_STILISTIKA

Stilistika 

Bagić, K. (2005) Beletristički stil, u: Treba li pisati kako dobri pisci pišu, Zagreb, str. 7-20.



Beaugrande, R-A. de i W. U. Dressler (2010) Temeljni pojmovi; Kohezija; Koherencija, u: Uvod u lingvistiku teksta, Zagreb, str. 11-24, 62-130.



Compagnon, A. (2006) Stil, u: Bacite stil kroz vrata, vratit će se kroz prozor, Zagreb, str.17-51.



Fish, S. (2010) Postoji li tekst u ovome kolegiju?, Quorum 3/4 (2010), Zagreb, str. 238-258.



Genette, G. (2002) Fikcija i dikcija, u: Fikcija i dikcija, Zagreb, str. 9-29.



Goodman, N. (2008) Riječi, djela, svjetovi i Status stila, u: Načini svjetotvorstva, Zagreb, str. 1143.



Guiraud, P. (1964) Stilistika, Sarajevo, str. 5-66.



Jakobson, R. (2008) Govorni događaj i funkcije jezika, u: O jeziku, str. 105-117.



Katnić-Bakaršić, M. Lingvistička stilistika



Péquignot, B. (2006) Stil je epoha, u: Bacite stil kroz vrata, vratit će se kroz prozor, Zagreb, str. 101-116.



Kovačević, M. i L. Badurina (2001) Vertikalna i horizontalna raslojenost poljadiskursa, u: Raslojavanje jezične stvarnosti, Rijeka, str. 11-38 .



Pranjić, K. (1983) Stil i stilistika, u: Uvod u književnost, Zagreb, str. 253-302.

1

Krešimir Bagić- Beletristički stil Rad se temelji na dvije teze: 1. da treba „pisati kako dobri pisci pišu“ gdje se on proglašava uzoritim obrascem i koji bi svaki govornik trebao pratiti, usvajati njegove elemente i obogaćivati vlastitu pisanu i govornu praksu 2. da se o jeziku knjiženosti govori u sklopu funkcionalne stilistike te da ga treba odrediti kao odstupanje ili otklon od književnog standarda i njegovih normi, od razgovornog ili primjerice znanstvenog stila Ova dva stava su u proturječnosti jer jedan isključuje drugog tj. ne može nešto što se određuje kao devijantno istovremeno biti i uzor. Stav je da NE-treba pisati kako dobri pisci pišu i za to se daje 5 argumenata. 1. Unosi se zabunu u govor i pismo jer poistovjećuje jezik literature i komunikacije. Književnik jezikom oblikuje zaseban svijet koji se ne može interpretirati konvencionalnim kontekstom 2. Tko će biti autoritativan da izabere koji su to dobri pisci, opasnost je da se figure dobrog pisanja promatraju zasebno, izvan konteksta književnog djela i nameću kao norme. 3. Problem izbora višestrukih uzora (pisaca), kako inkorporirati različite stilove više pisaca u jedno djelo (gdje prirodno ne pripadaju, npr. novinarski tekst koji bi sadržavao Matoša, Krležu 4. Jezik fikcionalnih tekstova ne može biti uzor jer pisac aktivira potencijale jezika koji su prikladni za stvaranje književnog fantazma, gradeći svoju gramatiku, svoj prostor. Tin Ujević „Jezik umjetnika nije govor naroda, čak i po nesreći sastavljen od njegovih elemenata“ 5. I sami pisci različito pišu ovisno dali stvaraju fikcionalne ili ne fikcionalne tekstove, tj. koriste različit diskurs Svaki kanonizirani oblik uporabe jezika posjeduje vlastite zakonitosti i vlastitu logiku te je uvjeren sam kontraporoduktivan svaki pokušaj bogaćenja preuzimanjem pojedinih elemenata iz kojeg drugog oblikajezične prakse (pisanog ili govorenog). Uzori administrativnom stilu mogu se tražiti isključivo u okviru postojećih administrativnih tekstova, uzori znanstvenom stilu u tradiciji znanstvenog diskurza. Direktno presađivanje literarnog izraza u pravni spis ili znanstveni tekst vjerojatno će izazvati komične efekte. Riffaterre kaže; stil se shvaća kao naglašavanje (ekspresivno, afektivno, estetsko) koje se dodaje informaciji koju prenosi lingvistička struktura, bez izmjene značenja. Ovo zapravo znači da jezik izražava, a stil naglašava. Iako je za Riffaterra stil samo ukras postavlja se pitanje dali samo naglašavanje ne pretpostavlja makar minimalnu izmjenu semantičke konfiguracije informacije. Različiti načini prijenosa informacije sugeriraju da zapravo ima onoliko informacija koliko je potencijalnih načina posredovanja predmeta komunikacije. Ozbiljno određenje stila nikako neće moći odvojiti „što“ od „kako“, „informaciju“ od njezine govorne konceptualizacije. Književni

2

tekst se uglavnom tretira kao jedan od funkcionalnih stilova i pritom ga se definira kao devijacija od jezičnog standarda kao odstupanje od norme. Jezik književnosti: O jeziku književnost se treba govoriti u okviru stilistike ali literarne a ne funkcionalne. Pri tome se misli na stilistiku koja će stilističnost pojedinih jezičnih realizacija utvrđivati u odnosu na jezični sustav dotičnog književnog teksta a ne u odnosu na apstraktni sustav jezika. Jezik književnog teksta čistom se lingvističkom aparaturom može tek retorički opisati, on nikad nije interpretacija on je uvijek izvanjski jer poništava granicu između nefikcije i fikcije. Riffaterre stilistički kontekst određuje kao lingvistički uzorak iznenada prekinut nepredvidivim elementom Genett tretira stil kao obilježje čitavog diskurza; stil je svakako u detaljima, no u svim detaljima i u svim njegovim međusobnim odnosima. A sam je diskurs stilska odrednica. Lingvistički stilističar ne brine o kontekstu u kojem se pojedina stilistička realizacije dogodila jer bi ga ta briga nagnala da se odrekne isključivo objektivnog promatranja i da u svoj govor uključi intuiciju i imaginaciju, zbog toga je njegov opis teksta retorički i izvanjski „je li beletristički stil jedan od funkcionalnih stilova“ Opet je odgovor NE, pojašnjeno u pet točaka. 1. Činjenica je da se književnici potvrđuju u različitosti a ne u istosti, dok je s piscima nefikcionalnih tekstova upravo suprotno. Osnovna odlika funkcionalnih stilova je visok stupanje komunikacijske konvencionalnosti. Drugim riječima pojedinac stvaranjem jednog od funkcionalnih tekstova više potvrđuje status potencijalnog jezika funkcionalnom stilu nego što oblikuje vlastiti iskaz. Funkcionalni stilovi su društveno verificirani načini iskazivanja, a beletristički stil je shematska apstrakcija izvedena iz načelnih odlika raznorodnih i autonomnih literarnih iskaza. Beletristički stil možemo odrediti kao nadstil jer uvjetno koristi ili može koristiti sve potencijale koje jezični sustav posjeduje ili dopušta. On nije dohvatljiv kao potencijalni jezik nego kao niz autonomnih, naglašeno subjektivnih iskaza. 2. Funkcionalni stilovi proizvod su stvarnih čovjekovih potreba za praktičnim oblicima komunikacije, dok literarne iskaze odlikuje upravo suprotno: posredan odnos prema stvarnosti odnosno nepostojanje stvarnog konteksta i bez ostatka pojašnjive čovjekove potrebe za literarnim iskazom. Svaki se govor može dvostruko odgonetati; kao objektivan izraz sklopa okolnosti relativno neovisnog o subjektu, sklopa koji se prvenstveno manifestira kao jezični sustav, i – subjektivno – kao jedinstvo stilskih obilježja u kojima se prikazuje individualan način na koji subjekti prisvajaju i savladavaju taj sklop... 3. Dok funkcionalni stilovi gotovo izravno rade protiv jezične kreativnosti, beletristički stil objedinjuje iskaze koje upravo odlikuje jezični eksluzivizam. Beletristički tekst nema arhaizme, barbarizme, neologizme, greške u uporabi pravopisa. Sve su to elementi na kojem počiva specifičan oblik mogućeg

3

svijeta koji književnik gradi. Načelno svaki beletristički tekst posjeduje svoju implicitnu gramatiku, svoj intencionalni pravopis i svoj riječnik. Jezik beletrističkih tekstova ima svoju logiku i svoja pravila koja se naglašeno razlikuju od pravila što vrijede u nefikcionalnim govornim i tekstualnim praksama. Pritom valja naglasiti bitnu razliku između poetskog i proznog jezika. Poetski jezik je potpuno autonoman – monologičan je, apovijestan i akontekstualan. 4. Semantika izraza ili iskaza u tipičnim funkcionalnim stilovima je također funkcionalna – ustaljena i prozirna, dok je semantika beletrističkih tekstova obično nerazješiva. Svaki beletristički tekst je onoliko interpretacija potencijalnih smislova koliko je njegovih potencijalnih čitača odnosno čitanja. Lingvistika djela može tek retorički opisati, jer lingvistički opis nikad nije interpretacija. Beletristički tekst zahtijeva interpretaciju, subjektivnu konkretizaciju, a ne goli opis. Kako je više plod imaginacije nego znanja, znanjem ga se ne može dohvatiti. 5. Parabola, koja daje poruku da znanstvene metode treba koristiti primjereno, umjereno i diskretno u proučavanju književnog djela.

4

Beaugrande, R-A. de i W. U. Dressler (2010) Temeljni pojmovi; Kohezija; Koherencija Temeljni pojmovi *Tekstovi koji se mogu upotrebljavati u diskursu: prometni znak, dječja pjesmica, novinski članak, znanstveni udžbenik, dijalog, pjesma…. (u članku primjeri za svaku vrstu) *Tekst definiramo kao komunikacijski događaj koji ispunjava 7 kriterija tekstualnosti. Ako se ijedan od tih tekstova smatra neispunjenim, tekst nije komunikativan. Stoga se nekomunikativni tekstovi tretiraju kao ne-tekstovi. 7 kriterija: KOHEZIJA, KOHERENCIJA, INTENCIONALNOST, PRIHVATLJIVOST, INFORMATIVNOST, SITUATIVNOST I INTERTEKSTUALNOST. - Ti kriteriji funkcioniraju kao konstitutivna načela komunikacije tekstovima; oni određuju i proizvode oblik ponašanja koji nazivamo komunikacijom teksta, a ona se prekida ako se ti kriteriji dokinu - Jednako tako postoje i regulativna načela koja ne definiraju, nego kontroliraju komunikaciju tekstom - postoje 3 regulativna načela: 1. Efikasnost teksta ovisi o što je moguće manjem stupnju napora koji sudionici u komunikaciji moraju uložiti pri uporabi nekog teksta; 2. Efektnost ovisi o tome ostavlja li tekst snažan dojam; 3. Primjerenost nekoga teksta zapravo je sklad tekstnog konteksta i načina na koji se održavaju kriteriji tekstualnosti 1. KOHEZIJA - odnosi se na način na koji su povezane sastavnice površinske strukture, tj. riječi, onako kako ih doista čujemo ili vidimo - sastavnice površinske sturkture ovise jedna o drugoj zbog gramatičkih oblika i konvencija, tako da se kohezija temelji na gramatičkim međuovisnostima - gramatički odnosi u površinskoj strukturi teksta su temeljni signali za raspoznavanje značenja i uporabe jezika. - sve funkcije koje se mogu upotrijebiti da bi se signalizirale veze među elementima površ. strukture imaju isti nazivnik = kohezija KOHERENCIJA - odnosi se na funkcije putem kojih su sastavnice svijeta teksta, tj. konstelacije koncepata (pojmova) i relacija (odnosa), koje se nalaze u osnovi površinske strukture teksta, međusobno dostupne i relevantne - Koncept- kao konstelacija znanja (kogntivnog sadržaja) - Relacije- su spone između koncepata koji se zajedno pojavljuju u svijetu teksta - Koherencija je rezultat kognitivnih procesa osoba koje upotrebljavaju tekst. Tekst nema smisao sam po sebi, već ga dobiva u interakciji znanja o tekstu i pohranjenog općeg znanja određenog govornika. Kohezija i koherencija su pojmovi usmjereni na tekst. 3. INTENCIONALNOST - odnosi se na stav autora teksta koji želi stvoriti kohezivan i koherentan tekst koji će ispuniti njegove namjere, tj. koji će širiti znanje, ili će postići u određenom planu zadan cilj

5

4. PRIHVATLJIVOST - odnosi se na stav recipijenta teksta, naime na činjenicu da on očekuje koherentan i i kohezivan tekst koji je za njega koristan ili relevantan - autori tekstova često spekuliraju sa spremnošću recipijenta da prihvate tekstove, pa nude takve tekstove koji od recipijenta zahtijevaju znatne dopune kako bi bili razumljivi 5. INFORMATIVNOST - pod tim podrazumijevamo količinu očekivanog odnosno neočekivanog tj poznatog odnosno nepoznatog/neizvjesnog u ponuđenim elementima teksta. - svaki je tekst na neki način informativan 6. SITUATIVNOST - odnosi se na čimbenike koji neki tekst čine relevantnim za kakvu komunikacijsku situaciju - utječe i na kohezivna sredstva 7. INTERTEKSTUALNOST - odnosi se na čimbenike koji uporabu nekog teksta čine ovisnom o spoznaji o jednom ili više ranije prihvaćenih tekstova - odgovorna za razvoj tekstnih vrsta kao klasa tekstova s tipičnim obrascima osobina KOHEZIJA Poglavlje je posvećeno čimbenicima kohezij teksta. Jezični sustav sintakse površinskom tekstu nameće svoj organizacijski obraza. Uporabom pojma KOHEZIJA (lat. cohaerere „lijepiti se jedno za drugo,bit povezan”) posebno se naglašava funkcija sintakse u komunikaciji. Kratki se odlomci površisnkih tekstova shvaćaju kao gusto pleteni obrasci gramatičkih međuodnosa. Dugi odlomci se mogu tretirati kao ponovna uporaba prethodnih elemenata ili obrazaca. Osnovne jedinice sintakse su sintagma, klauza i rečenica. Sredstva koje pridonose stabilnosti dugih tekstova su: REKURENCIJA- za posljedicu ima egzaktno ponavljanje jezičnog materijala; to je jednostavno ponavljanje elemenata i obrazaca; PARCIJALNA REKURENCIJA- ponavljanje komponenata riječi uz izmjenu vrste riječi; pokazuje različitu primjenu istog matrijala riječi, ali se mijenja vrsta riječi; PARALELIZAM- kada se iste strukture ponavljaju pomoću različita jezičnog materijala; PARAFRAZA- kada se sadržaj i dalje koristi, samo s novim izrazima; postoji kada je riječ o približnoj semantičkoj ekvivalenciji među izvana različitim jezičnim materijalom. Primjeri: rekurencija- discoveries/discovery, parcijalna rekurencijainvention/inventor, employment/employd, parafraza- discovery/invention, investigator/inventor Ostala sredstva koja koriste pri zgušnjavanju površinskog teksta: ZAMJENJIVAČKI ELEMENTI- zamjena elemenata nosilaca značenja kratkim, pojmovno praznim elementima; ELIPSA- je ponavljanje strukture i sadržaja uz izostavljanje nekih površinskih elemenata. Zamjenjivački elementi i elipsa pokazuju kompenzaciju relacije dobitakgubitak, gdje zgušnjavanje može postati tako ekstremno da uopće nema gubitka u smislu uštede napora, jer se puno energije pri procesuiranju koristi za rekonstrukciju ispuštena materijala.

6

Najpoznatiji zamjenjivački elementi su: zamjenice koje vrše funkciju glavnih riječi (anafora i katafora), glagol „činiti” kako bi se prisutnim održao sadržaj jače determiniranog glagola, zamjenjivački prilog (tako), zamjenjivački pridjev (takav). Zamjenjivački elementi moraju se uklapati u gramatički kontekst u kojem se koriste. Sredstva koja eksplicitno signaliziraju veze unutar ili između zbivanja i situacija svijeta teksta: VRIJEME I VID, JUNKCIJA (nudi eksplicitne karakteristike za odnose aditivnosti, nespojivosti i podređenosti putem kauzalnosti, vremena, načina itd). FUNKCIONALNA REČENIČNA PERSPEKTIVA- reciprocitetni odnos između prioriteta znanja ili informativnosti i redoslijeda riječi u rečenicama. INTONACIJA- prekrivanje tekstova karakterističnim i auditivnim konturama tona i položaja tona u diskursima. Koherencija Poglavlje posvećeno sredstvima za istraživanje i prikazivanje koherencije kao rezultata aktualizacije značenja, čiji je cilj „proizvodnja smisla”. Za ispitivanje radnji koje ljudi vrše tekstovima trebali bismo se baviti značenjem i smislom u obliku metoda za primjenu znanja u široku spektru zadataka. Dolazi do problema kao što su: KONTINUITET (tekst ima smisla jer postoji kontinuitet smisla), AKTIVACIJA(aktiviranje nekog znanja), JAČINA POVEZANOSTI( držanje na okupu), ŠIRENJE AKTIVACIJE (aktiviranje jedne i istovremeno druge jedinice znanja), EPIZODIČNA I SEMANTIČKA MEMORIJA (epiz- sjećanje na neka iskustva, sem- strukture zbivanja i situacija), EKONOMIJA, UPORABA GLOBALNIH OBRAZACA, NASLJEĐIVANJE te MOGUĆNOST POVEZIVANJA JEZIKA U TEKSTOVIMA. Značenje izraza i sadržaj izoliranih koncepata se u velikoj mjeri stabiliziraju i ograničavaju kada se pojave u svijetu nekog teksta.

