Optuženi je na izloženi način postupio suprotno odredbama čl. 5. st. 1., čl. 11. st. 1. i čl. 42. Osnovnog zakona o sigurnosti saobraćaja na putevima. On je, naime, ometao druge učesnike u prometu na način kojim je dovodio u opasnost njihove živote, tj. on je opasnost sadržanu u biću svakog prometa povećao do mjere da je nastup posljedice bio ne samo apstraktno moguć, već konkretno blizak tako da je ta posljedica i nastupila. Inkriminirana radnja optuženog u uzročnom nizu objektivno je takvog značaja da se ukazuje odlučnom za nastup štetne posljedice, pa se u krivično-pravnom smislu ima smatrati uzrokom u odnosu na nastalu posljedicu. VSH, I Kž 1920/72 od 6. III 1973. (Pregled sudske prakse u godini 1973., Zagreb 1974.g.)

666 Optuženi je vozio više sredinom ceste s brzinom od oko 46 km/s. Oštećena je pak, usprkos tome što je optuženi davao zvučni signal, iznenada započela prelaziti cestu, da se uopće nije osvrnula natrag da li cestom prolazi kakvo vozilo, već je pogled usmjerila isključivo prema naprijed, odakle je, također, ali s veće udaljenosti dolazilo neko vozilo. Budući da se oštećena u društvu još jedne žene prethodno kretala nogostupom uz cestu, to optuženi - koji je uostalom dao i zvučni signal da se približava - nije bio dužan, niti je mogao očekivati da će oštećena iznenadno, neočekivano, bez ikakvog provjeravanja, pokušati prijeći kolnik, s obzirom da je optuženi morao obratiti pozornost i na vozilo koje mu je dolazilo u susret, kao i na eventualna vozila koja su mogla naići s desne strane, to mu se ne može staviti u dužnost da zamjećuje i takve pojedinosti, da oštećena nosi u ruci kante za mlijeko, pa se iz toga izvodi zaključak, kako bi ona mogla započeti nesmotreno prelaženje ceste da preda mlijeko u cisternu, tj. u ono vozilo koje je optuženom dolazilo u susret. Saobraćajnih propisa moraju se pridržavati svi učesnici u saobraćaju, pa i pješaci, s tim da sudska praksa uvijek znatno veće zahtjeve postavlja vozačima motornih vozila, jer rukuju sredstvima naročite snage i opasnosti po ljudski život. Međutim, ni kraj takvih pooštrenih kriterija za spomenutu kategoriju učesnika u javnom saobraćaju, ne može se zahtijevati od vozača da predviđa i takvo, naprijed opisano, krajnje nesmotreno i nepropisno kretanje pješaka, te da čak po tome, što on nosi u ruci, zaključuje na njegovo buduće ponašanje. VSH, I Kž 1818/72 od 24. IV 1973. (Pregled sudske prakse u godini 1973., Zagreb 1974.g.) Polazeći od toga da je optuženi upravljao automobilom jednosmjernom ulicom krajnjom lijevom kolovoznom trakom, da su se tom ulicom - srednjom i krajnjom desnom trakom kretali drugi automobili, te da je prema tome za optuženog opasnost mogla nastupiti s lijeve strane njegovog pravca vožnje zbog eventualnog neopreznog prelaženja kakvog pješaka preko kolovoza, zbog čega je optuženi posvetio odgovarajuću pozornost lijevoj strani pravca svoje vožnje, a uz to i vozilima koja su se kretala pred njim i pokraj njega srednjom i desnom trakom kolovoza, zatim da je oštećena kao pješak u toj prometnoj situaciji stupila na kolovoz s desne strane pravca vožnje optuženog i da je započela s prelaženjem kolovoza na mjestu gdje se ne nalazi pješački prijelaz, dalje da optuženi nije vidio oštećenu kada je započela prelaženjem kolnika, tako da se u svijesti optuženog kao sudionika u prometu postojeća prometna situacija nije mogla odraziti kao stanje konkretne opasnosti za bilo kog učesnika u prometu, logičan je i pravilan zaključak prema kome se s krivično-pravnog stanovišta radnja oštećene ima uzeti kao uzrok nastupa štetne posljedice. Prednji zaključak utoliko prije treba usvojiti, jer je optuženi kao učesnik u prometu ima razloga da s pouzdanjem očekuje da će se i drugi sudionici u prometu pridržavati svojih dužnosti i ponašati na odgovarajući način. Ovo i stoga što takovo načelo pouzdanja ima jedino granicu tamo, gdje se prema iskustvu i konkretnim okolnostima može predvidjeti da se drugi učesnici u prometu, pogotovo pješaci, neće pridržavati prometnih propisa i da će svojim protupropisnim ponašanjem ugroziti promet ( čl. 12. st. 1. Osnovnog zakona o sigurnosti saobraćaja na putevima.) Uzevši u obzir i okolnosti da se danas pridaje poseban značaj brzom odvijanju prometa, posebno pak u gradovima, gdje građani već posjeduju i odgovarajuću prometnu kulturu, na što upućuju i odredbe čl. 25. st. 2. i 26. st. 1. Osnovnog zakona o sigurnosti saobraćaja na putevima i čl. 8. i 66. Pravilnika o pravilima prometa na putevima, sve istaknute činjenice objektivne prirode ne daju dovoljno temelja za zaključak prema kome bi se nastup štetne posljedice mogao pripisati bilo kojem obliku krivnje optuženog (čl. 7. st. 2.i 3. KZ). VSH, I Kž 354/73 od 12. VI 1973.

667 (Pregled sudske prakse u godini 1973., Zagreb 1974.g.) Optuženi je sa svojim društvom prije događaja u znatnoj mjeri konzumirao alkohol. Nakon toga, svjestan da se nalazi u alkoholiziranom stanju, upustio se u vožnju na javnim saobraćajnim površinama. Sam način te vožnje očigledno je bio drugačiji, nego što bi bilo da je optuženi bio trijezan, jer je sasvim sigurno da u tom slučaju ne bi zaprežna kola, u koja je bio upregnut samo jedan konj, tjerao u galopu neadekvatnom i opasnom brzinom. Upravo takav način vožnje optuženog koji je u očiglednoj vezi s njegovom alkoholiziranošću, uzrok je da je do nezgode došlo. Što se, dakle, tiče oblika krivnje optuženog kao vozača zaprežnog vozila nema nikakvog razloga da se ona prosuđuje drugačije nego krivnja vozača motornog vozila u istoj takvoj situaciji. VSH, I Kž 1241/72 od 20. VII 1972. (Pregled sudske prakse u godini 1973., Zagreb 1974.g.) Kad se netko, koji se nije putem instruktora osposobio za vožnju automobilom i nije svoju osposobljenost provjerio putem vozačkog ispita, upusti u vožnju automobilom, on mora biti svjestan da svojom vožnjom motornim vozilom tako ugrožava javni saobraćaj na putevima da dovodi u opasnost i život ljudi. Upuštajući se i pored toga u vožnju, on time nesumnjivo ispoljava svoj pristanak na takvo ugrožavanje kao posljedicu svoje vožnje, pa su te činjenice kao odlučne dovoljne za utvrđivanje postojanja umišljaja kod takvog vozača u odnosu na osnovno krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja iz čl. 271. st. 1. KZ. VSH, I Kž 1080/73 od 16. VIII 1973. (Pregled sudske prakse u godini 1973., Zagreb 1974.g.) Pravilan je zaključak da se osnovno djelo ugrožavanja javnog saobraćaja ima pripisati umišljaju, kad vozač automobila ulazi brzinom od 80 km/s u oštar zavoj koji se može svladati isključivo brzinom od 60 km/s i pri tom vozi po vlažnom kolovozu, a mora očekivati da će mu eventualno u samom zavoju naići u susret kakvo drugo vozilo, pa i teško glomazno vozilo kao što je to kamion s prikolicom, koji ga može ometati u svladavanju zavoja. Naime, mora se uzeti da pri takvoj krajnjoj bezobzirnosti vozač ispoljava svijest da dovodi u opasnost život ljudi, te da pristaje i na takvo ugrožavanje kao posljedicu svoje vožnje. VSH, I Kž 390/73 od 10. V 1973. (Pregled sudske prakse u godini 1973., Zagreb 1974.) Pogrešno je shvaćanje da svaki vozač motornog vozila, koji u alkoholiziranom stanju ugrožava javni saobraćaj, čini umišljajno krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja iz čl. 271. st. 1. KZ odnosno, ako je došlo do težih posljedica, odgovarajućeg teškog djela protiv opće sigurnosti i čl. 273. st. 1. ili 2. KZ. Da li je neko krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja izvršeno s umišljajem ili iz nehata, to ovisi u svakom pojedinom slučaju o cijelom nizu okolnosti, koje se ni u kojem slučaju ne smiju same za sebe, izolirano ocjenjivati, već ih se mora sve zajedno, kompleksno promatrati i tek na osnovu tako dobivene slike izvesti zaključak o obliku krivnje učinioca tog krivičnog djela. Prema tome, ako je optuženi konzumirao izvjesnu količinu alkoholnih pića uz jelo na jednoj proslavi prethodnog dana, a kritičnog dana je normalno radio kao električar, pri čemu količina uživanog alkohola koja je objektivno uzimanjem krvi optuženog na analizu utvrđena sa 1,13 promille, prema svemu nije dovela ni do kakvih uočljivih vanjskih znakova utjecaja alkohola na optuženog, tako da se subjektivno

668 osjećao potpuno sigurnim i sposobnim za vožnju, onda se, mora uzeti da osnovni uzrok saobraćajne nezgode i nije bila alkoholiziranost, već neoprezno skretanje preko lijeve kolovozne trake, koje bi bilo u izvjesnoj mjeri uvjetovano i lošijim uvjetima vidljivosti i preglednosti zbog mraka, živice na sredini ceste i parkiranog autobusa između optuženog i oštećenog. Takvo ponašanje optuženog, koje je prema mišljenju vještaka odgovaralo ponašanju prosječnog vozača, s obzirom da je obratio pozornost ne neke sekundarne okolnosti i uslijed toga bio nedovoljno pažljiv, te nije zapazio da mu iza jednog propuštenog vozila dolazi još i oštećeni na motorkotaču, nema obilježja bezobzirnosti. Stoga vožnja optuženog po istaknutim okolnostima i njegovo sveukupno ponašanje pri vožnji ne može biti tretirano kao krivično djleo učinjeno s umišljajem, već naprotiv kao krivično djelo izvršeno u stanju pojačanog samopouzdanja optuženog tj. u stanju u kojem je optuženi doduše bio svjetan da zabranjena posljedica ugrožavanja javnog saobraćaja može nastupiti, ali je olako držao da ona neće nastupiti, dakle, kao krivično djelo izvršeno iz nehata. VSH, I Kž 158/73 od 10. X 1973. (Pregled sudske prakse u godini 1973., Zagreb 1974.g.) Do saobraćajne nezgode došlo je na dijelu ceste gdje je punom bijelom linijom označena zabrana pretjecanja, i to zbog blizine prijevoja koji onemogućavaju potrebnu preglednost. Točka naleta udaljena je 14 m od tjemena tog prijevoja. Kada se optuženi na takvom mjestu upustio u pretjecanje traktora, i to vozeći uzbrdo sporo vozilo kamion koji je bio uz to i pretovaren, čega je optuženi bio svjestan, a bio je također svjestan zbog čega je na tom mjestu zabranjeno pretjecanje, jer je vozeći često tim putem tu cestu dobro poznavao, onda je ispravan zaključak da je on -pogotovo jer je vozač po profesiji-upustivši se svjesno i voljno u kršenje ovih saobraćajnih propisa manifestirao time svoj pristanak da tako rizičnim načinom vožnje ugrozi javni saobraćaj. Zato je ispravno stanovište da je osnovno djelo ugrožavanja javnog saobraćaja optuženi učinio s eventualnim umišljajem, dok se posljedica tog ugrožavanja - smrt oštećenog, koji se vozio na blatobranu traktora, im pripisati nehatu optuženog. VSH, I Kž 1130/72 od 12. IV 1973. (Pregled sudske prakse u godini 1973., Zagreb 1974.g.) Nedovoljna pažnja, neopreznost su karakteristične za blaži, nehatni oblik krivnje kod ugrožavanja javnog saobraćaja, pa je takvo utvrđivanje u očitoj suprotnosti s pravnom oznakom inkriminiranog djela kao umišljajnog krivičnog djela ugrožavanja javnog saobraćaja iz čl. 271. st. 1. KZ, čime je ostvarena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz čl. 334. st. 1. t. 10. ZKP. VSH, I Kž 1815/72 od 27. III 1973. (Pregled sudske prakse u godini 1973. Zagreb, 1974.g.) Za zakonito presuđenje u stvari optuženog vozača, kome se imputira da je energičnim smanjenjem inače dozvoljene brzine vozila mogao izbjeći nalet na oštećenog pješaka koji se iznenada, neočekivano upustio u prelaženje ceste, odlučno je da li se vozač ponašao shodno svojim mogućnostima, pri čemu se mora polaziti od toga da ne može vozač odgovarati za nastup štetne posljedice, ukoliko iznenađen pokretom pješaka u kritičnom trenutku nije našao najbolje rješenje da bi izbjegao prometnu nezgodu. Polazeći od toga ne može svaki vozač apsolutnom sigurnošću upravljati prometnim sredstvima, nezavisno od svojim subjektivnih mogućnosti ili okolnosti kojih nije moga biti svjestan, a koje su odlučne za nastup štetne posljedice (čl. 7. KZ).

669 VSH, I Kž-2429/75 od 27. IV 1976. (Pregled sudske prakse br. 9 u godini 1976., Zageb 1976.g.) Prestrogo je odnosno preširoko shvaćanje po kome bi svaka prisutnost djece na pješačkom kolniku, a da pri tome ne obraćaju posebnu pažnju na vozila što nailaze kolnikom, predstavljala samim tim za vozača takvu alarmantnu situaciju koja bi ga obavezivala na posebne mjere opreza, a između ostalog i na takvo smanjivanje brzine da bi mogao zaustaviti vozilo do mjesta gdje se ona nalaze. Takvo tumačenje odredbe čl. 5. st. 2. Osnovnog zakona o sigurnosti saobraćaja na putovima ne samo da bi onemogućavala svako normalno odvijanje saobraćaja motornih vozila, pogotovo na frekventiranim saobraćajnicama, već ono ne vodi računa ni o odredbi čl. 7. st. 3. KZ po kojoj nema krivične odgovornosti ako učinilac nije bio svjestan mogućnosti nastupanja zabranjene posljedice, a niti je to prema okolnostima i svojim ličnim svojstvima bio dužan i mogao biti svjestan, kao što je to bio slučaj s optuženim vozačem motornog vozila, kad je ugledao oštećenu djecu, kako se na pješačkom hodniku igraju uz rub kolnika kojim su neprestano prolazila brojna vozila, te stoga nije imao razloga da očekuje da će u takvoj situaciji ona iznenada i bezrazložno zakoračiti na kolnik. VSH, I KŽ-814/75 od 4. III 1976. (Pregled sudske prakse br. 9 u godini 1976., Zagreb 1976.g.) Ispravno je stajalište suda prvog stupnja u pobijanoj presudi da pojava biciklista, koji se kreće bankinom položenom uzduž kolnika kojim se odvija promet motornih vozila, sama po sebi, ne predstavlja onakvu prepreku kakva je predviđena u već citiranoj odredbi čl. 45. st. 1. ZOOSPC-a, i to pod uvjetom da biciklist u vožnju ničim (npr. kretanjem, znakom ili nečim sličnim) ne manifestira namjeru bitnog skretanja sa smjera vožnje, odnosno u konkretnom slučaju, prelaska s bankine na kolnik. Kada je, naime, okrivljenik, kao što sam tvrdi u svojoj obrani na listu 91/II spisa, biciklista ugledao prvi puta na udaljenosti od nekih 150 metara, a da se ovaj za vrijeme približavanja okrivljenika automobila kretao po bankini stalno na isti način, onda nije bilo razloga da okrivljenik na samu njegovu pojavu ragira kao na moguću opasnost u nastavku svoje vožnje, kad mu već ništa nije ukazivalo na namjeru promjene pravca kretanja bicikla. Županijski sud Zagreb, Kž 1970/1992 od 15. prosinca 1992. (VSRH, Izbor odluka 1/1996). Neprihvatljivo je stajalište suda prvog stupnja da je okrivljenik, time što se kretao manjom brzinom od propisane za naseljena mjesta, pokazao naročitu pažnju (naime, odredbom koja dozvoljava samo maksimalno dozvoljenu brzinu kretanja u naseljenim mjestima, ne mogu se derogirati izričite obveze iz čl. 32. st. 1. ZOOSPC-a, o smanjenoj brzini kratanja, pa i onoj minimalonoj "tako da ne ugrožava…"). Isto tako potrebno je na one osobe koje se (propisno ili nepropisno) kreću ispred zaustavljenog vozila već i na one koje izlaze i iza njega. Županijski sud Zagreb, Kž 1902/1990. od 25. rujan 1990.g. (VSRH, Izbor odluka 1/996). Kršenje odredbe čl. 36. Zakona o osnovama sigurnosti prometa (sada čl. 134. važećeg Zakona – Nar. nov., br. 84/91 od 4.prosinca 1992.g.) mora biti u uzročnoj vezi s ugrožavanjem prometa i dovođenjem u opasnost života ili tijela ljudi, da bi se radilo o krivičnom djelu iz čl. 156. st.1. KZRH. «Prema pravnom shvaćanju ovoga Vrhovnog suda smisao citiranoga prometnog propisa, kao uostalom i svih ostalih prometnih propisa, u tome je da

670 maksimalno osigura sigurnost prometa. Prema tome, zakon zabranjuje vozaču da na prednjem suvozačkom sjedalu vozi pijanu osobu prvenstveno stoga što takva osoba može vozača omesti u vožnji (primanjem za volan, i sl.), a što onda može ugroziti javni promet i dovesti u opasnost život ili tijelo ljudi, odnosno imovinu. To se, međutim, nije dogodilo. Nije optuženik zbog ponašanja oštećenika izgubio kontrolu nad upravljanjem vozilom, nije vozilom krenuo na suprotnu stranu kolnika, niti je on bilo kojom radnjom ugrozio javni promet u smislu čl. 156. st. 1. KZRH. Dogodilo se to da je pijani oštećenik otvorio prozorsko staklo, najprije pružao glavu kroz prozor, a zatim se kroz prozor u tijeku vožnje počeo izvlačiti iz vozila, izgubio je ravnotežu, pao i smrtno stradao. To se isto moglo dogoditi i da je optuženik sjedio na stražnjem sjedalu, doduše ne u ovom vozilu («peglica») ali u gotovo svakom drugom vozilu. Očito je, prema tome, da je smisao i ratio citirane odredbe Zakona o sigurnosti prometa u tome da se pijani suputnik u vozilu isključio kao mogući faktor ugrožavanja sigurnosti prometa. Eventualnu krivnju vozača za smrt suputnika u ovakvu slučaju moguće je procjenjivati samo kroz elemente nehatnog prouzrokovanja smrti iz čl. 37. KZRH.» Vrhovni sud Republike Hrvatske, i Kž 86/93, od 17. III 1994. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1997.) Nije isključena protupravnost u radnji prometnog policajca koji je, u osobnom automobilu s uređajem za mjerenje brzine "Travimo", slijedio drugo vozilo ne držeći pri tom, sukladno čl. 83. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, sigurnosni razmak, zbog čega je, kada je vozilo ispred njega iznenada prikočilo, udario u to vozilo, pri čemu je jedna osoba zadobila lake tjelesne ozljede. Uređaj "Travimo" policijske vlasti dužne su upotrebljavati u skladu s odredbom toč. 10. st. 2. Naputka o načinu upotrebe uređaja za mjerenje brzine kretanja vozila, koji je izdao MUP RH na temelju ovlaštenja iz čl. 107. st. 2. Zakona u unutarnjim poslovima, kojim je izričito određeno da je vozač dužan upravljati vozilom poštujući sva pravila prometa. To što se s obzirom na uvjete na cesti, vozilo koje se nalazilo u prekršaju nije moglo sa sigurnosnog razmaka uspješno snimiti, ne isključuje odgovornost okrivljenika za posljedicu do koje je došlo zbog nepropisnog postupanja u vožnji. Županijski sud Bjelovar, Kž 98/1996. od 11. travnja 1996.g. (VSRH, Izbor odluka 1/1997). S obzirom da je kazneno djelo izazivanja prometne nesreće iz čl. 272. KZ-a u određenom smislu supstitut (uz dakako određene razlike) kombinaciji kaznenih djela iz čl. 156. i 161. KZRH (ugrožavanje javnog prometa i teška djela protiv sigurnosti javnog prometa – posljedica kao teška tjelesna povreda neke osobe ili imovinska šteta velikih razmjera ili smrt jedne ili više osoba), nekoliko primjera iz novije sudske prakse koji mogu poslužiti pri tumačenju odredbe čl. 272. KZ-a: Kršenje odredbe čl. 36. Zakona o osnovama sigurnosti prometa (sada čl. 134. važećeg Zakona – Narodne novine, brooj 84)91) od 4. prosinca 1992. g.) mora biti u uzročnoj vezi s ugrožavanjem prometa i dovođenjem u opasnost života ili tijela ljudi, da bi se radilo o krivičnom djelu iz čl. 156. st. 1. KZRH. «Prema pravnom shvaćanju ovoga Vrhovnog suda smisao citiranoga prometnog propisa, kao uostalom i svih ostalih prometnih propisa, u tome je da makcimalno osigura sigurnost prometa. Prema tomu zakonu zabranjuje suvozačkom sjedalu vozi pijanu osobu prvenstveno stoga što takva osoba može vozača omesti u vožnji (primanjem za volan, i sl.), a što onda može ugroziti javni promet i dovesti u

671 opasnost život ili tijelo ljudi, odnosno imovinu. To se, međutim, nije dogodilo. Nije optuženik zbog ponašanja oštećenika izgubio kontrolu nad upravljanjem vozilom, nije vozilom krenuo na suprotnu stranu kolnika, niti je on bilo kojom radnjom ugrozio javni promet u smislu čl. 156. st. 1. KZRH. Dogodilo se to ga je pijani oštećenik otovrio prozorsko staklo, najprije pružao glavu kroz prozor, a zatim se kroz prozor u tijeku vožnje počeo izvlačiti iz vozila, izgubio je ravnatežu, pao i smrtno stradao. To se isto moglo dogoditi i da je optuženik sjedio na straženjem sjedalu, doduše ne u ovom vozilu («peglica») ali u gotovo svakom drugom vozilu. Očito je, prema tome, da je smisao i ratio citirane odredne Zakona o sigurnosti prometa u tome da se pijani suputnik u vozilu isključi kao mogući faktor ugrožavanja sigurnosti prometa. Eventualnu krivnju vozača za smrt suputnika u ovakvu slučaju moguće je procjenjivati samo kroz elemente nehatnog prouzrokovanja smrti iz čl. 37. KZRH. VSH, I Kž-86/93 od 17.03.1994. Ispravno je stajalište suda prvog stupnja u pobijanoj presudi da pojava biciklista, koji se kreće bankinom položenom uzduž kolnika kojom se odvija promet motornih vozila, sama po sebi, ne predstavlja onakvu prepreku kakva je predviđena u već citiranoj odredbi čl. 45. st. 1. ZOOSPC-a i to pod uvjetom da biciklist u vožnji ničim (npr. kretnjom, znakom ili nečim sličinim) ne manifestira namjeru bitnog skretanja sa smjera vožnje, odnosno u konkretnom slučaju, prelaska s bankine na kolnik. Kada je, naime, okrivljenik, ako što sam tvrdi u svojoj obrani, na listu 91/II spisa, biciklista ugledao prvi puta na udaljenosti od nekih 150 metara, a da se ovaj za vrijeme približavanja okrivljenikova automobila kretao po bankini stalno na isti način, onda nije bilo razloga da okrivljenik na samo njegovu pojavu reagira kao na moguću opasnost u nastavku svoje vožnje, kad mu već ništa nije ukazivalo na namjeru promjene pravca kretenja bicikla. Županijski sud Zagreb, Kž-1970)92 od 15.12.1992. Neprihvaljivo je stajalište suda prvog stupnja da je okrivljenik, time što se kretao manjom brzinom od propisane za naseljena mjesta, pokazao naročitu pažnju (naime, odredbom koja dozvoljava samo maksimalno dozvoljenu brzinu kretanja u naseljenim mjestima, ne mogu se derogirati izričite obaveze iz čl. 32. st. 1. ZOOSPC-a o smanjenoj brzini kretanja, pa i onoj minimalnoj «tako da ne ugrožava…»). Isto tako, potrebno je upozoriti da se obveze vozača iz spomenute zakonske odredbe ne odnose samo na one osobe koje se (propisno ili nepropisno) kreću ispred zaustavljenog vozila, već i na one koje izlaze iza njega. Županijski sud Zagreb, Kž-1902)90 od 25.09.1990Sud prvog stupnja utvrđuje da je okrivljena upravljala osobnim automobilom brzinom koja je bila primjerena dometu kratkih svjetala i da je pješaka kao opasnost, koji je prelazio cestu s desne na lijevu stranu, uočila na vrijeme i odmah reagirala izbjegavajući nalet kretanjem na lijevu stranu ceste. Stajalište suda da je okrivljena odgovorna za prometnu nezgodu i da je iz nehata ugrozila javni promet, jer nije adekvatno reagirala – nalet bi izbjegla da je zadržala pravac kretanja ili da je intenzivno kočila nije prihvatljivo. Ako je okrivljena kao vozač samo pogrešno reagirala izbjegavajući nalet na pješaka, tada nema mjesta krivičnoj odgovornosti ni za nehat, jer je izbjegaanje naleta na pješaka jedna refleksna reakcija vozača. Odlučno je da li je okrivljena kao vozač postupila primjereno svojim mogućnostima, pri čemu se mora polaziti od toga da vozač ne može odgovarati za nastupanje štetne posljedice ukoliko iznenađen pokretom pješaka u kritičnom momentu nije našao najbolji način da izbjegne

672 nesreću jer svaki vozač ne može s apsolutnom sigurnošću upravljati automobilom nezavisno od svojih subjektivnih mogućnosti. Županijski sud Bjelovar, Kž-382)95 od 05.10.1995. Sud prihvaća mišljenje prometnog vještaka da bi okrivljenik izbjegao nalet da je poduzeo samo radnju kočenja ili da se natavio kretati istom brzinom ne mijenjajući pravac kratanja. Odlučivši se skretati u desno, a zatim kočiti, okrivljenik se našao na točki sudara istovremeno kada i oštećenik, koji je prelazio cestu s lijeve na desnu stranu. Izbor načina izbjegavanja opasnosti, čak i kada je neadekvatan i neprilagođen prometnoj situaciji, ne može se staviti u teret vozaču. Radi se o instiktivnim radnjama, poduzetim u situaciji kada vozač nije u stanju procijenjivati njihov krajnji rezultat, niti uspoređivati učinke nekih drugih radnji s izabranom. Krive procjene vozača u tom trenutku, ako je dotadašnja njegova vožnja bila propisana, ne mogu mu se pripisati u krivnju. Županijski sud Bjelovar, Kž-506)95 od 26.10.1995. Kad pješak prelazi cestu na mjestu gdje postoji obilježen pjašački prijelaz, tako da se kreća 30 cm izvan ucrtanih bijelih linija, tada takvo prelaženje jest prelaženje ceste na obilježenom pješačkom prijelazu jer taj pojam ne obuhvaća samo dio površine na kojemu su izvučene bijele crte, nego i zonu u njihovoj blizini. Postoji stoga obveza vozača da smanjenjem brzine kretanja, pa i zaustavljenjem vozila, propusti pješake koji su stupili ili stupaju u zonu koja se smatra pješačkim prijelazom, pa kršenje te obveze znači nepropisnu vožnju u smislu čl. 163. st. 1. i 3. KZH. Okružni sud u Bjelovaru, Kž-193)92 od 23.04.1992., PSP-53. Člankom 45. stavkom 1. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama propisana je dužnost vozača da brzinu kretanja prilagodi vidljivosti i drugim prometnim uvjetima kako bi mogao zaustaviti vozilo pred zaprekom koju u konkretnim uvjetima može predvidjeti na cesti. Takvom zaprekom, ne može se smatrati oborena krošnja orahova stabla koja je zauzimala cijelu širinu ceste u naseljenom mjestu u mjesecu prosincu oko 16,30 sati. Takvu prepreu na cesti u tim uvjetima vozač nije dužan predvidjeti. Okružni sud u Bjelovaru, Kž-288/92 od 11.06.1992. (Željko Horvatić, Zvonimir Šeparović i suradnici, Kazneno pravo posebni dio, Masmedia, Zagreb 1999.) Krivično je odovoran kandidat za vožnju, i to kao suizvršitelj teškog krivičnog djela protiv sigurnosti javnog prometa iz čl. 168. st. 1. KZH u vezi s čl. 164. st. 1. KZH u vezi s čl. 164. st. 1. KZH. Naime, utvrđeno je da je on, svjestan da mu predstoji praktična obuka u upravljanju motornim vozilom u javnom prometu, dakle, svjestan činjenice da još nije potpuno osposobljen za vozača jer nema potrebno iskustvo za samostalnu i sigurnu vožnju, a također istodobno svjestan i toga da mu inkasator, zbog stanja u kojem se nalazio, neće moći pružiti odgovorajuću i potrebnu pomoć u vožnji, zajedno sa svojim instruktrom opiso do te mjere da očito nije bio sposoban postupati prema uputama instruktora te je ugrožen javni promet sa svim propisima o zabrani vožnje pod utjecajem alkohola, a toga je svakako bio svjestan i s obzirom na svoju životnu dob i zvanje dizaličara. Vrhovni sud Hrvatske Kž-298/82 05.05.1983.

673 Činjenica što je optuženik na motorkotaču kretao desnim prometnim trakom južne polovine kolnika Ilice odvojen žutom crtom, dakle, namijenjenim za kretanje vozila janog prijevoza, ne oslobađa optuženika kaznenopravne odgovornosti. Osim toga, pravilno je zaključio sud prvog stupnja, da je optuženik prilikom skretanja u lijevo na križanju, bio dužan poštovati prednost prolaza vozila, koja su nailazila iz suprotnog smjera i zadržavala smjer kretanja, kao i motorkotač oštećenika i to skretanje vršiti oprezno i sa sigurnošću provjeriti, kreću li se iz suprotnog smjera takva vozila, te ih na križanju propustiti. Županijski sud Zagreb, Kž-1148/98 26.01.1999. Vožnja osobnog automobila s neispravnim kočnicama, što je vozaču poznato, predstavlja umišljajno ugrožavanje prometa. Vrhovni sud Republike Hrvatske Kž-170/91 Isključenje kaznenopravne uzročnosti. Bez obzira na to što je optuženik vozeći bez položenog vozačkog ispita pod utjecajem alkohola i nedopuštenom brzinom usmrtio biciklista koji je naglo skrenuo pred njegov automobil, ne postoji pravno relevantna uzročna veza jer bi od istih posljedica došlo i da je optuženik vozio propisno. Vrhovni sud Republike Hrvatske I Kž-174/93 22.03.1994. Smrt oštećenika je u direktnoj uzročnoj vezi s tjelesnom povredom prijelomom u području gornjeg remusa desne pubične kosti, koju je zadobio u prometnoj nezgodi prilikompada s bicikla, uslijed koje povrede se razvila upala pluća i embolija arterije, što je rezultiralo smrću oštećenika. Okolnost da je oštećenik na vlastiti zahtjev napustio bolničko liječenje nikako ne prekida uzročnu vezu između prometne nezgode, odnosno tjelesne povrede koju je zadobio u toj nezgodi, i smrtne posljedice. Vrhovni sud Republike Hrvatske Kž-67/94 11.05.1994. (Kazneni zakon, autorski pročišćeni tekst, Inženjerski biro d.d. Zagreb, 2004.) Kad je sud utvrdio da je vozač prouzrokovao prometnu nezgodu zbog očigledne nesposobnosti za sigurnu vožnju, kao posljedice utjecaja alkohola, to u stvari znači da vozač nije bio sposoban da vozi u skladu s prometnih propisima pa, prema tome, utvrđenje suda da učinilac prekršio i druge odgovarajuće prometne propise, niukoliko ne isključuje pravnu oznaku djela prema propisu čl. 164. st. 1. KZH. Kršenje prometnih propisa u takvom slučaju samo je vidljiva manifestacija “očigledne nesposobnosti” za sigurnu vožnju. Svako drugačije tumačenje, tj. da krivično djelo ugrožavanja javnog prometa zbog omamljenosti postoji samo onda kad je jedno od stanja navedenih tim propisom jedini uzrok nezgode, u protivnosti je s pravilnom tumačenjem tog propisa. VSH, III Kr-242/82 od 11. VIII 1982. (Pregled sudske prakse br. 21). Radi se o umišljajnom a ne o nehatnom obliku krivnje kod tzv. prometnih delikata kad je optuženik i unatoč tome što je, prilazeći preglednom raskršću uočio da je njegov smjer kretanja upaljeno crveno svjetlo i da oštećenik svojim automobilom, sjekući njegov smjer kretanja, skreće u lijevo - nastavio vožnju brzinom od 73. km/s, ne zaustavljajući se na znak crvenog svjetla.

674 “U pravu je javni tužilac kad ističe da je prvostepeni sud povrijedio krivični zakon oglasivši optuženika krivim za krivično djelo iz čl. 165. st. 5. KZH u vezi s čl. 163. st. 3. KZH, umjesto za krivično djelo iz čl. 168. st. 2. KZH u vezi s čl. 163. st. 1. KZH. Naime, zbog miješanja dviju posljedica kod krivičnog djela ugrožavanja javnog prometa, razgraničenju između svjesnog nehata i eventualnog umišljaja mora se prići, za razliku od prvostepenog suda, na drugačiji način nego li kod drugih krivičnih djela. Kod krivičnih djela ugrožavanja javnog prometa javljaju se dvije posljedice. Prva bi bila samo ugrožavanje i druga, dalja nastupanje povrede (smrt, tjelesna povreda ili imovinska šteta). U odnosu na tu drugu posljedicu kod učinioca postoji nehat zbog pomanjakanja voljnog elementa. Prema tome, da bi se ostvarilo biće krivičnog djela ugrožavanja javnog prometa iz čl. 163. st. 1. KZH, apstrahirajući nastupanje lake tjelesne povrede ili imovinske štete preko 150.000 dinara kao objektivnog uvjeta kažnjivosti, u osnovi, dovoljno je dovođenje u opasnost života ljudi ili imovine spomenutog opsega, s tim da je za postojanje umišljaja na strani učinioca potrebno da on predvidi mogućnost nastupanja opasne situacije i da prestaje na tu mogućnost. Stoga je logičan zaključak javnog tužioca da je optuženik postupajući na utvrđen način, tako pristao na nastupanje konkretnog ugrožavanja života osoba u automobilu oštećenika kao zabranjenu posljedicu njegove zaista bezobzirne i obijesne vožnje. Sudionik u prometu koji postupa bezobzirno, obijesno i grubo u kršenju prometnih propisa (kao optuženik u ovom slučaju), računajući na iznuđeno ponašanje drugih ili na slučaj, postupa u odnosu na zabranjenu posljedicu - ugrožavanje sigurnosti u javnom prometu s eventualnim umišljajem, jer pristaje na takvo ugrožavanje. Stoga se u postupanju optuženika i stječu sva bitna obilježja krivičnog djela iz čl. 168. st. 2. KZH u vezi s čl. 163. st. 1. KZH. VSH, I Kž 1115/1985 od 5. studenog 1986. (Pregled sudske prakse br. 33) Krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja iz čl. 271. KZ (čl. 163. KZH) može se izvršiti i na putu u unutrašnjem prostoru /krugu/ tvornice, bolnice ili druge radne organizacije, iako je pristup u taj prostor, vozilima koja ne pripadaju toj radnoj organizaciji, u izvjesnoj mjeri ograničen internim propisima radne organizacije. VSJugoslavije-Kz-123/66 od 22. II.1967. Nogostup također predstavlja javno-saobraćajnu površinu u smislu čl. 271. KZ (čl. 163. KZH), pa kada optuženi vozi bicikl u pijanom stanju nogostupom i tu naletom na pjašaka ovom zada tjelesnu povredu, čini time krivično djelo iz čl. 273. st. 3. KZ u vezi sa čl. 271. st. 1. KZ, a ne u vezi sa čl. 268. KZ (i.e. čl. 168. u vezi sa čl. 163. KZH, a ne čl. 153. KZH). VSH-Kž-2608/64 Kao naseljeno mjesto u smislu čl. 10. st. 1. t. 7. Zakona o sigurnosti javnog saobraćaja, ako kao takvo nije određeno odlukom skupštine općine odnosno nije obilježeno saobraćajnim znakovima, smatra se svaki prostor kroz koji prolazi put, koji ima redove ili grupe zgrada koje se nadovezuju s jedne ili druge strane i svojom povezanošću daju izgled ulice. VSM-Kž-320/65 od 20.IX.1966. Vožnja teškog kamiona od strane nedovoljno obučenog i nedovoljno iskusnog vozača u krugu poduzeća, a ne na javnoj prometnoj površini, s obzirom na uvjete pod

675 kojima je manevar činjen i na način na koji je vršen, te nasupilu posljedicu, predstavlja krivično djelo iz čl. 273. st. 5. KZ u vezi sa čl. 268. st. 3. KZ, a ne u vezi sa čl. 271. st. 3. KZ (čl. čl. 162. st. 5. u vezi sa čl. 153. st. 2., a ne čl. 168. st. 5. u vezi sa čl. 163. st. 1. KZH). VSH-Kž-984/64 Izraženo je stanovište da se ne radi o krivičnom djelu ugrožavanja javnog saobraćaja iz čl. 271. KZ, nego krivičnom djelu dovođenja u opasnost života ljudi i imovine općeopasnom radnjom iz čl. 268. KZ, kada vozač kamiona vozi u krugu svog poduzeća, a ne na javnoj prometnoj površini, natraške kroz neosvjetljeni, zakrčeni i teško prohodni prolaz i propusti da prethodno utvrdi da li je prolaz moguć, pa nastavi vožnju olako, držali da zapreka nema, te zadnim krajem kamiona zapne za čelično uže kojim je bio učvršćem tvornički dimnjak, pa i tada nastavi vožnju, držeći da je kamion zaglavio u blatu, a radi čega se srušio u dimnjak tvornice i pao na kotlovnicu u kojoj je u tom trenutku bilo šest osoba, te je pored opasnosti da ti ljudi poginu, opasnost od eksplozije i demoliranja prostorija, nastala šteta od 5.000,000 dinara. Dakle, ne radi se o, kako je to prvostepeni sud pogrešno uzeo, nesretnom slučaju, već o očiglednom nehatnom obliku odgovornosti optuženog za nastale posljedice. VSH-Kž-1165/64 Javnom saobraćaju služe luke otovorene za domaći i međunarodni saobraćaj /čl. 2. st. 2. Zakona o iskorištavanju luka i pristaništa/. Kad je djelo ugrožavanja sigurnsoti izvršeno na obali, dakle u luci i na površini koja služi javnom saobraćaju u luci te kad su nastupile posljedice, opravdano je primijeniti propis čl. 273. st. 1., 2., 4. ili 5., već prema utvrđenju da li je postojao umišljaj ili nehat, ali u vezi sa čl. 271. KZ. VSH-Kž-2113/64 od 2.X.1964. Pojam puta koji služi javnom saobraćaju, ne obuhvaća samo puteve koji bi kao takvi bili otvoreni i formalno priznati od strane nadležnog organa državne uprave. Naprotiv, pod pojam puta koji služi javnom saobraćaju, može se podvesti i takav prolaz, za koji je sigurno opće poznato da se njime redovito i stalno služe građani jednog kraja naselja, ulice i sl., a bez obzira na činjenicu što je do njegovog otvaranja došlo samo njihovim faktičnim prolaženjem tim putem. VSH-Kž-1136/55 Jedan od elemenata krivičnog djela iz čl. 271. KZ je da se određenom radnjom ugrozi javni saobraćaj na mostovima, putemevima i ulicama i da se time dovede u opasnost život ljudi i imovina većeg opsega. U konkretnom slučaju ne radi se o putu u smislu tog propisa kao niti u smislu propisa čl. 10. t. 2. Osnovnog zakona o sigurnosti saobraćaja na javnim putevima. Mjesto na kojem je do samog događaja došlo, u stvari je, riječni nasip na kojem je bio uskladišten šljunak i pijesak izvađen iz rijeke. Prema tome, na tom mjestu nije predviđeno da se obavlja javni saobraćaj već su na to mjesto dolazila samo vozila kojim je trebalo šljunak i pijesak odvesti sa tog skladišta na druga mjesta u gradu. Osim toga, saobraćaj vozilima na tom mjestu nikako nema karakter javnog saobraćaja u smislu čl. 271. st. 1. KZ, već se to mjesto tretira zatvorenim radilištem, na kojem povremeno i sa isključivim zadatkom utovara saobraćaju samo ona vozaila kojima se taj zadatak ima obaviti. Kao javni saobraćaj smatra se saobraćaj koga obavlja neodređeni krug osoba, neodređena vrsta vozila i neodređeni krug drugih sudionika u saobraćaju, s

676 neodređenim razlozima i svrhama kretanja vozila i drugih sudoionika. Dakle, osnovna značajka javnog saobraćaja je u tome da neodređeni broj ljudi u svako doba upotrebljava put radi obavljanja prijevoza ili komunikacija neke druge vrste, a za koje je takv put predviđen. Prema tome, nije bilo osnove da se osnovna djelatnost optuženog podvede pod propis čl. 273. st. 5. u vezi sa čl. 271. st. 3. KZ, jer nedostaje bitni element tog krivičnog djela tj. da kretanje optuženog - njegova vožnja nije imala karakter vožnje u u smislu javnog saobraćaja, a niti se to mjesto u smislu citiranog zakonskog propisa može tretirati putem namijenjenim javnom saobraćaju. Od strane prvostepenog suda pravilno je utvrđeno da je optuženi time što je svjesno išao za tim da kolima pređe preko razapetog lanca, koji je sprečavao prilaz na skladište šljunka, a koji je bio svijestan mogućnosti da će uslijed toga zapeti i zategnuti lanac, koji će time izvući i oboriti poklopac na šahtu za kanalizaciju, na kojem je vidio da sjedi jedno nedoralo dijete, pa je unatoč svega toga radnju prelažanja iapk poduzeo, zbog čega je došlo do pada i smrti djeteta, optuženi je počinio krivično djelo dovođenja u opasnost život ljudi općeopasnom radnjom iz čl. 268. st. 2. KZ u vezi sa čl. 271. st. 5. KZ, a ne krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja (i.e. prometa). VSH Kž- 288/67 od 21.III.1967. Pojam javnog saobraćaja u smislu čl. 271. KZ obuhvaća i soabraćaj na putevima koji nisu kategorizirani kao javni putevi, ali su otvoreni za saobraćaj i svakom pristupačni. VSAPV-Kž-158/63 od 14.III.1963. Privremenom zabranom prolaza za vozila cesta nije izgubila karakter javne saobraćajnice, jer je ostalo omogućen saobraćaj pješaka. Okružni sud u Zagrebu-Kž-835/73 od 26.VII.1973. Općinski saobraćajni propisi obavezni su za sve učenike u saobraćaju na području dotičen općine, a značaj nepoznavanja tih propisa cieni se prema općim propisima o pravnoj zabludi. VSBiH-Kž-140/64 od 10.XII.1964. Kada ne postoje saobraćajni znakovi koji upozoravaju na gradaciju značaja putova /glavni i sporedni/, ne može se niti postaviti pitanje koji je od danih putova glavni, a koji, pak, sporedni, jer se u tim slučajevima smatra da su oba puta jedankog značaja. U takvim slučajevima nije dužnost da ocjenjuje okolnost da li je koji od putova glavni, odnosno sporedni, već su vozači dužni u takvim saobraćajnim situacijama, u smislu propisa čl. 16. st. 1. Uredbe o saobraćaju na javnim putovima obazrivo voziti na raskrsnicama i mjestima gdje se sastaje više putova i propustiti vozila koja mu dolaze s desne strane, ako saobraćajnim znakom nije drukčije označeno. VSH-Kž-851/65 od 7.IV.1965. U slučaju kad pred zavojem na putu ne postoji znak za zavoj ili opću opasnost, vozač vozila brzinu na vozilu treba samanjiti i voziti pokraj ivice puta. Nepridržavanje vozača ovim zahtjevima predstavlja nepropisnu vožnju, te ako je pritom doveden opasnost život ljudi i pričinjena teška tjelesna povreda ili smrt neke osobe, tada je

677 ostvareno krivično djelo iz čl. 271. KZ odnosno iz čl. 273. KZ (čl. 163. KZH i čl. 168. KZH). VSM-Kž-805/63 od 30.I.1964. Prema propisu iz čl. 16. Uredbe o saobraćaju na javnim putevima, oznake putova s pravom prvenstva postavljaju se na sporednim putovima tako da ih vozač koi se kreće putem s pravom prvenstva ne može ni vidjeti, dok ih, naprotiv, trebaju vidjeti vozači na sporednim putovima. Zbog toga, vozač koji se kreće glavnim putom odnosno putom s pravom prvenstva, dužan je vožnju podesiti prema propisu čl. 12. Uredbe, i nije osim toga dužan poduzimati nikakve posebne mjere opreza. Naprotiv, posebne mjere opreza dužni su poduzimati vozači koji ulaze sa sporednog puta na put s prvenstvom prava prolaza /čl. 16. Uredbe o saobraćaju na javnim putevima/. VSH-3067/64 od 31.III.1965. Budući da je saobraćajni znak za prijelaz školske djece preko prometne površine predstavljao jasno upozorenje, da vozač koji se na tom raskršću nađe može očekivati nadolazak školske djece iz sporedne ulice, uvjeti su vožnje na tome mjestu bili takvi da su optuženom nalagali krajnji oprez, što konkretno znači da je optuženi na tom mjestu morao voziti na takav način i takvom brzinom da za njega istrčavanje učenika iz sporedne ulice nije smjelo predstavljati nešto nečekivano i iznenadno, već nešto s čime je mogao i morao računati i zbog toga voziti svoje vozilo tako da ga bude u mogućnosti, prema potrebi na vrijeme, zaustaviti. Tim više, jer se radilo o raskršću u blizini kojega je bio pakriran autobus pa ako je na tom mjestu uopće smio mimoići autobus, trebao je to učiniti krajnjim smanjivanjem brzine svog vozila. Činjenica, pak, što jeu vrijeme događaja s lijeve strane ulice postojao visoki zid koji je sprečavao optuženog, nego naprotiv kao okolnost koja je optuženom nalagala još veću opreznost u vožnji na tom mjestu. VSH-Kž-230/64 Kad je samim priznanjem utvrđeno da je u posljednje vrijeme slabo spavao i da se osjećao neispavanim, te kad je utvrđeno da je pri vožnji bio opomenut od strane pratioca u kamionu da je zadrijeamo, zbog čega su kola skrenula na lijevu stranu kolnika, pa kad je unatoč drijemanju, tada je očigleno zasijenjen od sunčevih zraka, što izaziva i pogoduje drijemanju, tada je očigledno da je optuženi kao stariji i iskusni vozač motornog vozila bio svijestan da pri daljnjoj vožnji u takvim uvjetima može izgubiti vlast nad volanom. Prema tome, nasavak vožnje i upravo suprotno postupanje ukazuje da je optuženi bio dužan i mogao biti svjestan nasupanja zabranjene posljedice sobraćajnog udesa, pa i nastupanja težih posljedica pri tom udesu. VSH-Kž-1608/64 od 9. VII.1964, Vještaci u svom nalazu i mišljenju sudu pružaju samo podlogu za utvrđivanje činjeničnih stanja. Međutim, pitanje da li je brzina kojom je optuženi pretjecao drugo vozilo bila propisana, odnosno prilagođena postojećoj situaciji na javnim putovima, pravno je pitanje, koje sud treba riješiti na temelju važećih saobraćajnih propisa, a ne na osnovi ocjene mišljnja vještaka. VSH-Kž-1931/64 od 10.IX.1964.

678 Kad učinilac, svjestan da se neka osoba zbog svojeg pijanog stanja ne može sama kretati, tu osobu silom odvuče i ostavi u tkao bespomoćnom stanju u noći na neosvjetljenoj cesti kojom saobraćaju motorna vozila, čini time krivično djelo izlaganja opasnosti iz čl. 145. st. 1. KZ (čl. 44. st. 2. KZH), a kao ta osoba u takvom stanju izbugi život zbog toga što je na tom mjestu pregazi neko vozilo, učinilac će odgovarati i za tu težu posljedicu, ako se ta posljedica može pripisati njegovom nehatu /čl. 145. st. 2. u vezi sa čl. 8. KZ/, bez obzira na to što je i vozač motornog vozila prouzrokovao tu težu posljedicu svojom nepropisnom i nepravilnom vožnjom. VSH-Kž-2528/64 od 22.XII.1964. Kad se posljedica krivičnog djela iz čl. 271. KZ (čl. 163. KZH) sastoji u dovođenju u opanost imovine većeg obima, onda i pitanje konkretne opasnosti, tako i pitanje imovine većeg obima, koja je dovedena u opasnost, moraju biti utvrđeni s obzirom na okolnost pod kojima je došlo do izvršenja djela i s obzirom na vrijednost imovine koja je dovedena u opasnost. Iznos prouzrokovane štete u većem obimu sam po sebi ukazuje na to da je dovedena u opasnost imovina većeg obima, ali malen iznos prouzrokovane štete ne mora uvijek biti dokaz da nije postojala i druga opasnost za imovinu većeg obima. Zato odlučne činjenice u pogledu prirode i kvaliteta opasnosti, kao i u pogledu vrijednosti koja je izložena opasnosti, moraju se posebno utvrditi. VSJugoslavije-Kž-65/65 od 16.VI.1965. Vozač je dužan da vodi računa o pravilnom i bezbjednom smještaju tereta na vozilu /čl. 140. Osnovnog zakoan o bezbjednosti saobraćaja/, pa ako tu dužnost prenebrene i radi toga vožnjom s nedovoljno obezbjeđenim tovarom, tako ugrozi javni saobraćaj na putu da time dovede u opasnost život ljudi ili imovinu većg obima, čini krivično djelo iz čl. 271. KZ (čl. 163. KZH). VSBiH-Kž-333/65 od 29.VII.1965. Proglašeni su krivim vozač hladnjače traktora s prikolicom i to zato jer je vozač traktora skretao na autoputu ulijevo, a da nije provjerio da li netko tko ima prednost želi da pretekne, a vozač hladnjače također se nije obazirao, već je pretjecao traktor u kretanju, pa je traktoristi nanesena teška tjelesna povreda, a na oba vozila izvjesna šteta. Oba su proglašena krivima i to, vozač traktora, zbog krivičnog djela iz čl. 271. st. 3. KZ, a vozač hladnjače zbog krivičnog djela iz čl. 273. st. 4. KZ (čl. 164. st. 3. KZH i čl. 168. st. 4. KZH). Neosnovano je stanovište žalbe optuženog traktoriste da vozač nije dužan da se u svakom momentu obazire i utvrđuje da li neki drugi sudionik u saobračju krši zakonske propise i ugrožava ostale sudinike. Naprotiv ueto je da kada postoje objektivne nemogućnosti jednog vozača da ima potpuni pregled, jer mu je vidik zaklonjen, tada se vozaču nameće daleko već oprez kod skretanja, napose na lijevu stranu kolnika, kada vozači imaju prednost da produže vožnju u svom pracu. Kod skretanja je vozač dužan da na šrokom putu prije namjeravanog skretanja ulijevo izvrši tzv. prestrojavanje i zauzme sredinju poziciju, te na taj način dade do znanja, vozilima koja se kreću iza njega, da namjerava skrenuti. Davanje samo svjetlosnih signala, koji mogu zbog objektivnih prilika biti nevidljivi za vozila koja se kreću iza njega, nije dovoljno za otklanjanje odgovornost vozača. VSH-Kž-847/65 od 4.VI.1965.

679 Osnovno djelo ugrožavanja javnog saobraćaja iz čl. 271. KZ (čl. 163. KZH) može biti ostvareno i time što netko u zaustavljenom vozilu iznenada otvori vrata automobila, radi čega dođe do naleta i teške povrede nailazećeg motociklsite. Prema tome, krivično djelo može biti učinjeno, ne samo u vožnji, nego ga može učiniti i vozač iz zaustavljenog vozila postupanjem na opisani način. VSH-Kž-1149/65 od 15.IX.1965. Prebrza vožnja oštećenog ne opravdava nepropisnu vožnju okrivljenog jer je svaki od sudionika u prometu dužan pdouzeti sve što je u njegovoj moži da otkloni situaciju neispravnom vožnjom drugog vozača. Okružni sud u Zagrebu-Kž-620/73 od 9.VIII.1973. Kada zbog nepravilne, odnosno nepropisne, vožnje dva vozila dođe do ugrožavanja javnog saobraćaja, onda nepravilnost vožnje od strane jednog vozača ne može isključiti krivičnu odgovornost onog drugog, koji je također nepravilno i nepropisno vozio. VSH-Kž-523765 od 31.III.1965. Kad se vozači pri noćnoj vožnji mimoilaze sa upaljenim dugačkim svjetlima, pri čemu si svojim lijevim stranama gazili središnju liniju, pa tako dođe do čeonog sudara vozila, obojica su krivi za ugrožavanje javnog prometa, bez obzira da li je netko manje ili više ušao na protivnu stranu, ili je, pak, vozio neposrednu uz središnju crtu. VSM-Kž-610/73 od 5.II.1974. Pri odlučivanju o krivičnoj odgovornosti službenika u željezničkoj stanici za udes, koji je nastao tako što je i pored zatvorenog signala, radi nehata mašinovođe drugi vlak ušao u u stanicu i tu naletio na kompoziciju prvog vlaka koji je u istoj stanici iamo posebno manevriranje, potrebno je utvrditi postojanje uzročne veze između nastalog udesa i ventualnog propuštanja okrivljenog službenika da naredi prekid manevriranja prvog vlaka, iako je drugom vlaku signalom bio zatvoren ulaz u željezničku stanicu. VSJugoslavije-Kz-88/63 od 18.XII.1963. Pod pojmom željezničkog saobraćaja u smislu čl. 271. st. 2. KZ (čl. 163. st. 2. KZH) podrazumijeva se svaki saobraćaj koji se obavlja željeznicom, pa i onaj koji se odvija u krugu poduzeća. VSBiH-Kž-1401/63 od 3.VII.1964. Ostvarena je povreda krivičnog zakona iz čl. 321. t. 1. ZKP (čl. 365. ZKP) kad je drugostepeni sud preinačio prvostepenu presudu kojom je optuženi bio oglašen krivim zbog krivičnog djela iz čl. 271. st. 3. KZ (čl. 163. st. 3. KZH) utvrđujući da je optuženi svojim djelovanjem i neispravnom vožnjom ugrozio isključivo sebe is voju imovinu, pa da nije time ostvario elemente tog krivičnog djela. Krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja iz čl. 271. KZ ostvareno je kada je soabraćaj ugrožen i zbog toga nastupi utvrđena opasnost za tjelesni integritet ili opasnost za oštećenje, odnosno uništenje, tuđe imovine većeg opsega (sada i konkretna posljedica!). Ovakve opasnosti nastupaju čim je mogućnost povrede zaštićenih dobara vrlo bliska. U kokretnom slučaju okrivljeni nije ugrozio samo svoj

680 život i svoju imovinu, veći i imovinu drugih sudonika u saobraćaju, kad je nepropisno vozeći bicikl sišao s prostora ispred gostionice na kolnik i time spriječio vozaču automobila da nastavi normalno kretanje uz njegovu stranu ceste, tako da je vozač osobnog automobila pokušao izbjeći sudar skretanjem u lijevo, ali u tome u cijelosti nije uspio, pa je došlo do sudara bicikla kojim je vozio okrivljeni, s prednjim dijelom automobila, i do oštećenja automobila VSH-Kzz-20/70 od 20.VIII.1970. Nije točno da se pješak na "zebri" tj. na prijelazu određenom za pješake, mogao kretati prema vlastitom nahođenju i bez obzira na ostale sudionike u saobraćaju. Određeni pješački prijelazi imaju svrhu usmjeravanja kretanja pješaka na točno određena mjesta za prijelaz preko kolnika. Međutim, pješak je dužan unatoč tome prethodno provjeriti da li, s obzirom na položaj i način kretanja ostalih sudionika u saobraćaju, može preći taj prijelaz, pa će prema tome to moći učiniti tek kad se uvjeri da niti jedan drugi sudionik u saobraćaju još nije ostvario pravo prvenstva tim dijelom kolnika. Dakle, tek onda kad je pješak prethodno provjerio da li je prijelaz moguć, može započeti s prelaženjem na mjestu određenom za pješake i tek će tiem dakle, nakon provjere i započinjanjem prelaženja ostvariti svoje pravo prvenstva, kad su ostali sudionici u saobraćaju dužni prilagoditi svoje kretanje po kolniku u nastaloj situaciji tj. da omoguće pješaku prijelaz kolnika. Prilikom ocjenjivanja radi li se o situaciji za prijelaz preko kolnika, pješak je dužan poštovati opće pravilo da su oni sudionici javnog saobraćaja koji se sporije kreću dužni omogućiti nesmetan prolaz ostalih sudionika u saobraćaju koji se kreću brže od njih. VSH-Kž-3204/65 od 15.II.1966. Optuženi je vozio više sredinom ceste brzinom od 46 km/h. Oštećena je, pak, usprkos tome što je optuženi davao zvučni signal, iznenada započela prelaziti cestu, a da se uopće nije osvrnula unazad ne bi li vidjela da li cestom prolazi kakvo vozilo, već je pogled usmjerila isključivo prema naprijed, odakle je također, ali s veće udaljenosti odlazilo neko vozilo. Budući da se oštećena u društvu još jedne žene prethodno kretala nogostupom uz cestu, to optuženi, koji je uostalom dao i zvučni signal da se približava, nije bio dužan niti je mogao očekivati da će oštećena iznenadno, neočekivano, bez ikakvog provjeravanja, nastojati prijeći kolnik. Optuženi je morao obratiti pozornost i na vozila koja mu dolaze u susret, kao i na eventualna vozila koja su mu mogla naići s desne strane, to mu se ne može staviti još u dužnost da zamijeti i takve pojedinosti da oštećena nosi kante s mlijekom, pa da iz toga izvodi zaključak, da bi ona mogla započeti nesmotreno prelaženje ceste da preda mlijeko u cisternu tj. onom vozilu koje je oštećenom dolazilo u susret. Saobraćajnih se propisa moraju pridržavati svi sudionici u saobraćaju, pa tako i pješaci, s tim da sudska praksa uvijek znatno veće zahtjeve postavlja vozačima motornih vozila, jer rukuju sredstvima naročite snage i opasnosti za ljudski život. Međutim, niti kraj takvih kriterija za spomenutu kategoriju sudionika u javnom saobraćaju, ne može se zahtijevati od vozača da predviđa i takvo, krajnje nesmotreno i nepropisno kretanje pješaka, te da se od vozača očekuje da predviđa reakcije pješaka zaključujući na osnovi predmeta koje ovaj nosi u ruci. VSH-Kž-1818/72 od 24.IV.1973. Oštećeni se kretao desnom stranom ceste gurajući bicikl dakle, suprotno odredbi čl. 61. Osnovnog zakona o sigurnosti saobraćaja na javnim putevima koja

681 određuje da je pješak na javnom putu izvan naselja dužan kretati s krajnjom lijevom stranom puta u pravcu svog kretanja. Takva dužnost pješaka, međutim, nikako ne znači da vozač motornog vozila treba manje paženje obratiti kretanju pješaka koji su u istom pravcu kreše cesnom stranom ceste, od kretanja onog pješaka koju mu propisno tom stranom ceste dolazi u susret. Prema tome, činjenica što se oštećeni kretao nepropisno ne utječe na stupanj krivične odgovornosti okrivljenog za učinjeno djelo. Naime, navedeni je propis donesen prvostepeno radi zaštite i osiguranja pješaka tj. u njegovom interesu, jer će, krečući se lijevom stranom cete, biti sigurniji da na njega neće naletjeti neko vozilo odostraga, te će osim toga, bolje uočiti opasnost od vozila koja mu dolaze u susret. VSH-Kž-757/72 od 7.II.1973. Kad vozač motornog vozila za cestovni saoobraćaj na putnom prijelazu preko željezničke pruge, pored ugrožavanja cestovnog saobraćaja ugrozi željeznički saobraćaj, ne čini time dva krivična djela ugrožavanja javnog saobraćaja iz čl. 271. st. 1. KZ i čl. 271. st. 2. KZ (čl. 163. st. 1. i 2.), već samo jedno krivično djelo iz čl. 271. st. 2. KZ, jer je ovo drugo krivično djelo kao teže konzumiralo djelo iz čl. 1. cit. propisa kao lakše djelo. Naime, pri sudaru traktora sa šinobusom pretpostavlja se već opasnost za željeznički saobraćaj u prvom redu za putnike, a zatim i za imovinu koju predstavlja šinobus kao i ostali željeznički uređaji, uključujući i prugu. Nepravilno je stanovište prvostepenog suda da se objekt ugrožavanja određuje prema tome kojem vidu javnog saobraćaja pripada vozač ili vozilo kojim on upravlja. VSH-Kž-2391/65 od 7.IV.1966. Za uočavanje i raspoznavanje vozila i drugih eventualnih predmeta ili zapreka na putu ispred sebe vozaču motornog vozila primarno služe vlastiti reflektori - svjetla, zbog čega vozač, kada vozi noću i u uvjetima smanjene vidljivosti, mora svoju vožnju podesiti tako da ga vrijeme može uočiti i eventualna, iz bilo kojeg razloga, neosvjetljena vozila pre sobom, te na taj način spriječiti nalet na ta vozila. Prema tome, krivična odgovornost nije isključena niti onda ako je optuženi naletio na vozilo koje je zaustavljeno bilo na putu i koje nije bilo propisno osvjetljeno. VSH-Kž-2885/63 Optuženi je ostavio svoj kamion na cesti u takvom položaju da je desnim kotačima prešao na bankinu uz desnu stranu ceste za oko 0,90 m, dok je na cesti širine 6,45 m vozilom zauzeo 1,50 m, tako da je za nesmetano odvijanje saobraćaja ostalo još 5 m slobodne površine. Zbog toga se tako zaustavljeno vozilo smatra propisno parkiranim, a za propisno parkirano vozilo ne postoji obveza postavljanja posebnog znaka u smislu čl. 54. st. 2. Osnovnog zakona o sigurnosti saobraćaja na putevima i čl. 34. Pravilnika o pravilima saobraćaja na putevima. Ovim se odredbama, naime, nameće dužnost postavljanja takvog znaka samo vozilima zaustavljenim na kolniku, ali ne i vizilima koja su propisno parkirana, makar se nalazila djelomice na kolniku. Da li je vozilo zaustavljeno ili parkitano, uvijek je faktično pitanje, za ocjenu kojega nije odlučno samo vrijeme za koje vozač namjerava prekinuti vožnju, a koji je kriterij usvojio čl. 10. t. 25. i 26 Osnovnog zakona o sigurnosti prometa na putevima, već je u prvom redu za to odlučan položaj vozila na cesti.

682 VSH-Kž-1054/72 od 18.I.1973. Prema propisima Uredbe o posadi brodova trgovačke mornarice voditelj motornog čamca - remorkera odgovoran je za sigurnost tog plovnog objekta i plovidbe, te je dužan da upravlja tim plovilom kadgod to zahtijeva sigurnost broda i plovidbe. U situaciji kad je vladalo veliko nevrijeme i kad se očekivalo i daljnje pogoršanje vremena, bio je dužan ostati na brodu i poduzeti sve za sigurnost broda. Kad je ipak napustio remorker i otišao na obalu, iako ga je mornar upozorio na sve jače pogoršanje vremena i pozvao ga da ostane na remorkeru, odnosno da se čim prije vrati, te kad se u takvoj situaciji udaljio i na kopnu zadržao preko 4 sata, on je kao viditelj motornog čamca onemogućio poduzimanje bilo kojeg od sigurnosnih pothvata koji su se mogli i morali poduzeti u tako izuzetno teškoj vremenskoj situaciji u cilju očuvanja remorkera. Takvo je njegovo ponašanje u uzročnoj vezi s oštećenjima remorkera i prčinjenom štetom velikih razmjera, ako i sa ugrožavanjem života mornara kojega je u takvoj teškoj i opasnoj situaciji ostavio samoga na čamcu. Pod pojam plovidbe ne spada samo vožnja brodom, njegovom pogonskom snagom, nego i plutanje broda bilo na otvorenom bilo na sidrilištu ili, pak u luci, dakle, uvije kad brod ima svoju plovidbenu namjenu. VSH-K-403/66 Kad je optuženi svojom vožnjom motornim čamcem - gliserom ugrozio brodski saobraćaj na moru i time doveo u opasnost živote ljudi, nije ostvareno osnovno krivično djelo iz čl. 268. st. 3. KZ (čl. 153. KZH) ve takvo djelovanje iscrpljuje obilježja krivičnog djela iz čl. 271. st. 3. KZ (čl. 163. st. 3. KZH). Kad je iz takvog djela proizašla kao teža posljedica smrt jedne osobe koja se pripisuje nahatu optuženog, ostvreni su elemnti krivičnog djela iz čl. 273. st. 5. KZ u vezi sa čl. 271. st. 2. i 3. KZ (čl. 168. st. 5. KZ i čl. 163. st. 2. i 3. KZH). Optuženi je svojom nepropisnom vožnjom motornim čamcem -gliserom doveo u opasnost život ljudi ugrožavanjem brodskog saobraćaja, pa je time povrijedio propsie Osnovnog zakona o o službi i sigurnosti javne plovidbe /SL-39/64/ i to u onom dijelu u kojem se regulira saobraćaj na moru, a s tim u vezi i odredbu u onom dijelu u kojem se regulira saobraćaj na moru, a s tim u vezi i odredbu u onom dijelu u kojem se regulira saobraćaj na moru, a s tim u vezi i odredbu čl. 2. Naredbe Lučke kapetanije Pula koja je donesena na osnovi ovlaštenja iz tog zakona. Naime, prema toj odredbi na obalnom području Pule zabranjena je vožnja gliserima kad se kreću u brzoj vožnji na udaljenosti od obale manjoj od 200 m, a naročito kad vuku za sobom skijaša. Stoga je nesumnjivo da i vožnja optuženog spada u režim brodskog saobraćaja na moru. Ne može se, međutim, uvažiti obrana optuženog da je bio u stvarnoj zabludi u smislu čl. 9. KZ (čl. 16. KZJ) i da nije krivično odgovoran, kad je držao da se može voziti motornim čamcem na istoj udaljenosti od obale kao i u svojoj zemlji /inostranstvu/ gdje se ti propisi blaži. Kad su propisi Lučka kapetanije od koje je vlasnik motornog čamca tražio dozvolu za vožnju, bili obavljeni na oglasnoj ploči, onda nije potrebno da se turisti posebno obavještavaju o propisima preko recepcija hotela u kojima seu odsjeli. VSH-Kž-1647/69 od 20.XI.1969. Oštećeni je kao vozač kamiona u kabinu četiri osobe, iako je mogao primiti samo dvije. U vožnji, zbog prenatrpanosti kabine, otvorila su se vrata, i, putnik koji je

683 sjedio pored vrata, da ne bi ispao iz kamiona, uhvatio se rukom za volan radi čega je kamion skrenuo s puta i prevrnuo se. Kod prevrtanja jedna je osoba poginula, a dvije su teško povrijeđene. Optuženi je proglašen krivim zbog krivičnog djela i čl. 271. st. 1. KZ u vezi sa čl. 273. st. 2. KZ. (čl. 163. st. 1. KZH i čl. 168. st. 2. KZH). Postupak optuženog ocijenjen je kao grubo ugrožavanje saobraćaja time što je primanjem većg broja osoba u kabinu u pitanje mogućnsoti pravilnog i sigurnog upravljanja kamionom. VSBiH-Kž-1836/63 od 18.IX.1964. Kada optuženi volan automobila prepusti svojoj supruzi koja nema vozačke dozvole, te se ona zajedno s njim uputi na vožnju cestom koja je slabo prometna i koja prolazi kroz nenaseljeni predjel, a upravlja automobilom brzinom od 15-20 km/h, pa u toj vožnji dođe do saobraćajne nesreće u kojoj jedna osoba zadobije tjelesnu povredu, ne radi se o umišljanjom obliku krivnje, već o nehatu. Uz sve okolnosti koje su navedene, a koje ne upućuju na bezobzirnost optužene ni na koji način, traba voditi računa još i o činjenici da je optužena prije nesreće imala 20 sati praktičen vožnje, te da je uz nju sjedio njezin suprug koji je dugogodišnji profesionalni šofer. Okružni sud u Karlovcu-K-88/69 od 13. XI.1969. Jedan od načina ugrožavanja javnog saobraćaja u smislu čl. 271. st. 1. KZ (čl. st. 1. KZH) predstavlja i prepuštanje upravljanja automobilom drugoj, nestručnoj osobi. VSBiH-Kž-733/68 od 5.II.1969. Kod ocjene pitanja da li je vozač motornog vozila mogao na vrijeme zaustaviti svoj automobil i izbjeći udes, mora se u vrijeme zaustavljanja vozila pored vremena potrebnog za kočenje, uzeti u obzir i tzv. reakciono vrijeme /do jedne sekunde/, tj. vrijeme koje je potrebno da shvati opasnost, donese odluku i otpočne njeno sprovođenje. VSBiH-Kž-646/65 od 23. X.1965. Time što je optuženi na javnom mjestu bacio bicikl motorkotač oštećenog u namjeri da ga zaustavi, zbog čega je oštećeni pao s motora i zadobio tešku tjelesnu povredu, optuženi nije učinio krivično djelo protiv ugrožavanja javnog prometa, već je pred oštećenog stavio prepreku iako je svjestan bo da zbog nje optuženi može pasti s motora i zadobiti tešku tjelesnu povredu čime je ostvario obilježja krivičnog djela teške tjelesne povrede. VSSr-Kž-226/66 od 31.V.1966. Optuženi koji je dao znak za preticanje vozaču ispred sebe, nije dužan da se uvjeri da li je ovaj taj znak vidio. VSAPV-Kž-43/66 Odredbe čl. 38. st. 1. i čl. 39. st. 1. i 3. Osnovnog zakona o sigurnosti saobraćaja na javnim putevima, izričito su riješile pitanje postojanja obveze davanja znaka opomene vozilu koje se pretiče ili obilazi, zbog čega propuštanje davanja takvog signala predstavlja jedan od oblika nepropisne vožnje.

684 Stav sjednice Krivičnog odjela VSSr od 12.XII.1966. Dužnost je šofera da u kabini automobila obezbjedi sebi nesmetano upravljanje kolima. Optuženik je u kabinu pustio pijano lice koje ga je ometalo pri upravljanju, a nije ovo lice otstranio mada je bio svijestan mogućnosti nastupanja štetne posljedice, olako držeći da će je moći otkloniti. Zbog toga su u ovakvom propustu optuženog svi elementi krivičnog djela ugrožavanja javnog saobraćaja iz čl. 271. st. 3. KZ (čl. 163. st. 3. KZH). VSAPV-Kž-239/52 Ako je uslijed osnovnog krivičnog djela iz čl. 271. KZ nastupila koja od težih posljedica predviđenih u članu čl. 273. KZ jedino teška tjelesna povreda samog učinioca krivičnog djela, onda se ne može raditi o teškom djelu protiv opće sigurnosti iz čl. 273. KZ, već se može raditi samo o osnovnom krivičnom djelu iz čl. 271. KZ (čl. 163. KZH). VSJugoslavije-Kz-36/67 od 4. V. 1967. Ne postoji krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja iz čl. 271. st. 1. KZ, ako učinilac dovede u konkretnu opasnost samo vlastiti život ili vlastitu imovinu. VSH-Kž-2033/55 Kod umišljanjnog ugrožavanja javnog saobraćaja zabranjena posljedica je samo ugrožavanje javnog saobraćaja, a ako je umišljaj optuženog bio uperen i na nanošenje teških tjelsnih povreda odnosno smrti određenog lica, onda se radi i o posebnom krivičnom djelu. VSSr-Kž-406/54 Kod krivičnog djela protiv sigurnosti ljudi i imovine, pristajanje na individualno određenu posljedicu nije uslov za postojanje umišljaja, već je potrebno da je učinilac pristao na nastupanje opće opasnosti za ljude kao posljedicu, a smrt povrijeđenog /odnosno teška tjelesna povreda/, kao individualno određena teža posljedica, okolnost je koja čini kvalifikatorni element osnovnog krivičnog djela i u odnosu na subjektivnu stranu optuženog je nehatna. VSSr-Kž-225/53 Kada su u pitanju krivična djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine, za umišljaj je dovoljno samo to da je kod učinioca postojala svijest o prouzrokovanju opće pasnosti i pristajanje da takva opasnost nastupi. VSSr-Kž-1396/51 Alkoholizirani pješak ne djeluje sa umišljam u času prelaza preko kolovoza, radi čega dolazi do saobraćajne nesreće. Prema tome nije u pitanju krivično djelo iz čl. 271. st. 1. KZ, već krivično djelo iz čl. 271. st. 3. KZ (čl. 163. st. 1. KZH i čl. 163. st. 3. KZH). Okružni sud u Sisku-Kž-723/69 od 26.XII.1969.

685 U vezi s odgovornošću vlasnika traktora preudešnog za piljenje drva kojim su se vozili njegovi radnici - pilari, od kojih je jedan njime i upravljao u času sobraćajne nesreće, a na pitanje da li su oni trebalo imati vozačku dozvolu za upravljanje tim motornim vozilom - treba odgvovarati pozitivno. Naime, ovdje se radi o traktoru preuređenom za piljenje drva, dakle o motornom vozilu kojim može upravljati samo vozač s vozačkom dozvolom /čl. 10. t. 11. i čl. 122. st. 1., 2. i 9. Osnovnog zakona o sigurnosti saobraćaja na putevima/. Pritom se polazi od odredbe čl. 154. st. 1. cit. 1. zakona prema kojoj se u javnom saobraćaju mogu kretati samo motorna vozila koja su registrirana, a izuzetno koja nisu registrirana, ako se radi o poljoprivrenim strojevima i drugim strojevima koji se kreću snagom vlastitog motora i koji na ravnom putu ne mogu razviti brzinu veću od 30 km/h. Budući da je u konkretnom slučaju utvrđeno da predmetni traktor s pilom može razviti brzinu do 40 km/h, takvo je vozilo trebalo registrirati i njime je mogla upravljait samo osoba s vozačkom dozvolom. VSH-Kž-867/72 od 3.IV.1973. Priučeni vozač bez položenog ispita, koji je u JNA osposobljen da vozi teška vozila, te je na vojnim vježbama bio vozač koji je ocjenjivan za vožnje vrlo dobrim i odličnim ocjenama, a koji je u građanstvu često s uspjehom vozio kamion, kada preuzima vožnju na cesti prvog reda i kad nastupe poteškoće u vožnji zbog okolnosti na cesti /klizav kolnik/, radi čega nastupe i određene posljedice, ne čini krivično djleo s umišljajem iz čl. 273. st. 1. KZ (čl. 168. st. 1. KZH), nego iz nehata iz čl. 273. st. 4. KZ (čl. 168. st. 4. KZH), jer je s obzirom na sve naprijed iznesene okolnosti osnovano držao da će u konkretnoj situaciji uspješno obaviti vožnju. VSH-Kž-86/64 Iz činjenice da je optuženi bez odobrenja vozio tuđe vozilo, iako za vožnju nije osposobljen i da je prilikom vožnje preticao drugo vozilo, pod okolnostima koje nisu dozvoljavale, slijedi kao pravilan zaključak da je s umišljajem ugorzio javni saobraćaj, pa je pravilno njegovo postupanje kvalificirano po stavu 1. čl. 271. KZ (čl. 163. st. 1. KZH). VSBiH-Kž-68/02 od 19.VI. 1962. Optuženi je osnovno djelo ugrožavanja javnog prometa iz čl. 271. st. 1. KZ izvršio s umišljajem kad je vozio tehnički neispravan motorkotač, bez položenog vozačkog ispia, lijevom kolovoznom trakom i brzinom većom od dopuštene. VSBiH-Kž-92/73 od 25.V.1973. Sama činjenica da neka osoba ne posjeduje vozačku dozvolu, a upravalja motornim vozilom u javnom saobraćaju, ne može biti odlučna za utvrđenje umišljaja kao oblika krivnje u izvršenju krivičnog djela ugrožavanja javnog saobraćaja. VSAPV-Kž-840/66 Pozivanje na krajnju nuždu u saobraćaju bilo bi opravdano onda, kad bi se optuženi neskrivljeno našao u takvoj saobraćajanoj situaciji, da nastalu opasnost ne bi mogao izbjeći na drugi način nego samo naletom na druge sudionike u saobraćaju. VSH-K-1608/72 od 28.II.1973.

686 U slučaju neispravnosti kočnica na motornom vozilu, šofer kao odgovorna osoba ne bi počinio s umišljajem krivično djelo ugrožavanja javnog soabraćaja iz čl. 271. st. 1. KZ, ako bi zbog svijesti o toj neispravnosti udvostručio pažnju prilikom vožnje, pa mu se unatoč tome dogodi saobraćajna nesreća koja, međutim, nije u vzei s neispravnim kočnicama na njegovom vozilu. VSH-Kž-2011/54 Iz činjenica da je optuženi vozio bicikl bez kočenja niz ulicu s velikim negibom ne poduzimajući kočenje, a koja je ulica bila zavojita i zboga toga nepregledna, te činjenice da se na njoj u vrijeme vožnej nalazio broj pješaka, te da na biciklu nije bilo signala za upozorenje, mora se zaključiti da je optuženi, vozeći uz takve uvjete, bio svjestan da ugrožava ljude koji se kretali ulicom. Na ovakav način optuženi ostvario umišljaj potreban za krivično djelo iz čl. 271. st. 1. KZ (čl. 163. st. 1. KZH). VSH.Kž-803/54 Nema krivičnog djela ugrožavanja javnog saobraćaja nepropisnom i nepravilnom vožnjom, ako između postupaka optuženog i nastupile posljedice nema uzročne veze, koja bi se mogla pripistati bilo kom obliku krivnje optuženog, pa čak nit nesvjesnom nehatu. VSJugoslavije-Kz-14/57 od 6.II.157. Kad vozač motornog vozila vidi na mostu djecu koja su bila zabavljena gledanjem preko mosta u rijeku, dužan je upozoriti ih zvučnim signalom na svoj nailazak, smanjiti brzinu vožnje, a prema potrebi i zaustaivti vozilo. VSH-Kž-1667/66 od 3.XI.1966. Kad je optuženi, vozeći motorno vozilo, vidio pred sobom grupu djece koja su počela pretrčavati ulicu, on ni u kojem slučaju nije mogao pretpostaviti da ona djeca koja su ostala na kolniku neće slijediti svoje drugove koji su već pretrčavali cestu, već je naprotiv iz životnog iskustva mogao i morao pretpostaviti tu mogućnost, kao što je to najčešće i događa i kako se zbilo upravo u konkretnom slučaju, da će djeca koja nisu ni dovoljno zrela niti oprezna u posljednji čas slijediti svoje drugove i pretrčavti preko ceste. Na to upravo ukazuje propis čl. 29. st. 1. osnovnog zakona o sigurnosti saobraćaja na javnim putevima, prema kojem je vozač dužan da brzinu kretanja svog vozila podesiti prema konkretnim soobraćajnim uvjetima, tako da vozilo može pravodobno zaustaviti pred svkom peprekom koju po danim uvjetima može predvidjeti. VSH-Kž-724/67 od 22.VI.1967. Kad se radi o saobraćajnom udesu u kojem je od udara vozila stradala djevojčica, ne ocjenjuje se postupak vozača samo prema njegovoj reakciji u trenutku kad je neposredno ispred vozila optuženog dijete počelo pretrčavati ulicu, već se ocjenjuje potpuno počevši od onog trenutka kad je on na udaljenosti od 200 m pred svobom vidio 4 godine statu djevojčicu kako ona pretčava cestu s lijeve strane na desnu. Takvo ponašanje djeteta nalagalo je dužnost vozača na povećani oprez pri

687 vožnji, jer svaki normalan čovjek može i mora biti svjestan da tako maleno dijete u daljnjem ponašanju može postupati mimo svakog očekivanja i da je ono u stanju ponovno pretrčati preko ceste. Stoga je optuženi i u takvoj situaciji bio dužan voditi računa o takvoj mogućnosti i svoju vožnju podesiti takvim uvjetima saobraćajne situacije. U slučaju četverogišnjeg djeteta ne može se govoriti o očekivanom ponašanju, držanju i kretanju "pješaka", već budući da se radilo o tako malenom djetetu, njegovo pretrčavanje preko ceste ne može se uzeti kao "iznenadni i neočekivani" pokret, koji bi za optuženog bio nešto što nije očekivao i što bi ga iznenadilo. VSH-Kž-1709/66 od 12.I.1967. Prestrogo je i preširoko shvaćanje prema kome bi svaka prisutnost djece na pješačkom kolniku, a da pritome ne obraćaju posebnu pažnju na vozila što nailaze kolnikom, predstavljala, samim tim za vozača takvu alarmantnu situaciju koja bi ga obvezala na pojačane mjere opreza, a između ostalog i na takvo smanjivanje brzine da bi mogao zaustaviti vozilo do mjesta gdje se ona nalaze. Takvo tumačenje odredbe čl. 5. st. 2. Osnovnog zakona o sigurnosti saobraćaja na putevima ne samo da bi onemogućavalo normalno odvijanje saobraćaja motornih vozila, pogotovo na frekventnim saobraćajnicama, već ono ne vodi računa ni o odredbi čl. 7. st. 2. KZ po kojoj nema krivične odgovornosti ako učinilac nije bio svijestan mogućnosti nastupanja zabranjene posljedice, a niti je to prema okolnostima i svojim osobnim svojstvima bio dužan i mogao biti svjestan, kao što je to bio slučaj s optuženom vozačem motornog vozila, kad je ugledao oštećenu djecu kako se na pješačkom kolniku igraju uz rub kolnika kojim su neprestano prolazila brojna motorna vozila, te stoga nije imao razloga da očekuje da će u takvoj situaciji ona iznenada i bezrazložno na kolnik. VSH-Kž-814/75 od 4.III.1976. Time što je optuženi svoja tovarna zaprežna kola povjerio oštećenoj djeci i pritome je došlo do padanje djece s kola i do smrti jednoga, ostvario je obilježja krivičnog djela iz čl. 273. st. 5. KZ u vezi sa čl. 271. st. 3. KZ (čl. 168. st. 5. u vezi sa čl. 163. st. 3. KZH) bez obzira što nije imao neposredni učesnik u saobraćaju. VSM-Kž-261/67 od 17.I.1968. Ne može se samo na osnovi utvrđene činjenice da je okrivljeni djelo učinio u alkoholiziranom stanju, pogotovo ako je tek nešto prešao dopuštenu granicu alkoholiziranosti gdje mu se alkohol nalazio u fazi eliminacije iz organizma, prihvatiti kao dokazano da je postojala uzročna veza između vožnje u alkoholizornom stanju i nastupjele posljedice, kad je okrivljeni uključivanje vozilom u promet izveo na način koji je inače karakterističan na neopreznu vožnju. Okružni sud u Zagrebu - Kž-612/73 od 23.VIII.1973. Ako je vozač motornog vozila krenuo na vožnju u aloholiziranom stanju, premda je bio svjestan da je takva vožnja nepropisna i da takvom vožnjom može ugrožavati javni saobraćaj i dovoditi u opasnost živote ljudi za cijelo vrijeme vožnje, pa je i pored toga s takvom vožnjom nastavio, smatrat će se da je na takvu posljedicu, koja bi iz takve vožnje proizašla, pristao i time ostvario elemente umišljaja iz čl. 7. st. 2. KZ u odnosu na osnovno djelo iz čl. 271. st. 1. KZ (čl. 163. st. 1. KZH), a kao je time prouzročio još i tešku tjelesnu povredu neke osobe, koja se ima pripisati njegovom nehatu, čini time krivično djelo iz čl. 273. st. 1. u vezi sa čl. 271. st. 1. KZ (čl. 168. st. 1. u vezi sa čl. 163. st. 1. KZH).

688 VSH-Kž-1081/62 od 31.V.1962. Za vozača koji je u pijanom stanju bio nagovoren da vozi auto, ne može se reći da je s umišljajem ugorzio javni saobraćaj, jer je baš zbog pijanstva on olako držao da zabranjena posljedica neće nastupiti. VSH-Kž-3586/56 od 11.1.1957. Iz činjenice da je vozač gradom velikom brzinom u visokom stupnj alkoholiziranosti /2,2 pro mille alkohola u krvi/, a koja brzina s obzirom na konkretne okolnosti nije bila dopuštena, da nje htio prepustiti volan trijeznijem koji je vidio opasnu šoferovu vožnju, opravdano se može zaključiti da je vozač umišljajno izvršio krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja iz čl. 271. st. 1. KZ, jer bio je svjestan da nepropisnom i nepravilnom vožnjom konkretno ugrožava javni saobraćaj na ulicama i da time dovodi u opasnost život ljudi i imovinu većeg opsega, pa je na takvo ugrožavanje pristao. VSH-Kž-893/53 Ne može se prihvatiti stanovište prema kojem bi u svim slučajevima kada se kod konkretno utvrđenog ugrožavanja javnog saobraćaja utvrdi da je neki od sudionika u saobraćaju na javnom putu bio alkoholiziran, valjalo uzeti da se radi o umišljajnom, a ne nehatnom obliku krivnje. Naprotiv, sud je dužan da us vakom konkretnom slučaju utvrđivanjem svih pravno relevantnih činjenica i njihovom ocjenom utvrdi da li se konkretnom ugrožavanju javnog saobraćaja može pripisati u voljnom pogledu pristanak dotičnog optuženog da do toga dođe ili ne, odnosno da li se u voljnom pogledu radi o slučaju kada je dotični sudionik u sobraćaju olako držao da do takvog ugrožavanja neće doći, pa će sud prema razultatima tako provedenog i ocijenjenog dokaznog postupka u svom slučaju konkretno utvrđivati da li se radi o umišljajnom ili nehatnom obliku krivnje. VSH-Kž-5/67 od 28.II.1967. Član 12. st. 3. Osnovnog zakona o sigurnosti saobraćaja na javnim putevima zabranjuje upravljanje motornim vozilom vozaču koji je pod utjecajem alkohola /tj. ima više od 0,5 pro mille alkohola u krvi/. Međutim, samo upravljanje motornim vozilom pod utjecajem alkohola predstavlja po čl. 162. cit. zakona samo prekršaj, a tek ako vozač koji se nalazi u takvom stanju učini i druge postupke, odnosno propuste kojima ugrozi javni saobraćaj na način predviđen u čl. 271. KZ, nejgova će vožnja predstavljati krivično djelo. VSH-Kž-1191/67 od 21.IX.1967. Optuženi ke sa svojom društvom prije događaja u znatnoj mjeri konzumirao alkohol. Nakon toga, svjestan da se nalazi u alkoholiziranom stanju upustio se u vožnju javnim sobraćajnim površinama. Sam način te vožnje očigledno je bio drkčiji, nego što bi bio da je optuženi bio trijezan, jer je sasvim sigurno da u tom slučaju ne bi zaprežna kola u koja je bio upregnut samo jedan konj, tjerao u galopu neadekvatnom i opasnom brzinom. Upravo takav način vožnje optuženog, koji je u očiglednoj vezi s njegovom alkoholizranošću, uzrok je da je do nezgode došlo. Što se, pak, tiče oblika krivnje optuženog kao vozača zaprežnog vozila, nema razloga da se ona prosuđuje drukčije nego krivnja vozača motornog vozila u istoj situaciji.

689 VSH-Kž-1241/72 od 20.XII.1972. Činjenica da neko lice, koje nije osposobljeno za vozača motornog vozila, u stanju napitosti, zbog nepredviđenog sticaja okolnosti, odluči da sjedne za volan i vozi motorno vozilo, nesumnjivo ima uticaja na oblik vinosti takvog lica i stepen njegove krivične odogovornosti za saobraćajni udes koji to lice izazove u toku vožnje. VSSr-Kž-1277/66 od 6.I.1967. Vozač motornog vozila krivično je odgovoran i za one posljedice koje su nastupile u vremenu kad je sam kroz izvjesno vrijeme bio u besvjesnom stanju nastupilom zbog posljedica njegove prije nepravilne vožnje. Kad je vozač motornog vozila i s velikom koncentracijom alkohola u krvi vozilo nedopuštenom brzinom i tada kada se približavao autobusnoj stanici na kojoj su iz autobusa izlazili građani, a ujedno je opazio da neki pješaci prelaze ulicu, te je bilo utvrđeno da je bio svjestan da takvom vožnjom ugrožava život ljudi, pa i svoj vlastiti, ali je olako držao da do štetnih posljedica neće doći, te je pritom pregazio jednog pješaka, a nakon toga i sam bio kratkotrajno u nesvjesnom stanju i nesposoban da upravlja vozilom, te u takvom stanju nanio tjelesnu povredu i drugoj osobi, odgovara za sve te povrede. Optuženi je odgovoran za ukupnu posljedicu koju je, dok se nalazio u svjesnom stanju, u svojoj svijesti mogao odnosno bio dužan obuhvatiti, nezavisno od tog da li se u toku nastajanja tih posljedica kroz vrijeme nalazio u besvjesnom stanju zbog kojeg nje bio u stanju da upravlja vozilom. VSH-Kž-48/67 od 8.II.1967. Kod ocjenjivanja nalaza i mišljenja liječničkog vještaka o koncentraciji alkohola u krvi vozača i o stupnju opijenosti nepravilno je bez rezerve prihvatiti kao osnovno iskaz svjedoka koji su bili u sruštvu optuženog vozača motornog vozila i svkao od njih s optuženim popio po jedan i pol deci rakije, te se zbog toga , i sami nalazili, po utjecajem alohola. Zaključivanje na osnovi tih činjenica o opijenosti nije pravilno, sve dotle dok se potpunijim saslušanjem vještaka ne utvrdi da li je i tolika količina alkohola, koju prikazuju svjedoci, mogla kod optuženog proizvesti objektivno utvrđenu koncentraciju alkohola u krvi od 2,93 pro mille i da li je optuženi da dođe do ovakve koncentracije morao konzumirati veću količinu alkohola. VSH-Kž-220/64 od 16.X.1964. Optuženik, kao vozač motornog vozila, koji je koncetracijom alkohola u krvi od 0,80 pri mille vozačkog iskustva izazvao prometnu nesreću počinio je osnovno djelo s umišljajem. Naime, bez obzira što se radi o prekoračenju granice od svega 0,30 pro mille od dozvoljene količine alkohola, te je količina mogla utjecati i utjecala je na način vožnje optuženika. VSH-Kž-1992/77 od 1.III.1978. Radi se o umišljajnom, a ne o nehatnom obliku krivnje kod tzv, prometnih delikata kad je optuženik i unatoč tome što je, prilazeći preglednom raskršću uočio da je za njegov smjer kretanja upaljeno crveno svjetlo i da oštećenik sjekući njegov smjer kretanja skreće u lijevo, nastavio vožnju brzinom od 73 km/h, na zaustavljajući se na znak crvenog svjetla.

690 Kž-1115/85 od 5.XI.1986. Na pitanje da li je iznos štete vozila oštećenog u prometnoj nesreći predstavlja iznos koji je OZ isplatio s naslova naknade štete vozaču osiguranog automobila ili od toga iznosa treba odbiti iznos koji je OZ dobio za preuzeto vozilo, valja odgovoriti da štetu predstavlja onaj iznos koji je isplaćen oštećeniku. VSH-Kž-1042/80 od 11.II.1980. Nisu ostvarena sva bitna obilježja krivičnog djela ugrožavanja javnog prometa iz čl. 163. st. 2. i 3. KZH i pored nastupjele štete u iznosu preko 10.000 dinara, kad nije istovremeno doveden u opasnost život ili tijelo ljudi, odnosno imovina većeg opsega, niti je kod drugog nanesena laka tjelesna povreda. Okružni sud u Zagrebu-Kž-2639/79 od 30.I.1980. Zakonsko obilježje "imovinu većeg opsega" kod krivičnog djela iz čl. 163. st. 1. i 2. KZH postoji kad vrijednost imovine prelazi iznos od 50.000,000 dinara. Stav sjednice Krivičnog odjela VSH od 6.XII.1989. (Krivični zakon Republike Hrvatske, Sudska praksa - Danilo Gregović, Informator, Zagreb 1991.). Ne isključuje odgovornost vozača traktora koji je na traktorsku prikolicu primio radi vožnje alkoholizirane osobe od kojih je jedna poginula zbog pada s nepropisno natovarene prikolice, činjenica da je traktor bio vlasništvo njegovog oca i poginulog, koji su sami tovarili prikolicu, te da on ocu i poginulom nije mogao zabraniti vožnju traktorskom prikolicom. Optuženi je bio taj koji je upravljao traktorom i za njega kao vozala bili su obvezni svi propisi Osnovnog zakona o sigurnosti saobraćaja na javnim putevima, bez obzira na to tko je vlasnik traktora kojim je upravljao i tko su bile osobe koje su se vozile na prikolici. Uz činjenicu, koju i sam optuženi priznaje, da je prikolica nepropisno natovarena /vreće iznad razine stranica prikolice/ i da su se na tim vrećama vozili poginuli i ostali koji su još k toem bili u alkoholizoranom stanju, pravilno je utvrđenje da je njegova vožnja bila nepropisna i da je pristajući da upravlja traktorom pod navedenim okolnostima, a pogotovo i jer je sam bio u alkoholiziranom stanju, ostvario sve elemente krivičnog djela umišljajnog ugrožavanja javnog saobraćaja, koje je djelo s obzirom na činjenicu da je nastupila smrt jedne osobe, iscrpilo sve elemente krivičnog djela iz čl. 273. st. 2. u vezi sa čl. 271. st. 1. KZ (čl. 168. st. 2. i čl. 163. st. 1. KZH) VSH-Kž-638/67 od 22.VI.1967. Za postojanje krivičnog djela iz čl. 273. st. 1. KZH (čl. 168. KZH) potreban je umišljaj samo u pogledu ugrožavanja javnog saobraćaja, a u pogledu ostalih posljedica predviđenih kao kvalifikatornih okolnosti kod ovog krivičnog djela, potreban je uvijek samo nehat. VSSr-Kž-1286/51 Sama činjenica da neka osoba ne posjeduje vozačku dozvolu, a ipak upravlja motornim vozilom ne može biti odlučna za ustanovljavanje umišljaja kao oblika krivnje u izvršenju krivičnog djela ugrožavanja javnog saobraćaja. Za takvo ustanovljenje

691 potrebni su i drugi elementi i činjenice, a posebno da takva osoba stvarno nezna upravljati motornim vozilom, pa se ipak uključuje u javni saobraćaj, iako je svjesna da nema znanja i vještine da upravlja motornim vozilom. Ovakav učensnik u javnom saobraćaju svijestan je da na takav način može ugorziti javni saobraćaj dovođenjem u opasnost života ljudi i imovine, pa pristaje na nastupanje ove zabranjene posljedice. Ako pak, neka osoba koja, mada nema vozačku dozvolu, ipak posjeduje znanje i vještinu upravljanja motornim vozilom, uključi se u javni saobraćaj i da pristaje na nastupanje zabranjene posljedice. U svakom je slučaju potrebno ispitati subjektivni odnos učinioca prema djelu s obzirom na konkretne prilike u vezi s posjedovanjem znanja upravljanja motornim vozilom od čega će zavisiti i oblik krivnje izvršioca. VSAPV-Kž-840/66 od 9.II.1967. Optuženi je već prije upravljao istim traktorom i znao je da na prikolici uopće ne postoji nikakav uređaj za kočenje, a osim toga bio je svjestan da za upravljanje motornim vozilom nema položen vozački ispit. S obzirom na to da je optuženi ne samo da je bio svjestan da postoji mogućnost da vožnjom traktora i drvom napunjene prikolice na strmom tlu dvorišta može dovesti u opasnost život ljudi, već je, upuštajući se u daljnju vožnju pod navedenim okolnostima, manifestirao i svoj pristanak na nasupanje takve posljedice. Optuženi, naime, iako svjestan takve opasnosti, nije zaustavio traktor, već se zadovoljio time da je prisutnima rekao da je pod kotače stavio cjepanice, za slučaj da prikolica počne kliziti, što sve upućuje na to da su i elementi svijesti i voljni element u vrijeme izvršenja djela kod optuženog bili takvi da u potpunosti ukazuju na umišljajni oblik njegove krivnje. VSH-Kž-1904/72 od 20.II.1973. Lice koje nema nikakvih znanja o upravljanju motornim vozilom, pa niti znanja o tome kako se motorno vozilo zaustavlja, čini umišljajno krivično djelo ugrožavanja javnog saobraćaja, ako po ulasku u vozilo ovo pokrene i izazove saobraćajni udres. VSSr-Kž-151/70 od 19.II.1970. Činjenica što učinilac nije ostvario potrebne uvjete za izdavanje vozačke dozvole, niti je položio ispit, još sama za sebe ne upućuje na umišljajni oblik krivnje za učinjeno osnovno djelo ugrožavanja javnog prometa iz čl. 163. st. 1. KZH. VSH-Kž-269/85 od 19.III.1986. Ne stoje navodi optuženog da nije dokazano u postupku da je do saobraćajne nesreće došlo zbog toga što optuženi kao vozač nije imao dovoljno vozačkog iskustva. Upravo činjenica da je optuženi sletio vozilom s ceste uslijed toga što je iznenadilo i zbunilo što se mjenjač teško ubacuje iz jedne u drugu brzinu, ukazuje na njegovo nedovoljno iskustvo u vožnji. Ne radi se o niokakvoj neočekivanoj i iznenadnoj okolnosti, bez obzira na to da li je optuženi i prije znao za te poteškoće kod mijenjanja brzina na vozilu. Za svakog iole iskusnijeg vozača takva okolnost ne bi mogla predstavljati bilo kakvu zapreku za noramlan nastavak vožnje i zadržavanje vozila na kolovozu. Naprotiv, karakteristično je za vozače s nedovoljnim iskustvom da nisuu stanju istovremeno obavljati više radnji. Za ocjenu umišljaja nije potrebno da se utvrdi da li je vozač bio svjestan da uopće nema znanja o upravljanju vozilom, već je dovoljno da je znao da nema dovoljno iskustva, pa se ipak upustio u vožnju.

692 VSH-Kž-803/70 od 16.VI.1970. Krivično djelo ugrožavanja sigurnosti ljudi i imovine u javnom saobraćaju može pod danim uvjetima počiniti i vlasnik vozila, koji je svjestan činjenice da vozilo koje je dao drugome na upravljanje, nije ispravno, odnosno da nije snabdjeveno svim potrebnim tehničkim uređajima koji su za tu vrstu vozila propisani, ako zbog takve neispravnosti vozila dođe do konkretnog ugrožavanja sigurnosti ljudi i imovine na javnim putevima. Ako je taj vlasnik uz svoju svijest i pristao na takvu posljedicu, tada se radi o umišljajnom obliku krivnje, odnosno umišljajnom ugrožavanju te sigurnosti, a ako je samo olako držao da do konkretnog ugrožavanja, unatoč tih nedostataka u opremi, neće doći, tada se radi o nehatnom ugrožavanju te sigurnosti. Činjenica da je i osoba kojoj je vozilo bilo povjereno na upravljanje u takvom slučaju kao sudionik u javnom saobraćaju također na odgovorajući način pridonijela samom udesu, kao i činjenica da su na izvjestan način u tome aktivno sudjelovali i oštećeni, ne može isključiti krivičnu odgovornost i na strani optuženog vlasnika vozila, koji je neispravno vozilo dao drugom na upravljanje. U takvom slučaju svaki od sudionika u saobraćajnoj nesreći odgovara za svoj dio krivnje. VSH-Kž-656/64 od 23.IV.1964. Pravilno je utvrđeno nehatno postupanje optuženog koji je upravljanje automobilom prepustio suputniku /koji je u toj vožnji poginuo/, a da nije prethodno utvrdio da li taj suputnik imade vozačku dozvolu, te da li pozna dovoljno mehanizam putničkog automobila kojeg je preuzeo na upravljanje i da li pod okolnostima koje su postojale /magla, zavoj, alkoholizirano stanje/ može ugroziti javni saobraćaj, upravljajući automobilom, tim prije jer je taj suputnik, kad je već preuzeo vožnju, tražio od optuženog informacije o kolima i načinu mijenjanja brzina i o drugim osobama vozila. VSH-Kž-792/68 od 11.VI.1968. Nema krivične odgovornosti ugostitelja zbog krivičnog djela iz čl. 273. KZ, u vezi sa čl. 20. KZ (čl. 168. KZH i čl. 24. KZJ) kad je optuženi, iako je znao da šeferu predstoji vožnja, služio ga rakijom i drugim pićima i zajedno s njim pio, zbog čega je šofer kasnije prouzrokovao saobraćajnu nesreću. Pomaganje se ne može ostvariti nehatom. VSM-Kž-394/64 od 12.XI.1964. Vozač vozila za hitnu pomoć koji koristi ovlaštenja koja proizlaze iz čl. 22. Naredbe o reguliranju saobraćaja na užem području grada Zageba, a prema kojim ovlaštenjima se na takva vozila dok se koriste za izvršenje zadatka za koja su namijenjena ne odnose na odredbe te naredbe o ograničenjima i zabranama odvijanaj saobraćaja na užem području grada, ne čini krivično djelo iz čl. 271. KZ odnosno čl. 273. KZ ako upravljajući tim vozilom vozi nekim dijelom grada ili ulicom u vrijeme kada je inače za druga vozila vožnja tom ulicom zabranjena, pa prilikom takve vožnje dođe do ugrožavanja javnog saobraćaja odnsono do štetnih posljedica predvišenih čl. 273. KZ, bez obzira što se vozilo za hitnu pomoć ne koristi u toj ulici, već u drugom dijelu grada, kad je do tog mjesta upravo najpogodniji i najkraći put ulicom u kojoj je došlo do nesreće i u kojoj je vožnja inače zabranjena. VSH-Kž-1994/63 od 12.IX.1963.

