Sto godina samoće

Sto godina samoće (španski: Cien años de soledad) je roman nobelovca Gabriela Garcíe Márqueza, koji je objavljen u Španiji 1967. Knjiga je postigla nevjrovatan svjetski uspjeh, te je prevedena na preko 27 različitih jezika. Ovo djelo predstavlja najveće otkriće postmodernog stila pisanja. Postiglo je također i komercijalni uspjeh, sloveći se za drugu najprodavaniju knjigu u cjelokupnoj historiji španske književnosti, odmah nakon Don Kihota. Sto godina samoće Marquezovo je najslavnije djelo, na kojem je radio punih 15 mjeseci bez prestanka, otuđivši se od ostatka svijeta, u svojoj sobi zajedno s listovima papira, kojih je uvijek manjkalo, i cigaretama. Roman hronološki prati obitelj Buendía i historiju mitskog sela Macondo. Iako naslov knjige direktno upućuje na to radnja romana traje stotinu godina, ona zapravo nije strogo ograničena u tom vremenskom periodu, i mnogi kritičari se slažu u tvrdnji da je "sto godina" upotrebljeno kao metafora. Ova neodređenost vremena pridonosi tumačenju vremena na način svojstven samom romanu, u kojem se isprepliću pomisli i utisci da se vrijeme ponavlja, mijenja brzinu, ili potpuno prestaje teći u različitim dijelovima priče, i da se svi događaji na neki način zbivaju istovremeno. Kao i mnogi drugi Márquezovi romani, Sto godina samoće, je sebi svojstvenog žanra, u kojem se kombinovani elementi romantike, historije i fantastike. Djelo obiluje metaforama i ironijom, te je savršeno oblikovano na temeljima magijskog realizma.

Sadržaj [sakrij]  



1 Radnja 2 Likovi o 2.1 Prva generacija  2.1.1 José Arcadio Buendía  2.1.2 Úrsula Iguarán o 2.2 Druga generacija  2.2.1 José Arcadio  2.2.2 Pukovnik Aureliano Buendía  2.2.3 Remedios Moscote  2.2.4 Amaranta  2.2.5 Rebeca o 2.3 Treća generacija  2.3.1 Arcadio 3 Vanjski linkovi

Radnja [uredi] Radnja romana Sto godina samoće ne podređuje se granicama koje stvarnost postavlja. Ona ih nadilazi, s takvom smjelošću, brišući njene granice da sama stvarnost pruža vlastite korijenje u fantastiku. Odnos stvarnosti i fantakstike je savršeno usklađen, na razini nevjerovatne objektivnosti. Tako je stvoren efekt prividne stvarnosti koja ruši sve zidove sputanosti (kakve postavlja kruta stvarnost lišavajući čitaoca doživljavanja djela u potpunosti). Postupnim ponavljanjem jedne te iste teme kroz roman, Márquez zapravo svjedoči o cikličnoj prirodi historije, koju svakako ne treba zaboraviti, jer takav zaborav povlači dosta lošeg za sobom. Roman prati

sudbinski obilježenu obitelj Buendía, u selu zvanom Macondo. Macondo je također jedan od plodova Márquezove mašte koji, iako je stvoren na početku, a uništen na kraju romana, ostavlja utisak vječnosti. Razlog tome je vjerovatno činjenica da ovo mitsko selo ne zauzima svoje mjesto samo u ovom Márquezovom romanu.

Likovi [uredi]

Porodično stablo Buendía

Prva generacija [uredi]

José Arcadio Buendía [uredi]

Patrijarh obitelji Buendía, José Arcadio Buendía je čovjek jake volje, koji se "otuđuje" od svoje obitelji (i fizički i psihički) u trenutku kad postaje vođen interesom za filozofske misterije. Buendía je vodio selo

Macondo u svoje ranim godinama, ali se njegovo prisustvo u priči gubi kad on počinjeti luditi, tražeći kamen mudraca. S vremenom je izgubio razum, i počeo govoriti na latinskom. Od tada, on je ostaje vezan za drvo kestena. Prije smrti njegova žena, Úrsula, ga oslobađa i vodi u njegovu sobu. No on se pred sami trenutak smrti vraća pod stablo kestena i tu umire. Úrsula Iguarán [uredi]

Úrsula, žena Joséa Arcadia Buendíe, je jedan od glavnih likova romana, čiji se životni vijek proteže kroz gotovo sve generacije obitelji. Ona je ta koja nadzire obitelj, vodi kućne poslove i stara se i o samom José Arcadiu Buendíji. Umire u dobi između 114 i 122 godine (u to vrijeme nije bila veća od fetusa).