7

STANLEY FISH: Postoji li tekst u ovome kolegiju? -tekst nastaje kao reakcija na raspravu Meyera Abramsa „Kako raditi s tekstom“ -središnja točka teksta – anegdota iz stvarnog života: Jedna je studenticu njegovog kolegiju pitala: Postoji li tekst u ovome kolegiju?. On je rekao da postoji navodeći čitanku koja se čita na tom kolegiju, no ona ga je ispravila govoreći da je htjela pitati „postoji li uopće tekst, pjesme, slićne stvari ili ih mi umišljamo“. On je na to pomislio „još jedna od Fishovih žrtava“ (Fish predaje književnost na Sveuč. u Americi i ima svoj karakterističan pristup podučavanju) -Fish postavlja pitanja oko ove anegdote: Ne postoji determinirano doslovno značenje (nečega) jer bi onda i studentica i prof pomislili odmah na istu stvar. Determiniranost i odlučnost nemaju uvijek isti oblik, već se mogu mijenjati. No prof je shvatio o čemu se radi nakon što ga je studentica upozorila na drukčiju interpretaciju jer je bio kompetentan (znao je književnu teoriju – i smisao ovog pitanja i prof Fisha) Zato Fish zaključuje: Rečenice se pojavljuju samo u situacijama i unutar tih situacija normativno značenje uvijek će biti očito; u nekoj drugoj situaciji, navedeni iskaz više neće biti isti. (...) Nemoguće je iskazima pridati nepromjenjiv, zauvijek određen poredak. Abrams i Hirsch (Fish ih kritizira) -podupiru stabilnu determiniranost značenja -pridati značenje – pretpostavlja 2 faze: ispitivanje iskaza od strane slušatelja/čitatelja i onda pridavanje značenje -Fish smatra da ne postoji prva faza: „Čuti iskaz uvijek znači odrediti mu oblik i dati mu značenje“ (istovremeno) -dvije radnje (prepoznavanje konteksta i proizvodnja smisla) odvijaju se istovremeno -biti u situaciji znači vidjeti riječi već obremenjene značenjem -struktura (riječi, rečenica, misli, značenja) mijenja se kada jedna situacija, sa svojom pretpostaveljenom pozadinom sazdanom od praksi, namjera i ciljeva, ustupi mjesto drugoj situaciji -obrana od kritike da je relativist: nitko ne može biti relativist jer nitko ne može postići udaljenost od vlastitih vjeorvanja i pretpostavki

8

Antoine Compagnon: Stil

-

-

-

stil – odnos između jezika i teksta, jezika i književnosti; stilistika je između lingvistike i kritike o stil je činjenica koja legitimno pripada uvriježenim idejama o književnosti, odnosno zdravomu razumu o stil je privid kojega se valja osloboditi, baš kao i intencije, ili pak reference Barthes u Nultome stupnju pisma, Riffaterre u Kriterijima za analizu stila i Goodman u Statusu stila rehabilitiraju neke od aspekta stila kad bi ga lingvisti uništavali :-o ili preuzimali njegove ostatke stil na sve načine o termin stil istodobno denotira individualnost, ali i klasu, žanr, razdoblje, mnoštvo ponuđenih izražajnih postupaka i sredstava; stil istodobno upućuje i na nužnost i na slobodu o lat. stilus = "pisaljka", krivo povezivanje s grč. stylos u značenju stupa, u franc. posuđen u 13. stoljeću – (e)stile - u značenju načina postupanja, otud "zanat", potom "način borbe" i "način djelovanja" još u 17. stoljeću o stil je norma – normativna i preskriptivna vrijednost, dobar stil jest imitacijski model, kanon; kao takav, stil je nerazdvojan od vrijednosnoga suda o stil je ornament – ornamentalna koncepcija stila očituje se u retorici, stil je varijacija na zajedničkoj pozadinik, učinak; problem – sumnja nad stilom (Aristotel prema stilu u Retorici iskazuje prijezir) o stil je odstupanje – Aristotel definira stilističku varijaciju kao odstupanje u odnosu na uobičajenu uporabu o ornament i odstupanje nerazdvojne su značajke stila, aksiom stila: postoji više načina da se iskaže isto, pri čemu stil razlikuje te načine i predstavlja sinonimiju (Queneau u Stilskim vježbama vidi stil kao varijaciju na temu) o stil je žanr ili tip – stil je kao izvor između različitih izražajnih sredstava, vezivan je bio uz pojam aptum ili "prikladnost" (Demetrije, Aristotel)  stil je svojstvo govora, odnosno prilagodba izraza ciljevima  retoričke rasprave razlikovale su tri vrste stila: stilus humilis (pučki), stilus mediocris (srednji) i stilus gravis (uzvišeni); Ciceron ih povezuje sa stilističkim školama (preuveličavanje azijanizma, sigurnost ukusa aticizma, rodski žanr između njih), Diomed s velikim žanrovima, Donat s Bukolikama, Georgikama i Eneidom, odnosno s pastoralnom poezijom, didaktičkom poezijom i epopejom (tri vrste stila postaju tzv. rota Virgilii, "Vergilijev kotač", a poznate su i pod nazivom genera dicendi te stil postaje ishodište pojma žanra) o stil je simptom – postupno povezivanje stila i osobe od 17. stoljeća

9

stil posjeduje dvije strane: kao izražajni kod on je objektivan, kao odraz jedinstvenosti on je subjektivan; beskrajna raznolikost pojedinca i pravilna klasifikacija vrsta  prema suvremenoj koncepciji, naslijeđenoj iz romantizma, stil je više povezan s genijem nego sa žanrom te postaje predmetom kulta  krajem 18. stoljeća ulazi u pojmovnik povijesti umjetnosti (kasnije – periodizacije); stil se vezuje uz vrednovanje; danas je stil vezan uz mikroskopski plan, detalje o stil je kultura – duh, pogled na svijet svojstven nekoj zamjenici, kultura kao duša nacije, jedinstvo jezika i simboličkih manifestacija neke skupine, stil kao načelo jedinstva, očitovanje ukuptnosti kulture, on odražava i projicira unutrašnji oblik kolektivne misli i osjećaja (Schapiro) nestankom retorike u 19. stoljeću, stilistika je naslijedila pitanje stila; ime discipline posuđeno je iz njemačkoga Stylistik u francuski jezik stilistika ostaje nestabilna zbog polisemije stila i zbog razapetosti stila na dvama oprečnim stajalištima – privatno i javno, osoba i mnoštvo; stil neizbježno posjeduje dva aspekta – kolektivni (okrenut prema sociolektu) i individualni (okrenut prema idioletku); stara retorika držala je osobni stil preinačenim kolektivnim Bally: Pregled stilistike o razdvaja stil od pojedinca i od književnosti (kao što je de Saussure ♥ razdvojio lingvistiku od filologije i jezik od govora kako bi ga učinio predmetom lingvistike) o Ballyjeva je stilistika popis izražajnih sredstava usmenoga jezika Barthes: Nulti stupanj pisma o razlikuje jezik kao društvenu činjenicu kojoj pisac ne može ništa i stil kao prirodu, tijelo, neotuđivu jedinstvenost kojoj pisac također ništa ne može jer je dio njegova bića o uvodi pojam pismo, postoji veći broj pisama, no nema ih beskonačno mnogo, samo su četiri – uglađeno, populističko, neutralno i govorno, čak i samo tri jer je populističko inačica uglađenoga (blisko podjeli stare retorike) o pismo kao rehabilitacija klasičnoga pojma stila: opći izbor tona, etosa o oživljavao retoriku, objavljuje raspravu Retorika starih o pismo je, dakle, u biti moral forme, ono je izbor društvenog ozračja unutar kojega pisac odlučuje smjestiti prirodu svojega jezika napadi lingvistike na stilistiku, koju se smatralo prijelaznom disciplinom između smrti retorike i uspona nove poetike o Arrivé – stilistika će nestati u korist strukturalističkih analiza o Ullman – sinonimija se nalazi u korijenu čitavoga problema vezanoga uza stil o stilističke se varijacije smatraju semantičkim razlikama, dva pojma nikada nemaju isto značenje, ne postoje apsolutni sinonimi, stoga bi stil, kad bi mu se uzela supstancija, bio ništavan te bi se stilistika stopila s lingvistikom 

-

-

-

-

10

Fish: načelo moguće je reći isto u različitim oblicima kružno je, interpretacija nužno prethodi opisu, stilistika nikada nije objektivna o Fishovi protivnici tvrde da proučavanje stila počiva na dvjema nepomirljivim pretpostavkama:  razdvajanje forme od pozadine, što omogućuje izdvajanje neke formalne sastavnice (njezino opisivanje)  organska povezanost forme i pozadine, što omogućuje interpretaciju neke stilističke činjenice o tradicionalni pojam stila zasniva se na dualizmu, odnosno binarizmu sadržaja i forme (Aristotel: mythos i lexis), inventio i ilocutio; Bally – spoznaja i emocija o boreći se s dualizmom, novi je opis 60-ih godina 20. st. htio uspostaviti stilistiku jezičnoga i misaonoga jedinstva (Benveniste: misao bez jezika nejasna je i toliko neodređena da postaje neizreciva, jezična je forma uvjet ostvarenja misli) strukturalna lingvistika namjeravala je ukinuti stilistiku Riffatere – prigovor – nijedna gramatička analiza pjesme ne može dati više od gramatike pjesme, prigovor Jakobsonovoj i Lévi-Straussovoj analizi Baudelaireovih Mačaka stil je bio licentia poetica, odstupanje u odnosu na korištenje koje se u jeziku smatra normalnim, no kod Jakobsona je pojam stila nestao, a s njim i par norma – odstupanje Jakobson: stil se raspršio između emotivne ili ekspresivne funkcije jezika (koja stavlja naglasak na govornika) i poetske funkcije (koja ustraje na poruci) Rifaterre: Kriteriji za analizu stila o stil se poima kao (ekspresivno, afektivno ili estetsko) naglašavanje, koje se pridodaje informaciji koju prenosi jezična struktura, bez promjene njezina smisla o sam prepoznaje problem definicije koja pretpostavlja nulti stupanj u odnosu na koji bi se mjerilo naglašavanje, a takvo se značenje može dobiti jedino nekom vrstom prijevoda (što bi uništilo tekst kao predmet) ili kritikom intencije (što bi činjenicu pisanja zamijenilo hipotezama o autoru) o stil shvaća kao intenzitet mjeren na svakoj točki izričaja (na sintagmatskoj osi), na paradigmatskoj osi na kojoj je riječ upotrijebljena u tekstu "jača" ili "slabija" od svojih sinonima ili mogućih zamjena, a ne razlikuje se od njih smislom, no njezin je smisao u tekstu nužno izmijenjen onime što joj prethodi ili je slijedi o stil kao naglašavanje koje čitateljevoj pozornosti nameće određene elemente iz verbalne sekvence, na način da ih on ne može ispustiti ne okrnjujući tekst i ne može ih odgonetnuti ako ih ne smatra znakovitima i karakterističnima (oni što racionalizira prepoznavajući u tome umjetnički oblik, osobnost, intenciju i sl.) o stil se dakle poima kao racionalizacija nekoga učinka čitanja, stil je iznevjereno očekivanje; jezik izražava ono što stil naglašava! stil kao misao, Leo Spitzer o

-

-

-

-

-

11

njegova se lingvistika temelji na načelu organskoga jedinstva misli i jezika, istodobno sa stajališta kolektiva i sa stajališta pojedinca o želi izgraditi most između lingvistike i književne povijesti proučavanjem stilističkih devijacija koje obilježavaju individualnost pisca o stil ne posjeduje ništa od svjesnoga autorova izbora, stil kao devijacija izražava duhovni, psihološki korijen; stilska značajka nudi se interpretaciji kao individualni ili kolektivni simptom kulture u jeziku Molinié: stil prema Hjelmsljevljevu uzoru o stil se ne odnosi na supstanciju izraza (zvučni materijal), ali katkad se odnosi na supstanciju sadržaja (argumentacijska mjesta) te formu izraza (figure, distribucija teksta) o stil se nalazi u temi (forma sadržaja), a tema je u stilu (forma izraza) o stilistika se tako uspostavlja izvan lingvistike Goodman: Status stila o sinonimija, bez koje se stil čini nezamislivim, zapravo uopće nije neophodna za njegovo postojanje, odnosno za legitimnost stila kao kategorije o razlikovanje stila i sadržaja ne pretpostavlja da se točno ista stvar može reći na drukčije načine, ona samo pretpostavlja da ono što je izrečeno može varirati na način koji nije konkomitentan :-) načinu da se nešto kaže (odnosno, da bi se spasio stil, nije potrebno vjerovati u apsolutnu sinonimiju nego u različite načine da se kažu slične stvari i obrnuto) o to će pridonijeti temelju definicije stila kao potpisa, primjenjuje se na pojedinca ili na pokret ili školu te na svakoj od tih razina omogućava pripisivanje djela te se pritom srodnost opisuje, pobliže određuje ili analizira o stil je složeno obilježje koje služi kao obilježje pojedinca ili skupine o referenciju dijeli na dvije podvtste, s jedne strane na denotaciju (primjena riječi, slike ili druge etikete na jednu ili više stvari ~ Peirceov simbol kao konvencionalni znak) i na egzemplifikaciju (referiranje uzorkom na neku od značajki toga uzorka, kao što neki uzorak u krojačkoj knjizi uzoraka egzemplificira svoju boju, teksturu, tkanje, materiju, debljinu, ali ne veličinu i oblik): ako X egzemplificira Y, onda Y denotira X egzemplifikaciju posuđuje i Genette, daje skice za semiotičku definiciju stila (Fikcija i dikcija) o egzemplifikacija pokriva sva moderna korištenja pojmova stila kao izraz, evokaciju i konotaciju, nova definicija: stil je egzemplifikacijska funkcija diskurza, koja se suprotstavlja njegovoj denotativnoj funkciji! Hirsch: većina čitatelja vjeruje u originalno značenje i odvaja ga od aktualnoga smisla kao skup mogućih primjena teksta ili kao skup klasa i svojstava koje ono danas može egzemplificirati tri se aspekta stila vraćaju u prvi plan: o stil je formalna varijacija na neki manje-više stabilan sadržaj o stil je skup značajki svojstvenih nekomu djelu koji omogućava identifikaciju i prepoznavanje (više intuitivno nego analitičko) autora o

-

-

-

-

-

12

-

o stil je izbor između više pisama jedino stil kao norma, propis ili kanon nije rehabilitiran Gerard Genette: Fikcija i dikcija

-

-

-

književnost je umjetnost jezika, estetski aspekt djelo je književno jedino ako, isključivo ili bitno, upotrebljava lingvistički medij Jakobson: jezik ima svojstvo estetskoga prodiranja sa svih strana; predmet poetike jest literarnost, kao ono što od verbalne poruke čini umjetničko djelo Jakobsonu pitanje predmeta poetike dodiruje dvije specifične različitosti, onu koja odvaja umjetnost od jezika drugih umjetnosti (Souirau: komparativna estetika) i onu koja je odvaja od drugih vrsta verbalnoga iskaza (Genette) dva shvaćanja toga što djelo čini umjetničkim: o esencijalna poetika (karakteristična za zatvorene poetike - klasična poetika, neki su tekstovi literarni po svojoj biti i prirodi zauvijek, a neki nisu): prvo se sastoji u tome da literarnost smatramo prihvaćenom i univerzalno primijećenom te u tome da se pitamo o objektivnim razlozima koji ga prate u svim prilikama (konstitutivno ili esencijalističko tumačenje) o kondicionalna poetika (karakteristična za otvorene poetike): drugo tumačenje podrazumijeva pitanje pod kojim uvjetima i u kojim prilikama tekst bez unutarnje promjene postaje djelom ili prestaje biti djelom (uvjetovana interpretacija literarnosti) Aristotelova esencijalna poetika, spoznaje nedostatak specifičnosti literarne prakse, rješenje nalazi u poiēsis i mimēsis o poiēsis – poezija, stvaranje; sam naslov Poetika označava da je predmet način na koji jezik može biti ili postati sredstvo stvaranja, proizvodnje nekoga djela o uspostavlja podjelu između dviju funkcija jezika: uobičajene, odnosno govora (legein), koji služi informiranju, propitivanju, uvjeravanju, naređivanju, obećavanju itd. i umjetničke, koja se sastoji u proizvodnji djela (poiein); prva ističe retoriku, a druga poetiku o jezikom se može stvarati jedino ako služi kao sredstvo prenošenja mimēsisa, odnosno predstavljanja ili simulacije zamišljene radnje i događaja, ako služi izmišljanju priča ili prenošenju izmišljenih priča: jezik je stvaratelj kada se nalazi u službi fikcije; pjesnik se bavi fikcijom, a ne dikcijom o fikciju dijeli na dva načina predstavljanja – narativno i dramsko – i na dvije razine digniteta predstavljenih tema – plemeniti i vulgarni – iz kojih proizlaze četiri roda - tragedija (plemenita tema i dramski način), epopeja (plemenita tema i narativni način), komedija (vulgarna tema i dramski način) i parodija (vulgarna tema i narativni način) - koja je posve prirodno naslijedio moderni roman o najsigurniji način da poezija izbjegne rizik razvodnjavanja u običnoj uporabi jezika i postajanja umjetničkim djelom jest narativna ili dramska fikcija

13

-

-

-

-

-

-

opat Batteux – lirska poezija i sama je mimetička u starome smislu jer može izraziti hinjene osjećaje, stoga je i sama fikcijska (prevoditelj Johann Adolf Schlegel usprotivljuje se toj ideji u fusnoti te primjećuje da i osjećaji koje izražava lirski pjesnik – kao što to implicira Aristotel – mogu ne biti hinjeni: kraj monopola fikcije nad književnošću) novi sustav (epsko-dramsko-lirska trijada) sastoji se u odbacivanju fikcijskoga monopola u korist bipolarnosti: s jedne strane fikciju (dramsku ili narativnu), a s druge strane lirsku poeziju, sve češće određenu samo terminom poezija Käte Hamburger: Logika književnih rodova, na polju Dichtunga prepoznaje dva temeljna roda: fikcijski ili mimetički i lirički, a oba su označena prekidom s uobičajenim režimom jezika: u fikciji imamo posla ne s izjavama realnosti nego s fikcijskim izjavama u kojima pravi ja nije ni autor ni narator nego fikcijsko lice, koje upravlja pričom, a u lirskoj poeziji riječ je o izjavama realnosti, no izvor ostaje neodređen jer se lirika ne može identificirati osobno s pjesnikom niti s bilo kojim drugim određenim subjektom (to je neko neodređeno ja, ublaženi oblik fikcije) Valéry: poezija i proza (odnosno obični jezik) u istom su odnosu kao ples i hod, rabe iste izvore, no drukčije koordinirane i pobuđene, u sustavu radnji koje imaju svoj cilj; običnoj poruci funkcija je poništavanje u razumijevanju i rezultatu, a poetski tekst ne poništava se ni u čemu osim u samome sebi, njegovo se značenje ne briše, zbog njega ne zaboravljamo njegovu formu koja je neodvojiva od značenja, neuništiv je zato što je nezamjenjiv Jakobson: poetska funkcija, naglasak teksta na njegovoj verbalnoj formi o u poeziji je komunikacijska funkcija, zajednička običnomu i emocionalnomu jeziku, smanjena na minimum, u korist estetske funkcije; poezija – to je jezik u svojoj estetskoj funkciji kondicionalna poetika više je instinktivna i esejistička nego teorijska, kriterij bilo kakve literarnosti temelji na ukusu, egocentrična procjena? o neki je tekst literaran za onoga tko se više veže uz njegovu formu nego uz njegov sadržaj; za nekoga tko cijeni redakciju, a ne značenje – širenje kriterija neprijelaznosti i na prozu (Mallarmé: stih se nalazi svuda u jeziku gdje se nalazi ritam; svaki put kada postoji napor stila, postoji i versifikacija) o stil – ključ poetskoga ili literarnoga kapaciteta svih vrsta tekstova, ključ transcendencije poetske funkcije u odnosu na kanonske limite, koji su danas oslabljeni ili zamijenjeni metričkom formom  kapacitet svakoga teksta čija prvobitna funkcija nije bila estetska (nego npr. didaktička ili polemička) da je nadživi, odnosno podredi procjeni individualnoga ili kolektivnoga ukusa koji u prvi plan izvlači njegove estetske kvalitete o ako kondicionalna poetika prema definiciji ima moć izvještavati kondicionalne literarnosti uime estetske prosudbe, ta se moć ne može proširiti na područje konstitutivne literarnosti (sonet nije literarno djelo zbog estetskoga vrednovanja nego zbog prirodnih osobina, poput fikcionalnosti ili poetske forme; i najlošiji sonet ostaje dijelom poezije jer ne može biti dijelom ničega drugoga)

14

-

-

-

-

-

ne moramo esencijalnu poetiku zamijeniti kondicionalnom, nego trebamo napraviti mjesta za obje tako da svaka zadržava svoj dio legitimiteta pogreška svih poetika od Aristotela nadalje bila je u tome što su nastojale „literaturom par exellance“, odnosno jedinom literaturom dostojnom toga imena, proglasiti područje literature na koje se primjenjivao njihov kriterij i oko kojega su nastale literarnost traži pluralističku teoriju koja razmatra različite načine kojima jezik izbjegava i nadživljava svoju praktičnu funkciju i proizvodi tekstove koji se mogu smatrati estetskim predmetima ljudski jezik poznaje dva režima literarnosti: konstitutivni - koji vlada fikcijom (narativnom i dramskom) – i kondicionalni – koji vlada dikcijom (ne-fikcijom), novi Genetteov termin fikcijska je literatura ona koja se prvenstveno nameće imaginarnim karakterom predmeta, a dikcijska ona koja se prvenstveno nameće formalnim obilježjima (ne nauštrb amalgamiranosti i pomiješanosti) postoje dikcije konstitutivne i kondicionalne literature, dok je fikcija uvijek konstitutivno literarna: režim kriterij tema

konstitutivni

kondicionalni

FIKCIJA DIKCIJA

komentar o

o

o o

o

POEZIJA

PROZA

formalno zamijenjeno komentarom, diskurz promatran po samome sebi (npr. naslov Male pjesme u prozi komentarski je, za razliku od Spleen Pariza, koji govori o temi) dikcija se može definirati bićem nekoga teksta koje se, premda neodvojivo, razlikuje od njegova izričaja: sposobnošću davanja primjera koja se suprostavlja njegovoj denotacijskoj funkciji, komentar je širi od formalnoga jer je forma tek jedan vid bića nekoga teksta dva režima dikcijske literarnosti ne odvaja nepropusna granica (npr. prijelazne vrste – poetska proza i slično), postupni karakter reći da je verbalna fikcija uvijek konstitutivno literarna ne znači da je fikcijski tekst uvijek konstitutivno fikcijski (npr. mit – njegov se sadržaj nalazi na neodlučnoj i pomičnoj granici fikcije, uvjetna literarnost) ima li ičega zajedničkoga između dvaju načina literarnosti – fikcije i dikcije?  kad bi bilo tako, i sam bi pojam literarnosti riskirao biti heterogenim i pokrivati dvije estetske funkcije koje se ni u kojemu slučaju ne mogu svesti jedna na drugu  zajednički im je karakter neprijelaznosti, koji je u formalističkim poetikama rezerviran za poetski diskurz i eventualno stilske efekte, a koji je neprijelazan jer mu je

15

o

o

značenje neodvojivo od verbalne forme te se stoga ne može prevesti drugim terminima pa je zato i osuđeno da se beskrajno ponavlja u svojemu obliku  fikcijski je tekst također neprijelazan na način koji ne vodi računa o nepromjenljivu karakteru njegove forme, nego o fikcijskom karakteru njegova predmeta koji određuje paradoksalnu funkciju pseudoreferencije, odnosno denotaciju bez denotiranoga (hinjene postavke u teoriji jezičnih radnji, razdvajanje autora i naratora u naratologiji i sl.): fikcijski tekst ne vodi ni k jednoj izvantekstualnoj stvarnosti, svako pozivanje na stvarnost pretvara se u fikcijski element (npr. Napoleon u Ratu i miru)  neprijelaznost stvara tekst kao autonomni predmet, a njegov odnos prema čitatelju postavlja estetsku relaciju u kojoj je smisao nedjeljivi dio forme ništa ne jamči da su kondicionalne literarnosti bezuvjetno komentarske, nefikcijski prozni tekst može izazvati estetsku reakciju koja ne drži do forme nego do sadržaja (npr. stvarnja radnja o kojoj piše neki povjesničar ili autobiograf može biti primljena i cijenjena kao estetski predmet, neovisno o načinu na koji je ispričana, no tada bi se i estetika odnosila ne na tekst nego na činjenicu izvan njega) što je od teksta načinilo djelo? tekstovi koji udovoljavanju jednom ili drugom ili obama kriterijima mogu biti smatrani djelima (oni su i u estetskoj i u umjetničkoj kategoriji), no tekstovi kondicionalne literarnosti ne pripadaju bez zadrške toj kategoriji jer njihov intencionalno estetski karakter nije zajamčen (neka stranica nekoga teksta kakvoga povjesničara razlikuje se od druge tek estetskom, stilističkom kvalitetom, podložnoj subjektivnosti čitatelja) – može biti umjetničko djelo tek u širokome i metaforičkome smislu; intencionalni karakter teksta manje je važan od estetskoga: što tekst čini estetskiim predmetom?, a odgovor bivanje umjetničkim djelom jedan je od mnogih.

