Steve Jobs - Povratak u Malo Kraljevstvo

POVRATAK U MALO KRALJEVSTVO

Steve Jobs kako je nastao Apple i kako je promijenio svijet

Michael Moritz

Naslov originala: Return To The Little Kingdom Copyright © 1984,2009 by Michael Moritz

Nakladnik

DD Produkcija d.o.o. Biblioteka

Green Trumpet Za nakladnika

Mislav Donaj Prijevod

Damir Biličić Urednik

Goran

Pavletić

Grafički

Marin

urednik

Radišić

Dizajn i prijelom

Marin

Radišić

Lektura i korektura

Kata Fišter

Zalović

Tisak ZT Zagraf

Michael Moritz

POVRATAK U MALO KRALJEVSTVO Steve Jobs - kako je nastao Apple i kako je promijenio svijet

green trumpet

Posebno se zahvaljujemo na pomoći:

I

iSTYlE APCOM / POWER COM GRUPA regionalni distributer Apple proizvoda

SADRžAJ Zahvale Prolog

II

Uvod

17

Munjeviti razvoj kraj Zaljeva

29

Supertajni nebeski špijuni

33

Rasplinjači

i mikrofoni

44

Kompjutor s okusom vanilije

49

Dirigent

69

Plava kutijica

76

Med i orasi Bučne

kante

90 106

Stanley Zeber Zenskanitsky

119

Dijelom II pravu

136

Hrpe gluposti

155

Mercedes i corvette

168

Kakva matična ploča

184

Točno

prema specifikacijama

194

Najbolji trgovci

214

Klaunovska eksplozija

237

Platinasta kreditna kartica

264

Dobro došao, IBM, ozbiljno ...

283

Epilog

313

Michael Moritz

331

ZAHVALE Deseci ljudi pristali su na razgovor za potrebe ove knjige. Mnogi nisu. Nadam se da oni koji su mi otvorili vrata i koji su zbog toga prekinuli unosnije aktivnosti neće steći dojam da su uludo protratili vrijeme. Neki drugi pojedinci ljubazno su mi dopustili da prekopam njihove arhive i pregledam albume s fotografijama, a urednici San Jose Mercury Newsa susretljivo su me pustili II svoju mrtvačnicu. Dick Duncan, šef Timeovih dopisnika. otrpio je još jedan moj izlet II druge vode i odobrio mi neplaćeni dopust. Ben Cate, voditelj Timeova dopisništva na Zapadnoj obali, pružio mi je neprijepornu potporu koju će shvatiti svi koji su za njega radili. Catazza Jones poboljšala je prvu radnu verziju, Julian Bach pobrinuo se za poslovnu stranu projekta, a Maria Guamaschelli svemu pridodaJa vješte i skladne poteze. - MICHAEL MORITZ PoteroHill proljeće 1984.

PROLOG

Kad god časopis Time započne godišnji obred objave odabira osobe godine, to me svaki put neizbježno podsjeti na jednu zgodu, prije gotovo trideset godina, kada sam se našao na meti slične službene obavijesti. U osvit 1982. godine, dok sam bio na nepiaćenome odmoru na mjestu Timeova dopisnika iz San Francisca. urednici časopisa odlučili su za "osobu" godine nominirati računalo. Negdje II tom broju časopisa izišao je i portret Appleova suosnivača Stevea Jobsa, članak na čijem sam pisanju surađivao. I upravo tada počele su moje nedaće. Bilo je teško odrediti kogaje članak II Timeu više razbjesnio - Jobsa ili mene. Steve se s pravom uvrijedio zbog tog prikaza i onoga što je smatrao grotesknim nepoštovanjem povjerljivog odnosa, dok je mene u jednakoj mjeri razljutio način na koji je građu za knjigu o Appleu, koju sam toliko mukotrpno prikupljao, tendenciozno iskoristio, filtrirao i zapaljivim tračevima zatrovao neki urednik u New Yorku koji je inače redovito pratio zastranjeli svijet rokenrola. Steve nije nimalo skrivao bijes, te mi je ostavio hrpu poruka na telefonskoj sekretarici u mojoj preuređenoj kućici, podignutoj u vrijeme evakuacije zbog potresa 1906. godine, u podnožju Potera Hilla u San Franciscu. Posve razumljivo, zabranio mi je ulazak u sjedište Applea, a svima iz svojih krugova da uopće razgovaraju sa mnom. 11

12 Michael Moritz

Zbog tog sam iskustva odlučio da više nikada neću raditi negdje gdje ne mogu imati visok stupanj nadzora nad vlastitom sudbinom, niti gdje će me plaćati po broju napisanih riječi. Zaključio sam neplaćeni dopust, objavio knjigu, The Little Kingdom: The Private Story of Apple Computer, smatrajući da, za razliku od onog nesretnog članka, u njoj donosim uravnotežen portret mladog Stevea Jobsa. Ispunio sam i obveze prema Timeu i, čim mi se pružila prva prilika, pobjegao i postao, barem na samome početku, polovicom radne snage specijalizirane izdavačke tvrtke koju će mnogo godina poslije - dugo nakon što sam se počeo baviti ulaganjem u nove poslovne projekte - kupiti Dow Jones. Tijekom tri desetljeća koja su protekla u međuvremenu, počesto sam razmišljao o neobičnoj igri sudbine koja me povezala sa Steveom. Da nisam imao tek dvadeset i koju godinu, Time me vjerojatno ne bi postavio u dopisništva u San Franciscu, gdje sam bio pripadnik iste one generacije koja je u to vrijeme pokretala tvrtke na području proizvodnje računala, softvera i biotehnologije. Da nisam upoznao Stevea, ne bih upoznao ni Dona Valentinea, utemeljitelja Sequoia Capitala, te jednog od izvornih ulagača u Apple. Da nisam upoznao Dona, nikada ne bih došao na razgovor za najniži položaj na niskoj hijerarhijskoj ljestvici Sequoia Capitala. Da nisam pisao o Appleu, u kojem sam postao opsjednut tada neispričanom pričom o samim počecima te tvrtke, nikada ne bih toliko razmišljao o karakteristikama i igri slučaja koji oblikuju pojedine tvrtke. Da sredinom osamdesetih godina 20. stoljeća nisam počeo usvajati osnove umijeća osnivanja novih tvrtki, nikada me ne bi snašla velika sreća koja mi se osmjehnula. A da nisam upoznao Stevea i Dona, nikada ne bih shvatio zašto je najbolje ne razmišljati kao svi ostali. Uvjeren sam da Steve kao tinejdžer, dok je odrastao u kalifornijskome LosAltosu, ni u snu nije mogao zamisliti da će se jednog dana naći na čelu tvrtke čije se sjedište, prema Googleovim zemljovidima, nalazi tri ulična ugla i 2,5 kilometra od ulaza u njegovu srednju školu, tvrtke koja je od 1996. godine prodala više od 200 milijuna iPoda, milijardu pjesama na iTunesu, 26 milijuna iPhonea i više od 60 milijuna računala. Kao ni da će se njegovo lice naći na naslovnici Fortunea dvanaest puta, niti da će, što se spominje gotovo usputno, samostalno financirati i pomoći u oblikovanju Pixara, tvrtke za kompjutorsku animaciju kojaje od deset neizmjerno popularnih filmova na kinoblagajnama zaradila više od pet milijardi dolara. I on se može s čuđenjem osvrnuti na neobičnu igru sudbine koja ga je dovela do mjesta na kojem je danas: na to da je djetinjstvo proveo na području koje tada još nije ni nosilo naziv Silicijska dolina (Silicon Valley), na to

Povratak u Malo kraljevstvo 13

da mu je suosnivač Applea, Stephen Wozniak, bio bliski prijatelj iz djetinjstva, da je jedno ljeto proveo radeći kao laboratorijski tehničar u Atariju. proizvođaču Ponga, prve popularne arkadne videoigrice, da je utemeljitelj Atarija, Nolan BushneIl, novac za rad dobio od Dona Valentinea, te da je Nolan bio jedan od ljudi koji su Stevea usmjerili prema Donu. Takve su te nasumične mrvice kruha razasute po životnome putu. Danas, zahvaljujući nesmiljenim i kaotičnim iskustvima stečenima tijekom gotovo dvadeset pet godina rada na području ulaganja u nove tvrtke, raspolažem, barem se nadam, profinjenijim pogledom na Steveova iznimna postignuća u poslovnom životu - životu koji mora naći mjesto među najvećim američkim velikanima svih vremena, bilo da su živi ili da su preminuli. Steve je izvršni direktor (CEO) Applea, ali i, što je još važnije (iako to ne piše na njegovoj posjetnici), utemeljitelj te tvrtke. Kao što pokazuje povijest Applea, čovjek i ne poznaje veću udaljenost od onoga jednog jedinog koraka koji odvaja izvršnog direktora od utemeljitelja. Izvršni su direktori, najvećim dijelom, plod obrazovnog i institucionalnog odgoja. Utemeljitelji, ili barem oni najbolji među njima, zapravo su nezaustavIjive i nezadržive prirodne sile. Od brojnih utemeljitelja koje sam upoznao, Steve je najintrigantniji. Više nego itko drugi, Steve je suvremenu elektroniku pretvorio u predmet želja. Stevea je oduvijek krasila duša pjesnika koji propituje - osobe pomalo odvojene od nas ostalih smrtnika, čovjeka koji od rane dobi utire vlastiti put. Da se rodio u nekom drugom razdoblju, jasno je da bi bio skočio na neki teretni vagon u prolasku i krenuo za svojom zvijezdom. (Nije nimalo slučajno što je zajedno s Appleom financijskim jamstvima pomogao snimanje filma No Direction Home, dojmljivog biografskog djela o Bobu Dylanu koji je režirao Martin Scorsese.) Stevea je posvojio i odgojio dobronamjerni bračni par koji nikad nije imao osobito mnogo novca. Privukao ga je Reed College, visokoškolska ustanova koja neobično privlači bistre i promišljanju sklone tinejdžere i koja je sedamdesetih godina bila kao stvorena za djecu koja su žalila što se nisu mogla naći na Woodstocku. Upravo je ondje na seminarima iz kaligrafije izoštrio smisao za estetiku - a taj utjecaj i danas se odražava u svim Appleovim proizvodima j reklamama. Jobsovi kritičari reći će vam da je katkad svojeglav, nepopustljiv, razdražljiv, ćudljiv i tvrdoglav - ali pokažite mi nekoga tko je postigao nešto veliko, a da s vremena na vrijeme ne iskazuje takve karakteristike i da nije perfekcionist. Stevea krasi i svojevrsna vragolasta, proračunata i

14 Michael Moritz sumnjičava iskra. Ustrajanje i uvjerljiv trgovac koji vas može hipnotizirati - praktički jedina osoba koju znam dovoljno drska da autobusne postaje širom zemlje oblijepi reklamama za tako običan proizvod kao što je bežični miš. Ali usto je i čovjek koji je, prije više desetljeća, bio toliko ljubazan da je u bolnici posjećivao jednog izvršnog direktora koji je bio doživio moždani udar, te koji je, nedavno. poput pravoga dobronamjernog ujaka, mlađim direktorima u Silicijskoj dolini ponudio velikodušne savjete. Približno u vrijeme kada sam se počeo baviti ulaganjem u nove tvrtke, Appleov upravni odbor uručio je otkaz Steveu i na njegovo mjesto doveo čovjeka s Istoka koji je bio pravo utjelovljenje konvencionalnosti. Steve je reagirao posve tipično za svoj način razmišljanja: prodao je sve osim jedne dionice II tvrtki, a mi II Sequoia Capitalu samo smo odmahivali glavom dok smo gledali kako gradi tvrtku koju će poslije nazvati NeXT. Prikupljao je novac od ulagača (među kojima je bio i Ross Perot) uz visoku valorizacijsku osnovicu, a ja se sjećam dolaska II sjedište tvrtke koja je u svim elementima odisala neizbježnim fijaskom. U predvorju su se nalazili logotip koji je osmislio Paul Rand i tzv. lebdeće stube - odjeke toga danas možete vidjeti na stubištima mnogih Appleovih prodavaonica. Tvrtka NeXT izvela je Stevea iz njegova prirodnog okruženja. Pokušavao je prodavati računala velikim tvrtkama - kupcima koje ne privlače proizvodi koji djeluju na emocije i instinkt. A to je značilo i da se povukao s vrlo dinamičnoga potrošačkog tržišta, i to u vrijeme kad su kompjutorske tvrtke počele pokazivati da su, zahvaljujući prednosti na području softvera i silicija, prirodno ispred tvrtki okrenutih potrošačkim proizvodima koje se uz velik trud pokušavaju prometnuti u kompjutorske tvrtke. Steve je ustrajao u NeXT-u i kada bi slabiji pojedinci već odavno digli ruke od svega. Naposljetku, kada su iz tvrtke već počeli dopirati smrtni hropci, počeo se stjecati dojam da će i on biti sveden tek na još jednu fusnotu u povijesti. Danas. dvanaest godina poslije, teško je istinski pojmiti silne probleme u kojima se Apple našao nakon što je potkraj 1996. kupio NeXT u sklopu očajničkog pokušaja oživljavanja vlastite djelatnosti. Cinici iz Silicijske doline smijuljili su se kad su doznali kako je Steve uspio prodati NeXT za više od 400 milijuna dolara, iako je dotada prodao tek oko 50.000 računala. Zahvaljujući godinama provedenima u nepovoljnom poslovnom okruženju, Steve se u Apple vratio čvršći i jači. Mnogi dobro znaju priču O povratku Applea, no možda ne znaju da se s tom pričom može usporediti vrlo malo toga, ako takvo što uopće postoji. Kada se to još utemeljitelj vratio u tvrtku iz koje su ga grubo izbacili i zatim još osmislio i izveo tako

Povratak u Malo kraljevstvo 15

potpun i spektakularan preokret? I premda je takve preokrete teško izvesti bez obzira na okolnosti, stvar je još dvostruko teža kada je riječ o tehnološkim tvrtkama. Nije osobito pretjerano reći da je Steve utemeljio Apple ne jedanput, nego dvaput - i da je drugi put u tome bio sam. Onima koji žele steći bolju sliku o Steveu predlažem da na YouTubeu pogledaju govor koji je 2005. održao diplomantima prigodom promocije na Stanfordu - zacijelo je riječ o jednom od neposrednijih i važnijih govora ikad održanih velikoj skupini mladih ljudi. Među stvarima koje je pokušao naglasiti bila je i prilika koja nam se svima pruža da ostavimo jedinstven trag, da učinimo nešto osobito i prije svega slijedimo vlastiti put. Govor je zaključio savjetom iz završnog izdanja Whole Earth Cataloga ': "Ostanite gladni. Ostanite nepromišljeni." Prema mojem iskustvu, to je ujedno j divan savjet svima onima koji se II životu žele posvetiti ulaganju II nove tvrtke. - Michael Moritz. San Francisco, 2009.

glasoviti "hipijevski katalog proizvoda", redovito izlazio od 1968. do 1972., povremeno do 1998. - nap. prev.

UVOD

Pisanje o tvrtkama može biti opasan poziv. Naime, tvrtke, baš kao i ljudi, nikad nisu onakve kakvima se doimaju. l tvrtke i ljudi instinktivno se žele prikazati II najboljem svjetlu, no tvrtke, a to se osobito odnosi na velike poslovne organizacije, na vanjski izgled troše znatno više vremena i novca nego većina pojedinaca. Reklame imaju zadaću korporaciju i njezine proizvode prikazati II najprivlačnijem mogućem svjetlu. Agencije za odnose s javnošću angažiraju se za pisanje priopćenja za javnost i medije. za komuniciranje s novinarima i bavljenje nejagodnim temama. Tvrtke marljivo snube analitičare, bankare i mešetare kako bi zajamčile da će burze njihovim dionicama pridati odgovarajuću pozornost. Stoga tvrtke koje nisu stupile pod svjetla pozornice još krasi određen šarm. Ne moraju voditi brigu o ograničenjima saveznih agencija, niti o dioničarima koji cijene jedino pomno njegovanu ozloglašenost. Njihovi utemeljitelji i čelni ljudi najčešće govore nesputanije nego čelnici većih organizacija, a tajne čuvaju s manje tjeskobe i napetosti. Tijekom prvih nekoliko godina postojanja, većina tvrtki zadovoljit će se onim stupnjem publiciteta koji već uspije nekako privući. Ali članci koji se pojavljuju II velikim novinama i časopisima već su zbog samih protagonista najčešće kratki i često uljepšavaju mnoge aspekte napretka mlade tvrtke, dok 17

18 Michael Moritz privlačnost nove pojave na tržištu najčešće ublažava kritike. Ipak, u vrijeme kada se počinju naručivati prikazi povijesti odredene korporacije, pojedinosti o tim ranim fazama već su se najčešće odavno izgubile. Tako nastaju mitovi o dobrim starim vremenima, a čak i najdobronamjerniji pokušaji iz područja činjenica prelaze na područje fikcije. Ni nostalgija, kako je netko mudro primijetio, nije što je nekoć bila. Stoga mnogo toga ide u prilog pisanju o tvrtki prije nego što se njihovi osnivači i prvi zaposlenici presele na drugi svijet ili se pojedinosti u njihovoj glavi izgube u džinom prožetoj izmaglici. Dok su malene, tvrtke nije teško opisati , no nakon što nadrastu razmjere garaže ili ureda s nekoliko prostorija, postaju sve nejasnijima. Kada tvrtka ima zaposlenike raspršene po raznim tvornicama i skladištima širom zemlje, pa i svijeta, autoru prikaza preostaju dojmovi koje mora prikazivati poenti!ističkim točkicama i mrljicama. Ako je već i sama veličina jedna poteškoća, postoji i niz mehaničkih prepreka. Naime, pokušaji pronicanja u ton i prirodu velike američke korporacije pomalo su nalik na iscrtavanje stabla svih ljubavnih veza Maksima Gorkog. Dio priča moguće je izvući iz ogorčenih prebjega, no neposredniji pogled donosi i veće opasnosti. Teško je dobiti turističku vizu,jednostavno otkriti službeno stajalište, nemoguće kretati se bez vidljive ili nevidljive pratnje, odviše jednostavno zaraditi izgon. Nažalost, malene tvrtke u jednom, točno određenom, zakutku Kalifornije uzrujavaju nas navikom pretvaranja u velike korporacije. U posljednjih trideset godina voćnjaci između San Josea i San Francisca temeljito su posječeni, a na njihovu mjestu iznikli su deseci tvrtka koje danas čine Silicijsku dolinu. Većina njih stječe zaradu na temelju ovakve ili onakve povezanosti s elektronikom, a razvijaju se tako brzo da nije teško povjerovati u teoriju da su šljive i marelice za sobom ostavile vrlo plodno tlo. U posljednjih deset godina, kada se razvoj mikroelektronike s dalekometnih projektila prebacio na osobna računala, te tvrtke privlače UObičajeno parazitsko krdo političara, konzultanata za upravljanje, te novinara željnih otkrivanja lijeka za boljke koje muče druge sektore. U određenoj mjeri sliku o tim tvrtkama u javnosti odredila je pomno osmišljena iluzija. Te tvrtke navodno bi trebale poslovati na nov način. Smatra se da je radna atmosfera u njima neformalna i opuštena, te da se neuobičajeni umovi ondje mogu zabavljati. Njihovi osnivači navodno dijele bogatstvo sa zaposlenicima, a hijerarhijski raspored i birokracija, to prokletstvo konvencionalnih korporacija, nekako su ukinuti. Čelnici tvrtki, naveliko se govori, zaposlenicima dopuštaju da im samo tako ulaze u

Povratak u Malo kraljevstvo 19

ured i teško će ikoga otpustiti, s iznimkom lopova i zadrtih nesnošljivaca. Slušamo li što nam govore prodavači publiciteta, te tvrtke utemeljuju osobe smione mašte i željne rizika. Takvi pojedinci kao da uvode nove proizvode s već predvidivim pouzdanjem s kakvim je Henry Kaiser nekoć predstavio teretne brodove Liberty i s kakvim se novi čipovi ili brža računala bez iznimke prikazuju kao plod nezaustavljive sudbine. Rijetko kada o njima se govori bez ovakvog ili onakvog zazivanja Boga, domovine ili pionirskog duha. Daleko najbolji primjer svega toga je tvrtka Apple Computer. Inc., prerano sazrelog djeteta Silicijske doline. U samo osam godina, iz dnevne je sobe prerasla u tvrtku s godišnjim prometom većim od milijardu dolara. dok je burza njezinim dionicama pripisivala vrijednost veću od 2,5 milijardi dolara. Na Fortuneovu popisu 500 najuspješnijih tvrtki po ukupnim prihodima našla se brže nego ijedna nova tvrtka u povijesti tog popisa, a ima dobre izglede i da se prije desetog rođendana nađe među stotinu najvećih američkih korporacija. Dvojica dioničara tvrtke navodno su među četiri stotine najbogatijih ljudi u Sjedinjenim Državama. a znatno više od stotinu zaposlenika postalo je milijunašima. Prema većini uobičajenih mjerila, Apple je nadmašio postignuća svih tvrtki nastalih u Silicijskoj dolini. Veći je od organizacija utemeljenih više desetljeća prije. a stvara i uvodi nove proizvode i nije bio prisiljen tražiti pomoć od imućnih sponzora koji traže protuusluge. Kad sam počeo razmišljati o pisanju ove knjige,Apple je već bio velika tvrtka. Nalazio se na ljestvici između velikog uspjeha osobnog računala Apple II i dvostrukog izazova stvaranja i uvođenja nove serije uređaja i nadmetanja s onim nezaustavljivim divom iz Armonka. IBM-om. AppJeovi počeci ubrzano su se gubili u predajama i legendama, a sektor osobnih računala ubrzano je dozrijevao. Malene tvrtke koje su uspjele preživjeti početke sve su više zaostajale. Malen broj njih isplivao je u predvodničku skupinu, a među njima je bio i Apple. Smatrao sam da ću više o Silicijskoj dolini. utemeljenju nove gospodarske djelatnosti, te životu u mladoj tvrtki doznati koncentriram li se na jednu tvrtku, umjesto da se pokušavam baviti s mnogo njih. Zanimalo me odgovara li slika stvarnosti i poklapaju li se izjave za javnost sa stvarnim potezima pojedinaca. Htio sam se usredotočiti na godine prije Appleova izlaska na burzu, preispitati atmosferu kojom su se hranili utemeljitelji, te otkriti kako je njihov karakter počeo utjecati na tvrtku. U manjoj mjeri htio sam dobiti i odgovor na uobičajena pitanja: zašto, kada i kako. najveći slučaj

20 Michael Moritz

Fraza "na pravome mjestu u pravo vrijeme" nedvojbeno objašnjava dio Appleova uspjeha, no neuspjeh su doživjeli deseci, ako ne i stotine drugih ljudi koji su pokrenuli kompjutorske tvrtke. Nekoliko mjeseci uživao sam u pomno ograničenoj slobodi u Appleu. Omogućili su mi da nazočim sastancima i pratim napredak na izradi novog računala. No tvrtka koju sam upoznao 1982. bitno se razlikovala od malog obrta koji je 1977. zauzimao jednu garažu. Stoga sam te neformalne prikaze tvrtke rasporedio po cijeloj knjizi. Ovo nije autorizirani portret tvrtke Apple Computer, niti se u nekoj fazi trebalo raditi o najpotpunijem prikazu njezine povijesti. Osim dokumentima koji su procurili, nisam imao pristup službenim papirima. Ime jednog od likova koji se nakratko pojavljuju u priči, Nancy Rogers, promijenjeno je, a neki od ljudi koji se spominju u tekstu ili su u međuvremenu napustili tvrtku ili imaju druge funkcije i titule. Ubrzo sam otkrio da je pisanje knjige o tvrtki u razvoju u djelatnosti koja proživljava vrtoglave promjene barem u jednome elementu slično proizvodnji računala. I jedno i drugo uvijek može biti bolje kada mu se dodaju i sva nova i primamljiva otkrića. Ali, baš kao i inženjer, morao sam zatvoriti kućište i otpremiti proizvod na tržište. Ova knjiga, dakle, govori O Appleovu putu do prvih milijardu dolara.

Povratak u Malo kraljevstvo 21

"Možemo li isporučiti taj vaš tulum?}! upitao je Jobs Velika staklena vrata propuštala su kalifornijsko sunce. Tako filtrirano svjetlo. koje je već padalo pod niskim. jesenskim kutom. poigravalo se na nepravilnim nizovima kovčega, torba, naprtnjača i kutija za gitare. Vlasnici te prtljage sjedili su oko kamenog kamina na polukružno složenim stolcima s ravnim naslonom. Većina od šezdesetak lica mogla se svrstati u onu maglovitu ~kupinu koja prikriva sve u rasponu od onih koji se primiču dvadesetoj do onih koji su prevalili tridesetu. Približno trećinu okupljenih činile su žene. Većina ih je bila u univerzalnoj odjeći: trapericama, majici kratkih rukava,majici bez rukava i tenisicama. Našao se tu i pokoji trbuščić, ponegdje i pramen sijede kose, te više naočala nego što je uObičajeno. Neki su obrazi bili neobrijani, a neki još otečeni od sna. Na nekoliko sintetičkih kapa sa štitnikom i plavim obrubom bio je prikazan obris jabuke s odgrizenim zalogajom, uz crna slova: MACINTOSH DIVISION. Ispred te skupine. na rubu metalnog stola, sjedio je visok i mršav muškarac koji se primicao tridesetoj. Na sebi je imao kariranu košulju, isprane traperice i iznošene tenisice. Oko lijevog ručnog zgloba imao je uski digitalni sat. Na dugačkim, tankim prstima nokti su mu bili izgrizeni do krvi, sjajna crna kosa pomno oblikovana, a zalisci uredno podšišani. Ubrzano je treptao dubokim smeđim očima, kao da ga peku kontaktne leće. Imao je blijedu put i lice koje je na polovice dijelio tanki, koščati nos. Lijeva je strana bila blaga i vragolasta, a desnu je obilježavala svojevrsna okrutna, mrzovoljna nijansa. Bio je to Steve Jobs, predsjednik i suosnivač tvrtke Apple Computer i glavni direktor Macintosh Divisiona. Mladi ljudi koji su iščekivali njegovo obraćanje radili su za taj najmlađi Appleovodjel. Iz sjedišta tvrtke u kalifornijskome Cupertinu autobusom su ih dopremili na suprotnu stranu borovima obraslih brežuljaka, na dvodnevni skup u odmaralištu izgrađenom za ljude željne vikend-odmora na samoj obali Tihog oceana. Spavalo se u malenim apartmanima u drvenim kućicama s visokim uskim dimnjacima. Drvo je bilo blijedosivo od vjetra i vjetrom nošenih morskih kapljica, a zdanja su okruživale pješčane dine i dugačke i šiljaste vlati trave. Okupljena pod blistavim jutarnjim svjetlom, skupina je bila odraz slobodne i nekonvencionalne mješavine ljudi tipične za mladu kompjutorsku tvrtku. Dio njih činile su tajnice i laboratorijski tehničari. Neki su bili inženjeri za hardver i softver. Drugi su radiJi u marketingu, proizvodnji, financijskom i kadrovskom odjelu. Dvoje je pisalo upute za uporabu. Neki su se tek nedavno bili zaposlili u Appleu, pa su sada prvi put vidjeli kolege. Drugi su ovamo prešli iz odjela koji se zvao

22 Michael Moritz

Personal Computer Systems, koji je izrađivao računala Apple II i Apple IlL Nekolicina ih je prije radila u odjelu Personal Office Systems, koji se pripremao za tržišno predstavljanje uređaja pod nazivom Lisa, a koji je Apple namjeravao prodavati tvrtkama. Odjel Macintosh katkad su skraćeno nazivali Mac. No izostanak naziva koji bi zvučao službeno odražavao je njegove neizvjesne početke s obzirom na to da je računalo kodnog naziva Mac, na određen način, bilo korporacijska siroče. Jobs je progovorio tiho i polagano. "Ovo je", rekao je, "Appleova krema. Ovdje smo okupili najbolje ljude i moramo učiniti nešto što većina nas nikad nije učinila: nikad nismo isporučili proizvod." Poletnim korakom prišao je stalku i pokazao nekoliko slogana dječjim rukopisom ispisanih na velikim žućkastobijelim listovima papira. Njih je pretvarao u prave male propovijedi. "Nije gotovo dok ne isporučiš" ,pročitao je. "Moramo riješiti milijarde pojedinosti. Prije šest mjeseci nitko nije vjerovao da možemo uspjeti. Sada smatraju da možemo. Znamo da će prodati hrpe i hrpe Lisa, ali budućnost Applea je Mac." Okrenuo je novi list, pokazao i pročitao sljedeći slogan: "Bez kompromisa." Spomenuo je datum predviđen za predstavljanje računala tržištu i rekao; "Bilo bi bolje i kasniti nego se predstaviti s pogrešnim proizvodom." Malo zastavši, još je rekao: "No mi nećemo kasniti." Okrenuo je stranicu i pročitao: "Samo je putovanje nagrada", te proročanski rekao: "Za pet godina osvrnut ćete se na ovo razdoblje i reći: 'Bila su to dobra stara vremena.' Znate", rekao je zamišljeno, glasom koji se uzdignuo za pola oktave, "ovo je najbolje mjesto za rad u Appleu. Ovdje je onako kako je u Appleu bilo prije tri godine. Održimo li ovakvu čistoću i budemo li angažirali odgovarajuće ljude, ovo će j dalje biti divno mjesto za rad." Jobs je potom sa stola povukao poderanu plastičnu vrećicu, pustio da mu još nekoliko trenutaka visi uz koljeno, pa je tonom čovjeka koji zna kako će glasiti odgovor upitao: "Želite li vidjeti nešto zgodno?" Iz vrećice je potom izvukao predmet nalik na stolni rokovnik. Kućište je bilo prekriveno smeđim pustom, a kad se otvorilo, pred njima se pojavio model računala. Jednu je polovicu zauzimao ekran, a drugu tipkovnica po uzoru na pisaći stroj. "Ovo je moj san", rekao je Jobs, "u vezi s onim što ćemo proizvoditi sredinom ili potkraj osamdesetih. To nećemo postići na Macu I, ni na Macu Il, nego će to biti Mac III. Bit će to vrhunac cijele te priče o Macu." Debi Coleman, šeficu računovodstva, više je zanimala prošlost nego budućnost te je, poput djeteta koje se nada da će čuti dobro poznatu priču za laku noć, zamolila Jobsa da novim zaposlenicima ispriča kako je

Povratak u Malo kraljevstvo 23

utišao utemeljitelja Osborne Computersa, čije je prijenosno računalo počelo utjecati na smanjenje Appleove prodaje. "Reci nam što si rekao Adamu Osborneu" , molila ga je. Slegnuvši ramenima, Jobs je pričekao da se iščekivanje još malo pojača, a zatim je nevoljko počeo priču. "Adam Osborne neprestano kritizira Apple. Nije prestajao govoriti o Lisi i pitati kada ćemo je isporučiti, a onda se počeo šaliti na račun Maca. Trudio sam se ostati smiren i pristojan, no on je neprestano ponavljao: 'Što je taj Mac o kojem neprestano slušamo? Je li to uopće stvaran proizvod?' Počeo me toliko iritirati da sam mu rekao: "Adame, toliko je dobar da ćeš ga, čak i nakon što zbog njega ostaneš bez posla, poželjeti kupiti djeci.' Sastanci su se održavali u zatvorenome, ali i vani, na travi sprženoj od sunca. Neki su prekopavali po kartonskoj kutiji i navlačili majice kratkih rukava na kojima je na prsima, napadnim slovima, bio ispisan naziv računala. Činilo se da se radi o svojevrsnoj mješavini ispovjedaonice i mjesta za grupne seanse. lako šaljiva, atmosfera je bila ispunjena nervozom i blago napeta, no veterani sličnih skupova tvrdili su da je ugođaj bio opušten i smiren. Dvojica programera mrmljali su sebi u bradu kako bi im bilo draže ostati u Cupertinu i raditi, ali su se ipak izvalili na travu i slušali izvještaje ostalih članova. Neki su prebirali po zdjelama s voćem, čistili kikiriki i gužvali limenke bezalkoholnih pića dok je Michael Murray, tamnokosi čovjek iz marketinga s rupicama uz uglove usta i zrcalnim sunčanim naočalama, nizao podatke s grafikona koji su prikazivali stanje u njihovoj djelatnosti, predviđanja prodaje i tržišnog udjela. Pokazao je kako će se Mac pozicionirati medu skupljim uredskim računalima koje izrađuju konkurenti poput IBM-a, Xeroxa i Hewlett-Packarda, te jeftinijim osobnim računalima koja prodaju tvrtke kao što su Atari, Texas Instruments i Commodore. "Imamo proizvod koji bi se trebao prodavati po pet tisuća dolara, ali zahvaljujući našoj magiji cijena će mu biti manja od dvije tisuće. Redefinirat ćemo očekivanja cijele jedne skupine ljudi." Upitali su ga kako će prodaja Maca utjecati na Appleovo uredsko računalo, Lisu, složenije računalo koje je počivalo na istim načelima. "Postoji katastrofični scenarij", priznao je Murray. "Mogli bismo reći daje Lisa za Apple bila izvrsna vježba. Možemo je upisati u rubriku iskustva i prodati deset komada." "Lisa će postići nevjerojatan uspjeh", prekinuo ga je odlučno Jobs. "U prvih šest mjeseci prodat će se dvanaest tisuća komada, a u prvoj godini pedeset tisuća." Tipovi iz marketinga govorili su o planovima i smicalicama za

24 Michael Moritz povećanje

prodaje. Razgovarali su o važnosti nastojanja da se najugledniprodaju ili doniraju stotine Maeova. "Zašto Mac ne bismo prodavali tajnicama?" upitala je Joanna Hoffman, živahna žena s jedva primjetnim stranim naglaskom. "Ne želimo da tvrtke zaključe kako naš uređaj služi za obradu teksta", odgovorio je Murray. "I taj se problem može riješiti", uzvratila je Hoffman. "Tajnicama možemo poručiti: 'Na ovaj način možete postati zamjenicom područnog voditelja. ", Razgovaralo se i o poboljšanju prodaje u inozemstvu. "Raspolažemo visokotehnološkom privlačnošću kakva može privući Japance", spomenula je Joanna Hoffman u jednom trenutku. "No oni nikako ne mogu uspjeti ovdje uz nas, a mi ćemo ondje uspjeti bez obzira na sve." "Donedavno smo u Japanu bili vrlo uspješni", rekao je Bill Fernandez, tehničar mršav poput štapa, koji je govorio odsječenim tonom. Chris Espinosa. voditelj skupine autora tekstova u uputama za korisnike, u sandalama se dogegao do mjesta ispred skupine. Bio je tek napunio dvadeset jednu godinu, a kada je iz malenog crvenog ruksaka izvukao nekakve bilješke, prvo je objavio: "Svi ste propustili sjajan tulum." "Čuo sam daje bilo besplatnog LSD-a", prihvatio je odmah netko. "Prodavao se ispred ulaza". odgovorio je Espinosa, zadovoljno se jim

sveučilištima

smijući.

"Možemo li isporučiti taj vaš tulum?" upitao je Jobs oštrim tonom. Espinosaje problijedio i posvetio se poslu. Kolegama je ispričao kako ima problema s angažiranjem stručnih autora tekstova. kako njegovim ljudima treba više prototipova Maca da bi mogli valjano raditi, te kako Appleov grafički odjel nije dorastao nekima od njegovih zahtjeva. "Želimo izdavati fantastično lijepe priručnike", rekao je, "knjige koje ćete jednom pročitati, a zatim ih zadržati na polici jer su tako zgodne."

Povratak u Malo kraljevstvo 25

Između pojedinih sastanaka organizirane su stanke uz kavu, šetnje uz obalu, frizbi na travi, netko je katkad zaigrao i poker, a gledao se i spektakularan zalazak sunca. Iako se večera posluživala za dugačkim stolovima u blagovaonici. atmosfera nije nimalo nalikovala na onu u vojničkoj kantini. Na svim stolovima bilo je po više boca zinfandela. caberneta i chardonnaya, no grisini su ipak nestajali brže od vina. Nakon večere je netko tko je izgledao poput stidljiva ortodonta. prorijeđene sijede kose i velikih okruglih naočala, izveo nešto što se u kompjutoraškim krugovima moglo smatrati kabaretskom točkom. Taj muškarac koji je preko svečane košulje dugih rukava nosio Macovu majicu kratkih rukava bio je Ben Rosen. Ugled stečen u Wall Streetu, gdje je radio kao analitičar proizvođača elektronike, pa zatim marljivi izdavač informativnog i živahnog biltena, te voditelj godišnjih konferencija o osobnim računalima, on je u međuvremenu pretočio u karijeru ulagača u nove tvrtke. Prije nego što je počeo ulagati u kompjutorske tvrtke, njegovo se mišljenje tražilo koliko i vrijeme koje je mogao posvetiti slušanju prijedloga. Pred ovom skupinom Rosenov se nastup temeljio na neformalnom scenariju koji se sastojao od opažanja. šala, savjeta i ogovaranja iz branše. Iznio je kratak pregled dijela Appleovih konkurenata, a Texas Instruments odbacio kao "tvrtku idealnu za proučavanje na studijima poslovanja". iako je u vezi s njimajoš dodao: "Navodno će za tri tjedna objaviti da proizvode računalo gotovo kompatibilno s IBM-ovim standardom." "Po kojoj cijeni?" upitao je Jobs. "Dvadeset posto niže od konkurentskog proizvoda", odgovorio je Rosen. Govorio je i o jeftinim osobnim računalima i spomenuo Commodore: "Imam nešto bilježaka o Commodoreu koje mogu iznijeti upristojnome društvu. Što više znaš o nekoj tvrtki, to je teže biti vedar i optimističan." Opuštena atmosfera raspršila se kadaje Rosen počeo govoriti o IBM-u, čija su osobna računala bila velika konkurencija Appleu. "Jedan od strahova u vezi s Apppleom", primijetio je Rosen "leži u IBM-ovoj budućnosti." Priznao je da ga se silno dojmio skorašnji posjet IBM-ovu odjelu za osobna računala u Boca Ratonu, te je opisao svoje viđenje planova te tvrtke za stvaranje triju novih vrsta osobnih računala. Potom je pogledao uokolo i rekao: "Ovo je najvažniji dio Apple Computera. Mac je vaše najofenzivnije i najdefenzivnije oružje. Nikada nisam vidio nešto što bi se s njim uopće moglo usporediti." S upitnim izrazom lica spomenuo je još jednu

26 Michael Moritz

glasinu iz branše: "U Wall Streetu se govori i o spajanju IBM-a i Applea." "IBM je već rekao da nije na prodaju", uzvratio je Randy Wigginton, mladi plavokosi programer. Zaposlenici odjela počeli su postavljati pitanja. Jednoga od njih zanimalo je što Rosen misli o budućnosti Appleovih dionica, a drugoga kada će jedna tvrtka koja se bavi izradom softvera za osobna računala dosegnuti 100 milijuna dolara prometa. Jedan je, pak, zaposlenik strateških sklonosti upitao kako bi Apple mogao osigurati da prodavači računala na sve zakrčenijim policama ostave mjesta i za Mac. "Pred nama je krizna situacija", rekao je Jobs Rosenu, negdje iz stražnjeg dijela prostorije. "Moramo odlučiti kako nazvati Mac. Možemo ga nazvati Mac, Apple IV, Rosen I. Kako ti zvuči Mac?" "Odvoji trideset milijuna za reklamnu kampanju", odgovorio je Rosen, "pa će zvučati fantastično." Rosen je bio jedini predah u nizu prezentacija koje su održali svi voditelji unutar Maca. Bio je to skraćeni pregled poslovanja tvrtke, tako da su na koncu svi već bili omamljeni od kaotične mase podataka. Živahne prezentacije svako je malo prekidao pljesak zbog nekih dobrih, ili neočekivanih vijesti. Voditelj inženjera, Bob Bellville, povučeni stručnjak koji je upravo bio došao u Apple iz Xeroxa, rekao je: "Mi smo u Xeroxu običavali govoriti kako je važno svaki dan postići barem nešto. U Macu je važno svaki dan ostvariti mnogo." Pocrvenjevši, glavni inženjer za hardver, Burrell Smith, rekao je da nema dovoljno materijala za deset minuta. Stoga je zasvirao na gitari. Dizajner kućišta zapalio je nekoliko svijeća, sjeo leđima okrenut ostalima, a svoja opažanja pustio je s kasete. Drugi su govorili o poteškoćama u zadovoljavanju mjerila koja za elektroničke uređaje postavlja Savezni odbor za komunikacije (FCe). Programeri su govorili o tome kako napreduju sa softverom. Matt Carter, krupni muškarac izmučena izgleda, koji je odgovarao za dio proizvodnje, nazočne je ukratko upoznao s rasporedom u tvornici i prikazao film o novoj Appleovoj proizvodnoj liniji za Mac. Govorio je o pokretnim vrpcama i kutijama, automatskim umetačima i linearnim remeni ma, prototipovima i cjenovnim ograničenjima. Jedan drugi radnik iz proizvodnje govorio je o postotku kvarova, poboljšanjima u učinku po osobi i danu, te rukovanju materijalom. Njegove posljednje riječi navele su Jobsa da obeća: "Žestoko ćemo pritisnuti distributere. Nagazit ćemo ih kao nikad prije." Debi Coleman iznijela je svoju verziju osnova računovodstva i objasnila razlike između izravnih i neizravnih troškova rada, osnove nadzora nad inventarom, sustava praćenja fiksne imovine, analize strojeva i alata,

Povratak u Malo kraljevstvo 27

procjene vrijednosti inventara, varijabilnosti kupovne cijene i razina na kojima proizvod pokriva troškove i počinje donositi zaradu. Na samome završetku seminara, nazočnima se predstavio Jay Elliot, visoki muškarac iz Appleove kadrovske službe. "Ja sam voditelj ljudskih resursa", rekao je. "I doista sam zahvalan što sam se našao ovdje. Hvala i vama što ste došli. Mi u ljudskim resursima nastojimo izdvojiti najbolje performanse kod ... " "Što to znači na engleskom?" upitao je ljutito Jobs. "Na ljudske resurse", stao je mucati Elliot, "obično se gleda kao na nekakvo birokratsko sranje ... " Nakon što se oporavio, Elliot je predložio načine rješavanja potreba za angažiranjem novih ljudi. Predviđeni organizacijski prikaz odjela za Mac bio je načičkan malenim kućicama u kojima su se nalazila slova TBH - "to be hired", tj. "treba zaposliti". Elliot je rekao kako njegov odjel dobiva tisuću petsto životopisa mjesečno, te je predložio da se dio ljudi angažira izdvajanjem s popisa imena vlasnika uređaja na Appleovim jamstvenim listovima. "Nitko tko nešto vrijedi ne šalje jamstveni list", rekao je Jobs. Nagnuo se preko naslona i obratio jednomu od programera, Andyju Hertzfeldu: "Andy, jesi li ti poslao svoj jamstveni list?" "Ispunio ga je prodavač", odgovorio je Hertzfeld. "Vidiš?" rekao je Jobs i ponovno se okrenuo naprijed. "Mogli bismo objaviti oglase naARPANET-u", predložio je Hertzfeld, misleći na računalnu mrežu koju je financirala vlada, a koja je povezivala sveučilišta, istraživačke ustanove i vojne baze. "S time bi bilo pravnih problema, no njih bismo mogli zanemariti." "Mogli bismo objaviti oglase u novinama, no postotak odaziva tu bi bio prilično nizak". ubacila se Vicki Milledge, koja je također radila u kadrovskoj službi. "Trebali bismo", rekao je Jobs, "poslati Andyja na sveučilišta, pustiti ga da se malo vrzma po laboratorijima i da tako pronađe najnaprednije studente." Nakon što je Elliot dovršio izlaganje,Jobs se upustio u pravi solilokvij. Pokazao je sjajni sivi fascikl u kojem se nalazio sažeti prikaz dotadašnjeg napretka na projektu Mac i sve upozorio da pomno čuvaju službene dokumente. "Jednom od naših prodavača u Chicagu", rekao je", "netko iz IBMa ponudio je kompletan uvodni plan prodaje Lise. Ti ljudi uspijevaju se

28 Michael Moritz uvući svugdje." Vratio se do stalka s papirima i završnoga grafikona u obliku obrnute piramide. Na dnu se nalazilo polje s oznakom MAC, a iznad njega su bila raspoređena polja s oznakama TVORNICA, DISTRIBUTERI, DOBAVLJAĆI, PROIZVOĐAĆI SOFrVERA, PRODAJA; KUPCI. Jobs je objasnio cijeli trokut i upozorio na nizanje polja: "Pruža nam se velika prilika da utječemo na smjer razvoja Appplea. Iz dana u dan, posao koji ovdje obavlja pedesetak ljudi stvarat će divovski val koji će se širiti površinom svemira. Istinski sam zadivljen kvalitetom toga našeg vala." Načas je zašutio. "Znam da sam možda malo težak i naporan, ali ovo je nešto najzabavnije što sam ikada radio. Beskonačno se zabavljam." Na licu mu se pojavio tračak osmijeha.

MUNJEVITI RAZVOJ KRAJ ZALJEVA

Buldožeri i velike kompresorske bušilice bučili su II kamenolomu i ostavljali žutosmeđe ožiljke na obronku. Ti su strojevi podizali oblake prašine visoko II zrak nad južnim krajem Zaljeva San Francisco. Na velikim drvenim pločama stajalo je da su oprema i kamenolom vlasništvo tvrtke Kaiser Cement. Zemlja odložena II kontejnere poslužit će kao temelj za izgradnju gradova koji su nicali na ravnici ispod kamenoloma. Kamioni su grmjeli uz namotaje bodljikave žice i kraj znakova koji su upozoravali na strmine, kočili i skretali na uski put, te prelazili zavoje i rupe II asfaltu koji je vodio prema Cupertinu, selu koje je davalo sve od sebe da ne postane gradićem. Gledano s ulaza II kamenolom, položaj raskrižja II samome središtu Cupertina obilježavali su sredinom pedesetih godina cilindrični crvenkastosmeđi silosi za žito i stočnu hranu. Pedesetih godina 20. stoljeća dolina Santa Clara još je bila pretežito ruralno područje. Tek na pojedinim mjestima zelenilo su prekidale skupine zdanja. Iz daljine se stjecao dojam da je netko onamo bacio malene hrpe smeća, pa ga raštrkao po pojedinim dijelovima doline i tako osnovao niz gradića u ravnici između San Josea i San Francisca: Los Gatos, Santa Clara, Sunnyvale, Mountain View, Los Altos, Palo Alto, Menlo Park, Redwood City, San Carlos, HiIlsborough, Burlingame i South San Francisco.

29

30 Michael Moritz Većina tih gradića i dalje je odisala atmosferom i stilom tridesetih godina. Tek su rijetka zdanja imala više od dva kata. Automobili su se mogli parkirati ukoso II Glavnoj ulici. Na uličnim uglovima često su se nalazili ured State Fann Insurancea, benzinska postaja, podružnica Bank of Americe i International Harvestera, a u gradićima poput Cupertina ne tako davno vodile su se udružene akcije za privlačenje stalnog zubara i liječnika. Središte svijeta bilo je vrlo neposredno: gradska vijećnica pokrivena crjepovima u španjolskome stilu, dok su se uz nju nalazile knjižnica, zgrada policije, vatrogasna postaja, sudnica, te niske palme. No te su malene gradove razdvajale mnogobrojne razlike. Svaki od njih odlikovao se zasebnom klimom koja je postajala sve toplijom što je mjesto bilo udaljenije od maglovitog San Francisca. Na južnome kraju poluotoka ljetna je klima nesumnjivo imala sredozemna obilježja, a maleno sjemenište ponad Cupertina vrlo je lako moglo biti smješteno i negdje na mirnim toskanskim brežuljcima. Ti su maleni gradovi imali svoje vijeće i porez, vlastiti statut i osobitosti, novine i navike. Bilo je tu izbora za gradonačelnike prepunih glasina i insinuacija poteklih iz zajednica u kojima su ljudi, ako već nisu poznavali samoga gradonačelnika, u najmanju ruku poznavali nekoga njegovog poznanika. Gradove su, dakako, odvajali i ljubomora i snobizam. Odvjetnici i liječnici koji su podizali kuće na uzvisinama Los Gatosa sami su sebi govorili - bez imalo šale - da mozak San Josea spava u Los Gatosu. Stanovnici Los Altos HiIlsa svisoka su gledali mještane Los Altosa koji su živjeli u ravnici. Palo Altom, s onim lijepim i skladnim stablima, te sveučilištem Stanford, vladala je uznosita atmosfera, dok su se u tome mjestu pojavile i pojedine tvrtke koje su se bavile elektronikom, a koje su pokrenuli bivši studenti. Gradići poput Woodsidea i Burlingamea, visoko iznad ravnice, odlikovali su se otmjenošću koja se odražavala u konjima, polo-susretima i nesmiljeno ekskluzivnim golfskim klubovima. Upravo je u Burlingameu otvoren prvi golfski klub na Zapadnoj obali. No, stanovnici obližnjeg Hillsborougha često su kao adresu navodili Burlingame, pribojavajući se da će ih drugi smatrati skorojevićima. A sa suprotne strane San Carlosa, San Bruna i Redwood Cityja nalazio se vjetroviti South San Francisco - industrijski dodatak velegradu - smješten ispod prilaznih cesta koje vode u zračnu luku San Francisco. Ondje se nalazilo mnoštvo čeličana, ljevaonica, talionica, rafinerija, pogona za proizvodnju alata i strojeva, te skladišta drvene građe, a gradski oci ondje su iskazali odlučan temperament kada su buldožerima naložili da na uzvisini iza grada divovskim slovima ispišu slogan

Povratak u Malo kraljevstvo 31 SOUTH SAN FRANCISCO, INDUSTRIJSKI GRAD. No sada su se širom doline, a osobito oko Sunnyvalea, vidjele rupe u i tragovi novog svijeta koji se onamo doseljavao. Većina kamiona iz kamenoloma Kaiser Cementa odlazila je u Sunnyvale. Jaružala, dizalice i ostali teški strojevi iščekivali su beton i čelik od kojih su se gradili objekti za novi odjel, Missile Systems Division, tvrtke Lockheed Corporation. Godine 1957. Sunnyvale je već bio šest puta veći nego na završetku Drugoga svjetskog rata, te se približavao uvrštenju u nacionalne godišnjake. U prostorijama koje su pripadale gradskim vlastima sve je odzvanjalo od razgovora o poreznim osnovicama, procjenama vrijednosti, građevinskim dozvolama, urbanističkim zahtjevima, kanalizacijskim i vodovodnim sustavima. Govorkalo se o novim tvrtkama, nagađalo da će jedan od vodećih proizvođača automobila početi graditi tvornicu u Sunnyvaleu. Kako su se pedesete godine primicale svršetku, Gospodarska komora Sunnyvalea slavodobitno je objavila kako statistički podaci o gradu iz sata u sat zastarijevaju, te da za radnih dana svakih šesnaest minuta u grad pristigne novi radnik. U promotivnim lecima navodilo se kako je riječ o "gradu s ugrađenom budućnošću" i "munjevitome razvoju kraj Zaljeva". Pridošlice u grad koji je "dosezao vrhunac" i "određivao budućnost" bili su integralni dio američkog otklona u smjeru života u predgrađima. Kuće su bile zaštićene od buke i užurbane aktivnosti grada, a do prodavaonica se jednostavno dolazilo automobilom. Same kuće odlikovale su se izgledom karakterističnim za šire područje Zaljeva (San Francisco Bay Area). Bile su to niske jednokatnice s ravnim ili tek malko zakošenim krovovima, kao na vrtnom spremištu za alat. (Prodavači nekretnina tvrdili su da dječaci tako lakše dolaze do maketa zrakoplova koji su završili na nekom krovu.) No, gledano izvana, pročeljima su dominirale garaže, pa su ostale prostorije izgledale kao da su dodane tek naknadno i usputno. Najočitijim ulazom doimala su se velika metalna garažna vrata. U brošurama se govorilo o grijanju isijavanjem, "suvremenom i zdravom načinu grijanja kuće", o zidovima obloženima drvom, plutom i asfaltnim pločicama, kuhinjskim elementima od punog drva, te velikim zidnim ormarima s posmičnim vratima koja "klize beskonačno lako". U tim brošurama nije se navodilo da su se mjesni vatrogasci šalili, govoreći kako bi takva kombinacija drvenih greda i potporanja do temelja izgorjela za samo sedam minuta - i kako je crnačka zajednica izolirana na pogrešnoj strani željezničke pruge Southern Pacific i na pogrešnoj strani autoceste. Većinu novodoseljenih obitelji u Sunnyvale je privukla mogućnost zapošljavanja u Lockheedu. voćnjacima

32 Michael Moritz

Mnoge su obitelji bile oprezne i promišljene pa su posrednike u prodaji nekretnina pitale kojim bi pravcem trebala prolaziti autocesta o kojoj se naveliko govorilo - Interstate 280 - te su planirani pravac provjeravale u dokumentaciji u gradskoj vijećnici Sunnyvalea. Od prijatelja su tražili da im preporuče škole, te su tako doznavale da su na cijelome poluotoku najugledniji Palo Alto i Cupertino. Mnogo se razgovaralo o savjesnim i marljivim učiteljima, saveznim stipendijama, eksperimentiranju s novom matematikom i otvorenim učionicama. Posjećivali su uprave školskih područja i na zemljovidima tražili postojeće škole i doznavali gdje bi se u budućnosti mogle graditi nove. A onda su otkrili ekscentričnosti granica školskog područja koje je obuhvaćalo Cupertino: nisu morali živjeti u Cupertinu da bi im djeca u njemu polazila školu. Područje te školske uprave obuhvaćalo je i dijelove San Josea, Los Altosa i Sunnyvalea, a kuće koje je pomazila takva sreća prodavale su se po višim cijenama. Na nekim mjestima granica je prolazila i sredinom pojedinih kuća. Jerry Wozniak, inženjer kojem je tada bilo oko trideset pet godina, bio je potkraj pedesetih jedan od tisuća novih Lockheedovih zaposlenika. Sa suprugom Margaret i troje male djece, Stephenom, Leslie i Markom, doselio se u kuću u jednom mirnome dijelu Sunnyvalea koji se nalazio unutar školskog područja Cupertino. Na drugome kraju poluotoka, u dijelu San Francisca koji se zove Sunset Disctrict, Paul i Clara Jobs posvojili su prvo dijete, Stevena. Tijekom prvih pet godina njegova života često su ga u kolicima vozili pod uličnim svjetiljkama izrađenima po uzoru na one iz 19. stoljeća, preko tramvajske pruge, te plažom u sjeni vlažnog morskog zida, magle, olovnog neba i sivih galebova.

SUPERTAJNI NEBESKI ŠPIJUNI

Supertajni i povjerljivi Lockheed postao je sinonimom Sunnyvalea. S razvojem odjela za proizvodnju projektila, potkraj pedesetih godina mijenjali su se i razmjeri poslovanja II Santa Clari, pa se Sunnyvale manje-više pretvorio II korporacijski grad i našao na rubnim dijelovima raznih navodnih misterija. O Lockheedu se počelo govoriti kao o mjestu na kojem su teme koje inače pripadaju znanstvenoj fantastici svedene na svakodnevna zanimanja. Lockheed je postao dijelom tkanja nacionalnoga svemirskog programa, a pojedini aspekti letjelica Discoverer, Explorer, Mercury i Gemini II Sunnyvaleu su postali poznatima i uobičajenima poput imena nekih astronauta. U takvom okruženju bilo je lako povjerovati i da H. G. Wells radi u Lockheedovu odjelu za odnose s javnošću, te da štanca priopćenja o beskonačnome nizu čudesa. Govorkalo se o laboratoriju koji će simulirati svemirske uvjete, o magnetofonu toliko minijatumome da se može smjestiti na dlan, te o "hotshotu" , najsnažnijem zračnom tunelu u privatnim rukama. Skupine Lockheedovih inženjera istraživale su posebnu pogonsku ćeliju za pokretanje svemirskih letjelica i pripremale planove za montažnu svemirsku platformu od četiri stotine tona u obliku kola sreće koja bi primala posadu. Bilo je i zJokobnijih glasina. Znalo se da neki Lockheedovi inženjeri rade na 33

34 Michael Moritz balističkom projektilu srednjeg dometa poznatom pod nazivom "supertajni Polaris", te na "nebeskom špijunu", "super-super" tajnome zemaljskom satelitu opremljenom televizijskom kamerom koja će moći pratiti Ruse. Tvrtkaje ponosno objavila da je njezin laboratorij za svemirske komunikacije uhvatio sedam minuta prvog putovanja satelita Explorer, te se pohvalila da njezin veliki tanjurasti radioteleskop može istodobno pratiti dvadeset satelita. Pojavili su se i izvještaji o nevjerojatnom elektroničkom računalu instaliranom u Lockheedu koje je navodno raspolagalo čovjekovom inteligencijom, ali je bilo u stanju i lukavo odigrati "križić-kružić". Kad se 1958. zaposlio u Lockheedu, Jerry Wozniak tako se pridružio tvrtki koja se, tako se barem činilo izvana, bavila velikim idejama. Taj krupni muškarac široka vrata i snažnih podlaktica bio je dovoljno snažan da igra na mjestu ofenzivnog beka u nogometnoj momčadi sveučilišta California Institute of Technology u Pasadeni, gdje je studirao elektrotehniku. Nakon što je približno godinu dana kao mladi inženjer radio u jednoj maloj tvrtki u San Franciscu, dao je otkaz i zajedno s jednim kolegom dvanaest mjeseci konstruirao uredaj za slaganje, pakiranje i brojenje sirovina poput azbestnih ploča. No njih su dvojica ostali bez novca prije nego što su dovršili prototip, zbog čega je Wozniak zaključio: "Ideja je s tehničkog aspekta vjerojatno bila dobra, ali nismo shvaćali što znači osnovati tvrtku." Nakon diplome na Cal Techu, Wozniak se oženio. Supruga Margaret bila je odrasla na malenoj farmi u saveznoj državi Washington, a praznike za vrijeme studija provodila je radeći kao električarski naučnik za Drugoga svjetskog rata u Kaiserovu brodogradilištu u Vancouveru, u Washingtonu, gdje je postavljala električne instalacije na manjim nosačima aviona koji su se gradili na tamošnjim navozima. Njezini su roditelji poslije prodali imanje i preselili se u toplinu Los Angelesa. "Kalifornija", mislila je tada Margaret Wozniak, "najbolje je mjesto na cijelom svijetu." No nakon neuspjeha Jerryjeva prvoga poslovnog pothvata i rodenja njihova prvog sina, Stephena, u kolovozu 1950. godine, supruzi Wozniak ponovno su se iz nužde našli u raljama korporacija. Nekoliko godina često su se selili, radeći u raznim aeronautičkim tvrtkama poniklima na akrobacijama prvih letača. I poput tisuća drugih obitelji, supruzi Wozniak ubrzo su počeli gradove poput Burbanka, Culver Cityja i San Diega povezivati s tvrtkama kao što su bile Lockheed, Hughes Aircraft, Northrop i McDonnell Douglas. Neko vrijeme Jerry Wozniak bio je konstruktor oružja u San Diegu, a poslije je pomagao pri izradi autopilota za Lear II Santa Monici i kupio prvu kuću u San Fernando Valleyu prije nego što su čelnici Lockheeda odlučili osnovati podružnicu u Sunnyvaleu.

Povratak u Malo kraljevstvo 35

Dok su mu se djeca mjesecima igrala u kartonskim kućicama izrađenima od Bekinsovih kutija za selidbu, Jerry Wozniak naviknuo se na ritam kratkog putovanja na posao u Lockheed. "Ni u jednom trenutku nisam imao namjeru dugo se zadržati u Lockheedu. Namjeravao sam se prvo doseliti II to područje, pa se poslije skrasiti." Tvrtka se distancirala od obiteljskih pitanja. Lockheed se skrivao iza više zaštitnih prepreka, sigurnosnih provjera, posebnih propusnica, unifonniranih čuvara i ograda s bodljikavom žicom. Djeca su kroz ulaz u tvrtku praktički prolazila jedino kada je uprava pozivala javnost da gleda letačke vratolomije Plavih anđela u povodu Dana neovisnosti. Kad je Jerry Wozniak u subotu ujutro trebao iz ureda uzeti radni materijal, djeca bi ostajala u automobilu, okružena nepreglednim parkirališnim prostorom s iscrtanim jednoličnim crtama u obliku riblje kosti. Lockheed je bio poput ostarjele tete koja želi da joj se djeca pojave samo na večeri. Kada je Jerry Wozniak donosio posao kući, navečer i vikendom, te sjedao u dnevnu sobu s raster-papirom i olovkama. najčešće se bavio nacrtima i do maksimuma iskorištavao postupak minijaturizacije elektroničkih komponenata. Wozniak je u Missile Systems Divisionu radio na sustavu nadzora Polarisa, a nešto malo poslije na prijedlogu plana za korištenje računala u iscrtavanju integriranih krugova. Zatim je radio na području koje su nazivali "specijalnim projektima", a koji su, kako je objašnjavao djeci, imali veze sa satelitima. Jerry Wozniak tako se našao u situaciji u kojoj se u sklopu posla od njega očekivalo da čita stručne časopise, da iščitava zapisnike s raznih konferencija, da prelistava monografije, te, općenito, bude u toku s novostima u svijetu elektronike. I premda su sateliti koje su konstruirali u Lockheedu bili predviđeni da prelaze milijune kilometara, orbite obitelji zaposlenih u Lockheedu bile su znatno ograničenije. Obitelj Wozniak nikad nije odlazila na dulji odmor. U vrijeme Božića ili Uskrsa najčešće su posjećivali djedove i bake najugu Kalifornije. S vremena na vrijeme večerali bi u nekom restoranu, otišli na kasni doručak u Sausalito, na bejzbolsku utakmicu San Francisco Giantsa ... no središte njihova svijeta najvećim je dijelom bio Sunnyvale. Jerry Wozniak pokazivao je jednaku gorljivost prema ratnim igrama i sportu kao i prema elektronici. Sate i sate provodio je na travnjaku iza kuće i bacao bejzbolske loptice sinovima, te je postao trenerom momčadi The Braves, dječje ekipe u Sunnyvaleu. No, najviše od svega veselio se golfu koji je subotom ujutro igrao s trojicom susjeda u obližnjem klubu Cherry Chase - radilo se o poprilično veličanstvenome nazivu za klub u kojem bi igrači, da bi odigrali osamnaest rupa, isti krug morali prijeći dvaput.

36 Michael Moritz

I ovdje su stariji i mlađi Wozniak pobijedili na turniru očeva i sinova. Nedjeljno poslijepodne bilo je rezervirano za televizijske prijenose utakmica američkog nogometa. Za supruge Wozniak, kao i za tisuće kalifornijskih obitelji koje su podizale djecu šezdesetih godina, udarni je sport bio plivanje. Obližnji plivački klub u Santa Clari stekao je ugled i na nacionalnoj razini, paje plivanje ubrzo postalo i više od puke rekreacije. Bio je to pravi sport, smatrali su supruzi Wozniak, kojim se djeci može usaditi momčadski i natjecateljski duh, kao i osjećaj za pojedinačna postignuća. Djecu su stoga upisali u Mountain View Dolphinse. Margaret Wozniak bila je žena jasnih ideja i nije oklijevala kada je djeci trebalo nedvosmisleno prenijeti što misli. Kada im je držala predavanja o štednji i neimaštini, katkad su se pozivali na njezin ratni posao, pa su je zvali Rosie Zakov ica, no Margaret Wozniak bila je svojevrsna feministica i prije nego što je taj izraz ušao u modu. ("Kad sam shvatila da više nisam stvarna osoba, počela sam širiti mrežu aktivnosti.") Postala je predsjednicom organizacije republikanskih žena u Sunnyvaleu - "Sviđalo mi se imati prijatelje u Gradskome vijeću" - a povremeno je angažirala djecu da joj pomažu u dosadnim aktivnostima u susjedstvu. Supruzi Wozniak kao zvučnu kulisu puštali su klasičnu glazbu s gramofona, u nadi da će djecu privući podsvjesna razina takve glazbe. No Leslie je bila sklonija tinejdžerskim pop-časopisima i radijskim emisijama iz San Francisca koje je slušala na tranzistoru, a njezina su braća više voljela televizijske serije s elementima intrige, npr. The Man from U.N.CLE. i l Spy, kao i horor-serije kao što su bile Creature Features, Zona sumraka i The Outer Limits. Taj znanstvenofantastični element ostavio je dubok trag, zajedno s, moguće, Lockheedovom tajnovitošću, te žestokim govorima mjesnih uglednika koje je zabrinjavala komunistička opasnost. Stephen Wozniak još je u višim razredima osnovne škole htio osnovati supertajnu špijunsku agenciju. "Trebali smo biti toliko tajni da druge ljude ne bismo mogli čak ni osjetiti." Djeca obitelji Wozniak pomno su motrila sumnjivog susjeda za kojeg su bila uvjerena da radi za Ruse. Sredinom šezdesetih godina elektronika je u Sunnyvaleu bila nešto nalik na peludnu groznicu: lebdjela je zrakom i pogađala alergičare. Stariji sin Wozniakovih Stephen imao je slab imunitet. U petom razredu na dar je dobio komplet za sastavljanje voltmetra. Pridržavao se uputa, lemi licom spojio žice i uspješno sastavio uređaj. Stephen je pokazivao više zanimanja za elektroniku nego sestra i mlađi brat, Mark, koji je rekao: "Moj je otac

Povratak u Malo kraljevstvo 37

s njim počeo raditi vrlo rano. Ja nisam imao ni približno takvu potporu." U ulici u kojoj je živjela obitelj Wozniak, susjedi su uglavnom bili inženjeri. Jedan od susjeda, koji je kuću kupio iste godine kad i Wozniakovi, nije se trudio oko uređenja travnjaka, ali je dio djece iz ulice otkrio da je nekoć imao prodavaonicu elektroničke opreme, te daje voljan obavljeni poslić platiti nekim elektroničkim dijelom. Tako su mu plijevili travnjak ili strugali staru boju i za odrađene sate dobivali dijelove. Dvije kuće dalje u suprotnome smjeru živio je susjed koji se bio specijalizirao za radiouređaje, prijamnike i predajnike, te goniometre preostale iz II. svjetskog rata i rata u Koreji. Jedan od prijatelja Stephena Wozniaka iz susjedstva, Bill Fernandez, rekao je: "U blizini je uvijek bio netko tko je znao odgovor na neko pitanje s područja elektronike." Djeca su naučila razlikovati specijalistička usmjerenja odraslih. Nekima je jaka strana bila teorija, neki su više voljeli objašnjavati stvari s pomoću matematike, a neki su bili praktičari i oslanjali se na iskustvo i logiku. Jedan je čovjek nudio pouku pojedincima koji su željeli dobiti dozvolu za rad amaterskim radiouređajima. Stephen Wozniak pristupio je radioamaterskom ispitu u šestom razredu, a tada je konstruirao i uređaj od 100 vata, te je počeo kuckati kodirana slova. U jednoj fazi stopili su se elektronika i politika. Naime, kada se Richard Nixon 1962. kandidirao za guvernera Kalifornije, Margaret Wozniak organizirala je stvari tako da je njezin sin Nixonu ponudio potporu svih radioamatera u školi Serra u Cupertinu. Iako je Stephen bio jedini pravi radioamater u školi, plan je uspio. Nixon i zdepasti, kratko podšišani Wozniak snimljeni su zajedno, a fotografija je objavljena na naslovnici San Jose Mercuryja. Wozniaku su radiouređaji bili zabavniji uz modifikacije kojima ih je povezivao s kućama prijatelja. Prilagodivši žice koje su vodile do zvučnika slao je Morseov kod od kuće do kuće i s prijateljima otkrio da se međusobno mogu čuti i ako govore u zvučnike. "Nismo znali zašto, ali otada smo komunicirali svojevrsnim interfonima koji su povezivali kuće." Približno u isto vrijeme Stephen je na izložbu znanstvenih projekata u školi u Cupertinu donio elektroničku igricu "križić-kružić". S ocem je bio proračunao elektroničku simulaciju igre koja se inače igra na papiru, te razradio kombinacije kojima se čovjek mogao suprotstaviti uređaju. Stephen je osmislio i raspored električnih krugova koji će oponašati pojedine poteze, a njegov je otac od jednog prijatelja nabavio otpornike, kondenzatore, tranzistore i diode. Unatoč majčinoj ljutnji, Stephen je igricu sastavio na kuhinjskome stolu. U komad šperploče ukucao je čavle i tako dobio konektore, te posložio manje dijelove. S druge strane ploče postavio je

38 Michael Moritz

niz crvenih i bijelih žaruljica, a u donjem dijelu niz prekidača koji su da odabere sljedeći potez.

igraču

omogućavali

Dvije godine nakon što je konstruirao "križić-kružić", Wozniak je u jednoj knjizi o računalima naišao na prikaz koji gaje zaintrigirao. Radilo se o uređaju pod nazivom "jednobitni aparat za zbrajanje i oduzimanje" koji je činio ono što mu je govorio i sam naziv; zbrajao ili oduzimao brojeve. Wozniakje stručno napisan tekst dijelom uspijevao pratiti zahvaljujući svemu što je naučio dok se igrao raznim kompletima za samostalno sklapanje uređaja i dok je radio na svojoj igrici. Ali, pojedini aspekti rasprave bili su mu posve strani. Prvi put naišao je na mogućnost da elektronički uređaji za računanje mogu davati rješenja logičkih problema. Počeo je istraživati algebru logike, te je tako spoznao da prekidači - koji mogu imati samo dva položaja: uključeno i isključeno - mogu značiti i izjave koje mogu biti samo istinite ili neistinite. Tako se upoznao s binarnim brojčanim sustavom - nizovima jedinica i nula - osmišljenim kako bi elektronički odrazio dvije različite razine napona u određenom strujnom krugu. Shema uređaja za zbrajanje i oduzimanje bilaje vrlo ograničena. Odjedanput je mogao procesirati samo jedan bit, jedan binarni broj. Wozniak je tražio nešto moćnije, nešto što će moći zbrajati i oduzimati znatno veće brojeve, pa je proširio ideju i osmislio složeni uređaj koji je nazvao "desetobitnim paralelnim uređajem za zbrajanje i oduzimanje". Ta je naprava istodobno mogla obrađivati po deset bitova. Sam je konstruirao potrebne krugove, te na testnu pločicu (breadboard, protoboard) - laminiranu pločicu s izbušenim rupicama u pravilnim razmacima - postavio desetke tranzistora, dioda i kondenzatora. Pločica je veličinom odgovarala albumu za fotografije i bila učvršćena za drveni okvir. Dva reda prekidača bila su postavljena na donji dio pločice. lednim su se redom unosile brojke za zbrajanje, drugim za oduzimanje, a rezultat se prikazivao - ponovno u binarnom obliku - nizom malenih žaruljica. Wozniakje tako, u biti, praktički konstruirao jednostavnu verziju nečega što inženjeri nazivaju aritmetičkom logičkom jedinicom - uređaj koji se može baviti aritrnetičkim problemima. Uređaj je mogao raditi prema uputama, tj. programu, koji se unosio ručno, posredstvom prekidačiL Mogao je zbrajati i oduzimati brojeve, ali ništa više od toga. Nakon što ga je dovršio, uređaj je predstavio na izložbi znanstvenih projekata školskog okruga Cupertino, gdje je za rad osvojio prvo mjesto.

Povratak u Malo kraljevstvo 39

Poslije je njime osvojio treće mjesto na izložbi znanstvenih projekata na širem području Zaljeva, iako su mu konkurenti bili znatno stariji. Kako bi mu ublažili razočaranje trećim mjestom, organizatori su ga nagradili prvom vožnjom zrakoplovom - krugom iznad zrakoplovne baze Ratne mornarice u kalifornijskoj Alamedi.

40 Michael Moritz

"Bit će to najbolji simulator leta na svijetu", rekao je Schweer Šesteročlana skupina menadžera iz banke Crocker sjedila je za velikim stolom u obliku slova L. Pijuckali su kavu iz šalica od najfinijeg porculana i gledali kako se sa stropa spušta bijeli zaslon. Kao da su se našli u garderobi, uređenoj po zamislima nekog stručnjaka za unutarnje uređenje, neke hollywoodske zvijezde kojaje igrom slučaja računalo. Stol je stajao na aluminijskim valjcima, a paprat u loncima na ljubičasti je sag bacala trokutaste sjene. Na zidovima su bili izvješeni uokvireni crteži, a gornji dio zidova prekrivali su nizovi ogledala, suvremeni odraz raskoši. Dan'l Lewin, Appleov voditelj marketinga, glatke i uglate donje čeljusti, pomno vezane kravate i besprijekorno izglačanog plavog odijela, spustio je ekran. Pritisnuo je skrivenu tipku, a smeđoljubičasti zastori koji su se dotada nalazili na dvama zidovima šesterokutne prostorije, uz tiho su se zujanje počeli navlačiti na prozore. Reflektorske svjetiljke obasjale su preko naslona pojedinih naslonjača dva sjajna postolja na kojima se nalazilo šest računala tipa Lisa. Lewin je već nekoliko mjeseci igrao ulogu tvrtkina vodiča, te je slične skupine iz više desetaka velikih korporacija uvodio u istu sobu i držao im isto predavanje. lako se Apple povodio za Hollywoodom, pa je te cjelodnevne prezentacije nazivao "najavama", sve je bilo pomno pripremljeno kao da se radi o pravom filmskom scenariju. Posjetitelje iz tvrtki s Fortuneova popisa 500 najvećih trebalo je uvjeriti da naruče desetke računala Lisa, te opovrgnuti sumnje daje Apple slabašna tvrtka koja ne može poduprijeti ono što želi prodati. U skupinama posjetitelja uvijek je bilo ponajviše dugogodišnjih voditelja računalnih odjela koji su već na temelju stručnog znanja i iskustva iskazivali nepovjerenje prema stolnim računalima, kao i amaterima čiju strast prema računalima pokreće želja za stvaranjem manjih uređaja. Svi su posjetitelji pri ulasku potpisivali formulare kojima su se obvezivali na čuvanje tajne, no Lewin je spremno priznao: "Kada objavimo Lisin izlazak na tržište, svi koji nešto znače već će znati kako izgleda." Lewin je energično i razgovijetno nizao brojke koje su zvučale poput službenih uvodnih odlomaka kakvog godišnjeg izvještaja. Rekao je da Apple svakih pola minute proizvede po jedno računalo Apple Il, a disketni pogon svakih osamnaest sekunda. Gostima je prikazao strukturu uprave i primijetio: "Postajemo sve tradicionalnijom organizacijom." Priznao je da su neke pojedinosti u vezi s Lisom procurile u medije i rekao da je to dio Appleove strategije.

Povratak u Malo kraljevstvo 41

"Apple", rekao je Lewin, "vrlo dobro nadzire medije. Ali sumnjam da možete shvatiti što smo postigli dok to i ne vidite. Ni jedna druga tvrtka ne bi bila pripravna preuzeti takav rizik. Većinu njih zanima proizvodnja velikih računala." Lewin je objasnio i da konceptualni temelji Lise nisu položeni u Appleu, nego u Xeroxu, u drugoj polovici sedamdesetih godina. "Preuzeli smo te zamisli", rekao je Lewin s ponosom vlasnika franšize za automobilske ispuhe, "te ih ugradili u svoje konstrukcije. Jednostavno smo ih appJeizirali." Nakon uvodnog izlaganja, Lewin im je predstavio Burta Cummingsa, inženjera obla lica i kovrčave kose. Cummings je sjedio uz jedan model Lise s čijeg se ekrana slika prenosila na dva velika televizijska monitora na zidu. Odmah se bacio na tehničke pojedinosti. "Zašto ste ga nazvali Lisa?" prekinuo ga je jedan od ljudi iz Crockera. "Ne znam", slegnuo je ramenima Cummings. "Pravih razloga nema gotovo ni za što." Kad je nastavio s prezentacijom, na ekranu su se iznenada pojavila iskrivljena i ispremiješana slova. Cumming se počeo nelagodno meškoljiti, a nakon što je još nekoliko trenutaka promatrao zbrku, žurno je rekao: "Često se zamrzava. Softver je star šest mjeseci." Cummings je utipkao neke naredbe i pokazalo se da je taj lijek djelotvoran, pa je nastavio s prezentacijom, prikazujući na ekranu niz različitih slika. "Sve je ovo unaprijed pripremljeno?" upitao je Kurt Schweer, još jedan od posjetitelja iz Crockera. "Vidjeli ste Xeroxov Star", odgovorio je Lewin. "Zato mislite da je sve unaprijed pripremljeno. Ovo je nevjerojatno brzo. Upravo se time naši inženjeri posebno ponose." Svakih petnaest do trideset minuta Lewin je predstavljao po jednoga novog menadžera iz odjela zaduženog za Lisu. John Couch, prvi čovjek tog odjela, koji se doimao umornim i iscrpljenim, iznio je posve pročišćenu povijest razvoja tog računala, te naglasio važnost koju Apple pridaje nadzoru nad softverom. Objasnio je da je Lisa dio udruženih napora da se korisnika zaštiti od opterećivanja uređaja pravom lavinom softvera. Objasnio je i da je Apple m tržištu ponudio čak deset puta više softvera nego Apple II, te da će Lisa imati desetak puta više softvera nego Apple Ill. Naglasio je da je Apple s isporučivanja programskih jezika kakav je Basic uz Apple II prešao na programe poput softvera za financijsku analizu uz Apple m, te da će na Lisi korisnik moći obavljati niz različitih zadaća uz minimalne komplikacije. "Lisa je", naglasio je Couch, "u početku bila skraćenica za 'veliku integriranu softversku arhitekturu.'

42 Michael Moritz

Danas označuje 'lokalnu integriranu softversku arhitekturu.'" Malko je bocnuo i konkurenciju: "Popriličan dio problema u vezi sa Xeroxom odnosio se na to što nisu radili osobno računalo. Nisu ga bili namijenili pojedincu." Bankare su, uz stalno pokazivanje sigurnosnih propusnica, uveli II susjednu zgradu, koja je služila kao središte za sklapanje Lise. Wasu Chaudari, taj srdačni čovjek iz proizvodnje, poveo ih je u razgledavanje proizvodnih stalaka na kojima su se na ispitivanju nalazili deseci računala. Chaudari je pokazao kako je Lisu jednostavno rastaviti. Skinuo je stražnju stranu kućišta i počeo izvlačiti raznorazne dijelove. "Jedna osoba radi jedan proizvod", nasmiješio se. "Riječ je o modificiranom načelu kojim se služi Volvo." "Bilo bi bolje da se radi o Rolls-Royceu. Još bolje o Aston Martinu", uzvratio je Tor Folkedal, krupni menadžer iz Crockera. Nakon objeda u pretrpanoj konferencijskoj sobi, nabrzinu preuređenoj u blagovaonicu, bankare su ponovno doveli do računala. Dopustili su im da rade na uređajima, uz poticaje Lisaguidea, osobnog računalnog vodiča, koji se pojavio na ekranu. Nakon što se nekoliko minuta igrao sličicama i objašnjenjima, Tor Folkedal je uzdahnuo: "Ovim će se menadžeri u banci po cijele dane igrati. Pa to je videoigrica." "Na ovo morate staviti i nekoliko igrica", složio se Schweer. "Dovraga! Bit će to najbolji simulator leta na svijetu." Ellen Nold, mršava žena iz Appleova odjela za izobrazbu pokušala je umiriti eventualne strahove II vezi s Appleovom predanošću kupcima. "Kada Crocker kupi stotinu Lisa, pretpostavljamo da će vam zatrebati i program izobrazbe." Objasnila je kako bi sati izobrazbe bili posebno prilagođeni bankovnim službenicima i da bi se vježbe temeljile na svakodnevnim njima dobro poznatim temama. Wayne Rosing, glavni inženjer zadužen za Lisu, odgovarao je na pitanja. Bankare je zanimalo kada će Apple moći povezati nekoliko Lisa i razmjenjivati podatke među uređajima. Zabrinjavale su ih poteškoće u povezivanju uređaja Lisa s IBM-ovim računalima, sa "svijetom terminala", "Bellovim svijetom" i "DEC-ovim svijetom." Jedan od tehnički potkovanijih gostiju raspitivao se za brzinu kojom bi podaci putovali izmedu računala, te bi li softver napisan za druga računala radio na Lisi. Rosing se udobno zavalio u naslonjač j na sva pitanja odgovarao vrlo opušteno. Odgovarajući na jedno pitanje, objasnio je i zašto Lisa nema fiksni raspored. "Već smo poodmakli toliko daleko da sam bio prisiljen reći: 'Dovraga, ovdje sada moramo stati,jer čak i ako je

Povratak u Malo kraljevstvo 43

za taj dodatak potrebno samo tjedan dana, ovako nikada nećemo isporučiti gotov proizvod. ,,, Poslijepodne je odmicalo, a voditelji su bankare počeli ispitivati o dojmovima. "Nisam baš sigurna da točno znate tko bi se zapravo trebao služiti tim uređajima",reklaje Betty Risk, tamnokosa žena koja je veći dio dana samo slušala i sve promatrala. "Je li uređaj namijenjen izvršnom dužnosniku, stručnjacima ili menadžerima?" "Sigurnost vam je na vrlo visokom stupnju", rekao je Schweer. "Ovdje se jednako tako mogao nalaziti i abak." Onog nepopustljivog tona koji je obilježio neka od njegovih prijašnjih opažanja sada više nije bilo. "Ostvarili ste mnogo. Ovdje sam prvi put čuo da neka tvrtka postavlja prava: pitanja. Većina njih samo kaže: 'Možemo vam osigurati što god poželite, samo ako budete dubili na glavi i tipkali nožnim prstima. '" Unatoč pohvalama, ljudi iz Crockera nisu bili spremni na obećanja u vezi s narudžborn veće količine primjeraka Lise. Apple je bio tek jedan od proizvodača računala koje će posjetiti prije nego što odluče što će točno naručiti. Nitko nije spominjao brojke i nitko nije spominjao novac. "Teško je pokušati nešto reći u ime banke velike poput Crockera" , uzdahnuo je Schweer. "Kada predlažete standard, uvijek na kocku stavljate vlastiti posao. Lakše je odabrati nekoliko različitih modela." Načas je zašutio: "Dakako, čovjek može lijepo dlanom pokriti oči i odabrati model, ili ih nabaviti više, pa preraspodijeliti krivnju." "Tako da ti otpuste samo pola guzice", nasmijao se Lewin.

RASPLINJAČi I MIKROFONI

Kada je Stevenu Jabsu bilo pet mjeseci, njegovi su se roditelji iz vlažnog rubnog dijela San Francisca preselili II čelični zagrljaj South San Francisca. Paul Jobs ondje je kao "čovjek za sve" nastavio raditi za jednu financijsku tvrtku. Naplaćivao je neotplaćene rate kredita, provjeravao uvjete kredita koje su nudili posrednici II prodaji automobila, a vještinom obijanja brava koristio se da lakše plijeni automobile širom sjeverne Kalifornije. Paul Jobs izgledao je poput odgovornog Jamesa Deana. Bio je vitak, imao kratko podšišanu smeđu kosu i čvrsto zategnutu kožu. Bio je to praktičan, razuman čovjek gotovo kalvinističkih osobina, nesiguran II sebe zbog nedostatka formalne naobrazbe. Stidljivost je prikrivao smijehom i nesmiljenim smislom za humor. Jobs je odrastao na malenoj farmi u Germantownu, u Wisconsinu. No, kada farma više nije mogla uzdržavati dvije obitelji, s roditeljima se preselio u West Bend u Indiani. Srednju školu napustio je vrlo rano i neko vrijeme tumarao Srednjim zapadom u potrazi za poslom, a potkraj tridesetih godina 20. stoljeća završio je u "huliganskoj ratnoj mornarici". američkoj Obalnoj straži. Nakon Drugoga svjetskog rata, kada su i njegov brod povukli iz aktivne službe u San Franciscu, Jobs se s jednim kolegom okladio da će si

44

Povratak u Malo kraljevstvo 45 pronaći ženu u sjeni mosta Golden Gate.lskradajući se na obalu kad godje to bilo moguće, Paul Jobs je naposljetku dobio okladu. Upoznao je Claru, ženu s kojom će se vjenčati, na spoju dogovorenom naslijepo. Onaje djetinjstvo i srednjoškolsko razdoblje provela u Mission Districtu u San Franciscu. Nakon nekoliko godina provedenih na Srednjem zapadu, gdje je radio kao rukovatelj poljoprivrednim strojevima u tvrtki International Harvester. te kao prodavač rabljenih automobila, Paul i supruga vratili su se 1952. u San Francisco. Upravo ondje počeli su podizati obitelj i boriti se s roditeljskim iskušenjima. Počeli su trpjeti sve moguće nedaće koje su im djeca uspijevala prirediti. Kada je njihov maleni sin Steven ugurao metalnu ukosnicu u električnu utičnicu i opekao ruku, s njim su odjurili u bolnicu. Nekoliko mjeseci poslije morali su ga odvesti na ispumpavanje želuca nakon što je s jednim dječakom od boca otrova za mrave uredio minijaturni kemijski laboratorij. U domu obitelji Jobs u South San Franciscu bilo je mjesta za još jedno dijete, pa se Stevenu pridružila sestra, Patty. Suočavajući se s odgovornošću za prehranjivanje četveročlane obitelji. Paul Jobs odlučio se za korak koji je za njega bio posve tipičan: uzeo je dvije police osiguranja na tisuću dolara radi pokrivanja troškova vlastitog pogreba. Putovanje na posao imalo je veliku ulogu među stvarima koje se Paulu Jobsu nikako nisu sviđale. pa se, kada gaje ona financijska tvrtka premjestila u podružnicu u Palo Altu, cijela obitelj preselila na južniji dio poluotoka. Jobs je kupio kuću u Mountain Viewu, nadomak prvoga natkrivenoga trgovačkog centra u tom području. Susjedstvo im je ondje činila mješavina radničkih obitelji i obitelji koje su pripadale nižoj srednjoj klasi. Steven se počeo buditi toliko rano da su mu roditelji kupili konjića za ljuljanje, gramofon i nekoliko ploča Little Richarda, kako bi se zabavio sam i kako odmah ne bi probudio cijelu obitelj. Djeca koja su živjela na suprotnoj strani ulice snimala su filmove kamerom super-8, a mlađi Jobs, u očevu baloneru i šeširu, glumio je detektiva. Na obiteljskome televizoru uglavnom su se smjenjivale serije Dobie Gi/lis, l Love Lucy, Groucho Marx, te crtani filmovi Johnny Quest. Baš kao u Sunnyvaleu i Palo Altu, i u Mountain Viewu je bilo clektrotehničara. S posla su donosili nepotrebne dijelove, njima se igrali u garaži, a kada bi konstruirali nešto zanimljivo ili novo, to bi izložili na prilazu garaži. Jedan inženjer radio je za Hewlett-Packard i živio samo nekoliko kuća dalje od obitelji Jobs, a jednom prilikom iz laboratorija je kući donio mikrofon, spojio ga s baterijom i zvučnikom, te odmah postao elektroničkim čarobnim frulašem.

46 Michael Moritz

Stevena Jobsa, kojeg je otac bio poučio osnovama elektronike, posve je zbunilo nešto što se, kako se činilo, protivilo pravilima koja je bio usvojio: karbonski mikrofon nije imao pojačalo, no zvuk je ipak nekako dopirao iz zvučnika. O tome je izvijestio oca, koji mu nije mogao dati primjeren odgovor, pa se vratio onamo i stao gnjaviti stručnjaka iz Hewlett-Packarda. Ovaj mu je ubrzo pokazao inkriminirani dio, te ga otada često pozivao na večere, uz koje se upoznao s još mnogim osnovama elektronike. Starijem Jobsu automobili su bili neusporedivo zanimljiviji od elektronike. Još kao tinejdžer bio je skucao dovoljno novca da kupi automobil, te je zapravo počeo stalno "fušariti" - kupovati, razmjenjivati i preprodavati automobile. Ponosio se time što je 1957. prestao kupovati nove automobile i što se nakon toga oslanjao na instinkt, domišljatost i spretne ruke, te tako spašavao i obnavljao stara vozila. Jobs se svim snagama usredotočio na popravljanje primjeraka točno određenog modela, sve dok mu za oko ne bi zapelo nešto drugo. Snimke najdražih automobila stavljao je ili u album ili u okvire za fotografije, te na njima isticao sitnice koje je mogao razlikovati samo dobro upućeni skupljač: sjedalo ukrašeno rijetkim obrubom ili neobični otvori za zrak. Nakon posla navukao bi radni kombinezon i uzeo klinički urednu kutiju s alatom. te nestao pod automobilom tjedna. S vremenom se sprijateljio sa svim službenicima u mjesnom odjelu za registraciju vozila, a subotom ujutro obilazio je autootpade uz priobainu cestu u Palo Altu i pretraživao ostatke. Onamo je često vodio sina, te pred njim pregovarao i cjenkao se s prodavačima: "Nekako sam mislio da mu mogu prenijeti malo mehaničarskih sposobnosti, no njega zapravo nikad nije privlačilo prljanje ruku. Zapravo mu nikada nije bilo osobito stalo do mehanike." Steven je rekao da ga je više zanimalo razmišljati o ljudima koji su nekoć bili vla~­ nici tih automobila. Jedan od susjeda iz Mountain Viewa uvjerio je Paula Jobsa da bi se trebao okušati kao posrednik u prodaji nekretnina. Tako je naposljetku dobio posredničku dozvolu i čak mu je išlo razmjerno dobro još godinudvije, no nikako mu se nisu svidjeli nagovaranje, servilnost i neizvjesnost. U drugoj godini zarada nije bila osobito velika. Okolnosti su bile toliko nepovoljne da je morao dogovoriti refinanciranje vlastite kuće da obitelj nekako preživi. Ne bi li lakše spajali kraj s krajem, Clara Jobs honorarno se zaposlila u odjelu za isplatu plaća u tvrtki Varian Associates, koja je proizvodila radare. Paul Jobs naposljetku se toliko razočarao II hirovito tržište nekretnina da je odlučio vratiti se nekadašnjoj profesiji: strojevima.

Povratak u Malo kraljevstvo 47

Kadaje napokon dobio posao ujednoj tvrtki koja se bavila obradom metala u San Carlosu, ponovno je morao krenuti ispočetka. Taj korak unatrag nije promaknuo Steveu Jobsu. Više nije bilo obiteljskih odmora, namještaj su popravljali, a nije bilo ni televizora u boji. Paul Jobs samje izrađivao većinu stvari koje su pridonosile udobnosti doma. Kadaje učiteljica u četvrtom razredu pitala učenike: "Što u svemiru ne razumijete?" Steven Jobs je odgovorio: "Ja ne razumijem zašto smo sada odjedanput toliko bez novca." Ta ista učiteljica, Imogene "Teddy" Hill, spasila je devetogodišnjeg štićenika od skretanja s pravog puta nakon što je s nekoga drugog sata izbačen zbog neprimjerenog ponašanja. Njezin se učenik prisjetio: "Nevjerojatno brzo je shvatila o čemu se radi. Počela me podmićivati kako bih učio. Često bi rekla: 'Doista bih željela da riješiš ovu radnu bilježnicu. Ako sve riješiš, dat ću ti pet dolara.'" Zahvaljujući tomu, Jobs je preskočio peti razred i premda su učitelji već predlagali da se upiše u drugu školu i sedmi razred, te počne učiti neki strani jezik, on je to odbio. U izvještaju o uspjehu za šesti razred stajalo je: "Steven izvrsno čita. Međutim, tijekom čitanja uzaludno troši mnogo vremena ... Teško se motivira i ne vidi pravu svrhu u učenju čitanja ... Povremeno izaziva probleme povezane s disciplinom." Kao i kod Wozniaka, plivanje je bilo važno i za obitelj Jobs. Stevena su na sate plivanja počeli odvoziti kada mu je bilo pet godina, a poslije su ga upisali u plivački klub Mountain View Dolphins. Kako bi mogli platiti plivanje, Clara Jobs je navečer prijateljima čuvala djecu. Nekoliko godina poslije, kada je dovoljno poodrastao da uđe u klupsku plivačku momčad, Jobs je upoznao Marka Wozniaka. Jobsa su, prisjećao se poslije Wozniak, zadirkivali j gnjavili neki drugi plivači, koji su ga voljeli plašiti i udarati mokrim ručnicima. "Bio je dosta plačljiv. Izgubio bi u utrci i počeo cmizdriti. Nije se baš uklapao među ostale. Nije bio član 'ekipe."

48 Michael Moritz

No, Steve Jobs promijenio je školu i otada pohađao osnovnu školu Crittenden u Mountain Viewu. U tu su školu ponajviše išla djeca iz siromašnijih istočnih rubnih dijelova Mountain Viewa, te je bila na glasu kao škola koja privlači nasilnike i stvara huligane. Onamo su često zvali policiju da spriječi sukobe i disciplinira djecu koja su iskakala kroz prozor ili prijetila učenicima. Nakon godinu dana, Steven Jobs, koji je ondje bio nesretan i usamljen rekao je da više neće ići u školu bude li morao ići II Crittenden. Paulu Jobsu nije promaknula njegova odlučnost. "Jednostavno je rekao da više ne ide onamo. Stoga smo se preselili." Obitelj Jobs načinila je još jedan korak.

KOMPJUTOR S OKUSOM VANILIJE

Kada je John McCollum na dan otvorenja srednje škole Homestead II Cupertinu, 1963. godine, došao onamo s namjerom da održi sat elektronike, učionica F-3 bila je gotovo posve prazna. Dočekali su ga hladni betonski pod, zidovi od betonskih blokova, nekoliko sivih metalnih stolaca te, na okretnom stalku, televizor na kojem su se emitirale službene školske informacije i objave. I ta učionica i ostali dijelovi srednje škole Homestead izgledali su poput zatvora po]uotvorenog tipa čije su granice svakako bile jasno određene. Kuće koje je McColum vidio kroz prozor učionice nalazile su se II Sunnyvaleu, a školska ploča II Cupertinu. U vrijeme otvorenja Homesteada, učionica F-3 bilaje toliko prazna i pusta da bi se u njoj čak i najdomišljatiji učenik teškom mukom mogao ubiti strujom. McCollum je odmah unio određene promjene. Iznad ploče postavio je žuti mehanički logaritrnar, visoko na zid američku zastavu, jarko obojeni poster na kojem je pisalo: SIGURNOST NIJE PLOD SLUČAJA, te naljepnicu s pozivom LETITE RATNOM MORNARICOM. Za podje dao učvrstiti dva dugačka laboratorijska radna stola. a njih je majo-pomalo prekrio raznoraznom opremom. Umjesto da pazi na nove uređaje i štedi za njih, McCollum se oslanjao na domišljatost. Police iznad radnih stolova počele su se popunjavati, a učionica F-3

49

50 Michael Moritz

postajaJaje sve pretrpanijim košem za papirnati otpad obližnjih tvrtki poput Fairchiida, Raytheona i Hewlett-Packarda. McCollum se pretvorio u dostojanstvenog mačka koji luta i vreba širom Santa Clare i traži raznorazne dijelove. Utvrdio je da njegovi učenici prije ili poslije uspijevaju uništiti približno trećinu svega što pribavi za učionicu. "Sića", kako su distributeri elektroničke opreme pogrdno nazivali narudžbe za manje od pedeset komada bilo čega, jednostavno neće zadovoljiti njihove potrebe. McCollum, točnije, njegovi učenici, sve su trošili naveliko. Na sreću, elektroničke tvrtke prodavale su opremu i uredaje tako izbirljivim mušterijama da se katkada stjecao dojam da više dijelova odbijaju nego što ih kupuju. Tako bi odbili kupiti tranzistor na kojem se nije dobro vidio dio broja, ili otpornik koji nije imao posve ravne metalne priključke, ili kondenzator u čijem se obojenom premazu nazirao mjehurić zraka. McCollum je najveći uspjeh zabilježio kad mu je Raytheon darovao devet tisuća tranzistora (koji su se tada prodavali po šesnaest dolara) koje je inženjer zadužen za procjenu komponenata u NASA-i ocijenio nedovoljno kvalitetnima za slanje na Mjesec. Bilo je tu i drugih konkretnih trofeja, a neki od njih potekli su i iz skladišta Hewlett-Packarda u Palo Altu. Bila je to HP-ova inačica prodavaonice dobrotvorno prikupljene robe, prepuna rabljene ili nepotrebne opreme za ispitivanje po kojoj su srednjoškolski profesori mogli slobodno prekapati. McCollum je redovito odlazio onamo, a nekoliko puta vratio se i sa skupim dvokanalnim osciloskopima i mjeračima frekvencije. Već za nekoliko godina, a osobito kada je Stephen Wozniak - i poslije Steven Jobs - počeo dolaziti na sate elektronike, učionica F-3 bila je pravo malo skladište rezervnih dijelova. McCollum je s vremenom prikupio toliko testne opreme da po njoj nisu nimalo zaostajali za obližnjim otvorenim učilištem De Anza. a u usporedbi s blagom nagomilanim u Homesteadu, dio elektrotehničkih laboratorija u susjednim srednjim školama izgledao je kao da se nalazi negdje u Gornjoj Volti. Nekima od naprednijih učenika i onih koji su pouku dobivali i kod mnogi projekti i zadaće koje im je zadavao McCollum bili su već odavno viđena stvar. To nije bio slučaj i s teorijom. Elektronika je Stephenu Wozniaku postala najvažnijim srednjoškolskim predmetom: pedeset minuta na dan, svakog radnog dana u tjednu. McCollumova predavanja postavila su i jasno određenu granicu između područja električnoga i elektroničkoga. Učenicima to nije bila tek semantička razlika: radilo se o nečemu po čemu se odrasli muškarci razlikuju od dječaka. Električni uređaji stvar su dječjih kompleta za sklapanje. a sastoje se od baterija, kuće,

Povratak u Malo kraljevstvo 51 prekidača i žaruljica. Elektronika je posve drukčiji, uzvišeniji poziv koji ulazi i u svijet tehnologije, eterična područja fizike, a posvećen je tom jedinstvenom ponašanju moćnog i posve nevidljivog elektrona. Stojeći pred razredom u vunenoj vesti na kopčanje, McCollum je učenicima usađivao teoriju. Priče i unaprijed pripremljeni govori nastali na temelju dvadesetogodišnjeg iskustva u Ratnoj mornarici, iz koje se povukao razljućen novim pravilom prema kojem su piloti koji su letjeli rijetko otada morali letjeti s kopilotom, ponavljali su se toliko redovito da su pojedini učenici nekima od njih davali i brojčane oznake. McCollum bi prvo nešto petljao s naočalama, pa ih stavio na nos, pa ih skinuo i spremio u džep košulje, iza olovaka u išaranome plastičnom omotu. Počinjao je teorijom, a onda prelazio na primjenu. Učenici su tako upoznali Ohmov zakon, Wattov zakon, osnove strujnih krugova, magnetizma i indukcije. Uvidjeli su da im predavanja ostaju u glavi ako pozorno slušaju, a njihov je profesor sijao sjemenje iz kojeg su ustrajno nicale mladice. Rješavali su osnovne jednadžbe, serijski i paralelno spajali otpornike, pratili punjenje kondenzatora. Konstruirali su napajanja i pojačala, te učili kako manipulirati izmjeničnom i istosmjernom strujom. McCollum je usto bio i centar za kontrolu kvalitete. Kada bi učenici dovršili izradu radiouređaja, povukao bi se u svoje malo skladište, ugradio nekoliko neispravnih dijelova, te od njih tražio da problem riješe umom, a ne očima. "Morate moći o svemu temeljito promisliti", ponavljao je. Nadobudni učenici McCollumu su na pregled donosili uređaje koje su izrađivali kod kuće, II sobi ili garaži. On bi odvijačem lupkao po loše učvfŠćenim dijelovima i poput kakva grubog zubara pokušavao odvojiti zalemljene spojeve. lednom je prilikom kritizirao okretni regulator na napajanju koje je izradio Bill Fernandez samo zato što je funkcionirao obrnuto od većine takvih regulatora. Fernandez će poslije reći: "Tada sam prvi put počeo razmišljati o standardima i dizajnu koji vodi računa o čovjeku."

Ne bi li razotkrio golemu moć elektriciteta, McCollum je postao pravim zabavljačem. Kod učenika je izazivao jezu pričama o kiselini koja je izgrizla lice onima koji su neoprezno pokušavali pokrenuti automobilski motor spajanjem kontaktnih kabela. Dramatičnim pokretima vadio je rekvizite iz zaključane ladice u radnome stolu i izvodio dobro uvježbane trikove. Uranjao je i u svijet svakodnevnih pojava i trljao balon o pUlover, pa ga puštao da visi s donje strane televizijskog prijamnika. Ili bi prigušio svjetla i Uključio Teslin transformator koji je stvarao visokofrekvencijsku struju. Učenici bi tako gledali kako napon od stotinu tisuća volta

52 Michael Moritz preskače s jednog kraja transformatora na drugi i osvjetljava fluorescentnu žarulju koju je on držao u blizini. U nekim drugim prilikama, učenici u učionici F-3 gledali bi plamen kako pucketa na štapovima Jakovljevih ljestava. McCollumje jasno davao do znanja koja mu je misija. "Pokušavam raspršiti mit o zagonetnosti elektrona. Ne možete ih vidjeti, ali jasno vidite njihovo djelovanje."

Elektronika se, međutim, nije svodila tek na čisto intelektualno zanimanje. Radilo se i o praktičnoj sposobnosti koja je uz vrlo malo znanja i vještine stvarala najraznovrsnije krikove. sirene. kuckanje i druge zvukove koji su trebali zabaviti, iritirati ili užasnuti. Isti oni dijelovi od kojih su se radili robusni voltmetri i ommetri mogli su se iskoristiti i u puno zabavnije svrhe. Još od najranije dobi Stephen Wozniak bio je sklon raznim psinama kojima je najčešće uspijevao pridodati i nešto svoje. Gađanje automobila noću nikad mu nije bilo ni zabavno ni osobito domišljato. Ali priča je već bila posve drukčija, i više u njegovu stilu, kada bi jaje premazao crnom bojom, učvrstio ga za tanku nit vezanu za ulične svjetiljke na suprotnim stranama ulice, te ga tako objesio na visini na kOjoj se moglo očekivati da će ga udariti prednja rešetka automobilskog hladnjaka. Elektronika mu je otvorila jedan posve novi svijet i na području takvih smicalica. Tako je na primjer u završnome razredu srednje škole Wozniak sačuvao nekoliko cilindara iz starog akumulatora koji su nalikovati na dinamit. Za valjke je učvrstio oscilator i postavio ih u prijateljev ormarić, uz nekoliko žica koje su visjele kroz vrata. Otkucaji oscilatora ubrzo su privukli veliku pozornost, a nedugo zatim ravnatelj škole, Warren Bryld, opasnosti je izložio vlastiti život kada je rukama uzeo napravu i s njome izjurio na školsko igralište. "Jednostavno sam izvukao žice i pozvao policiju. Odmah su me ukorili kao praznogiavog naivca." Počinitelj je pronađen vrlo brzo. Dok je išao prema ravnateljevu uredu, Wozniak je očekivao da će ondje primiti čestitke za pobjedu u natjecanju matematičara. Umjesto toga našao se II rukama mjesne policije. a pred njim je bila i noć u maloljetničkom pritvoru u San Joseu. Sutradan ujutro Margaret Wozniak nije se umirila ugledavši sina, te je počela vikati na čuvare: "Zašto mu na prsima niste istetovirali serijski broj?" Njegova sestra, Leslie, urednica školskog lista, rekla je Wozniaku da mu čuvaju prostor za reportažu o uvjetima koji vladaju u maloljetničkome zatvoru. Kada se vratio u Homestead - skrušen i postiđen. ali bez optužbe - Wozniaka su kolege u razredu dočekali gromoglasnim pljeskom. Učenici su od Johna McColluma povremeno tražili savjet u vezi s ponekim ćudljivim oscilatorom, a on je obično davao praktične savjete.

Povratak u Malo kraljevstvo 53

No McCollumje učenike poučavao u vezi s elektronikom, a ne računalima. u Homesteadu koji su se potkraj šezdesetih godina zanimali za nisu bili tek najveća manjina u školi, nego ih je bilo moguće izbrojiti i na prste jedne ruke. Elektronika i računala bili su muška područja, iako ih je većina dječaka smatrala podosta neobičnim hobijem. Neobične sklonosti tako su premošćivale razlike u dobi i pripadnosti razredu, te spajale usamljenike. Predmete osobnog zanimanja i zabave - u biti prave opsjednutosti - oni su prenosili iz domova u učionice i natrag. Wozniak je u Homesteadu na nastavi u matičnoj učionici u naočalama s debelim staklima u žuti blok običnom olovkom skicirao strujne krugove. Njegova je sestra rekla: "U srednjoj sam ga školi žalila. Bio je usamljen. Patio je zbog takve prirode i zbog toga što se nije uklapao. Neprestano su ga ismijavali. Uvijek sam imala dojam da ga želim nekako zaštititi." Ali, za razliku od sestre, Wozniak nije imao dojam da se našao u zamci provincijskih stajališta u Sunnyvaleu, niti su ga ograničavala pravila odijevanja u Homesteadu. Bio je krajnje sumnjičav prema marihuani i drugim opojnim sredstvima, te je spremno prihvaćao upozorenja o njihovoj štetnosti, a roditelje je izvijestio čim je u sestrinoj sobi opazio sumnjive sjemenke. Majka je ubrzo prepoznala sinove sklonosti: "U srednjoj je školi bio izrazito konvencionalan ... nije se previše družio s djevojkama." Wozniak je bio oličenje neporočnog učenika. Prepušten sam sebi i svojim sklonostima, tijekom posljednje dvije godine srednjoškolskog obrazovanja osvajao je nagrade za radove s područja elektronike, bio je predsjednik kluba matematičara i kluba elektroničara. Wozniakje počeo raditi nacrte za uredaj koji bi mogao zbrajati i oduzimati i malo-pomalo počeo mu dodavati i druge mogućnosti. Uspio je osmisliti kako rješavati složenije probleme povezane s množenjem, dijeljenjem, pa čak i potencijama i korijenima. Allena Bauma, dvije godine mlađeg od Wozniaka, zbunjivaJe su linije, črčkarije i šare. "Upitao sam ga što radi, a on mije odgovorio: 'Konstruiram kompjutore.' To me se dojmilo kao ništa dotada." Mršavi tamnokosi Baum, dječak blagih smeđih očiju, do trinaeste je godine živio u New Jerseyu. Obitelj mu se tada preselila u Kaliforniju, gdje mu je otac, Elmer, počeo raditi u Stanford Research Instituteu (SRI). Poslije će reći: "U New Jerseyu bih ostao potpuno ograničen. Oduvijek sam držao da ću biti inženjer i oduvijek sam smatrao da će kucnuti čas kada ću se upoznati s elektronikom." Često se na SRT-ju povlačio prostorijom u kojoj su bila računala, koja je skeptično motrio sve dok mu otac nije pokazao kako se radi na terminalu: "Već za manje od jedan sat Allen je znao Učenici

računala

54 Michael Moritz

ono što ja nisam znao. "Za razliku od Wozniaka, Baum nije sudjelovao na izložbama i natjecanjima s područja prirodnih znanosti, ali ih je povezivalo zanimanje za teoriju i konstruiranje računala. Kada je Wozniak nagovorio McColluma da pronađe mjesto na kojem bi mogao doznati više o računalima, u sve planove uključili su i Bauma. McCollum je preko nekog prijatelja dvojici učenika uspio dogovoriti da svake srijede poslije podne provode u sobi s računalima u OTE Sylvaniji, tvrtki kojaje proizvodila elektroničke uređaje za vojsku. Cijelu školsku godinu, dvojica su dječaka iz tjedna u tjedan dolazila u sjedište Sylvanije u Mountain Viewu. Ondje su se na ulazu upisivali u knjigu gostiju, na majice učvršćivali plastične propusnice, te čekali pratnju, a zatim hodnikom, pa kroz teška metalna vrata dolazili u sobu s računalima, u kojoj je zujanje i brujanje IBM-ova uređaja 1130 toliko otežavalo razgovor da su ljudi morali vikati. Pod prekriven bijelim keramičkim pločicama vibrirao je pod težinom računala smještenog u kućište veličine francuskoga garderobnog ormara iz 18. stoljeća. Računalo je imalo tipkovnicu odbojna izgleda s pomoću koje su se u njega mogle unositi naredbe. Programi koji su davali rezultate poput platne liste zaposlenika korporacije unosili su se s pomoću bušenih kartica, tankih žutosmeđih kartona koji su se stavljali u čitač. Informacije potrebne računalu bile su pohranjene na nizovima magnetskih vrpca koje su prekrivale zidove i nalikovale na velike gramofone, dok je bučni pisač, nalik na one kojima su se služile telegrafske tvrtke, ispisivao popise na papirima. Bilo je to prvo veliko računalo - "mainframe" - koje je Wozniak dotad vidio. Tijekom te godine Wozniak i Baum usvojili su mnoge korisne informacije i trikove, kao i dijelove obrazovanja na tom području. Zaposlenici Sylvanije upoznali su Wozniaka skompilatorom ("kompajierom" , "jezičnim prevoditeljem"), softverom koji naredbe unesene kompjutorskim jezikom, koji se sastoji od običnih slova i brojki, pretvara u binarni strojni kod koji računalo može obraditi. Wozniak je ostao zatečen. "Nisam znao da je kompilator program. Mislio sam da je to dio hardvera i neprestano sam pokazivao pojedine dijelove i pitao: "Je li to kompilator?'" Programeri iz Sylvanije riješili su i problem na kojije nailazio u nacrtima za kalkulator koji bi mogao množiti velike brojeve. No, dvojica tinejdžera bila su sklonija programiranju nego slušanju predavanja. Pisali su programe u programskome jeziku FORTRAN, pripremali bušene kartice. a njih stavljali u čitač. Računalom su dobivali visoke potencije brojeva i gledali kako pisač mukotrpno ispisuje rezultate. Tražili su prim brojeve i računali korijene

Povratak u Malo kraljevstvo 55

na desetke decimalnih mjesta. Surađivali su i na programu koji je određivao konju da skakuće po šahovskoj ploči, da svakim potezom dolazi na drugo polje. Kad su prvi put pokrenuli taj program, nije se dogodilo ništa. Računalo je bilo posve pasivno, samo se čulo brujanje klimatizacijskog uređaja. Iznova su napisali program i zadali računalu da ih izvijesti nakon svakog pomaka konja. Prvih petnaestak-dvadesetak puta izvijestilo ih je vrlo brzo, a zatim se počelo usporavati i na kraju posve zaustavilo. Jedan od programera iz Sylvanije objasnio im je matematički prečac kojim se može procijeniti koliko će programu trebati prije nego što ponudi odgovor o napredovanju figure. Wozniak je iskušao tu proceduru i shvatio da odgovor obeshrabruje: "Izračunao sam da bi za samo jedno rješenje trebalo deset na dvadeset petu godina. Toliko nisam namjeravao čekati." Nakon što je Wozniak proveo nekoliko mjeseci u Sylvaniji, McCollum mu je omogućio da u jednom razredu na satu elektronike u Homesteadu govori o računalima. "Bilo je to dobro predavanje. Pogrešno je bilo samo jedno. Trebao ga je održati studentima druge godine." Odlasci u Sylvaniju, povlastica korištenja računala i usputne pojedinosti koje je pokupio od programera nisu samo bili vrhunac Wozniakova tjedna, nego su potaknuli i druge aktivnosti. S Baumomje počeo sve češće odlaziti u Stanfordov Centar za linearne akceleratore koji je imao znatno važnije ciljeve nego što se to moglo zaključiti na prvi pogled i prema nesretno odabranom skraćenom nazivu ustanove (SLAC - Stanford Linear Accelerator Center - engl. slack - "usporen", "nemaran", "opušten" ... ). Njih se dvojica nisu zanimali za elektrone niz trokilometarski betonski tunel koji se ispod autoceste Interstate 280 protezao prema poljima oko Woodsidea. Oni su odlazili u upravnu zgradu SLAC-a na jednom obronku iznad Palo Alta i Hoover Towera u sklopu sveučilišta Stanford. Ondje su se vrzmali oko sobe s računalima i proučavali IBM 360, računalo koje je potkraj šezdesetih godina bilo glavni IBM-ov modeL Omogućili su im da na jednom od SLAC-ovih bušača kartica pripremaju programe koje su poslije iskušavali na manjem IBM-ovu računalu u Sylvaniji. No, najviše ih je privlačila knjižnica. Njih su dvojica subotom i nedjeljom poslije podne prelistavali knjige s polica, čitali časopise i gutali upute za korištenje računala. Na poluotoku u to vrijeme gotovo i nije bilo mjesta s boljom ponudom takve literature. SLAC-ova knjižnica bija je pretplaćena na časopise koji su bili glavni i najozbiljniji izvor novosti za programere i inženjere: Datamation, Computerworld, EDM i Computer De.~ign. U većini časopisa nalazili su se anketni listići s nazivima tvrtki, a čitaoci su

56 Michael Moritz

mogli označiti one od kojih žele primati informacije. Poštanski sandučić obitelji Wozniak ubrzo je bio prepun debelih omotnica s brošurama, prospektima pojedinih proizvoda, te uputama za rukovanje nekima od novijih računala. Među pošiljatelj ima bili su i Digital Equipment Corporation, Data General, Scientific Data Systems, Data Mate, Honeywell i Varian. Gotovo sve navedene tvrtke proizvodile su miniračunala, umanjene inačice velikih računala koja su zauzimala cijele sobe. Miniračunala

su nazvana prema kratkim, uskim suknjama koje su na put svjetske slave krenule iz londonskog Carnaby Streeta, a obično nisu bila veća od kombinacije hladnjaka i zamrzivača za šesteročlanu obitelj. Proizvođači miniračunala, baš kao i tvrtke koje su konstruirale satelite i rakete, iskoristili su veliko sažimanje u svijetu elektronike. Kada su tvrtke koje su se bavile poluvodičima razvile proizvodne tehnike počele su na jednu silicijsku pločicu postavljati sve više i više tranzistora. To je tvrtkama kao što je Digital Equipment omogućilo da proizvedu računala koja su, iako se nisu mogla mjeriti s performansama najnovijih velikih računala, bila moćnija od nekih velikih računala proizvedenih pet godina prije. Svi grafički prikazi u stručnim časopisima odnosa cijene i performansi pokazivali su da će takvi uređaji postajati još jeftinijima, a čak i moćnijima. No premda su miniračunala bila znatno manja od velikih uređaja koji su se nazivali "mainframe" , i dalje su im trebali krupni dodaci. Programi su se unosili na papirnoj vrpci, memoriju su činili deseci malenih željeznih elemenata u obliku uštipka, povezanih žicama i ugrađenih u blokove veličine kutije za cigare. Rezultati programa pojavljivali su se na teleprinteru. Upute i priručnici odražavali su dio složenosti nastojanja da se nadzire protok milijuna bita koji su se kretali u svim mogućim smjerovima. Budući da je otkrivao toliko mnogo o računalima, Mali kompjutorski priručnik tvrtke Digital Electronics Corporation, koji su analitičari iz Sylvanije dali Wozniak.u, postao je svojevrsnim klasičnim djelom kompjutorske branše. U njemu su se nalazili podrobni opisi središnje procesne jedinice, upute kako raditi s memorijom, načini povezivanja s teleprinterom, te grafički prikazi koji su olakšavali pisanje i iskušavanje programa. Stručne časopise pratila je i još specijaliziranija literatura: časopisi posvećeni komponentama. Potkraj šezdesetih godina oni su se koncentrirali na integrirane krugove, čipove koje su proizvodile poluvodičke tvrtke među kojima su bili Fairchild, Signetics, Synertek, Intel i Motorola. Wozniaku i Baumu ti su časopisi postali gotovo jednako važnima kao i kompjutorski časopisi i priručnici.