Druga generacija [uredi]

José Arcadio [uredi]

José Arcadio je bio prvorođeni sin Josea Arcadia Buendíe od kojeg je naslijedio upornost i impulzivno ponašanje. Ljubavnica mu je bila Pilar Ternera koju on ostavlja na početku njene trudnoće. Pridružuje se Ciganima i odlazi od obitelji. Vraća se u Macondo nekoliko godina kasnije kao velik i odrastao čovjek, tvrdeći da je plovio morima svijeta. Po dolasku se ženi svojom posvojenom sestrom Rebecom, s kojom je protjeran iz obiteljskog doma. Umire od rane zadobivene od nepoznatog hica, par dana nakon spašavanja svog brata od smrtne kazne. Pukovnik Aureliano Buendía [uredi]

Aureliano Buendía je bio drugi sin José Arcardia Buendía i prva osoba koja je rođena u Macondu. Ime je dobio po svom pretku. Aureliano je proplakao u majčinoj utrobi i rodio se otvorenih očiju. Pokazao se nesposobnim za ljubav. Smatrao je da posjeduje nadnaravnu moć predskazivanja onog što ce doći jer ono što je rekao bivalo je istinom. Bori se na strani konzervativaca i učestvuje u 32 rata te više puta uspijeva umaći smrti. Izgubivši interes za ratovanje, potpisuje mirovni ugovor i vraća se kući. U podmakloj dobi postepeno gubi pamćenje i postaje neosjetljiv na dogadanja oko sebe. Provodi dane u radionici izrađujuci zlatne ribice. Mijenjao ih je za novčiće koje je talio i ponovo izrađivao nove ribice. Umire pod drvetom za koje njegov otac godinama bio privezan. On nije samo borac već i umjetnik koji piše poeziju te s velikim umijećem izrađuje fine zlatne ribice. Remedios Moscote [uredi]

Remedios je najmlađa kći konzervativca i upravnika, Don Apolinara Moscotea. Ono što ju je najviše činilo privlačnom bila je njena prekrasna put i smaragdno-zelene oči. Udala se za pukovnika Aureliana kad je imala samo 12 godina. Bila je toliko mlada kad se pukovnik zaljubio u nju da su morali pričekati s

vjenčanjem do njenog ulaska u pubertet. Na svačije iznenađenje, ona postaje divnom i simpatičnom suprugom i zadobija svačiju naklonost. Ona je bila jedina osoba koja se brinula za José Arcardia Buendíu za vrijeme njegove bolesti. Ipak, ubrzo umire pri porođaju. Amaranta [uredi]

Amaranta je bila treće dijete José Arcardia Buendíe i odrasla je zajedno sa svojom polusestrom Rebecom. Ljubav i nježnost koju je gajila prema njoj prerasli su u ljubomoru i pakost kad se u njihovom životu pojavljuje Pietro Crespi. Obje su ga žarko željele. Amaranta je čak izjavila da će ubiti Rebecu ako se uda za Pietra Crespia, no nakon Remediosine smrti, Amaranta se kaje zbog toga i proživljava emocionalnu krizu. Kad se Rebeca udaje za Jose Arcadia umjesto za Pietra, Amaranta odbija svakog udvarača pa čak i Pietra Crespia, koji se zbog toga u očaju ubija. Jedan od udvarača bio je i najbliskiji prijatelj njenog brata Aureliana, pukovnik Gerineldo Marquez, ali ona odbija i njegovu prosidbu zbog neodređenog razloga. Imala je i incestne mada neseksualne odnose sa svojim nećacima, Aurelianom José and José Arcardiom. Predosjetivši dolazak smrti, Amaranta je počela tkati svoj pogrebi pokrov. Kad je završila s tkanjem, umire kao djevica i osamljena usidjelica, ali donekle i zadovoljna jer se pomirila sa svojom sudbinom. Rebeca [uredi]

Rebeca je siroče koje obitelj Buendía posvaja, jer se pretpostavlja da je ona kćerka Ursulinih daljnjih rođaka. Ona je u početku bila veoma povučena, odbijala je govoriti, i imala je neobičnu naviku da jede zemlju i kreč sa zidova kuće, te siše prst. Ona sa sobom donosi vreću s kostima svojih roditelja i razgovara jedino sa slugama Visitacion i Cataureom. Pojavljuje se nakon što José Arcardio odlazi s Ciganima. Iako je odrasla u kući obitelj Buendía, biva istjerana iz nje nakon što se udala za José Arcardia. José Arcardijina misteriozna smrt je na zamršen način povezana s Rebecom, koja nakon toga živi izolirana od ostatka svijeta. Isti lik se pojavljuje u Márquezovim novelama čija se radnja također odvija u Macondu. BIOGRAFIJA I DJELO

