Stig Dagerman - Noćne Igre

daša&anna

~1~ Knjigoteka

daša&anna

STIG DAGERMAN

Noćne igre Sa švedskoga prevela Željka Černok

Zagreb, 2016.

~2~ Knjigoteka

daša&anna NOĆNE IGRE

Ponekad navečer, kad majka plače u sobi, a sa stubišta dopire samo toptanje nepoznatih koraka, Åke, umjesto da plače, igra jednu igru. Igra se da je nevidljiv i da može otići kamo god hoće, samo ako poželi. Tih večeri postoji samo jedno mjesto na kojem bi htio biti i zato se Åke odjednom stvori ondje. Ne zna kako je onamo dospio, zna samo da se nalazi u jednoj sobi. Ne zna kako soba izgleda jer to ne vidi, ali puna je dima cigareta, i lula, i muškaraca koji se iznenada, bez razloga i zastrašujuće smiju, i žena koje ne znaju razumljivo govoriti i koje se naginju preko stola i jednako se tako strašno smiju. Smijeh se zabija u njega poput noževa, ali svejedno je sretan što je ondje. Na stolu za kojim svi sjede stoji mnogo butelja i čim se koja čaša isprazni, odmah jedna ruka izvadi pluteni čep i ponovno je napuni. Åke, koji je nevidljiv, legne na pod i zavuče se pod stol, a da ga nitko od ljudi za stolom ne primijeti. U ruci ima nevidljivo svrdlo i ne oklijevajući ni trenutka, prisloni ga na plohu stola i počne bušiti. Ubrzo je prosvrdlao drvo, ali ne staje. Probuši i staklo i odjednom, kad je probušio dno boce, alkohol počne curiti u lijepom, ujednačenom mlazu kroz rupu na stolu. Åke prepoznaje očeve cipele pod stolom i ne usuđuje se ni pomisliti što bi se moglo dogoditi da odjednom prestane biti nevidljiv. Ali tada začuje kako otac veselo kaže: Sve smo popili, a netko drugi se

~3~ Knjigoteka

daša&anna složi: Da, vrag me odnio, i onda svi ustanu u toj prostoriji u kojoj se Åke nalazi. Åke slijedi oca niz stube i kad iziđu na ulicu, otac ga, iako toga nije svjestan, odvede do mjesta na kojem čekaju kola i prošapće točnu adresu vozaču, a onda za vrijeme cijele vožnje stoji na stubi preko koje uđeš u auto kako bi se uvjerio da stvarno idu u pravom smjeru. Kad preostane samo nekoliko ulica do njihove kuće, Åke zamisli da je doma i odmah se stvori ondje, ponovno leži na podnožju klupe u kuhinji i čuje kako se auto zaustavlja vani na ulici i tek kad ponovno krene, on čuje da to nije pravi auto jer ovaj se zaustavio ispred vrata susjedne zgrade. Znači, pravi je auto još uvijek na putu, možda je došlo do nekog zastoja u prometu kod prve poprečne ulice, možda ih je zaustavio neki biciklist koji je pao, automobilima se mogu dogoditi razne stvari. Konačno dođe auto koji bi mogao biti onaj pravi. Nekoliko zgrada prije njihove počne usporavati, polako prođe pokraj susjedne zgrade i uz tihu škripu stane točno ispred pravih vrata. Jedna se vrata otvore pa zalupe, netko zviždi dok zvecka kovanicama. Otac nikada ne zviždi, ali tko zna. Zašto ne bi odjednom počeo zviždati? Auto krene i zamakne iza ugla i na ulici ponovno nastane tišina. Åke naćuli uši i osluškuje zvukove sa stubišta, ali ulazna se vrata ne zalupe nakon što je netko ušao u kuću. Ne začuje se ono tiho klikanje kad netko uključi svjetlo na stubištu. Ne čuje se onaj potmuli zvuk koraka koji se penju stubama.

~4~ Knjigoteka

daša&anna Zašto sam tako brzo otišao, pomisli Åke, baš sam ga mogao i otpratiti sve do ulaznih vrata kad smo već ionako bili tako blizu. Sad on, naravno, stoji ondje dolje i ne može ući jer je izgubio ključ. Sad će se možda naljutiti i otići i neće se vratiti sve dok se ulazna vrata ne otvore sutra ujutro. A zviždati ne zna, inače bi sigurno zazviždao meni ili mami da mu bacimo ključ. Što je tiše mogao Åke se spusti preko ruba klupe koja uvijek tako jako škripi, u mraku se udari o stol i ukoči se na hladnoj plutenoj podnoj prostirci, ali mama glasno i ravnomjerno šmrca, što zvuči kao disanje nekoga tko spava, dakle nije ništa čula. Pođe do prozora i kad stigne, polako odmakne roletu u stranu i proviri van. Na ulici nema nikoga, ali svjetlo gori na ulaznim vratima zgrade preko puta. Pali se istovremeno kad i svjetlo na stubištu. Isto je tako i u Åkeovoj zgradi. Nakon nekog vremena Åke se smrznut vrati do klupe. Da se ne zabije u stol, rukom prelazi preko sudopera i odjednom mu vrhovi prstiju dodirnu nešto hladno i oštro. Neko vrijeme pipka, a onda uhvati držak noža. Vrati se do klupe s nožem u ruci. Stavi ga pokraj sebe ispod pokrivača i ponovno se učini nevidljivim. I opet je u istoj sobi od maloprije, stoji na vratima i promatra muškarce i žene koji drže oca zatočenog. Shvaća da ako hoće osloboditi oca, mora ga osloboditi isto onako kako su Vikinzi oslobodili misionare koji su bili zavezani za stup, a kanibali su se spremali da ih ispeku.

~5~ Knjigoteka

daša&anna I tako im se Åke potajice približi, podigne svoj nevidljivi nož i zabije ga u leđa debelome koji sjedi pokraj oca. Debeli umre, a Åke krene oko stola i jedan za drugim svi se strovale sa svojih stolica, a da nisu ni shvatili što im se desilo. Kad je otac oslobođen, Åke ga povede niz brojne stube, a budući da na ulici nema automobila, prijeđu je i uđu u tramvaj. Åke ocu pronađe mjesto da sjedne u nadi da kondukter neće primijetiti da je otac malo popio i u nadi da otac neće reći kondukteru ništa neprimjereno ni onako prasnuti u smijeh bez ikakvog razloga. Pjesma noćnog tramvaja na zavoju u daljini neumoljivo prodre u kuhinju i Åke, koji je već napustio tramvaj i opet leži na klupi, primijeti da je majka prestala šmrcati u ono kratko vrijeme što ga nije bilo ondje. Rolete u sobi odlete gore uz strašan prasak, a kad je prasak prestao odjekivati, majka otvori prozor i Åke bi najradije skočio iz kreveta i utrčao u sobu i viknuo joj da slobodno zatvori prozor, spusti rolete i mirno ode u krevet jer on će se sada vratiti. “Dolazi ovim tramvajem, ja sam mu pomogao da se ukrca!” Ali Åke zna da se to ne isplati, ionako mu ne bi vjerovala. Ona ne zna što on radi za nju dok su sami noćima i dok ona misli da on spava. Ona ne zna na kakva on putovanja odlazi i kakve avanture doživljava samo zbog nje. Kad tramvaj stane na postaji iza ugla, on stoji uz prozor i viri kroz procjep između rolete i prozorskog okvira. Prvi se iza ugla pojave dva mladića koji mora da su iskočili iz tramvaja dok se još kretao, zaigrano

~6~ Knjigoteka

daša&anna se boksaju, oni stanuju u onoj novoj zgradi ukoso preko puta njegove. Ljudi koji su izašli iz tramvaja sada nahrle iza ugla i kad tramvaj zasvijetli farovima i polako zaškripi preko Åkeove ulice, grupice ljudi rasprše se u raznim smjerovima. Jedan muškarac, nesiguran na nogama i sa šeširom u ruci poput prosjaka, krene ravno prema Åkeovoj zgradi, ali to nije njegov tata, to je njihov portir. Åke ostane stajati uz prozor i čeka. Zna da nekoga tko je upravo stigao tramvajem razne stvari mogu zadržati iza ugla, ondje ima nekoliko izloga, jedan od trgovine cipelama pred kojim bi, na primjer, otac mogao stajati i birati par cipela prije nego što ode malo dalje do voćarnice, koja također ima izlog s plakatom oslikanim rukom i gdje puno ljudi zna zastati i gledati jer su na plakatima uvijek neki smiješni likovi. Voćarnica ima i automat koji zna zapeti i možda je otac stavio unutra novčić od dvadeset i pet öra kako bi kupio Åkeu kutijicu bombona i sada ne može otvoriti prozorčić. Dok Åke stoji uz prozor i čeka da se otac odlijepi od automata, majka odjednom izađe iz sobe i prođe pokraj kuhinje. Budući da je bosa, Åke je nije čuo, a čini se da ni ona njega nije primijetila jer je produžila do predsoblja. Åke pusti roletu koju je držao i ostane stajati u potpunom mraku dok majka nešto traži po kaputima. Mora da je to bila maramica jer malo kasnije ispuše nos i vrati se u sobu. Iako je bosa, Åke primijeti da hoda vrlo oprezno kako ga ne bi probudila. Kad se vratila u sobu, odmah je zatvorila

~7~ Knjigoteka

daša&anna prozor i spustila roletu naglim potezom. A onda je brzo legla u krevet i šmrcanje je ponovno počelo, kao da može šmrcati samo kad leži ili mora šmrcati čim legne. Kad Åke ponovno baci pogled na ulicu i vidi da ondje nema nikoga osim neke žene koja dopušta jednom mornaru da je miluje na ulazu u zgradu preko puta, odšulja se natrag do klupe i učini mu se da mu je nešto ispalo kad prostirka odjednom zaškripi pod njegovim nogama. Sad je strašno umoran, dok hoda, san ga obavija svojim maglicama i kroz te maglice mu se čini da čuje topot nogu na stubištu, ali koraci idu u krivom smjeru: odozgo prema dolje. Čim se zavukao pod pokrivač, nevoljko se prepustio vodama snova da ga povuku sa sobom i oni zadnji valovi koji mu se odbiju od glave meki su poput šmrcaja. Ali san je ipak tako krhak da ga ne uspijeva odvući od onoga što ga je mučilo dok je bio budan. Vjerojatno nije čuo automobil koji je zakočio ispred zgrade, svjetlo na stubištu koje se uključilo, a ni korake na stubama, ali ključ stavljen u bravu probio je rupu i u njegovu snu, i odjednom je budan i osjeti udar sreće poput munje, osjeti vrućinu od nožnih prstiju pa sve do čela. Ali isto tako brzo sreća nestane u dimu pitanja. Za prilike kad se ovako probudi Åke ima jednu igricu. Igra se da će otac brzo doći iz predsoblja i stati između kuhinje i sobe tako da ga oboje čuju dok viče: Jedan moj prijatelj pao je sa skele pa sam morao s njim u bolnicu i proveo sam uz njega cijelu noć i nisam vas mogao nazvati jer u blizini nije bilo telefona; ili:

~8~ Knjigoteka

daša&anna Zamislite, dobili smo glavni zgoditak na lutriji, zato sam došao ovako kasno kući, htio sam vas držati u neizvjesnosti što je duže moguće; ili: Zamislite, šef mi je danas poklonio motorni čamac, išao sam ga malo isprobati, a sutra ujutro svi se idemo provozati. Što kažete! Ali zapravo sve ide puno sporije i nema nikakvih iznenađenja. Otac ne može pronaći prekidač za svjetlo u predsoblju. Na kraju odustane i udari o vješalicu koja padne na pod. Opsuje zbog vješalice i pokuša je podići, ali onda prevrne torbu koja stoji uza zid. Potom odustane i od toga i pokuša pronaći kuku na koju bi mogao objesiti kaput, ali kad je na kraju i pronađe, kaput sklizne s nje i uz mek zvuk padne na pod. Priljubljen uza zid, otac napravi nekoliko koraka do zahoda, otvori vrata i ostavi ih otvorena, onda upali svjetlo, dok Åke, kao i toliko puta prije, leži sasvim ukočen i sluša pljuskanje vode. Potom otac isključi svjetlo, zabije se u vrata, opsuje i uđe u sobu kroz navučene zastore koji zareže kao da ga žele ugristi. A onda nastane tišina. Otac stoji ondje i ništa ne govori, cipele mu tiho škripe, disanje mu je teško i neujednačeno, a te dvije stvari samo čine tišinu još užasnijom i tada Åkea pogodi nova munja. Zažari se od mržnje i stisne držak noža tako da ga dlan zaboli, ali ne osjeća nikakav bol. Ali tišina potraje samo trenutak. Otac se počne svlačiti. Sako, prsluk. Baca odjeću na stolac. Nasloni se na ormar i pusti da mu cipele spadnu s nogu. Kravata poleti. A onda zakorači

~9~ Knjigoteka

daša&anna još dublje u sobu, točnije rečeno prema krevetu, i ondje stane te počne navijati sat. Potom ponovno nastane tišina, jednako strašna kao i prije. Samo sat kuca u tišini, poput štakora, glodanje sata jednog pijanca. Tada se dogodi ono na što tišina čeka. Majka očajnički skoči iz kreveta i krici joj navru na usta poput krvi. “Prokletniče, prokletniče jedan, ti prokletniče jedan”, urla dok joj ne ponestane glasa, potom ponovno nastane tišina. Samo sat glođe i glođe, a ruka koja stišće nož sasvim je mokra od znoja. Očaj u kuhinji toliko je velik da ga ne bi bilo moguće izdržati bez oružja, ali na kraju Åkea izmori taj veliki strah i on bespomoćno naglavce padne u san. U dubini noći probudi se na trenutak i čuje kroz otvorena vrata kako u sobi škripi krevet i ispunjava je tiho mrmljanje, i ne zna što to točno znači, osim da su to dva zvuka koja mu daju sigurnost i koja znače da je očaju ove noći došao kraj. Još uvijek drži nož, koji sad ispusti iz ruke i odgurne što dalje ispunjen vatrenom pohotom prema samome sebi i u trenutku kad zaspi, igra zadnju od noćnih igara, onu koja mu podari konačni mir. Konačni - ali tu nema kraja. Malo prije šest sati poslijepodne majka uđe u kuhinju gdje on sjedi za stolom i piše zadaću iz matematike. Ona mu samo uzme bilježnicu i rukom ga povuče da ustane s klupe.

~ 10 ~ Knjigoteka

daša&anna “Idi tati”, kaže i odvuče ga do predsoblja te mu stane iza leđa kako bi spriječila povlačenje, “idi tati i reci mu da sam ti rekla neka ti da novac.” Dani su gori od noći. Noćne igre puno su bolje od dnevnih. Noću možeš biti nevidljiv i brzo otići tamo gdje te trebaju. Danju nisi nevidljiv. Danju ništa ne ide tako brzo, danju se nije tako lijepo igrati. Åke izađe iz zgrade i nije nimalo nevidljiv. Portirov sin povuče ga za kaput, hoće da se igraju pikulama, ali Åke zna da majka stoji na prozoru i promatra ga sve dok ne zamakne iza ugla i zato se samo bez riječi istrgne i otrči odande kao da ga netko goni. Ali čim zamakne iza ugla, počne hodati najsporije što može i brojiti ploče na pločniku i tragove pljuvačke na njima. Portirov sin ga sustigne, ali Åke mu ne odgovara, jer ne možeš nekome reći da tražiš svog tatu koji još nije došao kući s plaćom. Na kraju i portirov sin odustane, a Åke se sve više približava onome mjestu kojem se ne želi približiti. Igra se da se odmiče sve dalje i dalje od toga mjesta, ali to uopće nije istina. Prvi put prođe pokraj gostionice. Prođe tako blizu čuvara da mu ovaj nešto promrmlja iza leđa. Skrene u sporednu uličicu i zastane ispred kuće u kojoj se nalazi očeva radionica. Nakon nekog vremena prođe kroz veliku kapiju za automobile, uđe u dvorište i igra se da je otac još uvijek ondje, da se sakrio negdje iza bačvi ili vreća kako bi ga Åke došao potražiti. Åke podiže poklopce bačvi s bojom i svaki put se jednako iznenadi kad ne pronađe oca stisnutog u jednoj od

~ 11 ~ Knjigoteka

daša&anna njih. Nakon gotovo pola sata potrage po dvorištu ipak shvati da se otac nije ondje sakrio i krene natrag. Pokraj gostionice nalazi se trgovina porculanom i urar. Åke najprije neko vrijeme stoji i promatra izloge trgovine porculanom. Pokušava prebrojiti pse, najprije keramičke pse u izlogu, a onda i pse koje može vidjeti unutra na policama i pultu ako zakloni rukom oči. U tom trenutku urar izađe i spusti rolo preko svog izloga, ali kroz otvore Åke može vidjeti sve te ručne satove koji unutra leže i kucaju. Pogleda i na sat s Točnim vremenom i pomisli kako će kazaljka za minute morati napraviti deset krugova prije nego što on uđe unutra. Dok se čuvar svađa s nekim tipom koji mu pokazuje nešto u novinama, Åke se ušulja u gostionicu i odmah otrči do pravog stola kako ga previše ljudi ne bi primijetilo. Otac ga isprva ne primijeti, ali jedan od njegovih kolega soboslikara pokaže glavom na Åkea i kaže: “Tvoj mali je tu.” Otac ga podigne u krilo i protrlja mu bradom obraz. Åke se trudi da ga ne gleda u oči, ali povremeno ga ipak fasciniraju crvene crte na bjeloočnicama. “Što hoćeš, sine?” kaže otac, ali jezik mu je omekšao i lepeće mu po ustima pa mora ponoviti to što je rekao nekoliko puta prije nego što bude zadovoljan. “Došao sam po novce.” Tada ga otac polako spusti na pod, nasloni se i tako glasno nasmije da ga prijatelji moraju utišavati.

~ 12 ~ Knjigoteka

daša&anna Smijući se, izvadi novčanik iz džepa, prtlja s gumicom i dugo traži dok ne pronađe najblistaviji novčić od jedne krune. “Evo ti, Åke”, kaže, “kupi si što god hoćeš, mali moj.” Ostali kolege ne žele ispasti gori i Åke dobije po jednu krunu od svakoga od njih. Držeći novac u ruci, posramljen i zbunjen traži put van među stolovima. Protrči pokraj vratara i jako se boji da bi ga netko mogao vidjeti i ispričati svima u školi da je jučer navečer vidio Åkea kako izlazi iz gostionice. Ali ipak na trenutak zastane ispred urarova izloga i stoji ondje priljubljen uz ogradu dok kazaljka ne napravi deset krugova, znajući da će se i ove noći igrati, ali ne zna koga više mrzi od tog dvoga za koje se igra. Kad zatim polako skrene iza ugla, dočeka ga majčin pogled s deset metara visine dok on hoda što se sporije usuđuje prema ulaznim vratima zgrade. Pokraj vrata nalazi se trgovina ugljenom i usudi se neko vrijeme klečati ispred prozora i gledati dolje starca koji lopatom skuplja ugljen u crnu kantu. Upravo kad je starac završio svoj posao, majka se stvori iza njega. Osovi ga na noge i uhvati za bradu da ga pogleda u oči. “Što je rekao?” prošapće majka. “Ili si se opet ustrtario?” “Rekao je da će odmah doći”, prošapće Åke u odgovor. “A novac?”

~ 13 ~ Knjigoteka

daša&anna “Zažmiri, mama”, kaže Åke i igra zadnju igru tog dana. Dok majka žmiri, Åke joj polako stavi one četiri krune u dlan, a onda stane trčati niz ulicu dok mu noge posrću preko ploča jer se toliko boje. Uza zidove kuće slijedi ga sve glasniji povik, ali ga ne uspijeva zaustaviti. Upravo suprotno, natjera ga da trči još brže.

~ 14 ~ Knjigoteka

daša&anna BON SOIR

Ma ne zna on puno toga o životu, taj mali raznosač novina koji ima petnaest godina i koji ostane toliko zbunjen i posramljen jedne nedjelje kad ga kuharičin muž iznenadi na jednoj stijeni između grmlja. Pronašao je usku šiljastu letvu u blizini mola i sada njome mlati po grmlju: jer uvijek postoje neprijatelji koje možeš tako srediti. Ali kuharičinu mužu kaže da je u grmlju osinjak, a možda i štakori. A onda skupi svoje stvari, popne se i legne da se sunča na uzvisini koja gleda na zaljev s potopljenom teglenicom. Mali prljavi kanal u koji se može ući čamcem nestaje u grmlju pokraj njega i on upire mali sivi kažiprst prema bistroj vodi. Ondje je rekao Barbro, koja pomaže u kuhinji, kad su se jedne večeri kupali: Hoćeš da se igramo Adama i Eve, ali kad je ona odgovorila: Može, ti prvi, on se uplašio i požalio što je to ikada rekao. Jer ovoga ljeta on puno toga želi, ali se ne usuđuje. Ima mnogo slika, koje crta u blokić koji uvijek nosi u džepu: osjeća se kao napeta žica na kojoj još nitko nije svirao i koja se boji da bi mogla puknuti čim je netko dotakne, ili kao dinamo koji se vrti i vrti i ništa. Sada leži na brežuljku na tom jakom suncu i crta mali jedrenjak koji prelazi preko zaljeva, brod još zna nacrtati, ali je teže s vodom koja pršti i baca odbljeske na podnevnoj vrućini i jatom galebova koji neprestano

~ 15 ~ Knjigoteka

daša&anna slijeću prema nečemu žutome što oni na jedrenjaku bacaju preko ograde. Na rubu plaže na otoku preko puta dvije djevojke u crvenim kupaćim kostimima penju se sitnim koracima, onako kako ljudi hodaju kad se boje, a iznad njih, na jednoj stijeni, svira gramofon. Možda se, na primjer, boje zmija, onda bos hodaš kratkim, kratkim koracima i drhteći promatraš travu ispred nogu, ali ako si u gumenim čizmama, onda hodaš dugačkim uplašenim koracima i zviždiš, jer strah koristi i kratke i dugačke korake. Možda on ipak već dosta toga zna o životu. Zna gotovo sve što treba znati o umijeću žicanja soka od konobarica. A zna i kakav okus ima šeri jer su on i jedan mladi student jedne večeri u restoranu odlučili popiti pola boce da vide kako je to. Probao je i osam različitih vrsta cigareta i naučio koliko jako postane pivo ako ga staviš da kuha na parni kotao. Da ga traže, mogao bi im reći istinu o svim švedskim tjednicima, i o onom velikom borcu za kulturu i prijatelju ljudi koji možda samo radi proučavanja od njega kupuje nepoznate pornografske časopise i viče na njega kad je zadnja stranica prljava od torbe u kojoj ih je donio. Još zna i da se treba okrenuti za svim djevojkama od određene dobi naviše koje prođu srednjom palubom i dobro im promotriti noge ako želiš da te smatraju odraslim. A već tjedan dana zna i kakav je to osjećaj ljubiti se. Barbro ga je naučila, jedne večeri kad se sam kupao u onom malom zaljevu u kojem je voda uvijek topla zbog kanala, a kad se vratio, brod je bio taman i tih, s druge strane zaljeva objesili su petrolejsku

~ 16 ~ Knjigoteka

daša&anna lampu na nadstrešnicu pristaništa i netko je tiho plesao uz kričanje iz gramofona. Tada mu je prišla na srednjoj palubi u sumraku i rekla: Hoćeš da te poljubim, Sune? Ali on je toliko jako i dugo čeznuo za ljubljenjem da više nije vjerovao da bi mu usnice imale snage za to, bojao se da bi se odjednom mogle raspuknuti i umrljati joj krvlju zube, usnice i bradu. Ne, rekao je zato i krenuo dalje kako je ne bi više izazivao. Ali ona ga je privukla sebi tako da su mu ispali sapun i ručnik i poljubila ga ravno u usta - i, zapravo, ništa se nije dogodilo, ništa se nije dogodilo. Sjeli su na klupu i nastavili se ljubiti, i on je te večeri svašta naučio. Na primjer, moguće je toliko se dugo ljubiti da se usnice previše razdvoje i počnete se sudarati zubima; kao kad se brod ogrebe o obalu, pomisli, jer puno je čitao tog ljeta. Ili ispružiš jezik i škakljajući dodirneš njen jezik, ili je nježno ugrizeš za usnicu, da. Ali jedne večeri kad su bili sami, ona ga upita želi li se prošetati s njom po otoku, ali on je nekorištena žica koja se boji da će puknuti pa kaže ne, i tu je tome kraj. Ona ga ne nagovara, ne odvuče ga u šumu uz kanal, mokre livade i gole stijene ispod kojih more uzdiše. Ostavi ga samog s njegovim jadnim tijelom koje bi trebalo krvariti od svega tog mučenja koje mora trpjeti kad je sam i sve te mržnje koju zbog svoje bijele zlobe iskaljuje na njemu tijekom dugih noći u kabini. Ostavi ga samog u sumrak iznad malog zaljeva za kupanje i malog vidikovca odakle se može vidjeti veći dio zaljeva i potopljena teglenica, dva mola i

