Stephanie Laurens - Preljubnikova Zakletva

Zavjetovao se da se nikada neće oženiti. Za razliku od drugih muškaraca iz obitelji Cynster, Vane se nikako nije želio vezati uz samo jednu ženu, koliko god ona bila očaravajuća. Impozantno ladanjsko zdanje Bellamy Hall činilo mu se kao savršeno mjesto na kojemu bi se mogao privremeno skloniti od londonskih udavača, no kada ondje upozna neodoljivu Patience Debbingon, shvatit će da je ona njegova prava ljubav, žena koja u njemu može probuditi puno više od obične želje za zavođenjem. No, Patience se neće lako predati Vaneovu senzualnom udvaranju. On je arogantan, drzak i nevjeran, poput svakog muškarca, pa iako od njegovih poljubaca gubi glavu i topi se već od samoga njegova dodira, zavjetovala se da nikad neće dopustiti da joj neki muškarac slomi srce. Tko će od njih dvoje prvi prekršiti zavjet?

»Vane napokon upoznaje ženu koja mu je ravna po neovisnosti i slobodnom duhu... Nova sjajna, senzualna i neodoljiva ljubavna priča jedne od najsvježijih autorica ovoga žanra.« Romantic Time »Stephanie Laurens posebno je vješta u prikazu nepopravljivih zavodnika iz georgijanskog doba, aristokrata profinjene suzdržanosti i silovitih nagona, kao i u minucioznim i neobuzdanim ljubavnim prizorima.« Amazon.com

Listopad 1819. Northamptonshire

rebali bismo požuriti. Ovo izgleda kao da su nam svi psi pakla za vratom.« »Što?« Trgnut iz nelagodnog razmišljanja, Vane Cynster podigao je pogled s ušiju konja predvodnika i pogledao uokolo. Pogled mu se napokon skrasio na njegovu konjušaru Dugganu — i na gomili prijetećih tmurnih oblaka koji su im se straga brzo primicali. »Prokletstvo!« Vane je vratio pogled na konje i pucnuo uzdama. Par sivaca upregnutih u njegovu kočiju s dva kotača snažno je zakoračio. Bacio je pogled preko ramena. »Misliš li da im možemo pobjeći?« Zagledan u olujne oblake, Duggan je odmahnuo glavom. »Imamo pet kilometara prednosti, možda osam. Nedovoljno da se vratimo u Kettering, a još manje da stignemo do Northamptona.« Vane je opsovao. Nešto ga je morilo još i više od pomisli da bi mogao pokisnuti. Osjetio je kao da mu zdvojnost zariva svoje mamuze u mozak; pogleda uperenog u cestu po kojoj su sivci hitali, tražio je neku mogućnost, neki pravac bijega. Do prije samo nekoliko minuta razmišljao je o Devilu, vojvodi od St. Ivesa, svom rođaku, drugu iz djetinjstva i najbližem prijatelju — i o ženi koju mu je sudbina dodijelila, Honoriji, sada vojvotkinji od St. Ivesa. Onoj koja je Vaneu i ostaloj četvorici još neoženjenih Cynstera naredila ne samo da financiraju, nego i da osobno prisustvuju misi posvećenja obnovljenog krova crkve u selu Somersham, u blizini sjedišta vojvodstva. Doduše, taj je novac ionako bio nepravično stečen. Bio je to dobitak od oklade koju ni ona ni njihove majke nisu odobrile. Stara izreka da su jedine žene zbog kojih se Cynsteri trebaju zabrinjavati njihove supruge u ovom se naraštaju pokazivala istinitom, kao i kod onih prethodnih. A razlozi tome bili su nešto o čemu nijedan Cynster nije želio previše razmišljati. Upravo je zbog toga i imao tako silnu želju skloniti se s puta oluji. Sudbina je, maskirana u oluju, uredila da se Honoria i Devil upoznaju u okolnostima koje su neminovno vodile njihovu vjenčanju. Vane nije namjeravao nepotrebno riskirati. »Bellamy Hall.« Uhvatio se za tu misao kao utopljenik za slamku. »Minnie će nam pružiti zaklon.« »Prava zamisao.« Duggan je zvučao veselije. »Trebali bismo biti blizu skretanja.« Skretanje im se ukazalo iza idućeg zavoja; Vane je u punoj brzini skrenuo, a zatim prokleo i usporio konje. Uski puteljak bio je neravniji od ceste s koje su upravo sišli.

Previše naklonjen svojim brzim konjima da bi riskirao neku njihovu ozljedu, usredotočio se, pustio ih je da nastave najvećom brzinom kojom ih se usuđivao potjerati, sablasno svjestan sve veće tmine neprirodnog, preranog sumraka i sve jačeg vjetra. Somersham Place, Devilovu glavnu rezidenciju, napustio je nedugo nakon objeda, nakon što je cijelo jutro proveo na misi povodom dovršetka obnove krova koju su platili on i njegovi rođaci. Namjeravajući poći u posjet prijateljima u blizini Leamingtona, ostavio je Devila da uživa u svojoj ženi i sinu te se zaputio na zapad. Očekivao je da će s lakoćom doći do Northamptona i udobnosti koje je ondje nudio Blue Angel. Umjesto toga, zahvaljujući sudbini, noć će provesti s Minnie i njezinim ukućanima. Ali barem će biti na sigurnom. Kroz živicu njima s lijeva, Vane je u daljini opazio vodenu površinu, olovno sivu pod nebom što se mračilo. Bila je to rijeka Nene, što je značilo da je Bellamy Hall blizu; stajao je na dugoj, strmoj uzvisini koja se nadnosila nad rijeku. Prošle su godine od njegova posljednjeg posjeta ovom mjestu — naprečac se nije mogao sjetiti niti koliko, ali nije nimalo sumnjao u dobrodošlicu. Araminta, ledi Bellamy, ekscentrična udovica bogatuna, bila mu je kuma. Neblagoslovljena vlastitom djecom, Minnie se prema njemu nikad nije odnosila kao prema djetetu; tijekom godina postala mu je dobra prijateljica. Katkad preoštroumna prijateljica sklona prigovaranju i prodikama, ali svejedno prijateljica. Kao kći vikonta, Minnie je rođenjem stekla mjesto u visokom društvu. Nakon smrti svoga supruga Sir Humphreyja Bellamyja, povukla se iz društvenog života i odlučila radije ostati u Bellamy Hallu, gdje je upravljala šarolikim kućanstvom koje su sastojalo od osiromašenih rođaka i bogatih socijalnih slučajeva. Kad ju je jednom upitao zašto se okružila takvim ulizicama, Minnie je odgovorila da joj je, u njezinim godinama, ljudska priroda glavni izvor zabave. Sir Humphrey joj je ostavio dovoljno veliko bogatstvo da sebi taj hir može priuštiti, a Bellamy Hall, groteskno ogroman, bio je dovoljno velik da ugosti njezinu neobičnu menažeriju. U želji da se napoje zdravim razumom, ona i njezina družica, gospođa Timms, povremeno bi skoknule do prijestolnice, ostavljajući ostatak kućanstva u Northamptonshireu. Vane bi se uvijek javio Minnie kad bi svratila do grada. Nad drvećem pred njima uzdizali su se gotski tornjići, a zatim su se pojavili i opekom sazidani stupovi dveri s vratnicama od kovanog željeza. Bile su odškrinute. Uz mračno zadovoljan osmijeh, Vane je potjerao konje kroz njih; pobijedili su oluju — sudba ga nije zatekla na spavanju, potjerao je sivce u kasu niz ravan prilaz. Bio je obrubljen velikim bujnim grmljem što je treperilo na vjetru; prastara stabla bacala su nemirne sjene po šljunku. Mračan i tmuran, s brojnim prozorima, uronjen u gustu tamu i zagledan u njih mnoštvom svojih plosnatih očiju, Bellamy Hall uzdizao se na kraju tog puta nalik na tunel. Izdužena je gotička neman, s bezbrojnim arhitektonskim elementima naguranima jedan do drugog i u cijelosti nedavno raskošno ukrašena u georgijanskom stilu, trebala izgledati odvratno, pa ipak, u zaraslom parku i s kružnim dvorištem pred sobom, zdanje je uspijevalo izbjeći izgled potpune rugobe. Bilo je to, razmišljao je Vane prolazeći dvorištem prema štalama, prikladno

ezoterično prebivalište za jednu ekscentričnu staricu i njezino neobično kućanstvo. Dok je zaobilazio ugao kuće, nije primijetio niti znaka života. Ipak, u štalama je bilo živo. Konjušari su užurbano pripremali konje za nadolazeću oluju. Prepustivši Dugganu i Minnienom glavnom konjušaru Grishamu, da se pobrinu za sivce, Vane se dugim korakom zaputio u kuću, stazom koja je vodila kroz grmlje. Premda zarasla, bila je prohodna; staza je izlazila na loše održavan travnjak koji se nastavljao oko ugla jednog krila. Iza tog ugla, znao je Vane, nalazila su se bočna vrata koja su gledala prema širokom prostranstvu travnjaka s malom vojskom velikog kamenja, ostacima opatije na kojima je Hall dijelom bio podignut. Ruševine su se pružale prilično daleko; sam se Hall uzdizao na mjestu nekadašnje opatijine dvorane za goste, inače opljačkane za vrijeme Raspuštanja samostana koje je naredio Henrik VIII. Kad se primaknuo uglu, pred njim su se ukazali blokovi pješčenjaka nagriženog zubom vremena, raspršeni po debelom zelenom tepihu. Negdje na polovici toga prema mračnome nebu uzdizao se jedan jedini luk, sve što je ostalo od nekadašnje glavne lađe opatije. Vane se nasmiješio; sve je bilo točno onako kako je pamtio. U posljednjih dvadeset godina ništa od Bellamy Halla nije se promijenilo. Zašao je za ugao — i otkrio da nije bio u pravu. Zastao je, pa zatreptao. Punu minutu je stajao tako skamenjen, prikovanog pogleda, potpuno usredotočen. A zatim je, još uvijek zureći, uma potpuno zaokupljenog prizorom pred njim, nastavio naprijed, koracima prigušenim gustom travom. Zaustavio se nasuprot velikom lučnom prozoru, nekoliko koraka od polukružnog cvjetnog nasada što se pred njim prostirao. Odmah iza dame odjevene u fini, lepršavi muslin s uzorkom grančica, nagnute nad cvijećem po kojem je čeprkala. »Mogla bi mi pomoći.« Patience Debbington je otpuhnula u stranu uvojke što su joj pali na oči i namrštila se mački Myst, koja je spokojno sjedila među biljkama, sa zagonetnim, nedokučivim izrazom na licu. »Mora biti negdje ovdje.« Myst je samo trepnula velikim plavim očima. Uzdahnuvši, Patience se nagnula najviše što se usudila i ponovno začeprkala po korovu. Takvo saginjanje u struku, s rukama u cvjetnoj gredici i nožnim prstima u laganim cipelama ukopanim u mekani rub gredice, teško da je bio najelegantniji i nipošto stabilan položaj. Nije se, doduše, morala zabrinjavati oko toga da će je itko vidjeti — svi su se drugi već oblačili za večeru. Točno ono što je i ona trebala činiti — i što bi i činila — da nije primijetila kako je mala srebrna vaza što je krasila prozorsku dasku nestala. Kako je prozor ostavila otvorenim, a Myst je tom rutom često prolazila, zaključila je da je Myst sigurno u prolazu srušila vazu i da se ona otkotrljala preko ravne prozorske daske i pala u cvjetni nasad pod prozorom. Zanemarila je činjenicu da nikada nije vidjela Myst kako išta slučajno obara; bilo joj je draže vjerovati da je Myst nespretna, nego da je to još jedno djelo njihova tajanstvenog lupeža. »Nije tu«, zaključila je Patience. »Ili je barem ja ne mogu vidjeti.« I dalje nagnuta, pogledala je Myst. »Možeš li ti?« Myst je ponovno trepnula, i pogledala iza nje. Potom se mazna siva mačka ustala i elegantno odšetala iz cvjetne gredice.

»Čekaj!« Patience se napola okrenula, ali odmah se zatim zaljuljala unatrag, trudeći se zadržati nestabilnu ravnotežu. »Sprema se oluja — stvarno nije vrijeme za odlazak u lov na miševe.« Govoreći to, uspjela se uspraviti i tako ostala licem okrenuta kući, gledajući ravno u prazne lučne prozore salona na donjem katu. Uz potamnjelo olujno nebo, prozori su bili poput zrcala. Odražavali su lik muškarca koji joj je stajao odmah za leđima. Glasno uzdahnuvši, Patience se hitro okrenula. Pogled joj se sudario s muškarčevim — oči su mu bile oštre, kristalno sive, blijede pod slabašnim svjetlom. Budno su je promatrale, na način koji nije mogla odrediti. Stajao je ne više od metra dalje od nje, visok, elegantan i neobično strog. U trenutku kad joj je mozak zabilježio te činjenice, Patience je osjetila kako joj pete tonu sve dublje — u mekano tlo cvjetne gredice. Rub gredice joj se urušio pod stopalima. Širom je otvorila oči i usnama oblikovala bespomoćno »Oh.« Mašući rukama, počela je padati na leđa... Muškarac je reagirao tako hitro da su mu se pokreti stopili jedan u drugi — ščepao ju je za nadlaktice i snažno je povukao prema sebi. Sudarila se s njime, grudima u njegova prsa, bokovima o čvrsta bedra. Sudar joj je istjerao zrak iz pluća i natjerao da se bori opet doći do daha. Jedva je hvatala zrak i plućima i u mislima. Snažne su je ruke zadržale u uspravnom položaju, a njegovi joj dugi prsti poput željeznih okova stegnuli ruke. Grudima je osjetila njegova poput kamenog zida tvrda prsa; ostatak njegova tijela, posebice duga bedra što su ih držala u zagrljaju, činio se gipkim poput rastezljivog čelika. Bila je bespomoćna. Potpuno i apsolutno bespomoćna. Patience je podigla pogled i susrela se s muškarčevim pepeljastim očima. Dok ih je promatrala, sive su mu oči potamnjele. Izraz koji se u njima nazirao — snažno usredotočen — natjerao ju je da osjeti kako ju prožima krajnje čudna jeza. Zatreptala je; pogled joj se spustio — do muškarčevih usana. Duge, tanke, no prekrasnih proporcija, bile su kao isklesane. Zadivile su je. Nije mogla odvojiti pogleda od njih. Hipnotizirajuće konture su se pomjerale, gotovo neprimjetno smekšavale, a njezine su usnice bridjele. Progutala je slinu i duboko udahnula očajnički joj potreban zrak. Grudi su joj se uzdigle, pomičući se uz neznančev kaput, pritišćući još snažnije o njegova prsa. Uzbuđenje je prostrujalo cijelim njezinim tijelom, od neočekivano čvrstih bradavica pa sve do nožnih prstiju. Još je jednom duboko udahnula i napela se, ali nije mogla zaustaviti treperenje koje ju je obuzelo. Neznančeve su se usne stanjile i asketske se crte lica stvrdnule. Prsti su mu se stegnuli oko njezinih ruku i dok ga je u šoku promatrala, podignuo ju je s lakoćom te je oprezno spustio pola metra dalje. Zatim je zakoračio unatrag i nemarno se naklonio. »Vane Cynster.« Podigao je jednu smeđu obrvu, ali i dalje je gledao u nju. »Došao sam u posjet ledi Bellamy.« Patience je zatreptala. »Ah... da.« Nije znala da se muškarci mogu tako kretati — osobito muškarci njemu nalik. Bio je visok, krupan, vitak, ali mišićav, pa ipak su mu

pokreti bili besprijekorno usklađeni. Taj uglađeni sklad je na neki nejasan način opuštenu gracioznost činio zadivljujućom. Njegove riječi, izrečene glasom tako dubokim da ga je mogla zamijeniti za tutnjavu oluje, naposljetku su joj doprle do svijesti. Svim se silama trudeći obuzdati svoje misli, pokazala je prema vratima s njezine desne strane. »Već je odjeknuo prvi zvuk gonga.« Vane je uhvatio njezin razrogačeni pogled i nekako uspio potisnuti požudni osmijeh — nije bilo potrebe za plašenjem plijena. Prizor koji je sada imao pred očima — ljupke obline što su savršeno ispunjavale haljinu od muslina boje bjelokosti s uzorkom grančica — u svakoj je pojedinosti bio zamaman kao i onaj koji mu je prvi privukao pažnju — veličanstvene obline njezine pozadine koje su se jasno ocrtavale ispod zategnute tkanine. Kad bi se pomicala, i one su se gibale. Nije se mogao sjetiti kada ga je neki prizor tako očarao, toliko zagolicao njegova bludnička čula. Bila je prosječne visine, čela u razini njegova vrata. Kosa joj je, raskošno smeđa i blistavo sjajna, bila sputana labavim čvorom, tako da su joj se sjajni uvojci uvijali oko ušiju i potiljka. Pod profinjenim smeđim obrvama velike oči boje lješnjaka gledale su ga s izrazom koji je teško razaznavao u tmini. Nos joj je bio pravilan; put blijedožućkasta. Ružičaste su joj usne jednostavno preklinjale da ih se poljubi. Malo je nedostajalo da to i učini, ali okusiti nepoznatu damu prije propisnog upoznavanja jednostavno nije bilo u redu. Njegova joj je šutnja dala prigodu da se pribere; osjetio je njezin sve veći otpor, u očima joj vidio da se sprema namrštiti. Vane je dopustio da mu se usne izviju u osmijeh. Znao je točno što je htio učiniti — njoj, s njom; ostala su samo pitanja gdje i kada. »A vi ste...?« Oči su joj se neznatno suzile. Uspravila se, sklopivši ruke pred sobom. »Patience Debbington.« To ga je pogodilo poput topovske kugle i ostavilo bez daha. Vane je zurio u nju; studen je propupala u njegovim grudima. Brzo se širila, zahvaćajući mu mišić za mišićem reakcijom nijekanja. Zatim ga je ispunila nevjerica. Bacio je pogled na njezinu lijevu ruku. Nikakav joj prsten ili drugi ures nije resio odgovarajući prst. Nije mogla biti neudana — bila je u srednjim dvadesetima; mlađe žene nisu posjedovale tako zrele obline. U to je bio posve siguran — polovicu svoga života proveo je u proučavanju ženskih oblina; bio je stručnjak za to. Možda je bila udovica — što je potencijalno bilo još bolje. Proučavala ga je kriomice, pogled joj je klizio po njemu. Vane je osjetio dodir njezina pogleda, osjetio je kako se u odgovoru na taj neumjestan pogled u njemu opet budi lovac; oprez mu se vratio. »Gospođica Debbington?« Dignuvši pogled, potvrdno je kimnula — a Vane zamalo zarežao. Posljednja mogućnost — usidjelica bez novca i poznanstava. Mogao bi je učiniti svojom ljubavnicom. Mora da mu je pročitala misli; prije nego što je uspio formulirati pitanje, ona je odgovorila na nj. »Nećakinja sam ledi Bellamy.« Prasak groma zamalo je nadjačao njezine riječi. Vane je pod okriljem buke jedva čujno opsovao, s mukom se opirući nagonu da uputi svoj gnjev prema nebesima.

Sudbina ga je gledala kroz one bistre oči boje lješnjaka, koje kao da su ga osuđivale. »Molim vas, ovuda« — pokazala mu je prema obližnjim vratima, pa ga oholo povela — »reći ću Mastersu da obavijesti tetu o vašem dolasku.« Usvojivši stil, a shodno tome i stalež Minniena neočekivanog posjetitelja, Patience nije niti pokušala skrivati svoje mišljenje; glas joj se ispunio nadmenim prezirom. »Moja teta vas očekuje?« »Ne... ali bit će joj drago vidjeti me.« Kakav je to suptilan prijekor osjetila u njegovu daleko prenaglašenom udvornom tonu? Progutavši ponos, Patience je nastavila dalje. Osjećala je kako joj se njegova pojava, krupna i krajnje muževna, kreće za leđima. Čula su joj poskakivala, ali čvrsto ih je zauzdala i podigla bradu. »Pričekajte u salonu — prva vrata desno — Masters će doći po vas kada vas teta bude mogla primiti. Kao što sam spomenula, svi se ukućani trenutačno presvlače za večeru.« »Naravno.« Izrečena tiho, riječ je stigla do nje dok se zaustavljala pred bočnim vratima i Patience je osjetila hladne trnce kako joj klize niz leđa. I osjetila je pogled njegovih sivih očiju na svojem obrazu, na osjetljivoj koži svoga vrata. Ukočila se, odolijevajući težnji da se počne migoljiti. Pogledala je dolje, odlučna da se ne okrene i sretne mu pogled. Sve stisnutije vilice, posegnula je za kvakom, ali pretekao ju je. Patience se sledila. Stao je odmah iza nje i posegnuo oko nje za kvakom; gledala je kako je njegovi dugi prsti polagano grabe. I zatim zastaju. Mogla ga je osjetiti iza sebe, udaljenog samo nekoliko centimetra, mogla je osjetiti kako je okružuje njegova snaga. U jednom nedvosmislenom trenutku, osjećala se kao da je u klopci. Zatim su se dugi prsti pokrenuli; brzim je pokretom širom otvorio vrata. Ustreptala srca, Patience je duboko udahnula i odjedrila u zamračeni prolaz. Ne usporavajući korak, kraljevskim ga je prijezirom pogledala preko ramena. »Odmah ću razgovarati s Mastersom — sigurna sam da vas teta neće ostaviti dugo čekati.« I zatim je nastavila dalje, niz prolaz i u mračni hodnik. Stojeći uznosito na pragu, Vane ju je prodornim očima promatrao kako se povlači. Bio je osjetio kako je nešto u njoj buknulo na njegov dodir, drhtaj svijesti koji nije mogla sakriti. Džentlmenu njegova kova, to je bio dovoljan dokaz onoga što bi se moglo dogoditi. Pogled mu je pao na malu sivu mačku što se bila privijala uz skute Patience Debbington; sada je sjedila na uskom tepihu, motreći ga. Dok ju je gledao, ustala je, okrenula se i uzdignutog repa krenula niz hodnik, a onda se zaustavila. Okrećući glavu, pogledala je za njim. »Mijau.« Po povišenom tonu, Vane je zaključio da je ženka. Iza njega bljesnula je munja. Pogledao je za sobom u zamračen dan. Grom se zakotrljao i sekundu poslije otvorilo se nebo. Kiša je zapljuštala. Teške su kapi zapljuskivale i brisale krajolik. Poruka sudbine nije mogla biti jasnija: bijeg je bio nemoguć. Namrgođenog izraza, Vane je zatvorio vrata — i krenuo za mačkom.

»Koje li slučajnosti!« Araminta, Ledi Bellamy, ushićeno se nasmiješila Vaneu. »Naravno da moraš ostati. Ali drugi će se gong oglasiti svakog trena, zato skrati. Kako su svi?« Naslanjajući ramena o okvir kamina, Vane se nasmiješio. Zaogrnuta u skupe marame, zaobljene figure obložene svilom i čipkom, s naboranom udovičkom kapicom povrh živahnih bijelih uvojaka, Minnie ga je gledala očima koje su sjajile inteligencijom. Sjedila je ustoličena u naslonjaču pred vatrom u svojoj spavaonici; do nje je sjedila Timms, otmjena dama neodređenih godina, Minnieina odana družica. Pod »svi« je, Vane je znao, mislila na Cynstere. »Mladež napreduje — Simonu jako dobro ide na Etonu. Amelia i Amanda žare i pale po visokom društvu, slamajući srca uzduž i poprijeko. Stariji su svi dobro i imaju posla u gradu, ali Devil i Honoria su i dalje u Placeu.« »I dalje prezauzeti divljenjem njegovu nasljedniku, kladila bih se. Usudila bih se reći da će ga ta njegova žena dovesti u red.« Minnie se nacerila, pa se sabrala. »I dalje se ne zna ništa o Charlesu?« Vaneovo se lice smrknulo. »Ne. Njegov nestanak ostaje tajna.« Minnie je odmahnula glavom. »Jadan Arthur.« »Doista.« Minnie je uzdahnula, pa uputila Vaneu propitivački pogled. »A što je s tobom i s onim tvojim rođacima? I dalje drže dame iz visokog društva u napetosti?« Prizvuk joj je bio potpuno nevin, ali glave nagnute nad pletivom, Timms je zafrktala. »Prije bih rekla u horizontali.« Vane se nasmiješio, uglađeno i šarmantno. »Činimo najbolje što možemo.« Minnie su se zacaklile oči. I dalje se smiješeći, Vane je spustio pogled i poravnao rukav. »Morao bih se ići presvući, ali reci mi — tko trenutačno boravi kod tebe?« »Čitava gomila osobenjaka i čudaka«, javila se Timms. Minnie se zahihotala pa oslobodila ruke iz marame. »Da vidimo.« Brojala je na prste. »Edith Swithins — ona je u dalekoj rodbinskoj vezi s Bellamyjima. Krajnje rastresena, ali posve bezopasna. Samo nemoj izraziti zanimanje za njezino kukičanje, osim ako imaš sat vremena viška. Zatim je tu Agatha Chadwick — ona je bila udana za onog nesretnog lika koji je uporno tvrdio da može preploviti Irsko more u čamcu od pletenog šiblja. Naravno, nije mogao. I tako su Agatha i njezin sin i kći ovdje s nama.« »Kći?« Minniein pogled se podigao prema Vaneovu licu. »Angela. Šesnaest joj je godina i već je osvjedočeno glumatalo. Onesvijestit će se u tvojim rukama ako joj daš imalo prilike.« Vane se namrštio. »Hvala na upozorenju.« »Henry Chadwick mora da je negdje tvojih godina«, reče Minnie, »ali posve različitog kova.« Pogled joj se s odobravanjem kretao po Vaneovoj elegantnoj figuri, dugim mišićavim nogama laskavo izloženima u uskoj jelenjoj koži i visokim čizmama, divno skrojenom fraku od fine vune kakav je priličio njegovim širokim ramenima. »Dobro bi mu došlo da te samo dobro odmjeri.«

Vane je samo uzdignuo obrve. »Nego, tko još?« Minnie se mrštila na prste. »Edmond Montrose naš je dežurni pjesnik i dramaturg. Nije ni potrebno spominjati da vidi sebe kao idućeg Byrona. Zatim su tu General i Edgar, kojih se sigurno sjećaš.« Vane je potvrdno kimnuo. General, grubi bivši vojnik, godinama živi u Bellamy Hallu; zapravo nije imao taj čin nego je svoj nadimak zaradio zbog svoga izraženog vojnog ozračja. Edgar Polinbrooke je također već godinama jedan od Minnienih umirovljenika. Vane ga je procjenjivao kao pedesetogodišnjaka i umjerenog alkoholičara koji si umišlja da je vrhunski kockar, ali je u stvarnosti jednostavna i bezazlena duša. »Ne zaboravi Whitticombea«, dodala je Timms. »Kako bih mogla zaboraviti Whitticombea?« Minnie je uzdahnula. »Ili Alice.« Vane je ispitivački uzdignuo obrvu. »Gospodin Whitticombe Colby i njegova sestra, Alice«, Minnie je dobacila. »Daleki Humphreyjevi rođaci. Whitticombe je učio za đakona i došao do ideje da sastavi Povijest opatije Coldchurch.« Coldchurch je bila opatija na čijim se ruševinama uzdizao Hall. »A što se tiče Alice — pa, ona je samo Alice.« Minnie je napravila grimasu. »Sigurno je starija od četrdeset i, iako mi je mrsko reći to za nekoga mog spola, ne znam jesam li još upoznala hladnije, manje tolerantno biće koje još uz to i toliko voli prigovarati.« Vaneove obrve su se visoko uzdigle. »Dakle, bilo bi mi mudro držati se dalje od nje.« »Naravno.« Minnie je osjećajno kimnula. »Približiš li joj se previše, vjerojatno će joj para početi izlaziti na nos.« Dobacila je pogled Vaneu. »No opet, svejedno bi mogla imati napade histerije, istog trena kad te vidi.« Vane joj je uputio jalan pogled. »Mislim da je to to. Joj, ne — zaboravila sam Patience i Gerrarda.« Minnie je podigla pogled. »Moja nećakinja i nećak.« Proučavajući Minnieino ozareno lice, Vane nije imao potrebe pitati jesu li joj mladi rođaci srcu dragi. »Patience i Gerrard?« Namjerno je blago priupitao ne želeći pokazati preveliko zanimanje. »Djeca moje mlađe sestre. Sada su siročad. Gerrardu je sedamnaest godina — naslijedio je Grange, zgodan mali posjed u Derbyshireu, od svog oca, Sir Reginalda Debbingtona.« Minnie se namrštila Vaneu. »Možda si premlad da bi ga se sjećao. Reggie je umro prije jedanaest godina.« Vane je prebirao po sjećanjima. »Je li to onaj koji je slomio vrat dok je bio u lovu?« Minnie je potvrdnu kimnula. »Jest, taj. Moja sestra Constance je umrla prije dvije godine. Patience se brine o Gerrardu praktički otkad je Reggie umro.« Minnie se nasmiješila. »Patience je moj projekt za iduću godinu.« Vane je proučavao taj osmijeh. »Stvarno?«

»Misli da je ostavljena u zapećku i nije je uopće briga. Kaže da će razmišljati o udaji nakon što se Gerrard sredi.« Timms je frknula. »Previše je svojeglava za svoje dobro.« Minnie je sklopila ruke u krilu. »Odlučila sam povesti Patience i Gerrarda u London za Sezonu dogodine. Ona misli da ćemo Gerrardu dati malo gradske patine.« Vane je cinično uzdignuo obrvu. »Dok zapravo planiraš igrati se ženidbene posrednice.« »Upravo tako.« Minnie mu se nasmiješila.« Patience ima pristojno bogatstvo uloženo u vrijednosnice. Što se ostalog tiče, moraš mi dati svoje mišljenje kad je vidiš. Reci mi koliko visoko misliš da može dosegnuti.« Vane je suzdržano nagnuo glavu. U daljini se začuo udarac gonga. »Do vraga!« Minnie je stisnula marame koje su joj kliznule. »Vjerojatno nas čekaju u salonu i pitaju se što se pobogu događa.« Odmahnula je Vaneu. »Idi se uljepšati. Ne navraćaš tako često. Sad kad si ovdje, želim u potpunosti iskoristiti tvoje društvo.« »Vaša želja je moja zapovijed.« Vane joj se elegantno naklonio; ispravljajući se, nabacio je arogantno bludnički smiješak. »Cynsteri nikada ne ostavljaju dame nezadovoljene.« Timms je toliko zahihotala da se zagrcnula. Vane je napustio sobu i prepustio ju smijehu, kikotanju i razdraganim šaputanjima punim iščekivanja.

a je nešto čudno posrijedi, Vane je osjetio nekoliko minuta nakon što je ušao u salon. Cijelo se kućanstvo u velikoj prostoriji podijelilo na skupine, a istog trenutka kad se pojavio, sve glave su se okrenule u njegovu smjeru. Izrazi na njihovim licima kretali su se u rasponu od dobroćudnih dobrodošlica Minnie i Timms, preko Edgarovih odobravanja te slične reakcije mladca, za kojeg je Vane pretpostavio da je Gerrard, pa do oprezne proračunatosti i neskriveno hladne antipatije — ovo potonje od troje ljudi — gospodina za kojeg je Vane računao da je Whitticombe Colby, ukočene usidjelice ispijenog lica, po svoj prilici Alice Colby, i, naravno, Patience Debbington. Vane je shvaćao Colbyjevu reakciju. Pitao se, međutim, što je učinio da je zavrijedio osudu Patience Debbington. Reakcija joj nije bila onakva kakvu je naviknuo viđati u dobro odgojenih dama. Ljubazno se smiješeći prešao je preko prostorije, istodobno dopuštajući da im se pogledi susretnu. Ona mu je uzvratila hladnim pogledom, pa se okrenula i komentirala neku opasku mršavog, dramatično mračnoga gospodina, nesumnjivo pjesnika u usponu. Vaneov se osmijeh proširio. Okrenuo se Minnie. »Možeš mi dati ruku«, Minnie je izjavila čim se naklonio. »Predstavit ću te ostalima, a onda stvarno moramo unutra ili će nam kuhar poludjeti.« Prije nego su uopće prišli prvim od Minnienih »gostiju«, Vaneova vrsno izbrušena društvena antena uhvatila je uzburkanost ispod površine među skupinama. Što li je to ovaj put Minnie zamiješala? I što se, Vane se pitao, kuhalo? »Zadovoljstvo mi je upoznati vas, gospodine Cynster.« Ruku mu je pružila Agatha Chadwick, matrona zategnutog lica s prosijedom plavom kosom napola skrivenom pod udovičkom kapicom, i pokazala prema privlačnoj svjetlokosoj djevojci kraj sebe. »Moja kći, Angela.« Okruglih očiju, Angela je klecnula koljenima; Vane je uzvratio suzdržanim mrmljanjem. »A ovo je moj sin, Henry.« »Cynster.« Snažne građe i jednostavno obučen, Henry Chadwick se rukovao s Vaneom. »Sigurno vam je drago što se možete malo odmoriti od putovanja.« Kimnuo je prema visokim prozorima kroz koje se moglo čuti lupkanje kiše po kamenim pločama terase. »Uistinu.« Vane se nasmiješio. »Sretna prigoda.« Bacio je pogled na Patience Debbington, i dalje zaokupljenu pjesnikom.

Generalu i Edgaru bilo je drago što ih se sjeća. Edith Swithins je bila neodređena i smetena; u njezinom slučaju, Vane je nagađao da nije zbog njega. Colbyji su izrazili hladnu nesklonost, kao što to samo oni znaju učiniti — Vaneu se činilo da bi lice Alice Colby moglo prsnuti kad bi se nasmiješila. Doista, sinulo mu je da možda nikada nije ni naučila kako se to radi. Time je još preostalo, zadnje po redu, ali nimalo i po važnosti, upoznavanje s pjesnikom, Patience Debbington i njezinim bratom Gerrardom. Kad im je prišao, s Minnie pod rukom, oba su muškarca digla pogled, srdačnih izraza. Patience nije niti registrirala njegovo postojanje. »Gerrard Debbington.« Smeđih očiju što su sjale pod gustom smeđom kosom, Gerrard je pružio ruku, pa se zacrvenio; Vane ju je prihvatio prije nego se momak potpuno zbunio. »Vane Cynster«, promrmljao je. »Minnie kaže da ćete u grad iduće Sezone.« »O, da. Ali sam vas htio pitati« — Gerrardove oči su se zasjajile, uperene u Vaneovo lice. Visina vitkog tijela mu je otkrivala dob, a neobuzdana brbljavost mladalački zanos. »Prošao sam pored štala taman prije nego što se prolomila oluja — tamo je smješten par vrsnih sivaca. Jesu li to vaši?« Vane se nacerio. »Napola velški. Dobro gaze, vrhunska izdržljivost. Moj brat, Harry, ima pastuha; od njega nabavljam sve životinje.« Gerrard je blistao. »I mislio sam da su prvorazredna grla.« »Edmond Montrose.« Pjesnik se nagnuo i stisnuo Vaneu ruku. »Dolazite li iz grada?« »Preko Cambridgeshirea. Morao sam nazočiti posebnoj crkvenoj posveti blizu vojvodskog sjedišta.« Vane je nakratko pogledao Patience Debbington, nijemu i čvrsto stisnutih usana s druge Minniene strane. Podatak da mu je bilo dopušteno ući u crkvu nije joj niti mrvicu odledio lice. »A ovo je Patience Debbington, moja nećakinja«, ubacila se Minnie, prije nego što su ga Gerrard i Edmond još više prisvojili. Vane se elegantno povio u struku na Patiencein djelomični naklon. »Znam«, polako je izgovorio, promatrajući te oči što su ga tvrdoglavo izbjegavale. »Upoznali smo se.« »Ah jeste?« Minnie mu je žmignula, pa pogledala Patience, koja je sada Vanea probijala pogledom. Patience je okolišajući brzo pogledala Minnie. »Bila sam u vrtu kad je gospodin Cynster stigao.« Pogled kojim je okrznula Vanea bio je iznimno oprezan. »S Myst.« »Ah.« Minnie je potvrdno kimnula i prošarala pogledom po prostoriji. »Onda u redu — sad kad su se svi upoznali, Vane, možeš me povesti unutra.« Vane je to poslušno učinio, a drugi su slijedili njegov primjer. Dok je vodio Minnie do začelja dugog stola, Vane se pitao zašto Patience nije htjela da se zna kako je tražila nešto u cvjetnoj gredici. Dok je smještao Minnie u njezin stolac, uočio je mjesto ravno preko puta, na drugom kraju stola. »Pretpostavljam da biste voljeli popričati sa svojim kumčetom.« Whitticombe Colby se zaustavio kraj Minniena stolca. Sladunjavo se nasmiješio. »Sa zadovoljstvom

ću mu prepustiti svoje mjesto...« »Za to nema potrebe, Whitticombe«, presjekla ga je Minnie. »Što bih ja bez vašeg eruditskog društva?« Digla je pogled prema Vaneu, s druge joj strane. »Dragi dječače, zauzmi mjesto na čelu stola.« Držala je oči uperene u njega, a Vane je prvo uzdignuo obrvu pa se naklonio — Minnie ga je povukla za rukav i on se nagnuo bliže. »Želim da tamo sjedi netko kome mogu vjerovati.« Samo je on čuo Minnien šapat; Vane je lagano nagnuo glavu i ispravio se. Dok se kretao niz prostoriju, proučavao je raspored sjedenja — Patience je već bila zauzela stolac lijevo od njemu namijenjena mjesta, a do nje je sjedio Henry Chadwick. Edith se bila smjestila nasuprot Patience dok se Edgar namještao na stolac odmah pokraj njezina. Ništa u rasporedu nije nagoviještalo povod Minnienu komentaru; Vane nije mogao zamisliti da je Minnie, promućurna kakva jest, mislila da bi njezinoj nećakinji, trenutačno oklopljenoj hladnim čelikom, bila potrebna Vaneova zaštita od ljudi poput Colbyjevih. Drugim riječima, Minniena je izjava imala neko dublje značenje. Vane je u sebi uzdahnuo i zacrtao si da će to pročačkati prije nego što pobjegne iz Bellamy Halla. Prvo jelo bilo je posluženo onoga trenutka kad su sjeli. Minniein kuhar bio je odličan i Vane se iskrenim užitkom posvetio jelu. Edgar je bio taj koji je prvi zapodjenuo razgovor. »Čuo sam da Whippet ima najbolje kladioničke kvote za Guineas1.« Vane je slegnuo ramenima. »Dosta je novca stavljeno na Dečka iz Blackamoora, a i Lovac dobro kotira.« »Je li istina«, Henry Chadwick je upitao, »da klub Jockey razmišlja o promjeni pravila?« Rasprava je nagnala čak i Edith Swithins da hihotavo komentira: »Vi gospoda konjima dajete uvijek neka pretjerana imena. Nikada ništa poput Zlatka, Kolačića ili Mrkonje.« Ni Vane, ni Edgar, ni Henry nisu se osjetili pozvanima reagirati na to zapažanje. »Čuo sam«, Vane je razvlačio riječi, »da se princ regent 2 opet bori s dužnicima.« »Opet?« Henry je odmahnuo glavom. »Raspikuća skroz-na-skroz.« Zahvaljujući Vaneovu suptilnom usmjeravanju, razgovor se okrenuo na prinčeve najnovije ekscentričnosti, o kojima su Henry, Edgar i Edith svi redom imali svoja mišljenja. Unatoč svemu, lijevo od Vanea vladala je tišina. Ta je činjenica samo pojačala njegovu odlučnost da učini nešto oko toga, oko nepopustljivosti Patience Debbington. Bio bi je najradije uštinuo za nos ili na neki drugi nestašan način izazvao reakciju. No zadržao je svoje nagone pod kontrolom. Nisu bili sami. Zasad još nisu. Poznata rutina presvlačenja primirila mu je nakon par minuta misli, razbistrila 1 2

Guineas — tradicionalna konjska utrka u Irskoj, u viktorijansko doba još dijelu Velike Britanije.

Regent i princ (Prinny) — popularni nazivi za kralja Georgea IV., koji je u vrijeme radnje romana još uvijek obnašao dužnost princa regenta Velike Britanije.

mu viziju. Nije bilo razloga da smatra bitku izgubljenom samo zato što ga je sudbina uhvatila u klopku ovdje, s Patience Debbington pod istim krovom. Prenoćit će, proćaskati s Minnie i Timms, pozabaviti se time što je uznemiravalo Minnie i onda nastaviti svojim putem. Oluja će se vjerojatno ispuhati preko noći; u najgorem slučaju zadržat će se još dan-dva. Samo zato što mu je sudbina pokazala vodu, nije značilo da je mora piti. Naravno, prije nego što s čizmi otrese šljunak prilaza Bellamy Hallu, pozabavit će se i s Patience Debbington. Bit će je dovoljno dva-tri puta pošteno protresti — taman da joj dadne do znanja kako zna da je njezino ledeno neodobravanje za njega samo prozirna fasada. Bio je, naravno, dovoljno pametan da ništa više od toga i ne pokušava. Gledajući plijen, Vane je uočio njezinu čistu put, mekanu i nježnu, s blagim odsjajem rumenila. Dok je gledao, ona je progutala zalogaj deserta, pa prešla jezikom preko donje usne, ostavljajući za njim mekani ružičasti sjaj. Iznenada, Vane je spustio pogled na velike plave oči male sive mačke, znane kao Myst. Dolazila je i odlazila kako joj se sviđalo, uglavnom se privijajući uz Patienceine skute. Trenutačno je sjedila do Patienceina stolca, buljeći u njega bez treptaja. Vane je arogantno uzdignuo obrvu. Uz tihi mijauk, Myst je stala na noge, protegla se pa odšetala naprijed kako bi mu se privila uz nogu. Vane je posegnuo dolje i protrljao prstima po glatkoj glavi, zatim prošao noktima niz njezinu kralježnicu. Myst se izbočila, rep joj se ukrutio; zvuk predenja je dopro do Vanea. Dopro je i do Patience; pogledala je prema podu. »Myst!« prosiktala je. »Prestani gnjaviti gospodina Cynstera.« »Uopće me ne gnjavi.« Uhvativši Patiencein pogled, Vane je dodao: »Volim kad mi ženke predu.« Patience je piljila u njega, pa trepnula. Potom se, lagano se mršteći, okrenula natrag svom tanjuru. »Onda u redu, ako vas ne gnjavi.« Trebao mu je trenutak prije nego je uspio ukloniti osmijeh s usana, a tada se okrenuo Edith Swithins. Nedugo potom svi su ustali od stola. Minnie je, s Timms uza se, odvela dame do salona, a Patience je, očiju na Gerrardu, oklijevala s izrazom lica koji je odavao mješavinu iznenađenja i nesigurnosti. Gerrard to nije primijetio. Vane je gledao Patienceino nemirno lice; skoro je dobacila pogled u njegovu smjeru, a onda je shvatila da je promatra i čeka. Ukočila se i spustila pogled. Vane je posegnuo za njezinim stolcem i odmaknuo ga. Uz kratak, odveć nabusit nagib glavom, Patience se okrenula i krenula za Minnie. Takvim tempom nikada ne bi osvojila utrku Guineas. Zavalivši se natrag u stolcu na čelu stola, Vane se nasmiješio Gerrardu. Lijenim mahanjem mu je pokazao na slobodan stolac desno od sebe. »Zašto se ne biste premjestili ovamo?« Gerrard se ozareno nasmiješio. Spremno je napustio svoje mjesto i sjeo između Edgara i Vanea.

»Dobra ideja. Tako ćemo moći pričati bez nadvikivanja.« Edmond se primaknuo bliže, zauzimajući Patiencein stolac, a uz ljubazno gunđanje, i General se pomaknuo prema gornjem dijelu stola. Vane je pretpostavljao da će se Whitticombe držati podalje, ali bi uvreda bila preočita pa se hladno oštrog izraza pomaknuo na Edgarovu drugu stranu. Posežući za bokalom što ga je Masters stavio pred njega, Vane je podigao pogled ravno prema Patience, koja je još uvijek, oklijevajući, stajala na pragu. Očito rastrgana između odluke ostati ili otići. Pogledi su im se na trenutak susreli i on je samouvjereno podigao obrve. Patienceino lice bilo je praznog izraza. Ukočila se, a zatim izišla iz blagovaonice. Sluga je za njom zatvorio vrata. Vane se nasmiješio samom sebi; podižući bokal, natočio si je veliku čašu. Dok je bokal obišao jedan krug, usuglasili su se oko najbolje oklade za utrku Guineas. Edgar je uzdahnuo. »Nemamo baš nekih uzbuđenja ovdje u Hallu.« Nasmiješio se samosvjesno. »Većinu dana provodim u knjižnici. Čitam biografije, znate.« Whitticombe je prezrivo otfrknuo. »Diletant.« Gledajući u Vanea, Edgar se zacrvenio, ali nije ni na koji drugi način pokazivao da je čuo porugu. »Knjižnica je uistinu velika — u njoj se nalazi i veći broj obiteljskih dnevnika. Prilično su fascinantni, na svoj način.« Zahvaljujući dobroćudnom naglasku na zadnje tri riječi djelovao je kao mnogo veći gospodin od Whitticombea. Kao da je to osjetio, Whitticombe je odložio čašu i obratio se Vaneu nadmenim tonom. »Kao što vas je pretpostavljam Ledi Bellamy izvijestila, uključen sam u opširno proučavanje opatije Coldchurch. Kada moja istraživanja budu dovršena, laskam si da će opatija nanovo biti cijenjena kao važno crkveno središte kakvo je nekoć bila.« »O, da.« Edmond se bezazleno nacerio Whitticombeu. »Ali sve je to mrtva prošlost. Ruševine su dovoljno fascinantne same po sebi. One mi pružaju izvanredno nadahnuće.« Šarajući pogledom od Edmonda do Whitticombea, Vane je stekao dojam da je ovo bila već uvježbana prepirka. U to ga je još čvršće uvjerio Edmondov sjaj u očima, koji je spazio kada se ovaj okrenuo prema Vaneu. »Pišem scenarij za dramu, inspiriran ruševinama i smješten u njih.« »Svetogrđe!« ukočio se Whitticombe. »Opatija je Božja kuća, a ne kazalište.« »Ah, ali to nije više opatija nego samo gomila starog kamenja«, besramno se nacerio Edmond. »I tako je atmosferično mjesto.« Whitticombeovo frktavo gnušanje odjeknulo je i u Generalovim riječima. »Atmosferično, nema što! Vlažno je, hladno i nezdravo — i ako si nas mislio odvući da ti budemo publika, zaboravi. Moje stari kosti ne pristaju na to.« »Ali to jest veoma lijepo mjesto«, ubacio se Gerrard. »Ima odličnih prizora, bilo uokvirenih ruševinama ili po samim ruševinama.« Vane je vidio žar u Gerrardovim očima, čuo mladenački zanos u njegovu glasu.

Gerrard mu je dobacio pogled, pa se zacrvenio. »Znate, ja crtam.« Vaneu su se podigle obrve. Mislio je izraziti interes, pristojan ali iskren, kad je Whitticombe ponovno zafrktao. »Crteži? Puke djetinjarije. Previše si tepaš, momče.« Whitticombeov pogled je bio strog; poput ravnatelja, mrštio se na Gerrarda. »Trebao bi biti vani u pokretu, progibati malo ta svoja slabašna pluća, umjesto da sjediš u vlažnim ruševinama satima bez prestanka. I, da, trebao bi i učiti, a ne zaludu tratiti vrijeme.« S Gerrardovog je lica nestao žar; ispod mladenačke mekoće crte lica su mu se stegnule. »Učim, ali sam već primljen u Trinity za jesenji semestar dogodine. Patience i Minnie žele da odem u London, pa ću i to učiniti, a za to ne trebam učiti.« »Naravno da ne«, glatko se ubacio Vane. »Ovaj porto je izvrstan.« Natočio si je još jednu čašu, pa proslijedio bokal Edmondu. »Pretpostavljam da bi bio red zahvaliti istančanom nepcu pokojnog Sir Humphreyja.« Komotnije je namjestio ramena i preko oboda čaše susreo Henryjev pogled. »No recite mi, kako se lovočuvar nosi sa Sir Humphreyjevim lovištima?« Henry je prihvatio bokal. »Šumu iznad puta za Walgrave se isplati posjetiti.« General je zagunđao. »Uvijek bude mnogo zečeva oko rijeke. Prošvrljao sam malo jučer i ulovio tri.« Svi drugi su imali nešto za doprinijeti — svi osim Whitticombea. Držao se hladno i rezervirano. Kada se počelo činiti da razgovor o lovu posustaje, Vane je odložio čašu. »Mislim da je vrijeme da se opet pridružimo damama.« Patience je nestrpljivo čekala u salonu i trudila se ne piljiti u vrata. Ispijali su porto već više od pola sata; pitaj Boga kakve je sve nepoželjne ideje Gerrard upijao. Već je bila izgovorila bezbrojne molitve da kiša prestane i da se idućeg jutra lijepo razdani. Onda bi gospodin Vane Cynster produžio svojim putem, odnoseći svoju »gospodsku eleganciju« sa sobom. Pored nje, gospođa Chadwick je davala upute Angeli: »Šestoro ih je — ili ih je bar bilo. St. Ives se oženio prošle godine. Ali nema sumnje, Cynsteri su tako dobro odgojeni, takvo oličenje onoga što se traži od gospode.« Angeline oči, već okrugle poput tanjura, proširile su se još više. »Jesu li svi tako dobro sređeni kao ovaj gospodin Cynster?« Gospođa Chadwick prostrijelila je Angelu prijekornim pogledom. »Svi su jako elegantni, naravno, ali sam čula da je Vane Cynster najelegantniji od svih.« Patience je progutala uzdah gađenja. Koje li je sreće — ako su ona i Gerrard morali upoznati Cynstera, zašto je morao biti baš onaj najelegantniji? Sudbina se poigravala s njom. Bila je prihvatila Minniein poziv da se pridruži njezinom kućanstvu tijekom jeseni i zime i da onda ode u London za Sezonu, uvjerena da joj se sudbina dobrohotno smiješila, da se umiješala da joj poravna put. Svakako joj je trebala pomoć. Nije bila blesava. Uvidjela je mjesecima ranije da, iako je bila dadilja, zamjenska

majka, i skrbnica Gerrardu cijelog njegova života, da ga nije mogla pogurnuti onaj posljednji korak kojim bi prešao prag odraslosti. Nije mu mogla biti mentorica. Nigdje u njegovu životu nije bilo prikladnoga gospodina na čije bi se ponašanje i standarde Gerrard mogao ugledati. Izgledi da će pronaći takvoga gospodina u najdubljem Derbyshireu bili su tanašni. Kad je bio stigao Minniein poziv, obavještavajući je da će biti gospode koja će odsjesti u Bellamy Hallu, činilo joj se da je ruka sudbine na djelu. Živahno je prihvatila poziv, organizirala da Grange funkcionira bez nje, i uputila se na jug s Gerrardom. Provela je putovanje sastavljajući opis muškarca kojeg bi prihvatila kao Gerrardovog mentora — onog kojem bi povjerila nježnu mladost svog brata. Do dolaska u Bellamy Hall imala je čvrsto utvrđene kriterije. Do kraja prve večeri bila je zaključila da nitko od prisutne gospode ne udovoljava njezinim strogim uvjetima. Iako je svaki posjedovao kvalitete koje je odobravala, nijedan nije bio lišen značajki koje nije odobravala. Ponajviše od svega, nijedan je nije ispunjavao poštovanjem, potpunim i apsolutnim, što joj je bio najvažniji kriterij. Filozofski je slegnula ramenima i prihvatila sudbinu te sve planove usmjerila na London. Potencijalni kandidati za položaj Gerrardovog mentora tamo bi jamačno morali biti brojniji. Komotna i na sigurnom, smjestila se s Gerrardom u Minnieino kućanstvo. Sada su komfor i sigurnost iščeznuli i neće se vratiti sve dok Vane Cynster ne ode. U tom su se trenutku otvorila vrata salona pa su Patience, gospođa Chadwick i Angela okrenule glavu prema gospodi koja su počela ulaziti u prostoriju. Na čelu im je bio Whitticombe Colby, djelujući nepodnošljivo nadmeno kao i uvijek. Pošao je prema otomanu na kojem su sjedile Minnie i Timms te stolcu u koji se pored njih smjestila Alice. Edgar i General su ušli za Whitticombeom; usuglašeno su se uputili prema kaminu, pored kojeg je Edith Swithins, nejasno se smiješeći, sjedila i marljivo kukičala. Pogleda zalijepljenog za vrata, Patience je čekala — i vidjela Edmonda i Henryja kako ležerno ulaze. Opsovala si je u bradu, pa se zakašljala da prikrije psovku. Prokleti Vane Cynster. Čim je to pomislila, Vane je ušao, a s njim i Gerrard. Patienceina unutarnja preklinjanja uzdigla su se na novu razinu. Gospođa Chadwick nije lagala — Vane Cynster uistinu je bio oličenje elegantnoga gospodina. Njegova kosa, ulašteno kestenjasta i za nekoliko nijansi tamnija od njezine, blistala je blago pod svjetlom svijeća, val za elegantnim valom savršeno mu se spuštao niz glavu. Čak i s druge strane prostorije upadala je u oči snaga njegovih obilježja; jasnih i oštrih rubova, čelo, nos, čeljust i obrazi izgledali su kao da su isklesani iz kamena. Jedino su mu usne, duge i tanke, s pukom naznakom humora da ih učini manje oporima, urođena inteligencija i poročnost koja mu je blistala u sivim očima, davali ikakve naznake puke smrtničke osobnosti — sve ostalo pripadalo je božanstvu, uključujući i, Patience je morala nevoljko priznati, njegovo dugo, vitko tijelo. Nije htjela vidjeti kako mu je sivi frak od fine vune skladno grlio široka ramena,

kako mu je vrhunski kroj naglašavao široka prsa i znatno uže bokove. Nije željela zamijetiti kako preciznost čvora tako i savršenu eleganciju njegove bijele kravate, a što se tiče njegovih nogu, dugih mišića što su se gibali u pokretu, to definitivno nije željela zamijetiti. Zastao je na vratima; Gerrard se zaustavio kraj njega. Dok je gledala, Vane je sa smiješkom nešto komentirao, ilustrirajući riječi pokretom ruke čija ju je gracioznost smjesta uznemirila. Gerrard se, vedrog lica i sjajećih očiju, smijao i revno odgovarao. Vane je okrenuo glavu; pogledi su im se sreli preko prostorije. Kao da ju je netko udario šakom u želudac, Patience je u tom trenutku izgubila dah. Zadržavajući joj pogled, Vane je podignuo jednu obrvu i među njima je bljesnulo nešto izazovno. Suptilno, ali namjerno. Nije to mogla zanemariti. Ukočila se. Očajnički je udahnula i okrenula se te nabacila krhki osmijeh na usne kad su im prišli Edmond i Henry. »Gospodin Cynster nam se neće pridružiti?« Angela se, nesvjesna majčinog oštrog mrštenja, nagnula kako bi piljila iza Henryja prema Vaneu i Gerrardu koji su stajali i pričali kraj vrata. »Sigurno bi mu bilo mnogo zabavnije pričati s nama nego s Gerrardom.« Patience se ugrizla za usnu; nije se slagala s Angelom, ali se gorljivo nadala da će joj se ispuniti želja. Na trenutak, činilo se da bi i mogla; Vaneove usne su zavijugale dok je nešto napominjao Gerrardu, ali se zatim okrenuo — i pošao do Minnie. Gerrard je bio taj koji im se pridružio. Skrivajući olakšanje, Patience ga je dočekala spokojnim osmijehom, držeći pogled podalje od otomana. Gerrard i Edmond su odmah počeli smišljati iduću scenu u Edmondovoj melodrami — to im je bila česta razbibriga. Henry je, s jednim okom na Patience, bio malo preočit u svom pokušaju da im povlađuje, a njegovo držanje i pretopao pogled živcirali su Patience, kao i uvijek. Angela se, naravno, durila, što nije bio osobito lijep prizor. Gospođa Chadwick, već navikla na nerazumnosti svoje kćeri, uzdahnula je i popustila; ona i Angela, čije se lice odjednom ozarilo, otišle su se pridružiti skupini oko otomana. Patience se zadovoljila time da ostane gdje je bila, pa makar i zbog toga morala podnositi Henryjev žarki pogled. Petnaest minuta poslije stigla su kolica s čajem. Minnie ga je točila, čavrljajući cijelo vrijeme, a Patience je kutkom oka spazila Vanea Cynstera kako ljubazno razgovara s gospođom Chadwick. Kako su je uglavnom svi zanemarivali, Angela je prijetila da će se opet početi duriti, a Timms je digla pogled i nabacila opasku koja je sve nasmijala. Patience je zapazila kako se tetina mudra družica nježno smiješi Vaneu i uglavnom, od svih dama oko otomana, samo je Alice Colby djelovala neimpresionirano, no ne i ravnodušno. Koliko je Patience mogla vidjeti, Alice je bila čak napetija nego inače, kao da se od pokazivanja antipatije suzdržavala zadnjim ostacima snage volje. Činilo se, međutim, da je predmetu svoje ljutnje nevidljiva. Progutavši uzdah, Patience je pažljivo slušala razgovor svog brata, koji se trenutačno vrtio oko »svjetla« među ruševinama. Bolje i to nego lakomisleni ispadi koji su izazivali valove smijeha u grupi oko otomana.

»Henry!« Henry se okrenuo na uzvik gospođe Chadwick, pa se nasmiješio i kimnuo Patience. »Ako mi dopustite, draga majko, vraćam se za trenutak.« Pogledao je Gerrarda. »Želim čuti sve vaše sjajne planove.« Znajući posve dobro da Henryja ne zanimaju ni Gerrard ni Edmondova drama, Patience mu je samo uzvratila smiješak. »Zapravo bih radije napravio onu scenu s lukom u pozadini.« Gerrard se mrštio zamišljajući prizor. »Bolje su proporcije.« »Ne, ne«, odvratio je Edmund. »Mora biti u samostanu.« Dižući pogled, nacerio se — nekome iza Patience. »Zdravo. Zovu li nas?« »Itekako.« Ta jedna riječ, izgovorena glasom tako dubokim da je doslovno grmio, glasno je odzvonila u Patienceinim ušima. Okrenula se. Sa šalicom za čaj u svakoj ruci i očima na Edmondu i Gerrardu, pokazao je glavom prema kolicima s čajem. »Traži se vaša nazočnost.« »Može, evo!« Živahna osmijeha, Edmond se udaljio, a Gerrard je bez oklijevanja krenuo za njim. Patience je potom ostala sama, nasukana u kutu salona baš s onim gospodinom iz cijele družine kojeg je željela poslati k vragu. »Zahvaljujem.« Nagnuvši ukočeno glavu, prihvatila je šalicu kojom ju je Vane ponudio. Trudila se staloženo pijuckati i zanemariti s kolikom ju je lakoćom izolirao, odsjekao je od zaštitničkog stada. Smjesta je u njemu prepoznala vuka; dosta uspješnog, činilo se. To će odsad morati imati na umu, pomislila je. Kao i sve ostalo. Osjećala je njegov pogled pa je odlučno podigla glavu i uperila oči ravno u njega. »Minnie je spomenula da ste se uputili prema Leamingtonu, gospodine Cynster. Vjerujem da će vam biti drago kad kiša stane.« Kutovi njegovih divnih usana neznatno su zatitrali. »Neću se žaliti, gospođice Debbington.« Patience je poželjela da mu glas nije tako jako dubok; živci su joj titrali od njega. »Međutim«, rekao je, gledajući je u oči, glasa poput polagane tutnjave, »ne bih podcjenjivao ni trenutačno društvo. Uočio sam već niz razbibriga uz koje će se, uvjeren sam, moj neplanirani ostanak isplatiti.« Nije se dala zastrašiti. Širom je otvorila oči. »Zanimljivi ste, gospodine. Ne bih očekivala da u Bellamy Hallu postoji išta vrijedno spomena što bi moglo privući pažnju gospodina vaših... sklonosti. Prosvijetlite me, molim.« Vane je uhvatio njezin izazovni pogled, i razmatrao da učini upravo to. Podignuo je šalicu s čajem i srknuo, čitavo je vrijeme gledajući u oči. A onda je, pogledavši dolje dok je odlagao šalicu na tanjurić, zakoračio bliže, do nje, tako da su stajali rame uz rame, on leđima okrenut prostoriji. Klizeći pogledom niz njezino rame, podigao je jednu obrvu. »Možda sam strastveni obožavatelj amaterskih predstava.« Iako je ostala nepokolebljiva, usne su joj se trznule. »A možda i svinje mogu letjeti«, uzvratila je. Odvraćajući pogled, otpila je čaj iz šalice.

