Stranac - Albert Camus

BIOGRAFIJA Albert Camus je rođen 7. studenog 1913. u alžirskom gradu Mondovi u francusko-alžirskoj obitelji. Obitelj mu je bila vrlo siromašna i djelomično nepismena.[3] Njegova majka je bila španjolskih korijena i polu-gluha, a otac Lucien poginuo mu je 1914. u prvoj bici za Marnu kao član pješadijske divizije tijekom Prvog svjetskog rata. Camus je kao dijete živio u jako lošim uvjetima u Alžiru, u dijelu grada zvanom Belcourt. Godine 1923., kao državni stipendist, upisuje gimnaziju (Lycée), a kasnije i Sveučilište u Alžiru. Godine 1929. postao je vratar sveučilišnog kluba, no 1930. je dobio tuberkulozu, što je uvjetovalo kraj njegove nogometne karijere, te privremeno obustavljanje studija. Tijekom tog perioda obavljao je razne poslove, uključujući i posao privatnog učitelja, prodavača automobilskih dijelova i meteorologa. Godine 1935. dobiva licence de philosophie, a 1936. diplomira čistu filozofiju na Sveučilištu u Alžiru obranom diplomskog rada o kršćanskoj metafizici i neoplatonizmu . Iste godine osniva kazališnu družinu Théâtre du Travail gdje piše i režira, ali čak i glumi.[4] Družina se održala do 1939. godine. Tijekom ovog perioda intenzivno čita Epikteta, Pascala, Kierkegaarda, Nietzschea, Prousta, Gidea i Malrauxa.[5] Sljedeće godine intenzivno se bavi novinarskim radom, a u Alžiru mu izlazi prva knjiga, zbirka eseja Lice i naličje. Godine 1934. oženio se sa Simone Hie, ovisnicom o morfiju, no brak je ubrzo raskinut kao rezultat nevjere koja je bila prisutna s obje strane. Godine 1939. u Alžiru mu izlazi druga knjiga, ponovo zbirka eseja, Pirovanje. Godine 1940. oženio se s Francine Faure, pijanisticom[8] i matematičarkom. Iako je volio Francine, Camus se snažno protivio instituciji braka i smatrao ju je neprirodnom. Camus postaje prijatelj Jean-Paula Sartrea. Godine 1951. izdaje filozofski esej Pobunjeni čovjek u kojem analizira pobunu i revoluciju i iz kojeg se jasno vidjelo njegovo odbijanje komunizma. Ova knjiga uzrokovala je veliko nezadovoljstvo kod njegovih prijatelja, Camusov prvi značajni doprinos filozofiji je njegova teorija apsurda koja govori da ljudi teže ka jasnoći i smislu u svijetu koji ne nudi nijedno od to dvoje, a obradio ju je u svom eseju Mit o Sizifu, dok ju je ubacio i u druga djela kao što su Stranac i Kuga. Unatoč odvajanju od Sartrea, mnogi i danas tvrde da je Camus bio egzistencijalist. No, on sam je odbio taj pridjev u svom eseju Enigma. Godine 1957. Švedska akademija dodijelila mu je Nobelovu nagradu za književnost zbog njegove važne literarne produkcije, koja s jasnom ozbiljnošću osvjetljava probleme ljudske savjesti naših vremena. Nagrada mu nije službeno uručena zbog romana Pad, nego, kako on sam kaže, zbog njegovih eseja Razmišljanja o giljotini. Albert Camus preminuo je 4. siječnja 1960. u automobilskoj nesreći u okolici Sensa, u mjestu Villeblevin. U džepu njegovog kaputa je bila neiskorištena karta za vlak. Zbog toga neki pretpostavljaju da je planirao ići vlakom, no odlučio se za automobil.[ Nakon njegove smrti, dva Camusova djela izdana su posthumno. Prvi od njih, Sretna smrt, koji je izdan 1970., govori o liku koji se zove Meursault, slično kao i Mersault iz Stranca, no pretpostavlja se da priče, kao i likovi, dvaju romana nisu povezani. Drugi posthumno izdani roman, Prvi čovjek, koji je ostao nedovršen zbog Camusove smrti, je više autobiografski nego filozofski. Govori o Camusovom djetinjstvu u Alžiru, a izdan je 1995. od strane Camusove kćeri Catherine. Književni rad mu je usko vezan s filozofskim pogledima i dijeli se na dvije faze: I. Faza – faza «apsurda» - U ovoj fazi veoma je blizak egzistencijalizmu - Djela koja nastaju odišu osjećajem bespomoćnosti - Život prikazuje kao niz apsurda (patnja, nasilje, zločini, smrt) - Čovjek je bespomoćan, a pojedinac može ostvariti svoju filozofiju jedino ukoliko prihvati svoju životnu filozofiju (tzv. filozofiju apsurda), i prestane doživljavati stvarnost kroz tradiocionalne vrednote - Djela koja tada nastaju su: filozofski esej «Mit o Sizifu» 1942. g. - roman «Stranac» 1942. g. - drame «Nesporazum» i «Caligula» 1944. g. II. Faza – faza «pobune» - Raskid s egzistencijalizmom - Smiso čovjekova egzistencijalizma pronalazi u njegovoj pobuni protiv životnog apsurda i u ljudskoj solidarnosti Djela koja tada nastaju su: - filozofski esej «Pobunjeni čovjek» 1951. g. - romani «Kuga» 1947. g. i «Pad» 1956. g. - drame «Opsadno stanje» 1948. g. i «pravednici» 1950. g. O ROMANU Radnja romana dogadja se u Alziru. Glavni junak je mali namjestnik Mersault, mladic s banalnim zivotom bezbroja malih, beznacajnih ljudi.Roman, pisan u prvom licu, zapocinje jednostavnom konstatacijom: "Danas je majka umrla". Od te prve jednostavne recenice u romanu svi dogadjaji djeluju tako na glavnog junaka - oni najglavniji, presudni,kao i svakodnevni. Upravo je ta beznacajna svakodnevnost i ispunila prvi dio ove ispovjedi. Mir i ravnodusnost kojom Mersault putuje na pokop majke, mir koji u njemu ucestvuje, produzuje se do posljednjeg retka knjige. U njegovu zivotu nema potresa. Imati

prijatelja, djevojku, izlaziti s njima, ljubiti - to je okvir njegova zivota, okvir koji ispunjava iz dana u dan na isti nacin Drugi dio romana odvija se u zatvoru bez ikakvih dogadjaja osim ispitivanja i sudjenja, on sadrzi osjecanja i misli Camusova junaka, koji ne moze dati nikakvo objasnjenje za svoj postupak; isto tako ne moze pronaci nijedan razlog pokajanja, niti zeli da se spasi. Smrt na koju je osudjen prima potpuno ravnodusno, uvjeren da je, napokon, sve svejedno, da nema vrijednosti zbog kojih bi trebalo nesto poduzeti. Uzasavanje koje izaziva svojom otvorenom ravnodusnoscu ocito je uzasavanje koje covjek pokazuje pred otkricem besmislenosti, apsurda svog postojanja. Mersault ide miran u smrt uvjeren da ona nije ni u cemu gora od zivota, ni besmislenija, uvjeren da je ona apsolutni kraj. U dosada procitanim knjigama junaci koji su se htjeli oduprijeti konzervativnom tradicionalizmu bilu su donekle pasivni, sto znaci da su se barem donekle sukobljavali sa drustvom cineci odredjene stvari, za razliku od Mersaulta koji ne cini apsolutno nista. Njegova apsolutna pasivnost cak me je u odredjenim dijelovima romana i zbunjivala, jer ja imam namjeru dok citam roman ili bilo koje drugo djelo razumijeti postupke i razmisljanja glavnog junaka, a Mersault mi je to dopustio tek u odredjenim sferama; samo u pogledu apsurdnosti ljudskog zivota, te opsteljudskog postojanja. Otudjenje – alijenacija od majke: "Djelomice je i zbog toga nisam u posljednju godinu dana gotovo uopste posjecivao. Pa i zato sto bih tada izgubio cijelu nedjelju – a da ne govorim o naporu koji je bio potreban da odem na autobus, kupujem kartu i putujem dva sata." Besmislenost: "Ali svi ljudi znaju da ne vrijedi zivjeti. Uglavnom sam znao da je gotovo svejedno hocu li umrijeti u tridesetoj ili sedamdesetoj godini zivota, jer ce, naravno, u oba slucaja drugi ljudi i druge zene i dalje zivjeti i to na hiljade godina. Zaista, nista nije jasnije od toga...” Cinizam (nakon majcine smrti): "... uostalom, nisam se imao zbog cega ispricati. Zapravo je trebalo da mi on izrazi sucut. Vjerovatno ce to uciniti prekosutra, kada budem u crnini. Zasad kao da mama nije ni umrla. A nakon pokopa bit ce to nesto svrseno i sve ce poprimiti sluzbeniji izraz." Uobicajeno je ukoliko nekome neko umre, posebice ako je rijec o majci, da je vidljiv osjecaj tuge i zalosti u ocima. Za Mersaulta je vijest o smrti nesto normalno, kao da je u novinama procitao da se