~ 17 ~ Knjigoteka

daša&anna tamnoplava struja usred svega toga koja polako teče na jug, a malo dalje nekoliko stotina metara zelene stjenovite plaže, a još dalje njihov bijeli brod s čamcima za spašavanje na krovu, dugim nizom blistavih prozora i palubom punom žutih kanti za haringe. S uzvisine se vidi i crn otvor koji vodi u potpalublje gdje spava Paul, jedini od posade koji se navečer ne vraća kući zato što se posvađao sa ženom, i kroz taj se otvor ona jedne večeri spusti do njega, dok Sune sjedi sam na brdu drhteći nakon kupanja. Ona zatvori vratašca za sobom, a on još dugo ostane sjediti i više mu nije hladno, ali ona svejedno ne izlazi. On uzme blok i crta brod i mol, nacrta istu sliku četiri puta, ali ona svejedno ne izlazi. Jedan veliki motorni brod prijeđe preko zaljeva i brekćući nestane iza rta, dok valovi udaraju o obalu, ali ona svejedno još nije izašla. Zabrine se i nešto ga zaboli unutra, svuče se, zapliva i vidi kako mu dno nestaje pod nogama u sumraku, voda je mlaka i ljepljiva i ulazi mu u usta, ali to svejedno ne pomaže: ona se još nije pojavila, a on nema snage utopiti se kao što je mislio da hoće. Nakon kupanja uđe u praznu kućicu - čekaonicu za brodske putnike - i ostavi vrata otvorena dok urezuje svoje ime i datum u jednu dasku, a kad završi, nje još uvijek nema. Pa stoji na prednjoj palubi te crta vidikovac i staru teglenicu utonulu u mulj, bodljikave obrise šume i mjesec koji se kotrlja iznad svega toga, to je u principu isti mjesec koji sjaji i na pobjede i na poraze. Kasnije te noći, dok gol i nesretan leži ispod deke u

~ 18 ~ Knjigoteka

daša&anna kabini, usred sna je čuje kako se šulja preko palube i cvili poput psa dok koraci ne utihnu. Ali sada je nedjelja i kuharičin ga je muž iznenadio dok je mlatio po grmlju i sad se ispružio na uzvisini i crta i razmišlja kako je do sada sve prozreo. Brod spava poslije jela, prevalio je široku crnu sjenu na svijetli zaljev. Samo kuharičin mršavi muž u bijeloj košulji i s rukama na leđima hoda gore-dolje po molu i šuta kamenčiće u vodu svaki put kad se okrene. A onda dođu Greta, ona mala koja pere suđe, i Alfhild, blijeda konobarica koja radi nedjeljom, i ruku pod ruku u nedjeljnoj šetnji popnu se na brdo. Zastanu pokraj njega i pogledaju ga, a on ima osjećaj da se počeo vidljivo znojiti pod tom jeftinom jaknom s natpisom Tisak, iako to zapravo nije istina. “Bon soir”, kaže Greta, “bon soir bon soir”, i on ne mora ni podignuti glavu da bi znao kako ona u tom trenutku izgleda: sasvim se sigurno smiješi, njena tanka gornja usnica podigla se preko zuba, zubi izgledaju kao da su okovani cementom, znojnim cementom, a duboke bore na tom licu mlade starice rašire joj se poput lepeze oko očiju, taj smiješak od nje napravi starog Kineza, on prezire te bore i te odvratne zube. “Trebali biste se namazati kremom za sunčanje dok tako ležite i sunčate se”, kaže Alfhild koja nikada ne propušta priliku da svima da na znanje da obično radi kao statist u filmu. Tvrdi da ima crtu na licu koja vodi od sljepoočnice do vilice zbog koje nalikuje na Signe Hasso, da, baš istu crtu kao Signe Hasso, i ima

~ 19 ~ Knjigoteka

daša&anna krhak kažiprst kojim često prelazi preko te crte kad je netko gleda, a možda i kad je sama. “Sljedeći je korak valjda”, rekao je Paul, taj neumorni cinik, “sljedeći je korak valjda da nam pokaže da ima iste butine k’o Marlene Dietrich, a što se mene tiče, može: moja su joj vrata uvijek otvorena.” Ali Sune se nije nasmijao zato što ga je u tom trenutku mrzio. Sve donedavno svake bi večeri, prije nego što bi pao u san, sanjario o tome kako ih iznenađuje metalnom šipkom, ali ih ne udari, nego samo elegantno zamahne nad njihovim nepristojnim, znojnim i prljavim tijelima kako bi pokazao da može, ali mu se ne da. “Što to crtaš?” pita Greta i on zatvori blok zato što se srami, a onda se posrami zato što se srami i sve joj pokaže. Zatim sve troje sjede i gledaju prema zaljevu gdje netko isprobava svoje igračke jedrenjake, pušta ih iz malog crvenog čamca, a oni raspolute vodu i polako otplove prema jugu poput jata bijelih ptica. “Njih nisi nacrtao”, kaže Greta i pokaže na blok. Nokti su joj tako prljavi. “Ni njega”, kaže on i pokaže na sokola koji je napeo mali prijeteći crni luk nad zaljevom. A onda odjednom na palubu izađe Barbro u kupaćem kostimu, neko vrijeme samo stoji na suncu, potom im mahne, nasmiješena, sigurna i glatka. Kako se ništa ne primijeti na njoj, pomisli on, ali baš se ne primijeti. Ne primijeti se na njoj da se obično u

~ 20 ~ Knjigoteka

daša&anna sumrak odšulja dolje k Paulu, a onda se vrati preko palube po najvećem mraku. On smatra kako ona ne bi smjela izgledati tako čisto, nešto bi se trebalo dogoditi s njenim bijelim, nevinim tijelom, tako da svi odmah vide kako stvari stoje, ali ništa se ne događa i život je tako nepravedan. Ona lijepo skoči preko ograde u tako elegantnom luku, koji još neko vrijeme vibrira u vrućem zraku dok ona tone prema dnu, a kad izroni, njena kapa za kupanje sjaji bijelo poput plovka u toj plavoj vodi. A onda se polako popne k njima, dok joj svjetlucave kapljice blistaju na tankim dlačicama na bijelim nogama, prelazeći preko stijene, skine kapu i nasmiješi mu se, svima im se nasmiješi, i kosa joj odjednom zablista. Okrene se i prođe deset metara dalje od njih i on odjednom postane svjestan iznenadne napetosti u zraku, to je munja u tom vrućem, nevinom zraku i osmijeh mu naglo zamre, lice mu toliko otvrdne da pomisli kako se više nikada neće moći opustiti. Spusti se, razmišlja on, siđi u potpalublje, idi dolje i daj mu da te grli, daj mu da te grize, daj mu da te uzme u svim pozama. A onda Greta vikne za njom glasom koji je toliko drukčiji, toliko oštar, toliko surov, toliko nemilosrdan da je on iznenađeno pogleda. “Bon soir”, vikne, “bon soir.” Potom pogleda i Alfhild, usta joj nisu sasvim zatvorena, jezik joj viri iznutra iz svog gnijezda, a oko usta su oštre bore, i tada postane svjestan čvrstih veza koje ih ujedinjuju, osjećaja međusobne simpatije koja

~ 21 ~ Knjigoteka

daša&anna struji među njima troma na stijenama, između one koja tuguje zbog svoje izgubljene mladosti, one koja tuguje zbog svoje izgubljene ljepote i njega koji tuguje zbog izgubljenog, svega izgubljenog. Najradije bi se rasplakao pred jednom od njih, volio bi kad bi jedna od njih briznula u plač pred njim. “Greta, lijepo govoriš francuski”, kaže i pokuša je pogladiti sa sve te četiri riječi. “Bon soir”, kaže Greta i nasmiješi se kako to ona već zna, s tako puno pokvarenih zuba, ali njemu to više nije tako strašno, barem mu se više ne povraća od toga. “Bon soir” Nadstojnica je uvijek govorila da je Greta tako nadarena za jezike. “U domu su uvijek govorili kako sam na-da-re-na za jezike.” Kakvom domu, pomisli on, kakva nadstojnica? A onda se, kao i obično, ne može suzdržati. Odjednom mu je toliko žao samog sebe i mora im ispričati da on inače ide u školu, da inače uči francuski, u jesen, zimu i proljeće, i da ovo radi samo preko ljeta. Mora spasiti svoj jad i uzdići ga iznad sve ove grubosti, prljavštine, smrada koji ga okružuje. A onda pohvali Gretinu nadarenost za jezike iako ona zna reći samo bon soir i slaže da je jednom jedan Francuz posjetio njihovu školu i izgovorio to točno tako, točno tako. Tada primijeti da Alfhild neprestano otvara usta da ga prekine, pa napravi veliku pauzu između Gretine nadarenosti za francuski i svog engleskog i u toj pauzi ona podigne svoje blijedo lice prema njima, unese im se tim blijedim licem u lice te iako mu je

~ 22 ~ Knjigoteka

daša&anna samo petnaest godina, on vidi kako golem očaj tjera te oštre crte lica da zadrhte. “Vidite ovu crtu”, kaže ona i pipa preko lica slijepim prstima, “točno takvu crtu ima Signe Hasso.” “Da”, slaže on brzo i milostivo, “stvarno jako nalikujete na Signe Hasso, čovjek bi pomislio da ste u rodu.” A sunce sja na sve loše i sve dobre, na sve brodove koji brzo napreduju preko zaljeva s velikim zastavama koje vijore za njima i na dugu crnu teglenicu natovarenu šljunkom koja izgleda kao da je ponedjeljak, utorak ili srijeda, a ne sunčana nedjelja u kolovozu. I tako oni sjede na toj vrućoj stijeni pola sata ili otprilike toliko i šute ili izgovaraju kratke, nevažne riječi koje ništa ne znače, sjede tako stisnuti jedni uz druge i smiješe se deset, petnaest, dvadeset metara iznad svojih neuspjeha. A kad bicikli počnu cvrčati poput tava na tom uskom puteljku, kad ljudi koji se žele vratiti u grad sjednu na mol čekajući da brod zatuli da će isploviti, kad malena kola stignu poskakujući iza konja natovarena s nekoliko komada namještaja koji pripada nekome čije je ljeto gotovo, Greta i Alfhild se ruku pod ruku spuste do broda da srede kuhinju. A on stane lutati uz obalu i skupljati neobično kamenje, a kad ih je skupio dovoljno, baci ih, sasvim besmisleno, u vodu, baš besmisleno. Zatim ode do broda i jedan sjedokosi starac, kose raščupane pod mornarskom kapom, kaže mu da hoće časopis Allt för alla, najnoviji broj, a on mu odgovori da te novine već dugo ne

~ 23 ~ Knjigoteka

daša&anna postoje, stvarno već jako dugo. Na srednjoj palubi nema nikoga, ah netko se glasno smije u kuhinji, a kroz otvorena vrata koja vode dolje do strojarnice prodiru tihi zvukovi čekića i klipova. Side niz mračne stube koje ga škripeći odvedu do salona na krmi gdje obično spava i mrzi svoje golo tijelo, a kad je prošao pokraj prve kabine, jedna vrata na samom kraju hodnika se otvore i izađe Greta. Odjednom stane usred prolaza raširenih ruku i on sad ima samo dvije mogućnosti: ili će se okrenuti i vratiti po stubama ili će joj otići ravno u zagrljaj. Ne vrati se natrag po stubama, nego je pusti da ga stisne uza se, a on lagano položi dlanove na njena leđa, uglavnom iz pristojnosti, iz sućuti, iz straha da je ne povrijedi. Iako mu je samo petnaest godina i još ni blizu nije prestao rasti, ona mu dopire samo do brade i njena mu kosa ulazi u usta sve dok ona ne zabaci glavu i pusti ga da se ogleda u njenu sitnom, pinčevskom licu, i tada nestane sva želja koju je do tada možda i osjećao: ti zubi, te tako tanke usnice, te bore. Shvaća da ona hoće da je poljubi, ali zar ne shvaća da je on ne želi poljubiti? Zatim se oboje trgnu, netko bučno vuče namještaj po kapetanovoj kabini, i rastave se, vrlo zbunjeni. “Večeras”, prošapće ona brzo, “dođi u moju kabinu večeras.” “Da”, prošapće on u odgovor, “večeras.” Laže mirne savjesti koju iskusan lažljivac uvijek osjeća prema niskoj žrtvi. “Doći ću večeras u tvoju kabinu.” Nakon što je neko vrijeme ležao na sofi u salonu na krmi u čijoj zagušljivoj polutami uvijek vladaju

~ 24 ~ Knjigoteka

daša&anna tajanstveni i uspavani mirisi, kapetan je izašao iz svoje kabine i dašćući odvukao svojih sto kila uz strme i uske stube. Malo kasnije začuje se pištanje koje označava odlazak i s palube odmah počne dopirati topot nogu i užurbani ženski glasovi. Motor počne dahtati, a voda oko propelera se uskovitla. Kad dođe gore, oni već natraške izlaze iz zaljeva i nekoliko veslača im se brzo miče s puta. A onda sve bude kao i obično, sve bude kao i sto puta prije: on izvadi svoju torbu iz ormara, neki izađu na palube, dok drugi ostanu stajati na obali, mnogi uvijek ostanu stajati i glume da ih zanima ta gužva i kretanje te hoće li prvi časnik palube, koji je dobar čovjek, ali uvijek pijan, ove nedjelje pasti preko ograde, brod se provuče pokraj tihih jedrenjaka koji poskakuju na vodi sa svojim polugolim putnicima koji su bespomoćno izloženi njihovim pogledima, gospoda s trbusima i dalekozorima stoje na pramcu i šale se oko toga kako se zovu otočići u daljini, a tu su i mlade djevojke na odmoru koje se hihoću na sve što vide kroz brodska okna. Mnogi kupuju novine od njega, velika, debela nedjeljna izdanja, za čitanje ili kako bi imali u što staviti časopise s golim ženama. Često ga pitaju je li mu torba teška i on uvijek kaže trideset i pet kila jer to zvuči tako moćno i tako konkretno, a onda kažu jedni drugima uskoro će jesen i kad to čuje, pomisli kako to svi kažu. Kapetan, koji je toliko debeo da mu netko mora pomoći da zaveže cipele, stoji na mostu i puši cigaru od sto kila, a u kuhinji se često znaju šaliti da osjete kad on gore hoda. Nakon nekog

~ 25 ~ Knjigoteka

daša&anna vremena čini se da je dan počeo tonuti u more iza njih, a otočići koji ostaju za njima postanu plavi poput mlijeka i polako se umataju u svoju izmaglicu. Na ruti im se pridruže još tri bijela broda, jedan s velikim, arogantnim plavo-žutim dimnjakom prestigne ih i ostavi široku sjajnu prugu za sobom, a dva ih slijede, izgledajući poput hrtova koji se zalijeću preko glatke vode. Kad se približe Vaxholmu, sve su palube prepune ljudi koji izgledaju kao da više nikada neće ići na odmor, a u sjenci zaljeva, duboko ispod njih, kao i obično stoji mali čamac s njegovim večernjim novinama. Kapetan kao i obično opsuje zbog veslačeva nespretnog manevra i zatopće svojim nezavezanim bakandžama. Paul upeca njegov paket uz pomoć štapa s kukom, a onda kliznu dalje pokraj utvrde, svi brodovi uz mol u Vaxholmu upalili su svjetla, a u restoranu sa stropa vise svjetiljke raznih boja. Kad dođe na srednju palubu s buntom novina i svi se okupe oko njega željni da saznaju zadnje ili barem predzadnje vijesti, Greta stoji na vratima kuhinje i gleda ga, gleda ga toliko ozbiljno, toliko ustrajno i toliko izravno kao što ga nitko nikada nije gledao, a on pomisli da će, kad dođe taj trenutak, možda ipak sve biti u redu. Potom napravi rundu po brodu s torbom punom zelenih i crvenih novina, a vrućina, težina i ta grozna sparina krive su što se odmah sav preznojio, znoj mu curi niz ruke i na dlanove, znoj mu curi s čela niz lice i kaplje u torbu s novinama; kad potom krene kroz gužvu među svim svježe uštirkanim, svježe

~ 26 ~ Knjigoteka

daša&anna izglačanim i teniski bijelim ljudima na palubi, ljudima s vlastitim ljetnim zabavama, vlastitim ljetnim tenom i vlastitim oštrim glasovima, srami se zbog svog znoja i svoje prljave jakne, zbog toga što dobiva napojnice i što se nakloni kad ih dobije, a najviše se posrami u restoranu zbog svoje općenite neprivlačnosti, u restoranu s bijelim stolnjacima, blistavo čistim čašama, zrcalima u zlatnim okvirima i Alfhildinom bijelom bluzom koju mora prati svaki dan, te pokuša nekako srediti da tu barem ne prodaje novine po kojima mu je kapao znoj. Nakon što su svi dobili svoj primjerak, mnogi su kupili Aftonbladet, a rijetki Allehanda, a on krenuo prema pramcu sa svojom lakom torbom, mnogi sjede s kuponima lota u ruci i dio njih govori “devet točnih”, ili “osam točnih” ili “skoro deset točnih”, ili “kvragu, ni ovaj tjedan ništa”, i on pomisli kako svi tako kažu. Kako bi se manje znojio, izađe van na vjetar, stane kao i mnogi drugi uz ogradu i sluša diskretan puls ispod palube, zasljepljujući cilindri na Höggarnu vrteći se prođu pokraj njih i sada su svi obližnji otočići plavi, dok na horizontu zastrašujuće zeleno sjaji visok silos, a restoran na Fjäderholmarni nalazi se na svojoj uzvisini i blista izdaleka poput šarene svjetiljke. Jedna mala šalupa upravo stiže do mola i iskrca vesele ljude koji će se ubrzo napiti. Potom grad odjednom izroni iz vode, nijedno svjetlo još nije upaljeno i sve je plavo i tiho, a tornjevi su samo tanke iglice. Tada iza leđa začuje Barbro, a onda i Paula, Barbro kaže: Da,

~ 27 ~ Knjigoteka

daša&anna naravno; a Paul: Sam sam u potpalublju cijeli put natrag, voliš džin? Tada s njega spadne sav strah, sve gađenje, sva odbojnost i ispuni ga neko jako i žilavo veselje. Treba samo otvoriti jedna vrata, pomisli, skinuti se i podići pokrivač te sutradan pričati o tome jednako nonšalantno kao i svi ostali, kao svi ostali koji kažu da uopće nema veze kako ona izgleda jer samo je jedna stvar važna. Kad izađe na svjetlo srednje palube, čini mu se da lebdi od vrućeg, čudnog veselja i ima osjećaj da svi mogu vidjeti na njemu da će uskoro ležati uz ženu na ovom brodu, na ležaju u kabini u potpalublju, a kad sve bude gotovo, vratit će se do svog mjesta u salonu na krmi i cijele noći neće moći zaspati od tog vrućeg veselja. Dok polako klize u Nybroviken i zatule jednom trajektu koji je krivo krenuo, on se nagne preko ograde na gornjoj palubi i uzme mali jastučić ispunjen pijeskom koji mu Paul pruži iz okna na donjoj palubi, taj je jastučić pričvršćen za dugačko i tanko uže, a uže je pričvršćeno za kraj krme i on bi ga trebao što je prije moguće baciti na kopno, to tanko i dugačko uže, kako bi krma bila privučena obali i pričvršćena za svoj prsten, i uvijek je sav u strahu od toga, svake nedjelje kad to treba obaviti. Sav je u strahu jer je jedne nedjelje bacio prerano i uže nije palo na obalu pa su sve morali izvlačiti iz muljevitog zaljeva, a krma se gotovo zabila u drugi brod. Ah danas je tako siguran zato što ga čekaju jedna kabina i jedna žena, vjerojatno kriva žena, ali kabina je točna, i dok se sad

~ 28 ~ Knjigoteka

daša&anna približavaju kopnu, on drži u šaci tu malu vrećicu s pijeskom poput oružja. Na molu kao i obično stoji i čeka rodbina sa svojim maramicama i lažnim osmijesima, a on odjednom primijeti dva neobična čovjeka uz pristanište, jedan je nizak i mršav, drugi visok i debeo, obojica su u raskopčanim balonerima iako je ljeto, debeli puši cigaru, mršavi stoji s rukama na leđima. Dok je bacao vrećicu s pijeskom, tako je jako zamahnuo da je udario gospodina koji je stajao iza njega u prsa i vrećica završi daleko na molu, u blizini plavog automobila koji ondje stoji i čeka otvorenih vrata. Debeli ode po vrećicu i povuče uže, cijelo vrijeme s cigaretom nasred usta poput topa, dok mršavi ode s rukama na leđima do mjesta gdje će ljudi izaći iz broda, ondje stane i napeto promatra sve koji se iskrcavaju. Onda se stariji gospodin kojega je udario u prsa počne žaliti na njegov način bacanja, ali Sune kaže da postoji samo taj način, na što mu gospodin odgovori da je bezobrazan. Potom ostavi tog gospodina kako bi pomogao pričvrstiti most za palubu, a onda otrči na kopno jer se sjetio da mu je jedna djevojka dala pismo da ga ubaci u poštanski sandučić. Dok trči, nervozan je jer se boji da se neće stići vratiti prije nego što brod krene, toliko je nervozan da ne može pronaći nikakav poštanski sandučić sve dok nije stigao sasvim gore do Stureplana. Kad se vrati, mol je prepun ljudi, ali brod je prazan i čeka, Alfhild je već u Nybrovikenu počistila

~ 29 ~ Knjigoteka

daša&anna restoran, ispraznila pepeljare i bacila papiriće. No penjući se na brod, primijeti nešto neobično i zabrinjavajuće u vezi s pijanim prvim časnikom, Paulom i još nekoliko njih koji stoje na palubi i čekaju, potom se odjednom otvore vrata i onaj mali mršavi izađe i pridrži ih Greti, a onda izađe i visoki debeli s cigarom u čubama i malom, izlizanom torbom u desnoj ruci. Krenu u koloni s broda kad ga Greta odjednom primijeti, na trenutak podigne glavu, a on poslije pomisli kako nikada neće zaboraviti taj pogled. “Bon soir”, kaže i gotovo joj ispadne torbica, “bon soir”, i tada on primijeti da plače. Potom se svi rasprše, baš svi. Automobil se upali i ode, ali nitko osim njega ne gleda dugo za njim. Nestrpljivo hodajući lijevo-desno po palubi, prvi časnik zazvoni, most koji vodi do palube bučno uklone, krmu zvonko otkvače s prstena, most bace na palubu, prvi časnik još jednom zazvoni, puls motora počne bubnjati ispod palube, telegraf zazvoni i pramac se polako odvoji od mola, jedan mali, poletni dječak odveže uže i baci ga na brod, nijedno svjetlo nije upaljeno i sve je plavo: visoko drveće ispred hotela Berns, automobili koji voze prema grešnom Atlanticu, kuće na Strandvägenu koje izgledaju poput trezora. Polako se okreću u zaljevu sve dok pramac ne pokaže prema Örlogsvarvetu, nekoliko brodova sa svjetiljkama koje jako blicaju uplovi u zaljev, jako nagnuti i s puno ljudi na strani s koje se izlazi na kopno.

~ 30 ~ Knjigoteka

daša&anna Kad zatim otvori vrata salona na srednjoj palubi, ude ravno u ono što se dogodilo. Raširenih nogu, Paul stoji ispred sata i pritišće dlanovima strop. Alfhild, strojar i prvi časnik, koji je pijan, jedan ložač, konobarica u restoranu, kuharica i Barbro stoje oko njega: “Panduri” kaže on u tom trenutku i još jače pritisne dlanovima strop, “opet ih je nekoliko zarazila, neke idiote, opet je zarazila neke idiote.” Tada Barbro namigne Paulu iza konobaričinih leđa i svi se rastanu i rasprše po tom velikom, praznom bijelom brodu, na kojem kao da još uvijek odjekuju koraci i glasovi. A on ode u muški WC, pažljivo zaključa vrata, spusti prozor i pogleda van. Upravo prolaze pokraj jednog velikog bijelog turističkog broda, ljudi vise odozgo u velikim, tamnim grozdovima i gledaju dolje mali brod i sigurno misle kako mali brod, sigurno ide... ma... Svjetlo se upali u staračkom domu u Danviku i kratak vlak s puno svjetala prođe preko vijadukta, ali kad je htio nastaviti promatrati, slika krajolika odjednom mu se presavije pred očima poput karte i njegovo se tanko tijelo gotovo slomi napola kad se sagne i počne povraćati. Kad ponovno pogleda kroz prozor, nalaze se nasuprot vjetrenjači, očima slijepima od suza čini mu se da vidi galebove kako munjevito crtaju bijele linije preko velike, sumorne površine vjetrenjače. Nešto dalje uz jedan mol stoji usamljena teglenica i iznenadan zapuh vjetra podigne papire i smeće s njene palube. Još dalje, na plaži, stoji nekoliko

~ 31 ~ Knjigoteka

daša&anna djevojaka u svijetlim haljinama i pokazuju prema brodu. Jedan čovjek u sumraku slaže zastavu. A onda netko nestrpljivo prodrma vrata. On zatvori prozor i tada čuje dva glasa kako se vani nadvikuju, prvi je Alfhildin, drugi pripada Barbro, a onda se vrata zalupe za Barbro i ona se više ne vrati. “Ovo bi moglo biti jako prljavo”, pomisli on i pusti vodu.