Povratak u Malo kraljevstvo 57

Iako nijedna tvrtka koja se bavila poluvodičima nije proizvodilajedinstven čip koji bi imao mogućnosti poput računala, neke su proizvodile čipove koji su se, uz odgovarajuću domišljatost, mogli udružiti tako da djeluju kao računalo. Same su tvrtke objavljivale pojedinosti o karakteristikama i performansama novih čipova na tzv. podatkovnim listama prepunima tehničkih informacija. Ione su postale vrlo traženim materijalom. Konstruiranje pristojnog računala, uređaja koji se približava tom udaljenom svijetu, vrhuncu tehnologije, iziskivao je izvrsno poznavanje nacrta i tehničkih pojedinosti. Iako je pomno pročitao DEC-ov Mali kompjutorski priručnik, Wozniak je detaljnom pregledu prvo podvrgao Varianov model 620i. Uređaj je bio smješten u smeđe kućište s nizovima crnih i bijelih prekidača na prednjoj ploči. Wozniak je prvi put pokušao stvoriti vlastitu verziju miniračunala s čipovima koje je sam odabrao: "Nisam znao kako proizvesti cjelokupno računalo, ali sam shvaćao što je računalo." Počeo je spoznavati slojeve koji se nalaze između programa koji korisnik unosi u računalo i samog srca uređaja. Usredotočio se na to srce i spoznao pojam sklopa preciznih uputa koje čine kod potreban za nadzor nad uređajem. No iako nije ovladao svim karikama konstruiranja računala, Wozniak se usredotočio na zamisao o korištenju što manjeg broja dijelova. S velikim je oduševljenjem otkrio način kombiniranja ili eliminiranja logičkih sklopova, krugova koji su temelj digitalne logike. Kada su čipovi počeli sadržavati krugove koji su mogli zamijeniti više takvih sklopova, to je postalo razlogom za ushit. Wozniak se počeo koncentrirati na to da pojedini dijelovi obavljaju što je moguće više funkcija. "Krenuo sam u smjeru viših stupnjeva integriranosti." Ni Wozniakovi ni Baumovi roditelji nisu se mogli načuditi njihovu napretku. Poput mnogih drugih tinejdžera, nisu bili opterećeni napornim svakodnevnim problemima i imali su više nego dovoljno slobodnog vremena da se posvete stvarima koje su ih zanimale. Wozniak i Baum ubrzo su izdvojili omiljena miniračunala i police s knjigama u njihovim sobama ubrzo su postale pretrpane reklamama i brošurama za računala. Počeli su razlikovati računala, domišljata i nespretna konstrukcijska rješenja. Cijenili su razne skrivene i ezoterične odlike poput načina na koji neki uredaji rješavaju pitanje pomičnog decimalnog zareza. Povremeno bi im maštu zagolicao neki domišljati naziv, ili kozmetička privlačnost nekog modela, na primjer računalo Skinny Mini, koje je tako nazvano zbog uskog (skinny - "mršav", "tanak") kućišta. Elmer Baum rekao je: "Ja sam odustao nakon približno tri mjeseca.

58 Michael Moritz

Oni su konstruirali računala, a meni više nije bilo jasno o čemu razgovaraju." Wozniak je glavni predmet zanimanja iz srednje škole prenio i na studij. Nisu ga primili na očev fakultet, Cal Tech, a nakon jada koji ga je obuzeo već prvog dana na otvorenom učilištu De Anza u Cupertinu. upisao se na sveučilište Colorado u Boulderu. Jerry Wozniak njegove je pokušaje da napusti Kaliforniju i pridruži se nekim prijateljima iz srednje škole dočekao sa sumnjom. "Stephen nije bio spreman za to da istodobno napusti dom i počne studirati." Medu ostalim u kovčeg je spakirao i oscilator posebno prilagoden za ometanje televizijskog signala. Wozniak je tako počeo ometati predavanja na zatvorenom televizijskom sustavu na sveučilištu, zbog čega su profesori pokušavali "popraviti" postavke na prijamniku. Tako se igrao oscilatorom sve dok se profesor ne bi izvio u krajnje neobičan položaj, uvjeren da će smetnje nestati bude li u zraku držao ovu ili onu nogu i ovu ili onu ruku. Uspio je izluditi i neke kolege, ometajući prijenos utrke Kentucky Derby upravo u trenutku kad su konji trebali prijeći ciljnu ravninu. Wozniakov je život u Coloradu imao samo jednu središnju točku: sveučilišno računalo Control Data. CDC 6400. Čitao je upute za rukovanje, naučio nove tehnike u FORTRANU, a upoznao je i još jedan kompjutorski jezik, ALGOL. Uprava fakulteta smatrala je Wozniaka čudakom koji previše vremena provodi u sobi s računalom i previše se služi samim uredajem. Napisao je nekoliko programa koji su počeli izbacivati hrpe papira s ispisanim riječima JEBEŠ NIXONA i DOBAR PAPIR ZA ŽVRLJANJE. "Za svaki sat proveden na predavanju, provodio sam po deset sati na računalima." Njegovim akademskim rezultatima nisu pripomogle ni kasnonoćne partije bridža, ni odlasci po hamburgere na mjesta udaljena i do stotinu pedeset kilometara. Jedan od prodekana počeo ga je ustrajno pozivati na red. te mu je zaprijetio izbacivanjem sa sveučilišta. Wozniakje uzvratio tako što je angažirao odvjetnika da mu napiše prijeteće pismo, no to baš i nije poboljšalo situaciju. Nakon prve godine napustio je Colorado s kovčegom prepunim još sofisticiranijih nacrta za računala, hrpom padova na ispitima. te se vratio roditeljima u Sunnyvale, gdje se ponovno upisao na De Anzu. Nakon povratka kući, Wozniaka je iznova privukao onaj isti uski krug i milje kozmetičkih nesavršenosti, podatkovnih lista, te sajmova i izložaba projekata s područja prirodnih znanosti. On i Allen Baum pohadali su ista predavanja na De Anzi, a Elmer Baum takoder se bio upisao na tečaj

Povratak u Malo kraljevstvo 59

programskog jezika FORTRAN. Nakon nekoliko tjedana digao je ruke, a divljenje prema sposobnostima dvojice mladića kod njega se samo Wozniak.je došao u sukob s još nekim predavačima jer se tijekom predavanja s područja linearne algebre poigravao nacrtima za računala. Nakon završetka školske godine, on i Baum igrom slučaja dobili su sezonski posao. Tražeći mjesnu podružnicu jedne tvrtke koja je proizvodila miniračunala slučajno su ušli u sjedište Teneta, malene tvrtke koja je pokušavala proizvoditi računala za kupce među kojima je bila i kalifornijska Uprava za motorna vozila. Njih dvojica uspjela su uvjerljivim pričama dobiti posao programera. Baum je ubrzo napustio posao kako bi počeo studirati na MIT-u (Massachusetts Institute of Technology), a Wozniak je ostao i naučio programirati kompjutorski sustav koji istodobno može služiti brojnim korisnicima. Povremeno je odlazio u Los Angeles - "Htio sam se oženiti svojom mladom rođakinjom koja je ondje živjela, ali joj se jednostavno nikada nisam sviđao" - ali je ostao raditi II Tenetu sve dok nije pao kao žrtva recesije 1972. godine, nakon čega je zatražio pomoć za nezaposlene. U međuvremenu je, bez pravog reda i plana, stjecao nove spoznaje o konstruiranju kompjutora. Čitao je fotokopije udžbenika koje mu je Baum poštom slao s MIT-a, a i dalje je odlazio na školske izložbe učeničkih radova. Jednom je takvom prilikom ugledao rad koji ga je prosvijetlio. Pozornost mu je privukao mehanički uredaj koji je sekvencijski provodio više naredba. Bio je spojen tako da je pri svakom koraku aktivirao točno odredene signale. Wozniak je kopirao popratni tekst i proučio ga kod kuće. Cijeli koncept prenio je na područje elektronike i tako došao do zamisli o krugu koji bi točno određenim redom izvodio niz malih operacija, a zatim proveo uputu: "Odjednom sam spoznao značenje sekvencijskih koraka, Odmah mi je bilo jasno da znam konstruirati računalo, a da to dan prije nisam znao. To jednostavno znaš. Čim ti u glavi klikne dobra ideja,jednostavno znaš da te dovela do cilja." Spoznaja do koje je sam došao pokazala se vrlo korisnom kada se Wozniak počeo baviti unutarnjom konstrukcijom miniračunala Nova koje je proizvodio Data General. Novu je konstruirala ekipa prebjega iz Digital Equipment Corporationa, a došla je na glas po domišljatom i agresivnom dizajnu. Skladan i maštovit plakat koji je tvrtka slala poštom postao je vrlo traženim u malenom svijetu sljedbenika. I Wozniak i Baum izvjesili su plakat zajedno s ostalim idolima koji su im krasili sobe, a Wozniak je ovako objasnio privlačnost tog modela: "Bio je to jedini kompjutor koji je izgledao kao da može stajati na radnome stolu," pojačalo.

60 Michael Moritz

Model Supernova tvrtke Data General bio je 16-bitni uređaj - istodobno je procesirao šesnaest binarnih brojeva - i sve osim memorije nalazilo se na samo jednoj tiskanoj pločici. U rupice na zelenoj ploči bilo je ugrađeno više od stotinu poluvodičkih čipova, povezanih vijugavim črčkarijama, tragovima laminiranja. Te su se vodičke linije nalazile na nečemu što se nazivalo tiskanom pločicom - jednom od temeljnih komponenata računala. Čipovi postavljeni na "matičnu ploču" upravljali su najvažnijim funkcijama uređaja. Gotovo svi aspekti računala iz Data Generala bili su odraz napretka elektronike. Iako je aritmetička logika računala bila znatno profinjenija, i dalje je bila srodna onom uređaju za zbrajanje i oduzimanje koji je Wozniak konstruirao kao trinaestogodišnjak. No ono što je 1963. iziskivalo veliku ploču i stotine dijelova, 1970. našlo se na samo malenom komadiću silicija. S Baurnom, koji je ljetne praznike provodio u Kaliforniji, Wozniak je počeo konstruirati svoju inačicu Nove. Pisao je Data Generalu i zatražio dodatne informacije, te tako dobio nekoliko stotina stranica internih tvrtkinih dokumenata. Njih dvojica prikupili su podatkovne liste za nove čipove koje su proizvodili Fairchild Semiconductor i Signetics, pomno čitali tehničke specifikacije i odabirali čipove koji su odgovarali njihovim potrebama. Nacrtali su sheme - prikaze načina spajanja čipova - za dvije različite verzije računala. U jednom su bili Fairchildovi čipovi, u drugome Signeticsovi. Iako je Wozniak bio glavna pokretačka snaga, Baum nije bio tek navijač koji stoji uz teren. Dobro je poznavao sve aspekte zamišljene konstrukcije, te je predlagao načine na koje bi se iz čipova mogao izvući maksimum snage. Njih dvojica usredotočili su se na digitalnu elektroniku i samo prelazili preko dosadnijih pitanja. Baum je priznao: "Nismo vodili brigu O pitanjima poput napajanja." U jednoj fazi čak su razmišljali o konstruiranju vlastite inačice tog računala, pa su shemama ispunili cijeli jedan fascikl i pisali tvrtkama tražeći dijelove. "Namjeravao sam složiti sva računala koja sam konstruirao. Problem je bio u nabavi dijelova", izjavio je Wozniak. Poteškoće na koje je nailazio pripremajući nacrte za više različitih verzija Nove Wozniaku su poslužile kao vrlo vrijedne pouke. Kako bi sinu pomogao da shvati neke od težih pojedinosti, Jerry Wozniak dogovorio mu je susret s autorom nacrta za jedan FairchiIdov poluvodički čip. Inženjer iz Fairchiida objasnio mu je kako je broj čipova upotrijebljen u određenoj konstrukciji tek jedan aspekt završnog cilja. On je Wozniaku rekao da je prostor koji čipovi zauzimaju na tiskanoj pločici jednako važan koliko i broj čipova. Wozniak se otada usredotočio na dvostruki cilj: spojiti što

Povratak u Malo kraljevstvo 61

više

čipova na što manjem prostoru. Iskustva s modelom Nova tvrtke Data General Wozniaka su potaknula najedan veći projekt. Odlučio je sastaviti vlastito računalo. Uspio je zainteresirati jednog od prijatelja iz kvarta, Billa Fernandeza, i navesti ga da mu u tome pomogne. Njih dvojica znali su se već niz godina, a očevi su im zajedno igrali golf. lako je bio nekoliko godina mladi od Wozniaka, Fernandez, dječak napeta, mršava i blijeda lica, imao je širi krug interesa. Postao je sljedbenikom vjere baha'i, proučavao je aikido, te se doimao poput nekoga tko bi se izvrsno snašao u Japanu u 16. stoljeću, učeći za samuraja. I njega su privlačile izložbe i natjecanja na području prirodnih znanosti, a jedne je godine prijavio električnu bravu s plosnatim prekidačima koji su čavlima bili učvršćeni za komad šperploče. Od oscilatora je izrađivao sirene i bio, kao što je sam bio uvijek spreman priznati, temeljit i stručan, aJi ne i odan hirovima i nagonima. Bio je pedantan, spretan u radu rukama, te su mu izvrsno išle stvari poput postavljanja radiouređaja u automobile. Tijekom završne godine pohađanja McCollumovih predavanja iz elektronike Fernandez je radio kao tehničar u NASA-inu laboratoriju za svemirske sustave. Ondje je izrađivao, iskušavao i modificirao sklopove, svladavao posebne tehnike lemljenja, učio kako valjano rasporediti vodiče, a spoznao je i opasnosti oštećivanja žica. Fernandez je jedan kutak roditeljske garaže uredio za svoj hobi. Izmedu bojlera za toplu vodu j sušilice rublja uspio je ugurati svoj radni stol. "Neprestano smo se borili s prostorom u garaži. Govorili su da sam zauzeo četvrtinu garaže, a zapravo sam se služio samo šesnaestinom." No garaža obitelji Fernandez poslužila je kao pogodno mjesto za izradu Wozniakova uređaja. Wozniak je znao što želi od svojeg računala. "Htio sam konstruirati uređaj koji nešto radi. Na televizoru okreneš gumb i nešto se događa. Na računalu pritisneš tipku i pali se nekakva žaruljica." Kako bi stvorili uređaj na kojem će treperiti svjetl~, Wozniak i Fernandez počeli su tražiti dijelove u nizu tvrtki koje su se bavile proizvodnjom poluvodiča. Intel im je dao osam memorijskih čipova od kojih je svaki mogao pohraniti 256 bitova. Intersil im je dao dva skupa čipa s aritmetičko-logičkim jedinicama. Iz hrpe uzoraka jednoga trgovačkog putnika koji je radio za nekog proizvođača prekidača prikupili su nešto prekidača, od jednog inženjera iz Monsanta svjetleće diode (LED), a metalno kućište uzeli s jedne hrpe otpada u Hewlett-Packardu. Najveći dio dijelova osigurala su im dvojica aplikacijskih inženjera iz tvrtke Signetics. Wozniak i Fernandez posložili su trofeje na pod dnevne sobe obitelji Fernandez, te razvrstali sve sumatore, multiplikatore i registre.

62 Michael Moritz Brojčane oznake dijelova usporedili su s brojkama na podatkovnim listama, te ih spremili u nizove malenih, pomno označenih omotnica. Odmah potom uveli su podjelu rada. Wozniak je pripremio nacrte na nekoliko listova iz bloka, te se usredotočio na rješavanje logičkih sklopova. Fernandezje projektirao vremenske sklopove, te sklopove koji su računalo povezivali sa svjetlima. Wozniak je gledao mlađeg prijatelja, još uvijek srednjoškoIca, kako se igra tehničara i sastavlja računalo. "Zapravo nije imao inženjersko iskustvo, ali znao je postavljati žice i lemiti. Radio je sporo, ali vrlo pažljivo i uredno." Još nekoliko tjedana njih su dvojica navečer i vikendom sastavljali računalo i pritom ispili nemali broj boca gaziranog soka Cragmont s okusom vanilije. Fernandez je s praznim litrenim bocama biciklom odlazio II obližnju samoposlugu Safeway, te novcem od kaucije kupovao one malobrojne dijelove koji su imjoš trebali. Kompjutor s okusom vanilije bio je malena verzija minikompjutora koji je bio zaokupio Wozniaka - "Bio je to apsolutni minimum glede hardvera" - a samu konstrukciju određivali su dostupni dijelovi spremljeni u omotnice. Središte uređaja činile su dvije četverobitne aritmetičko-logičke jedinice (ALU) koje je Wozniak uspio spojiti i dobiti S-bitno računalo. Dovršeni uređaj postavili su na metalno kućište. Na jednoj pločici nalazili su se čipovi, a na drugoj, manjoj, vremenski sklopovi - kristalni oscilator i sklop za dijeljenje frekvencije prilagođen na temelju priručnika iz Signeticsa. Fernandez je osam prekidača postavio u rupe koje je izbušio na komadu bakelita. Nakon dovršetka kompjutora s okusom vanilije, Wozniak je počeo pisati programe za upravljanje uređajem. Programi su se temeljili na podatkovnim listama poluvodiča na kojima je pisalo koje su upute potrebne da bi čipovi obavljali funkcije poput zbrajanja i oduzimanja. Ispisao je bitove, osmislio operativni kod i zapisao ga. Upute su imale pet koraka, a provodile su se već dobro poznatim slijedom koji si je Wozniak mumljao u bradu: "Učitaj; učitaj sljedeći bajt uputa u registar memorijske adrese; provedi kroz ALU II izlazni registar ALU; isprazni izlazni registar ALU na sljedeću memorijsku lokaciju." Vremenski sklop, koji je konstruirao Fernandez, brinuo se za to da se pet signala generira prema odgovarajućem slijedu uputa. Programi su izvodili zadaće poput množenja vrijednosti unesenih s pomoću četiri prekidača s vrijednostima unesenima preko druga četiri prekidača, a zatim su rezultate prikazivali svjetlima. Wozniak se ovako prisjetio važnosti dobivenih rezultata: "Ne mogu Objasniti zašto mi to toliko znači. Množenje dvaju 4-bitnih brojeva ne zvuči osobito važno. Ali moći

Povratak u Malo kraljevstvo 63 učiniti

nešto što ne bi bilo moguće bez računala ipak nešto vrijedi."

Kada je računalo već bilo gotovo dovršeno, Fernandez je u garažu pozvao prijatelja Steven Jobsa da pogleda računalo i upozna njegova autora. Jobsa su se, na njegov osobit način, dojmiH i uređaj i Wozniak: "Bila je to prva osoba koju sam upoznao, a koja je o elektronici znala više od mene." Wozniak je odlučio svijetu predstaviti svoje računalo, te je nazvao jednog novinara San Jose Mercuryja koji je bio poznanik njegove majke. Novinar se u Wozniakovoj sobi pojavio u društvu fotografa. Dok je Wozniak objašnjavao neke pojedinosti u vezi s ružnom napravom koja je ležala na podu, iz naponske jedinice koju je izradio Fernandez počeo se dizati dim. Računalo je pregorjelo,jer je visoki napon iz naponske jedinice učas spalio sve integrirane krugove na ploči. Fernandez je pregledao napajanje i utvrdio daje pogrešku skrivio neobilježeni čip koji je zaradio koseći susjedu travu. To ga je jako razljutilo: "Nije nam izišla slika u novinama i nismo postali dječjim junacima."

64 Michael Moritz

"Prodaje zlatne ribice", rekao je Goldman U zgradi od crvene opeke iz 19. stoljeća, među prodavaonicama antikviteta, restoranima i odvjetničkim uredima u dijelu San Francisca poznatom pod nazivom Barbary Coast, četvorica muškaraca planirala su strategiju Appleova marketinga u sljedećih godinu dana. Bilo je poslijepodne, gradom je vladalo bablje ljeto, a konferencijskom sobom bez prozora zagušljiva sparina. Bio je to prostor tvrtke Chiat-Day, reklamne agencije srednje veličine za koju se neprestano govorkalo da samo što nije ostala bez najvećeg klijenta, tvrtke Apple Computer. Dvije lončanice dugih listova bile su se ovjesile od vrućine, filmski projektor bio je skriven iza zatamnjenog stakla, a pokraj priručnog sudopera s ugrađenim minibarom hladnjak je uzdisao poput metalnih pluća. Njih četvorica sjedili su u udobnim naslonjačima za konferencijski m stolom od laminiranog materijala. Henry Whitfield, AppJeov voditelj marketinga, osjećao se krajnje nelagodno. lako je bio tek napunio trideset i koju, već je izgledao kao daje iza njega previše aerodromskih zgrada, tako da su mu se oko sljepoočica već nazirali prvi tragovi starenja. Preostala trojica radila su za Chiat-Day: Fred Goldberg, koji se bio tek doselio s Istočne obale i koji je samo petnaest dana prije bio preuzeo brigu OAppleu, Maurice Goldman, menadžer tridesetih godina koji je gubio kosu, te Clyde FolJey, još jedan menadžer, vrlo uredna izgleda, od pomno podšišane brade do mekih cipela ukrašenih resama. Njih četvorica sastali su se da razgovaraju o općoj slici o Appleu u javnosti, te da počnu raditi na planu koji će kupcima pomoći da spoznaju razlike između modela Apple II, Apple Ill, Lisa i Mac. Energično uvlačeći dim cigarete duboko u pluća, Whitfield se prvoj brizi posvetio uzbuđeno i odlučno. Marketinškom kampanjom za Apple II cijena tog računala pala je na 1995 dolara, a pokazala se toliko uspješnom da je predstavljanje poboljšane verzije istog računala odgođeno za nekoliko mjeseci. No WhitfieIda je zabrinjavala mogućnost da Apple odviše naglašava cijenu računala koje se najbolje prodaje. "Neki tipovi u Appleu" , rekao je Whitfield, "govore: 'Zgrnimo veliku lovu na temelju cijene.' Netko onda kaže: 'Nemojte reklamirati cijenu', a drugi uzvrati: 'Težište reklamne kampanje neka bude na cijeni.' Ako desna ne zna što radi lijeva, ispadamo potpuni idioti. Mislim da cijena nije Appleova prednost. Cijena Applea II nije baš tako niska u usporedbi s drugim uređajima. Ljudi ne znaju što znači cijena." "To je gotovo lažno reklamiranje", složio se Goldman i ispružio noge. "Baš svi moraju kupiti samu kutiju, diskove, pogone, monitor i printer.

Povratak u Malo kraljevstvo 65

To je jednostavno varanje. Pretpostavka je da Apple mogu nabaviti za tisuću tristo dolara. A onda uđu u prodavaonicu i shvate da za računalo moraju dati tri tisuće dolara." Na trenutak je zašutio. "I naravno da su bijesni." "Ljudi zahvaljujući tomu vrlo jednostavno uspoređuju cijene", primijetio je Whitfield, razočarano odmahujući glavom. "Preporučena maloprodajna cijena od 1995 dolara", dodao je Folley, "prodavačima je donijela gubitak od osam posto. Maloprodaja je na gubitku." "Ljudi iz kataloške prodaje protiv nas su podigli petnaest tužbi za namještanje cijena", rekao je Whitfield i šakom udario po stolu. "Sada pokušavaju uvjeriti suca,cendraju u ime tih jadnih malih prodavača i ove ili one velike tvrtke. Vrlo je lako moguće da će sudac zaključiti kako se može utvrditi model namještanja cijena. Želimo da nas u javnosti doživljavaju kao Sony ili IBM. A takve tvrtke ne reklamiraju cijenu." "Naš cijeli strateški položaj", rekao je Goldman, "sastoji se od poboljšavanjaAppleove pozicije. Moramo mu pridodati element omiljenosti brenda. Na tržištu je mnogo ljudi koji ne znaju za osobna računala. Ljudi čak ne znaju ni da im ti prokleti uređaji trebaju, a mi im pokušavamo prodati nešto za što smatraju da im nije potrebno ni uz povoljnu cijenu." Whitfield se tada počeo žaliti na Paula Dalija, direktora marketinga za Apple II, koji je svim silama želio reklamirati cijenu uređaja. "Kako ga uvjeriti u suprotno? Prodao je trideset tri tisuće računala ili koliko već u srpnju ... Razmotrio sam sve žive mogućnosti, ali jednostavno nemamo dovoljno rezultata istraživanja da ga uvjerimo kako se ne radi o cijeni." "Radi se o procjeni isplativosti", rekao je Goldman. "Mora malo zastati i sebe razmotriti kao dio organizacije", predložio je Goldberg, koji je u međuvremenu stavio noge na rub stola. "Kako to reći diplomatski?" upitao je Whitfield. "Probudi se, tupane!" rekao je Goldberg i pogladio svijetlosmeđu kravatu. Zatim je ponovio prijedlog drugim riječima: "Sagledaj stvari s globalnog stajališta!" Nakon što se smijeh stišao, Goldberg je prešao na veći problem. "Apple mora dobro paziti da se ne spušta na niske grane i ne zaprlja ruke. Apple je više od pukih računala. Apple znači povezivanje s izvorom energije." "Ne možemo se upuštati u bitku s neupućenim masama", složio se Goldman. "Moramo pokazati da je Apple brend koji valja odabrati. Dodaj cijenu, pa ćeš u očima javnosti izgledati jeftino." "Počni spuštati cijenu", upozorio je Goldberg, "pa ćeš narušiti

66 Michael Moritz

položaj. U nekoj fazi mogu vas posve izbaciti. Nade li se IBM iznad vas. Ispadate." "Kako će, dovraga, neprosvijećene mase zaključiti što trebaju činiti?" pitao se Goldman. "Svi tupe oko aktualnog tržišta koje je tek tri posto od onoga u što će izrasti." "Radi se o ukupnoj slici korporacije", rekao je Whitfield. "Banka Crocker ne želi kupiti računalo od neke tvrtke za tisuću sto devedeset pet dolara." Whitfield, koji se držao kao da sve brige i budućnost tvrtke počivaju na njegovim plećima, sadaje istaknuo: "Apple nije isto što i General Foods. U General Foodsu se tip koji je zadužen za kavu bez kofeina ne mora bojati da će naškoditi tipu koji je zadužen za žele-bombone. To su odvojene stvari. U Appleu voditelj svakog brenda škodi voditeljima drugih brendova." "Svaki voditelj brenda želi prodati svoj proizvod", rekao je Goldberg. "Da", složio se Whitfield, koji je cigaretu zamijenio žvakaćom gumom, te je nastavio prosvjetljavati Goldberga u vezi s načinom funkcioniranja Applea. "U Appleu postoje temeljna neslaganja. Dalijev je posao prodavati proizvod, no drugi žele prodavati dojam i sliku o tvrtki, kao i predodžbu daje računalo više od samog računala. Uz 1995 dolara cijena je bila pretjerana. Prodavali smo precijenjeni uređaj. Odjedanput se pojavio IBM i Osborne, koji je tvrdio: 'Za 1795 pružit ćemo vam više od Applea.'" Mi smo onda u reklame ubacili cijenu i rekli: 'Hej, prodavaču, toliko te volimo da ćemo ti oderati još osam posto kože.'" "Koji su korporativni ciljevi?" upitao je Goldberg. "Appleu vratiti ugled koji će pokazati da tvrtka ne zaostaje za najnovijom tehnologijom", odgovorio je Whitfield. "Izvjesili su nas gole i bose. Javnost stječe dojam da im nudimo zastarjele uredaje. Moramo pokazati da se Apple vratio na pravi put. Ljudi ne znaju kamo idemo, a mi nemamo dovoljno love za reklame da im to utuvi mo u glavu. Čuli su sve priče: 'Bože, pa oni su zastarjeli. Kasne s novim proizvodima.' Moramo ojačati dojam da je Apple na tržištu s cjelovitom linijom proizvoda." "Objavom i velikim naglašavanjem sučelja izlažete se velikoj opasnosti da naškadite dvojci i trojci", rekao je Goldberg. "Moramo pokazati daje Apple vodeća kompjutorska tvrtka", dodao je Maurice Goldman. "Neprosvijećene mase ne znaju razliku između osam i šesnaest bita, a kamoli između miša i zelenog ekrana." "Cijena nije novost", ponovio je Whitfield. "Kupac ne znaje li tražena cijena povoljna ili nije."

Povratak u Malo kraljevstvo 67

"Novost je tehnologija", ustvrdio je nesigurno FoJley. Whitfield je tada iznenada promijenio temu. "Malo sam gledao podatke o prodajnoj mreži", rekao je. "IBM postaje nevjerojatno lukav. Sada imaju četiristo devedeset pet prodajnih mjesta. IBM se obraćao samo onima koji nisu imali diskontnu prodaju. Computerlandova maloprodaja ne bi ni sanjala o prodaji Applea. Mi bismo trebali kupiti neki maloprodajni lanac, kupiti pedeset kamiona IBM-a, napuniti police i prodati ih po petsto dolara po komadu i tako im sniziti cijenu. Trebamo dva odvjetnika koji će pronjuškati sve u vezi s njima i uhvatiti ih u namještanju cijena." Načas je zastao, da uhvati dah. "IBM nije izložen visokom riziku na ovom tržištu." Goldberg se ustrajno vraćao na pitanje cijene. "U slici koju ostavljamo u javnosti imamo stotine milijuna dolara. Prodajemo li na temelju cijene, prodajemo vrijednost. Mi prodajemo franšizu." "Apple zarađuje na kutijama", naglasio je Whitfield. "Prema našoj strategiji, dodaci, periferniji uređaji i softver imaju manju maržu." "Tu su i prodavači koji daju popust na uređaj", usprotivio se Folley. "Kao Billy Ladin", rekao je Goldman. "Tko je to?" upitao je Goldberg. "Billy Ladin je distributer u Teksasu", objasnio je Goldman. "Ima otprilike četiri prodavaonice i prodaje zlatne ribice." "Zlatne ribice?" upitao je Goldberg zatečeno. "Da", odgovorio je Goldman. "Zlatne ribice. Njegova deviza glasi: "Dijelim zlatne ribice. Dječak će s ribicom otrčati kući i za jedan sat donijet će mi maminih pet dolara i kupiti posudu, šljunak j hranu.'" Vraćajući se na problem uvođenja novih računala, Whitfield je primijetio: "Prati nas percepcija da smo tvrtka koja se koncentrirala na jedan pokušaj. Želimo svima biti odabrana tvrtka za osobna računala. Ne prodajemo samo Lisu. Da se radi o mojoj tvrtki, tvrdio bih da je ovo sučelje najbolja stvar još od pojave narezanih banana, a daje sve ostalo zastarjelo. U svim najvećim gradovima u zemlji održao bih seminare. A mi ćemo objaviti izlazak Lise na tržište. Ali sada to ne možemo. Mi smo se u Appleu opekli već toliko puta da već znam što će se dogoditi. Proći će neslavno. A onda će se početi govoriti da je Mac jeftinija inačica Lise, a ljudi će se pitati zašto kupiti dvojku ili trojku kada mogu pričekati nekoliko mjeseci i kupiti Mac." "Želimo biti vaša tvrtka za osobna računala", ponovio je Folley. "Ne prodajemo Lisu." "Upravo tako", primijetio je Goldberg. "Pitanje nije Apple, nego koji Apple", naglasio je Goldman.

68 Michael Moritz

"Tako se", rekao je Goldberg, "ne izlažete nikakvom negativnom riziku. Ovdje nema mana." "Imamo osnovnu temu", rekao je Whitfield i pokazao prema Goldmanu. "On mi je ponudio rečenicu. Toliko je lako pamtljiva da sam je već zaboravio." "Evolucija. Revolucija", rekao je Goldman. Goldman je potom objasnio da je Regis McKenna, prvi čovjek tvrtke za odnose s javnošću koju je angažirao Apple, pokušavao složiti priče koje bi se vremenski poklopile sa sastankom tvrtkinih dioničara i predstavljanjem Lise. "McKenna spominje naslovnicu The Wall Street journala, a govore i o naslovnici Business Weeka. To bi trebalo unaprijediti medijsku prezentaciju tih proizvoda." "Na sastanku dioničara trebalo bi iznova učvrstiti sliku o tvrtki za osobna računala", rekao je Goldberg. "Trebalo bi ponovno uspostaviti sliku o tvrtki za osobna računala za sve." "Trebalo bi reći: 'Kupujte dionice. kupujte računala, kupujte sve''', rekao je Goldman. Njih četvorica morala su se pozabaviti i time da će od predstavljanja Lise do dana kada će se uređaj moći kupiti u prodavaonicama proteći četiri do pet mjeseci. "Kad se Lisa nađe u prodavaonicama, svijetu ćemo ponuditi poslovni dodatak u raznim izdanjima". rekao je Whitfield. "U njemu će stajati: 'Pogledajte ovo čudesno računalo koje se pokreće mišem.' A onda, kada i Mac postane dostupan, krenut ćemo s reklamama u kojima će stajati da računala s mišem preuzimaju cijeli svijet." "Zabrinjava li vas mogućnost", upitao je Goldberg, "da bi vas u tom naumu mogao preduhitriti netko od konkurenata?" Njegove strahove umirio je Goldman. "Imamo poprilično dobre informacije. Osim ako se to drži kao najstrože čuvana tajna na svijetu." "Na skupu dioničara netko će izići na pozornicu i objaviti uvođenje tog vražjeg uređaja", rekao je Whitfield. "Što će biti ako novinari počnu tupiti McKennu u vezi s jeftinijom Lisom?" upitao je Goldman. "U tom slučaju smo gotovi", odgovorio je Whitfield. "Našli bismo se u velikoj frci. To bi uništilo prodaju. Ljudi mogu pitati, a mi ćemo imati spreman odgovor ... nešto o tome da ćemo jeftinije računalo ponuditi za približno dvije godine."

DIRIGENT

l Stephen Wozniak i Bill Fernandez i Steven Jobs počeli su se gledati prijateljskim pronicavim očima. Bili su skloni intro-

međusobno

spekciji i obuzeti svatko svojim svijetom. Kada bi zastali da pogledaju oko sebe, kod ostalih su uočavali stidljivost i povučenost. Bili su usamljenici.

Fernandez je upoznao Jobsa nakon dolaska II školu II Cupertinu: "Dečki osmome razredu smatrali su ga čudakom i zbog nekoga razloga nisu ga voljeli. Ja sam mu bio jedan od rijetkih prijatelja." Ni Jobs ni Fernandez nisu bili opsjednuti elektronikom koJiko i Wozniak. Nisu II nedogled čitali sve pojedinosti II priručnicima za uporabu računala, niti se neprestano povlačili po sobama s računalima, niti su sate i sate posvećivali uputama ispisanima na listovima papira, no elektronika im je ipak bila intrigantna i zabavna aktivnost za slobodno vrijeme. Fernandez i Jobs petljali su nešto u garažama. U zajedničkom neznanju mučili su se konstruiranjem kutije s fotoćelijom koja bi, kada bi se uključilo svjetlo, uključila ili isključila neku drugu žarulju. Nisu bili dovoljno upućeni u matematiku da prirede model, pa su crtali dijagrame i pokušavali sastaviti željeni uređaj od releja, tranzistora i dioda. Kada je Paul Jobs počeo raditi kao kovinotokar u Spectra Physicsu, tvrtki koja se bila specijalizirala za lasere, Fernandez i Jobs počeli su se poigravati

II

70 Michael Moritz

dijelovima lasera koji su, nakon nekog vremena, neizbježno počeli stizati u Los Altos. Puštali su rok, postavljali ogledala na stereozvučnike, usmjeravali lasere u ogledala i gledali poigravanje odraza na zidu. Kao i Wozniaku i Fernandezu, i Jobsu je mogućnost izlaganja na natjecanjima i izložbama s vremenom postala veoma privlačna. Još u školi u Cupertinu bio se prijavio na jedan sajam radova za koji je bio izradio ispravljač sa silicijskim elementima, uređaj za nadzor nad protokom izmjenične struje. Tako se, došavši u srednju školu Homestead, posve prirodno upisao na predavanja Johna McColluma. Za razliku od Wozniaka, nije postao profesorovim miljenikom, nije imao pristup pomno čuvanom skladištu, te je nakon prve godine prestao dolaziti na ta predavanja. McCollum je izvukao svoje zaključke. "Drukčije je gledao na stvari. Okarakterizirao bih ga kao svojevrsnog samotnjaka. Najčešće je bio sam i razmišljao." Jednom prilikom, kada mu McCollum nije mogao osigurati potreban dio, Jobs je nazvao odjel za odnose s javnošću proizvođača, tvrtke Burroughs u Detroitu. McCollum se usprotivio: "Rekao sam mu: 'Ne možeš ih zvati na njihov račun.' Steve je uzvratio: 'Nemam novca za telefonski poziv. Oni imaju hrpe novca. ", No, privlačnost elektronike svakako je bila dovoljno snažna da zaintrigira Jobsa. Nekoliko puta posjetio je NASA-in simulator leta u Moffett FieIdu u Sunnyvaleu. Dolazio je na sastanke školskog elektroničkog kluba. Uz još nekolicinu učenika odlazio je na skupove istraživačke grupe u Hewlett-Packardu, gdje su predavali znanstvenici zaposleni u tvrtki. Ondje je bilo govora o nekima od karakteristika najnovijih HP-ovih kalkulatora, o razvoju na području svjetlećih dioda (LED) i laserske inframetrike. Nakon jednog predavanja Jobs je presreo jednog znanstvenika, dogovorio obilazak HP-ova holografskog laboratorija i dobio stari hologram. Jednom drugom prilikom kući je nazvao Billa Hewletta, jednog od suosnivača Hewlett-Packarda i zatražio neke dijelove. Hewlett mu je osigurao dijelove, ali i dao ime osobe kojoj se može javiti za sezonski posao. Tako je nakon prvog razreda srednje škole Jobs proveo ljeto radeći na pokretnoj vrpci, sklapajući HP-ove mjerače frekvencije. Nadahnut uređajima koji su mu u tvornici svakodnevno promicali pred očima, Jobs je počeo raditi na izradi vlastitog mjerača frekvencije, ali taj projekt nikad nije dovršio. Otpornike, kondenzatore i tranzistore Jobs i Wozniak kupovali su u mjesnim prodavaonicama elektroničkih dijelova i putem kataloške prodaje. Jobs je u najmanju ruku jednako kao Wozniak poznavao kvalitetu i ugled tih prodavaonica. Kako su odrastali i bicikle zamijenili automobilima, širio se i krug u kojem su birali opremu i dijelove.

Povratak u Malo kraljevstvo 71

Jedno od najpogodnijih mjesta bila je prodavaonica Sunnyvale Electronics. Nalazila se u neposrednoj blizini autoceste El Camino Real i izvana je bila obložena lažnim kamenom, no ono što se nudilo u njoj bilo je konkretnije. Prodavaonica je nudila nove dijelove, desetke časopisa i priručnika, te voki-tokije po 18 dolara, za koje je Wozniak u višim razredima osnovne škole uštedio novac odvajajući 35 centa namijenjenih za objed u školi. Obojica su ubrzo počela izbjegavati Radio Shack jer su njegove dijelove smatrali nekvalitetnijima. Radio Shack, s onim kičastim neonskim natpisima, uvijek je bio tek posljednja mogućnost, mjesto na koje treba otići tek kasno navečer, kada je već sve ostalo zatvoreno. Sunnyvale Electronics, Radio Shack i druge prodavaonice, poput Solid State Musica ostali su u sjeni Halteka, prodavaonice čija je svijetlosmeđa zgrada u Mountain Viewu zauzimala cijeli ulični blok sa suprotne strane autoceste u odnosu na tri divovska hangara koje je Ratna mornarica tridesetih godina podignula radi smještaja cepelina. Izvana je izgledala poput kakve vojne kantine. Unutra je bio smješten svojevrstan elektronički otpad koji je poput svih takvih mjesta bio mješavina groblja i rodilišta. Cjenkanje na prodajnom pultu i debeli katalozi u fasciklima s metalnim hrptom pružali su određen osjećaj o ponudi i potražnji u svijetu elektronike. Pojedini dijelovi, obično mali i jeftini, bili su posve novi, no obično je trebalo pričekati nekoliko mjeseci da najnoviji modeli pronađu put do Halteka. Međutim, u prodavaonici su se nudili i elektronički pandani dinosaurovih zuba: elektroničke cijevi. Kupac je tu svakako morao točno znati što traži, a čak ni iskusni korisnici nisu mogli uvijek biti sigurni je li neki dio proizveden u Sjedinjenim Državama ili negdje na Dalekom istoku. Na takvim mjestima inženjeri elektrotehnike koji bi onamo svratili nakon posJa nailazili bi na mladiće na vrhu metalnih ljestava koji bi tražili savršen prekidač među velikim izborom različitih vrsta i oblika prekidača. Uske prolaze nadvisivale su drvene police postavljene na metalne okvire koji su se od betonskog poda dizali do stropa s prljavim cijevima i prašnjavim neonskim svjetlima. Stotine tisuća dijelova nalazile su se u kutijama izrađenima od ostataka kartonskih pakiranja, a iz nekih od njih virile su isprepletene žičice. Otpornici su bili pakirani u role, a ponegdje su cijele police bile namijenjene isključivo za kondenzatore. Skuplji dijelovi bili su smješteni u vitrine ili u izdvojenije prolaze. Pojedini su imali egzotične nazive, kao što su Leeds, Northrup Speedomax i Honeywell Digitest. Čak i generatori, koji mehaničku energiju pretvaraju u električnu, nudili su se u mnogo različitih inačica, gotovo poput varijeteta ruža: signal, sweep, mulfisweep, ligna sweep i (hibridni) varisweep. Prema riječima jednoga

72 Michael Moritz čestog posjetitelja. tumaranje prodavaonicom poput Halteka "bilo je nalik na prolazak kroz nekakav divovski komplet za samogradnju. Čovjek je stjecao sliku o tome što je sve izvedivo." Bilo je to ujedno i mjesto kamo su se inženjeri dolazili osobno uvjeriti u kvalitetu uređaja koji su se mogli prevoziti jedino kamionom, ali i onih koji su bili lakši od kakvog lista. Jobs je više vikenda proveo radeći kao prodavač u dućanu Halted Specialties u Sunnyvaleu. Ondje se upoznao s vrijednošću i aktualnim cijenama dijelova u rasponu od najnovijih poluvodičkih čipova do mjernih instrumenata. U jednom je trenutku iznenadio Wozniaka dok su jedne subote prije podne prekopavali po robi izloženoj na "buvljaku" u San Joseu, nepreglednom prostoru koji je udruživao odlike prodaje viškova iz garaže i seoskog sajma i privlačio, kako se činilo, sve tragače za korisnim materijalima južno od San Francisca. Jobs je kupio neke tranzistore koje je poslije preprodao - uz zaradu - svojem šefu u Halteku. Wozniak se poslije prisjećao: "Činilo mi se da je to suluda zamisao, ali znao je što radi."

No, Jobsov se život nije sastojao isključivo od elektronike. Bio je znatiželjan. pustolovan i otvoren prema životnim poticajima. Poigravanju raznim umjetničkim i književnim interesima posvećivao je podjednako vremena koliko i mjeračima frekvencije i laserskim zrakama. Privlačili su ga književnost i klasični filmovi. neko je vrijeme proučavao Shakespearea, polazio predavanja iz engleskoga. a očaravali su ga filmovi poput Crvenog balona. Kada su mu plivački treninzi počeli oduzimati previše vremena, prestao je trenirati i prebacio se na vaterpolo, no taj je sport napustio nakon što ga je trener počeo poticati da protivničke igrače koljenom udara u prepone. "Nisam bio rođeni sportaš. Uglavnom sam bio samotnjak." Neki njegovi vršnjaci iz srednje škole, poput mlađeg brata Stephena Wozniaka, Marka, Jobsa su smatrali "pravim čudakom". Neko vrijeme svirao je trubu u školskom puhačkom orkestru. S nekolicinom prijatelja osnovao je nekonvencionalnu skupinu Buck Fry Club, od čijeg se naziva preslagivanjem slova mogla dobiti opscena poruka. Zajedno su zlatnom bojom premazali jednu zahodsku dasku i betonom je učvrstili na veliku posudu za cvijeće, a jednu Volkswagenovu "bubu" uspjeli su postaviti na krov školske kantine. Na završetku trećeg razreda srednje škole Jobs je s Wozniakom i 8aumom priredio malu predstavu za maturante: divovsku plahtu, vezivanjem čvorova ručno obojenu u školsku zeleno-bijelu boju, koju su spustili niz jedan zid školske zgrade, tako da se na njoj pojavila divovska šaka s dobro poznatim drevnim ~imbolom. uzdignutim srednjakom.

Povratak u Malo kraljevstvo 73

Šaku je naslikala Baumova majka, kojoj su rekli da se radi o brazilskome simbolu sreće. Pri dnu slike njih su se trojica potpisala kombinacijom inicijala: SWABJOB PRODUCTIONS. Jobs je završio na razgovoru kod ravnatelja, a Paul Jobs ubrzo je stigao kao odvjetnik obrane. Steven Jobs usto je krenuo u osvajanje novih granica i na tjelesnom i na duhovnom planu. Zahvaljujući svojem prvom automobilu, crvenom Fiatovu modelu koji je imao dvoja vrata i koji je Paul Jobs smatrao malenim, skučenim i nepouzdanim, lakše je odlazio iz Los Altosa. Jobs je uvidio da zahvaljujući tom automobilu može posjećivati prijatelje. Za razliku od mnogih srednjoškolaca - u dobi kada se razlika od jedne godine čini poput cijelog desetljeća - Jobs je održavao prijateljske odnose s ljudima koji su od njega bili stariji i po nekoliko godina. Dvojica su studirala na Berkeleyu, ajoš jedan ili dvojica na Stanfordu. Jobs je svojim ćudljivim automobilom počeo odlaziti na suprotnu stranu Zaljeva San Francisco, na Berkeley, a osim toga volio se vrzmati i po kantini sveučilišta Stanford. Ti izleti u veći svijet proširili su krug njegovih općih interesa. Počeo je eksperimentirati s uskraćivanjem sna, a nekoliko puta nije spavao po dvije noći zaredom. Počeo je pušiti marihuanu i hašiš, lulu, a drogu je ostavljao u automobilu, u kojem ju je jednom prilikom našao njegov otac. "Što ti je ovo u autu?" upitao je Paul Jobs sina. "To ti je marihuana, tata." U četvrtom razredu srednje škole Jobs je upoznao prvu djevojku s kojom je ozbiljno hodao. Predmet njegova interesa, Nancy Rogers, pohađaJaje treći razred, jer je godinu prije ponavljala drugi. Imalaje dugu svijetlosmeđu kosu, zelene oči, istaknute jagodične kosti, a krasili su je svojevrsno boemska držanje i neodoljiva krhkost. Nancy je živjela dvije ulice od Homesteada, u domu u kojem su se njezina majka i otac, inženjer na odjelu za elektroničke sustave tvrtke GTE Sylvania, neprestano žestoko svađali. "Bila sam uzrujana i zbunjena jer mi se obitelj raspadala. Steve je bio nekako lud i to me privuklo." Njezin se otac ovako osvrnuo na to vrijeme: "Nancy je trebao netko za koga se mogla uhvatiti, a Steve je prema njoj bio ljubazan i drag." Njih su se dvoje upoznali dok je Nancy radila na animiranom filmu na koji školska uprava nije gledala dobronamjerno. Kako bi izbjegli nadzor, velik dio filma dovršen je nakon ponoći u školskoj zgradi iza navučenih zastora. Nekolicina učenika, poput Stevea, svraćala je onamo s rasvjetom i stereouredajima.

74 Michael Moritz

Wozniak, koji je dio tih aktivnosti promatrao s distance, zamišljao je (iako bez pravih temelja) da se njegov mlađi prijatelj upustio u snimanje pornografskih filmića. Jobs i Nancy upustili su se u pravu srednjoškolsku vezu. Tijekom Jobsove završne godine u srednjoj školi bježali su s nastave, poslije podne pili vino i razgovarali. Bio je to idiličan, gotovo pastoralan život u mjeri u kojoj je to dopuštalo okruženje predgrađa Santa Clare. Jobs je prvi put kušao LSD u društvu Nancy u jednom žitnom polju. "Bilo je super. Tada sam često slušao Bacha. Odjedanput je polje pšenice izvodilo Bacha. Bilo je to najčudesnije iskustvo u mojem dotadašnjem životu. Imao sam dojam da sam dirigent i da ravnam simfonijom, a da Bach dopire iz tog polja." Na završetku srednje škole Jobs je bio vitak i mršav. Zbog njegove duge tamne kose i rijetke brade, njegova je majka kupila samo jednu fotografiju s maturaine svečanosti. Nakon mature, Jobs je odlučio da će tijekom ljeta živjeti s Nancy. Njih dvoje unajmili su sobu u malenoj drvenoj kući u brdima, odakle se pružao pogled na Cupertino i Los Altos. Nancy se ovako prisjećala tog doba: "Nije to bio nekakav veliki korak i objava svijetu. Jednostavno smo se odlučili za to. Steve je bio tvrdoglav, pa smo se mogli upustiti u to, a brak mojih roditelja tada se raspadao, pa sam i ja mogla otići. Bili smo istinski zaljubljeni." Jobs je odluku objavio roditelji-

"Jednog sam dana jednostavno rekao: 'Živjet ću s Nancy.'" "Otac je rekao: 'Molim?'" "Da. Unajmili smo kućicu. Živjet ćemo zajedno." "Onje rekao: 'Nećeš.'" "Aja sam rekao: 'Hoću.'" "Onje onda rekao: 'Ne, nećeš.'" "Aja sam rekao: 'Dobro, bok!'" Jobs i Nancy Rogers tako su ondje proveli romantično ljeto. Šetali su i provirivali kroz ulaz u sjemenište Maryknoll, te pješačili do udaljenog Baldi Hilla, gdje je Nancy na drvenom stupu nacrtala crnkinju. Jobs je pokušavao pisati pjesme, nešto malo petljao s gitarom, a baš kao i Wozniaka, počela gaje privlačiti glazba Boba Dylana. U Santa Cruzu njih su dvojica pronašli prodavaonicu koja se bila specijalizirala za ezoteričku ponudu povezanu s Dylanom, prodajući reizdanja nota i tekstova. prikaze iz časopisa, piratske snimke sa snimanja albuma i koncerata održanih u Europi. Dio izdanja s pjesmama njih su dvojica odnijeli na SLAC i ondje ih fotokopirali.

Povratak u Malo kraljevstvo 75

Povremeno je dolazilo i do katastrofa u kojima je dobrodošla i obitelj. Kadaje na Jobsovujiatu došlo do kratkog spoja, pa se zapalio dok se vozio Skyline Driveom, otac ga je odvukao kući. Kako bi platili troškove popravka i lakše spajali kraj s krajem, Jobs, Wozniak i Nancy zaposlili su se u trgovačkom centru Westgate u San Joseu. Ondje su navlačili debele kostime i za tri dolara na sat paradirali dječjom igraonicom, betonskim prikazom prizora iz Alise u zemlji čudesa. Iako je Wozniak u tome uživao, Jobs nije bio pretjerano oduševljen: "Kostimi su bili užasno teški. Nakon četiri sata rada čovjek bi dobio želju da ubije pokojeg klinca." Nancy je glumila Alisu. Wozniak i Jobs izmjenjivali su se u ulogama Bijelog Zeca i Ludog Klobučara.

PLAVA KUTIJICA

Služeći se strogo službenim, pravno utemeljenim, viktorijanskim engleskim jezikom, tvrtka American Telephone and Telegraph nedvosmisleno je jasno dala do znanja kakva joj je politika: "Niti jedan dio opreme, aparat, sklop ili uređaj koje nije dobavila tvrtka AT &T neće se spajati ni dodavati mreži, opremi i instalacijama koje je postavila tvrtkaAT&T." Dr. No, Cheshire Cat, Snark, Cap'n Crunch, Alefnull, The Red King i Peter Perpendicular Pimpie nisu se složili s tim formulacijama. Bili su to telefonski frikovi koji su cijeli život usavršavali plave kutijice - elektroničke spravice veličine kutije cigareta - s pomoću kojih su besplatno ostvarivali međugradske telefonske pozive i zadirkivali. varali i neopisivo ljutili najveću tvrtku na planetu. U to vrijeme, a osobito poslije, izgovora za poigravanje plavim kutijicama i moćnim telekomunikacijskim sustavom bilo je koliko i nadimaka, a ni ti izgovori nisu za njima zaostajali po maštovitosti. Plava je kutijica nudila priliku za istraživanje najveće zbirke računala koju je čovjek ikada konstruirao. Bila je to prilika za upoznavanje stapanja hardvera i softvera širom svijeta. Bila je to intelektualna aktivnost. Bio je to izazov. Izazov koji je donosio zadovoljstvo. Ljudima je zaokupljao pozornost. Zadovoljavao strast za stjecanjem moći.

76

Povratak u Malo kraljevstvo 77

Bila je to povlaštena prilika za komuniciranje s nekima od legendarnih telefonskihfrikova. Neki su čak voljeli objašnjavati, posve ozbiljna izraza lica, da takav pristup nudi i praktične prednosti. Plave kutijice, tvrdili su, osiguravaju tiše i izravnije veze nego što ih može osigurati telefonska tvrtka. I premda su znali daje cijela aktivnost protuzakonita, tek su rijetki priznavali da kradu od AT &T-a, GTE-a ili nekih od stotina manjih, neovisnih davatelja telefonskih usluga. "Smatrali smo daje to potpuno nevjerojatno", objasnio je Steve Jobs, "to što možeš tako sastaviti tu kutijicu i nazivati ljude širom svijeta." Jobs i Wozniak slučajno su počeli sastavljati plave kutijice kada je Margaret Wozniak usput pogledala članak u Esquireu za koji joj se učinilo da bi se mogao svidjeti njezinu starijem sinu. I nije se prevarila. Članak je po opsegu zauzimao približno petinu kakve prosječne knjige, naslov mu je glasio "Tajne plave kutijice", a podnaslov "Priča kojaje toliko nevjerojatna da ćete se možda sažaliti nad telefonskom kompanijom." Članak objavljen u listopadu 1971. jednostavno je morao zaintrigirati osjećaj za fantastično kod svih čitatelja, ali osobito tinejdžera koji su od oscilatora pravili lažne bombe i igrali se laserskim zrakama na prozoru sobe. Članak je govorio o tajnome društvu telefonskihfrikova raspoređenih širom Amerike, utonulih u more emocionalne usamljenosti, pojedinaca čiji su najbolji prijatelji bili glasovi na suprotnom kraju telefonske linije. Među istaknutim pojedincima iz tog kruga bili su Joe Engressia, slijepi mladić od tek dvadeset i koju godinu, koji je telefonske centrale uspijevao zavarati jasnoćom zviždanja, te Kapetan Crunch, koji je taj nadimak preuzeo nakon što je otkrio da se zvuk plastičnih zviždaljka koje su se dijelile u sklopu te reklamne kampanje za žitne pahuljice Cap'n Crunch, može upotrijebiti za besplatne telefonske pozive. Ton od 2600 Hz koji je stvarala ta zviždaljka igrom slučaja odgovarao je osnovnom signalu kojim je telefonska kompanija usmjeravala međugradske pozive. Wozniak je progutao članak, zaintrigiran dojmom autentičnosti koji su stvarale tehničke pojedinosti, te stalnim spominjanjem frekvencija i ciklusa. Prije nego što je pročitao cijeli članak, nazvao je Jobsa, tada još učenika drugog razreda II srednjoj školi Homestead i počeo mu čitati dijelove teksta. Njih dvojica dotada baš i nisu ozbiljnije razmišljali ni o telefonima ni o telefonskim sustavima, no plave su kutijice očito bile dio elektronike, a činilo se i da obavljaju više nego korisnu funkciju. Zahvaljujući članku u Esquireu, njih dvojica krenula su u pravu grozničavu potragu, te su nakon četiri mjeseca uspjeli izraditi pouzdanu plavu kutijicu. Odjurili su u Palo Alto i stali prekopavati po knjižnici u SLACK-u, tražeći knjige koje bi im

78 Michael Moritz

mogle ponuditi dodatne upute. Telefonska tvrtka, uznemirena zbog pojedinosti otkrivenih u članku, od knjižnica je zatražila da s polica uklone tehničke priručnike za područje telefonije. Tako su nestali brojni priručnici, poput izdanja The Bell System Telephone Journal i The Bell Laboratories Record, u kojima su ponosni znanstvenici otkrivali najskrovitije pojedinosti o svojem radu. Očišćena je i većina polica u SLAC-u, no čistačima je promaknu lo nekoliko ključnih naslova, a Wozniak i Jobs pronašli su CClTT-ovu knjigu Masterdata koja je nekako preživjela čistku. Pomno su pročitali kazalo, tražeći mjesta na kojima se spominju višefrekvencijski tonovi, provjerili pojedinosti, te otkrili da se podudaraju s opisima u članku objavljenom u Esquireu. Samo sastavljanje pouzdane plave kutijice već je bilo drugi par rukava. Za početak, njih su dvojica odlučili izraditi oscilator za stvaranje tonova koje su kanili snimiti na kasetu. Oscilator su konstruirali na temelju odredenih sklopova opisanih u časopisu Popular Electronics, ali su ubrzo utvrdili da je jako teško dobiti stabilne tonove. Oscilatori su bili ćUdljivi i podložni promjenama temperature, a oprema telefonske tvrtke nije podnosila uredaje šlampave izvedbe. Satima su ručno prilagođavali oscilator, pokušavali pogoditi ispravne tonove, a Jobs je rezultat mjerio mjeračem frekvencije. Naposljetku su snimili tonove potrebne za ostvarenje telefonskih poziva, ali i dalje nisu uspijevali snimkom s kasete prevariti telefonsku centralu. Kako nisu uspijevali ukrotiti hirovitost valova i analognih sklopova oscilatora, Wozniakje usmjerio pozornost na digitalnu konstrukciju. lako je izraditi digitalnu plavu kutijicu bilo znatno teže nego oscilator, znao je da će takvim uređajem dobiti preciznije tonove. Wozniaka je pokretao neformalan natjecateljski odnos među ostalimfrikovima koji su izrađivali kompaktne plave kutijice. Morao je osmisliti sklopove koji će pritisak na tipku pretvoriti u jasne i stalne tonove. Radi lakšeg svladavanja aritmetičkog dijela problema napisao je program za jedno od računala na Berkeleyu. Nakon nekoliko tjedana sklopio je prvu digitalnu plavu kutijicu. Zahvaljujući lukavoj zamisli, kutijica, u kojoj se nalazio maleni zvučnik kojije radio na bateriju od 9Y, nije imala poseban prekidač za uključivanje. Aktivirala se pritiskom na bilo koju tipku. Jobs i Wozniak prvo su pokušali nazvati Wozniakovu baku u Los Angeles, ali su uspjeli nazvati pogrešan broj, tako da se nakon toga neki zbunjeni stanovnik Los Angelesa zacijelo pitao zašto netko s druge strane linije vrišti: "Radi! Zbilja radi! Nazvali smo vas besplatno."

Povratak u Malo kraljevstvo 79

Wozniak i Jobs bili su opsjednuti Kapetanom Crunchom, tim neokrunjenim kral)emfrikova, i njegovim pronalaženjem,jednako kao što su bili opsjednuti izradom pouzdane plave kutijice. Nazvali su autora članka u Esquireu koji je uljudno odbio mogućnost da im otkrije Crunchovo pravo ime. Jobs je onda negdje čuo da je Crunch dao intervju na jednoj radijskoj postaji u Los Gatosu. Njih dvojica tako su otišli u sjedište te postaje, gdje im je ponovno rečeno da im ne mogu otkriti ime. Budući da je svijet telejonskihfrikova ipak bio malen, na kraju je jedan drugi zanesenjak s Berkeleya rekao Wozniaku da je s Kapetanom Crunchom radio na KKUP-u, ultrakratkovalnoj radijskoj postaji u Cupertinu, te da se zove John Draper. Jobs je nazvao KKUP, zatražio Drapera, a tajnica mu je rekla da mu može ostaviti poruku. Nekoliko minuta poslije oglasio se telefon: na liniji je bio Kapetan Crunch. Dogovorili su se da će se za nekoliko dana navečer naći u Wozniakovoj sobi na sveučilištu Berkeley, na koje se bio upisao 1971. godine. Nešto što je u biti bilo ravno papinu posjetu, imalo je i takav tretman. Kadaje Jobs stigao iz Los Altosa, Wozniakje sjedio na rubu kreveta,jedva prikrivajući uzbuđenost, a još nekolicina studenata iščekivala je kucanje na vratima. Kada su napokon začuli kucanje, Wozniak je otvorio vrata i na hodniku ugledao nekakvu otrcanu, neurednu pojavu. Posjetitelj je bio u trapericama i tenisicama, kosa mu je neobuzdano stršala na sve strane, a lice bilo neobrijana. Žmirkao je prema njima, a vidjelo se da mu nedostaje i nekoliko zuba. Wozniak se ovako prisjetio susreta: "Izgledao je krajnje užasno, a ja sam upitao: 'Ti si Kapetan Crunch?'" Draper je odgovorio: "Taj sam." Unatoč neobičnu držanju i neprivlačnu izgledu, Draper je održao pravo večernje predavanje. Počeo se poigravati telefonom u sobi, obavio nekoliko medunarodnih poziva, nazvao nekoliko uslužnih brojeva s vicevima, te snimio vremenske prognoze za nekoliko gradova u inozemstvu. Slušačima je pokazao i kako "nizati tandeme" preusmjeravanjem poziva s jednog tandema (preklopnici Class 4) na drugi u različitim gradovima širom Amerike i sve završio pozivom na broj u sobi na suprotnoj strani hodnika. Nakon izazivanja telefonske reakcije, Draper je spustio slušalicu, dok su Jobs i Wozniak slušali na telefonu koji je zazvonio na drugoj strani hodnika. Čuli su kako se tandemi prekidaju na liniji koja odjekuje zvukovima dok se poziv kaskadno zaključuje: k-čig-a-čig-a-čig; k-čig-a-čig-a-čig.

Pouka se nastavila i nakon što su se prebacili u Kips, pizzeriju u sklopu Berkeleya. Drapera se jako dojmila Wozniakova plava kutijica:

80 Michael Moritz

"Nikada nije gubila pravi ton i nikada je nije trebalo ugađati, ali je zvučala malko šuplje i slabašno." Draper je Jobsu i Wozniaku dao brojeve ostalih ilegalaca, posebne telefonske brojeve, pozivne brojeve raznih zemalja, šifre podmorskih kabela, satelitske i pristupne šifre. Zasuo ih je pojedinostima oprebacivačima daljinskih vodova, konferencijskim mostovima, indikatorima rutera, nadzornim signalima i pozicijskim postajama telefonskog prometa. Draper je Wozniaka i Jobsa upozorio da nikada ne nose plavu kutijicu uokolo i da pozive njome ostvaruju isključivo s telefonskih govornica. Wozniak je pomislio: "Bio nam je to najnevjerojatniji sastanak u životu." Iste večeri, dok su se vraćali u Los Altos (gdje je Wozniak bio ostavio svoj automobil) Jobsov se crveni fiat pokvario. Prvi put upotrijebili su plavu kutijicu s telefonske govornice u blizini prilaza autocesti i pokušali doći do Drapera, koji je trebao krenuti u istome smjeru. Nazvali su telefonsku centralu da dobiju jedan besplatni broj (s predbrojem 800), a strah ih je počeo hvatati kada ih je telefonistica nazvala da provjeri jesu li još uvijek na liniji. Jobs je spremio plavu kutijicu i već je počeo nazivati broj uobičajenim načinom kada se kraj njih zaustavilo policijsko vozilo. Policajci su im naredili da iziđu iz kabine, te su počeli pregledavati okolno grmlje. Neposredno prije nego što su im naložili da stanu uza zid i rašire noge da ih pretraže, Jobs je Wozniaku dodao plavu kutijicu, koju su policajci ubrzo otkrili. "Što je ovo?" upitao je jedan od policajaca. "Glazbeni sintesajzer", odgovorio je Wozniak. "Čemu služi ova narančasta tipka?" "Oh. to služi za kalibraciju" . umiješao se Jobs. "To je sintesajzer kojim se upravlja s pomoću računala", objasnio je Wozniak. "Gdje je onda kompjutor?" "Ovo se priključuje na kompjutor", odgovorio je Jobs. Nakon što su se uvjerili da dugokosi mladići nemaju drogu, policajci su Jobsa i Wozniaka povezli autocestom. Jedan od policajaca u jednom se trenutku okrenuo prema njima, vratio im plavu kutijicu i rekao: "Šteta. Preduhitrio vas je tip po imenu Moog." "A-ha", rekao je lobs. "on nam je poslao sheme." Wozniak je upotpunio večer kada je ispred lobsove kuće sjeo u svoj ford pinto i a~tocestom Nimitz krenuo prema Berkeleyu: usput je

Povratak u Malo kraljevstvo 81

zadrijemao i uništio auto zabivši se u zaštitnu ogradu. Wozniak i Jobs osmislili su i imena za novu aktivnost. Wozniak se odlučio za sigurnu kombinaciju Berkeley Blue, a Jobs je odlučio da će se zvati OafTobark. Potkraj prvog kvartala na Berkeleyu Wozniakje već bio posve zaokupljen plavim kutijicama. Počeo je prikupljati članke iz časopisa i novina, bolje izreske postavljao je na zid, zaključujući da najviše doznaje iz tiskanog materijala. Pretplatio se na bilten koji je izdavao TAP, Technological American Party, a znao je i za druge "underground" časopise kakvi su na primjer bili TEL (Telephone Electronics Line) i skupine kao na primjer "Phone Phreaks International" i "Phone Phreaks of America". No on i Jobs uglavnom su se zadržavali na periferiji kruga koji je privlačio ljude koji su studirali računarstvo na MIT-u, vrzmali se po Laboratoriju za umjetnu inteligenciju na Stanfordu i znali za kompjutorske datoteke koje su sadržavale najnovije telefonske smicalice. Wozniaka i Jobsa daleko su više zanimala praktična pitanja i širenje zbirke uređaja nego vrzmanje po nekom sveučilištu. Držeći se uputa otisnutih u knjizi Steal This Book Abbieja Hoffmana i ljevičarskome časopisu Ramparts, Wozniak se opremio crnom kutijicom koja je omogućavala primanje besplatnih poziva, te crvenom kutijicom koja je oponašala zvuk novčića koji ulaze u govornicu. No najunosniji i najzabavniji dio arsenala bila je plava kutijica. Wozniak je njezine mogućnosti uskoro pokazao prijateljima. Veliku moć uređaja pokazao je Allenu Baumu na dvjema telefonskim govornicama u blizini srednje škole Homestead. Wozniak je s jedne govornice nazvao drugu, što je Baumu omogućilo da kaže "bok" u jednoj od njih, pa otrči II drugu i začuje odjek vlastitog pozdrava u drugoj. Wozniak je nekoliko puta nazvao sestru koja je radila u jednom izraelskom kibucu. Na Jobsovo traženje, njih dvojica pretvorili su hobi II pravi mali obrt, te su počeli prodavati uređaje. "Želio je doći do novca", rekao je Wozniak za partnera. Njih dvojica primijenili su vlastite tehnike traženja kupaca i širenja prodaje. Šuljali su se hodnicima muških domova na Berkeleyu (uvjereni da nema mnogo studentica koje bi zanimao njihov mali uređaj), kucali na vrata i procjenjivali reakcije na unaprijed uvježbani igrokaz. "Je li tu George?" upitao bi jedan od njih oprezno. "George?" glasila je iznenađena reakcija. "Da, George. Znaš, onaj tip s plavom kutijicom. Tip koji izvodi trikove s telefonom. Tip koji ima plavu kutijicu za besplatne međugradske pozive." Jobs i Wozniak pratili su izraz lica potencijalne mušterije. Ako bi se na njemu pojavili zbunjenost i plahost, ispričali bi se što su pokucaJi na pogrešna vrata i krenuli dalje. Kada bi njihova predstava izazvala

82 Michael Moritz

znatiželju, potencijalnog kupca pozvali bi na demonstraciju mogućnosti plave kutijice. Nakon nekoliko tjedana prodaja u studentskim domovima u sklopu sveučilišta poprimila je jasno određen obrazac. Wozniak bi na telefon metalnim kvačicama priključio kasetofon. a on i Jobs objasnili bi temeljna načela funkcioniranja plave kutijice. Slijedila bi demonstracija mogućnosti. Wozniak je osobito uživao kada bi se našao u središtu pozornosti. "Bila je to velika predstava." Nazivali su prijatelje i rođake nekih od potencijalnih kupaca u Sjedinjenim Državama. Potom bi počeli nazivati inozemstvo. a zatim pokušali i ostvariti globalnu kružnu vezu - počinjući uBerkeleyu, preko centrala u više zemalja - i završili na nekom obližnjem telefonu, također na Berkeleyu. Jednom je zgodom Jobs s pomoću plave kutijice rezervirao sobe za veliku skupinu gostiju u londonskome hotelu Ritz i ne mogavši više susprezati smijeh slušalicu predao Wozniaku. Jednom drugom prigodom Wozniak se, prema vlastitim riječima, pretvarao da je državni tajnik Henry Kissinger. pa je nazvao Vatikan i zatražio da mu daju papu. Jedan vatikanski dužnosnik objasnio mu je da papa još spava, ali da će poslati nekoga da ga probudi. Na telefon je tada došao jedan drugi dužnosnik i otkrio prijevaru. Prikazivanje mogućnosti uvijek je budilo znatiželju i Jobs i Wozniak pripremali su kasete s tonovima koji će njihovim prijateljima trebati da nazovu omiljene međugradske brojeve. Zahvaljujući tim večernjim predstavama dobivali su i nove narudžbe. Njih dvojica neformalno su se dogovorili o proizvodnji plavih kutijica. Jobs je dogovarao isporuku dijelova u približnoj vrijednosti od 40 dolara. a Wozniak je ulagao oko četiri sata rada da sklopi kutijicu, koju su potom prodavali za 150 dolara. Kako bi skratili vrijeme potrebno za proizvodnju, odlučili su prestati spajati dijelove ručno i dati izraditi tiskane pločice. Umjesto da kutijicu sastavlja četiri sata. Wozniakje sada sve mogao dovršiti za manje od sata. Počeo joj je dodavati j mogućnost da jedna tipka služi za automatsko pozivanje broja. Na tiskanu pločicu dodao je i maleni zvučnik i bateriju, tipkovnicu ljepilom učvrstio za poklopac, a kada bi sve dovršio, s donje strane zalijepio bi karticu s porukom ispisanom ljubičastim flomasterom. Na njoj je pisalo: "U ruci ima cijeli svijet". a nudilaje svojevrsno neformalno jamstvo. Wozniak je obećavao da će neispravnu kutijicu koju vlasnik vrati s karticom popraviti bez naknade.

od

Nakon približno godinu dana, zbog mješavine dosade i straha posljedica Jobs se povukao iz posla. Naposljetku, broj

mogućih

Povratak u Malo kraljevstvo 83 rođaka, prijatelja, servisa za prognozu vremena, automatskih satova i vicomata ipak je bio ograničen. Imali su i stvarnih razloga za zabrinutost: telefonske tvrtke počele su se odlučno boriti protiv telefonskihfrikova, te su angažirale agente koji su fotografskim aparatom snimali sudionike frikovskih skupova, prisluškivali i motrili pojedine kuće, u centrale postavljali opremu za praćenje, nagrađivali doušnike, plaćali dvostruke agente i povremeno provodili racije. Hobi je počeo poprimati sablasne aspekte i počele su ga pratiti uznemirujuće glasine. Neki frikovi čak su postavljali tarantule u poštanske sandučiće agenata, a govorilo se i o tome da se matija neobično zanima za taj unosni posao. Jobs je počeo sumnjati i u Kapetana Cruncha. Postao je oprezan zbog Draperova mahnitog tona, navike da nekakvim hitnim pozivima prekida telefonske razgovore, histeričnog držanja kada bi netko pripalio cigaretu, te poziva na tjelesnu aktivnost i vježbe. "Bio je omamljen i čudan." Jobsu se činilo da legenda iz onog članka u Esquireu trči pred rudo. Čak ni piratska 65-vatna ultrakratkovalna postaja, San Jose Free Radio, s koje je Draper emitirao program gotovo svaki vikend, iz stražnjeg prostora kombija parkiranog na uzvisinama u blizini opservatorija Lick, nije poslužila kao dovoljna protuteža za njegovu hirovitost. Jobsove sumnje dobile su potvrdu. Iako Jobs to tada nije znao, tvrtka General Telephone počela je pratiti i snimati Draperove odlazne pozive. Među imenima i telefonskim brojevima koje je tvrtka uručila FBI-u našao se i broj Jobsove obitelji. Godine 1972. Draper je osuđen za telefonske prijevare, ali se izvukao samo s kaznom od 1000 dolara i petogodišnjom uvjetnom kaznom. Cijeli se hobi pokazao opasnim i II jednom drugom aspektu. Dok se pripremao za prodaju jedne plave kutijice na parkiralištu jedne pizzerije II Sunnyvaleu, Jobs se jedne večeri neočekivano našao pred kupcem koji je u ruci držao pištolj. "Mogao sam učiniti bilo što od tisuću petsto stvari, ali u svakom slučaju postojali su jednaki izgledi da će me ustrijeliti u trbuh." Jobs mu je bez otpora predao plavu kutijicu. Još neko vrijeme Wozniakje samostalno vodio posao. U međuvremenu je otkrio i nove trikove, na primjer kako besplatno telefonirati s telefona koje hoteli i tvrtke specijalizirane za iznajmljivanje automobila postavljaju na aerodromima. Jednom je prigodom prisluškivao telefon voditeljice ženskog doma na Berkeleyu, kao i razgovore ureda FBI-a u San Franciscu. Približno godinu dana prije nego što su počeli gubiti interes i prije nego što je telekomunikacijska tvrtka počela poboljšavati opremu u centralama, Jobs i Wozniak zamijenili su uloge. Jobs se držao na distanci, a Wozniak je primao narudžbe II roditeljskoj kući i opušteno vodio cijeli posao.

84 Michael Moritz

Ipak je s Jobsom po pola podijelio oko 6000 dolara zarađenih od prodaje približno dvije stotine plavih kutijica: "Bio je to moj biznis, a Steve je dobio polovicu." Dvojica Wozniakovih prijatelja distribuirala su uređaje po Berkeleyu, a jedan je srednjoškolac, koji se krio pod pseudonimom Johnny Bagel, pomagao u organiziranju prodaje u Beverly Hillsu. Dio Wozniakovih plavih kutijica završio je u rukama međunarodnog prevaranta Bernieja Cornfelda i rok-pjevača Ikea Turnera. Distributeri su s vremena na vrijeme gnjavili i opsjedali Wozniaka, kojem je dosadilo stalno ponavljanje jednoličnog sklapanja uređaja. On je počeo naručivati dijelove od distributera elektronike pod lažnim imenom, a katkad je zrakoplovom putovao u Los Angeles. Maleni kovčeg s plavim kutijicama predavao je kao prtljagu, kako bi izbjegao provjeru na aerodromskom rendgenskom uredaju. Jednom su prilikom ti njegovi pokušaji završili zbrkom i nelagodnom situacijom. Avionsku kartu za Los Angeles bio je rezervirao pod imenom Pete Rose, ne znajući da se tako zove jedan od najpoznatijih igrača bejzbola. Wozniak je stigao na aerodrom, rekao službenici da je došao podignuti kartu za Petea Rosea, a zatim je shvatio da za kartu nema dovoljno gotovine, ali i da ne želi platiti čekom na kojem mu stoji pravo ime. Wozniak se dokazao kao velemajstor hardverskog terminala, plave kutijice. Konstruirao ju je prema originalnoj zamisli i nacrtu i mogla je parirati najboljim i najdomišljatijim uređajima te vrste. Daljnje dokaze o velikim sposobnostima ponudio je kada je plavu kutijicu uspio sakriti u kućište jednog od HP-ovih kalkulatora. Njegovo vladanje softverom već je bilo upitnije. Nije uložio dovoljno vremena da temeljito ovlada telefonskim sustavom, kao što su to učinili neki drugi tete/onski/rikovi, i premda ga nisu uhitili, mnogi njegovi kupci nisu imali toliko sreće. Unutar neformalne hijerarhije telefonskih jrikova, Wozniak je prije bio haker nego frik. Nije čak ni eksperimentirao s pozivima u AUTOVON-u, telefonskom sustavu namijenjenom vojnim komunikacijama koji je bio omiljeno igralište okorjelih frikova. Jedan veliki poznavatelj AUTOVON-a, Burrell Smith, smatrao je da Wozniak "nije shvaćao mrežu kojoj se čovjek mora posvetiti strašću i svim raspoloživim vremenom." Kazna se pojavila u još jednom obliku: rezultatima rada na studiju. Iako je bio složio raspored iz snova: dva predavanja,jedno za drugim, II istoj predavaonici, četiri poslijepodneva tjedno, Wozniaku su telefoni bili zabavniji. U ljeto 1972. ponovno je došao u sukob s još jednim prodekanom, te primao pisma u kojima su ga korili za loše akademske rezultate.

Povratak u Malo kraljevstvo 85

({Još nismo vidjeli baš ništa", rekao je Carter Boce jabukova soka, vrećice čipsa i pladnjevi sendviča s puretinom, piletinom i raznim salamama nalazili su se na jednom kraju dugačkog konferencijskog stola. Na drugom je kraju Steve Jobs, u košulji, kravati i samtnim hlačama, stopalima lupkao po podu, a prstima bubnjao po stolu. Čekao je početak redovitoga tjednog podnevnog sastanka s voditeljima raznih odsjeka u odjelu zaduženom za Mac. U sobu su ušli Bob Bellville, prvi čovjek inženjerskog odsjeka, Matt Carter, šef proizvodnje, Mike Murray, voditelj marketinga, Debi Coleman, šefica računovodstva, Pat Sharp, Jobsova osobna tajnica, te Vicki Milledge iz kadrovske službe. "Hajdemo! Danas na programu imamo hrpu toga", rekao je Jobs šestorki koja je čavrljala i polagano prilazila stolu. Odmah je počeo ispitivati Boba Belvillea, inženjera s naočalama, o sukobu dvojice zaposlenika u njegovu odsjeku. "Što ćeš u konačnici poduzeti u vezi s Georgeom?" upitao je Jobs. "U konačnici ću", odgovorio je 8ellville blagim tonom, "biti mrtav." "Georgea možemo zadržati jedino", uzvratio je Jobs, ne obazirući se na duhoviti odgovor, "prepustimo li mu cjelokupnu analognu elektroniku. Ne bude li se osjećao odgovornim za cjelokupnu analognu elektroniku, otići će u neku drugu tvrtku. Dobit će izvrsnu ponudu da vodi inženjerski dio neke posve nove tvrtke." Bellville je predvidio da bi svako takvo promaknuće uzrujalo Hapa Horna, inženjera zaduženog za disketni pogon koji im je zadavao glavobolje. "Ucijeni li te Hap i zaprijeti otkazom", rekao je Jobs, "ne obaziri se. Čim Hap skrene s kritičnog puta, odbaci ga." "Ovu raspravu moramo dovršiti u četiri oka", rekao je Bellville tiho. Usredotočivši se na opširan dnevni red, Jobs je počeo zabrinuto i razdraženo govoriti o izradi uputa za uporabu. Aktivnost u izdavačkom odjelu služila je kao približni barometar stupnja napretka jer je pratila uvjete na dvjema frontama. Jednu je činilo hirovito petljanje na laboratorijskim radnim stolovima, dok se druga nad sve nadvijala u obliku neumoljiva datuma predstavljanja tržištu. "Samo gledam kako stvari nestaju iz publikacija", rekao je Jobs Michaelu Murrayu, voditelju marketinga. "Fantastično obavljaju posao, ali ništa ne uspijevaju dovršiti. Sredi to." Murray je kimnuo. Jobs je tako išao od suradnika do suradnika te došao i do Matta Cartera, zaduženog za proizvodnju računala i praćenje napretka u Appleovoj

86 Michael Moritz

tvornici u blizini Dallasa. "Smijem li nešto predložiti?" upitao je Jobs. Nije pričekao odgovor, a ponizni se ton odmah raspršio. "Tvoja skupina ne ostvaruje interakcije ni s marketingom, ni s inženjerima. Nisu se vratili u laboratorij. Moraju nekako ući u duh Maca. Upoznaj ih sa svima. Moraš ih natjerati na interakciju." "Vodim skupinu ljudi u Dallas", nacerio se Carter. "Tako da mogu do mile volje ostvarivati interakcije kakve god žele." Jobs je naglo prešao na pitanje razvoja odjela. Angažiranje novih ljudi bilo je stalna pojava u Macu i oduzimalo je velik dio vremena višim menadžerima. Jobs je pogledao neki papir i rekao: "Prošli mjesec imali smo četrdeset šestero ljudi." "Danas imamo šezdesetero", ispravila ga je Vicki Milledge iz kadrovske službe. "Bože! Hej! Zbilja rasturamo" ,rekao je Jobs. "Ovdje smo imali Cijelu procesiju ljudi", rekao je Michael Murray i spomenuo jednu kandidatkinju iz Xeroxa. "Najavila je otkaz u Xeroxu, a ondje taj postupak traje duže nego što traje razgovor za posao u Appleu." "Kada će ti Rizzo priopćiti odluku?" upitao je Jobs, misleći na kandidata za isto mjesto. "Odugovlači", rekao je Murray. "Ja bih se odlučio za Rizza" , rekao je Jobs. "Brže će se spustiti u rovove. Moraš u sebi točno odlučiti koga želiš." Murray je spomenuo ženu koja je radila u nekoj tvrtki za financiranje novih projekata i kompanija, ali koja mu je dala do znanja da bi bila voljna raditi u Appleu i za 40.000 godišnje manje. "Zgodna i sama?" upitao je Jobs. "Nije sama", zasmijuljio se Murray. "Tražimo kandidatkinje za školu za manekenke?" upitala je Debi Coleman. Jobs se uhvatio jednoga drugog imena. "Radio je u planiranju", rekao je Murray. "Bavi se ulaganjem u nove tvrtke", uzvratio je Jobs. "Meni to zvuči kao sranje od posla." "A Steve Capps?" upitao je Jobs. "Radi u Lisi", uzvratio je Bellville, kao da se neće upustiti II kadroviranje II drugome dijelu tvrtke. "Načuo sam da želi raditi kod nas", uzvratio je Jobs. Matt Carter upitao je kolege što misle o jednom kandidatu za proizvodnu ekipu, zbog čega je Debi Coleman rekla: "Imao je dobru priču,

Povratak u Malo kraljevstvo 87

postavljao odgovarajuća pitanja." "Baterije su mu na izdisaju. Ne bih imao povjerenja u tog tipa", rekao je Jobs i odmah predložio alternativu. "Duke će im biti neusporedivo simpatičniji. Budan je. Konzervativniji je, vozi datsun 2802 i nosi naočale."

Vicki Milledge primijetila je da ne smije imati tajnicu, ili, kako se ta funkcija nazivala u Appleu, "područnog suradnika". "Zašto?" upitao je Jobs. "Zbog proračuna", odgovorila je Milledge. "Neka se nose", uzvratio je Jobs. Pat Sharp, žena kovrčave kose i s naočalama, načela je temu preseljenja odjela, sa svom opremom i ljudima, u veću zgradu. Skupina zadužena za Mac tiskala se u polovici jednokatnice od crvene opeke, a dio njezinih pripadnika radio je i u aneksu. Očekivalo se preseljenje u drugu zgradu, sa suprotne strane Bandley Drivea u Cupertinu, ulice koju je Apple pretvorio u interni put u sklopu tvrtke. Appleova je nazočnost u toj ulici bila toliko izražena da su zgrade nazivali prema poretku kojim ihje tvrtka preuzimala, a ne prema kućnome broju. "Zanima me tlocrt", rekla je Pat Sharp. "Voljan sam utrošiti milijun zelembaća da sredimo Bandley Tri", objavio je Jobs. "Sve ćemo fino srediti i to je to. I to namje završno odredište. Uložite energiju u to. Prostor će biti uređen za stotinu ljudi. Ne zanima me vođenje odjela koji ima više od stotinu ljudi, a vas ne zanima rad s više od stotinu kolega. Neće biti prikolica, neće biti aneksa, ništa. Želi li Bob novog tipa za softver, morat će ići netko drugi." "Možemo li urediti teretanu ili vježbaonicu?" upitao je Murray. "Ne", odgovorio je Jobs. "Imat ćemo nekoliko tuš-kabina i to je sve. Promislite o tome što želite". apelirao je Jobs. "Žele li ljudi iz softvera ili izdavaštva zasebne urede, sada je pravi trenutak da razmišljamo o tome." Zatim se prebacio na neposredniji problem, pilot-projekt izrade dvije stotine tiskanih pločica za Mac koje će služiti za ispitivanje. O napretku ga je izvijestio Matt Carter. "Kompleti samo što nisu stigli. Opremit ćemo ih sljedeći tjedan." "Kako bi bilo da naručimo još dvadeset pet pločica?" upitao je Jobs. Debi Coleman se složila. "Postoji li logično opravdanje za dvije stotine? Prošli put izradili smo pedeset, pa smo tražili sedamdeset pet." Time je podsjetila Jobsa da naglas izrazi zabrinutost zbog mogućnosti da neke od postojećih tiskanih pločica padnu u ruke konkurenciji ili nekoj od inozemnih tvrtki specijaliziranih za štancanje jeftinih kopija računala.

88 Michael Moritz

"Želim povući prvih pedeset, pa ih uništiti i ubaciti u divovski uređaj za komprimiranje otpada." "Kada počinjemo?" Čim je čuo datum određen za početak sastavljanja pokusne serije, sinulo mu je nešto drugo. "Što kažete na to da se razvalimo pivom?" upitao je, misleći na nedavnu zabavu. "Želite još takvih tuluma?" Načas je zašutio. "Kada imamo sljedeću proslavu?" "Za Božić", odgovorio je Murray. "Znači, u siječnju, jer svi imaju pune ruke posla", rekao je Jobs. "A što kažete na početak studenoga? Može jedan rokenrol tulum? Imali smo tradicionalni ples. Rokenrol. Četvorke. l to je cijeli svijet. Održat ćemo rokenrol ples za Noć vještica." Carter je kolegama objavio kako se sprema otputovati na Daleki istok i obići potencijalne dobavljače dijelova i da je već počeo naručivati. Jobs je duboko uzdahnuo. "To je poput vlaka koji je krenuo iako mu je za zaustavljanje potrebno petsto metara, a mi još nismo ni položili tračnice." Zastao je i obratio se Carteru i Bellvil1eu: "Moramo temeljito ispitati glavnu logičku pločicu. Moramo ispitivati i u toplome i u hladnome stanju." Dlanom je lupio po stolu. "Pojedinosti. Pojedinosti. Pojedinosti. U digitalnoj je pločici daleko više novca nego u analognoj. Ako već mora doći do zajeba, neka bude u digitalnoj pločici." "S analognom smo zbilja u velikoj frci", usprotivio se Carter. "Trenutačno nam kažu da će biti dovršena za četrdeset pet dana, ali još nismo vidjeli baš ništa. Pritisnuli smo ih, pa su rekli da im trebaju tri mjeseca. Morat će zapeti i više nego što misle." Carter se vratio na potrebu da naručuju dijelove, a Jobs je spomenuo dva dobavljača: "Samsung mi se sviđa više nego Aztec. S njima možemo pregovarati?,' "Ne možemo se izložiti takvom riziku", odgovorio je Carter. "I jednima i drugima moramo dati velike poticaje." Nakon toga počeli su razmatrati moguće cijene računala. Već nekoliko mjeseci opći je cilj bio prodavati računalo za 1995 dolara. Jobs je želio da ga šef interne revizije uvjeri kako će i po cijeni od 1495 dolara zadovoljiti Appleove ciljeve glede zarade. Debi Coleman, koja je proučavala mogući učinak promjene cijene na razinu prodaje, počela je na ploči iscrtavati grafikone i krivulje. Jobs je nekoliko trenutaka gledao, slušao njezina objašnjenja, a onda.rekao: "Možemo izvući brojke iz guzice i učiniti bilo

Povratak u Malo kraljevstvo 89

što. Sve su krivulje totalno sranje. Ako vjerujete u to, onda se zavaravate." "Sve to možemo tiskati i na ploteru u boji, pa neće značiti baš ništa", složio se Murray. Jobsu je sinula vragolasta ideja u vezi s ispitivanjem učinka razlike u cijeni od 500 dolara. "Trebali bismo malo iskušati tržište. Spustiti cijenu u Los Angelesu, a podignuti je u Seattleu, pa se nadati da distributeri međusobno ne komuniciraju." Počeo je objašnjavati zaključke radne skupine koju je Apple bio osnovao da postavi smjernice za formiranje cijene na temelju ciljane zarade: " Osamnaest milijuna tipova iz marketinga i financija nije imalo pojma što radi. Uvijek ćemo donositi prosudbe, a mnogo toga jednostavno se ne može znati. Tako smo se na kraju priklonili zdravu razumu i praksi u vezi sa željenim prinosom." Obratio se Debi Coleman, sada već ponešto povišenim glasom. "Nemoj nas voditi u zemlju šupaka s grafičkim prikazima. Samo nam još treba da se ljudi počnu nadmetati tablicama i grafikonima." Murray se potužio da Appple, bez obzira na prodajnu cijenu, promociji i predstavljanju Maca ne posvećuje ni približno dovoljno sredstava. "Da smo Kodak ili Polaroid, imali bismo divovski budžet samo za predstavljanje novih proizvoda." Jobs je za potrebe rasprave počeo glumiti da je zadužen za odjele koji prodaju Apple II i Apple Ill. "Recimo da sam menadžer PCS-a. Više komada kompjutora Apple II prodat ću jedino uz vraški agresivnu promociju. Nemam jako tražen proizvod. Neću dobiti besplatan prikaz u novinama. Neću se naći na naslovnici Bytea." "Ja prodajem tenninske ugovore", rekao je Murray. "Aja plaćam račune", rekao je Jobs. Još se razgovaralo o skupu koji će se u Acapulcu organizirati za Appleove distributere, te o kvartalnome skupu četiri stotine Appleovih menadžera na kojem će Jobs podnijeti izvještaj o napretku Maca. Tako su odlučili i koji će članovi ekipe zadužene za Mac sudjelovati na tom dvodnevnom skupu. Vieki Milledge tada se nervozno nasmijala. Pogledala je šefa i rekla da su joj svi menadžeri, osim Jobsa, podnijeli izvještaj o radu svojih ljudi. "Mrzim takve izvještaje i ocjene. Volim povišice plaće", objasnio je Jobs. "U svakom žitu mOra biti i malo kukolja", rekao je utješno Matt Carter.

MED I ORASI

Kada je počeo pregledavati brošure raznih sveučilišta, Steven Jobs iskazao je sklonost i originalnosti i tvrdokornosti. Zadaći se posvetio svom onom ustrajnom tvrdoglavošću koju je prije upotrijebio da roditelje nagovori na preseljenje II Los Altos. Jobs se dovoljno povlačio po raznim fakultetima koje su polazili njegovi stariji prijatelji da zaključi kako za njega nisu primjereni. Smatrao je da je Berkeley, s onim divovskim predavaonicama, prava tvornica diploma, dok mu se Stanford činio odviše rezerviranim. Naposljetku, nakon što je posjetio prijatelja na Reed Collegeu, malenomu liberalnom i skupom sveučilištu II Portlandu, II Oregonu, Jobs je zaključio da želi iskušati život na sjeverozapadu. Vrativši se iz obilaska tog sveučilišta, priopćio je odluku roditeljima. Užasnut mogućnošću plaćanja astronomske školarine, Paul Jobs ovako se prisjetio glavne teze rasprave: "Pokušali smo ga odgovoriti od tog nauma." Clara Jobs toga se prisjetila još izravnijom formulacijom: "Steve je rekao da želi studirati jedino ondje, te da ne ide nikamo ako ne može studirati na Reedu." Supruzi Jobs popustili su pod pritiskom blage emocionalne ucjene, smjestili sina na stražnje sjedalo automobila, odvezli ga na Reed, te se od njega oprostili usred pustog kompleksa nekoliko dana prije početka školske godine 1972.11973. Taj se rastanak duboko urezao u sjećanje

Povratak u Malo kraljevstvo 91

Stevenu Jobsu. "Rastanak nije bio istinski srdačan i topao. Ja sam otprilike rekao: 'Pa, dobro, hvala i bok.' Nisam htio čak ni da okolne zgrade vide da su mi roditelji ondje. Tada nisam htio roditelje. Htio sam biti jednostavno kao kakvo siroče iz Kentuckyja koje se godinama potucalo po cijeloj zemlji uskačući u teretne vlakove. Htio sam otkriti što je zapravo život." Prirodno okruženje u Portlandu nudilo je poprilično toga novoga što je moglo pružiti odredeni poticaj osjetilima. Vrijeme je bilo melankoličnije nego u južnome dijelu poluotoka San Francisco, no bilo je drugih stvari koje su pružale utjehu. Bila je tu udaljena raskoš Mount Hooda na koji se moglo penjati, zatim grmljavina i snaga kanjona rijeke Columbije do kojeg se dolazilo stopiranjem, kao i puste plaže na obali Oregona gdje su sekvoje rasle na rubu litica. Studentima koji su se upoznavali s novim okruženjem Reed College je pokazivao dvojako lice. Viktorijansko-gotička zdanja - s krovovima od škriljevca, bršljanom, bakrenim olucima i cvijećem na prozorima - imala su izbočene prozore koji su gledali na prostrane parkove. Činilo se da se radi o kišovitome sjedištu portlandskih boemskih krugova, pokretnoj sceni za pjesnike, filmaše, umjetnike i, općenito, slobodne duhove. Neki bivši studenti s Reeda bili su osnovali farmu Rainbow, jedan od područnih temelja hipijevskog pokreta, a odjeci psihodeličnih tonova s kraja šezdesetih još su se širili zgradama i cijelim kompleksom. Reed je bio redovita postaja prave procesije predavača kao što su bili pisac Ken Kesey, pjesnik Allen Ginsberg, te vodeći guru psihodelije koju je odredio sloganom "aktiviraj se, uskladi se, ispiši se", Timothy Leary. No ispod te skladne vanjštine i sanjivih odjeka pariškog života dvadesetih godina krio se i nesmiljeni nastavni program prepun opširnih i obveznih popisa literature. Tristotinjak studenata koji bi se prijavili na svako od predavanja uvidjelo je da mnoštvo profesora dobro pazi na to koliko napreduju, te da sveučilište njihove hirove i osobitosti trpi jedino ako zadovoljavaju visoke akademske standarde. Početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća približno trećina studenata nije se vraćala na treću ili četvrtu godinu studija, nakon što bi otkrili da "liberalno" na Reedu ima i drugo, znatno strože značenje. Jobs je ondje naišao na eklektičnu mješavinu studenata, te je, prvi put u životu, počeo upoznavati i ljude iz drugih dijelova zemlje. Budući da je Reed nudio stipendije i velikom broju predstavnika raznih manjina, Jobs je prvi put upoznao i kozmopolitsko okruženje. Jedna od njegovih kolegica s godine, Elizabeth Holmes, rekla je: "Početkom sedamdesetih godina Reed je bio sveučilište samotnjaka i čudaka. Čak i u tom šarolikome mnoštvu Jobs se nekako uspijevao isticati neuklapanjem, njegove fotografije nije

92 Michael Moritz

bilo u knjižici s kratkim prikazom studenata prve godine koja se dijelila novim studentima. Na prvoj je godini s njim bio i Daniel Kottke. Taj koščati, bradati tinejdžer blaga glasa i meke smeđe kose odrastao je u jednom imućnom predgrađu New Yorka, osvojio stipendiju National Merit, te došao na Reed nakon što ga nisu primili na Harvard. Bio je miran, blago sklon letargiji, prezirao materijalno i volio svirati klavir. Već nakon nekoliko mjeseci Jobsaje počeo smatrati najbliskijim muškim prijateljem. "Nekako se stjecao dojam da nema mnogo drugih prijatelja." Među Jobsovim prijateljima bio je i jedan od najviđenijih studenata uopće. Robert Friedland bio je nekoliko godina stariji od Jobsa, a uokolo je paradirao u indijskim haljinama, prikupljajući potporu za funkciju studentskog predsjednika. Tema njegove kampanje bila je vrlo otvorena i nedvosmislena. Za to mjesto kandidirao se kako bi pomogao izbrisati stigmu zbog dvogodišnje zatvorske kazne nakon, u ono vrijeme, najveće zapljene LSD-a istočno od Mississippija. Friedland, taj krhki elokventni mladić i vješti manipulator, pobunio se protiv odlučne želje Nixonove vlade da ukloni LSD s američkih jezika, te je pogriješio kada je sucu rekao da ne bi trebao donijeti presudu prije nego što kuša LSD. Sudac je zaključio kako ne treba širiti mentalne obzore da bi odlučio o kazni, pa je Friedlanda osudio na dvije godine zatvora zbog proizvodnje i distribucije trideset tisuća tableta LSD-a. Friedland je poslije pušten na uvjetnu slobodu, te se upisao na Reed. Jobs, koji je pokušavao prikupiti nešto novca prodajom električnog pisaćeg stroja IBM, Friedlanda je upoznao u okolnostima koje su mogle biti vrlo neugodne. S uređajem je ušao u Friedlandovu sobu i zatekao ga kako strastveno vodi ljubav s djevojkom. Friedland se nije zbunio, nego je pozvao Jobsa da sjedne i pričeka. Jobs je sjeo i stao gledati. "Nije mu bilo ni najmanje neugodno, niti je bio prestrašen. Pomislio sam: 'Ovo je baš nekako super. Moji roditelji to nikada ne bi učinili.'" Jobsu je Friedland ubrzo postao vrlo važnom osobom, svojevrsnim mentorom i zamjenom za starijeg brata. "Robert je bio prva osoba koju sam upoznao a koja je doista bila čvrsto uvjerena u postojanje fenomena prosvjetljenja. To me se silno dojmilo i u meni pobudilo veliku znatiželju." Friedland se, pak, prisjetio da je Jobs bio jedan od najmlađih studenata na Reedu. "Neprestano je hodao uokolo bosonog. Bio je jedan od frikova. Najviše me se dojmila ta njegova prodamost. Svemu što ga je zanimalo posvećivao se intenzivno, do iracionalnih krajnosti. Nije bio brbljavac. Jedna od navika bila mu je piljenje u sugovornika. Zurio bi mu u jebene Qči, postavio pitanje i očekivao odgovor, ali tako da

Povratak u Malo kraljevstvo 93

sugovornik ne odvrati pogled." Jobsaje određena sklonost romantici nagnala da se upiše na tečaj plesa jer se nadao da će ondje, poput tolikih studenata, pronaći pravu ljubav. Umjesto toga, postajalo mu je sve jasnije da se, unatoč privlačnosti baleta, njegove predodžbe o školovanju nikako ne poklapaju s programom koji u prvom semestru propisuje velike doze Ilijade i peloponeskih ratova. Potkraj 1972. Jobs je već bio otkrio mnoge druge interese i izvore zabave. Bilo je tu primjera emotivnog zova studentskog života, kao na primjer kada je prijatelja koji se pokušao ubiti hitno odveo u obližnju bolnicu, neočekivanih i nepredvidivih susreta s raznim ženama, te pritisaka roditelja koje je uzrujavala pomisao da financiraju boemski život. Sve se to odrazilo i na rezultate Jobsova akademskog rada, pa se pri kraju prvog semestra ispisao, barem duhom, ako već ne i tijelom. Sljedećih šest mjeseci zadržao se u studentskome domu, vukao se od sobe do sobe koje su napustili drugi nezadovoljnici. Na Reedu se zanimanje za pOlitički aktivizam tipično za kraj šezdesetih godina manifestiralo u blažem obliku svojevrsna duhovnog aktivizma koje je blago podsjećalo na pokrete koji su dvadesetih godina 20. stoljeća nicali oko Aldousa Huxleya. Dio studenata zanimali su čista filozofija i teška pitanja na koja nije moguće odgovoriti - o smislu života i istini o postojanju: Tko smo? Zašto smo ovdje? Što radimo? Koje su istinske vrijednosti čovjekova života? Pozivanje na višu svijest i "rad na sebi" imalo je velik odjek kod mnogih. Razgovaralo se o karmi, o tripovima, a intelektualni izleti poticali su eksperimentiranje s prehranom i drogom. Jack Dudman, studentski prodekan na Reedu, satima je razgovarao s Jobsom. "Bio je vrlo znatiželjna osoba i taj je aspekt njegova uma bio silno privlačan. Čovjek se ne bi mogao izvući nekakvim općim i bezličnim izjavama. Odbijao je prihvatiti automatski prenosive istine, te je sve želio istražiti sam." Jobs i Kottke predlagali su jedan drugomu knjige i tako malo-pomalo pročitali sve naslove uobičajene za to doba: Autobiografija jednog jogija, Kozmička svijest, Kako prodrijeti kroz duhovni materijalizam, Meditacija na djelu. No, najutjecajnija je bila knjiga Zen-um, početnički um. Jobs je počeo mnogo vremena provoditi u sveučilišnoj knjižnici gdje je čitao budističku literaturu, pa ga je tako privukao i zen-budizam. "Pridavao je veću vrijednost iskustvu nego intelektualnoj spoznaji. Vidio sam kako mnogi ljudi pomno promišljaju stvari, ali činilo mi se da to ne vodi osobito daleko. Silno su me zainteresirali ljudi koji su otkrili nešto bitnije od intelektualne, apstraktne spoznaje." Počeo je vjerovati i da je intuicija viši stupanj intelekta, te je meditirao u skučenorne prostoru uređenom iznad

94 Michael Moritz

Kottkeove sobe, uz tamjan, na grubome indijskom sagu dhurrie. Njih dvojica stopirali su i do hrama Hare Krišne u Portlandu, kako bi nedjeljom uživali u besplatnim večerama koje su se sastojale od povrtnih curryja. Jednom su prigodom ondje odlučili i prespavati, pa su ih sutradan ujutro probudili vrlo rano i poslali u jedno predgrađe Portlanda, da u privatnim vrtovima uberu cvijeće kojim će ukrasiti Krišnino svetište. Kad se nakon završetka prve godine iselio sa sveučilišta, Jobs je za dvadeset pet dolara mjesečno unajmio sobicu, preuređeno spremište, u jednom imućnijem predgrađu Portlanda u neposrednoj blizini Reeda. Držao se vrlo tajnovito u vezi s pojedinim aspektima života, a čak ni najbJiskiji prijatelji sa sveučilišta nisu imali pojma da je Wozniak, koji ga je povremeno posjećivao, prodao plave kutijice dvojici studenata s Reeda koje su uhvatili pri njihovu korištenju u jednoj telefonskoj govornici. Kako mu je nedostajalo novca, Jobs je nešto posudio iz fonda koji je sveučilište imalo upravo za takve slučajeve, te se zaposlio na održavanju elektroničke opreme koja se na Odsjeku za psihologiju koristila za proučavanje ponašanja životinja. Rona Fiala, asistenta koji se brinuo za laboratorij i volio petljati s elektroničkim uređajima, silno se dojmio Jobs, kao i znanje koje je donio iz Kalifornije. "Bio je jako dobar. Često nije htio popraviti neki uređaj nego ga je vraćao posve redizajniranog." Iako je popravljao akvarije i pomagao s konstruiranjem boljih mišolovki, Jobsuje i dalje nedostajalo novca. U unajmljenoj sobi nije imao grijanje, a kada je ondje sjedio i tumačio Knjigu promjene (I Ching), na sebi je uvijek imao debelu jaknu punjenu perjem. Nekoliko tjedana živio je od kaše pripremljene od zobenih pahuljica Roman Meal i mlijeka koje je uzimao iz sveučilišne kantine i jeo triput na dan. Jobs je računao da od jedne kutije pahuljica može živjeti tjedan dana. "Nakon tri tjedna Roman Meala već sam bio napola lud." Kako im od prijatelja ne bi ostali tek kost i koža, Kottke i njegova djevojka Jobsu su osiguravali jedine konkretne obroke. Njih troje kantinsku su hranu proglasili genetički modificiranom i postali vegetarijancima. Iskušavali su raznolike vrste smeđe riže, kruha od banane ili zobi, ono ŠiO su preporučale vegetarijanske i makrobiotičke kuharice. Zahvaljujući mješavini okolnosti i znatiželje, Jobs i njegovi prijatelji povezali su intelektualna lutanja i interese za mistično s tjelesnim eksperimentima. Zanimalo ih je stimuliranje novih područja uma i obnovu tijela, pa su tako eksperimentirali s raznim drogama i načinima prehrane. Drogu su uzimali više zbog metafizičkih razloga nego radi zabave, a način prehrane

Povratak u Malo kraljevstvo 95

povezivali su i s drugim aspektima života. Jobs se počeo zanimati za tekstove Arnolda Ehreta, pruskog autora iz 19. stoljeća koji je objavio i knjige kao što su Sustav liječenja prehranom bez sluzi i Racionalni post. Jobsa je zaintrigirala Ehretova tvrdnja da je način prehrane temelj tjelesne, mentalne i duhovne obnove, te da gomilanje sluzi i drugih otpadnih tvari u tijelu štetno djeluje na organizam. Ehert je, samopouzdano poput kakvog Arhimeda, ustvrdio da je V = P - O, što bi, prevedeno na laički jezik, značilo da je vitalnost jednako snaga minus prepreke. Poučavao je da mentalne bolesti izaziva "pritisak plinova na mozak", što je moguće izliječiti postom, te da pod svaku cijenu valja izbjegavati meso, alkohol, masnoće, kruh, krumpir, rižu i mlijeko. Propisivao je čak i posebne "eliminatore sluzi", poput kombinacije smokava, oraha i zelenog luka, ili ribanog hrena i meda. Jobs je počeo proučavati prehranu viših primata, a istražio je čak i njihovu koštanu strukturu. I godinama poslije, još se uvijek čvrsto držao tih uvjerenja. "Uvjeren sam da je čovjek rođen da se hrani voćem. Tomu sam se posvetio na svoj uobičajeno luđački način." Još neko vrijeme Jobs je prijateljima držao predavanja u vezi s opasnostima peciva, tvrdeći da su puna sluzi, te je za objed počeo jesti salate od mrkve. Friedland se prisjeća: "Cijeli se svijet vrtio oko uklanjanja sluzi." Poput Eherta, koji se hranio tako da je jednom pune dvije godine živio samo od voća, i Jobs je eksperimentirao s postom. Pomno je napredovao od dvodnevnog posta do razdoblja koja su znala potrajati i do dva tjedna. Pratio je kako mu koža mijenja boju zahvaljujući postu, učio kako prekidati post velikim količinama vlakana i vode, postao uvjeren da je čovjek frutarijanac, te se oduševljavao rezultatima tih pokusa: "Nakon nekoliko dana čovjek se počinje osjećati izvrsno. Nakon tjedan dana fantastično. Pun je vitalnosti jer ne mora probavijati toliko druge hrane. Bio sam u super fonni. Činilo mi se da bih bez problema mogao pješice doći u San Francisco kad god bi mi se prohtjelo." Jobsova prijateljica Elizabeth Holmes uočila je razmjere njegove predanosti. "Kada bi krenuo u križarski pohod u vezi s nekim pitanjem, znao je biti naporan." Drugi su vodili svoje pohode, a Robert Friedland postao je sljedbenikom pokreta koji je udruživao režim prehrane, drogu i filozofiju. Kada su on i Jobs meditirali, u pozadini je uvijek svirala uobičajena glazba na sitaru, a okruživao ih je miris tamjana i s fotografije promatrao zdepasti muškarac klempavih ušiju i sivih čekinja umotan u karirani pokrivač. Taj punašni čovjek bio je Neem Karoli Baba, indijski guru koji se proslavio u knjizi Budi ovdje i sada, popUlarnom prikazu promjena koje je autor,

96 Michael Moritz

Richard Alpert, proživljavao na putu iz američkog akademskog svijeta u kontemplaciju i mir u jednom izoliranom zakutku Indije. Friedland nije uspio odoljeti tom zovu, te je ljeto 1973. proveo u Indiji, gdje je slušao Neema Karolieja Babu, a vratio se s nizom priča namijenjenih mlađim prijateljima. Častio ih je prikazima meditacijskih seansa u vatrenim krugovima i kupanja u ledenohladnim rijekama, te opisivao "električni naboj atmosfere ljubavi." Početkom 1974. Jobs je zaključio kako bi jedna tvrtka koja se bavi elektronikom mogla osigurati sredstva za postizanje električnog naboja atmosfere ljubavi. Posve se odvojio od Reed Collegea, vratio u roditeljski dom u Los A1tosu, te počeo tražiti posao. Nije tražio ništa veličanstveno, ni trajno, nego samo posao koji bi mu omogućio da odvoji dovoljno novca za putovanje u Indiju. Jednog jutra. dok je prelistavao male oglase u San Jose Mercuryju, uočio je oglas za mjesto programera videoigrica u Atariju. Nije imao pojma o toj mladoj tvrtki, ali je na Pong, crno-bijelu simulaciju stolnog tenisa koju je Atari nudio u mnogim barovima, lokalima s biljarom i fliperima, te kuglanama, utrošio brdo kovanica. Jobsov dolazak u predvorje Atarijeva sjedišta u Sunnyvaleu pomno je motrila budna službenica na recepciji. Prema riječima Ala A1coma, glavnog inženjera: "Recepcionarka je rekla: 'U predvorju namje neki klinac. Ili je narkoman ili nešto ima.' Izgledao je podosta neuredno. Govorio je kao navijen i tvrdio da radi na HP-ovu kalkulatoru 35. Tvrdio je da HP45 može pretvoriti u štopericu. Neizravno je natuknuo da radi za HP. Dojmio me se, pa sam samo rekao; 'U redu, super' i nisam ništa provjeravao." A1corn. taj srdačni, punašni muškarac, Jobsu je ponudio mjesto tehničara s plaćom od pet dolara na sat. Jobs, koji nije imao pojma o povlaštenim dionicama i drugim pogodnostima u ponudi tvrtki iz Silicijske doline, spremno je pristao. Neki od njegovih prijatelja nisu se mogli načuditi tomu da se uspio zaposliti. Bill Fernandez smatrao je da Jobs nije imao potrebno stručno znanje. "Bit će da se izvrsno reklamirao. Uistinu nisam smatrao daje Jobs tako dobar."