693 Ako je oštećeni prigodom naleta optuženog automobilom na električni stup iskočio iz automobila jer se uplašio da bi se automobil mogao zapaliti, te je prilikom trčanja ili iskakivanja pao i povrijedio se, onda je optuženi, ipak svojom skrivljenim naletom automobilom na električni stup, skrivio takvu razumljivu i prirodnu obrambenu reakciju svojeg suputnika. Optuženi je, naime, u takvom slučaju kriv za posljedice koje zadese tako uplašenog suvozača pri iskakivanju, odnosno bijegu iz vozila, bez obzira na to da li je tome pridonijela, eventualno, i suvozačeva nespretnost pri iskakivanju odnosno bijegu. Pravilan je stoga zaključak o postojanju uzročne veze između naleta automobila i teške tjelesne povrede koju je zadobio oštećeni. VSH-Kž-509/73 od 21.VI.1973. Pogrešno je shvaćanje da vozač motornog vozila pri pretjecanju drugog motornog vozila noću ne smije uključiti duga svjetla, jer da bi time smetao vozaču ispred sebe. Kada bi, naime, bilo takao onda noću nikad ne bi bilo dopušteno pretjecanje, jer vozač koji noću pretječe nema druge mogućnosti da se uvjeri da li je moguće pretjecanje bez opasnosti za ostale sudionike u prometu, ako povremeno ne uključuje duga svjetla. Okružni sud u Bjelovaru-Kž-882/79 od 15.I.1980. Optuženika, koji je počeo pretjecati kamion ne provjeravajući da li mu tko nailazi u susret na koji je način skrivio sudar, ne može ekskulpirati činjenica da je vozač kamiona, koji je vozio ispred njega u istom pravcu, uključio desni pokazivač smjera. Ta radnja u smislu propisa čl. 32. st. 1. u vezi sa čl. 31. st. 1. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama nije predviđena kao znak za vozača koji vozi iza vozila s kojeg je zank emitiran. Uključivanje desnog pokazivača smjera u toku vožnje je samo znak za skretanje u desno. Okružni sud u Bjelovaru-Kž-320/80 od 15.V.1980. Kad je utvrđeno da se poginuli leđima okrenutim nailazećem vozilu ubrzanim trčećim korakom kretao po pješačkoj stazi širokoj oko jedan metar, kojom su se kretali i sotali pješaci, makar ta staza nije ničim bila odijeljena od kolnika, te kad poginuli nije ničim manifestirao da namjerava promjeniti smjer svojg kretanja i iznenada započeti trčanje preko kolnika, takvo kretanje nije bilo alarmantno i nije nalagalo optuženom da osjetno smanji brzinu i da upotrebom zvučnog signala upozori poginulog na nailazak svojg vozila. Poginuli je sasvim iznenada i neočekivano, u času kad je vozilo optuženog već bilo pored njega, naglo krenuo prema kolniku i udario o vozilo optuženog što je prouzrokovalo tjelesne povrede od kojih je kasnije nastupila smrt. Kako takv iznenadni i nesmotreni pokret optuženi nije mogao predvidjeti, to ni činjenica što je optuženi vozio brzinom nešto većom od propisane na tom dijelu puta, nije predstavljala tako nepropisnu vožnju da bi time optuženi ugrozio javni saobraćaj. Zato je opravdan zaključak da između nepropisne vožnje optuženog i nastupile posljedice nema uzročne veze. VSH-Kž-1602/71 od 25.XI.1971. Kad je optuženi vozeći motocikl i približavajući se zaprežnom vozilu i pješacima smanjio brzinu vožnje i dao višekratno zvučne signale, te sačekao reakciju pješaka, koji su se na to okrenuli, vidjeli ga i napravili mu prolaz, sklanjajući se u lijevo, te mu ostavili slobodnog prostora za prolaz od oko 2 m, optuženi je tim svojim

694 radnjama poduzeo sve mjere opreza pri vožnji. Stoga je on u takvoj situaciji mogao otpočeti s preticanjem kroz prolaz koji su mu pješaci upravo napravili, te se mogao potpuno pouzdati u to da nakon svega toga oni neće napraviti nikakav eksces, te da će u takvom položaju ne mijenjajući pravac svog kretanja i način kretanja, sačekati njegov polazak izemđu njih i zaprežnih kola, zbog čega se brzina od 30 km/h, kojom se optuženi kretako pri pretjecanju ne može kod ovakvog stanja stvari smatrati neodgovarajućom, odnosno prevelikom za danu saobraćajnu situaciju. Nikako se od vozača kod takvih uvjeta ne može tražiti da još očekuje odnosn predvidi da će netko od tih pješaka, koji su propisno bili obaviješteni o njegovom nailasku i koju su mu napravili prolaz, iznenada koraknuti brzim korakom udesno i tako doći pod vozilo. Takva vožnja optuženog nije bila protivna odredbama čl. 12. st. 1. i 29. st. 1. Osnovnog zakona o sigurnosti saobraćaja na putevima dakle, nepropisna, pa optuženi takvom vožnjom nije ostvario obilježja krivičnog djela iz čl. 273. st. 5. u vezi sa čl. 271. st. 3. KZ (čl. 168. st. 5. i čl. 163. st. 3. KZH), već je ovu saobraćajnu nesreću i svoju smrt skrivio pokojni pješak. VSH-Kž-827/70 od 18.VI.1970. Dužnost vozača da obraća pažnju na pješake u smislu čl. 27. st. 1. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama (SL-17/74/, ne odnosi se samo na pojavu pješaka na kolniku, već i na pojavu onih "koji stupaju na kolnik" što znači i onih koji se nalaze uz rub kolnika i za koje vozač, na temelju njihovog ukupnog ponašanja naročito ako su u pitanju djeca, kao posebno zaštićena kategorija sudionika u prometu /čl. 3. st. 1. cit. zakona/ može i mora pretpostaviti da će stupiti na kolnik. VSH-Kž-285/82 od 15.IX:1982. Prekoračenje dopuštene brzine, makar i znatno, samo za sebe nije još dovoljan element za zaključak da je učinilac postupao bezobzirno, tj. da j esvjesno pristao na ugrožavanje javnog prometa /eventulani umišljaj/. Naprotiv, iz činjenice da je on trijezan upravljao tehnički potpuno ispravnim automobilom, danju dijelom ceste koji je vrlo pregledan sa suhim i neoštećenim kolovozom pravilno je zaključio sud da je on ugrozio javni promet samo zbog kriv procjene ponašanja djevojčice, koja je u času njegovog nailaska licem bila okrenuta njemu, stojeći s lijeve strane ceste, kad je optuženi procijenio da oštećena neće započeti pretrčavati cestu, čime je svojim ponašanjem ostvario samo bitna obilježja nehatnog obliak teškog djela protiv sigurnosti javnog prometa iz čl. 168. st. 5. KZH. VSH-Kž-815/83 od 20.VI.1984. Optuženik koji je prolazio pored zaustavljenog autobusa iz kojeg su izlazili putnici, bio je dužan brzinu svoje vožnje smanjiti do one mjere da bi, došavši u neposrednu blizinu autobusa, koji mu je svojom širinom zaklanjao i dio pješačkog prijelaza i dio ceste, svoj kamion mogoa po potrebi na pojavu eventualnog neopreznog putnika odmah i zaustaviti. Pritom je neodlučno što je čl.2 6. st. 3. OZSSP propisana minimalna brzina od 30 km/h, jer je to samo instruktivna odredba namijenjena organima koji postavljaju soabraćajne znakove, a ne sudionicima u saobraćaju. VSH-Kž-515/78 od 14.II.1979. Prvostepeni je sud pravilno interpretirao odredbu čl. 27. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama kada je uzeo da je za optuženika nastala obveza

695 reagiranja tek kad je oštećenik stupio na kolnik. Pritom nikakvu ulogu nema činjnica da se oštećenik podštapao i da je u pitanju osoba stara 70 godine, jer to još uvijek nisu okolnosti koje bi u danoj situaciji nametale zaključak da se on neće zaustaviti na rubu kolnika. Drukčija je situacija bila kad bi npr. dijete trčalo prema kolniku u kom bi slučaju za optuženika postojala obveza da reagira i prije nego što bi ono stiglo do ruba kolnika. Okružni sud u Bjelovaru-Kž-329/79 do 1.VI.1979. Optuženi, profesionalni vozač koji se liječio od alkoholizma, stavio se u stanje pijanstva /2,5 pro mille apsolutnog alkohola u krvi u času nesreće/, te izazvao saobraćajni udes. Neposredno pred vožnju, potužio se svom suputniku da je umoran, ali je ipak nastavio vožnju. Sud je utvrdio da je djelo iz čl. 273. KZ (čl. 168. KZH) izvršio umišljajno jer se kao profesionalni vozač i kao osoba koja se liječila od lakoholizma sam stavio u stanje privremene duševne poremećenosti, iako je bio dužan i mogao biti svjestan da u takvom stanju može učiniti krivično djelo. Okružni sud u Rijeci-Kž-138/70 do 10.XI.1970. Kad je stručno utvrđeno da je vozač koji je izazvao saobraćajnu nesreću bio pija sa 1,55 pro mille alkohoal u krvi u času udesa, onda je neosnovan navod optuženog, da kavo utvrđivanje može imati samo teoretsku vrijednost, a ne i u odnosu na konkretni slučaj, jer da se optuženi nije osjećao pripitim, a još manje pijanim. Već i kod manjih koncentracija alkohola u krvi javlja se euforično stanje s pogrešnim sojećajem sigurnosti i s produženim vremenom reagiranja, te pogrešnim ocjenama udaljenosti za vrijeme vožnje, koje čine vozača nesposobnim za sigurno upravljanje vozilom. Zato je potpuno neodlučno kako se subjektivno osjećao optuženi /u konkretnom slučaju čak je utvrđeno da je optuženi i prije događaja pokazivao znakove alkoholiziranog stanja, jer je u gostionici bacao čaše pune vina iznad glava i razbijao ih/. Ako sam optuženi nije primjetio znakove alkoholne poremećenosti, to ne znači da u njegovom slučaju ne bi stajao zaključak izvršene ekspertize, te da alkohol na njega nije djelovao u mjeri koja ja utvrđena vještačenjem. VSH-Kž-224/66 od 2.III.1966. Ne postoji tvrdnja optuženog da se osnovno djelo iz čl. 271. st. 1. KZ (čl. 163. st. 1. KZH) ne moež pripisati njegovom umišljaju, jer da on nije znao da mu predstoji vožnja na koju se odlučio na molbu njegovog oca tek pošto je konzumirao bio malu količinu alkohola. Ova okolnost je irelevantna. Ako je optuženi uživao izvjesnu količinu alkohola kad još nije znao da mu predstoji vožnja, onda je u vrijeme kad se odlučio na vožnju ipak bio svjestan količine do tada popijenog alkohola i njegovog utjecaja na sposobnost za vožnju, pa unatoč svega toga, pristao na vožnju. Umišljaj je, osim toga, potvrđen i time što je u toku vožnje, kratko vrijeme prije nezgode u gostionici ponovno uživao alkohol, pa ipak nastavio vožnju u tavkom stanju. VSH-Kž-1082/71 od 9.IX.1971. Optuženik koji pri koncentraciji alkohola u krvi od 1,43 pro mille i brzini do 49,3 km/h nije obratio dovoljnu pažnju na autobus, uslijed čega je usmrtio pješaka

696 koji je izašao iz autobusa i neoprezno prelazio cestu, nije postupao s umišljajem, nego iz nehata, pa je odgovoran po čl. 273. st. 5. u vezi sa čl. 271. st. 1. i 3. KZ. VSH-Kž-235/77 od 14.IX.1977. Optuženik koji je vozio pod utjecajem alkohola u krvi od 0,88, a u mokraći 1,22 pro mille, na nenaseljenom dijelu ceste, noću, brzinom od 63-70 km/h,ne prilagodivši brzinu dometu svojih oborenih svjetala, zbog čega je prekasno reagirao i naletio na pješaka, koji je vodio konje, postupao je iz nehata, a ne s umišljajem, pa je počinio krivično djelo iz čl. 273. st. 5. u vezi sa čl. 271. st. 1. i 3. KZ. VSH-Kž-2739/75 od 31.XII.1976. Prvostepeni sud utvrđuje da je optuženik upravljao osobnim automobilom pri koncentraciji od 0,93 pro mille apsolutnog alkohoal u krvi, te da je uslijed smanjenih vozačkih sposbnosti uslijed alkoholiziranosti vozilom prešao na lijevu stranu kolnika gdje se sudario s drugim automobilom pri čemu je poginula jedna osoba a više osoba zadobilo teške tjelesne povrede, te da je tako počinio kriv. djelo iz čl. 168. st. 2. u vezi sa čl. 163. st. 1. KZH. Međutim, sa stanovišta Vrhovnog suda optuženik u svojoj žalbi opravdano ukazuje da rezultat dokaznog postupka ne opravdava zaključak prvostepenog suda glede subjektivne strane ovog krivičnog djela, tj. da je do skretanja optuženikova vozila na lijevu stranu kolnika došlo uslijed njegove alkoholiziranosti, odnosno zbog umišljajnog oblika krivnje. Prvostepeni sud uziam utvrđenim da je optuženik konzumirao alkohol prije polaska na vožnju te da je bio svjestan da vožnjom pod utjecajem alkohola može ugroziit sigurnost javnog prometa i time dovesti u opasnost život drugih osoba i da je optuženik pristao na nastupanje zabranjene posljedice. Kraj toga je prvostepeni sud uzeo utvrđeniom alkoholiziranost optuženika u vrijeme izvršenja krivičnog djela od oko 0,93 pro mille apsolutnog alkohola u krvi. Istovremeno, pak, prvostepeni sud konstatira da optuženiku zbog povreda koje je tom prilikom zadobio nije izvađen urin, a u pogledu nalaza i mišljenja vještaka toksikologa prihvaća pretpostavku da se kdo optuženika alkohol nalazi u fazi eliminacije i da je imao spomenutu koncentraciju. Takva su utvrđenja prvostepenog suda proturječna. S jedne strane sud utvrđuje da zbog odsustva urina nije moguće utvrditi točnu koncentraciju alkohola kod optuženika, a s druge strane prihvaća računski nalaz vještaka i njegovu pretpostavku da se alkohol nalazio u fazi eliminacije. Kako okrivljenik, međutim, nije dao svoju obranu, to se onda osim činjenice da je prije nesreće uzimao alkoholne napitke, ne može sa sigurnošću utvrditi vrijeme konzumiranja i količina konzumiranog alkohola. Način izvračunavnaja koji je primjenio vještak dopušten je samo u fazi eliminacije alkohola u krvi, tj. smao onda kad je sa sigurnošću utvrđeno da je faza resorpcije završena. Ako o tome, pak nema podataka, kao u navednom slučaju, tada sudsko-medicinska praksa uzima interval od dva sata kao razdoblje u kojem se ništa ne događa, te se računa da faza resorpcije još nije završena. Na glavnoj raspravi vještak je, odgovarajući na postavljeno pitanje u pogledu mogućnosti da faza resorpcije kod okrivljenika nije zavrešna, iskazao, sve pod pretpostavkom utvrđene količine popijenog alkohola, da bi koncentracija alkohola u tom slučaju u njegovoj krvi iznosila najviše 0,25 pro mille apsolutnog alkohola. Nasuprot ovakvom mišljenju vještaka, prvostepeni sud je prihvatio dio nalaza, zapravo pretpostavku, koji je nepovoljniji za okrivljenika, pa je tako ocijenio i njegov subjektivni odnos prema djelu. Zbog toga, okrivljenik u svojoj žalbi osnovano ističe da je činjenično stanje pogrešno nepotupno utvrđeno.

697 VSH-Kž-1005/88 od 13.IX.1988. Zakonsko obilježje "imovinska šteta velikih razmjera" kod krivičnog djela iz čl. 162. st. 1. i 4. KZH i iz čl. 168. st. 1. i 4. KZH postoji kad šteta prelazi iznos od 150.000,000 dinara. Stav sjednice Krivičnog odjela VSH od 6.XII.1989. (Krivični zakon Republike Hrvatske, Danilo Gregović - Sudska praksa, Informator Zagreb 1991.) Kad pješak prelazi cestu na mjestu gdje postoji obilježen pjašački prijelaz, tako da se kreće 30 cm izvan ucrtanih bijelih linija, tada takvo prelaženje jest prelaženje ceste na obilježenom pješačkom prijelazu jer taj pojam ne obuhvaća samo dio površine na kojem su izvučene bijele crte, nego i zonu u njihovoj blizini. Postoji stoga obveza vozača da smanjenjem brzine kratanja, pa i zaustavljanjem vozila, propusti pješake koji su stupili ili stupaju u zonu koja se smatra pješačkim prijelazom, pa kršenje te obveze znači nepropisnu vožnju u smislu čl. 163. st. 1. i 3. KZH. Okružni sud u Bjelovaru, Kž-193/92 od 23. travnja 1992. (Pregled sudske prakse br. 53). Člankom 45. stavkom 1. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama propisana je dužnost vozača da brzinu kretanja prilagodi vidljivosti i drugim prometnim uvjetima kako bi mogao zaustaviti vozilo pred zaprekom koju u konkretnim uvjetima može predvidjeti na cesti. Takvom zaprekom ne može se smatrati oborena krošnja orahova stabla koja je zauzimala cijelu širinu ceste u naseljenom mjestu u mjesecu prosincu oko 16,30 sati. Takvu prepreku na cesti u tim uvjetima vozač nije dužan predvidjeti. Okružni sud u Bjelovaru, Kž-288/92 od 11. lipnja 1992. (Pregled sudske prakse br. 53). Kršenje odredbe članka 36. Zakona o osnovama sigurnosti prometa (sada članka 134. važećeg Zakona - "Narodne novine", broj 84/91 od 4. prosinca 1992) mora biti u uzočnoj vezi s ugrožavanjem prometa i dovođenjem u opasnost života ili tijela ljudi, da bi se radilo o krivičnom djelu iz članka 156. stavka 1. KZRH. VSRH, I Kž 86/1993 od 17. ožujka 1994. (VSRH, Izbor odluka br. 6, Zagreb, prosinac 1994.) Nije isključena protupravnost u radnji prometnog policajca koji je u osobnom automobilu s uređajem za mjerenje brzine "Travimo" slijedio drugo vozilo i pri tom izazvao prometnu nezgodu neletjevši na njega. Iz obrazloženja Taj su uređaj (tj. "Travimo") policijske vlasti dužne upotrebljavati u skladu s naprijed citiranim Naputkom u kome je toč. 10. st. 2. izričito određeno da je vozač dužan upravljati vozilom poštujući sva pravila prometa. Točno je da je u istom stavku

698 određeno da će vozač slijediti drugo vozilo koje se nalazi u prekršaju odredaba o brzini kretanja pa je okrivljenik u pravu kada tvrdi da vozilo "kombi" nije mogao slijediti, a da se i sam ne kreće brzinom tog vozila pa u tom njegovom postupku nema protupravnosti. Međutim, okrivljenik je, kao vozač bio dužan pridržavati se svih ostalih odredaba zakona, pa i odredbe čl. 83. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, i prilagoditi razmak kretanja brzini kojom se kretao iza vozila marke "kombi". To što se, s obzirom na uvjete na cesti, vozilo koje se nalazilo u prekršaju nije moglo sa sigurnosnog razmaka uspješno snimiti, ne isključuje odgovornost okrivljenika za posljedicu do koje je došlo zbog nepropisnog postupanja u vožnji. Ako posada uređaja za snimanje nije mogla izvršiti snimanje a da pritom vozač ne prekrši prometne propise, trebala je od njega odustati. Županijski sud u Bjelovaru, Kž 98/96 od 11. travnja 1996. (Općinski sud u Čazmi, K-66/95) (Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu 1/1996). Traktor koji na stražnjoj strani nema pozicijska svjetla i koji na poteznici ima obješenu, ničin označenu i osvijeteljenu, metalnu košaru napunjenu travom, nije uobičajena prepreka koju su vozači dužni očekivati na cesti, već se takva prepreka ne može u dometu kratkih svjetala uočiti na uobičajenoj udaljenosti od 30 metara, jer je podignuta od zemlje i kasnije ulazi u svjetlosni snop vozila koje ju sustiže, te se nalet na nju ne može izbječi brzinom koja je prilagođena na vožnju pod kratkim putnim svjetlima. Pravilno je sud zaključio da nema uzročne veze između nepropisnosti u vožnji okrivljenika (vozio je pod utjecajem alkohola od 1,87 promila apsolutnog alkohola u krvi i brzinom od 65 km/h) i posljedice do koje je došlo. Ako prosječan trijezan vozač, koji se kreće brzinom koja je prilagođena dometu kratih putnih svjetala ne bi mogao izbjeći nalet na traktor, i ne bi bio odgovoran za posljedicu do koje je došlo, onda se takva posljedica ne može staviti na teret ni okrivljeniku, iako je bio alkoholiziran i vozio brzinom od 65 km/h. Županijski sud Bjelovar, Kž 190/1995. od 20. travnja 1995.g. (VSRH, Izbor odluka 2/1996). Postavljanje ručne bombe na prozor vlastite kuće tako da ona eksplodira kad se podiže roleta na prozoru nije opravdano nužnom obranom. Činjenično stanje Optuženik je živio u gradu D. gdje je bio zaposlen, ali je povremeno dolazio u svoju kuću u obližnjem selu Veliki M. gdje se bavio uzgojem pčela i voćaka. Kuća je bila na osami pored šume. U proljeće 1992. nepoznati počinitelj provalio je u kuću i odnio neutvrđene predmete pa je optuženik izjavio da bi "tamo netko i mogao ostati". Tada je na prozor stavio ručnu bombu M-52 čiji je osigurač povezao žicom s metalnim držaćem spuštene rolete, a na vratima kuće napisao je kredom "Upozorenje -MINIRANO", potcrtavši posljednju riječ dva puta i dodavši svoje prezime. Za vrijeme svojih boravaka u kući najvjerojatnije je demontirao bombu, što je kod mještama stvorilo nedoumicu o istinitosti upozorenja. Jednom prilikom je na pitanje oštećenika, mještanina čija je kuća bila udaljena 500 m, je li kuća zaista minirana, odgovorio da nije. U rujnu 1992. nakon obavljenih jesenskih radova ponovno je montirao bombu. Oštećenik, koji je bio zapovjednik grupe za obranu sela, došao je s puškom 28.11.1992. u 12,45 h pred optuženikovu kuću i iz neutvrđenih razloga pokušao izvana podići roletu na prozoru. Tom prilikom bomba je eksplodirala pa je oštećenik zadobio brojne tjelesne ozljede od kojih je ostao na mjestu mrtav.

699 Optužnik je osuđen zbog teškog djela protiv opće sigurnosti iz čl. 155. st. 2., u vezi s čl. 146. st. 1. KZRH uz primjenu propisa o ublažavanju kazne na kaznu zatvora u trajanju 2 godine. Žalbe državnog odvjetnika i optuženika odbijene su kao neosnovane. Iz obrazloženja Ispitujući pobijanu presudu na temelju čl. 366. st. 1. toč. 2. ZKP u povodu optuženikove žalbe, ovaj sud nije uočio nijednu povredu krivičnog zakona iz čl. 355. ZKP na koju pazi po službenoj dužnosti. Napomena Ovdje valja, najprije, upozoriti na pogrešnu pravnu ocjenu (koja potječe iz optužnice). Djelo je trebalo označiti kao ubojstvo iz čl. 34. st. 1. KZRH. Postavljanje bombe koja treba eksplodirati prilikom određene radnje žrtve ne sadrži samo umišljaj na ugrožavanje, nego, u najmanju ruku, eventualni umišljaj na ubojstvo (kako je u sličnom slučaju ispravno pravno označeno djelo opisano ovdje pod 7). Međutim, glavni problem odnosi se na postojanje nužne obrane. Iako je prvostupanjski sud iznio neke argumente protiv nužne obrane o kojima će još biti riječi, obrana, začudo, nije uopće potakla to pitanje u žalbi, a i VSRH ga je neopravdano prešutio, mada je u tom pravcu bio dužan po službenoj dužnosti ispitati pobijanu presudu. U pobijanoj presudi nužna obrana najprije se isključuje zato što optuženik u kući nije imao vrednije imovine "koja bi se mogla usporediti sa životom mogućeg napadača na nju", znači li to da bi optuženik imao pravo na nužnu obranu da je u kući imao vredniju imovinu (što se, uostalom, i ne zna jer tu činjenicu sud nije ni utvrđivao)? U svakom slučaju to je pogrešan put u traženju rješenja jer se kod nužne obrane, za razliku od krajnje nužde, ne traži proporcionalnost između napadnutog i povrijeđenog dobra pa se, u načelu, ne može isključiti ni ubojstvo radi zaštite imovine. Problem s kojim se ovdje susrećemo odnosi se na dopustivost obrane imovine putem zaštitnih mjera. To su prevenstveno zaštitni uređaji (žice pod visokim naponom, automatske naprave za pucanje, klopke i sl.), no očito je da ovamo spada i montirana ručna bomba. U vezi s tim mjerama raspravlja se, prije svega, o tome postoji li istodobnost napada i obrane ili je u pitanju obrana od budućih napada. Kako se radi o uređajima koji se aktiviraju u trenutku napada, danas je općeprihvaćeno da istodobnost postoji. Rješenje stoga treba tražiti u okviru neophodnosti obrane kao pretpostavke prava na nužnu obranu. No, problem je i u tome što takvi uređaji mogu pogoditi ne samo napadača na imovinu nego i osobe koje ih slučajno aktiviraju npr. nekog bezazlenog lutalicu u kom slučaju nužna obrana uopće ne dolazi u obzir jer nema ni napada. Smatra se da u tom slučaju posljedice pogađaju onoga tko je uređaje postavio, pri čemu će za njegovu odgovornost biti od osobitog značanje je li on valjano upozorio na opasnost takvih uređaja. Kako se u našem slučaju nije moglo utvrditi zašto je oštećenik podizao roletu i aktivirao ručnu bombu, valja po principu in duibio pro reo uzeti ono što je povoljnije za optuženika, tj. da je postojao napad na njegovu imovinu. Pri ocjeni neophodnosti obrane imovine putem zaštitnih uređaja treba pred napadnutog postaviti stroge zahtjeve. Ako je općenito pravilo da napadnuti mora u što većoj mjeri štedjeti napadača i stoga ne posezati za težim sredstvima tamo gdje djelotvornu obranu može osigurati i blažim, on se i u slučaju kad štiti svoju imovinu ne smije služiti ofenzivnim sredstvima ako mu stoje na raspolaganju defenzivna (usp. Spendel, Leipziger Kommentar, 1985, strana 112). Pogotovo mora biti krajnje suzdržljiv u upotrebi prejakih sredstava među kojima se osobito ističu ona koja gotovo sigurno ubijaju napadača, kao u našem slučaju. Optuženik je, dakle, svoju kuću smio braniti postavljanjem ograde s bodljikavom žicom, alarmnih uređaja, električnih uređaja

700 koji izazivaju lakše udare i sl. ali ne i postavljanjem smrtonosnih bombi. Daljnji uvjet da zaštitni uređaji budu u granicama nužne obrane jest da budu valjano označeni, ako njihova opasnost nije vidljiva sama po sebi (kao npr. kod bodljikave žice). Optuženik nije udovoljio ni tom zahtjevu, što mu s pravom spočitava i sud prvog stupnja. On je doduše, napisao upozorenje na vratima kuće, ali ga je kasnije sam obezvrijedio najprije slobodnom uporabom kuće, a onda osobito tvrdeći pred oštećenikom da kuća nije minirana. Prema tome, optuženik zaista nije postupao u nužnoj obrani. Ipak, kako je protupravni napad na njegovu imovinu postojao, samoobrana nije bila neophodna, valjalo mu je priznati prekoračenje nužne obrane. Indirektno, zaobilaznim putem, to su sudovi i učinili preblagom kvalifikacijom djela i primjenom propisa o ublažavanju kazne) pa kazna, u krajnjoj liniji, odgovara onoj koja bi došla u obzir i za ubojstvo u prekoračenju nužne obrane. VSRH, I Kž-991/93 od 3.3.1994. (Okružni sud u Bjelovaru, K-76/93) (Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu br. 1/1995)

Zaključak suda o tome da li se upravljanje motornim vozilom pod utjecajem alkohola može ili ne može označiti kao "očigledna nesposobnost za sigurnu vožnju" predstavlja pravnu, a ne činjeničnu ocjenu. VSRH, I Kž 216/1995 od 8. svibnja 1997.g. (VSRH, Izbor odluka 2/1997) Zaključak suda o tome da li se upravljanje motornim vozilom pod utjecajem alkohola može ili ne može označiti kao "očigledna nesposobnost za sigurnu vožnju", predstavlja pravnu, a ne činjeničnu ocjenu. "Kada je u pitanju osnovno krivično djelo, sud prvog stupnja pogrešno je pravno označio postupanje optuženika kada navodi da je to krivično djelo iz čl. 156. st. 1. KZRH, umjesto ono iz čl. 157. st. 1. KZRH, kako to ispravno ističe državni odvjetnik, zalažući se za preinačenje pobijane presude u pravnoj oznaci djela, budući da je pitanje očigledne nesposobnosti za sigurnu vožnju pravno, a ne činjenično pitanje." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 216/95. od 8.V. 1997. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1998.) Okrivljenik koji je upravljajući osobnim automobilom cestom povrijedio odredbu čl. 112. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, koja propisuje postupanje vozača kada se približavaju i prelaze motornim vozilom preko željezničke pruge na prijelazu koji je u nivou s cestom, zbog čega je došlo do sudara s vlakom i štete na njemu, ugrozio je sigurnost prometa na cestama i počinio krivično djelo iz čl. 156. st. 1. KZRH, a ne iz čl. 156. st. 2. KZRH. Počinitelj krivičnog djela iz čl. 156. st. 2. KZRH može biti samo osoba koja upravlja vozilom kojim se obavlja željeznički, brodski, tramvajski, trolejbuski, autobusni ili promet žičarom. Osoba koja upravlja osobnim automobilom, sudionik je prometa i može biti počinitelj samo krivičnog djela iz čl. 156. st. 1. KZRH. Županijski sud Bjelovar, Kž 245/1997 od 18. rujna 1997.g. (VSRH, Izbor odluka 2/1997.)

701 Kad je utvrđeno da je optuženik prouzrokovao proemtnu nezgodu zbog utjecaja alkohola, ali ne takvog intenziteta da bi prouzrokovao očiglednu nesposobnost za vožnju, ostvarena su bitna obilježja krivičnog djela iz čl. 163. st. 1.KZH, a ne krivičnog djela iz čl. 164. st. 1. KZH, dakako uz uvjet da su izazvani laka tjelesna povreda ili imovinska šteta preko 150.000 dinara. VSH-Kž-381/84 od 11.XII.1986. Očita nesposobnost za sigurnu vožnju predstavlja element krivičnog djela iz čl. 196. KZSr. Zato je kod tog krivičnog djela, osim činjenice da je optuženik upravljao motornim vozilom po djelovanjem alkohola, ili drugih omamljujućih sredstava, potrebno utvrditi da je o očito bio nesposoban za sigurnu vožnju, a u obrazloženju presude navesti razloge na temelju kojih se to smatra dokazanim. Stupanj alkoholiziranosti od 2,20 pro mille alkohola u krvi uz uvjet da je to stanje isključivi uzrok kršenja prometnih propisa, sam za sebe je dovoljan za zaključak da je učinilac zbog tog stanja očito nesposoban za sigurnu vožnju. Rješenje VSJugoslavije i presuda VSBiH / Iz zbirke sudske prakse VSH/ S obzirom da je optuženik upravljao kamionom u alkoholiziranom stanju uz koncentraciju od 2,15 pro mille alkohola u krvi, prvostepeni je sud osnovano zaključio da je optuženik s takvom koncentracijom alkohola u krvi bio očigledno nesposoban za sigurno upravljanje kamionom te da je na taj način počinio krivično djelo iz čl. 164. st. 1. KZH. VSH-Kž-266/78 od 5.XII.1978. Kad je utvrdio da je vozač prouzrokovao prometnu nesreću zbog očigledne nesposobnosti za vožnju, ka posljedice uzimanja alkohola, to u stvari znači da vozač nije bio sposoban voziti u skladu s prometnim propisima, pa, prema tome, utvrđenje suda da je učinilac prekršio i druge odgovarajuće prometne propise, niukoliko ne isključuje pravnu oznaku djela prema propisučl. 164. st. 1. KZH. Kršenje prometnih propisa samo je vidljiva manifestacija "očigledene nesposobnosti" za sigurnu vožnju. Svako drukčije tumačenje, tj. da krivično djelo ugrožavanja javnog prometa zbog omamljenosti postoji samo onda kad je jedno od stanja navedenih tim propisom uzrok nezgode, u protivnosti je s pravilnim tumačenjem tog propisa. VSH-Kž-242/82 od 11.VIII. 1982. Kod koncentracije od 1,85 u krvi i 2,72 pro mille apsolutnog alkohola u urinu, pravilno je prvostepeni sud uzeo da je alkoholiziranost u navedenoj koncentraciji neposredni uzrok očiglede nesposobnosti za vožnju. VSH-Kž-132/79 od 25.X.1979. Iako je prvostepeni sud utvrdio da je vozač u momenti nesreće imao 1,75 pro mille alkohola u krvi i 2,4 prom mille u urinu, te da je zbog toga on bio bitno smanjenih sposobnosti za vožnju slijedom čega je djelovanje vozača kvalificirano po čl. 164. st. 1. KZH, presuda nema razloga o odlučnim činjenicama kad sud nije obrazložio zašto je vozač bio očigledno nesposoban za vožnju. VSH-Kž-641/79 od 31. X.1979.

702 Za kvalifikaciju po čl. 164. st. 1. KZH valja se odlučiti samo onda kad je nedvojbeno da je učinilac zbog alkoholiziranosti bio očigledno nesposoban za sigurnu vožnju /npr. pored ostalog, pri visokim koncetracijama od 2,5 pro mille alkohola i većim, a ne već kod 1,5 pro mille kako to smatra javni tužilac /te da osim vožnje pod utjecajem alkohola nije bilo i drugih kršenja prometnih propisa. Štoviše, može se zastupati i stanovište da kvalificija osnovnog djela po čl. 164. st. 1. KZH i ne bi uopće dolazila u obzir kod kvalificiranih slučajeva iz čl. 168. KZH /mada se čl. 168. KZH poziva i na čl. 164. KZH/ jer je krivično djelo iz čl. 164. KZH, kao delikt ugrožavanja opasnosti /kao prije čl. 271. st. 1. KZ/, pa predstavlja, ako osim posljedice ugrožavanja nikakve druge posljedice nisu nasupile, samo to krivično djelo, dok je inače ono predstadij, krivičnog djela iz čl. 163. st. 1. KZH. VSH-Kž-1100/78 od 21.11.1979. Zakonsko obilježje "imovinu većeg opsega" kod krivičnog djela iz čl. 164. st. 1. KZH postoji kad vrijednost imovine prelazi iznos od 50.000,00 dinara. Stav sjednice Krivičnog odjela VSH od 6.XII.1989. (Krivični zakon Republike Hrvatske, Sudska praksa - Danilo Gregović) Zaključak suda o tome da li se upravljanje motornim vozilom pod utjecajem alkohola može ili ne može označiti kao "očigleda nesposobnost za sigurnu vožnju", predstavlja pravnu, a ne činjeničnu ocjenu. VSRH-I Kž216/1995 od 8. svibnja 1997.g. (VSRH, Izbor odluka 1/1997) Traktor koji na stražnjoj strani nema pozicijska svjetla i koji na poteznici ima obješenu, ničim označenu i osvijetljenu, metalnu košaru napunjenu travom, nije uobičajena prepreka koju su vozači dužni očekivati na cesti, već se takva prepreka ne može u dometu kratkih svjetala uočiti na uobičejenoj udaljenosti od 30 metara, jer je podignuta od zemlje i kasnije ulazi u sjvetlosni snop vozila koje je sustiže, te se nalet na nju ne može izbjeći brzinom koja je prilagođena za vožnju pod kratkim svjetlima. Pravilno je sud zaključio da nema uzročne veze između nepropisnosti u vožnji okrivljenika (vozio je pod utjecajem alkohola od 1,87 promila apsolutnog alkohola u krvi i brzinom od 65 km/h) i posljedice do koje je došlo. Ako prosječan, trijezan vozač, koji se kreće brzinom koja je prilagođena dometu kratih svjetala ne bi mogao izbjeći nalet na traktor, i ne bi bio odgovoran za posljedicu do koje je došlo, onda se takva posljedica ne može staviti na teret okrivljeniku, iako je bio alkoholiziran i vozio brzinom od 65 km/h. Županijski sud Bjelovar, Kž 190/1995 od 20. travnja 1995.g.) (VSRH, Izbor odluka, 2/1996) Odredba kaznenog djela izazivanja prometne nesreće iz članka 272. stavak 1. KZ nije za počnitelja blaža od odredbe članka 161. stavak 1. KZRH, jer se počinitelju za ovo djelo može izreći minimalna kazna zatovra od 15 dana, a ublažavanjem i novčana kazna, dok se za kazneno djelo iz članka 272. stavak 1. KZ počinitelju kazna može ublažiti samo do najmanje zakonske mjere kazne zatvora, tj. 30 dana zatvora. Županijski sud u Bjelovaru, Kž 510/1997. od 15. siječnja 1998.g. Županijski sud u Bjelovaru, Kž 529/1997 od 15. siječnja 1998.g. (VSRH, Izbor odluka 1/1998.)

703 Prvostupanjskom presudom proglašen je krivim za počinjenje kaznenog djela iz članka 272. st. 1. KZ, jer je 21. 01.1995. godine uz koncentraciju uz 2.13 g/kg apsolutnog alokohola u krvi upravljao automobilom, te je uslijed alkoholiziranog stanja izvršio nepropisno skretanje u desnu na prometni trak namijenjen za vožnju u u suprotnom smjeru pri čemu brzina kretanja vozila nije prilagodio mokrom kolniku, te je izgubivši kontrolu nad upravljačem sletio s kolnika na meki teren, gdje je lijevom bočnom stranom naletio na stup semafora. Tom prilikom jedan putnik iz njegova automobila zadobio je tjelesnu povredu, a drugi putnik mnogobrojne teške tjelesne ozljede. Okrivljenik je rođen 1971.g., neoženjen, bez djece, neosuđivan, zaposlen. Prvostupanjski sud osudio ga je na kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci, nakon čega je izrekao uvjetnu osudu i odredio vrijeme provjeravanja u trajanju od dvije godine. Odmjeravajući takvu kazneno pravnu sankciju sud je kao olakotno uzeo u obzir da je okrivljenik mlađa osoba, do sada neosuđivan, da je od vremena počinjenja djela prošlo više od tri godine za koje vrijeme nije imao drugih kažnjivih ponašanja, da je u nezgodi sam zadobio ozljede, da je ozljede zadobio i njegov prijatelj, da je izrazio kajanje. Protiv presude žalbu je podnio Državni odvjetnik zbog odluke suda o kaznenoj sankciji, te odluke suda o sigurnosnoj mjeri, a okrivljenik zbog pogrešno utrvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene Kaznenog zakona. Drugostupanjski sud žalbu okrivljenika odbio je kao neosnovanu, a prihvatio žalbu državnog odvjetnika, preinačio prvostupanjsku presudu, te okrivljenika osudio na kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci, te okrivljeniku izrekao sigurnosnu mjeru zabrane upravljanja motornim vozilom «B» kategorije u trajanju od šest mjeseci. Iz obrazloženja odluke suda II stupnja Okrivljenik je svojom vožnjom kritične zgode u pijanom stanju i nepoštujući prometne znakove, učinio jednu od najvećih i najopasnijih povreda prometnih propisa i vozačke discipline, pokazujući time visok stupanj bezobzirnosti i prouzrokujući teške posljedice takve vožnje, jer je jedna osoba zadobila izuzetno teške i brojne tjelesne ozljede i samo stjecajem sretnih okolnosti ostala je na životu, dok je druga osoba lako tjelesno stradala. S obzirom na to, te na opasnost koju pijani vozači predstavljaju za sigurnost prometa na našim cestama i veliki broj prometnih nezgoda koje oni redovito izazivaju, okolnosti što ih je sud prvog stupnja okrivljeniku uvažio, a naime da nije do sada osuđivan, da je mlađe životne dobi, da je od izršenja djela proteklo dulje vrijeme i da kroz to vrijeme nije došao u sukob sa zakonom, ne mogu nikako opravdati, po ocjeni ovog suda, da mu se u ovakvom slučaju primjenom uvjetne osude odgodi izvršenje izrečene kazne zatvora. Stoga ovaj sud nalazi da je okrivljeniku izrečena kaznena sankcija preblaga i da takva neće ostvariti ni posebnu ni opću službu kažnjavanja, pa je valjalo žalbu državnog odvjetnika, te okrivljeniku izreći kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci, kao u izreci ove presude i u tom pravcu preinačiti pobijanu presudu u odluci o kaznenoj sankciji. Nadalje, osnovana je žalba državnog odvjetnika zbog odluke suda o sigurnosnoj mjeri. S obzirom na opisanu vožnju okrivljenika i visok stupanj njegove alkoholiziranosti, ovaj je sud našao da te okolnosti ukazuju da je opasno da okrivljenik i nadalje upravlja motornim vozilom i da su time ostvareni uvjeti iz čl. 63. st. 2. OKZRH za izricanje sigurnosne mjere zabrane upravljanja motornim vozilom «B» kategorije, pa je stoga preinačio presudu prvog stupnja i okrivljeniku izrekao tu sigurnosnu mjeru u trajanju od šest mjeseci. Ks-8/97 od 07.07.1998. Kž-1385/98 od 23.02.1999. Činjenično stanje

704 Prvostupanjskom presudom proglašen je krivim okrivljenik da je počinio kazneno djelo izazivanja prometne nesreće, tako št je u alkoholiziranom stanju pri udjelu od 1,14 g/kg, apsolutnog alkohola u krvi, upravljao osobnim automobilom, te zbog stanja alkoholiziranosti nije prilagodio brzinu kretanja svojeg vozila okolnosti približavanja desnom zavoju te mokrom i slabo osvjetljenom kolniku, pa da je zbog toga prilikom ulaska u zavoj s vozilom prešao preko pune uzdužine linije na lijevu polovicu kolnika namijenjenog za promet vozila iz suprotnog smjera, nakon čega je došlo do sudara kojom prilikom su dvoje osobe iz vozila u koji je naletio okrivljenik zadobile teške tjelesne ozljede. Okrivljenik je temeljem čl. 272. st. 1. KZ, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, nakon čega je izrečena uvjetna osuda i određeno vrijeme provjeravanja u trajanju od godine dana, a izrečena mu je sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom «B» kategorije u trajanju od šest mjeseci. Prvostupanjski sud nije prihvatio obranu okrivljenika da ga je vozilo iz suprotnog pravca zaslijepilo, već je utvrdio da okrivljenik uslijed alkoholiziranosti nije prilagodio brzinu kretanja vozila i zbog toga prešao na lijevu polovicu kolnika. Protiv presude žalbu je podnio okrivljenik iz svih žalbenih osnova, ističući, uz ostalo, da oštećenice nisu bile zaštićene zaštitnom stolicom, odnosno sigurnosnim pojasom, pa da okrivljenik za to ne može odgovarati zbog ozljeda koje su zadobile. Drugostupanjski sud takvu žalbu je odbio i potvrdio provostupanjsku presudu. Iz obrazloženja odluke suda II stupnja Iz nalaza i mišljenja prometnog vještaka ing. TH, proizlazi da je do predmetne prometne nesreće došlo na lijevoj polovici kolnika Brezovičke ulice, pri čemu je vozilo okrivljenika prednjim lijevim dijelom bilo oko 2,1 m, a stražnjim lijevom dijelom oko 1,7 m na lijevoj polovici kolnika, a da se je vozilo oštećenice VL nalazilo na svojoj desnoj strani kolnika. Spomenuti prometni vještak je nadalje naveo da je okrivljenik s obzirom na pružanje kolnika u zavoju, mogao vidjeti svjetla nailazećeg vozila prije nego bi ga ista eventualno mogla zaslijepiti pred mimoilazak, pa je imao dovoljno prostora i vremena da se vrati u na svoju desnu stranu kolnika, da smanji brzinu kretanja vozila i po potrebi isto zaustavi. Stoga sud prvog stupnja opravdano nije prihvatio obranu okrivljenika kad tvrdi da je svojim vozilom kretao desnom stranom kolnika i da ga je zaslijepilo vozilo iz suprotnog pravca. Okolnosti koje okrivljenik iznosi u svojoj žalbi, a naime da oštećenici ML i ŽG u vožnji kritične zgode nisu bili zaštićeni zaštitnom stolicom odnosno sigurnosnim pojasom i da zbog toga on ne može biti odgovoran za nastale teške tjelesne ozljede ovih oštećenika, ističe da te okolnosti ne mogu okrivljenika ekskulpirati od kaznene odgovornosti za optuženo djelo, već bi se mogle ocijeniti kao olakotne kod odlučivanja o kaznenoj sankciji. Ks-344/97 od 24.09.1998. Kž-1598/98 od 20. 04.1999. (Općinski sud u Zagrebu, Odabir sudskih građanskih i kaznenih odluka, 1999.) U pravu je okrivljenik kada u žalbi tvrdi da je oštećenik vozeći se biciklom stupio na kolnik sa sporedne ceste nepoštivajući prednost njegovog prolaza i postupajući protivno odredbi čl. 32. st. 5. Zakona o sigurnosti prometa na cestama doprinio nastanku prometne nezgode. Međutim, unatoč takvoj nepropisnoj vožnji oštećenika i po mišljenju ovog suda, ne bi došlo do prometne nezgode da je okrivljenik upravljao tehnički ispravnim vozilom i prilagođenom brzinom vozila obzirom na njegovu tehničku neispravnost. Slijedom toga, vožnju oštećenika i njegovo ponašanje treba u konkretnom slučaju uzeti kao veliki doprinos nastanku prometne nezgode, dok njene uzroke ovaj sud u inkriminiranoj vožnji optuženika. Presuda Županijskog suda u Koprivnici, Kž-72/00-2 od 30. ožujka 2000. god.

705 (Županijski sud u Koprivnici, Sudska praksa br. 3, veljača 2001.) Činjenično stanje Prostupanjskom presudom proglašen je krivim vozač tramvaja, jer je upravljajući tramvajem propustio brzinu kretanja tramvajskog vlaka prilagoditi prometnoj situaciji na kolniku ispred sebe, te je prednim dijelom tramvaja, naletio na zadnji dio autobusa, koji je u času naleta bio zaustavljen na travajskim prugama, kojom prilikom je putnik koji je izlazio iz autobusa, zadobio teške tjelesne povrede. Okrivljenik je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, te mu je izrečena uvjetna osuda i određeno vrijeme provjeravanja u trajanju od jedne godine. U prvostupanjskom postupku utvrđeno je da je naletna brzina tramvaja bila 10 km/h, a da je tramvaj prije poduzetog kočenja se kretao brzinom od 15 km/h. Zaustavni put kod takve brzine po utvrđenju prvostupanjskog suda iznosi 8,6 m. U postupku je, osim toga, utvrđeno da se autobus na tramvajsku prugu prestrojavao, te da mu, od časa kada se započeo prestrojavati do trenutka kada je bilo potpuno izravnat, treba put od barem 20 m. Protiv presude žalbu je podnio okrivljenik, navodeći da je za prometnu nesreću kriv vozač autobusa koji se prestrojavao suprotno članku 18. Zakona o sigurnosti prometa na cestama. Žalbu okrivljenika drugostupanjski sud je odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu. Iz obrazloženja odluke suda I stupnja Na temelju obrane okrivljenika, iskaza saslušanih svjedoka, mišljenja prometnog vještaka, zapisnika o očevidu te skice lica mjesta događaja fotoelaborata, ovaj sud je utvrdio da je okrivljenik imao dovoljno prostornih i vremenskih mogućnosti uočiti zaustavljanje autobusa ispred sebe, te kočenjem izbjeći naler na stražnji dio autobusa. Naime, sam okrivljenik tvrdi da je uočio prestrojavanje autobusa na 10 metara ispred prednjeg dijela tramvaja, te u konkretnoj situaciji prema nalazu i mišljenju vještaka, pri brzini kojim se okrivljenik kretao mogao je zaustaviti tramvaj uz promptno kočenje, na udaljenosti od 8,6 m. Naime, autobus je u trenutku kada ga je okrivljenik uočio bio u kretanju, tj. nije još bio zaustavljen, te se razmak od 10 m povećava, a istovremeno autobusu je potrebno 20 m. Od trenutka započinjanja prestrojavanja, pa do trenutka kada se potpuno izravna i stane. Obzirom na utvrđeno, sasvim je razvidno da je okrivljenik imao mogućnost izbjeći nalet na stražnji dio autobusa koji je ispred njega bio zaustavljen te kako to nije učinio reagirajući prekasno, opisanom vožnjom povrijedio je odredbu članka 26. stavak 1. ZOSPC-a. Ks-793/96 od 05.10.1998. Iz obrazloženja odluke suda II stupnja Takvo činjenično stanje slijedi pouzdano iz raspravnih rezultata i provedenih dokaza, osobito iskaza svjedoka FK i BH, te nalaza i mišljenja prometnog vještaka ing. MČ, koji je naveo da je tramvaj udario u stražnji dio autobusa naletnom brzinom od najviše 10 km/h, te ako se tramvaj kretao gornjom granicom brzine od 15 km/h tada se uz usporenje od 2 m/s2, koje se predmetnom vrstom tramvaja najmanje može ostvariti promptnim kočenjem, mogao zaustaviti na udaljenosti od 8,6 m budući je okrivljenik u svojoj obrani naveo da je vidio na udaljenosti od 10 m od prednjeg dijela tramvaja kako autobus dolazi ispred njega, pa je stoga mogao zaustaviti tramvaj da je odmah poduzeo kočenje, a s obzirom da je vještak naveo da je navedeni razmak dovoljan za zaustavljanje tramvaja. Nadalje, je na temelju nalaza i mišljenja prometnog vještaka utvrđeno da je u času naleta autobus bio zaustavljen i stajalo paralelno s rubom kolnika, te da je autobusu od časa kad se započeo prestrojavati do trenutka kada se

706 potpuno izravnoa i zaustavio bilo potrebno 20 m. Stoga je okrivljenik mogao jasno vidjeti i pratiti kako se autobus prestrojava, usporava i zaustavlja, pa je mogao poduzetim kočenjem izbjeći nalet, jer je imao dovoljno vremenskih i prostornih mogućnosti prilagoditi brzinu kretanja tramvaja nastaloj prometnoj situaciji. Kada okrivljenik AS nije ovako postupio, a imao je dovoljno vremena učiniti ono što mu je bila dužnost, jer je iz dovoljne udaljnosti imao mogućnost ocijeniti prometnu situaciju, tada je svojim propustima (nije pravovremeno poduzeo kočenje i brzinu kretanja travajskog vlaka prilagodio situaciji na kolniku ispred sebe) prouzročio prometnu nesreću u kojoj je jedna osoba teško tjelesno stradala, a time je ostvario i sve elemente bića kaznenog djela zbog koje je oglašen krivim. Kž-1597/98 od 20.04.1999. Činjenično stanje Prvostupanjskom presudom proglašen je krivim okrivljenik za počinjenje kaznenog djela iz članka 272. stavak 2. KZ jer je dolaskom do raskrižja ušao u isto na znak zelenog svjetla na semaforu i u raskrižju skretao u lijevo, te je prolaskom kroz središnji dio raskrižja i nailaskom na obilježeni pješački prijelaz, protivno odredbi čl. 108. stavak 2. ZOSPC, lakomisleno smatrajući da do štetnih posljedica neće doći, propustio zaustaviti svoje vozilo radi propuštanja pješaka koji su već stupili na obilježeni pješački prijelaz, uslijed čega je došlo do naleta vozila na pješakinju koja je zadobila tešku tjelesnu ozljedu. Okrivljenik je osuđen na kaznu zatovra u trajanju od tri mjeseca, te mu je izrečena uvjetna osuda i određeno vrijeme provjeravanja u trajanju od jedne godine. Protiv presude žalbu je podnio okrivljenik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te odluke o kazneno pravnoj sankciji. Drugostupanjski sud odbio je žalbu okrivljenika i potvrdio prvostupnjsku presudu. Iz obrazloženja odluke suda I stupnja Član 108. stavak 2. ZOSPC predviđa da vozač koji skreće na bočnu cestu na čijem se ulazu nalazi obilježeni pješački prijelaz na kojem se prometom upravlja prometnim svjetlima, dužan je kretati se smanjenom brzinom i propustiti pješake koji su već stupili ili stupaju na pješački prijelaz, a prema potrebi i zaustaviti svoje vozilo radi propuštanja pješaka. Iz obrane okrivljenika proizlazi da je isti vidio da vozilom dolazi do pješačkog prijelaza a nesporno je da na istom može očekivati prelazak pješaka, te nadalje naveo je da je vidio zautavljenu kolonu vozila s lijeve strane ispred pješačkog prijelaza kao i pješake koji su prelazili isti. Usprkos tome okrivljenik nije zaustavio svoje vozilo ispred obilježenog pješačkog prijelaza koji je prelazila oštećena, a koja je navela da je bila zadnja u grupi pješaka koji su prelazili kolnik po pješačkom prijelazu. Postupajući na taj način okrivljeni je povrijedio odredbu čl. 108. stavak 2. ZOSPC te sud nije prihvatio obranu okrivljenika da mu je kolona vozila s njegove lijeve strane zaklanjala preglednost. Naime, takva prometna situacija, da se okrivljeniku s lijeve strane nalazi kolona automobila samo nalaže oprez prilikom dolaska do obilježenog pješačkog prijelaza, što znači da bi okrivljenik vožnju u planiranom smjeru kretanja, mogao nastaviti tek pošto se sa dovoljnom sigurnošću i osobirom oprezom uvjerio da time ne ugrožava ostale sudionike u prometu. Kako okrivljenik nije tako postupio već je u nastavku kretanja naletio automobilom na oštećenu od kojeg naleta je ista pala i pri tome zadobila tešku tjelesnu ozljedu, sud smatra utvrđenim da je okrivljeni počinio kazneno djelo ugrožavanja prometa iz nehaja, a opisano u čl. 272. stavak 1 i 2. KZ pa ga je sud za navedeno kazneno djelo i proglasio krivim. Ks-153/98 od 23.10.1998.

707 Iz obrazloženja odluke suda II stupnja Upravo je okolnost koju ističe okrivljenik u svojoj obrani, da su mu vozila s njegove lijeve strane zaklanjala vidik nalagala okrivljeniku povećani oprez pri približavanju pješačkom prijelazu, jer je mogao predvidjeti nailazak pješaka, a što pravilno zaključuje provostupanjski sud. Prema tome okrivljenik, ne samo da je trebao voziti smanjenom brzinom prilikom približavanja pješačkom prijelazu, nego je u trenutku smanjene preglednosti bio dužan zaustaviti svoje vozilo jer je mogao očekivati prelazak pješaka. Stoga je njegova vožnja kritične zgode bila iz nehaja nepropisna, a što je u direktnoj uzročnoj vezi s nastupjelom posljedicom, neletom na oštećenicu koja je tom prilikom zadobila tešku tjelesnu ozljedu, pa se u njegovom činu stječu sva bitna obilježja bića kaznenog djela iz članka 272. st. 1. i 2. KZ. Kž-83/99 od 30.04.1999. (Općinski sud u Zagrebu, Odabir sudskih građanskih i kaznenih odluka, 1999.) Po Kaznenom zakonu izazivanje prometne nesreće u kojoj je neka osoba zadobila samo laku tjelesnu ozljedu ili je nastupila štet koja ne predstavlja štetu velikih razmjera, više nije kazneno djelo, zbog čega počinitelja krivičnog djela ugrožavanja javnog prometa iz čl. 156. KZRH treba osloboditi optužbe. Županijski sud u Bjelovaru, Kž 459/1997 od 8. siječnja 1998.g. (VSRH, Izbor odluka, 1/1999.) U pravu je okrivljenik B.M. kada u žalbi tvrdi da se pobijana presuda kojom je proglašen krivim zbog kaznenog djela iz čl. 272. st. 1. KZ-a, temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i da je na njegovu štetu povrijeđen Kazneni zakon. Naime, iako je tijekom postupka nespornim utvrđeno da je njegova vožnja s utvrđenom koncentracijom alkohola od 1,28 g/kg bila protivna odredbi čl. 198. st. 1. i 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, kao i zbog prekoračenja dopuštene brzine i protivna odredbi čl. 28. st. 1. citiranog Zakona, ovaj sud ne vidi u čemu bi postojala uzročna veza između takove vožnje i nastale zabranjene posljedice, koju je očito prouzrokovao svojom nepropisnom vožnjom okrivljeni S. M., prešavši automobilom na lijevu kolovoznu traku protivno odredbi čl. 22. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama. U razlozima pobijane presude stavlja se na teret žalitelju da zbog prevelike brzine i alkoholiziranosti nije pravovremeno reagirao na vožnju okrivljenog S. M. i poduzeo potrebito da izbjegne sudar. No, da bi žalitelj mogao odgovarati za vožnju protivno odredbi čl. 26. st. 1. i čl. 198. st. 1. i 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama potrebno je utvrditi da li je kritične zgode i bez vožnje takovim kršenjem prometnih propisa mogao predvidjeti ovakovu vožnju okrivljenog S. M., koji je sjekao zavoj i prešao na lijevu kolničku traku. Ne može se žalitelju stavljati na teret što nije predvidio mogućnost nepropisne vožnje okrivljenog S. M., a ovo tim više što, obzirom na stanje vidljivosti i atmosferskih prilika, te mokrog kolnika, nije bilo u objektivnoj mogućnosti da procjeni njegovu vožnju. Pri tome treba imati u vidu da je do prometne nesreće došlo u vrijeme ograničene vidljivosti u ranim jutarnjim satima kada su mogućnosti procjene položaja vozila ograničene. Na ovu okolnost ograničene vidljivosti i mogućnosti međusobnog zapažanja nisu izvođeni dokazi, a niti se je o njoj izjasnio prometni vještak. Županijski sud u Koprivnici, Kž-199/03-3 od 7. kolovoza 2003. godine. (Županijiski sud u Koprivnici, Sudska praksa, knjiga 6/2004.)

708 Kad je utvrđeno da je optuženik prouzrokovao prometnu nezgodu zbog utjecaja alkohola, ali ne takvog intenziteta da bi prouzrokovao očiglednu nesposobnost za vožnju, ostvarena su bitna obilježja krivičnog djela iz čl. 163. st. 1. KZH, a ne krivičnog djela iz čl. 164. st. 1. KZH, dakako uz uvjet da su izazvani i laka tjelesna povreda i imovinska šteta preko 150.000 dinara. VSH, I Kž 381/84 od 11. prosinca 1986. (Pregled sudske prakse br. 33). Ne može se usvojiti stajalište suda prvog stupnja da je optuženik, ulazeći osobnim vozilom sa sporedne ceste na glavnu usprkos znaku "stop", zbog čega je došlo do sudara s vozilom koje je optuženiku dolazilo s lijeve strane glavnom cestom, postupao s umišljajem u odnosu na osnovno krivično djelo ugrožavanja javnog prometa zato što dobro poznaje cestu i znade da tamo postoji navedeni znak. Ako je točna optuženikova obrana da je podcijenio brzinu vozila koje mu je dolazilo s lijeve strane pa je pogrešno ocijenio da će se prije njegova nailaska uključiti u promet na glavnoj cesti, u pitanju je nehat i stoga samo teško djelo protiv sigurnosti javnog prometa iz čl. 168. st. 4. u vezi s čl. 163. st. 3. KZH. VSRH, IKž-596/91 od 20. veljače 1992. (Pregled sudske prakse br. 52). Pravilno je utvrdio sud prvog stupnja da optuženik koji je u naseljenom mjestu pri ograničenju brzine na 40 km/h vozio brzinom od 70 km/h i pretjecao drugo vozilo usprkos punoj liniji te naletio na ženu staru 75 godina koja je neoprezno krenula preko ceste i usmrtio je, nije osnovno krivično djelo ugrožavanja javnog prometa učinio s umišljajem nego iz nehata pa je učinio samo teško djelo protiv sigurnosti javnog prometa iz čl. 168. st. 4. u vezi s čl. 163. st. 1. KZH. Optuženikova vožnja je doduše nepropisna, ali ne i bezobzirna, kako to smatra javni tužitelj. Ne može se tvrditi da je optuženik objesno ili grubo kršio prometne propise, očigledno ugrožavajući tuđe živote. Pretjecanje preko pune linije u trenutku kad u susret nije nailazilo nikakvo vozilo, ne može se u konkretnom slučaju označiti kao očigledno ugrožavanje tuđih života. VSRH, IKž-661/91 od 31. ožujka 1992. (Pregled sudske prakse br. 52). Optuženik koji je s koncentracijom alkohola od 0,91 u krvi upravljao osobnim automobilom brzinom od 60-70 km/h izvan naseljenog mjesta, ne uzevši dovoljno odstojanje iza kamiona, a onda, dok je tražio prekidač za vodu, jer nije dovoljno poznavao vozilo kojim je upravljao, neletio na kamion pa je poginuo suputnik na prednjem sjedištu, izvršio je osnovno krivično djelo ugrožavanja javnog prometa iz nehata te ga je stoga valjalo oglasiti krivim zbog teškog djela protiv sigurnosti javnog prometa iz čl. 168. st. 4. u vezi čl. 163. st. 1. i 3. KZH. Optuženik je postupao neoprezno jer je tražio prekidač u trenutku kad je kamion ispred njega usporavao na usponu, pa nema uzročne veze između utjecaja alkohola i te prometne nezgode. VSRH, IKž-179/92 od 4. lipnja 1992. (Pregled sudske prakse br. 52). Optuženik koji je danju u gradu u kojem postoji opće ograničenje brzine na 50 km/h vozeći brzinom od 65 km/h, naletio na pješaka koji je prelazio cestu na obilježenom pješačkom prijelazu, učinio je osnovno krivično djelo ugrožavanja javnog

709 prometa iz nehata, a ne s umišljajem, kako to smatra javni tužitelj pa ga je valjalo oglasiti krivim zbog teškog djela protiv sigurnosti javnog prometa iz čl. 168. st. 4. u svezi s čl. 163. st. 3. KZH. Da bi se radilo o bezobzirnom postupanju vozača i grubom kršenju prometnih propisa, a time i umišljajnom postupanju, potrebno je da postoji znatno odstupanje od standarda sigurnosti sadržanih u prometnim propisima, a to se optuženiku u ovom slučaju ne može predbaciti jer je on dopuštenu brzinu prekoračio za 15 km/h. VSRH, IKž-359/91 od 19. rujna 1991. (Pregled sudske prakse br. 52). Isključenje kazneno pravne uzročnosti Bez obzira na to što je optuženik vozeći bez položenog vozačkog ispita pod utjecajem alkohola i nedopuštenom brzinom usmrtio biciklista koji je naglo skrenuo pred njegov automobil, ne postoji pravno relevantna uzročna veza jer bi do istih posljedica došlo i da je optuženik vozio propisno. Činjenično stanje Optuženik nije imao položen vozački ispit za osobne automobile, nego samo za upravljanje biciklom s pomoćnim motorom, ali je, prema vlastitim navodima, imao iskustva u upravljanju automobilima. S koncentracijom 1,55% alkohola u krvi upravljao je brzinom 73 km/h kroz naselje K. u kome je bilo na snazi opće ograničenje brzine 60 km/h. Ispred njega u istom smjeru svojom desnom stranom kretao se biciklist. Kada je optuženik bio udaljen 27 m od biciklista, ovaj je naglo skrenuo u lijevo. Optuženik je promptno reagirano kočenjem, ali je svejedno naletio na biciklista brzinom 53 km/h i usmrtio ga. Prema proračunu prometnog vještaka optuženik bi izbjegao nalet tek pri brzini 48-52 km/h. Optuženik je oslobođen optužbe da je počinio teško djelo protiv sigurnosti javnog prometa iz čl. 168. st. 2. u vezi s čl. 163. st. 1. KZRH (sada čl. 161. st. 2. u vezi s čl. 156. st. 1.). Žalba državnog odvjetnika odbijena je kao nesnovana. Iz obrazloženja Uz činjenicu da prema najpovoljnijoj varijanti za optuženika, prema nalazu i mišljenju prometnog vještaka, u konkretnoj prometnoj situaciji nalet vozila i biciklista nije bio izbježiv pri svim brzinama kretanja vozila većim od 48 km/h, a što se ni žalbom ne dovodi u pitanje, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da između nepropisne vožnje optuženika i zabranjene posljedice u ovom slučaju nije dokazana pravno relevantna uzročna veza. Kako takva veza nije dokazana, optuženik u krivičnopravnom smislu i ne može biti odgovoran za ovu prometnu nezgodu, unatoč tome što je njegova vožnja bila protivna odredbama Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama, citiranim u izreci pobijane presude, jer je krivično djelo ostvareno samo onda ako je posljedica koju predviđa krivični zakon uzrokovana ponašanjem optuženika. Napomena Ovu odluku možemo navesi kao školski primjer isključenja tzv. kaznenopravnog kauzaliteta. Prirodni kauzalitet, nesumnjivo, postoji jer je optuženik svojim autmobilom usmrtio biciklista, ali to nije dovoljno da bi se takva posljedica uračunala počinitelju. Pored toga traži se da posljedica proizlazi iz povrede dužne pažnje. To je jedan od uvjeta da bismo mogli govoriti o uzročnosti u kaznenopravnom smislu ili, da upotrijebimo terminologiju suvremene njemačke kaznenopravne

710 dogmatike, objektivnom uračunavanju. Situacija koju imamo u našem primjeru poznata je u njemačkoj literaturi pod nazivom "propisno alternativno ponašanje". Prema toj pravnoj figuri može se uzeti da je ponašanje kojim se krše prometni propisi samo onda uzrok neke štetne posljedice kada je sigurno da do te posljedice ne bi došlo da se počinitelj držao propisa. Nema nikakve sumnje da je u ovom slučaju valjalo isključiti "kaznenopravni kauzalitet" bez obzira na to što kod optuženika postoji trostruko kršenje prometnih propisa. Neposjedovanje vozačke dozvole i alkoholiziranost optuženika nisu se ni na koji način ogledali u načinu optuženikove vožnje jer je on pravovremeno reagirao, dok je prekoračenje brzine irelevantno jer bi i pri dopuštenoj brzini u nasljenom mjestu sigurno došlo do istih posljedica. VSRH, I Kž 174/93 od 22.3.1994. (Okružni sud u Bjelovaru, K-130/92) (Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu 1/1995)

Iako biciklist znakom ruke nije upozorio druge učesnike u prometu da namjerava poduzeti radnju skretanja ulijevo, činjenica je da je tu radnju započeo, i to onog trenutka kada je, doduše u blagom luku, počeo skretati prema sredini ceste. Ugibanjem ulijevo biciklist je postao opasnost za okrivljenika kao vozača osobnog automobila, jer je okrivljenik mogao i bio dužan očekivati da će biciklist nastaviti skretanje prema sredini ceste, pa je toj okolnosti bio dužan u smislu čl. 206. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama prilagoditi brzinu. Županijski sud Bjelovar, Kž 477/1995. od 19. listopada 1995.g. (VSRH, Izbor odluka, 2/1996). Sud prvog stupnja proglašava okrivljenika krivim da je upravljajući noću pod oborenim svjetlima automobilom u naseljenom mjestu, mimoilazeći se s vozilima, propustio obratiti dužnu pažnju na cestovni prostor ispred automobila, zbog čega je kasno uočio da na cesti leži čovjek, naletio na njega i nanio mu teške ozljede, počinivši time krivično djelo protiv sigurnosti javnog prometa iz čl. 161. st. 3. KZRH. Oštećenika koji je u maskirnoj vojnoj odori, u teško pijanom stanju ležao duž ceste nogama okrenutim u smjeru nailaska vozila okrivljenika, po mišljenju prometnog vještaka, okrivljenik je mogao primjetiti tek uz posebnu pažnju, dok se takva zapreka uz prosječnu pažnju ne može na vrijeme uočiti. Sud drugog stupnja je ukinuo presudu izrazivši stajalište da se pred vozača može postaviti samo zahtjev dužne pažnje kojem udovoljava prosječni vozač. Standard prosječne pažnje određuju konkretni prometni uvjeti, drugim riječima, on se određuje prema tome kako bi u konkretnoj prometnoj sitaciji i u danim uvjetima postupio najveći broj vozača čije su vozačke sposobnosti adrkvatne vozaču koji je počinitelj krivičnog djela protiv sigurnosti javnog prometa. Županijski sud Bjelovar, Kž 315/97. od 3. VII 1997. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1998.) Vozilom s prvenstvom prolaza prema odredbi čl. 123. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama smatra se policijsko vozilo koje daje zvučne i svjetlosne znakove, pri čemu je nevažno upotrijebljavaju li se ti znakovi opravdano ili neopravdano. Kako se okrivljenik kretao specijalnim vozilom marke "BOV TAM", vlasništvo MUP-a RH, na kojemu se bili uključeni zvučni i svjetlosni signali, sama

711 okolnost da su ti signali bili uključeni davala je tom vozilu pravo prednosti prolaza u odnosu na vozila s kojima se trabao mimoići. U čl. 123. Zakona o sigurnosti prometa na cestama navedeno je koje se odrebne toga Zakona ne primjenjuju na vozila s pravom prednosti prolaza, a među njima nije navedena i odredba čl. 26. toga Zakona. Međutim kako je u odredbi čl. 126. toga Zakona određeno da su svi vozači dužni propustiti takvo vozilo, pa i po potrebi potpuno se zaustaviti da bi ono moglo proći, valja zaključiti da je vozač vozila unutarnjih poslova, kada se kreće s uključenim zvučinim i svjetlosnim signalom, dužan brzinu kretanja prilagoditi samo osobinama i stanju ceste, vidljivosti, preglednosti, atmosferskim prilikama i stanju svog vozila, ali ne i drugim uvjetima koje se odnose na vozila koja mu dolaze ususret, gustoći prometa, jer su ga sva vozila, dakle i ona koja mu dolaze u susret i ona koja se kreću ispred njega, dužna propustiti. Županijski sud Bjelovar, Kž 360/1995 od 13. srpnja 1995.g. (VSRH, Izbor odluka 2/1996). U konkretnoj situaciji, okrivljenica se skrećući bočno približavala obilježenom pješačkom prijelazu, pa joj odredba čl. 108. st. 2 Zakona o sigurnosti prometa na cestama nalaže da je dužna kretati se smanjenom brzinom, a po potrebi i zaustaviti svoje vozilo radi propuštanja pješaka koji tuda prolazi. Prvostupanjski sud je dao razloge zbog čega kretanje malodobne oštećenice na biciklu preko pješačkog prijelaza također smatra obuhvaćeno ovom odredbom Zakona, a konačno to prihvaća i žaliteljica u svojoj žalbi. Međutim, ovdje treba imati u vidu da se prema utvrđenim činjenicama, a to proizlazi i iz činjeničnog opisa djela, radi o djevojčici, dakle malodobnoj sudionici u prometu koja spada u posebno zaštićenu kategoriju sudionika u prometu, a sukladno odredbi čl. 13. st. 3. Zakona o sigurnosti prometa na cestama. Budući da je bio dan, okrivljenica je mogla uočiti da se pješačkom prijelazu približava dijete na biciklu pa je i zbog toga trebala postupati naročito oprezno, što je očigledno izostalo u konkretnom slučaju. Županijski sud Koprivnica Kž 117/97, od 9. IX 1997. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1998.) Vozač koji upravlja motornim vozilom nedopuštenom brzinom za naseljeno mjesto, koji se dakle ponaša nepropisno, dužan je i intenzivno kočiti da bi otklonio opasnost stvorenu nepropisnim skretanjem ulijevo drugog vozila, što bi kod dopuštene brzine kretanja uspio. Samo vozača koji vozi propsino, ispirčava nepropisno postupanje drugog sudionika u prometu, no i tada je vozač dužan poduzeti sve objektivno moguće radnje za izbjegavanje opasnosti stvorene nepropisnim postupanjem drugog sudionika u prometu, ako takvu nepropisnost pravovremeno uoči. Županijski sud Bjelovar, Kž 355/1997 od 18. rujna 1997. (VSRH, Izbor odluka 2/1997.) U konkretnoj situaciji, okrivljenica se skrečući bočno približavala obilježenom pješačkom prijelazu, pa joj odredba čl. 108. st. 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama nalaže da je dužna kretati se smanjenom brzinom, a po potrebi i zaustaviti svoje vozilo radi propuštanja pješaka koji tuda prolazi. Prvostupanjski sud je dao razloge zbog čega kretanje malobne oštećenice na biciklu preko pješačkog prijelaza također smatra obuhvaćno ovom odredbom Zakona, a konačno to prihvaća i žaliteljica u svojoj žalbi. Međutim, ovdje treba imati u vidu da iz utvrđenih činjenica, a to proizlazi iz činjeničnog opisa djela, da se radi o djevojčici, dakle malodobnoj sudionici u prometu koja spada u posebno zaštićenu kategoriju sudionika u prometu, a sukladno odredbi čl. 13. st. 3. Zakona o sigurnosti prometa na cestama. Budući da je bio dan, okrivljenica je mogla uočiti da joj se pješačkom prijelazu približava dijete na biciklu pa

712 je i zbog toga trebala postupati naročito oprezno, što je očigledno izostalo u konkretnom slučaju. Županijski sud Koprivnica Kž 117/1997 od 9. rujna 1997.g. (VSRH, Izbor odluka 2/1997.) Okrivljenik koji je upravljajući osobnim automobilom cestom povrijedio odredbu čl. 112. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, koja propisuje postupanje vozača kada se približavaju i prelaze motornim vozilom preko željezničke pruge na prijelazu koji je u razini s cestom, zbog čega je došlo do sudara s vlakom i štete na njemu, ugrozio je sigurnost prometa na cestama i počinio krivično djelo iz čl. 156. st. 1. KZRH, a ne iz čl. 156. st. 2. KZRH. Počinitelj krivičnog djela iz čl. 156. st. 2. KZRH može biti samo osoba koja upravlja vozilom kojim se obavlja željeznički, brodski, tramvajski, trolejbuski, autobusni ili promet žičarom. Osoba koja upravlja osobnim automobilom, sudionik je prometa na putevima i može biti počinitelj samo krivičnog djela iz čl. 156. st. 1. KZRH. Županijski sud Bjelovar, Kž 245/97, od 18. IX 1997. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1998.) Vozač koji upravlja motornim vozilom nedopuštenom brzinom za naseljeno mjesto, koji se dakle ponaša nepropisno, dužan je i intenzivno kočiti da bi otklonio opasnost stvorenu nepropisnim skretanjem ulijevo drugog vozila, što bi kod dopuštene brzine kretanja uspio. Samo vozača koji vozi propisno, ispričava nepropisno postupanje drugog sudionika u prometu, no i tada je vozač dužan poduzeti sve objektivno moguće radnje za izbjegavanje opasnosti stvorene nepropisnim postupanjem drugog sudionika u prometu, ako takvu nepropisnost pravovremeno uoči. Županijski sud Bjelovar, Kž 355/97. od 18. IX 1997. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1998.) Odredba kaznenog djela izazivanja prometne nesreće iz članka 272. stavak 2. KZ blaža je za počinitelja od odredbe članka 161. stavak 3. KZRH. Županijski sud u Bjelovaru, Kž 504/1997 od 29. siječnja 1998.g. Županijski sud u Bjelovaru, Kž 535/1997. od 29. siječnja 1998.g. (VSRH, Izbor odluka 1/1998.) Iz nesporno dokazanog ponašanja okrivljenika, koji se je kritične zgode na punoj crti s kamionom i prikolicom upustio u preticanje s gumenjakom kojim je upravljao oštećenik još uvijek ne znači da je okrivljenik kazneno-pravno odgovoran za prometnu nezgodu do koje je došlo u trenutku tog preticanja i oštećenikovog skretanja preko pune središnje linije ulijevo prema svom dvornom mjestu. Ovo radi toga što nema dokaza o postojanju uzročne veze između nepropisne vožnje okrivljenika i nastale prometne nezgode. Zabranom preticanja preko pune linije vodi se računa o učesnicima prometa koji, pravilno vozeći svojom desnom stranom, dolaze u susret okrivljeniku kolničkim trakom kojim on ne smije preticati. Slijedom toga, oštećenik je bio u obvezi da prije namjeravanog skretanja ulijevo u svoje dvorno mjesto provjeri da li ga pretiče koje drugo vozilo i da tek ovisno o viđenoj prometnoj situaciji nastavi sa vožnjom. U konkretnoj situaciji, da je tako postupao tada bi ustanovio da je okrivljeni s kamionom bio iza njega u punoj fazi preticanja na udaljenosti od preko 50 metara nalazeći se u potpunosti na lijevoj kolničkoj traci.

713 Prema tome, kada je nakon tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud okrivljenika proglasio krivim time je na njegovu štetu povrijedio Kazneni zakon, tako da je uslijed toga valjalo udovoljiti izjavljenoj žalbi. Rješenje Županijskog suda u Koprivnici, Kž-105/00-3 od 16. svibnja 2000.g. (Županijski sud u Koprivnici, Sudska praksa br. 3, veljača 2001.) Upravu je državni odvjetnik kada u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud prilikom donođenja oslobađajuće presude protiv okrivljenika D.M. zbog kaznenog djela iz čl. 272. st. 2. i 1. KZ-a, povrijedio Kazneni zakon u korist okrivljenika. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da prvostupanjski sud temeljem provedenih dokaza zaključuje da je vožnja okrivljenika kritične zgode bila u skladu s odredbom čl. 26. st. 1. i čl. 13. st. 3. i 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, a što drugim riječima znači da je bila prilagođena prometnoj situaciji, koja je bila u području mjesta prometne nesreće. Ovakav zaključak prvostupanjskog suda po mišljenju ovog suda nema uporišta u provedenim dokazima. Ovo radi toga što je tijekom postupka nespornim utvrđeno da je provodom blagdana Sv. Ane u mjeseu S. Održaanao proštenje i da su uz prometnicu bili poredani štandovi i vrtuljak s ostalim zabavnim sadržajima koji su privlačili djecu. Tu je bio povećan pješački promet, ne samo odraslih već pogotovo i djece, koja su iskazivala izuzetan interes za vrtuljak. Svaki vozač, pa tako i okrivljenik, kada se kreće vozilom po prometnici uz koju se nalaze takvi zabavni sadržaji mora temeljem vlastitog životnog iskustva očekivati istrčavanje na prometnicu zaigrane djece. Upravo ta mogućnost mu nalaže potrebu za izuzetno opreznom vožnjom, koja se ne može limitirati brzinom izraženom u kilometrima na sat, već ona mota biti upravo takva «da se vozilo može pravovremeno zaustaviti pred svakom zaprekom koju, u konkretnim uvetima može predvidjeti…», kako je to propisao u čl. 26. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama. Kako okrivljenik s vozilom nije izbjegao konktakt s oštećenikom prilikom njegovog pretrčavanja preko kolnika prema vrtuljku i uslijed toga ga oborio i ozlijedio vozilom, njegova vožnja bila je protivna naprijed citirnoj odredbi Zakona o sigurnosti prometa na cestama. Županijski sud u Koprivnici, Kž-318/03-3 od 9. prosinca 2003. godine. (Županijski sud u Koprivnici, Sudska praksa, knjiga br. 6/2004.) Pogrešan je zaključak prvostepenog suda da kod opteženika koji je započeo pretjecanje drugoga osobnog vozila na punoj središnjoj crti ispred oštrog i nepreglednog zavoja, zbog čega je došlo do sudara s vozilom koje je dolazilo u susret svojom desnom stranom, postoji samo nehetni oblik krivnje. Radi se o grubom kršenju propisa i bezobzirnoj vožnji i optuženik je mogao očekivati dolazak vozila iz suprotne strane pa je bio svjestan da ugrožava sigurnost javnog prometa i na to je pristao. Stoga je on osnovno krivično djelo ugrožavanja javnog prometa učino s eventualnim umišljajem. VSRH, I-Kž-891/90 od 8. svibnja 1991. (Pregled sudske prakse br. 48). Učinio je krivično djelo iz čl. 168. st. 2. u vezi s čl. 163. st. 1. KZH optuženik koji je bez vozačke dozvole upravljao neispravnim i neregistriranim automobilom u gradu brzinom od 86 km/h te počeo pretjecati kolonu od najmanje četiri vozila, a onda, kad mu je naišlo vozilo iz suprotnog smjera, izgubio kontrolu, udario u biciklista na lijevoj strani ceste i usmrtio ga. Višestruka povreda propisa i očigledno riskantna vožnja ukazuju na optuženikovu bezobzirnost. On je prihvatio blisku pogibelj i pristao

714 na njeno nastupanje, a time i na osnovnu posljedicu dovođenja u opasnost života ljudi pa je, prema tome, osnovno krivično djelo izvršio s umišljajem. VSRH, I Kž-461/91 od 4. rujna 1991. (Pregled sudske prakse br. 50). Optuženik je prvostepenom presudom oglašen krivim da je zbog alkoholiziranog stanja, pri dobroj vidljivosti, vozeći brzinom od 60-70 km/s, neletio na kamion u blagom lijevom zavoju, kojom prilikom je poginuo njegov suvozač pa da je time počinio krivično djelo iz čl. 168. st. 2. KZH. Prvostepeni sud, međutim, prihvaća optuženikovu obranu da je neposredno prije nezgode htio obrisati prednje staklo, pa kako je vozilo imao tek dva dana te ga nije dobro poznavao, nije mogao odmah pronaći prekidač za vodu, što je dovelo do toga da na trenutak nije obraćao pažnju na cestu ispred sebe. Pritom prvostepeni sud utvrđuje da se optuženik ponašao neoprezno i da je u stvari takva neoprezna vožnja dovela do nezgode što je u suprotnosti s tvrdnjom da je do nezgode došlo zbog alkoholiziranosti optuženika. Stoga je valjalo ukinuti prvostepenu presudu pa će prvostepeni sud na ponovnom suđenju utvrditi da li je optuženik pristao na ugrožavanje javnog prometa ili se radi samo o njegovom nehatu. VSRH, I Kž246/91 od 26. rujna 1991. (Pregled sudske prakse br. 50). Optuženik je u pripitom stanju (1,10 promila alkohola u krvi) i bez vozačkog ispita dopustio oštećeniku u pijanom stanju (1,98 promila alkohola u krvi) da se vozi na njegovom neregistriranom traktoru na poluzi hidraulika, zbog čega je oštećenik pao i zadobio ozljede od kojih je umro, nije osnovno krivično djelo ugrožavanja javnog prometa izvršio s umišljajem, nego iz nahata pa stoga nije učinio krivično djelo iz čl. 68. st. 2. u svezi s čl. 163. st. 1. KZH, nego krv. djelo iz čl. 168. st. 5. u svezi s čl. 163. st. 1. i 3. KZH. Njegova alkoholiziranost i činjenica da je upravljao neregistriranim traktorom bez vozačke dozvole nisu u uzročnoj vezi s prometnom nezgodom. Oštećnik je mogao pasti s traktora i zadobiti smrtonosne ozljede i da je optuženik bio trijezan i da je imao vozačku dozvolu. VSRH, IKž 525/91 od 16. listopada 1991. (Pregled sudske prakse br. 51). Učinio je osnovno krivično djelo ugrožavanja javnog prometa s umišljajem i time teško djelo protiv opće sigurnosti javnog prometa iz čl. 168. st. 2. u vezi s čl. 163. st. 1. KZH optuženik koji je u sumrak u naseljenom mjestu upravljao osobnim automobilom brzinom od 99 km/h, iako je uočio prometne znakove "ograničenje brzine do 40 km/h" i "djeca na putu", te naletio na osmogodišnjeg dječaka koji je pretrčavao cestu s lijeve na desnu stranu i usmrtio ga. Pravilno je sud prvog stupnja zaključio da je optuženik vozeći brzinom koja je bila dvostruko veća od dopuštene, s obzirom na svoja osobna svojstva /star 33 godine i profesionalni vozač/, bio svjestan da ugrožava javni promet i na takvo ugrožavanje i pristao. VSRH, IKž-223/90 od 12. veljače 1992. (Pregled sudske prakse br. 52). Učinio je osnovno krivično djelo ugrožavanja javnog prometa s umišljajem i stoga teško djelo protiv sigurnosti javnog prometa iz čl. 168. st. 2. u vezi s čl. 163. st. 1. KZH optuženik koji je upravljao osobnim vozilom na nizbrdici s padom od 3-4% brzinom od 85 km/h, iako je postojalo ograničenje na 50 km/h, te neispravnim

715 uređajima za upravljanje i zaustavljanje, a za koje nedostatke je znao prije, pa je usmrtio vozača motokultivatora koji je sa sporedne izišao na glavnu cestu. VSRH, IKž-659/91 od 5. ožujka 1992. (Pregled sudske prakse br. 52). Optuženik koji je na magistralnoj cesti upravljao osobnim automobilom brzinom od 100 km/h, iako je pravovremenim prometnim znakom upozoren da je brzina ograničena na 50 km/h i da nailazi na dvostruki zavoj s više uzastopnih zavoja te da se kreće kroz naseljeno mjesto, pa stoga izgubio kontrolu i sletio s ceste, pri čemu je njegov suputnik izgubio život, učinio je teško djelo protiv sigurnosti javnog prometa iz čl. 168. st. 2. u vezi s čl. 163. st. 1. KZH. Pored ekscesa brzine kao prevalentnog uzroka te prometne nezgode, pri ocjeni optuženikove krivnje valjalo je imati u vidu i da je on neposredno prije mjesta nezgode pretekao drugo vozilo marke "BMW" koje se kretalo brzinom od 100 km/h te da je poznavao karakteristike ceste i da je znao za ograničenje brzine. Sve te okolnosti opravdavaju zaključak da je optuženik postupio bezobzirno, grubo kršeći prometne propise i time bio svjestan da ugrožava javni promet i na to pristao pa je osnovno krivično djelo ugrožavanja javnog prometa učinio s umišljajem. VSRH, IKž-592/91 od 31. ožujka 1992. (Pregled sudske prakse br. 52). Kad optuženik noću, u gradu, znajući da se približava križanju na kojem je promet uređen svjetlosnim prometnim znakovima, uđe u križanje brzinom od 85 km/s i izazove sudar u kojem pogine jedan osoba, izvršio je teško djelo protiv sigurnosti javnog prometa iz čl. 168. st. 2. u svezi čl. 163. st. 1. KZH. On je osnovno krivično djelo ugrožavanja javnog prometa izvršio s umišljajem jer je bio svjestan visokog rizika takve vožnje i pristao je na ugrožavanje koje proizlazi iz takve vožnje. VSRH, IKž-157/92 od 8. srpnja 1992. (Pregled sudske prakse br. 52). Počinio je krivično djelo iz čl. 161. st. 2. u vezi s čl. 156. st. 1. KZRH s eventualnim umišljajem optuženik upravljajući osobnim automobilom ulicom u pravcu centra grada protivno odredbi čl. 46. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama, brzinom od 115 km/sat koja je skoro dvostruko veća od dozvoljene brzine kroz naseljeno mjesto, za vrijeme pojačane frekvencije usred dana, s troje putnika u vozilu od kojih je dvoje maloljetne djece, tako da zbog prevelike brzine kretanja vozila nije uspio kočenjem izbjeći nalet na osobno vozilo koje je dolazilo iz suprotnog smjera obavljajući radnju skretanja ulijevo, kojom prilikom je više osoba zadobilo lake odnosno teške tjelesne povrede, dok je jedna osoba izgubila život. Dakle, optuženik je bio sjestan da kršenjem prometnih propisa ugrožava javni promet i da je to konkretna opasnost za život ili tijelo ljudi, pa je pristao na nastupanje takve opasnosti kao posljedice ovog krivičnog djela. VSRH, I Kž 187/1993 od 10. svibnja 1995.g. (VSRH, Izbor odluka 2/1996). Time što je po mišljenju medicinskog vještaka postojala jedina mogućnost da oštećenik preživi bilo operativno odstranjenje slezene i zaustavljanje krvarenja i plitkih razdora jetre, ne znači da je prekinuta uzročna veza između skrivljenog postupanja optuženika u prometnoj nezgodi (čl. 272. st. 3. KZ) i krajnje posljedice njegove nepropisne vožnje, smrti oštećenika, jer su teške i po život opasne tjelesne ozljede

716 oštećenika nastupile kao posljedica prometne nezgode koju je s neizravnom namjerom skrivio optuženik, a smrt oštećenika pripisuje se nehaju optuženika. "Kada bi i stajala tvrdnja da se smrt oštećenika ne može pripisati ni nehaju osuđenika, da ona nije u uzročnoj vezi sa teškim i po život opasnim ozljedama koje je oštećenik zadobio u prometnoj nezgodi, a koju je sa neizravnom namjerom skrivio osuđenik, moglo bi se govoriti samo o povredi Kaznenog zakona iz čl. 368. toč. 4. ZKP, budući da bi se u tom slučaju u postupcima osuđenika stekla sva bitna obilježja kaznenog djela iz čl. 272. st. 1. KZ, a ne da bi bila isključena njegova krivnja uopće za predmetnu prometnu nesreću. Međutim, prema zapisniku o obdukciji i mišljenju medicinskog vještaka, uzrok smrti oštećenika je razdor slezene i jetre sa unutarnjim iskrvarenjem, a koje ozljede je ovaj zadobio u prometnoj nezgodi. Time, pak, što je po mišljenju vještaka postojala jedina mogućnost da oštećenik preživi bilo operativno odstranjenje slezene i zaustavljanje krvarenja i plitkih razdora jetre, nikako ne znači da je prekinuta uzročna veza između skrivljenog postupanja osuđenika i krajnje, nehatne, posljedice njegove nepropisne vožnje, smrti oštećenika." Vrhovni sud Republike Hrvatske, III Kr 371/01, od 25. X 2001. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2002.) Izazivanje prometne nesreće - neizravna namjera U radnjama optuženika stječu se elementi kaznenog djela izazivanja prometne nesreće iz čl. 272. st. 3. KZ počinjenog s neizravnom namjerom, kad je utvrđeno da je znao da prilazi pješačkom prijelazu i vidio da se ispred njega zaustavilja drugo vozilo koje mu je potpuno zaklanjalo vidik na desnu stranu, a on je ipak nesmanjenom brzinom nastavio vožnju sredinom ceste u namjeri da prođe pored tog vozila, iako je prema radnjama vozača koji se zaustavio, mogao jedino zaključiti da propušta pješaka, čime je pristao na ugrožavanje sigurnosti pješaka. Podnositelj zahtjeva pogrešno smatra da se o kaznenom djelu izazivanja prometne nesreće sa eventulanim umišljajem radi samo onda ako je počinitelj djela vozio znatno većom brzinom od dozvoljene ili prilagođene prometnoj situaciji, ako je vozio u alkoholiziranom stanju i ako je prekršio znakove izričitih naredbi, odnosno u raskrižje ušao kada je na semaforu bilo uključeno crveno svjetlo. O ugrožavanju sigurnosti prometa s neizravnom namjerom radi se u svim onim slučajevima kada vozač ugrožava sigurnost prometa na takav način da je svjestan da može dovesti u opasnost živote i tijelo drugih sudionika u prometu i na to pristaje. U konkretnom slučaju, kada je nesporno da je optuženik znao da prilazi pješačkom prijelazu i vidio da se ispred njega zaustavlja drugo vozilo, koje mu je potpuno zaklanjao vidik na desnu stranu, a on je ipak nesmanjenom brzinom nastavio vožnju sredinom ceste u namjeri da prođe pored toga vozila, iako je prema radnjama vozača koji se zaustavio mogao jedino zaključiti da propušta pješaka, pristao je na ugrožavanje pješaka, kao što su pravilo utvrdili sudovi prvog i drugog stupanja, kada su njegovo postupanje pravno označili kao kazneno djelo iz čl. 272. st. 3., a ne iz čl. 272. st. 4. KZ-a.» Vrhovni sud Republike Hrvatske, III Kr 519/03-3 do 24. II. 2004. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2004.) Pogrešno je shvaćanje da vozač motornog vozila pri pretjecanju drugoga motornog vozila noću ne smije uključiti duga svjetla jer bi time smetao vozaču ispred sebe. Kada bi, naime, bilo tako, onda noću nikad ne bi bilo dopušteno pretjecanje, jer vozač koji noću pretječe nema druge mogućnosti da se uvjeri jer li pretjecati moguće bez opasnosti za druge sudionike u prometu, ako povremeno ne uključi duga svjetla.

717 Okružni sud u Bjelovaru, KŽ 882/79 od 15. I. 1980. (Pregled sudske prakse br. 16 u godini 1979., Zagreb 1980.) Optuženika, koji je počeo pretjecati kamion ne provjeravajući da li mu tko nailazi u susret i na taj način izazvao sudar, ne može opravdati to što je vozač kamiona u istom pravcu ispred njega uključio desno pokazivalo smjera. Ta radnja u smislu propisa člana 32. stav 1. u vezi s članom 31. stav 1. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama nije predviđena kao davanje znaka vozaču iza sebe da može pretjecati njegovo vozilo. Uključivanje desnog pokazivala smjera vožnje je samo znak za skretanje vozila u desno. Okružni sud u Bjelovaru, Kž 320/80 od 15. V 1980. (Pregled sudske praske br. 17 u godini 1980., Zagreb 1980.g.) Vozač motornog vozila koji je nepropisnom vožnjom stvorio opasnu situaciju odgovara za smrt žrtve bez obzira na to što je ona spretnijom reakcijom mogla izbjeći nezgodu i što je samovoljno napustila liječenje u bolnici. Činjenično stanje Optuženik je u gradu K. 10.5.1992. natraške okomito izlazio osobnim automobilom iz nepreglednog dvorišta na cestu ne osiguravši da ga vodi druga osoba. S njegove desne strane nailazio je na biciklu oštećenik star 72 godine koji je bolovao od ateroskleroze, hipertrofije i dilatacije srca, fibroze miokarda i kronične upale bubrega. Spazivši pred sobom stražnju stranu autmobila oštećenik je zakočio, pritom izgubio nadzor nad biciklom i pao na cestu, ne dodiruvši automobil koji je u međuvremenu na poziv jednog svjedoka stao. Prilikom pada oštećenik je zadobio prijelom zdjelice zbog čega je hospitaliziran. Iz bolnice je otpušten 13.5.1992. navodno na vlastiti zahtjev, ali je 18.5.1992. umro u svojoj kući od upale pluća i embolije ogranka plućne arterije. Prema mišljenju odbucenta komplikacije koje su dovele do smrti posljedica su primarne ozljede (prijeloma zdjelice). Optuženik je oglašen krivim zbog teškog djela protiv sigurnosti javnog prometa iz čl. 161. st. 4. u svezi s čl. 156. st. 3. KZRH te mu je izrečena uvjetna osuda, i to tako što mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju 6 mjeseci s rokom kušnje jednu godinu. Optuženikova žalba odbijena je kao neosnovana. Iz obrazloženja Nije utemeljena tvrdnja žalitelja da bi svaki prosječni biciklist uspio izbjeći padanje s bicikla zaobilaženjem vozila sa stražnje strane, pa bi, kako smatra optuženik zapravo za prometnu nezgodu bio kriv oštećenik. I kada bi bila točna tvrdnja optuženika kako se oštećenik zbunio i neadekvatno reagirao, to nikako ne bi otklonilo njegovu odgovornost, jer je upravo on svojom nepropisnom vožnjom "zbunio" oštećenika i prisilio ga da reagira onako kako je reagirao, pa makar i neadekvatno. Iz rezultata dokazanog postupka nedojbeno također proizlazi da je smrt oštećenika u direktnoj uzročnoj vezi s tjelesnom povredom (prijelomom u području gornjeg remusa desne pubične kosti) koju je zadobio prilikom pada sa bicikla, uslijed koje se povrede razvija upala pluća te embolija arterije, što je rezultiralo smrću oštećenika. Okolnost da je oštećenik na vlastiti zahtjev napustio bolničko liječenje nikako ne prekida kauzalnu vezu između prometne nezgode, odnosno tjelesne povrede koju je oštećenik zadobio u toj nezgodi i smrtne posljedice, na čemu žalitelj posve neutemeljeno inzistira u žalbi.

718 VSRH, I Kž-67/94 od 11.5.1994. (Vojni sud u Bjelovaru, K-186/93) (Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu br. 1/1995). Nisu ostvarena sva bitna obilježja kriv. djela ugrožavanja javnog prometa iz čl. 163. st. 1. i 3. KZH i pored nastupjele štete u iznosu od preko 10.000 dinara kad nije istovremeno dovoden u opasnost život ili tijelo ljudi, odnosno imovina većeg opsega, niti je kod drugoga nastupila laka tjelesna povreda. Okruženi sud u Zagrebu, Kž 2639/79 od 30. I. 1980. (Pregled sudske prakse br. 19). Nepropisna vožnja dugim svjetlima i zasljepljivanje vozila iz suprotnog pravca (protivno čl. 86. st. 2. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na putevima) u pravilu ne isključuje krivičnu odgovornost vozača koje mu dolazi u susret za prometnu nezgodu do koje je zbog toga došlo. U takvoj situaciji svaki prosječni savjesni vozač pravovremeno će podesiti svoju vožnju toj okolnosti te će smanjiti brzinu prema potrebi i do potpunog zaustavljanja svog vozila. Prema tome, samo u slučaju iznenadnog zasljepljivanja, koje je onemogućilo pravovremenu reakciju zasljepljenog vozača, što ovisi o svim okolnostima konkretnog slučaja (npr. nepregledan oštar zavoj), vozač ne bi bio krivično odgovoran. VSH, KŽ 324/81 od 13. V. 1981. (Pregled sudske prakse br. 19). Činjenica što učinilac nije ostvario potrebne uvjete za izdavanje vozačke dozvole, niti je položio vozački ispit, još sam po sebi ne upućuje na umišljajni oblik krivnje za učinjeno osnovno djelo ugrožavanja javnog prometa iz čl. 163. st. 1. KZH. VSH, I Kž 269/85 od 19. III 1986. (Pregled sudske prakse br. 31). Smrt osobe povrijeđene u prometnoj nezgodi ima se uračunati optuženiku bez obzira na to što je nakon nezgode u zdravstvenoj ustanovi izvršen operativni zahvat (trepancija) na lijevoj umjesto strani glave povrijeđenoga. Budući da je do povrede glave došlo u prometnoj nezgodi koju je uzrokovao optuženik, tim se na prekida uzročna veza između njegove radnje i smrti povrijeđenoga. VSH, I Kž 341/89 od 14. veljače 1990. (Pregled sudske prakse br. 47). Dužnost da vozač obraća pažnju na pješake, u smislu čl. 27. st. 1. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama (“Službeni list SFRJ”, br. 17/74) ne odnosi se samo na pojavu pješaka na kolniku već i na pojavu onih “koji stupaju na kolnik”, što znači i onih koji se nalaze uz rub kolnika i za koje vozač, na temelju njihova ukupnog ponašanja - naročito ako su u pitanju djeca, kao posebno zaštićena kategorija sudionika u prometu (čl. 3. st. 1. navedenog zakona) - može i mora pretpostaviti da će stupiti na kolnik. VSH, III Kr-285/82 od 15. IX 1982. (Pregled sudske prakse br. 21).