~ 32 ~ Knjigoteka

daša&anna SUSNJEŽICA

Ne, takvo poslijepodne se valjda više nikada neće ponoviti. To je jednostavno nemoguće zato što samo jednom u životu imaš devet godina, čistiš mrkve svojim novim džepnim nožićem, doživiš susnježicu usred listopada i imaš tetku, ili točnije rečeno, maminu tetku, koja u pola osam dolazi iz Amerike. I tako sada sjedimo pod kolnicom i čistimo velike mrkve prekrivene zemljom. Ako hoćeš, možeš si lako svašta zamisliti, na primjer da ne režeš mrkve, nego nešto sasvim drugo, nekoga iz razreda koga ne voliš ili neku opasnu životinju. Najčešće ne govorimo, samo režemo, zeleni vrhovi mrkvi padaju nam između stopala, a onda u dugačkom luku bacamo te zaklane mrkve u košaru. Fino miriše od tih mrkvi. Vrhovi su mokri i možeš ih uzeti i oprati se njima kad se jako uprljaš. Kao što Alvar učini sa Sigrid kad ga ne sluša, ustane s prevrnute kante, uhvati je za vrat i natrlja po licu tim mokrim ostacima, dok ona vrišti i smije se. Ali djed se naljuti i kaže mami, koja sjedi pokraj mene na stolčiću kojim se Alvar koristi kad timari konje: “Reci bratu da ne gnjavi curu!” Sigrid se sva zacrveni u licu, a mama ne odgovara. Ljudi rijetko kad odgovaraju kad djed nešto kaže. Možda zato što je toliko star. Ja sam praktički jedini

~ 33 ~ Knjigoteka

daša&anna koji mu odgovara. Ako viče na mene, mama me brani, Alvar ponovno sjedne na kantu. “Samo vi sjedite na toj sječkalici i gledajte svoja posla, a ja ću svoja”, kaže Alvar djedu. Jedva se usuđujem pogledati u tom smjeru jer djed se nekada zna toliko naljutiti da mu se lice skroz zacrveni pa sruši svoj stolac i još nekoliko stolaca, strgne svoju plavu košulju s vješalice u kuhinji i baci je na pod i zgazi. Ipak se usudim baciti pogled. Ali nema se ništa naročito vidjeti. Osim, naravno, djeda koji sjedi na sječkalici. Što ne možete sjediti na kanti kao i mi, rekao je Alvar kad smo počeli čistiti mrkve, ali onda je djed rekao da ako ne može sjediti na sječkalici, onda ništa. Pa su mama i Alvar pomogli postaviti djeda na sječkalicu. Sigrid se toliko smijala da je morala otići u štalu i zatvoriti vrata za sobom. Mama se naljutila jer ne voli da se Sigrid smije djedu pa je siknula na njega što stalno nešto izvodi i da mu se ljudi smiju. Ali onda je djed rekao da ako ne smije sjediti na sječkalici, onda neka si sami čiste mrkve i nek idu vrit. I tako sada ipak ondje sjedi, a Alvar je stavio gomilu mrkvi u žlijeb i na njegov kraj postavio kantu u kojoj će odnijeti očišćene mrkve. Ali djed gotovo nikada ne pogodi u kantu, njegove mrkve gotovo uvijek završe sa strane. Isti slučaj kao i kad jede. Onda mu mama uvijek govori: Mogli biste malo paziti da se ne zalijete. Možda da vam kupim slinček, kao za bebe. U takvim je prilikama teško zadržati smijeh, ali ako se nasmiješ, moraš otići od stola. Tako da nije lako.

~ 34 ~ Knjigoteka

daša&anna Najgore je kad jedemo vrhnje jer vrhnje zapinje u bradi i praktički se ne da izvaditi, kaže mama. Bude k’o cement. Ali djed se ponekad naceri za stolom i kaže mami neka radije bude zahvalna što uopće ima oca. Jer nemaju sva djeca oca, kaže on i naceri se prema meni. Tada mama tako skoči sa stolice da se stolica prevrne, otrči u svoju sobu i zaključa se i onda više nema šanse da je dobiješ da izađe. Ovdje je baš lijepo sjediti. Gomila odrezanih vrhova mrkvi raste i raste. Kiša lupka po krovu od treščica i Sigrid kaže da to zvuči tako ugodno. Da, kad bi čovjek bar imao dom, kaže mama, bilo bi to tako ugodno. Mačka trči po sijenu u potkrovlju. A onda se spusti i upuzi u pljevu ispod sječkalice i legne. Jednom sam ubio jednog mačića. Mislim da ga nije boljelo jer je sve išlo tako brzo. U štali stoje konji i glođu po jaslama. “Ej, Alvare”, kaže djed, “idi nahrani konje. Gladni su.” “Ah, tu kljusad”, kaže Alvar, “cijeli tjedan stoje u štali. Pa to su vaši konji, vi ih nahranite.” Tada Sigrid pogleda djeda otvorenih usta da vidi hoće li se zacrvenjeti i hoće li ponovno početi vikati, a i mama ga pogleda. Ali ovaj put nema opasnosti. Djed sjedi na sječkalici i čisti mrkve. Ali Alvar već dugo ne čisti, pa i ja prestanem i stanem gledati što on radi. Ni Sigrid više ne čisti, nego sjedi i gleda Alvara. Zato mama čisti, nož joj tako munjevito prelijeće preko hrpe mrkvi koju ima u krilu da sve bljeska. Mora da je

~ 35 ~ Knjigoteka

daša&anna stvarno ljuta, jer onda najbolje radi i ništa ne govori. Mama je većinu vremena ljuta, i to na sve nas istovremeno. Da nema nas, kaže, ne bi ona rintala na selu, nego bi imala fini posao u nekoj trgovini u gradu. Mama je danju najčešće ljuta na mene, ali noću, kad misli da spavam, legne pokraj mene i uvija mi kosu oko prsta tako da se uplašim da će mi napraviti kovrče. Alvar sjedi s mrkvom u ruci. Velika je to mrkva, odrezao joj je vrh i sastrugao zemlju s nje. Sad vrhom noža nešto piše po njoj, a onda pokaže Sigrid koja se nasmije. I ja bih htio vidjeti, ali mama me povuče za hlače i kaže mi da se ne miješam u njihove poslove. Ali Alvar mi kaže, jer Alvar je dobar prema meni, dok me Sigrid samo štipa i izaziva. Smijem čak i vidjeti. Urezao je svoje i Sigridino ime i datum. ALVAR BERG SIGRID JANSSON 18/10 1937. Molim ga da napiše i moje ime te on uzme mrkvu i učini to. ARNE BERG piše. A onda je baci u košaru. Ali mislim da Sigrid nije drago što je i moje ime na mrkvi jer me nafureno gleda. A onda je Alvar poškaklja ispod brade travnatim vrškom mrkve. “Zamisli”, kaže on, “proći će cijela jesen, a onda će doći i zima i mi ćemo otići u podrum po mrkve za životinje, a onda ćemo pronaći ovu mrkvu i izaći na snijeg i pojesti je.” Tako da mu očito nije bila namjera da moje ime bude ondje. Ali moje je ime na još puno mjesta: u štali, u sjeniku i ovdje pod kolnicom. Ali ovdje smo svi. Djed i baka su isto tu na zidu, ali njihova su imena tako stara da se jedva mogu pročitati. Gustav i Augusta

~ 36 ~ Knjigoteka

daša&anna Berg 10/8 1897. Tisuću devetsto četrnaeste je prvi put upisana mama, a 1918. Alvar. Onda 1933. prvi put ja, a 1936. Sigrid. Na jednoj gredi piše i Palestina. Bilo je to prošle godine, malo prije nego što je baka umrla. Neki skitnica je tu prespavao, ali je otišao prije nego što smo se probudili. Dok smo mi pili jutarnju kavu, baka je kao i svakog jutra otišla po jaja. A onda je odjednom uletjela u kuću sva zapuhana i povikala: Zamislite tko je noćas spavao pod našim krovom! Da, Isus, gospod Isus Krist. Ali onda je navečer došao neki drugi skitnica i ja sam bio s njim pod kolnicom i pokazao mu gdje su deke za konje koje može uzeti ako mu bude hladno. Htio se rukovati sa mnom i zahvaliti mi, ali ja sam se bojao da ima uši pa sam se držao podalje. A onda je vidio da na zidu piše Palestina i rekao: O, pas mater, ako je onaj luđak Palestina ovdje prespavao, onda nek’ me vrag odnese ako te deke nisu sve ušljive. I tako Isus nije bio nitko drugi nego običan skitnica. I još ušljiv. A kad sam te večeri baki rekao istinu, ona je samo zaplakala i rekla da sam premali da shvatim. Ali mama me branila i rekla da nisam, jer ako dođe neki ušljivi skitnica, pa zvao se on Palestina ili Jeruzalem ili Sveta Zemlja, to ne mora odmah značiti da je to bio Krist ili apostol Pavao, rekla je mama. Sad sam očistio gotovo sve mrkve pa se malo odmaram. I mama je već pri kraju, kao i Alvar i Sigrid. Samo djed još ima cijelu gomilu. Mama sjedi pokraj sječkalice i hoće uzeti i njegove, ali djed se jako naljuti i kaže joj da ne dira njegove mrkve. On će ih očistiti i nek se goni.

~ 37 ~ Knjigoteka

daša&anna “Zar ćete tu sjediti i čistiti mrkve, a sestra vam dolazi u posjet?” kaže mama i otme mu svežanj mrkvi, a djed zamahne nožem za njom. Obukla je jednu od Alvarovih košulja i nož joj raspara rukav. Ona stane i pogleda djeda kao da nije normalan. “Čuvajte se, tata”, kaže, “da ne napravite nešto stvarno ludo zbog čega ćete žaliti do kraja života.” Djed se malo smiri. Nastane tišina. Samo kiša skakuće po krovu i noževi režu mrkve. Na kraju se više ne mogu suzdržati. “Alvare”, kažem, “pričaj kako je na Atlantiku.” “Na Atlantiku” kaže Alvar zamišljeno, “na Atlantiku su valovi veliki kao kuća.” “Kakva kuća”, pitam, “ovakva crvena kakvu mi imamo ili žuta kao učiteljeva vila?” Kad zamišljam valove velike kao kuća, onda zamišljam i da izgledaju kao kuća. Cijeli Atlantik je jedna velika župa s valovima dvokatnica i seoskih koliba. A preko valova jaše mamina tetka. Ustvari, više ne jaše, jer dobili smo pismo prvi dan kad je stigla ovamo i sljedeća je četiri dana djed izlazio na verandu barem deset puta u satu i gledao prema cesti da vidi stiže li, ali od tetke Maje ni traga ni glasa. Onda je jednog dana stiglo još jedno pismo u kojem je pisalo da je možemo očekivati za tjedan dana. Njen šogor će je dovesti ovamo svojim autom. Mama je naglas pročitala pismo nakon jela, kad je djed otišao prileći, a kad je završila čitanje, bila je tako ljuta da je potrgala pismo na komadiće i vikala da, naravno, mi koji smo

~ 38 ~ Knjigoteka

daša&anna najsiromašniji od sve rodbine moramo zadnji doći na red. I da ona neće ni prstom mrdnuti da sredi kuću za tu prokletu babu. I tako nije ništa napravljeno da bude lijepo kad tetka Maja dođe. Iako nismo govorili ni o čemu drugome otkada smo u proljeće dobili prvo pismo u kojem je pisalo da će nas u jesen doći posjetiti. Zamislili smo veliku zabavu tako da svi u selu ostanu otvorenih usta. A onda je sve propalo. Dođe ti da si odrežeš palac i baciš ga među mrkve, tako da ga Sigrid i Alvar pronađu u proljeće i kažu sjećaš se kad si je Arne odrezao palac. Bilo je to onoga dana kad je tetka Maja došla iz Amerike. “Za tri sata vam dolazi sestra” kaže mama djedu i zvuči ljutito, “a vi sjedite na toj sječkalici kao da vam se fućka za to. Čovjek bi pomislio da ste se barem mogli obrijati kad se već niste vidjeli dvadeset godina.” “Ak ne mogu ovdje sjedit, onda ništa” kaže djed. “Fućka mi se. Ak imam sestru koja se tak profinila da može posjetit svog brata samo ak je voze u autu i koja ne može podnijet da joj brat sjedi na sječkalici, onda nek je vrag nosi. Fućka mi se.” Sigrid se počne toliko smijati da mora izaći van. Djed je toliko uznemiren da mu ispadne nož i onda mama uzme sve njegove mrkve i odreže im glave jednim munjevitim pokretom. Ja stavim nož u futrolu i izađem van. Pogledam prema cesti da vidim dolazi li auto, ali još je prerano. Odem do ograde i urežem svoje ime i današnji datum u jednu poprečnu letvu.

~ 39 ~ Knjigoteka

daša&anna Nikada neću zaboraviti ovaj dan kad je padala kiša, kad smo čistili mrkvu, kad će biti susnježica i kad je došla tetka iz Amerike. Sjedim na klupi u kuhinji i gledam kartu Atlantika, iako se nema puno što vidjeti. Ne vidi se nijedan val. Tako da ne znam, možda Alvar samo laže. Izvana se čuje glasna svađa i kad pogledam kroz prozor, vidim Alvara i mamu kako vode djeda između sebe. On se opire, ali uzalud. Proguraju ga kroz ogradu i na verandu, na vratima se pokušava izvući i nogom lupi o vrata. Odvuku ga u kuhinju. “Sad ćete se oprati”, kaže mama, “i to odmah.” Alvar stoji na vratima tako da djed ne može pobjeći. Mama pusti vodu iz spremnika u kantu za pranje suđa. Alvar skine djedu košulju. Ispod ima samo potkošulju koja se u istom pokretu skine koliko je znojna od sveg tog svađanja. Ispod nje je djed skroz žut i mršav. Opire se, ali ipak ga uspiju odvući do kante. “Arne, dolazi ovamo”, poviče mama i zvuči ljutito, tako da je najbolje poslušati je, “nasapunaj ga po leđima.” Najbolje je to i učiniti, iako nije lijepo jer nije da baš miriše. Nasapunam mu leđa tako da se i ne vide od pjene. A onda ga mama istrlja krpom. Alvar pomaže i drži djeda. Sigrid sjedi na klupi i ceri se. A onda mama uzme sapun i natrlja ga djedu po licu, vratu i ušima, a on otpuhuje i slini, ali ne može se izvući. Na kraju Alvar gurne djedu glavu u bačvu pa mu voda uđe u grlo i počne tako kašljati da zvuči kao da će se ugušiti.

~ 40 ~ Knjigoteka

daša&anna “Tako, tata, a sad se još samo morate obrijati”, kaže Alvar brišući ga ručnikom. Mama donese čistu košulju i navuče mu je preko glave. Alvar ga odvede do stola i posjedne na stolac. Iz komode izvadi zrcalo, a iz ladice britvu, naoštri je, donese šalicu vruće vode iz spremnika i stavi je na stol, raširi stare novine ispred djeda i zaveže mu ručnik oko vrata da ne uprlja novu košulju. “I ako biste mogli da ne pljujete na pod dok je ona tu” kaže mama loveći moljca po kuhinji. Alvar nasapuna djeda, uzme britvu i počne ga brijati. “Mirno budite” sikne na njega, “inače ćete se sami morati brijati” Djed sjedi i gleda se u zrcalu, na kraju mora da misli da izgleda stvarno strašno jer mu malo krenu suze. “Dvajst je godina nisam vidio”, kaže uz takvu grimasu da ga Alvar poreže po obrazu. “Rekao sam vam da budete mirni”, obrecne se. “Dvajst godina”, nastavi djed. “Tada sam imao pedes tri, a ona triest tri. Baba i ja smo je otpratili na stanicu. Dobila je jorgovane i pola tuceta jaja. I svi smo plakali, skoro joj je vlak pobjego.” Ne mogu više gledati djeda pa izađem van, neko vrijeme hodam uz rub potoka, gađam žabe kamenjem, preplašim jednog ribolovca koji ne bi smio pecati u našoj trstici. Mrak je pa mu ne vidim lice, a i okrenuo se dok je veslao da pobjegne. Nakon nekog vremena

~ 41 ~ Knjigoteka

daša&anna poželim malo rezati pa izvadim nož i otrčim natrag do imanja i pod kolnicu. Kad otvorim vrata, vidim da Sigrid leži na leđima na otpacima od mrkve, a Alvar sjedi na njoj i grize je za ruku. Alvar skoči na noge i opsuje me i ja brzo zalupim vrata i pobjegnem. Ne otrčim do kuće. To što osjećam tako je čudno da moram biti sam s tim. I zato otrčim do štale gdje obično koljemo svinje, sjednem na tronožac za mužnju i naslonim glavu na ruke. Pokušavam zaboraviti sliku Alvara i Sigrid, ali imam osjećaj da, kako bi mi to uspjelo, moram učiniti nešto tako opasno i uzbudljivo prema čemu je sve drugo beznačajno. Ušuljam se u kokošinjac, otjeram jednu kokoš koja leži na jajima i pipam ispod slame. Od dječaka iz susjedstva dobio sam cigaretu i sakrio sam je tu s kutijom šibica. Tako sam nervozan dok je palim da mi zapaljena šibica ispadne i razgori se na podu kokošinjca. Izlijem kantu mlijeka na nju pa se ugasi, ali svejedno se osjeća dim. Ponovno sjednem na tronožac. Unutra vlada potpun mrak, kroz pukotine između dasaka ulazi malo svjetlosti, zbog čega mlatilica za žito sa svojim kotačima i remenjem izgleda poput nekog strašnog čudovišta koje se sakrilo u svom tamnom brlogu. Kiša lagano kucka po krovu. Krave žvaču u štali, i to zvuči kao kiša. Tada dođe Sigrid sa svjetiljkom i kantama za mlijeko. Kad me ugleda, spusti kante i svjetiljku na hladan pod i krene prema meni. Svjetlost koja dopire odozdo stvori joj užasne sjene po licu i ja se toliko

~ 42 ~ Knjigoteka

daša&anna uplašim da vrisnem. Ona me zgrabi za ruku i uštipne, jako i dugo. “Ako nešto kažeš Tori ili starom, tako ću te uštipnuti za vrat da nećeš moći ni beknuti”, kaže i pusti me, uzme kante i svjetiljku te uđe u štalu gdje krave ustanu i stanu glasno mukati, zveckajući lancima poput niza zatvorenika. Kad se vratim u kuću, djed sjedi na klupi i uopće ne sliči sebi. Mora da je mami na kraju uspjelo obući ga u njegovo najbolje odijelo, zadnji put ga je nosio za bakin pogreb prošle godine, i u tom pogrebnom odijelu izgleda tako bijel u licu kao da nema krvi. Crvena posjekotina sjaji mu na obrazu poput tanahnih usta, dok je sve drugo bijelo. I umoran je, izgleda kao da više ne zna što se događa oko nas. Pitam se je li više uopće svjestan da za pola sata ili otprilike toliko dolazi njegova jedina sestra koju nije vidio dvadeset godina. Mama se češlja pred komodom sa zrcalom. Obukla je svoju najbolju haljinu, pronašla ručni sat, koji ne radi, ali koji je dobila od tate, i stavila ga na ruku. Ja uključim radio. Upravo traje vremenska prognoza: Istočni Svealand i južna obala Norrlanda: kiša. Hladno za ovo doba godine. U sjevernim dijelovima okruga susnježica. “Što kažu”, pita djed slabašnim glasom, “kakvo će biti vrijeme?” “Susnježica”, kažem ja.

~ 43 ~ Knjigoteka

daša&anna Alvar ude u kuhinju, izvuče stalak za skidanje čizama, stenjući se izuje, obuje niske cipele. Pogledam termometar ispred prozora koji sam kupio djedu za sedamdeseti rođendan. Oduvijek je htio imati termometar na prozoru, ali kad ga je konačno dobio, vid mu je već bio tako loš da nije mogao vidjeti koja je temperatura. “Mali moj, kupio si termometar s premalim brojkama”, rekao je. “Vražje brojke.” Tri stupnja iznad nule. Puše sve jače i jače, vjetar šušti kroz grmlje jorgovana, a kiša jako udara o prozorska stakla. Jedna svjetiljka vijuga preko dvorišta iz štale. To stiže Sigrid s kantama. Imam veliku modricu na ruci. Spustim rolete tako da ne mislim na nju. Kad sat otkuca, svi osim Sigrid sjedimo zajedno i čekamo. Ona stoji i separira. Srk - srk - kaže separator. Obično joj Alvar pomaže, ali ne danas. On sjedi za stolom i čudno me gleda. Možda me i on želi uštipnuti. “Jesi li čuo kakvo će biti vrijeme?” pita Alvar i na stol položi ruke poput velikih sendviča. “Susnježica”, odgovorim ponovno. To zvuči tako čudno, ludo. Ne zvuči nimalo normalno. Ali dobro paše uz sve drugo nenormalno što se događa: djeda na sječkalici, mamu i Alvara koji vode djeda preko dvorišta, lopova ribolovca koji je pobjegao od mene, Sigrid koja leži na otpadu od mrkvi i Alvara koji sjedi na njoj, Sigrid koja me uštipne, vatru koja samo što nije progutala kokošinjac, djeda, nijemog i blijedog na klupi. Mama sjedi pokraj Alvara. Stavi ruke na stol pokraj njegovih, spusti pogled na njih i uzdiše. I

~ 44 ~ Knjigoteka

daša&anna separator uzdiše. Odjednom se zagleda u mene da vidi trebam li se prati. Čelo joj se nabora, mojoj lijepoj mami. Nagne se preko stola. “Tko te tako gadno uštipnuo?” pita. Separator uspori. Alvar se zabulji u mene. Strašno se uplašim. Ničega se toliko ne bojim kao batina. Ne gledam je, bacim pogled iza, djed sjedi na klupi, još uvijek bijel, i zuri preda se tihim, nepomičnim očima. “Djed”, kažem tiho i pogledam mamu u oči. Mama se ugrize za usnicu. Alvar se nakašlje. Separator ponovno ubrza, sada pjevno srče. Pogledam djeda, ali na njemu se ništa ne primjećuje. Sigurno nije čuo. Vrijeme prolazi. Sat opet otkuca. Separator nastavi srkati i zbog njega nismo čuli ništa prije nego što se začulo kucanje na vratima. “Je l’ to netko kuca?” pita mama. “Tata”, kaže zatim, “došla je. Da joj odete otvoriti?” I svi pogledamo djeda, ali on se ne miče s klupe, samo zuri preda se, a nitko od nas da ustane i ode otvoriti. Odmaknem roletu i pogledam van. Jedan automobil upravo je prošao kroz ogradu i vraća se prema selu. A onda čujemo korake u hodniku, korake koji polako napreduju prema kuhinjskim vratima. Ponovno kucanje. “Tata”, zacendra mama, “sad morate...” Tada se vrata otvore. Tetka iz Amerike stoji na pragu, jako našminkana nepoznata gospoda, oči su joj umorne, a usta upala kao da nema zube.

~ 45 ~ Knjigoteka

daša&anna “Dobra večer”, kaže čudnim naglaskom i zatrepće prema svjetlu. Uđe u kuhinju. Separator je od šoka utihnuo. Sad svi gledamo djeda. Želimo vidjeti kako će poskočiti i zagrliti tu nepoznatu ženu, koju nitko od nas ne poznaje zato što smo premladi, i kako će je nazvati svojom sestrom. Ali djed samo sjedi. Odjednom ga tetka iz Amerike spazi, trgne se kao da ju je nešto uplašilo. A onda stane pred njega praznih ispruženih ruku. “Gustave, jesi to ti?” kaže tiho, a nama nije jasno što tu uopće ima pitati. Ali djed ne odgovara, djedov izraz lica se ne mijenja, kao da još ništa nije primijetio. Tada se tetka iz Amerike spusti na koljena pred njim, zamisli se, sjedne na pod u toj svojoj finoj odjeći. Zagrli djeda oko vrata i pokuša privući njegovu glavu svojoj. Ali nema snage. “Gustave”, šapće, “pa ja sam. Ja, Maja. Sjećaš me se valjda?” I tada djed kaže ne pogledavši je: “Čuvaj se. Sutra će susnježica.” Tada tetka iz Amerike spusti ruke, ustane, izvuče dugačku ogrlicu iz kaputa i počne je bespomoćno pipkati dok joj se lice trza od plača. Izgleda kao one lutke kojima možeš upravljati povlačenjem uzice. Na kraju nam okrene leđa i izjuri van: “Ispričavam se na trenutak”, kaže prije nego što joj se otme jecaj.