Vaneova je obrva zaigrala; nastavio je s laganim vrebanjem, kružeći sporo oko nje, milujući joj pogledom vrat i zatiljak. »A tu je onda i vaš brat.« Istog se trena ukočila poput Alice Colby, a Vane je za njenim leđima podigao obrve. »Recite mi«, prožuborio je, prije nego što je stigla išta reći, »što je to učinio da ga tako prijeko gledaju ne samo Whitticombe i General, nego i Edgar i Henry?« Odgovor je bio brz, odlučan i izrazito žučan. »Ništa.« Na trenutak je zastala i opustila dotad ukočena ramena pa dodala: »Jednostavno imaju potpuno krive predodžbe o ponašanju mladeži Gerrardove dobi.« »Hmm.« Objašnjenje je, Vane je primijetio, jako slabo rasvijetlilo stvar. Dovršavajući krug, zaustavio se kraj nje. »U tom slučaju, dugujete mi zahvalnost.« Iznenađena, podigla je pogled; zagledao joj se u oči i nasmiješio se. »Ubacio sam se u prepirku i spriječio da Gerrard prevatreno uzvrati na Whitticombeov žalac.« Proučavala mu je oči, pa odvratila pogled. »Učinili ste to samo zato što vam je bilo dosta besciljnog prepiranja.« Gledajući je kako pijucka, Vane je nadmeno podignuo obrve; što jest jest, bila je dijelom u pravu. »Također mi«, rekao je spuštajući glas, »niste zahvalili što sam vas spasio od gotovo sigurnog pada u cvjetnoj gredici.« Nije niti podigla pogled. »Vi ste krivi što mi se to zamalo dogodilo. Da mi se niste prišuljali, ne bih bila u opasnosti da sletim u korov.« Nakratko ga je pogledala, s nagovještajem rumenila u obrazima. »Pravi gospodin bi se zakašljao ili što već.« Vane joj je zarobio pogled i polako rastegnuo usnice u lijen, tako tipičan osmijeh jednog od Cynstera. »Ah«, promrmljao je duboko, jedva joj se primjetno primičući. »Ali, vidite, ja nisam gospodin. Ja sam Cynster.« Kao da joj otkriva neku tajnu, nježno je priopćio: »Mi nismo gospoda, nego osvajači.« Patience ga je pogledala u oči, u lice, i osjetila čudnovat drhtaj kako joj klizi niz kralježnicu. Bila je taman ispila čaj, ali su joj se usta osušila. Trepnula je, potom učinila to još jednom, te odlučila zanemariti njegovu zadnju opasku. Gledala ga je netremice. »Da niste možda htjeli da se osjećam zahvalno zato da bih bila vašom dužnicom?« Obrve su mu se nakrivile; hipnotizirajuće usne mu zavijugale. Njegove oči, sive, usredotočene i neobično izazovne, bile su prilijepljene uz njezine. »To mi se činilo prirodnom strategijom potkopavanja vaše obrane.« Patience je osjetila kako joj živci titraju od dubokih vibracija njegova glasa; osjetila je kako joj čula podrhtavaju dok je registrirala njegove riječi. Njezine oči, spojene s njegovima, širom su se razrogačile, ali su joj se pluća zgrčila od uzbuđenja. Glavom joj je vladala zbrka, naprezala se da pribere misli, da se dosjeti nekog britkog odgovora s kojim će odagnati njegovu čaroliju. Njegove su oči pretraživale njezine; jedna se obrva osorno uzdigla, a za njima i rubovi njegovih usana. »Nisam se zakašljao zato što sam bio potpuno smeten, što je bila potpuno vaša krivnja.« Činilo se kao da joj je jako blizu, totalno je dominirao njezinim pogledom, njezinim čulima. Njegove oči opet su istraživale njezine, jedna obrva se opet nakrivila. »A inače«, prožuborio je, tamnobaršunastoga glasa, »što se tražili u cvjetnoj gredici?«

»Ah, tu ste!« Bez daha, Patience se okrenula i spazila Minnie kako klizi prema njima poput broda punih jedara. Ne bi se bila više obradovala ni cijeloj britanskoj mornarici. »Oprostite starici, draga Patience, ali stvarno moram razgovarati s Vaneom nasamo.« Minnie im se objema nepristrano nasmiješila, pa položila ruku na Vaneov rukav. Odmah ju je pokrio svojom. »Na vašu zapovijed.« Unatoč njegovim riječima, Patience je osjetila da je neveseo, smeten time što je Minnie onesposobila pištolj što ga je bio uperio u nju. Nakon trenutka tišine, graciozno se nasmiješio Minnie. »U vaše odaje?« »Molim vas. Tako mi je žao što vas odvlačim.« »Ne morate se ispričavati. Zbog vas i jesam ovdje.« Minnie se nasmiješila na njegovo laskanje. Vane je podignuo glavu i sreo Patiencein pogled. S osmijehom i dalje na mjestu, nagnuo je glavu. »Gospođice Debbington.« Patience mu je uzvratila na kimanje i prigušila još jedan drhtaj. Možda se pristojno predao, ali se nije mogla oteti dojmu da nije odustao. Gledala ga je kako prelazi prostoriju s Minnie koja mu je pod rukom živahno časkala. Hodao je pognute glave, pozornosti usmjerene na svoju kumu, a Patience se namrštila. Od trenutka kad je prepoznala njegov stil, poistovjetila je Vanea Cynstera sa svojim ocem, još jednim blagoglagoljivim, uglađeno elegantnim gospodinom. Sve što je znala o toj vrsti naučila je od njega, svog nemirnog, zgodnog oca. I temeljito je savladala gradivo — nije bilo šanse da će pokleknuti pred muškarcem fino razbacanih ramena i vragolastog smiješka. Njezina je majka voljela njezina oca — nježno, duboko, previše. Nažalost, muškarci poput njega nisu bili puni ljubavi — nisu bili oni koje su mudre žene voljele, jer nisu cijenili ljubav i nisu je prihvaćali, niti uzvraćali. Još gore je, barem u Patienceinim očima, bilo to što takvi muškarci nisu imali osjećaja za obiteljski život, niti ljubavi u svojim dušama da ih veže za ognjište, za vlastitu djecu. Po svemu što je vidjela u svojim najranijim godinama, elegantna gospoda su izbjegavala duboke osjećaje. Izbjegavala su privrženost, izbjegavala ljubav. Njima je brak bio čin imovine, ne čin srca. Jao svakoj ženi koja nije uspjela to shvatiti. S obzirom na sve to, Vane Cynster bio joj je visoko na popisu gospode koju definitivno ne bi željela kao Gerrardove mentore. Sve bi dozvolila samo da Gerrard ne ispadne poput njihovog oca. Da je imao tu sklonost, to nitko nije mogao poreći, ali ona će se boriti do zadnjeg daha da spriječi njegovo kročenje tim putem. Ispravljajući ramena, Patience je prošarala pogledom po prostoriji, uočavajući druge, pred kaminom i oko otomana. Sad, kad više nije bilo Vanea i Minnie, prostorija je djelovala tiše, manje šaroliko, manje živo. Dok je promatrala, Gerrard je bacio kratak, budan pogled prema vratima. Iskapivši šalicu čaja, Patience je uzdahnula. Trebat će zaštititi Gerrarda od kvarnog utjecaja Vanea Cynstera — to joj je bilo kristalno jasno.

Zbog prizora Vaneova brižljiva — i, da, odanog ponašanja prema Minnie kopkao ju je crv sumnje. Patience se namrštila. Možda ipak nije kvaran. Možda ga ne bi trebala suditi po vučjem krznu, no ta je praksa, u svih njezinih dvadeset šest godina, dosad nije prevarila. No opet, ni njezin otac, ni njegovi elegantni prijatelji, niti itko drugi te vrste koga je upoznala, nije imao smisao za humor. Ili, u najmanju ruku, ne taj Vaneov tip boksačkog, mačevalačkog humora. Bilo je jako teško odoljeti izazovu da mu uzvrati — da se priključi igri. Patience se još više namrštila. Zatim je trepnula, ukočila se, i prešla preko prostorije da vrati praznu šalicu na kolica. Vane Cynster je definitivno kvaran.

ane je pomogao Minnie da se popne uza stube i produži niz sumorne hodnike. Nakon smrti Sir Humphreyja preselila se u velike odaje na kraju jednog krila; Timms je zaposjela sobu do njezine. Minnie je zastala pred vratima svoje sobe. »Sva sreća što ste navratili upravo sada.« Znam. Vane je potiskivao riječi. »Kako to?« Širom je otvorio vrata. »Nešto se čudno događa.« Hodajući teško i naslanjajući se na štap na koji se naslanja otkad više ne izlazi u javnost, Minnie je prešla do naslonjača uz ognjište. Zatvarajući vrata, Vane je pošao za njom. »Uopće ne znam o čemu je točno riječ« — Minnie se smjestila u naslonjač i stala namještati svoje marame — »ali znam da mi se ne sviđa.« Vane se ramenom naslonio na kamin. »Da čujem.« Minniena se obrva nabrala. »Ne sjećam se kad je zapravo počelo, ali bilo je negdje nakon što su stigli Patience i Gerrard.« Digla je pogled prema Vaneu, »Nije da mislim da oni imaju ikakve veze s tim — po njihovu dolasku samo mjerim koliko je vremena prošlo.« Vane je nagnuo glavu. »Što ste primijetili?« »Prvo su počele krađe. Sitne stvari, mali komadi nakita, burmutice, drangulije, tričarije. Bilo što maleno i prenosivo, stvari koje mogu stati u džep.« Vaneovo je lice otvrdnulo. »Koliko je bilo krađa?« »Ne znam. Nitko od nas ne zna. Često nekih stvari ne bi bilo danima, pa i tjednima, prije nego što bi se primijetilo da su nestale. To su takve stvari.« Stvari koje bi mogle pasti u cvjetnu gredicu. Vane se namrštio. »Rekli ste da su prvo bile krađe — što je bilo potom?« »Neobične zgode.« Iz Minnieina uzdaha prelijevalo se ogorčenje. »Takozvana ›Sablast‹.« »Duh?« Vane je zažmirkao. »Ovdje nema duhova.« »Zato što biste ih ti i Devil sigurno našli da ih ima?« Minnie se zasmijuljila. »Nego što.« Zatim se sabrala. »Zato znam da je to djelo nekog živog. Nekoga iz kućanstva.« »Nemate novih sluga — novih pomagača oko vrtova?« Minnie je odmahnula glavom. »Svi su sa mnom godinama. Masters nije ništa manje zbunjen od mene.« »Hmm.« Vane se ispravio. Antipatije spram Gerrarda Debbingtona su postajale

jasnije. »Što ta Sablast radi?« »Proizvodi zvukove, za početak.« Minniene oči su bljesnule. »Uvijek počne čim zaspim.« Pokazala je rukom prema prozorima. »Lakog sam sna, a ove sobe gledaju na ruševine.« »Kakve zvukove?« »Jauke i udarce. I škripav zvuk, kao da se kamenje trlja jedno o drugo.« Vane je kimnuo glavom. On i Devil su pomakli dovoljno kamenja u ruševinama da se živo sjeća kako to zvuči. »A onda su tu svjetla koja šaraju po ruševinama. Znaš kako je ovdje — čak i ljeti imamo nisku maglu što se po noći dokotrlja od rijeke.« »Je li itko probao uhvatiti tu Sablast?« Stegnute brade, Minnie je odmahnula glavom. »Na to ne pristajem — inzistirala sam da mi obećaju da neće pokušavati. Znaš kakve su ruševine, kako mogu biti opasne, čak i usred bijelog dana. Ganjati utvaru po noći kroz maglu je ludost. Slomljeni udovi, razbijene glave — ne! Ne želim to.« »I jesu li se svi držali obećanja?« »Jesu, koliko ja znam.« Minnie je napravila grimasu. »Ali znaš ovu kuću — vrata i prozora kroz koje je moguće ući ili izaći ima na bacanje. I znam da je jedan od njih Sablast.« »Što znači da ako izlazi i ulazi bez otkrivanja, mogli bi to i drugi.« Vane je prekrižio ruke. »A od kućanstva — koga sve zanimaju ruševine?« Minnie je podigla prste. »Whitticombea, naravno. Rekla sam ti za njegova izučavanja?« Vane je potvrdno kimnuo. Minnie je nastavila. »Onda imamo Edgara — pročitao je sve biografije opatija i one ranih Bellamyja. To ga poprilično zanima. I trebala bih uračunati i Generala — ruševine su mu godinama omiljeno mjesto za šetnju.« Došla je do posljednjeg prsta. »I Edmond sa svojom dramom — i Gerrard, naravno. Obojica provode dosta vremena u ruševinama — Edmond zbori sa svojom muzom, a Gerrard crta.« Namrštila se na svoju ruku nakon što joj je ponestalo prstiju. »I na kraju imamo Patience, ali kod nje se radi samo o trajnoj znatiželji. Voli čeprkati među ruševinama u svojim šetnjama.« Vane je mogao zamisliti. »Nijedna od ostalih žena niti Henry Chadwick nemaju neki poseban interes?« Minnie je odmahnula glavom. »To je popriličan broj — ukupno petero muškaraca.« »Upravo tako.« Minnie je piljila u vatru. »Ne znam što me više zabrinjava, Sablast ili lopov.« Ispustila je uzdah, pa digla pogled prema Vaneu. »Htjela sam te pitati, dragi dječače, bi li ostao i razriješio to.« Vane je spustio pogled na Minnieino lice, na mekane obraze koje je poljubio nebrojeno puta, na jarke oči što su ga bile grdile i zadirkivale i toliko mnogo voljele. Na jedan trenutak nametnula mu se i slika drugog lica, onoga Patience Debbington. Slična građa kostiju, slične oči. Sudbina mu je još jednom zurila u lice. No nije mogao odbiti, nije mogao otići — svaki atom njegove cynsterovske naravi

protivio se tome. Cynsteri nikada nisu priznavali poraz, iako su često izazivali vraga. Minnie je bila dio obitelji — a obitelj se brani do smrti. Vane se opet usredotočio na Minnieino lice i zaustio da nešto kaže... Prodoran vrisak prekinuo je tišinu, razdirući noć. Vane je širom otvorio vrata prije nego što je prvi odjek utihnuo. Manje čujna vriska vodila ga je kroz labirint Bellamy Halla, kroz slabo osvijetljene hodnike, uz i niz stubišta što su spajala neujednačene katove. Slijedio je krikove do hodnika u krilu nasuprot Minniena, na gornjem katu. Vriskovi su dopirali iz grla gospođe Chadwick. Kad je došao do nje, bila je skoro već pala u nesvijest, naslonjena na stolić, pritišćući jednom rukom bujne grudi. »Muškarac!« Stiskala je Vanea za rukav i pokazivala niz hodnik. »U dugom plastu — vidjela sam ga kako stoji tamo, pred mojim vratima.« Vrata su joj bila obavijena tminom. Hodnik je osvjetljavala jedino svijeća iz jednog zidnog svijećnjaka, bacajući slabi snop svjetla na sjecište iza njih. Po uglačanim su podovima odzvanjali zvonki koraci. Vane je blago udaljio gospođu Chadwick od sebe. »Pričekajte ovdje.« Odvažno je krenuo niz hodnik. Nitko nije vrebao iz sjene. Došetao je do kraja, gdje su stube vodile gore i dolje. Nisu se čuli koraci u uzmaku. Vane se vratio istim putem. Kućanstvo se sjatilo oko gospođe Chadwick — Patience i Gerrard su bili tamo, Edgar također. Stigavši do vrata gospođe Chadwick, Vane ih je širom otvorio pa ušao. Ni u sobi nije bilo nikoga. Kad se vratio do gospođe Chadwick, ispijala je vodu iz čaše pod svjetlošću svijećnjaka koji je Patience držala u ruci. Boja joj se vratila u obraze. »Taman sam bila došla iz Angeline sobe.« Nakratko je pogledala Vanea; mogao se zakleti da se zarumenjela. »Malo smo ćaskale.« Otpila je još jedan gutljaj pa nastavila, pribranijega glasa, »Išla sam prema svojoj sobi kad sam ga spazila.« Pokazala je niz hodnik. »Točno tamo.« »Stajao je pred vašim vratima?« Gospođa Chadwick je potvrdno kimnula. »S rukom na kvaki.« Upravo je ulazio. S obzirom na to koliko mu je trebalo da prijeđe pola kuće, lopov je — ako se o njemu radilo — imao obilje vremena da nestane. Vane se namrštio. »Spominjali ste nekakav plašt.« Gospođa Chadwick kimnula je glavom. »Dug plašt.« Ili skute ženske haljine. Vane je pogleda iza sebe niz hodnik. Čak i uz dodatnu svjetlost svijećnjaka teško bi se sa sigurnošću razaznalo je li riječ o muškoj ili ženskoj figuri. A lopov bi mogao biti i jedno i drugo. »Zamislite samo! Mogao nas je ubiti u postelji!« Sve glave, doslovno sve — okupilo se cijelo Minnieino kućanstvo — okrenule su se prema Angeli. Zurila je u njih, razrogačenih očiju. »Sigurno neki luđak!«

»Zašto?« Vane je zaustio, ali Patience ga je pretekla. »Zašto bi itko pobogu došao skroz ovamo«, nastavila je, »provalio baš u ovu kuću, došao do vrata tvoje majke — i onda nestao čim je vrisnula? Da je luđak koji je planirao ubiti nekoga, imao bi dovoljno vremena da to učini.« I gospođa Chadwick i Angela zagledale su se u nju, preneražene neumoljivošću njezina zdravog razuma. Vane se nasilu uozbiljio. »Nema potrebe za melodramom — tko god da jest, odavno je odmaglio.« Iako možda ne daleko. Ista pomisao pala je na pamet i Whitticombeu. »Jesu li svi ovdje?« Gledao je okolo, kao i ostali, potvrđujući da su doista svi prisutni, čak i Masters, koji je stajao na kraju gomile. »Pa, onda«, rekao je Whitticombe motreći lica, »gdje su svi bili? Gerrarde?« Vane je bio dosta siguran da nije slučajno što se to ime prvo našlo na Whitticombeovim usnama. Gerrard je stajao iza Patience. »Bio sam u sobi za biljar.« »Sam?« Whitticombeova aluzija bila je sasvim prozirna. Gerrardu se stisnula vilica. »Da, sam.« General je zaroktao. »Zašto bi pobogu itko bio sam sa sobom u sobi za biljar?« Gerrardovi su se obrazi zacrvenjeli. Dobacio je pogled Vaneu. »Samo sam malo udarao kugle.« Taj je brzi pogled Vaneu bio dovoljan; Gerrard jest vježbao gađanje, čekajući njega da dođe dolje. Soba za biljar bila je mjesto na kakvom su gospoda poput njega provodila koji sat prije odlaska na počinak. Štoviše, da stvari nisu krenule tijekom kojim su već krenule, bio bi i sada tamo. Vaneu se nisu sviđali optuživački pogledi upućeni Gerrardu. Kao ni Patience, Minnie i Timms. Progovorio je prije njih. »Dobro, za tebe znamo. Gdje su bili svi ostali?« Nagnao je svakoga pojedinačno da kaže gdje je trenutak prije bio. Osim njega samog i Minnie, gospođe Chadwick, Patience i Timms, nitko više nije bio u vidokrugu nekog drugog. Whitticombe se bio vratio u knjižnicu, Edgar je išao potražiti bilježnicu pa se povukao u stražnji salon, Edmond, nesvjestan bilo čega nakon što ga je obuzela muza, kao što navodno jest, bio je ostao sam u salonu, a General se, iživciran Edmondovim spontanim tiradama, bio vratio natrag u blagovaonicu. Po boji u licu, Vane je pretpostavio da se družio s bokalom vinjaka. Henry Chadwick bio se povukao u svoju sobu. Kad je Vane upitao Alice Colby gdje je ona bila, djevojka ga je prostrijelila pogledom. »Bila sam u svojoj sobi, na katu ispod.« Vane je samo potvrdno kimnuo. »U redu. Sad kad više nema lopova, predlažem da odemo svi u svoje odaje.« Nakon tog suhoparnog zaključka većina je društva upravo to i učinila, mrmljajući i gunđajući. Gerrard je oklijevao, ali kad ga je Patience opazila i pogurnula, dobacio je

skrušen pogled Vaneu i otišao. Patience, Minnie i Timms su, predvidljivo, ostale na mjestu. Vane je gledao njihova ukočena lica, pa uzdahnuo i domahnuo im. »U Minnienu sobu.« Uzeo je Minnie pod ruku, zabrinut time koliko se jako oslanjala na njega. Bio je u iskušenju da je ponese na rukama, ali znao je da je starinskoga kova i ponosa. Zato je samo uskladio brzinu hoda s njezinim. Dok su došli do njezinih odaja, Timms je rasplamsala vatru, a Patience protresla jastuke u Minnienu naslonjaču. Vane joj je pripomogao i ona je utonula u naslonjač uz umoran uzdah. »To nije bio Gerrard.« Prodorna je izjava došla od Timms. »Ne mogu podnijeti kako su svi posumnjali na njega. Prave od njega žrtveno janje.« Minnie je kimnula glavom. Patience je samo pogledala Vanea. Stajala je kraj Minniena naslonjača uzdignute glave, ruku prečvrsto sklopljenih pred sobom, izazivajući ga da optuži njezina brata. Vaneove su se usne iskrivile. »Gerrard je mene čekao u sobi za biljar.« Zakoračivši naprijed, zauzeo je svoj uobičajeni položaj, ramenima naslonjen na okvir kamina. »A to, koliko je meni poznato, nije zločin.« Timms je zafrktala. »Upravo tako. To je jasno samo po sebi.« »Ako nitko nema ništa protiv, predlažem da zaboravimo incident. Ne vidim kako ga možemo povezati bilo s kim.« »Masters nije mogao oboriti nijedan alibi.« Patience je podigla bradu kad je Vane pogledao prema njoj. »Pitala sam ga.« Vane ju je nekoliko trenutaka promatrao, a zatim kimnuo. »Dakle, noćas se nije otkrilo ništa — ne preostaje nam ništa drugo nego da odemo u krevet.« Zadržao je pogled na Patienceinu licu i ona je nakon nekoliko trenutaka nagnula glavu u stranu. »Kako god vi kažete.« Nagnula se do Minnie. »Nećete me više trebati, gospođo?« Minnie je procijedila umoran osmijeh. »Ne, draga moja.« Uhvatila je Patienceinu ruku među svoje dlanove. »Timms će paziti na mene.« Patience je poljubila Minnie u obraz. Ispravljajući se, razmijenila je zavjerenički pogled s Timms pa otkliznula prema vratima. Vane je poletio za njom, posežući oko nje kad je stala pred vratima da ih otvori. Držao se isto kao i kad ju je uznemirio tog popodneva. Ovaj put je ona bila ta koja je oklijevala pa je podigla pogled prema njegovu licu. »Ne mislite valjda i vi da je to bio Gerrard.« Napola pitanje, napola tvrdnja. Vane joj je se zagledao u oči pa odmahnuo glavom. »Znam da to nije bio Gerrard. Vaš brat ne bi lagao da se spasi — i nije ni pokušavao.« Nakratko mu je pretraživala oči, pa nagnula glavu. Vane je otvorio vrata, zatvorio ih za njom pa se uputio natrag prema vatri. »Pa onda«, Minnie je uzdahnula. »Hoćeš li mi pomoći?« Vane ju je pogledao, a zatim mu se licem razlio cynsterovski smiješak. »Nakon ovoga, kako bih mogao odbiti?« Doista to nije mogao.

»Hvala nebesima!« reče Timms. »I bilo je vrijeme za malo zdravog razuma.« Vane je pohranio taj komentar za slučaj da mu zatreba — činilo mu se kako Patience Debbington misli da drži monopol nad zdravim razumom. »Počet ću njuškati sutra. A dotad«, pogledao je Minnie. »Kao što rekoh, nemojte se više noćas time zamarati.« Minnie se nasmiješila. »Već mi je to što ostaješ ovdje dovoljno za duševni mir.« »Odlično.« Kimnuvši, Vane se ispravio i okrenuo. »Eh, da, još nešto, Vane...?« Bacio je pogled iza ramena, podižući jednu obrvu, ali se i dalje kretao prema vratima. »Znam — ali nemojte tražiti da vam obećajem ono što ne mogu ispuniti.« Minnie se namrštila. »Samo se čuvaj — ne bih htjela imati posla s tvojoj majkom ako slomiš nogu, ili još gore, razbiješ glavu.« »Bez brige — neću nijedno.« Vane je dobacio pogled s vrata, s jednom samouvjereno visoko uzdignutom obrvom. »Kao što ste sigurno čuli, mi Cynsteri smo neranjivi.« Bludnički se nacerio i otišao; Minnie je gledala kako se vrata zatvaraju. Nevoljko se smiješeći, popravila si je ponovno odskliznule marame. »Neranjivi? Ha!« Timms joj je priskočila. »Kako su se sva sedmorica iz ove generacije vratili iz Waterlooa, neozlijeđeni i skoro bez ogrebotine, rekla bih da imaju ponešto prava na tu titulu.« Minnie je ispustila grub zvuk. »Znam Vanea i Devila od kolijevke — i ostale skoro isto tako.« Nježno je bocnula Timmsinu ruku. Uz njezinu pomoć, naprezala se da stane na noge. »Oni jesu poprilično smrtni muškarci, ali malo tko je vatreniji i smioniji.« Ono što je izgovorila nagnalo ju je da zastane, pa se zasmijuljila. »U redu, možda nisu neranjivi, ali vrag me odnio ako ne dođe na isto.« »Upravo tako.« Timms se nasmiješila. »Pa možemo odložiti naše probleme na Vaneova ramena — Bog zna da su dovoljno široka.« Minnie se nasmiješila. »Istina, istina. Pa, onda — dovucimo me do kreveta.« Vane je sljedećeg jutra namjerno rano sišao na doručak pa kad je ušao u salon za doručkovanje, samo je Henry bio nazočan, brsteći tanjur s kobasicama. Nakon što su ljubazno kimnuli jedan drugom, Vane se uputio prema postolju s hranom. Trpao je kriške šunke na tanjur kad se pojavio Masters, noseći još jedan pladanj. Odložio ga je na postolje s hranom, a Vane ga je upitno pogledao. »Nema nikakvih tragova provale?« »Ne, gospodine.« Masters je bio Minniein batler više od dvadeset godina. Dobro je poznavao Vanea. »Bio sam rano u obilasku. Prizemlje je bilo osigurano prije... incidenta. Provjerio sam opet — nijedna vrata ni prozor nisu ostali otvoreni.« Bilo je to točno ono što je Vane očekivao. Kimnuo je suzdržano i Masters je otišao. Došetavši do stola, Vane je izvukao stolac s kraja. Dok je sjedao nadomak Henryja, ovaj je digao pogled. »Vraški čudna posla, ovo

sinoć. Majka je i dalje uzdrmana. Nije mi drago što to moram reći, ali mislim da je mladi Gerrard već stvarno pretjerao s tom budalaštinom oko ›Sablasti‹.« Vane je uzdignuo obrve. »Zapravo...« Prekinulo ga je frktanje s vrata; u prostoriju je upravo ušao Whitticombe. »Tog bi mladog prostaka trebalo nalemati. Kako može tako plašiti nježno odgojenu žensku čeljad? Treba njega čvrstom rukom po bubrezima — predugo su se žene brinule o njemu.« Vane se u sebi namrgodio, iako se izvana njegov uobičajeno otmjen izraz nije niti namreškao. Potisnuo je i pobudu da stane u obranu Patience i Minnie, nego s tek blagom naznakom zanimanja na inače ravnodušnom licu upitao: »Zašto ste tako sigurni da je ono sinoć bio Gerrard?« Whitticombe se kraj postolja s hranom okrenuo, ali je General prvi progovorio. »Čini se očitim«, ušao je teško dišući. »Tko bi drugi mogao biti, ha?« Vaneove su se obrve ponovno podigle. »Bilo tko, koliko ja vidim.« »Gluposti!« General je rekao ljutito, ostavljajući svoj štap uz postolje s hranom. »Osim mene, Minnie, Timms, gospođice Debbington, Angele i gospođe Chadwick«, istaknuo je Vane, »bilo tko od vas mogao je biti krivac.« Okrećući se, General ga je ljutito pogledao ispod velikih obrva. »Zazivate vraga dižući toliku buku. Zašto bi, pobogu, itko od nas htio strašiti Agathu Chadwick?« Gerrard je sa sjajem u očima uletio kroz vrata — i ukipio se. S lica mu je u trenu nestalo dječačko iščekivanje i u sekundi je postalo bezizražajno. Vane mu je uhvatio pogled i očima mu pokazao prema postolju s hranom. »Doista«, procijedio je dok se Gerrard, sada ukočen i napet, pošao poslužiti, »ali, ako ćemo istom tom logikom, zašto bi i Gerrard?« General se namrštio i prostrijelio pogledom Gerrardova leđa. Noseći tanjur na kojem je nagomilao ribu, rižu i jaja, General je izvukao stolac nešto dalje za stolom. Whitticombe, koji nije bio samo šutljiv nego i nije volio govoriti, sjeo mu je nasuprot. Mršteći se, Henry se promigoljio u stolcu. I on je pogledao Gerrarda, zauzetog za postoljem s hranom, pa promotrio svoj sada prazan tanjur. »Ne znam — dječaci su dječaci, valjda.« »Kao netko tko s tom izlikom zna ići u krajnosti, moram istaknuti da Gerrard već nekoliko godina nije u dobi u kojoj je to objašnjenje prihvatljivo.« Vane je sreo Gerrardov pogled dok se okretao od postolja s hranom, s punim tanjurom u rukama. Gerrardovo je lice bilo blago zajapureno, a pogled oprezan. Vane se ležerno nasmiješio i mahnuo mu prema stolcu kraj svojeg. »Ali možda i on ima koju teoriju? Što ti kažeš, Gerrarde — znaš li ti možda zašto bi netko htio uplašiti gospođu Chadwick?« Gerrardu se moralo priznati da nije brzao s odgovorom; namrštio se odlažući tanjur, pa sporo odmahnuo glavom dok je sjedao. »Ne pada mi na pamet nijedan razlog zašto bi itko htio to učiniti gospođi Chadwick.« No onda se nečega sjetio i izraz lica mu se promijenio. »Ali se jesam pitao« — zahvalno je pogledao Vanea — »nije li to plašenje možda bilo slučajno, pa na vratima možda uopće i nije bio lopov.« Svi su se za stolom zamislili nad tim pitanjem, a nakon nekoliko trenutaka Henry

je kimnuo glavom. »Moguće — doista, zašto ne?« »Svejedno«, dodao je Whitticombe, »ne mogu zamisliti ni tko bi mogao biti taj lopov.« Iz njegova je tona bilo očito da i dalje sumnja na Gerrarda. Vane je Gerrardu uputio blago ispitivački pogled. Ohrabren, Gerrard je slegnuo ramenima. »Ne vidim što bi itko od nas htio sa svim tričarijama i drangulijama koje su nestale.« General je zafrktao na svoj prepoznatljivi način. »Možda baš zato što su drangulije? Taman za udvaranje lakomislenim služavkama, ha?« Njegov prodorni pogled opet se uperio u Gerrarda. Gerrardovi su se obrazi zacrvenjeli. »Nije kriv! Časna riječ, kunem se!« Uzvici su doprli s vrata prostorije. Svi su se okrenuli i na pragu spazili Edmonda u pozi poniznog molitelja koji traži pravdu od suda. Kada su ga svi spazili, prekinuo je s poziranjem i naklonio se uz cerek, a zatim se uspravio i odšetao prema postolju s hranom. »Žao mi je što ću vas razočarati, ali osjećam se dužnim rasprsnuti tu maštariju. Nijedna služavka ovdje ne bi prihvatila takav znak pažnje — cijelo je osoblje upozoreno na krađe. A što se tiče okolnih sela« — napravio je dramatičnu pauzu i mučenički pogledao Vanea — »vjerujte mi, u krugu od dana jahanja nema gospođice koja bi odgovarala takvom opisu!« Vane je sakrio nestašan osmijeh iza šalice kave te se preko njezina ruba susreo s Gerrardovim nasmijanim pogledom. Zvuk žustrog fijukanja skuta u tom je trenutku privukao sve poglede k vratima. Patience se pojavila na ulazu. Stolci su zastrugali dok su muškarci ustajali, a zatim su joj svi mahnuli na pozdrav i ona njima. Zastajući na pragu, hitro je promotrila prostoriju, zaustavljajući pogled napokon na Gerrardu i njegovu odanom osmijehu. Vane je uočio kako su se Patienceine grudi nadimale i spuštale te zamijetio lagano rumenilo u njezinim obrazima. Bilo je očito da je dojurila ovamo. Vane je preusmjerio razgovor na lakše teme. »Lovište Northants je najbliže«, Henry mu je odgovorio na pitanje. Kraj postolja s hranom Patience se trudila duboko udisati dok je rastreseno punila svoj tanjur. Mislila se probuditi ranije i doći na vrijeme da obrani Gerrarda. No prespavala je, iscrpljena od sve većih briga te, potom, uznemirujućih snova. Druge dame su uglavnom nosile doručak na pladnjevima u svoje odaje, a ona se na to nikada nije navikla. Ušiju naćuljenih na razgovor koji joj se odvijao iza leđa, čula je Vanea kako lijeno razvlači riječi i osjetila trnce. Namrštila se. Predobro je znala muške članove kućanstva — nije bilo šanse da su propustili spomenuti sinoćnju nezgodu te pritom, na ovaj ili onaj način, optužiti Gerrarda za to. No bilo je očito da nije zabrinut, što je moglo značiti samo jedno. Iz tko zna kojeg razloga, Vane Cynster se izložio batinama umjesto nje i odvratio nerazumne sumnje koje je kućanstvo svalilo na Gerrarda. Još se dublje namrštila kad je čula Gerrardov glas i mladenački entuzijazam kojim je odzvanjao dok je opisivao obližnju konjičku stazu. Raširenih očiju, Patience je uzela svoj tanjur i okrenula se. Prišla je stolu, do stolca

pored Gerrarda. Masters ga je izvukao i pridržao dok je sjedala. Gerrard joj se okrenuo. »Baš sam pričao Vaneu kako je Minnie zadržala Sir Humphreyjeve najbolje lovačke konje. I staze su u ovim krajevima sasvim prihvatljive.« Oči su mu plamtjele sjajem kakav Patience dosad u njima nije vidjela. Smiješeći se, okrenuo se natrag Vaneu, a razočarana Patience također je pogledala prema čelu stola. Vane je sjedio opušteno, sa svojim širokim ramenima uokvirenim sivim jahačkim kaputićem koji je ležao na naslonu. Jedna mu je ruka počivala na naslonu za ruku, drugu je protegnuo na stol, a dugim je prstima obavijao šalicu kave. Na danjem svjetlu, crte su mu bile oštre kao što je i zamišljala, lice jednako snažno. Oči su mu se skrivale pod teškim kapcima dok je s lijenim zanimanjem slušao kako Gerrard veliča konjičke vrline kraja. Desno od nje, General je zafrktao pa odgurnuo stolac, a ustao je i Whitticombe. Jedan za drugim, napustili su prostoriju, a Patience se mršteći posvetila doručku, pokušavajući se sjetiti neke druge teme na koju bi skrenula razgovor. Vane je vidio kako se mršti. Vrag se u njemu komešao i rastezao, pa odlučio razmotriti ovaj najnoviji izazov. Ona će ga izbjegavati, u to je bio siguran. Gledajući ispod oka, preusmjerio je pogled na Gerrarda. Vane se nasmiješio. Lijeno. Čekao je da Patience zagrize dvopek. »Zapravo«, sporo je izgovorio, »mislio sam da bih mogao provesti jutro jašući. Je li tko zainteresiran?« Gerrard je istog trenutka gorljivo odgovorio; Patienceino očitovanje, iako daleko manje gorljivo, nije bilo ništa sporije. Vane je prigušio cerek zbog njezina preneražena izraza kad je, usporena punim ustima, čula Gerrarda kako prihvaća Vaneov poziv s neskrivenim veseljem. Patience je pogledala kroz visoke salonske prozore. Dan je bio lijep, svježi je povjetarac sušio lokve. Progutala je zalogaj i pogledala Vanea. »Mislila sam da odlazite.« Nasmiješio se sporo, vragolasto, očaravajuće. »Odlučio sam ostati nekoliko dana.« Do vraga! Patience je pregrizla jezik i pogledala preko stola k Edmondu. Ovaj je žustro odmahnuo glavom. »Ja ne bih. Muza zove — moram je slijediti.« Patience je opsovala u sebi i prešla pogledom na Henryja. On je razmislio, pa napravio grimasu. »Dobra ideja, ali moram prvo vidjeti s Mamom. Pridružit ću vam se ako budem mogao.« Vane je nagnuo glavu i uputio nasmiješeni pogled Gerrardu. »Izgleda da ćemo samo nas dvojica, dakle.« »Ne!« Patience se zakašljala da prikrije iznenadnost svoje reakcije, pa popila malo čaja i digla pogled. »Ako biste pričekali dok se presvučem, i ja ću isto doći.« Srela je Vaneov pogled i prepoznala grješan, sivi bljesak u očima. No on je uglađeno i dražesno nagnuo glavu, prihvaćajući njezino društvo, što je jedino do čega joj je bilo stalo. Odlažući šalicu čaja, ustala je. »Vidimo se u štalama.« Ustajući uobičajeno graciozno, Vane ju je gledao kako odlazi, pa utonuo natrag u

stolac, elegantno se pružajući. Podigao je šalicu kave, skrivajući tako svoj pobjednički osmijeh. Gerrard, na kraju krajeva, nije bio slijep. »Za deset minuta onda, ha?« Podignuo je obrvu prema mladiću. »Ah, barem.« Gerrard se nacerio i posegnuo za loncem s kavom.

atience je do štale došla s čvrstim uvjerenjem da Vane Cynster nije prikladan mentor za Gerrarda, ali je on, prema onome što je vidjela, već razvio poštovanje prema njemu, koje bi prelako moglo prerasti u dodvoravanje. Obožavanje. Opasno oponašanje. Sve joj je bilo jasno. Sa skutom svog jahačkog odijela boje lavande preko ruke ušetala se u dvorište dok su joj potpetice odjekivale po makadamu. Procjena situacije istog joj je trenutka bila potvrđena. Vane je elegantnom lakoćom sjedio na ogromnom sivcu za lov, kontrolirajući jogunastu zvijer bez pol muke. Pored njega, Gerrard je na uškopljenom kestenjastom konju veselo brbljao. Izgledao je sretnije i opuštenije nego ikad otkad su stigli ovamo. Patience je to uočila, ali dok je stajala u sjeni svoda, sva joj je pozornost bila obuzeta Vaneom Cynsterom. Njezina je majka često govorila kako »prava gospoda« izgledaju neobično privlačno na konju. Zatomljujući uzdah — koji joj je bio uobičajena reakcija na majčino zapažanje, s kojim je uvijek aludirala na njezina oca — Patience je nevoljko priznala da je sada vidjela što joj je majka htjela reći. Bilo je nečega u upregnutoj moći tog čovjeka, u moći kojom je gospodario zvijeri i zauzdao njezinu snagu. Bilo je u tome nečega što joj je stegnulo želudac. Zbog topota je kopita nisu čuli kada im je prišla pa je zurila još minutu, a zatim se probudila iz razmišljanja i zakoračila prema naprijed. Grisham je osedlao njezinu omiljenu smeđu kobilu koja ju je već čekala spremna pa se Patience podigla na kamen za penjanje na konja i popela u sedlo. Namjestila je skute i uzela uzde. »Spremni?« Pitanje je došlo iz Vaneovih usta. Patience je potvrdno kimnula. Naravno da je on vodio. Jutro ih je pozdravljalo, svježe i bistro. Nebo je bilo istočkano blijedosivim oblacima i sve je prožimao miris vlažnog zelenila. Prva im je postaja bio brežuljak pet kilometara od Bellamy Halla. Vane je vješto jahao u nizu kratkih galopa koje se Patience silno trudila ne pratiti pogledom. Nakon toga, sivac je lagano galopirao uz njezinu kobilu dok joj je Gerrard jahao s druge strane. Nitko nije ništa govorio, samo su gledali uokolo osvježeni hladnim zrakom. Zauzdavši konja kraj Vaneova na vrhu brežuljka, Patience je pogledala oko sebe. Kraj nje, Gerrard je motrio obzor, procjenjujući vidik. Migoljeći se u sedlu, gledao je

strmi humak iza Vanea što je pokrivao jedan kraj brežuljka. »Evo.« Gurajući joj uzde u ruke, Gerrard je sjahao. »Idem vidjeti kakav je vidik.« Patience je bacila pogled na Vanea, koji je sjedio na svom sivcu s varljivom lakoćom, ruku prekriženih na oglavlju sedla. Lijeno se nasmiješio Gerrardu, ali nije pošao za njim. Gledali su Gerrarda kako se vere uz strmu nagnutu stranu humka. Dokopavši se vrha, mahnuo je pa pogledao oko sebe. Nakon kojeg trenutka, sjeo je na tlo, očiju uperenih u daljinu. Patience se nasmiješila i preusmjerila pogled na Vaneovo lice. »Bojim se da bi ovo moglo potrajati satima. U zadnje je vrijeme poprilično opsjednut krajolicima.« Na njezino iznenađenje, u sivim očima što su je promatrale nije bilo znakova da mu to smeta. Štoviše, Vaneove su se usne zakrivile. »Znam«, rekao je. »Pričao je o svojoj trenutačnoj opsesiji, pa sam mu spomenuo stari grobni humak.« Zastao je, pa dodao, očiju i dalje na njezinima, produbljenog osmijeha. »Pogled je stvarno spektakularan.« Oči su mu zasvjetlucale. »Kao stvoren za dugo zaokupljanje pažnje umjetnika u nastajanju.« Pogleda zalijepljena za njegove sive oči, Patience je osjetila trnce na koži. Trepnula je, pa se namrštila. »Kako ljubazno od vas.« Okrenula se da i sama prouči vidike. I opet je osjetila to neobično uzbuđenje, mreškanje svijesti što joj je klizilo preko živaca, čineći ih osjetljivijima. Bilo je čudnovato. Htjela je to pripisati dodiru povjetarca, ali vjetar nije bio tako hladan. Pored nje, Vane je podignuo obrve, i dalje s osmijehom grabežljivca. Njezino odijelo boje lavande nije bilo novo, a kamoli u modi, no grlilo je njezine konture, naglašavalo njihovu mekoću, ispunjavajući ga gorućom žudnjom za time da obavije rukama njezinu toplinu. Sivac se pomaknuo; Vane ga je umirivao. »Minnie je spomenula da ste vi i vaš brat iz Derbyshirea. Jašete li često dok ste tamo?« »Koliko god mogu.« Patience je pogledala prema njemu. »Jako mi prija, ali staze u okolici Grangea su dosta ograničene. Jeste li upoznati s područjem oko Chesterfielda?« »Ne posebno«, nasmiješio se Vane. »To je malo sjevernije od mojih uobičajenih lovišta.« Na lisice ili na žene, pomislila je? Patience je zatomila uzdah. »Po vašem poznavanju kraja« — pogledala je nakratko humak kraj njih — »pretpostavljam da ste i prije navraćali ovamo?« »Često kad sam bio mali. Moj rođak i ja preko ljeta bismo provodili ovdje po nekoliko tjedana.« Patience je uzdahnula. »Dobro da je Minnie to preživjela.« »Dapače — veselila se našim posjetima. Uvijek su je oduševljavali naši podvizi i pustolovine.« Kako na to nije ništa uzvratila, Vane je tiho rekao: »A inače, Minnie mi je spomenula čudne krađe po Bellamy Hallu.« Patience je podigla pogled i on joj je svojim smjesta zatočio oči. »Jeste li zato gledali po cvjetnoj gredici, tražili nešto što je nestalo?« Patience je oklijevala, proučavajući njegove oči, pa kimnula. »Pomislila sam da ju

je Myst sigurno oborila s prozora, ali tražila sam uzduž i poprijeko, i u sobi i u cvjetnoj gredici, i nisam je nigdje mogla naći.« »A što to?« »Malu srebrnu vazu.« Ocrtala je oblik male uske vaze. »Visoka oko deset centimetara. Imala sam je godinama — sumnjam da je nešto osobito vrijedna, ali...« »Radije biste je imali nego nemali. Zašto mi to sinoć niste htjeli reći?« Namrgodivši se, Patience je srela Vaneov pogled. »Nemojte mi reći da gospoda iz kućanstva nisu jutros za doručkom spomenula kako misle da je Gerrard odgovoran za sve te čudne pojave — takozvanu Sablast, i krađe?« »Jesu, istina, ali Gerrard i ja i, zamislite samo, Edmond — objasnili smo im kako takva teorija nema smisla.« Neženstven zvuk što ga je Patience ispustila govorio je više od riječi — pun razdraženosti, frustracije i znakova da joj je strpljenje doseglo krajnju točku. »Svakako«, složio se Vane, »Pa sada imate još jedan razlog da mi budete zahvalni.« Kad se Patience okrenula prema njemu, namrštio se. »I Edmondu, nažalost.« Patience su zaigrale usne, nije si mogla pomoći. »Edmond zna proturječiti starijima čisto šale radi — ništa ne shvaća ozbiljno, osim svoje muze.« »Vjerovat ću vam na riječ.« Ne dajući se smesti, Patience je nastavila proučavati njegovo lice. Vane je uzdignuo obrvu. »Rekao sam vam«, promrmljao je, zadržavajući njezin pogled, »da sam odlučan u tome da vas zadužim. Ne trebate se zabrinjavati oko odnosa gospode prema Gerrardu dok sam ja ovdje.« Držao je da joj ponos neće dozvoliti da prihvati otvorenu ponudu da je svojim širokim ramenima štiti od praćki i strijela društva u Bellamy Hallu; predstavljajući svoju pomoć kao dio bludničkih intriga, nadao se da će joj omogućiti da zaključi temu slijeganjem ramena i zajedljivim komentarom. Umjesto toga, dobio je mrštenje. »Pa, zahvaljujem vam ako ste ih probali razuvjeriti.« Patience je bacila pogled gore prema Gerrardu, koji je i dalje bio zaokupljen obzorom. »Ali jasno vam je zašto nisam htjela dizati graju oko svoje vaze — svi bi samo okrivili Gerrarda.« Vane je suzdržano podignuo obrve. »Kako god. Ako još išta nestane, recite meni, Minnie ili Timms.« Patience ga je pogledala, a zatim se namrštila. »Što je sad...?« »Tko je ovo?« Vane je kimnuo prema jahaču koji im je lagano galopirao u susret. Patience je pogledala, pa uzdahnula. »Hartley Penwick.« Iako joj je izraz ostao dobrostiv, ton joj se smrknuo. »Sin jednog od Minnienih susjeda.« »Lijep pozdrav, draga moja gospođice Debbington!« Penwick, dobrodržeći gospodin na teškom šarcu, odjeven u sako od tvida i kratke samtaste hlače, naklonio se Patience više napadno nego otmjeno. »Jeste li mi dobro?« »Jesam, gospodine.« Patience je pokazala prema Vaneu. »Dozvolite da vas upoznam s kumčetom ledi Bellamy.« Kratko je predstavila Vanea, dodajući kako je bio stao da se skloni od sinoćnje oluje.

»Aha.« Penwick se rukovao s Vaneom. »Dakle, vaš je posjet prisilne naravi. Pretpostavljam da ćete ubrzo krenuti dalje. Sunce će fino posušiti putove, a u ovoj žabokrečini nema ničeg što se može mjeriti sa zanimljivostima visokog društva.« Ako je Penwick htio obznaniti da želi da ode, teško je mogao biti izravniji. Vane mu se zubato nasmiješio. »Ah, nisam u nekoj osobitoj žurbi.« Penwickove su se obrve uzdigle; njegov pogled, oprezan od trenutka kad je opazio Vanea, postao je oštriji. »Aha — ponestalo novaca pa ste se zato vratili, kladio bih se?« »Ne.« Vaneov je pogled bio sve mrzliji, riječi odrješitije. »Samo puštam da me vodi zadovoljstvo.« Penwicka ta informacija nije ispunila zadovoljstvom. Patience je smjerala uskočiti, da zaštiti Penwicka od izgledne pogibelji, kad je on uto, gledajući kome bi mogao pripadati treći konj, pogledao prema gore. »Blagi Bože! Silazi otamo, nevaljalče jedan!« Vane je trepnuo i digao pogled. Očiju zalijepljenih za obzor, nevaljalac se pravio da je gluh. Okrećući se natrag, Vane je čuo Patience kako nabusito tvrdi: »Sve je u redu, gospodine. Samo promatra vidike.« »Vidike!« Penwick je zafrktao. »Humak je strm i sklizak — što ako padne?« Pogledao je Vanea. »Iznenađen sam, Cynsteru, što ste dopustili mladom Debbingtonu tu ludost koja može samo uznemiriti njegovu sestru.« Patience je, sada već manje uvjerena da je Gerrard na sigurnom, pogledala Vanea. Gledajući prema Penwicku, Vane je sporo podignuo obrve pa je okrenuo glavu i sreo Patiencein zabrinuti pogled. »Mislio sam da je Gerrardu sedamnaest godina?« Patience je trepnula. »I jest.« »E pa, onda.« Vane se zavalio, opuštajući ramena. »Sa sedamnaest je već on sam odgovoran za vlastitu sigurnost. Ako slomi nogu kad se bude spuštao, sam si je kriv.« Patience je piljila u njega — i pitala se zašto su joj se usne uporno trzale nagore. Pogledi su im se sreli; staloženo, kameno povjerenje koje je vidjela u sivim očima ju je primirilo — i pojačalo joj povjerenje u Gerrarda. Neuspješno prigušen smijeh što im je prošao nad glavama nagnao ju je da ispravi usne i okrene se Penwicku. »Sigurna sam da je Gerrard više nego sposoban pobrinuti se sam za sebe.« Penwicku je malo nedostajalo da se namršti. »Evo Edmonda.« Patience je pogledala iza Penwicka dok je Edmond podsticao svog konja da se penje uzbrdo. »Mislila sam da vas je zatočila muza?« »Oslobodio sam se«, obavijestio ju je Edmond uz nestašan osmijeh. Kimnuo je Penwicku, pa se opet okrenuo Patience. »Mislio sam da bi vam prijalo još društva.« Mada je Edmondov izraz bio bezazlen, Patience je s popriličnom sigurnošću mogla pretpostaviti što mu je na umu. Opirala se porivu da bljesne pogledom prema Vaneu, da vidi je li i on to registrirao; bila je dosta sigurna da jest — svakako nije bio glup čovjek. To je potvrdilo i mrmljavo predenje koje joj je proklizilo kraj desnog uha. »Samo

smo se divili vidicima.« U trenutku, prije nego što mu se uopće okrenula, opet su je preplavili oni trnci, još žešći, još zločestije opojni nego prije. Patience je došla do daha, izbjegavajući pogledati mu u oči. Puštala je da joj se pogled penje samo do njegovih usana. Koje su zaigrale, pa se uljuljkale u zadirkujući osmijeh. »A evo i Chadwicka.« Patience je progutala uzdah negodovanja. Okrenula se i uvjerila da im je Henry uistinu kaskao u susret. Usne su joj se ukočile; išla je na jahanje samo zato što nitko od njih nije bio zainteresiran — i sad su svi bili tu. Čak je i Penwick, činilo se, dojahao kao spas! A njoj nije bilo potrebno nikakvo spašavanje! Ni zaštita! Nije bila ni u najmanjoj opasnosti da podlegne bludničkom vabljenju bilo kakvoga »elegantnoga gospodina«. Iako joj Vane, morala je priznati, nije priuštio ništa slično. Možda jest to razmatrao, ali kraj njegove suptilnosti drugi su izgledali poput nespretnih štenaca, lajavo iskrenih i nestrpljivih. »Nisam mogao odoljeti jahanju na ovako lijep dan.« Henry joj se milo smiješio, a ona nije mogla odagnati sliku zadihanog štenca, psećeg osmijeha punog nade s isplaženim jezikom. »Sad kad smo se svi okupili«, Vane je ležerno prozborio, »možda bismo mogli odjahati dalje?« »Dakako«, Patience se složila. Bilo što, samo da se prekine ovo lakrdijaško okupljanje. »Gerrarde, spuštaj se — konj ti je zaboravio zašto je ovdje.« Na Vaneovu zapovijed, izgovorenu tonom kao da je sit života, Gerrard se samo zasmijuljio. Protegnuo se stojeći, kimnuo Patience, pa nestao s druge strane humka. Nakon nekoliko se trenutaka pojavio ponovno u podnožju, otresajući ruke. Nacerio se Vaneu, kimnuo Edmondu i Henryju, i ignorirao Penwicka. Uzimajući uzde, bljesnuo je osmijehom prema Patience, pa se popeo u sedlo. »Idemo?« Pitanje je bilo popraćeno dizanjem obrve i kratkim mahanjem. Patience se ukočila i zabezeknuto zagledala u brata. Znala je točno od koga je Gerrard pokupio te male manirizme. »Kakvi su bili prizori ondje na vrhu?« Edmond je uskladio svog konja s Gerrardovim. Vodili su družbu nizbrdo, a Gerrard je spremno odgovorio, opisujući različite pejzaže i međuigru svjetla, oblaka i izmaglice. Očiju uprtih u Gerrarda, Patience je usmjerila konja za njim, a onda ju je nešto zaprepastilo. Dok se Vane čvrsto držao njezine desne strane, Penwick i Henry su se gurali k poziciji s lijeve. Penwick je bio umjesniji u sedlu pa si je osigurao zgoditak, ostavljajući Henryja da se duri u pozadini. Patience je uzdahnula u sebi i odredila si da poslije treba biti ljubazna prema Henryju. Tri minute nakon toga, Penwick joj je već toliko išao na živce da bi ga najradije bila zadavila. »Volim misliti, gospođice Debbington, da ste dovoljno pronicljivi da shvaćate koliko mi je stalo do vaše dobrobiti.« To je bio Penwickov početak. Zatim je slijedio

nastavak: »Posve sam uvjeren da nije nimalo dobro za vašu sestrinsku osjećajnost, te nježne osjećaje kojima ste kao dama tako obdareni, što vas stalno izjedaju mladenačke, ali nažalost bezobzirne rabote vašeg brata.« Pogleda uprta u polje, Patience se trudila zanemariti Penwickovo razglabanje. Znala je da neće primijetiti kako je mislima odsutna. Drugi muškarci su uvijek izvlačili ono najgore iz Penwicka — u njegovu slučaju, najgore je bilo nepobitno uvjerenje da je uvijek u pravu, u kombinaciji s potpunim uvjerenjem da ona ne samo da dijeli njegova gledišta, nego je i na dobrom putu da postane gospođa Penwick. Kako je došao do tog zaključka, Patience nikako nije bilo jasno; nikada ga nije ni najmanje ohrabrivala. Njegove zloguke izjave ulazile su joj u jedno uho i izlazile kroz drugo. Henry se vrpoljio, pa zakašljao, a zatim dobacio: »Mislite li da će biti još kiše?« Koliko god pitanje bilo bedasto, Patience ga je dočekala s olakšanjem jer je odvuklo pažnju Penwicku, kojem su njegova polja, nakon zvuka njegova glasa, bila najveća opsesija. S par prostodušnih upita, navela je Henryja i Penwicka da se prepiru oko utjecaja nedavne kiše na usjeve. Cijelo to vrijeme Vane nije progovorio ni riječi. Nije ni trebao. Patience je bila poprilično sigurna kakve mu se misli motaju po glavi — cinične koliko i njezine. Njegova tišina bila je rječitija, moćnija, i uspješnije se nametala njezinim čulima od Penwickovih štreberskih izjava i Henryjeva brbljanja. S njezine desne strane stajao je osjećaj sigurnosti, fronta koju, barem zasad, nije trebala braniti. To joj je pružalo njegovo tiho prisustvo. Patience je zafrtkala u sebi. Još jedna stvar zbog koje bi mu, valjda, trebala biti zahvalna. Pokazao se vičnim tom ledenom, arogantnom, suptilnom no neumoljivom manevriranju koje je povezivala s »elegantnom gospodom«. Nije bila iznenađena. Od početka je vidjela kako je majstor tog zanata. Usredotočujući se na Gerrarda, Patience ga je čula kako se smije. Edmond joj je dobacio nasmiješeni pogled preko ramena, pa se opet okrenuo Gerrardu. Zatim je Gerrard nešto komentirao, podcrtavajući poantu s istim nehajnim mahanjem kao i prije. Patience je stisnula zube. Gesta sama po sebi nije bila problematična, iako je Vaneova izvedba bila bolja. Gerrardove sedamnaestogodišnje umjetničke ruke, iako spretne i vješte, tek su trebale steći snagu i zrelost ruku Vanea Cynstera. Kad bi on izveo istu tu gestu, iz nje se parila muževna moć koju je Gerrard trebao tek doseći. Ali jedno je bilo kopirati geste — Patience je više zabrinjavalo to da Gerrardovo oponašanje neće stati na oponašanju pokreta. No opet, pomislila je, pogledavši nakratko Vanea kako tiho jaše kraj nje, to je samo pokoji manirizam. Štogod Penwick vjerovao, ona nije nepotrebno, pretjerano osjetljiva žena. Bila je možda izoštrenije svjesna Vanea Cynstera i njegovih sklonosti, opreznija nego što bi bila s drugim muškarcima. No ipak joj se činilo da nema nekog posebnog razloga da se umiješa u njegov utjecaj na Gerrarda. Zasad. Uz smijeh, Gerrard se odvojio od Edmonda te tjerajući svog kestenjastog konja došao do Vaneova sivca. »Mislio sam vas pitati« Gerrardove oči bile su pune entuzijazma dok je gledao u Vaneovo lice — »nešto o vašim sivcima.«

Smetnja na drugoj strani nagnala je Patience da pogleda u tom smjeru pa je propustila Vaneov odgovor. Glas mu je bio tako dubok da, kad je bio okrenut od nje, nije mogla razaznati što govori. Ispalo je da je smetnja Edmond, koji je iskoristio to što je Henry Penwicku odvukao pažnju kako bi progurao konja između Penwicka i Patience. »Eto!« Edmond je bezbrižno ignorirao Penwickov bijesni pogled. »Htio sam vas pitati za mišljenje o mojim najnovijim stihovima. Za scenu u kojoj se opat obraća lutajućoj braći.« Potom je izrecitirao nove plodove svog uma. Patience je zaškrgutala zubima; doslovno se osjećala rastrzano. Edmond je očekivao da će pametno prokomentirati njegov rad, kojem je pristupao ozbiljnošću koju nije pridavao običnim ovozemaljskim stvarima. S druge strane, očajnički je željela znati što je Vane govorio Gerrardu. Dok je s pola mozga pratila Edmondove rime, naprezala se da načuje Gerrardove riječi. »Dakle prsa su bitna?« pitao je. Mumlj, mumlj, mumlj. »Hm, da.« Gerrard je zastao. »Zapravo, mislio sam da bi se moglo dobro vidjeti po težini.« Kao odgovor je uslijedio dugi niz mumljanja. »Aha, tako znači. Ako su u dobroj formi...« Patience je pogledala udesno — Gerrard je sada bio bliži Vaneu. Nije više mogla čuti ni njegovu polovicu razgovora. »Onda, dakle!« Edmond je udahnuo. »Što kažete?« Okrenuvši se naglo, Patience mu je srela pogled. »Nije mi uspjelo zadržati pozornost — možda biste to trebali još malo dotjerati?« »Aha.« Edmond je zvučao pokunjeno, ali ne kao i da je pao u očaj. »Zapravo, mislim da biste i mogli biti u pravu.« Patience ga je zanemarila, primičući svoju kobilu bliže Vaneovu sivcu. Vane ju je pak pogledao i u njegovim je očima te na usnicama zamijetila tragove zabavljenosti. I to je zanemarila. Usredotočila se samo na njegove riječi. »Ako uzmemo da su odgovarajuće težine, idući najhitniji kriterij su njihova koljena.« Koljena? Patience je trepnula. »I kako koračaju?« Gerrard je predložio. Patience se ukipila. »Ne nužno«, Vane je uzvratio. »Okretnost se cijeni, svakako, ali mora biti i snage iza koraka.« I dalje su pričali o najboljim konjima za kočije; Patience je umalo odahnula od olakšanja. Nastavila je slušati, ali nije čula više ništa zloslutno. Samo konji. Čak niti ponešto o klađenju ili trkalištima. Uzdišući u sebi, opet se namjestila u sedlu. Njezine su sumnje vezane uz Vanea osnovane, zar ne? Ili pretjeruje?

»Sad ću vas napustiti«, iz razmišljanja ju je trgnula Penwickova izjava. »Naravno, gospodine.« Pružila mu je ruku. »Jako lijepo od vas što ste navratili. Reći ću svojoj teti da smo vas vidjeli.« Penwick je trepnuo. »Ah, da — pozdravite mi ledi Bellamy.« Patience se nonšalantno, ali otmjeno nasmiješila i nagnula glavom u znak pozdrava. Gospodin je kimnuo, a Vane mu je uzvratio kimanjem u kojem je uvijek bio dašak prijetnje. Kako mu je to polazilo za rukom, Patience nije znala. Penwick je potjerao svog konja i odgalopirao. »Dakle, onda!« Sad kad se više nije moralo trpjeti Penwickovo napadno omalovažavanje, Gerrard se nasmiješio. »Jeste li za utrku do štala?« »Može.« Edmond je skupio uzde. Staza koja je vodila do štala ležala je na drugom kraju otvorenog polja. Protezala se ravno, bez prepreka u vidu ograda ili jaraka. Henry se blago zahihotao i nasmiješio se Patience. »Pa, i ja bih mogao.« Gerrard je pogledao Vanea. Ovaj se nasmiješio. »Dajem ti prednost — kreni prvi.« Gerrard nije gubio vrijeme. Potjerao je konja jednim glasnim »Hopla!« i životinja je snažno poskočila. Edmond je bio spreman krenuti, kao i Henry, ali kako je Patience ritnula petama kobilu, odjahali su uz nju. Goneći kobilu, Patience je išla za svojim bratom koji je grabio naprijed, bez prave konkurencije. Ostala trojica muškaraca su zadržavala svoje konje u skladu s kobilinim kraćim korakom. Apsurdno! Ta kakve bi koristi ijedan od njih mogao imati jašući uz nju preko malog polja? Patience je malo nedostajalo da prasne u smijeh i odmahne glavom na mušku glupost. Dok su se približavali stazi, nije mogla odoljeti a da ne baci kratak pogled na Vanea. Držeći se desno od nje, sa sivcem bezbrižno pod kontrolom, sreo je njezin pogled — i digao obrvu, šaleći se s tobože umornim pogledom na vlastiti račun. Patience se nasmijala — na što su Vaneu zasjale oči. Bližili su se stazi. Bacio je pogled prema naprijed. Kad se ponovno okrenuo prema njoj, sjaj u njegovim očima bio se zaledio, izoštrio. Približio joj je svog sivca, jašući skoro tik do njezine kobile. Kobila je reagirala produljenjem koraka. Henry i Edmond su zaostali za njima, prisiljeni da se drže straga jer su sivac i kobila jurnuli u stazu koja je bila dovoljno široka za samo dva konja. Potom su kloparajući kopitima prošli ispod luka te u dvorište. Zaustavljajući se, Patience je udahnula i osvrnula se natrag; Edmond i Henry su dosta zaostajali. Kao pobjednik u utrci, Gerrard se nasmijao i pustio svog kestenjastog konja da se šepuri. Dotrčali su Grisham i konjušari. Patience je pogledala Vanea i vidjela kako silazi s konja — prelazeći nogom preko oglavlja sedla i klizeći prema tlu, spretno se dočekavši na noge. Samo je trepnula i već je bio kraj nje. Rukom ju je obgrilo oko struka.