16

RIJEČI, DJELA, SVJETOVI 1.PITANJA Bezbrojni svjetovi stvoreni ni iz čega upotrebom simbola- tako bi statičar mogao sažeti neke važne teme u djelu Ernesta Cassirera. U ovoj raspravi nije mi glasvni cilj obraniti teze koje dijelim s Cessirerom, nego pozorno razmotriti neka bitna pitanja koja one otvaraju. 2.VERZIJE I VIZIJE Ako postoji samo jedan svijet, onda on obuhvaća mnoštvo suprotstavljenih aspekata; ako postoji mnogo svijetova, njihov zbroj je jedan. Jedan svijet može se promatrati kao mnogo svijetova, ili pak mnogo svjetova kao jedan, ovisno o motrištu. Zašto nam Cassirer ističe mnogostrukost svjetova? Neka bude jasno da ovdje nije riječ o mogućim svjetovima koje mnogi suvremenici, stvaraju i njima manipuliraju. Ne govorimo o višestrukim mogućim alternativama jednom jedinomu stvarnom svijetu, nego o više stvarnih svjetova. Čini se da okviri referncije manje pripadaju onomu što se opisuje, a više sustavima opisivanja. Ograničeni smo na načine opisivanja onoga, što god to bilo, što se opisuje. Naš se svijet također sastoji od tih načina, a ne od stanovita svijeta ili svjetova. Zanimljiva je golema raznolikost verzija i vizija u različitim znanostima. Ne razlikuje li se ispravna verzija od pogrešne samo prema tome vrijedi li ili ne vrijedi za svijet, tako da sama ispravnost ovisi o svijetu i implicira ga? – Možda bi bilo bolje reći da „svijet“ ovisi o ispravnosti. Ne možemo testirati verziju uspoređujući se s nekim neopisanim, neoslikanim, nepercipiranim svijetom, nego isključivo drugim sredstvima koja će razmotriti kasnije. Pluralist nipošto nije protuznanstven- on prihvaća znanosti u njihovoj punoj vrijednosti. Njegov je tipični protivnik monopolistički materijalist ili fizikalist koji tvrdi da je jedan sustav, fizika, vrhovan i sveobuhvatan, takav da se svaka druga verzija mora s vremenom svesti na nj ili biti odbačena kao pogreška ili besmislena. Kad bi se sve ispravne verzije mogle svesti na jednu i samo jednu, ta bi se uz kakav-takav privid uvjerljivosti mogla smatrati jedinom istinom o jedinom svijetu. Redukcija iz jednog sustava u drugi može znatno pridonijeti razumijevanju međusobnih odnosa verzija svijeta, ali u svakome razumno strogom smislu redukcija je rijetkost, gotovo je uvijek djelomična i rijetko je jedinstvena. Cassirer poduzima potragu ukrižano-kulturnim (cross-cultural) proučavanjem razvoja mita, religije, jezika, umjetnosti i znanosti. Moj je pak

17

pristup analitičko proučavanje vrsta i funkcija simbola i simboličkih sustava. Ni u jednom ni u drgome slučaju ne bi se trebao očekivati jedinstven ishod; poput samih svjetova, i skupovi svjetova mogu se graditi na mnogo načina. 3.KOLIKO ČVRST TEMELJ? Ne-kantovska tema brojnosti svjetova u bliskome je srodstvu s kantovskom temom ništavosti pojma čistog sadržaja. Prva nam uskraćuje jedinstven svijet, a druga zajedničku tvar od koje se svjetovi stvaraju. Zajedno, te teze prkose našemu intuitivnom zahtjevu za nečim nepokretnim u temeljima i prijete da nas ostave bez kontrole, zaokupljene raspredanjem vlastitih nesuvislih maštarija. Iako je koncepcija bez opažanja tek prazna, opažanje bez koncepcije je slijepo. Predikati, slike, druge oznake, preživljavaju manjak primjene, ali sadržaj nestaje bez forme. Možemo imati riječi bez svijeta, ali ne i svijet bez riječi ili drugih simbola. Mnoge tvari- materija, energija, valovi, pojave- od kojih se svjetovi stvaraju, stvaraju se zajedno sa svjetovima. Ali od čega? Ne ni od čega, nego od drugih svjetova. Svjetotvorstvo kakvo nam je poznato uvijek počinje od već postojećih svjetova; stvaranje je prerada. S nestankom lažne nade u čvrst temelj, zamjenom svijeta svjetovima koji su samo verzije, rastvaranjem supstancije u funkciju i priznavanjem danoga kao uzetoga, suočavamo se s pitanjima kako se svjetovi stvaraju, testiraju i spoznaju. 4. NAČINI SVJETOTVORSTVA Neki od procesa uključenih u svjetotvorstvo, osvrt na odnose među svjetovima više nego pitanja kako se i da li se pojedini svjetovi stvaraju od drugih. a) Sastavljanje i rastavljanje Svjetotvornost se sastoji od rastavljanja i sastavljanja koji su često združeni. Takvo sastavljanje i rastavljanje obično se ostvaruje, podupire ili učvršćuje primjenom oznaka: imena, predikata, gesti, slika., itd. Metaforički prijenosprimjeric, kad se predikati okusa primjenjuju na zvukove- može prouzročiti dvostruk preustroj. Identifikacija se temelji na ustroju u entitete i vrste. Odgovor na pitanje „ Je li isto ili nije isto?“ uvijek mora biti: „Isto što?“ Lopta u igri- jedne bejzbolske utakmice može obuhvaćati vremenske odsječke od desetak ili više lopti.

18

Raznoliki entiteti koji se isprepliću u složenim obrascima mogu pripadati istom svijetu. Mi ne stvaramo novi svijet svaki put kad rastavimo stvari ili ih drugačije sastavim, ali svjetovi se mogu razlikovati prema tome da nešto od onoga što pripada jednomu svijetu ne pripada drugomu. Ponavljanje se, kao i identifikacija, zasniva na ustroju. Svijet može biti neukrotivo heterogen ili nepodnošljivo monoton ovisno o tome kako se događaji sortiraju u vrste. Ponavlja li današnji pokus jučerašnji, ma kolkio se dva događaja razlikovala, ovisi o tome ispituju ili oni zajedničku hipotezu; kao što kaže sir George Thomson: „ Uvijek će nešto biti drugačije., kad kažete da ponavljate pokus, vi u biti ponavljate sva ona obilježja pokusa koja su prema određenoj teoriji važna. Drugim riječima, ponavljate pokus kao primjer te teorije.“ Isto tako, dvije drastično različite glazbene izvedbe- ako slijede isti notni zapis- ipak su izvedbe istog dijela. U nekim slučajevima svjetovi se razlikuju prema relevantnim vrstama koje obuhvaćaju. Kažem „relevantnim“, a ne „prirodnim“ iz dva razloga; prvo, termin „prirodno“ nije prikladan da bi se pokrile ne samo biološke vrste nego i umjetne stvari, poput glazbenih djela, psiholoških pokusa i vrsta strojeva; drugo, „prirodno“ sugerira neko apsolutno kategorijsko ili psihološko prvenstvo, dok su vrste o kojima se radi prije običajne, tradicionalne ili osmišljene za neku novu svrhu. b) Isticanje Premda možemo reći da u razmotrenim slučajevima neke relevantne vrste jednog svijeta nisu prisutne u drugome, možda bi bilo bolje reći da dva svijeta sadrže samo iste razrede koji su različito sortirani na relevantne i irelevantne vrste. Neke relevantne vrste jednog svijeta prisutne su u drugome kao irelevantne; nije, međutim, da ih u njemu nema. Neke razlike između svjetova u prvome su redu razlike u emfazi ili naglasku, a ne u obuhvaćenim entitetima, i te su razlike jednako važne. Upravo kao što naglasiti sve slogove znači ne naglasiti nijedan, uzeti sve razrede kao relevantne vrste znači ne uzeti nijedan kao takav. Razlike u emfazi su zapravo razlike u prepoznavanju relevantnih vrsta. Nekoliko prikaza iste teme mogu je, dakle, smjestiti u skladu s različitim kategorijskim shemama. Egzemplificirana ili izražena obilježja ili vrste mogu biti vrlo različiti čak i ondje gdje se područja primjene- opisanih ili oslikanih stvari- podudaraju. Razlika između govorenja ili prikazivanja, s jedne strane, te pokazivanja ili egzemplificiranja, s druge strane, postaje još očitija uzmemo li u obzir

19

apstraktno slikarstvo te glazbu i ples koji nemaju tematiku, ali ipak očitujuegzemplificiraju ili izražavaju- forme i osjećaje. Emfaza ili isticanje nije uvijek binarna kao što to jest sortiranje na relevantne i irelevantne vrste ili na važna i nevažna obilježja. Iz stupnjeva relevantnosti, važnosti, korisnosti, vrijednosti često proizlaze hijerarhije, a ne dihotomije. Takva su isticanja i primjeri posebne vrste sređivanja. c) Sređivanje Svjetovi koji se ne razlikuju prema entitetima ili emfazi mogu se razlikovati prema sređivanju. Kao što ništa ne miruje niti se kreće osim okvira referencije, tako ništa nije prvotno niti ičemu derivacijski prethodi osim konstrukcijskog sustava. Razlika između svijeta koji ima točke kao parove crta i svijeta koji ima crte sastavljene od točaka u tome što potonji priznaje kao entitete nelinearne elemente obuhvaćene unutar crta, a prvi to čini. Ali možemo reći da se ti svjetovi prema svome derivacijskom sređivanju crta i točaka razlikuju od nederivacijski sređenoga svijeta svakodnevnog diskursa. Načini ustroja se ne „ zatiču u svijetu“, nego se ugrađuju u određeni svijet. Poput sastavljanja i rastavljanja te isticanje cjelina i vrsta, i sređivanje sudjeluje u svjetotvorstvu. d) Brisanje i dopunjavanje Stvaranje jednog svijeta od drugog obično uključuje ponešto opsežnoga „čišćenje od korova“ i punjenja- stvarno izrezivanje dijela stare građe i opskrbu novom građom. Naša sposobnost previđanja praktički je neograničena, a ono što uočimo obično se sastoji od važnih fragmenata i naznaka koji trebaju pozamašnu dopunu. Opća su mjesta svakodnevnog života da nalazimo ono što smo spremni naći i da po svoj prilici nečenmo vidjeti ono što naše nakane niti potpomaže niti ih ometa, a to se obilato potvrđuje u psihološkome labaratoriju. Pamćenje vrši nemilosrdniju montažu; događa se da osoba koja jednako vlada dvama jezicima zapamti naučeni pipis stavki, a zaboravi na kojem je jeziku popis. Fenomen fi- k- kada se pod pažljivo nadziranim uvjetima dvije točke svjetla jedna blizu drugoj brzo naizmjence pale i gase, promatrač obično vidi neprekinuto kretanje točke svjetla od prve do druge pozicije. To je dojmljivo već samo po sebi jer se smjer kretanja nije mogao odrediti prije paljenja drugog svjetla. Paul Kolers nedavno je pokazao da se, ako je prva podražajna točka okrugla, a druga kvadratna, pokretna točka koju promatrač vidi glatko preobražava iz kruga u kvadrat.

20

e) Izobličenje Neke su promjene preoblikovanja ili izobličenja koja se, ovisno o motrištu, mogu smatrati ili ispravcima ili iskrivljenjima. Vid produljuje crtu koja na krajevima ima trokutaste vrhove usmjerene prema unutra, a skraćuje fizički jednaku crtu koja na krajevima ima trokutaste vrhove usmjerene prema van, i sklon je dodati veličini manje, a vrijedne kovanice u odnose na veću, a manje vrijednu. To su načini svjetotvorstva. „Ne kažem da ih nema još, samo sam pokušao sugerirati raznolikost procesa u neprestanoj upotrebi. Iako bi se sigurno mogla razviti čvršća sistematizacija, nijedna ne može biti krajnja, jer- kako sam napomenuo- kao što ne postoji jedinstven svijet, ne postoji ni jedinstven svijet svjetova. 5. NEVOLJA S ISTINITOŠĆU Ako je verzija verbalna i sastoji se od tvrdnji, istinitost može biti relevantna. Ali istinitost se ne može odrediti ni provjeriti slaganjem sa „samim svijetom“, jer ne samo da uz različite svjetove idu različite istine nego je i opće poznato da je nejasna priroda slaganja između verzije i svijeta odvojenoga od nje. Verzija se smatra istinom kada ne vrijeđa nikakvo nepopustljivo vjerovanje i nijedno vlastito pravilo. Vjerovanja su uokvirena u pojmove nadahnute pravilima. Čak i najčvršće vjerovanje može s vremenom dopustiti- tvrdnja „Zemlja miruje“ nije više dogma, nego ovisi o pravilu. Istina nipošto nije dostojanstven i strog gospodar, nego je povodljiv i poslušan sluga. Znanstvenik koji pretpostavlja da je jednodušno posvećen potrazi za istinom vara samog sebe. Traži sustav, jednostavnost, djelokrug, a kad je u tom pogledu zadovoljan, kroji istinu prema odgovarajućoj mjeri. Dizajnira obrasce koje iscrtava ito onoliko koliko ih i razabire. Istina se odnosi samo na ono što se kaže, a doslovna istina samo na ono što se doslocno kaže. Da se svjetovi ne stvaraju samo onime što se kaže doslovno, nego i onime što se kaže metaforički. U znanstvenoj je raspravi najvažnija doslovna istina, ali u pjesmi ili romanu metaforička ili alegorijska istina može biti važnija, jer čak i doslovno lažna tvrdnja može biti metaforički istinita. A tvrdnje, bile one doslovno ili metaforički istinite ili lažne, mogu pokazivati ono što ne govore, mogu djelovati kao oštri doslovni ili metaforički primjeri nespomenutih obilježja i osjećaja. Za neverbalne verzije, pa čak i za verbalne bez tvrdnji, istinitost je irelevantna. Umjesto da govorimo o istinitim ili lažnim slikama, možda bi nam bilo bolje govoriti o ispravnim ili pogrešnim teorijama. Jer istinitost je tek jedno posebno obilježje i često su, kao što smo vidjeli, od nje važnije

21

uvjerljivost, kompaktnost, obuhvatnost, informativnost i ustrojbena moć cjelokupnog sustava 6. RELATIVNA STVARNOST Iznova stečen svijet, svijet je bez vrsta, ili reda, ili kretanja, ili mirovanja ili obrasca- i nije vrijedno boriti se ni za ni protiv njega. Mogli bismo uzeti da je stvarni svijet- svijet jedne od alternativnih ispravnih verzija a sve druge smatrati verzijama toga istog svijeta koji se od standardne verzije razlikuje na objašnjive načine. Fizičar drži da je njegov svijet stvaran. Za prosječnog čovjeka većina verzija iz znanosti, umjetnosti i percepcije na određene načine odstupa od poznatog, upotrebljivog svijeta koji je on „sklepao“ od fragmenata znanstvene i umjetničke tradicije te na osnovi vlastite borbe za opstanak. Upravo se taj svijet najčešće uzima kao stvaran, jer stvarnost u kakvu svijetu, poput relizma na kakvoj slici, uvelike je pitanje navike. Naša se strast za jednim svijetom, u različitim vremenima i u različite svrhe, zadovoljava na mnogo načina. Nisu relativni samo kretanje, derivacija, isticanje, red- relativna je čak i stvarnost. Svijest o različitim načinima viđenja ne slika nikakve slike. Širina uma ne može zamjeniti naporan rad. 7. BILJEŠKE O SPOZNAVANJU Moje razmatranje tiče se prirode spoznaje. U tome smislu spoznavanje ne može biti isključivo, pa čak ni ponajprije, pitanje utvrđivanja što je istinito. Često je tako da, kao kad složim dio slagalice, otkriće zapravo nije dolaženje do kakve postavke za tvrdnju ili obranu, nego nalaženje nečeg što pristaje. Razumijevanje i stvaranje odvijaju se zajedno.

22

Nelson Goodman: Status stila

-

-

-

tema je ono što se govori, a stil ono kako se govori? problem: arhitektura, apstraktno slikarstvo i najveći dio glazbe nemaju teme, a i ne može se doslovno odrediti kako što govore, a također književna djela ne samo da govore nego i čine druge stvari tema je na više načina uključena u stil, autor se ne može složiti s uvriježenim mišljenjem da stil ovisi o umjetnikovu svjesnomu izboru između drugih mogućnosti stil i tema o stilske varijacije jesu varijacije načina kako tekstovi vrše tu funkciju; forma se mijenja, a sadržaj ostaje isti o E. D. Hirsch ml. brani sinonimiju polazeći od pretpostavke da stil i stilistika ovise o postojanju različitih načina govorenja potpuno iste stvari o sinonimija je upitan pojam, ne postoje dva pojma potpuno istoga značenja; da bi stil bio različit od sadržaja nije nužno da se potpuno ista stvar može reći na različite načine, nego samo da ono što se govori može varirati neovisno o načinima govorenja; stil i tema ne sjedinjuju se, čak i ako isključimo sinonimiju o stil ne samo da nije tema nego i, ondje gdje nema teme, uopće nije ograničen time što nije tema, no stil katkad jest pitanje teme (npr. jedan biograf stavlja naglasak na karijeru, a drugi na privatni život) o problem: ako je ono što se govori katkad aspekt stila, a stil je način govorenja onoga što se govori, onda je ono što se govori katkad način govorenja onoga što se govori!  rješenje: umjesto načina govorenja onoga što se govori, ono što se govori može biti način govorenja o nečemu drugome (npr. pisanje o bitkama renesanse i pisanje o umjetnostima renesanse nisu različiti načini pisanja o bitkama ili umjetnostima nego različiti načini pisanja o renesansi); govorenje o različitim stvarima može se smatrati različitim načinima govorenja o nečemu opsežnijem što ih obje obuhvaća o stil je način govorenja; samo neka obilježja onoga što se govori računaju se kao aspekti stila; samo su određene karakteristične razlike u onome što se govori upravo razlike u stilu o obilježja stila samo su određena obilježja izričaja, a ne neka druga, dva teksta koja se sastoje od vrlo različitih riječi ne moraju se razlikovati i prema stilu (obilježja stila ovdje kao npr. prevladavanje nekih vrsta riječi, rečeničnih struktura, uporaba aliteracije i rime i sl.) o stil obuhvaća karakteristična obilježja i onoga što se govori i načina kako se to govori, i teme, i izričaja, i sadržaja, i forme

