Strasna Ljubav John Wilcocx

Strasna ljubav  John Wilcocx

Prvo poglavlje Bili Kalahan je zaprepaš ćeno pomislila da je ugledal u gledalaa duh Lorensa od Arabije. Kralj pustinje bio je čovjek od zlata. Ona nestrpljivo ukloni pramenove bakarne kose sa lica, netremice gledaju ći jahača kako preko dina galopira prema njoj na crnom arapskom pastuhu. Kosa ju je šibala preko pr eko lica. Vjetar je bio sve ja či, a ona je stajala na vrhu brežuljka izložena punoj snazi vjetra. Sada se već činilo da želi da joj rastrga košulju poput izgladnjele životinje koja jedva čeka da zarije zube u plijen. Kad joj je džip otkazao, malo niže na putu, pomislila je d a bi bilo dobro da se popne na brežuljak i osmotri koliko bi morala da hoda do Zalandana. Sad više nije bila sigurna da je to bila dobra ideja. Na to uzvišenju osje ćala se gotovo bespomo ćnom, a ono što je odatle mogla da vidi uopšte nije bilo ohrabruju će. Dine zlatnog pijeska protezale su se u nedogled. Negdje daleko sijevnu munja, ali daleko, d aleko, zaista veoma daleko, obasjavaju ći neke stijene. Iza tih litica ležao je Zalandan. I sigurnost. Tako joj je rekao Jusef, ali ona je znala da ne će stići tamo prije nego što se oluja razmahne svom snagom. Možda bi bilo bolje da se vrati do džipa u nesiguran zaklon koji je on nudio. Još jednom pogleda crnog arapskog pastuha i po ñe niz padinu. Obu čen u bijeli, lepršavi burnus, jaha č je predstavljao kontrast sa crnim konjem.. Li čio je na nekog od kraljeva pustinje iz filmova četrdesetih godina. Sve što mu je potrebno jeste sablja, uz haremsku djevojku preba čenu preko sedla i slika je potpuna. Dolazio je iz pravca Zalandana i možda je tamo živio, mada je nosio sva obilježja lutaju ćeg beduina. Bila je utoliko više iznena ñena kad je došao bliže i kad  je vidjela da mu kosa nije crna, crna, kako je o čekivala, nego boje starog zlata. Otkako se nalazila ovdje, nije srela ni jednog jed nog plavokosog žitelja Srednjeg istoka. Pa ipak, ip ak, po svemu, mora da je bio odavde. Nije imala izbora, morala je da o čekuje pomo ć od njega, mada je znala da je pojava takvog čovjeka više prijetnja nego pomo ć. Ne, morat će da se osloni samo na sebe. Najzad, preživjela  je toliko oluja, psihičkih i fizi čkih, pa zašto ne bi i ovu? Pri dnu brežuljka jedva je uspijevala da se održi na nogama. Naleti vjetra kao da su htjeli da je podignu i odnesu. Na obrazima je osje o sje ćala žestoko šibanje pijeska. Ona sklopi o či da bi ih zaštitila. „Šta, do ñavola, radite ovdje?“ za ču se grub muški glas i ona otvori o či taman da vidi kako pustinjski princ ska če s konja nekoliko metara od nje. Ne, on nije bio odavde. Nije bio ni Lorens od Arabije. Zvu čao je više kao čovjek iz Teksasa nego iz Oksforda. „A šta vi mislite, šta radim?“ povika po vika ona da bi nadglasala vjetar. vjetar. „Rekli su mi da nema korisnije stvari za organiz o rganizam am nego što je pješ čana oluja, pa sam izašla da probam!“ Glas joj je bio nervozan i drhtav, nemir sve ve ći. „Pokušavam da ostanem živa, do ñavola!“ „Ne valja vam posao“, re če on tmurno prilaze ći. „Za koji trenutak oluja će dostići kulminaciju, a vi skitate okolo kao na vrtnoj zabavi. Hajde, treba da na ñemo zaklon.“ Uhvati  je on za ruku. „To sam i htjela. Idem do svog džipa da se sklonim.“ „Ako vam džip nije na nekoliko ne koliko jardi odavde, ne ćete ga prona ći. Odlutat ćete u pustinju i za deset minuta biti b iti mrtvi.“ „Glupost. Imam izvrstan osjećaja za orijentaciju. Uspjela bih.“ „Drago mi je što ste tako sigurni.“ sigurni.“ Gurnuo ju je iza gomile stijena visokih jedva do struka. „Ostanite tu dok se ja pobrinem za starog Nika“, dodade dod ade i povede konja do druge gomile stijena u blizini. Ostavši sama kod stijena, Bili osjeti samo ću i strah. Glupost! Oluja će pro ći i ona će preživjeti. Bijeli burnus pojavi se iznad iz nad nje. „Još nije strašno ali je sve gore. Svakog časa će udariti.“ 2

„Zar će biti još gore?“ razroga či ona svoje ljubi časte oči. „Ipak nije tako loše. Štite nas stijene a s druge strane brežuljak…“ br ežuljak…“ „Šalite se! Vidio sam kako ovakve oluje nose tone i tone pijeska i potpuno mijenjaju pejzaž. Za jedan sat možda će biti dina od dvadeset stopa stop a ovdje gdje smo mi.“ „Morate li da djelujete tako ohrabruju će?“ upita ona ironi čno. „Baš ne želite da d a pretjerano vjerujem da ćemo ostati živi.“ „Ostaćemo…“, reče on odsutno. „Lezite. Pokri ću vas svojim tijelom. Burnus će nas oboje bar malo zakloniti, a i to je nešto.“ „Ali ja ne…“ Nije čekao da ona završi. Za tren oka ona se na ñe na tlu, a on je ležao preko pr eko nje. Razdvojio Razdvojio je burnus na šta se ukaza meka košulja i farmerke: to nije Lorens od Arabije. Držao je svoju težinu na laktovima i koljenima i s jedne i s druge d ruge strane strane njenog tijela, ali ona je mogla da osjeti svaki detalj njegovog miši ćavog, mršavog tijela, tako blisko da joj to presje če dah. Meka košulja dodirivala joj je lice i ona je osje ćala miris limuna pomiješan sa mirisom sapuna i mošusa, koji su zra čili iz tog snažnog muškarca. „Nisam sigurna da je to neophodno“, re če ona slatkim glasom. On se malo podiže i pogleda je u lice. To je za nju bio b io novi šok, gotovo isto toliko toliko snažan kao i dodir njegovog tijela. Blagi bože, b ože, kako je lijep! Sa razdaljine od svega nekoliko in ča, bila je sigurna da nikad nije vidjela ljepše ljudsko bi će. Lice mu je bilo klasi čno oblikovano, a koža bronzano-zlatasta, li čila je na lik statue koja bi mogla da ukrašava Akropolj. Nije bilo ni čeg požudnog oko njegovih senzualnih usana, a o či… Ona nikad nije vidjela tako duboke plave o či. Uvijek je mislila da su plave o či pomalo hladne. Sada je shvatila da mogu da budu tople kao prvi dašak prolje ća. Tople, pune razumijevanja, mudre. Mudre? Kakav čudan pridjev za  jednog tako muževnog muževnog čovjeka koji ne može imati ni trideset godina. Pa ipak, u dubini tih plavih o čiju ležala je neka blaga mudrost, mnogo dublja od obi čne inteligencije, primjerena čovjeku koji je ve ć u sumraku svog života. „Neophodno je.“ „Šta?“ upita ona, jer je ve ć zaboravila šta ga je pitala trenutak ranije, a onda se sjeti. „Sigurno vam nije udobno. Možete da se sklonite sa mene. Bi će sve u redu.“ „Psst!“ osmjehnu joj se on, a taj osmijeh o smijeh mu čudno obasja lice. „Opusti se, pustinjski cvijetu. Znam koliko ste jaki i hrabri. Ništa od toga ne ćete izgubiti ako vas ja pokrivam neko vrijeme. Samo želim da ne budete povrije ñeni, da vam vjetar ne pokida latice.“ Vjetar je sve jače urlao. Oko njih su se gomilale naslage pijeska i ona osjeti kako je hvata panika. „Sve ovo je vrlo poeti čno“, reče drhtavo. „Niko me još nije poredio pored io sa cvijetom, pogotovo ne kad treba da umremo zajedno.“ Oko njegovih o čiju pojaviše se sitne bore dok se osmjehivao. „Ali vi ličite na cvijet. To sam pomislio čim sam vas ugledao na brežuljku dok vam je vjetar lepršao kosu i šibao to nježno, krhko tijelo. Pomalo ste me m e podsje ćali na hrizantemu, ali u vama je bilo mnogo više snage i izdržljivosti. Ne, ne, vi ste mnogo više pustinjska sasa.“ On se usredoto čio na njeno lice, koje je bivalo sve napetije. „Zaista se plašite, zar ne? Mislio sam da se šalite, ali vi drhtite.“ „Ne“, reče ona brzo. „Ne plašim se. Samo, još nikad nisam bila u pješ čanoj oluji i ne znam šta da o čekujem. Potreban mi je minut…“ „Dat ću ti vremena koliko želiš, pustinjski pusti njski cvijetu“, prekide je blago. „I ne treba treb a da se stidiš zbog straha. Svako se ponekad uplaši. Ja sam umro od straha kad sam vidio kako vjetar nastoji da te oduva sa brežuljka. Nisam bio siguran da li imaš snage da mu se odupreš, a ja sam bio suviše daleko da ti pomognem ako te obori.“ On navu na vu če burnus preko glave i obrazi im se nañoše jedan uz drugi, tako da se ona osjeti kao unutar u nutar neke bezbijedne čaure. „Nećeš ti meni umrijeti, pustinjski cvijete. Ne, još dugo, dugo, a kad se to dogodi, ja ću biti tamo da te 3

držim baš ovako.“ Glas mu je bio sasvim tih uz njeno uho i ona, u tami i sigurnosti, osjeti kako joj se čula bude protiv njene volje. „Kroz „Kro z ovo ćemo pro ći zajedno. Zaboravi na vjetar, pijesak, oluju. Misli samo na to kako nas dvoje ležimo ovdje o vdje i jedno drugom ulivamo snagu. Znaš li kako to može da bude divno? Dvoje, koji mogu da pruže p ruže ruku i dodirnu jedno drugo, da pomognu jedno drugom pri usponu. Misli o tome.“ Ona po če da misli o tome i sve to postade kao prelijepi san. Njegovo tijelo bilo joj je tako blisko, kao da su ovako ležali ve ć hiljadu puta. Njegove intimne rije či bile su čudno prijatne. Intimne? Ponovo je čula vjetar kako urla, navaljuju ći na burnus iznad njih. Bila je to t o jedina intimnost: snažni muškarac držao je pod p od sobom ženu, ne baš neprivla čnu. Stranac je rije čima vodio ljubav s njom, a to je bilo potpuno apsurdno. „To je ludo“, re če ona nastoje ći da ga podigne sa sebe, ali to je dovede u još potpuniji kontakt sa njegovim toplim tijelom, koje je na nju djelovalo tako izlu ñujuće, pa zato odlu či da leži nepomično, bez otpora. „Vi ste ludi. Ne želim da tako govorite.“ „Osjećate se ugroženom?“ pitao ju je nježno, doti čući joj blago usnama sljepoo čnicu. „U redu, cvijete, povu ći ću se. Ako ne mogu da vas oslobodim straha na jedan na čin, pokušaću na drugi. Pričajte mi. Kako se zovete?“ „Bili Kalahan. I ne bojim se“, re če ona, dok joj je rije č 'cvijet' strujala kroz cijelo tijelo. „Naravno da se ne bojite“, zakikota se on. „A šta radite ovdje, usred pustinje Sedikan, Bili Kalahan?“ „Išla sam u Zalandan kad mi se džip po pokvari kvario. o. Posljednjih nekoliko dana provela sam u posjeti u jednom malom selu petnaest milja odavde.“ „U posjeti? Kod koga?“ „Kod Jusufa Ibrahima i njegove porodice. On i ja smo radili zajedno posljednjih nedjelja, pa sam smatrala da je u redu da ga odvezem ku ći, njegovoj porodici.“ „Da li je on vaš ljubavnik?“ presje če je njegov oštar glas. „Zaboga, ne! Jednom sam mu u činila uslugu, a Jusef je na starinski stari nski na čin smatrao da na svaki način treba tu uslugu da mi uzvrati. Uzgred, on ima šašavu ideju da neko mora da se brine o meni, pa je sebe imenovao na to mjesto. Pomislila sam da će zaboraviti na to ako ga vratim porodici. No, nije vrijedilo, pa sam krenula u Zalandan u pola no ći, sasvim sama.“ „Razumijem“, re če on sve čano. „Kako samo nije mogao da shvati koliko ste vi sposobni da se starate o sebi? Ho ćete li da me prosvijetlite u tom smislu, pustinjski cvijete?“ „Bili“, ispravi ga ona, uopšte ne žele ći da ga 'prosvjetljuje'. „To i nije važno, zar ne? Mi se  jedva poznajemo. Ne zanima zanima vas to.“ „O, i te kako me zanima. Intrigira, kako se to kaže. Čim sam vas ugledao, znao sam da ćete za mene biti nepresušni izvor uživanja i o čaravanja. Ako ve ć niste hrlili u avanture sa Jusefom, šta radite u Sedikanu? Ovdje, osim naftaša, nema mnogo Amerikanaca. Da li radite za neku naftnu kompaniju?“ kompaniju?“ Pitanje je zvu čalo razumno, tako da je poželjela da odgovori potvrdno. Ipak re če: „Ne, došla sam u Sedikan S edikan da igram u 'Pustinjskoj avanturi', avanturisti čkom filmu koji je djelimi čno sniman u predgra ñu Marasefa.“ „Vi ste glumica?“ „Režiser kaže da se vrlo dobro snalazim u svojoj prvoj ulozi. Ali, to nije sasvim ta čno. On kaže da veoma dobro djelujem, a to je nešto sasvim drugo. Oboje znamo da sam loša glumica, ali on ne mari za to sve dok djelujem krhko i čežnjivo. On ho će taj izraz na mom licu, a ne moj glumački talent.“ „To mogu da razumijem“, odmaknuo je lice da bi pogledao u ljubi časte oči uokvirene čudnim trepavicama: te o či sadržavale su nešto ako san o snu. Lice joj nije bilo mnogo lijepo, ali su  joj usne bile senzualne ii privla privla čne, tako da su u kombinaciji sa bezazlenim be zazlenim o čima pogañale pravo u srce. „Otkrivam da i sam veoma želim to lice. Želim ga na jastuku pored svoga, za stolom uz doru čak…“ 4

„Rekli smo da ne govorite tako“, usko či ona brzo. „Izvinite. Rekoste da ste loša glumica?“ „Grozna. Ali to ne mari, jer će ovo biti moj jedini film. Prihvatila sam ulogu samo da bih besplatno došla u Sedikan. Volim da posje ćujem nepoznata mjesta.“ „I cvjetovi imaju korijen, Bili. Gdje Gd je je vaš korijen? Porodica?“ „Ja sam dijete iz sirotišta“, odvrati ona ležerno. „Teško da mogu biti cvijet, jer nemam korijen. Ja sam lutaju ća ciganka i to ću biti čak i u devedesetoj. Volim svoj život ovakav kakav je.“ „Nema potrebe da se žestimo. Ja ne želim da mijenjam vaš život, Bili. To bi zna čilo mijenjati prirodni tok stvari.“ Obrazi im se blago dotakoše. „Ali nije neprirodno procvjetati na svoj način, onakva kakva jest. To može da bude divno. Volio bih to da d a vidim, cvijete.“ „Vi ste nevjerojatni“, re če ona bezbojno. „Još nisam srela nekog ko bi sa potpunom strankinjom govorio na taj na čin. Cvijeće, cvjetanje, sva ta mudrovanja. Uvijek se ponašate tako?“ „Uglavnom. Nešto mi se dogodilo prije nekoliko godina i poslije toga volim da d a se poigravam riječima. Život je suviše kratak da bismo bili neiskreni jedni prema drugima d rugima.“ .“ „To je opasna igra. Iskrenost vas otkriva za povre ñivanje.“ „Otvara i za ljepotu, istinu i divan životni ritam“, re če on mirno. „I saznanje o Cigan čicama kakva je Bili Kalahan.“ „Saznanje?“ „Ja ću biti otvoren prema vama, a vi mi dozvolite da vas upoznam. Mislite da je to mogu će?“ „Za vas ne zna či ništa činjenica da se ne poznajemo?“ upita ona znaju ći da sve može da o čekuje od tog neobi čnog čovjeka. „A zašto bi' b i' Uvijek saznam ono što želim. ž elim. Kad sam podigao glavu i ugledao cvijet na brežuljku, znao sam da je to moj cvijet… Dobro, u redu, bi ću miran“, zakikota se on iznenada. „Znam da niste još za to spremni.“ Bila je sigurna da joj je poljubio sljepoo čnicu. „Ali, morate pristati da vam odvratim misli od oluje.“ Ona iznenañeno shvati da je to i u činio. „Da, postaje sve gore“, re če on mirno. „Mislim da će za koji minut dosti ći vrhunac, a sam bog zna koliko će to d traje.“ On izvadi iz džepa maramicu i veza joj je preko usta i nosa. Opet miris limuna i još neki poseban miris. „Najsitnija zrna pijeska nalaze put kroz burnus. Maramica će vam poslužiti kao filter.“ „A vi?“ upita ona zabrinuto. „Ja imam poseban filter“, re če on i zaroni lice u njenu bakarnu kosu. „Meki cvijet hrizanteme, svilenkast, sa mirisom šalimara.“ To i jeste bio šalimar. Dakle, on je o mirisima znao mnogo više nego što se činilo. Uostalom, zašto i ne bi? Bio je privla čan muškarac i vjerojatno je mnogo žena zujalo oko njega. njega. Ona odbojno zadrhta na tu pomisao, a on se još više pribi uz nju. „Opet se plašite“, re če on. „Neka sam proklet ako iz vaše svijesti ne istjeram taj strah.“ „Ali, ja nisam…“ „Uvijek sam vjerovao da djela d jela govore mnogo više nego rije či. Recimo, mislite na ovo, umjesto na to što se doga ña unaokolo“, re če on, pribijaju ći donji dio tijela izme ñu njenih bedara i smještaju ći se tu sasvim prirodno. „Rekao sam da vjerujem u potpunu iskrenost kad god je to mogu će.“ Disala je ubrzano. Ništa nije moglo biti iskrenije od snažnog, snažnog, čvrstog muškog tijela koje se smjestilo izmeñu njenih nogu. „Ali, ne smijete“, zaje ča ona. „Za ime božje, mi smo gotovo na ivici smrti, a ja čak nisam ni mnogo seksi…“ „Niste? Pravite budalu od mene, zar ne?“ re če on, miluju ći joj uho, tako da ona osjeti drhtavicu u dnu stomaka. „Nalazim da ste čak veoma seksi.“ Blago se pomjerao na njoj. „Ne 5

bih da vam razbijam iluzije, Bili, ali ponašao bih se isto i na splavu u sred uragana na Indijskom okeanu.“ „Možda bi bilo bolje da se vratite na cvije će…“ „Prekasno. Ovo je mnogo zabavnije. Ne brini, ljubavi. Ne ću ni na šta da te primoravam. Ali, zaista te želim i bolje bo lje je da to znaš.“ „Bilo bi teško ne shvatiti da je tako.“ „Ta čno! Samo ti lijepo lezi tu, a ja ću da razmišljam o svim onim lijepim stvarima koje bih ti radio, neke ću čak i da ti šapu ćem, pa ćeš i ti mo ći da misliš na njih umjesto na oluju. Bar pokušaj.“ Da pokuša? Jedva je uspijevala da misli na bilo šta drugo. Bila je svjesna jedino njegove čvrste vreline, mirisa limuna, mošusa i još ne čeg nepoznatog, kao i rije či punih erotike koje  joj je šaputao. Sve je to djelovalo djelovalo razvratno, ali bilo je tako uzbudljivo! uzbudljivo! Da li je zaista samo želio da odagna njen strah? Ne, ne će ga to pitati, jer on će se opet ope t zadovoljno zadovoljno smijati. Bolje Bo lje je da joj priča ove šeherzadinske pri če glasom koji ju je svu prekrivao. Opustila se i uživala, u živala, jer nije bilo nikakvog znaka ugrožavanja s njegove strane. Znala je da joj ne bi u činio ništa što sama ne želi, uprkos želji koju je tako čvrsto osjećala na svom tijelu. Osjetila je kap znoja na njegovom čelu prislonjenom uz njeno. Mora da se smijala, jer se i on nasmijao. „Oho! Dopada ti se to? Morat ćemo da isprobamo, mada najprije moramo da vježbamo neke akrobacije. A slušaj sada ovo…“ I njegova erotska litanija se nastavi. Neki od prijedloga bili su toliko obijesni, da je morala da se smije; neki tako omamljuju ći, da je osjetila vrelinu čak i na nekim mjestima za koje ranije nije ni znala da su erogene zone. Mašta joj je radila sve žudnije, prihvataju ći svaku sliku iz njegovih rije či. Ali, on iznenada u ćuta. Ona je željela da nastavi. Osluškivala je, ali nije čula ništa. Baš ništa. Vjetar je stao. „Oluja je prošla“, re če on mirno. „Možemo da ustanemo. Razo čarana si, zar ne? Stigao sam tek do broja 62 iz 'Kama sutra'. Nadao sam se da ću stići i do nekih japanskih i arabljanskih varijanti. Pa, možda slijede ći put… ukoliko ne želite da nastavimo sada.“ „Ne. Ionako ste otišli predaleko“, re če ona brzo. „Treba da ustanemo i potražimo moj džip u svom tom pijesku.“ „Kako vi kažete. Zatvorite o či. Na leñ ima imam bar dvije stope pijeska. Kad ustanem u stanem to će se sru čiti na vas.“ I zaista, kad se digao sa nešto napora, oblak pijeska i prašine do ñe umjesto njegovog toplog tijela. Tek tada joj bi jasno što se doga d ogañalo. I ona shvati da je on o n bio sve vrijeme svjestan opasnosti. Trže je njegov glas kad je upitao gdje je ostavila svoj džip. „Oko pola milje niz put“, re če ona odsutno. „Ali ne vrijedi da ga tražimo“, dodade gledaju ći izmijenjen pejzaž. „Pokvaren je, ve ć sam vam rekla. Osim ako vi možda možete da ga popravite?“ „Nema nade“, napravi on grimasu. „Kola poznajem samo s polja. Mislio sam da možda treba da uzmete iz njega prije nego što vas odvedem u Zalandan.“ „Nema ničeg, osim gitare, koju bih zaista željela da uzmem.“ „Stari drug?“ upita on sa razumijevanjem. „Da.“ klimnu ona glavom. „Možda da ja odem i potražim džip, dok se vi pobrinete pob rinete za konja. Taj araber mi je izgledao pomalo nervozno. Bi će sreća za nas ako nije pobjegao, pa da moramo pješice u Zalandan.“ „Rekao sam mu da čeka“, zavrte on glavom. „Stari Nik i ja se sasvim dobro dob ro razumijemo. Tamo je on. Treba da d a mu skinem krpu koju sam mu stavio preko p reko nozdrva. Samo vi idite.“ Gacajući kroz pijesak, on dodade. „Ne ćemo moći da jašemo dok ne do ñemo na tlo koje je mnogo čvršće od ovoga. o voga. Mogao bi da slomi nogu.“

6

Bili zavrti glavom i sama zagazi u novostvorene dine sitnog pijeska. Sad je sve izgledalo još čudnije, jer je taj čovjek mogao nemirnom araberu da naredi da ostane na mjestu. Uostalom, pomisli, zar postoji nešto u vezi s njim što može da je iznenadi?… Otvoreni džip izgledao je kao igračka koju je neko dijete na plaži napunilo pijeskom. Malo dalje od njega ležao je zeleni ranac. Na sredini puta Bili Kalahan kle če i prigrli skrhanu gitaru kao ranjeno dijete. Nije bila svjesna da nije sama dok nije čula njegov glas. „Bili“, izgovori on njeno ime sa puno razumijevanja i suosje ćanja. Ona podiže pogled prema njemu i vidje nježnost u njegovim o čima. „U stvari, nije bila mnogo vrijedna“, re če brzo,osje ćajući kako joj se suze slivaju niz obraze. „Svuda sam je nosila, pa je ve ć bila olupina. Kupila sam je za dvadeset dolara u nekom dućanu u Santa Fe, kad mi je bilo svega petnaest godina i kad sam radila n benzinskoj pumpi. Nikad u životu nisam ništa tako željela kao tu gitaru u izlogu onog du ćana… Glupo, zar ne? Nije izgledala mnogo bolje nego sad.“ On kleče nasuprot njoj i pogleda je sa toliko nježnosti kao da je drži u naru č ju. „Uopšte nije glupo. Ja sam odrastao na jednom ran ču na Rio Grande. Moja majka je mnogo voljela knjige o Zapadu. Sje ćam se da sam pro čitao jednu o nekom mekušcu sa istoka koji je želio da zapo čne novi život pod novim imenom.“ On joj blago pomjeri bakarni pramen iza uha. „Znate li koje ime je odabrao? Nazvao se po otrcanim, iskrpljenim pantalona pa ntalonama: ma: Časna Zakrpa. Znao je da će mu to donijeti mnoge nevolje na divljem, surovom su rovom Zapadu, pa ipak je to u činio zato što je to ozna čavalo sav ponos, svu vrijednost i besmislenost njegovog života…“ njegov prst pratio je njen duž ogrebotine na gitari, dok je gledao pravo u o či. „Časna zakrpa, Bili.“ „Časna zakrpa“, ponovi ona kao odjek, osje ćajući kako je iznenadni mir osloba ña tuge, kao da su joj te sjajne o či ulivale sve više snage, s nage, ljubavi i smirenosti. Ona odvrati pogled mašaju ći se zelene futrole, u koju pažljivo pažljivo smjesti polomljenu gitaru. Iznenada osjeti snažnu potrebu da se odvoji od njega, da ne bude bud e blizu tom izvoru koji u njoj budi tako žestoka osje ćanja. „Mora da je oluja razbacala sve ove stvari iz džipa“, re če ne gledaju ći u njega i stavljaju ći futrolu na zadnje sjedište. „Mislim da ne možemo da je ponesemo na konju. Neka ostane pa će je donijeti kada dotjeraju džip. Pretpostavljam da u Zalandanu postoji 'Pomo ć na drumu', inače moj kupon za vu ču ne vrijedi ništa.“ „Bojim se da nemate sre će. Meñutim, mi imamo nekoliko kola u Kazbahu, a i majstora mehaničara. Neće biti problema da se to sredi.“ Kazbah! Dakle, pustinjski princ ipak ima svoju jazbinu, vjerojatno i harem konkubina. „Biću vam zahvalna“, re če ona suho. su ho. „Naravno, nadoknadit ću vam troškova. Ve ć ste imali dosta nevolja zbog mene.“ „Ne nevolja, pustinjski cvijetu“, osmjehnu se on. „ Čisto zadovoljstvo, uvjeravam vas.“ „Čujte“, žmirnu ona, „znam da ste sve to u činili kako bih pregurala oluju. Ne o čekujem da sa tim nastavite.“ „Vrlo razumno s vaše strane“, re če on, hvataju ći je oko struka i postavljaju ći je na sedlo sa o čiglednom snagom, „mada se čini da vam je pamet p amet malo pomu ćena, Bili. Ozbiljno sam mislio sve što sam rekao.“ „Nemogu će! To je van pameti. Mi smo potpuni stranci. Šta ja znam o vama? Ne znam čak ni kako se zovete, gdje živite, ništa!“ „Živim u Kazbahu u Zalendanu, u Sedikanskom šeikatu. A zovem se Dejvid Bredford.“ * „Ovo više liči na srednjovjekovnu tvr ñavu, nego na grad“, re če Bili radoznalo posmatraju ći zidine oko Zalandana, dok su prolazili kroz veliku drvenu kapiju. „Gotovo o čekujem da vidim 7