~ 46 ~ Knjigoteka

daša&anna Uzmem svjetiljku i potrčim za njom. Razmišljam kako joj moram osvijetliti put da ne padne u potok. Stala je ispred verande na kiši i snijegu i plače. Kad dođem do nje sa svjetiljkom, uhvati me pod ruku i povuče sa sobom. Malo čudno govori pa ne razumijem baš sve što kaže. “Jesi li ti dječak bez oca?” kaže među ostalim i dugo me gleda u lice. Ja malo zažmirim i stisnem zube. Jasno mi je da u školi znaju da nemam tatu, ali da se to zna u cijeloj Americi, to mi je toliko strašno da ne znam kako da se nosim s time. Sada hodamo i hodamo i na kraju stanemo pred kolnicom. Budući da smo već došli do nje, otvorim vrata i uđemo unutra. Unutra je toplo i ugodno, miriše na štalu, sijeno i mrkve. Objesim svjetiljku na ključ od vrata, a tetka iz Amerike, što je baš čudno, prekorači otpatke od mrkvi, uđe dublje unutra i popne se na sječkalicu, točno na isto mjesto na kojem je djed prije sjedio. “Znači još je tu, ova stara stvar”, kaže ona i pogladi je. I ja se popnem i sjednem pokraj nje. Ona ponovno počne plakati. Uhvati me za ruku i dok je miluje, cijelo vrijeme plače na američkom i govori mi neke nerazumljive švedske riječi. Ispod nas su otpaci od mrkvi zeleni i sjajni, a crvene mrkve blistaju u svojim košarama. “Tu smo sjedili i dugo dugo čistili mrkve”, kažem ja, tek toliko da nešto kažem, “cijeli dan smo čistili mrkve. A sad smo gotovi.”

~ 47 ~ Knjigoteka

daša&anna Tetka iz Amerike me zagrli i ne boli kao kad to mama učini. Nego je meko i toplo. “Jadni mali dječače bez tate”, kaže ona. Kad pomislim da cijela Amerika, cijela ta ogromna Amerika s druge strane Atlantika zna da Arne Berg iz Mjuksunda u Švedskoj nikada nije vidio svog tatu, ne mogu si pomoći; odjednom više ne vidim zelene otpatke od mrkvi. Suze polako kaplju na sječkalicu. “Kad je baka bila živa, bilo je bolje”, kažem, “onda sam barem imao dvije mame. Ali umrla je prošle godine. Svakog je jutra išla van po jaja i jednom u travnju nije se vratila. Pili smo kavu i kad smo je popili, izašli smo da je potražimo, i tu je bila, na koljenima pokraj sječkalice.” “Pur lidl boj”, kaže tetka iz Amerike - što god to značilo - i čvrsto me stisne uza se. “Ali ako hoćete ovdje prespavati”, kažem, “nemojte se bojati što na zidu piše Palestina. Nije Isus bio ovdje. Da urežem i vaše ime na zid?” “Ne još”, kaže ona, “ali uskoro.” Pogladi me malom, nježnom rukom po licu. “Plačeš li?” pita. “Ma ne”, kažem i obrišem se, i brišem se sve dok odrezani vršci mrkvi ponovno zeleno ne zablistaju pod svjetlom svjetiljke. “To je samo susnježica.”

~ 48 ~ Knjigoteka

daša&anna OTVORI VRATA, RICKARDE!

“Otvori vrata...” Kažu da moram otvoriti vrata, ali ja ne otvaram. Nije da mi samo kažu da ih otvorim, preklinju me - a kad molbe ne pomognu, onda počnu prijetiti, a kad ne pomognu ni prijetnje, onda neko vrijeme šute, došaptavaju se zadihano i ubrzano dok stoje ispred vrata kao da ih žele hipnotizirati. Ili možda hipnotizirati mene kroz ključanicu. Hip-no-ti-zi-ra-ti... Ali ja ne otvaram. I ne samo to, povlačim se sve dublje i dublje u sobu, što dalje mogu, sve do kreveta u kutu. Legnem na krevet i stavim jastuk preko glave tako da ne čujem, da ne vidim, da ne znam. Ponekad ipak znam, ono što moram znati prodire u mene nekim paklenim kanalima koje ne bi mogli začepiti ni svi jastuci ovoga svijeta, A ja imam samo jedan jastuk, dobar je to jastuk, nabijen a mekan - ali što može protiv ovoga! Može! Ništa ne može, ali ipak postoje trenuci u ovoj zaključanoj sobi kad sve patnje odjednom nestanu, kad je jastuk ipak dovoljan i neka mirna sreća, slatka poput meda, sipi u mene. U tom sam trenutku potpuno otvorena, zamišljam kako ležim ovdje poput mora koje prihvaća široku, meku rijeku u svoje naručje i pušta da ga zagrije poljupcima i usreći svojom mlakom vodom. U tim se rijetkim trenucima

~ 49 ~ Knjigoteka

daša&anna mogu čak i osloboditi jastuka, pustiti ga da padne s kreveta i s rukama iza glave gledati strop iznad sebe u oči. Tada me od njih vani ne odvajaju samo zaključana vrata ni duga, uska soba puna tišine, nego nešto puno jače, puno bezobzirnije, zbog čega se osjećam usamljeno. U međuvremenu se s njima vani nešto dogodilo jer odjednom netko, ne znam da li Knut ili Inge, naglo zakorači prema vratima i jako zakuca, pa iako taj koji kuca nije najtrezniji, ipak je to vraški proračunato kucanje. Ne kuca malo tu malo tamo po vratima, nego samo na jednom malom mjestu točno iznad kvake, i to obavlja s takvom mirnoćom i opasnom upornošću kao da je spreman probiti rupu u vratima ako će me tako savladati. Neka samo kucaju, pomislim pobjednički, neka si ogule zglobove, neka im ruke prokrvare. Bože, kako se varaju ako misle da me mogu natjerati da okrenem ključ prije nego što ja to želim. Za sada mogu pustiti jastuk, za sada mi je gotovo dirljivo što je netko spreman oguliti zglobove zbog mene. Zbog mene - hajde da jednom netko nešto radi zbog mene. Ispružim se na krevetu i odmaram se. Znam da to neće dugo potrajati, ne događa se ovo prvi put, i zato znam da neće dugo potrajati. Uskoro ću primijetiti da taj koji kuca ne kuca po hladnim, bezosjećajnim vratima, nego po mojem toplom, bolnom tijelu. Zglobovi na šakama uvijek znaju što žele, šake uvijek znaju što najviše boli, šake su toliko

~ 50 ~ Knjigoteka

daša&anna navikle na moje tijelo da mogu pronaći najosjetljivije mjesto bez ičije pomoći. A onda kucanje na trenutak prestane. Tada Knut prošapće (znači on kuca): “Otvori, mala moja, mala, mala, mala moja, otvori.” A onda tišina, to jest ispred vrata vlada tišina, i budući da je ispred vrata takva tišina, mogu se bolje čuti pijani, kreštavi glasovi iz kuhinje. I ondje su žene, znam da su doveli žene sa sobom, ali ni to mi sada ne smeta. Dokle god imam snage ne otvoriti vrata, ništa mi ne smeta. Sad ih ponovno čujem kako mrmljaju pred vratima, ponosna sam i sretna pa i ne pokušavam čuti što to govore o meni. Znam da ne znaju što bi, znam da sam u prednosti. Ne mogu mi ništa učiniti dokle god je kuhinja puna njihovih pijanih prijatelja. Muškarac ne može reći svom pijanom prijatelju žena mi se zaključala u sobu i ne želi izaći, jebem joj mater. Tada bi se pijani prijatelj nasmijao i svaki dio tog smijeha prodro bi u muškarčevu dušu poput šrapnela. Izgubio bi obraz, a to je najvažnija stvar koju pijanac ima, ma ne samo pijanac nego i običan muškarac. Obraz je poput kvake na vratima. Čak i ako se nalazi na vratima barake, mora se činiti kao da je to kvaka koja vodi u banku ili gostionicu. Muškarac uvijek mora izgledati ponosno, kao od mesinga, a ženin je zadatak da svaki dan ispolira taj ponos i ukloni mrlje kukavičluka i očaja.

~ 51 ~ Knjigoteka

daša&anna Knut neće početi vikati, jer tko želi da svi čuju da ima ludu ženu. Ni Inge neće provaliti u sobu jer tko želi da svi znaju da ima ludu sestru. I tako oni stoje i premišljaju se, ali još uvijek su previše trijezni da bi se uspjeli dogovoriti što da učine. Sad je netko u kuhinji vrisnuo. Sigurna sam da je to bio ženski glas, ali nitko ne smije znati da mi je uopće stalo. Ležim bez jastuka i shvatim da je to bio odglumljen vrisak, mali, oštar, odglumljen ženski vrisak. “Mala, mala, mala, draga moja”, kaže Knut dok se ja smiješim stropu, “draga moja, zašto ne otvaraš? Jesi nešto ljuta na mene? Što sam napravio? Možeš mi barem reći što sam napravio!” Ha, čuj, napravio... Dragi mali Knut, pomislim ja, ili barem mislim da tako mislim, dragi mali Knut, nisi ti ništa napravio. Normalna osoba bi mislila da nisi ništa napravio. Normalna osoba bi mislila da si vraški dobar. Ali onda valjda ja nisam normalna. Jer normalna se osoba valjda ne bi zaključala u sobu i tu ležala i inatila se samo zato što joj je muž došao s posla nekoliko sati kasnije nego obično subotom i sa sobom doveo nekoliko pijanih prijatelja i njihove supruge ili djevojke, ili tko god bile te žene. Ali točno to se dogodilo. To i ništa drugo. Kad sam ih čula kako se penju stubama, smijući se i ispunjavajući cijelo stubište oštrim glasovima, ugasila sam štednjak, prebacila pregaču preko naslona stolice, otrčala u sobu i zaključala se. A onda sam se priljubila uz vrata i slušala kako su se najprije svi nagurali u

~ 52 ~ Knjigoteka

daša&anna predsoblje, a onda u kuhinju. I čula sam tih ženski smijeh, dvoznačan, kad bi sjele nekome u krilo. Pretpostavljam da su boce završile na stolu, kao i šalice za kavu, i da se jedna šalica razbila. Knut je velikodušno povikao da nije važno. Potom sam jasno čula kako je Knutove veličine nestalo kad je zatvorio vrata od kuhinje i sam stajao i kašljao u predsoblju. Nisam ga mogla vidjeti, ali znala sam kako izgleda i kako se drži. Izgledao je istovremeno ljutito i posramljeno, možda više posramljeno, jer kakav to čovjek dođe kući s posla, a žena ga ne dočeka kako bi trebala. Jer žena bi trebala znati gdje joj je mjesto, pogotovo subotom, mora biti ondje, baš kao što boca od pola litre žestokog pića mora biti u kuhinjskom ormariću. Knut je krenuo u potragu. Otvorio je vrata WC-a i iako sigurno nije trebao, ušao unutra i ostao ondje neko vrijeme, jer ne smije se vidjeti da hoda po stanu tražeći ženu. Cijelo sam vrijeme stajala priljubljena uz vrata i slušala tu predstavu, bila je to prava komedija jer je cijelo vrijeme znao da sam se zaključala u sobu. Nije to prvi put, ali je prvi put da je prisiljen praviti se da mu je stalo. U drugim bi prilikama došao kući sam, ili bismo sjedili sami u kuhinji i onda bih ja odjednom ustala, otrčala u sobu i zaključala se. On bi neko vrijeme sjedio i čekao, hodao bi neko vrijeme između štednjaka i prozora, pripalio lulu, nazvao mog brata i dogovorio da se nađu ispred gostionice. Tada me pobjeđivao time što je odlazio, ostavljao me samu umjesto da pokuša doći do mene.

~ 53 ~ Knjigoteka

daša&anna Što sam, zapravo, htjela? Želim li to? Ne zaključa li se čovjek u sobu kako bi bio sam? Ne, ja ne. Prvi put kad se to dogodilo, a Knut onda cijelu noć proveo vani s Ingeom i pronašao me uplakanu na tepihu u sobi, glave zamotane u mokru jastučnicu, legao je u krevet u cipelama i urlao da je on, zapravo, najobazriviji muškarac na svijetu koji ostavi svoju vražju ženu na miru kad hoće biti sama. Hoće-biti-sama. Hoćebitisama! Bitihoćesama. Hotibićesama. Jednom je pokucao na vrata i ja sam ga isprva pustila da kuca. A onda sam ga pustila da neko vrijeme moli. Valjda mi se može oprostiti ta mala tvrdoglavost. Samo sam ga htjela naučiti kako je to kad se moraš malo boriti da dođeš do žene. Samo sam htjela da mi pomogne da pobijedim svoju usamljenost time što će prodrijeti u nju. Dok je molio, nečujno sam se svukla i kad sam okrenula ključ, bila sam gotovo gola. Ali me svejedno nije vidio. Ušao je u sobu s istom onakvom užurbanom ravnodušnošću s kakvom čovjek ulazi u telefonsku govornicu. Ušao je i izvukao jednu ladicu pisaćeg stola te iz nje izvadio bocu od pola litre, a onda je izišao i nije se vratio te večeri. Ne znam kako nisam propala u zemlju od srama zbog svoje golotinje. Razumijete, osjećala sam se kao kakva odbačena drolja. Ali večeras je drukčije. Stajala sam i slušala Knutove korake kako se nevoljko i očajno te pomalo pripito približavaju vratima sobe, bili su sve sporiji

~ 54 ~ Knjigoteka

daša&anna što je bliže prilazio, zato što su znali. A onda se kvaka polako spustila, ali psovka se nije čula, zato što je znao. “Inge”, povikao je prema kuhinji, “dođi malo. Telefon za tebe.” Dakle, Inge je moj brat, ali nije samo moj brat. On je i nešto puno više. On je Knutova dobra savjest. Dobroj savjesti zna biti dosta teško zanemariti svoju ženu tako otvoreno kao što bi volio da to može učiniti. Inge je Knutu vrlo koristan. Inge ga mora dobiti da pomisli: Istina, ponekad se provodim vani i ne dođem kući, ali barem sam s njenim bratom. Da, njenim bratom! Nema bolje riječi od barem. Dobro znam tu riječ i znam da se može upotrijebiti kao štap kad nekoga želiš gurnuti dublje u blato. Inge je stigao. Inge nije glup, odmah je shvatio o čemu se radi. Inge, pomislila sam dok sam tako stajala uz vrata, ipak si ti moj brat. Pouzdajem se u tebe. Sad ćeš mi pomoći da izađem odavde, a da sačuvam obraz. Gotovo sam mu to i rekla, ali samo nekoliko sekundi kasnije ugrizla bih se za jezik da sam to rekla. Jer ovo je Inge rekao Knutu: “Zašto uopće hoćeš da izađe sad kad si je uspio dobiti da se zatvori unutra? Pusti je neka sjedi ondje i duri se. Ima ženskih koje to vole najviše na svijetu. Samo je pusti, smekšat će se ona.” U tom sam trenutku pomislila da trebam jastuk. Povukla sam se u sobu i otpuzala do kreveta. Ne,

~ 55 ~ Knjigoteka

daša&anna nisam otpuzala, ali tako sam se osjećala. Imala sam osjećaj da me promatra cijelo gledalište pijanih, veselih, nemilosrdnih očiju dok sam bježala od vrata do kreveta, zbog njih sam puzala iako sam, zapravo, možda trčala. Zagnjurila sam lice u jastuk i ćula da obojica odlaze, ali i da se, gotovo odmah, okreću i vraćaju. Vraćaju se, pomislila sam, iako me jastuk trebao spriječiti da mislim. Vraćaju se. Znači, nešto su zaboravili u sobi. Ovdje je nešto što im treba. Ili... Ustala sam i počela tražiti po sobi, izvlačila ladice, otvarala vrata ormara, tražila ispod odjeće i iza keramičkih posuda, ali nigdje nije bila skrivena nikakva boca s alkoholom. Ponovno mi je trebao jastuk da njime pokrijem svoju sumnju. Ne smijem biti slaba, pomislila sam, žena samo jednom uzalud otvara vrata muškarcu. Dok su tako stajali vani i zvali me, u strahu da će ih čuti bučna gomila u kuhinji i u strahu da ću ih ja čuti, ležala sam s jastukom čvrsto pritisnutim na lice kako bih ugušila svoju glupu želju da otrčim do vrata, otključam ih i pokažem svoje blesavo, sretno lice toj dvojici muškaraca ispred vrata. No bol se uvukla pod jastuk i nije me puštala, podsjećala me na onaj grozni trenutak poniženja, ali i veselje se uhvatilo za bol poput pijavice, i ta je pijavica isisala moju bol, i postala sam sretna i slaba te pustila jastuk da padne na pod. Dolazim, pomislila sam, naravno da ću otvoriti vrata. Sada znam da zbog mene kucaju. Jer imate sve što vam treba u kuhinji: pića, žene i nasmijane

~ 56 ~ Knjigoteka

daša&anna muškarce. A ipak stojite ovdje. Trebate i mene. Samo još minutu i dolazim. Ali kad je osoba jako usamljena, ne postoji ništa tako dragocjeno kao što su minute prije kraja usamljenosti, pa sam odgađala ono što sam trebala učiniti zato što me je to činilo bogatijom. Svake sam minute bila sve sretnija. Bila sam poput žabe, a žaba je mislila: još koža može izdržati. Još se mogu naduti prije nego što puknem. A onda je odjednom postalo prekasno. Da se u tom trenutku nisu otvorila kuhinjska vrata, sigurna sam da bih krenula otključati. Ali kuhinjska vrata su se otvorila, a ja sam ostala ležati u krevetu, sva naduta i nepomična od sreće poput zmije koja je progutala kunića. Prvo je došla neka žena, a onda i svi ostali. A muškarci koji su me čekali prestali su me vabiti da izađem. Odjednom više nisu čekali na mene. Čekali su samo da ih sustigne njihova čast. Konačno je stigla i Inge je povikao: “Pokušavamo natjerati moju sestru da izađe, ali niš od toga.” A Knut je povikao: “Aaajdeee, dolaziš ili ne!” Tada nisam mogla izaći. Ostala sam ležati paralizirana, jedna mi je ruka spala s kreveta i počela tražiti jastuk na podu. No i prije nego što sam stigla napipati jastuk, te nepoznate žene vani počele su pjevati. Ako bi se to uopće moglo nazvati pjevanjem.

~ 57 ~ Knjigoteka

daša&anna Ne znam, bila sam previše umorna i sve mi se činilo tako daleko. “Open the door, Richard. Open the door and let me in.” “To znači otvori vrata, Rickarde, za slučaj da ne razumiješ, durilice”, povikao je Inge. Tu sam trebala skočiti i viknuti iz svega glasa: Ja se ne zovem Rickard. Ja nisam muško, a pogotovo nisam neka kurva koja ima vremena cijele dane provoditi u glazbenim trgovinama i tražiti gramofonske ploče za svoje ljubavnike. Trebala sam, ali nisam. Umjesto toga mi se milostivi jastuk spustio preko lica, postavši poput tijesta koje je utonulo u sve utore na mom licu te sve začepilo i mumificiralo, i sve što se poslije dogodilo mogla sam čuti, ali nisam mogla ništa učiniti. Nisam mogla postići ni da mi se lice trzne od tuge zbog toga. A kad su se ulazna vrata ponovno zalupila i cijelo društvo uz salve grohotnog smijeha koji je odjekivao stubištem krenulo niz stube, nisam mogla ni pomisliti: Da nam barem prozor gleda na ulicu. A ne na dvorište, jer subotom poslijepodne nitko ne dolazi u dvorište. I tako sam samo ostala ležati, a jastuk je rastao i rastao, postao je strop, postao je zidovi i postao je pod. No nisam se toga bojala. Bojala sam se strašnog buđenja koje čak ni uz najbolju volju nisam mogla odgoditi. Opet ću biti mala i obična. Ustat ću, otići do vrata, otključati ih, otići u kuhinju i popiti čašu vode. A onda ću se vratiti u nezaključanu sobu, leći na krevet i misliti na samo jednu stvar prije nego što zaspim, ako

~ 58 ~ Knjigoteka

daša&anna uopće zaspim: Mogu otključati samo kad sam sama. Mogu imati otvorena vrata samo kad nitko ne može ući unutra. Ali koliko se usamljenom moram učiniti da bi netko konačno primijetio moju samoću i spasio me? Provalio moja vrata?

~ 59 ~ Knjigoteka

daša&anna BEŠĆUTNICI

Oni si tako dobro pašu, stvarno je nevjerojatno prikladna nesreća učinila da se vjenčaju, upravo njih dvoje s jednakim talentom za efektne dolaske i, kao što se kaže, nečujne odlaske. Istina, ja je još nisam vidio, ali Ingrid, Astrid, Pelle i Källmans, ma praktički svi na svijetu su mi je već opisali. Netko je rekao da lijepo izgleda u prljavo ružičastom, da je dobra prema djeci i psima i da čeka nasljedstvo od nekog strica iz Västergötlanda koji samo što nije umro, ili je možda već dobila to nasljedstvo i možda se radilo o ujaku iz Blekinga. A uz to ima i brata koji ima tvornicu limenih vojnika. Uvijek je zamišljam heraldički: hoda goredolje i odjevena u prljavo ružičasto izgleda prosječno lijepo u jednostavnoj sobi na sjeveru grada, čeka da dobije nasljedstvo tako da može dignuti sve četiri u zrak, pod jednom rukom nosi rumeno djetešce, a pod drugom dražesnog psića, dok limeni vojnici hrabro marširaju gore-dolje jer i oni čekaju. Netko drugi je rekao da tako lijepo izgledaju zajedno na ulici jer hodaju jednako dugim koracima i ispršeni na otprilike jednak način, poput bojnih brodova, svi koji su ih sreli kažu da izgledaju jednostavno neodoljivo kad tako nahrupe držeći se pod ruku; mogli bi vlastoručno pomesti cijeli pločnik. Dok ih čekamo da provale vrata restorana i sruše šefa sale, Georg i ja trgnemo jedan grog, obojica smo vrlo radoznali jer Rickarda nismo vidjeli još od prije

~ 60 ~ Knjigoteka

daša&anna vjenčanja, ja zbog toga što sam bio u inozemstvu, a Georg zato što je imao zaušnjake, jadnik, upravo u to vrijeme. Fino se natačemo i između gutljaja razgovaramo o Rickardu, nakon što smo bacili molećive poglede u stranu da se uvjerimo u diskreciju dviju praznih stolica koje čekaju. Što nije bilo potrebno jer kad smo se zalaufali, na svoje iznenađenje primijetili smo da o Rickardu, zapravo, možemo reći uglavnom pozitivne stvari, koja je to poštenjačina, nitko od nas to nije ni slutio, i već kod drugog groga smo obojica pomalo dirnuti što uopće poznajemo takvu ljudinu. I tu nas Georg razotkrije dok sjedi preko puta mene i trepće iza male, meke zavjese plavog cigaretnog dima. “Da, Rickard je bio dobar momak”, kaže značajno, a ona podigne ruku i odglumi anđela, “stvarno dobar momak.” “Bio”, kažem ja i otpušem dimnu zavjesu, a onda se pogledamo i nasmiješimo, smiješimo se jer smo obojica pomislili isto, smiješimo se što ovdje sjedimo i pišemo nekrolog Rickardu, našem antipatičnom prijatelju Rickardu. Krotko se nasmiješimo i nazdravimo u sjećanje na njega, uživamo dok upijamo ugodnu, prigušenu glazbu u pozadini, prigušene korake na mekim tepisima, prigušenu zvonjavu punih čaša, nježno prigušene razgovore, vrlo prikladne pozadinske zvukove uz sjećanje na Rickarda. “Iskreno mu želim da bude sretan s njom”, kažem, a Georg otpuhne dim koji proizvodi moja cigareta i

~ 61 ~ Knjigoteka

daša&anna ironično se nasmiješi; dok gasim cigaretu, odjednom se nasmijem, preglasno za ovakav restoran, ali učinilo mi se tako strašno smiješno, tako prokleto komično to što smo u isti čas kad sam poželio Rickardu da bude sretan s Maud, mislim da se tako zove, obojica pomislili na nešto sasvim drugo i istovremeno to gotovo identično izrazili: Iskreno se nadam da je dobio ženu koja će ga držati na uzici. “Jesi li i ti pomislio na uzicu?” pitam i iskapim čašu. “Ne”, kaže Georg zlobno se nasmijavši i iskapi čašu, “na uzdu. Znaš da su si kupili kuću u predgrađu?” Ali mene dugo nije bilo i puno sam toga propustio, stoga pomislim: da su Rickard i Maud ostali stanovati u gradu, onda bi Rickard definitivno spadao u one prijatelje kojima čovjek poželi brak sa strogom suprugom koja voli rano ići u krevet, voli druženja udvoje i ima snage i ovlasti da sve svoje odluke provede u djelo. Dalje bi se moglo reći da je Rickard onaj tip prijatelja kojemu čovjek vrlo tiho i, naravno, uza svu moguću diskreciju, želi ranu, lijepu smrt kako bi mogao pokazati da ga cijeni, što, nažalost, nije moguće učiniti dok je živ i muči nas svojim prijateljstvom. Naime, nema smisla poricati da je Rickard bio vjeran, ali i grozan prijatelj, bešćutan prijatelj koji je upravljao cijelim krugom prijatelja svojom bešćutnom snagom, vladao nad nama bez zadrške i nepravedno, odlučivao kada ćemo se sastati, odlučivao što ćemo raditi kad se sastanemo, birao