23

-

stil i osjećaj o neki kažu da stil ulazi u igru gdje prestaju činjenice i počinje osjećaj; da je stil pitanje afektivnoga i ekspresivnoga u opreci s logičkim, intelektualnim, spoznajnim; da ono što se govori i ono što to govori imaju veze sa stilom samo onoliko koliko sudjeluje u izražavanju emocija: stil se sastoji od takvih – i mnogo suptilnijih – značajki izraženih osjećaja o teza: emocija biva zamijenjena nejasnijim pojmom osjećaj i smatra se da svako stilsko svojstvo za koje je jasno da nije emotivno ima vlastiti osebujni štih o problem: osebujne značajke imaju i sva druga djela; definicija stila kao izraženih osjećaja pogrešna je u mjeri u kojoj predviđa ne samo strukturna obilježja koja nisu ni osjećaji ni izražena nego i obilježja koja, iako nisu osjećaji, jesu izražena (npr. Sturgisov crtež i Pollaiuolova gravira prikazuju muškarce u fizičkome sukobu, no crtež izražava akciju nalik bljesku, a gravira postojanu, uravnoteženu snagu) o stil nije ograničen ni na ono što se izražava ni na osjećaje; važnost je funkcije izražavanja u mnogim djelima većinom jednaka važnosti funkcije govorenja, a ono što djelo izražava često je ključan sastojak njegova stila o emocije, osjećaji i druga svojstva izražena u govorenju dio su načina govorenja: ono što se izražava određeni je aspekt načina govorenja onoga što se govori, te kao u glazbi i apstraktnome slikarstvu, može biti aspekt stila čak i kad se ne govori ništa o izražavanje je funkcija umjetničkih djela te stoga pored načina govorenja valja uzimati u obzir i načine izražavanja, a kao što se razlike u onome što se izražava mogu smatrati razlikama u stilu govorenja, tako se i razlike u onome što se govori mogu smatrati razlikama u stilu izražavanja

-

stil i struktura o važnost rečenične strukture, ritmičkoga obrasca, upotrebe iteracije i antiteze itd. o u iskušenju smo da sva takva svojstva klasificiramo kao intrinzična ili unutarnja na temelju činjenice da ona, za razliku od svojstava nečega – teme ili osjećaja – na što se tekst ili slika referiraju denotacijom (opisom, prikazivanjem itd.) ili ekspresijom, pripadaju samomu tekstu i samoj slici, da ih oni posjeduju, da su im inherentna o obilježja o kojima je ovdje riječ, bilo strukturna, bilo nestrukturna, bez iznimke su svojstva koje djelo doslovno egzemplificira o v. egzemplifikacija u Compagnona o obilježje stila može biti obilježje onoga što se govori, onoga što se egzemplificira ili onoga što se izražava (Goya i El Greco razlikuju se na sva tri načina, prema tematici, crtanju i osjećaju) o katkad su obilježja onoga što se egzemplificira (poput sređivanja boja) načini egzemplificiranja drugih obilježja (npr. prostornoga obrasca)

24

o

autor zagovara eksplicitno priznavanje onih aspekata stila koje, iako ih kritičari često uzimaju u obzir, tradicionalna teorija neopravdano zanemaruje; identificiranje svojstava kakva književnoga, slikovnoga ili glazbenoga stila važnije je od njihova daljnjega svrstavanja u načine govorenja, egzemplificiranja i izražavanja

-

stil i potpis o premda stil obuhvaća nekoliko vrsta opisanih obilježja, ona nisu uvijek stilistička; određeno se svojstvo računa kao stilsko samo kada povezuje djelo s jednim, a ne s nekim drugim umjetnikom, razdobljem, područjem, školom itd.; stil je složena odlika koja donekle služi kao pojedinačni ili grupni ili grupni potpis; stilska obilježja općenito pomažu da se odgovori na pitanja: tko? kada? gdje? o nije moguće sastaviti katalog stalnih elementarnih svojstava stila, jer stil obično uspijemo pojmiti a da ga nismo u stanju raščlaniti na sastavna obilježja o oznaka na slici, skladateljevo pismo i sl. mogu pridonijeti smještanju djela, ali takva označenost, dokumentiranost nije pitanje stila, a čak ni identifikacijsko svojstvo djela da ga je tko potpisao o stil ima isključivo veze sa simboličkim funkcioniranjem djela kao takvoga; stil se u biti sastoji od onih obilježja simboličkoga funkcioniranja djela koja su karakteristična za autora, razdoblje, mjesto ili školu o stil obuhvaća samo – ali ne sve! – aspekte načina kako i onoga što djelo simbolizira; važna su simbolizirana svojstva, neovisno o tome je li ih umjetnik izabrao ili nije, je li ih svjestan ili ne – mnoge stvari koje nisu umjetnička djela simboliziraju o stilska su svojstva to više ad hoc što su malobrojnije i slabije njihove veze s mrežom drugih stilskih pojmova o je li svojstvo stilsko ne ovisi, baš kao ni ono što djelo govori, ni o teškoći određivanja ni o važnosti onoga što se egzemplificira ili govori

-

važnost stila o stilistika je uzak dio kritike, ograničava se na obilježja onoga što i načina kako djela simboliziraju te, još više, na ona od spomenutih obilježja koja su karakteristična za danoga autora, razdoblje, područje, školu itd. o je li stilistika tek dio mehanike znanstvenoga proučavanja ili se tiče umjetničkih djela? o atribucije, ma kako bile izvedene, pridonose razumijevanju umjetničkih djela o imaju li stilska svojstva ikakvu izravniju estetsku važnost od nestilskih svojstava koja su pomoć atribuciji? činjenica da je stil po definiciji svojstven određenomu autoru, razdoblju, području ili školi ne svodi ga na sredstvo atribucije

25

atribucija je, iz perspektive estetike, priprema ili pomoćno sredstvo za percepciju stila ili je pak njezin nusproizvod  povijest i kritika ne razlikuju se prema tomu što imaju odvojenu tematiku ili nepovezane zadaće, nego prema tomu što su im sredstva i ciljevi obrnuti stilovi su obično dostupni samo znalačkomu oku ili uhu, ugođenoj senzibilnosti, obaviještenu i ispitivačkomu umu; opažanje bilo kojega obrasca koji ne odgovara strukturi potrage često zahtijeva velik napor što je stil složeniji i neuhvatljiviji, to više potiče istraživanje i nagrađuje uspjeh prosvjetljenjem; očit stil, koji se lako prepoznaje na temelju kakva površna trika, s pravom se omalovažava kao puki manirizam  što se stil manje može dokučiti našim pristupim i što smo više prisiljeni prilagoditi se, to više uvida stječemo i to se više razvijaju naše otkrivalačke sposobnosti  razabiranje stila integralni je aspekt razumijevanja umjetničkih djela i svjetova što ih ona predstavljaju 

o

o

26

Marina Katnić-Bakaršić: Stilistika

Nivoi lingvostilističke analize i njihove osnovne jedinice

-

-

-

-

stilem je minimalna jedinica koja nosi stilističku obavijest s obzirom na jezične nivoe mogu se izdvojiti i nivoi lingvostilističke analize s karakterističnim tipovima stilema: o fonostilistika istražuje izražajna sredstva i stilističke postupke na fonetsko-fonološkome i prozodijskome planu, a osnovna joj je jedinica fonostilem o grafostilistika promatra sve postupke i sredstva koji mogu postati stilogenima na grafičkome nivou, a njezina je jedinica grafostilem o morfostilistika (jedinica je morfostilem), leksikostilistika (leksikostilem), sintaktostilistika (sintaktostilem), semantostilistika (semantostilem); stilistika je tijesno povezana sa semantikom, a danas je posebno aktualna i tekstualna stilistika ili tekstostilistika (tekstostilem, makrostilem) mikrostilistička istraživanja uključivala bi ispitivanje pojedinih stilema na nižim nivoima (npr. fonostilistika neke pjesme, grafostilistika neke reklame), dok bi makrostilistička analiza podrazumijevala pristup tekstu kao cjelini (i u njegovim intertekstualnim vetama), s time što se u jednoj varijanti takva istraživanja onda postupno istražuju njegovi mikrostilemi svaka analiza bilo kojega teksta ili grupe tekstova, usmenih ili pisanih, na mikrostilističkome nivou ima opravdanje u sljedećim slučajevima: o namijenjena je istraživanju stilističkih resursa toga pojedinoga nivoa u određenome tekstu ili grupi tekstova o namijenjena je boljemu razumijevanju neke stilističke pojave koja se prati na određenome jezičnome nivou o prethodi makrostilističkomu istraživanju toga teksta, odnosno u funkciji je takva istraživanja o služi za ispitivanje stilema i stilogenih elemenata određenoga stila, odnosno određenoga jezika na tome nivou pitanja pri analizi: o fonostilemi i grafostilemi: kvantitativne ili kvalitativne specifičnosti; u usmenim tekstovima – osobitosti izgovora, tempa, visine, intonacije, afekte, visoki ili niski stil izgovora; zastupljenost fonema, opozicije, glasovni simbolizam; grafički elementi, interpunkcija o leksikostilemi: grupe leksema; dominira li aktivan ili pasivan leksik; ima li žargonizama, profesionalizama, arhaizama, neologizama, egzotizama, okazionalizama (riječi koje stvara autor teksta) i sl.; emocionalno-ekspresivni leksik, funkcionalno-stilska markiranost leksika; semantičke relacije; trope i figuri o tvorbeni stilemi i morfostilemi: tvorbene crte; distribucija tvorbenih elemenata; individualne kreativnosti u tvorbi; čestota pojedinih vrsta

27

o

o

o

riječi; zastupljenost gramatičkih kategorija; gramatički paralelizam ili opozicije; odnos kategorije lica i ličnih zamjenica; transpozicija formi u sferu uporabe drugih (sinonimija roda, vremena, načina itd.) sintaktostilemi: tip sintaktičkih jedinica; funkcionalno-stilska markiranost; ekspresivna sintaksa; opozicije; duljina rečenica, (ne)zavisnosloženost, asindetizam, polisindetizam, sintaktičke figure tekstostilem: konektori; anafore i katafore; rekurencije; tekstualne figure; imenovanja; pozicije teksta; intertekstualnost, autoreferencijalnost, metatekst narativni i diskurzni stilemi: narativna struktura teksta; specifičnosti diskurza; narativne figure; pozicija čitatelja i autora; sociokulturni uvjeti; pragmalingvističke implikacije; sistem uzimanja riječi (turn-taking)

28

Fonostilistika

-

-

-

-

-

-

fonostilistika – prvi predmet i ciljeve naznačio Trubeckoj, koji je fonologiju podijelio na tri dijela: reprezentativna fonologija (proučava foneme), apelativna fonologija (proučava fonetske varijante s obzirom na dojam na slušatelja), ekspresivna fonetika (način izgovora, intonacija i sl. sa stajališta govornika) – drugi i treći dio čine osnovu fonostilističkih istraživanja ključne oblasti fonostilistike: o pitanja različitih stilova izgovora, uključujući i prozodijske elemente o glasovni simbolizam i poetska funkcija glasova proučavanje stilova izgovora odnosi se na grupne (funkcionalne) i individualne stilove; kad je riječ o prvima, može se govoriti o službenim (puni izgovor, sporiji tempo) i neslužbenim stilovima izgovora (brži tempo, nepotpuni izgovor, redukcije i sl.) realizacija je uvijek bogatija u govornome izričaju nego u pisanome tekstu, bitno je i da govor nije dehumaniziran fonostilistički postupci služe i za govornu karakterizaciju likova u književnoumjetničkome tekstu ekspresivnu funkciju glasova i glasovni simbolizam proučava i lingvistika (diskusije anomalista i analogista o motiviranosti jezičnoga znaka), no moderna lingvistika smatra da fonemi ne nose značenje; ipak svojim diferencijalnim svojstvima u određenim kontekstima mogu evocirati i potencirati neka značenja (npr. visoki vokali asociraju na štogod maleno, okluzivi podsjećaju na naglu radnju i slično) Hinton, Nichols, Ohala – četiri osnovna tipa glasovnoga simbolizma: o tjelesni glasovni simbolizam - upotreba glasovnih ili prozodijskih elemenata za izražavanje unutarnjega emocionalnoga ili fizičkoga stanja govornoga lica o imitativni glasovni simbolizam – onomatopejske riječi o sinestezijski glasovni simbolizam – akustička simbolizacija neakustičkih fenomena, upotreba glasova, intonacije prozodije za izražavanje veličine ili drugih svojstava predmeta o konvencionalni glasovni simbolizam – asocijativni, podrazumijeva konvencionalno povezivanje nekih glasova i njihovih kombinacija s određenim značenjima o glasovni simbolizam u književnosti ima prije svega estetsku/poetsku funkciju, u persuazivnim tekstovima ubjeđivačku, a u svakodnevnome govoru može imati ekspresivnu ili metakomunikativnu funkciju česta je i uporaba imitativa – onomatopeja – u stripovima, individualnih i ustaljenih o najčešće dolaze u poziciji imenica (npr. začuo se pljas), ideofona (npr. kad odjednom: zvrrrr), grafičkih ideofona (npr. ne-e-e-e-e kao smanjenje glasnosti), priloga (npr. čep je išao plop) ili glagola (npr. na to ti on pljus) o onomatopejski efekt postižu i reduplikacije (npr. kuc-kuc)

29

-

-

-

-

sekundarni simbolizam – proizlazi iz značenja nekih riječi i njihova zvučanja u tome jeziku (npr. kako stranomu govorniku zvuči neka hrvatska riječ) u poeziji slikanje glasovima – zvučne slike odgovaraju sadržaju stihova (aliteracije, asonance po mjestu i načinu tvorbe) glasovni simbolizam u funkciji je stvaranja eufonije – milozvučnosti (u nekih pjesnika i tendencija antieufoniji, npr. gomilanje konsonantskih grupa radi atmosfere, npr. nevermore kao oponašanje graktanja gavrana u Poea) zvučanje stihova od izuzetnoga je značenja u poeziji, pokušaji stvaranja zasebnoga pjesničkoga jezika koji bi isključivo svojim zvučanjem stvarao predstave i asocijacije, odnosno stvarao estetsku funkciju o Kručonih: svjetski pjesnički jezik koji se rađa organski – zaumni jezik, povratak prvobitnomu uzbuđenju što ga stvara ritmomelodijska linija stiha rađajući zaumnu prasliku fonostilistika proučava i prozodjske osobine govora, intonaciju, tempo, ritam i slično, npr. kako se promjenom visine ili modulacije u intonaciji mijenja afektivnost izraza – npr. prepoznavanje ironije lakše je u govoru

30

Grafostilistika

-

Vuletić: pismo može fiksirati lingvističke znakove u grafičkim slikama, no nemoguće je fiksirati čin govora stripovi razvijaju čitav sustav grafostilema, zatim neki tipovi poezije (slikovna poezija, letrizam), reklame, naslovi u novinskim tekstovima i slično, pojava rime za oko (Dubois, Edeline, Klinkenberg)

Leksikostilistika

-

-

-

-

-

značajno je područje izučavanje leksema s obzirom na njihovu emocionalnoekspresivnu, funkcionalno-stilstku i registarsku karakterizaciju denotacije i konotacije o konotacije: emocionalno-ekspresivni leksik, leksik s određenom funkcionalno-stilskom markiranošću, profesionalizmi, neologizmi i arhaizmi (često kao poetizmi), žargonizmi i argotumi, dijalektizmi i egzotizmi itd. stilističare zanimaju opozicije neutralnoga i markiranoga leksika ekspresivnost o inherentno ekspresivni leksik – umanjenice i uvećanice te pejorativi; vulgarizmi i psovke; žargonizmi i argotizmi; arhaizmi; frazemi; onomatopeizmi (npr. zviždati) o kontekstno ekspresivni leksik - figurativna uporaba riječi – metafore, metonimije, hiperbole, litote i drugi tropi leksemi postaju ekspresivni u realizaciji (u poetskome tekstu) i tek tada ostvaruju svoj stilogeni potencijal odnosi među riječima – antonimija, sinonimija, paronimija, homonimija o stilistiku najviše zanimaju nepotpuni sinonimi, koji se razlikuju po semantičkim ili stilističkim svojstvima, odnosno po dodanim semima, npr. tuga – žalost – jad – bol – očaj o semantičke razlike katkad prati i markiranost, po pripadnosti službenoj, neutralnoj ili svakodnevnoj komunikaciji, npr. jesti – klopati – žderati ili pjesnik – poeta stilistiku posebno zanimaju i ustaljenje kolokacije, ali i one devijantne (npr. bezbojne zelene ideje u Chomskoga) markiranost leksika: o sniženo markirani leksik (kolokvijalizmi, vulgarizmi, žargonizmi...), neutralni leksik, leksik s povišenom markiranošću (knjiške riječi, poetizmi, termini...) nadleksikalizacija i nedovoljna leksikalizacija – postojanje zalihe sinonima za neki pojam, a ona nastaje kad je neki pojam ili grupa pojmova (semantičko polje) važno za određenu kulturu (npr. autorica navodi velik broj

31

-

-

riječi za snijeg u Eskima, no vidi se da ne zna da je to lingvistički mit, jer i u hrvatskome postoji najmanje 50 riječi za snježne stvarce; potom univerzalna karakteristika brojnih naziva za leksem djevojka u mnogim jezicima), postoji i nedovoljna leksikalizacija (npr. u nerazvijenijim kulturama nedostatak riječi za tehnologiju i slično) o nedovoljna leksikalizacija može postati stilski postupak s dvama efektima: stvaranje komičnoga učinka ponavljanjem parafraza umjesto odgovarajuće riječi te govorna karakterizacija lika žargonizmi – specifična markirana uporaba jezika koja se ograničava na određene socijalne sgrupe, a može se govoriti i o žargonu pojedinih profesija o žargon je uvijek prostorno i vremenski ograničen, tako da neki žargonski elementi nakon izvjesnoga vremena prelaze u neutralni leksik ili zastarijevaju o sociolingvističke funkcije: uporaba istoga žargona svjedoči o pripadnosti grupi, označava opoziciju prema neutralnomu – bijeg od klišeja, težnja za jednostavnom komunikacijom o preskriptivistički nastrojeni lingvisti (nota bene, lingvistika je deskriptivna znanost) optuživali su žargon da kvari jezik o žargonizmi mogu biti domaćega i stranoga porijekla; postoje sinonimski žargonski nizovi, kao i antonimski; česta im je metaforička priroda, katkad se baziraju na sinegdohi, personifikaciji, ironiji i na jezičnim promjenama poput apokope, afereze i slično o argotizmi – vezuju se uz sferu argoa, tajnoga jezika marginalnih društvenih grupa (narkomani, lopovi, kriminalci i slično), katkad se ne uspostavlja razlika između argoa i žargona jer su isti principi formiranja riječi o šatrovački govor – permutacijom slogova ostvaruje se oneobičen leksik (npr. lima umj. mali) vulgarizmi i psovke o najčešće se javljaju u razgovornome stilu o pripadaju sferi emocionalnoga i ekspresivnoga govora, negativno su markirani (katkada i pozitivno, npr. lijep u p... materinu), a javljaju se i u književnoumjetničkim tekstovima u svrhu stilizacije i govorne karakterizacije likova o Škiljan: vulgarizmi precizno imenuju predmete i pojave, često su izvor metafora i figura, no te se metafore uporabom sadržajno prazne i mogu označavati bilo što pa postaju poštapalice o Levin: psovke su u odnosu na neutralni iskaz stilski sniženo markirane, imaju dodatne semantičke konotacije koje neutralni iskaz nema, predstavljaju svojevrsne ilokucijske činove psovanja (onaj tko psuje uz osnovni ilokucijski čin proizvodi i čin psovanja) o psovke su najčešće kratke, a izvori su im najčešće riječi iz semantičkoga polja seksualnosti, ekskrecije i natprirodnoga, predstavljaju rušenje tabua o psovke ne moraju biti opscene (kvragu), a opsceni izrazi ne moraju dolaziti samo u okviru psovki (on je p...)