kalifove gardiste kako tutnje na konjima kroz ulice. Marasef je zanimljiv, ali ovo je fascinantno.“ „Drago mi je što to priznajete“, re če Dejvid uz njeno uho. „Ali, ako nastavite da se vrtite i zvjerate na sve strane, past ćete sa starog Nika. Sve to će biti tu i sutra. Onda ču da vas povedem svuda. Sada treba da vs odvedem ku ći i prona ñem nekoga da dovu če vaš džip dok je  još vidno. Još jedan sat i sunce će zaći. Nema mnogo vremena.“ „U redu, sutra. Ali ho ću da vidim sve.“ Uzdahnu ona razo čarano. „“Biće kako vi naredite. Lalah! Četvrtasti trg bio je okružen tezgama na kojima se prodavalo sve i svašta, od vo ća i povr ća, do zlatnog nakita. Zasjen čene uske ulice pružale su se izme ñu bijelo okre čenih ku ća sa ravnim krovovima. Dejvida su ovdje izgleda svi znali, z nali, jer su ga stalno pozdravljali. Bili je dovoljno znala arapski da razumije razumije riječi pozdrava, ali njemu su se obra ćali upotrebljavaju ći neku rije č koju nikada nije čula. „Nazivaju vas 'Lisan'“, re če ona. „Šta to zna či?“ „To je sedikanska rije č. Nadimak koji su mi dali kad sam prvi put došao u Zalandan.“, odvrati on, pa podiže ruku i pokaza joj. „Kazbah je iza onog bijelog kamenog zida.“ Ako joj se Zalandan u činio nalik na tvr ñavu, Kazbah je to zaista i bio. Kapiju su čuvala dva stražara u maslinastozelenim sedikanskim uniformama. Stajali su mirno sa puškama na ramenima. „Puške?“ iznenadi se Bili. „I „ I uniforme su prave. U Marasefu sam vidjela vojnike obu čene poput ovih. Kakvo je ovo o vo mjesto?“ Uñoše u prostrano kameno dvorište. Zgrada na suprotnoj strani više je li čila na dvorac nego na nečiju rezidenciju. Bila je sagra ñena u orijentalnom stilu, mada ničeg orijentalnog nije bilo u još dva stražara sa obje strane zasvo ñenog ulaza. „Ovo je moj dom“, re če Dejvid mirno. „Navi ći ćete se na vojnike. Uopšte ne smetaju a kad ih upoznate, vidje ćete da su vrlo prijatni ljudi. Samo izgledaju strogo, jer ih je Karim tako obu čio. Boje se čak i da se osmjehnu ako bi to zna čilo remećenje discipline.“ „Karim? Koje Karim?“ „Moj prijatelj. Kazbah pripada njemu“, re če Dejvid zaustavljaju ći pastuha pored fontane, pa sjaha iz sedla i pomože joj da si ñe. „Taj Karim je veoma posesivan tip“, re če vedro. „Ponek „Po nekad ad mi se čini kao da misli da je cio svijet samo njegov.“ „Pa dobar dio i jeste“, re če krupan čovjek izlazeći iz zgrade. Na sebi je imao tamne farmerke i džemper. Njegova kršna pojava djelovala je još više zastrašujuće nego vojnici. Imao je oko o ko pedeset godina. Kovrdžava sme ña kosa bila mu je prošarana sijedim vlasima. Gledao ih je ispod nabranih obrva. „I svakog dana guta sve više“, dodade. „A vi ćete možda biti slijede ći na jelovniku. Karimu je pjena udarila na usta kada je čuo da si izašao bez pratnje.“ „Pregrmjet ću“, odvrati nehajno Dejvid. „On zna da ja ne podnosim da me prate kao u nekom petparačkom filmu o Ali-babi.“ On se okrete o krete prema Bili. „Ovaj gospodin je Klensi Donahju, Do nahju, Bili. Šef obezbje ñenja sa posebnim zadatkom da za slijede ćih nekoliko mjeseci u čini moj život što bjednijim. Ovo je Bili Kalahan.“ „Drago mi je“, progun ña on jedva je pogledavši. „Bolje bijedan nego mrtav, Dejvida. Ne zaboravi da je Ladram još uvijek negdje napolju. Ako ti se nešto d esi tako ću dobiti od Aleksa i Sabrine, a o Karimu da i ne govorim, da ću jedva smjeti da se nazovem pripadnikom ljudskog roda.“ „Neće mi se ništa desiti. Mogu da se staram o sebi i bez tjelesne garde i ti to najbolje znaš, Klensi. Sam si me obu čavao.“ „Džudo i karate ne će ti mnogo pomo ći ako Ladram odlu či da te smakne iz zasjede.“ „Puškom?“ zavrtje Dejvid glavom. „Ne, Ladram je čovjek od noža. U svakoj poruci koju mi  je poslao piše kako će mu biti zadovoljstvo da nožem odsijeca o dsijeca pojedine dijelove moje 8

anatomske gra ñe. Neće se on toga lako odre ći za ljubav sopstvene bezbjednosti. Ne će on puškom.“ „Trenutak!“ umiješa se Bili. „Znam da nije pristojno da se miješam u vaš razgovor, ali vi me izluñujete. Šta se, do ñavola, zbiva? Osje ćam se kao da sam se našla u nekom filmu. Vojnici, puške, noževi. Šta će vašem prijatelju obezbje ñenje vojske? Ko su Aleks i Sabrina? Bolje da ste me ostavili u onoj pješ čanoj oluji. Tamo je sve bilo jasnije.“ „Izvinite“, osmjehnuo se Dejvid. „Ispali smo malo nepristojni. Sa pravom ste zbunjeni, Bili. Koje bješe prvo pitanje? Obezbje ñenje? Karim Ben Rašid još uvijek ima vraški mnogo neprijatelja. Čovjek koji drži svoj položaj gotovo pedeset godina ne uspijeva to bez dokazivanja svoje mo ći. On je zvani čno predao šeikat Aleksu prije četiri godine, ali je njegov uticaj još uvijek ogroman i povremeno mora da d a se umiješa.“ „Ne baš povremeno“, progun ñao je Donahju. Donahju. „Mislim da se sada bakće sa štabom više nego kad je bio vladaju ći monarh.“ „Karim Ben Rašid“, ponovi Bili zbunjeno. zbu njeno. „Vaš prijatelj je bivši vladar Sedikana. Sedikana. Zna či da je Aleks Ben Rašid njegov unuk. u nuk. A Sabrina?“ „Njegova supruga“, re če Dejvid i povede je prema ulazu. „Uzgred, ona je Amerikanka. Odrasli smo na susjednim ran čevima u Teksasu. Dopast će vam se, pustinjski cvijete. Izuzetna dama. Sada je u Marasefu, ali ću joj telefonirati da provjerim da li ona i Aleks mogu da do ñu ovamo i upoznaju se s vama.“ „Samo tako, zvrcnete zvrcnete vladarima države i oni dotr d otr če?“ zavrtje Bili glavom u nevjerici. „Ko ste vi, Dejvide?“ „Niko značajan, bojim se. Obi čan seljak me ñu moćnima. Naravno, Aleks i Bri će doći ako im bude mogu će.“ „Zalandan nije vaš dom?“ „Obično sam izme ñu ovog mjesta i Marasefa. Oba mjesta su mi dom.“ Njoj se kovitlalo u glavi. Odjednom se prisjeti. „A Ladram? Ko je Ladram?“ „Beznačajna ličnost. Neprijatan tip koji stvara malo nemira.“ On povu če crveno-zlatnu traku zvona i dobaci upozoravaju ći pogled Donahjuu kad je ovaj htio da se pobuni. „Mora da ste puni pijeska kao i ja. Pokazat će vam vaše prostorije, pa možete da se okupate i odmorite prije večere. Postaraću se za vaš džip, a treba i da porazgovaram s Karimom.“ U ñe žena od svojih trideset pet godina, veoma privla čna na neki ozbiljan, dostojanstven na čin, obu čena u  jednostavnu pamu čnu haljinu i sa crnom kosom podignutom u pun ñu. „Ovo je Jasmin Dabala a ovo Bili Kalahan. Ona inače vodi gvozdenom rukom cio Kazbah i sve njegove žitelje. Zar ne, Jasmin?“ „Čovjek može samo da se trudi“m odvrati ona smireno. „Luckasti ljudi se poneka po nekadd pobune i krše pravila koja su za njihovo dobro. Gospodin Donahju rekao je da ste opet jahali bez pratnje. Vrlo glupo, Lisane.“ „Eto dokle sam stigao“, na čini on grimasu. „Nadam se da ćete odvesti Bili u njene odaje i udobno je smjestiti. Po ñi sa njom, dušo. Bi ćeš sigurna s Jasmin. Ona ne ujeda strane osobe, samo svoje mile i drage.“ „Ta čno“, odvrati ona mekim glasom. „Samo svoje mile i drage, Lisane… Lisane… Da li ste pošli za mnom, gospoñice Kalahan?“ „Bili“, reče djevojka žure ći za njom, pošto je još jednom pogledala preko ramena prema Dejvidu i Donahjuu. „Privlačna cura“, primijetio je Klensi Donahju. „Rekao bih“, složio se Dejvid. „Ali ne i seksi. Sama mi je rekla.“ „Baš intiman razgovor za tako kratko poznanstvo“, žmirnu žmirnu Donahju. „Naišao „ Naišao si na nju u pustinji? Kakva slu čajnost da natr čiš na zgodnu Amerikanku baš pred svojom kapijom.“ kapijom.“

9

„Znao sam da će tvoj sumnji čavi duh da proradi“, osmjehnuo se Dejvid. „Da bih te poštedio truda da nju ispituješ, re ći ću ti. Ona je u Sedikanu tek nekoliko mjeseci, sa nekom filmskom ekipom koja snima film 'Avantura u pustinji' negdje izvan Marasefa. Bili je glumica. Sama kaže da je loša.“ „Očigledno je ostavila utisak na tebe. teb e. Svakako je šarmantna.“ „Šarmantna? Suviše konvencionalan atribut za Bili Kalahan. Dijelom je vilenjak a dijelom divlja zvijer.“ „Zvu či lagodno.“ Donahju je posmatrao burnus koji je Dejvid upravo svla čio. „Gdje si, kog vraga, to nabavio? Izgledaš kao muškar čina iz 'Pustinjske pjesme'.“ „Sašila mi Jasmin. Povremeno ga nosim da bi znala da cijenim njen poklon. Dobro je poslužio za vrijeme pješ čane oluje. Nego, čuj Klensi, želio bih da središ stvari tako da Bili ne smije d a napušta Zalandan. Ništa joj ne će biti, samo želim da ostane u Kazbahu.“ „Misliš da ima neke veze sa Ladramom?“ brzo re če Donahju. „Ladramom? Bože moj, ne, izbij ga ve ć jednom iz glave. Ako treba da sudim o toj dami, rekao bih da nema ni sa kim na svijetu. No, kao što rekoh, ona je prava lutalica, divljakuša. d ivljakuša. Potrebno mi je malo osiguranja o siguranja da uspostavim vezu s njom prije nego što odleti.“ „Imat ćeš to svoje osiguranje“, re če Klensi polako, zamišljeno. „Mislim da je vrlo dobra ideja da gospoñicu Kalahan malo zaustavimo. Zašto ne odeš da d a se presvu češ prije nego što odeš u Karimovu pe ćinu? Po pijesku koji ispada iz tebe, kao da si pola pustinje dovukao ovamo. Kroz petnaest minuta on ne će biti ljut na tebe više nego što je sada.“ „Ne“, odmahnuo je glavom Dejvid, „idem odmah od mah do njega. Karim najja če riče kad je zabrinut. Pokazat ću mu da je sa mnom sve u redu i dozvoliti mu da istrese gnjev. Vidje ćemo se za večerom, Klensi.“ Klensi je gledao za njim sa simpatijama i zabrinutoš ću. Aleks mu je dao težak zadatak da vodi računa o sigurnosti tog čovjeka. Dejvidova otmjenost sakrivala je volju daleko d aleko snažniju nego što je posjedovao Aleks ili stari tigar koji ga čeka u radnoj sobi. Mogao je da zamisli Dejvida kako mirno sjedi ispred stola dok šeik bijesni na njega. I na njegovom licu će ostati isti osmjeh kad Karimu već ponestane i gnjeva i rije či. Onda će ustati, re ći nekoliko u čtivih, umiruju ćih riječi i izaći. Bilo je ve ć dovoljno što je Landram negdje napolju i čeka da udari. A sad je tu još i ta t a Bili Kalahan, kao dodatak čitavoj toj eksplozivnoj situaciji. Klensi zaklju či da mora da porazgovara sa šeikom čim ovaj završi sa Dejvidom. Bili je bila zaprepaš ćena sjajem i raskošom odaja u koje je stigla. Pored tipi čnih tepiha i bogatih istočnjačkih ukrasa, pažnju joj privu pr ivu če čudesno bogata kolekcija slika, od starih majstora do savremenih umjetnika. Jasmin disketno otvori o tvori vrata i propusti je u apartman. „Nadam se da će vam ovdje biti udobno. Sve što vam bude potrebno dobit ćete odmah.“ „Svakako“, napr ći Bili usta. „A „ A gdje ste sakrili Aladinov Alad inovuu lampu koju treba da protrljam? U stvari, mislim da mi ne će biti potrebn po trebna. a. Oh bože, kakva grešno divna d ivna soba.“ „Drago mi je što vam se dopada“, re če ozbiljno Jasmin. „Zato što nisam sigurna da pri ruci imamo Aladinovu lampu.“ „Nije bitno“, re če Bili. „Jedino što mi je sada potrebno to je da se okupam i presvu čem. Neću tražiti čak ni svirače i akrobate da me zabavljaju.“ zabavljaju.“ „Mislim da možemo da ispunimo vaše želje“, re če Jasmin, „mada će biti malo teže prona ći odgovarajuću haljinu za ve čeru. Prilično ste mršavi, zar ne? Ali, sna ći ćemo se nekako.“ „Izvrsno govorite engleski“, konstatova Bili zabašuruju ći. „Nalazim se meñu poslugom Karima Ben Rašida od svoje desete godine. Uslov je bio da svako ko stupi u njegovu službu odmah u či engleski, pa smo imali po sebnu nastavu, koja odgovara vašoj srednjoj školi. Šeik Ben Rašid nikada nije podnosio neznalice oko sebe.“ „Prosvijećeni monarh?“, re če Bili. „Nadam se da vjeruje i u oslobo ñenje žena.“ 10

„Samo uopšteno“, odvrati Jasmin. „Nikako na nivou li čnosti. No, i to je mnogo kad čovjek uzme u obzir ko je on. Ako želite sami da se okupate, o kupate, ja ću se postarati da vam na ñem odgovarajuću haljinu.“ „Bit će to veliki napor, ali sna s naći ću se“, reče Bili vedro svla čeći bluzu preko glave dok je pijesak curio iz nje. Petnaest minuta kasnije, ležala je u o gromnoj kadi kadi obloženoj plo čicama koje su činile mozaik. Sklopivši o či, ona uzdahn uzd ahnuu od zadovoljstva.

11

Drugo poglavlje Gospode, kako je dobro biti opet čist! I kako je malo potrebno da neko bude sretan. Kupanje, toplo jelo, vatra u kaminu, muzika… Bol pro ñ e kroz nju kad se sjetila slomljene gitare. Taj instrument joj je bio prijatelj tako dugo. Pa ipak, ona više nije dijete, mada se tako osje ćala: kao povrije ñeno dijete, kome su slomili najdražu igra čku. Onda joj pade na pamet sa koliko razumijevanja se ponašao u tim trenucima Dejvid Bredford. Taj čovjek kao da je nosio neku čudnu magiju oko sebe. U njegovom prisustvu osjećala je sigurnost. No, sve to nije važno. Za koji dan će otići odavde, a za mjesec dana sve ovo će postati samo uspomena. „Gospodin Donahju poru čuje da će za četrdeset pet minuta biti ovdje o vdje da vas oprati u biblioteku na koktel.“ Bili otvori o či i ugleda Jasmin sa velikim bijelim ogrta čem za kupanje i osmijehom na licu. „Lisan je otišao do mehani čarske radionice da se pobrine za vaš automobil, ali će biti veoma zadovoljan da vam se pridruži kasnije, na ve čeri. Insistirao je da vas pratim ja li čno umjesto da pošaljem djevojku. Ho će li to biti zadovoljavaju će?“ Bili izañe iz kade osje ćajući se pomalo nelagodno dok se umotavala u ogrta č. „Čujte, nije mi potreban niko da me prati. Ne bih ni znala šta da činim sa tom djevojkom. Sav ovaj sjaj Srednjeg istoka stvara st vara mi utisak da me pripremaju za haremsku djevojku. Sigurna sam da imate pre ča posla nego da mi pomažete pri pr i obla čenju. To umijem sasvim dobro od svoje treće godine.“ „U to sam sigurna“, re če Jasmin, pogledavši na farmerke i bluzu preko p reko naslona stilske fotelje. „Ali, gospoñice Kalahan, uvijek može da bude bolje. Zašto ne dozvolite dozvolite da pokušam?“ dodade vode ći je kroz zastor u glavnu sobu. „U činit ću vas lijepom za Lisana. Vi izgledate vrlo otmjeno. Niste toliko to liko ženstveni kao kadine koje Lisan ina če voli, ali mora biti da odgovarate njegovom ukusu. U činit ćemo šta se može.“ „Hvala vam“, odvrati Bili, osje ćajući kako njena šala o haremskoj djevojci po činje da se pretvara u neodoljivo osje ćanje poslije ovoga što je Jasmin rekla, a i na čina kako je to rekla. „Cijeni što ho ćete da učinite taj napor ali mi se čini da imate pogrešnu po grešnu predstavu o gospodinu Bredfordu i meni. Ja sam samo privremeni gost, dok mi se ne popravi džip. Ništa drugo. d rugo. Razumijete?“ „Ako vi tako kažete“, odgovori Jasmin, uzimaju ći sa postelje blistavu b listavu kratku haljinu od bijelog lamea. „Mislim da će vam ova haljina odgovarati. Ostala je od o d jedne od Lisanovih kadina. Gospoñica Nazare izgledala je mnogo pohotnije, kako je to kažem, ali ovo je takav kroj da će vam pristajati. Postavljena je svilom, pa neće smetati ako ispod nje nemate ništa.“ „Gospoñica Nazare? Ko je ona?“ „Nije važno“, odgovori Jasmin odsutno, još uvijek u vijek kriti čki posmatraju ći haljinu. „Samo jedna od kadina koju je prošlog pro šlog mjeseca šeik doveo za Lisanovo uživanje.“ uživanje.“ „Kadina? Nije li to naziv za čuvene isto čnjačke kol-gerle?“ upita Bili, pitaju p itaju ći se zašto ju je dotakla žaoka bola pri pogledu na lame i zašto se uopšte nje ti če kako živi Dejvid Bredford. „Možda vam smeta da nosite odje ću takve žene?“ upita Jasmin sa čudnom otvorenoš ću. „Morate shvatiti da u Sadikanu nema ništa ponižavaju će u statusu kadine. Žena bira takav posao kako bi došla do bogatstva ili čak političke mo ći. To pomalo li či na japanske gejše. Ali, Lisan nikada ne bi uzeo ženu ako ona sama nije voljna i ne uživa u davanju. To nije njegov stil.“ „A da li Karim Ben Rašid često pribavlja kadine za uživanje gospodina Bredforda?“ upita Bili i odmah se ujede za jezik. „Svakako, Lisan je vrlo muževan čovjek, a šeik želi da on bude bud e sre ćan ovdje, u Zalandanu. Ponekad mi se čini“, osmjehnu se Jasmin, „da se šeik i njegov unuk ponašaju kao djeca koja 12

se takmiče za neku dragu igra čku. Stalno smišljaju nove atrakcije koje će zadržati Lisana kod njih.“ Obukla je djevojci haljinu i odmakla se da pogleda. „I nama je milo što je Lisan tu… Da, haljina izgleda vrlo lijepo na vama. Ne treba da brinete. On se ne će ni sjetiti ko je tu haljinu nosio. Gospo ñica Nazare mu ništa nije zna z načila.“ „Ne brinem“, odvrati Bili. „Ne „ Ne bih brinula ni da je ta mala kadina bila ljubav njegovog života. On ovdje može da bude omiljeni plavokosi momak, ali za mene je samo slu čajni poznanik. Zašto nećete to ve ć jednom da shvatite?“ „Ne uznemiravajte se“, umirivala ju je Jasmin. „Ako sada ništa ne osje ćate, osjećanje će do ći. Uskoro ćete biti spremni da Lisanu u činite sve što od vas bude tražio.“ „Sve što bude tražio? Čujte, već sam vam rekla da se nas dvoje jedva poznajemo. On se igra dobrog Samari ćanina. Jedino što od mene može da zatraži to je 'hvala' i 'zbogom'. Ja nisam nikakva kadina.“ „Znam. Ali, Lisan vas želi i jedino je to važno. On prema vama gaji sasvim posebna osje ćanja i zato me je zamolio da se lično brinem o vama. Nikad još nije imao takav zahtjev.“ Ona uze fen za kosu sa fotelje. „Sada ćemo da uredimo ove vaše ljupke kovrdže, pa će Lisan u vas gledati sa uživanjem.“ Buka fena sprije čila je Bili da protestuje, da se pobuni. O čigledno je bilo nemogu će pomjeriti shvatanja žena Sedikana, pa Bili odustade, pustivši da se sve razvija i te če dalje kako teče. Pola sata kasnije, njena bakarna kosa slivala se niz le ña u kaskadama od naizgled naizgled nemarno raspuštenih uvojaka, sre ñena tako vješto kao kod najboljeg frizera. Bili je iznena ñeno posmatrala svoj lik u ogledalu. Bijela haljina za čuñujuće joj je pristajala. Vjerojatno je žena koja ju je ranije nosila u njoj izgledala zavodljivo. Na Bili je haljina djelovala kao sazdana od leda u suprotnosti sa plamenom živahnoš ću njene kose i nešto tamnijeg tena. Odgovaraju će cipele s visokom potpeticom koje je Jasmin donijela do nijela bile su joj nešto p revelike, revelike, ali sasvim s asvim pogodne. „Lijepo“, re če Jasmin, prskaju ći je parfemom sa zanosnim zanosnim cvjetnim mirisom. „U činila bit h to  još bolje da sam imala više vremena ali i ovako ovako je lijepo. Gospodin Donahju Donahju će svakog časa stići.“ „Drago mi je što ste zadovoljni“, uzdahnu Bili. „Samo, osje ćam se pomalo kao ćurka, punjena i pripremljena za Boži ć.“ „Čula sam za vaše božićne ćurke“, osmjehnu se Jasmin. „Prošle godine je šeik poru čio kompletnu boži ćnu večeru iz najboljeg njujorškog hotela hotela da iznenadi Lisana. Lisan je bio vrlo srećan.“ Naravno, opet ista igra. Izgleda da d a je dovoljno da Lisan samo mrdne obrvom, pa da mu svaka želja bude ispunjena, čak i ako je ne izgovori. Bili se zakikota pomislivši kako ju je Jasmin zapakovala kao poklon za njega. To je po čelo da je zabavlja. Začu se tiho kucanje na vratima. „Ja ću“, re če Bili i po ñe prema vratima. „To je svakako tmurni gospodin Donahju, koji će me odvesti isto tako tmurnom šeiku Karimu. Čini mi se da će ovo biti baš b aš zabavno ve če.“ Ruka  joj je sad već bila na bravi. „Ah, „ Ah, da. Vaš gospodin Bredford kaže da je Lisan nadimak koji je dobio u Sedikanu. Šta zna či taj nadimak?“ „Nadimak?“ začuñ eno se osmjehnu Jasmin. „Ne bih rekla da je to nadimak. Lisan zna či omiljeni.“ „Djelujete zamišljeno, gospo ñice Kalahan“, re če Klensi Donahju, D onahju, usporavaju ći svoje krupne korake kako bi išao u korak s njom, dok su prolazili kroz tihe hodnike hod nike.. „Zar? Pa eto, našla sam se u utvr u tvrñenju koje čuva vojska, gdje žive državni poglavari, uz tajanstvene aluzije u vezi sa smr ću i sakaćenjem. Osim toga, imam osje ćanje koje mi je usadila Jasmin, da sam odabrana da budem udostojena postelje jednog nemogu će

13

ekscentričnog čovjeka, koga ovdje, izgleda, smatraju nekom vrstom boga. Koje je ikada čuo da nekoga nekoga zovu 'omiljeni'?“ „Jasmina vam je rekla?“ osmjehnu se Donahju. „Dejvid baš ne mari za taj nadimak. Umije i da pobjesni zbog njega. Ali, to je dokaz šta svako osje ća prema njemu u Sedikanu. Griješite kada mislite da ga ovdje, u Zalandanu obožavaju. Ipak, vole ga. Uostalom, on je pod zaštitom Karima i Aleksa Ben Be n Rašida, dvojice najmo ćnijih ljudi na Srednjem S rednjem istoku. Obojica su vrlo surovi ljudi, gospo ñice Kalahan, a Dejvid je u njihovim o čima nešto sasvim posebno. Treba li da vam kažem šta bi b i se dogodilo svakome ko bi pokušao da mu naudi?“ Bili ga je gledala razroga čenim o čima. U njegovom glasu bilo je ne čeg otvoreno prijete ćeg. „To je apsurdno, kao i sve ostalo“, re če ona bezbojno. „Za ime božje, valjda ne mislite da i ja predstavljam prijetnju za sigurnost za vašeg dragocjenog dragocjenog Lisana?“ „Ja sam veoma podozriv čovjek, gospoñice Kalahan“, reče Donahju mirno. „Posebno sam podozriv kad se radi o ovakvim slu čajevima kao što je ovaj koji je spojio vas i Dejvida. Možda ne predstavljate fizi čku prijetnju, mada i ta mogu ćnost postoji. Poznato je da su i ranije glumice iznajmljivane da odigraju ulogu Dalile. Posebno drugorazredne glumice, što vi priznajete da jeste. Pa čak i ako niste u vezi sa Ladramom, postoji opasnost da lovite bogatog muža ili zaštitnika. Uvjeravam vas da Karim i Aleks ne bi voljeli da se nešto sli čno dogodi Dejvidu, baš kao što ne bi voljeli da mu neko fizi čki naškodi.“ „Ja čak i ne poznajem tog čovjeka“, prasnu Bili, a ljubi časte o či joj sijevnuše. „Ne znam ništa o njemu. Otkud bih znala da d a li je Dejvid Bredford bogat?“ „Malo njuškanja bi otkrilo o tkrilo podatak da je Karim prenio na Dejvida nešto zemlje prije tri godine kao ro ñendanski dar, podrazumijevajući da se na tom terenu nalazi toliko nafte kao u cijeloj Oklahomi. Tako ñe ste mogli saznati da je tada Dejvid bio gotovo retardiran, dijete u tijelu odraslog muškarca, nezreo za manipulacije koje vi možda imate na umu.“ u mu.“ Bila je zaprepaš ćena. Negdje duboko prostrijeli je dubok bol. „Ne“, prošaputa. „Vi lažete. Sa Dejvidom je sve u redu. To ne može biti istina.“ „Znači, ne znate“, usredsredi se njegov pogled na njeno lice. „Ili ste možda mo žda mnogo bolja glumica nego što tvrdite. Rekao bih da zaista nemate pojma o Dejvidovom životu, životu, imovini i ostalom.“ „On nije retardiran“, re če Bili o čajnički, osjećajući kako joj naviru suze. „“On je inteligentan, oštrouman, bistar. Možda je malo ekscentri e kscentri čan, ali ne možete mi re ći da nije mentalno zdrav, zdra v, do ñavola. „Polako“, reče Donahju prvi put sa nešto topline u hladnim o čima. „U pravu ste, sada mu ništa ne fali. Um mu je oštar o štar kao skalpel, kreativan, briljantan. briljantan. Samo sam rekao da je prije tri godine patio od… neke vrste mentalne retardiranosti. Na koledžu“, nastavio je tvr ñim glasom, „eksperimentisao je sa nekom drogom koja djeluje na mozak i ta prokleta stvar je njegov život pretvorila u vegetiranje. Godinama je bio kao dijete, ali su mu se mentalne sposobnosti polako vraćale. Kad su ga, prije četiri i po godine, Aleks i Sabrina doveli u Sedikan, nisu bili sigurni da će opet s njim sve biti u redu.“ „Ali, jeste u redu“, promrmlja bili, osje ćajući duboko olakšanje. „Da, reklo bi se“, složi se Donahju. „Ne znam da li je to prirodni proces ili rezultat rada armije ljekara koje je Karim dovukao sa svih strana svijeta da ga lije če. Što se tiče Karima“, nastavi on sa o smijehom, „on se povukao sa prijestola Sedikana, tvrde ći da to čini iz zdravstvenih razloga. U stvari, mislim da je njegova namjera da Aleks stekne ste kne dovoljno iskustva dok je on još sposoban da stoji iza njega. Za to vrijeme, vrijeme, morao je da se posveti nečemu, a to je bio Dejvid. Doveo ga je u Zalandan Z alandan pod pod izgovorom da Aleks i Sabrina treba da se naviknu na novi na čin života u Marasefu. Nije im bilo milo zbog toga, ali karim je star po sljednje vrijeme teško pobolijeva. Ipak, bio je spreman da se stara o Dejvidu D ejvidu kao čovjek i u posljednje problemu koji treba riješiti, pa tek onda da se krene Sabrini i Aleksu. Ali, nije išlo kako je on to zamislio.“ 14