Skoro je ispustila uzdah kad ju je podignuo iz sedla kao da nije bila teža od djeteta. Polagano ju je spustio do tla, smještajući je na noge pokraj kobile. Tek dvadesetak centimetara od sebe. Držao ju je u rukama; osjećala je njegove duge prste kako se izvijaju oko nje, kako je vršci njegovih prstiju žare s obje strane kralježnice, njegove palčeve na svom nježnom trbuhu. Osjećala se... uhvaćeno, Ranjivo. Lice mu je bilo poput nepomične maske, usredotočenog izraza. Očiju zalijepljenih za njegove, Patience je osjećala šljunak pod nogama, ali se njezin svijet i dalje vrtio. Da, u njemu je bila stvar — on je bio izvor onih neobičnih uzbuđenja. Tako je i mislila, ali nikada prije nije osjetila takvo što — a osjeti što su sada strujali njome bili su daleko snažniji od onih ranijih. Sve je to bilo od njegova dodira — dodira njegovih očiju, dodira njegovih ruku. Nije joj morao ni dotaknuti golu kožu, a već je svaki pedalj nje reagirao. Patience je udahnula. Pokret ulovljen krajičkom oka preusmjerio joj je pažnju na Gerrarda. Vidjela je kako silazi s konja, točno onako kao Vane. Smijuljeći se, sav ispunjen ponosom i dobrim raspoloženjem, Gerrard je prešao preko šljunka do njih. Vane se okrenuo, nježno je ispuštajući. Patience je ponovno udahnula i obuzdala vrtoglavicu. Procijedila je vedri smiješak za Gerrarda i nastavila duboko disati. »Lukav potez, Cynsteru.« Edmond je, dobronamjerno se smiješeći, sjahao na uobičajeni način. Patience je uočila kako je obavio to znatno sporije od Vanea. Henry je također sjahao; Patience je imala dojam kako mu se ne bi svidjelo da je vidio Vanea kako je spušta. No uputio je jedan od svojih srčanih osmijeha Gerrardu. »Čestitam, momče. Pobijedio si nas pošteno.« Nije baš bio suptilan. Patience je nakratko pogledala Gerrarda, očekujući neki ne baš lijep odgovor. Umjesto toga, njezin je brat, stojeći pokraj Vanea, samo podignuo jednu obrvu — i cinično se nasmiješio. Patience je zaškrgutala zubima i vilica joj se ukočila. U jedno je bila sigurna — nije pretjerivala. Vane Cynster jest išao predaleko, prebrzo — barem što se tiče Gerrarda. A što se tiče ostaloga — golicanja njezinih čula — pretpostavljala je da se samo zabavlja bez nekih ozbiljnijih namjera. A kako nije bila od onih koje se lako daju zavesti, činilo se da ga nema za što kriviti. Za Gerrarda, međutim... Razmišljala je o svemu dok su odvodili konje. Nekoliko trenutaka, sva četvorica muškaraca stajali su zajedno nasred dvorišta. Proučavala ih je malo iskosa — i priznala si da nije mogla zamjeriti Gerrardu što je oponašao upravo Vanea. Bio je dominantan mužjak. Kao da je osjetio njezino poštovanje, okrenuo se. Jedna je obrva zaigrala, a onda joj je, s urođenom gracioznošću, pružio ruku. Patience se odvažila i prihvatila. Uspeli su se glavnim stubama, pa su Gerrard i Henry skrenuli prema svojim sobama. Držeći i dalje Vanea pod ruku, Patience je ušetala u galeriju. Soba joj je bila u istom hodniku kao i Minniene odaje. Vaneova soba bila je na katu ispod. Nije imalo smisla negodovati naglas osim ako bi bilo baš nužno. Patience je

zastala u zasvođenom prolazu koji je vodio iz galerije, odakle će se razići svatko svojim putem. Povlačeći svoju ruku od Vaneove, digla je pogled, prema njegovu licu. »Planirate li dulje ostati?« Gledao je u nju. »To«, rekao je jako tiho, »uvelike ovisi o vama.« Patience je pogledala u njegove sive oči — i smrznula se. Svaki mišić joj je bio paraliziran, sve do nožnih prstiju. Pretpostavka da se samo zabavlja, bez ozbiljnih namjera, sada je bila upokojena — pogubio ju je pogled u njegovim očima. Namjera u njegovim očima. I bez riječi sve je bilo jasno. Prizivajući samokontrolu za koju nije ni znala da je posjeduje, hrabro je podigla bradu i natjerala usne da se pomaknu, tek toliko da se ledeno nasmiješi. »Mislim da se varate.« Izgovorila je to tiho, i vidjela kako mu se vilica ukočila. Obuzeo ju je predosjećaj velike opasnosti; nije se usudila reći ništa više. I dalje se smiješeći, bahato je nagnula glavu. Prošla je hitro pod lukom na sigurno u hodnik. Suženih očiju, Vane ju je gledao kako odlazi, gledao kako joj se bokovi njišu dok je klizila svojim putem. Stajao je u prolazu sve dok nije stigla do vrata. Čuo ih je kako se zatvaraju za njom. Sporo, jako sporo, crte lica su mu se opustile i usne su mu se rastegle u cynsterovski smiješak. Ako ne može pobjeći sudbini onda, ipso facto, ne može ni ona. Što je značilo da će biti njegova. Pomisao na to mu je iz minute u minutu bila sve primamljivija.

ošlo je vrijeme za akciju. Kasnije te večeri, dok je u salonu čekala da se gospodin ponovno pojavi, Patience je bilo sve teže ponašati se u skladu sa svojim imenom 3. Misli su joj se rojile. Kraj nje, Angela i gospođa Chadwick su na divanu raspravljale o najboljem porubu za Angelinu novu jutarnju haljinu. Odsutno kimajući, Patience ih nije ni čula. Imala je važnijih stvari na umu. Pulsirala joj je tupa bol iza sljepoočnice; nije dobro spavala. Izjedale su je brige zbog sve oštrijih optužbi na Gerrardov račun i zbog utjecaja Vanea Cynstera na njezina povodljivog brata. Povrh toga, sad se još morala nositi i s rastrešenoću zbog svojih čudnih reakcija na Vanea Cynstera, toga »elegantnoga gospodina«. Nije bila ravnodušna prema njemu još otkad ga je prvi put vidjela, a kad bi napokon zaspala, pratio ju je čak i u snovima. Patience je stisnula oči, osjećajući bol iza njih. »Mislim da bi pletena vrpca boje višnje bila puno ljepša.« Angela je bila na rubu durenja. »Zar nije tako, Patience?« Haljina o kojoj su raspravljale bila je blijedožuta. »Ja bih rekla«, Patience je odgovorila, na jedvite se jade uspijevajući koncentrirati, »da bi akvamarin vrpca koju je tvoja majka predložila bila mnogo bolja.« Angela se nadurila; gospođa Chadwick ju je istog trena podsjetila da bi mogla dobiti bore zbog mrštenja. Durenje je nestalo kao čarolijom odneseno. Tapkajući prstima po naslonjaču za ruke, Patience je mršteći se gledala u vrata, vraćajući se onome što ju je zaokupljalo — kako izvježbati upozorenja Vaneu Cynsteru. Nikada prije nije morala opomenuti nijednog muškaraca i bilo bi joj draže da ne mora ni sada, ali nije mogla dopustiti da stvari idu tijekom kojim su krenule. Na stranu to što je svojoj majci na samrtnoj postelji obećala da će uvijek paziti na Gerrarda, jednostavno nije mogla dozvoliti da Gerrard bude povrijeđen na takav način — kao pijun za pridobivanje njezinih osmijeha. Naravno, svi su to činili u izvjesnoj mjeri. Penwick se prema Gerrardu odnosio kao prema djetetu, igrajući na njezine zaštitničke instinkte. Edmond se povezivao s Gerrardom preko umjetnosti kako bi demonstrirao bliskost s njezinim bratom. Henry je fingirao ujački interes iza kojeg očigledno nisu stajali stvarni osjećaji. Vane je, međutim, otišao korak dalje — on je nešto zaista i činio. Aktivno je štitio Gerrarda, 3

Patience na engleskom jeziku znači strpljenje

aktivno je sudjelovao u stvarima koje su zanimale njezina brata, aktivno se družio s njim — sve iz bjelodano priznate namjere da je učini zahvalnom, da mu bude dužnica. Nije joj se to sviđalo. Svi su iskorištavali Gerrarda, ali nitko ga nije mogao stvarno povrijediti osim Vanea. Jer samo njega je Gerrard volio, cijenio, potencijalno i obožavao. Patience je krišom protrljala lijevu sljepoočnicu. Ako ne prestanu uskoro s portom, neće moći živjeti od migrene. Ionako će je vjerojatno dobiti — nakon nemirne noći i iznenađenja za doručkom, s otkrićima na jahanju kao šlagom na torti, provela je većinu popodneva razmišljajući o Vaneu. Sve bi to preopteretilo i najizdržljiviji um. Zbunjivao ju je na toliko mnogo razina da više nije ni pokušavala rasplesti misli. Postojao je, bila je uvjerena, samo jedan način da se suoči s njim. Izravno i odlučno. Buljeći predugo u prazno bez da je ijednom trepnula, osjećala se kao da su joj oči od šljunka. Osjećala se kao da nije spavala danima. I sigurno neće moći spavati sve dok ne uzme stvari u svoje ruke, sve dok ne stane na kraj odnosu koji se razvijao između Gerrarda i Vanea. Svakako, sve što je dosad vidjela među njima dvojicom bilo je dosta nevino — ali nitko — nitko — ne bi mogao Vanea nazvati nevinim. Nije bio nevin — ali Gerrard jest. Upravo u tome je i problem. Ili je barem ona tako mislila. Patience se trznula kako se bol premjestila s jedne sljepoočnice na drugu. Vrata su se otvorila i Patience se uspravila. Gledala je gospodu dok su ulazila — Vane je ušao zadnji. Dovoljno joj je bilo da ga vidi pa da se uvjeri da nije razbijala glavu bez razloga. Zbog njegova su joj se šepurenja, zbog njegove osorne muževnosti istoga trenutka stisnuli zubi. »Gospodine Cynster!« Angela ga je prizvala bez imala stida i crvenjenja. Patience je došlo da je poljubi. Vane je čuo Angelu i vidio kako mu maše pa je pogledom bljesnuo prema Patience, a onda se, s osmijehom koji joj nije ulijevao povjerenje, odšetao prema njima. Njih tri — gospođa Chadwick, Angela i Patience — zajedno su ustale u pozdrav, ne želeći riskirati grč u vratu. »Htjela sam baš vas pitati«, reče Angela, prije nego što je itko drugi stigao otvoriti usta, »je li istina da je boja višnje zadnji krik mode za porube na haljinama mladih dama?« »Svakako je na cijeni«, Vane je odgovorio. »Ali ne uz blijedožutu«, kazala je Patience. Vane ju je pogledao. »Iskreno se nadam da ne.« »Doista.« Patience ga je primila pod ruku. »Ako biste nas ispričali, Angela, gospođo« — kimnula je gospođi Chadwick — »moram nešto pitati gospodina Cynstera.« Rekavši to, odvela je Vanea na drugi kraj prostorije — i zahvalila nebesima

što je pošao za njom. Osjetila je na licu njegov pogled, pomalo iznenađen, primjetno zabavljen. »Draga moja gospođice Debbington.« Ispod njezine ruke, njegova se obrnula — i onda je on vodio nju. »Samo recite.« Patience ga je netremice pogledala. Od predenja u njegovu stisku sva ja zadrhtala od slasti. »Jako mi je drago što ste to rekli, jer ću upravo to i učiniti.« Obrve su mu se uzdignule. Proučavao joj je lice, pa podignuo ruku i nježno je protrljao vrškom prsta između obrva. Patience se ukočila od šoka pa odmaknula glavu. »Nemojte to raditi!« Mjesto koje je dodirnuo ostalo je prožeto toplim sjajem. »Mrštili ste se — izgledalo je kao da vas boli glava.« Patience se još jače namrštila. Došli su do kraja sobe. Zaustavivši se, okrenula mu se licem i krenula u napad. »Pretpostavljam da ne odlazite sutra?« Pogledao ju je i, za trenutak, odgovorio. »Sumnjam da ću otići u doglednoj budućnosti. Što vi mislite?« Morala je biti sigurna. Patience ga je pogledala ravno u oči. »Zašto ostajete?« Vane je promatrao njezino lice, njezine oči — i pitao se što je kopka. Valovi ženske napetosti su izvirali i širili se iz nje; on je to preveo kao »baš je mrzovoljna«, ali poznavajući svojeglave žene, svoju majku i tete, da ne spominje Devilovu novu vojvotkinju Honoriju, naučio se oprezu. »Što se vama čini?« Podignuo je obrvu. »Što bi, uopće, moglo biti dovoljno zanimljivo da ovdje zadrži gospodina poput mene?« Znao je odgovor, naravno. Još je sinoć shvatio kako stoje stvari. Postoje situacije kada se pravdu, koja je kao i uvijek imala povez preko očiju, lako moglo navesti na krivi put i jedna se od takvih situacija odvijala upravo ovdje. Štošta je strujalo ispod površine i sezalo neočekivano, neobjašnjivo duboko. Ostao je da pomogne Minnie, obrani Gerrarda — i pomogne Patience, po mogućnosti tako da se ne vidi da joj pomaže. Dobro je znao što je ponos; uzimao je u obzir njezin ponos. Za razliku od druge gospode, nije vidio po čemu bi se moglo reći da je na bilo koji način pogriješila s Gerrardom. Koliko je on vidio, nije. Tako da je u neku ruku bio i njezin zaštitnik. Osjećao se udobno u toj ulozi. Zaključio je pitanje šarmantnim osmijehom, ali na njegovo iznenađenje, Patience se na to ukočila. Uspravila se, sklapajući ruke pred sobom, i ošinula ga osuđivačkim pogledom. »U tom slučaju, bojim se da moram tražiti da se suzdržite od ohrabrivanja Gerrarda.« Vane je zastao. Spustio je pogled prema njezinim očima koje su zračile izrazom negodovanja. »Na što točno mislite?« Brada joj se podigla. »Znate vi jako dobro na što mislim.« »Pojasnite mi.« Očima dubokim i bistrim poput planinskog jezera, proučavala mu je pogled, a onda su joj se usne skupile. »Radije bih da provodite što manje vremena s Gerrardom. Zanimate se za njega samo da biste porasli u mojim očima.« Vaneu se uzdigla obrva. »Štošta si umišljate, draga moja.«

Patience ga je i dalje gledala. »Samo me probajte opovrgnuti.« Vane je osjetio kako mu se lice zaledilo i kako mu se vilica koči. Nije mogao odbaciti njezinu optužbu; bila je velikim dijelom istinita. »Ono što ne razumijem«, promrmljao je, fiksirajući je pogledom, »jest zašto bi moje druženje s vašim bratom pružalo i ponajmanji razlog za brigu. Očekivao bih da će vam biti drago što ima nekog da mu širi horizonte.« »I bilo bi«, Patience je uzvratila. Srce joj je lupalo. »Ali vi ste zadnja osoba za koju bih htjela da mu bude uzor.« »Zašto, dođavola?« Čelični prizvuk u Vaneovu dubokom glasu bio je upozoravajući i Patience to nije promaklo. Sve je više bila na tankom ledu, ali kad je već dospjela ovoliko daleko, odlučila je da nema više povlačenja. Stisnula je zube. »Ne želim da navodite Gerrarda, punite mu glavu kojekakvim idejama, jer znam ja kakav ste vi gospodin.« »A kakav sam ja to gospodin u vašim očima?« Umjesto da se diže, njegov je glas postajao tiši, ubojitiji. Patience je prigušila uzdah i uzvratila mu podjednako oštrim pogledom. »U ovom slučaju, vaša je reputacija sve samo ne preporuka.« »Što vi uopće znate o mojoj reputaciji? Zakopani ste u Derbyshireu cijelog svog života.« »Prati vas fama«, Patience je uzvratila na ubod njegova pokroviteljskog tona. »Samo uđete u sobu i ona se odmah rasprostre pred vama poput tepiha.« On je na to samo prezrivo frknuo. »Nemate pojma o čemu govorite.« Patience je izgubila živce. »Pričam o vašoj sklonosti vinu, ženama i klađenju. Što je, vjerujte mi, očito i svakoj budali. Mogli biste slobodno i nositi transparent, došlo bi na isto!« Rukama je nacrtala jedan u zraku. »Gospodin bludnik!« Vane se pomaknuo; odjednom joj je bio bliže. »Mislim da sam vas upozorio da nisam gospodin.« Gledajući mu u lice, Patience je progutala knedlu i pitala se kako je uopće mogla zaboraviti. U pojavi pred njom nije bilo ničega ni približno gospodskog — lice mu je bilo kruto, oči čisti čelik. Čak je i njegovo nenametljivo elegantno ruho sada izgledalo više poput oklopa. I u glasu mu više nije bilo predenja. Nimalo. Stišćući šake, snažno je udahnula. »Ne želim da Gerrard postane poput vas. Ne želim da ga...« Koliko se god trudila, urođeni oprez je učinio svoje — zamrznuo joj se jezik. Skoro se tresući od napora da ne plane, Vane je čuo samog sebe kako joj šuštavo glatkoga glasa dovršava rečenicu: »Da ga iskvarim?« Patience se ukočila. Podigla je bradu, kapci su joj prekrivali oči poput vela. »Nisam to rekla.« »Nemojte se mačevati sa mnom, gospođice Debbington, mogli biste se ozlijediti.« Vane je govorio sporo, tiho, riječi su mu se kotrljale s usana. »Pa, da vidimo jesam li dobro shvatio. Vi mislite da sam ostao u Bellamy Hallu samo zato da bih očijukao s vama, da sam se sprijateljio s vašim bratom isključivo zato da bih vam se približio, i da je moj karakter takav da nisam prikladno društvo za jednog maloljetnika. Jesam li zaboravio što?«

Pokeraškim izrazom lica, Patience ga je pogledala u oči. »Mislim da ne.« Vane je osjećao kako gubi tlo pod nogama, kako mu uzde izmiču iz ruku. Stisnuo je vilicu i obje šake. Svaki se mišić u njegovu tijelu ukočio, svaka mentalna žila se naprezala od napora da ostane priseban. Svi Cynsteri su bili takve ćudi — uglavnom su se lijeno vukli svijetom poput dobro uhranjenih mačaka, ali bi postajali režeći grabežljivci kad bi ih itko bocnuo. Vid mu se na trenutak zamaglio, a onda je zvijer reagirala na uzde i povukla se natrag, sikćući. Kad mu se bijes slegnuo, trepnuo je ošamućeno. Duboko udahnuvši, napola se okrenuo i, odvlačeći oči od Patience, natjerao se da prošvrlja pogledom po sobi. Sporo je izdahnuo. »Da ste muško, draga moja, ne biste više bili na nogama.« Zastala je na trenutak, pa rekla: »Čak ni vi ne biste udarili damu.« Njezino »čak ni vi« ga je skoro opet razjarilo. Stisnute vilice, sporo je okrenuo glavu, pogledao je u raširene oči boje lješnjaka — i uzdignuo obrve. Ruka ga je svrbjela od silne želje da je udari po stražnjici. Stvarno je izgarao. Na jedan trenutak, teturao je na rubu — to što su joj se oči raširile kad je uvidjela namjeru u njegovim očima, smrznuvši se poput lovine, bila je slaba utjeha. No pomisao na Minnie nagnala ga je da zauzda neodoljivu potrebu da kratko i jasno pokaže gospođici Patience Debbington koliko je drska. Minnie, koliko god da ga je podržavala, nije bila spremna baš toliko praštati. Vane je suzio oči i jako tiho progovorio. »Reći ću vam samo jedno, Patience Debbington. Niste u pravu — ni u kojem pogledu.« Okrenuo se na peti i odšetao. Patience ga je gledala kako odlazi, gledala kako se šeće ravno kroz sobu, ne gledajući ni lijevo ni desno. Koračao je odlučno, bez traga uobičajene lijene gracioznosti; iz svakog njegova pokreta, ukočenosti njegovih ramena, vrištala je obuzdana moć, ljutnja, jedva potisnuta srdžba. Otvorio je vrata i bez ikakvog pozdrava Minnie otišao. Vrata su se uz škljocanje zatvorila za njim. Patience se namrštila. U glavi joj je bespoštedno lupalo. Osjećala se prazno i — da — hladno iznutra. Kao je da je učinila nešto užasno pogrešno. Kao da je učinila veliku pogrešku. Ali nije, zar ne? Probudila se idućeg jutra okružena sivilom i zvukom kišnih kapi. Otvorila je jedno oko i gledala u neumitni čemer iza prozora, pa zastenjala i zarila glavu u jastuk. Osjetila je kako je madrac utonuo kad je Myst skočila na nj, pa joj tiho prišla na šapama. Smjestivši joj se uz trbuh, Myst je počela presti. Patience je još dublje zarila glavu u jastuk. Očito jedno od onih jutara koja bi najradije preskočila. Izvukla se iz udobnosti kreveta sat kasnije. Drhteći na prohladnom zraku, užurbano se odjenula pa se nevoljko uputila niza stube. Morala je jesti, a kukavičluk nije smatrala dovoljno dobrim razlogom za nenajavljeno gnjavljenje osoblja da joj složi pladanj. Uočila je koliko je sati dok je prolazila pored sata na stubištu — skoro deset. Dosad su svi trebali završiti i razići se; trebala bi biti na sigurnom. Ušla je u salon za doručkovanje i otkrila koliko je bila u krivu. Sva su gospoda bila

nazočna. Ustali su u znak pozdrava, ljubazno joj kimajući — Henry i Edmond su se čak i nasmiješili. Vane se, na čelu stola, nije uopće smiješio. Pogledao ju je svojim sivim očima, sada hladnima i turobnima. Niti mišić na licu nije mu zatreperio. Gerrard joj se, naravno, vedro nasmiješio. Patience je uspjela procijediti slabašan smiješak. Vukući nogu za nogom, uputila se prema stolu s posuđem. Punila je tanjur bez žurbe, pa sjela na stolac pokraj Gerrarda, žaleći što nije malo krupniji. Dovoljno velik da je zaštiti od Vaneova mračnog pogleda. Na njezinu žalost, Gerrard je već bio dovršio sve osim kave i sada se ležerno opružio u stolcu. Ostavši izložena, Patience je pregrizla jezik da ne spomene Gerrardu da se ispravi u stolcu. Zbog viška živahnosti i dalje nije izgledao uvjerljivo u toj pozi. Za razliku od gospodina kojeg je kopirao, koji je bio i preuvjerljiv. Patience je držala oči na svom tanjuru i misli na hranu. Izuzev turobne figure na čelu stola, malo što drugo ju je ometalo. Nakon što je Masters odnio tanjure sa stola, gospoda su počela raspravljati što bi danas mogli raditi. Henry je pogledao Patience. »Biste li možda, gospođice Debbington, bili za kakvu kratku šetnju, ako se nebo razvedri?« Patience je nakratko pogledala u nebo iza prozora. »Preblatnjavo je«, izgovorila je. Edmondu su oči zasjale. »A što kažete na igru pantomime?« Patienceine usne su se stanjile. »Možda poslije.« Bila je razdražljiva; ako ne budu oprezni, ubost će nekoga. »Ima špil karata u biblioteci«, Edgar se javio. General je, predvidljivo, zafrktao. »Šah«, kazao je. »Igra kraljeva. To ću ja igrati. Ima li zainteresiranih?« Gerrard se okrenuo Vaneu. »Što kažete na partiju biljara?« Vaneu se podigla jedna obrva; pogled mu je i dalje bio na Gerrardovom licu, ali dok ga je gledala pod trepavicama, Patience je znala da je usredotočen na nju. Zatim je pogledao ravno u nju. »Sjajna ideja«, izgovorio je predući, a onda su mu i glas i lice otvrdnuli. »Ali vaša sestra možda ima drugačije planove.« Riječi su mu bile tihe, jasne i očito ispunjene nekim višim značenjem. Patience je zaškrgutala zubima. Izbjegavala je njegovo oko; oba su bila usredotočena na nju. Ni to mu nije bilo dosta, pa se nije trudio ni prikrivati hladnoću među njima. Prožimala mu je riječi, izraz lica; vrištala je iz odsustva njegova uglađenog smiješka. Sjedio je potpuno mirno, pogleda neumoljivo usmjerenog na nju. Oči su mu bile ledeno izazivačke. Kao jedini u društvu koji je bio prividno nesvjestan strujanja ispod površine, Gerrard je bio taj koji je razbio sve neugodniju tišinu. »Ah, Patience sigurno neće htjeti da joj se motam oko nogu.« Nasmiješio joj se pun sebe, pa se ponovno okrenuo Vaneu. Vaneov pogled nije skretao. »Mislim da je na vašoj sestri da to odluči.« Odlažući šalicu s čajem, Patience je podigla jedno rame. »Ne vidim zašto ne bi igrao biljar.« Kazala je to Gerrardu, uporno ignorirajući Vanea.

Svi su ustali kad se podigla sa stolca, a Patience je otišla prema vratima, svjesna samo jednog konkretnog pogleda na leđima, koji joj je padao ravno među lopatice ramena. Nema ničeg lošeg u igranju biljara. Patience si je to ponavljala, ali nije vjerovala u to. Nije ju brinuo biljar, nego ćaskanje, opušteno muško druženje koje je igra promicala — upravo ono u što nije htjela da se Gerrard upušta s bilo kojim elegantnim gospodinom. Izluđivala ju je već i sama pomisao na to kako on i Vane upravo napucavaju kugle i razmjenjuju pitaj Boga kakva zapažanja o životu. Zbog toga je, pola sata nakon što je vidjela Gerrarda i Vanea kako idu prema sobi za biljar, odlepršala u obližnji zimski vrt. Jedan dio nepravilno oblikovanog staklenika gledao je na jedan kraj sobe za biljar. Virila je kroz resasto lišće palmi. Vidjela je pola stola. Gerrard je stajao naslanjajući se na štap. Nešto je govorio, zatim je zastao pa se nasmijao. Patience je proškrgutala zubima. Potom se Vane pojavio u vidokrugu. Okrenut joj leđima, kretao se oko stola, proučavajući razmještaj kugli. Skinuo je frak; u pripijenom prsluku i mekanoj bijeloj košulji izgledao je još krupnije, još fizički moćnije nego inače. Stao je za kutom stola. Naginjući se, naciljao je. Mišići su se pomaknuli pod uskim prslukom. Patience je zurila, pa trepnula. Usta su joj bila suha. Oblizujući usne, opet se fokusirala. Vane je opalio štapom u kuglu i onda se, gledajući njezino gibanje, polagano ispravio. Patience se namrštila i opet oblizala usne. Sa zadovoljnim smiješkom, Vane je napravio krug oko stola i stao pokraj Gerrarda. Nešto mu je rekao i Gerrard se nasmijao. Patience se uzvrpoljila. Nije čak ni prisluškivala, ali je svejedno osjećala krivnju — krivnju što nema povjerenja u Gerrarda. Trebala bi otići. Pogled joj se vratio na Vanea i prešao po njegovoj vitkoj, neporecivo elegantnoj figuri; stopala su joj ostala prilijepljena uz pločice zimskog vrta. Onda se još netko pojavio u vidokrugu, koračajući oko stola. Edmond. Pogledao je iza sebe i obratio se nekome koga nije vidjela. Patience je čekala i naposljetku ugledala Henryja. Uzdahnula je. Zatim se okrenula i napustila staklenik. Poslijepodne je bilo jednako vlažno i turobno kao i jutro. Sivi su se oblaci spustili sasvim nisko, sve ih zatvarajući u kuću. Nakon objeda Patience se s Minnie i Timms vratila u stražnji salon da popravljaju ono što su izvezle uz svjetlo svijeća. Gerrard je bio odlučio skicirati lokacije za Edmondovu dramu pa se skupa s Edmondom, popeo do starog rasadnika da ima bolji pogled na ruševine. Vane je nestao tko zna kamo. Zadovoljna što je Gerrard na sigurnom, Patience je vezla motive livadnog bilja na novi komplet sukna za salon, Minnie je kunjala u naslonjaču kraj vatre, a Timms je

sjedila do nje, marljivo baratajući iglom. Sat nad kaminom otkucavao je u ritmu sporog protjecanja poslijepodneva. »Ah«, Minnie je nakon nekog vremena uzdahnula. Protegnula je noge, pa si je namjestila marame i bacila pogled na zamračeno nebo. »Moram priznati, veliko je olakšanje što je Vane pristao ostati.« Patienceina se ruka zaustavila u zraku. Trenutak kasnije, spustila je iglu na platno. »Pristao?« Spuštene glave, pažljivo je popravljala šav. »Hmm — bio je na putu prema Wrexfordu, to je razlog što je bio tako blizu kad ga je zatekla oluja.« Minnie je zafrktala. »Mogu samo misliti kakve je vragolije ta družina imala u planu, ali naravno, čim sam ga pitala, Vane je istog trena rekao da će ostati.« Toplo je uzdahnula. »Kakvi god znali biti, Cynsteri su uvijek pouzdani.« Patience se namrštila, gledajući u vez. »Pouzdani?« Timms je razmijenila osmijeh s Minnie. »U nekim su stvarima nevjerojatno predvidljivi — možeš se uvijek osloniti na njih ako trebaš pomoć. Ponekad čak i ako ne pitaš.« »Itekako.« Minnie se zasmijuljila. »Znaju biti baš zastrašujuće zaštitnički nastrojeni. Čim sam spomenula Sablast i lopova, Vane je, naravno, odlučio ostati.« »On će srediti te budalaštine.« Timms je bila neskriveno uvjerena. Patience je piljila u svoje djelo — i vidjela lice oštrih crta sa sivim, optužujućim očima. Gruda hladnog željeza što joj je od sinoć u želucu postajala je sve hladnija. Sve teža. U glavi joj je pulsiralo. Zatvorila je oči pa ih onda naglo otvorila kad joj je sinula uistinu odvratna pomisao. Nije moglo, nije smjelo biti istina — ali nikako se nije mogla riješiti strašne slutnje. »Nego...« Čvrsto je zategnula zadnji bod. »Tko su zapravo Cynsteri?« »Obitelj drži vojvodstvo St. Ivesa.« Minnie se udobno namjestila. »Vojvodsko sjedište im je u Cambridgeshireu, Somersham Place. Odatle je Vane krenuo. Devil je šesti vojvoda, a Vane mu je prvi rođak. Bliski su od kolijevke, rođeni su u razmaku od tek četiri mjeseca. Ali obitelj je poprilično velika.« »Gospođa Chadwick spomenula je šest rođaka«, napomenula je Patience. »Ah, ima ih i još više, ali je mislila na Lozu Cynsterovih.« »Loza Cynsterovih?« Patience je podigla pogled. Timms se nasmiješila. »To ti je nadimak među gospodom visokog društva za šest najstarijih rođaka. Sami muškarci.« Osmijeh joj se raširio. »U svakom pogledu.« »O, da.« Minniene oči su se zacaklile. »Kad su njih šestorica zajedno, ima se što za vidjeti. Slabije žene znaju padati u nesvijest.« Gledajući u bodove, Patience je progutala otrovan odgovor. Elegantna gospoda, svi redom, reklo bi se. Olovo u želucu više joj nije bilo toliko teško, osjećala se bolje. »Gospođa Chadwick je rekla da se... Devil nedavno oženio.« »Prošle godine«, Minnie je potvrdila. »Prije tri tjedna krstio je svog malog nasljednika.« Mršteći se, Patience je pogledala Minnie. »Je li mu to pravo ime — Devil?«

Minnie se nakezila. »Sylvester Sebastian — ali je bolje, i po meni mnogo točnije, poznat kao Devil.« Patience se još više namrštila. »Je li ›Vane‹ Vaneovo pravo ime?« Minnie se zlobno zasmijuljila. »Spencer Archibald — ako se usudiš nazvati ga tako u lice, hrabrija si od bilo koga u visokom društvu. Samo ga još rođena majka može tako zvati bez posljedica. Znan je kao Vane još prije nego što je krenuo na Eton. Devil ga je tako prozvao — jer je, reče on, uvijek znao kuda vjetar puše i što nosi.« Minnie je podigla obrve. »Neobično dalekovidno zapažanje, zapravo, jer to je živa istina. Kad se sve zbroji i oduzme, Vane je urođeno intuitivan.« Minnie se zamislila; nakon dvije minute, Patience je otresla sukno. »Moglo bi se reći da su Cynsteri — ili bar Loza Cynsterovih...« napravila je neodređen pokret rukom. »Pa, uobičajena gospoda koja se znaju provoditi.« Timms je zafrktala. »Bolje rečeno, oni su definicija gospode koja se znaju provoditi.« »Sve u razumnim granicama, naravno.« Minnie je preklopila ruke preko svog obimnog trbuha. »Cynsteri su jedna od najstarijih obitelji u visokom društvu. Sumnjam da bi itko od njih mogao biti baš loš, čak i ako bi se trudio — to im uopće nije u naravi. Znaju biti neobuzdani, znaju biti najraskalašeniji hedonisti visokog društva, znaju biti za dlaku udaljeni od te nevidljive granice — ali se možeš pouzdati da je nikada neće prijeći.« Ponovno se zasmijuljila. »A i da zaplešu na rubu oštrice, očitale bi im bukvicu, i majke i tete — i nova vojvotkinja. Honoria svakako nije otirač koji sve trpi.« Timms se nasmiješila. »Kaže se da Cynstere mogu ukrotiti jedino Cynsterice — to jest, njihove supruge. Čudno, ali istinito, tako je iz generacije u generaciju. I ako je suditi po Honoriji, ni Loza Cynsterovih neće izmaći toj sudbini.« Patience se namrštila. Dosad uredna, skladna predodžba Vanea kao tipičnog, ako ne i arhetipskoga »elegantnoga gospodina«, počela se mutiti. Pouzdan zaštitnik, poslušan ako ne i skroz pokoran ženama u svojoj familiji — ništa od toga nije joj nimalo sličilo na njezina oca. Ili ostale časnike iz pukovnija smještenih oko Chesterfielda koji su se toliko trudili impresionirati je, londonske prijatelje susjeda koji bi se javili čim su čuli za njezino bogatstvo, nadajući se da će je zavarati svojim uvježbanim osmijesima. U mnogim pogledima, Vane je savršeno odgovarao opisu, no sve što joj je Minnie ispričala o Cynsterima bilo je posve suprotno njezinim očekivanjima. Patience je napravila grimasu i počela vesti novi snop travki. »Vane je nešto spominjao da je u Cambridgeu bio na crkvenoj službi.« »Dakako.« Čuvši zabavljenost u Minnienu glasu, Patience je podigla pogled i vidjela Minnie kako razmjenjuje nasmijani pogled s Timms. Potom ju je Minnie pogledala. »Vaneova mi je majka pisala o tome. Izgleda da se petoro neoženjenih članova Loze Cynsterovih uvalilo preko glave. Držali su oklade na datum začeća Devilovog nasljednika. Honoria je čula za to na krštenju — istog je trena zaplijenila sav njihov dobitak te ga namijenila za financiranje novog krova crkve i naredila im da prisustvuju misi posvećenja istog.« S osmijehom na licu, Minnie je kimnula. »I bili su

ondje.« Patience je trepnula i spustila svoj vez u krilo. »Hoćete reći«, rekla je, »da su to učinili samo zato što im je vojvotkinja tako rekla?« Minnie se nasmiješila. »Da znaš Honoriju, ne bi bila tako iznenađena.« »Ali...« Nabravši obrve, Patience je pokušala zamisliti — sliku žene kako naređuje Vaneu da učini nešto što ne želi. »Onda vojvoda nije baš neki nametljivi tip.« Timms je zafrktala, zagrcnula se, pa prasnula u smijeh. I Minnie je slično reagirala. Patience ih je gledala kako se kuglaju od smijeha — iako pomalo uvrijeđena, pravila se da strpljivo čeka da dođu k sebi. Minnie je ubrzo prestala grcati i obrisala suze s očiju. »Ah, draga moja — nisam nikad čula nešto tako urnebesno — urnebesno krivo.« »Devil«, reče Timms između štucanja, »je najosorniji diktator kojeg možeš zamisliti.« »Ako misliš da je Vane loš, sjeti se samo da je Devil taj koji je rođen da bude vojvoda.« Minnie je odmahnula glavom. »Jao — sama pomisao na nenametljivog Devila...« Bila je na rubu da opet prasne u smijeh. »Pa«, reče Patience, i dalje se mršteći, »ne zvuči mi kao neki autoritet ako pušta vojvotkinji da naređuje njegovim rođacima oko nečega što se smatra isključivo muškim pravom.« »Ah, ali Devil nije glup — teško bi mogao proturječiti Honoriji oko takvih stvari. I, naravno, tu je došao do izražaja razlog što Cynsteri uvijek popuštaju svojim ženama.« »Razlog?« upitala je Patience. »Obitelj«, Timms je odgovorila. »Svi su se okupili na krštenju.« »Obiteljski ljudi, svi jako vole obitelj. Mislim, Cynsteri.« Minnie je potvrdno kimnula. »Čak i Loza Cynsterovih — oduvijek su tako dobri s djecom. Potpuno pouzdani i povjerljivi. Vjerojatno zato što su iz tako velikog legla — jako su plodni. Oni stariji su uvijek morali paziti na mlađu braću i sestre.« U Patienceinu želucu počinjao se skupljati hladan, težak užas. »Zapravo mi je jako drago«, kazala je Minnie, dok joj se podbradak klimao kako je premještala marame, »što će Vane ostati neko vrijeme. Dat će Gerrardu pokoji savjet kako dalje — taman da ga pripremi za London.« Minnie je podigla pogled, a Patience ga spustila. Prvo joj se stegnuo želudac, a zatim i čitava utroba. U mislima je opet vrtjela sve što je rekla Vaneu, loše prikrivene uvrede koje mu je uputila u salonu prethodne noći. Utroba joj se još jače stegnula. Bilo joj je zlo.

dućeg jutra Patience se spustila niza stube s krhko vedrim osmijehom na licu. Uletjela je u salon za doručkovanje i veselo kimnula gospodi za stolom. Osmijeh joj se zamrznuo samo na trenutak kad je ugledala čudo nad čudima — Angelu Chadwick kako brblja, sva u zanosu, u stolcu lijevo od Vanea. Sjedio je na čelu stola kao i obično; Patience je sebi dopustila da joj vidi osmijeh, ali mu nije pogledala u oči. Unatoč Angelinim izljevima, od trenutka kad se Patience pojavila, Vaneova pažnja bila je usmjerena na nju. Poslužila se lososom, rižom i jajima i zatim, smiješeći se Mastersu dok joj je držao stolac, sjela na svoje mjesto do Gerrarda. Angela joj se odmah obratila. »Baš sam pričala gospodinu Cynsteru kako bi bilo tako zgodno kad bismo skupili grupu za izlet do Northamptona. Pomislite samo na sve one dućane!« Gledala je Patience iskreno, blistavih očiju. »Zar to nije sjajna ideja?« Na trenutak, Patience je bila sklona nerado se složiti. Sve je — čak i dan proveden u kupovini s Angelom — bilo bolje od suočavanja s onim što joj je predstojalo. Zatim je zamislila Vanea u kupovini s Angelom. Prizor koji joj je izronio u mislima, s njim u nekoj radnji sa šeširima kako škrguće zubima dok trpi Angeline bedastoće, bio je neprocjenjiv. Nije si mogla pomoći, bacila je pogled prema čelu stola... neprocjenjivi je prizor ispario. Vanea nije zanimala Angelina garderoba. Njegove oči bile su uperene u njezino lice; izraz mu je bio ravnodušan, ali su mu se oči mrštile. Lagano ih je suzio, kao da ju je prozreo. Patience je istog trenutka pogledala Angelu i još se jače nasmiješila. »Mislim da je malo predaleko, ne stignemo kupiti puno toga u jednom danu. Možda da pitaš Henryja da odvede tebe i tvoju majku tamo na nekoliko dana?« Angela je djelovala pogođeno; nagnula se da se posavjetuje s Henryjem niže za stolom. »Izgleda da će vrijeme ostati dobro.« Gerrard je dobacio pogled Patience. »Mislim da ću uzeti štafelaj i krenuti raditi na scenama za koje smo se Edmond i ja jučer odlučili.« Patience je potvrdno kimnula. »Zapravo« — Vane je prozborio dubljim glasom tako da je zatutnjao pod Angelinim uzbuđenim brbljanjem — »Mislio sam vas zamoliti da mi pokažete ta mjesta koja crtate.« Patience je digla pogled; Vane ga je zarobio.

»Naravno« — glas mu se očeličio — »ako vaša sestra nema ništa protiv?« Patience je graciozno nagnula glavu. »Mislim da je to odlična ideja.« Vaneove oči na tren su se namrštile; Patience je pogledala u svoj tanjur. »Ali što ćemo danas?« Angela je gledala oko sebe, očigledno očekujući odgovor. Patience je držala dah, ali je Vane nastavio šutjeti. »Idem crtati«, objavio je Gerrard, »i želim raditi u miru. Zašto ne biste otišli u šetnju?« »Ne budite smiješni«, Angela je prezrivo uzvratila. »Odviše je vlažno za šetanje.« Patience je u sebi napravila grimasu i nabola na vilicu zadnji komad ribe. »Onda dobro«, Gerrard je odgovorio, »morat ćete se zabaviti čime god se vi mlade dame bavite.« »Hoću«, kazala je Angela. »Čitat ću mami u prednjem salonu.« Potom je ustala. Dok su se gospoda dizala, Patience je obrisala usne ubrusom i iskoristila priliku da i ona ode. Morala je pronaći cipele za šetnju koje najbolje podnose vlažno vrijeme. Nakon sat vremena stajala je na bočnim vratima i promatrala prostranstvo natopljene trave između sebe i kiše. Između sebe i isprike koju je morala izgovoriti. Puhao je svjež povjetarac, noseći miris kiše; nije se činilo izglednim da će se trava uskoro osušiti. Patience je napravila grimasu i spustila pogled na Myst, koja je uredno sjedila pokraj nje. »To mi je valjda kazna.« Myst je, zagonetna kao i uvijek, podigla pogled pa zatim trznula repom. Patience je odlučno zakoračila van. U jednoj je ruci vrtjela sklopljeni suncobran; bilo je taman dovoljno slabog sunca da je imala izliku ponijeti, ali ga je zapravo uzela da ima kamo s rukama. Nešto čime bi se zaokupila, nešto obrambeno — nešto u što će moći gledati ako situacija postane stvarno neugodna. Već nakon deset metara od vrata porub njezine ljubičaste haljine za šetanje bio je mokar. Patience je zaškrgutala zubima i osvrnula se tražeći Myst — i uvidjela da mačka više nije tamo. Pogledavši za sobom, vidjela je Myst kako ukočeno sjedi na kamenoj stubi bočnih vrata. Patience ju je prijeko pogledala. »Tu si, nevoljo«, promrmljala je i nastavila sa šetnjom. Porub joj je bio sve mokriji i mokriji, voda joj je došla sve do šavova na čizmicama, ali Patience je tvrdoglavo šljapkala dalje. Vlažna stopala možda jesu dio njezine pokore, ali znala je da to nije ono najgore. Vane će, bila je sigurna, biti mnogo gori. Naglo je odagnala misao — zašto time razbijati glavu? Ono što je slijedilo neće biti lako, no ako bude previše razmišljala, hrabrost će je napustiti. Nikako nije uspijevala shvatiti kako se uspjela toliko prevariti. Bilo bi već dovoljno loše biti u krivu oko jedne stvari, ali da je tako temeljito promašila metu, to joj je bilo nepojmljivo. Kad je skrenula uz prve kamene razvaline, vilica joj se ukočila. Nije bilo pošteno. Izgledao je kao elegantan gospodin. Kretao se kao elegantan gospodin. U mnogočemu se ponašao kao elegantan gospodin! Kako je mogla znati da je u netjelesnim pogledima toliko drugačiji?

Držala se za misao, tražeći u njoj utjehu, gledajući bi li je okuražila — da bi je zatim nevoljko odbacila. Nije mogla pobjeći od činjenice da si je uvelike sama kriva. Vanea je u potpunosti procijenila po njegovu vučjem ruhu. On možda uistinu jest bio vuk, ali bio je i, navodno, brižan vuk. Nije joj bilo druge nego ispričati se. Samopoštovanje joj nije dopuštalo ništa manje od toga; a ni njemu, činilo joj se. Stigavši do ruševina, osvrnula se. Oči su je boljele; sinoć je spavala još manje nego prethodne noći. »Gdje su?« promrmljala je. Ako uspije riješiti ovo i osloboditi misli od najnapornije tegobe, možda stigne odspavati još malo popodne. No prvo je morala izravnati račune s vukom. Došla je ispričati se. Željela je to obaviti brzo — prije nego što je izda odvažnost. »Stvarno? Nisam to znao.« Pratila je Gerrardov glas do ruševina starog samostana. Na štafelaju pred sobom crtao je jednu stranu arkada. Kročeći u otvoreno dvorište, Patience je tražila i spazila Vanea kako ljenčari u sjeni napola slomljenog klaustarskog luka nekoliko koraka iza Gerrarda. Već ju je bio opazio. Gerrard je podigao pogled kad su joj čizme zastrugale po pločicama. »Zdravo. Vane mi je baš pričao kako je crtanje dosta u modi u visokom društvu. Navodno Kraljevska akademija ima izložbu svake godine.« S ugljenom za crtanje u ruci, okrenuo se natrag crtežu. »Stvarno?« Gledajući Vanea, Patience je poželjela da mu može vidjeti oči. Ovako mu nije mogla iščitati izraz. Ramena naslonjenih o kameni luk, ruku preklopljenih preko prsa, motrio ju je poput jastreba. Duboko zamišljenog, potencijalno prijetećeg jastreba. Ili vuka u iščekivanju obroka. Trgnula se iz misli i zakoračila do Gerrarda. »Možda bismo mogli posjetiti Akademiju kad odemo do grada.« »Hmm«, reče Gerrard, posve zaokupljen radom. Patience je promatrala Gerrardov crtež. Vane je promatrao nju. Vidio ju je istog trena kad se pojavila, uramljena rascjepom u starom zidu. Znao je da je u blizini već trenutak prije toga, nekim je šestim čulom osjetio jedva primjetno mreškanje u atmosferi. Privukla mu je čula poput magneta, što mu u tom trenutku nikako nije trebalo. Škrgućući zubima, upinjao se da mu se sjećanja na prošlu noć ne iskristaliziraju u mislima. Svaki put kad bi se to dogodilo, ćud bi mu se otela s lanca, što bi, pošto je bila blizu, nadohvat ruke, bilo sve samo ne razborito. Njegova je ćud po mnogočemu bila poput mača — izvučena iz korica, bila je sva od hladnog čelika. I trebalo je uložiti puno truda da se vrati natrag u korice. Dosad mu takvo što još nije uspjelo. Ako je gospođica Patience Debbington razborita, držat će se na odstojanju. Ako je on razborit, učinit će isto. Pogled mu se i protiv njegove volje smjestio na njezinim oblinama, na igri skuta među njezinim nogama, pa se spustio do gležnjeva. Nosila je čizmice od tanke,

mekane kože, a rubovi su im bili zamjetno mokri. Vane se namrštio u sebi. Zurio je u njezine mokre porube. Ona jest promijenila pristup — pomislio je to na doručku, ali je bio odbacio pomisao kao nadobudnu maštariju. Nije vidio razloga zašto bi se predomislila. Već je bio uvjerio samog sebe da ne bi ničim mogao pobiti njezine optužbe — u svakoj je bilo po zrno istine i, ako će biti iskren, dobrim ih je dijelom zaslužio svojim pokušajima majstorske manipulacije. Zaključio je da njezine krive predodžbe može ispraviti na samo jedan način — morat će dokazati da su krive, ne riječima nego djelima. I onda će se naslađivati njezinom zbunjenošću i njezinim isprikama. Ispravljajući se i odgurujući od kamenog luka, Vane je shvatio da će isprike, na ovaj ili onaj način, uraniti. Neće joj na put stavljati dodatne prepreke. Polako je odšetao prema naprijed. Patience ga je odmah postala svjesna. Hitro je dobacila pogled u njegovu smjeru, pa opet pogledala Gerrardov crtež. »Hoćeš li još dugo?« »Budem još satima«, Gerrard je odgovorio. »Pa...« Patience je digla glavu i odvažno presrela Vaneov pogled. »Pitam se, gospodine Cynster, bih li se mogla osloniti na vašu ruku da me odvedete natrag kući. Klizavije je nego što sam mislila. Ima dosta nezgodnoga kamenja.« Vane je uzdignuo jednu obrvu. »Stvarno?« Glatko joj je ponudio ruku. »Znam zgodan put natrag.« Patience ga je prostrijelila sumnjičavim pogledom, ali mu je stavila prste na rukav i dopustila da je vodi prema staroj crkvi. Gerrard je odsutno primio na znanje njihove pozdrave i Patienceinu sestrinsku opomenu da se vrati kući na vrijeme za ručak. Ne dajući joj vremena da smisli još nešto čime bi se obratila Gerrardu, Vane ju je poveo do srednje lađe crkve. Nad njima se uzdizao jedini preostali luk; kroz nekoliko minuta bili su izvan dosega Gerrardovih očiju i ušiju, šećući jedno do drugog dugim prolazom između sjedala. »Hvala vam«, Patience je počela dizati ruku s njegova rukava, ali Vane ju je pokrio svojom. Osjetio je kako su joj se prsti grčevito trznuli pa se primirili, osjetio je mreškanje koje ju je protreslo. Glava joj se podigla, brada nagnula, usne očvrsnule. Uhvatio joj je pogled. »Porubi su vam mokri.« Oči boje lješnjaka su bljesnule. »I noge isto.« »Zbog toga pretpostavljam da ste se uputili u ovu ekspediciju s razlogom.« Gledala je pred sebe. Vane je zainteresirano promatrao kako joj se grudi nadimaju, natežući joj steznik haljine. »Istina. Došla sam se ispričati.« Odrješito je izgovorila riječi kroz stisnute zube. »Doista? Pa zašto?« Naglo se zaustavila i, stisnutih očiju, okrenula mu se licem. »Jer mislim da vam dugujem ispriku.« Vane se nasmiješio, gledajući je ravno u oči. Nije pokušavao sakriti čeličnu volju.

»I dugujete.« Skupljenih usana, Patience ga je pogledala u oči pa kimnula. »Jasno.« Uspravila se, sklapajući ruke na vrhu suncobrana, naginjući odlučno bradu. »Ispričavam se.« »Za što, točno?« Patience je bio dovoljan jedan dugi pogled u njegove sive oči da shvati da se neće tek tako izvući. Nanovo je suzila oči. »Što sam neutemeljeno klevetala vaš lik.« Vidjela je kako razmišlja, uspoređujući to s njenim nerazboritim riječima otprije. I ona je hitro učinila isto. »I vaše motive«, nevoljko je dodala. Potom je opet promislila. I namrštila se. »Neke od njih, barem.« Usne su mu se trznule. »Neke od njih definitivno.« U glasu mu se opet čulo predenje; Patience je sva zadrhtala. »Čisto da ne bude zabune, povlačite baš sve neutemeljene tvrdnje?« Izazivao ju je; sjaju u njegovim očima definitivno se nije moglo vjerovati. »Bez zadrške«, Patience je planula. »Eto! Što još hoćete?« »Poljubac.« Odgovor je bio tako brz, tako nedvosmislen da se Patience zavrtjelo u glavi. »Poljubac?« Samo je podignuo jednu arogantnu obrvu, kao da je prijedlog bio vrijedan tek treptaja. U očima mu je zasvjetlucao nimalo suptilan izazov. Patience se namrštila i ugrizla za usnu. Stajali su usred prolaza među sjedalima, bez ičega metrima oko njih. Potpuno nezaštićeni, potpuno izloženi. Nije bilo baš neko mjesto za neprilična posla. »Dobro, u redu.« Okretno se protegnula na nožnim prstima; stavljajući radi ravnoteže jednu ruku na njegovo rame te ga brzinski poljubila u obraz. Oči su mu se širom otvorile, pa ispunile smijehom — više smijeha nego što je mogla podnijeti. »O, ne.« Odmahnuo je glavom. »Ne takav poljubac.« Nije ga trebala pitati kakav je poljubac htio. Patience se usredotočila na njegove usne — duge, tanke, tvrde. Očaravajuće. Neće postati ništa manje očaravajuće. Štoviše, što je duže razmišljala o njima... Kratko je udahnula i zadržala dah, istegnula se, zatvorila oči, i nakratko prislonila svoje usne na njegove. Bile su tvrde baš kao što je zamišljala, poput isklesanog mramora. Uzbuđenje se na kratki dodir rasplamsalo; usnama su joj prošli žmarci, pa su zadrhtale. Patience je žmirkajući otvorila oči dok je spuštala pete na zemlju. I ponovno obratila pažnju na njegove usne. Vidjela je kako im se rubovi nakrivljuju prema gore i čula njegov duboki, zločesto izazovan smijeh. »I dalje nije to. Evo — da vam pokažem.« Položio je ruke oko njezina lica, njezinih usana, povlačeći joj usne prema gore dok je na njih nježno spuštao svoje. Kapci su joj se spustili, i onda su se njihove usne dotaknule. Patience se nije mogla oduprijeti trncima koji su prolazili kroz nju ni da joj je život ovisio o tome.