719 Radi se o teškom djelu protiv sigurnosti javnog prometa iz čl. 168. st. 5. KZH u vezi s čl. 167. st. 2. KZH (ugrožavanje prometa opasnom radnjom ili sredstvom), a ne o krivičnom djelu nehatnog prouzrokovanja smrti iz čl. 38. KZH, kad je do smrti oštećenika došlo tako što je on, upravljajući biciklom u prometu, izgubio kontrolu nad upravljačem bicikla i pao pod kotače prikolice kamiona zbog toga što je suvozač u kamionu, u času pretjecanja biciklista, naglo otvorio prozor i ispruženom rukom hotimice zamahnuo prema glavi biciklista. VSH, I Kž 943/83 od 9. V 1984. (Pregled sudske prakse br. 25). Prekoračenje dopuštene brzine vožnje, makar i znatno, samo za sebe nije još dovoljan element za zaključak da je učinilac postupao bezobzirno, tj. tako da je svjesno pristao na ugrožavanje javnog prometa (eventualni umišljaj). Naprotiv, iz činjenica da je trijezan upravljao tehnički potpuno ispravnim automobilom, danju, dijelom ceste koji je vrlo pregledan, sa suhim i neoštećenim kolovozom, pravilno je zaključio sud da je od ugrozio javni promet samo zbog krive procjene ponašanja djevojčice, koja je u času njegova nailaska licem bila okrenuta prema njemu, stojeći s lijeve strane ceste, tj. da neće započeti pretrčavati cestu, pa da je tako ostvario samo sva bitna obilježja nehatnog teškog djela protiv sigurnosti javnog prometa iz čl. 168. st. 5. KZH. VSH, KŽ 815/83 od 20. VI 1984. (Pregled sudske prakse br. 25). Optuženik koji je s koncentracijom alkohola od 0,91 u krvi upravljao osobnim automobilom brzinom od 60-70 km/h izvan naseljenog mjesta, ne uzevši dovoljno odstojanje iza kamiona, a onda, dok je tražio prekidač za vodu, jer nije dovoljno poznavao vozilo kojim je upravljao, naletio na kamion, pa je poginuo suputnik na prednjem sjedištu, izvršio je kazneno djelo iz čl. 272. st. 4. KZ te ga je stoga valjalo oglasiti krivim zbog kaznenog djela izazivanja prometne nesreće iz nehaja iz čl. 272. st. 4. KZ. Optuženik je postupao neoprezno jer je tražio prekidač u trenutku kad je kamion ispred njega usporavao na usponu, pa nema uzročne veze između utjecaja alkohola i te prometne nezgode. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 179/92, od 4. VI 1992. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2001.) U pravu je državni odvjetnik kada u žalbi tvrdi da se pobijana presuda temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, kada je optuženika nakon provedenog postupka oslobodio optužbe zbog inkriminiranog kaznenog djela iz čl. 272. st. 4. u svezi st. 2. i 1. KZ-a. Naime, prema činjeničnom opisu djela optuženiku se stavlja na teret da je kritične zgode upravljao osobnim automobilom brzinom koja nije bila prilagođena osobinama i stanju ceste, te prometnim uvjetima, tako da bi vozilo mogao pravovremeno zaustaviti pred svakom zaprekom koju u konkretnim uvjetima može predvidjeti (čl. 26. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama). Tijekom dokaznog postupka prvostupanjski sud je obavio rekonstrukciju događaja i pri tom konstatirao da je u približno istim uvjetima vožnje i stanju kolnika optuženik mogao zapaziti prepreku na cesti na 83,6 m dometu putnih svjetala, a da istovremeno nije mogao raspoznati o kakvoj se prepreci radi. Nadalje je utvrđeno da je tek na 26,50 m mogao sa sigurnošću zaključiti da na kolniku leži čovjek, te polazeći od dinamičke analize prometne nezgode i pri utvrđenoj brzini vožnje, prema nalazu i mišljenju prometnog vještaka, prvostupanjski sud zaključuje da na toj udaljenosti optuženik nije mogao izbjeći nalet na oštećenika, kojeg u konkretnim uvjetima nije očekivao.

720 Ovakvo stajalište prvostupanjskog suda ne može se prihvatiti, jer je po mišljenju ovoga suda optuženik bio dužan odmah nakon što je na 83,00 m uočio ispred sebe prepreku smanjiti brzinu svog vozila, kako bi mogao poduzeti sve potrebno da izbjegne nalet na tu prepreku, i u trenutku kada raspozna o kakvoj se prepreci radi. U konkretnoj situaciji, na cesti se nalazio oštećenik, no isto tako moglo se raditi i o kojoj drugoj vrsti prepreka koje bi predstavljale opasnost za vozilo optuženika i putnike u tom vozilu, pa je već i zbog tog razloga trebalo smanjiti brzinu vozila i prilagoditi je prometnim uvjetima. Rješenje Županijskog suda u Koprivnici, Kž-83/00-2 od 12. rujna 2000. god. (Županijski sud u Koprivnici, Sudska praksa br. 3, veljača 2001.) Kada je utvrđeno da se optuženik ulazeći svojim vozilom sa sporedne na glavnu cestu, koja mu je dobro poznata, usprkos znaku "STOP", nije zaustavio već nastavio vožnju i tako oštećeniku prepriječio pravac kretanja, očito podcijenivši njegovu brzinu i njihovu međusobnu udaljenost te pogrešno računajući da će se prije nailaska oštećenika uključiti u promet na glavnoj cesti, u čemu je djelomično i uspio, ne može se uzeti da se radi o takvoj bezobzirnoj vožnji optuženika i njegovom grubom kršenju prometnih propisa koje odstupa od standarda i u kojem bi slučaju optuženik djelo po činio s eventualnim umišljajem. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 349/95, od 26. III 1993. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1999.) Sud prvog stupnja proglašava okrivljenika krivim da je upraljajući noću pod oborenim svjetlima automobilom u naseljenom mjestu, mimoilazeći se s vozilima propustio obratiti dužnu pažnju na cestovni prostor ispred automobila, zbog čega je kasno uočio da na cesti leži čovjek, naletio na njega i nanio mu teške tjelesne ozljede, počiniviši time krivično djelo protiv sigurnosti javnog prometa iz čl. 161. st. 3. KZRH. Oštećenika koji je u maskirnoj vojnoj odori, u teško prijanom stanju ležao duž ceste nogama okrenut u smjeru nailaska vozila okrivljenika, po mišljenju prometnog vještaka, okrivljenik je mogao primijetiti tek uz posebnu pažnju, dok se takva zapreka uz prosječnu pažnju ne može na vrijeme uočiti. Sud drugog stupnja je ukinuo presudu izrazivši stajalište da se pred vozača može postaviti samo zahtjev dužne pažnje kojem udovoljava prosječni vozač. Standard prosječne pažnje određuju konkretni prometni uvjeit, drugim riječima on se određuje prema rome kako bi u konkretnoj prometnoj situaciji i u danim uvjetima postupao najveći broj vozača čije su vozačke sposobnosti adekvatne vozaču koji je počinitelj krivičnog djela protiv sigurnosti javnog prometa. Županijski sud Bjelovar, Kž 315/1997 od 3. srpnja 1997.g. (VSRH, Izbor odluka 1/1998.) Odredba kaznenog djela izazivanje prometne nesreće iz članka 272. stavak 4. KZ nije za počinitelja blaža od odredbe članka 161. stavak 4. KZRH. Županijski sud u Bjelovaru, Kž 26/1998. od 29. siječnja 1998.g. (VSRH, Izbor odluka, 1/1998.) Kada je utvrđeno da se optuženik ulazeći svojim vozilom sa sporedne na glavnu cestu, koja mu je dobro poznata, usprkos znaku «STOP», nije zaustavio već nastavio vožnju i tako oštećeniku prepriječio pravac kretanja, očito podcjenivši njegovu brzinu i njihovu međusobnu udaljenost te pogrešno računajući da će se prije nailaska oštećenika uključiti u promet na glavnoj cesti, u čemu je djelomično i uspio, ne može se uzeti da se radi o takvoj bezobzironoj vožnji optuženika i njegovom grubom kršenju

721 prometnih propisa koje odstupa od standarda i u kojem bi slučaju optuženik djelo počinio s eventualnim umišljajem. VSRH, I Kž 349/1995 od 26. ožujka 1993.g. (VSRH, Izvor odluka 1/1999.) Alkoholiziranost nije u uzročnoj vezi s optuženikovim načinom upravljanja motornim vozilom Počinio je ugrožavanje javnog prometa iz nehaja optuženik koji je noću oko 03,00 sati upravljao osobnim automobilom brzinom od oko 105 km/h, koja nije bila prilagođena dometu oborenih svjetala, te je zbog prevelike brzine naletio na oštećenika koji je ležao na kolniku i nanio mu smrtonosne ozljede, a potom izgubio kontrolu nad vozilom i sletio s ceste, uslijed čega je došlo do višestrukog prevrtanja vozila u kome je suvozač zadobio teške tjelesne ozljede. Cijeneći da je optuženik do mjesta prometne nezgode vozio kojih 7 km bez kršenja prometnih propisa, kao i njegovo cjelokupno ponašanje u vožnji, uz činjenicu da dionica ceste gdje je došlo do prometne nezgode izlazi izvan naseljenog mjesta, tad brzina od oko 105 km/h, u to doba noći, s jedva uočljivim oštećenikom koji leži na kolniku, nema značaj bezobzirne vožnje, te se ne radi o grubom kršenju prometnih propisa već o vožnji koja se može ocijeniti neopreznom i nepromišljenom. Prvostupanjski sud je pravilno zaključio da stupanj alkoholiziranosti od 0,60 g/kg apsolutnog alkohola u krvi, kod koga se po mišljenju toksikološkog vještaka vozači nalaze u prijelazu iz trijeznog u pripito stanje, i koji kod zdrave i na alkohol tolerantne osobe, kao što je optuženik, u pravilu ne dovodi do smanjenja vozačkih sposobnosti, nije u uzročnoj vezi s optuženikovim načinom upravljanja vozilom. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 248/96, od 18. XII 1997. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1999.) Sud prvog suprnja pravilno je utvrdio da je optuženik počinio kazneno djelo iz čl. 161. st. 4. u svezi s čl. 156. st. 3. KZRH s nehatnim oblikom krivnje kad se upustio u pretjecanje vozila ispred sebe i svojim vozilom zahvatio i usmrtio oštećenika u okolnostima ograničene vidljivosti ne samo zbog slabije ulične rasvjete u naseljenom mjestu, nego i s obzirom na činjenicu da je pretjecanje poduzeo s oborenim svjetlima, brzinom od 84 km/h, koja nije bila primjerena dometu vidljivosti, a bila je iznad dopuštene od 50 km/h, jer se radilo o naseljenom mjestu. "Ispravan je zaključak suda prvog stupnja da primarni uzrok ove nesreće leži u nepropisnom poduzimanju pretjecanja od strane optuženika kada je on pretjecanje započeo i poduzeo pod oborenim svjetlima pri brzini od 84 km/h, tako da pri toj brzini, kada je već bio u pretjecanju i kada je uočio prvi bicikl kojim je upravljao M.S. i koji je bio osvijetljen, unatoč poduzetog kočenja, nalet na oštećenika koji je bio treći u nizu biciklista i nije bio osvijetljen, više nije mogao izbjeći pri postojećoj brzini, a bio bi ga izbjegao, s obzirom na način svog reagiranja, da je ta brzina u vrijeme reagiranja kočenjem iznosila do 60 km/h, dakle da je bila i u granicama dozvoljene." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 618/97, od 15. IV 1999. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1999.) 168. NEPRUŽANJE POMOĆI OSOBI KOJA JE TEŠKO TJELESNO OZLIJEĐENA U PROMETNOJ NESREĆI Članak 273.

722 Oštećeni je pao u jarak licem u vodu, te se tako ugušio, jer zbog zadobivenih povreda nije bio u mogućnosti da si sam pomogne. Prema tome je uzrok smrti oštećenog bilo neukazivanje pomoći od optuženog, čime su ostvareni svi elementi krivičnog djela nepružanja pomoći osobi povrijeđnoj u saobraćajnoj nesreći iz čl. 271a st. 2. KZ, bez obzira na to da li bi oštećeni inače, da mu je optuženi pružio pomoć i odvezao ga u bolnicu, ostao živ ili predvidivo podlegao zadobivenim teškim povredama i da mu je pružena liječnička pomoć. VSH, I Kž 502/74 od 27. V 1975. (Pregled sudske prakse br. 8. u godini 1975., Zagreb 1976.g.) Iz odredbe čl. 271a KZ (čl. 165 KZH) proizlazi da je tom odredbom inkriminirano nepružanje pomoći povrijeđenoj osobi, tj. osobi kojoj je zgog povrede u saobraćajnoj nesreći potrebno ukazati pomoć. Po pravilnoj primjeni zakona, ako se radi o saobraćajnom udesu u kome je nastupila trenutna smrt povrijeđene osobe, nema krivičnog djela iz čl. 271a KZ, jer u tom slučaju nedostaje objektivni element tog djela, tj. nema povrijeđene osobe. Pritom nije bitno da li je optuženi znao za činjenicu smrti povrijeđenog ili ne. Udaljavanje vozača s mjesta saobraćajne nezgode može u navedenom slučaju predstavljati samo prekršaj u smislu Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama, ali je i krivično djelo nepružanja pomoći povrijeđenoj osobi u saobraćajnoj nesreći, jer u slučaju kad je povrijeđeni trenutno umro, ne postoji povrijeđena osoba kojoj treba pružiti pomoć, već samo leš povrijeđenog. VSJugoslavije-Kz-50/66 od 25.V.1966. Samo živom čovjeku može se pružiti pomoć, pa kad je zbog saobraćajne nezgode smrt povrijeđenog praktički odmah nastupila, onda nisu ostvareni elementi krivičnog djela izlaganja opasnosti iz čl. 145. KZ i nepružanja pomoći osobi povrijeđenoj u saobraćajnoj nesreći iz čl. 271a KZ (čl. 44. KZH i čl. 165. KZH), kad je vozač koji je izazvao nezgodu pobjegao s mjesta događaja i nije pružio pomoć osobi povrijeđenoj u saobraćjanoj nesreći. VSH-Kž-539/70 od 21.V.1970. Krivično djelo iz čl. 271a KZ (čl. 165 KZH) postoji i u slučaju kad radnja optuženog kojom je nanesena povreda oštećenom ne sadrži obilježja krivičnog djela iz čl. 273. KZ u vezi sa čl. 271. KZ (čl. 168. KZH u svezi sa čl. 163. KZH). VSAPV-Kž-468/68 od 11.X.1968. Za postojanje krivičnog djela nepružanja pomoći iz čl. 271a KZ potrebno je da vozač motornog vozila osobu koju je tim vozilom povrijedio ostavi bez pomoći. Kao bespomoćan položaj u smislu čl. 271a st. 1. KZ i čl. 145. KZ valja smatrati onakav položaj koji stvara opasnost za život, odnosno tjelesni integritet neke osobe, gje ugrožena osoba ne može vlastitom snagom sebi pomoći, niti može očekivati pomoć od koje druge osobe. VSH-Kž-407/63 od 21.II.1963. Iz odredbe čl. 271a KZ proizlazi da je njome inkriminirano neukazivanje pomoći povrijeđenoj osobi od strane vozača motornog vozila kojim je ta osoba povrijeđena, te se ovom odredbom ne propisuje kazna za vozača zbog toga što bježi, već zbog toga što povrijeđenu osobu ostavlja bez pomoći. Dužnost vozača motornog

723 vozila je da ukaže pomoć povrijeđenoj osobi, a koju mu dužnost nalaže propis čl. 271a KZ, takve je prirode da isključuje pravo vozača da ocjenjuje i odlučuje da li je povrijeđenom njegova pomoć potrebna ili ne. Svaki je vozač dužan zaustaviti svoje vozilo i povrijeđenom pružiti pomoć bez obzira na eventualno prisustvo drugih građana i mogućnost da mu tu pomoć pruže druge osobe. Prema tome činjenica da je oštećena bila tjelesno povrijeđena automobilom optuženog na mjestu na kojem je odmah mogla biti pružena pomoć od strane trećih osoba, te joj je takva pomoć stvarno i pružena, kao i okolnost da je optuženi s mjesta događaja pobjegao samo zato što se uplašio, ne oslobađa optuženog kao vozača motornog vozila dužnosti da prema osobi povrojeđnoj njegovom motornim vozilom poduzme sve potrebne radnje i da joj pruži najhitniju pomoć pod pretpostavkom da je i u mogućnosti da joj takvu pomoć pruži. U konkretnom slučaju optuženi je unatoč alkoholiziranosti bio us tanju da se odveze kući automobilom, pa prema tome, njegovo stanje nije bilo takvo da oštećenoj ne bi mogao ukazati pomoć i na drugi način npr. obavještavanjem zdravstvene ustanove ili organa unutrašnjih poslova o saobraćajnom udesu kao i molbom upućenoj prisutnim osobama da poduzmu mjree potrebne za pružanje pomoći oštećenom. VSH-Kž-276/70 od 21.IV.1970. Ostavljanje bez pomoći u smislu čl. 271a. KZ ne postoji u slučaju kad vozač prevoznog sredstva povrijeđenoj osobi tom prijevoznim sredstvom nije ukazao pomoć ostavljajući je u prometnoj ulici u gradu gdje je odmah od drugih prihvaćena i smještena u bolnicu. VH-Kž-407/63 od 21.II.1963. Vozač motornog vozila mora osobi koja je povrijeđena tim sredstvom pružiti pomoć, pri čemu se vozač motornog vozila ne može osloboditi svoje obveze samo zbog toga što je na licu mjesta bilo i drugih osoba koje su po njegovom mišljenju mogle ili trebale pomoći povrijeđenima. U tom pravcu zakon, naime, ne pravi nikakve izuzetke, pa se niti kod tumačenja zakona ne može ići tako daleko, kaš to čini optuženi, kad utvrdi da njegova dužnost prestaje kad je povrijeđene ostavio na gradskoj ulici, gdje se za čas skupilo mnoštvo građana. Krivično djelo iz čl. 271a KZ može učiniti ne samo vozač motornog vozila ili drugog prijevoznog sredstva kojim je povrijeđena neka osoba - dakle, ne samo osoba koja je doista upravljala tim vozilom, nego i onaj suputnik vozača koji je neovlašteno prepustio tom vozaču upravljanje motornim ovzilom, te koji je savjetovao vozača da bježi i ubrza vožnju neposredno nakon naleta oštećene. VSH-Kž-265/68 od 21.III.1968. Ako vozač motornog vozila koji je ostavio bez pomoći osobu koju je tim vozilom povrijedio, u času izvršenja djela nije svjestan da je tu osobu ostavio u stanju opasnom po život, čini time krivično djelo iz čl. 271a KZ, a ne ono iz čl. 145. st. 1. KZ, bez obzira na to što su povrede koje je ta osoba zadobila bile smrtonosne i što je od tih povreda ta osoba nesporedno nakon udara na licu mjesta poginula. VSH-Kž-884/61 od 4.V.1961. Ne može biti isključena krivična odgovornost optuženog za krivično djelo iz čl. 271a. KZ zbog toga što je on iz straha od eventulanog fizičkog napada od strane povrijeđenog pobjegao s mjesta događaja, a da nije pružio pomoć povrijeđenom.

724 U svakoj situaciji koja je proizašla iz saobraćajne nesreće, dužnost je vozača određenog vozila da se uvjeri, ako je to u njegovoj fizičkoj mogućnosti, što se desilo s vozačem odnosno osobama koje su sudjelovale u toj prometnoj nesreći, a koje se mogle biti povrijeđene, te da u granicama svojim mogućnosti tim unesrećenima pruži svu moguću pomoć. Neprihvatljivo je stanovište da bi optuženog od obavljanja takvih dužnosti moglo osloboditi nejgovo subjektivno mišljenje da je vozač drugog prijevoznog sredstva dobro ili bolje prošao od njega, odnosno da nije znao da bi vozač drugog prijevoznog sredstva ostao ležati povrijeđen na mjestu događaja ili, pak, da se bojao fizičkog inzulta, a da se o svemu tome nije niti pokušao uvjeriti, već je, što više, s mjesta događaja pobjegao. VSH-Kž-791/66 od 7.IX.1966. Za postojanje krivičnog djela iz čl. 271a. st. 1. KZ (čl. 165. KZH) nije na subjektivnoj strani potrebna namjera nepružanja pomoći povrijeđenoj osobi u kojem bi slučaju odsustvo takve namjere isključivalo postojanje krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca. Dovoljna je, međutim, svijest da kao vozač ostavlja bez pomoći osobu povrijeđenu njegovim prijevoznim sredsvom. Kad optuženom nije prijetila neposredna objektivna opasnost da bi u slučaju zadržavanja na mjestu izazvane nezgode bio napadnut od rodbine povrijeđenog, ne može se optuženi vozač pozvati na stanje nužde iz čl. 12. KZ (čl. 10. KZJ), kad je propustio da pruži pomoć povrijeđenom. Odgovornost optuženog ne mijenja se niti činjenicom da je nakon nesreće sam otišao u stanicu javne sigurnosti i prijavio slučaj. VSH-Kž-1940/69 od 8.I.1970. U situaciji kad su oštećenoj osobi nastradaloj u saobraćajnoj nesreći odmah priskočile u pomoć brojne druge osobe, okružujući je i dajući joj prvu pomoć, još prije nego što je optuženi, koji je izazvao nesreću u kojoj je povrijeđena ta osoba mogao uspjeti da joj priđe, to njegova pomoć nije bila potrebna, a niti poželjna i korisna, kad se ima u vidu da se optuženi nalazio u alkoholiziranom stanju i bio šokiran saobraćajnom nesrećom. Prema tome, kad je dakle, takvoj povrijeđenoj osobi ukazana sa strane drugih pomoć i kda je ona odvezena u bolnicu drugim prijevoznim sredstvom ne može se smatrati da bi optuženi postupao protivno obvezi nasloženoj u čl. 271a. st. 1. KZ i svojim djelovanjem ostvario obilježja krivičog djela iz tog zakonskog propisa. VSH-Kž-1711/69 od 11.XII.1969. Vozač koji je svojim vozilom teško povrijedio oštećenog, pa nesmanjenom brzinom otišao s mjesta nesreće, odgovoran je za krivično djelo nepružanja pomoći osobi povrijeđenoj u prometnoj nezgodi i u slučaju kad se nesreća dogodila u gradu u vrijeme živog saobraćaja i kad je oštećenom pružena potrebna pomoć od strane trećih osoba, tako što je odmah prenijet u bolnicu, jer pružanje pomoći oštećenom sa strane trećih osoba nema utjecaja na pitanje krivične odgovornosti vozača koji je pobjegao s mjesta nesreće. VSJugoslavije-Kz-37/66 od 20.IV.1966. Oštećeni je pao u jarak s licem u vodu, te se tako ugušio, jer zbog dobivenih povreda nje bio u mogućnosti da si sam pomogne.

725 Prema tome, uzrok smrti oštećenog bilo je nepružanje pomoći od strane optuženog, čime su ostvareni elementi krivičnog djela nepružanja pomoći osobi povrijeđenoj u saobraćajnoj nesreći iz čl. 271a. st. 2. KZ (čl. 165. st. 2. KZH), bez obzira na to da li bi oštećeni inače, da mu je optuženi pružio pomoć i odvezao ga u bolnicu, ostao živ ili bi, pak, podlegao teškim povredama i da mu je pružena liječnička pomoć. VSH-Kž-502/74 od 27.V.1975. Za postojanje krivičnog djela nepružanja pomoći licu povrijeđenom u saobraćajnoj nesreći nije bitno koliko je povrijeđeni živio poslije saobraćajne nesreće i da li je uopće zbog pretrpjelih povreda mogao ostati na životu, već je bitno da je povrijeđeni neposredno nakon udesa bio živ i da mu je trebalo pružiti pomoć. VSSr-Kž-1347/69 od 18.II.1970. Razlika između krivičnih djela iz čl. 145. KZ i čl. 271a. KZ (čl. 44 KZH i čl. 165. KZH) je u tome što je kod krivičnog djela iz čl. 145. KZ potrebno da je učinilac prouzrokovao stanje opasno za život druge osobe, dok je kod krivičnog djela iz čl. 271a. KZ dovoljno da je drugoj osobi nanesena kakva tjelesna povreda /makar i lakše prirode/. Dalje, krivično djelo iz čl. 145. KZ šire je od krivičnog djela iz čl. 271a. KZ, jer prvo krivično djelo može učiniti svaka osoba, a prouzrokovanje stanja opasnog za život može se izvršiti svakom radnjom, dok krivično djelo iz čl. 271a. KZ može izvršiti samo vozač motornog vozila ii drugog prijevoznog sredstva, a povreda druge osobe mora biti nanesena upravo prijevoznim sredstvom kojim taj vozač upravlja. Zaključci savjetovanja u VSJugoslavije od 28.II.1961. Ako je osoba povrijeđena motornim vozilom ili drugim prijevoznim sredstvom izbugila život odmah prilikom zadobivanja tjelesnih povreda, neće postojati krivično djelo nepružanja pomoći osobi povrijeđenoj u saobraćajnoj nesreći koje je predviđeno iz čl. 271a. KZ, jer je objekt ovog krivičnog djela živ čovjek kome je moguće pružiti pomoć. Bijeg vozača s lica mjesta u tom slučaju može se uzeti kao otežavajuća kolnost, prilikom izricanja kazne za krivično djelo iz čl. 273. st. 2. KZ odnosno čl. 273. st. 5. KZ (čl. 168. st. 2. i st. 5. KZH). Ako pak povrijeđena osoba nije izgubila život odmah prilikom povrijeđivanja, već je od povreda umrla kasnije, vozač koji je unesrećenog ostavio bez pomoći bit će odgovoran za krivično djelo iz čl. 271a. KZ i u slučaju kad su povrede bile apsolutno smrtonosne tako da niti hitna liječnička pomoć ne bi spriječila nastupanje smrti povrijeđene osobe. Zaključci savjetovanja u VSJugoslavije od 26.XII.1968. (Krivični zakon Republike Hrvatske, Sudska praksa - Danilo Gregović) Optuženik je učinio krivično djelo nepružanja pomoći osobi povrijeđenoj u prometnoj nezgodi kad je svojim osobnim automobilom pregazio pješaka, a onda nastavio vožnju ne zastavljajući se, bez obzira na to što je on istom presudom oslobođen optužbe da bi učinio krivično djelo iz čl. 168. st. 2. u svezi s čl. 164. st. 1. KZH jer nije dokazao da je njegova vožnja bila nepropisna. VSH, I Kž-300)91 od 29.01.1992. (Željko Horvatić, Zvonimir Šeparović i suradnici, Kazneno pravo posebni dio, Masmedia, Zagreb 1999.)

726 Optuženik je učinio krivično djelo nepružanja pomoći osobi povrijeđenoj u prometnoj nezgodi kada je svojim osobnim automobilom pregazio pješaka, a onda nastavio vožnju ne zaustavljajući se, bez obzira na to što je on istom presudom oslobođen optužbe da bi učinio i krivično djelo iz čl. 168. st. 2. u svezi s čl. 164. st. 1. KZH jer nije dokazano da je njegova vožnja bila nepropisna. VSRH, IKž 300/91 od 29. siječnja 1992. (Pregled sudske prakse br. 51). Činjenica da su druge osobe oštećenoj pružile pomoć ne isključuje takvu dužnost kod vozača motornog vozila, koji je tim vozilom nanio ozljede oštećenoj, pa u takuv slučaju ne može biti otklonjena njegova kaznena odgovornost za počinjenje kaznenog djela iz članka 158. stavak 1. KZRH ako, napustivši mjesto događaja, ne pruži pomoć oštećenoj. Županijski sud u Bjelovaru, Kž 143/1997. od 20. ožujka 1997.g. (VSRH, Izbor odluka 1/1998.) Strah da bi ga prisutni građani mogli izvrgnuti neprijatnostima ne isljučuje obvezu vozača motornog vozila ili drugoga prijevoznog sredstva da stane i da pruži pomoć osobi čiju je povredu prouzrokovao tim prijevoznim sredstvom. VSH, I KŽ 2343/77 od 7. III. 1979. (Pregled sudske praske br. 16 u godini 1979., Zagreb 1980.g.) Ostvarena su sva bitna obilježja krivičnog djela nepružanja pomoći osobi povrijeđenoj u prometnoj nezgodi iz čl. 165. st. 1. KZH kad se učinilac udaljio s mjesta događaja iako je bio svjestan da je vozilom zahvatio dvojicu pješaka tako da su oni očito zadobili tjelesne povrede. Pri tome je neodlučno to što je na mjestu događaja bilo i drugih osoba koje su mogle pa i pružili pomoć povrijeđenima. VSH, I KŽ 704/82 od 8. IX 1982. (Pregled sudske prakse br. 21). Radi se o jednom krivičnom djelu nepružanja pomoći osobi povrijeđenoj u prometnoj nezgodi iz čl. 165. KZH, budući da radnja toga krivičnog djela predstavlja propuštanje pružanja pomoći od strane vozača, koji je prouzrokovao prometnu nezgodu, kako onda kad je u pitanju povređivanje samo jedne osobe, tako i kad je povrijeđen veći broj osoba. U pitanju je, naime, povreda principa solidarnosti bez obzira na broj povrijeđnih osoba, makar bila povrijeđena i samo jedna osoba, a ne povreda pojedinačnih samostalnih obveza iz nekoga garantiranog odnosa prema svakoj od povrijeđnih osoba. VSH, I Kž 703/82 od 5. I. 1983. (Pregled sudske prakse br. 22.) Iz same činjenice što je okrivljenik proglašen krivim zbog kaznenog djela izazivanja prometne nesreće iz čl. 272. st. 2. i 1. KZ-a, ne može se izvoditi zaključak da je počinio i kazneno djelo nepružanja pomoći osobi koja je teško tjelesno ozljeđena u prometnoj nezgodi iz čl. 273. st. 1. KZ-a. Točno je da je okrivljenik nakon što je izazvao prometnu nesreću bez zaustavljanja produžio vožnjom, dok su oštećeniku druge osobe koje su se zatekle na

727 mjestu nezgode pružile pomoć. Za postojanje kaznene odgovornosti okrivljenika zbog kaznenog djela iz čl. 273. st. 1. KZ-a nije dovoljna samo objektivna činjenica da je okrivljenik ostavio bez pomoći osobu, koju je teško tjelesno ozljedio svojim motornim vozilom, već je nužno potrebno objasniti i subjektivnu stranu djela, a to je okrivljenik znao da je prilikom preticanja i povrijedio oštećenika unatoč tome ostavio ga bez pomoći. Kako ovaj subjektivni odnos okrivljenika prema djelu nije razjašnjen, to je prvostupanjski sud na njegovu štetu ne samo povrijedio Kazneni zakon, već i datim razlozima počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP-a, jer za ovaj dio osuđujuće presude nema potrebnog obrazloženja. Rješenje Županijskog suda u Koprivnici, Kž-188/00-3 od 28. rujna 2000.god. (Županijski sud u Koprivnici, Sudska praksa br. 3, veljača 2001.) Analizirajući provedene dokaze, a posebno priloženu dokumentaciju, kao i nalaz i mišljenje prof. dr. Josipa Škavića, prvostupanjski sud proglašava optuženika krivim zbog kaznenog djela – nepružanja pomoći osobi koja je teško tjelesno ozljeđena u prometnoj nesreći – čl. 273. st. 2. i 1. Kaznenog zakona. Međutim, za ovakav zaključak prvostupanjski sud nema uporišta u provedenim dokazima. Naime, temeljem provedenih dokaza proizlazi nespornim da je optuženik kritične zgode automobilom oborio oštećenu, te ju ostaivo i napustio mjesto prometne nesreće bez pružanja pomoći. Nesporno je utvrđeno da je oštećena nekoliko sati iza prometne nezgode umrla uslijed zadobivenih ozljeda naletom optuženikovog automobila, a ne zato što joj nije pravodobno pružena liječnička pomoć. Prema tome, očito je da ne postoji uzročna veza između nepružanja pomoći optuženika oštećenoj sa njenom smrću, tako da je prvostupanjski sud proglašavajući optuženika krivim zbog kaznenog djela iz čl. 273. st. 2. Kaznenog zakona na njegovu štetu povrijedio Kazneni zakon. Kraj pomanjkanja postojanja uzročne veze između inkriminiranog ponašanja optuženika sa smrću oštećene u konkretnom slučaju može se raditi samo o kaznenoj odgovornosti optuženika zbog kaznenog djela iz čl. 273. st. 1. KZ-a. Obzirom na to, valjalo je u tom dijelu pobijanu presudu i optuženika proglasiti krivim zbog kaznenog djela iz čl. 273. st. 1. KZ-a i izreči mu za to djelo odgovarajuću kaznenu sankciju. Presuda Županijskog suda u Koprivnici, Kž-257/00-2 od 28. prosinca 2000.g. (Županijski sud u Koprivnici, Sudska praksa br. 3, veljača 2001.) 169. KRIVOTVORENJE NOVCA Članak 274. Optuženi je išao u tri mjenjačnice, gdje je tražio da mu se falsificirane dolarske novčanice zamijene za dinare. Time je stavio novac u opticaj, bez obzira na to što do zamjene nije došlo, pa se prama tome ne radi o krivičnom djelu pravljenja i stavljanja u opticaj falsificiranog novca u pokušaju iz čl. 221. st. 1. KZ u vezi sa čl. 16. KZ, već dovršenom tom krivičnom djelu. VSH, I Kž 128/73 od 29.III 1973. (Pregled sudske prakse u godini 1973., Zagreb 1974.g.) Za opstojnost krivičnoga djela krivotvorenja novca iz članka 148. OKZRH odlučno je samo to da se radi o novcu koji nije izvan opticaja, a sasvim je irelevantno o kojoj je valuti riječ.

728 VSRH, I Kž 701/1993. od 13. listopada 1993. (VSRH, Izbor odluka 1993.) Iz ne baš bogate sudske prakse o kaznenom djelu krivotvorenja novca iz čl. 274. KZ valja izdvojiti jednu noviju presudu Vrhovnog suda Hrvatske iz 1994. godine: Fotokopija dviju dinarskih novčanica od 5.000 HRD na običnom fotokopirnom papiru i običnim fotokopirnim aparatom nije lažan novac u smislu čl. 148. st. 1. OKZRH. VSRH, Kž-739)93 od 03.02.1994. (Željko Horvatić, Zvonimir Šeparović i suradnici, Kazneno pravo posebni dio, Masmedia, Zagreb 1999.) Krivotvori li počinitelj novac koji je bio legalno sredstvo plaćanje u vrijeme počinjenja djela, kazneno djelo krivotvorenja novca nije otpalo zato što krivotvoreni novac u čl. 33. st. 3. Vrhovni sud Republike Hrvatske I Kž-739/93 03.02.1994. (Kazneni zakon, autorski pročišćeni tekst, Inženjerski biro d.d. Zagreb, 2004.) Činjenice da su sve novčanice (21 komad) u apoenima od 100 USA dolara krivotvorene u tehnici ofset tiska, bez vodenog znaka i zaštitne niti, te da su brojevi na više novčanica bili isti, tako da se relativno lako i vizualnim pregledom moglo ustanoviti da se radi o loše napravljenoj krivotvorini, opravdavaju zaključak suda prvog stupnja da je optuženik znao da su dolarske novčanice lažne, pa čini krivično djelo krivotvorenja novca iz čl. 148. st. 2. OKZRH kada ih je pribavio u Republici Mađarskoj s ciljem da ih rastura kao prave u Republici Hrvatskoj. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 398/96, od 22. X 1997. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1999.) Neosnovano optuženik u žalbi ističe da je na njegovu štetu povrijeđen Kazneni zakon da izvršenjem kaznenog djela nije ostvario imovinsku korist, jer je za postojanje kaznenog djela iz čl. 274. st. 2. i 1. KZ-a dovoljno da se stavi u opticaj lažan novac, te za ostvarenje njegovog objektivnog obilježja nije potrebno postići imovinsku korist. Presuda Županijskog suda u Koprivnici, Kž-94/00-7 od 27. lipnja 2000. god. (Županijski sud u Koprivnici, Sudska praksa br. 3, veljača 2001.) 170. KRIVOTVORENJE ZNAKOVA ZA VRIJEDNOST Članak 276. Malo značenje jednog dijela i neznatnost ili odstunost štetnih posljedica ne može se ocjenjivati samo na osnovi visine materijalne štete koja bi nastupila kao posljedica djela, već se ima cijeniti djelo u cjelini. Radanja optuženog kojom je preinačavao srećke Jugoslavenske lutrije jest društveno opasno djelo nemalog značaja, bez obzira na malu vrijednost zgoditaka koje je htio naplatiti. VSAPV-Kž-746/67 od 19.XII.1967.

729 Preinačenje srećke klasne lutrije u namjeri da se ona upotrijebi kao prava i upotreba te srećke predstavljaju samo jedno krivično djelo i to krivično djelo pravljenja i upotrebe lažnih znakova za vrijednost ili papir od vrijednosti (i.e. Krivotvorenje znakova za vrijednost). Stav sjednice krivičnog odjela Vrhovnog suda Srbije od 12.XII.1966. Preinačenje srećke Jugoslavenske lutrije u namjeri da je učinilac upotrijebi kao pravu ili da je dade drugoj osobi na upotrebu predstavlja krivično djelo iz čl. 222. st. 1. KZ (čl. 109. st. 1. KZH), a ne krivično djelo iz čl. 306. st. 3. KZ (čl. 212. st. 2. KZH). VSJugoslavije-Kz-88/66 od 26.X.1966. Preinačenje srećke Jugoslavenske lutrije ne spada u krivično djelo pravljenja lažnih znakova za vrijednost predviđeno u čl. 222. kZ (čl. 109. KZH), već spada u krivično djelo falsificiranja javne isprave iz čl. 306. st. 3. KZ (čl. 212. st. 2. KZH). VSAPV-Kž-937/57 od 27.IX.1957. Preinačenje srećke Jugoslavenske lutrije i njena upotreba predsavlja jednu prirodnu i pravnu cjelinu obuhvaćenu propisom čl. 222. st. 1. KZ (čl. 109. st. 1. KZH), a ne i krivično djelo prevare iz čl. 258. KZ (čl. 142. KZH). VSAPV-Kž-345/66 Skidanje upotrijebljenih taksenih maraka sa starih dozvola i njihovo lijepljenje na nove, predstavlja krivično djelo upotrebe lažnih znakova iz čl. 222. st. 2. KZ (čl. 109. st. 3. KZH), a ne zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja. VSM-Kž-121/53

Krivično djelo prijevare iz čl. 258. st. 1. KZ (čl. 142. st. 1. KZH) konzumirano je krivičnim djelom pravljenja i upotrebe lažnih znakova za vrijednost iz čl. 222. st. 1. KZ (čl. 109. st. 1. KZH), jer ovo krivično djelo sadrži i zakonska obilježja prevare. VSH-Kž-884/54 (Krivični zakon Republike Hrvatske, Dnailo Gregović- Sudska praksa, Infromator, Zagreb 1991.) 171. PRIKRIVANJE PROTUZAKONITO DOBIVENOG NOVCA Članak 279. Osuđeni su bivši drugovi koji su u razdoblju između 1997. i 1999. prodajom raznih opojnh droga ostvarili zaradu koju su uložili u kupnju nekretnina, oročavali ga kod raznh banaka i kratkoročno pozajmljivali. Osuđeni su kao supočinitelji kaznenih djela zlouporabe opojnih droga iz čl. 173. st. 3. KZ-a (u tom je kaznenom djelu

730 sudjelovala i treća osoba) i prikivanja protuzakonito dobivenog novca iz čl. 279. st. 1. KZ.a na kazne zatvora u trajanju od 20 odnosno 14 godina. Na sporno pitanje je li moguće prati novac iz vlastite kriminalne djelatnosti, sudovi su dali pozitivan odgovor. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž-137/01 20.03.2001. (Kazneni zakon, autorski pročišćeni tekst, Inženjerski biro d.d. Zagreb, 2004.) 172. POGODOVANJE VJEROVNIKA Članak 281. Račun prvog poduzeća bio je blokiran, te su se optuženi dogovorili da se umjesto na žiro-račun “blokiranog” poduzeća plaćanja za njegov račin usmjeravaju na žiro-račun novoosnovanog poduzeća, pa je tako žiro-račun novoosnovanog poduzeća bio upotrijebljen da bi se putem njega platili odnosno podmirili neki vjerovnici koji su već imali dozvolu izvršenja na sredstvima žiro-računa prvog poduzeća i čekali red naplate svojih tražbina putem blokiranog žiro-računa tog poduzeća. Takvom djelatnošću dvojica optuženih (odgovornih rukovodilaca prvog poduzeća) ostvarili su sva bitna obilježja kriv. djela oštećenja vjerovnika iz čl. 213b KZ, dok je treći optuženi ( iz novoosnovanog poduzeća) pomogao prvoj dvojici u izvršenju tog krivičnog djela (čl. 213b KZ u vezi s čl. 20. KZ). Pri tome s pravom je isključeno označavanje takve djelatnosti asignacionim poslom, koji se provodi na temelju odredbe čl. 28. Zakona o službi društvenog knjigovodstva (“Sl. list SFRJ” broj 15/72 i 71/72) i Uputstva o načinu upotrebe naloga za prijenos i naloga za obračun kod kompenzacija, asignacija, cesija i preuzimanja duga (“Sl. list SFRJ”, broj 1/68 i 9/71). O asignaciji se radi samo onda kad svaki od sudionika u asignaciji ima jedan prema drugom dužničko-vjerovničke odnose, što ovdje očito nije bo slučaj. Osim toga se ističe da izigravanje, odnosno oštećenje vjerovnika putem asignacije nije nikad bilo dopušteno, a što se tiče izmjene propisa čl. 28. Zakona o službi društveng knjigovodstva (“Sl. list SFRJ”, broj 71/72) to je učinjeno ne zbog toga što bi bilo potrebno izričito zabraniti asignacijuu u slučaju blokade žiro-računa, već samo radi toga da bi se sankcionirala i odgovornost radnih organizaicja za privredni prijestup iz čl. 68. st. 1. t. 3. Zakona o službi društvenog knjigovodstva. VSH, I Kž 949/73 od 7. III 1974. (Pregled sudske prakse u godini 1974., Zagreb 1975.g.) Odgovorno lice u privrednoj organizaciji koje je, znajući da je privredna organizacija postala nesposobna za plaćanje, naložio drugoj privrednoj organizaciji da dug iz poslovnog odnosa ne uplati na žiroračun privredne organizacije koja je postala nesposobna za plaćanje, a prema kojoj imaju razni povjerioci dospjela potraživanja, već je uplatu tih sredstava usmjerilo na pojedine - određene povjerioce, čini krivično djelo oštećenja povjerioca iz čl. 213b. st. 1. KZ (čl. 105. KZH), jer na navedni način stalvja u neravnopravan položaj povjerioce i onemućava da se ovi, preko žiroračuna, naplate prema zakonskom redoslijedu. Pritom, nije od značaja da li su povjerioci koji su na ovakav način naplatili svoja potraživanja privatna lica ili pravna lica iz društvenog sektora. VSCG-Kž-74/76 Račun prvog poduzeća bio je blokiran te su se optuženi dogovorili da se umjesto na žiroračun "blokiranog poduzeća" plaćanja za njegov račun usmjeravaju na

731 žiroračun novoosnovanog poduzeća koji je trebao biti upotrijebljen da bi se pomoću njega podmirili neki vjerovnici prvog poduzeća. Na taj način bili su oštećeni ostali vjerovnici koji su već imali dozvolu izvršenja na sredstvima žiroračuna prvog poduzeća i čekali red naplate svojih potraživanja putem blokiranog žiroračuna tog poduzeća. Takvom djelatnošću dvojica optuženih, odgovornih rukovodilaca prvog poduzeća /ostvarili su sva bitna obilježja kriv. djela oštećenja vjerovnika iz čl. 213b KZ (čl. 105. KZH), dok je treći optuženi iz novoosnovanog poduzeća pomagao prvoj dvojici u izvršenju tog krivičnog djela. Pritome je s pravom isključeno označavanje takve djelatnosti asignacijskim poslom, koji se provodi na temelju odredbe čl. 28. Zakona o službi društvenog knjigovodstva i Uputstva o načinu upotrebe naloga za prijenos i naloag za obračun kod kompenzacije, asignacije, cesije i preuzimanja duga. O asignaciji se radi samo onda kad svaki od sudionika asignacije ima jedan prema drugom dužničko-vjerovničke odnose, što ovdje očito nije bio slučaj. Osim toga ističe se da izigravanje odnosno oštećenje vjerovnika putem asignacije nije nikad bilo dopušteno, a što se tiče izmjene propisa čl. 28. Zakona o službi društvenog knjigovodstva, to je učinjeno ne zbog toga što bi bilo potrebno izričito zabraniti asignaciju u slučaju blokade žiroračuna, već samo radi toga da bi se sankcionirala odgovornost radnih organizacija za privredni prijestup iz čl. 68. st. 1. t. 3. Zakona o službi društvenog knjigovodstva. VSH-Kž-949/73 od 7.III.1974. Zakonsko obilježje "znatno ošteti" kod čl. 105. st. 1. KZH - oštećenje vjerovnika - postoji kad vrijednost imovinske štete prelazi iznos od 15.000,000. dinara. Stav sjednice Krivičnog odjela VSH od 6.XII.1989. (Krivični zakon Republike Hrvatske, Danilo Gregović - Sudska praksa, Informator, Zagreb, 1991.). U pravu je okrivljena kada pobija prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede Kaznenog zakona, te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Naime, analizirajući činjenični opis djela pobijane presude, kao i njene razloge, ovaj sud je zaključio da je prvostupanjski sud svoju odluku temeljio na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i da je upravo zbog toga datim razlozima počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, kao i povredu Kaznenog zakona na štetu okrivljene. Ovo radi toga što se za postojanje inkriminiranog kaznenog djela – pogodovanje vjerovnika iz čl. 281. st. 1. KZ-a traži da počinitelj tog djela isplatom duga ili na drugi način stavi kojeg vjerovnika u povoljniji položaj glede naplate njegove tražbine i time ošteti najmanje jednog vjerovnika. To drugim riječima znači da u činjeničnom opisu djela treba navesti, a u svezi s time i tijekom postupka točno utvrditi koji je to vjerovnik stavljen u povoljnjiji položaj, pa da ti se time oštetio najmanje jedan vjerovnik, a što je u konkretnom slučaju oštećenik. Prvostupanjski sud je u izreci pobijane presude samo naznačio oštećenika kao vjerovnika, ali nije utvrdio, a niti naveo u rezlozima presude, u korist vjerovnika je okrivljena pogodovala prilikom naplate njegove tražbine, To je odlučna činjenica potrebna za utvrđivanje postojanja, kao objektivnog tako i subjektivnog obilježja kaznenog djela, jer bez komparacije dospjelih tražbina i jednog i drugog vjerovnika i njihove kvalitete, ne može se izvesti zaključak o postojanju tog kaznenog djela.

732 Upravo zbog toga ostvareni su naprijed istaknuti žalbeni navodi, te je ovaj sud zbog nerazumljivosti i proturječnosti izreke pobijene presude s njenim razlozima, našao da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 1. točka 11. ZKP-a, kao i povredu Kaznenog zakona na štetu okrivljene. Županijski sud u Koprivnici, Kž-334/03 od 23. prosinca 2003. godine. (Županijski sud u Koprivnici, Sudska praksa, knjiga br. 6/2004.) 173. POVREDA PRAVA INDUSTRIJSKOG VLASNIŠTVA I NEOVLAŠTENA UPORABA TUĐE TVRTKE Članak 285. U pravu su okrivljenici kada u žalbama tvrde da se pobijana presuda temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i da je slijedom toga preuranjen zaključak prvostupanjskog suda o njihovoj kaznenoj odgovornosti. Naime, iz provedenih dokaza i obrana okrivljenika proizlazi da je tvrtka u kojoj su u vrijeme izvršenja djela radili okrivljenici dže vremena proizvodila obuću s zaštitnim znakom oštećenika i da je za takvu proizvodnju imala odobrenje (licencu). Polazeći od te činjenice s pravom okrivljenici ističu u žalbama da je prvostupanjski sud propustio utvrditi da li se u konkretnom slučaju radi o prešutnom obnavljanju licence u skladu s odredbom čl. 709. Zakona o obveznim odnosima, prema kojem propisu proizlazi da ukoliko stjecalac licence nakon proteka vremena za koje je ugovor o licenci sklopljen, produži iskorištavati predmet licence, a davalac licence se tome ne protivi, da se ima smatrati da je zaključne nov ugovor o licenci na neodređeno vrijeme pod istim uvjetima kao i prethodni. U spisu ne postoji podatak da li je nositelj intelektualnog prava vlasništva pismenim putem zabranio iskorištavanje predmetne licence, već postoji samo dokaz o korenspodenciji oštećenika sa tvrtkom sa kojom su rukovodili okrivljenici i iz koje je vidljivo da žele razriješiti građansko-pravne odnose nastale uslijed korštenja licence. Obzirom na to u pravu su okrivljenici da se bez razjašnjenja o postojanju prava na iskorištavanje licence u skladu sa odredbom čl. 709. Zakona o obveznim odnosima ne može odlučiti o njihovoj kaznenoj odgovornosti zbog inkriminiranog kaznenog djela. Županijski sud u Koprivnici, Kž-216/03-2 od 23. rujna 2003. godine. (Županijski sud u Koprivnici, Sudska praksa, knjiga br. 6/2004.)

733

174. UTAJA POREZA I DRUGIH DAVANJA Članak 286. Po pravilnoj primjeni zakona kriv. djelo iz čl. 235. st. 1. KZ čini samo onaj tko je dužan podnositi poreznu prijavu o ostvarenom prihodu iz neke dopuštene privredne djelatnosti. Optuženi je obavljao nedopuštenu stolarsku djelatnost. Time je ostvario povredu propisa kojima je regulirano obavljanje te djelatnosti i ostvario odgovarajući prekrša. Tražiti u takvoj situaciji od optuženog da podnosi prijavu o ostvarenom prihodu iz te nedozvoljene djelatnosti, značilo bi ujedno zahtjevati od njega smoprijavljivanje za navedeni prekršaj. Na temelju izloženog, dakle, optuženi nije ostvario jedno od osnovnih obilježja navedenog krivičnog djela. VSH, I Kž 2223/73 od 19. III 1974. (Pregled sudske prakse u godini 1974., Zagreb 1975.g.) Potpuno je formalističko i stoga neprihvatljivo stanovište kojem bi postojanje svake razlike u visini iznosa prijavljenog ukupnog prihoda od strane poreznog obveznika i utvrđivanja toga prihoda od strane poreznog organa predstavljalo davanje lažnih podataka s namjerom izbjegavanja plaćanja poreza u smislu propisa čl. 235. st. 1. KZ. Naime, ako su se svi računi o ostvarenom prometu alkoholnim i bezalkoholnim pićima nalazili u upravi prihoda, ako je optuženi dio poslovne godine bio odsutan, a poslovanje vodila druga osoba (otac) uslijed čega optuženi nije raspolagao kompletnim podacima o opsegu svoga poslovanja, dok je nasuprot tome uprava prihoda to imala, onda se sporna razlika mogla objektivno pojaviti, a da subjektivno optuženi nije išao za ostvarenjem zabranjene posljedice, niti je u tom pravcu imao realne izglede. Zbog toga se u takvoj situaciji, zbog neostvarene subjektivne komponente, inkriminirani propust optuženg u pogledu davanja istinitih podataka u poreznoj prijavi o ostvarenom prometu u svojoj ugostiteljskoj djelatnosti ne može uzeti kao krivično djelo porezne utaje iz čl. 235. st. 1. KZ. VSH, I Kž-2411/75 od 7. IV 1976. (Pregled sudske prakse br. 9 u godini 1976., Zagreb 1976.g.) U pogledu postojanja krivičnog djela porezne utaje iz čl. 235. KZ sud u krivičnom postupku treba utvrditi: u odnosu na objektivnu stranu djela da li utajeni iznos poreza premašuje iznos od 2.000 - dinara (st. 1. čl. 235. KZ), odnosno 10.000 dinara (st. 2. čl. 235. KZ), a u odnosu na subjektivnu stranu da li je porezni obveznik, podnoseći lažne podatke o svojim prihodima, to učinio u namjeri izbjegavanja plaćanja poreza. Prema tome on nije ovlašten, niti dužan da u krivičnom postupku preispituje zakonitost rješenja o razrezu poreza nadležnog upravnog organa, napose ne u pravcu da li je pravilno utvrđena porezna osnovica i s tim u vezi visina porezne obaveze. VSH, I Kž 450/76 od 23. XI 1976. (Pregled sudske prakse br. 11 u godini 1977., Zagreb 1977.g.) Produljeno kazneno djelo je jedan od slučajeva prividnoga realnog stjecaja krivičnih djela kad se zbog određenih sjedinjavajućih faktora više istovrsnih i ponovljenih radnji izvršenja spajaju u jedno krivično djelo. Zbog toga svako od tih

734 djela, što ulaze u sklop takvoga produljenog krivičnog djela, mora i samo za sebe sadržati sva bitna obilježja toga krivičnog djela. U skladu s tim, kod produljenoga krivičnog djela utaje poreza ili doprinosa iz čl. 119. KZ, što treba da obuhvati kontinuirano utajivanje poreza kroz više uzastopnih godina, utaja poreza u svakoj od tih godina mora, sama za sebe, sadržajno obuhvatiti sva bitna obilježja toga krivičnog djela, pa tako pored ostalog i uvjet da je izbjegavana obveza plaćanja poreza u svakoj godini veća od deset tisuća dinara. VSH, I Kž 1067/77 od 2. VIII 1978. (Pregled sudske prakse, br. 14 u godini 1978., Zagreb 1979.g.) Za utajivanje porezne obveze netko može krivično odgovarati samo uz uvjete propisane u specijalnom krivičnom djelu utaje poreza ili doprinosa iz čl. 119. KZH, dakle samo kad je u pitanju neka dopuštena djelatnost. Samo tad se, naime, može zahtijevati od nekoga da poreznom organu predočuje istinite podatke o poreznoj osnovici. U protivnom, tako inzistiranje rezultiralo bi obavezom da sudionik ili korisnik neke nedopuštene djelatnosti podnošenjem istinitih podataka, samim tim, sebe mora prijaviti za sudjelovanje u nekoj nedopuštenoj djelatnosti, kao što je npr. ilegalni uvoz osobnog automobila, a to pravno nije prihvatljivo. VSH, I Kž 363/83 od 7. XII 1983. VSH, I Kž 285/83 od 21. VI 1983. VSH, I Kž 457/83 od 14. XII 1983. (Pregled sudske prakse br. 23). Porezne utaje činjene kroz dvije i više godina mogu se pravno tretirati kao jedno krivčno djelo iz čl. 235. KZ (čl. 119. KZH), ako postoje takve djelatnosti koje pojedine samostalne radnje okrivljenog, usmjerene na izbjegavanje plaćanja poreznih obaveza, sjedinjavaju u jedinstvenu krivičnu djelatnost. Međutim, neophodno je da djelatnost učinioca ostvarena u toku svake pojedine godine sadrži sva zakonska obilježja, krivičnog djela, porezne utaje, što između ostalog, znači da je porezni obveznik u svakoj pojedinoj godini izvršio utaju poreza u iznosu koji prelazi 50.000 dinara. VSJugoslavije-Kz-47/65 od 16.XII.1965. Porezni obveznik poreza na dohodak od samostalnog zanimanja je svaka osoba koja ostvaruje prihode od privredne djelatnosti. To se odnosi i na slučaj kad više osoba obavlja svoju prevozničku djelatnost u ortakluku. Prema tome, kod utvrđivanja postojanja krivičnog djela porezne utaje iz čl. 235. KZ (čl. 119. KZH) nije pravilno sav porez prebacivati na vlasnika prevoznog sredstva samo zato što je prijevozno sredstvo bilo registrirano na ime njegovog vlasnika i što je vlasnik prijevoznog sredstva podnosio poreznu prijavu na ukupno ostvareni promet na svoje ime, već je trebalo uzeti u obzir samo onaj dio poreza koji njega tereti i to prema ključu u diobi čistog prihoda između ortaka. VSH-Kž-3077/64 od 9.IV.1965. U navođenju krivih podataka koju su odlučni za odmjeravanje poreza na promet, sa svrhom da porezni obveznik izbjegne plaćanje poreza, ostvareno je krivično djelo davanja lažnih podataka u odnosu na porez iz čl. 235. KZ (čl. 119. KZH), a ne krivično djelo prijevare iz čl. 258. KZ (čl. 142. KZH). Okružni sud u Ljubljani-Kž-655/59 od 27.X.1959.

735 Propust dostave nadležnom financijskom organu podataka kojih je dostava propisana radi razreza poreza, ne predstavlja obilježje kriv. djela davanja lažnih podataka u pogledu poreza iz čl. 235. KZ (čl. 119. KZH), jer je obilježje ovog krivičnog djela davanje podataka dakle, činjenje, a ne propuštanje. VSH-Kž-1709/55 Za izvršenje krivičnog djela iz čl. 235. KZ (čl. 119. KZH) dovoljno je da je učinilac u nemjeri da izbjegne potpuno ili djelomično plaćanje obveza dao lažne podatke o prihodima ili o drugim činjenicama koje su od utjecaja na utvrđivanje takvih obveza. Djelo je, prema tome, dovršeno samim podnošenjem takve prijave. Dakle, nije potrebno da je porezni organ uslijed lažne porezne prijave bio zaveden u bludnju i ujedno utvrdio poreznu obvezu u manjem iznosu. VSH-Kž-216/67 od 29.III.1967. Neprijava stalnog mjesečnog dohotka duže vrijeme nije porezno-financijski prekršaj, već predstavlja djelo utaje poreza. VSJugoslavije-Kz-15/49 Da bi se porezni obveznik mogao proglasiti krivim zbog krivičnog djela porezen utaje potrebno je u toku postupka pred sudom utvrditi kakve je i kolike je prihode ostvario optuženi iznad onih koje je prijavio poreznim organima, jer se zaključak o krivičnoj odgovornosti poreznog obveznika ne može izvoditi samo iz utvrđivanja vrijednost njegove imovine i ispitivanja i utvrđivanja njegovih prihoda koje je imao iz drugih izvora iznan onih iz njegove obrtničke djelatnosti. VSH-Kž-1960/63 od 11.X.1963. Za postojanje kriv. djela utaje poreza nije odlučno koliko je takvom učiniocu kod registriranja računa poreza, već je jedino odlučno da li je u svojoj poreznoj prijavi os vim prihodima radi odmjeravanja poreza dao lažne podatke da bi mu se utvrdio manji porez, te za kriv. djelo iz čl. 235. KZ odgovara bez obzira što je svoje račune inače propisno registrirao i što mu je kod toga odbijen odgovarajući porez. VSH-Kž-703/63 od 2.IV.1963. Da bi se ostvarilo produženo krivično djelo potrebno je i da pojedinačna djelovanja, koja skupa čine produženo krivično djelo, sadrže obilježja tog krivičnog djela. To znači da je za postojanje produženog krivičnog djela iz čl. 235. KZ (čl. 119. KZH) potrebno da se elemnti krivičnog djela porezne utaje nalaze u djelovanju optuženog posebno u svakoj godini zbog čega nije dovoljno da je optuženi u svakoj godini utajio porez, već je potrebno da iznos utajenog poreza u svakoj godini prelazi 50.000 dinara. VSM-Kž-332/63 do 26.V.1963. Neprijavljivanjem prihoda koje podleži oporezivanju, a koji je ostvaren krivičnim djelom nedopuštene trgovine radi utvrđivanja poreza na dohodak, učinilac ne čini krivično djelo utaje poreza.

736 VSH-Kž-2690/61 od 28.II.1962. Pod pojmom porezne utaje iz čl. 235. KZ (čl. 119. KZH) ne spada neprijavljivanje prihoda od djelatnosti koja se neovlašteno obavlja, jer bi obaveza prijave takvog prihoda proturječila načelu da nitko nije dužan podnositi protiv sebe prijavu za krivično djelo ili prekršaj. VSH-Kž-935/64 od 30.X.1964. Potupno je formalističko i stoga neprihvatljivo stanovište prema kojem bi postojanje ove razlike u visini iznosa prijavljenog ukupnog prihoda od strane poreznog obveznika i utvrđenja tog prihoda od strane poreznog organa predstavljalo je davanje lažnih podataka s nemjrom izbjegavanja plaćanja poreza u smislu čl. 235. KZ. Naime, ako su se svi računi o ostvarenom prometu alkoholnim i bezalkoholnim pićima nalazili u upravi prihoda, ako je optuženi dio poslovne godine bio odsutan, a poslovanje vodila druga osoba, /otac/, zbog čega optuženi nije raspolagao kompletnim podacima o opsegu svog poslovanja, dok je nasuprot tome uprava prihoda to imala, onda se sporna razlika mogla objektivno pojaviti, a da subjektivno optuženi nije išao za ostvarenjem zabranjene posljedice, niti je u tom pravcu imao realne izglede. Zbog toga se u takvoj situaciji, zbog neostvarene subjektivne komponenete inkriminirani propust optuženog u vezi s davanjem istinitih podataka u poreznoj prijavi o ostvarenom prometu u svojoj ugostiteljskoj djelatnosti ne može uzeti kao krivično djelo porezne utaje iz čl. 235. KZ (čl. 119. KZH). VSH-Kž-2411/75 od 7.IV.1976. Kad se za utaju poreza vodi krivični postupak, sud treba da utvrdi visinu utajenog poreza na osnovu razultata dokaza provedenih na glavnoj raspravi. Prema tome, bilo bi pogrešno kada bi se sud kod utvrđivanja utajenih iznosa ograničio samo na utvrđivanje onih graničnih iznosa od kojih zavisi kvalifikacija krivičnog djela. VSH-Kž-2715/62 od 28.XII.1962. Iako optuženi nije potpisao poreznu prijavu koja je sadržavala lažne podatke o prihodima zanatske radnje koju je on stvorio vodio skupa sa svojim bratom, ali koja je formalno glasila samo na bratovo ime, ipak činjenica da je optuženi dao podatke za sastav porezne prijave i da je učestvovao sa svojim bratom kod njezinog dostavljanja nedležnom organu, dovoljno je da, kod postojanja ostalih obilježja kriv. djela iz čl. 235. KZ, zasnuje optuženikovu odgovornost za ovo krivično djelo. VSH-Kž-226/54 U vezi s postojanjem krivičnog djela porezne utaje iz čl. 235. KZ (čl. 119. KZH) sud u krivičnom postupku treba da utvrdi: u odnosu na objektivnu stranu djela da li utajeni iznos poreza premašuje 2.000 dinara /st. 1/ odnosno 10.000 dinara /st. 2./, a u odnosu na subjektivnu stranu da li je porezni obveznik, podnoseći lažne podatke o svojim prihodima, to učinio u namjeri izbjegavanja plaćanja poreza. Prema tome, on nije ovlašten, niti dužan da u krivičnom postupku preispituje zakonitosti rješenja o razrezu poreza nadležnog upravnog organa, napose ne u pravcu da li je pravilno utvrđena porezna osnovica i s tim u vezi visina obveze. VSH-Kž-450/76 od 23.II.1976.

737 Umišljaj učinioca krivičnog djela porezne utaje mora biti posebno motiviran. Eventualni umišljaj nije dovoljan za krivičnu odgovornost. VSBiH-Kž-102/64 od 25.IX.1964. Kao učinilac krivičnog djela porezne utaje odgovoran je i onaj koji je samo formalno pod tuđim imenom obavljao poslovnu djelatnost koja ga je obvezivala na podnošenje poreznih prijava. Za postojanje saučesništva potrebno je samo postojanje krivičnog djela ili pokušaja tog djela na strani glavnog učinioca, a nije potrebno još i da je glavni učinilac krivično odgovoran. VSH-Kž-1756/66 od 25.I.1967. Konstatacija prvostepene presude da je porez utajen "za preko 300.000 dinara" ne predstavlja činjeničnu konkretizaciju obima i visine utajenog poreza, već samo neodređeni i uopćeni zaključak, kojem nedostaje potrebni činjenični osnov zbog čega je sud propustio utvrditi postojanje bitnog obilježja krivičnog djela. Neosnovano je pravno stajalište da sud nije nadležan za utvrđivanje visine utajenog poreza, jer da se to utvrđivanje za potrebe krivičnog postupka čini u ograničenom opsegu, sasvim različito i neovisno od upravnog postupka koji može da teče paralelno, ili pak, da se i naknadno vodi. Kad je optuženom koji je proglašen krivim zbog kriv. djela iz čl. 235. st. 2. KZ (čl. 119. st. 2. KZH) izrečena kazna djelomočne konfiskacije imovine, povrijeđen je krivični zakon jer on ne predviđa djelomičnu konfiskaciju, već samo konfiskaciju cjelokupne imovine. VSH-Kž-466/63 od 8.III.1963. Izricanje mjere sigurnosti zabrane bavljenja određenim zanimanjem iz čl. 61b. KZ (čl. 66. KZJ) ne može se izreći učiniocu krivičnog djela porezne utaje, jer za primjenu ove mjere ne postoje zakonski uvjeti. Stav sudaca krivičnog vijeća VSJugoslavije i predstavnika krivičnih odjela republičkih vrhovnih sudova od 7.XII.1965. Mjera sigurnosti zabrane bavljenja određenim zanimanjem iz čl. 61b. KZ (čl. 66. KZJ), može se izreći učiniocu krivičnog djela samo u slučaju kad je zloupotrijebio svoj poziv ili samostalnu djelatnost radi izvršenja krivičnog djela, odnosno kad se sa osnovom može smatrati da bi njegovo daljnje bavljenje rtavkim zanimanjem bilo opasno. Ako je privatni zanatlija u svojoj poreznoj prijavi dao lažne podatke, ne može se uzeti da je time zloupotrijebio svoju samostalnu djelatnost, već se radi o nepravilnom ispunjavanju njegovih dužnosti poreznog obveznika, pa nisu ispunjeni zakonom određeni ujveti za primjenu ove mjere sigurnosti. VSJugoslavije-Kz-100/65 od 16.II.1966. Kad je učinilac osuđen zbog krivičnog djela porezne utaje iz čl. 235. KZ (čl. 119. KZH), nije moguće izreći mjeru sigurnosti iz čl. 62a KZ (čl. 69. KZJ) kojom bi se osuđenom naložilo plaćanje iznosa do visine utajenog poreza kao imovinske koristi ostvarene navedenim krivičnim djelovanjem. VSSl-Kž-926/63 od 30.IV.1964.

738 Krivčno djelo porezne utaje može izvršiti i porezni obveznik - paušalista, čija se porezna osnovica utvrđuje unaprijed za poreznu godinu prema prometu i prihodima koji se predviđaju za tu godinu, ako takav porezni obveznik u svojoj prijavi navede svjesno neistinite podatke na osnovu kojih dade i određenu izjavu, da prema tim podacima predviđa da će u toj godini u svom poslovanju ostvariti promet odnosno prihod u određenom iznosu, iako ih prema svim subjektivnim i objektivnim elementima njegovog poslovanja, u stvari, predviđa u većem iznosu. VSH-Kž-2597/62 od 11.I.1963. (25) Isto ! - VSH-Kž-412/63 od 31. V. 1963. Time što je u ispravi o kupoprodajnoj pogodbi u pogledu nekretnina radi djelomičnog izbjegavanja plaćanja poreza na promet lažno naznačena niža kupoprodajna cijena od ugovorene, nije učinjeno krivično djelo davanja lažnih podataka u pogledu poreza, sve dok ova isprava nije dostavljena nadležnom financijskom organu radi odmjeravanja poreza na promet. VSH-Kž-360/54 Kad se kupac i prodavaoc nekretnina sporazumiju da porez na promet plati kupac i da u psimeno sastavljeni ugovor unesu nižu cijenu od stvarne, kako bi kupac bez obzira što je po zakonu prodavaoc obveznik poreza na promet nekretnina, jer je kupoprodajna cijena takav podatak koji je od bitnog utjecaja na utvrđivanje iznosa porezne obaveze. Tko daje lažne podatke ove vrste u namjeri da on ili tko drugi izbjegnu potpuno ili djelomično plaćanje poreza, čini krivično djelo porezne utaje iz čl. 235. KZ (čl. 119. KZH). Prema tome, učinilac ovog krivičnog djela može biti kupac kad svjesno i hotimično sačini ugovor sa cijenom nižom od stvarne, a sve to u namjeri da bilo on, bilo prodavalac izbjegnu potpuno ili djelomično plaćanje poreza. VSSr-Kž-1606/75 od 16.IV.1976. Nije počinio krivično djelo utaje poreza ili doprinosa optuženik koji je uvezao iz inozemstva autmobile, utajivši carinu. Pojam carine ne ulazi ni u pojam poreza niti u pojam doprinosa. Suprotno tumačenje bilo bi proširivanje kriminalne zone i zapravo bi predstavljalo analogiju koja je u suprotnosti s načelom zakonitosti. Da je zakonodavac htio utaju carine proglasiti krivičnim djelo on bi to učinio u Carinskom zakonu u kome se inače krivična djela u vezi s carinom . Otud proizlazi da zakonodavac smatra utaju carine samo carinskim prekršajem. Okružni sud u Bjelovaru-K-355/75 od 7.VI.1976. Pravno shvaćanje potvrđeno je i odlukama VSH:Kž-1595/76, Kž-1513/77. Sakupljanje starih krpa kao jedan obilik prometa robom regulirano je propisima i dopušteno. Već stoga takva djelatnost ne sadrži obilježja krivičnog djela nedopuštene trgovine iz čl. 113. kZH, a pogotovo ako se uzme u obzir da se takva djelatnost ne iscrpljuje u prostoj preprodaji, nego obuhvaća barem sortiranje i pranje krpa, dakle, izvjestan oblik prerade robe što je predmet prometa. Budući da prema tome, prihod od takve djelatnosti predstavlja zakonito stjecanje dohotka, on podliježe oporezivanju, a izbjegavanje potpunog ili djelomičnog plaćanja takve porezne obveze okolnostima predviđenim u čl. 119. KZH predstavlja krivično djelo utaje poreza ili doprinosa opisano u tom propisu KZH.

739 VSH-Kž-947/78 od 16.V.1979. Krivično djelo porezne utaje iz čl. 235. KZ (čl. 119. KZH) nije trajno krivično djelo odnosno krivično djelo s protupravnim stanjem , pa je stoga izvršeno poduzimanjem radnje izvršenja, tj. davanjem lažnih podataka o prihodima odnosno propuštanjem da se u određenom roku prijave prihodi, te od tog trenutka počinje teći zastarni rok. Stav proširene sjednice Krivičnog odjela VSAPV od 6.IV.1976. Općina zastupana po pravaobraniocu ne može nastaviti krivični progon za djelo iz čl. 119. KZH, ako javni tužilac odbaci prijavu općine. VSH-Kž-104/80 od 20.XI.1980. S obzirom na odredbe čl. 96. st. 1. i čl. 97. st. 1. ZKP (čl. 103. ZKP), zahtjev skupštine općine /uprave prihoda/ podnesen u krivičnom postupku kojim se traži da se učinilac utaje iz čl. 235. KZ (čl. 119. KZH) obveže krivičnom presudom na plaćanje utajenog iznosa poreza, ne predstavlja imovinskopravni zahtjev u smislu glave X ZKP. Zbog toga se u krivičnom postupku takav zahtjev ne može dosuditi. Ako je okrivljeni proglašen krivim za krivično djelo porezne utaje iz čl. 235. KZ, a pravo ne razrez poreza je prema upravnim propisima zastarjelo, sud je dužan okrivljenom izreći mjeru sigurnosti oduzimanja imovinske koristi iz čl. 62a. KZ (i.e.mjera oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom čl. 84. KZJ), tako što će ga obvezati da plati novčani iznos koji odgovara visini utajenog poreza. Zaključak donesen na savjetovanju sudaca krivičnog vijeća VSJugoslavije i predstavnika krivičnih odjela republičkih vrhovnih sudova od 7.XII.1965. Opis djela, kako je dan u optužnici i u izreci pobijane presude, po naloženju ovog drugostepenog suda, ne sadrži bitna obilježja krivičnog djela utaje poreza ili doprinosa iz čl. 119. KZH ili nekog drugog krivičnog djela, uključujući ovdje i krivično djelo prevare iz čl. 142. KZH odnosno pljačke iz čl. 143. KZH, o kojem se doduše, niti ne može raspravljati nakon odustanka javnog tužioca od žalbe u pogledu postojanja potonjeg krivičnog djela. Naime, obmanjivanje poreznih organa radi potpunog ili djelomičnog izbjegavanja porezne obveze može se u krivično-pravnom smislu tretirati isključivo u okvirima zakonskog opisa krivičnog djela utaje poreza ili doprinosa iz čl. 119. KZH, što znači i isključivo na one porezne osnovice koje proizlaze iz neke zakonite aktivnosti - zakonito stečenog prihoda", čega u konkretnom slučaju upravo nema. Naime, kako je osobni automobil kupljen u SR Njemačkoj i u zemlju uvezen na ime druge osobe, dakle protivno postojećim propisima, stvarni uvoznik bila je druga osoba, a ne okrivljeni što je protivno odredbi čl. 6. t. 3. Odluke o uvjetima uz koje domaće fizičke osobe mogu uvoziti motrna vozila iz inozemstva /SL-26/77, 44/78, 37/80/, po kojim odredbama su na takav privilegiran način automobile mogli uvoziti samo vojni invalidi od I-VI grupe invalida. VSH-8/83 od 22.X.1984. (Krivični zakon Republike Hrvatske, Danilo Gregović-Sudska praksa, Informator, Zagreb 1991.).

740 Objekt zaštite kaznenog djela iz čl. 286. KZ (prije čl. 115. KZRH), nisu osobna i imovinska prava fizičkih osoba, tako da fizička osoba ne može biti oštećenik, a niti ovlašteni tužitelj u kaznenim predmetima zbog kaznenog djela iz čl. 286. KZ: ŽSDu, Kž 104/1998. do 7. srpnja 1999.g. (VSRH, Izbor odluka 2/1999.) Kod produljenog krivičnog djela utaje poreza ili doprinosa iz čl. 119. KZH, što treba obuhvatiti kontinuirano utajivanje poreza doprinosa tijekom više uzastopnih godina, utaja poreza u svakoj od tih godina mora, sama za sebe, sadržajno obuhvatiti sva bitna obilježja toga krivičnog djela, pa tako, među ostalim, i uvjet da je izbjegavana obveza plaćanja poreza u svojoj godini već od 10.000,00 dinara. Vrhovni sud Hrvatske Kž-206/77 02.08.1978. (Kazneni zakon, autorski pročišćeni tekst, Inženjerski biro d.d. Zagreb, 2004.) 175. NEDOZVOLJENA TRGOVINA ZLATOM Članak 290. Davanje strane valute na zajam ne ulazi u biće krivičnog djela iz čl. 167. KZ SFRJ. Okružni sud u Sisku, Kž 153/83 od 14. III 1985. (Pregled sudske prakse br. 27). Nisu ostvarena bitna obilježja krivičnog djela trgovine zlatnim novcem, stranom valutom i devizama iz čl. 167. st. 1. KZ SFRJ tako što su optuženice unijele iz inozemstva u Jugoslaviju ukupno 53 milijuna talijanskih lira. VSH, III Kr 148/85 od 11. VI 1985. (Pregled sudske prakse br. 28). Nisu ostvarena obilježja krivičnog djela trgovine stranom valutom iz čl. 167. st. 1. KZ SFRJ davanjem strane valute u zajam. VSH, Kzz 34/1984 od 18.prosinca 1985. (Pregled sudske prakse br. 30). Djelovanje optuženog nema obilježja kriv. djela nedopuštene trgovine iz čl. 226. st. 5. KZ, jer se uslužna zanatska djelatnost, koju je optuženi kao ovlašteni pilanar obavljao, upravo sastoji između ostalog u rezanju drveta na način kojim se proizvode hrastove samice. Prema tome niti je optuženi nabavljao robu da je kao takovu preprodaje niti je neovlašteno organizirao proizvodnju robe. VSH, I Kž 113/73 od 15.II 1973. (Pregled sudske prakse u godini 1973., Zagreb 1974.g.) Za kvalificirani oblik krivičnog djela nedopuštene trgovine u smislu odredbe čl. 226. st. 5. KZ odgovara učinilac toga djela koji iz te djelatnosti nije za sebe ostvario znatnu imovinsku korist, već ju je ostvario za drugog. Isto tako odgovara za ovaj oblik i onaj učinilac koji svojom djelatnošću nije ostvario znatnu imovinsku korist, ali je znao da neposredni učinilac, za čiji je račun radio, ukupnom svojom djelatnošću ostvaruje znatnu imovinsku korist. VSH, I Kž 778/72 od 1.III 1973.

741 (Pregled sudske prakse u godini 1973., Zagreb 1974.g.) Ranija osuđivanost za nedopuštenu trgovinu koja je dovela do toga da učinilac osnovnoga krivičnog djela nedopuštene trgovine iz čl. 226. st. 1. i 4. KZ odgovara za kvalificirano krivično djelo nedopuštene trgovine iz čl. 226. st. 5. KZ, po propisu čl. 113. st. 4. KZH prestala je da bude takva kvalifikatorna okolnost odnosno takvo obilježje da samo zbog toga učinilac odgovara za teži oblik toga krivičnog djela. VSH, I KŽ 398/77 od 25. I 1978. (Pregled sudske prakse br. 14 u godini 1978., Zagreb 1979.g.) 176. NESAVJESNO GOSPODARSKO POSLOVANJE Članak 291. Kada je optuženi izdao nalog za povrat znatnog iznosa švicarskih franaka inozemnoj firmi bez ispitivanja da li postoji reklamacija na isporučenu robu i da li je takva reklamacija opravdana, te unatoč činjenici da je ta ista firma u isto vrijeme dugovala njegovom poduzeću znatan iznos, on je očigledno nesavjesno poslovao u privredi i time svojoj radnoj organizaciji nanio znatnu štetu, čime je učinio krivično djelo iz čl. 213. st. 2. KZ. VSH, I Kž-2117/73 od 16. V 1974. (Pregled sudske prakse u godini 1974., Zagreb 1975.g.) Jedno od bitnih obilježja krivičnih djela nesavjesnog poslovanja u privredi iz čl. 213. KZ jest postojanje štete ( koja premašuje iznos od 3000 d), i to ne posredno, za društvenu imovinu u širem smislu, nego baš za konkretnu privrednu organizaciju. Optuženima se inkriminira šteta koja nije šteta u smislu čl. 213. KZ, jer ne predstavlja umanjenje postojeće imovine poduzeća, već obavezu, vraćanja imovinske koristi koju su optuženi na protupravan način pribavili poduzeću na štetu društvene zajednice, a koje djelatnosti su već obuhvaćene krivičnim djelom iz čl. 213.c KZ za koje su ovi optuženi oglašeni krivim. VSH, I Kž-949/73 od 7. III 1974. (Pregled sudske prakse u godini 1974., Zagreb 1975.g.) Po čl. 213. KZ nastali manjak u robi u jednom odjelu robne kuće, osim poslovođe odjela kome je ta roba bila neposredno povjerena, može odgovarati i osoba koja je povezana da odredi organizaciju i način poslovanja i da vrši kontrolu u tom pogledu čine poslovođe pojedinih odjela, a to je upravitelj robne kuće, ako je potpuno propustio i zapustio vršenje te svoje dužnosti. VSH, I KŽ 1799/74 od 20. III 1975. (Pregled sudske prakse br. 8, u godini 1975., Zagreb 1976.g.) Za krivično djelo iz čl. 213. KZ u pogledu subjektivne strane u odnosu na radnju izvršenja djela potreban je umišljaj učinioca (direktni ili eventualni), a u odnosu na posljedicu dovoljan je nehat. Radnja izvršenja djela sastoji se u očiglednom nesavjesnom postupanju. Prema tome nije dovoljno svako nemarno postupanje, već to postupanje mora biti po intenzitetu i značenju do te mjere nesavjesno, da je nesavjesnost očigledna. Takvo očigledno nesavjesno postupanje može se ogledati u svjesnom kršenju propisa, odluka organa upravljanja, društvenog dogovora itd., sve do svjesnog kršenja i nepisanih

742 pravila ponašanja i reda u radnoj organizaciji, pogonu, radnoj jedinici ili na radnom mjestu. Okružni sud u Rijeci, Kž 256/75 od 6. X 1975. (Pregled sudske prakse br. 8, u godini 1975., Zagreb 1976.g.) Kao očigledno nesavjesno poslovanje u smislu čl. 213. KZ smatra se takvo grubo zanemarivanje dužnosti koje je za svakog, tko poznaje to poslovanje, nesavjesnost uočljiva na prvi pogled, te koja kao takva nadilazi obične neurednosti, te je od posebnog značaja i intenziteta. VSH, I Kž-1663/75 od 3. VI 1976. (Pregled sudske praske br. 9. u godini 1976, Zagreb 1976.g.) Za postojanje krivičnog djela nesavjesnog privrednog poslovanja iz čl. 103. KZH, uz ostale bitne elemente predviđene tim propisom, potrebno je i da učinilac ima svojstvo odgovorne osobe. VSH, I Kž 105/84 od 15. siječnja 1987. (Pregled sudske prakse br. 33). Krivično djelo nesavjesnog privrednog poslovanja iz čl. 103. KZH ostvareno je već jednokratnim postupanjem što u sebi sadrži sva obilježja toga krivičnog djela. VSH, I Kž 105/94 od 15. siječnja 1987. (Pregled sudske prakse br. 33). Vrijednost nabavljenih strojeva za potrebe jednog OOUR-a, u slučaju da ne mogu biti uključeni u proces proizvodnje zbog njihove nefunkcionalnosti za potrebe istog OOUR-a, iako inače funkcionalne za drugi OOUR, zbog čega se mogu i prodati, ne predstavljaju običnu (stvarnu) štetu u krivičnopravnom smislu. Zaključci sa savjetovanja predstavnika krivičnih odjeljenja Saveznog suda, republičkih i pokrajinskih vrhovnih sudova i Vrhovnog vojnog suda, održanoga 18. svibnja 1988. u Splitu. (Pregled sudske prakse br. 40). Za utvrđivanje visine štete nanesene vim kriv. djelom, odlučna je visina utvrđena u času otkrivanja krivičnog djela. Djelomična naknada pričinjene štete u prethodnom ili raspravnom postupku nema utjecaja na utvrđivanje činjenice visine nanesene štete. VSH-Kž-886/65 od 6.V.1965. Kada je optuženi izdao nalog za povrat znatnog iznosa švicarskih franaka inozemnoj firmi bez ispitivanja da li postoji reklamacija na isporučenu robu i da li je takva reklamacija opravdana, te unatoč činjenici da je ta ista firma u isto vrijeme dugovala njegovom poduzeću znatan iznos, on je očigledno nesavjesno poslovao u privredi i tim svojoj radnoj organizaciji nanio znatnu štetu, čime je učinio krivično djelo iz čl. 213. st. 1. KZ (čl. 103. st. 1. KZH). VSH-Kž-2117/73 od 16.V.1974.

743 Kod krivičnog djela nesavjesnog poslovanja u privredi (i.e. nesavjesno privredno poslovanje) naglasak je na šteti koja može nastupiti i koja je doista nastupila. To krivično djelo ima kao zaštitni objket privrednu organizaciju koju zaštićuje od štetnih i neodgovornih postupaka odgovornih osoba u privrednoj organizaciji, koje su očiglednim nesavjesnim postupanjem u poslovanju, nedovoljnom organizacijom procesa proizvodnje, slabom organizacijom rada ili neracionalinim korištenjem društvene imovine, odnosno neispunjenjem odgovarajućih mjera za zaštitu imovine, iako su svjesne tih propusta, odnosno s obzirom na sve svoje subjektivne i objektivne okolnosti u kojima rade, mogle i morale biti svjesne da za privrednu organizaciju takvim poslovanjem i postupanjem može nastupiti imovinska šteta na inkriminirani način i postupale, radi čega je nastala za privrednu organizaciju šteta koje premašuje 3.000 dinara. Dakle, radit će se o krivičnom djelu iz čl. 213. KZ (čl. 103. KZH) kad odgovorna osoba očigledno, na način propisan zakonom, nesavjesno postupa, a to poslovanje prema svom intenzitetu i značaju nadilazi običnu nemarnost, koja se više manje može manifestirati kod odgovornih osoba u bilo kojoj privrednoj organizaciji. VSH-Kž-1495/68 od 21.I.1969. Propust odogornih osoba u privrednoj organizaciji, koje rukujući novcem kod preuzimanja, predavanja odnosno primanja novca ne obave brojenje, protivno pravilima službe, predstavlja očigledno nesavjesno postupanje u njihovom poslovanju što može prouzročiti da zbog takvog postupanja za privrednu organizaciju nastupi imovinska šteta. Ovisno od toga koji je iznos nastupjele štete radi se o kriv. djelu iz st. 1. ili st. 2. čl. 213. KZ (čl. 103. KZH). VSH-Kž-1459/64 Iako je davanje robe na veresiju potrošačima sa strane privrednih organizacija dozvoljeno samo uz uvjete predviđene pozitivnim propisima, ne znači da svako drugo davanje ovih kredita predstavlja krivično djelo. Ukoliko se međutim, spomenuti krediti daju pod okolnostima koje ukazuju na očigledno neuredno postupanje, zbog kojeg je nastupila ili je mogla nastupiti šteta, mogu biti ostvarena obilježja krivičnog djela nesavjesnog poslovanja odnosno nesavjesnog rada u službi. VSH-Kž-1980/54 Već i pozitivni propisi (Uredba o knjigovodstvu…) čini šefa računovodstva odgovornim za uredno i ažurno vođenje knjigovodstva i ukazuje na potrebu da šef računovodstva obavi i organizira kontrolu nad ispravnim blagajničkim poslovanjem. Osim toga, blagajnički posao je takav da zahtjeva kontrolu kako ispravnosti poslovanja, a tako i u pravcu sprečavanja melverzacija koje se mogu učiniti pri rukovanju s novcem. Istina, ne može se tražiti da šef računovodstva kontrolira svaki blagajnički poslovni događaj, točnost svih obračuna i istinitost isprava vezanih uz takav poslovni događaj, ali s druge strane, blagajničko poslovanje ne može ostaviti bez ikakve kontrole, a posebno bez opće periodične kontrole. Pritom, ako šef računovodstva zbog prezauzetosti poslom i suviše opsežnog poslovanja blagajne ne stigne uvijek izvršiti potrebnu kontrolu, dužan ju je organizirati preko drugih službenika u knjigovodstvu. Zbog toga zapuštanje obavljanja svakog, pa i najosnovnijeg nadzora nad poslovanjem blagajne i propuštanjem organiziranje kontrole nad tim poslovanjem, predstavlja svakako nesavjesno postupanje u poslovanju kao obilježja kriv. djela iz čl. 213. KZ (čl. 103. KZH).

744 VSH-Kž-1038/65 od 21.V.1965. Kad će se uzeti da je postupanje odgovorne osobe očigledno neuredno usmislu čl. 213. st. 1. KZ to ovisi od niz aokolnosti, koje takvom poslovanju s obzirom na opseg i intenzitet neurednosti daju karakter očigledne nurednosti. Tako je naprimjer, potrebno, da radnje i propusti, koje predstavljaju neurednost, budu grube za razliku od običnih neurednosti, koje mogu predstavljati samo disciplinski prijestup i, napokon, da neuredno postupanje pokazuje izvjesnu trajnost, pa i sistematičnost, a ne samo izuzetan slučaj, zbog čega će biti potrebno obuhvatiti čitavo djelovanje u njegovom poslovanju kao odgovorne osobe. VSH-Kž-746/57 od 29.V.1957. Iako su dužnici kojima je poslovođa prodavaonice neovlašteno davao robu na veresiju poznati i priznati svoja dugovanja, to ne može biti osnova za donošenje oslobađajuće presude zbog kriv. djela iz čl. 213. KZ kad je ostalo otvoreno pitanje da li će se i kada će se ti iznosi moći naplatiti s obzirom da je do glavne rasprave naplaćen tek minimalni iznos potraživanja poduzeća. VSH-Kž-2639/63 od 19.XI.1963. Krivnja, poslovođe prodavaone za nastali manjak, jest u tome što je dozvoljavao da strane osobe ulaze u skladište, što je zahtijevao da se vodi sistem zaduženja skladišta, a ne zaduženje po tezgama te što je dozvoljavao da postoje rezervni ključevi i skladišta. VSJugoslavije-Rev-2809/60 od 4.IV.1961. Bitni elementi krivičnog djela nesavjesnog poslovanja predstavlja nastupanje imovinske štete koju valja utvrditi novčanim pokazateljima. Tvrdnja u izreci presude da je do štete došlo, bez utvrđivanja količine te štete ukazuje na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Stoga ostala utvrđivanja o očiglednom nesavjesnom postupanju optuženog u polosvanju i organizaciji procesa proizvodnje još uvijek sam za sebe ne iscrpljuju elemente kriv. djela iz čl. 213. KZ (čl. 103. KZH). VSH-Kž-1745/67 od 19.III.1968. Jedino od bitnih obilježja krivičnog djela nesavjesnog poslovanja u privredi jest postojanje štete i to ne, posredno, za društvenu imovinu u širem smislu, negš baš za konkretnu privrednu organizaciju. Optuženima se inkriminira šteta koja nije šteta u smislu čl. 213. KZ (čl. 103. KZH), jer ne predstavlja umanjenje postojeće imovine poduzeća, već obavezu vraćanja imovinske koristi koju su optuženi na protupravan način pribavili poduzeću na štetu društvene zajednice, a koje djelatnosti su već obuhvaćene krivičnim djelom iz čl. 213c. KZ (čl. 106. KZH) VSH-Kž-949/73 od 7.III.1974. Kao očigledno nesavjesno poslovanje smislu čl. 213. KZ smatra se rakvo grubo zanemarivanje dužnosti koje je za svakoga tko poznaje to poslovanje, nesavjesnost uočljiva na prvi pogled, te koja kao takva nadilazi običnu neurednost i koja je od posebnog značaj i intenziteta.

745 VSH-Kž-1663/75 od 3.VI.1976. Ako postoji svjesno kršenje propisa u privrednom poslovanju i očigledne nesavjesnosti u postupanju u poslovanju, iako je nastupila znatna imovinska šteta, nema elemenata krv. djela nesavjesnog poslovanja u privredi iz čl. 213. KZ (čl. 103. KZH). VSM-Kž-30/64 od 1.IV.1964. Krivično djelo nesavjesnog poslovanja u privredi postoji samo ako je počinjenja šteta u privrednoj organizaciji nastala u neposrednoj vezi s djelovanjem odgovorne osobe. Presuda je nerazmljiva, pa zato postoji povreda odredaba ZKP kad se u izreci presude utvrđuje iznos štete pričinjene nesavjesnim poslovanjem, a u razlozima presude oštećeno poduzeće za naplatu te štete upućuje na parnicu. VSM-Kž-444/63 od 23.XI.1963. Potpuno zapuštanje svake brige za prodavaonicu društvenog sektora koja je optuženom bila povjerena i to za račun obrađivanja vlastitog gospodarstva, zatim prepuštanje gotovo cjelokupnog poslovanja u prodavaonici uglavnom svojoj ženi, a donekle i svojoj majci, koja je stara i primitivna žena, potpuno neupućena u takvo poslovanje, potom propuštanje svakog nadzora nad njihovim poslovanjem, neuredno polaganje utrška prodavaonice blagajni oštećenog poduzeća itd. - predstavljaju tipičan primjer očigledno nesavjesnog postupanja u poslovanju odgovorne osobe u privrednoj organizaciji, čime je ostvareno to bitno oblježje krivičnog djela iz čl. 213. KZ. U vezi s tim bez značenja je činjenica da je optuženi imao puno povjerenje u svoju ženu, koja je u stvari to povjerenje izigrala, te novac od utrška prisvajala i trošila ga za sebi i druge, za što je on poslije saznao. VSH-Kž-1829/73 od 21.II.1974. Pogrešno je stanovište nižestepenih sudova da poslovođa prodavaonice odgovara za nastali manjak samo na osnovu činjenice postojanja manjka i činjenice da je u vrijeme nastanka manjka bio poslovađa. Odgovornost poslovođe mora se zasnivati na krivici, te u tom pravcu valja utvrditi potrebne činjenice. VSJugoslavije-Rev-2946/63 od 10.I.1964. Učinilac krivičnog djela nesavjesnog rada u privredi iz čl. 213. KZ, odgovara za imovinsku štetu koja je nastupila u njegovom poduzeću, a koju je on prouzrokovao svojim nesavjesnim radom, dok je eventualna šteta koja je nastupila tim povodom kod trećih ima tretirati kao posebno pitanje. VSSr-Kž-1753/54 Iako rukovodilac jednog poduzeća mora imati povjerenja u svoje referente za pojedine grane poslovanja, to ga ne oslobađa obveze obavljanja nadzora nad njihovim radom i ne razrješava dužnosti da bude pomoću potrebne kontrole upoznat sa stanjem poslovanja uopće. Svođenje rukovodeće dužnosti na slijepo potpisivanje dokumenata koji mu se podnose na potpis, te propuštanje obavljanja svake kontrole nad poslovanjem u poduzeću, iako su bile uočljive pojave raspiništva, upućuje na ostvarenje krivičnog djela iz čl. 213. KZ, napose kad je utvrđeno da je optuženi i sam činio i omogućavao

746 nekontrolirane i nepropisne isplate mimo računovodstva i blagajne poduzeća, čime je stvarao osnovicu za divlje i neuredno raspolaganje novcem. VSH-Kž-1765/63 od 10. X.1963. Za funkciju odgovorne osobe u privrednoj organizaciji nije odlučno da li je osoba posebnim rješenjem postavljena na određeu dužnost (nabavljača) već to može biti i osoba koja ima status običnog radnika kad stvarno obavlja određenu dužnost i funkciju prema nalogu ovlaštenih osoba. VSH-Kž-1765/63 od 10.X.1963. Pod "imovinskom štetom" iz čl. 213. KZ (čl. 103. KZH) smatra se samo šteta u pravom smislu riječi /damnum emergens" a ne i izmakla dobit /lucrum cessans/ iz normi građanskog prava. Krivični zakon ne sadrži propise o definiciji imovinske štete, pa se stoga pojam imovinske štete prosuđuje prema propisima građanskog prava (i.e.ZOO). Građansko pravo razlikuje stvarnu štetu u užem smislu od izmakle dobiti. Budući da propis čl. 213. KZ inkriminira samo imovinsku štetu kao element krivičnog djela, a ne i izmaklu dobit, to se pod imovinskom štetom iz čl. 213. KZ smatra samo šteta radi koje je došlo do umanjenja imovine, ali ne i izmakla dobit. Okružni sud u Bjelovaru-Kž-820/66 od 8.XII.1966. Za postojanje krivičnog djela nesavjesnog privrednog poslovanja iz čl. 103. KZH, uz ostale bitne elemente predviđene tim propisom, potrebno je i da učinilac ima svojstvo odovorne osobe. VSH-Kž-105/84 od 15.I.1987. Krivično djelo nesavjesnog privrednog poslovanja iz čl. 103. KZH ostvareno je već jednokratnim postupanjem što u sebi sadrži sva obilježja toga krivičnog djela. VSH-Kž-105/84 od 15.I.1987. Unatoč tome što je utvrđeno da je poslovođa prodavaonice davao robu na veresiju bez potrebnih odobrenja i da je vrijednost tako izdane robe velika, u takvoj radnji nema elemenata krivičnog djela nesavjesnog poslovanja u privredi ako je poslovođa vodio točnu evidenciju robe izdane na veresiju i ako je sva veresija naplaćena. VSSr-Kzz-15/75 od 6.III.1975. Zaključak o tome da li se kod kriv. djela nesavjesnog poslovanja u privredi iz čl. 103. KZH određeno nesavjesno poslovanje može ili ne može ocijeniti kao očigledno nesavjesno predsavlja pravni, a ne činjenični zaključak. VSJugoslavije-Kzs-62/77 od 1.V.1978. Odgovornim osobama smatraju se i prodavači u trgovini koji su odobrili prodaju televizora na kredit, iako se na kredit nisu mogli prodavati televizori već samo "bijela tehnika". Oni predstavljaju odgovorne osobe zbog toga što ime je opisom poslova u normativnom aktu dano u nadležnost izvršenje određenih poslova.