Jobs je postao jednim od prvih pedeset Atarijevih zaposlenika, te je prvi put na dulje vrijeme iskusio život u tvrtki u kojoj je niz novih zamisli uspio izdržati sve moguće torpedne napade uprave. Tvrtku je pokrenuo i njezinim vođenjem dominirao Nolan BushnelI, sin jednog manjeg proizvođača betona u Utahu koji je prvi poslovni pothvat izveo na sveučilištu Utah, gdje je prodavao upijače za tintu uokvirene reklamama.

Povratak u Malo kraljevstvo 97

Godine 1972., kao dvadesetdevetogodišnjak, BushnelI je predstavio svoju prvu videoigricu. Computer Space svidio se inženjerima, ali je bio odviše složen za širu publiku. Nakon što je igrica doživjela neuspjeh, BushnelI je odlučio pokrenuti vlastitu tvrtku za proizvodnju videoigrica i iznajmljivanje flipera. Tvrtku kojaje imala sjedište u unajmljenoj garaži nazvao je Syzygy, po posljednjoj riječi u rječniku pod slovom S. Već nekoliko tjedana poslije otkrio je da se tim nazivom već služi jedna druga tvrtka, pa je svoju tvrtku preimenovao u Atari (naziv preuzet iz japanske igrice Go, dok mu značenje približno odgovara riječi "šah"), no u prvim reklamama stajalo je: IZ TVRTKE ATARI INC., KONSTRUIRANa U SYZYGYJU. BushnelI je poslovanje smatrao svojevrsnim "oblikom rata", te se služio mješavinom diplomacije i šarma, lukavstva i sile ne bi li u svoje ciljeve uvjerio zaposlenike i nadmudrio konkurenciju. Uvijek u elegantnome odijelu, cvjetnoj košulji i točkastoj kravati, postao je Atarijevom maskotom višom od metar i devedeset. "S Nolanom se uvijek živjelo u najvišoj brzini", prisjetio se jedan od utemeljitelja. "Uvijek je želio sve odjednom." Kako bi glavnog inženjera u Alcornu nagovorio da konstruira Pong, BushneIl se pretvarao da je igricu naručila tvrtka General Electric. "Nikad nisam čak ni pregovarao s General Electricom" ,objasnio je Bushnell, "ali sam htio ispitati Alove sposobnosti." Nitko, a ponajmanje Bushneil, nije polagao osobite nade u Pong. "Nisam imao dojam da bi to moglo biti nešto što bi se tržištu moglo predstaviti u atraktivnome svjetlu." Prva igrica, s prorezom za ubacivanje novčića učvršćenim sa strane, postavljena je u Andy Capp's Cavern, popularni lokal s biljarskim stolovima II Sunnyvaleu. Gotovo odmah postalo je jasno da elektronička igra donosi više novca nego svi fliperi u lokalu. Nekoliko dana nakon postavljanja, kovanice su se zbog velike navale zaglavile u uređaju, a već koji tjedan poslije ljudi željni te igre stajali su u redu koji se protezao i na ulicu. l premda je Pong doživio uspjeh i u najširim masama, važni su pojedinci na tu tvrtku i dalje gledali sa sumnjom. Pojedini su bankari smatrali daje riječ o nekoj mafijaškoj podružnici. Dobavljači nisu bili spremni samo tako kreditirati tvrtku koja je izgledala kao da bi svakog trenutka mogla nestati. Kako bi ublažio njihove bojazni, BushnelI je pokrenuo novu, sestrinsku tvrtku, Kee Games, koju je popunio programerima, menadžeri ma i planovima iz Atarija. Prema njegovim riječima, novu je tvrtku otvorio kako bi stvarala paralelnu liniju igara i kako bi privukao novac koji bi se inače možda našao u rukama potencijalnih konkurenata. Niz izmišljenih priopćenja za javnost pratio je nastanak Kee Gamesa, a BushnelI je

98 Michael Moritz

poslije umirao od smijeha, uz nešto što je graničilo s prezirom: "Postoje nebrojeni načini na koje se s pomoću medija može steći strateška prednost." Kada se Kee Games počeo uspješno razvijati i kada se počelo govorkati da želi odbaciti veze sAtarijem, BushnelI je izdao bezlično priopćenje u kojem je stajalo: "Drago namje da su ljudi u Keeju i Atariju uspjeli riješiti probleme koji su i doveli do početnog razdvajanja." Bushnellov nadzor nad medijima bio je rafiniraniji od njegova nadzora nad tvrtkom. Mnogi od prvih zaposlenika htjeli su se riješiti uobičajenih korporativnih dosadnih stvari poput dopisa i sastanaka osoblja. Kako su ga privlačile nekonvencionalne stvari, BushnelI je poticao neformalne skupove za razvijanje ideja uz marihuanu i nije tajio kako vjeruje da droga i alkohol pomažu u razvijanju ideja. Angažiranje novih ljudi bilo je podjednako nepredvidivo. Jedan se kandidat prenerazio kada je BushnelI ušao u prostoriju u koju je ovaj došao na razgovor, te postavio samo jedno pitanje - "Špijunirate li za BaUyjev račun?" - a potom nestao, zadovoljan činjenicom da neće zaposliti kvislinga. Kako bi mu svakodnevne obveze uvijek ubrzo dosadile, BushneIl je na čelo tvrtke postavio šurjaka, inače psihijatra. Financijski je nadzor bio toliko slabašan da je tromjesečna zaliha jedne igrice, Trak Ten, praktički darovana prije nego što je jedan knjigovođa utvrdio da se prodaje za 100 dolara manje od troškova proizvodnje. BushneIl je priznao da su "pisali ugovore iz kojih su se ljudi uspijevali izmigoljiti." Usto nikako nije htio prepustiti nadzor snažnom upravnom odboru, te je uvijek dobro pazio da u vlasništvu ima više od polovice izdanih dionica. I unatoč svemu, tijekom prve tri godine postojanja Atari je uspio prodati videoigrice u vrijednosti od 13 milijuna dolara, te je popularnost Ponga iskoristio na najbolji mogući način, prodajući i varijante među kojima su bili Dr. Pong, verzija u kućištu od imitacije drva, namijenjena liječničkim i zubarskim ordinacijama i bolnicama, te Puppy Pong, plastificirani uređaj u obliku pseće kućice. Na krilima prvih uspjeha Atari je izgradio veliku tvornicu, ali je ubrzo otkrio kako nema dovoljno potražnje da se II njoj neprestano proizvodi. Još veća količina novca isparila je kada je Bushneli pokušao pokrenuti proizvodnu podružnicu u Japanu. Život su dodatno otežavale i sezonske oscilacije, sveamerička recesija, nedostatak kapitala za inicijalna ulaganja, te raširena percepcija daje poslovna aktivnost koja se bavi stvarima namijenjenima zabavi neozbiljna. Više se puta, a osobito od proljeća do jeseni 1974. godine, kada je budućnost Atarija ovisila o uspjehu Gran Traka, igre koja je simulirala automobilističke utrke, tvrtka našla na samo sedam dana od bankrota.

Povratak u Malo kraljevstvo 99

Tijekom jednog osobito lošeg tjedna BushneIl je za objedom briznuo u plač, već uvjeren kako je sve izgubljeno. Dobavljači su odbijali isporučivati dijelove, a vjerovnici se nisu micali iz predvorja. Takva burna pozadina zbivanja nije promaknula Atarijevim zaposlenicima. Ron Wayne, koji je jedno vrijeme radio u toj tvrtki, rekao je: "Rad u Atariju bio je nalik na vožnju s gumenim upravljačem." Steve Jobs prikupljao je svoje dojmove o tvrtki koja nipošto nije mogla poslužiti kao uzor za udžbenike s područja poslovanja. "Ondje je uvijek vladao kaos. Tu tvrtku nisu dobro vodili." No, unatoč svim uzbuđenjima, većina zaposlenika u Atariju imala je konzervativne svjetonazore, te se Jobs i ondje isticao kao svojevrstan čudak. Gurao je nos u stvari drugih inženjera i nije ni najmanje skrivao prezir. BushnelI se prisjeća kako je Jobs "mnogima redovito govorio da su glupa govna", a o sebi: "Neki od inženjera nisu bili osobito dobri, a ja sam bio bolji od većine njih. Zablistao sam isključivo zbog toga što su svi ostali bili toliko loši. A zapravo uopće nisam bio inženjer." Ipak, Jobsova pojava, jogurt koji je običavao objedovati, strogo pridržavanje programa prehrane bez sluzi, kao i uvjerenost da prehrana voćem znači da se ne mora tuširati, smatrali su se dijelom nekonformističkog ponašanja. Prema vlastitome priznanju, Jobs nije bio svjestan animoziteta koji je izazivao. Naposljetku, kako bi održao mir u laboratoriju, Aleom je dogovorio da će Jobs raditi nakon radnog vremena i kasno navečer. "Inženjerima nije bio simpatičan. Oko njega se širio čudan miris." Unatoč nedostatku formalne naobrazbe na području elektronike, Jobs je vrlo brzo premostio jaz između funkcija tehničara i inženjera. Jedna od njegovih prvih zadaća bilo je poboljšavanje igre Touch Me, koja je imala velike gumene tipke. Disciplinirano radeći unutar strogo određenog područja, Jobs je karakteristike i izvedbu čipova prilagodio onomu što je trebalo postići na ekranu. Shvaćao je profinjene odlike čipova, osmislio novu konstrukciju, te bitno poboljšao igru. Wozniak se divio Jobsovu radu. "Radio je kreativne stvari. Shvatio bi kako istu stvar izraditi puno jednostavnije i bolje. Bio je to pravi inženjerski doprinos." Kada je Jobs odlučio s prijateljem iz studentskih dana, Danom u Indiju i ondje se upoznati s topografijom i intelektualnim okruženjem iz nekih od raskošnih priča Roberta Friedlanda, od Aleoma je zatražio da podmiri troškove avionske karte. Aleom je molbu dočekao s nedvosmislenim odgovorom: "Obično sranje, neću ti dati novac da posjetiš nekakvoga gurua." Kottkeom,poći

100 Michael Moritz

Njih dvojica postigli su obostrano praktičan kompromis. Dio igrica koje je Atari bio otpremio u Zapadnu Njemačku izazivao je smetnje na televizijskim prijamnici ma, a njemački inženjeri nisu uspijevali riješiti problem. Alcom je Jobsa ukratko uputio u temeljne sklopove, te rekao da će mu platiti put u Europu, uz zahtjev da i u njegovo ime "pozdravi gurua." Jobsov je dolazak u Europu izazvao određenu konsternaciju Europljana, koji su brzojavom pitali Alcoma koga im je to poslao. Jobs (duboko uznemiren jer nije uspijevao pronaći njemačku riječ za vegetarijanca) spretno je riješio problem na njemačkim uređajima. Prema priči, Jobsov i Kottkeov izlet u Indiju izgleda kao nedužna avantura puna prizora s mladim i naivnim strancima u nepoznatoj zemlji, blago lakovjemim Zapadnjacima zaslijepljenima ašramima, swamijima i misticima. Kottke je imao dojam da je cijelo "putovanje svojevrsno asketsko hodočašće, osim što nismo znali kamo idemo." Prije Kottkeova dolaska, Jobs je ondje nekoliko tjedana proveo sam, a tijekom sljedećih godina to je razdoblje bilo obavijeno nadrealističkim slikama. Bio je na Kumbhmeli, velikoj vjerskoj svetkovini koja se svake dvanaeste godine održava u Hardwaru, u sjevernome dijelu središnje Indije. "Sedam milijuna ljudi", primijetio je Jobs, "u gradiću veličine Los Gatosa." Gledao je kako svećenici izlaze iz rijeke, plamen pogrebnih lomača i mrtva tijela koja plutaju niz Ganges. U jednom ašramu upoznao je pariškoga modnog dizajnera i gurua koji ga je, pod silnim dojmom glatkoće njegove kože, odveo na neki brežuljak i obrijao mu glavu. Jednu noć ispunjenu nervozom proveo je u nekom napuštenome hramu, sjedeći kraj vatre koja je treperila oko trozuba. Jedini mu je pratitelj bio jedan šivaist čupave, zapletene kose i tijela prekrivenog pepelom koji je do svitanja pušio nargilu. Odjeveni u lagane, bijele pamučne hlače i prsluke, Kottke i Jobs za bazu su odabrali New Delhi. Noćne šetnje vodile su ih kroz slamove, između nastamba od valovitog lima i kartonskih kutija punih rupa, kraj krava koje su jele otpad i ljudi koji su spavali na ležajima na pločniku. Na izlete iz Delhija odlazili su autobusima s istrošenim amortizerima i s malenim metalnim sjedalima, a po nekoliko dana pješačili su da vide niz jogija. Hodali su presušenim riječnim koritima, noseći boce s vodom, s velikim žuljevima od sandala. Potaknuti pričama o Tibetu, došli su u podnožje Himalaje, ali su na kraju završili u starom kupališnome mjestu Menali, gdje su obojica dobili svrab od prljave posteljine.

Povratak u Malo kraljevstvo 101

lako su Neema Karolija Babu i njegov karirani pokrivač progutali jezici spektakularne pogrebne lomače, Jobs i Kottke poslušno su otišli u Kainichi. Šetali su među kičastim ikonama i plastičnim Krišnama, te utvrdili da su ašram obezvrijedili glazbenici kojima su plaćali da izvode vjerske napjeve. Unatoč tim promjenama, njih su se dvojica u Kainchiju zadržali oko mjesec dana, unajmivši jednosobnu betonsku nastambu od obitelji koja se bavila uzgojem krumpira. Smještaj je bio praktičan jer im je omogućavao da čitaju u miru i tišini, a imao je i još jednu prednost: nalazio se blizu polja s marihuanom koju su sušili i pušili. Farmerova supruga usto im je osiguravala i djelomičnu dostavu hrane u sobu, prodajući im bivolje mlijeko koje je zagrijavala i dodavala mu šećer. Jednom se prilikom Jobs potužio, tražeći da im više ne razvodnjava mlijeko. Geste su premostile jezičnu barijeru, a žena ga je proglasila kriminalcem. Na tržnici II Kainchiju, gdje su trgovci prodavali povrće na magarećim zaprekama, Jobs se također žestoko cjenkao, prisjeća se Kottke. "Provjeravao je cijene na drugim mjestima, utvrđivao realnu vrijednost i onda se cjenkao. Nije htio da ga pljačkaju." Zbog vrućeg i neugodnog ljeta Jobs je počeo u pitanje dovoditi mnogobrojne dotadašnje iluzije o Indiji. Shvatio je da je ta zemlja znatno siromašnija nego što je bio zamišljao, a pitao se i kako je moguć toliki nerazmjer između stanja u kojem je zemlja i te svetačke atmosfere. Ključnu pouku izvukao je iz izmaglice koju su činili jogiji, žute zdravstvene iskaznice, daršani i prane, mistici i stolovi za puju. "Nećemo pronaći mjesto na koje bismo mogli otići na mjesec dana i doživjeti prosvjetljenje. Bila je to jedna od prvih prigoda u kojima sam počeo razmišljati kako je Thomas Edison za poboljšanje svijeta možda učinio daleko više nego Karl Marx i Neem Karoli Baba zajedno." U vrijeme povratka u Kaliforniju, Jobs je bio mršaviji, zahvaljujući napadaju dizenterije, imao kratko podšišanu kosu, a na sebi je imao indijsku odjeću za cijelo tisućljeće udaljenu od Ponga i osciJoskopa. Nancy Rogers ovako ga se prisjetila: "Kada se vratio bio je jako čudan. Nastojao je živjeti odvojenije i duhovnije. Gledao bi me onim široko postavljenim očima, piljio i ne bi treptao. Pozvao bi me da nešto pojedemo i tada bi glumio nekakvoga gurua. Prišao bi mi i pogledao sve one sitne darove koje sam dobila od njega i pitao: 'Odakle tije ovo?' Kao daje želio prekinuti sve veze."

102 Michael Moritz

Jobsov povratak jz Indije u jesen 1974. označio je i početak osamnaestomjesečnog razdoblja tijekom kojeg se praktički igrao školice. Plahutao je od Atarija i sve urušenijih rubnih dijelova područja elektronike za široku potrošnju do farme u Oregonu od tri stotine jutara koju je Robert Friedland vodio u ime jednog imućnog rodaka. No, prvo je otišao na sjever, u jedan stari hotel u Eugeneu, u Oregonu, koji je neki student kalifornijskog psihijatra Arthura Janova bio preuredio u Osjećajni centar Oregon. Jobs, koji je bio pročitao Janovljevu uspješnicu Primal Scream, uplatio je tisuću dolara za dvanaestotjedni terapijski tečaj kojim su se navodno trebali rješavati duboko ukorijenjeni problemi. Janov i njegovi studenti u Centru nudili su, kako se činilo, svojevrsno emocionalno proljetno čišćenje. "Cjelokupna terapija počiva na osjećajima ... Tragamo za osjećajima koji govore: 'Tata, budi dobar. Mama, trebam te.'" To je potaknulo Jobsovu znatiželju. "Sve mi je izgledalo neodoljivo zanimljivo. Čovjek je mogao steći odredene spoznaje o vlastitu životu i iskusiti neka nova osjećajna područja. O tome se nije moglo razmišljati. To je trebalo jednostavno učiniti: zatvoriti oči, suspregnuti dah, uskočiti i na suprotnoj strani isplivati s novim spoznajama." Jobs je imao dojam da su Janovljevi tekstovi ključ za jednu neizrecivo osobnu potragu. Kada je napunio dvadesetu, pitanje posvajanja i sudbine njegovih bioloških roditelja poprimilo je istaknutiju ulogu. Prema riječima Nancy Rogers: "Katkad je u suzama govorio koliko želi vidjeti majku." Robert Friedland imao je svoje tumačenje: "Steve je osjećao duboku želju da upozna biološke roditelje kako bi bolje upoznao sebe." Pitanja u vezi s biološkim roditeljima ispunjavala su sate i sate samotnih nagađanja. Prijatelji su ga dobronamjerno zadirkivali govoreći da je zasigurno Armenac ili Sirijac. Jobs je počeo intenzivno tragati za biološkim roditeljima, te je uspio i doći do odredenih informacija. "Oboje su predavali na sveučilištu. Moj je otac kao gost iz inozemstva predavao matematiku." Jobs je smatrao da njegovo posvajanje ima najmanje jednu posljedicu: "Osjećao sam se još malko neovisnijim." Nakon približno tri mjeseca provedena u Eugeneu, Jobsova je zaluđenost Janovljevim radom i metodama počela blijedjeti. "Nudio je unaprijed pripremljene, konvencionalne odgovore koji su se pokazali pretjerano pojednostavljenima. Postalo mi je očito da na taj način neću doći ni do kakvih velikih spoznaja."

Povratak u Malo kraljevstvo 103 Razočaran radom Centra, Jobs se vratio u Kaliforniju, unajmio sobu u jednoj kući u Los Gatosu, počeo meditirati po jedan sat u svitanje, te ponovno počeo raditi u Atariju. Ondje je nastavio dizati prašinu. BushneIl je uočio napetost koju Jobs izaziva u laboratoriju, pa ga je imenovao na neobveznu funkciju konzultanta. "Bio je to spas od sigurnog požara. Rekao sam: 'Hej, dečki, ako ga vi ne želite, ja ga želim." Bushnellu se sviđalo što je kod Jobsa sve bilo podređeno osjećaju za hitnost. "Kada bi htio nešto učiniti, davao je raspored u okvirima nekoliko dana ili tjedana, a ne mjeseci i godina." Jobs je ponovno radio kasno noću i ulagao vrijeme u niz različitih projekata. Wozniak je u međuvremenu bio otkrio videoigre, te je često posjećivao Atari, gdje se satima igrao na uređajima na pokretnoj vrpci. Čak je nekoliko tjedana konstruirao i sastavljao vlastitu inačicu Ponga i prvi put pripremio nacrt uređaja koji je prikazivao sliku na televizijskome ekranu.

Wozniak je pomagao i Jobsu nakon što je BushnelI zaključio da želi igru koja će igračima omogućavati da lopticom ili kuglom koja odskače ruše zid od opeka. BushnelI je Jobsu ponudio bonus, vežući isplatu za broj čipova upotrijebljenih u konstrukciji uređaja. Uz manji broj čipova, igrica je bila ne samo jeftinija, nego često i pouzdanija. Jobs je za pomoć angažirao Wozniaka, koji je pomislio: "Steve baš i nije posve u stanju osmisliti nešto toliko složeno." Njih dvojica četiri su noći zaredom radili na igri, pri čemu je Wozniak crtao i konstruirao, a Jobs spajao prototip. Bushnella se dovršena igra jako dojmila, te je Wozniaku ponudio zaposlenje u Atariju kad god to poželi. Međutim, Al Alcorn, koji je tek godinama poslije otkrio da je Wozniak sudjelovao u izradi igre, pomislio je: "Bio je to genijalan plan, ali takvo što nije bilo moguće proizvoditi jer tehničari nisu mogli otkriti kako uređaj natjerati da radi. " Prije nego što je tržištu ponuđena pod nazivom Breakout, igrica je doživjela temeljitu rekonstrukciju. U međuvremenu je Jobs, koji je svim silama htio pobjeći u Oregon, shvatio da će morati čekati još dva tjedna da on j Wozniak dobiju obećanih sedamsto dolara. Jobs je ustrajao u zahtjevima, pa je istog dana dobio gotovinu i otišao na Friedlandovu farmu, ostavivši uvijek krajnje moralnog Wozniaka da se bavi nikad izrečenim mislima. "Nisam imao pojma što rade." Pritisak s ciljem što bržeg dovršenja Breakouta imao je još jednu posljedicu: i Wozniak i Jobs dobili su mononukleozu.

104 Michael Moritz

Jobs je prve simptome počeo osjećati nakon dolaska na farmu. Friedland je primijenio i ponešto misticizma, te je zazivao pojmove univerzalnogjedinstva i najviše pojmove postojanja kada je svoje imanje nazvao All One Farm. Tek rođenom sinu k tome je dao hindusko ime, a i sam je preuzeo jedno takvo ime. ("On je sebe zvao Sita Ram Das, no mi smo ga zvali Robert", rekao je Kottke.) Lokacija farme objavljena je u "Vodiču duhovne zajednice", pa je počela privlačiti niz različitih lutalica, psihodelički nastrojenih prosjaka, pripadnika obližnjih Krišninih hramova, a jednom zgodom ondje se našla i skupina pacijenata iz jedne psihijatrijske bolnice. Za procesiju od desetak stalnih posjetitelja, medu kojima je bio i Jobs, ta je farma postala poprištern svakodnevnih drama i kriznih situacija. Pretvarali su kokošinjce u jeftine sobe, a vodu iz izvora usmjeravali u saunu na drva. Kada je Jobs uveo struju u jednu sušu, kako bi se ondje mogle prodavati peći na drva, Friedland se iznenadio koliko je spretan s vodovima i nacrtima. Posjetitelje All One Farma i dalje je snažno držala privlačnost Istoka. Održavali su tečajeve meditiranja, beskonačno raspravljali o zabrani marihuane i drugih droga, kao i o mogućnosti ostvarenja najčišćeg oblika života. S pašnjaka i iz povrtnjaka izgnali su sve insekticide i pesticide, podizali su pčelinjake i sijali zimsku pšenicu, te propagirali prednosti organskog uzgoja. Motornim pilama prorijedili su i uredili voćnjak prepun zapuštenih jabuka sorte Gravenstein. "Steve je", rekao je Friedland, "postao jedan od ljudi zaduženih za jabuke." Tiještenjem plodova dobivali su jabukov sok koji bi preko noći odležao na kamenom trijemu i pretvorio se u jabukovaču.

Jobs je usto bio i toliko zaokupljen eksperimentiranjem s prehranom da je, povremeno, večerao i potom se prisiljavao na Godinama poslije zaključio je kako mu je farma ponudila "istinsku lekciju o životu u zajednici. Dok je jednom spavao sam pod kuhinjskim stolom, usred noći svi su počeli dolaziti i jedni drugima krasti hranu iz hladnjaka." Jobs je stekao dojam da postaje kotačićem u nekakvu ruralnom konglomeratu, te se malčice razočarao u prijatelja. "Robert balansira na vrlo tankoj niti koja karizmatičnog vodu dijeli od prevaranta." Jobsa je uzrujavao i opći smjer u kojem se razvijao život na All One Farmu. povraćanje.

Povratak u Malo kraljevstvo 105 "Sve je postajalo izrazito materijalističko. Svi su nekako stekli dojam da ulažu velik trud za račun Robertove farme i jedan po jedan počeli su odlaziti. Meni se od toga podosta smučilo, pa sam sve napustio."

BUČNE KANTE

Završetak slijepe ulice II Menlo Parku izgledao je poput otužnog mjesta za prodaju rabljenih vozila. Ulubljene Volkswagenove "bube", kombiji izblijedjeli od sunca i ovješeni Fordovi modeli pinto bili su parkirani uz rub pošljunčene ceste. Stajali su pod raznim kutovima, natisnuti uza zid prekriven bršljanom, uz put na kojem su dva motora stajala na drvenim blokovima, ili bili ostavljeni ispred neobojene drvene ograde. Većina vozača i putnika bila je ili čula za to mjesto ili vidjela nimalo uočljivu rukom ispisanu poruku na oglasnim pločama II Kompjutorskom centru sveučilišta Stanford, Odsjeka za računalne znanosti sveučilišta Berkeley i prodavaonice Whole Earth Truck Store II Menlo Parku. Natpis, s dva naziva: AMATEUR COMPUTER USERS GROUP i HOMEBREW COMPUTER CLUB 2 za pozornost se borio među oglasima kojima su se tražili cimeri i izgubljene mačke. No, određena objašnjenja nudila su pitanja ispisana ispod njih: "Sami sklapate računalo? Terminal? Pisaći stroj za TV priključak? Vanjski izlazno/ulazni uređaj? Ili neku drugu digitalnu magičnu kutiju? Ili kupujete termin za neku uslugu?" Stephena Wozniaka. Allena Bauma i još tridesetoricu hardverskih inženjera. kompjutorskih programera, tehničara i dobavljača dijelova obavijest je zaintrigirala dovoljno da se autocestom 280 i 101 dovezu iz 2 "skupina amaterskih korisnika računala" i "kompjutorski klub Homebrew", riječ "homebrew" označuje piće, obično alkoholno, spravljeno u "kućnoj radinosti", najčešće se radi o pivu - nap. prev.

Povratak u Malo kraljevstvo 107

Palo Alta, Los Altosa, Cupertina, Sunyvalea i San Josea, ili, pak, preko Bay Bridgea iz Oaklanda i Berkeleya, pa kroz San Francisco, i tako dođu do šindrom pokrivene kuće na ranču u vlasništvu Gordona Frencha. U sivkastome sutonu 5. ožujka 1975. French i njegov prijatelj Fred Moore užurbano su radili u garaži. Kao kompjutorski programer koji se primicao četrdesetoj, čovjek s prošaranom bradom i naočalama s debelim staklima, French je radio na osmišljavanju sustava arhiviranja dokumentacije za Socijalnu službu u Sunnyvaleu. Moore je izgledao asketski poput kakva redovnika, a tanka smeđa kosa bila mu je vezana u rep. Imao je tanki uski nos i umjetne prednje zube. Njih su dvojica donijeli nekoliko stolaca iz kuće i postavili ih u polukrug, mrlje od ulja na betonskome podu pokrili su novinama, te popravili magnetofon, dva pladnja s keksima i vrčeve limunade postavili na sklopivi stol u blizini vrata koja su vodila u praonicu rublja. French i Moore bili su žrtve razočaranja. Obojica su prije radili u tvrtki People's Computer Company, sredinom sedamdesetih jednom od istaknutijih uporišta za hobi ste na poluotoku San Francisco. Tvrtku je pokrenuo Robert Albrecht. jedan od prvih apostola moći malenih računala koji je želio pomoći ljudima, a osobito djeci. da se uče služiti računalom i da programiraju u BASIC-u. Kao autor knjiga poput Moje me računalo voli i Što nakon što pritisnete "return", Albrecht je tvrtku PCC osnovao ponajviše kako bi mogao izdavati tabloid. List je bio prepun crteža i črčkarija, zbijao šale na račun kompjutora. te pokušavao ukloniti veo koji je obavijao tu temu. Početkom sedamdesetih godina malena se redakcija okupljala u uredima PCC-a uz tjednu večeru koja se sastojala od hrane koju bi sami donijeli i razgovora o tehnologiji i računalima. Kada je, potkraj 1974. godine, Albrecht odlučio prekinuti praksu priređivanja večera i koncentrirati se na list. Moore i French ostali su bez društva pojedinaca istih ili vrlo sličnih sklonosti. Osim toga. Moore je stekao dojam daje na prijevaru ostao bez uredničkog mjesta u PCC-u. Potužio se kako "Bob Albrecht želi biti glavni zmaj svih alternativnih korisnika računala", te je prijatelju predložio da sazovu sastanak sviju zainteresiranih za mala računala. Mooreu je Homebrew Club bio još jedna alternativa koju je valjalo dodati na popis alternativa koje je zagovarao veći dio onih zrele dobi. Kao student na Berkeleyu potkraj pedesetih godina, pomogao je oko ukidanja obvezne obuke studenata za rezervni časnički sastav vojske. Sredinom šezdesetih putovao je i držao govore u ime Odbora za nenasilno djelovanje. Tako je obilazio sveučilišta i putovao širom Amerike u automobilu

108 Michael Moritz

prepunom transparenata i brošura. Bio je odslužio dvogodišnju zatvorsku kaznu zbog kršenja zakona o selektivnom služenju i bio samohrani roditelj u vrijeme kada taj izraz još i nije bio u široj uporabi. Nakon Vijetnamskog rata počeo se ozbiljnije baviti alternativnom ekonomijom. Rad je smatrao darom, te se borio protiv konvencionalne ekonomije, vrijednosti novca, vlasništva nad zemljom i poigravanja prirodom. Pokušao je izgraditi "informacijsku mrežu" čije bi središte bio Whole Earth Truck Store u Menlo Parku, a koja bi se širila prema ostalim gradićima na poluotoku. Geslo mu je glasilo: "Vjeruj ljudima. a ne novcu", a ustrajavao je na korištenju slogana poput ovog: "Bogatstvo je sinergija višekratnih međuovisnih odnosa." Imao je zbirke kartica s podacima o ljudima neobična opsega zajedničkih interesa. Uz konvencionalne hobije i oblike zabave, poput popravljanja automobila, kampiranja, kazališta. plivanja. fotografije i ribolova. Moore je evidentirao i ogrlice. fiziološke funkcije. pokope, oblik glave, smeće, hardverske zavjere, vodovodne i kanalizacijske instalacije, masažu, tkanine. venerične bolesti i jurte. U sustavu kazala bilježio je telefonske brojeve osoba koje se zanimaju za elektroniku i računala. a on sam s IBM-ovim modelom 360 upoznao se u Medicinskome centru sveučilišta Stanford. gdje je dio terminala bio dostupan studentima i posjetiteljima. Moore je smatrao da su proizvođači velikih računala - a osobito IBM dostojni sumnje baš kao i njujorške banke, vladine agencije. financijeri i naftaši. Tako je cijela zamisao za pokretanje Homebrew Cluba bila tek jedan od izraza znatno širih interesa: "Nije bilo razloga da računala budu toliko skupa kao IBM-ovi uređaji. Samo sam pokušavao poticati razmjenu informacija o mikroračunalima." Mooreov dobrohotni i pomalo dezorganizirani pogled na svijet dijelili su i mnogi od onih koji su došli u garažu Gordona Frencha. Jedan od njih bio je i Lee Felsenstein, koji je odrastao u Philadelphiji, a šezdesetih se ispisao s Berkeleya da bi kao novinar počeo raditi u alternativnim listovima kao što su bili Berkeley Barb i Berkeley Tribe. Elokventan i snalažljiv, Felsenstein je radio kao inženjer u Ampexu, Al Aleom iz Atarija bio ga je odbio, a živio je u Resource Oneu, komuni koja je bila zauzela jedno zdanje u dijelu San Francisca prepunome skladišta. Ondje, okružen hrpama kruha s bananama i začepljenim sudoperima, držao je SDS 940. jedno od cjenjenijih velikih računala iz šezdesetih godina. Felsenstein i drugi nadali su se da će to zastarjelo računalo, koje su naslijedili iz Stanford Research Institutea, postati temeljem nečega što su nazivali projektom zajedničke memorije. U časopisima poput Coevolution Quarterlyja on je pisao članke u kojima je objašnjavao kako su računala "prijateljski naklonjena

Povratak u Malo kraljevstvo 109

pomagala" koja mogu osigurati "sekundarne informacije" i povezati pojedince sa zajedničkim interesima. Povezivanjem terminala s jednim velikim računalom, Felsenstein i njegovi suradnici nadali su se da će pokrenuti svojevrsnu elektroničku oglasnu ploču. Felsenstein je imao i pravu sveobuhvatnu viziju: "To bi mogla biti i prava pučka mreža, za najšire mase. Mogla bi biti svugdje i nigdje." Stvarnost je bila znatno skromnija, a elektroničke granice Resource Onea širile su se samo do teleprintera postavljenih u prodavaonicama Leopold's Records i Whole Earth Access u Berkeleyu. U prodavaonici ploča glazbenici i mnogi drugi razmjenjivali su informacije o koncertima i kupoprodaji. S vremena na vrijeme teleprinteri su prenosili dojmljiva pitanja poput ovog: "Gdje se na području Baya može pronaći dobro pecivo?" koje je potaknulo odgovor: "Bivši pekar naučit će vas pripremati peciva." U jednom trenutku na popisu stvari koje su se nudile na prodaju bile su čak i dvije nubijske koze. Ostavimo li po strani zabavu, demokratske porive sputavala su ograničenja tehnologije. Bilo je jednostavnije nekoga nazvati, pogledati neku oglasnu ploču ili objaviti mali oglas II novinama nego se služiti sporim i bučnim teleprinterima. Cijeli je projekt bio jedna od onih dobronamjernih ideja koje na koncu dožive neuspjeh jer su ispred svojeg vremena. I za Felsensteina i za Freda Moorea, računala su bila profinjeniji oblik pojedinih aspekata alternativne politike šezdesetih godina. Približno u vrijeme prvog sastanka Homebrew Cluba, Felsenstein je govorio o maksimalnom iskorištavanju napretka u elektronici za olakšavanje života upravo onim ljudima koji žele. na primjer. doći do nubijskih koza. Htio je konstruirati maleni uredaj, zvao ga je The Tom Swift Terminal, kojim bi zamijenio nespretne teleprintere. I upravo je to pitanje - svijeta koji se otvorio zahvaljujući silnomu napretku u elektronici - bilo glavna tema razgovora u garaži Gordona Frencha. Razmjeri promjena jasno su se vidjeli kada je netko prikazao rad novog računala koje se zvalo Altair 8800. U broju Popu/ar Electronicsa ("najprodavanijeg časopisa o elektronici na svijetu") iz siječnja 1975. na naslovnici je najavljen kao "revolucionarni pomak" i "prvo miniračunalo na svijetu koje Se može nositi s komercijalnim modelima". Altair je stajao 375 dolara, bio približno velik poput kutije u kojoj se transportiraju naranče, te je na metalnoj glavnoj ploči imao nekoliko prekidača i žaruljica. Računalo je izradio MITS, malena tvrtka sa sjedištem II Albuquerqueu. a njezin puni naziv, Micro Instrumentation and Telemetry Systems, upućivao je na dio izvornih ciljeva u vrijeme njezina osnutka.

110 Michael Moritz

Pokrenuta je 1969. kako bi proizvodila i prodavala opremu za navođenje malih amaterskih raketa. Posebnost Altaira nije bilo metalno kućište, kao ni nizovi prekidača i žaruljica, čak ni gorljivost Popular Electronicsa, niti činjenica da je potekao iz Albuquerquea. Radilo se o jednoj komponenti koja se nalazila u uređaju: poluvodičkom čipu postavljenom na dva i pol centimetara dugačak komad crne plastike, sa sićušnom oznakom INTEL 8080. Taj čip, nimalo veći od brojke 8080 otisnute na ovoj stranici, sadržavao je središnju procesorsku jedinicu (CPU) računala i bio najistaknutiji primjer onoga što su tvrtke za proizvodnju poluvodiča počele nazivati mikroprocesorom. Konceptualni okvir mikroprocesora poklapao se sa zamislima ugrađenima u temelje svih digitalnih elektroničkih računala nastalih nakon II. svjetskog rata. I Electronic Numerical Integrator and Computer, IBMov 1130, Varianov 620i, PDP-8 tvrtke Digital Equipment i model Nova tvrtke Data General ... služili su se istim načelima kao Intel 8080. Jedinaje razlika bila u veličini. ENIAC je težio trideset tona i imao osamnaest tisuća elektroničkih cijevi, ali i manju moć nego Intel 8080, koji je, iako je imao pet tisuća tranzistora, bilo moguće progutati. Procesori računala kao što je bio model Nova tvrtke Data General sastojali su se od desetaka čipova, a svaki od njih bio je namijenjen obavljanju neke ograničene zadaće. Čipovi poput modela 8080 približavali su se snazi nekih od prvih miniračunala, ali su inženjere oslobađali mučnog osiguravanja pouzdanih veza na stotinama lemljenih vodova koji su prolazili između čipova. Model 8080 bio je treći mikroprocesor u proizvodnji Intela, tvrtke koja se bavila poluvodičima i koja je 1969. osnovana u Santa Clari. Naziv je bio skraćenica naziva Integrated Electronics. Intelov prvi mikroprocesor, nazvan 4004, bio je dio sklopa čipova namijenjenih upravljanju kalkulatorom. Iako je tvrtka 4004 reklamirala kao čip koji će obilježiti početak "novog doba integrirane elektronike", nije bilo lako uočiti tako monumentalni sadržaj. POd mikroskopom su modeli vodova na čipu 4004 izgledali poput plana ulica u nekom zgusnutom predgrađu. Ipak, mikroprocesor, deseci njih na samo jednoj silicijskoj pločici, bio je veći pomak u tehnici masovne proizvodnje od pokretne proizvodne vrpce Henryja Forda. Neizmjerna fleksibilnost mikroprocesora, koji se mogao programirati za bilo koji sklop zadaća, pratili su podjednako veliki koraci naprijed na jednom drugom području poluvodičke tehnologije - području memorijskih čipova. Kompjutorski programi, koji se sastoje od milijuna nula i jedinica, a koji su se, do kraja šezdesetih, pohranjivali na krupne i nespretne magnetske memorije,. sada su se mogli pohranjivati na čipove.

Povratak u Malo kraljevstvo 111 Zahvaljujući tomu, pisanje programa postalo je lakšim i jeftinijim. Mikroprocesori su se mogli spojiti s dvije vrste memorijskih čipova. Mogli su čitati programe pohranjene na čipovima tipa ROM, te čitati i mijenjati programe zapisane na složenijim čipovima koji su dobili naziv RAM. Budući da se mikroprocesor mogao programirati za izvođenje desetaka zadaća, smanjivala se cijena svega što je trebalo mehaničke dijelove, a istodobno se povećavala vrijednost.

Članove Homebrew Cluba više su, posve razumljivo, zanimali praktični načini primjene mikroprocesora nego povijest masovne proizvodnje. Većina ih je znala za maleni kompjutorski komplet, Mark 8, koji je počivao na Intelovu drugom mikroprocesoru, modelu 8008. Taj je mikroprocesor jednog učitelja iz južne Kalifornije nagnao da počne objavljivati okružnicu "Micro-8 Newsletter" čiji je glavni cilj bio izvještavati hobiste o najnovijim programima napisanima za 8008. No, u proljeće 1975. u središte zanimanja došao je 8080. Bio je dvadeset puta jači od 4004 i mogao je istodobno procesirati osam umjesto samo četiri bita. Za razliku od modela 8008, mogao se nositi sa šest periferalnih čipova. Usto ga je bilo moguće priključiti i na 65 kilobitova memorije, a ne samo 4 kB kao u slučaju modela 4004. Jedan od članova Homebrewa otkrio je da se iz Kalifornije odvezao čak u Novi Meksiko, samo da preuzme svoj Altair. Međutim, računalo koje su svi u Frenchavoj garaži promatrali s velikim zanimanjem baš i nije radilo mnogo toga: samo je stajalo na stolu, a žaruljice su mu bljeskale. Čak i prekaijene majstore i hobiste Altair je morao obeshrabriti. Osnovnom računalu trebali su i priključci, poput teleprintera ili televizijskog ekrana, dodatne memorijske pločice i programi prije nego što bi počelo raditi išta imalo zabavno. Ti su dodaci cijenu podizali i do 3000 dolara. U međuvremenu, vlasnik je morao biti dovoljno strpljiv j spretan da svlada stranice i stranice zakučastih uputa, da iz plastičnih vrećica izvadi i posloži komponente, ispita čipove, trebao je znati lemiti i rješavati probleme poput velikog napajanja koje se često pregrijava. Na prvom sastanku članovi Homebrewa još su neko vrijeme nagađali o tome za što bi se sve mogla upotrijebiti mikroračunala. Činilo se da su svjesni - iako instinktivno, a ne na temelju znanosti - posljedica i potencijala davanja računalne moći u ruke pojedincima. Neki su tvrdili da će se mikroračunala koristiti za uredivanje teksta i da će se njima služiti i male tvrtke. Drugi su smatrali da bi mogla upravljati sustavima grijanja, automobilskim motorima, protuprovalnim alarmima i zalijevanjem travnjaka,

112 Michael Moritz

da bi mogla služiti za igranje, za stvaranje glazbe, upravljanje malim robotima i, dakako, formiranje memorijskih mreža u gradskim četvrtima. Njihove maglovite kristalne kugle otkrile su više smjelih vizija nego kristalne kugle tvrtki za proizvodnju poluvodiča. U njima je većina profesionalaca u marketinškim odjelima smatrala da će se mikroračunala primjenjivati u upravljanju uređaja kao što su motori, dizala i kućanski aparati. Dokje sastavljao prvu okružnicu Homebrew Cluba, Fred Moore morao je pribjeći služenju proizvodom neumoljivog neprijatelja. Usred noći tipkao je na IBM-ovu električnom pisaćem stroju, Composeru, u Whole Earth Truck Storeu: radilo se o pismu od dvije stranice u kojem je donio kratak. pregled prvog sastanka, koji je, prema Mooreu, otkrio "spontani duh razmjene". Moore je u tom biltenu naveo i adrese i područja zanimanja prvih članova kluba. Tako je naveo da Stephen Wozniak voli "videoigrice, filmove koji se uz naknadu prikazuju u hotelima, konstruiranje znanstvenih kalkulatora i konstruiranje televizijskih terminala." Bilo daje razlog bio u Mooreovim okružnicama, pojavi Altaira ili velikim prednostima nove konstrukcije poluvodiča, Homebrew Club širio se poput lanca sreće ili kak.ve piramidaine organizacije za izravnu prodaju. Za manje od osam mjeseci imali su čak oko tri stotine članova. Još neko vrijeme članovi Homebrewa bili su poput skupine lutalica koji se svaka dva tjedna sastaju u učionicama ili u Laboratoriju za umjetnu inteligenciju na Stanfordu. Dok se širio, klub je privlačio raznorazne pojedince iz svih gradova širom poluotoka. Većinom su to bili hobisti i svaštari poput Wozniaka ili telefonskog ]rika Johna Drapera. Neki, poput Adama Osbornea. visokog tamnokosog muškarca s britanskim naglaskom, za dolazak su imali i komercijalne razloge: iz jedne kartonske kutije Osborne je izvadio primjerke svoje knjige o mikroračunalima, te ih je počeo prodavati članovima kluba. Drugi su onamo pristigli iz tvrtki koje su se bavile elektronikom, sa Stanford Research Institutea, iz Laboratorija za umjetnu inteligenciju sveučilišta Stanford te Otvorenog učilišta u Palo Altu, institucije koja je nudila tečajeve s područja astrologije, zena i nenasilja. Međutim, mnogi su profesori s obližnjih visokoškolskih ustanova, kao i većina inženjera iz tvrtki koje su se bavile poluvodičima i elektronikom, mikroračunala smatrali igračkama. Homebrew Club privlačio je one plitka džepa i praktičnih, a ne teoretičarskih sklonosti, zbog čega su članovi poput Allena Bauma bili razočarani. "Ubrzo sam se počeo jako dosađivati." Kada je postalo jasno da postoji nabujala, stalna skupina kolega koji putuju u istome smjeru, sastanci Homebrew Cluba počeli su se održavati

Povratak u Malo kraljevstvo 113

u velikoj predavaonici sa strmo postavljenim klupama u SLAC-u. lako su neki članovi predlagali da klub ponese naziv Eight-Bit Byte Bangers, Midget Brains ili Steam Beer Computer Group, ipak su ostali poznati pod nazivom Homebrew. Opći ton sastanaka uvelike je odredila ona prva večer u garaži Gordona Frencha. Nije bilo priča o kvorumima i formalnostima, niti natezanja oko izbora dužnosnika. Homebrew Club stvorio je vlastiti ritual, te je, poput kakvog sajma, postao mjestom za prikazivanje, trampu i razmjenu glasina. Sastanci su se dijelili na "sat nasumičnog pristupa" i "sat mapiranja" na kojem su se nalazili pojedinci sa zajedničkim interesima. Održavali su se jednom u dva tjedna i osiguravali poticaje, rokove, kritike, tračeve ... U Wozniakovu slučaju, "sastanci Homebrewa bili su mi najvažnija stvar u životu." Novi dijelovi koji su se prodavali po vrlo povoljnim cijenama također su stizali u Homebrew Club. Sveučilište Stanford. koje je svim silama nastojalo održati vlastiti ugled, zabranilo je sve oblike trgovine u svojim prostorima, no članovi poput Martyja Spergela zbog toga su samo tražili nova mjesta. Spergel je postao najzloglasnijom središnjom točkom prodaje i uvijek se vozio u automobilu čiji je prtljažnik bio prepun elektroničkih komponenti. Govorio je izrazito brooklynskim naglaskom, nosio trodijelna odijela, smijao se grleno i gledao prodorno. a živio je u jednom naselju kamp-kućica u Sunnyvaleu, uzdržavajući se slaganjem kompleta za mikroračunala čiji se rad temeljio na Intelovu procesoru 8008. Užurbano je plivao u sivom području u kojem su užareni telefoni osiguravali povezanost s distributerima, predstavnicima prodaje i stranim proizvođačima, te se ponosio nečim što je nazivao "globalnom logistikom". Članovima kluba rekao je da može, unutar roka od pet radnih dana. pronaći svaki poluvodič. konektor, kabel i elektroničku komponentu ili uređaj koji im može zatrebati, koliko god bili malo poznati i teško dostupni. Neki dijelovi, uvezeni s Dalekog istoka, privlačili su pozornost carinika. Jedna kutija, na čijoj je deklaraciji pisalo da su u njoj "joystici" , zadržana je na carini dok Spergel nije uspio dokazati da se radi o palicama za igrice, a ne seksualnim pomagalima. SpergeJ i mnogi drugi trgovali su na parkiralištima Stanforda, sve dok čuvari nisu nanjušili što se događa. Zatim su se povukli u tamu i sigurnost jednoga praznog parkirališta kraj obližnje Shellove benzinske postaje. Između sastanaka, klupski bilten, koji je za godinu dana dosegnuo nakladu od šest stotina primjeraka, omogućavao je članovima da budu u toku s najnovijim događajima. U njemu bi se uvijek našao sažeti prikaz

114 Michael Moritz

prethodnog sastanka, slavila su se predstavljanja novih uređaja, objavljivao kalendar sajmova elektronike, upozoravalo se na korisne članke i nudilo mnoštvo korisnih praktičnih savjeta. Tako se, na primjer, objašnjavalo kako se od plastičnih prekidača mogu izraditi tipke za tipkovnice, te ih poprskati bojom u spreju ("emajl se duže suši") i ukrasiti slovima koja se mogu kupiti u knjižarama. U toj okružnici neprestano su izlazili apeli za više softvera, a vodiči koje su nudile mjesne prodavaonice elektroničkog materijala ispisivali su se skraćenicama koje je mogao odgonetnuti samo dobar poznavatelj materije: "Utor, kompl. IC, tranzistorski kompl., diode, generator modul., potenc., 2.4576 kristal, kondenz. od tantala." U biltenu je bilo i naznaka šireg kruga interesa, a gotovo od samog početka u njemu se odražavao i Mooreov životni san o širokoj "narodnoj" mreži koji se napokon pojavio i u stvarnosti. Upravo tada Moore je bio prisiljen napustiti klub zbog bračnih problema. Kada su se slični klubovi pojavili u Bostonu, San Diegu, čak i u Britanskoj Kolumbiji, informacija o tome ubrzo bi se pojavila i u dvotjednom biltenu. U toj okružnici bilo je čak i samotnih apela iz inozemstva. Salvatore di Franco pisao je iz talijanskog Bkcarija: "Budući da u Italiji nema časopisa, knjiga, ni podataka iz kojih bi se dobile informacije i potrebno znanje, to je glavni razlog mog pristupanja vašem klubu." A F. J. Pretorious poslao je pismo iz Sasolburga, u Južnoj Africi, te se osvrnuo na stanje stvari u svojoj domovini: "Čovjeka silno obeshrabruje što ovdje nema nikakvih sklopova na procesorima 8008 i 8080." No, Homebrew Club iznad svega je osiguravao publiku usamljenicima poput Wozniaka, koji su se u životu najviše zanimali za stvari nerazumljive većini ljudi. I premda će se, više godina poslije, članovi tog kluba s toplinom u srcu sjećati kao pokretnog sajma elektronike na kojem su se pojedinci sličnih interesa okupljali da razmjenjuju tajne, pokazuju svoje uređaje i razdijele sheme - kao na starijim inačicama školskih sajmova znanstvenih projekata - bio je to ujedno i skeptičan, kritički nastrojen forum na kojem bi loše konstruirane uređaje ismijavali kao "bučne kante". Unatoč plemenitim nakanama Freda Moorea, najblistaviji umovi Homebrew Cluba voljeli su raditi sami, a Lee Felsenstein ovako se prisjetio dominantnog tona: "Svi smo samo gledali hoće li nam netko narušiti granice našega malog teritorija ili naše male specijalnosti. Bilo je teško okupiti ljude koji će raditi na istoj stvari. Svi smo imali velike planove o kojima nitko nije htio slušati, osim drugih ljudi s vlastitim velikim planovima."

Povratak u Malo kraljevstvo 115

"Johnny Carson ne bi bio loš", rekao je Jobs U Dolini superlativa, osmišljavanje svježeg slogana za novo računalo nije bilo jednostavna stvar. Marketinški stručnjaci u Macu već su se mjesecima mučili i pokušavali osmisliti lako pamtljivu frazu ili sintagmu koja bi odrazila vrline njihova računala. U raznim trenucima, ovisno o govornikovoj formi, raspoloženju i snalažljivosti, Mac je nosio naziv novi Apple II, sučelje osamdesetih, računalo bez kurble, volkswagen bez kurble ili, pak, mercedes bez kurble. Kao tvrtka, Apple je bio iscrpio varijacije na temu osobnog računala. Bio je upotrijebio određeni član, the, kako bi model Apple II postao "jedinstveno" ili "najbolje" osobno računalo, tj. The Personal Computer, a ubrzo zatim Apple je objavio (ni ne trepnuvši, čudesno ozbiljna lica) da je zapravo izumio osobno računalo. Konkurencija je uzvratila sličnim razmetanjem. Reklama tvrtke Digital Equipment Corporation glasila je: "Mi mijenjamo način na koji svijet razmišlja", Radio Shack sebe je nazvao "najvećim imenom u svijetu malih računala", dok se utemeljitelj Osborne Computer Corporationa, prije nego što mu je tvrtka bankrotirala, usporedio s Henryjem Fordom. Kako je rat sloganima eskalirao, Apple je posegnuo za dodavanjem pridjeva, te je svoj najprodavaniji uređaj opisivao kao "najosobnije računalo", zbog čega se pojavila zajedljiva šala da će Mac jednostavno postati "najnajosobnijim računalom" . Dijelom da izbjegne neuvjerijive slogane, Marcia Klein koja je u agenciji za odnose s javnošću Regis McKenna vodila Appleove poslove, jednog je jutra došla u Macovu zgradu da porazgovara s Mikeom Murrayem. Željela je razmotriti određene ideje za slogan, ali i započeti pripreme za susrete s novinarima. U kostimu maslinaste boje i s jarkocrvenim ružem na usnama, Klein je unijela dašak gJamura u konferencijsku sobu u kojoj ju je Murray čekao u širokim hlačama, plavoj sportskoj majici i dokersicama. Nakon uvodnih kurtoaznih riječi, Murray je rekao: "U perspektivi bismo željeli da ljudi misle kako će ih, kada dođu na novi posao ondje čekati olovke, koš za smeće i Mac. Ali to nije moguće postići samo tako, preko noći. Pokušavam u razmišljanje usaditi argumentaciju da postoji silna potreba za uredskim aparatom. l podosta odlučno inzistirat ću upravo na pojmu aparata." Marcia Klein je slušala, a zatim upitala kako će se Mac uklapati među ostala Appleova računala. "Kada nam netko postavi pitanje o Appleu II ili Appleu III, što ćemo Odgovoriti?" "Ne znamo što ćemo reći o Appleu III", priznao je Murray.

116 Michael Moritz

"To još jednostavno nije razrađeno. Ćisto izvlačenje. A moramo kristalno jasno govoriti o budućnosti svojih proizvoda. Ne možemo biti neodređeni. Ljudi se nekako nadaju da će Apple III kao nekim čudom sam od sebe nestati." Marcia Klein ovako je sažela svoj cilj: "Pokušavamo prenijeti dojam da tvrtka ima opći marketinški plan, da postoji ukupno korporativno pozicioniranje i da će ono što ćemo reći pri predstavljanju Lise biti u skladu s onim što ćemo reći kada budemo predstavljali Mac." Murray je uzdahnuo. "Mnogi se ne obaziru na nas jer je problem zbilja težak. Drugi i ne uviđaju koliko je stvar zamršena." Marcia Klein počela muje objašnjavati kako se treba ponašati s novinarima. "Novinari više vole kada im govoriš. Ne vole unaprijed pripremljenu prezentaciju sa svjetlima i specijalnim efektima. Ne treba ti ništa sjajno i raskošno poput dijapozitiva. Jednostavno ne moraš biti toliko profinjen." "Teško je reći da je Mac srdačan i umiljat", rekao je Murray. "Morat će ga prvo dodirnuti i zagrliti da mogu reći da je takav." "Voljeli bismo smisliti nekakvu frazu koja bi bila namijenjena cijelom društvu", rekla je Marcia Klein. "Poput uredskog aparata", rekao je Murray, pun nade. "Moramo osmisliti novi jezik". rekla je Klein. "Aparat pripada staromu jeziku. Aparati se kupuju u K-Martu. Aparat je dosadan i funkcionalan. Gubi osobnost." "Ne želim ga nazvati uredskim alatom". rekao je Murray. Marcia Klein poigravala se kemijskom. "Tako nešto treba ti za reklame, ali kad razgovaraš s novinarima, otvara ti se mogućnost da govoriš puno opširnije. Ne moraš stvar svoditi samo na dvije riječi. Novinari su sve upućeniji, ali takva nije nužno i publika. Cilj razgovora s novinarima upravo je to da ih poučiš kako bi oni mogli poučiti čitatelje. Za svaki list malko mijenjaš poruku. Svaki list izgleda malko drukčije i pitat će druge stvari. Business Week tražit će jedno, a Time nešto drugo." U tom trenutku otvorila su se vrata, a na njima se pojavio Steve Jobs. Izgledao je neuredno i mrzovoljno. Ušao je, svom se težinom spustio u naslonjač i podignuo noge na stol. Nosio je traperice, čarape s romboidnim uzorkom, tamnoplavu košulju i mokasine. Netko mu je upravo bio rekao da je jedan profesor s MIT-a II nekoj CNN-ovoj emisiji opisivao karakteristike Lise i Maca. Jobs je bio uzrujan i sada se obratio Marciji Klein. "Mogao bih se okladiti da je to bio Marvin Minsky. Nije mogao biti nitko drugi. Nabavi snimku i ako je Minsky, objesit ću ga za nožne prste." Michael Murray j Marcia Klein nastavili su raspravljati o različitim

Povratak u Malo kraljevstvo 117

pristupima novinarima sve dok ih Jobs nije prekinuo. "Morali bismo odlučiti što želimo i onda početi nešto kultivirati, jer imam osjećaj da ćemo dobiti što želimo." Potom je nastavio: "Treba nam naslovnica u Timeu ili Newsweeku. Naslovnicu zamišljam kao snimku cjelokupne ekipe koja je radila na Macu. Imamo više izgleda za Newsweek nego za Time", predvidio je. "Objedovali smo s predsjednikom Newsweeka i hrpom urednika u nekakvoj sobi na vrhu zgrade, a nakon objeda u razgovoru su se zadržali još oko dva sata. Temama nije bilo kraja. Tehnologija, reindustrijalizacija i sve to." Zamišljeno je kimnuo. "To bi kod njih išlo. 'Napredni klinci nude nova računala' i slične stvari." "Sad već vidim i članak", rekao je Murray. "Unutra će biti i desetak fotki s kratkim biografijama." "Mogli bismo ići i na jednosatnu posebnu televizijsku emisiju u kojoj bi Cavett intervjuirao Burrella i Andyja", rekao je Jobs. "Treba nam nešto popularnije", usprotivila se Marcia Klein. "Johnny Carson ili nešto slično", predložio je Murray. "Johnny Carson ne bi bio loš", rekao je Jobs. "A onaj Britanac koji je intervjuirao Nixona?" upitao je Murray. "Kad to jednom krene, samo raste poput lavine", rekao je Jobs. "Već vidim kako dolaze ljudi iz PeopIea i na naslovnicu stavljaju Andyja Hertzfelda. Svakom od tih ljudi možemo osigurati slavu. Bit će to ludilo. Bit će članaka koji će govoriti: 'Ovo je tip koji je konstruirao računalo', 'Ovo je tvornica u kojoj je izrađeno'. Ljudi će sa svih strana neprestano slušati o tome. Moramo osigurati mnogo besplatnih predstavljanja II mediJima Jobs je tada na stolu uočio prijedlog za jednu reklamu. "Oooo, ovo mi se sviđa", rekao je tišim glasom. "Oooo, to bi bilo sjajno." Pročitao je slogan: "APPLE COMPUTER PONOVNO USPIO. To mi se sviđa. Zbilja je super." "Lijepo bi izgledalo na naslovnici Newsweeka" , rekao je Murray. "Bilo bi zgodno na naslovnici Bytea" , uzvratio je Jobs, čije se raspoloženje u međuvremenu popravilo. "Toliko je drukčije od IBM-a." "Preotmjeno je za Byte" , usprotivila se Marcia Klein. "Bilo bi super za Newsweek", složio se Jobs. "Prodali bi ih na miliJune Razgovor je ponovno skrenuo na problemoblikovanja imidža računala. Jobs je u jednom trenutku uzdahnuo: "Najbliži je bio Charlie Chaplin. IBM je svojem računalu uistinu dao osobnost." Načas je zašutio. "Imam jednu zamisao za reklamu. Imat ćemo svojevrsnog nespretnog Charlieja

118 Michael Moritz

Chaplina, ali tako da zapravo nije smiješan, a to možemo jer ga IBM ne može zaštiti kao simbol. A onda se pojavljuje Mac Man i gužva ga, ili ga gazi, ili dolazi pred njega, pa ga gađa strelicama skrivenima ispod kaputa." Zašutio je da pojača dramatičnost priče. "A onda slijede riječi: 'Charlie Chaplin upoznaje Mr. Maca. ,,. Michael Murray i Marcia Klein bez riječi su se nasmiješili. Jobs je nastavio: "Trebaju nam reklame koje pogađaju izravno, bez zadrške. Moraju imati vizualno veliku valnu širinu. Pruža nam se mogućnost da napravimo reklamu koja ne govori o proizvodu. Kao: toliko smo dobri da ne moramo pokazati fotografije računala." "U marketingu", rekao je Murray nakon što je Jobs završio, "obično kažemo da se nešto podrazumijeva, pa onda to ipak i jasno izrazimo." "Nemamo šanse budemo li reklamirali karakteristike i prednosti s RAM-ovima, grafikonima i usporedbama", rekao je Jobs. "Imamo izgleda samo ako budemo komunicirali osjećajima." "Mora biti poput Sonyjeva walkmana ili Cuisinartovih kućanskih aparata. To mora biti kultni proizvod", rekao je Murray. Jobs se namrštio. "Da, reći ćemo: 'Ovo je kultna stvar', a onda ćemo reći: 'Hej, pijte ovaj Kool-Aid.''' Prišavši vratima, rekao je: "Moramo stvoriti sliku koju ljudi nikada neće zaboraviti. Moramo je izgraditi, i to što prije." Murrayu je tada nešto sinulo, pa je pogledao Jobsa i pun nade rekao: "Osobno računalo koje vam daje osobnost." Jobs se nije obazirao na prijedlog, nego je zastao i zagledao se u nekoliko fotografija na zidovima koje su prikazivale djecu, učenike i studente kako se služe Macovima. "Možda bi mediji objavili ove fotografije." Obratio se Marciji Klein. "Ne misliš li da bi objavili ovako nešto?" "Možda San Jose Mercury", rekla je Mareia Klein.

STANLEY ZEBER ZENSKANITSKY

Alex Kamradt bio je jedan od onih

vječitih

optimista. Bio je vi-

sok i širok, ali ne i debeo, imao je oblo lice i gustu crnu kovrčavu kosu. Često je izgledao izmučeno ili iskreno zbunjeno. Bio je to dobronamjerni i prostodušni utemeljitelj Call Computera, malene tvrtke s kaotičnim sjedištem II Mountain Viewu. Kao središte korporacijske aktivnosti služio je drveni rolo-pisaći stol prepun novina, časopisa, tekstova, posjetnica i olovaka. Stol su okruživali teleprinteri, prljavi bijeli zidovi, blagovaonički stol, nekoliko jednostavnih stolaca s ravnim naslonom. te police prepune debelih registratora. Kao nekadašnji fizičar II Lockheedu, Kamradt se počeo zanimati za računala dok je radio na pisanju programa za rješavanje znanstvenih proračuna. U jednom trenutku prodao je kuću i dijelom novca kupio miniračunalo kojim je kanio voditi evidenciju o sklopljenim kupoprodajnim ugovorima za nekretnine na području u kojem je živio. Umjesto toga počeo je iznajmljivati termine na računalu malenim tvrtkama na području poluotoka San Francisco. S nekolicinom srednjoškolaca ubrzo je počeo pisati programe koji su malenim tvrtkama pomagali u vođenju evidencije prihoda, rashoda i inventara. Njegovi su se klijenti s računalom spajali s pomoću teleprintera, baš kao i "trgovci" s Berkeleya sa sustavom

119

120 Michael Moritz

Resource Onea. No Kamradt je naslutio da bi pojava mikroprocesora mogla promijeniti okvire dosega Call Computera. Kupcima je htio iznajmiti ili prodati praktičniji tenninal s tipkovnicom po uzoru na pisaći stroj koja bi se mogla priključiti na televizor. Počeo je dolaziti na sastanke Homebrew Cluba s posve konkretnom namjerom da pronađe nekoga tko bi mu konstruirao takav tenninal. "Počeo sam se raspitivati i tražiti najsposobnijeg inženjera. Svi su me uputili na Wozniaka." Sredinom 1975. Kamradt i Wozniak osnovali su podružnicu Call Computera i nazvali je Computer Conversor. Kamradt je osigurao 12.000 dolara početnog kapitala i preuzeo 70 posto tvrtke, dok je Wozniak dobio 30 posto i besplatan tennin na miniračunalu. Iako dogovor nije bio osobito formalan, Wozniak je obećao da će konstruirati terminal koji će, kako se moglo zaključiti iz naziva tvrtke, "konverzirati", tj. "razgovarati" s nekim drugim računalom. Kamradt je u tom terminalu vidio tek dio šireg plana. "Htio sam dobiti kompjutorski terminal koji ću prodavati i iznajmljivati. Znao sam da u prvoj fazi valja izraditi terminal, a potom mu postupno dodavati više memorije i pretvoriti ga u računalo. Wozniak i ja dogovorili smo se da ćemo izraditi najprije terminal, a potom i računalo." Wozniak je imao i praktičan razlog za konstruiranje terminala. Sa zavišću je gledao sličan uređaj koji je telefonski frik John Draper bio instalirao u podrumu svoje kuće u Los Altosu. Taj je uređaj pridavao posve novu dimenziju poigravanju s telefonskim linijama. Povezan s telefonom, terminal je Draperu omogućavao da ulazi i izlazi iz ARPANET-a, kompjutorske mreže koju je savezna vlada financirala radi povezivanja sveučilišta i istraživačkih ustanova. Oboružani s nekoliko telefonskih brojeva i odgovarajućim pristupnim šiframa, pojedinci poput Drapera mogli su se povezivati s računalima širom Sjedinjenih Država, a neki od njih služili su i kao ulazi u računala na nekim europskim sveučilištima. Studenti i hobisti tako su čeprkali po datotekama na ARPANET-u, jedni drugima ostavljali poruke na neformalnim oglasnim pločama, a katkad su pronalazili i načine da izbrišu određene podatke na udaljenim računalima. Wozniak je uređaj koji je izradio za igranje Ponga uzeo kao temelj pri konstrukciji tenninala za Computer Conversor. I on i Kamradt imali su dojam da su mikroprocesori preskupi, pa terminal od samog početka nije ni trebao biti bitno više od teievizora-teleprintera. Dovršeni je terminal korisniku omogućavao da utipka tekst na televizijski ekran i radio je malko brže od običnog teieprintera. Imao je i dvije gumene hvataijke koje su se navlačile na telefonsku slušalicu, te su omogućavale prijenos podataka

Povratak u Malo kraljevstvo 121

izmedu tenninala iKamradtova miniračunala. Wozniakje uspio ukrotiti hirovitost prototipa i zaključio daje dovoljno pouzdan da ga upotrijebi na ARPANET-u. "Nije bilo osobito teško odgonetnuti kako preskakati s računala na računalo." Iako je terminal zadovoljio Wozniaka, prototip je pred Kamradta postavio problem. "Wozniaku je bio koristan, pa gaje smatrao dovršenim. Mogao je popraviti sve što nije bilo u redu. Takvo što nije mogao izvesti nitko drugi. Genijalnost ne znači ništa ako je ne možeš izvući iz čovjeka. A ja to u njegovu slučaju nisam mogao. Do njega je bilo teško doprijeti i nije bio zainteresiran za izgradnju tvrtke." Wozniak je smatrao da je ponajprije dužan ispuniti obveze prema matičnoj tvrtki u kojoj radi puno radno vrijeme. Nakon godine posvećene poigravanju telefonskim linijama na Berkeleyu, napustio je to sveučilište i pola godine radio na proizvodnoj vrpci u Electroglassu, tvrtki koja je opremom opskrbljivala proizvođače poluvodiča. Nikada nije ni pomišljao da bi mogao raditi u tvrtki u kojoj mu je radio otac, Lockheedu, koja je bila ostala bez one pravične pozlate stečene potkraj pedesetih godina. Lockheed je dijelom bio žrtva mode, a potkraj šezdesetih godina velik dio njihove djelatnosti odražavao se u podosta zlokobnome svjetlu, a ne više u onim domoljubnim odsjajima koji su krasili tvrtku posvećenu zaštiti Amerikanaca od najezde Sputnika. Lockheed je bio usko povezan s kaosom u Jugoistočnoj Aziji, trpio je posljedice smanjivanja opsega svemirskog programa, bio se zapleo u više skandala s podmićivanjem, postao metom kongresnih odbora koji su istraživali prekoračenja troškova u vladinim ugovorima, te je bio primio saveznu pomoć za izbjegavanje bankrota. Život u Lockheedu bio je poprimio učmalu atmosferu. Vokabular koji se koristio u korporaciji bio je prepun izraza iz doba velikog industrijskog uzleta, pa su se neprestano spominjali "mandati", "masovni sastanci" i "trnovita neekonomska pitanja." Što je bilo još važnije, naraštaj odrastao pod Lockheedovim satelitskim antenama sada je sumnjao u tehničku stručnost ljudi koji ostavljaju automobile na parkiralištima s iscrtanim uzorkom riblje kosti. Lockheedove znanstvenike smatrali su prije svojevrsnim državnim službenicima nego inženjerima elektrotehnike. Al Alcorn iz Atarija ovako je izrazio svoje dojmove: "Inženjeri iz Lockheeda bili su poznati po tome što im je nedostajalo širine. Znali su konstruirati zakrilca na projektilu, ali nisu znali zamijeniti žarulju." Stephen Wozniak prihvatio je sve stereotipe, te je, kao i mnogi drugi, potražio posao u nekoj od desetaka manjih tvrtki koje su se bavile elektronikom i doživljavale procvat dok je Lockheed stario. "Nisam htio mnogo piti. Prema općoj

122 Michael Moritz

percepciji, inženjeri iz Lockheeda najčešće su pili ili tukli suprugu." Jedna od tvrtki koje su se razvijale dok je Lockheed bio na stupu srama bio je i Hewlett-Packard. čiji su se inženjeri ubrzo proslavili. Bili su mladi od Lockheedovih zaposlenika, mnogi su imali doktorat, a bili su u prednosti i zato što su radili za tvrtku s korijenima u tom području, a ne u nekome dalekom gradu. Hewlett-Packard su u jednoj garaži u Palo Altu pokrenula dvojica studenata sa Stanforda neposredno prije II. svjetskog rata i premda su se utemeljitelji obogatili (a jedan od njih postao je i zamjenikom ministra obrane), zaposlenici su s njima i dalje bili na ti, zvali ih Bill i Dave. Potkraj šezdesetih i početkom sedamdesetih godina, stekavši zavidan ugled kao proizvođač pouzdanih laboratorijskih instrumenata. računala i kalkulatora, Hewlett-Packard je bio čvrsti korporativni stup na poluotoku. Tvrtka je nesumnjivo bila ugledna koliko i Lockheed desetljeće prije, no zahvaljujući mladim ljudima, dioničkim opcijama i veličini, Hewlett-Packard je bio živahniji i okretniji. Allen Baum bio je jedan od blistavih mladih sveučilišnih diplomanata koje su u mrežu uhvatili "lovci na glave" iz Hewlett-Packarda, a on je tvrtki odmah predložio da na razgovor za posao pozove i njegova starijeg prijatelja koji se bavi konstruiranjem računala, Stephena Wozniaka. Kada mu je 1973. Hewlett-Packard tako ponudio posao pomoćnog inženjera u Odjelu za napredne proizvode, Wozniak je objeručke prihvatio ponudu. Odjel je radio džepne kalkulatore, što je za Hewlett-Packard - tradicionalno sklonom visokokvalitetnoj elektroničkoj opremi koja se proizvodi u manjem broju primjeraka - bio hrabar otklon. Uspjeh koji je 1972. polučilo predstavljanje modela HP 35, prvog kalkulatora s trigonometrijskim i eksponencijalnim funkcijama, donio je pohvale i ushit cijelomu odjelu. Još neko vrijeme bilo je to iznimno dobro i dinamično mjesto za rad. Dok je konkurencija snižavala cijenu svojih kalkulatora. Hewlett-Packard se usredotočio na dodavanje mogućnosti, pa su tako nakon modela HP 35 slijedili HP 45 i HP 60. Pola godine nakon dolaska u tvrtku, Wozniak je promaknut na položaj inženjera. On je. pak, uspio uvjeriti HP da zaposli njegova frenda iz kvarta, Billa Fernandeza, kao laboratorijskog tehničara. Wozniaku su svijet kalkulatora i problemi koji su se u njemu pojavljivali bili daleko od pothvata kojima se bavio na području miniračunala. Dodijelili su ga projektu poboljšavanja modela HP 35, pa ga je tako snašla sudbina mnogobrojnih inženjera u velikim tvrtkama kada je. nakon osamnaestomjesečnih napora, projekt otkazan. Myron TunJe, inženjer koji je s Wozniakom radio na projektu kodnog naziva Ptica Trkačica

Povratak u Malo kraljevstvo 123

("Road Runner"), prisjetio se: "Čini mi se da nikoga u laboratoriju nismo smatrali iznimnim. Wozniakje bio jedan od rijetkih ljudi bez diplome. Nije se isticao. Nije iskakao iz prosjeka. Bio je stručan i sposoban inženjer." Wozniaka su zaintrigirale glasine da se u istraživačkim laboratorijima tvrtke radi na terminalu za hendikepirane osobe koji bi se mogao držati u ruci. Zatražio je premještaj, no molba mu nije odobrena. "Zaključili su da za to nisam dovoljno školovan." Zanemari li se često spominjanje njegove oskudne formalne naobrazbe, Wozniak je uživao u tome kako mu je Hewlett-Packard dopuštao da mu misli slobodno lutaju. Volio je krafne i kavu koje su u laboratorij na kolicima dovozili svako prijepodne, sviđala mu se redovita plaća, pozornost koju je tvrtka poklanjala inženjerima (koja je nudila i mogućnost obraćanja predsjedniku u slučaju da je nekomu prijetio otkaz), način na koji je tvrtka svima smanjivala plaću umjesto da pdbjegne otpuštanju, kao i skladišta koja su bila posve otvorena inženjerima koji su radili na vlastitim projektima. Služeći se dijelovima iz HP-ovih spremišta, Wozniak je Allenu Baumu izradio HP 45, pretvorio HP 35 Elmera Bauma u HP 45 (te postavio službenu naljepnicu na kojoj su informacije o jamstvu bile napisane na japanskome), razradio način rješavanja korijena na manje moćnom modelu HP 35, te izazvao Fernandeza da utvrde tko je "najbrži u korjenovanju na Zapadu". Dok je radio u Hewlett-Packardu, Wozniak je u vrijeme stanke za objed počeo letjeti u lakome zrakoplovu u vlasništvu kolega s posla. Privatno je živio poput pravog ekscentrika, u stanu u Cupertinu koji je nalikovao na samačku verziju zoološkog vrta. Miševi koje je držao kao kućne ljubimce vrzmali su se oko kalkulatora i kompjutorskih uputa za uporabu, a bilo je tu i kutija prepunih videouređaja koje je skupina inženjera iz HP-a kupila na veliko. ledini konkretan komad pokućstva bila je sofa koja se mogla pretvoriti u stol za biljar, a u spavaćoj sobi nalazio se madrac i sudoper, obično prepun prljavog posuđa. Izuzme li se skupa glazbena linija, središte Wozniakova postojanja i dalje je bio telefon. Jedan telefonski broj odvojio je za, kako se hvalio, prvi vicomat na području Zaljeva. Iz dana u dan na telefonsku je sekretaricu snimao novu poruku, a većinu šala birao je iz knjige s dvije tisuće viceva o Poljacima u stilu: "Kada je Poljak umro pijući mlijeko? Kada je krava sjela." Katkad, nakon što bi se vratio s posla, Wozniak bi se javio na telefon. predstavio se kao Stanley Zeber Zenskanitsky, i čitao viceve. Nakon što je primio više bijesno intoniranih pisama od Poljsko-američkog kongresa, promijenio je zemlju, pa su se na meti njegovih viceva našli Talijani, iako se i dalje služio istim naglaskom i

124 Michael Moritz

predstavljao se kao Stanley. Kada se od silnog opterećenja telefonska sekretarica tvrtke Pacific Telephone pokvarila, Wozniak je postavio svoj uredaj i zamolio pozivatelje da nazovu telefonsku tvrtku i potuže se na nekvalitetnu uslugu. Telefonska tvrtka, koja je pratila taj veliki promet i koju je gnjavila jedna obližnja prodavaonica koju je snašla ta nesreća da ima broj sličan Wozniakovu, naposljetku muje dodijelila jednu liniju iz skupine "linija za radijske postaje", predviđenih za veća opterećenja. Jedna od pozivateljica bila je Alice Robertson, punašna srednjoškolka iz San Josea duge kose, krupnih očiju i grlenog smijeha. Wozniak se jednom javio, pa je s njom nekoliko minuta čavrljao, a onda iznenada rekao: "Mogu prekinuti vezu brže nego ti" i naglo spustio slušalicu. Taj neobični kontakt obilježio je početak niza nervoznih poziva koji su u konačnici kulminirali spojem. Kada se upustio u prvu veću ljubavnu pustolovinu, Wozniak se morao nositi i s napornim obvezama prema Alexu Kamradtu i Computer Conversoru. Kamradt je bio angažirao još nekolicinu inženjera koji su mjesecima pokušavali proniknuti u Wozniakovu konstrukciju. Kako bi mu pomogao da od prototipa i nekoliko shema stvori proizvod, Kamradt se obratio osobi koja je bila u Wozniakovoj pratnji prilikom nekoliko odlazaka u Computer Conversor, Steveu Jobsu. Prema Kamradtu, Jobs je obećao da će preuzeti nadzor nad usmjeravanjem proizvodnje terminala u zamjenu za plaću i dionice. Kamradt se ovako prisjećao tog susreta: "Smetalo muje što imam novac. Bio je pomalo beskrupulozan i htio izvući koliko je mogao više, no meni se svidjela njegova nametljivost." Wozniak, koji je rijetko dolazio u jednu jedinu prostoriju koja je služila kao sjedište Call Computera, nije bio svjestan razmjera Jobsovih interesa. "Steve je slušao Alexa. Uvijek je pozorno slušao. Slušao je što je ovaj govorio o mogućnostima tenninala u vezi s njegovom tvrtkom." Nekoliko mjeseci Jobs je surađivao s Robertom Wayom, čelnikom malene tvrtke koja je izrađivala konstrukcijske planove za elektroničke tvrtke. Jobs je nadzirao raspored na tiskanoj pločici i konstrukciju kućišta od vacuforma3 . On i Way zajednički su sastavili popis materijala i osmislili sustav obrojčavanja dijelova, te od Atarija pribavili licenciju za videosklop s pomoću kojeg bi se tenninal povezao s televizorom. Wayu je Jobs bio naporan nalogodavac. "Nikad ni s čim nije bio posve zadovoljan. Samo je odbijao stvari." Way je uočio i podjelu dužnosti. "Sve čekove koje sam dobio potpisao je Kamradt. Jobs je bio zadužen za to da se projekt završi." Nakon nekoli~o mjeseci, Way, kojeg je zbunjivao Kamradtov vječiti 3 vakuumski oblikovana plastika - nap. prev.

Povratak u Malo kraljevstvo 125

optimizam, odustao je i povukao se iz projekta. "Bila je to skupina ljudi koje sam u životu vidio."

najčudnija

I dok se Kamradt brinuo i pitao hoće li terminal ikada proraditi, Wozniakje, potaknut sastancima Homebrewa, radio na vlastitom računalu. Dio novih mikroprocesora podvrgnuo je pomnom ispitivanju, te ubrzo utvrdio da nisu promijenili bit računala. "Iznenadio sam se kad sam uvidio da su poput miniračunala na koja sam se bio naviknuo." Iako mikroprocesori nisu promijenili prirodu posla, najzagriženiji poklonici i dalje su se pozivali na rane modele velikih računala, kada su se njihovom konstrukcijom bavile velike ekipe stručnjaka, slaveći to doba kao dobra stara vremena u kojima su muškarci bili pravi muškarci. Ipak, čak i četrdesetih i pedesetih godina inženjeri su se suočavali s izazovom minimalističkog dizajna - iako su se trudili ograničiti veličinu računala na razmjere prosječne prostorije. Konstruktori mikroračunala poput Wozniaka j dalje su trebali izvući maksimalne perionnanse iz najmanjeg mogućeg broja dijelova. Kompaktni je uređaj ne samo jamčio nisku cijenu nego i bio izvor nemalog ponosa. Veličina novih komponenata, činjenica da se računalo moglo ugurati u kućište veličine kutije za kruh, umjesto da ga više ljudi s mukom unosi u zgradu, omogućila je i dajednaosoba upravlja cijelim uređajem. "Pri konstruiranju mikroračunala", rekao je jedan od redovitih sudionika sastanaka Homebrew Cluba, "čovjek se mogao izraziti na način koji nije bio moguć u cjelokupnoj povijesti elektroničkog računarstva." No,mikroprocesori su ipak donijeli promjenu težišta. Kako se središnja procesorska jedinica svela na veličinu čipa, inženjeri poput Wozniaka j Bauma stekli su dojam da su neka od širih konstrukcijskih pitanja iščeznula. Sada su se stoga morali usmjeriti na najbolje načine povezivanja računala na čipu s pločicom memorijskih čipova, televizorom ili pisačem, te tipkovnicom. Među tehničkim podacima koji su pratili mikroprocesore nalazila su se i propisana pravila koja su ograničavala konstruktore i nekim puristima posve vezivala ruke. Allen Baum tako se potužio: "Imaš samo to što imaš, a stvar moraš izvesti tako da sve radi kako treba. Ako nešto nije kako treba, ne možeš nešto konstrukcijski promijeniti. Tako je sve daleko manje zabavno." Iako su riješeni problemi veličine, cijena je i dalje bila važno pitanje za inženjere s ograničenim sredstvima. Godine 1975. mikroprocesori poput Intelova modela 8080 prodavali su se po 179 dolara i Wozniak si ih nije mogao priuštiti. Baum je načuo da podružnica Hewlett-Packarda

126 Michael Moritz

u Coloradu eksperimentira sMotorolom 6800, mikroprocesorom predstavljenim približno godinu dana nakon Intela 8080, a koji se uz nekoliko dodatnih čipova zaposlenicima nudio uz velik popust. Wozniak je naručio čip, a njegov kolega Myron Tuttle odjurio je po tehničke upute koje su objašnjavale zakučaste pojedinosti u vezi s tim čipom. Odabir mikroprocesora bio je najvažnija odluka za svakoga kompjutorskog hobista. Upravo je ta odluka postajala uzrokom frustracija i uznemirenosti, izvorom užitka i zadovoljstva, a usto je određivala i usmjerenje cjelokupnog uređaja. Wozniak je izborom mikroprocesora išao usuprot modi koja je vladala u ljeto 1975. godine. Tog je ljeta Intel 8080 u Homebrew Clubu bio središte svemira. Altair je nastao na temeljima modela 8080, a njegova početna popularnost dovela je do prave poplave malih tvrtki koje su ili proizvodile uređaje za rad s programima napisanima za Altair ili dodatke koji su se priključivali na to računalo. Skrivene karakteristike mikroprocesora značile su da neki program ili uređaj namijenjen zajedan često nije radio na nekom drugom čipu. Stjecište tih perifernih uređaja za Altair ponijelo je naziv bus S-JOG, jer je ta sabirnica radila sa stotinu signalnih linija. Poklonici modela 8080 pobožnim su se žarom vezivali za taj procesor i S-lOO iako su spremno priznavali da S-lOO ima mnogo nedostataka. Ljudi koji su pisali programe ili konstruirali periferne uređaje za računala s procesorom 8080 smatrali su da su kasniji mikroprocesori, predstavljeni uz veliku konkurenciju na tržištu, osuđeni na propast. Već i zbog same težine programa, kao i odabira perifernih uređaja, tvrdilo se, pomoći će im da postanu korisniji većem broju korisnika i unosniji većem broju proizvođača. Običavali su govoriti da 8080 posjeduje kritičnu masu dovoljnu da sve ostalo utone u zaborav. Lee Felsenstein imao je mnoštvo prijatelja i suradnika koji su kao i on bili uvjereni daje "6800 neki drugi svijet. Da ne zaslužuje ni najmanju pozornost." Wozniak se odlučio za otklon od trenda, te je odabrao 6800. Njegovo zanimanje za taj Motorolin čip gotovo je u cijelosti bilo plod povoljne cijene, no ustoje smatrao i daje sličniji njemu najdražim miniračunalima nego što je to 8080. Na primjer, signali iz čipa 6800 bili su sinkroni (pa su tako konceptualno bili slični arhitekturi Nove tvrtke Data General), a iz 8080 nepredvidivi. Wozniak je vrijeme provedeno u Hewlett-Packardu počeo iskorištavati za dubinsko proučavanje svojstava čipa 6800: utvrđivanje količine memorije koju može podnijeti, potrebnog napona, brzine kojom obavlja upute, te modela signala. Na papiru je iscrtao konstrukcijski nacrt računala koje bj počivalo na procesoru 6800. Bilo je to poboljšanje

Povratak II Malo kraljevstvo 127

prototipa koji je bio izradio za Computer Conversor. "Stvar sam nacrtao iz zabave. Mogao sam učiniti hrpu stvari koje sam želio učiniti pet godina prije. ali tada za to nisam imao novca." Gospodarski faktori u sektoru proizvodnje poluvodiča također su išli Wozniaku u prilog. Čipovi su se rijetko dugo prodavali po početnoj cijeni. Konkurentski proizvodi iz desetak, pa i više, vodećih proizvođača poluvodiča obično su jamčili brz i dramatičan pad cijena. U jesen 1975. zakonitosti te branše pokazale su se ustrajnima i stvorile pravi kaos među cijenama 8-bitnih mikroprocesora. Wozniakje te promjene prvi put slučajno otkrio kad je s Baumom besciljno ušetao na sajam elektronike u San Franciscu i ondje uočio novi mikroprocesor, MOS Technology 6502, koji je proizvela tvrtka iz Mese u Kaliforniji. Ljudi iz MOS Technologyja tim su čipom ciljali na masovnija tržišta poput tržišta fotokopirnih uređaja, pisača, prometne signalizacije i flipera, a ne toliko na malo tržište hobističkih računala. Model 6502 bio je gotovo identičan Motorolinu čipu 6800, a zastupnici MOS Technologyja osobito su naglašavali kako njihova tvrtka nastoji proizvesti i manju,jednostavniju inačicu starijeg čipa. Sličnosti su bile toliko očite da su nakon nekog vremena postale i predmetom sudskog spora dviju tvrtki. no za Wozniaka i ostale hobiste ta su pravna natezanja bila tek u nekakvoj dalekoj izmaglici. Ključno je pitanje bilo cijena. Motorola 6800 stajala je 175 dolara. Procesor MOS Technologyja 25 dolara. Wozniak je izvukao jedan 6502 iz velike staklenke prepune mikroprocesora j istog trenutka promijenio planove. Odustao je od čipa 6800 i odlučio napisati verziju kompjutorskog jezika BASIC koja će raditi na čipu 6502. Time što je odlučio napisati jezik, a tek potom konstruirati uređaj prešutno je priznao važnost softvera. Zamišljao je da će se računalom služiti za igranje igrica na kakve je nailazio na većim uređajima, a koje su se sastojale od nizova preko tipkovnice unesenih naloga i odgovora koji su se pojavljivali na teleprinteru ili televizijskome ekranu. Jedna od popularnijih igrica imala je zgodan naziv, Lov na Wumpusa, a igrač je u njoj napredovao labirintom prepunim raznih čudovišta. Na svim skupovima Homebrew Cluba bilo je jasno daje BASIC najpopularniji jezik na Altairu i mikroprocesoru 8080. "U klubu smo razgovarali isključivo o BASIC-u. Meni se pružala prilika da dođem do prvog BASIC-a za 6502. Htio sam što prije izraditi demo-verziju uređaja." Wozniak je donio sve tehničke odluke kako bi zadovoljio vlastite interese, te geslo "adekvatnost je dovoljna" podignuo na razinu prave umjetnosti. Rokove, pritisak i poticaje osiguravali su sastanci Homebrewa koji

128 Michael Moritz

su se održavali svaka dva tjedna. te sve izglednije vjenčanje s Alice Robertson. Nakon nekoliko tjedana neodlučnosti. Wozniak se odlučio za zaruke nakon što je u zrak bacio tri novčića. čekajući da se na sva tri pojavi "glava". Kada je počeo raditi na softveru. obolio je od astme, od koje mu je u plućima pištalo toliko glasno da se kroz tanke zidove od gipsanih ploča čulo u susjedne prostorije. Bojeći se da će mu tekućina ispuniti pluća dok spava, Wozniakje počeo pisati programski kod duboko u noć. Ubrzo je utvrdio da je pisanje softvera daleko napornije od njegova konstruiranja. Oblik i stil njegova prvog važnijeg programa odredila je nužda. Nekoliko tjedana proučavao je gramatička pravila BASIC-a, te je utvrdio da su slična pravilima njemu poznatog FORTRAN-a. Kada se morao odlučiti između dviju inačica BASICA-a, Wozniak je odabrao jednostavniju. Programe je pisao običnom olovkom na papiru, a jedan kolega u Hewlett-Packardu napisao je program koji je oponašao ponašanje čipa 6502 i koji je radio na HP-ovu miniračunalu. To HP-ovo računalo poslužilo je za ispitivanje pojedinih Wozniakovih programa. Wozniak je priznao: "Nasreću, velik dio predavanja iz matematike posvetio sam ne matematici, nego nastojanjima da pišem kompilatore u asemblerskom jeziku, i to u vrijeme kada još nisam imao nikakav uređaj. Tada sam napredovao u smjerovima za koje nikako nisam mogao znati jesu li dobri ili loši." Nakon što je dovršio programski kod, počeo je raditi na nacrtima za te se vratio shemama koje je bio nacrtao za Motorolin čip 6800. Usporedio je odlike čipa 6800 s čipom MOS Technologyja 6502, te njegovim nešto jeftinijim srodnikom, modelom 6501. Wozniak je tako utvrdio da uz nekoliko preinaka pojedinih elektroničkih signala koji utječu na vremenski slijed u radu čipova njegov prijašnji nacrt zapravo ne treba mijenjati - "Nisam morao promijeniti ni jednu jedinu žičicu, ni jedan jedini spoj." Poslužio se pojedinim tehnikama kojima se služio i pri konstruiranju terminala za Computer Conversor, te je tako ostvario velik napredak u odnosu na prijašnje uređaje, poput kompjutora s okusom vanilije. Najbitnija je razlika, dakako, bila u mikroprocesoru. No, bilo je i drugih pomaka koji su također olakšali korištenje računala. Umjesto da se za unos uputa koristi prekidačima, Wozniak je priključio tipkovnicu. Upotrijebio je i čipove skraćenog naziva PROM (programmable read-only memory) s pohranjenim uputama koje je prije trebalo unositi u računalo kad god bi se uključilo. Vrlo precizno odredio je način postavljanja čipova na testnu pločicu. računalo,

Povratak u Malo kraljevstvo 129

Satima je razrađivao točan položaj čipova prije nego što bi na pločicu postavio nosače za poluvodiče. Wozniakje bio znatno pedantniji od većine inženjera kad je riječ O postavljaju žičanih veza između poluvodičkih izvoda. Nikako mu se nije sviđala popularna metoda "isprepletanja žica" zbog koje su pločice postajale nalik na pravu malu džunglu žičanih "špageta", te je više volio spajanje "od točke do točke", koja je iziskivala mukotrpno skraćivanje i lemljenje komadića žica između pinova. Takva se pedantnost isplatila kada je trebalo rješavati probleme, s obzirom na to da je zahvaljujući toj metodi spajanja bilo znatno lakše pronaći problematične točke i neispravne spojeve. Wozniaku su privatni interesi odnosili sve više vremena. Donosio je svoj prototip na posao i velik dio vremena provodio za laboratorijskim radnim stolom poboljšavajući ga. Osobito nakon što je Hewlett-Packard objavio da se odjel za kalkulatore seli u Oregon. Prema Tuttleovim riječima: "Pola radnog vremena posvećivali smo osobnim projektima koji su nas intrigirali." I Tuttle je bio kupio jedan procesor 6502 i također radio noću, odnoseći svoj prototip kući i iskušavajući drukčiji pristup. Nakon što su dovršili prototipove, Tuttle, Wozniak i još jedan kolega obratili su se šefu laboratorija s prijedlogom da Hewlett-Packard počne proizvoditi mikroračunala. Tuttle se ovako prisjeća razgovora: "Bio je to jedan od onih neslužbenih sastanaka. Ništa strašno važno. Otprilike smo tražili šefa da nas primi na pet minuta, pa smo mu pokazali Wazovu ploču. Rekao je samo: 'HP ne želi izići na takvo tržište. ", Kada je Wozniak svoje bezimeno računalo donio u Homebrew Club, i ondje su ga dočekale hladne reakcije. To nije bilo neobično, s obzirom na to daje anketa najednom od sastanaka članova kluba u listopadu 1975. pokazala da je među 38 računala u vlasništvu članova čak 25 Altaira ili uređaja s procesorom 8080 te da samo jedan od njih ima 6502. Wozniak je svoje računalo priključio na crno-bijeli televizor, zatim je priključio i pločicu sa 4 kB memorijskih čipova koje mu je posudio Myron Tuttle i strpljivo počeo tipkati u BASIC-u. Mnoge je iznenadilo to što BASIC uopće radi na uređaju s tako malim brojem čipova, no većina članova kluba nije se ni potrudila bolje pogledati računalo. Wozniak je dao sheme onim malobrojnim pojedincima koji su pokazali zanimanje, a poslije je ovako postavio svoj novi uređaj u opći kontekst: "Nije bio zahtjevan kao neka druga računala koja sam konstruirao."

130 Michael Moritz

UVrijeme do dovršenjaje konstanta"', rekao je Andy Hertifeld Sumorna atmosfera sparnoga nedjeljnog poslijepodneva navirala je na staklena vrata sa stražnje strane Macova laboratorija. Klimatizacijski sustav, koji je radnim danima brujio kroz stropne pločice s točkastim otvorima, bio je isključen. Zagušljiva tama prekidala se na dva mjesta. Blago svjetlo dopiralo je iz programerskog odjeljka Andyja Hertzfelda, a kocka hladnoga neonskog svjetla obasjavala inženjerski radni stol za kojim je Burrell Smith grickao kožu na zglobovima šake. Hertzfeld je izišao iz svog odjeljka i prišao radnome stolu, a Smith je ustao sa stolca bez naslona. I jedan i drugi bili su niži od ruba odjeljaka koji su odvajali sve radne prostorije. Zagledali su se u tiskanu pločicu kojaje, prepuna sonda i žica, izgledala poput rastvorenog trbuha iz kojeg vire konac, retraktori i forcepsi. Sonde su bile povezane s tzv. logičkim analizatorom, a nizovi linija na zelenom ekranu pratili su signale koji su dopirali iz mikroprocesora. Smith je dan prije kući otišao tek u 23.30, a onda je još do tri ujutro razmišljao o tome zašto se Macovi memorijski čipovi ponovno ne pune kako treba. Ni on ni Hertzfeldjoš nikad nisu bili toliko dugo radili na nekom projektu. Premorenost od zahtjevnosti konstruiranja računala odražavala se na obojici jer su već neko vrijeme radili više nego ikada. Smithu je bilo dvadeset šest, a Hertzfeldu dvadeset devet godina, iako su obojica izgledali starije. Ispod naočala, Hertzfeldove su vjeđe izgledale poput nabubrenih pijavica, a obrazi bili blijedi i neobrijani. Blijedi kolobari oko Smithovih očiju svjedočili su o radu do kasno navečer. Obojica su oko struka imala ovješen pojas sala, posljedicu konzumiranja brze hrane. Hertzfeld je utvrdio da rad na novom računalu iskrivljuje vrijeme. "Nekoć sam mislio da je šest mjeseci veliko razdoblje. Ali nije. Prođe u hipu." Smith, čija je kestenjasta kosa bila pomno zataknuta za jedno uho, dok se preko drugog spuštala u tankom pramenu, riječi je izgovarao užurbano i odsječeno. "To je tako čudno", potužio se Hertzfeldu. Hertzfeld je beživotnim glasom upitao: "Kako znaš da si stvar popravio kada ne znaš kako nastaje kvar?" Smith je odgovorio: "Toliko frustrira jer nisam dokazao da ne mogu riješiti problem, ali nisam dokazao ni da ga mogu riješiti." Hertzfeld je uzdahnuo. "Postat ćemo praznovjerni. Pobrinut ćemo se za to da radi, ali nećemo biti sigurni da radi." Smith je već dva dana pokušavao riješiti tu zagonetku. Prvi put primijetio je da se računalo ne ponaša kako bi trebalo dok su ostali inženjeri slavili, uvjereni da su dovršili prvi prototip Maca. Smith je zanemario

Povratak u Malo kraljevstvo 131

pjenušac, koji se u Appleu (a osobito u Macu) nekako pojavljivao čak i kad su se obilježavali i najmanji uspjesi i rekordi, te je sjedio sam, zagledan u računalo. Služio se uređajem za zagrijavanje mlaza zraka, koji je izgledao poput sušila za kosu, te sprejem, pa tako zagrijavao i hladio pojedine čipove na temperature na kojima su se češće pojavljivali nepredviđeni oblici ponašanja. Smith je zaključio da se problem krije u najvećem čipu na ploči, Motorolinu procesoru 68000. Model 68000 i ostali čipovi na ploči bili su odraz neprestanog napredovanja poluvodičke tehnologije. Motorola 68000 bio je J6-bitni procesor, pa je Mac zahvaljujući tomu imao približno deset puta veću snagu nego Apple II, iako je imao upola manje čipova. Smith je razliku u složenosti usporedio s gledanjem običnog susreta u bejzbolu i pokušaja gledanja susreta u istom sportu, ali tako da osmorica udarača istodobno ispucavaju loptice prema pedeset četvorici igrača u polju. Preznojavao se i neprestano prikazivao nove segmente na ekranu analizatora, proučavao prikaze elektroničkih signala sa satova. O tome je rekao: "Čovjek se povlači po konstrukcijskom odjelu dovoljno dugo i tako se upozna s idiosinkrazijama." Pojedinci u Appleu smatrali su da cijeli projekt proizvodnje Maca odražava pravi niz pojedinačnih idiosinkrazija, a ne nekakav veliki konstrukcijski plan. Tu nije bilo strategije napoleonovskih razmjera. Pogrešne procjene, skretanja s puta, greške, eksperimenti, pobune i suparništvo bili su ugrađeni u temelje tog uređaja. Poput drugih proizvoda koji se oslanjaju na tehnološki napredak, nepredvidive otklone tvrtke koja se ubrzano razvija, te sklonosti različitih čelnih ljudi, i Mac je bio cilj kojem je Apple mukotrpno težio više godina. Gotovo pune dvije godine to je bio jedan od onih projekata koji su mogli nepovratno propasti odlaskom nekog programera ili predstavljanjem prototipa s greškama. Hertzfeld, koji je pratio sve uspone i padove, kao i odgađanja predstavljanja došao je do vlastitog zaključka o tome kako mjeriti napredak: "Vrijeme do dovršenja", zaključio je, "je konstanta." Ishodišna se točka prometnula u jedinu čvrstu referentnu točku. Sredinom 1979. voditelj Appleova izdavačkog odjela, Jef Raskin, postavljen je na čelo malene skupine koja je trebala proizvesti računalo koje će se prodavati za 500 dolara, raditi priključeno na televizor, imati ugrađen modem, te moći raditi s programskim jezicima Pascal i BASIC. Raskin je projektu dao kodni naziv Macintosh, prema svojoj najdražoj sorti jabuka, samo što ga je pogrešno napisao (Macintosh umjesto McIntosh), te je osmislio vlastitu verziju novog računala. "Činilo mi se kako je važno ljudima omogućiti odabir boje kućišta i veličine memorije. Htio sam da to postane

132 Michael Moritz

nezaobilaznim dijelom ponude naše kuće. Htio sam stvoriti nešto o čemu ljudi postati ovisni." Raskin je predložio da Apple proizvede prijenosno na baterije koje će se prodavati za manje od 1000 dolara. Izradio je kartonsku maketu i zaključio da bi računalo moralo imati ugraden ekran. da ne bi trebalo imati utore za proširenje, te da ga treba pratiti tek tanka knjižica s uputama. Približno godinu dana nakon početka rada na projektu ustvrdio je: "Apple II je sustav. Macintosh je aparat." Raskin je bio zdepasti bradati muškarac sklon aviomodelarstvu i glazbi, a počeo je raditi potkraj 1979. Više se puta selio u različite Appleove zgrade, medu kojima je bio i prvi uredski prostor u blizini restorana Good Earth. Početkom 1981. Raskin se, kako se prisjetio Hertzfeld, sukobio s Appleovom politikom. "Ekipa koja je radila na Lisi općenito je rekla Steveu da odjebe. Steve je uzvratio: 'Okupit ću ekipu koja će stvoriti jeftino računalo i to će ih zbrisati s lica Zemlje.' Steve je potom uvidio da Raskin raspolaže kritičnom masom: imao je i hardverskog i softverskog inženjera. Budući da je Steve bio veći klinac od Raskina,jednostavno je rekao 'Sviđa mi se ta igračka!' i uzeo je." Raskin je ubrzo pao kao Jobsova žrtva jer je ovaj projektu htio pridati i svoj jedinstveni potpis. Jobs je u Raskinovu ekipu ubacio i veterane iz doba Appleovih početaka. Pokušao je promijeniti kodni naziv projekta. umjesto Mac, trebao je ponijeti naziv 8icycle, a nakon što je u Scientific Americanu pročitao članak koji osobno računalo opisuje kao bicikl 21. stoljeća. No. povukao se nakon što je radna skupina kolektivno izrazila neslaganje. Nakon što je preuzeo nadzor nad Macom, Jobs nije krio namjere. S Johnom Couchom, prvim čovjekom odsjeka zaduženog za Lisu, kladio se u 5000 dolara da će Mac prvi izići na tržište. Smith i Hertzfeld isprva su na Jobsa gledali sa sumnjom. Smith je odrastao na sjeveru savezne države New York, gdje je na višoj školi studirao književnost, te se zainteresirao za računalo UNIVAC i poigravanje telefonskim linijama i centralama. Prvi elektronički uređaj iz njegove kućne radionice bila je plava kutijica, koju je izradio na majčinu kuhinjskom stolu. "Činilo mi se da se takvo što ne može kupiti na ulici. a htio sam osjetiti i zadovoljstvo činjenicom da sam sam izradio takav uredaj." U svijetu telejonskihfrikova predstavljao se kao Marty, a kada je prvi put posjetio Kaliforniju, bio je gost Johna Drapera. Bio je na nekoliko sastanaka Homebrewa, a nakon što se trajno doselio u Kaliforniju, osmislio je evidencijski uredski sustav za liječnike i zubare. te kupio Commodore Pet, jer nije imao dovoljno novca za Apple. Kako je bio bez posla, pomagao je jednom prijatelju da podigne zid i obilazio tvrtke u posudenom kamionetu će

kućno računalo

Povratak u Malo kraljevstvo 133

kada mu je ponuđen posao tehničara II Appleovu servisnom odjelu. Danju je popravljao računala Apple II, a noću proučavao sheme. "Htio sam bez pomoći shvatiti kako funkcionira ploča. Gotovo sam podsvjesno sanjao da ću se na određeni način baviti logičkim elementima. Nešto me uvijek tjeralo do najniže razine sustava. Ne volim raditi na stvarima ako ne znam kako funkcioniraju." Smitha je iz servisnog odjela izvukao jedan programer koji je prepoznao njegovu darovitost, te ga preporučio Raskinu. U proljeće 1980. Smith je konstruirao prototip na temelju 8-bitnog procesora. Još kojih šest mjeseci računalo je samo tako stajalo. bez softvera. Programer angažiran da napiše dio softvera polagao je nepokolebljivu vjeru u računalne jezike koji su se koristili na području umjetne inteligencije i nije pokazivao nimajo suosjećanja prema zahtjevima mikroračunala. Smith je potom počeo raditi s Motorolinim procesorom 68000, a do Božića 1980. stvorio je i drugi Mac. Hertzfeld. koji je radio na softveru za Apple ll, te je promjene pratio sa sve izraženijom zavišću. Jedne je večeri ostao na poslu nakon radnog vremena i napisao maleni program koji je dao sliku Scroogea i ispisao pozdrav: BOK, BURRELL. Hertzfeld je odrastao u Philadelphiji, a programirati je počeo kao petnaestogodišnjak. "Nisam mogao vjerovati da se taj pisaći stroj može navesti da radi tako zgodne stvari." Studirao je matematiku i prirodne znanosti na sveučilištu Brown na Rhode Islandu, a na Berkeley je prešao jer je htio živjeti u Kaliforniji ijer mu je pomisao na poslijediplomski studij bila bliskija od rada u nekoj korporaciji. Kupio je Apple II šest mjeseci nakon što se pojavio na tržištu i pokazivao nestrpljivost II odnosu prema nekim kolegama studentima. "Bili su to ljudi koji nisu voljeli programiranje. Voljeli su samo razgovarati o programiranju." Napisao je igricu za proricanje po uzoru na I Ching, te je odnio u obližnji računalni klub, konstruirao perifernu jedinicu za Apple II i silno se iznenadio kada je uvidio kolike su plaće i naknade u pojedinim kompjutorskim tvrtkama. "Nisam mislio da se te stvari rade za novac. Sada me novac iskvario i samo sam razmišljao o tome koliko bih mogao zaraditi." Smith i Hertzfeld uspjeli su se malo-pomalo prilagoditi suživotu s Jobsom, kao i on s njima. Bilaje to krhka mreža međuodnosa koju je na okupu držala činjenica da su jedni druge trebali. Hertzfeld i Smith prilagodili su se Jobsovoj nepredvidivoj prirodi. Hertzfeld je to ovako objasnio: "Svratio bi k nama i rekao: 'Ovo je hrpa govana' ili 'Ovo je nešto najbolje što sam ikad vidio.' Najgore je bilo to što se radilo o istoj stvari." Njih dvojica

134 Michael Moritz

plutali su u neizvjesnosti, pitajući se jesu li dragi Jobsu ili im je naklonjen samo zbog posla koji obavljaju. A Hertzfeld je, tri godine nakon začetka projekta, priznao: "Volim raditi za Stevea zbog Maca, ali nisam siguran volim li i njega." Ipak, Jobs je projektu izrade Maca pridao dojam žurnosti, a njegov utjecaj u tvrtki omogućio je projektu da se sve više ističe. Jedan od programera koji su radili na prvim fazama nastanka Maca Jobsu je dao nadimak "polje distorzije stvarnosti" i to znanstvenofantastično ime uz njega se i zadržalo. Jobs je mnoge zaposlenike u toj skupini naveo na pomisao da rade novi Apple ll, a njegova je vjera bila tolika da ih je gotovo uvjerio kako rade u nekakvoj garaži, iako su svi opipljivi dokazi govorili da nije tako. Poput svih zaposlenika, Smith i Hertzfeld tužili su se na šefa. Žalili su se kako im Jobs zabranjuje da Mac pokazuju prijateljima, dok on u laboratorij dovodi prave povorke posjetitelja, među kojima je bila i njegova nekadašnja ljubav, folk-pjevačica Joan Baez. Njihova je ogorčenost dosegnula vrhunac kada je Jobsu trebalo i nekoliko mjeseci da prizna kako su Macovekran i 64 kB memorije nedovoljni, te da je stvar potrebno redizajnirati. Gunđali su i kada im Jobs nije htio dopustiti da prodaju sučelje za miša za Apple II. Kada je Jobs programeru koji je radio program za obradu teksta namijenjen Macu dogovorio tantijeme u visini od jednog dolara za svaki prodani primjerak programa, počele su frcati iskre. Hertzfeldu i Smithu nije trebalo dugo da izračunaju kako će, s obzirom na Appleove ambicije u vezi s tim računalom, program za obradu teksta autoru donijeti veće porezne probleme nego što su mislili. Smitha je zabrinjavalo to što je smatrao da Jobs ne razmišlja dovoljno odvažno o budućim računalima, a kada je čuo da će se odsjek za Mac preseliti u zgradu u kojoj se nalazio odjel za sustave osobnih računala, promumljao je: "Time žele reći: 'Hvala, dečki', ali sada ste baš kao i svi ostali. Obični ljudi. Mac će postati još jedno osobno računalo, a mi ćemo biti tek još jedna velika tvrtka." Hertzfeld je više puta zaprijetio odlaskom, no Jobs ga je svaki put uvjerio da ostane. Ipak, Jobs je II mnogim stvarima postupao i očinski. Hertzfeldu, Smithu i ostalim članovima odsjeka zaduženog za Mac uručio je priznanja, te je od odlaska u restorane koji su nudili sushi stvorio pravi ritual. Kada bi se neki programer razbolio, često je nazivao bolnicu. Vikendom je znao svraćati u laboratorij, te je očito uživao kada je osobno dostavljao omotnice s povlaštenim dionicama. Razmišljao je o tome da na božićnu proslavu pozove glumicu Brooke Shields, te se smijuljio pri pomisli kako bi

Povratak u Malo kraljevstvo 135

se Hertzfeld i Smith zarumenjeli zbog njezina dolaska. Jobs je bio dovoljno pronicav da shvati kako može zadirkivati i mučiti i Hertzfelda i Smitha. "Andy se", zaključio je Jobs, "bori sa samim sobom. Želi nešto zaraditi i želi se proslaviti." Slava i zao glas koji su počeli pratiti Jobsa, Wozniaka i programere, a o kojima govori John Tracy Kidder u uspješnici The Soul oJ a New Machine, služili su kao moćan sitmulans. Na Smithovoj posjetnici pisalo je HARDVERSKI ČAROBNJAK, a na Hertzfeldovoj SOFfVERSKI UMJETNIK. Njih dvojica u rečenice su svako malo ubacivali nešto što bi se moglo nazvati inženjerskim pandanom mačo-žargonu vojnih pilota, izraze kao što su kludge, glitch i hairy edge 4. Hertzfeld je, kao i Wozniak, govorio o svojoj publici i rekao: "Energija sviju onih koji će se služiti Macom odjekuje i u programiranju." Kako bi zajamčio da će se njegov zvjezdani dvojac i još četrdeset petero zaposlenika iz skupine koja je radila na Macu svakako susresti i s budućim naraštajima,Jobs je njihova imena dao urezati s unutarnje strane kalupa za kućište. Jedna od posljedica tog emotivnog tanga, napornog rada i očijukanja sa slavom, bilo je i zbližavanje Hertzfelda i Smitha, koji su postali bliskim prijateljima. Njihov je odnos, prema definiciji Burrella Smitha, koji je sve volio svoditi na početna slova, postao BFR - odnos najboljih prijatelja ("best friend relationship"). Katkad su sanjarili o odlasku iz Applea i pokretanju vlastite tvrtke. Ipak, kad god je Jobs nešto zatražio, radili su danju i noću, sve dok ne bi dovršili zadaću. Smith je krenuo i u šestomjesečnu akciju u sklopu koje je na jedan posebno projektirani čip pokušao smjestiti velik broj sklopova. Kada je pokušaj propao, morao je krenuti ispočetka s projektima za Mac. Jednog petka navečer Jobs je zaprijetio da će ukloniti nekoliko čipova koji upravljaju zvukom računala ne budu li u ponedjeljak radili kako treba. Hertzfeld i Smith uzbunjeno su se trgnuli. Radili su cijeli vikend i u ponedjeljak ujutro zvuk je radio. Upravo takve taktike vođenja projekta i upravljanja (uz poteškoće pronalaženja nagrada koje bi nadmašile bogatstvo i slavu) imale su za cilj iscrpljivati inženjere. Hertzfeld i Smith osobni su život stavili na čekanje do dovršetka Macintosha. Nisu imali djevojke, a nedjelje su provodili nagnuti nad tiskanom pločicom ili za kompjutorskim terminalom. A te jedne nedjelje, Smith je, kao i već više desetaka puta, odlučio ne spavati dok ne riješi problem. "Druženje s prijateljima", rekao je, "ortogonal no je u odnosu na konstruiranje računala. Kada nazovu, uglavnom im spustim slušalicu." 4 redom: "neskladno ali učinkovito rješenje", "greška, nedostatak", "rub, neizvjesna i neugodna situacija" - nap. prev.