~ 62 ~ Knjigoteka

daša&anna kako ćemo se zabaviti, najčešće one vrste zabave koje bismo najradije izbjegli, često smo znali primijetiti kako nas huška jedne protiv drugih, iskorištava naše privremene antipatije, iskorištava naše stalne slabosti - ali moramo priznati da smo se svojevoljno dopuštali iskorištavati, da smo ga puštali da nas huška jedne protiv drugih zato što je poslije uvijek bilo tako lijepo kad bismo se pomirili, to nam je bila kao pričest jednom tjedno. Mora da je bilo uzbudljivo igrati Rickardovu igru, jednog dana maštovit intrigant, drugog plemenit pomiritelj koji uspijeva izgraditi mostove preko ljubomore i svega ostaloga. Zavadi pa vladaj i živio nam Rickard! Ne, Rickard nam stvarno nije bio dobar prijatelj. “To otvara najšire perspektive”, rekao sam u želji da budem brutalan jer nikako nećemo stići popiti još jednu prije nego što stignu Rickard i Maud. “Što?” pita Georg, a po glasu mu čujem da i on želi biti brutalan u tih pet minuta koje su nam preostale. “Atomska bomba, kao i obično, dobra stara atomska bomba, ruska ili američka, ili sijamski blizanci atomskih bombi?” “Ne, nešto bolje”, kažem, “meni se čini da ništa ne otvara tako široke, tako zastrašujuće, tako zlokobne perspektive kao prijateljstvo.” Tu me Georg pita mislim li na kupljeno prijateljstvo i smatra da ne bih trebao odbaciti tu predrasudu jer, po njegovu mišljenju, ono što se ne može reći novcem uopće nije ni moguće reći, ali ja ne mislim na kupljeno prijateljstvo. Mislim na obično,

~ 63 ~ Knjigoteka

daša&anna normalno, pristojno prijateljstvo između ljudi koje je spojila slučajnost. “Naime, jedna stvar me uvijek iznenadi”, kažem, “iznenađuje me više od svega drugoga, a to je taj fenomen prijatelja bešćutnih ljudi. Svaki dan, cijeloga života, nalijećemo na nekog nesimpatičnog, neku osobu koju i objektivno i subjektivno gledano moramo opisati kao bešćutnu, zlu, pokvarenu. Netko koga zanima matematika mogao bi se zabaviti izračunom koliko takvih antipatičnih susreta čovjek doživi za života, bio bi to poprilično velik broj, vjeruj mi.” “A onda bi me zanimalo”, nastavim, “koliko u ovoj zemlji, na primjer, postoji ljudi koji su sami i nezaštićeni. I kad to saznam, htio bih imati crno na bijelo koliko od tih ljudi zapravo pripada onoj grupi bešćutnika. Istina, sad nemam nikakve brojke pri ruci, ali čisto empirijski, na osnovi tridesetogodišnjeg iskustva, mogu zaključiti da stvar nije takva da su sami jedino oni koji stvarno zaslužuju samoću, nego je u većini slučajeva situacija obrnuta. I činjenica je da postoji gomila pristojnih, dobrih i milostivih ljudi koji su prijatelji s bešćutnicima, koji dakle podržavaju njihovu bešćutnost i time uvećavaju bešćutnost svijeta, koji ih brane od napada neprijatelja i samovoljno dopuštaju da budu terorizirani, sve u ime prijateljstva, samovoljno podređuju svoje predodžbe o pristojnosti i poštenju predodžbama bešćutnika, onih koji ni na trenutak ne prestaju vikati. Upravo to mi nikako ne ide u glavu, upravo me taj fenomen više

~ 64 ~ Knjigoteka

daša&anna od bilo čega drugoga uvjerava u potpun nemoral svijeta. A što se tiče Rickarda...” “Ako sad počnemo govoriti o nemoralu kao preduvjetu za moralni život”, prekine me Georg pomalo prijekorno i mahne konobaru da mu donese još jedan grog, “trebat će nam jako puno vremena. A što se tiče Rickarda...” Tada se pojavi Rickard. Odjednom do nas dopre dobro poznat povik od staklenih vrata i Rickard osvane na njima. A onda i Rickardova žena. Rickardova žena vodi velikog crnog psa na uzici. “Ha haaaa”, viče Rickard trijumfalno, “eno ih ondje, sjede i čekaju, moji dečki!” U restoranu vlada potpuna tišina dok svi traže te dečke. Georg i ja brzo se razotkrijemo zato što nam je neugodno i što osjećamo velik pritisak na ramenima jer smo njegovi dečki. Netko glasno i posprdno otpuhne, ali budući da Rickard, Maud i pas prolaze pokraj stolova, ta neugodna tišina prođe brzo kako se i pojavila. “Kao i uvijek”, šapnem Georgu, “izgleda kao da bi platio sto kruna za revoluciju.” “Sto pedeset”, kaže Georg. Dok nam se približavaju, nju promatramo s posebnom pažnjom, nije tako visoka i mišićava kako smo je zamišljali, izgleda dosta ljubazno i, premda se čini da se na brzinu našminkala u autu, a odjenula na stubištu, njen način kretanja je veličanstven. Prolazi pokraj stolova maksimalnom brzinom, vukući psa kao

~ 65 ~ Knjigoteka

daša&anna da joj je šlep na haljini. To je stvarno uvježbala, pomislim. Kad su stigli do nas, taj golemi, zastrašujući pas odmah skoči pod stol i legne mi na noge. “Moja žena”, kaže Rickard i gurne je ispred sebe kao barijeru. Desnica joj je hladna, barem dok se rukujemo, gleda nas s nevoljkim poštovanjem, ali istovremeno nas i razotkriva. “Nemojte me ni pokušati prevariti, dečki, znam ja da mi želite ukrasti Rickarda.” Vjerojatno ne zna kakav nam je Rickard prijatelj. “Rickard se u garderobi posvadio zbog psa”, kaže ona dok sjeda i otkopčava jaknu, “tako su bezobrazni, tvrde da se psi ne smiju uvoditi u restoran, ali Rickard im je pokazao, zar ne, Rickarde, kakav je to bezobrazluk.” Želi testirati našu lojalnost i Georg i ja se veselimo što ćemo uskoro dobiti priliku da dokažemo koliko smo nelojalni. Zato obojica šutimo, a ja pomislim kako je čudno da se svađa nije čula dovde, i kako je manje čudno što je pas na kraju ipak smio unutra. Rickard i Maud glume da vjeruju da mi to slušamo glazbu i zato ništa ne govorimo. Sviraju nekakav valcer i oni se nasmiješe jedno drugome zadovoljno i tek vjenčano. A onda Rickard kaže: “To je pas moje žene. Naslijedila ga je od tetke iz Västeråsa. Poseban je to pas.” Nasljedstvo, pomislimo i Georg i ja, i namignuli bismo jedan drugome da unutra nije tako svijetlo. A onda je došao onaj grozni trenutak kad Rickard hoće naručiti. To je scena koja se urezala duboko u sjećanje

~ 66 ~ Knjigoteka

daša&anna svih Rickardovih prijatelja i nikada više nećemo moći sjediti u restoranu, a da se ne sjetimo tih stravičnih trenutaka u našem životu, te nelagode u Rickardovu društvu, užasnih sekundi u kojima se Rickard napadno trepćući i okrećući glavu poput krvožedne grabežljivice ogleda po restoranu da vidi gdje je konobar. A onda duboko udahne kao da će zaroniti i dok mi doslovno pokrivamo uši dlanovima, on ispusti divljački ratni poklič koji odmah poluči rezultate. Šef sale užurbano dođe, blijed, ali sabran, i ustrašen pri pomisli da bi mogao uslijediti još jedan takav krik, pokazuje svoje najljubaznije lice, dok mi, Rickardovi prijatelji, tišinom i poniznim osmijesima pokazujemo koliko nam je neugodno i molimo ga za oprost u Rickardovo ime. Sama scena naručivanja nije ništa manje neugodna. Nakon što baci pogled na jelovnik, Rickard brzo odluči što ćemo jesti i to drekne šefu sale oholim, razmetljivim tonom za koji Georg tvrdi da potječe od toga što je Rickard svoje prve dojmove iz djetinjstva usvojio u onim najgorim kaotičnim vremenima nakon prošlog svjetskog rata. “Onom ondje”, kaže i pokaže na mene, “jegulju, pivo, akvavit.” Georgu, starom vegetarijancu, dodijeljen je sočni odrezak, ali ni on ni ja sa svojim lošim želucem nemamo snage protestirati, bilo bi to kao da krenemo na vjetrenjače. Tješimo se mišlju da je to ionako pogrebna večera za lošeg prijatelja i da će sve biti zabavnije kad ova nelagoda završi.

~ 67 ~ Knjigoteka

daša&anna U tom trenutku slučajno pogledam Maud i kad sam je već počeo gledati, ne mogu više skinuti pogled s njena lica jer to što na njemu vidim tako je nemoralno, tako strašno nedolično da se ne mogu sjetiti da sam ikada u životu vidio nešto takvo. Naravno, to je uvjetovano time što sam upravo ja posebno sklon pronalaženju nemoralnosti u njenu ponašanju, obični bi promatrač vjerojatno rekao: O, kakva divna lojalnost, kako to mora da je sretan brak. Dok mi, koji smo ipak oduvijek Rickardovi prijatelji, uvijek svjedočimo njegovu nesimpatičnom ponašanju nezadovoljnim izrazima lica, Maud zrači divljenjem njegovu brutalnom ponašanju, cijelo vrijeme dok je naručivao oči su joj tako lijepo blistale, pune neizlječive predanosti, da se mora pretpostaviti kako ona smatra da se točno tako treba odnositi prema konobarima i veselo se nasmije što je dobila muža koji zna tu vještinu, koji zna sve vještine potrebne za život. Dok zatim sjedimo i pušimo te čekamo i hvalimo glazbu zbog njene kvalitete, iako nam se zapravo sviđa samo zato što je tako bučna da ne možemo razgovarati, razmišljam kako su mnogi, posebno Källmans, koji je dugo poznaje, posebno istaknuli kako je Maud lijepo odgojena i rekli da je, iako ima brata koji izrađuje limene vojnike, vrlo taktična i da će Rickardu sigurno dobro činiti da bude svakodnevno u njenu društvu. Pomislim kako Maud vjerojatno iz principa ne voli takve grube, uvredljive i divljačke manire poput Rickardovih, ali budući da sada, iz ovog ili onog razloga, ima dobro mišljenje o njemu,

~ 68 ~ Knjigoteka

daša&anna prihvaća i tu brutalnost, bešćutnost, ma sve što je loše i nemoralno: iz lojalnosti, iz ljubavi, pušta da njeno divljenje Rickardu obuhvaća i njegove nezgodne osobine, na strani je Rickarda koji vrijeđa, a ne onoga koji je diskriminiran, zanemaruje sve svoje prijašnje shvaćanje pravednosti i pristojnosti, cijelo njeno poimanje morala mora da je iskrivljeno i asimetrično. Da, pomislim, žene antipatičnih muškaraca otvaraju, ako je to moguće, još užasniju perspektivu na ljudsku zlobu od njihovih prijatelja. Glazba utihne, ali nije važno jer u tom trenutku stignu hrana i piće. Puno pijemo i nazdravljamo njihovu braku, Georg i ja u svoje zdravice uključimo čak i uzicu. Rickard i supruga se raspričaju, otkinu komadić vjenčanja i serviraju nam ga, to je raskošna torta s djecom koja bacaju latice cvijeća ispred mladenke, mladenkinom zlatnom krunom s dijamantima, crkvenim zvonima, bacanjem riže i kočijama koje vuku konji, tortama na katove, slikanjem za popularne tabloide, sedam vrsta vina, stotinu gostiju, među kojima i nekoliko županijskih fiškala, svećenika i direktora, i tisuću dvjesto telegrama, ili ih je ipak bilo samo dvjesto. Rickard i žena šaljivo se prepiru oko broja. Na kraju večeri Georg i ja sjetimo se pogreba i Georg, koji je takav cinik da mu je lakše biti pristojan, održi oproštajni govor za Rickarda. Na početku podsjeti na dugo, vjerno prijateljstvo koje nas je ujedinilo i izrazi žaljenje što je to prijateljstvo sada za Rickarda iz kroničnih razloga

~ 69 ~ Knjigoteka

daša&anna došlo u akutnu fazu, fazu u kojoj se stari prijatelji viđaju sve rjeđe, a ubrzo se sasvim prestanu viđati. Ali, kaže Georg, tada nam preostaju sjećanja, tada čovjek proživljava to bivše prijateljstvo, da tako kažem, u sebi, a tko bi mogao tvrditi da je takav oblik prijateljstva lošiji ili manje snažan, manje važan od onog starog? To nitko od nas ne želi ustvrditi i Rickard je dirnut i stalno nam stišće ruke, a i žena mu je dirnuta i kaže Rickardu da može biti ponosan što ima takve prijatelje. Da, sve je završilo tako prikladno i dok krećemo prema izlazu između praznih stolova, osjećam toplinu čak i prema tom crnom psu pa se sagnem, iako me koljena baš i ne slušaju, i pogladim ga, a žena tada kaže da u ovoj zemlji nema puno prijatelja životinja. Dok Georg i ja stojimo sami u predvorju i čekamo supružnike, Georg izvadi cigaru iz kuta usta i šapne: “Čuj, već dugo nisam bio na ovako dobrom sprovodu.” Malo kasnije stojimo na ulici i gledamo automobile, tramvaje, asfalt koji je sjajan od kiše i sve fasade na ulici koje neonski krvare. Onda Georg krene svojim putem, a Rickard bučno izvali da je Georg dobar dečko, ali da zna biti tako smiješan kad je pijan. Kad je pijan, uvijek misli da je homoseksualac, a kad je trijezan, prevelika je kukavica da živi otvoreno kao homoseksualac, ali Rickard smatra da je Georg skroz normalan i da se tu radi samo o tom podmuklom osjećaju moći koji pijan čovjek osjeća i zbog kojeg

~ 70 ~ Knjigoteka

daša&anna misli da nešto propušta kad je trijezan i slab. Analiza je, naravno, sasvim točna i tu ništa nije smiješno, ali Rickard i njegova žena počnu se tako jako smijati tome što je Rickard rekao da se praktički kotrljaju po cesti. Zatim Rickard želi autom otići do Istočnog kolodvora i ostaviti me na Sveavägenu, ali žena mu kaže da u tom slučaju mogu otići i tramvajem i Rickard se dobrohotno složi s time. Mislim da mi je Pelle rekao da je Maud škrta, a, naravno, postala je još škrtija kad je naslijedila samo psa, a Rickard, koji je prije bio velikodušan, sada je isto postao škrt. Formula skladnog braka očito je ta da supružnici preuzmu loše osobine onoga drugoga. U tramvaju se dogodi nešto vrlo dramatično. Stojimo na stražnjoj platformi u zadnjim kolima, a tramvaj krene tako naglo da Rickard nije uspio podići psa u kola. Stanica je puna ljudi i dok taj veliki pas pokušava skočiti na stubu tramvaja, sruši ljude koji stoje uz prugu poput čunjeva te mnogi tiho zaprijete i Rickardu i psu. Tramvaj je u međuvremenu ubrzao i ja viknem Rickardu da pusti uzicu tako da nas pas uspije sustići do sljedeće stanice, ali Rickard mi vikne da taj glupan mora naučiti skakati. Na platformi stojimo samo nas troje, konduktera ne vidim, pa pitam Rickarda hoće li da povučem kočnicu za opasnost tako da tramvaj stane, ali Rickard zaurla na mene da taj glupan mora naučiti skakati. A onda se nagne preko stube i zaurla na psa: “Skoči, Björn, skoči, Björn, skoči, Björn!”

~ 71 ~ Knjigoteka

daša&anna Tramvaj još više ubrza i na kraju imam dojam da nas pas više ne može slijediti, počne zaostajati za tramvajem. Tada se sav očajan okrenem prema prijateljici pasa i djece i pitam je: “Ne bismo li trebali zaustaviti tramvaj?” “Pas mora naučiti skakati”, odgovori ona gledajući svog muža, s obožavanjem gledajući svog sposobnog muža. Bešćutna s obožavanjem gleda bešćutnog, ali tko je najbešćutniji? Naravno, mogao sam sâm zaustaviti tramvaj da sam htio, no, opet, to je njihov pas i nije moj tramvaj. Odjednom zabruji signal za zaustavljanje i tramvaj naglo zakoči nasred mosta. Mora da je kondukter s prednje platforme primijetio cijelu nesreću. Zbog naglog zaustavljanja Rickard posrne, ispadne iz tramvaja i otkotrlja se preko asfalta. Ali nije se ozlijedio, brzo skoči na noge i dotrči do nas vukući psa. Taman kad se htio ponovno popeti, dojuri kondukter i kaže Rickardu da je previše pijan i da mora izaći iz tramvaja. Tada primijetim koliko Rickard i pas sliče jedan drugom dok stoje i praznim, glupim pogledom gledaju nas gore u tramvaju. A onda se dogodi još nešto: upravo kad je kondukter htio dati znak da možemo krenuti, Maud ga blago odgurne i siđe na most. “Ja idem sa svojim mužem”, kaže veličanstveno i pogleda konduktera s puno prezira i ambiciozna ponosa. Dok tramvaj kreće, vidim da stoje i čekaju da i ja iskočim iz tramvaja te još više pojačam efekt Maudina

~ 72 ~ Knjigoteka

daša&anna efektnog izlaska. Ali ja ostanem u tramvaju i mahnem im hladnom hladnom rukom. “Laku noć, laku noć.” Ali oni mi ne odmahnu. A onda vidim kako je Rickard uhvatio ženu pod ruku i sve troje se popnu na pločnik, dva bojna broda i mala krstarica u njihovoj brodskoj brazdi. Bračna borbena flota u punoj bojnoj spremi pojuri preko mosta. Pločnik? Ma mogli bi pomesti cijeli kvart. Da je to potrebno.

~ 73 ~ Knjigoteka

daša&anna MUŠKARCI S KARAKTEROM

Šumari omataju noge do koljena, zelenim ili sivim trakama. Ovaj šumar nikada ne izlazi bez oružja i nikada ne izlazi da mu se ne žuri, on uvijek polutrčećim korakom juri kroz selo tako da se prašina podiže za njim. Svi ga pozdravljaju, ali on nikada ne odzdravlja, možda zato što mu se tako užasno žuri da i ne stigne vidjeti te ljude koji mu dolaze ususret i uvijek uspore i maknu se u stranu kad ga vide da stiže. Ponekad stanu uz sam rub jarka uz cestu, iskrenu glavu kad šumar prođe i čini im se kao da vodi psa na uzici, velikog nevidljivog psa zbog kojeg stišće usnice, prema kojemu je uskladio svoje duge korake i koji je toliko zaokupio njegovu pažnju da ne primjećuje ništa drugo. Ljudi drukaju jedni druge, ali se ne smiju, čak se i ne nasmiješe, samo daju jedni drugima na znanje da su primijetili to sa psom. Šumar preskače po dvije betonske stube koje vode gore do Cederblomove trgovine živežnim namirnicama, a stare žene koje stoje u podnožju stuba i nude jedna drugu duhanom za šmrkanje preplašene se povuku u stranu. Kad uđe u dućan, skine pušku s ramena, stane raširenih nogu posred tek izribanog drvenog poda i odvaguje pušku na remenu sve dok ne pronađe točku ravnoteže. Tek onda priđe pultu i sve oči koje su radoznalo ili zbunjeno buljile u njega sada se brzo okrenu prema mesinganim rubovima pulta. Kad je puška odložena s kundakom na podu tako da

~ 74 ~ Knjigoteka

daša&anna cijev viri nekoliko centimetara iznad ruba pulta, lica dviju prodavačica poprime uplašen izraz dok nervoznim pokretima stavljaju vrećice i kutije pred svoje kupce. Kad dođe red na šumara, on prodavačici preda pisaćim strojem ispisan komadić papira. Čak ni kad mu prodavačica tihim tonom objasni da im je neke stvari ponestalo, on ne kaže ni riječi. Samo mrzovoljno odmahne glavom ili slegne ramenima kao da se želi osloboditi nelagode koju mu je prouzročila informacija koju mu je priopćila. Šumar uvijek kupuje iste stvari; hranu za svoje izlete u šumu: konzerve, dvopek, tvrdi sir, naranče, kavu, mlijeko u prahu ili izrazito muške stvari koje čovjek povezuje sa snagom, samoćom i premoći: poveze za noge, mast za čizme ekskluzivne marke, skupi duhan za lulu, vrhunske čistače za lulu, čuturice za boravak na terenu ili kremen za punjenje upaljača. Kad se stvari nađu ispred njega na pultu, on ih strpa u ruksak grubim pokretima, što spriječi prodavačicu da mu pomogne. Nitko ga u selu nikada nije čuo da moli za pomoć i nitko ga nije čuo da zahvaljuje. Nitko nikada nije vidio da mu se šibica ugasila kad bi pripalio lulu na vjetru na cesti ili ga čuo kako psuje zbog kamenčića u cipeli. Šumaru se ne događa ništa što bi druge ljude moglo učiniti smiješnima, ne radi ništa čemu bi se čovjek mogao nasmijati ili smiješiti; ali ljudi čekaju u nadi da jednog dana hoće. Jednog dana šumar dođe u trgovinu i kupi maramu. Tog dana ostavio je pušku i ruksak kod kuće. Nema rukavice i svi se iznenade kako ima male ruke,

~ 75 ~ Knjigoteka

daša&anna tako male i bijele, gotovo ženske ruke. Puši cigaretu koja izgleda strašno mala usred njegova velikog, crvenog lica. Neobično se ponaša kad uđe u dućan, ne priđe velikom pultu, nego maloj staklenoj vitrini lijevo u prolazu gdje se nalaze stvari koje seljaci gledaju i smijulje se, ali ih nikada ne kupuju: jeftine ogrlice, šarene kape za kupanje, narukvice od nedragocjenog materijala, talismani, lijepi kupaći kostimi (za koje jezero usred šume?), cigaršpici i naušnice. Šumar dosta dugo stoji naslonjen nad tim muzejom seoske taštine i pućka svoju cigaretu, koju ne vadi iz usta sve dok se jedna od prodavačica ne usudi doći da ga posluži. Kada zatim ljubaznim glasom iz kojeg izbija i mala nelagoda kaže da želi krpu, prodavačica ga krivo shvati i počne na pult vaditi vezene stolnjake i krpe. “Ma ne takvu”, kaže šumar, ispljune cigaretu i zgazi je bakandžom, “onu za na glavu.” “Da vam bude toplije?” pita prodavačica koja, naravno, ne shvaća da bi to trebao biti poklon za damu, nego se sjetila da je vidjela kako si ljudi znaju zamotati bijele krpe oko glave kad ih boli zub. Tada šumar pogleda u staklenu vitrinu kao u akvarij i konačno ugleda ono što traži. Zaobiđe pult, koji je dosta dugačak, i izvuče ladicu s maramama, uzme prvu koja mu se čini dobrom, na sekundu pogleda tu vatrenocrvenu, prozirnu svilenu tkaninu te tiho i brzo kaže prodavačici da mu je zamota. A onda strpa taj mali paketić u džep mantila i neko vrijeme ostane stajati na stubama ispred dućana pokušavajući

~ 76 ~ Knjigoteka

daša&anna pripaliti cigaretu na kiši. Prodavačica ga kroz izlog vidi kako žuri cestom, stisnuvši cigaretu usnicama čvrsto poput škripca. Prije zavoja naglo je stao, izvadio te svoje fine ruke iz džepova i ispružio ih kao da želi osjetiti kišu. A onda je vjerojatno odmah produžio dalje jer ga se više nije moglo vidjeti ni kroz zadnji izlog dućana. Kako god, čudno je sve to bilo, vrlo čudno. Do večeri već svi znaju o šumarovoj marami i mnogi pričaju o tome nakon što su ugasili svjetlo i leže u kuhinji s mačkom na pokrivaču slušajući automobile kako prolaze cestom i čekajući da zaspu. Prijepodne sljedećeg dana učiteljeva žena dođe, kao i obično, biciklom do dućana. Vrijeme je lijepo i sve toplije nakon kiše pa su vrata dućana otvorena. Na pragu se okrenula i vratila do bicikla kao da je nešto zaboravila, petlja s kopčom na torbi, a kad se kasnije ponovno uspne stubama, glava joj nije pokrivena. Ali dok hoda prema pultu, primijeti da je prekasno. Grupica žena koje pipkaju jednu balu tkanine za haljine cijelo je vrijeme prate pogledom i postane joj jasno da su možda već kroz izlog vidjele da je nosila šumarovu maramu na glavi i znaju da je takva kukavica da ju je strpala u vrećicu. Što čini vrećicu tako teškom da je jedva nosi, a još je težom čine pogledi prodavača. |ako se zarumenjela i kad je trebala reći što hoće, više se uopće nije mogla sjetiti što je htjela kupiti, ali ne htjevši ni samoj sebi priznati koliko joj je neugodno, kupi gomilu nepotrebnih stvari koje joj u tom trenutku padnu na pamet, među ostalim i gumbe za