„A kako je išlo?“ „Karim je zavolio Dejvida. Mislim da stari tigar nikada u životu nikoga nije volio. Gajio je neka osjećanja prema Aleksu i Aleksovom ro ñaku Lensu, ali obojica su tako jake li čnosti da im takva vrsta ljubavi uopšte nije potrebna. Sa Dejvidom, ta t a barijera nije postojala. On je bio lijepo, sasvim osobeno dijete, koje je moglo cijelog života da ostane takvo. Nije se mnogo nadao da će se Dejvid jednom oporaviti, a kad se to dogodilo, bilo je prekasno. pr ekasno. Dejvid ga je već bio osvojio i srušio sr ušio svaku njegovu odbranu“, govorio je Donahju zamišljeno. „Uprkos tome što je povratio po vratio svoje mentalne snage, u Dejvidovom ponašanju uvijek ima neke djetinjaste iskrenosti i jednostavnosti. To budi zaštitni čki nagon kod svih koji su mu odani. Ako imate namjeru da se petljate s tim, gospo ñ ice Kalahan, promislite dva puta.“ „Opet se vraćate na to?“ uzdahnu Bili, osje ćajući da se više ne ljuti na insinuacije Klensija Kle nsija Donahjua. „Pomislila sam da ćete povjerovati da ništa nisam znala o Dejvidu Bredfordu prije nego što sam došla u Zalandan.“ „Želim da vam vjerujem. Vi ste žena koja osvaja, gospo ñice Kalahan, i iskrena, nadam se. Moj posao je da u to budem siguran.“ „Možda bi bilo bolje re ći fatalna žena“, osmjehnu se ona, pa poput pravog vampa trepnu dugim trepavicama. „To se ovako radi, zar ne? Ja sam sramno neiskusna u tome, morate mi oprostiti“, re če ona kad su stali kod masovnih, izrezbarenih vrata. „Glupo je ponašati se formalno kad ve ć imamo toliko toga zajedni čkog: ljutnju, podozrenje, radoznalost. Je li ovo tigrova pećina?“ „Tigrova pe ćina“, isceri se Donahju. „Ali, mislim da ćete izaći na kraj s njim… Bili.“ „Bez brige, Klensi. Do ñi i posmatraj moj stil.“ Zastala je čim je ušla, sa pogledom prikovanim za portret iznad radnog stola. „Dejvid“, prošaputa. I jeste i nije bio Dejvid. Bio je mla ñ i i manje muževan. Lijep. Bio je u vrtu, u farmerkama i košulji, sa plavom maramom oko čela i plavom kosom do ramena. Da, ipak je to bio Dejvid. Njena pažnja pre ñe na čovjeka koji se lijeno ljuljuškao u fotelji za stolom. Karim Ben Rašid polako ustade, ali u tom ustajanju nije bilo mnogo u čtivosti. Široki bijeli burnus bio mu je otvoren o tvoren po sredini otkrivaju ći smoking na tijelu četrdesetogodišnjaka. Tamnu kosu i bradu tek su prošarale sijede vlasi, a pogled mu je bio oštar kao u sokola koji je ugledao plijen. Samo je ruka ru ka sa zlatnim naliv-perom odavala godine koje je tako lako nosio. „Dobro došli u moj dom, gospo ñice Kalahan“, re če tamnim ali ne mnogo dubokim dubokim glasom. „Dejvid i Klensi rekli su mi koliko ste lijepi, ali ipak nisu bili dovoljno rje čiti. Vi ste divan ukras koji je stigao u moj Kazbah.“ Dok su joj noge tonule u debeli tepih, Bili pomisli kako će morati neke stvari da stavi na mjesto ako treba ovdje da ostane još koji dan. Ona polako pre ñe preko sobe i stade ispred isp red stola. „Šeiče Ben Rašide, zahvalna sam vam za gostoprimstvo i svjesna sam da treba da vam odgovorim re čenicom koja će biti tako lijepa i zvu čna kao vaša. Željela bih da znate da shvatam šta se od mene o čekuje, ali i da ja nemam namjeru da to činim.“ „Zaista?“ upita šeik sa malim sjajem u crnim o čima. „A šta namjeravate da činite, gospoñice Kalahan? Shvatam da u čtivost ne stoji baš visoko na vašoj listi prioriteta.“ „Učtivost stoji vrlo visoko, ali je hipokrizija sasvim blizu nule“, re če ona izdržavaju ći njegov pogled. „Odavno sam shvatila da tako ne mogu da živim. Kako bi bilo da d a položimo karte na sto? Izgleda da Klensi sumnja da sam ja upletena u neku vrstu zavjere da se spletem sa zjenicom vašeg oka ili da ga masakriram. Vjerujete li ako kažem da ne namjeravam ni jesno ni drugo? I da me kroz tri dana više ne ćete vidjeti? Nikad nisam čula, do dana današnjeg, za to vašeg Ladrama.“

15

„Vaš otvoreni nastup je vrlo uvjerljiv, gospo ñice Kalahan“, re če hladno Ben Rašid. „I sam mrzim licemjerstvo, mada ga ponekad ponekad smatram korisnim. korisnim. Na žalost, ima trenutaka kad čovjek nema drugog izbora. Ipak mi se čini da kod vas ima dosta toga pripremljenog i nau čenog.“ „Za ime božje, pogledajte me!“ odvrati od vrati Bili. „Kakav blesavi razbojnik bi odabrao mamac kakav sam ja? Možda imam neke dobre trenutke, ali nisam od materijala od kakvog su vaše kadine.“ „Očigledno ste na neki na čin očarali Dejvida. Insistirao je da vas primim što srda čnije. Možda  je Ladram mudriji nego nego što mi mislimo. Nisam o čekivao da je tako suptilan, ali mržnja mrž nja može da izazove lukavstvo kod pacova kakav je Ladram. On je u bjekstvu i ne će mo ći da lati vaše usluge. S druge strane, moji izvori su neiscrpni. Ako ste spremni da promijenite stranu i odate Ladramovo skrovište, spreman sam da budem vrlo darežljiv.“ darežljiv.“ Ona zadrhta zad rhta od njegovog hladnog osmijeha. „Kad Ladram bude uhva ćen postupak s njim će biti veoma bolan i najzad koban. Vi svakako ne želite sli čnu sudbinu, u to sam siguran.“ „To zvu či divljački“, strese se ona. „Šta je taj jadnik u činio?“ „Taj 'jadnik' je bio kralj poroka i droge u Sedikanu“, javi se Klensi suho, prilaze ći. „Govoril „Go voriloo se da je u vezi sa mafijom, ali izgleda da su ga oni napustili. Nije im se dopalo kako je Dejvid prodro u organizaciju i natjerao Ladrama u bjekstvo. To je bilo prije osam mjeseci i od tada bombarduje Dejvida prijete ćim pismima i telefonskim pozivima.“ „Noževi“, šapnu ona, sjetivši se šta je Dejvid rekao. „Otkuda vi to znate?“ upita Ben Rašid grlenim, promuklim glasom. „Dejvid je spomenuo“, spom enuo“, dodade Klensi. Klensi. „Bio sam prisutan.“ „Nešto je hitro braniš, Klensi“, re če Ben Rašid svileno. „Mislim da je ona mnogo mudrija nego što sam o čekivao.“ „Dakle, ja sam tu da odvratim vašu desnu ruku od dužnosti?“ re če Bili. „Kako da vas ubijedim da nemam veze s tim?“ „Nećeš to moći, Bili“, tiho re če Dejvid, ulaze ći. „Čovjek treba da bude slijep ppaa da ne vidi koliko si ljupka. Niko nije imun na to.“ „Svašta“, reče ona. „Odjednom treba svakog da ubje ñujem kako ne lovim tvoj skalp, u bukvalnom ili prenesenom smislu.“ „Nije baš zavodljiva, Karime“, promrmlj p romrmljaa Klensi krive ći usta. „Izazovna jeste“, sleže šeik ramenima. „I zanimljiva, a to ima isto dejstvo na čovjeka kakav je Dejvid.“ „Vidiš? Sve ide naopako, što god činim. Odlu čni su da sam ja reinkarnacija Lukrecije Bordžije.“ „Jadno moje“, re če Dejvid zabavljaju ći se. „Baš su te namu čili, zar ne? Držiš se ipak bolje nego većina njih. Isprobavaš joj narav, Karime?“ osmjehnu se on. „Tražio sam samo dobrodošlicu za nju.“ Na njeno zaprepaš ćenje, Karim je izgledao iz gledao pometeno. „Samo sam nastojao da budem civilizovan doma ćin“, pravdao se. „Nije mi dozvolila. do zvolila. U stvari, odmah me je napala.“ „Zanimljivo“, podrugljivo re če Dejvid. „ Čini se da si uspješno preživio njen napad, čak i uzvratio. Sretan sam“, okrete se on djevojci, „što ne mariš za takve igre, pustinjski cvijete. Mislim da će ovo u mnogome unaprijediti naše odnose.“ „Nemamo mi nikakve odnose“, odvrati ona odsutno, prolaze ći rukom kroz kosu. „To svakome pokušavam da objasnim, pa i tebi. A ti i te kako voliš da igraš igrice, igrice, kao onu igru u pustinji. Kladim se da ti ni za crno ispod nokta nije bitno šta ja mislim i osje ćam.“ „Griješiš, Bili“, uozbilji se Dejvid odjednom. „Zaista su te t e uzdrmali, uzdrmali, zar ne?“ on uze njenu ruku. „Nemamo vremena za ljutnju i r ñava osjećanja. To treba popraviti“, obrati se on djevojci. „Nećemo nikakvu formalnu ve čeru. Vodim Bili u svoje odaje na ve čeru, da bar malo

16

ispravim štetu koju ste po činili. Kad je sljedeći put vidite, o čekujem da ćete iskoristiti priliku da joj se izvinete.“ „Da se izvinem?“ sijevnu Karim. „Nije ona nikakav nježni cvijetak, nego jedna vrlo gruba dama i mislim da iz ovog susreta izlazi sa manjim ošte o šte ćenima nego ja.“ „Ona je snažna ličnost ali je ispod toga dovoljno osjetljiva da možeš da je povrijediš“, re če Dejvid, polaze ći s njom prema vratima. „A ja ne želim da ona o na bude povrije ñena, Karime.“ „Dejvide…“ Dejvid se okrete, o krete, pa kad vidje molbu u Karimovim sokolovim o čima, osmjehnu se. „U redu je, Karime. Samo si na činio grešku. Ona je za mene nešto posebno i moraš biti ljubazan prema njoj. To mi je veoma važno.“ „Ti si taj koji pravi grešku“, re če Karim turobno. „Opasno je vjerovati joj. Šta više, ona je  jaka, Dejvide. Tu ña slabost u tebi izaziva suosje ćanje, ali snaga te privla či. Ladram to zna. On te je dobro prou čio.“ „Ja nju dobro poznajem“, osmjehnu se Dejvid. „I upoznat ću je još bolje. Pomiri se s tim, Karime.“ Dok su odlazili preko mozaika u hodniku, on je držao ispod ruke. „Žao mi je zbog ovoga, Bili. Trebalo je da pomislim da će se tako ponašati, pa da d a budem tamo da te podržim. Ali, ne će se ponoviti. Karim zna koliko ovoga puta ozbiljno mislim.“ „Ja ne“, odvrati Bili. „Jedva vjerujem da se sve ovo doga ña. Molim te, uspori malo da do ñem do daha.“ „Bukvalno ili preneseno, pustinjski cvijete? Možda zaista previše hitam. Možda treba da pustim da sama otkrivaš sve o meni.“ „A zašto bih, b ih, kad sve to za tebe t ebe rade drugi?“ upita ona jetko. „Jasmin zamalo da me servira tebi na srebrnom poslužavniku. Obavijestila me je d a ne djelujem zanosno kao tvoja posljednja kadina, ali ovo je najbolje što je mogla da u čini za mene. Ova haljina…“ „Da li je pripadala njoj? Ah, ostavi to. Na njoj njoj je to bila b ila samo haljina. Na tebi, to je vaza u kojoj se nalazi cvijet od koga mi zastaje dah. Da li te pomisao p omisao na nju uznemiruje? Ne bi trebalo, Bili. Ja nisam svetac, seks mi je potreban po treban kao svakom drugom, ali ali Šarin je bila samo neko kome sam davao i od koga sam uzimao.“ „Oh, Jasmin me uvjeravala da ona tebi ništa nije zna čila.“ „Nije tačno“, namršti se Dejvid. „Svako „ Svako vrijedi onoliko koliko od sebe daje. Bio bih nezahvalna hulja kad ne bih cijenio svaki dar. Samo, neki darovi imaju ve ću vrijednost nego drugi. Fizičko zadovoljstvo može ñavolski mnogo da zna či. Ali radost…“, zasvijetliše njegove plave o či, „radost može da traje zauvijek, Bili.“ Gotovo je zaboravila da diše, toliko ju je oblio toplinom. Cijelog života je klizila površinom, kao gliser, pa su takve bile i njene veze sa muškarcima. Niko još nije izazvao ovakav drhtaj u njoj. „Ne“, odmahnu ona glavom nervozno. „Nema to nikakve veze sa mnom. Zašto bih nastojala da razumijem?“ ona se usiljeno osmjehnu. „Kažeš da svako vrijedi onoliko koliko je spreman da daruje. A šta je sa tim Ladramom o kome stalno slušam? On, čini se, nema mnogo da ljudskom rodu.“ „U svakom vrtu ima korova, koji pokušava da zagadi i uništi ljepotu oko sebe. Jedino što možeš da u činiš to je da ga iš čupaš i uništiš.“ „Još jedna cvjetna aluzija“, re če ona uzdrhtavši. „To se od tebe i može o čekivati, bar prema portretu koji sam vidjela u Karimovoj sobi.“ „Ah, da“, nasmija se on. „Naslikao ga je Lens Rubinov u palati u Marasefu. Imam vrt i ovdje ali mi je onaj tamo draži. On je otvoren a ja volim sunce na licu i vjetar u kosi. Ovdje, usred pustinje, vazduh je suviše suh i oštar, pa mi je Karim napravio staklenu baštu. Ona mi tako ñe mnogo zna či. Volio bih da je dijelim s tobom, Bili, ali ne sada. Sa čekat ćemo kad bude

17

pogodno vrijeme za oboje. Mi se tek probijamo kroz zemlju da bismo izbili na sunce. Sa čuvat ćemo to za cvjetanje. U redu?“ „U redu“, re če ona mehani čki, sva obuzeta njegovim na činom razmišljanja kroz cvijeće i vrtove. „Dobro.“ On zastade pred jednim izrezbarenim vratima od tikovine i otvori ih. „Sada u ñi u moju sobu, pa ćemo razgovarati o cipelama, brodovima, pe čatnom vosku, povr ću ili kraljevima. A ako budeš imala baš mnogo sre će, možda ću ti dozvoliti da pojedeš zalogaj ili dva izmeñu riječi.“ Dejvidova soba bila je mnogo luksuznija od njene. U njoj je bila mješavina klasi čnog namještaja i nekih sasvim modernih ure ñaja. Svuda je bilo zelenila, a u uglu je stajala jedna posebno lijepa, visoka biljka sa bijelim b ijelim cvjetovima. „Sjedi“, pokazao joj je ru kom prema jednoj velikoj fotelji sa jastu čićima. „Vratiću se brzo. Idem da poru čim da nam ve čeru donesu ovamo, da se otarasimo carske raskoši i etikecije. Karim želi da se uvijek posebno obla čimo za ve čeru“, napravi on grimasu, „ali to je malo mnogo za kauboja kakav sam ja.“

18

Treće poglavlje Ostavši sama, Bili je razgledala po sobi. Stalno S talno je otkrivala nešto novo. Baštovan, kauboj, prijatelj kraljeva i prin čeva. Lisan. Pogled joj je stalno bježao ka gomilama hartije pored pisaće mašine na stolu. Najzad pri ñe, jer više nije mogla da izdrži. Bio je to vrlo uredan rukopis. U gornjem desnom uglu svake strane bilo je ime Bredford i broj. bro j. Ona se osmjehnu, ali taj osmjeh nestade nest ade kad je pružila ruku i uzela u zela jednu od dvije nemarno ostavljene knjige sa ivice stola. Nešto nalik na sje ćanje dotaklo je njenu svijest. Bulje ći u zlatotisak na koricama, ona shvati da ima primjerak te knjige u džepnom izdanju u džipu. d žipu. 'Vrijeme odrastanja' od Dejvida Bredforda, nevjerojatno dirljiva knjiga koja je izazvala oduševljenje kritike i ve ć deset mjeseci se nalazi na listi bestselera. be stselera. „Volio bih da je pro čitaš kad budeš imala vremena“, mirno re če Dejvid stojeći kod vrata. „Veliki dio mene je u toj knjizi. Mislim da d a ćeš me kroz nju malo brže b rže upoznati.“ „Već sam je pro čitala“, reče Bili promuklo. „Najljepša knjiga koju sam ikada čitala“, nasmija se drhtavo, „ali nije potrebno da ti ja to kažem. Kriti čari je nazivaju knjigom stolje ća, klasikom. Tražila sam i drugu d rugu po knjižarama.“ „Izašla je prije četiri nedelje“, re če Dejvid nemarno. „Moj izdava č kaže da ide bolje nego prva.“ „Razumljivo. Ja sam ti zahvalna za dar koji si mi tom knjigom dao i sigurna sam da je sli čno osjećaju i miliona drugih koji su čitali tvoju knjigu. Vjerojatno je već zato nazivaju klasikom.“ „Nisam čuo za to“, Dejvid iskrivi lice. „Nisam ni pomišljao da će oko toga da se digne tolika prašina. Samo sam htio da napišem pri ču i stvorim nešto lijepo. U stvari“, dodade zamišljeno, „želio sam da kroz rije či doživim slično zadovoljstvo kao kad se bavim svojim biljkama. b iljkama. I našao sam ga, u mnogo ve ćoj mjeri nego što sam o čekivao kad sam po čeo da pišem. To je nalik na stvaranje potpuno novog vrta, u kome se postepeno razvijaju li čnosti, a ti ih posmatraš kako rastu i rascvjetavaju se u tvojoj glavi, zatim na hartiji… Izvini, sve to je ipak novo za mene, pa sam još pomalo u zanosu.“ On joj polako pri ñe, uze knjigu iz njenih ruku i nemarno je baci na sto. „Moj izdava č mi je poslao primjerak druge knjige. Rado ću ti je pokloniti, ako je želiš.“ Ona htjede da odbije tako dragocjen poklon, ali preko usana joj samo od sebe pre ñe: „Da, voljela bih.“ Osmjeh ozari njegovo lice. „Poslat ću ti je sutra u tvoj apartman. Ve čeras želim da se usredsrediš na čovjeka, a ne na autora. Ipak, najprije ćemo posvetiti pažnju ve čeri. Karim ima izvanrednog šefa kuhinje. Da vidimo šta je spremio.“ Bili je jedva bila svjesna izvrsnih jela. Njena pažnja bila je usred sre ñ ena na čovjeka s druge strane malog stola prekrivenog damastom. Razgovor je tekao neobavezno, neobavezno, čak su i ćutanja bila vrlo prijatna. Ona se osje ćala kao da je okupana sunčevom toplinom. Pitala se zašto se ne bi prepustila uživanju tokom kratkog vremena koje će provesti ovdje. Bilo je smiješno boriti se protiv osje ćanja koja je Dejvid budio u njoj. Uvijek je željela nova iskustva, a ovo je obe ćavalo izuzetno uzbu ñenje. Bila je svjesna da je Dejvid gotovo neprestano posmatra ve ć nekoliko minuta. U njegovim n jegovim o čima bila je mješavina zadovoljstva, nježnosti i istog onog uzbu ñenja koje je i sama osje ćala. Jedva da su se vrata zatvorila za slugom koji ih je služio za ve čerom, kad Dejvid spusti čašu na sto i uzdahnu. „Mislio sam da nikad ne će otići“, osmjehnu se on i ustade od stola. „Do ñi, pustinjski cvijete, da vidimo možemo li malo bliže suncu.“ „Kuda ćemo sad?“ upita ona iznena ñeno.

19

„Želim da te dodirujem“, re če on jednostavno. „I mislim da i ti želiš da dodiruješ mene, zar ne, dušo?“ Vodio ju je prema prostranoj posteljini prekrivenoj crvenim prekriva čem. „Ni na čemu neću da insistiram, ali mislim da možemo da doživimo bar malo od onoga što oboje u ovom trenutku želimo.“ On zastade pored por ed postelje i zagleda joj se u o či. „Ili sam možda pogrešno pro čitao tvoje želje?“ Pružao joj je šansu da se povu če. Mogla je da se pravi kako igra igru, ali je dobro znala da to nikada ne bi mogla sa Dejvidom. „Nisi pročitao pogrešno“, re če drhtavim glasom. „Šašavo, zar ne? Sreli smo se danas popodne. Nikad još nisam činila takve stvari.“ „Zar?“ upita Dejvid nježno je spuštaju ći na postelju. „Nema razloga za nervozu. nervozu. Sve S ve je savršeno prirodno i divno. Treba samo pomilovati peteljke i udahnuti miris. Ti ve ć ponešto znaš o mom tijelu, a i ja o tvom. Sada ćemo da proširimo ta saznanja bez pješ čane oluje koja na s na to primorava.“ On joj nježno sma če uzanu bretelu s ramena, što u njoj izazva toplu drhtavicu. „Kakva lijepa ramena. Izgledaju tako krhka, krhka, a u stvari nisu. Jaka su i čvrsta, kao i ti cijela.“ On je udobnije smjesti na postelju i sa osmijehom osm ijehom sma če i drugu bretelu. „Drago mi je što si tako snažna i zdrava, ljubavi. Bio bih smrtno zabrinut da si zaista krhka.“ „Uvijek sam bila snažna“, re če ona bez daha, sklapaju ći oči. „Oh, bože, kako to romanti čno zvuči! Već sam ti rekla da nisam navikla na ovakve situacije.“ „Snalaziš se dobro“, nasmija se on tiho. „A ubrzo ćeš i bolje.“ „Imaš crvenu posteljinu“, zabrblja ona nervozno. „Ja u crvenom izgledam grozno. Moja kosa…“ „Nisam primijetio“, prekide je on, o n, pa malo pridiže glavu da bi je pogledao i pomilovao je po kosi. „U pravu si“, dodade d odade primičući svoje usne njenima. „Ali šta to mari, m ari, ljubavi? Mi se divno slažemo. Dopunjavamo se. Tvoja meko ća i moja čvrstina.“ Sa nevjerojatnom senzualnošću on joj dota če obraz obrazom. „Tvoja glatkost i moja hrapavost.“ Blago joj pomilova prstima vrat. „ Čak i boje se slažu. Sve što nam je zajedni čko, podudara se.“ Ponovo im se usne spojiše. „I uvijek će tako biti, Bili.“ Njene ruke se pokrenuše i prsti joj se zariše u kovrdže na njegovom vratu. Uvijek. To je zvučalo tako divno, kao ljubavni san. Ona se iznenada uko či i malo ga odmače od sebe. Ovo nije bio san, a ona nije vjerovala u 'zauvijek'. 'zau vijek'. „Ne“, reče ona, dok su joj jo j ruke nesvjesno lutale po njegovim ramenima. „Sada. Sura. Ili slijedećeg dana. Samo ne zauvijek, Dejvide. To moraš da znaš.“ „Jadni mali pustinjski cvijete. Sve pokušavaš samo da me ne povrijediš, zar ne? Tvoja savjest neće ti dozvoliti zadovoljstvo sve dok nisi sigurna da niko ne će patiti zbog toga. Ne brini. Pošteno si me upozorila. Ne ću te okrivlj o krivljavati avati ako iz ovoga iza ñem sa jednim ili dva ožiljka.“ Pokretao je njene dlanove preko svojih mo ćnih grudi, sa izrazom izuzetnog zadovoljstva na licu. „Ima stvari za koje treba riskirati sve.“ On spusti glavu i njene razmaknute usne žudno dočekaše njegove kao da žele cijelog da d a ga ispiju. Mogla je da osjeti kako mu srce ja če kuca dok se poljubac produžavao, sve otvoreniji i čvršći, kao da Dejvid želi do tan čina da ispita svaki s vaki milimetar njenih usana. Onda se njegovo lice polako odma če od njenog. „Sad je na tebe red, ljubavi. Do ñi, poljubi me.“ Nije bilo potrebno da ponovi po novi poziv. poziv. Povukl Po vuklaa je njegovu glavu naniže sa drhtavom žestinom i u sljedećem trenutku su njene usne ve ć istraživale njegove. On se naglo pomjeri bliže, tako da se donji dio njegovog njegovog tijela pribi uz udolinu njenih butina. Istovremeno ju je ljubio i milovao milovao  joj obraze, a ona je obilato obilato odgovarala na svaki njegov njegov poziv na milovanje. On se ponovo ponovo pomjeri i sada je mogla da osjeti kako mu srce tu če kao da će probiti snažne grudi. Dejvid podiže glavu i duboko i drhtavo dr htavo udahnu. O či su mu bile tamne i b listave. „Bolje da prestanemo, dušo. Došli smo previše blizu pravoj stvari. Stalno mislim kako bi divno i toplo bilo kad bih ušao u tebe i dugo ostao tamo… Tvoje srce kuca isto tako luda čki 20

kao moje. A zbog toga moje srce kuca još ja če kad vidim koliko te uzbu ñujem.“ On joj stavi dlanove na grudi. „Ho ću da osjetim kako kuca. Ho ću da osjetim tvoje ljupke grudi. Da li se slažeš s tim, pustinjski cvijete?“ „Bićeš razočaran. Nisam baš prsata“, re če ona nesigurno. „Neću biti razo čaran“, reče on, pažljivo svlačeći haljinu do struka, dok mu je pogled bio prikovan za male, nage grudi. „Divno“, „ Divno“, re če tiho. „Oble, čvrste, savršenog oblika, kao lale sa nježno ružičastim središtem.“ Ruke se spustiše na njene grudi. „Volio bih da osjetim kako reaguješ do upijam slatki nektar iz ovih ljupkih cvjetova.“ Srce joj posko či kad joj njegove usne dotakoše grudi. I dok do k su usne milovale na jednoj strani, na drugoj su njegovi prsti činili čuda, drže ći se istog, sve žeš ćeg ritma. Iznenada, njena bedra se izdigoše, traže ći pritisak njegovog tijela i iz grla joj se o te je čanje. „Dopada ti se?“ promrmlja on. „O bože, i meni se tako dopada. Volim da te dodirujem. Volio bih da te uvijek ovako imam, nagu, želju, u iš čekivanju mojih ruku i usana. Ne znam kako ću provesti narednih nekoliko dana, a da te ne dodirujem. Bit će mi potrebno nešto da me obuzda. Nemoj ništa da stavljaš izme ñu nas. Važi? Želim da znam da si to baš ti, ovdje, ljupka i topla ispod odje će. I kad više ne mogu da izdržim, ho ću da mogu da raskop čam odjeću, uzmem u ruke ove divne stvar čice i držim ih. Ho ćeš li mi to dozvoliti, Bili?“ „Da, ako ti se sviña“, promrmlja ona, kao što bi mu obe ćala bilo šta u tom trenutku, jer je osjećala kako se topi iznutra, kako postaje nalik na uzburkanu te čnost što klju ča od emocija. „Sviña mi se… A sada bih volio da osjetim dodir ovih oblina na svom tijelu. Ho ćeš li mi to dozvoliti Bili?“ Nije čekao odgovor, ve ć zbaci košulju sa sebe. Kosmati trougao na njegovim grudima bio je zlatan i mek. On je obuhvati, podiže je u sjede ći položaj i privi je uz sebe. Bili zaroni glavu u pregib njegovog vrata. Čvrsto ju je držao, toplinu uz u z toplinu, glatku kožu jednu uz drugu, obje tako slične, a tako razli čite. Osjećala je kako se nešto nadima i napinje u njoj dok se blago trljao o nju poput ma čke. „Kad jednom budem u tebi, isto ću ovako“, šapnu on sklapaju ći oči. „Pribit ću se uz tebe da bih te volio svakim milimetrom svog tijela. Shvataš li to, Bili?“ „Da“, jedva izusti ona, jer joj je dah zastajao od osje ćanja koja je rasplamsavao u njoj. Još neko vrijeme su ostali tako, a onda je on odvoji od sebe i otvori o či, koje sada nisu bile uko čene, ve ć blistave i tople, divno tople. Nježno je poljubi u čelo. „Sačuvaj tu sliku, Bili. Sje ćaj se. Sve do cvjetanja.“ „Do cvjetanja“, ponovi ona tiho, osje ćajući bol duboko u sebi, znaju ći da Dejvid osje ća istu tegobu kao i ona, ali nije pala u iskušenje da pokuša da promijeni njegovu odluku. „Još uvijek drhtiš“, re če on mirno, doti ču ći joj obraze kažiprstom. „Drhtim i ja. Bilo je divno, zar ne, pustinjski cvijete?“ „Da, bilo je divno“, re če ona tiho i čvrsto mu se zagleda u o či. „Zaista divno“, pokuša da se osmjehne. „A sad mislim da je bolje da te ostavim i poželim po želim ti laku no ć.“ Za trenutak on se namršti spreman da se pobuni. Onda klimnu glavom, pa ustade ustad e i povu če i nju da ustane. „U pravu si. Bolje je da te odvedem odavde, mada sam mislio da te ne pustim. Otpratit ću te do tvojih odaja.“ „Radije bih pošla sama“, odmahnu ona glavom. „Trebam sama da se snalazim u ovom lavirintu.“ „Uvjeren sam da ćeš uvijek znati da prona ñeš svoj put, Bili. Ne želim da te vodim ni da te pratim. Samo želim da budem pored tebe. Ali, mogu i da čekam. Noćas budi onoliko nezavisna koliko ti godi. Do ći ću po tebe ujutro oko osam. Doru čkovat ćemo na bazaru prije nego što te povedem u razgledanje koje sam ti obe ćao.“ On joj uputi još jedan topao osmijeh prije nego što je zatvorio vrata.

21

Ona polako po ñe hodnikom sa malom borom na čelu kad je shvatila da osje ćanje usamljenosti potiče od emocije koju još nije iskusila. Kakvo čudo da poslije toliko godina godina samo će najzad upoznaje samo ću!