to desilo nekom trecem, a ne njemu. "Majka mi je danas umrla. A mozda i juce, ne znam. Primio sam telegram iz doma staraca: 'Majka umrla. Sahrana sutra. S osobitim postovanjem.' Medjutim, to nista ne znaci. Mozda je to bilo i juce." Mersault nema izljeva nikakvih emocija, totalna ravnodusnost. U pocetku sam mislila da je odsustvo emocija uzrokovano sokom nakon saznanja za dogadjaj, ali kako je vrijeme prolazilo on opet nije iskazivao nikakve osjecaje, a i kasnije, u nastavku dogadjanja, shvatila sam da on ni prema cemu nema razvijene emocije – on je zapravo kao ameba. Primjer: kad se vraca na posao i komentira protekle dogadjaje: "Mislio sam da je prosla jos jedna nedelja, da je majka sahranjena, da cu se opet prihvatiti posla i da se, sve u svemu, nista nije izmjenilo." On je u stvari jedva cekao da se sve ovo rjesi, da moze dalje nastaviti zivjeti kako je i obicavao u monotoniji vlastite svakidasnjice. Kroz cijeli roman Mersault je ravnodusan po pitanju postojanja,djelovanja, te zivota opcenito.Cijeli zivot on ide linijom manjeg otpora (kao da ga je danasnja mladez savjetovala kako da koraca zivotom), a njegovi pogledi dolaze do izrazaja kad biva optuzen za ubojstvo, a

za kaznu mu porota izglasa smrt i onu fizicku, ali ga pritom i moralno osudi na smrt izvrgnuvsi ga javnom ruglu. On ne zali ni zbog cega, niti zbog majcine smrti, niti zbog zlocina koji je pocinio, sto jednostavno zbunjuje i plasi drustvo. Nema ni trunke kajanja kao da zeli dati doznanja da ga osude na sto visu kaznu. Ljude zapravo zbunjuje to sto on niti pred likom Krista ne osjeca nikakav stid niti kajanje. On je nevjernik, ne vjeruje ni u kakav zivot poslije smrti. Za Mersaulta je Bog, kao i ljudsko postojanje, jos samo jedan u nizu apsurda, jer nije od ovog svijeta, nije opipljiv i vidljiv ljudskim ocima. Smatra da nije vazno da li si dobar ili los, posten ili neposten, hrabar ili kukavica, jer svakoga na kraju stigne ista apsurdna i surova smrt. "Ali svi ljudi znaju da ne vrijedi zivjeti. Ocigledno je da, kad dodje smrtni cas, nije vazno kako se i kada umire." Smrt je jedina stvar u Mersaultovu zivotu koja nije besmislena i jedina ona ima smisao da unisti jednolicnost postojanja. Mersault je stranac ljudima i to je jedini problem zbog kojeg ga ljudi osudjuju. Oni jednostavno ne mogu predociti da neko nema osjecaja ni za sta i to ih jednostavno zastrasuje. Drustvo ga osudjuje na smrt ponajvise zato sto se ne kaje. Simbolika plavog neba: - Kao sto sam vec navela ono je jedini ideal u Mersaultovu zivotu. Jedino nebo ima moc da utjece na njega. Pogled na nebeski svod i krstarenje snovima ga je jos jedino i drzalo na zivotu Raymond Sintes Onizak, plecat, ima boksacki nos. Najbolji Mersaultov prijatelj. Uvijek je besprijekorno obucen. Zivio je u stanu s jednom sobom i kuhinjom bez prozora. Imao je ljubavnicu koju je pretukao jer ga je varala. Mersault je pristao svjedociti da ga je ona varala i izvrgla ruglu. Potukao se je sa njezinim bratom. Salaman Mersaultov prvi susjed. Imao je starog psa prepelicara koji je imao neku koznu bolest pa mu je poispadala sva dlaka i tijelo mu je bilo osuto pjegama i krastama. On i pas zivjeli su u istoj sobi. Salaman je imao crvenkaste kraste na licu i zute rijetke dlake. Svakog dana starac je psa izvodio u setnju. Uvijek je grdio psa i tukao ga, ali ga je stvarno volio. On mu je bio sve. Kada ga je izgubio bio je utucen i sve je pretrazio da bi ga nasao. Marija Mersaultova prijateljica. Bivsa daktilografkinja u njegovom uredu. Srela je Mersaulta na kupanju i od tada su oni u vezi. Zeli se udati za njega, ali njemu je svejedno. Posjecuje ga u zatvoru i rasplace se na sudjenju. To je zena prema kojoj nije osjecao nista drugo doli same seksualne privlacnosti koja je vidljiva u njegovim