~ 77 ~ Knjigoteka

daša&anna manšete, vrlo nepromišljena kupovina, primijeti odmah čim je to rekla, dvostruko nepromišljena s obzirom na to da su one žene još uvijek u dućanu. Ali ispala bi prava luđakinja da ih sad vrati i zato to ne učini. Kad trgovac otvori vrećicu da joj pomogne staviti stvari unutra, ona ga zamrzi još više jer je pred očima svih izvadio maramu i stavio je na pult te otrovnim glasom rekao da je šteta staviti taj teški paket na tako lijepu maramu. Do večere su šumar, koji unajmljuje sobu na zabatu učiteljeve kuće, i učiteljeva žena koja se zove Alice i kći je jednog seljaka iz susjedne župe, ali odgojena u gradu, praktički okruženi, doduše na širokom području, ali s obzirom na to koliko ljudi drži mrežu, mogućnosti da pobjegnu gotovo i nema. Istina, čovjek ne treba primati srcu što djeca pričaju, ali ona su opasna zato što ne znaju ne reći istinu. Za vrijeme jutarnjeg odmora učitelj kroz poluotvorena vrata prema hodniku čuje kako dvije djevojčice love jedna drugu. Upravo je htio izaći da im kaže da prestanu kad je jedna, očito uhvaćena, naglo zastala ispred vrata učionice, očito ne znajući da je on još uvijek unutra. “Tko?” poviče ona koja ju je ulovila glasom promuklim od uzbuđenja. “Tko? Tko? Tkotkotko?” “Šumar”, zadihano će ulovljena, a onda joj uz smijeh ponovno pobjegne, dok druga otrči za njom i ostave učitelja samog, samog sa svojim posramljenim mislima, samog sa svojim vrućim, vibrirajućim nemirom, s boli koja ga nježno škaklja. Kad učenici

~ 78 ~ Knjigoteka

daša&anna uđu u učionicu, on sjedi za katedrom crvena lica. Barem mu se tako čini. Prisiljen je spustiti pogled na vlastito tijelo kako bi uvjerio svoj nemir da nije gol. Zakopča sako iako vlada ljetna vrućina i povuče patentni zatvarač na sportskoj majici sve do vrata. Suprotno uobičajenom ponašanju postavlja razredu kratka, nervozna pitanja, a onda sam odgovara ako djeca predugo oklijevaju. Izbjegava one dvije djevojčice, ne usuđuje se ni gledati u njihovu smjeru, prema klupi do prozora. Kad se poslijepodne vrati kući, čuje šumara kako hoda gore-dolje po svojoj sobi, ali glumi da je sve u redu, pokušava biti ljubazan i ravnodušan iako bi htio sve raščistiti. I protiv svoje volje počne skupljati materijal za obračun. Nitko nije tako dobar pas tragač, tako inventivan detektiv, tako bešćutan lovac kao ljubomoran muškarac. Na odmoru posudi bicikl od kolege i kaže razredu da mora odnijeti na stanicu vrlo hitan telegram i da će možda zakasniti nekoliko minuta. Kad je izašao na cestu, krenuo je prema stanici, ali čim je ostao sam na cesti, polako se okrenuo i odvezao do jednog šumskog puteljka. Vozi brzo pa bicikl poskakuje preko korijenja i kamenja. Htio bi prići kući s leđa i iznenaditi je, pa se zaustavi nekoliko stotina metara od ograde, nasloni bicikl na drvo i zadnji dio prijeđe pješice. Zavuče se iza jednog grma i pripali cigaretu kako bi ojačao svoju čast u ovoj nečasnoj situaciji. Vrata ograde tek su podmazana pa ne škripe i on se došulja na imanje hodajući na prstima kroz travu. Kroz cvrkut ptica i lupkanje

~ 79 ~ Knjigoteka

daša&anna zastave na vjetru čuje tihe glasove iz sjenice u vrtu, uvuče velik oblak dima u usta i pogleda kroz mali otvor. Ondje leže na deki na travi iako bi mogli sjediti za stolom. Da, piju kavu i leže svaki sa svoje strane poslužavnika s kavom i kolačima, žena mu ima neku crvenu maramu na glavi koju nikada prije nije vidio i puši, iako to inače ne radi, a na mahove tako tiho pričaju da ne može čuti što govore koliko god se trudio. Ali školski su odmori kratki, kraći nego što bi čovjek koji je pobjegao na biciklu mislio, i prije nego što je popušio cigaretu do kraja, učitelj krene prema kući, bučno otvori vrata tako da ga čuju, topće nogama u predvorju kao da otresa snijeg s cipela. Dok stoji ispred ogledala u hodniku i otpuhuje dim prema svom bljutavom odrazu kako bi ga impresionirao, čuje kako mu žena trči uz stube verande. Čim uđe, vidi ga i naglo zastane. Ne nosi maramu. “Učinilo mi se da sam čula neke zvukove iz kuće”, kaže. “Dakle, to si bio ti.” “Očito”, kaže on i ode. Baci opušak na pod hodnika, pusti nju da ga zgazi. Polako se spusti stubama. Zviždi dok prolazi pokraj sjenice koja je sasvim tiha na toj vrućini - ne, šumar spusti šalicu na tanjurić i nakašlje se. Vraćajući se biciklom kroz šumu, učitelj na jednom zavoju sretne malu, oznojenu ženicu koja skuplja češere u vreću. To je majka jedne od onih djevojčica koje znaju Istinu. Kad brzo projuri pokraj nje, već vidi da će ona puno razmišljati o tom

~ 80 ~ Knjigoteka

daša&anna neobičnom susretu u šumi usred školskog sata. Glupo, ali neizbježno. Supruga ode u kuhinju po četku i lopaticu za smeće i pokupi opušak. Popije nekoliko čaša vode pa ode u stražnju sobu i otvori prozor da se ne uguši. Sretna je što puše vjetar, pa se nagne kroz velik prozor i pusti da joj vjetar otpuše taj iznenadni, vrući nemir. Ah vjetar pomaže samo vrlo vrlo kratko. Vruća mreža s malenim, nemilosrdnim rupicama steže joj se oko torza tako da je prisiljena zavući ruku pod haljinu i prijeći prstima preko kože kako bi se uvjerila da sve samo umišlja. Najradije bi pobjegla, ali u nekom smjeru koji ne postoji, ni prema sjenici, ni prema trgovini, ni prema cesti, ni prema školi ni prema šumi. U tom trenutku netko uđe kroz ogradu, brava iza sjenice je škljocnula. Preko trave dolazi jedna žena koja vuče vreću. Prođe jako jako blizu sjenice i žena koja stoji na prozoru ugrize se za usnicu u nadi da je muškarac koji je ondje neće upravo sada pozvati ili izjuriti van u želji da je zagrli i privuče sebi, kao što to čini kad su sami. Učiteljeva žena izađe i dočeka ženu s vrećom točno pred stubama koje vode na verandu. Žena stane, spusti vreću na kamene ploče stazice i makne kosu sa znojnog čela. Potom pogleda učiteljevu ženu u oči s izrazom koji je jako teško protumačiti, nije ni dobar ni zao. Ali učiteljeva se žena ipak malo zbuni i ne zna što bi rekla, samo gleda vreću, a onda pokraj vreće i prema sjenici. Tada primijeti da je i gospođa Mattsson počela gledati u istom smjeru i kako se ne bi izdala, privuče njen pogled i obliže

~ 81 ~ Knjigoteka

daša&anna usnice da je pita zašto je došla. Ali seljanka je prestigne. “Smijem prijeći preko učiteljeva imanja”, kaže kao pitanje koje nije pitanje i podigne vreću. “Vidiš, vreća mi je teška, a ovo bi ipak bila prečica.” To zvuči dobro, a zvučalo bi još bolje kad bi uspjela smiriti pogled, ali zvjera prema kući i ispred nje, gore do šumarova prozora i dolje do vrta, među voćkama jabuka, a onda neko vrijeme poput jastreba lebdi iznad sjenice. Kao da može vidjeti u sjenicu iako stoji tu na stazici pokraj Alice i sva zadihana od napora. “Naravno, gospodo Mattsson”, kaže Alice konačno i uhvati vreću. Ali gospoda Mattsson ne želi pomoć. Sumnjivo joj je što joj Alice želi pomoći pa pronađe izliku da se zadrži ispred verande. Pronalazi nevidljive mačke koje će pogladiti, cvijeće kojem će se diviti i mirise koje može udahnuti dok joj pogled prelazi preko posjeda i kuće. “Baš vam je lijepo ovdje” kaže i pogleda učiteljevu ženu ravno u oči zadnji put jer sada kreće dalje. Kako su ljudi ovdje čudni. Ne kažu ni dobar dan ni doviđenja. Kad dođu, izgledaju bezobrazno. Kad odlaze, bulje bezobrazno. Polako krene s vrećom, ali upravo kad je otvorila vrata ograde prema cesti, ipak se mora dogoditi ono što je čekala. Šumar poviče: “Alice, gdje si, kvragu?”

~ 82 ~ Knjigoteka

daša&anna Kao da mu prvi put čuje glas, žena se ukoči na mjestu. Prođe cijela vječnost prije nego što se vrata ograde ponovno zatvore. Tresak je trgne i ona skoči na verandu, utrči u hodnik, popne se i uleti u svoju sobu čija su vrata bila širom otvorena. Zaključa vrata i sruši se u fotelju, a kad šumar pokuca, ona mu isprva ne otvara. Kad konačno otvori, on stoji sav zauzet lulom i duhanom i ništa ne shvaća. “Što te spopalo?” samo kaže. Uto ona podivlja. Toliko nerazumijevanja ne može podnijeti. Situacija joj je toliko nepoznata i nova da uopće ne zna kako da se nosi s njom. Sav strah zbog svega što se dogodilo, koji je cijelo proljeće bio obuzdan milovanjem i novim tajnim užicima, sada provali iz nje u dugom kriku, dugom ispadu srama i straha. Naravno da je već mnogo puta razmišljala o tome što znači ovo njeno izazivanje sudbine, ali samo se igrala pomišlju da bi je mogli otkriti. Puštala je te misli da odlete u nebo poput raketa dok bi ona zabijala glavu u njegovo meso i uživala u njihovu opasnom, zasljepljujućem sjaju. Danju bi na nekoliko sati navukli zavjese u njegovoj sobi i igrali se da je noć. Osnažili su jedno drugo time što su potražili zaštitu jedno u drugome. Stisnula se u njemu kao u spilji i u toplini i nježnoj tami spilje neprijateljski vanjski svijet izgledao je tako smiješno slab, tako smiješno jadan. Duga razdoblja između tih kratkih trenutaka u šumarovoj sobi bila su kao most između malih, divnih otoka. Most joj je cijelo vrijeme pomagao da je vodi ta jaka povezanost s ljubavnikom, taj most

~ 83 ~ Knjigoteka

daša&anna sjećanja: sjećanje na vrh prsta na dojci, ugriz na ramenu, poljubac u vrat, topla ruka koja klizi preko leđa. Strah od otkrivanja bio je samo igra zato što ona do sada ni na trenutak nije bila sama, a sad je odjednom shvatila da će je to razotkrivanje učiniti samom, tako strašno samom da joj ništa neće moći pomoći, a ponajmanje taj koji stoji u njenoj sobi i puni lulu kratkim ljubavničkim pokretima. Ona stoji na mostu koji više nema temelja i kamo god da pogleda, samo su magla, mrak i voda. Biti razotkrivena više nije nikakva igra. Ne pomaže da bude jaka, da se sakrije u njegovu zagrljaju i podigne zid od njegova tijela zato što razotkrivanje nije munjevit ispad koji bjesni na trenutak, a onda je gotovo, nego je stanje monotone patnje, beskrajan razgovor za nekoliko stotina seljaka, šumarskih radnika i nadglednika i svih njihovih žena. To je ono što je toliko plaši. Sav je zrak pun očiju gospode Mattsson. Zbog toga tako viče. “Dosta mi je ovoga”, viče, “dosta mi je da me cijelo selo stalno špijunira. Dosta mi je toga da se ljudi nacere čim izađem iz dvorišta. Dosta mi je toga da se ljudi odmah okupe i počnu se došaptavati čim vide moj bicikl na cesti. Dosta mi je toga da sam šumarova kurva.” “Alice, zar je netko to rekao?” “A ti, ti si tako glup i ništa ne vidiš. Da ti je stalo do mene, onda me ne bi izložio svemu ovome. Ali fućka se tebi za mene. Ti, ti, ti...”

~ 84 ~ Knjigoteka

daša&anna Šumar ju je zagrlio oko glave. Tkanina njegove košulje prekrije joj usta i kad riječi prestanu navirati, ona osjeti luđački umor i pusti mu da je odvede u svoju sobu. Legne na njegov krevet i dlanovima prelazi preko pokrivača s cvjetnim uzorkom. Vani pada kiša i prozor je mutan, a u sjenici su se kolači sigurno razmrvili i šalice i posudica s vrhnjem puni su vode, ali ona nema snage sići. Leži i sluša šumara koji sjedi za pisaćim stolom i maše džepnim nožićem. Jasno, kaže joj, sve je njemu jasno i dobro zna kako je to kad se ovako bezveznim malim selom počnu širiti glasine da žena ima nekog drugog uz svog muža, ali strogo gledano, i ovo s maramom, što je bio glup potez, priznaje to, može poslužiti kao neki dokaz. Nisu li inače uvijek oprezni, je li ikada bila u njegovoj sobi kad joj se muž vratio iz škole? Je li je ikada i pipnuo u nečijoj prisutnosti? Jesu li se možda pokazivali zajedno na cesti ili u parku? I kako su samo bili oprezni sa susretima, upozoravali muža dan prije da će šumar biti u šumi cijelog sljedećeg dana, nije li mu ona čak radila sendviče večer prije kako bi ugušili bilo kakvu sumnju? I nije li on ta jutra rano odlazio od kuće i ostajao u šumi sve dok nije bio siguran da je nastava počela? I kako se samo lukavo vraćao kući, uvijek se držao malih puteljaka i stazica, spreman da skoči u grm i na najmanji šum. “Ali ne zaboravi da je Arne danas došao kući”, kaže učiteljeva žena mirno. “Mogli smo u to vrijeme biti u tvojoj sobi.”

~ 85 ~ Knjigoteka

daša&anna “Arne je došao kući”, kaže šumar mirno. “Vidio je maramu na polici za šešire, upitao se kakva je to marama i izveo zaključak. To što smo ležali i pili kavu kad nas je htio iznenaditi sigurno ga je samo umirilo.” “A gospođa Mattsson”, kaže učiteljeva žena, “nikada prije nije primijetila da je naše imanje prečica iako je rođena ovdje.” “Gospođa Mattsson”, kaže šumar i odreže ravnu liniju nožem, “gospođa Mattsson je srela Arnea u šumi pa se upitala što se događa.” “Kako si mogao biti tako glup i pozvati me kad si znao da je ona ovdje!” “Mislio sam da je otišla, uostalom, nije ništa čudno što te zovem, pa već dugo stanujemo u istoj kući” “Ali opsovao si, a to čovjek radi samo ljubavnicama.” “Priznajem da je to bilo neoprezno”, kaže šumar mirno, pokušavajući nešto vidjeti kroz suzama zamagljene prozore. “Možda smo oboje bili neoprezni. Ti nisi trebala staviti maramu kad si išla u trgovinu. Ali sve se da ispraviti. Pa i taj neoprez. A to ćemo ispraviti tako što ćemo od sada biti duplo oprezniji. Ti i ja bit ćemo toliko oprezni da će se svi posramiti zbog svojih sumnji i odbaciti ih. Ako smo se koji put znali gledati dok smo s Arneom pili kavu navečer, sada se više nećemo ni pogledati. Misliš li da možeš kontrolirati svoj pogled?”

~ 86 ~ Knjigoteka

daša&anna “Ako možeš ti, mogu i ja”, kaže učiteljeva žena i odjednom osjeti strašan umor. Gleda kišu kako lije niz prozor. Mesarov izlog, pomisli i nasmiješi se, samo malo, jedva se primijeti. Kako god, šumar nije primijetio. On povuče patentni zatvarač na vrećici s duhanom, uzme malo duhana između palca i kažiprsta i razmrvi ga po podu. “Bit ćemo ljubazni jedno prema drugome i to je sve. I ništa više”, nastavi šumar. “Ništa više”, kaže učiteljeva žena. “Ništa više. Ništa više.” Šumar se iznenadi kad je to treći put ponovila. Ponekad ga zna izazivati svojom prokletom umišljenošću. Zna ponavljati njegove riječi, ali svojim glasom i njegovim tonom. To je kao da gledaš u napuklo zrcalo. Koliko dugo misliš ovako, on je tada pita. Dokle god budem htjela, ona obično odgovara. I obično hoće dugo, hoće sve dok je on bijesno ne sruši na krevet i njene usnice ne postanu magnet koji privlači njegove. Kiša lije i lije. Šumar je pripalio lulu i uvlači dim dječje okruglim usnicama. Na pisaćem stolu kuca njegova budilica koja obično zvoni u jedan sat poslijepodne kad su rolete spuštene. Ništa više, pomisli Alice, ali ne sjeća se zašto. Šumar izvadi lulu iz usta. “Treba samo čekati”, kaže on pogladivši lulu. “Možeš li naučiti čekati?” “Što?”

~ 87 ~ Knjigoteka

daša&anna “Pravi trenutak. Ne ide li Arne na školski izlet?” “Šestog lipnja”, kaže Alice te sjedne na rub kreveta i gleda nebo iznad vrta koje se počelo razvedravati. Gleda preko šumarove glave ravno u jedan oblak. On mora ustati kako bi ga zaklonio. Hoda gore-dolje po sobi, svaki put pazi na njene noge, ali ne dira je iako joj je blizu. “Za četrnaest dana”, kaže on i zastane kod prozora. “Možeš li toliko čekati?” Ona promatra njegova leđa dok to govori. Hajde, zadrhti malo, moli, ali šumarova su leđa sasvim mirna. Ona ustane s kreveta i krene preko prostirke koja utišava sve pokrete prema vratima, hoda unatrag da vidi hoće li ta nijema leđa to primijetiti, ali leđa su slijepa i ništa ne primjećuju. Kad leđima dodirne vrata, šumar se polako okrene i sjedne na prozorsku dasku. Glas mu ne zadrhti kad kaže: “Znači: za četrnaest dana nećemo morati glumiti. Možeš li izdržati dotad?” Ali učiteljeva žena ne kaže ono što on očekuje. Ona se nakloni pred vratima, graciozno i posprdno, nakloni se i kaže: “Doviđenja, gospodine šumaru.” Ostavši sam, šumar sjedne za pisaći stol i počne listati neku knjigu o šumarima. Navije budilicu da zvoni u ponoć. Odlučio je otići u noćni lov. Nakon nekog vremena odšulja se do vrata i okrene ključ. U ladici stola ima malu bocu konjaka za teška vremena,

~ 88 ~ Knjigoteka

daša&anna skine čašu s karafa i natoči isprva malo, sasvim malo na dno. Natoči točno onoliko koliko bi jedan Karakter natočio. Podigne čašu prema svjetlu i sretan je što je natočio tako malo. Iskapi sve u jednom bolnom gutljaju. Još nekoliko puta natoči i popije tako malo, i svaki je put jednako sretan što je tako čvrst karakter. Sunce se naglo upali i udari ga u oči. Kad se nagne preko stola da spusti roletu, ugleda Alice kako ide iz sjenice prema kući. Nosi ostatke njihove prekinute gozbe na crvenom poslužavniku koji baca lijepe iskrice preko trave dok hoda. Ramena su joj umorna i ona kao da se odmara na tom poslužavniku, nosi svoj umor i svoj početni očaj na njemu ne skidajući pogleda s njega da ništa ne izgubi. Tada šumar odjednom osjeti veliku nježnost prema učiteljevoj ženi. Nagnut preko stola dok pogledom prati njen tihi hod prema kući, osjeti užitak od nježnosti koja mu grije tijelo. Draga ženice, kaže zatvorenih usta i mirnog grla, ali ipak mu se čini da su riječi zaplovile sobom i sad mirno stoje u zagušljivom zraku sobe i mirišu na dobrotu, mirišu na šumarovu dobrotu. Ispuni ga neopisivo olakšanje, a budući da si ne želi razjasniti zašto osjeća olakšanje, kaže si da ono proizlazi iz njegove taktičnosti s kojom se nosi s aferom s Alice i učiteljem. Kad je Alice nestala u kući, učini mu se da je zaslužio još jedan gutljaj konjaka i za nagradu si natoči možda malo više nego što pristaje nekome tko je Karakter. A onda zaključa bocu u ladicu i izvadi pušku iz ormara. Stavi je dijagonalno preko stola i

~ 89 ~ Knjigoteka

daša&anna papirom obriše prašinu koja se možda nakupila na cijevi. Skine vrh cijevi i žmiri dok prstima miluje blistavu, tvrdu površinu. Cijeli je tjedan stajala u ormaru i sad je ponovno sastavi nježnim pokretima. Podigne je, prisloni kundak na rame i uperi u sjenicu. Ondje bi trebala sjediti neka sova ili barem vrabac. Ili bi trebale biti neke boce. Omiljena mu je ideja da puca na boce koje bi bile zavezane za balone i lebdjele u zraku pa bi ih mogao gađati sa svog prozora, ili sjedeći na stolici, ili čak ležeći u krevetu i samo pucati kroz prozor. Ali nema nikakvih boca, ni sova ni vrabaca, samo su zaškripala vrata na ogradi iza koje je šuma. Vraća se učitelj, vruće mu je i puši, nosi hrpu učeničkih bilježnica pod rukom. Naravno, glupo, ali šumar prekasno shvati da zapravo stoji i cilja u njega puškom. Istina, puška nije napunjena, ali ipak - glupo je to. Učitelj pronađe svoju ženu u kuhinji. Stoji ondje i briše suđe, šalice za kavu i tanjuriće koji mora da su do nedavno stajali na poslužavniku, zato što on nije obješen na svoje mjesto, nego stoji na stolu s mokrim tragom prolivene kave. Sve je to primijetio i zaobišao prije nego što ju je pozdravio, sjeo na stolac i detonirao bombu. “Nisi došao uobičajenim putem”, kaže žena brišući poslužavnik i potom ga objesivši na zid. “Išao sam kroz šumu”, kaže učitelj i odvagne bilježnice u ruci, “učinilo mi se da je to prečica, ali možda sam u krivu.”

~ 90 ~ Knjigoteka

daša&anna “Gospođa Mattsson je danas prošla ovuda. I ona je mislila da je to prečica.” “Neću to ponoviti”, kaže učitelj i tako se intenzivno zabulji u ženu da ona na kraju više ne može izdržati njegov pogled. “Kako to misliš?” upita nesigurno. Tres! Učitelj je ispustio hrpu bilježnica na stol. Pusti da neko vrijeme vlada tišina, a onda nastavi. “Ne želim da me upucaju kroz prozor”, kaže na kraju toliko ravnodušno da je rečenica zazvučala još strašnije. Žena se spusti na stolicu i sada sjede svaki sa svoje strane stola i gledaju se u oči i ovaj put ona izdrži taj pogled. Ali ukočena je od iznenađenja, ne od straha ili loše savjesti kao što on to zamišlja. “Upucaju”, ponovi žena i naceri se jer to zvuči tako komično, kao iz romana. Muškarac polako ustane, ne miče pogleda s njenih očiju, poput dresera životinja. “Šumar je stajao u svojoj sobi i ciljao u mene puškom”, kaže konkretnim i hladnim glasom kao i prije. Tu ženi plane lice i pogled joj padne, nemoćno padne. Muškarac to primijeti te se demonstrativno okrene i priđe prozoru. Žena bespomoćno gleda njegova leđa. Najprije osjeti poriv da otrči do njega, da ga okrene i ispriča sve čega se može sjetiti kako bi obranila šumara, ali kad joj se rumenilo smiri, smiri se i ona i sve jasno vidi, a kad konačno odmakne stolicu,

~ 91 ~ Knjigoteka

daša&anna pronađe način da spasi dostojanstvo, savjest i osjećaje svih njih. “Arne”, kaže i uporno ponavlja njegovo ime sve dok se ne okrene. “Arne, moraš odmah otići gore i zatražiti objašnjenje. Ako ne zbog sebe, onda zbog mene. Zar misliš da se ja usuđujem biti sama u kući s luđakom koji cilja puškom u ljude? Neću se moći smiriti. Osim toga to je kažnjivo. Reci mu to.” Zajedno se uspnu stubama, Alice ga vodi, ali ne drži ga za ruku. Alice hoda nekoliko stuba ispred njega. On je nevoljko slijedi, napola paraliziran neobičnom činjenicom koja ga veseli; ili čak s nekoliko takvih činjenica. Rekla je luđak, “luđak” za šumara, i to tako oštrim tonom. “Kažnjivo.” “Osim toga to je kažnjivo.” Zato je slijedi. Šumar se ukaže na vratima, širokih ramena, raščupane kose. Gledajući ih, glupo trepće, kao da su ga naglo probudili. Alice je brza i ne dopusti mu ni trenutak predaha, “Moj muž kaže da ste ciljali u njega puškom dok je maloprije hodao preko dvorišta” kaže ona. Šumar se natraške povuče u sobu, sjedne na rub pisaćeg stola i stane pipkati koljena. Neugodno mu je i zamuckuje. “Nesporazum”, kaže pogleda spuštena na pod. “Htio sam provjeriti je li puška čista pa sam je podigao i naciljao - i stvarno je nezgodno što je Arne tada došao putem, ali kao što sam rekao...”