Gabrijel Garsija Markes rodjen je 6.marta 1928. u Arakataki. Godine 1928. u Arakataki preko hiljadu strajkaca bilo je ubijeno i baceno u zajednicku grobnicu, sto ce bitno uticati na njegov zivot i stvaralastvo.Mali Garsija odrastao je kao tiho i stidljivo dijete,opcinjen pricama svog djede i praznovjerju svoje babe.Sva sjemena buducih dijela bila su posadjenja u kuci u kojoj je zivio, prici o gradjanskom ratu, masakru, dolascima i odlascima tetaka i nezakonioj kceri njegovog djeda. Djed mu je umro kad je on imao 8 godina i kad mu je baka oslijepila otisao je da zivi sa roditeljima u Sukreu. skolovao se u Barankuili, luckom gradu. Imao je reputaciju stidljivog momka koji je pisao smijesne pjesme. 1940 dobio je stipendiju koju su dodeljivali jezuiti za nadarenu djecu. Maturirao je 1946. i po zelji roditelja upisao je Nacionalni univerzitet prava u Bogoti. U ovom perioduupoznao je svoju buducu zenu, 13-godisnju zdjevojcicu. Iako se nisu trebali vjencati za sledecih 14 godina, Mercedes je obecala ostati vjerna. Kao i mnogi, i Markes se nije interesovao za svoje studije. Dobio je kopiju Kafkine "Metamorfoze" koja je imala dubok utisak na njega jer je shvatio da knjizevnost ne mora da prati strogu naraciju i radnju.

Tada pocinje da pise i prvu pricu objavljuju liberalne novine , a on postaje genije kolumbijske knjizevnosti. Sofokle i Fokner su, takodje, izvrsili veliki uticaj na njega. Fokner ga je zadivio sposobnoscu da preobrati djetinjstvo u mitsku proslost, izmisljajuci grad u kome ce se radnja desavati. Od Sofokla je preuzeo zloupotrebu moci. Inspiraciju za djelo "Sto godina samoce" dobio je kada se vratio u babinu kucu u Arakataki. Ukleta kuca evocirala je uspomene, a cijeli grad izgledao je kao mrtav i zale|en u vremenu. Ranije je skicirao pricu o svom iskustvu u kuci, stoga se roman trebao zvati "Kuca". Fabula je smjestena u mitskom gradu koji se zvao Makondo. To je ime plantaze banana blizu Arakatake. Nazalost, 1952. prica je odbijena od prvog izdavaca. 1955. dok je Markes bio u istocnoj Evropi, njegovi prijatelji su uzeli pricu sa skrivenog mjesta i dali je izdavacu. Ovaj put je bila objavljena. U Evropi je radio kao novinar za razlicite listove, a 1958. je, inspirisan revolucijom na Kubi, zapoceo prijateljstvo sa Fidelom Kastrom koje traje do danas. U januaru 1965. Markes i njegova porodica su se vozili na odmor u Akapulko kad ga je obuzela inspiracija: nasao je svoj glas. Za prvi put u dvadeset godina kao da je udarac groma potpuno osvijetlio njegov Makondo. "Taj glas koji sam koristio u romanu 'Sto godina samoce" pricao je stvari koje su zvucale natprirodno i fantasticno, ali ih je pricao sa potpunom prirodnoscu, ne mijenjajucu izraz lica za vrijeme pricanja, bas kao sto je to radila njegova baka." Nakon godinu dana rada Markes je poslao prva tri poglavlja Karlosu Fuentesu, koji je izjavio: "Upravo sam procitao osamdeset strana remek djela." Sa priblizavanjem kraja

smjestao je sebe, svoji zenu i prijatelje u roman, i na posljednjoj strani otkrio je ime svog romana "Sto godina samoce" . Sa trinaest hiljada strana u rukama, gotovo otrovan nikotinom, sa preko deset hiljada dolara u dugu, obajvio je roman u junu 1967. Tokom prve sedmice svih odstampanih 8000 primjeraka je bilo prodano. Djelo je prevo|eno na desetine jezika i osvojilo je cetiri me|unarodne nagrade. Nobelovu nagradu za knjizevnost je dobio 1982. Sada je jedan od naslavnijih pisaca sa lagodnim nacinom zivota, sa rezidencijama u Meksiku, Kuernavaki, Parizu, Barseloni i Barankili. Danas zivi sa suprugom Mercedes u Meksiku.