747 Za radnju izvršenja krivičnog djela iz čl. 103. KZH potreban je umišljaj, a za posljedicu dovoljan je i nesavjesni nehat. VSH-Kž-915/80 od 18.II.1981. Kod utvrđivanja značenja izraza "znatna imovinska šteta" valja uzeti u obzir ne samo veličinu štete izražene u novcu, već i druge okolnosti konkretnog slučaja (čl. 103. st. 2. KZH). VSH-Kž-103/80 Za ocjenu visine štete nastale nesavjesnim radom odlučna je visina utvrđenog manjka. Naknadno umanjenje manjka u toku procesa predstavlja olakšavajuću okolnost. VSH-Kž-1949/55 Za krivično djelo iz čl. 213. st. 2. KZ (čl. 103. st. 2. KZH) potrebno je postojanje uzročne veze između činjenja odnosno nečinjenja predviđenih u stavu 1. ovog članka i nastupile znatne imovinske štete. Ova uzročna vez mora predstavljati takav odnos između radnje /činjenja ili nečinjenja/ učinioca i posljedice, pri kojem u slučaju isključenja učiniočeve radnje posljedica ne bi nastupila uopće ili bi nastupila u drugom obliku. VSH-Kž-1580/56 (Krivični zakon Republike Hrvatske, Danilo Gregović - Sudska praksa, Infromator, Zagreb 1991.). 177. ZLOUPORABA OVLASTI U GOSPODARSKOM POSLOVANJU Članak 292. Optuženi je kao direktor poduzeća, dakle kao odgovorna osoba u privrednoj organizaciji, u namjeri pribavljanja protupravne imovinske koristi za privrednu organizaciju u kojoj je bio zaposlen, stvarao i držao nedopuštene fondove u inozemstvu i sastavljanjem isprava neistinite sadržine i prikrivanjem činjenica koristio sredstva kojima je raspolagao protivno njihovoj namjeni, pa su u takvom njegovom postupanju sadržana sva obilježja kriv. djela zloupotrebe ovlaštenja u privredi iz čl. 213c st. 1. KZ. Za suoptuženog, koji je učestvovao u stvaranju tog nedopuštenog fonda od oko 150,000 DM na štetu deviznog fonda zajednice, potpuno je irelevantno da li je on po svojoj funkciji bio ovlašten da raspolaže tim fondom, budući da se prema čl. 214c st. 1. KZ radnja izvršenja toga djela iscrpljuje već u samom stvaranju takvog fonda s određenom protupravnom svrhom. VSH, I Kž 1293/72 od 8. II 1973. (Pregled sudske prakse u godini 1973., Zagreb 1974.g.) Kad je optuženi naložio uplatu u “crni fond” radi vršenja nezakonitih isplata i uz izbjegavanje plaćanja odgovarajućih društvenih obaveza, onda su se u njegovim radnjama stekla sva bitna obilježja krivičnog djela iz čl. 213c KZ. Ne radi se tu samo o

748 financijskom prekršaju, niti se o “crnom fondu” može govoriti samo u slučaju kad bi se ta sredstva imala otuđiti u korist neke fizičke osobe. Naime, protupravno pribavljanje sredstava od zajednice u smislu čl. 213c KZ postoji, kako u slučaju zloupotreba kod dobivanja sredstava od zajednice, tako i u slučaju kad se u namjeri pribavljanja protupravne imovinske koristi za privrednu organizaciju protupravno uskrati predaja društvenoj zajednici sredstva koja se suglasno važećim propisima moraju predati zajednici. VSH, I Kž 52/74 od 21. V 1974. (Pregled sudske prakse u godini 1974., Zagreb 1975.g.) Ispravno je uzeto za sve optužene da su djelovali kao suizvršioci u izvršenju krv. djela iz čl. 213c st. 2. KZ, a ne da su neki od njih djelovali samo kao pomagači (suučesnici u širem smislu), jer da inkriminirane financijske transakcije nisu spadale u njihov djelokrug. Naime, bitno je da su svi optuženi, svjesni ciljeva koje su htjeli postići (stjecanje protupravne imovinske koristi za svoje poduzeće), zajednički djelovali, iako svaki u svom djelokrugu, dakle, po načelu diobe rada, te da su tu ukupnu zajedničku djelatnost htjeli kao svoju vlastitu djelatnost, čime su ostvarili i objektivno i subjektivno, svaki od njih, označeno krivično djelo kao vlastito djelo. Stoga je i svaki od njih sam za sebe izvršilac tog krivičnog djela, odnosno svi zajedno izvršioci su ili suizvršioci tog krivičnog djela, a nisu neki od njih u odnosu prema drugima samo pomagači. Zbog izloženog slijedi da nije bitno da li je baš svatko od njih sudjelovao i u svakoj od pojedinih inkriminiranih djelatnosti kao jednoj od faza u složenom postupanju za ostvarenje postavljenog kriminalnog cilja, već da je učinio u tom lancu potrebnu radnju iz svoga djelokruga. Različiti takav udio svakog od njih u ukupnoj inkriminiranoj djelatnosti, međutim, pravilno je došao do izražaja kod odmjeravanja i utvrđivanja kazni za svakog od optuženih. VSH, I Kž 949/73 od 7. III 1974. (Pregled sudske prakse u godini 1974., Zagreb 1975.g.) Nisu ostvarena sva obilježja osobito teškog slučaja krivičnog djela zloupotrebe ovlaštenja u privredi iz čl. 213c st. 2. KZ, ako nema i subjektivnih elemenata iz čl. 41. KZ (naročita odlučnost, upornost ili bezobzirnost), jer veoma visoka svota pribavljene protupravne imovinske koristi za privrednu organizaciju odnosno uskraćenih sredstava društvenoj zajednici nije sama po sebi dovoljna za takvu pravnu oznaku. VSH, I Kž 2127/74 od 13. VI 1975. (Pregled sudske prakse br. 8, u godini 1975., Zagreb 1976.g.) Protupravno pribavljanje sredstava od zajednice u smislu čl. 213c. st. 1 KZ (čl. 106. KZH) postoji i u slučaju kad se nešto protupravno naplati od zajednice za privrednu organizaciju, i u slučaju kad se u korist privredne organizacije protpravno uskrati predaja zajednici sredstava koja se sigurno, na temelju važečih propisa, moraju zajednici predati. S obzirom na to ostvarena su sva obilježja krivičnog djela zloupotrebe ovlaštenja u privredi kad je optuženi kao odogovorna osoba u privrednoj organizaciji u namjeri pribavljanja protupravne imovinske koristi za privrednu organizaciju u kojoj je zaposlen sastavljao isprave - račune neistinite sadržine u kojima je naveo da porez na promet nije obračunat i na taj način porez na promet koji je naplatio od privatnih osoba i koji je morao da bude uplaćen u korist društveno političke zajednice prikrio tako da je taj iznos ostao privrednoj organizaciji. Kad su radnjama optuežnog ostvarena obilježja krivičnog djela iz čl. 213c. KZ ne može se primijeniti odredba čl. 314a KZ (čl. 222. KZH), jer određivanje ove pravne kvalifikacije može doći u obzir samo ako ne postoje obilježja nekog drugog krivičnog

749 djela. Također, sastavljanje isprava neistinite sadržine predstavlja radnju izvršenja krivičnog djela iz čl. 213c. st. 1. KZ, pa stoga ne može predstavljati posebno krivično djelo iz čl. 219. st. 3. KZ u vezi sa st. 1. VSJugoslavije-Kz-19/70 od 13.I.1971. Kad je optuženi naložio isplatu u "crni fond" radi vršenja nezakonitih isplata i uz izbjegavanje plaćanja odgovarajućih društvenih obaveza, onda su se u njegovim radnjama stekla sva bitna obilježja krivičnog djela iz čl. 213c. KZ (čl. 106. KZH). Ne radi se tu samo o financijskom prekršaju, niti se o "crnom fondu" može govoriti samo u slučaju kad bi se ta sredstva imala otuđiti u korist neke fizičke osobe. Naime, protupravno pribavljanje sredstava od zajednice u smislu čl. 213c. KZ postoji, kako u slučaju zloupotreba kod dobivanja sredstava od zajednice, tako i u slučaju kad se u namjeri pribavljanja protupravne imovinske koristi za privrednu organizaciju protupravno uskrati predaja društvenoj zajednici sredstava koja se suglasno važećim propisima moraju predati zajednici. VSH-Kž-52/74 od 21.V.1974. Ne čini krivično djelo teške krađe odgovorni radnik jednog poduzeća koji u zajednici s odgovornim radnikom drugog poduzeća oduzme robu iz skladišta drugog poduzeća, a u korist poduzeća prvog odgovornog radnika, već to predstavlja krivično djelo iz čl. 213c. KZ (čl. 106. KZH). VSH-Kž-765/79 od 12.XII.1979. Krivično djelo iz čl. 213c. KZ (čl. 106. KZH) ne iscrpljuje se samo u subjektinoj strani djelovanja tj. realizaciji učiniočeve namjere za pribavljanjem protupravne imovinske koristi za privrednu organizaciju u kojoj je zaposlen ili za druge organizacije. Ovo je jedan, ali ne i jedini element bića krivičnog djela, jer je za postojanje ovog krivičnog djela, osim subjektivnog elementa potrbno, kako to ovaj zakonski propis zahtjeva i to da se predviđenim oblicima radnji izvršenja, kako objektivnog elementa pribavljanja sredstva od zajednice, a ne od privredne organizacije, što je okružni sud izgubio iz vida. VSSr-Kž-807/65 od 4.II.1966. Kad je optuženi, kao odgovorna osoba u privrednom poduzeću, sastavio lažne isprave da je u nastalom požaru izgorio materijal u vrijednosti od 1.023.860 dinara, iako nije izgorio i te isprave podnio osiguravajućem zavodu da isplati vrijednost na ime naknade štete, nije ostvario krivično djelo zloupotrebe ovlaštenja u privredi iz čl. 213c. KZ (čl. 106. KZH), već krivično djelo falsifikata službene isprave iz čl. 319. st. 1. KZ u vezi s krivičnim djelom prevare iz čl. 258. KZ (čl. 227. KZH i čl. 142. KZH). VSM-Kž-185/64 od 2.VI.1964. Prema optužnici, okrivljeni su kao odgovorna lica stambene uprave protupravno naplaćivali dužnu proviziju od kućnih savjeta u većem postotku nego što su oni na to imali pravo po postojećim propisima i na taj način za stambenu upravu protupravno pribavljali imovinsku korist u većem iznosu, čime su kućni savjeti bili oštećeni. Ovo djelo okrivljenih javni tužilac pravno je kvalificirao kao krivično djelo iz čl. 213c KZ (čl. 106. KZH), a tu kvalifikaciju prihvatio je i prvostepeni sud.

750 Rješavajući po žalbama okrivljenih drugostepeni sud je našao da u opisanim radnjama nema jednog od obilježja krivičnog djela iz čl. 213c. KZ - da su okrivljeni pomenutim radnjama protupravno pribavljali sredstva od zajednice /jer se kućni savjeti ne mogu smatrati zajednicom/- pa je okrivljene oslobodio od optužbe. Po mišljenju Vrhovnog suda Jugoslavije povrijeđen je zakon u korist okrivljenih, a također i odredbe krivičnog postupka, jer ikao je pravilno stanovište drugostepenog suda da se odnosne radnje ne mogu kvalificirati kao krivično djelo iz člana 213c. KZ, ipak iz toga ne sljeduje zaključak da okrivljene treba osloboditi od optužbe, pošto je očigledno da se u ovom slučaju radi o društveno opasnim djelima okrivljenih i da njihove radnje mogu predstavljati neko drugo krivično djelo i to ono iz čl. 314a. KZ (čl. 222. KZH). VSJugoslavije-Kz-4/67 od 12.IV.1967. Nije ostvareno krivično djelo zloupotrebe ovlaštenja u privredi iz čl. 213c. st. 2. KZ (čl. 106. st. 2. KZH) ako ne postoji ni jedna subjektivna /naročita odlučnost, upornost ili bezobzirnost/ i ni jedna objektivna okolnost /osobito teške posljedice djela ili je djelo učinjeno pod osobito otegotnim okolnostima/ predviđene u čl. 41. KZ (čl. 47. KZJ) za ocjenu djelatnosti optuženog kao osobito teškog slučaja. VSH-Kž-1293/72 od 8.II.1973. Nisu ostvarena sva obilježja osobito teškog slučaja krivičnog djela zloupotrebe ovlaštenja u privredi iz čl. 213c. st. 2. KZ (čl. 106. st. 2. KZH) ako nema i subjektivnih elemenata iz čl. 41. KZ (čl. 47. KZJ), jer vrlo visoka svota pribavljene imovinske koristi za privrednu organizaciju odnosno uskraćenih sredstava društvenoj zajednici nije sama po sebi dovoljna odnosno uskraćenih sredstava društvenoj zajednici nije sama po sebi dovoljna za takvu pravnu oznaku. VSH-Kž-2127/74 od 13.VI.1975. Riječ je o gruboj povredi ovlaštenja u vezi s raspolaganjem, korištenjem i upravljanjem društvenom imovinom u smislu čl. 106. st. 1. KZH, kad je komercijalni direktor jedne radne organizacije radi pribavljanja koristi od 128,115 dinara lokalnom klubu, na štetu svoje radne organizacije, samovoljno donio odluku o prodaji stanovište količine mesinganih ventila za boce butan-plina drugoj radnoj organizaciji što se bavi prometom otpada i proveo je, služeći se pritom ispravama s neistinitim sadržajem, kao da je u pitanju prodaja stvari nogometnog kluba. Pritom je bez značenja znanje pojedinih članova radničkog savjeta za ovaj postupak optuženika i njihova spremnost da na isti način pomognu nogometni klug jer ni radnički savjet ne bi mogao donijeti pravovaljanu odluku o pomoći tom klubu kako je to samovoljno učinio optuženik. VSH-Kzz-48/84 od 2.I.1985. (Pregled sudske prakse br. 27). Počinio je kazneno djelo zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz čl. 292. st. 1. al. 4. KZ optuženik koji je kao direktor poduzeća naložio isplatu dijela plaće zaposlenim djelatnicima u gotovini bez obračuna i uplate poreza na dohodak i doprinosa iz i na plaće, čime je izbjegnuto plaćanje poreza i doprinosa u proračun RH i za poduzeće pribavljena imovinska korist. Okolnost da je poduzeće nakon nalaza financijske policije platilo sve poreze i doprinose s kamatama i prije podnošenja kaznene prijave, ne isključuje optuženikovu kaznenu odgovornost, jer je kazneno djelo

751 iz čl. 292. KZ dovršeno istekom vremenskog razdoblja i u momentu kada na isplaćene plaće nisu obračunati porezi i doprinosi. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 488/98, od 31. X 2000. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 2001.) Nenamjenskim sredstvima, čije je nenamjensko trošenje kriminalizirano u čl. 292. st. 1. al. 5. KZ, smatraju se samo novčana sredstva poduzeća, a ne i osnovna sredstva u koja spadaju strojevi i oprema. Strojevi i oprema ne mogu se upotrijebiti u svrhu za koju nisu namijenjeni po prirodi stvari, pa se takvom uporabom ne mogu nit ostvariti elementi kaznenog djela zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz čl. 292. KZ, koje su po tezi optužbe okrivljenici i počinili time što su strojeve i opremu i iznajmili drugom poduzeću. Uporabom strojeva i opreme za korist drugoga, ako bi takvu odluku donijela odgovorna osova iskoristivši svoj položaj ili ovlasti ili prekoračivši granice svoga ovlaštenja, mogli bi se eventualno ostvariti elementi kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. KZ. ŽSBj, Kv 23/1999 od 21. siječnja 1999.g. (VSRH, Izbor odluka 1/2000.) Nenamjenskim sredstvima u smislu al. 5. st. 1. čl. 292. KZ smatraju se samo ona sredstva koja su takvom određena temeljem zakona, drugog propisa ili akta pravne osobe. U pravilu namjenskim bivaju novčana sredstava koja se striktno predviđena za određene vidove humanitarne pomoći i sl. Roba iz redovne proizvodnje u skladištu trgovačkog društva ne predstavlja «namjenska sredstva». Žs u Bjelovaru, Kž 383/01 od 17.1.2002. (VSRH, Izbor odluka 1/2003.) 178. PRIJEVARA U GOSPODARSKOM POSLOVANJU Članak 293. Ako je neka osoba prije 1. siječnja 1998.g. poduzela radnje koje sadrže sve elemente kaznenog djela prijevare u gospodarskom poslovanju iz čl. 293. Kaznenog zakona ne može odgovarati za to kazneno djelo, jer prijevarno postupanje predstavnika ili zastupnika pravnih osoba koje se poduzima s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi za tu ili drugu pravnu osobu nije do 1. siječnja 1998.g. bilo propisano kao kazneno djelo. Pravno shvaćanje Kaznenog odjela ŽSBj od 2. prosinca 1999.g. (VSRH, Izbor odluka 1/2000.) Koje su bitne razlike između kaznenog djela prijevare iz čl. 224. KZ i prijavare u gospodarskom poslovanju iz čl. 293. KZ. Kazneno djelo prijevare u gospodarskom poslovanju iz čl. 293. KZ kvalificirani je oblik prijevare iz čl. 224. jer sadržaji ovog djela zapravo spadaju u članak prijevare iz čl. 224. KZ. Međutim, za ovo djelo su propisane strože kazne nego za običnu i kvalificiranu prijevaru iz čl. 224. KZ. Mišljenje Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 2. listopada 2000.g.

752 (VSRH, Izbor odluka 2/2000.) Pogrešno je stajalište obrane prema kojem je oštećenik trebao pokrenuti postupak protiv tvrtke optuženika tijekom kojeg bi se tek utvrdilo je li i u kojem iznosu pretrpio štetu. Šteta, kao bitno obilježje kaznenog djela iz čl. 293. KZ-a, nastala je u momentu kada oštećenik nije uspio na ugovoreni način i u ugovoreno vrijeme naplatiti svoje potraživanje. Radnje koje on nakon toga eventualno poduzima u cilju namirenja svog potraživanja: pokretanje parnice, ovrhe ili čak stečaja, kako se to sugerira u žalbi, čak i da rezulitiraju namirenjem oštećenika, ne utječu na postojanje kaznenog djela. To su radnje koje više ne ovise o volji optuženika i, ako budu uspješne, mogu eventualno biti jedino od značaja za odmjeravanje kaznene sankcije. ŽS Vt, Kž 3/03 od 30.1.2003. (VSRH, Izbor odluka, 2/2003.) U pravu je okrivljenik kada tvrdi da je prvostupanjski sud na njegovu štetu povrijedio Kazneni zakon prihvativši pravnu kvalifikaciju djela i optužnog akta da se u konkretnom slučaju radi o kaznenom djelu – prijevara u gospodarskom poslovanju iz čl. 293. st. 2. u svezi st. 1. KZ. Naime, inkriminirano kazneno djelo počinjeno je u rujnu mjesecu 1993. g., te stoga nije bilo mjesta primjeni novog Kaznenog zakona («Narodne novine» broj 110/97, koji se primjenjuje od 1. siječnja 1998.g.), jer je ona protivna odredbi čl. 3. Kaznenog zakona, koji propisuje da se prema počinitelju kaznenog djela primijenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme kada je djelo počinjeno. U vrijeme izvršenja djela primjenjivao se Krivični zakon Republike Hrvatske i obzirom na činjenični opis djela radilo se o kaznenom djelu – prijevare iz čl. 137. st. 2. u svezi st. 1. KZRH, dok je primjenom čl. 3. st. 2. Kaznenog zakona trebalo primijeniti novi zakon i ovo djelo pravno kvalificirati kao kazneno djelo iz čl. 224. st. 4. u svezi st. 1. KZ, jer je za njega zapriječena blaža kazna u odnosu na čl. 137. st. 2. i 1. KZRH. Konačno valja primijetiti da se ne može prihvatiti pravno stajalište optužbe i prvostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju treba primijeniti Kazneni zakon i djelo pravno kvalificirati po čl. 293. st. 2. i 1. KZ, jer ono nije bilo propisano zakonom u vrijeme kada je uslijedilo okrivljenikovo inkriminirano ponašanje. Ovo stajalište je suprotno u načelu zakonitosti propisano u čl. 2. st. 2. Kaznenog zakona. ŽSKc, Kž 64/1999. od 20. travnja 1999.g. (VSRH, Izbor odluka 1/2000.) Direktor društva s ograničenom odgovornošću koji, lažno prikazavši prodavatelju svoju solventnost, kupi za društvo robu, a zatim je preproda za gotovinu, ostvarivši pritom znatnu imovinsku korist, čini kazneno djelo prijevare u gospodarskom poslovanju iz čl. 293. st. 2. KZ. Županijski sud u Bjelovaru, Kž-264/01 od 12.06.2001. (Općinski sud u Bjelovaru, K-321/00) Činjenično stanje Optuženik je kao direktor s ograničenom odgovornošću «B» znao da je žiroračun društva bliokiran od 5.11.1999. te da su 12.4.2000., bili evidentirani neneplaćeni nalozi za plaćanje u iznosu od 245,755 kuna. Usprkos tome toga je dana putem narudžbenice preuzeo u prodavaonici društva s ograničenom odgovornošću «C» 16 komada guma za kamione. Prodavatelja je uvjerio da je njegovo društvo solventno te mu u tu svrhu predočio obrazac BON-2 s preinačenim podacima o stanju

753 žiroračuna društva, a povrh toga dao mu je kao garanciju bjanko potpisan barirani ček. Iako se obvezao da račun plati u roku od 30 dana od preuzimanja robe, nije tu obvezu nikada izvršio. Kupljene gume preprodao je za gotovinu u naredna dva dana, a dobivenim novcem podmirio je neka «svoja ranija dugovanja». Oglašen je krivim za prijevaru u gospodarskom poslovanju iz čl. 293. st. 2. u stjecaju s kaznenim djelom krivotvorenja službene isprave iz čl. 312. st. 2. KZ. Napomena Nema dvojbe da je počinitelj izvršio prijevaru ( u stjecaju s krivotvorenjam službene isprave). On je lažno prikazao činjenicu platežne sposobnosti (solventnosti) društva u čije je ime kupio robu kao i volju da plati kupljenu robu u roku od 30 dana, kod prodavatelja je izazvao zabludu glede platežne sposobnosti društva i volje da plati dug, zbog čega je prodavatelj učinio nešto na štetu svoje imovine, tj. predao mu je kamionske gume, pa je zbog toga d.o.o. «C» pretrpjelo štetu u iznosu od 50,607 kuna koliko je iznosila cijena kupljenih guma. Neprijeporno je i da je optuženik postupao s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi jer kako nije imao čime platiti preuzetu robu, niti je očekivao priljev sredstava, očito je da to nije ni namjeravao. Međutim, ostalo je nerazjašnjeno koje je počinitelj pribavio imovinsku korist: društvu čiji je direktor ili sebi kao fizičkoj osobi? On sam navodi da je gotovinu ostvarenu prodajom guma iskoristio za podmirenje «svojih» prijašnjih dugovanja, pri čemu je moguće da je otplatio dugove «svojeg» društva (što je manje vjerojatno, između ostalog i zato što je isplate morao izvršiti sa žiroračuna društva), ali i da je podmirio svoje osobne dugove (što je vjerojatnije). Ako je počinitelj gotovinom platio svoje osobne dugove, ne bi se radilo o prijevari u gospodarskom poslovanju jer on kao odgovorna osoba u pravnoj osobi nije u tom slučaju postupao «s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi za tu ili drugu pravnu osobu» (čl. 293. st. 1. KZ), nego o običnoj prijevari (čl. 224. st. 4. KZ). To nije za počinitelja nevažno uzme li se u obzir da je prvom slučaju propisana kazna zatvora od jedne do osam godina, a drugom od šest mjeseci do pet godina. Pa ipak, je li ta razlika opravdana? Nije li kriminalna količina u obje varijante ista, što su na stanovit način imali u vidu i sudovi pa je onda njihov propust razumljiv? To nas dovodi do pitanja je li uvođenje prijevare u gospodarskom poslovanju u Kazneni zakon bilo uopće potrebno. Prema jednom shvaćanju, Zakon je prijevaru u gospodarskom poslovanju izdvojio jer je ona kvalificirani oblik prijevare, tj. za takvu je prijevaru predvidio strože kazne nego za običnu prijevaru (tako Horvatić, Novo hrvatsko kazneno pravo, 535). Nejasno je, međutim, zašto je bio potreban takav kvalificirani oblik, kraj već postojećeg u čl. 224. st. 4. KZ (za koji se također mogla propisati stroža kazna). U službenom Vladinom obrazloženju rečeno je samo da su «konačnu formu inkriminacije sugerirali predstavnici Državnog odvjetništva RH» (Vlada RH, Konačni prijedlog Kaznenog zakona, Zagreb, lipanj 1997., str. 213), a da nisu navedeni nikakvi stvarni razlozi za tkavu promjenu. Razmotrimo stoga razloge koji dolaze u obzir kao opravdanje za uvođenje prijevare u gospodarskom poslovanju kao kvalificiranog oblika prijevare. Novo bi se kazneno djelo moglo opravdati okolnošću što «drugi» za kojeg se pribavlja imovinska korist običnom prijevarom (čl. 224. KZ) može biti samo fizička osoba, dok se kod prijevare u gospodarskom poslovanju imovinska korist ostvaruje ubijek za pravnu osobu (vlastitu ili tuđu). To shvaćanje potjecalo je iz socijalističkih razdoblja kada se različito tretirao «privatni» i «društveni» sektor, no bilo je već i tada napušteno (usp. Radić, Pojam «drugoga» kod krivičnih djela protiv imovine i službene dužnosti, NZ 10/1975, str. 47). U suvremenom hrvatskom pravnom sustavu, koji više ne razlikuje pravitanu i društvenu imovinu, svejedno je kakva je pravna narav subjekta

754 koji se bogati na temelju prijevare. Stoga navedeni razlog nije valjano obrazloženje za uvođenje novog kaznenog djela. Kvalificirani oblik nekog kaznenog djela kao lex specialis mora sadražvati sva obilježja temeljnog kaznenog djela (lex generalis), a pored toga i neka dodatna. Takvo dodatno obilježje prijevare u gospodarskom poslovanju jest svojstvo počinitelja. Dok je počinitelj kod obične prijevare označen kao «tko» (dakle, «svatko»), kod prijevare u gospodarskom poslovanju krug mogućih počinitelja je sužen. U prvobitnom tekstu Kaznenog zakona počinitelj je mogao biti samo «predstavnik ili zastupnik pravne osobe», što se ne samo pokazalo preuskim nego je i pojam «predstavnik» bio pogrešno upotrijebljen, jer predstavnik pravne osobe nema ovlaštenje na zastupanje, nego samo predstavlja pravnu osobu u nekim sudskim postupcima, pa i ne može sklopiti ugovor (usp. Barbić, Pravo društva, I, str. 33 i 336). Iz tih je razloga novelom od 14. prosinca 2000. počinitelj određen kao «odgovorna osoba u pravnoj osobi». No i takvo je određenje počinitelja relikt neprihvatljivog shvaćanja prema kojem treba strože kažnjavati prijevare u «društvenom» nego u «privatnom» sektoru. Tretiranje prijavare u gospodarskom poslovanju kao kvalifcirane prijevare samo zbog posebno svojstva počinitelja postaje osobito neuvjerljivo kad prijevaru čini direktor društva s ograničenom odgovornošću koji je ujedno i jedini član društva. U čemu je razlika pribavlja li takav počinitelj imovinsku korist za sebe ili za svoje društvo, kao što najbolje vidimo na ovdje izloženom primjeru? Naoko je sužen i način počinjenja kaznenog djela prijevare u gospodarskom poslovanju u odnosu na temeljni oblik prijevare. Zakon je u čl. 293. KZ odustao od općenitog opisa radnje dovođenja u zabludu (lažnim prikazivanjem ili prikrivanjem činjenica ili održavanjem u zabludi) i umjesto toga je posegnuo za kazuističkom metodom. Prema prvobitnom tekstu počinitelj je drugoga trebao dovesti u zabludu «uporabom nenaplativih akceptnih naloga, čekova za koje zna da nemaju pokrića ili na drugi način»: Takvo se nabrajanje nakon ukidanja akceptnh naloga pokazalo neodrživim, a i uporaba čekova bez pokrića ne mora uvijek dovoditi do prijevare, zbog čega je i uvedeno posebno kazneno djelo: zlouporaba čeka i kreditne kartice (čl. 226. KZ). Zbog čega je novela od 14. prosinca 2000. dovođenje u zabludu ograničila na uporabu nenaplativih instrumenata osiguranja plaćanja, ali je ostavila generalnu klauzulu «ili na drugi način». Tu klauzulu valja protumačiti tako da se dovođenje u zabludu kod prijavare u gospodarskom poslovanju može izvršiti na isti način kao i kod obične prijevare iz čl. 224. KZ, tj. lažnim prikazivanjem ili prikrivanjem činjenica ili održavanjem u zabludi, što, uostalom, opravdava uporaba riječi «prijevara» u naslovu čl. 293. KZ, a što je i logična posljedica okolnosti da je prijevara u gospodarskom poslovanju samo specijalni slučaj prijevare. Prema tome, način počinjenja prijevare u gospodarskom poslovanju isti je kao i kod obične prijevare pa ni to nije valjani razlog da prijevara u gospodarskom poslovanju bude posebno kazneno djelo. Suvremeni kazneni zakonici ne poznaju prijevaru u gospodarskom poslovanju kao specijalni slučaj prijevare. Pojam «gospodarska prijevara» (Wirtschaftsbeturg) susreće se u njemačkoj kriminološko-kriminalističkoj literaturi, ali se različito shvaća pa zbog neodređenosti nije prihvaćen u kaznenopravnoj dogmatici (usp. Tiedemann, Leipziger Kommentar.,11, 2000. str. 6). U najširem smislu on obuhvaća prijevare u vezi s kretanjem robe i usluga u gospodarskom poslovanju. Pođe li se od takvog poimanja gospodarske prijevare, lako je uočiti da naša prijevara u gospodarskom poslovanju ne obuhvaća sve slučajeve gospodarske prijevare. Gospodarske prijevare nisu samo prijevare koje čine odgovorne osobe u pravnoj osobi u korist te ili druge pravne osobe, nego i prijevare koje čine fizičke osobe kao subjekti gospodarskog poslovanja, npr. trgovci koji nisu pravne osobe (trgovac pojedinac ili obrtnik) ili fizičke osobe koje čine prijevare u korist društva koja nisu pravne osobe (ortakluk, tajno društvo, preddruštv). Sa stajališta našeg zakona nije jasno zašto i takve prijevare ne bi bile kvalificirane, tj. prijevare u gospodarskom poslovanju u smislu čl. 293. KZ.

755 Iz navedenog proizlazi da ne postoji nijedno opravdanje za odvajanje prijevare u gospodarskom poslovanju od općeg kaznenog djela prijevare. To je razlog zašto je novelom od 9. srpnja 2003. ukinuto kazneno djelo prijevare u gospodarskom poslovanju, pa su se, prema toj noveli i prijevare u gospodarskom poslovanju trebale tretirati i sve druge prijevare iz čl. 224. KZ. No kako su prema ocjeni tadašnjeg zakonodavca kazne za običnu prijevaru bile preniske, one su spomenutom novelom povišene (za temeljni oblik prijevare iz čl. 224. st. 1. KZ bila je propisana kazna zatvora od tri mjeseca do pet godina, a za kvalificirani oblik iz čl. 224. st. 2. KZ kazna zatvora od jedne do deset godina). Budući da su se novi kazneni okviri odnosili i na prijevaru u gospodarskom poslovanju, proizlazilo je da su novelom bile povišene kazne i za takvu prijevaru (s maksimalnih 8 godina u čl. 293. st. 2. KZ na maksimalnih 10 godina u noveliranom čl. 224. st. 2. KZ). Pošto je Usavni sud ukinuo novelu od 9. srpnja 2003., zakonodavac je odustao od rješenja koje je ona zauzela i na taj način ostao kod teksta usvojenog novelom od 14. prosinca 2000. Za takav postupak nije dano nikakvo obrazloženje. Ostaje otvoreno pitanje hoće li se zakonodavac ubuduće uopće vraćati na tu problematiku. Ovdje prikazani primjer zorno prikazuje da je kazneno djelo prijevare u gospodarskom poslovanju nepotrebno. (Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, 2/2004.) Kazneno djelo prijevare u gospodarskom poslovanju iz čl. 293. st. 1. Kaznenog zakona ne može se primijeniti na radnje, premda one sadrže sve elemente ovog djela počinjene prije 1. siječnja 1998. jer je ovo kazneno djelo propisano tek u Kaznenom zakonu koji je stupio na snagu 1. siječnja 1998. («Narodne novine 110/97), pa se stoga ono ne može primijeniti na radnje počinjene prije stupanja na snagu cit. Zakona. Kad bi se to učinilo, povrijedila bi se odredba čl. 2. st. 2. Kaznenog zakona prema kojoj kaznenopravne sankcije za djelo koje prije nego je bilo počinjeno nije bilo zakonom ili međunarodnom pravom određeno kao kazneno djelo i za koje zakonom nije bilo propisano kojom se vrstom i mjerom kazne počinitelj može kazniti. «Kazneno djelo prijevare u gospodarskom poslovanju iz čl. 293. Kaznenog zakona – dalje: KZ je potpuno novo kazneno djelo, uvršteno u katalog inkriminacija Kaznenim zakonom («Narodne novine» br. 110 od 21. listopada 1997. godine), koji je stupio na snagu 1. siječnja 1998. godine. Iz istražnog zahtjeva je vidljivo da je inkriminirano razdoblje od 21. kolovoza 1995. godine pa do 18. prosinca 1995. godine, dakle, predmetno djelo je počinjeno prije stupanja na snagu novog Kaznenog zakona, kada kazneno djelo prijevare u gospodarskom poslovanju uopće nije bilo predviđeno kao kazneno djelo. Prema čl. 2. st. 2. KZ nitko ne može biti kažnjen niti se prema njemu mogu primijeniti kaznenopravne sankcije za djelo koje prije nego je djelo počinjeno nije bilo zakonom ili međunarodnom pravom određeno kao kazneno djelo i za koje zakonom nije bilo propisano kojom se vrstom i mjerom kazne počinitelj može kazniti. Stoga, a imajući u vidu da je u konkretnom slučaju inkriminirano vremensko razdoblje (od 21. kolovoza 1995. godine pa do 18. prosinca 1995. godine), prije stupanja na snagu novog Kaznenog zakona (1. siječna 1998. godine) kojim je kazneno djelo prijevare u gospodarskom poslovanju, kao novo kazneno djelo, uvršteno u katalog inkriminacija, te imajući u vidu načelo zakonitosti iz naprijed citirane odredbe čl. 2. st. 2. KZ, nema dvojbe o tome da se protiv osum. D.K. ne može provoditi istraga zbog kaznenog djela iz čl. 293. st. 1. i 2. KZ, kako to neosnovano predlaže tužitelj, pa je u tom smislu prvostupanjski sud donio pravilnu odluku.» Vrhovni sud Republike Hrvatske, IV Kž 48/02-2, od 9. IX. 2004. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2005.)

756 179. SKLAPANJE ŠTETNOG UGOVORA Članak 294. Optuženi su kao odgovorni rukovodioci jednog poduzeća svjesno ušli u jedan uvozno-izvozni posao s isključivom svrhom da za svoju radnu organizaciju dobiju znatne izvozne dinarske kredite, retencionu deviznu izvoznu stimulaciju u 12,5% iznosu, pa da je zatim prodajom devizne retenicione kvote drugim korisnicima putem tečajne razlike postignu što veću zaradu. U tom sklopu zaključili su i određene ugovore koji su za njihovo poduzeće bili štetni i čije je zaključivanje posebno inkrimnirano kao dva samostalna krivična djela iz čl. 217. st. 3. KZ pored kriv. djela iz čl. 213c st. 2. KZ, kako je pravno označena ostala djelatnost, izložena naprijed u najkraćem bitnim crtama. Takva primjena krivičnog zakona u navednom slučaju nije pravilna. U navedenom slučaju pravilno je primijeniti samo jedan zakonski propis, prije svega zato što se u odnosu na cjelokupnu kriminalnu djelatnost optuženih kriv. djlea iz čl. 217. KZ konzumirana su i potupno pokrivena krivičnim djelom iz čl. 213c st. 2., tim više što su radnje zaključenja tih štetnih ugovora već djelomično i obuhvaćene činjeničnim opisom kriv. djela iz čl. 213c KZ. VSH, I Kž 2117/73 od 16. V 1974. (Pregled sudske praske u godini 1974., Zageb 1975.g.) Kad predstavnik ili zastupnik jedne privredne organizacije zaključi ugovor s predstavnikom druge privredne organizacije iako mu je to pravilima zabranjeno, a predstavnik te druge privredne organizacije je u dobroj vjeri u pogledu ovlaštenja predstavnika prve organizacije, te ugovorom bude nanesena šteta svojoj privrednoj oragnizaciji, tad predstavnik ili zastupnik privredne organizacije čini krivično djelo iz st. 1. čl. 217. KZ (čl. 107. st. 1. KZH). VSH-Kž-1300/70 od 10.IX.1970. Izraz šteta iz propisa čl. 217. st. 1. KZ (čl. 107. st. 1. KZH) obuhvaća ne samo faktično umanjenje sadašnje imovine /damnum emergens/, već i izmaklu dobit /lucrum cessans/. Stav sjednice krivičnog odjela Vrhovnog suda Srbije od 30.V.1968. Optuženi su kao odgovorni rukovodioci jednog poduzeća ušli u jedna izvoznouvozni posao s isključivom svrhom da za svoju radnu organizaciju dobiju znatne devizne kredite, retencionu deviznu kvotu u iznosu od 100%-tne vrijednosti fakturiranih radova u inozemstvu i dinarsku izvoznu stimulaciju u iznosu od 12,5% vrijednosti, pa da zatim postignu što veću zaradu. U tom sklopu zaključili su i određene ugovore koju su za njihovo poduzeće bili štetni, a čije je zaključivanje bilo posebno inkriminirano kao dva samostalana krivična djela iz čl. 217. st. 3. KZ i čl. 213c st. 2. KZ (čl. 107. KZH i čl. 106. st. 2. KZH). Takva primjena krivičnog zakona u navedenom slučaju nije pravilna. U ovom slučaju pravilno bi bilo primijeniti samo jedan zakonski propis, prije svega zato što se u odnosu na cjelokupnu privrednu djelatnost optuženih djelovanje opisano u čl. 217. KZ (čl. 107. KZH) pojavljuje kao nešto sporedno, zbog čega takvo djelovanje gubi društveno-političku težinu i samostalnu pravnu egzistenciju. U stvari, djelovanje optuženih u smislu čl. 217. KZ potpuno je konzumirano i pokrivreno krivičnim djelom iz čl. 213c. st. 2. KZ (čl. 106. st. 2. KZH), tim više što su radnje zaključivanja ovih

757 štetnih ugovora već djelomično obuhvaćene i činjeničnim opisom kriv. djela iz čl. 213c. KZ. VSH-Kž-2117/73 od 16.V.1974. Prema čl. 217. st. 1. KZ (čl. 107. st. 1. KZH) štetnost se jednog ugovora cijeni prema prilikama koje vladaju u vrijeme sklapanja ugovora ali se pritome ne traži da konkretna šteta nastupi, već samo to da je ovlaštena osoba znala da je ugovor štetan. VSAPV-Kž-1009/73 od 22.III.1974. Nastupanje štete nije bitan elemenat krivičnog djela zaključenja štetnih ugovora iz čl. 217. st. 1. KZ (čl. 107. st. 1. KZH), kao predstavnik ili zastupnik privredne organizacije zna da je zaključio ugovor koji je štetan za njegovu organizaciju. VSAPV-Kž-959/73 od 18.I.1974. Budući da je prvostepeni sud na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanaj našao da za poduzeće zbog ugovorom zaključenog posla nije nastupila nikakva šteta, to je pravilno postupio kad je okrivljenog za utuženo djelo iz čl. 107. st. 1. KZH oslobodio optužbe, našavši osnovano da je za postojanje ovog krivičnog djela potrebno da za organizaciju udruženog rada ili društveno pravnu osobu nastupi šteta. Okružni sud u Zagrebu-Kž-2217/78 od 1.III.1979. (Krivični zakon Republike Hrvatske, Danilo Gregović - Sudska praksa, Infromator, Zagreb 1991.). 180. IZDAVANJE I NEOVLAŠTENO PRIBAVLJANJE POSLOVNE TAJNE Članak 295. Ostvareno je djelo izdavanja i neovlaštenog pribavljanja poslovne tajne iz čl. 218. KZ (čl. 108. KZH) kada su inozemne firme, uslijed djelovnja optuženog, kao potencijalni partneri jugoslavenskih poduzeća, dolazile odnosno mogle dolaziti u povoljniji odnosno dominantniji položaj u odnosu na pojedina naša poduzeća pri stavljanju ponuda za sklapanje poslova i određivanja uvjeta pod kojima bi se ti poslovi zaključivali. Naime, uobičajeno je da privredna poduzeća pri sklapanju svoj međusobnih poslova postupaju krajnje rezervirano i ne otkrivaju svom poslovnom partneru, a posebno ne u svakom stadiju pregovaranja sve podatke koji se odnose na njihove potrebe, njihovu mogućnost plaćanja odnosno kreditnu sposobnost, mogućnost isporuke itd. da bi na taj način ugovorila najpovoljnije uvjete iz sklopljenog posla. Međutim, optuženi je starnim firmama unaprijed i sistematski pružao sve podatke o potrebama izgradnje, proširenja ili rekonstrukcije pojedinih naših privrednih poduzeća i njihovih postrojenja, kao i tehničke podatke i planove tih postorojenja, zatim podatke o kreditnoj sposobnosti i ostalim problemima poduzeća, o mogućnosti odnosno nemogućnosti pribavljanja odgovarajućih materijala i sirovina u zemlju, o drugim poslovnim partnerima odnosno ponuđačima za preuzimanje izvođenja pojednih radova itd. Prema tome, očigledno je da bi naša poduzeća uslijed takve djelatnosti optuženog, kod sklapanja poslova dolazila u određeni položaj u odnosu na strane firme koje su unaprijed raspolagale svim tim važnim podacima, na temelju kojim im je bilo omogućeno da se opredijele da li će pristupiti ponudi nekog posla ili ne i pod kojim

758 uvjetima, na koji će način voditi pregovore, dokle će popuštati u pogledu svojih uvjeta itd. Kod takvog stanja stvari nije odlučno što u većini slučajeva i nije došlo do sklapanja posla između domaćih poduzeća i firmi kojim je takva poslovna tajna otkrivena i što u pojedinim slučajevima i nije bilo izgleda da će doći do zaključenja posla sa inozemnom firmom. Naprotiv, bitno je tu da su uslijed djelatnosti optuženog strane firme raspolagale važnim sređenim podacima o nekim našim značajnim privrednim poduzećima, planovima njihive izgradnje, njihovim postrojenjima, te njihovim potrebama odnosno platežnim mogućnostima. Na taj način strane firme imale su širok uvid u stanje i mogućnosti čitave jedne grane naše privrede, te su mogle planski i sistematski podešavati svoju privrednu, a posebno kmercijalnu politiku prema toj našoj industrijskoj grani. Postojala je mogućnost d atako sistematizirane podatke o našoj privredi iskoriste ne samo te firme, kojima je optuženi te podatke dostavljao, nego i druge inozemne firme, pa i druge ustanove i organi te strane države. Prema tome, ta djelatnost optuženog mogla je izazvati teže štetne posljedice ne samo za pojedina naša privredna poduzeća nego i za našu privredu uopće. Odgovor na pitanje da li podaci za koje je utvrđeno da ih je optuženi predavao stranim firmama, predstavljaju poslovnu tajnu pravno je pitanje, za utvrđenje kojega podlogu pružaju pravilnici pojedinih zainteresiranih poduzeća o čuvanju poslovne tajne. Iz odredaba svh tih pravilnika proizlazi da podaci koje je optuženi predavao stranim firmama predstavljaju njihove značajne poslovne tajne. Za utvrđivanje da li neki podatak predstavlja poslovnu tajnu ne dolazi u obzir izvođenje dokaza putem vještaka jer se radi o rješavanju pravnog pitanja, koje se rješava pomoću odgovarajućih pravnih propisa. Pri utvrđenju da li pojedini podaci predstavlju poslovnu tajnu valja istaći: Nije odlučno da li je učinilac ovakvog djela službenik poduzeća čiju je poslovnu tajnu izdao. Učinilac kriv. djela iz čl. 218. KZ može biti svaka osoba bez obzira na to da li je u radnom odnosu odnosno službenik poduzeća čiju tajnu izdaje. Optuženom su kao šefu projektnog biroa jednog poduzeća bili pristupačni podaci drugih zainteresiranih poduzeća, a baš po jednoj odredbi Pravilnika o poslovnoj tajni navedenoga poduzeća oglašavaju se poslovnom tajnom i pdoaci dobiveni od investitora prilikom zaključivanja poslova, ako oni predstavljaju za njega poslovnu tajnu. Prema tome, optuženi u tom služebnom svojstvu i po toj odredbi bio je dužan da kao poslovnu tajnu čuva i podatke drugih poduzeća koja su se u svom poslovnom odnosu obraćala poduzeću u kome je optuežni bio štef projektnog biroa. Irelevantno je također da li je u jednom slučaju optuženi predstavniku inozemnog poduzeća predao jednu mapu jedne domaće firme sa dokumentacijom za izgradnju jednog industrijskog poduzeća samo u cilju da mu to inozemno poduzeće izračuna cijene pojedinih elemenata, a ne da se to poduzeće koristi tim podacima u svoje svrhe. Bitno je, da je optuženi neovlašteno odnosno, protiv izričite zabrane ispisane na koricama samo mape podataka, tu važnu dokumentaciju jedne firme uručio drugoj stranoj firmi i to njoj konkurentnoj. Kakve štetene posljedice je takav postupak mogao izazvati, kako on izgleda sa aspekta poslovnog morala i u kakvoj je mjeri mogao kompromitirati poduzeće u kojem je optuženi djelovao, pa i našu zemlju uopče, nije ni potrebno isticati. Otpada prigovor da se ne bi moglo raditi o poslovnoj tajni budući da bi sve te podatke morale doznati firme koje su bile pozvane da podnesu svoje ponude za zaključivanje pojedinih poslova. Odlučno je da te firme nikad ne bi dobile u tu svrhu sve podatke, koje im je optuženi pružao, kao npr. podatke o kreditnoj sposobnosti, o raspolaganju sredstvima plaćanja pojedinih naših poduzeća, o drugim reflektantima za zaključivanje pojedinih poslova, o mogućnosti odnosno nemogućnosti da pojedine radove obavljaju i domaća poduzeća s domaćim materijalom, zatim planove pojedinih

759 postrojenja, te podatke o stanju pojedinih poduzeća injihovih postrojenja. Mnogi podaci potencijalnom sugovaraču ne daju se unaprijed niti se odmah svi potrebni podaci daju, već se to čini prema ukazanoj potrebi, razvoju pregovora i konkretnoj situaciji koja određuje kada će se i koji podaci pružiti poslovnom partneru. Kad je optuženi unaprije, još prije nego što se pojedino naše poduzeće i odlučilo da se obrati na stranog ponuđača, obavještvao strane firme o predstojećem poslu, dajući im sve inkriminirane podatke, pa i u onim slučajevima kad nije bilo izgleda da će te firme u konkretnom slučaju doći u obzir kao poslovni partneri pojedinog našeg poduzeća, uz ostale utvrđene okolnosti, izvršio je kriv. djelo iz čl. 218. KZ. Za pojam mita iz čl. 218. st. 3. KZ (čl. 108. st. 3. KZH) nije odlučno da li je optuženi unaprijed tražio da mu se da nagrada, koju je primio od inozemnog poduzeća ili mu je samo inozemno poduzeće takvu nagradu ponudilo, a niti je odlučno da li je o davanju mita bilo govora prije nego što je optuženi inozemnoj firmi pružio te podatke ili poslije toga odnosno, tek nakon što je inozemna firma s jednim domaćim poduzećem povoljno zaključila posao. Nije odlučno ni to da li je primanje takvog poklona odnosno nagrade uobičajeno u inozemstvu. U svakom slučaju bili bi tu ispunjeni svi uvjeti predviđeni st. 1. ili 4. čl. 325. (čl. 234. KZH), da bi se takvo postupanje kvalificirali kao primanje mita. VSH-Kž-1310/64 od 24.XI.1964. Kad službenik jednog poduzeća koje proizvodi akumulatorske ploče daje detaljne podatke o tehnološkom procesu proizvodnje tih ploča što se provodi u poduzeću u kojem on radi drugom konkurentskom poduzeću i za taj svoj rad od ovog poduzeća primi nagradu, čini time krivično djelo zloupotrebe službenog položaja iz čl. 314a. st. 1. KZ (čl. 222. KZH), bez obzira na to što je takav proces proizvodnje već obrađen u literaturi koja je svakom pristupačna. VSH-Kž-225/63 od 1.X.1963. Kad službenik poduzeća saopćava podatke koji po svojoj prirodi i značenju u odnosu na proizvodnju predstavljaju ekonomsku tajnu poduzeća, a za koje je saznao u radu u svom poduzeću, jednoj sasvim privatnoj osobi kao predstavniku jedne trgovačke firme, kojoj je stalo do trgovine s našim poduzećima, čini time krivično djelo izdavanja službene tajne (čl. 228. KZH) ili krivično djelo špijunaže iz čl. 105. st. 1. KZ (čl. 128. KZJ). VSH-Kž-686/58 od 28.V.1958. Kad je odredbama Pravilnika o čuvanju tajni i mjerama sigurnosti privrednog poduzeća određeno da izvjesni podaci predstvljaju poslovnu tajnu, te kad je optuženi, koji je službenik tog poduzeća, bez ovlaštenja i znanja direktora poduzeća te podatke neovlašteno saopćio i predao trećoj osobi koja nije registrirana za vršenje privredne djelatnosti u robnom prometu, tad je optuženi odao poslovnu tajnu. Naime, poduzeće koje nije registrirano za obavljanje robnog prometa, na osnovu specifikacije primljene od optuženog, došlo je u mogućnost da posreduje između poduzeća optuženog i dobavljača, čime je nanesena šteta poduzeću koje je tražilo dobavu jer je ta treća osoba ostvarila posredničku proviziju. Poslove zastupanja inozemnih firmi mogu vršiti samo domaće privredne organizacije, koje su upisane u registar za vršenje takvih poslova te se domaće i strane fizičke osobe ne mogu ni baviti poslovima zastupanja inozemnih firmi (propisi o prometu roba i usluga sa onozemstvom i o vanjsko-trgovinskom poslovanju).

760 VSH-Kž-2924/64 od 18.II.1965. Neovlašteno dostavljavnje podataka jednoj firmi, kao što je obavještavanje te firme koja je zainteresirana za izvoz određene vrse poljoprivrednih strojeva u našu zemlju, da jedno naše poduzeće, u čiju djelatnost spada određivanje politike takvog uvoza, ne misli za sada nabavljati određenu vrstu strojeva, predstavlja po svom značaju otkrivanje poslovne tajne, stoga u takvom slučaju takvom svojom radnjom učinilac čini krivično djelo izdvanja poslovne tajne iz čl. 218. st. 2. KZ (čl. 108. st. 2. KZH). VSH-Kž-608/61 od 6.IV.1961. Krivično djelo odavanja poslovne tajne može se učiniti samo u pogledu podataka koji su zakonom proglašeni poslovnom tajnom. Kad način proizvodnje određenog proizvoda nije posebnim zakonom, ni odlukom organa upravljanja, niti bilo kakvim drugim propisom ili odlukom proglašen poslovnom tajnom, onda odavanje receptura tehničkog i proizvodnog procesa određenog proizvoda za koje je optuženi saznao u vršenju službene dužnosti i za što je primio naknadu, predstavlja krivično djelo iz čl. 314a. KZ (čl. 222. KZH), a ne krivično djelo iz čl. 218. KZ (čl. 108. KZH). VSH-Kž-2417/63 od 20.XI.1963. (Krivični zakon Republike Hrvatske, Danilo Gregović-Sudska praksa, Informator, Zagreb 1991.). Ne čini krivično djelo izdavanja i neovlaštenog pribavljanja poslovne tajne iz čl. 108. st. 2. KZH okrivljenik koji je kao operativni tehnolog strojne obrade u radnoj organizaciji upoznao privatnog obrtnika s tehnologijom proizvodnje električne prigušnice i u tu svrhu mu izradio montažni stol i potreban alat za montažu prigušnica jer podaci s kojima je okrivljenik upoznao privatnog obrtnika nisu čuvani na način kako je predviđeno statutom radne organizacije za poslovnu tajnu za koju se smatraju rezultati istraživačkog i konstruktivnog rada. Okrivljenik je izradio stol za prizvodnju prigušnica i alat na temelju vlastitog znanja i vlastitih rješenja do kojih je došao sam kao stručnjak, a pri izradi se nije koristio istraživačkim radom svoje radne organizacije. Okružni sud u Bjelovaru, Kž-328)91 od 28.05.1991., PSP-50. (Željko Horvatić, Zvonimir Šeparović i suradnici, Kazneno pravo posebni dio, Masmedia, Zagreb 1999.)

181. NEDOZVOLJENA PROIZVODNJA Članak 296. Individualni poljoprivredni proizvođač ne čini krivično djelo iz člana 226a KZ (čl. 114. KZH) ako stoku koju je odgajao, zakolje, preradi i te proizvode proda jer prerađivanje proizvoda od mesa nije zabranjeno u smislu člana 226a. KZ. VSJugoslavije-Kz-8/65 od 27.I.1965.

761 Ako neka osoba koja nije zakonom ovlašteni proizvođač duhana proizvodi sirovi duhan, ili ako kao ovlašteni proizvođač sirovi duhan u listu neovalšteno prerađuje, čini krivično djelo i čl. 226a. KZ (čl. 114. KZH). Činjenica što je obrada duhana odnosno prerada u Osnovnom zakonu o duhanu predviđena kao prekršaj, ne znači da ova randja ne može predstavljati krivično djelo iz čl. 226a. KZ, ako je po svojim obilježjima prerasla iz prekršajne u krivičnu djelatnost, što je inače faktično pitanje. Prema tome, kad se radi o razanju duhana i prodaji takvog duhana od strane fizičke osobe /zavisno od svakog konkretnog slučaja uzimajući u obzir količine duhana, vrijednost i drugo/ cijeniti da li se radi o prekršaju iz čl. 25. st. 3. Osnovnog zakona o duhanu ili o krivičnom djelu iz čl. 226a. KZ. VSJugoslavije-Kz-34/67 od 4.V.1967. (Krivični zakon Republike Hrvatske, Danilo Gregović - Sudska praksa, Informator, Zagreb 1991.) 182. NEDOZVOLJENA TRGOVINA Članak 297. Trgovačka poduzeća za promet motornim vozilima nisu od optuženog kupovali osobne automobile, već su samo radi toga da bi se mogla koristiti njegovim deviznim sredstvima njega u sklopljenim ugovorima fiktivno naznačili kao prodavaoca. Zbog toga ustupanje njegovog deviznog računa tim trgovačkim organizacijama ne sadrži obilježja krivičnog djela nedopuštene trgovine, jer optuženi nije nikome ništa prodavao, a niti je od fizičkih ili pravnih osoba bilo što kupovao. VSH, I KŽ 1674/73 od 18. VI. 1974. (Pregled sudske prakse u godini 1974., Zagreb 1975.g.) Pod nedopuštenom trgovinom u smislu čl. 226. KZ razumije se pored ostaloga i neovlaštena kupovina robe u svrhu prodaje. Međutim, takva djelatnost kao što je nabavljanje predmeta radi prodaje s tim da se prethodno ulaganjem osobnog rada, znanja i materijalnih sredstava oni prerade, njihov kvalitet poboljša, odnosno kao u konkretnom slučaju da se od dijelova havariranih automobila kupljenih na carinarnicama sastavi novi ili da se takvi automobili poprave i osposobe za vožnju, ne predstavlja takvo krivično djelo. VSH, I Kž 292/75 od 6. V 1975. (Pregled sudske prakse br. 8, u godini 1975., Zagreb 1976.g.) Građevinsko zemljište u smislu čl. 3. Zakona o građevinskom zemljištu (“Narodne novine” br. 54/80) ne može biti predmet nedopuštene trgovine iz čl. 113. st. 3. KZH, već se u slučaju preprodaje zamljišta, uz ostvarenje svih ostalih potrebnih elemenata, radi o krivičnom djelu iz čl. 52. Zakona o prometu zemljišta i zgrada (“Sl. list SFRJ”, br. 43/65, 57/65, 17/67 i 11/74 i “Narodne novine” br. 52/71 i 52/73, kao specijalnom krivičnopravnom propisu (lex specialis), koji je prema odredbi čl. 78. toč. 3. Zakona o građevniskom zemljištu još uvijek na snazi. Pravno shvaćanje zauzeto u sjednici Krivičnog odjela VSH, od 13. IV 1984. (Pregled sudske praske br. 24).

762 Ne radi se krivičnom djelu nedopuštene trgovine iz čl. 113. st. 1. KZH ako je optuženik u preradu ili doradu kupljenih svinjskih polutki u pršute uložio toliko truda i sredstava da se ne može govoriti o zaradi koja bi znatno premašivala uloženi rad i sredstva. VSH, I KŽ 99/84 od 14. XI 1984. (Pregled sudske prakse, br. 26). Iz same jednokratne kupnje stana i prodaje stana, makar obje uslijedile u relativno kratkom vremenskom razdoblju, ne može se sa sigurnošću izvesti zaključak da je kod optuženog postojao umišljaj za izvršenje krivičnog djela nedopuštene trgovine ako ne postoje okolnosti koje bi na takav zaključak upućivale. VSH-Kž-1775/63 od 4.X.1963. Pitanje obimnosti bavljenja nedozvoljenom trgovinom odnosno pitanje količine i vrijednosti predmeta kupoprodaje u smislu čl. 226. KZ (čl. 113 KZH) treba cijeniti prema ukupnom broju predmeta koji su bili predmetom inkriminiranih kupoprodaja odnosno pema njihovoj ukupnoj vrijednosti. VSJugoslavije-Kz-43/63 od 26.XI.1963. Za pojam nedopuštene trgovine nije dovoljno da se utvrdi samo da je optuženi nabavku i rasprodaju robe činio kroz duže vremensko razdoblje, već je potrebno određeno utvrditi da se radi o prometu robe u većoj količini ili većoj vrijednost ili da je ta trgovina obavljena u većem opsegu. VSH-KŽ-687/63 od 21.VI.1963. Kad jedna osoba nemajući ovlaštenja, za račun druge osobe, koja također nema ovlaštenja, a nalazi se u inozemstvu, u našoj zemlji pronalazi kupce za motrona vozila koja ta druga osoba šalje u svrhu prodaje i obavlja druge poslove koji se odnose na tu trgovinu, kao što su sklapanje kupoprodajne pogodbe i naplaćivanje cijene, odgovara kao suizvršilac za krivično djelo nedopuštene trgovine bez obzira na to u kakve svrhe i u čiju korist je utrošena kupovnina od prodaje vozila. Imovinska šteta postignuta krivičnim djelommože se oduzeti svakom učesniku u tom djelu, bez obzira na to kako su je oni podijelili između sebe i u koje su je svrhe utrošili. VSH-Kž-2110/62 od 11.X:1962. Imovinska korist koju je optuženi pribavio izvršenjem krivičnog djela nedopuštene trgovine sastoji se u razlici između nabavne cijene prodanih predmeta, uvećanih iznosom koji je plaćen na ime carine /jer su predmeti uvoz dospjeli u posjed optuženog/ i prodajne cijene koju je optuženi prodajom tih stvari dobio. Na taj način se u pogledu utvrđivanja imovinske koristi izjednačavaju slučajevi u kojima je učinilac nedopuštene trgovine stvari koje su predmet krivičnog djela nabavio naplatnim pravnim poslom /kupoprodajom, razmjenom/ sa slučajevima kad je predmet krivičnog djela dobio na poklon, a što je sasvim opravdano, jer između ove dvije pravne situacije u pogledu utvrđivanja visine imovinske koristi nema nikakve bitne razlike. VSJugoslavije-Kz-27/66 od 25.V.1966.

763 Pravilno je stanovište okružnog suda da troškove podvoza vozila, carinske troškove i iznose na ime poreza na promet traba odbiti od prodajne cijene predmeta nedozvoljene trgovine vozilima koje je optuženi kupovao u inozemstvu, a prodavao našim građanima u Jugoslaviji, jer ti izdaci ne mogu predstavljati imovinsku korist za optuženog. VSSr-795/64 od 25.III.1964. Pitanje da li se optuženi u konkretno utvrđenoj činjeničnoj situaciji bavio nedopuštenom trgovinom ili privrednom djelatnošću odnosno, nedopuštenom ili dopuštenom djelatnošću, spada u sferu pravne, a ne činjenične ocjene stvari, pa je drugostepeni sud ovlašten da u navedenom pravcu preinači prvostepnu presudu, kad je utvrdio da su odlučne činjenice u prvostepenoj presudi pravilno utvrđene, ali da se s obzirom na utvrđeno činjenično stanje po poravilnoj primjeni zakona ima donijeti drugačija presuda. VSJugoslavije-Kž-28/02 od 28.IV.1962. Osoba koja skuplja stare krpe osobno i neposredno u svrhu prodaje, nemajući za to ovlaštenje, ne čini time krivično djelo nedopuštene trgovine iz čl. 226. KZ (čl. 113. KZH). VSH-Kž-2740/64 od 10.II.1965. Krivično djelo nedopuštene trgovine postoji bez obzira da li je kupovna cijena isplaćena. VSSr-Kž-1520/64 Okolnost da je krivično djelo nedopuštene trgovine učinjeno i koristoljubivih pobuda ne može se uzeti kao otežavajuća okolnost prilikom odmjeravanja kazne optuženom, jer je ta okolnost kvalifikatorni element krivičnog djela nedozvoljene trgovine. VSSr-Kž-2613/54 Kako su optuženici prodali obrađeno drvo organizaciji udruženog rada ovlaštenoj za trgovanje, koja je na tom poslu ostvarila dohodak, a optuženici su do drveta došli na ilegalan način, pa ishodili i odgovarajući dokument da izvoz drveta iz šume, njihov postupak, doduše sadrži sva obilježja krivičnog djela iz čl. 113. st. 1. KZH, ali je neznatne društvene opasnosti u smislu čl. 8. st. 2. KZJ /optuženicima je stavljeno na teret da su nabavili hrastova drva u vrijednosti od ukupno 3.260 din., a ostvarili imovinsku korist od 11.900 din/. VSH-Kž-2250/77 od 12.XII.1978. Nema obilježja krivičnog djela ponašanje optuženika koji je u razdoblju od dvije godine u tri navrata kupio i prodao polovne automobile, jer se ne može govoriti o kontinuiranoj djelatnosti koja bi se mogla ocijeniti kao jedinstveno djelo. Nadalje, automobil kupljen za 20.000 din. predstavlja, doduše, predmet veće vrijednosti, ali ne i predmet široke potrošnje. Konačno, svakome treba omogućiti da proda automobil s kojim nije zadovoljan. VSH-Kž-398/77 od 25.I.1978.

764 Okrivljeniku je stavljeno na teret da je radi prodaje nabavio dvije samoutovarne prikolice i time počinio kriv. djelo iz čl. 113. st. 1. KZH. U konkretnom slučaju nema obilježja krivičnog djela jer se samoutovarne prikolice ne mogu smatrati robom široke potrošnje, a niti se nabavka samo dvije takve prikolice može smatrati kao bavljenje ili posredovanje u trgovini u većem opsegu. Okružni sud u Bjelovaru - Kž-128/79 od 15.III.1979. Nepravilno je pravno stajalište drugostepenog suda, da automobili ne predstavljaju predmet široke potrošnje, zbog čega je valjalo usvojiti zahtjev za zaštitu zakonitosti. Neovisno, naime, o tome može li se osobni automobil, posebno s obzirom na vrstu i cijenu pojedinog tipa vozila, tretirati kao predmet široke potrošnje, izvan svake je sumnje da motorno vozilo kao proizvog ljudskog rada, ima svojstvo robe u smislu propisa čl. 113. st. 1. KZH, pa je prema tome, drugostepeni sud povrijedio krivični zakon, kada je na temelju čl. 350. ZKP optuženike oslobodio od optužbe, to pogotovo, kad inače taj sud nalazi pravilnim utvrđenje prvostepenog suda da su vozila o kojima je riječ u tom krivičnom predmetu, nabavljena od strane optuženika upravo u namjeri njihove daljnje nedopuštene prodaje, što je bitan element tog krivičnog djela. VSH-Kzz-12/85 Krivično djelo nedopuštene trgovine iz čl. 113. st. 1. KZH postoji i u slučaju kad su predmet izvršenja tog djela robe ili drugi predmeti široke potrošnje u vrijednosti manjoj od 150.000 din. tj. i tada kad se ne radi o "većoj vrijednosti" kao jednom od obilježja krivičnog djela, ako je ostvareno drugo bitno obilježje - "veća količina", a to znači i kad je radi preprodaje nabavljena odnosno čak i preprodana izrazito velika količina neke robe ili drugih predmeta široke potrošnje, dakle i bez obzira na to što ukupna vrijednost te količine robe ili drugih predmeta široke potrošnje ne prelazi iznos od 150.000 dinara. Pravno shvaćanje proširene sjednice Krivičnog odjela VSH od 17.VI.1985. Nabavljanje radi preprodaje jedno motornog vozila ili više njih od osobe koja nema ovlaštenja za trgovinu, kao i svaka realizirana kupoprodaja jednog ili više motornih vozila od takve osobe, predstavlja nabavljanje radi kupoprodaje odnosno preprodaju robe u smislu čl. 113. st. 1. KZH. Pravno shvaćanje proširene sjednice Krivičnog odjela VSH od 17.VI.1985. Prema činjeničnom opisu djela u izreci pobjane presude proizlazi da je okrivljena preko poduzeća "Posrednik" prodavala raznu tekstilnu robu nabavljenu u inozemstvu, dok se u pravnom opisu djela u izreci presude tvrdi da je, između ostalog, okrivljena u namjeri prodaje nabavila robu u većoj količini i vrijednosti. Pri tom valja naglasiti da iz činjeničnog opisa djela nije vidljiva uopće količina nabavljene ili prodane robe, da bi se moglo vidjeti da li se radi o većoj količini ili ne. Za razliku od tvrdnji u pravnom opsiu krivičnog djela u izreci pobijane presude, da je okrivljena nemajući ovlaštenje za trgovinu u namjeri prodaje nabavila robu, u većoj količini i u većoj vrijednosti i neovlašteno se i u većem opsegu bavila trgovinom, u razlozima presude, tvrdi se da je okrivljena ostvarila bitna obilježja kriv. djela nedopuštene trgovine iz čl. 113. st. 1. KZH time što je nemajući ovlaštenja za trgovinu prodavala robu u većoj količini i vrijednosti. Dakle, uopće se na obrazlažu utvrđenja prvostepenog suda u odnosu na bitna obilježja krivičnog djela koja se navode u

765 pravnom opisu djela u izreci presude. Naime, prvostepeni sud nedaje razloge zbog čega smatra da je okrivljena nabavila robu u svrhu prodaje u većoj količini, te radi čega se smatra da se okrivljena neovlašteno i u većem opsegu bavila trgovinom. Posebno nije jasno na temelju čega prvostepeni sud smatra da se okrivljena neovlašteno bavila trgovinom prodajući robu preko "Posrednika", koji je inače ovlaštena radna organizacija za djelatnost trgovine, a okrivljena nesumnjivo nije trebala nikakovo ovlaštenje da robu preda na prodaju toj radnoj organizaciji. Također valja napomenuti da iz razloga pobijene presude nije moguće razabrati da li prvostepeni sud prihvaća obranu okrivljene da je jedan dio predmeta izradila u kućnoj radinosti ili ne prihvaća takvu njezinu obranu, te ako smatra da se dio prodane robe odnosio na takovu robu, pod koji oblik krivičnog djela iz čl. 113. st. 1. KZH podvodi taj dio djelatnosti optužene /nabava ili neovlašteno trgovanje/. Okružni sud u Zagrebu - Kž-1946/79 od 19.III.1980. Nesporno je da okrivljeni nije imao ovlaštenje za trgovinu i da je neovlašteno preprodao 38 prostornij metara drva. Međutim, nije prihvatljiv pravni zaključak prvostepenog suda da bi ta prodaja značila "trgovinu većeg opsega". U pravu je žalitelj koji ističe da bavljenje trgovinom u većem opsegu predstavlja određenu produženu djelatnost koja u konkretnom slučaju u odnosu na okrivljenog nije utvrđena. Štoviše, utvrđeno je da je okrivljeni jednokratno preprodao navedenu, ne baš veliku količinu drva, a što se svakako ne može supsumirati pod pojam bavljenja trgovinom u većem opsegu, tim više jer nije utvrđena namjera okrivljenog da se i u buduće bavi trgovinom. Okružni sud u Zagrebu-Kž-2047/77 od 26.I.1978. Nisu ostvarena obilježja krivičnog djela nedopuštene trgovine iz čl. 113. st. 2. KZH /prodaja robe čiju je proizvodnju učinilac neovlašteno organizirao/ kad je učinilac, doduše bez odgovarajućeg ovlaštenja, sam proizeo robu i tu robu prodao, jer je smisao (ratio legis) odredbe čl. 113. st. 2. KZH u sprečavanju stjecanja imovinske koristi bez uloženog rada, a ne krivičnom gonjenju nekoga zbog neprijavljene /neregistirane /djelatnosti. VSH-Kž-130/82 od 19.X.1982. Za kvalifikaciju po stavu 4. čl. 226. KZ (čl. 113. st. 4. kZH) dovoljno je da su organizirana dva posrednika, jer i dva posrednika sačinjavaju "mrežu posrednika" u smislu citirane odredbe. VSBiH-Kž-352/62 od 20.XI.1962. Mjera sigurnosti oduzimanja predmeta iz čl. 62. KZ (čl. 69. KZJ) kao i oduzimanje robe i predmeta nedopuštene trgovine iz čl. 226. st. 5. KZ (čl. 113. st. 5. KZH) mogu se izreći samo u presudi kojo se okrivljeni oglašava krivim, rješenju o sudskoj opomeni i rješenju o primjeni odgojne mjere. To znači da ni mjera sigurnosti iz čl. 62. KZ, niti kakva druga mjera sigurnosti kao krivična sankcija, osim one iz čl. 61. KZ (čl. 63. KZJ) ne mogu se izricati naknadno posebnom odlukom poslije donošenja konačne meritorne odluke izečene u redovnom postupku, bez obzira da li je njihovo izricanje obligatorno ili samo fakultativno. Predmeti krivičnog odjela mogu se oduzeti i naknadno posebnim rješenjem koje će biti zasnovano na odredbi čl. 468. st. 1. ZKP (čl. 500. st. 1. ZKP) ako to zahtijevaju interesi opće sigurnosti ili razlozi morala. Međutim, po navedenoj odredbi predmeti

766 krivičnog djela oduzet će se kad krivični postupak ne završi presudom kojom se okrivljeni oglašava krivim, pa navedeno oduzimanje predmeta krivičnog djela ne predstavlja mjeru sigurnosti kao krivičnu sankciju, već predstavlja posebnu procesnu mjeru oduzimanja predmeta ako to zahtijevaju interesi opće sigurnosti i razlozi morala. Kad je utvrđeno da zaplijenjeni strojevi za pranje rublja nisu oduzeti presudom, ne mogu biti oduzeti ni prema čl. 468. st. 1. ZKP, jer ne predstavljaju predmete koje bi trebalo oduzeti u interesu opće sigurnosti ili iz razloga morala. VSH-KŽ-127/67 od 9.II.1967. Na temelju čl. 113. st. 5. KZH, a u vezi sa čl. 69. KZJ, automobil se kao predmet nedopuštene trgovine može oduzeti samo od učnioca, a ne i od treće osobe kupca. Naime, u smislu odredbe čl. 113. st. 5. KZH oduzimanje predmeta nedopuštene trgovine je obavezno. Međutim, ovo propisivanje obaveznog oduzimanja predmeta znači samo to da mjera sigurnosti oduzimanja predmeta iz čl. 69. KZJ od fakultativne postaje obligatorna mjera. Time se ništa ne mijenja, niti se može mijenjati u pogledu uvjeta iz čl. 69. KZJ uz koje opće može doći do oduzimanja predmeta. Okružni sud u Splitu - Kž-1025/84 od 28.II.1985. Za kvalificirani oblik krivičnog djela nedopuštene trgovine u smislu odredbe čl. 226. st. 5. KZ (čl. 113. st. 5. KZH) odgovara i onaj učinilac toga djela koji iz te djelatnosti nije za sebe ostvario znatnu imovinsku korist, već ju je ostvario za drugog. Isto tako odgovara za ovaj oblik i onaj učinilac koji svojom djelatnošću nije ostvario znatnu imovinsku korist, ali je znao da neposredni učinilac, za čiji je račun radio, ukupnom svojom djelatnošću ostvaruje znatnu imovinsku korist. VSH-Kž-778/72 od 1.III.1973. Zakonsko obilježje "većoj vrijednosti" kod krivičnog djela iz čl. 113. st. 1. KZH - nedopuštena trgovina - postoji kad vrijednost nabavljene količine robe prelazi iznos od 15.000,000 dinara. Stav sjednice Krivičnog odjela VSH od 6.XII.1989. (Krivični zakon Republike Hrvatske, Danilo Gregović - Sudska praksa, Informator, Zagreb 1991.). Nabavljanje radi preprodaje jednoga motornog vozila ili više njih od osobe koja nema ovlaštenje za trgovinu, kao i svaka realizirana kupoprodaja jednog ili više motornih vozila od takve osobe, predstavljaju nabavljanje radi kupoprodaje odnosno preprodaju robe u smislu čl. 113. st. 1. KZH. Pravno shvaćanje proširene sjednice Krivičnog odjela VSH od 17. VI 1985. (Pregled sudske prakse br. 27). Predmet kaznenog djela nedozvoljene trgovine iz članka 297. KZ mogu biti samo predmeti ili roba čiji je promet zabranajen ili ograničen. Neovlašteno kupovanje, prodaja ili razmjena svih drugij predmeta ili roba ne predstavlja kazneno djelo nedozvoljene trgovine. Zato ne čine ovo kazneno djelo okrivljenici koji su se bavili otkupom stoke u svrhu preprodaje i zarade na razlici cijena, jer promet stoke nije zabranjen niti ograničen.

767 Županijski sud u Bjelovaru, Kv 11/1998 od 15. siječnja 1998.g. Promet cigaretama bez nadzora markica Ministarstva financija protuzakonit je, a time i ograničen u smislu čl. 17. st. 4. Zakona o posebno porezu na duhanske prerađevine. Nije valjano obrazloženje prvostupanjskog suda kada navodi da se držanjem, odnosno prodajom cigareta bez nadzornih markica čini prekršaj prema navedenom zakonu. Za postojanje kaznenog djela nedozvoljene trgovine iz čl. 297. st. 1. KZ u predmetnom slučaju ispunjeni su svi uvjeti, pa prvostupanjski sud gubi iz vida činjenicu da postojanje prekršaja ne isključuje postojanje kaznenog djela. Žs u Vukovaru, Kž 109/01. ŽS u Vukovaru Kž 110/01. (VSRH, Izbor odluka 2/2001.) 183. IZBJEGAVANJE CARINSKOG NADZORA Članak 298. Izbjegavanje mjera carinskog nadzora u smislu čl. 298. st. 1. KZ vrši se kako sakrivanjem robe, tako i njenim neprijavljivanjem za carinjenje. "Treba istaknuti da je odredbom čl. 325. Carinskog zakona (Narodne novine, br. 53A/91. do 60/98.) rečeno:"Putnik mora pri prelasku carinske crte prijaviti i na zahtjev carinskog radnika pokazati sve stvari koje nosi sa sobom", a odredbom čl. 327. istog Zakona je rečeno:"Stvari koje putnik ne prijavi do časa kad ga carinski radnik pozove da pokaže svoju osobnu prtljagu i robu smatraju se neprijavljenima". Pravilnim tumačenjem, gore istaknutih odredbi Carinskog zakona, mora se zaključiti da izbjegava mjere carinskog nadzora (zakonsko obilježje kaznenog djela iz čl. 298. st. 1. KZ) svaki onaj putnik koji pri prelasku carinske crte ne prijavi carinskom djelatniku robu koju ima za carinjenje, neovisno od toga prelazi li carinsku crtu na legalno označenom carinskom prijelazu, skriva li ili ne robu, te je li ga carinski djelatnik prethodno pitao ili ne, ima li robu za carinjenje i je li izvršio pregled robe." Vrhovni sud Republike Hrvatske, IV Kž 79/98, od 24. XI 1998. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1999.) Izbjegnute su mjere carinskog nadzora i u slučaju prijavljenog prijevoza robe preko Republike Hrvatske u onom trenutku kada počinitelj, suprotno preuzetoj obavezi da izveze robu u određenom roku, tu robu sadrži na području Republike Hrvatske, pa je time počinjeno djelo izbjegavanja carinskog nadzora iz čl. 298. st. 1. KZ. Pravno shvaćanje Kaznenog odjela Županijskog suda Bjelovar od 11. rujna 2000.g. (VSRH, Izbor odluka 1/2001.) Kazneno djelo iz čl. 298. st. 1. KZ čini i onaj tko prenese veću količinu robe, koja po svojoj vrijednosti ne prelazi ukupan iznod od 30.000,00 kuna, ukoliko je međutim nedvojbeno da se radi o tako većoj količini istovrsne robe, koja sasvim sigurno nije potrebna u redovnom životu (npr. desetaka istih hlača, na stotine ili tisuće kutija cigareta i slično).

768 «Kazneno djelo iz čl. 298. st. 1. KZ čini onaj tko prenese veću količinu robe preko carinske crte izbjegavajući mjere carinskog nadzora, odnosno stvar velike vrijednosti, a prema izmjenama Kaznenog zakona («Narodne novine», broj 129/00). Prema tome, kazneno djelo se može počiniti na dva različita načina. Kada je u pitanju ostvarenje kaznenog djela prenošenjem stvari velike vrijednosti, Vrhovni sud Republike Hrvatske je 23. siječnja 2001. g. dopunio svoje pravno shvaćanje iz 1997.g., pa je određeno da će stvar velike vrijednosti biti samo ona stvar čija je vrijednost procijenjena na iznos veći od 30.000,00 kuna. Ovakva izmjena u Kaznenom zakonu, te ovakvo određenje visine vrijednosti su opravdane, budući da se može raditi o prenošenju takve stvari poput automobila, građevinskog stroja i slično, dakle u takvim slučajevima kada tek jedan premet ima iznimnu vrijednost. Međutim kada je u pitanju veća količina robe, ona nije određena ukupnom vrijednošću, već treba u svakom konkretnom predmetu razmatrati je li veća količina robe koja se prenosi predko carinske crte, takva da je potrebna u redovnom životu, ili se pak radi o takvoj količini koja po svemu nije namijenjena redovnoj uporabi za osobne potrebe. Stoga prenošenjem više komada istovrsne robe (npr. više desetaka istih hlača, na stotine i tisuće kutija cigareta, veće količine aluminijskih profila i fiksnih aluminijskih elemenata i slično), ostvaruje se ovo kazneno djelo, pa i onda kada ukupna vrijednosti ove robe ne prelazi 30.000,00 kuna. Žs u Splitu, Kž 130/01 od 4. lipnja 2001. (VSRH, Izbor odluka 2/2001.) Izbjegavanje carinskog nadzora – nama istovjetnosti bića djela Ne postoji istovjetnost bića kaznenog djela iz čl. 334. Carinskog zakona i kaznenog djela izbjegavanja carinskog nadzora iz čl. 298. KZ, dakle, između ova dva kaznena djela ne postoji pravni kontinuitet, jer su ona različita u opisu bitnih obilježja djela. "Pobijanom drugostupanjskom presudom Županijski sud u D. preinačio je prvostupanjsku presudu Općinskog suda u M. kojom su opt. R.B. i opt. M.Š. oslobođeni optužbe, te ih proglasio krivima zbog kaznenog djela iz čl. 298. st. 3. KZ u svezi s čl. 33. KZ. Žalitelji su u pravu kada drugostupanjsku presudu pobijaju zbog povrede Kaznenog zakona. Naime, protivno stajalištu drugostupanjskog suda, žalitelji osnovano ističu kako je kazneno djelo iz čl. 298. st. 3. KZ propisano tek novim Kaznenim zakonom, koji je stupio na snagu 1. siječnja 1998. Kako se optuženicima stavljaju na teret radnje izvršenja kaznenog djela počinjenog 26. lipnja 1996., kada kaznena djela iz čl. 298. KZ, pa ni iz st. 3. tog čl., nisu bila propisana, onda je na štetu optuženika povrijeđen Kazneni zakon iz čl. 355. st. 1. toč. 4. ZKP, jer je u pogledu njih primijenjen zakon koji se ne može primijeniti. Navedenu povredu Kaznenog zakona drugostupanjski sud je počinio zbog pogrešnog tumačenja odredaba čl. 334. st. 1. Carinskog zakona (Narodne novine, br. 53A/91, 33/92, 106/93, 92/94 i 62/99) u svezi s odredbama čl. 298. KZ. Iz obrazloženja drugostupanjske presude proizlazi stajalište drugostupanjskog suda kako su odredbama čl. 334. st. 1. Carinskog zakona i odredbama čl. 298. KZ inkriminirane istovrsne radnje izvršenja, odnosno da su bitna obilježja kaznenih djela iz oba čl. jednaka, istog sadržaja. Međutim, usporedbom i analizom sadržaja odredaba iz čl. 334. st. 1. Carinskog zakona i čl. 298. KZ, očito proizlazi da one ne propisuju istovrsna kaznena djela. Pogriješio je državni odvjetnik kada je činjenje optuženika podveo pod odredbu čl. 298. st. 1. KZ, a zatim i drugostupanjski sud kada je činjenje optuženika označio kao kazneno djelo iz čl. 298. st. 3. KZ. Naime, bitna obilježja kaznenog djela iz čl. 298. st. 3. KZ su prijenos robe preko carinske crte, izbjegavanje carinskog nadzora te da se

769 radi o robi čija su proizvodnja ili promet ograničeni ili zabranjeni, a ova zakonska obilježja ne sadrži niti jedno od propisanih djela u čl. 334. st. 1. Carinskog zakona. Na temelju svega izloženog nedvojbeno proizlazi zaključak da činjenje optuženika od 26. lipnja 1996., koje im se stavlja na teret optužnice od 19. siječnja 1998. nije kazneno djelo iz čl. 298. st. 1. i 5. KZ, a isto tako nije ni kazneno djelo iz čl. 298. st. 3. u svezi s čl. 33. KZ, kako ga je pravno označio drugostupanjski sud. To zato što u vrijeme počinjenja inkriminiranih radnji, 26. lipnja 1996. te radnje nisu bile propisane kao kazneno djelo već su kao takve propisane odredbom čl. 298. KZ koji je stupio na snagu 1. siječnja 1998. Vrhovni sud Republike Hrvatske kao trećestupanjski sud smatra da je pravilno stajalište prvostupanjskog suda kako činjenje optuženika od 26. lipnja 1996. nije kazneno djelo, jer u vrijeme učina nije bilo ni propisano kao takvo." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 776/99, od 19. XII 2000. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2002.) Izbjegavanje carinskog nadzora – prijevoz robe Ostvareni su elementi kaznenog djela izbjegavanja carinskog nadzora iz čl. 298. st. 1. KZ i u slučaju prijavljenog provoza robe preko teritorija Republike Hrvatske, u onom trenutku kada počinitelj ne izveze robu prema pratećoj dokumentaciji preko carinske ispostave, već tu robu zadrži na području Republike Hrvatske, i to bez obzira što je lažno ovjerena dokumentacija pečatom Carinske službe Republike Hrvatske kao da je roba izišla u Republiku Bosnu i Hercegovinu. "U konkretnom slučaju osum. M.M. i osum. Z. Ž. se upravo stavlja na teret da su u cilju izbjegavanja carinskih pristojbi i poreza, dakle, radi izbjegavanja odgovarajućeg carinskog nadzora, prilikom uvoza šećera u Republiku Hrvasku lažno naveli špediterima da sastave prijave za uvoz, izvoz robe i naznače da se šećer nalazi u provozu kroz Republiku Hrvatsku za Republiku BiH, a u takvom slučaju su oslobođeni plaćanja carine i drugih pristojbi. No. šećer nije prevezen preko Carinske ispostave M. u Republiku BiH, već je završio u Republici Hrvatskoj. Prema međusobnom dogovoru između osum. M.M. i osum Z Ž. te osum. B.M., ovaj je na spomenutim prijavama lažno ovjerio pečatom Carinarnice P. – Carinske ispostave M. kao da je roba izišla u Republiku BiH. Na taj način osum. M.M. i osum. Z. Ž. izbjegli su plaćanje poreza i carine u iznosu od 1.559.589,80 kn." Vrhovni sud Republike Hrvatske, IV Kž 99/00, od 22. I 2002. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2002.) 184. NEPRIJAVLJIVANJE PRIPREMANJA KAZNENOG DJELA Članak 299. Pojmovi "znao" i "morao znati" nisu identični, jer pojam "morao znati", ne znači da je optuženi i znao, već jedino da je bio dužan i mogao znati, a to ipak nije dovoljno za postojanje krivičnog djela iz čl. 279. st. 1. KZ (čl. 182. st. 1. KZH). VSSr-Kž-1853/52 Nastojanje odgovorne osobe da na drugi način spriječi izvršenje krivičnog djela nije odlučno za postojanje njene krivične odgovornosti, jer zakon traži da se pripremanje krivičnog djela prijavi, ako postoji mogućnost, pa da se na taj način spriječi njegovo izvršenje.

770 Konkretno se ukazuje neopravdanom i obrana odogovorne osobe da se nalazila u pravnoj zabludi. Osim toga, prijetnja učinioca krivičnog djela prema odgovornoj osobi, da ova ne bi izvršila dužnost prijavljivanja, odgovornu osobu može ekskulpirati samo pod uvjetima iz čl. 12. KZ tj. da se nalazila u stanju nužde. VSH-Kž-1118/53 Za neprijavljivanje pripremanja krivičnog djela iz čl. 279. KZ (čl. 182. KZH) učinilac je krivično odgovoran samo kad je ovo djelo učinio s umišljajem. Krivično djelo iz čl. 279. st. 2. KZ nije učinjeno s umišljajem, ako učinilac nije znao za ona bitna obilježja krivičnog djela koje se priprema, a koja su obilježja odlučna da se za to djelo može izreći smrtna kazna. VSM-Kž-493/56 Za kvalificirani oblik krivičnog djela neprijavljivanja pripremanja krivičnog djela iz čl. 279. st. 2. KZ (čl. 182. st. 2. KZH) tj. ako se prijavi pripremanje krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći smrtna kazna, ne traži se, za razliku od krivičnog djela iz stava 1. istog člana, da to djelo bude pokušano ili izvršeno. Prednje ne slijedi samo iz opisa ovih dvaju krivičnih djela koji su međusobno različiti do te mjere da nipošto ne slijedi da bi krivično djelo iz stava 2. tog člana bilo samo kvalificirani oblik onog iz stava 1. već i iz njihovog smisla, tj. da je neprijavljivanje djela iz st. 2. tako društveno opasno jer se radi o neprijavljivanju društveno najopasnijih i najtežih krivičnih djela za koja je zakonodavac predvidio čak kapitalnu kaznu, da je dovoljno da se ono samo pripremalo, te da je nastupila obveza prijavljivanja, bez obzira da će ono biti makar i pokušano, zbog čega od te dužnosti nitko nije oslobođen, kao što je to primjerice predviđeno po st. 3. za djelo iz stava 1. cit. zakoskog propisa. VSH-Kž-1602/75 Prijavljujući prvooptuženog zbog namjeravane provalne krađe, treće optuženi bi istovremeno prijavio drugo optuženu - svoju ženu, zbog podstrekivanja prvooptuženog na izvršenje navedene provalne krađe. Kad je pod ovakvim okolnostima propustio izvršiti prijavljivanje, treće optuženi nije počinio krivično djelo iz čl. 279. st. 1. KZ (čl. 182. st. 1. KZH) zbog privilegije iz čl. 279. st. 3. KZ. VSH-Kž-163/52 (Krivični zakon Republike Hrvatske, Sudska praksa - Danilo Gregović) Za kvalificirano krivično djelo neprijavljivanja pripremanja krivičnog djela iz čl. 279. st. 2. KZ, to jest, ako se ne prijavi pripremanje krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći smrtna kazna, ne traži se - za razliku od krivičnog djela iz st. 1. istog člana KZ, koje se čini kad se zna da se priprema izvršenje krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći pet godina strogog zatvora ili teža kazna, pa se u vremenu kad je još bilo moguće spriječiti njegovo izvršnje to ne prijavi - da to djelo bude i pokušano ili izvršeno. To slijedi ne samo iz opisa ovih dvaju krivičnih djela, koji su međusobno različiti i takvi da nipošto ne slijedi da bi krivično djelo iz st. 2. bilo samo kvalificirani oblik onog iz stava 1. već i iz njihovog smisla, tj. da je neprijavljivanje iz stava 2. tako društveno opasno u vezi s neprijavljivanjem društveno najopasnijih, najtežih krivičnih djela za koja je zakonodavac predvidio čak i kapitalnu, smrtnu kaznu (inače izuzetnu kaznu u KZ za takva krivična djela, kakvo je u ovom slučaju i krivično djelo organiziranja i prebacivanja na teritorij Jugoslavije oružanih grupa, pojedinaca i

771 materijala iz čl. 111. st. 2. KZ), da je dovoljno da se ono samo pripremalo, pa da je nastupila obveza prijavljivanja nije nitko oslobođen, kao što je to po stavu 3. predviđeno za djelo iz stava 1. (bračni drug, srodnik po krvi u pravoj liniji itd.). VSH, I Kž 1602/75 od 2. IX 1975. (Pregled sudske prakse br. 8, u godini 1975., Zagreb 1976.g.) 185. NEPRIJAVLJIVANJE POČINJENOG KAZNENOG DJELA Članak 300. Krivično djelo neprijavljivanja krivičnog djela ili učinioca iz čl. 280. KZ (čl. 183. KZH) može stajati kao samostalano krivično djelo pored djela iz čl. 281. KZ (čl. 184. KZH). U ovom se slučaju ne radi o konsumpciji, niti o prividnom stjecaju krivičnih djela. VSSr-Kž-2382/53 Nisu učinila krivično djelo neprijavljivanja krivičnog djela ili učinioca lica navedena u st. 3. čl. 280. KZ (čl. 183. st. 3. KZH), ako to propuste učiniti u pogledu djela kojeg je učinilac lice u odnosu srodstva prema st. 3. cit. propisa, jer ona nisu niti dužna izvršiti prijavu tog djela. VSSr-Kž-1655/53 (Krivični zakon Republike Hrvatske, Sudska praksa - Danilo Gregović) 186. POMOĆ POČINITELJU NAKON POČINJENJA KAZNENOG DJELA Članak 301. Kad izvršilac nekog krivičnog djela, prikrivajući tragove svog djela time jednovremeno prikrije i tragove krivičnog djela drugog lica, takvo prikrivanje ne predstavlja krivično djelo pomoći učiniocu poslije izvršenog krivičnog djela iz čl. 281. KZ (čl. 184. KZH), niti u slučaju ako je djelo drugog lica teže od onog kojeg je sam počinio. VSCG-Kž-17/65 od 16. II.1965. Optuženi je naišavši na učinioce krivičnog djela, koju se sklonili u njegovoj kući, ove upozorio da bježe jer da je blizu UDB-a, a na što su se ovi dali ubijeg. Kasnije nadošloj potjeri, na postavljano pitanje, optuženi je odgovorio da odbjeglih u njegovoj kući nije bilo. Ovakvim ponašanjem optuženi je učinio krivično djelo pomaganja učiniocu polsije izvršenog krivičnog djela iz čl. 281. KZ (čl. 184. KZH). VSH-Kž-495/52 Nagovaranje svjedoka, pozvanih od isljednih organa, da ne terete pritvorene učinioce krivičnog djela, ne predstavlja krivično djelo iz čl. 281. st. 1. KZ (čl. 184. st. 1. KZH). VSM-Kž-66/53

772 Krivično djelo pomaganja učiniocu poslije izvršenog krivičnog djela može se ostvariti samo nekom aktivnom djelatnošću, tj. radnjom , a ne i propuštanjem. VSH-Kž-1389/55 Učinilac krivičnog djela ne može u odnosu na ovo djelo, ni kao neposredni izvršilac, a niti kao podstrekač ili pomagač, učiniti krivično djelo prikrivanja iz čl. 265. KZ (čl. 150. KZH) niti krivično djelo pomoći učiniocu poslije izvršenog krivičnog djela iz čl. 281. KZ (čl. 184. KZH). VSH-Kž-2794/56 Službena je osoba donošenjem svojoj kući blagajničkog dnevnika i raznih računa o nabavi robe u namjeri da spriječi otkrivanje pravog stanja stvari, poduzela radnju izvršenja i ostvarila biće krivičnog djela iz čl. 319. st. 2. KZ (čl. 227. KZH) kao neposredni počinilac, pri čemu joj je njena majka bacanjem tih isprava, prema njenoj zamobli, a radi što boljeg prikrivanja, pomogla u svojstvu pomagača u smislu čl. 319. st. 2. u vezi sa čl. 120. st. 1. KZ. Prema tome, budući da je u pitanju majka optužene, niti ne dolazi do primjene čl. 281. KZ (čl. 184. KZH) VSH-Kž-128/53 Ako se djelatnost učinioca sastoji u prikrivanju stvari, koje su po drugoj osobi pribavljene krivičnim djelom, takvom djelatnošću učinilac čini krivično djelo iz čl. 265. KZ, a ne djelo iz čl. 281. st. 1. KZ (čl. 150., a ne čl. 184. st. 1. KZH). VSH-Kž-2432/60 od 8. XII:1960. Stoje samo obilježja krivičnog djela iz čl. 319. st. 1. KZ (čl. 227. KZH), a ne i obilježje krivičnog djela iz čl. 281. st. 1. KZ (čl. 184. st. 1. KZH), ako optuženi, kao službena osoba, u službene isprave unese neistinite podatke, a ovo u namjeri da pomogne drugoj osobi radi prikrivanja manjka. Motivi zbog kojih je optuženi pristupio unošenju neistnitih podataka u službene isprave ne predstavljaju posebno krivično djelo. VSSr-Kž-2111/54 Od ocjene pitanja u kojem je cilju prikrivanje stvari učinjeno, ovisit će i odluka, da li se radi o krivičnom djelu iz čl. 265. st. 1. KZ ili o krivičnom djelu iz čl. 281. st. 1. KZ (čl. 150. i čl. 184. KZH). Neće postojati krivično djelo iz čl. 265. st. 1. KZ, već ono iz čl. 281. KZ, ako je prikrivanje stvari učinjeno u cilju da učinilac krivičnog djela ne bude otkriven. VSH-Kž-364/57 od 21.II.1957. Umišljaj pomagača kao učinioca krivičnog djela pomoći učiniocu poslije izvršenog djela iz čl. 281. st. 1. i 3. KZ treba obuhvatiti svijest o tome da je drugi izvršio krivično djelo, odnosno da postoje činjenice koje po razumnom rasuđivanju prirodno i logično upućuju na to da je drugi izvršio krivično djelo. Pritom je pravno irelevantno da li je pomagač saznao o izvršenju krivičnog djela od učinioca krivičnog djela ili je do saznanja o postojanju činjenica koje logično upućuju na to da je drugi učinio krivično djleo došao na drugi način, pa i samim zapažanjem unapređenja interesa učinioca krivičnog djela, da ovaj ne bude otkriven i da u tu svrhu radi ostvarenja tog

773 cilja vrši radnje kriminalizirane u čl. 281. st. 1. KZ, odnosno da na drugi način organima otežava otkrivanje učinioca krivičnog djela. VSH-Kž-1630/66 od 14.XII.1966. Drugostepeni sud preinačio je presudu prvostepenog suda kojom su optuženi bili oglašeni krivim zbog krivičnog djela pomaganja učiniocu krivičnog djela iz čl. 281. st. 2. KZ (čl. 184. st. 2. KZH), te ih oslobodio od optužbe nalazeći da oni nicu dovršili pomaganje učiniocu krivičnog djela, nego samo pokušali da mu pomognu, pa da prema propisu zakona taj pokušaj nije kažnjiv kao krivično djelo. Međutim, sve utvrđene činjenice ukazuju da su oba optužena izvršila niz fizičkih radnji u cilju ukazivanja pomoći da se ne otkrije njihov prijatelj kao učinilac krivičnog djela iz čl. 273. st. 2. KZ u vezi sa čl. 271. st. 1. KZ i krivičnog djela iz čl. 271a st. 1. KZ (čl. 168. st. 2., 161. st. 1. i čl. 165. KZH), za koja je djela on u posebnom postupku pravomoćno oglašen krivim i osuđen na zatvorsku kaznu za djelo za koje je propisana kazna zatvora preko pet godina. Drugostepeni sud pošao je od pogrešnog pravnog stanovišta da pomaganje nije dvoršeno, ako ono nije uspjelo. Takvo stanovište je neosnovano, jer pomaganje je u smislu čl. 281. st. 2. KZ ostvareno ako su učinioci izvršili sve da to pomaganje ostvare, bez obzira na rezultat pružene pomoći. Usvojen je zahtjev za zaštitu zakonitosti i utvrđena povreda zakona /čl. 281. st. 2. KZ i čl. 335. t. 1. ZKP/ ne dirajući u smislu propisa čl. 289. st. 2. ZKP u pravomoćnu odluku drugostepenog suda. VSH-Kzz-21/77 od 29. X.1971. Za kvalifikaciju po st. 3. čl. 281. KZ (čl. 184. st. 2. KZH) dovoljno je da je kod učinioca ovog krivičnog djela postojala svijest o činjenicama koje čine obilježja krivičnog djela za koje je propisana kazna, a nije potrebna i svijest da je za to djelo u zakonu propisana smrtna kazna. VSBiH-Kž-634/70 od 18.IX.1970. Pri utvrđivanju da li je učinilac krivičnog djela iz čl. 281. st. 2. KZ krivično odgovoran, potrebno je ispitati i utvrditi njego odnos srodstva prema osobi kojoj je pomaganje izvršeno. Nepravilno je prvostepeni sud oglasio krivim optuženog zbog krivičnog djela iz čl. 281. st. 1. KZ izvršenog pomaganjem njegovom rođenom bratu da ne bude otkriven zbog izvršenja krivičnog djela iz čl. 250. st. 1. t. 1. KZ (čl. 131. KZH), budući da iz odredbe čl. 281. st. 5. KZ (čl. 184. st. 4. KZH) proizlazi da se za takvo krivično djelo neće kazniti, između ostalih, i sooba kojoj je učinilac brat. VSH-Kž-1291/71 od 4.XI.1971. Sud može i bez ponavaljanja postupka, a na osnovu novih dokaza nastviti postupak i sprovesti suđenje za djelo iz čl. 135. st. 2. KZ (čl. 35. st. 2. KZH), ako je za ovo djelo prije bila pokrenuta istraga koja nije bila obustavljena, već je prema sadržaju već sprovedenog isljeđenja, bila podginuta optužnica zbog krivičnog djela iz čl. 281. st. 1. KZ, a za koje je djelo optuženi bio osuđen i kaznu je po presudi i izdržao. VSCG-Kž-134/60 od 4.XI.1960. (Krivični zakon Republike Hrvatske, Sudska praksa - Danilo Gregović)

774

187. LAŽNO PRIJAVLJIVANJE KAZNENOG DJELA Članak 302. Nisu ostvareni elementi kriv. djela lažnog prijavljivanja iz čl. 185. st. 1. KZH, ako prijavitelj istinito iznese u prijavi da su mu milicionari u toku njihova uredovanja uz prijetnju upotrebe sile oduzeli sav novac što ga je imao za sebe. Iz takva sadržaja njegove prijave, naime, ne slijedi još da ih je on teretio i zato da bi oni to učinili baš u namjeri da sebi ili drugome pribave kakvu protupravnu imovinsku korist pa da bi ih, prema tome, lažno teretio za izvršenje krivičnog djela razbojništva iz čl. 132. st. 1. KZH. VSH, III Kr 118/83 od 6. IV 1983. (Pregled sudske prakse br. 22). Lažno priznanje pred sudom nije krivično djelo. VSJugoslavije -Kz-8/51 Lažno optuženje zbog obrane optuženog u toku krivičnog postupka protupravno je i kažnjivo po čl. 282. KZ (čl. 185. KZH). VSSl-Kž-130/54 Radnja izvršenja krivičnog djela lažnog prijavljivanja iz čl. 282. KZ (čl. 185. KZH) postoji i kad je učinilac lažnu prijavu podnio državnom sekretarijatu za unutrašnje poslove republike. VSJugoslavije-Kz-Kz-15/59 Pravo okrivljenog na obranu ne sadrži i pravo na vršenje krivičnih djela, jer nitko ne može imati takvo pravo bez obzira na svoje svojstvo, pa niti okrivljeni u krivičnom postupku kad se brani na tja način što predstavlja da je druga osoba izvršilac ovog krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, pod uvjetima da se to djelo goni po službenoj dužnosti. VSAPV-Kž-1083/65 od 5.XI.1965. Kad okrivljeni prigodom njegovog ispitivanja u krivičnom postupku daje svoj iskaz, on je slobodan u iznašanju svoje obrane /čl. 212. ZKP) i za takv iskaz, pa makar se utvrdio da je lažan, okrivljeni ne bi mogao krivično odgovarati. Ali ako je okrivljeni, prekoračivši granice zakonskog ovlaštenja, izišao iz okvira svoje obrane i na taj način drugu osobu svijesno teretio da je učinila krivično djelo za koje se goni po službenoj dužnosti, znajući da se zbog takvog njegovog iskaza protiv te druge osobe može pokrenuti krivični postupak, odgovarat će okrivljeni zgog krivičnog djela lažnog prijavljivanja iz čl. 282. st. 1. KZ. VSH-Kž-1979/57 od 8.XI.1957. Krivično djelo lažnog prijavljivanja može učiniti okrivljenik koju u svojoj obrani prebacuje krivnju na drugu osobu tvrdeći da je ona učinila krivično djelo koje se imputira okrivljenom. Međutim, valja pritom utvrditi umišljaj optuženog u pogledu

775 posljedica koje će iz takve prijave proizaći, tj. da li je optuženi takve posljedice htio ili je na njih pristao, bez obzira na to da li je on želio takve posljedice. VSH-Kž-1796/65 od 5.XII.1965. Postoji realni stjecaj krivičnih djela iz čl. 282. KZ i čl. 283. KZ (čl. 185. KZH i čl. 186. KZH), kad jedna osoba najprije podnese svjesno lažnu prijavu da je učinio krivično djelo za koje se goni po službenoj dužnosti, a potom u prethodnom krivičnom postupku kao svjedok dao lažan iskaz. Prema tome, nije krivično djelo iz čl. 282. st. 1. KZ konzumiralo i ono iz čl. 283. KZ, te ne postoji samo prividni stjecaj, već postoji realni stjecaj krivičnih djela. VSH-Kž-2759/65 od 7.I.1966. Stoji samo krivično djelo lažnog prijavljivanja iz čl. 282. st. 1. KZ kad optuženi davanjem iskaza na zapisniku podnese lažnu prijavu protiv nekog lica, pa u svojim daljnjim iskazima pred istim organom samo potvrdi ono što je već naveo u svom iskazu kao prijavilac. VSSr-Kž-2567/77 Kod krivičnog djela lažnog prijavljivanja, po pitanju subjektivnog odnosa učinioca krivičnog djela poduzetoj radnji, ne traži se nikakav motiv kod učinioca, što znači da nje potrebno utvrđivati da li je učinilac lažnog prijavljivanja imao i namjeru za pokretanje krivičnog postupka protiv lica koje je lažno prijavio da su učinili krivično djelo za koje se gonjenje poduzima po službenoj dužnosti. VSSr-Kz-53/68 od 7.XI.1968. Krivično djelo lažne prijave, koje u sebi sadrži i klevetu može se goniti kao kleveta po privatnoj tužbi, samo ako javni tužilac ne poduzme gonjenje zbog krivičnog djela lažnog prijavljivanja. VSH-Kzz-54/49 Pismo upućeno upravi državne bezbjednosti predstavlja prijavu u krivičnopravom smislu, iako formalno tako nije označena, jer je bitno što je u pismu napisano i što je optuženi želio postići /pokretanje krivičnog postupka protiv izvjesnog lica/. VSSr-Kž-588/54 Optuženi koji je, saslušan u svojstvu okrivljenog (i.e. osumnjičenika) na odjelu unutrašnjih poslova, izjavio da cement iz skladišta poduzeća gdje je bio zaposlen, a za oduzimanje kojeg cementa je osumnjičen, nije uzimao on, nego određena druga osoba, nije na štetu druge osobe počinio krivično djelo lažnog prijavljivanja z čl. 282. st. 1. KZ (čl. 185. st. 1. KZH). VSH-Kž-834/54 Za učin djela lažnog prijavljivanja iz čl. 282. st. 1. KZ potrebno je u objektivnom pravcu između ostalog, da je prijava učinjena organiam nadležnim za gonjenje ili presuđenje krivičnog djela. VSH-Kž-460/55

776 Sadržana su sva bitna obilježja krivičnog djela lažnog prijavljivanja iz čl. 185. st. 1. KZH kad je utvrđeno da je učinilac podnio organima unutrašnjih poslova kriivčnu prijavu određene osobe zbog krađe automobila, iako je znao da on to djelo nije izvršila. Naime, za razliku od druge alternative istig krivičnog djela, prema kojoj je to djelo učinjeno samo ako učinilac podmetanjem tragova ili na drugi , tome odgovarajući način izazove pokretanje krivičnog postupka protiv određene osobe, za prvi slučaj sasvim je nedolučno što do pokretanja krivičnog postupka protiv prijavljene osobe nije došlo. Okružni sud u Puli - Kž-91/83 od 31.III.1983. Nije počinila krivično djelo lažnog prijaljivanja iz čl. 282. st. 3. KZ (čl. 185. st. 2. KZH) osoba, koja je doduše inscenirala provalnu krađu u cilju da prikrije pronevjeru izvršenu na štetu poduzeća u kojem je bila zaposlena, ali prijavu da je učinjeno krivično djelo, nije podnijela ona, nego druga osoba. VSH-Kž-885/56 Okrivljenik koji je lažno prijavio da mu je ukraden orahov trupac vrijedan 600 dinara, nije počinio krivično djelo lažnog prijavljivanja, jer je prijavio krivično djleo sitne krađe, koje se goni po službenoj dužnsoti. Okružni sud u Bjelovaru - KŽ-430/78 od 20.VII.1978. Krivični zakon Republike Hrvatske, Sudska praksa - Danilo Gregović

Sadržana su sva bitna obilježja krivičnog djela lažnog prijavljivanja iz čl. 185. st. 1. KZH (prva alternativa) kad je utvrđeno da je učinilac podnio organima unutrašnjih poslova krivičnu prijavu protiv određene osobe zbog krađe automobila iako je znao da ona to djelo nije izvršila. Naime, za razliku od druge alternative istoga krivičnog djela, prema kojoj je to djelo učinjeno samo ako učinilac podmetanjem tragova ili na drugi tome odgovarajući način izazove pokretanje krivičnog postupka protiv određene osobe, za ovu alternativu sasvim je neodlučno što do pokretanja krivičnog postupka protiv prijavljene osobe nije došlo. Okružni sud u Puli, Kž 91/83 od 31. III 1983. (Pregled sudske prakse, br. 25).