Ošamućena, zauzela je stav otpora, i zastala da malo razmisli. Silno snažne, njegove su usne pokrile njezine, mičući se sporo, polagano, kao da su se sladile njezinim okusom, njezinom teksturom. Nije bilo ničeg prijetećeg u milovanju bez žurbe. Štoviše, bilo je zamamno, vabilo joj je čula, fokusiralo ih na uvježbano klizanje njegovih hladnih usana koje kao da su nagonski znale kako zatomiti rastuću vrućinu. Njezine usne su vibrirale; njegove su je pritisnule, milovale, kao da joj upijaju vrućinu, kradu je. Patience je osjetila kako joj usne postaju mekše; njegove su zauzvrat bivale tvrđe. Ne, ne, nee... Jedan djelić uma ju je pokušavao upozoriti, ali više nije slušala. Ovo je bilo nešto novo, neobično — nešto što još nikada dosad nije osjetila. Nije znala da postoji tako jednostavan užitak. U glavi joj se vrtjelo, ali ne na neugodan način. Njegove usne i dalje su djelovale tvrdo, hladno — Patience nije mogla odoljeti iskušenju da uzvrati pritiskom, da vidi hoće li se smekšati uz njezine. Nisu, samo su postale još tvrđe. Idućeg trenutka, osjetila je kako joj usne izgaraju. Smirila se; žar se vratio — prelazio joj je vrškom jezika po donjoj usni. Dodir je ostao u zraku, poput neizrečenog pitanja. Patience je željela još. Razdvojila je usne. Jezik mu je kliznuo unutra, polagano, samouvjereno, siguran u dobrodošlicu, uvjeren u svoje umijeće. Vane je željeznim stiskom držao uzde svoje žudnje, ne dajući svojim demonima da se oslobode. Tjerali su ga duboki, iskonski nagoni; iskustvo ga je obuzdavalo. Nije još nikada predala svoja usta nijednom muškarcu, nikada nije svojom voljom podijelila usne s nekim. Apsolutno je to znao, osjetio je to iz njezine neuke reakcije, iščitao iz manjka prepredenosti. Ali ona mu se uzdizala, njezina strast, njezina žudnja, odgovarala mu je na poziv, slatka poput rose svježeg proljetnog jutra, djevičanska poput snijega na nedostižnom vrhuncu. Mogao je doprijeti do nje — bila bi njegova. No nije mu se žurilo. Bila je netaknuta, nenavikla na prohtjeve muških ruku, muških usana, kamoli na muško tijelo. Ako prebrzo navali, mogla bi se usplahiriti i odgurnuti ga. Morat će se više namučiti da je odvuče u krevet. Naginjući joj se nad glavom, nastavio ju je nježno milovati, odmjeravajući svaki otimački potez. Među njima je bujala strast, teška i spora, gotovo sanjiva; prihvaćajući i prisvajajući svaki slatki centimetar njezine mekoće. Prožeo je svaki nježni dodir opojnim osjećajem i pustio ga da joj tone u čula. Ležat će tamo, uspavan, sve do idućeg puta kad je takne, sve dok ga on ponovno ne zazove. Pustit će ga da raste korak po korak, hraniti ga, njegovati sve dok ne preraste u neizbježnu potrebu koja će je, na kraju, dovesti njemu. Uživat će u njoj polagano, uživat će u njezinoj sporoj predaji — slađoj utoliko što ishod nikada nije bio upitan. Čuo je glasove u daljini; uzdahnuo je u sebi i nevoljko priveo poljubac kraju. Podignuo je glavu. Patienceine oči polagano su se otvorile, žmirnula je pa se zapiljila ravno u njega. Na trenutak, izraz na njezinu licu i u njezinim očima ga je

zbunio — a onda ga je prepoznao. Znatiželja — nije bila šokirana, ni zabezeknuta, ni čedno zajapurena. Bila je znatiželjna. Vane se nije mogao riješiti bludničkog smiješka niti je mogao odoljeti iskušenju da još samo jedanput prijeđe svojim usnama preko njezinih. »Što to radite?« Patience je šapnula kad se nagnuo prema njoj. Čak i toliko izbliza, i dalje mu je vidjela osmijeh. »To se zove slatka pomirba.« Osmijeh mu se proširio licem. »Ono što ljubavnici rade kad se posvađaju.« Patienceino srce našlo se u škripcu. Panika — jer što bi drugo moglo biti — strujala je čitavim njezinim bićem. »Nismo ljubavnici.« »Ne još.« Njegove su usne dotaknule njezine, zadrhtala je. »Niti ćemo ikada biti.« Koliko god bila ushićena, u to je bila poprilična sigurna. Zastao je, ali se i dalje samouvjereno smiješio. »Nemojte se u to kladiti.« Još jednom, prešao je svojim usnama preko njezinih. Patience se vrtjelo u glavi. Osjetila je olakšanje kad se uspravio i odmaknuo, gledajući preko njezine glave. »Evo ih.« Trepnula je. »Koga?« Spustio je pogled na nju. »Vašeg harema.« »Mog čega?« Obrve su mu se tobože nevino podigle. »Zar se tako ne naziva skupina robova suprotnog spola?« Patience je duboko uzdahnula — uspravila se, prijeko ga pogledala, pa se okrenula prema Penwicku, Henryju i Edmondu koji su im stizali ususret kroz prolaz među klupama. Patience je prostenjala ispod daha. »Draga moja gospođice Debbington«, Penwick je prišao prvi, »dojahao sam da vas pitam jeste li možda za jahanje?« Patience mu je pružila ruku. »Zahvaljujem vam na ljubaznosti, gospodine, ali bojim se da mi je za ovo jutro bilo dosta svježeg zraka.« Povjetarac se pretvorio u vjetar i počeo joj šibati lice pramenovima kose te joj izvlačiti kosu iz punđe. Penwick je sumnjičavo pogledao krupnu pojavu što joj se nadvijala uz rame. Napola se okrenuvši, Patience je vidjela Vanea kako na Penwickovo kratko kimanje uzvraća još oholije. »Zapravo«, kazala je, »mislila sam se vratiti u kuću.« »Sjajno!« Henry je prišao bliže. »Pitao sam se gdje ste otišli. Računao sam da ste sigurno pošli u šetnju. Rado ću vas otpratiti natrag.« »Pridružit ću vam se i ja.« Edmond joj je uputio osmijeh pun razumijevanja. »Došao sam vidjeti kako ide Gerrardu, ali nije bio zainteresiran. Pa zašto ne?« Patience je zaključila da će se za mjesto s njezine desne strane bez ikakve sumnje razviti omanja borba. Udvarači će se početi nadmetati za mjesto onoga kojeg će uzeti pod ruku, iako je to mjesto već bilo popunjeno. »Pa baš se skupilo društvance«, Vane je razvlačio riječi. Bljesnuo je pogledom prema Penwicku. »Idete li s nama, Penwick? Možemo proći pokraj štala.«

Patience je duboko udahnula, položila svoju ruku na Vaneovu — i uštipnula ga. Pogledao ju je nevino uzdignutih obrva. »Samo sam htio pomoći.« Okrenuo ju je. Ostali su se naguravali iza njih dok ju je vodio kroz srednju lađu crkve. Namjerno je izabrao put kojim joj je htio iskušati strpljenje. Konkretnije, put na kojem su joj drugi iskušavali strpljenje. Vane je mudro šutio i pustio ih da sami sve odrade. Kako su joj se noge sada stvarno smrzavale od predugog stajanja na hladnom kamenu, Patienceino strpljenje bilo je pri kraju. Kada su stigli do štala i kada joj je Penwick pružio ruku na pozdrav, jedva je skupila volje za pristojan osmijeh i pozdrav. Penwick joj je stisnuo prste. »Vjerujem da ćete sutra, ako ne bude kiše, biti raspoloženi za jahanje. Javit ću vam se ujutro.« Kao da on određuje kad će ona jahati! Patience je pregrizla jezik, suzdržavajući se od otrovnog odgovora. Povlačeći ruku, podigla je obrvu, pa se nabusito okrenula, odbijajući upasti u klopku da kimne Penwicku — što bi ovaj mogao protumačiti kao pristanak. Dovoljan joj je bio jedan pogled na Vaneovo lice, na izraz u njegovim očima, da zna da je sve shvatio. Nasreću, Henry i Edmond su se udaljili bez daljnjeg inzistiranja kad su ušli u kuću. Dok se s Vaneom penjala uza stube, Patience se namrštila u sebi. Henry i Edmond ponašali su se kao da je moraju zaštititi od Vanea — i od Penwicka također — no čim je ušla u kuću, smatrali su da je na sigurnom. Čak i od Vanea. Mogla je zamisliti zašto su tako mislili — na kraju krajeva, ovo jest bila kuća Vaneove kume. Koliko je shvatila, preko nekih granica čak ni bludnici nisu prelazili. No već je naučila da joj je Vaneova razvratnost nepredvidiva — i da nije uopće sigurna gdje su njegove granice. Stigli su do kraja galerije; pred njima se protezao hodnik do njezine sobe. Zastajući, izvukla je ruku iz Vaneove i okrenula mu se licem u lice. Blagog izraza, lagano zabavljenih očiju, uzvratio joj je pogled. Promotrio joj je oči pa podignuo obrvu, vabeći je da ga pita. »Zašto ste ostali?« Ukočila se, još jednom osjećajući kako se mreža steže oko nje i kako se skamenjuje dok se njegova čula grabežljivca usredotočuju na nju. Bilo je kao da se svijet prestao vrtjeti, kao da se oko njih zaklopio neki neprobojni štit, kao da nema ničega osim nje i njega — i čega god da ih je držalo. Tragala mu je po očima, ali nije mogla iščitati ništa osim da je razmišljao o njoj, razmišljao što da joj kaže. Zatim je podignuo jednu ruku. Jedva je dolazila do daha dok joj je klizio prstom po bradi; osjetljiva koža probudila se na njegov dodir. Nagnuo joj je lice prema gore tako da su joj oči bile čvrsto na njegovima. Proučavao ju je, njezine oči, njezino lice, još jedan trenutak. »Ostao sam da pomognem Minnie, pomognem Gerrardu... i da dobijem nešto što želim.« Izgovorio je te riječi jasno, odmjereno, bez ikakve nježnosti. Teški kapci su mu se podigli. Patience je pročitala istinu u njegovim očima. Sila što ih je držala bubnjala joj je u svim osjetilima. Osvajač ju je promatrao kroz hladne sive oči. Osjetivši vrtoglavicu od uzbuđenja, natjerala se da skupi dovoljno snage da odvoji

bradu od njegova prsta. Bez daha se okrenula i otišla prema svojim vratima.

oslije te noći Patience je šetkala pred vatrom u svojoj sobi. Oko nje je vladala tišina, svi ukućani povukli su se na počinak. Nije mogla ležati; nije joj se dalo čak ni skinuti. Nije bilo svrhe — ionako ne bi zaspala. Bila je poprilično umorna od manjka sna, ali... Nije mogla izbiti Vanea Cynstera iz glave. Zaokupio joj je pažnju; ispunio joj je misli, toliko da više nije bilo mjesta ni za što drugo. Zaboravila je pojesti juhu. I bila je probala piti čaj iz prazne šalice. »Za sve je on kriv«, obavijestila je Myst, koja je sjedila na fotelji poput sfinge. »Kako da se normalno ponašam kad izjavljuje takve stvari?« Kad izjavljuje da će biti ljubavnici — da je želi na taj način. Patience je usporila. »Ljubavnici, reče on — ne zaštitnik i ljubavnica.« Namrštila se na Myst. »Zar ima neke bitne razlike?« Myst ju je samo gledala. Patience je napravila grimasu. »Vjerojatno ne.« Slegnula je ramenima i nastavila šetkati. Nakon svega što je Vane rekao i učinio, sve što je ikada naučila izričito joj je govorilo da ga valja izbjegavati. Potpuno ga ignorirati ako treba. Međutim... Zastala je i zabuljila se u vatru. Nema se čega bojati, to je istina. Pa ona je posljednja dama koja bi mogla izgubiti glavu za gospodinom poput Vanea Cynstera. Možda jest brižan u nekim pogledima, možda jest tako snažno privlačan da nije mogla ni o čemu drugom razmišljati dok je on bio u blizini, ali nikada neće zaboraviti što je on. Njegov izgled, njegovi pokreti, njegovo ponašanje, to opasno predenje u njegovu glasu — sve su to bili stalni podsjetnici. Ne — nema se čega bojati. Neće je uspjeti zavesti. Njezina duboko ukorijenjena netrpeljivost spram elegantne gospode zaštit će je od njega. Drugim riječima, može nekažnjeno zadovoljiti svoju znatiželju vezanu uz one neobične osjećaje koje je prizvao, povremeno namjerno, povremeno naizgled nesvjesno. Osjećaje koje nikada dosad nije osjetila. Morala je znati što su značili. Željela je znati ima li ih još. Nabranih obrva, nastavila je šetkati, formulirajući svoje argumente. Njezino poznavanje tjelesnih užitaka bilo je krajnje ograničeno — sama se pobrinula da bude tako. Nikada prije nije osjetila ni najmanju želju da poljubi bilo kojega gospodina. Nikada nije osjetila ni najmanju želju dopustiti bilo kojem gospodinu da je poljubi. Ali jedan zadivljujuće temeljit, zapanjujuće dug poljubac koji je podijelila s Vaneom pokazao joj je da nema sumnje da je on gospodar tog zanata. S obzirom na njegov

ugled ne bi ni očekivala ništa manje. Od koga bi drugog mogla bolje naučiti? Zašto ne bi iskoristila situaciju i naučila malo više — sve u granicama mogućeg, naravno. Možda ne zna gdje su njegove granice, ali je svakako znala gdje je ona povukla crtu. Bila je na sigurnom, znala je što hoće i znala je koliko je daleko spremna ići. S Vaneom Cynsterom. Ta joj je pomisao obuzela misli većinu popodnevna i cijelu večer. Bilo je neizmjerno teško držati oči podalje od njega, od njegove krupne, vitke građe, tih snažnih ruku s dugim prstima i njegovih sve više očaravajućih usana. Patience se namrštila i nastavila šetkati. Digla je pogled kad se približila kraju izlizane rute. Zavjese nisu bile navučene. Prilazeći prozoru, posegnula je za zavjesama da ih navuče — kad je u tmini ispod zasjalo svjetlo. Patience je zastala u pola pokreta i pogledala dolje. Kugla svjetlosti je isijavala kroz maglu što je zaogrnula ruševine. Svjetlo je poskočilo, pa se pomaklo. Patience nije čekala da vidi što će se dalje dogoditi. Hitro se okrenula, širom otvorila garderobu, zgrabila plašt i potrčala prema vratima. Koraci njezinih papuča mekanih potplata bili su nečujni i na tankim tepisima kao i na tepihu na stubama. Svijeća što je gorjela u predsoblju bacala je sjenu sve do galerije. Patience nije zastajala. Sletjela je niz mračni hodnik do bočnih vrata. Bila su zakračunata. Hrvala se s teškim zasunima, povlačeći ih natrag, pa je rastvorila vrata. Myst je izjurila van. Patience je brzo zakoračila iz kuće i zatvorila vrata. Zatim se okrenula i otisnula u gustu maglu. Nakon pet naglih koraka od vrata, zaustavila se. Drhteći, navukla je plašt preko ramena, brzo svezujući vrpce na okovratniku. Bacila je pogled iza ramena. Tek kad bi napregnula oči, uspijevala je razaznati zid kuće, prazne oči prozora na donjem katu i tamniju mrlju na mjestu bočnih vrata. Pogledala je prema ruševinama. Nije bilo traga svjetlu, ali Sablast, tko god da je bila, nije mogla, čak ni vođena svjetlošću, stići do kuće prije nego što je ona stigla do bočnih vrata. Po svoj prilici, Sablast je i dalje bila negdje vani. Leđima okrenuta prema kući, Patience je napravila nekoliko opreznih koraka. Magla je postala gušća, hladnija. Čvršće se uvijajući u plašt, stisnula je zube i pošla dalje. Pokušavala je zamišljati da hoda pod vedrim suncem, pokušavala se prisjetiti kako krajolik izgleda danju — sve je to pokušavala ne bi li utvrdila gdje se točno nalazi. Zatim je iz magle izronio prvi od prevaljenih kamenih blokova rasutih po travnjaku, umirujuće poznat prizor. Uvlačeći dah s više samopouzdanja, produžila je dalje, pažljivo se krećući između prevaljenih kamenih gromada. Magla je bila najgušća nad travnjakom; kako se približavala ruševinama, postajala je rjeđa, dovoljno da razazna glavne građevine, po kojima se mogla orijentirati. Ledeni, vlažni traci guste magle vijugali su oko urušenih lukova. Lelujava ih je

izmaglica zamračivala, pa otkrivala, pa opet zamračivala. Nije bilo pravog vjetra, no ipak se činilo kao da se ruševinama provlači šaptavi zvuk, poput dalekog leleka iz prošlih vremena. Kad je zakoračila na lišajem prekrivene pločice vanjskog dvorišta, Patience je osjetila kako je obavija jeza. Našla se u gušćoj magli; opipavajući jednom ispruženom rukom, kretala se uz nizak zid, dio spavaonice opata. Zid je naglo završavao u dubokom procjepu koji se otvarao u popločani hodnik koji je vodio do ostataka blagovaonice. Zakoračila je prema procjepu; jedna joj je papuča skliznula na ostatke podova. Patience je prigušila uzdah i skočila na pločice u hodniku. Ondje se iznenada sudarila s muškarcem. Otvorila je usta da će vrisnuti — tvrda ruka joj ih je začepila. Druga ju je ruka uhvatila oko struka kao da je od čelika, privinuvši je o dugo, snažno tijelo. Patience se opustila; sva je panika iz nje nestala. Bilo je samo jedno tijelo unutar petnaest kilometara poput ovoga pritisnutog uz nju. Posegla je za Vaneovom rukom i maknula je sa svojih usana. Udahnula je da progovori, razmaknula usne i... Poljubio ju je. Kada je naposljetku stao, odvojio je svoje usne tek malo od njezinih i šapnuo: »Tiho — zvuk jako dobro putuje maglom.« Patience se pribrala i šapnula mu: »Vidjela sam Sablast — neko je svjetlo vrludalo tu, uokolo.« »Mislim da je bio fenjer, ali ga više nema ili je zaklonjen.« Usne su mu opet dodirnule njezine i ostale na njima, ne hladne nego tople. I ostatak je njegova tijela bio topao, oaza topline u prohladnoj noći. Ruku zaglavljenih pod njegovim prsima, Patience se opirala nagonu da mu se priljubi još bliže. Kad je zatim podignuo glavu, natjerala se da ga pita, i dalje šapućući: »Mislite li da će se vratiti?« »Tko zna? Mislio sam još pričekati.« Nakon što ju je nepodnošljivo uzbudio njegov dah na usnama, uslijedilo je još mnogo slasnije milovanje. Patience se vrtjelo u glavi. »Mogla bih i ja pričekati.« »Hmmm.« Tko zna koliko trenutaka poslije, kad je napravio pauzu da može udahnuti, Vane je rekao: »Jeste li znali da je vaša mačka tu?« Nije znala je li ju Myst pratila ili ne. »Gdje?« Patience se osvrnula oko sebe. »Na kamenu s vaše lijeve strane. Vjerojatno vidi bolje od nas, čak i u magli. Držite je na oku — vjerojatno će nestati ako se Sablast vrati.« Držite je na oku. Malo će teže ići dok je on ljubi. Patience se još više privila uz topli zid njegovih prsa. Čvršće ju je stegnuo; ruke su mu kliznule oko njezina struka, pod njezin plašt. Privukao ju još bliže sebi pomičući se tako da je ona ostala zaglavljena između njega i starog zida. Jednom rukom i

ramenom štitio ju je od kamenja, a ostatkom tijela od noći. Ruke su mu se stegnule; Patience je osjetila njegovu snagu na sebi, osjetila kako njegova prsa pritišću njezine grudi, težinu njegovih kukova na svom trbuhu, čvrste stupove njegovih bedara na svojim mekim udovima. Njegove su usne opet pronašle njezine; ruke su mu se raširile preko njezinih leđa, privijajući je k sebi. Patience je osjetila kako strast kipti — iz nje, iz njega, među njima. Nisu se morali bojati prehlade. Myst je zasiktala. Vane je podignuo glavu, u stanju pripravnosti. Svjetlost je bljesnula kroz ruševine. Magla je postala gušća, zbog čega je bilo teško razaznati gdje je fenjer. Odsjaji su se odbijali o grube površine ruševnog kamenja, raspršujući se u nenadanim i varljivim smjerovima. Trebao im je trenutak da odrede položaj izvora najjače svjetlosti. Sjajilo je iz pozadine samostana. »Ostanite ovdje.« Naredivši joj šaptom, Vane ju je odmaknuo od sebe, ostavljajući je u zavjetrini zida. U tren je nestao, stapajući se s maglom poput prikaze. Patience je progutala prigovor. Osvrnula se oko sebe — upravo da ugleda Myst kako odlazi za Vaneom. Ostala je posve sama. Preneraženo je zurila za njima. Negdje naprijed, fenjer Sablasti je i dalje gorio. »Pa mislim, stvarno!« Promrmljavši to, krenula je užurbano za Vaneom. Ugledala ga je samo jedanput, dok je prelazio preko dvorišta u samostanu. Svjetlo je poskakivalo negdje dalje iza njega — ne u blizini crkve nego na drugoj strani samostana, krećući se prema ostacima drugih zgrada opatije. Patience je žurno grabila, spazivši Myst kako skače preko kamenja srušenog zida samostana. Dok ju je pratila, Patience se pokušavala sjetiti što leži iza toga zida. Rupa, ispostavilo se — uletjela je ravno u nju. Patience je hrabro zatomila nagonski krik, skoro se pritom ugušivši. Nasreću, nije pala na kamen nego na travnati nagib; udarac joj je izbio zrak iz pluća pa je morala snažno udahnuti. Dvadeset metara dalje Vane je čuo njezin prigušeni vrisak. Stao je i pogledao iza sebe, tražeći je po maglom obavijenom kamenju. Metar iza njega, Myst se uz drhtaj zaustavila povrh jednog kamena, gledajući za sobom naćuljenih ušiju. Zatim je skočila s kamena i odjurila natrag u maglu. Vane je tiho opsovao. Pogledao je naprijed. Svjetla više nije bilo. Duboko je udahnuo, pa izdahnuo, okrenuo se i odšuljao natrag. Pronašao je Patience kako leži tamo gdje je pala; s mukom se pokušavala uspraviti. »Čekajte.« Vane je doskočio do njezinih stopala. Naginjući se nad njom, podvukao joj je ruke ispod pazuha i podignuo je. Potom ju je postavio na noge pokraj sebe.

Uz prigušen jecaj, Patience se srušila. Vane ju je uhvatio i podignuo, oslonivši je na sebe. »Što je?« Patience se nagnula prema njemu. »Koljeno.« Ugrizla se za usnu, pa slabašno dodala, »I gležanj.« »Lijevi ili desni?« »Lijevi.« Pomaknuo joj se s lijeve strane, pa je podigao na ruke. »Držite se.« Patience ga je poslušala. Naslanjajući je uz prsa, Vane se uspeo uz kratku uzbrdicu. Podižući je visoko, spustio ju je na rub rupe, pa se uspentrao. Zatim se sagnuo i opet je podignuo na ruke. Odnio ju je u samostan, gdje je bio veliki kamen zgodan za sjedenje. Pažljivo ju je položio, nježno joj spuštajući noge. Suha trava i vlažno lišće prianjali su joj uz steznik. Vane ih je otresao. Patience ih je također odmah počela otresati, ne posve sigurna što točno otresa — travu i lišće, ili pak njegove ruke. Unatoč oštroj boli u koljenu i tupljoj u gležnju, kad joj je okretno prešao prstima preko steznika, trnci su joj prošli vršcima grudi. Osjećaj ju je ostavio bez daha. Vane se pomaknuo, napola iza nje. Idućeg trenutka, osjetila je kako je obavija rukama odostraga, kako joj njegovi prsti nalaze i diraju rebra. Prije nego što se stigla pribrati, prsti su mu kliznuli prema gore. »Što to radite?« Toliko joj je ponestalo daha da je zvučala promuklo. »Provjeravam ima li slomljenih ili natučenih rebara.« »Ništa me ne boli.« Sada joj je glas zvučao ugušeno, ali bio je to najglasniji zvuk koji je uspijevala ispustiti dok joj je prstima snažno pritiskao rebra tik pod grudima. Odgovorio je s groktajem, ali ju je barem pustio. Patience je uvukla prijeko potreban dah, pa trepnula kad je kleknuo pred njom. Podignuo joj je skute. »Što sad... ?!« Patience je očajnički pokušavala izravnati nabore. »Ne dižite larmu!« Njegov ton — odrješit i ljutit — natjerao ju je da ga posluša. Potom je osjetila kako joj rukama obavija bolni gležanj. Prsti su mu tražili, nježno ispipavali, a onda joj je, jako pažljivo, promrdao stopalo. »Nema oštre boli?« Patience je odmahnula glavom. Prsti su mu se stegnuli, nježno je masirajući. Progutavši dah, zatvorila je oči. Njegov joj je dodir bio tako ugodan. Toplina njegovih ruku ublažila je bol; kad joj je napokon pustio gležanj, bilo joj je mnogo bolje. Ruke su mu kliznule, preko njezina zaobljenog lista sve do koljena. Patience je držala oči zatvorene i pokušavala ne razmišljati o tome kako su joj večernje čarape prozirne. Nasreću, podvezice je nosila visoko tako da, kad joj je rukama obavio koljeno, nije dodirivao golu kožu. Svejedno se osjećala kao da jest. Svaki živac u nogama oživio joj je od njegova dodira. Ispipavao je, ispipavao i onda je odjednom osjetila naglu bol. Patience se trznula — iako joj je bilo drago što

joj je bol odvukla pažnju. Nakon toga je bio jako oprezan. Još je dva puta prosiktala dok joj je ispipavao zglob. Naposljetku je maknuo ruke s nje. Patience je otvorila oči i hitro pogurnula skute haljine prema dolje. Osjećala je kako joj rumenilo grije obraze. Nasreću, zbog magle i mraka koji su vladali oko njih, teško da je to mogao zapaziti. Vane je stajao i gledao u nju. »Iščašeno koljeno, malo uganut gležanj.« Patience ga je prostrijelila pogledom. »Vi ste stručnjak?« »U neku ruku.« Rekavši to, podignuo ju je. Patience se držala za njegova ramena. »Ako biste mi dali ruku, dalo bi se nešto izvesti.« Odgovor nije baš bio ohrabrujući: »Stvarno?« Gledao je u nju. U tmini mu nije mogla razaznati izraz lica. »Srećom, nitko neće od vas zahtijevati da to provjerite u praksi.« Ton mu je i dalje bio odrješit, krajnje precizan. Kako je govorio, međutim, glas mu je sve jasnije otkrivao natruhe razdraženosti. »Zašto, dovraga, niste ostali tamo gdje sam vas ostavio? I niste li obećali Minnie da nećete ganjati Sablast po mraku?« Patience je zanemarila prvo pitanje, na koje ionako nije imala dobar odgovor. Doduše, nije imala osobito dobar odgovor ni na drugo. »Zaboravila sam na to obećanje — vidjela sam Sablast i izjurila van. Ali, što vi radite ovdje ako je tako opasno ganjati Sablast?« »Ja sam zadužen za to.« Patience je smatrala da ima puno pravo na uzdah negodovanja. »Gdje je Myst?« »Ispred nas.« Patience je gledala, ali nije vidjela ništa. Vaneov je vid očito bio bolji od njezina. Prolazio je između srušenih kamenih blokova bez oklijevanja; čvrsto ga rukama obujmivši oko vrata, osjećala je olakšanje što ne mora šepati tim dijelom travnjaka. Obrisi bočnih vrata odjednom su izronili iz tmine. Myst je stajala na stubi. Patience je čekala da je spusti, ali Vane to nije učinio. Žonglirajući s Patience na rukama, uspio je otvoriti vrata. Kad su prešli preko praga, nogom je zatvorio vrata pa se ramenimaa naslonio 0 njih. »Stavite zasune.« Učinila je kao što joj je rekao, posežući oko njega. Kad je posljednji zasun legao na svoje mjesto, uspravio se pa produžio dalje. »Možete me sada spustiti«, Patience je zasiktala dok je kročio u predsoblje. »Spustit ću vas u vašoj sobi.« Pod svjetlom svijeće u predsoblju Patience je vidjela ono što dotad nije mogla vidjeti — njegovo lice. Bilo je ukočeno, strogo. Na njezino iznenađenje, pošao je prema stražnjem dijelu predsoblja, gdje je ramenima otvorio vrata obložena zelenim filcom. »Masters!« Masters je izletio iz ostave. »Da, gospodine? — Jao!« »Baš tako«, uzvratio je Vane. »Pozovite gospođu Henderson i jednu od služavki. Gospođica Debbington je lutala po ruševinama te uganula gležanj i iščašila koljeno.«

Masters je, naravno, učinio kako mu je rečeno. Jako temeljito. Patience je morala trpjeti neprestanu graju Mastersa, gospođe Henderson i Minniene stare krojačice Ade. Vane je vodio povorku uza stube — kao što je rekao, spustit će je tek u njezinoj sobi i ni trenutka prije. Spustio ju je jako nježno na rub njezina kreveta pa se namršten odmaknuo. S rukama na bokovima gledao je gospođu Henderson i Adu kako su se uskomešale oko obloga od senfa za gležanj i obloga od mekinja za koljeno. Naizgled zadovoljan, Vane se okrenuo i zagledao se u Patience. Pogled mu je bio oštar. »Za ime Božje, činite što vam se kaže.« Potom se odšetao prema vratima. Potpuno zabezeknuta, Patience je buljila za njim. Nije mogla smisliti ništa primjereno da mu dovikne prije nego što nestane. Vrata su se uz škljocaj zatvorila. Zatvorila je usta, pala natrag u krevet i dala si oduška prostenjavši kroza zube. Ada je dolepršala do nje. »Sve će biti u redu, draga.« Pogladila je Patience po ruci. »Sve će biti bolje za trenutak.« Patience je stisnula zube i zagledala se u strop. Gospođa Henderson ju je došla probuditi idućeg jutra. Ležeći na leđima po sredini kreveta, Patience je bila iznenađena kad je vidjela majčinski nastrojenu domaćicu; očekivala je jednu od služavki. Gospođa Henderson se nasmiješila razmičući zavjesu. »Trebam ti maknuti oblog s koljena i poviti ga.« Patience je napravila grimasu. Nadala se da će izbjeći povez. Lijeno je pogledala na sat, pa zatim domaćicu. »Tek je sedam sati.« »Jest. Pretpostavili smo da nećete dobro spavati, nakon svega.« »Nisam se mogla okrenuti.« Patience se s mukom pokušavala pridići u sjedeći položaj. »Bit će bolje večeras. Zasad bi povez trebao biti dovoljan.« Uz pomoć domaćice, Patience se pridigla. Sjedila je strpljivo dok joj je gospođa Henderson micala oblog, pa joj povila nogu svježim povezom. »Ne mogu hodati«, požalila se Patience istog trena kad joj je gospođa Henderson pomogla da stane na noge. »Naravno da ne. Ne biste trebali na noge nekoliko dana ako želite da koljeno zacijeli.« Patience je zatvorila oči i zatomila jecaj. Gospođa Henderson joj je pomogla da se opere i obuče, pa je pustila da se osloni o krevet. »E sad, da vam se donese pladanj ovdje ili biste radije išli dolje?« Već sama pomisao da bi mogla provesti cijeli dan zatvorena u sobi bila joj je neugodna; to bi bilo mučenje. A ako će ići niza stube, sad je najbolji trenutak, dok još nema nikoga uokolo. »Dolje«, odlučno je odgovorila Patience. »U redu.« Začudo, gospođa Henderson ju je ostavila i uputila se prema vratima. Otvarajući

ih, provirila je van, rekla nešto, pa se odmaknula, držeći vrata širom otvorena. U sobu je potom ušao Vane. Patience se iznenađeno zapiljila u njega. »Dobro jutro.« Ravnodušnog izraza, krenuo je prema krevetu. Prije nego što je stigla sabrati misli, a kamoli riječi kojima bi ih mogla izraziti, sagnuo se i podigao je na ruke. Patience je progutala uzdah. Baš kao sinoć — s jednom bitnom razlikom. Sinoć je nosila plašt; debeli nabori bili su prigušili njegov dodir dovoljno da ne bude uznemirujući. A sada, odjevena u kućni ogrtač od fine tkanine, čak i kroz podsuknju je osjećala svaki njegov prst, s jednom rukom ju je zgrabio za bedro, s drugom za ruku, blizu nadimljućih joj grudi. Dok ju je naginjao da prođu kroz vrata, pa se ispravio i uputio prema galeriji, Patience je pokušavala smireno disati i molila se da se rumenilo na njezinu licu ne primjećuje onoliko koliko ga je osjećala. Vaneov pogled joj je dodirnuo lice, da bi zatim pogledao pred sebe i krenuo niza stube. Patience se odvažila baciti pogled na njegovo lice — i dalje je bilo oštro, kameno nepomično kao i sinoć. Od onih čarobnih usana ostala mu je samo ravna crta. Suzila je oči. »Nije baš da sam nepokretna, znate.« Pogled koji joj je uputio bilo je teško protumačiti. Proučavao joj je oči na trenutak, pa onda opet pogledao pred sebe. »Gospođa Henderson kaže da ne biste smjeli hodati. Ako vas vidim na nogama, zavezat ću vas za krevet.« Patience je razjapila usta. Buljila je u njega, ali on, stigavši do podnožja stubišta, nije pogledavao u nju. Čizme su mu odzvanjale po pločicama hodnika. Patience je duboko udahnula, želeći dati na znanje što misli o njegovoj aroganciji, samo da bi potom morala progutati svoje riječi. Kad je Vane ušao u salon za doručkovanje, Masters je već bio tamo. Žurno je izvukao stolac do Vaneova, namještajući ga tako da je bio okrenut čelu stola. Vane ju je nježno položio na stolac. Masters je dovukao otoman; Vane joj je na njega položio ozlijeđeni gležanj. »Hoćete li jastuk, gospođice?« upitao je Masters. Što je mogla? Patience je iscijedila zahvalan osmijeh. »Ne, hvala, Masters.« Pogled joj se prebacio na Vanea, koji je stajao pred njom. »Mnogo zahvaljujem na ljubaznosti.« »Nema na čemu, gospođice. Nego, što biste htjeli za doručak?« Vane i Masters su je opskrbili prikladnom hranom — pa su je nadgledali dok je jela. Patience je njihovu mušku verziju komešanja podnosila stoički koliko je god znala i umjela. I čekala. Vaneova ramena bila su posuta kapljicama inja. Kosa mu je bila tamnija nego inače, uz pokoju kapljicu što je svjetlucala među gustim uvojcima. Ni on više nije postio, brsteći ustrajno tanjur ispunjen raznoraznim mesom. Patience je zafrktala u sebi — očito jest bio mesožder. Masters se naposljetku vratio u kuhinju po zagrijane posude da se hrana ne ohladi.

Kad mu se koraci više nisu čuli, Patience je navalila. »Išli ste vani istraživati.« Vane je podignuo pogled, pa kimnuo i posegnuo za šalicom kave. »Je li tako?« Patience je dodala dok je on nalijevao novu. Skupljenih usana, motrio joj je lice, pa onda nevoljko objasnio: »Mislio sam da bi moglo biti kojeg otiska stopala — traga koji bih mogao slijediti.« Napravio je grimasu. »Zemlja je bila dovoljno vlažna, ali u ruševinama su sve pločice, kamenje ili blatnjava trava. Ništa u čemu bi moglo ostati tragova.« »Hmm.« Patience se namrštila. Masters se vratio. Odložio je pladanj, pa prešao na Vaneovu stranu. »Grisham i Duggan čekaju u kuhinji, gospodine.« Vane je kimnuo i iskapio šalicu kave. Odložio ju je i odgurnuo stolac. Patience mu je uhvatila pogled i zadržala ga. Držala se za vezu; u zraku je visjelo njezino neizgovoreno pitanje. Vaneovo se lice smrknulo. Usne su mu se stanjile. Patience je suzila oči. »Ako mi ne kažete, idem sama u ruševine.« I Vane je na to suzio oči. Bljesnuo je pogledom prema Mastersu, a onda opet, pomalo mrgodno, pogledao Patience. »Moramo provjeriti svaku naznaku da je Sablast došla izvana. Tragove kopita, bilo što da upućuje da nije došla iz samog Halla.« Opuštenijeg izraza, Patience je kimnula. »Uz toliko vlage, nešto biste trebali naći.« »Upravo tako.« Vane je ustao. »Ako uopće ima ičega.« Masters je napustio salon, vraćajući se u kuhinju. Iz smjera stuba čuo se prozračan glas. »Dobro jutro, Masters. Je li tko već tu?« Angela. Čuli su Mastersov tihi odgovor; Vane je pogledao u Patienceine raširene oči. »Definitivno znak da mi je vrijeme za pokret.« Patience se nasmiješila. »Kukavice«, prošaptala je dok je prolazio kraj nje. Otkucaj srca poslije, zaljuljao se i nagnuo prema njoj, dišući joj za vratom. Snaga se slijevala iz njega i okruživala je. »A inače«, promrmljao je, duboko predući kako samo on zna. »Ozbiljno sam mislio ono s krevetom.« Zastao je. »Tako da, ako imate imalo instinkta za preživljavanjem, nećete se micati iz ovog stolca.« Hladne, tvrde usne očešale su joj se o uho, pa kliznule niže da joj, jedva je dodirujući, lagano pomiluju osjetljivu kožu pod vilicom. Patience se predala i zadrhtala; kapci su joj se spustili. Vane joj je privukao bradu prema sebi, svojim je usnama lagano dotaknuo njezine, davši joj prekratak, bolno nepotpun poljubac. »Vratit ću se do kraja doručka.« Iz hodnika su dopirali Angelini koraci. Patience je otvorila oči i vidjela Vanea kako izlazi iz salona. Čula je Angelin radosni pozdrav, pa Vaneov odgovor dubokim glasom, sve tišim kako se udaljavao.

Sekundu poslije, Angela se pojavila u prostoriji. Durila se. Osjećajući se beskrajno starijom, beskrajno mudrijom, Patience se nasmiješila. »Dođite i pojedite nešto. Jaja su posebno dobra.« Malo-pomalo i ostatak društva pristigao je na doručak. Na Patiencein užas, svi do jednog već su bili čuli za njezine ozljede, glasine su se raširile po kućanstvu. Nasreću, ni ona ni Vane nisu nikome rekli koji je bio razlog njezinom noćnom izletu, pa nitko nije znao kako se ozlijedila. Svi su bili predvidljivo šokirani njezinom »nesrećom«; svi su se požurili izraziti žaljenje. »Baš jako nezgodno«, Edgar je ponudio jedan od svojih krotkih osmijeha. »I ja sam jednom iščašio koljeno, u Indiji.« General je uputio radoznao pogled. »Konj me zbacio. Domoroci ga zamotali u smrdljivo lišće. Koljeno, ne konja. Oporavilo se jako brzo.« Patience je kimnula i otpila čaja. Sjedeći pokraj nje, na stolcu na kojem je ona inače sjedila, Gerrard ju je tiho pitao; »Jesi sigurno dobro?« Zanemarujući bol u koljenu, Patience se nasmiješila i lagano mu stisnula ruku. »Nisam slabašno biće, obećajem ti da se neću onesvijestiti od boli.« Gerrard se nacerio, ali mu je izraz lica ostao oprezan i zabrinut. Sad kad je namjestila ugodan osmijeh, Patience si je dopustila lutanje pogledom. Sve dok na drugoj strani stola nije naišla na Henryjevo mrštenje. »Znate«, rekao je, »nije mi sasvim jasno kako ste iščašili koljeno.« Izgovorio je to tako da je tvrdnju pretvorio u pitanje. Patience se nastavila smiješiti. »Nisam mogla spavati, pa sam išla prošetati.« »Van?« Edmondovo iznenađenje ustupilo je mjesto obzirnosti. »Pa, dobro, mogu shvatiti zašto ste išli van — od šetnje u ovom mauzoleju samo bi imali noćne more.« Hitro se nacerio. »A to, vjerujem, ne biste željeli.« Nije bilo lako smiješiti se kroz stisnute zube, ali Patience je to nekako pošlo za rukom: »I jesam išla van.« Mudrije bi bilo šutjeti, ali svi su je slušali kao da su joj riječi od zlata, proždrljivo znatiželjni kako samo oni koji vode jednolične živote mogu biti. »Ali...« Edgarova obrva savila se u igličast nabor. »Magla...« Pogledao je Patience. »Bila je jako gusta sinoć. Pogledao sam van prije nego što sam ugasio svijeću.« »Da, poprilično gusta.« Patience je pogledala Edmonda. »Vi biste znali cijeniti kako je bila jezovita.« »Čuo sam«, Whitticombe je nesigurno komentirao, »da vas je unio gospodin Cynster.« Tiho izgovorene, njegove su riječi ostale visjeti nad stolom za doručkovanje, otvarajući nova pitanja u svakoj glavi. Odjednom je zavladala tišina, ispunjena iznenađenjem i računicama pod šokom. Mirno, ne smiješeći se više, Patience se okrenula i promotrila Whitticombea, zadržavajući hladan izraz lica. Misli su joj se rojile, razmatrale alternative, ali je mogla dati samo jedan odgovor.

»Da, gospodin Cynster mi je pomogao da se vratim u kuću — imala sam sreće što me našao. Oboje smo bili vidjeli svjetlo u ruševinama i išli to istražiti.« »Sablast!« Uskliknuli su i Angela i Edmond. Oči su im se zacaklile, na licima im se vidjelo uzbuđenje. Patience ih je pokušala malo smiriti. »Pratila sam svjetlo i upala u rupu.« »Mislio sam«, Henry je rekao strogo i sve su se glave okrenule prema njemu, »da smo svi obećali Minnie da nećemo ganjati Sablast po mraku.« Ton glasa i izraz lica bili su mu iznenađujuće žestoki. Patience je osjetila kako joj se obrazi rumene. »Bojim se da sam zaboravila na svoje obećanje«, priznala je. »Kovali ste željezo dok je bilo hladno, takoreći.« Edmond se nagnuo. »Jesu li vas od jeze prolazili žmarci?« Patience je otvorila usta, nadajući se da bi nadovezujući se na Edmonda mogla promijeniti temu, ali je Henry prvi progovorio. »Mladiću, mislim da ste stvarno pretjerali s tim glupostima!« Riječi su mu bile gnjevne. Svi su zatečeno pogledali u Henryja — lice mu je bilo ukočeno, koža prošarana žilicama. Oči su mu bile uprte u Gerrarda. Gerrard se pak ukipio. Sreo je Henryjev pogled, pa polako odložio vilicu. »Kako to mislite?« »Mislim na bol i patnju koju ste prouzročili svojoj sestri«, Henry je uzvratio odrješito, »I ne mogu vjerovati da ste tako bezosjećajni da možete još i sjediti tu kraj nje, tek tako, i praviti se da ništa niste skrivili.« »Dajte, molim vas«, reče Edmond. Patience je gotovo uzdahnula od olakšanja. Sekundu poslije se ukočila i buljila dok je Edmond pričao dalje, tonom koji je bio oličenje razumnosti. »Kako je mogao znati da će Patience prekršiti obećanje Minnie i ići za njim?« Edmond je slegnuo ramenima i slavodobitno se nasmiješio Patience i Gerrardu. »Nije on kriv što je išla.« Uz takve prijatelje, kome trebaju... Patience je progutala uzdah negodovanja i krenula u napad. »Nije bio Gerrard.« »Zbilja?« Edgar ju je zaintrigirano pogledao. »Vidjeli ste, znači, Sablast?« Patience se ugrizla za usnu. »Ne, nisam. Ali...« »Čak i da jeste, i dalje biste branili svog brata, zar ne, draga moja?« Whitticombeov je glatki glas plutao nad stolom. Očinski se superiorno nasmiješio Patience. »Vaša privrženost svakako je za pohvalu, draga moja, ali u ovom slučaju, bojim se« — pogled mu se prebacio na Gerrarda, izraz lica mu se narogušio pa je odmahnuo glavom — »bojim se da je, nažalost, bez pokrića.« »To nisam bio ja«, tupo je i blijed poput krpe izgovorio Gerrard. Sjedeći kraj njega, Patience je osjećala kako se upinje da ne plane. Bez riječi, dala mu je znak podrške. Ispod stola ga je nakratko stisnula za bedro. Naglo joj se okrenuo. »Ja nisam Sablast.« Patience je nepomično izdržala njegov srdit pogled. »Znam.« Tu jednu riječ izgovorila je s tako potpunim uvjerenjem da je praktički osjetila kako se bratova usijana glava smiruje.

Okrećući se, izazivački je pogledao sve ostale. General je zafrktao. »Dirljivo, ali istina je istina. Dječački trikovi, eto što je Sablast. A ti, dijete — ti si jedini dječak ovdje.« Patience je osjetila snagu udarca, ravno u srž Gerrardove zrelosti u povojima. Ukočio se, mrtvački blijedog lica, sumornog izraza. Bilo joj ga je žao; poželjela ga je obgrliti, nekako zaštititi i utješiti — no znala je da ne može. Gerrard je polako odgurnuo stolac i ustao. Pogledom punim mržnje prešao je preko svih za stolom, preskočivši jedino Patience. »Ako nemate više nijednu uvredu na moj račun...« Zastao je, pa nastavio, napukloga glasa, »zaželio bih vam svima lijepo jutro.« Naprasito je kimnuo. Dobacivši kratak, prazan pogled u Patienceinu smjeru, okrenuo se na peti i napustio prostoriju. Patience bi dala sve samo da je mogla stati na noge i uz izraz uvrijeđenog prezira otići za njim. No bila je zaglavljena u klopci — ozljeda ju je osudila na zauzdavanje bijesa i trpljenje tetinih glupavih ukućana. Unatoč njezinoj prijetnji Vaneu, nije mogla ni stajati, a kamoli šepati. Skupljenih usana, prošarala je pogledom oko stola. »Gerrard nije Sablast.« Henry se umorno nasmiješio. »Draga moja gospođice Debbington, bojim se da se morate suočiti s činjenicama.« »Činjenicama?« Patience je planula. »Kakvim činjenicama?« Henry joj je počeo objašnjavati.

Vane se upravo udaljavao od štala kada je spazio Gerrarda kako korača prema njemu turobno stisnute vilice. »Što se dogodilo?« pitao je. Kamenog lica i usplamtjelih očiju, Gerrard se zaustavio pred njim, duboko udahnuo, nakratko mu sreo pogled, pa naglo odmahnuo glavom. »Ne pitajte.« Potom je pohitao iza njega i produžio prema štalama. Vane ga je gledao kako odlazi. Gerrardova stisnuta šaka i ukočena leđa same su po sebi dovoljno govorile. Vane je oklijevao, pa mu se lice namrgodilo. Naglo se okrenuo i odšetao prema kući. Stigao je do salona za doručkovanje u rekordnom roku. Bio je dovoljan samo jedan pogled i lice mu je postalo posve bezizražajno. Patience je i dalje sjedila tamo gdje ju je ostavio, ali umjesto blistave iskre koju je ostavio u njezinim velikim očima i laganog rumenila što joj je bilo obojilo obraze, oči boje lješnjaka sada su joj bile sužene, isijavale su ljutnjom, a obrazi su joj se crvenjeli kao jabuke. Mimo toga bila je blijeda, gotovo da je podrhtavala od potisnutoga gnjeva. Nije ga odmah vidjela; bijes joj je trenutačno bio usredotočen na Henryja Chadwicka. »Tu ste, Cynsteru! Dođite, vi joj recite.« General se okretao u stolcu, obraćajući mu se za podršku. »Pokušavamo objasniti gospođici Debbington da je krajnje vrijeme

da progleda. Nema smisla bježati od istine, je li tako? Onog njezina neodgovornog brata treba čvrstom rukom po bubrezima. Valja ga dobro išibati da ga se dovede u red i prestane s tim glupostima oko Sablasti.« Vane je pogledao Patience. Plamteće su joj oči bile uperene u Generala. Grudi su joj se nadimale dok je udisala. Da pogledi ubijaju, General bi bio mrtav. Sudeći po njezinu izrazu, bila je spremna ugušiti i Henryja, s Edmondom u paketu za istu cijenu. Vane je elegantno zakoračio prema naprijed. Njegovi su pokreti zapeli Patience za oko; podigla je pogled i trepnula. Vane joj je zatočio pogled. Nije stajao sve dok nije došao do njezina stolca. Zatim joj je pružio ruku. Zapovjednički. Bez oklijevanja, Patience mu je položila prste u dlan. Vane joj je snažno zaklopio ruku; Patience je zadrhtala, snaga i toplina su ponovno prostrujale njome. Njezino raspoloženje, nadomak točke prsnuća, u tom se trenutku smirilo. Još jednom je udahnula i pogledala društvo za stolom. Vane je učinio isto, motreći im lica svojim ledenim sivim očima. »Nadam se«, promrmljao je sporo, dubokim glasom, ali sasvim razgovjetno, »da, nakon vaše sinoćnje nevolje nitko nije bio toliko bešćutan da vas se usudio na bilo koji način uznemiravati?« Suočeni s njegovim tihim riječima i ledeno čeličnim očima, nitko za stolom nije ni pisnuo. »Normalno«, nastavio je, podjednako uglađenim tonom, »da događaji poput onih sinoć izazivaju nagađanja. Ali, naravno« — nasmiješio se svima — »to su sve ipak samo nagađanja.« »Ali recite...« morao je upitati Edgar, »Niste našli nikakvog dokaza — nikakvog traga — koji bi upućivao na identitet Sablasti?« Vaneov osmijeh se jedva primjetno raširio. »Ništa. Tako da su sve teorije o identitetu Sablasti, kao što rekoh, puka nagađanja.« Zapeo je Edgaru za oko. »S manje temelja od prosječne oklade za konjsku utrku Guinie.« Edgar se nakratko nasmiješio. »Ali«, ubacio se General, »u svakom slučaju jest netko.« »To svakako«, Vane je odgovorio, u svom opuštenom stilu. »No pripisati krivnju bilo kojem pojedincu bez konkretnog dokaza je, što se mene tiče...« Zastao je i sreo Generalov pogled. »Poprilično nepotrebno klevetanje.« »Hm!« General je još više potonuo u stolcu. »I, naravno« — Vaneov se pogled prebacio na Henryja — »valja nam se prisjetiti kako čovjek može ispasti budalast ako se pokaže da su njegove preishitrene tvrdnje bile pogrešne.« Henry se namrštio. Pogled mu je pao na stolnjak. Vane je spustio pogled prema Patience. »Jeste li spremni poći gore?« Patience ga je pogledala i potvrdno kimnula. Vane se sagnuo i podigao je na ruke. Sad već naviknuta na to kako je diže bez problema, Patience se udobno namjestila, obavijajući ruke oko njegova vrata. Svi muškarci za stolom ustali su na noge; Patience

je bacila pogled preko stola i umalo se nasmijala. Pogledi na licima Henryja i Edmonda bili su neprocjenjivi. Vane se okrenuo i uputio prema vratima. Edmond i Henry sjurili su se oko stola, skoro se spotičući u žurbi. »Ah, da — evo, dopustite da pomognem.« Henry je odjurio da pridrži već otvorena vrata. »Možda da spojimo ruke u stolac?« predložio je Edmond. Vane je zastao dok ih je Edmond presretao, a Patience ga je zaustavila ledenim pogledom. »Gospodin Cynster više je no sposoban sam se pobrinuti za mene.« Pustila je da se osjeti studen u njezinu glasu da bi zatim istim tonom dodala, »Povlačim se — molim da me se ne smeta. Ni s daljnjim nagađanjima, ni s proizvoljnim klevetanjima, niti ponajviše od svega« — pogledala je u Henryja — »preishitrenim tvrdnjama.« Zastala je, pa se nasmiješila i pogledala Vanea. Nimalo ganut, podignuo je obrvu. »Gore?« Patience je kimnula. »Aha.« Bez daljnjih objašnjenja i smetnji, Vane ju je iznio iz sobe.

ašto su«, Vane je pitao dok se staloženo penjao glavnim stubama, »toliko uvjereni da je u pitanju Gerrard?« »Zato«, Patience je razdraženo kazala, »jer ne mogu zamisliti ništa drugo. Trik je dječački, ergo mora da je Gerrard.« Vane je prilazio vrhu stuba, a ona je nastavila zajedljivim tonom. »Henry nema mašte; kao ni General. Obojica su tikvani. Edmond ima viška mašte, ali ga nije dovoljno briga da je upregne. Toliko je neodgovoran da mu je sve to samo zabavno. Edgar se oprezno kloni naglih zaključaka, ali upravo ta njegova bojažljivost ga uvijek drži u nekoj glupoj neutralnoj poziciji, ni lijevo ni desno. A što se tiče Whitticombea« — zastala je stisnutih očiju, dok su joj se istodobno grudi nadimale — »on je nepodnošljivi napuhanko koji ubija svaku radost u čovjeku, samo gleda koga bi kritizirao i uživa u tome kao da je uhvatio Boga za bradu.« Vane ju je pogledao iskosa. »Društvo na doručku je očito imalo drugačije mišljenje.« Patience je zagunđala. Gledajući naprijed, usredotočila se na okruženje. Nije joj se činilo poznatim. »Kamo me to vodite?« »Gospođa Henderson vam je uredila jedan od starih salona — tako da nećete morati ni s kim imati posla, osim ako koga pozovete.« »A to će se dogoditi kad na vrbi rodi grožđe.« Trenutak poslije Patience je podigla pogled prema Vaneu i sasvim drugačijim ga tonom upitala: »Vi ne mislite da je Gerrard Sablast, je li tako?« Vane ju je pogledao. »Znam da nije Gerrard.« Patience je raširila oči. »Vidjeli ste tko je?« »Da i ne. Vidio sam ga samo nakratko dok je prolazio kroz rjeđi sloj magle. Uspentrao se na kamen, držeći uzdignuto svjetlo, i vidio sam mu obrise pod svjetlošću. Odrastao čovjek, rekao bih po građi. Visinu je teško procijeniti iz daljine, ali građu već lakše. Nosio je debeli zimski ogrtač, još i pritom neki skuplji, činilo mi se.« »Ali ste sigurni da nije bio Gerrard?« Vane je spustio pogled prema Patience, udobno zavaljenu u njegovom naručju. »Gerrard je i dalje prelagan da bi ga se pobrkalo s potpuno odraslim muškarcem. Poprilično sam siguran da to nije bio on.« »Hmm.« Patience se namrštila. »A Edmond — on je dosta mršav, je li i on eliminiran?«

»Ne bih rekao. Ramena su mu dovoljno široka za takav kaput, i dovoljno je visok — da se pogrbio, bilo zbog hladnoće ili jer je glumio ›Sablast‹, mogao je biti taj kojeg sam vidio.« »Pa, u svakom slučaju«, Patience je rekla oraspoloženo, »možete stati na kraj svim tim ružnim pričama kako je Gerrard Sablast.« Dobro raspoloženje trajalo joj je deset metara, da bi se potom namrštila. »Zašto niste sprali ljagu s Gerrardovog imena maloprije, u salonu za doručkovanje?« »Zato što je«, reče Vane, ignorirajući iznenadnu hladnoću u njezinu glasu, »sasvim očito da nekome — nekome za stolom za doručak — podosta odgovara da se smatra da je Gerrard Sablast. Netko želi da Gerrard bude žrtveno janje kako bi se odvukla pažnja od njega. Uzevši u obzir mentalne kapacitete gospode što ste ih tako precizno opisali, oni su uglavnom jako povodljivi. Složiš im dovoljno spretno priču, i rado će ti povjerovati. Nažalost, kako nitko od njih nije neinteligentan, teško je razaznati tko uistinu vodi kolo.« Zaustavio se pred vratima, mršteći se. Patience se odsutno nagnula naprijed i otvorila ih. Vane je ramenom širom otvorio vrata i unio je unutra. Kao što je i rekao, bio je to salon koji se obično nije koristio. Ležao je na kraju krila u kojem se nalazila Patienceina soba, ali kat niže. Prozori su bili visoki, sežući skoro do poda. Služavke su micale prevlake za prašinu, mahnito brisale prašinu i renovirale ogromni krevet na rasklapanje od lijevanog željeza, okrenut visokim prozorima. Svezanih zavjesa, prozori su gledali na grmlje i divlju prirodu — na koju se svodila većina vrtova Halla — prema zlatnosmeđim nadstrešnicama šume iza dvorišta. U ovo doba godine teško se moglo naći zgodnije panorame. Dalje nadesno ležale su ruševine; u daljini, siva traka rijeke Nene prolazila je kroz bujne livade. Patience se mogla opružiti na krevetu i razmišljati o pejzažu. Kako je soba bila na prvom katu, privatnost joj je bila zajamčena. Vane ju je odnio do kreveta i pažljivo je spustio na nj. Protresao je jastuke, namještajući ih tako da je bolje podupiru. Patience se zavalila, gledajući kako joj namješta jastuk ukrašen vezom pod bolno koljeno. »Što točno smjerate po pitanju Sablasti?« Vane ju je pogledao, a onda, uzdižući jednu obrvu, odšetao natrag do vrata — i okrenuo ključ u bravi. Vraćajući se istim dugim koracima, sjeo je na krevet kraj njezina boka, naslanjajući jednu ruku na željezno zaglavlje kreveta. »Sablast sada zna da ga se sinoć pratilo — da ga se, da nije bilo vaše nezgode, moglo čak i uhvatiti.« Patience se zarumenjela. »Cijelo kućanstvo«, Vane je nastavio, pogleda čvrsto uperena u njezine oči, »uključujući i Sablast, počinje shvaćati da dobro poznajem Bellamy Hall, možda i bolje od njih. Za Sablast sam stvarna prijetnja — mislim da će se primiriti i čekati da odem prije nego što opet stupi na scenu.« Patience se potrudila da bude dostojna svog imena; čvrsto je stisnula usne. Vane joj je uputio osmijeh pun razumijevanja. »Shodno tome, ako želimo namamiti Sablast da se otkrije, mislim da bi bilo mudro da se čini kao da i dalje potpuno ne odbacujem mogućnost da je Gerrard — očiti kandidat — krivac.«

Patience se namrštila. Proučavala je ledeno sivilo njegovih očiju, pa razmaknula usne. »Rekao bih«, reče Vane prije nego što je stigla progovoriti, »da Gerrardu neće škoditi da pustimo kućanstvo da misli što god hoće, barem zasad.« Patience se još više namrštila. »Niste čuli što su govorili.« Prekrižila je ruke pod grudima. »General ga je nazvao dječakom.« Vaneu su se podigle obrve. »Jako bešćutno, slažem se — ali mislim da podcjenjujete Gerrarda. Kada shvati da svi do kojih mu je stalo znaju da je nevin, neće mu više biti stalo do toga što misle ostali. Lako moguće da će to doživjeti kao uzbudljivu igru — zavjeru da se uhvati Sablast.« Patience je suzila oči. »Znači, tako ćete mu to predstaviti.« Vane se nacerio. »Predložit ću da na sve klevete na njegov račun odgovori prezrivim nehajem.« Uzdignuo je obrve. »Ili možda nadmoćnim podsmijehom?« Patience ga je pokušala poprijeko pogledati. Kao Gerrardova skrbnica, bila je sigurna da ne bi trebala odobravati takve planove. Pa ipak, odobravala je; vidjela je da je Vaneov plan najbrži način da se oživi Gerrardovo samopouzdanje, a to joj je, najviše od svega, bila glavna briga. »Dosta vam dobro ovo ide, ha?« I nije mislila samo na njegovu procjenu Gerrarda. Vaneov se cerek pretvorio u bludnički osmijeh. »Mnogo toga mi dosta dobro ide.« Glas mu se produbio do kotrljajućeg predenja. Nagnuo se bliže. Patience se trudila, stvarno se silno trudila zanemariti škripac u kojem su joj grudi malo-pomalo završavale. Gledala ga je u oči dok joj se sve više približavao, odlučna da neće — nipošto neće — dopustiti da joj se pogled spusti na njegove usne. Dok joj je srce sve snažnije kucalo, izazivački je podigla jednu obrvu. »Kao, na primjer, što?« Ljubljenje — jako, jako dobro mu ide ljubljenje. Dok je Patience došla do tog zaključka, ostala je posve bez daha — i potpuno očarana opojnim osjećajima što su polagano strujali kroz nju. Vrtjelo joj se od Vaneova samouvjerenog osvajanja njezinih usta, njezinih usana — vrtjelo joj se od užitka. Njegove su tvrde usne krenule prema njezinima, i smekšale joj ne samo usne, nego i svaki mišić, svaki ud. Preplavila ju je spora toplina, plima jednostavnog zadovoljstva bez ikakvog višeg značenja, ikakvog dubljeg smisla. Samo užitak, čisti užitak. Uzdahnuvši u sebi, podigla je ruke i obavila ih oko njegovih ramena. Primaknuo se bliže. Patience je zatreperila od sporog naleta njegova jezika na njezin. Pomilovao ju je, pa mu je i ona smiono uzvratila; mišići pod rukama su joj se napeli. Ohrabrena, pustila je da joj se usne prilijepe uz njegove i uživala u njegovoj reakciji. Tvrdo se preobrazilo u tvrđe; usne, mišići, sve je sad bilo postojanije, oštrije. Bilo je čudesno — ona je postala mekša — on je postao tvrđi. A iza njegove tvrdoće pomaljala se toplina — toplina koju su oboje dijelili. Rasla je poput groznice, uvlačeći ih u vrtlog vrućine. Iako ju je dodirnuo samo usnama, svaki živac u tijelu joj se grijao, lagano ključajući od uzbuđenja. Topla se plima širila, nadimala; temperatura se podizala. Bila je zajapurena, nestrpljiva — željna.

Kad su mu tvrdi prsti skliznuli na njezine grudi, glasno je uzdahnula — ne od panike nego od čistoga šoka. Bila je zaprepaštena nesputanim užitkom što ju je razdrmao, oštrim trncima što su joj se raširili po koži. Prsti su se stisnuli, prisvajajući njezinu mekanu, neobično nabreklu put — koja se odmah nabrekla još i više. Njegova ju je ruka obujmila, prsti su joj mijesili obline; ugrijana put joj se napela, sva u žmarcima. Vruće klupko jezika i toplina njegove ruke posve su je rastrojili. Kad joj je pomilovao vršak grudi, Patience je opet glasno uzdahnula. Čula su joj se usredotočila na vrške njegovih prstiju, čudila se svojim reakcijama na njegov dodir, plamtećoj vrućini kojom je gorjela, ukrućenosti svojih bradavica. Nikada nije ni zamišljala da se takvo što može osjetiti; jedva je mogla povjerovati da je stvarno. No nastavio ju je milovati, uzbuđivati je, grijati je — došlo joj je da se zapita što još nije znala. Što je još trebala iskusiti. Više nego dobro znajući što radi, Vane ju je privukao bliže sebi. Potpuni izostanak otpora s njezine strane ga je nagnao da se zapita nije li možda već ranije bio vidio tu znatiželju, staloženo proračunatu namjeru u njezinim očima. Bila je voljna, čak gorljiva — a to mu je snažno uskomešalo strasti. Držao ih je pod kontrolom, svjestan da nije bludnica, da nikada nije kročila tim putem — i da je, unatoč njezinu naivnom samouvjerenju i otvorenosti, njezino bezuvjetno povjerenje krhko i da ga je prelako smrskati prenapadnim pristupom. Bila je naivna, nevina — trebalo ju je voljeti nježno, strastveno, ali ne divlje, uživati u njoj polagano. Kao što je sada uživao u mekoći njezinih usta, čvrstim grudima što ih je gladio. Njezina je nevinost bila osvježavajuća — zanosna, opojna, htio je još. Pomičući glavu, Vane ju je na trenutak još dublje poljubio, a onda se odmaknuo od njezinih usana. Ali ne i grudi. Čekao je, gladeći joj nabrekle brežuljke, prvo jedan, pa drugi, čekajući... sve dok joj oči nisu zabljesnule pod trepavicama. Uhvatio joj je pogled, pa polagano, odmjereno, podignuo prste do početnog dugmeta steznika. Patience su se raširile oči pod teškim kapcima; grudi su joj se nadule kad je zabezeknuto udahnula. Na iznenadno otkopčavanje najgornjeg dugmeta umalo da je osjetila olakšanje. Vrtjelo joj se kad su mu prsti krenuli niže — do idućeg dugmeta; osjećala je svaki spori otkucaj svog srca kako joj pulsira pod kožom dok su se sitne kuglice bisera izvlačile iz svojih platnenih omči. Steznik joj se polagano otvorio. U jednom bremenitom trenutku nije bila sigurna što želi — želi li uopće znati što slijedi. Oklijevanje je trajalo samo sekundu, točno onoliko koliko je Vaneu bilo potrebno da polako rastvori mekanu tkaninu njezina steznika, da mu prsti znalački kliznu unutra. Nježno joj je povukao i skinuo žensku košulju. Zatim je osjetila neizdrživi prvi dodir vršaka njegovih prstiju na svojoj koži. Patienceina su se čula uskovitlala. Bila je užasnuta, zabezeknuta, posve očarana, svaki joj je živac trnuo na njegov dodir, na

milovanje njegova dlana, na te duge, tvrde prste što su joj obujmili grudi. Vane joj je pratio reakciju pod teškim kapcima, gledao kako joj žar strasti pali oči. Dok je nježno mijesio, pa klizio prstima po njezinoj svilenoj koži, u očima boje lješnjaka sijevale su iskre čistog zlata. Znao je da bi je trebao poljubiti, odvući joj pažnju od onoga što je slijedilo — ali kako ju je upijao svojim čulima, u njemu je bujala sve jača želja da vlastitim očima vidi njezinu reakciju kad shvati što će učiniti. Pažljivo je pomaknuo ruku; prsti su mu samouvjereno obujmili jednu čvrsto propupalu bradavicu. Patience je glasno uzdahnula — slatki je zvuk ispunio prostoriju. Nagonski je izvila leđa, nabijajući dojku u tvrdi dlan oko nje, tražeći utočište pred naletom probadajućeg osjećaja — iznova i iznova dok su mu se prsti stezali. Vane se pognuo, usne su mu našle njezine. Patience se hvatala za poljubac, držala se za njega kao sidro u svom odjednom uskovitlanom svijetu. Tijelom su joj vijugale struje čiste vrućine, valovi toplog zadovoljstva su joj tonuli do kostiju, spajajući joj se u slabinama. Zgrabila je Vaneova ramena i uzvratila mu poljubac, želeći odjednom očajnički znati, osjećati, utoliti strast što joj je vibrirala venama. Naglo je prekinuo poljubac. Pomaknuo se i usnama joj dotaknuo vrat. Nisu više bile hladne, pržile su poput žarača dok joj je polagano prolazio po vratu. Patience je utonula natrag u jastuk i borila se da dođe do daha. Sekundu poslije, on ga joj je ponovno oduzeo. Usne su mu obujmile jednu čvrsto ukrućenu bradavicu i Patience je pomislila da će umrijeti. Očajnički uzdišući, stisnula je ruke oko njegovih ramena, uranjajući mu prstima u kožu. Stisnuvši usne, nježno je sisao — Patience je osjećala kako se zemlja trese. Šokirala ju je vrućina njegovih usta — opario ju je vlažnim jezikom. Prostenjala je. Taj žudno ženstveni, opipljivo živopisan zvuk, zgrabio je i zaokupio Vaneovu pažnju. Usredotočio mu svaki lovački instinkt. Strast se rasplamsala, žudnja nabujala. Demoni su mu pomahnitali — namamio ih je njezin zov sirene. Bodrio ih. Želja je bila sve snažnija — napeta, burna, moćna. Žudnja je kipjela. Hrapavo je udahnuo... ...i sjetio se — svega što je skoro zaboravio, svega što su mu njezine divlje reakcije istisnule iz uma. Ovo je zavođenje trebao, morao savršeno izvesti — ovog je puta čin imao značenje. Zavođenje Patience Debbington bilo mu je prevažno da bi ga brzao — osvajanje njezinih čula, njezina tijela, bio je samo prvi korak. Nije ju želio samo jednom — želio ju je za cijeli život. Drhtavo udahnuvši, Vane je zgrabio uzde i zauzdao svoje nagone. Nešto je u njemu razdraženo zapomagalo. Odsjekao je misli od bespoštednog lupanja uzbuđenosti. I nju je počeo smirivati. Znao je kako. Bilo je razina tople žudnje po kojima žene mogu plutati, ni pogonjene ni nepokretne, nego jednostavno kao bove na pučini zadovoljstva. S rukama i usnama, ustima i jezikom, umirio je njezinu grozničavu put, otupio joj boli, bridi strasti i nježno je porinuo u more zadovoljenosti.