opisima Marije dok ju je gledao ili je se prisjecao. "Mnogo sam je zelio, jer je imala lijepu haljinu sa crvenim i bijelim prugama i kozne sandale. Nazirale su se njene cvrste grudi a od sunca preplanulo lice podsjecalo je na cvijet." Mersault je u Mariji vidio samo seksualni objekt, a to se najbolje vidi u trenutku kad ona predlozi da se vjencaju. "Te veceri Marija dodje po mene i upita me da li bih se s njom ozenio. Odgovorih joj da mi je to svejedno i da bismo mogli to uciniti ako ona to zeli.Tada je ona htjela da zna da li je volim. Odgovorih joj, kao sto sam to vec jednom ucinio, da to nista ne znaci, ali da sam siguran da je ne volim." On je cak nije nikada ni barem malo volio, a jos manje toliko da se vjenca s njom. Kroz ovo se samo jos jednom potvrdjuje Mersaultova ravnodusnost, ali u ovom konkretnom slucaju, ravnodusnost prema ljubavi kako kroz ovaj citat, tako i kroz njegovo razmisljanje o

Mariji kad zavrsi u zatvoru: "Te veceri sam razmisljao i sam sebi rekao da se mozda umorila od toga da bude ljubavnica na smrt osudjenog. Dosao sam i na ovu pomisao da se mozda razbolila ili umrla. To bi bilo sasvim prirodno. Od tog trenutka, uostalom, ostao bih ravnodusan sjecajuci se Marije. Mrtva me vise nije interesovala.» Perez Nosio je sesir okrugla tulca i sirkoga oboda, odijelo kojem su hlace padale u naborima na cipele, i kravatu od crne tkanine, koja bijase premalena za njegovu kosulju s velikim bijelim ovratnikom. Iz njegove sijede i prilicno njezne kose virile su cudne, klempave i nepravilne usi kojih je boja crvena kao krv iznenadila svakoga na tom bljedunjavom licu. Prema romanu "Stranac" 1967. godine snimljen je istoimeni film. Camusov Stranac jest roman s poprilicno uskom usmjerenoscu, jednostavan je u svijetu punom nedokucivosti i ravnodusnosti, dogadjaji koji se nizu nemaju opravdanja, nemaju smisla i svi su apsurdni, kao sto je primjer sukob Raymonda i Mersaulta s dvojicom Arapina. Upravo u tom sukobu Camus zeli prikazati unutarnje napetosti, nelagode, osjecaje kriznih situacija. Camus to prikazuje Mersaultovim razmisljanjem u tim trenicima. Stranac se razlikuje od drugih suvremenih romana i po tematici koja ne govori o politici, o ratu, o gospodarskim i kulturno-psiholoskim razlozima, vec govori o necem posve drugom, govori o privatnim stvarima, zgodama i nezgodama jednog mladica, Mersaulta. "Stranac" sadrzi pricu o covjeku koji se nasao u situaciji zlocinca i osudjenika na smrt, a da nista od toga ne shvaca. Odnosno, on je izgubljen, zivi u svom svijetu, a za druge ne brine sto me se posebno dojmilo, kao i odgovori na pitanja: sta je zivot? sta je svijet? – "zivot i svijet su apsurdni: apsurd proizlazi iz sukoba izmedju iracionalnosti i nostalgije za smislom i skladom". Medjutim, mi ipak zivimo, mislimo da postoji neki interes da zivimo. Jedno privilegirano iskustvo ipak otkriva vrijednost: to je pobuna, a upravo tu vrijednost Mersault nije zelio iskoristiti sto je veoma cudno. Ljudi zive u apsurdu, u kugi, dok se Mersault u potpunosti slagao s tim negativnim smislom zivota. Tumačenja toga romana najčešće su upozoravala na srodnost sa Sartreovom filozofijom, i to je u velikoj mjeri točno. Jean Paul Sartre mu je zaista filozofski blizak. No, podjednako je tako točno da je Stranac gotovo moralistička osuda pravosuđa. U tom smislu radi se zapravo o sudski krajnje nepravednoj kazni - Meursault nije ubio s predumišljajem - pa dolazi do izražaja apsurd pravnog postupka. Meursaultu sude ljudi koji ga naprosto ne razumiju: ono sto se njima čini bešćutnošću, zapravo je podjednako tako moglo proizići iz prave osjećajnosti koja se jedino ne želi izraziti očekivanom "glumom"; nemali broj ljudi plače na pogrebu jedino zato sto se to od njih očekuje. Meursault tako doduše jest "stranac" u