Optuženica koja je u predstavci na rad suca općinskog suda upućenoj predsjedniku županijskog suda, predsjedniku VSRH i ministru pravosuđa, neistinito navela da je taj sudac za izradu pismenog otpravka presude zahtijevao 5. 000 DEM, dakle neistinito tvrdila da je sudac počinio kazneno djelo primanja mita, čini kazneno djelo lažnog prijavljivanja iz čl. 302. st. 1. KZ. Za ostvarenje objektivnog učina toga djela nije potrebno da je podnesena strogo formalna prijava, bitan je sadržaj predstavke u kojem se nesumnjivo tvrdi da je sudac počinitelj kaznenog djela koje se goni po službenoj dužnosti, jer tijela kojima je predstavka upućena s njome moraju postupati u skladu s odredbom čl. 173. st. 3. ZKP, a toga je bila svjesna i optuženica, dakle znala je da prijavljuje navedenog suca općinskog suda.

777 Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 532/96, od 1. IX 1999. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 2000.) 188. DAVANJE LAŽNOG ISKAZA Članak 303. Za zaključak da je netko kao svjedok u krivičnom postupku dao lažan iskaz i time ostvario obilježja krivičnog djela davanja lažnog iskaza iz čl. 186. st. 1. KZH nije dovoljno samo utvrditi da je on u onome postupku o istome događaju dao dva međusobno različita iskaza u takvoj mjeri da jedan iskaz isključuje drugi, već je neophodno utvrditi koji je od tih iskaza suprotan onome što se stvarno događalo, kao i da li je on, dajući kao svjedok takav objektivno neistinit iskaz, bio subjektivno svjestan toga da govori neistinu i upravo to htio ili barem da je na to pristao. Okružni sud u Karlovcu, Kž 44/78 od 3. III 1978. (Pregled sudske prakse br. 15 u godini 1979., Zagreb 1979.g.) Nisu ostvarena obilježja krivičnog djela davanja lažnog iskaza iz članka 186. stavak 2. KZH kad je optuženik nadležnome upravnom organu u pismenom zahtjevu za izdavanje nove vozačke dozvole neistinito naveo da je postojeću dozvolu izgubio kako mu se u nju ne bi upisala mjera sigurnosti zabrane upravljanja motornim vozilom pa makar na temelju toga i bude donijeta odluka upravnog organa. Prema odredbi članka 182. Zakona o općem upravnom postupku iskazom u upravnom postupku smatra se usmeno dana izjava stranke pri uzimanju koje je službena osoba dužna stranku upozoriti na krivičnu odgovornost zbog davanja lažne izjave. Okružni sud u Varaždinu, Kž 457/90 od 4. listopada 1990. (Pregled sudske prakse br. 47). Davanje lažnog iskaza u svojstvu svjedoka pred sudom predstavlja radnju izvršenja krivičnog djela iz čl. 283. KZ (čl. 186. KZH) i u slučaju kad sud svjedoka ispituje u postupku pružanaj pravne pomoći u zavodu za socijalno osiguranje. VSJugoslavije-Kz-56/59 Krivično djelo davanja lažnog iskaza određeno u članu 283. KZ, nije djelo koje predstavlja neznatnu društvenu opasnost posmatrano sa stanovišta odredbi čl. 4. st. 2. KZ (čl. 8. st. 2. KZH). VSJugoslavije.KZ-91/66 Za utvrđenje postojanja krivičnog djela lažnog iskaza nije dovoljno da se utvrde samo činjenice da iskaz nekog svjedoka ne odgovara stvarnom stanju stvari, već je potrebno utvrditi i postojanje svijesti tog svjedoka da njegov iskaz ne odgovara istini. Iz činjenice što netko podsjeti svjedoka o čemu bi trebao svjedočiti, još se ne može zaključivati da se radi o nagovaranju na lažno predstavljanje. VSH, Kž-131/64 Za postojanje krivičnog djela iz čl. 283. KZ ne traži se namjera da se davanjem iskaza nekon nanese šteta. Dovoljno je da kod svjedoka postoji umišljaj o tome da ono

778 što iskazuje ne odgovara stvarnom događaju o koem svjedoči i da je hto da dade takav iskaz. VSSr-Kr-195/55 Krivično djelo davanja lažnog iskaza iz čl. 283. KZ osim u slučaju iz st. 2. tog člana, kad se radi o sasalušanju stranaka u parničnom postupku, ostvareno je čim jedna od navedenih u tj odredbi iskaže nešto neistinito o kakvoj činjenici koja može biti odlučna za donošenje pravilne odluke, a bez obzira da li će organ koji vodi postupak zasnivati svoju odluku na takvom iskazu odnosno da li će ili ne pokloniti vjeru tom iskazu. VSH-Kž-1238/64 Svjedok koji daje lažan iskaz o činjenicama koje stoje u vezi s predmetom postupka i mogu biti odlučne za donošenje odluke, čini krivično djelo iz čl. 283. KZ bez obzira na to da li je sud na njegovom iskazu zasnovao svoju odluku, tj. bez obzira na to da li je povjerovao takvom iskazu ili ne, odnosno da li je smatrao da takav iskaz ipak nije od važnosti u konkretnom slučaju ili je, pak, jednostavno propustio da se osvrne na takv iskaz. Okolnost da li je svjedokov lažan iskaz imao utjecaja kod donošenja presude relevantna je jedino kao kvalifikatorni element kod krivičnog djela iz čl. 283. st. 4. KZ (čl. 183. st. 3. KZH). Nije odlučno da li je sud svjedoka, a sada optuženog saslušao na glavnoj raspravi na kojoj je bila presuda protiv sadašnjeg oštećenog tužioca, te da li je njegov iskaz dan u prethodnom postupku samo pročitao. Bitno je samo da je optuženi u ranijem postupku, kao svjedok dao lažan iskaz. VSH-Kž-1573/65 od 23.VII.1965. Davanje lažnog iskaza sa strane svjedoka pred poreznom komisijom općine, jest davanje lažnog iskaza u upravnom postupku. VSSr-Kž-1103/54 Ako optuženi u svojstvu svjedoka u postupku za utvrđivanje radnog staža jednog lica kod Zavoda za socijalno osiguranje dade lažan iskaz, njegovo djelo sadrži sva obilježja krivičnog djela iz čl. 283. st. 1. KZ. Okolnosti što postupak kod Zavoda za socijalno osiguranje nije upravi postupak, u užem smislu, nema utjecaja na pravnu kvalifikaciju djela, jer je postupak kod Zavoda sprovodi po principima upravnog postupka i donosi se odluka, koja se zasniva na iskazu lica koja se saslušavaju. VSSr-Kž-1296/54 U svrhu ocjene da li je optuženi dao lažan iskaz pred sudom, potrebno je utvrditi da li je u saslušanju optuženog kao svjedoka, a koji tvrdi da ga je saslušao kancelarijski službenik, sudjelovao i sudac, te je uopće potrebno utvrditi sistem rada dotičnog suca prilikom saslušanja svjedoka izvan rasprave. VSH-Kž-2108/54 Osoba koja je oslobođena dužnosti svjedočenja /čl. 221. ZKP/, ne može učiniti krivično djelo davanja lažnog iskaza iz čl. 283. KZ, ako nije bila upozorena da nije dužna svjedočiti.

779 VSH-Kž-607/55 Svjedok koji u krivičnom postupku pred istražnim sucem dade lažan iskaz, kaznit će se po čl. 283. KZ i u slučaju kad je po čl. 221. ZKP mogao da uskrati svjedočenje kao bliski srodnik okrivljenog u tom postupku. VSSr-Kž-1332/57 od 8.IX.1957. Krivično djelo davanja lažnog iskaza dovršeno je završetkom saslušanja svjedoka. Samo do ovog trenutka može svjedok izmijeniti svoj iskaz, pa ako on dotada opozove svoj lažan iskaz i iskaže istinu, ima se smatrati, da nije dao lažan iskaz i da nije dovršio krivično djelo davanja lažnog iskaza. VSH-Kž-1146/55 Iskaz svjedoka subjektivno je lažan, čim svjedok iskaže nešto protivno svom znanju, a kod toga nije nužno, da njegov iskaz bude dan u obliku određene tvrdnje. Prema tome, ako svjedok iskaže da nešto pretpostavlja, a on tu činjenicu uopće ne pretpostavlja, jer o njoj nema nikakvog saznanja ili jer zna da stvar stoji obratno nego što on iskazuje da pretpostavlja, takav njegov iskaz bit će subjektivno lažan. Isto tako, bit će subjektivno lažan iskaz i iskaz svjedoka koji iskaže da nešto samo pretpostavlja, iako on, naprotiv, tu činjenicu ne pretpostavlja, već je dobro znade. VSH-Kž-1269/55 Davanje lažnog iskaza može se sastojati i u prešućivanju činjenica. VSH-Kž-1593/55 Iako iskaz svjedoka nije u skladu s objektivinom događajem o kojem svjedok iskazuje, nije iskaz lažan, ako je on u suglasju sa svjedokovim znanjem o tom događaju. VSH-Kž-2126/55 Krivično djelo davanja lažnog iskaza iz čl. 283. st. 1. KZ (čl. 186. st. 1. KZ) postoji i onda kad se lažan iskaz odnosi na činjenice, koje po pravnoj ocjeni doduše ne opravdavaju tužbeni zahtjev, ali su predstavljale bitni činjenični osnov tužbe na osnovi koje je vođena parnica. VSH-Kž-863/57 od 9.V.1957. Nije bilo mjesta odbacivanju optužnog prijedloga oštećenog kao tužioca jer da ne bi bilo bitnih obilježja krivičnog djela davanja lažnog iskaza iz čl. 283. st. 1. KZ zbog taga što okrivljeni u svom iskazu nije iznosio činjnice koje bi mogle biti bitne za odluku o sporu. Krivični zakon kod definiranja djela iz čl. 283. st. 1. KZ ne čini razliku o pogledu kvalitete činjenica koje su predmetom krivičnog djela davanja lažnog iskaza. Okružni sud u Zagrebu - Kž-681/70 od 11.VI.1970. Za postojanje krivičnog djela davanja lažnog iskaza potrebno je da se lažan iskaz odnosi na činjenice koje su odlužne za donošenje odluke u postupku u kome svjedok, vještak, prevodilac ili tumač daje svoj iskaz.

780 VSH-Kž-1464/57 od 20.VI.1957. Za zaključak da je netko kao svjedok u krivičnom postupku dao lažan iskaz i time ostvario obilježja krivičnog djela davanja lažnog iskaza iz čl. 186. st. 1. KZH nije dovoljno samo utvrditi da je on u onome postupku o istom događaju dao dva međusobno tkao različita iskaza da jedan iskaz isključuje drugi, već je neophodno utvrditi kojo je od tih iskaza suprotan onome što se stvarno događalo, kao i da li je on, dajući kao svjedok takav objektivno neistinit iskaz, barem subjektivno svjestan toga da govori neistinu i da je upravo to htio ili, barem da je na to pristao. Okružni sud u Karlovcu-Kž-44/78 od 3.III.1978. Priznanje tužbenog zahtjeva u parnici u smislu čl. 331. ZPP ne može se izjednačiti s sikazom stranke u smislu citiranog zakona. Stoga, u takvom slučaju ne može doći do krivične odgovornosti stranke za krivično djelo davanja lažnog iskaza iz čl. 186. KZ. Pravno shvaćanje sjednice Krivičnog odjela VSH od 16.V.1986. Neistinita tvrdnja okrivljenog iznesena u žalbi na presudu ne može se smatrati krivičnim djelom davanja lažnog iskaza, jer okrivljeni u svom krivičnom predmetu ne može učiniti krivično djelo davanja lažnog iskaza iz čl. 283. st. 1. KZ (čl. 186. KZH). Okružni sud u Kraljevu-Kž-97/67 od 2.II.1967. U slučaju kad svjedok dade lažan iskaz za optuženog za krivično djelo za koje je u krivičnom postupku bio okrivljen i svjedok, nema krivičnog djela davanja lažnog iskaza iz čl. 283. KZ, jer se u tom slučaju lažan iskaz svjedoka smatra kao korištenje prava obrane. Stoga je dužnost suda da prethodno poduči svjedoka na pravo da uskrati odgovor na pojedina pitanja u smislu čl. 222. ZKP, jer bi, u protivnom, svjedočenje značilo samooptuživanje i izlaganje samog sebe krivičnom gonjenju. VSM-Kž-51/64 od 21.IV.1964. Učinilac koji je isposlovao nezakonitu odluku pomoću krivičnog djela lažnog iskaza iz čl. 283. KZ (čl. 186. KZH), nije počinio osim tog krivičnog djela još i krivično djelo prevare iz čl. 258. KZ (čl. 142. KZH). VSSl-Kž-748/55 Nema opravdanog razloga da se isključi mogućnost postojanja krivičnog djela pravare kad je u pitanju obmanjivanje državnog organa od strane građanina koji u upravnom postupku nastupa kao stranka. Sam lažan iskaz stranke upućen upravnom organu ne bi bio, doduše, dovoljan za postojanje krivičnog djela prevare, jer niti lažni iskazivanje stranaka u upravnom postupku po zakonu ne predstavlja krivično djelo davanja lažnog iskaza iz čl. 283. KZ, ali može postojati krivično djelo prevare iz čl. 285. KZ (čl. 142. KZH) u slučaju kad je stranka, pored lažnog iskaza koji je dlaa državnom organu u upravnom postupku, učinila još i određene prevarne radnje, pa je primjerice podnijela lažne isprave i priložila lažne izjave svjedoka ili je učinila druge konkretne radnje pravarnog karaktera, te na taj način, u namjeri da sebi ili drugom pribavi protupravnu imovinsku korist, dovela državni organ u zabludu i time ga navela

781 da na štetu društvene ili druge imovine nešto učini ili ne učini. U takvom naime, slučaju postoje sva zakonska obilježja krivičnog djela prevare. VSJugoslavije-Kz-46/62 od 14.XI.1962. Nisu ostvarena bitna obilježja krivičnog djela davanja lažnog iskaza iz čl. 186. st. 2. KZH u slučaju kad je optuženik, kao stranka u upravnom psotupku, sam predočio isprave s neistinitim sadržajem, na temelju kojih je donesena u tom postupku odluka. VSH-Kž-1002/87 od 10.III.1988. Osobito teška posljedica lažnog iskaza u krivičnom postupku iz čl. 283. st. 3. KZ (čl. 186. st. 3. KZH) ne predstavlja zadržavanje okrivljenog u istražnom zatvoru zbog lažnog iskaza svjedoka, kad je zadržavanje u zatvoru jedina posljedica tog lažnog iskaza. VSH-Kž-2378/65 od 19.XI.1965. Kad je na osnovu iskaza optuženog, svjedoka pred sudom, oštećeni /okrivljeni/ proveo godinu dana u istražnom zatvoru i za to vrijeme se njegovo zdravlje pogoršalo, tada u radnji optuženog stoje sva obilježja krivičnog djela iz čl. 283. st. 4. KZ (čl. 186. st. 3. KZH). VSSr-Kž-915/53 Kad se radi o krivičnom djelu davanja lažnog iskaza u krivičnom postupku iz čl. 283. st. 3. KZ (čl. 186. st. 3. KZH), tad je potrebno sačekati na pravomoćnost presude o krivičnoj odgovornosti u kojem je postupku lažan iskaz dan, jer se tek tada može ocijeniti važnost činjenice na koju se lažan iskaz odnosi. VSAPK-Kž-52/65 Nepravilno je stanovište vanraspravnog vieća da bi prijedlog oštećenog kao tužioca za gonjenje okrivljenog zbog krivičnog djela iz čl. 283. st. 3. u vezi sa čl. 19. KZ (čl. 186. st. 3. KZH i čl. 23. KZJ) bio preuranjen, kad nije dovršen postupak pred sudom u kome bi se pojavljivao kao svjedok za kojeg se tvrdi da je bio podstreknut na lažan iskaz od strane okrivljenog, jer da nije poznato kako će glasiti presuda u tom drugom postupku i na čijim iskazima i dokazima osnivati. Potpuno je neodlučno kakva će biti sudbina postupka u tom drugom predmetu s obzirom da je u ovome postupku krivična prijava podnesena protiv okrivljenog zbog podstrekivanja na lažno svjedočanstvo. Ukoliko bi takvo podstrekivanje bilo utvrđeno ne može biti odlučno da li će sud u onom drugom predmetu svoju presudu zasnivati na iskazima svjedoka koji su podstrekivani na lažno svjedočanstvo. Zato je istražni sudac dužan nastaviti izviđaje na prijedlog za gonjenje podnesen od strane oštećenog kao tužioca i ovog pozvati da stavi prijedlog za nadopunu izviđaja, odnosno da u smislu čl. 148. st. 4. ZKP, u roku od osam dana podnese optužnicu. VSH-Kž-315/65 od 25.II.1965. (Krivični zakon Republike Hrvatske, Sudska praksa - Danilo Gregović) Krivično djelo davanja lažnog iskaza moguće je učiniti isključivo u odnosu na iskaz dan pred sudom, u prekršajnom , upravnom i disciplinskom postupku, ali ne i u situaciji kada tijelo unutarnjih poslova traži obavještenja od građana.

782 VSRH, Kž-31)94 od 14.09.1994., Bilten 19)94. Nisu ostvarena obilježja krivičnog djela davanja lažnog iskaza iz čl. 186. st. 2. KZH kad je optuženik nadležnome upravnom organu u pismenom zahtjevu za izdavanje nove vozačke dozvole neistinito naveo da je postojeću dozvolu izgubio kako mu se u nju ne bi upisala mjera sigurnosti zabrane upravljanja motornim vozilom pa makar na temelju toga bude donijeta odluka upravnog organa. Prema odredbi čl. 182. Zakona o općem upravnom postupku iskazom u upravnom postupku smatra se usmeno dana izjava stranek uzimanju koje je službena osoba dužna stranku upozoriti na krivičnu odgovornost zbog davanja lažne izjave. Okružni sud u Varaždinu, Kž-457)90 od 04.10.1990. Nije ostvarila elemente krivičnog djela davanja lažnog iskaza okrivljena, koja je u ostavinskom postupku izjavila da je kćerka ostavitelja, iako je znala da je pravomoćnom presudom druga osoba utvrđena njenim ocem, pa je i u ostavinskom postupku iza utvrđenog oca zahtijevala i dobila nužni dio, ako se u njenom lažnom iskazu ne temelji odluka u ostavinskom postupku. U ostavinskom rješenju izričito je navedeno da je srodstvo s ostaviteljem utvrđeno na temelju izvoda iz matice knjige rođenih. Županijski sud Bjelovar, Kž-657)95 od 11.01.1996., Bilten 21)97. (Željko Horvatić, Zvonimir Šeparović i suradnici, Kazneno pravo posebni dio, Masmedia, Zagreb 1999.) U radnjama optuženice, čak i kad bi njezin stranački iskaz bio lažan nisu sadržana obilježja bića kaznenog djela iz članka 303. KZ, pošto na njezinom stranačkom iskazu nije zasnovana presuda. «Naime, optuženica je u predmetu Općinskog suda u Dubrovniku pod brojem P. 647/98. bila tužiteljica i dana 28. listopada 1998. godine je saslušana kao stranka, a ne kao svjedok, tako da u njezinim radnjama, čak i kad bi njezin stranački iskaz bio lažan i u objektivnom i subjektivnom smislu, nisu ostvarena obilježja bića kaznenog djela iz članka 303. stavak 1. KZ, a niti onog iz članka 303. stavak 2. KZ, jer na njezinom stranačkom iskazu nije zasnovana pravomoćna presuda donesena u tom predmetu, kojom je kao neosnovan odbijen tužbeni zahtjev optuženice. Prema tome, djelo za koje je optuženica optužena uopće nije kazneno djelo, pa ju je trebalo osloboditi optužbe, što je prvostupanjski sud i uradio, istina pogrešno smatrajući da nije dokazano da je optuženica počinila kazneno djelo iz članka 303. stavak 1. KZ.» Žs Du, Kž 59/03 od 22.5.2003. (VSRH, Izbor odluka 2/2003.) Svjedočenjem u postupku pred sudom o činjenici za koju svjedok crpi spoznaju od druge osobe, uvjeren da je ona istinita, ne može se počiniti kazneno djelo davanja lažnog iskaza iz članka 179. stavak 1. KZRH, jer to djelo ne može izvršiti počinitelj koji iznosi neistinite tvrdnje u uvjerenju da su istinite. Županijski sud u Bjelovaru, Kž 41/1997. od 30. siječnja 1997.g. (VSRH, Izbor odluka 1/1998.)

783 U pravu je okrivljenik kada u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud donošenjem osuđujuće presude zbog kaznenog djela – davanja lažnog iskaza - iz čl. 303. st. 1. KZ na njegovu štetu počinio povredu kaznenog zakona. Naime da bi se radilo o kaznenom djelu davanja lažnog iskaza potrebno je da osobe koje su navedene u odredbi čl. 303. KZ dadu pred sudom, u upravnom postupku, postupku pred javnim bilježnikom ili stegovnom postupku, lažan iskaz. Pojam iskaz treba tumačiti u smislu usmenog očitovanja svih procesnih sudionika o određenim činjenicama i okolnostima. Pismena izjava dostavljena određenom tijelu nije iskaz kakvim ga pretpostavlja odredba čl. 303. KZ. Tako i odredba čl. 182. Zakona o općem upravnom postupku podrazumijeva iskaz kao usmeno danu izjavu stranke uz upozorenje na kaznenu odgovornost davanja lažne izjave, da se neistinitim usmenim iskazom čini kazneno djelo iz čl. 303. st. 1. KZ. Slijedom toga neprihvatljiv je zaključak prvostupanjskog suda da je okrivljenik, potpisujući zapisnik o nestanku vozačke dozvole prilikom krađe novčanika, iako je znao da ju nije izgubio, počinio kazneno djelo iz čl. 303. st. 1. KZ-a, jer u stvari iskaz nije ni dao na propisan način sa svim potrebnim upozorenjima. Žs u Koprivnici, IV Kž 330/02 od 17.12.2002. (VSRH, Izbor odluka 1/2003.)

U pravu su okrivljenici kada pobijaju prvostupanjsku presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a u svezi s time i zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, te povrede Kaznenog zakona. Da su okrivljenici počinili inkriminirano kazneno djelo prvostupanjski sud zaključuje temeljem izvršenog uvida u pravomoćnu presudu prvostupanjskog suda, broj P.854/00 od 17. siječnja 2001. godine, kojom je nesporno utvrđeno da pok. V. Č. nije sačinio usmenu oporuku 8. siječnja 1996. godine. Pri tome se u razlozima pobijane presude izričito konstatira da se sud nije «detaljno upuštao u iskaze saslušanih svjedoka, jer su svi oni detaljno saslušani tijekom parničnog postupka, kao i svjedok Č. Z. koji je također iskazao u pogledu činjenice i tvrdnji u ovom postupku kao i ranije.». Iz naprijed iznijetih razloga proizlazi da prvostupanjski sud svoju odluku o kaznenoj odgovornosti okrivljenika nalazi u razlozima presude donijete u parničnom postupku i dokazima provedenim u tom postupku. Drugim riječima, prvostupanjski sud prihvaća ocijenu dokaza raspravnog suca iz parničnog postupka i temeljem tih ocjena izvodi zaključak o kaznenoj odgovornosti okrivljenika. Ovakav postupak je u suprotnosti s odredbom čl. 351. st. 2. Zakona o kaznenom postupku koji sudu nalaze da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima te na temelju takove ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana. To znači da je prvostupanjski sud bio dužan izvesti dokaze od kojih ovisni odluka o kaznenog odgovornosti okrivljenika, te posebno u pogledu njihovog subjektivnog odnosa spram djela, a ne polaziti od objektivne činjenice utvrđene u parničnom postupku prema kojoj usmena oporuka ne postoji. Takvim postupanjem prvostupanjski sud je doveo okrivljenike u situaciju da im zbog sadržaja presude parničnog suda samo odmjeravaju kazne, a da pri tom ne daje valjano obrazloženje o postojanju svijesti okrivljenika da su dali lažan iskaz glede postojanja usmene oporuke, kao i da su počinili inkriminirano kazneno djelo davanja lažnog iskaza. Prema tome, očito je da se pobijana presuda temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i da je prvostupanjski sud proglašavajući okrivljenike krivima na njihovu štetu povrijedio Kazneni zakon, te počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 367. st. 3., a u svezi čl. 351. st. 2. ZKP-a.

784 Županijski sud u Koprivnici, Kž-42/03-2 od 10. travnja 2003. godine. (Županijski sud u Koprivnici, Sudska praksa, knjiga br. 6/2004.) Priznanje tužbenog zahtjeva u parnici u smislu čl. 331. ZPP (“Službeni list SFRJ”, br. 10/76), tako što je optuženik služeći se dokumentima stranog državljanina, automobilom, čiji su dokumenti glasili na tog stranca, prošao carinski nadzor, pri čemu je doveo u zabludu carinske organe u pitanju svog identiteta. Pravno shvaćanje sjednice Krivičnog odjela VSH od 16. V 1986. (Pregled sudske prakse br. 31).

Nisu ostvarena bitna obilježja krivičnog djela davanja lažnog iskaza iz čl. 186. st. 2. KZH u slučaju kad je optuženik, kao stranka u upravnom postupku, samo predočio isprave s neistinitim sadržajem, na temelju kojih je u tom postupku donesena odluka. “Optuženika se tereti da je svojstvo osiguranika iz mirovinskog i invalidskog doprinosa, a ne na temelju spomenute potvrde i izvršene uplate doprinosa, a ne na temelju lažnog iskaza datog u svojstvu stranke u upravnom postupku, što je bitno obilježje krivičnog djela iz čl. 186. st. 2. KZH. Prema tome, iako je prvostepeni sud u zakonskom opisu naveo elemente krivičnog djela iz čl. 186. st. 2. KZH, oni nisu sadržani i u činjeničnom opisu pa optuženik prema činjeničnom opisu nije ostvario bitna obilježja tog djela.” VSH, I Kž 1002/87 od 10. ožujka 1988. (Pregled sudske prakse br. 38). Da bi bila ostvarena obilježja krivičnog djela iz čl. 303. st. 2. KZ, u konkretnoj situaciji nužno je bilo utvrditi da li je okrivljeni kao stranka u upravnom postupku dao lažan iskaz, na kojem iskazu je zasnovana odluka u upravnom postupku. U tom smislu iz dokumentacije koja prileži, nedvojbeno je da je okrivljenik kao stranka u skraćenom upravnom postupku, došao prijaviti nestanak prometne dozvole, koja zapravo nije nestala, pa u tom smislu i iz obrane okrivljenika proizlazi da su navodi u njegovoj izjavi lažni, odnosno da oni ne odgovaraju stvarnosti. Međutim, da bi bila ostvarena obilježja krivičnog djela iz čl. 303. st. 2. KZ, nužno je da se radi o iskazu u upravnom postupku. Prema odredbi čl. 182. Zakona o općem upravnom postupku, iskaz u upravnom postupku je usmeno dana izjava, a pri čemu osoba daje tu usmenu izjavu mora biti upozorena na kaznenopravnu odgovornost zbog davanja lažne izjave. Drugim riječima, pismena izjava nije iskaz niti u smislu Zakona o općem upravnom postupku, a niti u kazneno pravnom smislu i to najmanje iz dva razloga. Kao pravo, ne radi se o usmeno danoj izjavi već o pismeno danoj izjavi, a kao drugo okrivljenik tom prigodom nije od strane upravnog referenta upozoren na posljedice lažnog iskaza… Obzirom na navedeno okrivljenika je valjalo osloboditi jer nije dokazano da bi počinio krivično djelo koje mu je stavljano na teret. OSZg, Ko 1642/1995 od 23. studenog 1998.g. (VSRH, Izbor odluka 2/1999.) U pravu su okrivljenici kada u žalbama tvrde da je prvostupanjski sud, time što ih je proglasio krivima da su na inkriminirani način počinili kazneno djelo – davanje lažnog iskaza iz čl. 303. st. 2. KZ-a, na njihovu štetu povrijedio Kazneni zakon.

785 Ovo radi toga što okrivljenici prilikom davanja podataka o svojom materijalnim prilikama o parničnom predmetu radi oslobođenja od plaćanja sudskih pristojbi, nisu bili ispitani kao stranke u svrhu dokazivanja sa svim potrebitim upozorenjima na dužnost istinitog iznošenja podataka i posljedice davanja lažnog iskaza. Samo uz takva upozorenja moglo bi se raditi o kaznenom djelu iz čl. 303. st. 2. i 1. KZ-a, dok ostale izjave date tijekom postupka ne predstavljaju formalni iskaz stranke u svrhu dokazivanja, već izjave i navode koje stranke slobodno iznose i koje sud ocjenjuje prilikom odlučivanja o oslobođenju od plaćanja sudskih pristojbi. Županijski sud u Koprivnici, Kž-169/03-3 od 22. svibnja 2003. godine. (Županijski sud u Koprivnici, Sudska praksa, knjiga br. 6/2004.)

189. SPRJEČAVANJE DOKAZIVANJA Članak 304. Između okrivljenog i oštećenog vodi se spor oko zauzimanja 4 ara zemljišta, zbog čega je oštećeni smatrajući da ima pravo na to zemljište, psotavio ogradu i njom obuhvatio i predmetnih 4 ara. Okrivljeni je srušio tu ogradu i, prema prijedlogu OJT, time učinio krivično djelo sprečavanja dokazivanja iz čl. 284. st. 2. KZ (čl. 187. st. 2. KZH). Međutim, svako uništvanje ograde između dvaju vlasnika ne predstavlja uvijek krivično djelo iz čl. 284. st. 2. KZ, jer je za postojanje tog djela potrebno da je ograda postavljena kao znak o ranije neprijepornom vlasništvu vlasnika zemljišta i da se rušenje ograde obavlja u namjeri da se uništo ili oteže dokazivanje vlasništva nad nekretninama. Okružni sud u Valjevu - Kž-233/65 Kada učinilac u namjeri da oteža dokazivanje u parničnom postupku ukloni kolčiće koje je vještak - geometar postavio radi obilježavanja granice linije placeva čini krivično djelo sprečavanja dokazivanja iz čl. 284. st. 2., a ne djelo iz st. 1. tog člana (čl. 187. st. 1. i 2. KZH). Naime, krivično djelo sprečavanja dokazivanja iz čl. 284. st. 2. KZ ostvaruje se kada učinilac ukloni, uništi, pokvari, pomjeri ili premjesti kakav granični kamen zemljomjerske znake il uopće kakav znak o svojini na nepokretnosti ili o pravu na upotrebu vode ili tko u istoj namjeri ovakav znak lažno postavi u namjeri da spriječi ili oteža dokazivanje. Ovdje se jasno vidi da se radi o krivičnom djelu čija je radnja alternativno označena, pa se ona može ostvariti izvršenjem jedne od njih. Dakle, ono se može ostvariti i radnjom koju su u konkretno slučaju izvršili okrivljeni tj. vađenjem kolaca postavljenih na međnoj liniji njihovih placeva i placa oštešenog, a u namjeri da time spriječe odnosno otežaju dokazivanje. Stoga je pogrešno gledanje prvostepenog suda da je za ostvarenje krivičnog djela iz čl. 284. s.t 2. KZ potrebno da se radi o utvrđivanju svojine na nepokretnosti, tj. da takvi kolčići predstavljaju dokaz o svojini, jer tako nešto nije predviđeno kao obilježje ovog krivičnog djela. Osnovano je i bitno za ostvarenje ovog krivičnog djela da znaci predstavljaju dokaz neke relevantne činjenice i da je radnja učinioca usmjerena na sprečavanje ili otežavanje dokazivanja te činjenice. Zato vađenjem kolčića koji su u parničnom postupku postavljeni radi utvrđivanja pravno relevantne činjenjice, a u namjeri da se time ometa dokazivanje, ostvareno je krivično djelo sprečavanja dokazivanja iz čl. 284. st. 2. KZ, a ne iz st. 1. tog člana.

786 Okružni sud u Nišu-Kž-797/76 od 24.IX.1976. Kolčić koji postavi geometar pri određivanju međe između pojedinih katastarskih parcela može biti zemljomjerski znak u smislu čl. 207. st. 2. KZSr (čl. 187. KZH), samo ako je postavljenje kolčića izvršeno u nekon službenom postupku ili suglasnom voljnom stranaka /postupak uređenja međa, izvršenja sudske odluke, izrada i održavanje katastarskih operata itd/. Prvostepeni sud nije, naime, utvrdio odlučnu činjenicu na osnovu koje bi se moglo zaključivati o tome da li predmetni kolčić predstavlja zamljomjerski znak jer je bio dužan provjeriti obranu optuženog, koji je utvrdio da je geometar postavio kolčiće po zahtjevu oštećenog, a ne u službenom postupku, zbog čega je valjalo prvostepenu presudu ukinuti. Okružni sud u Beogradu-Kž-1312/81 od 13.VI.1981. (Krivični zakon Republike Hrvatske, Sudska praksa - Danilo Gregović) Suprotno žalbenim navodima oštećenika kao tužitelja pravilno je postupio prvostupanjski sus kada je temeljem nesporno utvrđenog činjeničnog stanja okrivljenika oslobodio optužbe zbog kaznenog djela – sprječavanja dokazivanja – iz čl. 304. st. 2. KZ. Ovo radi toga što je u postupku uređenja međe sudac jasno opisao i numeričkim oznakma odredio mjesta na kojima je zadobio međašne oznake, tako da se bez ikakvih poteškoća međa može obnoviti. Da bi se moglo raditi o tom djelu potrebno je da počinitelj spriječi ili znatno oteža dokazivanje uređene međe. Kako ovaj prigovor žalitelja ne stoji, to je valjalo njegovu žalbu odbiti kao neosnovanu uz konstataciju da pobijanom presudom nije povrijeđen kazneni zakon. Žs u Koprivnci, II Kž 43/02 od 12.2.2002. (VSRH, Izbor odluka 1/2003.) 190. POVREDA TAJNOSTI POSTUPKA Članak 305. Činjenica što je maloljetnik u vrijeme objavljivanja članka u novinama bio blizu navršene 18 godine života, niukoliko ne mijenja njegovo svojstvo maloljetnika. Po odredbi čl. 421. ZKP, bez dozvole suda ne smije se objaviti tok krivičnog postupka prema maloljetniku bez obzira na to kada će maloljetnik postati punoljetan i bez obzira na to da li se radi o novinama koje se rijetko čitaju ili u mjestu u kojem maloljetnik boravi. Objavljivanje članka u novinama da je maloljetnik učinio krivično djelo, o čemu je novinar doznao na glavnoj raspravi pred sudom, kad je rasprava bila proglašena tajnom, ne predstavlja djelo malog značaja i bez štetnih posljedica, da bi se mogla promijeniti odredbe čl. 4. st. 2. KZ (čl. 8. st. 2. KZH). VSH-Kž-1663/68 od 5.XII.1968. (Krivični zakon Republike Hrvatske, Sudska praksa - Danilo Gregović)

191. POBUNA OSOBA KOJIMA JE ODUZETA SLOBODA Članak 306.

787 Skupljanje u namjeri nasilnog oslobođenja predviđeno u čl. 286. st. 1. KZ (čl. 189. st. 1. KZH) mora imati karakter pobune, tj. treba da je izvršeno na način protivan kućnom redu kazneno - popravne ustanove, odnosno istražnog zatvora, ili protivan naredbama osoba, čijem su nadzoru povjerene zatvorene osobe. VSH-Kž-1826/53 (Krivični zakon Republike Hrvatske, Sudska praksa - Danilo Gregović)

192. BIJEG OSOBE KOJOJ JE ODUZETA SLOBODA Članak 307. Za krivično djelo iz čl. 287. KZ (čl. 190. KZH) potrebna je upotreba sile ili prijetnje prema nekoj osobi, ali nije dovoljno ako je sila upotrijebljena prema stvari. VSH-Kž-6/52 Sila iz čl. 287. KZ more biti uperena protiv neke osobe, ali ne i protiv stvari. Prema optužbi, optuženi je pobjegao iz zatvora, tako da je nasilno komadom drveta otvorio zasun na bravi, sporednog ulaza. Budući da je sila upotrijebljena prema stvari, to optuženi ovom radnjom nije počinio krivično djelo iz čl. 287. KZ, kada ni prema kome nije upotrijebio silu ili barem prijetnju. VSH-Kž-1236/51 (Krivični zakon Republike Hrvatske, Sudska praksa - Danilo Gregović) Činjenica da je optuženi, prema prethodnom dogovoru s jednim osuđenim licem, prihvatio isto u svoja kola, kada je ono preskočilo zid KP doma i to u momentu kad je za bjeguncem trčao stražar, čime je osuđeniku omogućio da izbjegne poteru, sadrži u sebi sva zakonska obilježja krivičnog djela omogućavanja bjekstva licu lišenom slobode iz čl. 288. st. 2. KZ (čl. 191. KZH), jer je optuženi pružio pomoć "na drugi način", o čemu govori propis čl. 288. st. 1. KZ. Samim tim ukazivanje žalbe optuženog da on prema stražaru nije upotrijebio neposrednu fizičku silu nema nikakvog značaja za pravnu kvalifikaciju djelatnosti optuženog u smislu navedenog zakonskog propisa. VSSr-Kžm-257/72 od 26.X.1972. (Krivični zakon Republike Hrvatske, Sudska praksa - Danilo Gregović) 193. NADRIPISARSTVO Članak 310. Za postojanje krivičnog djela nedripisarstva iz čl. 310. KZ (čl. 216. KZH) potrebno je da pružanje prave pomoći za nagradu poprimi vid stalnog ili povremenog rada. Vrhovni vojni sud - K-49/68 od 27. XII.1968. Za postojanje krivičnog djela iz čl. 310. KZ nije odlučno, da li učinilac unaprijed traži nagradu za pružanje pravne pomoći.

788 VSH-Kž-1465/52 Pružanje pravne pomoći strankama ne mora se sastojati samo u sastavljanju i podnošenju podneska. Pravna pomoć može se sastojati i u drugim aktima kao što su pravni savjeti, posredovanje kod organa narodne vlasti radi ostvarivanja raznih pravnih stranaka i sl. Iz činjenice utvrđene tokom postupaka da je optuženi kroz duže vrijeme i u više navrata /od 1953. do 1954. godine/ pružao pravnu pomoć i da je za to dobivao od njih nagrade, slijedi pravilan zaključak da je optuženi to činio obrtimice i za nagradu. VSH-Kž-3373/55 Lice koje se bavi neovlaštenim pružanjem pravne pomoći i stiče od toga prihode, nije dužno da zbog tih prihoda podnosi poreznu prijavu, a niti se može zbog nepodnošenja porezne prijave pozivati na krivičnu odogovornost. VSAPV-Kž-597/64 od 14.VII.1964. (Krivični zakon Republike Hrvatske, Sudska praksa – Danilo Gregović, Informator Zagreb 1991.) Počinio je kazneno djelo nadripisarstva iz čl. 310. st. 1. KZ optuženik, djelatnik sa VSS upavnog smjera, koji se u razdoblju od siječnja do svibnja 1998.g. bavio pružanjem pravne pomoći građanima, te tako sačinio zahtjev za određivanje naknade za promjenu nemjene poljoprivrednog zemljišta, žalbu na rješenje o prekršaju, aneks ugovora o darovanju, ugovor o kupoprodaji nekretnina, ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, odgovor na tužbu i dr., i to na način da je za svaki premet imao oformljen spis na kome se nalazi urudžbeni broj, te pismena ovjeravao žigom posredničke agencije za promet nekretnina koja je prestala s radom. ŽS u Bjelovaru, Kž 257/01 od 30.08.2001. (VSRH, Izbor odluka 1/2002.)

194. KRIVOTVORENJE ISPRAVE Članak 311. Skladišne primke koje je optuženi falsificirao nisu javne isprave. Prvostepeni sud povrijedio je krivični zakon kada je takve isprave označio kao javne, a djelovanje optuženog kvalificirao kao krivično djelo iz čl. 306. st. 3. KZ (čl. 212. st. 2. KZH). Falsificiranje dviju skladišnih primki u različito vrijeme u odnosu na različite osobe, ne može se pravno označiti kao jedno produženo krivično djelo, napose ne kad su obje posebno i u razno vrijeme korištene za izvršenje krivičnog djela prevare. VSH-Kž-1546/71 od 28.X.1971. Time što je optuženi sačinio lažnu punomoć da u ime privredne organizacije može zaključiti ugovor za nabavku i prodaju stoke, nije učinio krivično djelo falsifikata javne isprave iz čl. 306. st. 3. KZ (čl. 212. st. 2. KZH), nego krivično djelo falsifikata privatne isprave iz čl. 306. st. 1. KZ (st. 1. čl. 212. KZH). VSM-Kž-538/65 od 22.IX.1965.

789 Potvrda blagajnika prodavaonice o uplati kupovne cijene sa strane kupca /koji uz predaju ove potvrde može od prodavača iste prodavaonice preuzeti kupljenu robu/, nije javna, a niti druga isprava predviđena čl. 306. st. 3. KZ (čl. 212. st. 2. KZH). VSH-Kž-150/53 Iako isprava potječe od narodnog odbora općine, ne radi se o javnoj ispravi, jer ona nije izdana od narodnog odbora kao oragana vlasti, već u ime općine kao imovinsko-pravnog subjekta u imovinsko-pravnom poslu /kupoprodaja sijena/. VSH-Kž-1288/54 Ugovor o prodaji pšenice, koji je nakupac u ime žitnog fonda sklopio s proizvođačem, nije javna isprava. VSH-Kž-1387/54 Članska iskaznica Planinarskog saveza nije javna isprava. VSH-Kž-1678/52 Rješenje koje poduzeće izda o zabrani na mjesečni dohodak radi podignutog kredita za kupnju robe nije isprava. Zato su se u radnji okrivljenog koji je krivotvorio takvu ispravu stekli svi elementi krivičnog djela iz čl. 306. st. 1, a ne st. 3.KZ. VSH-Kž-1485/71 od 14.X.1971. Molba - obrazac za zajam nije javna, nego privatna isprava, pa time što je optuženi molbu za zajam napravio u ime druge osobe i ovu na molbi potpisao, nije učinio krivično djelo iz čl. 306. st. 3. KZ, već krivično djelo iz stava 1. toga člana. VSBiH-Kž-1625/61 od 3.IV.1962. Na istom obrascu ili listu papira moguće je napsati više samostalinih isprava koje proizlaze od različitih izdavaoca, ali koja je od tih isprava privatna, a koja javna isprava treba prosuđivati glede svake isprave posebno, po kriterijima koji su određeni u čl. 164. Zakona o upravnom postupku i čl. 219. Zakona o parničnom postupku. VSH-Kž-476/62 od 12.VII.1962. Nema svojstvo javne isprave urbanistički projekt koji je odlukom izvršnog vijeća općine postao sastavni dio odluke o donošenju urbanističkog rješenja stambenog naselja, koji je dakle, time postao normativni akt, te koji od tog časa uživa onu privatnu zaštitu kakva je predviđena i za svaki drugi noramativni akt. Prema tome, time što su okrivljeni izvršili izmjenu u tom urbanističkom projektu, bez suglasnosti i uz izričito protivljenje oštećenice kao tužitelja i autora toga projekta, nisu ostvarena obilježja krivotvorenja javne isprave iz čl. 212. st. 2. KZH. VSH-Kž-76/83 od 10.VIII.1983. Brojevi motora i šasije na motrnom vozilu imaju značenje privatne, a ne javne isprave u smislu čl. 212. st. 1. KZH. Niti Krivični zakon SFRJ, a niti KZH ne određuju pojam javne isprave, zbog čega prilikom utvrđivanja valja poći od pojma javne isprave kako je on određen u

790 Zakonu o parničnom postupku čl. 230. st. 1. Zakona o upravnom postupku čl. 164., prema kojim se odredbama javnom ispravom smatra samo ona pismena isprava /tj. isprava u užem smislu riječi/, koju je u propisanom obliku izdao državni organ u granicama svoje nadležnosti, kao i isprava koju je u takvom obliku izdala samoupravna organizacija ili zajednica u vršenju javnog ovlaštenja, koje joj je povjereno zakonom ili odlukom općinske skupštine zasnovanom na zakonu. Prema tim odredbama osnovni je uvjet, da bi se moglo govoriti o javnoj ispravi, da se radi o pismenoj ispravi, a zatim je još potrebno postojanje i daljnjih konstitutivniih elemanata tj. svojstvo da ispravu izdje izdavalac u granicama svoje nadležnosti /državni organ/, odnosno u poslovima koje vrši na temelju javnog ovlaštenaj /samoupravna organizacija ili zajednica/, te da je isprava izdana u propisanom obliku. Sva tri elementa moraju biti ispunjena kumulativno. Prvi uvjet da bi se neka isprava mogla tretirati kao javna isprava, prema pozitivnim propisima, je da se radi o pismenoj ispravi. Za pismenu je ispravu potrebno, također, da su ispunjena tri konstitutivna elementa, tj. izjava izdavaoca isprave, pravno relevantne činjenice i naznaka izdavaoca isprave tj. popis izdavaoca. Prema stajalištu tog suda, navedeni brojevi koje je na motor i šasiju automobila utisnuo neki radnik u toku proizvodnog procesa, ne sadrže navedena tri konstitutivna elementa potrebna za pismenu izjavu. VSH-Kzz-6/83 od 14.II.1986. Brojevi motora i šasije automobila, u smsilu čl. 3. st. 1. KZH, privatene su, a ne javne isprave, pa njihovo krivotovrenje predstavlja krivično djelo iz čl. 212. st. 1. KZH, a ne ono iz stava 2. istoga člana KZH. Okružni sud u Puli-Kž-310/83 od 19.X.1983. Blagajnica PTT poduzeća koja je radi prikrivanja izvršene pronevjere istrgnuta iz poštanske štedne knjižice, koja glasi na prvog ulagača tzv. kupon za podizanje, te na njemu izmijenila broj štedne knjižice upisala izmišljeno ime privatnog ulagača i podignuti iznos, pa potom, kao poštanska službenica, upisala u listu izdavanja stanje štednog uloga i broj poštanskog dnevnika, pa ovjerila te upise svojim potpisom i poštanskim štambiljom, ostvarila je pored krivičnog djela pronevjere iz čl. 322. KZ (čl. 229. KZH) još i dva daljnja krivična djela i to falsificiranja isprave iz čl. 306. st. 1. KZ i falsifikat službene isprave i spisa iz čl. 319. st. 3. KZ u vezi sa čl. 319. st. 1. i 2. KZ (čl. 227. KZH). VSSl-Kž-598/62 od 20.VII.1962. Okolnost što nogometne ulaznice u pitanju kao štamparski i višak nisu bile namijenjene prodaji, nema utjecaja na svojstvo ovih ulaznica kao pravi ispravak, jer ta okolnost sama za sebe nije mogla prouzrokovati nikakve promjene u odnosu na oblik, sadržaj i svojstvo tih ulaznica kao pravog ispravka. Stoga, kad su optuženi prisvojili i upotrijebili višak odštampanih ulaznica u pitanju, onda oni time nisu upotrijebili lažne, već prave isprave, a upotreba pravnih isprava ne predstavlja ranju izvršenja krivičnog djela falsifikata isprave iz čl. 306. KZ (čl. 212. KZH). VSJugoslavije-Kz-12/63 od 13.II.1963. Za postojanje falsifikata isprave iz čl. 306. KZ nije nužno da njenom preinakom bude neistinito izmijenjen cijeli njen sadržaj, već je dovoljno da se to učini i

791 samo u pogledu jednog dijela tog sadržaja, tj. samo u pogledu neke od činjenica sadržanih u ispravi, te da je ta činjenica od važnosti za pravne odnose. Zato takvo krivično djelo čini i šofer koji je imao kvalifikaciju za vozača "C" kategrije", kada je u svojoj vozačkoj dozvoli utisnuo pečat sa oznakom "D" kategorije i time lažno prikazao da kao imalac te dozvole ima kvalifikaciju za vozača "D" kategorije. VSH-Kž-359/65 od 26.II.1965. Pravljenje i upotreba lažnog žiga čuvara šuma, kojim se obilježavaju stabla s čime se odobrava njihova siječa, predstavlja krivično djelo falsificiranja isprave iz čl. 306. st. 1. KZ, a ne krivično djelo pravljenja i upotrebe lažnih znakova za obilježavanje robe iz čl. 224. KZ (čl. 171. KZJ), zato jer u ovom slučaju žig služi kao isprava u širem smislu. VSM-Kž-879/64 od 26.VI.1964. Okrivljenik koji je načinio znakove za obilježavanje drveta za siječu iz čl. 13. Uredbe o sječi šumskog drveća i koji je upotrijebio načinjene znakove kao prave, nije učinio krivično djelo pravljenja i upotrabe lažnih znakova za obilježavanje robe iz čl. 224. st. 1. KZ (čl. 171. KZJ), već krivično djleo falsificiranja isprave iz čl. 306. s.t 1. KZ (čl. 212. st. 1. KZH). Pravno stajalište Opće sjednice VSSl od 17.II.1964. Za postojanje krivičnog djela upotrebe falsificirane isprave, potrebno je da je izvršilac bio svjestan da je upotrebljena isprava lažna ili preinačena. VSSr-Kž-2774/54 Upotreba falsificirane isprave ne spada u gurpu onih krivičnih djela koja su neznatne društvene opasnosti i od malog značaja. Ovo stoga što krivično djelo falsifikata isprave iz čl. 306. st. 3. KZ bilo da se radi o provaljivanju takve isprave ili o njenoj upotrebi ima kao zaštitni objekt sigurnost pravnog saobraćaja. To znači da takvi falsifikati dovode do pogrešnog ili nepravilnog gledanja na pravne odnose između dvije osobe, ustanove ili organa. VSM-Kž-587/62 od 10.X.1962. Samo stavljanje pečata na nepopunjen blanket za svjedočanstvo jest samo jedna pripremna radnja a ne i započinjanje radnje izvršenja falsificiranja isprave iz čl. 306. st. 3. KZ. VSSr-Kž-870/53 Preinačenje srećke Jugoslavenske lutrije u namjeri da je učinilac upotrijebi kao pravu ili da je drugoj osobi da na upotrebu predstavlja krivično djelo iz čl. 222. st. 1. KZ, a ne krivično djelo iz čl. 306. st. 3. KZ (čl. 109. KZH). VSJugoslavije-Kz-88/66 od 26.X.1966. Time što je privatna osoba u knjigu koju mora voditi na osnovi zakona unijela neistinite podatke nije počinila krivično djelo iz čl. 306. st. 3. KZ, jer nije napravila lažnu ispravu, a niti je preinačila pravu ispravu.

792 VSH-Kž-477/54 Kad se umišljaj učinioca krivičnog djela prevare u svakom pojedinom slučaju sveo na preinačavanje, makar i opetovano, jedne štedne knjižice radi postizanja isplata tobožnjih uloga, ostvarena su pojedinačna samostalna krivična djela, a ne radi se o jednom produženom krivičnom djelu. VSH-Kž-2258/65 od 10.IX.1965. Radna knjižica koja je falsificirana samo u pogledu pojedinih upisa ne može se oduzeti radniku koji je proglašen krivim zbog krivičnog djela iz čl. 306. st. 3. KZ kao predmet tog krivičnog djela po čl. 62. st. 1. KZ. VSH-Kž-662/66 od 6.V.1966. Za pojam upotrebe falsificirane isprave u smislu čl. 306. st. 1. KZ dozvoljeno je da isprava prezentirana drugoj osobi da bi se postigao neki efekt zbog kojega se vrši upotreba, a nije potrebno da se taj efekt stvarno i postigao. Stoga se ima uzeti da je krivično djelo falsificiranja isprave iz čl. 306. KZ dovršeno već samim prezentiranjem falsificiranog čeka drugoj osobi u svrhu prodaje, bez obzira što do prodaje nije došlo. VSH-Kž-1860/62 od 30.VIII.1962. Time što je na putovanju upotrebljavao ličnu legitimaciju druge osobe prikazujući je organima Narodne milicije kao svoju nije optuženi učinio krivično djelo upotrebe lažne isprave kao prave jer upotreba prave javne /pa i tuđe/ isprave nije kriminalizirana. VSH-Kž-814/51 Samo pravljenje lažne isprave bez /nesporno utvrđene/ namjere za tim da se takva isprava i upotrijebi ne čini krivično djelo iz čl. 306. KZ, budući da nema jednog od zakonskih obilježja krivičnog djela u pitanju. VSSr-Kž-1276/60 do 29.VII.1960. Povreda krivičnog zakona postoji kad sud, imajući kao predmet optužbe i presude djelo falsifikata isprave izvršen na način o kojem govori čl. 307. KZ (čl. 213. KZH) oglasi optuženog krivim za dva krivična djela falsificiranja: kao da postoji djelo iz čl. 306. KZ i djelo iz čl. 307. KZ. VSH-Kž-338/59 Brojevi utisnuti na motoru i šasiji motornog vozila služe kao sredstvo identifikacije tih predmeta i podobni su da budu dokaz o činjenicama važnim za pravne odnose, te se smatraju ispravama u smislu odredaba KZ. VSJugoslavije-Kz-19/60 Krivično djelo falsificiranja isprave iz čl. 306. KZ postoji i bez obzira na to da li je falsifikat uspio i da li je zbog toga sadržina isprave izmijenjena tako da je izgubila pravi i logični smisao.

793 Za postojanje ovog krivičnog djela dovoljno je da je učinilac bio svjestan da preinačuje pravu ispravu i da je to izvršio u namjeri da tako preinačenu ispravu upotrijebi kao pravu. VSJugoslavije-Kz-62/61 U smislu čl. 306. KZ pod lažnom ispravom podrazumijeva se isprava koja ne potječe od osobe koja je na njoj naznačena kao izdavalac dok se pod preinačenom pravom ispravom podrazumijeva i ona isprava na kojoj je neovlašteno bitno izmijenjen sadržaj. To znači da je za pojam lažne, odnosno prave isprave irelevatno pitanje istinitosti njenog sadržaja tako da i isprava sa neistinitim sadržajem ima svojstvo prave isprave ako je izdana od osobe koja je na njoj označena kao izdavalac. Budući da predmet izvršenja krivičnog djela falsificiranja isprave iz čl. 306. KZ može biti samo isprava i preinačena prava isprava, to pravljenje i upotreba prave isprave sa neistinitim sadržajem ne predstavlja krivično djelo iz čl. 306. KZ. Međutim, pravljenje i upotreba prave isprave s neistinim sadržajem predviđeno je u nekim slučajevima u zakonu kao samostalno krivično djelo /čl. 308., 309. i 319 KZ / (čl. 214., 215. i 227. KZH), a ne u nekim slučajevima,opet ovkava radnja će ući u sastav biće nekog drugog krivičnog djela /npr. čl. 213.c., 235., 258. i 259., 218a. itd/ (106., 119., 142., 144. KZH). Zaključci savjetovanja sudaca Krivičnog odjela VSJugoslavije i predstavnika krivičnih odjela republičkih sudova od 7. XII.1965. Dopisivanjem novih kombinacija sportske prognoze u tiketu koje se nalazi kod optuženika kao sudionika igre, ne čini se krivično djelo falsificiranja isprave. Naime, rezultati sportske prognoze se isključvio utvrđuju na osnovu kontrolnih kupona koji se pred početak izvlačenja stavljaju u trezor i samo se na osnovu njih utvrđuju dobitnici, pa zbog toga sadržina talona koji ostaje kod učesnika ne može se smatrati dokazom činjenice koja ima vrijednost za pravne odnose, te se ne radi o ispravi u smislu krivičnog zakona. VSSr-Kž-918/79 od 13.XII.1979. Pravljenjem i upotrebom tzv. prave isprave s neistinitim sadražjem ne čini se krivično djelo krivotvorenja isprave iz čl. 212. KZH. VSH-Kž-1002/87 od 10.III.1988. Ako optuženi nabavi lažni prijepis svjedočanstva o položenom nižem tečajanom ispitu kao i lažni prijepis rješenja o službeničkim odnosima, kopirajući pečat GNO-a i potpisujući sekretara GNO-a, ti prijepisi imaju se smatrati javnom ispravom u smislu čl. 306. st. 3. KZ s obzirom na javni karakter ustanove koja je izdala svjedočanstva i rješenja, kao i s obzirom da je upotrebljen pečat GNO-a i falsificiran potpis sekretara odbora. VSSr-Kž-2246/53 Izvoznica /dozvola za sječu i izvoz drva iz šume/ koju po sadašnjim propisima izdaje šumarija, a prema prijašnjim propisima šumsko gospodarstvo odnosno njihove šumarije, javan je isprava u smislu čl. 306. st. 3. KZ. VSH-Kž-1945/54

794 Prepravljanje računa koje je prethodno ovjerila uprava prihoda narodnog odbora, predstavlja radnju falsificiranja javne isprave. VSJugoslavije-Kz-116/59 Svjedodžba zanatske komore o položenom majstorskom ispitu, javna je isprava u smislu čl. 306. st. 3. KZ. VSH-Kž-1984/54 Priznanica Narodne banke o uplati predstavlja javnu ispravu. VSH-Kž-2203/54 Legitimacija za kupovinu mjesečnih i pretplatnih karata koju izdaju Jugoslavenske željeznice javna je isprava iz st. 3. čl. 306. KZ (čl. 212. st. 2. KZH). VSBiH-Kž-1831/64 od 24.VII.1964. Željeznički saobraćaj je javna služne koja je zakonom povjerena Jugoslavenskim željeznicama, pa stoga i željeznička vozan karta koa isprava izdana u vršenju te javne službe predstavlja javnu ispravu u smislu čl. 306. st. 3. KZ (čl. 212. st. 2. KZH). Prema tome, preinačenjem, stare željezničke karte u namjeri da se preinačena karta upotrijebi kao prava, sadrži u sebi obilježja krivičnog djela iz čl. 306. st. 3. KZ. VSBiH-Kž-1134/61od 28.XII.1961. Kreditno pismo, koje je izdato od strane neke privredne organizacije, ima se s obzirom na organizaciju i strukturu naše privrede smatrati javnom ispravom u smsilu čl. 306. st. 3. KZ. VSSr-Kž-2277/53 Štedna knjižica izdana od Narodne banke predstavlja javnu ispravu. VSH-Kž-654/54 Potvrda gimnazije, da je učenik na spomenutoj gimnaziji završio određeni razred, izdana je od državne ustanove u okviru njezinog službenog djelovanja i ovlaštenja u pogledu relevantne okolnosti, pa predstavlja javnu ispravu. VSH-Kž-1068/54 Listići u štednoj knjižici su sastavni dijelovi štednih knjižica koje prema zakonu imaju karakter javne isprave. Kad su ti listići falsificirani i upotrijebljeni za izvršenje pronevjere od strane poštanskog radnika, ostvareni su svi elementi krivičnog djela iz čl. 306. st. 3. KZ i krivičnog djela iz čl. 322. KZ (čl. 299. KZH). VSH-Kž-1720/69 od 18.XII.1969. Optuženi kao općinski blagajnik nije bio ovalšten da u ime općine izdaje potvrde o obiteljskim i imovinskim prilikama općinara, niti je bio ovlašten da kod

795 takvih službenih radnji zamjenjuje predsjednika općine kao niti da ga potpisuje u zamjeni. Time što je optuženi sačinio takvu potvrdu sa neistinitim sadržajem, na koju je stavio općinski pečat i potpisao je svojim potpisom u zamjeni predsjednika općine, nije to učinio u krugu svojeg službenog ovlaštenja i nije prema tome, djelovao kod toga kao službena osoba, koja u službenu ispravu unosi neistinite podatke. U djelatanosti optuženoga nema, dakle, obilježja krivičnog djela iz čl. 319. st. 1. KZ (čl. 227. KZH) naprotiv, optuženi je ovom svojom djelatnošću napravio lažnu javnu ispravu, pa se stoga njegovo djelo nije moglo kvalificirati počlanu 319. st. 1. KZ, već po čl. 306. st. 3. KZ. VSH-Kž-604/55 Predsjednik biračkog odbora za izbor odbornika za skupštinu općine koje je po objavljivanju razultata glasanja prepravio zapisnik o glasanju i glasačke listiće, nije izvršio krivično djelo iz čl. 319. st. 2. KZ (čl. 227. KZH), već iz čl. 306. st. 3. KZ (čl. 212. st. 2. KZH). VSM-Kž-365/65 od 28.I.1966. Kopije paragon blokova predstavljaju predmete koji su podesni da služe kao dokaz o plaćenoj kupovini za orbu u prodavaonici, te nisu privatne isprave, nego isprave određenog značaja u poslovanju prodavaonice i imaju karakter službenih isprava. VSH-Kž-2422/63 od 22.XI.1963. Stavljanjem registarske tablice s drugoga, oštećenog vozila, na ukradeno vozilo umjesto originalnih tablica, ostvarena su obilježja krivičnog djela krivotvorenja i ujedno upotrebe javne isprave iz čl. 212. st. 2. KZH. VSH-Kr-457/83 od 13.VI.1984. Barirani ček, kao papir od vrijednosti, može biti predmet krivičnog djela krađe iz čl. 249. KZ (čl. 130. KZH). Učinilac djela krađe ne čini još i krivično djelo prevare iz čl. 258. KZ, a niti krivično djelo falsifikata isprave iz čl. 306. KZ time što ukradeni barirani ček ispuni i upotrijebi. VSH-Kž-2350/58 Pored krivičnog djela iz čl. 306. KZ postoji krivično djelo prevare iz čl. 258. KZ, kad je učinilac pomoću lažnih isprava organe banke doveo u zabludu da je u radnom odnosu i tim načinom ostvario odobrenje potrošačkog kredita. VSH-Kž-2800/65 od 14.I.1966. Službena ili odogovrna osoba radne organizacije koja u pravarnoj namjeri dovede u zabludu državni organ ili ustanovu, lažnim obračunom učinila je samo krivično djelo prevare u službi iz čl. 318a. KZ (čl. 231. KZH), a ne također djelo falsifikata isprave iz čl. 319. KZ (čl. 227. KZH). VSSl-Kž-855/65 od 19.III.1966.

796 Falsificiranjem računa o navodno izvršenim nabavkama građevinskog materijala i njihovim podnošenjem banci radi naplate iznosa u gotovini iz odobrenog kredita za izgradnju stambene zgrade, učinilac ne vrši samo krivično djleo falsificiranja isprave iz čl. 306. KZ, već i krivično djelo prevare iz čl. 258. KZ u stjecaju s prvim krivičnom djelom. VSJugoslavije-Kz-50/59 od 15.VII.1959. Time što je u namjeri ostvarivanja penzije na koju nema pravo, upotrebom lažne isprave za dokazivanje radnog staža doveo u zabludu Zavod za socijalno osiguranje o činjenicama koje se tiču radnog staža, i tako ga naveo da pogrešno ustanovi i pogrešno isplaćuje penziju, okrivljeni je učinio krivično djelo falsificiranja isprave iz čl. 306. st. 3. KZ i krivično djelo prevare iz čl. 258. KZ (čl. 212. st. 2. KZH I čl. 142. KZH). VSSl-Kž-1031/55 Pravljenje lažne isprave prikazuje se prema njenoj upotrebi kao pipremna radnja, tako da kod upotrebe takve/od istog počinitelja falsificirane/ isprave nema stjecaja krivičnog djela pravljenja lažne isprave, odnosno preinačenja prave isprave, sa krivičnim djelom upotrebe lažne ili preinačene isprave. VSH-Kž-1203/51 Učinilac koji napravi lažnu ispravu u smislu čl. 306. st. 1. KZ i ovu upotrijebi u određenu svrhu za koju je isprava napravljena čini jedno krivično djelo iz čl. 306. st. 1. KZ, ali ako učinilac nastavi upotrebljvati takvu ispravu i u druge svrhe i u odnosu na druge osobe bez vremenskog kontinuiteta, onda on svakom novom upotrebom isprave vrši novo krivično djelo iz čl. 306. st. 1. KZ, osim slučaja ako su ostvareni uvjeti za postojanje jednog produđženog krivičnog djela. VSH-KŽ-2108/62 od 4.X.1962. Krivično djelo prevare iz čl. 258. st. 1. I 2. KZ (čl. 142. KZH) ne konzumira u sebi i krivično djelo falsificiranja isprave iz čl. 306. st. 1. KZ (čl. 212. st. 1. KZH). VSAPV-Kž-351/69 Krivičnim djelom pronevjere nije konzumirano krivično djelo falsifikata. VSAPV-Kž-702/53 Time što je prvooptuženi preinačio ček, a drugooptuženi preinačeni ček realizirao počinili su i to prvooptuženi krivično djelo iz čl. 306. st. 3. KZ, a drugooptuženi krivično djelo iz čl. 306. st. 3. KZ u stjecaju s krivičnim djelom iz čl. 258. st. 1. KZ (čl. 142. st. 1. KZH). Kod prvooptuženog ne postoji i stjecaj s krivičnim djelom prevare iz čl. 258. st. 1. KZ, jer on nije učestvovao u realizaciji prepravljenog čeka tj. u ostvarivanju prevare iz čl. 258. st. 1. KZ. VSBiH-Kž-1042/64 od 26.II.1965.

797 U dijelu preinačenja i upotrebi preinačene javne isprave stoji samo jedno krivično djelo pravljenja i upotrebe lažne javne isprave, a ne dva krivična djela pravljenja javne isprave i upotrebe takve isprave. VSSr-Kž-421/51 Optuženi se upotrebom falsificiranja svjedočanstva o završenoj srednjoj tehničkoj školi zaposlio kao građevinski tehničar s plaćom od 61.332 dinara. Optuženo je time, pored krivičnog djela upotrebe lažne isprave iz čl. 306. st. 3. KZ učinio i krivično djelo prevare iz čl. 258. st. 1. KZ, jer je falsificirano svjedočanstvo upotrijebio u namjeri pribavljanja protupravne imovinske koristi, a lažnim prikazivanjem da posjeduje spremu koju nije imao doveo poslodavca u zabludu da mu je ovaj na svoju štetu za svo vrijeme zaposlenja isplaćivao veću plaću nego što bi mu pripdala i pored toga što je poslove na radnom mjestu koje bi obavljao diplomirani građevinski tehničar. VSBiH-Kž-577/63 od 18.VI.1963. Pravljenjem jedne lažne isprave i preinačenja druge isprave u namjeri da se ove isprave upotrijebe kao prave okrivljeni je učinio dva djela iz čl. 306. st. 3. KZ (čl. 212. st. 2. KZH), a ne jedno krivično djelo, iako su obje ove radnje izvršene radi ostvarivanja jednog cilja. VSJugoslavije-KZ-11/57 od 30.I.1957. Postoje dva krivična djela: krivično djelo falsificiranja isprave iz čl. 306. st. 3. KZ i krivično djelo prevare iz čl. 258. st. 1. KZ kada optuženi preinači svjedodžbu, te neuspjeh u školi predstavi kao uspjeh, pa tako preinačenu svjedodžbu organu koji ga po ugovoru stipendira, a ovaj smatrajući da je optuženi ispunio ugovoreni uvjet za daljnje stipendiranje nastavi sa isplatom mjesečnih iznosa stipendije na štetu svoje imovine. VSAPK-Kž-73/65 (Krivični zakon Republike Hrvatske, Sudska praksa – Danilo Gregović, Informator Zagreb 1991.) Kada je optuženi izvršio falsifikat isprava u namjeri da se tim falsificiranim putnim ispravama koriste on i suoptuženi, do čega nije došlo jer su putne isprave pronađene i oduzete, onda su time ostvareni svi elementi dovršenog krivičnog djela falsificiranja isprava iz čl. 306. st. 3. KZ, a ne samo pokušaja tog krivičnog djela. Ovo stoga što navedeno krivično djelo čini ne samo onaj tko napravi lažnu ispravu, pa tu ispravu upotrijebi kao pravu, nego i onaj tko napravi lažnu ispravu u namjeri da se ona upotrijebi kao prava, bez obzira na to da li je došlo do upotrebe takve isprave. VSH, I KŽ 918/73 od 5. VI 1973. (Pregled sudske prakse u godini 1973., Zagreb 1974.g.) Brojevi motora i šasije na motornom vozilu imaju značenje privatne a ne javne isprave u smislu čl. 212. KZH. “Krivični zakon kako KZ SFRJ tako i KZH ne određuje pojam javne isprave pa treba poći od pojma javne isprve kako je on određen Zakonom o parničnom postupku (čl. 230.) odnosno Zakonom o općem upravnom postupku (čl. 164), prema kojim se

798 odredbama javnom ispravom smatra samo ona pismena isprava (tj. isprava u užem smislu), koju je u propisanom obliku izdao državni organ u granicama svoje nadležnosti, kao i isprava koju je u takvom obliku izdala samoupravna organizacija ili zajednica u vršenju javnog ovlaštenja, koje joj je povjereno zakonom ili odlukom općinske skupštine zasnovanom na zakonu. Prema tim odredbama osnovni je uvjet da bi se moglo govoriti o javnoj ispravi, da se radi o pismenoj ispravi, a zatim je potrebno da su ispunjeni i dalji konstitutivni elementi, tj. svojstvo izdavaoca (državni organ, samoupravna organizacija ili zajednica), zatim da ispravu izdaje izdavalac (državni organ) u okvirima svoje nadležnosti, odnosno (samoupravna organizacija ili zajednica), u poslovima koje vrši na osnovi javnog ovlaštenja te da je takva isprava izdana u propisanom obliku. Sva tri elementa moraju biti ispunjena kumulativno. Prvi uvjet da bi se neka isprava mogla tretirati javnom ispravom prema pozitivnim pravnim propisima jest da se radi o pismenoj ispravi. Za pismenu je ispravu, također, potrebno da su ispunjena tri konstitutivna elementa, tj. izjava (izdavaoca isprave, pravne relevantne činjenice i naznaka izdavaoca isprave, tj. popis izdavaoca isprave). Prema stajalištu ovog Vrhovnog suda navedeni brojevi koje je utisnuo radnik u toku proizvodnog procesa, ne sadrže navedena tri konstitutivna elementa potrebna za pismenu izjavu”. VSH, Kzz 6/1983. od 14. veljače 1986. (Pregled sudske prakse br. 30). Pravljenjem i upotrebom tzv. prave isprave, s neistinitim sadržajem, ne čini se krivično djelo krivotvorenja isprave iz čl. 212. KZH, “Optužnika se ne tereti da bi prepravio sadržaj u predmetnoj potvrdi strane kompanije ili da potpis na toj potvrdi ne bi potjecao od osobe koja je na njoj označena kao izdavalac pa kako je za pojam prave isprave irelevantno pitanje istinitosti njezina sadržaja, tako da isprava s neistinitim sadržajem ima svojstvo prave isprave ako ju je potpisao izdavalac, evidentno je da činjenični opis zbog kojega je optuženik oglašen krivim, ne sadrži bitna obilježja kriv. djela iz čl. 212. st. 1. KZH. Drugo je pitanje što pravljenje i upotreba prave isprave s neistinitim sadržajem u nekim slučajevima predviđena ili kao samostalno krivično djelo ili pak ulazi u sastav bića nekoga drugog krivičnog djela.” VSH, I Kž 1002/87 od 10. ožujka 1988. (Pregled sudske prakse br. 38). «Spojena isprava» je termin koji označava ispravu tako spojenu s predmetom na koji se odnosi njezin sadržaj da s njime čini jedinstven dokaz. Odvajanje takve isprave od predmeta s kojim je spojena i njezino vezivanje uz drugi predmet jest izmjena izjave izdavatelja (policije) i stoga preinečenje prave isprave. Vrhovni sud Republike Hrvatske III Kr-457/83 Vrhovni sud Republike Hrvatske IV Kž-94/91, III Kr-63/94. Broj šasije automobila u smislu čl. 3. st. 4. KZH svakako treba smatrati ispravom ali ne javnom ispravom. Vrhovni sud Republike Hrvatske Kž-131/89 25.07.1990. (Kazneni zakon, autorski pročišćeni tekst, Inženjerski biro d.d. Zagreb, 2004.) Brojevi motora i šasije automobila, u smislu čl. 3. st. 11. KZH, privatne su a ne javne isprave pa njihovo krivotvorenje predstavlja krivično djelo iz čl. 212. st. 1. KZH, a ne ono iz st. 2. istoga člana KZH.

799 Okružni sud u Puli, Kž 310/83 od 19. X 1983. (Pregled sudske prakse br. 24.) Preinačio je pravu ispravu i tako preinačenu ispravu upotrijebio kao pravu i time izvršio krivično djelo krivotvorenja isprave iz čl. 212. st. 1. KZH onaj počinitelj koji je na fotokopiji bankovnog izvoda pisaćim strojem prepravio datum i visinu uplate, a zatim tako prepravljen izvod predočio u Diners klubu kao dokaz o izvršenoj uplati. VSRH, I-Kž-241/91 od 29. svibnja 1991. (Pregled sudske prakse br. 48). Sudski vještak koji je na nalazu i mišljenju otisnuo pečat iako je znao da je brisan iz popisa vještaka nije počinio djelo iz čl. 311. KZ Okrivljenik koji je na svom nalazu i mišljenju otisnuo pečat u kojem stoji da je sudski vještak, iako je znao da je brisan iz popisa sudskih vještaka, nije učinio kazneno djelo krivotvorenja isprave iz čl. 311. st. 1. u svezi sa čl. 313. toč. 4. KZ Takva isprava, doduše, sadrži jedan neistinit navod, ali je ona unatoč tome prava isprava jer potječe od osobe koja je na njoj označena kao izdavatelj. Lažno stavljanje položaja ili čina uz potpis bitno utječe na dokaznu snagu isprave samo ako dovodi do zablude o identitetu izdavatelja, što ovdje nije tako. Svaka druga interpretacija odredbe čl. 313. st. 4. KZ značila bi da ona obuhvaća intelektualni falsifikat, tj. da se odnosi na izdavanje isprave s neistinitim sadržajem, a takve falsifikate obuhvatio je zakonodavac samo u članovima 315., 316. i 317. KZ. Naprotiv, odredba čl. 313. KZ interpretativno je pravilo za odredbu čl. 311. KZ pa se stoga, kao i odredba čl. 311. KZ, odnosi samo na materijalne falsifikate, tj. na izdavanje isprava koje ne potječu od osobe koja je na njima navedena kao izdavatelj. Vrhovni sud Republike Hrvatske, Kzz 8/92, od 28. IV 1992. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2001.) Kada je okrivljenik, dovodeći u zabludu javnog bilježnika, došao do ovjerenog kupoprodajnog ugovora na kojem je krivotvorio potpis prodavatelja i temeljem tog ugovora prenio automobil na kupca naznačenog u ugovoru, tada je time ostvario, kako objektivna, tako i subjektivnog obilježja kaznenog djela iz čl. 311. st. 1. KZ-a, jer je njegovom ponašanjem ugrožena pravna sigurnost u vjerodostojnost isprava koje se pojavljuju u pravnom prometu. Odnosi okrivljenika i prodavaoca, čiji je potpis krivotvorio na ugovoru, ne mogu biti od utjecaja na njegovu kaznenu odogovornost, već mogu imati utjecaj prilikom odlučivanja o kaznenoj sankciji. Presuda Županijskog suda u Koprivnici, Kž-156/00-2 od 28. rujna 2000.god. U kaznenim postupcima radi kaznenih djela protiv javnog reda i pravnog saobraćaja – krivotvorenjem isprava, kada je pravomoćnom presudom od okrivljenika oduzeto vozilo na osnovu potvrde o privremenom oduzimanju predmeta, a koje je i predmet izvršenja kaznenog djela (prekucavanje brojeva šasije, izrezivanje originalnog broja šasije, koje bude privareno na drugo neregistirano vozilo). U više tako pravomoćno okončanih kaznenih postupaka policija postavlja upit što sa takvim vozilima koja su pohranjena, bilo u njihovim prostorima ili zaštićenom prostoru HAK-a? Što u situaciji kada pravomoćnom presudom vezanom za isto kazneno djelo nije izrečena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta iz čl. 80. KZ-a, a vozilo je privremeno oduzeto temeljem potvrde o privremenom oduzimanju predmeta?

800 Što u situaciji kada je za isto kazneno djelo iz čl. 311. KZ-a okrivljenik pravomoćnom presudom oglašen krivim, a nije mu izrečena sigurnosna mjera oduzimanja predmetnog vozila, a vozilo koje je predmet izvršenja kaznenog djela prema potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta je oduzeto od druge osobe kojoj je okrivljenik vozilo prodao, te policija psotalvja upit što sa takvom vožnjom? Naprijed postavljenim pitanjima traži se pojašnjenje izvršenja sigurnosnih mjera propisanih u Glavi VII. KZ-a, konkretno sigurnosne mjere oduzimanja predmeta iz čl. 80. KZ-a. Odgovor na ova pitanja dobiva se ispravnim tumačenjem odredeb čl. 463. do 471., te čl. 159. ZKP-a, kao i pravilnom primjenom Ovršnog zakona. U situaciji kada sud u osuđujućoj presudi nije izrekao sigurnosnu mjeru oduzimanja predmeta prema čl. 80. KZ-a, treba prihvatiti da je sud odlučio da nema potrebe za izricanjem te mjere obzirom da je izricanje te sigurnosne mjere prema čl. 80. st. 1. KZ-a, fakultativno (Zakon govori da se ona može primijeniti, dok se samo u st. 3. istog članka govori da se Zakonom u određenim slučajevima može propisati obvezno oduzimanje predmeta). Ukoliko je prvostupanjski sud propustio izreči ovu sigurnosnu mjeru, a povrijeđeni su carinski propisi, tada će o svemu tome izvijestiti Upravu carine koja bi u vlastitoj nadležnosti donijela odluku o predmetima koji su unijeti uzemlju bez carinskog nadzora. Ovo rado toga še se u ovakvim slučajevima u pravilu radi da okrivljenik uveze bez carinjenja staro vozilo (ali neoštećeno i u dobrom stanju), te sa svojeg istog takvog vozila koje je tehnički neuporabljivo, skine dio sa brojeva šasije i navari ga na ovako bez carinskog nadzora uvezeno vozilo. Druga je situacija ako se radi o ukradenom vozilu koje je ranije bilo registrirano u zemlji. Takvo vozilo vratit će se vlasniku. Što se tiče vozila koje je oduzeto od treće osobe tijekom kriminalističke obrade, postupit će se na način kako je naprijed opisano. Time se ne dira u pravo trećih osoba na naknadu štete prema počinitelju kaznenog djela kako je to izrijekom propisano u čl. 80. st. 2. KZ-a. (Županijski sud u Koprivnici, Sudska praksa br. 3, veljača 2001.) Putni radni list nije javna isprava (Čl. 206. st. 1. Krivičnog zakona Republike Hrvatske) Kad je okrivljenik u svojstvu djelatnika prometne firme preinačio putni radni list, time nije ostvario objektivna obilježja krivičnog djela iz čl. 206. st. 2. u svezi s st. 1. KZRH, jer se putni rani list ne smatra javnom već privatnom ispravom. "Ovo radi toga što se javne isprave izdaju u propisanoj formi od strane nadležnih državnih tijela, odnosno ustanova ili organizacija na koja su prenesena javna ovlaštenja glede izdavanja tih isprava. Putni radni list ne predstavlja javnu ispravu u smislu naprijed iznesenog, jer njega ispostavlja svaki pojedinac ili firma koja se bavi prijevozničkom djelatnošću, a služi isključivo radi kontrole zakonitosti obavljanja te djelatnosti (vrijeme provedeno na putu, broj prijeđenih kilometara, obračun troška goriva i dr.)." Županijski sud Koprivnica, Kž-79/97, od 8. VII 1997. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1998.) Odredba kaznenog djela krivotvorenja isprave iz članka 311. stavak 1. KZ blaža je za počinitelja od odredbe članka 206. stavak 1. KZRH. Županijski sud u Bjelovaru, Kž 416/1997. od 12. veljače 1998.g. (VSRH, Izbor odluka 1/1998.)

801 Kazeno djelo dovršeno je izredom lažne isprave i za odgovornost okrivljenika, prema tome, nije bilo potrebno da je ta lažna isprava upotrijebljena kao prava, već je dovoljno da prilikom izrade lažne isprave kod njega postoji svijest o toj mogućnosti. Županijski sud u Koprivnici, Kž 5/1998. od 25. veljače 1998.g. (VSRH, Izbor odluka 1/1998.) Činjenično stanje Prvostupanjskom presudom proglašen je krivim okrivljenik za počinjenje krivičnog djela iz članka 206. stavak 1. i 2. KZ RH, na način da je osobnoj iskaznici Republike Bosne i Hercegovine, Hrvatske zajednice Herceg Bosne, umjesto fotografije koja je bila ranije, nalijepio vlastitu fotografiju, te tako prepravljenu osobnu iskaznicu predočio policajcima I PP u Zagrebu. Protiv presude žalbu je podnio okrivljenik tvrdeći u istoj kako osobna iskaznica Hrvatske zajednice Herceg-Bosne nije javna isprava izdana od nadležnog državnog organa, jer se ne radi o domaćoj ispravi. Drugostupnjski sud odbio je taj žalbeni navod kao nesnovan. Iz obrazloženja odluke suda II stupnja Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je prvostupanjski sud povrijedio Kazneni zakon, jer osobna iskaznica Hrvatske zajednice Herceg-Bosne ne može se prihvatiti kao javna isprava, Naime, isprava je svaki predmet podoban ili određen da služi kao dokaz neke činjenice koja ima vrijednost za pravne odnose.Osobna iskaznica (u periodu u kojem ju je okrivljenik prepravljao), je javna isprava, jer ju je u propisanom obliku izdalo nadležno državno tijelo u granicama svoje nadležnosti, pa je prvostupanjski sud pravilno primijenio Kazneni zakon, kada je činjenje okrivljenika podveo pod kazneno djelo krivotvorenja isprave i za to djelo ga proglasio krivim. KO-490/96 od 08.05.1997. Kž-1460/97 od 23.03.1999. (Općinski sud u Zagrebu, Odabir sudskih građanskih i kaznenih odluka, 1999.) Registarske tablice premještene s automobila za koji su izdane na drugi automobil su lažne javne isprave jer su odvojene od predmeta za koji su vezane voljom izdatnika te su vezane uz drugi predmet, čime se izdatniku pripisuje izjava koju on nije dao. Stoga učinitelj koji na opisani način premjesti registarske tablice ili upotrebljava automobil s takvim tablicama čini krivično djelo krivotvorenja isprave iz čl. 212. st. 2. KZH. VSRH, IVKž-94/91 od 19. veljače 1992. (Pregled sudske prakse br. 51). Kazneno djelo krivotvorenja isprave iz članka 206. stavak 2. KZRH može se počiniti samo s namjerom. «Naime, kazneno djelo iz čl. 206. st. 1. i 2. KZRH, za koje je okrivljenik proglašen krivim, može se počiniti samo s umišljajem, potrebna je, dakle, svijest okrivljenika da posjeduje ili koristi vozilo»… s pekucanim brojevima i drugim tablicama…» i njegova volja da te lažne identifikacijske oznake vozila rabi kao prave.» Županijski sud u Gradu Zagrebu, Kž 1045/1997. od 20. siječnja 1998.g. (VSRH, Izbor odluka 1/1998.)

802 Čini kazneno djelo krivotvorenja isprave iz čl. 311. st. 2. KZ optuženik koji je kao vlasnik i ovlašteni potpisnik d.o.o. za kupljenu robu kao sredstvo osiguranja plaćanja izdao obračunski ček koji je ovjerio pečatom društva koji nije odgovarao pečatu deponiranom kod ZAP-a, pa je takav ček vraćen od strane ZAP-a nenaplaćen. Da bi obračunksi ček bio pravovaljan i mogao se realizirati iz sredstava koja se nalaze na žiroračunu pravne osobe na njemu se mora nalaziti potpis ovlaštenog potpisnika i žig kojim se pravna osoba služi, koji su prijavljeni ZAP-u. Stavljanjem neregistriranog žiga na obračunski ček optuženik je izradio lažni ček, jer stavljanje žiga implicira u sebi izjavu da se radi o žigu kojim se pravna osoba služi. Žs u Bjelovaru, Kž 264/01 od 08.11.2001. (VSRH, Izbor odluka 1/2002.) Nije u pravu okrivljena kada u žalbi tvrdi da je prilikom odlučivanja o njenoj kaznenoj odgovornosti zbog kaznenog djela iz čl. 311. st. 2. u svezi st. 1. KZ-a, prvostupanjski sud povrijedio Kazneni zakon. Tako okrivljena neosnovano tvrdi da nisu dati razlozi da je počinila kvalificirani oblik kaznenog djela krivotvorenja isprava iz čl. 311. st. 2. KZ-a. Ovo radi toga što je prvostupanjski sud s pravom prihvatio činjenični opis inkriminiranog djela navodeći da je nakon što je prestao obrt i njena obrtnička djelatnost bila izbrisana iz registra koji se vod kod upravnih tijela, uporabila žig svoje obrtničke radnje prilikom ovjere mjenice na dan 21. lipnja 1999. godine. Krivotvorenje mjenice, a takvim se smatra i njena ovjera nevažećim žigom, predstavlja objektivno obilježje kaznenog djela iz čl. 311. st. 2. KZa. Za postojanje tog djela dovoljno je konstatirati u razlozima presude da je na inkriminirani način nevažećim žigom ovjerovljena mjenica, koja se izričito spominje u zakonskom opisu djela. Inače je točno da je zahtjev za podnošenje kredita privatna isprava, no zbog naprijed iznijetog ostvarena su objektivna obilježja inkriminiranog kaznenog djela spomenutom zahtjevu, već prema krivotvorenoj mjenici koja je uz njega priložena. Županijski sud u Koprivnici, Kž-7/03-2 od 21. siječnja 2003. godine. (Županijski sud u Koprivnici, Sudska praksa, knjiga br. 6/2004.) Nema svojstvo javne isprave urbanistički projekt koji je odlukom izvršnog vijeća općine postao sastavni dio odluke o donošenju urbanističnog rješenja stambenog naselja, koje je dakle, time postao normativni akt te koji od toga časa uživa onu pravnu zaštitu kakva je predviđena i za svaki drugi normativni akt. Prema tome, time što su okrivljenici izvršili izmjenu u tom urbanističkom projektu, bez suglasnosti, i uz izričito protivljenje oštećenice kao tužitelja i autora toga projekta, nisu ostvarena obilježja krivičnog djela krivotvorenja javne isprave iz čl. 212. st. 2. KZH. VSH, IV Kž 76/83 od 10. VIII 1983. (Pregled sudske prakse br. 23). Stavljanjem registarske tablice s drugoga, oštećenog vozila, na ukradeno vozilo, umjesto originalnih tablica, ostvarena su obilježja krivičnog djela krivotvorenja i ujedno upotrebe javne isprave iz čl. 212. st. 2. KZH. VSH, III-Kr 457/83 od 13. VI 1984. (Pregled sudske prakse br. 25.)

803 Optuženik koji je ukrao ček druge osobe, potpisao ga svojim imenom i predao sa sva vlastita čeka na inkaso u poštanskoj štedionici, nakon čega mu je službenica isplatila iznose navedene u sva tri čeka, učinio je u pogledu iznosa podignutoga na temelju ukradenog čeka krivično djelo prevare iz članka 142. stavak 1. KZH, ali ne i krivično djelo krivotvorenja isprave, iz članka 212. stavak 2. KZH. Tuđi ček koji počinitelj potpiše svojim imenom prava je isprava, tj. isprava koja potječe od osobe koja je na njoj doznačena kao izdavalac. Takva isprava, istina, ima neistinit sadržaj jer se u njoj implicitno tvrdi da ček a time i novčano pokriće, pripada potpisniku, ali je to neodlučno za krivično djelo krivotvorenja isprave. Okružni sud u Slavonskoj Požegi, Kž 69/90 od 11. travnja 1990. (Pregled sudske prakse br. 47). Kada je okrivljenik u svojstvu djelatnika prometne firme preinačio putni radni list, time nije ostvario objektivna obilježja krivičnog djela iz čl. 206. st. 2. u svezi st. 1. KZRH, jer se putni radni list ne smatra javnom već privatnom ispravom. Ovo radi toga što se jave isprave izdaju u propisanoj formi od strane nadležnih državnih tijela, odnosno ustanova ili organizacija na koja se prenesena javna ovlaštenja glede izdavanja tih isprava. Putni radi list ne predstavlja javnu ispravu u smislu naprijed iznesenog, jer njega ispostavlja svaki pojedinac ili firma koja se bavi prijevozničkom djelatnošću, a služi isključivo radi kontrole zakonitosti obavljanja te djelatnosti (vrijeme provedeno na putu, broj povrijeđenih kilometara, obračun troškova goriva i dr. ). Županijski sud Koprivnica, Kž 79/1997 od 8. srpnja 1997.g. (VSRH, Izbor odluka 2/1997.) Skidanje reigistarskih pločica – javna isprava Skidanje registarskih pločica s automobila za koji su izdane i njihovo stavljanje na drugi automobil za koji nisu izdane i sudjelovanjem s tim automobilom u prometu, ostvarena su obilježja kaznenog djela krivotvorenja i ujedno upotreba javne isprave iz čl. 311. st. 2. KZ. "Županijski sud u V. svojom presudom, odlučujući o žalbi optuženika, preinačio je navedenu prvostupanjsku presudu i primjenom čl. 354. toč. 1. ZKP oslobodio ga optužbe uz obrazloženje, da opisanom radnjom optuženik nije počinio kazneno djelo za koje je optužen, jer nije izradio lažnu javnu ispravu niti preinačio pravu, čime bi ostvario bitna obilježja tog kaznenog djela. Protiv ove drugostupanjske presude državni odvjetnik je podigao zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog povrede zakona iz čl. 368. toč. 1. ZKP, počinjene u korist optuženika, u kojem je predložio da Vrhovni sud Republike Hrvatske utvrdi povredu zakona ne dirajući u pravomoćnu presudu. Ovaj sud je razmotrio predmet i ocijenio razloge iznijete u zahtjevu za zaštitu zakonitosti, te je našao da je zahtjev osnovan. Naime, pogrešno je stajalište drugostupanjskog suda, prema kojem skidanje registarskih tablica s automobila za koji su izdane i njihovo postavljanje na drugi automobil, za koji nisu izdane i sudjelovanje tim automobilom u prometu, ne predstavlja radnju kaznenog djela krivotvorenja isprave iz čl. 311. st. 1. i 2. Kaznenog zakona. Upravo suprotno takvom stajalištu, prema opće prihvaćenom shvaćanju sudske prakse i sukladno pravilnom tumačenju zakonskog opisa kaznenog djela iz čl. 311. st. 1. i 2. Kaznenog zakona, državni odvjetnik u zahtjevu za zaštitu zakonitosti s pravom ističe da su opisanim radnjama optuženika ostvarena sva bitna obilježja kaznenog djela krivotvorenja javne isprave iz čl. 311. st. 1. i 2. Kaznenog zakona.

804 Nema, naime, nikakve sumnje da su premještanjem registarskih tablica s jednog automobila na drugi, za koji nisu izdane, te registarske tablice i fizički odvojene od predmeta za koji su vezane voljom izdatnika, čime se izdatniku faktički pripisuje izjava koju on nije dao. Prema tome, kako je drugostupanjski sud optuženika oslobodio optužbe za kazneno djelo iz čl. 311. st. 1. i 2. KZ, iako je nedvojbeno utvrđeno da je on na način opisan u izreci prvostupanjske presude premjestio registarske tablice s jednog automobila na drugi, za koji nisu izdane, i tim automobilom sudjelovao u prometu, takvom oslobađajućom presudom povrijeđen je kazneni zakon u pitanju je li djelo za koje se goni optuženik kazneno djelo (čl. 368. toč. 1. ZKP u svezi s čl. 311. st. 1. i 2. KZ)." Vrhovni sud Republike Hrvatske, Kzz 3/99, od 26. X 1999. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1999.)

195. KRIVOTVORENJE SLUŽBENE ISPRAVE Članak 312. Bitan element krivičnog djela krivotvorenja službene isprave iz čl. 227. KZH, za razliku od krivičnog djela krivotvorenja isprave iz čl. 212. KZH, upravo je unošenje neistinitog sadržaja u pravu ispravu. VSH, I Kž 260/1985 S obzirom na zakonsku definiciju isprave iz čl. 99. st. 7. KZ (čl. 3. KZH) prema kojoj se pod ispravom razumije svaki onaj predmet koji je podesan ili određen da služi kao dokaz kakve činjenice koja ima vrijednost za pravne odnose, pod službenom ispravom ima se smatrati svaki onaj predmet koji ima takav značaj u okvirima određene službe. Nema sumnje da baš u tom smislu značaj službene isprave imaju za skladištara skladišne kartice u kojima on evidentira ulaz i izlaz robe iz skladišta. VSH-Kž-1879/76 od 21.XII.1976. Protupravno pribavljanje sredstva od zajednice u smislu čl. 213c. st. 1. KZ (čl. 106. KZH) postoji kako u slučaju kad se nešto protupravno naplati od zajednice za privrednu organizaciju, tako i slučaju kad se u korist privredne organizacije protupravno uskrati predaje zajednici sredstava koja se suglasno važećim propisima moraju predati zajednici. Kad je optuženi kao odgovorna osoba u privrednoj organizaciji u namjeri pribavljanja protupravne imovinske koristi za privrednu organizaciju sastavljao isprave neistinitog sadržaja, u kojima je navodio da porez na promet nije obračunat, tada takvo sastavljanje isprava predstavlja radnju izvršenja krivičnog djela iz čl. 213c. st. 1. KZ, a ne može predstavljati posebno krivično djelo iz čl. 319. st. 3. u vezi sa st. 1. KZ (čl. 227. KZH). VSJugoslavije-Kz-19/70 od 13.I.1970. Blagajnik privredne organizacije pored krivičnog djela pronevjere čini i krivično djelo falsifikata, kada u blagajnički dnevnik ne upiše podatak o tome da je primio novčani iznos koji je uplaćen za organizaciju, a koji je on protupravno prisvojio.