32

-

-

erotonimi - leksik koji ima funkciju stvaranja određene erotske atmosfere, ali prije svega s estetskom funkcijom eufemizmi – uporaba riječi ili izraza koji zamjenjuju vulgarizme, psovke ili tabu-riječi, odnose se na pojave i pojmove koji se smatraju suviše delikatnima ili tabuom o katkad su bliski litoti, koja označava ublažavanje tvrdnje negativnim i suprotnim izrazom (nije baš pametan umj. on je glup) o pretjerana uporaba eufemizama govori o indirektnomu stilu govornika, o njegovu nedostatku odlučnosti i pretjeranoj učtivosti te često eufemizmi imaju i komičnu funkciju tabu – verbalni tabui poznati su u svim kulturama, u našim krajevima često vezano uza seks ili tjelesne izlučevine (npr. idem tamo gdje car ide pješke) jer se vjerovalo da će izgovorom tabu-riječi doći do nepoželjne pojave

Morfostilistika

-

-

morfostilistika proučava funkcionalno-stilsku markiranost morfoloških kategorija i ekspresivne vrijednosti tih kategorija te morfološku sinonimiju zastupljenost tvorbenih elemenata i morfoloških kategorija o razlikuju se nominalni (imenski) stilovi u kojima dominiraju imenice (znanstveni, administrativni stil, neki žanrovi publicističkoga stila) i verbalni (glagolski) stilovi (razgovorni stil, podstil drame) i slično; apstraktne i glagolske imenice dominiraju u specijalnim stilovima (znanstveni, publicistički, administrativni, esejistički), a konkretne u razgovornome stilu o prefiksi stranoga porijekla obilježje su znanstvenih tekstova, dok niz deminutivnih i augmentativnih sufikasa dolazi više u razgovornome, scenarističkome, književnoumjetničkome stilu; poetskomu diskurzu svojstveni su originalni, često individualni tvorbeni elementi (npr. u Šopa osluškiv) o u razgovornome stilu, u dramama, u oratorskim istupima češće su forme 1. i 2. lica (direktna komunikacija), a u drugim tipovima tekstova raste broj bezličnih i pasivnih konstrukcija (znanstveni, administrativni) o slično je i s glagolskim vremenima i načinima, imperfekt i aorist nisu svojstveni znanstvenomu ili administrativnomu stilu, ali jesu književnoumjetničkomu, dočim je perfekt stilski nemarkiran u tekstovima o veznici mogu biti neutralni i stilski markirani – kolokvijalni, službeni, arhaični (npr. jer kao neutralni u odnosu na službeni s obzirom na to što ili arhaični jerbo) ekspresivna vrijednost pojedinih morfoloških kategorija o rod imenica često je inspirativan za stilističare (npr. u Ljermontovljevu prijevodu Heineove pjesme Palma izgubila se opozicija bor – palma kao

33

-

čežnja muškoga principa za ženskim jer je bor – сосна – ženskoga roda u ruskome) o umanjenice i uvećanice često nose afektivnu poruku, stav govornika prema predmetu govora (najčešće umanjenice nose pozitivne konotacije, a uvećanice negativne, premda može biti i obrnuto, npr. on je prava ljudina); u gradaciji je neutralni element u sredini (glavica – glava – glavurda), a mogu se oblikovati i sinonimski nizovi (malen – malešan – majušan – malecki – malecni...) o provjera modela ekspresivne mogućnosti ličnih zamjenica u književnoumjetničkome stilu o npr. uporaba ličnih zamjenica uz glagole kao naglašavanje, bez obzira na to što je podatak o licu već dan glagolom o uporaba ličnih zamjenica ja – ti često je kompozicijska jezgra lirske poezije (ali postoji i u prozi), zajedno s drugim opozicijama poput mi – vi i sl. o dekonstrukcijom njihove uporabe ukazuju se odnosi moći u društvu, odnos dominacije i subordinacije među govornicima i slično (npr. u političkome diskurzu uporaba ličnih zamjenica snažno je retoričko sredstvo, česta opozicija pozitivnoga mi i negativnoga oni; također se razlikuje ekskluzivno mi koje implicira moć, vladu i inkluzivno mi koje zbližava s recipijentima) morfološka sinonimija i transpozicija normi o bitnija je kontekstualna sinonimija, kod koje se uspostavlja bliskost osnovnoga značenja neke forme sa sekundarnim, perifernim značenjem druge forme iste kategorije; uporaba jedne forme u svojemu perifernome značenju ujedno se naziva i gramatičkom metaforom ili transpozicijom forme o posebno je razvijena sinonimija lica i sinonimija vremena, odnosno načina, te nešto manje sinonimija roda i broja, a njihovu je važnost uvidjela i retorika nazvavši ih figurama – enalagama o sinonimija vremena donosi i markiranost – npr. aorist i imperfekt u odnosu na perfekt; zatim historijski prezent i slična relativna uporaba vremena o sinonimija lica  autorsko mi (u ovome smo tekstu pokazali da...) ili mi skromnosti (nos modestiae), često u autorskim tekstovima kao iluzija da autorovo mišljenje dijeli više osoba; u arapskim tekstovima topos skromnosti, gdje autor uza svoje ime u invokaciji navodi atribute i perifraze kao ubogi, siroi, rob najponizniji i slično  kraljevsko mi (pluralis maiestatis), kojime kraljevi i carevi izražavaju svoju radnju, vjerojatno je forma potekla iz staroga Rima, u vrijeme trijumvirata, kad su svi aktovi i govori potpisivani i držani u ime sva tri vladara  emocionalno-ekspresivnu markiranost imaju iskazi u razgovornome stilu kada govorno lice izražava uvrijeđenost, šalu i slično (nismo mi baš naivni)

34











drugim licem jednine ili množine približava se recipijentima (često je i u unutarnjemu monolologu) ili se pak uopćava (i na kraju ostaneš gladan, uvijek je tako); Lobačov: uporaba prvoga lica egocentrična je, a uporaba drugoga alteregocentrična treće lice jednine u svakodnevnome govoru dolazi kao izraz govornikove ljutnje, uvrijeđenosti ili sličnoga emocionalnoga stanja (e neće vas majka više moliti!) bezlične se konstrukcije mogu podijeliti na one s referentnošću na lice (npr. karakterizacija nemoćnosti svjesnoga djelovanja ili pogled s distance) i bez referentnosti na lice (pasivne konstrukcije, infinitivne rečenice, često u administrativnome stilu) treće lice u značenju drugoga lica često u izražavanju negativnoga stava, kao da je adresat odsutan, uvodi se afektivnost, potencira ljutnja (makni se! i sto puta sam joj rekla, a ona opet isto...), sukob se potencira, a treće lice dobiva dojam da mu je prisustvo nebitno i izbrisano indirektnom komunikacijom, a katkad izražava ironiju, šalu i slično uporaba forme 1. lica množine u značenju drugoga lica jednine poznata je kao doktorsko mi (Kako smo danas?), a slična se zamjena odvija i u drugim situacijama (npr. Jesmo li se naspavali?), katkad se doživljava s adresatova stajališta kao pokušaj govornikova superiornoga stava (Jesmo li zadovoljni?)

Sintaktostilistika

-

-

ispituje sve stileme na sintaktičkome nivou: funkcionalno-stilska diferencijacija sintaktostilema i sintaktička sinonimija te funkcioniranje dekomponiranih predikata, opozicija nominalnih i verbalnih stilova; različiti postupci ekspresivne sintakse – elipsa, parcelacija, inverzija i sl dekomponirani predikat sastoji se od jedne glagolske kopule ili semikopulativnoga glagola i glagolske imenice u zavisnome padežu, a sinoniman je glagolskomu predikatu i zamjenjiv njime, npr. voditi borbu umj. boriti se o najčešće je glagolski predikat neutralan, a dekomponirani stilski markiran; katkad je nemoguće dekomponirani predikat zamijeniti jer ima drukčije značenjske nijanse, npr. baciti pogled nije isto kao i pogledati o dekomponirani predikat jedna je od pojava koje su dio tendencije nominalizaciji u jeziku, a pod nominalizacijom se općenito podrazumijeva pojavljivanje nominalnih sredstava umjesto verbalnih, odnosno nerečeničnih jezičnih sredstava umjesto rečeničnih

35

nominalizirani izrazi frekventniji su u pisanim tekstovima, a posebice u administrativnome, publicističkome, znanstvenome stilu; uz njih se vezuje statika, impersonalnost, apstraktne informacije postupsci ekspresivne sintakse mogu se nazvati i sintaktičkim figurama jer uvijek nastaju operacijama oduzimanja, dodavanja ili permutacije o elipsa – ukidanje pojedinih dijelova iskaza, a prava je retorička elipsa ona u kojoj se izostavlja čitav dio iskaza, inače sintaktički nužan  neke su elipse rezultat umanjivanja ili dokidanja redundancije u tekstu te se ne mogu smatrati figurativnima (npr. gdje ste ostavili potvrdu? na stolu. – odgovor kao čista rema)  figurativnost elipse počiva na potrebi čitateljeva nužnoga angažmana u pronalaženju elidirane komponente te na izboru između niza leksema iz određenoga semantičkoga polja, u čemu je osnovni oslonac kontekst  katkad elipsa može stvoriti i dvosmislenost, a najčešća joj je funkcija prikazivanje spontanoga, emotivnoga, nepripremljenoga govora, a povremeno i stvaranje patosa o reticencija – može se smatrati podvrstom elipse (premda je u tradicionalnoj retorici smještaju u figure sadržaja, a ne izraza te je smatraju vrstom metalogizama, odnosno figurom sužavanja misli), to je figura nezavršenih rečenica, prekinutih iskaza, najčešće s ciljem prikazivanja snažnih uzbuđenja (npr. a ja... mi... de skloni se) o nominativne rečenice sa stilističko-retoričkoga stajališta markirane su te se mogu smatrati figurom; nominativna riječ ili sintagma preuzima na sebe predikativnost (katkad se smatraju podvrstom elipse jer je cijeli izraz sažet, predstavljen nominacijom, imenovanjem)  opća semantika tih rečenica jest postojanje predmeta ili predmetno predstavljene pojave, radnje, stanja; posebice su ekspresivne u poeziji o parcelacija – realizacija jedne rečenice u više tekstovnih jedinica (ili jednoga iskaza u nizu intonacijski izdvojenih segmenata međusobno odvojenih točkama)  za parcelaciju su nužna dva uvjeta: intonacijski – jezična jedinica mora biti interjunkturno autonomizirana (lol), a drugi je pozicijski – jedinica traži sintaktičku postpoziciju  npr. I jedno i drugo se u bolnici nagledalo svega. Raskomadanih tijela. Krvavih pelena. (Corridor)  parcelacija asocira na elipsu, ali parcelati se lako učlanjuju u prethodnu rečenicu (sindetski ili asindetski), dok eliptične rečenice to ne mogu o inverzija – samo ako se red riječi promatra kontekstualno uključeno, tj. aktualizirano, a figurativnom inverzijom smatra se poredak novo + dato, odnosno rema pa tema  npr. antepozicija predikata (Zapalio je Jukić cigaretu) ili postpozicija sročnoga atributa (Bilo je mnogo očiju zvjezdanih) ili pak stilogeno sredstvo tipa Nikad više ne dođe. Ne dođe više nikad. o

-

36



inverzija ritmizira iskaz, a u tekstovima s izraženom inverzijom figurira kao stilistički konektor, kao pokazatelj odstupanja od norme, koji čini da je stoga diskurz vidljiv, figurativan

Od tekstualne stilistike do stilistike diskurza

-

-

-

-

tekstualna stilistika ili stilistika teksta noviji je segment istraživanja, promatra tekst kao cjelinu i pritom analizira sve njegove stilogene elemente, međusobne odnose tih elemenata na različitim razinama, način na koji ti elementi određuju funkcionalnostilsku i stilsku markiranost teksta u cjelini u poststrukturalizmu – intertekstualnost – tekst dolazi u odnose s tekstovima prije njega, sa suvremenicima i s tekstovima poslije njega te stilistika i analiza jednoga teksta postaje nedovoljna problematika definicije diskurza: kao jezik u upotrebi, kao oblikovatelj socijalnoga poretka, kao mreže znanja itd. jake pozicije teksta – ona mjesta u tekstu koja su svojevrsna smisaona i stilistička čvorišta teksta, mjesta koja su po svojoj poziciji u tekstu i po svojoj formi izuzetno značajna za razumijevanje teksta; imaju didaktičku i argumentativnu funkciju o u užemu smislu: naslov, epigraf (moto), podnaslov, prva i posljednja rečenica teksta, odlomak; u širemu smislu: stilske figure i tropi, frazemi, krilatice, poslovice i izreke, citati, vlastita imena, termini, rimovane riječi itd. – u poststrukturalizmu tzv. rubne zone (usp. Derrida) o naslov kao sažeta informacija o sadržaju teksta (referencijalna funkcija), kao privlačenje pažnje (konativna funkcija), izražavanje osobnosti (ekspresivna funkcija), često naslov ima poetsku ili metajezičnu funkciju ili postaje krilaticom o podnaslovi i nadnaslovi kao preciziranje naslova, dopune (referencijalna i autoreferencijalna funkcija, manje ekspresivna ili poetska) o često je autorov smisao teksta fokusiran u epigrafu ili motu te nije samo ornamentalan, tekst se njime smješta u kontekst drugih tekstova o početna rečenica – inkoativna, posljednja rečenica – finitivna; u nekim žanrovima poput bajke ustaljeni su modeli, npr. Bio jednom davno... i I živjeli su sretno do kraja života, no ima toga i u npr. govorima Dame i gospodo! o imena i imenovanja kao smisaona čvorišta teksta i indikatori promjene točke gledišta; u književnoumjetničkome stilu imaju katkad i ocjenu lika, karakteristike ili simboliku, a u drugim stilovima imaju informativnu, uvjeravačku funkciju ili pak efekt oneobičavanja (npr. u imenima proizvoda); kolektivno nesvjesno: nomen est omen (ime je znak) stilistički konektori – signali kontekstualne uključenosti rečenice i signali povezanosti rečenica u tekstu, no istodobno se mogu promatrati kao okvir

37

-

teksta ili kao metatekstualni signali koji nam pomažu da raspoznajemo tekst kao određenu vrstu teksta o neki tekstovi ne moraju imati metatekstualne signale, no onda se tip teksta prepoznaje na osnovi shematizirane strukture, odnosno ustaljenoga rasporeda sadržaja (npr. formulari, obrasci, upute) o figure kao konektori – najviše figure ponavljanja  anafora (ponavljanje riječi na početcima iskaza), epifora (ponavljanje riječi na kraju iskaza), simploka (ponavljanje i na početku i na kraju), paralelizam (jednako sintaktičko ili ritmičko ustrojstvo rečenica koje slijede jedna za drugom), polisindeton (učestalo ponavljanje veznika)  osnovna sredstva rekurencije, tj. povezanosti teksta ponavljanjem jezičnih jedinica  gradacija – leksički, stilistički, gramatički i propozicionalni konektori, gradacija od prve rečenice nadalje, stupnjuje se neka tema  retorička pitanja – djeluje mehanizam rekurencije, mogu formirati okvir teksta (kao inkoativna ili finitivna rečenica, često u poeziji)  i drugi tipovi figura mogu postati konektorima, ali samo ako se učestalo ponavljaju i tako postaju kompozicijsko sredstvo (pr. u poeziji fonostilemi kao asonancija ili aliteracija ili grafostilemi) o točka gledišta – pozicija s koje teče pripovijedanje, način organizacije teksta često povezan s promjenama lica o Uspenski: točka gledišta središnji je kompozicijski problem djela, javlja se u svim reprezentativnim umjetnostima, razlikuje četiri tipa točke gledišta: prostorno-vremenska, frazeološka, ideološka, psihološka; sve mogu biti unutarnje ili vanjske  sve se na neki način prelamaju u frazeološkoj točki, jer verbalnim sredstvima pokazuje i ostale promjene; karakterističan je primjer mijena glagolskih vremena (npr. historijski prezent) o za stilistiku je važan zadatak istraživanje jezičnih formula kojima se imenovanjem izražava različita točka gledišta, npr. u razgovornome stilu može se pratiti prijelaz s formalnoga na neformalno (npr. obraćanje imenom) o koreferencijalni lanci imenovanja (Daneš) – isti se lik može imenovati na više načina; denotat je isti, a pripisuju mu se različiti označitelji ~ Frege – Sinn & Bedeutung (pobjednik kod Jene, gubitnik kod Waterlooa – oboje Napoleon) intertekstualnost o intertekstualnost kao upućenost teksta na druge tekstove, stalni dijalog s Drugim, citati i aluzija na druge tekstove, tekst nije determiniran vanjskim okolnostima nego ih on determinira o postmodernizam – apsolutnost teksta i naracije, citatnost nije odlika samo znanosti nego svakoga teksta, znanost i filozofija moraju se promatrati kao tek još jedan skup narativa

38

stilistika: pitanje različitoga funkcioniranja višeglasja u znanstvenome (kognitivna f.) i književnoumjetničkome tekstu (estetska f.); novi sustav stilistike znanstvenoga teksta jer se može pratiti način realizacije autora i autorske pozicije (npr. ja, autorsko mi, bezličnost) o citati kao obilježje postmoderne književnosti – citatima, aluzijama i fusnotama ukazuje na to da su njezina baza druga književna djela, a ne realnost te stalno ukazuje na svoju literarnost (npr. u Borgesa)  kao metatekstualni signali citati se dijele (Oraić-Tolić) na potpune (potpuno prenošenje segmenta teksta izvornika, tj. prototeksta), nepotpune (djelomično), prazne (vakantni, pseudocitati, prototekst postoji, ali odnos između citata i prototeksta lažan je) i paracitate (ne postoji nikakav prototekst iz kojega se tobože prenosi citat)  u postmoderni često vakantni citati (npr. Pavličićeva Koraljna vrata citiraju XV. pjevanje Gundulićeva Osmana)  prema vrsti prototeksta iz kojega potječu citati: intrasemiotički (i citat i tekst koji ga preuzima pripadaju istoj umjetnosti), intersemiotički (citat i tekst pripadaju dvjema različitim umjetnostima), transsemiotički (u umjetnosti se citiraju tekstovi neumjetnosti)  česti su i metasemiotički ili metafilozofski citati, koji tematiziraju semiotiku ili filozofiju, zbog stvaranja začudnosti, oneobičavanja teksta, kao ornamenti, provokacija, kognitivne su funkcije, karakteriziraju lik, stvaraj komični efekt itd.  npr. preregistracija – Puig: Poljubac žene pauka metatekst – tekst o tekstu, svaki metatekst ima svoj prototekst ili prototekstove te sudjeluje u intertekstualnosti o mogu se podijeliti na afirmativne i negativne po odnosu prema prototekstu te na opisne (npr. opća poetika, književna kritika, recenzije, (auto)interpretacije, programi i manifesti itd.) i metakreativne (arhitekstovi, prijevodi, parodije, stilizacije, postanalize, kvazimetatekstovi, naslovi itd.) s obzirom na svoju prirodu autoreferencijalnost – u književnome se djelu tematizira literarnost toga istoga djela (ali i u drugim umjetnostima, npr. namjerno uvođenje kamere u kadar u filmu ili obraćanje glumca publici u teatru) o aktualan postupak u postmoderni, stvaranje začudnosti i oneobičavanje, često i dominantan te postaje jedina tema i glavni sadržaj književnih djela (Pavličić), npr. Italo Calvino – Ako jedne zimske noći o često postmoderna književnost koja se naziva metafikcijom počiva na principu dvojnosti: može se čitati na svojemu osnovnome referencijalnome planu (npr. Umberto Eco: Ime ruže, može se čitati kao kriminalistički roman), ali i na sekundarnome, oneobičenome planu o Eco: tri su plana fabule – što se događa likovima, što se događa čitatelju, što se događa djelu; metafikcija govori o kooperativnome principu (usp. Griceove maksime) u naraciju, a istodobno podriva taj o

-

-

39

-

-

princip te kažnjava želju za kooperativnošću iznevjeravajući njegova očekivanja i poigravajući se s njima narativni tekst o Mills: književni tekst ima kontekst produkcije (općejezična/diskurzivna ograničenja, tekstualni prethodnici, književne konvencije, trenutačni književni trendovi, afilijacije – spolne, rasne, poltiičke, nacionalne itd., izdavačke prakse, sociohistorijski faktori, autor) i kontekst recepcije (ciljana publika, stvarna publika, implicitni čitatelj, stvarni čitatelj(i), sociohistorijski faktori, izdavačka praksa) o uvođenje pozicije čitatelja i njegove recepcije teksta zapravo predstavlja jedan od osnovnih kvalitativnih skokova između strukturalne i poststrukturalne stilistike o narativni tekst uključuje i usmene i pisane forme, tekstualne i diskurzne aspekte, pripovijedati se može u više medija (npr. slikama, filmskim jezikom, stripom itd.) o struktura narativnoga teksta: sažetak (apstrakt) – orijentacija – komplikacija – evaluacija – pouka (zaključak) o epizode – narativni konstituenti koji se odlikuju unutrašnjim kontinuitetom (imaju iste sudionike, po pravilu aktante, povezani su kontekstom, vremenom, prostorom), a imaju signale za prekid i povezivanje između pojedinih epizoda (npr. Šeherzadu zateče jutro, te ona prekine priču započetu po carevom odobrenju u 1001. noći) novi nivoi interpretacije, stilistika na diskurznoj razini: ideološka markiranost leksika, koji tipovi procesa dominiraju, je li kasno tko je agens, kako su upotrebljene zamjenice mi i vi, kakav je odnos teksta prema drugim tekstovima koji mu prethode ili ga okružuju, traže se strategije učtivosti i moći, odnosno skrivena moć iza diskurza

Stilistika hiperteksta i hipermedija

-

hipertekst – uporaba računala da bi se transcendirala linearna, povezana i fiksirana svojstva tradicionalno pisanoga teksta, pri čemu čitatelj umjesto da drži u ruci cijelu knjigu, vidi samo sliku jednoga bloka teksta na ekranu, a iza te slike krije se varijabilna tekstualna struktura, niz mogućnosti izbora o hipertekst je suprotstavljen pojmovima završenosti i konačnosti klasičnoga teksta, uvijek podrazumijeva dvojnost: tekst se istodobno percipira kao zaseban glas svojega autora i kao dio mreže odnosa s drugim tekstovima i s nizom drugih referenci