Patience nije više ni o čemu razmišljala — znala je samo za mir, zatišje, duboko zadovoljstvo što je nadiralo i teklo njome. Zadovoljno se prepustila plimi, puštajući čulima da se rastežu. Vrtlog dezorijentacije se usporio; misli su joj se primirile. Kad joj se povratila prisebnost, nije više bila šokirana; neprestani dodir Vaneovih ruku, umješno cjelivanje njegovih usana, njegova jezika, bili su joj poznati — nikakva prijetnja. A onda se sjetila gdje su. Pokušala je otvoriti oči, ali su joj kapci bili preteški. Jedva je došla do dovoljno daha da prošapće. »Što ako netko uđe?« Riječi je zaključila s uzdahom dok je Vane podizao glavu, mičući usne s dojke. Osjećala je kako mu se glas tiho kotrlja. »Vrata su zatvorena — sjećate se?« Sjeća li se? Kraj njegovih usana pritisnutih o njezine, njegovih prstiju što su joj gladili grudi, Patience se jedva mogla sjetiti i vlastitog imena. Mir u koji se uljuljkala se produbio, čula su joj polagano tonula. Svaki mišić se polagano opustio. Vane je primijetio crne kolobare pod njezinim velikim očima. Nije ga iznenadilo što tone u san. Sve ju je sporije milovao, pa je prestao. Pažljivo se odmaknuo, i nasmiješio — mekanom osmijehu na njezinim izljubljenim usnama, mekanom sjaju njezina lica. Pustio ju je da spava i otišao.

Patience nije bila sigurna kada je shvatila da ga više nema — pospano je otvorila kapke — i umjesto njega vidjela prozore. Toliko ju je duboko bio prožeo topli mir da ga je i dalje osjećala; nasmiješila se i ponovno zatvorila oči. Kad se napokon probudila, jutro je već bilo prošlo. Žmirkajući, otvorila je širom oči, meškoljeći se na jastuku. I namrštila se. Netko joj je ostavio vez na stolu kraj kreveta; kopajući po maglovitim sjećanjima, mutno se prisjetila Timms kako navraća, prisjetila se ruke kako joj nježno gladi kosu. Prisjetila se ruke kako joj nježno gladi grudi. Patience je trepnula. Druga sjećanja, drugi osjeti su joj nagrnuli u misli. Oči su joj se raširile. »Ne — to mora da je bio san.« Mršteći se, odmahnula je glavom — ali nije mogla otupiti oštricu senzualnih slika što su joj se u glavi redale jedna za drugom. Bacila je pogled dolje da odagna dvojbu što ju je opsjedala — dvojba se pretvorila u činjenicu. Steznik joj je bio otkopčan. Užasnuto si je opsovala u bradu i brzo ga zakopčala. »Bludnici!« Pogledala je oko sebe, strašno se mršteći. Pogled joj se susreo s Mystinim. Mala siva mačka udobno se smjestila na stolić, sjedeći na trbuhu s uredno uvučenim prednjim šapama. »Gdje si bila cijelo vrijeme?« Myst je trepnula širokim plavim očima — buljeći i dalje u nju. Patience je osjetila kako se crveni — i pitala je li se moguće sramiti pred mačkom. Zbog onoga što je mačka mogla vidjeti.

Prije nego što je stigla išta zaključiti, vrata su se otvorila i u sobu je ušao Vane. Osmijeh na njegovim očaravajućim usnama sam je po sebi bio dovoljan povod da si Patience obeća da mu neće, ni po koju cijenu, priuštiti zadovoljstvo da uvidi koliko je usplahirena. »Koliko je sati?« Izgovorila je to nonšalantnim tonom. »Vrijeme je za ručak«, reče vuk. Osjećajući se podosta kao Crvenkapica, Patience je prigušila hinjeno zijevanje, pa opružila ruke i domahnula mu da se približi. »Onda me možete odnijeti dolje.« Vaneu se rastegnuo osmijeh. Uzeo ju je u ruke i podignuo elegantnom lakoćom. Nikome nije promaklo kad su ušli u blagovaonicu. Ostatak kućanstva već se bio okupio oko stola, uz jednu upadljivu iznimku. Gerrardov stolac bio je prazan. Minnie i Timms dobroćudno su se nasmiješile dok je Vane smještao Patience na njezin stolac. Gospođa Chadwick se pokroviteljski pristojno raspitala o njezinoj ozlijedi. Patience je damama uzvratila osmijehom i ljubaznim riječima — i posve ignorirala sve muškarce. Osim Vanea — njega nije mogla ignorirati. Čak i da su joj čula to dozvoljavala, on ne bi — ustrajao je na općenitom razgovoru o blagim i neprovokativnim temama. Kada je Henry, ohrabren prevladavajućim osjećajem mirne atmosfere te pod izlikom pomaganja Patience da si uzme još svinjetine, probao zapodjenuti razgovor s osmijehom i ljubaznim raspitivanjem o njezinu koljenu, Patience ga je zamrznula odgovorom koji je bio leden poput sante leda, i osjetila je kako joj Vane pod stolom dotiče koljeno koljenom. Okrenula se i nevino ga pogledala — pogledao ju je bezizražajnim sivim očima, pa ju nemilosrdno uvukao u razgovor. Kad ju je uzeo u ruke na kraju obroka, Patience nije bila najbolje raspoložena. Ne samo što su joj skrivena zbivanja za stolom razdražila živce, nego se ni Gerrard nije pojavio. Vane ju je odnio do njezina privatnog salona i smjestio je natrag u krevet. »Zahvaljujem.« Patience se promigoljila i podbola jastuke, pa utonula u krevet i posegnula za svojim vezom. Dobacila je Vaneu brz i pomalo mračan pogled, pa protresla lanenu tkaninu. Odmaknuvši se, Vane ju je gledao kako izvlači šarenu svilu iz torbe, pa se zatim okrenuo i odšetao do prozora. Dan je počeo vedro, ali sada su se skupljali oblaci na sivome nebu. Osvrćući se iza leđa, proučavao je Patience. Sjedila je među jastucima, sa svojim radom u rukama i jarkom svilom rasutom oko sebe. No ruke joj se nisu micale; odsutno se mrštila. Vane je oklijevao, pa su mu se usne stegnule. Okrenuo se prema njoj. »Ako želite, mogu ga ići potražiti.« Nonšalantno je to ponudio, ostavljajući joj mogućnost da odbije, a da joj ne bude neugodno. Podigla je pogled, teško dokučivog izraza. Potom se zacrvenjela — i Vane je znao da se prisjećala svih optužbi koje mu je sasula u lice prije samo dva dana. Ali nije spuštala pogled, niti je bježala od njegovih očiju. Nakon što je još trenutak razmislila, kimnula je. »Ako biste bili voljni, bila bih...«

Patience je zastala, i trepnula — nije mogla zaustaviti riječ što joj je došla do usana. »Zahvalna.« Usne su joj se trznule; pogledala je dolje. Idućeg trenutka, Vane je bio kraj nje. Prsti su mu kliznuli pod njezinu bradu, nagnuo joj je lice prema gore. Gledao je dugo u nju s nedokučivim izrazom, pa se pognuo i dotaknuo svojim usnama njezine. »Ne brinite — naći ću ga.« Nagonski mu je uzvratila poljupcem. Grabeći mu zapešće, držala ga je dalje od sebe i motrila mu lice, pa ga još jače stisnula i potom pustila. Kad su se vrata zatvorila za njim, Patience je duboko, jako duboko udahnula. Upravo je podarila povjerenje jednom elegantnom gospodinu. Štoviše, povjerila mu je najmiliju joj stvar na cijelom svijetu. Je li joj zakrenuo umom? Ili je jednostavno sišla s pameti? Cijelu je minutu prazno buljila u prozor pa se namrštila, odmahnula glavom, protresla ramena i uzela vez. Nije imalo smisla hrvati se s činjenicama. Znala je da je Gerrard siguran uz Vanea — sigurniji nego s bilo kojim drugim gospodinom u Bellamy Hallu, sigurniji nego s bilo kojim drugim gospodinom kojeg je ikada upoznala. I kad je već kod zapanjujućih priznanja, mislila je, dok je izvlačila iglu, bio bi red da prizna i da je osjećala olakšanje — olakšanje što je Vane bio tamo, što više nije bila Gerrardova jedina zaštitnica. Što se zapanjujućih priznanja tiče, to se teško moglo nadmašiti. »Sigurno ste sad već gladni, uzmite.« Vane je donio vreću i ispustio je na travu pored Gerrarda, koji je poskočio poput oparene mačke. Gerrard se osvrnuo, pa zurio dok se Vane spuštao na travnati vrh staroga grobnoga humka. »Kako ste znali da sam ovdje?« Gledajući u obzor, Vane je slegnuo ramenima. »Čisto nagađanje.« Usne su mu se razvukle u smiješak. »Konja jesi dobro sakrio, ali si ostavio puno tragova za sobom.« Gerrard je uzdahnuo. Pogled mu je pao na vreću. Privukao ju je bliže i otvorio. Dok je Gerrard žvakao hladnu piletinu i kruh, Vane je lijeno promatrao okoliš. Nakon nekog vremena, osjetio je Gerrardov pogled na svom licu. »Nisam Sablast, znate.« Vane je arogantno uzdignuo obrve. »Ne bi vjerovao, ali — znam.« »Da? Znate?« »Hmm. Vidio sam ga sinoć — ne dovoljno dobro da bih ga prepoznao, ali dovoljno da znam da definitivno nisi bio ti.« »Aha.« Trenutak poslije, Gerrard je nastavio. »Sve te priče da sam ja Sablast — pa, to je hrpa besmislica. Kao da sam toliko blesav da bih činio takvo što igdje blizu Patience.« Podrugljivo je zafrktao. »Naravno da je išla vidjeti. Pa, mislim — gora je i od mene.« Potom je upitao: »Kako je ona, je li dobro? Mislim, njezino koljeno?« Vane se smrknuo. »Koljeno joj je najbolje što može biti s obzirom na okolnosti — to što će morati mirovati barem par dana joj, kao što možeš pretpostaviti, ne doprinosi boljem raspoloženju. Trenutačno je, međutim, zabrinuta — za tebe.«

Gerrard se zacrvenio. Gledajući u pod, progutao je. »Živci su mi popustili. Mislim da bi bilo bolje da se vratim.« Krenuo je pakirati vreću. Vane ga je zaustavio. »Da, trebali bi se vratiti da se više ne brine, ali me nisi pitao za naš plan.« Gerrard je podignuo pogled. »Plan?« Vane mu je pojasnio. »Dakle, vidiš, potrebno je da se nastaviš ponašati« — raširio je ruke — »isto kao i dosad — kao uvrijeđeni tikvan.« Gerrard se zasmijuljio. »U redu, ali smijem li biti i podrugljiv?« »Koliko ti se god prohtije, samo nemoj zaboraviti svoju ulogu.« »Minnie zna? I Timms?« Vane je potvrdno kimnuo i stao na noge. »I Masters i gospođa Henderson. Minnie i Timms sam rekao jutros. A posluga je pouzdana, nije imalo smisla držati ih u neznanju pošto nam dobro dođe svaki dodatni par očiju.« »Dakle«, reče Gerrard, otpetljavajući noge i ustajući, »pustit ćemo da izgleda kao da sam i dalje glavni sumnjivac, praktički već osuđen, i čekati da Sablast...« »Ili lopov — ne zaboravi da si i po tom pitanju glavni sumnjivac.« Gerrard je kimnuo. »Znači, pazimo i čekamo njihov idući potez.« »Točno.« Vane je krenuo niz nasip. »Zasad nam ništa drugo ne preostaje.«

va dana poslije Patience je sjedila u svom privatnom salonu i bavila se vezom. Sukna za salon bila su skoro pa dovršena; bilo joj je drago što će ih se riješiti. I dalje je bila prikovana uz krevet, i dalje obloženog koljena, stopala poduprtog jastukom. Na njezin prijedlog ranije tog jutra da bi vjerojatno mogla sasvim dobro šepati pomoću štapa, gospođa Henderson se bila namrštila, odmahnula glavom i kazala da bi bilo mudrije četiri se dana nikamo ne micati. Četiri dana! Prije nego što je stigla izraziti koliko je sama pomisao ispunjava gnušanjem, Vane, u čijim je rukama tada bila, složio se s gospođom Henderson. Kada ju je nakon doručka Vane prenio ovamo i položio je na krevet, podsjetio ju je na prijetnju da će je svezati za nj ako je vidi na nogama. Podsjetnik je bio sročen dovoljno zastrašujuće da je zadrži u ležećem položaju, naizgled ravnodušno posvećenu tkanini za prekrivač. Minnie i Timms su joj došle praviti društvo; Timms je bila zaokupljena vezenjem ruba dok je Minnie gledala, priskačući u pomoć kad bi ustrebao još koji prst. Sve su bile naviknute na sate provedene u tihim aktivnostima; nijedna nije vidjela razloga za prekidanje tišine čavrljanjem. Tim bolje za Patience, koja je u mislima bila odsutna — razmišljala je o onome što se dogodilo kad ju je Vane prvi put odnio u ovu prostoriju. Što zbog skrivanja svoje reakcije, što zbog briga oko Gerrarda i optužbi na njegov račun, tek je prethodne noći našla vremena da temeljitije promisli o toj zgodi. Otad nije razmišljala praktički ni o čemu drugom. Trebala bi se, naravno, osjećati zgranuto ili u najmanju ruku šokirano. No kad si je god dopustila da se prisjeti svega što se dogodilo, preplavio bi je slatki užitak, ostavljajući joj trnce po koži i ugodnu toplinu u grudima. »Šok« joj je bio uzbudljiv, sladostrastan, nimalo odbojan nego baš zavodljiv. Trebala bi se osjećati krivom, no ako i jest bilo ikakve krivnje, ostala je zatrpana pod lavinom potrebe da sazna, iskusi, neobično snažnog prisjećanja koliko je uživala u tom iskustvu. Stegnula je usne i dovršila šav. Znatiželja — to je bilo njezino prokletstvo, njezin otrov, križ koji je morala nositi. Znala je to, ali znanje joj, nažalost, nije pomagalo da zatomi nagon. Ovaj put, znatiželja ju je tjerala da pleše valcer s vukom, što je bila opasna rabota. Promatrala ga je zadnja dva dana, čekajući nasrtaj za koji je bila uvjerena da je samo pitanje vremena, ali se on ponašao poput janjeta — apsurdno snažnoga, nemoguće arogantnoga, gotovo majstorskog janjeta, ali sad odjednom bezazleno nevinog, kao da mu se na sjajne uvojke spustila aureola. Škiljeći u svojih ruku djelo, Patience je progutala uzdah nevjerice. Igrao je neku

dublju igru. Nažalost, zbog nedostatka iskustva, nije imala pojma kakvu. »Moram priznati...« Minnie se uvalila natrag u stolac dok je Timms protresala šal na kojem su radile — »zabrinjava me taj lopov. Vane možda jest uplašio i otjerao Sablast, ali čini se da lopov neće tako lako odustati.« Patience je pogledala Timms. »I dalje nema vaše narukvice?« Timms je napravila grimasu. »Ada mi je premetnula cijelu sobu, i Minnienu isto. Masters i služavke tražili su uzduž i poprijeko.« Uzdahnula je. »Nestala je.« »Rekli ste da je od srebra.« Timms je potvrdno kimnula. »Ali nisam mislila da ima neku veliku vrijednost. Ima ugraviranu vinovu lozu — tako nešto, znaš već.« Ponovno je uzdahnula. »Pripadala je mojoj majci i poprilično sam...« — spustila je pogled, igrajući se rubom koji je upravo isplela — »uzrujana što sam je izgubila.« Patience se odsutno namrštila i dovršila još jedan šav. Minnie je glasno uzdahnula. »A sad je evo i Agatha u sličnoj nevolji.« Patience je podigla pogled; Timms također. »Zbilja?« »Došla mi je jutros«, Minnie se zabrinuto namrštila. »Bila je dosta uznemirena. Jadna žena — nakon svega kroz što je prošla, ne bih joj to nikako poželjela.« »Što?« Patience je priupitala. »Njezine naušnice.« Izraz joj nije mogao biti smrknutiji. Odmahnula je glavom. »Zadnji komadić nakita koji joj je ostao, jadnica. Ovalne granatne kapi okružene bijelim safirima. Sigurno si ih vidjela na njoj.« »Kad ih je zadnji put vidjela?« Patience se dobro sjećala tih naušnica. Iako su bile sasvim zgodne, teško da su bile osobito vrijedne. »Nosila ih je na večeri prije dvije noći«, kazala je Timms. »Upravo tako«, Minnie je kimnula. »Zadnji put ih je vidjela te noći — kad ih je skinula i stavila u kutijicu na toaletnom stoliću. Kad ih je sinoć išla uzeti, nije ih više bilo.« Patience se namrštila. »I učinilo mi se sinoć da je pomalo rastresena.« »Potresena«, sumorno je kimnula Timms. »Poslije je tražila svugdje«, reče Minnie, »ali je sada već poprilično sigurna da su nestale.« »Nisu nestale«, Patience ju je ispravila. »Kod lopova su. Naći ćemo ih kad ga ulovimo.« U to su se otvorila vrata i ušao je Vane te za njim Gerrard. »Dobro jutro, dame.« Vane je kimnuo Minnie i Timms, pa se s osmijehom okrenuo k Patience, pogledavši je izazovnim sivim očima; narav njegova osmijeha i izraz koji mu je isijavao duboko iz očiju bili su drugačiji. Patience je osjećala toplinu njegova pogleda dok je lijeno klizio po njoj, po njezinim obrazima, njezinu grlu, nadimanju grudi otkrivenom izrezom njezina kućnoga ogrtača. Osjećala je trnce po koži, ukrućene bradavice. Suzdržala se od mrkog pogleda. »Je li bilo dobro na jahanju?« Ton joj je bio

bezazleno nevin baš kao i njegov; jučer i danas bilo je jednostavno sjajno — dok je ona čamila unutra, prikovana za krevet, on i Gerrard su uživali u jahanju, kaskajući po okrugu. »Ako baš želite znati«, Vane je sporo prozborio, elegantno se smještajući u stolac okrenut krevetu, »upoznao sam Gerrarda sa svim trećerazrednim krčmama u okolici.« Patience je grčevito trznula glavom; užasnuto je zurila u njega. »Provjeravali smo je li tko od ostalih bio u njima«, Gerrard je revno pojasnio. »Možda je tko prodavao sitnice zanatlijama i putnicima.« Patience je ispod trepavica Vaneu dobacila mračan pogled. Nasmiješio joj se, slađe nego što bi voljela. Aureola mu se i dalje sjajila. Patience je zafrktala i spustila pogled na svoj rad. »I?« Minnie je upitala. »Ništa«, odgovorio je Vane. »Nitko iz Bellamy Halla — čak ni konjušar — nije u zadnje vrijeme posjetio nijedno lokalno svratiste. Nema nikakvih glasina o bilo kome tko prodaje sitnice zanatlijama i sličnima.« »Kad smo već kod toga...« Minnie je nakratko opisala kako je Timms ostala bez narukvice i gospođa Chadwick bez naušnica. »Dakle«, reče Vane, sve namrgođenijeg izraza, »o kome god da se radi, očito ga nije obeshrabrila naša potraga za Sablašću.« »I što ćemo sad?« upitala je Timms. »Trebamo izvidjeti u Ketteringu i Northamptonu. Moguće je da lopov tamo ima vezu.« Sat nad kaminom otkucao je dvanaest i trideset. Minnie je pokupila marame. »Moram do gospođe Henderson zbog jelovnika.« »Ostavila bih ovo za poslije.« Timms je preklopila maramu koju su ukrašavale. Vane je ustao i ponudio Minnie ruku, ali ona mu je odmahnula. »Ne treba, hvala. Ostani i pravi Patience društvo.« Minnie se nacerila Patience. »Kako je to naporno — biti vezan uz krevet.« Suzdržavajući se od reakcije na tu nevinu opasku, Patience se graciozno nasmiješila, prihvaćajući Minniein »dar«. Kad se Minnie uputila prema vratima, Patience je podigla vez, usredotočila se na nj te čvrsto ugrabila iglu. Gerrard je držao vrata kroz koja su prolazile Minnie i Timms, a kada su izašle, bacio je pogled natrag prema Vaneu, radosno se nasmijavši. »Duggan je spomenuo da će sad negdje dresirati vaše sivce. Mogao bih skoknuti dolje da ga možda ulovim.« Patience se trznula i podigla pogled, taman da vidi Gerrarda kako joj bratski maše izlazeći kroz vrata. Zatvorila su se za njim. Buljila je u glatke drvene oplate u nevjerici. Koji im je svima vrag? Zašto je ostavljaju nasamo s vukom? Jest da joj je dvadeset šest godina — ali dvadeset šest godina neiskustva. Da stvar bude još gora, nije mogla pobjeći dojmu da je Vane njezinu dob, neiskustvo da i ne spominje, doživljavao više pozitivno negoli negativno.

Gledajući opet u svoj rad, prisjetila se kako se prije podsmjehnuo. Ljutnja joj je dobro došla kao štit. Podižući glavu, proučavala ga je dok je stajao otprilike metar od kreveta. Pogledom ga je. hladno odmjeravala. »Nadam se da ne mislite odvući Gerrarda u svaku gostionicu — svako ›svratište‹ — u Ketteringu i Northamptonu.« Već uperen u nju, pogled mu nije popuštao; usne su mu se sporo razvukle u nepouzdan smiješak. »Nećemo ni u krčme ni u gostionice — pa ni u svratišta.« Osmijeh mu se raširio. »U gradovima ćemo navratiti do draguljara i zelenaša. Često nude novac za robu.« Zastao je pa napravio grimasu. »Problem je jedino što ne znam što bi itko iz Bellamy Halla s dodatnim novcem. Nigdje se u blizini ne može kladiti ni igrati.« Spuštajući vez u krilo, Patience se namrštila. »Možda im treba novac za nešto drugo.« »Ne mogu zamisliti Generala ili Edgara — kamoli Whitticombea — da uzdržavaju neku seosku služavku i njezino derište.« Patience je odmahnula glavom. »Henryja bi sama pomisao na takvo što užasnula — jako je konzervativan.« »Naravno — a opet, ne priliči ni Edmondu.« Vane je zastao. Patience je podigla pogled — zatočio joj ga je. »Koliko ja vidim«, rekao je, predući dubokim glasom, »Edmondu mnogo bolje ide planiranje nego izvedba.« Toliko je naglasio implikaciju da ju je morala shvatiti, a ono što je natuknuo bilo je to da je on, Vane mnogo skloniji ovom potonjem. Ignorirajući škripac u kojem je sve teže dolazila do daha, nabusito je uzdigla obrvu. »Tako znači? A ja sam mislila da uvijek valja planirati.« Odvažno je dodala, »Svaki pothvat.« Vaneove su se usne sporo rastegnule u smiješak. U dva koraka prikrao se krevetu. »Niste me razumjeli — dobro planiranje je ključno za uspjeh svakog pohoda.« Zarobivši Patiencein pogled, posegnuo je za vezom što joj je ležao zaboravljen u krilu. Patience se uz treptaj otrgla dok joj je platno klizilo iz labavog stiska. »Pretpostavljam da je tako.« Namrštila se — o čemu su uopće pričali? Pratila je vez kako ga je Vane dizao — i srela mu pogled preko vrha koluta. Nasmiješio se nepogrešivo vučje i bacio njezin rad — platno, kolut i iglu — u košaru kraj kreveta, ostavljajući je nezaštićenom. Patience je osjetila kako joj se oči šire. Vaneov se osmijeh rastegnuo — u očima mu je zabljesnuo opasan sjaj. Tromo je podignuo ruku, kliznuo joj dugim prstima pod bradu i nježno je uhvatio. Promišljeno — i nježno — prešao joj je palcem preko usana. Pulsirale su; Patience je poželjela snagu koja bi je oslobodila iz njegova laganog stiska, snagu da se otrgne njegovu pogledu. »Ono što sam htio reći«, progovorio je jako dubokim glasom, »jest da je planiranje nakon kojeg ne slijedi izvedba beskorisno.« Htio je reći da se trebala držati veza. Patience ga je prekasno shvatila. Prozreo je njezin plan da koristi svojih ruku djelo kao štit. Ostavši bez daha, čekala je vlastitu navalu gnjeva koja bi je spasila od takvih osjećaja. Čekala je da podivlja zbog toga kako ju je bez pol muke pročitao, zbog toga kako ju je lako izbacio iz takta.

Ništa se nije dogodilo. Nikakva erupcija plamtećega gnjeva. Jedino što joj se motalo po glavi dok mu je motrila sive oči bilo je pitanje što on sada planira. Promatrala ga je, bila je toliko zadubljena u sivilo njegovih očiju da je spazila promjenu, suptilni pomak, kratak bljesak nečega nepobitno nalik na zadovoljstvo. Ruke su mu se spustile; okrenuo se oborenih kapaka. »Recite mi što znate o Chadwickovima.« Patience je piljila u njega — u njegova leđa dok se vraćao do stolca. Do trenutka kad je sjeo i okrenuo se prema njoj, uspjela je pribrati izraz, iako je djelovao neobično prazno. »Pa« — navlažila je usne — »Gospodin Chadwick je umro prije dvije godine — nestao na moru.« Uz pomoć Vaneovih pitanja, nekako se uspjela prisjetiti svega što je znala o Chadwickovima. Kad je rekla sve što zna, odjeknuo je gong. Vaneu se vratio bludnički osmijeh, stao je na noge i prišao joj. »Kad smo već kod izvedbe, hoćete da vas odnesem na ručak?« Nije htjela — gledajući ga suženim očima, Patience bi dala pola svog bogatstva da izbjegne onaj osjećaj kad je s lakoćom uzme u ruke i odnese kao da je perce. Njegov dodir ju je u tim trenucima ošamutio i učinio nemoćnom te naveo da razmišlja o stvarima o kojima stvarno ne bi trebala razmišljati. A to kako se u njegovim rukama osjećala bespomoćno, zaglavljeno, kao pijun u milosti i nemilosti njegovih hirova — to je bilo još i gore. Nažalost, nije imala izbora. Mentalno se pripremajući, hladno je nagnula glavu. »Ako biste bili voljni.« Nacerio se — bio je voljan. Idućeg dana, četvrtog i, Patience se zaklela, posljednjeg dana zatvora — još jednom se zatekla na krevetu na rasklapanje u svom tihom salonu. Nakon uobičajenog ranog doručka, Vane ju je odnio na gornji kat — on i Gerrard su smjerali provesti dan gledajući po Northamptonu ima li kakvog traga stvarima ukradenima iz Bellamy Halla. Dan je bio lijep. Pomisao na dugu vožnju, vjetar što bi joj šibao kroz kosu dok bi sjedila u kočiji, iza sivaca o kojima je već i previše čula, bila je rajska. Došla je u iskušenje da ih zamoli da odgode izlet — samo dan-dva — dok joj se koljeno ne oporavi dovoljno da bude u stanju sjediti u kočiji par sati, ali je na kraju ipak zadržala jezik za zubima. Trebaju čim prije otkriti tko je lopov, a nije bilo jamstva da će i idućih dana biti lijepo vrijeme. Minnie i Timms sjedile su uz nju tijekom jutra, a kako se nije mogla spustiti u prizemlje, donijele su ručak na pladnjevima. Zatim se Minnie povukla da malo odrijema. Timms je pomogla Minnie da dođe do svoje sobe, ali se nije vratila. Dovršila je sukna za salon. Patience ih je ležerno pregledavala i pitala se što bi joj mogao biti idući projekt. Možda profinjen čipkasti porub za Minnienu komodu? Iznenađeno je podigla pogled kad je začula kucanje na vratima. Ni Minnie ni

Timms obično nisu kucale. »Uđite.« Vrata su se lagano otvorila. Iza ruba je provirila Henryjeva glava. »Smetam li vam?« Patience je uzdahnula u sebi i domahnula mu, pokazujući na stolac. »Samo izvolite.« Bilo joj je, na kraju krajeva, dosadno. Henry se nakesio poput šteneta. Ušao je ispravljajući ramena, držeći očigledno jednu ruku iza leđa. Koračao je prema krevetu, pa se zaustavio — i, poput mađioničara, ispružio dar — zbirku kasnih ruža i jesenjeg cvijeća, u kompletu sa zelenilom divlje mrkve. Patience je spremno raširila oči, glumeći da je iznenađena i oduševljena. Oduševljenje je splasnulo kad je bolje pogledala ofucane stabljike i obješene ostatke korijenja. Istrgnuo je cvijeće iz grmlja, ne mareći za štetu koju je napravio. »Ovo je...« silom je iscijedila osmijeh. »Ovo je krasno.« Preuzela je jadno cvijeće. »Možete li pozvati služavku da zatražim vazu?« Ponosno se smiješeći, Henry je otišao do konopca za zvono i energično ga povukao. A onda se, sklopivši ruke iza leđa, zaljuljao na nožnim prstima. »Vani je prekrasan dan.« »Stvarno?« Patience se trudila ne zvučati sjetno. Služavka je stigla, i brzo se vratila s vazom i parom vrtlarskih škara. Dok je Henry naklapao o vremenu, Patience se brinula o cvijeću, odsijecala je ofucane krajeve i korijenje pa ih smještala u vazu. Kad je završila, ostavila je škare po strani i okrenula mali stolić na kojem je radila prema Henryju. »Evo.« Graciozno je mahnula, pa se naslonila. »Hvala na ljubaznosti.« Henry je blistao od sreće i taman je bio zaustio da nešto kaže kad ga je prekinulo kucanje. Uzdignutih obrva, Patience se okrenula prema vratima. »Naprijed.« Kao što je napola i očekivala, bio je to Edmond. Donio je svoju najnoviju strofu. Nevino se nasmiješio Patience i Henryju. »Recite mi kako vam se čini.« Nije bila riječ samo o jednoj strofi — dok je pokušavala pratiti njegovu zakučastu poeziju, Patience se više činilo kao da im čita polovicu spjeva. Henry se migoljio i vrpoljio, radost mu je ustupila mjesto mrzovoljnosti. Patience je davala sve od sebe da ne počne zijevati. Edmond nije zatvarao usta. I nikako da stane. Kad se opet začulo kucanje, Patience se nestrpljivo okrenula nadajući se Mastersu, pa i služavki ako treba. Bio je to Penwick. Patience je zaškrgutala zubima — i natjerala usne da ih prekriju. Rezignirano je ispružila ruku. »Dobro jutro, gospodine. Je li u vas sve dobro?« »Itekako, draga moja.« Penwick se duboko naklonio — preduboko, udarivši skoro glavom o jednu stranu kreveta. Uspravljajući se na vrijeme, namrštio se — pa je pogledao Patience i brzo se, prenapadno nasmiješio. »Htio sam vam javiti koje su

novosti — o brojkama vezanima uz proizvodnju nakon što smo uveli novi rotacijski sustav. Znam«, rekao je nježno se smiješeći, »koliko vas zanima ›naše malo zemljište‹.« »Ah — da.« Što je mogla reći? Uvijek se služila poljoprivredom, o kojoj je svakako ponešto znala nakon što je toliko dugo vodila Grange, kako bi Penwicku svratila pozornost s udvaranja. »Možda... ?« Uputila je pogled pun nade Henryju. Šutke je i ne baš druželjubivo gledao u Penwicka. »Henry mi je upravo pričao kako je lijepo vrijeme zadnjih par dana.« Henry se susretljivo nadovezao. »Trebalo bi biti lijepo još neko vrijeme. Pričao sam, evo, jutros s Grishamom...« Nažalost, unatoč svom trudu, Patience nije uspjela nagnati Henryja da okrene razgovor na djelovanje vremena na usjeve, niti je uspjela da se Penwick, kao što je obično bio slučaj, zapriča s Henryjem o takvim stvarima. Povrh svega, Edmond je uzimao isječke iz Henryjevih i Penwickovih riječi te ih oblikovao u stihove, a zatim, dok je netko od ostale dvojice i dalje pričao, pokušavao s Patience raspravljati kako bi mu se takvi stihovi uklopili u dramu. U sljedećih je pet minuta razgovor degenerirao u trosmjerno potezanje konopa za njezinu pažnju — Patience je bila spremna zadaviti budalastog slugu koji je otkrio njezinu tajnu lokaciju, o kome god da je bila riječ. Nakon deset minuta bila je spremna zadaviti i Henryja, Edmonda i Penwicka. Henry je ostajao pri svome i popovao o vremenskim prilikama, a Edmond je, ne prezajući ni od čega, sada pričao kako bi mogao staviti mitske bogove da mu komentiraju postupke glavnih likova. Nadglasan, Penwick je ispuhnuo zrak iz prsa i zloslutno pitao: »Gdje je Debbington? Iznenađen sam što nije ovdje, da vam pravi društvo.« »Ah, otišao je sa Cynsterom«, Henry ga je ovlaš obavijestio. »Otpratili su Angelu i mamu do Northamptona.« Uvidjevši da se Patience zapiljila u njega, Henry joj se širom nasmiješio. »Dosta je sunčano danas — nije ni čudo da je Angela uskočila u Cynsterovu kočiju.« Patience ga je začuđeno pogledala. »Zbilja?« Nešto u njezinu glasu uspjelo je posve zaustaviti razgovor; tri gospodina odjednom su se oprezno međusobno pogledali. »Mislim«, objavila je Patience, »da sam se dovoljno odmarala.« Bacila je u stranu deku koja joj je ležala preko krila i pogurnula se prema rubu kreveta, pa pažljivo spustila prvo zdravu, a onda ozlijeđenu nogu. »Ako biste bili tako dobri da mi date ruku...?« Svi su žurno priskočili u pomoć. Na kraju i nije ispalo tako jednostavno kao što je mislila da će biti — koljeno joj je i dalje bilo osjetljivo i jako ukočeno. Oslanjanje na tu nogu nije dolazilo u obzir. Stube su se zbog toga pokazale nepremostivom preprekom. Edmond i Henry rukama su napravili stolac; Patience je sjela i držala im se za ramena zbog ravnoteže. Umišljeno napuhani Penwick vodio ih je prema dolje i cijelo vrijeme nešto govorio, dok Henry i Edmond nisu mogli izustiti ni riječi jer su bili previše koncentrirani na

balansiranje njezine težine niz strme stube. Uspjeli su doći do predsoblja bez nezgoda te su je ondje pažljivo spustili na pločice. Dotad se Patience predomišljala — ili bi se, bolje rečeno, bila predomišljala da ju nije toliko prodrmala vijest da je Vane odveo Angelu u Northampton. Predomišljanje je okončano onoga trenutka kada je saznala da Angela možda upravo u tom trenutku uživa u vožnji o kojoj je ona sama sanjarila, ali je se odrekla radi viših ciljeva. Nije bila u vrhunskom raspoloženju. »Stražnji salon«, naredila je. Naslanjajući se Henryjeve i Edmondove ruke, šepala je između njih, trudeći se ne mrštiti se. Penwick je i dalje brbljao, nabrajajući koliku je zaradu donijelo »njihovo malo zemljište«. Ne samo da mu se kroz riječi provlačilo uvjerenje u izvjesnu ženidbu, nego je s njim mahao kao zastavom. Patience je zaškrgutala zubima. Kad stignu do stražnjeg salona, sve će ih otjerati — i onda će si, jako pažljivo, izmasirati koljeno. Nitko je neće tražiti u stražnjem salonu. »Ne biste trebali biti na nogama.« Izgovorena ravnim tonom, izjava je naglo ispunila tišinu koja je nastala kad je Penwick zašutio. Patience je podigla pogled, pa bila prisiljena isturiti bradu u vis — Vane je stajao ravno pred njom. Bio je zagrnut zimskim kaputom, a kosa mu je bila zamršena od vjetra. Iza njega su bila otvorena bočna vrata. Svjetlo je prodiralo u zamračeni hodnik, ali ne i do nje. Blokirao ga je on — vrlo krupna i vrlo muška figura, koja je s pelerinama na njegovu kaputu djelovala još krupnije. Nije mu mogla vidjeti izraz na licu, u očima — nije ni trebala. Znala je da mu je lice smrknuto, oči čelično sive, usne tanke. Iz njega su lijevali valovi razdraženosti, odbijajući se o zidove hodnika poput opipljive sile. »Upozorio sam vas«, rekao je odrješito, »što će vam se dogoditi.« Patience je otvorila usta; izašao je samo glasan uzdah. Više nije bila na nogama, bila je u njegovim rukama. »Samo malo!« »Što je sad ovo...?« »Čekajte...!« Uzaludni povici iza njih su utihnuli. Zahvaljujući Vaneovim hitrim koracima bili su već natrag u predsoblju prije nego što su Penwick, Edmond i Henry dospjeli trepnuti. Dolazeći do daha, Patience ga je ošinula pogledom. »Spustite me!« Vane ju je nakratko pogledao u oči i kratko odgovorio: »Ne.« Pošao je uz stube. Patience je udahnula — dvije služavke silazile su niz stube. Nasmiješila im se u prolazu. A onda su se našli na galeriji. Drugima je trebalo punih deset minuta da je spuste na donji kat; Vane je postigao obratno za manje od minute. »Druga gospoda«, otrovno ga je izvijestila, »pomagala su mi da dođem do stražnjeg salona.« »Tikvani.«

Patienceine grudi su se nadule. »Željela sam biti u stražnjem salonu!« »Zašto?« Zašto? Zato što, u slučaju da ju je došao potražiti nakon što je proveo divan dan u Northamptonu s Angelom, ne bi znao gdje je i možda bi se zabrinuo? »Zato što mi je«, Patience je zajedljivo odgovorila, preklapajući obrambeno ruke preko grudi, »dodijao salon na katu.« Salon koji joj je on pripremio. »Dosadno mi je tamo.« Vane joj je dobacio pogled dok je žonglirao njome da otvori vrata. »Dosadno?« Patience ga je pogledala u oči i požalila što nije upotrijebila neku drugu riječ. »Dosadno« je za bludnika, činilo se, bila crvena krpa. »Uskoro će večera, možda da me jednostavno odvedete u moju sobu.« Vrata su se širom otvorila. Vane je zakoračio kroz njih, pa ih nogom zatvorio i nasmiješio se. »Ne morate se presvlačiti još barem sat vremena. Odvest ću vas u vašu sobu poslije.« Oči su mu se suzile, postale odlučno srebrne. U glasu mu se sada čulo opasno predenje. Patience se pitala je li itko od one trojice imao hrabrosti pratiti ih, no iskreno je sumnjala u to. Otkad je Vane tako hladno demolirao njihove besmislene optužbe protiv Gerrarda, i Edmond i Henry su se odnosili prema njemu s poštovanjem — onim kakvo se iskazuje opasnim predatorima. Penwick je uza sve to i znao da se Vaneu izrazito ne sviđa. Vane je pošao prema krevetu. Patience ga je gledala sa sve više bojazni. »Pa što to radite?« »Vezujem vas za krevet.« Pokušala je negodovati, pokušala zanemariti predosjećaj koji ju je zagolicao. »Ne budite blesavi — to ste samo prijetili.« Bi li bilo pametno sviti mu ruke oko vrata? Došao je do zaglavlja kreveta i zaustavio se. »Ja nikada ne prijetim u prazno.« Riječi su doplutale do nje dok je zurila u jastuke. »Samo upozoravam.« Rekavši to, prebacio ju je preko zaglavlja od kovanog željeza i spustio je leđima uz zaglavlje. Patience se odmah promeškoljila, pokušavajući se izvući. Nije mogla od jednog velikog dlana koji joj je pritisnuo o trbuh. »A onda ćemo vidjeti«, Vane je nastavio istim, opasnim tonom, »kako bismo vas mogli... zabaviti.« »Zabaviti?« Patience se prestala uzaludno migoljiti. »Hmm.« Riječi su joj prošle preko uha poput perca. »Da se ne dosađujete.« U njegovim riječima bilo je dovoljno senzualne težine da joj privremeno zamuti razum, a on je već uzeo šal iz hrpe za krpanje u košari pored kreveta, proveo ga kroz rupe u vijugavim uresima zaglavlja i čvrsto joj ga opasao oko struka. »Što...?« Patience je spustila pogled kad mu je ruka nestala i šal se čvršće stisnuo. Onda ga je ljutito pogledala u oči. »Ovo je apsurdno.« Trzala je šal i pokušavala se pomaknuti naprijed, ali već je bio svezao čvor. Svila joj je dozvoljavala da se tek malo pomakne. Vane je stao pred nju; Patience ga je prostrijelila oštrim pogledom — nije htjela znati što se krije iza osmijeha na njegovim usnama. Stišćući usne, podigla je ruke i posegnula preko zaglavlja kreveta. Ukrašena ograda sezala joj je do sredine

leđa — iako je mogla prebaciti ruke preko nje, nije mogla duboko dosegnuti. Nije mogla ni dotaknuti čvor, a kamoli ga razvezati. Suženih očiju, pogledala je prema gore. Vane ju je promatrao, a na čarobnim mu je usnama počivao hladan osmijeh neopisive muške nadmoći. Škiljila je. »Neću vam nikada ovo oprostiti.« Osmijeh mu se rastegnuo. »Nije neudoban položaj. Samo sjedite mirno sat vremena.« Pogled mu je postao oštriji. »Dobro će doći koljenu.« Patience je zaškrgutala zubima. »Nisam dijete koje treba zauzdati!« »Upravo suprotno, jasno je da vam treba netko da vas malo obuzda. Čuli ste gospođu Henderson — četiri puna dana. Dakle, još do sutra.« Patience je preneraženo buljila u njega. »A tko je točno odredio da ste vi moj čuvar?« Uhvatila mu je pogled, hrabro ga nastavila gledati — i čekala. Oči su mu se suzile. »Osjećam se krivim. Trebao sam vas poslati natrag u kuću čim sam naletio na vas u ruševinama.« Patienceino lice postalo je bezizražajno. »Žao vam je što me niste poslali natrag u kuću?« Vane se namrštio. »Osjećam se odgovornim jer ste mene pratili kad ste se ozlijedili.« Patience je ispustila uzdah negodovanja i prekrižila ruke pod grudima. »Rekli ste mi da sam ja kriva što nisam ostala tamo gdje ste rekli da ostanem. U svakom slučaju, ako je Gerrard sa svojih sedamnaest godina dovoljno star da je odgovoran za svoje postupke, zašto ne bih bila i ja?« Vane ju je pogledao; Patience je bila sigurna da mu je dokazala. Zatim je arogantno podignuo obrvu. »Vi ste ta koja ima iščašeno koljeno. I uganut gležanj.« Patience se odbijala predati. »Gležanj mi je dobro.« Podigla je nos. »A koljeno mi je samo malo ukočeno. Kad biste mi samo dopustili da...« »Možete probati sutra. Premda, tko zna?« Vane se namrgodio. »Možda će vam nakon današnjih uzbuđenja trebati dodatnih dan-dva odmora.« Patience je suzila oči. »Dajte, molim vas«, kazala je. Vane je uzdignuo obje obrve, pa se okrenuo i odšuljao do prozora. Patience ga je gledala, pokušavajući u sebi iznaći bijes za koji je bila sigurna da bi ga trebala osjećati, ali ga jednostavno nije bilo. Zatomljujući uzdah nezadovoljstva, namjestila se da joj bude udobnije. »I što ste otkrili u Northamptonu?« Uzvratio joj je pogledom, pa počeo šetkati između prozora. »Gerrard i ja smo upoznali jednog čovjeka koji nam je bio od velike pomoći — meštra northamptonskog ceha, takoreći.« Patience se namrštila. »Kojeg ceha?« »Ceha zajmodavaca, lopova i lupeža — ako takav postoji. Naša istraga ga je intrigirala i dovoljno zabavila da nam pomogne. U dodiru je s mnogim ljudima. Nakon dva sata konzumiranja najfinijeg francuskog brandyja — na moj račun, naravno — uvjerio nas je da nitko u zadnje vrijeme nije pokušao prodati ništa slično

stvarima koje tražimo.« »Mislite da je pouzdan?« Vane je potvrdno kimnuo. »Nije imao razloga lagati. Roba, da se poslužim njegovim riječima, nije dovoljno kvalitetna da bi mu privukla pozornost. Također je znan kao ›čovjek kojem se treba obratiti.« Patience je napravila grimasu. »Provjerit ćete i u Ketteringu?« I dalje šetkajući, Vane je kimnuo. Promatrajući ga, Patience je složila najneviniji izraz lica koji je znala. »A što su gospođa Chadwick i Angela radile dok ste vi i Gerrard bili s tim cehovskim meštrom?« Vane se prestao kretati. Pogledao je Patience i stao je proučavati. Izraz mu je bio nedokučiv. Naposljetku je progovorio: »Nemam pojma.« Rekao je to drugačijega glasa, sa suptilnim tragovima probuđenog zanimanja pod uglađenom površinom. Patience je širom otvorila oči. »Hoćete reći da vam Angela nije sve ispričala na putu natrag, do najmanje potankosti?« Vane joj je prišao dugim, ležernim koracima. »Putovala je — u oba smjera — u kočiji.« Došao je do ruba kreveta. Oči su mu blistale od grabežljivog zadovoljstva. Nagnuo se bliže... »Patience? Jesti li budni?« Glas je dopirao s druge strana vrata, a odmah nakon kucanja začulo se i podizanje zasuna. Patience se okrenula i nagnula prema vratima — najdalje što je mogla. Vane se uspravio; dok su se vrata otvarala, posegnuo je iza kreveta. Prije nego što je stigao odriješiti čvor, Angela je dolepršala u prostoriju. »Oh!« zastala je, očiju raširenih od ushićenja. »Gospodine Cynster! Savršeno! Morate nam reći što mislite o stvarima koje smo kupile.« Ravnodušnim pogledom mjerkajući okruglu kartonsku kutiju koja se njihala u Angelinim prstima, Vane joj je kurtoazno kimnuo. Dok je Angela veselo išla prema stolcu pokraj kreveta, lagano se pognuo, posežući prstima za čvorom na šalu, zakrivenom njegovim nogama — da bi se potom naglo uspravio kad su se vrata još šire otvorila te je kroz njih ušla gospođa Chadwick. Smještajući se u stolac, Angela je digla pogled. »Vidiš, mama — gospodin Cynster će nam reći jesu li vrpce koje sam kupila prave nijanse.« Kimnuvši mirno Vaneu i nasmiješivši se Patience, gospođa Chadwick je pošla prema drugom stolcu. »Angela, sigurna sam da gospodin Cynster ima drugog posla...« »Nema, pa kako bi mogao imati? Ovdje nema nikog drugog. A osim toga«, — Angela je Vaneu dobacila sladak, istinski naivan osmijeh — »tako gospoda iz visokog društva provode vrijeme — komentirajući dame i njihovu modu.« Nešto je naglo presjeklo uzdah olakšanja što ga je Patience začula iza sebe. Na jedan djelić sekunde bila je u popriličnom iskušenju da se promigolji i pogleda gore

— i vidi sviđa li mu se više kako ga Angela doživljava kao kicoša negoli kad ga je ona prije ocijenila kao bludnika. No opet, obje procjene su dijelom bile na mjestu. Vane je, u to je bila sigurna, komentirao modne dodatke dama dok bi ih istovremeno skidao s njih. Gospođa Chadwick ispustila je majčinski uzdah. »Ruku na srce, draga moja, to nije točno.« Vaneu je uputila pomirljiv pogled. »Ne sva gospoda...« Kako bi Angela bolje shvatila, gospođa Chadwick je počela pažljivo objašnjavati razlike među muškarcima iz visokog društva. Naginjući se naprijed, tobože da izravna šal na Patienceinim nogama, Vane je promrmljao, »To bi mi bio znak da se povučem.« Patiencein pogled je ostao zalijepljen za gospođu Chadwick. »I dalje sam svezana«, promrmljala mu je. »Ne možete me ovako ostaviti.« Pogledi su im se nakratko sreli. Oklijevao je, pa mu se lice smrknulo. »Pustit ću vas pod uvjetom da ćete čekati ovdje dok se ne vratim da vas prenesem u vašu sobu.« Posežući dalje preko nje, kvrcnuo je rub šala. Patience ga je ljutito gledala. »Sve ste vi krivi«, došapnula mu je. »Da sam stigla do stražnjeg salona, bila bih na sigurnom.« Uspravljajući se, Vane ju je pogledao. »Na sigurnom od čega? Ima i tamo krevet na rasklapanje.« Pogleda zatočena u njegovu, Patience se upinjala da joj se u mislima ne ocrta izvjestan ishod takve situacije. Odlučno je potisnula svaku misao o svemu što se moglo dogoditi da nije uletjela Angela. Da je previše razmišljala o tome, vjerojatno bi zadavila i Angelu. Popis potencijalnih žrtava stalno joj je rastao. »Uglavnom...« — Vane je nakratko pogledao Angelu i gospođu Chadwick, lagano se pognuo i Patience je osjetila trzaj kad je počeo razvezivati čvor — »kažete da se dosađujete.« Odriješio je čvor i uspravio se. Patience je zabacila glavu i pogledala ga. Usne su mu se malo previše znalački zakrivile. Jedna smeđa obrva je suptilno zločesto zaigrala. »Nije li ovo ono što obično razonodi dame?« Znao je jako dobro što je najviše razonodilo dame — vidjelo se to u njegovim očima, a s njegovih je senzualnih usnica ta spoznaja gotovo vrištala. Patience je suzila oči, preklopila ruke i pogledala opet u gospođu Chadwick. »Kukavice«, rugala mu se, tiho, ali dovoljno glasno da je čuje. »Kad je riječ o razdraganim školarkama, otvoreno priznajem da jesam.« Tiho je to izgovorio, a onda se maknuo od zaglavlja kreveta. Pokret je zapeo za oko i Angeli i gospođi Chadwick. Vane se uglađeno nasmiješio. »Bojim se, dame moje, da ću vas morati napustiti. Trebam vidjeti kako su mi konji.« Kimnuo je gospođi Chadwick, neodređeno se nasmiješio Angeli i konačno dobacio blago izazovan pogled Patience, pa se elegantno naklonio i udaljio se. Vrata su se zatvorila za njim. Angelino se vedro lice smrklo i zlovoljno se nadurila. Patience je zagunđala u sebi i zaklela se da će se primjereno osvetiti, a u međuvremenu je, namještajući zainteresiran osmijeh, pogledala u stvari koje su virile iz Angeline kutije. »Je li to češalj?« Angela je trepnula, pa se ozarila. »Da, jest. Dosta jeftin, ali tako lijep.« Podigla je

češalj od kornjačevine načičkan lažnim dijamantima. »Nije li kao stvoren za moju kosu?« Patience je pribjegla krivokletstvu. Angela je kupila i vrpcu boje višnje — na metre. Patience je i to uzela Vaneu za zlo, nastavljajući se slatko smiješiti.

pasnost. To mu je trebalo biti drugo ime. To mu je trebalo biti tetovirano na čelu. »Bilo bi barem poštenije da me tako upozorio.« Patience je čekala da Myst reagira; mačka je naposljetku trepnula. »Hm!« Patience je odsjekla još jednu jesenju granu. Suženih očiju, sagnula se i ugurala granu u košaru kraj nogu. Prošla su tri dana otkad je odležala svoje; jutros se prestala koristiti štapom Sir Humphreyja. Kad je prvi put bila izašla na zrak, lunjala je po starom vrtu ograđenom zidom zajedno s Vaneom. Sad kad se prisjećala, bio je to stvarno neobičan izlet — svakako ju je ostavio u neobičnom stanju. Bili su nasamo. Iščekivanje je bilo na vrhuncu, da bi na kraju ostala nezadovoljna. Vaneom. Lokacijom. Narednih dana, nažalost, nije više bilo privatnih trenutaka. To ju je dosta oneraspoložilo — kao da su joj emocije, uzburkane u tom jednom, snažnom, nedorečenom trenutku u ograđenom vrtu, i dalje bile užarene i uskovitlane, a opet nezadovoljene. Koljeno joj je bilo slabo, ali je nije više boljelo. Mogla je slobodno hodati, ali još ne daleko. Nije otišla dalje od grmlja, gdje je skupila snop svijetlog lišća za sobu za muziciranje. Podižući napunjenu košaru, Patience ju je naslonila bok. Mašući Myst da ide naprijed, pošla je travnatom stazom natrag do kuće. Život u Bellamy Hallu se, nakon što su ga Vaneov dolazak i njezina nezgoda privremeno izbacili iz kolotečine, sada vraćao uobičajenoj rutini. Jedina smetnja u glatkom protoku ni po čemu osobitih zbivanja bila je Vaneova neprekidna prisutnost. Stalno je bio negdje u blizini — a ona nije imala pojma gdje. Izlazeći iz grmlja, Patience je promotrila travnjake koji su se protezali u ruševine. General je dolazio uzbrdo s rijeke, živahno je hodao i mahao štapom. U samim ruševinama Gerrard je sjedio na kamenu, sa štafelajem pred sobom. Patience je proučavala obližnje kamenje i zasvođene prolaze, pa opet pogledom prošvrljala po ruševinama i travnjacima. A onda je shvatila što radi. Uputila se prema bočnim vratima. Edgar i Whitticombe trebali bi biti udubljeni u biblioteci — ni sunčev sjaj ih ne bi izvukao vani. Edmondova je muza postala zahtjevna: rijetko je bio na obrocima, a čak i onda je bio izgubljen u apstrakcijama.

Henry je, naravno, bio besposlen kao i uvijek, no razvio je sklonost biljaru i često ga se moglo vidjeti kako vježba gađanje. Otvarajući bočna vrata, Patience je pričekala da Myst otmjeno ušeće pa ušla za njom i zatvorila vrata. Išla je za Myst kroz hodnik. Bolje namještajući košaru, Patience je čula glasove u stražnjem salonu; Angelino cviljenje praćeno strpljivim odgovorom gospođe Chadwick. Patience je napravila grimasu i produžila. Angela je bila gradska cura, nenavikla na ladanjski život i njegove neuzbudljive zanimacije te usporena godišnja doba. Vaneov dolazak bio ju je preobrazio u tipičnu gospođicu zacakljenih očiju. Nažalost, taj imidž joj je dodijao pa se vratila svom uobičajenom umrtvljenom izdanju. Što se tiče ostatka kućanstva, Edith je nastavila kukičati, a Alice je u zadnje vrijeme bila toliko tiha da se nikome ne bi moglo zamjeriti da je zaboravio da postoji. Patience je iz predsoblja skrenula u uzak hodnik i tako došla do zimskog vrta. Odložila je košaru na stolić i odabrala tešku vazu. Dok je razvrstavala grane, razmišljala je o Minnie i Timms. Timms je bila sretnija, opuštenija otkad je Vane tu. Isto se moglo reći i za Minnie, dapače. Očito je spavala bolje — opet je imala onaj stari sjaj u očima i obrazi joj više nisu bili obješeni od brige. Patience se namrštila i usredotočila na prutove. Gerrard je također bio opušteniji. Optužbe i aluzije vezane uz njega su zamrle, potonule bez traga, raspršile se poput riječne izmaglice. Baš kao i Sablast. To je također bilo Vaneovo djelo — još jedna dobra strana njegove prisutnosti. Sablast otad više nije viđena. Lopov, međutim, nije posustajao: najnoviji trofej mu je bio poprilično bizaran. Jastučić za igle Edith Swithin — perlama optočenih deset kvadratnih centimetara ružičaste svile protkanih likom Njegova Veličanstva Georgea III., teško bi se moglo nazvati vrijednim. Taj zadnji nestanak sve ih je zbunio. Vane je bio odmahnuo glavom i izrazio mišljenje da imaju dežurnu svraku u Bellamy Hallu. »Prije bih rekla dežurnoga gavrana.« Patience je pogledala Myst. »Jesi vidjela kojeg?« Ležeći na trbuhu, Myst je uzvratila pogledom pa zijevnula. Bez ustručavanja. Očnjaci su joj bili doista impresivni. »Nema ni gavrana«, Patience je zaključila. Iako je provjerio sve krčme i »svratišta« u okolici te unatoč Gerrardovoj veseloj pomoći, Vane nije naišao ni na kakav trag koji bi kazivao da lopov prodaje ukradena dobra. Sve je i dalje bilo pod velom tajne. Patience je maknula košaru u stranu pa uzela vazu. Myst je skočila sa stola i, uzdignutog repa, krenula prva. Dok je išla prema sobi za muziciranje, Patience je razmišljala kako se kućanstvo, izuzev Vaneove prisutnosti i lopovljevih ekscentričnosti, uistinu jest ponovno uljuljkalo u mirnu rutinu. Do Vaneova dolaska, soba za muziciranje bila joj je utočište — nitko od ostalih nije imao žicu za glazbu. Uvijek je svirala, svaki dan većinu svog života. Sat vremena za klavirom, ili ovdje pak čembalom, uvijek ju je smirivalo, olakšavalo teret što ga je oduvijek nosila. Odnijela je vazu u sobu za muziciranje i stavila je na stol u središtu prostorije.

Vraćajući se da zatvori vrata, pogledala je svoje carstvo i kimnula. »Sve je opet po starom.« Myst se udobno smještala na stolcu. Patience je krenula prema čembalu. Ovih dana nikada ne bi unaprijed odlučila što će svirati, nego bi jednostavno puštala prstima da vrludaju. Iako je znala toliko mnogo skladbi, samo bi pustila da je um vodi kamo god mu se prohtije. Nakon pet minuta nemirne, iščašene svirke — lutanja od skladbe do skladbe u potrazi za odgovarajućim ozračjem — postalo joj je očito. Nije sve opet po starom. Patience je stavila ruke u krilo i strašno se namrštila tipkama. Život je sada bio isti kao i prije Vaneova dolaska, a ono malo što se promijenilo, promijenilo se nabolje; nije bilo razloga za zabrinutost. Ili je barem bilo manje razloga za zabrinutost nego prije. Sve je išlo glatko. Imala je svoj uobičajeni niz sitnih poslova koji su njezinim danima davali strukturu — prije ju je to zadovoljavalo. No umjesto da utone natrag u umirujuću rutinu, osjećala se... razdražljivo. Nezadovoljno. Patience je opet stavila ruke na tipke, no nije bilo nikakve glazbe. Samo joj je, koliko se god tome opirala, u mislima izranjao izvor njezina nezadovoljstva. Jedan elegantni gospodin. Patience je pogledala u prste položene na tipke od bjelokosti. Pokušavala se zavaravati i nije joj baš išlo od ruke. Nije bila dobro raspoložena, pa se zbog toga razdraženo ponašala. Emocije su joj zasjele na vrtuljak. Nije znala što želi ni što osjeća. Za nekoga naviknutog na držanje života pod kontrolom, usmjeravanje tog života, situacija je bila više nego iritantna. Patience je suzila oči. Situacija je, štoviše, bila nepodnošljiva i to je značilo da je krajnje vrijeme da učini nešto po tom pitanju. Uzrok njezina stanja bio je očit — Vane. Samo on — nitko drugi nije imao ni sporednu ulogu. Svi njezini problemi izvirali su iz trenutaka koje je dijelila s njim. Mogla bi ga izbjegavati. Patience je o tome dugo i intenzivno razmišljala — i odbacila ideju jer je nikako ne bi mogla ostvariti a da se ne osramoti i uvrijedi Minnie. A i pitanje je koliko bi joj Vane dopustio da ga izbjegava. A ni ona sama možda nema dovoljnu snagu volje za to. Odmahnula je glavom, mršteći se. »Loša ideja.« Misli su joj se vratile njihovom posljednjem trenutku nasamo, u ograđenom vrtu tri dana prije. Još se više namrštila. Ta o čemu je on to pričao? Njegovo »ne ovdje« shvatila je naknadno — ograđeni vrt vidio se iz kuće. Ali na što je mislio kad je rekao »ne još«? »To znači«, kazala je Myst, »da bi trebalo biti nečega ›poslije‹. ›Jednom‹.« Patience je stegnula zube. »Ali ono što mene zanima jest — kada?« Možda i jest sablažnjiva, nedopustiva žudnja, ali... »Imam dvadeset šest godina.« Patience je gledala Myst kao da raspravlja s njom. »Imam pravo znati.« Kad je Myst odgovorila buljenjem bez treptaja, Patience je nastavila: »Neću izgubiti glavu. Teško da ću zaboraviti tko sam, a kamoli tko i što je on. A neće ni on. Nemam se čega bojati.« Myst je gurnula nos u šape.