805 Ne može se uzeti da bi upisom u dnevnik blagajnik otkrio svoju pronevjeru, pa da stoga što nitko nije dužan da se sam prijavljuje ili tereti za krivično djelo, taj falsifikat gubi karakter krivičnog djela. VSJugoslavije-Kz-11/64 od 13.I.1965. Ako je optuženi kao službeno lice izvršio pronevjeru povjerene imovine, a pritom još i falsificirao isprave da bi prodavao svoju pronevjeru, tada on čini krivično djelo pronevjere iz čl. 322. KZ (čl. 229. KZH) u stjecaju s krivičnim djelom falsifikata službene isprave iz čl. 319. st. 1. KZ. VSSr-Kž-710/51 Krivično djelo pronevjere iz čl. 322. KZ dovršeno je samim protupravnim prisvajanjem novca ili drugih pokretnih stvari, te ovo krivično djelo kao samostalno postoji bez obzira na način izvršenja djela. Ako je učinilac, međutim, u vezi s pronevjerom učinio još neke radnje koje sadrže obilježja nekog drugog krivičnog djela, tada on odgovara i za to drugo krivično djelo, bez obzira da li je ono izvršeno činjenjem ili nečinjenjem. Zbog toga je neosnovano stanovište prvostepenog suda da propuštanjem unošenja u službenu knjigu važnog podatka, kao što je upis stvarne uplate od strane krivotvorenja službene isprave. Naime, u ovom je slučaju djelo izvršeno nečinjenjem odnosno propuštanjem. VSH-Kž-2779/63 Optuženikov umišljaj išao je za protupravnim prisvajanjem novca, ali isto tako i za unošenjem neistinitih podataka u knjigu blagajne. Tako je nesumnjiva subjektivna strana i krivičnog djela pronevjere i krivičnog djela falsifikata. Postoji i objektivna strana i jednog drugog krivičnog djela: falsifikat može biti učinjen i bez pronevjere, kao što se pronevjera može učiniti i bez falsifikata. Stoga krivično djelo falsifikata nije apsorbirao krivičnim djelom pronevjere, pa je pravilna kvalifikacija optuženikovog ponašanja kao krivičnog djela falsifikata i pronevjere. VSH-Kž-74/52 U krivičnom djelu prevare u službi iz čl. 318a. KZ (čl. 231. KZH) traži se pored ostalih elemenata još i element podnošenja lažnih obračuna da bi se na taj ili drugi način dovelo u zabludu privrednu organizaciju radi izvršenja nezakonite isplate. Kad su lažni obračuni napravljeni upravo u tu svrhu, te su zato i upotrijebljeni, onda se tim falsifikatom, pored krivičnog djela iz čl. 318a. KZ, ne ostvaruje još i krivično djelo iz čl. 319. st. 2. KZ (čl. 227. KZH). VSH-Kž-819/64 Unošenjem krivih podataka u blokove odnosno vozne karte, optuženi nije počinio samostalno krivično djelo iz čl. 319. KZ, nego mu je ta radnja bila samo sredstvo izvršenja težeg krivičnog djela protupravnog prisvajanja novca iz čl. 322. KZ (čl. 229. KZH). VSBiH-Kž-992/52

806 Ne postoji idealni stjecaj između krivičnog djela iz čl. 318a. st. 1. KZ i čl. 319. st. 1. KZ (čl. 231. KZH i 227. KZH) jer je unošenje neistinitih podataka iz isprave i podnošenje lažnih obračuna konzumirano u krivičnom djelu iz čl. 318a. st. 1. KZ. VSH-Kž-2500/63 od 29.X.1963. Neslužbena osoba koja sačini ispravu s lažnim sadržajem i sama je potpiše, ne čini time ni krivično djelo iz čl. 306. KZ, a niti ono iz čl. 319. KZ (čl. 212. KZH i 227. KZH), no upotreba takve isprave može poslužiti za izvršenje krivičnog djela prevare ili kakvog drugog krivičnog djela. Okružni sud u Ljubljani-Kž-64/53 Inkasant poduzeća, koji je bez znanja blagajnika uzeo tri namire za naplatu najamnine, pa ih upotrijebio i zbog toga napravio ispravke u kartonima i razliku prisvojio, izvršio je samo krivično djelo iz čl. 322. KZ (čl. 229. KZH), a ne i krivična djela iz čl. 319. i 256. KZ (čl. 227. KZH). VSAPV-Kzz-138/53 Službeno lice koje u kratkom vremenskom razmaku učini više falsifikata koji se odnose na istog oštećenika, čini jedno produženo krivično djelo falsifikata iz čl. 319. KZ (čl. 227. KZH), a ne radi se o realnom stjecaju krivičnih djela. VSSr-Kž-541754 Postoji samo jedno krivično djelo iz čl. 319. st. 1. i 2. KZ (čl. 227. KZH), ako optuženi kao službeno lice sačini lažnu službenu ispravu i upotrijebi je kao pravu. VSSr-Kž-3063/54 Samom predajom podneska ustanovi, podnesak postaje službena isprava zaštićena iz čl. 319. KZ. VSAPV-Kž-519/55 Radnja službene osobe koja u vršenju službe izda ispravu /račun/ i u nju unese neistinite podatke predstavlja radnju izvršenja krivičnog djela falsifikata službene isprave iz čl. 319. KZ, a ne preinačenja prave isprave iz čl. 306. KZ (čl. 227. KZH i čl. 212. KZH). VSSl-Kž-816/55 Upravnik zemljoradničke zadruge koji falsificira i na taj način pomaže blagajniku da se pregledom njegovog poslovanja ne otkrije pronevjera, čini jedno krivično djelo falsifikata službene isprave, a ne krivično djelo predviđeno čl. 281. KZ (čl. 184. KZH). VSSr-Kž-374/57 od 25.II.1957. Kemijske olovke i pisaći stroj ne samo da predstavljaju pogodno sredstvo za falsificiranje, nego su i najčešće sredstvo kojim se takvo krivično djelo vrši. Okolnost što optuženi neke od preinaka izvršenih tim sredstvima nije obavio dovoljno vješto, ne

807 može biti ocijenjena kao nedostupan pokušaj u smislu čl. 17. KZ (čl. 20. KZ), a nepose ne zbog utvrđene okolnosti da je falsifikat upotrijebljen. VSH-Kž-1565/71 od 10.II.1972. Ako se od strane nadležnog službenog lica izda službena isprava u kojoj je sadržana zloupotreba prekoračenjem ovlaštenja ili slično, ali podaci koje isprava sadrži inače nisu neistiniti, onda u toj radnji nema elemenata krivičnog djela iz čl. 319. KZ, već može stajati djelo iz čl. 314a. KZ (čl. 222. KZH) ili neko drugo krivično djelo protiv službene dužnosti. VSCG-Kž-134/63 od 4. III.1964. Da bi uništenjem službene isprave bilo ostvareno krivično djelo iz čl. 319. st. 2. KZ (čl. 227. KZH) nije potrebno da je uništena isprava sadržavala istinite podatke. VSSl-Kž-890/63 Kopije paragon blokova predstavljaju predmete koji su podesni da služe kao dokaz o plaćenoj kupovini za robu prodanu u prodavaonici, te nisu privatne isprave nego isprave određenog značaja u poslovanju prodavaonice i imaju karakter službenih isprava. VSH-Kž-2422/63 od 22.XI.1963. Da bi prikrio prisvajanje novca, blagajnik prodavaonice je na kontrolnoj traci registar kase otkucavao manje iznose dnevnog utrška od stvarno primljenih. Time je počinio krivično djelo iz čl. 319. KZ (čl. 227. KZH), jer kontrolna traka ima sredstvo službene isprave jer služi za utvrđivanje visine prometa ubranog novca krajem svakog radnog dana. VSBiH-Kž-1489/64 od 17.IX.1965. Prema pravilnoj primjeni zakona isprava koju je prvobitno izdalo privatno lice, a čiju je sadržaj potom potvrdilo odgovorno lice u privrednoj organizaciji ovjeravajući je svojim pečatom i potpisom, predstavlja službenu ispravu. Stoga je pogrešno shvaćanje drugostepenog suda da takva isprava nema karakter službene isprave. VSJugoslavije-Kz-17/65 od 31.III.1965. Isprave koje služe kao dokaz o izvršnim isplatama kućnog savjeta, ako organa koji je posebnim propisima ovlašten da obavlja funkcije, imaju se smatrati javnim ispravama iz čl. 306. st. 3. KZ (čl. 212. st. 2. KZH). Falsificiranje takvih isprava, izvršeno od strane blagajnika kućnog savjeta u vezi službene dužnosti, predstavlja krivično djelo iz čl. 319. st. 1. KZ (čl. 227. KZH). VSSr-Kž-4300/57 od 13.V.1957. Pod službenom ispravom u smislu čl. 319. st. 1. KZ razumije se svaka isprava koja je određena ili podesna da služi kao dokaz kakve činjenice koja ima vrijednost, a službene odnose, bez obzira na to da li je njeno izdavanje određeno kakvim pravnim propisom ili postojećom praksom, odnosno sporazumom između samih službenika jedne ustanove, poduzeća itd.

808 VSH-Kž-2587/61 Objekt izvršenja krivičnog djela falsifikata i uništenja službene isprave, knjige ili spisa iz čl. 319. st. 2. KZ, može biti samo ona isprava s kojom službena osoba po službenoj dužnosti rukuje ili kojoj je takva isprava predana u vezi s obavljanjem njezine službene djelatnosti, a ne i kopija isprave koja je prije bila uručena stranci. Vojni sud u Splitu-Ki-47/76 od 8.VII.1976. Listić koji popunjava pri podizanju ušteđevine u banci, nije službena isprava u smislu čl. 319. st. 1. KZ. VSBiH-Kž-635/75 od 26.XI.1975. U smislu propisa čl. 99. st. 3. KZ (čl. 3. KZH) odgovornom osobom u društvenoj organizaciji smatra se ona osoba kojoj je povjeren određeni krug poslova koji se odnosi na upravljanje ili poslovanje društvenom imovinom. Prema tom propisu irelevantno je, da li odgovorna osoba svoj rad u društvenoj organizaciji obavlja uz naplatu ili besplatno, odnosno da li je ili nije u radnom odnosu. Takva osoba čini krivično djelo iz čl. 319. st. 3. (čl. 227. KZH) kad u takvom svojstvu učini koju od radnji predviđenih u stavu prvom istog zakonskog propisa. VSH-Kž-1771/61 od 31.X.1961. U skladu sa čl. 99. st. 7. KZ (čl. 3. KZH) neistinitost podataka ili sadržaja službenih elemenata mora se odnositi na takve činjenice koje su od važnosti za pravne odnose. Time što su optuženi unijeli neistinit podatak o dužini razmaka osovina uvezenog vozila, nije carinska deklaracija sadržavala takav neistinit podatak i bila takvog neistinitog sadržaja da bi to bilo od važnosti za pravne odnose. To unošenje imalo je isti značaj kao i da u deklaraciju uopće nije unesen takav podatak, a koji se propust također ne bi mogao ocijeniti kao neunošenje važnog podatka u smislu čl. 319. st. 1. KZ, jer dužina razmaka osovina nema značaja za utvrđivanje vrijednosti uvezenih vozila i s tim u vezi sa carinske obaveze. Stoga takvo djelo ne sadrži sva bitna obilježja krivičnog djela iz čl. 319. st. 1. KZ. VSH-Kž-1948/75 od 24.XII.1975. Polazeći od toga da je prema odredbi čl. 99. st. 7. KZ isprava svaki predmet koji je podesan ili određen da služi kao dokaz kakve činjenice koja ima vrijednost za pravne odnose, činjenica da je optuženi kao odgovorna osoba u kupoprodajnom ugovoru umjesto stvarnog kupca vozila označio kao kupca drugu osobu i na njeno ime ispostavio uplatnicu kao da je ona izvršila uplatu kupljenog vozila, predstavlja unošenje neistinitog podatka u službenu ispravu, budući da je navedeni podatak važan podatak kosi služi kao dokaz činjenice koja se osoba nalazi u ugovorenom odnosu, a što može biti od značenja ne samo za pitanje eventualne građansko-pravne, već i krivično-pravne odgovornosti. Stoga, takva radnja predstavlja jednu od zakonom predviđenih radnji izvršenja djela falsifikata službene isprave iz čl. 319. st. 1. KZ (čl. 227. KZH). VSH-Kž-1848/75 od 25.XI.1975.

809 Bitan element krivičnog djela krivotvorenja službene isprave iz čl. 227. KZH, za razliku od krivičnog djela krivotvorenja potpisala sebe kao blagajnicu. Naime, u konkretnom slučaju bito je da je ona kao službena osoba u blagajnički dnevnik unijela neistinite podatke o osobama koje su s bankovnih računa podigle određene novčane iznose, iako je to, ustvari učinila sama optuženica. Nije, dakle, odlučan potpis na uplatnici, već istinitost sadržaja koji se potpisom potvrđuje, a čiju fingiranost optuženica niti ne osporava. Prema tome, za biće krivičnog djela iz čl. 227. st. 1. KZH značajna je istinitost sadržaja prave poslovne isprave, dok je neovlašteno stavljanje tuđeg potpisa na ispravu odlučno za biće krivičnog djela iz čl. 212. st. 1. KZH i to neovisno o istinitosti samog sadržaja takve isprave. VSH-Kž-260/85 od 15.X.1985. Kad je utvrđeno da je optuženik, zajedno sa svojom suprugom, unio neistinite podatke u poslovne knjige radne organizacije u kojoj je ona bila zaposlena u svojstvu poslovođe, a u namjeri prikrivanja prisvajanja deviznih obilježja krivičnog djela krivotvorenja službene isprave iz čl. 227. st. 1. KZH učinjenog pomaganjem, a ne krivičnog djela pomoći učiniocu poslije izvršenog krivičnog djela iz čl. 184. st. 1. KZH. VSH-Kzz-4/85 od 6.III.1987. Krivična djela falsifikata isprave iz čl. 306. KZ (čl. 212. KZH) i falsifikata i uništenja službene isprave, knjiga ili spisa iz čl. 319. KZ (čl. 227. KZH) nisu krivična djela trajnog protupravnog stanja. Stoga, sa svakom radnjom izvršenja tih djela, sastavljanjem lažne isprave, preinakom, a i svakom pojedinačnom upotrebom od strane iste osobe tako sastavljene isprave, čini ne se novo krivično djelo, te od tog trenutka teče zastarni rok. Stav proširene sjednice Krivičnog odjela VSAPV od 6.IV.1976. Ostvarena su sva bitna obilježja krivičnog djela krivotvorenja službene isprave iz čl. 227. st. 2. KZH kad je utvrđeno da je optuženica radi prikrivanja prisvajanja sakrila ispostavljenu istinitu dokumentaciju. VSH-Kž-72/83 od 11.I.1984. Gramatičkim tumačenjem odredbe čl. 272. st. 2. KZH može se zaključiti da pridjev «takva»/isprava, knjiga ili spis/, označava pojam «službena», /isprava knjiga, spis/, i da je unijet u tekst pozitivnog zakona radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja pojma «službena» /isprava, itd./, dakle, da predstavlja redakcijsku izmjenu ranijeg teksta čl. 319. st. 2. – druga rečenica KZ, bez posebnog terminološkog značenja. Naime, odredbom čl. 319. st. 2. KZ bila je kriminalizirana radnja uništenja i dr. službene isprave, knjige ili spisa, dok odredba čl. 184. st. 2. – druga rečenica KZJ sadrži tome istovjetnu inkriminaciju /time da je učinilac službena osoba u saveznim organima/. Obrazloženje Prijedloga Krivičnog zakona SRH (izdanja Izvršnog vijeća Sabora SRH, travanj 1977. godine/ dostavljeno uz tekst zakonskog prijedloga Sabora SRH, navodi da je «falsifikat» službene isprave kao još jedna vrsta intelektualnog falsifikata, kao što su i krivična djela falsifikata iz prethodne glave ovog Prijedloga, u pozitivnom KZ bio inkriminiran u čl. 319. U čl. 184. KZJ predviđeno je također ovo krivično djelo kada je učinilac službena osoba u saveznim organima. Iz razloga koji su

810 obrazloženi kod prethodnih članova, sastavljaču ovog Prijedloga nije preostalo drugo već preuzeti u cjelini formulacije i propisane kazne iz tog člana.» Očito je, stoga da je volja zakonodavca /koju je moguće protumačiti i iz ovih službenih objašnjenja uz zakon/ bila da se odredbom čl. 227. st. 2. – druga rečenica KZH ništa ne mijenja u odnosu na raniji propis čl. 317. st. 2. KZ, odnosno da zona krivično –pravne zaštite ostaje sukladna odredbi čl. 184. st. 2. KZJ. I pravna teorija /F. Bačić, Krivično pravo, posebni dio, Zagreb 1979.god. – strana 135. i 136./ te V. Vouk, Krivični zakon SRH, Zagreb, 1981.god, strana 140./, te judikatura, /VSH-Kž-72/83 od 11.I.1984./ tumače odredbu čl. 227. st. 2. KZH na izloženi način. Napokon, logičnim tumačenjem odredbe čl. 227. st. 2. KZH mora se odbaciti ona interpretacija ovog propisa prema kojoj bi radnja uništenja, prikrivanja i dr. neistinite službene isprave bila u kriminalnoj zoni, dok bi ostalo nekažnjivim isto takvo postupanje sa neistinitom službenom ispravom. Bilten Javnog tužilaštva SR Hrvatske 1/86. (Krivični zakon Republike Hrvatske, Sudska praksa – Danilo Gregović, Informator Zagreb 1991.). Bitan element krivičnog djela krivotvorenja službene isprave iz čl. 227. KZH, za razliku od krivičnog djela krivotvorenja isprave iz čl. 212. KZH, upravo je unošenje neistinitog sadržaja u pravu ispravu. VSH, I Kž 260/1985 od 15. listopada 1985. (Pregled sudske prakse br. 30). Za pravilnu ocjenu toga da li su optuženi unijeli u službenu ispravu neistinite podatke i time učinili krivično djelo iz čl. 319. st. 1. KZ treba poći od sadržaja odredbe čl. 99. st. 7. KZ prema kojoj je isprava u smislu Krivičnog zakonika svaki predmet koji je podnesen ili određen da služi kao dokaz kakve činjenice koja ima vrijednost za pravne odnose. Iz toga proizlazi da nije svaki podatak naveden u ispravi podesan da služi kao dokaz kakve činjenice, već samo onaj podatak koji ima vrijednost za pravne odnose, dakle o pravnim činjenicama koje su podobne da preuzimaju postanak, prestanak ili promjenu nekog prava odnosno pravnog odnosa, Stoga unošenje u službenu ispravu podataka koji nemaju takav značaj, makar oni i ne bili istiniti, ne predstavlja krivično djelo falsifikata i uništenja službene knjige ili spisa iz čl. 319. st. 1. KZ. VSH, I Kž 1031/74 od 21.III 1975. (Pregled sudske prakse br. 8. u godini 1975., Zagreb 1976.g.) U skladu sa čl. 99. st. 7. KZ neistinitost podataka ili sadržaja službenih dokumenata mora se odnositi na takove činjenice koje su od važnosti za pravne odnose. Time, što su optuženi unijeli neistinit podatak o dužini razmaka osovina uvezenog vozila, nije carinska deklaracija sadržavala takav neistinit podatak i bila takvog neistinitog sadržaja da bi bilo od važnosti za pravne odnose. To unošenje imalo je isti značaj kao i da u deklaraciju uopće nije unesen takav podatak, a koji se propust također ne bi mogao ocijeniti kao neunošenje važnog podatka u smislu čl. 319. st. 1. KZ, jer dužina razmaka osovina nema značaja za utvrđivanje vrijednosti uvezenih vozila i s tim u vezi carinske obaveze. Stoga takvo djelo ne sadrži sva bitna obilježja krivičnog djela iz čl. 319. st. 1. KZ. VSH, I Kž-1948/75 od 24. XII 1975.

811 (Pregled sudske prakse br. 9 u godini 1976., Zagreb 1976.g.) Polazeći od toga da je prema odredbi čl. 99. st. 7. KZ isprava svaki predmet koji je podesan ili određen da služi kao dokaz kakve činjenice koja ima vrijednost za pravne odnose, činjenica da je optuženi kao odgovorna osoba u kupoprodajnom ugovoru umjesto stvarnog kupca vozila označio kao kupca drugu osobu i na njeno ime ispostavio uplatnicu kao da je ona izvršila uplatu kupljenog vozila predstavlja unošenje neistinitog podatka u službenu ispravu, budući da je navedeni podatak važan podatak koji služi kao dokaz činjenice koja se osoba nalazi u ugovorenom odnosu, a što može biti od značenja ne samo za pitanje eventualne građanskopravne, već i krivičnopravne odgovornosti. Stoga takova radnja predstavlja jednu od zakonom predviđenih radnji izvršenja djela falsifikata službene isprave iz čl. 319. st. 1. KZ. VSH, I Kž-1848/75 od 25. XI 1975. (Pregled sudske prakse br. 9 u godini 1976., Zagreb 1976.g.) S obzirom na zakonsku definiciju isprave iz čl. 99. st. 7. KZ, prema kojoj se pod ispravom razumije svaki onaj predmet koji je podesan ili određen da služi kao dokaz kakve činjenice koja ima vrijednost za pravne odnose, pod službenom ispravom ima se smatrati svaki onaj predmet koji ima takav značaj u okvirima određene službe. Nema sumnje da baš u tom smislu značaj službene isprave imaju za skladištara skladišne kartice u kojima on evidentira ulaz i izlaz robe iz skladišta. VSH, I KŽ 1879/76 od 21. XII 1976. (Pregled sudske prakse br. 11 u godini 1977., Zagreb 1977.g.) Kad je utvrđeno da je optuženik zajedno sa svojom bračnom drugaricom, unio neistinite podatke u poslovne knjige radne organizacije u kojoj je ona bila zaposlena u svojstvu poslovođe, a u namjeri prikrivanja prisvajanja deviznih sredstava s njene strane na štetu te radne organizacije, ostvario je tako sva bitna obilježja krivičnog djela krivotvorenja službene isprave iz čl. 226. st. 1. KZH učinjenoga pomaganjem, a ne krivičnog djela pomoći učiniocu poslije izvršenja krivičnog djela iz čl. 184. st. 1. KZH. “Krivično djelo iz čl. 184. st. 1. KZH supsidijarnog je karaktera te je prema propisanoj kazni blaže od krivičnog djela krivotvorenja službene isprave iz čl. 227. st. 1. KZH tako da do primjene tog propisa može doći samo u onim slučajevima u kojima nisu ostvarena sva bitna obilježja drugoga težega krivičnog djela kao što je u konkretnom slučaju krivično djelo iz čl. 227. st. 1. KZH.” VSH, Kzz 4/85 od 6. ožujka 1987. (Pregled sudske prakse br. 34). Listonoša koji u dostavnu knjigu za preporučene pošiljke neistinito unese da je preporučenu pošiljku predao naslovniku i naslovnika neovlašteno potpiše pa tako u poslovnoj knjizi prikaže kao da je naslovnik potpisao primitak pošiljke, koju zatim preda trećoj, po naslovniku neovlaštenoj osobi za primitak takve preporuke, ne čini krivično djelo krivotvorenja isprave iz čl. 212. st. 1. KZH već krivično djelo krivotvorenja službene isprave iz čl. 227. st. 1. KZH. Pravno shvaćanje sjednice Krivičnog odjela VSH od 15. veljače 1990. (Pregled sudske prakse br. 44). Svjedodžba o zdravstvenom stanju stoke je službena isprava

812 Svjedodžbe o zdravstvenom stanju stoke koje su optuženici izdali kao ovlašteni veterinarski inspektori predstavljaju službene isprave, jer se pod službenom ispravom podrazumijeva svaka isprava koja je određena ili podesna da služi kao dokaz takve činjenice koja ima vrijednost za službene ili poslovne odnose bez obzira na to da li je njeno izdavanje određeno kakvim pravnim propisom ili postojećom praksom. Unijevši u takve svjedodžbe podatke o zdravstvenom stanju konkretne stoke, iako tu stoku uopće nisu pregledali, optuženici su u službenu ispravu unijeli neistinite podatke i počinili djelo krivotvorenja službene isprave iz čl. 312. st. 1. KZ. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 217/95, od 18. III 1998. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1999.) Ostvarena su sva bitna obilježja krivičnog djela krivotvorenja službene isprave iz čl. 227. st. 2. KZH kad je utvrđeno da je optuženica radi prikrivanja prisvajanja sakrila ispostavljenu istinitu dokumentaciju. VSH, I KŽ 72/83 od 11. I 1984. (Pregled sudske prakse br. 25).

196. POSEBNI SLUČAJEVI KRIVOTVORENJA ISPRAVE Članak 313. Poslovođa jednog pogona zadruge, koji je u molbi za potrošački kredit neistinite podatke potvrdio potpisavši svojom rukom direktora i šefa računovodstva zadruge, nije učinio krivično djelo falsifikata službene isprave iz čl. 319. st. 1. i 3. KZ, već krivično djelo falsificiranja isprava iz čl. 307. toč. 3. i 5. KZ u vezi s čl. 306. KZ, jer on nije odgovorna osoba za potvrđivanje istinitosti podataka u molbi. Sama molba za potrošački kredit - pri tome - ne smatra se javnom ispravom. VSH, I Kž 1756/73 od 14. I 1975. (Pregled sudske prakse br. 7 u godini 1974., Zagreb 1975.) Optuženi koji je potpisao svoje ime i prezime na čeku, ali je na njega neovlašteno stavio štambilj poduzeća, nije učinio krivično djelo iz čl. 306. st. 3. KZ, nego ono iz čl. 307. t. 5. KZ (čl. 213. KZ). On naime, nije napravio lažan ček, naime takav čiji sadržaj ne potječe od osobe koja je na njemu označena kao izdatnik, nego je neovlašteno upotrijebio pravi štambilj. VSH-Kž-1063/54

813 Kad prodavač, privatni obrtnik, u sporazumu s kupcem izda ovome ispravu o prodanoj robi u time osoba koje ne postoje, ne čini time krivično djelo falsifikata iz čl. 306. st. 1. u vezi s čl. 307. t. 3. KZ. VSH-Kž-1280/60 od 23.VI.1960. Ako izdatnik isprave neistinito naznači da je izdaje po ovlaštenju neke osobe, radi se posebnom slučaju falsificiranja isprava iz čl. 307. t. 3. KZ, a ako sastavljač isprave neovlašteno potpiše na nju neku osobu kao njezinog izdatnika postoji krivično djelo falsificiranja isprave iz čl. 306. KZ (čl. 213. KZH i čl. 212. KZH). VSH-Kž-927/56 Popunjavanje jedne /nepopunjene/ od rubrika propisano izdane radne knjižice predstalvja krivično djelo falsificiranja isprave izvršeno preinačenjem iz čl. 306. st. 3. KZ, a ne poseban slučaj falsificiranja isprave iz čl. 307. t. 1. KZ, jer se ovaj propis ne odnosi na kompletnu ispravu, kakva je radna knjižica, već samo na posebne dijelove u tom propisu navedenih dokumenata. VSSr-Kž-89/65 od 5.III.1965. Kad je optuženi lažno predstavio da njegova radionica predstavlja servis jedne tvornice i u ime nepostojećeg servisa izda narudžbenicu na koju stavi lažni pečat i potpis, te tom narudžbenicom podigne određenu robu, u stvari je neistinito predstavio ovaj poslvoni odnos prema oštećenom poduzeću i svojstvo svoje radionice kao tobožnjeg servisa tog poduzeća, a ptirom u rubrikama koje sadrže potpise rukododilaca računovodstva i naredbodavca stavio fingirane potpise navodnog rukovodioca računovodstva i naredbodavca servisa oštećenog poduzeća, učinio je krivično djelo iz čl. 306. st. 1. KZ u vezi s čl. 307. t. 1. KZ. VSH-Kž-1427/68 od 13.XI.1968. Kad učinilac krivičnog djela izvrši djelo falsificiranja isprava na jedan način predviđenih u čl. 307. KZ (čl. 213. KZH), ne čini krivično djelo iz tog člana, već samo djelo iz čl. 306. st. 1. ili 2. KZ u vezi s odgovarajućom točkom iz čl. 307. KZ, jer ovaj član sadrži samo interpretativna pravila falsificiranja isprava iz čl. 306. KZ u posebnim slučajevima. VSH-Kž-338/59 Posebni slučajevi falsificiranja isprava iz čl. 307. KZ sadrže obilježja kriivčnog djela falsificiranja isprava iz čl. 306. KZ, a navedeni su samo radi uklanjanja dvojbe u tom pogledu. VSH-Kž-2386/55 Poslovođa jednog pogona zadruge, koji je u molbi za potrošački kredit neistinite podatke potvrdio potpisavši svojom rukom direktora i šefa računovodstva zadruge, nije učinio krivično djelo falsifikata službene isprave iz čl. 319. st. 1. i 3. KZ (čl. 227. KZH), već krivično djelo falsificiranja isprava iz čl. 307. t. 3. i 5. KZ u vezi s čl. 306. st. 1. KZ, jer on nije odgovorna osoba za potvrđivanje istinitosti podataka u molbi. Sama molba za potrošački kredit, pritom, se ne smatra javnom ispravom.

814 VSH-Kž-1756/73 od 14.I.1975. Mehaničar koji je na novi kupljeni blok automobilskog motora ukine onaj broj koji je imao stari blok motora, a da za to nije ovlašten, čini krivično djelo iz čl. 213. t. 5. KZH. VSH-Kzz11/79 od 19.IX.1979. (Krivični zakon Republike Hrvatske, Sudska praksa – Danilo Gregović, Informator Zagreb 1991.). Okrivljenik koji je na svom nalazu i mišljenju otisnuo pečat u kojem stoji da je sudski vještak, iako je znao da je brisan iz popisa sudskih vještaka, nije učinio krivično djelo krivotvorenja isprave iz čl. 212. st. 1. u vezi s čl. 213. t. 4. KZH. Takva isprava, doduše, sadrži jedan neistinit navod, ali je ona unatoč tome prava isprava jer potječe od osobe koja je na njoj označena kao izdavatelj. Lažno stavljanje položaja ili čina uz potpis bitno utječe na dokaznu snagu isprave samo ako dovodi do zablude o identitetu izdavatelja, što ovdje nije tako. Svaka druga interpretacija odredbe čl. 213. st. 4. KZH značila bi da ona obuhvaća intelektualni falsifikat, tj. da se odnosi na izdavanje isprave s neistinitim sadržajem, a takve falsifikate obuhvatio je zakonodavac samo u članovima 214., 215. i 227. KZH. Naprotiv, odredba čl. 213. KZH interpretativno je pravilo za odredbu čl. 212. KZH pa se stoga, kao i odredba čl. 212. KZH, odnosi samo na materijalne falsifikate, tj. na izdavanje isprava koje ne potječu od osobe koja je na njima navedena kao izdavatelj. VSRH, Kzz-8/92 od 28. travnja 1992. (Pregled sudske prakse br. 52).

815

197. OVJEROVLJAVANJE NEISTINITOG SADRŽAJA Članak 315. Nema obilježja krivičnog djela iz čl. 308. st. 1. KZ (čl. 214. st. 1. KZH), ako ugovor o doživotnom uzdržavanju sadrži štogod neistinito, jer ugovor o doživotnom uzdržavanju ne stječe stvojstvo javne isprave time što ga sudac ovjerava prema odredbama Zakona o nasljeđivanju. Okružni sud u Subotici-Kž-70/75 od 24.V.1975. Između krivičnog djela zloupotrebe položaja iz čl. 314. KZ (čl. 222. KZH) i krivičnog djela ovjeravanja neistinitog sadržaja iz čl. 308. KZ (čl. 214. KZH), odnosno krivičnog djela falsificiranja službene isprave, knjige ili spisa iz čl. 319. KZ (čl. 227. KZH) nema odnosa konzumpcije) Vrhovni vojni sud-K-450/58 Krivično djelo ovjeravanja neistinitog sadržaja iz čl. 308. KZ nije konzumirano krivičnim djelom prevare iz čl. 258. KZ (čl. 142. KZH). VSH-Kž-2706/55 Radnja izvršenja krivičnog djela dovođenja u zabludu državnog organa iz čl. 308. KZ dovršena je već samim podnošenjem zahtjeva za ovjerom neistinite činjenice sa strane osobe koja zna za neistinitost, a to svojstvo isprave prešućuje. VSH-Kzz-979/54 Ne postoji krivično djelo iz čl. 308. st. 1. KZ (čl. 214. KZH) ako nadležni državni organ donosi odluku o nekom zahtjevu stranke zasnovanom na činjenicama, koje stranka izlaže u svojoj izjavi, pa makar onda te činjenice i neistinito navela i time nadležni organ dovela u zabludu u pogledu istinistosti činjnica. VSH-Kz-801/57 od 4.IV.1957.

816 Navođenje neistinitih činjeničnih okolnosti u ulozi kojom se pokreće upravni postupak i gdje se postiže odluka o utvrđenju, promjeni ili ukidanju određenog prava odnosno dužnosti, nije dovođenje nadležnog organa u zabludu, da ovaj u javnoj ispravi, zapisniku ili knjizi potvrdi štogod neistinito što ima služiti u pravnom saobraćaju i stoga takva djelatnost nema obilježja krivičnog djela. VSSl-Kž-943/55 Time što je naveo drugu nepoznatu osobu da se prijavi na prijemni ispit za visoku školu umjesto njega, pa je, nakon što je ta osoba položila ispit, podnio molbu za upis u školu, ostvario je krivično djelo ovjeravanja neistinitog sadržaja iz čl. 308. st. 1. KZ u vezi s čl. 16. KZ (čl. 214. st. 1. KZH u vezi sa čl. 19. KZJ). VSM-Kž-343/65 od 16.IX.1965. Ostvarena su sva bitna obilježja krivičnog djela ovjeravanja neistinitog sadržaja iz čl. 214. st. 1. KZH kad je učinilac doveo u zabludu organ nadležan za registraciju vozila tako što je prethodno neovlašteno zamijenio originalne tablice autmobila i krivotovrio brojeve šasije i motora, te na temelju toga ishodio registraciju ukradenog vozila. VSH-Kr-457/83 od 13.VI.1984. Ne radi se o krivičnom djelu prevare, već o krivičnom djelu iz čl. 308. st. 2. KZ (čl. 214. st. 2. KZH) kad učinilac traži da mu se određeni radni odnos prizna kao radni staž za penziju, pa podnese kao dokaz uz svoju molbu za penziju pismeni ispravu sa neistinitom sadržajem /zapisnik o saslušanju svjedoka čiji iskazi nisu istiniti/, znajući da je sadržaj podnesene pismene isprave neistinit, pa tako obmane nadležni organ i isposluje u svoju korist rješenje o priznanju radnog staža, koji u suštini nije niti postojao. VSJugoslavije-Kž-14/65 od 14.IV.1965. Krivično djelo ovjeravanja neistinitog sadržaja iz čl. 308. st. 1. KZ izvršeno je dovršeno onim časom kad je učinilac dovođenjem u zabludu državni organ uspio da mu sa strane tog organa bude ovjeren neistiniti sadržaj isprave, a ukoliko se, pak radi o upotrebi te isprave u smislu st. 2. tog zakonskog propisa, djelo je izvršeno I dovršeno onog časa kad je učinilac predajom te isprave ovu upotrijebio kao istinitu. VSH-Kž-1680(61 (Krivični zakon Republike Hrvatske, Sudska praks a- Danilo Gregović, Informator Zagreb 1991.) Ostvarena su sva bitna obilježja krivičnog djela ovjeravanja neistinitog sadržaja iz čl. 208. st. 1. KZRH kad je počinitelj doveo u zabludu tijelo nadležno za registraciju vozila tako što je prethodno neovlašteno zamijenio originalne pločice automobila i krivotvorio brojeve šasije i motora, te na temelju toga ishodio registraciju ukradenoga vozila. Vrhovni sud Republike Hrvatske, III Kr-457/83, od 13. VI 1984. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1998.)

817 «Ne čini krivično djelo ovjeravanja neistinitog sadržaja iz čl. 208. st. 1. KZRH ona osoba koja, da bi spriječila da joj se u vozačku dozvolu unese zabilješka o izrečenoj mjeri sigurnosti zabrane upravljanja motornim vozilom, nadležnom Ministarstvu unutarnjih poslova lažno prikaže da je vozačku dozvolu izgubila, zatim ishodi duplikat vozačke dozvole s takvom zabilješkom, a onda se koristi originalnom vozačkom dozvolom. Krivično djelo ovjeravanja neistinitog sadržaja čini, naime, samo ona osoba koja je dovela u zabludu nadležni organ da on u javnoj ispravi, zapisniku, ili knjizi ovjeri štogod neistinito, što ima služiti kao dokaz u pravnom prometu. U konkretnom slučaju nadležni organ Ministarstva unutarnjih poslova nije u javnoj ispravi ovjerio neistiniti sadržaj već je javnu ispravu (vozačku dozvolu) izdao na temelju provedenog upravnog postupka u kojem je bio dužan provesti dokaze radi utvrđenja činjenice da je vozačka dozvola izgubljena» Pravno shvaćanje sjednice Krivičnog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, od 15. II 1990. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1997.) Ne čini krivično djelo ovjerovljavanja neistinitog sadržaja iz čl. 208. st. 1. KZRH ona osoba koja, da bi spriječila da joj se u vozačkudozvolu unese zabilješka o izrečenoj sigurnosnoj mjeri zabrane upravljanja motornim vozilom, nadležnom ministarstvu unutranjih poslova lažno prikaže da je vozačku dozvolu izgubila, zatim ishodi duplikat vozačke dozvole s takvom zabilješkom, a onda se koristi originalnom vozačkom dozvolom. Krivično djelo ovjerovljanja neistinitog sadržaja čini, naime, samo ona osoba koja je dovela u zabludu nadležno tijelo da on u javnoj ispravi, zapisniku, ili knjizi ovjeri štogod neistinito, što ima služiti kao dokaz u pravnom prometu. U konkretnom slučaju nadležno tijelo ministarstva unutarnjih poslova nije u javnoj ispravi ovjerio neistinit sadržaj već je javnu ispravu (vozačku dozvolu) izdao na temelju provedenog upravnog postupka u kojem je bio dužan provesti dokaz radi utvrđenja činjenice da je vozačka dozvola izgubljena. VSH od 15.02.1990. Izbor odluka, VSH, 1)96. (Željko Horvatić, Zvonimir Šeparović i suradnici, Kazneno pravo posebni dio, Masmedia, Zagreb 1999.) Ostvarena su sva bitna obilježja krivičnog djela ovjerovljavanja neistinitog sadržaja iz čl. 214. st. 1. KZH kad je učinilac doveo u zabludu organ nadležan za registraciju vozila tako što je prethodno neovlašteno zamijenio originalne tablice automobila i krivotvorio brojeve šasije i motora, te na temelju toga ishodio registraciju ukradenoga vozila. VSH, III Kr 457/83 od 13 VI 1984. (Pregled sudske prakse br. 25). Ne čini krivično djelo ovjerovljavanja neistinitog sadržaja iz čl. 214. st. 1. KZH ona osoba koja, da bi prikrila da joj se u vozačku dozvolu unese zabilješla o izrečenoj mjeri sigurnosti zabrane upravljanja motornim vozilom, nadležnom sekretarijatu unutrašnjih poslova lažno prikaže da je vozačku dozvolu izgubila, zatim ishodi duplikat vozačke dozvole s takvom zabilješkom, a onda se koristi originalnom vozačkom dozvolom. Krivično djelo ovjerovljavanja neistinitog sadržaja čini, naime, samo ona osoba koja je dovela u zabludu nadležni organ da on u javnoj ispravi, zapisniku ili knjizi ovjeri štogod neistinito, što ima služiti kao dokaz u pravnom prometu.

818 U konkretnom slučaju nadležni organ sekretarijata unutrašnjih poslova nije u javnoj ispravi ovjerio neistiniti sadržaj već je javnu ispravu (vozačku dozvolu) izdao na temelju provedenog upravnog postupka u kome je bio dužan provesti dokaze radi utvrđenja činjenice da je vozačka dozvola izgubljena. Pravno shvaćanje sjednice Krivičnog odjela VSH od 15. veljače 1990. (Pregled sudske prakse br. 44). Ne čini kazneno djelo ovjeravanja neistinitog sadržaja iz čl. 315. st. 1. KZ ona osoba koja, da bi prikrila da joj se u vozačku dozvolu unese zabilješka o izrečenoj mjeri sigurnosti zabrane upravljanja motornim vozilom, nadležnom sekretarijatu unutrašnjih poslova lažno prikaže da je vozačku dozvolu izgubila, zatim ishodi duplikat vozačke dozvole s takvom zabilješkom, a onda se koristi originalnom vozačkom dozvolom. Kazneno djelo ovjeravanja neistinitog sadržaja čini, naime, samo ona osoba koja je dovela u zabludu nadležni organ da on u javnoj ispravi, zapisniku, ili knjizi ovjeri štogod neistinito, što ima služiti kao dokaz u pravnom prometu. U konkretnom slučaju nadležni organ sekretarijata unutrašnjih poslova nije u javnoj ispravi ovjerio neistiniti sadržaj već je javnu ispravu ( vozačku dozvolu) izdao na temelju provedenog upravnog postupka u kojem je bio dužan provesti dokaze radi utvrđenja činjenice da je vozačka dozvola izgubljena. Pravno shvaćanje sjednice Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, od 15. II 1990. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 2000.) Za postojanje kaznenog djela ovjerovljavanje neistinitog sadržaja iz čl. 315. st. 1. KZ potrebno je da je optuženik doveo u zabludu javnog bilježnika da ovaj u knjizi ovjere izvrši ovjeru kupoprodajnog ugovora koji ima služiti kao dokaz u pravnom prometu. Optuženik je kritične zgode naveo da će prodavatelj naknadno pristupiti radi ovjere svog potpisa tako što će se potpisati u knjigu ovjere, te obzirom na konkretnu situaciju javni bilježnik nije smio izvršiti ovjeru potpisa na kupoprodajnom ugovoru kako bi se mogao koristiti u pravnom prometu. Ovo radi toga što je prodavatelj trebao u nazočnosti javnog bilježnika osobno potpisati kupoprodajni ugovor, ako i staviti svoj potpis u knjigu ovjere i tek nakon toga javni bilježnik je mogao izvršiti ovjeru potpisa na kupoprodajnom ugovoru. Slijedom toga ne može se prihvatiti pravno stajalište pobijane presude da je optuženik doveo u zabludu javnog bilježnika glede činjenice koju je on bi dužan osobno utvrditi u postupku ovjere, tako da je svako pozivanje javnog bilježnika na obećanje optuženika da će prodavatelj naknadno doći i potpisati se u knjigu ovjere, pravno neprihvatljivo i irelevantno. Zbog svega naprijed iznijetog ne može se prihvatiti zaključak prvostupanjskog suda da je optuženik doveo u zabludu javnog bilježnika i time ostvario obilježja kaznenog djela iz čl. 315. st. 1. KZ. ŽSKc, Kž 194/1999 od 26. listopada 1999.g. (VSRH, Izbor odluka 1/2000.) Ne čini krivično djelo ovjerovljavanja neistinitog sadžaja iz čl. 214. st. 1. KZH okrivljenik koji je, u namjeri da odjavi svoj automobil, u policijskoj stanici dao neistinitu pismenu izjavu da je automobil raskomadan i prodan za dijelove, a da su registarske tablice uništene, na temelju čega je ovlašteni referent brisao automobil iz evidencije motornih vozila.

819 Okružni sud u Bjelovaru, Kv-151/91 od 15. svibnja 1991. (Pregled sudske prakse br. 48). Ne čini krivično djelo ovjeravanja neistinitog sadržaja iz čl. 208. st. 1. KZRH ona osoba koja, da bi spriječila da joj se u vozačku dozvolu unese zabilješka o izrečenoj mjeri sigurnosti zabrane upravljanja motornim vozilom, nadležnom ministarstvu unutarnjih poslova lažno prikaže da je vozačku dozvolu izgubila, zatim ishodi duplikat vozačke dozvole s takvom zabilješkom, a onda se koristi originalnom vozačkom dozvolom. Krivično djelo ovjeravanja neistinitog sadržaja čini, naime, samo ona osoba koja je dovela u zabludu nadležni organ da on u javnoj ispravi, zapisniku, ili knjizi ovjeri štogod neistinito, što ima služiti kao dokaz u pravnom prometu. U konkretnom slučaju nadležni organ ministarstva unutarnjih poslova nije u javnoj ispravi ovjerio neistiniti sadržaj već je javnu ispravu (vozačku dozvolu) izdao na temelju provedenog upravnog postupka u kojem je bio dužan provesti dokaze radi utvrđivanja činjenice da je vozačka dozvola izgubljena. Pravno shvaćanje sjednice Krivičnog odjela VSRH od 15. veljače 1990.g. (VSRH, Izbor odluka 1/1996). U pravu je okrivljenik kada u žalbi tvrdi da je njegovu štetu donošenjem osuđujuće presude zbog kaznenog djela - ovjerovljavanje neistinitog sadržaja – iz čl. 315. st. 1. KZ, prvostupanjski sud povrijedi kazneni zakon, jer se ovo kazneno djelo ne može učiniti na način da netko policiji prilikom obavljanja očevida dade netočne podatke glede uzroka prometne nesreće s nakanom da ih dovede u zabludu radilo o fingiranoj prometnoj nesreći, a sve to radi likvidacije štete kod osiguravajućeg društva. Naime, zapisnik o očevidu, te zahtjev zapokretanje prekršajnog postupka su procesne radnje djelatniak policije utemeljene na činjenicama do kojih su došli kriminalističkom obradom. To se ne radi o ovjeri podataka koji bi trebali služiti kao dokaz u pravnom prometu, već bi se moglo raditi o bilo kojem drugom kaznenom djelu (prijevara, odnosno o lažnom prijavljivanju kaznenog djela i sl.). Žs u Koprvnici, II Kž 204/02 od 19.9.2002. (VSRH, Izbor odluka 1/2003.) Nije u pravu državni odvjetnik kada u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud donoseći oslobađajuću presudu u odnosu na okrivljenog Š. M. i M. M. za kazneno djelo iz čl. 315. st. 1. KZ-a povrijedio Kazneni zakon. Naime, inkriminirano kazneno djelo može se počiniti dovođenjem u zabludu nedležnog tijela da u javnoj ispravi, zapisniku ili knjizi ovjeri štogod neistinito što ima kao dokaz služiti u pravnom prometu. Ovjerovljene izjave od 25. veljače 1999. godine koje su pred javnim bilježnikom potpisali okrivljenici ne predstavljaju javne isprave već privatne isprave na kojima je javni bilježnik ovjerio samo potpise okrivljenika, ali ne i istinitost sadržaja njihovih izjava. Upravo zbog toga nije dokazano postojanje objektivnog obilježja inkriminiranog kaznenog djela, da se radi o javnoj ispravi, tako da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je okrivljenike oslobodio optužbe zbog tog kaznenog djela. Ovakvo ponašanje okrivljenika prilikom ovjerovljavanja privatne isprave sa neistinitim sadržajem samo je dio inkriminiranog ponašanja koje čini objektivna i subjektvina obilježja kaznenog djela prijevare iz čl. 224. st. 4. i 1. KZ-a počinjenog na štetu J.P., a nikako ne kazneno djelo iz čl. 315. st. 1. KZ-a kako je to optuženo. Radi toga žalbi državnog odvjetnika nije udovoljeno. Županijski sud u Koprivnici, Kž-3/03-2 od 14. ožujka 2003. godine.

820 (Županijski sud u Koprivnici, Sudska praksa, knjiga br. 6/2004.) 198. SPRJEČAVANJE SLUŽBENE OSOBE U OBAVLJANJU SLUŽBENE DUŽNOSTI Članak 317. Skupština seljače radne zadruge nije ovlaštena da određuje komisiju za vršenje pretresa stanova nekih članova seljače radne zadruge, te članovi takve komisije nisu službene osobe. VSM-Kž-337/51 Za postojanje krivičnog djela iz čl. 289. st. 1. KZ (čl. 193. st. 1. KZH) bitno je to da učinilac silom ili prijetnjom da će neposredno upotrijebiti silu, spriječi službenu osobu u vršenju službene radnje koju ona poduzima u okviru svojih ovlaštenja ili da je pak, prinudi na vršenje službene radnje, dok međutim, djelovanje okrivljenika, zbog kojeg su oglašeni krivima, ne iscrpljuje ta naprijed navedena obilježja. VSJugoslavije-Kz-13/67 od 28.III.1967. Lugari i ostali članovi koji nepsoredno osiguravaju imovnu privrednih organizacija i ustanova imaju svojstvo službenih osoba u smislu čl. 289. u vezi sa čl. 99. st. 1. KZ (čl. 193. KZH i čl. 3. KZH) kada u granicama svojih ovlaštenja vrše poslove iz čl. 2. Pravilnika o službi osiguranja imovine privrednih organizacija i ustanova (SL.-5/63/. Njihove radnje koje obavljaju u vršenju tih poslova imaju karakter službenih radnji. Zbog toga ne čini krivično djelo sprečavanja službene osobe u vršenju službene radnje iz čl. 289. KZ onaj tko silom ili prijetnjom da će neposredno upotrijebiti silu spriječi lugara u naplati poštarine, jer lugar u vršenju ove radnje koja izlazi izvan okvira poslova iz čl. 2. navedenog Pravilnika, ne nastupa u svojstvu službene osobe. VSJugoslavije-Kz-31/66 od 6.IV.1966. Asistiranje radnika milicije pri provođenju izvršenja sudske odluke, ne predstavlja obavljanje dužnosti čuvanja reda i mira u smislu st. 3. čl. 289. Kz, već krivično djelo iz st. 1. čl. 289. (čl. 193. st. 1. i 3. KZH). Okružni sud u Skopju-Kž-29/70 od 4.III.1970. U skladu sa Zakonom o uređenju imovinskih odnosa nastalih samovlasnim zauzećem zemljišta u općenarodnoj imovini, šumarija odnosno njezini predstavnici nadležni su da izmjere sporno zauzeto zemljište. Kad je optužni upravitelja šumarije, dva lugara i dva odbornika skupštine općine, koji su mjerili sporno zemljište, omeo silom i prijetnjom u njihovom radu, ostvario je elemente krivičnog djela iz čl. 289. st. 1. KZ (čl. 193. st. 1. KZH). VSH-Kž-1979/70 od 18.VVXII.1970. Kad putnik bez vozne karte u vlaku napadne konduktera koji traži putne isprave i baci ga iz vlaka u pokretu, onda ne može biti ni govora o izvršenju krivičnog

821 djela iz čl. 268. st. 2. KZ (čl. 153. KZH), jer radnja nije usmjerena protiv neodređenog broja osoba ili imovine. Budući da je radnje usmjerena protiv posve određene osobe i načelno bez dovođenja u opasnost neodređenog broja drugih osoba i imovine, to se očigledno radi o krivičnom djelu iz čl. 289. KZ u stjecaju s krivičnim djelom pokušaja ubojstva iz čl. 135. st. 1. KZ ili pokušaja teške tjelesne povrede iz čl. 141. st. 1. u vezi sa čl. 16. KZ (čl. 193. st. 1., čl. 41. st. 1. u vezi sa čl. 19. KZJ), već prema tome kakav se umišljaj optuženog utvrdi. VSH-Kž-1397/65 od 24.XI.1965. Sila upotrijebljena protiv pripadnika Narodne milicije predstavlja radnju izvršenja krivičnog djela iz čl. 289. KZ kad se upotrebom sile milicioner spriječi da izvrši službenu radnju koja spada u nadležnost organa milicije, iako u tom momentu inače nije bio na dužnosti. VSSr-Kž-654/57 od 22. VII.1957. Službenom osobom ne može se smatrati u smislu Krivičnog zakona osoba koja je u radnom odnosu u kojoj od radnih organizacija /privrdnih organizacija/, već samo javni službenik ili osoba koja je posebnim propisom s njim izjednačena, osoba izabrana u predstavničkim organima vlasti ili osoba imenovana u izvršnim ili drugim organima predstavničkih tijela, osoba koja vrši određene službene dužnosti na osnovi ovlaštenja danog zakonom ili drugim propisima donesenim na osnovi zakona, kao i vojna osoba i s njim izjednačena osoba. Prema tome, kad službenik trgovinskog poduzeća upotrebom vatrenog oružja spriječi određenu komisiju da izvrši inventuru, ne čini krivično djelo iz čl. 289. KZ, već krivično djeo iz čl. 149. KZ (čl. 193. KZH i čl. 52. KZH). VSH-Kž-1196/63 od 30.V.1963. Krivično djelo sprečavanja službene osobe u vršenju službene radnje iz čl. 289. KZ može se izvršiti i s eventualnim umišljajem. VSH-Kž-1248/55 Ne stoje tvrdnje optuženog da u njegovoj radnji nema elemenata krivičnog djela iz čl. 289. st. 2. KZ jer da su milicionari djelovali izvan okvira svog službenog ovlaštenja. Istina je da su milicionari ušli u šator optuženog iako nisu imali propisanu naredbu da izvrše pretragu šatora / kojeg u konkretnom slučaju valja poistovjetiti sa stanom/. Popis čl. 195. st. 1. ZKP predviđa slučajeve kad službene osobe organa unutrašnjih poslova mogu i bez naredbi uću u tuđi stan, a jedan od tih slučajeva je kad se očigledno drukčije ne bi mogli osigurati dokazi. Dakle, milicioneri nisu postupali izvan granica svojeg ovlaštenja. VSH-Kž-578/72 od 11.V.1972. Ako učinilac prilikom izvršenja krivičnog djela iz čl. 289. st. 1. KZ (čl. 193. st. 1. KZH) nanese laku tjelesnu povredu dvojici službenika koji su istovremeno vršili službenu radnju, ne čini time dva krivična djela, već samo jedno krivično djelo iz čl. 289. st. 2. KZ. Da li će učinilac odgovariti za stjecaj krivičnog djela iz čl. 289. st. 2. KZ i pokušaja teške tjelesne povrede iz čl. 141. KZ (čl. 193. st. 2. KZH i čl. 41. st. 1. KZH)

822 zavisi od ocjene pitanja da li je umišljajem učinioca bilo obuhvaćeno i nanošenje teške tjelesne povrede. VSH-Kž-1096/61 Pod pojmom "učinilac krivičnog djela" iz st. 3. čl. 289. KZ podrauzmijeva se svako u pogledu kojega postoje osnovani razlozi sumnje da je učinio krivično djelo, a ne samo onaj koje je krivično djelo dokazano pravomoćnom presudom ili koji je zatečen pri krivičnom djelovanju. VSSl-Kž-963/64 od 26.XII.1964. Prema čl. 75. st. 1. Zakona o organima unutrašnjih poslova /SL-30/56/ poslove osigranja javnog poretka, održavanje javnog reda i mira, osiguranja života građana, sprečavanje izvršenja krivičnih djela i hvatanja učinilaca, službenici milicije, kao i posebno ovlašteni službenici unutrašnjih poslova, ovlašteni su i dužni obavljati u svakoj prilici, bez obzira da li se nalaze u službenoj dužnosti i da li im je takvo postupanje atavljeno u zadatak u određenom slučaju. Kad je milicionar ocijenio da vožnja optuženog, koji je vozio bicikl usporedo s drugim, ugrožava javni saobraćaj, bio je ovlašten u smislu čl. 24. st. 1. Uredb eo saobraćaju na javnim putevima da na to skrene pažnju optuženom i drugom vozaču i da poduzeme odgovarajuće mjere kako ovi ne bi nastavili s takvom vožnjom. Kad je optuženi sprijećio milicionara da legitimira vozače bicikla i pritom upotrijebio silu, ostvario je krivično djelo iz čl. 289. st. 3. KZ (čl. 193. st. 3. KZH), jer je spriječio milicionara za vrijeme vršenja službene dužnosti. VSH-Kž-482/65 od 1.IV.1965. Krivično djelo sprečavanja službene osobe u vršenju službene radnje iz čl. 289. st. 3. KZ po svojoj je prirodi blanketno krivično djelo, koje upućuje na odogovarajuće propise kojima se reguliraju dužnosti i ovlaštenja ovlaštenih službenih organa unutrašnjih poslova. Optuženo je pokušajem da protupravno prisvoji tuđe motorno vozilo, umiješan u gužvu koja je nastala između pojedinih građana u središtu koje se gužve nalazio drugi optuženi, te umjesto da se podvrgne naredbi za legitimiranjem izrečenom sa strane milicionara, ispred njega opalio četiri metka iz pištolja, a poslije i dva metka u gume automobila kojim su trebali biti pozvani u pomoć organ SUP-a spriječio milicionera u vršenju njegove dužnosti čuvanja javnog reda. Milicioner je kao organ unutrašnjih poslova u smislu čl. 57. Osnovnog zakona o službi unutrašnjih poslova imao pravo legitimirati optuženog i ovoga predvesti jer je optuženi remetio i ugrožavao javni red i mir, ali i zato jer milicionar kao službena osoba na drugi način u postojećoj situaciji nije mogao uspostaviti javni red i mir i otkloniti ugrožavanje za druge učesnike prisutne osobe /čl. 60. st. 2. cit. zak./. VSH-Kž-543/67 od 18.IX.1967. Milicionar koji je ovlašten da nosi gumenu palicu, ovlašten je da je upotrijebi radi svladavanja otpora osobe koja remeti javni red i mir, odnosno koju treba zadržati ili privesti ili, pak, radi odbijanja napada na sebe pri vršenju službe. VSJugoslavije-Kz-103/63 (Krivični zakon Republike Hrvatske, Sudska praksa - Danilo Gregović, Informator, Zagreb 1991.)

823 Nije u pravu okrivljenik kada u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude na njegovu štetu povrijedio Kazneni zakon. Naime, istaknuti prigovor okrivljenika ne može se prihvatiti, jer je inkriminirano kazneno djelo dovršeno u trenutku kada je okrivljenik pružajući otpor djelatnicima policije iste prisilio, da pozovu u pomoć druge djelatnike policije radi izvršenja namjeravane službene radnje. Pri tom treba istaknuti da po prirodi stvari treba prihvatiti, obzirom na fizičku obučenost djelatnika policije, da su za savlađivanje otpora okrivljenika u normalnim prilikama bila dovoljna dva djelatnika policije. Međutim, u konkretnoj situaciji okrivljenik je pružio snažan otpor i time spriječio djelatnike policije B.V. i J. Z. u izvršenju službene radnje. U tom trenutku dovršeno je kazneno djelo iz čl. 317. st. 1. KZ-a, tako da ne može biti govora da je zbog naknadne intervencije i uz pomoć drugih djelatnika policije djelo ostalo u pokušaju, koji nije kažnjiv. Županijski sud u Koprivnici, Kž-278/03-2 od 14. listopada 2003. godine. (Županijski sud u Koprivnici, Sudska praksa, knjiga br. 6/2004.) Optuženik koji je bez ikakva povoda došao pred mjesnu zajednicu gdje se nalazio stražar domobranskih jedinica, a zatim mu počeo prijetiti da će ga ubiti i pri tome zamahnuo nožem te stražaru nanio posjekotinu četvrtog prsta desne ruke, učinio je krivično djelo protiv oružanih snaga Republike Hrvatske napadom na vojnu osobu u obavljanju službe iz čl. 206. st. 1. i 2. u vezi s čl. 226. st. 1. KZJ. Neodlučan je navod žaliteljev da je on napao stražara "bez ikakvih povoda", a ne u svezi s obavljanjem službe jer se za to djelo ne traži neki poseban motiv /specijalni umišljaj/, nego je dovoljno da počinitelj napadne ili ozbiljno zaprijeti da će napasti vojnu osobu koja obavlja vojnu službu i pri tome joj nanese laku tjelesnu povredu. VSRH, IKž-293/92 od 28. svibnja 1992. (Pregled sudske prakse br. 52). 199. NAPAD NA SLUŽBENU OSOBU Članak 318. Za postojanje krivičnog djela napada na službenu osobu pri obavljanju poslova sigurnosti iz čl. 194. KZH dovoljno je da postoji napad ili prijetnja napadom na služenu osobu, dok se ne traži da se tim napadom ili prijetnjom sprečava izvršenje službene radnje. Po tome se to djelo razlikuje od krivičnog djela sprečavanja službene osobe u obavljanju službene radnje iz čl. 193. KZH. Prema tome, pogrešno je stajalište suda prvog stupnja da je u slučaju fizičkog napada i nanošenja lake tjelesne povrede pripadniku policije krivično djelo iz čl. 194. st. 2. KZH isključeno samo zato što je taj pripadnik već izvršio službenu radnju (provjeru isprava). Okružni sud u Zagrebu, Kž-3033/90 od 22. siječnja 1991. (Pregled sudske prakse br. 53). Službena osoba – djelatnici Ureda za nacionalnu sigurnost Prema odredbama čl. 10. i 11. Zakona o Uredu za nacionalnu sigurnost (Narodne novine, broj 37/95) te odredaba Pravilnika o unutarnjem redu Ureda, određeni djelatnici Ureda imaju prava i dužnosti ovlaštenih službenih osoba u smislu

824 odredbe čl. 318. KZ, dakle te osobe mogu postupati u svojstvu službene osobe ovlaštetne za obavljanje poslova iz nadležnosti unutarnjih poslova. "Prema odredbama čl. 10. i 11. Zakona o Uredu za nacionalnu sigurnost (Narodne novine, broj 37/95), te Pravilnika o unutarnjem redu Ureda određeni djelatnici Ureda imaju prava i dužnosti ovlaštenih službenih osoba Ministarstva unutarnjih poslova utvrđenih zakonom. Prema tome, i takav djelatnik može postupati u svojstvu službene osobe ovlaštene za obavljanje poslova iz nadležnosti unutarnjih poslova, a koji su navedeni u čl. 318. KZ. Oštećeni je što proizlazi iz spisa zatražio od okrivljenih osobne iskaznice u namjeri da ih identificira, tada je bio od njih vrijeđan, a nakon što se je predstavio službenom iskaznicom i značkom i fizički napadnut, kojom prilikom je zadobio lake tjelesne povrede. Čl. 318. KZ inkriminira napad na takovu službenu osobu, bez obzira da li se ide za tim da se napadom spriječi izvršenje službne radnje, razlozi koji su naveli okrivljene na napad su za postojanje djela irelevantnih, suština djela je u samom napadu na službenu osobu. Odredbom čl. 318. KZ zaštićuje se samo funkcija koju obavljaju ti službenici, dakle, vrši se zaštita njih samih." Vrhovni sud Republike Hrvatske, IV Kž 79/00, od 7. III 2001. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2001.) Objekt zaštite kod kaznenog djela napada na službenu osobu iz čl. 318. st. 1. KZ je službena osoba samo kada obavlja poslove iz nadležnsoti unutarnjih poslova koji se odnose na sprječavanje i otkrivanje kaznenih djela, na hvatanje počinitelja kaznenog djela ili čuvanje javnog reda i mira. Neprihvatljivo je stajalište državnog odvjetnika da se pod tim uvjetima pruža zaštita drugim osobama kada pomažu službenoj osobi u obavljanju navedenih poslova, dok se zaštita službenoj soobi pruža bez obzira da li obavlja službenu radnju ili ne. Inkriminacija kaznenog djela iz čl. 318. st. 1. KZ nije se izmijenila u odnosu na onu iz čl. 187. KZRH, a racio je toga propisa zaštititi službenu soobu kada ona obavlja radnje u okviru svojih ovlasti. Žs u Bjelovaru, Kž 274/00 od 18.01.2001. (VSRH, Izbor odluka 1/2002.) 200. SUDJELOVANJE U GRUPI KOJA SPRJEČAVA ILI NAPADA SLUŽBENU OSOBU Članak 319. Tri učesnika ne predstavljuju gomilu u krivično-pravom smislu, jer se za ovo tržai veći, iako ne i točno određeni broj osoba. VSH-Kž-188/77 od 17.III.1977. (Krivični zakon Republike Hrvatske, Sudska praksa - Danilo Gregović) 201. ŠIRENJE LAŽNIH I UZNEMIRUJUĆIH GLASINA Članak 322. Pravno i irelevantno za postojanje krivičnog djela iz čl. 292. KZ da li su izjave optuženog od prisutnih građana bile ozbiljno shvaćene ili ne, kao i da li je uslijed toga nastupila ili ne štetna posljedica, tj. da li je bilo izazvano neraspoloženje ili uznemirenje. Ovo stoga što je izvršenje ovog krivičnog djela dovršeno samim iznošenjem ili

825 pronošenjem lažnih vijesti ili tvrdnji u takvoj, spomenutoj namjeri, neovisno od postignutog efekta, dakle neovisno i o činjenici da li su te tvrdnje bile ozbiljno shvaćene od prisutnih i da li je nastupila štetna posljedica. VSH, I KŽ 592/73 od 10. VII 1973. (Pregled sudske prakse u godini 1973., Zagreb 1974.g.) Riječi koje je optuženi uputio oštećenom, da “ćemo kroz tri godine sve vas (misli se na pripadnike drugog naroda Jugoslavije kome pripada i oštećeni) istjerati iz Hrvatske”, sadrže tek prijetnju podobnu da izazove nacionalnu netrpeljivost, pa stoga i obilježje krivičnog djela izazivanja nacionalne, rasne ili vjerske netrpeljivosti, mržnje ili razdora iz čl. 119. st. 3. KZ, a nipošto ne predstavljaju krivično djelo širenja lažnih vijesti iz čl. 292a st. 1. KZ, jer bi za njegovo ostvarenje bilo potrebno iznošenje ili prenošenje nekih određenih tvrdnji ili vijesti, dakle iznošenje određenih činjenica ili događaja. VSH, I Kž 1311/76 od 18. VIII 1976. (Pregled sudske prakse br. 10 u godini 1976., Zagreb 1977. g.) Učinilac krivičnog djela iz čl. 292. st. 1. KZ mora biti svijestan da iznosi lažne izjave, ali je potrebno i da on to čini u namjeri postizanja jednog od ciljeva iz čl. 292a st. 1. KZ. Pritom nije od pravnog značaja da li je učinilac krivičnog djela iz čl. 292a st. 1. KZ izazvao neraspoloženje ili uznemirenje građana, već je subjektivna strana toga djela namjera da se izazove neraspoloženje ili uznemirenje. Krivično djelo iz čl. 292a st. 1. KZ u suštini predstavlja propagandu protiv pojedinih odluka ili mjera državnih organa. Okružni sud u Rijeci, KŽ 202/76 od 5. VII 1976. (Pregled sudske prakse br. 11 u godini 1977., Zagreb 1977.g.) Crtanje znakova ili simbola (primjerice kukasti križ i sl.) ne predstavlja širenje ili prenošenje lažne vijesti, odnosno tvrdnje u smislu kriv. djela širenja lažnih vijesti iz čl. 197. KZH. Takvo društveno negativno ponašanje može biti jedno od obilježja krivičnog djela neprijateljske propagande iz čl. 133. st. 1. KZ SFRJ. Okružni sud u Zagrebu, KŽ 647/81 od 12. V. 1981. (Pregled sudske prakse br. 19). Kad je učinilac postupio u namjeri da izazove neraspoloženje ili uznemirenje većeg broja građana, učinio je krivično djelo širenja lažnih vijesti iz čl. 197. KZH makar je lažne vijesti iznosio ili prenosio pred samo jednom osobom. VSH, Kž 57/81 od 20. V 1981. (Pregled sudske prakse br. 19). Pravno je irelevatno za postojanje krivičnog djela i čl. 292a. KZ da li su izjavu optuženog od prisutnih građana bile ozbiljno shvaćene ili ne, kao i da li je uslijed toga nastupila kakva štetna posljedica tj. dali je izazvano bilo neraspoloženje ili uznemirivanje građana. Jer, izvršenje ovog krivičnog djela smatra se dovršenjem samim iznošenjem ili pronošenjem lažnih vijesti ili tvrdnji u takvoj namjeri, dakle neovisno o činjenici da li su te tvrdnje bile ozbiljno shvaćene od prisutnih te da li je nastupila štetna posljedica.

826 VSH-Kž-592/73 od 10.VII.1973. Učinilac krivičnog djela iz čl. 292a. KZ (čl. 197. st. 1. KZH) mora biti svjestan da iznosi lažne tvrdnje, ali je potrebno da on to čini u namjeri postizanja jednog od ciljeva iz čl. 292a. st. 1. KZ. Pritom nije od pravnog značaja da li je učinilac krivičnog djela iz čl. 292a. KZ izazvao neraspoloženje ili uznemirenost građana, već je subjektivna strana tog djela iscrpljena u namjeri da se izazove neraspoloženje ili uznemirenje građana. To krivično djelo, u suštini, predstavlja propagandu protiv pojedinih odluka ili mjera državnih organa. Okružni sud u Rijeci - Kž-202/76 od 5.VII.1976. Riječi koje je optuženi uputio oštećenom rekavši" mi ćemo kroz tri godine sve vas /misli se na pripadniek drugog naroda Jugoslavije kome pripada oštećeni/ istjerati iz Hrvatske", sadrže tek prijetnju podobnu da izazove nacionalnu netrpeljivost pa stoga i obilježje krivičnog djela izazivanja nacionalne, rasne i vjerske netrpeljivosti, mržnje ili radzora iz čl. 119. st. 3. KZ (čl. 134. KZJ), a nipošto ne predstavljaju krivično djelo širenja lažnih vijesti iz čl. 292a. st. 1. KZ, jer bi za njegovo ostvarenje bilo potrebno iznošenje ili pronošenje nekih određenih tvrdnji ili vijesti, dakle, iznošenje određenih činjenica ili događaja. VSH-Kž-1311776 od 18.VIII.1976. Crtanje znakova ili simbola /primjerice kukasti križ i sl./ ne predstavlja širenje ili pronošenjelažnih vijesti, odnosno tvrdje u smislu krivičnog djela širenja lažnih vijesti iz čl. 197. KZH. Takvo društveno negativno ponašanje može biti jedno od obilježja krivičnog djela neprijateljeske propagande iz čl. 133. st. 1. KZJ. Okružni sud u Zagrebu-Kž-647/81 od 12.V.1981. Kad je učinilac postupio u namjeri da izazove neraspoloženje ili uznemirenje većeg broja građana, učinio je krivično djelo širenja lažnih vijesti iz čl. 197. KZH, makar je lažne vijesti iznosio ili prenostio pred samo jednom osobom. VSH-Kž-57/81 od 20.V.1981. (Krivični zakon Republike Hrvatske, Sudska praksa - Danilo Gregović) Objekt zaštite kaznenog djela iz čl. 322. KZ nisu bilo čija pojedinačna prava, već javni red i mir, odnosno javni poredak, tako da je jedino državni odvjetnik ovlašteni tužitelj u kaznenim predmetima zbog kaznenog djela iz čl. 322. KZ. ŽSDu, Kv 77/1999. od 15. srpanj 1999.g. (VSRH, Izbor odluka 2/1999.)

827

202. SKIDANJE I POVREDA SLUŽBENOG PEČATA I ZNAKA Članak 323. Znak kojim je privedna organizacija ili zadruga označila svoju robu zbog vidljivosti vlasništva, nije službeni pečat ili znak iz čl. 294. KZ (čl. 199. KZH), zbog čega odstranjenje i uništenje takvog znaka nije krivično djelo prema navedenom propisu. Okružni sud u Ljubljani-Kž-450/56 (Krivični zakon Republike Hrvatske, Sudska praksa - Danilo Gregović)

828

203. ODUZIMANJE ILI UNIŠTENJE SLUŽBENOG PEČATA ILI SLUŽBENOG SPISA Članak 324. Za postojanje krivičnog djela oduzimanja službenog pečata iz čl. 295. st. 1. KZ (čl. 200. KZH) dovoljno je oduzimanje, a nije potrebno da postoji umišljaj da se pečat van njegove redovne upotrebe zlorabi. VSH-Kž-232/53 Odredba čl. 295. st. 1. KZ (čl. 200. st. 1. KZH) odnosi se i na pečate zadružnihj poduzeća. VSH-Kž-1341/59 od 17.XII.1959. (Krivični zakon Republike Hrvatske, Sudska praksa -Danilo Gregović) Pismo privatne osobe kojoj je zaplijenjeno u spis Centra za socijalni rad, u predmetu odlučivanja o povjeravanju na čuvanje, odgoj i uzdržavanje maloljetne djece postaje sastavni dio spisa tijela koje vrši javna ovlaštenja. Okrivljenik koji je poderao to pismo kada mu je dano na uvid čini krivično djelo iz čl. 194. st. 1. KZRH, jer je uništio ispravu koja se nalazi kod organizacije koja vrši javna ovlaštenja. Županijski sud Bjelovar Kž-67/95 06.04.1995. (Kazneni zakon, autorski pročišćeni tekst, Inženjerski biro d.d. Zagreb 2004.)

829

204. UNIŠTAVANJE ILI PRIKRIVANJE ARHIVSKE GRAĐE Članak 327. Registarski materijal u arhivi organa ili radne organizacije ne predstavlja automatski arhivsku građu. Takvu arhivsku građu predstavljaju dokumenti koji imaju povijesnu ili naučnu važnost. I pored toga što samo predstavnici Historijskog arhiva mogu ocijeniti da li je neki dokument od povijesnog ili naučnog značenja, sud je oslobodio optužene od optužbe da su učinili krivično djelo iz čl. 264a. st. 1. KZ (čl. 203. KZH) kojima se stavljalo na teret da su bez odobrenja više komisije Historijskog arhiva kao bankovni činovnici škartirali šablonski materijal arhiva banke, a koji se odnosio na dokumente platnog prometa, koji ne predstavljaju nikakvo povijesno značenje, a istekao im je rok čuvanja. Oni su takvim postupanjem ostvarili samo prekršaj iz čl. 62. st. 1. t. 6. Zakona o zaštiti arhivske građe i arhivima /NN-31/65/. Pojam arhivske građe određen je propisom čl. 1. Općeg zakona o arhivskoj građi /SL-48/64/, koji određuje da se arhivskom građom smatra sav izvorni i reproducirani, crtani, štampani, fotografirani, filmovani, fotografirani ili na drugi način zabilježeni dokumetarni materijal značajan za povijest ili druge naučne oblasti, za kulturu uopće i ostale društvene organizacije na teritoriju koji obuhvaća SFRJ, društveno političkih zajednica, radnih i drugih organizacija, građansko-pravnih osoba i pojedinaca, bez obzira kada je i gdje nastao. Materijal arhive radne organizacije sam po sebi ne predstavlja arhivsku građu u smislu tog pojma određenog zakonom. Općinski sud u Podravskoj Slatini-K-465/69 od 8.XII.1971. (Krivični zakon Republike Hrvatske, Sudska praksa - Danilo Gregović) 205. LAŽNO PREDSTAVLJANJE Članak 328. Ne čini krivično djelo lažnog predstavljanja onaj tko se lažno predstavi kao direktor filmskog poduzeća. Takvo krivično djelo može učiniti samo osoba koja se lažno predstavlja kao službena osoba ili vojna osoba.

830 Međutim, direktor privredne organizacije nije službena osoba u smislu čl. 99. st. 1. KZ, već je samo odgovorna osoba u smislu čl. 99. st. 3. KZ (čl. 3. KZH). VSH-Kž-2060/66 od 14.II.1967. Spolno zadovoljenje kao cilj učinioca krivičnog djela lažnog predstavljanja predstavlja korist u smislu čl. 296. KZ (čl. 203. KZH). VSM-Kž-212/51 Za krivično djelo iz čl. 296. KZ (čl. 204. KZH) dovoljno je da se učinilac lažno predstavi kao službena osoba u namjeri da sebi ili drugom pribavi bilo kakvu korist /dakle, i neimovinsku/, ili da drugome nanese kakvu štetu. Djelo je, dakle, dovršeno samim lažnim predstavljanjem. Ovo krivično djelo prelazi u teže krivično djelo prevare iz čl. 258. KZ (čl. 142. KZH), ako je učinilac lažno se predstavljajući kao službena osoba, imao namjeru da priabvi protupravnu imovinsku korist i ako uspije da tim osoba dovedena u zabludu učini nešto na štetu svoje ili tuđe imovine. VSSr-Kž-1834/52 Kad je lažini pedstavljanjem kao službeno lice optuženi pribavio sebi malu korist, u njegovoj radnji ne stoji krivično djelo lažnog prijavljivanja iz čl. 296. KZ, već krivično djelo sitne prevare iz čl. 259. KZ (čl. 144. KZH). VSSr-Kž-1792/53 Ako je lažno predstavljanje male društvene opasnosti i bez štetnih posljedica može se primijeniti čl. 4. st. 2. KZ (čl. 8. st. 2. KZH). VSAPV-Kž-378/55 Poduzimanje radnji koje se sastoje u oduzimanju osobne karte oštećenom od strane okrivljenog i oduzimanju određene pokretne stvari od oštećenog zbog navodne sumnje da je stvar ukradena, u slučaju kad se radi o zaticanju na djelu krađe, predstavlja izvršenje radnje koje može vršiti samo ovlaštena službena osoba na dužnosti u organima unutrašnjih poslova. VSJugoslavije-Kž-117/65 od 29.IX.1965. Optuženi se time što su se predstavili kao organi UDB-e, zaustavili na cesti kola, naredili putniku da siđe, a zatim ga udarcima prisilili da rukama kopa jamu jer će tu "završiti" osim krivičnog djela lažnog predstavljanja iz čl. 296. KZ učinili još i krivično djelo prinude iz čl. 149. KZ (čl. 204. KZH i čl. 52. KZH). VSH-Kž-996/52 Mada je lažno predsavljanje kao službene osobe kod izvršenja prevare uslijedilo kao sredstvo dovođenja oštećenog u zabludu, postoji uz krivično djelo prevare iz čl. 258. KZ i krivično djelo lažnog predstavljanja iz čl. 296. KZ. VSH-Kž-1258/52

831 Krivično djelo razbojništva iz čl. 252. KZ (čl. 132. KZH) ne konzumira krivično djelo predstavljanja iz čl. 296. KZ (čl. 204. KZH). VSH-Kž-1593/52 Učinilac krivičnog djela lažnog predstavljanja ne mora se izričito predstaviti kao službena osoba. Ovo predstavljanje može se izvršiti i takvim ponašanjem iz kojeg se mora zaključiti da jeučinilac službena osoba. VSH-Kž-2353/56 Krivično djelo lažnog predstavljanja iz čl. 296. KZ sastoji se u lažnim tj. svijesnom neistinitom predstavljanju kao službene osobe u cilju pribavljanja sebi ili drugoem imovinske koristi ili nanošenja drugoj osobi kakve štete. Nije potrebno da osoba, koja se lažno predstavlja kao službena osoba, ostvari namjeravanu korist ili da nanese kakvu štetu, niti je potrebno da izvršti i neku radnju, koja ulazi u djelokrug ovlaštenja službene osobe za koju se okrivljeni predstavlja. VSJugoslavije-Kz-192/57 od 16.X.1957 Neopravdano zahtijevanje da se neka osoba legitimira, može predstavljati obilježje krivičnog djela predstavljanja iz st. 2. čl. 296. KZ (čl. 204. st. 2. KZH). Okružni sud u Novom Mestu - Kž-260/52 Za postojanje krivičnog djela lažnog predstavljanja iz čl. 296. st. 1. KZ, dovoljno je da netko izvrši kakvu radnju koju je, inače ovlaštena izvršiti samo određena službena ili vojna osoba. Prema tome, nije neophodno da se učinilac lažno predstavi s namjerom pribavljanja kakve koristi ili nanošenja kakve štete, jer su ovi elementi potrebni za postojanje krvičnog djela iz čl. 296. st. 1. KZ (čl. 204. st. 1. KZH). VSJugoslavije-Kz-72/63 od 27.XI.1963. (Krivični zakon Republike Hrvatske, Sudska praksa - Danilo Gregović)

Pogrešno je pravno stajalište prvostupanjskog suda da okrivljenik nije počinio inkriminirano kazneno djelo lažnog predstavljanja, iako se predstavio kao djelatnik Ministarstva obnove, odnosno MORH-a, samo zato što pri tom nije naveo svoje ili neke druge osobe koja stvarn radi u spomenutim Minstarstvima. Naime, po mišljenju ovog suda za postojanje kaznenog djela lažnog predstavljanja iz čl. 328. st. 1. Kaznenog zakona dovoljno je da se netko lažno predstavi kao službena ili vojna osoba s ciljem da sebi ili drugima pribavi kakvu korist. Za postojanje objektivnog i subjektivnog obilježja tog kaznenog djela nije potrebno da se predstavi pod tuđim imenom ili prezimenom, već je dovoljno da se predstavi kao službena ili vojna osoba. ŽSKc, Kž 182/1999 od 14. rujna 1999.g. (VSRH, Izbor odluka 1/2000.) Krivično djelo iz čl. 204. st. 1. KZH, može se izvršiti i tzv. posrednim predstavljanjem pri kojem se učinilac izričito ne predstavlja kao službena osoba već

832 samo svojim ponašanjem na odgovarajući način objektivno ostavlja dojam da nastupa u fujnkciji službene osobe. Okružni sud Zagreb Kž-1682/86 (Kazneni zakon, autorski pročišćeni tekst, Inženjerski biro d.d. Zagreb, 2004.) 206. SAMOVLAST Članak 329. Izvršeno je jedno djelo samovlašća iz čl. 297. KZ (čl. 205. KZH) kada je to djelo učininjeno jednom radnjom istovremeno prema više osoba, a izvršeno je jedno produženo krivično djelo iz istog člana kada je to djelo učinjeno sa više istovjetnih radnji u različitim razmacima vremena. VSJugoslavije-Kz-51/67 od 9.V.1967. Krivično djelo samovlasti iz čl. 297. KZ postoji i u slučaju kad učinilac svijesno, mimo zakonom određenog pravnog puta oduzima drugoj ovlaštenoj osobi mogućnost vršenja njegovih prava na određenoj stvari u cilju da na istoj stvari pribavi sebi puno i neograničeno pravo vlasništva odnosno upotrebe. VSJugoslavije-Kz-101/60 od 21.XII.1960. Ako jedan od supružnika bez suglasnosti drugog supružnika prodre u zaključanu sobu njihovog zajedničkog stana, ne čini time krivično djelo narušavanja nepovredivosti stana iz čl. 154. st. 1. KZ (čl. 53. KZH), niti pod pretpsotavkom da su se supružnici sporazumijeli da tu osobu samo jedan od njih pored toga ne čini opisanom radnjom niti krivično djelo samovlašća iz čl. 297. st. 1. KZ (čl. 205. KZH), ako je iz te sobe prenio u drugu sobu istog stana stvar koju su oni zajednički stekli u braku. Vrhovni vojni sud -K-153/67 od 25.IV.1967. Krivično djelo samovlasti čini i osoba koja, i nakon pravomoćne sudske osluke da joj se zabranjuje složenost prolaza kolima preko zemljišta oštećenog, produži i dalje da prolazi kolima istim pravcem, unatoč ponovljenim novčanima kaznama izrečenim zbog takvog ponašanja u izvršnom postupku. VSJugoslavije-Kz-91/65 do 14.VII.1965. Osoba koja po pravnom osnovu ima posjed zemljišta, a o pravu valsništva vodi spor koji još nije okončan, ne čini krivično djelo krađe, niti samovalasti tiem što kosi travu s tog zemljišta i odnosi jer radi ishrane stoke ili je pak prodaje. VSJugoslavije-Kz-84/58 od 29.VII.1958. Kod krivičnog djela samovlasti iz čl. 297. KZ pretpostavlja se da je pravo koje učinilac pribavlja, egzistentno ili da ga učinilac smatra egzistentnim. VSH-Kž-1624/53

833 Budući da je još u toku građanski spor o tome da li se podnosilac prijedloga za gonjenje (i.e. pravna tužba) za krivično djelo samovlasti iz čl. 297. KZ (čl. 205. KZH) ima smatrati nosiocem stanarskog prava sporne prostorije, u koju se samovlasno uselio okrivljeni, podnosilac prijedloga ne može se tretirati kao oštećeni sve dok ne bude pravomoćno dovršen odnosni građanski spor, naravno u njegovu korist. Okružni sud u Zagrebu -Kž-64/72 od 13.IV.1972. Krivično djelo narušavanja nepovredivosti stana može se učiniti samo s umišljajem, te ako okrivljeni prodre u tuđi stan, ostvarujući neko svoje pravo čini tim samo krivično djelo samovlašća iz čl. 287. KZ ali ne i krivično djelo iz čl. 154. KZ (čl. 53. KZH) u stjecaju s prvim djelom. VSJugoslavije-Kž-38/59 do 1.IV.1959. Krivičnim djelom samovlasti iz čl. 297. KZ počinitelj koji nije u posjedu / suposjedu/ svojatanog prava, pribavlja samovlasno ovaj posjed /suposjed/. Pravilno utvrđenje, da li je okrivljeni u času izvršenja djlea već bio u posjedu /suposjedu/, ovisi od činjeničnog stanja ocijenjenog s osvrtom na pravna pravila na kojima se utvrđeno pravo zasniva /konkretno, na bračnom imovinskom pravu/. VSH-Kzz-62/52 Krivično djelo samovlasti iz čl. 297. KZ, može počiniti i vlasnik zamljišta time što priječi ovlaštenika služnosti u obavljanju njegovog prava. VSH-Kzz-3/53 Vjerovnik koji samovlasno oduzme dužnikovu pokretnu stvar, da bi njome naplatio svoje novčano potraživanje, čini krivično djelo samovlasti iz čl. 297. KZ (čl. 205. KZH). VSH-Kž-1564/53 Gradnjom ili adaptacijom zgrade izričite zabrane nadležnih organa ne ostaruju se obilježja krivičnog djela samovlasti iz čl. 297. KZ, već prekršaja. Okružni sud u Ljubljani-Kž-206/56 Propis čl. 218a. KZ u odnosu na čl. 297. KZ (čl. 140. KZH i čl. 205. KZH) predstavlja lex specialis, jer j u tom posebno izdvojenom krivičnom djelu strožom kaznom zapriječeno samovlasno postupanje u slučajevima kad se radi o zemljištu u društvenom vlasništvu Što se pak, tiče subjektivne strane krivičnog djela iz čl. 218a KZ i čl. 297. KZ međusobno su suprotne i isključuju se. VSSr-Kž-34/68 od 13.IX.1968. Krivično djelo samovlasti iz čl. 297. KZ pretpostavlja da neko samovlasno pribavlja neko svoje pravo ili pravo za koje smatra da mu pripada. Ostario je obilježja tog djela konobar koji u obavljanju rada u radnom odnosu u ugostiteljskom objektu, gostu koje odbije platiti štetu učinjenu na inventaru objekta samovlasno zadrži kaput za dug.

834 VSJugoslavije-Kz-18/64 od 25.III.1964. Krivično djelo samovlasti iz čl. 297. KZ postoji i u slučaju kad privatni stolar, koji je nezadovoljan iznosom koji mu je isplaćen za izrađenu i ugrađenu stolariju, skine i odnese jedan dio stolarije sa zgrade oštećenog, za vrijeme njegovog odustvar, zato jer je stolarija prešla u pritežanje oštećenog po proteku dva dana računajući od dana kad je stolarija bila ugrađena na kući oštećenog. VSJugoslavije-Kž-61/66 od 13.VII.1966. Ostvarena su sva bitna obilježja krivičnog djela samovlasti iz čl. 205. KZH kad je okrivljenica isključivanjem dovoda električne struje privatnom tužitelju, na taj način, nastojala prisiliti privatnog tužitelja, nakon raskidanja ugovora o doživotnom uzdržavanju, da napusti dio stana kojeg je koristio na temelju tog ugovora. Težište propisa čl. 205. KZH je, naime, na zabrani poduzimanja bilo kakve radnje kojom se posredno ili neposredno, ali uvijek izvan pravno predviđenog puta, ide za tim da se pribavi neko, inače priznato, postojeće ili pretpostavljeno pravo. VSH-Kzz-27/81 od 9.XII.1981. Ne čini krivično djelo samovlasti okrivljenik koji je prethodno ukradene predmete bez odobrenja uzeo i odvezao svojoj kući. Okrivljenik kao pošteni i istiniti posjednik ima pravo da oduzme predmete privatnoj tužiteljici koja je samo neistiniti /viciozni/ posjednik. Čak niti u parnici zbog smetanja posjeda, takav neistiniti posjednik ne uživa zaštitu svog posjeda, odnosno istiniti posjednik ima pravo vratiti posjed u roku od 30 dana od saznanja za oduzimanje posjeda /čl. 441. st. 2. ZPP/. Stoga u opisanom slučaju na strani okrivljenog nema protupravnosti, pa prema tome niti krivičnog djela. Okružni sud u Bjelovaru-Kž-429/78 od 22.VI.1978. Ostvario je obilježja krivičnog djela samovlašća okrivljeni koji je zatekavši kravu oštećenog kako mu nanosi štetu, kravu odveo i zatvorio kod svoje kuće radi osiguranja naplate pričinjene štete, za koju smatra da mu pripada. Ovo zbog toga što takvo pravo zadržavanja nije regulirano niti jednim pozitivnim zakonskim propisom, a niti je prihvatljivo pravno pravilo biv. Srpskog građanskog zakonika prvenstveno imajući u vidu klasni karakter takvog zakonika i činjenicu da se radi o nesrazmjerno manjoj šteti u odnosu na vrijednost stoke, koja ova pričini, i o daleko većoj platežnoj moći zemljoradnika sada nego u vrijeme važenja spomenutog zakonika. Okružni sud u Veljevu-Kž-558/77 od 21.X.1977. (Krivični zakon Republike Hrvatske, Sudska praksa - Danilo Gregović) Za ostvarenje kaznenog djela samovlasti nije potreban uporaba sile ili prijetnje. Okružni sud u Osijeku, Kž-462)72 od 25.08.1972. Optuženik je uložio veći iznos novca u adaptaciju prostorije u kojoj je oštećeno poduzeže otvorilo gostionicu u kojoj je on bio poslovođa. Međutim, ni poduzeće ni vlasnik kuće u kojoj se nalazila prostoroja, nius optuženiku htjeli naknaditi te troškove, iako su od te adaptacije imale trajen koristi, te se optuženik sam namirio uzimanjem novca od dnevnih utržaka. Time je optuženik samo samovlasno pribavljao

835 neko svoje pravo ili pravo za koje je smatrao da mu pripada, čime je počinio kazneno djelo samovlasti (…) , a ne kazneno djelo pronevjere… VSH, I Kž-1095)74 od 08.05.1975. Okrivljenik je proglašen krivim jer je počinio kazneno djelo samovlasti (…) time što je navoženjem poljoprivrednih strojeva onemogućio ulaz privatnom tužitelju traktorom u njegovo dvorište. Takve radnje okrivljenika ne predstavljaju kazneno djelo samovlasti, čiji je bitni element samovlasno pribavljanje nekog prava ili prava za koje počinitelj smatra da mu pripada. Okrivljeniku se i ne inkriminira da je samovlasno pribavljao neko svoje pravo, već se tvrdi da je onemogućavao privatnog tužitelja u ostvarivanju njegovih prava, što u suštini predstavlja smetanje posjeda. Županijski sud u Bjelovaru, Kž-74)1995 od 02.03.1995. Ne čini kazneno djelo samovlasti (…) okrivljenik koji, znajući da je putem ovršnog tijela suda izvršeno pripojenje vodovodne cijevi kućanstva privatnog tužitelja na seoski vodovod, otkopa šaht na mjestu gdje je pripojenje izvršeno i presiječe vodovodnu cijev koja vodi u domaćinstvo privatnog tužitelja, Po svom sadržaju radnje okrivljenika predstavljaju klasičan oblik smetnje posjeda, jer se njima onemogućava privatnom tužitelju da izvršava pravo korištenja vode, pri čemu okrivljenik za sebe ne prihvaća bilo kakvo pravo. Prvostupanjski sud, doduše govori o pravu onemogućavanja privatnog tužitelja i korištenju vode, ali to ne predstavlja pravo u smislu bića kaznenog djela samovlasti koej može biti predmetom samovlasnog pribavljanja. Samovlasno se mogu pribaviti prava koja su utvrđena u stvarnom, obveznom, nasljednom itd. pravu. Ni u kojem propisu nije utvrđeno pravo onemogućavanja izvršenja nekog prava za koje prvostupanjski sud smatra da ga je okrivljenik sebi pribavio. Županijski sud u Bjelovaru, Kž-166)1995. od 23. 03. 1995. Ne čini krivično djelo samovlasti iz čl. 199. st. 1. KZRH okrivljenik koji, znajući da je putem izvršnog organa suda izvršeno pripojenje vodovodne cijevi kućanstva privatnog tužitelja na seoski vodovod, otkopa šaht na mjestu gdje je pripojenje izvršeno i presiječe vodovodnu cijev koja vodi u domaćinstvo privatnog tužitelja. Po svom sadržaju radnje okrivljenika predstavljaju klasičan oblik smetanja posjeda, jer se njima onemogućava privatnom tužitelju da izvršava pravo korištenja vode, pri čemu okrivljenik za sebe pribavlja bilo kakvo pravo. Prvostupanjski sud, doduše, govori o pravu onemogućavanja privatnog tužitelja u korištenju vode, ali to ne predstavlja pravo u smislu čl. 199. st. 1. KZRH koje može biti predmetom samovlasnog pribavljanja. Samovlasno se mogu pribavljati prava koja su utvrđena u stvarnom, obligacionom, nasljednom, itd. pravu. Ni u jednom propisu nije utvrđeno pravo onemogućavanja izvršenja nekog prava za koje sud prvog stupnja smatra da ga je okrivljenik sebi pribavio. Županijski sud Bjelovar, Kž 166/1995. od 23. ožujka 1995. g. (VSRH, Izbor odluka 2/1996).

836 207. PROTUPRAVNA NAPLATA Članak 330. U pravu je državni odvjetnik kada u žalbi tvrdi da je u prvostupnjski sud prilikom odlučivanja o kaznenoj odgovornosti optuženika zbog kaznenog djela protupravne naplate u pokušaju iz čl. 330. st. 1. u svezi čl. 33. KZ-a povrijedio Kazneni zakon proglašavajući optuženika M.J. krivim zbog kaznenog djela iz čl. 129. st. 2. KZ-a iz razloga što smatra utvrđenim i dokazanim da je optuženik oštećeniku uputio prijetnju, koja nije rezultirala naplatom duga zato što oštećenik nije imao novaca. Ovo radi toga što se kazneno djelo protupravne naplate iz čl. 330. st. 1. KZ-a, sastoji od uporabe sile protiv neke osobe ili prijetnje da će izravno napasti na život ili tijelo te osobe ili njoj bliskih osoba, a sve to sa svrhom radi naplate duga. Kada je tijekom postupka na nesumnjiv način utvrđeno da je prema oštećeniku uporabljena sila radi naplate duga, te da do naplate duga i dovršenja inkriminiranog djela nije došlo samo iz razloga što oštećenik nije imao novca, onda je više nego očito da se radi o kaznenom djelu iz čl. 330. st. 1. Kaznenog zakona u pokušaju. Rješenje Županijskog suda u Koprivnici, Kž-131/00-3 od 12. rujna 2000. god. (Županijski sud u Koprivnici, Sudska praksa br. 3, veljača 2001.) 208. NASILNIČKO PONAŠANJE Članak 331. Kad se okrivljeni nasilno ponašao u javnom lokalu i uznemiravao goste i kad se nakon udaljenja iz restorana vratio u restoran i namjerno razbio staklo na vratima restorana, ostvario je dva krivična djela: krivično djelo nasilničkog ponašanja iz čl. 292b. KZ i oštećenja tuđe stvari iz čl. 257.s t. 1. KZ (čl. 198. KZH i čl. 137. KZH). Prvostepeni i drugostepeni sud povrijedili su krivični zakon kad su našli da se rado samo o jednom krivičnom djelu iz čl. 292b. KZ. Budući da se ovdje radi o dvije krivične samostalne količine takvog značaja intenziteta, to onda nema mjesta primjeni načela konzumacije, a niti načela inkluzije, prema kojima bi krivično djelo oštećenja tuđe stvari iz čl. 257. st. 1. KZ, s obzirom na značaj i težinu krivičnog djela nasilničkog ponašanja, bilo tako malog i sporednog značaja da bi se moglo uuzeti po razumnoj ocjeni da je pokriveno krivično-pravnom sankcijom izrečenom za teže učinjeno djelo iz čl. 292b. KZ. Osim toga, ovdje se radi i o dva bitno različita zaštitna objekta, jer se krivičnim djelom iz čl. 292b. KZ zaštićuje spokojstvo građana i javni red, a krivičnim djelom oštećenja tuđe stvari zaštićuje se tuđa pokretna i nepokretna stvar. VSH-Kzz-18/69 od 8.VII.1969. U čl. 292b. KZ navedeni načini /oblici/ nasilničkog ponašanja predstavljaju samostalne, jedne od drugih neovisne oblike kažnjive djelatnosti. Za postojanje svih oblika nasilničkog ponašanja /grubog vrijeđanja, zlostavljanja, vršenja nasilja, izazivanja tučnjave, ugrožavanja spokojstva građana ili remećenja javnog reda drskim ili bezobzirnim ponašanjem/ već je dovoljan samo jedna od navedenih oblika ako se učinilac nasilnički ponašao na javnom mjestu, a njegov prijašnji život ukazuje da je sklon takvom ponašanju. VSSl-Kzz-16.VII.1969.

837 Stoji pravna kvalifikacija djela - nasilničko ponašanje iz čl. 292b. KZ, ako se inkriminirani događaj desio u gostionici, a okrivljeni su u više mahova kažnjavani zbog prekršaja protiv javnog reda i mira, ukoliko postoje i ostali bitni elementi ovog krivičnog djela. VSAPV-Kž-366/70 od 13.VII.1970. Za postojanje krivičnog djela nasilničkog ponašanja iz čl. 292b. KZ, ako je utvrđeno da je optuženi grubim vrijeđanjem ugrozio spokojstvo građana i remetio jevni red, nije potrebno da je optuženi za ovo djelo ranije osuđivan, već je dovoljno da je on više puta prekršajno kažnjavan, jer ova činjenica nesumnjivo ukazuje na njegovu sklonost za ovakvim ponašanjem. VSAPV-Kž-583/69 Sama činjenica da je optuženi udario bokserom oštećenika i nanio mu laku tjelesnu povredu, a ranije je dvaputa osuđen zbog krivičnog djela iz čl. 142. st. 1. i 2. KZ (čl. 42. KZH), još ne daje dovoljno osnova da se samo zbog toga smatra utvrđenom i dokazanom sklonost optuženika nasilničkom ponašanju, a što predstavlja bitan element krivičnog djela iz čl. 292b. st. 1. i 2. KZ. Stoga je valjalo izvršiti uvid u te prijašnje predmete i ustanoviti da li način izvršenja djela, okolnosti pod kojima su ta djela izvršena, kao i osobe prema kojima su izvršena, sa sigurnošću ukazuju na sklonost optuženika nasilničkom ponašanju u smislu njihovog iživljavanja. Okružni sud u Karlovcu- Kž-180/76 od 7.V.1976. Ponašanje učinioca koji je uzrujan i nezadovoljan manje obračunanim dohotkom, u toku verbalnog sukoba sa oštećenikom prevrnuo njegov radni stol, te ga rukom udario u lice, nanijevši mu tako tjelesnu povredu u obliku ogrebotine veličine 50 para, ne sadrži sva bitna obilježja krivičnog djela nasilničkog ponašanja iz čl. 198. KZH. Nasilničko ponašanje kao krivično djelo protiv javnog reda i pravnog saobraćaja, za razliku od krivičnih djela protiv života i tijela u svom subjektivnom i objektivnom pogledu, predstavlja takvo postupanje učinioca, na jedan od zakonom alternativno propisanih načina, koje karakterizira u suštini bezrazložno iživljavanje, s posljedicom stvaranja osjećaja nesigurnsoti i straha, ne samo kod žrtve, nego i kod građana uopće, o čemu se u konkretnom slučaju očito i radi. VSH-Kž-93/85 od 12.VI.1985. Kad iz okolnosti izvršenja djela, proizlazi da su optuženici bezrazložno i nemotivirano u ugostiteljskom objektu počeli tjerati prisutne goste iz sale, bacali pivsku bocu i tortu u zid, prevrnuli jedan stol za kojim su sjedili gosti, te stolicom udarali goste, takvo njihovo ponašanje očito ukazuje na iživiljavanje, pa su tako ostvarena sva obilježja krivičnog djela iz čl. 198. st. 1. KZH. Prema tome, suština inkriminacije nasilničkog ponašanja iz čl. 198. st. 1. KZH sastoji se u "iživljavanju učinioca" što proizlazi ili iz okolnosti konkretnog ponašanja, ili na to iživiljvanje odnosno sklonost učinioca takvom ponašanju ukazuje njegov prijašnji život. Okružni sud u Bjelovaru-Kž-775/81 od 26.XI.1981.

838 Pogrešno je pravno stajalište prvostepenog suda da se o krivičnom djelu nasilničkog ponašanja iz čl. 198. KZH radi samo onda ako se, uz ostvarenje ostalih okolnosti tog krivičnog djela, ugrožava spokojstvo većeg broja ljudi, a ne samo jedne osobe. Prema pravilnom tumačenju izraza "ugrožava spokojnost građana", u kontekstu opisa djela iz čl. 198. st. 2. KZH, treba, naime, razumjeti takvo nasilničko ponašanje kojim se, u suštini, vrši nemotivirano nasilje prema osobi koje je učiniocu, u pravilu, osobno indiferentna, nepoznata i sl., dakle iako je u pitanju samo jedna osoba. VSH-Kž-28/83 od 15.III.1983. Nema sticaja krivičnog djela nasilničkog ponašanja i krivičnog djela lake tjelesne povrede odnosno krivičnog djela uvrede, kad je učinilac krivičnog djela nasilničkog ponašanja pored grubog vrijeđanja nanio oštećeniku još i lake tjelesne povrede. Okružni sud u Šapcu-Kž-112/78 od 9.V.1978. (Krivični zakon Republike Hrvatske, Sudska praksa - Danilo Gregović) Utvrđeno postupanje optuženika i njegovih prijatelja, koje je uslijedilo nakon odbijanja oštećenika da im dopusti ulazak u restoran, iako radno vrijeme još nije isteklo, tako da je došlo do verbalnog vrijeđanja, a zatim i fizičkog napada optuženika na oštećenika, koji je zbog toga zadobio lake tjelesne povrede, ne sadrži još u sebi sva bitna obilježja krivičnog djela nasilničkog ponašanja iz čl. 198. KZH. Okruženi sud u Zagrebu, KŽ 1942/88 od 30. kolovoza 1988. (Pregled sudske prakse br. 42). Iz utvrđenja suda da je optuženik, nalazeći se u pritvoru s još dvojicom pritvorenika, nakon kraće prepirke s jednim od njih ovoga izudarao po glavi, zadavši mu lakši potres mozga te više krvnih podljeva, kao i posjekotinu lijevoga očnog kapka koje su povrede bile lake naravi, a bio je više puta osuđivan zbog raznih krivičnih djela s elementima nasilja i istovrsnog djela, još ne proizlaze sva bitna obilježja krivičnog djela nasilničkog ponašanja iz članka 192. stavak 3. u svezi sa savkom 1. KZRH. VSRH, I Kž 614/1993 od 9. lipnja 1994.g. (VSRH, Izbor odluka br. 6, Zagreb, prosinac 1994.) Kako se o krivičnom djelu nasilničkog ponašanja iz čl. 192. KZRH radi samo onda ako se uz ostvarenje ostalih okolnosti toga krivičnog djela (radnje, posljedice) ostvare i određene okolnosti koje se tiču ličnosti počinitelja (ili se radi o iživljavanju počinitelja ili o počinitelju koji je sklon nasilničkom ponašanju na što ukazuju okolnosti izvršenja djela ili prijašnji njegov život), te okolnosti moraju (kao konstitutivni element djela) postojati, odnosno moraju se i utvrditi. Županijski sud Zagreb, Kž 1942/1998 od 30. kolovoza 1988.g. (VSRH, Izbor odluka 1/1996). Neprihvatljiva je tvrdnja istaknuta u žalbi da uzrok sukoba nema utjecaja na postojanje utuženoga krivičnog djela. Okrivljenicima je optužnicom stavljeno na teret da su bezrazložno napali oštećenika, dakle izvršili nemotivirano nasilje kojim se određuje činjenje nasilja u smislu čl. 192. KZRH, prema kojem se za postojanje obilježja krivičnog djela nasilničkog ponašanja treba raditi o nasilju radi samog nasilja,

839 a napadima na drugog samo radi napada, kao izraza sklonosti izvršitelja djela nasilja i iživljavanje bez objektivnog uzroka. Iz tog razloga, s obzirom na utvrđeno ponašanje prvookrivljenika, moglo bi se raditi o krivičnom djelu protiv života i tijela iz čl. 41. KZRH. Županijski sud Zagreb, Kž 1942/1988. od 30. kolovoza 1988.g. (VSRH, Izbor odluka 1/1996). Nedolično ponašanje – elementi ovog djela (Čl. 192. Krivičnog zakona Republike Hrvatske) Prema pravilnom tumačenju izraza "ugrožavanje spokojstva građana" treba, naime, razumjeti takvo nasilničko ponašanje kojim se, u suštini, čini nemotivirano nasilje prema osobi koja je počinitelju, u pravilu, osobno ravnodušna, nespoznata i sl., dakle, iako je u pitanju samo jedna osoba. "Tumačenjem smisla i pravne prirode krivičnog djela nasilničkog ponašanja iz čl. 192. st. 1. KZRH, a u skladu s opće usvojenim stajalištem sudske prakse, jedino je pravilno shvaćanje da iživljavanje predstavlja nemotivirano, ničim izazvano ponašanje počinitelja, koje se manifestira u postupcima poduzetima iz prezira prema žrtvi, karakterističnima za agresivne, socijalno i psihološki neprilagođene ličnosti, koje fizički maltretiraju slabije ili nemoćne osobe i na taj način, u stvari, izražavaju svoj kompleks manje vrijednosti osjećaj nesigurnosti i promašenosti u životu. U konkretnom slučaju nije prijeporno da je optuženik slučajno naišao u času kada je maloljetni oštećenik s njegova automobila strgnuo znak "Alfa romeo", te da je upravo taj postupak maloljetnog oštećenika bio uzrokom reagiranja optuženika i svega što je uslijedilo iza toga." Vrhovni sud Republike Hrvatske, III Kr 65/96, od 25. II 1997. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1998.) Utvrđene radnje optuženika da je u gostionici ničim izazvan, prišavši stolu za kojim je sjedilo pet osoba, nakon verbalne prepirke, izvadio, repetirao i u te osobe uperio pištolj, te uz pogrdne riječi «marš van» svu petoricu istjerao iz lokala, a potom jednu od tih osoba uhvatio rukom i snažno udario drškom pištolja u potiljak, nanijevši joj povredu lake naravi, predstavljaju drsko ponašanje na javnom mjestu. Takvim radnjama međutim druga osoba nije dovedena u ponižavajući položaj, jer se o tome može govoriti samo onda kada je dostojanstvo drugoga povrijeđeno takvim ponašanjem počinitelja koje po svom obliku i intenzitetu višekratno nadilazi ono koje se inače pojavljuje u sličnim situacijama. U utvrđenim radnjama optuženika zato nisu ostvarena sva potrebna objektivna obilježja kaznenog djela nasilničkog ponašanja iz čl. 331. KZ. Županijski sud u Bjelovaru, Kž 329/1998. od 3. prosinca 1998.g. (VSRH, Izbor odluka 1/1999.) Nisu ostvarena obilježja kaznenog djela nasilničkog ponašanja iz čl. 331. KZ u postupanju dvojice optuženika, kada je utvrđeno da je jedan od optuženika ispred ugosititeljskog objekta započeo verbalni duel sa oštećenikom tijekom kojeg ga je jednom udario šakom u glavu, a kada je oštećenik pobjegao u gradski park, došavši za njime, drugi ga optuženik bacio na travnatu površinu, te ga zatim obojica optuženika nastavili zajedno tući, jer utvrđene činjenice ne ukazuju da bi optuženici doveli drugoga u ponižavajući položaja, niti da bi postupali radi iživljavanja nasiljem.