22

Četvrto poglavlje

„Hoćemo li imati sreće da vidimo tvoje blago b lago koje je sakupljeno iza tvoje radnje, Hasane?“ upita Dejvid sa sve čanom formalnoš ću, držeći u ruci skupocjeno šolju sa čajem. „Čuo sam divne pri če o kirmanima i harizima koje čuvaš smo za o či odabranih.“ Bili je pokušavala da ostane o stane ozbiljna, posmatraju ći tu scenu. „Svakako, Lisane, biće mi zadovoljstvo“, odvrati Hasan spremno. „Dakako, nisam ni imao na umu da vam pokažem po kažem bilo šta osim onog najboljeg.“ On spusti svoju šolju na bogato ukrašen poslužavnik i ustade sa jastuka. „Ako po ñete sa mnom pokazat ću vam tepihe koje će vam zasjeniti o či.“ „Još jedna stražnja prostorija?“ p rostorija?“ promrmlja Bili. „Zašto da ne?“ odvrati Dejvid. „Svako zna da se ono najbolje najbo lje drži podalje od pogleda obi čnog svijeta. Sama si htjela u jedan pravi srednjoisto čni šoping, zar ne?“ „Mislila sam samo da malo pazarim na bazaru.“ „Aha“ , re če Dejvid, pa joj pruži ruku i podiže je sa ogromnog jastuka. „To smo radili ju če. Izlizao sam noge s tobom. t obom. A prekju če smo išli u razgledanje. Gospode, nisam imao imao pojma da tako malo mjesto kao što je Zalandan ima toliko toga da se vidi. Vjerojatno si otkrila svaku istorijsku znamenitost i svaku turisti čku zamku od vremena kad je grad osnovan.“ o snovan.“ „Rekla sam ti da d a želim da vidim sve“, nevino se osmjehnu Bili. „Kakva korist od boravka u nekom mjestu ako ne poneseš nešto od arome i atmosfere?“ Ona napr ći usta. „Osim toga, nikad me nije vodio vod io čovjek koji ima po časni klju č grada. Lisanu su sva vrata otvorena. o tvorena. Oni čak vode ra čuna da ti voliš žene u farmerkama koje su sli čnije dječacima nego ženama.“ „Pa, to nije ništa posebno ovdje na istoku“, re če Dejvid. „A ja sam te već ubijedio da ti nemaš ništa zajedničko sa dječacima, pustinjski cvijete. Nego, da po ñemo u stražnju sobu. Potrebna ti je još jedna lekcija.“ „Opet?“ reče Bili krive ći usne. „Ovo je ve ć treća danas popodne. Najprije je bila b ila prodavnica mirisa“, pomirisa ona rukav njegove plave košulje. „Još uvijek pomalo mirišeš na jorgovan. Onda smo bili kod kujundžije.“ „To je bila greška“, složi se Dejvid, pa je uhvati oko struka i povede po vede prema zavjesi, gdje je Hasan već čekao. „Kako sam mogao znati da tamo sa tavanice vise svi ti bakra či, bakarni lonci i ostale kuharske drangulije? Uostalom, ja sam bio taj koji umalo nije nokautirao samog sebe. Onda sam shvatio shvatio da d a je prodavnica tepiha ono što doktor ranije preporu čuje.“ On je gurnu kroz zasvo ñena vrata i u čtivo odgovori na Hasanov selam. Onda se zavjesa diskretno zatvori iza njih. „Najzad sami“, okrete se on i gurnu je na gomilu egzoti čnih tepiha na sredini sobe. „Ovo ja nazivam uspješnim šoping šo pingom.“ om.“ Mala prostorija bila je polumra čna. Bogati tepisi po zidovima stvarali su atmosferu bezvremena intimnosti. Bili se gušila od o d smijeha, gledaju ći odozdo u njega. Plave o či su mu sijale, a jedan jed an pramen zlatne kose mangupski mu je pao na čelo. Bio je toliko nalik na dje čaka koji je napravi neku ñavoliju, da ona osjeti kako se topi od nježnosti. „Pa, u svakom slu čaju je drukčije. Hoćemo li zaista da i ovog puta pogledamo robu?“ „Naravno“, Dejvid se spusti pored nje, obgrli je i položi na meke tepihe. „Želim da ih provjerim vrlo pažljivo.“ Pro ñe joj prstima kroz kosu i ona se poput rastopljenog bakra rasu po tepihu. „Vidiš koliko pažnje p ažnje posve ćujem bojama i tkanju.“ Okrete je tako da je licem bila okrenuta prema njemu. „Kako pažljivo ispitujem kvalitet ovih o vih tepiha“, dodade, stavljaju ći joj dlanove na grudi, raskop čavaju ći je. „Sada još samo da provjerimo mekotu.“ „Dejvide, mislim da ne…“, razroga či ona oči. „Rekao sam ti da se podrazumijeva da ne treba ometati o metati kupca dok razgleda robu. Hasan bi prije odsjekao sebi ruku nego što bi ušao ovamo. Sjeti se da stari Said nije došao čak ni kad sam ja raspalio glavom o onaj bakra č i proderao se kao bio.“ Ruke su mu bile na njenim malim nagim grudima. „Ljupke su. Tako T ako ljupke…“ 23

Bilo joj je prijatno p rijatno u ovakvom ambijentu. Za trenutak, nije bilo ni čeg erotskog u svemu tome. U protekla tri dana uvidjela u vidjela je da je Dejvid jedna od najtakti čnijih osoba koje je ikada srela. sr ela. Sada je mogla da razumije njegov izraz lica dok se bavio vrtom ili pri čao o suncu i vjetru, pogotovo pošto je osjetila njegove nježne dodire. Kad god bi bili sami koristio je priliku da se poigra sa njenom kosom prstima, da joj pomiluje lice ili butine, kao da je živio samo zato da bi je dodirivao. I sve je to činio sa toliko ljubavi i jednostavnog j ednostavnog oduševljenje, da je ve ć počela da se osjeća kao neko ko je veoma dragocjen i shodno tome voljen na odgovaraju ći način. Ponekad bi osjetila jaku seksualnu napetost u toku milovanja, ali je on o n sve držao pod kontrolom kao da strpljivo priprema zemljište, odgaja od gaja njihovu vezu sa puno osje ćanja i nježnosti, razumijevanja i zaštitni čkog odnosa, onako kako se dragi cvijet štiti od o d korova. „Drago mi je što ne nosiš prslu če“, reče on umiljavaju ći se oko njenog vrata. „Da li je to zato što sam te ja zamolio da ga ne nosiš?“ „Voljela bih da nahranim tvoj ego i kažem da je tako, ali nije. Nikad ga nisam nosila. Neudobno je, a meni zaista nije potreban.“ „A ja već pomislio da je to zato što voliš moje ruke ru ke na svojim grudima“, promrmlja Dejvid, pridižu ći je i blago je njišu ći. „Da voliš kad te gledam“, smijao se nestašno. „Znaš da i ti mirišeš na jorgovan?“ „Pa, stavio si dovoljno parfema tu“, re če ona zadrhtavši pri sje ćanju kako je zavukao stakleni zatvarač izmeñu njenih grudi. „Volim jorgovan“, re če on razložno. r azložno. „I tople, lijepe grudi, i meke, senzualne usne, i…“ „Mislim da sam shvatila“, nasmija se ona. „A ja mislim da se i ja tebi dopadam, pustinjski cvijete.“ Kako je mogla da se odupre? Grlo joj se stezalo. „Pa, imaš svoje trenutke“, re če ona promuklo. „I ti tako ñe. A ovaj je poseban po seban za oboje. Hajde da malo ovdje ležimo zagrljeni. Zar to ne zvuči divno, Bili?“ „Divno“, ponovi ona iskreno, jer je atmosfera a tmosfera zaista bila takva. „U pravu si, ovdje je mnogo bolje nego kod kujundžije. Misliš li da bismo mogli ovdje da ostanemo sat ili više?“ Nije odgovorio. Samo ju je čvršće zagrlio sa posesivnoš ću kakvu još nije srela. Uvijek je bio sposoban da shvati želje i potrebe ljudi koje je volio, da im da slobodu i bude zadovoljan dok ih posmatra kako čine ono što im godi. Nije mu bilo sasvim jasno otkud odjednom u njemu ta neodoljiva potreba da ovu ženu drži u zagrljaju, da je ima samo za sebe, tu jedinu osobu koja mu je pružala veći otpor nego bilo koja ranije. Dok je ležao uz nju bilo mu je nemogu će da zaboravi koliko je ona u stvari nezavisna i divlja. Pa ipak, u tom trenutku je bio svjestan da će ona uprkos svoj nježnosti koju mu uzvra ća, pasti u paniku i odletjeti ako sa njom ne bude postupao krajnje oprezno. Ali za to je bilo potrebno vrijeme, a on nije bio siguran kad će se u njoj pojaviti nemir, za koji je znao da mu je najžeš ći neprijatelj. Ponekad se pitao da li bi bilo bolje da ju je uzeo one prve no ći i tako je bar za izvjesno vrijeme bar seksualno vezao uz sebe. Ne, oboje su zasluživali mnogo više i ako uspije da usmjeri želju i nemir u pravcu strpljenja, imaju šansu da osvoje tu najvišu nagradu. On je blago odgurnu od sebe. „Mislim da sam dovoljno iskušavao Hasanovo strpljenje. Bojim se da treba ve ć da se vratimo u Kazbah, dušo. O čekujem paket koji treba danas popodne da stigne Karimovim 'marasefskim ekspresom'.“ „'Marasefskim ekspresom'?“ uspravi se Bili. „Šta je sad to?“ „To je helikopter koji se sp ušta u Kazbah. Karimu svakodnevno stižu pošiljke od Aleksa i Bri, kao i od raznih obavještajaca i članova drugih korporacija. Toliko o njegovoj tobožnjoj abdikaciji. Sigurno bi znala ve ć za taj helikopter da smo sm o najprije razgledali Kazbah.“ „Sutra“, obeća ona veselo, ustaju ći uz njegovu pomo ć. „Osjećam da si obavio dovoljno šopinga za cijeli svoj život.“ 24

„Navikavam se. A sada, koji ti se od ovih tepiha dopada?“ „Primila sam parfem od jorgovana“, re če ona čvrsto. „Ne mogu da prihvatim i tepih.“ tep ih.“ „Nisi htjela ni bakarni samovar. Ne razumijem zašto. Možda ću ga poslati Bri. Ona uvijek upotrebljava posebni samovar.“ „Zaista? Šta čovjek da radi sa samovarom u ovom vijeku?“ „Možda da ga napuni vo ćem? Otkud ja znam! Bri će nešto smisliti. Mislim da ću uzeti ovaj tepih boje slonova če i škriljca. To je tipi čan hariz. Treba na neki na čin da zahvalimo starom Hasanu za korištenje njegove stražnje sobe. Poslat ću tepih majci u Teksas. Ona voli ovu nijansu plavog.“ „Tvoji roditelji su još uvijek živi?“ upita Bili iznena ñeno, jer ih u protekla tri dana nije spominjao, kao da su mu svi dragi ljudi bili ovdje u Sedikanu. „Oni još uvijek žive na ran ču u dolini Rio Grande, gdje sam ja odrastao“, odvrati on vode ći je prema teškoj zavjesi. „Nismo mnogo zajedno i ne slažemo se baš sjajno. Jesi li sa svim sigurna da ne žališ jedan malo ulubljen samovar? Gdje ćeš naći takav, sa otisk ot iskom om moje mo je glave? Mogu čak i da ti se potpišem na njega…“

25

Peto poglavlje Kad je sat kasnije stigla u svoje odaje, Jasmin ju je tamo čekala. Lice joj je bilo zabrinuto. Ona brzo ustade. „Morate da d a požurite. Imate samo dvadeset minuta da se okupate i pripremite prije nego što on do ñe.“ „Prije nego što do ñe… ko?“ „Šeik Karim. Prije jednog sata javio se da želi s vama d a razgovara i da će doći u vaš apartman u šest. Bit će vrlo nezadovoljan ako bude morao da čeka. To nije uobi čajeno, shvatit ćete.“ „Ne vidim čemu sad odjednom žurba“, odvrati Bili, skidaju ći košulju. „Taj čovjek se tri dana nije potrudio da me vidi. U stvari, sve mi se čini da bi bio oduševljen da sam nestala negdje meñu drvenarijom.“ „To nije pošteno“, re če Jasmin povrijeñ eno. „Šeik je vrlo brižan doma ćin. Da Lisan nije insistirao da ve čerate u njegovom apartmanu, sigurna sam da bi b i on izvršio svoju dužnost.“ „Dužnost?“ ponovi Bili s gor činom. „Podsjeti m da ti kažem šta u meni zaziva ta rije č. Niko ne mora da vrši svoju dužnost prema meni. Više ne!“ Brzo se svla čila, a onda o nda pogledala pogledala onu haljinu koju je ve ć nosila. „I ne namjeravam da to ponovo obla čim čak ni da bih zadovoljila tvog gospodara. Obukla sam je samo zato što nisam imala ništa drugo. d rugo. Sad kad ponovo imam svoju odjeću, više i nije potrebna. Ako želiš da mi pomogneš pri obla čenje, prona ñi nešto što  je moje.“ „Nema ničeg što odgovara“, od govara“, uzdahnu uzdahnu Jasmin. „Šeik „Š eik Karim ne odobrava kad žene nose pantalone, a vi nemate ništa drugo. Još nisam vidjela ženu bez i jedne haljine u svom ormaru.“ „Ja volim džins“, javi se Bili sad ve ć iz velike poplo čane kade. „U džinsu mi je udobno i ne spadam meñu žene koje će poludjeti za nekom malom crnom haljinom. haljinom. Čak ne volim ni da se oblačim i izlazim.“ Vidjevši izraz o čajanja na Jasmininom licu, ona uzdahnu. „Dobro, u redu, nosit ću tu prokletu haljinu, ali samo dok šeik ne ode. Onda ću da večeram sa Dejvidom u svojim farmerkama.“ Završila je sa kupanjem baš u trenutku kad je Jasmin zašištala. „On je ovdje“, i navalila je da je obla či u tek kupljenu štraftastu dželabu što je brže mogla. „I vrlo je nestrpljiv. Požurite!“ dodade, sre ñujući Biline zamršene uvojke i Bili je ve ć bila gurnuta prema zavjesi na vratima i letjela kroz nju. „Očaravajuće!“ javi se Karim Ben Rašid kao da prede, dok su mu o či bile oštre kao sablja, stojeći na malom balkonu tako da je svjetlost isticala njegovu figuru u duga čkoj haljini. „Siguran sam da ne odobravate laskanje koliko i licemjerstvo, gospo ñice Kalahan, ali sam siguran da vam je Dejvid ve ć rekao kako vam divno stoji ta dželaba. Izgledate kao djevoj čica koja prosi na bazaru.“ Da li je u tom laskanju bilo b ilo i vrije ñanja? „Nemam primjedbi na komplimente“, re če ona mirno, stupaju ći naprijed. „Ljudima poput mene potrebno je sve što mogu da dobiju. Ja samo insistiram da je u osnovi svega poštenje. No, zašto ne bismo sjeli? Bi će udobnije. Imam ideju za koju mi je potrebna svaka podrška koju mogu da pribavim.“ Na njegovom bradatom licu pojavi se bradati b radati osmjeh. „Svakako, gospo ñice Kalahan. Samo vi sjedite udobno. Ja ću radije da stojim.“ „Kako vam drago“, odvrati Bili, pa ode do postelje, sjede na ivicu i prekrsti noge tek tada spazivši ka je bosa. „Nadam se da ovo nije kurtoazna kurtoazna posjeta?“ „Već smo zaključili“, zavrtje on glavom, glavom, „da ne marite za lokalne obi čaje. A ja nikad ne ponavljam greške.“ „Zaista? To bi vas do sada moralo u činiti savršenim i donijeti do nijeti vam veliko zadovoljstvo.“ „Da li vi se to meni podsmijevate, podsmijevate, gospo ñice Kalahan?“ naglo se suziše njegove o či.

26

„Možda malo“, re če ona odjednom osje ćaju ći umor. „Imam obi čaj da se podsmijavam svemu čega se plašim. A vi ste veoma zastrašuju ća osoba, šeiče Ben Rašide.“ Na njegovom licu pojavi se izraz iznena ñenja. „Priznajete slabost? To može da bude teška takti čka greška.“ „Taktika se primjenjuje kada se igraju igre“, odvrati ona, izdržavaju ći njegov oštar pogled. „Rekla sam vam da ih ja ne igram.“ Ona nestrpljivo zabaci glavu. „ Čujte, možemo li da preñemo na stvar? Ne vjerujem da ste ovdje da bi ste uživali u mom društvu.“ „Ne znam otkud vam takva pomisao“, po misao“, podiže Karim obrve podsmješljivo. „Dejvid smatra da  je vaše društvo pravo uživanje. uživanje. Zašto ne bih i ja imao isto mišljenje?“ mišljenje?“ „Ah, Dejvid“, reče ona odjednom grleno i tiho. „Znate vi dobro dob ro kako to ide, tatice. Mi šp špijuni ijuni moramo da pazimo na svoje ciljeve. Uljuljkamo ih tako u lažnu sigurnost i onda…“ Ona uperi prst i povu če tobožnji obara č. „Ne šalim se s tim. t im. Ne kad se radi o Dejvidu“, re če Ben Rašid. „Ni ja“, reče Bili, pokušavaju ći da slijeganjem ramena sakrije drhtavicu. „Rekla sam vam da se uvijek podsmijavam onome čega se bojim. Bojim se da vam se nije dopala moja igrarija.“ „Izveli ste je veoma dobro“, re če Karim hladno. „ Čini mi se da vi imate široka poznanstva u svim slojevima društva, pa vam to vjerojatno ne predstavlja problem. Bit će mi zadovoljstvo da objasnim šta pod tim podrazumijevam. Po čnimo od vaše pojave u Hardvikovom dje č jem domu prije dvadeset tri godine, ili il i više volite od posljednjeg bjekstva iz vašeg boravišta kod Marasefa? Sve je to vrlo živopisno.“ „Ah, sproveli ste istragu o meni?“, re če Bili, šireći oči, baš i nemaju ći razloga da se iznenadi, iz nenadi,  jer je takav postupak priličio čovjeku kakav je Ben Rašid. „Milo mi je što vam je moja biografija zabavna. I ne vjerujem da ste pronašli išta što bi bilo uznemiruju će. Ja nisam tako opasna kako ste zamišljali, zar ne?“ „Zbog toga što nemate policijski dosje?“ osmjehnuo se on zagonetno. „Ne. Vi biste mogli da budete mnogo opasniji nego što sam mislio. Vi ste izuzetna žena, gospo ñice Kalahan. Moji istražitelji su veoma stru čni ljudi, pa je čak i njima bilo teško da popune sve praznine. Sa djetinjstvom je išlo lako. Postoje podaci u sirotištu i datum kad su vas primili. Vi ste naho če, zar ne?“ „Da, i ne stidim se toga, šeiče Ben Rašide. Vjerujem da je to pravi po četak, iz koga čovjek može da otkrije koliko zaista vrijedi, za razliku od po četka na ne čijoj tuñoj, predačkoj osnovi.“ „Nisam mislio da vas vrije ñam“, sleže ramenima šeik. „I ja imam sli čno mišljenje, gospo ñice Kalahan. Cjelokupnu moju pažnju okupira baš to: šta ste uspjeli da napravite od sebe. Tokom godina bili ste nekoliko godina kao usvojenica. Iz dvije ste pobjegli, a jednom su vas vratili u sirotište zbog buntovni čkog ponašanja. Onda ste pobjegli i iz sirotišta, kad vam je b ilo petnaest godina. Poslije toga, trag postaje prili čno nejasan.“ „Žao mi je.“ „Praktično svi za koje ste radili i sa kojima ste se družili dru žili ništa nisu htjeli da kažu mojim istražiteljima“, re če Ben Rašid zamišljeno. „Izgleda da imate sposobnost da kod ljudi budite  jaka osjećanja i odanost za nevjerojatno nevjerojatno kratko vrijeme. Jer, vi nigdje niste ostajali duže od nekoliko mjeseci, zar ne? Bili ste pomo ćnica na benzinskoj pumpi, činovnica, inovnica, kuharica u kampu drvosje ča, sakupljali ste jabuke u Oregonu, Or egonu, radili na na pitanjima jednog indijanskog rezervata u Vašingtonu. Spisak izgleda beskona čan. Čak ste u Kaliforniji jedan semestar pohañali koledž. Na prijemnom ispitu postigli ste zavidne z avidne rezultate, a vaši profesori govore o vama ko o vrlo vrijednoj i vrlo pametnoj djevojci.“ „Vrijedna je jedina prava rije č“, reče Bili. „Ja mogu da budem i Ciganka, ali zaista nikada nisam besmisleno lunjala okolo i u tom vašem izvještaju nema ni čeg čega bih mogla da se postidim.“

27

„Sve je zaprepašćujuće bezopasno u tom izvještaju o marljivoj mladoj dami“, re če on mirno. „Bez seksualnih veza, tek nekoliko sitnih obijesti, ali ni čeg rñavog. Ničeg sumnjivog sve dok niste došli u filmsku ekipu u Marasefu.“ „'Avantura u pustinji'?“ uspravi se ona. „Pa, šei če Ben Rašide, tu su vaši ljudi morali ponešto da izmisle da bi zaradili platu. Jedina moja kriminalna radnja u svemu tome jeste što sam 'ukrala' novac za o čajno lošu glumu.“ „Ne kriminalna, ve ć samo sumnjiva“, re če on. „ Čini se da ste vi jedna veoma hrabra dama, gospoñice Kalahan. Uz veliki rizik po sopstvenu bezbjednost, spasili ste jednog službenika bordela po imenu Jusef Ibrahim kad su mu tri grmalja gotovo goto vo prerezali grlo. Onda ste sklopili 'bračni ugovor' sa tim Jusefom i ženom že nom po imenu Kandra Mihaels u dvosobnoj d vosobnoj ku ćici i taj odnos je trajao izvjestan broj nedjelja.“ „Bra čni ugovor?“ uzviknu Bili. „Ništa nalik na to! to ! Bili smo prijatelji, do ñavola! Vaši prijatelji imaju veoma prljavu maštu, šei če Ben Rašide.“ „Možda. Ali ne možete pore ći da ste sa tim Jusefom živjeli u njegovoj ku ći u jednom selu blizu Zalandana izvjesno vrijeme.“ „Sa Jusefom, njegovim roditeljima i brojnom b rojnom bra ćom i sestrama!“ re če Bili ljutito. „Teško da  je to bila skrovito ljubavno gnijezdo gnijezdo kako vi to zamišljate. zamišljate. Uostalom, kakve to veze ima? Moj moral je moja stvar. Ja nisam ispitivala vaš seksualni život.“ U Rašidovim o čima se za trenutak pojavi iskra iznenañenja. „Ni najmanje ne sumnjam da biste to u činili ako bi to odgovaralo vašoj fantaziji“, namršti se on. „Mene se ne ti če vaš moral. Ima načina da čovjek bude u štošta siguran ako Dejvidu D ejvidu postanete važni. Budite uvjereni da više ne će biti sitnih avantura ako on odlu či da vas želi.“ „Pojas nevinosti? Saraji? Čuvari evnusi sa širokim sabljama? Možda M ožda niste čuli, ovo je dvadeseti vijek. Bože, ne mogu mo gu da vjerujem!“ „Nema tu ni čeg primitivnog i necivilizovanog“, tigrovski se osmjehnu Ben Rašid. „J a sam vrlo civilizovan čovjek, gospoñice Kalahan.“ „Vi i humski vo ña Atila“, viknu Bili. „I ranije su mi u lice govorili da sam varvarin“, re če šeik sa prijetnjom u glasu, „ali niko od tih ljudi više nije tu. Ali, sve ovo nije prava tema. Rekao sam vam da vaša li čna afera s Ibrahimom nije bitna. Mene zanimaju vaše poslovne veze.“ „Poslovne veze?“ ponovi Bili i zanijemi. „Nalazim da je sasvim čudna koincidencija da ste se upoznali sa jednim službenikom bordela“, re če Ben Rašid polako. „Zanima me kakve ste još kontakte imali u toj oblasti. Vjerujem da su vam rekli da je jedan od Ladramovih zlo čina bi porok.“ „Oh, ne“, progun ña Bili. „Sada samu mogu ćnosti da budem'madam' jednog bordela. Šta li ćete slijedeće smisliti?“ „Ja to nisam rekao. Samo sam napomenuo da je koincidencija čudna.“ „A vi, Klensi i ostali vaši najamnici ne volite koincidencije“, koincidencije“, re če ona tmurno. „Ve ć sam o tome nešto čula. Dakle, kakva je svrha ove male posjete, šei če Ben Rašide? Ho ćete li da me zaplašite pa da ostavim Dejvida na miru? Ne volim taktiku zastrašivanja. Oti ći ću kad budem spremna da odem, ne prije toga.“ „U stvari, i ne znam zašto sam dolazio danas“, sleže on ramenima. „Možda da vidim vašu reakciju na izvještaj o vama. Ili da vas malo prou čim i otkrijem šta je to u vama što tako privlači Dejvida. A da li ćete otići ili ostati, to zavisi od Dejvidove odluke pošto pro čita kopiju izvještaja koju sam mu poslao.“ „Poslali ste izvještaj Dejvidu?“ sledila se Bili. „Naravno, čim je izvještaj stigao helikopterom, danas popodne. Dao sam da se iskopira i poslao u njegov apartman. Vjerujem da ga je do sada pro čitao. Da li vas to u znemiruje?“ znemiruje?“ Odgovor je bio potvrdan. To ju je razljutilo mnogo više nego Ben Rašidovo i Klensijevo b ilo baš razumno. Ali, zašto bi ona bila čačkanje po njenom privatnom životu, a to nije bilo 28

razumna? T je mogla da prepusti Ben Rašidu i Klensiju. Ona sama sebi može da dozvoli i emotivnost i nerazumnost u ponašanju koliko god želi. „Da, to me uznemiruje“, re če kroz stisnute zube. „Ve ć i je muka što me ovdje stalno tretiraju kao kriminalca“, uzviknu i ustade sa postelje, na kojoj je sjedila još uvijek u istom položaju. „Ja ne tražim da me petljate u svoje probleme i neka neka sam prokleta ako dozvolim da se moj život tako razgoli ćuje za ljubav vašeg vaše g dragocjenog Lisana!“ Vadila je farmerke, bluze i rublje grozničavim pokretima iz ladica. „I to ću mu i re ći. Doviñenja, šeiče Ben Rašide. Ova audijencija je zvani čno završena. Molim vas zatvorite za sobom vrata.“

29

Šesto poglavlje Fascikla je ležala na stolu od ružinog drveta. Dejvid podiže pogled bez iznena ñenja kad je ona uletjela u sobu bez b ez kucanja. „Zdravo, pustinjski cvijete. O čekivao sam te“, re če on pogledavši papir pred sobom. „Da li si zaista nastupala kao klovn u cirkusu? Mora da si uživala u tome.“ „Da, bavila sam se i time“, re če ona prilazeći stolu krupnim koracima i uzimaju u zimaju ći fasciklu. „I radila sam sve ostalo što tu piše. p iše. Bit ćeš sretan kad čuješ da su tvoji istražitelji veoma temeljni.“ Ljubičaste o či su sijevala. „Jeste da imaju pamet pacova iz kanalizacije, ali to je samo slu čajno, zar ne? Mora biti b iti da si se lijepo zabavljao čitajući. E, pa smatram odvratnim što tako detaljno kopaš po mom životu. Kako bi se ti osje ćao kad bih ja njuškala po tvojoj prošlosti? Kad bih b ih ispitivala tvoje prijatelje, prevrtala dosjee o djetetu koje više ne postoji?“ „Ali ja vjerujem da ona postoji“, re če Dejvid mirno. „Ta djevoj čica je, vjerujem, još vrlo živa. A isto tako vjerujem da znaš da ta istraga nije bila moja mo ja ideja. Nadam se da bih sve to otkrio u svoje vrijeme.“ „Pa ipak nisi oklijevao da pro čitaš izvještaj.“ „Da, pro čitao sam ga. Trebalo bi da budem svetac, pa da se oduprem takvom iskušenju. Čak sam pomišljao da ti slažem i kažem kako sam mislio da mi ne ćeš zamjeriti, iako sam znao da ćeš pobijesniti.“ „Prokleto si u pravu!“ p ravu!“ „Naravno, imaš pravo da se ljutiš. Takvo zadiranje u privatnost u velikoj mjeri škodi prijateljstvu. Ali ti nisi samo ljuta, ti t i si bijesna. Zašto reaguješ tako žestoko? Ti si ciganka koja glisira kroz život. Zašto bi te toliko plašio podatak da ja znam o onoj djevoj čici?“ „Ništa mene ne plaši. Djeca iz sirotišta moraju da d a budu hrabra. Pro čitao si: buntovna. Zar ti to ne liči na patetično siro če Ani?“ „Ne, to moja snažna, voljena Bili udara po ne čemu što ne shvata. To li či na usamljenost, o čaj i povrijeñenost. Bože, kako bih volio da d a sam bio tamo da ti pomognem da sve prebrodiš!“ „Pomo ć mi nije bila potrebna, ni kad sam shvatila sistem. Ljudi su me usvajali, nisu mogli da me vole. Imali su svoju porodicu, a ja baš nisam bila Širli Templ. Usvojili su me zbog novca i samo su obavljali ono za što su dužni. Tako je rekla gospo ña Anders kad me je vratila u sirotište i dodala da slijede ći put žele poslušnije dijete. Poslije me više nikome nisu nudili.“ On je razmišljao o ponosnoj ali ranjivoj Bili, koju je tako žarko želio da zaštiti i pruži joj ljubav koju nikada nije imala. Sad mu je njeno ponašanje bilo jasno: ona se p lašila ljubavi, plašila se da voli iz straha da joj jo j ljubav neće biti uzvraćena, a to boli. Morao je da nastavi sa nagovaranjem svog pustinjskog cvijeta sve dok mu korijeni ne budu dovoljno jaki… „Ko može da ih krivi zbog toga?“ re če on zamišljeno. „Ko želi u ku ći samostalno, tvrdoglavo dijete, koje je kao divlja zvijer.“ „Nisam ja bila baš toliko loša. Samo S amo nisam podnosila činjenicu da treba da budem predmet milosrña. Kad bi me ostavili samu, bila sam sasvim civilizovana. Ali, sve to sada nije važno. U pitanju je taj sramni dosje!“ „'Sramni dosje' će u kantu za otpatke i tamo će i ostati“, re če on mirno. „Sve želim ž elim da saznam direktno od tebe. Možeš li mi m i oprostiti, Bili?“ „Pretpostavljam“, odvrati ona, osje ćajući se bespomo ćno. „Ali to se ne odnosi na one zaštitničke lavove oko tebe. Oni neka se drže podalje od mojih poslova. Sita sam kojekakvih sumnjičenja.“ „Vjerujem da si Karimu o čitala dobru lekciju“, nasmija se Dejvid. „Stalno pokušava da se civilizuje i otarasi se ostataka varvarstva u sebi i svom karakteru još od djetinjstva. Da, što se tiče tvog džipa d žipa trebalo bi da helikopter danas popodne donese dio koji je potreban za popravku.“