svijetu navika i običaja, no njegovo je ponašanje dosljedno njegovom uvidu u zbilju života i njegovu karakteru. Njemu se naprosto dogodio "tragičan slučaj" kakav se svima lako može dogoditi, jedino što je on ovaj put imao nesagledive posljedice; na kraju ga je tobožnja pravda osudila na smrt bez pravog razloga. Ali Camus ga ne osuđuje, niti želi da to mi činimo. Temeljna je vrijednost Camusova romana ipak u stilu: upravo zbog jednostavnog, a izuzetno dojmljivog izlaganja izvrsno je ocrtan kako jedan lik - možda i tip čovjeka - tako i raspoloženje, pa i cjelokupna atmosfera nepredvidivog i besmislenog niza slučajnosti koje tako često upravljaju našim životima. Roman "Stranac" je roman o ljudskoj egzistenciji, o njemu se govori o čovekovoj usamljenosti, otuđenosti, besmislu, i apsurdu žota. Roman se zato i zove stranac što je Merso stranac društvu, a društvo njemu.U romanu se javljaju misli koje kazuju koliko je apsurdan položaj čoveka u svetu jer ma šta radio rezultat je isti: kao ona misao gde kaže da ako čovek ide lagano po suncu dobiće sunčanicu-umreće, ako ide suviše brzo oznoji se i umire.Znači izlaza iz pojedinih zemaljskih situacija nema.Merso oseća da u svetu gde ži ne može da utiče na svet i da ga menja.On samo može da napravi izbor od onoga šta mu se u životu nudi, odnosno izbor po svome ponašanju ne menjajući ni sebe ni svet.Postavlja se pitanje nehotičnog ubistva Arapina, da li čovek ima pravo da drugom čoveku oduzme život, i da li sud ima pravo i društvo da Mersou oduzmu žvot.U ime koje pravde se nekome život oduzima?Kakva je to pravda ako isto tako postupaš zločinački, kao i sam zločinac?Mersou se sudi ustvari za bezosećajnost i

indiferentnost u njegovom ponašanju na sudu.Postavlja se pitanje da li je on zaista bezosećajan čovek ili je čovek koji oseća ali ne ispoljava osećanja?Da nije počinio ubistvo za koje mu se sudi, društvo ga ne bi žigosalo, niti bi mu sudilo za njegove moralne osobine, kao što mu inače sude za bezosećajnost.U romanu Kami neguje novinarski stil, sabijenu misao i rečenicu a roman kao takav nudi više različitih poruka:Merso poseduje unutrašnje bogatstvo i do toga samoga dolazi na kraju romana u razgovoru sa sveštenikom (prvi put sam sebe ispoljio, pokazao emocije).U tom razgovoru pada u afekat jer mu smeta popova briga za njegovu dušu i on doživl;java pravi moralni preobražaj, pravu katarzu, kad ubacuje popa i celokupno licemerje građanskog sveta i religije kojima taj Bog pripada.On pokazuje da veoma misli i da je vezan za zemlju i zemaljski život primedbom da ne vodi brigu o Bogu i duši.Odbacujući laž građanskog sveta i religije u tom afektnom ponašanju, dolazi do osećaja slobode baš zato što se oslobodio pripadnosti društva koje je odbacio kao što je ono odbacilo njega.Merso voli svoju majku jer je prva rečenica:"Danas je mama umrla" , ali ujedno beži od nje.Postavlja se pitanje ako je on od detinjstva sve neosetljiviji i hladniji, nije li to i krivica njegove majke, koja je ćutala, nije sa njim govorila, pratila ga pogledom te nije umela da mu da neophodnu toplinu.Nesumnjivo da njegova majka koja je rano izgubila Mersovog oca, svojim nespretnim stavom prema sinu doprinosi razdvajanju njegove ličnosti te se on priklonio liniji manjeg otpora, pobegavši u neku ravnodušnost i skučenost.Ako je Merso kriv, onda nije kriv za ono zašto mu sudi društvo nego je kriv pred samim sobom, za svoje povlačenje pred životom. On je u društvu miran, ali neizbegava ljude koji ga cene. Merso samo nije inicijator i neće sam prvi preduzeti, ali prihvata kada drugi preduzmu. Stranac se smatra jednim od najznačajnijih romana francuske književnosti XX vijeka. On sadrži jedan od najboljih prikaza apsurda kojim se Kami bavio, a mnogo ga smatraju njegovim najboljim djelom.