840 ŽSBj, Kž 255/1999 od 21. siječnja 1999.g. (VSRH, Izbor odluka 1/2000.) Nisu ostvarena obilježja kaznenog djela nasilničkog ponašanja iz čl. 331. KZ u radnjama optuženika za koga je utvrđeno da je ugostiteljskog objektu vrijeđao nazočne goste, stolicama razbijao boce i čaše koje su se nalazile na stolovima, a kada su ga gosti izbacili iz ugostiteljskog objekta zatvorivši vrata, metalom šipkom udario po vratima objekta sve dok mu nije zapriječeno pozivom policije, jer nedostaje bitni element kaznenog djela nasilničkog ponašanja – dovođenje drugog u ponižavajući položaj. ŽSBj, Kž 277/1999 od 21. listopada 1999.g. (VSRH, Izbor odluka 1/2000.) Kad iz okolnosti izvršenja djela, proizlazi da su optuženici bezrazložno i nemotivirano u ugostiteljskom objektu počeli tjerati prisutne goste iz sale, bacili pivsku bocu pa tortu o zid, prevrnuli jedan stol za kojim se sjedili gosti, te stolicom udarali goste, takvo njihovo ponašanje očito ukazuje na iživljavanje pa su tako ostvarena sva obilježja krivičnog djela iz čl. 198. st. 1. KZH. Prema tome, suština inkriminacije nasilničkog ponašanja iz čl. 198. st. 1. KZH sastoji se u “iživljavanju učinioca” što proizlazi ili iz okolnosti konkretnog ponašanja, ili na to (iživljavanje) odnosno sklonost učinioca takvom ponašanju ukazuje njegov prijašnji život. Okruženi sud u Bjelovaru Kž 775/81 od 26. XI 1981. (Pregled sudske prakse br. 20). Prema pravomoćnoj presudi optuženik je oglašen krivim da je u stjecaju izvršio krivična djela teške tjelesne povrede iz čl. 41. st. 1. KZH i nasilničkog ponašanja i čl. 198. st. 1. KZH tako što je na ulici u Zagrebu, spočitnuvši oštećeniku da je svojim vozilom ogrebao njegovo vozilo, izudarao ga šakom po glavi i tijelu, a onda iz neposredne blizine donio čekić kojim je udario oštećenika po glavi i tijelu zadavši mu, osim lakih tjelesnih ozljeda, i nagnječenja mozga i prijelom dva zuba što je bila teška tjelesna povreda, a kojim radnjama je u prolaznika izazvao osjećaj straha i nelagode. Takva presuda ne može se usvojiti glede krivičnog djela iz čl. 198. st. 1. KZH pa ju je, povodom zahtjeva osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, valjalo ukinuti i u tom dijelu vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Optuženik je postupao u uvjerenju da mu je oštećenik okrznuo auto pa ta okolnost, bez obzira na to što to oštećenik nije učinio, isključuje zaključak da je optuženikovo ponašanje bilo nemotivirano i da se on iživljavo. VSRH, III Kr-73/92 od 26. ožujka 1992. (Pregled sudske prakse br. 53). Prema pravilnom tumačenju izraza "ugrožavanje spokojstva građana" treba, naime, razumjeti takvo nasilničko ponašanje kojim se, u suštini, čini nemotivirano nasilje prema osobi koja je počinitelju, u pravilu, osobno indiferentna, nepoznata i sl. dakle, iako je u pitanju samo jedna osoba. VSRH, III Kr 65/1996 od 25. veljače 1997.g. VSRH, Izbor odluka 1/1998

841 209. DOGOVOR ZA POČINJENJE KAZNENOG DJELA Članak 332. Za postojanje krivičnog djela iz čl. 298. KZ (čl. 206. KZH) nije dovoljno da dogovor bude stvaran po mišljenju, već je potrebno da dogovor objektivno postoji. VSAPV-Kž-346/53 Kad su se optuženi dogovorili da s obale Dunava ukradu lim te u tom cilju pošli čamcem, pa se vratili jer su vidjeli stražara, u njihovoj radnji ne stoji pokušaj krivičnog djela teške krađe iz čl. 250. st. 2. t. 2. KZ (čl. 131. KZH), u vezi s čl. 16. KZ, već dogovor za izvršenje djela iz čl. 298. KZ (čl. 206. KZH). VSSr-Kž-665/53 Ulazak u WC koji je bio otvoren i pristupačan ne predstavlja početak izvršenja djela obijanjem ili provljivanjem. Za ovo bi djelo bilo potrebno da izvršioci u nasilnim otvaranjem pokušaju odstraniti prepreke koje su im stajale na putu ulaženja u zatvoreni prostor, a u svrhu uzimanja novca iz tog prostora. Prema tome, nesmetani ulazak u otovreni prostor ne može se smatrati kao početak radnje provaljivanja ili obijanja, pa da bi onda, zbog toga optuženi mogli biti proglašeni krivima zbog krivičnog djela iz čl. 250. st. 1. t. u vezi s čl. 16. KZ (čl. 131. st. 1. t. 1. KZH i čl. 19. KZJ). Međutim, s obzirom na dogovor optuženih za izvršenje krivičnog djela, u njihovoj radnji stoje sva obilježja krivičnog djela iz čl. 298. KZ (čl. 206. KZH). VSH-Kž-1556/69 od 5.XI.1969. Krivično djelo dogovora za izvršenje krivičnog djela iz čl. 298. KZ supsidijarno je izvršenom krivičnom djelu koje je iz tog dogovora proiseklo, ali to, međutim, nije slučaj i kod krivičnog djela zločinačkog udruživanja iz čl. 299. KZ (i.e. udruženjivanje za vršenje krivičnih djela iz čl. 207. KZH). VSH-Kzz-6/52 Optuženi koji su se međusobno dogovorili da će, u cilju da pobjegnu iz FNRJ u Italiju, napadati posadu broda kada će ovaj biti usidren u luci, posadu svladati i zatvoriti je u prostoriju pod palubom, pri čemu će u slučaju otpora upotrijebiti protiv nje vatreno oružje i nakon toga prijeći s borodom u Italiju, počinili su krivično djelo iz čl. 298. KZ (čl. 206. KZH), jer su se dogovorili da izvrše krivično djelo protupravnog lišenja slobode sa teškim narušavanjem zdravlja i drugim teškim posljedicama iz čl. 150. st. 4. KZ (čl. 47. st. 4. KZH), za koje se po zakonu može izreći kazna strogog zatvora do osam godina. Izvršenje opisanog napada na brod nije u konkretnom slučaju predstavljalo neku eventualnu mogućnost, već upravo dogovorenu nužnu djelatnost koja je imala prethoditi izvršenju samog bijega i bez koje do bijega uopće ne bi moglo niti doći. Nije pravilno stanovište prvostepenog suda, po kome se u opisanoj djelatnosti optuženih stiču elementi krivičnog djela dogovora za izvršenje krivičnog djela dovođenja u opasnost života općeopasnom radnjom ili sredstvom iz čl. 298. u vezi sa čl. 268. KZ (čl. 153. KZH). Način na koji se navedeno djelo imalo izvršiti, ne nosi sobom neku opću opasnost za ljude izvan točno određenih osoba, tj. osoba koje su sačinjavale posadu broda i koje je trebalo napasti i svladati.

842 Nije pravilno niti stanovište javnog tužioca izraženo u izmijenjenoj optužnici, da se radi o krivičnom djelu dogovora za izvršenje krivičnog djela razbojništva iz čl. 298. u vezi sa čl. 252. KZ (čl. 132. KZH). Jedan od bitnih elemenata krivičnog djela razbojništva je namjera prisvajanja, tj. namjera da se tuđa stvar trajno oduzme i nad njom obavlja sadržaj vlasničkog prava, a u postupku nije utvrđen umišljaj optuženih, da trajno oduzmu brod s obzirom na činjenicu, što je posada broda imala ostati u potpaljublju. Nije, napokon, opravdano niti stanovište drugostepenog suda, da se u opisanoj djelatnosti optuženih stiču samo obilježja dogovora usmjerenog na izvršenje krivičnog djela prinude iz čl. 149. KZ (čl. 52. KZH) / a koji dogovor, s obzirom na zapriječenu kaznu za krivično djelo iz čl. 149. KZ, ne čini radnje optuženih krivičnim djelom iz čl. 298. KZ/. Ovo shvaćanje nije ispravno, jer krivično djelo prinude postoji samo u slučaju onemogućavanja slobode kretanja u određenom pravcu, a ne i u slučaju onemogućavanja svakog kretanja uopće, budući da se u ovom potonjem slučaju radi o lišenju slobode. U konkretnom je, pak, slučaju umišljaj optuženih bio upravljen na svladavanje posade i njeno zatvaranje u potpaljublje tj. na isključenje svake slobode kretanja. VSH-Kzz-9/55 (Krivični zakon Republike Hrvatske, Sudska praksa - Danilo Gregović, Informator, Zagreb 1991.) Ako su okrivljenici kojima se stavlja na teret kazneno djelo udruživanja za počinjenje kaznenog djela (…) u svojoj kriminalnoj djelatnosti otišli dalje i ušli u fazi pokušaja ili dovršiti kazneno djelo iznude (…), koje je bilo obuhvaćeno planom grupe, tada kazneno djelo udruživanja gubi svoju samostalnost i okrivljenici mogu kazneno odogovarati za jedno ili više kaznenih djela iznude za čije su se počinjenje kao grupa udružili (…) Po odnosu supsidijariteta u slučaju takvog udruživanja radi činjenja kaznenog djela iznude ne može postojati sjecaj kaznenog djela udruživanja i kaznenog djela iznude. Radi se samo o prividnom stjecaju. Županijski sud u Bjelovaru, Kž-327)1997. od 09.09.1997. (Željko Horvatić, Zvonimir Šeparović i suradnici, Kazneno pravo posebni dio, Masmedia, Zagreb 1999.) 210. UDRUŽIVANJE ZA POČINJENJE KAZNENOG DJELA Članak 333. Optuženi su sačinjavali objektivno jednu zbijenu i organiziranu grupu, a međusobno su bili i subjektivno čvrsto povezani jedinstvom volje da zajednički kroz neodređeno vremensko razdoblje vrše neodređeni broj krivičnih djela razbojništva. Time su oni ostvarili sva obilježja krivičnog djela zločinačkog udruživanja iz čl. 299. st. 1. KZ (i.e. udruživanje za vršenje krivičnih djela iz čl. 207. KZH). Krivično djelo dogovora za izvršenje krivičnog djela iz čl. 298. KZ (čl. 206. KZH) supsidijarno je izvršenom krivičnom djelu, koje je iz tog dogovora proisteklo. To, međutim, nije slučaj i kod zločinačkog udruživanja iz čl. 299. KZ. Dok je, naime umišljaj učinioca krivičnog djela iz čl. 298. KZ upravljen na izvršenje jednog konkretno određenog krivičnog djela, to se u izvršenju tog djela u potpunosti iscrpljuje umišljaj učinioca, dok je umišljaj učinioca krivičnog djela iz čl. 299. KZ širi jer tu postoji odluka na izvršenje cijelog niza tj. neodređenog broja krivičnih djela. Budući da, zbog toga, kod tog krivičnog djela umišljaj učinioca ide dalje od jednog ili više krivičnih djela, koja su točno određena i konkretno izvršena, to kod krivičnih djela iz čl. 299. KZ princip supsidijarnosti ne dolazi do primjene, već

843 naprotiv postoji stjecaj krivičnog djela iz čl. 299. KZ i jednog ili više krivičnih djela koje je grupa ili banda konkretno izvršila, odnosno pokušala izvršiti. VSH-Kž-1379/51 (Krivični zakon Republike Hrvatske, Sudska praksa - Danilo Gregović, Informator, Zagreb 1991.) Ako se okrivljenici, kojima se stavlja na teret krivično djelo udruživanja za izvršenje krivičnih djela iz čl. 201. KZRH u svojoj kriminalnoj djelatnosti otišli dalje i ušli u stadij pokušaja ili dovršili krivično djelo iznude iz čl. 140. KZRH, koje je bilo obuhvaćeno planom grupe, tada krivično djelo iz čl. 201. KZRH gubi svoju samostalnost i okrivljenici mog krivično odgovarati za jedno ili više krivičnih djela iznude iz čl. 140. KZRH za čije su se počinjenje kao grupa udružili. Takvo stajalište opravdava i okolnost da je Zakonom o izmjenama i dopunama KZRH ("Narodne novine" broj 28/96 od 12. IV.1996.g.) izmjenom čl. 140. st. 2. KZRH proširena kriminalna zona i na udruženje organizirano radi činjenja krivičnog djela iznude, pa po odnosu supsidijariteta u slučaju takvog udruživanja radi činjenja krivičnog djela iznude, ne može postojati stjecaj krivičnog djela iz čl. 201. i čl. 140. st. 2. KZRH. Radi se samo o prividnom stjecaju, te počinitelji mogu odgovarati samo za krivično djelo koje je iz zajedničkog plana proisteklo kao pokušano ili dovršeno. Županijski sud Bjelovar, Kž 327/1997 od 9. rujna 1997.g.

Zbog odnosa supsidijariteta ne postoji stjecaj krivičnog djela iz čl. 201. i čl. 140. st. 2. KZRH (Čl. 201. Krivičnog zakona Republike Hrvatske) Ako su okrivljenici, kojima se stavlja na teret krivično djelo udruživanja za izvršenje krivičnih djela iz čl. 201. KZRH u svojoj kriminalnoj djelatnosti otišli dalje i ušli u stadij pokušaja ili dovršili krivično djelo iznude iz čl. 140. KZRH, koje je bilo obuhvaćeno planom grupe, tada krivično djelo iz čl. 201. KZRH gubi svoju samostalnost i okrivljenici mogu krivično odgovarati za jedno ili više krivičnih djela iznude iz čl. 140. KZRH za čije su se počinjenje kao grupa udružili. Takvo stajalište opravdava i okolnost da je Zakonom o izmjenama i dopunama KZRH (Nar. nov., br: 28/96 od 12. IV 1996.g.) izmjenom čl. 140. st. 2. KZRH proširena kriminalna zona i na udruženje organizirano radi činjenja krivičnog djela iznude, pa po odnosu supsidijariteta u slučaju takvog udruživanja radi činjenja krivičnog djela iznude, ne može postojati stjecaj krivičnog djela iz čl. 201. i čl. 140. st. 2. KZRH. Radi se samo o prividnom stjecaju, te počinitelji mogu odgovarati samo za krivično djelo koje je iz zajedničkog plana proisteklo kao pokušano ili dovršeno. Županijski sud Bjelovar, Kž 327/97. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1998.) Moguć je stjecaj između kaznenog djela udruživanje za počinjenje kaznenog djela iz čl. 333. KZ (Narodne novine, br. 110/97) i kaznenog djela prijevare iz čl. 224.

844 st. 4. KZ. Naime, kazneno djelo iz čl. 333. KZ po svojoj pravnoj prirodi je tzv. delicta sui generis. To znači da je ovo kazneno djelo nezavisno od kaznenog djela koje je proizišlo iz djelatnosti organizirane grupe ljudi. Zbog toga nema konzumacije kod više faze počinjenja, jer se radi o dvije zasebne kriminalne količine sa dva posebna potpuno različita zaštitna objekta. Objekt zaštite kod kaznenog djela iz čl. 333. KZ je javni red, dok se kod kaznenih djela počinjenih u realizaciji plana udruženja štite posve drugi društveni interesi, druge društvene vrijednosti. Opravdano je uzeti da pripadnik organizirane grupe odgovara za samo članstvo u grupi organiziranoj za počinjenje kaznenog djela, kao i za kazneno djelo ostvareno od strane organizirane grupe u čijem počinjenju je bio sudionik. Vrhovni sud Republike Hrvatske, Kzz 10/99, od 30. VIII 2000. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 2000.) 211. IZRADBA I NABAVLJANJE ORUŽJA I SREDSTAVA NAMIJENJENIH POČINJENJU KAZNENOG DJELA Članak 334. Nabavljanjem i osposobljavanjem oružja, koje je optuženima trebalo poslužiti za napad na državne organe u slučaju da ovi pokušaju spriječiti njihov namjeravani ilegalni prijevoz granice, ostvarena su obilježja krivičnog djela iz čl. 300. st. 1. KZ (čl. 208. KZH). VSH-Kž-836/51 Posjedovanje oružja kod izvršenja krivičnog djela iz čl. 303. st. 1. KZ (čl. 249. st. 1. KZJ) može omogućiti prijelaz državne granice i otkloniti prepreke koje bi se mogle pojaviti kod izvršenja krivičnog djela. Zato djelo optuženog, koji je drugome dao pištolj i metke, a ovaj mu tom prilikom rekao, da mu sve to treba jer se sprema ilegalno prijeći državnu granicu, predstavlja krivično djelo iz čl. 300. st. 1. KZ (čl. 208. KZH). VSH-Kzz-19/52 Iako pravljenje otpirača u svrhu provaljivanja stvarno predstavlja pripremnu radnju u odnosu na samu provalnu krađu za izvršenje koje je otpirač namijenjen, ipak je ova radnja samostalno krivično djelo izraživanja i nabavljanja oružja i sredstava namijenjen za izvršenje krivičnog djela iz čl. 300. st. 2. KZ (čl. 208. st. 2. KZH), ukoliko ne prelazi u teže krivično djelo /pokušanu ili izvršenu krađu provaljivanjem ili pomaganje kod ovog krivičnog djela i sl. / u kom slučaju je djelo iz čl. 300. KZ konzumirano ovim težim djelom. VSH-Kž-430/54 (Krivični zakon Republike Hrvatske, Sudska praksa - Danilo Gregović, Informator, Zagreb, 1991). 212. NEDOZVOLJENO POSJEDOVANJE ORUŽJA I ESKPLOZIVNIH TVARI Članak 335. Ako neko vatreno oružje nije takovo oružje koje bi u smislu čl. 6. st. 1. Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja bilo građanima uopće zabranjeno, već se radi

845 samo o oružju za koje je potrebno odobrenje, onda time nije ostvareno jedno od bitnih obilježja krivičnog djela nedozvoljenog držanja oružja ili rasprskavajućih materija iz čl. 301. st. 1. KZ. VSH, I Kž-1554/75 od 18. II. 1976. (Pregled sudske prakse br. 9, u godini 1976., Zagreb 1976.g.) Vojnička puška nije oružje za koje se uopće ne može dobiti odobrenje za prodaju, nabavljanje ili držanje, pa stoga niti neovlaštena kupovina takve puške od strane privatne osobe ne predstavlja krivično djelo. VSJugoslavije-Kž-99/61 od 8.XI.1961. Za odluku, da li se radi o eksplozivu, čije nabavljanje ili prodaja uopće nije dopuštena, mjerodavni su propisi Uredbe o prometu vatrenim oružjem, municijom i eksplouzivnim sredstvima /SL-100/46/, kao i uredbe o izmjenama i dopunama citirane uredbe. VSH-Kž-1522/52 Neovlašteno držanje dinamita ne predstavlja krivično djelo iz čl. 301. KZ (čl. 209. KZH). VSBiH-Kž-921/52 Držanje boksera u smislu čl. 1. t. 2. Naredbe o vrstama oružja za koje se mogu izdavati dozvole za nabavku odnosno držanje i nošenje oružja od 17.V.1950. /NN27/50/, predstavlja držanje oružja za koje se ne može dobiti dozvola. Takvo držanje oružja iscrpljuje elemente bića krivičog djela iz čl. 301. KZ. VSH-Kž-2095/59 od 22.V.1959. Nedopušteno državnje vojne puške ili šmajsera predstavlja prekršaj iz čl. 14. Zakona o držanju i nošenju oružja, a ne krivično djelo iz čl. 301. KZ. VSM-Kž-186/51 Krivično djelo nedopuštenog držanja oružja ili rasprskavajućih materija iz čl. 301. KZ (čl. 209. KZH) čini ona osoba koja nabavlja, prodaje ili drži vatreno oružje ili rasprskavajuće materije čije nabavljanje ili prodaja uopće nije dozvoljena. Ovo djelo ne postoji kad se radi o vatrenom oružju ili rasprskavajućim materijama u pogledu kojih se može izdati dozvola za nabavku, prodaju ii držanje određenih i ograničenom krugu korisnika, fizičkih ili pravnih osoba. VSJugoslavije-Kz-19/61 od 15.III.1961. Kao krivično djelo državnja oružja iz čl. 301. KZ mogu se tretirati samo slučajevi nabavljanja, držanja i prodaje najopasnijih vrsta oružja u pogledu kojih se odobrenje za nabavku, držanje ili nošenje ne može izdati ni fizičkim, a niti pravnim osobama. Sav ostali neovlašteni promet odnosno držanje vatrenog oružja predstavlja samo prekršaj iz čl. 19. Zakona o oružju. VSJugoslavije-KZ-52/61 od 19.V.1961.

846 Neovlašteno držanje pištolja “Beretta” 7,65 mm ne predstavlja krivično djelo, jer se takav pištolj može nabaviti uz dozvolu pa to nije oružje čije nabavljanje ili prodaja građanima nije dopuštena. VSH, I KŽ 949/79 od 17. V 1980. (Pregled sudske prakse br. 17 u godini 1980., Zagreb 1980.g.) Automat marke "Stear" s četiri prazna okvira za municiju koji potječe iz II. svjetskog rata ne predstavlja sredsvo naoružanja ili vojne opreme. Radi se prema čl. 4. st. 1. toč. 3. Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja (Narodne novine, br. 54/74) o trofejnom oružju za čije držanje po čl. 13. navedenog zakona treba odobrenje koje izdaje općinski organ. Budući da se trofejno oružje dobiti odobrenje, ne čini krivično djelo nedopuštenog držanja oružja i eksplozivnih tvari iz čl. 209. st. 1. KZH osoba koja takvo oružje drži ili prodaje bez odobrenja, već to predstavlja samo prekršaj iz čl. 37. st. 1. toč. 7. Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja. Okružni sud u Bjelovaru, Kž 682/91 od 12. rujna 1991. (Pregled sudske praske br. 51). Nisu ispunjene zakonske pretpostavke za pokretanje krivičnog postupka (Čl. 203. st. 1. Krivičnog zakona Republike Hrvatske) Prema čl. 32. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o oružju (Nar. nov., br. 108/95. od 28.12.1995.) građani koji nisu postupili sukladno odredbi čl. 79. Zakona o oružju (Nar. nov., br. 69/92 od 22. 10. 1992.) i predali oružje čija je nabavka, držanje i nošenje zabranjeno, dužni su ga predati nadležnom tijelu u roku od jedne godine od dana stupanja na snagu toga zakona pa je stoga rok za dobrovoljnu predaju oružja isticao danom 05.01.1997. godine. Ako je kod optuženika oružje pronađeno i oduzeto u navedenom roku ne postoje zakonske pretpostavke za pokretanje kaznenoga postupka. "Budući da je prema činjeničnom opisu krivičnih djela oružje kod okrivljenika pronađeno i oduzeto dana 22.05.1996. godine, dakle u okviru naprijed navedenog zakonskog roka za dobrovoljnu predaju oružja to bez obzira na činjenicu što okrivljenici nisu poduzeli konkretne radnje u cilju povrata i predaje tog oružja, ne postoje zakonske pretpostavke za pokretanje krivičnog postupka protiv njih, budući da citirana odredba Zakona o oružju suspendira protupravnost njihovog djelovanja sve do isteka roka za dobrovoljnu predaju oružja." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž-3/97, od 11. II 1997. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1998.) Ne čini kazneno djelo – nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih tvari - iz čl. 335. st. 1. KZ-a, osoba koja na održanoj svečanosti – krstitkama uzme u ruke automatsku pušku i ispali nekoliko streljiva i potom ju dade drugoj osobi. Ovo radi toga što je za objektivni učin tog djela potrebno da okrivljenik sebi pribavlja u posjed takovo vatreno oružje i streljivo, dakle, da ima animus posidendi. Kod njega nije postojala volja da drži tajno u posjedu automaotsku pušku i u vrijeme ispaljivanja metka bio je samo njen detonator i kao takav ne može odgovorati za inkriminirano kazneno djelo iz čl. 335. st. 1. KZ-a. Presuda Županijskog suda u Koprivnici, Kž-179/00-3 od 28. rujna 2000. god. (Županijski sud u Koprivnici, Sudska praksa br. 3, veljača 2001.)

847 Neovlaštena nabava 107 patrona za lovačku pušku, 126 metaka za pištolj i 130 petardi znači nabavljanje veće količine municije i eksplozivnih tvari u smislu čl. 209. st. 2. KZH. Petarde se smatraju eksplozivnom tvari prema odredbi čl. 3. Zakona o prometu eksplozivnih tvari ("Službeni list SFRJ", br. 30/85), koji je preuzet na temelju čl. 1. st. 1. t. 5. Zakona o preuzimanju saveznih zakona iz oblasti unutarnjih poslova koje su u Republici Hrvatskoj primjenjuju kao republički propisi "Narodne novine", br. 53/91). Okružni sud u Bjelovaru, Kž-886/91 od 27. prosinca 1991. (Pregled sudske prakse br. 52). Kazneno djelo – neovlašteno držanje oružja i eksplozivnih tvari iz čl. 203. st. 2. KZRH može biti ostvareno i samo jednokratnom prodajom veće količine vatrenog oružja, municije ili eksplozivnih tvari. Ovo djelo ostvareno je već i time što je osuđenik neovlašteno nabavio veću količinu vatrenog oružja u cilju preprodaje, a prodaja je izvršena onog trenutka kad su se sudionici složili o predmetu i cijeni. Vrhovni sud Republike Hrvatske, III Kr 376/97, od 10. III 1998. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1999.) Kazneno djelo neovlaštenog držanje oružja i eksplozivnih tvari iz čl. 203. st. 2. KZRH može biti ostvareno i samo jednokratnom prodajom veće količine vatrenog oružja, municije ili eksplozivnih tvari. Ovo djelo ostvreno je već i time što je osuđenik neovlašteno nabavio veću količinu vatrenog oružja u cilju preprodaje, a prodaja je izvršena onog trenutka kad su se učesnici složili o predmetu i ocjeni. (VSRH, III Kr-376/1997. od 10. ožujka 1998.) (VSRH, Izbor odluka 1/1999.) 213. SUDJELOVANJE U GRUPI KOJA POČINI KAZNENO DJELO Članak 336. Kod momačke tučnjave ne radi se o učestvovanju u skupini koja vrši krivično djelo iz čl. 302. KZ (čl. 210. KZH), već o krivičnom djelu učestvovanja u tučnjavi iz čl. 43. KZH. VSSl-Kž-445/51 Kolovođa je onaj učesnik skupine, koji je njezin vođa, bez obzira na koji on to način čini, bilo sam ili preko drugih osoba, bilo fizički ili psihički. Kolovođa ne mora sudjelovati u izvršenju krivičnog djela koje čini skupina, niti mora da predovdi cijelu skupinu. Dovoljno je da vodi samo jedan njezin dio. VSH-Kž-1059/51 (Krivični zakon Republike Hrvatske, Sudska praksa - Danilo Gregović, Informator, Zagreb 1991). 214. ZLOUPORABA POLOŽAJA I OVLASTI

848 Članak 337. Optuženi je od kandidata za vozačke ispite naplatio na ime pristojbi više novca nego što je smio i taj novac držao u svojoj kancelariji. Pravilan je zaključak suda da time optuženi nije tek pokušao izvršenje krivičnog djela iz čl. 314.a st. 2. KZ, nego da ga je dovršio, jer je ne samo zloupotrijebio svoj službeni položaj odn. ovlaštenje već je ispoljio svoju namjeru pribavljanja protupravne imovinske koristi potrebnu za ostvarenje tog krivičnog djela, te takvu korist i ostvario izdvajanjem navedene sume od ostalog službenog novca i pohranjivanjem u svojoj kancelariji. To što ga još nije odnio svojoj kući ili na drugo mjesto odn. što ga još nije potrošio u svoje svrhe posve je neodlučno za odgovor za postavljeno pravno pitanje. VSH, I Kž 1380/73 od 14. III 1974. (Pregled sudske prakse u godini 1974., Zagreb 1975.g.) Stanarsko pravo, iako je u svojoj biti ima socijalni značaj, ipak je pravo imovinskopravne prirode. Pribavljanje toga prava odnosno proširenje tog prava na protupravan način predstavlja pribavljanje imovinskog prava. Vrijednost stvari ili prava je njihova sposobnost da podmiruju potrebe ljudi, pa prema tome imaju značenje vrijednosti porabe ili promjene. Polazeći od toga objektivnog stajališta, a naime od toga da li stvari ili prava služe neposredno za podmirenje individualnih potreba ljudi ili se njima mogu pribaviti druge za život ljudi potrebne stvari, s obzirom na koristi koje oni donose, očigledno je da se ta pribavljena korist može označiti u određenom iznosu novca. Budući da prema izloženom pravnom shvaćanju pribavljanja stranarskog prava odnosno proširenje tog prava na način protivan zakonu predstavlja protupravne imovinske koristi, to onda one predstavljaju element objektivne prirode krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja iz koristoljublja iz čl. 314a KZ. VSH, Kzz-1/76 od 9. III 1976. (Pregled sudske prakse br. 9. u godini 1976., Zagreb 1976.g.) Optuženi je kao rukovodilac gradilišta neovlašteno prodavao ili preprodavao građevinski materijal, nabavljen od drugih poduzeća kao reprodukcioni materijal, bez zaračunavanja i naplate poreza na promet, da bi na taj način druge osobe došle jeftinije do građevinskog materijala. Takvo postupanje optuženoga ne sadrži obilježje krivičnog djela protupravnog otuđivanja i pribavljanja društvene imovine iz čl. 257b KZ, već zloupotrebe službenog položaja i ovlaštenja iz koristoljublja iz čl. 314a KZ, budući da se korist, koju je optuženi pribavio kupcima građevinskog materijala, ne može ocijeniti kao dar, provizija, nagrada ili kao otuđenje društvene imovine u korist drugoga u vrijednosti koja je očiglednom nerazmjeru s uloženim radom ili koja uopće ne proizlazi iz rada. Ovi u Krivičnom zakoniku navedeni načini izvršenja djela iz čl. 257b st. 1. KZ, naime sadrže u bitnome pribavljanje protupravne imovinske koristi drugome na jedan poseban lakši način i pod posebnim lakšim okolnostima, bez zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja. Kako u ovom slučaju takva zaloupotreba kao obilježje krivičnog djela iz čl. 314a KZ postoji, već samim tim, i bez obzira na ostalo, ne može se raditi o krivičnom djelu iz čl. 257b st. 1. KZ, jer je pravna oznaka djela po tom propisu uvijek isključena, ako postoje obilježja nekog drugog krivičnog djela. VSH, Kzz 13/76 od 2. IX 1976. (Pregled sudske prakse br. 10 u godini 1976., Zagreb 1977.g.) Kad optuženik krivičnim djelom zloupotrebe položaja ili ovlaštenja pribavi protupravnu imovinsku korist preko 5.000.000 dinara, a drugim radnjama zloupotrebe položaja ili ovlaštenja pribavi samo kakvu drugu korist (sebi ili drugome) ili drugome

849 nanese kakvu štetu, sve te radnje optuženika treba ocijeniti kao jedno krivično djelo pljačke, a ne uz to još i kao krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja, kao posebno krivično djelo iz st. 1. tog zakonskog propisa. Zaključci sa savjetovanja predstavnika krivičnih odjeljenja Saveznog suda, republičkih i pokrajinskih vrhovnih sudova i Vrhovnog vojnog suda, održanoga 18. svibnja 1988. u Splitu. (Pregled sudske prakse br. 40). Kad službenik autosaobraćajnog pouzeća, koje je na garažiranje primilo automobil turista, neovlašteno radi vlastitog provoda, upotrijebi taj automobil, ostvaruje time neimovinsku korist i krivično djelo iz čl. 314. KZ (čl. 222. st. 1. KZH). VSH-Kž-2878/65 od 1. II.1966. Optuženik koji je kao poslovođa trgovačke radnje mijenjao čekove potrošačkih kredita za gotov novac, a neke korisnike kredita oslobađao dužnosti plaćanja učešća od 10%, izdavajući pritom lažne račune o navodno isporučenoj robi tim kupcima, išao je za time da drugima pribavi neimovnsku korist, pa je počinio krivična djela iz čl. 314. st. 1. KZ u stjecaju s krivičnim djelom iz čl. 319. st. 1. KZ (čl. 222. st. 1. KZH i čl. 227. KZH). S obzirom na opseg u kome su te radanje obavljene, ne može se uzeti da one predstavljaju neznatnu društvenu opasnost. Okružni sud u Bjelovaru-Kž-399/78 od 24.VIII.1978. Za postojanje krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja iz čl. 314. KZ (čl. 222. KZH) nije potrebno da je šteta i nastupila. VSSr-Kž-2442/54 Za postojanje krivičnog djela iz čl. 314. KZ zakon ne traži namjeru, već je dovoljno pribavljanje kakve lične koristi i neimovinske koristi. VSAPV-Kž-519/54 Kad je službenik stambenog odjela općine na nepropisan i nepravilan način omogućio da nepozvana osoba dobije stan, te zbog toga ta nepozvana osoba iz tog stana izbaci namještaj ovlaštenog stanara i smjesti ga na mjesto obilježja krivičnog djela iz čl. 314. st. 1. KZ, već s obzirom na posljedice kojima je prouzročena teža povreda prava drugog i obilježja st. 2. tog zakonskog propisa (čl. 222. st. 1. i 2. KZH). VSH-Kž-2577/65 od 22.XII.1965. Kad je službeno lice koje kao diplomatski službenik u inozemstvu uživa diplomatski imunitet u državi u kojoj se nalazi, svojim automobilom s diplomatskom oznakom ilegalno prebacuje državljane te države preko njene granice u inozemstvo, ono vrši zloupotrebu službenog položaja i ovlaštenja i pored toga što to čini van svoga rada kao diplomatski službenik, zbog toga što time zloupotrebljava služeno svojstvo diplomate, koje svojstvo diplomatskom službeniku u odnosu na te organe pripada i van konkretnog djelovanja u samoj službi diplomatskog predstavništva. VSSr-Kž-1030/64 od 24.IV.1964.

850 Optuženi je u svojstvu poslovođe prodavaonice obuće davao pojedinim osobama, svojim prijateljima, obuću na veresiju. Zbog takvih radnji on je oglašen krivim za krivično djelo zloupotrebe službenog položaja iz čl. 314. st. 1. i 3. KZ (čl. 222. st. 1. KZH) time da je prvostepeni sud ocijenio da utvrđeno davanje robe na poček predstavlja pribavljanje drugom neimovinske koristi, a budući da su se kupci robe na poček pojavljivali kao povlašteni kupci jer su dobivali robu na kredit, a nisu plaćali kamatu. Takvo stanovište, međutim nije pravilno. Naime, samo davanje na veresiju ne mora značiti da je zloupotrebljena služba jer ima i dozvoljene prodaje robe na poček /što, međutim, nije ispitano/. Osim toga, ukoliko se povlađuje kupcima sastoji u tome da oni na kredit ne plaćaju kamatu, onda se ne radi o neimovinskoj koristi, već upravo o pribavljanju imovinske koristi. VSH-Kž-267/64 od 11.IV.1964. Poslovođa je prodavaonice duhanskog kombinata u smislu čl. 99. st. 3. KZ (čl. 3. KZH) službena osoba u odnosu na povjereno mu poslovanje imovinom. Kad je ugovorom o zasnivanju radnog odnosa izričito određena dužnost poslovođe takve prodavaonice da prodaje isključivo robu privredne organizacije kdo koje radi, prodajom tuđih duhanskih prerađevina i druge robe on čini krivično djelo zlouporabe službenog položaja predviđeno u čl. 314. KZ (čl. 222. KZH), ako ima i drugih uvjeta za postojanje tog djela. VSJugoslavije-Kz-49/69 Krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja predstavlja opći oblik krivičnog djela protiv službene dužnosti, a krivično djelo pronevjere poseban je oblik zloupotrebe službenog položaja, te predstavlja konkretan oblik krivičnog djela protiv službene dužnosti. VSJugoslavije-Kz-144/58 od 28.XI.1958. Za krivičnu odgovornost optuženog kao suučesnika – pomagača u izvršenju krivičnog djela iz čl. 314. KZ nema uticaja činjenica što učiniocu krivičnog djela nije pomagao u svojstvu službenog lica da zlouporabi položaj, jer je dovoljno da se to svojstvo nalazi na strani izvršioca djela. VSSr-Kž-1715/55 Službeno lice koje upotrijebi karte za kreditiranu vožnju, a prethodno ih, iako nije ovlašteno, ovjeri pečatom ustanove i svojim potpisom, čini krivično djelo iz čl. 306. st. 3. KZ i djelo iz čl. 314. KZ (čl. 212. st. 2. KZH i čl. 222. KZH). VSSr-Kž-389/54 Odobrenje koje je učiniocu djela dao radnički savjet za izvršenje posluge i zloupotrebe službenog ovlaštenja ne oslobađa učinioca od krivične odgovornosti. VSM-Kž-123/54 Upotreba računa neistinitog sadržaja od strane službenog lica, nije konzumirana u krivičnom djelu zlouporabe položaja, već se rado o dva krivična djela

851 izvršena u stjecaju i to o djelu iz čl. 314. KZ i o djelu iz čl. 319. st. 2. KZ (čl. 222. KZH I čl. 227. KZH). VSSr-Kž-3215/55 Ukoliko je službeno lice izvršilo takve radnje koje predstavljaju primanje mita u smislu čl. 325. st. 1. KZ (čl. 234. KZH) onda ove radnje, s obzirom na načelo specijaliteta, mogu biti kvalifikatorne samo kao krivično djelo iz čl. 325. st. 1. KZ, a ne kao krivično djelo iz čl. 314a. KZ (čl. 222. st. 3. KZH). Međutim, ako službeno lice koje je primilo mito u smislu čl. 325. st. 1. KZ i time izvršilo ovo krivično djelo, poduzme u vezi s primljenim mitom izvjesne radnje koje predstavljaju zloupotrebu njegovog položaja ili ovlaštenja, i time dugom pribavi protupravnu imovinsku korist, te na taj način ostvari obilježja krivičnog djela iz čl. 314a. KZ, onda je takav učinilac izvršio krivično djelo iz čl. 325. st. 1. KZ u realnom stjecaju s krivičnim djelom iz čl. 314a. KZ. S obzirom na to carinski inspektor koji je primio obećanje poklona da izvrši nepravilno carinjenje, pa je to nepravilno carinjenje i učinio i time pribavio dugom protupravnu korist u iznosu od više miliona starih dinara – učinio je krivično djelo primanja mita iz čl. 325. st. 1. KZ u realnom stjecaju sa krivičnim djelo, pljačke iz čl. 255. st. 1. KZ (čl. 143. st. 2. KZH) u vezi sa članom 314a. st. 2. KZ. VSJugoslavije-Kz-92/65 od 29.VI.1966. Falsificiranje službenih isprava ne može biti konzumirano krivičnim djelom iz čl. 314. KZ , već ono predstavlja samostalno krivično djelo iz čl. 319. st. 1. KZ. VSSr-Kž-718/52 Odgovorna osoba u privrednoj organizaciji koja za svoj račun i u svoje ime kupi stvari za koje je mogla znati da su pribavljene krivičnim djelom i te stvari proda za svoj račun u prodavaonici privredne organizacije u kojoj je zaposlena, ostvarila je pored krivičnog djela iz čl. 265. st. 2. KZ (čl. 150. st. 2. KZH) i krivično djelo iz čl. 314a. KZ (čl. 222.st. 3. KZH). VSSl-385/65 od 13.X.1965. Djelovanje prodavača /odnosno poslovođe/ u prodavaonici industrijske robe, koja prima potrošačke čekove i zamjenjuje iz za gotov novac, te od potrošača zahtijeva ili uzme proviziju kao nagradu za uslugu što je učinio zamjenu potrošačkih čekova za gotov novac, valja pravno tretirati kao krivično djelo primanja mita iz čl. 325. KZ (čl. 234. KZH) U takvim slučajevima ne dolazi do primjene čl. 314a. KZ (čl. 222. st. 3. KZH), a niti do realnog stjecaja krivičnog djela primanja mita iz čl. 325. KZ i krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja i ovlaštenja iz koristoljublja iz čl. 314a KZ. Pravno stanovište sjednice Krivičnog odjela VSH od 7.XI.1964. i VSH-Kž435/65 od 20.IV.1965. Odgovorna osoba u privrednoj organizaciji u smislu čl. 99. st. 3. KZ (čl. 3. KZH) može biti osoba kojoj je povjeren određeni krug poslova što se odnosi na upravljanje ili poslovnik društvenom imovinom ili na proces proizvodnje u proizvodnim organizacijama. Kad su optužene trgovačke pomoćnice bile ovlaštene i dužne da u ime poduzeća prodaju kupcima robu koja se nalazila u njihovom odjeljenju, da ispostavljaju

852 paragon blokove s kojim su kupci plaćali robu gotovim novcem na blagajni, te da vode knjige privredne organizacije u koje se upisivao prijem čekova potrošačkih kredita , u onim slučajevima u kojima su kupci i koristili potrošački kredit, onda ocjenjujući ova ovlaštenja i dužnosti optuženih na njihovim radnim mjestima mora proizvesti zaključak da poslovi koju su optužene obavljale nisu bili mehaničke prirode, već naprotiv, da je optuženima bio povjeren određeni krug poslova koji se odnosio na poslovanje društvenom imovinom, pa ih stoga valja smatrati odgovornim osobama. Za pojam odgovorne osobe u smislu čl. 99. st. 3. KZ nije potrebno da radnik ima neku rukovodeću ulogu u radnoj organizaciji i široku samostalnost u radu, niti pak da ima pravo neposrednog odlučivanja o društvenoj imovini, već je dovoljno da u okviru kruga poslova koji su mu povjereni ima određenu samostalnost u poslovanju društvenom imovinom, a što je stvar ocjene konkretnih ovlaštenja i dužnosti radnika u svakom pojedinom slučaju. VSJugoslavije-Kzz-17/76 od 23.V.1976. Protupravno pribavljanje sredstava od zajednice u smislu čl. 213c. st. 1. KZ (čl. 106. st. 1. KZH) postoji i u slučaju kad se nešto protupravno naplati od zajednice za privrednu organizaciju, i u slučaju kad se u korist privredne organizacije protupravno uskrati predaja zajednici sredstava koja se suglasno važećim propisima moraju predati zajednici. S obzirom na to ostvarena su sva obilježja krivičnog djela zlouporabe ovlaštenja u privredi iz čl. 213c. st. 1. KZ kad je optuženi kao odgovorna osoba u privrednoj organizaciji u namjeri pribavljanja protupravne imovinske koristi za privredu organizaciju u kojoj je zaposlen sastavljao isprave, račune neistinite sadržine u kojima je naveo da porez na promet koji je naplatio od privatnih osoba i koji je morao biti uplaćen u korist društveno-političke zajednice, prikrio tako da je taj iznos ostao privrednoj organizaciji. Kad su radnjama optuženog ostvarena obilježja krivičnog djela iz čl. 213c. st. 1. KZ, ne može se primijeniti odredba čl. 314a. KZ (čl. 222. st. 3. KZ), jer određivanje ove pravne kvalifikacije može doći u obzir samo ako ne postoje obilježja nekog drugog krivičnog djela. Također, sastavljanje isprava, neistinite sadržine predstavlja radnju izvršenja krivičnog djela iz čl. 213c. st. 1. KZ, pa stoga ne može predstavljati posebno krivično djelo iz čl. 319. st. 3. u vezi sa st. 1. KZ (čl. 227. KZH). VSJugoslavije-Kz.19/70 od 13.I.1971. Neovlaštenom nadogradnjom stambene zgrade može biti ostvarena imovinska korist izvršiocu nadogradnje, jer su troškovi nadogradnje redovito manji od onih koji inače nastaju kad se sredstva investiraju za podizanje novog stambeno objekta. Kad je okrivljeni svjesno u ispravu o davanju suglasnosti za nadogradnju unio neistinite podatke i bio svjestan da određena osoba tom nadogradnjom pribavlja protupravnu imovinsku korist, onda ostvaruje elemente krivičnog djela iz čl. 314a. KZ i krivičnog djela iz čl. 319. st. 3. KZ (čl. 222. t. 3. KZH I čl. 227. KZH). Međutim i kad imovinska korist za drugoga ne bi bila protupravno pribavljanja, ipak se takvom radnjom može ostaviti krivično djelo iz čl. 314. KZ (čl. 222. st. 1. KZH), jer okrivljeni kao službenik službe općinske skupštine, u najmanju ruku, zloupotrebom svog službenog položaja i ovlaštenja svojom protupravnom djelatnošću drugome pribavlja neimovinsku korist, odnosno stambenoj zgradi ili stanarima te zgrade uzrokuje štetu. VSH-Kž-2578/64 od 15.XII.1964.

853 Službenik trgovinske privredne organizacije koji protivno propisima o potrošačkim kreditima proda potrošačku robu, koja je predmet poslovanja privredne organizacije na kredit, ne čini time krivično djelo posluge iz čl. 323. st. 1. KZ (čl. 232. KZH). Pravilna bi kvalifikacija takvog djela bila po čl. 213. KZ kao nesavjesno poslovanje u privredi (čl. 103. KZH) ili po čl. 314a KZ kao zloupotreba službenog položaja (čl. 222. st. 3. KZH), pod uvjetom da su ostvareni i ostali elementi tog krivičnog djela. VSSl-Kž-1035/63 od 27.II.1963. Optuženi su /prvooptuženi kao poslovođa prodavaonice, a drugooptuženi kao njegov pomoćnik/ u 1963. godini zamjenjivali čekove potrošačkih kredita za gotov novac I davali na čekove robu za koju čekovi, kao sredstvo plaćanja nisu bili izdani. Prvostepeni sud je u postupanju optuženih utvrdio obilježja krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja iz čl. 314. KZ (čl. 222. KZH). Vrhovni sud je optužene oslobodio optužbe jer je našao da u postupanju optuženih nema obilježja i jednog krivičnog djela, već da radnje optuženih predstavljaju samo privredni prijestup iz čl. 25a. t. 2. i 3. Uredbe o izmjenama i dopunama Uredbe o davanju potrošačkih kredita radnicima I drugim određenim kategorijama korisnika (Sl. 53/61/. Ako bi se prihvatilo da privredni prijestupi iz čl. 25a. t. 2. I 3. sit Uredbe sadrže i obilježja krivičnog djela iz čl. 314. KZ ili kog drugog krivičnog djela, u tom bi slučaju, navedene odredbe o privrednom prijestupu bile bespredmetne jer bi bile konzumirane krivičnim djelom. VSBiH-Kž-125/65 od 14.V.1965. Namjera službene osobe da zloupotrebom položaja ili ovlaštenja pribavi imovinsku korist, kao element krivičnog djela iz čl. 314. KZ (čl. 222. KZH) postoji i u slučaju kad ta korist nije pribavljena na štetu imovine ustanove koje obavlja službu, nego na štetu drugog. VSAPV-Kž-227/62 od 14.VI.1962. Kad je utvrđeno da je optuženi ambulante, u kojima je radio kao liječnik, dijelom koristio i za svoje privatne svrhe, a naročito kad je pacijentima davao svoje injekcije i naplaćivao ih za svoj račun, te kad je vrijednost tih injekcija tokom krivičnog postupka utvrđena kao najveća stavka i dalje, kad je bilo očigledno da je optuženi takvu praksu provodio i prije, da bi na taj način došao do veće zarade, te kad je optuženi očigledno iskorištavao takvu situaciju, a u želji za bogaćenjem takvu praksu i nastavio, onda je opravdano bilo zauzeti stanovište da je umišljaj optuženog bio usmjeren na vršenje krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja iz čl. 314a. KZ (čl. 222. st. 3. KZH), a ne i na vršenje krivičnog djela pronevjere iz čl. 322. KZ (čl. 229. KZH). VSH-Kž-2811/62 od 26.II.1963. Ako radnik privredne organizacije prema rješenju radničkog savjeta primi novčani iznos kao naknadu za sporazumni nekorišteni godišnji odmor, koji mu pripada po zakonu, radnik ne ide svojom radnjom za pribavljanjem protupravne imovinske koristi, a niti to čini odgovorna osoba privredne organizacije koja je takvu isplatu naredila, zbog čega nisu ostvarena obilježja krivičnog djela iz čl. 314a. KZ (čl. 222. st. 3. KZH).

854 VSSl-Kž-1033/62 od 27.II.1963. Ako službenik poduzeća , koji je već prema svojoj službi zadužen za kupovinu određenih proizvoda, bez znanja i odobrenja nadležnih organa upravljanja tog poduzeća, stupi u honorarnu službu kod drugog poduzeća koje prodaje takve proizvode , da bi ih uz proviziju prodavao svom poduzeću, čini svojom djelatnošću krivično djelo iz zloupotrebe službenog položaja iz čl. 314a KZ (čl. 222. st. 3. KZH). VSH-Kž-2021/64 od 4.IX.1964. Za postojanje krivičnog djela iz čl. 314a. KZ, potrebno je da kod optuženog postoji namjera za pribavljanje protupravne imovinske koristi za sebe ili drugoga. Time što je optuženi u svojstvu šefa stambenog odsjeka narodnog odbora zloupotrijebio svoj položaj omogućivši stjecanje stanarskog prava ženskoj osobi s kojom je održavao spolne odnose, učinio je krivično djelo iz čl. 314a. KZ. Korist koja se sastoji u stjecanju stanarskog prava predstavlja, naime, imovinsku korist u smislu čl. 314a, KZ (čl. 222. st. 3. KZH). VSM-Kž-688/62 od 5. I.1963. Krivično djelo zloupotrebe službenog položaja i ovlaštenja iz čl. 314a. KZ može učiniti i službenik koji ima status pripravnika u nekoj ustanovi, ako radnje koje spadaju u djelokrug te ustanove, po ovlaštenju rukovodioca faktično obavlja kao samostalni referent. Kod utvrđivanja visine imovinske koristi koja je pribavljena krivičnim djelom, valja odbiti samo one izdatke koje je učinilac imao prigodom izvršenja krivičnog djela, koji po svojoj prirodi ne spadaju u sklop radnje izvršenja krivičnog djela. VSH-Kž-276/63 od 5.III.1963. Kad je prvostepeni sud djelovanje poštanskog službenika pravno označio kao krivično djelo iz čl. 255. st. 1. KZ u vezi sa čl. 322. KZ (čl. 143. st. 1. KZH u vezi sa čl. 229. KZH), a radnje optuženog su se sastojale u vađenju novčanica iz preporučenih pošiljaka koje nisu bile označene kao vrijednosne pošiljke, a pribavljene svote prelaze iznos od 1.000,000 dinara, prvostepeni je sud učinio povredu krivičnog zakona iz čl. 344. t. 4. ZKP. Naime, opisano djelovanje može biti pravno označeno samo kao krivično djelo iz čl. 255. KZ u vezi sa čl. 314a. KZ (čl. 222. st. 3. KZH), jer je optuženi kao službena osoba zloupotrebljavajući svoj položaj i ovlaštenje sebi pribavljao protupravnu imovinsku korist, a ne može raditi o pronevjeri, jer novac stavljen u pisma nije bio povjeren pošti, a još manje optuženom kao službeniku pošte. Pošta, uostalom, otklanja u smislu svojih propisa svaku odgovornost za sadržaj pisma /osim ako nije posebno označena vrijednost i prema tome naplaćena poštarina/, iz čega proizlazi da stavljanje novca u pismo ne znači povjeravanje dotičnog novca pošti, zbog čega niti službenik pošte nije u drukčijoj situaciji u pogledu toga, pa mu novac uložen u pisma nije povjeren, a što je bitni element krivičnog djela iz čl. 322. KZ. VSH-Kž-64/64 od 14.IV.1964. Poslovođa koji prisvaja višak u prodavaonici nastao prodajom robe kupcima po višim cijenama čini krivično djelo iz čl. 222. KZH, a ne iz čl. 142. KZH. VSH-Kž-1204/78 od 25.IV.1979.

855 Ako odgovorni radnik u banci novac sa štednih knjižica ulagača prenese na nove knjižice koje glase na donosioca, ili na lozinku, a koje je on za sebe otvorio, on je na taj način stvorio sebi mogućnost raspolaganja tim štednim ulozima i time si pribavio protupravnu imovinsku korist. To znači, da za dovršeno djelo prisvajanja nije potrebno i da je on podigao gotov novac. VSH-Kž-2/80 od 27.V.1980. Optuženi je od kandidata za vozačke ispite naplatio na ime pristojbi više novca nego što je smio i taj je novac držao u svojoj kancelariji. Pravilan je zaključak suda da time optuženi nije tek pokušao izvršenje krivičnog djela iz čl. 314a. st. 2. KZ (čl. 222. st. 3. KZH), nego da ga je dovršio, jer je on svoju namjeru pribavljanja protupravne imovinske koristi koja je potrebna za ostvarenje tog krivičnog djela, te je takvu korist i ostvario izdvajanjem navedene sume od ostalog novca i pohranjivanjem u svojoj kancelariji. To što novac još nije odnio svojoj kući ili na neko drugo mjesto, te što ga još nije potrošio na neke svoje potrebe, posve je neodlučno za odgovor na postavljeno pitanje. VSH-Kž-1380/73 od 14.III.1974. Krivično djelo zloupotrebe službenog položaja može se učiniti i kad službena osoba u namjeri da sebi ili drugom pribavi protupravnu imovinsku korist propusti izvršiti neku radnju koju bi u danoj situaciji morala učiniti. U konkretnom slučaju, prema opisu djela radnja izvršenja sastoji se u tome što su optuženi, iako su im već bili isplaćeni putni troškovi, podnijeli za ta ista službena putovanja putne račune svom poduzeću i ponovno od poduzeća dobili naknadu za ta putovanja, gdje su optuženi prešutjeli da im je naknada za ova putovanja već bila isplaćena. VSH-Kž-1329/65 od 11.VI.1965. Kad je utvrđeno da je optuženi, s obzirom na svoje zasluge mogao dobiti stan od svog poduzeća, a da je usprkos tome kupio stan vlastitim sredstvima, ipak se ne može prihvatiti stanovište da bi to moglo predstavljati opravdanje da se stan koji je privatno vlasništvo popravlja na teret sredstava poduzeća u kojem je optuženi direktor, I da ne bi stajali elementi krivičnog djela iz čl. 314a. KZ (čl. 222. st. 3. KZH). Kad građanin dobije na korištenje stan u društvenom vlasništvu, on za taj stan plaća stanarinu. Ako se ulažu kakva društvena sredstva u popravak takvog stana onda se time uvećava vrijednost društvene imovine. Međutim, ako netko ima stan u privatnom vlasništvu, on ne plaća stanarinu, a kao se u takva stan za njegov popravak ulažu društvena sredstva, onda se uvećava vrijednost te privatne imovine. VSJugoslavije-Kz-36/66 od 7.XII.1966. Stanarsko pravo, iako u svojoj biti ima socijalni značaj, ipak je pravo imovinskopravne prirode. Pribavljanje tog prava odnosno proširenje tog prava na protupravan način predstavlja pribavljanje imovinskog prava. Vrijednost stvari ili prava njihova je sposobnost da podmiruju potrebe ljudi, pa prema tome, polazeći od toga da stvari ili prava služe neposredno za podmirenje individualnih potreba ljudi s obzirom na koristi koje oni donose, očigledno je da se pribavljena korist može označiti u određenom iznosu novca.

856 Budući da, prema izloženom pravnom shvaćanju pribavljanje stanarskog prava odnosno proširenje tog prava na način protivan zakonu predstavlja pribavljanje protupravne imovinske koristi, to onda one predstavljaju element objektivne prirode krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja i ovlaštenja iz koristoljublja iz čl. 314a. KZ (čl. 222. st. 3. KZH). VSH-Kzz-1/76 od 9.III.1976. Direktor radne organizacije ostvario je protupravnu imovinsku korist u smislu čl. 314a. KZ kad je tražio od Savjeta radne zajednice, što je Savjet i prihvatio, da mu se odobri zajam za stambenu izgradnju u visini od 145.600 dinara, bez natječaja, s rokom otplate od 35 godina i bez kamata, iako se prema pravilniku radne organizacije o odobravanju kredita za stambenu izgradnju i drugim općim aktima radne organizacije, zajam radnicima mogao odobriti samo na osnovu prethodno provedenog natječaja i to s najdužim rokom otplate od 30 godina i uz najmanju kamatu od 2%. Protupravnu je imovinsku korist ostvario, također suprotno spomenutom pravilniku, i drugim općim aktima radne organizacije radnik koji je tražio od Savjeta radne zajednice, koji je taj zahtjev prihvatio, da mu se rok otplate prije odobrenog zajma za stambenu izgradnju sa 30 godina produži na 40 godina i da se zajam na koji je bila određena kamata donesena bez natječaja I bez razmatranja natječajne komisije. VSJugoslavije-Kz-10/73 od 22.VI.1973. Ako iz opisa djela u optužnici nesumnjivo proizlazi da je radnjom koja je optuženom stavljena na teret ostvarena protupravna imovinska korist, a nije označena visina te koristi, nema zapreke da sud djelo pravno kvalificira u smislu st. 1. čl. 314a. KZ (čl. 222. st. 3. KZH). Naime, za pravnu kvalifikaciju krivičnog djela iz čl. 314a. st. 1. KZ dovoljno je da je nesumnjivo utvrđeno da je optuženi ostvario protupravnu imovinsku korist, a nije nužno da je utvrđena visina koristi. Međutim, visina se koristi mora utvrditi kad se radi o slučaju iz st. 2. čl. 314a. KZ ili ako to djelo prerasta u krivično djelo pljačke iz čl. 255. KZ (čl. 143. KZH). VSJugoslavije-Kz-10/73 od 22.VI.1973. Ne radi se o krivičnom djelu iz čl. 322. st. 2. KZ (čl. 229. KZH), već o krivičnom djelu iz čl. 314a. st. 2. KZ (čl. 222. st. 4. KZH), kad je optuženi ulazeći u poslovne odnose na inozemnim sajmovima usmeno ugovarao s predstavnicima tih sajmova da njemu osobo, na ruke isplaćuju ugovorene iznose paušala umjesto da ih preko banaka dostavljaju njegovom poduzeću, jer je optuženi time prekoračio mandat koji je imao kao predstavnik svog poduzeća, te je na taj način prekoračio granice svog službenog ovlaštenja, a u namjeri da sebi pribavi protupravnu imovinsku korist. VSH-Kž-2686/62 od 7.II.1963. Sama činjenica da je optuženi krivična djela ostvario u istom svojstvu kao službenik skupštine općine, nije dovoljno za ocjenu prema kojoj bi se ukupna djelatnost optuženog pravno označila kao jedno krivično djelo. Optuženi je izvršio krivično djelo primanja mita iz čl. 325. st. 3. KZ ( čl. 234. KZH) kad je od korisnika invalidskog dodatka zahtijevao da mu dade polovicu zaostataka koje budu primili i na koje su imali pravo, te kad je tim korisnicima uručio rješenja i izdao nalog za isplatu tek kada su oni unaprijed obećali da će mu dati traženu polovicu zaostataka. Pritom na pravnu oznaku djela ne utječe činjenica da su korisnici invalidskog dodatka, tek kad su novac primili, optuženom isplatili obećanu polovicu primljenih

857 zaostataka, zbog čega se radnja optuženog ne može podvesti pod propis čl. 325. st. 4. KZ (čl. 234. st. 4. KZH), jer je optuženi od oštećenih zahtijevao nagradu prije nego što im je uručio rješenja I izdao naloga za isplatu novca. Kad je optuženi kao službena osoba u namjeri da sebi pribavi protupravnu imovinsku korist podnio lažne obračune Republičkom fondu za invalidski dodatak da dvojici ljudi pripada taj dodatak, iako im on nije pripadao, pa im Republički fond taj dodatak isplati, a primaoci dodatka prema dogovoru s optuženim ovome predaju cijeli iznos spomenute isplate, te ga optuženi prisvoji, tada nisu ostvareni elementi krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja iz koristoljublja iz čl. 314a. KZ (čl. 222. st. 3. KZH), već krivičnog djela prevare u službi iz čl. 318a. KZ (čl. 231. KZH). VSH-Kž-635/70 od 7.V.1970. Gotovo svako krivično djelo protiv službene dužnosti sadrži izvjesno iskorištavanje službenog položaja ili ovlaštenja, odnosno prekoračenje službenog ovlaštenja /npr. Pronevjera, posluga, primanje mita itd./ i prema tome, sadrži istaknuto obilježje krivičnog djela iz čl. 314. KZ (čl. 222. KZH). Ali, ako je izvjesna zloupotreba službenog položaja predviđena kao posebno krivično djelo, onda se radi o izvršenju tog posebnog krivičnog djela. VSBiH-Kž-808/53 Prisvajanje novca od strane traktoriste, što je naplatio iz neovlašteno izvršenih usluga privatnim osobama prevozeći stoku traktorom zadruge, predstavlja krivično djelo utaje iz čl. 254. KZ (čl. 134. KZH), a ne krivično djelo zloupotrebe službenog položaja i ovlaštenja iz koristoljublja iz čl. 314a. KZ (čl. 222. st. 3. KZH), jer nije odgovorna osoba u radnoj /zadružnoj/ organizaciji. VSM-Kž-65/64 od 19.III.1964. Službenik uprave za prihode koji je primio mito od privatnog obrtnika poreznog obveznika, da ne bi registrirao obrtnikove registraciji podložne račune i time mu omogućio da izbjegne plaćanje poreza na promet i poreza na dohodak, ostvario je samo krivično djelo primanja mita iz čl. 325. st. 1. KZ (čl. 234. KZH), a ne krivično djelo zloupotrebe službenog položaja iz koristoljublja uz čl. 314a. KZ (čl. 222. st. 3. KZH) u stjecaju s krivičnim djelom primanja mita iz čl. 325. KZ. VSSl-Kž-675/64 od 6.II.1964. Pokušaj težeg, kvalificiranog oblika krivičnog djela može biti izvršen i onda kad osnovno krivično djelo nije bilo u potpunosti dovršeno. Tako krivično djelo pljačke iz čl. 255. KZ (čl. 143. KZH) može biti izvršeno u pokušaju bez obzira na to što osnovno krivično djelo iz čl. 314a. KZ nije bilo dovršeno. VSJugoslavije-Kz-74/65 od 13.X.1965. Poslovođa prodavaonice u kojoj se prodaju mesne prerađevine, prodaje i zaračunava prekomjerni dodatak kostiju, prodaje drugorazredno meso po cijeni mesa prve vrste, prodaje mesne prerađevine po višim cijenama nego što su one određene, kao i kad te prerađevine krivo mjeri i na taj način ostvarene novčane iznose zadržava, s obzirom na visinu ostvarene imovinske koristi, čini krivično djelo neispravnog mjerenja iz st. 1. ili 2. čl. 231. KZ (čl. 118. KZH), a ne krivično djelo zloupotrebe službenog položaja i koristoljublja iz čl. 314a. KZ (čl. 222. st. 3. KZH).

858 Opisano djelovanje optuženog ne može, stoga biti podloga krivičnom djelu pljačke. VSSl-Kž-159/65 od 7.IV.1965. Presudom Općinskog suda proglašen je okrivljeni krivim za dva krivična djela: krivično djelo zloupotrebe položaja iz čl. 222. st. 4. KZH u vezi sa st. 3. KZH i krivično djelo pljačke iz čl. 143. st. 1. KZH u vezi sa čl. 222. st. 3. KZH. Takvu pravnu ocjenu prihvatio je i drugostepeni sud. Javni tužilac Hrvatske podigao je zahtjev za zaštitu zakonitosti pozivom na povredu čl. 365. t. 4. ZKP na štetu osuđenika koja je učinjena time što sudovi nisu opisane djelatnosti za koje je učinilac krivičnog djela pravomoćno osuđen pravno ocijenili kao jedno krivično djelo pljačke izvršeno opisanim zloupotrebama položaja ili ovlaštenja iz čl. 143. st. 1. KZH u vezi sa čl. 222. st. 3. KZH, već su te radnje ocijenili kao zasebna krivična djela u realnom sticaju. Predmetna djela za koja je osuđenik pravomoćno oglašen krivim /krivična djela zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz čl. 222. st. 4. KZH i pljačke iz čl. 143. st. 1. KZH u vezi sa čl. 222. st. 3. KZH /kao za djela učinjena u realnom stjecaju prema svom osnovnom sadržaju predstavljaju činjenično i pravno potpuno istovrsnu djelatnost. Uz to, ta djela povezuju i brojni drugi sjedinjavajući faktori objektivne i subjektivne naravi: vremensko i prostorno jedinstvo, identitet oštećenika, jedinstven umišljaj učinioca za iskorištavanje iste prilike itd. Razlike se među njima javljaju samo u vezi s različitim iznosima postignute koristi odnosno počinjene štete. Zato na temelju tako ustanovljenih i uspoređenih elemenata nema nikakve sumnje da te djelatnosti prema pravilima svakodnevnog života čine prirodno jedinstvo odnosno jednu životu cjelinu, što se i prema ranijoj praksi sudova respektiralo na način da se takva djelatnost uzimala kao prividni stjecaj krivičnih djela uslijed specijalnog slučaja konzumiranja lakšeg s težim krivičnim djelom u formi produženog krivičnog djela. Kad su u pitanju predmetna krivična djela, tada se tim više mora uzeti da je učinjeno jedno krivično djelo iz čl. 143. st. 1. KZH, jer taj propis izričito predviđa da onaj: «tko izvrši jedno ili više krivičnih djela zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz koristoljublja ako vrijednost pribavljene imovinske koristi prelazi iznos od 100,000 dinara» čini time jedno krivično djelo pljačke, kako to s pravom ističe javni tužilac Hrvatske. Prema tome, pobijanom je presudom očito povrijeđen zakon na štetu osuđenika. VSH-Kzz-13/75 od 19.V.1980. Kad optuženik krivičnim djelom zloupotrebe položaja ili ovlaštenja pribavi protupravnu imovinsku korist preko 5.000,000 dinara, a drugim radnjama zloupotrebe položaja ili ovlaštenja pribavi samo kakvu drugu korist/ sebi ili drugome/ ili drugome nanese kakvu štetu, sve te radnje optuženika valja ocijeniti kao jedno krivično djelo pljačke, a ne uz to još i kao krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja, ako posebno krivično djelo iz st. 1. tog zakonskog propisa. Zaključci savjetovanja predstavnika Krivičnog odjela VSJugoslavije, republičkih i pokrajinskih vrhovnih sudova i Vrhovnog vojnog suda održanog u Splitu 18.V.1988. Zakonsko obilježje «znatna šteta» kod krivičnog djela iz čl. 222. st. 2. KZH postoji kad se radi o imovinskoj šteti koja prelazi iznos od 15.000,000 dinara.

859 (Krivični zakon Republike Hrvatske, Sudska praksa – Danilo Gregović, Informator Zagreb 1991.) Ne radi se o krivičnom djelu zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz čl. koristoljublja izi čl. 215. st. 3. u svezi sa stavkom 1. istoga članka, već o drskoj krađi iz čl. 126. st. 1. t. 2. KZRH kad su optuženici, doduše iskoristili svoja ovlaštenja pripadniak radi pribavljanja protupravne imovinske koristi, te oštećenicima koji su se nedopušteno bavili preprodajom strane valute oduzeli dinarska sredstva i stranu valutu, jer će se o tome krivičnom djlei raditi samo ukoliko ne postoje obilježja nekog drugog krivičnog djela, koje je u obom slučaju prema zaprijećenj kazni još i teže. Nije prihvatljivo pravno stajalište izneseno u žalbi optuženika da su optuženici zloupotrijebiti svoj službeni položaj i ovlaštenja da bi došli do protupravne imovinske koristi i tako počinili krivično djelo iz čl. 215. st. 1. i 3. KZRH. Ovo krivično djelo optuženici bi počinili da su oštećenicima uzeli novac u obavljanju službe, npr. za vrijeme racije, pretrage stana, obavljanja uviđaja ili drugih randji koje su obavljali u svom redovnom radu. Optuženici su, međutim, hinili obavljanje službe da bi došli u kontakt s oštećenicima, s već unaprijed stvorenom namjerom, da dođu do protupravne imovinske koristi, a to je sasvim nešto drugo imajući pritom u vidu i supsidijarni karakter krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlaštenaj iz čl. 215. st. 1. i 3. KZRG (o njemu će se raditi ukoliko ne postoji obilježje nekog drugog krivičnog djela). VSH, I Kž-965)92 od 04.11.1993. «Da bi se krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz čl. 215. KZRH moglo kvalificirati po njegovom st. 3. odnosno st. 4. ili 5. protupravnu imovinska korist mora biti obavljena, jer je tek time krivično djelo u njegovom kvalifikatornom obliku dovršeno. Kada takva korist još nije pribavljena ne radi se o pokušaju krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz čl. 215. st. 3., 6. ili 5. KZRH u vezi čl. 17. OKZRH, već o krivičnom djelu iz čl. 215. st. 1. KZRH, kao osnovnom.» Vrhovni sud Hrvatske, IV Kž-6)94 od 22.02.1994., Bilten 19)94. (Željko Horvatić, Zvonimi Šeparović i suradnici Kazneno pravo posebni dio, Masmedia, Zagreb 1999.) Zlouporaba položaja i ovlasti – elementi tog djela Počinitelj kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 1. da bi ušao u kaznenu zonu kao odgovorna osoba mora imati ovlasti za obavljanje svoje funkcije. Zbog toga se, za postojanje zlouporabe moraju utvrditi granice ovlasti odgovorne osobe, kako bi se moglo ocijeniti je li počinitelj obavljajući svoju dužnost iskoristio svoj položaj ili ovlast, odnosno prekoračio granice svoje ovlasti da sebi ili drugom pribavi kakvu neimovinsku ili imovinsku korist. "Da bi počinitelj kaznenog djela iz čl. 337. st. 1. KZ-a mogao zlouporabiti svoj položaj i ovlast (bez obzira o kojem obliku zlouporabe se radi) on kao odgovorna osoba mora imati ovlast koju u smislu čl. 337. st. 1. zlouporablja. On mora formalno ostati u granicama ovlasti određenim za njegovu funkciju. Čak i tamo gdje se prekoračuju granice ovlasti, to prekoračenje mora se odvijati u okviru zakonitog postupanja. Za postojanje takve zlouporabe moraju se utvrditi granice ovlasti odgovorne osobe, a kada je u pitanju iskorištavanje položaja (kao posebnog oblika zlouporabe, zbog kojeg se i tereti optuženik) moraju se također utvrditi ovlasti odgovorne osobe kako bi se moglo utvrditi je li počinitelj kaznenog djela u obavljanju službene radnje zlouporablja ovlast koju ima kao odgovorna osoba, ili se radi o njegovom postupanju koje nema nikakve veze sa ovlastima i ovlaštenjem koju ima odgovorna osoba, u smislu ostvarenja bića kaznenog djela iz čl. 337. KZ-a."

860 Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 862/99, od 17. XII 2002. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2003.) Iz utvrđenih okolnosti, tj. da je okrivljenik kao generalni direktor poduzeća «J.K.» u Z. u skladu s prije donesenom odlukom nekadašnjeg radničkog savjeta poduzeća prihvatio podnudu «C.- o» d.d. Z. i zaključio osiguranje otpremnine za sebe i 30 svojih suradnika, te odobrio da se na teret materijalnh troškova poduzeća isplate ugovoreno iznosi premija u ukupnom iznosu 24.266,196 HRD (sada 24.266 kn), još ne proizlazi osnovana sumnja da je počinio krivično djelo zloupotrebe položaja i ovlaštenaj iz čl. 215. st. 5. u svezi sa st. 1. i 3. istog članka. Vrhovni sud Republike Hrvatske IV Kž-15/94 23.06.1994. (Kazneni zakon, autorski pročišćeni tekst, Inženjerski biro d.d. Zagreb, 2004.) Zakonsko obilježje krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja iz čl. 174. st. 2. KZJ “znatna šteta”, u slučaju kad se radi o imovinskoj šteti, postoji kad visina te štete premaši iznos od trideset tisuća dinara. Zaključak VII zajedničke sjednice Saveznog suda, republičkih vrhovnih sudova, pokrajinskih vrhovnih sudova i Vrhovnog suda održane 15. XII 1977. u Beogradu. (Pregled sudske prakse, br. 12 u godini 1977. , Zagreb 1978.g.) Oštećivanje potrošača u trgovini prodajom robe po cijenama višim od od onih kojima je trgovina zadužena ne predstavlja krivično djelo prevare od strane prodavača odnosno poslovođe, već krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz čl. 222. st. 3. KZH. Naime, svako takvo pojedinčano postupanje, a napose čitav niz takvih radnji kao cjelovita djelatnost, sračunata između ostaloga na to da većina potrošača neće uopće primjetiti da su oštećeni, odnosno ako i primjete, da zbog malih iznosa oštećenja najčešće neće reagirati, ne iscrpljuje se samo u dovođenju potrošača u zabludu u pogledu stvarnog iznosa utrška, nego se očituje istovremeno i u takvoj prodaji povjerene robe koja je u suprotnosti s pravima i obvezama prodavača odnosno poslovođe, što proizlazi iz njihova položaja u udruženom radu. VSH, I KŽ 1204/78 od 25. IV 1979. (Pregled sudske praske br. 15 u godini 1979., Zagreb 1979.g.) Ako odgovorni radnik u banci novac sa štednih knjižica ulagača prenese na nove knjižice koje glase na donosioca, ili na lozinku, a koje je on za sebe otvorio, on je na taj način stvorio sebi mogućnost raspolaganja tim štednim ulozima i time si pribavio protupravnu imovinsku korist. To znači da za dovršeno djelo prisvajanja nije potrebno i da je on podigao gotov novac. VSH, I KŽ 680/79 od 10. I. 1980. (Pregled sudske prakse br. 17 u godini 1980., Zagreb 1980.g.) Kada je utvrđeno da je optuženica kao službenica za kontrolu odjela za upravne poslove i strance policijske četvorici stranaca neovlašteno odobrila produženi boravak u Republici Hrvatskoj, tako što je dvojici izdala rješenja na kojima je krivotvorila potpis načelnice odjela, a dovjici u putovnice nalijepila vize kojima je krovotvorila potpis upravne referentice, primivši za takve radnje od dvojice stranaca novac, tada je ona prekoračenjem svojih ovlasti počinila kaznena djela zlouporabe položaja i ovlasti iz

861 čl. 337. st. 1., odnosno čl. 337. st. 3. KZ. Konkretna kaznena djela zlouporabe položaja i ovlasti optuženica nije mogla počiniti drugačije nego da na rješenjima odnosno vizama krivotvori potpise ovlaštenih osoba, što znači da bez tih radnji – krivotvorenja potpisa, konkretna zlouporaba uopće ne bi bila moguća i ne bi postojala. Krivotvorenje isprava se zato, bez obzira što je takvim radnjama istovremeno ugrožen drugi zaštitni objket, ne može izdvojiti kao samostalno kazneno djelo iz čl. 311. KZ i ne stoji u idealnom stjecaju sa kaznenim djeloma iz čl. 337. KZ. Žs u Bjelovaru, KŽ 398/01 od 21.2.2002. (VSRH, Izbor odluka 1/2003.) Proglašavajući okrivljenika krivim zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 3. i 1. KZ-a, prvostupanjski sud smatra, temeljem provedenih dokaza, utvrđenim i dokazanim da je okrivljenik u vrijeme izvršenja djela imao status odgovorne osobe. Međutim, ovakav zaključak prvostupanjskog suda okrivljenik s pravom osporava u žalbi tvrdeći da se odgovornom osobom ima smatrati samo ona osoba koja je dobila formalno i materijalno - pravno valjanu odluku o postavljenju na tu dužnost. Ovo radi toga što se prema čl. 89. st. 7. KZ-a, odgovornom osobom smatra ona osoba «kojoj je povjeren određeni djelokrug poslova iz područja djelovanja pravne osobe, državnog tijela i tijela samouprave i uprave i tijela lokalne samouprave». To drugim riječima znači da se odlukom o postavljenju treba ne samo imenovati određena osoba, već se mora utvrditi i određeni djelokrug poslova koji joj se povjeravaju i za koje takva osoba odgovara, te koji upravo zato trebaju biti obuhvaćeni odlukom o postavljenju okrivljenika na dužnost urednika dopisništva. Kako u konkretnom slučaju nema dokaza da bi okrivljenik bio postavljen za urednika dopisništva HRT-a, to se niti ne može smatrati odgovornom osobom, pa slijedom toga ne može biti ni kazneno-pravno odgovoran za inkriminirano djelo. Županijski sud u Koprivnici, Kž-104/03.2 od 10. travnja 2003. godine. (Županijski sud u Koprivnici, Sudska praksa, knjiga 6/2004.)

Zlouporaba položaja i ovlasti – pokušaj ako nije pribavljena imovinska korist Za ostvarenje kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 3. i 4. KZ protupravna imovinska korist mora biti pribavljena, jer je tek time kazneno djelo u njegovom kvalifikatornom obliku dovršeno. Ako takva korist još nije pribavljena, ne radi se o pokušaju kaznenog djela iz čl. 337. st. 3. i 4. KZ u svezi s čl. 33. st. 1. KZ, već o kaznenom djelu iz čl. 337. st. 1. KZ kao osnovnom. Vrhovni sud Republike Hrvatske, IV Kž 6/94, od 22. II 1994.; I Kž 845/00, od 5. III 2002. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2002.) Zlouporaba položaja - ostvarenje provizije U radnjama optuženika ne stječu se elementi kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4. KZ, time što su kao odgovorne osobe u pravnoj osobi isporučivali automobile uz proviziju, jer je pravna osoba bila ovlaštena prodavati osobne automobile uz ostarenje provizije, što je bila svrha poslovanja pravne osobe prema njenoj registriranoj djelatnosti. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 726/01, od 19. XI.2003.

862 (Ing registar, Pregled sudske prakse, 2004.) Kad je sud prvog stupnja utvrdio da je optuženik kao direktor u pravnoj osobi odluke skupštine osnivača ili odluke samog osnivača pribavio korist za sebe, a ne pravnu osobu, tada se u njegovim radnjama stječu elementi kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4. Kaznenog zakona, a ne kaznenog djela zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz čl. 292. st. 2. Kaznenog zakona. «Prije svega, ono što u bitnome razlikuje kazneno djelo iz čl. 337. Kaznenog zakona, dalje: KZ i kazneno djelo iz čl. 292. KZ, jest upravo okolnost ostvaruje li odogovorna osoba u pravnoj osobi, korist za sebe ili za tu pravnu osobu. Budući da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je opt. Z.G. ostvario korist za sebe, ni na koji način se postupanje opt. Z.G. nije moglo pravno označiti kao počinjenje kaznenog djela iz čl. 292. KZ-a. Isto tako, ovaj Vrhovni sud u cijelosti prihvaća pravno pozicioniranje opt. Z.G. – kao direktora tvrtke I. m. d.o.o., u smislu odgovorne osobe koja je svojim radnjama iskoristila svoj položaj, ali i prekoračila granice svoje ovlasti. Opt. Z.G., kako to pravilno ističe i sud prvog stupnja, nije nikakav «vlasnik» tvrtke I.m d.o.o. On u toj tvrtki (društvu) ima samo tzv. članska prava (u smislu sudjelovanja u dobiti tvrtke), a uzimanje dobiti i iz društva (bez odluke skupštine osnivača, ili odluke samog osnivača – ako je on jedini osnivač Društva, kako je to u konkretnom slučaju) predstavlja prekoračenje ovlasti, jer opt. Z.G., nije ovlašten da bez odluke u pisanoj formi (bez obzira na to što on sam može donijeti takvu odluku) uzima sredstva iz tvrtke, a to suštinski znači da opt. Z.G. prekoračuje ovlasti iz tuđe domene, što predstavlja sadržaj tog oblika zlouporabe položaja odgovorne osobe, u smislu odredbe čl. 337. KZ-a.» Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 929/03-7, od 23.III.2004. (Ing. registar, Pregled sudske prakse 2004.) Pitanje denominacije protuvrijednosti strane valute Kad je optuženik počinjenjem kaznenog djela zlouporabe položaja ili ovlasti iz čl. 215. st. 5. Kaznenog zakona Republike Hrvatske («Narodne novine», br. 32/93, 33/93, 28/96 i 30/96, sada čl. 337. st. 4. Kaznenog zakona) prisvojio stranu valutu u iznosu od 74.100 DM, tada se protuvrijednost strane valute ne može denominirati i svesti na iznos od 291,44 kn, jer je kod strane valute mjerodavna stvarna vrijednost u vrijeme izvršenja kaznenog djela. «Optuženika se u ovom kaznenom postupku tereti da je u vremenu od 22. travnja 1989. godine pa do 31. siječnja 1990. godine, u SR Njemačkoj, radeći kao referent za financijsko-administrativne poslove poduzeća T.P., u namjeri da bez osnove dođe do velikog iznosa novca, popunjavao financijsku dokumentaciju o plaćama ua sebe i neke druge radnika, na način da nije obračunavao podignute akontacije iil je krivotvorio potpise radnika u isplatnim listama i tako prikazao da su oni preuzeli novac, a stvarno ga je uzeo on, pa je na osnovu dokumenata pobliže označenih u optužnici prisvojio 74.100 DEM. U vrijeme podnošenja optužnice djelo je bilo pravno označeno kao kazneno djelo iz čl. 222. st. 3. i 5. Kaznenog zakona Republike Hrvatske, dalje: KZRH, a vrijednost pribavljene imovinske koristi izražena u valuti ondašnjih dinara je 291.444,00 dinara. Uslijed zakonskih promejna državni odvjetnik je podneskom od 4. studenog 1999. godine, broj KT-17/90, izvršio izmjenu optužnice na način da je u činjeničnom opisu djela naveo, kao iznos protupravne imovinske koristi, iznos od 288.999,00 kn, a što predstavlja protuvrijednost navedenog iznosa od 74.100 DEM, te je djelo pravno označio kao kazneno djelo iz čl. 337. st. 3. i 4. Kaznenog zakona, dalje: KZ. Dakle, optužnica je ostala istovjetna u pogledu iznosa prisvajanja u valuti njemačkih maraka,

863 ali je zbog promjene zakona naveden iznos u kunama, a sve radi isprave kvalifikacije predmetnog kaznenog djela. Nema sumnje da je a s obzirom na visinu zakonom propisane kazne (za kazneno djelo kažnjivo po čl. 222. st. 5. KZRH, kako se teretio optuženik u vrijeme podignute optužnice, bila je propisana kazna zatvora najmanje tri godine, dok je za kazneno djelo kažnjivo prema čl. 337. st. 4. KZ, koje se inkriminira optuženiku izmijenom optužnice, propisana kazna zatvora od jedne do deset godina), navedena izmjena optužnice učinjena optuženiku u korist, pa bez ikakve osnove prvostupanjski sud smatra da je optužnica izmijenjena na štetu optuženika, te kako državni odvjetnik takvu izmjenu, na temelju načela zabrene reformatio in peius, nije mogao učiniti. Naime, optužnik je predmetno kazneno djelo učinio u SR Njemačkoj i prisvojio je njemačke marke, pa tako i glasi činjenični opis djela. Stoga, nema pravo prvostupanjski sud kada smatra da protuvrijednost pribavljene imovinske koristi od 74.100 DEM izraženu u dinarima bivše SFRJ, kako je to bilo inkriminirano u vrijeme podizanja optužnice, treba denominirati ( a što bi iznosilo 291,44 kuna) i predmetno kazneno djelo kvalificirati kao čl. 337. st. 3. KZ. Doista bi bilo neživotno iznos od 291,44 kuna smatrati protuvrijednošću iznosa pribavljene imovinske koristi od 74.100 DEM, koji iznos njemačkih maraka čini biti i obilježje ovog kaznenog djela. Iznos od 291,44 kuna nikako ne predstavlja stvarnu vrijednost pribavljene imovinske koristi u vrijeme izvršenja djela. U konkretnom slučaju treba voditi računa da je optuženik radio u inozemstvu, te da je optužen da je na način pobliže opisan u činjeničnom opisu optužnice prisvojio stranu valutu, konkretno njemačke marke. Dakle, upravo količina i vrijednost njemačih maraka čine obilježje djela. Kod prisvajanja strane valute mjerodavna je stvarna vrijednost u vrijeme izvršenja djela.» Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 532/04-3, od 2.IX.2004. (Ing registar, Pregled sudske prakse, 2004.) Kod kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 3. i 4. Kaznenog zakona nije moguć pokušaj, ako nije ostvarena imovinska korist jer je to djelo u svom kvalificiranom obliku dovršeno tek onda kad je ostvarena imovinska korist. Ako takva korist nije ostvarena, ne radi se o pokušaju djela iz čl. 337. st. 3. i 4., već o kaznenom djelu iz čl. 337. st. 1. Kaznenog zakona, kao osnovom. «Za ostvarenje kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 3. i 4. Kaznenog zakona – dalje: KZ protupravna imovinska korist mora biti pribavljena, jer je tek time kazneno djelo njegovom kvalifikatornom obliku dovršeno. Ako takva korist nije još pribavljena, ne radi se o pokušaju kaznenog djela iz čl. 337. st. 3. i 4. KZ u svezi s čl. 33. st. 1. KZ, već o kaznenom djelu iz čl. 337.s t. 1. KZ kao osnovnom.» Vrhovni sud Republike Hrvatske, IV Kž 72/03-3, od 17.VI.2004. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2005.) 215. NESAVJESTAN RAD U SLUŽBI Članak 339. Jedan od bitnih elemenata nesavjesnog rada u službi iz čl. 225. KZH je ”očita nesavjesnost” u vršenju službe pa ako na rad učinioca kao službenika pošte inače nije bilo drugih negativnih primjedbi, ne može se uzeti da je on očito nesavjesno poslovao kad primivši od jednog radnika dva naloga za upis njegova osobnog dohotka kao štednog uloga, koja je izdala njegova radna organizacija, nije uočio da su iznosi u njima krivotvoreni, kao i kad je propustio da kontroliranjem stanja ne štednoj knjižici

864 ustanovi koliko iznosi zapravo mjesečni osobni dohodak toga radnika kao vlasnika knjižice, omogućivši tako tome radniku da podigne ukupno 19.104,50 dinara više od stvarno ostvarenoga osobnog dohotka. VSH, Kzz 18/82d od 24. XI 1982. (Pregled sudske praske br. 23). Za krivično djelo iz čl. 317. KZ (čl. 225. KZH) traži se umišljaj kao oblik krivnje. Očigledna aljkavost u vršenju službe predstavlja takvo zanemarivanje dužnosti koje je za svakoga, koji poznaje tu službu, uočljivo na prvi pogled. VSSl-Kž-941/55 Postoji povreda zakona kad u presudi, kojom je optuženi oglašen krivim zbog krivičnog djela iz čl. 317. KZ (čl. 225. KZH), nije utvrđeno da je djelo učinjeno s umišljajem. VSSl-Kž-728/55 Mada je optuženi, kao tehnički službenik, svojim načinom poslovanja počinio poduzeću štetu, nije time učinio krivično djelo iz čl. 317. KZ (čl. 225. KZH), kad je na osnovu prijašnjeg iskustva i teorijskog znanja bio uvjeren da postupa pravilno, jer krivično djelo iz čl. 317. KZ može biti učinjeno samo umišljajno, VSM-Kž-69/56 Za postojanje krivičnog djela nesavjesnog rada u službi potrebno je da postoji očigledno aljkavo postupanje i znanje da uslijed takvog postupanja može nastupiti šteta, a to znači da ovo djelo može biti učinjeno samo s umišljajem. VSJugoslavije-Kz.126/54 U elemente bića krivičnog djela nesavjesnog rada u službi iz čl. 317. KZ /odnosno krivičnog djela nesavjesnog poslovanja iz čl. 213. KZ (čl. 103. KZH)/spada s jedne strane «očigledno nesavjesno postupanje» ili svjesno nepridržavanje zakona i propisanih pravila službe /svjesno propuštanje vršenja dužnosti/, a s druge strane, znanje o mogućnosti nastupanja štete zbog takvog postupanja. Element znanja o mogućnosti nastupanja štete predstavlja svjesni nehat ili umišljaj. VSH-Kzz-50/53 Krivično djelo nesavjesnog rada u službi iz čl. 317. KZ može biti učinjeno ne samo s umišljajem, nego i iz svjesnog nehata. VSH-Kž-453/55 Znanje o mogućnosti nastupanja štete kao element krivičnog djela nesavjesnog rada u službi iz čl. 317. KZ (čl. 225. KZH) isključuje krivičnu odgovornost na osnovi nehatnog oblika krivnje. VSH-Kž-3105/56

865 Kad rukovodilac privrednog poduzeća svjesno prodaje robu po povlaštenim cijenama, za koju država daje regres, osobama koje na takvu cijenu nemaju pravo, tada takvo djelovanje predstavlja svjesno nepridržavanje zakona ili pravila službe u smislu čl. 317. KZH (čl. 225. KZH). VSJugoslavije-Kz-68/56 Ako se iz činjeničnog opisa optužnice vidi da je jedno lice optuženo za protupravno prisvajanje koji mu je u službi povjeren, a prvostepeni sud ga oglasi krivim za krivično djelo nesavjesnog rada u službi, prvostepeni sud je prekoračio optužbu i učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka. VSSr-Kž-2099/54 Da bi se moglo govoriti o očigledno neurednom poslovanju, potrebno je da neurednost jasno i izrazito, prema svom intenzitetu ili na drugi način, nadilazi običnu neurednost, da se dakle ne radi o neurednosti koja se može dogoditi svakoj prosječnoj savjesnoj osobi u njezinom radu. VSH-Kž-2194/54 «Šteta» kao element krivičnog djela nesavjesnog rada u službi iz čl. 317. KZ ne mora biti imovinske naravi. VSH-Kž-2362/54 Blagajnica tvornice obuće, koja je u vršenju svoje službe očigledno neuredno postupala i svjesno se nije pridržavala propisanih pravila službe, iako je znala da zbog takvih postupaka može nastupiti šteta poduzeću, nije učinila krivično djelo iz čl. 213. st. 1. KZ (čl. 103. KZH), nego krivično djelo iz čl. 317. KZ (čl. 225. KZH). VSH-Kž-2800/54 Službenik biroa za posredovanje rada učinio je krivično djelo nesavjesnog rada u službi iz čl. 317. KZ time što je očigledno neuredno postupao pri ispunjavanju štednih knjižica ovjeravajući duži radni staž, nego što je onaj, koji proizlazi iz pomnjivog pregleda podataka, kao i time što je neuredno postupao pri izdavanju potvrda o redovitom prijavljivanju nezaposlenih radnika. VSH-Kž-1596/55 Davanje robe od strane poslovođe trgovinske radnje na veresiju, koja je poslije pokretanja krivičnog postupka dužnika potpuno naplaćena, predstavlja svjesno nepridržavanje zakonskih propisa i pravila službe u smislu čl. 317. st. 1. KZ. VSJugoslavije-Kz-57/56 Iako je manjak, koji je proizašao iz davanje robe iz prodavaonice zadruge potrošačima na kredit, utvrđen u iznosu od 233,046 dinara nije nastala šteta u čitavom ovom iznosu, jer se iskazalo da je veliki dio potrošača bio solventan, te izmirio dug, tako da je ostalo nenaplaćenog potraživanja od svega 40.000 dinara. Likvidno i naplativo potraživanje prema potrošačima nije se moglo smatrati kao stvarno umanjenje imovine zadruge.

866 VSH-Kž-1725/55 Davanje robe na veresiju kreditno sposobnim potrošačima i uz pravilno evidentiranje njihovih dugovanja, iako predstavlja postupanje koje je protivno propisima, ipak još ne predstavlja stvarnu štetu. Iako je optuženi nepravilno postupio kad je bez odobrenja upravnog odbora za gostionu kojom je rukovodio, iz dnevnog utrška kupio bačve, ne može se uzeti da je ovom isplatom nastala šteta. Zbog činjenice, što je optuženi naknadno isplatio štetu zadruzi koja je nastala krivičnim djelom, ne može se uzeti da za zadrugu nije nastala nikakva šteta, zato jer je optuženi svojim postupkom, nakon učinjenog krivičnog djela samo nadoknadio već ranije prouzrokovanu štetu. VSH-Kž-2421/55 Nije krivično djelo iz čl. 317. KZ (čl. 225. KZH) svako davanje robe na veresiju, već samo ono, koje se obavlja na način koji sadrži obilježja krivičnog djela iz čl. 317. st. 1. KZ VSAPV-Kž-1407/56 od 25.I.1957. Jedan od bitnih elemenata nesavjesnog rada u službi iz čl. 225. KZH je «očita nesavjesnost» u vršenju službe, pa ako na rad učinioca kao službenika pošte, inače nije bilo drugih negativnih primjedbi, ne može se uzeti da je očito nesavjesno poslovao kad je primivši od jednog radnika dva naloga za upis njegovog osobnog dohotka kao štednog uloga koje je izdala njegova radna organizacija, propustio uočiti da su iznosi u njima krivotvoreni, kao i kada je propustio da kontroliranjem stanja na štednoj knjižici ustanovi koliko iznosi, zapravo, mjesečni osobni dohodak toga radnika kao vlasnika knjižice, omogućivši tome radniku da podigne ukupno 19,104 dinara više od njegovog stvarnog osobnog dohotka. VSH-Kzz-18/82 od 24.XI.1982 (Krivični zakon Republike Hrvatske, Sudska praksa-Danilo Gregović, Informator Zagreb 1991.). 216. PROTUZAKONITO POSREDOVANJE Članak 343. Za krivično djelo protuzakonitog posredovanja iz čl. 324. st. 1. KZ ne traži se da osoba, koj primi nagradu ili drugu korist da posreduje, stvarno i izvrši neku radnju posredovanja. Prema tome ne treba pobliže biti niti određena osoba kod koje treba da se posreduje. To posve jasno i pouzdano proizlazi iz gramatičkog i logičkog tumačenja propisa čl. 324. st. 1. KZ, a pogotovo kad se taj propis usporedi s propisima čl. 324. st. 2. i 3. KZ, iz kojih opet određeno i jasno proizlazi da se za dovršena krivična djela iz tih propisa traži da je izvršeno posredovanje kod treće osobe. Prema tome za krivično djelo iz čl. 324. st. 1. KZ uzima se da je izvršeno kad je subjekt toga djela primio nagradu ili korist da posreduje korištenjem svog službenog ili društvenog položaja i utjecaja da se izvrši ili ne izvrši neka službena radnja. Dakle, radnja tog krivičnog djela ne sastoji se u izvršenom posredovanju, već u primanju nagrade ili koristi, a svrha primanja je da se posreduje. VSH, I Kž 468/74 od 18. IX 1974.

867 (Pregled sudske prakse u godini 1974., Zagreb 1975.g.) Krivično djelo protuzakonitog posredovanja iz čl. 324. st. 1. KZ (čl. 233. KZH) može počiniti i podređeni službenik posredujući kod svojeg pretpostvljenog. VSH-Kž-1547/54 Za krivično djelo protuzakonitog posredovanja iz čl. 324. st. 1. KZ (čl. 233. KZH) ne traži se da osoba primi nagradu ili drugu korist da posreduje stvarno i izvršio neku radnju posredovanja. Prema tome, ne treba pobliže biti niti određena osoba kod koje terba da se posreduje. To posve jasno i pouzdano proizlazi iz gramatičkog i logičkog tumačenja propisa čl. 324. st. 1. KZ, a pogotovo kad se taj propis usporedi s propisima čl. 324. st. 2. i 3. KZ, iz kojih, opet, određeno i jasno proizlazi da se za dovršena krivična djela iz tih propisa traži da je izvršeno posredovanje kod treće osobe. Prema tome, za krivično djelo iz čl. 324. st. 1. KZ uzima se da je izvršeno kad je subjekt toga djela primio nagradu ili korist da posreduje korištenjem svog službenog ili društvenog položaja i utjecaja da se učini ili ne učini neka službena radnja. Dakle, radnja se ovog krivičnog djela ne sastoji u izvršenom posredovanju, već u primanju nagrade ili koristi, a svrha je tog primanja da se posreduje. VSH-Kž-468/74 od 18.IX.1974. Krivično djelo protuzakonito posredovanja iz čl. 233. st. 1. KZH dovršeno je već samim primanjem nagrade radi protuzakonitog posredovanja, dakle, sasvim neovisno o tome je li učinilac ili nije postupao s namjerom da iskorištavanjem svog položaja posreduje da se obavi ili ne obavi neka službena ili druga radnja. Radnja protuzakonitog posredovanja predstavlja, naime, kvalificirani oblik iz osnovnog krivičnog djela iz čl. 233. st. 1. KZH, tj. krivično djelo iz čl. 233. st. 2. KZH, a ako je za takvo posredovanje primljena nagrada ili kakva druga korsit, predleži daljnji kvalificirani oblik osnovnog djela, tj. krivično djelo iz čl. 233. st. 3. KZH. VSH-Kž-140/85 od 24.IX.1985. (Krivični zakon Republike Hrvatske, Sudska praksa – Danilo Gregović, Infromator Zagreb 1991.). Krivično djelo protuzakonitog posredovanja iz čl. 233. st. 1. KZH dovršeno je već samim primanjem nagrade radi protuzakonitog posredovanja, dakle, sasvim neovisno o tome je li učinilac ili nije postupao i s namjerom da iskorištavanjem svog položaja posreduje da se obavi neka službena ili druga radnja. VSH, IV Kž 140/85 od 24. IX 1985. (Pregled sudske prakse br. 28). 217. PRIJEVARA U SLUŽBI Članak 344. Podnošenje od optuženog kao odgovorne osobe svojoj radnoj organizaciji putnih računa za izvršena službena putovanja u kojima je naveo veći broj dana od stvarno provedenih na putu i na toj osnovi naplaćivao znatno veći iznos od onoga kojega je imao pravo naplatiti sadrži sva bitna obilježja krivičnog djela prevare u službi iz čl. 318. st. 1. KZ.