~ 92 ~ Knjigoteka

daša&anna “Dobro, u redu”, kaže Arne, “samo sam se malo uplašio. Podigao sam pogled i vidio pušku.” Na stubama odjednom upita ženu, tiho i na uho: “Otkada ste ti i šumar na vi?” Tu Alice zastane, pogleda ga u lice s divljačkom odlučnošću. “Od danas. Imao je nekakve glupe komentare na to što si došao kući usred dana. Pa sam mu rekla da neću dopustiti da tako govori, tako sam rekla. Pa mi je dao maramu. Jesi je vidio?” “Ne”, laže muž taktično jer sada želi sakriti svoju ljubomoru. Žena uzme maramu s police. Muž promatra njen osmijeh, uspoređuje ga s osmijesima iz drugih prigoda da vidi je li lažan. Žena promatra mužev izraz lica dok gleda maramu i zbog pretjerane brige da kontrolira lice, shvaća da on već zna za maramu. To je malo zabrine te ona iskorači iz sebe i stane pokraj sebe, popravljajući svaki svoj pokret prije nego što predstavi priču u koju će on moći povjerovati. Šumar nije sišao na večernju kavu. Čuju ga kako neko vrijeme hoda gore-dolje po sobi. Zatim je legao na krevet koji je zaškripao, a onda je dugo potrajalo prije nego što se odozgo čulo išta drugo. “Naravno, duri se”, kaže žena kad je muž spomenuo šumarovu odsutnost. “Prvo se duri što sam se ja poslijepodne obrecnula na njega, a onda i zbog svega toga s puškom.”

~ 93 ~ Knjigoteka

daša&anna To zvuči logično. Dok maže med na pecivo, učitelj promatra razne dijelove ženina lica, ali sve mu izgleda iskreno. Navečer, tek što su legli u krevet, začuju šumarove teške korake na stubama. Izišao je van i krenuo prema šumi. Učitelj leži na leđima u krevetu, hladne i bistre glave, i odvaguje razne stvari. Sjedi za stolom pravde i s jedne strane stavi događaje koji svjedoče o krivici, a s druge one koji svjedoče o nevinosti. Žena se uvuče u njegov krevet i on se isprva razveseli, ali onda postane sumnjičav zato što obično on preuzima inicijativu. Nijemo leži pokraj nje dok su mu u glavi one dvije krajnosti, krivice i nevinosti, ali što ga ona više grije svojim postupcima, to se on više bavi događajima koji su na strani nevinosti. Na kraju se osjeća puno slobodnijim i veselijim nego prije i kasno zaspi sa zubima zapetljanima u njenu kosu. Nakon što je on zaspao, žena neko vrijeme leži budna, a u glavi joj se vrte događaji toga dana. Oprezno se izvuče iz kreveta i kad se ohladi, dođe joj da vrišti od boli što je čak četrnaest dana dijeli od sreće, nježne, opasne sreće, sreće koja grize. Ne vrišti, ali jako kasno zaspi. U zoru se šumar vrati iz svog noćnog lova. Ženu probudi buka s verande i naglo se uspravi u krevetu. U sobi je jako vruće pa ustane i otvori prozor. Tada začuje glasan tresak s verande, a onda i oštre korake na stubama. Sjeti se noćnog lova, ali ipak bosonoga izađe na verandu da vidi što je to lupilo. Nešto veliko bijelo leži bačeno na podu i ona prestrašeno zastane pred ukočenim bijelim krilom obrubljenim krvlju,

~ 94 ~ Knjigoteka

daša&anna pred zaleđenim valom krvi i perja. Ta ustrijeljena ptica i hladna magla koja prelazi preko dvorišta te prijeteća tišina koja je prekrila selo ponovno je bace natrag u kuću i prema zrcalu. Stoji ispred zrcala i trlja obraze da se zarumene. Jako žali sebe dok tako stoji prestrašena i sama. Moram razgovarati s njim, pomisli, odmah. Mora mi pomoći, ne može me ostaviti samu. Skine maramu s police i omota je oko glave. A onda osluškuje čuju li se kakvi zvukovi iz spavaće sobe, ali ne čuju se, pa laganim koracima otrči uza stube, jedva se usuđuje dodirivati pod koliko se boji da će je otkriti. Ne pokuca na šumarova vrata, kucanje bi moglo probuditi onoga koji bi trebao spavati. Zato ih samo vrlo polako otvori. Toliko je polako otvorila vrata da ga je iznenadila. Odjednom stoji na pragu njegove sobe i smrzava se. Najradije bi se okrenula i sjurila niza stube zato što vidi nešto zbog čega više nema volje ni za što, i samo bi vrištala, tako joj se isprva čini. Postoje situacije u kojima ne želimo vidjeti svoje voljene zato što nedostojanstvenost u njihovu ponašanju vrijeđa naš ponos. Njihov jad postane naš. Samo ako brzo prekinemo s njima, možemo spasiti vlastito dostojanstvo. Dugi trenuci tišine na vratima, ali šumar još nije ništa primijetio. Oči joj se polako ispune vrućim suzama. Ponižena i napuštena, stoji ondje i svaki joj se detalj te scene koja joj se odigrava pred očima urezuje u sjećanje. Promatra čašu u šumarovoj desnoj ruci. Gotovo puna, pomisli. Kako uživa! Kad ne želi mene,

~ 95 ~ Knjigoteka

daša&anna onda prijeđe na konjak. Promatra njegov profil, taj pijani, podbuhlo crveni, samozadovoljni profil. Kako ga je mogla voljeti? Ili ga nikada prije nije primijetila? A lijeva ruka, na njoj se posebno dugo zadrži upravo zato što je njeni postupci fasciniraju i ispunjavaju takvim gađenjem. Šumar je ustrijelio vjevericu, veliku lijepu životinju koja mu sad leži poprijeko preko koljena. Gladi je lijevom rukom, ali ne nježno, nego kao sretni vlasnik. I ne izgleda okrutno, samo zadovoljno. Tako zadovoljno izgleda i kad mu se žena poda, pomisli ona. Tako gladi jer može voljeti samo rukama. Naravno, na kraju ju je primijetio, ne može čovjek tako intenzivno misliti na nekoga, a da ovaj to ne osjeti. Oštra ga je misao ogrebla po obrazu. Polako se okrene, ruka kojom je gladio sada je stisnuta u šaku da se obrani. Kad ju je ugledao, pokušao je ustati kako bi osovio svoje dostojanstvo na noge, ali ona mu mahne neka ostane sjediti. Biti otkriven dok sjediš! Da je stajao, mogao je barem gledati dolje na nju, osjeća kako se stišće sve dok mu ramena ne postanu uska kao vješalica s koje se njiše mantil. “Što radiš ovdje?” pita mračno pokušavajući maknuti čašu da ona to ne primijeti. “To me obično ne pitaš”, kaže učiteljeva žena osjećajući hrapavo drvo praga pod stopalima. Zaboli je, ali je i veseli. Stvari je i trebaju zaboljeti kako bi je podsjetile kakve obaveze ima prema svojoj mržnji. Pažljivo odveže maramu koju joj je šumar dao i skine je s glave.

~ 96 ~ Knjigoteka

daša&anna Šumar je pusti da to učini. Ne pojuri k njoj i ne zaspe je molbama da to ne radi. Kako može biti tako okrutna i odbaciti dar koji joj je poklonio od srca! Ne, on ostane mirno sjediti i uobličavati te misli u riječi. Ostane sjediti na stolcu umjesto da skoči i osvoji je, iako si govori da bi to mogao biti izlaz. Ostaje sjediti zato što ga je uhvatila, i što je još gore: on se osjeća uhvaćenim. A osjećati se uhvaćenim znači već se nalaziti za stolom u sudnici iako još nije čuo nikakvih optužbi. I tako on sjedi na stolcu i smišlja svoju obranu, a koja je obrana učinkovitija nego to da uništi moralne osnove na kojima ta navodna tužiteljica stoji. Šumar se polako okrene i gleda svoju čašu. Nije puno ostalo u njoj, stvarno nije, gotovo da je karakterno prazna. Podigne je s podloška na stolu i drži u ruci poput argumenta vlastite izvrsnosti, a onda se naglo okrene prema njoj. Oči mu zlokobno zasvjetlucaju: Ja! pomisli (s uskličnikom), zar ne mogu ni sjediti u svojoj unajmljenoj sobi i nasamo popiti malo konjaka! Ili moj ulov, zar ga ne smijem ni odnijeti u sobu koju tako skupo plaćam, a da ona ne bude skandalizirana tim postupkom? I još ona da mi to kaže, pomisli on (iako ona nije rekla ni riječi o tome). Ona! Ona koja toliko voli prijevare da prisiljava i druge da lažu, prisiljava čovjeka da kaže da nije popio ni kapi ili da mu nikada ne bi palo na pamet otići u lov samo iz užitka. Da, pokušava ga upropastiti, to ona radi, ali neće joj uspjeti. Sad će on sve razotkriti. Kao da on ne zna zašto mu se nameće u ovo

~ 97 ~ Knjigoteka

daša&anna doba dana. I zato malo otpije, mali, mali gutljajčić da ispere grlo. A onda kaže: “Nismo li se dogovorili da se nećemo ovako sastajati još četrnaest dana?” Glas mu je prepun suzdržanog pokreta. Ovaj iznenadni atentat na njegovu čast gotovo mu natjera suze na oči, ili ih barem malo zamuti. Pare od bijesa koji kuha u njemu zamutile su prozore njegove duše. I evo je konačno, Scena, ta velika Scena, ona pred kojom bi čovjek zažmirio i pokrio oči da nije tako pristojan. Bose, bijele noge učiteljeve žene naglo su napustile taj mučni prag i sad stoje na mekom tepihu u sobi i otkrivaju želju da šutnu i čežnju da pobjegnu. Ali ona ipak ne viče, glas joj je jako napeto uže na kojemu balansiraju riječi. Ako samo jedna riječ bude preteška, uže će puknuti. “Tebi je dobro”, kaže ona, “s tvojom puškom i tvojim konjakom. Ti ne ležiš budan noćima i ne čezneš. Nitko u trgovini i seoskim kuhinjama ne priča o tebi. Nitko ne misli da si smiješan. Nitko ne misli da je sramotno to što si učinio, zato što ti nikoga ne varaš. Nikoga osim mene. Mene! Tko ne kliče kad prevarant bude prevaren! Tebi je lako izdržati četrnaest dana. Tebi je četrnaest dana samo mali, ugodan odmor. Zamisli, četrnaest dana ne moraš primati poljupce i milovanja! Kako lijepo! Četrnaest dana ne moraš biti zaljubljen. Kako si si to lijepo organizirao.” Ali šumara kao da to što je rečeno nije nimalo dirnulo. A i nije ga dirnulo, iz jednostavnog razloga što

~ 98 ~ Knjigoteka

daša&anna ne shvaća što mu to učiteljeva žena govori. Samo čeka da završi tako da on konačno može izreći svoju Repliku, onu koja će mu podariti konačni mir i pokazati tko ima Pravdu na svojoj strani. Čak ni dramski pisac koji usred grozničave generalne probe odjednom otkrije Neodoljivu Repliku ne može odbaciti priliku da se njegov glas čuje. Učiteljeva žena odjednom ušuti. Noge joj više ne drhte, čvrsto su srasle sa šumarovim tepihom i neće se podići sve dok ne čuje riječi isprike iz njegovih usta. Ne zato što želi oprostiti, ali tko ne želi biti Bog kojega netko moli. No šumar tako naglo ustane da stolac zaškripi, leđa mu se isprave, pogled očvrsne, a lice postane strogo. Ruka mu čvršće stisne čašu. Sreća da nije plastična, pomisli ona, s plastičnom bi čašom bio izgubljen. “Ja sam Karakter”, kaže šumar. Naglasi “Ja” i izgleda dostojanstveno tužan dok to izgovara, kao da ga jako rastužuje što mora podsjetiti na nešto tako očito. Iskapi čašu. Čak ni konjak ne naruši njegov izraz lica kontroliran strogim osjećajima. Ali za učiteljevu ženu to znači kraj. Odjednom stoji na tepihu i gleda lice gospođe Mattsson. Oči gospođe Mattsson gledaju ravno u njene, netremice i pune optužbe. Ti nisi Karakter, kažu oči. Ti si izgubljena, osramoćena u selu. Oh, najradije bi vrištala, ali ona koja je sama, potpuno sama, ne vrišti od očaja jer to nema smisla. Pustinje je ne čuju. Ali rukama može nešto učiniti što čak i pustinja može primijetiti. Može grebati po pijesku sve dok pustinja ne prokrvari.

~ 99 ~ Knjigoteka

daša&anna Rišššš - odjednom dva komada crvene marame leže na šumarovim koljenima. Žena više ne stoji kao zaleđena pred njim. Naglo prestane šmrcati, ostavi ga, okrene se te divlje i bez oklijevanja pobjegne, što samo ojača šumarovo uvjerenje da je dobro postupio. Onaj koji se uspije kontrolirati uvijek umišlja da je pravda na njegovoj strani. Vrata se zalupe. Histerična glupača, pomisli bez ikakve patnje i ponovno se spusti u onaj nedostojanstveni položaj: ta je vrata zatvorila zadnji put. Još konjaka, pomisli i napuni čašu. Nakon nekog vremena uzme pušku i pažljivo nacilja u prazno. Ali nikakva boca konjaka ne doplovi zavezana za balon iz te tanke, prohladne jutarnje kišice. Učitelj sanja glasove. Probudi ga tresak vrata i uspravi se u krevetu. Kada njegova žena otvori vrata da uđe u sobu, on ponovno legne mučen shvaćanjem da sve zna. Sjećanja na uživanje prošle noći još uvijek su tu, u udovima, dok se zamata pokrivačem. Osjeća se poniženo što je tako nedavno vodio ljubav s nevjernicom. To muškarca čini suučesnikom u zločinu, ali ne pridonosi tome da ojača njegovo gađenje. Ništa toliko ne oslabi volju kao sjećanje na zajedničko uživanje. Učitelj odluči da će se praviti da spava kad mu žena dođe. Ona odluči da će ga probuditi. Toplina s kojom ga miluje da ga probudi još više ga uvjeri da se nešto dogodilo između nje i šumara, možda su sada definitivno prekinuli. Ali ta ga pomisao ne tješi. Sama činjenica, ono najveće poniženje od svih, još uvijek je tu: dok je on spavao, ona se izvukla iz njegova

~ 100 ~ Knjigoteka

daša&anna zagrljaja i otišla u sobu drugog muškarca. A tko zna što se dogodilo, zbog čega je došlo do scene? Prijevaru dok on nije bio prisutan možda i može oprostiti, to je kao da je izdala njegovu dušu, ali što je prevarila njegovo toplo tijelo, za to nema oprosta. Učitelj se sav ukoči, ali je na kraju prisiljen probuditi se kako ne bi otkrio da glumi. Izvede dugo, teatralno buđenje: izvija tijelo u svim smjerovima, trepće tako uvjerljivo, zijeva i nešto nerazumljivo promrmlja. Žena ga gladi po košulji pidžame. Prije nego što se do kraja probudio, zgrabi naslijepo ženinu vruću ruku i makne je sa sebe. Želi joj pokazati koliko strogo njegova podsvijest osuđuje njene prijevare. Čim mu se oči sasvim otvore, ona kaže, primičući se od ruba kreveta njegovu tijelu: “Arne, povedi me sa sobom!” “Kamo?” pita učitelj puno budnijim glasom nego što je to htio. Ali žena se tako očajnički boji da će još jednom biti ostavljena, toliko se boji pustinje da ne primjećuje te nelogičnosti u njegovu ponašanju. “Na izlet”, gotovo zajeca pokušavajući pronaći njegov pogled, pronaći te oči koje ju vole, koje su je prije tri sata gledale tako crne i blistave od požude. On se uspravi u krevetu i pogleda van na vrt. Sjećanja na požudu je nestalo. Postane težak i čestit u tijelu, poput trudnice. Izlet, pomisli, dok mu kratki prizori iz škole, naizgled nevini, ali u kontekstu strašni, nasilno prodru u glavu. Dvije djevojčice priljubljenih glava s očima koje brzo i posramljeno prelaze preko njega. Jedna djevojčica koja viče

~ 101 ~ Knjigoteka

daša&anna “šumar” u hodniku, dva učitelja koja naglo utihnu kad nenajavljen uđe u zbornicu. Cijeli autobus pun priljubljenih glava, s očima koje ih potajice promatraju svih šesto kilometara. Ne, hvala! “Ne dolazi u obzir”, kaže kratko. Sada si može priuštiti da bude sasvim budan, “Ali zašto ne?” moli ga ona koja još uvijek vjeruje da je u pitanju neki tehnički razlog. On se namjesti na krevetu. Istegne svoja uska ramena unatrag, kao da pokazuje gimnastičku vježbu. Sklopi ruke preko trbuha, muškarac trudan od svoje čestitosti. “Ja sam Karakter” kaže on. (Sramim se zvuči tako egoistično, Bojim se zvuči tako kukavički, ali Ja sam Karakter zvuči savršeno.) Ali tek što su mu te riječi prešle preko usana, njegova se žena pred njegovim očima punim karaktera pretvori u zgrčen, mali grohotavi smotuljak koji se vrišteći od smijeha kotrlja po krevetu. Kako je otvrdnula, pomisli on, ne može više ni plakati. Žena koja plače vrlo je praktična stvar. Ženu koja plače muškarac može utješiti i oprostiti joj da ne izgubi svoje dostojanstvo. Ženu koja plače može se čak s užitkom tješiti. Ali onu koja se smije! Očajnički smijeh nije legitiman. Što da čovjek napravi sa ženom koja se smije? Ne preostaje mu ništa drugo nego je pustiti da se smije. I navući pokrivač preko glave. Leći na bok. I ponovno zaspati.

~ 102 ~ Knjigoteka

daša&anna UBITI DIJETE

Dan je vedar i sunce stoji ukoso nad ravnicom. Uskoro će se začuti crkvena zvona jer je nedjelja. Između dva žitna polja dvoje mladih pronašlo je puteljak kojim nikada prije nisu hodali, a u tri sela u ravnici blistaju prozori. Muškarci se briju ispred zrcala za kuhinjskim stolom, žene pjevušeći režu kruh uz kavu, dok djeca sjede na podu i zakopčavaju prsluke. Sretno je to jutro jednog nesretnog dana, jer tog će dana jedan sretan čovjek u trećem selu ubiti jedno dijete. Za sada to dijete još uvijek sjedi na podu i zakopčava prsluk, muškarac koji se brije kaže kako će danas otići na izlet čamcem niz rijeku, a žena pjevušeći stavlja tek izrezan kruh na plavi poslužavnik. Preko kuhinje ne prijeđe nikakva sjena, a ipak muškarac koji će ubiti dijete stoji za crvenom benzinskom pumpom u prvom selu. Sretan je to muškarac koji gleda u fotoaparat i vidi mali plavi automobil, a pokraj automobila mladu djevojku koja se smije. Dok se djevojka smije, a muškarac snimi tu lijepu fotografiju, prodavač na pumpi zatvori poklopac na spremniku i poželi im ugodan dan. Djevojka sjedne u automobil, a muškarac koji će ubiti dijete izvadi novčanik iz džepa i kaže da idu na more, da će ondje unajmiti čamac i odveslati daleko daleko od obale. Kroz spušten prozor djevojka s prednjeg sjedala sluša to što govori, a kad zažmiri, vidi more i muškarca pokraj sebe u čamcu. Nije to zao muškarac, veseo je i

~ 103 ~ Knjigoteka

daša&anna sretan i prije nego što ude u auto, trenutak zastane ispred hladnjaka koji blista na suncu i uživa u tom sjaju i mirisu benzina i sremze. Nikakve sjenke ne padaju preko automobila i blistav prednji branik nije ulubljen ni crven od krvi. Ali istovremeno dok muškarac u automobilu u prvom selu lijevom rukom zatvara vrata i pokreće automobil, u trećem selu žena u kuhinji otvara ormarić i vidi da nema šećera. Dijete koje je zakopčalo svoj prslučić i zavezalo cipele kleči na klupi i gleda potok koji vijuga među johama i crni čamac koji je izvučen na travu. Muškarac koji će izgubiti dijete sada je završio s brijanjem i upravo sprema zrcalo. Na stolu stoje šalice za kavu, kruh, vrhnje i muhe. Nedostaje samo šećer te majka kaže svom djetetu neka otrči do Larssonovih i posudi nekoliko kockica. Dok dijete otvara vrata, muškarac poviče za njim da požuri jer čamac ih čeka na obali i odveslat će tako daleko kako još nikada nisu odveslali. Trčeći kroz vrt, dijete cijelo vrijeme misli na rječicu, čamac i ribe koje se batrgaju i nitko mu ne šapne da mu je preostalo samo osam minuta života i da će čamac ostati ondje ležati cijeli dan i još mnogo dana. Do Larssonovih nije daleko, samo ravno preko ceste, i dok dijete pretrčava cestu, onaj mali plavi automobil ulazi u drugo selo. To je malo selo s crvenim kućicama i ljudima koji su se tek probudili i sjede u kuhinjama sa šalicama kave prinesenim ustima i vide auto kako brzo juri cestom s druge strane grmlja i podiže velik oblak prašine za sobom.

~ 104 ~ Knjigoteka

daša&anna Dok brzo vozi, muškarac u automobilu vidi stabla jabuka i telefonske stupove nedavno premazane smolom kako fijuču pokraj njega poput sivih sjenki. Ljeto puše kroz prozor, izjure iz sela, voze lijepo i sigurno posred ceste i još uvijek su sami na cesti. Lijepo je voziti se sasvim sam po mekoj, širokoj cesti, a po ravnici još i ljepše. Muškarac je sretan i jak i desnim laktom osjeća tijelo svoje žene. On nije zao muškarac. Žuri mu se na more. On ne bi ni mrava zgazio, ali ipak će uskoro ubiti dijete. Dok jure prema trećem selu, djevojka ponovno zatvori oči i igra se da ih neće otvoriti prije nego što mogu vidjeti more i u ritmu mekog poskakivanja automobila sanjari kako će blistati. Život je tako nemilosrdan da jednu minutu prije nego što će sretan muškarac ubiti dijete, on je još uvijek sretan, i jednu minutu prije nego što će jedna žena zavrištati od užasa, ona može žmiriti i sanjariti o moru, i u zadnjoj minuti života jednog djeteta roditelji tog djeteta mogu sjediti u kuhinji, čekati šećer i pričati o djetetovim bijelim zubima i o vožnji čamcem, a dijete će zatvoriti ogradu i krenuti preko ceste s nekoliko kockica šećera zamotanih u bijeli papir u desnoj ruci i cijele te posljednje minute ne vidjeti ništa drugo nego dugu, blistavu rječicu s velikim ribama i širok čamac s tihim veslima. Poslije je sve prekasno. Poslije jedan plavi automobil stoji ukoso preko ceste i jedna žena vrišteći makne s usta ruku koja krvari. Poslije jedan muškarac otvori vrata automobila i pokuša se osoviti na noge

~ 105 ~ Knjigoteka

daša&anna iako ima provaliju od užasa u sebi. Poslije nekoliko kockica šećera ostane besmisleno rasuto u krvi i šljunku i jedno dijete leži nepomično na trbuhu, lica grubo pritisnuta na cestu. Poslije dvoje blijedih ljudi koji još nisu popili kavu istrče kroz vrata i ugledaju prizor na cesti koji nikada neće zaboraviti. Jer nije istina da vrijeme liječi sve rane. Vrijeme ne liječi rane ubijena djeteta, i vrlo loše liječi bol majke koja je zaboravila kupiti šećer i poslala svoje dijete preko puta da posudi od susjeda, i jednako tako loše liječi očaj jednog nekada tako sretnog čovjeka koji je ubio to dijete. Jer taj koji je ubio dijete ne ode na more. Taj koji je ubio dijete polako se i u tišini odveze kući, pokraj njega sjedi zanijemjela žena sa zamotanom rukom i u svim selima kroz koja prolaze ne vide nijednu jedinu veselu osobu. Sve su sjenke vrlo tamne, rastanu se još uvijek u tišini, a muškarac koji je ubio dijete zna da je ta tišina njegov neprijatelj i da će mu trebati godine da je pobijedi time što će vikati da to nije bila njegova krivica. Ali zna da je to laž i u snovima će uvijek željeti da dobije samo jednu minutu svog života natrag kako bi tu minutu promijenio. Ali život je tako nemilosrdan prema onome koji je ubio dijete da je poslije sve prekasno.