Patience se nastavila mrštiti prema klavijaturi. »Neće me zavesti pod Minnienim krovom.« U to je bila sigurna. Iz čega je proizlazilo ključno pitanje. Što je on htio — što se on nadao da će postići? Što je njemu bio cilj u svemu ovome — je li ga uopće i imao? Sve redom pitanja na koja nije imala odgovore. Iako Vane zadnjih dana nije upriličio nijedan trenutak da budu nasamo, uvijek je bila svjesna njegova pogleda, uvijek svjesna njega, njegova budnog prisustva. »Možda je ovo afera? Ili neki njezin dio?« Samo nova pitanja bez odgovora. Patience je zaškrgutala zubima, pa se natjerala da se opusti. Duboko je udahnula, izdahnula i opet udahnula, pa odlučno spustila prste na tipke. Nije shvaćala Vanea — elegantnoga gospodina koji je bio suzdržan kad je to najmanje očekivala — zbunjivao ju je na svakom koraku. Još gore, ako je ovo afera, onda se činilo da se odigrava kako njemu odgovara, pod njegovu kontrolom, posve izvan njezine — a to joj se nije nimalo sviđalo. Neće više razmišljati o njemu. Patience je zatvorila oči i pustila prste da klize po tipkama. Iz kuće je dopirala nježna, dirljivo krhka glazba. Vane ju je čuo dok je dolazio od štala. Blagožuboreći zvuci su dolebdjeli do njega, obavijajući ga, obavijajući mu um, tonući mu u čula. Bio je to zov sirene — i znao je točno tko ga zove. Zaustavio se na šljunčanom putu pred svodom štala i slušao sjetnu melodiju. Vukla ga je — osjećao se kao da ga tjelesno vuče. Glazba mu je govorila — o potrebi, o nespokoju i frustraciji, o skrivenom buntu. Krckanje šljunka pod čizmama ga je pribralo. Mršteći se, ponovno je zastao. Soba za muziciranje bila je u prizemlju, okrenuta od ruševina; prozori su vodili na terasu. Barem jedan prozor morao je biti otvoren, inače ne bi mogao tako jasno čuti glazbu. Na jedan dugi trenutak, zurio je odsutno u kuću. Glazba je postajala sve tečnija, očaravala ga je, ustrajno ga dozivala. Opirao se još jednu minutu, pa se otresao neodlučnosti. Ukočenog lica, krenuo je prema terasi. Kad su utihnule posljednje note, Patience je uzdahnula i podigla prste s tipki. Sad se već osjećala staloženije, glazba je odagnala ponešto nemira, okrijepila joj dušu. Katarza. Ustala je, spokojnija i samouvjerenija nego što je bila kad je sjela. Odmičući stolac, zakoračila je oko njega i okrenula se. Okrenula se prema prozorima. Prema muškarcu koji je stajao kraj otvorenog francuskog prozora. Ukočenog, nedokučivog izraza. »Mislila sam«, rekla je odmjereno, ne skidajući pogled s njegovih očiju, »da možda razmišljate o odlasku.« Njezin izazov nije mogao biti jasniji. »Ne.« Vane je odgovorio bez razmišljanja. »Osim razotkrivanja Sablasti i

nalaženja lopova, postoji još nešto što želim, a još nemam.« Patienceina brada još se malo podigla. Vane ju je proučavao, fraza koju je izgovorio odzvanjala mu je u glavi. Kad ju je prvi put bio skovao, nije posve bio svjestan što je želio. Sada je znao. Njegov cilj je ovaj put bio drugačiji od trofeja za kojima je inače žudio. Ovaj put je želio mnogo više. Želio je nju — cijelu. Ne samo tijelo, nego i njenu predanost, njezinu ljubav, njezino srce — svu njenu bit, opipljivu neopipljivost njezina bića, njezino ja. Želio je to sve — i neće se zadovoljiti ni s čim manje. Znao je i zašto je želi. Zašto je drugačija. Ali neće sada o tome razmišljati. Bila je njegova. Znao je to od trenutka kad ju je držao u rukama, te prve večeri kad se oluja spuštala oko njih. Prava je za njega — znao je to nagonski, odmah, osjećao u kostima i još dublje. Nije slučajno stekao svoje ime: imao je dar za prepoznavanje šaputanja koja prenosi vjetar. Kao nagonski lovac reagirao je na promjene u raspoloženju, atmosferi, iskorištavajući bez razmišljanja svako strujanje koje bi osjetio. Znao je od početka što je vjetar prenosio — znao je od trena kad je držao Patience Debbington u rukama. Sada je stajala pred njim, s izazovnim sjajem u očima. Bilo je očito da joj je dojadila odvojenost; što je pak zamišljala da bi trebalo uslijediti, to je već bilo manje jasno. Jedine vrle i samožive žene na koje je dosad naišao bile su mu u rodu; nikada se nije petljao s takvim damama. Nije imao pojma što je Patience na umu, što je prihvaćala. Stisnuvši snažno uzde svojih podivljalih potreba, odmjereno je napravio prvi korak k saznanju. Prišao joj je sporo, gotovo se šuljajući. Nije rekla ni riječi. Očiju uperenih u njega, podigla je jednu ruku, jedan prst, i polagano, dajući mu obilje vremena da reagira, da je zaustavi ako hoće, posegnula da mu dodirne usne. Vane se nije micao. Prvi, probni dodir ga je razdrmao iznutra; morao je još jače stegnuti uzde svoje strasti. Osjetila je kako ga je uskomešala. Oči su joj se raširile, udahnula je. Onda se on primirio, a ona opustila i nastavila prelaziti prstom preko njegovih usana. Činilo se da je fasciniraju. Pogled joj je pao na njih; kad je prešla preko donje usne i vratila se do jednog kuta, Vane je pomaknuo glavu taman da joj poljubi vršak prsta. Pogled joj se opet podigao prema njemu. Ohrabrena, nastavila je tragati, krećući se prema gore i šarajući mu prstima po obrazu. Vane joj je uzvratio umiljato, polagano podižući jednu ruku kako bi prošao prstima preko glatke krivine njezine vilice, pa otkliznuo natrag sve dok joj dlanom nije obujmio bradu. Prsti su mu se stegnuli; pokrećući se u ritmu sporog, ravnomjernog bubnja koje je samo njih dvoje čulo, nagnuo joj je lice prema sebi. Pogledi su im bili slijepljeni. Zatim je pustio da mu se kapci obore, znajući da će i ona učiniti isto. Prateći spori ritam, spustio je svoje usne na njezine. Oklijevala je na trenutak, pa mu uzvratila poljupcem. Čekao je još jedan udarac bubnja prije nego što je potražio njezina usta. Predala mu se istog trenutka. Klizeći

dalje prstima, ispod svilene spirale kose na njezinu potiljku, podignuo je drugu ruku i stavio joj je oko čeljusti. Čvrsto joj je držao lice — i polagano ga, sustavno micao uz neodoljivi ritam što ih je spajao i navodio, osvajajući joj usta. Poljubac joj je bio otkriće — Patience nikada nije zamišljala da bi jedan jednostavan poljubac mogao biti tako smion, tako pun značenja. Usne su mu bile tvrde; prelazile su preko njezinih, razmičući ih još više, samouvjereno je vodeći, nemilosrdno je učeći svemu što je žarko željela saznati. Jezikom joj je prodro u usta s arogancijom osvajača koji polaže pravo na pobjednički plijen. Prolazio je svakim kutkom svog carstva bez žurbe, prisvajao svaki centimetar, označujući ga kao svoj — znajući da je njegov. Nakon podužeg, razorno temeljitog uvida, odlučio ju je kušati na drukčiji način. Sporo, opušteno guranje zavelo je njezina voljna čula. Pokorila se, no njezina pasivna predaja nije zadovoljila nijedno od njih dvoje. Patience je bila uvučena u igru — putenog klizanja usana uz usne, vrućeg jezika o jezik. Bila je više nego voljna. Vuklo ju je sve ono što je nagovijestila vrućina koja se uzdizala, polagano, ali ustrajno bujala među njima, a posebno napetost — uzbuđenje i nešto još više — što je nadirala poput spore plime iza tople ozarenosti. Poljubac se rastegnuo i vrijeme se usporilo — omamljujući efekt dijeljenja dahova ju je polagano raspametio. Odmaknuo se, prekinuvši poljubac, puštajući je da dođe do daha. Ali se nije uspravio; njegove neumoljivo tvrde usne i dalje su bile tek koji centimetar udaljene od njezinih. Izgubljena u želji, u ustrajno lupajućem ritmu u krvi, protegnula se prema njemu i prislonila svoje usne na njegove. Prihvatio je nakratko njezine usne, njezina usta, pa se opet odmaknuo. Patience je udahnula i, protežući se, pratila njegove usne svojima. Nije se imala zbog čega zabrinjavati — neće joj nikamo pobjeći. Prsti su mu se stegnuli oko njezine vilice, nagnuo je glavom; usne su mu se vratile, tvrđe, još zahtjevnije. Poljubac je bio još dublji. Patience nije ni sanjala da bi se mogla vinuti u još više oblake ushita, ali se upravo tamo sada našla. Toplina i glad strujali su njome. Osjećala je svako milovanje, svaki odvažni, znalački zamah — uživala je u vrućem zadovoljstvu, upijala ga, i uzvraćala mu — tražeći još. Kad su im se potom usne razdvojile, oboje su ubrzano disali. Patience je otvorila oči i srela njegov budni pogled. U sivim su mu se očima miješali suptilan poziv i još suptilniji izazov; razmišljala je o onome što vidi — i razmišljala koliko bi je još toga mogao naučiti. Zastala je. A onda mu se približila i stavila jednu, pa drugu ruku na njegova široka ramena. Steznik joj je dodirivao njegov frak; još mu se više primakla. Drsko ga gledajući u oči, pritisnula je bokove o njegova bedra. Bilo je opipljivo kako je zgrabio uzde, poput iznenadnog stezanja šake. Reakcija ju je ohrabrila da nastavi gledati u te sive oči. Da odgovori na izazov u njegovu pogledu. Ruke oko njezina lica su mu se omekšale; sada su se udaljile, spustile nakratko na

njezina ramena prije nego što su skliznule, očiju i dalje uperenih u njezine, niz njena leđa, preko njezinih bokova, povlačeći je skroz k njemu. Patience je udahnula. Kapci su joj pali. Bez riječi je podigla lice, nudeći mu svoje usne. Uzeo ih je, uzeo ju je — dok su im se usne spajale, Patience je osjećala kako mu ruke klize još niže i svjesno šaraju po bujnim polutkama njezine stražnjice. Obujmio je polutke, pa počeo mijesiti — vrućina se raširila, osjećala je žmarce po koži, sva u groznici. Stišćući njezinu tvrdu put privio ju je uza se, uvlačeći je dublje među svoja bedra. Osjetila je dokaz njegove žudnje, osjetila tvrdu, tešku, vibrirajuću stvarnost pritisnutu joj o mekani trbuh. Držao ju je tako, čula širom otvorenih, potpuno budnih, na jedan bolno žestok trenutak, a onda mu je jezik polagano navalio, prodirući duboko u njezina mekana usta. Patience je došlo da glasno uzdahne, ali nije mogla. Živopisni dodiri, to kako joj je polako prisvajao usta, proželi su je valom topline koja se skupljala, vruća i teška, u slabinama. Dok ju je poljubac uvlačio dublje i dublje, njome se širila opojna opuštenost, otežavajući joj udove i usporavajući čula. Ali nije ih i prigušivala. Bila je bolno svjesna. Svjesna čvrstine oko sebe, protezanja čelično tvrdih mišića oko sebe. Svojih čvrsto izvijenih bradavica snažno pritisnutih o bedem njegovih grudi; mekoće svojih bedra stiješnjenih uz njega. Bespoštedne, nagonjene strasti koju je držao zauzdanu. Ovo posljednje bilo je iskušenje, ali tako potentno, nadmoćno opasno da se čak ni ona nije usuđivala oprobati. Ne još. Bilo je drugih stvari koje je tek trebala naučiti. Poput doživljaja njegove ruka na grudima — drugačijeg sada kada ju je tako duboko ljubio, kada je bila toliko unesena u njega. Dojka joj se nadimala, postala toplija i očvrsnula kad ju je obujmio prstima; bradavica je već bila čvrsto propupala, čeznutljivo osjetljiva na njegov znalački stisak. A poljubac je i dalje trajao, usklađujući se s otkucajima njezina srca, s osekom i plimom koje su se izmjenjivale ukrug, prateći ritam što je odzvanjao sa samog ruba njezine svijesti, noseći valove koji su se stapali u dubok vrtlog, ali se ritam i dalje čuo, dirigirao je i orkestrirao polagani uzlet goruće strasti tako da ni u jednom trenutku nije ispala iz toka, nije bila bespomoćno preplavljena. Učio ju je. Kada joj je točno to postalo jasno, Patience nije mogla razaznati, ali je prihvatila kao istinu kad je odjeknuo gong za ručak. U daljini. Ignorirala ga je; Vane također. Isprva. A onda se, vidno nevoljko, odmaknuo od njezinih usana. »Primijetit će ako ne budemo na ručku.« Promrmljao joj je to u usne — pa ih nastavio ljubiti. »Hmm«, je bilo jedino što je Patience mogla odgovoriti.

Tri minute poslije, podignuo je ruku. I spustio pogled prema njoj. Patience ga je proučavala. U njegovim sivim očima i oštrim crtama lica nije bilo ni najmanjeg tračka isprike, trijumfa, pa ni zadovoljstva. Prevladavala je glad — i u njemu i u njoj. Osjećala ju je duboko u sebi, nagonsku žudnju koju je njihov poljubac oživio, ali je i dalje bila neutoljena. Njegova se glad vidjela u napetosti, obuzdanosti koju nijednom nije olabavio. Usne su mu se sarkastično iskrivile. »Morat ćemo ići.« Nevoljko ju je pustio. Patience se odmakla podjednako nevoljko, zažalivši istog trena što je ostala lišena njegove topline i osjećaja prisnosti koji su dijelili zadnjih tko zna koliko trenutaka. Uvidjela je da nije bilo ničega što bi htjela reći. Vane je pružio ruku i prihvatila ju je, i pustila ga da je vodi prema vratima.

akon popodnevnoga galopa s Gerrardom, Vane se odlučno uputio natrag u kuću. Nije mogao izbaciti Patience iz glave. Njezin okus, njezina koža, njen snažno omamljujući miris, opleli su mu čula i obuzeli ga. Nije bio ovako opsjednut otkad je prvi put podigao ženske skute, ali je prepoznao simptome. Neće se moći skoncentrirati ni na što drugo sve dok ne stavi Patience Debbington tamo gdje joj je mjesto — u ležeći položaj pod sobom. A to neće moći sve dok ne izgovori te riječi, postavi joj pitanje za koje je znao da je neizbježno otkad mu se prvi put našla u rukama. U predsoblju je naišao na Mastersa. Vane je odlučno skinuo rukavice. »Masters, gdje je gospođica Debbington?« »U gazdaričinu salonu, gospodine. Većinu popodneva sjedi tamo s gazdaricom i gospođom Timms.« Jednom čizmom na najnižoj stubi, Vane je razmatrao s kakvim bi sve izlikama mogao odvući Patience od Minnie. Ni jednom nije mogao izbjeći da privuče Minnienu pažnju istog trena. O Timms da i ne govori. »Hm...« Stisnutih usana, okrenuo se. »Bit ću u sobi za biljar.« »U redu, gospodine.« Unatoč Mastersovu uvjerenju, Patience nije bila u Minnienu salonu. Ispričavši se što im se ne može pridružiti u uobičajenom šivanju, sklonila se u salon na katu ispod, gdje je stajao sada nepotrebni krevet na rasklapanje, zamotan u pokrivače. Tu je mogla neometano šetkati, mrštiti se, rastrojeno gunđati dok je pokušavala shvatiti, točno razumjeti i opravdati, a i pomiriti se sa svime što se dogodilo tog jutra u sobi za muziciranje. Svijet joj se nakosio. Naglo. Bez upozorenja. »To«, nervozno je kazala nimalo uzbuđenoj Myst, udobno sklupčanoj na stolcu, »To se jednostavno ne može poreći.« Taj uspaljeni no majstorski kontroliran poljubac između nje i Vanea joj je bio otkriće u toliko mnogo pogleda. Lelujajući okolo, Patience se zaustavila pred prozorom. Preklopivši ruke, prazno je piljila kroz njega. Tjelesna otkrića, iako dezorijentirajuća, nisu je zapravo šokirala — njima je samo utolila znatiželju. Željela je znati — pristao ju je naučiti. Taj poljubac joj je bio prva lekcija; to je bilo jasno. A što se tiče ostalog — tu je bio njezin problem.

»Bilo je tu još nečega.« Osjećaja za koji nikada nije vjerovala, niti očekivala da će ga osjetiti. »Ili barem« — napravila je grimasu i nastavila nemirno šetkati — »mislim da je bilo.« Snažan osjećaj gubitka što ju je pratio otkad su se razdvojili nije bio puka tjelesna reakcija — razdvajanje ju je diralo na nekoj drugoj razini. Potreba za prisnošću — za zadovoljavanjem gladi koju je osjetila u njemu — to svakako nije proizlazilo iz znatiželje. »Ovo postaje komplicirano.« Trljajući uzaludno prstom čelo kako bi se prestala mrštiti, Patience se borila sa svojim emocijama, pokušavajući razaznati što uistinu osjeća. Ako ono što je osjećala za Vanea nije bilo samo tjelesno, je li to onda značilo ono što je mislila da znači? »Pa kako bih ja to mogla znati?« Šireći ruke, obratila se Myst. »Nisam se nikada ovako osjećala.« To ju je navelo na još jednu mogućnost. Zastajući, Patience je podigla glavu pa se, povraćenog samopouzdanja, uspravila i uputila Myst pogled pun nade. »Možda mi se samo pričinjava?« Myst je zurila velikim plavim očima bez treptaja pa je zijevnula, protegnula se, skočila na pod i otišla prema vratima. Patience je uzdahnula. I pošla za njom.

Bremenita napetost među njima — prisutna od početka — sada je narasla. Vane je osjetio to kad je držao Patiencein stolac dok je izravnavala skute za stolom za obrok te večeri. Nešto je izmaklo njegovu budnom oku, kao da mu je čista svila prešla preko tijela, naježila ga i ostavila svog u trncima. Psujući u sebi, sjeo je na svoje mjesto — i natjerao se da se okrene Edith Swithins. Kraj njega, Patience je bez problema ćaskala s Henryjem Chadwickom, ne djelujući nimalo zbunjeno. Kako su sljedovi jela dolazili i odlazili, Vane se upinjao da joj to ne zamjeri. Činilo se kao da je blaženo nesvjesna bilo kakve promjene temperature među njima, dok je on muku mučio držeći poklopac na kipućem loncu. Desert je napokon bio gotov i dame su se povukle. Vane je sudjelovao u razgovoru uz porto čisto reda radi, pa je onda odveo gospodu natrag u salon. Kao i obično, Patience je stajala u sredini dugačke prostorije s Angelom i gospođom Chadwick. Vidjela ga je kako dolazi; s brzim bljeskom prepoznavanja u očima dok joj se približavao nakratko je udovoljila njegovu muškom ponosu. Samo nakratko — čim se zaustavio kraj nje, do njega je dopro njezin parfem, toplina njezinih mekanih oblina pobuđivala mu je čula. Izrazito ukočen, Vane je neznatno kimnuo glavom trima damama. »Baš sam govorila Patience«, Angela je izvalila mrzovoljno se dureći, »koji je to užas. Lopov mi je ukrao novi češalj!« »Vaš češalj?« Vane je nakratko pogledao Patience. »Onaj koji sam kupila u Northamptonu«, Angela je jadikovala. »Nisam ga stigla ni

probati!« »Možda se negdje još pojavi.« Gospođa Chadwick je pokušavala zvučati ohrabrujuće, no kako joj je njezin još veći gubitak i dalje bio u svježem sjećanju, nije uspijevala umiriti kćer. »Nije pošteno!« rumenjeli su se Angelini obrazi. Lupila je nogom o pod. »Hoću da se uhvati lopov!« »Naravno.« Jedna jedina riječ, izgovorena Vaneovim najpribranijim i najmanje zainteresiranim tonom, bila je dovoljna da spriječi Angelu u daljnjem histeriziranju. »Siguran sam da bismo se svi rado dočepali tog neuhvatljivog prijestupnika dugih prstiju.« »Prijestupnik dugih prstiju?« Edmond je došetao. »Je li lopov opet bio u akciji?« Istog trena, Angela je opet počela glumatati preko svake mjere; izbrbljala je svoju priču Edmondu, Gerrardu i Henryju, koji su se pridružili krugu i bili već malo više zainteresirani. Vane je pogledao Patience; osjetila je njegov pogled i podigla glavu, gledajući ga s upitnikom u očima. Vane je razmaknuo usne, pojedinosti zadatka bile su mu na vrh jezika — progutao ih je kad se, na iznenađenje svih, Whitticombe pridružio grupi. Brbljavo prepričavanje najnovijeg podviga lopova prekinulo se istog trena, ali Whitticombe se nije puno obazirao. Nakon što je kimnuo svima, nagnuo se bliže i promrmljao nešto gospođi Chadwick. Odmah je podigla glavu, gledajući po prostoriji. »Hvala vam.« Posegnula je i uzela Angelu za ruku. »Dođi, dušo.« Angela se snuždila. »Ali...« Gospođa Chadwick se, jednom za promjenu, oglušila na kćerine prigovore i odvukla Angelu prema otomanu na kojem je sjedila Minnie. I Vane i Patience su gledali gospođu Chadwick kako se udaljava, kao i ostali. Svi su se okrenuli natrag prema Whitticombeu kad je tiho zapitao. »Jesam ja to dobro shvatio da je još nešto nestalo?« Posve slučajno ispalo je da je okrenut drugima, poredanima u polukrug kao da su se udružili protiv njega. Iako se nisu bili svjesno grupirali na taj način, nitko od njih — ni Vane, ni Patience, ni Gerrard, ni Edmond, ni Henry — nije se pomaknuo da učini Whitticombea dijelom kruga. »Angelin novi češalj.« Henry je ukratko ponovio Angelin opis. »S dijamantima?« Whitticombeu su se podigle obrve. »Lažnima«, Patience ga je ispravila. »Bio je... napadan.« »Hmm.« Whitticombe se namrštio. »Što nas samo vraća na prethodno pitanje — što će, pobogu, ikome drečav jastučić za igle i jeftin, neukusan češalj?« Henryju se stegnula vilica; Edmond se pomaknuo, a Gerrard je ratoborno buljio — ravno u Whitticombea, koji je u njega uperio hladan, očigledno propitkujući pogled. Pokraj Vanea, Patience se ukočila. »Ako mene pitate«, Whitticombe je prozborio trenutak prije nego što su njih još barem trojica otvorili usta, »mislim da je vrijeme da se organiziramo i krenemo u

potragu.« Pogledao je Vanea i uzdignuo obrvu. »Što kažete na to, Cynsteru?« »Kažem«, rekao je Vane i zastao, hladnog pogleda uperenog u Whitticombeovo lice, kako nitko ne bi imao sumnje što mu je točno na umu, »da potraga ne bi urodila plodom. Osim činjenice da će lopov zasigurno čuti za potragu prije nego što i započnemo te tako imati sasvim dovoljno vremena da sakrije ili skloni svoj plijen, imamo i ne baš nezanemariv problem s našom trenutačnom lokacijom. Već i sama kuća je pravi raj za svrake kradljivice, a kamoli okolni teren. Da je sakrio plijen u ruševinama, mogli bismo godinama tražiti i ne naći ništa.« Whitticombeov pogled istoga je trenutka postao prazan, pa je trepnuo. »Ah... da.« Kimnuo je. »Pretpostavljam da ste u pravu. Stvari se možda nikada ne nađu. Istina. Naravno, teško da bi bilo koristi od potrage. Ispričajte me.« Nasmiješio se nakratko i naklonio, pa otišao. Promatrali su ga kako se udaljava, svatko zbunjen na svoj način te zatim spazili društvance okupljeno oko otomana. Timms je mahnula. »Patience!« »Ispričavam se.« Dotaknuvši kratko Vaneovu ruku, Patience je otišla do otomana kako bi se pridružila gospođi Chadwick i Timms, smještenima oko Minnie. Onda se gospođa Chadwick odmaknula; Patience se približila i s Timms pomogla Minnie da stane na noge. Vane je gledao Patience kako vodi Minnie prema vratima, obujmljujući je rukom. Upućujući se za njima, gospođa Chadwick pogurnula je Angelu ispred sebe, pa promijenila smjer kretanja kako bi izvijestila napuštenu grupu muškaraca; »Minnie nije dobro — Patience i Timms će je smjestiti u krevet. Idem i ja, za slučaj da im treba pomoć.« Rekavši to, odvela je nevoljnu Angelu iz prostorije i zatvorila vrata za sobom. Vane je zurio u zatvorena vrata — i opsovao u sebi. Sočno. »Pa.« Henry je slegnuo ramenima. »Ostali smo sami, što sad?« Dobacio je pogled Vaneu. »Jeste za revanš na biljaru, Cynsteru?« Edmond je digao pogled; Gerrard također. Prijedlog im se očito sviđao. Gledajući u zatvorena vrata iza njih, Vane je sporo podignuo obrve. »Zašto ne?« Usana stisnutih u nepopustljivu crtu, neuobičajeno tamnih očiju, mahnuo je prema vratima. » Što nam drugo večeras preostaje?« Idućeg jutra, mahom namrgođeni Vane spustio se niz glavne stube. Henry Chadwick pobijedio ga je u biljaru. To mu je bilo i više nego dovoljna potvrda koliko je ozbiljno na njega utjecao ćorsokak s Patience. Henry je jedva znao ubaciti kuglu. No Vane je bio toliko rastrojen da je jedva bio u stanju išta ubaciti, jedino o čemu je mogao razmišljati bilo je gdje, kada i kako će opet provesti vrijeme s Patience. Čizme su mu odzvanjale po pločicama dok je koračao kroz predsoblje, prema sobi za doručak. Bilo je krajnje vrijeme da porazgovara s Patience. A nakon toga... Stol je bio napola popunjen; za njim su bili General, Whitticombe i Edgar, kao i

Henry, bezbrižan i veseo s velikim osmijehom na licu. Vane ga je bezizražajno pogledao. Poslužio se obilnim i raznolikim doručkom, pa sjeo na svoje mjesto u iščekivanju Patience. Na njegovo veliko olakšanje, Angela nije došla; Henry ga je obavijestio kako su Gerrard i Edmond već prekinuli svoj post te otišli u ruševine. Vane je kimnuo i nastavio jesti — i čekati. Patience se nije pojavila. Kad su Masters i ostala posluga došli raščistiti stol, Vane je ustao. Osjećao je kako mu je svaki mišić ukočen, svaka tetiva napeta i zategnuta. »Masters — gdje je gospođica Debbington?« Iako je to glatko izgovorio, u glasu mu se čulo i više od natruhe hladnog čelika. Masters je trepnuo. »Njezino gospodstvo se ne osjeća dobro, gospodine — gospođica Debbington je trenutačno s gospođom Henderson, bave se računima kućanstva i jelovnicima, pošto je dan za to.« »Shvaćam.« Vane je prazno buljio u vrata na kojima i dalje nije bilo nikoga. »I koliko bi to trebalo potrajati?« »Ne bih vam znao reći, gospodine — ali tek su počele, a Njezinu gospodstvu obično treba cijelo jutro.« Vane je duboko udahnuo — i zadržao dah. »Hvala, Masters.« Sporo se maknuo od stola i krenuo prema vratima. Nije mu više bilo ni do psovanja. Zastao je u predsoblju pa se, lica nepomičnog poput kamena, okrenuo na peti i otišao prema štalama. Umjesto razgovora s Patience, i onoga što bi uslijedilo, morat će se zadovoljiti dugim, žestokim jahanjem — konja. Našao ju je u ostavi za kolače. Zastao je s rukom na zasunu poluotvorenih vrata i nacerio se, zločesto i zadovoljno. Bilo je rano popodne; mnogi u kućanstvu sigurno su malo zadrijemali — a tko nije, bio je barem pospan. Čuo je Patience kako u ostavi tiho pjevuši — osim šuškanja njezine haljine, nije se čulo ništa više. Napokon ju je našao nasamo i na savršenom mjestu. Ostava, smještena u prizemlju jednog krila, bila je skrovita i nije sadržavala nikakav krevet, otoman ili sličan komad namještaja. S obzirom na njegovo trenutačno stanje, i bolje da je bilo tako. Na kraju krajeva, gospodin ne bi trebao ići predaleko s damom s kojom se smjera ženiti prije nego što joj to kaže. Kako tu nije bilo uobičajenih rekvizita za zavođenje, trebao je moći bez okolišanja prijeći na ono bitno, nakon čega bi se povukli na neko komotnije mjesto, gdje će se opet osjećati udobno. Pomisao na to kako će se riješiti nelagode što ga je proganjala zadnjih dana — dala mu je još više energije. Duboko je udahnuo, ukočene vilice. Širom je otvorio vrata i prešao preko praga. Patience se okrenula i lice joj je zasjalo. »Dobar dan. Ne jašete?« Gledajući po slabo osvijetljenoj ostavi, Vane je polagano zatvorio vrata i sporo

odmahnuo glavom. »Išao sam jutros.« Zadnji put kad je bio ovdje, bilo mu je devet godina — tada je djelovalo puno prostranije. A sad... Saginjući se da prođe pod snopom visećeg lišća, išao je uz rub stola prema središtu uske prostorije. »Kako je Minnie?« Patience ga je dočekala ozareno, nasmiješila se i otresla prašinu s ruku. »Samo je prehlađena — bit će bolje uskoro, ali htjele smo paziti na nju. Timms sada sjedi s njom.« »Ah.« Saginjući se ispod još grančica sušenog bilja te pažljivo izbjegavajući policu s bocama, Vane se provukao kroz prolaz između središnjeg stola i pulta sa strane na kojem je Patience radila. Jedva je imao mjesta. Bio je svjestan toga, ali tek u zakutku mozga; čula su mu bila usredotočena na Patience. Gledali su jedno u drugo dok joj se približavao. »Ganjam vas danima.« Žudnja mu je glas učinila grubljim; vidio je kako je ista ta žudnja njoj bljesnula u očima. Posegnuo je za Patience — točno onog trenutka kad je ona zakoračila prema njemu. Završila je u njegovim rukama, a ona je svoje položila oko njegova lica, podižući glavu prema njemu. Vane ju je ljubio prije nego što je išta znao o njihovu odnosu. To je bio prvi krivi korak u njegovoj opsežnoj karijeri, prvi put da je pogubio konce. Planirao je prvo pričati, izjaviti ono što je znao da je trebao izjaviti; a sad su se Patienceine usne razmicale i pozivale ga, dok joj se jezik odvažno petljao s njegovim. Razgovor mu je bila zadnja stvar na pameti. Ruke su joj skliznule s njegova lica i spojile se preko njegovih ramena, grudi su joj sada bile uz njegova prsa, bedra o bedra, mekana punoća njezina trbuha je milovala uzdignuti greben na prednjem dijelu njegovih hlača. Spopala ga je potreba — a, zapanjeno je uvidio, i nju. Znao je kako vladati svojom požudom; njezina je bila nešto potpuno drugo. Žustra, čudesno naivna, koliko nevina toliko i nestrpljiva, imala je puno veću moć nego što je očekivao. I izvlačila je nešto i iz njega — nešto dublje, snažnije, nagon pogonjen nečim daleko jačim od puke požude. Vrućina je rasla među njima; Vane je očajnički pokušao dići glavu. Uspio je samo promijeniti kut poljupca. Produbiti ga. Neuspjeh — za njega tako nečuven — prodrmao ga je i vratio malo u stvarnost. Uzde su mu posve izmakle iz ruku — sada ih je držala Patience — i prebrzo je vozila. Prisilio se da se odmakne od njezinih usana. »Patience —« Bacila se svojim usnama na njegove. Vane ju je uhvatio za ramena; duša ga je zaboljela kad se opet odmaknuo. »Do vraga, ženo — želim pričati s vama!« »Poslije.« Patienceine su oči blještale pod teškim kapcima, uzela ga je za glavu i privukla ga natrag sebi. Vane se pokušavao odgurnuti. »Dobro, pa hoćete li —« »Umuknite.« Protežući se prema gore, još se besramnije pribila uz njega, prelazeći mu usnama preko usana. »Ne želim pričati. Samo me poljubite — pokažite mi što dolazi nakon toga.«

To nije bio baš najpametniji prijedlog bolno napaljenom bludniku. Vane je zastenjao kad joj se jezik uvalio u njegova usta, a on ga spremno dočekao. Dvoboj koji je uslijedio bio je tako vruć da nije mogao ni razmišljati; izmaglica vatrene strasti mu je natkrila čula. Zbog pulta iza sebe nije mogao pobjeći, čak i da je mogao skupiti snage. Uhvatila ga je u mrežu strasti — a niti su sa svakim poljupcem postajale sve čvršće. Patience je uživala u poljupcu, u iznenadnom otkriću da je to ono što je čekala — da opet iskusi to opojno uzbuđenje kako joj kola venama, tu zavodljivu draž osjećaja koji nije mogla opisati, a strujao je kroz nju — kroz njih — i uvlačio je još dublje. Dublje u njegove ruke, dublje u strast. Tamo gdje se želja da zadovolji žudnju skrivenu ispod njegove pribrane površine pretvarala u potrebu, dirljivo sladak nagon što se duboko u njoj nadimao. Osjećala je to na svom jeziku, u njihovom poljupcu; osjećala je to sporo lupanje kako joj se polagano izdiže kroz krv. Ovo je bilo uzbuđenje. Ovo je bio doživljaj. Ovo je bilo upravo ono što je trebalo njezinoj znatiželjnoj duši. Povrh svega, htjela je znati. Držeći je za bokove, Vane ju je privukao bliže sebi; njegove tvrde i neumoljive ruke spustile su se niže i čvrsto je zgrabile, prsti su mu se zarinuli dok ju je podizao prema sebi. Kruta palica mu se trljala o nju, zadivljujući je tako mekanu s tvrdim dokazom njegove želje. Živopisnim ljuljanjem je kroz nju odašiljao valove topline, palica mu je bila žig kojim će je žigosati i učiniti svojom. Usne su im se nakratko razdvojile, kako bi mogli dahtavo udahnuti prije nego što se opet spoje. Kroz njih je strujala požuda, sve snažnije im preplavljujući čula. Osjećala je to u njemu — i znala da i sama to osjeća. Zajedno su hranili nabujalu potrebu što ih je gonila. Val je rastao i uzdizao se nad njima — da bi ih preklopio. I bili su uhvaćeni u naletu, u mahnitom vrtlogu strasti koji ih je vukao i bacao sve dok nisu počeli stenjati i držati se prstima za rub. Valovi — žudnje, strasti, potrebe — su se rušili na njih, tjerajući ih da se suoče s prazninom u sebi, s gorućom potrebom da je ispune, postanu potpuni u ovoj dolini suza. »Gospođice?« Zbog kucanja na vratima naglo su odskočili jedno od drugoga. Vrata su se otvorila; provirila je služavka. Ugledala je Patience, koja joj se okrenula pod prigušenim svjetlom. Iz služavkine perspektive, Patience je bila okrenuta pultu, s rukama u hrpi lišća. Služavka je podigla košaru punu grančica lavande. »Što biste da napravim s ovim?« Patience je puls odzvanjao u ušima, jedva se uspijevala koncentrirati na pitanje. Sva sreća da nije bilo više svjetla — služavka nije vidjela Vanea, nemarno naslonjenog na pult metar od nje. »Ah«, zakašljala se, pa navlažila usne da bi mogla uopće progovoriti. »Počupajte lišće i odrežite glavice. Lišće i glavice ćemo upotrijebiti za mirisne vrećice, a stabljike za osvježavanje soba.« Služavka je revno kimnula i krenula prema središnjem stolu.

Patience se okrenula natrag prema pultu. U glavi joj se i dalje vrtjelo; grudi su joj se nadimale i spuštale. Znala je da su joj usne natečene — kad ih je opet oblizala, osjetila je kako su vruće. Osjećala je lupanje srca po djelom tijelu, sve do vršaka prstiju. Poslala je služavku da skupi lavandu; trebalo ju je odmah obraditi, kao što je i objasnila. A ako je pošalje van... Pogledala je Vanea, nečujnog i nepokretnog u sjeni. Samo je ona, tako iz blizine, mogla vidjeti kako mu se prsa nadimaju i spuštaju, a oči sjaje poput žeravice. Na čelo mu je skliznuo jedan sjajan uvojak kose; dok je gledala, uspravio se i pogurnuo ga natrag. Potom joj se kratko poklonio. »Vidimo se poslije, draga moja.« Služavka je podigla pogled. Vane ju je učtivo pogledao. Uvjerena da nema problema, služavka se nasmiješila i vratila lavandi. Patience je kutkom oka motrila Vanea kako se povlači i sporo zatvara vrata za sobom. Kad se spustila reza, zatvorila je oči. I upinjala se, neuspješno, da priguši drhtaj iščekivanja. I potrebe. Napetost među njima postala je sirova. Zategnuta kao žica, podignuta na još višu, bolno osjetljivu razinu. Vane je osjetio to onog trenutak kad se Patience te večeri pojavila u salonu; iz pogleda koji mu je dobacila bilo je očito da je i ona to osjetila. No morali su igrati svoje uloge, ponašati se kako se očekivalo od njih, skrivati strast što je usijano žarila među njima. I moliti Boga da nitko drugi ne primijeti. Bilo kakvo dodirivanje, ma kako bezazleno, nije dolazilo u obzir; vješto su to izbjegavali — sve dok im se prsti nisu dotakli kad joj je Vane pružio pladanj. Skoro joj je ispao iz ruku; Vane se jedva suzdržao od psovanja. Ukočene vilice, trpio je baš kao i ona. Napokon su opet bili u salonu. Čaj se popio i Minnie se, sva u maramama, spremala otići na počinak. U Vaneovoj glavi vladala je praznina; nije imao pojma o čemu se prethodna dva sata raspravljalo. Ali je znao prepoznati priliku. Došetavši do otomana, pogledao je Minnie i uzdignuo obrve. »Ja ću vas odnijeti gore.« »Odlična ideja!« kazala je Timms. »Hm!« Minnie je zafrktala, ali je, klonula od prehlade, nerado pristala. »U redu.« Dok ju je Vane uzimao u ruke, s maramama i svim ostalim, nevoljko je priznala: »Večeras se osjećam staro.« Vane se zahihotao i dao sve od sebe da joj povrati uobičajeno vedro raspoloženje, što mu je uglavnom pošlo za rukom do dolaska do njezine sobe, kad nije mogla a ne osvrnuti se na njegovu aroganciju. »Odviše ste sigurni u sebe, vi Cynsteri.« Keseći se, Vane ju je spustio na njezin naslonjač kraj ognjišta. Uletjela je Timms — bila mu je za petama.

Kao i Patience. Kad se Vane odmaknuo, Minnie mu je mahnula da može otići. »Ne treba mi nitko osim Timms — vas dvoje možete natrag u salon.« Patience je nakratko razmijenila pogled s Vaneom, pa pogledala u Minnie. »Ako ste baš sigurni...?« »Sigurna sam. Idite.« Otišli su — ali ne natrag u salon. Bilo je već kasno — ni on ni ona nisu žudjeli za daljnjim besciljnim čavrljanjem. No žudjeli jesu. Žudnja je nemirno strujala kroz njih, između njih, prekrila ih poput čarobne mreže. Dok je kročio uz Patience, vodeći je prema neizrečenom dogovoru do njezinih odaja, Vane je prihvatio da je na njemu da vodi računa o žudnji što je treperila među njima, da je to njegova odgovornost. Jer unatoč sklonosti da grabi uzde, Patience je bila nevina. Prisjetio se toga kad su stali pred vratima. Podigla je pogled prema njemu — Vane si je u glavi strogo ponovio zaključak do kojeg je došao nakon debakla u ostavi za kolače. Dok god ne kaže riječi koje mu je društvo nalagalo da treba reći, on i ona ne bi se trebali sastajati nasamo osim u najzvaničnijim okolnostima. U to se nije ubrajao hladni početak noći pred vratima njezine spavaće sobe. Njezina spavaća soba, u koju je prizemniji dio njega žarko želio provaliti, u to se uklapala još i manje. Stisnute vilice, trudio se ne smetnuti to s uma. Promatrala mu je oči, njegovo lice. A onda je sporo, ali bez oklijevanja, podigla ruku prema njegovu obrazu, lagano se spuštajući prstom prema bradi. Pogled joj je pao na njegove usne. Protiv njegove volje, pogled mu se spustio na njezine usne, na mekane crvene obline koje je tako dobro poznavao. Njihov oblik mu je bio urezan u misli, njihov okus utisnut u čula. Patienceini kapci su se spustili. Protegnula se prema njemu na vrške nožnih prstiju. Vane se nije mogao povući od poljupca — nije ga mogao izbjeći — ni da mu je život ovisio o tome. Usne su im se dotaknule, bez vrućine, bez pogona čežnje što im je i dalje strujao kroz duše. Oboje su se suzdržavali, poricali, zadovoljavajući se jednim bezvremenim trenutkom u kojem su jednostavno dirali i bili dirani, puštajući da se krhka ljepota tog trenutka rastegne, prepuštajući se čaroliji uzvišenog stanja svijesti. Na kraju su drhtali. Žudjeli. Neobično zadihani, kao da su trčali satima, neobično slabi, kao da su predugo ratovali i skoro izgubili. Jedva je uspio podignuti teške kapke, pa je gledao Patience kako još sporije otvara oči. Sreli su im se pogledi; riječi su bile suvišne. Njihove su oči govorile sve što je trebalo reći. Čitajući poruku u njezinim očima, Vane se uspravio nakon što je uočio da se, u tko zna kojem trenutku, bio naslonio na dovratak. Nemilosrdno navlačeći

masku bezosjećajnosti, uzdignuo je jednu obrvu. »Sutra?« Morao ju je vidjeti pod nekim primjerenijim, zvaničnim okolnostima. Patience je napravila laganu grimasu. »To će ovisiti o Minnie.« Vaneove su se usne iskrivile, ali je kimnuo. I prisilio se da se odmakne jedan korak. »Vidimo se na doručku.« Okrenuo se na peti i odšetao hodnikom. Patience je stajala na vratima i gledala ga kako odlazi. Petnaest minuta poslije, s vunenim šalom omotanim oko ramena, Patience se sklupčala u starom naslonjaču kraj ognjišta i snuždeno buljila u vatru. Ubrzo si je bliže privukla stopala, uguravši ih ispod poruba spavaćice, i naslonila jedan lakat na naslon za ruku, stavljajući bradu u dlan. Pojavila se Myst i, nakon što je vidjela što joj se sve pruža, doskočila i uvalila joj se u krilo. Patience ju je odsutno milovala, prelazeći joj prstima po sivim ušima i niz kralježnicu dok je zurila u vatru. Minute su sporo prolazile, nije se čulo ništa osim mekanog pucketanja ognja i zadovoljnog predenja mačke. Nijedno nije Patience odvlačilo pažnju od misli, od spoznaje od koje nije mogla pobjeći. Imala je dvadeset šest godina. Možda jest živjela u Derbyshireu, ali nije živjela u samostanu. Upoznala je mnoštvo gospode, od kojih su mnogi bili slični Vaneu Cynsteru. Mnogima od njih znala je biti na umu. Ali ne i oni njoj. Nikada prije nije provodila sate — pa ni minute — razmišljajući o bilo kojem gospodinu. Svi redom ostavljali su je hladnom. Nije mogla zanemariti Vaneovu prisutnost. Kad su bili u istoj prostoriji, bila ga je neprekidno svjesna, obuzimao joj je čula bez pol muke. Čak i kad nisu bili skupa, uvijek joj se motao negdje u glavi. Bilo mu se lako prisjetiti lica; pojavljivao joj se redovito u snovima. Patience je uzdahnula i nastavila piljiti u vatru. Nije joj se pričinjavalo da reagira na njega na neki drukčiji i posebniji način, da je dira na nekoj dubljoj razini. To joj se nije pričinjavalo, to su bile činjenice. I nije imalo nikakvog smisla odbijati se suočiti s činjenicama — tome nikada nije bila sklona. Nije imalo smisla pretvarati se, izbjegavati pomisao na ono što bi se dogodilo da nije bio tako častan i da je, riječju ili djelom, zatražio da uđe večeras u ovu prostoriju. Dočekala bi ga raširenih ruku, bez zbunjenosti i oklijevanja. Živci bi joj možda titrali, ali ne zbog nesigurnosti nego uzbuđenja, iščekivanja. Odrasla na ladanju, bila je posve svjesna mehanizama parenja; znala je ipak ponešto o tome. No sada su je zgrabile i držale — zaokupile joj znatiželju — emocije koje su joj, u ovom slučaju, s Vaneom, bile neraskidivo vezane uz čin. Ili joj je čin postao neraskidivo vezan uz emocije? Kako god bilo, nije je zaveo on — posve i potpuno, bez spasa — nego njezina žudnja za njim. Srce joj je govorilo i znala je u dubini duše da je to izuzetno bitna

razlika. Ovakvu žudnju sigurno je osjećala njezina majka, to ju je nagnalo da pristane udati se za Reginalda Debbingtona i doživotno zaglavi u zajednici bez ljubavi. Imala je razloga biti sumnjičava prema tom osjećaju — izbjegavati ga, odbaciti ga. Nije mogla. Patience je u to bila uvjerena, osjećaji su bili preduboki, toliko su je prožimali da nije bilo bijega. Ali to joj nije pričinjavalo ni bol ni tugu. Štoviše, da sada opet može birati, radije bi iskusila ovo uzbuđenje i saznanje, negoli živjela ostatak života u neznanju. U tom nestašnom osjećaju ležale su moć, radost i beskrajno uzbuđenje — sve za čim je žudjela. Već je postala ovisna; neće se svega toga odreći. A uostalom, nije bilo ni potrebe. Nikada nije ozbiljno razmišljala o braku; sada je već mogla uvidjeti da ga je, zapravo, izbjegavala. Da je samo nalazila izliku za izlikom da razmotri mogućnost. Brak — velika klopka — bilo je ono što je upropastilo njezinu majku. Samo voljeti, pa makar i ljubav bila neuzvraćena, to bi bilo lijepo — možda ne i skroz sretno, ali svakako nešto što ne bi odbila. Vane ju je želio — ni u kojem trenutku nije pokušavao prikriti niti kako je na njega djelovala, niti potentnu žudnju što mu je sjajila u očima poput vrućeg ugljena. Od saznanja da ga je uzbuđivala titralo joj je srce — kao da je otkrila dio nekog dubokog, dosad neulovljenog sna. Tražio je da se vide sutra — to je sad bilo u Božjim rukama, no kada dođe vrijeme za to, ona se, u to je bila sigurna, neće povući. Izaći će mu u susret — u susret njegovoj strasti, njegovoj žudnji, njegovoj potrebi — i, ispunjavajući i zadovoljavajući ga, ispuniti i zadovoljiti i samu sebe. Sada je znala da tako može biti. Da želi da tako bude. Njihova će veza trajati koliko već bude trajala; iako će biti tužna kad završi, barem neće zaglaviti u klopci beskrajnog jada poput svoje majke. Smiješeći se čeznutljivo, Patience je spustila pogled i pomazila Myst po glavi. »Može me on željeti, ali je i dalje elegantan gospodin.« Mogla bi i ona željeti da nije tako, ali kad jest. »Ljubav nije nešto što on mora dati — a ja se nikada neću — vjeruj mi — nikada — udati bez toga.« To je bila poanta — to je bila njezina prava sudbina. I nije joj se namjeravala opirati.

ane je rano idućeg jutra došao u salon za doručkovanje. Poslužio se, pa sjeo na svoje mjesto i čekao da se pojavi Patience. Ostali muškarci su došli jedan za drugim, razmjenjujući uobičajene pozdrave, a Vane je odgurnuo tanjur i mahnuo Mastersu da mu natoči još kave. Napetost ga je izluđivala; dokad će još ovako plesati na žici? Patience se po njegovu mišljenju trebala prije svega posvetiti tome, premda nije mogao poreći koliko je važno da se sada brine i za Minnie. Kad se Patience nije pojavila ni nakon što su pojeli, Vane je uzdahnuo u sebi i pogledao Gerrarda. »Htio bih jahati.« I htio je, na više načina, ali će s dobrim galopom barem ispucati nešto nakupljene energije. Gerrard je škiljeći gledao kroz prozor. »Planirao sam crtati, ali nema baš sunca. Radije ću onda s vama poći na jahanje.« Vane je pogledao Henryja i podignuo obrvu. »Što vi kažete, Chadwick?« »Pa, sad«, — Henry se zavalio u stolcu — »mislio sam malo vježbati ciljanje. Ne želim zahrđati.« Gerrard se zasmijuljio. »Pobijedio si Vanea zadnji put pukom srećom. Jasno se vidjelo da nije baš bio svoj.« Nije baš bio svoj? Vane se pitao bi li možda trebao objasniti Patienceinu bratu koliko je točno »nesvoj« bio. Njegova se glavobolja nije mogla izliječiti plavim prahom. »Ali sam pobijedio.« Henry nije bio spreman odreći se slavodobitnog trenutka. »Nemam namjeru izgubiti prednost.« Vane se samo zlobno nasmiješio, zahvalan Henryju što im se neće pridružiti. Gerrard je rijetko pričao dok su jahali, što mu je trenutačno puno više odgovaralo od Henryjeve brbljavosti. »Edmond?« Svi su pogledali prema dnu stola, gdje je Edmond sjedio i piljio u prazan tanjur, mrmljajući si u bradu. Kosa mu je stršala pod čudnim kutovima na mjestima gdje je kroz nju odsutno prolazio prstima. Vane je pogledao Gerrarda i uzdignuo obrvu, na što je ovaj odmahnuo glavom. Edmonda je očito spopala muza i bio je gluh za sve ostalo. Vane i Gerrard odgurnuli su stolce i ustali. U tom je trenutku kroz vrata salona užurbano ušla Patience. Zastala i trepnula Vaneu, koji je bio već napola ustao. Istog se trenutka vratio na stolac. Gerrard se okrenuo, vidio ga kako opet sjedi pa

se i on vratio na svoje mjesto. Osokoljena takvim potezima, Patience se uputila prema postolju s hranom, uzela tanjur i pošla ravno prema stolu. Zakasnila je i u takvim se okolnostima morala zadovoljiti čajem i prepečencem. »Minnie je bolje«, kazala je dok je sjedala na svoje mjesto. Gledajući preko stola, očima se susrela s Vaneovim pogledom. »Mirno je prospavala noć i uvjeravala me da joj danas nisam potrebna.« Nakratko se nasmiješila Henryju i Edmondu, da ispadne da se ne obraća nikome posebno. Gerrard joj se nacerio. »Znači, bit ćeš u sobi za muziciranje kao i obično. Vane i ja idemo jahati.« Patience je pogledala Gerrarda, pa se onda zapiljila u Vanea. Ovaj joj je uzvratio istom mjerom. Patience je trepnula, pa posegnula za čajnikom. »Znaš što, ako pričekate par minuta, poći ću i ja s vama. Bila sam u zatvorenom danima, dobro bi mi došlo malo zraka.« Gerrard je pogledao Vanea, koji je zurio u Patience s nedokučivim izrazom na licu. Rekao je samo: »Pričekat ćemo.« Sastali su se u toru, kako su se i dogovorili. Nakon što je užurbano navukla odijelo pa izjurila iz kuće poput divljakuše, Patience se malo uzrujala zbog toga što Gerrarda još nije bilo na dogovorenom mjestu. Vane je već bio na sivom lovcu, a i drugi su jahaći konji već bili nemirni. Penjući se u žensko sedlo, Patience je uzela uzde i bacila pogled prema kući. »Gdje je?« Skupljenih usana, Vane je slegnuo ramenima. Tri minute poslije, taman kad je mislio sjahati i otići ga potražiti, pojavio se Gerrard. Sa štafelajem. »Oprostite, ali predomislio sam se«, nakesio im se. »Skupljaju se oblaci i svjetlost postaje sivkasta — upravo ono što sam čekao jer želim nacrtati. Moram iskoristiti priliku prije nego što se opet promijeni.« Premjestio je teret na drugu nogu i nastavio se kesiti. »Pa vi idite bez mene — možete barem jedno drugom praviti društvo.« Gerrard se očito pravio lud; Vane je skoro opsovao. Bljesnuo je pogledom prema Patience, koja ga je pogledala s upitnicima u očima. Vane je razumio upitnike — ali Gerrard je i dalje stajao ondje, čekajući kad će krenuti da ih otprati s pozdravom. Stisnute vilice, pokazao je prema svodu štala. »Hoćemo li?« Nakon što je na trenutak oklijevala, Patience je kimnula i pucnula uzdama. Mahnuvši Gerrardu čisto reda radi, odjahala je, a Vane je pošao za njom. Dok su grabili stazom uz ruševine, bacio je pogled iza leđa. Kao i Patience. Polako se vukući iza njih, Gerrard im je veselo mahnuo. Vane je opsovao. Patience je pogledala pred sebe. Po prešutnom dogovoru udaljili su se od zdanja i naposljetku se zaustavili na obali rijeke Nene. Rijeka je mirno tekla poput velike sive vrpce, žuboreći kroz nasipe

obrasle gustom travom. Vane je okrenuo konja i krenuo po dobroj utabanoj stazi koja je pratila rijeku, usporavajući sivca do brzine hoda. Patience mu je prišla na kobili; Vane je pustio da mu pogled šara po njezinu licu, njezinoj figuri. Jače stišćući uzde, odvratio je pogled prema bujnim riječnim nasipima, nedovoljno svečanima za razgovor koji je morao zapodjenuti s njom. Travnati nasipi bili bi, međutim, dobra zamjena za ležaj. Preprimamljivo. Nije bio siguran može li vjerovati sebi u takvom ambijentu, a nakon onoga u ostavi, znao je da ne može ni njoj. Ona je, međutim, bila nevina; za njega nije bilo opravdanja. A i uostalom, bili su previše na otvorenom, a Penwick je često jahao ovuda. Ovdje se nije moglo stati. Patience je zaslužila više od par usputnih riječi i pitanja na konju. Činilo se da će, zahvaljujući Gerrardu, morati istrpjeti još jedno jutro bez pomaka. A bio je nestrpljiv — demoni mu nisu davali mira. Ni Patience nije bila oduševljena mogućnošću da bi mogli protratiti još jedno jutro, no, za razliku od Vanea, nije vidjela razloga zašto ne bi iskoristili vrijeme koje je stajalo pred njima. Nakon što je krišom, radi budućih prisjećanja, zapamtila kako Vane izgleda na konju, izrekla je ono što ju je najviše zanimalo. »Spomenuli ste da imate brata — je li vam sličan?« Vane ju je pogledao uzdignutih obrva. »Harry?« Zastao je i razmislio. »Harry ima kovrčavu svjetlosmeđu kosu i plave oči — ali osim toga...« Usnice polako razvučene u široki osmijeh posve su mu preobrazile izraz lica. »Da, moglo bi se reći da dosta sliči na mene.« Dobacio je Patience bludnički pogled. »No opet, kažu da sva šestorica izgledamo slično — očito pečat naših zajedničkih predaka.« Patience je zanemarila suptilni prizvuk njegove opaske. »Sva šestorica? Koja šestorica?« »Šest najstarijih rođaka Cynstera — Devil, ja, Richard — on je Devilov brat — moj jedini brat Harry, pa zatim Gabriel i Lucifer. Svi smo rođeni unutar pet godina.« Patience se zapiljila u njega. Pomisao na šest Vaneova bila joj je... Osim toga, dvojici je ime bilo Gabriel i Lucifer? »Nemate žena u obitelji?« »Žene su u našoj generaciji došle poslije. Najstarije su blizanke — Amanda i Amelia. Sedamnaest im je godina i upravo su prebrodile svoju prvu Sezonu.« »I svi živite u Londonu?« »Dio godine. Kuća mojih roditelja je na Trgu Berkeley. Otac mi je, naravno, odrastao u Somersham Placeu, vojvodskom sjedištu. To je njegov dom. Iako su on i moja majka, pa i cijela obitelj, tamo uvijek dobrodošli, roditelji su mi odlučili da će im glavni dom biti u Londonu.« »Dakle, to je vaš dom.« Gledajući preko zelenih livada, Vane je odmahnuo glavom. »Više ne. Preselio sam se u iznajmljenu sobu prije nekoliko godina i nedavno kupio kuću u gradu. Kada smo Harry i ja postali punoljetni, otac nas je namirio pozamašnim iznosima i savjetovao da uložimo u nekretnine.« Osmijeh mu se rastegnuo. »Cynsteri su oduvijek gomilali. Tko ima zemlju, na kraju krajeva, ima i moć. Devil ima Place i sva vojvodska sjedišta na kojima se temelji bogatstvo obitelji. Dok on pazi na njih, mi ostali proširujemo

svoju imovinu.« »Spomenuli ste da vam brat ima pastuha.« »Blizu Newmarketa. Harry se sam odlučio baviti time — stvarno mu dobro ide s konjima.« »A vi?« Patience je nagnula glavu, gledajući mu lice. »Čime ste se vi odlučili baviti?« Vane se nakesio. »Hmeljom.« Patience je trepnula. »Hmeljom?« »Ključni sastojak koji pivu daje okus i pročišćava ga. Posjedujem Pembury Manor, imanje blizu Tunbridgea u Kentu.« »I uzgajate hmelj?« Vane se samozadovoljno nasmiješio. »I jabuke, kruške, višnje i lješnjake.« Namještajući se u sedlu, Patience je piljila u njega. »Pa vi ste farmer!« Jedna se smeđa obrva na to podigla. »Između ostalog.« Prepoznala je taj sjaj u očima i progutala uzdah. »Opišite mi to mjesto — Pembury Manor.« Vane je to učinio sa zadovoljstvom. Nakon kratkog uvoda u kojem joj je dočarao voćnjake i polja kentske visoravni, prešao je na samu kuću — kuću u koju će je odvesti. »Dva kata sivog kamena, sa šest spavaćih soba, pet soba za primanje i sa svim uobičajenim pogodnostima. Nisam proveo puno vremena tamo — trebam je još preurediti.« Usput je to napomenuo, ali bilo mu je drago kad je vidio dalek, zamišljen izraz na njezinu licu. Njezina je jedina napomena, međutim, bila: »Hmm«, a zatim je upitala: »Koliko je to udaljeno...« Zastala je i podigla pogled; na nos joj je pala druga kap kiše. Oboje su istodobno pogledali gore i iza sebe. I opsovali u glas. Tmurno sivi, prijeteći oblaci nakupili su se na nebu iza njih. Olovna zavjesa pljušteće kiše im se ustrajno približavala, udaljena tek nekoliko minuta od njih. Oboje su stali pogledom pretraživati okoliš, nadajući se mjestu na koje bi se mogli skloniti kad je Vane spazio stari štagalj s krovom od škriljevca. »Eno, tamo«, pokazao je prstom. »Uz riječni nasip.« Bacio je opet pogled iza ramena. »Mislim da stignemo.« Patience je već upogonila kobilu i Vane ju je slijedio, obuzdavajući sivca kako bi ostao iza kobile. Jurili su stazom. Nebom iznad njih se opet prolomila grmljavina. Kišna zavjesa počela ih je sustizati, kišnim im kapima zasipavajući leđa. Vrata štaglja smještenog u udubinu pored staze bila su zatvorena. Patience je nekako natjerala uznemirenu kobilu da stane pred vratima. Vane je doklizao na sivcu, zaustavio ga i zbacio se sa sedla. Držeći uzde u jednoj ruci, otvorio je vrata štaglja. Patience je krenula unutra na kobili i Vane za njom, vodeći sivca. Kad su ušli, odložio je uzde i otišao prema vratima. Kako ih je zatvorio, začula se grmljavina i nebo se otvorilo. Zapljuštala je jaka kiša. Stojeći i dolazeći do daha, Vane

je pogledao gore u krovne grede. I dalje smještena na kobili, Patience je učinila isto. Kiša je neumoljivo brujala po starom krovu. Otresajući ramena, Vane je gledao po mraku. »Izgleda kao da je u upotrebi. Krov se čini pouzdanim.« Nakon što su mu se oči navikle na tamu, zakoračio je naprijed. »Uz onaj zid je štala za konje«, rekao je pa spustio Patience na tlo. »Možemo ih onamo smjestiti.« Očiju raširenih u tmini, Patience je potvrdno kimnula. Odveli su konje do štala; dok je Vane skidao sedla, Patience je proučavala mjesto na kojem su se našli. Otkrila je ljestve koje vode do potkrovlja. Bacila je pogled preko ramena prema Vaneu, ali on je i dalje bio zauzet s konjima. Podigla je skute i uspela se, pažljivo provjeravajući svaku prečku. No ljestve su bile sigurne. Sve u svemu, štagalj je bio u dobrom stanju. Patience je promotrila potkrovlje s vrha ljestvi. U širokoj odaji izgrađenoj povrh većine štaglja bilo je podosta sijena, dijelom u balama, dijelom samo nabacanog. Pod je bio od čvrstog drveta. Zakoračivši na nj pustila je skute, izravnala ih, pa prešla do vratašca za sijeno, koja su bila zatvorena i osigurana zasunom da bi unutrašnjost zaštitila od vremenskih prilika izvana. Podigla je zasun i provirila van. Vratašca za sijeno su gledala na jug, podalje od oluje. Zadovoljna što kiša ne ulazi u unutrašnjost, otvorila je vrata i pustila mekano sivu svjetlost u potkrovlje. Unatoč kiši, a možda i baš zbog teških oblaka, zrak je bio topao. Pogled kroz koprenu sivila na rijeku išibanu vjetrom i kišom te blago nakošene livade nekako ju je umirivao. Osvrćući se oko sebe, Patience je podigla obrvu. Bilo je krajnje vrijeme za novu lekciju od Vanea. Iako bi joj bilo draže da je u sobi za muziciranje, i ovo će potkrovlje poslužiti. Uz sve to sijeno trebalo bi im biti sasvim udobno. Dolje u štaglju, Vane se nije žurio s konjima, ali ni kiša nije pokazivala znakove posustajanja. Nije to ni očekivao. Kada je vidio kakvi se oblaci nadvijaju nad njima, znao je da će zaglaviti na nekoliko sati. Kad je završio, obrisao je ruke o čistu slamu i otresao prašinu s njih. A onda se pribrao najviše što je mogao i uputio za Patience. Bio ju je spazio krajičkom oka kako nestaje u potkrovlju. Glavom je udario u strop; osvrnuo se — i opsovao u sebi. Znao je namirisati nevolju dok se još tek nagoviještala u zraku. Okrenula je glavu i nasmiješila mu se, zapečativši mogućnost kukavičkog povlačenja. Okupana mekanim svjetlom što je dopiralo kroz otvorena vratašca za sijeno, sjedila je u velikoj hrpi sjena sa željnim izrazom, a tijelo joj je senzualno isijavalo na njemu tako neodoljiv način. Vane je duboko udahnuo, uspeo se uz zadnje prečke i zakoračio na pod potkrovlja. Držeći se uobičajeno pribrano, krenuo je prema Patience. Ona ga je izbacila iz takta — rastegnuvši osmijeh i ispruživši ruku. Nagonski ju je uzeo, čvrsto je grabeći prstima. Na trenutak se obuzdao. Nastojeći zadržati strogo ravnodušan izraz lica, spustio je pogled prema njezinu licu, prema njezinim zlatnim očima boje lješnjaka, tako toplima i primamljivima, i pokušavao iznaći neki način da joj kaže kako je ovo suludo. Kako je, nakon svega što su prošli, preopasno da sad sjede skupa u sijenu i gledaju u kišu. Kako ne može

jamčiti da će ostati uobičajeno pribran, kako ne može ništa jamčiti. Nisu mu padale na pamet nikakve riječi — nije bio sposoban priznati slabost. Koliko god da ga je spopala. Patience mu nije dala vremena da se hrve sa savješću — vukla ga je. Nemajući izliku, Vane je uzdahnuo u sebi — stisnuo željeznom šakom uzde svojih demona — i utonuo u sijeno do nje. Imao je pokojeg asa u rukavu. Prije nego što mu se okrenula, obavio ju je rukama i s leđa je privukao k sebi kako bi zajedno gledali krajolik. Pametan potez, u teoriji. Patience se opustila uz njega, topla i puna povjerenja — samo da bi mu potom nasrnula na čula na tisuću različitih načina. Od njezine mekoće su mu se napinjali mišići; naslonjena na njega, u njegovim rukama, svojim je oblinama prizivala njegove demone. Udahnuo je da se smiri — i zapuhnuo ga je njezin parfem, budeći sjećanja i mameći ga. Ruke su joj kliznule po njegovima, omotanima oko njezina struka, i stale mu na šakama, uvijajući se toplim dlanovima oko njih. Vani je kiša i dalje padala; unutra je rasla vrućina. Stisnute vilice, Vane se borio da izdrži. Možda bi i uspio da se ona odjednom, bez upozorenja, nije okrenula prema njemu. Prvo je okrenula glavu — i usne su joj se našle tek koji centimetar od njegovih. Zatim se okrenula tijelom, klizeći mu zavodljivo u rukama; ojačao je stisak i zario prste u mekanu put, ali već je bilo prekasno. Pogled joj je bio uperen u njegove usne. Očaj može čak i najsnažnijeg čovjeka navesti da preklinje. Čak i njega. »Patience...« Nije mu dala da nastavi, zapečatila mu je usnice svojima. Vane se upinjao da je odvrati, ali nije imao snage u rukama — barem ne za taj manevar. Umjesto toga, mišići su mu se napinjali od želje da je pribije uza se. Uspio se suzdržati od toga, samo da bi potom osjetio kako tonu natrag u sijeno; hrpa koja je isprva bila iza njega sada je bila pod njima, sabijena njihovom zajedničkom težinom. Već za nekoliko sekunda našli su se u gotovo ležećem položaju. Ona se prostirala uz njega, napola na njemu. Vane je u sebi očajnički prostenjao. Usne su mu se razmakle, ljubila ga je — i on je ljubio nju. Odustajući od borbe s onim što se pokazalo neizbježnim, Vane se usredotočio na poljubac. Postupno je ponovno ovladao situacijom, svjestan u zabačenom kutku uma da se prelako odrekao uzdi. No ta mala pobjeda ga je ohrabrila; podsjetio se da je snažniji od nje, beskonačno iskusniji od nje — i da je već godinama uspješno izlazio na kraj sa ženama koje su u ovim stvarima imale mnogo više iskustva. On je bio taj koji je držao stvari pod kontrolom. Dok se kotrljao i utiskivao je u sijeno, glavom mu je odzvanjala upravo ta litanija. Objeručke je prihvatila promjenu, držeći se za poljubac. Vane ga je produbio, zaposjedajući joj usta, nadajući se da će tako utoliti rastuću, vrišteću potrebu u sebi. Stavio joj je dlanove oko lica i uronio joj duboko u usta; odgovorila mu je klizeći rukama pod njegovim kaputićem, šireći ih, istražujući njegova prsa, bokove i leđa. Košulja mu je bila od finog batista. Njezine su ga ruke žarile kroz tkaninu.