40

Michael Riffaterre: Kriteriji za stilsku analizu

-

-

-

subjektivne impresije, normativna retorika i preuranjeno estetsko djelovanje dugo su onemogućavali razvoj stilistike lingvistika, strukturalna deskripcija stila, zahtijeva tešku prilagodbu: stilističke se činjenice mogu shvatiti samo u jeziku jer im je on sredstvo; moraju imati specifična svojstva jer ih se inače ne bi moglo razlikovati od stilističkih činjenica o treba stilističke elemente podvrgnuti lingvističkoj analizi književni stil – bilo koji pisani individualni oblik književne usredotočenosti stil – naglašavanje (ekspresivno, afektivno, estetsko) koje se dodaju informaciji koju prenosi lingvistička struktura, bez izmjene značenja o jezik izražava, a stil naglašava, Riffaterre se bazira na heuristici, pronalaženju kriterija i načina postojanja tih vrijednosti i naglašavanja osobitost lingvističke komunikacije u književnosti o koder – zadatak pisca koji kodira poruku zahtjevniji je govornikova o govornik mora neprestano naglašavati (na najvažnijim točkama diskurza) da zainteresira publiku, no pisac nema izvanlingvistička izražavanja (npr. intonacija i geste) te ih zamjenjuje instrumentima naglašavanja (npr. hiperbole, metafore, neuobičajen red riječi u rečenici itd.); govornik može prilagoditi govor potrebama slušatelja, dočim pisca mora uzeti u obzir sve oblike nesporazuma te dati instrumentima maksimalnu učinkovitost te paziti na kompleksnost konotacija o kontrola dekodiranja – pisac ima više toga za obradu od govornika te je svjesniji poruke, piščeva svjesnost jest njegova obuzetost načinom na koji želi da njegova poruka bude dekodirana tako da se čitatelju ne prenosi samo njezino značenje nego i stav prema njoj  pisca već ograničavaju pravopis i gramatika; ako želi nametnuti vlastitu interpretaciju, treba spriječiti čitatelja u pokušaju zaključivanja ili predviđanja kakve važne pojave  takvo kontroliranje dekodiranja jest ono što razlikuje izražajnost od običnoga pisanja (kojemu je svejedno kakvo je dekodiranje, bitno je da do njega dođe) i budući da ovo razlikovanje korespondira cjelini piščeve poruke, u njemu možemo vidjeti specifični mehanizam individualnoga stila o analiza stila temeljena na relevantnim osobinama mora se baviti tim fundamentalnim mehanizmom: deskriptivni stupanj – primjena teorije informacije s naglaskom na proces kodiranja; heuristički stupanj – prikupljanje činjenica za analizu, tj. elemenata koji ograničavaju slobodu percepcije u procesu dekodiranja o trajnost poruke – pisanje osigurava fizički opstanak poruke koju je pisac zamislio, uzorci postavljeni za kontrolu dekodiranja ostaju nepromijenjeni, no dekoderov lingvistički referencijalni okvir mijenja se s vremenom; u međuvremenu dekodiranje poruke odražava stupanj do

41

-

-

kojega uzorci kontrole trpe zbog evolucije koda (npr. lingvist u tekstu traži osobine jezika u vrijeme nastanka, a stilističar pokušava ponovo uspostaviti efekte koje je stil tada imao i tako korigirati reakcije suvremenih čitatelja) o specifična točka gledišta stilistike mora kombinirati sinkroniju i dijakroniju; s jedne strane stanje jezika, u svojoj strukturalnoj cjelovitosti i prethodno uspostavljenim stilističkim uzorcima kontrole dekodiranja zamrznutih pismom, a s druge strane to da sukcesivne generacije dekodera aktualiziraju potencijale djela, unutar granica uzoraka djela i kodova čitatelja, bilo da se sukobljavaju ili ne  odnos sinkronije i dijakronije vidi se i u unošenju arhaizama u tekst, predstavljaju poseban kod karakteriziran sviješću o prošlim stanjima jezika, kao lingvistička činjenica ima mjesto u sustavu, a kao stilistička dekodira se u odnosu na prošli sistem percepcija i stilska analiza o stilističar mora odabrati one osobine koje realiziraju najsvjesnije namjere pisca o stilistička analiza mora se koristiti informantima koji će nas opskrbiti reakcijama na tekst; ogoljen od formulacije u vrijednosnim terminima o sekundarni odgovor postaje objektivni kriterij za postojanje njegova stilističkoga podražaja  jasno odvajanje psihološkoga procesa i kulturne uvjetovanosti percepcije od onoga što ih je prouzročilo o Spitzer pak na osnovi jednoga detalja donosi zaključke o autorovoj psihi, a ta se hipoteza tada kontrolira pomnim promatranjem drugih napadnih detalja u tekstu; interpretacija se oslanja na odnos između značajke diskurza i stanja svijesti; problem – opasnost subjektivnosti o prosječni čitatelj (kao onaj bez želje za demonstracijom specijalnoga znanja i sl.) osigurava heurističku neposrednost i brzinu stilistički kontekst o upotrebljivost prosječnoga čitatelja ograničena je na stanje jezika koje mu je poznato, stoga su česte pogreške dodavanja i oduzimanja/omisije (npr. neće osjetiti stilističku konotaciju riječi koju je imala u 17. stoljeću) o Juilland: ako je stil samo devijacija od norme, trebali bismo ograničiti stil na ono što nam preostaje od pisanoga lanca nakon eliminiranja svakoga elementa koji možemo opisati u cijelosti putem lingvističke analize, i koji je stoga definiran kao normalan  odgovor na to jest da tada ne bismo mogli uzeti u obzir činjenicu da materijal koji smo odstranili u nekim drugim odnosima može imati stilističku ulogu i da će analiza biti iskrivljena jer je odstupanje od norme dvosmjerni faktor koji oscilira između svjesnosti (stila) i automatizma (nesvjesna pogreška, imitacija) o lingvistička je norma irelevantna, normu treba zamijeniti kontekstom o stilistički kontekst jest lingvistički uzorak iznenada prekinut nepredvidivim elementom, a rezultirajući kontrast (kontrasti tvore strukturu!) predstavlja stilistički položaj

42

-

-

o kontekst slijedi čitatelja, mogu se preklapati stilističke jedinice efekt stilističkoga instrumenta pretpostavlja kombinaciju semantičkih i fonetskih vrijednosti konvergencija – nagomilavanje stilističkih oblika u zajedničkome djelovanju o konvergencije mogu biti stilistički faktor koji osigurava opstanak sistema kodiranoga u djelu heuristički stupanj treba prethoditi svakomu pokušaju deskripcije; kontekst i konvergencija kao kriteriji zahtijevaju samo promatranje oblika, bez predrasuda u pogledu njihova sadržaja i vrijednosti, kod prosječnoga čitatelja vrijednosni sudovi rabe se ako otkrivaju podražaje

43

Pierre Guiraud: Stilistika Stil i stilistika

-

-

stil je način pisanja, način pisaja svojstven nekomu piscu, nekomu književnomu rodu, nekoj epohi o u antici je način pisanja predmet retorike, koja je istodobno umjetnost književnoga izraza i norma, kritički instrument u procjenjivanju individualnih stilova stilistika je moderna retorika u dvostrukome obliku – nauka o izrazu i kritika individualnih stilova Novalis je među prvima upotrijebio izraz stilistika i ne razlikuje je od retorike stilistika ostaje proučavanje lingvističkoga izraza, a riječ stil, dovedena do svoje osnovne definicije, način da se izrazi misao posredstvom jezika o neki se stilističari postavljaju na lingvističku razinu izraza, a neki teže znanosti o književnosti o misao: neki, prije svega lingvisti, polaze od oblika prema sadržaju i učinku u efektima smisla i tamo gdje filozofi proučavaju jezik polazeći od misli, dok drugi promatraju stil kao estetski aspekt književnoga izraza, isključujući svakidašnji govor, običan instrument komunikacije, kojemu, naprotiv, neki pridaju utoliko više značenja o neki stil vide u svjesnomu izboru sredstava izraza, dok drugi nastoje odrediti mutne snage koje formiraju jezik u podsvijesti o metode idu od najapstraktnije stilistike od estetskih i subjektivnih sudova Retorika

-

-

stil je način pisanja, piščeva upotreba izražajnih sredstava u književne ciljeve za stil je zanimljiv jedino književni jezik i njegov izražajni učinak retorika je u antici proučavala cjelokupnost stilskih postupaka; poslije predstavlja znanost o izrazu i znanost o književnosti, u srednjemu vijeku dio triviuma uz gramatiku i dijalektiku umjetnost pisanja o umjetnost sastavljanja govora na kraju obuhvaća cijeli jezični izraz i književnost, bazira se na rodovima, stilovima ili tonovima, figurama ili sredstvima izraza o pisanje se svodi na izbor književnoga roda koji odgovara misli što je treba izraziti, dok književni rod implicira ton, koji je opet definiran određenim jezičnim osobinama o retorika je rođena u Grčkoj kao umjetnost sastavljanja govora za sud ili za tribinu, ona je umjetnost uvjeravanja, ima četiri dijela (Aristotel:

44

-

-

Retorika, Ciceron: De oratore, Orator, Kvintilijan: De institutione oratoria):  invencija – pronalaženje argumenata i dokaza koje treba razviti  dispozicija ili pronalaženje reda u kojemu ti argumenti trebaju biti poredani  elokucija ili način izlaganja tih argumenata ili tih dokaza, odvojeno zamišljenih, na najjasniji i najupečatljiviji način  akcija – obrađuje intonaciju, način govora, geste i mimiku rodovi o već od 4. stoljeća u Grčkoj razlikuju rodove u prozi od rodova u stihovima, a u lirskoj poeziji razlikuju izraz osobnih osjećaja od kolektivnih; Aleksandrijci i Rimljani nasljeđuju te rodove, djelomično ih prilagođavau, djelomično obnavljaju, a rodovi se preobražavaju u srednjemu vijeku (životi svetaca, junačke pjesme, roman, drame i misteriji te novi sistemi versifikacije u poeziji), a 16. stoljeće oživljava stare rodove o uglavnom se razlikuje pet rodova za poeziju i četiri za prozu:  lirski rod - živ i slikovit izraz duševnih osjećaja, obuhvaća elegiju, epitalam, pjesmu, baladu, sonet itd.  epski rod – pripovijedanje u stihovima junačkih i čudesnih avantura  dramski rod – predstavljanje života u akciji  didaktički rod – naučava istine moralnoga ili fizičkoga reda te obuhvaća basnu, poslanicu, satiru, epigram itd.  pastoralni ili bukolički rod – dramatsko slikanje običaja i ljepota sela u obliku ekloga i idila  govornički rod – može biti demonstrativan ili sudski, obuhvaća različite oblike govora i rasprave  historijski rod – istinito pripovijedanje i ocjena važnih činjenica koje čine život jedne nacije, a obuhvaća i anale, kronike i memoare  didaktički rod u prozi – za predmet ima poučavanje različitih ljudskih saznanja, filozofiju, kritiku itd.  rod romana – pripovijedanje događaja i studija strasti, sad imaginarnih, sad stvarnih i promatranih iz stvarnoga života, razlikujemo pastoralni, avanturistički i analitički roman te pripovijetku, novelu o općenito je prihvaćeno postojanje rodova koji žive sami po sebi i nezavisno od piščeve ćudljivosti; retorika – za svaki siže postoji određeni formalni okvir sa svojim pravilima, svojom strukturom, svojim stilom, koji pisac mora prihvatiti stilovi o pojam je roda neodvojiv od pojma stila, svakomu rodu odgovaraju nužni načini izraza, koji određuju ne samo njegovu kompoziciju nego i rječnik, sintaksu, figure i ukrase o u antici su razlikovali jednostavni (Vergilije: Bukolike), umjereni (Vergilije: Georgike) i uzvišeni (Vergilije: Eneida) stil

45

tzv. Vergilijevo kolo, čij prstenovi označavaju društveni položaj što odgovara svakomu od stri stila, s imenima, životinjama, oruđem, mjestom boravka i biljkama koje im treba pridodati (npr. seljak Coelius polje voćaka obrađuje plugom, a kapetan Hektor ovjenčan je lovorom i s mačem o boku obilazi tabor na svojemu konju) te se njihov život opisuje različitim stilovima  riječi zadržavaju odraz stvari koje označuju ili sredina koje ih upotrebljavaju, a to je princip koji susrećemo u Danteovoj stilistici (De Vulgari Eloquentia): neke riječi pripadaju djeci, neke ženama, neke muškarcima, neke selu, neke gradu itd. o teorija o tri stila prenosi se do 19. stoljeća  Voltaire u Filozofskome rječniku razlikuje jednostavni i uzvišeni stil, a slično i njegovi suvremenici o stil je definiran položajem osoba i rodovima, jer svaki rod mora imati karakter stila analogan svojemu predmetu  Mauvillon: Traktat o stilu, 1751. donosi da je npr. lik uzvišenoga stila, lice srednjega, a faca burlesknoga i slično figure o figura – življi način govorenja nego što je obični govor, a kojemu je cilj da ideju učini pristupačnom posredstvom neke slike, neke usporedbe ili da još više pobudi pažnju svojom točnošću ili originalnošću o iz antike naslijeđe inventara:  figure dikcije odnose se na izgovor (metateza, proteza, paragoga, afereza, sinkopa, apokopa, metateza, dijereza, sinereza, kraza itd.)  figure konstrukcije odnose se na sintaksu (hiperbaton, elipsa, zeugma, silepsa, pleonazam, vezivanje, rastavljanje, privlačenje, ponavljanje, suprotstavljanje itd.)  figure riječi ili tropi jesu izmjene značenja (metafora, sinegdoha, metonimija, aluzija, alegorija, ironija, sarkazam, katahreza, hipalagija, eufemizam, antonomaza, metalepsa, antifraza itd.)  figure misli namijenjene su obliku ideja (hiperbola, antiteza, apostrofa, uzvik, epifonem, pitanje, subjekcija, komunikacija, nabrajanje, dopuštanje, gradacija, suspenzija, prešućivanje, prekid, zaklinjanje, perifraza, litota, oslabljivanje, privodno mimoilaženje, prozopeja, hipotipoza itd.) o figure su osnova teorije ukrasa, razlikuje se laki ukras, koji počiva na bojama retorike, figurama konstrukcije ili misli, te teški ukras, koji karakterizira uporaba tropa kompozicija o retorika je i traktat o književnoj kompoziciji:  invencija – definira postupke koji omogućuju da se razvije neka misao, tema, da se nađu ideje; počiva na amplifikaciji, razlikujemo do devet njezinih vrsta, među kojima su interpretacija, prozopopeja, opis itd. 

-

-

46

interpretacija – sastoji se od sakupljanja riječi oko jedne ideje; može biti nabrajanje susjednih izraza, ponavljanje jedne ideje pod različitim oblicima, razvijanje eimologije riječi i slično.  prozopopeja – sastoji se u tome da se odsutne ili mrtve ličnosti ili čak predmete dovodi do toga da govore; slična je apostrofa kad se obraća stvarnoj ili zamišljenoj ličnosti, koja je često personificirana apstrakcija (npr. apostrofa Ljubavi); opis predstavlja najčešći postupak amplifikacije (Ciceron nabraja 11 točaka u opisu ličnosti: ime, priroda, stalež, načn života i sl.)  ovim postupcima razvijanja ideja pridružuju se sredstva invencije ex nihilo, popisi poslovica i općih mjesta (topoi)  kada su ideje nađene i razvijene, preostaje im da se rasporede o stari traktati o retorici razlikuju uvod, razdiobu, potvrdu, odbijanje, zaključak (odgovaraju rodovima, postoji jedan prirodni i jedan umjetni red i za svaki osam raznih tipova) mjesto i granice retorike o retorika je istodobno i umjetnost pisanja i umjetnost sastavljanja o retorika je stilistika starih o analiza sadržaja izraza retorike odgovara shemi moderne lingvistike – jezik, misao, slušalac o važnost je retorike velika jer ne odražava samo jednu koncepciju jezika i književnosti nego i jednu filozofiju, kulturu i intelektualni ideal o sigurno je da ona više nema razloga za postojanje kao skup normativnih recepata, no zadržava sva svoja prava, često nepriznata, na planu lingvistike i književne povijesti o Ballyjeva stilistika izraza proizlazi iz stare retorike, ali s novim sredstvima o proučavanje retorike sačuvalo je svoje mjesto u književnoj kritici jer je nemoguće prosuditi stil nekoga autora ne vodeći računa o ideji koju je on sam imao o stilu o nemoguće je donijeti sud o stilu i vrijednosti nekoga djela bez intimnoga poznavanja ciljeva koje ono sebi postavlja i sredstava kojima raspolaže o retorika dominira francuskim školovanjem i francuskom književnošću od početka do devetnaestoga stoljeća 

-

Izvori moderne stilistike

-

nova koncepcija jezika i stila o počevši od 18. stoljeća počinje pokret koji će s romantizmom raskinuti okvire retorika 18. st. nejasna je i neodređena granica između dviju vizija svijeta – esencijalističke i egzistencijalističke

47

za modernoga čovjeka doživljeno iskustvo identificira i autentificira stvarnost, za srednjovjekovnoga čovjeka kralj mora odgovarati ideji o kralju i zamišljamo ga uvijek sa žezlom i krunom  funkcija književnosti nije da izrazi individualno iskustvo nego da prenese ideju, ideal o Condillac: Esej o porijeklu ljudskoga saznanja, 1746. – jezik je proizvod misli, zasniva jednu gramatiku polazeći od kategorija razuma, zamišlja jednu logiku jezika i tomu jeziku logike suprotstavlja prirodni jezik kao jezik strasti, sačinjen od izraza svojstvenih osjećajima dekadencija retorike o jezik više nije odraz u ljudskome neke vanjske forme ogledalu, nego sredstvo za izražavanje čovjekova iskustva koje je on samostalno osjetio i doživio (te ideje preuzima opat Batteux te većina gramatičara) o govor je izraz konkretne situacije, izravno izražava ideje i osjećaje pojedinaca i miješa se s njima te preko njih izražava osjećaje i misli jednoga društvenoga temperamenta, kolektiva, njegovih običaja i institucija  zadržavajući svoju trajnu funkciju, koja se sastoji u izražavanju svijeta, književnost premješta svoju perspektivu određujući sebi zadatak da izrazi ljudsko iskustvo, a to se iskustvo miješa s formom koja ga izražava o ako se jezik identificira s mišlju, to znači u senzualističkoj perspektivi da se on identificira s čovjekom: stil je čovjek; Buffon – stil, to je čovjek sam, ne može se ni ukloniti, ni prenijeti, ni pokvariti  to znači da ideje, bit govora autor može popravljati, dok je oblik koji im je dao svojstven autou i ne može biti izmijenjen, pokvaren, imitiran o stil postaje izraz individualnoga genija, ne više ekvivalencija s jednom idealnom formom nego spontana forma ideje, isto tako bitna za pojedinca kao i njegovo ponašanje ili njegov karakter  d'Alembert: stilom se nazivaju posebne odlike govora, teže i rjeđe, koje označavaju genij ili talent onoga koji piše ili govori  Chateaubriand: stil se ne može naučiti, to je dar neba, to je talent o tvrdeći da je stil čovjek, otkrivamo da je jezik nacija, jezici žive i transformiraju se; govor, čovjekov izraz, evoluira s čovjekom, običajima i idealima kolektiva koji izražava o ideja o nacionalnome lingvističkome geniju jedan je od bojnih konja njemačkoga romantizma tijekom 19. stoljeća  Humboldt: jezik je organ narodnoga bića, to je ustvari samo njegovo biće, otuda je struktura ljudskih jezika različita u onoj mjeri u kojoj se narodi razlikuju u svojim duhovnim osobinama o lišena metafizičkih i estetskih osnova koje su je podržavale, retorika se ponižava i pada na rang jedne vještine pisanja, zbirke praktičnih recepata, koji su iz dana u dan dolazili u pitanje historijska lingvistika i pojam stila o