DIJELOM U PRAVU

Dok je Wozniak dovršavao pripreme za izradu računala, Jobs je lepršao II pozadini. dolazio i odlazio iz Call Computera. i dalje radeći II Atariju, gdje su od njega zatražili da stvori uređaj koji će na temelju informacija o datumu i mjestu rođenja generirati horoskop. Pokazalo se da je za praćenje nečijeg života II odnosu na kretanje planeta ipak potrebna prevelika kompjutorska snaga, pa je projekt propao. Jobs nije točno znao što želi raditi i bio je izrazito nesretan II vezi s jednim očitim smjerom. "Nisam mogao zamisliti da postanem inženjerom." Iako je potajno snatrio o tome da kupi BMW 320i, s nelagodom je razmišljao o mogućnosti da uđe II orbitu II kojoj se sve vrti oko automobila i kuća. Umjesto toga, vratio se prirođenoj znatiželji, te je dva semestra slušao predavanja s područja fizike koja su se na Stanfordu nudila darovitim studentima prve godine. Jobs je ostavio dubok dojam na Mela Schwartza, profesora koji je držao predavanja. "Malo je ljudi koji se pojave na predavanju i kažu da žele nešto naučiti. Silno me se dojmila Steveova gorljivost. Bio je istinski zainteresiran i znatiželjan." Za razliku od Wozniaka, Jobsa nikako nije privlačilo cjepidlačenje u stručnim tehničkim raspravama u Homebrew Clubu. Došao je na nekoliko sastanaka, ali su mu dosadili razgovori o vremenskim ciklusima,

136

Povratak u Malo kraljevstvo 137

izravnom pristupu memoriji i sinkronim satovima. Ipak, pomno je pratio Wozniakovu borbu s računalom na kojem je radio. Kada su razgovarali telefonom, gotovo bez iznimke čavrljali su o novim momentima ili poteškoćama u vezi s tim uređajem. Kad bi se našli, ili kad bi Jobs posjetio Wozniaka kod kuće, središnja tema razgovora uvijek je bilo to računalo. Jobs je analizirao razlog zbog kojeg su on i Wozniak, poslovično nespojiv dvojac koji su razdvajali dob, temperament i sklonosti, uspijevali ostati prijateljima, te je primijetio: "Ja sam bio malko zreliji za svoju dob, a on malčice nezreliji za svoje godine." U siječnju i veljači 1976. godine Jobsje počeo gnjaviti Wozniaka u vezi s mogućnošću da počnu proizvoditi i prodavati tiskane pločice, kako bi i drugi mogli slagati vlastite verzije računala. Wozniak nije bio razmišljao ni o čemu drugom, osim o davanju shema uređaja zainteresiranim članovima Homebrewa. "Steve je došao na zamisao da ih držimo u neizvjesnosti i nešto prodamo." Jobs je bio zamislio privremeni, neformalni poslovni projekt, više partnerstvo dvojice prijatelja nego pravu tvrtku. Nije se spominjala mogućnost da Wozniak napusti Hewlett-Packard, niti da Jobs prekine ne osobito čvrst odnos sAtarijem. Jobsove zamisli u vezi s tržištem ograničavale su se na nekolicinu prijatelja, članova Homebrew Cluba, te najednu do dvije prodavaonice. Njih dvojica nisu razmišljali o dozvolama, licencijama, ugovorima o osiguranju i drugim pravnim zahtjevima. Naime, njihova predodžba o tvrtki zadržavala se u okviru propisa koji je nalagao da se pojava novog partnerstva objavi malenim službenim oglasom u mjesnim novinama Njih su se dvojica još neko vrijeme poigravala raznoraznim nazivima za tvrtku. Jednog poslijepodneva, dok su se autocestom 85 vozili između Palo Alta i Los Altosa, Jobs je. prisjećajući se svojega nekadašnjeg prehrambenog režima i seoskog života u Oregonu, predložio da tvrtku nazovu Apple Computer. Koliko se god trudio, Wozniak nije uspio poboljšati prijedlog. "Neprestano smo pokušavali smisliti bolji naziv, no ništa od onoga što namje padalo na pamet nije bilo nimalo bolje." Poigravali su se zvukom naziva kao što su bili Executek i Matrix Electronics. no jednostavnost Applea5 uvijek je bila privlačnija. Još nekoliko dana njih su se dvojica pitali hoće li zbog odabira naziva imati pravnih problema s Apple Recordsom, glazbenim izdavačem Beatlesa, a Jobsa je zabrinjavala i mogućnost da je Apple Computer odviše hirovit naziv čak i za nešto što se samo pretvara da je prava tvrtka. Naposljetku, želeći što prije Objaviti službenu obavijest u San Jose Mercuryju , Jobs je izdao i ultimatum. "Rekao sam: 'Ne smisli mo li nešto bolje do sutra u pet popodne, idemo s Appleom. ". 5 apple = "jabuka" - nap. prev

138 Michael Moritz

Jobs je računao da će proizvodnja tiskanih pločica stajati 25 dolara po komadu i bude li sve teklo po planu da bi mogli prodati stotinu komada po 50 dolara. Dogovorili su se da će svaki osigurati pola od približno 1300 dolara, koliko je prema Jobsovoj računici trebala stajati nabava samih pločica. Ni jedan ni drugi nisu imali bitno više novca. Wozniak je u HP-u imao godišnju plaću od 24.000 dolara, ali je najveći dio trošio na glazbenu liniju, ploče, te računalo koje kao da je neprestano gutalo nove dijelove. Njegov je tekući račun u jednoj banci u Cupertinu oscilirao između plusa i minusa, a stanodavac, kojem je već bilo dojadilo primati čekove bez pokrića, tražio je da mu stanarinu plaća gotovinom. U međuvremenu, Jobs je pomno čuvao 5000 dolara koje je uštedio radeći u Atariju. Kako bi osigurao veći dio svojeg uloga, Wozniak je odlučio za 550 dolara prodati svoj kalkulator HP 65. Znao je da se HP sprema predstaviti poboljšanu verziju, HP 67, koju će zaposlenici moći kupiti za 370 dolara. "Računao sam da ću tako doći i do zarade i do boljeg kalkulatora." No, kupac je Wozniaku platio samo pola dogovorene cijene. Jobs je naišao na sličan problem kadaje odlučio upotrijebiti 1500 dolara zarađenih od prodaje crveno-bijelog Volkswagenova kombija. To inozemno vozilo nikada nije dobilo i očevo odobrenje. Paul Jobs sa sinom je bio pošao u kupnju, ali je samo jednom pogledao Volkswagen i zaključio: "Bilo je to isluženo vozilo koje više nije moglo pružiti ništa." Rekao je sinu kako Volkswagenovi kombiji često imaju problema s ležajevima i mjenjačkim mehanizmom, no sin se nije obazirao na njegove savjete. Mlađi je Jobs kanio popraviti sve nedostatke, te je kupio knjigu pod naslovom Kako održavati volkswagen na životu?.! Priručnik za vrhunskog idiota koji vas vodi od koraka do koraka. Na koncu, kada se pokazalo da je vozilo ipak odviše problematično, popustio je pred očevim savjetima i prodao ga nakon nekoliko uspješnih provjera u centru za autodijagnostiku. Paul Jobs slatko se nasmijao kada se "dva tjedna poslije tip pojavio s motorom u kanti." Steve Jobs odmah je ponudio da će sudjelovati u troškovima popravka, pa se njegova ušteđevina naglo smanjila. Jobs, koji se nikad nije sustezao kada je trebalo ponuditi vlastito mišljenje, gledao je kako Wozniak unosi određene promjene u svoje računalo. Umjesto da se osloni na tuđu pločicu s memorijskim čipovima, Wozniak je odlučio da će sam izraditi takav sklop. Za hobiste je konstruiranje pouzdane memorijske pločice bio stalan problem i izvor frustracija, a upravo se u memoriji počesto krila razlika između pouzdanog i hirovitog uređaja. S memorijskim se čipovima bilo jednako teško nositi kao i s mikroprocesorima, l;l skladno spajanje tih dvaju sklopova - najvažnijih

Povratak u Malo kraljevstvo 139

dijelova uređaja - donosilo je nepregledan niz problema. Neispravan memorijski čip mogao je dovesti do pregaranja računala, a hirovitom ponašanju čiji je izvor vrebao negdje u nizovima memorijskih čipova bilo je vrlo teško odrediti točne uzroke. Wozniak je memorijske čipove odabirao u vrijeme kada su se svi vodeći proizvođači poluvodiča borili za uspostavljanje standarda. Među čipovima su vladale vrlo izražene razlike u tehnologiji, karakteristikama i cijeni, pa je odabir odgovarajućeg sklopa bio pomalo nalik na klađenje na partiju pokera. Wozniak se zagrijao za čip koji je bio vidio u Homebrew Clubu, proizvod tvrtke iz Santa Clare koja se zvala American Microsystems Inc. Jobsa je ta odluka zaprepastila jer je smatrao da bi Wozniak mogao odabrati i nešto bolje, te se dao u potragu za posve novim Intelovim čipom koji se još nije bio probio u prodavaonice elektroničke opreme. Oba su čipa bili dinamični RAM-ovi, daleko bolji od statičnog RAMa u uobičajenoj uporabi među hobistima. Dinamični RAM trošio je manje energije od statičnoga, te je, dugoročno gledano, bio i jeftiniji. Međutim, dinamični je RAM bio i znatno složeniji, a većina hobista držala se stare izreke: "Statična memorija radi, dinamična ne." Ključna se razlika između dvaju dijelova sastojala u tome što informacije pohranjene na dinamične čipove nestaju ako se ne osvježe dotokom elektriciteta svake dvije tisućinke sekunde, dok kod statičnog RAM-a takva redovita šok-terapija nije potrebna. Intelov je čip bio kompatibilan i s logikom mikroprocesora, imao je manje pinova od AMI-jeva čipa, te je s vremenom prerastao u standard - pa se tako Jobsov instinktivni odabir pokazao popriličnim uspjehom. Wozniak se prisjećao dugotrajnih rasprava o odgovarajućem memorijskome čipu - "Steve je ustrajavao na ugradnji odgovarajuće komponente. Imali smo sreće i našli se na pravom putu. Bio je to jedan od najsretnijih tehnoloških koraka u cjelokupnom razvoju uređaja. Sva ostala hobistička računala imala su statični RAM 2102 od l kB. Dok je Jobs nametao pritisak s jedne strane, Wozniak je utvrdio da Alex Kamradt poteže s druge strane. U proljeće 1976. Kamradt i njegova malobrojna ekipa i dalje su nastojali od terminala koji je Wozniak konstruirao u ljeto 1975. stvoriti pouzdan proizvod za Computer Conversar. Kamradt je zvao Wozniaka na posao i kući, te ga presretao na sastancima Homebrewa. No, utvrdio je da Wozniaka više zanima dodavanje novih mogućnosti novom računalu na kojem je radio nego dovršenje staroga. Kamradt se morao boriti i s nimalo zanemarivom moći uvjeravanja kojom je Jobs pokušavao pridobiti Wozniaka i navesti ga da se s punim pouzdanjem prikloni

140 Michael Moritz

Appleu, a ne neizvjesnosti u Call Computeru. Kako bi mu argumentacija postala još uvjerljivijom, Jobs je Wozniaka upoznao s Ronom Wayneom, inženjerom zaduženim za terensku prodaju koji je u Atariju imao zadaću brinuti se za to da potencijalni distributeri videoigrica zadovoljavaju određene standarde. Wayne je nehajno pristao pomoći Jobsu da osmisli nekakav motiv za Apple, te nacrtati sheme koje će pratiti tiskane pločice. Jobs je tvrdio da je Wozniakovo računalo osuđeno na propast preda li ga u Kamradtove ruke. Tvrdio je da uređaj ima znatno veće izglede za uspjeh bude li se proizvodio u suradnji Wozniak-Jobs-Wayne. Wayne je bio napunio četrdeset i koju godinu. Bio je to zdepast muškarac dječački kovrčave kose II kojoj su se počele pojavljivati sjedine. Potkraj šezdesetih godina u Nevadi je bio osnovao tvrtku za konstruiranje i izradujednorukih Jackova za kockarnice, no tvrtkaje propala zhog recesije početkom sedamdesetih. Budući da nije imao novca, Wayne je posudio 600 dolara za put u Kaliforniju, gdje je uspio zaraditi dovoljno da otplati dugove. U vrijeme kada mu se Johs obratio tražeći određene savjete u vezi s Appleom, Wayne je smatrao da iza sebe već ima "dovoljno neuspjeha da bude vrlo pametan". Usto je snažno vjerovao u trajnost traga koji inženjeri mogu ostaviti u svijetu, te je volio govoriti O "višestranome, holističkom inženjerskom pristupu". Wayne je živio sam u Mountain Viewu, gdje je čitao knjige o gospodarskim katastrofama i gubitku vrijednosti valuta. S vremenom je počeo vjerovati da je globalni gospodarski sustav na samome ruhu propasti, te se od neizbježne katastrofe počeo štititi skupljanjem rijetkih poštanskih maraka, starih novčića i zlata. Usto je od pomno izrezanih komadića kartona počeo izrađivati dva i pol metara dugačku repliku nautičkog sata Julesa Vernea. Iako su mu poluvodiči i integrirani sklopovi bili potpuna nepoznanica, Waynea je Jobs gotovo na silu dovukao da mu pomogne prikupiti dovoljno argumenata zbog kojih Wozniak ne smije trajno pasti u Kamradtove kandže. Wayne je utješiO Wozniaka i objasnio mu da će svijet uvijek pamtiti sposobnog inženjera ako se udruži s odgovarajućom osobom koja će ga promovirati i nuditi tržištu. Podsjetio ga je na Eiffela, čije je ime ostalo II nazivu tornja, te eolta, po kojem je nazvan pištolj. Wozniaka nije bilo jednostavno pridobiti. Njih trojica sjedili su duboko u noć i raspravljali o točnom obliku predloženoga partnerskog odnosa. Wayne je predložio da vrijednost ulaganja trebaju uravnotežiti zaslugama na području inventivnosti. Ta se zamisao svidjela Jobsu, no Wozniak se teško hvatao ukoštac s predodžbama o imovini svojstvenima 20. stoljeću. Tražio je potpunu slobodu u korištenju svojih konstruktorskih trikova,

Povratak u Malo kraljevstvo 141

a zabrinjavala ga je i mogućnost da ga HP zaduži za projekt u kojem će se morati osloniti na neka od rješenja upotrijebljenih u Appleu. Wayne je pomislio: "Bilo je to gotovo kao da bi se Wozniak udostojao dopustiti Appleu da se posluži tim načelima, ali je želio zadržati pravo da ih proda drugim ljudima." Jobs je naposljetku odnio prevagu, pa je Wayne napisao partnerski ugovor u deset članaka, prepun kićenih pravnih fraza. U ugovoru je stajalo da nitko od njih trojice ne smije potrošiti više od 100 dolara bez pristanka još jednog partnera. Određeno je i da će Wozniak "preuzeti i opću i najveću odgovornost za elektrotehničke poslove, Jobs će preuzeti opću odgovornost za elektrotehničke poslove i marketing, a Wayne preuzeti opću odgovornost za strojarske poslove i dokumentaciju." Čim su Wozniaka nagovorili da pristane na zajednički projekt. nije mu bilo nimalo teško Wayneu prepustiti 10 posto tvrtke, a ostatak podijeliti s Jobsom. Smatrao je da je podjela poštena i ravnopravna, samo pod uvjetom da Jobs odradi sve dosadne komercijalne fonnalnosti i zadaće. U sporazumu nije stajalo. iako su svi toga bili svjesni, da će Wayne imati presudnu riječ u slučaju kada se Wozniak i Jobs oko nečega ne budu mogli dogovoriti. Uvečer I. travnja 1976. godine, u Wayneovu stanu u Mountain Viewu, u nazočnosti Wozniakova prijatelja Randyja Wiggintona, njih trojica potpisali su ugovor kojim je nastala tvrtka Apple Computer. Jobs je dokument potpisao širokim, gotovo dječjim rukopisom, odreda malim slovima. Wozniakje nažvrljao potpis pisanim slovima, a Wayneov je potpis bio posve nečitak. Dok su rješavali formalnosti, Jobs je nastavljao neumorno raditi. Upotrijebivši onih 1300 dolara koje je prikupio s Wozniakom, naručio je nacrt za tiskanu pločicu. Posjetio je Howarda Cantina koji je pripremao nacrte za Atarijeve pločice za videoigrice (nacrtao je i raspored za izvornu pločicu za Pong), te ga zamolio da pripremi pločicu za Appleova računalo. Cantin je pristao - "iz usluge Steveu." Čim je Wozniak na prvu pločicu postavio čipove i sve spojio, on i Jobs službeno su predstavili Appleova računalo u Homebrew Clubu u travnju 1976. godine. Njihova objašnjenja upozorila su na podjelu posla. Wozniak je opisivao tehničke karakteristike uređaja: npr. veličinu memorije. dostupni BASIC, radni takt memorije. Jobs je članove kluba pitao koliko bi bili spremni izdvojiti za računalo koje, za razliku od Altaira, ima sve ključne karakteristike na samo jednoj tiskanoj pločici. Reakcije su bile suzdržane. Većina inženjera u Homebrew Clubu nije se ni potrudila bolje pogledati Apple. Nekolicina njih. poput Leeja Felsensteina, pogledala je crno-bijelo računalo sa 8 kB memorije i

142 Michael Moritz zaključila kako je vrlo vjerojatno da se "Wozniak kreće prema ponoru. Pomislio sam: ako će propasti, bit će to spektakularna propast, a ja mu nisam kanio stati na put." Jobs, koji je u proljeće 1976. počeo redovito. gotovo bez iznimaka, dolaziti na sastanke Homebrew Cluba, marljivo je od inženjera odvajao pojedince sklone biznisu. To nije bilo teško jer je članovima bilo omogućeno da na sastancima slobodno iskazuju, čak i reklamiraju, interese. Paul Terreli bio je jedan od istaknutijih prodavača, te se prometnuo u utjecajnu osobu u mutnome svijetu distributera i dobavljača kompleta. Bavio se prodajom perifernih uređaja za miniračunala dok nije vidio demonstraciju mogućnosti Altaira - nakon čega je brzo dogovorio zastupanje MITS-a za područje sjeverne Kalifornije. Na sastancima Homebrewa Terrell je reklamirao Altair, te se sukobio s osjetljivim članovima Homebrewa kada je pokušao izvući po 500 dolara za verziju BASIC-a na papirnatoj vrpci. Poput ostalih, Terrellje podcijenio gorljivost hobista, a kada se proširio glas o Altairu, pred vratima ureda počeli su ga čekati inženjeri, a redoviti su se kupci počeli tužiti da ne mogu doći dalje od njegove preopterećene telefonske centrale. Terrell je stoga popustio. "Odlučio sam da moramo otvoriti prodavaonicu uz autocestu El Camino, izvjesiti natpis i privući sve ljude koji u četiri popodne stoje u koloni zbog prometne gužve." U prosincu 1975. prebacio je MITS-ov inventar vrijedan 12.700 dolara iz svoje tvrtke za prodaju u prodavaonicu računala u Mountain Viewu koju je nazvao By te Shop. No, Terrellove ambicije daleko su nadilazile te lokalne okvire. Proučavao je i planirao oponašati širenje nepreglednog lanca distributera Radio Shacka, te se nadao da će jednog dana prodavaonice ispuniti računalima iz vlastite proizvodnje. U privatnim razgovorima poput gorljivog uzgajivača gusaka naklapao je o nacionalnome lancu By te Shopova. Govorio je o "punjenju cijevi pod pritiskom" i "ispumpavanju proizvoda", ali morao je negdje početi, a El Camino je svakako nudio dulji, ako ne i bolji. niz prodavaonica od većine drugih. Tako je El Camino, uz koji su gotovo sve zamisli koje su tražile tržište svakako uspijevale pronaći privremeni dom, ugostio još jednu novu zamisao. Početkom ljeta 1976. tri Byteove prodavaonice našle su se raspoređene između velikih prodavaonica kada, glazbenih linija, automobila i restorana s brzom hranom. Hobistima, kao i svima koji su se nadali da će prodati mikroračunalo, logotip Byte Shopa postao je vrijednim znakom. Terrell je bio jedan od rijetkih članova Homebrewa koji su imali sredstva za kupnju· više računala, pa je Jobs, u nadi da će doći i do nekih

Povratak u Malo kraljevstvo 143

pologa prije nego što naruči stotinu tiskanih pločica, posjetio Byte Shop. Terrell je na sastancima Homebrewa na Jobsa gledao oprezno. "Uvijek se vidi tko te može zagnjaviti. Prema njemu sam uvijek bio oprezan." Ipak, kad je Jobs ušao u prodavaonicu, Terrell je za njega odvojio dovoljno vremena. Jobs mu je pokazao prototip Applea i objasnio namjere i planove. TerrelI mu je rekao kako ga ne zanima prodaja golih tiskanih pločica i da njegove kupce ne zanima obilazak prodavaonica u potrazi za poluvodičima i drugim dijelovima. Također je rekao da ga zanima isključivo kupnja posve dovršenih i temeljito ispitanih računala. Jobs je upitao koliko bi TerrelI bio pripravan platiti za potpuno dovršeno računalo, a ovaj je odgovorio da bi cijena morala biti u rasponu od 489 do 589 dolara. Car By te Shopova rekao je Jobsu kako bi bio pripravan naručiti pedeset posve sklopljenih i dovršenih Appleovih računala, te da bi nakon isporuke sve platio gotoviJobs nije mogao vjerovati ni ušima. ni očima - "Pred očima su mi bili samo dolarski simboli" - pa je odjurio nazvati Wozniaka u Hewlett-Packard. Podjednako zatečen, Wozniak je novost prenio kolegama u laboratoriju. koji su njegove riječi dočekali s nevjericom. Wozniak je Terrellovu narudžbu ovako postavio u povijesni kontekst - "Bila je to najznačajnija pojedinačna epizoda u cjelokupnoj povijesti tvrtke. Ništa od svega što se dogodilo poslije nije bilo ni toliko veliko, ni toliko neočekivano." TerrelIova narudžba u cijelosti je promijenila razmjere i dosege projekta. Razmjeri plana time su se udeseterostručili, a umjesto da razmišljaju o 2500 dolara potrebnih za stotinu tiskanih pločica. Jobs i Wozniak suočili su se troškovnikom od 25.000 dolara za sklapanje stotinu posve dovršenih računala. Pedeset bi išlo TerreIlu i By te Shopu. a preostalih pedeset Jobs i Wozniak pokušali bi prodati prijateljima i članovima Homebrew Cluba. Prema Wozniakovu sjećanju: "To nam nije bila početna namjera", a Terrellova narudžba pokrenula je grozničavu potragu za dijelovima i novcem. Pojedine su usputne postaje na tom putu bile beznadne. Jobs bi ušao u neku banku u Los Altosu, potražio šefa, zatražio zajam, a dočekala bi ga posve predvidiva odbijenica. "Bilo mi je jasno da ću i u drugim bankama dobiti isti odgovor." Otišao je u Halted i upitao Hala Elziga bi li bio voljan prihvatiti udio u Appleu u zamjenu za nešto dijelova. Elzig je odbio ponudu. Poslije će reći: "Nisam vjerovao II te klince. Trčkarali su uokolo praktički bosonogi." Jobs se obratio Alu Aleornu i upitao ga bi li mogao kupiti dijelove iz Atarija. Aleorn je pristao, ali je zatražio novac unaprijed. Jobs se potom obratio Melu Schwartzu, profesoru fizike na Stanfordu, koji je bio osnovao malenu elektroničku tvrtku u Palo Altu i imao odobrenu

144 Michael Moritz

kreditnu liniju kod jednog distributera elektronike. Schwartz je pristao kupiti Jobsu nešto dijelova. Jobs se potom obratio trima kućama za elektroničke komponente i zatražio kreditne aranžmane koji bi im omogućili da sklope i isporuče računala By te Shopu prije nego što plate dijelove. Ton tih sastanaka varirao je u rasponu od zabavljenosti do neskrivene skeptičnosti. U jednoj je tvrtki Jobs uvjerio šefa računovodstva da provjeri točnost njegovih navoda. Paul Terrel1 iznenadio se kad je tijekom nekog seminara na jednoj konferenciji posvećenoj elektronici dobio poruku na pager, te se telefonom javio tom dužnosniku tvrtke i uvjeravao ga da dva tipa koji mu sjede u uredu ne pričaju bajke. Najveća prilika App1eu se pružila kada je Bob Newton, voditelj podružnice Kierulff Electronicsa u Palo Altu, primio Jobsa i pošteno odmjerio i njega i prototip. "Bio je to tek agresivni klinac koji se nije predstavio u osobito profesionalnome svjetlu." Ipak, Newton je pristao Jobsu prodati dijelove u vrijednosti od 20.000 dolara i rekao da mu neće zaračunati kamate podmiri li račun u roku od trideset dana. Jobs, koji nije bio upoznat s računovodstvenim pojedinostima, poslije je rekao: "Nismo znali što znači 'rok plaćanja od neto trideset dana.'" Osiguravši dotok dijelova, Jobs i Wozniak usmjerili su pozornost na sklapanje i ispitivanje računala. Nisu bili pretjerano zainteresirani za to da unajme prostor u nekom od brojnih nizova betonsko-čeličnih garaža u Sunnyvaleu i Santa Clari. Wozniakov stan, koji se već bio prenapuhao od prvih mjeseci braka, bio je premalen da podnese opterećenje koje bi mu donijela minijaturna proizvodna vrpca. Wozniakova mlada supruga, Alice, o tom je razdoblju rekla: "Apple ga posve zaokupio. Viđala sam ga vrlo rijetko. Otišao bi u HP i nešto pojeo u McDonald'su na povratku kući. A kući bi obično došao tek nakon ponoći. Već sam Iudjela jer sam se vraćala kući s posla i na stolu u blagovaonici nalazila stvari koje nisam smjela ni dotaknuti." Tako su utemeljitelji Applea, s obzirom na to da se Alice baš i nije sviđalo da se nalaze kod njih, pribjegli najpraktičnijem sastajalištu, domu obitelji Jobs u Los Altosu. Jobs, koji je ponovno živio s roditeljima, II tu je svrhu zauzeo jedinu slobodnu prostoriju u kući s trima spavaćim sobama, koja je pripadala njegovoj mlađoj sestri Patty dok se nije udala. U nutra su se nalazili tek krevet i mala komoda, pa je bila praktična za spremanje plastičnih vrećica prepunih dijelova koji su stizali od distributera elektroničke opreme. Računala Apple nastajala su od tih dijelova u toj i Jobsovoj sobi, II kojoj je lem često kapao i na uskome pisaćem stolu ostavljao nagorjele tragove. Dijelove koji su pristizali nisu temeljito pregledavali.

Povratak u Malo kraljevstvo 145

Prema Jobsovim riječima: "Nismo ih pretjerano proučavali. Bilo nam je važno jedino utvrditi rade li ili ne." Tiskane pločice posao su silno pojednostavile u odnosu na ručno spajanje sklopova na računalima. Sklapanje pojedinog računala skratili su s oko šezdeset na približno šest sati. Pločice su donijele i novi posao, koji se u elektroničkoj branši s prezirom naziva "popunjavanjem pločice", a odnosi se na postavljanje poluvodiča i svih ostalih dijelova u posebno obrojčane rupice na zelenoj pločici. Jobs je taj posao dodijelio sestri, koja je očekivala rođenje prvog djeteta. Ponudio joj je dolar po svakoj "napunjenoj" pločici, a nakon malo vježbe onaje utvrdila da zajedan sat može dovršiti četiri pločice. Sjedilaje na sofi u dnevnoj sobi, s pločicama i komponentama raspoređenima na stoliću prekrivenom ultrapasom, a veliki televizor u boji obitelji Jobs osiguravao joj je usputnu zabavu. Zbog gledanja raznih sapunica, kvizova i nadmetanja, kao i prijateljica koje suje često zvale telefonom, pojedini su čipovi bili postavljeni pogrešno, a neke od krhkih zlatnih žičica pritom su se i iskrivile. Dok je ona tako sastavljala pločice, Jobs i Wozniak razmatrali su pitanje maloprodajne cijene. Wozniak je bio pripravan kolegama iz Homebrewa prodavati računala za tek malo više od cijene dijelova, odnosno za približno 300 dolara. Jobs je imao veće planove i već spremnu grubu računicu. Zaključio je da bi Apple trebao prodavati pločice dvostruko skuplje nego što ih stoje dijelovi, te zastupnicima u maloprodaji omogućiti da dodaju 33 posto marže. Takav je proračun bio vrlo blizu ponude Paula Terrella, a usto se igrom slučaja poklapao i s vrlo zgodnom maloprodajnom cijenom: 666,66 dolara. Kada se Jobs pojavio u Byte Shopu u Mountain Viewu s dvanaest pretrpanih tiskanih pločica zapakiranih u tanke sive kartonske kutijice, Terrella je obuzelo malodušje. "Tu nije bilo ničega. Steve je bio tek dijelom u pravu." Potpuno dovršena računala u stvarnosti su bila potpuno dovršene tiskane pločice. Razlika nije bila zanemariva. Da bi pločice nešto i radile, trebala je velika domišljatost. Terrell nije mogao čak ni ispitati pločicu, a da ne kupi dva transformatora za napajanje računala i memorije. Budući da Apple nije imao ni tipkovnicu ni televizor, računalo nije bilo moguće "nahraniti" podacima, niti ih iz njega izvući. Ni nakon priključivanja tipkovnice, uređaj i dalje nije bilo moguće programirati drukčije nego tako da netko mukotrpno utipkava kod u BASIC-u, s obzirom na to da Wozniak i Jobs nisu osigurali jezik na kaseti ili čipu tipa ROM. lako je Wozniak mogao unijeti 4 kB koda na sat, to se teško moglo nazvati praktičnim rješenjem čak i za najgorljivije hobiste. Osim toga, računalo je bilo posve ogoljeno. Nije imalo kućište. Unatoč svim nedostacima i rezervama, TerrelI je

146 Michael Moritz

prihvatio isporuku i Jobsa isplatio, kao što je i obećao, u gotovini. Jobs je pokušavao sve nekako izbalansirati, oslanjajući se na instinkt i zdrav razum, kojima se suočavao sa svakodnevnim navalama iznenađenja. Svjestan važnosti dojma koji ostavljaju, uglednu poslovnu adresu osigurao je unajmljivanjem poštanskog pretinca u Palo Altu. Angažirao je i usluge agencije za odgovaranje na pozive, kako bi ostavio dojam da je Apple ugledna organizacija koja postoji već dugo, a ne tek neka prevarantska tvrtka koja namjerava nestati čim ubere novac. Počeo je angažirati i ljude za ispomoć, a podršku je potražio kod nekih dugogodišnjih poznanika. Ustrajni i pouzdani Bill Fernandez nije dobio HP-ov poziv da se s ostalim zaposlenicima u odsjeku za kalkulatore preseli u novu bazu u Oregonu, te je tražio novi posao. Kako je i dalje živio kod kuće, u Sunnyvaleu, Fernandez je smatrao da bi mu Apple jednog dana mogao ponuditi priliku da postane inženjerom. Jobs se pretvarao da vodi ozbiljan razgovor za posao, postavio nekoliko površnih pitanja o digitalnoj logici, te uputio prvu pravu ponudu za posao. Fernandez je zatražio službeni pisani ugovor, te postao prvim stalnim zaposlenikom Applea. "Bio sam jedini pravi Indijanac. Ostali su bili poglavice ... Ja sam u biti bio potrčko." Kako bi lakše pratili prihode i rashode, Jobs je zamolio Elizabeth Holmes, prijateljicu sa studija, koja se u to vrijeme u San Franciscu bavila brušenjem dijamanata, da prati Appleov račun i točno vodi sve izdatke. Elizabeth Holmes, koja je k Jobsu svraćala jednom tjedno i dobivala uobičajena četiri dolara na sat, primijetila je da je "Steve ulagao velik trud i mnogo radio. Bio je vrlo koncentriran i ne osobito sentimentalan." U međuvremenu, Jobs je o napretku projekta redovito izvještavao i Dana Kottkea, te ga pozvao da ljeto provede u Los Altosu, obećavši mu i da će dobiti nešto posla. Kad je Kottke doputovao, Clara Jobs pretvorila je obiteljsku sofu u krevet. Kad su počeli raditi na drugoj skupini od pedeset računala, Paul Jobs popustio je pred stvarnošću i predložio da Apple nastavi raditi u garaži. "Bilo je jednostavnije isprazniti garažu nego pokušavati sve obaviti u kući. Moj je auto mogao stajati i vani. Njihove stvari nisu." Jobs je privremeno prestao obnavljati automobile, a u ljeto 1976. radilo se o modelima Nash Metropolitan, te je počeo preuređivati garažu. Raščistio je dugačku smeđu radnu klupu koju je, još prije više godina, bio spasio iz nekog ureda u San Franciscu. Sitni dijelovi našli su se u malenim ladicama s pomno ispisanim oznakama: VIJCI, PODLOŠCI, NAZUBUENI PRSTENI, RASCJEPKE i GUMENE IZOLACIJSKE KVAČiCE. Veće stvari držali su u malenom

Povratak u Malo kraljevstvo 147

potkrovlju iznad garaže, zajedno sa stvarima poput rastavljenih lasera. Jobs je garažu iznutra obložio gipsanim pločama, postavio dodatnu rasvjetu, telefonsku liniju, te ponovno izvjesio uokvirenu potvrdu o svojem prvom prelasku ekvatora, u listopadu 1944. godine. Odbio je ukloniti samo jednu stvar, blistava, jarkocrvena kolica prepuna mehaničarskih ključeva, kliješta, zatezača i odvijača. Malo-pomalo garaža se počela puniti. Na zidu se našla velika shema računala. Paul Jobs sastavio je "kutiju za ispitivanje", dugački sanduk od šperploče za ispitivanje računala. Bio je dovoljno velik za dvanaest pločica koje su mogle raditi cijelu noć pod nesmiljenim svjetlima infracrvenih grijača. Mlađi Jobs kupio je metalnu radnu klupu s neonskom rasvjetom od tvrtke koja je opskrbljivala Hewlett-Packard, držač za sedam i pol centimetara široku vrpcu za lijepljenje kartonskih kutija, te najmoderniji uređaj za frankiranje. Bill Fernandez proučio je tek kupljene stvari. "Steve je uvijek jako, jako pazio na novac. Uvijek je htio dobiti najviše za najmanji mogući iznos. Steve je uvijek htio raditi visokokvalitetne stvari i imati visokokvalitetnu opremu. Uvijek je htio da sve radi kako treba." Clara Jobs, koja je jurila u garažu kako bi upotrijebila perilicu isušilicu za rublje, te sudoper, u to se vrijeme oporavljala od operacije žučnog mjehura. Kada joj je sin zauzeo kuhinjski stol i pretvorio ga u minijaturni ured, prilagodila se njegovim potrebama. Kada je služba za primanje poziva zvala i dostavljala poruke, zapisivala ih je ili prosJjeđivaJa. Kada bi netko pozvonio na ulaznim vratima, obavljala je ulogu vratarke, posluživala kavu trgovcima koji su nudili dijelove, te potencijalnim kupcima. Trpjela je sinovu zaludenost mrkvama i raščišćavala Wozniakove omote od McDonalds' ovih hamburgera i čaše od gaziranih pića, nakon čestih probdjevenih noći u kojima su tražili neke neuhvatljive greške u radu računala. Kada bi u suzama nazvala Wozniakova supruga, s kojom je bio u braku tek šest mjeseci, Clara Jobs nudila joj je utjehu. A kada bi u garaži počele frcati iskre, Paul Jobs bez iznimke bi postavio stvari u kontekst. "Što se dogodilo?" pitao bi. "Imate crve u guzici?" Paul i Clara Jobs s vremenom su se pred prijateljima počeli šaliti da otplaćuju kredit za kuću, a u zamjenu imaju pravo na kuhinju, kupaonicu i spavaću sobu. Steve Jobs zamolio je Rona Waynea da nacrta shemu računala prikladnu za malene upute za rad, te da izradi logotip tvrtke. Wayne je u svojem stanu na stol u dnevnoj sobi postavio fotografski stolić s unutarnjim osvjetljenjem i izradio kapriciozni crtež, olovkom i tintom, nalik na monokromatsku gravuru za kakav kalendar iz 19. stoljeća. Bio je to portret Isaaca Newtona, s perom u ruci, naslonjenog na stablo s kojeg je visjela jedna

148 Michael Moritz

jabuka, obavijena eteričnim sjajem. Oko prikaza se nalazio polukružni natpis sa stihom iz Wordsworthova "Preludija": NEWTON - UM KOJI PUTUJE ZAUVIJEK NEOBIČNIM MORIMA MISLI, SAM. Wayne je počeo raditi i na uputama na četiri stranice, služeći se IBM-ovim električnim pisaćim strojem koji je, uz malo pozorna računanja, mogao poravnati oba ruba teksta. To je izazvalo raspravu o korištenju pozadinskih tonova, pri čemu je Jobs ustrajno tražio da se siva boja upotrijebi za dio shematskog prikaza. Kada je siva boja zakrila određene pojedinosti, Wayne je rekao: "Obojica smo krivi. Ti jer si to predložio. Jajer sam te poslušao." Jobs je sličnu brigu za dojam iskazao i kada je s Kottkeom pisao prvu reklamu za Apple. Njih dvojica sjedili su za kuhinjskim stolom; Jobs je nabacivao ideje, a Kottke ispravljao pravopisne i gramatičke pogreške. Kottke se prisjetio kako je Jobs pri slaganju za tiskaru "pomno pazio na vrstu i izgled slova". Kottke je u međuvremenu pokušavao proniknuti u svijet elektronike, te je čitao priručnike o mikroprocesoru 6502 i pokušavao nadoknaditi ono što je propustio u mladosti. Jednom su prilikom on i Jobs pokušali jedno od računala pretvoriti u priručni sat. Kako prijatelju nije mogao osigurati puno radno vrijeme i plaću, Jobs mu je pronašao dodatni posao u Call Computeru, gdje je Kamradt i dalje proklinjao skrivene hirove Wozniakova Computer Conversora. Na poticaj Paula Terrella iz Byte Shopa Jobs je počeo tjerati Wozniaka da osmisli sučelje preko kojeg bi se BASIC mogao preko kasetofona ubaciti u računalo. Wozniak, koji je imao pune ruke posla s radom na računalu, dogovorio je da to sučelje konstruira jedan drugi inženjer u Hewlett-Packardu, koji bi prema tom dogovoru dobivao i tantijeme od prodaje. Konstrukcija nije zadovoljila tražene kriterije, uređaj nije mogao valjano čitati podatke s vrpce, pa su njih dvojica morali isplatiti inženjera s 1000 dolara. Wozniak se s nelagodom prisjetio te epizode. "Nismo namjeravali nastaviti projekt i potom mu plaćati za svaki prodani uređaj." Wozniak, koji nije imao iskustva s konstruiranjem sučelja i nikada nije imao posla s podacima pohranjenima na kasete, osmislio je najjednostavnije moguće rješenje: "Upalilo je." Sučelje je bilo postavljeno na malenu, pet centimetara visoku pločicu i tako se ukapčalo u glavnu ploču. Kao poticaj za lakšu prodaju, kaseta s BASIC-om pratila je sučelje koje je stajalo 75 dolara, a u AppJeovoj reklami pisalo je: "Naša je filozofija nuditi softver za naše uređaje besplatno ili po minimalnoj cijeni." Na reklami koja je zauzimala cijelu stanicu kočoperio se poziv: BYTE INTO AN APPLE ("zagrizite u jabuku6 "), a spominjala se i "mala pločica za 6 igra

riječima: rijeć

byte ("bajt") čita se isto kao glagol "zagristi" (bite)

Povratak u Malo kraljevstvo 149

kasete koja radi", iako je sklop bio pouzdan jedino kada su se kasete reproducirale na skupim kasetofonima. Reklama je odisala određenom nesigurnošću koja se odražavala u riječima: "Računala Apple nude se u gotovo svim najvećim prodavaonicama računala." Nije bilo sumnje u to da su bila u ponudi u prodavaonicama Byte. Ondje su ih gotovo uvijek imali na zalihi. Unatoč kućištu od drva poput bagremova, koje je izrađivao mjesni proizvođač namještaja, Paul Terreli i njegovi odbjegli inženjeri i programeri utvrdili su da se Appleova računala ne prodaju brzo koliko i Altair i IMSAI 8080, računalo koje je radilo sa softverom napisanim za Altair i koje je prodavao IMS Associates, još jedna mala tvrtka s poluotoka San Francisco. Terrell, koji je bio usred jedanaestomjesečnog razdoblja obilježenog mahnitim otvaranjem 74 prodavaonice By te širom Sjeverne Amerike, nije si mogao priuštiti da u prodavaonicama koje su mjesečno prodavale robu u vrijednosti od samo 20.000 dolara smjesti spora računala vrijedna lD.OOO dolara. U svojem je sjedištu često anketirao skeptične poslovne posjetitelje - koji su gunđati u vezi s njegovim riskantnim omjerom prihoda i rashoda, te prstima lupkali po pultovima prekdvenima ultrapasom - pitajući ih sjećaju li se kako je izgledalo prvih stotinu restorana iz lanca McDonald's. Kad je riječ o Appleu, rekao je: "Imali smo problema s time kako se riješiti njihovih računala." Još nekoliko tjedana Jobs i Kottke vozili su se amo-tamo El Caminom, dostavljali računala i u prodavaonicama nailazili na tinejdžere. Neki od onih koji još nisu imali vozačku dozvolu uvidjeli su da uz malo planiranja i gledanja na sat mogu uhvatiti autobus broj 21 i 22 na linijama javnog prijevoza Santa Clare i tijekom samo jednog popodneva obići sve Byteove prodavaonice. Tinejdžeri su bili stalni sastavni dio dekora: igrali su se na računalima postavljenima na stol, u njih ubacivali programe na papirnatim vrpcama, te obavljali sitne programerske zadaće u zamjenu za besplatne časopise.

Tijekom tih tjednih obilazaka, Jobs je u Appleova računala ubacivao demonstracijski program koji je na televizijskome ekranu prikazivao poruku: OVO JE APPLEOVO RAČUNALO. Nekima od voditelja Byteovih prodavaonica Jobs je bio prenaporan. Jedan od njih, Bob Moody, rekao je: "U najmanju ruku s njim nije bilo jednostavno. Steve nije bio od ljudi s kojima se možeš pogađati i dogovarati. Bio je vrlo nervozan, neuvijen i nagao." TerrelI je bio ponešto strpljiviji i uvjeravao Jobsa daje naziv Apple Computer dobar. "Uletio bi u Byte Shop, zujeći brzinom od sto šezdeset na sat. 'Stvar je u tom prokletom logotipu. Ljudi smatraju da je to obično sranje. Moramo promijeniti naziv. Nitko nas neće shvaćati ozbiljno.'"

150 Michael Moritz

Terrell, koji je trpio slične probleme i zadirkivanja nakon što je prodavaonicu nazvao tako da je većina ljudi smatrala da prodaje sendviče 7 , ponudio je savjet iz iskustva: "Kad jednom shvate što znači taj naziv, ljudi te više nikad ne zaborave. Ako je teško, ljudi će to pamtiti." Appleova cijena od 666,66 dolara također je izazivala probleme, ali i skupinu sikha koji su neprestano telefonirali vjerujući da cijena ima skriveno zlokobno značenje. Kada se u kinima pojavio horor-film The Omen, u kojem se također u stravičnom kontekstu spominju nizovi šestica, broj poziva još se povećao. Nakon što je nebrojeno puta objasnio da cijena nema nikakvo posebno i mistično značenje, Jobs je, već obuzet krajnjim beznađem, jednom bijesnom pozivateiju rekao: "Uzeo sam dva najduhovnija broja koja su mi pala na pamet, 777 ,77 i 111,11 i od većeg oduzeo manji." Rona Waynea zabrinjavala su prozaičnija pitanja. Pokazalo se da je veličina ugovora s By te Shopom, koji je došao na glas kao tvrtka koja uvijek ne uspijeva pravodobno podmiriti obveze, te obaveza da jamči za jednu desetinu svih eventualnih Appleovih gubitaka za njega ipak prevelik teret. Wayne je u ljeto 1976. natipkao službeno pismo, nadajući se da se njime rješava svih oblika odgovornosti i napustio tvrtku. "Već sam točno znao što mi izaziva probavne smetnje i osjećao sam kako mjeseci samo promiču. Daje Apple propao, imao bih modrice na modricama. Steve Jobs bio je pravi uragan, a ja sam bio ostao bez energije potrebne da čovjek preživi takvu oluju." lako su ostali bez Waynea, u vrijeme kad su odlučili izraditi drugu skupinu od stotinu računala, Jobs i Wozniak već su bili stekli određeni poslovni ugled i vjeru ulagača. Upravitelji mjesnih banaka i dalje su odbijali vjerovati Appleu, ali bilo je drugih, koji su u toj tvrtki vidjeli određen potencijal. Wozniak je uspio osigurati neslužbenu kreditnu liniju od prijatelja Allena Bauma, koji ga je bio izvukao iz prijašnjih teških situacija. Jobs i Wozniak objasnili su mu situaciju u kojoj su se našli, te su zatražili da im posudi 5000 dolara i obećali da će dug otplatiti čim prodaju računala. Baum i njegov otac, Elmer, osigurali su novac i napisali sporazum o kreditiranju unutar godinu dana, uz mogućnost kvartalnog obnavljanja. Allen Baum smatrao je daje novac dobro uložio. "Nisam uopće sumnjao da neće otplatiti dug. Steve Jobs imao je zlatna usta kojima je svakoga mogao nagovoriti na sve. "EImer Baum nije bio toliko uvjeren. "Pristao sam jer je bio Allenov prijatelj. Bio sam u poprilično lošoj financijskoj situaciji, ali Steve mi je održao cijelu prezentaciju. Da ga nisam poznavao, zaključio bih da je uistinu dobar." 7 byte se

čila

islo kao bile, lj. "zalogaj", "zagriz" - nap. prev.

Povratak u Malo kraljevstvo 151 Većina ljudi povezanih s Appleom bilaje oprezna, a unatoč uobičajenoj predodžbi o malim tvrtkama, svi su se pribojavali gubitka. Svatko je imao svoju metodu uračunavanja i pokrivanja eventualnih rizika. Wozniak je živio od redovite plaće u Hewlett-Packardu. Ron Wayne zaključio je kako ne može riskirati, a otac i sin Baum osigurali su se zaračunavanjem poprilično visokih kamata na zajam. BiII Fernandez inzistirao je na ugovoru. Steve Jobs riskirao je nešto drugo - godine života posvetio je tvrtki i posve se posvetio Appleu. Napetost između misticizma i poslovne strane sklapanja računala odražava se u blago sarkastičnoj korespondenciji s Danom Kottkeom, koji se bio vratio školovanju na Istoku. Jednom je prilikom Kottke Jobsu poštom poslao mističnu fotografiju, uz poruku koja je dijelom glasila: "Nakon velike prane posvećene lotusnim stopalima takvosti, s ljubavlju pogledaj sliku s kozmičkim mislima o kozmičkoj težini i dubini dok ne zazvoni telefon. Odgovori na poziv, žestoko se cjenkaj i nateži, pa odbij prodati za manje od 2,3 milijuna." No, Jobs je i uživao u pojedinim aspektima rada tvrtke. "Pružala mi se prilika da određene stvari odradim onako kako mi se činilo da ih treba odraditi. Činilo mi se da napuštanjem Atarija nemam što izgubiti jer se uvijek mogu vratiti." Jobs je smatrao da su korporacije velike, ružne i slične Lockheedu. Takve tvrtke podmićuju senatore. Dogovaraju provizije. Plaćaju objede s tri martinija. Jobs se prisjetio: "Nisam htio postati poslovnim čovjekom jer nisam htio biti poput svih poslovnih ljudi koje sam znao. Nekako sam mislio da život u samostanu mora biti drukčiji od života poslovnih ljudi." Te intimne dvojbe postale su središnjom točkom dugotrajnih rasprava s ljudima koji su ga okruživali. Bill Fernandez pratio ga je na ponoćnim šetnjama Los Altosom i Cupertinom, služeći kao izvor povratnih informacija. Ron Wayne primijetio je da je "Steve tragao. Ozbiljno je dovodio u pitanje pomisao da bi trebao nastaviti raditi na projektu Apple." Wayne mu, za razliku od mnogih drugih, nije pružio osobitu utjehu, te mu je govorio da se izlaže opasnosti od stvaranja Frankensteina, predviđajući kako će ga progutati tvrtka koju gradi. Jobs je imao i jedan stariji, mudriji izvor savjeta. Kobin China bio je zen-budistički redovnik kojeg je Jobs bio upoznao nakon povratka iz Indije. Chino je bio aktivan u Zen-centru u San Franciscu, kao učenik Suzukija Roshija, autora knjige Zen-lim, početnički um, misaonog priručnika za sljedbenike zena. China je živio u malenom zen-centru u Los Altosu, a Nancy Rogers, koja je za lobsom i Kottkeom bila pošla u Indiju, živjela je u šatoru u blizini ranča i polazila tečaj meditacije. Jobs ju je često

152 Michael Moritz posjećivao, te i s njom i s Chinom razgovarao o napuštanju Applea i odlasku u neki zen-budistički samostan u Japanu. I Chino i Rogers pomno su ga slušali. China je dvojba zabavljala te je, na nemuštom engleskome, Jobsu savjetovao da nastavi s biznisom, objašnjavajući kako će uvidjeti da je poslovni svijet identičan sjedenju u samostanu. Jobs je nastavio propitivati ta pitanja. "Imao sam dojam da će mi Apple odnositi svu energiju i vrijeme. Bilo je uistinu teško odlučiti da neću ići u Japan. Dio mene bio je malko zabrinut jer sam se bojao da se, ako odem, neću vratiti." Nancy Rogers imala je dojam da se "Steve bojao Applea. Činilo mu se da će se pretvoriti u čudovište."

Potkraj ljeta 1976. menadžeri i inženjeri u drugim tvrtkama, koje su se bavile računalima, poluvodičima i videoigricama, nisu smatrali da ih Apple nekako čudno ugrožava. Prema riječima Nolana Bushnella iz Atarija: "Aligatori su nas već grizli za guzicu", pa je stoga tržište računalnih hobista po svoj prilici bilo tek usputna zanimacija za tvrtku koja se bila posvetila ponajprije zabavi i videoigricama. U tvrtkama koje su se bavile poluvodičima, kao na primjer National Semiconductor i Intel Corporation, pojedini su gorljivi ljubitelji novih tehnologija osnovali malene radne skupine, pomno iščitavali časopise kao što su Byre i Interface Age, izrezivali reklame nekih malih tvrtki koje su reklamirale računala sa samo jednom pločom, te posjećivali očekivana i prikladna mjesta. Kucali su na vrata tvrtki kao što je bio MITS. Pratili su prezentacije računala Alto Computer, na kojem je radio Xeroxov Istraživački centar u Palo Altu. Razgovarali su s urednicima People's Computer Company. Čitali su stručne prikaze i rezultate istraživanja koje su pripremale tvrtke koje su se bavile istraživanjima - a u većini slučajeva takve su tvrtke činili jedan čovjek,jedno računalo i mutna kristalna kugla. Razgovarali su s pojedinim analitičarima za investicije u newyorškim bankama, te su, ukupno uzevši, bili vrlo temeljiti i savjesni. Potom su odlazili kući ili u ured i ispisivali argumentaciju ili marketinške planove, ne bi li nadređene uvjerili kako je pred mikroračunalima blistava budućnost. Spominjali su mase hobista, slabašnu konkurenciju, te poluvodiče koji čine najmanje polovicu cijene mikroračunala. Većine šefova sve se to nije ni najmanje dojmilo. Smatrali su da će tržište za sklopljena računala ostati ograničeno na hobiste i većina ih je još imala ožiljke od pokušaja prodaje potrošačkih proizvoda. Nekoliko godina prije i drugi su mladići dolazili sa sličnim argumentima, te ih uvjeravali da počnu proizvoditi digitalne satove i kalkulatore. Posljedice su bile bolne.

Povratak u Malo kraljevstvo 153

Šefovi su otkrili da se stručnost u jednom području ne može prenijeti na drugo područje. te da tehnička nadmoć nije dovoljna za pridobivanje potrošača. Ubrzano spuštanje cijena i konkurencija s Dalekog istoka doveli su do toga da su pojedinim tvrtkama za proizvodnju poluvodiča preostala skladišta prepuna neprodanih kalkulatora i satova. Te su se tvrtke suočavale i s vlastitim zahtjevima. William Davidow, potpredsjednik u Intelu, ovako se prisjetio tih vremena: "Imali smo dovoljno problema i s nastojanjima da nam kotači ne otpadnu s našeg vlastitog uređaja da bismo se brinuli i za druge stvari." U međuvremenu su tvrtke koje su proizvodile miniračunala zaključile kako je logičnije smanjivati uređaje nego pokušavati konstruirati mikroračunala. I Digital Equipment Corporation, tvrtka koja je tržištu ponudila DEC LSl-11, i Data General s modelom microNova. počeli su prodavati uređaje s prekidačima na prednjoj strani uređaja koji su izgledali kao mlađa braća većih uređaja. I tako su malene tvrtke za proizvodnju mikroračunala i dalje ostajale anonimne. Većina ostalih nikada nije čak ni čula za Apple, odviše malen. odviše krhak i odviše ekscentričan da ga netko shvati ozbiljno. Pojedinci skloni proročanskim vizijama zaključili su da je tvrtku na propast osudila Wozniakova odluka da odabere mikroprocesor 6502, dok je većina drugih proizvođača uređaje temeljila na modelu 8080. Distributeri i prodavači poput Paula Terrella zaključili su da je budućnost u procesoru 8080, sabirnici S-lO~, te industrijskim standardima, pa su namjeravali prestati nuditi uređaje s procesorom 6502. U časopisima poput By tea izlazili su veliki oglasi za tvrtke kao što su bile Southwest Technical Products, Processor Technology i IMSAI. Tvrtka Apple bila je nekonvencionalni lokalni hir. Nekoliko dana prije Dana rada 8 1976. godine Wozniak i Jobs uputili su se na Istočnu obalu. na sajam računala u nekakvom zapuštenom hotelu u Atlantic Cityju. U kovčeg su utrpali Appleova računala i hrpu reklamnih letaka. Uz Appleova računala, Wozniakje ponio još jedan uređaj. smješten u kućište koje su hobisti nazivali kutijom za cigare. Poput inženjera i prodavača koji su predstavljali druge kalifornijske prodavače računala, Jobs i Wozniak ukrcali su se na let 67 tvrtke TWA iz San Francisca za Philadelphiju. Velik dio leta protekao je u razgovoru o tehničkim pitanjima, stručnim temama i ogovaranjima, te potajnim pogledima na nova računala. Zastupnici prodaje tvrtke Processor Technology na sajam su nosili novi uređaj. pod nazivom Sol Terminal Computer, po Lesu Solomonu, uredniku Popu lar Electronicsa. Uređaj se nalazio u metalnom kućištu i imao ugrađenu tipkovnicu, a ostala su računala uz njega izgledala zastarjelo i 6 prvi ponedjeljak u rujnu - nap. prev.

154 Michael Moritz

amaterski. Njegovi su zagovornici bili uvjereni da će to računalo žestoko potući konkurenciju. Pogrdno su govorili oblankiesima - računalima koja nemaju ništa osim jednog prekidača na prednjoj strani - i o blinkiesima, poput Altaira koji s prednje strane imaju samo žaruljice. Sol je prema njihovu mišljenju bio posve nova kategorija računala. Lee Felsenstein, konzultant koji je radio za Processor Technology, nagnuo se nad Wozniakovo sjedalo, pogledao prototip novog računala položen na sklopivi stolić, te zaključio: "Doista me se ni po čemu nije dojmio. Njih su dvojica imali tek kutiju za cigare. Što su, dovraga, uopće mogli znati?"

HRPE GLUPOSTI

U kutiji za cigare koju su Wozniak i Jobs tih sparnih dana 1976. ponijeli II Atlantic City nalazilo se gotovo do neprepoznatljivosti deformirano Appleova računalo. Tiskana pločica vijcima učvršćena za drveno dno bila je prepuna novih žičica koje su vodile od čipa do čipa. Unatoč njegovu otužnom izgledu, Wozniak i Jobs pomno su čuvali taj uređaj. Tijekom dana, dok su sa sklopivog stolića II konvencijskome centru pokušavali prodati pokoji primjerak AppJeovih računala, taj je uređaj bio zaključan II njihovoj otrcanoj hotelskoj sobi. Navečer, kada bi posjetitelji napustili prostore II kojima se održavao sajam, Wozniak, Jobs i Dan Kottke (koji je bio doputovao iz New Yorka, da pomogne prijateljima) ulazili su II prostoriju kojom je dominirao veliki televizijski ekran. Wozniak je preko saga razvukao žicu, utipkao odredene naredbe u računalo, te ga tako naveo da na ekranu počne ispisivati fantastične raznobojne šare. Wozniak je na poboljšanjima Applea radio još otkako ga je predstavio u Homebrew Clubu. Tijekom razmjene mišljenja nakon prvog predstavljanja, neki su članovi pitali o kojim dodatnim mogućnostima razmišljaju. Wozniak je spomenuo kako radi na sklopu s nekoliko čipova koji bi crnobijeli uredaj pretvorio II računalo II boji. Bila je to vrlo ekstravagantna tvrdnja jer su u to vrijeme konstruktori smatrali kako bi za sklop II boji bilo 155

156 Michael Moritz

potrebno najmanje četrdeset čipova. Wozniakovaje odlučnost u nakani da Appleu pridoda i boju potekla od demonstracije rada jednog miniračunala u Homebrew Clubu koji je prikazivao grafiku u boji. Taj Dazzler, uređaj koji je proizvodila tvrtka Cromemco, malena tvrtka čiji su utemeljitelji dolazili na skupove Homebrewa, generirao je i prikaze u boji koji su se duboko dojmili Wozniaka. "Boje koje se tako mijenjaju i isprepleću bile su uistinu impresivne. Znao sam da želim boju." Tako je njegova izjava da kani konstruirati sklopove za prikaz u boji u biti bio mazohistički izazov, dok je dovršenje tog projekta u biti bilo ravno ispitu muževnosti. Wozniakov je glavni razlog za dodavanje sklopa u boji ipak bio praktične naravi. Htio je dobiti računalo na kojem će se moći igrati Breakout, igrica koju su on i Jobs bili stvorili za Atari. Wozniak se vratio u laboratorij u Hewlett-Packardu, te svom žestinom navalio na dva posve različita problema. Jedan se odnosio na konstrukciju sklopa koji će prikazivati boje. Drugije bio smanjenje broja čipova na ploči pojednostavnjivanjem memorije. Appleovo računalo imalo je dva memorijska sklopa. Jedan - pločica s čipovi ma od 8 kB - služio je kao mikroprocesor. Drugi - koji se sastojao od nizova bistabila (starijeg, sporijeg oblika memorije) - služio je za crno-bijeli prikaz. U nastojanju da smanji broj čipova, Wozniak je postigao da jedna memorija služi i računalu i prikazivanju na ekranu. Istraživao je način na koji se slika prikazuje na televizoru, te utvrdio da skener rastera dvije trećine vremena provodi krećući se po ekranu i zasipavajući fosfor elektronima s lijeve na desnu stranu, dok jednu trećinu vremena ide s desne strane Ulijevo. Oboružan tom spoznajom, Wozniak je odlučio natjerati mikroprocesor i sklop za prikaz slike da dijele istu memoriju. Dok se raster kretao ekranom i preuzimao bitove iz memorije, mikroprocesor joj nije imao pristup. A kada se raster vraćao, mikroprocesor je dolazio do memorije. Upravo je takav pristup bio predmet rasprave u Homebrewu, a autor jednog teksta u biltenu upitao se u kolovozu 1975. bi li se taj problem mogao riješiti kada bi se "mogao objaviti sklop koji čita iz memorije mikroračunala dok je računalo ne koristi." Da bi takva podjela funkcionirala, Wozniak je morao smanjiti brzinu mikroprocesora. "Računalo je trebalo služiti samo za igranje igrica, pa nitko nikada nUe ni trebao doznati za to. Bilo je zabavno. Zahvaljujući razmišljanju o dvjema nepovezanim stvarima, pojavilo se jednostavnije konstrukcijsko rješenje." Wozniak je praktički besplatno dodao boju i konstruirao računalo koje je, iako je imalo približno dvostruko manje čipova od prvog uređaja, bilo moćnije. Wozniak je usto htio i proširiti kapacitet Applea. Velik dio snage

Povratak u Malo kraljevstvo 157 mikroračunala potekao je iz utora na matičnoj ploči u kojima su se našle manje tiskane pločice. Ti su utori bili ključni dio konstrukcije jer su značili da se računala mogu proširiti tako da izvode mnoštvo različitih zadaća, a manje tiskane pločice koje su dolazile u utore mogle su imati još memorijskih čipova ili služiti kao veza s pisačem ili telefonom. Neki od najuspješnijih proizvođača miniračunala poticali su manje tvrtke da proizvode periferne sklopove i uređaje koji će raditi s njihovim računalima. Utori su tako donosili prednosti svima: proizvođaču koji se mogao hvaliti mnogobrojnim prednostima svojih uređaja i stvorenom industrijskom podgranom, proizvođačima perifernih uređaja koji će raditi nove proizvode, te kupcima koji su dobivali višenamjenske uređaje. Altair se toliko dojmio hobista zato što je oponašao miniračunalo sutorima. Wozniaku su se utori svidjeli - "Bio sam se naviknuo na računala s dvadeset utora koji su uvijek bili prepuni pločica" - te je zaključio da njegovo računalo u boji mora imati osam utora. Jobs se nije složio, a ta razlika u mišljenjima prerasla je u jedan od njihovih najdugotrajnijih sporova. Prema Wozniakovim riječima: "Steve je vidio isključivo računalo na kojem mogu raditi dvije stvari - pisati osnovne programe i igrati igrice. Smatrao je da mu se možda mogu dodati printer i eventualno modem, ali da mu nikada neće zatrebati više od dva utora. Ja sam odbio dopustiti proizvodnju računala s dva utora."

Dok su se natezali oko broja utora, Jobs i Wozniak redovito su se pojavljivali na sastancima Homebrew Cluba, čije je skupove poput dominantnog motiva obilježavao razvoj računala u boji. Na sastancima hobista Wozniak je došao do dvojice sljedbenika tinejdžerske dobi: Randyja Wiggintona, kojem je u ljeto 1976. bilo šesnaest godina, te petnaestogodišnjeg Chrisa Espinose. Wiggintonje bio napisao nekoliko malih programa za Call Computer. Upoznao je Wozniaka i njegov glupi terminal, pri čemu ga se uređaj dojmio više nego njegov autor. Wiggintonov je otac bio inženjer u Lockheedu, a obitelj je živjela u Sunnyvaleu. Jezika koji je znao biti i oštar, ali blistava dječačkog, nedužnog izgleda, Wigginton je iza sebe imao i podosta adolescentskih problema. "Još u višim razredima osnovne navukao sam se na drogu." Gledao je kad su mu jednog poznanika, preprodavača droge, uhitili jer je ubio klijenta koji baš nije redovito plaćao, pa je završio u kanalizacijskom odvodu. Wiggintonu je bilo trinaest godina kada je naišao na manje opasnu zabavu upoznavši se s računalima tijekom ljetnog tečaja u srednjoj školi Homestead, gdje je jedan teleprinterski terminal bio povezan s nekim računalom u Hewlett-Packardu. "Čim sam otkrio kompjutore,

158 Michael Moritz

sve ostalo je nestalo." Roditelji su ga prebacili u jednu privatnu srednju školu u San Joseu i ondje su ga posve zaokupila računala. Već u prvome razredu srednje škole organizirao je predavanja o računalima, a u drugome je počeo BASIC-u poučavati i dvije godine starije učenike. Dobio je nadimak Computer Randy, a kada je, s obzirom na to da mu je bilo neugodno što nema djevojku za svečani ples na završetku trećeg razreda, pokušao izmaknuti raljama prodavača ulaznica, rečeno mu je da na ples pozove računalo. Wigginton je utvrdio da Wozniak, koji je godinama morao trpjeti slične šale i zadirkivanje, pokazuje znatno više suosjećanja. Wozniak muje osiguravao dijelove i savjete, te je Wiggintonu, kojeg je mučila nespretna lemilica, pomogao da izradi prvi hardverski sklop, Appleova računalo. Ljetni tečaj u Homesteadu jednakim je žarom zarazio i Chrisa Espinosu. "Čim smo stekli elementarno znanje, znali smo više od profesora." Espinosa je odrastao u Los Angelesu, gdje je u osam godina pohađao devet različitih škola, ali se našao u cupertinovskome mlinskom kolu kada mu je otac počeo studirati pravo na sveučilištu Santa Clara. "U Cupertinu je vladala posve drukčija atmosfera. U Los Angelesu su mi prijatelji uglavnom postajali lopovima, glazbenicima ili narkomanima. U Cupertinu sam stekao nove prijatelje, inteligentne, sklone akademskim interesima, iz srednje klase i razmjerno napredne." U višim razredima osnovne škole Espinosa je bio učenički glasnogovornik na sastancima građana na kojima se raspravljalo o planovima da se na mjestu jednog voćnjaka izgradi trgovački centar. Zahvaljujući zanimanju za javni prijevoz, postao je i trnom u oku Uprave za javni prijevoz u Santa Clari, jer se na sastancima s građanima zauzimao za širenje mreže mjesnih autobusnih linija, te zagovarao prednosti lake gradske željeznice. Počeo se satima voziti autobusima - "Meni je mreža autobusnih linija bila divovski, zamršeni sustav" - te tako obilazio prodavaonice By te Shopa, gdje je učio programirati Apple. Ipak, poput Wiggintona, koji ga je upoznao s Wozniakom, Espinosaje bio odviše mlad da se doveze na skupove Homebrewa. A budući da se ni krakovi autobusne mreže, kao ni sklonosti njihovih roditelja, nisu protezali do mračnijih rubova Palo Alta srijedom navečer, Wiggintona i Espinosu na sastanke Homebrewa vozio je Wozniak. ' Dvojica tinejdžera postala su Wozniakovim ministrantima j poštovateljima. Espinosa je nagovorio Wozniaka da jedno računalo daruje srednjoj školi Homestead, te je iskazao inteligentan i vedar smisao za humor kada ga je postavio u kutiju s IBM-ovom oznakom. Za odlazaka u Homebrew utrpavali su se u Wozniakov auto, tražeći mjesto na stražnjem

Povratak u Malo kraljevstvo 159

sjedalu prepunom časopisa, novina i omota od hamburgera, šaleći se kako se gljivice koje rastu na presvlakama u botaničkim krugovima nazivaju Wozovim efektom. Espinosa je bio krhkiji, a na sastanke je donosio knjige i priručnike,dokje Wiggington imao nimalo ugodnu zadaću nošenja Wozniakova 50-centimetarskog televizora u boji marke Sears. Wozniakje nosio novo računalo u drvenom kućištu koje je konstruirao i izradio Wiggintonov brat. Nakon sastanka, njih trojica našli bi se u mjesnom restoranu iz lanca Denny's i nastavljali stručne razgovore. Na jednom od skupova Homebrewa, Jobs je ispitao Espinosu, koji je pokazao veliku spretnost pri demonstriranju boja, te mu ponudio posao u zamjenu za niz memorijskih čipova od 4 kB, koji su u Appleovu slučaju bili najtraženije komponente. Espinosa je prihvatio ponudu, ali se i prisjetio: "Jobs nikad nije održao obećanje." Na svim sastancima Homebrewa Apple su postavljali na sklopivi stolić uz druga hobistička računala kraj ulaza u predavaonicu u SLAC-u. U toj dvorani strmo postavljenih redova klupa na površinu su isplivali gotovo svi važni pomaci na području mikroračunala, a klupski je bilten uredno izvještavao o novim proizvodima, datumima raznih sajmova, otvorenju prve prodavaonice računala u Santa Monici, te početkU rada tvrtki za maloprodaju računalnih kompleta za samogradnju medu kojima je bio i lanac Kentucky Fried Computers. Urednici biltena usto su poučavali hobiste i pojedinim nesmi1jenim životnim činjenicama. Kada se videodisplej tvrtke Processor Technology nije pojavio kako je bilo najaVljeno, u biltenu se pojavila rečenica: "Čini se da je strpljivost nužna odlika svakoga računalnog hobista." Često su se objavljivali pozivi za pripremu više softvera, a pojavila se i objava o izlasku časopisa čiji su urednici nakanili objavljivati kompjutorske jezike i programe, te koji su svome časopisu dali hirovit naziv Časopis za kompjutorsku kalisteniku i ortodonciju dr. Dobbsa.

Dok je Wozniak imao pune ruke posla radeći na pojedinim programima za Apple, pitanje softvera izazivalo je žestoke rasprave u klubu. Većina kompjutorskih hobista smatrala je softver, ako već ne prirođenim pravom, a onda svakako nečim što bi se bez naknade trebalo ustupati svima koji pokažu dovoljno smjelosti i ustrajnosti da sami izrade računalo. Programeri koji su pisali softver s time se nisu slagali. U otvorenome pismu hobistima, objavljenu u biltenu Homebrewa, Bill Gates, jedan od autora izvornog

160 Michael Moritz

BASJC-a za Altair, potužio se da je, iako većina MITS-ovih kupaca ima primjerak BASIC-a, program zapravo kupilo tek 10 posto njih. "Bez dobrog softvera", napisao je Gates, "i vlasnika koji razumije programiranje, hobističko je računalo promašaj ... Kao što zasigurno zna većina hobista, većina vas krade softver." Gatesova energična obrana prava programera nije naišla na plodno tlo, iako je jedan član kluba odgovorio ovim riječima: "Kada sve buduće kupce nazivate lopovima, to možda i nije osobito dobra marketinška strategija." Marketing je bio još jedna od onih stvari za koje se Wozniaku živo fućkalo. Većina mogućnosti koje je malo-pomalo dodavao Appleu bila je odraz njegovih osobnih želja. Dodao je kontrolerske sklopove za igrice, kako bi se Breakout predstavio u svoj slavi i veličini. Slova ispisana na ekranu bila su velika tiskana slova, jer se većina tipkovnica kojima su se služili članovi Homebrewa mogla nositi jedino s velikim slovima. "Nismo razmišljali mnogo unaprijed. Namjeravali smo staviti tipkovnicu s malim slovima, ali se nismo stigli pozabaviti tim pitanjem." Slično tomu, računala su bila konstruirana tako da u jednom retku prikazuju samo četrdeset znakova,jer televizijski ekrani nisu mogli prikazati više od toga. Wozniak nije bio čak ni siguran želi li daJobs proda njegovo računalo u boji ili ne. U vrijeme nastanka Applea, Wozniakje već bio postigao usmeni sporazum s Jobsom i Ronom Wayneom prema kojem će zadržati sva prava na poboljšanja Applea. Još neko vrijeme bavio se mišlju da poboljšanu verziju proda proizvodaču Sol Terminala, tvrtki Processor Technology. "Nisam bio siguran daje to proizvod za Apple." Cijela Wozniakova obitelj bila je sumnjičava u vezi s Jobsom. Leslie je bila načula da se radi o nekakvom "tipu nemarna izgleda, bosih nogu i prijave kose", dok su roditelji imali još dublje i ozbiljnije sumnje prema poslovnome partneru starijeg sina. Jerry Wozniak poticao je sina da razmisli i o drugim suradnicima, te mu ponudio da će ga spojiti s nekima od svojih poznanika. "Taj Steve Jobs nije nam bio posve jasan", prisjetio se Jerry Wozniak. "Činilo nam se daje od onih ljudi koji smatraju da uvijek moraju početi od samog vrha i ne žele ni pokušati napredovati prema gore." Neslaganja u obitelji dosegnula su vrhunac kada su, u jesen 1976. godine, dvojica predstavnika tvrtke Commodore Business Machines stigla u Jobsovu garažu i ponudila da će otkupiti Apple od Ado Ž, tj. od prototipa do dovršenog računala. Potencijalni su kupci bila dobro poznata lica. I Chuck Peddle i Andre Sousan već su poslovali s Appleom, a prvospomenuti je predvodio ekipu koja je iznjedrila mikroprocesor MOS Technology 6502.

Povratak u Malo kraljevstvo 161

(Wozniak je svoj prvi 6502 bio kupio od Peddleove supruge na stručnome sajmu elektronike u San Franciscu.) Dok je Wozniak radio na modifikacijama Applea, Peddle je svratio u Jobsovu garažu i pokazao im KIM-l, mikroračunalo sa samo jednom pločom koje je tvrtka MOS Technology razvila radi olakšavanja izobrazbe inženjera koji će procesor 6502 upotrebljavati u dizalima i kućnim aparatima. Tvrtku MOS Technology u međuvremenu je kupila tvrtka Commodore Business Machines, u kojoj je Andre Sousan bio potpredsjednik zadužen za inženjering. l Sousan i Peddle bili su uvjereni da bi računalo poput modificiranog Applea njihovu poslodavcu omogućilo da se ubaci na područje mikroračunala. Jobs je k tome imao i cijenu. Tražio je 100.000 za Apple, dio dionica Commodorea, te godišnju plaću od 36.000 za sebe i Wozniaka. Prodaja bi im zapravo bila donijela više novca nego što su i jedan i drugi ikada očekivali, te jednogodišnju poštedu od četrnaestosatnoga radnog dana. No, što se više raspitivao o Commodoreu, to su se u Jobsu više budile sumnje. Raspitao se o Jacku Tramielu, utemeljitelju Commodorea, kojeg su početkom sedamdesetih žestoko proklinjali proizvođači elektroničkih kalkulatora jer je poveo nesmiljen rat cijenama i vodio lanac prodavaonica pod nazivom Mr. Calculator. Jobs je tako ubrzo doznao da se Tramiel u pregovorima i pogađanjima često vraćao na svoju najdražu uzrečicu: "Samo mije jedna stvar bliskija od košulje koju nosim, a to je moja koža." Jobsa se to nije osobito dojmilo. "Što sam više proučavao Commodore, to su mi izgledali ljigavije. Nisam uspio pronaći niti jednu jedinu osobu koja je s njima poslovala i bila zadovoljna poslom. Svi su imali dojam da su prevareni." Tramiel i predsjednik Commodorea, Irving Gould, zaključili su da ne žele kupiti Apple. Prema Sousanovim riječima: "Činilo im se apsurdnim kupiti dvojicu tipova koji rade u nekakvoj garaži." Ipak, Commodoreove ponude bile su tema dugotrajnih rasprava Jobsa i Wozniaka, a pojavila su se i velika neslaganja u vezi s načinom raspodjele prihoda. Jerry Wozniak uključio se u prepirke i jasno iznio što misli. Mark Wozniak sjeća se snage i odlučnosti očevih argumenata. "Jobs se zbog tate dva puta rasplakao. Tataje rekao da će tog malog kučkinog sina rasplakati i da će to biti kraj. Rekao mu je: 'Nisi zavrijedio baš ništa. Nisi ništa stvorio. Nisi ništa učinio.' Sve je već bilo na rubu raspada." Jobs je bio utučen, pa je. uvjeren da Jerry Wozniak užasno podcjenjuje njegov doprinos, mlađem Wozniaku rekao: "Woz. ako ne može pola-pola. neka ti onda ostane sve." Na koncu je prevagu odnio Jobsov instinkt, te su Commodore i Apple pošli svaki svojim putem. Dok su odbijali prosce, Appleovi utemeljitelji imali su i pune ruke

162 Michael Moritz

posla s dodatnim modifikacijama na računalu. Jobs je smatrao da bi se tihi uređaj bez ventilatora prodavao bolje nego neki bučniji modeli kod kojih ventilator hladi napajanje vruće poput tostera. Wozniak se nikad nije osobito zanimao za napajanja: kada su on i Fernandez izradili kompjutor s okusom vanilije, iznevjerilo ih je upravo napajanje. Kada je s Baumom konstruirao Novu za Data General, nisu se čak ni potrudili predvidjeti napajanje. Napajanje je u AppJeovim računalima bilo tek nekakav usputni dodatak, pridodan u posljednji tren, nešto što je uvijek moguće pokupiti s neke police u Halteku. O napajanju je trebalo voditi brigu jedino kada bi kroz sustav računala slalo neočekivano visoke napone - i spržilo sve tako fino ugođene digitalne komponente. Napajanja su pripadalajednoj starijoj, dosadnijoj grani elektronike čija se temeljna pravila nisu osobito mijenjalajoš od nastanka radija. Napajanja su, poput stabilizatora i transformatora, bila analogni sklopovi, a između analogne i digitalne elektronike postojala je i emotivna i intelektualna podjela. Klince poput Wozniaka mnogo je više zanimala digitalna elektronika, gdje su promjene bile znatno brže. Njihov su konceptualni svijet uokvirivali ekstremi visokih i niskih vrijednosti, jedinica i nula, dok im se život vrtio oko nošenja s rješenjima koja su im nudili proizvođači poluvodiča. Inženjeri "opće prakse" najčešće su se bolje snalazili s analognom elektronikom, koja se oslanjala na širok raspon prirodno znanstvenih disciplina i iziskivala temeljitija znanja s područja matematike i fizike. Konstruktori analognih sklopova više su razmišljali o potpunosti, svjesni da dodavanje samo jednog vijka ili postavljanje neke žičice može utjecati na rad uređaja. Jako su se zabrinjavali zbog strujnih gubitaka i ukupno bili znatno oprezniji i strpljiviji. Za razliku od konstruktora digitalnih uređaja, koji bi samo uskliknuli "Radi!", konstruktori analognih sklopova uvijek su bili oprezniji i objašnjavali: "Radi unutar granica tehničkih specifikacija." Jobs se tako odvezao u Atari i zamolio Ala Akama da mu predloži nekoga tko će im pomoći konstruirati napajanje bez ventilatora. U garažu se vratio pršteći od optimizma, objašnjavajući Wozniaku i Wiggintonu kako je upoznao najboljeg analognog konstruktora u povijesti svijeta, inženjera koji će projektirati napajanje koje će osvijetliti cijeli New York, iako će raditi samo na bateriju od šest volta. Predmet tog uzbuđenja, Frederick Rodney Holt, nije bio toliko siguran u vezi s Appleom. Upoznao je Jobsa, dobro promotrio sve što se vidjelo, od glave do pete, te se odmah upitao može li Apple uopće podmiriti konzultantski honorar. "Rekao sam mu da sam skup. On je rekao: 'Nema problema.' Jednostavno me pridobio na prevaru."

Povratak u Malo kraljevstvo 163

Holt je počeo večeri i vikende provoditi u Appleu, a Jobs i Wozniakjoš su jednom utvrdili da izgled često vara. Holt je izgledao kao kakav glavni konstruktor znanstvenofantastičnog stroja koji ispaljuje slamke i štapiće za koktele. Lice mu je bilo naborano, imao je oči boje žada, gustu kosu i koščata tijelo. Obično je nosio dolčevitu, široke hlače i gojzerice. Među tankim prstima gotovo mu je stalno gorjela cigareta Camel, tako da su bili žuti od nikotina od kojeg je i promuklo kašljao. Ali nipošto nije bila riječ o isluženom sredovječnom inženjeru. Iako je bio dovoljno star da bude otac i Wozniaku i Jobsu, Holt je postao roditeljem još kao osamnaestogodišnjak, godinu nakon što je otišao od kuće i vjenčao se s prvom od nekoliko supruga. U mladosti je od djeda, socijalista koji se bio kandidirao za guvernera Mainea u vrijeme kada je predsjednički kandidat Socijalističke stranke bio Eugene Debs, naslijedio Lenjinova sabrana djela. I premda se Lenjin na policama s knjigama tog tinejdžera našao uz Darwinova djela, Holt je zaključio da je trijumf proletarijata neusporedivo poželjniji od preživljavanja najspremnijih. Poslijediplomski studij matematike na sveučilištu Ohio State bio muje nekako samotan - "Kao da igraš šah sa samim sobom" - uređivao je novine koje su se zauzimale za slobodu govora, te istraživao privatne razloge za ljubomoru radikalno ljevičarskih otpadničkih skupina. Postao je nacionalnim rizničarom studentskog odsjeka Nacionalne koalicije protiv rata u Vijetnamu, a jedan mali newyorški izdavač pozvao ga je da napiše knjigu o logici marksizma. No, od toga ga je odvratio zov politike, pa je 1965., kada se John Lindsay kandidirao za newyorškog gradonačelnika, Holt vodio suparničku kampanju jednoga tamnoputog vozača taksija koji je zastupao socijaliste. Njih dvojica uspjeli su privući znatno više pozornosti u FBI-u nego u među newyorškim biračima. Uz izlete u politiku Holt se počeo zanimati i za elektroniku i za motocikle. Konstruirao je, sastavio i postavio nekoliko hi-fi glazbenih linija s niskim stupnjem distorzije i "s hrpama gluposti" i gotovo deset godina radio u jednoj elektroničkoj tvrtki na Srednjem zapadu, u kojoj je pomogao u konstruiranju jeftinih osciloskopa. Navečer i vikendima Holt bi sa skutera prelazio na Harley Davidsone i Triumphe, te s uređenih staza na nezakonite utrke na cestama. Godine su prolazile, a sudionici utrka kupovali su najnovije motocikle i Holtova se prednost, koja je ovisila o njegovim mehaničarskim sposobnostima da modificira originalne sklopove motora, počela smanjivati. Ipak, kada se početkom sedamdesetih iz Ohija selio na Zapadnu obalu, na prikolicu je postavio tri motocikla i odvezao se na suprotni kraj zemlje. U proljeće 1976. napustio je utrke jer su mu oštećenja

164 Michael Moritz mišićnih

živaca u palcima onemogućavala da čvrsto drži upravljač. žargon i dalje se odražavao u njegovu govoru, no prisilno i žestoka svađa s dugogodišnjim prijateljem u Atariju gurnuli su ga prema Appleu. "Da sam se II vrijeme kad sam upoznao Jobsa i dalje utrkivao, po svoj bih mu prilici bio rekao da se nosi." Holt je uvidio da Jobs ineposlušno Appleovo računalo postavljaju intrigantne probleme: "Bio je to izazov da se u komercijalnim razmjerima učini nešto što još nitko nikada nije učinio. Bio je to jedan od onakvih problema kakvi su meni prirođeno privlačni." Međutim, Holt nije kanio dopustiti da mu nekakav honorarni konzultantski rad, koliko god bio zanimljiv. ometa redovite tjedne partije biljara. A Jobs i Wozniak ubrzo su shvatili da s Holtom nije moguće razgovarati ni o čemu a da ne utvrde da i na tom području raspolaže nečim što nadilazi rudimentarno poznavanje materije. Već i posve usputna primjedba o emajlu na nekom kuhinjskom loncu najčešće bi izazvala raspravu o kemijskim postupcima. Zadivljeni komentar u vezi s nekom fotografijom pokrenuo bi pravo predavanje o tehnikama fotografiranja. Gunđanje u vezi s cijenom memorijskih čipova izazvalo bi lekciju o opačinama kapitalističkog sustava, dok bi usputno spominjanje pokera gotovo bez iznimke dovodilo do početka žestoke partije. Klinci iz Applea ubrzo su shvatili da je Holt jedna od onih osoba koje žele biti u bliskim odnosima s elektronikom i koja će bez problema sjesti za stol u nekom restoranu i. na poleđini ubrusa, dokazati da on sam ne postoji. Motociklistički povlačenje

Povratak u Malo kraljevstvo 165

"Revolucija je vraški skupa stvar", rekao je Goldman S druge strane prozora dugačka smeđocrvena greda nehajno je visjela s dizalice. Nekolicina radnika sa zemlje je davala jednostavne znakove Bijele plohe njihovih zaštitnih kaciga služile su kao pokretna zrcala u kojima se odražavalo sunce. Zahvaljujući zatamnjenim prozorima, dvadeset četvero ljudi koji su u "anemičnom" uredu u prizemlju sjedili za stolom u obliku slova U nije ni vidjelo ni čulo buku na gradilištu novog sjedišta tvrtke Apple. Čelična greda koja je visjela i bijele kacige bile su nalik na nekakav prizor iz nijemog filma o sigurnosti u građevinarstvu. Neki sudionici sastanka črčkali su šare u blokovima, zagledani kroz prozore. Približno polovicu okupljenih činili su menadžeri za marketing iz raznih Appleovih odsjeka, a ostali su radili za reklamnu agenciju Chiat-Day. John Couch, prvi čovjek odsjeka zaduženog za Lisu, nervozno je sjedio na rubu naslonjača. Fred Hoar, Appleov potpredsjednik za komunikacije, pogladio je pomno začešljanu kestenjastu kosu, a Henry Whitfield stajao je kraj projektora. Ostali su se koncentrirali na Freda Goldberga koji je govorio o kampanji koju je s kolegama iz agencije pripremio za Apple. Goldberg je opisao dio priprema za reklame koje će se pojaviti u vrijeme održavanja sastanka dioničara, skupa na kojem će i službeno biti predstavljena računala Lisa i Apple II. Potom je počeo iznositi glavna obilježja plana za reklamiranje svih Appleovih računala. "Zadaća nam je razmrsiti pomutnju i od brenda stvoriti brend", rekao je Goldberg. "Moramo ojačati vjeru II proizvod među novim korisnicima, omogućiti im da pouzdano znaju koje računalo upotrijebiti i kada. Većina ljudi ne kupuje tek nekakvo računalo. Kupuju tvrtku, njezinu veličinu i vjeru koju potiče." Iskazao je određenu uvjerenost u učinak reklamne kampanje. "Reklamiranje II vrijeme objave novosti na tržištu znači i znatno manje izglede za neuspjeh od obične kampanje na području odnosa s javnošću. Kada objavljujete reklame, znate što ćete postići. Trošenje tvrtkina novca govori o vjeri koju tvrtka polaže u proizvod. Poruka je nedvosmislena kad trošite vlastiti novac." Goldberg je potom predstavio kreativnog direktora agencije, Leeja Clowa. Bio je to visok muškarac, blago pognut i bradat. Duboko je uvukao dim cigarete, pa na stolu pridignuo nekoliko reklama veličine plakata. Pokazao je reklame i rekao: "Druga reklama sadržava bit onoga što mi smatramo smislom cijele kampanje." Pročitao je dio teksta: "Evolucija. Revolucija." Načas je zastao. "Dolazite u vrlo osjetljiv položaj kad kažete da je sve što rade ostali zastarjelo, ali mi ćemo pokušati prenijeti upravo dizaličaru.

166 Michael Moritz

to. Iznimno je važno da predstavljanje Lise pokaže kako su svi ostali zaslužili tek utješne nagrade." Clow je dovršio čitanje teksta reklame, a neki ljudi iz Applea izrazili su zabrinutost. "Ne želimo da reklame zasmetaju medijskim prikazima", rekao je Fred Hoar. Istaknuo je da će se medijski prikazi pojavljivati još nekoliko dana nakon predstavljanja modela Lisa i Apple IL "Ovo će biti vatromet. Želim da i odnosi s javnošću odrade dio promocije." Alan Oppenheimer, Appleov marketinški menadžer s velikodušnim osmijehom i naočalama sa žičanim okvirom, spomenuo je stalnu boljku. lako su se i Mac i Lisa oslanjali na miša i vizualne simbole, programi napisani za jedan uređaj nisu radili na drugome. Marketinški su stručnjaci zbog toga imali pune ruke posla u nastojanjima da prikriju činjenicu da Lisa i Mac funkcioniraju kao da su ih osmislile i izradile različite tvrtke. "Možda ukupni plan nije posve prikladan", rekao je Oppenheimer. "Mac i Lisa nisu kompatibilni. Stručni časopisi to će odmah shvatiti. Mogu nas raščetvoriti."

"Mi ne bismo inzistirali na uravnoteženosti master-plana", rekao je Hoar, "ali bismo voljeli raspršiti predodžbu da je Apple nekakva oportunistička, nasumična i nekoordinirana organizacija." John Couch ljuljao se na rubu naslonjača i sada je oštrim tonom rekao: "Zapravo želimo reći: 'Nudimo vam osobni uredski sustav. Sedamdesetih je došlo do hardverske revolucije, a u osamdesetima će doći do softverske revolucije.' To je ta poruka." Nekoliko mjesta dalje, Linda Goffen, koja je radila za Coucha, energično je kimnula i dodala: "Moramo preventivno onemogućiti takvu terminologiju i okrenuti je u svoju korist." Kada se rasprava počela stišavati, Clow je opisao prijedlog agencije za povezivanje reklama za Lisu i Mac. Odrecitirao je misao vodilju: "Uvođenje računala kojih se ne morate bojati, čak ni pod uvjetom da u ruci morate držati miša." "Ja bih rekao da je to gotovo ravno tehničkome samoubojstvu", rekao je Paul Dali, šef marketinga za Apple II i Apple III, muškarac razbarušene kose. "Osim što imaju miš, uređaji uopće nisu slični. Ne bismo trebali pokušavati stvoriti nekakvu obitelj." "Zbog kompatibilnosti će nas po prstima opaliti jedino Fortune 500", rekao je Couch, pokušavajući smiriti duhove. "Oni će pitati: 'Zašto ne mogu uzeti program za obradu teksta iz Lise i kod kuće ga ubaciti u Mac?' Zaključit će da smo hrpa tupana." "To je problematično", uzdahnuo je Henry Whitfield. "Uređaji nisu

Povratak u Malo kraljevstvo 167

kompatibilni. Ljudi će prije ili poslije shvatiti da neće međusobno komunicirati. Većina tvrtki s Fortuneove liste 1000 najvećih smatra da bismo trebali uvesti viši stupanj kompatibilnosti. Mi ćemo reći da smo se trudili održati nisku cijenu kako bismo se vratili na izrazitije potrošačko tržište." John Couch vratio se središnjoj temi sastanka: kako će Apple uvjeriti ljude u velikim tvrtkama da kupuju Lisu i Mac. Počeo se žaliti na menadžere zadužene za obradu podataka koji su bili naviknuti na potpuni nadzor nad kompjutorskim kapacitetima u velikim tvrtkama. "Više ih zanima postavljanje prepreka kako računala ne bi doprla do vanjskoga svijeta. Nije im se svidjelo što Apple II šara posvuda, a sada ih za ruku vuče IBM. Mi se sa stajališta prodaje i usluge ne možemo nadmetati s IBM-om, pa se moramo osloniti na tehnologiju. Moramo reći: 'Radi se o novoj tehnologiji. U svijetu se događa revolucija. Ako tehnologija ne zadovoljava vaše potrebe, ipak kupite Apple,jer tim putem dolazite ispred sviju.'" "Moramo dobro utrti put", naglasio je Paul Dali. "Jednostavno nema dovoljno novca", rekao je Fred Goldberg i rezignirano raširio ruke. "Već udaramo glavom o zid, ne bismo li nekako smislili kako doći do više novca", primijetio je Henry Whitfield. "Premalo trošimo. Jednostavno nemamo dovoljno novca." "Revoluciju ne možete pratiti reklamama na četvrt stranice", složio se Maurice Goldman iz reklamne agencije. "Revolucija je vraški skupa stvar."

168 Michael Moritz

MERCEDES I CORVETTE

Tvrtka Apple Computer našla se u krhkome i prozračnome svijetu amatera. Bila je to ugodna pozicija koja je zadovoljavala mnoge proizvođače mikroračunala. Inženjeri su se do duboko u noć mogli natezati oko sklopova i domišljatih dijelova kompjutorskog koda. Utemeljitelji su mogli uživati u novostečenom autoritetu, kritizirati konzervativne navike velikih tvrtki, objavljivati velike reklame u malim listovima i časopisima, oblizivati se pri pogledu na nekoliko tisuća dolara, te se općenito držati poput umišljenih veličina, pravih malih vladara banana-republika. Mnogi od tih ljudi nikada nisu shvatili što sve ne znaju, te, kako su bili odviše oprezni, ili odviše samouvjereni, nisu tražili savjete upućenijih u funkcioniranje svijeta koji ih je okruživao. Te riznice mudrosti krile su se u desecima niskih zdanja čeličnih kostura, betonskih zidova i jednoličnih staklenih ploha. Sredinom sedamdesetih ta su monotona zdanja u velikoj mjeri bila zamijenila pravi mozaik polja i voćnjaka koji su se nekoć prostirali u ravnici na zapadnim rubovima Zaljeva San Francisco. Bio je to dom desetaka tvrtki utemeljenih šezdesetih i sedamdesetih godina, kada se središte elektroničkih inovacija počelo premještati na jug, iz Sunnyvalea u smjeru San Josea. Te je zgrade obilježavala svojevrsna klinička krhkost, a katkad su ih nazivali i

168

Povratak u Malo kraljevstvo 169

"tilt-ups", jer su zidovi bili izrađeni od blokova od lijevanog betona koji su se pridizanjem naginjali (engl. tilt) i dovodili na željeno mjesto. Zgrade su izgledale kao da ih je uredio građevinski poduzetnik koji u vlasništvu ima rasadnik. Bilo je tu novog rubnog kamenja, blistavog crnog asfalta, te uredno podšišane trave, glatke i privlačne poput umjetnog travnjaka. Bio je to pravi industrijski djelotvoran Levittown. Kratka vožnja Santa Clarom ili Mountain Viewom kod prolaznika je ostavljala zamagljenu sliku mnoštva logotipa i znakova, odreda, kako se činilo, skraćenica ili kombinacija pet glavnih riječi: advanced ("napredno"), digi ("digitalno"), integrated ("integrirano"), micro ("mikro") i technologies ("tehnologije"). Nazivi slične zvučnosti koji su se nalazili kraj prilaza zgradama bili su dobro poznati svim redovitim čitateljima Electronics Newsa, ali reći da su sve te tvrtke bile iste bilo bi isto kao i reći da većina košulja ima ovratnik, rukave i gumbe. Život iza tih zidova odisao je prolaznošću, a nekadašnji ruralni način života obilježen promjenom godišnjih doba zamijenio je model povezan s mladim tvrtkama koji je imao gotovo biološka obilježja. Ciklus je najčešće obuhvaćao ambicioznost, gorljivost, ushit, komplikacije, razočaranje i frustriranost. Jedna udruga koja se bavila elektronikom počela je objavljivati genealoški prikaz korporacija, a kroničari elektroničke branše pridošlicama bi strpljivo objašnjavali kako je Fairchild Semiconductor začeo Intel Corporation i National Semiconductor, te kako su te tvrtke udahnule život novim tvrtkama. U grafičkome prikazu genealoškog stabla, koji je s godinama postajao sve većim i zamršenijim, našla se i uobičajena mješavina korporativnih "razvoda", novih "brakova", posvojene i nezakonite "djece". Parenje je katkad bilo toliko incestuozno da bi kod ljudi u takvim slučajevima nedvojbeno dovelo do prirođenih defekata u djece. Utemeljitelji i menadžeri tih tvrtki rado su govorili kako nema toga što im treba, a da je od njih udaljeno više od sat vožnje. Bilo je tu odvjetnika koji su pripremali dokumentaciju za registriranje, investitora koji su osiguravali novac tvrtkama u nastajanju, građevinskih poduzetnika koji su postavljali temelje, stručnjaka za interijere koji su uređivali urede, računovođa koji su provjeravali knjigovodstvo, distributera koji su osiguravali dijelove, proizvodnih obrta koji su odrađivali zamorne poslove, agencija specijaliziranih za odnose s javnošću koje su se dodvoravale novinarima, te financijskih osiguravatelja koji su pripremali ponudu dionica. Mnogi od tih ljudi stasali su u djelatnosti proizvodnje poluvodiča. Prelazili su iz tvrtke u tvrtku, napuštali ih i osnivali svoje tvrtke, te manje-više pratili tko kamo odlazi. Bili su to pokretni rezervoari iskustva koji su znali komu vjerovati

170 Michael Moritz

i koji su jedni drugima usmjeravali poslove. Bilaje to mala sredina u kojoj su se novosti i glasine širile brzo i u kojoj bi ljudi često počinjali raditi za nekoga koga su bili zaposlili, a odanost se iskazivala prema pojedincima, a ne tvrtkama. Svi su ti ljudi radili iJi su ulagali u tvrtke čiji su proizvodi u konačnici dolazili u Haltek i Halted, te do ljudi poput Wozniaka i Jobsa. No, unatoč takvoj fizičkoj blizini, profesionalce i amatere i dalje je dijelio popriličan jaz. Zahvaljujući savršenom unutarnjem kompasu, Jobs je počeo premošćivati taj jaz i nazvao odjel za marketing u Intelu da utvrdi tko je zaslužan za njihove toliko prepoznatljive reklame. Mnogim Intelovim inženjerima smetalo je što te reklame nisu pretrpane dosadnim grafikonima j crno-bijelim tehničkim crtežima i što se ne bave ezoteričnim prednostima novoga čipa. Reklamni stručnjaci upotrebljavali su boje i zaobljena slova i uvelike se oslanjali na simbole da objasne potencijalne prednosti elektronike. Žetoni za poker označavali su zaradu, automobili za utrke brzinu, sjekirice rezanje troškova, a hamburgeri da se čipovi mogu pripremiti po narudžbi. Jobs je tako doznao da i ideje i takav izgled potječu iz jedne agencije za reklamiranje i odnose s javnošću u Palo Altu koja je nosila ime osnivača, Regisa McKenne. Jobs je nazvao agenciju,aondje su ga usmjerili na Franka Burgea, neslužbeno zaduženog za provjeru potencijalnih novih klijenata. Burge nije imao namjeru dopustiti da ga gnjavi neki mladac koji želi pripremiti brošuru u boji rekavši: "Vi radite izvrsne stvari. Volio bih da i meni izradite takvo nešto." Burge gaje poslušao i rekao da će mu se javiti unutar tjedan dana. Jobs ga je u međuvremenu nazvao još nekoliko puta. "Na stolu me uvijek čekala hrpa poruka, a Steve nije namjeravao dopustiti da se njegova poruka nađe na dnu hrpe. Nisam htio ispasti nepristojan, pa sam rekao: 'U redu, doći ću pogledati.' Dok sam se vozio prema garaži, mislio sam si: 'Bože presveti, ovaj će tip biti drukčiji. Koliko najmanje vremena mogu posvetiti tom klaunu, a da ne budem neuljudan, pa da se vratim nečemu unosnijem?'" Kada je ugledao Jobsa kako izlazi iz kuhinje, u trapericama i sandalama, s masnom kosom i rijetkom bradom, Burge je osjetio još veću nelagodu. "Zaboravio sam na neuljudnost. Barem dvije minute razmišljao sam samo o tome kako da pobjegnem. Nakon približno tri minute, dojmile su me se dvije stvari. Kao prvo, bio je to iznimno pametan mladić. Kao drugo, nisam shvaćao ni pedeseti dio od onoga što mi je govorio." Pod snažnim dojmom susreta, Burge je provjerio osnovne informacije o Jobsu kod jednog drugog klijenta agencije, Paula Terrel!a iz By te Shopsa. Terrel! mu je

Povratak u Malo kraljevstvo 171

rekao: "Malo su se previše razvukli i potrebno ih je malo organizirati. Jobs se ne osjeća posve lagodno u marketingu." Dva tjedna poslije, jedan drugi menadžer iz McKenne sastao se s Jobsom i rekao da bi agencija mogla voditi cjelokupnu Appleovu marketinšku kampanju u zamjenu za udio u prihodima od njegove prodaje. Dodao je i kako bi svi trebali pričekati rezultate Appleove prve reklame i podvrgnuti računalo pomnijem ispitivanju. Jedan dopis odražava razmjere lobsova napredovanja: "Iako je mnogo proizvoda prebacio u maloprodajnu distribuciju,još nema dokaza da maloprodaja uspijeva pronaći kupce." U dopisu se zaključuje da je "Steve mlad i neiskusan", no u posljednjoj rečenici stoji i upozorenje: "BushnelI je bio mlad kada je pokrenuo Atari. A danas tvrdi da vrijedi 10.000.000 dolara:" Jobsa i Wozniaka predstavili su prvom čovjeku agencije, Regisu McKenni. Njegova posjetnica, na kojoj se kočio vragolasti natpis: REGIS MCKENNA, GLAVOM I BRADOM, zvučala je snažnije od samog čovjeka, čiji je krhki izgled upućivao na kronični dijabetes. McKenna je imao oprezne oči. prorijeđenu svijetlu kosu, te blag način govora koji je prikrivao i određenu čvrstoću i odlučnost. No. posjetnica je otkrivala njegov glavni zanat: sposobnost da zahvaljujući njemu tvrtke ostave dojam da su veće, stabilnije i impozantnije nego u stvarnosti. Kao jedan od sedmorice sinova, McKennaje odrastao II radničkoj sjeni pittsburških kraljeva čelika. nije se ni potrudio završiti fakultet, te se početkom šezdesetih preselio u Kaliforniju kao marketinški zastupnik tvrtke za izdavanje časopisa koju je vodila jedna obitelj. Na poluotok se doselio II supertajno doba njegova razvoja, zaposlio se u elektroničkoj branši, te nekako završio u FairchiIdu. Kada je tvrtku National Semiconductor potkraj šezdesetih preuzela nekolicina razočaranih Fairchildovih zaposlenika, McKenna je također prešao onamo. Pripomogao je izgradnji ugleda Nationala služeći se taktikama poput dijeljenja fotografija i kratkih prikaza vodećih menadžera tvrtke na karticama nalik na sličice s igračima bejzbola. Kada je 1970. pokrenuo vlastitu tvrtku, McKenna je za klijenta pridobio Intel. tvrtku koju su također osnovali prebjezi iz Fairchiida. Još neko vrijeme McKenna se za Intel brinuo sam, pisao reklame. te dogovarao razgovore s novinarima. Trpio je sve muke i nedaće pokretanja i širenja tvrtke, te je privukao pojedine klijente prateći aktivnosti u novim zdanjima u poslovnim zonama. Svako malo, kada bi se nagradio povišicom plaće, novac bi ponovno uložio u tvrtku. McKennin osobni utjecaj počesto se odražavao u reklamama klijenata. Sakoe od kašmira kupovao je u Wilkes Bashfordu, pomodnom butiku u San Franciscu, a jedno djelo francuskog nadrealista Joana Mir6a platio je tako što je pod hipoteku stavio

172 Michael Moritz

vlastitu kuću u Palo Altu. Ipak, predodžbu o Intelu, kojaje služila kao temelj McKennine poslovne djelatnosti, više su oblikovali odnosi s javnošću nego reklame. McKennaje uložio velik trud da iziđe izvan granica stručnih časopisa s područja elektronike, te pouči i kulti vira izvjestiteije i urednike u časopisima poput Business Weeka, Fortunea iForbesa. Bioje dovoljno lukav da većinu novinara navede na zaključak kako im povjerava tajne, te je iskazivao daleko više strpljivosti s novinarima nego s menadžerima iz tvrtki koje su se bavile elektronikom, koji bi bez iznimke pronalazili razloge da se žale i gunđaju zbog izvjestitelja i prikaza u medijima. Andrew Grove, u to vrijeme izvršni potpredsjednik Intela, rekao je: "Učio nas je da gradimo odnose s novinarima, a ne da samo ispaljujerno priopćenja za medije i nadamo se da će se dogoditi čuda." McKenna je među novinarima stekao glas iskrene i otvorene osobe koja ne pribjegava smicalicama i lukavstvima. Volio je širiti glasine iz branše, nije nimalo tajio tko mu se sviđa, a tko ne, a uvijek se pridržavao i savjeta koji je dobio od supruge: "Nikad ne ulazi u sukob s nekim tko tintu kupuje na bačve." Činilo se da je bio zadovoljniji kada bi ugledao članak preko cijele stranice o nekom od svojih klijenata nego kada bi vidio reklamu, no katkad bi zvučao kao pravi voditelj klijentskog računa u nekoj velikoj reklamnoj agenciji - kao kad bi rekao: "Razvukli smo By te prodavaonice preko cijele stranice u Business Weeku." Godine 1976. McKenna je već imao određenog iskustva s predstavljanjem mikroračunala tržištu. Njegova je agencija bila zaslužna za opću predodžbu o Byte prodavaonicama, a izradila je i dio reklama za Intelova računala sa samo jednom pločom, na kojima se pojavljivao dječak vedra, tipično američkog lica. Kada su se Jobs i Wozniak pojavili u njegovu uredu, McKennaje već vodio agenciju koja je, poput nekih njezinih klijenata, već bila izgradila ugled koji je daleko nadilazio njezinu veličinu. Sastanak je protekao II nelagodnoj atmosferi. McKenna je zatražio da pogleda članak o Appleovu računalu koji je Wozniak pisao za jedan stručni časopis, te je naglasio kako ne bi trebao biti odviše stručan. Povrijeđena inženjerskog ponosa, Wozniak je uzvratio: "Ne želim da mi netko od ljudi iz odnosa s javnošću dira tekst." McKenna je na to, uz navalu irske krvi u lice, rekao: "No, da, bit će najbolje da obojica iziđete." Jobs je preuzeo ulogu mirotvorca i dogovorio napeto primirje. Susret Applea i McKenne otkrio je naznake grandioznijih planova. No, oni su bili beskorisni bez novca. Ostali segmenti djelatnosti proizvodnje mikroračunala razvijali su se brže od Applea, a Jobs nije imao dovoljno novca da prati svoje sve veće ambicije. Apple nije bio na istoj razini kao

Povratak u Malo kraljevstvo 173

Processor Technology, tvrtka koja je redovito zakupljivala pet stranica u boji za reklame u časopisima poput Bywa. Jobs se vratio u Atari, te je od Nolana Bushnella zatražio savjet u vezi s time gdje potražiti dodatna financijska sredstva. BushneIl mu je održao kratko predavanje o svijetu ulagača u nove tvrtke, ljudi koji će osigurati novac u zamjenu za udio u tvrtki, te je rekao Jobsu: "Što dulje izdržiš a da se ne moraš obratiti tim tipovima, to bolje za tebe." No, BushnelI muje predložio i da nazove Dona Valentinea, ulagača u Atari. Kada se svojim mercedesom iz ureda u Menlo Parku dovezao do garaže obitelji Jobs, Valentine je krenuo II jedan od onih inspekcijskih obilazaka koji se obično nisu isplatili. No, to je činio zbog znatiželje - kao i izvrsnog njuha za zaradu - koja ga je natjerala da uopće uloži trud u takav korak. Valentine je bio sin jednog newyorškog vozača kamiona i ulagač II nove tvrtke koji je izgledao poput ponešto ostarjele inačice studenta koji u studentskom klubu vikendom organizira interne oklade na utakmice američkog nogometa. Tijekom šezdesetih godina radio je kao šef marketinga u Fairchiidu, pomagao prodaji prednosti integriranih sklopova, prvo vojsci, a potom, kada su cijene počele padati, komercijalnim kupcima povezanima s vojskom kao što su bili General Dynamics, Hughes Aircraft i Raytheon. Vodio je odjel marketinga u Nationalu, frustrirano pratio kako buja korporacijska birokracija, te je napustio tu organizaciju i osnovao tvrtku za ulaganja u nove projekte pod nazivom Sequoia Capital. Specijalizirao se za održavanje ravnodušna. neprobojna izraza lica, čak toliko daje njegov prijatelj Regis McKenna imao dojam da "može biti i nepopustljivi prodavač sagova ako vam nešto želi prodati ili od vas kupiti." Ukupno uzevši, Valentinea bi teško smekšali sentimentalni apeli. Često je tražio utočište u jednom od svojih najdražih aforizama: "Ako mi čovjek uđe u ured i kaže da želi postati milijunašem, to mi je ubitačno dosadno. Ako kaže da želi postići neto-vrijednost od pedeset do stotinu milijuna dolara, time me već zainteresirao. Kaže li da želi zaraditi milijardu, odmah ću mu reći: 'Da čujem priču' ,jer ako se približi tom cilju, svi ćemo pokupiti lijepu zaradu." Valentine se prvi put susreo s Jobsom dok je razmatrao mogućnost da uloži u Atari, a znao je i da agencija McKenna, u čijem je upravnom odboru bio, nešto sitno petlja s Appleom. Valentine je nosio košulje s gumbima na vršcima ovratnika i prugaste kravate, a u njegovim očima Jobs je izgledao poput "odmetnika od ljudske rase" i njegov sastanak s dvojcem iz Applea nije bio nimalo uspješan. Njih su dvojica objasnili. nespretno i

174 Michael Moritz zamuckujući, da će se, bude li tržište za računala s jednom pločom uistinu onoliko veliko koliko neki ljudi predviđaju, oni biti više nego zadovoljni time da malko grickaju po rubovima tog tržišta i godišnje proizvedu oko dvije tisuće ploča. Takav pristup nikako nije jamčio da će osvojiti Valentineovo srce. On je pomislio: "Ni jedan ni drugi nisu imali pojma o marketingu. Ni jedan ni drugi nisu imali nikakvu predodžbu o veličini potencijalnog tržišta. Nisu razmišljali ni približno u dovoljno širokim okvirima." Valentine je pribjegao još jednoj od najdražih izreka: "Tko razmišlja o velikim stvarima često i ostvari velike stvari. Tko razmišlja o malim stvarima nikada ne ostvari velike stvari", te je mladićima rekao kako nije pripravan uložiti zato što nitko povezan s Appleom nema nikakva iskustva s marketingom. Jobs ga je odmah zamolio da im predloži nekoga tko bi popunio tu funkciju. Valentine se vratio u ured, počeo prekopavati po adresaru i odabrao imena trojice ljudi koje je znao iz vremena provedenog u tvrtkama koje su se bavile poluvodičima, te je kod ljudi od povjerenja provjerio kako su u međuvremenu napredovali. Jedan od njih, Mike Markkula (koji se jako ljutio kada bi ga netko oslovio jednim od njegovih dvaju krsnih imena. Armas ili Clifford). radio je za Valentinea sredinom šezdesetih u Fairchiidu.