Konačna je bitka bila toliko kratka da ju je Vane izgubio prije negoli je to i shvatio — i nakon toga nije više bio svjestan ničega osim žene pod sobom i pomahnitale plime svoje potrebe. Njezine ruke, njezine usne, njezino tijelo što se blago izvijalo pod njim, sve ga je to tjeralo da nastavi. Kad je otkopčao njezin baršunasti jahački kaputić i jednom joj rukom obujmio dojku prekrivenu bluzom, samo je ispustila uzdah i još ga snažnije poljubila. Dojka joj se nadimala pod njegovom rukom; među njegovim prstima, bradavica joj je bila poput ukrućenog pupoljka. Glasno je uzdahnula kad ju je stisnuo, izvila se kad ju je pogladio. I zastenjala je kad je počeo mijesiti. Mala dugmad na bluzi spremno su se izvukla iz svojih platnenih omči; bilo je dovoljno samo malo povući vrpce njezine košulje da se oslobode. A onda mu je mekoća napunila šaku, napunila čula. Golicala ga je koža nalik na mekanu svilu; njezina vrućina je razbuktala vatru u njemu. I u njoj. Kad se odmaknuo od njezinih usana da podigne glavu i promotri ulovljeni plijen, ona ga je gledala sa zlatnim sjajem u očima pod teškim kapcima. Gledala je kako mu glava zaranja kad je nasrnuo ustima. Sisao je, a njoj su se oči sklopile od užitka. Napukli uzdah što se glasno prolomio potkrovljem bio je prva nota simfonije koju je skladao. Željela je još i on joj je dao još, pogurnuo je u stranu mekanu bluzu i skinuo joj svilenu košulju, skroz otkrivajući grudi pod mekanim sivim svjetlom, izlažući ih nježnoj hladnoći zraka i njegovoj uspaljenoj pohoti. Izgarala je pod njim, baš kao što je zamišljao u snovima, sve dok nije postala jarka i željna — mahnito tražeći još. Njezine malene ruke bile su posvuda, očajnički su tražile, rastvorile su mu košulju i pohlepno posezale, milovale, preklinjale. Tada je napokon shvatio da je stvarno izgubio tlo pod nogama. Nije mu više ostalo ni truna kontrole — ona ju je otela i bacila. Ona se svakako nije nimalo obuzdavala. To je bilo više nego jasno kad mu se, dašćući, predivno nateklih usana, unijela u lice i proždrljivo ga poljubila. Napola pod njim, podigla se, napadno se milujući tijelom o tijelo — najstariji poznati ženski način prizivanja. Željela ga je — i on je, Bog mu pomogao, želio nju. Tijelo mu je bilo ukrućeno od žudnje, napeto i otežalo; morao ju je posjedovati, uklizati u njezino tijelo i dati si oduška. Prsti su mu već bili na gumbima baršunastih skuta uzduž njezinih leđa. Predugo je čekao da progovori, da je službeno zaprosi. Sada se nije uspijevao koncentrirati dovoljno ni za to da sroči nesuvislu rečenicu — ali je morao pokušati. Vane je zastenjao i maknuo se od njezinih usana. Naslonjen na laktove, čekao je nad njom da otvori oči. Trepnula je, duboko je udahnula — potpuno se izgubila kad su joj se bradavice očešale o njegova široka prsa. Stresao se — ona je drhtala, sva ustreptala od trbuha do bedra. Istog trena se usredotočio na mekano utočište među njezinim dugim nogama — iz iskustva je znao, do najsitnijih pojedinosti, što se ondje događa u ovakvim situacijama. Zatvorio je oči. Pokušao se pribrati i jednostavno progovoriti. Umjesto toga, začuo je njezin glas, jasan i tih, kao da je sirenin. Bio je to šapat

čiste čarolije u zraku punom napetosti. »Pokaži mi.« Čuo joj je preklinjanje u glasu. Istog trena, Vane je osjetio kako joj prsti klize pa se nježno obavijaju oko njega. Od njezina probnog dodira mu se ukočila vilica, kao i svaki mišić suočen s podivljalim nagonom da prodre u nju. Činilo se da ona toga nije svjesna, nastavila ga je milovati, izjedajući mu posljednje ostatke snage volje. »Nauči me«, prošaptala je, dišući mu za obrazom. A onda mu je uzdahnula u usne: »Sve.« Ta jedna mala riječ skršila je zadnje tragove njegova otpora, posljednje ostatke opreza i pribranosti. Nije više bilo ni traga gospodskoj fasadi — ostao je samo osvajač. Želio ju je — svakom stanicom u tijelu, svakom kapljicom krvi. I ona je željela njega. Riječi su bile suvišne. Jedino što je i dalje bilo važno bio je način na koji će se stopiti. Sad, kad je konačna pobjeda bila osigurana, njegovi demoni — duhovi što su ga pokretali, pogonili — bili su i više nego spremni da se iskažu u postizanju zadovoljstva i blaženstva. Ne pod kontrolom, nego pod usmjeravanom pomamom. Patience je to osjećala i uživala je u tome — u tvrdoći ruku oko njezinih grudi, u tvrdoći usana što su se vraćale na njezine. Hvatala se za njega i čvrsto držala, pa mu mijesila snažne mišiće na leđima i trenutak nakon okliznula prema njegovim prsima kako bi ih izgladnjelo istraživala. Htjela je znati — znati sve — odmah. Nije mogla čekati, razvlačiti frustraciju. Čežnja za tim znanjem — temeljnim iskustvom za kojim su sve žene žudjele — u njoj je procvjetala i sasvim je obuzela. Pokretala ju je dok se lagano izvijala, odgovarajući na zahtjeve njegovih ruku, njegovih usana, na ustrajne nasrtaje njegova jezika. Bio je sav vruć i zapanjujuće tvrd. Željela ga je uvući u sebe, zgrabiti njegovu vrućinu i ugasiti je, razriješiti grozničavu napetost što ga je gonila — napetost što je i nju polagano prožimala. Željela mu se podati — željela ga je primiti u svoje tijelo. Znala je to, i više nikako nije mogla poricati. Znala je sebe — znala je što je moguće. Bila je zadovoljna samom sobom što je shvaćala kako će se ovo odigrati. Nije bilo ničega što bi je omelo u uživanju — u ovom trenutku, u njemu. Prepustila se drhtaju uzbuđenja kad joj je povukao i skinuo baršunaste skute, pa je okrenuo kako bi ih prostro pod njom poput mekanog pokrivača. Isto je učinio s podsuknjama, raširivši ih pod njezinim ramenima. Nije osjećala nimalo srama dok ju je ljubio i skidao košulju s nje, bacivši je u stranu prije nego što ju je privukao sebi. Nije osjećala ništa osim silnog zadovoljstva dok joj je tvrdim i znalačkim rukama prelazio preko svake obline, svakog mekanog brežuljka. Kliznuo joj je jednom rukom ispod struka, pa još niže kako bi joj zgrabio stražnjicu. Snažnim je prstima mijesio i milovao, a nju je obuzimala slatka groznica, skupljajući joj se u trbuhu i roseći joj kožu. Ruka je skliznula još niže, prelazeći po poleđini njezina bedra sve do njezina koljena, pa se pomakla na drugu stranu, mijenjajući smjer. Prema njezinom boku, tom osjetljivom mjestu na kojem se bedro spajalo s trupom. Prstom joj je nježno prolazio uz brazdu — zadrhtala je, odjednom očajnički željna daha. A onda joj je razdvojio bedra, nježno, ali čvrsto ih raširio i umirujuće milovao po

osjetljivoj unutarnjoj strani. Dodir usana mu se smekšao, omogućujući joj da se usredotoči na svaki dodir, svaku gorljivu reakciju. Na uzbuđenje i na mahnitu, jedva obuzdanu strast što ih je oboje držala u šaci. Potom je njegova ruka završila s milovanjem i krenula prema gore, da gladi put koju nitko nikada prije nije gladio, koja nikada prije nije osjetila muški dodir. Naježila se od čistog uzbuđenja — čistog putenog iščekivanja. Tonući u mekano sijeno, Patience je glasno uzdahnula i još više raširila bedra — i osjetila kako je miluje još snažnije i odlučnije. Još prisnije, još živopisnije. Mekani su nabori već bili skliski; razdvojio ih je. Prstima je znalački našao osjetljivu točku, i proželi su je valovi sladostrasnog užitka. Vatrenog, vrućeg užitka koji je negdje iz njezine dubine cvjetao i rastao. Zabacila je glavu i odmakla se od njegovih usana. Pustio ju je. Nastavio se igrati s mekoćom među njezinim bedrima; Patience je jedva malo udahnula i tjerala se da podigne kapke. Vidjela ga je, vidjela je njegovo lice usredotočeno, ali i zgrčeno od strasti, prste kako miluju i kruže. A onda je jedan prst počeo ispipavati. Ispustila je zvuk koji je bio više glasan uzdah nego stenjanje, više vrisak nego jecaj. Pogledao joj je lice; pogled mu se zalijepio za njezin. Osjećala je kako joj rukom pritišće između bedara — i osjetila upad njegova prsta, nježnog, ali ustrajnog. Ponovno je glasno uzdahnula, i zatvorila oči. Gurao je dalje, dublje. Zatim ju je pogladio — iznutra — duboko u njoj, gdje je bila sva skliska i topla i tako puna žudnje. Tako puna rastaljene strasti. Strasti koju je on uskomešao, svjesno poticao, potpirujući vatru koja je buktala u njoj. Zastenjavši uz drhtaj, Patience je osjećala kako se topi, kako su joj čula dobila krila. Vane ju je čuo, osjetio kako mu se predaje — i nasmiješio se u sebi, pomalo zločesto. Poigravala se s njegovim demonima do krajnjih granica; većina neiskusnih žena bi dosad bila van sebe ili bi, još vjerojatnije, bile toliko preplavljene potrebom da bi ga molile da ih uzme. Ali ne i Patience. Pustila mu je da je posve razgoliti, bez čedne zbunjenosti — činilo se da uživa izvijajući se gola pod njim koliko i on u njezinoj uživljenosti. A sada, kada bi čak i od iskusnijih dama očekivao da će se slomiti, ona je plutala — primala sve s čime ju je obasipao i tražila još. Dao joj je još, upoznajući je prisnije, ispunjavajući svoja muška čula njezinim ženstvenim tajnama. Polako ju je vodio u nebesa, okrećući kotač žrvnja putenog uzbuđenja uvježbanom lakoćom. Svejedno, i dalje se nije lomila. Uzdisala je, stenjala i izvijala se — i njezino je željno tijelo očajnički tražilo još. Imala je drugačije potrebe od dama na koje je navikao; to je bilo očitije nego ikad dok ju je vodio na nove razine. Patience je bila starija, zrelija, sigurnija u sebe. Postalo mu je jasno da nije nevinašce kakvim ju je zamišljao — malo čim je to uopće i pokazivala. Znala je dovoljno da zna što rade, i da sama odluči. I to je ono što je sada bilo drugačije. Njezin karakter i njegove posljedice. Bila je iskrena, samouvjerena, navikla na prihvaćanje iskustava koja joj je život nudio. Na branje i biranje voća sa stabla života. I izabrala je. Odmjereno. Ovo — i njega.

To je ono što je bilo drugačije. Vane ju je pogledao — njezino lice zajapureno od žudnje, zlatni sjaj u njezinim očima pod teškim kapcima. I od prizora mu je ponestalo daha. Gušila ga je čista žudnja, čista požuda. Potreba da bude u njoj. Potreba da je prisvoji. Maknuo je ruke s nje i ramenima zbacio sako i košulju. Trebala mu je minuta da nestrpljivo skine čizme, a zatim je stao na noge da skine hlače. Osjećao je kako ga gleda, prelazeći mu pogledom po leđima. Bacio je hlače u stranu i pogledao iza ramena. Ležala je gola, opružena na sijenu, staloženo čekajući, ali iznutra ključajući. Grudi su joj se brzo dizale i spuštale; koža joj se lagano crvenila. Okrenuo joj se, gol i u punom naponu svoje žudnje. Na njezinu licu nije bilo ni tračka zaprepaštenosti — gledala ga je licem bludnice s francuskih slika. Pogled joj je klizio po njemu, pa se polagano podigao prema njegovu licu. Raširila je ruke. Za njega. Vane joj je prišao — prekrio ju je svojim tijelom — uzeo joj je usne gorućim poljupcem i ušao u nju. Bila je topla i uska; napela se dok joj je oprobavao himen. I zavapila je kad ga je jednim dobro odmjerenim prodorom probio. Stajao je nepomično jedan dug, bolno napet trenutak, a onda se ona opustila. Obuzeo ga je nagon — prodro je snažno i duboko u njezino tijelo. Uzde su mu pukle — sada su njegovi demoni vodili glavnu riječ. Gonili su ga, gonili su nju, gonili su ih u mahnitom parenju. Daleko od misli, od razuma, od ičega osim osjećaja, Patience se čvrsto držala i pustila da je vodi njihova strast. Svaki doživljaj je bio nov, svaki joj je navaljivao na um, na njezina preopterećena čula, no držala se za svako uzbuđenje, svaki novi trenutak prisnosti, odlučna u namjeri da ništa ne propusti, da osjeti sve. Otkrivala je nesputani ushit od pritiska njegova tvrdog tijela, od trljanja njegovih tvrdih prsa, dlakavih i hrapavih, o njezine osjetljive bradavice i mekane grudi. Sladila se čvrstinom koja ju je ispunjavala, čeličnim baršunom što je ulazio duboko u nju, rastezao je, prisvajao je. Sa svakim je uzdisajem i svakim očajničkim dahtajem upijala moć kojom se opetovano zabijao u nju, savijanje njegove kralježnice, ritmičko spajanje njihovih tijela. Osjećala je svoju golu ranjivost pod težinom koja joj je bokove pribijala uz tlo, usred slijepe požude što ju je obuzela. Uživala je u besramno vrućem, neutaživo erotičnom uzbuđenju koje je bujalo, raslo, gradilo, pa ih preplavilo plimom divlje pohote. Osjetila je, duboko u sebi, kako se sila koja ju je usidrila prostire šire od žudnje, dublje i trajnije od ičega na svijetu. Ta sila, sva od emocija, zlatna i srebrna, razbuktala se i zgrabila je. Predala joj se i hrabro, željno, znalački je prisvojila. Bila je u ekstazi i objeručke ju je dijelila s njim, usnama i gladnim poljupcima, obožavajući ga rukama, udovima, tijelom. On je učinio isto; okusila je to na njegovu jeziku, osjetila u vrućini njegova tijela. Štogod je trebao, ona mu je dala; za čim god je ona žudjela, on joj je pružio. Usta

na usta, grudi o prsa, goruća mekoća obavila se oko njegove krutosti. Vane je prostenjao, izravnao ruke i uspio naći oslonac u sijenu da se pridigne. Zabio se u nju, uživajući u svakom vrućem centimetru što ga je obavijao, zastajući na trenutak da je osjeti kako pulsira prije nego što se odmaknuo, samo da bi opet duboko zario. I opet. Zadovoljavao je sebe — i nju. Pod njim se uzavrelo i gladno izvijala. Nikada nije vidio ništa ljepše od nje u raljama strasti. Podizala se i grčila, slijepo pomicala glavu slijeva nadesno, žudeći za vrhuncem. Duboko je utonuo i gurao je u visine, ali ju je još držao dalje od ruba — još se mogla više vinuti. Kao i on. I htio ju je gledati — tako divno obijesnu, tako veličanstveno razuzdanu — kako ga prima u sebe i drži, kako mu se prvi put podaje. Zbog prizora je ostao bez daha — i više od toga. Imat će je opet, još mnogo puta, ali nijedan neće biti kao ovaj, ovako nabijen emocijama. Znao je da je blizu vrhunca, osjetio je napetost na rubu eksplozije — i osjetio vrućinu kako cvjeta u njoj. Zabio se, i prepustio — pustio da mu tijelo učini ono što mu je prirodno došlo i pogurne ih oboje preko ruba. I, na kraju, gledao je kako eksplozija obuzima i nju kad je žudnja srasla i rastopila joj utrobu, pretvarajući je u vruće, plodno tlo za njegovo sjeme. Škrgućući zubima, držao se još jednu zadnju sekundu i vidio je kako se opušta. Vidio crte njezina lica, napete od strasti, kako se smekšavaju; osjetio, duboko u njoj, snažne valove njezina vrhunca. Uz tihi uzdah, njezino se tijelo smekšalo pod njim. Izraz koji joj je prešao preko lica bio je onaj anđela u prisutnosti božanskoga. Vane je osjetio kako se grči od drhtaja. Zatvarajući oči, sasvim se prepustio. Ono što je doživio s Patience bilo je mnogo više od bilo čega što je očekivao. Ležeći na leđima u sijenu dok se privijala uz njega prekrivena skutima i podsuknjama kako bi joj bilo toplo dok spava, Vane je pokušavao pojmiti ono što se dogodilo. Nije si to mogao objasniti, jedino što je znao da nikada, ni s jednom drugom, nije bilo ovako. Utoliko nije bio iznenađen kad je uvidio, nakon što su mu se namirena čula slegla, da ga je ponovno spopala neodgodiva žudnja. Ne ona ista neodgodiva žudnja koja ga je gonila zadnjih dana, i koju je tako izuzetno temeljito zadovoljio, nego jedna vezana žudnja — nagonska potreba da bude siguran da je njegova. Njegova žena. Ta riječ od četiri slova ga je oduvijek nagonski užasavala. No odlučio je ne opirati se sudbini — onome što je u kostima osjećao da je ispravno. Samo je ona bila za njega. Ako će se ikada ženiti, oženit će se njome. I htio je djecu — nasljednike. Snažno ga je ganula pomisao na nju i njegova sina u njezinim rukama. Opsovao si je u bradu. Bacio je pogled u stranu, na Patienceine uvojke, i pokušao je probuditi pogledom.

Ništa mu sada nije bilo važnije od njezina pristanka na brak. Ama baš ništa drugo. Već je neslužbeno pristala prihvativši ga kao ljubavnika. A kad je upita i ona kaže ›da‹, moći će udovoljavati svojim čulima kad im se god prohtije. Koliko im se god prohtije. Na tu pomisao osjetio je samo još jaču nelagodu. Škrgućuću zubima, pokušavao je razmišljati o nečem drugom. Nešto kasnije, Patience se probudila. Bila je budnija nego ikad prije, tijelo joj je plutalo na moru zlatnog zadovoljstva, um zamagljen dubokim osjećajem blaženstva. Udovi su joj bili teški, topli i klonuli; tijelo joj je bilo sito, zadovoljno. Smireno. Neko vrijeme joj nijedna misao nije mogla raspršiti sjaj tog zadovoljnog spokoja, a onda je postupno postala svjesna svog okruženja. Ležala je na boku u čahuri topline. Pored nje je ležao Vane, opružen na leđima, s tijelom poput tvrde stijene za koju se držala. Vani je kiša stala, no kapi su i dalje padale s nadstrešnice. Unutra je sjaj koji su stvorili i dalje visio u zraku, obavijajući njihov mali raj. On joj je to pružio — pokazao joj put do ovog stanja sklada. I dalje je cvjetala od slatke miline. Patience se nasmiješila. Jedna joj se ruka odmarala na njegovim prsima; pod dlanom, podno njegovih kovrčavih smeđih dlaka, osjećala mu je srce kako kuca, ravnomjerno i postojano. Njezino se srce nadimalo. Osjećaj što je strujao njome bio je jači nego prije, zlatnog i srebrnog sjaja, tako prekrasan da je boljelo, tako probadajuće sladak da su joj se oči zasuzile. Patience je čvrsto zatvorila oči. Bila je u pravu — u pravu što je bila žedna znanja, što je krenula ovim putem. Što god da se dogodilo, čuvat će uspomenu na ovaj trenutak — i na sve što ju je dovelo ovamo. Neće se kajati. Nikada. Snažne emocije su izblijedjele, nestajući joj iz svijesti. Pomakla se, nježno zakrivljenih usana, i toplo poljubila Vaneova prsa. Spustio je pogled. Gledajući prema njemu, Patience se rastegnuo osmijeh pa je, sklapajući oči, položila glavu na njegova prsa. »Hmm — lijepo.« Lijepo? Gledajući u njezino lice, u osmijeh na njezinim usnama, Vane je osjetio kako mu se nešto u prsima pomiče. A zatim koči. Taj osjećaj, i emocije koje su jurile, kotrljale se i zatrpavale ga, nisu mu uopće bili lijepi. Protresli su ga i učinili da se osjeća ranjivo. Podignuo je ruku i zagladio Patienceinu medeno zlatnu kosu; zamrsila mu je prste. Počeo je izvlačiti prste iz pramenova, povlačeći usput i njezine ukosnice. »Kad se vjenčamo, može ti biti ovako lijepo svakog jutra. I svake noći.« Usredotočen na njezinu kosu, nije vidio zaprepaštenje u njezinim očima kad je, šokirana, podigla pogled prema njemu. Nije vidio kako je nakon šoka ostala praznina. Kad je spustio pogled, vidio je samo kako zuri u njega, nedokučivog izraza u očima. Vane se namrštio. »Što je bilo?« Patience je drhtavo udahnula, i očajnički pokušavala doći sebi. Oblizala je usne, pa se usredotočila na Vaneovo lice. »Brak.« Morala je zastati prije nego što je nastavila. »Ne sjećam se da smo o tome raspravljali.« Glas joj je bio ravan, bezizražajan. Vane se još više namrštio. »Evo, sad raspravljamo. Htio sam i prije razgovarati o

tome, ali, kao što znaš, naši pokušaji trezvene rasprave nisu baš urodili plodom.« Izvukao je prste iz zadnjih pramenova njezine kose te nježno položio kovrče na sijeno. »Dakle.« Ponovno ju je pogledao i pribrano uzdignuo obrvu. »Kad ćemo?« Patience je samo buljila u njega. Ležala je gola u njegovim rukama, tijela toliko sitog da se nije mogla kretati, a on je sad odjednom, bez ikakve najave, htio raspravljati o vjenčanju? Ne, čak ni to, nego je jednostavno htio odlučiti kad će biti. U trenu je nestalo zlatnog sjaja da bi ga zamijenila polarna studen. Studen hladnija od sivog jada vani, hladnija od lahora što je zapuhao. Od ledene panike su je prošli žmarci po udovima, pa joj utonuli sve do srži. Osjećala je dodir hladnog čelika — ralje klopke su se polagano, ali sigurno, zatvarale oko nje. »Ne.« Sa zadnjim tračcima snage odgurnula se od Vaneovih prsa; zatvarajući oči pred golotinjom, naprežući se da stane na noge. Ne bi u tome ni uspjela da joj nije pomogao. Zurio je — kao da nije mogao vjerovati vlastitim ušima. »Ne?« Odmjeravao joj je lice, a onda su mu se kapci srušili preko sivih očiju. Problijedio je. »Što ne?« Patience je zadrhtala od čeličnog naglaska njegovih riječi. Okrećući se od njega i držeći skute preko krila, posegnula je za košuljom i navukla je preko glave. »Nisam nikada razmišljala o udaji. Uopće.« To možda jest bila mala laž, ali bilo joj je puno teže izreći suštu istinu. Brak joj nikada nije bio visoko na dnevnom redu — nikada nije ozbiljno razmišljala o udaji za elegantnoga gospodina. Brak s Vaneom jednostavno je bio nemoguć — još i više nakon proteklih sat vremena. Čula je njegov glas iza sebe, pribrano precizan. »Svejedno, mislim da bi to što smo radili zadnjih sat vremena moglo biti povod za predomišljanje.« Vezujući vrpce košulje, Patience je stisnula usne i odmahnula glavom. »Ne želim se udati.« Uspravio se i ispustio podrugljiv zvuk. »Sve se mlade dame žele udati.« »Ja ne. A i nisam više toliko mlada.« Patience je navukla čarape, okrenula se i zgrabila podsuknje. Čula je Vaneov uzdah. »Patience...« »Trebali bismo požuriti — cijelo smo jutro vani.« Podigla je podsuknje i učvrstila ih u struku. Čula je kako ustaje iza nje uz šuškanje sijena. »Zabrinut će se ako se ne vratimo do ručka.« Okrenula se pod izlikom izravnavanja suknje. Nije se usudila gledati ravno u njega — bio je, na kraju krajeva, i dalje gol — ali ga je svejedno mogla vidjeti krajičkom oka, i ne dati mu da je dirne. Ne dopustiti da potpadne pod njegov utjecaj. Jer ako se to dogodi, njezina klimava, nesigurna riješenost bi se mogla raspasti — i klopka bi je progutala. I dalje je osjećala njegove ruke na svojoj koži, otisak njegova tijela na svom, njegovu vrućinu u sebi. Povukla je suknju prema gore. »Ne možemo si priuštiti aferu.« Mahnito je tražila kaputić po podu. Ležao je pored njegovih hlača. Žurno je krenula po nj. Svjesna da je gleda i mršti se, gol s rukama na bokovima, pokupila je kaputić i bacila mu hlače u glavu.

Uhvatio ih je prije nego što su mu pale na lice. Još je više suzio oči. »Dajte, idemo«, molila ga je. »Idem po konje.« Rekavši to, odjurila je prema ljestvama. »Patience!« Izgovorio je to tonom kojim se neposlušne, napola pijane vojnike prizivalo pameti; no na Vaneov užas, činilo se da uzvik nije nimalo djelovao na Patience. Nestala je niz ljestve kao da nije ni otvorio usta. Obuzeo ga je osjećaj temeljitoga i apsolutnoga gađenja prema samome sebi. Uprskao je stvar. Posve i do kraja. Bila je ljuta na njega — ljuta kao ris — i to s potpunim pravom. Njegova ponuda — pa, nije je ni izrekao kako treba; probao ju je zaobići, arogantno je nagnati da pristane i prije no što ju je išta pitao. Podbacio je. I sad je ona bila izvan sebe. Nije ni na trenutak povjerovao da se ona ne želi udati, to je bio samo prvi izgovor koji joj je pao na pamet — usto i prilično neuvjerljiv. Psujući sve u šesnaest — jedino tako si je mogao olakšati dušu — navukao je hlače pa posegnuo za košuljom. Pokušao je izbjeći izjavljivanje onoga što je znao da je morao izjaviti — i sada će mu biti deset puta gore. Škrgućući zubima, obuo je čizme, navukao sako i otišao prema ljestvama. Sada će je morati preklinjati.

reklinjanje mu nikada nije dobro išlo. Strepio je pred prosidbom. Nikada nikoga ništa nije volio moliti. Kada je uvečer poveo gospodu u salon, osjećao se kao da stupa na vlastito smaknuće. Pokušavao se uvjeriti da prosidba neće biti tako strašna stvar. Obuzdavanje osjećaja cijelim putem do Bellamy Halla i tijekom cijelog, predugog poslijepodneva, strahovito ga je iscrpilo, no s obzirom na to da je prihvatio neizbježno — Patienceino pravo na službenu, po svim pravilima izvedenu prosidbu — progutao je sav svoj gnjev i oslonio se na osvajački nagon koji je ona u njemu tako uspješno pobudila. Nije bio siguran koliko će dugo trajati ta njihova igra, ali bio je čvrsto odlučio da će trajati dovoljno da bi je zaprosio i da bi ona tu prosidbu prihvatila. Ležerno prolazeći kroz salonska vrata prešao je pogledom preko prisutnih i u sebi se nasmiješio. Od Patience ni traga. Dok su dame još bile ustajale od stola, prišao joj je i uz povlačenje stolca ispod glasa rekao: »Moramo se sastati nasamo.« Njezine su se velike, zlatne oči upiljile u njegove. »Kada i gdje?« bio je upitao, silno se trudeći da ne zvuči zapovjednički. Pomno mu je proučila oči i lice, a zatim spustila pogled. Nije žurila s odgovorom. Kada se već okrenula i pošla od njega, prošaptala je: »U staklenom vrtu. Povući ću se ranije.« Nastojeći odagnati nestrpljenje, na silu je prišao naslonjaču na kojemu je u svem svojem sjaju sjedila Minnie. Pogledala ga je kad joj se približio, a on je upitno podigao obrvu. »Izgleda da ti je stvarno bolje?« »Ah, budalaštine«, rukom je odmahnula Minnie. »Najobičnija prehlada. Previše strke oko obične hunjavice.« Značajno je pogledala Timms, koja je glasno uzdahnula. »Patience je pametno učinila što se ranije povukla, da se odmori i ne navuče nešto zbog toga što je pokisnula. I ti bi se, pretpostavljam, trebao povući ranije.« »Nisam baš toliko pokisnuo.« S dragošću prešavši prstima preko Minniene ruke, Vane je kimnuo objema ženama. »Ako vam je potrebna pomoć da se popnete na kat, samo me pozovite.« Znao je da ne budu. Minnie je dopuštala da je se nosi samo kada je bila doista bolesna. Okrenuo se i prišao Gerrardu i Edmondu, koji su zadirkivali Henryja. Henry je poskočio čim im se pridružio. »Baš dobro što ste došli! Ova me dvojica

gnjave svojim melodramama, a ja bih ih mnogo radije izazvao na partiju biljara. Što kažete na onaj revanš?« »Bojim se da večeras ništa od toga«, lažno je zijevnuo Vane. »Nakon pola dana u sedlu, sada sam spreman za počinak.« Rečenicu je izgovorio mirno, ali tijelo mu je reagiralo na skrivenu referencu na njegove jutarnje aktivnosti i nade koje je gajio glede večernjih. No svi su prisutni, naravno, mislili da je tek veoma umoran. »Ma, dajte«, pobunio se Edmond. »Sigurno niste tako umorni. U Londonu vjerojatno lumpate do ranih jutarnjih sati.« »Istina«, lakonski je potvrdio Vane. »No kada čovjek tako dugo bude na nogama, nakon toga jednako dugo mora i ležati.« Ležanje, dakako, ne znači i spavanje, pomislio je. Ni taj mu razgovor nije donio umirenje. »Pa jedna je partija gotova za tren oka«, moljakao je Gerrard. »Samo koji sat.« Vane se bez problema odupro nagonu da prihvati prijedlog, iako bi najradije bio odgodio ponovno izgovaranje neizbježnih riječi. No ako ovaj put to ne učini kako treba, ako pred Patience ne izgovori riječi koje je čitavog jutra uvježbavao, samo Bog zna kakva ga kazna čeka nakon toga. Možda će čak morati i kleknuti. »Ne«, odlučno je odvratio. »Morat ćete večeras bez mene.« Sluge s kolicima za čaj izbavile su ga iz daljnje prepirke, a kada su šalice odvezene i kada je Minnie odlučno odbila njegovu pomoć i pošla na kat, Vane je morao krenuti za njom i sakriti se u svoju sobu sve dok se ostali ne povuku u sobu za biljar i počnu s igrom. Stakleni se vrt, naime, nalazio iza sobe za biljar i do njega se nije moglo bez prolaska pokraj vrata za kojima su igrali njegovi prijatelji. Petnaest minuta šetkanja gore-dolje po sobi nije ga nimalo umirilo, no kada je napokon prošao pokraj biljarske sobe i ušao kroz vrata staklenog vrta, bio je sasvim priseban. Ušao je tiho i Patience ga nije čula. Odmah ju je spazio, iza palmina je lišća virila kroz jedan od bočnih prozora. Znatiželjno se primaknuo i tek kada joj je stao ravno iza leđa, shvatio je što to toliko pomno promatra. Bila je to partija biljara koja se odvijala u susjednoj prostoriji. Henry se upravo ispružio preko čitavog stola, okrenuvši im leđa i nastojeći pogoditi jedan od svojih omiljenih udaraca. Dok su ga gledali, povukao je lakat unatrag i izveo udarac štapom. Vane se posprdno nasmijao. »Kako li me taj uopće uspio pobijediti?« Patience se naglo okrenula s uzdahom iznenađenja. Razrogačenih očiju i ruke pritisnute uz prsa, jedva je dolazila do daha. »Miči se odavde«, prosiktala je. Gurnula ga je, a zatim mahnula rukama ne bi li mu dala znak da odstupi. »Viši si od palmi, mogli bi te vidjeti!« Vane se poslušno odmaknuo, ali je i stao čim su zašli izvan vidokruga sobe za biljar. Patience, koja ga je do tog trenutka odgurivala, zbog naglog se zaustavljanja zabila u njegova prsa i zbog sudara, iako je bio blag, ostala bez daha. U sebi psujući, zateturala je unatrag, dobacujući Vaneu gnjevan pogled dok je s mukom nastojala povratiti ravnotežu. Nije se samo borila s fizičkim padom. Pokušavala je umiriti i uzlupalo srce, othrvati se porivu da korakne unaprijed i padne mu u naručje, želji da

joj podigne lice i umiri je poljupcem. Oduvijek je na nju imao snažan tjelesni učinak, a sada, nakon što mu je gola ležala u naručju, učinci su bili još deset puta jači. Tiho škrgućući zubima nastojala je namjestiti ravnodušan izraz lica pa se potom uspravila. Sklopivši ruke pred sobom, podigla je glavu, pazeći na pravu visinu brade. Nije htjela djelovati svadljivo, samo samouvjereno. Bila je napeta i prije nego što se pojavio, šok zbog njegova naglog dolaska samo ju je još više uznemirio. A najgore tek dolazi. Mora ga poslušati. Nema drugog izbora. Ako joj štogod namjerava ponuditi, red je da ga barem posluša i potom ga službeno i nedvojbeno odbije. Stajao je pred njom onakav visok i vitak, pomalo zastrašujući, a ona ga je pogledom ušutkavala. Duboko je udahnula i podigla obrvu. »Htio si razgovarati sa mnom?« Svaka je stanica u Vaneovu tijelu zavrištala, svaki mu nagon stao s bojazni šaputati da stvari nisu onakve kakvima ih je do tog trenutka doživljavao. Njezin je ton to potvrđivao. Zagledao joj se duboko u oči, ali bile su zasjenjene polumrakom. Jedina svjetlost u staklenom vrtu dopirala je od mjesečine s druge strane staklenoga krova i Vane je zažalio što nije zahtijevao sastanak na mjestu s boljom rasvjetom. Suzio je oči i progovorio: »Mislim da znaš o čemu želim razgovarati s tobom.« Nekoliko je trenutaka čekao na njezinu potvrdu, a zatim nastavio: »Htio bih te zaprositi. Zamoliti te da mi postaneš suprugom. U svim si mogućim pogledima odgovaramo kao partneri, a ja ti još k tome mogu ponuditi budućnost, dom i položaj u skladu s tvojim očekivanjima. Kao moja bi supruga imala osigurano mjesto u visokom društvu, pod uvjetom da te takvo što zanima, a iako bih ja najradije živio na ladanju, povinovat ću se tvojim željama i živjeti tamo gdje ti budeš željela.« Zastao je, ispunjen napetošću. Na Patienceinu licu nije bilo ni tračka reakcije. Prišao joj je i primio je za vrlo hladnu ruku te je podigao k usnicama i poljubio. Namjerno spustivši glas, dodao je i: »Ako mi pristaneš biti ženom, kunem se da će mi tvoja sreća i zadovoljstvo biti prva i najvažnija briga.« Brada joj se blago podigla, ali nije odgovorila. Osjetio je kako mu se lice steže. »Hoćeš li se udati za mene, Patience?« pitanje je bilo tiho, ali odlučno. »Hoćeš li mi biti žena?« Patience je duboko udahnula i prisilila se da ga pogleda ravno u oči. »Zahvaljujem na ponudi. Doista sam polaskana, to je velika čast, veća nego što zaslužujem. I zato mi vjeruj da ti ovo govorim s velikim žaljenjem.« Točno je znala što želi i točno je znala što mora odgovoriti, ali je do maločas u srcu gajila malenu, očajničku nadu. Njegove su je riječi ubile. U svojoj je prosidbi rekao sve ono što se od njega očekivalo. Ni u čemu nije pogriješio. No nije rekao jednu važnu stvar. Nije joj rekao da je voli. Nije joj obećao da će je zauvijek voljeti. Teško je uzdahnula i spustila pogled prema njegovim prstima kojima je još držao njezine. »Ne želim se udati«, rekla je. Nekoliko su trenutaka tako stajali u potpunoj tišini, a onda su njegovi prsti vrlo polako kliznuli s njezinih. Vane je udahnuo, pomalo isprekidano, a zatim na silu za korak uzmaknuo.

Osvajač je u njemu urlao i htio je zgrabiti, obgrliti i uzeti, jurišom oboriti njezine zidine te je prisiliti da prizna kako je njegova i samo njegova. Čvrsto stegnutih šaka, međutim, prisilio se na drugu taktiku. Polako ju je zaobišao. »Zašto?« upitao je kada joj se našao ravno za leđima. Ukočila se i podigla glavu. Stisnutih je vjeđa promatrao jednu zlatnu kovrču koja joj se zaljuljala iznad uha. »Mislim da mi pod ovim okolnostima duguješ barem to objašnjenje.« Glas mu je bio dubok i tih, otrovno suzdržan. Patience je zadrhtala. »Zaključila sam da brak nije za mene.« »Kada si došla do tog zaključka?« upitao je, a kada mu nije odmah odgovorila, dodao je: »Nakon što smo se upoznali?« Patience bi mu najradije bila slagala, ali nije. Podigla je glavu. »Da, ali nisam tako odlučila samo zbog toga. Naš mi je susret samo razjasnio stvari.« Među njima je ponovno zavladala napeta tišina. On ju je naposljetku prekinuo. »I kako bih to sada ja trebao shvatiti?« Patience je očajnički uzdahnula. Htjela se okrenuti i pogledati ga u oči, ali položio joj je prste na potiljak i od toga se skamenila. »Ne, ne miči se. Samo mi odgovori.« Osjećala je toplinu njegova tijela s jedva pola metra udaljenosti, osjećala je i vatru koju je obuzdavao. Svakoga se trenutka mogao prestati suzdržavati. Zavrtjelo joj se u glavi. Nije mogla razmišljati. Bilo je to upravo ono što je on i htio. Htio je da mu kaže istinu, bez razmišljanja. Progutala je knedlu i ponosno podigla bradu. »Brak me nikada nije pretjerano zanimao. Navikla sam na svoju neovisnost i slobodu, navikla sam na to da sam sama sebi gazdarica. U braku ne nalazim ništa što bi mi bilo toliko vrijedno da bih se zbog toga odrekla slobode.« »Čak ni ono što smo zajedno podijelili jutros u štaglju?« Trebala je to, naravno, očekivati, ali nadala se da će ipak uspjeti izbjeći. Da će uspjeti izbjeći suočavanje s činjenicama. Da će izbjeći razgovor o tome. Da neće morati okaljati srebro i zlato. Visoko uzdignute brade zato je samo tiho, bezizražajno odvratila: »Čak ni to.« To je, na kraju krajeva, bila i istina. Unatoč svemu što je osjećala, unatoč svemu što je pobudio u njoj, svemu za čim je njezino tijelo žudjelo sada, kada je osjetilo snagu tog zlatnog i srebrnog osjećaja — ljubavi, jer što bi drugo taj osjećaj mogao biti? — bila je još sigurnija nego prije da je na pravome putu. Zaljubila se u Vanea, baš kao što se i njezina majka zaljubila u njezina oca, zaljubila se sudbonosno, silinom s kojom se malo što drugo moglo usporediti. Učini li tu pogrešku i uda se za njega, pođe li lakšim putem i preda mu se, zadesit će je ista tužna sudba kao i njezinu majku, patit će sama danima i bolnim, beskrajnim noćima. »Ne, ni pod kojim se okolnostima ne želim udati.« Na trenutak je izgubio kontrolu nad svojom srdžbom. Osjetila ju je kako vibrira oko nje i na trenutak je pomislila da će je zgrabiti. Jedva se suzdržala da se ne okrene i odmakne od njega.

»Ali to je ludost!« Njegov ju je gnjev upravo opekao. »Jutros si mi se potpuno predala — ili sam to samo sanjao? Jesam li sanjao da poda mnom uzdišeš gola? Reci mi! Jesam li umislio da si se jutros pohotno uvijala dok sam ulazio u tebe?« Patience je progutala knedlu i čvršće stisnula usne. Nije htjela razgovarati o onome što se dogodilo toga jutra, ali ga je slušala. Slušala je kako predivne, zlatne trenutke koji su se odvili među njima koristi da bi je mučio, kako se služi čistim srebrom njihova užitka da bi je prignječio, prisilio je da kaže da. No bilo bi glupo pristati. Vidjela je što se događa u takvome braku. Upozorena je. Voljno pristajanje na takav jad? Nikada ne bi mogla biti tako lakomislena. A znala je da bi joj život s Vaneom bio jad. Bilo je to jasno i po onome što je govorio dok ga je slušala, dok je pozorno slušala kako je do najsitnijih pojedinosti podsjeća na sve što se odvilo među njima u štaglju. Nije prezao ni pred čim. Ništa nije ublažavao. Izvrsno je poznavao žene. Točno je znao kamo usmjeriti bodlje. »Sjećaš li se kako si se osjećala kada sam prvi put ušao u tebe?« I tu se nije zaustavio, budeći u njoj žudnju koja je rasla i rasplamsavala se u njoj. Bila je savršeno svjesna te strasti. Čula ju je i u njegovu glasu. Čula ju je kako raste, osjetila je kao opipljivu silu kada joj je ponovno prišao, zagledavajući joj u lice svojim kamenim izrazom, svojim tamnim, plamtećim očima. Kada je sljedeći put progovorio, glas mu je bio toliko dubok da se osjećala kao da joj grebe kožu. »Ti si dama. Rođena si i odgojena kao dama. Pravila ponašanja, položaj, sve ti je to u krvi. A jutros si mi se podala. Željela si me i ja sam želio tebe. Predala si se, primila si me u sebe i ja sam te uzeo. Uzeo sam ti nevinost, uzeo sam tvoje djevičanstvo, a i ono nešto nedužnosti što si imala — i to sam uzeo. No bio je to samo predzadnji čin drame koja je upisana u kamenu. Zadnji čin je vjenčanje. Naše vjenčanje.« Patience ga je mirno pogledala u oči, iako joj je za to bio potreban i zadnji atom snage kojim je raspolagala. Ni jedan jedini put nije spomenuo nježne osjećaje. Nije ni nagovijestio mogućnost postojanja ljubavi, a kamoli rekao da je osjeća. Bio je krut, okrutan — nježnost mu nije bila u prirodi. Bio je zahtjevan i neumoljiv poput vlastita tijela. Žudnja i strast bile su mu jača strana — nije bilo ni najmanje sumnje da osjeća oboje. No to nije bilo dovoljno. Njoj nije bilo dovoljno. Ona je željela ljubav. Ona je trebala ljubav. Odavno si je bila obećala da se neće udati bez ljubavi. Sat vremena prije večere provela je zureći u sliku svoje majke koju je nosila u medaljonu, sjećajući se, tako se živo sjećajući majčine usamljenosti, majčinih suza, i kako joj je majka umirala od čežnje za ljubavlju. Podigla je zato još jedanput bradu i susrećući mu pogled, ne trepnuvši ponovila: »Ne želim se udati.« Oči su mu postale poput sivih krhotina i prošla je jedna duga minuta dok joj je takvim pogledom proučavao lice i pogled. Zatim su mu se prsa napela i jedanput je kimnuo. »Ako mi kažeš da ti ono jutros nije ništa značilo, prihvatit ću tvoje

odbijanje.« Ni trenutka nije skrenuo pogleda s njezina. Patience se prisilila da ga ne skrene ni ona, iako joj se srce slamalo na komadiće. Nije joj ostavio drugog izbora. Podižući bradu, s mukom udišući i na silu sliježući ramenima, na kraju je ipak pogledala u stranu. »Ono jutros bilo je vrlo lijepo i otvorilo mi je oči, ali...« Još je jedanput slegnula ramenima, okrenula se i odstupila. »Ali to nije dovoljno da bih se zbog toga obvezala na brak.« »Pogledaj me, dođavola!« Naredba je izdana kroz stisnute zube. Okrećući se natrag da bi ga pogledala, Patience je spazila da mu se šake stežu i osjetila je kakvom se silinom bori protiv poriva da je dotakne. Odmah je podigla bradu. »Previše to ozbiljno shvaćaš. Barem bi ti trebao znati da se dame ne udaju za sve muškarce s kojima podijele svoje tijelo.« Iako joj se srce stezalo, natjerala se da zvuči vedro i neobavezno, prisilila je usnice da se blago izviju u osmijeh. »Moram priznati da sam jutros uživala i zahvaljujem ti se na tom iskustvu. Prilično se radujem sljedećem — sljedećem gospodinu koji će mi se svidjeti.« U jednom se trenutku pobojala da je otišla predaleko. Neki bljesak u njegovim očima, izraz na njegovu licu zamrznuo joj je dah u grlu. No onda se opustio. Ne sasvim, ali njegova je zastrašujuća napetost — napetost ratnika pred bitku — odjednom nestala. Vidjela je kako mu se prsa nadimaju dok je duboko udisao, a zatim joj je prišao istim elegantnim kretnjama grabežljivca kao i inače. Nije se mogla odlučiti u kojem je izdanju više uznemiruje — kao ratnik ili kao grabežljivac. »Znači, svidjelo ti se?« Hladnim joj je i mirnim prstima podigao bradu prema sebi i nasmiješio se, iako tog osmijeha nije bilo u njegovu pogledu. »Možda bi onda trebala razmisliti o tome da bi, kad bi se udala za mene, takav užitak mogla doživljavati svaki dan do kraja života.« Još joj se dublje zagledao u oči. »Spreman sam ti svečano obećati da ti, postaneš li moja supruga, takva vrsta užitka više nikada neće nedostajati.« Samo je uz očajnički napor uspijevala zadržati ravnodušan izraz lica, samo ju je to sprječavalo da se potpuno ne slomi. U sebi je jecala, vapila — zbog njega, ali i zbog sebe. No morala ga je odvratiti od sebe, a na svijetu nisu postojale riječi kojima bi njemu — ponosnom potomku ratničkoga klana — uspjela objasniti da joj ne može dati ono što joj je potrebno da mu postane ženom. Od truda koji joj je bio potreban za podizanje jedne obrve zamalo se onesvijestila. »Pa, dobro«, rekla je, prisiljavajući se da ga pogleda u oči s izrazom promišljanja na licu, »Vjerojatno bi bilo lijepo ponovno to iskušati, ali ne vidim potrebe da se zbog toga udam za tebe.« U očima mu više nije vidjela ništa. Bile su potpuno prazne. Ona je pak bila na izmaku snaga i bila je toga i predobro svjesna. Zadnjim se naporima nasmiješila i rekla: »Usudila bih se reći da bi možda bilo uzbudljivo nekoliko tjedana biti tvojom ljubavnicom.« Na svijetu nije bilo riječi, rečenice ni slova koje bi mogla izgovoriti, nije bilo djela koje je mogla počiniti, a koje bi ga više šokirale. Nije bilo ničega čime bi ga sigurnije odgurnula od sebe. Za muškarca poput njega, za muškarca njegova rodoslovlja, njegove časti nije bilo gorega udarca od onoga gdje mu žena ne želi postati

suprugom, ali mu želi postati ljubavnicom. Bio je to najteži udarac njegovu ponosu, njegovu egu, njegovu muškom samopouzdanju. Šake su joj se, skrivene suknjom, toliko stegnule da su joj se nokti zabili u dlanove i prisilila se da ga upitno pogleda. Morala se prisiliti i da ne zajeca kada mu je u pogledu zabljesnulo gađenje, trenutak prije nego što su ga prekrili zidovi čelične hladnoće. Prisilila se i da izdrži njegov prezir, njegovu porugu kada su mu se rubovi usnica zakrivili. »Ja te molim da mi budeš supruga... a ti mi nudiš da mi budeš kurva?« Riječi su mu bile prostačke, prepune prezira, gorke zbog osjećaja koji nije znala točno definirati. Nekoliko ju je dugih trenutaka promatrao, a zatim se, kao da se među njima nije odvilo baš ništa važno, elegantno poklonio. »Nadam se da ćete uvažiti moje isprike zbog možebitnih neugodnosti koje vam je prouzročio moj prijedlog.« Samo je ledeni ton njegova glasa nagovještavao njegove prave osjećaje. »A sada, s obzirom na to da si više nemamo što kazati, zaželjet ću vam laku noć.« Uglađeno joj kimnuvši, uputio se prema vratima. Otvorio ih je i, bez ijednog osvrtanja, otišao, tiho iz zatvarajući za sobom. Patience je ostala stajati na mjestu. Neko je vrijeme samo stajala, zureći u vrata i ne usuđujući se misliti, a onda joj je studen doprla kroz skute pa je zadrhtala. Obgrlivši samu sebe rukama, natjerala se na umirujuću šetnju po stakleniku, čitavo vrijeme gutajući suze. Zašto uopće plače? Učinila je ono što se moralo učiniti i oštro je samu sebe podsjetila da je ovako najbolje za sve. I da će taj tupi osjećaj koji ju sada obuzima s vremenom proći. Pokušala se uvjeriti da to što nikada više neće osjetiti taj zlatan i srebrni sjaj, da to što više nikada neće osjetiti radost ljubavi — nije važno. Vane je već bio napola susjednog okruga kada je napokon došao k sebi. Njegovi su sivci sigurno grabili mjesečinom rasvijetljenom stazom, prelazeći zadnje milje do Bedforda kada ga je, baš kao i svetog Pavla, odjednom zaslijepila nevjerojatna spoznaja. Gospođica Patience Debbington možda mu nije lagala, ali nije mu rekla ni cijelu istinu. Sočno psujući, Vane je usporio sivce i suženih se očiju pokušao zamisliti, a razmišljanju se nije mnogo odavao nakon odlaska iz staklenog vrta. Kada je otišao od Patience, neko je vrijeme lunjao grmljem oko zdanja, nasamo šećući i psujući. Nije mu pomoglo. Nikada ga u životu nitko nije toliko povrijedio. Nije ni znao da ima toliko nježne osjećaje koje je moguće tako žestoko povrijediti. Pritom ga nije čak ni dodirnula. Ne mogavši umiriti vrtlog osjećaja koji se uzburkao u njemu, učinilo mu se da je jedino što mu preostaje — strateški uzmak. Otišao je do Minnie. Znajući da ima lak san, pogrebao joj je po vratima i vrlo brzo ga je zazvala da uđe. Soba je bila u tami, osvijetljena samo snopom mjesečine. Htjela je zapaliti svijeću, ali ju je zaustavio jer nije htio da svojim pronicljivim očima na

njegovu licu prepozna muku i bol za koje je bio siguran da se i predobro vide. Još bi gore bilo s očima. Poslušala ga je — rekao joj je da se sjetio jedne hitne obveze u Londonu. Vratit će se, rekao je, pozabavit će se Sablašću i lopovom za nekoliko dana. Nije joj pritom spomenuo da se namjerava vratiti kada pronikne što učiniti s njezinom nećakinjom, koja se odbijala udati za njega. Velikodušna mu je Minnie, dakako, odmah rekla neka pođe pa je pošao istoga trenutka, usput obavještavajući samo Mastersa, kako bi zaključao kuću za njim i, naravno, Duggana, koji je upravo sjedio iza njega. Sada, međutim, dok ga je mjesec obavijao svojim zrakama i u tamnoj noći kroz koju je odzvanjao samo topot kopita njegovih konja — sada mu se odjednom vratila prisebnost. Nešto u cijeloj situaciji nije bilo logično. Vane je čvrsto vjerovao da su dva i dva uvijek četiri, a u Patienceinu slučaju, činilo se, dva i dva je ispadalo pedeset tri. Kako li je, pitao se, dobro odgojena dama poput nje, dama koja je, čim ga je ugledala, zadrhtala od straha da će joj pokvariti brata samo zato što se druži s njime, kako li se takva dama mogla upustiti u pohotno valjanje u sijenu? Što ju je nagnalo na to? Da je bila riječ o bilo kojoj drugoj ženi, možda bi to protumačio lakomislenošću, ali ovdje nije bila riječ o tome. Ovo je, na kraju krajeva, bila žena koja mu se odvažno i nepokolebljivo suprotstavila kada je mislila da joj kvari brata. I koja se imala hrabrosti ispričati kada je shvatila da je pogriješila. Bila je to i žena koja nikada prije nije spavala s muškarcem, nikada prije ni s kim nije podijelila ni strastveni poljubac. Nikada se nikome nije podala ni na koji način — a njemu se predala u potpunosti. U dobi od dvadeset šest godina. I onda bi on trebao vjerovati... S otrovnom kletvom na usnama, Vane je povukao uzde. Zaustavio je sivce, a zatim ih polukružno okrenuo, pripremajući se za neizbježan Dugganov komentar. No rezignirana šutnja njegova pobočnika bila je još rječitija. Mrmljajući još jednu psovku — psovku koja je proklinjala i njegovu naglu narav i ženu koja ju je iz nekog bolesnog razloga izazvala — Vane je konje usmjerio natrag prema Bellamy Hallu. Dok su mu milje nestajale pod kotačima, još je jedanput promislio o svemu što mu je Patience rekla u stakleniku i prije toga. I dalje mu je sve bilo potpuno nelogično. Proživljavajući još jednom razgovor iz staklenog vrta, odjednom je postao svjestan da u njemu raste silna potreba da zgrabi Patience, prebaci je preko koljena, istuče je po stražnjici, dobro je protrese, a zatim s njom silovito vodi ljubav. Kako li se samo usudila samu sebe ocrtati u tom svjetlu? Bijesno stegnute čeljusti, sam je sebi obećao da će saznati u čemu je problem. Nije bilo nikakve dvojbe da iza njezina odbijanja stoji nešto drugo, ali znao je i da je Patience razumna, za jednu ženu čak i logična osoba. Nije sklona djetinjastim igrarijama. Za njezino je ponašanje zato sigurno postojao neki razlog, nešto što je smatrala životno važnim, a to mu nešto zasad još nije bilo ni približno jasno.

Morat će je natjerati da mu objasni. Razmišljajući o mogućnostima, morao si je priznati — s obzirom na njezin prvi, netočan dojam o njemu — da si je očito u glavu zabila neku neobičnu zamisao. No, s druge strane, kako god promotrio situaciju, nije postojao nijedan valjan razlog iz kojega se ne bi trebali vjenčati, nijedan pametan razlog iz kojega mu ne bi trebala postati suprugom. Po njegovu mišljenju, po mišljenju koje bi trebao zauzeti svatko kome je bilo stalo do njezine dobrobiti, sa stajališta njegove obitelji i njezine obitelji, čak i iz perspektive visokoga društva — ona je bila savršena baš za tu ulogu. Sve što treba učiniti jest uvjeriti je u tu činjenicu. Saznati što je to priječi u pristanku na brak s njim i srušiti tu prepreku. Učinit će to, pa makar joj se u postizanju toga cilja morao žestoko suprotstaviti. Dok su se na obzoru pred njim pomalo ocrtavali krovovi Northamptona, Vane se turobno nasmiješio. Izazovi su ga oduvijek privlačili. Dva sata poslije, stojeći na travnjaku Bellamy Halla i gledajući u zamračen prozor Patienceine spavaće sobe, još se jedanput podsjetio na sve svoje zaključke. Bio je jedan sat poslije ponoći i kuća je stajala u tami. Duggan je odlučio spavati u štalama, ali Vaneu ništa slično nije padalo na pamet. No sada je provjerio sva vrata na zdanju i sva su bila zaključana. Nije mogao ući nikako drugačije nego lupanjem na glavna vrata, a to ne bi probudilo samo Mastersa nego i cijelo kućanstvo. Turobno je mjerkao Patiencein prozor na trećem katu zdanja te prastari bršljan koji je rastao baš uza nj. Na kraju krajeva, ona je kriva što je on sada ovdje. Već mu je na pola puta ponestalo psovki kojima je pratio svoj nespretan uspon. Bio je prestar za takve vratolomije. Srećom, debela je središnja grana bršljana rasla tik uz Patiencein prozor i dok se približavao njegovu kamenom obodu, odjednom je shvatio da ne zna spava li Patience duboko ili ju je lako prenuti iz sna. Koliko snažno može kucati po staklenom oknu dok se drugom rukom drži za bršljan? I koliko glasno smije kucati a da pritom ne probudi Minnie ili Timms, čije se sobe nalaze nešto dalje u tom krilu? Na njegovo veliko olakšanje, nije morao čekati dugo na odgovore na svoja pitanja. Bio je nadomak obodu kada je iza stakla ugledao sivkastu sjenu. Sjena se u sljedećem trenutku izvila i rastegnula. Myst — shvatio je. Mačka je posezala za prozorskim zasunom. Začuo je grebanje, a zatim se prozor milostivo otvorio. Myst je glavom gurnula okno i zagledala se prema dolje. »Mijau!« Usrdno se pomolivši bogu svih mačaka, Vane se popeo na prozor. Širom ga otvarajući, prebacio je ruku preko daske i uspio prebaciti nogu. Ostalo je bilo lako. Siguran, na čvrstome podu, nagnuo se i pogladio Myst, češkajući je između ušiju. Nekoliko je trenutaka zadovoljno prela, a zatim visoko uzdignuta repa pojurila prema kaminu. Vane se uspravio i začuo komešanje iz golemog kreveta. Otresao je lišće i grančice s ramena i kaputa kada se iz sjene pojavila Patience. Kosa joj je poput valovita bakrenog vela ležala raspuštena preko ramena, a prstima je stezala šal koji je omotala oko spavaćice od finog batista.