-

-

48

u 17. stoljeću gubi se kritička vrijednost, lingvist obara sistem kriterija koje ne nadomješta, odbija razmotriti pojam stila i prepušta ga književnosti i umjetnosti pisanja, ne zamišlja stil kao predmet jednoga racionalnoga proučavanja uključenoga u lingvistiku o problem stila diskuziran i problematiziran, no ne zamišlja se nikakva znanstvena studija o stilu o lingvistika ne slijedi rijetke eseje poput The Philosophy of Style Herberta Spencera ili Zur Stylistik Heymanna Steinthala o lingvistika se kao znanost razvija tijekom 19. stoljeća, materijalistička je i promatra jezik kao konkretni objekt koji se može rastaviti na jednostavne i odvojive elemente o stil kao pojava individualnoga porijeka ne nalazi mjesta u takvoj perspektivi, jezik se mogao proučavati samo u njegovim fizičkim i materijalnim osobinama, a ne u njegovoj vezi s mišlju, u njegovoj apstraktnoj općenitosti, a ne u njegovim odnosima s pojedincem o dvije velike struje: idealizam (konstruktivna kritika analitičkoga i racionalističkoga materijalizma) i obnova pozitivizma (zasniva znanost o čovjeku na eksperimentalnim i racionalnim osnovama) idealistička škola i pojam stila o preuzima se Humboldtova distinkcija jezika kao pasivnoga instrumenta kolektiva i stvaralačkoga čina pojedinca te se odbija vidjeti u jeziku stvar ili esenciju, u njemu vide proces o Wundt, Schuchardt: jezik je tvorevina pojedinca generalizirana imitacijom kolektiva koji ga prihvaća i stoga podvrgnuta zakonima psihologije i sociologije te djelovanju tih zakona na pojedince koji ga stvaraju i njime se koriste, on je bitno činjenica stila! o Schuchardt, Bossler, Spitzer – njemačka idealistička škola o Vossler napada njemački racionalistički pozitivizam u njegovu principu, jezik nije objekt nego izraz jedne volje, jezik moramo razmatrati u odnosi s duhom, to jest u njegovu stilu Saussureova škola i pojam stila o uzmiče pred proučavanjem individualnoga stila, koji joj izgleda kao slobodan, izoliran čin, originalan i neizmjerljiv, koji se izmiče promatranju, analizi i klasifikaciji; posvećuje se proučavanju kolektivnih stilova, jezičnih činjenica promatranih u njihovim odnosima s društvenim, kulturnim, nacionalnim grupama itd. o zainteresirao ih je i odnos misli i jezika (usp. semiologija kao dio opće psihologije) dvije stilistike o iz te obnove lingvističkih doktrina nastaju početkom 20. stoljeća dvije discipline koje pod imenom stilistike predstavljaju dva različita i odvojena proučavanja i koje se razvivjaju paralelno s tradicionalnom kritikom stila  stilistika izraza – proučavanje odnosa oblika s mišlju (odgovara elokuciji starih)  deskriptivna, stilistika efekata, ovisi o semantici i o proučavanju značenja o

-

-

-

49

stilistika pojedinca – kritika stila, proučavanje odnosa izraza i pojedinca ili kolektiva koji stvara i rabi taj izraz; genetičko proučavanje, a ne normativno i na osnovi suda  genetička, stilistika uzroka, veže se uz književnu kritiku ako stilistika želi biti nauka o izrazu, stilistika je retorika, no retorika koja počiva na novoj definiciji funkcije jezika i književnosti, kao izraz čovjekove prirode i njegovih odnosa sa svijetom neeuklidovska retorika: stil je čovjek (Buffon) revizije vrijednosti - Poe, Malllarmé, Valéry, ali i nadrealisti stil je neodređeni pojam koji stalni nadilazi granice u koje ga žele zatvoriti 

o

o o o

Deskriptivna stilistika ili stilistika izraza

-

stilistika izraza o izraz – čin izražavanja misli posredstvom jezika; jezik je sastavljen od oblika, sintaktičkih struktura, riječi, koje su isto tako sredstvo izraza o proučavanje izraza s jedne je strane proučavanje jezika, a s druge proučavanje misli o trostruka vrijednos izraza:  pojmovna – gnomička, logika izraza  ekspresivna – manje ili više nesvjesna, sociopsihofiziologija izraza  impresivna – intencionalna – estetika, etika, didaktika itd. izraza (treba razlikovati izravnu i prirodnu intenciju od drugostupanjske i imitirane intencije umjetnika ili glumca) o dvije posljednje predstavljaju stilističke vrijednosti; pojam stilističke vrijednosti pretpostavlja postojanje nekoliko sredstava izraza za istu ideju, stilističke varijante od kojih svaka predstavlja jedna poseban način izražavanja istoga pojma o pojam sinonimije u osnovi je stilistike izraza o također postoje onomatopeje i fonetski motiviriane riječi u kojima duh shvaća odnos između oblika riječi i njezina značenja o stilistika izraza – proučavanje ekspresivnih i impersivnih vrijednosti svojstvenih raznim sredstvima kojima raspolaže jezik; te su vrijednosti vezane uz postojanje stilističkih varijanti, tj. za razne oblike izražavanja jedne te iste ideje, uz sinonime koji izražavaju jedan poseban aspekt te komunikacije

50

-

-

Ballyjeva stilistika i proširenja o prema njemu, stilistika izučava činjenice jezičnoga izraza s gledišta njihova afektivnoga sadržaja, tj. izraz osjećajnih činjenica jezikom i djelovanje jezičnih činjenica na osjećajnost o u jeziku se svaka ideja realizira u jednoj afektivnoj situaciji i promatra se pod određenim aspektom (npr. Učini to! – O, da, učini to! – Učini to.) o afektivni sadržaj jezika predstavlja predmet Ballyjeve stilistike, ali manje proučavanje afektivnoga stanja koje se odražava u danoj okolnosti od proučavanja lingvističkih struktura za sebe i njihove ekspresivne vrijednosti o u analizi pošto izloži principe koji omogućuju da se ograniče, a zatim identificiraju činjenice izraza, Bally proučava njihova afektivna obilježja, koja dijeli na prirodne efekte i efekte evokacijom  između misli i lingvističkih struktura koje ju izražavaju postoje prirodne veze (npr. prirodno je da deminutiv izražava prijatnost, postoji veza zvuka i smisla u onomatopejama i u velikome broju riječi)  u efektima evokacijom oblici odražavaju situacije u kojima se aktualiziraju i svoj izražajni efekt dobivaju od društvene grupe koja ih upotrebljava (npr. izraz je vulgaran jer su ga stvorili vulgarni ljudi)  tako svaka riječ, svaka struktura pripada posebnoj zoni govora, jednomu stanju određenoga jezika, postoje jezici klase i sredina profesija, jezici rodova (znanstveni, književni itd.) i tonova (familijarni, opći itd.), a svaki se razlikuje intonacijama, riječima, slikama itd. kojima evociraju osjećaje ili stavove  evokativne su vrijednosti vezane uz: ton (niski, srednji, uzvišeni), jezike epoha (svaka epoha ima svoj rječnik), društvene klase (imaju svaka svoj rječnik, sintaksu, stil), društvene grupe (imaju svoj stil, npr. crkva), pokrajine (dijalekatske crte), biologija (dječji rječnik, jezik muškaraca i žena) o ograničava područje svojega proučavanja na (prirodnu ili evokativnu) afektivnost, iz njega isključuje didaktičke estetske vrijednosti, zadržao je samo proučavanje općega jezika – govornoga i spontanoga – izuzimajući sve književne oblike o nastavljači: Brunot, Damourette, Pichon, van Ginneken, Frei – sličan odnos jezika i misli kao u Ballyja, no neki proširuju pojam afektivnosti, koji je i Bally poslije nadomjestio pojmom ekspresivnosti o problem: opasnost da se proučavanje sredstava izraza pomiješa s proučavanjem individualnoga stila, s obzirom na to da svaki književni stil nastoji biti individualnim fonetika izraza

51

Trubeckoj: razlikuje reprezentativnu fonologiju (proučava foneme), apelativnu fonologiju (impresivna, proučava fonetske varijacije s obzirom na poseban dojam na slušaoca) i ekspresivnu fonologiju (proučava varijacije kao posljedicu temperamenta i spontanoga držanja pojedinca koji govori) o fonostilistika – apelativna i ekspresivna fonologija kao predmet, cilj je sastaviti inventar postupaka prikladnih da otkriju ekpresivnost – akcenti, intonacije, produženja, pojačanja itd. o Marouzeau: francuski može promijeniti mjesto naglaska, a da se značenje ne promijeni (naglasak je fiksan na zadnjemu slogu), postoji i akcent za isticanje koji odvaja jedan značenjski element, npr. impossible! o intonacija i način govora predstavljaju također stilističke varijante koje definiraju izraz o Trubeckoj: nesvjesni i spontatni izgovor (njime se izražava temperament, karakter, fiziološko ili moralno stanje, osjećaji, želje) te umjetni i svjesni akcent (nastoji prevariti, uvjeriti, laskati, nametnuti ili uvjeriti) morfologija izraza o problem – u francuskome slab stilistički učinak morfologije zbog jezičnih promjena, nestanka deklinacija i pojednostavljivanja konjugacija, no francuski raspolaže deminutivima i augmentativima afektivne vrijednosti o stilistiku zanima i uporaba gramatičkoga roda, broja i različitih vrsta riječi (rijetke su studije, npr. Schérer – vrste riječi u Mallarméa) sintaksa izraza o stilistički učinak imperfekta, konjunktiva, aorista, historijskoga prezenta, infinitiva, imperfekta pripovijedanja i sl. o ako je rječnik tijelo stila, struktura rečenice njegova je duša o Petar Guberina - studija o afektivnome sadržaju složenih rečenica, razmatra totalni iskaz, tj. sintaksu u vezi s intonacijom, gestom, mimikom, koji je dopunjuju  razlikuje stilistiku u pravome smislu riječi (Ballyjevu afektivnu stilistiku) od stilografije ili nauke o sredstvima izraza semantika izraza o rječnik je glavni izvor ekspresivnosti; Bally – Traktat o stilistici, proučavanje rječnika prije svega, a na semantičkome planu postavlja se problem prirodnih efekata i evokativnih efekata riječi, a s druge strane problem promjene značenja o prirodni efekti - vezani uz kvalitetu glasova i strukturu riječi, pripadaju fonetici i morfologiji  postoje fonetski motivirane riječi u kojima postoji veza između glasa i smisla, a i oblik riječi pridonosi davanju stilističke vrijednosti, a postoje i morfološke motivacije te stilistički učinak derivacijom i kompozicijom o efekti putem evokacije – semantika stila, treba voditi i računa o dijakroniji – evoluciji stila o

-

-

-

52

figure ili promjene značenja – jedan od glavnih izvora ekspresivnosti, proučavanje figura stoji u središtu stilistike, pitanje ekspresivnoga učinka figura (afektivan, komičan, estetski itd.)  za stilistiku promjena značenja veže se i problem tabua i eufemizama stilistika izraza ne predstavlja autonomni dio gramatike koji se odnosi na jedan konkretni element jezika; to je proučavanje iaspekta, izvanpojmovne vrijednosti (ekspresivne ili impresivne) raznih elemenata gramatičkoga oblika glasova, riječi, konstrukcija o nalazi se na planu jezika, ako ne općega, bar na planu kolektivnoga i gramatikaliziranoga stanja jezika (npr. jezik poezije, jezik građana, jezik seljana i sl.) o

-

Genetička stilistika ili stilistika pojedinca

-

-

kritika stila o zadaća je kritike stila da procijeni način na koji korisnik ostvaruje te stilističke mogućnosti jezika  u jednome se slučaju unutar jezika definiraju specifična obilježja raznih sredstava izraza u odnosu na druga, a u drugome slučaju promatraju se u odnosu na pojedinca, na grupu koja ih rabi: manje na izraz po sebi, a više pojedinac u funkciji posebnoga načina kojim se izražava o često se Ballyjeva stilistika izjednačava s proučavanjem jezika nasuprot stilistici pojedinca, koja bi bila proučavanje govora, no to je netočno jer postoji jezik pojedinca o idiomatologija proučava jezik s obzirom na naciju o proučavanje individualnoga stila ili individualiziranoga kolektivnoga stila zamišljeno je u dvostrukoj perspektivi:  proučavanje jezika kao korpusa jezičnih navika posebnih za pojedinca  proučavanje riječi, jezika, u njegovu kontekstu i situaciji o postoji makrostilistika – lingvistička stilistika i mikrostilistika – stilistika primijenjena na književnu kritiku, međusobno se dopunjuju, ali ostaju autonomne ili, prema drugima, miješaju se o idealistička lingvistika Vossler-Spitzerove škole postavila je sebi kao zadatak proučavanje činjenica riječi, kritiku djela u totalitetu njihova konteksta – literary stilistics ili stilistic criticism idealistička stilistika – Leo Spitzer o Spitzer, pod Vosslerovim utjecajem, zamišlja kritiku zasnovanu na proučavanju stilističkih obilježja djela o odbijajući tradicionalnu podjelu između proučavanja jezika i proučavanja književnosti, smješta se u središte djela i traži njegov ključ u stilu

53

definira svoju metodu:  kritika je imanentna djelu – polazna je tačka konkretno umjetničko djelo, a ne neko apriorno gledište izvan djela; pozitivizam, Bergson, Croce – utjecaji  svako je djelo jedna cjelina u čijemu se središtu nalazi duh njegova tvorca koji predstavlja princip unutarnje kohezije tijela – duhovni etimon (opći nazivnik svih detalja djela koji ih motivira i objašnjava)  svaki detalj mora nam omogućiti da prodremo u središte djela jer je ono jedna cjelina u kojoj je svaki detalj motiviran i uključen, a kad smo jednom u središtu, imat ćemo pogled na cjelinu detalja  u djelo prodiremo intuicijom, ali ta je intuicija provjerena opažanjima i dedukcijama  tako rekonstruirano djelo uključeno je u cjelinu, a postoji jedan zajednički nazivnik za djela jedne te iste epohe ili iste zemlje (duh nekoga pisca odražava duh nacije)  ovo je proučavanje statističko, ono ima svoju polaznu točku u nekoj jezičnoj crti  karakteristična crta jest individualna stilistička devijacija, poseban način govora koji odstupa od normalne upotrebe  stilistika mora biti kritika simpatije, djelo se mora shvatiti u svojemu totalitetu i iznutra, što pretpostavlja potpunu simpatiju o stilističke se crte otkrivaju (npr. pseudoobjektivna motivacija kao uporaba veznika jer, gdje je uzročna veza samo iluzija – volio je Bertu jer je to bila njegova žena, jer je bila poštena, jer je tako izgledala itd.), a potom karakteriziraju te objašnjavaju osnovnim stavom (duhovni etimon djela, npr. rezignirano nezadovoljstvo) New Stylistics ili Stylistic Criticism o Damaso Alonso, Amado Alonso, Spoerrri, Hatzfeld o Spoerri - traži iza oblika osnovnoga piščeva stava prema životu njegovu viziju svijeta o Hatzfeld – proučava stilove epoha, stavljajući naglasak na odnose umjetnosti i književnoga oblika; tako nadilazi jezik u strogome smislu riječi o Spitzer: krv pjesničkoga stvaranja posvuda je ista, bilo da je uzmemo na izvoru jezika ili ideja ili zapleta ili kompozicije i, budući da sam lingvist, ja sam se stavio pod lingvistički kut da bih pošao prema jedinstvu djela o Herzog: riječ služi za označavanje stava koji književnik zauima pred materijom koja mu donosi život o Dresden: stil je totalitet djela, u stilu nalazimo djela i stvaraoca koji je djelo; stilistika se mora koncentrirati na taj totalitet Saussureova stilistička kritika o Saussure: cilj lingvista, ako je opravdano da se ponovo stvori jedinstvo djela, ipak ostaje definirati stil na planu jezika i tako stvoriti jedan instrument o

-

-

54

tri tipa studija  studije koje se bave uporabom izoliranih sredstava izražaja (npr. metafora kod Hugoa)  studije koje se odnose na stanja jezika, na jezik epohe, rodova, sve se više zasnivaju na detaljnim jezičnim inventarima (npr. Bruneauove studije)  studije o stilu autora (npr. Schérer o Mallarméu), vezane uz jezik idealistička i totalitarna stilistika bitno je inozemna (npr. Nijemci i Englezi sude o francuskome, španjolskome, talijanskome, a rjeđe o svojemu vlastitome jeziku) o

-

55

Marina Kovačević i Lada Badurina: Raslojavanje jezične stvarnosti Vertikalna i horizontalna raslojenost polja diskurza

-

-

-

-

-

-

-

-

-

uporabna domena jezika određena je funkcijama; jezik je multifunkcionalno sredstvo koje prilagođavamo ljudskim potrebama i ciljevima; funkcije se ostvaruju u sferi njegove primjene kao govor ili kao pismo (različiti mediji, dva plana jezičnoga raslojavanja) funkcionalni stilovi (prelamanje pojma jezika i pojma funkcije, usp. Jakobsonove funkcije) – jezični podsustavi koji se razlikuju po nekoj prepoznatoj funkciji; podjela polja diskurza na diskurzne tipove, koji su i domene raslojenost se treba motriti u horizontalnoj i vertikalnoj raščlambi o horizontalno (privatni, javni, specijalni, multimedijalni i literarni diskurs) i vertikalno (govorni i pisani diskurs) o nedosljednost dosada: neke se funkcije motre kao funkcije govora (razgovorni stil), a druge kao funkcije pisma (znanstveni stil) te se zanemaruju neki aspekti opisa govornik je većinom neosviješten s obzirom na jezik kojime se služi, odabir i uporaba leksičkih jedinica automatizirane su radnje, konvencionalno definiranje komunikacijska kompetencija – sposobnost prilagođivanja iskaza situacijskomu kontekstu i njime generiranu mediju, uvijek u skladu sa sociolingvističkim normama stilistička kompetencija (Katnić-Bakaršić) – proporcionalna je pojedinčevu poznavanju različitih jezičnih potkodova, kao i uspješnomu preključivanju s jednoga potkoda na drugi, a također i njegovoj sposobnosti da prepozna stileme u kakvome tekstu i pravilno odredi "stilsku putovnicu" neke jezične jedinice diskurz – zajednička obilježja tekstova, konverzacija i kontekst, pisana komunikacija između pisca i čitatelja; diskurz govora – razgovorni diskurz i diskurz pisma – pisani diskurz diskurzna polja – domene ukupnoga polja diskurza, polja u kojemu se ovako shvaćene diskurzne domene ili tipovi (privatni, javni, specijalizirani, multimedijalni, literarni) sukobljavaju, harmoniziraju i prožimaju diskurzni tipovi – na razini konkretizacije, sačinjeni od tekstova, tekstovi se udružuju u niže tekstne tipove ili žanrove, a zajednička nas obilježja tekstnih tipova vraćaju pojmu diskurza kao domeni nekoga naddiskurza unutar polja diskurza kao sfere sveukupne realizacije jezika o neograničen broj situacija podvodi se pod ograničen broj kategorija – diskurznih tipova

56

-

dvostruka klasifikacija – horizontalna diferencijacija (diferenciranje po funkcijama) te vertikalna (diferenciranje po planovima) dvije pragmatičke osi – globalna i pojedinačna o globalna pragmatička razina predsavlja plan na kojemu se polje diskurza diferencira u globalne domene – diskurzne tipove – s obzirom na globalnu svhru, a ovi se pak nadalje mogu granati na svoje vlastite domene, sve dok ne dosegnu pojedinačnu pragmatičku razinu, onu koja se tiče diskurza pojedinca i iz njega izvedena konkretnoga – pisanoga ili govornoga – teksta  globalna razina jest razina izbora jezičnih strategija (kako govoriti), dok je ona pojedinačana razina izbora građe (što govoriti), gdje se ova druga nadovezuje i oslanja na prvu te se interaktivno suodnose tijekom čitava iskaza  konkretni je iskaz u svojoj ukupnosti određen svojom kategorijalnom pozicijom u jezičnoj stvarnosti pa će se govornik opredjeljivati između sinonimskih i srodnih mogućnosti u jeziku, u skladu sa željenim jezičnim učinkom