Na Valentineov nagovor, Markkula (prezime je finskog podrijetla) je dogovorio susret s Wozniakom i Jobsom. Markkuli su bile trideset tri godine i živio je životom mladog umirovljenika u Cupertinu. Bio je jedan od desetaka pojedinaca koji su dobro zaradili na izdavanju dionica neke od mladih kompanija i zaključili da u životu ima i poželjnijih stvari od funkcije potpredsjednika neke velike tvrtke. U Markkulinu slučaju tvrtka se zvala Intel. a u njoj je radio četiri godine nakon napuštanja Fairchiida. Nije nimalo tajio da mu je jedan od životnih ciljeva postati milijunašem do tridesete godine, a kada je taj naum i ostvario, nije se trudio skrivati zadovoljstvo. Prema riječima jednog od njegovih imućnijih kolega iz Intela, Markkulaje bio "multimilijunaš, ali mali multimilijunaš." Bio je odrastao u južnoj Kaliforniji, a diplomirao je i magistrirao elektrotehniku na sveučilištu Southern California, te se nakon školovanja zaposlio u Hughes Aircraft Company, u laboratoriju za istraživanje i razvoj. Nakon što je napustio Fairchild i počeo raditi u Intelu. Markkula je duboko uronio u ritual industrije poluvodiča. Radio je na strategiji postavljanja cijena za nove čipove, sastavljao podatkovne liste, pomagao u rješavanju problema kupaca, te su ga smatrali stalnim i pouzdanim osloncem. ali ne i zvijezdom II usponu. Najviše se proslavio vodeći razvoj Intelova kompjutorskog sustava za procesiranje narudžba kupaca jer se u tom

Povratak u Malo kraljevstvo 175

projektu posve posvetio najsitnijim pojedinostima programiranja. Gledao je kako se širi i razvija Intelova linija memorijskih čipova, te je shvatio važnost dobrih financijskih poznanstava i potrebu za stjecanjem pouzdanih distributera i zastupnika. Intelova tehnička prednost, velika potražnja za čipovima i pomna pozornost posvećena promoviranju i odnosima s javnošću uvelike su olakšali rad odjelu za marketing. U gospodarskoj djelatnosti u kojoj se prodavatelji vole razmetati sposobnošću zavođenja, te se u takvu praksu i upuštaju kad god se pruži prilika, Markkula je bio g. Besprijekorno Čisti. Bilo mu je draže sklupčati se u okrilju obitelji, usputno čavrljanje u njemu je izazivalo nelagodu, bio je točan, savjestan i razborit i uvijek je pomno skrivao namjere. Bez pompe i razmetanja vodio je svoje financije, te posuđivao novac za kupnju dionica prije nego što je Intel izišao na burzu. Jedan od njegovih kolega, Richard Melmon, rekao je: "Nije bio dio ekipe. Mnogi ga nisu podnosili. Nije dizao frku. Bioje pedantan tip koji je uvijek morao znati odgovor, čak i kada nije znao." Razdražen time što je za potpredsjednika zaduženog za marketing imenovan netko drugi, a ne on, Markkula je iznenadio kolege i napustio Intel. Povukao se u toplinu Cupertina, počeo petljati oko kuće, gledati kako mu odrasta dvoje djece. Kupao se u bazenu, postavljao štrcaljke za zalijevanje trave, izrađivao ormariće za glazbenu liniju, prebirao po gitari, te se upoznavao s pojedinostima u vezi sa spremištima za naftu i plin. I dalje je bio vitak i u formi poput srednjoškolskog gimnastičara, a neskriveno se divio Jerryju Sandersu, ekstravagantnom utemeljitelju tvrtke Advanced Micro Devices, koji je, za razliku od većine visokih dužnosnika tvrtki koje su se bavile poluvodičima, govorio kako voli skupe stvari. Markkula je bio skloniji napadnijim stvarima, poput velikog sata koji je nosio na ruci i zlatne Chevroletove corvette kojom se dovezao do lobsove garaže. Markkulaje razgovarao s lobsom i Wozniakom, pregledao je računalo, a uređaji i oprema općenito su ga očarali. "Takve stvari priželjkujem još otkako sam maturirao." Potražio je i savjet Dona Valentinea u dvoetažnoj drvenoj poslovnoj zgradi u Menlo Parku koja je okruživala svojevrsno dvorište i bila prepuna diskretnih mjedenih pločica, s nazivima ispisanima tankim slovima, koje su upućivale na nazočnost više tvrtki specijaliziranih za ulaganje u nove poslovne pothvate. Valentine i Markkula čavrljali su o Appleovim izgledima u uredu prepunom reklama, prospekata i prozirnih kocaka s uspomenama na neke od spektakularnijih ulagačkih uspjeha. Na zidovima su se nalazile i žutosmeđe fotografije Sundance Kida i natpis: KOGA GOD ZATEKNEMO DA PUŠI U OVOM PROSTORU BIT ĆE OBJEŠEN ZA NOŽNE PRSTE I DO BESVIJESTI PREMLAĆEN

176 Michael Moritz

ORGANSKIM MRKVAMA. Ohrabren razgovorom s Valentineom, Markkula je ponudio da će Jobsa i Wozniaka savjetovati o tome kako organizirati Apple. Sastajali su se uvečer i vikendom, a Markkulu je ta malena tvrtka malo-pomalo sve više očaravala. O tome je razgovarao sa suprugom i obećao joj je da će Appleu posvetiti samo četiri godine života, te je rekao Jobsu da će, radi lakšeg podmirivanja troškova razvoja i predstavljanja Applea II, jamčiti za bankovni zajam u visini od 250.000 dolara: taj je iznos bio manji od jedne desetine njegove neto imovine. Markkula je nazvao McKennu. rekao mu kako se sprema uložiti u Apple, te ga zamolio da otrpi Jobsa i Wozniaka. Jobs, Wozniak i Holt sjatili su se u Markkulinoj kući, te su na poluzatvorenoj terasi uz bazen više večeri razmatrali Appleovu budućnost i izglede. U zamjenu za ulaganje u Apple, Markkula je tražio vlasništvo nad trećinom tvrtke, iako je raspodjela udjela izazvala određenu napetost kada je Wozniak upitao bi li ijedna tvrtka bila voljna plaćati Jobsu onoliko koliko on sam zarađuje u Hewlett-Packardu. Markkula je stao u Jobsovu obranu, što je zaprepastilo Wozniaka. "Silno je vjerovao Steveu. U njemu je vidio budućeg voditelja i menadžera, budućeg Mikea Markkulu." Holt je slušao razgovor te je, uz sklonost praktičnosti svojstvenu revolucionarnim socijalistima, zaključio da će dobro proći uhvati li jednu desetinu dionica koje će dobiti Jobs. U Holtu su se također probudile određene sumnje prema Markkuli. "Držao se nekako arogantno i bio onako profinjeno samouvjeren, kao i svi ljudi koji imaju mnogo novca i uvjereni su da im to pravo na neki način pripada rođenjem. Bio mi je sumnjiv." Holt je pretpostavljao i da će Markkula pomoći izraditi poslovni plan, a potom napustiti tvrtku. Takva je sumnjičavost bila obostrana. Markkulaje provjerio sve što je Holt radio, vraćajući se u prošlost. sve do srednjoškolskih dana. Wozniak je Markkulinu čvrstu vjeru smatrao posve promašenom, te je u razgovorima s roditeljima posve uvjereno predviđao da će veliki ulagač ostati bez prebijenog novčića. Wozniak nije bio oduševljen poput Markkule i pitao se treba Ji prihvatiti poziv Hewlett-Packarda da prijeđe u Oregon. Jednako tako, ni njegova supruga Alice nije bila osobito oduševljena poslom koji je odnosio toliko vremena, a nije donosio mnogo novca. Prema njezinim riječima: "Sviđali su mi se sigurnost i redovita plaća." Kada je Markkula kao uvjet za uJaganje zatražio da Wozniak prijeđe u Apple i počne raditi puno radno vrijeme, kriza je dosegnula vrhunac. MarkkuJa. Jobs i Holt razgovarali su o tome mogu li dalje bez Wozniaka, te su počeli iznositi raznorazne prijetnje. Prema Holtovim riječima:

Povratak u Malo kraljevstvo 177

"Rekli smo mu da ispada iz igre ako ne dođe raditi u Apple Computer. Čak ni tada nije samo tako pristao. Još barem dva tjedna žalio se i tužio j odugovlačio." Jobs je pokrenuo žestoku akciju da uvjeri Wozniaka da prijeđe u Apple. Zvao je Wozniakove prijatelje, tužio se kako više ne zna što da poduzme, te ih molio da ga pokušaju nagovoriti uvjerljivim telefonskim pozivima. Posjetio je i Wozniakove roditelje, ondje se rasplakao i stao ih moliti da pomognu. Markkula je vršio manje nametljiv pritisak, te je Wozniaku strpljivo objašnjavao: "Kada određenu ideju želiš pretvoriti u novac, okrećeš se određenoj tvrtki." Wozniakje rekao: "Čim sam zaključio da to radim radi zarade, sve ostalo postalo je znatno lakše." Bilo je tu i još nekoliko praktičnih pitanja. Tvrtka Apple Computer Company službeno je osnovana 3. siječnja 1977. godine, a u ožujku 1977. otkupila je partnerski ugovor za 5308,96 dolara. Kako bi izbjegao sve eventualne komplikacije, Markkula je ustrajno tražio da tvrtka otkupi i udio koji je u partnerskom odnosu imao Ron Wayne. Wayne se oduševio kada je primio ček i utvrdio da vrijedi 1700 dolara više od papira na kojem je bio ispisan. Bilo je tu još i nekoliko širih pitanja. Budući da Markkula ni u jednom trenutku nije pokazao želju da vodi tvrtku, trebalo je pronaći nekoga tko će se brinuti za praktičnu stranu pothvata. Prema Wozniakovim riječima: "Mike je rekao da, ako već ulaže novac, želi i da se netko brine za svaki cent." Markkula je u ulozi osobe koja će se brinuti za njegove dolare vidio Michaela Scotta, čija se karijera godinama isprepletala s njegovom. Kada su obojica počeli raditi u FairchiIdu, istoga dana u rujnu 1967. godine, ondje su im dodijelili susjedne urede. Još neko kratko vrijeme Markkula je radio za Scotta, koji je bio godinu mlađi od njega. Radili su ono što su inače radili i njihovi suvremenici. Šalili su se u vezi s glasinama koje su kružile tvrtkom i međusobno predviđali kojom će brzinom padati cijene poluvodiča. Nakon što su utvrdili da su rođeni na isti dan, ll. veljače, pomno su pazili da svake godine taj datum Obilježe slavljeničkim objedom. Upravo tijekom tog obrednog objeda 1977. Markkula je upitao Scotta zanima li ga funkcija predsjednika Applea. Scott je, kao i Markkula, u srcu bio inženjer. Odrastao je II Gainesvilleu, na Floridi, a kao tinejdžer se tijekom poslijepodneva i vikenda poigravao na odjelu za obradu podataka jednog sveučilišta, gdje se nalazio IBM-ov model 650 - koji je potkraj pedesetih godina 20. stoljeća, bio najpopularnije računalo na svijetu. Odabrao je California Institute of Technology, a ne Massachusetts Institute of Technology, jer mu je sunce bilo

178 Michael Moritz

draže od snijega, i ondje se specijalizirao za fiziku. Nakon što je diplomirao, dvije je godine radio kao inženjer u Beckman Instruments Systems Divisionu u južnoj Kaliforniji, tvrtki koja je proizvodila zemaljske instrumente za provjeru raketa tipa Saturn. Igrom slučaja, tvrtka Beckman bilaje stalna postaja prodavatelja iz Fairchiida koji su svim silama željeli ispuniti zadane kvote i ciljeve koje je postavljao Don Valentine. Scott je prešao u Fairchild (kamo ga je djelomično privuklo obećanje o nagradi od 100 dolara za informacije o potencijalnim novim članovima ekipe). Ondje se zadržao dvije godine, no razočarale su ga političke spletke unutar tvrtke, pa je prešao u National Semiconductor. U dobi od trideset dvije godine Scott je već vodio proizvodnu liniju vrijednu 30 milijuna dolara godišnje. U sklopu tog projekta proizvodili su se čipovi koji su udruživali analognu i digitalnu elektroniku. To nipošto nije bio najglamurozniji dio Nationala, no Scottova funkcija direktora proizvodne linije bila je jedan od temeljnih kamena u sustavu upravljanja tvrtkom, a onje, u biti, vodio tvrtku s osamsto zaposlenika. Napredovaoje, trpio žestoke sastanke s predsjednikom tvrtke, skupove na kojima su šalice s kavom poskakivale od silnog udaranja šakom po stolu, odbio je ponudu da vodi pogon na Dalekom istoku, te je zaključio da želi ostati u Kaliforniji. U vrijeme kada se našao na slavljeničkom objedu s Markkulom, Scott je ustvrdio: "Dosađivao sam se. Isti posao radio sam već četiri godine." Nastanak tvrtke promatrao je u inženjerskim okvirima: "To je poput partije šaha, osim što se potezi nastavljaju. Izazov glasi: treba osnovati sustav koji radi bez nečijeg nadzora i brige i ima vlastite sustave provjera i ograničenja. Zanimalo me mogu li izgraditi sustav od nule." Bio je to zdepast muškarac koji je hodao stisnutih šaka. Nosio je naočale, imao kratku kosu koju je volio kovrčati prstima, najčešće je nosio majice kratkih rukava koje su mu stršale u predjelu struka, a za najuspješnijih dana izgledao je poput dobronamjernog vlasnika automobilskog otpada. Obilježavalo ga je više od tek usputnog dojma da bi bio sretan kada bi mogao voditi posve automatiziran proizvodni pogon iz fotelje ispred nekog kompjutorskog terminala, uz limenku Budweisera i grmljavinu Wagnerovih "Valkira" u pozadini. Markkula, koji je bio sklon diplomatskim nastupima i koji se nije volio nametati zahtjevima, zamolio je Jobsa i Wozniaka da promisle o mogućnosti da Scott postane predsjednikom Applea. Wozniaka, koji se silno bojao da ga ne opterete nekakvim birokratskim dužnostima u proširenoj korporaciji, Scott se dojmio, a laskala mu je i njegova očita zaluđenost računalima. "Osjećao sam se vrlo lagodno i sigurno zbog toga što će netko

Povratak u Malo kraljevstvo 179

drugi, osim Stevea, voditi računa o proizvodnji." S druge strane, Jobs je bio puno manje siguran u tog zdepastog čovjeka kojem, kako se činilo, nije bilo stalo do istočnjačke filozofije i koji je više volio pizzu nego salatu. Satima je sjedio u 8ob's Big Boyu s Holtom i Wozniakom i naklapao o Scottu. Prema Holtovim riječima: "Jobs nije znao želi li se priključiti novoj predstavi ili ne. Nije bio osobito uvjeren da je Woz stvoren za biznis, te je s njim namjeravao razgovarati i pomoći, u slučaju kritične situacije, kako bi tvrtka ostala na pravome putu. Naposljetku se našao u neizvjesnoj situaciji, u položaju u kojem nije znao kolike se moći odriče." U slučaju da se Scott pokaže nedoraslim, Jobs je htio imati mogućnost da ponovno otkupi njegov udio. Markkula je ponovno upotrijebio svoju moć uvjeravanja, te je objasnio Jobsu da to nije pitanje moći, nego pitanje hoće li se Appleom bolje upravljati. Jobs je slušao. Odvagivao je obećanja o budućim doprinosima u odnosu na vrlo opipljiv gubitak moći. Bio je dovoljno snažan da prizna što ne zna i dovoljno borben da ne dopusti da ga samo tako pregaze znatno stariji ljudi. Bio je pripravan odreći se mnogih briga i napora, ali ga je pritom tješila i jednostavna matematika. Budući da su Wozniak, Jobs i Markkula u svim kombinacijama imali nadzor nad većinskim dijelom dionica tvrtke, mogli su bilo kada smijeniti Scotta. Bio je to neobičan aranžman, a Scott, koji je postao svojevrsnim čuvarem tudih ulaganja, odmah je spoznao stvarnost. "Pitao sam se hoću li moći išta provesti do kraja ili ćemo se cijelo vrijeme prepucavati. Najviše me zabrinjavalo pitanje hoćemo li se Jobs i ja moći slagati, a njega što ne radim potrošačke stvari. Bio sam zabrinut zbog toga što on ne zna što radi." Budući da je Scott nominalno bio šef, za prvu godinu dobio je 20.001 dolar, dolar više od članova trijumvirata. Iako su, u ovoj ili onoj mjeri, svi bili tehnički nastrojeni,Jobs, Wozniak, Holt, Markkula i Scott praktički nisu imali dodirnih točaka. Razlikovali su se po dobi, izgledu, podrijetlu i ambicijama. Privlačile su ih različite ljubavnice i različito su se odnosili prema vjernosti, užicima, estetici, religiji, novcu i politici. Dvojica su se u govoru često služila psovkama, a ostali su se gotovo crvenjeli pri spomenu neke vulgarne riječi. Bili su toliko različiti da bi se neki biolog, kojem bi pokazali pet primjeraka kromosoma vjerojatno iznenadio kad bi doznao da su svi donatori muškarci i dvonošci. Iako nema sumnje daje volio novac i žudio za moći, Jobs je praktički upao u Apple jer nije imao što drugo raditi. Wozniak, kojem je binarna razlika između tisuće i milijuna bila mnogo jasnija od monetarne razlike

180 Michael Moritz između dvaju iznosa, najviše je uživao kada je mogao prikazati moć svog uređaja. Holta, koji u životu nikad nije imao trideset tisuća dolara, privlačila je mogućnost da za pet godina zaradi četvrt milijuna dolara. Markkula nije uspijevao prikriti zanimanje za računala, ali ni želju da poveća osobni ulagački portfelj, dok je Scott, više od ičega, želio biti predsjednik tvrtke koja će ostvariti fantastičan uspjeh.

Povratak u Malo kraljevstvo 181

((U Kini bi mogao postići čudesan uspjeh).'} uskliknula je Paola Ghiringelli Uređaji Apple II, Apple III, Lisa i Macintosh bili su raspoređeni u borbenoj fonnaciji na dva stola od nehrđajućeg čelika. Dvojica Macovih voditelja marketinga, Michael Murray i Michael Bokh, sjedili su pred računalima i dovršavali prezentaciju koju su pripremali za umjetnika belgijskog podrijetla, Jeana-Michela Folona. Nekoliko mjeseci prije, Stevea Jobsa, u ulozi Appleova esteta, silno se dojmio most između romantike i nadrealizma koji je Folon postavio svojim djelima. Stoga je odlučio spojiti tog europskog umjetnika i kaIifornijsko računalo, te je, neko vrijeme, tražiO da Appleove reklame odražavaju Folonovu predodžbu o Macu. Jobs je bio došao k Folonu, posjetio je i jednu njegovu izložbu u New Yorku, te ga pozvao u Cupertino. Jobsu je mješavina umjetnosti, New Yorka i Europe bila neodoljiva. Polonje, pak, poslao nekoliko skica s idejama, koje je Jobs držao u jednoj komodi u spavaćoj sobi. Stoga nije bilo nimalo slučajno što su se Murray i Boich našli u folonovskome svijetu. Sivi pusteni zidovi konferencijske sobe bili su urešeni imitacijama reklamnih plakata, uputa za uporabu i omota za diskete iz Appleova grafičkog odjela, načinjenih od elemenata i stalnih tema Folonova rada. Metar i pol visok kartonski prikaz jednog Folonova lika melankolična držanja, s otrcanim šeširom i uskim kaputom bio je naslonjen na jedan zid. Murray je bio odlučio Folonu ponuditi dolar za svaki prodani Mac, a to je, s obzirom na to da se Apple nadao kako će u perspektivi prodavati milijun Macova godišnje, bila vrlo unosna ponuda. Boich se poigravao Lisom kada se na ekranu iznenada pojavila hrpa ispremiješanih slova i brojki. Pogledao je ekran i rekao: "Pogledat ću može li se ovo nekako srediti, jer ćemo inače kada Polon dođe imati Lisu koja ne radi." Murray je pogledao zbrkani prikaz i promrmljao: "Prezentacije u Appleu već su poznate po problemima. Ova mora ispasti kako treba." Vratio se do Maca i dovršio minijaturni prikaz jednog od Folonovih likova s balončićem za dijalog u kojem je stajalo BONJOUR MONSIEUR. Folon je Cupertinu donio šareni pariški stil. Taj visoki muškarac neuredna izgleda nosio je izgužvane tamnoplave slikarske hlače, uske ljubičaste naramenice, kariranu Viyellinu košulju, iznošeni pamučni sako j okrugle naočale s rožnatim okvirima. U njegovoj su pratnji bili Paola Ghiringelli, u samtnom narančastom prsluku i žutosmeđim hlačama, te Marek Millek, koji je kao grafički dizajner radio za Apple u Parizu i ovdje

182 Michael Moritz

je imao ulogu vodiča i tumača. Folon je odmah poremetio pomno razrađene planove kada je odlučio podrobnije istražiti računala. "Oh. regardez!" uskliknuo je Folon kada je uočio Murrayev crtež. Uređaj ga je privukao, te je sjeo i počeo pratiti demonstraciju mogućnosti Macintosha i, kako se ubrzo pokazalo, kratki prikaz načina rada računala, pri čemu je Murray stvari objašnjavao kratkim odsječenim rečenicama na pojednostavnjenom engleskome, koje je Millek, cockneyskim naglaskom, prevodio da francuski. Murray je počeo izrađivati nove crteže. "Povećaj oči i ucrtaj zjenice", predložio je Boich. "Možemo mu staviti pjegice na lice", objasnio je Murray. Folon je sjeo i počeo crtati mišem. Pogledao je prikaz koji se pojavio na ekranu, pa se lecnuo. "Ah. Sada ne zna crtati", uskliknula je Paola Ghiringelli promuklim glasom s talijanskim naglaskom. Zatim se obratila Murrayu: "To će služiti samo za crtanje?" "Ne, ne, ne", ustvrdio je Murray usrdno. "J za pisanje i tipkanje." Potom su se okupili oko dugačkog konferencijskog stola, a Murray je stao kraj stalka s prikazom pet temeljnih pitanja o Macintoshu. "Celles sont des hannes questions", rekao je Folon i na stol postavio maleni kasetofon. "Macintosh", objasnio je Murray, "je samo kodni naziv. Ali je s vremenom nekako poprimio vlastiti život. Ne radi se samo o jabuci. Mac označuje uređaj. Čovjeka. Osobnost. Karakter." "Što je Macintosh?" upitala je Paola Ghiringelli. "Vrsta jabuke", odgovorio je Murray. "Jabuke?" začudila se Paola Ghiringelli. "Tako je", odgovorio je Murray. "Postoji zlatni delišes, idared .. postoji vjerojatno i deset sorta jabuka." "Ah! Macintosh je sorta jabuke", uskliknula je Paola. Folonje počeo gestikulirati. "U Europi", prevodio je Millek, "riječ mac ljude asocira na uređaj. Na brzinu. Na velike muškarce. Mačo-tipove." "Meni se čini da je naziv zgodan", rekao je tiho Folon. "Ali u Europi nema veze s jabukama." Murray je zatim objasnio razlike među svim Appleovim računalima, pa je rekao: "Ne želimo uređaj prodavati kao tehnološki aparat. Želimo da proizvod ima osobnost i želimo da ga ljudi kupuju upravo zbog te osobnosti. Želimo da postane kultnim proizvodom. Želimo da ga ljudi kupuju i zbog imidža i zbog praktičnih koristi." Potom je pokazao još jedno pitanje na velikom papiru i retorički

Povratak u Malo kraljevstvo 183

upitao: "Tko će se njime služiti? Njime će se koristiti na radnim stolovima. Radni su stolovi u uredima. Stolovi su u velikim uredima ... u malim uredima ... u velikim gradovima ... u malim gradovima ... na sveučilištima .. u SAD-u ... u Europi. .. širom svijeta." MilJekje uzdahnuo i obratio se Murrayu. "Samo malo", rekao je. "Ovo sad već postaje malo komplicirano. Kada na francuskome kažete bureau, ta riječ označuje i 'radni stol' i ·ured'. Kada počnete govoriti o radnom stolu u uredu, stvari se već jako kompliciraju." "To je tajno?" upitala je Paola Ghiringelli. "Jako", odgovorio je Murray. "Imamo mnoštvo prijatelja u Olivettiju i IBM-u", dodala je ona. "Stvar je vrlo, vrlo tajna", ponovio je Murray. "Meni nemojte govoriti o tome", zgrozio se Folon. Murray je iznenada zašutio. "Ne znam kako da vam to kažem." "Što?" upitao je Millek. "Korisničko sučelje", rekao je Murray. "Samo ne to, za ime svijeta", rekao je Millek. "Želim samo reći da se lako koristi", nastavio je Murray. "To je već bolje." Millek je uzdahnuo. Murray je izlaganje nastavio kratkom poviješću Applea, popraćenom podacima o prodaji i broju zaposlenika. On i Folan razgovarali su o mogućnosti da Folan dizajnira plakat i niz dopisnica, te da u suradnji s jednim od programera stvori igricu koja će pratiti računalo. Opisao je svjetsko tržište za osobna računala koje će, prema njegovim očekivanjima jednoga dana nastati. Potom je nabrojio zemlje u kojima Apple po njegovu mišljenju neće pronaći kupce za Macove i zaključio: "Neće ih biti u Kini, ni u Rusiji, ni u Indiji. No, dobro, možda kupac-dva u Indiji." "U Kini bi mogao postići čudesan uspjeh", ustvrdila je s pouzdanjem Paola GhiringeUi. "Ondje su jako lijeni. Računaju s pomoću mehaničkog računala. Jako će im se svidjeti."

KAKVA MATiČNA PLOČA

Kao veliki poticaj za ubrzani dovršetak nasljednika računala Apple poslužila je neumoljiva prijetnja Prvoga računalnog sajma na Zapadnoj obali (First West Coast Computer Faire). Prve reklame za sajam obilježila je određena ogorčenost. Gotovo se stjecao dojam da su hobisti iz Silicijske doline uvjereni da im mjesto II svijetu mikroračunala koje im po svim pravima pripada uzurpira niz izložaba i sajmova koji su se 1976. održali na zabačenim mjestima na kojima ljudi, barem prema njihovu mišljenju, nisu znali odrediti razliku između mikroprocesora i bistabilnih sklopova. Sastanke Homebrew Cluba obilježavala su sumorna lica, a sajmovi su se i dalje održavali II gradovima udaljenima tisuće kilometara od mikroračunalnog Betlehema - Detroitu u Michiganu, Trentonu u New Jerseyu ... Stoga je olakšanje bilo gotovo opipljivo kada se, ubrzo nakon što su Jobs i Wozniak svoju kutiju za cigare odnijeli u Atlantic City, počela širiti vijest da se u proljeće 1977. u Civic Auditoriumu u San Franciscu treba održati veliki stručni sajam. Obojica glavnih organizatora sajma bili su članovi Homebrew Cluba i u sklopu izvornog plana bili su zamislili skup namijenjen razmjeni na Stanfordu, no uprava sveučilišta odbila je taj prijedlog. Kako su morali potražiti drugo mjesto, te vođeni podacima o broju posjetitelja koje je

184

Povratak u Malo kraljevstvo 185

privukao sajam u Atlantic Cityju, uspjeli su prikupiti dovoljno novca da plate polog za najam jedne velike konferencijske dvorane u San Franciscu. Oglasi koji su najavljivali velik broj posjetitelja i mnoštvo izlagača pojavili su se u biltenu Homebrew Cluba, a Jobs je, još u rujnu 1976., bio jedan od prvih pojedinaca koji su se obvezali da će nešto izložiti. Uz velika obećanja o veličini izložbe, broju izlagača i sudionicima uvodne rasprave na konferenciji, bilo je to idealno mjesto za predstavljanje novog računala. A za Wozniaka, Jobsa i njihove nove profesionalne suradnike, mjesece uoči održavanja prvog sajma obilježio je grozničavi organizacijski kaos. Jobs je držao da su "kutije za cigare" koje su se tijekom sastanaka Homebrew Cluba nalazile na radnim stolovima u SLAC-u elegantne koliko i muholovke. Ta četvrtasta, plavocrna metalna kutija u kojoj se nalazio Sol tvrtke Processor Technology, izgledala mu je nespretno i industrijski neprivlačno: "Crv mi nije dao mira i stalno me kopkalo to da želim računalo u plastičnom kućištu." Niti jedan drugi proizvođač mikroračunala nije se odlučio za taj smjer. Općenito se smatralo da je plastično kućište nepotreban trošak u usporedbi s jeftinijim i podatnijim metalom. Hobistima, tako se barem smatralo. nije bilo toliko stalo do izgleda koliko do sadržaja. Jobs je kućišta za Apple htio izraditi po uzoru na kućišta za Hewlett-Packardove kalkulatore. Sviđale su mu se te skladne, svježe linije, otporne plohe, te izgled u kući, na običnome ili radnom stolu. Automobilom jc odlazio u robnu kuću Macy's u San Franciscu i dugo se zadržavao na odjelima s kuhinjama i glazbenim linijama, te proučavao dizajn kućanskih aparata i pomagala. Vrlo je pomno pratio i motrio pojedinosti, profinjena ukusa osobe koja zna što joj se sviđa, te je jednako tako bio čvrsto odlučio postići točno ono što je htio. Jobs se obratio jednom bivšem kolegi iz Atarija i izvornome "neparnom" članu uprave Appiea, Ranu Wayneu, te ih zamolio da skiciraju kućište. Prijatelj izAtarija izradio je nekoliko kućišta tušem, prepunih uglova, vijuga i višestrukih oblina. Dizajn Rona Waynea izgledao je fantastično komplicirano. Kućište je imalo sklopivi gornji dio od pleksiglasa koji je za drvene stranice bio učvršćen metalnim trakama. Kako bi računalo zaštitio od kose, kave i prašine, Wayne mu je dodao polukružna "vrata" koja su klizila i tako se spuštala na tipkovnicu, poput poklopca rolo-stola. Vrata su II tom kretanju aktivirala i prekidač skriven u vodilici i tako uključivala ili isključivala računalo. Jobs nije imao previše strpljenja ni za jednu ni za drugu ideju. te se dao u potragu za profinjenijim pristupom. Jerryja Mannocka kao mogućeg spasioca preporučio je jedan od Wozniakovih kolega iz Hewlett-Packarda. Početkom siječnja 1977. Jobs

186 Michael Moritz

je nazvao Mannocka, objasnio mu dvojbu koja gaje mučila, te mu predložio da dođe na sastanak Homebrew Cluba. Mannock je nekoć htio studirati elektrotehniku, ali je zaključio da mu je konkretno draže od apstraktnoga, te je nekoliko godina radio kao dizajner proizvoda u Hewlett-Packardu. Kako muje već bilo dojadilo dizajniranje kućišta koja su se trebala svidjeti inženjerima, te kako su ga uzbunile priče mladih ljudi o umirovljenju, dao je otkaz, počeo raditi u tvrtki koja je proizvodila uređaje za hendikepirane osobe, te gotovo odmah stekao dojam da se ondje prema njemu odnose kao prema crtaču. "Kad god sam kretao na posao, želudac mi se vezao u čvor." Ponovno je dao otkaz, prodao automobile, te sa suprugom počeo putovati Europom, a kada se vratio u Kaliforniju, pokrenuo je vlastitu tvrtku. U vrijeme kada ga je nazvao Jobs, Mannock je pokušavao od kuće privući klijentelu za tvrtku. Taj muškarac čvrste građe i tamne kose preuzimao je sve projekte kojih se uspijevao domoći. Tijekom prve godine rada tvrtke dizajnirao je jednu solarnu kuću u Novom Meksiku, prihvatio nekoliko manjih ugovora za osmišljavanje pakiranja i uspio zaraditi 100 dolara. Mannock je zatekao Jobsa u predvorju SLAC-a kako stoji kraj sklopivog stolića s računalom i razgovara s nekolicinom ljudi. "Istodobno je vodio tri razgovora i nekako uspijevao držati sve konce u rukama. Dotada nikada nisam vidio osobu koja je u stanju tako nešto raditi." Mannock je tako doznao da Jobs želi nekoliko plastičnih kućišta u roku od dvanaest tjedana, na vrijeme za pripremu službenog predstavljanja računala Apple II na Prvom računalnom sajmu na Zapadnoj obali. Mannocka kratak rok nije obeshrabrio. "Takvo što nisam prije radio, pa nisam ni znao je li rok prekratak." Kada mu je Jobs ponudio 1500 dolara za mehaničke crteže kućišta, Mannock je pristao, ali je tražio isplatu unaprijed. "Kupci su mi izgledali nepouzdani i nisam znao hoće li tvrtka još postojati kada dovršim kućište." Jobs ga je uvjerio da će Apple i tada postojati, da će podmiriti račune i da je tvrtka praktički pouzdana koliko i najpouzdanija banka. Samo je računalo diktiralo velik dio načina oblikovanja kućišta. Poklopac se morao skidati, kućište je moralo biti dovoljno visoko da se u njemu nađu kartice koje idu u utore na matičnoj ploči, te dovoljno veliko da se rasprši dio topline koju stvara napajanje. Mannock je nacrte dovršio za tri tjedna. "Pripremio sam vrlo konzervativan dizajn koji se uklapao s ostalim elementima. Tražio sam kvalitetan i otvoren izraz u plastici i minimalnu količinu vizualno nepotrebnih elemenata." Nakon usklađivanja općeg oblika, preinake su bile malobrojne. Dvije udubljene ručke sa strane uklonjene su jer je cijelo kućište bilo dovoljno tanko da se uhvati palcem i malim prstom. I premda je Jobs s oduševljenjem prihvatio Mannockove

Povratak u Malo kraljevstvo 187

nacrte za kućište, ustrajno je odbijao platiti 300 dolara za poliuretansku maketu reklame. Baš kao što je kućište koje je osmislio Ron Wayne ostavljeno po strani, takva je sudbina snašla i njegov izvorni logotip koji su obilježili tragovi akademskog pristupa. U agenciji Regis McKenna, Rob Janov, mladi umjetnički direktor, dobio je zaduženje da se brine za Apple, te se posvetio dizajniranju logotipa te tvrtke. Oboružan predodžbom da će se računala prodavati potrošačima, te daje njihovo računalo jedno od rijetkih koje nudi i boju, Janov je počeo izrađivati crteže služeći se zdjelom s jabukama. "Htio sam pojednostaviti oblik jabuke." Na jednoj strani jabuke ostavio je "rupu", trag zaobljenog zagriza, jer je to smatrao duhovitim odrazom svijeta bitova i bajtova9 , ali i inovacijom u dizajnu. Janov je smatrao da dio jabuke koji nedostaje "ne dopušta da jabuka izgleda poput malene oble rajčice." Preko jabuke je postavio i šest raznobojnih pruga, počinjući od zelene, pa je cijeli dizajn tako dobio i blago psihodeličan ton. Ukupan je dojam bio privlačan i topao. Janov se ovako prisjeća Jobsovih zahtjeva: "Steve je uvijek htio da izgled odražava visoku kvalitetu. Tražio je nešto što izgleda skupo i ne izgleda poput nekakve nezgrapne makete zrakoplova." Jobs je pomno pazio na stil i izgled logotipa, često odlazio u agenciju, a navečer oko toga još zdvajao i u domu Regisa McKenne. Kada je Janov predložio da šest boja odvoje tankim prugama kako bi logotip bilo lakše reproducirati, Jobs nije pristao. Za proizvodnju pločica s nazivom proizvoda pronašao je tvrtku koja je radila natpise za Hewlett-Packard, te tako dobio reljefni logotip na tankim aluminijskim pločicama. Prvu je seriju pokusnih pločica odbio jer su se boje miješale. Većina drugih proizvođača računala zadovoljavala se jednostavnijim izgledom: utiskivanjem naziva tvrtke u metalno kućište, bez plaćanja još nekoliko centa po primjerku kojima bi dobili prvorazredan izgled. U međuvremenu je Holt imao pune ruke posla sobuzdavanjem računala. Od trenutka kada ga je Jobs nagovorio da radi za Apple imao je dojam da se pouzdano i lagano napajanje koje se neće pregrijavati može izraditi jedino pristupom kojim se još nije poslužio niti jedan drugi proizvođač mikroračunala. Umjesto da se zadovolji konvencionalnim linearnim napajanjem koje se nije osobito promijenilo još od dvadesetih godina 20. stoljeća, Holt se odlučio za složeniji pristup: prilagodbu napajanja sa zaštitnom sklopkom (SMPS) koje je prije osmislio za jedan osciloskop. SMPS je bio znatno lakši i bitno kompliciraniji od linearnog napajanja. 9 byte ima i značenje "zalogaja", "zagriza" - nap. prev.

188 Michael Moritz Električna energija za kućanstva u tom se uređaju uključuje i isključuje vrtoglavom brzinom, te tako stvara postojanu struju koja ne može izazvati pregaranje skupih memorijskih čipova. Hobisti koji su proklinjali zagrijavanje krupnih linearnih napajanja mogli su se samo s distance diviti takvim uređajima. "Čuvajte se SMPS-a", upozoravali su jedni druge. Wozniak je priznao: "Imao sam tek maglovitu predodžbu o tome što je SMPS." Holtovaje završna konstrukcija bila iznimno pouzdana i manja od jednolitrenog tetrapaka za mlijeko. Dok je Holt razmišljao o prednostima i manama dovršenog napajanja, te kada je postalo jasnije kolike će biti završne dimenzije računala, Jobs se ponovno obratio nekadašnjem kolegi iz Atarija, Howardu Cantinu, koji je bio izradio nacrt za tiskanu pločicu za Apple I, te ga zamolio da taj posao odradi i za Apple II. Jobs je ovaj put imao strože zahtjeve. Odbacio je Cantinov prvi nacrt i zatražio da na drugome isključivo linije koje spajaju čipove budu posve ravne. Cantinje dobro zapamtio to natezanje. "Izluđivao me. Pokušavao sam mu objasniti da težnja savršenstvu u određenoj točki postaje neproduktivnom. Toliko me iritirao da sam se zakleo da više nikada neću raditi za njega." Jobs je popustio tek kadaje Cantin tiskanu pločicu smanjio na veličinu bloka za pisanje. Umjesto da nacrt dostavi izravno proizvođaču pločica, Jobs je ustrajno tražio da se nacrt dodatno pročisti i prilagodi, odnosno digitalizira, s pomoću računala, iako je zbog toga došlo do kašnjenja.

S približavanjem otvorenja sajma, pojavljivale su se i nove naporne i dosadne brige. Tiskara je isporučila posjetnice tek dva dana prije početka sajma. Na dijelu tiskanih pločica čipovi su se našli prije dodavanja sjajnog svilenkastog premaza. Jobs se u međuvremenu odlučio za smeđu tipkovnicu, nakon što je pratio reakcije ljudi poput vlastitih roditelja na niz različitih boja. Iako su računala radila, tipkovnice su prestajale raditi svakih dvadeset minuta zbog jednog čipa osjetljivog na statički elektricitet. Wozniak je u međuvremenu svim silama nastojao ubaciti programski kod za skraćenu verziju BASIC-a u jedan ROM-čip. Bio se nadao da će upotrijebitijedan novi AMI-jev čip, no kada taj dio nije stigao na vrijeme, morao je prijeći na čip tvrtke Synertek. On, Espinosa, Wigginton i Holt napisali su nekoliko malih pokaznih programa koji su naglašavali kako računalo obrađuje boje i zvuk. Ti demonstracijski programi hitno su se kopirali s pomoću kasetofona, a kad god bi ponestalo zaliha kaseta, Espinosu su slali u obližnji diskont Gemco da ih kupi. Što je bilo još važnije, nije se pouzdano znalo hoće li kućište biti

Povratak u Malo kraljevstvo 189

dovršeno za otvorenje sajma. Nakon što su mehanički crteži zadovoljili tražene kriterije, Mannock i Jobs morali su odabrati jedan od dvaju postupaka izrade: niskotlačno lijevanje ili strukturalnu pjenu. Pri prvom postupku kemijska reakcija tjera poliuretan da ispuni kalup, ali na površini ostavlja mjehuriće. Drugi je postupak složeniji i iziskuje ubrizgavanje ili zagrijavanje pjene pod pritiskom, ali je površina glatkija. Kako nitko nije očekivao da će Apple prodati više od pet tisuća primjeraka drugog računala, Jobs i Mannock odlučili su se za prvospomenutu metodu s korištenjem alata za epoksi, a ne za trajniji, i znatno skuplji, metal koji se koristio za dugotrajnije proizvodne serije. Prva kućišta izvađena iz kalupa bila su krhka i klimava. Površine su bile neravne, poklopci ujeknuti, a rubovi su prelazili preko tipkovnice. Najveće greške popravljalo je šestero ljudi u Appleu s pomoću skalpela, brusnog papira i kita te svijetlosmeđom bojom prskalo kućišta koja su zahvaljujući tomu izgledala lagano i svijetlo. Odlučeno je da će računala na sajmu raditi bez ventilacijskih otvora sa strane jer nisu bili posve dobro prorezani. Nakon što je dovršen veći dio priprema, večer uoči otvorenja sajma okupili su se u hotelu St. Francis na Union Squareu u San Franciscu. Scott i Markkula bili su naviknuti na velike hotele, no mlađi članovi ekipe tada su prvi put okusili život na visokoj nozi. Espinosa, koji je dostavu novina bio zamijenio plaćom od tri dolara na sat u Appleu, nije mogao vjerovati kada je dobio predujam i povlasticu korištenja računa za troškove reprezentacije. Appleova računalo u boji dobilo je naziv zahvaljujući istoj vrsti refleksa kojim su drugi, veći proizvođači računala, nazvali svoje uređaje. Kao što je Digital Equipment Corporation kasnijim inačicama računala PDP davao viši serijski broj, tako je i Apple svoje drugo računalo nazvao Apple IL Uređaj koji se pojavio na sajmu nije bio djelo jedne osobe. Nastao je u suradnji i stapanjem doprinosa na području konstruiranja digitalne logike, analognih sklopova i estetske privlačnosti. Boja, utori, način na koji je memoriju bilo moguće proširiti s 4 kB na 48 kB, upravljanje tipkovnicom, povezivanje s kasetofonom, te BASIC pohranjen u ROM-u - u biti matičnoj ploči - sve je to bio Wozniakov doprinos. Holt je dao doprinos II obliku iznimno važnog napajanja, dok je Jerry Mannock stvorio kućište. Ti su inženjerski uspjesi dobili službeno priznanje kada je, nekoliko mjeseci poslije, Wozniaku dodijeljen američki patent br. 4.136.359 za mikroračunalo s videoprikazom, a Holtu američki patent br. 4.130.862 za istosmjerna napajanje. No, iza sviju njih provirivao je Jobs, koji je gurkao i tjerao, te je, uz tu naoko neiscrpnu količinu energije, postao glavnim

190 Michael Moritz

arbitrom i odbijateljem. U siječnju 1977., kada je bilten Homebrew Cluba dosegnuo nakladu od 1500 primjeraka, anketa provedena među članovima pokazala je da raspolažu s 181 računalom, od toga sa 43 primjerka modela IMSAIS, 33 Altairova modela 8080, te sa šest Appleovih modela 6502. Apple se našao na osmome mjestu, s udjelom od, kako je izračunao jedan hobist, koji se služio posebno za tu svrhu napisanim računalnim programom, 3,2967 posto. Čak i ako o tome nisu razgovarali točno na taj način, ljudi u Appleu znali su da bi Prvi računalni sajam mogao pomoći u promjeni tog hijerarhijskog poretka. Uviđali su i moć prvog dojma. Zahvaljujući udruženom djelovanju Markkule, Jobsa i McKennine agencije, Appleovo javno predstavljanje preraslo je u pravi trijumf. Budući da je Jobs bio jedan od prvih predstavnika proizvođača koji su se obvezali izlagati na sajmu, Appleu je dodijeljen počasni prostor u prednjem dijelu izložbene dvorane. Markkula je organizirao dizajn štanda - naručio je veliki, sa stražnje strane osvijetljeni, natpis od mutnog pleksiglasa, s novim logotipom tvrtke, te veliki televizijski ekran koji je prikazivao mogućnosti Appleova računala. Tri računala nalazila su se na dvama pUltovima. Izgledali su konkretno i veliko, iako su to bila jedina tri posve dovršena Appleova uređaja. Markkula i McKenna u međuvremenu su se pozabavili modnim stilovima, te su Jobsa odveli jednom krojaču u San Francisco i uvjerili ga da kupi prvo odijelo u životu. "Svi smo se dogovorili da ćemo se elegantno odjenuti", rekao je Wozniak. Stoga su na početku sajma svi izgledali razmjerno pristojno, iako su Jobsu trodijeino odijelo i kravata bili manje udobni od traperica i Birkenstockovih sandala. Mukotrpne i užurbane pripreme pokazale su se isplativima jer je Prvi računalni sajam na Zapadnoj obali bio divovski hibrid - sastanak gorljivih članova Homebrew Cluba u kombinaciji s ponešto profesionalnih aspekata kompjutorskih izložaba i sajmova namijenjenih proizvođačima velikih računala. Stotinjak govornika publici je predstavilo referate i radove koji su se bavili temama poput džepnih računala, robota, glazbe kojom se upravlja računalima, računala za invalidne osobe,jezika visoke razine, mreža, grafičkih uređaja za prepoznavanje govora i elektroničke pošte. Bilo je tu i ponešto promocije i sklapanja poslova u pokrajnjim prostorijama tipičnih za veće sajmove, a u takvim okolnostima Markkula je pokušavao privući potencijalne prodavateIje i distributere. Uza sve to, kritički su motrili i konkurenciju. Prototip jednoga drugog osobnog računala, Commodorea PET, prikazan je na sajmu, iako na

Povratak u Malo kraljevstvo 191

štandu koji je nosio naziv Mr. Ca1culator. John Roach, potpredsjednik tvrtke Tandy Electronics, najpoznatije po prodaji elektroničkih uređaja poput osobnih radiostanica (CB) pod etiketom Radio Shacka, razgledavao je izložbu i pomno proučavao i Apple i PET. Cijelu priču obilježila je još jedna podvodna struja. Malene obavijesti ostavljene su na oglasnim pločama i širila se priča o tajnim sastancima na kojima su telefonski frikovi pomno iščitavali najnovije izdanje TAP-ova biltena i došaptavali se o napretku na području proizvodnje telefonskih centrala. Za onih trinaest tisuća posjetitelja koji su se vrzmali izložbenim prostorom i nosili plastične vrećice prepune reklama i obećanja, Appleov štand, nasuprot glavnom ulazu, jednostavno je bio neizbježan. Ipak, bio je upola manji od štanda tvrtke Processor Technology, manji od Cromemcova štanda i manje popularan od IMSAI-jeva štanda. No Apple je zasjenio ostale štandove koji su tako očito odisali hobističkim stilom. Na tim malenim štandovima prodavale su se pločice za utore, isprazni časopisi i majice kratkih rukava. Tvrtke nimalo veće od Applea bile su unajmile otužne sklopive stolove, a nazive tvrtke ispisale flomasterom na papiru. Kraj tanahnih žutih tkanina na stražnjoj strani štandova stajale su poluotvorene kartonske kutije. Ti su štandovi vjerno odražavali stvarnost svojih vlasnika: bili su to prognanici iz Homebrew Cluba koji su nastojali prodati pokoje mikroračunalo s jednom pločom. Jedan od tih skromnih štandova bila je zakupila tvrtka Computer Conversor Corporation, u kojoj je Alex Kamradt i dalje pokušavao prodati terminal koji je konstruirao Wozniak, te je reklamirao Conversor 4000 kao "financijski prihvatljivu alternativu skupim kompjutorskim terminalima." Appleov štand, na kojem su pultove prekrivale tamne tkanine i koji je bio prepun brošura, ostavio je željeni dojam. Desetak ljudi angažiranih na štandu dijelilo je brošure i nije se moglo načuditi zanimanju za Apppleovo računalo. Neki od potencijalnih kupaca odbijali su prihvatiti tvrdnju da je računalo u plastičnom kućištu, a počeli su vjerovati tek kada su im pokazali da pod tkaninama na pultovima nema ničega. Neke je inženjere zadivila činjenica da se na tiskanoj pločici s toliko malo čipova mogu naći i spojevi u boji. Leeja Felsensteina dojmio se novi pristup. "Bio je izrazito jednostavan i smion u toj jednostavnosti, ali je davao željene rezultate." Štand je donio približno tri stotine narudžaba u sljedećih nekoliko tjedana, te je tako za stotinu nadmašen broj prodanih modela Apple I. Ipak, unatoč predaji nastaloj tijekom sljedećih godina. Apple nije na prepad osvojio i obilježio sajam. Jim Warren, glavni organizator, rekao je: "Nisam imao dojam da je Apple najjači izlagač".

192 Michael Moritz

U izvještaju s tog događaja, Byte nije ni spomenuo Apple. Wozniak, koji se zaprepastio kada je doznao da je štand stajao 5000 dolara, bavio se zabavnijim aktivnostima. U suradnji s Wiggintonom dovršavao je lakrdiju koju su njih dvojica planirali već tjednima. Wozniak je priredio reklamu za novo računalo, ZaItair, spoj naziva novog mikroprocesora, Z-80, i računala Altair. U tekstu se računalo opisivalo oduševljenim izrazima, te se vlasnicima Altaira nudila zamjena za staro računalo uz doplatu. Kako bi izbjegli probleme, Wozniakje sjednim prijateljem dogovorio tiskanje letaka u Los Angelesu. Ujutro u vrijeme otvorenja sajma, dok su se svi vrzmali oko štanda, Wozniak je u izložbenoj dvorani neprimjetno dijelio kutije s brošurama. Na reklami boje limete računalo se opisivalo ekstravagantnim i vrlo uvjerljivim izrazima. U tom tekstu nije bilo nimalo dvojbi u vezi s karakteristikama idealnog mikroračunala: iz snova. Zamislite računalno ovdje i danas. Zamislite Z-80 poboljšanih performansa. Zamislite BAZJe u ROM-u, dosad najpotpuniji i najmoćniji razvijenijezik. Zamislite čisti video, i to velikih mogućnosti. Zamislite tekst koji se sam spušta, punih 16 linija s po 64 znaka. Zamislite grafiku u boji koja zasljepljuje jasnoćom. Zamislite munjeviti port za kasete od 1200 bauda. Zamislite neviđeni sustav liO s potpunom kompatibilnošću sabirnice za Altair-IOO i Zaltair-150. Zamislite vrhunski dizajniran ormarić koji će služiti kao dodatni ukras svake dnevne sobe. Zamislite zabavu koju će vam pružiti. Zamislite Zaltair, koji je danas dostupan u MITS-u, tvrtki u kojoj se rodila mikroračunalna tehnologija. Zamislite

uređaj

iznenađenje stoljeća,

Wozniak je ovako opisao računalni softver BAZle: "Bez softvera, tek trkaći automobil bez kotača, gramofon bez ploča, gitara bez žica. U vezi s BAZJe-om od svega je najbolje to što možete odrediti vlastiti jezik ... tu odliku nazivamo perZonality (TM)." Našao se tu i blistavi prikaz hardvera: "Ovaj smo dragulj uistinu pomno osmislili prije nego što smo pristupili sklapanju. Dvije godine predanih istraživanja i razvoja u VODEĆOJ tvrtki za mikroračunala jednostavno su morale uroditi plodom, a tako je i bilo. Riječ je o snu snova svakog računalnog inženjera: sva se elektronika nalazi na samo jednoj kartici, čak i matična ploča s 18 utora. računalo je

Povratak u Malo kraljevstvo 193

Kakva matična ploča!" Uz logotip svoje tvrtke na lažnome oglasu i kupon kojim se potencijalnim kupcima nudila zamjena uz doplatu za postojeće Altaire, uprava MITS-a nije bila nimalo oduševljena šalom. Djelatnici te tvrtke mahnito su stavljali žigove s natpisom PRIJEVARA ili NIJE TOČNO na sve brošure i letke kojih su se uspjeli domoći. Unatoč 400 dolara koliko je uložio u šalu, Wozniaka je počela hvatati nervoza, te se počeo brinuti da će kupci u MITS vratiti tisuće računala, pa je zajedno s pomagačima kutije s lažnim oglasima bacio u otvore stubišta. Jobs je tako igrom slučaja uzeo jednu od tih reklama i počeo proučavati pojedinosti neočekivana novog konkurentskog računala - koje je Wozniak bio ucrtao u grafički prikaz uz uredaje kakvi su bili Sol, IMSAI i Apple, pod naslovom: "Simbol šampiona na području mikroračunala upravo su performanse." Wozniak i Wigginton, koji nisu uspijevali suspregnuti hihot. brzo su izišli kroz pokrajnja vrata, a zaprepašteni Jobs ostao je unutra: "Oh. Bože! Pa ovo zvuči izvrsno." Jobs je pogledao detaljan prikaz performansa na poledini, utvrdio da je Apple II na trećem mjestu, iza ZaItaira i Altaira 88GO-b, te uz veliko olakšanje uzdahnuo: "Hej, pa pogledajte. I nismo toliko loši!"

TOČNO PREMA SPECIFIKACIJAMA

Za javnog podizanja prašine, čestice II zraku obuhvaćaju prikaze namijenjene javnosti, geste i iluzije. Na Prvom računalnom sajmu na Zapadnoj obali održanom 1977. godine tvrtka Apple Computer, Inc. ostavila je dojam da je znatno veća od malene tvrtke koja se jz garaže obitelji Jobs preselila II poslovnu zgradu pokrivenu šindrom na kućnome broju 20863 II Stevens Creek Boulevardu II Cupertinu. Uredski prostor, apartman E-3, bio je manji od kakve skromne obiteljske kuće i tek malo više od kilometra udaljen od kuće Jobsovih i Wozniakovih roditelja. Od škole Homestead odvajala gaje autocesta Interstate 280 i nalazio se nadomak raskrižja pokraj kojeg su prljavosmeđe silose tvrtke braće Cali okruživale prodavaonice i nizovi niskih kuća. Appleovi su susjedi u toj zgradi bili Sonyjeva prodajno predstavništvo, agencija za zapošljavanje, klinika za mršavljenje i neka učiteljska udruga. Zid od gipsanih ploča postavljen je po sredini Appleova unajmljenog prostora kako bi se šest pisaćih stolova odvojilo od laboratorija i prostora za sklapanje uređaja. Upravo u tom skučenom prostoru, šezdesetak metara od restorana Good Earth, Appleovi utemeljitelji i njihovi zaposlenici skrenuli su pozornost s kozmičkoga na svjetovno. Gotovo godinu dana svi su se oni u Cupertinu koncentrirali na stjecanje nadzora nad Appleovim fiziološkim funkcijama. Sve su stvarali od

Povratak u Malo kraljevstvo 195

samog početka, te su morali rješavati pojedinosti i postupke s kakvima se ili nikada prije nisu susreli ili su ih uvijek uzimali zdravo za gotovo. Kako bi za sve to osigurao kakav-takav okvir, Markkula se tijekom prva tri mjeseca 1977. usredotočio na Appleov poslovni plan. Savjete je potražio od Johna Halla, nadzornika u Syntexu, jednoj farmaceutskoj tvrtki u Palo Altu. Markkula i Hall bili su usputni poznanici: vidjeli su se na dva primanja, imali nekoliko zajedničkih prijatelja, a viđali su se i na skijalištima kalifornijske Sierre. Markkula je znao da je Hall pomagao i drugim mladim tvrtkama u oblikovanju poslovnog plana, te ga je zamolio da isto učini i u vezi s Appleom. Hall je u Syntexu uzeo dvotjedni godišnji odmor, te je satima sastančio s vodećim ljudima Applea; uglavnom u mjesnim restoranima: restoranu Good Earth i lokalu Mike's Hero Sandwiches. Scott je Hallu pomogao da procijeni troškove materijala i predvidi troškove proizvodnje. Jobs je osigurao pojedinosti iz ugovora s dobavljačima dijelova, a savjete u vezi s tehničkim pitanjima davali su Wozniak i Holt. Kada je bila riječ o široj marketinškoj strategiji, Hall i Markkula protrljali su mutnu kristalnu kuglu i zaključili da će Apple II krenuti u napad na trima frontama. Smatrali su da će uređaj kupovati hobisti, za kućnu uporabu, te stručnjaci poput zubara i liječnika, koji su i prije pokazali slabost prema uređajima kao što su bili programibilni kalkulatori. Usto su kanili razviti Apple kao kućno kontrolno središte, povezano s pogodnostima poput automatskih garažnih vrata j sustava za zalijevanje travnjaka. Prema Hallovim riječima: "Imali smo dojam da su nam potrebna tri temeljna stupa poslovnog plana. Ali, ja nisam vjerovao u poslovni plan, kao ni Mike Markkula. Smatrao sam daje sa strateškog gledišta plan manjkav." Hall je bio toliko skeptičan daje odbio Markkulinu ponudu da postane Appleovim potpredsjednikom za financije. "Nisam si mogao dopustiti opasnost od pristupanja luckastoj tvrtki kakva je bio Apple." Međutim. pitao je Markkulu hoće li mu Apple konzultantske usluge platiti dionicama. Kako je Markkula odbio tu mogućnost. Hall je prihvatio ček na 4000 dolara. Dok je poslovni plan poprimao sve jasniji oblik, Scott je potražio dobro poznatih pojedinaca. Appleova prva recepcionarka, tajnica i "Katica za sve" bila je Sherry Livingston, vedra i bistra žena koja je za njega radila u tvrtki National Semiconductor. Kako nije bila sigurna u Appleovu budućnost, u trajnu vrijednost i snagu tvrtke uvjerila se tek nakon što je Markkula otvorio ladicu prepunu dopisa s narudžbama. Gene Carter, koji je jedno vrijeme bio Scottov šef u Fairchiidu, tražio je posao i tako pomoć

196 Michael Moritz

došao na čelo Appleova odjela za prodaju i distribuciju. Kada je Scottu zatrebao netko za vođenje knjiga, obratio se Garyju Martinu, vedrom računovođi sklonom ogovaranjima koji je također radio za njega u Nationalu. Martin je pogledao Apple II i pomislio: "Tko će, dovraga, ikada poželjeti takvu stvar? Toliko sam se sažalio nad Scottom da sam ga poželio častiti objedom." Martin se naposljetku odlučio okušati u Appleu na mjesec dana, ali tek nakon što muje šef u Nationalu obećao da neće vratiti njegovu propusnicu. Ostali su došli svojevoljno. Wendella Sandera, stidljivog inženjera koji je u Fairchiidu počeo obavljati i detektivske poslove, Apple je zaintrigirao nakon što je Appleu I pridodao još nekoliko memorijskih čipova koje je sam konstruirao. Napisao je program Star Trek za zabavu vlastitoj djeci, pokazao ga Jobsu dokje Apple još bio u garaži te, nakon što je u Fairchiidu proveo trinaest godina, odlučio da će se povesti za svojom strašću. "Da su propali, mogao sam već sutradan pronaći novi posao. Osobni rizik nije bio osobito velik, izuzme li se mogućnost povrede ega. Zbog eventualnog neuspjeha ne bi mi propala karijera." Jim Martindale, Jobsov kolega iz Atarija, angažiran je kako bi se brinuo za proizvodnju, dok je Don Bruener, prijatelj Randyja Wiggintona iz srednje škole, postao honorarnim tehničarom. Jobsov prijatelj sa studija Dan Kottke diplomirao je i postao Appleovim dvanaestim zaposlenikom, dok je Elmer Baum počeo raditi u prostoru za završno sklapanje. Gotovo nitko nije smatrao da odluka o pristupanju Appleu donosi i rizike. Umjesto toga, svi kao da su imali dojam daje najopasnije ostati gdje jesu i ne činiti ništa. Novi zaposlenici pristizali su potkraj proljeća i u ljeto 1977. godine, a našli su se u malenoj tvrtki koja je bila dala više vrlo uočljivih javnih obećanja. U jednoj reklami u biltenu Homebrew Cluba od 16. veljače 1977. tvrdilo se da će se Apple II pojaviti najkasnije 30. travnja 1977. godine. Markkula je k tome bio zaključio da se Apple može riješiti velikih briga ponudi li vlasnicima Applea I mogućnost da im vrati uloženi novac ili da im uređaj zamijeni modelom Apple II. Osvit novog doba, ili barem nečega što se u Silicijskoj dolini smatralo dobom, Appleu je stvorio nove oblike nesmiljenog pritiska. Pokazalo se da nije jednostavno stopiti iskustvo s neobuzdanom razigranošću, no ta je kombinacija imala i velike prednosti. Iskustvo je pomagalo u obuzdavanju nagona i usađivanju određene discipliniranosti. dok je nedužnost neizbježno dovodila u pitanje konvencije i autoritet. Wozniak, Jobs, Holt, Markkula i Scott pomno su pazili na tehnička pitanja i najčešće dobro shvaćali razmjere i posljedice poteškoća s područja

Povratak u Malo kraljevstvo 197

elektronike koje su se pojavljivale. Ali, među njima su postojale i velike razlike, te su morali rješavati sukobe do kojih je dolazilo između pojedinaca koje je kakav hollywoodski scenarist mogao označiti kao hobista, odbijača. popravljača, mirotvorca i provoditelja. U samome početku nisu imali zajedničkih iskustava koja bi bila plod preživljavanja grešaka i rješavanja problema. Holtu se činilo da "uopće nije bilo nekog većeg povjerenja. Nije se radilo o vjerovanju u tuđe poštenje, nego u tuđe prosudbe. Ukupan postotak pogodaka mogao je biti i oko 70 posto. Radilo se o poslovnim odnosima, a ne obiteljskim stvarima." Gotovo od samog početka Scott i Jobs išli su jedan drugomu na živce. Scott je imao neobičan položaj svojevrsnog domara tvrtke i anđela-čuvara Appleovih "unutarnjih poslova", a u tom svojstvu postao je i prvim primjerom nepokolebljiva autoriteta s kojim se Jobs susreo. Do Scottova dolaska Jobs je radio što god mu se prohtjelo. Nakon što je Scott postao predsjednikom, Jobs je uvidio da su mu granice sada čvrsto odredene. Njih dvojica životu su pristupali iz različitih kutova. Scott je smatrao da je iskustvo vrednije od prirođene snalažljivosti, a Jobs je vjerovao da se većina problema može riješiti prikladnom primjenom inteligencije. Scott se divio Jobsovu optimizmu, živahnosti i energiji, a s vremenom je počeo cijeniti i njegov smisao za stil. No, usto je i zaključio: "Jobs ne može ništa voditi. Ne ma kako upravljati ljudima. Nakon što čovjek nešto pokrene, on pokreće mnoštvo velikih valova. Voli letjeti uokolo, zujati poput kolibrića brzinom od 150 kilometara na sat. Potrebno gaje obuzdati." Scott je gušio Jobsa na svakom koraku, a jedan od prvih beznačajnih praktičnih poslova doveo je do sukoba. Scott je zaposlenicima podijelio službene brojeve koje je stavio na plastificirane sigurnosne propusnice. Budući da je. prema njegovu viđenju, računalo iznjedrilo tvrtku. Scott je Wozniaku dodijelio broj jedan,Jobsu broj dva. Markkuli tri, Femandezu četiri, Holtu pet, Wiggintonu šest, sebi je ostavio broj sedam, a Espinosi dao osmicu. Svi osim Jobsa bili su zadovoljni takvom podjelom. "Ja sam broj jedan?" upitao je Scotta. "Ne. Wozje broj jedan. Ti si broj dva." "Ja želim biti broj jedan", ustrajao je Jobs. "Mogu biti nula? Woz može biti jedinica. Ja želim biti nula." Nula i sedmica također su s velikim razlikama gledali na svakodnevne tokove ukupnog poslovanja. Wiggintonje sve promatrao iz prikrajka. "Jobs je imao vrlo jasno izražene predodžbe o tome kako što treba raditi, a Scotty je znao ispravan način, koji se nije poklapao s Jobsovim, pa su sukobi bili neizbježni." Nisu se slagali oko toga kako materijal treba premještati iz

198 Michael Moritz

sekcije u sekciju, kako posložiti radne stolove, te koje boje trebaju biti laboratorijski stolovi koje će naručiti. Jobs je htio bijele,jer mu se činilo da tako biti bolje za tehničare i inženjere. Scott je htio sive, jer je znao da će takve stolove lakše nabaviti i da će im cijena biti niža. Knjigovođa, Gary Martin, ubrzo nakon što je pristupio Appleu, svjedočio je još jednom sukobu. "Žestoko su se sukobili oko toga tko treba potpisati neke narudžbenice. Jobs je rekao daje došao prije i da će ih potpisati. Scotty je potom rekao da ih on mora potpisati, pa je zaprijetio i otkazom." Tijekom mirnijih razdoblja nakon Scottova dolaska Jobs se brinuo za kupnju, te za dio strojeva, a j dalje je inzistirao na kvaliteti. Kada je jedan IBM-ov trgovački putnik dostavio plavi pisaći stroj Selectric umjesto naručene neutralne boje, Jobs je eksplodirao. Kada tvrtka koja je pružala telefonske usluge nije postavila telefone boje bjelokosti koje je Jobs bio naručio, žalio im se sve dok ih nisu zamijenili. Pri dogovaranju rasporeda isporuke i uvjeta plaćanja, Jobs je ponizio mnoštvo dobavljača. Gary Martin sve je gledao iz prikrajka. "Prema njima je bio odvratan. Morao je izvući najnižu cijenu koju su mogli ponuditi. Nazvao bi ih i rekao: 'To mi nije dovoljno. Bit će najbolje da malo zašiljite tu olovku.' Svi smo ga pitali: 'Kako se uopće možeš tako odnositi prema drugom ljudskom biću?'" će

Na drugim je područjima došlo do prirodne podjele između starijih inženjera s iskustvom određenih problema u proizvodnji i onih mlađih, koji su željeli da prototip što prije proradi, te su se zadovoljavali time da dosadnije pojedinosti ugađanja i potpunog dovršenja prepuste drugima. Prema sjećanju jednog programera: "Nije bilo nikakva osjećaja straha. Svatko je svakog mogao nazvati šupkom. Nitko nije unaprijed pretpostavljao da radimo kako treba. To smo morali dokazati." Wozniak nikad nije bio na glasu da je nešto posve dovršio. Njemu i nekima od mlađih suradnika razlika između prototipa iz kojeg vise žice i kabeli i posve dovršenog uređaja bilaje gotovo na rubu akademskog pitanja. Tko god nešto vrijedi, tvrdili su oni, očito će moći popraviti računalo koje je malko nepredvidivo. S druge strane, Holt je bio poput brižne kvočke, te je kljucao i grebao sve dok se ne bi uvjerio da sve radi kako treba i dok ne bi znao koliko će izrada uređaja stajati. Upravo je Holt ustrajno tražio da sve bude "točno prema specifikacijama". Upravo je Holt s Jobsom otišao u Atari da pronađe neke modulatore, malene uređaje preko kojih se računalo povezivalo s televizorom. Holt je povezao računalo s osciloskopom, da provjeri signale koji iz mikroprocesora idu prema memorijskim čipovima i kasetofonu. Upravo je Holt ustrajno tražio, nakon što bi Wozniak osmislio neki

Povratak u Malo kraljevstvo 199

novi pristup, da ga objasni, prikaže i nacrta shemu. Holt je rekao: "Gotovo nikada nisam imao povjerenja u Wozove prosudbe." Holt je otkrio i način kako doprijeti do Wozniakova srca. "Woza se moglo natjerati da se nečemu posveti jedino tako da čovjek postane njegovim gledateljem ili da mu osigura publiku." U međuvremenu su i Markkula i Scott nametali pritisak inženjerima i programerima. Kadaje mladim inženjerima bilo zanimljivije slagati kratke pokazne programe kojima su prikazivali mogućnosti računala, Markkula je tražio da počnu raditi na programima kojima će se ljudi moći služiti. Kako bi pokazao koliko je duboko zabrinut, Markkula je obavio velik dio napornih poslova na stvaranju programa koji će ljudima omogućiti da vode stanje na tekućem računu. Usto je u rad unio i mirniji, staloženiji stil. Dok je Wozniak stvarao sustav bilježenja rezultata za Breakout i kada je za loše rezultate htio uvesti oznaku SRANJE, Markkula ga je uvjerio da je potrebno staviti neku profinjeniju oznaku. Kada su prva računala bila spremna za isporuku, Scott je mlade programere prisilio da slože skraćenu verziju BASIC-a, kako bi Apple mogao početi isporučivati uređaje zajedno s programskim jezikom. Scott je imao podjednako nesentimentalne poglede i na proizvodnju i na financije. Bio je izrazito nesklon automatiziranoj proizvodnji i skupim pokusnim uređajima. Usto je bio čvrsto naumio i da ljudi izvan tvrtke trebaju pripomoći financiranju Appleova razvoja, te da upravo oni trebaju patiti od nelagode zbog naglih promjena u uvjetima poslovanja. Njegove zamisli u vezi s razvojem tvrtke mogle su se mjeriti s Wozniakovim zamislima u vezi s čipovima u računalu. Obojica su razmišljala o produktivnosti. Scott je htio organizirati tvrtku koja će maksimalnu količinu posla odraditi uz najmanji broj zaposlenika. "Naš je posao bio", rekao je, "konstruiranje, educiranje i prodaja. Smatrao sam da Apple treba raditi najmanje koliko može i da svima ostalima treba dopustiti da se razvijaju brže. Neka se tvrtke i pojedinci vezani ugovorima nose s problemima." Scott je u svakom trenutku bio nepokolebljivo predan želji da vanjski proizvođači izrađuju sve što Apple ne može stvoriti jeftinije. Imao je dojam i da tvrtka koja se ubrzano razvija nema vremena ovladati pojedinim temeljnijim vještinama potrebnima za proizvodnju pouzdanih komponenti. Tako je, primjerice, bilo jednostavnije proširiti ispitivanje kvalitete tiskanih pločica koje su popunili vanjski dobavljači nego razmatrati širenje broja zaposlenika i ovladavanje svim tehnikama potrebnima da se proizvedu pristojne pločice. Stoga se za pomoć pri popunjavanju pločica komponentama Scott dijelom oslanjao na Hildy Licht iz Los Altosa, majku i suprugu jednog od

200 Michael Moritz

Wozniakovih poznanika iz Homebrew Cluba. Licht je vodila pravu malu kućnu radinost. Dijelove su joj dostavljali kući, a ona ih je distribuirala pomno odabranim sastavljačima raspršenima po njezinoj četvrti i ispitivala dovršene pločice te ih svojim karavanom marke Plymouth dostavljala Appleu. Bila je vrlo fleksibilna, mogla je revidirati raspored na pločicama, a nudila je i usluge koje je mogla obaviti preko noći. Scott se za pomoć obratio i jednoj većoj tvrtki koja se bila specijalizirala za proizvodnju većih količina tiskanih pločica. Obje usluge bile su namijenjene manjim tvrtkama, kako bi ih oslobodile napornih poslova koji su oduzimali mnogo vremena. Scott je usto pomno pratio i stanje u Appleovoj blagajni. Dogovorio je da Bank of America osigura sustav isplate plaća, kako Apple ne bi morao gubiti vrijeme s napornim odbijanjem poreza, oduzimanjem isplata za socijalno osiguranje i izdavanjem čekova. Uz Garyja Martina, koji je bio njegova fiskalna šaka, Scott je pratio i najskuplje komponente, poput memorijskih čipova od 16 kB. Njih su dvojica dogovorili kupnju čipova uz odgodu plaćanja od 45 dana, a tipkovnica uz odgodu od 60 dana. U međuvremenu su nastojali prikupiti novac od kupaca u roku od trideset dana od prodaje. Martin je dobro pazio na sve pojedinosti. "Moj je posao bio da prikupim novac od naših kupaca prije nego što platimo dobavljačima. Kupce smo držali na vrlo kratkoj uzici." Martin, koji je nekoć radio za jednu prijevozničku tvrtku koja je bankrotirala nakon što je prenapuhala podatke o dugovanjima mušterija, također je bio skloniji konzervativnom pristupu. Zahvaljujući prirodnom nagonu i potrebi da Appleu osigura određen ugled, odabrao je revizore iz jedne od najvećih knjigovodstvenih tvrtki u zemlji. Poput ostalih računovođa u Silicijskoj dolini, ljudi iz tvrtke Arthur Young nudili su popust na troškove rada tijekom prve godine angažmana. Apple i njegovi knjigovođe također su do maksimuma iskoristili državu. Odlukom da će prva Appleova fiskalna godina završiti 30. rujna 1977. u biti su dobili vladin beskamatni kredit na petnaest mjeseci kako bi platili porez koji su dugovali za zadnje tromjesečje, koje je uvijek najbolje za proizvođače potrošačke robe. Wigginton je gledao Appleova predsjednika na djelu i zaključio; "Scottovo je geslo glasilo: 'Zaradimo nešto. Isporučimo nešto.'" Scott se nije ustručavao uprljati ruke. Rado se vrzmao po proizvodnome dijelu i pomagao pakirati računala u kutije. Nakon pakiranja, često ih je u prtljažniku vlastitog automobila odvozio u mjesni ured dostavne službe UPS. Kada je trebalo umnažati kasete, Scott je upravljao kasetofonima. Kad god bi proizvodnja nadmašila narudžbe, Scott je hrpu tiskanih pločica

Povratak u Malo kraljevstvo 201

stavljao iza Markkulina radnog stola, da mu što zamije pokaže što se događa.

Kada je postalo jasno da će Jobsav plan da s računalima isporuči i posve dovršene raskošne upute izazvati veliko kašnjenje, Scott je počeo sastavljati vlastiti priručnik. Cijelo je vrijeme ionako bio zagovarao distribuciju jednostavnih lista s podacima, pa su tako Appleove prve upute sadržavale popis kodova i uputa za spajanje računala. Umnožila ihje jedna fotokopiraonica u obližnjem trgovačkom centru. Upute su potom stavljane u plastične ovitke kupljene u prodavaonici pisaćeg pribora McWhirter's u Cupertinu i zapakirane s računalom. Nekoliko mjeseci poslije Scott je skrpao malko podrobnije upute, a natipkala ih je Sherry Livingston. Prema Wozniakovim riječima: "Jednostavno smo odlučili u upute staviti sve što smo mogli, jer i nismo imali osobito mnogo." Poklonici koji nisu mogli pronaći odgovore ni u jednim ni u drugim uputama, te su počeli slati upite, dobivali su debele svežnjeve s postupcima i popisima, materijal poznat pod nazivom "The Wazpack" , a koji je nastao zahvaljujući Wozniakovu ustrajnom traženju da vlasnicima Applea budu dostupne onakve informacije kakve je on dobivao kada je istraživao mikroračunala. Žurne pripreme za isporuku jasno su se odražavale i u nejasnom objašnjenju koje je pratilo demonstracijski program Star Trek. Upute su se sastojale od samo jednog retka: cOO. FFR. LOAD. RUN. Malo-pomalo, kako je odmicala 1977. godina, počeo se razvijati zajedništva. Tomu je nedvojbeno pridonio i strah koji je poslužio kao snažno društveno kohezivno sredstvo kada se, pet mjeseci nakon službenog predstavljanja računala Apple ll, tvrtka našla na rubu zatvaranja. Dobavljač koji je za potrebe prvog sajma proizveo kućišta s greškom, nastavio ih je proizvoditi na jednak način. Dio problema krio se i u Jobsovoj odluci da se osloni na finu obradu, no najveći dio problema ipak se krio u ljudima koje je ogorčeni Holt nazvao "hrpom vodoinstalatera". Poklopci su se i dalje uvijali, a poklopac jednog kućišta nije se mogao postaviti na drugo kućište. l boja se neprestano ljuštila. U rujnu 1977. pokvario se glavni stroj za izradu kućišta, pa su kupci koji su bili naručili uređaj počeli pokazivati znakove nestrpljivosti. Apple se našao na korak od toga da dođe na glas kao tvrtka koja ne uspijeva ispuniti preuzete obveze. Počeli su se gomilati deseci tiskanih pločica, dobavljači su zahtijevali uobičajen ritam otplate, a Appleova ionako oskudna zaliha novca počela se smanjivati. Bez strojeva, Apple bi ostao bez ikakvih prihoda na približno tri mjeseca. Pojavile su se glasine da će se osjećaj

202 Michael Moritz

Apple zatvoriti, a Holt je čak odgodio zapošljavanje braće eliffa i Dicka Hustona, inženjera i programera, sve dok se nije posve uvjerio da će Apple moći isplatiti plaću. "Bio je to presudan trenutak, pitanje života i smrti", prisjeća se Scott. "Imali smo dobar proizvod, ali ga nismo mogli isporučiti." Jobs je odjurio u jednu tvrtku na sjeverozapadu zemlje koja se bila specijalizirala za izradu kalupa za klijente poput Hewlett-Packarda. Tešku situaciju u kojoj se našao Apple objasnio je Bobu Reutimannu, potpredsjedniku Tempressa, koji je poslije rekao: "Pomislio sam: 'Zna li taj čovjek uopće što radi?' Malko sam se pribojavao realizacije tog projekta. Pomislio sam: 'Ah,još jedan tip s velikim idejama.'" Jobsov se ushit isplatio, kao i ponuda za bonus od 1000 dolara za svaki tjedan dopreme novog kalupa prije dogovorenog roka. Novi kalupi isporučeni su potkraj 1977. godine. Dok su griješili i učili prepoznavati slabosti suradnika, Appleovi utemeljitelji i menadžeri postupno su gradili međusobno povjerenje. A ono je počivalo na osjećaju za slabosti kolega, koliko i na komplementarnim prednostima. Ubrzo se pokazalo da su prve Markkuline procjene o prodaji bile pesimistične, a usto je postalo jasno i da se on neće ponovno povući u mirovinu. Jobsovodabir tehnike izrade kućišta, Wozniakova nespremnost da dovrši jednu konstrukciju. Scottovo odbijanje da posveti više pozornosti estetici. kao i Holtova uobičajena sitničavost odreda su otkrivali privatne slabosti. Takva mješavina dotadašnjih iskustava i znanja u prvi je plan dolazila u raspravama o važnim pojedinostima poput sustava za obrojčavanje sastavnih dijelova. Svatko od njih imao je vlastite zamisli za sustav koji bi,kada ne bi bio osmišljen kako treba, mogao dovesti do golemih komplikacija. Prema Scottovim riječima: "Kada radite na velikim stvarima kod kojih ne znate sve odgovore, nije teško prijeći na nešto drugo, posve beznačajno, ali nešto čega se svi mogu uhvatiti." Jobs je, tako, na primjer, osmislio vlastiti fonetski sustav u kojem bi stvar poput Phillipsova vijka 632 dobila oznaku "PH 632". Bio je to zgodan pokušaj, ali i sustav koji nije bio dovoljno fleksibilan da se bori s neobičnim elementima poput različitih duljina i razlika između vijaka od crnog oksida, plastike i nehrđajućeg čelika. Jerry Mannock, koji je dizajnirao kućište, predložio je primjenu sustava po uzoru na onaj koji se koristio u Hewlett-Packardu. Netko drugi htio je oponašati Atarijeve procedure. Drugi su željeli da se dijelovi brojkama označuju od vanjske strane računala prema unutarnjoj. Nekolicina je smatrala da je prirodnije napredovati iznutra prema van. Holt je naposljetku napisao tekst na pet stranica u kojem je podrobno opisao fonnulu koja se

Povratak u Malo kraljevstvo 203

temeljila na sedam brojki, a dijelove je svrstavala II kategorije poput matica, brtvenih prstenova i po narudžbi izrađenih poluvodiča. Cijela stvar postala je predmetom gotovo vjerske privrženosti. "Ako nije bilo konstrukcijskog nacrta i specifikacije povezane s brojem nekog dijela, to tada nije bio konstrukcijski broj komponente. U tom slučaju mogao se nositi kvragu." Počeli su trpjeti hirove i osobitosti, te su riješili pojedine manje mehaničke nejasnoće. Nakon što su pozivatelji telefonom počeli sve češće tražiti Mikea - ničim ne navodeći misle li na Markkulu ili na Scotta - prvi je zadržao nadimak, a drugi je postao Scotty. Kada se pokvario mušičavi linijski printer, svi su znali tko čuva staklenku vazelina kojom se podmazuje valjak. Svi su se naviknuli podnositi Holtovo paljenje cigarete za cigaretom i zviždanje Billa Fernandeza, kao i njegove povremene odlaske na odmor u vrijeme baha'iskih blagdana. Nosili su se s lobsovim ćudljivim automobilom i njegovim pritužbama zbog toga što na prvoj proslavi Božića u Appleu nije bilo vegetarijanskih jela. Scott je također s oduševljenjem prihvatio lobsov osobni lijek za premorenost: masi ranje stopala mlazom vode u zahodskoj školjki. Funkcioniranje u uvjetima lišenima privatnosti donosilo je i neposredne nagrade. Većina zaposlenika najčešće je odmah čula ili vidjela što se događa. Kada bi netko ušao u tvrtku sa Stevens Creek Boulevarda i izbrojio 1200 dolara za novo računalo, Appleovi tinejdžeri gotovo nisu mogli vjerovati vlastitim očima. Sherry Livingston imala je dojam da se radi o "nekakvoj velikoj hobotnici. Svi su pomalo radili sve. Nisam imala dojam da postoje nekakvi predsjednici i potpredsjednici. Činilo mi se da smo svi ravnopravni." Radni je dan često počinjao prije osam ujutro i završavao kasno navečer, uz stanke za sendviče. Mnogi od zaposlenika, a tada ih je bilo dvanaestero-trinaestero. radili su i dio vikenda ili čak cijeli vikend. Na primjer, Gary Martin svraćao je vikendom ne bi li među poštom pronašao i pokoji ček. Don Bruener, koji je pomagao u popravljanju neispravnih tiskanih pločica, uživao je upravo u nepredvidivoj prirodi posla. "Svakog dana trebalo je učiniti nešto novo. Budući da je sve bilo novo, nije bilo prave dosade i ustaljenih poslova." Kada bi dovršili neki pokazni program ili odredili uzrok nekog hira u ponašanju računala, napredak bi proučavala cijela svita. Prema Wiggintonovim riječima: "Podigla bi se velika prašina i svi bi bili totalno uzbuđeni." Scott, koji je osobito uživao jer nije postojala službena birokratska struktura, to je objasnio ovako: "Nije bilo vremena za papirologiju. Imali smo pune ruke posla već i u nastojanju da sve funkcionira i da nekako održimo tempo." Appleova anonimnost k tome je često i

204 Michael Moritz jačala

veze i izazivala rumenilo kod ljudi poput Dona Bruenera. "Kad sam prijateljima govorio da radim u malenoj tvrtki koja se zove Apple, svi su mi se smijali." Bilo je tu i zabavnih epizoda s osebujnim stalnim posjetiteljima. Jedan od najčešćih gostiju bio je John Draper, koji je izišao iz zatvora s najnižim stupnjem sigurnosti, u kalifornijskome Lompacu, u kojem se bio našao zbog nedopuštenog poigravanja telefonskim centralama. U Appleu je ubrzo postigao neformalni dogovor s Wozniakom, koji ga je zadužio da konstruira tiskanu pločicu koja će se moći staviti u jedno Appleovo računalo i tako ga pretvoriti u veličanstveni, automatski uređaj za biranje telefonskih brojeva. Pločica je ponijela nadimak The Charlie Board, mogla je stvarati zvukove za tonsko biranje, a mogla se i ostaviti da noću pretražuje pohranjene podatke s besplatnim telefonskim brojevima, koje bi potom povezivala s kodnim brojevima kupaca. Kodovi su se potom mogli koristiti kako bi im se zaračunala cijena poziva. Rezultati tih mukotrpnih ispitivanja ispisivali su se na pisaču. Wozniak je smatrao da je to "trebao biti jedan od najboljih proizvoda svih vremena", te je programirao jedno Appleovo računalo da nesmiljeno naziva broj jednog prijatelja. lako je Wozniak pomogao u modificiranju konstrukcije, Markkula, Scott i Jobs nisu željeli ni čuti za Drapera, koji je zaključio: "Trtarili su i paranoično se bojali mojeg boravka u njihovu prostoru." Za to je bilo valjanih razloga. Draper je jedno Appleovo računalo i pločicu koja se stavljala u utor odnio u Pennsylvaniju, a ondje su ga uhitili. Na koncu je pred sudom priznao krivnju za krađu telefonskih impulsa vrijednih više od 50.000 dolara, te se ponovno našao u zatvoru. Takvo pragmatično okruženje služilo je kao scena za rad tvrtke koja je ispunila dio emocionalnih potreba mnogih zaposlenika. Tinejdžerima su računala bila najprivlačnija. Wigginton, koji je najveći dio vremena provodio radeći s Wozniakom na softveru, radio je noću, poput pravog mlađahnog inženjera. Radio je od tri u noći do sedam ujutro, pa odlazio u školu i na spavanje, a u Apple se vraćao kasno navečer. "Moji roditelji nisu bili posve oduševljeni, ali su se već počeli razilaziti. Apple mi je bez ikakve sumnje nadomjestio obitelj." Kada je maturirao godinu prije svojih vršnjaka, u lipnju 1977., gotovo su svi zaposlenici uzeli slobodno poslijepodne i došli na svečanu dodjelu svjedodžbi, gdje su mu uručili bon vrijedan pedeset dolara. Chris Espinosa počeo je bježati s nastave u Homesteadu, pa je maturirao s prosjekom ocjena jedva dovoljnim za upis na koliko-toliko pristojno sveučilište.. Prestao je raznositi novine, za što je dotada dobivao

Povratak u Malo kraljevstvo 205

cent po primjerku, te počeo honorarno raditi u Appleu za tri dolara na sat. Nakon što je prvi put proveo cijelu noć na poslu, radeći s Wozniakom na nekom programu, njegova majka (koja se i sama poslije zaposlila u Appleu) zabranila mu je na neko vrijeme da odlazi onamo raditi. Espinosa se ipak ubrzo vratio u tvrtku i počeo pomagati Markkuli u predstavljanju mogućnosti računala u obližnjim prodavaonicama. Tada je odlučio da će, kada zatreba nove naočale, imati naočale bez okvira, poput Markkule. Wozniaku i Jobsu Apple je služio i kao utočište od privatnih problema. Wozniak, koji je ili radio na svojem računalu u uredu, ili na računalu koje je imao kod kuće, praktički se nije viđao sa suprugom. Njih su dvoje dva puta pokušali živjeti odvojeno i Wozniak je počeo spavati na kauču u uredu. Naposljetku su se razgovori o odvojenom životu počeli pretvarati u razgovore o rastavi, a Woznaik, koji je rastavu smatrao velikom mrljom, uvidio je da više ne može raditi kako treba dok ne riješi pojedina presudna pitanja. "Nisam htio da moja supruga ima dionice. Jednostavno sam ih htio otkupiti." Savjet je potražio kod Markkule, koji gaje usmjerio prema jednom odvjetniku, a ovaj je napisao sporazum prema kojem je Wozniakova supruga, s kojom je u braku proveo sedamnaest mjeseci, dobila 15 posto njegovih udjela u Appleu. Alice je imala dojam da je odbacuju. "Steveu su rekli da me ne dovodi u kuću Mikea Markkule, za slučaj da počnu razgovarati o poslu." Jobs je imao svojih problema. U ljeto 1977. s Danom Kottkeom i srednjoškolskom ljubavi, Nancy Rogers, obilazio je Cupertino i razgledavao kuće. Najviše su ih zabavljala zdanja koja su nazivali "rancho suburbio 10". Naposljetku su pronašli kuću s četirima spavaćim sobama u vlasništvu nekog inženjera iz Lockheeda, koja se nalazila na jedva petnaestak minuta hoda od Applea. Bio je to "rancho suburbio special" sa svijetlosmeđim čupavim sagovima od zida do zida, prozorima s aluminijskim okvirima, te potpuno elektrificiranom kuhinjom. Jobs je svoje stvari, a radilo se o madracu i jastuku za meditiranje, stavio u najveću spavaću sobu, a Kottke je spavao u dnevnoj sobi. na ležaju od pjene kraj starog klavira. Nije se moglo reći da im je život bio osobito konvencionalan. Kottke je jednu manju sobu do koljena ispunio komadima pjene za pakiranje veličine šake i dopuštao djeci iz susjedstva da po tome skaču do mile volje. Nancy Rogers nije se uspijevala zadržati na jednome mjestu. "Bila sam jako nesigurna, a muškarci koji su tek napunili dvadeset i koju nisu osobito spretni u ophođenju sa ženama. Moraju se dokazivati. Bojala sam se izlaziti. Nisam imala dovoljno novca. Nisam slikala." Nancy Rogers 10 približno:

"ranč

u

predgrađu"

- nap. prev_

206 Michael Moritz

je počela nazivati Jobsa u ured, tražiti da dođe kući i pomogne popraviti pokvarene prekidače. Tanjurima je gađala i Kottkea i Jobsa, bacala knjige s polica, ugljenim briketima ispisivala psovke i opscene riječi po zidovima Jobsove sobe, a jedna vrata zalupilaje toliko snažno daje u zidu od udarca ostala rupa. Kada je zatrudnjela, zaposlila se u Appleu, gdje je pomagala pri sklapanju računala. Odbila je Holtovu ponudu da nauči raditi tehničke crteže. te je napustila Apple i iselila se iz kuće. "$teveu se zapravo fućkalo za moju trudnoću. Morala sam otići što dalje od Stevea, Applea i tuđih mišljenja." Za Jobsa je to bilo teško razdoblje, a Holt je reagirao na emocionalni kaos. "Katkad sam imao dojam da sam mu otac. Pokatkad mi se činilo da sam mu brat." Jobs, koji je oduvijek nastojao glumiti zamjenskog starijeg brata, također je počeo uviđati da ponašanje ne mora oblikovati prema nekom drugome. "Gledao sam Mikea Scotta i gledao sam Mikea Markkulu i nisam želio biti poput njih, ali sam ipak osjećao veliko poštovanje prema pojedinim aspektima tih ličnosti." Tek se hvatao ukoštac s razlikama u tempu rada obrta koji djeluje u garaži i malene tvrtke. Zbunjivalo ga je i frustriralo što nije moguće predvidjeti koliko će u određenom razdoblju proizvesti desetak ljudi (a kamoli stotinu), a takvu je nesavršenost osoba koja je uvijek tražila samo najbolje teško trpjela. Jobs se k tome prilagođavao i predodžbi o tome da se računala i softver ne mogu dovršiti za nekoliko tjedana i da se napredak ne može mjeriti samo tako, bez poteškoća. Poput menadžera u drugim tvrtkama, čija je budućnost ovisila o zauzdavanju tehnologije, uvidio je da je napredak nevidljiv sve dok računalo ne proradi na nečijem pisaćem stolu. Kada je Wozniak počeo pisati verziju BASIC-a s pomičnim decimalnim zarezom, osjetio je napetost. "Steve nije imao pojma što znači pisati takav kod. Kad bi nešto izgledalo kao da nije u redu. brzo bi unosio promjene. Uvijek je htio imati utjecaj i mijenjati što god bi se pojavilo." Ipak, Jobs je dao velik doprinos. Oduvijek je bio pokretač tvrtke i najsnažnija ličnost koja ju je predstavljala. Ukupnom Appleovu prometu počeo je pridodavati nule prije nego što su neki od njegovih kolega počeli razmišljati i u stotinama, a o milijunima je počeo govoriti prije nego što su njegovi suradnici počeli razmišljati u tisućama. Kada je Markkula ustvrdio da je logotip u boji na kasetama preskup. Jobs je ipak odnio prevagu. Kada je Scott užasnuto reagirao na samu pomisao da se kupcima ponudi jednogodišnje jamstvo, iako je u njihovoj djelatnosti uobičajen jamstveni rok devedeset dana. Jobs je briznuo u plač, te ga je trebalo smirivati ubrzo već uobičajenim ritualom (šetnjom oko parkirališta), ali je naposljetku

Povratak u Malo kraljevstvo 207

bilo onako kako je on poželio. Kada je Gary Martin otkrio ček na 27.000 dolara na koji su svi bili zaboravili, Scott je htio kupiti novi kalup, a Markkula upotrijebiti novac za reklamu u Scientific Americanu, Jobs je htio učiniti i jedno i drugo. Apple je tako kupio i kalup i platio reklamu. lobsove i Scottove razmirice i svađe u Appleovoj su svakodnevici bile toliko uobičajene da su nazvane Scottyjevi ratovi. No, te su prepirke katkad bile i hirovite. Jobs se za dvadeset treći rođendan nemalo iznenadio kada je u uredu ugledao pogrebni vijenac ukrašen bijelim ružama. Uz njega se nalazila i nepotpisana poruka: POČIVAO U MIRU. MISLIM NA TEBE. Jobs još neko vrijeme nije znao da je autor bio Scott, koji je bijelu ružu odabrao za osobni simbol. Markkula se postavljao između dviju vatri. S Jobsom se nosio poput kakva ujaka koji tješi najdražeg nećaka, ali je dopuštao Scottu da se s njim bahće na svoj način. Scottu i Jobsu bilo je lakše donositi teške odluke nego manje temperamentnom Markkuli. Možda i zahvaljujući mimom obiteljskom životu. Markkulaje bio srdačniji, savjesniji i točniji u ispunjavanju obveza, te uljudniji i ljubazniji. Izbjegavao je tako čvrsto vezivanje vlastite sudbine za tvrtku kao što je bio slučaj sa Scottom i Jobsom. Tvrtka Apple se širila i rasla, a on je bio pripravan prenositi obveze i odgovornost na druge. "Ako nešto ne radi", ponavljao je u nedogled, "popravi." Usto je bio spreman ljudima dopustiti da dožive neuspjeh. Jean Richardson. koja se u Appleu zaposlila 1978., rekla je: "Nije htio vladati čeličnom rukom. Htio je da ljudi stvari riješe među sobom. Uvijek bi govorio: 'Vas dvoje to sada lijepo nekako riješite.'" Jedan je programer rekao: "Činilo mi se kako silno želi ljudima biti drag. Djelovao je toliko suptilno da mu nije bilo moguće pripisati ništa negativno." Drugi su ga smatrali čovjekom kojeg ništa ne može izbaciti iz takta i vječitim optimistom, a riječ je o važnim odlikama za čovjeka na položaju na kojem se menadžeri najčešće uglavnom bave rješavanjem problema. Trip Hawkins, jedan od voditelja Appleova marketinga, rekao je: "Markkula je stvari upijao poput spužve. Usto je mogao navesti čovjeka da na livadi ugledajednoroga." Kako su se pojedinačne odlike sve više kristalizirale, nastavljao se rad na projektu koji je udruživao sve segmente tvrtke. Bila je to minirepriza razvoja računala Apple II, a udruživala je najnovija dostignuća na tehnološkome planu, te inventivnost i nepopustljivi pritisak: radilo se o wčelju kojim se računalo povezivalo s disketnim pogonom, umjesto s kasetofonom. Disketni pogoni nisu bili novost. Na velikim računalima koristili su

208 Michael Moritz

se još od 1956. godine. No kada je razvoj elektronike doveo do pojave mikroprocesora, i disketni su se pogoni počeli sve više smanjivati. Kada su se počeli koristiti na velikim računalima, disk je imao promjer od 60ak centimetara, a bili su smješteni u ormarima veličine komode. Disketne pogone s računalom je povezivao uređaj u velikoj kutiji poznat pod nazivom kontroler. I unatoč tomu, disketni pogoni nudili su velike prednosti u odnosu na namotaje magnetske vrpce na koje su se prije pohranjivale informacije. Umjesto da se čeka da stotine metara vrpce prođu preko fiksne točke, informacije je sada mogla "izvlačiti" malena "glava" koja je lebdjela iznad diska koji se brzo okretao. Godine 1972. IBM je najavio novi napredak na području tehnologije izrade diskova i predstava savitljivi disk približno velik kao rođendanska čestitka. Ta vrsta diska ubrzo je ponijela naziv "ftoppy 11«. Disketni pogoni tako su se našli u kutijama ne većima od omanjeg rječnika, dok je kontroler izišao iz ormara i našao se na samo jednoj tiskanoj pločici. Flopi je bio takav napredak da su ga IBM-ovi promotori bez oklijevanja nazivali jumbo-jetom koji leti dva-tri milimetra iznad tla, i tako više kilometara, a da mu se ne zapale gume na kotačima. Kasetofoni priključeni na mikroračunala imali su iste nedostatke kao i magnetske vrpce priključene na velika stara računala. Bili su toliko spori daje ubacivanje jezika poput BASIC-a katkad trajalo i deset minuta, dok je pronalaženje određenih podataka počesto ovisilo i o sreći. S druge strane, podatke na disketi bilo je moguće pronaći već za nekoliko sekunda. Gary Kildall, utemeljitelj tvrtke Digital Research, koja se bavila softverom, pisao je Jobsu tužeći se na Wozniakovo sučelje za kasetofone. "Osobito velike frustracije izaziva podsustav s kasetama. Upotrijebio sam dva različita kasetofona i utvrdio da su oba podjednako nepOUzdana ... Taj podsustav za pohranu jednostavno sam prisiljen smatrati amaterskim, namijenjenim hobistima." U Appleu su se svi maksimalno angažirali da disketni pogon povežu s računalom. Jobs je svakog tjedna posjećivao Shugart, tvrtku iz Silicijske doline koja je među prvima počela proizvoditi takve uređaje, te je preklinjao tamošnje menadžere da počnu opskrbljivati Apple. Wozniak je u međuvremenu proučavao sklopove s pomoću kojih su IBM-ovi inženjeri konstruirali kontroler, ali i pristup kojim se poslužilajedna posve nova tvrtka iz Berkeleya, Northstar. No Wozniakje počeo ozbiljno raditi na tome tek nekoliko dana prije Božića 1977. godine. Njegova sklonost odugovlačenju i odgađanju obveza u nezgodan je položaj dovodila Scotta, koji je, u želji da što prije dovrše i počnu isporučivati proizvod, rekao: "Woz bi proizvod doveo do krajfJje, krizne točke i onda obavio posao. Gotovo kao da nije 11 engl. "ovješen", "mekan", "savitljiv..... - nap. prev.

Povratak u Malo kraljevstvo 209

mogao stvarati bez adrenalina izazvanog kašnjenjem." No kada je jednom počeo raditi na kontroleru diska, Wozniak se nije zaustavljao dok ga nije dovršio. Holt, koji je ponovno odigrao nadgledničku ulogu, pomislio je: "Bilo je to na rubu ludila, to što se mentalno toliko približio uređaju." Jean Richardson također ga je pratila budnim, majčinskim okom. "Bio je to duh koji je dolazio i odlazio u posve neuobičajenim terminima. Radio je cijelu noć. Kad sam ujutro dolazila na posao, često smo se mimoilazili na vratima. Činilo se da uopće ne mari ni za jelo ni za spavanje." Wozniak je dva tjedna mahnito radio, u društvu Wiggintona, koji je pisao programe za ispitivanje uređaja, i Holta koji ga je gnjavio sve dok se nije uvjerio da će uređaj uistinu raditi. Kada je početkom 1978. na Sajmu potrošačke elektronike objavljena novost, te kada je uređaj pomnije ispitan na Drugome računalnom sajmu na Zapadnoj obali, među reakcijama nije bilo nesuglasja. Kartica za upravljanje diskom imala je znatno manje čipova od svih konkurentskih proizvoda, a Wozniak ju je smatrao "svojom najdražom konstrukcijom u životu." Priznanje su mu odavali i kolege inženjeri. Lee Felsenstein, koji je godinu prije bio toliko skeptičan u vezi s Jobsom i Wozniakom, te računalom u kutiji za cigare, pogledao je kontroler i, prema vlastitim riječima "zamalo pao na stražnjicu. Bilo je to toliko domišljato. Pomislio sam: 'Bit će najbolje da se tim dečkima sklonimo s puta.'" Chuck Peddle u Commodoreu je vodio skupinu konstruktora koji su također radili na disketnom pogonu, ali su kasnili pri ulasku u ciljnu ravninu. Wozniakovu je konstrukciju promatrao u geopolitičkim okvirima, te je rekao: "To je bez imalo sumnje izmijenilo cijelu gospodarsku granu." Do objave Wozniakova uređaja i Apple i Commodore i Radio Shack pokušavali su riješiti početne probleme u proizvodnji i među tim trima tvrtkama nije bilo velike razlike. Apple je usto uvijek imao računala na zalihi, a kada su dobavljači dolazili u Cupertino, nisu ih odvodili u dio zgrade u kojem se gomilao inventar. Nakon predstavljanja disketnog pogona, sve se iz temelja promijenilo. Nakon dovršetka konstrukcije i nakon što je Apple uspio oživjeti nove uređaje, Scott je primijenio neumoljivi pritisak. Disketni pogoni koje je dopremao jedini Appleov dobavljač, Shugart, podružnica tvrtke Xerox Corporation, nisu bili pouzdani. Inženjeri i tehničari u laboratoriju su stoga nemilice vadili i stavljali nove dijelove ne bi li dobili ispravne i pouzdane uređaje, popuštajući pred Scottovim nepopustljivim zahtjevima. On je ustrajno tražio da Apple počne isporučivati disketne pogone iako tvrtka do tog trenutka nije stigla dovršiti temeljite upute za uporabu. Plodovi Scottova pritiska i kvaliteta neuvjerijive brošurice koja je pratila prve uređaje

210 Michael Moritz

odrazili su se u pritužbi koju je jedan kupac iz južne Kalifornije poštom poslao Markkuli. "Jebeni gadovi! Kupio sam Apple s flopijem i nitko, ali doslovce nitko, u Los Angelesu i San Diegu ne zna kako taj prokleti uređaj upotrijebiti za nasumičan pristup datotekama. Zbilja imam osjećaj da me netko pošteno preveslao. Svi samo govore o čudesnim uputama koje bi uskoro trebale biti objavljene!?! Sranje! Sranje! Sranje! Meni kompjutor u poslu treba sada, a ne dogodine. Jebite se i dabogda crkli."

Povratak u Malo kraljevstvo 211

"Star je potpuna propast", rekao je Hertifeld Život u velikoj tvrtki neizravno je bio opisan i na jednom papiru na oglasnoj ploči II laboratoriju u kojem se radilo na Macu. Netko duhovit tako je iz svog kuta prikazao razvoj računala i birokracije u Appleu. Na retoričko pitanje "Koliko je Appleovih zaposlenika potrebno da zamijeni žarulju?" anonimni je skeptik odgovorio: učvršćenom

Jedan koji žarulji. Jedan koji

će

podnijeti

će

revidirati specifikacije korisničkog

korisnički

izvještaj opregorjeloj

sučelja.

Jedan koji će redizajnirati žarulju. Jedan koji će izraditi prototip. Jedan koji će odobriti projekt. Jedan koji će novost potajno dostaviti medijima. ledan područni voditelj koji će koordinirati projekt. Jedan voditelj projekta. Dvojica menadžera za marketing proizvoda. Jedan koji će napisati plan revidiranja proizvoda. Jedan koji će analizirati profitabilnost žarulje. Jedan koji će pregovarati o ugovoru s prodavačem. Sedmorica koja će provesti alfa-testiranje žarulje. Jedan koji će revidirati operativni sustav žarulje. Jedan koji će osigurati potvrdu Savezne komisije za telekomunikacije. Jedan koji će napisati upute za uporabu. Jedan koji će prevesti na strane jezike. Jedan koji će osmisliti i izraditi komplet za obuku u rukovanju proizvodom. Jedan koji će likovno oblikovati. Jedan koji će dizajnirati pakiranje. Jedan koji će napisati podatkovni list. Jedan koji će napisati demo-program koji će se sam pokrenuti. Jedan koji će žarulju zaštititi od kopiranja. Jedan koji će napisati promjenu protokola. Jedan koji će predvidjeti korištenje. Jedan koji će u računalo unijeti broj komponente.

212 Michael Moritz

Jedan koji će naručiti svaku žarulju pojedinačno. Jedan koji će ispitati kvalitetu žarulje. Jedan koji će distribuirati žarulju. Jedan koji će prodavateljima podijeliti revidirane podatke. Jedan koji će organizirati proslavu za uvođenje proizvoda. Jedan koji će novost objaviti medijima. Jedan koji će žarulju objasniti financijerima. Jedan koji će vijest o žaru lj i proslijediti odjelu prodaje. Jedan koji će vijest o žarulji proslijediti zastupnicima u maloprodaji. Jedan koji će obučiti servisere. I jedan tehničar iz servisa koji će zamijeniti žarulju. Više članova ekipe zadužene za Mac stajalo je nagnuto nad jednim prototipom Lise. Programer Andy Hertzfeld komentirao je pojedine elemente dok se Michael Boich poigravao raznim mogućnostima uređaja. "Ne bih mogao raditi na Lisi", rekao je Hertzfeld, ne obraćajući se nikom određenome. "Ondje se stvari događaju isključivo u odborima i zahvaljujući politici. Lisa je utjelovljenje stručnog rada inženjera." Boich i Hertzfeld pratili su Lisin rad pomno i kritički kao što se nekoć pomno kontrolirala kvaliteta cilindara i klipova. Boich je pritisnuo tipku na mišu, a Hertzfeld je, ugledavši nekakav popis na ekranu, rekao: "Na meniju imaju zbilja užasno ružan font. Već sam vidio kada je ispisivanje menija trajalo pet minuta." Boich se zasmijuljio. "Gadno je usporen." "Potpuno pogrešno korištenje menija", bio je uporan Hertzfeld, koji se držao poput uvrijeđenog redovnika. "To je jednostavno jedan od onih načina rada koji padaju", rekao je Boich dok je čekao da se na ekranu pojavi neka datoteka. "Mora obaviti mnogo toga." "Mi nikada nećemo imati takve probleme s radom", rekao je Hertzfeld, "ali naši programi nikada neće biti toliko veliki." Šef inženjera Bob Bellville, koji je cijeli prizor promatrao s ulaza u odjeljak, tiho ih je upozorio: "Riječ 'nikada' meni baš ne leži." Rekao je kako ga njihove primjedbe podsjećaju na vrijeme kada su neki njegovi bivši kolege u Xeroxu, koji su radili na razvoju laserskog printera, pojavu uređaja te vrste iz konkurentske tvrtke popratili riječima: "Naše su

Povratak u Malo kraljevstvo 213

specifikacije znatno bolje od ovoga." Boich se nastavio poigravati uređajem, pa je pogledao Hertzfelda i spomenuo Xeroxovo računalo koje je u nekim elementima bilo slično Lisi. "I dalje je brz kao Star." "Star je potpuna propast. Potpuna katastrofa. Neupotrebljiv je", rekao je Hertzfeld. Rukom je pokazao prema Lisi i dodao: "Da vidiš koliko je spora, trebao bi pokušati otvoriti još jednu aplikaciju." "Gotovo me strah", rekao je Boich i nacerio se. "Kada radi, to je plod tri godine programiranja", rekao je Hertzfeld.