MAGIJA I STVARNOST Roman "Sto godina samoce" nam otkriva jedan cudesan svijet pune nevjerovatnih i neocekivanoh likova i dogadjaja. S druge strane u romanu se osjecaju tonovi ironije, tuge i tragicne besmislenosti. Kvalitetu i stilu romana doprinjeo je i "magicni realizam" koji se suprotstavlja nasem tradicionalnom osjecaju za prirodnu pricu. Grad Makondo je dobrim dijelom magican i prije proizvod uma i maste, nego stvarno geografsko mjesto. Preplitanje maste i stvarnosti citaoca uvijek drzi napetim, na rubu, uvijek u stanju iscekivanja. Postoji vrlo vazna veza izmedju fantasticnog i realnog u romanu. Fantasticni elementi cesto prikazuju neobicne situacije; od originalnih kao sto je trag leptirova, preko satiricnih kao sto je dokazivanje Boga ispijanjem cokolade, pa do scena vulgarnog i nenormalnog seksa ili likova ciji su vjetrovi tako jaki da ubijaju cvijece. Uprkos svoj fantaziji i upravo u sred tog fantasticnog svijeta je nasilje, okrutnost i ocajanje, a u sredistu svega je samoca. Dok prica, pisac ni u jednom trenutku ne dozvoljava da postane ocigledno da je nesto nestvarno unoseci cudjenje ili divljenje.

Prvi nevjerovatni dogadjaji desavaju se sa dolaskom Cigana i njihovim "pronalascima". Leteci tepisi su neki od tih pronalazaka i Markes o njima prica tako kao da i inace ljudi svakodnevno lete na njima. "Sto godina samoce" je moderna bajka o stvaranju i usponu jednog grada i porodice osnivaca i neminovnom padu i grada i porodice koji su uprkos njihovoj vitalnosti zbrisani s lica zemlje. Masta i stvarnost preplicu se u romanu od pocetka do kraja. Osjecaju magicnog doprinosti nerazdvojivost proslosti, sadasnjosti i buducnosti. Pocevsi od imena koja se ponavljaju generacijama, pa do stalnog ponavljanja dogadjaja i licnosti, vrijeme u ovom romanu odbija da se podijeli na proslost, sadasnjost i buducnost, a Ursula je prva koja primjecuje da vrijeme u Makondu nije ograniceno, vec se kao tocak vrti u krug. Ljudi se ne mogu sjetiti proslosti (zaboravnost), kao sto ne mogu predskazati buducnost. U drugim slucajevima buducnost postaje jasna i predvidljiva bas kao i proslost.

SMRT U ROMANU Smrt polako pristize u Makondo, ali jednom kad dodje vise je nista ne zaustavlja. U pocetku se polako useljava u zajednicu, a onda stice brzinu u trci sa zivotom kroz sto godina. Kad su Ursula i Hose Arkadio osnovali Makondo, on izgleda kao utopija. Zivot u selu znacajno napreduje i ovaj napredak ogleda se u cinjenici da u Makondu dugi niz godina nema groblja. U ovu utopiju su dosli bjezeci od smrti i sudbine rodoskrvnih brakova, ali ono sto ni Hose Akradio Buendija, a ni Ursula ne znaju, jeste da sjemena i jednog i drugog nose u sebi. Smrt traga za njima i prati ih u stopu, ali ne u obliku fizicke smrti, nego samoce koja ih fizicki i psihicki odvaja od onih koji ih okruzuju.

Hose Arkadio Buendija Prvo dijete rodjeno u Makondu je Aurelijano, Ursulin sin koji u romanu simbolizuje zivot. U svojim zrelim godinama, Aurelijano postaje utjelovljenje smrti i tako, u samom zacetku utopije zivot poradja smrt. Buduci da smrt ne moze prouzrokovati zivot, svi sinovi Aurelijana su ubijeni mladi. Pukovnik Aurelijano ostaje bez naslijednika. Smrt se moze izbjegavati jedno vrijeme, ali se ne moze potpuno izbjeci i kad smrt dodje u zivote porodice Buendija i konacno dovodi duh Prudensija Agilara. Za Hose Arkadija Buendija, u toku njegovog ludila, se u sustini nista nije promijenilo: i dalje je u trenucima lucidnosti razgovarao sa Ursulom, a Agilarov duh se vracao i razgovarao sa njim. Smrt je u romanu usko povezana sa samocom. Buendija muskarci su vodeni nekim unutrasnjim ludilom da do smrti zive u samoci. Samoca ih sve vise uvlaci pod svoje okrilje, koje je za njih smrtonosno. Hladnoca njihove izolacije je gotovo ista kao hladnoca groba. Aurelijano Buedija na pocetku romana stoji ispred streljackog voda, ali on tamo ne umire. To je samo jedna od epizoda u kojoj ce doci oci u oci sa smrcu, ali je smrt ta koja nije izdrzala pogled. Iako je zivio najnasilnijim zivotom, naslina smrt dolazi samo drugima iz njegove porodice. Apsurd zivota ogleda se u tome sto pukovnik Aurelijano Buendija umire naslonjen na kesten dok je mokrio.