30

„Pa, onda ću moći da krenem za dan.dva“, re če ona veselo. „A Karim i Klensi će moći da odahnu s olakšanjem.“ olakšanjem.“ „Još nešto je stiglo helikopterom“, re če on gotovo ne reaguju ći na njenu izjavu, pa odgurnu stolicu i ustade. „Paket koji sam o čekivao. I to je neka vrsta rezervnog dijela“, dodade otvaraju ći ormar i mašaju ći se unutra. „Poklon „ Poklon ovoga puta bez pogovora, jer ina če nemam kome da ga dam.“ „Već sam ti rekla da ne primam…“, po če ona i zaprepašteno za ćuta, ugledavši u njegovim rukama špansku gitaru, pravi umjetni čki rad. „To je vrlo dobra gitara“, re če on sa sjajem u o čima. „Znam da nije tvoj stari prijatelj, ali može da postane novi“, dodade nesigurno. „Znam da to nije odgovaraju ća zamjena, Bili. Tvoju slomljenu gitaru poslao sam u Madrid na popravku. Zvuk joj nikada ne bi bio isti, osim ako je iznova sklope, a ja nisam siguran da bi ti to htjela. Zato će samo srediti probijeno lice. Pomislio sam da bi je možda rado zadržala na nekom po časnom mjestu sa zakrpama poput ordenja za zasluge.“ On se još više namršti. „Bili…“ „Lijepa je“, reče ona pružaju ći ruku i doti čući gitaru sa oklijevanjem. „Tako je lijepa“, ponovi kao da ne misli na instrument, nego i na njegovu pažnju prema njoj. „Ve ć je volim. I da znaš da si u pravu, želim da sa čuvam svoje ' časne zakrpe'.“ „U redu“, odahnu on. „Bojao sam se da sve ne pokvarim po kvarim.“ .“ „Ne“, odgurnu ona gitaru i baci mu se u naru č je kao dijete koje koje traži dom. „O, ne. Niko još nikada za mene nije uradio nešto tako divno. Molim te, želim i ja tebi nešto da d a poklonim. Dozvoli mi da to u činim. Šta želiš?“ Začu njegov tihi smijeh pored uha. Njegova ruka je obgrli. „To je pakleno pitanje za seksualno izgladnjelog čovjeka. Padam u iskušenje da ti dam prastari odgovor, ali ne podnosim klišeje.“ Osjetila je kako joj rumen obliva obraze. „Ne šalim se, zaista tako mislim.“ m islim.“ „Znam“, reče on, igraju ći se sa njenim uvojcima na vratu. „Ne možeš da podneseš da ne uzvratiš poklon, zar ne Bili? Ne brini, ja ću ti već pružiti priliku da mi daš poklon. Nešto što mnogo želim.“ „Šta je to?“ „Ostani još malo sa mnom, pustinjski cvijete. Eto, to možeš da mi pokloniš“, re če on somotskim glasom i ona osjeti o sjeti kako joj usnama dodiruje uho. Toliko je toga to ga što još nismo stigli zajedno da uradimo. „Misliš na…?“ „Cvjetanje? Da, i na to mislim. Ali i na neke druge stvari. Nikad nismo radili jedno jedno uz drugo. Nisam ti pokazao svoj vrt. Nismo jahali kroz pustinju u zoru.“ On je odma če i zagleda joj se u o či. „I nikad mi nisi svirala na gitari i pjevala jednu od pjesama koje si sama napisala. Sve to toliko želim. Ho ćeš li mi to dati?“ d ati?“ „Ostaću još malo“, odvrati ona brzo b rzo trep ću ći da bi odagnala idiotske suze koje su joj navirale, „mada tražiš više nego što sam spremna da se cjenkam. cjenkam. Nikad nisi čuo kako pjevam. Olivija Njutn Džon sigurno nisam.“ „Šta mari“, re če on s osmijehom. „Samo pravi buku i bi ću zadovoljan.“ „Buku? Toliko loša ve ć nisam“, reče ona prelaze ći prstima preko žica. „Divna je.“ „Zašto lijepo ne sjedneš i ne upoznaš se sa novom prijateljicom?“ predloži on. „Ja ionako treba da radim na reviziji nove knjige. Kasnije ćemo poslati po ve čeru.“ „To mi se dopada“, re če ona odbacuju ći cipele u hodu prema prostranoj postelji, pa se smjesti na nju skrštenih nogu i po če da štimuje gitaru. Dejvid se trže kao da je ve ć zaboravio na nju. Ona zavrti glavom, uklju u klju či mašinu i utonu u svoj vrt rije či i likova.

31

* Bili e tiho pjevušila ulaze ći u svoj apartman sa dragocjenom gitarom u rukama. Bilo je to divno veče, kao i svaki trenutak koji je provodila sa Dejvidom. Ipak, nije bilo ni čeg izuzetnog dok je bila kod njega. Tokom svih tih sati, on joj je uputio tek poneki odsutan pogled ili osmijeh. „Čekala sam vas“, javi se Jasmin, ustaju ći sa stolice. „Postoji nešto što bi trebalo da znate.“ „Samo mi nemoj re ći da šeik ponovo želi da d a me vidi. Reci njegovoj kraljevskoj arogantnosti…“ „Ne, nije šeik“, re če Jasmin, zabrinuto stiskaju ći usne. „U pitaju je nešto što sam čula od  jednog stražara. Mnogo je govorkanja govorkanja u Kazbahu, ali mislim mislim da je ovo istina. Ne znam šta da radim.“ „Onda mi reci, pa ćemo zajedno odlu čiti šta ćemo.“ „Šeik drži vašeg prijatelja u zatvoru“, jedva izgovori Jasmin. „Kakvog prijatelja? O čemu to pričaš?“ iznenadi se Bili. „Jednog veoma krupnog čovjeka, sa dugom divljom kosom i snagom desetorice.“ „Jusef“, mračno izusti Bili. „Blagi bože, mogla sam znati da me je pratio.“ „Da, tako se zove, Jusef Ibrahim“, re če Jasmin. „Večeras se pojavio u Kazbahu i tražio da vas vidi. Stražar kaže da je bio vrlo ratoboran.“ „To bi se moglo o čekivati. Izgleda kako on misli kako ja nisam u stanju da vodim ra čuna o sebi. Dakle, drže dr že ga u zatvoru?“ „Dugo je bio u biblioteci b iblioteci sa šeikom Karimom i gospodinom Donahjuom, a onda je stražarima nareñeno da ga odvedu u 'Srebrni polumjesec' i drže ga zarobljenog sve dok šeik ne kaže da ga oslobode.“ „Šta je to 'Srebrni polumjesec'?“ „Mjesto za ve černju zabavu, kafana. Vi biste b iste rekli no ćni klub. Na pet minuta odavde. Pripada šeiku Karimu kao i ve ći dio Zalandana. Koristi stražnje prostorije za sastanke i druge aktivnosti koje zahtijevaju više tajnosti t ajnosti nego što Kazbah može da pruži.“ „Ili kad odlu či da zato či nevinog čovjeka? Prosto ne mogu da vjerujem. vjerujem. Šta on o n misli, ko je on?“ „Ja mislim da šeik ima dobre razloge za ono što čini“, reče Jasmin oprezno. „Vašem prijatelju se neće desiti ništa ako nije kriv.“ „A ko o tome odlu čuje?“ upita Bili gorko. „U Zalandan Za landanuu je Karim o čigledno sudija, porota i dželat istovremeno“, dodade zadrhtavši pri pomisli da bi Jusef mogao da bude povrije ñen jer Karim je ipak varvarin, i to varvarin koji fanati čno brine za Dejvidovu bezbjednost. „Ja ću ga izvući odande“, re če. „Ne“, zavrti glavom Jasmin. „To bi moglo da bude veoma opasno. Možda, ako odete do šeika i zamolite…“ „Zamolim?“ ponovi Bili s prezirom. „Taj čovjek je diktator. Zar misliš da bih pala na koljena pred njim i molila da oslobodi čovjeka koga uopšte nije trebalo zatvarati? Ne, oslobodit ću ga sama.“ „Onda idite Lisanu. On ima uticaja na šeika…“ „Dejvida neću da miješam. Ja sam odgovorna za Jusefa, pa ću se sama postarati za to. Još noćas.“ „Zašto ne biste sa čekali do sutra? Jedna no ć neće škoditi, a vi se sutra možete predomisliti i ipak otići šeiku.“ „Noćas. Jusef neće dugo izdržati da ga drže zatvorenog, a izgleda tako žestok da vjerojatno vjerojatno izaziva strah kod svojih čuvara. Strah raña nasilje. Gdje je dželaba koju sam ve ć nosila? Ona ima kapuljaču kojom mogu da zaklonim lice. Posluži će ako je u kafani slabo svjetlo. Bilo bi

32

najbolje kad bih mogla da pro ñ em kao muškarac. Koliko sam vidjela ovih dana, usamljena žena na ulici je vrlo sumnjiva.“ „Dželaba je u garderobi“, garderobi“, odvrati Jasmin odsutno. od sutno. „Namjeravate „Namjeravate li da oslobodite svog prijatelja na silu?“ „Ako ne postoji drugi na čin. Svirat ću po sluhu kad stignem u 'Srebreni polumjesec'.“ polumjesec'.“ „Nikada vam to ne bih rekla“, zavrti glavom Jasmin, „da sam znala da ćete se odlu čiti za nešto tako bezumno. Mislila sam da ćete otići pravo Lisanu i prepustiti njemu da riješi problem.“ „Sama rješavam svoje probleme“, re če Bili oštro. „Mo to ne radimo kao vi. Ali Jasmin, zašto si rizikovala da mi kažeš za Jusefa? Sama znaš da će šeik pobijesniti kad sazna da si me obavijestila. A znam koliko ti mjesto u ovoj ku ći znači.“ „Ono je moj život“, re če Jasmin gledaju ći je pravo u o či. „U Sedikanu se smatra izuzetnom šeikovoj rezidenciji.“ čašću služiti u šeikovoj „Zašto onda?“ „Lisan“, odvrati Jasmin jednostavno. „Vi „ Vi imate veliku vrijednost u njegovim o čima i on bi bio nesretan kad bi vas vidio zabrinutu.“ „A to za tebe zna či više nego položaj i odanost šeiku Karimu?“ „To znači sve. Ma šta se dogodilo, Lisan ne smije biti ražaloš ćen. Jednom sam mnogo brinula za svoj položaj i umalo nisam izgubila svoju Zilah. Lisan je spasio i ja to nikada ne ću zaboraviti.“ „Zilah?“ „Da, moja kćerka Zilah. Lisan vam je nije spominjao? spo minjao?““ „Nisam znala da imaš djece.“ „Samo Zilah“, re če Jasmin pomalo drhtavim glasom. „Znate, ja nisam udata. Zilah je nezakonita. Znam da to u vašoj zemlji više nije tako sramna stvar, ali u Sedikanu jeste. Ona se rodila kad mi je bilo trideset godina i kad sam povjerovala da sam našla ljubav“, osmjehnu se ona sjetno. „I našla sam je, ali on je bio stranac i oženjen. Morala sam da na ñ em način kako da sačuvam i Zilah i svoj položaj kod šeika.“ „Zar ti šeik ne bi pomogao?“ „Nisam smjela da riskiram. Bila je to velika sramota u o čima mog naroda. Posje ćivala sam je kad god sam mogla i slala koliko sam mogla, samo da bi moja Zilah bila sre ćna. No, trebalo je da budem tamo, ili ili da je je držim uza se.“ „Učinila si što si mogla“, re če Bili suosjećajno. „Ipak ne dovoljno. Majka mi je bila stara i nije dovoljno dobro pazila na nju. Marasef zna da bude vrlo zao grad za one koji su bez zaštite. Jednoga dana Zilah je nestala. Bila je vrlo lijepa djevojčica. Znali smo šta joj se dogodilo.“ Ženine o či bile su tamne ta mne od bola. „Izludjela sam. mo gla. Policija. I sama sam pretraživala ulice. Šest mjeseci je prošlo Činila sam sve što sam mogla. bez traga o njoj. Onda sam rekla Lisanu. I hvala Allahu što sam mu rekla.“ „Šta je on u činio?“ upita Bili ve ć i sama osje ćajući njen bol. „On ju je pronašao i vratio mi ju je. Otišao je u Marasef i tražio sve dok je nije našao. Bila je u jednoj ku ći srama, kao što smo i mislili. Drogirali su je heroinom i tako je držali u pogodnom stanju da čini ono što su od nje zahtijevali. A moja Zilah je imala tek trinaest godina.“ „Gospode bože“, uzviknu Bili dok joj se grlo stezalo. „Bože!“ „Da li ste nekada vidjeli nekoga ko je žrtva zavisnosti od heroina? To je užasno. Ne samo za narkomana, nego i za njegovu okolinu. Ja J a nisam imala snage da joj pomognem, ali Lisan L isan  jeste. On je ostajao uz nju dok je apstinencija apstinencija gotovo kidala na komade. komade. Davali smo joj metadon, ali je ipak bilo užasno gledati njenu patnju.“ Lice joj je bilo sle ñena maska bola. „A kad se stanje poboljšalo, bilo je još gore jer je po čela da se sje ća šta se sve doga ñalo u onoj kući. Osjećala se ružno, zloupotrebljeno, zloupotrebljeno, a njene no ćne more bile su grozne. A Lisan je i dalje 33

bio s njom. Ispunio je njenu sobu biljem i cvije ćem, donosio ogromne o gromne svežnjeve balona, okupirao je bojama i brigom, sjedio drže ći je za ruku i slušao… Ja nisam mogla da slušam“, zagrcnu se Jasmin. „Pokušavala sam, ali nisam mogla. Lisan je slušao i vremenom vremenom se njen bol prelio u njega, a rugobe je nestalo kao da je nikada nije ni bilo. Samo zato što je iz Lisanovih o čiju mogla da vidi da je još uvijek ono lijepo dijete kakvo je ranije bila.“ Za tre trenutak nutak je vladala tišina, a onda Jasmin zatrese glavom kako bi odagnala te uspomene. u spomene. „Da. Lisanova sre ća mnogo znači za mene.“ „Shvatam“, reče Bili promuklo, trep ćući da zadrži suze. „Gdje je Zilah sada?“ „Ljekar je rekao da bi bilo dobro poslati je daleko od mjesta koje bi je podsje ćalo na ono što  je preživjela. Lisan je poslao u Ameriku Ameriku ljudima koji je vole i brinu brinu o njoj. Nedostaje mi mnogo“, osmjehnu se ona, „ali ovako je najbolje. Iz njenih pisama čitam da je zadovoljna, čak i srećna.“ „Drago mi je, veoma mi je drago, Jasmin.“ „Zato Lisan mora da bude sre ćan. Kad je ispratio Zilah u Ameriku i vratio se, bio je užasno u žasno ljut. Nikada niko Lisana nije vidio tako gnjevnog. Otišao je Aleksu Ben Rašidu i oni su zajedno razotkrili mrežu koja je krala i otimala djecu kao moju Zilah.“

34

Sedmo poglavlje „Ne, ne želim da te uvla čim u ovo“, re če Bili odlučno. „Možeš mi pokazati put do 'Srebrnog polumjeseca', ali dalje ću sama.“ „Ali, ja želim…“ „Ne. Jusef je moj problem i za to ću se postarati ja li čno…“ Kad su stigle do kafane, Jasmin šapnu povla čeći se u sjenku ulaza. „Stražar kaže da ga vjerojatno drže u kancelariji iza kafane. To sudruga po redu zelena vrata.“ „Dobro“, re če Bili, navla čeći kapuljaču preko čela. „Sada moraš da se vratiš u Kazbah… Hajde, idi. I mnogo ti hvala, Jasmin“ Ona poñe preko ulice krupnim, muškim koracima i otvori vrata kafane. Zapuhnuše je dim d im i istočnjačka muzika. Bilo je gotovo mra čno, pa je jedva nazirala prolaz izme ñu stolova. Na središnjem prostoru plesa čica je izvodila trbušni ples i sve o či bile su uprte u nju. Bili se tome nije čudila. Samo se pitala kako ona, do ñavola, pored svih pokreta kukova tkanina uopšte ne pomjera. Ta svijest joj proletje p roletje kroz svijest prije nego što št o je pogledom potražila ulaz u stražnje stra žnje prostorije. U pozadini se jedva nazirao zasvo ñeni prolaz pokriven zavjesom od perli. Kad je prošla tuda, ugleda pred sobom prazan poslužavnik i veliku bijelu salvetu. To je vjerojatno ostavio neki kelner. Smjesta joj sinu ideja. Šta je normalnije u kafani nego kelner i flaša vina za dva stražara? Ona uze u ze poslužavnik i prebaci salvetu preko ruke. Djelovala Djelovala je prili p rili čno autentično. Onda priñe jednom stolu i ispred dvojice bradatih ljudi uze pune čaše i maši se za bocu. Jedna protestuju ća ruka je zaustavi. Za ruku je držao čovjek kome je o čigledno bilo više stalo do pića nego do igra čice. „Loše“, graknu ona na arapskom, pa se uhvati za grlo i isplazi jezik kao da je otrovana. o trovana. „Botulizam“, dodade, nadaju ći se da na arapskom ta rije č označava istu bolest. Djelovalo je, jer čovjek odma če ruku sa boce i prestrašeno se uhvati za grlo, na šta ona na arapskom dodade 'možda' i udalji se. Druga zelena vrata. Ona zastade ispred njih i duboko udahnu. Ponovo namjesti kapulja ču. U hodniku je bili tamno ali se svjetlost probijala ispod vrta što je zna čilo da unutra ne će imati tako povoljne uvjete. Ne razmišljaju ći, ona kucnu na vrata, na šta se unutra za ču neko mrmljanje i odmicanje stolica. Vrata se širom otvoriše i pojavi se jedan mla ñi vojnik u poznatoj maslinastozelenoj uniformi. Bez oružja, kako je primijetila odm ah s olakšanjem. „Vino“, reče ona promuklo na arapskom. „Od šeika Ben Rašida.“ Vojnik je bio iznenañen. Očigledno šeik nije dozvoljavao da se pije na dužnosti. Zato ona brzo doda da smiju popiti samo po jednu čašu i izraz iznena ñenja nestade sa vojnikovog voj nikovog lica. Ona kliznu u sobu i ispod oborenih trepavica spazi Jusefa. On je sjedio na stolici pored stola, vezan jakim konopcima.Bilo je o čigledno da su dva čuvara igrala karte na stolu na drugoj strani sobe. Pepeljara je bila prepuna opušaka. Ni drugi čovjek, onaj za stolom, nije bio naoružan. Hvala nebesima, sre ća je te no ći bila na strani pravednih. Jusef nije izgledao ni mu čen ni povrije ñen, ali je gledao u stražare tako zastrašuju ćim pogledom da zaista nije smjela da ih krivi što su tog Samsona tako čvrsto vezali. Sa crnim pantalonama zavu čenim u čizme i širokom bijelom košuljom sa dugim d ugim rukavima on je li čio na duha iz čarobne lampe iz 'Hiljadu i jedne no ći'. Ona duboko udahnu i srce joj ubrzano zakuca. Bilo je: sad ili nikad. Munjevito se okrete i jurnu prema puškama prislonjenim uza zid. Čula je iza sebe uzvik i prevrtanje naglo odmaknutih stolica, a onda se okrenula sa uperenom puškom. „Stoj!“ dreknu na stražare, pitaju ći se kako da djeluje strogo kad tako malo zna arapski, ali su, na sreću, stražari bili iznena ñeni i kao skamenjeni. „Oslobodit ću te za trenutak, Jusefe“, viknu ona. „Ne treba da budeš ovdje“, re če on tmurno. „Opasno je. Odlazi, a ja ću da sprštim ovu gamad.“ 35

„Vrlo nezahvalno od tebe, Jusefe. Da li bi Luk Skajvoker rekao nešto sli čno kad bi princeza Lejla došla da ga oslobodi?“ „Luk Skajvoke S kajvoker?“ r?“ „Nije važno“, uzdahnu ona. „Vjerojatno film 'Zvjezdani ratovi' još nije stigao u Sedikan.“ „Nisi smjela da dolaziš“, promumla Jusef. „Idi prije nego što te povrijede.“ „Ah, ne brini, Jusefe. Samo mi fali tvoje prigov pr igovaranje. aranje. Zar čovjek ne može da te spasi a da ne gunñaš, za ime božje?... Stoj!“ dreknu ona na vojnika dje čačkog lica koji je kro čio naprijed. Onda ona po če da se povla či sve dok se nije našla iza stola, pored Jusefove stolice. Uze pušku pod ruku i raspali bocom po ivici stola. Boca se nije razbila. „Uvijek se razbiju“, promrmlja ona s nevjericom. „Još nisam vidjela film u kome se boca ne razbije.“ Ponovo udari sa istim rezultatom. „Od čega je, do ñavola, napravljena?“ „Zar ne bi bilo lakše potražiti nož za pisma u ladici, pustinjski cvijete?“ upita Dejvid sa praga otvorenih vrata. „Bilo bi efikasnije.“ „Šta ti tražiš ovdje?“ upita ona zaprepašteno. „Ah da, Jasmin.“ „Nije htjela da rizikuje da te neko povrijedi“, re če on ulazeći. „Tako je došla po pomo ć. Vjerujem da ne bi bila toliko zabrinuta kad bi te sad vidjela.“ „Meni nije potrebna po trebna pomo ć“, povika ona, otvaraju ći ladice jednu za drugom d rugom sve dok nije našla nož za pisma. „Lisane“, javi se jedan od o d stražara nesigurno. „Nama je nare ñeno da čovjeka ovdje čuvamo. Morate je zaustaviti.“ „Ona mi djeluje veoma odlu čno, Abdule“, zabavljao se Dejvid. „Mislim „M islim da je bolje da je pustimo da radi šta je naumila.“ „Da me pustite?“ viknu ona. „Ne vidim da imate izbora. Hajde, Jusefe. Držat ću ih na oku.“ Osloboñeni gunñ ajući poñe prema vratima, a ona za njim, paze p aze ći posebno na mla ñeg stražara koji je bio spreman da sko či. No, to nije bio Abdul, nego stariji vojnik. On iskoristi trenutak i ote joj pušku iz ruku. Čula je Dejvidov oštar povik, ali ga nije vidjela kako juri preko sobe. Abdul se baci na nju sa groznom odlu čnošću na licu. Dejvidov karate udarac obori ga kao kamen. Isto sna ñe i drugog stražara. „Hajde“, reče on tmurno, hvataju ći je za ruku. „Bolje da odemo odavde. Ne vjerujem da će biti sretni kad se osvijeste.“ Sve troje potr čaše kroz hodnik, pa kroz kafanu prema vratima. Bili je jedva bila svjesna povika mušterija i vriska igra čice dok su tr čali ispred nje preko podija. I ve ć su trčali preko kaldrme kroz hladnu no ć. Tri bloka dalje, Dejvid viknu da stanu i povu če ih u mra čni ulaz u apoteku. Bili osjeti hrapav zid iza le ña. „Misliš li da smo sad bezbijedni?“ upita zadihano. „Pa nisam čuo da nas neko juri“, odvrati Dejvid. „Mislim da se nismo upoznali“, okrete se ona Jusefu. „Ja sam Dejvid Bredford, a vjerujem da ste vi Jusef Ibrahim.“ „Lisan“, mirno klimnu glavom Jusef. „ Čuo sam o vama na bazaru. b azaru. Cijeli dan sam se raspitivao gdje su odveli Bili.“ „Nikud me nisu odveli“, re če Bili. „Dobrovoljno sam otišla u Kazbah i tamo sam sasvim bezbijedna… Bar se nadam.“ „I jesi“, reče Dejvid, sklanjaju ći joj pramen sa čela. „I bit ćeš bezbijedna gdje god sam ja, Bili.“ „Baš je to lijepo čuti“, napravi ona grimasu. „To možeš da d a kažeš Karimu. On mi baš b aš ne stvara osjećaj sigurnosti.“ „I reći ću mu. Žao mi je što se ovo dogodilo, Bili. Obe ćavam da se više ništa sli čno neće dogoditi.“ „Prokleto si u pravu, p ravu, neće“, reče ona. „Jusef još no ćas odlazi iz Zalandana. Čim moj džip bude gotov, odlazim i ja.“

36

„Ne“, reče Jusef tvrdoglavo. „Ne ću da te ostavim samu na ovom mjestu. Ideš sa mnom noćas.“ „Ne mogu da ostavim džip“, re če ona nestrpljivo. „Nije moj. Pozajmila sam ga od svoje filmske ekipe. Sa mnom će biti sve u redu. Karim je samo zabrinut za Dejvidovu bezbjednost. Ako ne misli da ga ja ugrožavam ili da ho ću da ga ubije, neće ništa protiv mene.“ „Neću da idem“, promrmlja Jusef. „Ni jedno od vas ne ide nikud“, re če Dejvid samouvjereno i mirno. „Oboje ćete u Kazbah sa mnom. Nema potrebe da bilo ko bježi. bjež i. Ve ć sam vam to rekao. A Karima ću srediti sam.“ „Poslije ovog no ćas?“ upita ona skepti čno. „ Čak i da sam htjela da ugrozim Jusefovu slobodu, bio bi to preveliki p reveliki rizik poslije onoga u 'Srebrnom polumjesecu'.“ „Nema rizika. Ja ću vam obezbijediti sigurnost. Imajte povjerenja u mene, Bili. Ve čeras si obećala da ćeš mi dati još vremena, da ćeš još neko vrijeme ostati.“ On je nježno pomilova po vratu. „Zar ćeš prekršiti svoju rije č?“ „Ali, Jusef…“ „Bit će siguran i slobodan“, prekide je Dejvid. „Vjeruj mi.“ Kroz njenu svijest pro ñe sve što se doga ñalo u njegovoj sobi te ve čeri, dok je ona svirala, a on radio na rukopisu. Grlo joj se steže. „Da, vjerujem ti“, re če, pa se okrete Jusefu. „Idemo u Kazbah sa Dejvidom.“ Samo što su ušli u šli u predvorje Kazbaha, kad ih susrete natmureno, namršteno Donahjuovo Donahjuovo lice. „Pa, Bili, zaigrala si paklenu igru no ćas“, reče gledajući iznenañeno Jusefa. „Zaista si ga oslobodila. Kad se Abdul javio telefonom, zbrkano je spominjao spominjao neko vino i lalah što ga drži dr ži na nišanu. I ti se, Dejvide, nalaziš u tom izvještaju. Ja J a te nisam u čio karate zato da mlatiš svoje ljude, znaš.“ „Bilo je neizbježno“, re če Dejvid mirno. „Htjeli su da napadnu Bili.“ „Prema onome što sam čuo, ona je bila ta koja je napala“, re če Klensi suho. „No, „ No, najzad, bio si dovoljno pametan da ih dovedeš u Kazbah. Karim bi podivljao da si ih pustio da pobjegnu.“ „Pa i jesu pobjegli“, podsmjehnu se Dejvid. „Vratili su se po svojoj volji kad sam ih uvjerio da je Jusefovo hapšenje bilo greška.“ „Lijep greška“, re če Bili sa prijezirom. „ Držati zatvorenog zatvorenog nevinog čovjeka i tretirati ga kao kriminalca. I to bez prave optužbe.“ „Ne u apsolutističkoj monarhiji kakva je Sedikan“, re če Klensi. „Osim toga, nije bio u zatvoru. Samo smo ga držali dok do k ne provjerimo njegovu pri ču.“ „Pobogu, imate sve potrebne informacije u mom dosjeu“, do sjeu“, re če Bili. „Šta ste još htjeli da znate?“ „Izvještaj se samo doti če Ibrahima. Kad je navalio ovamo, o vamo, žestoko insistiraju ći da te vidi, zaključili smo da treba malo provjeriti i njega li čno.“ „Žestoko?“ „Vjerujem da je to blaga rije č za čovjeka koji je nokautirao jednog stražara a drugom ostavio plavo oko.“ „Oh, Jusefe“, okrenu se Bili prema divu. „Valjda nisi?“ „Nisu htjeli da me puste unutra“, re če Jusef. „Ku ća sa stražarima i vojnicima na sve strane nije mjesto za tebe. U njoj nije bezbijedno. A ja nisam bio tu da te zaštitim.“ „Ali sam bio ja“, re če Dejvid mirno. „Mogu da zamislim koliko si bio b io zabrinut, ali odsad ćeš znati da je Bili sasvim bezbijedna kad je uz mene. Je li tako, Jusefe?“ pogleda ga on pravo u o či. „Da, Lisane, ona će biti bezbijedna uz tebe“, klimnu glavom Jusef. „A da li ćeš ti biti bezbijedan sa njom?“ probi se glas Karima Ben Rašida kroz tišinu predvorja, dok je krupnim koracima prilazio. „Sa ženom čiji prijatelj se ponaša nasilni čki gdje god se pojavi, sa ženom koja je držala na nišanu moja dva čovjeka?“ 37