NAJBOLJI TRGOVCI

AppJeovi čelni ljudi ubrzo su ovladali umijećem stjecanja prijatelja i utjecanja na ljude. Markkula, koji je vodio prve Appleove kontakte s vanjskim svijetom, služio se posve identičnom tehnikom koju je Scott primjenjivao pri vođenju unutarnjih stvari II tvrtki. Markkula je navodio druge da AppJeu pomažu II razvoju. Više od sviju kolega Markkula je uviđao važnost dojma. Ukupni ton njegove strategije odražavao se II načinu na koji je neprestano tjerao Jobsa da dotjera način odijevanja. "O knjizi", ponavljao je Markkula mlađem partneru, "sudiš prema koricama." Spoznao je i važnost povezanosti s utjecajnim ljudima. Znao je da je važnije pozornošću obasipati nekolicinu ljudi, a ne cijelo mnoštvo. Shvaćao je da ugledni ulagači tvrtki pridaju dodatnu vrijednost i poštovanje koje je teško steći drugim sredstvima, a agencija Regis McKenna pokazala je da je članak u nekom časopisu jeftiniji i utjecajniji od raskošna višebojnog reklamnog priloga. Apple je više bio izvorište šaputanja i priča koje su se širile među ulagačima i novinarima, u krugu obilježenom govorkanjima i ogovaranjima, nego plod kakva velikog marketinškog uspjeha. U nesmiljenome žargonu struke, Apple se usredotočio na one koji oblikuju stajališta i javno mnijenje. U Appleu su slutili da će se drugi, koji nemaju vremena,

214

Povratak u Malo kraljevstvo 215

sklonosti, ni dovoljno pameti da istraže te neobične sklopove koji čine Apple II, oslanjati na prosudbe ljudi koji su već imućni ili ponešto znaju o računalima. Jer, ulagači i novinari imaju barem jednu dodirnu točku: i ljudi s novcem i piskarala najčešće se ponašaju poput ovaca. Markkula je instinktivno znao da savezništvo s dvojicom iskusnih financijera vrijedi znatno više od same veličine njihovih ulaganja. Iako su njegova osobna ulaganja bila uspješna, Markkula nije imao izravnih iskustava u poslovanju s nekom od približno 237 tvrtki koje su se tada bavile ulaganjem u nove projekte, a koje su, u zamjenu za dionice, osiguravale financiranje novih kompanija. Markkulaje, prema prvobitnoj namjeri, htio pričekati da Apple dokaže da može proizvesti vlastito računalo, a tek se potom obratiti ulagačima, znajući da će za dionice tvrtke postići bolju cijenu uspije li dokazati da Appleu nije očajnički potreban novac. U jesen 1977. godine problemi s kvalitetom kućišta zaprijetili su iscrpljivanjem Appleove kreditne linije, tako da Markkula više nije imao izbora. Čak je i zarada od prodaje računala bila jedva dovoljna za održavanje Appleova poslovanja. Tvrtka je imala toliko velike i hitne potrebe da su Markkula i Scott ubrizgali gotovo dvjesto tisuća dolara samo da povežu kraj s krajem do formalnog završetka pregovora o dotoku veće količine novca. Apple se ponovno obratio dobro poznatim pojedincima. Hank Smith bioje Markkulin kolega i u Fairchiidu i u Intelu. Bio je to energičan čovjek živahne žutocrvene kose koji je bio napustio Intel i odselio se u New York, gdje je postao glavnim partnerom u Venrocku, investicijskoj podružnici obitelji Rockefeller. Unutar neslužbene hijerarhije ulagačkih fondova, Venrock je bio među najboljima, a dodatna je prednost bilo to što dotada nije financirao nijednu tvrtku koja se bavila proizvodnjom mikroračunala. Markkula se Smithu prvi put obratio u proljeće 1977. i još nekoliko mjeseci Venrock je pratio Appleov razvoj. John Hall, koji je pomogao pri pisanju poslovnog plana, posjetio je Venrock i s dvojicom partnera razgovarao o Appleovim izgledima. Kada je došao na Zapadnu obalu, u posjet drugim tvrtkama u koje je Venrock uložio sredstva, inzistirao je na dolasku u Appleovo sjedište u Cupertinu. Ta tvrtka prihvaćala je približno sedam ulagačkih projekata godišnje, no osim osobnog odnosa, Appleu ih nije moglo privući ništa drugo. Hank Smith rekao je: "Vjerojatno ne bismo ni pogledali Apple da nisam poznavao Mikea Markkulu." U jesen 1977. godine Markkulu su pozvali da se s Jobsom i Scottom sastane s ostalim Venrockovim partnerima i da predstave svoja predviđanja u vezi s Appleovim poslovanjem. Iako se prijašnji plan smatrao agresivnim, Apple je, unatoč svim

216 Michael Moritz

problemima s kvalitetom kućišta, ustrajno nadmašivao vlastita predviđanja. Prezentacija je prikrila velik dio kaotičnih i užurbanih priprema koje su joj prethodile. Iako je Markkula bio napisao prospekt i velik dio prognoza utemeljio na financijskim predviđanjima Garyja Martina, glavnu je ulogu u svemu ipak imao jedinstveni stil, a ne znanost. Sherry Livingston pratila je rad na prognozama. "Bila je to prava lakrdija, to kako su došli do predviđanja. U nebrojenim stvarima samo što nisu bacali novčić." Ipak, poslovni je plan odražavao nešto što je sličilo uređenoj organizaciji i odavalo dojam o usredotočenosti koju su u Apple donijeli Markkula i Scott. Večer uoči prezentacije Venrockovim partnerima u New Yorku, Scott je ostao u Cupertinu, s većinom zaposlenika tvrtke. Gutali su kriške pizze i pomagali pri kopiranju, slaganju, spajanju i uvezivanju prospekta. Uzevši desetak primjeraka prospekta, noćnim je letom otputovao u New York, rano ujutro odrijemao u Hiltonu, a potom s Hankom Smithom, Markkulom i Jobsom otišao u Venrock. Nakon načelnog dogovora, njih su trojica pošli u zračnu luku. Scott je ondje u redu za neprodane karte ugledao nekolicinu bivših kolega iz National Semiconductora, pa je odlučio sebe i svoje društvo počastiti mjestima u poslovnoj klasi. Dok je dogovarao posao s partnerima iz Venrocka, Markkula je komunicirao i s Andrewom Groveom, izvršnim potpredsjednikom Intela. Grove, taj vitki i žilavi mađarski izbjeglica izražajna lica i kovrčave kose, bio je na glasu kao bučna i neumoljiva osoba prodorna poput pneumatskog čekića. (U Intelu je ustrajno tražio da se oni koji zakasne na posao upišu u knjigu, a postao je poznat i po zloglasnim "grovegramima" - minijaturnim strogim ukorima.) Markkula se nadao da će Grove Appleu pomoći barem dijelom iskustva stečenog pri podizanju Intelovih tvornica. Grove je zagrizao mamac i kupio petnaest tisuća od dvadeset pet tisuća dionica koje mu je Markkula ponudio, ali je odlučio ne postati direktorom jer je imao dojam da ima dovoljno briga i u Intelu i da se ne treba petljati u rad još jedne mlade tvrtke. U vezi s mjesecima koji su slijedili, Scott se prisjećao: "Groveje neprestano nazivao. Rekao bi: 'Bilo bi mi drago da mi prestanete krasti ljude' , a onda bi pitao: 'Hoćete prodati još Appleovih dionica?'" Jedan drugi član Intelova odbora direktora, Arthur Rock, nazočio je igrom slučaja jednoj Markkulinoj demonstraciji mogućnosti Applea II. Zahvaljujući tomu, nekoliko dana prije nego što je Apple trebao potpisati ugovor s Venrockom, Rock je nazvao Hanka Smitha u Venrocku i Mikea Scotta u Appleu, te je izrazio zanimanje za ponudu. Sredinom sedamdesetih godina telefonski poziv Arthura Rocka drugi su ulagači, jamci, komercijalni bankari i burzovni mešetari smatrali financijskim pandanom bijelog

Povratak u Malo kraljevstvo 217

dima koji se diže iz glavnog vatikanskog dimnjaka. Rock, koji je bio napunio pedeset i koju godinu, dotada je već ulagao u tvrtke koje su premostile godine od nestanka elektroničkih cijevi i pojave integriranih sklopova. Kao financijer iz New Yorka, pripomogao je u dogovaranju početnog financiranja tvrtke Fairchild Semiconductor. Zajedno s jednim partnerom, sudjelovao je u usponu djelatnosti proizvodnje mikroračunala ulažući u Scientific Data Systems, tvrtku koja je 1969. prodana tvrtki Xerox Corporation zamjenom dionica za 918 milijuna dolara. Rockov je udio bio 60 milijuna. Godine 1968., kada su napustili tvrtku i osnovali Intel, dvojica viših menadžera savjet i novac potražili su od Arthura Rocka. Rock je uložio 300.000 vlastitog novca, dogovorio financiranje II visini od još 2,2 milijuna, te je postao prvim predsjednikom tvrtke. U više navrata osigurao je presudne savjete, a kada se vodstvo Intela predomišljala u vezi s time treba li pokušati razviti tržište za prvi mikroprocesor, Rockov savjet pokazao se ključnim. Rock se klonio publiciteta, nikada nije bio predmet opširnijih prikaza u novinama ili časopisima, gotovo se nikada nije pojavljivao na sastancima ulagačkih udruga, bio je nevjerojatno diskretan u vezi s vlastitim ulaganjima,a većinu poslova obavljao je iz ureda u ulici Montgomery II San Franciscu ili iz troetažnog stana u Aspenu vrijednog 450.000 dolara. Doimao se strogim, bio je vitak i u formi, poput čovjeka koji svako jutro vježba jedan sat. Usto je obožavao bejzbol i često odlazio u Candiestick Park u San Franciscu, i za najjačeg vjetra, gdje je imao rezervirano mjesto u prvom redu, dvadeset metara od hvatača. Osim toga, zdušno je podupirao balet i operu II San Franciscu i skupljao djela, među ostalima, i modernista Roberta Motherwella i Hansa Hoffmana. Bio je poprilično staromodan i smatrao da je televizija prokletstvo suvremenoga svijeta, da marihuana kvari mozak, te da već dva desetljeća nije bilo važnije nove pojave u književnosti i likovnoj umjetnosti. Jedan njegov kolega, koji se također bavio ulaganjima, rekao je: "Zna biti šarmantan i drag, ali i bešćutni gad." Kad bi uspjeli namamiti Rocka da napusti ured u San Franciscu ili stan kraj skijališta u Aspenu, menadžeri mladih tvrtki ulagali su golem trud u pripreme prezentacija namijenjenih njemu. Kao i ostali najiskusniji ulagači, Arthur Rock nije bio kockar. Obično se odlučivao tek na tri do četiri ulaganja godišnje i u pravilu osiguravao tek manje iznose, sve dok se ne bi uvjerio da će nova tvrtka uspjeti ili da će se slagati s njezinom upravom. Bio je poznat po tome što bi se ubrzo počeo dosađivati, što nije imao strpljenja za dobrotvorne donacije, kao i po tome da je na sastancima uglavnom šutio. Prijedloge bi često prekidao pitanjem: "Koja bi bila

218 Michael Moritz

svrha toga?" Tommy Davis, Rockov investicijski partner tijekom većeg dijela šezdesetih godina, rekao je: "Samo želi pravi odgovor." Andrew Grove smatrao je daje Rock "poput pilota aviona koji zemljopisne karakteristike vidi znatno bolje nego ljudi koji se po određenom kraju voze automobilom." Kada je nazvao Apple, Rock je tako odmah stekao pristup tvrtki na temelju toga zlatnog ugleda. Ulaganje Dona Valentinea, čovjeka koji je i povezao Markkulu s Appleom, dijelom je bilo plod slučaja. Kada je jedne večeri za stolom u restoranu Chez Felice u Montereyu ugledao Markkulu, Jobsa i Hanka Smitha, Valentine je odmah naslutio o čemu razgovaraju. Trojcu je za stol poslao bocu vina i poruku: "Ne gubite iz vida da kanim uložiti u Apple." Kada je u siječnju 1978. napokon dovršena financijska konstrukcija i kada su svi dokumenti već bili potpisani i ovjereni, a potvrde o dionicama razmijenjene, procijenjena vrijednost Applea bilaje tri milijuna dolara. Financiranje je Appleu donijelo 517.500 dolara, od čega je Venrock uložio 288.000, Valentine 150.000, a Arthur Rock 57.600 dolara. Markkula i Scott zauzvrat su tražili da njihovi ulagači nefonnalno pristanu na financiranje u trajanju od najmanje pet godina. U sljedećih pola godine glas o Appleu počeo se širiti, a kada su se Michael Scott i ostali u ljeto 1978. pojavili na sajmu potrošačke elektronike (Consumer Electronics), odmah su ih počeli opsjedati ulagači iz banke Continental Illinois iz Chicaga, koji su u Apple željeli uložiti 500.000 dolara. Cijena dionice bila je približno tri puta veća nego šest mjeseci prije. Partneri iz Venrocka gunđali su u vezi s povećanjem cijene dionice, no ipak su uložili još novca i postali vlasnicima 7,9 posto tvrtke. Valentine je tvrdio daje cijena neumjereno previsoka i odbio povećati početni ulog. Nekoliko mjeseci nakon prvog kruga financiranja Scotta je nazvao Rockov bliski prijatelj, Henry Singleton, predsjednik tvrtke Teledyne Inc., jedne od onih kompanija zahvaljujući kojima je riječ konglomerat tijekom šezdesetih godina 20. stoljeća stekla veliku popularnost. Rock je pripomogao u stvaranju Teledyne i bio član njezina šesteročianog upravnog odbora. Scott nije mogao vjerovati da predsjednik uprave tvrtke vrijedne dvije milijarde dolara koja nudi životno osiguranje, izrađuje motore za tenkove, masažne tuševe, opremu za eksploataciju nafte, te nesretno osmišljeni elektronički uređaj za mjerenje zalogaja osoba na dijeti, zove Apple Computer i raspituje se za unutarnje hirove računala Apple ll. Poput Rocka, Singleton nije bio na glasu kao sentimentalna osoba. Uglavnom se smatralo da Teledyneove podružnice vodi kao da se radi o

Povratak u Malo kraljevstvo 219

dijelovima njegova osobnog portfelja, govorilo se da ima dobro oko za pojedinosti, da je posvećen gotovini, te da se bez poteškoća odlučuje na zatvaranja po kratkom postupku. Scott je strpljivo odgovarao na Singletonova pitanja, a poslije je upitao Rocka misli li da bi njegov investicijski partner bio zainteresiran da postane Appleovim direktorom. Rock je smatrao da je takvo što nemoguće i rekao da je Singleton član samo jednoga drugog upravnog odbora i da se želi osloboditi te obveze. Tom prigodom Rock je rekao Scottu: "Postavim li mu to pitanje, odgovor može biti samo negativan." Scott je ustrajao, a kada je Apple objavio da je konstruirao disketni pogon, organizirao je dostavu jednog od tih uređaja u Singletonov ured u Century Cityju. Tako je utvrdio ne samo da Singleton u uredu ima Appleovo računalo, nego da jedno takvo računalo ima i kod kuće, te da marljivo programira u asemb1erskom jeziku. Umjesto polusatnog sastanka, njih su dvojica zajedno proveli cijeli dan, uz objed u Beverly Hills Country Clubu, gdje je Singleton ostavio snažan dojam na Scotta kada je račun platio gotovinom, umjesto kreditnom karticom. Kada je Rock doznao da je Singleton pozvao Scotta kući, postalo mu je jasno da je stvar riješena. "Sredio si ga." Singleton je kupio dionice Applea za 100.800 dolara, a u listopadu 1978. postao je jednim od članova odbora direktora. Nakon što su pridobili Venrock, Arthura Rocka i Henryja Singletona, Markkula je pokazao da se ne pribojava prodaje dijelova tvrtke odgovarajućim ljudima. Za razliku od nekih drugih tvrtki koje su se bavile proizvodnjom mikroračunala i koje su se bojale da će ulagači ili članovi upravnog odbora ili odbora direktora prigrabiti nadzor ili se pretvoriti u neugodne zlostavljače, ljudi u Appleu prepoznali su pomoć koju su takvi ljudi mogli ponuditi. Od novčanih injekcija u tom su slučaju bile važnije neopipljive prednosti iskustva i ugleda takvih ulagača. Ti su ljudi pratili razvoj drugih malenih tvrtki, s njima proživjeli i teška razdoblja, znali za neke česte zamke i opasnosti, a svojim znanjem i iskustvom mogli su pripomoći u kaotičnom i bezobzirnom tempu života u novoj tvrtki. Mogli su pruŽiti savjete u vezi sa smanjenjem porezne osnovice, pomoći u osmišljavanju bolje distribucijske strategije, uspostaviti veze s osobama koje su se mogle pokazati korisnima i pomoći u privlačenju iskusnih menadžera. Zahvaljujući toj spoznaji, Apple je dobro pazio da ulagačima olakša djelovanje. Sastanke upravnog odbora dogovarao je tako da se poklapaju s danom kada je Rock putovao na jug poluotoka, na sastanak Intelove uprave, a Scott je često osobno vozio Henryja Singletona na aerodrom u San Joseu i s njega.

220 Michael Moritz

lako je početak prodaje prvih Appleovih dionica bio obavijen anonimnošću. ugled prvih ulagača bio je odviše velik da ostane u tajnosti. Njihovo zanimanje za Apple bilo je upravo onakvo kakvo je potrebno da pokrene priče koje dopiru do ulagača u nove tvrtke. Bile su to upravo onakve stvari kakve su se prepričavale na mjesečnim sastancima udruge Western Association of Venture Capitalists. ili kružile među bankarima u prvom razredu velikih zrakoplova koji su jurili amo-tamo od San Francisca do New Yorka i natrag, ili. pak. među onima koji su doručkovali u Rickey's Hyatt Houseu uz El Camino Real u Palo Altu. Oni poduzetniji i ustrajniji mogli su izvući informacije prekopavanjem dosjea u skromno uređenom predvorju ureda kalifornijskog Odjela za poslovne tvrtke u San Franciscu. Ulagači koji su položili novac na stol bili su znak povjerenja. Burzovni analitičari koji su pisali mišljenja bili su drugi odraz povjerenja. Potkraj sedamdesetih godina, jedan od najutjecajnijih analitičara svijeta elektronike u Wall Streetu bio je Ben Rosen. On je godinama pratio tu gospodarsku granu. Volio je raznorazne elektroničke uređaje. Nekoliko tjedana godišnje posvećivao je marljivom obilaženju stručnih skupova i sajmova. pratio nove proizvode, nije dopuštao da ga s nogu obore računi visokopozicioniranih menadžera, te je strpljivo izvlačio mišljenja srednjih i nižih menadžera. Markkula i Scott bili su tek dvojica mlađih menadžera na koje je Rosen naišao. Obojicu je poznavao dok su još radili u FairchiIdu, a tijekom jednog od inspekcijskih obilazaka Intela naučio je Markkulu kako će se služiti kalkulatorom koji ima mogućnost programiranja. Appleovi menadžeri brinuli su se za Rosena, koji se u travnju 1978. počeo služiti Appleovim računalom. Rosenu je tvrtka pružila korisničku potporu kakva se inače nudi šeicima i kraljevima. Kada mu nije bilo jasno nešto od Appleovih mogućnosti, a u priručniku nije uspio pronaći prikladno objašnjenje. nazvao bi Jobsa ili Markkulu kući. Markkulaje čak ponudio da će Rosenu prodati nešto Appleovih dionica, no ovaj je to uljudno odbio. Međutim, posjećivao je Apple i gotovo redovito dobivao konkretne odgovore na konkretna pitanja. Prema Scottovim riječima: "Ben je uvijek imao podatke dvije-tri godine unaprijed u odnosu na ono što se uistinu događalo." Tolika se pozornost isplatila. Mnogi novinari koji su pratili početak razvoja proizvodnje mikroračunala prije su pratili i razvoj proizvodnje poluvodiča, te su s vremenom počeli vjerovati Rosenu. Među hrpama onih kojima je posao bio podupirati tvrtke i reklamirati dionice, Rosena su smatrali objektivnim i

Povratak u Malo kraljevstvo 221

nepristranim. Uvijek se javljao na telefon, davao opširne izvještaje o tvrtkama, te na temelju pronicavih opažanja osiguravao koncizne navode koji su često završavali u The Wall Street Journalu, The New York Timesu, Business Weeku, Fortuneu, Forbesu i vodećim tjednicima. Novinari koji su defilirali Rosenovim uredom u New Yorku uočavali su da se služi Appleovim računalom. Rosen je tako, na određeni način, postao najutjecajnijim Appleovim sponzorom. Regis McKenna, Appleov predstavnik za javnost, koji se povezao s Timeom na skupu koji je organizirao Rosen, držao je da je "Ben Appleu pridavao stvarnu vjerodostojnost", a ulagač u nove tvrtke Hank Smith imao je dojam da je upravo on "jedan od Appleovih najboljih trgovaca." Appleovi odabrani financijski podupiratelji bili su važni i počeli su se sami brinuti za svoje interese. Kada su Rosen i jedan drugi analitičar iz Morgan Stanleya, Barton Biggs, u San Franciscu objedovali s Arthurom Rockom, njihov razgovor ukratko je zabilježen u dopisu na dvjema stranicama koji je kružio tom newyorškom bankarskom kućom. Dokument je napisao Biggs, a ton je bio pun ushita: "Arthur Rock Legenda je s velikim L, poput Teda Williamsa ili Frana Tarkentona, Leonarda Bernsteina i Nurejeva ... U svojem poslu on je igrač za nekoliko liga iznad sviju ostalih koji su se ikada okušali u toj igri." Biggs je kolegama u Morgan Stanleyu savjesno prenio i Rockove riječi o Appleu. "Ljudi koji vode tu tvrtku .. vrlo su pronicavi, vrlo kreativni i vrlo posvećeni poslu." Takve su riječi jednostavno morale izmamiti slinu na usta čitateljima (i ulagačima). Prvi prikazi Appleove marketinške kampanje teško su mogli jamčiti sličan učinak kao i savjeti jednog od najiskusnijih ulagača u nove tvrtke u zemlji. U pripremljenim govorima i službenim prezentacijama, Markkula je Appleov strateški plan često opisivao trima riječima: "Empatija. Fokusiranast. Pripiši." Takvo miješanje imenica i glagola izazivalo je podsmijeh reklamnih stručnjaka, no Markkula je zapravo, na neobično zastarjeli način, izražavao jednu vrlo staru zamisao. Primjerice, četrdesetih godina 20. stoljeća IBM se poslužio sličnom strategijom kada je otvarao raskošni izložbeni salon u newyorškoj Petoj aveniji. Utemeljitelj tvrtke, Tom Watson, poslije je objasnio: "Sliku o tvrtki postavljali smo daleko iznad same njezine veličine i ugleda." U samome početkU Appleova marketinška strategija nije bila plod nekakve jasno razrađene vizije. Predodžbe o životnom ciklusu proizvoda sličile su modelima uobičajenima u djelatnosti proizvodnje poluvodiča, gdje se očekivalo da će novi čip unutar dvanaest mjeseci zamijeniti noviji model. Prve velike pogreške prikrila je narav tržišta II širenju koje je bilo

222 Michael Moritz

sklono opraštanju. U agenciji Regis McKenna isprva je vladala velika neizvjesnost u vezi s Appleovim izgledima. Menadžer zadužen za tu stranku, Frank Burge, to je objasnio ovako: "Ljudi koji su poznavali Markkulu i Apple pitali su se hoće li uspjeti. Mi smo neprestano ponavljali: 'Ti su tipovi nepouzdani. Nema šanse da uspiju.' Jobs i Wozniak izgledali su kao da su neprestano na nečemu. Bilo je to u suprotnosti sa svime u što smo vjerovali." Ljudi iz agencije pouzdali su se u Markkulu, kojeg nisu smatrali osobito uspješnim na području marketinga. te Scotta, koji je imao instinkt za proizvodnju, te su se brinuli zbog toga što nitko u Appleu nema iskustva u prodaji potrošačima. Ne bi li se osigurao. McKenna je za komitenta uzeo još jednu računalnu tvrtku, Video Brain, kojaje početkom 1978. tržištu ponudila neprogramibilno računalo pod nazivom "obiteljsko računalo" (The Family Computer), u nadi da će ljudi u uređaj stavljati module ("cartridge") i njime se služiti kod kuće. I mediji i predstavnici velikih robnih kuća proizvod su dočekali s oduševljenjem, uvjereni da potrošači neće pokazati sklonost i želju za programiranjem. Potrošače je odbila cijena koja je i dalje rasla, čemu je pripomogla i ambiciozna odluka tvrtke da počne proizvoditi poluvodiče za svoj uređaj. Video Brain je propao. Međutim. McKennu je prije toga nekoliko mjeseci mučilo pitanje treba li otkazati Appleu u korist Video Braina. Iako je agencija odlučila ostati uz Apple. njezin se oprez održavao u razmjerima sredstava za reklamiranje predloženih za drugu godinu suradnje. McKenna je predložio da Apple u reklame utroši 300.000 dolara. Markkulaje ustrajno tražio da se taj budžet udvostruči. Markkula je bio uvjeren kako nema smisla da Apple pokušava izvući nekakvu zaradu iz malenog udjela na tržištu mikroračunala. te je pod svaku cijenu htio da Apple izgleda što impozantnije i da se pretvara da je što veći žele li da postane važnim faktorom u toj djelatnosti. Prema McKenninim riječima: "Kad je riječ o mladim tvrtkama, uvijek imam konzervativan pristup. Ne želim da mi ostanu neplaćeni računi od stotinu tisuća dolara. Markkulaje neprestano ponavljao: 'Moramo vrlo rano izgraditi položaj.' Doista je svim silama radio na tome. Bila je to vrlo važna odluka." Na prvoj reklami za Apple II vidjela se kuhinja II kojoj neka žena vedro i veselo nešto radi na dasci za rezanje, dok njezin suprug sjedi za kuhinjskim stolom i uz pomoć računala obavlja svjetovnije zadaće. U tekstu nije bilo ni najmanje sumnje u vezi s mogućnostima računala: "Kućno računalo koje je spremno za rad, igru i razvoj uz vas ... Moći ćete organizirati, indeksirati i pohranjivati podatke o kućnim financijama.

Povratak u Malo kraljevstvo 223

porezima, recepte, bioritam, voditi stanje na tekućem računu, pa čak i upravljati okruženjem u kojem živite." Reklama je sadržavala i mnoštvo tehničkih pojedinosti namijenjenih gorljivim hobistima, podataka koji, međutim, nisu imali cilj privući laike. Marljivim hobistima spretnih ruku i s izraženom sklonošću tehničkim pojedinostima rečeno je da Apple lJ mogu kupiti u obliku jedne jedine tiskane pločice, za 598 dolara. Na velikome posteru koji se približno u isto vrijeme počeo pojavljivati u prodavaonicama računala kočio se izrazito dvosmislen slogan APPLE Il: KUĆNO/OSOBNO RAČUNALO. Markkula je u to vrijeme izjavio kako Apple neće izlagati na skupu National Computer Conference, tradicionalnomu sajmu namijenjenomu proizvođačima koji proizvode prodaju tvrtkama, nego će sve napore usmjeriti na sajam Consumer Electronics (namijenjen potrošačima). Appleova voditeljica marketinga, Jean Richardson, priznala je: "Tu nije bilo nekakve velike i profinjene strategije. Mislili su da uređaje prodaju ljudima kod kuće." Časopisi u kojima su se pojavile reklame bili su važniji i od teksta i od izgleda. U usporedbi s tvrtkama kao što je bio Compucolor, tvrtka iz Georgije koja je proizvodila računala II boji, Appleove prve reklame bile su slabašne i blijede. Osim kupovanja reklamnog prostora uhobističkim časopisima poput By tea, Apple je tijekom prve godine objavljivao reklame i u Scientific Americanu i Playboyu. Bio je to skup reklamni prostor, no priroda tih časopisa pomogla je Appleu da se izdigne iz mase drugih malih proizvođača računala. Apple je objavljivao i male reklamne oglase, koji su također trebali poboljšati sliku o tvrtki, a koji nisu govorili mnogo o računalu, nego su bili vedri i živahni. Pisao ih je osobno McKenna. Jedan od najpopularnijih počinjao je ovako: "A znači Apple. I to je prva stvar koju trebate znati o osobnim računalima." Potkraj 1977. godine Gary Kildall iz Digital Researcha ponovno je pisao Jobsu i, među ostalim temama, uljudno naveo stvari koje ga zabrinjavaju u vezi s Appleovim marketingom: "Na temelju naših razgovora, čini mi se da se želite obraćati potrošačkom tržištu ... Appleove reklame pomalo navode na pogrešan smjer ... Apple II nije potrošačko računalo i premda imam određeno 'iskustvo s računalima' naišao sam na neke poteškoće pri sklapanju dijelova i dovođenju sustava u funkcionalno stanje ... Nadalje, proizvođači komercijalnih uređaja ne reklamiraju proizvode koji ne postoje ... Vaše reklame neizravno govore da postoji softver (ili da ga je jednostavno pripremiti) za analizu dioničkog tržišta i vođenje osobnih financija. Postoje li ti programi? Kao drugo, obećaje se da će se podsustav na flopiju pojaviti do 'kraja 1977. godine'. Gdje je taj sustav?" Kildall je u

224 Michael Moritz

svim točkama bio u pravu, a program koji je Appleu omogućavao da se poveže s aktualnim podacima o kretanjima na newyorškoj burzi pojavio se godinu dana nakon što ga je uprava najavila. Sve u svemu, Appleovo početno razdoblje odražavalo je Markkuline osobne hobističke sklonosti. lako prve reklame nisu pogađale željenu metu, unutar šest mjeseci od najave računala Apple Il promijenila se strategija. Bio je to luksuz kakav si može priuštiti tek minijaturna, nevidljiva tvrtka u gospodarskoj grani koja nije dovoljno velika da je ostali shvate ozbiljnije. Apple je tako iskoristio opskurnost i sklonost praštanju tržišta koje se širi, te je poslije imao znatno više manevarskog prostora od nekih većih tvrtki čije bi se pogreške našle pod povećalom i u medijskim prikazima postale još većima. U dopisu koji je agencija McKenna početkom 1978. uputila AppJeu, a u kojem su navedeni glavni obrisi marketinške strategije,jasno se odražava nedvosmisleno mišljenje o tome kako je doba kada će se potrošači kod kuće služiti računalima još jako, jako daleko. U njemu se odražavala i McKennina zabrinutost, bojazan da Apple ne upropasti potrošačko tržište davanjem obećanja koja ne može ostvariti. Agencija je usto počela određivati i ciljeve, prepoznajući razlike između hobista, "tržišta programibiinih kalkulatora" i tržišta vezanih za škole i sveučilišta. A za manje od tTi godine nakon prvih reklama, Apple je počeo emitirati televizijske reklame kojima se pokušavao osloboditi predodžbe da je Apple II igračka ili kućno računalo. U reklamama je televizijski voditelj Dick Cavett pozirao s kućanicama koje su se služile Appleovim računalima i tako upravljale malim čeličanama ili na burzi trgovale zlatom. Appleove su reklame bile namijenjene gospodarskoj grani u kojoj su malene tvrtke svoja računala obasipale isključivo superlativima. Skepticima nije ostajalo mnogo prostora za protivljenje. Nije bilo pouzdanih istraživanja tržišta. MLTS je bio objavio reklame preko cijele stranice, a tekst je bio oblikovan poput brojke jedan. U reklami se navodilo da je Altair vodeće računalo: "Kad kupite Altair, ne kupujete tek još jedan uređaj. Kupujete godine pouzdanog i jeftinog služenja računalom. Kupujete potporu proizvođača BROJ JEDAN na području proizvodnje mikroračunala." Vector Graphic svoj je uređaj nazivao "savršenim mikroračunalom" . IMSAl 8080 bio je "najbolje osobno računalo". Radio Shack objavio je da nudi "prvi cjeloviti, jeftini mikroračunalni sustav." Processor Technology svoje je računalo Sol nazvao "malenim računalom". Apple je svoj uređaj nudio jednako bučno kao i ostali. U srpnju 1978., jedva gOdinu nakon isporuke prvog uređaja iz serije Apple II, u stručnim se časopisima u reklami na dvije stranice pojavio

Povratak u Malo kraljevstvo 225

naslov:

ZAŠTO JE APPLE II NAJPRODAVANIJE OSOBNO NA SVIJETU. Taje razmetljivost samo dokazivala kako je brojke koje će poduprijeti bilo kakvu tvrdnju. Približno u isto vrijeme, u jednoj drugoj reklami, koja se također nije poklapala sa stvarnošću, stajalo je: "Nije ni čudo što su deseci ljudi već odabrali Apple." Chuck Peddle, koji je radio na Commodoreovu PET-u, smatrao je da "Apple ustrajno pretjerano naglašava svoj položaj i doprinos." Takva slika o tvrtki održavala se i na prodajnim mjestima njihovih zastupnika. Mnoge su prodavaonice bile u vrlo osjetljivom položaju. Uvijek im je nedostajalo novca, a vodili su ih hobisti koji su se katkad držali kao da ih više zanimaju računala nego kupci. Apple je žudio za posrednicima. Dio potencijalnih neovisnih prodavatelja nahrupio je u Kaliforniju, gdje su došli u sukob s dužnosnicima Commodorea, pa su više razumijevanja i ljubavi pronašli u Appleu. Apple je od početka uviđao i da su držanje i izgled prodavatelja vrlo važni. Na primjer, tvrtka je jednog prodavatelja u San Franciscu prisilila da promijeni naziv prodavaonice, koja se otada umjesto Village Discount zvala Village Electronics. Ugovori s prodavateljima bili su sastavljeni po uzoru na ugovore kakve je nudio Sony. Kadaje Computerland, lanac franšiznih prodavaonica računala, počeo otvarati poslovnice širom zemlje, Apple ih je počeo pratiti, a Markkula je pritom odigrao središnju ulogu u dogovaranju početnog aranžmana s Computerlandom. Počeo je dolaziti na otvorenja prodavaonica i demonstrirati mogućnosti računala. Ed Faber, prvi čovjek Computerlanda, rekao je: "Bio je to jedan od onih odnosa koji objema stranama donosi korist. Apple je imao proizvod, a mi smo imali začetke maloprodajnoga distribucijskog sustava. Što je naš uspjeh bio veći, to su j oni bili uspješniji." No, Apple je svoje zastupnike iskorištavao i tako daje s malom količinom novca postizao mnogo. Bio je prva tvrtka na području proizvodnje osobnih računala koja je pokrenula kooperacijski program reklamiranja, u sklopu kojeg su proizvođač i prodavatelj dijelili troškove reklamiranja. Prema Faberovim riječima: "To je prestrašilo ostale proizvođače. Smatrali su da smo toliko usko povezani s Appleom da će u našim prodavaonicama ostati posve nevidljivi." RAČUNALO

moguće izvući

Dio Appleova uspjeha može se pripisati i reklamnim kampanjama koje su plaćale druge tvrtke. Nakon što su predstavili svoja računala, Commodore i Radio Shack nisu gubili vrijeme, nego su odmah počeli objavljivati velike novinske oglase. Početkom 1978. godine, u dopisu koji je AppJeu poslala agencija Regis McKenna iskreno se navodilo kako su

226 Michael Moritz

"Commodore i Tandy ... popularizirali osobna računala." No tek su se rijetki Appleovi konkurenti pokazali iznimno sposobnima, a nijedan od njihovih uređaja nije odražavao onu profinjenu mješavinu stručnosti i ushita koji su se isprepletali u Cupertinu - iako su gotovo sve tvrtke koje su, u određenom razdoblju, predstavile ili se govorkalo da samo što nisu predstavile računalo bile veće, bogatije i snažnije od Applea. Radio Shack, s tisućama prodavaonica i popisom primatelja reklamnog materijala na kojem je bilo dvadeset pet milijuna osoba, trebao je imati nedostižnu prednost na području distribucije. No njegovu crno-bijelom računalu TRS-80 naškodila je nekvalitetna slika, a k tome ga je bilo teško proširiti. To je AppJeu omogućilo da u reklamama naglasi proširivost računala Apple II. Commodoreov PET imao je zgodan naziv 12, no tvrtku su mučili nedostatak novca, pretjerana autoritativnost uprave, tipkovnica koja je izgledala poput poboljšanog kalkulatora, te kućište izrađeno u jednoj kanadskoj metaloprerađivačkoj tvornici zato što tvrtka nije željela plaćati plastična kućišta. Računalo je usto davalo crno-bijeli prikaz, te je već po tome zaostajalo za Appleovim u boji. Atari i Mattel, koji su bili ugledniji na području proizvodnje potrošačke elektronike, kasnili su s proizvodnjom računala, a kada su napokon izbacili proizvode na tržište, njihovi su uredaji bili lošiji od Applea II. Manje tvrtke, na primjer Ohio Scientific i Cromemco, iako su imale pouzdana računala, nisu tražile nove izvore financiranja. Tvrtka Kentucky Fried Computers imala je odviše hirovit naziv za tvrtku koja se bavi proizvodnjom računala, no u vrijeme kada je ponijela novi naziv, Northstar Computers, velik dio time izazvane štete već je bio počinjen. U međuvremenu je tvrtku MITS - broj jedan na području mikroračunala progutao Pertec, velika tvrtka iz kalifornijskog Chatswortha koja je proizvodila mikroračunala i periferne uređaje. No nad te sitne ribe nadvijala se divovska sjena Texas Instrumentsa. A tijekom 1978. i 1979. upravo je Texas Instruments izazivao velik strah. Ta je tvrtka bila 327 milijuna puta veća od Applea, proizvodila je vlastite poluvodiče, stekla iskustvo u prodaji potrošačkih proizvoda linijom kalkulatora kojima je ozbiljno narušila uspjehe konkurenata, te je, usput, došla na glas kao tvrtka koja nesmiljeno gazi sve u borbi za zaradom. Ben Rosen je u svom biltenu upozorio kako je Texas Instrument kao korporacija posvećen osobnim računalima, a kada se "TI nečemu tako posveti - budite oprezni." Dok su izgledi (više i od same kasnije pojave) za pojavu računala iz Texas Instrumentsa u Cupertinu izazivali strah, Apple je iza kulisa surađivao s novinarima. Prema riječima Regisa McKenne: "Smatrali smo da 12 pet - "ljubimac". "mezimac" - nap. prev.

Povratak u Malo kraljevstvo 227

seTI može potući uz pomoć medija. TIje s novinarima oduvijek bio na ratnoj nozi, a AppJeu se pružala prilika da s njima razvije prijateljski odnos. Mediji su tako doveli do svojevrsnog izjednačavanja." McKenna je bolje znao kako se nositi s medijima nego itko iz Appleove uprave. Scott se tužio da ga nitko nikad nije vjerno citirao. Markkulu u svakom trenutku nije bilo jednostavno razumjeti i često je iritirao novinare dijeleći im Appleove bedževe ili govoreći kako će članak koji se spremaju pisati biti vrlo važan za tvrtku ili, pak, tvrdeći kako će se kupci moći služiti Appleom II već nakon pola sata upoznavanja s uređajem. Kod Jobsa je, pak, zahvaljujući njegovu zanosu, uvijek postojala mogućnost da izlane sve tajne pojedinosti Appleovih planova. Ipak, Apple je u neku ruku bio i tvrtka iz sna za osobe zadužene za odnose s javnošću. Bila je to zgodna i vedra priča koju je bilo teško zaboraviti, a koja je počivala na onakvim jedinstvenim ličnostima kakve, barem kada su u pitanju novinari, uvijek pripomažu stvaranju jasnije slike o tvrtki. McKenna je bio znatno strpljiviji i nije očekivao da će neki intervju ili telefonski razgovor odmah pokrenuti određenu priču. Klijentima je objašnjavao da moraju graditi dugoročne odnose s medijima, zagovarao je strpljivost, te objektivnije sagledavao prikaze koji bi se naposljetku pojavili u listovima. I premda se o Appleu počelo povremeno pisati u stručnim časopisima poput inter/ace Agea, trebalo je proteći još nekoliko godina da se rasprše skeptičnost i sumnje u poznatijim časopisima u kojima nisu znali ni za agenciju McKenna. Menadžeri zaduženi za Apple u McKenni nekoliko su godina vabili medije, odgovarali na novinarske pozive, osiguravali radne materijale, dogovarali snimanja do kojih nikad nije došlo, odgovarali na pitanja koja se nikada nisu pojavljivala u člancima, te provjeravali podatke. McKenna je također poučavao klijente - pokušavao predvidjeti pitanja koja će im novinari postaviti ili uvježbavao izjave koje su željeli urezati u svijest urednika. McKenna je organizirao nekoliko događajima bogatih dvodnevnih i trodnevnih izleta u New York s Appleom, te otrpio mnoštvo odbijanja i razočaranja. On, Markkula i Jobs posjećivali su, kako su sami govorili, "vertikale" - časopise namijenjene uskoj publici - te "horizontale" časopise namijenjene širokoj javnosti. Po New Yorku su uvijek nosili i Appleovo računalo, išli od časopisa do časopisa, čekali u predvorjima, s računalom se vozili dizalima, na brzinu doručkovali s novinarima jednog časopisa. a odmah zatim jurili na prijepodnevne i podnevne sastanke. Bio je to zamoran i dosadan posao koji nije donio neposrednu korist.

228 Michael Moritz

Prvi pozitivni prikazi Applea u medijima bili su više plod skladnog izgleda računala koji nije mogao nikomu promaknuti nego nekakve pomno isplanirane kampanje na području odnosa sjavnošću. Nije moglo biti utjecajnije reklame od zadovoljnih vlasnika, a šaputanja i govorkanja o radu i mogućnostima Applea II počela su se širiti potiho, gotovo neprimjetno. Daniel Fylstra, prvi čovjek tvrtke iz Bostona koja se tada zvala Personal Software, razgovarao je s drugim hobistima i iznenadio se onim što je doznao. "Počeo sam nailaziti na ljude koji su kupili Appleova računala i shvatio da doista funkcioniraju. Uređaji su radili samo tako, čim biste ih uključili u struju!" Apple se počeo pojavljivati i u kratkim prikazima u odredenim publikacijama. U siječnju 1978. godine u časopisu Penthouse, u članku o osobnim računalima. objavljeno je; "Apple II po mišljenju mnogih ljudi zapravo je cadillac među osobnim računalima." Tri mjeseca poslije, u prvom velikom osvrtu na Apple II, Carl Helmers, pišući u kompjutorskom časopisu Byte, nazvao ga je "jednim od najboljih primjera koncepta potpunog računalnog 'aparata'." To je bilo ravno otvorenoj potpori u časopisu koji je dolazak drugih računala popratio poprilično sumnjičavo. Byteov prikaz Commodoreova računala PET, objavljen u istome broju časopisa, u zaključkuje navodio: "PET nipošto nije jedina alternativa na današnjem tržištu. Ali je svakako snažan konkurent." Autor prikaza napisao je i sljedeće zlobno opažanje: "Nekoliko tjedana nisam uspijevao na telefon dobiti nikoga iz Commodorea, pa sam se morao sam snalaziti." Byre je TRS 80 iz Radio Shacka dočekao, kako se već činilo, dobro poznatim refrenom: "TRS 80 nije jedina alternativa za ambiciozne korisnike osobnih računala, ali je snažan konkurent na tom području." Važnost uglednih i snažnih financijskih podupiratelja i način na koji novinari koji prate gospodarstvo često traže savjete i smjernice od pronicavih ulagača postali su očitima tek kada su se članci o tim temama počeli pojavljivati u časopisima namijenjenima najširoj publici. Približno u vrijeme predstavljanja disketnog pogona za Apple ll, poznati financijski kolumnist. čiji su članci izlazili u brojnim listovima, Dan Dotfman posjetio je Cupertino. Njegov blistavi prikaz u Esquireu, pod naslovom MIČI SE S PUTA. HORATIO ALGER 13 , sadržavao je i sljedeću ocjenu: "Apple ima podosta vrlo dojmljivih poklonika ... Među njimaje i tvrtka Venrock Associates, ulagačka podružnica braće Rockefeller. Drugi je Arthur Rock,jedan od vodećih ulagača II nove tvrtke II zemlji." I dok se Apple, dvije godine nakon osnutka, našao na naslovnici 13 H. Alger (1832.-1899.) - američki pisac koji je u do ostvarenja "američkog sna" - nap. prev.

djeČjim

pustolovnim romanima

veličao

put

Povratak u Malo kraljevstvo 229

Inc, specijaliziranog za praćenje malih tvrtki, raspršivanje skeptičnosti kod velikih časopisa pokazalo se znatno težim. Appleu su bile više od tri godine kada se našao na stranicama Timea. Čak i tada, pod naslovom SJAJNA JABUKA, tvrtki je posvećen tek jedan stupac teksta. Dok je McKenna pružao veliku pomoć u mehaničkim aspektima bavljenja medijima, Appleovi menadžeri brinuli su se za druge aspekte slike koju je tvrtka ostavljala u javnosti. Opći izgled tvrtke bio je vezan za korisničke upute za uporabu. Scottu je bilo važnije isporučivati računala nego sitničariti oko grafičkog dizajna uputa i imao je dojam da tvrtka treba isporučivati samo podatkovne liste. Jobs se nije slagao s tom ocjenom. Jef Raskin, koji je vodio izradu Appleove prve sveobuhvatne knjižice s uputama, rekao je: "Jobs je htio kvalitetne priručnike i za njih se žestoko borio." Kada su se upute napokon pojavile, u kolovozu 1979., postavile su novi standard kojeg će se, prema vlastitom priznanju, ubuduće morati pridržavati i konkurenti poput Commodorea, Radio Shacka iAtarija. Markkula je, pak. vodio stvaranje savezništava koja će Apple u velikoj mjeri iskoristiti. Tvrtka se udruživala s većim tvrtkama kako bi svojoj slici u javnosti pridodala trajniji sjaj. Tako se. primjerice, udružila s ITTjem radi distribucije računala u Europi (iako je suradnja završila neuspjehom), te s tvrtkom Bell & HowelI iz Chicaga, koja je uživala velik ugled među nastavnicima, kako bi Apple lakše došao u škole. "Markkula je bio pokretačka snaga koja je omogućavala te stvari", rekao je Trip Hawkins, iz Appleova marketinga. Markkula je 1977. imao sluha i za obraćanja Andrea Sousana. dužnosnika Commodorea koji je nekoć htio kupiti Apple. Prema Sousanovim riječima: "Ijednom i drugom Steveu i Markkuli rekao sam: 'Poslušajte me! Nećete uspjeti u razmjerima u kojima želite ne krenete li odmah i u Europu. Ja ću organizaciju postaviti kao da je dio Applea, pa ću napisati formulu prema kojoj ćete je moći otkupiti.'" Apple, koji je širenjem bio došao do granica izdržljivosti, pristao je na prijedlog. a Sousan je postao članom izvršne uprave. U ožujku 1978. Markkulaje nazvao ured Dow Jonesa u Princetonu, u New Jerseyu, te je nakon razgovora s tehničkim direktorom Carlom Valentijem zatražio sastanak. Prema Valentijevim riječima: "Rekao sam mu da u kalendaru imam slobodan termin sutradan ujutro u devet. On je uzvratio: 'Dogovoreno.' Tada nisam znao da me zove iz Cupertina. Sutradan ujutro u ured mi je ušetao Mike Markkula. krvavih očiju nakon noćnog leta." Markkula je Valentiju pokazao kako je programirao Apple II da preuzima

230 Michael Moritz

cijene dionica sa servisa Dow Jonesa namijenjenog medijskim organizacijama, a njih dvojica potom su se dogovorili, samo uz stisak ruke, da će dvije tvrtke zajednički poraditi na razvoju softverskih programa. "Druge tvrtke", primijetio je Valenti, "dolazile su i pokušavale se povezati s nama na sve moguće i nemoguće načine. Apple nije imao takav pristup." S druge strane, Appple je bio jedna od prvih tvrtki koje su se bavile mikroračunalima i koje su spoznaJe važnost korisničkih skupina ("user groups"). Dok je tvrtka planirala osnovati prvu međunarodnu korisničku skupinu, u jednom je dopisu stajalo: "Važan element naše strategije bit će snažno oslanjanje na vanjske izvore u planiranju i izvođenju tog sastanka." U nastavku dopisa stajalo je: "Nitko ne prodaje toliko dobro kao predani, u sve uključeni korisnik kojem je stalo do prodavatelja i do proizvoda." U San Franciscu je osnovana skupina kojaje trebala pomoći u rješavanju jednog praktičnog problema. Kako je to objasnio jedan od njezinih osnivača, Bruce Tognazzini: "Nismo uspijevali shvatiti kako točno radi taj prokleti kompjutor." Te skupine, koje su malo-pomalo izniknule u desecima gradova, zajedno s lokalnim i regionalnim podružnicama i vlastitim publikacijama, pomogle su ne samo širenju glasa i promoviranju razvoja softvera, nego su služile i za lakše pronalaženje vlasnika, održavajući tako izvor pokusnih kunića za ispitivanje novih proizvoda, ali i traženje novih zaposlenika i suradnika. Markkula je bolje od sviju kojega uviđao koliko izgled i dojam mogu utjecati na posao. Kada je Apple 1979. unajmio veliki štand na skupu National Computer Conference u New Yorku, cilj je bio ostaviti snažan dojam na financijske analitičare koji će, prije ili poslije, donositi sud o tome koliko Apple vrijedi na tržištu. Markkuli se tu i tamo znalo dogoditi da nije uspio obuzdati vlastitu sklonost raskoši, a Appleova sponzoriranje automobilskih utrka, slučaj kada je tvrtka sa 100.000 dolara pomogla jednu ekipu iz južne Kalifornije, završilo je neuspjehom. "Bio nam je to najlošiji potez u povijesti", rekao je Jobs. Scottova znatno jednostavnija i jeftinija zamisao, balon ukrašen Appleovim logotipom, nadahnuta pojedinim reklamama za pivo, pokazala se neusporedivo uspješnijom. Pouka se doimala očitom: razmjerno mala ulaganja mogu donijeti nevjerojatno velik publicitet. Kao i u slučaju miniračunala, ljudi izvan tvrtke razvili su desetke načina uporabe Applea Il o kojima se u Cupertinu nikada nije ni razmišljalo. Malene tvrtke počele su izrađivati dodatke koji su se ubacivali u uređaj. Tiskane pločice koje su ulazile u utore računalo su pretvarale u sat ili kalendar, ili su, pak, omogućavale da se slova upisuju u osamdeset, a ne četrdeset stupaca. Nizovi dodatnih memorijskih čipova za svrhu su

Povratak u Malo kraljevstvo 231

imali pojačavanje Appleovoe memorije. Neke druge kartice omogućavale su povezivanje računala i telefona. Jedna od najpopularnijih kartica, Microsoftov Softcard, omogućavala je da Apple radi s programima izvorno napisanima za računala sIntelovim mikroprocesorima koja su koristila operativni sustav CP/M. Bilo je tu "svjetlosnih olovaka" i grafičkih pJoča, tipkovnica za kalkulatore, ventilatora koji su hladili uređaje, te malenih pomagala koja su ih štitila od naglih promjena napona. Apple je uviđao da će softver pomoći u širenju tržišta za njegova računala, te je davao velike popuste programerima koji su obećavali da će pisati programe. Nebrojeno puta programeri su otkrivali načine da prošire ograničenja računala. Apple je imao sluha za programere, osobito s obzirom na to da većina prikazanih programa uvijek nije radila kako treba. Osim toga, dio programera koji je radio s vrlo ograničenim sredstvima u AppJeu je vidio veliku tvrtku koja će financirati njihovu zabavu. Kada bi programi bili dovršeni i kada bi Apple odlučio otkupiti ih, Jobs je često odrađivao instinktivnu kalkulaciju i cijenu određivao prema broju redaka koda. Razmjena softvera ili kopiranje zanimljivoga novog programa postali su najvažnijim dijelom mnogih skupova korisničkih skupina. Godine 1979., kada je Fred Gibbons, koji je pokrenuo Software Publishing Corporation, zatrebao Appleovo računalo, po njegaje došao u Jobsov dom. Drugi su se oslanjali na vlastite sposobnosti. Telefonski frik John Draper sam je stvorio program za obradu teksta, Easywriter, za Apple, a potom ga je prodavao prodavaonicama računala na širem području San Francisca. Računalo je privlačilo i mnoge druge. Kada je ugledao Apple Il, Bill Budge, kojem su tada bile dvadeset dvije godine, odbio je ponude za posao u Intelu i dovršavao doktorat s područja informatike na sveučilištu California u Berkeleyu. Odmah je potrošio 2000 od 5000 dolara plaće koju je primao kao asistent. "Bila mi je to najbolja igračka u životu." Kada je Budge potkraj 1979. svoju prvu igricu, Penny Arcade (adaptaciju Pinga), donio u Apple, ondje ju je zamijenio za pisač vrijedan 1000 dolara. Tijekom sljedećih šest tjedana Budge je napisao još tri programa. Godine 1979. Apple je objavio i program za obradu teksta pod nazivom Apple Writer. Autor je bio Paul Lutus, nekadašnji pripadnik hipi-pokreta u San Franciscu i nekadašnji prosjak koji je pomogao u osmišljavanju rasvjetnih sustava za space shuttle Coiumbiju,a zatim se vratio programiranju. Lutus je napisao prvu verziju programa za obradu teskta, Applewriter, u brvnari dimenzija 3,5 x 5 metara na planini Eight Dollar, u zabačenome dijelu Oregona. No program koji je za Apple učinio više nego ijedan drugi zvao se

232 Michael Moritz

Visicalc. U vrijeme kada mu se nitko u Commodoreu nije htio javiti na telefon, Daniel Fylstra, prvi čovjek Personal Softwarea, malene tvrtke iz Bostona, uspio je dobiti termin za sastanak u Appleu. Jobs je Fylstri ponudio Apple Il po veleprodajnoj cijeni, kako bi zajamčio da će Personal Software, koji je prodavao računalni šah, raditi programe za Apple. U to su vrijeme dvojica Fylstrinih poznanika radila na programu za pojednostavnjivanje predviđanja budžeta. Daniel Bricklin, koji je na Harvardu bio na poslijediplomskom studiju poslovnog upravljanja, htio je stvoriti program koji bi dokinuo zamorno ponovljeno računanje nužno nakon revizije budžeta, te je angažirao prijatelja, Roberta Frankstona, također kompjutorskog programera, da omogući funkcioniranje takvog programa. Jedan profesor financija svisoka je odbacio komercijalne izglede Bricklinove ideje, ali mu je predložio da se obrati Fylstri. Bricklin je od Fylstre htio pOSUditi računalo, a s obzirom na to da su računala iz Commodorea i Radio Shacka bila II uporabi, dobio je Apple u vlasništvu Personal Softwarea. Bricklin je prototip programa napisao u BASIC-u, za Apple s 24 kB memorije, a zatim, rekao je Fylstra: "Svi smo zaključili da može i nastaviti na uređaju na kojem je počeo raditi." Visicalc - naziv je nastao od "vidljivog kalkulatora" (visible calculator) - prikazan je Markkuli i dužnosnicima u Atariju u siječnju 1979. godine. Prema Fyistrinim riječima: "On ga je protumačio kao program za vođenje stanja na tekućem računu. Čini mi se da ni Markkula ni ostali nisu imali pojma što se s time sve može raditi, ali su mi pružili podršku." Međutim, analitičar tržišta elektronike Ben Rose, zadivljen mogućnostima i brzinom VisicaIca i načinom na koji je korisniku pružao viši stupanj nadzora nad računalom, ostao je pod snažnijim dojmom, te je u svojem biltenu čitateljima poručio: "Tko zna? Visicalc bi jednog dana mogao postati softverskim dodatkom zahvaljujući kojem će se prodavati računala." Visicalc je uistinu polučio velik uspjeh. A s obzirom na to da je bio dostupan, u početku za 100 dolara, isključivo na Appleu, još dvanaest mjeseci nakon predstavljanja u listopadu 1979., za Apple je učinio znatno više nego za ostale proizvođače. Upravo je Visicalc pomogao Appleu da se uvuče u male i velike tvrtke. Bila je to elektronička tablica koja je mogla izračunati učinak promjene jedne brojke na cijelu tablicu. Nudila je preciznost izvrsnog računovođe, živahnost pronicavog financijskog planera, te ustrajnu postojanost pouzdanog knjigovođe. Usto je nudila još jedan važan razlog zbog kojeg se Apple još više udaljio od tržišta osobnih računala. Fylstraje dolazio na demonstracije namijenjene prodavateljima i prikazivao mogućnosti na velikome televizijskom ekranu.

Povratak u Malo kraljevstvo 233

Poslovni su se korisnici uvjerili II prednosti. Fritz May tag, predsjednik Anchor Brewing Company iz San Francisca, bio je oduševljen: "Visicalcu vjerujem više nego ijednom našem financijskom izvještaju. To je pravo čudo." Od 130.000 računala koje je Apple prodao do rujna 1980. godine, prema procjeni Michaela Scotta, 25.000 prodano je zahvaljujući Visicalcu.

234 Michael Moritz

({Morate zaigrati odlučno", rekao je Morris Rani sastanci uz doručak bili su neizbježna životna činjenica za gotovo sve zaposlenike Applea. Tako je jednoga jutra točno u 7.30 konobarica u restoranu Good Earth u velike smeđe šalice ulijevala kavu. Ukrasi i pojedinosti u restoranu nikako nisu bili u skladu s ekološki svjesnim nazivom: jelovnici su bili plastični, kao i klupe i plohe na stolovima, a stolci kićeni i pleteni, onakvi za kakve uvoznici vole tvrditi da su izrađeni na Tajlandu. Jedini tračak ekološke svijesti bio je miris cimeta koji kao da je dopirao iz tapeta. Anthony Morris, prodavač Appleovih proizvoda s Manhattana, doručkovao je s Macovim voditeljem marketinga, Michaelom Murrayem. Morris, u plavom prugastom odijelu, savršeno izglačanoj bijeloj košulji sa zakopčanim vrhovima ovratnika, te svilenom kravatom, uzdahnuo je u trenutku kada se konobarica udaljila. "Duboki dekolte ovako rano ujutro. Pa Cupertino postaje dekadentan." Morrisa, koji je magistrirao poslovno upravljanje na Stanfordu, smatrali su jednim od Appleovih boljih prodavača, te se našao među dvjesto zastupnika pozvanih u Cupertino da se prije službenog predstavljanja upoznaju s Lisom. Morris je sugovornicima prenio glasinu prema kojoj se jedna druga tvrtka za proizvodnju računala spremala izbjeći pridržavanje odredaba FCC-a u vezi s novim proizvodima uvođenjem posve novog disketnog pogona, ali s nazivom koji pripada već postojećoj seriji. "Njihova predstavnica po cijelom se gradu razmetala tom novosti. No lani je uzela slobodnu godinu da dovrši magisterij na području umjetnosti i plesa, pa vam to već mnogo govori." Morris, koji je prodavao isključivo Appleova računala, spomenuo je i kako se sprema u ponudu uvesti i IBM-ova i DEC-ova računala. "Ne bismo opstali samo uz Apple", objasnio je, "pa je došlo do određenog gubitka vjere ili nečega što bi neki nazvali razumnim poslovnim potezima." Načas je zastao. "Apple mora početi razmišljati o poslovnim mušterijama. Ti su gadovi zahtjevni." Murray je podignuo pogled s tanjura i upitao: "Što bi se trebalo dogoditi da otkažeš IBM-u?" "To vjerojatno neću učiniti", uzvratio je Morris. "Kao prvo, Apple III krenuo je prema dolje. Imamo dvadeset osmero zaposlenika. Ne mogu ih prehranjivati kada prodaja pada. Čovjek se užasne kad shvati koliko brzo posao može potonuti. Kao drugo, moji klijenti traže IBM, a nitko nikad nije dobio otkaz jer je kupio IBM. IBM je vraški temeljit. Ti su ljudi sjeli i pošteno porazmislili. Shvaćaju poslovne korisnike. IBM-ova poruka

Povratak u Malo kraljevstvo 235

glasi: "Ako ih preuzmeš, možeš za tri mjeseca udvostručiti prodaju." Morris je spomenuo i jednog kolegu, zastupnika u New Yorku. "U mjesec dana imao je milijun dolara prometa. A to nije postigao zahvaljujući Appleu." Murray je uzvratio riječima: "Izvjesit ćemo Mac ispred prodavaonica, pa neka sline ... da vidimo možemo li nešto postići i bez IBM-a. Imamo hrpu različitih vrsta zastupnika. Kako shvatiti želje i potrebe najboljih stotinu zastupnika? Čime vas možemo istinski oduševiti?" Morris je ustvrdio da mnoge Appleove promotivne akcije nisu prikladne za prodavače koji se obraćaju tvrtkama. "Ljudi iz Cupertina ne putuju dovoljno izvan svojega grada. Ne znaju kako funkcionira svijet. Moramo sustavno smanjivati broj odluka koje kupac mora donijeti kako bismo ga naveli da donese nama poželjnu odluku. Morali bismo govoriti: 'Ovo je prodavaonica slatkiša. Samo se odlučite.'" Murray je kimnuo i vratio se na IBM koji im je već dugo bio trn u oku. "Čovjek osjeti strah kad pomisli koliko smo mi mali, a koliko je IBM uglađen."

Morris je samouvjereno odgovorio: "Morate zaigrati odlučno. Nećete uspjeti budete li tek dobri kao IBM. To vam je poput žena u poslovnome svijetu. Morate uložiti dvostruko više truda da bi vam nešto priznali." Nekoliko dana poslije velika skupina marketinških menadžera iz svih Appleovih odsjeka okupila se na mjesečnom sastanku. Joe Roebuck,jedan od voditelja marketinga, položio je plastičnu čašu s kavom kraj projektora i pogledom obuhvatio kolege. "Sve ovo počinje nalikovati na IBM. Svi imaju kravate. Još nema plavih košulja. Ali napredujemo u tom smjeru." Glavna tema rasprave bila je prava lavina časopisa, brošura, biltena, potrošačkih vodiča, letaka, kataloga i podatkovnih lista - "materijala" - koje je Apple tiskao ne bi li nekako uvjerio potrošače da se odluče za njegove proizvode. Phil Roybal, koji je vodio izdavački odjel, prikazao je niz dijapozitiva u vezi s važnošću tih izdanja, te je rekao: "Literatura nije događaj, nego dio procesa. Potencijalnim kupcima moramo prodavati ono što žele" - zastao je radi dramatičnijeg efekta, pa dodao - "a to je rješenje." Sva Appleova izdanja povezao je s potrošačima na različitim stupnjevima iščekivanja i primijetio: "Prosječni potencijalni kupac ući će u prodavaonicu i trebat će mu pet sati da poveže ono što želi s onim što bi trebao kupiti. Većini je svejedno je li to Apple II ili III ili IBM-ov PC ili vreća oraha. Prodavač će zgrabiti bilo što povezano s jabukama, to nešto gurnuti u ruke potencijalnom kupcu i nadati se da će ovaj to i kupiti. Oni ne prodaju rješenja. Literatura mora početi spajati proizvode, vezivati ih tako da postanu rješenjima

236 Michael Moritz

za ljude." U tom trenutku prekinuo ga je Joe Roebuck. "Zahtjeve za literaturu izbacujemo kao ludi." "Kada pogledam poslovni plan za sljedeću godinu", uzvratio je Roybal, "uviđam da mi tjedno nedostaje pet autora tekstova. Mogu upucati pojedine projekte ili mogu upucati neke autore."

KLAUNOVSKA EKSPLOZIJA

Apple Computer počeo je djelovati kao svojevrsno partnerstvo, a ne tvrtka. Postupna promjena, prijelaz iz organizacije kojaje prerasla razmjere garaže II nešto što je nalikovalo na korporaciju bio je mukotrpan i dugotrajan. Čim je Apple II ljeto 1978. objavio da će nuditi i disketni pogon, narudžbe su se počele gomilati, zalihe neprodanih računala učas su nestale, a pritisak koji je tjerao na razvoj samo je rastao. Sjedište se premjestilo II zdanje petnaest puta veće od ureda koji je Apple imao iza restorana Good Earth. Nalazio se među voćnjacima, ulicu-dvije od Stevens Creek Boulevarda, a Appleovi novi susjedi bili su jedan rasadnik i dvije kuće drvenih okvira. Kada je devedesetak zaposlenika počelo tumarati praznom novom zgradom. većina je bila uvjerena da će u njoj ostati, ako baš ne i cijeli život, a onda svakako nekoliko godina. Za manje od tri mjeseca ponovno su se pojavile kutije za seljenje, a Apple je zauzeo još nekoliko zgrada. Drugo je preseljenje proteklo u takvoj žurbi da su unutarnje prilagodbe obavljene bez potrebnih građevinskih dozvola. dok je oprema tijekom vikenda dopremljena iz kamiona koji su bili diskretno parkirani kraj stražnjih ulaza. Kutije za pakiranje. novi uredi. novo okruženje i nepoznati kolege postali su životnom svakodnevicom koja je zbunjivaJa i pomalo uzbunjivala. 237

238 Michael Moritz

Tijekom približno dvije godine u tvrtku je došlo mnoštvo stručnjaka. Došljacima naviknutima na pompu i uhodane sustave velike tvrtke, nove tvrtke bila je nešto posve novo i nepoznato. Bilo je malo stvari koje većina tvrtki osmišljava kako bi zaposlenicima olakšala rad i život. Kada bi se začepio neki umivaonik ili nužnik, nisu mogli nazvati nekoga u održavanju. Kada bi se pokvario telefon, nije bilo telekomunikacijskog tehničara koji bi došao sa slušalicom zakvačenom za pojas. Kada je netko morao krenuti na poslovni put u neki udaljeniji grad, nije bilo odjela za putovanja koji bi se pobrinuo za rezerviranje karata i hotela. Pravna pitanja rješavala je jedna vanjska pravna tvrtka. Problemi s osobljem rješavali su se u hodu, a povišice davale proizvoljno. Vremena za opuštanje baš i nije bilo, a svaki znak nekakve opuštene atmosfere zapravo je bio iluzija. Iznad svega je postojao nesmiljeni pritisak. Jean Richardson, koja je u Appleu počela raditi kao tajnica i s vremenom postala voditeljicom reklamnog odjela, ovako se prisjeća tog doba: "Dvije godine tempo je bio užasan. Dvanaest sati dnevno plus vikendi. Znala sam da ću ako popijem čašu vode nešto propustiti i poremetiti raspored. Bilo je to na granici neljudskoga. Već sam bila posve na izmaku snaga." S dolaskom stručnjaka za pojedina područja, Apple se počeo suočavati s problemom pomirbe staroga i novoga, nošenja s konsternacijom i nezadovoljstvom zbog dolaska novih ljudi. te prilagođavanja njihovim navikama i utjecajima. Za tvrtku koja se širila toliko brzo kao Apple, angažiranje novih zaposlenika bilo je najvažnija zadaća. Dugoročno gledano. ona je zasjenjivala sve ostalo. Tek zaposleni ljudi često bi. već nekoliko dana ili tjedana od dolaska, počinjali zapošljavati druge, tako da se jedna početna pogrešna procjena mogla multiplicirati i pojačavati, te II konačnici imati ozbiljne posljedice. Razmjerno naivnim pojedincima koji vode malenu tvrtku ili obrt nije bilo teško osjećati strahopoštovanje prema ugledu drugih tvrtki, opširnosti nečijeg životopisa, nizovima titula i odjeku nekog uglednog imena. Svjesnim nastojanjima pokušavalo se doći do ljudi koji su odviše stručni za radno mjesto za koje su u tom trenutku bili potrebni, ali ljudi koji će moći ispuniti i veće zahtjeve kada se narudžbe počnu povećavati. Kao i druge tvrtke prije njega, Apple je u potrazi za ljudima počeo harati već uhodanim tvrtkama. Svaki veliki uspjeh u tim "otmicama" izazivao je oduševljeno klicanje. Markkula nije uspijevao prikriti radost zbog slavodobiti koju je osjećao kada bi uspio dovabiti nekoga iz Intela, Scott je bio jednako sretan kada bi nekoga izvukao iz National Semiconductora, a Jobs je ostavku u Hewlett-Packardu smatrao činom bliskim kaotičnost

Povratak u Malo kraljevstvo 239

božanskom pristanku. Kada ih je predsjednik jedne druge tvrtke nazvao da se požali na to kako mu Apple krade Ijude,još su se zadovoljnije smijuljili. S kandidatima za odgovornije dužnosti najčešće su razgovarali Markkula. Scott i Jobs. Očite razlike među njima trojicom bile su dovoljne da u glavi nekih pojedinaca koji su se kanili zaposliti u Appleu oglase zvona za uzbunu. Kada, tijekom takvih razgovora, Jobs nije odustajao od toga da prljave cipele stavi na stol ili kada je, za razgovora vođenih uz objed, konobarici vratio tanjur govoreći kako je jelo "pravo smeće", nije se moglo reći da ostavlja osobito dobar dojam. lako je bio sklon tomu da ga zavede nečiji ugled, Jobs nije pretjerano vjerovao životopisima, te se više volio oslanjati na instinkt. Mnoge razgovore vodio je u restoranu Good Earth ili drugim obližnjim lokalima i obično gorljivo podupirao nekoga za koga mu se činilo da odgovara traženoj poziciji, te je vjerovao da će ljudi koje je odabrao moći i raditi ono što tvrde da mogu. U ljeto 1978., petnaest mjeseci nakon najave predstavljanja Applea II. proizvodni odjel razmjerno je dobro odražavao stanje u ostatku tvrtke. Apple je izrađivao približno trideset računala na dan i uspijevao otpremiti oko petnaest disketnih pogona na tjedan. Dvadeset osmero ljudi radilo je pod jednim nadglednikom koji je. svakog jutra, dijelio upute i zadaće. Sve se i dalje radilo ručno. Narudžbe, inventar i tempo isporuke pratili su se s pomoću olovke i papira. Polovinu proizvodnog prostora zauzimale su trogodišnje zalihe plastike koje je Jobs bio uspio kupiti po povoljnoj cijeni. Roy Mollard, poput štapa uspravni Englez iz Liverpoola, koji je Scotta znao iz National Semiconductora i Fairchild Semiconductora, postavljen je na čelo proizvodnje. Izgledao je poput suhonjavog upravitelja neke tvornice za preradu pamuka koji je ispao iz nekog romana D. H. Lawrencea i donio pregršt trikova svladanih u National SemiconductofU. On je angažirao zaštitare, postavio skrivene mikrofone koji bi aktivirali protuprovaine alarme, a u proizvodnom pogonu imenovao je nadglednike, ukinuo opuštene partije stolnog tenisa u vrijeme stanke za objed, otpustio voditelja kontrole kvalitete, te ustrajno tražio da se uklone svi ormarići i ladice kako bi osobno u svakom trenutku vidio sav inventar. Prema njegovim riječima, cilj je bio "masovno izbacivati računala", a u tome nije bio spreman trpjeti nikakve smetnje. Ulagao je golem trud da proizvodni prostor postane nedostupan ostalim zaposlenicima, te se žestoko obrušavao na onoga tko bi se u

240 Michael Moritz područje dogegao bez zaštite za stopala. "Steve Jobs nije htio ograničiti pristup. Ja sam samo rekao: 'Gluposti!' Ne želim da mi ljudi budu u akvariju poput zlatnih ribica.'" Don Bruener, srednjoškolac kojeg su angažirali da rješava probleme na neposlušnim tiskanim pločicama, odmah je uočio promjenu tona. "U početku se moglo s nekim razgovarati i postići željenu promjenu II proizvodnji. Poslije je sve postalo sličnije proizvodnoj vrpci, paje trebalo ići točno određenim kanalima i pisati prijedloge promjena." Jednak pomak dogodio se i u laboratoriju. Rod Holt, koji je preko volje vodio taj odjel, uvidio je da pokušava voditi poslove s područja kontrole kvalitete, servisiranja, dokumentacije, mehanike, industrijskog dizajna, te rada hardverskih inženjera. "Ustao sam na jednom sastanku zaposlenika", rekao je, "i kazao: 'Ako ovo ne riješite, dajem otkaz. '" U rješavanju problema Apple je pretjerao s kompenziranjem, te se dao u lov na dvojicu kandidata. Jedan od njih, Tom Whitney, vodio je velike projekte s kalkulatorima u Hewlett-Packardu, a bio je prijatelj sa studija hardverskog inženjera Wendella Sandera, te bivši šef Stevea Wozniaka. Drugi od njih, Charles H. Peddle Ill., vodio je ekipu tvrtke MOS Technology koja je konstruirala mikroprocesor 6502, temelj Applea II. Kada su obojica pristala prijeći u Apple, dočekani su s oduševljenjem. No i jedan i drugi iznenadili su se kada su u tvrtki ugledali onoga drugog, pa je Peddle nakon nekoliko tjedana dao otkaz. Whitney, taj visoki muškarac promišljena držanja, pokušao je uvesti određene navike i postupke koji su se u Hewlett-Packardu pokazali učinkovitima. Određivao je šefove projekata, sazivao sastanke o konstrukcijskim specifikacijama, te nastojao riješiti hrpe zadaća kojima je trebalo posvetiti pozornost. Niz formulara i skraćenica iz Hewlett-Packarda postali su Appleovom svakodnevicom. ECOS je bio nalog za konstrukcijske promjene, ERS skraćenica za specifikacije vanjskih referenci, a IDS specifikacija interne konstrukcije. Jedan od mladih inženjera, Chuck Mauro, rekao je da su njegovi kolege novi režim dočekali salvama smijeha. "Pomislili smo: 'To je sada to. Evo nama birokracije i formulara i svakotjednih sastanaka.' Takva je organizacija jednostavno bila teško prihvatljiva." Profesionalizam koji se uvlačio u tvrtku odražavao se i u novom softveru. Mladi su ljudi bili čvrsto odani BASIC-u koji je dominirao u Homebrew Clubu i bio lingua franca hobističke zajednice, te se pokazao više nego dovoljnim za igrice poput Breakouta - no zapravo nije bio prikladan za moćnije aplikacije. Jef Raskin, koji je napisao prve prave Appleove

njegovo

Povratak u Malo kraljevstvo 241 korisničke upute, zagovarao je po mogućnostima jači jezik, Pascal, te je pripomogao da se Jobsa nagovori da se takvo što barem iskuša. Bill Atkinson, programer koji je obavio mnogo toga na Pascalu, rekao je: "Mike Scott nije vjerovao u softver. Smatrao je da bismo trebali nuditi hardver u kojem smo bili toliko dobri i da će ljudi sami rješavati softver. Steve Jobs je rekao: 'Naši korisnici žele samo asembler i BASIC, ali ja ću ti dati tri mjeseca da me uvjeriš u suprotno. ,,, Jobs je dopustio da njegovu skeptičnost nadjača prirodna sklonost pronalaženju boljeg načina funkcioniranja. Čim su Pascal prilagodili radu na Appleu, tvrtka je dobila novi jezik za prodaju, razvoj novih programa je pojednostavljen, a što je bilo najvažnije, time je povećan ugled tvrtke među iskusnim programerima koji su primjenu tog jezika smatrali dokazom ugleda. Raskin i ostali i dalje su se tužili da se Apple prema softveru odnosi kao prema neželjenoj polusestri hardvera. "Softver je staklo kroz koje većina naših korisnika vidi Apple. Ne radi li kako treba, ni Apple ne radi kako treba." Njegove pritužbe, dolazak još nekoliko "sjedobradih" , te zahtjevi tržišta doveli su malo-pomalo do toga da se Apple počeo odvajati od tolike posvećenosti hardveru. Nastojanja da se uvede način funkcioniranja i procedure tipične za veće tvrtke nisu se ograničavala tek na zapošljavanje i softver. Obuhvaćala su i nevidljiv niz sustava koji su počeli obuhvaćati sve. Scott je uvidio da se njegova sklonost redu i zanimanje za računala stapaju u upravljačko­ informacijski sustav koji povezuje većinu elemenata tvrtke. Apple je u početku unajmljivao računala od jedne vanjske tvrtke. Kada su se mjesečni računi počeli gomilati, tvrtka je kupiJa vlastita miniračunala. Upravljačko­ informacijski sustav nije bio glamurozan i uglavnom je bio nevidljiv. Ipak, upravo je on postao jednim od glavnih razloga za takvo širenje AppIea i moguće je da se radi o Scottovu najvažnijem doprinosu. Taj je sustav postao njegovim miljenikom i izvorom užitka. Sjedeći za terminalom, on - ali i ostali najviše pozicionirani menadžeri - imali su pregled rada cijele tvrtke. Mogao je samo utipkati šifru i utvrditi koliko je otpornika još na zalihama, kojih će dijelova ubrzo ponestati, kako se skupljaju nove narudžbe, te koji kupci ne podmiruju račune. Jedna odlika sustava pružala mu je potpuni nadzor. Mogao je iz sustava izbaciti sve ostale korisnike, prebaciti terminal tako da se posve uskladi s radom nekoga drugog terminala, utvrditi kako se neki pojedinac nosi s računalom, te slati poruke nesretnicima. Bilaje to vrlo složena elektronička igračka konstruirana tako da se svidi njegovu osjećaju za zaigranost, kao i strasti prema nadzoru. U tvrtki u kojoj je bilo tko od brojnih programera

242 Michael Moritz

mogao stvoriti pravi kaos među osjetljivim datotekama. Scottova se glavna lozinka često mijenjala. Najdraži nadimak preuzeo je od prikladno nazvanog mačka. Baala14. Pojava menadžera s prosijedim šiškama, kao i postdiplomanata s poslovnih škola s ambicioznom iskrom u očima izazivala je čuđenje. Stara je garda pridošlice gledala sve sumnjičavije. Smatrali su ih svojevrsnim skorojevićima. Kada se počelo govorkati o mogućnosti povlaštenog otkupa dionica i raznim poticajima, ogorčenost se pojačala. Pridošlice su gledali kao korporativne skorojeviće voljne otići bilo kamo. samo ako se ondje mogu domoći plijena. Tako se otvorio jaz između pridošlica i onih koji su u tvrtki bili od prvih dana. Taje razlika umnogome bila ravna svojevrsnom sukobu predodžaba o amaterizmu i profesionalizmu. Neki od novih ljudi svisoka su gledali većinu programera, odbacujući ih kao "talentirane provincijske hakere" koji se ne žele ni potruditi da dokumentiraju softver i koji mogu ispisivati jedino "špageti-kod". Jedan je menadžer u oštrom dopisu za program napisan tijekom prvih mjeseci napisao daje "prepun bugova, kao što je stara klada prepuna termita." Tom Whitney ovako je sažeo svoje mišljenje: "Nije me zanimao rad za tvrtku koja stvara igrice. Morali smo postati profesionalnijima. Kompatibilnost i osiguravanje potpore kupcima bili su važniji od uvođenja novih, najmodernijih mogućnosti u računalo." Neki. a najčešće se radilo o inženjerima i programeri ma povezanima s Homebrew Clubom, tužili su se da je Apple napustio samoproklamirani cilj proizvodnje računala za sve ljude i osiguravanja besplatnog softvera. Utvrdili su da izrada najnovije verzije Ratova zvijezda više nije dovoljna da se u tvrtki dobiju priznanja, te su gunđati kako bi se, da su željeli raditi poslovna računala, zaposlili u IBM-u. Klinci poput Chrisa Espinose smatrali su da su tipovi iz marketinga. u elegantnim odijelima i kravatama trebali ostati "poput statista u filmovima s Caryjem Grantom iz šezdesetih godina." Jedan se drugi programer požalio: "Počeli smo dobivati reklamne stručnjake koji su nekada prodavali cipele, pa im se učinilo kako bi za njihovu karijeru bilo zgodno da sada prijeđu na kompjutore." Kada se počelo raditi na sustavu koji je trebao zamijeniti Apple II. mladi su programeri uvidjeli da ih nitko ne poziva da daju doprinos svojim idejama, te da su isključeni iz rasprava o, kako im se činilo, samoj biti tvrtke. Tako obespravljeni, posve su razumljivo ostali povrijeđeni i uvrijeđeni. Kako nisu imali ni diplome ni doktorate, postali su svojevrsnom nižom klasom i bili. bolno svjesni svih promjena. Randy Wigginton, jedan od 14 hebr. Ba'al - "gospodar"; u kršćanskoj tradiciji i "demon" - nap. prev.

Povratak u Malo kraljevstvo 243

agresivnijih pripadnika te skupine, rekao je: "Drugi su smatrali kako od malih računala nema koristi. Razmišljali su ovako: 'Apple Il i nije pravo računalo. To je obična igra.' Kao da su govorili: 'Vi dečki zapravo ne znate kako stvoriti tvrtku. Mi ćemo vam pokazati kako se to radL'" Neki su programeri jednog novog nadglednika počeli nazivati softverskim nacistom jer se uporno protivio otkrivanju pojedinosti o unutarnjim mehanizmima uređaja. No pritužbe se nisu ograničavale samo na inženjere. Kada su počeli pristizati iskusniji financijski menadžeri, odvjetnici, stručnjaci za odnose s javnošću i kadrove, čak je i uvijek blagi i staloženi računovođa Gary Martin morao primijetiti: "Počeli su nam dolaziti ljudi koji su željeli postići to da Apple zvuči i miriše poput IBM-a." Kako se broj zaposlenih povećavao, Apple je sve teže trpio hirove i posebnosti, iako su pojedini zahtjevi bili ekstravagantni. (Jedan se zaposlenik, primjerice, silno uzrujao kada Apple nije ispunio obećanje i nije mu u jednoj uredskoj zgradi postavio njegove orgulje visoke šest metara s dvadeset šest cijevi.) Na sastancima upravnog osoblja neki su Roda Holta počeli smatrati remetilačkim faktorom, a Steve Wozniakje postao najistaknutijom žrtvom širenja. Nakon što je dovršio kontroler za disketni pogon, Wozniak je počeo raditi na jeftinijoj verziji Applea II, ali se tomu nije predao svim srcem. Nisu mu se sviđale mnoge zamome stvari u takvom sustavu upravljanja, od sastanaka i odbora, do dopisa i beskonačnih rasprava. "Imao sam sreće što sam za sebe mogao odvojiti dva sata na dan." I dalje se bavio smicalicama, te bi svako toliko ljudima odjeću prekrivao perivom zelenom sluzi, gaziranim sokovima dodavao sredstvo za pjenušanje, a najelovnike obližnjeg restorana Bob's Big Boy učvršćivao tablete Alka Seltzera - uz poruku "Vama na usluzi." Kada su se u laboratorij počeli uvlačiti miševi, kolegama je pokazivao kako se ta stvorenja uvijek uvuku u papirnate vrećice, misleći da ih u tom tamnom otvoru očekuje sigurnost mišje rupe. No u to vrijeme na površinu je počela izlaziti i Wozniakova buntovna strana, pa je prerastao u pravu noćnu moru menadžera. Zahvaljujući položaju unutar tvrtke, te svim zaslugama i statusu koji su se malo-pomalo počeli povezivati s računalom Apple II, postao je jednim od nedodirljivih ljudi u tvrtki. Umjesto da radi na određenoj zadaći, pronalazio je zanimljiviju zabavu, pa je tako jednom, na primjer, počeo računati Eulerov broj Ce) na stotinu tisuća decimalnih mjesta. (Predvidio je da bi računanje trajalo tri dana, a tiskanje četiri mjeseca.) Više tjedana pokušavao je kopirati diskete električnim glačalom, nadajući se da će se magnetski obrasci zahvaljujući zagrijavanju prenijeti s diskete nadisketu. Počeo je odlaziti i na

244 Michael Moritz

produljene vikende posvećene kockanju u Renu. Dick Huston, programer koji je gledao koliko se Wozniak borio s disketnim pogonom, došao je do zaključka: "Woz je ostao bez izazova. Ljudi mu više nisu govorili da je to što radi obično sranje. Svi su ga bili počeli smatrati čarobnjakom i on je nakon nekog vremena povjerovao u to. Duboko u sebi znao je da nije tako, ali je obožavao tu ulogu. I zato je, kad bi ga netko pritisnuo, postajao raspaljiv." Randy Wigginton o prijatelju je zaključio: "Više nije imao onoliku pojedinačnu važnost. Bilo mu je draže kada je bio mesija." Pridošlice su donijeli i svoje hirove i osobitosti. Tijekom prvih dviju godina Apple je povlačio velik broj ljudi iz Hewlett-Packarda, National Semiconductora i Intela, a navike i razlike u stilu među mnogima od tih tvrtki odražavale su se u Cupertinu. Trzavice su obično izbijale između uvijek izravnih i nepopustljivih ljudi koji su se prije bavili poluvodičima (uglavnom se radilo o muškarcima, žena je bilo vrlo malo) i onih koji su prije izrađivali računala, kalkulatore i instrumente u Hewlett-Packardu. Dio toga jednostavno je bio plod razlika u prirodi tih djelatnosti. Ljudi iz proizvodnje poluvodiča ponajprije su željeli proizvoditi velike količine uz što niže troškove. S druge strane, Hewlett-Packard se nije bavio masovnom proizvodnjom sve dok njegovi kalkulatori nisu postali vrlo popularni, a čak i tada tvrtka je ustrajno odbijala sniziti cijene radi osvajanja većeg tržišnog udjela. Ljudi koji su pristigli iz National Semiconductora bili su skloniji prodaji i oportunizrnu, a potekli su iz tvrtke koja je od svojeg prezira prema raskoši i udobnosti bila izgradila pravi kult. Ljudi iz Hewlett-Packarda češće su bili skloni planiranju i vjerovali su u služenje kupcima, kao i u neke raskošnije aspekte života unutar tvrtke. Dio ljudi iz Hewlett-Packarda počeo se smatrati čimbenikom civiliziranja tvrtke. Njih su užasavale "prostačke" i "sirove" navike "divljaka" iz poluvodičke djelatnosti. S vremenom su zaključili da su ti ljudi nepopravljivi muški šovinisti - a taj se dojam nije raspršio kada je Markkula jedan sastanak menadžera zagrijao retoričkim pitanjem: "Zašto je Bog stvorio žene? Jer ovce nije uspio naučiti kuhati." Vitezovi iz Hewlett-Packarda mumljali su kako se Appleovi direktori protive dobrotvornim donacijama, kako tvrtka uopće ne vodi računa o ravnopravnijoj zastupljenosti rasa, kako premalo plaća tajnice te je, barem tijekom prvih dviju godina rada. ženama otežavala napredovanje. Stoga i nije bilo neobično što je Mollard, koji je nekoć radio u proizvodnji u National Semiconductoru, na internim karikaturama imao gestapovsku odoru i oznake te bio oboružan štapom. Oni kQji su došli iz Hewlett-Packarda, ili su im bili skloni, nisu se

Povratak u Malo kraljevstvo 245

mogli načuditi pričama o tome da neki menadžeri iz Nationala friziraju izvještaje o troškovima. Jedan od pedantnijih menadžera promatrao je pritisak na isporuku koji je rastao potkraj svakog kvartala, dok su se svi trudili da ispune planirane ciljeve, ostvare taj "veliki posljednji korak" i "ispune zadane brojke", te zaključio da se menadžeri iz Nationala drže nekakva vlastitog koda. "Uistinu se osjećalo da će to nešto već nekako isporučiti i natjerati distributere i prodavateije da stvari potpuno srede. Kao da su, u biti, govorili: 'Isporučit ćemo to sranje bez obzira na sve, a kupci neka se nose kvragu.'" Jedan je drugi menadžer pristup kolega iz Nationala prema dobavljačima i drugima koji bi im se ispriječili na putu opisao ovako, govoreći o njima kao da se radi o kakvim gangsterima: "O njihovu stilu izvrsno govori ovakvo razmišljanje: 'Samo da možemo, zakonski bismo ubili te gadove. Ali. ako to nije moguće. i dalje ih moramo nekako ubiti.''' Mnogi od ljudi iz National Semiconductora i drugih nesmiljenih sredina osjećali su sličan prezir prema ljudima iz Hewlett-Packarda. S vremenom su ih počeli smatrati uštogljenim cjepidlakama. Nisu dovodili u pitanje njihovu profesionalnost. Samo se stjecao dojam da imaju osjećaj kako su ovi odviše profesionalni. Prema riječima Roda Holta: "Tipovi iz Hewlett-Packarda ... više vremena troše zapisujući što bi trebali raditi i što bi njihovi podčinjeni trebali raditi nego što nešto zapravo rade." Netko drugi jednog je kolegu okarakterizirao kao "jednog od onih HP-ovskih tipova iz golfskih klubova", a Michael Scott potužio se: "Nisu škrti. Samo sve prikrivaju raskošnom fasadom." Iako su razlike bile najizraženije između ljudi iz Hewlett-Packarda i Nationala, i drugi su zaposlenici u tvrtku donosili navike i praksu na koje su se bili naviknuli. Kada je Ann Bowers, koja je nekoliko godina radila u Intelu i bila supruga jednog od osnivača te tvrtke, došla na čelo Appleove kadrovske službe, Sherry Livingston je primijetila: "Sve se moralo raditi kao u Intelu. Nije htjela skrenuti ni lijevo ni desno." Budući da je Apple izvlačio ljude iz tvrtki poput Hewlett-Packarda, Nationala i Intela, i to upravo zbog točno određenih prednosti, te s obzirom na to da su neki od onih koji su utrli put pripomogli tomu da se s područja na kojem su se udomaćili privuku i drugi stručnjaci, vrlo se često događalo da takvi pridošlice rade zajedno, u vrlo malenim enklavama. To. kao i nesmiljen pritisak i trvenja između mladih i starih, najčešće su predimenzionirali uobičajene sukobe do kojih dolazi između različitih odjela u svim tvrtkama. Na primjer, inženjeri su imali dojam da ljude u proizvodnji zanima jedino eliminiranje prepreka i naglih promjena kako bi proizvodnja tekla bez problema i kako bi se ispunili proizvodni rokovi. "Ljudi iz proizvodnje",

246 Michael Moritz

ustrajno je tvrdio Holt, "najvećim su dijelom fino nasanjkali Apple." Takva su stajališta bila obostrana, a stanje se nije nimalo popravilo kada su ljudi iz proizvodnje poharali inženjersku dokumentaciju i iz nje uklonili sve pomno osmišljene postupke ispitivanja i opise završnih sklopova. Ljudi iz proizvodnje najčešće su mislili da je odnos prema inženjerima odviše obazriv i da bi ih trebalo disciplinirati strogim rokovima i rasporedima. Proklinjali su estete koji nisu bili spremni na kompromise u vezi s raznim pojedinostima koje bi im uvelike olakšale život, na primjer kad se radilo o boji kućišta. U ranim fazama postojala je i velika napetost izmedu proizvodnog odjela i ljudi koji su pratili protok materijala i zaliha. Mollard se prisjetio kako je nesnošljivost bila toliko duboka "da je među ljudima na parkiralištu nekoliko puta zamalo došlo do tučnjave." Ruglo cijele tvrtke, odjel za izdavanje publikacija, nije mogao dovršiti priručnike i upute dok se inženjeri i programeri nisu prestali poigravati odredenim uređajem ili programom, a bio je i pod pritiskom ljudi iz marketinga koji su željeli što prije isporučiti proizvod. Neko vrijeme, dok je Apple još bio vrlo mlada tvrtka, autori tehničkih tekstova i specifikacija imali su svoj mali, zasebni svijet. Organizirali su podnevne seanse popraćene madrigalima, u urede su postavljali punjene vrećaste fotelje, podizali zidove od kartonskih kutija, te se oboružavali pištoljima koji su izbacivali stolnoteniske loptice i njima se branili od uljeza. U rujnu 1980., tri i pol godine nakon predstavljanja Applea Il, prodano je 130.000 primjeraka tog računala. Prihodi su sa 7,8 milijuna dolara u fiskalnoj godini koja je završila 20. rujna 1978. porasli na 117,9 milijuna, a zarada sa 793.497 na 11,7 milijuna. Te jeseni, trideset jedan mjesec nakon što je tvrtka primila i tridesetog zaposlenika, te samo dvanaest mjeseci nakon što je u nju stigao i tristoti zaposlenik, na Appleovu platnom popisu bilo je više od tisuću imena. Tvrtka je zauzimala petnaest zdanja u Silicijskoj dolini, a njih jedanaest nalazilo se u Cupertinu. U Cupertinu i San Joseu bilo je i nešto proizvodnje, no najveći se dio ipak proizvodio u jednoj tvornici u Teksasu. Skladišta su u međuvremenu otvorena u različitim dijelovima Sjedinjenih Država i u Nizozemskoj. Apple je u inozemstvu imao tvornicu u Irskoj (otvorio ju je nezaposleni vodoinstalater, gradonačelnik Corka), a spremalo se i otvorenje druge inozemne tvornice, u Singapuru. Piramidaina struktura i dalje se neumjereno širila, pa se Apple tako za još jedan korak približio konvencionalnosti te osnovao poslovne odjele. Ta odluka nije bila nimalo neobična. Bila je to jedna od onih kazna

Povratak u Malo kraljevstvo 247

koje dolaze s veličinom, a naglašavaju brzinu širenja tvrtke. Promjena strukture održavala je i prešutno priznanje činjenice da su odbačene nade Michaela Scotta da će tvrtka ostati malena. Njegovi snovi o tome da će Apple ograničiti na tisuću petsto do dvije tisuće zaposlenika, te da će voditi tvrtku koja proizvodi samo svoj najnoviji proizvod (dok za sve ostalo angažira podizvođače),jednostavno su se raspršili. Odjeli su osnovani zbog posve uobičajenih razloga: nastojanja da poslovanje bude jednostavnije, da se lakše odrede sektori i područja koja donose zaradu, a koja gubitke, te da se nadzor i odgovornost prenesu na te nove radne jedinice. Prije objave podjele na odjele, dio AppJeovih menadžera pošao je u obilazak raznih dijelova tvrtke i pokušao obaviti domaću zadaću. Visoke dužnosnike Hewlett-Packarda i Digital Equipment Corporationa pitali su kako se odluke donose u njihovim tvrtkama, a potom su se vratili u Cupertino da pripreme ratni plan. Jedan je odjel osnovan eksperimentalno. Zadaća mu je bila da se brine za disketne pogone. U jesen 1980. pridodano je još pet odjela: Personal Computers System Division (sustavi za osobna računala) zadužen za Apple II i Apple III, Personal Office Systems Division (osobni uredski sustavi) za konstruiranje i brigu o Lisi, Manufacturing (proizvodnja), Sales (prodaja) i Service (servis). Dakako, nije bilo nekog točno određenog razdoblja u kojem bi prijelaz na takvu podjelu bio pogodan i ugodan. U Appleu je do podjele došlo u vrijeme kada je postojalo i mnogo drugih hitnih pitanja koja su odvlačila pozornost. Odluka o podjeli donesena je približno u isto vrijeme kada su direktori odlučili da bi tvrtka trebala iznijeti prvu javnu inicijalnu ponudu dionica, te tijekom tjedana II kojima se najavljivao nasljednik računala AppJeII. Iako je većina najviše pozicioniranih Appleovih menadžera prije radila II tako podijeljenoj organizaciji, nitko od njih nije vodio tvrtku podijeljenu na takve odjele. Menadžera na srednjoj razini bilo je jedva za najnužnije potrebe, a tvrtka nije imala ni približno dovoljno ljudi da popuni sve prazne radne prostore. Kompjutorski sustavi nisu bili postavljeni, a procedure nisu bile pripremljene. Bilo se vrlo teško oteti dojmu da formiranje odjela nije bio osobito genijalan potez na području planiranja. Velika promjena i dislokacija pripomogli su i tomu da se u drugome planu nađu i neki sukobi proistekli iz nekompatibiInih korporativnih krvnih grupa. Sve bogatiji fundus zajedničkih iskustava imao je slično djelovanje. Odjeli su donijeli posve novi sklop tenzija. Njihova fizička odvojenost dovela je do tehničke izoliranosti. Stvorili su nova savezništva i nove

248 Michael Moritz

linije odgovornosti. Kada su odjeli počeli odlučnije nametati volju, Apple su počele razdirati privlačne sile pomodnosti i povremene razmirice između različitih lena. Odjeli su, primjerice, imali pravo angažirati svoje autore tehničkih tekstova i samostalno naručivati tiskane pločice, a s vremena na vrijeme pokušavali su utjecati na ono što rade drugi dijelovi tvrtke. Odjel zadužen za periferne uređaje, da navedemo tek jedan slučaj, želio je postaviti standard za ono što se priključivalo na periferne uređaje. Nikomu nije trebao stručnjak za prevođenje da shvati kako je u praksi riječ o pokušaju određivanja planiranja proizvoda na razini tvrtke. Što je bilo još važnije, ljudi zaposleni u različitim odjelima postali su svjesni tih razlika. Glamurozna privlačnost popularnih odjela, u kojima se i dalje radilo na razvoju novih računala, bacala je sjenu na dijelove čija je glavna zadaća bilo pružanje potpore postojećim uređajima. Priroda posla privlačilaje različite emocionalne i intelektualne interese, te u istu sredinu dovodila različite ljude. Mnogi inženjeri i programeri koji su zaglavili na uspjehu Applea II željeli su raditi u odjelu za sustave osobnih računala (peS). Drugi, koji su priželjkivali blistaviju budućnost, ugled i priliku za rad s novijim tehnologijama, kucali su na vrata odjela za osobne uredske sustave (POS), osnovane oko jezgre ljudi koji su radili na sustavu Lisa. Sitnice su se podvrgavale mikroskopskom pregledu. Rick Auricchio radio je kao programer za PCS. "Imali smo dojam da je odjel Lisa pun raznoraznih primadona. Čim bi poželjeli laserski printer od trideset tisuća dolara, odmah bi ga i dobili. Zapošljavali su vrlo viđene i utjecajne ljude. Kod nas to nije bio slučaj. Imali su veće radne odjeljke. Imali su više biljaka. Iako smo mi podmirivali sve račune i upumpavali lovu u zgradu preko puta, mi smo bili dosadni i nezanimljivi i nismo ništa radili. Nekako se općenito smatralo da su visoki tri metra, da vas samo namrgođeno gledaju i da visoko dižu nos. Bez identifikacijske oznake odgovarajuće boje i pratnje, čovjek nije mogao ući u zgradu u kojoj su proizvodili Lisu. To je bilo uvredljivo. Ljudi su počeli razmišljati o tome kako ne žele ostati idiotima do kraja života, pa su napuštali PCS i odlazili u POS." Oni koji su radili na Lisi uzvratili su približno istim komplimentom. Jedan je od njih rekao: "Pogledali smo Apple III i nismo ga shvatili osobito ozbiljno. Samo smo rekli: 'Ne znaju što rade.'" Odjeli su učvršćivali položaj i strukturu, a usporedo s time počela je nastajati i korporativna birokracija. Ni u tom slučaju zapravo nije bilo načina da se izbjegne efekt razvoja koji ometa sve ostalo. Upravljanje organizacijom u .kojoj radi nekoliko stotina ljudi (a kamoli nekoliko tisuća)

Povratak u Malo kraljevstvo 249

iziskuje određene kodove, ako već ni zbog čega drugog, onda barem kako menadžeri po cijele dane ne bi morali objašnjavati iznimke. Dio toga odražavao se j u tvrtkinim dopisima. Povremeni izvještaji zaposlenike su upoznavali s budžetima "koji odražavaju djelotvornost i štedljivost", ali i uzbunu kada bi mjesečni račun za telefone premašio 100.000 dolara. U drugima je bilo informacija o davanjima za osiguranja, podjeli dobiti, programima otkupa dionica, službenom godišnjem odmoru tvrtke, novom kopirnom centru, te programima osiguranja. Revizije rezultata (svakih šest mjeseci) stizale su zajedno s "revizijskim informacijskim matricama". U jednom dopisu iz pravnog odjela od ljudi se tražilo da naziv tvrtke ne skraćuju u Apple Computer ili Apple, te se navodilo: "Službeni naziv korporacije glasi Apple Computer, Inc. (obratite pozornost na zarez) .. Molimo da ne potkopavate naša nastojanja nehajnom zloporabom tvrtkinih simbola." U drugim obavijestima uprava je zaposlenike izvještavala o rasporedu vožnje posebnih autobusa koji su povezivali Appleove zgrade, molila zaposlenike da do kraja iskorištavaju zalihe papira i pribora, da svrate II tvrtkinu stručnu knjižnicu, ili da se prijave u učionice s televizorima povezanima s obrazovnom televizijskom mrežom sveučilišta Stanford. Bilo je i drugih obavijesti koje su objašnjavale razliku između međuuredskih dopisa i internih publikacija. "Appleov biJten" , stajalo je u jednoj takvoj obavijesti, "prenosi informacije s vremenskom vrijednošću .. Interni poštanski ured i ljudi iz telekomunikacija distribuiraju ga na sve Appleove lokacije." Čak i neki od najodanijihAppleovih podupiratelja, poput marketinškog menadžera Phila Roybala morali su, nakon nekoliko godina, priznati da je došlo do promjene u tonu. "Karakter se promijenio jer je tvrtka narasla. Više je režijskih troškova, usvojena je politika i strategija, angažirani administratori, a mnoge su stvari rigidne. Manje je proizvoljnosti. Sada velik dio toga teče prema očekivanjima. Sve je sličnije pravoj, organiziranoj tvrtki." Drugi su imali manje milosti. Voditelj u odjelu za publikacije Jef Raskin, koji se naposljetkU razišao s Jobsom, rekao je: "U početku se tvrtkom upravljalo konsenzusom i dobra zamisao imala je izgleda za uspjeh. Poslije je to bilo kao da stojiš kraj teretnog vlaka i vučeš ga lancem. Nikako se nije micao s tračnica." Neki, poput Roya Mollarda, zaključili su da odjeli, dodatni slojevi upravljačkog kadra, te pojačana specijaliziranost znače da je njegov utjecaj ograničen. "Moje je područje nadzora suženo, a posao postao manje zanimljivim." Za ljude izvan tvrtke, poput Regisa McKenne, koji su odigrali ključnu ulogu u formativnim fazama Applea, dolazak potpredsjednika za

250 Michael Moritz

komunikacije značio je da se odgovornost za odnose s javnošću i marketinške strategije sada dijeli. "Morate ići preko određenih ljudi da biste došli do onih ljudi s kojima ste donedavno komunicirali jedan na jedan. Pred vama je sada korporativna organizacija koja želi sve imati pod nadzorom." Novopridošlim ljudima nazočnost pojedinaca poput McKenne, s odavno izgrađenim vezama s utemeljiteljima tvrtke, nije nimalo olakšavala život. O nelagodnome primirju jasno su ),ivjedočili načini na koje se Apple pojedinim poslovima s područja odnosa s javnošću počeo baviti interno, dok je agencija McKenna odrađivala ostalo. Međutim, pojava birokracije nije bila sivi i neprozirni pokrivač koji je svima donio ravnopravnost. Postojao je jasno izražen hijerarhijski poredak zakamuftiran prividima. Pomno njegovani postupci namijenjeni ravnopravnosti umnogome ),iU bili privid. Apple izvana nije bio osobito sličan uštogljenoj poslovnoj Americi. Na parkiralištima nije bilo rezerviranih mjesta. Traperice, otkopčani ovratnici i tenisice spadali su u prihvaćeni način odijevanja. (Štoviše, gotovo su postali sveprisutnom uniformom.) Nije bilo raskošnih višesobnih ureda, već su svi radili u odjeljcima iza pregrada u visini ramena. Uredi su se pretvorili u pravi labirint otvorenih prostora i namještaja iz Hermana Millera. Prijava dolaska na posao i odlaska s njega bila je nečuvena čak i za zaposlenike na pokretnim vrpcama. Tajnice su zvali područnim suradnicama, a voditelj kadrovske službe imao je titulu direktora ljudskih potencijala. Na posjetnicama su se isticale nekonvencionalne titule. Osobe izvan tvrtke zbog tih su nekonvencionalnih elemenata stjecale pogrešan dojam. Zaposlenike nisu mogli zavarati. Programer Dick Huston izrazio je mišljenje mnogih kolega kada je rekao: "Apple nikada nisam smatrao egalitarističkom tvrtkom." Mnogi elementi po kojima su se zaposlenici među sobom razlikovali bili su u cijelosti konvencionalni i sličniji stanju u tradicionalnim tvrtkama i predvodnicima tržišta nego što su Apppleovi čelnici bili spremni priznati. Osim u tvornici u Irskoj, u Appleu nije bilo sindikata. U Jobsu se skrivao osjetljivi ponos utemeljitelja koji je imao dojam da bi dolazak sindikata značio da se dobro ne brine za svoje zaposlenike, a usto je smatrao i da su upravo sindikati krivi za dio problema u nekim starijim djelatnostima. Obećao je da će "dati otkaz onoga dana kada u tvrtku uđe neki sindikat". No čak i ako obustave rada i prosvjedi nisu bili dio Appleova rječnika, između proizvodnih pogona i ureda najviših dužnosnika i dalje je vladao veliki jaz. Don Bruener" koji je neko vrijeme radio u proizvodnji, rekao je:

Povratak u Malo kraljevstvo 251

"Ljudi u proizvodnji bojali su se uopće imati posla s onima izvan proizvodnje. A ljudima izvan proizvodnje fućkalo se za proizvodnju. Radnici su bili okrenuti protiv dužnosnika." Nakon nekog vremena, većina dužnosnika zauzela je urede u jednoj zgradi, a najviše rangirani među njima bili su dio tzv. izvršnog kabineta. Čim je Apple počeo održavati javne sastanke dioničara, ti isti dužnosnici i menadžeri našli su se u prvome redu zajedno s direktorima tvrtke. Izuzmu li se mlađa lica u publici, i nije bilo prevelike razlike između prvih godišnjih sastanaka u Appleu i sličnih skupova dioničara u Chrysleru ili Bank of Americi. Mlada tvrtka poput Applea stvorila je i druga obilježja statusa. Najveći se ugled temeljio na bogatstvu. Nerazmjeri kakvi su postojali u Appleu, osobito nakon izlaska na burzu, bili su daleko veći od onih po kojima se razlikuju predsjednik uprave i vratar u zrelim tvrtkama poput General Motorsa i Exxona. Tvrtka je usto davala zajmove najvišim dužnosnicima, kako bi lakše kupovali dionice ili otplaćivali visoki porez na prihode, a sudjelovanje u zaradi tvrtke ovisilo je o hijerarhijskome položaju. Ni u jednom trenutku nije bilo zabune u vezi s pitanjem tko je pravi šef. Dolazak Scotta, Markkule ili Jobsa kod podčinjenih je često izazivao grčeve u želucu. Svaka usputna primjedba, neizravan prijedlog, uzdignuta obrva, skeptičan pogled, povišeni glas ... sve se to višestruko uvećavalo i stvaralo ono što je jedan pronicavi promatrač zgodno nazvao "gromovitim upravljanjem." Prema njegovim riječima: "Svi dobro znaju tko odlučuje. Netko kaže nešto u nekom hodniku ili samo nešto usputno primijeti i to odjednom, dvadeset upravljačkih razina niže, postaje zakonom." Jedan od najvažnijih statusnih simbola bili su brojevi dodijeljeni zaposlenicima na dan pristupanja tvrtki - brojevi koji su toliko zabrinuli Jobsa kada su tek uvedeni. Otisnuti na plastificiranim identifikacijskim iskaznicama, ti su brojevi postali korporativnom inačicom velegradskog društvenog registra. Kako seApple širio, tako se podizao status zaposlenika s najnižim brojevima. Iako se brojevi na iskaznicama počesto nisu poklapali s financijskim aranžmanima, ipak su izazivali divljenje i poštovanje. Neki od prvih zaposlenika znali su nabrojiti imena prvih pedesetak kolega, a neki su svoj položaj počeli pokazivati tako što su svoj broj dali otisnuti na automobilskim registracijskim pločicama. Stara garda svoj je drukčiji položaj pokazivala na još jedan način; Crossovim kemijskim olovkama ukrašenima malenom jabukom koje su svi zaposlenici dobili u povodu Appleova trećeg Božića. Nakon nekog vremena te su se kemijske olovke mogle kupiti i u tvrtkinoj prodavaonici. Društveni se poredak jasno odražavao i u porukama koje su se

252 Michael Moritz

distribuirale širom tvrtke. U jednoj se dostojanstvenim tonom upozoravalo na razliku između mjesečnog biltena i kraćega korporativnog dopisa: "Nedavno promaknuti pojedinci zaslužuju čestitke i priznanja ... 'Apple Times' objavljivat će imena tek promaknutih zaposlenika ... 'Apple Bulletin' ne treba se koristiti za objavu promaknuća i drugih kadrovskih promjena ispod razine odjelnog menadžera." Razvila se i rasprava o vrijednosti autora tehničkih tekstova. Jobs je oduvijek pridavao veliku važnost Appleovim priručnicima, pa se stjecao dojam da su oni važan dio onoga što tvrtka prodaje. Neki su tvrdili da bi u tom slučaju autori uputa i priručnika trebali biti u sličnome platnom razredu kao i najbolji inženjeri. No Apple je s vremenom pokleknuo pred predodžbom o "zamjenskoj vrijednosti", te je autore tekstova počeo plaćati na razinama koje su vrijedile izvan djelatnosti proizvodnje računala. Jednomu menadžeru iz izdavačkog odjela nije dopušteno da postane glavnim članom tehničkog kabineta jer, prema službenoj pritužbi koju je uložio, "obavljanje vodeće dužnosti na području izdavanja vrhunskih publikacija jednostavno nema jednak ugled kao i 'konstruiranje naponske jedinice ili softverskog sustava.'" Tako su uza sve pritiske i jasno postavljene oznake položaja izazovi bili vrtoglavi čak i pripadnicima stare garde, a kamoli pridošlicama: nije bilo jednostavno shvatiti kamo tko pripada, kojoj se zadaći posvetiti, te što točno predstavlja cijela tvrtka. U vrijeme formiranja odjela, u jesen 1980. godine, takva su pitanja počela još više zbunjivati. Jer Apple je unutar samo dvanaest tjedana počeo zapošljavati poput pijanog milijunaša, te sa šest stotina došao na tisuću dvjesto zaposlenika: to razdoblje neki će nazivati "klaunovskom eksplozijom". Dio zaposlenika preuzeli su iz agencija za honorarne i povremene poslove, a cijele odrede ljudi, s po čak šezdeset pripadnika, prikupili sa seminara za profesionalnu orijentaciju. Takav je razvoj u sve unosio nemir. Tempo promjena iskazivao se na neobične načine i malenim svakodnevnim stvarima poput korporativnih telefonskih imenika koji su se čuvali u fasciklima s prstenima i osvježavali svakih nekoliko tjedana. Menadžeri su uviđali da im se rasporedi raspadaju, a papirologija gomila. iako je potonje dijelom bilo plod sve većeg broja AppJeovih računala koja su neumoljivo izbacivala tablice, grafikone i hrpe brojeva. Dio one usredotočenosti koja je obilježila prvih nekoliko godina u međuvremenu se raspršio, te se općenito stjecao dojam da tvrtka izmiče nadzoru. Čak je i Markkula, koji nikad nije bio za strogu korpm:ativnu disciplinu, morao priznati: "Imali smo problema

Povratak u Malo kraljevstvo 253

s održavanjem auta u voznom traku." Više slojeva ispod njega izolacija od navale novoga bila je znatno slabija. U jednom laboratoriju Chuck Mauro nije se mogao načuditi brzini kojom su se pojavljivala nova lica. "Od toga bi vam se zavrtjelo u glavi, samo kad biste slušali o novim tipovima koji počinju raditi u ponedjeljak. Čovjek je jedva uspijevao održati takav tempo. Jednostavno nije bilo moguće svima zapamtiti ime." Apple je uložio popriličan trud da očuva određeni dojam kontinuiteta, da usadi određeni oblik zajedništva, da prikrije razlike i ostavi dojam stabilnosti. Velik dio tih napora bio je usmjeren na osiguravanje ugodnih radnih uvjeta. Za to je ponajprije zaslužan Jobs, a u nešto manjoj mjeri i Markkula. Dio poticaja u tom smjeru bio je posve praktične prirode jer su i druge tvrtke na tom području došle na glas kao organizacije koje se brinu za zaposlenike. Appleova je uprava općenito smatrala da se u djelatnostima u kojima su tvrtke katkad ostajale paralizirane zbog iznenadnog egzodusa zaposlenika ljudi ne zadržavaju štednjom na dodacima i pogodnostima. Dio razloga krio se i u odavno poznatoj dobronamjernosti Hewlett-Packarda. Dio se temeljio na nepokolebljivoj uvjerenosti da ljudi rade marljivije i djelotvornije kada se uprava prema njima odnosi dobro i kada im omogući da rade u dobrim i ugodnim uvjetima. No kroza sve to provlačila se i više nego tek crta altruizma. Poput utemeljitelja brojnih tvrtki. AppJeovi su osnivači bili odlučni u nakani da poboljšaju nedostatke koje su uočavali drugdje. Piknici, zabave i darovi koji su razbijali monotoniju radnoga tjedna bili su uvećane inačice događaja koji su povremeno obilježavali sve faze Appleova razvoja. Nakon što je tvrtka prvi put isporučila računala u vrijednosti od 100.000 dolara, svi zaposlenici, njih petnaest. okupili su se na zabavi uz bazen kraj Markkuline kuće. Nakon modernizacije i uređenja proizvodnog odjela, svi ostali zaposlenici Applea pozvani su u "otvorenu kuću" u kojoj su bili dobro došli i djeca, bračni drugovi i "ekvivalenti bračnim drugovima". Kasniji važni događaji gotovo su se uvijek slavili uz zabavu. tortu ili bocu pjenušca. Mjeseci su se smjenjivali i stapali u godine, a proslave su postajale sve veličanstvenijima - širile se pod šatore, s ukrasima i zastavicama, te uz pratnju jazz-sastava. Odlazilo se na posebno dogovorene tajne projekcije filmova poput Ratova zvijezda i Imperij uzvraća udarac. Jedna proslava Dana vještica održana tijekom prvih nekoliko mjeseci (Jobs se na njoj pojavio odjeven poput Isusa) prerasla je u godišnji obred i manje-više postala neslužbenim blagdanom za cijelu tvrtku. Razmjeri proslave s vremenom

254 Michael Moritz

su se toliko uvećali da je u Cupertinu trebalo zatvoriti dva ulična bloka kako bi zaposlenici tim dijelom ulice paradirali u pomno pripremljenim kostimima. Zabava i elementi koji su pridonosili lagodi shvaćali su se vrlo ozbiljno. Zaposlenici su se mogli priključiti raznim kuglačkim ligama i plesnom aerobiku. Mogli su se učlaniti u obližnje fitnes-centre. Tvrtka je organizirala tečajeve ronjenja i skijaške vikende u gorju Sierra Nevada. Uredi su se opremali namještajem koji bi mnoge velike tvrtke smatrale skupim, a angažirali su se i konzultanti koji su davali savjete u vezi s temama poput "formiranja prometnih obrazaca" i optimalnoj količini prostora na radnim stolovima programera. Zaposlenici su uvijek dobivali ovakve ili onakve božićne darove. Jedne je godine većina primila novčanicu od stotinu dolara omotanu oko kemijske olovke, a poslije su, kada bi se ostvario neki važan cilj u prodaji, svi dobivali i tjedan dana plaćenoga godišnjeg odmora. Apple je pokrenuo i program u sklopu kojeg su zaposlenici, nakon što bi pokazali barem minimum djelotvornosti, dobivali vlastito Appleovo računalo. Organizirali su se kompjutorski tečajevi za članove obitelji, a u tvrtkinoj prodavaonici rodbini i bliskim prijateljima zaposlenika nudili su se veliki popusti pri kupnji. Što je bilo još važnije, programeri, inženjeri i autori priručnika kod kuće su mogli raditi jednako djelotvorno kao i u uredu. Unatoč tim nastojanjima, Appleov identitet zacijelo se doimao jasnijim kupcima nego zaposlenicima. Godine 1980. tvrtka je već bila odviše velika i raštrkana da bi samo jedan menadžer u jednodnevnoj šetnji pokrio sve, osjetio atmosferu i ispitao teren. Većini zaposlenika ruka velike korporacije stoga je bila nevidljiva. Ne bi li suzbio neizvjesnost, te osigurao korporativni manifest i suvislu ideologiju, Apple je utemeljio odbor koji je, ustrajnom ozbiljnošću pokušavao unijeti kakav-takav smisao među raznolike motive. Odbor je pokušao apstraktno svesti na konkretno, te kodificirati sve suprotstavljene nagone i nakane, sukobe između pojedinačne inicijative i timskoga rada, između autokracije i demokracije, koji čine jednu tvrtku. Stoga nije nimalo neobično što je ishod, iako prepun dobrih namjera, zvučao banalno i nesigurno. Opća poruka odbora odražavala se u dopisima namijenjenima cijeloj tvrtki, a u njimaje bilo i ovakvih rečenica: "Apple je više od puke tvrtke .. Apple je stav, proces, stajalište i način funkcioniranja." No volja i zavjet odbora našli su utjelovljenje u izjavi o korporativnim vrijednostima na koju su II velikoj mjeri utjecale zasade koje je Hewlett-Packard podijelio

Povratak u Malo kraljevstvo 255

kao vodič svojim zaposlenicima. Appleova skupina usredotočila se na devet zapovijedi i oblikovala opće opažanje: "Appleove su vrijednosti kvaliteta, kupci, mjerila i načela koje tvrtka ukupno smatra poželjnima. Riječ je o temelju onoga što radimo i načina na koji to činimo. Ukupno uzevši, određuju Apple kao jedinstvenu tvrtku." Kad je riječ o konkretnim stvarima, odbor se uhvatio sljedećih elemenata: Empatija prema kupcima/korisnicima (Nudimo vrhunske proizvode koji zadovoljavaju stvarne potrebe i osiguravaju trajnu vrijednost. Pravedno se odnosimo prema konkurentima, te spremno izlazimo u susret kupcima i distributerima ... ) Postignuća/agresivnost (Postavljamo agresivne ciljeve iprisiljavamo se na marljiv rad kako bismo ih ostvarili. Svjesni smo toga daje ovo jedinstveno razdoblje II kojem će naši proizvodi promijeniti način na koji ljudi rade i žive. Riječ je o pustolovini u kojoj smo svi zajedno.)