57

-

-

-

-

-

funkcionalni stilovi – u tradicionalnoj podjeli: razgovorni, administrativni, publicistički, znanstveni + potkategorije o ne ubrajaju književnoumjetnički stil, ali ni tzv. znanstvenopopularni stil (Pranjić) odlučuju se na pojmovnu preraspodjelu o privatni i javni diskurz - dok je privatni govor ekskluzivan i razumiju ga samo neki, međusobno blisko povezani sugovornici, javni je govor demokratičan i sam je po sebi prije nametljiv negoli ekskluzivan jer nastoji doseći i najudaljenijega recipijenta, najraslojeniji, najteže ga je opisati o specijalistički diskurz – npr. ekonomska i pravna znanost, burza i administracija i slično o multimedijalni diskurz – od privatnoga (npr. elektronička pošta) do javnoga (npr. reklame), a specifičan je po tome što u jezični kod uključuje i nejezični privatni, javni, specijalizirani i multimedijalni diskurz razlikuju se s obzirom na recipijente, a potom i tematski o svaki govornik unosi promjene u polje diskurza (dijalekti, varijeteti) tematski delimitatori – kategorije razgovornosti, publicističnosti, administrativnosti, znanstvenosti o razgovornost – prisnost prema sugovornicima, jezična nehajnost, relativno slobodan pristup jezičnomu standardu o publicističnost – usmjerenost govornika slušateljskoj ili čitateljskoj masi te uspostavlja srednji odnos prema jezičnoj građi: s jedne se strane jezik uzdiže iz razgovornosti na viši stupanj uopćavanja, ali istodobno se pojednostavljuje (npr. znanstvena tematika u novinama) o administrativnost – najviše knjiški jezik, neosoban, traga za jednoznačnošću, umjetan, pun obrazaca, nedvosmislenost na štetu ekspresivnosti o znanstvenost – istančaniji pristup normi – teži je osmišljeno provoditi na svim jezičnim razinama, sofisticiran je i zahtjeva, odražava preciznost znanstvene metofologije, glavni su oslonac standardojezične norme književnoumjetnički diskurz – opire se svakoj klasifikaciji koja bi ga htjela situirati unutar polja, svojom se estetskom dimenzijom aktualizira mimo/ponad praktičnosti i pragmatičnosti u klasifikaciji o ukupno je polje diskurza poprište njegova prekodiranja u polje literarnoga diskurza koje se, služeći se jezikom stvarnosti, oslanja na poetičke obrasce, težeći nadilaženju obaju momenata o vezan je uz polje diskurza time što se njime napaja i na nj može utjecati o sustav po sebi kojemu je polje diskurza u svojemu cjelokupnome rasprostiranju tek građa o književno je djelo artefakt: kad u njemu razabiremo elemente diskurznih tipova preuzete iz polja diskurza, onda upoznajemo i prirodu

58

-

njegova materijala – stilistička analiza otkriva postupke kojima jezični materijal prerasta u jezik književnosti o literarnost – ono što književno djelo čini književnim, specifično svojstvo literarnoga koda o diskurz se uobličava na metaforičkoj (načela izbora i supstitucije) i na metonimijskoj (slaganje i kontekstuiranje diskurznih, jezičnoznačenjskih mikroelemenata) osi; iskaz se u književnosti priklanja jednomu polu na štetu drugoga interdiskurzna pretapanja – svojstvo interdiskurzivnosti kojime je obilježeno svagda dinamično polje diskurza (s time su u vezi problemi intetekstualnosti i intermedijalnosti) o u svakome se govornome činu funkcije govora njegovi planovi višestruko prelamaju te je svaki tekst svojevrstan mozaik koji odražava množinu izvantekstualnih i/ili intertekstualnih okolnosti te odnosa

59

-

-

u području govora nema neutralnosti o diskurz o neutralnosti, odstupanjima, obilježenosti podrazumijeva i postojanje kakve čvrste polazišne veličine kao mjere u odnosu na koju se izvode sve daljnje procjene, a često se mjera uvodi nasilno o neutralnim se može shvatiti samo sustav sam po sebi – langue kao potencijal, a ne ostvaraj o govor je uvijek u kakvoj funkciji ili mediju, ne može biti neobilježen ili neutralan, uvijek pripada situaciji – okviru spram kojega uspostavlja relaciju stilske bismo vrednote mogli dovoditi u vezu sa složenošću relacija koje se prelamaju kro govor, gdje je viši stupanj složenosti oznaka sofisticiranijega, estetski usmjerenoga iskaza

Raslojavanje polja diskurza na jezične planove (razgovorni diskurz i pisani diskurz)

-

-

-

vertikalno se raslojavanje provodi s obzirom na medij – govoreni ili pisani, odnosno jezična se djelatnost kao govor, područje primjene, ostvaruje ili u usmenome ili u pisanome vidu Palmer: prednosti govorenoga jezika – postoje civilizacije i bez pisma, dijete prvo nauči govoriti, govor ima važniju ulogu u našim životima, govor se teže prenosi u pismo nego obrnuto situacija govora i pisma – auditivni kontakt među sudionicima, ne nužno vizualni, dočim se s pisanim tekstom komunicira isključivo vizualno o govorna se komunikacija odvojia pravocrtno u vremenu, a pisanim se tekstom komunicira relativno slobodnim, višesmjernim kretanjima prostorima zapisanoga teksta o pisani je tekst lišen prozodijskih svojstava govora i neverbalnih elemenata – paralingvističkih elemenata; Guberina – govorne vrednote – intonacija, intenzitet, tempo, pauza, mimika, geste, kontekst o u govornoj su situaciji gotovo u pravilu prisutni i pošiljalac i primalac poruke (izuzetak – radijske emisije, no one kao da se priklanjaju pisanomu mediju) te i reakcije sugovornika utječu na odvijanje komunikacijskoga procesa, dočim je pošiljaocu pisane poruke uskraćen neposredni kontakt i nedvojbeno mora utjecati na njezino oblikovanje o sintaksa je govorenoga jezika jednostavnija, u njemu je češće izravno obraćanje (vokativi, imperativi, pitanja), potom specifična frazeologija i leksik, a česti su i konektori te poštapalice o situacija govora ovisna je o fatičkoj funkciji zbog izravne interakcije s recipijentom, te je govor prožet elementima koji signaliziraju postojanje kontakta ili njegovo trajanje (Kužiš?), dočim u situaciji

60

-

-

-

-

-

pisma nedostaje feedback, često je izrazitija referencijalna, ekspresivna ili metajezična funkcija o govornik se nerijetko usmjerava na samu temu, a pozadinska objašnjenja upleću se kao paralelni tokovi, ovisno o signaliziranju publike ili njegovu smatranju o govorena je rečenica iskaz u nastajanju, česti su prekidi i pretapanja, dočim je pisani tekst kongruentnije strukture, a u njemu intonaciju i sl. često zamjenjuju interpunkcijska i grafička sredstva sam govor pridonosi razgovornosti bilo kojega diskurza, pa i onih koji se primarno vežu uz pismo, te se time razgovorni diskurz sužava na domenu privatnoga diskurza konverzacijska funkcija tiče se razmjene – razgovor je izravna usmena razmjena mišljenja, stavova, dojmova itd. između dviju ili više osoba, odnosno izmjenjivanje govornih poruka Griceovo načelo suradnje – poštovanje konverzacijskih maksima: kvantiteta (govori dovoljno), kvaliteta (govori istinito), relevantnost (govori bitno), modalitet (govori jasno) o svako kršenje maksima može imati dva učinka – zbog pogrešnoga se poteza konverzacija može rasplinuti i neproduktivno završiti ili se postiže opći nivo konverzacije, a načelo se suradnje napušta da bi se uspostavilo na višoj razini Labovljeva narativna sintaksa – svakodnevna priča nužno predstavlja kršenje nekoga ili više ili svih načela suradnje, svojevrstan je komunikacijski prekršaj, jer pripovijedanje u asvakodnevnoj situaciji predstavlja uzurpaciju komunikacijske ravnoteže o to se može opravdati jedino pričom samom, tada pripovjedač preuzima obavezu da kvalitativno, kvantitativno, relacijski i načinom nadmaši očekivanja svojih sugovornika, dobije slušateljski konsenzus, i prekvalificira načelo suradnje temeljni pojmovi konverzacijske sintakse: o minimalna konverzacijska sekvencija – sastoji se od dvaju međusobno gramatički ili semantički povezanih iskaza (semantička je veza nadređena gramatičkoj); minimalnu konverzacijsku sintaksu čine iskaz i replika o opća struktura konverzacije  konvencionalno ili situacijsko otvaranje komunikacije odgovara fatičkoj funkciji (Dobar dan!)  sažetak - prva fraza koja u sebi sadržava temeljnu informaciju koju govornik nudi sugovorniku (Vidio sam danas u gradu Sabinu)  elaboracija – elaboraciju vrši govornik A, ali na poticaj govornika B (B: Sabinu? A: Da, i to s Tihomirom, potom slijedi cijela priča)  prestrojavanje – konverzacija se prestrojava na analognu priču, na kontrastnu priču ili na uopćavanje, a sve su opcije u funkciji ocjenjivanja ispričane priče

61

prekid – mehanički (npr. zvoni telefon, dolazi netko novi), uvođenjem novih tema ili iscrpljenjem teme koje se objavljuje kodom, npr. I to ti je to, takav je život  konvencionalno i/ili situacijsko zaključivanje komunikacije – ponovno usmjeravanje na kod, fatička funkcija (Javi se da odemo na kavu!) o temeljnu konverzacijsku sintaksu čine potpune nezavisne rečenice u linearnome slijedu, no postoji nekoliko odstupanja:  sugovornik ignorira ponuđenu informacijom (neshvaćanje ili svjesno)  sugovornik bira sporednu informaciju kao osnovicu za daljnje razvijanje konverzacije  sugovornik uvodi protuinformaciju kao osnovu za konverzacijom administrativni diskurz o jasnoća, jednoznačnost, neosobnost, strana mu je ekspresivnost o na leksik djeluju dvije težnje – težnja za obezličenjem, ekonomičnošću, jednoznačnošću (no problem s pleonazmima!) i terminologizacijom te potreba za jezičnim inovacijama, npr. purizam 

-

Javni diskurz

-

-

javni diskurz kao hiperonim svih raznolikih jezičnih realizacija u kojima se prenosi neki tip poruke važne za konkretnu društvenu zajednicu javna je komunikacija društveno determinirana te neizbježno ovisi o statusu i ulozi sudionika o bitne karakteristike javnoga diskurza: nedefiniranost i nediferenciranost krajnje karike u komunikacijskome lancu – auditorija kojemu se govornik obraća - te govornikova ne uvijek razumna želja da i takvo raznorodno slušateljstvo razumije i prihvati poruke koje mu upućuje diskurzni tipovi niže razine unutar javnoga diskurza: o politički diskurz – povezan je s javnim političkim djelovanjem, strategije pragmatike, manipulacije i ideologizacije o sakralni diskurz – religija kao čvrsta okosnica, zadanost obreda uvjetuje formulaičnost, a u domenama gdje se dopušta više slobode (npr. propovijedi), opet se izraz podvrgava zadanostima diskurznoga tipa – ritmizirani govor i specifičan leksik (arhaizmi, historizmi, teološki termini) te intonacijska svojstva, ponavljanja itd. o publicistički diskurz – precjecište različitih diskurznih tipova uključenih u široko zacrtan javni naddiskurz, funkcionalno obgrljuje raznolika područja ljudske djelatnosti; jezik mu je nužno posredovan medijem; jezično je demokratičan – primjerava se recipijentskomu prosjeku, ostavlja mogućnost i za neupućene, ne isključuje ničije zanimanje; kratkoročan je; problemi objektivnoga izvještavanja i

62

-

informativnosti, jezični problemi (pogreške, ali i hiperkorekcije te purizam) administrativni i publicistički diskurz kao međuprostori, mjesta doticanja i prožimanja pojedinih diskurznih tipova, mjesta stilskih interferencija

Specijalizirani diskurz

-

-

-

primijenjeni diskurzi koji se bar jednim svojim dijelom uključuju u javni diskurz – proces demokratizacije koji usporedno teče s procesom despecijalizacije akademski diskurz kao reprezentant, a iz slojevite strukture izdvaja se jezik znanosti o književnosti o izvorno pripada planu pisanoga iskaza, sličan je u artificijelnosti administrativnomu pisanju, no posjeduje znanstvenu težnju istraživanju ~ jezik znanosti – preciznost, nemetaforičnost, metajezičnost jezik znanosti o književnosti o mimetičnost jezika književnosti, jezik književnoumjetničke tvorevine doima se stvarnim, kao što su i likovi; jezik je ne samo sredstvo kazivanja nego i materijal koji upozorava na sebe sama ~ poetska funkcija jezika, metajezik i autoreferencijalnost o jezik književnosti nadstvarnosan je te izabire one funkcije koje želi tematizirati te literarizirati, čn jezičnoga izbora u književnome djelu istodobno je čin napuštanja jezične stvarnosti i čin njezina interpretiranja o književna znanost u suprotnosti dviju težnji:  subjektivistička - približavanje djelu sadržava opasnost stapanja s njime, pri čemu se metajezični plan znanstvenoga opisa može zaraziti jezikom samoga djela i izgubiti svoju primarnost  objektivistička - udaljavanje od djela sadržava opasnost općenitoga, neizdiferenciranoga pogleda, koji s pozicija udaljenosti ne razlučuje bitne aspekte svojega predmeta o zbog inherentnih kognitivnolingvističkih aspekata, metaforičnost je nemoguće izbjeći, no često se konvencionalizira – npr. orijentacijske metafore gore – dolje kao dobro i loše, veće i manje često se demetaforiziraju i postaju terminologijama – npr. pojam roda i vrste, glavno i sporedno, hiper- i hipo- i slično; demetaforizacija je osnova stvaranja znanstvenoga iskaza Multimedijalni diskurz

63

-

-

-

Guberina: govorne vrednote – mimika, geste, kontekst, intonacija; u američkoj literaturi parajezik koji je paralelan verbalnomu, a parajezične znakove nije moguće pretvarati u riječi o Cook: dvostruki komunikacijski kanal, istodobno odčitavamo i lingvističke i paralingvističke znakove reklamni diskurz o interkodna preklapanja, uključivanje auditivnosti i vizualnosti, česte glasovne simbolike (npr. Schhhhhweps, frikativi su česti kod pića i sredstava za čišćenje) o kao i govor poezije, želi ostvariti prisniji odnos s recipijentom; apelativna funkcija reklame o karakterizira je tipična nestabilnost svih novijih tipova diskurza, ona neprestano pomiče svoje žanrovske granice o interdiskurzivnost (npr. trebamo prepoznati kod druge reklame, nizovi) i multidiskurzivnost reklame te njezina intermedijalnost i multimedijalnost; interaktivnost i uključivanje recipijenta multimedijalni diskurz – suodnos jezičnih i parajezičnih elemenata u pretapanju s izvanjezičnima o tekst prerasta u multitekst, koji svoju koherenciju uspostavlja sredstvima smislena povezivanja uključenih kodova, dakle implicitno

Intradiskurzivna i interdiskurzivna prožimanja

-

-

-

polje diskurza jest heterogeno, konfliktno, dinamičko, pretopljeno, govor ne miruje, a nasuprot toj dinamici egzistira naša težnja da je shvatimo, razgraničimo i klasificiramo intradiskurzivnost – kretanje unutar jednoga diskurznoga tipa i interdiskurzivnost – kretanje među različitim diskurzivnim tipovima o intradiskurzni (srodni, višeglasja istoga tipa) i interdiskurzni glas (sjedinjuju se uspostavljajući moment međusobnoga odudaranja), npr. obiteljski govor svih članova kao intradiskurzni, svatko unosi neki svoj element u nj, a interdiskurzni karakterizira svakoga pojedinca (npr. administrativnoga oca ili znanstvenicu majku) o interdiskurzivnost i intradiskurzivnost možemo podvesti pod pojam intertekstualnosti, koji se tiče suodnošenja tekstova intermedijalnost – veza teksta i predloška, intermedijalna se prožimanja razabiru gdje god govoreni iskaz utječe na onaj pisani, a poljem diskurza kreći se u vertikalnome smjeru (najbolje je ostvarena u multimedijalnome diskurzu); intermedijalne veze uključuju i intertekstualne veze

64

Govorni događaj i funkcije jezika Na sreću znanstvene i političke konferencije nemaju ništa zajedničko. Poetika se u prvom redu bavi pitanjem: Što verbalnu poruku čini umjetničkim djelom? Književni studij s poetikom kao svojim žarištem sastoji se od dvaju skupova problema: sinkronije i dijakornije. Sinkronijski opis obuhvaća ne samo književnu proizvodnju bilo koje dane faze nego i onaj dio književne tradicije koji je za tu fazu ostao ključan ili ponovno oživljen. Poetika je dio lingvistike i njeno eventualno odvajanje dopušteno je samo ako se lingvistika ograniči na područje rečenice kao najviše jezične strukture. Jezik se mora istraživati u svoj raznolikosti njegovih funkcija. Sastavni čimbenici u govornom događaju su; POŠILJATELJ koji šalje PORUKU PRIMATELJU oja da bi bila djelotvorna iziskuje KONTEKST na koji se odnosi, koji je shvatljiv primatelju, zatim KOD koji je u cijelosti ili bar dijelom zajednički pošiljateju i primatelju i naposljetku KONTAKT, fizički kanal ili psihološku vezu. Svaki od tih šest ćimbenika određuje različitu funkciju u jeziku. Nijedna od funkcija ne nije jedina u verbalnoj poruci nego sadrži više njih, razlika je samo u njihovom hijerarhijskom odnosu. Orijentacija na referent tj. prema kontekstu je REFERENCIJALNA funkcija i predstavlja uglavnom glavnu zadaću brojnih poruka. Emotivna funkcija, ogoljena u uzvicima, u određenoj mjeri daje začin svim našim iskazima na njihovoj foničkoj, gramatičkoj i leksičkoj razini. Usmjerenost na PRIMATELJA – KONATIVNA funkcija nalazi svoj najčišći gramatički izraz u vokativu i imperativu, koji sintaktički, morfološki, često čak i fonemski odstupaju od drugih i imeničkih i glagolskih kategorija. „Pij“ Ove tri funkcije predstavljaju tradicionalni pogled na jezični model. Postoje poruke koje u prvom redu služe uspostavi, produženju ili prekidu komunikacije, provjeri kanala (Halo, čujete li me?), privlačenju sugovornikove pozornosti ili potvrdi njegove produžene pozornosti (Slušate li ?) Ta usmjerenost na KONTAKT je FATIČKA funkcija jezika. U modernoj logici uvedeno je razlikovanje između dviju razina jezika: „predmetnog jezika“, koji govori o predmetima, i „metajezika“ koji govori o jeziku. Kad god pošiljatelj ili primatelj osjete potrebu provjeriti rabe li isti kod, govor se usredotočuje na KOD: vrši METAJEZIČNU funkciju (tj. funkciju tumačenja). „Ne razumijem vas – što želite reći“.

65

Posljednja funkcije jezika je POETSKA i proizlazi iz usmjerenosti na PORUKU kao takvu, usredotočenost na poruku radi nje same. Svaki pokušaj svođenja djelokruga poetske funkcije na poeziju ili ograničavanje poezije na poetsku funkciju bilo bi varljivo pojednostavljenje. Poetska funkcija nije jedina funkcija verbalne umjestnosti ali je dominantna. Razne su manifestacije poetske funkcije; Zašto uvijek kažeš Ana i Margita umjesto Margita i Ana ?; ona grozna Greta; politički slogan I like Ike, sve sadrže dominantno poetsku funkciju. Osobitosti različitih pjesničkih žanrova podrazumijevaju različit stupanj sudjelovanja drugih verbalnih funkcija uz dominantnu poetsku funkciju. Epska poezija, usredotočena na treće lice, snažno uključuje referencijalnu funkciju jezika; lirska poezija, usmjerena na prvo lice, usko je povezana s emotivnom funkcijom, poezija drugog lica prožeta je konativnom funkcijom, te izražava ili moljenje ili poticanje. Što je lingvistički kriterij poetske funkcije? Osobito što j nezaobilazno obilježje inherentno svakoj pjesmi. Kako bismo mogli odgovoriti na to pitanje prisjetismo se dvaju osnovnih načina uređenja koji se rabe u verbalnom ponašanju – selekcije i kombinacije. Ako je predmet „dijete“, govornik bira između mnogih izraza za dijete, te ga kombinira s pojašnjenjem za taj predmet; glagolom „spava“ također izabranim između mnogih sličnih izraza. Selekcija se vrši na osnovi jednakovrijednosti, dok se kombinacija, ustrojavanje niza temelji na susljednosti. Poetska funkcija projicira načelo jednakovrijednosti s osi selekcije na os kombinacije. U poeziji se jedan slog izjednačuje s bilo kojim drugim slogom istoga niza.; naglasak je riječi, pretpostavlja se, jednak naglasku riječi, granica riječi jednaka je granici riječi, itd. Slogovi se pretvaraju u jedinice mjere, kao i more i naglasci. U poeziji se nizovi omeđeni granicama riječi postaju sumjerljivi bilo da se osjećaju kao izokronijski bilo kao stupnjevani. „Ana i Margita“ pokazale su nam poetsko načelo stupnjevanja slogova. Simetrija dvosložnih glagola s istim početnim suglasnikom i istim završnim samoglasnikom dala je čar Cezarovoj lakonskoj pobjedničkoj poruci: Veni, vidi, vici. Mjerenje nizova sredstvo je koje izvan jezika poetske funkcije ne nalazi promjene u jeziku. Samo u poeziji s njenim pravilnim ponavljanjem doživljava se vrijeme govornog tijeka. Hopkins definirao je stih kao „govor koji u cijelosti ili dijelom ponavlja istu glasovnu figuru“.

66

67