„A sa kim bih bio sigurniji?“ zasvjetlucaše Dejvidove o či. „Baš sam namjeravao da je uzmem u zmem za tjelohranitelja. Trebalo je da je vidiš kako stoji sa uperenom puškom kao komandos. Bio je to divan prizor, Karime, i mislim da bi jedan stari pograni čni ratnik kao ti to morao da cijeni.“ „Pa, bila je to dobro izvedena otmica“, složi se šeik preko volje. „Ona ima hrabro srce. Ali to ne znači“, dodade tvrdim glasom, „da je to t o srce odano i pošteno. To tek valja dokazati.“ „Traži dokaze kakve god želiš“, odvrati Dejvid. Dej vid. „A dok to činiš, Bili i Jusef će biti slobodni kao ptice. Jusef će imati odaje blizu Bili, a ti ćeš izdati nare ñenje da im se kretanje ne ograničava.“ „To zvu či kao nareñenje“, progun ña Karim. „Ja nisam čovjek koji bi se pokoravao nareñenjima dječaka, Dejvide. Takvo nare ñenje mogu da izdam samo ako me zamoliš, a ne zahtijevaš.“ „Ja više nisam dje čak, Karime“, re če Dejvid blago. „Ponekad to zaboravljaš. Ako ne želiš da ti se nareñuje, neka to bude moj zahtjev.“ „A ako ga odbijem?“ „Onda ću morati da kažem zbogom starom prijatelju“, re če Dejvid s tugom u o čima. „A ja to ne želim. Već dugo smo zajedno.“ Karim pogleda Bili. Prvi put je izgledao kao starac. „Zar ti ona toliko zna či?“ Dejvid bez rije či klimnu glavom. „Bit će kako želiš“, sleže ramenima Karim poslije poduže pauze, „ali čuvaj se dobro kad ve ć meni ne dozvoljavaš da te čuvam.“ On se okrete. „Kasno je. Vidjet ćemo se za doru čkom“, reče i ponosno ode. „Gospode bože, on je popustio“, promrmlja Klensi s nevjericom. „Za se ove o ve godine nisam vidio da je popustio pred nekim.“ „I to ga boli“, re če Dejvid. „Karim teško podnosi poraz. Klensi, molim te, potraži Jasmin da sredi odaje za Jusefa. Vjerojatno je u Bilinom apartmanu. Bila je suviše zabrinuta da bi legla, pa sam joj rekao da tamo čeka.“ On se osmjehnu Jusefu. „Ako po ñeš sa Klensijem, obe ćavam ti da ćeš biti mnogo bolje smješten nego u onoj kafani.“ Jusef kao da je malo oklijevao, a onda po ñe sa Klensijem. „Šta bi u činio da je odbio tvoj blef?“ upita Bili. „Napustio bih Zalandan“, re če Dejvid mirno. „Nisam blefirao, Bili. Ja nikad ne lažem stare prijatelje kakav je Karim. On to zna ina če ne bi popustio.“ „Napustio bi Kazbah?“ iznenadi se Bili. „Ne mogu da vjerujem. Ti zaista voliš tog arogantnog starog diktatora, to se jasno vidi.“ „Volim ga“, re če Dejvid jednostavno, „ali tebi sam dao obe ćanje i morao sam da ga održim. Ti bi otišla da nisam to u činio.“ Toplina se razli kroz svaku ćeliju njezina tijela. „Zaista ti je toliko stalo?“ „Mislim da znaš odgovor“, osmjehnu osmjehnu se on o n pomalo tužno. „Ili možda ne želiš da d a znaš. To pokušavam da ti kažem od po četka, ali ti mi ne vjeruješ. Svejedno, izre ći ću te rije či, mada znam da nisi spremna da ih čuješ. Volim te, Bili Kalahan, i želim a ostatak života provedem sa tobom.“ On podiže ruku kad je htjela da progovori. „Ali uzet ću šta god mi daš. Šta ćeš mi dati, Bili?“ Osjećanja su joj se miješala. Panika, tuga, radost. Opasnost. Bol. Ali bol je bila u Dejvidovim o čima. Nije mogla da izgovori izgovori rije či koje je želio da čuje ali je morala da u čini nešto da ukloni tu bol. Ona kro či naprijed i kliznu u njegov zagrljaj. „Dejvide… Ja ne mogu… Ne znam. Mislim da mi je stalo do tebe… Ne znam…“ „U redu, pustinjski cvijete. Polako. P olako. Znam da je prerano.“ „Rekao si da ćeš uzeti šta god ti dam, Dejvide. Da i bi primio… cvjetanje?“

38

„Do ñavola, ne“, trže se on. „Nemam namjeru da te silim na nešto takvo samo zato što se osjećaš krivom, jer ne možeš da mi daš ono što želim.“ „Ne“, odmače se ona kako bi im se pogledi sreli. „To nije to. Želim da ti pripadnem.“ Odjednom je znala da je svaka rije č istinita. Osjećala je potrebu da uzme nešto dragocjeno, nešto što će ponijeti kad ga bude napustila. Jer, ona o na će morati da ga napusti. Tako je uvijek bilo u njenom životu. „Molim te… Ja to želim, Dejvide.“ On je posmatrao ispitivački. Postepeno, njegova njegova napetost popusti. „Bio bih budala da ti ne dam ono što želiš, zar ne? A ja nisam budala, dušo. Tako ćemo no ćas imati svoje cvjetanje. Ali, najprije želim da razmisliš o tome i budeš sigurna da to želiš. Bit ću  jedan sat u staklenoj bašti, pa ako odlu čiš, Jasmin će ti objasniti kako da do ñeš tamo.“ On je naglo privu če i čvrsto je poljubi, pale ći je do dna srca. „Oh bože, nadam se da ćeš doći, ljubavi.“ Prije nego što je išta uspjela da kaže, on je odgurnu i ode bez osvrtanja.

39

Osmo poglavlje Kad je otvorila vrat staklene sta klene bašte, nije mogla da povjeruje po vjeruje u prizor koji je ugledala. Spolja je zgrada izgledala vrlo velika, ali ona nije imala predstavu kolika je u stvari sve dok nije ušla. Stakleni krov bio je viši od dvadeset metara iznad nje, a bogati vrt je gotovo oduzimao dah. Bio je isplaniran kao otvorena bašta, sa stazicama koje su krivudale izme ñu polja cvijeća i drveća svih vrsta. Mjesečina se probijala kroz staklo čineći sve još ljepšim i nestvarnijim. Mirisi su bili opojni, toliko opojni da su joj mutili svijest. „Bili… Ovamo.“ Ona poñe za Dejvidovim glasom kao u snu. Jorgovan joj je milovao obraze, neko nepoznato cvijeće gledalo je sa svih strana. Bila je kao za čarana… sve dok nije ugledala Dejvida Dejvid a kako kleči pored jedne male površine zemlje. Kraj njega je bio b io mavarski fenjer, koji je osvjetljavao prostor oko njega. Bio je u crnim farmerkama farmerkama i crnoj košulji sa duga čkim rukavima. Ni čeg nalik na san oko o ko njega. „Bojao sam se da si se predomislila“ pr edomislila“,, re če on mirno. „Do ñi ovamo, do mene. Želim nešto da ti pokažem.“ Ona priñe i spusti se pored njega. „Divan je tvoj vrt, Dejvide. Ni sanjala nisam da nešto može da d a djeluje tako čarobno.“ „I jeste čarobno, zar ne?“ re če on ne skidaju ći pogled sa nježnih izdanaka koje je zasa ñ ivao. „Toliko života i ljepote na jednom mjestu. Ponekad mi se čini da čujem kako sve raste i pulsira.“ „Pulsira?“ „Da, svuda oko o ko nas, samo ako zastanemo i oslušnemo. Pulsiranje, kakvo je u svakom od nas. Ponekad je napeto i teško, ponekad jasno i kristalno čisto, kao zvono. Zar to nikad nisi primijetila?“ „Mislim da nisam“, odmahnu odmahnu ona o na glavom. On položi njenu ruku na bogatu, toplu zemlju ispred sebe. „Osjeti“, reče tiho. „Osjeti kucanje i muziku koja pjeva iz tame. Možeš li to da o sjetiš, Bili?“ „Da, mogu da osjetim“, re če on začuñ eno. Šaka joj je bila izme ñu zemlje i njegove snažne ruke i ona je to zaista mogla da osjeti. Ali nije bila sigurna da li je to pulsiranje zemlje ili njegovog tijela. Moda i jedno i drugo. Jer, u tom trenutku, Dejvid je bio nerazlu čivi dio tog čudesnog života unaokolo. „Drago mi je“, re če on puštaju ći joj ruku. „Nije trebalo da te dodirujem. Sada te veoma želim, a treba najprije ovo da završim. Ovdje sam uzgajao te izdanke i nisam mislio da ih vadim do sutra ujutro. No, morao sam ne čim da se zabavim, pa sam po čeo da ih rasa ñujem no ćas.“ „Šta je to?“ upita Bili. „Sasa. Stepsko-pustinjski cvijet.“ „Još nisam srela čovjeka“, nasmija se ona drhtavo, „koji „ koji bi radije rasa ñivao cvijeće nego vodio ljubav. Mislim da bi b i trebalo da budem uvrije ñena, čak i ako to cvije će nosi moje ime.“ „Ne voñenje ljubavi. Cvjetanje“, re če on spretno završavaju ći posao. „I to nije samo rasañivanje cvijeća. To je ritual. Ja vjerujem u rituale, dušo. Mislim da oni daju životu značenje i ljepotu.“ „A kakav je ovo o vo ritual?“ „Ljubav. Rasañujem svoje pustinjske cvjetove u sredinu i okružujem ih ruži častim cvije ćem koje znači ljubav.“ Pustinjsko cvijeće okruženo ljubavlju. Ona osjeti kako joj se grlo steže od navale osje ćanja. „Mislila sam da ruže znače ljubav.“ „Ne, postoji veliki broj cvjetova koji imaju isto zna čenje. Jednom sam napravio čitav vrt ljubavi za svoju majku na ran ču u Teksasu.“ „Učinio si divnu stvar. Sigurno je mnogo voljela taj vrt.“ 40

„Ne, ne divnu. Neophodnu“, re če on pomalo umornim glasom. „Toliko toga sam joj oduzeo, a ona nije mogla da prihvati ono što sam želio da joj dam. Mislio sam, možda bi to moglo da joj umanji bol.“ „Bol?“ „Gotovo sam je uništio, kao i sebe, kad sam ono eksperimentisao na koledžu. Ja sam to možda i zaslužio, jer sam bio prokleta budala, ali ona nije.“ On sklopi o či. „Ne možeš da zamisliš kakve su bile te prve godine. Užasne no ćne more, strah. Kao da čovjeka spaljuju živog. A onda, kad sam po čeo da se oporavljam, više nisam bio ista osoba kao prije. Kao da je onaj Dejvid bio uništen one no ći kad sam odnio od nio kiselinu u spava ću sobu, a novi se rodio iz plamena pakla kroz koji sam prošao. p rošao. Ona nije mogla da prihvati tog novog Dejvida. Skoro je dobila slom živaca, a otac je neko vrijeme mislio da nas je oboje izgubio.“ On otvori o či i Bili osjeti bol koji je zra čio iz njega. „Tako su me Bri i Aleks doveli u Sedikan i pokušali da joj vrate koga je izgubila one no ći. Ljekari…“, sleže Dejvid ramenima. „Možda su bili u stanju d mi vrate sjećanje i mentalno zdravlje, zdravlje, ali oni o ni ne mogu da na čine čudo. Nisu mogli da obnove čovjeka koji je nestao u onoj paklenoj vatri. Mislio sam da će joj to biti dovoljno, ali kad sam se vratio na ran č u posjetu, prije dvije godine, ništa se u stvari nije izmijenilo. Još uvijek je osjećala nelagodu u mom prisustvu, još uvijek je bila ranjiva iznutra. Ona je divna, brižna osoba, a ja sam ubio bi će koje je, uz mog oca, najviše voljela. Bilo joj je potrebno p otrebno da nekoga voli, ali nije mogla da voli mene. Više ne.“ „Dejvide…“, progovori Bili kroz maglu suza. „Možda griješiš. Mora biti da te t e je voljela“, reče žarko želeći da mu pomogne. „Ne, ne griješim. Teško sam je povrijedio i samo je podsje ćam na njen neizlje čivi bol. Poslije te posjete više se nisam vra ćao tamo. Prošle godine sam sreo oca u Njujorku, kad sam tamo bio poslom, zbog knjige, ali majku maj ku nisam vidio. Ne znam da li ću je ikad ponovo vidjeti“, uzdahnu on teško. „Ali, bit će s njom sve u redu. Sada je sre ćna. Poslao sam joj nešto što bi možda mogla da voli. Ljupko, lijepo dijete kome je potrebna ljubav koliko je njoj potrebno da voli.“ Zilah. On je našao lijek za svakoga osim za sebe. Bože, kako je željela da izlije či njegove rane. Da ga drži u naru č ju i nañe način da iz njega otjera tu neizrecivu neizrecivu tugu. On se okrete prema njoj i zagleda joj se u lice. „Hej, kako to izgledaš? Nemoj. Nema razloga za tugu. Rekao sam ti da joj je dobro. dob ro. I meni je. Imam prijatelje koji me vole. Sedikan je sada moj dom. Čovjek ne može imati baš sve.“ Željela je da on ima sve, ljepotu, ljubav, što god želi. Zasluživao je to. „Ne možemo imati sve, ali možemo da pokušamo. Ne zaboravi da sam i ja zato ovdje.“ „Kako bih zaboravio, kad me svaki atom mog organizma na to podsje ća otkako smo se rastali u predvorju. Do ñite, lejdi, da vas otpratim do vaše sobe.“ On je povede dublje kroz staklenu baštu, do visoke živice u kojoj se vidio lu čni ulaz. Prošavši kroz taj ulaz, našao se u sobi koju je spomenuo i čiji zidovi su bili od živice. Na suprotnoj strani stajala je klupa od kovanog gvož ña, a nasred poda asura prekriven pre krivenaa svilom boje slonovače, koja se presijavala pri svjetlosti fenjera. „Ponekad do ñem ovamo, kad ne mogu da razriješim neko poglavlje“, re če Dejvid spuštaju ći fenjer na mahovinu pored prekrivene asure. „Djeluje vrlo prijatno i u miruju će.“ „Sude ći po ovoj svili, to mora mo ra da su neka senzualna poglavlja po glavlja.“ .“ „To je naknadno donijeto, pustinjski cvijete, u tvoju čast. Primjećuješ da je boja slonova če. Zapamtio sam da ne podnosiš jarke boje…“ Njegove usne milovale su njene, kao ispituju ći, kao prvi put, a onda je obgrli i ona se snažno s nažno pribi uz njega, gotovo sa jecajem. Njegova čvrsta muškost izazva nesvjesni pokret njenog tijela i iz njegovog grla se ote grleni glas. Bilo je čudno koliko joj je zadovoljstva donosio taj njegov glas nezadržive želje. Blago ga je doticala, izazivaju ći ga, uživaju ći u ječanju i drhtajima koji su ga potresali na svaki njen pokret. Željela je da i on osjeti istu divlju želju kao 41

i ona, da ta želja naraste sve do eksplozije najelementarnije potrebe. Osje ćala je gotovo bolni plamen koji se širio tijelom. Onda njegove ruke zgrabiše njena bedra i on se naže naprijed, tako da je morala da ga uhvati za ramena da bi ostala na nogama dok su joj koljena klecala. On podiže glavu. O či su mu bile tamne i sjajne. „To je još jedno od pulsiranja života, Bili“, re če on. „Da li ti se dopada?“ „Da, oh da“, odvrati ona zaba čene glave, osje ćajući kako živa sagorijeva u njegovom zagrljaju. „Pokazat ću ti i druga pulsiranja, koja će ti se još više dopasti“, privu če je on još čvršće, pokrećući donji dio tijela. „Koliko me želiš, dušo? Da li me želiš u sebi onoliko onoliko koliko ja želim da budem u tebi? Reci, šta želiš da ti radim?“ „Želim tebe“, jedva jed va izgovori izgovori ona, osje o sje ćajući kako je vrelina pali kroz svaku venu u tijelu. „Molim te, Dejvide. Želim te… odmah.“ Njegovi kukovi su mirovali. m irovali. Čvrsto je držao uza se. Mogla Mo gla je da osjeti snažno kucanje njegovog srca, burni šum ubrzanog disanja. Onda je on odma če od sebe. „Samo nebo zna da i ja tebe želim“, re če on. „Ali ne još, pustinjski cvijete. Želim da to u činim savršenim za oboje. Rekao sam ti da poštujem rituale. Cvjetanje je veoma važan ritual.“ Njegova ruka polako joj otkop ča crnu tuniku i svu če je preko glave, gledaju ći je ravno u o či, a zatim u male, nabubrele grudi. „Moje lale. U činit ću da i one o ne procvjetaju, ljubavi.“ Njegove ruke joj raskop čaše pantalone i svukoše joj niz noge, pa joj gotovo istim pokretom skide i sandala. Onda sjede na svoje s voje pete posmatraju ći je. „Lijepa, snažna, ljupka“, re če naginjući se naprijed i pritiskaju ći glavu na njen stomak, od čega ona uzdrhta. „I seksi. Zaista seksi, Bili.“ Bil i.“ „Nisam…“ „Jesi i ja ću ti pokazati koliko“, doticao je glavom dodiruju ći e na najerotskiji na čin. „Odgovor na milovanje čini da žena bude seksi. Pokaži mi m i koliko si seksi, dušo.“ Njegovi prsti su prolazili kroz meki žbuni ć koji je skrivao središte njene ženstvenosti. „Ti „ Ti drhtiš. Mogu pod prstima da osjetim o sjetim tvoju toplinu. Meku i željnu.“ Milovao ju je kružnim pokretima, koji su joj izmamljivali jecaje. „Seksi“, šaputao je. „Potpuno i divno seksi.“ Onda je povu če dole, k sebi, zagrlivši je i ljube ći joj usne sa straš ću koja joj je oduzimala dah. Spusti je nježno na svileni s vileni prekrivač asure i pokri je svojim tijelom. „Još uvijek si obu čen“, promrmlja ona. „Da, a ti si sasvim naga. Kako se osjećaš tako?“ „Ne znam. Pomalo ranjivo, valjda…“ „Samo to? Ništa drugo, d rugo, ljubavi?“ Ranjivo, da, jer je on o n još uvijek bio obu čen i nadmo ćan. A istovremeno je baš to u njoj izazvalo rastu će uzbu ñenje. „Još malo, ljubavi, pa ću se i ja svu ći“, šaptao je ljube ći joj grudi. „Treba da okusim tvoj med, med , Bili… Pulsiranje, dušo. Ritam prirode…“, p rirode…“, mrmljao je, nastavljaju ći da je ljubi, dovode ći je do izbezumljenja. Ritam, razmišljala je sva s va u vatri, ritam njenog poludjelog srca, ritam njegovih usana na njenim grudima, ritam njegovog koljena na najosjetljivijem dijelu njenog tijela. Vreli, uništavaju ći ritam, koji raskida svijest. Dejvid je disao kao da se bori za kiseonik. Onda podiže glavu i zagleda joj se u o či. „Mislim da više ne mogu da čekam. Mislim da treba da preñemo na drugi ritam, ljubavi.“ ljub avi.“ On ustade gledaju ći je očima napetim od senzualnosti. „Za koji trenutak, bit ću isto tako ranjiv kao i ti“, osmjehnuo se. „Samo kad bih mogao da umirim ove uzdrhtale ruke i da se raskop čam.“ Svukao se za iznena ñujuće kratko vrijeme i spustio se pored nje. „Do ñi, ljubavi. Želim da vidim koliko dobro plovimo zajedno.“ Privuče je sebi tako da joj se činilo kao da se uklapa u njega. Čvrsti mišići na njegovim grudima i butinama poja čavali su njenu želju koliko i dodir njegove snažne muškosti, što se 42

željno privijala uz nju. Ona nesvjesno skupi noge i tada za ču njegov duboki, tihi glas kako govori kroz smijeh uz samo njeno uho. „Pokušavaš da sprije čih upoznavanje? Uvjeravam te, ubrzo ćeš se izuzetno dobro osje ćati“, odgurnu je on i položi je na ple ća, pa joj razma če noge i blago kliznu me ñu njih. Jedan predugi trenutak sjedio je posmatraju ći je. Safirne o či bile su mu tamne. „Bože, kako je lijepa. Spreman sva u iš čekivanju i tako divna.“ On se pomjeri pom jeri bliže, tako da ona osjeti njegov kadifeni dodir. Ona zaječa, osjećajući kako se nešto steže u njoj. Kroz tijelo tijelo joj je prolazilo nešto nalik na strujne udare. Lice mu je bilo vrlo usredsre ñeno. Grudi su mu se ubrzano dizale i spuštale, grabeći dah. Njegovi prsti su je milovali, pripremali je, a ona se osje ćala kao da joj je svaka p ritisnu, ovoga puta žeš će. ćelija čista vatra. Onda se njegove ruke udaljiše, on je još jednom pritisnu, „Dejvide“, promrmlja ona razroga čivši oči, grozničavo. „Ja nikada nisam…“ „Znam“, prekide je on nježno. „Mislim da d a znam sve o tebi, ljubavi. Nau čio sam te napamet.“ Onda ju je veoma pažljivo p ažljivo priljubio, tako spajaju ći dvoje u jedno. Kako je divno biti dio njega! Bilo je divno, čak i uprkos bolu i strahu. On zastade. O či mu se usredsrediše na nju. „Sada malo bola, pustinjski cvijete. Ali sa odrastanjem uvijek ide malo bola, a ono što dolazi poslije je cvjetanje. A to je čudo.“ On se naže i dodirnu je usnama tako senzualno da joj srce zastade. Onda se pomjeri naprijed što izazva mali krik pod njegovim usnama. Ostavi joj nekoliko trenutaka da se privikne na njega, a onda po če da se pokre će, postepeno, sve snažnije i žeš ž ešće. Vatra. I želja. I praznina, najzad ispunjena. Ritam. Da, sasvim drugi ritam, najmo ćniji od svih. Negdje van njih mogla je da osjeti ritam njihovih tijela kako se spaja sa ritmom svega ostalog, sa ritmom bogate zemlje, cvije ća, lišća, svega. On postade još žeš ći, snažniji, pridižu ći joj bokove, kako bi je još više približio sebi. Ona je osjećala kako tenzija raste u njemu i njoj poput čvrsto stisnutog pupoljka koji nestrpljivo čeka da se otvori sunčevoj svjetlosti. Potom pupoljak pršte u raskoš, u sjaj i ljepotu hrle ći prema vrelini sunca. Sunce. Dejvid. Cvjetanje, Cvjetanje, oh nebesa nad nebesima, cvjetanje! „Čudo“, promrmlja joj on pored uha, dok mu je srce još uvijek divlje udaralo. „Rekao sam ti da će to biti čudo, pustinjski cvijete.“ On se svali s vali na stranu, povla čeći je sa sobom. „ Čudo radosti. Uvijek će biti s nama.“ „Bilo je nevjerojatno“, šapnu ona još uvijek u vijek osje ćajući vrelinu cvjetanja u sebi, seb i, sva okupana suncem. „Vjeruj“, reče on drže ći je čvrsto, „jer to će se ponovo dogoditi. Mi možemo to da ponovimo. po novimo. Zar nismo sretni, ljubavi?“ „Da, tako sretni“, promrmlj pro mrmljaa ona. „Možemo „ Možemo li ubrzo opet?“ „Vrlo brzo, ljubavi. Čim malo odrijemaš. Imala si grozan dan i mislim da zaslužuješ mali počinak.“ „Jesi li siguran da ti nisi onaj kome je potreban pot reban odmor?“ odmor?“ privi se ona uz njegovo rame. „Najzad, nema mnogo muškaraca koji bi mogli da iza ñu na kraj sa seksi curom kakva sam  ja.“ „Seksi?“ „Seksi“, klimnu ona glavom, igraju ći se sa kovrdžama na njegovim grudima. „Ubijedio si me. Ja sam najrazvratnija boginja seksa. Vidio si kako se slažem s tobom, Dejvide.“ „Da, ljubavi, kao što se ja slažem s tobom. I uvijek u vijek ću. I kroz pedeset godina ću to isto željeti ako mi namigneš ili napr ćiš usne.“ „To je dugo vrijeme“, pribijala se ona uz njega. „Ve ć sam ti rekla šta mislim o 'zauvijek ' zauvijek'.“ '.“ „Ne brini. Ljubavi. Nemam namjeru da te vezujem ma koliko to želio. Ostani sa mnom koliko možeš. To je sve što tražim.“

43

Ona se namjesti udobnije. Srce je boljelo od ljubavi. Bože, pa to jeste ljubav. Nešto što se naselilo u cijelo njeno bi će. „Nije da ne želim da ostanem“, prošaputa uzdržano. „Ne mogu. Nikada. Mislim da sam sretna što sam našla mjesto koje mogu nazvati domom, a onda o nda se nešto dogodi. Uplašim se, uspaničim. Luckasto, zar ne?“ „Nije luckasto. I ne brini, ja te razumijem, pustinjski cvijete.“ „Pokušat ću… Pokušat ću da ostanem, Dejvide.“ „To je sve što želim“, re če on prosto. „Uzet ćemo sve što možemo i ispuniti svaki trenutak smijehom i čudima. A sada sklopi o či, dušo. Želim da te držim u zagrljaju i gledam kako spavaš.“ Njene o či se polako zatvoriše, ali još dugo nije mogla da zaspi. Razmišljala je o smijehu i čudima.

44

Deveto poglavlje Dejvid je bio iznenañen kada je zatekao Bili kako Jusefu suši kosu ukovrdžanu trajnom ondulacijom. Bilo je o čigledno da Jusef nije zadovoljan, dok ga je ona o na ubije ñivala da bude samo još malo strpljiv. „Gospode bože“, uzviknu Dejvid. „Šta to radiš, Bili?“ „To je neophodno, Dejvide, znaš“, odvrati ona preko pr eko buke fena. „Ho ću da izgleda kao Toni Džieri, glumac iz 'Opšte bolnice'. To ti je jedna sapunska opera, u koju sam čak i ja bila uvu čena dok sam radila na indijanskim pitanjima, kod 'Naroda duge'.“ „Ali zašto?“ čudio se Dejvid. „Zašto ti je stalo da Jusef Ju sef izgleda kao filmski glumac?“ „Ne kao bilo koji glumac. Kao Toni Džieri“, odvrati Bili poslovno. „Veoma je važno da izgleda kao Luk, a ne kao Robert ili Alan. Luk je osjetljiv, čak pomalo ranjiv, dok drugi djeluju snažnije. Doduše, i Luk je snažan, samo…“ On joj prstom pokri usne. „Čekaj. Moram da skop čam. Najprije Toni Džijeri, sada Luk. Koga od njih dvojice?“ „Toni Džijeri je glumac koji igra Luka Spensera. Ista li čnost.“ „Sada mi je lakše.Dakle, Toni, odnosno Luk, je osjetljiv?“ „Ta čno. To je veoma važno. Ne želim da izgleda ugla ñeno i profinjeno. Ništa sli čno tome. Samo osjećajan i ranjiv.“ „To je veoma pametno od vas“, re če Dejvid sve čano. „Zna či, trajna ondulacija će učiniti Jusefa osjećajnim?“ „Jusef jeste osje ćajan“, reče Bili uvjereno. „On je vrlo brižna osoba. Ja samo ho ću da on tako i izgleda.“ „Nisam imao namjeru da povrijedim tvoje jagnješce“, re če Dejvid umiruju će, posmatraju ći mišićavo tijelo zarobljeno ispod fen-haube. „I niko u Sedikanu ga ne bi povrijedio.“ po vrijedio.“ „U tome i jeste stvar. Svako ga se boji zato što izgleda tako zastrašuju će. Niko ne zaviruje iza fasade da vidi koliko je nježan.“ Nježan? Dejvid se sjeti stražara koje je taj 'nježni' 'njež ni' div složio na gomilu samo dvije nedelje ranije. „Kovrdže“, nastavi Bili. „Luk ima kovrdže svuda oko o ko glave. Ko bi mogao da se plaši p laši čovjeka koji ima kovrdže kao Širli Šir li Templ?“ „A on će izgledati kao Širli Templ?“ Temp l?“ zavrtje Dejvid glavom. „Ne znam zašto, ali mi se sve čini da ne će.“ „Naravno da ne će. Izgledat će kao Toni Džijeri. Muževan ali osje ćajan.“ „Drago mi je što si ubacila i muževan. Ne vjerujem da bi Jusef bio sretan kada bi izgledao kao Širli Templ. Čudim se čak i kako je pristao na ovaj tretman uljepšavanja.“ „Pa ne bi ni pristao da se ne radi o Dejni.“ „Ko je sad opet Dejna?“ podiže obrve Dejvid. „Ona i njena porodica drže dr že juvelirsku radnju na bazaru. Slatka, mala cura. Ali plašljiva. Smrtno se boji Jusefa. Ju če sam je srela kada sam s njim šetala, jer si ti pisao i nisi mogao da me po častvuješ svojim prisustvom.“ „Sama si insistirala da ostanem u Kazbahu. Uostalom, imala si prilike da se uvjeriš da si ti ipak moja glavna preokupacija. Knjiga može i da pri čeka.“ „Mnogo vremena provodiš sa mnom“, re če Bili gledaju ći ga toplo. „Bila sam prisutna kada si telefonom obe ćao izdavaču gotov rukopis do kraja ove nedelje, sje ćaš li se? Kada ne bi bio sa mnom po cijeli dan, ne bi morao da pišeš no ću. Nisi ni išao u postelju posljednje tri no no ći. Ne volim što toliko radiš.“ „Ne bih rekao da me to toliko iscrpljuje. Zar ti t i ne dokazujem da u meni ima dovoljno energije?“