Pozitivni društveni doprinosi (Kao pravna osoba, želimo služiti kao gospodarski, intelektualni i društveni doprinos u zajednicama u kojima djelujemo ... ) Inovacije/vizija (Prihvaćamo opasnosti koje sa sobom nužno nosi pokušaj ostvarenja vizije i radimo na tome da stvorimo vrhunske proizvode koji će ostvariti željenu zaradu ... ) Pojedinačni rezultati (Očekujemo pojedinačnu predanost i rezultate iznad standarda uobičajenog za našu djelatnost. .. Svaki zaposlenik može i mora u posao unijeti nešto novo. U konačnici, upravo pojedinci određuju Appleov karakter i snagu.)

Timski duh (Timski je rad ključan za Appleov uspjeh jer je posao preopsežan da ga obavi jedna osoba ... Da bismo postigli željene rezultate, u naporima moramo sudjelovati svi. Međusobno se podupiremo i zajednički dijelimo pobjede i nagrade ... ) Kvaliteta/izvrsnost (U Appleove proizvode ugrađujemo onakvu razinu kvalitete, izvedbe i vrijednosti koje će nam donijeti poštovanje i odanost kupaca.)

256 Michael Moritz Pojedinačne nagrade (Prepoz~najemo doprinos Appleovu uspjehu sva~ kog pojedinca i dijelimo financijske nagrade koje proistječu iz iznimnih rezultata. Svjesni smo i toga da nagrade moraju biti i psihološke, a ne samo financijske prirode, te težimo atmosferi u kojoj će svatko moći sudjelovati u pustolovini i uzbuđenju rada u Appleu.)

Kvalitetno upravljanje (Stavovi menadžera prema ljudima koji za njih rade imaju najveću moguću važnost. Zaposlenici bi trebali vjerovati motivima i integritetu nadređenih. Zadaća je uprave da stvori produktivno ozračje u kojem će Appleove vrijednosti doći do punog izražaja.)

Osim što je davao izjave prožete dobrom voljom, odbor je i poticao tvrtku u smjeru konkretnih poteza. Apple je počeo održavati jednotjedne objede na kojima su se zaposlenici mogli sastati s višim menadžerima i potpredsjednicima. A Markkula se odlučno posvetio nastojanju da ljudima pokaže da mogu doći k njemu i reći sve što ih muči. Upravo je on više od sviju slušao ljude s dna hijerarhijske ljestvice koji su iznosili argumente protiv odluka uprave. Druga su vrata gotovo uvijek bila zatvorena. Jobs i Scott, prema riječima nekih od kolega, u bezbožnome žargonu Silicijske doline, nisu bili "ljudi jz naroda." Pokušaji da se određeni sustav vrijednosti usadi u tvrtku u kojoj je duh osnivača još toliko snažno izražen bili su teški, na granici nemogućega. Čak i ako je Apple bio odviše velik da bi se utemeljitelji vidjeli baš u svakom zakutku, ipak je bio dovoljno malen da glasine o njihovu ponašanju, priče o njihovim rezultatima, te njihov opći ugled duboko djeluju na opću atmosferu. Ti su pojedinci bili pokretni veleplakati. A kada se njihova djela ili riječi nisu poklapali sa svetačkim mjerilima koja je propovijedao odbor za kulturu tvrtke, cijeli se projekt urušavao. Kulturu nipošto nije trebalo brkati s demokracijom i premda to nitko u tvrtki posve sigurno nije izrekao, u App1eovim "vrijednostima" bilo je i više od pukih naznaka korporativnog totalitarizma. Jedan od najenergičnijih zagovornika appleovske kulture, Trip Hawkins, koji se primicao tridesetoj, a bio je završio poslijediplomski studij ekonomije na Stanfordu, odlučio je važnost korporativne kulture objasniti vojničkim terminima. "Ako imate snažnu kulturu, ne morate toliko strogo nadgledati ljude i ne morate imati toliko pravila, propisa i procedura, jer svi razmišljaju jednako i svi jednako reagiraju na određene situacije. Na taj način dužnosti i odgovornost uspješnije se delegiraju. Na primjer, dovedete li hrpu marinaca na obalu

~vratak

u Malo kraljevstvo 257

oni će doista potrčati i nasrnuti na neprijatelja. Tvrtke bez snažne kulture ništa ne mogu obaviti brzo." Jobsu je teorija o korporativnoj kulturi nedvojbeno bila privlačna, no njega su više obuzimali potezi koji su nudili trenutačne, opipljive rezultate. Svakako je želio stvoriti ugodnu radnu atmosferu u Appleu. Gorljivo je opisivao plan za uredenje osuvremenjene inačice "korporacijskoga grada", koji je nazivao "Supersite" ,a u kojem bi se izmjenjivali uredi i kuće. Nadao se da bi Apple tako lakše došao do mladih inženjera koji si inače ne bi mogli priuštiti visoke cijene nekretnina u Kaliforniji, a to bi im omogućilo da stanu na vlastite noge i upoznaju se s cijelim područjem. U sanjarskim fazama idiličnim je tonovima opisivao korporacijski park u kojem bi se održavali sastanci, i pisali programi, u hladu velikih krošanja. Jobs se u početku zauzimao za klizno radno vrijeme koje bi inženjerima i programerima dalo slobodu i omogućilo da rade i na poslu i kod kuće. No kada se time nisu postigli potrebni rezultati, skupini na čijem je bio čelu poslao je dopis u kojem je stajalo: "Kada sam pristao na posve fleksibilno radno vrijeme, podrazumijevalo se da se radi o najdjelotvornijem načinu da se obavi posao iznimne profesionalne kvalitete. Ova skupina u posljednjih 60 dana nije iskazala takvu kvalitetu ... Od sutra, svi ... moraju biti na poslu najkasnije u 10 sati. Bez iznimke." Neki od zaposlenika koji su radili za Jobsa smatrali su da ga nije lako trpjeti. Voditelj izdavačkog odjela, Jef Raskin, koji je u Appleu radio do travnja 1981. godine, rekao je: "Iznimno je zavodljiv. Bio bi izvrstan kao francuski kralj." U dopisu na četiri stranice koji je pod naslovom "Raditi sa Steveom Jobsom i za njega" uputio Michaelu Scottu, Raskin je predložio da Jobs "završi menadžersku izobrazbu prije nego što mu se dopusti da uopće vidi neki novi projekt." Raskin se potužio: "I premda su njegova deklarirana stajališta o tehnikama vodenja i upravljanja odreda plemenita i vrijedna, g. Jobs u praksi je užasno loš menadžer. Riječ je o žaljenja vrijednom slučaju izražavanja dobrih ideja koji, medutim, kada dode vrijeme da se nešto u vezi s tim i poduzme, završava tako da se u njih ne vjeruje ili ih se ne provodi." Raskin u tom dopisu nastavlja: "Jobs redovito ne dolazi na sastanke i dogovore ... Ne priznaje zasluge drugima kada je to potrebno ... Jobs usto ima i miljenike, koji nikako ne mogu pogriješiti - kao i one koji prema njegovu mišljenju nikako ne mogu učiniti nešto dobro .. Prekida i ne sluša ... Ne drži se obećanja ... Vrhunski je primjer menadžera koji preuzima zasluge za preoptimistično postavljene rokove, a potom za prekoračenje rokova krivi zaposlenike."

258 Michael Moritz

Appleovska kultura i sveobuhvatni prekrivač korporativne dobre volje nisu mogli prikriti različite razine stručnosti. Nekoliko tjedana nakon što je pozornost svima odvlačio izlazak na burzu, iskrsnuli su problemi s Appleom III. Opće nezadovoljstvo rezultatima rada tvrtke izbilo je na površinu i dovelo do prvih masovnih otkaza u Appleu. Tijekom prvih nekoliko godina rada tvrtke, Appleovi su se utemeljitelji ponosili činjenicom da su uspjeli izbjeći nesmiljena otpuštanja iako su nekolicinu zaposlenika zamolili da prestanu dolaziti na posao. Ti su otkazi najčešće bili obavijeni milozvučnim frazama poput "neplaćenog odmora" ili "godišnjeg odmora", no ta lukavstva nisu uspijevala prikriti stvarnost. Neki su smatrali da je Apple previše voljan opraštati nesposobnost i nestručnost, dok su se neki, poput Roda Holta, tužili: "Dobijete li inženjera koji sve projektira pogrešno i ne radi ili je zeznut na ovaj ili onaj način, promaknut ćete ga u menadžera. Ovdje se ljudima ne daju otkazi." Kada je Michael Scott, uz dopuštenje Jobsa i Markkule, odlučio otpustiti četrdeset jednog zaposlenika tri mjeseca nakon što je Apple izišao na burzu, podigla se neviđena prašina. Ti su otkazi bili odraz neizmjerne frustriranosti, ali i potez s ciljem smanjenja troškova. Iznad svega, bilo je to javno priznanje o tome da postoji razlika između sposobnih i nesposobnih, te da je Apple bio zaposlio lijenčine. Taj je potez donio i vrlo izraženu promjenu općeg tona, te nekoliko mjeseci obilježenih nervozom i strahom. "Odjednom", rekao je Fred Hoar, potpredsjednik za komunikacije, "appleovske su vrijednosti potonule. a zamijenila ihje bešćutnost." Tijekom tjedana uoči onog vlažnog, kišovitog dana koji su u tvrtki ubrzo prozvali crnom srijedom, Scott je od svih odjela zatražio da mu pripreme popis ljudi koje više ne žele. Popis s osamdeset imena slao je drugima, da utvrdi bi li nekoga trebalo zadržati. Nekolicinu ljudi prebacili su iz jednog u drugi odjel, a ostale su pozvali u Scottov ured, dali im mjesečnu plaću, te ih otpustili. ledna od skupina određenih za otkaze bio je i odjel koji je recenzirao nove proizvode. Scott je imao dojam da upravo oni izazivaju prevelika kašnjenja. No u vezi s mnogim drugim zaposlenicima vladala je velika pomutnja. Neki od pozvanih u Scottov ured uspjeli su se provući kroz pukotine jer nisu imali izravno nadređenu osobu, pa ih je tvrtka ponovno zaposlila. Drugi su samo koji tjedan prije za rad bili dobro ocijenjeni i zbog toga su bili dobili bonuse. Onog dana kada su podijeljeni otkazi Scott je poslijepodne održao sastanak zaposlenika u podrumu jedne od zgrada. Uz pivo i grickalice održao je kratki nelagodni govor, odgovorio na nekoliko pitanja i pokušao podići moral, no njegov pristup i ton samo su pogoršali stanje. Otkazi su imali

Povratak u Malo kraljevstvo 259

dalekosežnije posljedice od samog čina. Chris Espinosa presreo je Jobsa i rekao mu da se tako ne vodi tvrtka. Smrknuti Jobs upitao ga je: "A kako se vodi tvrtka?" Rick Auricchio, koji je mislio daje dobio otkaz, ali je poslije doznao da je i dalje zaposlen, imao je dojam da "sve podsjeća na Walta Disneya koji je u šetnji Disneylandom odsjekao glavu Mickeyu Mouseu." Prema riječima Phila Roybala: "Mnogi su oduvijek smatrali da se takvo što ne može dogoditi u Appleu. Bio je to prvi odraz sumorne stvarnosti. Ljudi nisu znali na što je spao stvarni svijet. Vrijednosti su im se posve izokrenule naglavačke. Odjednom smo bili tvrtka poput svih ostalih." Bruce Tognazzini doživio je crnu srijedu kao razvod. "Bio je to svršetak mnogo toga. Bio je to kraj nedužnosti. Bio je to prekid odanosti. Tada je počelo razdoblje nevjerojatnog straha." U tjednima koji su slijedili nakon crne srijede, na različitim oglasnim pločama pojavio se anonimni dopis koji su mnogi smatrali odviše brutalnim: "Osnivamo sindikat kompjutorskih profesionalaca (CPU - Computer Professionals Union) kako bismo Appleovu upravu održali na pravom putu. Oni se najviše od svega boje usklađenog djelovanja zaposlenika. Njihova se taktika svodi na maksimu Podijeli pa vladaj, kao i na prijetnje ekonomskom odmazdom. To im više neće polaziti za rukom ako se ujedinimo! Apple je nekoć bilo dobro i ugodno mjesto za rad. Uprava nam propovijeda o 'appleovskom duhu'. Pokažimo im kako izgleda malo stvarnog duha, pa im to stavimo pod nos!" Scottu je crna srijeda donijela pravu katastrofu. Još prije došao je na glas kao osoba koja je nemilosrdna čak toliko da je to katkad graničilo s fizičkim obračunima. No ispod tog držanja u kojem se odražavala sklonost zastrašivanju krila se dobronamjerna, promišljena i romantična crta koju su prikrivali osjetljivost i stidljivost. Bio je prava mješavina Djeda Mraza i nesmiljenog junaka Spectrea. Dio stare garde u Appleu smatrao je da do njih nikomu nije više stalo nego Scottu. Bio je sklon ekstravagancijama i priredio bi proslavu već i zbog najmanjeg povoda. Dva puta dogodilo se da je unajmio kinodvoranu i poštom poslao elegantne pozivnice Appleovim zaposlenicima na posebnu pretpremijeru svemirskih filmova Georgea Lucasa. Kada su uzvanici došli pred kino, na ulazu ih je čekao Scott koji je svima dijelio bijele ruže. Za jednu proslavu Božića u Appleu Scott je odabrao pomorsku temu, te je, kako bi sve bilo u duhu proslave, navukao usku odoru pomorskog kapetana, zajedno sa službenom kapom. lednom je drugom prilikom dopisom u konferencijsku sobu u kojoj se sastajala uprava tvrtke pozvao dvadesetak zaposlenika koji su radili na sajmu, pa nisu

260 Michael Moritz

mogli doći na projekciju filma. Većina njih, pribojavajući se najgorega, na sastanak je došla u strahu, ali je ubrzo uvidjela da im je Scott pripremio nešto drugo. Uveo ihje u autobus kojim su došli u kino, gdje su poslužitelji u crvenim frakovima donosili zakusku i pjenušac. No Scottova tamnija strana i crni humor bili su očitiji. Kada jedno računalo tvrtke Digital Equipment Corporation, koje je trebalo služiti kao temelj Appleova upravljačkog informacijskog sustava nije isporučeno na vrijeme, predsjedniku te daleko veće tvrtke poslao je pogrebni vijenac uz poruku: "Evo što mislim o vašim rokovima isporuke." Nije imao strpljenja za dugotrajne rasprave na sastancima izvršnog kabineta koje su se bavile time treba li zaposlenicima uz običnu nuditi i beskofeinsku kavu. Smetalo mu je što terenski komercijalisti voze velike, a ne kompaktne automobile i silno ljutilo što se visokim dužnosnicima tvrtke omogućuje da avionima putuju prvim razredom. Kako bi poslao jasnu poruku podčinjenima i pokazao tko je pravi šef, Scott je odgađao potpisivanje čekova koje je trebalo hitno potpisati. Uređenje okoliša nije bilo osobito visoko na njegovu popisu prioriteta, kao ni rasprave o tome koliko bi kvadrata trebao imati koji ured. Želio je nametnuti svoj vlastiti stil upravljanja, te je čak zatražio od svih potpredsjednika da se odreknu titula. U dopisima je bio vrlo neuvijen i izravan. Kada je htio dokazati da je došlo vrijeme računa, izdao je kratko priopćenje u kojem je zabranio uporabu svih pisaćih strojeva. Naslov je bio ispisan velikim tiskanim slovima: BIT ĆE VAM NAJBOLJE DA SVI PROČITATE. Izdao je još jedan dopis, u kojem je bio nalog: "Nema razgovora u prolazima između odjeljaka. Nema razgovora II stojećem položaju." Tijekom tjedana uoči crne srijede Scott je radio više nego ikada. Usto ga je mučila teška upala oka od koje je, govorili su liječnici, mogao ostati i bez vida, pa mu je tajnica, Sherry Livingston, morala naglas čitati poštu. Nakon što je zatražio ostavku Appleova izvršnog potpredsjednika za inženjering, Scott je preuzeo brigu za inženjere, ali je pritom u zagrljaju nastojao zadržati i ostatak tvrtke. Počeo je ispod glasa zlokobno prijetiti, govorio o "više zabave na poslu", te počeo ponavljati: "Neću trpjeti stvari koje mi se ne sviđaju." Hodao je uokolo, obilazio tvrtku, virio preko uredskih pregrada i pitao: "Radiš li kao mazga, tako da se sve praši?" Menadžerima je naredio da do kraja godine više ne zapošljavaju nikoga, te je uspijevao užasnuti i zastrašiti većinu ljudi s kojima je dolazio u kontakt. Prema riječima Jean Richardson: "Bio je ledeno hladan. Samo je prolazio hodnicima, ne razgovarajući ni s kim." Jedan je drugi zaposlenik ustvrdio: "Imali ste dojam da bi svakog trenutka mogao dojuriti k vama i samo se

Povratak u Malo kraljevstvo 261

tako upustiti u svađu." Dio izvornih menadžera, uznemiren Scottovim ponašanjem, kratkim postupkom po kojem je dao otkaz drugom po važnosti operativnom menadžeru u tvrtki, te njegovom u nezgodno vrijeme izrečenom primjedbom da su otkazi podijeljeni na crnu srijedu "tek prvi krug", pokrenuo je novi val šaputanja. Ann Bowers, koja je vodila kadrovsku službu, ispod glasa je izražavala prijezir prema Scottu. Ljudima koje bi ponizio na nekom sastanku slala je imitacije pohvalnica uprave s naslovom "Za odvažnost i smionost pod paljbom." Čak je i jedan od njegovih "dvorjana" koji su mu se divili priznao da Scott voli iskazivati silu "onako kako gorila uživa u sirovoj, neograničenoj moći." Markkula je diskretno rješavao podneske i pritužbe u čijem su sastavljanju i slanju prednjačili Ann Bowers i John Couch. Oboje su među kolegama bili došli na glas kao pronicavi korporacijski političari. Netko drugi, osoba koja se Markkuli izravno potužila na problem rada za Scotta, dobio je ovakav odgovor: "Budi bez brige. Ovdje ćeš ostvariti veliku karijeru. Ja ću to srediti." Markkuli je zbog Scottove sklonosti nervozi i iritiranosti bilo neugodno. Kako su se one četiri godine koje je prema vlastitome obećanju bio odlučio posvetiti Appleu približavale završetku, Marrkula se sve više primicao povlačenju u zimski san. Prethodnih godinu dana nije bio neposredno angažiran u upravi, odlazio je na dulje odmore, te više vremena bio s obitelji. Često je odlazio na skijanje, uživao u svojem novom zrakoplovu kojim je letio na mjesta poput Sun Valleya, a u slobodno se vrijeme poigravao izrađujući nacrte za vikendice. Pripremao se za luksuzno umirovljenje. Apple je čak jednoj tvrtki za pronalaženje kadrova platio 60.000 dolara da mu pronađe zamjenu. Kada se početkom 1980. situacija u Appleu počela zaoštravati, Scott je zamolio Markkulu da preuzme brigu o polovini tvrtke. Markkula je tada odbio, no Scottovo ponašanje sada mu više nije ostavljalo neku drugu mogućnost. Jobs nije bio dovoljno star i dovoljno iskusan da preuzme tvrtku, nije bilo očitijih vanjskih kandidata koji bi popunili tu prazninu, a nitko drugi nije poznavao Apple toliko dobro kao Markkula. Stoga je preko volje prihvatio činjenicu da će morati voditi tvrtku u prijelaznom razdoblju, dok ne pronadu nekog drugog, prikladnu osobu koja će stati na čelo Applea. Scott nije imao pojma o zavjeri o kojoj mu se šuška iza leđa. Kada je kriza dosegnula vrhunac, otputovao je na produljeni vikend na Havaje, gdje je osjetio olakšanje od ustrajne upale sinusa, ne znajući baš ništa o razvoju događaja u Cupertinu, gdje je Markkula bio sazvao sastanak Appleovih izvršnih menadžera. Bio je to neobičan skup jer neki od viših dužnosnika,

262 Michael Moritz među kojima su bili i najžešći Scottovi saveznici, nisu bili pozvani. Markkula je zatražio da se svi usmeno izjasne, pa se glasovalo javno i pojedinačno, od Scottovih najogorčenijih protivnika do njegovih pristaša. Kada se vratio s Havaja, Scotta je na telefonskoj sekretarici dočekala poruka. Markkula ga je pitao kada može svratiti k njemu na razgovor. Taj je razgovor završio vrlo brzo, nakon što je Markkula objavio: "Scotty, izvršni je odbor nakon glasovanja zatražio tvoju ostavku." Kada je krenuo prema vratima, Markkula je zamolio Scotta da do sutradan ujutro u pismenome obliku podnese ostavku.

Nitko od pronicavijih zaposlenika nije dovodio u pitanje Scottov doprinos. Unutar četiri godine pripomogao je prerastanju obrta koji je zauzimao jednu garažu, malene organizacije prepune kompliciranih i tvrdoglavih pojedinaca, u multinacionalnu korporaciju podijeljenu na odjele, tvrtku čijim se udjelima trguje na burzi, a čiji je godišnji promet u to vrijeme dosezao 300 milijuna dolara. Pojedinci u AppJeu smatrali su da je pao kao žrtva nepravde i krvave zavjere. Wendell Sander, hardverski inženjer, smatrao je da "ni uz naknadnu pamet ne bi bio mogao učiniti koliko je učinio zahvaljujući vizionarstvu." Ulagač Don Valentine smatrao je Scottovu upravu najuspješnijom među sedamdesetak tvrtki u koje je bio uložio. Markkula je, pak objasnio da je otkaz Scottu bio "pitanje stila upravijanja. Scottyjev način upravljana izrazito je diktatorski i bio je uistinu dobar za tvrtku tijekom njezina ranog razvoja, pa sam se nekako bio nadao da će se s razvojem tvrtke i njegov stil nekako mijenjati." Odlazeći, Scott je odnio i onu nit discipline koja se bila provlačila kroz cijelu tvrtku, a u praksi se svodila na gorljivu želju za donošenjem teških odluka i sirovu žudnju za time da se Jobsa obuzda korporacijskom luđačkom košuljom. Među "šaptačima" u Appleu - koji nikada ni približno nisu shvatili razmjere Scottovih postignuća - počelo se širiti prigušeno i zlurado zadovoljstvo. Razmjere promjena pred vanjskim je svijetom prikrio isprazni dopis koji je spominjao reorganizaciju. Markkula je preuzeo Scottove dužnosti predsjednika tvrtke, a Jobs je preuzeo Markkulinu dužnost predsjedavajućeg II odboru. Scottu je preostalo mjesto potpredsjednika s kojeg je otišao Jobs. "Odlučili smo", stajalo je II dopisu, "zarotirati dužnosti i odgovornosti čelnika na vrhu organizacije, te na nov način optimalno iskoristiti sposobnosti i energiju svakoga od njih." Dopis je bio toliko bezličan, a promjena toliko diskretna da je ulagač i direktor Arthur Rock čak pohvalio potpredsjednika za komunikacije zbog načina na koji je odrađena cijela priča. Nakon što je od Scotta zatražena ostavka, Jobs i još

Povratak u Malo kraljevstvo 263

neki pokušali su izgladiti stvar ponudivši mu da predvodi Appleov prelazak na veći upravljačko-informacijski sustav, pa su se kozmetičke promjene tako održale još nekoliko tjedana. Scott je čak održao prezentaciju u vezi s prijedlozima za novi računalni sustav, no popustio je pod pritiskom i poslao završno pismo, puno bijesa, u kojem je izrazio nezadovoljstvo "licemjerjem, poslušnici ma, nepromišljenim planovima. općom brigom za vlastitu guzicu i širiteljima carstva." No Scotta je odlazak dotukao. U najmračnijim je trenucima razmišljao o tvrdnjama da su mu neopravdano uzurpirali vlast, te snatrio o povratku u Apple, u kojem bi redom otpustio sve potpredsjednike. Rod Holt prepoznao je stupanj Scottove vezanosti za Apple. "Scottyjev je cijeli život bio vezan za Apple Computer. Bez tvrtke nije imao kamo poći. Scotty je neprestano radio. Tako nije imao ni najmanjeg prostora za emocionalnu uzrujanost, pijanstvo, ni mamurluk." Iako je bio vlasnik petog po veličini udjela u vlasništvu tvrtke, Scott se držao svoje kuće na ranču, na pet minuta vožnje od Applea, iza navučenih roleta. Još neko vrijeme nije se javljao na telefon. Kad su ga ljudi nazivali, govorio je da je dobro iako se nije ni potrudio odgovoriti na neke primljene poruke s izrazima suosjećanja. Još mjesecima nakon toga, kada bi se poveo razgovor o Appleu, na Scottovu licu pojavio bi se sumoran izraz i obuzelo ga neraspoloženje. Živnuo bi praktički jedino kada bi pokazivao kako se i dalje sjeća svih brojčanih oznaka dijelova Applea II. No Scotty je tada najčešće spavao dokasna, hranio mačke, ležao na divovskome kauču i gledao TV program na ekranu koji se spuštao sa stropa njegove dnevne sobe. Svirao je orgulje, slušao Wagnera, primao telefonske pozive svojega burzovnog posrednika, te povremeno odlazio na obližnje smetlište, odakle je prema nebu ispaljivao plastične makete raketa. "Apple je", ponavljao je tada u nedogled, "bio moje čedo." Među ljudima koji su dobro poznavali Scottyja vladala je mješavina nelagode, uzrujanosti, stida i bijesa. Markkula je nekolicini ljudi nasamo povjerio da mu je uručivanje otkaza Scottu bila najteža stvar u životu, ali i da Apple ne bi preživio njegove osobne probleme. Jobs je vjerojatno bolje od ikoga shvaćao razmjere Scottove poniženosti. U Jobsu se još mjesecima komešao sumorni, duboko skriveni strah obilježen grizodušjem. "Neprestano sam se bojao da će me netko nazvati i reći da se Scotty ubio."

PLATINASTA KREDITNA KARTICA

Bogatstvo II život unosi komplikacije. A II AppJeu se ono stjecalo brže, silovitije i obilnije nego što je itko zamišljao. Iznosi kojima se ondje baratalo toliko su uzbunjivali i bili toliko neuobičajeni da nisu značili baš ništa kada bi se izrazili II broju hamburgera, gaziranih sokova, vaki-tokija i drugih svakodnevnih mjerila uobičajenih za El Camina Real. Sve se to moglo uspoređivati s velikim američkim bogatašima i njihovom imovinom, no sam pojam bogatstva s vremenom je postao nečist. U zadnjoj četvrtini 20. stoljeća Appleovi utemeljitelji i nekolicina vodećih menadžera tvrtke postali su, II fleksibilnome žargonu Silicijske doline, "zilijunašima" - riječ je o izopačenome odrazu i inflacije i promjena II jeziku - a njihovi portfelji poprimili su izrazito arapski stiL Ti su ljudi postali mladim tajkunima oboružanima sirovim bogatstvom koje se, barem na papiru, moglo mjeriti s većim dijelom onoga što je zarađeno tijekom prethodnih stotinu godina. Bilo je to istinsko bogatstvo koje je, u fazama kada je burza s divljenjem pratila Apple, zasjenilo vidljivu imovinu princa od Walesa, opipljivo bogatstvo Rimokatoličke crkve, dok je većina predvodnika američkoga gospodarstva uz njih nalikovala na prosjake. Početkom 1977. godine, kada su Jobs, Wozniak i Markkula pokušali procijeniti vrijednost dijelova u garaži i dizajn računala Apple II,

264

Povratak u Malo kraljevstvo 265

vrijednost partnerske organizacije procijenili su na 5309 dolara. Godinu poslije, kada su tri ulagačke tvrtke kupile dio dionica, Apple je vrijedio tri milijuna. Na Staru godinu 1980., gotovo tri tjedna nakon izlaska tvrtke na burzu, tržište je Apple procijenilo na 1,788 milijardi dolara, više od poslovnih organizacija poput Chase Manhattan Banka, Ford Motor Company, te Merrill Lynch Pierce Fenner and Smitha, više od četiri puta od Lockheeda, te približno dvostruko više od zajedničke tržišne vrijednosti United Airlinesa, American Airlinesa i Pan American World Airwaysa. Tijekom prvih godinu i pol Appleova postojanja, novčana su pitanja bila maglovita zahvaljujući kombinaciji okolnosti i nakane. Već je i sam pritisak rada osiguravao dovoljno elemenata koji su po cijeli dan iziskivali pozornost, a financijski manevri malene privatne tvrtke nudili su znatno manje prilike za znatiželjne oči nego vidljive transakcije neke tvrtke čijim se dionicama trguje na burzi. Prema kalifornijskome zakonu, sve privatne dioničke transakcije morale su imati službeno Appleovo odobrenje taj postupak osiguravao je odredeni stupanj diskrecije. Novi zaposlenici razgovarali su sa Scottom i Markkulom o mogućnostima kupnje dionica, no podaci su najčešće ostajali u sferi povjerljivoga. Markkula je osobito dobro pazio na dionice, te je povremenim interesentima izvan tvrtke koji su se raspitivali za mogućnost ulaganja ljubazno objašnjavao da su dionice namijenjene zaposlenicima. No, malo-pomalo, glas o prodaji u privatnom aranžmanu, šaputanja inženjera koji je uzeo drugi hipotekarni kredit da kupi još dionica, glasine o dijeljenju vrijednosti dionica, priče o promjeni stope oporezivanja kapitalne dobiti, te rasprave o prednostima trustova uvlačile su se u svakodnevne razgovore u Appleu, sve dok nisu postale jednom od glavnih svakodnevnih tema. Rick Auricchio, programer koji je poslije napustio tvrtku, rekao je: "O dionicama i porezima u Appleu sam naučio koliko i o računalima." Novac je bio neugodna tema koja je izazivala širok raspon emocija. Raspodjela dionica, ili mogućnosti za njihov povlašteni otkup, postali su nerješivom dvojbom koja je, barem u očima Roda Holta, dovela "do pojave razumne mjere posve opravdanih neprijateljskih osjećaja." Tijekom prve dvije godine podjelu diskretnih sivih omotnica u kojima su se nalazile povlaštene dionice pratila su raznorazna upozorenja o tome kako sadržaj ne bi trebalo shvaćati odveć ozbiljno. U samim se počecima više primatelja dionica razočaralo kada su umjesto povišice plaće dobili nekoliko stotina dionica. Jer nakon tri konkretna dijeljenja vrijednosti dionica napola, svaka dionica vrijedila je kao 32 dionice u trenutku kada je Apple izišao na burzu, a to je značilo da je svatko tko je imao 1420 tzv. "osnivačkih dionica" i

266 Michael Moritz

zadržao ih do jutra 12. prosinca 1980. godine, posjedovao, barem na papiru, milijun dolara. Mogućnost kupnje povlaštenih dionica ponuđena je većini istaknutijih pridošlica u tvrtku, na temelju ranijih postignuća, te potencijalne koristi koje bi mogli donijeti Appleu. Neki od pronicavijih kandidata pretvorili su razgovor za posao u pregovore, te se sa sugovornikom rukovali tek kada su obećanja o povlaštenim dionicama dosegnula razinu koja im se činila prikladnom. Drugi, manje upućeni u način funkcioniranja poslovnoga svijeta, prihvatili su plaću j odjeljak s radnim stolom. Apple je povlaštene dionice koristio kao moćno oružje za privlačenje novih ljudi, a dionice koje su se povremeno dijelile bile su golem poticaj. Scott je osobito uživao kada bi mogućnošću bogaćenja mogao mahati pred nosom ljudima koji nisu bili uvjereni da je Apple dostojna opcija. Teškom mukom susprezao je smijuljenje kada je neodlučnima govorio: "Unosimo neviđene promjene u način života ljudi." Kada se pročulo za neke od dogovorenih aranžmana, počela se gomilati ogorčenost. Sudbina i slučajni nerazmjeri nedvojbeno su imali poveću ulogu. Pojedinci koji su se zaposlili u razmaku od samo nekoliko dana, ali s različitih strana "dioničkog procjepa", u konačnici su financijski prošli bitno drukčije. Međutim, dio razlika bio je pomno sračunat. Dok su Appleovi zaposlenici koji su primali plaću dobivali mogućnost da pod povlaštenim uvjetima kupe dionice, oni koje je tvrtka plaćala po satu nisu imali tu mogućnost. To je, posve očekivano, izazivalo trvenja i napetost. Primjerice, u laboratorijima su inženjeri dobivali dionice, dok tehničari koji su s njima radili rame uz rame nisu mogli doći do njih. Neki su bili uvjereni da su žrtve nepravde, a čak i oni koji su se okoristili situacijom, poput Brucea Tognazzinija, bili su svjesni nepravde. "Količina dionica koje je netko dobio nije imala nikakve veze s njegovom sposobnošću i radom, nego isključivo sa sposobnošću tog pojedinca da se domogne dionica." Rod Holt u pojedinim je trenucima teško potiskivao bijes. "To što nesposobnjaković koji vrijedi milijun i pol dolara ne zaslužuje ured u zgradi, igra je sudbine." Daniel Kottke ostao je raditi kao tehničar i nije dobio dionice prije izlaska tvrtke na burzu. Holt mu je ponudio kakvu-takvu kompenzaciju dajući mu dio svojih dionica i predlažući Jobsu: "Kako bi bilo da nas dvojica damo mali prilog? Ti mu daj nešto dionica, a ja ću mu onda dati jednako toliko." Jobs je odgovorio: "Izvrsno! Ja ću mu dati nula dionica." Jobsa, koji je oduvijek emotivno bio vezaniji za Apple nego za Kottkea, to je pitanje razdirala. Dio njega tugovao je zbog gubitka prijateljstva, no

Povratak u Malo kraljevstvo 267

jednako tako smetalo mu je što Kottke ničim nije pokazivao zahvalnost. "Daniel je općenito sklon precjenjivanju vlastitog doprinosa. Jednostavno je odradio velik posao za koji smo mogli angažirati bilo koga i pritom je jako mnogo naučio." Bill Fernandez, prva osoba zaposlena u Appleu, također je bio razočaran, i premda se poslije ponovno zaposlio u tvrtki, dao je otkaz 1978. godine. "Imao sam dojam da radim sve najteže poslove i da ću zauvijek biti tehničar. Nije mi se činilo da bih mogao dobiti dionice. Nisam imao dojam da mi je tvrtka odana." Elmer Baum, koji je Jobsu i Wozniaku posudio nešto novca kada su radili na Appleu I, dobio je odgovor da mu tvrtka ne može prodati dionice. Chris Espinosa, tada već student na sveučilištu University of California u Berkeleyu, također je ostao praznih ruku. "Promaknuo nam je 'američki san' jer smo bili odviše fini da zgrabimo komad torte. Kottke je bio previše fin. Fernandez je bio budist, aja premlad. Dona Bruenera prešli su dvaput. Radio je u proizvodnji i usto studirao. Svi smo u određenoj mjeri shvatili da nismo dovoljno važni. Nismo bili dovoljno odvratni i neugodni da postanemo milijunaši ma." Broj dodijeljenih dionica uvijek se iskrivljavao i uvećavao u pričama i ogovaranjima. Neki su se hvalili vrijednošću vlastite imovine, dokje drugima bilo neugodno, te su sa svojim dionicama postupali diskretno. Kada su tek zaposleni menadžeri srednje razine otkrili da su ljudi koji za njih rade znatno bogatiji od njih, teško su skrivali zavist. Slično tomu, Sherry Livingston utvrdila je da joj ostale tajnice, koje je tvrtka plaćala po satu, sve više zagorčavaju život nakon što su doznale da i ona ima nešto dionica. Jedna službenica koja se brinula za dokumentaciju u vezi s povlaštenim dionicama već je bila toliko izvan sebe od nevjerojatnih iznosa da je napustila tvrtku. Iako je Markkula odbijao ljude koji su se profesionalno bavili špekulativnim ulaganjima u privatne tvrtke, pojedinci izvan tvrtke s dobrim vezama lakše su dolazili do dionica nego marljivi zaposlenici. Poznavanje odgovarajućih ljudi, objedi u prikladnim društvima, pozivi na prave telefonske brojeve ... sve se to isplatilo. Povremene prodaje dionica u privatnome aranžmanu odražavale su važnost osobnih kontakata iklaustrofobični dojam zajedništva. Ulagačke tvrtke koje su se uspijevale domoći dionica najčešće su radile zajedničkim snagama, često su jedne druge upozoravale na dobre prilike i trudile se uzvratiti usluge iz prošlosti. Oni rijetki pojedinci koji su do Appleovih dionica došli prije izlaska tvrtke na burzu također su imali bliske prijatelje na pravim mjestima.

268 Michael Moritz

Na primjer, početkom 1979. Wozniakje nešto dionica prodao financijeru Fayezu Sarofimu, rođenom u Egiptu, koji je bio prijatelj Arthura Rocka još od početka pedesetih godina, kada su obojica pohađala poslijediplomski studij poslovanja na Harvardu. Sarofim je upravljao portfeljem vrijednim više od milijardu dolara, a radio je u velikome uredu bez ikakvih oznaka u Houstonu ukrašenim modernim umjetninama. Wozniak je nešto dionica prodao i Richardu Kramlichu, partneru u Rockovoj ulagačkoj tvrtki, te Ann Bowers, supruzi potpredsjednika Intela koji je došao na čelo Appleova kadrovskog odjela. U ljeto 1979. godine, kada je Apple prikupio 7.273.801 dolara u sklopu, kako se to naziva među financijerima, "mezaninskog financiranja", dobre su se veze ponovno isplatile. Među šesnaestero kupaca koji su dionice kupili po 10,50 dolara bile su i neke od najpoznatijih ulagačkih tvrtki u zemlji, pa tako i newyorški LF Rotschild, Unterberg, Towbin i Brentwood Capital Corporation iz južne Kalifornije. Na popisu se isticalo jedno ime: Xerox Corporation kupio je 100.000 dionica, iako je tvrtka obećala da neće kupiti više od pet posto Applea. Zahvaljujući tomu, Apple je stekao pristup Xeroxovim istraživačkim laboratorijima, premda se Scott prisjećao: "Dobro smo pazili da ne vide ništa od naših naprednih proizvoda." U nekim kasnijim prigodama Xeroxov predstavnik nije dobivao poziv za sastanke kada se raspravljalo o određenim osjetljivijim temama. Ipak, najveći je kupac bio prijatelj Arthura Rocka, Fayez Sarofim, koji je kupio 128.600 dionica. I Markkula i Jobs prodali su dionice u vrijednosti malko višoj od milijun dolara. Tijekom sljedećih dvanaest mjeseci Arthur Rock pomno je pratio fluktuacije na tržištu novih ulaganja i upravo su njegovo mišljenje i savjeti, iznad svega, odredili kada će se Apple odlučiti na izlaganje opasnosti od izlaska na burzu. Iako je većina i prije bila svjesna da će Apple prije ili poslije izići na burzu, odluka da se napusti relativan mir i sigurnost koje je pružalo privatno vlasništvo donesena je iznenadno i neočekivano. Među čelnim ljudima Applea osjećala se odredena nespremnost da se nađu na čelu javne tvrtke. Jobsa je, neko vrijeme, očaravala ideja oponašanja divovske građevinske tvrtke iz San Francisca, Bechtel, koja nije bila na burzi. Sviđala mu se mogućnost da ne objavljuje informacije koje bi mogle pomoći konkurenciji, da vodi multinacionalnu tvrtku a da pritom ne mora trpjeti pritisak dioničara, te da izbjegava provokacije dosadnjakovića kojima je dolazak na godišnje skupštine dioničara razbibriga. Zajedno s kolegama, Jobs je bio svjestan vremena i pozornosti koje će odnijeti postupak provjere

Povratak u Malo kraljevstvo 269

poslovanja uoči donošenja odluka i potpisivanja ugovora, pravni i birokratski postupci potrebni za pripremanje dokumentacije za izdavanje dionica, te koliko se vremena gubi na beskonačne turneje na kojima se bankarima i ulagačima u vodećim američkim i europskim gradovima objašnjavaju prednosti tvrtke. Michael Scott htio je da Apple izraste u veliku tvrtku bez pomoći izvana, te je žestoko proklinjao svoje najmrskije neprijatelje: odvjetnike koji mu ograničavaju manevarski prostor, savezne birokrate koji ga zatrpavaju papirologijom, te novinare koji ne rade ništa osim što njegove misli pretvaraju u bezličnu kašu. Osim osobnih sklonosti, bilo je j vrlo uvjerljivih razloga za to da Apple iziđe na burzu. Tržište svježih dionica, ne osobito aktivno još od recesije J 973. - 1974., pomalo je oživjelo 1980. godine. Dio te aktivnosti odražavao je smanjenje maksimalne stope oporezivanja dugoročne kapitalne dobiti sa 49 na 28 posto 1978. godine, što je dovelo do golemog povećanja količine novca koji se počeo slijevati u fondove namijenjene ulaganju u nove tvrtke. I premda je Apple djelovao i prije tog smanjenja porezne stope, druge tvrtke koje su počele stjecati prepoznatljivost barem su dio postojanja dugovaJe fondovima za ulaganja u nove tvrtke. Istraživanja su u Appleu također predviđala da će broj dioničara - zahvaljujući podjeli povlaštenih dionica - ubrzo prijeći pet stotina, a nakon toga sve tvrtke, prema Zakonu o vrijednosnicama i burzi moraju podnositi javne izvještaje. No, još ponajviše od svega, Apple je imao tu sreću da mu zapravo nije trebala velika financijska injekcija. Svi Apppleovi utemeljitelji i menadžeri bili su svjesni da je izlazak na burzu ključni dio razvoja. Slušali su kako se, ovisno ogovornikovim sklonostima, izlazak na burzu uspoređuje s osamnaestim rođendanom, dobivanjem nasljednika, kćerinim zarukama ili bar micvom. I tako su na sastanku uprave u kolovozu 1980., kada je Arthur Rock rekao kako je izlazak na burzu prepreka koju će prije ili poslije trebati svladati, Appleovi direktori odlučili poslušati njegov savjet. Odabir trenutka ljude je iznenadio više nego sama novost. Appleov tek angažirani direktor komunikacija, Fred Hoar, morao je sastaviti priopćenje za javnost i prije nego što su mu dodijelili radni stol. Od Regisa McKenne u međuvremenu su zatražili da otkaže reklame koje su se objavljivale u The Wall Street Journalu, kako bi se spriječilo da Savezni odbor za vrijednosnice i burze tvrtku optuži da reklamira dionice. Snaga Appleove pregovaračke pozicije odražavala se u broju

270 Michael Moritz

investicijskih bankara koji su kucali na vrata i pokušavali prodati prednosti svoje tvrtke. Po svemu se činilo da će Appleova javna ponuda dionica biti jedna od najvećih posljednjih godina, a izgledi za naplatu provizija tjerali su slinu na usta čak i najstaloženijim investicijskim bankarima. Posjetitelji su ostavljali raskošne brošure u kojima su se navodile silne prednosti odabira upravo njihove tvrtke za procjenu Appleove vrijednosti, a neprestano su se spominjali i "dugoročni odnosi", "potpora nakon izlaska" i "maloprodajne mreže". Među posjetiteljima su bili i dužnosnici ulagačke i jamstvene kuće Hambrecht and Quist iz San Francisca, koja se već nekih desetak godina bila specijalizirala za ulaganje u mlade tvrtke i davanje jamstava za projekte s područja tehnologije. Ljudi iz te tvrtke morali su doći deset puta i održati prezentacije najvišim Appleovim dužnosnicima, ali i čelnicima financijskog i pravnog sektora kako bi dobili željeni posao. Kao protutežu činjenici da je Hambrecht and Quist po čuvenju pripadao u red slobodnijih duhova u ulagačkim krugovima, Apple je dogovorio da pokrovitelj izlaska na burzu bude stabilnija i pouzdanija newyorška bankarska kuća Morgan Stanley. Kada je odlučio zatražiti mogućnost da zastupa Apple i, što je bilo još važnije, kada je prihvatio da u cijelom projektu bude naveden ravnopravno s jednom posve mladom ulagačkom tvrtkom, Morgan Stanley prešutno je dao do znanja da su dugogodišnja savezništva zamijenile nove veze. Morgan Stanley gotovo je odmah prekinuo suradnju s JBM-om i počeo agresivnije tražiti posao među mladim tvrtkama. Tako se razvio poprilično neobičan odnos između Istočne i Zapadne obale, te između Appleovih čelnika i financijera. Jobs se tužio da bankari Appleu ne pridaju dovoljno pozornosti, a Michael Scott je iskorištavao svaku prigodu da podbode ljude u košuljama s monogramom i s iglama za kravalu. Kada su Appleovi menadžeri pozvani na kratko predavanje koje je ulagačima održao Genentech, biotehnološka tvrtka iz South San Francisca, koja se također pripremala za izlazak na burzu, Scott se pojavio u trapericama j s kaubojskim šeširom, pa su ga posJali da kupi kravatu. Na jednom drugom sastanku s bankarima sebi i još nekima nabavio je šilterice, crne vrpce oko ruku, te majice kratkih rukava s natpisom BANDA IZ APPLEA. Nekim je bankarima, pak, bilo teško povjerovati da je Scott predsjednik tvrtke koju su tako gorljivo prigrlili. Nije bilo mnogo onih koje je trebalo podsjetiti da Apple izlazi na burzu s dionicama. U drugoj polovini 1980. tržište novih dionica gotovo je podsjećalo na kraj šezdesetih godina kada je najprometniji dio Beverly

Povratak u Malo kraljevstvo 271

Hillsa bilo raskrižje bulevara Wilshire i Santa Monica. Na prijelazu jeseni u zimu, slutnje Arthura Rocka počele su se doimati sve boljim i boljim. Kada je u listopadu 1980. izišao na burzu, Genentech je izazvao pravu pomamu. Nakon početne cijene od 35 dolara, vrijednost dionice porasla je na 89 dolara, a dan završila na 71 dolar. Nakon toga zanimanje za novoizdane dionice počelo se širiti poput svinjske gripe. Iako je SEC (Savezni odbor za vrijednosnice i burze) tvrtkama zabranio da iznose predviđanja zarade i promoviraju dionice uoči izlaska na burzu, novinari su sami obavili traženi posao. Publicitet koji je Apple pratio tijekom tjedana uoči izlaska na burzu bio je prvi slučaj da se o nekoj tvrtki toliko govori i piše na svenacionalnoj razini. Pozornost su dijelom izazivala očekivanja o razmjerima ponuđenih dionica, ali se dijelom radilo i o zakašnjeloj otplati s kamatama, plodu Appleova višegodišnjeg očijukanja s medijima, njihova vabljenja i zavođenja.

Apple su zagovarali analitičari i financijski savjetnici specijalizirani za ulaganja, šarlatani koji su živjeli od prodaje "dojava", autori burzovnih vodiča i biltena, sažetaka i kolumna. "Svi špekulanti novim dionicama", izvijestio je The Wall Street Journal, "žele barem zalogaj Jabuke - tvrtke Apple Computer Inc. - no većina će se smatrati sretnima uspije li se domoći i pokoje mrvice." Potencijalni ulagači izranjali su sa svih strana. U vrećama pošte koja je zatrpavala urede Hambrechta and Quista u San Franciscu našla se i molba jednog sedmogodišnjaka za kupnju dionica. Tijekom tjedana uoči Appleova izlaska na burzu, telefoni u Cupertinu također su počeli sve češće zvoniti. Pozivateije je zanimalo gdje bi mogli kupiti dionice ili kada će se ponovno dijeliti dionice. Neznanei su vrebali u prodavaonicama računala za koje se znalo da u njih zalazi Wozniak, a i njega i Jobsa nazivali su ljudi s kojima godinama nisu prozborili ni riječ. Prijatelji iz škole, daleki rođaci, pa čak j građevinski poduzetnici koji su im radili na kući raspitivali su se mogu li se domoći pokoje dionice. Drugi su veći Appleovi dioničari organizirali privatnu prodaju britanskim fondovima i investicijskim kućama, tehnološkim fondovima sa sjedištem na Karibima, mirovinskom fondu Hewlett-Packarda, te osobama koje su ili nekako uočile Apple ili su imale otvoren račun za trgovanje kod kuća specijaliziranih za jamstva. Dio najustrajnijih pozivatelja činili su profesionalni ulagači koji su Apple željeli pridodati popisu velikih pobjeda u kojima su sudjelovali proteklih nekoliko desetljeća. Charlie Finley, kontroverzni vlasnik bejzbolske momčadi Oakland Athletics, dogovorio je kupnju od trojice dužnosnika unatoč protivljenju Arthura Rocka, a onda je podnio tužbu, jer nije bio zadovoljan cijenom. Dio liječnika, zubara i

272 Michael Moritz

odvjetnika koji su kao klijente imali Appleove dioničare također se uspio domoći po nekoliko dionica. I jedan konzultant iz Beverly Hillsa također je kupio dionice, objašnjavajući kako dobro poznaje Apple jer je održao "radionicu o djelotvornijim komunikacijskim tehnikama na kojoj su sudjelovali čelni ljudi te korporacije." Appleov skorašnji izlazak na burzu u brokerskim je kućama izazvao pravu pomamu. Jedan klijent neke tvrtke iz San Josea ponudio je da će kod njih otvoriti račun vrijedan milijun dolara, u zamjenu za 3000 Appleovih dionica. Brokeri su širom zemlje ubacivali imena u šešir ne bi li se domogli pokoje dionice za omiljene klijente. Jedan analitičar iz Merrill Lyncha rekao je: "Čak i moj brat. koji na burzu ulaže samo utorkom, i to svake prijestupne godine, nazvao me i upitao što znam o tvrtki Apple Computer." Jedan analitičar iz Detroit Bank and Trusta primijetio je: "Mirne duše moglo bi se reći da će svi smoći koliko-toliko novca da kupe Appleove dionice." Jedan je drugi analitičar halabuku i novosti u vezi s činjenicom da se neka prodavaonica računala kani pojaviti na burzi popratio ironičnim predviđanjem da će ubrzo i neki vlasnici računala Apple Il pokušati izdati dionice. Appleovi zaposlenici utvrdili su da već i samo šaputanje naziva tvrtke izaziva pozornost. Jedan je golobradi mladić uvidio da brokeri pomno upijaju svaku njegovu riječ iako su ga pri ulasku u gotovo svaki bar i dalje tražili dokaz o punoljetnosti. Vlasništvo nad Appleovim dionicama, zaključio je, "slično je vlasništvu nad platinastom karticom American Expressa." Cijela je groznica naglasila i ogorčenost i zavist koji su se gomilali unutar Applea. Wozniak je osmislio vlastiti način na koji će ispraviti nepravednu pOdjelu dionica. Odlučio je da će dio svojih dionica prodati kolegama koji ili nisu dobili što su zaslužili ili su postali žrtvama neispunjenih obećanja. Taj takozvani wozplan, kako su ga ubrzo prozvali, pokrenuo je pravi mali stampedo. Više od tridesetero ljudi domaglo se gotovo 80.000 dionica koje je, prema dokumentaciji, Wozniak nudio po 7,5 dolara. Odgovarajući na pitanja koja je po službenoj dužnosti postavljao povjerenik za poslovanje korporacija u saveznoj državi Kaliforniji, kupci su objašnjavali okolnosti u kojima su se nalazili, te kako su doznali za ponudu. Tako je, na primjer, William Budge, otkrio: "Iznos predloženog ulaganja veći je od 10 posto moje neto imovine i godišnjeg prihoda." Jonathan Eddy ustvrdio je da gaje osobna savjetnica za ulaganja nagovarala da kupi dionice. "Iona sama ima nešto tih dionica." Neki, poput Timothyja Gooda, pribjegli su dobro poznatom žargonu: "Preko sučelja sam ostvario vezu s nekoliko dužnosnika na profesionalnoj razini." Lewis Infeld rekao je da

Povratak u Malo kraljevstvo 273

je za priliku čuo zahvaljujući "pričama u radnome okruženju." Drugi, poput Waynea Rosinga, bili su posve otvoreni: "Samac sam, nemam dugove i imam posve dovoljno imovine i osiguranja da podmirim sve svoje potrebe." U međuvremenu, Wozniakje još 25.000 dionica prodao Stephenu Vidovichu, vlasniku DeAnza Racquet Cluba, u kojem je članarinu plaćala i tvrtka Apple: "Budući da su mi utemeljitelji bili prijatelji, dao sam im do znanja da me zanima kupnja dionica ako ikada postanu dostupnima." Jobs je pratio napredovanje tzv. wozplana i Wozniakove privatne prodaje, te je zaključio da je njegov partner" podijelio dionice pogrešnim pojedincima. Waz nije znao reći ne. Mnogi su ga ljudi iskoristili." Jobsa su u međuvremenu mučile privatne brige. Naime, njegova srednjoškolska ljubav, Nancy Rogers, rodila je kćer. Djevojčica se rodila na farmi Roberta Friedlanda u svibnju 1978. godine, a Nancy je bila uvjerena da je upravo Jobs njezin otac. Jobs, koji je na farmu došao dva dana nakon rođenja djevojčice, pomogao je Nancy da odabere kćeri ime. Djevojčicu su nazvali Lisa. Nakon njezina rođenja, Jobs i Nancy nastavili su svatko svojim putem. Nancy Rogers uzdržavala je sebe i kćer zaradom od raznih angažmana u ulozi konobarice i spremačice. Naposljetku je od Jobsa zatražila sporazumu isplatu 20.000 dolara. Markkula, kojem se učinilo daje to premalo novca, Jobsu je predložio da isplati 80.000. Jobs se usprotivio, tvrdeći da nije Lisin otac. Posve uvjeren da nema nikakve veze s tim djetetom, Jobs je tri puta prestao uplaćivati dobrovoljnu alimentaciju. "Kad god smo počeli spominjati da ćemo dalje ići preko odvjetnika", rekao je otac Nancy Rogers, "počeo je plaćati." U svibnju 1979. Jobs je iznenadio obitelj Rogers kada je pristao na analizu krvi radi utvrđivanja očinstva. Analiza obavljena na Medicinskom fakultetu sveučilišta California u Los Angelesu pokazalaje da: "vjerojatnost očinstva za Jobsa, Stevea ... iznosi 94,41%." Jobsa taj dokaz nije uvjerio, te je i dalje tvrdio da bi, zahvaljujući statističkim nepouzdanostima, "bilo tko od dvadeset osam posto muške populacije Sjedinjenih Država mogao biti otac tog djeteta." Naposljetku se suočio s tim vrlo bolnim pitanjem i pristao na sudsko rješenje. "Pristao sam na nagodbu jer smo se spremali za izlazak na burzu, a ovo mi je oduzimalo mnogo emocionalne energije. Morao sam nekako riješiti to pitanje. Nisam se htio braniti protiv tužbe za deset milijuna dolara." Manje od mjesec dana nakon Appleova izlaska na burzu, Jobs je pristao na odluku da će Nancy Rogers mjesečno plaćati 385 dolara na ime alimentacije, da će podmirivati djetetovo zdravstveno i stomatološko osiguranje, te da će okrugu San Mateo nadoknaditi 5856

274 Michael Moritz

dolara koje je dalo kao socijalnu

pomoć

djetetu.

Dok se Jobs borio s problemima na privatnome planu, vanjsko zanimanje za Apple i dalje je samo raslo. Mlaz pare iz gejzira neprestano je podizao cijenu dionice. Najviša cijena u Appleu je postala predmetom skrivenih oklada i žestokih nagađanja. Cijena je rasla toliko naglo da je u Massachusettsu državni tajnik na neko vrijeme građanima zabranio da kupuju dionice jer je Apple prekršio propise te savezne države prema kojima je knjigovodstvena vrijednost tvrtke morala iznositi najmanje 20% tržišne vrijednosti. U prvom tjednu kolovoza 1980. godine tvrtka Hambrecht and Quist (u kojoj je Appleov direktor i ulagač Arthur Rock bio partner s ograničenim ovlastima) kupila je 40.000 dionica po 5,44 dolara. Kada je 6. studenoga objavljena prva službena dokumentacija o izlasku na burzu, očekivalo se da će cijena dionice biti između 14 i 17 dolara. Još ujutro 12. prosinca 1980., na dan kada se Apple naposljetku pojavio na burzi, te kada je cijena dionice iznosila 22 dolara, i dalje je bilo znakova da je podcijenjena, jer se na završetku prvog dana trgovanja povećala na 29 dolara. Dan izlaska na burzu unutar tvrtke pretvorio se u neslužbeni blagdan. Jer,od 237 tvrtki koje su 1980. prvi put ponudile dionice na burzi,Appleova je ponuda bila najizdašnija i postala najvećom početnom ponudom još otkako je na burzu 1956. izišla tvrtka Ford Motor Company. Zaposlenici na Appleovim telefonskim centralama primili su više poziva osoba koje su se tužile kako ih nitko nije upozorio na točan datum izdavanja dionica. Računala su u tvrtki bila priključena na stalni izvor ažuriranih podataka o kretanju cijena na newyorškoj burzi i programirana da svakih nekoliko minuta ispisuju cijenu dionice. Do preuranjenog slavlja došlo je kada su pojedini uređaji počeli izbacivati podatke o cijeni dionice tvrtke koja je na burzi imala skraćenu oznaku APPL, a Appleova je oznaka bila AAPL. Pojedinci su nasred ulice koja je odvajala glavne Appleove zgrade htjela podići imitaciju termometra. Očekujući porast cijene, željeli su bilježiti porast razine. Ipak, prevladale su trjeznije glave. Michael Scott prebacio je vezu s newyorškim uredom Morgana Stanleya na zvučnik i nakon radnoga dana dopremio nekoliko kutija pjenušca, u ime proslave činjenice da je u Appleovu škrinju pridodano još 82,8 milijuna dolara. Robert Noyce, potpredsjednik Intela, suizumitelj integriranog kruga, te suprug Appleove direktorice kadrovske službe, također je došao na proslavu, a Jef Raskin je pogledom na ostale uzvanike primijetio da su "svi nazočni milijunaši. Najdojmljivije je bilo to što se svijet promijenio. To nikada prije nisam osobno vidio."

Povratak u Malo kraljevstvo 275 Osjećaji zadivljenosti i nesnalaženja bili su prirodni jer je presedana bilo vrlo malo. Potkraj prosinca 1980. vrijednost na papiru određenih pojedinaca trebalo je ispisati na podlozi od urana. Jobsovih 15 posto vlasničkog udjela vrijedilo je 256,4 milijuna dolara, Marrkulin udio 239 milijuna, Wozniakov 135,6, aScottov 95,5 milijuna. Henry Singleton iz Teledynea imao je udio od 2,4 posto koji je vrijedio 40,8 milijuna. Sredstva ulagača u nove projekte također su se povećala. Venrockovih početnih 300.000 dolara poraslo je uz dva dodatna ulaganja na 129,3 milijuna, a 57.600 dolara koje je uložio Arthur Rock pretvorilo se u 21 ,8 milijuna dolara. U međuvremenu, Rod Holt shvatio je da ima 67 milijuna, Gene Carter 23,1, a John Couch, koji je vodio odjel zadužen za Lisu, 13,6 milijuna~ Prvi čovjek inženjerskog odjela, Thomas Whitney, koji je bio otišao na, kako se pristojno navodilo "dvotjedni odmor", a kojeg je Markkula, posve netipično, bio otpustio u četiri oka, kao "potpuno potrošen slučaj", uvidio je da zahvaljujući 26 mjeseci provedenih u Appleu raspolaže dionicama koje vrijede 48,9 milijuna dolara. U međuvremenu je Alice Robertson, Wozniakova prva supruga, otkrila da njezin udio, dobiven sporazumom o razvodu, vrijedi 42,4 milijuna, iako Se poslije tužila da su je prevarili. Nakon izlaska tvrtke na burzu pojavile su se i nove komplikacije. Dio tvrtkinih dužnosnika čija su imena i udjeli objavljeni u javnim službenim dokumentima i medijskim izvještajima počeo se brinuti. Oko kuća su postavili nove ograde, kupili brže automobile, ugradili skupe i složene sigurnosne sustave, te zdvajali nad mogućnošću da im netko otme djecu. Leslie Wozniak, kojoj je brat bio dao nešto dionica, dala je otkaz u tiskari i nije mogla doći k sebi. "Nije bilo jednostavno odlučiti što da radim sa svojim životom. Tko god dobije na lutriji trebao bi dobiti i godinu dana besplatne psihoterapije." Neki su ljudi u Appleu uvidjeli da dionice ipak ne mogu prodati onoliko brzo koliko su se nadali, zbog zakonskih ograničenja. Drugi su čekali da istekne trogodišnji opcijski rok, pa su se povukli u mirovinu, dok su mnogi zabrinuto razmišljali o tome koji bi bio najpovoljniji trenutak za prodaju. Poveća je skupina onog dana kada je bio krajnji rok za predaju poreznih prijava za 1980. godinu čak otputovala u kanadski Vancouver, kako bi dobila produljenje roka. Programer Bill Atkinson potužio se: "Neki su ljudi pola dana provodili u brojenju dionica. Oni koji su prodali dionice ubrzo su utvrdili da se vlasništvo nad dionicama izjednačava s odanošću tvrtki. Kada je Jef Raskin prodao svoj udio, Jobs ga je optužio za izdaju. Raskin je uzvratio: "Nisam htio biti prisiljen na to da svaki dan otvaram novine da bih znao koliko imam novca." Apple je sve teže zapošljavao nove ljude

276 Michael Moritz

jer su svi znali da se više ne mogu obogatiti onoliko brzo kao prije izlaska tvrtke na burzu. Grafikoni koji su prikazivali sve, pa i najmanje uspone i padove cijene dionica, nalazili su se s vanjske strane radnih odjeljaka i posve su jasno utjecali na opći moral. Kada bi cijena padala, grafikona ne bi bilo. Bruce Tognazzini priznao je: "Cijelu godinu bio sam potpuno lud, jer mi je raspoloženje posve ovisilo o kretanju Dow Jonesa." U slučaju Jobsa, Wozniaka i drugih najvećih uživatelja novostvorenog bogatstva u Appleu, prednosti su bile više mehaničke nego emotivne prirode. Ioni i ostali shvatili su da bogatstvo i mogućnost prepuštanja dokolici ne donose sreću preko noći, te da, u određenoj mjeri, sve kompliciraju i zamagijuju. Jobs i Wozniak počeli su primati pisma zahvale za sve što su učinili. U njima su se povremeno nalazile i fotografije kuća s natpisima poput ovog: "Ovu kuću izgradio je Apple", a na parkiralištima tvrtke viđalo se sve više mercedesa i porschea. Neki imućniji pojedinci odlučili su se i za veću kupnju. Alice Robertson kupila je više stanova i mercedes zlatne boje s registracijskim pločicama na kojima je stajalo: "24 CARAT" . Rod Holt priklonio se jedrenju, naručio jahtu i na jednom njezinu jedru dao izraditi veliki Appleov logotip. Markkula se vinuo u nebo, kupio je rabljeni learjet, dao ga ponovno obojiti, ugradio mu glazbenu liniju, videouređaj i Apple ll. Držao gaje u hangaru na aerodromu u San Joseu, kao vlasništvo tvrtke ACM Aviation, imao je stalno angažiran pilotski dvojac, te je njime odlazio u vikendicu na obali jezera Tahoe. U jednoj fazi Jobs je kanio dijeliti taj mlazni zrakoplov s Markkulom, ali je zaključio da bi to bilo odviše razmetljivo, pa se zadovoljio životom obilježenim skupom jednostavnošću. "Ponestane ti stvari koje još možeš kupiti jako brzo." Nije točno znao bi li mu trebalo biti neugodno ili bi se stidljivo trebao ponositi činjenicom da je jednom uz večeru s Markkulom podijelio bocu Sauternea od 200 dolara i da ima dovoljno novca da može razmišljati o plaćanju (iako se to nije dogodilo) oglasa preko cijele stranice u Le Mondeu ne bi li pronašao ženu koju je jednom usput upoznao u Parizu, ali koja se nije bila pojavila na sastanku. Uvidio je da bogatstvo, kao i negativan publicitet koji ga prati, otvara vrata jedne veće pozornice. Počele su pristizati pozivnice za svečane večere, političari su počeli tražiti priloge, dobrotvorne udruge nepoznatih naziva poštom su slale pisma namjere za prikupljanje sredstava, a kada su ga počeli pozivati kao govornika, Jobs se počeo sve više dotjerivati. Zbog posla je počeo putovati širom svijeta, te je uvidio da su gradovi poput Pariza i New Yorka zabavniji od Cupertina i Sunnyvalea. I njegova je odjeća sada odražavala novu, svjetsku

Povratak u Malo kraljevstvo 277

perspektivu. Traperice su malo-pomalo zamijenila elegantno krojena odijela iz Wilkes Bashforda u San Franciscu. Kada je novinski kolumnist iz San Francisca Herb Caen, karakterističnom sposobnošću za pronalaženje najbolnije točke, Cupertino nazvao Computertinom, Jobs je zacijelo bio barem dio razloga za to. Prije nego što se Apple pojavio na burzi, mladi gospodar Computertina kupio je skromnu kuću u brežuljcima Los Gatosa u kojoj je, približno tri godine, živio s djevojkom, nekadašnjom zaposlenicom u agenciji Regis McKenna. Ondje je od građevinskih poduzetnika zahtijevao jednaku kvalitetu rada kao i u Appleu. No imao je previše drugih obveza da svu energiju posveti kući koja je ostala prazna, bez namještaja i prepuna jeke. Nakon što mu se djevojka odselila, kuća je postala domom usamljene duše. Praktičkijedina namještena prostorija bilaje kuhinja, uređena u francuskome seoskom stilu,ali s Henckelovim noževima i Braunavim aparatom za kavu. U velikoj spavaćoj sobi nalazili su se Apple II, madrac i toaletni stolić prekriven raznoraznim fotografijama. Bili su tu, među ostalima, guru Neem Karoli Baba, bivši kalifornijski guverner Jerry Brown i Albert Einstein. Napola ispunjena vitrina s knjigama u jednoj drugoj sobi budno je pazila na zapakirane košulje vraćene iz kemijske čistionice. Građevinski nacrti ostali su razbacani po podu jedne sobe u prizemlju. Nigdje nije bilo ni naslonjača ni sofe. Ispred kuće mercedes je zamijenio niz starih krntija, a on je često dlanom prelazio po glatkim i skladnim linijama i ljudima obećavao da će jednog dana i Appleova računala izgledati jednako elegantno. Kupio je BMW-ov motocikl R-60 kojim je katkad odlazio u gorje, te jednu sliku Maxfieida Parrisha. Uz Roberta Friedlanda Jobs je kupio i nešto zemlje na pacifičkom sjeverozapadu, a pripomogao je i u financiranju SEVA-e, organizacije posvećene iskorjenjivanju sljepoće u Nepalu. Usto je bio odviše okrenut introspekciji da bi se uz takvo bogatstvo osjećao lagodno. Bio je zabrinut zbog nekih posljedica, zamolio je roditelje da sa svojih automobila uklone Appleove naljepnice, pitao se kako da im da nešto novca, a da im time posve ne izokrene svijet. Zabrinjavala ga je i mogućnost da se ženama sviđa samo zbog toga što je bogat, te znao da prijatelji od njega očekuju da bogatstvo upotrijebi mudro. Tako je - na pola puta između dvadesete i tridesete godine života - postao digitaliziranom inačicom Monroea Stahra Francisa Scotta Fitzgeralda. Wozniak, koji se, kako se činilo, bio čvrsto naumio povesti za savjetom Samuela Johnsona, koji je rekao da je bolje živjeti II bogatstvu nego

278 Michael Moritz

bogat umrijeti, u vezi sa svojim je bogatstvom uvijek bio bučniji, razmetJjiviji i galantniji. l kao student i kao inženjer prema financijama je bio nemaran, ajednaku hirovitost na tom planu održao je i kad se obogatio. Nikada nije uspijevao voditi evidenciju računa, mjesecima se nije ni trudio potražiti financijski savjet, te je redovito kasnio s ispunjavanjem poreznih prijava. Wozniak se pretvorio u pristupačnog i umiljatog medvjedića kojeg nije bilo teško nagovoriti ni na što. Kada su prijatelji, poznanici ili potpuni neznanei od njega tražili posudbu, najčešće je ispisivao ček na licu mjesta. Za razliku od Jobsa, koji je pomno čuvao utemeljiteljski paket dionica, Wozniak je dio svog portfelja podijelio. Dionice u vrijednosti od četiri milijuna dolara dao je roditeljima, sestri i bratu, a dva milijuna podijelio prijateljima. Dio novca uložio je u neke nove tvrtke. Kupio je porsche i postavio registracijsku oznaku APPLE II. Nakon što je u njegovu automobilu pronašao razbacane neunovčene čekove vrijedne 250.000 dolara, otac je za njega rekao: "Takav čovjek ne bi smio imati toliko novca." Nakon što je Wozniak dogovorio određene oblike financijskog savjetovanja, jednog je dana stigao u Apple i objavio: "Odvjetnik mi je savjetovao da raspodijelim imovinu na više strana, pa sam kupio kino." Čak se i to pokazalo složenim pothvatom. Kinodvorana. koja se nalazila u španjolskoj četvrti na istoku San Josea, izazvala je žestoke prosvjede lokalne zajednice nakon prikazivanja gangsterskog filma Ratnici podzemlja. Wozniak se pojavio na nekoliko sastanaka s predstavnicima stanovnika četvrti i njihovim predvodnicima obećao da njegovo kino neće prikazivati ni nasilne ni pornografske filmove Zatim je s Wiggintonom proveo nekoliko poslijepodneva u praznoj i zamračenoj dvorani gledajući filmove i igrajući se cenzora. Nekoliko mjeseci prije Appleova izlaska na burzu Wozniak se zainteresirao za letenje. Kupio je jednomotorni zrakoplov Beechcraft Bonanza, a osam tjedana nakon izlaska tvrtke na burzu zamalo je ispunio drugi dio Johnsonove maksime. Wozniakje krenuo na letačku vikend-ekspediciju u društvu Candi Clark, kćeri kalifornijskoga građevinskog poduzetnika, koju je upoznao tijekom jednog okršaja vodenim pištoljima u Appleu i koja će mu postati drugom suprugom. S njima je bio još jedan par, a njih četvero trebali su otputovati na jug Kalifornije, po Wozniakovo vjenčano prstenje. Prije polijetanja iz zračne luke Scotts Valley, u gorju Santa Cruz. Wozniak je bio nervozan. Tužio se na smetnje u slušalicama, a ni njegovi suputnici nisu bili puno mirniji. Zle slutnje pokazale su se opravdanima. Zrakoplov se odvojio od piste, uspeo petnaestak metara, pa se ponovno spustio na tlo, nekoliko puta poskočio, propeo pod oštrim kutom, probio dvije ograde s

Povratak u Malo kraljevstvo 279

bodljikavom žicom, uspeo uz nekakav nasip, te se prevalio na nos kojih 75 metara od koturaljkaške staze prepune tinejdžera. Jedan broker iz San Francisca koji je stigao na mjesto nesreće isključio je motor kontaktnim ključem i zatekao Wozniaka kako leži u krilu zaručnice. Nacionalni odbor za sigurnost prometa tijekom istrage nije pronašao dokaze o mehaničkome kvaru. Liječnici su u međuvremenu pregledali četiri ozlijeđene osobe. Utvrdili su da je Wozniak progrizao gornju usnu, razbio jedan zub. ozlijedio desnu očnu šupljinu. da vidi dvostruku sliku. te da pati od amnezije. Njegovoj zaručnici, pak, trebala je plastična operacija da se prikriju porezotine na licu. Wozniakova nesreća izvukla je mračne naslove na stranice mjesnih novina: KOMPJUTORSKI MENADŽER' U PADU ZRAKOPLOVA, APPLEOV MENADŽER POD LIJEČNIČKOM PASKOM. Tijekom dana nakon nesreće. Jobs je unajmio limuzinu koja je Wozniakove roditelje vozila u bolnicu i iz nje. Wozniakaje u bolničkome krevetu hvatala izbezumljenost, odbijao je hranu i tvrdio da vlada kani dignuti bolnicu u zrak i uzeti mu sav novac. Iako su se liječnici bili podijelili oko tog pitanja, sedam dana nakon nesreće Wozniaka su pustili kući, a pola godine poslije on je naručio posve novi jednomotorni zrakoplov Beechcraft Bonanza.

280 Michael Moritz

"Trenutačno

se ne želi fotografirati", rekla je

Predvorje studentskog doma na sveučilištu Stanford izgledalo je poput loše osvijetljene scenografije za kakvu romantičnu gotičku priču iz 19. stoljeća. Plinte od umjetnog mramora kočile su se iznad radijatora, a lusteri zlatno obojenih rubova bacali žute sjene na strop u zelenoj boji metvice. Grane stabala, onako jesenski tanke, u vjetrovitom su sumraku doticale prozorska stakla. Stotinjak studenata prve godine, od kojih je većina izgledala kao da uistinu želi diplomirati, odmaralo se u raznim pozama. Dvoje se poigravalo malenim kasetofonima. Došli su slušati Stevea Jobsa. Neformalna atmosfera nije bila zahvatila i tri žene iz agencije za odnose s javnošću Regis McKenna koje su uspravno sjedile u stražnjem dijelu dvorane. One su pomogle odabrati studentski poziv među dvadesetaktridesetak sličnih poziva koje je Jobs dobivao iz tjedna u tjedan. Najmlađa od njih nikad nije upoznala Jobsa, ali ga je motrila kao da mu je bračna družica, te je fotografkinji iz nekog časopisa samo rekla: "Nije raspoložen. Trenutačno se ne želi fotografirati." Studentima je predsjednik tvrtke Apple Computer poslužio kao dobrodošao predah od niza dobro poznatih sveučilišnih administratora i profesora koji su im se dotada obraćali. Jobs je bio odjeven elegantno, ali nehajno, u lijepo skrojen pamučni sako i traperice: za gornji dio bio je zaslužan Wilkes Bashford iz San Francisca. a za donji Levi Strauss. I dok je netko od studenata držao kratku uvodnu riječ, Jobs je odbacio sako, skinuo i izlizane visoke cipele od samta, te pokazao čarape s romboidnim uzorkom i zauzeo položaj lotosa na niskome stoliću. Studenti su se doimali malčice zastrašenima, no pitanja su ubrzo pokazala da objekt promatranja, barem u njihovim očima, ima istu molekularnu strukturu kao Apple Computer. Jobs je na temelju pitanja održao zavodljivo privlačan govor, koji mu je, uz male varijacije, služio kao uobičajen govor namijenjen urednicima časopisa, kongresnim odborima, državnim komisijama, polaznicima poslijediplomskih poslovnih studija, gostima na sajmovima i konvencijama s područja elektronike, političarima i pripadnicima akademskoga svijeta koji bi dolazili u posjet. Bio je to dio uzroka Appleove privlačnosti u javnosti, te činjenice da se Jobs, nekoliko mjeseci prije, našao na naslovnici Timea. Bila je to mješavina tehnološke evangelizacije i korporacijskog reklamiranja, a Jobs se marljivo izmjenjivao u ulozi stjegonoše i promicatelja interesa tvrtke. Govorio je o nastanku Applea. "Kada smo pokrenuli Apple, zapravo smo izradili prvo računalo jer smo željeli imati računalo." Potom je

Povratak u Malo kraljevstvo 281

rekao: "Konstruirali smo to suludo novo računalo u boji i s još hrpom drugih stvari, nazvano Apple II, za koje ste vjerojatno čuli." Još je dodao: "Strastveno smo se posvetili tomu da učinimo tu jednu jednostavnu stvar, da izradimo hrpu računala za prijatelje, pa da se i oni zabavljaju kao i mi." Odjednom je zabljesnuo fotoaparat, a Jobs je upitao: "Što je to?", izazvavši opće smijuljenje. Fotografkinja je čučala kraj jednog stupa i sada je uzdignula aparat. Jobs je zastao, zagledao se u objektiv i rekao: "Bok!", a studenti su prestali postavljati pitanja. Nakon što su nastavili s ispitivanjem, jedan je student upitao kada će cijena tvrtkinih dionica početi rasti. "O tome ne mogu govoriti", odgovorio je Jobs skromno. Rekao je kako se nada da će Apple jednoga dana prodavati pola milijuna računala mjesečno. "I dalje je nekako nezgodno služiti se računalom." Potom je govorio o računalu Lisa, otkrio san o tome da računalo smjesti u knjigu, te obećao: "Nećemo u knjigu staviti smeće jer će to učiniti naši konkurenti." Nadalje je govorio o planu da daruje po jedno računalo svim srednjim školama u Americi. Cinici su navodili kako se radi oproračunatome marketinškom triku kojim bi se stvorili cijeli naraštaji korisnika Applea, no u početku je to uistinu bila romantična gesta. Plan je imao i službeni naziv, Zakon o tehnološkom obrazovanju iz 1982. godine, no u Appleu su ga svi nazivali "Djeca ne mogu dočekati", kao odraz Jobsove nestrpljivosti kada je nešto trebalo dovršiti. Tijekom prvih ozbiljnih putovanja, Jobs je dva mjeseca uložio u lobiranje medu kongresnicima u nadi da će nekako ishoditi promjenu poreznog zakona kojom bi se tvrtkama nudile iste olakšice za doniranje računala školama kakve su dobivale kada su ih darivale sveučilištima. Jobs je senatorima i kongresnicima održao uobičajeni dvadesetominutni govor, no Reaganova vlada nije bila voljna prilagođavati porezne zakone u korist posebnih slučajeva. Kada su studenti pitali što se dogodilo s planom o kojem se toliko pisalo i govorilo,Jobsje objavio daAppie nije pripravan poduprijeti izmijenjeni zakon i daje "Senat zeznuo stvar." Apple je na topliji prijam naišao u kalifornijskoj zakonodavnoj skupštini, koja je izmijenila svoj zakon, pa je Jobs rekao da će tvrtka uskoro početi distribuirati deset tisuća računala širom te savezne države. "Našli smo se na pravome mjestu u pravo vrijeme, s pravim ljudima, da nešto i vratimo zajednici. To je nekako zgodno. Računala i društvo sada su na prvom spoju, pa bi biJo fantastično kada bismo mogli učiniti sve da prvi spoj završi izvrsno i da veza nastavi cvjetati." Još je dodao: "Počela je utrka s ciljem poboljšanja produktivnosti radnika sa znanjem. Osobno računalo može - na osnovnoj razini - stvoriti slobodnu intelektualnu energiju, no računala će zasjeniti petrokemijsku revoluciju."

282 Michael Moritz Odgovarajući najoš neka pitanja, studentima je rekao: "Tvrtka koja će najviše utjecati na naš uspjeh neće biti IBM, nego Apple. Budemo li radili ono što znamo dobro raditi, svi ostali ostat će iza nas, u oblaku prašine." Nakon što ga je jedan student upitao kakav je osjećaj biti na čelu carstva, Jobs je odgovorio: "Mi tvrtku ne smatramo carstvom. Samo angažiramo ljude koji nam govore što da radimo." Japansku potragu za novom generacijom računala odbacio je kao nešto što "sadrži visok udjel sranja. Zapravo ne znaju o čemu govore." Potužio se na Japance i sva zla protekcionizma. Usto je rekao i kako više nije moguće pokrenuti kompjutorsku tvrtku u garaži, ali je studentima predložio da i dalje pokušavaju osnovati softversku tvrtku. Kada su pitanja presušila, Jobs je proveo svoju neslužbenu anketu. Pitao je iz kojih dijelova zemlje dolaze studenti i što studiraju. Činilo se da ih većina studira informacijske znanosti. "Koliko je među vama djevica i djevaca?" upitao je. Začulo se malo smijuljenja, no nitko nije podignuo ruku. "Koliko vas je kušalo LSD?" Neki su se zarumenjeli, a u zraku se polagano pojavilo nekoliko ruku. "Što želite raditi?" upitao je, a jedan je student izlanuo: "Praviti djecu." Praktički ni po čemu nije se moglo zaključiti da je Jobs taj scenarij ponovio već na desetke puta. niti da je s prijateljima već razgovarao o tome da se kao nezavisni kandidat uključi u utrku za predsjednika. Jobs je točno znao kada treba što reći. Bilo je to djelo korporacijskog čarobnjaka s glumačkim darom za odabir pravog trenutka. Nakon njegovih pitanja, studenti su ga ponovno počeli opsjedati. Dvojica su ga potezala za rukav. Jedan se samo htio predstaviti kao vlasnik računala Apple II, drugi je tražio Jobsov autogram na jednom od Appleovih godišnjih izvještaja koji su već ispadali iz dviju kartonskih kutija. Neki visoki student treće godine raspitivao se bi li mogao doći u obilazak jedne Appleove tvornice. Činilo se daje većina studenata zadovoljna predavanjem. "No, dobro, barem nije idiot", rekla je jedna smeđokosa studentica dok je, u Lacostinoj majici, pomno izglačanim trapericama i dokericama, s prijateljicom išla prema izlazu.

DOBRO DOŠAO, IBM, OZBILJNO ...

Najveće čestitke AppJeu je uputila burza, no priznanja su dolazila i s drugih strana. Maleni listovi pratili su napredak računala Apple II širom Amerike i pojavu tih osobnih računala dočekivali šarmantnim, začuđenim divljenjem. Bila je to suvremenija inačica onih uzdaha kojima su se pratili automobili na blatnjavi m provincijskim puteljcima ili radiouređaji II dotada tihim dnevnim sobama. No fotografije sada nisu prikazivale obitelj koja uspravno sjedi na tvrdim kožnim sjedalima, dok šeširi proviruju preko ruba vjetrobrana, niti kako pletu i puše oko kamina dok su im uši naćuljene prema radioprijamniku, II posvećenoj raskoši postavljenome na okviru kamina. Novi predvodnici trendova sada su sjedili pognuti oko blistavog ekrana, ruku položenih na tipkovnicu. Glave okrenute prema objektivu kao da su govorile daje budućnost već ovdje. Osim fotografija bljeskalicom omamljenog tinejdžera u obiteljskoj dnevnoj sobi, snimke Appleovih računala načinjene su i u knjižnicama i učionicama, bankama i laboratorijima, naseljima kamp-prikolica j zrakoplovima, stambenim splavima i brodicama i glazbenim studijima, a dva su računala bila povezana čak i s električnim gitarama Izvještaji o tim kalifornijskim neobičnostima dopirali su i u listove poput East Aurora Advertisera, Geneve (Nebraska), Signala i Bristol Herald Couriera. Herald se

283

284 Michael Moritz

divio kako DJEĆAK UPRAVLJA RAĆUNALNIM PROGRAMIMA, dok je Columbia Independent u Ohiju pribjegao apokaliptičnome tonu: OSNOVNA ŠKOLA EUCLID UŠLA U KOMPJUTORSKO DOBA. Kada se Apple pojavio u južnoj Kaliforniji, La lolla Light objavio je DAN KADA JE ZEMLJA UŠLA U KOMPJUTORSKO DOBA, dok je Star Press iz Blairstowna, u Iowi, izvijestio o jednom farmeru koji uči programirati Apple i koji je utvrdio da cijelo iskustvo "nije ni približno onoliko teško koliko je teško osobu koja se bavi računalima naučiti da nahrani stoku." Appleova računala pomogla su jednoj trbušnoj plesačici da vodi evidenciju o grudnjacima iz Jezebelove kolekcije, a pratili su i temperaturu mulja oko jedne poluuronjene naftne platforme u Meksičkome zaljevu. Jedan trener sa sveučilišta Virginia Appleovim je kompjutorom izračunao brzinu leta lopte u američkome nogometu, dok je jedan Boeingov inženjer svoje računalo programirao tako da je predvidjelo četiri od pet pobjednika automobilističke utrke u saveznoj državi Washington - naposljetku je ipak priznao: "Što više dotjerujem taj program za predviđanje rezultata, to su rezultati lošiji." U Buffalo Grovcu, u IIIinoisu,jedanje maturant s pomoću Applea organizirao teniski turnir, a u Sarasoti, na Floridi jedna je osoba s cerebralnom paralizom uspijevala lakše komunicirati nakon što su Appleovo računalo priključili na uređaj za sintetiziranje govora. Na Manhattanu je jedan potpredsjednik tvrtke W. R. Grace and Company programirao Apple II tako da procijeni koliko goveđih polovica treba naručivati lanac restorana u vlasništvu njegove tvrtke, dok je poeta laureatus savezne države Floride pisao ode na Appleu priključenom na televizor velikog ekrana. Njegove su riječi blistale, rotirale se i rasle na ekranu u skladu s važnošću, a on je samog sebe počeo opisivati kao "elektroničkog trubadura." Policijska uprava Sunnyvalea počela se služiti Appleom kako bi na temelju fizičkih opisa tražila imena sumnjivih osoba. A u kalifornijskoj Santa Ani jedan je muškarac uhićen jer je bio na čelu velike skupine koja se bavila organiziranom prostitucijom, a pomoć pri uhićenju pripisivala se upravo jednom Appleovu računalu u kojem je on vodio podatke o čak četiri tisuće klijenata, njihovim sklonostima i redovitosti u plaćanju. Appleova računala u inozemstvu su analizirala podatke o popisu stanovništva u sjevernoj Africi, mjerila čimbenike koji su utjecali na urod usjeva u Nigeriji, pomagala pri dijagnosticiranju očnih anomalija u Nepalu, poboljšavala planiranje navodnjavanja na saharskome području, pratila bankovne aktivnosti II razvoju na području Latinske Amerike, pomagala II nastavi u Bocvani, dok je II mračnijim zakutcima svijeta, poput Cardiffa, u Walesu, The South Wales Echo izvijestio kako je jednom sveučilišnom

Povratak u Malo kraljevstvo 285 predavaču Apple poslužio kao "hobi koji je prerastao u njegov način života" iako se njegova kći, tinejdžerka, potužila kako zbog dolaska novog "člana obitelji" ostali "zapravo više međusobno ne razgovaraju." Korisničke skupine koje su iznikle širom svijeta dodatno su svjedočile o Appleovim dosezima. Omotnice koje su stizale u Cupertino kao da su bile namijenjene nekom skupljaču egzotičnih poštanskih maraka. Pisma su slali i Grupo Usarios Apple de Columbia, Brazil Apple Club, Jakarta Apple, Apple Club Zagreb, Hong Kong Apple Dragon, Apple Gebruikers Groep Nederland, Catalunya Apple Club i druge skupine iz Švedske i s Filipina, Novog Zelanda i Izraela, Tasmanije i Guama. U Sjedinjenim Državama novi su klubovi poklonika u različitim gradovima smišljali nazive žarom koji urednici kuharica čuvaju za novoosmišljena jela. Bilo je tu nebrojeno mnogo igri riječima o temi "jabuka": Apple Peelers i Crab Apples, Green Apples i Applebutter, Applesiders i Apple Tart. Applepickers i Apple Jacks, Apple Pi i Apple PIE, Apppleseed i Applesac, Appleworms i Apple Cart, no svakako su najzvučniji bili Appleholics Anonymous ("Liječeni appleholičari") i Little Rock Apple Addicts ("Ovisnici o Appleu iz Little Rocka"). Časopisi poput inCider, Apple Orchard, Call Apple i Apple Source tiskali su se za kupce i distributere. Unajmljivale su se dvorane za Appleexpoe i Applefestove, a radilo se o neskrivenim načinima slavljenja računala tvrtke Apple. Appleovi utemeljitelji primali su Appleova računala različitih veličina, izrađena od toliko različitih materijala da su se zacijelo pitali zašto tvrtku nisu nazvali Matrix Electronics. Zatrpavale su ih prave lavine jabuka oblikovanih od havajskog drva koa, mahagonija, cedrovine i sekvoje, porculana, od osušenog papir-mašea, od puhanog stakla, lijevanih od mjedi, te izrađenih od plastike. Pojavilo se i mnoštvo suvenira koje su proizvodile malene tvrtke specijalizirane za simbole i druge ukrase sa znakovima velikih korporacija. Tako su nastale kopče za remene s jabukom, kemijske olovke ukrašene jabukom, otirači zacipele i čaše, bilježnice i rezači za papir. kalendari i utezi za papir, privjesci za ključeve i naljepnice za automobile.

Kadaje Apple prerastao u velikog proizvođača računala, pojavila su se i manje poželjna i neizravnija priznanja za uspjeh tvrtke. Kao prvo, mnogi su joj počeli laskati oponašanjem. Na američkoj Istočnoj obali Franklin Computer Corporation proizveo je uređaj vrlo sličan Appleu, nazvao ga je ACE 100, dok gaje u reklamama besramno promicao tako što gaje prikazivao uz jabuku na vidnome mjestu i tvrdio da je njihovo računalo "slađe od jabuke." (Tvrtka Franklin priznala je 1983. na saveznome sudu da je

286 Michael Moritz

kopirala Appleov operativni sustav.) Jedno Commodoreovo računalo nudilo se nizom reklama u kojima je stajalo da se radi o "crvu koji je pojeo jabuku." Na Tajvanu i u Hong Kongu mjesni su umjetnici izrade lažnjaka proizvodili uređaje s nazivima kao što su bili Apolo II, Orange Computers i Pineapple. Jedan zapadnonjemački distributer računala proizveo je još jednog "dvojnika", jedna mala talijanska tvrtka proizvela je računalo na čijem je logotipu bio limun, dok je jedna britanska tvrtka svoj uređaj ukrasila kruškom duginih boja. U Kaliforniji je Apple zahvatila lokalna bolest, te je postao truplom po kojem su sada prekopavali lovci na kvalitetne kadrove. Ustrajniji među njima već su bili toliko poznati da je službenicima na Appleovim centralama određeno da njihove pozive više ne prosljeđuju. Ne dajući se smesti, lukavi "lovci na menadžerske glave" jednostavno su pribjegli lažnom predstavljanju. Apple nije bio imun na promjene posla i nakon nekog vremena ljudi su počeli odlaziti. Nipošto se nije radilo o nekakvome masovnom egzodusu, no i ti povremeni odlasci bili su dovoljni da iritiraju upravu. Privlačnost drugih mladih tvrtki, svjedočenje nedostacima i slabostima Appleovih utemeljitelja, kao i strah od stanja zarobljenosti u velikoj tvrtki poticali su ambiciozne da se upute prema izlazu. Unutar dvije godine od Appleova izlaska na burzu, nekadašnji zaposlenici te tvrtke pokrenuli su četiri male tvrtke, a premda njihov promet ni izdaleka nije bio visok kao u nekim drugim dijelovima Silicijske doline, nije bio ni onoliko malen kako su Appleovi menadžeri običavali govoriti. Uza sve te pohvale - neke javne, neke prikrivene -ljudi koji su radili u žutosivoj sjeni silosa za žito tvrtke Cali Brothers u Cupertinu imali su više nego dovoljno razloga za ponos. Moglo im se oprostiti ako su katkad sanjarili da svijet više nije kugla, nego da je poprimio oblik logotipa njihove korporacije. Međutim, kada su počeli smatrati da se Apple našao na vrhu, tvrtku je zaintrigirala ideja stvaranja carstva, a agresivna taština ugrozila je velik dio dotadašnjih uspjeha. Pojedinci koji su izvana pratili Appleovo napredovanje uočili su znakove opasnosti. Hank Smith, ulagač u nove projekte, počeo je upozoravati dužnosnike drugih mladih tvrtki na mane i kazne koje dolaze s uspjehom, a kao glavni primjer uzimao je Apple. Richard Melmon, koji je u Regisu McKenni radio za Appleove potrebe, a poslije je bio povezan s jednom softverskom tvrtkom koja je prodavala programe za Appleova računala, s time se ložio: "Svi u Appleu samo sjede i ponavljaju: 'Najbolji smo. l to znamo. To govori cjelokupna kultura tvrtke, a sve počinje od Stevea Jobsa i tako se prenosi prema dolje." A Ed Faber, predsjednik Computerlanda,

Povratak u Malo kraljevstvo 287

ovako je opisao Appleova razmetljiva držanje: "Ocjena kojoj se ne možete oteti glasi: 'arogancija'." Arogancija je prožimala cijelu tvrtku i počela utjecati na sve aspekte poslovanja: stil odnosa prema dobavljačima, softverskim tvrtkama, distributerima i prodavačima, stav prema konkurenciji, kao i način pristupanja razvoju novih proizvoda. Od samog početka oblik i stil AppJeovih računala bili su u žarištu Jobsova zanimanja. Nekoliko mjeseci nakon što je tržištu predstavljen Apple II postao je potpredsjednikom za istraživanja i razvoj, a nakon toga gotovo je uvijek imao završnu riječ pri donošenju najvažnijih odluka o pojedinim proizvodima. Tvrtka se razvijala, a Jobsav je utjecaj jačao, kao i snaga taktičkih pristupa kojima je tjerao, poticao, gurkao, nagovarao i uvjeravao Wozniaka tijekom rada na Appleu ll. Uvijek su ga privlačile najnovije i najizglednije mogućnosti, a s vremenom su se zanimljiviji projekti automatski počeli povezivati s njegovom nazočnošću. Jobsa nisu pretjerano zanimala mukotrpna istraživanja. Najdublje je vjerovao upravo u vlastitu intuiciju, kao i osjećaj i predviđanja o tome gdje će se točno susresti tehnologija i tržišta. Dugoročno planiranje proizvoda i predodžba o tome kako će se različita Appleova računala udružiti u skladnu ponudu bili su manje važni. Kako je Apple II i dalje doživljavao uspjeh za uspjehom, Jobs je počeo istinski vjerovati II vlastite instinkte: "Čovjek mnoge odluke donosi na temelju mirisa ili dojma ili predviđanja o tome kako će se stvari razvijati." Nije htio dopustiti da planiranje proizvoda opterete razne analize, pokusne skupine, grafikoni za donošenje odluka, pomaci Gaussove krivulje ili neki drugi dosadni i mučni postupak koji je povezivao s velikim tvrtkama. Prototip Appleova korisnika pronalazio je u zrcalu, a tvrtka je tako počela proizvoditi računala za koja je Jobs, u ovoj ili onoj fazi, zaključio da bi ih želio imati. U tvrtki je došao na glas kao osoba koja dovršava započeto i koja ima obzira prema "osjetljivijoj strani" proizvodnje. "U njemu", rekao je Bill Atkinson, "postoji nagon za izvrsnošću, jednostavnošću i ljepotom." A Tom Whitney primijetio je: "Jedna od Jobsovih odlika upravo je beskonačna strpljivost kako bi se postiglo nešto bolje. Ništa mu nikada nije dOVOljno dobro. Uvijek želi više za manju cijenu. Uvijek želi preskočiti sljedeći prirodni korak. Velik dio Appleova uspjeha plod je njegove vražje tvrdoglavosti, ali nju je jednako tako teško i zaobići, jer uvijek želi sve." Jedna druga osoba, koja ga je promatrala iz blizine, bila je skeptičnija. "Bio bi sretniji da se rodio kao Walt Disney. Jednog bi dana tako mogao raditi na zečjim ušima, drugoga na Disneylandu, dan zatim na filmovima,

288 Michael Moritz

a dan nakon toga na Epeot Centeru. Problem s proizvodnjom računala je u tome se čovjek ne može prečesto predomišljati." Jobs je stvarao računala onako kako je poboljšavao sebe. Bio je vrlo vješt u prilagođavanju tuđih ideja kada su odgovarale njegovim potrebama, odbacivanju aspekata koje je smatrao nedostatnima, dodavanju naknadnih poboljšanja, te, u konačnici, oblikovanju stajališta (ili računala) uz toliko samopouzdanja da je bilo vrlo lako povjerovati kako se radi o njegovim posve originalnim doprinosima. No, prednosti su mu ujedno bile i najveće mane. Sposobnost slušanja uvjerljivih argumenata osiguravala je imunosni sustav protiv njegovih nepromišljenih zaključaka, ali su njegovi podčinjeni postajali sve opreznijima kada su trebali iznijeti vlastito mišljenje. Njegov optimizam, ono što je jedan menadžer nazvao "dubinom njegova tehničkog neznanja", značio je da podcjenjuje vrijeme potrebno za razvoj novog uređaja, kao i cijenu za koju će se moći prodavati. Malopomalo, paleta Appleovih proizvoda počela je odražavati Jobsov temperament, nepredvidivost i nedosljednost. Ipak, njegova drska, agresivna priroda davala je osnovni ton Appleovim računalima i služila kao iskra koja je obašnjavala tvrtku. Dvije godine nakon uvođenja Applea Il, radovi su ili počinjali ili se nastavljali na pet proizvoda kodnih naziva Sara, Lisa, Annie, Mac i Twiggy. Sara, nazvana po kćeri glavnoga hardverskog konstruktora tog uređaja, u konačnici je prerasla u računalo Apple III. Lisa je nazvana po kćeri Jobsa i Nancy Rogers. Annie je bila jeftina inačica Applea Il koja nikada nije ugledala svjetlo dana. Mac je bio nečija omiljena sortajabuka. Skupina kojaje radila na novom disketnom pogonu svoj je proizvod nazvala Twiggy jer je, u izvornome obliku, trebao fizički sličiti toj britanskoj manekenki: u njemu su se trebale naći dvije diskete, pa je po tome, zaključio je jedan prosvijetljeni inženjer, trebao nalikovati na krhku manekenku čije su tijelo ukrašavale dvije minidiskete. Jedna od posljedica vidljive korporacijske slave i raskoši odražavala se u ambicioznome rasporedu rokova postavljenih za Apple III. Ti rasporedi nisu odražavali baš ništa od silnih rizika i opasnosti pri stvaranju računala, pomno navedenih u brojnim člancima i knjigama. "Silno smo optimistični u vezi s rasporedima za Apple Ill", rekao je glavni konstruktor proizvoda, Jerry Mannock. "Apple Il bioje toliko uspješan da su svi mislili kako može raditi bilo što." Apple III od početka je trebao biti privremeni i zamjenski proizvod, svojevrstan most između trenutka kada se očekivao pad prodaje AppJea II i dana dovršetka Lise. Usto se smatralo daje takav raspored ispit Appleove sposobnosti da kao tvrtka stvori računalo. Okolnosti su se očito

Povratak u Malo kraljevstvo 289

bile promijenile u odnosu na dane kada je Wozniak velikim preinakama modificirao Apple I i premda se povećao broj zaposlenika u Appleu, povećale su se i obveze. Bilo je sve više kupaca kojima su trebali pozornost i potpora. Bilo je i raznoraznih stvari koje su unutar korporacijske svakodnevice odvlačile pozornost, a tu je još bila i potreba da tvrtka raspolaže velikim brojem računala spremnih za isporuku u vrijeme predstavljanja novog proizvoda, umjesto desetaka potrebnih nakon objave Applea II. Raspored za Apple III bio je jedan od onih rasporeda kakve je mogao postaviti kakav hobist odlučan u nakani da se pohvali postignućem na sastanku Homebrew Cluba. Prema tom planu, računalo je trebalo konstruirati, testirati i pripremiti za proizvodnju unutar deset mjeseci od nastanka ideje. Konstruiranje računala s pozicija velike tvrtke, utvrdili su ubrzo u Appleu, puno je mukotrpnije od sklapanja takvog uređaja u nečijoj garaži. "Računalo Apple III konstruirao je odbor", potužio se Randy Wigginton. "Apple je imao dojam da prava tvrtka tako radi na konstruiranju novog računala. Svi su imali određene predodžbe o tome što bi sve Apple III trebao raditi, a sve su te mogućnosti, nažalost, i ugrađene u uređaj." Opći je plan predviđao računalo sa svim odlikama koje su nedostajale Appleu II, te širenje mogućnosti mikroprocesora 6502, s obzirom na to da se jači procesori nisu mogli dobiti po niskim cijenama. Računalo je trebalo imati veću memoriju, ugrađeni disk, bolji operativni sustav, prikaz osamdeset stupaca prikladan za obradu teksta i tablične izračune, te tipkovnicu za velika i mala slova, brojčanu tipkovnicu, poboljšane boje, te brži mikroprocesor. Uređaj je k tome trebao prihvaćati i sve programe stvorene za Apple II, te tako postati trenutačno korisnim u desecima različitih primjena. Tvrtku je zahvatio neviđen pritisak rokova od kojih su se grčili želuci. Dio toga bio je plod tržišnih predviđanja koja su ustrajno upozoravala na pad prodaje uređaja Apple II. Wendell Sander, glavni hardverski inženjer na projektu Apple III, rekao je; "Neprestano smo se pitali kada će se rasprsnuti mjehur zvan Apple II. Bilo bi nam dobro došlo da je u marketingu bilo malo više profesionalizma. "Pritisak je potjecao i iz obveza za isporuke Applea III prihvaćenima u dokumentaciji namijenjenoj izlasku na burzu. Cijelu situaciju dodatno je otežavao i Jobs, koji je, nekoliko mjeseci prije najave tog računala, podijelio više raskošnih plakata na kojima je pisalo: ODLUKA KOJU SADA DONOSITE POMOGLA JE DA 1980. ISPORUČIMO 50.000 RAČUNALA APPLE III. Takva kombinacija pritisaka s raznih strana bila je dovoljna da utiša tjeskobno zapomaganje i zaustavi pravu Javinu mahnitih dopisa koji su kružili među onima pod najvećim pritiskom. "Bila je to klasična priča", rekao je Jef Raskin,

290 Michael Moritz

"o ljudima na dnu koji govore: 'Stvari ovdje ne funkcioniranju. U banani smo.' Na razini iznad njih govorili su: 'Ovo nas podosta vuče u probleme', a na razini iznad njih govorilo se: 'Rješavamo probleme', dok su oni na vrhu tvrdili: 'Sve će biti u redu. Počnimo isporučivati.'" Takva žurba s isporukom računala rezultirala je posvemašnjom pomutnjom koja se najočitije odrazila u izdavačkom odjelu, gdje su se autori tehničkih tekstova ponovno našli u sendviču između promjena koje su se izvodile u laboratorijima i neumoljivih zahtjeva marketinškog odjela. Autori tekstova prvi Apple III vidjeli su tek devet tjedana prije nego što je najavljen, a rokovi su davali toliko malo manevarskog prostora da su se uobičajene procedure za revidiranje i provjere uputa i računala praktički posve zanemarivale. Radne verzije dovršenih priručnika slale su se konstrukcijskom, marketinškom i odjelu za reviziju novih proizvoda istoga dana kada su se dostavljali proizvodnom odjelu radi grafičkog uređenja i pripreme za tisak. Ondje su programeri odrađivali dvosatne smjene i grafičarima pomagali u slaganju stranica. Apple je u međuvremenu sve više uviđao da razvoj softvera najbolje ilustrira kako brzo može promaknuti cijela godina. Iako su na Appleu III trebali raditi svi programi napisani za Apple II, zbog raznih poboljšanja i modifikacija prilagodba softvera za Apple Il bila je složena i zamorna. Programeri su morali voditi računa o svim promjenama u hardveru: računala su se drukčije pokretala, tipkovnice i diskovi bili su postavljeni drukčije, dok je memorija bila proširena. Programeri su usto pucali pod samom težinom programiranja jer se radilo o deset puta više koda nego u slučaju Applea II. Iako se opterećenje povećalo, Apple je odlučio što veći dio softvera stvoriti unutar tvrtke. Suradnji s vanjskim proizvođačima softvera polagalo se vrlo malo pozornosti, a uočavao se i jasno izražen napor da se na najmanju moguću mjeru svede širenje tehničkih podataka o najvećim tajnama računala Apple III. Zbog toga neovisne softverske tvrtke gotovo nikako nisu mogle stvoriti programe za to računalo. Dva tjedna prije objave novog proizvoda, jedan je prototip isporučen II Visicorp uz molbu za izradu demonstracijskog programa VisicaIca. Tek godinu dana nakon objave Appleovi su programeri uspjeli modificirati Pascal tako da radi na tom računalu, te su tako neovisnim softverašima omogućili da pišu programe i na druge načine, osim BASIC-om ili asemblerskim jezicima. Pojava

računala

Apple III uz veliku je pompu najavljena na

Povratak u Malo kraljevstvo 291

Nacionalnoj računalnoj konferenciji u Anaheimu u ljeto 1980. godine. Apple je za tu večer unajmio Disneyland, podijelio dvadeset tisuća besplatnih ulaznica, te unajmio pravu flotu crvenih autobusa na kat koji su goste prevozili u zabavni park. Takva raskoš nije zavela nikoga u Cupertinu. Prema riječima Sherry Livingston: "Zeznuli su Apple III i to su znali kada su ga predstavili." Nakon javnih obećanja, Apple se našao u vlastitoj zamci. Pritisak koji je zahtijevao što bržu isporuku počeo je izazivati optužbe i vrijeđanje između suprotstavljenih interesnih sfera konstrukcije, marketinga, proizvodnje i korporacijske uprave. Problemi s dizajnom, od kojih su neki bili plod sve izraženije sklonosti eleganciji, onemogućili su da se računalo ugura u kućište. To je dovelo do izrade nove, nezgrapnije pločice koju je trebalo postaviti na glavnu tiskanu pločicu. Osim toga, Apple nije posvećivao osobitu pozornost ispitivanju kvalitete. Jobs i Wozniak u garaži su izvodili vlastita, neprofinjena, ali stručna, ispitivanja, no kako se Apple širio, tvrtka nije osnovala odjel koji bi pratio kvalitetu sastavnih dijelova. Wendell Sander rekao je: "Ni na koji način nismo mogli usporediti kvalitetu komponenata. Nismo imali dovoljno inženjera za ocjenjivanje komponenata koji bi ispitali koji je konektor najbolje odabrati. Slušali smo zastupnike proizvođača i vjerovali im." Jedan čip iz National Semiconductora. koji je u računalu trebao pokretati sat, obično je prestajao raditi nakon tri sata i premda je Jobs žestoko izribao glavnog izvršnog direktora te tvrtke za proizvodnju poluvodiča, problem se time nije riješio. Linije na tiskanoj pločici nisu bile dovoljno udaljene jedne od drugih, a to je izazivalo kratke spojeve. "Vikali smo i tražili da se uređaji ne isporučuju bez novih pločica", rekao je Rick Auricchio, "ali ljudi iz marketinga rekli su da to neće biti nikakav problem. Inženjeri su rekli da će biti problema." Proizvodni odjel imao je svojih nedaća. Vijci su bili postavljeni tako da su oštećivali kabele u računalu. Upotrijebljeno je teško metalno kućište jer nitko nije bio posve siguran u vezi s određenim propisima Saveznog odbora za komunikacije (FCC), no zbog toga su bila nespretna nekima od krhkijih žena na proizvodnoj vrpci. "U mehaničkome smislu to je bila prava noćna mora", rekao je Roy Mollard iz proizvodnje. "Inženjeri su prali ruke i govorili da je to problem proizvodnje." Konektor između dviju tiskanih pločica nije imao dovoljno izolacijskog ovoja i neprestano je izazivao kratke spojeve. Čipovi su ispadali iz ležišta, dok su kabeli koji su vodili do tipkovnice bili prekratki. U cilju ispitivanja i kako bi se čipovi bolje učvrstili, inženjeri su predložili da se računalo ispusti s visine od sedam centimetara. Zbog šoka izazvanog padom, tvrdili su inženjeri,

292 Michael Moritz računalo će svakako oživjeti i raditi kako treba. Ljudi iz proizvodnje osmislili su dodatne znanstvene metode ispitivanja pravilnosti rada: počeli su udarati uređaje gumenim čekićima. No štetu tada više nije bilo moguće popraviti. Apple III sfušan je gotovo u svim fazama razvoja. Isporučeni proizvod bio je nepouzdan i sklon zatajenjima. Visicalc je pridodan prvim isporučenim uređajima jer niti jedan drugi program nije bio spreman za rad. Appleov softver koji se isporučivao s računalom nije bio testiran. Upute za uporabu izgledale su jadno, a uz njih su korisnici dobivali i dvadeset stranica ispravaka. Priče su se počele širiti kada su kupci utvrdili da je računalo prepuno neugodnih iznenađenja i da se na ekranu bez vidljivog povoda pojavljuje natpis SISTEMSKA POGREŠKA. žestoki novinski članci sve su češće prekrivali uređaj pogrebnim vijencima. Apple je prestao reklamirati to računalo, počeo ga podvrgavati temeljitim i zahtjevnim ispitivanjima, prvim kupcima omogućio je da svoje uređaje zamijene za ispravna računala, te je godinu poslije tržištu ponovno predstavio računalo (s proširenom memorijom). Nešto što je u konačnici postalo kvalitetnim i pouzdanim radnim računalom i korisnim pomagalom u poslu uništeno je katastrofalnim predstavljanjem tržištu, a Jobsov optimistični plakat pretvorio se u neugodan podsjetnik na sve ono što je od tog računala moglo nastati. Jer, tijekom tri godine od predstavljanja, prodano je tek 65.000 primjeraka računala Apple III.