Ursula (Inguaran) Buendija

SAMOCA U "STO GODINA SAMOCE"

Sam pisac priznaje da je roman "Sto godina samoce" samo jedna velika knjiga prave ljudske samoce i da je u romanu ispricana burna i tragikomicna istorija stogodisnje samoce porodice Buendija. Iako je narod Latinske Amerike nepredvidiv, protivrijecan, temperamentan, strastan; iako imaju dugogodisnju duhovnu tradiciju kolektivnih mitova, legendi, vradzbina i kazivanja; Iako im se, narocito nocu, privid takmici sa opipljivim, a fantasticno je izmijesano sa trivijalnim, samoca cesto zahvata ovaj narod, mozda vise nego bilo koji drugi. Samoca je jedini element koji se prozima kroz teme, ideje, motive, likove bilo da su muski ili zenski, mladi ili starci, u ovom djelu na prvi pogled jezivog naslova "Sto godina samoce" . Svi likovi ovog romana zivjeli su u sopstvenoj samoci ili samoci u saucesnistvu s nekim, kao sto je Hose Aurelijano Segundo dijelio samocu sa Petrom Kotes, Aurelijano Babilonio sa Hose Arkadiom, Rebeka sa sluskinjom itd. Koristili su se razlicitim sredstvima protiv nje ili se nisu uopste borili i zeljni je, produzavali samocu. Tako je prvi put Hose Arkadio Buendija samocu osjetio u Ursulinom odsustvu, a lijek za nju potrazio u zabravljenoj alhemijskoj laboratoriji, postepeno se navikavajuci na nju. Kasnije ce, vezan ispod kestena, i usamljen provesti ostatak zivota razgovarajuci povremeno sa Prudensiom Agilarom .

Jos kao djeca Hose Arkadio i Aurelijano Buendija, osjecajuci zudnju za Pilar Terner, osjecali su isti prezir prema alhemiji i mudrosti njihovog oca i jos tad se povukli u samocu, koju niko nije shvatio, pa cak ni Ursula, njihova majka. A vec sutradan ce Hose Arkadio napustiti kucu i pridru ziti se ciganima na duze vrijeme. Pukovnik Aurelijano Buendija za dvadeset godina rata dolazio je kuci, ali uvijek brzinom, pracen vojnim aparatom i sa oreolom slave i legende, ali se ipak osjecao, u toj silnoj moci i vjecito okruzen ljudima, tudjincem i samcem. Aurelijano je grebao po tvrdoj ljusci sopstvene samoce, ali je ona bila jaca. Ona tri metra udaljen od Ursule i porodice, ,bila su ustvari tri metra samoce koja ga je dijelila od cjelokupnog covjecanstva. Kasnije, po zavrsetku rata, zatvorio se u sobu praveci zlatne ribice, koje je zatim topio, pa opet pravio produzujuci zivot, tj. produzujuci samocu. Pa npr. Amaranta: u svojoj samoci nije nikom priznala ljubav koju je osjecala prema Krespiju, pa je koa i Rebeka zapala u dilerijum.Melem za samocu, vec kad je bila u zrelim godinama bio je Aurelijano Hose kad bi joj se uvukao u postelju.Kasnije je sijuci haljine, dosivajuci dugmad pokusavala ubiti samocu ili je mozda produziti? Ursula je samocu izjednacila sa radom, kasnije sa sljepilom, tako da je samoca kod najjaceg lika ovog romana bila najmanje primjetna. Rebeka je izgledala kao neko ko ce svojom vedrinom, narocito u braku sa Hose Arkadijem biti srecna . Ali brak se kobno zavrsava, a ona bukvalno ostaje u samoci, zakljucana u kuci iz koje nikad nije ni izlazila. Uopste samoca se proteze kroz svih 338 stranica i svaki lik po naosob ugledao je bijedno lice samoce.Markes je samocu okarakterisao kao bolest nasljednu, a pri tom i prenosivu na likove koji nisu dio loze, recimo Mauricio Babilonio, koji nakon ssto je upucan, nastavio zivjeti kao invalid, bez gorcine i bijesa, ali sa samocom duboko u sebi. Vidjeli smo da je samoca kod pukovnika presla u rdjavu naviku da gradi