45

„Zadovoljavaju će“, odvrati ona gledaju ći ga ispod trepavica, „ali se može uo čiti i tvoj napor. Kada si poslije samo dva puta zaspao, pomislila sam da više ne smatraš da sam seksi.“ „Naravno da si seksi“, pobuni se on. „Kada sam se probudio, tebe nije bilo i nisam imao prilike da ti pružim p ružim puno zadovoljstvo. Zato sam pošao da te potražim. Do ñi u moju sobu i imat ćeš demonstraciju odmah sada.“ „Moram Jusefu da završim trajnu“, odmahnu ona o na glavom. „Mora da bude u vrhunskoj formi kada dana s popodne krene krene u posjetu po sjetu Dejni.“ „Ah, da, plašljiva Dejna. Nadam se da će umjeti da cijeni žrtve koje podnosimo njoj za ljubav. Zar je sve to zaista potrebno?“ „Kako da ne. Jusef je prosto ošamu ćen njom, a ona ga se užasno boji. Sada će imati prilike da ga gleda sasvim druga čijim očima.“ „Kao Tonija Džierija?“ osmjehnu se on i cmoknu je u vrh nosa. „Onda mogu još nekoliko sati da provedem za stolom. Pretpostavljam da ćeš sada po ći na masku za ljepotu i manikir?“ „Nije to baš tako zabavno. U ovo vrijeme muškarcima je potrebna frizura kao i ženama. A ti ne bi smio da d a govoriš o tome. Ona pletenica koju nosiš na portretu po rtretu ne čini da izgledaš kao muškarčina.“ „un pogodak“, re če on. „I to mojim ro ñenim oružjem.“ Začu se kucanje i Klensi u ñe ne čekajući odgovor. „Jasmin mi re če da si ovdje, Dejvide. Treba da razgovaram razgovaram s tobom… Zdravo, Bili. Žao mi je što upadam ovako.“ On pruži Dejvidu neki omot. „Mislim da treba ovo da pogledaš.“ Dejvid otvori omot i pažljivo po če da razgleda hartiju koju je izvadio. „Ništa uznemiruju će“, reče vraćajući papir Klensiju. „Možda nešto eksplicitnije nego ina če, ali se ne razlikuje od ostalih.“ „Razlika je u tome što ovo nije stiglo poštom, nego je gurnuto pod ulazna vrata Kazbaha“, reče Klensi mrgodno. „Sa dva stražara na kapiji i dva stražara na glavnom ulazu, to nije smjelo da se desi. Ali desilo se. A to znači da je Ladram ili uspio da se probije do kapije i ulaza, ili da je nekog podmitio. Na svaki na čin, to zna či da je došao suviše blizu. Možda je čak ovdje u gradu i čeka da ti to saznaš.“ „U redu“, re če Dejvid. „Onda ćemo uskoro završiti završiti s njim. Sude Sud e ći po ovome, postao je nestrpljiv. Zapjenušio je.“ „Mogu li to da vidim?“ upita Bili, pitaju ći se kako se Dejvid ponaša tako nehajno. „Mislim da ne, Bili“, re če Dejvid. „Suviše je ružno.“ „Kao i sam Ladram“, zareža Klensi. „Slažem se da mu je sve ve ć udarilo u glavu, ali time se opasnost udvostru čuje. Za ime božje, Dejvide, čuvaj se.“ Tek sada njegovu pažnju p ažnju privu če Jusef na drugoj strani sobe. „Bože dragi, šta to radiš s njim?“ „Nije neki futuristički način mučenja, nasmija se Dejvid. „Izraz bola b ola na njegovom licu nije fizički, nego duševni. Bili mu stavlja trajnu ondulaciju.“ „Trajnu?“ zinu Klensi. „Jusefu?“ „Bože, treba prekinuti, uzviknu Bili. „Bit će suviše kovrdžav.“ „Kovrdžav?“ blenuo je Klensi. „Bože, to ne mogu da podnesem. Do ñe mi da se smijem, samo se bojim da me taj div ne sredi. Kovrdže?“ „Ali ne kao Širli Templ“, izjavi Dejvid sve čano. „Bili garantuje da će to biti lepršave i meke kovrdže.“ „Molim te, prestani“, pre stani“, uzviknu uzviknu Klensi dok d ok su mu se ramena r amena tresla. „Ne mogu više. Čak ne želim ni d znam zašto to radi. To je previše.“ pr eviše.“ „U pitanju je Jusefova privatna stvar“, objasni Dejvid. „Ja sam isto tako osje ćajan kao Luk Spenser, samo se to ne vidi po mojoj frizuri. Možda će Bili poželjeti da i to izmijeni.“ „Prokletstvo, Dejvide, prestani“, prostenja Klensi. „Bili „ Bili nikada ne odustaje kada joj bube u ñu u glavu. Karim nije bio baš zadovoljan kada se ona petljala sa stražarima. Valjda je ipak povjerovao da ona sti če zasluge provjeravaju p rovjeravajući njihovu odanost.“ 46

„Petljanje sa stražarima?“ namršti se Dejvid. „Nisam „ Nisam znao.“ „Valjda je smatrala da to nije važno. Sje ćaš se one hladne no ći prošle nedelje? Poslala im je krčag vru će jabukova če po jednom sluzi uz nalog da se to čini svako ve če. Rekla je da je krajnje neodgovorno da se ti jadnici smrzavaju, a nemaju čime da se malo zagriju.“ „To liči na Bili“, iskrivi usta u sta Dejvid, a onda njegov osmijeh nestade. „U „ U posljednje vrijeme izlazi iz Kazbaha bez mene. Dodijeli joj tjelohranitelje, Klensi“, dodade šapatom, „ali da ona to ne zna. Pobijesnit će ako sazna da neko ne vjeruje da može sama da se stara o sebi.“ „Ladram?“ „Postoji mogu ćnost da mu ona bude meta“, m eta“, klimnu Dejvid glavom. „Pogotovo ako je dobro informisan. Ne bih da rizikujem.“ „Volio bih da toliko brineš o svojoj šiji“, re če Klensi suho i okrete se da po ñe. „Ho ćeš li da popijemo zajedno kafu ili ćeš da čekaš krajnji ishod Jusefovog Ju sefovog uljepšavanja?“ „Idem s tobom. Ona ne će završiti još nekoliko sati. Na činiti Jusefa ranjivim, to zvu či kao vrlo dug projekt.“ Bili je prstima p rstima isprobavala jednu Jusefovu kovrdžu, kada div odjednom zaje ča: „Ne bih to mogao više da podnesem. Moram što prije odavde!“ I izjuri iz sobe pra ćen Dejvidovim osmijehom.

47

Deseto poglavlje Pamučna haljina nije bila tako elegantna kao ona prva koju je ovdje nosila, ali je koštala smiješno malo na bazaru, a kobaltno plave i bijele pruge divno su se slagale s njenim bakarnim uvojcima. Osim toga, isticala je njene male grudi, a to joj je bilo itekako potrebno. „Sjedite da vam uredim kosu“, re če Jasmin. „Večeras treba da izgledate reprezentativno. Vidjet ćete kako možete da izgledate privlačno i ženstveno samo ako se malo potrudite. Šeik Karim će biti zadovoljan.“ „Zbog haljine?“ zavrtje Bili glavom. „Njega nije la ko zadovoljiti. Uostalom, ja ovo ne činim zbog njega. Samo sam mislila da bi to mogla da bude bud e lijepa promjena.“ „Ova promjena će naići na njegovo odobravanje“, re če Jasmin. Bili uključi magnetofon. Željela je da vidi ima li na njoj ne čega što je vrijedno da se sa čuva. „Pjevate vrlo lijepo“, re če Jasmin. „Ne baš. Pratim glasom melodiju, i to je sve.“ „Šeik Karim voli kako pjevate“, bila je uporna Jasmin. „ Čula sam i kada je gospodin Donahju rekao Lisanu kako smatra da je vaš glas vrlo prijatan dok ste im pjevali u biblioteci one večeri.“ „Mora da mu je bilo teško da to prizna. Uostalom, pjevala sam samo zato što me je Dejvid zamolio.“ Jasmin se posvetila svom poslu, dok je Bili slušala pjesmu koju je sino ć smislila dok je Dejvid kucao na mašini. Nije bila loša. Čak jedna od boljih u ve ć velikoj zbirci koju je imala na trakama. Isprva je odbijala Dejvidov prijedlog da snima, ali on je ipak ubijedio, tvrde ći kako nema smisla da stvarala čki napori propadaju, ma kakvi bili. Lako je poslije odabrati ono što valja. Kada je pokušala, ideja joj se dopala. Ispostavilo se da d a neke pjesme tako može da prerañuje, prekraja ili dora ñuje poslije izvjesnog vremena, kada shvati šta u njima nije dobro. Razmišljala je. Posljednje dvije nedelje nisu imale nikakve veze sa njenim prijašnjim životom. Kao da je živjela u nekom zlatnom oblaku, a ona je ve ć željela da ta i takva sadašnjost potraje zauvijek. Zauvijek? Ne, nije željela da misli na taj na čin. Maši se prekida ča na magnetofonu, kada za ču Dejvidov glas sa vrata. „Volim tu pjesmu. To je najbolje što si do sada otpjevala.“ otpjevala.“ „Hvala ti“, osmjehnu mu se ona. „A to nije moja pjesma. Umorila sam se od komponovanja, komponovanja, pa sam pjevala jednu od pjesama Kerlija Sajmona.“ „Oho. Pa možda sljede će nedjelje, pustinjski cvijete. Napreduješ iz dana u dan.“ „Niste rekli Bili kako lijepo izgleda“, javi se Jasmin. „Kako je lijepa i ženstvena.“ „Bili“, reče on, „mogu li da d a vidim kako lijepo i ženstveno izgledaš ve čeras?“ Zatim podiže obrve i pogleda u Jasmin. „Je li dobro?“ „Eh, to je jadno, Lisane“, re če ona. „Ako se ne divite dovoljno, ona ne će ponovo htjeti da obu če haljinu. Nosit će one nedostojne farmerke.“ „Nalazim da u njima sjajno izgleda“, progun ña on. „Mada bi čovjek i ovako mogao žarko da  je poželi“, dodade kada je Jasmin izašla. „Ipak, kada joj čovjek svlači košulju i farmerke…“ „Ćuti“, nasmija se Bili. „Jasmin smatra da u farmerkama izgledam blesavo. Hajdemo“, re če ustajući. „Zakasnit ćemo na večeru. Ne objedujemo baš često sa Karimom. Ne treba biti nepažljiv.“ „Čak ni prema arogantnom, matorom diktatoru, zar ne?“ „Znaš, ustanovila sam da je on u suštini vrlo pošten, da ima čak i smisao za humor i da ga je lakše povrijediti nego što sam mislila. Teško je ne voljeti takvog čovjeka.“ Ona se maši da uzme tašni i zastade. „Moja gitara!“ 'Časna zakrpa'. Ho će li ikada o tome misliti na drugi na čin? Gitara je ležala na ivici postelje i on polako pri ñe i pogleda je. Ošte ćenje je bilo tako sanirano da je intervencija jedva mogla da se zapazi. Ipak, sve stare ogrebotine su ostale. 48

„Stigla je danas poslije podne helikopterom“, re če Dejvid iza nje. „Mogao sam odmah da ti je dam, ali ti nisi došla u moju sobu sve dok nisi završila sa J usefom.“ „Ti si radio a ja sam morala sa Jusfom Jusfo m na bazar da vidim Dejninu reakciju na njegov novi izgled.“ „Je li bila impresionirana?“ „Čini mi se. Bar je izmijenila nekoliko rije či s njim. U svakom slu čaju, Jusef je bio sretan. Morat ćemo da pratimo razvoj doga ñaja.“ „Još uvijek je najviše voliš“, re če Dejvid, posmatraju po smatrajući je kako miluje ogrebotine na gitari. „Nadao sam se da si se navikla na novu gitaru.“ „O, jesam. I volim je. Ali, čovjek uvijek toplije pozdravi starog prijatelja sa kojim dugo nije bio zajedno. Moram da prona ñem sasvim posebno mjesto za nju.“ „Već ga imaš, ljubavi“, zagrli je on. „ Čekaj. Ho ću samo malo da te držim. Skoro sam zaboravio kako izgleda kad te grlim.“ „Pa prošlo je već nekoliko sati.“ Privi se uz njega, osje ćajući i sama da je to dugo, du go, da je već postala dio njega. „Dugo, suviše dugo.“ Spusti joj on ruke na grudi. „Mislim da te više volim u džinsu i košulji. Bar mogu da ih raskop čam i stignem do tebe. Mislim da će ovo biti dosta teško ve če.“ „Ne izgledam dovoljno ženstveno?“ „Uvijek izgledaš ženstveno, ali nisi nis i dovoljno seksi. Volim kada u svako doba mogu da vidim sve tvoje atribute. I u svakoj prilici. Uostalom, što prije odemo na ve čeru, prije ćemo se vratiti u moju ložnicu da se igramo i zabavljamo.“ „Bez čuda?“ „To dolazi, bez brige. Uvijek će biti čuda, ljubavi.“ „Šarin.“ Dejvid ispusti Bilinu ruku da bi prihvatio lijepu manikiranu ruku žene, koja kao da je lebdjela prema njemu kroz salon. Bila je jedna od najljepših žena koje je Bili ikada vidjela. Crna kosa odudarala je od njenog bijelog lica na kome su se isticale krupne tamne o či na najljepši na čin. Inteligentna, topla, zavodljiva – sve to je bila u isti mah. Dejvid se o krenu krenu da bi predstavio Šarin Nazar njoj, što žena proprati čarobnim osmijehom. Bili ču sebe kako učtivo izgovara rije či, mada joj se grlo steglo, tako da je jedva disala. Bol je bio iznenadan i oštar kao udar noža. Čula je kako žena nešto mrmlja, ali ništa nije razumjela. Morala je da ode odatle. „Izvinite“, re če drhtavim glasom, „iznenada i nije dobro. Morat ćete da mi oprostite…“ Bila je odreñeno svjesna izraza iznena ñ enja na licima Karima i Klensija, ali njoj stvarno nije bilo dobro. Ona istr ča iz sobe i jurnu hodnikom kao da ima krila. Čula je kako je Dejvid doziva, ali nije mogla da stane. Morala je da pobjegne od panike koja ju je uhvatila kada je vidjela kako se ta žena intimno osmjehuje Dejvidu. Jedva da je zalupila vrata svoje sobe, kad Dejvid upade za njom. Bio je blijed, zabrinut, nikako ljut. „Za ime svijeta, Bili, šta nije u redu? Blijeda si kao krpa. Nikada nisam vidio da se tako ponašaš.“ „Već sam ti rekla“, po ñe joj za rukom da izgovori, „da ponekad činim luckaste stvari. Žao mi  je što nisam bila u čtiva prema tvojoj goš ći. Morat ćeš da me opravdaš kod nje“, dodade sjedajući na postelju. „Ona će razumjeti. Izgleda vrlo prijatna osoba.“ „Šarin? O tome se radi?“ uzviknu on s olakšanjem. „ Čuj, ljubavi, ve ć sam ti rekao da d a tu nije bilo ničega. Ona sigurno nije ovdje zbog mene. Čuo sam da je Karim naru čio jednu kadinu za sebe, ali nisam mogao znati da je to Šarin. Šar in. Možda je trebalo da znam. Ona je veoma inteligentna, a on to cijeni kod žena.“ „Karimova kadina? Nije li on malo prestar za nju?“ 49

„Čovjek nikada nije suviše star za damu kakva je Šarin“, re če Dejvid suho. „Ona će ga no ćas u činiti veoma sre ćnim čovjekom.“ Ona bi svakako radije imala Dejvida. Svaka žena bi to željela. „Uvjerena sam u to“, re če Bili. „Dakle, nema razloga za ljubomoru i nemir. Ti si jedina važna žena u mom životu.“ Za sada. Ali, koliko to može da potraje sa Dejvidom? Pored fizi čke, on je posjedovao i unutarnju ljepotu. Privla čio je ljude kao magnet. „U stvari, nisam bila ljubomorna“, re če ona ne gledaju ći u njega, jer je u njenoj panici svakako bilo i ljubomore. ljubo more. „Samo sam se iznenada osjetila kao ono o no sedmogodišnje sedmogodišnje dijete o kome sam ti jednom pri čala“, nasmijala se drhtavo. „Smiješno, zar ne?“ „Uopšte nije“, stvori se on tik pored nje. „Ho ćeš li, molim te, prestati da grliš svoju staru prijateljicu i umjesto toga zagrliti mene? Meni si više potrebna, potr ebna, ljubavi.“ ljubavi.“ Ona ostavi gitaru i bukvalno mu se baci u naru č je, grleći ga o čajnički i privijaju p rivijajući mu glavu na grudi. „I ti si meni potreban.“ „Držim te“, šapnu dejvid. „Držim te, pustinjski cvijete. Nikada te ne ću pustiti.“ Hoće, jednog dana. Ljubav je uvijek odlazila od nje On će pokušati da je ne povrijedi, ali će povrijediti čak i sebe, a tada će biti prekasno. „Bili“, nastavi on tiho. „Razgovaraj sa mnom. Pusti da to iza ñe iz tebe. Ne mogu ti pomo ći ako ne znam šta osje ćaš. Zar ne vidiš da me razdire r azdire kada te gledam ovakvu?“ „Ne želim da razgovaram“, re če ona i čvrsto ga zagrli. „Samo da me držiš. Ne, još nešto želim. Da vodiš ljubav sa mnom. Ho ćeš li?“ „Mislim da bismo ipak najprije morali da razgovaramo, ljubavi. Mislim da ti je to sada potrebnije.“ „Nisi u pravu“, govorila je raskop čavaju ći mu košulju ispod bijelog odijela. odijela. „Možemo da da razgovaramo sutra.“ Nije bilo ni čeg o čemu bi mogla da razgovara s njim. „Meni je to potrebno no ćas.“ Otvori mu košulju i priljubi lice uz njegove obnažene grudi. „Molim te, Dejvide.“ „Ako je to ono što zaista želiš“, re če on već sa prstima na zatvara ču njene pamu čne haljine. „Jedino to i ja uvijek želim, ljubavi. Da ti dam ono što ti t i je potrebno.“ Kada su se svukli i kada ju je on o n odnio do svilenih čaršafa boje ćilibara, ona ga zaustavi. „Ne, ne još. Želim da te gledam. Tako si lijep: Uvijek sam mislila da lijepi muškarci ne mogu da izgledaju mnogo muževno. Ali, ti izgledaš.“ iz gledaš.“ „To su prijatne rije či, dušo“, odma če se on od njene ruke koja ga je milovala, „ali ti stvaraš pakao u meni: Volio bih da ti pokažem tu muževnost čim budeš spremna.“ „Brzo“, re če ona sa grozni čavim sjajem u o čima, nježno prelaze ći prstima preko njegovih glatkih, čvrstih mišića, pa preko stomaka. „Hoću da te zapamtim. Ho ću da te znam tako dobro da, ako jednog dana oslijepim, još uvijek mogu da te vidim. Da li je to u redu?“ „Hoće li ti to pomo ći, ljubavi?“ „Mislim da ho će.“ „Onda sam ti na raspolaganju“, re če on veselo. „Radi „ Radi sa mnom šta god ho ćeš. A ja ti obećavam da ćeš uživati uživati u svakom svakom trenutku.“ „I hoću. Mnogo mi je stalo do toga, Dejvide.“ Željela je da mu da onoliko slasti koliko je to uopšte mogu će. Blago ga gurnu u poluleže ći položaj i kle če iznad njega. Njene usne zapo češe vrelo putovanje od njegovih ramena, niz čvrste mišiće grudi, do stomaka. Tamo se dugo zadržaše, a onda je njena glava mirno po čivala neko vrijeme. Pod obrazom je mogla mo gla da osjeti kameno, napete miši će njegovog stomaka. Dah mi je postajao nemiran i isprekidan. Dok su njene usne slijedile trag ruke, njemu se iz grla ote  ječanje i kukovi mu se pridigoše. 50

„Bili“, prostenja on, „to boli. Toliko te želim da to boli.“ „Znam, znam“, prošaputa ona nježno i usne u sne joj se pokrenuše da ublaže taj bol. On gotovo kriknu i tijelo po če da mu se grči od zadovoljstva. Ona osjeti radost što je mogla to da mu daruje. On je toliko davao svima oko sebe. Treba da doživi svu radost koju život može da mu pruži. Onda je on povu če i položi je na le ña, pa je pokri svojim tijelom isto onako kao za vrijeme pješčane oluje. Bio je tako dobar onog dana, štite ći je, odgone ći njen strah, bol. Željela je da to i sada u čini. Ona ga do čeka dobrodošlicom, uvode ći ga u sebe. Ispunjavao ju je i činio da ona bude dio njega. Kako je prijatna bila težina njegovog tijela. Ponovo se sjeti pustinje, ali odagna te misli žele ći sa se posveti samo ovom trenutku. On je nastojao da smiri svoje disanje. Srce mu je tuklo. „Još nisi spremna za mene“, re če on drhtavo. „Osje ćam to. Daj mi samo minut i sve će biti u redu.“ „Ne, spremna sam za tebe“, re če ona brzo. „Bit će lijepo“, nastavi polako pokre ćući bokove što u čini da on zadrhti. „Hajde. Tako te želim kao i ti mene.“ „Ne“, pokrete on ruku naniže, do središta nje i po če da čini kružne pokrete koji ubrzo rasplamsaše čvor u njoj i u činiše da se sasvim otvori. „Ho ću da sasvim budeš sa mnom.“ Bio je tako pažljiv, tako nježan. Nije htio da uzima a da ne uzvrati. u zvrati. Ne, nije smio da je dovodi dotle da ga voli još više. Ve ć ga je previše voljela. Ona se s naporom nasmiješi. „Rekla sam ti da sam spremna za tebe. Zašto me ne slušaš?“ upita sa nestašnim sjajem u o čima. „Mislim da moram da ti pokažem.“ Osjećala je kao on pokušava da usmjeri svoju strast. Htio je da se povu če, ali mu ona nije dozvoljavala. Ve ć je znala kako da d a ga zadovolji i raspiri plamen do bijelog usijanja. Koristila  je sve načine koje je nau čila. Nije željela da on te no ći bude nježan i blag. Željela je da bude čvrst, brz, gotovo surov, da bi zadovoljio svoje potrebe. Ona je znala kako da ga na to navede, pa njegovi divlji nasrtaji ubrzo po češe da joj prekidaju dah. Bilo je to divlje, vrelo, kao da se cijeli svijet trese i kada se završilo, oboje su drhtali. „Da li sam te povrijedio?“ upita on zabrinuto, bore ći se za dah. „Nisam mislio da budem tako grub. Oprosti mi, Bili.“ „Dao si mi samo ono što sam sama željela“, re če ona isprekidanog daha kao i on, osje ćajući mali bol i znaju ći da će tamo ujutro imati nekoliko modrica. „Nije važno.“ „Važno je, i te kako. Zašto si to željela baš na taj na čin?“ „Ne bih dao tome sada govorim“, vrdala je ona. „Spava mi se.“ „U redu, Bili. Spavaj sad“, re če on pomirljivo. „Ali sutra ćemo razgovarati.“ Nije odgovorila. Zadržala je suze koje su htjele da se probiju kroz spuštene trepavice. Znala je da ni sutra neće razgovarati. Kako bi mogla da mu kaže da ga voli toliko da se boji da to osjećanje ne postane još ve će? Bilo je hiljadu puta gore nego u drugim prilikama. Kako će biti kroz šest mjeseci, ili godinu? Morat će da pobjegne ako želi da spasi glavu i sa čuva svoj život za sebe. Ukoliko ve ć nije kasno. Bože, kako ga voli!

51

Jedanaesto poglavlje Dejvid izvuče list iz pisa će mašine, nestrpljivo ga zgužva i baci u korpu, ve ć prepunu neplodnih pokušaja tog prijepodneva. Nije bio u stanju da se koncentriše. Uglavnom je sjedio buljeći u prazan papir, vidjevši jedino njeno n jeno lice onakvo kakvo je bilo kada ju je napuštao toga jutra. Kao da je sagradila ljušturu oko sebe. Nije priznavala da je bilo šta loše, da nije u redu, i navaljivala je da on ode u svoju sobu da radi. Ovlaš ga je poljubila i gotovo izgurala iz sobe, obećavajući da će se vidjeti za ru čkom. Zašto joj, do ñavola, dozvoljava da to čini? Jalovo se nadao da će nekoliko časova samo će u činiti smirenijom i povjerljivijom. Sam S am bog zna da nije želio da d a probija njenu ljušturu, mada  je osjećao bol koji iz nje zra či. Morat će ga razgovara sa njom. Naslu ćivao je u čemu je problem, ali nije mogao da ga riješi, dok ga ona sama ne iznese na vidjelo. Neko kucni na vrata i u ñe. Bio je to Karim. K arim. „Sjedi, Karime“, re če Dejvid umorno. „Izvini što ti se nisam pridružio za doru čkom, što te nisam obavijestio…“ „Ne mari“, odmahnu rukom šeik. „Samo sam bio malo zabrinut kako je sa gospo ñicom Kalahan. Da li joj je bolje?“ „Mislim da ti znaš da njoj nije bilo loše“, pogleda ga Dejvid pravo u o či. „Ali mislim da joj nije bolje. Upravo sam odustao od pokušaja da porazgovaram s njom.“ „Šarin?“ upita šeik, na šta Dejvid klimnu glavom. „Kakva je ona mala ratnica! Nisam o čekivao da će se povu ći kada se suo či sa rivalkom. To me malo zbunjuje.“ „Nije se ona u stvari suo čila sa Šarin“, zavali se Dejvid D ejvid umorno na stolicu. „To su aveti iz prošlosti, a one mogu da budu ñavolski jaki protivnici.“ „Drago mi je što njen nemir nije izazvalo to što sam doveo Šarin“, osmjehnu se Karim malo gorko. „Svi moramo da se suo čavamo sa svojim avetima. Možda će jednog dana otkriti da te aveti blijede i nestaju kada na njih udarimo ma čem realnosti.“ „Možda“, zamišljeno re če Dejvid. „Samo, ja moram da je ostavim na miru sve dok ne prizna da one zaista i postoje.“ „Mogu li ja ne čim da pomognem?“ „Ne“, iskrivi usta Dejvid. „Mnogo se nešto brineš za Bili. Da li si najzad zaklju čio da ona ne želi da me ubije?“ „To ne izgleda vjerojatno. Znaš, tokom to kom godina nau čio sam da d a procjenjujem procjenjujem karaktere vrlo oštro. Za protekle dvije nedelje uvidio u vidio sam da je njeno srce suviše meko da bi pripadalo uspješnom kriminalcu.“ Ponovo se za ču kucanje i Jasmin otvori o tvori vrata ne čekajući poziv. Brižne bore bile b ile su joj na licu, ali Dejvid to nije zapazio. Pogled mu je bio usredsre ñen na dva predmeta koja je držala dr žala u rukama. Magnetofon i gitara. „Otišla je, Lisane“, re če Jasmin bez daha. „Željela je da ostane sama, a kada sam otišla da je pozovem na ru čak, nje nije bilo. Ostala je samo gitara i oproštajno pisamce za mene.“ „I magnetofon“, re če dejvid šuplje, svjestan da nije smio da je napušta tog jutra zbog svoga straha da se suo či sa problemom. „U pismu kaže da je tu poruka za vas.“ Jasmin pruži gitaru. „Ovo je za vas.“ „Časna zakrpa“, šapnu on, znaju ći koliko joj taj instrument i nstrument zna či, ali isto tako svjestan da je on ne će vratiti. „Hoćeš li da te ostavimo samog?“ upita Karim brižno. „Ne, nije važno“, odvrati Dejvid, uklju čuju ći magnetofon. Njen glas sa trake pogodi ga kao  jak udarac. 'Žao mi je, Dejvide. Nisam prekršila obe ćanje. Pokušala sam da ostanem. Ali ne mogu.' Nastupi duga pauza, a onda se opet za ču njen glas, sada malo promukao. 'Nije to zato što te ne volim. To ti nikada nisam rekla, zar ne? Ovo je samo dokaz kolika sam kukavica. Toliko dugo 52

sam te voljela a nisam to mogla da i priznam. Trebalo Trebalo je da sve u činim sasvim stvarnim. Ali hoću da ti kažem sada. Volim te, Lisane.' Jasmin prigušeno zajeca. 'Ostavljam ti staru prijateljicu i još nešto. Ali to nije moje. Čini mi se da u ovom trenutku ne umijem da spojim dvije rije či. Ovo je od Rodžera Vitekera, ali govori sve.' Nastupi poduža pauza. Zatim se za čuše akordi na gitari i najzad njen glas: utiš dok svi bi da č uju uju tvoj glas drag, Ć utiš Slab nisi, a ipak sa svima tako blag, Kad plakati bi, tu je tvog smijeha draž,  Istinu zboriš, mada je lakše laž… Ponovo nastupi duga tišina. Najzad se za ču Bilin glas: 'Zbogom, Dejvide. Hvala ti za sav smijeh i za sva čuda.' Čulo se samo mehani čko okretanje trake. Dejvid okrete prekida č. Osjećao je nepoznatu vrelinu u o čima. Mogao je samo da zuri u gitaru koju je držao. Onda polako ustade i ode u

garderobu. Otuda se vratio sa malim ma lim kožnim koferom, koji baci na ležaj i otvori ga. „Ideš za njom?“ upita Karim mirno. „Prokleto si u pravu!“ p ravu!“ odvrati Dejvid, trpaju ći košulje i druge stvari u kofer. „Rekla je da je zbunjena, a ja ne ću da je takvu pustim od sebe. Ako misli da ću da zadržim ovu prokletu gitaru umjesto nje, onda o nda je luda. Meni je ona potrebna.“ „A ja mislim da si ti njoj potreban“, re če Karim. „Ne kažem da razumijem te sentimentalne strasti, nikad me ni jedna žena nije pokrenula na taj na čin. Ipak, ona je žena velikog duha. Možda čak i zaslužuje toliku odanost.“ „Zaslužuje, karime. Vjeruj mi da zaslužuje.“ „Vratit ćete je?“ upita Jasmin. „Nadam se. Ako ne, idem s njom. Na bilo koji na čin, ona mora da shvati da smo od sada nas dvoje zajedno.“ Zazvoni telefon na sto čiću. „Ho ćeš li ti, Karime?“ re če Dejvid. „Moram da se pakujem.“ Karim priñe i podiže slušalicu. Na licu mu se nije promijenio izraz dok je govorio. „U redu, Klensi, re ći ću mu.“ On spusti slušalicu i okrete o krete se Dejvidu. „Mislim da ne treba da se pakuješ“, re če polako. „Klensi kaže da su se javili telefonom iz kola koja je uputio da prate Bili. Gotovo je izvjesno da je ona u Ladramovim rukama.“ „Kako to 'gotovo izvjesno'?“ upita Dejvid gromkim glasom. „To je prema onome što Klensi zna. Vozila je džip kroz pijacu kada joj je iznenada put bio blokiran nekim kolima. Dok je čekala da kamion pro ñe, neki čovjek u crnom burnusu usko čio  je na sjedište pored nje. Čovjek je mahnuo rukom i uli čni prodavac je sklonio kola. Onda je Bili povezla džip kroz Zalandan Za landan prema gradskoj kapiji.“ „Ako je bio dovoljno blizu da to vidi, zašto je, do ñavola, nije zaustavio?“ uzviknu Dejvid blijed od gnjeva. „Od njega se o čekivalo da je čuva, proklet bio!“ „Čovjek je sjedio tik uz nju“, re če šeik mirno. „Budu ći da e ona bila šokirana, kada je čovjek usko čio i odmah se prislonio uz nju, vjerojatno joj je zaprijetio i naredio da vozi dalje. Stražar nije smio da riskira da joj onaj zabode nož u rebra, ako ga je imao.“ Dejvidu pro ñoše ispred o čiju sve Ladramove ranije prijetnje. Bili u Ladramovim rukama? Njegov gnjev po če da ustupa pred strahom. „I on je stigao do gradske kapije, koliko da vidi kako se Bili i Ladram odvoze prema kanjonima. Nije smio da ih prati na kratkom odstojanju da ga Ladram ne bi primijetio. U pustinji je teško pratiti nekog neopaženo.“ „Šta ako ih izgubi?“ upita Dejvid muklo. „Može da bude previše oprezan, pa da mu taj ludak umakne.“ „Neće Klensi tvrdi da je Danilo veoma sposoban čovjek. On ima nare ñenje da ih prati do Ladramovog skrovišta i onda da nas izvijesti.“ 53

„I onda ćemo za njima?“ mra čno re če Dejvid. „Ne, onda ćemo čekati.“ „Šta ćemo čekati?“ planu Dejvid. „Da Ladram po čne da mi šalje komade djevojke u paketima? Ne, do ñavola! Preote ću je od njega.“ „Ako mu se sjurimo tamo, čak i sa komandosima, vjerojatno će ubiti Bili. Klensi ima ispranu ispr anu ideju. Čekat ćemo da Ladram uspostavi kontakt s nama i onda ćemo mu postaviti zamku.“ „Ako uspostavi kontakt“, re če Dejvid gorko. „Može da odlu či da izvede malu zabavnu osvetu na njoj, a poslije opet da juri mene.“ „Ne mislim tako“, žmirnu Karim. „Postao je vrlo nestrpljiv. Držat će nju kao taoca kako bi se dokopao tebe.“ To je imalo smisla, ali Dejvid nije smio ni da pomisli pom isli na posljedice ukoliko Karim griješi. Bio  je gotovo užasnut. Bili, draga draga Bili! „Ti ćeš je dovesti natrag, Lisane“, re če Jasmin tihim ohrabruju ćim glasom. „Svi ćemo pomo ći da ti se vrati.“ „Do neba se nadam da si u pravu, Jasmin“, re če on umorno, pa polako uze njenu gitaru i sjede na postelju, spreman da čeka. Spreman da izdrži čekanje.