Jobs, koji se distancirao od Applea III čim su dogovorili njegov izgled i oblik, oduvijek se više zanimao za razvoj Lise. Na Lisi se počelo raditi prije nego na Appleu III, a od početka su ga smatrali smjelijim i ambicioznijm projektom. U listopadu 1978. godine, odnosno gotovo pet godina prije nego što je isporučeno prvo takvo računalo - po cijeni od oko 10.000 dolara - Jobs je točno zamislio kako želi izvesti izgled. Znao je da želi računalo u kojem se nalaze i disk i ekran, ali i koje ima odvojivu tipkovnicu. Znao je i da ga želi graditi na 16-bitnome mikroprocesoru, a ne 8-bitnoj komponenti koja se nalazila u središtu Applea ll. Usto je imao neodređenu predodžbu da bi uređaju trebalo pridodati program za obradu teksta, te neki tablični program poput VisicaIca. Na temelju preliminarnog dokumenta sastavljenog radi uvrštenja svih navedenih ideja, jedan je kolega primijetio da je Jobs "odlučio kako želi da Lisa izgleda još davno prije nego što je točno znao kakva će se tehnologija uopće naći u uređaju." Prve procjene predviđale su isporuku u siječnju 1980. godine, maloprodajnu cijenu od 2000 dolara, te troškove proizvodnje u visini od 600 dolara.

Povratak u Malo kraljevstvo 293

Malena skupina osnovana za rad na Lisi smjestila se u nekadašnji Appleov dom - uredski prostor iza zgrade Good Eartha - te počela mučno napredovati prema cilju koji je, u najmanju ruku, bio maglovit. Gotovo punih godinu i pol projekt je polagano tonuo. Povremeno bi došlo do manjih trzaja i blagog oživljavanja, kada bi u ekipu došli novi menadžeri ili kada bi se zaoštrila politička borba u tvrtki. No između planera i laboratorija baš i nije bilo osobitih kontakata, pa čak ni između softverskih i hardverskih inženjera. Opća pitanja, o tome tko bi se trebao služiti tim uređajem i kako će se uklopiti u Appleove distribucijske lance, uglavnom su se zaobilazila. Prepušteni sebi samima, hardverski su inženjeri izradili prototip utemeljen na 8-bitnome čipu, Intelovu modelu 8086, koji je razočarao ponajprije sporošću. Drugi su počeli istraživati mogućnost korištenja konkurentskog 8-bitnog čipa, Motorolina modela 68000 (nasljednika 8-bitnog 6800 koji je Wozniak upotrijebio u Appleu J). Drugi prototip nastao je prema zamislima Kena Rothmuellera, koji je kao inženjer nekada radio u odjelu za instrumente Hewlett-Packarda. Njegovo računalo bilo je zamišljeno tako da osvoji srca ljudi koji vode odjel za obradu podataka u velikim tvrtkama, kao i pojedince sklone tehnici. Imalo je zeleni zaslon kojim se upravljalo kao i zaslonima na Appleu II i III, uobičajenu tipkovnicu, te izrazito služben sivi izgled - čime se nikako nije poklapala s Jobsovim agresivnim duhom. Cinici su govorili da je riječ o dosadnom, pouzdanom uređaju kakav je tržištu mogao ponuditi HewlettPackard. Napretku nije koristilo ni natezanje i sukob zamisli do kojih je došlo između Rothmuellera i Johna Coucha, tada prvog čovjeka softverskog odjela. I jedan i drugi radili su, u različito vrijeme, II Hewlett-Packardu, a u Appleu su odgovarali istoj osobi. Bilaje to bitka za nadzor nad računalom: borba za dominaciju između hardvera i softvera. No presudno značenje softvera naglašavalo je ono što se radilo ne u Appleu, nego u Xeroxovu Istraživačkom centru u Palo Altu (PARC). Xerox Corporation neizbrisivo je izmijenio ne samo Jobsovu predodžbu o budućnosti, nego i ton i prirodu računala za koja će poslije da će Appleu vjerno služiti do kraja osamdesetih godina. Zahvaljujući toj tvrtki proširio je vlastite zamisli i imao stalni duh konkurencije koji ga je pratio, a koji je, II laboratoriju, radio na puno dramatičnijim idejama od onih koje su se razmatrale u Appleu. Smješten na blagoj uzvisini južno od sveučilišta Stanford, istraživački centar u Xeroxu zamišljen je kao inkubator u kojem će mlade i domišljate reći

294 Michael Moritz

inženjerske zvijezde moći smišljati velike nove ideje koje će se spektakularno odraziti na tvrtkine uređaje za kopiranje. Centar je otvoren 1969., no istraživači nisu iznjedrili zlatno jaje ni do posljednjeg mjeseca sedamdesetih godina, kada je jedna skupina iz Applea onamo došla ispitati rezultate rada na osobnim računalima. Xerox je u PARC-u utrošio više od 100 milijuna dolara za financiranje istraživanja povezanih s računalima, konstrukcijom poluvodičkih čipova i laserskim printerima. To je bilo više nego dvostruko od Appleova ukupnog prometa 1979. godine, no PARC je uspio upozoritii na veliki jaz koji odvaja laboratorijski radni stol od izloga kakve prodavaonice. Xeroxov poprilično konkretan financijski udio u Appleu nedvojbeno je otvorio put ekspedicijama programera i inženjera koji su se onamo upućivali iz Cupertina. No znatiželjnicima nije trebao um Sherlocka Holmesa da shvate što se događa u PARC-u. Taj je centar bio Xeroxov izložbeni salon, a posjeti osoba izvan tvrtke ondje su bili dio svakodnevice. Čak i bez poznavanja pojedinosti o konstrukciji prototipova Xeroxovih računala, tko god je pratio to područje nedvojbeno je bio upoznat s nekim općenitijim trendovima. Nekoliko telefonskih poziva na odgovarajuća mjesta, malo šuškanja na nekom primanju, ili ispitivanja sposobnih srednjoškolaca koje je Xerox iskorištavao kao pokusne miševe moglo je rasvijetliti i nejasnija pitanja. U posebnom izdanju Scientific Americana iz 1977. objavljen je i članak Alana Kaya, dobrog duha i jednog od glavnih znanstvenika u Xeroxu, u kojem je opisan rad u Palo Altu. U praksi se radilo o gorljivome receptu koji zagovara osobna računala jednostavna za uporabu. Više od deset godina istraživanja koja je na Stanford Research lnstituteu proveo Douglas Engelbart, pa zatim dječji psiholozi, te norveška sveučilišta odreda su, u različitoj mjeri, utjecali na rad u Xeroxu. Štoviše, dio najvažnijih načela objavljen je sredinom šezdesetih godina, a SRI ih je primijenio još 1968. pri demonstraciji sustava nazvanog NLS. Glavni je cilj bio je kako ljudima bez tehničkog predznanja pomoći da upravljaju računalom. Na određeni način, to je bio akademski produžetak općih hobističkih napora: stvoriti osobna računala i potom ukloniti, ili barem prikriti zagonetne elemente koji odbijaju i zastrašuju. Xeroxovi prototipovi odražavali su tragove ljudi koji su smatrali da su računala posve nov medij, da je riječ o nečemu znatno većem od bezizražajnih, pasivnih uređaja prikladnih za obradu brojčanih podataka i teksta. Dio istraživača u PARC-u njegovao je maštovite vizije o fleksibilnim uređajima koji će u konačnici udružiti osjetilne prednosti televizora u boji, stereoreprodukcije glazbe i bojenja prstima. Poput mnogih prije njih, tvrdili su da imje krajnji

Povratak u Malo kraljevstvo 295

cilj staviti računalo u kućište veličine bilježnice ili konstruirati uredaj koji će poslovni ljudi moći spremiti u aktovku, ali i koristiti se njime za komunikaciju s drugim računalima i ljudima bilo gdje u svijetu. Godine 1973. istraživači u PARC-u izradili su prvi uredaj i nazvali ga Alto. Glavne su mu prednosti bile vizualna privlačnost i daleko veća fleksibilnost u odnosu prema ostalim računalima tog doba. Umjesto vrtoglavih nizova brojeva trebalo je simulirati prikaze kakvi su ljudima već bili poznati. Alto je počivao na napretku i na području softvera i na području hardvera. Xerox je stvorio jezik nazvan SmaIlTalk, ponešto sličan Logu,jeziku osmišljenom da djeci pomogne u programiranju pomicanjem i okretanjem malenih, dobro poznatih predmeta, a da pritom ne moraju voditi brigu o kodovima i jednadžbama. U slučaju grafikona ili dopisa koji su bili preveliki da ih uredaj prikaže odjednom, Xeroxovo računalo oponašalo je listove papira bačene na radni stol, te ih, u stručnome žargonu, nazvalo "prozorima koji se preklapaju". Jasnoću prikaza omogućio je postupak poznat pod nazivom "stvaranje bitmapa" . Računalo je upravljalo svim sićušnim točkicama, ili pikselima, na ekranu. Tekst je bilo moguće prikazati u više različitih fontova, a uređaj je mogao stvarati tonove j reproducirati glazbu. Alto je imao i miša - pomagalo nastalo 1964. u Stanford Research lnstituteu - kako bi se izbjegli kodovi s ručno unesenim naredbama. Do kraja sedamdesetih stotinjak računalaA1to nalazilo Se u Bijeloj kući i raznim kongresnim uredima, onamo dospjevši u sklopu raskošno promoviranog terenskog ispitivanja. Jobs se isprva opirao pozivima za posjet Xeroxu, te je kod drugih stvarao dojam da ništa na čemu radi neka druga tvrtka nikako ne može nadmašiti neke od projekata koje Apple već priprema. Neki od AppJeovih programera koji su znali na čemu radi Xerox i dalje su inzistirali na posjetu, paje i on popustio pred vlastitom znatiželjom. S obzirom na to da nije imao strpljenja ni za što osim za praktične stvari, te da je bio sklon diviti se samo stvarima vrhunskih odlika, Jobsa je ono što je vidio ondje upravo očaralo. Kao i sve ostale, silno su ga se dojmile mogućnosti Alta, a nakon što se upoznao s udruženim mogućnostima miša, grafike i prozora koji se preklapaju, obratio se Billu Atkinsonu, tražeći stručne savjete. "Stevea je zanimalo koliko bi trebalo da se taj softver prilagodi Lisi, a ja sam odgovorio: 'Pa, šest mjeseci.'" Posjeti Xeroxu postali su jednim od onih rijetkih presudnih dogadaja koji su pripomogli da se iskristalizira jasnija forma Appleovih računala.

296 Michael Moritz

Da bi jedna mala tvrtka uopće razmišljala o tome da pokuša dostići, a kamoli prestići Xerox, trebalo je imati i nešto više od čvrstog samopouzdanja. Ali bez određene doze drskosti i tračka arogancije, Apple je bez problema mogao igrati na sigurno i izložiti se još većoj opasnosti: sjedenju prekriženih ruku. Odlasci u Xerox usto su se vremenski poklopili s jačanjem predodžbe u Cupertinu o tome da će Lisa predvoditi Appleov napad na uredsko tržište. Tvrtke će, tvrdilo se, moći plaćati uređaje koji će jednoga dana biti dovoljno jeftini za široke potrošačke mase. Rezultati te užurbane aktivnosti pokazali su se vrlo brzo. Već nakon nekoliko tjedana Jobs se uspio domoći miša, dok su se programeri počeli temeljitije baviti grafikom bitmapa i osmislili nekoliko načina pokazivanja njihovih mogućnosti. Prikazi su bili toliko dojmljivi da su doveli do pravog malog udara. većina se inženjera okrenula protiv tvrdoglavog glavnog hardverskog inženjera, kojeg je naposljetku zamijenio četvrti hardverski menadžer projekta. Bilo je to ujedno i prešutno priznanje velike pobjede softvera. Tako je Appleov smjer razvoja odredio Xerox. Skupina Xeroxovih programera i znanstvenika napustila je PARC i pristupila Appleu i projektu Lisa, te je ostvarila velik utjecaj na to kako će računalo izgledati korisniku. Tijekom tri godine nakon velikog otkrića do kojeg su došli u Xeroxu, Appleovi inženjeri i programeri napredovali su maio-pomalo. Njihov doprinos nije bila nekakva nova i sveobuhvatna vizija, ali su iskazali odlučnost da poboljšaju dosege već ostvarene negdje drugdje. Softver je dobio bitna poboljšanja, a najveličanstveniji dio pothvata bio je način na koji je sve uspješno smješteno u kućište stolnog računala. Ujedno su u praksu proveli poruku s jedne od prvih Appleovih reklama: JEDNOSTAVNOST JE VRHUNAC PROFINJENOSTI i pokušali ukloniti sve eventualne izvore pomutnje. Nakon višetjedne rasprave, primjerice, broj tipaka na mišu s tri je smanjen na samo jednu. Nestale su i mogućnosti koje su bile sastavni dio izvornog plana za taj uređaj, poput "programibiinih tipaka", tipaka na tipkovnici koje su skrivale određene funkcije. Jobsov doprinos projektu Lisa varirao je u rasponu od poticajnog do destruktivnog. Prema riječima jednog marketinškog menadžera: "Procjena za procjenom vraćala se s nedodirljivom minimalnom cijenom od pet tisuća dolara. Rasprave s Jobsom katkad su bile užasno naporne. Često bi rekao: 'Ako treba, dovest ću Woza. Woz to može učiniti za manje novca. Da ste dobri, i vi biste to mogli učiniti.'" Uspijevao je i potkopavati moral. Prema jednom promatraču: "Inženjeri bi rekli: 'Nije važno hoće li biti gotovo na vrijeme. Poznajemo Jobsa. Ionako će sve promijeniti.'" No unatoč svoj

Povratak u Malo kraljevstvo 297

pomutnji, Jobs je računalu pridao i trag svojeg smisla za estetiku. Ukupni stil i oblik svakako su njegovi, a pomogao je i oko malenih pojedinosti poput zaobljenih rubova na prikazima direktorija, koji su mu bili ljepši od četvrtastih.

Razlika između Xeroxa i Applea jasno se odrazila 1981. na Nacionalnoj računalnoj konferenciji u Houstonu. Xerox je ondje predstavio Xerox 8010, koji je ponio kolokvijalni naziv Xerox Star. To računalo nije konstruirala skupina iz PARC-a, ali je ipak nosilo poneki zaštitni znak te kuće. Oslanjao se na vizualnu simulaciju radne plohe stola ("desktop"), miša i grafiku utemeljenu na bitmapama, no izvedba je bila nekvalitetna i računalo je valjano radilo jedino kada je bilo povezano s nizom pomoćnih Xeroxovih uređaja. Softver je bio nemoguće spor, a izvedba nekih inovativnih zamisli općenito se smatrala nespretnom. Appleovi su ljudi bili daleko strpljiviji. Nezavidni rezultati koje je postigao Apple III bili su stalni podsjetnik na kazne koje slijede nakon prebrzog stvaranja računala i puštanja na tržište nedovoljno ispitanog uređaja. Ondje je usto bilo i manje sklonosti predviđanju skorašnje propasti Applea II, za koji su ljudi u Cupertinu počeli smatrati da se odlikuje nekima od trajnih vrlina proizvoda poput Volkswagenove "bube". Ako su razmjeri rada na Lisi bili jedan primjer korporacijske ambicioznosti, isto to bio je i razvoj diska. Kada je Apple odlučio pokrenuti novi projekt i proizvoditi vlastite diskove, za to je postojalo više posve logičnih razloga. Prodaja sustava Apple II u velikoj je mjeri ovisila o diskovima, a Appleov jedini dobavljač, Shugart - igrom slučaja tvrtka u vlasništvu Xeroxa - proizvodio je uređaje koji prema mišljenju nekih nisu bili pouzdani. Pojavio se strah da bi Appleov razvoj mogao ograničiti nedostatak disketnih pogona. Apple je pronašao novog dobavljača koji će poslužiti kao drugi izvor disketnih pogona, a onda je odlučio pokrenuti i vlastitu proizvodnju. Pomutnju među motive unosila je ScoUova i Jobsova želja da ponizi Shugart. Wendell Sander ovako je opisao razmjere projekta: "Tvrtka nije uviđala da se dohvatila projekta koji zapravo nije bio kompjutorski sustav. Disketni pogoni imaju više dodirnih točaka s integriranim krugovima nego s računalima. Nisu shvaćali da će to biti toliko velik zalogaj. Nisu uviđali poteškoće." Jedan drugi promatrač rekao je: "Steve je uistinu vjerovao da Apple može izraditi flopi-disk brže, za manje novca i s boljim performansama nego itko, iako s takvim proizvodima nije imao baš nikakvo iskustvo." Disketni pogon kodnog naziva Twiggy prema izvornim je

298 Michael Moritz

planovima trebao postati sastavnim dijelom Applea Ill, no konstrukcijski problemi ubrzo su otklonili tu mogućnost. Arogancija i nemar prema konvencijama koje su se pokazale toliko moćnima na području osmišljavanja novih računala imale su manje poželjan učinak kada se prelijevao i na način na koji se Apple odnosio prema vanjskome svijetu. Appleovi menadžeri imali su neopisivo tešku zadaću bavljenja nemogućim unutar tvrtke, uz istodobno nošenje sa smrtnicima iz vanjskoga svijeta. K tome su se suočavali i s proturječnom potrebom da čuvaju tvrtkine tajne i održavaju srdačne odnose. Ipak, u pojedinim trenucima stjecao se dojam da korporacijska arogancija balansira na rubu nečega što se praktički moglo nazvati svjesnim naporima na području autodestruktivnosti, a velik dio dobre volje toliko mukotrpno i pomno građene između Applea i vanjskoga svijeta počeo se raspršivati. "Apple je bio neviđeno agresivan", rekao je Daniel Fylstra, predsjednik Visicorpa, tvrtke koja se nekoć zvala Personal Software. "u vezi sa zadovoljavanjem svojih uskih interesa." Fylstra je imao razloga znati takvo što jer je Visica1cov program pomogao Appleu da se uvuče u uredske prostore. Kada je Visicorp počeo oponašati Apple angažiranjem iste odvjetničke tvrtke. agencije za odnose s javnošću, računovodstvene tvrtke. te ulagača, prijateljski se odnos počeo narušavati. Dodatno se pogoršao kada je Visicorp odlučio prilagoditi određene verzije Visicalca za računala koja su proizvodili Appleovi konkurenti, ajoš više kadaje pokušao povisiti cijenu programa u trenutku kada je postao dostupan i za Apple III. Kako bi se Visicorp vratio gdje mu je mjesto, Appleovi programeri dobili su zadaću da stvore tablični program. Projekt se nikako nije uspijevao pokrenuti kako treba i proizvod nikada nije službeno ponuđen tržištu, no odnosi dviju tvrtki samo su se nastavili kvariti. Isto je vrijedilo i za druge softverske tvrtke. Odluka da se u Cupertinu radi većina programa za Apple III naljutila je manje softverske tvrtke. Apple je htio zadržati stroži nadzor nad nekim programima - poput paketa za obradu teksta i tablica - koji su postajali važnima koliko i samo računalo. No, kao što je zorno pokazao Apple II. postojalo je toliko stvari u kojima se moglo primijeniti računalo da Apple nije imao ni približno dovoljno programera i ni približno dovoljno stručnoga znanja da iskoristi sve prilike. Kada Apple nije htio dostaviti tehničke informacije i programske jezike potrebne za pisanje programa, mnogi su se ponovno uvrijedili. Zahvaljujući preuranjenom predstavljanju. korisničke upute za softver nisu čak bile ni napisane. A kada je Apple nakon toga počeo naplaćivati skupe

Povratak u Malo kraljevstvo 299

ulaznice za seminare na kojima su se objašnjavali unutarnji mehanizmi Applea Ill, cijela se situacija još više pogoršala. Sve probleme s Appleom III nesumnjivo je pogoršavao nedostatak softvera. Kada se počelo raditi na Lisi, prevladali su slični stavovi, a vanjske tvrtke nisu pozvane na sudjelovanje. Sve stroža usko vlasnička stajališta iskazivala su se i prema Appleovim inženjerima koji su željeli istražiti i neke vlastite zamisli. Kada je Chuck Mauro 1980. odlučio napustiti Apple i pokrenuti tvrtku za proizvodnju perifernog uređaja koji bi prikaz Applea II s 40 stupaca konvertirao u 80, Jobs mu je napisao službeni dopis u kojem mu je poželio sreću. Nekoliko dana poslije, kada je počeo uviđati moguće posljedice tog poteza, predomislio se i žestoko napao Maura, tvrdeći daje pločicu stvorio tijekom radnog vremena, uz Appleovu plaću, pa je pločica stoga vlasništvo tvrtke. "Pozvao me na ručak", rekao je Mauro, "i dok smo išli prema restoranu, pogledao me i rekao: 'Znaš, da poželimo, mogli bismo te zgnječiti kao kakvog kukca. H' Međutim, kako pravni položaj nije bio posve jasan, Jobs je podignuo korporacijsku cipelu i više nije postavljao prepreke, pa je Mauro osnovao vlastitu tvrtku. Ista vrsta antagonizma počela se stvarati između Applea i njegovih zastupnika i distributera. Tijekom ubrzanog širenja Apple se oslanjao na dvodijelni sustav distribucije. Apple je prodavao proizvode distributerima koji su uređaje potom prodavali zastupnicima u maloprodaji. Nakon nekog vremena, distributeri se više nisu širili tempom kojim su se množile narudžbe, te su tako počeli gušiti Appleov razvoj. Distributeri su uglavnom bili malene tvrtke u vlasništvu neiskusnih poslovnih ljudi koji nisu mogli nazvati direktora mjesne banke i zatražiti povećanje kredita. Čim bi neki distributer pokazao znakove slabosti, Apple bi posao povjerio nekom drugome. Kada je, primjerice, postalo jasno da By te Industries nailazi na probleme u izgradnji lanca Byteovih prodavaonica u cijeloj zemlji, Apple imje prestao dostavljati računala. Jedan Appleov menadžer jednostavno je rekao: "Byte se mučio, pa smo prerezali uže." Kada je 1980. Apple postao dovoljno snažan i stekao dovoljno novca, sa stajališta poslovne politike postalo je posve racionalnim i poželjnim otkupiti distributere i izravno opskrbljivati maloprodaju. Još od samih početaka Apple je zastupnike u maloprodaji podvrgavao velikome pritisku, a nakon nekog vremena gotovo da i nije bilo višeg Appleova dužnika koji nije uspio uzrujati ili uzbuniti barem nekoga od njih.

300 Michael Moritz

Takva natezanja česta su pojava između tvornice i terena,jer proizvođač svim silama nastoji povećati prodaju. dok prodavatelj i svim silama nastoje izvući ustupke i poticaje. Bila je to igra mačke i miša. Jobs, koji je uvijek najizoštrenije vidio stvarnost, objasnio je: "ledni druge držimo za muda." Prvi čovjek Computerlanda, Ed Faber, objasnio je kako je Apple, nakon nekog vremena, pokušao "silom nadzirati maloprodaju." Apple je prodavačima rado nudio popuste kada bi kupovali veće količine. Prema toj strategiji. prodavači su zahvaljujući tomu trebali prodati više uređaja, jer bi se uvijek brinuli da imaju određene zalihe i da ih kupac nikad ne zatekne bez uređaja. Prodavatelji koji nisu bili spremni snositi troškove financiranja žestoko su se protivili. Jedan je od njih rekao: "Bilo je previše prodavača iz poluvodičke industrije. a premalo ljudi s iskustvom u maloprodaji. A oni su u biti govorili: 'Ako ne želite raditi točno kako tražimo. nosite se.'" Prvi čovjek Appleove prodaje, Gene Carter, pritužbama zbog pritiska suprotstavljao se ispraznim frazama koje kao da su potjecale od nekog visokog dužnosnika u detroitskoj automobilskoj industriji: "Apple Computer, njegovi distributeri i zastupnici odreda žele zaraditi. a zaraditi mogu prodajom proizvoda." Sredinom 1982. dodatno je pojasnio: "Mi smo zlatno jaje. Svi zastupnici žele Apple jer je toliko poznat. Zastupnici znaju da s prodavaonicom koja ne nudi Apple nešto nije u redu:' Godine 1982. Apple je također prestao opskrbljivati tvrtke koje su se bavile kataloškom prodajom, poveo je i žestoku akciju protiv nedopuštene prodaje neovlaštenim zastupnicima. te prestao surađivati s Computerlandom koji je nekoć služio kao glavni oslonac distribucijske mreže i bio toliki predmet želje da je Apple bio počeo neizravno razgovarati o udruživanju. Apple je pokušavao odlučivati o tome koje će Computerlandove prodavaonice nuditi njegove proizvode kako ne bi bili konkurencija drugim AppJeovim zastupnicima. U to vrijeme Ed Faber je rekao: "Ne možemo ljudima reći: 'Prepušteni ste na milost i nemilost ovomu proizvođaču.'"

I mediji su počeli osjećati posljedice novostečene moći. Kada je list Infoworld objavio autorskim pravima zaštićeni članak koji je navodno opisivao Appleov plan proizvodnje, Jobs je više puta nazvao urednika i ustrajno tvrdio da će to naškoditi Appleu. Za članak je rekao da je samo djelomično točan, novinara je nazvao "kriminalcem", te ponudio "raskošnu reklamu na dvjema stranicama" ako ne objave članak stručni

Povratak u Malo kraljevstvo 301

i da će podmiriti troškove prekida tiskanja. Appleov odnos prema medijima jasno se odrazio i u dopisu koji je cirkulirao tvrtkom. Nakon što se niz analitičkih članaka s ponešto kritika pojavio u medijima tijekom prvih nekoliko mjeseci nakon Appleova izlaska na burzu, Fred Hoar, potpredsjednik za komunikacije, napisao je taj dopis. U njemu su se nalazile pritužbe na to kako novinari često izvlače stvari iz konteksta i pogrešno navode riječi dužnosnika, te sažimaju njihove riječi. Dio dopisa glasio je: TEMA: NEGATIVNI PUBLICITET Apple je u skorije vrijeme postao temom određenih članaka u tiskovinama koje ne možemo smatrati pohvalnima ... tj. o nama govore razmjerno negativno .. Situacija je takva da se negativne novosti čitaju više nego pozitivne, a osim toga mnogi, ako ne i većina novinara imaju problema s prenošenjem profinjenih i kompleksnih informacija, a da o njihovim urednicima i ne govorimo.

Osim novinara, predmet prijezira bili su i Appleovi konkurenti. Jedna po jedna, i druge su tvrtke nekako uspjele sklepati svoja osobna računala. Velike tvrtke poput Hewlett-Packarda i Xeroxa lutale su i posrtale, te s kašnjenjem predstavile uređaje koji se nisu mogli mjeriti s Appleom II. Tvrtke koje su medu potrošačima uživale ugled, poput Atarija i Mattela, također su propustile vlak, dok su proizvođači miniračunala poput Data Generala i Digital Equipmenta prekasno spoznali prijetnju od strane miniračunala koja su iz mjeseca u mjesec postajala sve moćniji ma. A Texas Instruments, tvrtka koja je nekoć izazivala neviđen strah, toliko je zeznula svoju računalnu strategiju daje Apple iz dana u dan izgledao sve bolje. TJevo računalo odražavalo je nebrigu za kozmetičke pojedinosti, za cijenu nudilo vrlo malo, distribucija je bila loša, a i primljeno je toliko loše da je unutar dvije godine cijena s više od 1000 dolara pala na samo 100. Tako se u Appleu dolazak novog konkurentskog računala pretvorio u pravi rituaJ. Tijekom mjeseci uoči nekog većeg predstavljanja, Appleom je vladala određena bojazan. No nakon što bi pročitali objave za medije i nakon što bi UPS-ova dostavna vozila došla u Cupertino s najnovijim proizvodima, uređaji koji su dolazili u kutijama gotovo su se redovito dočekivali posprdnim riječima i zvižducima. Uređaji japanskih proizvođača dočekivani su jednako kao i američka računala. Dio izjava iz Cupertina zlokobno je zvučao poput

302 Michael Moritz

samouvjerenih tvrdnji koje su se jednom. sredinom šezdesetih godina. prema nebu dizale iz Detroita. Od Japanaca se nije očekivalo da će jednom, bez obzira na to kada, shvatiti tržište mikroračunala. smatralo se da nemaju iskustva sa složenim elektroničkim uređajima namijenjenima širokoj potrošnji, da neće uspjeti ovladati softverom, da neće pronaći mjesto na policama prodavaonica, te da za svoje brendove neće uspjeti izgraditi potreban imidž. "Japanci su", običavao je govoriti Jobs, "doplutali do naše obale poput crknutih riba." Sve se to zbivalo unatoč tomu što je Apple počeo ovisiti o nizu različitih japanskih tvrtki koje su redovito isporučivale poluvodiče, monitore. pisače i disketne pogone. I dok su japanski proizvođači poput Hitachija, Fujitsua i NEC-a konstruirali i proizvodili gotovo sve dijelove potrebne za osobna računala,

Apple je bio tek malo više od sastavljača tuđih proizvoda. Dugoročni izazovi nisu bili veliki i neugodni: Apple nije imao alternative i morao je postati najjeftinijim proizvođačem na svijetu, a istodobno kupcu nuditi najveću vrijednost ako je. dugoročno gledano, htio nadmašiti Japance. Razmjeri opasnosti koja je dopirala iz Japana jasno su se odrazili ne u Sjedinjenim Državama. nego II Japanu, gdje su se okolnosti iz temelja promijenile unutar samo tri godine. Apple i Commodore držali su 1979. godine 80% japanskog tržišta. Godinu poslije ta je vrijednost spala na 40%, a u studenome 1981. Japan Economic Journal je objavio: "Tri vodeća američka proizvođača osobnih računala - Apple Computer, Commodore International i Tandy - doživjela su da im se nakon 1979. godine, kada je iznosio 80 - 90%, zajednički tržišni udjel strmoglavio na današnjih manje od 20 posto."

Postojao je. međutim, jedan konkurent od kojeg su svi očekivali da stupi na tržište mikroračunala čim dovoljno ojača. Bila je to tvrtka s tri najimpozantnija početna slova u američkome gospodarstvu: IBM. Nije bilo teško odbaciti IBM kao staru, nezgrapnu i uštogljenu tvrtku s Istočne obale koja svojim inženjerima i programerima ne može ponuditi ni slavu ni bogatstvo i koja od sviju traži da nose bijele košulje i prugaste kravate. Godine 1981., kada je IBM predstavio svoje osobno računalo, prihodi te tvrtke bili su devedeset puta veći od Appleovih. Tvrtka je proizvodila satelite, robote, memorijske čipove i velika računala, miniračunala i pisaće strojeve, disketne pogone i pomagala za obradu teksta. U Homebrew Clubu taj je

Povratak u Malo kraljevstvo 303

div iz Armonka uvijek bio predmet šala, a inženjere poput Wozniaka oduvijek su više intrigirale karakteristike uređaja iz proizvodnje IBM-ovih konkurenata. Iako je ta tvrtka dvadesetih godina 20. stoljeća prodavala i kalkulatore, mehaničke računovodstvene uređaje, kartice i druga knjigovodstvena pomagala, nakon II. svjetskog rata promijenila je smjer razvoja kada se uređaj UNIVAC tvrtke Remington Rand gotovo pOČeO smatrati sinonimom za računalne uređaje. Godine 1942., kada je IBM stupio na tržište računala, ukupni promet tvrtke zaostajao je za prometom General Eletrica i tvrtke RCA, kao i sitnijih riba kao što su bili Sperry Rand, Control Data i Honeywell. a koji su odreda smatrali da mogu potući IBM. Neki od njihovih modela računala bili su i bolji. No, kada je riječ o ukupnoj snazi, profitu·, povećanju zarade. prodajnoj mreži, ugledu glede usluge i pouzdanosti, nitko se nije mogao mjeriti s IBM-om. Godine 1956. IBM je imao više od tri četvrtine računalnog tržišta u Sjedinjenim Državama, a jedan umorni konkurent samo je uzdahnuo: "Nema smisla raditi bolju mišolovku kada drugi tip koji prodaje mišolovke ima pet puta više zastupnika." Deset godina poslije IBM je praktički obnovljen na temeljima obitelji računala koja su dobila oznaku 360. Potkraj šezdesetih godina. nakon što su se pojavile brojne kuće specijalizirane za leasing, kao posrednici između tvornice i korisnika, IBM je pomogao u njihovu razaranju. Početkom sedamdesetih, kada su tzv. plug-kompatibilni proizvođači počeli otkidati dijelove tržišnog kolača perifernih uređaja. IBM je reagirao vrlo agresivno. Sredinom sedamdesetih, kada su druge tvrtke koje su proizvodile velika računala na tržište izišle s moćnim uređajima, IBM je spustio cijene i promijenio cjenovnu strukturu II cijeloj gospodarskoj grani. Zabilježene su tek dvije istaknute iznimke. IBM nije uspio dostići Xerox kada je pokušao prodavati uređaje za kopiranje, a drugorazrednu ulogu imao je i na tržištu miniračunala. kojim su dominirale tvrtke kao što su bili DEC, Data General i Hewlett-Packard. Upravo ta dva primjera, iznimke u nizu slučajeva opće IBM-ove nesmiljene žestine. budila su nadu u proizvođača osobnih računala. No pouka je bila više nego jasna: kad god bi IBM-ovi menadžeri stekli dojam da su druge tvrtke ugrozile njihovu djelatnost, slijedila je nesmiljena odmazda obilježena bezobzirnošću koja se skrivala između dobronamjerne maske. Tijekom svih desetljeća postojanja, kad god bi ga druge tvrtke ugrozile, IBM se uvijek nadmetao s njima i gotovo svaki put pobjeđivao. IBM je stvorio pravo umijeće od prkošenja prošlosti, a nitko od njegovih žrtava nikada ga nije optužio za neprimjerene igrice. Tako je bilo i s IBM-ovim osobnim računalom. Nije donijelo ništa

304 Michael Moritz

novo, ali je bilo više nego dojmljivo. Apple ll, čak i kao računalo staro četiri godine, bio je elegantniji od IBM-ova računala. Apple je bio domišljatije izveden, zauzimao je manje prostora na stolu, nije bio ni približno toliko težak i nije mu trebao ventilator. Zahvaljujući u međuvremenu proteklom vremenu, IBM-ov je model imao bolju tipkovnicu i više memorije. Oponašao je dio karakteristika Applea II, na primjer utore za proširenje i grafiku. Najdojmljiviji element IBM-ova predstavljanja nije bilo samo računalo, nego vješti i skladni koraci koje je poduzimala ta divovska tvrtka. IBM je bio osnovao malenu skupinu koja je za trinaest mjeseci trebala uspjeti ono što Apple tako očito nije uspio postići s Appleom III. IBM se u velikoj mjeri oslonio na ljude izvan tvrtke. Doveo ih je kako bi pomogli s planiranjem proizvoda, a ljudi izvan tvrtke osigurali su i softver. Microsoft, tvrtka koja je Appleu licencirala jednu verziju BASIC-a za Apple Il, razvio je IBM-ov operativni sustav. Personal Software prilagodio je Visicalc za rad na IBM-u, a ljudi iz te ozbiljne i trezvene Amerike čak su se upustili i u suradnju sjednim osuđenikom, u liku nekadašnjeg telejonskog Jreaka, lohna Drapera, koji je za njih prilagodio svoj program za obradu teksta Easywriter, izvorno napisan za Apple ll. Vanjske tvrtke osigurale su i mikroprocesor, koji je, kao u Appleu II i Appleu III (unatoč tomu što je IBM tvrdio suprotno) bio 8-bitna komponenta. Izvana su došli i memorijski čipovi, kao i pisač i disketni pogon. IBM, koji se uvijek oslanjao na pravu vojsku prodavača, također je najavio da će osobna računala prodavati preko lanaca kao što su bili Computerland i Sears Business Machines. Osnovna cijena računala bila je negdje između cijena Applea II i Applea III. Kao što je primijetio analitičar elektronike Ben Rosen: "Čini se da se radi o pravome sustavu po pravoj cijeni s ispravnim marketinškim pristupom za odgovarajuća tržišta."

U Appleu kao da nisu bili važni ni prvenstvo ni prisutnost. Tvrtka je pojavu IBM-ova osobnog računala dočekala reklamom preko cijele novinske stranice koja je odisala iskrenom dobrom voljom i, ustvrdili su neki, prijezirom: "Dobro došao, IBM. Ozbiljno. Dobro došao na najuzbudljivije i najvažnije tržište otkako je prije 35 godina otpočela računalna revolucija ... Radujemo se odgovornoj konkurenciji u divovskim naporima da ovu američku tehnologiju proširimo po svijetu." (Bila je to uljudnija verzija

Povratak u Malo kraljevstvo 305

reklame koju je tvrtka Data General, koja je proizvodila miniračunala, namjeravala objaviti kada je IBM 1976. ušao na tržište miniračunala. Ta je reklama - koja nikada nije ugledala svjetlo dana - glasila: "Gadovi kažu: dobro došlL") Nekoliko dana poslije Jobs je primio pismo IBM-ova predsjednika Johna Opela koji mu je zahvalio na dobrodošlici i neizravno spomenuo činjenicu da takve srdačne geste mogu izazvati sumnje u saveznim agencijama za nadzor tržišta. Markkula i Jobs u Cupertinu su detaljnije razmatrali reklamu. Markkula je u tjednu kada je IBM predstavio svoje računalo rekao: "Ne vidimo ništa neuobičajeno. Tu nema većih tehnoloških iskoraka, a koliko vidimo nema ni očitijih komparativnih prednosti." Čak i tada bilo je jasno da Appleovi čelnici tragično podcjenjuju moć novog suparnika. Markkulaje jedva skrivao razdraženost kada su ga upitali kako AppJe namjerava odgovoriti IBM-u. "Četiri godine planiramo i čekamo da IBM dođe na ovo tržište. Mi smo u ovoj situaciji za upravljačem. Mi imamo bazu od trećine milijuna instaliranih uređaja. Mi imamo biblioteku softvera. Mi imamo distribuciju. IBM reagira i odgovara na Apple." Još je dodao; "I pred njima je još mnogo reagiranja i odgovaranja. IBM nema pojma kako prodavati pojedincima. Nama su trebale četiri godine da shvatimo kako to ide. Moraju se upoznati sa strukturom distribucije i samostalnim zastupnicima. Potrebno vrijeme ne može se skratiti bez obzira na novac kojim raspolažete. Ne izbije li treći svjetski rat, ništa nas neće svrgnuti s trona." Jobs je iznio svoj, sažeti, osvrt na IBM-ovu najavu, te je predvidio: "Tržišno ćemo nadmašiti IBM. Totalno smo se zbrojili."

306 Michael Moritz

"Raj je jedan cheeseburger", rekao je Jimmy Buffet Poput zvrka, Appleov balon ispunjen toplim zrakom poskakivao je pokraj divovske pozornice. Kada bi se plamen pojačao, balon bi zategnuo užad, a raskošni Appleov logotip sa strane tada bi zablistao. Balon je bio najuočljiviji znak tvrtke Apple Computer na mjestu na kojem je Stephen Wozniak promovirao događaj koji je prema njegovim željama trebao postati najvećim ikada održanim rok-koncertom. Potkraj ljeta 1982. Wozniak je financirao groteskno hipertrofiranu inačicu tuluma koji se mogao održati ispred njegove raskošne kuće. Njegov veliki rok-koncert održan tijekom vikenda povezanog s Danom rada, pretvorio se II disneylandsku verziju Woodstocka koja nije imala previše veze ni s računalima ni s tvrtkama. Više se bavila providnim odrazom slave, šupljim zvukom legende i Amerikom s divovskih plakata. Wozniak je svoj obijesni sklopivi spomenik podignuo u skrofuloznoj pustinjskoj udolini, na rubu najvećeg predgrađa na svijetu. Ondje, na samome pragu Devorea, gradića za koji nije znao nitko osim njegova 372 stanovnika, prava kolonija nudista i vozača koji su sišli s autoceste radi goriva ili komada lubenice, Wozniak je odlučio održati svoj prvi trodnevni festival rokenrola. Od samog početka događaj je bio posveta Wozniakovoj velikodušnoj nedužnosti i čvrstoj vjeri u užitke obilnijeg života. Već neko vrijeme bio se udaljio od Applea, ponovno se upisao na Berkeley, te stupio u novi brak. Povlačio se po 8erkeleyu ili velikoj kući u gorju Santa Cruz, kući pokrivenoj šindrom, s imitacijom drvenih tornjića i veličanstvenim pogledom na zaljev Monterey, u kojoj je živio s drugom suprugom, četiri ljame, dva magarca, tri sibirska haskija. četiri mješanca. te australskim ovčarom i crvenorepim jastrebom. Kuću, koju su njegovi prijatelji počeli nazivati Wozovim dvorcem, opremio je izvorima ugode i užitka: sobom za videoigrice, televizorom s divovskim ekranom, hi-fi linijom koja se protezala do stropa i zbirkom koja je izgledala kao primjer svih mogućih osobnih računala i perifernih uređaja ikada proizvedenih. I unatoč tomu, on se dosađivao. Zamisao o divovskome festivalu nudila je određenu zabavu i aktivnost. Prema njegovim riječima, ideja mu je na pamet pala dok se besciljno vozio uokolo i slušao niz hitova najvećih rok-skupina. "Htio sam učiniti nešto dobro, pa sam pomislio: 'Ne bi li bilo super kad bi se sve te grupe mogle naći na jednome mjestu i zajedno svirati?'" Ali taj novi projekt članovima obitelji predstavio je i kao posao koji treba donijeti zaradu, te je u razgovoru sa sestrom predvidio da će festival

Povratak u Malo kraljevstvo 307

donijeti zaradu od 50 milijuna dolara. Wozniak je tako odlučio napustiti udobnu izvjesnost El Camino Reala i zamijeniti je neizvjesnim okruženjem Hollywood Boulevarda. Wozniak je unajmio raskošan niz ureda u jednom staklenome zdanju u San Joseu, te je angažirao ekipu koja nije ulijevala osobit optimizam. Čovjek kojeg je odabrao da organizira festival ponudio je tvrdnje o ranijim iskustvima među kojima su se spominjali savjetovanje u menadžmentu i iskustvo u alternativnim metodama pružanja psihološke pomoći. Ubrzo su počeli izdavati priopćenja za javnost kojima su objavljivali formiranje korporacije UNUSON, skraćenica naziva "Unite Us in Song" ("ujedinite nas u pjesmi"), te su počeli propovijedati ne osobito čvrsto oblikovano evanđelje koje je zvučalo kao daje preuzeto iz brucoških referata za uvodni kolegij iz suvremene psihologije. Navodili su daje svrha festivala "ponovno usmjeriti pozornost nacije na moć zajedničkog djelovanja." Jer upravo to, kako su primijetili, obilježava prijelaz iz desetljeća koje je obilježilo Ja u desetljeće koje ćemo obilježiti ML Obećali su organizaciju velikog tehnološkog sajma koji će pokazati kako čovjek i uređaj mogu uspješno surađivati. Wozniak se smjestio u jedan maleni ured u koji je postavio Apple II i nekoliko dodataka za igrice. Svako malo netko od zaposlenih ušao bi u njegov ured i obratio mu se tonom starije braće koja najmlađem, malčice razmaženom članu obitelji žele prirediti rođendansko iznenađenje. On je uvijek samo kimao i pristajao na njihove zahtjeve. Kada su organizatori festivala US počeli naručivati opremu, činilo se da poznaju jedino brojke koje završavaju nizovima nula. Koncert se ubrzo pretvorio u vreću bez dna za-ovisno o mjesecu i govornikovu raspoloženju - 8,do 10 ili 12 milijuna od Wozniakova bogatstva stečena u Appleu. Wozniakovi poznanici prema festivalu su se odnosili nizom reakcija u rasponu od tuge do uzbunjenosti. Jobs, koji je volio ponavljati kako je dolar lakše zaraditi nego darovati, govorio je o osnivanju dobrotvorne zaklade, te nije osobito skrivao prijezir prema cijelom projektu. Jerry Wozniak na televiziji je gledao neke od sinovih intervjua, te je ustvrdio kako mu se čini daje osoba koju vidi na ekranu "manična". Mark Wozniak cijelu je predstavu promatrao sa sumnjom: "Mog brata privlače ljudi koji mu se ulizuju. Ljudi ga iskorištavaju. U nedogled će ga tako varati. To je priča njegova života. Većina ljudi s kojima se spetlja naposljetku ga zezne." Wozniakov prijatelj Chris Espinosa rekao je: "Kao dijete i student bio je nedužan i odvojen od načina funkcioniranja stvarnoga svijeta. I kao odrasla osoba i milijunaš i dalje je odvojen od toga." Žuti buldožeri i teški strojevi mjesecima su kopali i ravnali teren,

308 Michael Moritz gnječili prozopis i nisko raslinje, te u blizini Devorea oblikovali blagu uzvisinu. Dva potoka preusmjerena su u podzemne cijevi, te su dio pustinje pretvorila u oazicu s palmama. Smeće i otpad za podlogu parkiralištima izbačeni su u presušeno korito od laterita. U obližnjim kanjonima organizirano je 100.000 mjesta za kampiranje. Nebrojeni prijenosni nužnici tirkizne boje dovezeni su kamionima. Kamioni s tuševi ma, te vrućom vodom i malenim policama za šampon kupljeni su za predstavnike medija. Veliki prugasti šatori pretrpani vojničkim ležajima bili su namijenjeni zaštitarima i zaposlenicima na šankovima. U vrijeme početka festivala, kada su tisuće automobila i autobusa počele silaziti s posebno uređenih izlaza s autoceste, ondje su se mogli vidjeti svi mogući primjeri prijevoznih sredstava ikada viđenih na El Camino Realu. Osim automobila - među kojima je bilo mnogo honda, datst/na (službeni automobil festivala US) i toyola - bilo je tu motocikala, motociklističkih prikolica, brdskih bicikala, tricikala, golf-vozila, kamiona, kampera, kombija. kamp-prikolica, buldožera. rovokopača, traktora, viličara, tegljača i cisterna za vodu. Wozniak je htio da sve od početka bude organizirano tako da nitko hranu ne čeka dulje od pet minuta. Cijeli se prostor tako pretvorio u jedan veliki otvoreni trgovački centar. Šankovi za točenje piva bili su opskrbljeni smeđim vrećama s ledom i bocama s komprimiranim zrakom. Nudilo se službeno domaće pivo i službeno uvozno pivo. Na drugim štandovima bilo je raznih grickalica, bombona M&M, energetskih pločica, sušenog voća i orašastih plodova, žvakaćih guma i cigareta. Nudile su se i lubenice, ananas, jagode, oraščići, keksi, trokutići pizze, hamburgeri, hot-dogovi s čilijem. kobasice, mnoštvo burrita, tacaa. zatim gazirani sokovi, limunada, 7-Up, Coca-Col i Pepsi. "Raj", kako je primijetio Jimmy Buffet, jedan od izvođača, "je jedan cheeseburger." Mjesto je ondje našla i drogerija tipična za trgovačke centre u predgrađima. Tisuće slušatelja tako su iz unajmljenih kamioneta mogle kupiti pastu za zube, sapun, sunčane naočale. sredstvo za odvraćanje kukaca, kremu za sunčanje. Tek je krema za sunčanje uspjela prizvati duh jednoga drugog desetljeća. Jer kada je rok-producent od publike tražio da bude velikodušna, pribjegao je onoj lukavo srdačnoj krilatici iz šezdesetih: "Ako imaš kremu za sunčanje, podijeli je s bratom i sestrom pokraj sebe." Bilaje tu još i ne osobito pravilna piramida sustava za održavanje reda i mira. Natpisi na ulaznim vratima bili su više nego čedni: NIJE DOPUŠTENO UNOSITI DROGU, BOCE, ORUŽJE, NI KUĆNE UUBIMCE. ZABRANJENI ŠATORI, VREĆE ZA SPAVANJE I SKLOPIVI STOLCI. SVI POSJETITEUI MOGU BITI PREGLEDANI.

Povratak u Malo kraljevstvo 309

Deseci pomoćnika šerifa okruga San Bernardino (u helikopterima i patrolnim vozilima. na konjima i motociklima) motrili su razvoj događaja. Jedan pripadnik skupine zaštitara željeznice Southern Pacific objasnio je kako je došao "zaštititi željeznicu". Deseci na brzinu angažiranih zaštitara u plavim košuljama. skupina građana iz obližnjeg naselja posvećena borbi protiv kriminala ... svi su oni provodili svoju. amatersku. zaštitu pravde i zakona. te čuvali strateške ulaze u kilometrima žičane ograde. Tako velik naglasak na sigurnost imao je i mane ~ nestalnu zbirku pomno obojenih i mukotrpno kodiranih sigurnosnih iskaznica i plastificiranih propusnica koje su samo zbunjivale. Propusnice koje je Wozniak na svojem računalu programirao za prijatelje nisu se čak ni priznavale. jer su svima bile nepoznate. Rok-sastavima i novinarima priređen je još raskošniji doček nego širokim masama. Glazbeni sastavi ~njih više od dvadeset u trenutku kada su potpisani svi ugovori - u beskraj su se natezali oko uvjeta i tražili fantastične iznose nakon što se pročulo da Wozniak ima praktički neograničene izvore novca. Većina je govorila kako se radi o tek još jednom danu. još jednom nastupu. smijuljeći se već i pri samom spomenu desetljeća obilježenog koncertom US. Iza kulisa. članovi bendova boravili su u klimatiziranim kamp-prikolicama skrivenima iza sjajno obojenih rešetkastih ograda. Njihova su imena gotičkim slovima bila ispisana na drvenim pločicama izvješenima na svim vratima. a za njihove potrebe brinuli su se pravi mali odredi pomagača koji su imali bazu u jednoj drugoj prikolici. s natpisom UPRAVLJANJE ATMOSFEROM. iako se radilo tek o veličanju hotelske posluge. Izvan prikolica. prave vojske agenata. menadžera, poslovnih menadžera. osobnih menadžera - svih mogućih vrsta menadžera - tužile su se. tražile dlaku u jajetu i prepirale se. Čak je i nebo bilo ponuđeno na prodaju. Provizorni kontrolni toranj uvodio je red među eklektičan skup zračnih objekata koji su letjeli u smjeru suprotnome od kazaljke na satu. Neke mikrolake letjelice ispuštale su zvukove poput oslabjelih mopeda s krilima. Na mjesto održavanja koncerta spustila se nekolicina padobranaca. U podne na dan otvorenja festivala, pet mosquitoesa 15 ostavilo je pet bijelih cjevastih tragova na nebu. Maleni su zrakoplovi kašljucali i vukli natpise koji su reklamirali automobilska osiguranja, trenirke i jeftinije avionske karte za Honolulu. Ispod prometnih zračnih koridora, jedan je šerif svojem prijatelju II helikopteru radiovezom dojavio: "Udolinu nisko prelijeće neka letjelica s krilima. Samo provjeravam znate li za nju." Navečer je iznad doline proletio Goodyearov cepelin, obasjan mozaičnim svjetlima, s ispisanom porukom: 15 dvomotorni vojni zrakoplov iz IL svj. rata - nap. prev.

310 Michael Moritz

KAKVO LUDILO, HVALA, waz, Dvadeset četiri sata na dan helikopteri su poslušno prevozili rok-zvijezde i njihovu pratnju s mekog, užarenog komada asfalta do hotela zapadno od Raneho Cucamonge i Cucamonge. Sajam tehnologije postao je žrtvom vrućine i prašine. Jednostavno nije bila riječ o putujućem Homebrew Clubu, ni računalnom sajmu na Zapadnoj obali. Neki se izlagači uopće nisu pojavili. Drugi su uvidjeli da njihovi uređaji nisu spremni nositi se s punom silinom pustinjske klime. Mnoge posjetitelje kao da su podjednako zanimali preopterećeni klimatizacijski uređaji koji su bez pravog uspjeha davali sve od sebe da rashlade šatore i samu izložbu. Ondje se našlo nekoliko jeftinih primjera snage tehnologije, poput telefonskih centrala i walkmana, te žena koje su električne uvijače priključivale na električne kabele u nekima od šatora veličine kinodvoraNo najveći doseg tehnologije prikazan je kasno jedne večeri, kad su trojica muškaraca priredila demonstraciju rada televizijskoga satelitskog tanjura. Služeći se mikroračunalom, proračunali su smjer i nagib za pronalaženje satelita 40.000 kilometara iznad površine Zemlje, a rezultate svojih nastojanja pratili su na televizoru u boji. Prilagođavali su položaj tanjura, prelazili s jednog nevidljivog satelita na drugi, sve dok nisu pronašli što su tražili: pornografski televizijski kanal iz Los Angelesa, televizijsku postaju kojaje odašiljala signal više od 80.000 kilometara kako bi trojica muškaraca negdje u kalifornijskoj pustinji mogla gledati kako gola crnkinja oralno zadovoljava jednako golu bjelkinju. Bio je to, u najmanju ruku, brak društvene zajednice i tehnologije, a organizatore festivala ne bi iznenadila spoznaja da su te dvije sfere dobro surađivale. Mnogi od približno dvjesto tisuća posjetitelja (nitko nije bio posve siguran u vezi s točnim brojem) koji su se okupljali oko šankova s pivom, namakali pod vanjskim tuševima, međusobno se prskaJi bočicama s raspršivačem, te se valjali pod mlazovima iz vodenih topova, izgledali su kao da se izvrsno zabavljaju. Oni koji su bili vješti na riječima, nazvali su festival US jednim velikim tulumom, iako je jezik mnogima bio otežao. Oni koji su bili skloni pridjevima tvrdili su da se radi o velikom jebenom tulumu. Mnogi su tvrdili da su došli na tulum da se zabave, da uživaju, da se otkvače. Festival US bio je: super fantastičan, nevjerojatan, cool, fora, nenadjebiv, potpuno heej .. Oltar te čudesne manifestacije bilaje pozornica vrhunaravnih razmjera koja bi zadovoljila čak i kriterije Cecila B. De Millea. Dva videoekrana visine trokatnice.služila su kao vanjski elementi triptiha.

Povratak u Malo kraljevstvo 311 Veličanstveni vrh vrhova bio je jedan drugi ekran, od onih kakvi su sc koristili za ponavljanje poteza na bejzbol skim stadionima, postavljen visoko iznad pozornice. U utrobi pozornice scenski radnici i pomagači upravljali su dizalima i pokretnim platformama,jurili strmim stubama, vukući stalke s gitarama, prijenosne ormare, te čelične sanduke prepune opreme i dodataka rok-skupina. U pustinjskoj udolini, crni nizovi zvučnika ispuštali su četiri stotine tisuća vata zvuka širom gorja San Bernardino i San Gabriel, dok su kamere bilježile zbivanja kako bi se snimke mogle prodavati kabelskim postajama. Laserski snopovi parali su noćno nebo i arogantnim pokretima ispisivali elektroničke uzorke na snenim crnim oblacima. Svi mogući uređaji i buka doimali su se poput kozmografskih inačica videorekordera, televizora velikih ekrana, glazbenih linija i videoigrica koje su se našle u Wozniakovoj kući. Kraj pozornice je poskakivao Appleov balon koji se usred te pomutnje doimao neobično nedužnim i diskretno zaboravljenim. Cijeli događaj nadgledao je i vodio Bill Graham, rok-promotor iz San Francisca, čovjek podložan uzrujavanju i prijetnjama koji je, u odrezanim trapericama, majici kratkih rukava i visokim košarkaškim tenisicama vikao dok mu ne bi iskočile vratne žile i dok mu se grlo ne bi osušilo, ali je ipak suvereno vodio festival. Šakama je mahao zrakom, držao se nadmeno i zastrašivao, a poslije je rekao kako je Wozniak bio tragičan lik. Kada je izlazio na pozornicu tijekom izmjena izvođača, tražio je veliku podršku super fantastičnom bendu, čudesnom izvođaču, velikom rokem, te slavio ta tri vrhunska dana vrhunskog, fantastičnog rokenrola. Sve one odlike koje je Wozniak bio iskazao u Apple Computeru sada nisu isplivale na površinu. Bila je to žestoka akcija bez tračka opskurnosti, bez osjećaja za profinjeno i bez osobite diferencijacije. Moguće je da je cijeli festival izniknuo iz svojevrsne želje za zabavljanjem i ugađanjem. Možda je to bio tek spektakularno vidljivi izraz taštine. U svakom slučaju, radilo se o više nego jasnome odrazu Amerike opterećene slavom. U bijelome medijskom šatoru dvije stotine izvjestitelja, fotografa i televizijskih snimatelja iščekivalo je Wozniaka. Bilo je tu novinara s televizijskih mreža, kabelskih postaja, desetaka radijskih postaja, dnevnika, tjednika, rok-časopisa i stručnih računalnih časopisa. Među njima je bilo i suludo mnoštvo poznatih imena, a dok su čekali konferenciju za novinare, poigravali su se pladnjevima s hranom, telefonom prenosili izvještaje prijateljima i urednicima, te ubijali ose koje su lebdjele oko limenki s gazi ranim pićima, kanta za smeće, te pladnjeva s napola pojedenim jelima. Svi su čekali da se Wozniak spusti iz unajmljene kuće na uzvisini s

312 Michael Moritz

koje se pružao pogled na prostor određen za festival i koja mu je služila kao baza za izlete dugačkom crnom limuzinom. Svi su novinari iščekivali određenu rečenicu, navod, snimku ili krupni plan. Pre1istavali su blokove s bilješkama, učvršćivali stalke, te se poigravali kasetofonima i mikrokasetama. Niz kabela vodio je do prave ograde koju su činili mikrofoni i kasetofoni, a kada se Wozniak naposljetku pojavio, sagnuvši se pod platneni pokrov, šator je odjednom oživio. Polukružno raspoređene topničke baterije nikana, canana i pentaxa samo su školjocale. Izvjestitelji su se naguravali i probijali naprijed. Zaobljeni niz objektiva pomaknuo se naprijed. Jedan je stol popustio pod težinom, začuo se vrisak. Motori su zujali, snimali prizor za prizorom na nebrojene role filma. Mnogi su zviždali i vikali. "Spusti glavu ... Za ime svijeta, začepi!. .. Tiho ... Tiho ... Woz!. .. Woz!! ..." Cijelo to vrijeme izvjestitelji su se natiskivali i naguravali da dođu do bolje snimke ili kuta. Wozniakje sjedio za stolom između rok-promotora i diplomanata Erhardovih seminara za osobnu transformaciju. Na glavi je imao nakrivljenu šiltericu, nosio je majicu kratkih rukava, kratke hlače i čarape, a cerio se poput uk.orenog školarca. U tom položaju zasula su ga otužna, uvijek ista, isprazna. pitanja: "Koliko ste izgubili novca? ... Koliko je ljudi ovdje?.. Zašto ste to učinili?"

EPILOG

Više od četvrt stoljeća proteklo je otkako sam napisao prethodnu stranicu. tipkajući tekst na računalu Apple III. Godine 1984., kada je prvo izdanje ove knjige bilo II pripremi za tisak, dobio sam nekoliko izdavačevih pisama - bilo je to doba prije nego što je elektronička pošta postala univerzalnim sustavom komuniciranja na daljinu - II kojima se jasno odražavala zabrinutost zbog mogućnosti da je Appleova doba već možda stvar prošlosti. Bojazan je bila posve razumljiva. Velika prašina koja se podigla oko predstavljanja Macintosha - najavljenog orwellovskom televizijskom reklamom jedne nedjelje, za održavanja finala američkog nogometa 1984. godine - bila se posve slegla, a osvrti su postajali sve negativnijima. IBMovo osobno računalo jačalo je iz tjedna u tjedan. Compaq je 100 milijuna dolara prometa ostvario brže nego ijedna tvrtka dotada, a Microsoftov operativni sustav, DOS, iz mjeseca u mjesec stjecao je nove licencirane korisnike. Razloga za zaključak da Apple posrće bilo je više nego dovoljno. Dvadeset pet godina poslije, kada su ljudima nazivi iPod, iPhone i Macintosh poznati koliko i Apple, teško je, osobito onima odraslima na mobilnim telefonima i društvenim mrežama, uopće zamisliti doba kada je ta tvrtka izgledala kao tek još jedna tehnološka tvrtka koju će konkurencija istisnuti s pozornice ili jednostavno preuzeti. Od 1984. pojavio se niz 313

314 Michael Moritz

tehnoloških tvrtki koje su izblijedjele na obzoru ili posve nestale, te je nevjerojatno jednostavno sastaviti abecedni popis tih žrtava koji obuhvaća sva slova. Već samo pod slovom "A" naići ćemo na tvrtke Aldus, Amiga, Ashton-Tate, AST i Atari. Kad je riječ o ostalim slovima, tu su uvijek Bor1and, Cromemco, Digital Research, Everex, FaraIlon, Gavilan, Healthkit, Integrated Micro Solutions, Javelin Software, KayPro, Lotus Development, Mattel. Northstar Computers, Osborne Computer, Pertec, Quarterdeck, Radius. Software Publishing, Tandy. Univel. VectorGraphic. Victor, WordPerfect, Xywrite i Zenith Data Systems, Velike tehnološke tvrtke koje su preživjele ta desetljeća - IBM i HP - u tome su uspjele na područjima udaljenima od osobnih računala. IBM, nekoć tvrtka koje su se ostali na tržištu osobnih računala pribojavali. čak je svoju franšizu prepustila kineskoj tvrtki Lenovo, Zbog takve je stope propadanja Appleovopstanak - da i ne spominjemo napredak - još iznimniji. Apple pratim. prvo kao novinar, a poslije kao ulagač. veći dio života, Novinari pate od jedne boljke: ne zaboravljaju temu koja ih je jednom zaintrigirala. Ni sa mnom nije drukčije. No dvije godine nakon što sam dovršio pisanje ove knjige. zahvaljujući neobičnim i hirovitim putovima sudbine. našao sam se u Sequoia Capitalu, privatnoj ulagačkoj udruzi čiji je utemeljitelj, Don Valentine. pomogao u postavljanju dijela temelja na kojima je izrastao Apple. Otada sam. kao ulagač u nove tehnologije i privatne tvrtke koje se ubrzano razvijaju u Kini. Indiji. Izraelu i SAD-u. izoštrio percepciju divovskog jaza koji zjapi između tek nekoliko fantastičnih organizacija i projekata s jedne i tisuća tvrtki koje se mogu smatrati sretnima ako se nađu negdje u fusnotama povijesti s druge strane. Da ste ih 1984. zamolili da predvide koja će tvrtka - Sony ili Apple - imati veću ulogu u njihovu životu, kladim se da bi se većina potrošača odlučila za prvospomenutog proizvođača. Sonyjev uspjeh počivao je na dvjema snažnim silama: neumornim poticajima utemeljitelja tvtke, Akia Marite, te minijaturizaciji elektronike i proizvoda za kojima su žudjeli proizvođači. Ta japanska tvrtka. nastala 1946. godine, stvorila je sljedbu kao stvaratelj i proizvođač maštovitih i pouzdanih proizvoda na području potrošačke elektronike: tranzistora, televizora, kasetofona i, sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća. videorekordera, videokamera. te walkmana, prvog prijenosnog uređaja zahvaljujući kojem je glazba postala dostupnom svugdje i u svako doba dana i noći. Poput iPoda, koji se pojavio poslije, walkman je odražavao neizbrisiv trag tvrtkina utemeljitelja.

Povratak u Malo kraljevstvo 315

Nastao je u nekoliko mjeseci 1979., te dobio sljedbu uglavnom zahvaljujući usmenoj predaji, a tijekom dvaju desetljeća uoči pojave reproduktora formata mp3 prodano je više od 250 milijuna takvih prijenosnih uređaja. Danas, kao što svi dobro znamo. situacija se iz temelja promijenila, a prije nekoliko godina pojavila se okrutna šala koja jasno odražava promjenu okolnosti: "Kako se piše SONY?" Odgovor: "A-P-P-L-E." To nas dovodi do pitanja kako je Apple uspio tako prestići Sony, no zanimljivija je tema kako je ta tvrtka uspjela do srži prodrmati moćne gospodarske grane i organizacije, te prisilila glazbene impresarije, filmske producente, vlasnike kabelskih televizijskih postaja, novinske izdavače, tiskare, davatelje telefonskih usluga, izdavače poslovnih imenika te staromodne trgovce na malo da drhte od straha. Ništa od navedenog nije se činilo mogućim 1984., kada je predsjednik bio Ronald Reagan, kada je pola američkih kućanstava gledalo tri glavne televizijske mreže, a ukupna naklada američkih dnevnih novina dosegnula vrhunac od 63 milijuna primjeraka. Te se godine gramofonskih ploča i kaseta prodalo devedeset puta više nego CD-a, Motorolin mobitel DynaTAC 8000x težio je gotovo kilogram, nudio mogućnost polusatnog razgovaranja, a stajao je gotovo 4000 dolara. Na Zapadu je vladao strah od japanskog MITI-ja, dok je sjedište napredne proizvodnje bio Singapur. Tri moćne struje nosile su Appleov brod, no tim vodama mogle su ploviti i druge posade. Prva je pogumula elektroniku u sve moguće i nemoguće zakutke svakodnevice, tako da danas više gotovo nema mjesta na svijetu koje nije dostupno računalima ili sve većem inepreglednijem izboru telefona i uređaja namijenjenih zabavi koji nas okružuju. Druga je tvrtkama nastalima u doba osobnih računala omogućila da stvaraju nove proizvode za široku potrošnju. Kompjutorskim tvrtkama s profinjenim softverskim senzibilitetom daleko je lakše stvarati potrošačke proizvode nego tvrtkama koje su se prije bavile potrošačkom elektronikom i čije se prednosti ponajviše odnose na hardverske konstrukcije i proizvodne sposobnosti. Nije nimalo slučajno da neke od tvrtki koje najviše zavide Appleu nose nazive kao što su Samsung, Panasonic, LG, DelL Motorola i, dakako, Sony. Treću struju mogli bismo nazvati "računarstvom u oblaku" - riječ je o pojmu koji označava činjenicu da se velik dio računalnih funkcija, pohrane podataka i sigurnosti povezanih s popularnim softverom obavlja u stotinama tisuća povezanih uređaja u podatkovnim centrima velikima poput pravih tvornica. To je upravo ona kompjutorska arhitektura koja je, sredinom devedesetih godina, podupirala servise kao što su Amazon, Yahoo!, eBay, Hotmail i Expedia, te poslije poslužila kao potpora

316 Michael Moritz

Googleovim i Appleovim uslugama koje pokreću Macove, iPodove i iPhoneove. Danas, prvi put, potrošači - a ne tvrtke ili vlade - uživaju u najbržim, najpouzdanijim i najsigurnijim kompjutorskim uslugama. Godine 1984. Apple se suočavao s neposrednijim i svjetovnijim izazovima. S obzirom na to da je tvrtkom koja se ubrzano razvijala trebao upravljati u djelatnosti u kojoj se konkurencija sve više zaoštravala, Appleov Odbor direktora suočio se s najvažnijom zadaćom s kojom se jedno takvo tijelo uopće može suočiti: odabirom osobe koja će voditi tvrtku. Mike Markkula, koji se Jobsu i Wozniaku pridružio 1976., nije nimalo tajio da nije odviše zainteresiran za dugoročno obavljanje dužnosti glavnog izvršnog direktora Applea. Stoga je Odbor direktora, II kojem je bio i Jobs, morao odlučiti u kojem će smjeru krenuti. A upravo ta odluka - kao i tri slične odluke tijekom sljedećih trinaest godina - oblikovale su Appleovu budućnost.

Tek iz današnje perspektive shvaćam silno velik rizik povezan s angažiranjem čovjeka izvan tvrtke - a kamoli čovjeka iz posve druge djelatnosti - da vodi tvrtku na čiji su dotadašnji put u velikoj mjeri utjecali odlučnost i žestina utemeljitelja ili utemeljitelja. Nije nimalo slučajno što su mnoge nekadašnje i današnje velike tvrtke na vrhuncu vodile ili nadzirale osobe koje su im udahnjivale život. Poruka je uvijek ista, bez obzira na djelatnost, razdoblje i zemlju, a među primjerima su Ford, Standard Oil, Chrysler, Kodak, Hewlett-Packard, WalMart. Fedex, Intel, Microsoft. NewsCorp, Nike, Infosys, Disney, Oracle, IKEA, Amazon, Google, Baidu, Apple ... Utemeljitelj. koji djeluje na temelju vlasničkog instinkta. obično ima dovoljno samopouzdanja, autoriteta i stručnih sposobnosti da vodi tvrtku. Katkad, kada su utemeljiteljevi instinkti pogrešni, to dovodi do propasti. No, kada su instinkti ispravni, nitko drugi ne može se ni približiti toj tvrtki. Kada članovi odbora koji vodi neku poslovnu organizaciju počnu sumnjati u stanje tvrtke ili utemeljiteljevu sposobnost, a nemaju dobrog kandidata iz tvrtke, gotovo će redovito učiniti pogrešan korak. Odluku o novome glavnom izvršnom dužnosniku obično moraju donijeti kada tvrtka već juri prema propasti, kada su emocije pojačane, razina testosterona povišene, a, osobito u tvrtki poznatoj i istaknutoj poput Applea, u tolikoj mjeri da nema tog zaposlenika, analitičara. pametnjakovića. dežurnog kritičara i pesimista koji u svakom trenutku nije spreman udijeliti savjet. Odluku Appleova Odbora 1985. dodatno je otežavalo to što unutar tvrtke nije bilo očitog nasljednika. Jobsa se smatralo premladim i nezrelim, a on je. pak, znao da mu treba pomoć želi li Apple dostići promet od 10 milijardi dolara o

Povratak u Malo kraljevstvo 317

kojem je već bio počeo sanjariti. Neizdrživa težina općeraširenih stajališta usmjerila je potragu prema životopisu pretrpanome dojmljivim titulama i postignućima. No iskustvo - osobito stečeno u nekoj drugoj djelatnosti - nije od osobite koristi u mladoj tvrtki koja se ubrzano razvija, i to na novome području koje se odlikuje drukčijim pulsom i nepoznatim ritmom. Zaigrati na iskustvo znači zaigrati na sigurno, no takva je odluka često pogrešna. Nakon dugotrajne potrage, Appleov je odbor objavio da će John Sculley postati novim glavnim izvršnim dužnosnikom tvrtke. Sculley je u Silicijskoj dolini bio nepoznat, što i nije osobito neobično s obzirom na to da je cjelokupnu poslovnu karijeru proveo u Pepsi Coli, gdje je, na posljeđ.­ njoj dužnosti, vodio podtvrtku za proizvodnju bezalkoholnih pića, PepsiCo. Sculleyev dolazak u Cupertino dočekan je posprdnim komentarima o tome kako je Appleu (i Jobsu) potreban "nadzor punoljetne osobe". A upravo takvo što najmanje je potrebno rijetkim i divnim utemeljiteljima. Tom rijetkom soju ljudi možda treba pomoć i svakako će imati koristi od pomoći, a moguće je i da ima mnogo toga što je njima novo ili nepoznato. Ali pojava šefa, a osobito čovjeka s malo iskustva na području tehnologije i nesmiljene realnosti tvrtke u formativnome razdoblju, gotovo će posve sigurno imati nesretan završetak. Sculleya su u Appleu dočekali kao arkanđela i još neko vrijeme kao da jednostavno nije mogao pogriješiti. On i Jobs navodno su tvrdili da jedan drugomu mogu dovršavati rečenice. Iz današnje je perspektive razmjerno jednostavno reći da čovjek poput Sculleya, formiran unutar sigurnih granica odavno ugledne tvrtke na Istočnoj obali koja prodaje bezalkoholna pića i grickaiice, gotovo nikako ne bi mogao biti uspješan u poslu u kojem se životni ciklus proizvoda mjeri u kvartalima, ako ne i mjesecima, te gdje pristajanje uz konvencije obilježava početak sigurne smrti. Utemeljitelj, osobito kada su oko njega osobe s drukčijim iskustvom, lakše usvaja nove spoznaje o upravljanju nego što će menadžer iz velike tvrtke svladati zakučaste finese u jednom posve novom poslu - osobito ako je riječ o tvrtki koja radi na području tehnologije. Za manje od dvije godine bliskost je počela izazivati prijezir - a tu situaciju dodatno je komplicirala činjenica da je Jobs. iako je Sculley imao titulu glavnog izvršnog direktora. bio predsjednik tvrtke. Dolazilo je do neslaganja. Ubrzo su krenule kritike, napadi i klevete. a razlike su postale toliko snažno izražene da je 1987. godine Sculley, zlovoljan, razočaran, iziritirao, frustriran i iscrpljen zbog Jobsa, raznim manevrima uspio da Jobs bude izbačen iz tvrtke. Sculley se u Appleu zadržao do 1993., a dio

318 Michael MDritz

tog vremena vanjska su vrednovanja, barem po izvještajima analitičara iz Wall Streeta, bila pozitivna. U tih deset godina koje je Sculley proveo u Appleu, promet je s manje od milijarde dolara godišnje porastao na više od osam milijarda godišnje. Na prvi pogled, čini se da se radi o čudesnome postignuću. No stvarnost je bitno drukčija. Sculley se okoristio jednom moćnom silom - masovnom potražnjom za osobnim računalima. Takav rast tržišta prikriva sve vrste nedostataka, a tek kada se tempo rasta uspori ili dođe do gospodarske krize uočavaju se prave pukotine. Za Sculleyeva mandata u Appleu tvrtku je nadjačala gola sila IBMa, a potom i lukavo manevriranje "trgovca oružjem" u toj gospodarskoj grani, Microsofta, koji je operativni sustav licenciran IBM-u počeo nuditi svima zainteresiranima. To je dovelo do munjevitog širenja uređaja "kompatibilnih s IBM-om" - neke od njih proizvodile su posve nove tvrtke poput Compaqa, a druge već ugledni igrači poput DEC-a, te tajvanske tvrtke koje su vodile računa o troškovima i cijenama, poput Aeera. Ti su uređaji imali dvije zajedničke karakteristike: hardver je počivao na Intelovim mikroprocesorima, a operativni sustav osiguravao je Microsoft. Apple je, u međuvremenu, računao na Motoroline čipove (poslije IBM-ove), te je morao ulagati silan trud ne bi li uvjerio programere da pišu softver za Macintosh, čiji je tržišni udio s godinama sve više tonuo. Apple se borio na dvjema frontama, uz vrlo slabe saveznike, a na suprotnoj je strani bio Intel s divovskim budžetom - u djelatnosti u kojoj inženjering i kapital imaju veliku ulogu - kao i prave vojske programera koji su bili otkrili da mogu graditi posao na Microsofrovu DOS-u i njegovim nasljednicima na području operativnih sustava, Windowsima. ScuUey je na sve to dijelom reagirao postupnim podizanjem Appleovih cijena u nastojanju da održi razinu zarade - taj je plan privremeno povisio profit, ali je završio neuspjehom. Dok su neugodno dosadni pridošlice napadali, domišljatost je unutar Applea sahnula. Tvrtka koja je postala predvodnicom uvođenjem boje na Appleu II, grafičkog korisničkog sučelja na Macintoshu, stolnog izdavaštva i laserskog tiskanja, integriranih mreža, te stereozvuka, više nije bila na čelu. U trenutku Sculleyeva odlaska, usred prave lavine optužaba i protuoptužaba izazvanih njegovom sklonošću da bude u središtu pozornosti, te očijukanja s nacionalnom scenom, blagajna je bila prazna. Ona iskra maštovitosti ili, točnije, sposobnost da se perspektivna ideja pretvori u privlačan proizvod, II međuvremenu se ugasila. Tijekom deset godina koje je Sculley proveo na čelu tvrtke, Apple tržištu nije ponudio niti jedan

Povratak u Malo kraljevstvo 319 značajniji novi proizvod. Računala koja su se proizvodila u toj tvrtki nosila su sterilne nazive kao na primjer Performa, Centris i Quadra. Računala s više memorije, većim ekranima i većim diskovima jednostavno ne ulaze u kategoriju za nagrade za životno djelo. Newton, maleni digitalni organizator!dlanovnik koji je SculJey zagovarao u ulozi samoproglašenog glavnog direktora za tehnologiju, u praksi je bio tek skupi držač za vrata. U autobiografiji objavljenoj 1987. godine Sculley se - sada se čini u sklopu vrlo preciznog prikaza jaza koji je njegove sposobnosti dijelio od mogućnosti utemeljitelja kojeg je istisnuo iz tvrtke - žestoko okomio na Jobsove zamisli u vezi s budućnošću, te je napisao: "Apple je trebao postati čudesnom tvrtkom za proizvodnju proizvoda široke potrošnje. Bio je to sulud plan. Visoka tehnologija nije se mogla raditi i prodavati kao roba namijenjena širokoj potrošnji." Nakon otkaza Sculleyu, Apple se našao u teškoj situaciji. Windowsi 3.0, koje je Microsoft predstavio 1990. godine nisu bili skladni poput softvera za Macintosh, ali su ipak bili dobri. Sculley se vratio na Istočnu obalu, a Appleov tržišni udio i dalje je padao, dok se zarada drastično smanjila. Najbolji mladi inženjeri najradije su se prijavljivali za posao u tvrtkama poput Microsofta, Silicon Graphicsa ili Sun Microsystemsa. U vrijeme Scul\eyeva odlaska, Appleov Odbor direktora već se praktički raspadao. Osobe koje su imale velike vlasničke udjele u tvrtki i izravan interes za njezin uspjeh zamijenilo je neobično društvo. Tu skupinu gotovo je sigurno sastavio nominacijski odbor koji je silno želio iskazati političku korektnost okupljanjem tijela sastavljenog od pojedinaca različitog iskustva i podrijetla. Tijekom četiri godine sredinom devedesetih u Odboru su bili glavni financijski direktor tvrtke, čovjek koji je stvorio tvrtku za organiziranje kockanja na riječnim brodovima. glavni izvršni direktor jedne divovske europske tvrtke za pakiranje, prvi čovjek javne radijske mreže National Public Radio, te jedan izvršni menadžer iz Hughes Electronicsa i StarTV-a. Nitko od njih nije imao iskustva na području proizvodnje osobnih računala. nitko ni kraće vrijeme nije radio u Silicijskoj dolini, nitko nije osobito dobro poznavao ostale članove i nitko, osim Markkule, nije imao veće financijske ili emocionalne interese u Appleu. Teško je i zamisliti da su sebe smatrali nekakvim vlasnicima, a kamoli da su se tako i ponašali. Ako je i postojala spona koja ih je vezivala. onda je to po svoj prilici bila želja da izbjegnu mogućnost da se osramote. Nije nimalo neobično što su donijeli dvije katastrofalne odluke o imenovanju čelnog čovjeka tvrtke, s obzirom na to da se u oba slučaja radilo o ljudima kojima bi bila primjerenija uloga korporacijskog pogrebnika nego

320 Michael Moritz

nego maštovitog vođe. Prvi od njih, Michael Spindler, bio je Europljanin čija se poslovna karijera prije Applea sastojala od kratkotrajnih angažmana u DEC-u i Intelu, gdje je bio zadužen za marketinšku strategiju. Kao glavni izvršni direktor, nastavio je s pokušajima, koje je pokrenuo Sculley, da proda Apple - pri čemu su glavni ciljevi bili IBM, Sun Microsystems i Philips - te odvagivati bi li Macintoshov operativni sustav trebalo licencirati drugim proizvođačima. Savezništvo s IBM-om i Motorolom - bila je riječ o jednom od onih zamršenih korporacijskih odnosa koji u svijetu tehnologije u praksi nikad ne znače ništa - trebalo je usporiti Microsoft udruživanjem Appleova softvera s mikroprocesorima koje su proizvodile druge dvije spomenute tvrtke. Godine 1996., nakon što je na prvoj izvršnoj funkciji u Appleu proveo manje od tri godine, Spindlera su otpratili do izlaza. Osmeročlani odbor nije ni razmatrao kandidate izvan tvrtke, nego je povjerenje poklonio jednom kolegi direktoru, Gilu Ameliu, te ga zadužio za obnovu Applea. Iako je Amelia volio da ga oslovljavaju s "doktore" (imao je doktorat iz fizike), čak i prije njegova imenovanja bilo je očito da nije riječ o šamanu koji bi mogao izliječiti pacijenta o kojem je bila riječ. Dok je Apple tonuo, Steve Jobs je proživljavao svoje divlje godine - bilo je to mučno i naporno, bolno putovanje, iz današnje perspektive vjerojatno nešto najbolje što mu se ikada dogodilo. Nakon što su ga protjerali iz Applea, prodao je sve osim jedne dionice, te se, u dobi od trideset godina, odlučio na novi početak. Godine 1986. kupio je Pixar, tvrtku sa 44 zaposlenika koja je dotada bila u vlasništvu autora Ratova zvijezda, Georgea Lucasa, i koja je već bila stekla određen ugled zahvaljujući proizvodnji sustava za kompjutorsku animaciju. Jobsa je ponajviše zanimao utjecaj koji bi Pixarova tehnologija mogla ostvariti na osobna računala. No Pixar nije bio glavni događaj u Jobsovu razvoju. Godine 1985. osnovao je novu kompjutorsku tvrtku, koju je, sebi svojstvenim smislom za sklad i simboliku, nazvao NeXT. I tu počinje mučna priča kojaje vrhunac dosegla potkraj 1996. godine, uz najnevjerojatniji ishod: tvrtku je kupio Apple. U prostoru između nastanka i prodaje NeXT-a smjestile su se brojne sage. Ta je tvrtka pokazala koliko je teško pokrenuti novu tvrtku nakon iznimnih uspjeha postignutih u prvoj tvrtki. Jobs je bio žrtva svoje slave i zla glasa koji ga je pratio, a umjesto da se prisjeti svih pouka iz Appleove prve godine postojanja (kada nije bilo novca, kada su izvori i mogućnosti bili ograničeni, kada je i puko preživljavanje bilo upitno, a kao proizvodna linija služio je radni stol u garaži njegovih roditelja), njegovi prvi potezi u NeXT-u doimali su se poput nastavka života u tvrtki vrijednoj milijardu

Povratak u Malo kraljevstvo 321

dolara. Paul Rand dizajnirao je NeXT-ov logotip, baš kao što je to učinio i za IBM, ABC i UPS. Nadalje, I. M. Pei, to polubožanstvo modernističke arhitekture, angažiranje da konstruira otvorene "lebdeće" stube (odjeci tog elementa poslije će se pojaviti u mnogim Appleovim prodavaonicama), dok su Ross Perot, sveučilište Stanford i drugi (među njima i Jobs) osigurali početni kapital u iznosu koji je približno odgovarao novcu uloženome u Microsoft kada je 1986. izišao na burzu. NeXT se razvio u proizvođača računalnih radnih stanica za tvrtke, čime je Jobs napustio prirodno okruženje. Umjesto da radi na zamislima za proizvode kojima se mogu služiti milijuni potrošača, našao se na tržištu na kojem odluke o kupnji donose odbori koje nitko neće nagraditi za smioni odabir, na tržištu na kojem konkurenti poput Suna, Silicon Graphicsa, IBM-a, Hewlett-Packarda i, dakako, Microsofta, ne propuštaju priliku da prijezirom i pogrdama počaste suparnika, te na tržištu na kojem je skupa vojska zastupnika prodaje nužna da bi se uopće načelo tržište. Crno računalo u obliku kocke, koje je postalo žrtvom velikih kašnjenja i odgađanja - jedno od mnogih prokletstava koja ugrožavaju novu tvrtku koja raspolaže s previše novca - ubrzo se našlo uz ostale proizvode nastale zahvaljujući Jobsovu nadahnuću u newyorškome Muzeju modeme umjetnosti. Kupaca se dojmilo bitno manje. Utemeljiteljska je ekipa NeXT-a malo-pomalo izgorjela od silnih napora i jasnog mirisa neuspjeha. Godine 1993. Jobs je digao ruke od velikih sustava i pokušao transformirati NeXT u softversku tvrtku - upravo je takva strategija redovito najava propasti svake kompjutorske tvrtke. Do 1996. i NeXT i Apple već su bili na izdisaju. Jobs je sada već imao posve epizodnu ulogu na području proizvodnje računala. iako su mu se ustrajnost i strpljivost u Pixaru isplatili. Devet godina nakon što je kupio tu tvrtku. dovršetak animiranog filma Priča o igračkama i izlazak na burzu nakon toga omogućili su tvrtki trajniju financijsku moć da se nosi sa snagom ekskluzivnog distribucijskog partnera, Disneya (koji je, deset godina poslije, kupio tvrtku za 7,4 milijarde dolara, čime je Steve Jobs postao njezinim najvećim pojedinačnim dioničarom nakon samog Walta Disneya). A onda. gotovo kao u kakvom viktorijanskome ljubavnom romanu iz 19. stoljeća, Jobs je, načuvši za Appleovo zanimanje za kupnju tvrtke Be, koju je bio pokrenuo još jedan bivši Appleov menadžer. uvjerio Amelia kako bi mu bilo bolje kupiti NeXT, te iskoristiti njegovo snalaženje s operativnim sustavom UNIX, koji bi mogao poslužiti kao softverski temelj Appleove budućnosti. Amelia se odlučio za NeXT, kupio tvrtku za

322 Michael Moritz

430 milijuna dolara u gotovini, Jobsu dao 1,5 milijuna dionica i tako, i ne znajući, samome sebi potpisao izlaznu vizu. Slijedilo je nezgodno razdoblje u kojem je Jobs objavio kako ga zanima samo davanje savjeta Ameliu i briga za Pixar. Činjenica da je prodao sve osim jedne nedavno stečene Appleove dionice odražavala je njegovo stvarno mišljenje o Ameliu. Nepuna tri kvartala nakon što je NeXT postao dijelom Applea, Ameliaje zamijenio Jobs, koji je imenovan privremenim glavnim izvršnim direktorom. To je izazvalo zlurade priče i naslove koji su zvučali poput osmrtnica: "Kako je došlo do ovog kaosa? Neispričana priča o Appleovoj propasti" i "Trulo do srži" bile su tek dvije od mnogih poruka na naslovnicama vodećih časopisa. Michael Dell, tada jedan od ljubimaca djelatnosti proizvodnje osobnih računala, postavio je retoričko pitanje o Appleu u jesen 1997. godine: "Što bih ja učinio? Zatvorio firmu i vratio novac dioničarima." Steve Jobs očvrsnuo je zahvaljujući godinama provedenima u "divljini". Borba u NeXT-u naučila ga je kako da se nosi s teškom situacijom, a iskustvo na području animacije stekao je kao glavni izvršni direktor tehnološki najnaprednije kreativne tvrtke na svijetu. Apple koji je naslijedio u jesen 1997. više nije imao onaj kreativni žar i vodeću poziciju u tehnološkome sektoru, bio je gotovo posve bez novca, nije mogao angažirati sposobne mlade inženjere, gušio se u zalihama neprodanih računala i u pripremi nije imao ništa maštovito. Jobs nije imao romantične predodžbe. Odjel za marketing, koji je svim silama želio objaviti pomak nabolje, htio je Objaviti reklame s natpisom "Vratili smo se!" Jobs nije htio ni čuti za takvo što. Umjesto toga pokrenuo je reklamnu kampanju pod naslovom "Razmišljaj drukčije", koja se temeljila na nizovima crno-bijelih fotografija iznimnih pojedinaca. Na plakatima su se našla dvojica ikonoklastički nastrojenih poslovnih ljudi, no veliku većinu činili su pojedinci s područja umjetnosti i osobe poznate po inventivnosti. Bilo je tu glazbenika (Bob Dylan, Maria Callas i Louis Armstrong), slikara (Picasso i DalI), jedan arhitekt (Frank Lloyd Wright),zatim karizmatičnih vođa (Mahatma Gandhi i Martin Luther King), znanstvenika (Einstein i Edison), filmskih radnika (Jim Henson), plesačica (Martha Graham), te jedna pustolovka (Amelia Earhart). Cijela je kampanja bila jedan veliki poziv na okupljanje i akciju, ali i nedvosmislen odraz Jobsove umjetničke, senzualne, romantične, mistične, znatiželjne, zavodljive, asketske i teatralne prirode - elemenata koji se obično ne povezuju s prvim čovjekom jedne tehnološke tvrtke. Upravo su ti atributi u konačnici dobili izraz u Appleovim proizvodima, koje je Jobs pretvorio u predmet želja.

Povratak u Malo kraljevstvo 323

Reklamna je kampanja bila jednostavna i izravna, a to je možda bilo važnije unutar tvrtke nego izvan nje. Jasno i glasno pokazivala je da si tvrtka ne može priuštiti oponašanje drugih, nego mora utirati vlastiti put. Jobs je k tome prisilio tvrtku i na drukčije funkcioniranje. Smanjio je troškove, otpustio popriličan broj zaposlenika, ukinuo cijele proizvodne linije koje je smatrao bezvrijednima, nediferenciranima ili bezličnima, poput pisača ili Newtona. Prestao je licencirati Macintoshov operativni sustav drugim proizvođačima, ograničio distribuciju Appleovih proizvoda isključivo na najžešće distributere. pet svojih menadžera iz NeXT-a postavio kao stupove upravljačke ekipe, istodobno zadržavši Freda Andersona za glavnog financijskog direktora. Otpustio je većinu diskreditiranih članova Odbora direktora i zamijenio ih praktičnim, nepopustljivim ljudima kojima je vjerovao, ishodio Microsoftovo ulaganje vrijedno 150 milijuna dolara (koje je istodobno završilo višegodišnje prepucavanje između dviju tvrtki, ojačalo Appleov financijski položaj, te Internet Exploreru osiguralo istaknuto mjesto na Macintoshima), a nakon deset mjeseci karakterističnim je zavodljivo zaigranim nastupom predstavio novu liniju Macintosha. Godinu poslije, u jesen 1998., Apple se mogao pohvaliti godišnjim prometom od gotovo šest milijardi dolara, te zaradom koja je premašila 300 milijuna dolara, u usporedbi s prometom od 7,l milijarde i gubicima od jedne milijarde u vrijeme kada je preuzeo tvrtku. Unatoč Jobsovu upravljanju, rasprskavanje mjehura od sapunice zvanog "dotcom" ,recesija 2001. i Macov mali tržišni udio značili su da se Apple i dalje bori protiv dominantne struje. Rupe su bile pokrpane, beskorisni članovi posade bačeni u more, baš kao i bezvrijedni teret, no smjer plovidbe nije se mijenjao. To se odrazilo i u gubicima zabilježenima 200 l .• prvom negativnom saidu u tri godine. I upravo u toj neizvjesnoj situaciji rodili su se iPod i Appleove prodavaonice - u oba slučaja iz nužde i dojma da tvrtka ne može računati na tuđu dobrotu koja će pokretati njezin razvoj. Samostalni autori softvera, među kojima su bile i tvrtke poputAdobea, koja je Appleu pomogla u stvaranju tržišta za stolno izdavaštvo, počeli su dizati ruke od Macintosha. Zastupnici u maloprodaji. a osobito velike prodavaonice, ili su zanemarivali ili se uopće nisu obazirali na Appleove proizvode. Jobs i njegova menadžerska ekipa oduprli su se iskušenju velikih akvizicija - uobičajenom načinu na koji velike tvrtke najčešće pokušavaju izbjeći teška razdoblja i koje, gotovo uvijek, počinje od prezentacija s dijapozitivima u kojima se obećaju brda i doline, ali završava otpisima, rasprodajama, optužbama i protuoptužbama. Kad bi Appleovi upravitelji otkrili neki maleni proizvod ili perspektivnu skupinu koja bi ubrzo mogla

324 Michael Moritz

postati produktivnom i uklopiti se u već postojeće napore ili projekte u nastanku, ne bi gubili vrijeme. No za stvarni su se razvoj oslanjali na vlastitu pamet i domišljatost. Prvi primjer Appleove želje da se sam brine za sebe pojavio se u obliku iMoviea, softvera koji je korisnicima trebao pomoći u uređivanju i pohrani videomaterijala, aplikaciji kakvu je dotada mogao isporučiti npr. Adobe. Jobsova uvjerenost da će upravo videotvrtki ponuditi kartu koja vodi do slobode dovela je do toga da je pojava prodaje digitalne glazbe Apple zatekla potpuno nespremnog. Dok je Apple potrošačima predstavljao programe za obradu videozapisa, deseci milijuna ljudi otkrivali su da je internet prepun dostupne glazbe. Internetske stranice poput Napstera i Kazaae jako su ljutile glazbene izdavače, no ta mjesta na internetu, II kombinaciji sa stotinama modela prijenosnih mp3-reproduktora, obilježila su početak posve novog poglavlja u distribuciji zabavnih sadržaja. Tako je iPod zamišljen i užurbano izbačen na tržište upravo zbog takve promjene u potrošačkim navikama, brzinom koja je podsjećala na način na koji se na tržištu pojavio Sonyjev walkman. Od samog začetka do trenutka kada se našao na policama prodavaonica proteklo je manje od osam mjeseci - bio je to suludi, nepromišljeni projekt koji je trebao potaknuti Appleovu zamrlu prodaju u predblagdansko vrijeme 200 l. godine. Taj uređaj, koji je u početku radio jedino s računalima Macintosh, imao je posve novo, drukčije, korisničko sučelje - brojčanik koji je ljudima omogućavao da lakše pretražuju zbirke glazbenih datoteka - te daleko dulje trajanje baterije u odnosu na većinu drugih reproduktora. U samome uređaju krila se najvažnija odlika: kompaktna inačica UNIX-a, operativnog sustava koji je značio da se u tom aparatu nedužna izgleda nalazi računalna moć kakvom su se mogla pohvaliti i mnoga prijenosna računala. Godine 2003., dok su se glazbeni izdavači prepucavali i uludo trošili vrijeme, Apple je predstavio prvi internetski servis za zakonitu kupnju glazbe, te pojam albuma zamijenio novom stvarnošću: pojedinačnim skladbama. Iste godine kada je predstavljen iPod Apple je otvorio prvu maloprodajnu trgovinu, nekoliko kilometara od obale Atlantika, u Tyson's Corneru, u Virginiji. Poslije, tog istog dana otvorila se i druga prodavaonica, u blizini obale Tihog oceana, u kalifornijskome Glendaleu. Te su prodavaonice bile još jedan izraz potrebe da Apple preuzme sudbinu u vlastite ruke. Većini je to izgledalo kao potez očajnika, osobito s obzirom na to da izvan svijeta mode i kozmetike gotovo i nije bilo primjera da proizvođač postaje uspješnim igračem u maloprodaji. Na Appleov pristup maloprodaji utjecao je uspjeh jedne druge tvrtke iz sjeverne Kalifornije, The Gapa.

Povratak u Malo kraljevstvo 325

Jobs je bio postao direktorom tvrtke, a Mickey Drexler, trgovac koji je vodio The Gap tijekom desetogodišnjeg uzleta, postao je članom Appleova Odbora direktora. Prvu Appleovu prodavaonicu krasila je prava trgovačka virtuoznost. Računala, softver i elektronički uređaji široke potrošnje bili su ondje izloženi u atmosferi nalik na dašak svježega kalifornijskog morskog zraka. I iPOd i Appleove prodavaonice pogodili su potrošačku žicu, a uprava tvrtke objeručke je hvatala prilike žudnjom i užitkom kakvima neumorni i iskusni putnici stižu u oazu. Razne inačice iPoda tržištu su predstavljane čim je to postalo moguće, a unutar četiri godine uređaj s 5 GB i crnobijelim prikazom pretvorio se u reproduktor u boji sa 60 GB. Kada bi neki od modela počeo pokazivati znakove zamora, Appleova uprava odupirala se prilici da iz njega izmuze i posljednju kapljicu u smislu prodaje, te bi ga odmah zamijenila nečim boljim. Jednak pristup primijenila je i na prodavaonice, s barovima Genius, i neumorne trgovačke putnike oboružane bežičnim terminalima za kreditne kartice. Appleova udarna prodavaonica u SAD-u, koja je 2006. otvorena u Petoj aveniji na Manhattanu, točno pet godina nakon otvaranja prvih dviju prodavaonica, označila je vrhunac. Ondje, na trgu ispred jednoga drugog, ali bivšeg, simbola američkog uspjeha, zgrade General Motorsa, lebdi staklena kocka u kojoj je izvješen Appleov osvijetljeni logotip. Okvir kocke izrađen je od ručno obrađenog japanskog čelika, podove prekriva talijanski pješčenjak, a mase posjetitelja svih dobi i podrijetla onamo dolaze dvadeset četiri sata na dan, šeću, razgledavaju, pregledavaju i kupuju. Appleove prodavaonice dosegnule su milijardu dolara maloprodajnog prometa brže nego ijedna druga tvrtka, a 2007. godine promet po četvornome metru - pojednostavnjena verzija "zdravlja" maloprodajne mreže - bio je više od deset puta veći nego u slučaju Saksa, četiri puta veći nego u Best Buyu, a bez problema je potukao čak i Tiffany. Appleov napredak neizbježno su pratili i određeni posrtaji. Povremeno su se događale pogreške s proizvodima: Macintosh uprovidnome plastičnom kućištu na kojem su se pojavljivale tanke površinske pukotine, neuvjerljive inačice iPoda predstavljene u suradnji s Motorolom i HewlettPackardom, baterije u prijenosnicima koje bi se pretjerano zagrijavale, a povremeno je bilo i proizvoda, poput prve inačice Apple TV-a, koji nisu ispunili očekivanja. Poslije je došlo do nepredviđenih i neugodnih problema s povlaštenim dionicama, a to se osobito odnosilo na dva velika dara u obliku dionica Steveu Jobsu 2000. i 200 l., paketa kojih se odrekao 2003. godine. To, kao i još neki darovi u obliku dionica drugim visokim

326 Michael Moritz

menadžerima, privuklo je pozornost Odbora za vrijednosnice i burze, podiglo ponešto prašine s okusom neprimjerenosti, te na neko vrijeme zaokupilo poslovne publikacije. No Apple ništa nije ugrozilo toliko kao zdravlje Stevea Jobsa kada je 2004. objavljeno da mu je zbog raka operirana gušterača. Glasine o nasljedniku iPoda počele su kolati još davno prije nego što je Steve Jobs jedan od solo nastupa, koji su s vremenom postali njegovim zaštitnim znakom, ovaj put u San Franciscu, 2007. godine, iskoristio da javnosti predstavi Appleovu varijaciju na temu računala veličine dlana. Iako je uređaj nazvan iPhone, nipošto se nije radilo o konvencionalnome mobitelu ili mp3-playeru, bio je daleko i od osobnog digitalnog rokovnikal organizatora, a nije osobito sličio ni prijenosnom uređaju za igrice. Onoga dana kada je predstavljen iPhone, iz naziva tvrtke službeno je izbrisana i riječ "computer", tako da se tvrtka otada zove samo Apple, Inc. - što je odraz velikog puta koji je tvrtka prevalila tijekom prethodnih godina. iPhone je bio veličanstven izraz Appleova pristupa dizajnu proizvoda. Nije nastao na temelju mukotrpnih istraživanja, rada s pokusnim skupinama korisnika, niti kupnjom neke druge tvrtke koja nudi traženi proizvod. Sve je počelo od toga što je nekoliko ljudi pokušalo konstruirati proizvod kojim bi se voljeli služiti i kojem bi bili ponosni vlasnici. Kao i u slučaju mnogih drugih proizvoda stvorenih pod Jobsovim vodstvom, i ovom je prigodom trebalo pomno proučiti mane postojećih proizvoda, prilagoditi tuđe zamisli, te ih stopiti u nešto što je, 2007. godine, moglo poteći jedino iz Applea. Privlačnost i romantičan prizvuk povezanosti s Appleom bili su toliki da je uprava AT &T-a, uz drakonske odredbe ugovora, postala ekskluzivnim američkim distributerom proizvoda koji gotovo nije ni vidjela. I dok se u reklamama, oglasima i medijskim izvještajima za opisivanje iPhonea i drugih Appleovih proizvoda često koristio izraz "revolucionarno" ,zapravo se radilo o evolucijskim dosezima - profinjenim poboljšanjima napola dovršenih zamisli i proizvoda prepunih kompromisa i nedostataka koje su druge tvrtke prerano isporučile u prodavaonice. iPhone se doimao jednostavnim. Odmah se pokretao. Nalazio se u kućištu tanjem od 12 milimetara i mogao se spojiti sa svim ostalim uređajima - od superračunala do protupožarnih detektora - priključenima na internet. No takva jednostavnost, osobito elegantna jednostavnost, ne postiže se onoliko jednostavno koliko se čini na prvi pogled. Jobsovo maestralno postignuće, doseg gotovo bez presedana, sastojalo se u tome što je osigurao da tehnološka tvrtka koja zapošljava desetke tisuća ljudi možc proizvoditi i prodavati milijune silno složenih, a ipak profinjenih i

Povratak u Malo kraljevstvo 327

prelijepih proizvoda, moćnih i pouzdanih, uređaja koji ujedno odražavaju i lakoću postojanja. To je veliki Appleov trijumf. Jedno je kada se pojedinac izražava na svoj način - Matisse linijom, Henry Moore oblikom, W. H. Auden frazom, Copland taktom, Chanel krojem - a nešto posve drugo kada se zametak zamisli u nedogled razvija, profinjuje, preoblikuje, ukalupljuje, dotjeruje, mijenja i odbacuje prije nego što autori zaključe da je dovoljno savršen da počnu proizvoditi milijune primjeraka. Drugi je par rukava i kada treba usmjeravati, pridobivati, gurkati, poticati, nagovarati, nadahnjivati, kritizirati, organizirati i hvaliti - radnim danima i vikendom - one tisuće ljudi širom svijeta nužne za proizvodnju nečega što se sprema u džep ili torbicu ili, u slučaju računala, leži ili stoji u krilu ili na radnome stolu. U određenome smislu iPhone je podsjećao na početke Applea i način na koji se autore softvera širom svijeta poticalo da pišu programe za Apple II. U razmjerima nezabilježenima još otkako je Microsoft okupio pravu vojsku softverskih plaćenika koji su pohrlili za njegovim operativnim sustavima DOS i Windows, iPhone je izazvao eksploziju zanimanja programera širom svijeta, tako da je danas iz Appleova AppStorea dodirom na ekranu moguće kupiti desetke tisuća aplikacija, od programa koji spašavaju život do onih neozbiljnih i trivijalnih. Prodaju Appleovih računala Macintosh sada nadmašuju proizvodi o kojima se početkom ovog stoljeća nije ni razmišljalo, a kamoli da su bili osmišljeni. Popularnost iPoda i iPhonea, kao i dostupnost Appleove maloprodaje oživjeli su i prodaju računala Macintosh, a tomu je pripomogao i prijelaz na Intelove mikroprocesore, kao i stalna poboljšanja operativnog sustava, koji je sada već na glasu kao stabilniji i sigurniji od Windowsa. Ukupno gledajući, rezultati su izvanredni, pravo priznanje možda i najkreativnijem industrijskom zaokretu u povijesti Amerike. Na završetku Jobsova desetogodišnjeg razdoblja na čelu Applea, eri u kojoj se tempo rasta II djelatnosti proizvodnje osobnih računala usporio tako da sada napreduje gotovo puževim korakom, promet te tvrtke porastao je sa šest na 32,5 milijardi dolara, a cijena dionica na vrhuncu je bila četrdeset puta viša od početne. U razdoblju kada je toliko toga fiktivno. kada su se tolika carstva gradila u zraku i kada se prijevare nisu čak ni prikrivale,Apple stoji kao simbol smionosti, domišljatosti i poduzetnosti. Kada se toliko toga nagomilalo na pravim planinama dugovanja, ugodno je znati da se stvarna zarada i opipljivi profit mogu upotrijebiti za ulaganje u budućnost. Kada slabašne tvrtke jure u Washington i cendravim glasom od države traže novac za

328 Michael Moritz

izlazak iz krize. lijepo je shvatiti da ništa nije djelotvornije od duha nemirne tvrtke kojoj prijeti nestanak. Kada su toliki matematičari i znanstvenici nanjušili privlačan miris Wall Streeta i na temelju svojih znanja i vještina počeli pripremati beskorisne obrasce rizika. pravi je užitak znati da su neki od njihovih suvremenika odbacili primamljivost manhattanskih nebodera i odlučili pisati kompjutorske kodove ili programirati čipove, bez čega se Appleovi uređaji nikad ne bi pojavili u stvarnome svijetu. Kada se vize i radne dozvole uskraćuju najbistrijim umovima iz inozemstva, još je zgodnije i smislenije vidjeti kako je među Appleovim inženjerima i mnoštvo imigranata i Amerikanaca prve generacije. Kada druge tvrtke u žurbi izlaze na tržište gotovo uopće ne mareći za dizajn i završnu obradu. olakšanje je vidjeti dokaze o tome da su estetika i pozornost posvećene pojedinostima uistinu važne i da odnose prevagu. Ako je ikada i postojala tvrtka koja je u stvarnosti pokazala kako se primjenjuje slogan "Da, mi to možemo", onda je svakako riječ o Appleu u proteklih deset godina. Kao što je slučaj sa svim knjigama koje se bave poslovnim svijetom, i ovo je priča o prošlosti, a ne o sadašnjosti. A kao što je slučaj sa svim pričama o uspjehu, ovo je bila velika pobjeda čovjekove volje. Pred nama je sutrašnjica. Niti jedna tehnološka tvrtka dosada nije mogla ustrajno i dosljedno proizvoditi iznimne proizvode široke potrošnje tijekom pola stoljeća. U Appleovu slučaju stoga se postavlja neizbježno pitanje: Što je sljedde na redu? Može li i dalje raditi tako da svaki put vrhunskom izvedbom zasluži bis? Hoće li vodstvo uvijek razmišljati i djelovati drukčije? U doba straha i zabrinutosti za zdravlje Stevea Jobsa nakon objave informacije o presađenoj jetri, posve je prirodno upitati se tko bi jednoga dana mogao naslijediti čovjeka čiji su identitet i sudbina toliko neraskidivo vezani uz Apple? Kako će ta tvrtka izbjeći sudbinu Sonyja nakon povlačenja Akia Marite? Hoće li Appleov sljedeći prvi čovjek imati dovoljno vlasničkog instinkta da ne zastaje i ne pita se: "Što bi sada učinio Steve?" Naposljetku, uvijek postoji i onaj najbolji barometar stanja u svakoj tehnološkoj poslovnoj organizaciji - riječ je o pitanju može li tvrtka ostati mlada duhom. A to znači da je potrebno odgovoriti na najteže od svih pitanja. Što će kod najdarovitijih dvadesettrogodišnjih inženjera na najboljim svjetskim sveučilištima održavati žudnju za time da čuju kako im se nudi posao u tvrtki koja se nekoć zvala Apple Computer, Inc.?

MICHAEL MORITZ rodio se u Cardiffu, u Walesu, a školovao na oxfordskome Christ Churchu. Nakon što je neko vrijeme radio kao Timeov dopisnik, Moritz je pristupio Sequoia Capitalu, privatnoj investicijskoj tvrtki koja je pripomogla pokretanju i organiziranju mnogih tvrtki,

među

kojima su i Yahoo!, Google, PayPai, Cisco

Systems, Electronic Arts, Oracle, Network Appliance i YouTube. Sa suprugom i dvoje djece živi u San Franciscu.

331

CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 766114 IS'BN 978-953-56616-0-3

"Fascinantna priča ... izvrsno pripovijeda kako su StevelI Jobs i Stepliell Wo.:niak, tillejdžerski telinološki geniji be.: jasne vi::ije o sl'ojem životu, naišli na prav; proizvod u pravo vrijeme i osigurali si vječnu "išli II povijesti informacijske revolucije. " rhl

York Tim s

.~

"Iscrpan prikaz .. .fascinacija ne popu.5ta ni na treII/Ilak. "

rh \\'ashington Post

" Ovaje knjiga auto karta za poduzetnike koji se žele IIgledati na Stevea Jobsa. Ali zapamtite: oni koji Ilisu II stanjlll/aučiti ;z /ljegove priče lIećeje moći ponoviti." Gu)' Ka ",. saki.

lo"nJ\,



i5T'!LE I

a

www.isryle.hr

9789535 661603

Cijena 195,00 kn