868 VSH, I Kž-1663/75 od 3. VI 1976. (Pregled sudske prakse br. 9 u godini 1976, Zagreb 1976.g.) Odgovorna osoba u privrednoj organizaciji prevarnim radnjama u odnosu na imovinu svoje organizacije, ne vrši krivično djelo prevare iz čl. 258. KZ (čl. 142. KZH), već prevare u službi iz čl. 318. KZ (čl. 231. KZH). VSJugoslavije-Kz-81/64 od 21.X.1964. Ne postoji idealni stjecaj krivičnih djela iz čl. 318a. st. 1. KZ i čl. 319. st. 1. KZ (čl. 231. KZH i čl. 227. KZH) jer je unošenje neistinitih podataka u isprave i pdonošenje lažnih obračuna konzumirano u krivičnom djelu iz čl. 318a. st. 1. KZ. VSHKž-2500/63 od 29.X.1963. U krivičnom djelu prevare u službi iz čl. 318a, KZ traži se, pored ostalih elemenata, još i element podnošenja lažnih obračuna da bi se na taj način dovelo u zabludu privrednu organizaciju radi izvrešnja nezakonite isplate. Kad su lažni obračuni načinjeni upravo u tu svrhu i konkretno u tu svrhu upotrijebljeni, onda se tim falsifikatom pored krivičnog djela iz čl. 318a. KZ ne ostvaruje još i krivično djelo iz čl. 319. st. 2. KZ (čl. 231. KZH i 227. KZH). VSH-Kž-819/64 Službena osoba koja falsificira službenu ispravu i zatim tu ispravu upotrijebi u cilju pribavljanja protupravne imovinske koristi dovođenjem nadležnog državnog organa u zabludu da mu isplati iznos na koji glasi falsificiranja isprava čini samo krivično djelo falsificiranja službene isprave iz čl. 319. KZ (čl. 227. KZH). U čl. 318a. KZ (čl. 231. KZH) propisana je posebna odgovornost za službene osobe koje na način inkriminiran u st. 1. čl. 318a. KZ ostvaruju obilježja prevare. Iz toga slijedi da pravljenje lažne službene isprave i njena upotreba na način opisan u st. 1. čl. 318a. KZ ne predstavlja posebno djelo falsificiranja službene isprave iz čl. 319. KZ, već jedno od obilježja djela prevare u službi iz čl. 318a. KZ. VSBiH-Kž-691/62 od 19.VII.1962.VSSl-Kž-855/65 od 19.III.1966. VSAPVKž-49/68 Podnošnje od optuženog kao odgovorne osobe svojoj radnoj organizaciji putnih računa za izvršena službena putovanja u kojima je naveo veći broj dana od stvarno provedenih na putu na kojoj je osnovi naplatio znatno veći iznos od onoga koji je imao pravo naplatiti, sadrži sv bitna obilježja krivičnog djela pevare u službi iz čl. 318a. st. 1. KZ (čl. 231. KZH). VSH-Kž-1663/75 od 3.VI.1976. Za ostvarenje pomaganja u krivičnom djelu prevare u službi /čl. 231. KZH) nije potrebno da pomagač bude u radnom odnosu u istoj radnoj organizaciji kao i učinilac tog krivičnog djela. Pomagač, kao suučesnik, u navedenom krivičnom djelu obvezan je na plaćanje imovinsko-pravnog zahtjeva za naknadom štete kao i neposredni učinilac krivičnog djela. VSH-Kž-324/68 do 20.VI.1968.

869 Time što je optuženi kao rajonski lugar šumske uprave, a u namjeri pribavljanja protupravne imovinske koristi, unio u šihtnu knjigu da su na pošumljavanju radile i osobe koje stvarno nisu radile, pa su one na osnovu toga na blagajni šumske uprave naplatile iznos od 18.300 dinara, od kojeg iznosa su optuženom dali 10.000 dinara, učinio je krivično djelo prevare u službi iz čl. 318a. st. 1. KZ, a ne krivično djelo zloupotrebe službenog položaja iz koristoljublja iz čl. 34a. st. 1. KZ (čl. 222. st. 3. KZH) u stjecaju s krivičnim djelom falsifikata službene knjige iz čl. 319. st. 1. KZ(čl. 227. KZH). VSBiH-Kž-1428/61 od 16.II.1962. Ne postoji objektivni identitet između krivičnog djela iz čl. 318a. KZ i krivičnog djela iz čl. 213. KZ (čl. 231. KZH i čl. 103. KZH), pa kad je optuženi bio tužen da je ovjeravanjem jednog dijela neistitnitih računa o nabavci robe, omogućio isplatu i prisvajanje novca u određenom iznosu, te da je tiem učinio krivično djelo iz čl. 318a. KZ, ne može se proglasiti krivim da je nesavjesnim postupanjem omogućio skladištaru da vrši prisvajanje novca, te da je tiem učinio krivično djelo iz čl. 213. KZ. (Krivični zakon Republike Hrvatske, Sudska praksa – Danilo Gregović, Infromator Zagreb 218. PRONEVJERA Članak 345. Pojam “stvari povjerene uopće na radu” u smislu propisa čl. 229. KZH (krivično djelo pronevjere), u slučaju prodaje svinja, vlasništvo PPK, u svoju korist od strane kooperanata, određen je upravo odnosom učiniocu prema predmetu pronevjere, tako što su otuđene svinje bile u društvenom vlasništvu, što su kooperantu bile povjerene u vezi s ostvarivanjem zajedničkog posla i dohotka i u vezi s procesom proizvodnje odnosno rada, na temelju posebnoga odnosa reguliranoga ugovorom i samoupravnim sporazumom, u skladu s čl. 291-298 ZUR-a. VSH, I Kž 104/83 od 18. I 1984. (Pregled sudske prakse br. 24). Kaffe-bar upisan kao radnju registar radnji na osnovi Zakona o samostalnom obavljanju privrednih djelatnosti osobnim radom ("Narodne novine", broj 19/90) nema status privatnog poduzeća - radnja sa statusom pravne osobe. Okrivljenik zaposlen kao konobar u takvoj radnji prisvajajući novac od dnevnih utržaka, ne čini zato krivično djelo pronevjere iz čl. 223. KZRH, već krivično djelo utaje iz čl. 129. KZRH. Županijski sud Bjelovar, Kž 350/1997 od 18. rujan 1997..g. (VSRH, Izbor odluka 2/1997.) Krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja, predstavlja opći vid krivičnog djela protiv službene dužnosti, a krivično djelo pronevjere je poseban oblik zloupotrebe službenog položaja, te predstavlja konkretan vid krivičnog djela protiv službene dužnosti. VSJugoslavije-Kz-144/58 od 28.XI.1958.

870 Novac koji neka osoba šalje poštom u zatvorenom pismu, smatra se pošiljkom koja je povjerena pošti na otpremu. Ako službenik pošte, koje je povjereno da takvu pošiljku otpremi, pismo otvori i novac prisvoji, čini time krivično djelo pronevjere iz čl. 322. KZ (čl. 229. KZH) u stjecaju s krivičnim djelom povrede tajnosti pisama ili drugih pošiljaka iz čl. 156. st. 3. KZ. VSH-Kž-1796/58 Kad je prvostepeni sud djelovanje optuženog poštanskog službenika pravno označio kao krivično djelo pljačke iz čl. 255. st. 1. KZ u vezi sa čl. 322. st. 2. KZ, a djelovanje se sastoji u vađenju novčanica iz preporučenih pisama sa strane poštanskog dostavljače, gdje pošiljke nisu bile označene kao vrijednosne pošiljke, tada je učinio povredu krivičnog zakona čl. 344. t. 5. ZKP. Takvo djelovanje može jedino biti pravno označeno kao krivično djelo iz čl. 255. st. 1. KZ u vezi sa čl. 314a. st. 2. KZ (čl. 222. st. 3. KZH), jer je optuženi kao službena osoba zloupotrebljavao svoj položaj i ovlaštenje pribavljajući si protupravnu imovinsku korist. Ne radi se o pronevjeri, jer odnosni novac, koji je bio stavljen u pisma, nije bio povjeren pošti, a još manje optuženog kao službeniku pošte. Pošta, uostalom, u smislu svojih propisa otklanja svaku odgovornost za sadržaj pisma /osim kao posebno nije označena vrijednost i neplaćena poštarina prema vrijednosti/, iz čeg proizlazi da stavljanje novca u pismo ne znači povjeravanje tog novca pošti, pa prema tome, niti poštanski službenik nije u drukčijoj situaciji od same ustanove, pa mu novac uložen u pismo nije povjeren, što je bitan element krivičnog djela iz čl. 322. KZ. VSH-Kž-751/64 Za postojanje krivičnog djela pronevjere nije dovoljno utvrditi postojanje manjka u kasi, već da je službeno lice, odnosnu imovinu i prisvojilo u svoju korist ili u korist drugog lica. VSSr-Kzz-229/49 Manjak može biti rezultat raznih uzroka. Protupravno prisvajanje je samo jedan od njih, a to znači da bi se na njemu trebalo zadržati, njega uzeti kao uzrok manjka kada se izviđanjem stvari po tom pitanju i pretresanjem dokaznog materijala svi drugi uzroci nastanka manja isključe, te da kao jedini uzrok dolazi optuženikovo protupravno prisvajanje onoga što mu je u službi povjereno. VSSr-Kž-2176/52 Ponuda već zaplijenjenih stvari od strane okrivljenika isljednom organu da ih ovaj zadrži, a njega pusti na slobodu, nije krivično djelo davanja mita iz čl. 326. KZ (235. KZH), već krivično djelo neuspjelog podstrekivanja na pronevjeru iz čl. 322. st. 1. KZ u vezi sa čl. 19. KZ (čl. 229. KZH) u vezi sa čl. 23. KZJ). VSSr-Kž-13/53 Ako se iz činjeničnog stanja iz optužnice vidi da je jedno lice optuženo za protupravno prisvajanje novca koji mu je u službi povjeren, a prvostepeni sud ga oglasi krivim za krivično djelo nesavjesnog rada u službi, prvostepeni sud je prekoračio optužbu i učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz čl. 342. st. 2. t. 8. ZKP.

871 VSSr-Kž-2099/54 Iznos novca po napisanoj priznanici o uplati najamnine, koju je napisao blagajnik kućnog savjeta u pogledu stana u kojem on stanuje, a koji novac nije uplatio na račun kućnog savjeta, smatra se pronevjerenim iznosom, jer je taj novac postao društveno vlasništvo pisanjem lažne priznanice o navodnoj uplati dospjelog potraživanja. Zaključak sjednice Krivičnog odjela VSSr – Pravni život 1/69 Kad je odgovorna osoba u radnoj organizaciji, utvrdivši višak u robi koja mu je povjerena, pred inventurnom komisijom prikrio taj višak s tim da ga naknadno, u slučaju eventualnog manjka, može koristiti za pokrivanje tog manjka, tad je ona učinila krivično djelo pronevjere iz čl. 322. KZ. Svaka odgovorna osoba dužna je, kad se inventurom utvrđuje stanje robe i zaliha, istinito prikazati to stanje. Prema tome, svako prikrivanje u cilju da se dotična osoba naknadno u bilo kojem vidu materijalno koristi vrijednošću tako prikrivene robe, makar i u cilju pokrivanja kasnijih manjkova u zalihama robe, smatra se prisvajanjem imovine koja je takvoj osobi povjerena u službi. Radnjom izdvajanja robe od inventurnog popisa, već je učinjen akt prisvajanja na štetu dotične radne organizacije, a u korist osobe koje takvo prisvajanje vrše. VSH-Kž-1281/66 od 6.IX.1966. Za pojam osobe na radu u državnom organu ili drugoj radnoj organizaciji koja može biti učinilac krivičnog djela iz čl. 322 KZ (čl. 229. KZH) potrebno je samo da ta osoba stvarno obavlja neki rad u toj organizaciji i za nju, a vez obzira na svoj položaj u procesu rada, kao i bez obzira da li to čini kao radnik u redovnom radnom odnosu ili rad obavlja samo povremeno ili privremeno. Prodavač štampe može biti subjektom krivičnog djela iz čl. 322. KZ bez obzira što za poslovođu poslovnice oštećenog novinskog poduzeća nije bio postavljen aktom u formalnom smislu /ugovorom ili rješenjem/, već je bio samo prodavač štampe. VSH-Kž-473/69 od 23.V.1969. Kod izvršioca krivičnog djela iz čl. 322. KZ (čl. 229. KZH) ne traži se svojstvo službene osobe već je to krivično djelo ostvareno time što učinilac protupravno prisvaja novac i ostale pokretne stvari koje su mu povjerene na radu u radnoj organizaciji. Zbog toga, ovo djelo može izvršiti i pomoćnik skladišta ako mu je povjerena sva roba u skladištu i ako je on prisvaja u svoju korist ili u korist drugih osoba. VSH-Kž-1329/76 od 20.I.1977. VSH-Kž-1691/76 od 8.II.1977. Optuženik je u oštećenoj organizaciji udruženog rada bio trgovački pomoćnik – pripravnik. Kao takav on je svakako bio osoba na radu u toj organizaciji. Kad mu je u okviru njegovog radnog mjesta bilo povjereno da utržak prodavaonice odnese u centralu organizacije, a on to propusti učiniti, već taj utržak prisvoji, onda on za takvo djelovanje odgovara kao osoba kojoj je novac bio povjeren na radu u radnoj organizaciji tj. kao izvršilac krivičnog djela pronevjere iz čl. 322. KZ (čl. 229. KZH). VSH-Kž-952/76 od 8.XII.1976.

872 Ako službenik nagovara svog podređenog službenika da neplaćene iznose ne evidentira kao prihod poduzeća i, štoviše, daje mu uputstva kako će to činiti i prikriti, te kako će oni ono novac međusobno dijeliti, onda se on ima smatrati suizvršiocem takve djelatnosti, koja ima sva obilježja krivičnog djela pronevjere iz čl. 322. KZ (čl. 229. KZH). Ovo i zbog toga što se, s obzirom na postupanje podređenog službenika prema njegovim uputama, smatra da mu je u službi bio povjeren i novac koji je podređeni službenik neposredno naplatio i koji je trebao evidentirati kao prihod poduzeća. VSH-Kž-979/76 od 18.XI.1976. Nema krivičnog djela pronevjere iz čl. 322. KZ u slučaju kad je učinilac protupravno prisvojio novac koji su mu povjerili neki članovi sindikata /radi plaćanja njihovog duga poduzeću za ogrijev/, jer učiniocu u tom slučaju novac nije povjeren u službi, a niti uopće na radu u sindikalnoj podružnici. VSJugoslavije-Kz-129/76 od 18.XI.1976. Pod stvarima povjerenim u smislu čl. 322. KZ (čl. 229 KZH) podrazumijevaju se pokretne stvari koje su osobi koja se nalazi u službi ili uopće na radu u državnom organu, radnoj ili drugoj organizaciji ili u organiam društvenog upravljanja posebno predane na čuvanje i rukovanje u vezi s obavljanjem njezinog rada, tako da se te stvari nalaze u pritežanju radnika u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Takav odnos ne psotoji između noćnog čuvara i stvari koje su mu povjerene na čuvanje. Zbog toga, noćni čuvar skladišta, koji za vrijeme obavljanja dužnosti, u namjeri pribavljanja imovinske koristi neovlašteno iznosi iz skladištva stvari koje su u njemu smještene, čini time krivično djelo krađe iz čl. 249. KZ (čl. 130. KZH, a ne pronevjere iz čl. 322. KZ. VSJugoslavije-Kz-71/66 od 27.VII.1966. Kad direktor poduzeća posredstvom druge osobe u poduzeću, kojoj je imovima poduzeća neposredno povjerena, protupravno prisvoji novac, ili druge pokretne stvari, koje sačinjavaju imovinu poduzeća kojom on rukovodi, on čini krivično djelo pronevjere iz čl. 322. st. 1. ili 2. KZ (čl. 229. KZH) jer se smatra, da je u tom slučaju čitava imovina poduzeća povjerena njemu kao rukovodiocu, bez obzira na to što su djelovi te imovine neposredno povjereni i nekoj drugoj osobi u poduzeću kao npr. Poslovođi prodavaonice poduzeća. VSH-Kž-825/59 Imovina koju službenik privredne organizacije pribavi u obliku rabata, provizije i sličnog u vezi s pravnim poslom koji je zaključen sa inozemnim privrednikom, na osnovu posebnog aranžmana vezanog za osnovni ugovor, predstavlja u smislu čl. 322. KZ imovinu koja mu je povjerena u službi. VSH-Kž-1117/60 Rad blagajnika kase uzajamne pomoći valja smatrati radom u društvenoj organizaciji. Zato blagajnik takve kase koji u namjeri pribavljanja protupravne imovinske koristi protupravno prisvoji novac koji mu je povjeren u obavljanju ove funkcije, čini krivično djelo pronevjere iz čl. 322. KZ, jer je protupravno prisvojio

873 novac koji mu je povjeren na radu u društvenoj organizaciji, a ne krivično djelo utaje iz čl. 254. KZ (čl. 134. KZH). VSJugoslavije-Kz-6/63 od 13.II.1963. Kad je optužena prihvatila obvezu blagajnice u organizaciji SK radi ubiranja članarien SK, bez obzira na to što taj rad nije plaćen i što se obavlja dobrovoljno, njoj je u smislu propisa čl. 229. KZH novac od ubrane članarine bio povjeren na radu u toj društveno-političkoj organizaciji pa je, prema tome, prisvajanjem tog novca učinila krivično djelo pronevjere iz čl. 229. st. 1. KZH, a ne utaje iz čl. 134. KZH. VSH-Kž-733/79 od 15.VII.1980. Kao imovina povjerena u službi u smislu čl. 322. KZ smatra se i višak nastao primopredajom materijalnih sredstava ili drugim poslovanjem s društvenom imovinom. Vrhovni vojni sud-K-27/70 od 13.III.1970. Osobi kojoj je na temelju ugovora o djelu zaključenog s trgovniskom radnom organizacijom predana određena količina konfekcijske robe radi prodaje u putujućoj prodavaonici maloprodaje, radi se o robi povjerenoj na radu u smislu čl. 229. KZH. VSH-Kž-680/79 od 10.I.1980. Kad je odnos tovljača svinja s poduzećem zasnovan na ugovoru o kooperaciji, onda se takav tovljač ne smatra kao osoba na radu u poduzeću ni stvarno, a niti pravno. Njegov odnos s poduzećem zasnovan je samo na ugovoru o kooperaciji iz čega slijede njegova prava iobveze. Njihovi odnosi zasnovani su na imovinsko-pravnim odnosima specijalnog karaktera, koji se sastoje u suradnji i postizavanju zajedničkog interesa. I samo tovljenje svinja povjerenih kooperantu jedan je vid takve suradnje, iz koje, kao niti iz ostalih odnosa zasnovanih na kooperaciji ne proizlazi da su kooperanti u radnom odnosu i uopće na radu u toj organizaciji. Kad je optuženi primio od poduzeća u tov veću količinu svinja i zatim ih neovlašteno prodao, te primljeni iznos prisvojio, takva djelatnost ne sadrži elemente krivičnog djela pronevjere iz čl. 322. KZ (čl. 229. KZH), nego su ostvareni elementi krivičnog djela utaje iz čl. 254. st. 1. odnosno st. 3. KZ (čl. 134. KZH). VSH-Kž-144/71 od 21.IV.1971. Pod pojam «stvari povjerene uopće na radu» u smislu propisa čl. 229. KZH, u slučaju prodaje svinja koje su vlasništvo PPK, u svoju korist od strane kooperanata, određen je upravo odnosom učinioca prema predmetu pronevjere, tako što su otuđene svinje bile u društvenom vlasništvu, što su kooperantu bile povjerene u vezi s ostvarivanjem zajedničkog posla i dohotka i u vezi s procesom proizvodnje odnosno rada, na temelju posebnog odnosa reguliranog ugovorom i samoupravnim sporazumom, u skladu sa čl. 291.-298. ZUR. VSH-Kž-104/83 od 18.I.1984. Optuženik je kao skladištar trgovinske radne organizacije izdvojio iz ostalih količina alkohola pića u skladištu, veći broj boca uvoznog pića «Gin», te ih u zejednici s drugim optuženim iz skladišta odvezao i pohranio u kuću njegovog brata. Time je to

874 piće bilo prisvojeno i krivično djelo pronevjere dovršeno, a pravno je neodlučno što prisvojeno piće još nije unovčeno. VSH-Kž-1879/76 od 21.XII.1976. Kod pitanja da li neko djelo sadrži obilježja krivičnog djela pronevjere iz čl. 322. KZ (čl. 229. KZH ili krivičnog djela posluge iz čl. 323. KZ (čl. 232. KZH) od bitne je važnosti da se pouzdano utvrdi s kojom je namjerom učinilac postupao kada je prisvojio stvari koje su mu povjerene. O postojanju krivično djela pronevjere može se zaključiti samo u slučaju kada se na osnovi svih utvrđenih činjenica može uzeti kao dokazano da učinilac nije imao namjeru vratiti u dogledno vrijeme prisvojeni iznos odnosno druge predmete, pri čemu će od posebnog značaj biti pitanje da li sa za učinioca objektivno postojali realni izgledi da će prisvojiti novac, odnosno stvari, moži vratiti u dogledno vrijeme. VSH-Kž-243/66 od 24.III.1966. U radnjama optuženog sadržana su bitna obilježja krivičnog djela pronevjere /prerasle u pljačku/, a ne krivičnog djela posluge, kad je utvrđeno da je optuženi kao naplatni radnik poreza, u razdoblju od više godina naplaćeni porez zadržavao za sebe, te ga nije uplaćivao na blagajnu općine, a niti ga je vraćao strankama. Iz toga slijedi da kod nejga nije postojala namjera vraćanja, što je odlučno za razgraničenje krivičnog djela pronevjere od posluge. Čak i u slučaju da je na samom početku prisvajanja kod optuženog takva namjera i postojala, očigledno je da je optuženi već prvih mjeseci ili godina postao svjestan nemogućnosti vraćanja, a ipak je nastavio sa prisvajanjem prikupljenog novca od poreza. Od momenta kad je postao svjestan nemogućnosti vraćanja, nema nikakve dvojbe da je njegov umišljaj bio usmjeren direktno na prisvajanje, a ne na poslugu. VSH-Kž-946/70 od 13.X.1970. Kad učinilac krivičnog djela koristi novac, koji mu je u službi povjeren, radi igranja na sportskoj prognozi, pa odluku o vraćanju novca učini ovisnom o sreći, ako i kad uspije u toj igri, ne čini time krivično djelo posluge iz čl. 323. KZ (čl. 232. KZH), nego krivično djelo pronevjere iz čl. 322. KZ (čl. 229. KZH). VSH-Kž-511/66 Kad je optuženi, utvrđeni manjak za koji je odogovoran, podmirivao novcem što je dobio na ime garantnih iznosa od potrošačkih kredita i naplaćenih rata potrošačkih kredita, te iz naplaćene, a neisporučene robe, podmirivao je, dakle, manjak novcem podueća, a ne vlastitim novcem, čime je ostvario obilježja krivičnog djela pronevjere iz čl. 322. KZ (čl. 229. KZH), a ne krivičnog djela nesavjesnog rada u službi (čl. 225. KZH) ili posluge (čl. 232. KZH). VSH-Kž-2947/64 od 7.I.1965. U vrijednost prisvojenih predmeta u proizvodnoj organizaciji ne ulazi iznos poreza na promet na te proizvode. VSH-Kž-708/80 od 22.II.1980.

875 Kod krivičnog djela pronevjere, vrijednost pronevjerenog iznosa ima se utvrditi prema prodajnoj cijeni povjerene imovine, a ne prema cijeni koju je optuženi neovlaštenom prodajom postigao. VSAPK-Kž-95/65 Optuženom akviziteru izdavačkog poduzeća, koji se povjerenim knjigama radi prodaje u ime i za račun tog poduzeća poslužio kao sredstvom za ostvarenje krivičnog djela pronevjere, na može se u vezi s tim otuđenjem knjiga priznati knjige koje okrivljenik nije opravdao bilo njihovim vraćanjem ili, pak, urednom pologom utrška. VSH-Kž-1442/75 od 11.I.1977. Kamate na pronevjereni novac ne predstavljaju štetu nanesenu izvršenjem krivičnog djela. VSAPV-Kž-1331/65 Pogrešno je shvaćanje prvostepenog i drugostepenog suda koji su zeli da se okrivljenicima /koji su gotove proizvode iz skladišta i prodavali ih za svoj račun/, ne može na teret staviti još i porez na promet /24%/ uračunavanjem skladišta radne organizacije koja se nije nalazila u prometu, a veći dio te robe je vraćen. Ovakvo shvaćanje suprotno je opće usvojenom pravnom shvaćanju što je došlo i do izražaja u Načelnom stavu 9/79 XIII zajedničke sjednie Saveznog suda republičkih i pokrajinskih vrhovnih sudova i Vrhovnog vojnog suda održane 25.i 26.X u Portorožu u vezi s pritanjem oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, a koji stav glasi: «Ako je učinilac predmet od vrijednosti koji je pribavio krivičnim djelom uz naknadu ili bez naknade prenio na durgu osobu, ili je taj predmet kasnije uništen, izgubljen i sl., tako da njegovo oduzimanje od učinioca više nije moguće, učinilac će se obvezati da plati novčani iznos koji odgovara tržišnoj vrijednosti koju je predmet imao u vrijeme kad je izvršenjem krivičnog djela pribavljen. Ako je, pak pravnim poslom /npr. prodajom ili zamjenom predmeta/ pribavljen izvršenjem krivičnog djela, obvezat će se da plati novčani iznos koji odgovara tako pribavljenoj imovinskoj koristi.» Iz ovoga po nalaženju opće sjednice slijedi da imovinska korist izražena kroz vrijednost stvar kao konstitutivni element krivičnog djela iz čl. 229. KZH odnosno krivičnog djela iz čl. 143. st. 1. KZH u vezi sa čl. 229. KZH, može biti manja od imovinske koristi što se oduzima po čl. 85. st. 1. KZJ samo u situaciji kad je pravnim poslom pribavljena već korist od vrijednosti koju je prisvojena stvar imala u vrijeme izvršenja krivičnog djela. U protivnom, naime, dolazilo bi do životno neprihvatljivih konzekvencija, kao u ovom krivičnom predmetu, kad je 317 mjernih instrumenata ne bi bili vraćeni tvornici beć bi, od strane osuđenika bili prodani po cijeni od 85.157 dinara, budući da bo u tom slučaju, slijedom izloženog, sud od osuđenika, doduše, oduzeo imovinsku korist u iznosu uvećanom za 24%, koliko iznosi porez na promet, dakle, u iznosu od 105.594,68 dinara, ali bi, prema osporenom shvaćanju provostepenog i drugostepenog suda, osuđenike ipak oglasio krivim za pribavljanje imovinske koristi samo u iznosu od 85.157 dinara. Iz svega izloženog proizlazi da je prvostepeni sud pravilno utvrdio vrijednost prisvojenih 317 komada mjernih instrumenata prema njihovoj tržišnoj vrijednosti u vrijeme izvršenja krivičnog djela, ali je pogrešenom pravnom ocjenom odbio da osuđenike oglasi krivim za pribavljanje protupravne imovinske koristi u tako utvrđenom iznosu, uzvši vrijednost tih instrumenata manjom, u iznosu od svega 85.157 dinara, prema njihovoj cijeni na skladištu oštećene organizacije udruženog rada, tj. bez uzimanja u obzir poreza na promet što je inače obuhvaćen maloprodajnom cijenom, te

876 je djelo za koje su spomenuti osuđenici oglašeni krivima pogrešno pravno označio kao blaže krivično djelo pronevjere iz čl. 229. st. 2. KZH umjesto za teže krivično djelo pljačke iz čl. 143. st. 1. KZH u vezi sa čl. 229. KZH. VSH-Kzz-18/81 od 10.VI.1983. Direktor poduzeća, koji je bez znanja skladištara uzimao stoku i protupravno je prisvojio, učinio je krivično djelo pronevjere iz čl. 322. KZ (čl. 229. KZH), a ne krivično djelo iz čl. 250. KZVSM-Kž-143/51 Optuženi koji kao recepcionar u ugostiteljskom poduzeću /hotelu/ naplati od gostiju za hotelske usluge veće cijene od onih koje su određene tarifom i tako stvorene viškove prisvoji, čini takvom radnjom krivično djelo pronevjere iz čl. 322. KZ, a ne prevare iz čl. 258. KZ. VSH-Kž-2759/60 Ne radi se o pronevjeri, već o utaji, kada okrivljeni, novac, kutije od vrijednosti ili druge pokretne stvari koji su mu povjerene na osnovu ugovora sa radnom organizacijom sa kojom se nalazi u radnom odnosu, protupravno prisvoji, u namjeri da sebi ili drugom pribavi imovinsku korist. Stav sjednice Krivičnog odjela VSAPV od 5.IV.1976. Učinilac koji u namjeri da pribavi protupravnu korist, prisvoji pokretnu stvar koja pripada crkvi, a koja mu je bila povjerena na radu kod crkvene općine, čini krivično djelo utaje iz čl. 254. KZ (čl. 134. KZH), a ne pronevjere iz čl. 322. KZ (čl. 229. KZH). VSSr-Kž-1551/76 od 16.XI.1976. Nema stjecaja krivičnih djela ako je optuženi pronevjerio jednu sumu novca u jednom poduzežu, pa je za odnosnu prijevaru osuđen, a kasnije se utvrdi da je, prije izvršene pronevjere u istom poduzeću, izvršio veću pronevjeru, za koju nije bio optužen, već se u oba slučaja radi o jednom krivičnom djelu pronevjere. VSSr-Kzz-85/53 Ako optuženi izvrši krivično djelo pronevjere, protuzakonite naplate i falsifikata, stoji stjecaj krivičnih djela, jer bez obzira što su ta djela učinjena u cilju izvršenja krivičnog djela pronevjere, ona predstavljaju posebnu radnju izvršenja koja ima sva bitna obilježja tih krivičnih djela, pa se, prema tome, radi o posebnim krivičnim djelima. VSSr-Kž-2246/53 Blagajnica PTT poduzeća koja je radi prikrivanja izvršenja krivičnog djela pronevjere istrgnuta iz poštanske knjižice, koja glasi na pravog ulagača tzv. kupon za podizanje, te na njemu izmijenila broj štedne knjižice i upisala izmišljeno ime privatnog ulagača i podignuti iznos, te potom kao poštanska službenica upisala u listu izdavanja stanje štednog uloga i broj poštanskog dnevnika, pa ovjerila te upise poštanskim štambiljom i svojim potpisom, ostvarila je pored krivičnog djela pronevjere iz čl. 322.

877 KZ (čl. 229. KZH), još i krivično djelo falsifikata isprave iz čl. 306. st. 1. KZ (čl. 227. KZH) i falsifikata službene isprave i spisa iz čl. 319. st. 3. KZ (čl. 227. KZH). VSSl-Kž-598/62 od 20.VII.1962. (Krivični zakon Republike Hrvatske, Sudska praksa – Danilo Gregović, Informator Zagreb 1991.) Okrivljenik koji je kao kooperant sklopio s poljoprivrednom zadrugom ugovore o zajedničkoj proizvodnji svinja, po kojima se obvezao da će preuzetih 64 komada odojaka toviti do određene težine, pa je bez znanja i odobrenja zadruge, radi stjecanja protupravne imovinske koristi, 8 komada utovljenih svinja zadržao za sebe, čini krivično djelo pronevjere iz čl. 223. KZRH, a ne utaje iz čl. 129. KZRH. "Okrivljenika koji je obavljao posao tovljača svinja za zadrugu treba tretirati kao osobu uopće na radu u poljoprivrednoj zadruzi, bez obzira što se radi o privremenom poslu, zbog čega se radi o postupanju sa stvarima u vršenju radne dužnosti i krivičnom djelu pronevjere." Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž-10/96, od 5.IX 1996. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1998.) Nisu ostvareni elementi krivičnog djela pronevjere, već iznude (Čl. 223. Krivičnog zakona Republike Hrvatske) Kafe-bar upisan kao radnja u registar radnji na osnovi Zakona o samostalnom obavljanju privrednih djelatnosti osobnim radom (Nar. nov., br.19/90) nema status privatnog poduzeća – radnja sa statusom pravne osobe. Okrivljenik zaposlen kao konobar u takvoj radnji prisvajajući novac od dnevnih utržaka, ne čini zato krivično djelo pronevjere iz čl. 223. KZRH, već krivično djelo utaje iz čl. 129. KZRH. Županijski sud Bjelovar, Kž 350/97, od 18. IX 1997. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1998.)

Ne radi se o krivičnom djelu pronevjere iz čl. 229. st. 1. KZH kad vozač poduzeća kojemu nije dat nalog da prevozi beton preuzme u drugom poduzeću beton za račun svog poduzeća, a zatim ga prisvoji, jer mu te stvati nisu povjerene u radu. On je, prikazujući da uzima beton za svoje poduzeće, doveo u zabludu radnika koji izdaje robu, zbog čega je raj radnik izdao robu na teret i na štetu poduzeća u kojem je zaposlen vozač pa se na strani vozača radi o krivičnom djelu prevare. Okružni su u Bjelovaru, Kž-820)91 od 21.11.1991. Počinio je krivično djelo pronevjere iz čl. 229. st. 3. KZH optuženik koji je kao voditelj automata u klubu koristio velike količine žetona zaigru, čime je oštetio Lutriju Hrvatske za 660.470 HRD. Žetoni su znak za određenu novčanu vrijednost i kad je optuženik koristio žetone koji su mou povjereni na radu, isto je kao i da je prisvojio gotov novac. Stoga ovdje ne može biti govora o tome da je za Lutriju Hrvatske nastupila šteta u obliku izmakle dobiti, nego je u pitanju stvarna šteta. VSH, Kž-400)91 od 22.07-1991., PSP-53.

878 Čini krivično djelo pronevjere iz čl. 223. KZRH, a ne utaje iz čl. 129. KZRH, optuženik koji je, kao privatni ugostitelj, temeljem ugovora o poslovno tehničkoj suradnji na eksploataciju automata za igru na novac zaključenom sa Lutrijom Hrvatske, u svom ugostiteljskom objektu imao postavljena dva elektronska aparata za igre na sreću «Jednoruki Jack», prisvojio novac od prodaje žetona. Optuženik u okviru svojih ovlaštenja iz ugovora raspolaže novcem od prodaje žetona, te mu je taj novac povjeren u radu, pri čemu nije odlučno što optuženik nije u radnom odnosu u Lutriji Hrvatske, već rad obavlja temeljem zaključnog ugovora. Položaj optuženika identičan je položaju ovlaštenog prodavača srećaka lutrije, jer se za obojicu treba reći da im je nova povjeren u službi. VSRH, Kž-559)95 od 07.11.1995., Bilten 21)97. Kad je optuženik kao kooperant s poljoprivrenom zadrugom zaključio ugovor o zajedničkoj proizvodnji svinja, kojim se obvezao da će preuzetih 64 komada svinja od zadruge, utoviti do težine od 100 kg i predati ih zadruzi prema obračunu, što međutim nije učinio, već je bez znanja i odobrenja zadruge prisvojio za sebe 3 koamda svinja, počinio je krivično djelo pronevjere iz čl. 223. st. 1. OKZRH, a ne krivično djelo utaje iz čl. 129. st. 1. us vezi sa st. 3. KZRH, jer je optuženik obavljao posao tovljača svinja za zadrugu, pa se on može tretirati kao osoba na radu uopće u poljoprivrenoj zadruzi. «Neprihvatljiv je zaključak suda prvog stupnja da se radi o krivičnom djelu utaje. Naime, okrivljenom su povjereni odojci poljoprivredne zadruge, on je obavljao posao tovljača svinja za tu zadrugu, to jasno proizlazi iz kaluzula navedenog ugovora. Prema tome okrivljenik se jedino i pravilno moež tretirati kao osoba na radu uopće u poljoprivrednoj zadruzi, bez obzira na to radi li se moguće o privremenom poslu. Svinje su mu povjerene jedino u svezi s obavljanjem njegova rada. Krivično djelo pronevjere vezano je za određenu poziciju na radu odnosno na navedene pokretne stvari – konkretno odojke, i to takvu poziciju da okrivljenik ima određeni stupanj samostalnosti u postupanju s njima, da s njima manipulira, rukuje itd. taj stupanj samostalnosti ima okrivljeni prema ugovoru. Uvijek se radi o pronevjeri kad se rado i postupnju sa stvarima u obavljanju radne dužnosti. VSRH, IV Kž-10)96 od 05.09.1996., Izbor, 1)97. (Željko Horvatić, Zvonimir Šeparović i suradnici, Kazneno pravo posebni dio, Masmedia Zagreb 1999.) Optuženi je uložio veći iznos novca u adaptaciju prostorije u kojoj je oštećeno poduzeće otvorilo gostionicu u kojoj je on poslovođa. Međutim, ni poduzeće ni vlasnik kuće, u kojoj se nalazila prostorija, nisu optuženom htjeli naknaditi te troškove, iako su od te adaptacije imali trajne koristi, te se optuženi sam namirio uzimanjem novca od dnevnih utržaka. Time je optuženi samo samovlasno pribavljao neko svoje pravo ili pravo za koje je smatrao da mu pripada, čime je učinio krivično djelo samovlasti iz čl. 297. st. 1. KZ, a ne kriv. djelo pronevjere iz čl. 322. KZ. VSH, I Kž 1095/74 od 8. V 1975. (Pregled sudske prakse br. 8, u godini 1975., Zagreb 1976.g.) Djelatnost optuženoga, koja se sastojala u tome da je uzimao novac od utroška radi vraćanja osobnog dugovanja trećim osobama, u koje je zapao zbog pokrića manjka u poslovanju nastalog njegovom krivnjom (nesavjesnim poslovanjem), za koji je on u svakom slučaju materijalno odgovoran jer bi ga morao naknaditi vlastitim

879 novcem, a ne novcem svog, oštećenog poduzeća, predstavlja krivično djelo pronevjere iz čl. 322. KZ. VSH, I Kž-1236/75 od 28. IV 1976. (Pregled sudske prakse br. 9 u godini 1976., Zagreb 1976.g.) Optuženi je bio obavezan da oštećenoj radnoj organizaciji naknadi iznos manjka utvrđen u njegovom poslovanju u ranijm godinama. Kad je on za to pokriće toga manjka, odnosno za namirenja te svoje obaveze zadržavao novac dobiven prodajom robe i njime isplaćivao to svoje dugovanje, time je u stvari protupravno prisvojio taj novac u svoju korist, čime je ostvario obilježja krivičnog djela pronevjere iz čl. 322. KZ. VSH, I KŽ 881/76 od 27. V 1976. (Pregled sudske prakse br. 10 u godini 1976. Zagreb 1977.g.) Kod izvršioca krivičnog djela iz čl. 322. KZ ne traži se svojstvo službene osobe, već je to krivično djelo ostvareno time što izvršilac protupravno prisvaja novac i ostale pokretne stari koje su mu povjerene na radu u radnoj organizaciji, pa je to neusmnjivo slučaj onda kad je nekome kao punomoćniku skladištara povjerena sva roba u skladištu i kad je on prisvaja u svoju korist i u korist drugih osoba. VSH, I Kž 1329/76 od 20. I 1977. (Pregled sudske prakse br. 11 u godini 1977., Zagreb 1977.g.) Svojstvo učinioca krivičnog djela pronevjere iz čl. 322. KZ ima svaka osoba kojoj je na radu u radnoj organizaciji povjeren novac. Prema tome takvo svojstvo ima i sobarica, koja je ujedno bila zadužena da prima novac od šankista, da vodi dnevnik, a osim toga da primljeni novac preda na blagajnu radne organizacije. VSH, I Kž 1691/76 od 8. II 1977. (Pregled sudske prakse br. 11 u godini 1977.g., Zagreb 1977.g.) Optuženik je u oštećenoj organizaciji udruženog rada bio trgovački pomoćnik pripravnik. Kao takav on je svakako bio osoba na radu u toj organizaciji. Kad mu je u okviru sadržaja rada njegovog radnog mjesta bilo povjereno da utržak prodavaonice odnese u centralu organizacije, a on to nije učinio, već je taj utržak prisvojio, onda on za to odgovara krivično kao vršilac krivičnog djela pronevjere iz čl. 322. KZ. VSH, I KŽ 952/76 od 8. XII 1976. (Pregled sudske prakse br. 11, u godini 1977., Zagreb 1977.g.) Ako službenik nagovara svog podređenog službenika da naplaćene iznose ne evidentira kao prihod poduzeća i, štoviše daje mu uputstva kako će to učiniti i prikriti, te kako će oni novac međusobno dijeliti i podijeli ga s njim, onda se ona ima smatrati suizvršiocem, takve djelatnosti koja ima sva obilježja krivičnog djela pronevjere iz čl. 322. KZ. Ovo zbog toga što se, s obzirom na postupanje podređenog službenika po njegovim uputama ima smatrati da mu je bio povjeren u službi i novac koji je podređeni službenik neposredno naplatio i koji je trabalo evidentirati kao prihod poduzeća. VSH, I KŽ 979/76 od 18. XI 1976. (Pregled sudske prakse br. 11, u godini 1977., Zagreb 1977.g.)

880 Optuženik je kao skladištar trgovinske radne organizacije izdvojio iz ostalih količina alkoholnih pića u skladištu veći broj boca uvoznog “gina”, te ih u zajednici s drugim optuženikom iz skladišta odvezao i pohranio u kuću njegovog brata. Time je to piće bilo prisvojeno i krivično djelo pronevjere dovršeno, uslijed čega je pravno neodlučno što ono nije još i unovčeno. VSH, I Kž 1879/76 od 21. XII 1976. (Pregled sudske prakse br. 11 u godini 1977., Zagreb 1977.g.) Optuženom akviziteru izdavačkog poduzeća, koji se povjerenim knjigama radi prodaje u ime i za račun toga poduzeća poslužio kao sredstvom za ostvarenje krivičnog djela pronevjere, ne može se u vezi s tim otuđenjem knjiga priznati bilo kakva nagrada ili provizija, koja bi se onda odbila od vrijednosti knjiga koje nije opravdao bilo njihovim vraćanjem ili urednim pologom utrška. VSH, I Kž 1442/75 od 11. I 1977. (Pregled sudske prakse br. 11. u godini 1977., Zagreb 1977.g.) Osobi kojoj je na temlju ugovora o djelu zaključenog s trgovinskom radnom organizacijom predana određena količina konfekcijske robe radi prodaje u putujućoj prodavaonci maloprodaje povjerena je ta roba na radu u smislu čl. 229. KZH. VSH, I KŽ 680/79 od 10. I. 1980. (Pregled sudske prakse br. 17 u godini 1980., Zagreb 1980.g.) Kad je optužena prihvatila obvezu blagajnice u organizaciji SK ubiranja članarine SK, bez obzira na to što taj rad nije plaćen i što se obavlja dobrovoljno njoj je u smislu propisa čl. 229. st. 1. KZH novac od ubrane članarine bio povjeren na radu u toj društveno-političkoj organizaicji pa je, prema tome, prisvajanjem tog novca učinila krivično djelo pronevjere iz čl. 229. KZH, a ne utaje iz čl. 134. KZH. VSH, Kž 733/79 od 15. VII 1980. (Pregled sudske prakse br. 19). Kad je optuženik kao kooperant s poljoprivredenom zadrugom zaključio ugovor o zajedničkoj proizvodnji svinja, kojim se obvezao da će preuzetih 64 komada svinja od zadruge utoviti do težine od 100 kg, i predati ih zadruzi prema obračunu, što međutim nije učinio, već je bez znanja i odobrenja zadruge prisvojio za sebe 3 komada svinja, počinio je krivično djelo pronevjere iz čl. 223. st. 1. OKZRH, a ne krivično djelo utaje iz čl. 129. st. 1. u svezi sa st. 3. KZRH, jer je optuženik obavljao posao tovljača svinja za zadrugu, pa se on može tretirati kao osoba na radu uopće u poljoprivrednoj zadruzi. VSRH, IV Kž 10/1996 od 5. rujna 1996. (VSRH, Izbor odluka 1/1997). Pravilno je postupio prvostupanjski sud kada je okrivljenu oslobodio optužbe zbog kaznenog djela pronevjere. Ovo radi toga što iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da je okrivljena prilikom izvršene inventure krajem 2000. godine dala popis dužnika, koji su sa odgodom plaćanja ukupno dugovali 18.477,66 kn, dakle, više od iznosa koji joj se optužnim aktom stavlja na teret da je prisvojila i zadržala za sebe. Isto tako nije osporena obrana okrivljene da je u prodavanicama oštećenika bilo uobičajeno poslovanje da se roba kupcima prodaje sa odgodom plaćanja, tako da se

881 takav način poslovanja okrivljenoj ne može uzeti u obzir kao obilježje inkriminiranog kaznenog djela iz čl. 345. st. 1. KZ-a. Okrivljena nije osporavala utvrđeni manjak kojeg je platila 4. siječnja 2001. godine svega 24 dana po provedenoj inventuri, odnosno prije pokretanja kaznenog postupka do kojeg je došlo u lipnju mjesecu 2001. godine. Upravo to upućuje na zaključak da okrivljena nije protupravno prisvojila novac i robu povjerenu joj u radu i time ostvarila zakonska obilježja inkriminiranog kaznenog djela, jer je podmirila manjak ubrzo nakon što su dužnici podmirili svoje obveze prodavaonici i njoj kao poslovođi. Prema tome, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je ocjenom provedenih dokaza i obrane okrivljene došao do zaključak da okrivljena nje prisvojila novac i druge pokretne stvari koje su joj povjerene u radu i da obzirom na to nije počinila kazneno djelo pronevjere iz čl. 345. st. 1. KZ-a, te ju oslobodio optužbe. Županijski sud u Koprivnici, Kž-113/03-2 od 10. travnja 2003. godine. (Županijski sud u Koprivnici, Sudska praksa, knjiga br. 6/2004.) Ne radi se o krivičnom djelu pronevjere iz čl. 229. st. 1. KZH kad vozač poduzeća kojemu nije dat nalog da prevozi beton preuzme u drugom poduzeću beton na račun svog poduzeća, a zatim ga prisvoji, jer mu te stvari nisu povjerene na radu. On je, prikazujući da uzima beton za svoje poduzeće, doveo u zabludu radnika koji izdaje robu, zbog čega je taj radnik izdao robu na teret i na štetu poduzeća u kojem je zaposlen vozač pa se na strani vozača radi o krivičnom djelu prevare. Okružni sud u Bjelovaru, Kž-820/91 od 21. studenog 1991. (Pregled sudske prakse br. 52). Počinio je krivično djelo pronevjere iz čl. 229. st. 3. KZH optuženik koji je kao voditelj automata u klubu koristio velike količine žetona za igru, čime je oštetio Lutriju Hrvatske za 660.470 HRD. Žetoni su znak za određenu novčanu vrijednost i kada je optuženik koristio žetone koji su mu povjereni na radu, isto je kao i da je prisvojio gotov novac. Stoga ovdje ne može biti govora o tome da je za Lutriju Hrvatske nastupila šteta u obliku izmakle dobiti, nego je u pitanju stvarna šteta. VSRH, IKŽ-400/91 od 22. srpnja 1991. (Pregled sudske prakse br. 53). Postojanje elemenata pronevjere (Čl. 223. st. l. Krivičnog zakona Republike Hrvatske) Kad je optuženik kao kooperant s poljoprivrednom zadrugom zaključio ugovor o zajedničkoj proizvodnji svinja, kojim se obvezao da će preuzetih 64 komada svinja od zadruge utoviti do težine 100 kg, i predati ih zadruzi prema obračunu, što međutim nije učinio, već je bez znanja i odobrenja zadruge prisvojio za sebe 3 komada svinja, počinio je krivično djelo pronevjere iz čl. 223. st. 1. OKZRH, a ne krivično djelo utaje iz čl. 129. st. 1. u svezi sa st. 3. KZRH, jer je optuženik obavljao posao tovljača svinja za zadrugu, pa se on može tretirati kao osoba na radu uopće u poljoprivrednoj zadruzi. Vrhovni sud Republike Hrvatske, IV Kž-10/96, od 5.IX 1996. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1997.) Prema navodima optužbe optuženoj se stavlja na teret da je kao poslovođa prodavaonice koja je radila non stop, za sebe protupravno prisvojila novac i stvari povjerene joj u radu u oštećenoj tvrtci u vrijednosti od 67.423,09 kn.

882 Suprotno žalbenim navodima državnog odvjetnika, po mišljenju ovoga suda, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je optuženu oslobodio optužbe, jer se temeljem provedenih dokaza ne može izvesti zaključak da je do manjka u prodavaonici došlo zbog njenog inkriminiranog ponašanja. Naprotiv, utvrđeno je da je optužena bila poslovođa prodavaoncice koja je radila non stop i stoga nije bila u mogućnosti pratiti rad u prodavaonici i nadzirati rad osoba u drugoj smjeni, koje je primalo robu od dobavljača, vršilo prodaju i polagao utržak. Slijedom toga, postoji mogućnost da je do manjka u prodavaonici došlo zbog propusta u radu osoba koje je radilo u smjeni suprotnoj od optužene kada in ona nije mogla kontrolirati. Presuda Županijskog suda u Koprivnici, Kž-53/00-6. od 13. travnja 2000.god. (Županijski sud u Koprivnici, Sudska praksa br. 3, veljača 2001.) 219. NEOVLAŠTENA UPORABA Članak 346. Time što se novoosnovano poduzeće neovlašteno koristilo - poslužilo sredstvima drugog poduzeća koja su stigla na žiro-račun novoosnovanog poduzeća direktor novoosnovanog poduzeća nije učinio krivično djelo iz čl. 323. KZ, jer se o tom krivičnom djelu radi samo ukoliko se radi o posluzi u ličnu, privatnu korist, tj. u korist fizičke osobe a ne ako se - kao u ovom slučaju - radi o neovlaštenoj posluzi tuđim novcem u korist svoga poduzeća. VSH, I Kž 949/73 od 7.III 1974. (Pregled sudske praske u godini 1974., Zagreb 1975.g.) Krivično djelo primanja mita dovršeno je samim primanjem obećanja mita, bez obzira na to da li je ili nije naknadno i izvršena službena radnja koju službena osoba ili odgovorna osoba ne bi smjela izvršiti, kao i da li je s tim u vezi poklon uopće primljen. VSH, I KŽ-595/75 od 10. IX 1975. (Pregled sudske prakse br. 9 u godini, Zagreb 1976.g.) Kad se radi o ocjeni subjektivne strane postupanja optuženika, koji je zadržavao povjereni novac na radu radi podmirenja nekih svojih životnih potreba, ta ocjena zavisi prvenstveno od toga da li je posizanje za povjerenim novcem bilo učinjeno u situaciji u kojoj on doduše nije trenutačno raspolagao potrebnom svotom novca, ali je bio u objektivnoj mogućnosti da to odamah ili ubrzo i vrati. Ako naime, nema podloge za izvođenje takvog zaključka, ne bi se moglo uzeti da se optuženik zadržanim novcem htio samo poslužiti. VSH, I Kž 1101/76 od 12. X 1976. (Pregled sudske prakse br. 11 u godini 1977.g., Zagreb 1977.g.) Optuženik je bio upravitelj pošte i kao takav odgovorna osoba, naredbodavac i suključar u odnosu na sav novac što ga je pošta naplaćivala, odnosno što se nalazio u blagajni pošte. S obzirom na to, kad je on zatražio od blagajnice pošte da mu dade na poslugu određeni iznos od toga novca ona to učinila, ima se smatrati da se on u takvom slučaju poslužio novcem što mu je bi povjeren u službi. VSH, I KŽ 2487/76 od 25. XI 1976. (Pregled sudske prakse br. 11 u godini 1977., Zagreb 1977.g.)

883 Ako je optuženik kao poslovođa trgovine, osim novca i robe kojima se osobno poslužio, dao još posebno na poslugu određni iznos novca iz utrška trećoj osobi, onda time nije učinio dva krivična djela posluge iz čl. 323. st. 1. KZ, već samo jedno takvo krivično djelo. Ovo stoga što se radi i istovrsnoj djelatnosti optuženika nastaloj u is tom razdoblju koja se temelji na identičnoj osnovi posluge povjerenim stvarima radi stjecanja koristi sebi ili drugima. VSH, I Kž 1694/75 od 29. VI 1976. (Pregled sudske prakse br. 11 u godini 1977., Zagreb 1977.g.) Blagajnik kućnog savjeta koji se neovlašteno poslužio novcem skupljenim od stanara učinio je krivično djelo posluge iz čl. 232. KZH jer mu je novac bio povjeren na radu u društvenoj pravnoj osobi. VSRH, IKž-957/89 od 26. lipnja 1991. (Pregled sudske prakse br. 49). Posluga novcem predstavlja znatnu društvenu opasnost čak i onda kad izvršilac krivičnog djela ima potraživanje prema ustanovi čijim se novcem poslužio. VSAPV-Kž-278/60 Odobrenje koje je radnički savjet dao učiniocu djela za izvršenje posluge i zloupotrebe službenog ovlaštenja ne oslobađa učinioca od krivične odgovornosti. VSM-Kž-123/54 Protupravna upotreba tuđe stvati /furtum usus/ izvan slučaja iz čl. 323. KZ (čl. 232. KZH) nije krivično djelo. VSSl-Kzz-28/53 U radnjama optuženog sadržana su bitna obilježja krivičnog djela pronevjere /preraslog u pljačku/, a ne krivičnog djela posluge, kad je utvrđeno da je optuženi kao naplatni radnik poreza kroz više godina naplaćene iznose poreza sebi zadržao, a nije uplaćivao u blagajnu općine, niti je novac vraćao strankama. Iz toga slijedi da kod učinioca nije postojala namjera vraćanja, a to je odlučno za razgraničenje krivičnog djela pronevjere od posluge. Čak i u slučaju da je u samom početku prisvajanja kod optuženog takva namjera i postojala, očigledno je da je on već odmah prvih mjeseci i prvih godina postao svjestan nemogućnosti vraćanja, a i ipak nastavio sa prisvajanjem prikupljenih poreza. Od momenta kad je postao svjestan nemogućnosti vraćanja, nema nikakve dvojbe da je njegov umišljaj bio usmjeren direktno na prisvajanje, a ne na poslugu. VSH-Kž-946/70 od 13.X.1970. Ako se utvrdi da učinilac krivičnog djela pronevjere nije prisvojio cijeli iznos novca za koji je optužen, već samo jedan njegov dio, a da je drugi dio uzeo u cilju posluge, u tom slučaju neće se raditi o prekoračenju optužbe u smislu čl. 343. st. 1. t. 7. u vezi sa čl. 326. st. 1. ZKP, premda je sud optuženog osudio za dva krivična djela, jedno iz čl. 322. KZ (čl. 229. KZH), a drugo iz čl. 323. KZ (čl. 232. KZH).

884 VSH-Kž-723/62 od 26.IV.1962. Nije prekoračena optužba tim što je javni tužilac optužio optuženog za krivično djelo pronevjere iz čl. 322. st. 1. KZ (čl. 229. KZH), a prvostepeni sud ga proglasio krivim i osudio za krivično djelo posluge iz čl. 323. st. 1. KZ (čl. 232. KZH). Po propisu čl. 326. st. 2. ZKP sud nije vezan prijedloge javnog tužioca u pogledu pravne ocjene djela. U vezi s tim sud je proglašavajući krivim optuženog za krivično djelo posluge pravilno primijenio krivični zakon ne mijenjajući ništa u utvrđenju, odnosno od onoga za što je optuženi bio optužen. Prekoračenje optužbe nastaje samo onda ako sud optuženog proglasi krivim i osudi za teže krivično djelo. U ovom slučaju takvo što se nije dogodilo. VSM-Kž-739/63 od 11.XII.1963. Ako je optuženik kao poslovođa osim novca i robe kojima se osobno poslužio, dao još posebno na poslugu određeni iznos novca iz utrška trećoj osobi, onda time nije učinio dva krivična djela posluge iz čl. 323. st. 1. KZ, već samo jedno takvo krivično djelo. Ovo stoga, što se radi o istovrsnoj djelatnosti optuženika nastaloj u istom razdoblju koja se temelji na identičnoj osnovi posluge povjerenim stvarima radi stjecanja koristi sebi ili drugima. VSH-Kž-1694/75 od 29.VI.1976. Kad se radi o ocjeni subjektivne strane postupanja optuženika, koji je zadržao novac koji mu je povjeren na radu radi podmirenja nekih svojih životnih potreba, ta ocjena ovisi prvenstveno od toga da li je posizanje za povjerenim mu novcem bilo učinjeno u situaciji u kojoj on, doduše, nije trenutačno raspolagao potrebnom svotom novca, ali je bio u objektivnoj mogućnosti da to odmah ili ubrzo vrati. Ako naime, nema podloge za izvođenje takvog zaključka, ne bi se moglo uzeti da se optuženik zadržanim novcem htio samo poslužiti. VSH-Kž-1101/76 od 12.X:1976. Optuženik je bio urpavitelj pošte i kao takav odgovorna osoba, naredbodavac i suključar u odnosu na sav novac što ga je pošta naplaćivala, odnosno što se nalazio u blagajni pošte. S obzirom, na to, kad je zatražio od blagajnice pošte da mu dade na poslugu određeni iznos od tog novca i ona to učinila, ima se smatrati da se on u takvom slučaju poslužio novcem što mu je bio povjeren u službi. VSH-Kž-2487/76 od 25.XI.1976. Time što se novosnovano poduzeće neovlašteno koristilo – poslužilo sredstvima drugoga poduzeća koja su stigla na žiroračun novosnovanog poduzeća, direktor novoosnovanog poduzeća nije učinio krivično djelo iz čl. 323. KZ, jer se u tom krivičnom djelu radi samo ukoliko se radi o posluzi u osobnu – privatnu korist, tj. u korist fizičke osobe, a ne ako se, kao u ovom slučaju, radi o neovlaštenoj posluzi tuđim novcem u korist svog poduzeća. VSH-Kž-949/73 od 7.III.1974.

885 Kad je optuženi iz utrška prodavaonice uzimao novac, te ga drugima davao kao zajam i pritome kao sigurnost od zajmoprimca primao čekove potrošačkog kredita, može se zaključiti da je kod optuženog postojala samo namjera privremene upotrebe novca, pogotovo kad je optuženi odmah nakon pokretanja krivičnog postupka vratio najveći dio pozajmljenog novca, nešto iz vlatitih sredstava, a nešto iz vraćenih zajmova. VSH-Kž-236/63 Službenik trgovačke privredne organizacije koji protivno propisima o potrošačkim kreditima proda potrošačku robu, koja je predmet poslovanja privredne organizacije, na kredit, ne krivično djelo posluge iz čl. 323. st. 1. KZ (čl. 232. KZH). Takvim bi se djelovanjem moglo ostvariti krivično djelo nesavjesnog poslovanja u privredi iz čl. 213. KZ (čl. 103. KZH) ili krivično djelo zloupotrebe službenog položaja iz čl. 314a. KZ (222. st. 3. KZH) ako bi se ostvarili i ostali elementi tih krivičnih djela. VSSl-Kž-1035/63 od 27.II.1963. Kada je nesporno utvrđeno da je optuženi određenim osobama davao robu na veresiju, očekujući da mu ovi nakon izvjesnog vremena isplate vrijednost robe u novcu, tada se u takvoj radnji optuženog ne stječu elementi krivičnog djela posluge iz čl. 323. st. 1. KZ (čl. 232. KZH), jer optuženi nije davao na poslugu i nije očekivao da mu ove osobe nakon određenog vremena vrate robu u istoj vrsti i količini. VSAPK-Kž-207/76 od 6.VII.1976. Za krivično djelo posluge ne traži se svojstvo odgovorne osobe. Stoga to djelo čini vozeći radnih strojeva /kamiona, utovarivača i sl./ kojima je taj stroj povjeren da s njim obavljaju radove za svoju radnu organizaciju, pa ga upotrijebe za svoje privatne potrebe ili za potrebe svojih znanaca bilo uz naplatu u svoju korist, ili besplatno. VSH-Kzz-30/80 do 20.I.1981. (Krivični zakon Republike Hrvatske, Sudska praksa – Danilo Gregović, Informator Zagreb 1991.) 220. PRIMANJE MITA Članak 347. Službena odnosno odgovorna osoba ne može za svoj rad, koji obavlja u okviru svog radnog mjesta, osim nagrade koju prima na osnovi normativnih akta koji reguliraju isplatu nagrada za rad obavljen na odnosnom radnom mjestu, primiti od drugog subjekta nagradu, makar taj drugi subjekt imao interesa da takvu nagradu dade neposredno toj službenoj odnosno odgovornoj osobi. Optuženi je, prema tome, za svoj rad i za troškove u vezi sa navedenim poslom mogao primiti nagradu i naknadu troškova samo od svoje radne organizacije čiji noramativni akti sadrže odogovarajuće odredbe za isplatu nagrada i naknada za obavljeni posao. Stanovište da primanje nagrada od druge radne organizacije nije dopušteno nije suprotno principima samoupravljanja, a napose pravu organizacija udruženog rada da pronalaze najbolje odgovarajuće načine za svoje poslovanje. Naime, i rad organizacija uduženog rada mora se odvijati u graniciama zakona i ne mogu organi tih organizacija

886 u obliku raznih fiktivnih poslova i pod raznim nazivima službenim ili odogovorim osobama drugih organizacija za poslove koje one obavljaju u okviru svog službenog ovlaštenja davati određene koristi odnosno darove. Primanje tih koristi pod određenim uvjetima predstavlja krivično djelo primanja mita i ono kao takvo izaziva i dovodi i do poremećaja u odvijanju poslovanja tih organizacija, ako se uzme da je sklapanje ugovora s nekim drugim istovrsnim proizvodnim poduzećem moglo biti povoljnije za poduzeće optuženog, nego što je bio skopljeni posao s poduzećem koje je ovaj put u tu svrhu dalo novac. Takvo neposredno stimuliranje radnika jedne organizacije od strane druge organizacije nije nikako u skladu s našim privrednim i opće društvenopolitičkim sistemom, budući da svaki radnik može za svoj rad biti u potpunosti nagrađen u svojoj radnoj organizaciji i da ta nagrada predstavlja ujedno i stimulans za što bolji i uspješniji rad. VSH, Kzz 18/73 od 10. IV 1974. (Pregled sudske prakse u godini 1974., Zagreb 1975.g.) Ako je pogodovna kupnja automobila učinjena nekoj službenoj ili odgovornoj osobi radi toga da bi ona u granicama svog ovlaštenja obavila neku radnju koju ne bi smjela obaviti, pa tako npr. da od nekoga kao predstavnik određene trgovinske organizacije kupi nekurentnu ili fiktivnu robu, tada je učinjeno krivično djelo primanja mita iz čl. 234. st. 1. KZH. Pri tome se, naime, mora uzeti da i bilo kakvo neuobičajeno pogodovanje te osobe pri kupnji automobila (izvan uvjeta uz koje se inače vrši prodaja motornih vozila na kredit) predstavlja “drugu korist” koju ima u vidu odredaba čl. 234. st. 1. KZH, tj. da takvu korist ne predstavlja isključivo primanje ili obećanje nečega na dar. VSH, I Kž 969/80 od 17. prosinca 1980. (Pregled sudske prakse br. 18 u godini 1980., Zagreb 1980.g.) Kod krivičnog djela primanja mita bitno je, da službena osoba zahtiejva ili primi poklon u vezi s izvršenjem službene radnje bez obzira, da li će takav pokolon upotrijebiti za sebe ii drugog ili, pak sam poklon zahtijeva, odnosno primi za nekog drugog. VSH-Kž-3378/55 Postoji krivično djelo primanja mita, makar je službena osoba, koja je mito primila, stavila primljeni iznos na raspolaganje osobama prisutnim u gostioni, da za nj nabave vina i sami ga popiju. VSH-Kž-2698/54 Pogrešno je stajalište prvostepenog suda da krivično djelo primanja mita postoji samo u onom slučaju ako je primalac poklona izvršio radnju za koju je poklon primio, jer odredbom čl. 325. st. 1. i 3. KZ (čl. 324. KZH) nije predviđeno da primalac poklona mora izvršiti i radnju za koju je i primio pokolon, već je dovoljno utvrditi da je poklon primljne da be se službena radnja izvršila. U st. 4. čl. 325. KZ posebno je valificirano primanje mita nakon neke izvršene službene radnje. VSAPV-Kž-455/72 od 3.XI.1972. Službenik uprave prihoda koji je primio mito od privatnog obrtnika poreznog obveznika zbog toga da ne bi evidentirao više obrtnikovih registraciji podložnih računa

887 i time omogućio da je privatni obrtnik izbjegao plaćanje poreza na promet i dohodak, ostvario je samo krivično djelo primanja mita iz čl. 325. st. 1. KZ, a ne i krivično djelo zloupotrebe službenog položaja iz koristoljublja iz čl. 314a. KZ (čl. 222. st. 3. KZH) u stjecaju s krivičnim djelom primanja mita iz čl. 325. st. 1. KZ (čl. 234. KZH). VSSl-Kž-675/64 od 6.XI.1964. Krivično je djelo primanja mita dovršeno samim primanjem obećanja mita, bez obzira na to da li je ili ne naknadno i učinjena službena radnja koju službena ili odgovorna osoba ne bi smjela obaviti, kao i da li je s tim u vezi poklon uopće i primljen. VSH-Kž-595/75 od 10.IX.1975. Djelovanje prodavača, odnosno poslovođe u prodavaonici industrijske robe, koji prima potrošačke čekove i zamijenjuje ih za gotov novac, te od potoršača zahtijeva ili uzme proviziju kao nagradu za uslugu, što je zamijenio potrošačke čekove za gotov novac, treba pravno tretirati kao krivično djelo primanja mita iz čl. 325. KZ (čl. 234. KZH). Nikako ne dolazi do primjene čl. 314a. st. 1. KZ (čl. 222. st. 3. KZH) u takvim slučajevima, nti do realnog stjecaja krivičnog djela primanja mita iz čl. 325. st. 1. KZ s krivičnim djelom zloupotrebe službenog položaja ii ovlaštenja iz koristoljublja iz čl. 314a. KZ. VSH-Kž-435/65 do 20.IV.1965. Kad učinilac krivičnog djela primanja mita iz čl. 325. st. 1. KZ neizvršenjem službene radnje koju bi morao izvršiti, osobama od kojih je primio mito pribavi protupravnu imovinsku korist /nisu platili dužnu carinu/, čini time pored krivičnog djela iz čl. 325. st. 1. KZ još i krivično djelo zloupotrebe službenog položaja iz koristoljublja iz čl. 314a. st. 2. KZ (čl. 234. KZH i čl. 222. st. 3. KZH). VSH-Kž-454/69 od 2.VII.1969. Vojni starješina koji za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, prema svome uvjerenju, dođe na svoje radno mjesto i obavlja dužnost, ima svojsvo vojne osobe u obavljanju službe. Kada učinilac krivičnog djela primanja mita iz čl. 325. st. 1. KZ, u skladu s preuzetom obvezom učini radnju koju ne bi smio, i time kao vojna osoba u obavljanju službe na granici postupi protivno propisima o čuvanju državne granice iz čl. 335. st. 1. KZ. Vrhovni vojni sud-K-86/70 od 27.IV.1970. Da bi postojalo krivično djelo primanja mita iz čl. 325. st. 4. KZ (čl. 234. KZH) potrebno je da bude izričito označena radnja iz stava 1 do 3. ovog zakonskog propisa, poslije koje je u vezi s kojom je učinilac zahtijevao iil primio poklon ili kakvu drugu korist. Dakle, u izreci presude neophodno je trebalo navesti kakvu je to službenu radnju optuženi morao da učini ili koju radnju nije smio da izvrši za vrijeme otkupa, odnosno u konkretnom slučaju, kakvu je i čiju stoku optuženi morao otkupiti ili čiju i koju stoku optuženi nije msio otkupiti kao otkupljivač zemljoradničke zadruge na stočnim sajmovim i drugim mjestima prije prijema poklona.

888 Naime, tek tada bi se mogla dati pravilan ocjena i zaključak suda u pogledu bitnih okolnosti koje se mogu podvesti pod odredbe čl. 325. st. 1. do 3. KZ kao nužna uvjet za postojanje stava 4. istog zakonskog propisa. VSSr-Kž-273/78 od 6.X.1978. Ako je pogodovna kupnja autmobila učinjena nekoj službenoj ili odogovornoj osobi, radi toga da bi ona u granicama svojeg ovlaštenja obavila neku radnju koju ne bi smjela obaviti, pa tako npr. da od nekoga kao predstavnik određene trgovačke organizacije kupi nekurentnu ili fiktivnu robu, tada je učinjeno krivično djelo primanja mita iz čl. 234. st. 1. KZH. Pritome se, naime, mora uzeti da i bilokakvo neuobičajeno pogodovanje te oosbe pri kupnju automobila /izvan uvjeta uz koje se inače obavlja prodaja motornih vozila na kredit/ predstavlja «drugu korist», koju ima u vidu odredba čl. 234. st. 1. KZH, tj, da taku korsit ne predstavlja isključivo primanje ili obečanje nečega na dar. VSH-Kž-969/80 od 17.XII.1980. Prvostepeni sud povrijedio je krivični zakon u korist optuženog kada ga je oglasio krivim zbog krivičnog djela iz čl. 325. st. 3. KZ, a propustio da mu u smislu čl. 325. st. 5. KZ izreče i obveznu mjeru sigurnosti oduzimanja imovinske koristi ostvarene primanjem mita. VSH-Kž-917/70 od 20.VII.1970. Uz odredbu čl. 325. st. 5. KZ (čl. 234. st. 5. KZH) da se učiniocu tog krivičnog djela oduzima primljeno mito ili imovinska korist, vrijedi da primaoca mita šira odredba čl. 62a. KZ (čl. 84. KZJ) koja određuje, da se učiniocu nalaže da plati novčani iznos koji odgovara postignutoj imovinskoj koristi. VSSl-Kž-1045/63 Krivično djelo primanja mita ne konzumira krivično djelo zloupotrebe službenog položaja ili ovlaštenja. VSH-Kž-2871/54 Postoji stjecaj krivičnog djela primanja mita iz čl. 325. KZ s krivičnim djelom zloupotrebe službenog položaja iz čl. 314. KZ (čl. 234. KZH i čl. 222. KZH) ukoliko radnja, koju je službenik izvršio u vezi s primljenim mitom ima obilježje potonjeg krivičnog djela /konkretno je ključar istražnog odjela primio mit da bi protvno odredbama Pravilnika o kućnom redu potajno nosio pisma ukućanima istraženika i obrnuto – čl. 325. st. 1. KZ/, pa je ovako prenašanje pošte i izvršio i ostvario obilježja krivičnog djela iz čl. 314. st. 1. KZ. VSH-Kž-2272/55 (Krivični zakon Republike Hrvatske, Sudska praksa – Danilo Gregović, Informator Zagreb 1991.) Primanje kakve druge koristi, kao element krivičnog djela primanja mita, osim primanja poklona, predstavlja i svako protupravno pogodovanje službene ili odgovorne osobe kad oni nešto kupuju za sebe, ako je to učinjeno radi toga da te osobe u granicama službenog ovlaštenja obave službenu ili drugu radnju koju bi morali obaviti.

889 Vrhovni sud Hrvatske, Kž-969/80 17.12.1990. Samim tim što je optuženik tražio poklon da u krugu svoje službene ovlasti ne izvrši službenu radnju koju bi morao izvršiti, kazneno djelo iz čl. 325. st. 1. KZ je dovršeno, te nije odlučno je on taj poklon i primio. Vrhovni sud Hrvatske I Kž-750/73 25.12.1973. (Kazneni zakon, autorski pročišćeni tekst, Inženjerski biro d.d. Zagreb, 2004.) Kod kaznenog djela primanja mita službena (odgovorna) osoba mora raditi «u granicama svojih ovlasti». U pitanju su uvijek radnje koje spadaju u krug službeničkih ovlaštenja određene službene osobe, radnje koje spadaju u njezine službene zadatke koje mora izvršiti po svom službenom položaju. Iz tih razloga kazneno djelo primanja mita iz čl. 347. KZ, u načelu, može postojati u idealnom stjecaju sa kaznenim djloem zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. KZ, jedino ukoliko počinitelj «iskoristi svoj položaj ili ovlasti» ili «ne obavi dužnost», ali nikada ukoliko počinitelj «prekorači granice svoje ovlasti» Žs u Bjelovaru, Kž 398/01 od 21.2.2002. (VSRH, Izbor odluka 1/2003.) 221. DAVANJE MITA Članak 348. Uručenje /predaja/ mita, čiji je primitak naslovnik otklonio i mito davaocu povratio predstavlja dovršeno krivično djelo davanja mita iz čl. 326. st. 2. KZ (čl. 235. KZH). Okružni sud u Ljubljani-Kž-675/56 Postoje krivična djela iz čl. 326. st. 1. KZ u realnom stjecaju kad su ona učinjena pod posve različitom okolnostima u odnosu na dvije različite službene osobe koje su obavljale različite funkcije u različitim organima odnosno organizacijama, a predmet djela su bila ishodnja sasvim različitih službenih radnji. Stoga je pogrešno stajalište prvostepenog suda da bi se u radnjama optuženog radilo o produženom krivičnom djelu iz čl. 326. st. 1. KZ (čl. 235. KZH). VSH-Kž-404/64 od 2.IV.1964. Davanje poklona službenoj osobi nakon izvršene službene radnje ne predstavlja krivično djelo daanja mita iz čl. 326. KZ, ako to davanje nije prethodno ugovoreno ili obećano u vezi s izvršenjem te službene radnje. VSBiH-Kž-431/66 do 20.X.1966. Kada su poklon davale druge osobe posredstvom optuženog, onda je optuženi posredovao pri podmićivanju službene osobe. Neodlučna je činjenica štp je optuženi dio poklona zadržao za sebe. Biće krivičnog djela davanja mita iz čl. 326. st. 1. KZ ostvareno je i bez toga, a činjenica da je optuženi posredovao za nagradu predstavlja otegotnu okolnost.

890 VSH-Kž-454/69 od 2.VII.1969. Davanje u dar razne tehničke robe osobama iz inozemnih tvrtki u inozemstvu od strane jugoslavenskog državljanina nema obilježje klasičnog krivičnog djela podmoćivanje osoba u javnim službama koje je inkriminirano u svim zakonodavstvima. To je specifično djelo podmićivanja odgovornih osoba u privrednim organizacijama, pa je stoga s obzirom na odredbu čl. 95. st. 3. KZ (čl. 108. KZJ) prijeko potrebno najprije utvrditi jesu li opisane radnje predvišene kao krivično djelo u spomenutoj zemlji. Prema odredbi čl. 15. KZ (čl. 32. KZHJ) krivično djelo iz čl. 326. KZ učinjeno je u Jugoslaviji kad je učinilac dao mito odgovornim osobama u jugoslavenskim tvrtkama u inozemstvu. Naime, sud treba da ispita i utvrdi da li su ispunjene zakonske pretpostavke za krivično gonjenje okrivljenika zbog krivičnog djela iz čl. 326. KZ koji je različitu tehničku robu davao na poklon različitom odgovornim osobama inozemnih firmi u inozemstvu, a na osnovi odredbe čl. 95. st. 3. KZ jer radi se o krivičnom djelu izvršenom u stranoj zemlji gdje je izvršena radnja i nastupial zabranjena posljedica – ugrožavanje pravilnog funkcioniranja stranih službi i rada službenih osoba u obavljanju njihove dužnosti. Ovo tom prije što se radi o specifičnom djelu davanja poklona odgovornim osobama u privrednim organizacijama. Kada je istovremeno optuženi različitu tehničku robu davao na poklon raličitim odgovornim osobama u jugoslavenskim firmama u inozemstvu, sud mora utvrditi vrijednost tih poklona, s obzirom da se može za taj slučaj uzeti, da je posljedica krivičnog djela – ugrožavanja pravilnog obavljanja službene dužnsoti jugoslavenskih odgovornih osoba nastupila u našoj zemlji, te će se kao mjesto izvršenja ovog djela moći uzeti, na osnovi odredbe čl. 15. KZ (čl. 32. KZH) da je djelo učinjeno u našoj zemlji. VSAPV-Kž-1077773 od 23.XI.1972. (Krivični zakon Republike Hrvatske, Sudska praksa – Danilo Gregović, Informator Zagreb 1991.) 222. PROTUPRAVNO PRISVAJANJE STVARI PRIGODOM PREGLEDA, PRETRAGE ILI IZVRŠENJA Članak 349. Krivično djelo protupravnog prisvajanja stvari prilikom izvršenja pretrage ili provođenja izvršenja iz čl. 230. KZH jest poseban slučaj krađe, tj. njega čini službena osoba koja prilikom pretrage prisvoji stvar za čije oduzimanje nije ovlaštena. Prema tome, ako su 1988. godine tadašnji milicionari RSUP-a Hrvatske prosvojili deset satova što su ih pronašli skrivene u pregledu vlaka na koji su bili ovlašteni, nisu počinili to djelo, nego pronevjeru iz čl. 229. st. 1. KZH. Okružni sudu Zagrebu, Kž-75/92 od 18. veljače 1992. (Pregled sudske prakse br. 53). Za postojanje krivičnog djela protupravnog prisvajanja stvari prilikom obavljanja pretresa ili provođenja izvršenja iz čl. 321. KZ (čl. 230. KZH), pretpostavlja se da službena osoba prilikom pretresanja stana, prostorija ili osoba neovlašteno takvoj osobi oduzme pokretnu stvar u namjeri da njenim prisvajanjem pribavi sebi ili drugom protupravnu imovinsku korist. Kad je optuženi milicionar bio ovlašten da oštećenom prigodom njegovog poretresanja oduzme pištolj koji je kod njega nađen, zbog toga što oštećeni nije imao

891 dozvole za nošenje oružja, te kad nije oduzeti pištolj predao u svojoj stanici rado vođenja postupka protiv oštećenog zbog neovaštenog nošenja oružja, već je pištolj zadržao za sebe, onda takvim djelovanjem nije ostvario elemente krivičnog djela iz čl. 321. KZ, već krivičnog djela pronevjere iz čl. 322. st. 1. KZ (čl. 229. KZH), jer je protupravno prisvojio stvar koja mu je bila povjerena u službi da sebi pribavi protupravnu imovinsku korist. VSH-Kž-865/70 od 21.V.1970. (Krivični zakon Republike Hrvatske, Sudska praksa – Danilo Gregović, Infromator Zagreb 1991 223. PROTUZAKONITA NAPLATA I ISPLATA Članak 350. Ne može se raditi samo o protuzakonitoj naplati (čl. 318. KZ) ako je učinilac prilikom naplate pristojbe za vozačke ispite od kandidata naplaćivao više od utvrđene tarife, i to upravo s namjerom da razliku između propisane i stvarno naplaćene pristojbe zadrži za sebe, već se radi o pribavljanju protupravne imovinske koristi zaloupotrebom službenog položaja (čl. 314a KZ). VSH, I Kž 1380/73 od 14. III 1974. (Pregled sudske prakse u godini 1974., Zagreb 1975). 224. ODAVANJE SLUŽBENE TAJNE Članak 351. Kad je neki podatak za koji se zna ili koji nastane u radu državnog organa /konkretno suda/ po svom značaju službena tajna, on predstavlja istovremeno tajnu za svakog službenika koji radi u tom organu. U smislu čl. 320. KZ (čl. 228. KZH) uzima se da je službena osoba u obavljanju službe saznala za podatke koji su službena tajna, ne samo kad je te podatke saznala neposredno, prilikom obavljanja službenog posla, nego i u slučaju kad je podatke saznala iz spisa ili na osnovu obavještenja druge službene osobe, koja je neposredno sudjelovala u obavljanju službenog posla. VSSl-Kž-837/55 (Krivični zakon Republike Hrvatske, Sudska praksa – Danilo Gregović. Informator, Zagreb 1991.) 225. NAPAD NA VOJNU OSOBU U OBAVLJANJU SLUŽBENE DUŽNOSTI Članak 357. Kaznena djela napada na vojnu osobu u obavljanju službe iz čl. 206. OKZRH i prinude na vojnu osobu u obavljanju službene dužnosti iz čl. 205. OKZRH, ne mogu se podvesti pod kaznena djela napada na vojnu osobu u obavljanju službene dužnosti iz čl. 357. KZ/97 i prisile prema vojnoj osobi u obavljanju službene dužnosti iz čl. 356. KZ/97, premda ona odgovaraju opisu ovih kaznenih djela iz KZ/97, jer objekt napada

892 nije vojna osoba u smislu čl. 105. st. 2. OKZRH i čl. 3. st. 2. KZRH, odnosno sada u smislu čl. 89. st. 4. KZ/97, dakle ne postoji istovjetnost pojmovnog određenja vojne osobe kao elementa tih kaznenih djela, radi se o vojnim kaznenim djelima koja su počinili pripadnici pobunjeničke vojske, tzv. Republike srpske krajine, prema pripadnicima te iste vojske, unutar njihovih snaga za vrijeme vojne okupacije našeg državnog teritorija u vrijeme oružanog sukoba, a sastoje se u povredi vojne dužnosti koja je unutarnja stvar države i predstavlja specifičnost njezinog političko-ekonomskog sustava koji se ne pojavljuje u svim pravnim sustavima na isti način i iz istih razloga. Stoga se odnosi unutar te pobunjeničke vojske u okviru umjetno stvorene tvorevine ne mogu legalizirati i prosuđivati prema propisima o hrvatskim oružanim snagama, budući, dakle, da objekt napada nije vojna osoba u smislu čl. 105. st. 2. OKZRH i čl. 3. st. 2. KZRH, odnosno sada čl. 89. st. 4. KZ/97. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 590/98, od 27. XII 2001. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2002.) Optuženik koji je bez ikakva povoda došao pred mjesnu zajednicu gdje se nalazio stražar domobranskih postrojbi, a zatim mu počeo prijetiti da će ga ubiti i pri tome zamahnuo nožem te stražaru nanio posjekotinu četvrtog prsta desne ruke, počinio je kazneno djelo protiv oružanih snaga Republike Hrvatske napadom na vojnu osobu u obavljanju službe iz čl. 206. st. 1. i 2. u vezi s čl. 226. st. 1. KZJ. Neodlučan je navod žaliteljev da je on napao stražara «bez ikakva povoda», a ne u vezi s obavljanjem službe jer se za to djelo ne traži neki poseban motiv (specijalna namjera), nego je dovoljno da počinitelj napadne ili ozbiljno zaprijeti da će napasti vojnu osobu koja obavlja vojnu službu i pri tome joj nanese laku tjelesnu ozljedu. Vrhovni sud Republike Hrvatske I Kž-293/92 28.05.1992. (Kazneni zakon, autorski pročišćeni tekst, Inženjerski biro d.d. Zagreb, 2004.)

226. NEODAZIVANJE POZIVU I IZBJEGAVANJE VOJNE SLUŽBE Članak 364. Kad je utvrđeno da je okrivljenik u travnju 1996. godine, dakle nakon završene vojno-redarstvene akcije "Oluja", napustio teritorij Republika Hrvatske u namjeri da izbjegne služenje redovnog novačkog roka kojeg je bio u obvezi odslužiti neovisno o tada već dovršenoj oružanoj agresiji na Republiku Hrvatsku, to doista nema uporišta da bi kriminalno ponašanje okrivljenika bilo u neposrednoj svezi s ratnim događajima na tlu Republike Hrvatske, pa stoga nisu ispunjeni zakonski uvjeti da se na djelatnost okrivljenika primijeni Zakon o općem oprostu. «Uvidom u podneseni zahtjev vojnog tužitelja za provođenje istrage utvrđeno je da se osumnjičenik tereti da je tijekom 1996. godine usprkos preuzetom vojnom pozivu, napustio Republiku Hrvatsku u namjeri da time izbjegne služenje vojnog roka. Kako je općepoznata činjenica da su tratne operacije vezane za agresiju srbočetničih paravojnih jedinica na Republiku Hrvatsku uglavnom dovršene tijekom nekoliko idućih mjeseci nakon vojno-redarstvene akcije «Oluja» u kolovozu 1995. godine, a osumnjičenik se tereti da je u travnju 1996. godine napustio teritorij Republike Hrvatske radi izbjegavanja redovnog nvačkog roka, kojeg je bio u obvezi odslužiti neovisno o tada već dovršenoj oružanoj agresiji na Republiku Hrvatsku, to u konkretnom slučaju doista nema uporišta zaključku da bi kriminalno postupanje

893 osumnjičenika bilo na ikoji način u neposrednoj svezi s ratnim događanjima na tlu ove države, a time nema niti uvjeta da se promijene odredbe o oprostu. VSRH, I Kž 838/96, od 25. II 1998. (VSRH, Izbor odluka 1/1998) 227. SAMOVOLJNO UDALJENJE I BIJEG IZ VOJNE POSTROJBE ILI SLUŽBE Članak 367. Počinio je krivično djelo samovoljnog udaljenja i bijega iz vojske iz čl. 169. st. 3. OKZRH okrivljenik koji je kao vojnih Hrvatske vojske bez znanja i odobrenja nadležnog zapovjednika napustio postrojbe, iako se RH nalazila u stanju obrane od neprijateljske oružane agresije, te se u svoju postrojbu nije vratio u roku 30 dana od dana kada je samovoljno napustio vojnu službu. Ovdje je zapravo riječ o tzv. krivičnom djelu stanja, a ne trajnom krivičnom djelu koje po svom zakonskom opisu obuhvaća ostvarenje jednoga protupravnog stanja (bijeg iz vojske), jednog stanja koje može i dalje trajati, ali je to trajanje krivičnopravno irelevantno. Ovo djelo dovršeno je u formalnom i materijalnom smislu stvaranjem toga protupravnog stanja ali ono je dovršeno poduzimanjem radnje kojom je takvo stanje stvoreno, ono je dovršno bez obzira na to što to stanje još traje. Stvaranje i trajanje protupravnog stanja nije ovdje okolnost koja posebno čini suštinu ovog djela, kao što je to slučaj kod trajnih krivičnih djela. Vrhovni sud Republike Hrvatske I Kž-1135/93 18.01.1994. Kod krivičnog djela samovoljnog udaljenja i bijega iz oružanih snaga iz čl. 169. st. 3. OKZRH, potpuno su neodlučni navodi izreke da se optuženik «ni do danas» nije vartio u jedinicu, je se ne radi o trajnom krivičnom djelu već o krivičnom djelu stanja, dovršenom istekom roka do 30 dana od dana samovoljnog udaljenja odnosno bijega iz jedinice. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž-797/93 22.12.1993. (Kazneni zakon, autorski pročišćeni tekst, Inženjerski biro d.d. Zagreb, 2004. 228. ODGOVORNOST ZA KAZNENO DJELO POČINJENO PO ZAPOVJEDI NADREĐENOG Članak 388. Naređenje pretpostavljenog ne isključuje protupravnost optuženika kad je naređenje bilo upravljeno na izvršenje ratnog zločina ili kakvog drugoga teškog krivičnog djela, ili ako je optuženik znao da izvršenje naređenja predstavlja krivično djelo. VSRH, I Kž 494/1996 od 27. studenoga 1996.g. Naređenje pretpostavljenog ne isključuje protupravnost (Čl. 190. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske)

894 Naređenje pretpostavljenog ne isključuje protupravnost optuženika kad je naređenje bilo upravljeno na izvršenje ratnog zločina ili kakvoga drugoga teškog krivičnog djela, ili ako je optuženik znao da izvršenje naređenja predstavlja krivično djelo. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 494/96, od 27. XI 1996. (Ing. Registar, Pregled sudske prakse 1998 D O D AC I ZAKON O OSNOVAMA DEVIZNOG SUSTAVA, DEVIZNOG POSLOVANJA I PROMETU ZLATA Kad je optuženik u četiri navrata raznim osobama pozajmio iznose od 300 do 6.500 DEM, bez uzimanja kamata, iako takve radnje predstavljaju više samostalnih istovrsnih djelatnosti, takvo postupanje optuženika ne može se podvesti pod kazneno djelo iz čl. 91. Zakona o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometu zlata, jer prema utvrđenom činjeničnom stanju nedostaje jedan od bitnih elemenata tog kaznenog djela – obrtimično vršenje kaznenog djela (u vidu zanata) od strane optuženika, dakle ne postoji namjera da ponovljenim vršenjem istog djela sebi pribavlja izvor prihoda. "Presudom Općinskog suda u Đ. od 5. lipnja 2001. godine broj:K-36/01 koja je potvrđena presudom Županijskog suda u K. od 22. studenog 2001. godine broj:Kž245/01, proglašen je krivim opt. I.P. zbog kaznenog djela iz čl. 91. Zakona o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometu zlata, time što je četirima osobama u razdoblju od 1997. godine do 2000. godine pozajmio iznose između 300,00 i 6.500,00 DEM, bez uzimanja kamata. Protiv te presude Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske podigao je zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog povrede Kaznenog zakona u pitanju je li djelo za koje je osuđen I.P. kazneno djelo (čl.368. toč. 1. ZKP u svezi s čl. 51. Zakona o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometu zlata). U svom zahtjevu za zaštitu zakonitosti Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske s pravom ističe da je u čl. 91. Zakona o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometu zlata inkriminirano bavljenje kupnjom, prodajom ili uzimanjem deviza posredovanjem u kupnji, prodaji ili pozajmljivanju deviza ili nedopuštenom bavljenju mjenjačkih poslova bez ugovora sa ovlaštenom bankom, dakle da je u svakom od navedenih oblika tog kaznenog djela u zakonu predviđeno da počinitelj takvu nedopuštenu djelatnost ostvaruje bavljenjem, što znači da postupa obrtimice i s namjerom da ponavlja kaznena djela i time ostvaruje određene prihode. Stoga, u konkretnom slučaju, kad je optuženik u razdoblju od 1997. do 2000. godine u četiri navrata raznim osobama pozajmio iznos od 300,00 do 6.500,00 DEM, bez uzimanja kamata, iako takve radnje predstavljaju više samostalnih istovrsnih djelatnosti, takvo postupanje optuženika ne može se tretirati kao kazneno djelo iz čl. 91. citiranog Zakona, jer prema utvrđenom činjeničnom stanju nedostaje jedan od bitnih elemenata tog kaznenog djela, tj. obrtimično vršenje kaznenog djela (u vidu zanata) od strane optuženika." Vrhovni sud Republike Hrvatske Kzz 22/02, od 29. X 2002. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2003.) ZAKON O SUDOVIMA ZA MLADEŽ

895 Kad se sudi odraslom počnitelju za kazneno djelo na štetu djeteta iz čl. 192. KZ, vijeće za mladež županijskog suda sastavljeno je od dva suca od kojih je najmanje jedan sudac za mladež i tir suca porotnika za mladež, jer se radi o kaznenom djelu za koje je propisana kazna zatvora najmanje tri godine, što znači da se može izreći i kazna zatvora od 15 godina (čl. 125. ZSM). (VSRH, I Kž 12/02 od 14.11.2002.) (VSRH, Izbor odluka 2/2003.) Mlađem punoljetniku (čl. 109. st. 1. ZSM) ne može se izreći zavodska odgojna mjera ako je u vrijeme suđenja navršio dvadeset jednu godinu života, već samo odgojna mjera posebnih obveza i odgojna mjera pojačanog nadzora te kazna maloljetničkog zatvora. Ove izvansudske odgoje mjere i kazna maloljetničkog zatvora mogu se punoljetnoj osobi izreći sve do navršene dvadeset i treće godine života. Vrhovni sud Republike Hrvatske, I Kž 193/02-3, od 12.II.2004. (Ing registar, Pregled sudske prakse 2004. POPIS LITERATURE 1. Pregled sudske prakse br. 4 u godini 1973., Zagreb, siječanj 1974. 2. Pregled sudske prakse br. 6 u godini 1975., Zagreb, veljača 1975. 3. Pregled sudske prakse br. 7 u godini 1975., Zagreb, kolovoz 1975. 4. Pregled sudske prakse br. 8 u godini 1975., Zagreb, februar 1976. 5. Pregled sudske prakse br. 9 u godini 1976., Zagreb, srpanj 1976. 6. Pregled sudske prakse br. 10 u godini 1976., Zagreb, siječanj 1977. 7. Pregled sudske prakse br. 11 u godini 1977., Zagreb, kolovoz 1977. 8. Pregled sudske prakse br. 12 u godini 1978., Zagreb, veljača 1978. 9. Pregled sudske prakse br. 13 u godini 1978., Zagreb, srpanj 1978. 10. Pregled sudske prakse br. 14 u godini 1978., Zagreb, travanj 1979. 11. Pregled sudske prakse br. 15 u godini 1979., Zagreb, prosinac 1979. 12. Pregled sudske prakse br. 16 u godini 1979., Zagreb, travanj 1980. 13. Pregled sudske prakse br. 17 u godini 1980., Zagreb, prosinac 1980. 14. Pregled sudske prakse br. 18 u godini 1980., Zagreb, lipanj 1980. 15. Pregled sudske prakse br. 19, Zagreb 16. Pregled sudske prakse br. 20, Zagreb 17. Pregled sudske prakse br. 21, Zagreb 18. Pregled sudske prakse br. 22, Zagreb 19. Pregled sudske praske br. 23, Zagreb, 1984. 20. Pregled sudske prakse br. 24, Zagreb, 1984. 21. Pregled sudske prakse br. 25, Zagreb, 1985. 22. Pregled sudske prakse br. 26. Zagreb, 1985. 23. Pregled sudske prakse br. 27, Zagreb, 1985. 24. Pregled sudske prakse br. 28, Zagreb, 1985. 25. Pregled sudske prakse br. 29, Zagreb, 1986. 26. Pregled sudske prakse br. 30, Zagreb, 1986. 27. Pregled sudske prakse br. 31, Zagreb, 1986. 28. Pregled sudske prakse br. 32, Zagreb, 1987. 29. Pregled sudske prakse br. 33, Zagreb, 1987. 30. Pregled sudske prakse br. 34, Zagreb, 1987. 31. Pregled sudske prakse br. 35, Zagreb, 1988. 32. Pregled sudske prekse br. 36, Zagreb, 1988. 33. Pregled sudske prakse br. 37, Zagreb, 1988.

896 34. Pregled sudske prakse br. 38, Zagreb, 1988. 35. Pregled sudske prakse br. 39, Zagreb, 1988. 36. Pregled sudske prakse br. 40, Zagreb, 1989. 37. Pregled sudske prakse br. 41, Zagreb, 1989. 38. Pregled sudske prakse br. 42, Zagreb, 1989. 39. Pregled sudske prakse br. 43, Zagreb, 1989. 40. Pregled sudske prakse br. 44, Zagreb, 1990. 41. Pregled sudske prakse br. 45, Zagreb, 1990. 42. Pregled sudske prakse br. 46, Zagreb, 1990. 43. Pregled sudske prakse br. 47, Zagreb, 1991. 44. Pregled sudske prakse br. 48, Zagreb, 1991. 45. Pregled sudske prakse br. 49, Zagreb, 1991. 46. Pregled sudske prakse br. 50, Zagreb, 1991. 47. Pregled sudske prakse br. 51, Zagreb 1992. 48. Pregled sudske prakse br. 52, Zagreb 1992. 49. Pregled sudske prakse br. 53, Zagreb 1992. 50. Izbor odluka, VSRH, 1993. 51. Izbor odluka br. 6, VSRH, prosinac 1994. 52. Izbor odluka br. 1/1996, VSRH 53. Izbor odluka br. 2/1996, VSRH 54. Izbor odluka br. 1/1997, VSRH 55. Izbor odluka br. 2/1997, VSRH 56. Izbor odluka br. 1/1998, VSRH 57. Izbor odluka br. 2/1998, VSRH 58. Izbor odluka br. 1/1999, VSRH 59. Izbor odluka br. 2/1999, VSRH 60. Izbor odluka br. 1/2000, VSRH 61. Izbor odluka br. 2/2000, VSRH 62. Izbor odluka br. 1/2001, VSRH 63. Izbor odluka br. 2/2001, VSRH 64. Izbor odluka br. 1/2002, VSRH 65. Izbor odluka br. 2/2002, VSRH 66. Izbor odluka br. 1/2003, VSRH 67. Izbor odluka br. 2/2003, VSRH 68. Državni odvjetnik br. 1/98, Zagreb, lipanj 1998. 69. Državni odvjetnik br. 2/98, Zagreb, listopad 1998. 70. Državni odvjetnik br. 3/98, Zagreb, studeni 1998. 71. Državni odvjetnik br. 1/99, Zagreb, svibanj 1999. 72. Državni odvjetnik br. 2/99, Zagreb, kolovoz 1999. 73. Državni odvjetnik br. 3/99, Zagreb, studeni 1999. 74. Državni odvjetnik br. 2/00, Zagreb, srpanj 2000. 75. Državni odvjetnik br. 3/00, Zagreb, studeni 2000. 76. Državni odvjetnik br. 4/00, Zagreb, prosinac 2000. 77. Državni odvjetnik br. 1/2001, Zagreb, travanj 2001. 78. Državni odvjetnik br. 2/2001, Zagreb, rujan 2001. 79. Državni odvjetnik br. 3/2001, Zagreb, prosinac 2001. 80. Pregled sudske prakse 1997., Ing registar 81. Pregled sudske prakse 1998., Ing registar 82. Pregled sudske prakse 1999., Ing registar 83. Pregled sudske prakse 2000., Ing registar 84. Pregled sudske prakse 2001., Ing registar 85. Pregled sudske prakse 2002., Ing registar 86. Pregled sudske prakse 2003., Ing registar 87. Pregled sudske prakse 2004., Ing registar

897 88. Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu 1/1994, Zagreb, 1994. 89. Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu 1/1995, Zagreb, 1995. 90. Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu 2/1995, Zagreb, 1995. 91. Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu 1/1996, Zagreb, 1996. 92. Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu 2/1996, Zagreb, 1996 93. Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu 1/1997, Zagreb, 1997. 94. Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu 2/1997, Zagreb, 1997. 95. Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu 1/1998, Zagreb, 1998. 96. Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu 2/1998, Zagreb, 1998. 97. Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu 1/1999, Zagreb, 1999. 98. Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu 2/1999, Zagreb, 1999. 99. Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu 1/2000, Zagreb, 2000. 100. Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu 2/2000, Zagreb, 2000. 101. Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu 1/2001, Zagreb, 2001. 102. Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu 2/2001, Zagreb, 2001. 103. Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu 1/2002, Zagreb, 2002. 104. Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu 2/2002, Zagreb, 2002. 105. Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu 1/2003, Zagreb, 2003. 106. Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu 2/2003, Zagreb, 2003. 107. Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu 1/2004, Zagreb, 2004. 108. Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu 2/2004, Zagreb, 2004. 110. Danilo Gregović, Krivični zakon Republike Hrvatske, Sudska praksa, Zagreb, 1991. 111. Bilten Županijskog suda u Bjelovaru, br. 21, 1996. 112. Željko Horvatić, Novo hrvatsko kazneno pravo, Zagreb, 1997. 113. Ivica Kramarić, Kazneni zakon, sudska praksa, Zagreb, 1998. 114. Berislav Pavišić i Petar Veić, Komentar Kaznenog zakona, Zagreb, 1998. 115. Općinski sud u Zagrebu, Odabir sudskih građanskih i kaznenih odluka, 1999. 116. Željko Horvatić, Zvonimir Šeparović i suradnici, Kazneno pravo, posebni dio, Zagreb 1999. 117. Aktualna pitanja kaznenog zakonodavstva, Inženjerski biro d.d. Zagreb, 2000. 118. Aktualna pitanja kaznenog zakonodavstva, Inženjerski biro d.d. Zagreb, 2001 119. Županijski sud u Koprivnici, Sudska praksa br. 3, veljača 2001. 120. Ana Garačić, Kazneni zakon u sudskoj praksi, Zagreb 2001. 121. Županijski sud u Koprivnici, Sudska praksa, Knjiga br. 6/2004, veljača 2004. 122. Kazneni zakon, (autorski pročišćeni tekst), Inženjerski biro d.d. Zagreb. 2004.