~ 106 ~ Knjigoteka

daša&anna U BAKINOJ KUĆI

Tiho je u bakinoj kući. Mali se dječak šuljao iz sobe u sobu. Tražio je tišinu. Mora da je tu negdje. Sigurno negdje sjedi na stolici, ljulja se i čita veliku knjigu. Dječak je otvarao jedna vrata za drugim i osluškivao. Bila su to teška vrata, a pragovi su bili visoki i obloženi zlatom. A on je bio mali i prilično preplašen. Srce mu je kucalo u prsima poput sata koji ide prebrzo. Sada je stajao na zadnjem pragu i tu je morao zažmiriti jer tko zna kako tišina izgleda. Okrenuo je uho prema sobi da bolje čuje je li tu. Sad je toliko toga čuo. Čuo je veliki brod kako se kotrlja preko mora dok bjesni oluja. I čuo je malu djevojčicu, koja se nije vidjela jer je bila zakopana ispod cvijeća i plakala zato što je mrtva. A onda je čuo djedove čizme kako hodaju naprijed-natrag preko širokih, škripavih podnih dasaka. Ali samu tišinu nije čuo i zato je otvorio oči i ušao u posljednju sobu. Bila je to mala soba, spavaća sobica, ali usred nje na blistavom podu ležao je velik pravokutnik sunčeva svjetla. Dječak je zakoračio u njega i dugo stajao i osluškivao. Tako je tiho u bakinoj kući. Ništa se nije kretalo osim njegova zabrinuta srca. Brod na slici ponovno je bio nepomičan, a mrtva djevojčica na komodi prestala je plakati. Na klupici u kutu između kaljeve peći i visokog prozora stajale su djedove crne čizme, i one su šutjele. Djed je bio na suncu, jer kad sja

~ 107 ~ Knjigoteka

daša&anna sunce, djed je sretan i gleda dolje na njega dobrim očima. Ali svaki put kad je oblačno, djed se rastuži i zatvori u kuću. Kad pada kiša, razmišljao je dječak, teško je biti mrtav. Sada je bilo kasno poslijepodne i pravokutnik svjetla postajao je sve manji i manji. Ali dječak to nije primijetio. Ponovno je zažmirio i tada se dogodilo nešto čudno, svjetlost je postajala sve jača i jača, sve dok ga cijelog nije ispunila. A onda je odjednom čuo nekoga kako šapće: Sad ćeš to učiniti! Sada, sada! Sat je zazvonio. Hodajući unatrag, izvukao se iz te sve uže trake svjetla. Kad je otvorio oči, stajao je ondje s jednom teškom djedovom čizmom u naručju. Pažljivo ju je spustio na pod. I cijeli je svijet utihnuo. Čizme su tisuću godina stajale ondje jedna pokraj druge. Bile su stare kao kamenje, sunce i šumski put. Kad su se sada odjednom rastale, pojavio se nečujan zvuk, žalopojka koja kao da je protresla čitavu sobu. Drhtavih ruku i nogu, dječak se popeo na klupicu i brzo ispunio svoj dugi san. Zakoračio je u čizmu te propadao sve dublje i dublje u nju, sve dok nije dotaknuo dno. I tako je dječak stajao u čizmi - i što još? Ništa više. Samo je tako stajao, a sunce se ugasilo. Tiho poput mačke sumrak se ušuljao u sobicu. Dječak je zatvorio oči i, kao i uvijek kad bi žmirio, dogodilo se nešto čudno. Sada je čizma počela hodati s dječakom stisnutim unutra. Prošla je ravno kroza zid i izašla u vrt pa preko vrta, prešla cestu i hladna polja te krenula dalje preko mahovine u gustu šumu. Kuda je

~ 108 ~ Knjigoteka

daša&anna prolazila, zamirali su svi zvukovi. Ptice su utihnule na drveću, losovi zastali na visoravnima usta punih lišća, zmije u guštiku ukočile su se u crne štapove. Kamo idemo, pitao je dječak šapatom čizmu. A ona mu je šapatom odgovorila: Do tišine. Odjednom je jedna planina podigla svoj crni zid ispred njih i čizma je prošaptala: Ovdje ulazimo. Ali nisu ušli jer se začuo povik koji je nasilno otvorio dječakove oči. Bila je to baka. Bunovan, osvrnuo se oko sebe u toj tijesnoj sobici. Vratio se i baka ga je zvala. Već je bio sumrak, a čizma je šutjela. Baka ga je još jednom pozvala i on je pokušao izaći iz čizme. Tada je prestravljen shvatio da ne može. Zapeo je. Stopala su mu se trljala jedno o drugo u toj uskoj čizmi. Poput kamene kože čizma se zatvorila oko njegovih bokova. Poželio je vrištati, ali vrištala su mu samo stopala ondje u dubini. Tukla su se poput životinja s nečim u mraku kad se dogodilo nešto strašno i neočekivano. Čizma se rasporila i dječak se srušio na pod, dok je ležao preplašen, baka ga je pozvala i treći put. Oslobodio se tihim, ukočenim pokretima. Kratko je stajao s potrganom čizmom u rukama. Čvrsto je zažmirio, ali ništa se nije događalo. Iza zatvorenih kapaka bio je samo veliki, tihi mrak, a ispred čizma koja je bezglasno vrištala. U bakinoj je kući bilo tiho, ali bila je to zlokobna i opasna tišina. Tišina poput velike i divlje životinje koja vreba u mraku. Mora pobjeći, a da bi pobjegao, mora učiniti ono konačno, ponižavajuće djelo. Sagnuo se i gurnuo djedovu čizmu

~ 109 ~ Knjigoteka

daša&anna duboko u zlokobnu tamu ispod bakina kreveta. A onda je oprezno otvorio vrata koja su vodila u blagovaonicu i ušuljao se unutra poput mačke. Baka je sjedila naslonjena na stolici s visokim visokim naslonom. Bio je polumrak, a cvijeće nije sjalo. Baka nije upalila nijednu svjetiljku. Tapkao je po tepihu. Ubrzo je stajao pokraj nje, a ona nije ni primijetila da je ondje. Surovo je promatrao njeno bijelo lice. Žmirila je, a on se pitao gdje je ona sada. Možda je krenula u sobicu da vidi! Zgrabio ju je za ruku. Mora otići odatle. Baka je vrisnula i otvorila oči. Odmah je vidio da je bila negdje sasvim drugdje. Stresla se poput psa, nasmiješila mu se i rekla: “Što radiš, dijete?” “Bako”, pitao je dječak, “gdje je tišina?” Na malom stoliću ispred njih ležala je bijela školjka. Slušao ju je puno puno puta. Baka ju je uzela i prislonila mu je na uho. Bila je hladna i tvrda i on je poželio pobjeći. “Što čuješ?” pitala je baka. “More”, odgovorio je dječak. Neobično, ali lagao je. Jer nije ništa čuo. Nije čuo ni najmanji šum i bilo mu je jasno da je školjka mrtva. On ju je ubio. Slomljen i prkosan, vratio je školjku na stol. “Ne”, rekla je baka, “tišina ne postoji. Sve se čuje. Ono što mi zovemo tišinom nije tišina, nego naša gluhoća. Da nismo tako gluhi, svijet ne bi bio tako loš. Ali, na sreću, postoje ljudi koji čuju. Postoje oni koji

~ 110 ~ Knjigoteka

daša&anna mogu stajati na poljani - razumiješ li o čemu govorim?” Baka je bila iz zemlje u kojoj je još bilo poljana. “Da”, odgovorio je dječak, “poljana je kao dvorište.” “Postoje oni”, nastavila je baka, “koji stoje na poljani i čuju sljemena kako pjevaju. I ne samo to: Čuju što se događa i iza sljemena. Čuju kako ljudi žive u dolinama, i ne samo to. Mogu čuti i kako se ljudi muče i tuku u gradovima. Čuju sve do mora, i čuju kako brodovi plove po noći i kako plutače zvone. Ali čuju i još dalje: Na drugoj strani mora čuju ljude koji viču da stiže rat. Razumiješ li me?” “Rat”, odgovorio je dječak, “to su vojnici.” Baka je šutjela, ali njene su riječi lebdjele oko dječaka poput gustog dima. Nagnuo se nad stol. Pokraj školjke stajala je velika žuta jabuka. “Bako”, pitao je, “može li čovjek čuti i jabuku?” “Čovjek može čuti sve što želi”, rekla je baka. Jabuka je bila hladna i kisela. Prislonio ju je na uho. “Što čuješ?” pitala je baka. “Čujem kako puše”, rekao je dječak. Ali to je bila potpuna laž. Zapravo nije ništa čuo i vjerojatno više nikada neće ništa ni čuti. “Je l’ ti sve čuješ?” pitao je. Nije primijetila njegovu mržnju. I nije odgovorila, ali je ustala, mlado i poletno, i uhvatila ga za ruku. Mislio je da želi otići u sobicu pa se opirao, ali izašli su van. Stali su na verandu i promatrali vrt sa smrznutim dalijama i stablima jabuka na kojima su blistale voćke.

~ 111 ~ Knjigoteka

daša&anna Vjetar nije puhao i nitko nije hodao cestom. Nijedna ptica nije kričala, nijedan pas nije zalajao u selu. Bilo je tiho, a iznad njih bilo je nebo, duboko i tamnoplavo. Zvijezde su se pojavljivale gore na toj jasnoj tišini, a nešto niže iz zemlje se uzdizao crveni zid. To su tiha svjetla grada osvjetljavala nebo. Dječak je osluškivao iz sve snage. Poslao je svoj sluh po cijeloj zemlji i svaki put bi mu se vratio bez plijena. Ali dok su tako stajali u toj svjetlucavoj tišini na verandi, s jednog je stabla pala jabuka. Uz mali, jasan tresak pala je na tvrdu zemlju. “Jesi li čuo?” pitala je baka i zagrlila ga oko ramena dok se pripremala na govor. “Da”, odgovorio je dječak, “to mora da je bio pas.” Nije čuo psa. Ali bakina je ruka odjednom počela drhtati i on isprva nije shvaćao zašto. “Da”, nastavio je dječak, “putom najprije ide pas, a onda - onda dodu vojnici.” “Vojnici”, rekao je trijumfalno. Jer odjednom je znao zašto je drhtala. Bojala se. Bojala se jer ona nije čula to što je on čuo. Nije čula psa. Možda je bila i više uplašena od njega. Slutio je da u toj nadmoći leži njegov spas. Zato je zlobno nastavio. Baka je prošaptala: “A tko dolazi iza vojnika?” Dječak je osluškivao u mraku i još uvijek nije ništa čuo, čak ni vruću zadihanost vlastitog straha. “Iza vojnika”, prošaptao je, “iza vojnika dolaze teška kola.”

~ 112 ~ Knjigoteka

daša&anna “Kako znaš da su teška?” “Zato što kotači jako škripe.” Baka se borila za dah. Vjetar se zadržao u jednoj krošnji, ali oni ga nisu čuli. “A tko dolazi iza kola?” “Iza kola dolazi jedan koji bubnja.” “Zašto ne čujem bubanj?” zadihano je pitala baka. “Bubnja jako tiho zato što je mrak”, odgovorio je dječak. Vrijeme je prolazilo. Možda, pomislio je dječak uplašen i smrznut, možda više neće ni ući u kuću, a ako ne uđe, onda neće ni primijetiti da jedna čizma nedostaje. Baka se stresla. Ako postoji neka osoba koja nije gluha, mogla je čuti kako bakine kosti rošte poput rasklimanih kola. Ali svi su gluhi. Vani su cestom prolazile beskrajne kolone u sve gušćem mraku. Baka je prošaptala: “Tko dolazi iza bubnjeva?” “Iza bubnjeva”, rekao je dječak, “dolaze dva konja.” “Zašto ih ne čujem?” požalila se baka. Dječak je odgovorio: “Zamotana su im kopita zato što je mrak.” Osjećao je kako zloba raste u njemu poput stabla od kamena. “A tko dolazi iza konja?”

~ 113 ~ Knjigoteka

daša&anna “Iza konja”, odgovorio je dječak, “dolazi jedan koji plače.” U tom je trenutku jedna ptica zakriještala u grmlju. Dječak nije ništa čuo, ali baka je čula. I rekla: “Čujem, čujem. Zima mi je. Idemo unutra.” Požurila je u kuću kako bi mogla zaključati vrata da to zlo ne uđe, ali kad je pogledala slijedi li je dječak, on nije bio ondje. Shvatila je da je sve izgubljeno i vikala za njim, ali on je otrčao u vrt: “Samo da uzmem svoju loptu.” Ali znao je da nema loptu. Da nema ništa. Legao je na leđa pod drvo i počeo glasno moliti: Dragi Bože, popravi čizmu. Dragi, dragi Bože, učini da ponovno čujem. Ali Bog ga nije čuo. Bog je samo pustio da tišina prekrije dječaka poput velikog crnog krila. Ali još uvijek je tu bio potok. Tekao je s druge strane ceste. Skakao je od kamenčića do kamenčića i uzbuđeno šaptao. Mora ga otići poslušati. Brzo je ustao i potrčao prema ogradi. Ali nije stigao izaći jer je cestom došao jedan čovjek. U mraku je došao jedan čovjek, ali nešto nije bilo u redu s njim. Kao prvo, tako je čudno hodao. Teturao je od jarka do jarka i uglavnom je hodao naprijed, ali povremeno i natrag. Kao drugo, zvučao je tako čudno. Malo se svađao s nekim tko nije bio ondje, u sljedećoj bi sekundi zapjevao, a kad bi prestao pjevati, opet bi se svađao. Dok mu je srce jako lupalo, dječak je, s druge strane grmlja, slijedio to neobično lutanje, sve dok čovjek nije nestao u noći i više ga se nije čulo.

~ 114 ~ Knjigoteka

daša&anna Čulo? Da, on se čuo, ali on je samo čovjek, a ljudi se uvijek čuju zato što postoje. Dječak mora čuti ono što ne postoji, ali to nije mogao i zato se, a i zato što mu je bilo jako hladno, potajice vratio u kuću. Kad se ušuljao u kuhinju, baka je stajala na pragu one sobice i čim joj je vidio lice, shvatio je. Osjećao se kao da mu je netko zabio lopatu u prsa, njene oči buljile su u njega, ukočene i velike. Shvatio je da ona sve zna. I odjednom se nije mogao suzdržati, nego je samo viknuo: “Bako, neki čovjek leži na cesti!” Začaran svojom laži, gledao ju je kako mu prilazi, drhtava i slaba. Usnice su joj se micale, ali nijedna riječ nije izlazila. Kao u snu, vidio je njene jadne, drhtave ruke kako skidaju vestu s vješalice. U sljedećem su trenutku već bili vani u tami. Prošli su kroz nijemi vrt, oboje drhteći. S rukom u ruci izašli su na crnu cestu. Bilo je hladno i tiho, a gore na nebu podrhtavale su zvijezde. Baka se naglo zaustavila kod grmlja i prošaptala: “Gdje?” “Ne tu”, rekao je dječak tiho, “tamo dalje.” Sada su hodali u sjeni grmlja i ono ih je štitilo, ali onda je grmlja nestalo i baka je stala. Nije se usuđivala dalje, a ni dječak se nije usuđivao. Ali mora. Korak po korak prisiljavao se da hoda dalje u tu nepoznatu tamu. Malo dalje zastao je na šljunku uz rub ceste i sagnuo se. “Ovdje”, tiho je doviknuo baki.

~ 115 ~ Knjigoteka

daša&anna Nije mu prišla, ali čuo ju je kako kaže: “Kako izgleda?” Dječak je pogledao šljunak. Uzeo je nekoliko kamenčića u ruku i odgovorio: “Visok je. Užasno je velik. Ima šešir preko lica.” “Makni šešir” rekla je baka. Dječak je podigao ruku s ceste. “Diše li?” pitala je baka. Dječak je okrenuo glavu i spustio uho prema šljunku. Očajan i izgubljen, suhim je očima zurio u duboku noć. Cijeli je svijet bio tih. Nekoliko crnih stabala stajalo je na polju poput mraka u mraku. Činilo mu se da mu se približavaju. Zažmirio je i još više spustio glavu. I upravo se tada dogodilo nešto vrlo neobično. Topao zapuh zraka pogodio je dječakovo uho. Iz šljunka na cesti uzdizalo se mirno disanje nekoga tko spava. “Bako!” uskliknuo je dječak sretno. “On spava! Spava!” Iz grmlja se začuo dubok uzdah. “Probudi ga”, rekla je baka. “Ne može ležati po ovakvoj hladnoći.” Dječak je protresao praznom rukom po zraku. A onda je zažmirio i ponovno spustio glavu. Sa šljunka je doprlo mrmljanje i promukao šapat. “Što kaže?” pitala je baka. “Kaže: idite kući. Ne spavam. Samo se malo odmaram. Uskoro idem dalje.” Dječak je u skoku bio kod grmlja. Ondje je pronašao bakinu ruku uvučenu u vestu, uhvatio je i

~ 116 ~ Knjigoteka

daša&anna poveo natrag uz crnu sjenku koja je pružala sigurnost. Odjednom je iz mraka doletio jak vjetar i sve su se grane zanjihale, a lišće zašuštalo. S druge strane ceste bio je potok koji je svojim šapatom održavao kamenje budnim, a gore iz šuma na mjesecu dopirao je jak, miran šum sve do njih. “Bako”, rekao je dječak, “ne moraš se više bojati. Nije bio mrtav.” I osjetio je u ruci kako se prestala tresti. Prošli su kroz vrt, trava je zašuškala i jedna je jabuka pala. Čuli su to. “Bako” prošaptao je dječak, “jedna djedova čizma se potrgala.” Baka je rekla: “Nema veze, dušo. Popravit ćemo je.” Nastavili su bez riječi prema tihoj, osvijetljenoj kući i novoj dobroj noći.

~ 117 ~ Knjigoteka

daša&anna BILJEŠKA O AUTORU

Petog studenog 1954. godine Stig Dagerman zatvorio se u svoju garažu, upalio motor automobila i ugušio se ispušnim plinovima. Slavljen kao najveći mladi talent švedske književnosti u to vrijeme, za sobom je ostavio četiri romana, brojne pripovijetke, reportaže i stihove koje je pisao za novine. Glorificiranje se pokazalo opravdanim, Dagerman je danas jedini švedski pisac iz 40-ih godina prošlog stoljeća koji se još uvijek čita, i to ne samo u Švedskoj nego po cijelom svijetu. Knjige su mu prevedene na mnoštvo jezika, o njegovim su djelima napisane brojne disertacije, a u Francuskoj ga smatraju klasikom egzistencijalizma u rangu Sartrea i Camusa. Debitirao je kao 22-godišnjak romanom Ormen(Zmija), opisom košmarnog, nadrealističkog svijeta kojim vladaju strah i očaj (inspiracija mu je navodno bila služenje vojnog roka). Izdavač i kritičar Olof Lagercrantz, ključno ime u književnim krugovima u to vrijeme, odmah ga je proglasio genijem, a roman je osvojio nagradu novina Svenska Dagbladet. U predgovoru najnovijeg izdanja Zmije Siri Hustvedt piše: “Dagermanov je roman zahtjev za odgovornošću pojedinca i slobodom te snažan izraz otpora malograđanskim konvencijama koje ograničavaju i zaglupljuju ljude. Istovremeno je to i apel za slobodom mišljenja i slobodom govora koji će nam pokazati što trebamo učiniti.”

~ 118 ~ Knjigoteka

daša&anna Pravi miljenik čitateljske publike postao je objavivši 1947. knjigu reportaža Tysk host (Njemačka jesen). Dagerman je poslan kao novinar na putovanje po poslijeratnoj Njemačkoj (odabran je upravo zato što je bio mlad i nepoznat u Njemačkoj te se tako mogao slobodno kretati) kako bi preko reportaža švedski čitatelji saznali kako ljudi žive u toj razrušenoj zemlji. U tekstovima se vidi pun opseg Dagermanova humanizma, njegove želje da tu demoniziranu zemlju učini ljudskom, stavi događaje u povijesni kontekst i objasni stanje apatije i jada. Za sebe je rekao: “Vjerujem u solidarnost, suosjećanje i ljubav (...) A najviše cijenim oblik ljubavi koji se zove oprost. Ta dobrota koja postoji u svakome čovjeku omogućuje nam da očekujemo utjehu i da utješimo druge.” Poslužio se jednostavnom metodom: samo je opisivao mjesta koja je posjetio i ljude koje je sretao. Kao i uvijek u njegovim tekstovima, izmjenjuju se bijes i očaj, ali pogled je uvijek bistar i nema mjesta sentimentalnosti. Cinično je pisao o novinarima koji hodaju po razrušenom Berlinu i intervjuiraju obitelji koje sada žive gladne u podrumima i pitaju ih je li im prije bilo bolje. Kad ljudi odgovore da naravno da jest, novinari se vrate u svoje hotele i pišu članke o tome kako njemački narod još uvijek glorificira nacizam. Dagerman piše o ljudima koji moraju nastaviti živjeti u tim novim okolnostima i koji “vuku svoju prošlost poput ostataka placente”, kako je napisala Elfriede Jelinek u predgovoru najnovijem izdanju knjige. Rezultat je bio taj da je najbolju reportažu o poslijeratnoj Njemačkoj napisao 23 godišnjak iz

~ 119 ~ Knjigoteka

daša&anna malog mjesta u Švedskoj koji je svijetu otvorio oči za patnje u bivšoj nacističkoj državi. Potaknute golemim uspjehom, novine ga sljedeće godine šalju u Francusku da napiše sličnu knjigu reportaža, ali Dagerman je u kreativnoj blokadi i projekt propada. U šest tjedana koliko ih je ondje proveo napisao je knjigu koja će postati njegov najpoznatiji roman: Bränt barn (Tko se jednom opeče), izniman primjer spajanja tjeskobe i intelektualizma te jezgrovitog jezičnog izraza. To je knjiga koja se puno čitala li još uvijek se čita] među mladima, mladima koji se boje odrasti i preuzeti odgovornost za svoj život, ali istovremeno traže ozbiljnu diskusiju o smislu života. Roman je to o mladiću koji nakon majčine smrti, pun očaja, bijesa, tuge i osjećaja krivice, započinje vezu s očevom ljubavnicom. Per Olov Enquist u predgovoru piše: “Zašto taj njegov roman i danas dijeli kritiku na dva tabora? Olof Lagercrantz jedva ga i spominje u svojoj slavnoj knjizi o Dagermanu. Previše je tu Edipa, psihoanalize i Freuda, taka često kažu. Ali i šezdeset godina kasnije ja to ne vidim. Mora da sam nešto propustio. Kao mlad sam pročitao i uvijek iznova čitam sjajnu, čistu i uzbudljivu priču o mladiću koji zapanjujuće sliči meni. Još uvijek ne razumijem. Jer to je jednostavno Remek-djelo.” Remek-djelom smatraju se i priče sadržane u zbirci Nattens lekar. Samlade noveller och prosafragment (Noćne igre. Sabrane kratke priče i prozni fragmenti, 2014) u kojima je komprimirano sve ooo najbolje kod Dagermana: izravnost osjećaja i

~ 120 ~ Knjigoteka

daša&anna poetski efekt, slikovit jezik koji i danas zvuči svježe (sve te “mokre livade i gole stijene ispod kojih more uzdiše” što ih pubertetlija promatra u priči Bon soir), istovremeno i logično i neočekivano. U predgovoru Colm Toibin piše:”... jezik ima korijene u jednostavnim opisima, ali onda procvjeta ili uvene; kod Dagermana glazba živi u onome neizrečenom. I najmanja riječ ili udisaj mogu imati brutalnu i razornu snagu. On je majstor umjetnosti onoga neizrečenoga, majstor nijansi onoga što nedostaje i što ne može biti izgovoreno. Susnježica je jedna takva priča u kojoj jedna jedina riječ ima neopisiv poetski naboj.” Dagermanovi likovi nisu junaci, nisu borci za radnička prava, nisu čak ni antijunaci. To su ljudi koji žive sa svojim lažima i koje te laži na kraju često i unište. Oni samo traže utjehu, ali utjeha koju su prigrlili često se razotkriva kao lažna, čak i štetna. Oni su ona poslijeratna djeca koja jurcaju ulicama i u romanima Astrid Lindgren, ali u Dagermana ti dječaci imaju mame koje plaču cijele noći, a tate, ako ih i ima, nisu kod kuće, nego u gostionici gdje zapiju cijelu plaću. To su mladići koji žude, žele i boje se onoga što žele. No iako bi se moglo reći da se sve priče bave temama krivnje i straha, ima tu i iskričavog humora “samodestruktivnog humora”, kako ga je okarakterizirao Le Clézio - npr. jedini sretan brak opisan u kojizi onaj je užasnog para iz priče Bešćutnici. Dagermanova je najpoznatija priča Ubiti dijete, znaju je svi Šveđani, čak i oni koji nisu pasionirani čitatelji. Objavljena je 1948. i danas se smatra savršenim

~ 121 ~ Knjigoteka

daša&anna primjerom čiste pripovjedne tehnike. Istovremeno je i neočekivano efektna, pogotovo kad se uzme u obzir da čitatelj od samog početka zna što će se dogoditi. Prema priči su snimljeni kratki filmovi, a verzija iz 2003. osvojila je Grand Prix na filmskom festivalu u Odenseu. Dagerman je klasik čije se knjige neprestano iznova otkrivaju i proučavaju. Njegovo neumorno inzistiranje na istini i iskrenosti, njegova potreba za utjehom i ljubavi i danas djeluju jednako snažno i iskreno. Željka Černok

~ 122 ~ Knjigoteka