54

Dvanaesto poglavlje „Neće on do ći“, reče Bili beznadežno. „Šta mislite zašto z ašto sam ja krenula da napustim Zalandan? Posva ñali smo se i riješili da d a svako krene svojim putem. Ne postoji šansa da se on ušeta vama u ruke samo da bi spasio moju glavu. Nije njemu više stalo do mene.“ „To ti veliš, srce“, gotovo umiruju će je djelovao razgovor razgovor Alfija Ladrama. „Vidjet ćemo, je'l da? Neće dugo pro ći a mi ćemo znati na čemu smo. Sunce je skoro zašlo. Sada će Bredford da se sretne sa mojim ljudima na gradskoj kapiji. Za tri frtalja sata je ovdje.“ „Neće on biti ovdje, kažem vam. On zna šta vi ho ćete da radite s njim. Bio bi lud da do ñe ovamo.“ „Hoće-neće, do ći će“, Ladram podiže pogled i pogleda po gleda je zlobno, zmijski. „On jeste budala. Zamišlja da je nekakav hrabri vitez. Zato i trpa nos gdje ne treba. Ima on da do ñe.“ Ona je znala da ho će i to je kod nje izazivalo užas. On će do ći i Ladram će ga ubiti, a krivica će biti njena. Dejvid će umrijeti zato što je ona bila kukavica, što se bojala da ostane i prihvati ono što život i ljubav nude. „Nije ti udobno? Baš šteta“, re če Ladram svilenim glasom. „Ne boj se, tvoj ser Galahad će doći da te spase. Ima ludo da se zabavljamo, srce.“ Pošto je skinuo burnus mogla je da vidi njegovo dežmekasto četvrtasto tijelo. Bio je gotovo debeo. Imao je prorijeñenu riñu kosu, a ispod nje nezdravo, blijedo, pjegavo lice. Bila je šokirana. Zamišljala je famoznog Ladrama kao visokog, vitkog, vitkog, crnokosog čovjeka sa pokretima pantera. Ovaj je imao bezizrazne b ezizrazne o či zmije, kao mrtve. „Zašto biste ubili Dejvida? Dej vida? Dobro znate šta svi Ben Rašidovi Rašido vi osje ćaju prema njemu. Lovit će vas kao divlju zvijer.“ „Ništa ti ne kop čaš, mala. Ja sam ve ć divlja zvijer“, reče Ladram tiho. „Sve što sam radio i stekao još otkako sam bio klinac u Liverpulu, nestalo je. Ostalo je samo jedno“, pogleda on u blistavu oštricu u svojoj ruci. „Lijepo, je'l da? Sa mnom je još od Liverpula.“ „Pratit će Dejvida i svejedno vas uhvatiti. Ako odmah krenete, možda biste uspjeli da umaknete prije nego što stignu.“ „E, baš lijepo što me opominješ“, re če Ladram veselo. „Baš si razumna razu mna ženska. Sada vidim zašto se Bredford zaka čio za tebe.“ Nožem je pažljivo rezao od drveta žirafu. „Niko ne će za njim. Dion će sve da provjeri da ga neko ne prati. Ako neko i po ñe, Dion ima da ostavi Bredforda i do ñe pravo ovamo.“ On se nježno osmjehnu. „A onda ću da ti prerežem prer ežem grkljan, grkljan, gospojice Kalahan. Ne, niko, niko ne će za Bredfordom. Ali da budemo sigurni, on će malo da stane kod litice da pripazi na stazu koja vodi u pe ćinu. Onda ćemo ovdje da budemo nas troje. Zar to ne će da bude zgodno, srce?“ „Molim vas“, re če ona osjećajući da će joj pozliti. „Učinit ću sve što želite, samo nemojte njega da povrijedite.“ „Hoćeš da me malko kušaš sa tim mladim tijelom, a?“ iskrivi usta Ladram. „Ne kažem da mi nije do tvojih čari, ali ti nisi ovdje da se cjenkaš. Meni baš i nije do ženskih.“ „Nisam tako mislila“, re če Bili suzbijaju ći gnjev u sebi. „Onda nema o čemu da pri čamo. Što se ne smiriš malo? Ne će to još dugo.“ On se udobnije najesti gledajući prema ulazu ulazu u pe ćinu. Bili sklopi o či ali još uvijek je vidjela Ladramovo lice. Po vre ći za spavanje i gomili praznih konzervi u jednom uglu, vidjelo se da Ladram stanuje u pe ćini jedva petnaestak milja od Zalandana već mnogo dana. Tu je on i spavao, čekajući d mu Dejvid padne šaka. O nemoj doći, Lisane! Nikako nemoj do ći. Otvori o či. Napolju je nebo ve ć postalo ružičasto. Sada će se Dejvid sresti sa Ladramovim čovjekom. I pratit će sve Ladramove instrukcije, samo da ona ostane živa…

55

Obučen u crne pantalone i crnu jaknu stajao je na ulazu u pe ćinu sasvim mirno, osvijetljen posljednjim odsjajima sunca. Sav u crnom kao one no ći u staklenoj bašti… Ladram polako ustade. „Dobro došao, Bredford“, re če on. „Željno smo te čekali, zar ne, gospojice Kalahan? Htjela je da me ubijedi da ne ćeš do ći, ali ja sam znao da ho ćeš. Ti si galantan čova, koji ho će da spase cijeli svijet i sve jadnike jad nike u njemu. Kako da ne do ñeš kada te moli ovakva slatkica?“ „Jesi li u redu, Bili?“ zabrinuto pogleda Dejvid u vezanu djevojku. „Nije te povrijedio?“ „Nisam povrije ñena“, reče ona promuklo. „Nije trebalo da d a dolaziš, Dejvide. Bože, nadala sam se da ipak ne ćeš doći.“ „Morao sam“, osmjehnuo se on o n tanko. „Ne umijem da sviram na gitari. Treba da me u čiš. Potrebna si mi.“ „I ti meni“, re če ona nesvjesno pod iznenadnom navalom ljubavi. „Baš dirljivo“, podsmjehnu se Ladram. „I meni se potreban, Bredforde. Toliko dugo je gorjelo u meni da je postalo prava strast. Svake no ći te sanjam. I jedino što želim, to je da ti unakazim una kazim to lijepo lice.“ „Ne!“ kriknu Bili. „Ne!“ „Nećeš da ga unakazim?“ nasmija se Ladram. „Ja sam ti slab kada me jedna dama moli. Do ñi bliže, Bredforde. Odabrat ćemo neka druga mjesta.“ Pomalo oklijevaju ći, Dejvid po ñe naprijed i stade na svega nekoliko stopa od Ladrama. „Vidiš kako je poslušan“, igrao se bandit nožem. „To je zbog tebe, gospojice Kalahan. Zna on, ako ne posluša, onda ću ja da na čnem tebe umjesto njega. E, sada, da vidim. Gdje da počnemo?“ „Molim vas“, pomjeri se Bili malo naprijed. „To nije na čin da dugo pati, a vi to želite. Je li tako?“ „Hajde!?“ „Pa da, postoji drugi na čin. U pravu ste. Njemu je stalo do mene. Mnogo. Ono što ste namijenili njemu, u činite meni. Neka posmatra šta radite sa mnom, a onda ga pustite. To će ga najgore povrijediti, i to će biti vaša prava osveta. Taj prizor će ga pratiti cijeloga života.“ Ali Dejvid će ostati živ. Samo to joj je bilo u svijesti. „Zaveži, Bili, do ñavola!“ zareža Dejvid oštro. „Za ime božje, ne miješaj se u ovo.“ „Ali, ja sam kriva“, re če Bili sa žestinom. „Kako da se ne miješam?“ „Možda si ti u pravu“, razmišljao je Ladram, posmatraju ći Dejvidovo blago lice. „Izgleda da mu je zbilja stalo do tebe.“ „I sam znaš da je to besmisleno“, re če Dejvid promuklo. „Hajde, oslobodi je i neka ide, id e, a mi da nastavimo s tim.“ „Jok, ne još. Neka malko posmatra. Ho ćemo li da ga vežemo pa da po čnemo posao, srce?“ On kroči naprijed i dota če vrhom noža Dejvidove grudi, pritiskaju ći, ali ne toliko da probije kožu. „Ne“, kriknu Bili i baci se me ñu njih i odjednom od jednom sve postade magla utisaka: Ladramovo iznenañeno, a zatim pobješnjelo lice… Dejvidov krik iznad nje… pa bijeli, vreli bol, otkuda tako vreo kada je oštrica izgledala tako hladno…? „Bili!“ čula je Dejvidov bolni krik, koji je bio udaljen čak na drugi kraj svijeta. svi jeta. Sa lako ćom je bila odbačena od njih i pala na koljena. Kao na usporenom filmu, vidjela je kako jedna Dejvidova ruka, uz krckanje kostiju savija Ladramovu ruku sa nožem, a druga zadaje udarac sečimice u grlo. Bio je to lak udarac, ali Ladram posrnu naprijed, naprijed, uko čenih očiju, bez svijesti. Kroz maglu, znala je samo da je Dejvid sada siguran jer je Ladram ležao nepomi čno… Dejvid kleče pored nje i zagrli je, ali se ona o na trže. „Nemoj, okrvavit ću te.“ „Ćuti!“ Brecnu se on. „ Ćuti, ljubavi!“ Ladramovim nožem on joj brzo isje če veze i odbaci nož u stranu. „Samo te je zaka čio po mišici“, reče on sa olakšanjem, o lakšanjem, pa izvadi bijelu maramicu iz džepa i priveza je na ranu. „Imali 56

smo sreće. Isto tako je mogao i da te ubije.“ Stavi ruku ru ku na privremeni zavoj. „Drži to malo. Naći ću nešto što pomaže.“ On ode do ulaza u pe ćinu i triput mahnu nekome dole u kanjonu. kanjonu. Za čas se vrati i obgrli je uz tihu kletvu. „Ti si idiot, Bili Kalahan“, re če strogo. „Zaljubljeni divni, hrabri idiot, ali svejedno idiot. Šta si, pobogu, mislila kada si onako sko čila izmeñ u nas?“ „Mislila sam da će da te povrijedi. To nisam mogla da dopustim.“ „Zaista mislim da nisi“, re če on, miluju ći joj sljepoo čnicu usnama. „A da se nisi umiješala u miješala niko ne bi bio povrije p ovrijeñen. Čekao sam trenutak da ga dodirnem. Trebalo je samo da ga dodirnem, Bili.“ „Ništa ja tebe ne razumijem“, re če ona pribijaju ći se uz njega. „Klensi je znao da će kod mene tražiti neko oružje, pa mi je dao jedan specijalitet iz svog arsenala.“ On podiže ruku sa zlatnim prstenom na kome je bio oniks. „Samo treba pritisnuti palcem sa strane i iza ñe sasvim tanka ta nka igla. Igla premazana takvim narkotikom da bi za pet sekundi oborio nosoroga.“ „Ti liči na Džejms Bonda“, re če glupo Bili. „Kome si mahao? Ladram je rekao r ekao da nema šanse da te neko prati.“ „To nije ni bilo potrebno. Danilo, Klensijev čovjek, pratio vas je i vidio kakvu igru priprema Ladram. On je ve ć bio ovdje. Kada je vidio da su tu samo Ladram i njegov špijun iz Sedikana, obavijestio nas e telefonom iz automobila i zauzeo položaj. Čekao je. Vjerojatno je on uklonio čovjeka koji je čuvao stražu, čim sam ja stigao do sredine uspona. Trebalo je da čeka moj signal prije nego što javi Klensiju i Karimu, da do ñu helikopterom.“ „Zašto me je Klensijev čovjek pratio? Ti si obe ćao da ću biti slobodna kao ptica“, re če ona nezadovoljno. „Predostrožnost. Bojao sam se da ti se nešto ne desi. Htio sam da budeš zašti ćena.“ „Ne treba meni zaštita. Ja mogu sama…“ Odjednom shvati shvati koliko je bila glupa. Nije uspjela da zaštiti sebe, čak je i Dejvidov život dovela u opasnost. „Možda mi je ovog puta bila b ila potrebna“, priznade bezvoljno. „Lijepo je što to priznaješ. Mora da si se mnogo uplašila.“ „Do smrti. Već sam vidjela kako te kasapi. To je bilo užasno.“ „Psst… Sada je sve gotovo goto vo i treba zaboraviti.“ „Jesi li vidio njegove o či? Kao da su imale led iznutra. Još ne mogu da se zagrijem od njegovog pogleda.“ „Zar ne možeš, Bili?“ odma če je on i pogleda u o či. „Uskoro će ti biti toplo, obe ćavam ti… Gdje su, do ñavola, Klensi i Karim? Da li ti je malo bolje?“ Nije joj bilo bolje ali on je djelovao tako zabrinuto, pa ona re če da joj je mnogo bolje. „Zaista želiš da te u čim da sviraš gitaru?“ upita up ita ona iznenada. „Šta, ljubavi?“ ljubavi?“ „Da li zaista želiš…?“ Nije mogla da završi re čenicu. Sve oko nje odjednom je bilo b ilo hladna tama puna iš čekivanja.

57

Trinaesto poglavlje Kada je Bili ponovo p onovo otvorila o či, na licu šeika Karima bio je izraz strpljivog gun ñala. Sjedio  je u fotelji s jastucima, pored njene njene postelje ne skidaju ći pogled sa njenog lica, kao da d a želi snagom duha da je probudi. p robudi. „Ah, probudila si se“, re če on. „Baš je potrajalo. Onaj idiot od ljekara rekao mi je da te ne budim dok se sama ne probudiš. Četiri sata!“ reče nezadovoljno. „Žao mi je“, re če Bili, jer se ponašao kao da je njena nesvijest li čna uvreda za njega. „Ne znam zašto sam se onesvijestila.“ „Šok“, objasni Karim, dok je ona konstatovala da je Jasmin svukla s vukla i navukla joj spava ćicu, a ruka joj je bila b ila uredno previjena. „Sama rana nije ništa. To T o sam pokušao da objasnim Dejvidu  još u pećini, ali je on bio ubije ñen da umireš. Čak se derao na Klensija i mene što je morao da nas toliko dugo čeka.“ „Gdje je on?“ upita Bili. „Doktor ga je otjerao kada je zaprijetio da će mu slomiti vrat ako dopusti da umreš. Četiri sata hodao je po hodniku hodniku ispred vrata, pa sam naredio stražarima da ga odvuku u njegovu sobu i drže ga tamo. Zato sam ja ostao ovdje, da porazgovaram porazgovaram sa tobom prije nego što ga obavijestim da si se osvijestila.“ „Ne volim pomisao da on pati“, re če ona tiho. „To znate.“ Njegov tamni pogled zaustavi se na natpisu na njenoj no ćnoj košulji: 'Poljubi me, ja sam iz Irske' . „Kakva čudna odjeća. Da li Dejvid smatra taj stil erotičnim?“ „Mislim da me Dejvid nikada nije vidio u spava ćici“, reče Bili odsutno. „Valjda je Jasmin mislila da je ova stara spava ćica bolja za ranjenika, ina če nikada ne bi odabrala nešto tako neženstveno.“ „Dejvid, izgleda, nema ništa protiv. p rotiv. On nema ništa protiv čim se radi o tebi, osim kada si sklona da bježiš od duhova. To nije bilo mudro, gospo ñice Kalahan. Dejvid je mogao da pogine zbog tebe.“ „Znam“, reče Bili, pa se prisjeti. „Gdje je Ladram?“ „Zbrinut je. Nikoga više ne će ugrožavati.“ Bili se strese od Karimove žestine. „Drago mi je. Dejvid će biti bezbijedan. Najzad.“ „Osim ako ga tvoja luda glava ne odvu če u neku drugu opasnost. Ja to ne ću dozvoliti. Mnogo mi je stalo do Dejvida. Prema onome što mi je ispri čao, bila si spremna da daš svoj život da bi spasila njega. Nerazumno je činiti to, a potom ga ostaviti da pati bez tebe.“ „A vi ćete se postarati da više ne činim nerazumne stvari“, uzdahnu ona. „Opet mi prijete haremom.“ „Rekao sam ti da nisam baš tako neciviliziran“, re če Karim. „Ipak, morala bi ddaa me shvatiš ozbiljnije. Računam da će on uspjeti da te ubijedi da je tvoja jedina budu ćnost uz njega. Ho ću da budem siguran da će imati dovoljno vremena i prilike da to u čini.“ „Da li biste mi mogli malo bolje to objasniti?“ ob jasniti?“ „Baš sam to i htio. Prvo, ne ćete izlaziti iz Kazbaha u grad bez Dejvidove pratnje. Drugo, preselit ćeš se u Dejvidov apartman apartman odmah. Tre će, neću dozvoliti da se ikakva sredstva za kontrolu rañ anja unose u Kazbah, a ona koja imaš bit će ti oduzeta i ne će ti biti vra ćena sve dok ne zaklju čim da ti je šašavost izašla iz glave.“ „A ne biste da mi oduzmete i cipele?“ upita ona patni čki. „Cipele?“ „Pa, očigledno igledno je da d a bih vam najdraža bila bosa i trudna“, re če ona umiljato. „ Čudi me da niste spomenuli vješta čku oplodnju.“

58

„Toliko civilizovan nisam“, osmjehnu se Karim. „Vjerujem da će Dejvid voditi ra čuna na sasvim prirodan i zadovoljavaju ći način.“ „Sigurna sam da ho će i bez vašeg miješanja u to.“ „Vidjet ćemo. Ne izgledaš uznemirene. Prihvataš pokorno sudbinu koju sam ti opisao?“ Pokorno! Karim zaista mora mnogo da nau či o savremenim ženama, a ona će imati dovoljno vremena da ga nau či. „Ostat ću sa Dejvidom, ako to mislite. U stvari, mislim da ću otići da ga vidim. Da li je u svojoj sobi?“ „On je u staklenoj bašti.“ „Dobro“, re če ona, osje ćajući da je slabija nego što je mislila. „Onda idem id em dolje da primim nareñenja od svoga gospodara. Ne treba nikog slati po njega. Ja sam pobjegla, ja ću se i vratiti. To je neka vrsta simbola. Dejvid voli rituale.“ „Ja nisam navikao da slušam nare ñenja“, ustade Karim i dota če prstom natpis na njenoj spavaćici. „Ali, uvijek postoji prvi put…“ Ona se uputi prema izlazu iz sobe. Onda re če preko ramena: „Mislim da treba da vam kažem da sam odlu čila da ostanem ovdje. Ina če, našla bih na čin da pobjegnem. A što se ti če trudno će, pa ja volim malu djecu. Čak umijem da ih nosim na le ñima kao Indijanka.“ Staza kroz staklenu baštu bila je misti čno lijepa pod mjese činom kao i prije. To ju je podsjetilo na prvu noć. Osjećala je kako joj život pulsira kroz vene, kako pulsira u svemu oko nje. Zar joj je Dejvid usadio nevjerojatnu sposobnost da to osjeti? On je klečao kraj male leje. Pored njega je bio fenjer, kao uvijek kad tu radi no ću. Ali njegove ruke nisu vrijedno radile. Bile su duboko zabijene u džepove crne jakne. Gledao je tupo ispred sebe. „Mnogo su porasle otkako si ih posadio, zar ne?“ šapnu ona. „Bili?“ trže se on. „Šta ti radiš r adiš ovdje? Zašto si ustala?“ „Pa, to ti nije baš neka dobrodošlica“, osmjehnu se ona. „Ustala sam, jer ne ću da budem u postelji. A ovdje sam zato što si ti t i tu. Karim kaže da si vikao na njih. Trebalo bi da te kazni.“ „Nisi se budila. A ja nisam znao šta da radim.“ On je privu če sebi. „Samo kada ti je dobro. Tako sam se bojao bo jao da ne umreš!“ „Od ove ogrebotine? Ma kakvi! Onesvijestila sam se na idiotski, tipi čno ženski na čin. Jasmin bi se ponosila po nosila mnome…“ „Prokleti doktor mi nije dao da te probudim. Htio sa da znam da d a si dobro!“ „Pa, sada znaš“, osmjehnu se Bili. „Zar bih stigla do ovdje da mi nije dobro?“ „Ne znam. Nije trebalo. Mogao je Karim da pošalje po mene.“ „Moj lični mali ritual“, re če ona ponosno. „Kakav ritual?“ „Ljubav“, šapnu ona privijaju ći se uz njega. „Zaista „ Zaista su mnogo izrasle otkako si ih presadio“, reče sanjivo. „Nisam znala da tako cvjetaju.“ „Samo joj pruži priliku i ljubav će cvjetati gdje god je zasadiš. Pošao sam za tobom. Drugi ljudi koji su prolazili kroz tvoj život mogli su da te puste da odeš, ali ja ne. Nikada. Ako želiš da ostaneš sa mnom, pratit ću te kao vjerni trubadur sa tvojom gitarom na le ñima. Sakupljat ću vo će u dolini Napa, roniti za biserima na ostrvlju Samoa. Živjet ćemo zajedno, radit ćemo zajedno, voljet ćemo se… I jednog dana ja ću vidjeti da si pustila korijen, pustinjski cvijete, a taj korijen ću biti ja, baš kao što ćeš ti biti moj mo j korijen.“ Grlo joj se stezalo od suza. „Ali tebi je dobro u Sedikanu. Svi koje voliš su ovdje.“ „Da, ali ona koju volim najviše ne može tu da ostane.“ Bol je bio u njegovim safirnim o čima. „Znači da ni ja ne mogu da ostanem. Ko zna? Možda ću voljeti skitački život. Imat ćemo smijeh i čudo gdje god idemo.“ 59

„Da, imat ćemo“, reče ona dok su joj se grudi nadimale od poplave ljubavi. „Divna je slika koju slikaš, ali kako da povjerujem u nju?“ „Čuj, Bili, oboje znamo šta je pravi problem. Ti bježiš od života. Bježiš od osje ćanja. Pa šta ako glupani u tvom djetinjstvu nisu mogli da shvate kakvo si ti blago? Ja te volim. I želim da te volim cijelog života.“ On duboko, drhtavo uzdahnu. „I ako postoji neki život poslije ovoga, negdje iza sunca, ja ću te voljeti.“ Negdje iza sunca. Da i tada će i ona njega voljeti. I kada pro ñu kroz sve ritmove i cikluse života, on će je grijati, pomagati joj jo j da bude ono što jeste. „Dejvide“, reče ona ozbiljno, „ja te zaista veoma mnogo volim.“ „Onda ćeš dozvoliti da po ñem s tobom?“ „Rekla sam ti da je to nemogu će“, zavrtje ona glavom, obaraju ći oči. „To jednostavno ne bi išlo.“ „Sigurno bi. Zašto, do ñavola, ne bi?“ namršti se on. o n. „Pa, taj ciganski život koji spominješ… Teško je sna ći se u njemu. Vidiš, Karim želi da me zatvori u Kazbah bosu i trudnu. Ne, ne, to nije u redu. Mislim da bi mi ostavio cipele.“ „Šta?!“ „Karim je odlu čio da se umiješa i sprije či me da te u činim nesretnim“, osmjehnu se ona preko volje. „Mislim da ćeš u mom stanu prona pro naći moje stvari. Ja sam u ku ćnom pritvoru.“ Ona se namršti. „Sa tobom kao tamničarom. Ah, da, nikakvih kontraceptivnih kontraceptivnih sredstava, sve dok do k se ne prosvijetlim i ne budem b udem ti pokorna.“ „Bože, nije valjda?“ zastenje Dejvid. „Nije „ Nije valjda to rekao?“ „Jeste. Već sam mogla da čujem zveckanje svojih okova.“ „Čudi me da mu nisi sko čila u o či. Ali, on misli samo dobro, dušo. Samo, ne umije da se snañe u svemu tome.“ „Mislim da ću morati da ga podu čavam“, reče Bili veselo. „Nadam se da brzo u či, jer ne namjeravam da sljede ćih nekoliko godina provedem u čeći ga kako se postupa p ostupa sa nezavisnim, slobodnim ženama. U velikoj mjeri moram da reorganizujem reorganizujem Kazbah, da vidim da se Jusef  oženio Dajnom, da upoznam Aleksa i Bri, Hani i Lensa. Onda bih mogla mo gla da uradim nešto u profesionalnom smislu sa tim svojim pjesmama. I, naravno, treba da te podržim u tvom pisanju knjiga. Za sve to treba vremena, a što se ti če Karima…“ „O čemu to pričaš, Bili?“ prekide je Dejvid. „Ja ne ću da ostaneš ovdje ako to sama ne želiš. Porazgovarat ću sa Karimom i srediti sve.“ „Već sam ja sve sredila. Pokorit ću se svojoj sudbini i sjedit ću u saraju, baš kao što je Karim odredio, i čekat ću nareñenje svoga gospodara…“ „Bili, prestani da se zavitlavaš. Izlu ñuješ me totalno.“ „Ne umiješ da sviraš na gitari. Treba da te nau čim, zar ne? S obzirom da nemaš sluha, za to će biti potrebno barem pedeset godina.“ Ona ugleda tra čak zore u njegovim o čima. „Nisu mi potrebna druga mjesta, drugi ljudi, Dejvide. Sve što želim do kraja života, to si ti. Ne mogu ti obećati da se opet neću uplašiti, postati nesigurna, ali ne ću bježati. Nema na svijetu ni čega što bih željela van ovoga. Uvijek sam mislila da me horizonti dozivaju, da me čekaju. Ali, uvijek su bježali od mene, kao fatamorgana.“ Ona se prope na prste i nježno ga poljubi. „Tamo negdje ti si me čekao i ja sam najzad n ajzad stigla do tog posljednjeg posljednjeg horizonta. Mogu da ga dotaknem, a on je najljepši od svih koje samu životu pokušavala da sagledam.“ „Sigurna si? O, kako želim da budeš sretna, ljubavi!“ „Kako tome da se oduprem!“ o duprem!“ nasmija se ona. „Imam svoj horizont, svoju ljubav i Lisana.“, poljubi ga ponovo. „Da, imam Lisana.“ Usne im se sretoše u dubokom, uzdisajnom ritmu zemlje i hiljade života koji su cvjetali oko njih. Ona je mogla da ih čuje. O, dragi, svemogu ći Bože, ona je zaista mogla da ih čuje.

KRAJ 60