Razrogačenih ga je očiju upitala: »Što radiš ovdje?« Vane je podigao obrve i odmjerio joj duge noge uz koje se priljubila tkanina spavaćice. Polako je podigao pogled i zagledao joj se u lice. »Došao sam prihvatiti tvoju ponudu.« Ako je i trenutka sumnjao u ono što je zaključio o njezinu jučerašnjem ponašanju, posvemašnja bi zbunjenost na njezinu licu sada to odagnala. »Aha. Ovaj...« trepnula je. »A koja ja to ponuda?« Zaključio je da mu je pametnije ne odgovarati na to pitanje. S ramena je zbacio ogrtač i odložio ga na sjedalo uz prozor, a potom je skinuo i kaput. Patience ga je promatrala sa sve većom nervozom. Pretvarao se da ne primjećuje. Prešao je prostoriju do kamina i stao razbuktavati vatru. Patience mu je za leđima lomila ruke, što još nikada u životu nije učinila i panično se pitala što sada. Zatim je shvatila da Vane dodaje još drva na vatru. Namrštila se: »Mislim da mi nije potrebna tako jaka vatra.« »Uskoro će ti biti drago da sam je pojačao.« Stvarno? Patience je zurila u Vaneova široka leđa i pokušavala ne obraćati pozornost na trzanje mišića pod platnom njegove košulje. Pokušavala je i ne razmišljati o onome na što je mislio kada je kazao da će joj jača vatra uskoro biti potrebna, ne razmišljati o onome što je planirao. No onda se sjetila njegova plašta i mršteći se pošla prema sjedalu kraj prozora, tiho se šuljajući hladnim stopalima po drvenom parketu. Rukom je prešla preko plašta — bio je vlažan. Pogledala je kroz prozor — s rijeke se uzdizala izmaglica. »Gdje si bio?« Je li opet tražio Sablast? »Do Bedforda i natrag.« »Do Bedforda?« Patience je u tom trenutku spazila otvoren prozor i naglo se okrenula, gledajući ravno u Vanea. »Kako si došao ovamo?« Kada se probudila i ugledala ga, stajao je na mjesečini i gledao dolje, prema Myst. Vane joj je dobacio jedan kratak pogled. »Kroz prozor«, kratko je odgovorio pa se okrenuo natrag prema vatri, a Patience se okrenula prema prozoru. »Kroz proz...?« Pogledala je van i prema dolje. »Bože sveti, pa mogao si poginuti!« »Ali nisam.« »Kako si ušao? Sigurna sam da sam zatvorila ovaj prozor.« »Myst ga je otvorila.« Patience se okrenula i zabuljila u mačku koja se udobno smjestila na svoj omiljeni položaj — omanji stolić s jedne strane kamina. Myst je gledala Vanea s mačjim odobravanjem — na kraju krajeva, upravo je on poticao sve jaču vatru. Poticao je, međutim, i krajnju zbunjenost. »Što se događa?« Patience je prišla kaminu baš u trenutku kada je Vane ustao. Okrenuo se i posegnuo za njom, ubrzavajući njezinih zadnjih nekoliko koraka do njegova naručja. Između njegovih prstiju i njezine gole kože sada je bio samo fini batist. Njegov ju je dodir zato gotovo opekao. Patience je panično udahnula i pogledala ga: »Što je...?«

Vane joj je prekrio usnice svojim i potpuno je privio k sebi. Usnice su joj se istoga trenutka razdvojile, iako je Patience u sebi opsovala. Njegov jezik, njegove ruke i njegove usnice počeli su plesti svoju čaroliju. Pokušala se pribrati, prisjetiti se nekog drugog osjećaja — šoka, nevjerice, ljutnje — bilo čega što bi joj omogućilo da se odmakne od... ovoga. Iz opojne snage njegova poljupca u njoj je odmah počela bujati žudnja. Znala je točno što se događa, znala točno kamo je sve to vodi. Nije se imala snage oduprijeti. Ne dok joj je tijelo i čitavo srce u potpunoj ekstazi. Kada nije uspjela prizvati ni dovoljno oholosti da bi mu se suprotstavila, jednostavno je odustala. Prepustila se i uzvratila mu poljubac. Gladno i pohotno. Zar je od njegova zadnjeg poljupca prošlo tako kratko? Zar ga je doista zadnji put poljubila prethodnog jutra? Ako je tomu tako, onda joj nema spasa. Ovisna je. Bespovratno ovisna. Obavila je ruke oko njegovih ramena, a prsti su sami pronašli put do njegove guste kose. S grudima koje su se divlje nadimale i osjetljivim bradavicama koje su se sirovo trljale o stamenu čvrstinu njegova prsnog koša, Patience se u jednom trenutku naglo odmaknula od njega, očajnički hvatajući zrak. Glasno je udahnula dok su njegove usnice klizile niz njezin vrat te se zadržale na mjestu gdje joj je žila kucavica divlje vibrirala. Zadrhtala je i sklopila oči. »Zašto si došao ovamo?« Riječi su joj bile poput srebrne niti na mjesečini. Njegov je pak odgovor došao iz dubine najdubljih sjenki. »Ponudila si mi da ćeš mi biti ljubavnica, sjećaš se?« Dogodilo se ono čega se pribojavala — nije je još bio spreman pustiti na miru. Još mu nije bilo dosta. Čvrsto sklopljenih očiju, Patience je znala da bi se trebala boriti protiv njegovih nasrtaja, ali nije mogla. Razdragano joj je srce pjevalo. »Zašto si išao u Bedford?« Je li onamo otišao tražeći kakve informacije ili zato što... »Zato što sam izgubio živce. Onda sam se pribrao i vratio se.« Bilo joj je neizmjerno drago što je prezauzet ljubljenjem njezina vrata pa ne primjećuje da su joj se usnice iskrivile u blažen osmijeh. Njegove su riječi potvrdile njezinu procjenu njegove naravi i njegovih reakcija. Bio je doista povrijeđen i ljut, dovoljno gnjevan da je napusti. Bila bi veoma razočarana da nakon onoga što mu je izgovorila u stakleniku nije izgubio živce. A što se tiče žudnje koja ga je vratila k njoj — te strasti i želje čiji je užareni protok po njegovim venama i sama osjećala — na tome je mogla biti samo zahvalna. Pogledali su se u oči. Oboje su teško i ubrzano disali, oboje potpuno usredotočeni jedno na drugo. Osjećajući dodir hladnijeg zraka pod vratom, Patience je pogledala prema dolje i vidjela kako joj Vaneovi prsti brzo i odlučno raskopčavaju gumbiće na spavaćici. Nekoliko je trenutaka promatrala prizor, svjesna da joj krv kipi i da među njima vibrira čak i sam zrak. Dok su mu prsti prolazili uz njezine grudi, drhtavo je udahnula i sklopila oči. »Ne želim biti tvoja kurva.«

Vane je čuo drhtaj u njezinu glasu. Bilo mu je žao što je onomad upotrijebio baš tu riječ, ali... Pogledao joj je u lice, a zatim bacio pogled prema dolje, na male, bijele gumbe koji su mu klizili među prstima, rastvarajući joj spavaćicu i otkrivajući njezino meko, sočno tijelo. »Zamolio sam te da mi budeš supruga, a ti si ponudila da ćeš mi biti ljubavnica. Ja te i dalje želim za suprugu.« Oči su joj se naglo otvorile i on ih je dočekao nepokolebljiva pogleda i izraza lica uokvirena strašću. »No ako te ne mogu imati kao suprugu, imat ću te kao ljubavnicu.« Ako treba, i zauvijek. Spavaćica joj je bila otvorena do struka. Zavukao je ruku u njezinu unutrašnjost, posjednički je obavijajući oko Patienceinih bokova, prstima zaranjajući u meku put dok ju je privlačio k sebi. Zatim ju je poljubio, zaposjeo joj usnice, utonuo joj u usta i nakon nekoliko trenutaka osjetio je kako joj kroz tijelo prolazi drhtaj kojim mu se predala. Njezini su mu prsti bili na vratu, pa u kosi, usnice su joj bile meke, podatne, slatke i žudjele su mu udovoljiti. Uživao je u njima, blagovao njihovu slast, grijao se toplinom koju je tako velikodušno nudila. Privila se uz njega, a on joj je u spavaćici spustio ruke na meku izbočinu stražnjice. Donji joj je dio spavaćice još bio svezan i obuzdavao mu je dohvat. Povukao je ruku i prekinuo poljubac. Patience je zbunjeno trepnula. Primio ju je za ruku i odveo je nekoliko koraka dalje, do stolca. Sjeo je, a zatim je primio za drugu ruku te je privukao tako da mu stane između koljena. Promatrala ga je isprekidana daha, a on joj je raskopčao ostatak spavaćice. Polako, gotovo bogobojazno, Vane je rukama do kraja razmaknuo tkaninu, odmičući je unatrag s njezinih golih ramena pa stegnutih prsa i napeta međunožja promotrio svoj plijen. Tijelo joj je na mjesečini blistalo poput bjelokosti, grudi joj se ponosno nadimale pod vršcima od ružičastih pupoljaka. Pod uzanim strukom izvijali su se svileni bokovi i blago zaobljen trbuščić nad finim busenom brončanih uvojaka među bedrima. Duga, vitka bedra već su ga jednom stegnula u sebe. Drhtavo uzdišući, Vane je posegnuo za njom. Gorućim je dlanovima prešao preko njezinih leđa i snažno je povukao, prizivajući Patience iz transa u kojemu je bila do tog trenutka. Glasno uvlačeći zrak, dopustila mu je da je pribije uza se — morala se uhvatiti za njegova ramena da ne bi posrnula. Pogledao je prema gore i u očima joj jasno prepoznao poziv. Spustila je glavu i poljubila ga, čeznutljivo, otvoreno, dajući mu sve što je imala. Bila je njegova i to je znala. Nije bilo razloga da mu ne udovolji, nije bilo razloga da ne udovolji sebi. Nije bilo razloga da svojem tijelu ne dopusti da mu kaže ono što mu ona nikada ne bi rekla riječima. Nakon dugog, razvučenog i predivnog poljupca njegove su se usnice spustile na Patiencein vrat, još jače rasplamsavajući krv koja joj je ključala pod kožom. Zabacila je glavu da bi mu otvorila pristup, zadirući prstima u njegova ramena. Njegovi su se stegnuli oko njezina struka dok je usnicama prelazio niže, na uzbibane brežuljke njezinih grudi. Duboko je udahnula i zadovoljno promrmljala kada se usnicama još jače zabio u njezinu put. Zadovoljno mrmljanje preraslo je u glasan uzdah kada joj je zubima blago prešao

preko jedne ukrućene bradavice, a kada ju je usisao u usta, preplavio ju je osjećaj kao da joj se sve kosti tope. Jedan je dlan povukla s njegova ramena na potiljak, a zatim još više, grčevito mu stežući glavu dok joj je ljubio grudi, jezikom joj zadirkujući bradavice, umirujući ih jednoga trenutka, a već sljedećeg je dovodeći do gotovo neizdrživog vrhunca nabujalih čula. Disala je očajnički pohotno mnogo prije nego što se usnicama pomaknuo niže, istražujući nježne udubine njezina struka, naslađujući se osjetljivim brežuljkom njezina trbuha. Vruće joj je i snažne dlanove obavio oko bokova, držeći je poput potpornja, a zatim je zavukao jezik u njezin pupak. Više nije disala. Sada se tek siktanjem borila za zrak. Dok je ponirao jezikom, njišući je u poznatom ritmu, zaljuljala se i kroz uzdah ga zazvala imenom. Nije se odazvao. Samo je poljupcima pošao još niže, niz drhteću površinu njezina trbuha. I u meke kovrče pod njim. »Vane!« Njezino zaprepašteno zazivanje ni taj put nije naišlo ni na kakav odaziv. Nije ni zvučalo osobito uvjerljivo. Čim joj je prešlo preko usana, već se izvila na vrhove prstiju, već je razmaknuta koljena, već je isturila bokove, nagonski se nudeći, nagonski tražeći još vrućih milovanja. I nije ga morala čekati. Uslijedio je poljubac toliko intiman da je jedva podnijela eksplozivan osjećaj. Nije prestajao. Nije bio okrutan, samo neumoljiv, nije bio silovit, samo uporan. A onda mu je iz usta kliznuo jezik i uvukao se među njezine usmine. U jednom predivnom, kristalno jasnom trenutku, Patience je pomislila da će umrijeti. Otišao je predaleko, i sada će pasti mrtva. Ubit će je to veličanstveno strujanje u svakom živcu, ubit će je to čisto zadovoljstvo koje joj topi svaku venu. Ubit će je, jer to je previše. Ako ne umre, izgubit će razum. Jezikom je lijeno prelazio preko njezine uzburkane puti i valovi zadovoljstva u njoj su postajali sve viši, stezanje mišića sve jače, osjećaji u njoj plamtjeli su i svijali se u vatrene vrtloge, ponirali su u dubinu, topili joj udove da bi se zatim uzdizali, pustošeći je iznutra poput sladostrasne oluje. Nije umrla i nije se srušila na pod u bespomoćnom drhtaju. Stegnula ga je uza se i prestala se pretvarati da postoji bilo što drugo osim jedne, jedine istine. Njegova je, bit će njegova i bit će štogod on poželi. Dlanova punih njezinih oblina, držao ju je i podržavao dok se sladio njenim sokovima, dok ju je istraživao jezikom, dok ju je izazivao i zadirkivao do jecaja. Jecala je od pohote, stenjala od žudnje. Bio je gladan — dala mu je da na njoj blaguje. Bio je žedan — napojila ga je. Davala mu je sve što je tražio, čak i kada to nije tražio riječima i kada ju je vodio samo nagon. Uzeo je sve što je nudila i bez ustezanja otvarao svaka sljedeća vrata, prisvajajući sve kao svoje neopozivo pravo. Bila je njegova, nedvojbeno njegova, obavijena vrtoglavim svijetom blještavih osjećaja, sladostrasnih spoznaja, u svijetu prisnosti koja ti zauvijek uzima dušu. Prstiju isprepletenih s njegovom kosom, sklopljenih očiju i s veličanstvenom eksplozijom zlatne izmaglice među bedrima, Patience je zadrhtala i predala se

nadirućoj toplini, nadolazećem vrhuncu. Uz još jedan nježan dodir jezikom, uživajući u njezinu opojno gorkom okusu, u neopisivo erotičnoj aromi koja mu je tonula do same koštane srži, Vane se odmaknuo. Samo je zbog njegove snažne ruke pod stražnjicom i grčevitog stiska prstiju u njegovoj kosi ostala uspravna. Pogledom joj prelazeći preko zajapurena lica, otkopčao je dva gumba na hlačama. Već je bila u vrtlogu zadovoljstva, svaki joj je živac od glave do pete vrištao od slasti, ali on joj je htio pružiti još više. Trebalo mu je nekoliko trenutaka da se pripremi, a zatim joj je razdvojio bedra te joj povukao koljena na stolac, svako s jedne strane njegova krila. Stolac je bio star, nizak, dubok i neudoban, ali bio je kao stvoren za ovo. Sneno je pratila njegove neizrečene upute, očito nesigurna, ali željna učenja. Znao je da joj je tijelo spremno — vapilo je za tim da ga ispuni. Kada je bedrima prešla preko njegovih bokova, zgrabio ju je i povukao prema sebi, a zatim prema dolje. Utonuo je u nju i oči su joj se sklopile, kapci joj pali dok je izdisala u dugom, tihom uzdahu. Tijelo joj se izvilo, primilo ga u svoju mekoću, a zatim se pomakla, utiskujući ga još dublje, nabijajući se do kraja. U jednom djeliću trenutka, i on je pomislio da će izgubiti razum. Ili barem kontrolu. Nije je izgubio, ali bila je to teška bitka koju je trebao izboriti sa svojim demonima, demonima koji su navaljivali i htjeli je zaposjesti, demonima koji su je htjeli sasvim opustošiti. Odagnao ih je, zadržao ih na udaljenosti i posvetio se tome da joj pruži sve što može. Podigao ju je pa je spustio, i ona je brzo uhvatila ritam, shvaćajući da se može pomicati i sama. Popustio je stisak na njezinim bokovima, dopustio joj da uživa u osjećaju da ima kontrolu nad ritmom, iako je nikada nije do kraja pustio, iako je brojao svaki pokret, odmjeravao dubinu svakog prodiranja. Bilo im je čarobno, bezvremeno, neobuzdano. Koristeći sva svoja iskustva, svu svoju vještinu, stvorio joj je puteni krajolik sazdan od njezinih žudnji i sve što je osjećala, sve što je proživljavala bio je dio veličanstvene cjeline. Svoje je potrebe pritom obuzdavao, gušio zahtjeve svojih demona, dopuštajući im samo da osjete ono što je on osjećao dok je krut, nabrekao, razdragan od strasti i pijan od njezina opojnog okusa, uranjao u njezinu vrelinu i strastven zagrljaj. Dao joj je to — čistu osjetilnu radost, neopisivo zadovoljstvo; pod njegovim je jedva primjetnim vodstvom uzdisala, njihala se i dahtala dok ju je ispunjavao, dok ju je uzdizao do nebesa, dok ju je zadovoljavao do besvijesti. Dao joj je sve to — i dao joj je još mnogo više. Dao joj je sebe. Tek kada se počela uspinjati na posljednju stubu, kada je zakročila u posljednji korak do raja, tek je tada popustio uzde i pošao za njom. Učinio je sve da bi je u strasti vezao uza se i na kraju, dok su dahtali i grabili jedno drugo, dok je nebeska ljepota strujala u njima i među njima, opustio se i zajedno se s njom i čitavim svojim bićem utopio u veličanstvenoj slasti koju je namjeravao zadržati za cijeli život.

ilo je ono sablasno doba pred zoru kada je Vanea probudilo duboko, pravilno vibriranje. Žmirnuo je i otvorio oči, napinjući se da pod slabim svjetlom razabere oblike i tek nakon gotovo čitave minute uspio je shvatiti da vibracije dolaze s njegovih prsiju, gdje ga je blago pritiskalo nešto toplo i mekano. Myst mu je sjedila točno ispod prsiju i zurila u njega netremice svojim plavim očima. Prela je dovoljno glasno da probudi i mrtve. Toplina koja mu je dolazila s boka podsjetila ga je na još jedno meko tijelo u krevetu, ovaj put ljudsko, žensko, puteno. Bacio je pogled u stranu. Patience je očito bila naviknuta na Myst i njezino predenje jer se nije ni pomakla. Nije se mogao suzdržati od nestašnog smiješka. I neka spava. Unatoč svim usponima i padovima jučerašnjeg dana, mislima su mu gospodarili usponi, posebice onaj zadnji. Povratak u Bellamy Hall i strastvena ljubavna noć s Patience bili su pravi potez. Majstorski, ali ne silovit. Da je bio silovitiji, ukopala bi se u svojem položaju i oduprla mu se. Nikada ne bi saznao što je to priječi u udaji za njega. Ovako se mogao utopiti u čulima, udovoljiti nekim od svojih demonskih žudnji te je uplesti u mrežu koja je, štogod ona o tome mislila, jednako snažna kao i mreža u koju je ona uplela njega, iako toga očito nije bila svjesna. I dok bude vezao čvor za čvorom u toj mreži koja će je vezati uz njega, nježno će, pažljivo i postupno steći njezino povjerenje. Na kraju će mu sve reći. Tada će se samo morati izboriti s nemani koja ju je držala podalje od njega i odvesti je sa sobom. Samo to. Vaneov se smiješak malo iskrivio i bio je na korak od toga da postane ciničan smijeh. Myst se nije svidjelo to što mu se od prigušena smijeha drmaju prsa pa mu je zabila kandže u kožu i time ga prekinula. Namrštio joj se, ali nije je otjerao. I sam se osjećao veoma udobno. Ležao je u toplom krevetu uz damu koju je htio oženiti. U tom se trenutku nije mogao sjetiti ničega drugoga što bi poželio i zato je osjećaj ispunjenosti bio još snažniji. Sinoć je dobio nedvojbenu potvrdu da ga Patience voli. Možda toga sama nije bila svjesna — a možda i jest, pa nije htjela priznati, čak ni samoj sebi. Nije znao u čemu je točno problem, ali znao je istinu. Dama poput nje ne bi se mogla tako predati, tako ga primiti u svoje tijelo i voljeti ga onako kako ga je ona voljela sinoć, a da pritom ne gaji duboke, vrlo ozbiljne osjećaje. Da bi se žena predala tako kako mu se predala Patience, nije bila dovoljna

znatiželja, nije bila dovoljna pohota, nije bilo dovoljno čak ni povjerenje. Takvo se nesebično davanje rađalo samo iz ljubavi. Ni iz čega drugog. Bio je s previše žena da ne bi znao razliku, da je ne bi osjetio i da je ne bi znao cijeniti. Nije znao koliko je Patience svega toga svjesna, ali što dulje budu u nekakvoj vezi, to će se više navikavati na to. A on je upravo to htio. Vragolasto se nasmiješio Myst. Ona je zijevnula i istegnula kandže. Vane je na to blago zasiktao pa je mačka ustala, protegnula se i kraljevskim korakom sišla s njega te se preselila na podnožje kreveta. Ondje je zastala, okrenula se i pogledala ga. Vane ju je pogledao ispod namrštenih obrva, a mačkine su mu kretnje suptilno postavile pitanje: »A što sada?« Tijelo mu je na to pitanje reagiralo nagonski, s vrlo predvidljivim prijedlogom o kojemu je na trenutak razmislio, ali ga zatim odbacio. Patience je, barem što se njega tiče, od ovoga trenutka nadalje njegova. A ako je njegova, mora se brinuti o njoj, mora je štititi. Zaštita u ovom trenutku znači i diskreciju. Ne bi bilo pametno da u sobu uđe kakva služavka te ih zatekne isprepletenih udova. S grimasom na licu, okrenuo se na bok. Patience je utonula u krevet, ni trenutka se ne budeći. Pogledao ju je, diveći se njezinoj ljepoti, udišući njezinu toplinu te podigao ruku ne bi li joj s lica odmaknuo pramen kose, ali onda se zaustavio u pola pokreta. Dotakne li je, mogla bi se probuditi, a on onda možda ne bi mogao otići. Prigušio je uzdah, a zatim polako, vrlo tiho ustao iz njezina kreveta. Prije nego što se spustio u prizemlje na doručak, Vane je svratio do Minnienih odaja. Iznenađenje što ga vidi ocrtavalo joj se na čitavom licu, a u očima joj je vidio bezbrojna pitanja, no prije nego što mu ih je dospjela postaviti, nonšalantno je rekao: »Na pola sam puta shvatio da je moj sastanak u Londonu mnogo manje važan negoli moje obveze ovdje, pa sam se vratio.« Minnie je široko rastvorila svoje stare oči. »Zbilja?« »Zbilja.« Vidio je kako Minnie dobacuje Timms jedan znakovit pogled — Timms je očito bila obaviještena o njegovu odlasku iz dvorca — a znajući iz iskustva koliko bi ga mogle namučiti svojim zapitkivanjima, brzo im se poklonio i rekao: »Pustit ću vas onda da doručkujete, a i ja ću potražiti nešto za jelo.« Uspio je izaći iz Minnienih odaja prije nego što su se oporavile i počele ga zadirkivati. U salon za doručak ušao je uz uobičajene pozdrave. Za stolom su bila sva gospoda iz kućanstva, ali Patience nije bilo. Suzbijajući samozadovoljan osmijeh, Vane se poslužio i s punim tanjurom sjeo za stol. Ozarenost koja ga je obasjavala od ranih jutarnjih sati još nije jenjala pa je na Edmondove priče o varijacijama zadnjeg prizora iz drame odgovarao s blagim smiješkom i sasvim ozbiljnim prijedlozima, zbog čega je Edmond ubrzo otišao,

nestrpljiv da se uz novu svježinu ponovno sastane s muzom. Vane se potom okrenuo Gerrardu, koji mu se zadovoljno nasmiješio. »Danas ću započeti novu skicu«, rekao je. »Ima jedan kut gledanja na ruševine iz kojega se vide ostaci opatove lože — oduvijek sam to htio nacrtati. Svjetlo je, doduše, u tom dijelu gotovo uvijek slabo, ali mislim da bi jutros moglo biti zadovoljavajuće.« Potom je iskapio ostatak kave iz šalice. »Trebao bih to obaviti do ručka. Jeste li za odlazak na jahanje popodne?« »Kako da ne«, Vane mu je uzvratio smiješkom. »Ne bi trebao provoditi cijele dane škiljeći u kamenje.« »To mu ja stalno govorim«, uzdahnuo je General dok je odlazio iz salona. Gerrard je ustao sa stolca i pošao za Generalom, a Vane je ostao gledati u Edgarov blagi profil. »Kojeg Bellamyja trenutačno istražujete?« upitao je Vane. Whitticombe je prezrivo frknuo, odgurnuo tanjur u stranu i ustao. Vane se još zadovoljnije nasmiješio i podigao obrve prema Edgaru, ohrabrujući ga da mu odgovori. Edgar je oprezno pogledao Whitticombea i tek kada je njegov rival prošao kroz vrata, okrenuo se natrag prema Vaneu. »Trenutačno«, rekao je, »Istražujem zadnjega biskupa. Bio je član obitelji, znate.« »Zar doista?« Henry je podigao pogled i prozborio: »Zanima me, je li ovo mjesto — pritom mislim na opatiju — bilo doista onoliko važno kao što to Colby tvrdi?« »Ha, gledajte...« Edgar im je zatim riječima jasno oslikao Opatiju Coldchurch kakva je bila nekoliko godina prije službenog raspuštanja, a izlaganje mu je bilo tako osvježavajuće kratko i jasno da su i Vane i Henry bili iskreno zadivljeni. »A sada bih se trebao vratiti svemu tome«, rekao je Edgar i sa smiješkom otišao iz prostorije. Ostali su, dakle, još samo Vane i Henry. Do trenutka kada je u salon ušla Patience, sva užurbana i uz šuškanje suknje, Vaneovo se dobro raspoloženje bilo protegnulo čak i na to da je pristao na biljarski revanš koji je Henry tako dugo predlagao. Radostan poput djeteta, Henry je ustao i nasmiješio se Patience. »A sada bih trebao do mame.« Kimnuo je Vaneu i otišao. Sav očaran i smekšan dobrim raspoloženjem te njegovim neočekivanim posljedicama, Vane se naslonio u stolcu, nakosivši ga tako da je mogao neometano promatrati Patience dok je uzimala hranu s pladnjeva te potom prilazila stolu. Sjela je na svoje uobičajeno mjesto, što znači da je između njezina i Vaneova stolca stajalo tek ispražnjeno Gerrardovo mjesto. Uz kratak smiješak i upozoravajući pogled, posvetila se doručku — prilično velikoj hrpici koju je natovarila na tanjur. Vane ju je odmjerio, a zatim je pogledao u oči i rekao: »Nešto vas je očito oraspoložilo jer vam se tek očito popravlja.« Naglo zastajući u pola pokreta, s vilicom u zraku, Patience se zagledala u svoj tanjur. Zatim je slegnula ramenima, pojela ono što joj je bilo na vilici i mirno ga

pogledala. »Kao da se sjećam da mi je sinoć bilo prevruće.« Podigla je obrve pa još jedanput pogledala tanjur. »Kao da sam imala temperaturu. Nadam se da nije zarazno.« Zagrabila je još jednu punu vilicu i iskosa mu dobacila pogled. »Jeste li vi mirno proveli noć?« Masters i njegova ekipa stajali su nedaleko od njih, čekajući da raspreme stol, i do njih je dopirala svaka njihova riječ. »Zapravo i nisam«, odgovorio je Vane, susrećući Patiencein pogled. Zbog prisjećanja na proteklu noć morao se promeškoljiti u stolcu. »Ono što je vas mučilo, mučilo je i mene. Bojim se da ta boljetica ne prolazi tako brzo.« »To čovjeka može baš... smesti«, uspjela je izustiti Patience. »Doista je tako«, odvratio je Vane, sve više zainteresiran za razgovor. »Na neke sam se trenutke osjećao kao da me zarobila neka vlažna toplina.« Patienceinim se obrazima razlilo crvenilo. Vane je znao da se širi sve do vrhova njezinih bradavica. »Zanimljivo«, uzvratila je, podigla šalicu i otpila. »Ja sam se pak osjećala kao da ću eksplodirati iznutra.« Vane se ukočio. Jedva se izborio s potrebom da se opet promeškolji u stolcu i oda se. Spuštajući šalicu, Patience je odgurnula tanjur u stranu. »Srećom, ta je neugodnost do jutra nestala.« Ustali su i Patience je odšetala do vrata. Vane je pošao za njom. »Možda«, promrmljao je dok su izlazili u hodnik, glasa duboka i tiha, tako da ga je samo ona mogla čuti. »No bojim se da će vas i večeras zaposjesti ista boljka.« Dobacila mu je napola umoran, napola šokiran pogled, a on se široko nasmiješio. »Tko zna!« rekao je. »Možda vas nešto još više zagrije.« Na nekoliko mu se trenutaka učinilo da ju je... zaintrigirao, no onda joj se povratila uznosita otmjenost. Ravnodušno je nagnula glavu u stranu. »Nemojte zamjeriti«, rekla je, »ali moram ići vježbati ljestvice.« Zastajući na podnožju stuba, Vane ju je promatrao dok je odlazila niz hodnik. Promatrao je kako joj se bokovi, kao i uvijek, slobodno njišu i nije uspijevao suzbiti vučji osmijeh. Pomislio je na to da pođe za njom te je pokuša omesti u vježbanju ljestvica, ali onda se niz stube spustio jedan sluga. »Gospodine Cynster«, obratio mu se, »Njezino vas Gospodstvo zove. Hitno je, kaže. U svojem je salonu.« Vane je odmah odbacio vučju kožu, kratko kimnuo slugi i pošao uz stube, grabeći po dvije odjednom. Kada se popeo na kat, pohitao je prema Minnienim odajama. Čim je otvorio vrata, vidio je da sluga nije lagao. Minnie je sjedila sklupčana na stolcu, obavijena bezbrojnim šalovima, i izgledala je poput bolesne sove. Niz lice su joj se slijevale suze. Zatvarajući vrata, Vane joj je brzo priskočio i kleknuo na jedno koljeno uz njezin stolac. Primio ju je za ruku. »Što se dogodilo?« Minniene su oči plivale u suzama. »Moji biseri«, prošaptala je drhtavoga glasa.

»Nestali su.« Vane je bacio pogled prema Timms, koja je zaštitnički bdjela nad Minnie. Smrknuta je lica kimnula glavom. »Nosila ih je sinoć, kao i obično, i poslije sam ih osobno stavila na komodu nakon što smo je Ada i ja spremile u krevet.« Posegnula je rukom unatrag i sa stolića pokraj kojeg je stajala dohvatila omanju kutijicu presvučenu brokatom. »Uvijek su stajali ovdje, nismo ih zaključavali jer ih je Min nosila svake večeri pa nije bilo potrebe. A i kako nam se činilo da se lopovu sviđaju kičaste i bliješteće stvari, biseri su naizgled bili izvan njegova područja interesa.« Dvije dugačke ogrlice s nanizanim biserima i iste takve naušnice. Vane se vrlo dobro sjećao da ih je Minnie stalno nosila otkad ju je poznavao. »Humphrey mi ih je dao kao vjenčani poklon«, uplakano je šmrknula Minnie. »Od svih stvari koje mi je ikada poklonio, ta je bila najosobnija.« Vane je progutao kletvu koja mu se popela navrh jezika i ušutkao navalu gnjeva. Kakav li to gad prebiva u Minnienu kućanstvu? I ovako joj uzvraća gostoprimstvo? Suosjećajno joj je stisnuo ruku. »Ako su sinoć bili ovdje, kada su nestali?« »Po svoj prilici jutros, kada smo otišle na jutarnju šetnju. Inače je stalno netko bio u sobi.« Timms je izgledala dovoljno ljutito da joj s usnica pobjegne psovka. »Obično ujutro odemo u kratku šetnju po zagrađenom vrtu ako je vrijeme dovoljno dobro. U zadnje vrijeme idemo čim se podigne magla. Ada posprema po sobi dok nas nema, ali uvijek završi i ode prije nego što se vratimo.« »Danas«, Minnie je morala progutati knedlu prije nego što je nastavila, »čim smo ušle kroz vrata, vidjela sam da kutijica nije na uobičajenom mjestu. Ada uvijek sve vrati na svoje mjesto, ali danas je kutijica bila nakošena.« »I bila je prazna«, Timms je stegnula čeljust. »Lopov je ovaj put zbilja otišao predaleko.« »Pa doista jest.« Vane je smrknuto ustao, stisnuo Minnienu ruku i zatim je pustio. »Vratit ćemo ti bisere, kunem se vlastitom čašću. A ti se u međuvremenu pokušaj previše ne uzrujavati.« Pogledao je Timms. »Zašto ne biste otišle malo do glazbene sobe? Možete zamoliti Patience da vam malo svira dok ja pokrenem neke stvari.« Timms je kimnula glavom. »Izvrsna zamisao.« Minnie se namrštila. »Ali Patience u ovo doba vježba sviranje. Ne bih joj htjela smetati.« »Mislim da ti Patience ne bi oprostila kada joj u ovakvim okolnostima ne bi došla u vrijeme vježbe«, rekao je Vane, pomažući Minnie da ustane i razmjenjujući pogled s Timms nad njezinom glavom. »I ona ti sigurno želi pomoći pa ne bi htjela da je izostaviš.« Otprativši Minnie i Timms do glazbene sobe i ostavljajući svoju krsnu kumu u vještim Patienceinim rukama, Vane se sastao s Mastersom, gospođom Henderson, Adom i Grishamom, višim pripadnicima Minniene posluge. Njihovo zaprepaštenje i trenutačan gnjev prema osobi koja se drznula tako povrijediti njihovu dragu gazdaricu bili su gotovo opipljivi u zraku. Uvjerivši ih da nitko od njih nije osumnjičen i poslušavši uvjeravanja da su svi trenutačni članovi osoblja krajnje pouzdani, Vane je naredio zaključavanje štala.

»Krađa se tek odvila«, pogledao je Grishama. »Je li itko zatražio konja ili kola?« »Nije, gospodine«, Grisham je odmahnuo glavom. »Ali ovi koji sada borave u kući i inače malo idu uokolo.« »To bi nam trebalo olakšati zadatak. Ako bilo tko zatraži prijevoz — ili čak samo pošalje konjušara po nešto — zadržite ih i odmah mi to javite.« »U redu, gospodine«, smrknuto je odvratio Grisham. »Bez brige, učinit ću upravo tako.« »A što se kućanstva tiče...« Vane se okrenuo i pogledao Mastersa, gospođu Henderson i Adu, »Mislim da možemo obavijestiti osoblje. I ono koje radi u vrtu također. Svima bi trebalo naložiti da drže oči širom otvorene i želim da mi se dojavi apsolutno sve što bilo tko bude smatrao neobičnim. Pritom mislim na svaku sitnicu, bez obzira koliko beznačajna bila.« Preko lica gospođe Henderson prešao je neobičan izraz pa je Vane podigao obrve. »Je li već netko prijavio nešto neobično?« »Pomalo neobično«, slegnula je ramenima. »Iako ne znam ima li kakvog značenja za ovo. S biserima sigurno nema.« »Pa ipak...« Vane joj je dao znak da nastavi. »Spremačice stalno prijavljuju da ostavlja gadne ogrebotine po podu.« »Što ostavlja gadne ogrebotine?« namrštio se Vane. »Pijesak!« glasno je uzdahnula gospođa Henderson. »Uopće nam nije jasno odakle dolazi, ali stalno ga metemo u sobi gospođice Colby. Nema ga puno, ali je tamo svaki dan. Uglavnom je razasut oko saga pred kaminom.« Nabrala je nos. »Ima toga groznog limenog slona — jeziva stvar, ali rekla je jednoj od služavki da joj je to uspomena na pokojnog oca, koji je, izgleda, bio misionar u Indiji. Pijesak je obično u blizini slona, ali izgleda da nije iz slona. Spremačice su ga dobro obrisale i oprašile te pritom pregledale, ali izgleda da je savršeno čist. Pa opet — svaki dan tamo pronađu nešto pijeska.« Vane je visoko podigao obrve, zamišljajući Alice Colby kako se usred noći iskrada iz kuće da bi negdje zakopala ukradene predmete. »Možda donosi pijesak izvana.« Gospođa Henderson je odmahnula glavom tako snažno da joj je podbradak zadrhtao. »Ne, ne. To je morski pijesak. Trebala sam vam odmah reći. Zbog toga je sve to i tako čudno. Fini, srebrno-bijeli pijesak, zrnat. A gdje bi čovjek u okolici pronašao takav pijesak?« Vane se namrštio, a slike koje je dotad zamišljao izblijedjele su mu iz misli. Pogledao je gospođu Henderson. »Slažem se s vama da je to s pijeskom čudno, ali isto ne znam što bi to trebalo značiti. No svakako, upravo to je vrsta neobičnog događaja koji bih htio da mi dojavite. Bez obzira je li očigledno povezan s lopovom ili nije.« »Naravno, gospodine«, uspravio se Masters. »Odmah ćemo reći osoblju. Možete se pouzdati u nas.« Na koga bi se drugog, uostalom, uopće mogao osloniti? Pitanje ga je mučilo čitavim putem od odaja gospođe Henderson pa do prednjeg

predvorja. Prema njegovoj procjeni, Patience, Minnie, Timms i Gerrard oduvijek su bili izvan svake sumnje. I Patience i Gerrard imali su u sebi nešto otvoreno i iskreno što ga je podsjećalo na Minnie pa je duboko u duši znao da ni oni ni Timms nisu umiješani u krađe. No tu su bili ostali — a u njih nije bio toliko siguran. Prvo se zaustavio u knjižnici. Vrata su se nečujno otvorila, a za njima se ukazala duga prostorija od poda do stropa obložena policama za knjige. Dugi su prozori stajali na kraju police i kroz njih se izlazilo na terasu. Jedan je prozor bio otvoren i kroz njega je u prostoriju dopirao blagi povjetarac ugrijan jesenjim suncem. Na drugome kraju prostorije stajala su dva radna stola okrenuta jedan prema drugome. Veći, impozantniji stol bio je natrpan knjigama, a prostor na kojemu nije bilo knjiga prekrivali su listovi papira od kojih su neki bili zgužvani u lopte. Na dobro podstavljenom stolcu uz stol nije sjedio nitko. S druge strane, na drugome stolu nije bilo gotovo ničega — tek jedna knjiga, svezak kožnih korica s izrezbarenim bridovima stranica, trenutačno otvorena i u Edgarovim rukama. Sjedio je za stolom pognute glave i blago namršten, ne dajući nikakve naznake da je primijetio Vaneov ulazak. Vane se uputio niz debeli sag. Već je gotovo bio prošao pokraj naslonjača uz kamin, okrenutog leđima prema ulazu, kada je shvatio da i u njemu netko sjedi. Zastao je. Udobno zavaljena u duboki naslonjač, Edith Swithins užurbano je kukičala. Pogleda prikovana uz niti, ni ona nije davala znakove da je primijetila Vanea. Vane je sumnjao da je malo nagluha, ali to skriva čitanjem s usana. Koračajući nešto glasnije, prišao joj je bliže, ali primijetila ga je tek kada joj se sasvim približio. Trgnula se i pogledala prema gore. Vane joj se prijateljski nasmiješio. »Ispričavam se na prekidu. Često jutra provodite ovdje?« Prepoznajući ga, Edith mu se blago nasmiješila. »Uglavnom sam prijepodne ovdje. Dolazim odmah nakon doručka i zauzimam mjesto prije nego što stignu gospoda. Tiho je i...« glavom je pokazala prema vatri »Toplo je.« Začuvši glasove, Edgar je podigao glavu, ali nakon jednog kratkovidnog pogleda, vratio se čitanju. Vane se nasmijao Edith. »Znate li gdje je Colby?« Edith je žmignula. »Whitticombe?« Osvrnula se i provirila iza ruba naslonjača. »O, Bože, pa zamislite! Mislila sam da je ovdje cijelo vrijeme.« Zatim se zavjerenički nasmiješila Vaneu. »Znate, sjedim ovdje i zato da ga ne moram gledati. On je vrlo...« napućila je usnice, »hladan čovjek, zar ne?« Odmahnula je glavom, a zatim protresla kukičana vlakna u rukama. »Nekom se gospodom jednostavno ne vrijedi baviti.« Vane se iskreno nasmiješio, a Edith se vratila kukičanju. Produžio je niz prostoriju. Edgar ga je pogledao čim mu se približio i naivno se nasmiješio. »Ni ja ne znam gdje je Whitticombe.« Sluh mu je očito bio vrlo dobar. Vane je zastao nad stolom. Skidajući naočale s nosa, Edgar ih je stao čistiti, gledajući usput na drugu stranu

prostorije, u stol svojega rivala. »Moram priznati da ni u najboljim okolnostima ne obraćam previše pozornosti na Whitticombea. I ja sam, baš kao i Edith, mislio da je ovdje, za svojim stolom.« Vraćajući naočale na nos, Edgar je pogledao Vanea kroz debela stakla. »Ali ja i ne vidim tako daleko, čak ni s naočalama.« Vane je podigao obrve. »I vi i Edith ste razvili svoje sisteme kako da se držite podalje od Whitticombea.« Edgar se nakesio. »Tražite li nešto iz knjižnice? Ako hoćete, mogu vam pomoći.« »Ne, ne«, vragolasto se nasmiješio Vane. »Samo lutam uokolo. Neću vam sada više smetati, samo se vratite poslu.« Rekavši to, vratio se odakle je došao i još se jednom osvrnuo na prostoriju s vrata. Edgar se vratio svojoj knjizi. Edith Swithins bila je nevidljiva u svojem naslonjaču. Bibliotekom je vladao mir. Izlazeći na hodnik, Vane se namrštio. Nije za to imao nikakvog logičkog temelja — i bio je to spreman priznati — no nagon mu je govorio da je lopov žensko. Edith Swithins uvijek je posvuda nosila svoju pozamašnu torbicu s pletivom i to mu je donekle bilo zanimljivo, no znao je da joj je ne može samo tako oduzeti i pretražiti. Osim toga, ako je bila u knjižnici i prije nego što je Whitticombe otišao iz salona za doručak, nije mu se činilo vjerojatnim da bi u kratkom razdoblju tijekom kojega je bila prazna uspjela opustošiti Minnienu sobu. Ne baš vjerojatno — ali svakako ne i nemoguće. Smjerajući prema bočnim vratima, Vane je razmišljao o još jednoj, još složenijoj mogućnosti. Minniein lopov — osoba koja je ukrala njezine bisere — možda i nije ista osoba kao i lopov koji je počinio prethodne krađe. Netko je možda u lopovusvraci vidio idealnu masku pod čijom će zaštitom izvesti mnogo ozbiljniji zločin. Dok se približavao bočnim vratima, Vaneovo se lice zgrčilo u nezadovoljnu grimasu. Nadao se da taj scenarij ipak nije nešto čega bi se dosjetio bilo koji trenutačni stanovnik Bellamy Halla osim njega. Odnosi u Minnienu kućanstvu već su ionako bili dovoljno zapetljani. Namjeravao je obići ruševine te ondje potražiti Edmonda, Gerrarda, Henryja i Generala jer su svi, prema Mastersovim riječima, još bili vani, no onda je začuo glasove iz stražnjega salona i zastao. »Ne razumijem zašto ne možemo opet otići do Northamptona«, glasno je negodovala Angela. »Ovdje je toliko dosadno.« »Stvarno bi, dušo, trebala biti zahvalnija«, umorno joj je odvratila gospođa Chadwick. »Minnie nas je i više nego ljubazno primila.« »Dobro, pa jesam, zahvalna sam.« Izgovorila je to tako da je zahvalnost zvučala poput neke bolesti. »Ali što mogu kada je toliko dosadno. Cijeli smo dan zatvoreni ovdje i nemamo što drugo činiti nego gledati staro kamenje.« Stojeći tiho u hodniku, Vane je mogao vrlo jasno zamisliti Angelino durenje. »I znaš što«, nastavila je djevojka, »Mislila sam da će biti zabavnije kada je došao gospodin Cynster. Ti si mi barem rekla da je razvratnik.« »Angela! Tebi je samo šesnaest godina. Gospodin Cynster ti je posve nedostižan.« »No, pa sada to znam! Za početak je tako star! I preozbiljan je. Mislila sam i da

bih se mogla sprijateljiti s Edmondom, ali ovih dana stalno mrmlja neke stihove. Uglavnom besmislene. A što se Gerrarda tiče...« Zadovoljan činjenicom da se više neće morati braniti od Angelinih djetinjih nasrtaja, Vane se vratio nekoliko koraka unatrag i popeo se na kat sporednim stubištem. Iz onoga što je čuo zaključio je da gospođa Chadwick drži Angelu blizu sebe, što je bez ikakve sumnje bila pametna odluka. Kako Angela više nije dolazila na doručak u salon, pretpostavljao je da to znači kako s majkom provodi čitavo jutro. Ni jedna ni druga nisu mu se činile kao dobri kandidati za ulogu lopova, bez obzira je li bila riječ o krađi Minnienih bisera ili svega ostalog. Ostajala mu je samo jedna ženska članica kućanstva za koju još nije znao što čini tijekom prijepodneva. Koračajući niz jedan od beskrajnih hodnika Bellamy Halla, Vane je shvatio da nema pojma kako dane provodi Alice Colby. One večeri kada je stigao, Alice mu je rekla da joj je soba jedan kat ispod Agathe Chadwick. Počeo je zato s jednog kraja krila i zakucao na sva vrata. Ako mu se nitko ne bi javio, otvorio bi vrata i pogledao. Većina je soba bila prazna, a pokućstvo prekriveno radi zaštite od prašine. Na pola puta niz krilo, međutim, kad se već bio spremao otvoriti još jedna vrata, netko mu je iz ruke s druge strane oteo kvaku i našao se ravno pred tamnim očima Alice Colby. Pred zlim crnim očima Alice Colby. »Što to radite, gospodine? Ometate bogobojaznu čeljad u molitvi? Nečuveno! Već je dovoljno loše to što ovaj mauzolej od kuće nema kapelice ili barem prostorije za molitvu, a sada još moram trpjeti prekide od ovakvih kao što ste vi!« Pustio ju je da dadne oduška svojoj ljutnji, za to vrijeme joj preko ramena pregledavajući sobu, svjestan da je po znatiželji ravan Patience. Zastori su bili čvrsto navučeni preko prozora, nije bilo vatre u kaminu, čak i ugaraka, i sobom je vladala opipljiva hladnoća, kao da nikada nije zagrijavana, nikada provjetrena. Ono pokućstva što je vidio bilo je obično i svrsishodno, bez ijednog ukrasnog predmeta kakvima je Bellamy Hall inače bio nakrcan. Činilo se kao da je Alice Colby zaposjela sobu i obilježila je svojim karakterom. Zadnja stvar koju je primijetio bilo je klecalo s izlizanim jastučićem i raskupusana Biblija otvorena na stalku te slon o kojemu je pričala gospođa Henderson. Potonji je stajao uz kamin, a metalni su mu bokovi svjetlucali na svjetlu koje je dopiralo s otvorenih vrata. »Baš me zanima što imate reći u svoju obranu. S kojim to važnim razlogom prekidate moje molitve?« Alice je prekrižila ruke preko žgoljavih prsiju i zagledala se u njega, crnih očiju poput bodeža. Vane ju je pogledao kamena izraza lica. »Ispričavam se što vas prekidam u molitvama, ali bilo je nužno. Minnieni su biseri ukradeni. Htio sam vas pitati jeste li čuli ili vidjeli išta neobično.« Alice je trepnula i izraz joj se lica uopće nije promijenio. »Nisam ništa čula i vidjela. Zar ste maloumni? Pa molila sam se!«

Izgovorivši to koraknula je unatrag i zatvorila vrata. Vane je zurio u daske koje su mu se zalupile pred nosom i jedva je suzdržao poriv da ih razvali. S njegovom se cynsterovskom naravi nikada nije bilo mudro poigravati, posebice ne u ovakvome trenutku, kada je već bio na rubu, kada je dahtao poput krvožedne životinje. Netko je povrijedio Minnie i to je jednom ne tako malenom dijelu njegova uma bilo isto kao da je povrijedio njega. Ratnik pod krinkom uglađena gospodina na to je morao reagirati. I to odgovarajućom žestinom. Duboko je uzdahnuo i okrenuo se od Aliceinih vrata. Nije imao nikakvog dokaza koji bi upućivao na to da bi mogla biti umiješana u krađe, ništa je nije inkriminiralo više nego bilo koga drugoga. Pošao je natrag prema bočnim vratima. Možda neće naići na krivca tek provjeravajući gdje se tko nalazi, ali to je zasad bilo jedino što je mogao učiniti. Utvrdio je lokaciju svih žena u kućanstvu i sada su mu preostajali još neki muškarci. Boreći se protiv svoje nagonske sumnje da je kradljiva svraka u Bellamy Hallu žena, Vane je razmotrio drugu zamisao — da je čitava priča tek običan prijestup, poput onoga u kojem su Edgar, Henry ili Edmond ostali bez novca pa su glupo učinili nezamislivo. No dok je prelazio travnjak, zaključio je da ni ta zamisao ne drži vodu. Minnieni su biseri, naime, vrijedili čitavo malo bogatstvo. Njihov je običan kradljivac, pod uvjetom da je bisere ukrala ista osoba kao i sve ostalo, upravo napravio korak više prema razbojstvu. U ruševinama, čini se, nije bilo nikoga. Stojeći na zidinama samostana, Vane je vidio Gerrardov štafelaj, postavljen na drugome kraju ruševina i okrenut prema opatovoj loži i s dijelom šume za leđima. Papir pričvršćen uz štafelaj blago se savijao na povjetarcu, a Gerrardova kutija s olovkama stajala je uz štafelaj te je iza nje stajao stolac. Sve je to vidio, ali Gerrardu nije bilo ni traga. Pretpostavivši da je uzeo stanku ne bi li protegnuo noge, Vane se okrenuo. Nije imalo nikakvog smisla ispitivati Gerrarda je li išta vidio. S doručka je otišao tek s jednim ciljem na pameti i nema sumnje da je od tada bio slijep za sve ostalo. Okrećući se natrag prema samostanu, Vane je u povjetarcu začuo mrmljanje. Edmonda je otkrio u središnjoj lađi, gdje je, sjedeći uz krstionicu, naglas smišljao stihove. Kada mu je objasnio situaciju, Edmond je trepnuo. »Nisam vidio nikoga, ali iskreno, nisam ni gledao. Pokraj mene je mogla proći čitava konjica i ja uopće ne bih primijetio.« Namrštio se i spustio pogled. Vane je pričekao, nadajući se bilo kakvoj, pa i najmanjoj pomoći. Edmond je podigao pogled i dalje smrknutih obrva. »Zbilja se ne mogu odlučiti treba li se ovaj prizor odigrati u lađi ili u samostanu. Što vi mislite?« Samo zahvaljujući nadljudskoj samokontroli, Vane mu nije rekao što misli. Nakon duge stanke odmahnuo je glavom i uputio se natrag prema kući. Upravo je obilazio prevrnuto kamenje kada je začuo kako ga netko doziva imenom. Okrećući se, spazio je Henryja i Generala kako izlaze iz šume. Dok su mu se približavali, upitao je: »Pretpostavljam da ste vas dvojica otišli zajedno u šetnju?«

»Ne, ne«, razuvjerio ga je Henry. »Slučajno sam naišao na Generala u šumi. Išao sam prečacem prema glavnoj cesti — jedna staza vodi kroz šumu.« Vane je to znao. Kimnuo je i pogledao Generala, koji je blago dahtao, oslanjajući se o štap. »Uvijek šećem po ovim brežuljcima«, rekao je »Dobra je to, živahna šetnja po neravnom tlu. To je dobro za srce, znate?« Generalove su se oči smirile na Vaneovu licu. »Ali zašto vas to zanima, je li? Znam da niste neki ljubitelj šetnji.« »Minnieni su biseri nestali. Htio sam vas pitati jeste li tijekom šetnji vidjeli nešto neobično ili nekoga tko se neobično ponaša.« »O, Bože dragi — Minnieni biseri!« Henry je izgledao zaprepašteno. »Sigurno se jako uzrujala.« Van je kimnuo, a General frknuo. »Nisam vidio nikoga sve dok nisam naišao na Henryja.« Time, primijetio je Vane, nije zapravo odgovorio na njegovo pitanje. Uhvatio je korak uz Generala dok mu je Henry s druge strane, u svojoj uobičajenoj brbljivoj maniri, ispunio šetnju do kuće beskorisnim izjavama. Zanemarujući Henryjeve brbljarije, Vane je još jedanput u mislima napravio inventuru članova kućanstva. Utvrdio je lokaciju svih osim Whitticombea, koji je bez sumnje sada već sjedio u knjižnici, naprežući se pred svojim dragocjenim knjigama. Odlučio je provjeriti, tek toliko da bude siguran. No u toj ga je namjeri spriječio gong za ručak. Masters ga je udario baš u trenutku kada su došli do prednjeg predvorja. General i Henry uputili su se prema blagovaonici, a Vane je malo zaostao. Vrata knjižnice otvorila su se za manje od minute i kroz njih je prvi izašao Whitticombe, nosa visoko uzdignuta u zrak i s aurom nadmoći kao plaštem koji ga neprekidno obavija. Za njim je Edgar pomagao Edith Swithins da sa svojom torbicom s pletivom sigurno stigne na ručak. Bezizražajnoga lica, Vane je pričekao da Edgar i Edith prođu pokraj njega, a zatim je pošao za njima.

innie se nije pojavila na ručku, a odsutne su bile i Patience i Timms. Nije se pojavio ni Gerrard, ali, prisjećajući se Patienceinih napomena o bratovoj sklonosti da zaboravi sve zbog potrage za savršenim prizorom, Vane nije razbijao glavu Gerrardom. Minnie je, međutim, bila sasvim druga priča. Vane je smrknuto pojeo tek nekoliko zalogaja, a zatim se uspeo uza stube. Mrzio je ženske suze. Uz njih se uvijek osjećao bespomoćno, a bespomoćnost nije bio osjećaj s kojim se njegov unutarnji ratnik dobro nosio. Kada je došao do Minniene sobe, Timms mu je otvorila vrata i odsutno ga pustila u prostoriju. Minnien su stolac povukli do prozora, preko širokih naslonjača za ruke položili pladanj s ručkom, a Patience ju je, sjedeći uz prozor, pokušavala nagovoriti da nešto pojede. Patience ga je pogledala kada im se približio i pogledi su im se nakratko sreli. Vane je zastao uz Minnie. Minnie ga je pogledala, i nada u njezinim očima umalo mu je slomila srce. Sagnuo se i ispričao joj sve što je do tog trenutka učinio, što je saznao, a malo i ono o čemu je razmišljao. Timms je kimala glavom, Minnie se pokušavala smiješiti i Vane ju je zagrlio. »Naći ćemo lopova, ništa se ti ne boj.« Patiencein pogled zaustavio se na njegovu licu. »A što je s Gerrardom?« Po njezinu je tonu znao što je doista htjela upitati. »Vani crta još od doručka — navodno postoji neki težak prizor koji silno želi nacrtati.« Neko ju je vrijeme gledao, a onda dodao: »Svi su ga vidjeli kad je otišao, ali nije se još vratio.« U očima joj je zabljesnulo olakšanje, a kratak smiješak uputila je krišom samo njemu. Potom se vratila zadatku hranjenja Minnie. »Hajde — morate održati snagu.« Uspjela ju je natjerati da pojede komadić piletine. »Doista«, nadovezala se Timms. »Čula si svoje kumče. Pronaći ćemo ti bisere. Nema nikakvog smisla da se u međuvremenu pretvoriš u sablast.« »Da, to vjerojatno nema smisla.« Igrajući se rubom jedne od vanjskih marama, Minnie je, sva zadivljena i krhka, dobacila pogled Vaneu. »Znaš, te sam bisere htjela ostaviti Patience. Oduvijek su joj bili namijenjeni.« »I jednog ću ih dana nositi, pa će me podsjetiti na sve ovo i koliko možete biti tvrdoglavi s hranom.« Patience joj je odlučno na vilici pogurnula komadić pastrnjaka. »Gori ste nego što je Gerrard ikada bio, a Bog zna da je bio grozan s hranom.«

Tiho se smijuljeći, Vane se sagnuo i poljubio Minnie u obraz. »Prestani se uzrujavati i učini kako ti se kaže. Pronaći ćemo bisere. Nije valjda da sumnjaš u mene. Ako sumnjaš, sigurno nešto pogrešno činim.« Zbog zadnje mu je rečenice uputila slabašan osmijeh. S olakšanjem što je postigao barem to, Vane im je svima uputio jedan samopouzdan osmijeh i otišao. Pošao je u potragu za Dugganom. Njegov je pobočnik bio vani i vježbao je sivce, a Vane je za to vrijeme u štalama čavrljao s Grishamom i konjušarima. Kada se Duggan vratio i kada su sivci zatvoreni u štale, Vane je odšetao van da bi pogledao mlado ždrijebe na polju te je poveo Duggana sa sobom. Prije nego što je unaprijeđen na položaj osobnog konjušara najstarijeg sina u kući, Duggan je bio mladi konjušar u službi njegova oca. Bio je iskusan i pouzdan sluga i Vane je imao potpuno povjerenje u njegove sposobnosti te u njegovo mišljenje o drugim slugama. Duggan je, osim toga, već mnogo puta posjetio Bellamy Hall, i u pratnji njegovih roditelja i u pratnji njega, Vanea. Vane ga je dobro poznavao. »S kim si se ovaj put spetljao?« upitao ga je kada su dovoljno odmakli od štala. Duggan se nakratko pravio nevješt, ali mu Vane ni trenutka nije povjerovao pa je na kraju priznao. »Lijepa mlada kućna pomoćnica, Ellen.« »Kućna pomoćnica? To bi moglo biti korisno.« Vane je zastao uz ogradu polja na kojemu se nalazilo ždrijebe i naslonio se na najgornju prečku. »Čuo si za zadnju krađu?« Duggan je kimnuo glavom. »Masters nam je svima rekao prije ručka — čak je pozvao i šumara s ekipom.« »A što ti misliš o slugama? Je li ti itko od njih imalo sumnjiv?« Duggan je na trenutak razmislio, a zatim polako, ali sigurno odmahnuo glavom. »Ne. Dobra je to družina. Nitko nije dugih prstiju, nitko nije živčan. Njezino je gospodstvo velikodušno i ljubazno, nitko joj od njih ne bi htio nauditi.« Vane je kimnuo. Nije ga iznenadilo da i Duggan misli kao i Masters. »Masters, gospođa Henderson i Ada pazit će na zbivanja u kući, Grisham će se pozabaviti štalama, a tebe bih zamolio da provedeš što je više moguće vremena na terenu, po imanju. Od najbliže okućnice pa do udaljenosti koju bi čovjek mogao prehodati bez napora.« Dugganove su se oči suzile. »Mislite li da bi netko mogao proslijediti te bisere dalje?« »Da, a mogao bi ih i zakopati. Ako zapaziš bilo kakva neobična zbivanja na imanju, istraži to. Vrtlar je star — vjerojatno više ništa neće saditi u ovo doba godine.« »Istina.« »I htio bih da poslušaš svoju kućnu pomoćnicu — potakni je da ti što više priča.« »Ajme meni«, nakreveljio se Duggan. »Ne znate što tražite od mene.« »Nema veze«, ustrajao je Vane. »Masters, gospođa Henderson i Ada sigurno će

prijaviti bilo kakvu nepravilnost u kući, ali mlade služavke, iz straha da ne ispadnu budalaste ili zato da ne skrenu pozornost na nešto drugo što su učinile, a nisu trebale — možda bi mogle zatajiti kakav neobičan događaj.« »Dobro, u redu«, rekao je Duggan potežući se za uho. »Ako je za staru gospođu koja je uvijek bila dobra k’o kruh, žrtvovat ću se.« »Tako je«, suho je odvratio Vane. »A ako bilo što čuješ od nje, odmah se obrati meni.« Ostavljajući Duggana da isplanira svoje potrage, Vane je otišao natrag u kuću. Sunce je odavno prošlo zenit. Dok je ulazio u prednje predvorje, susreo je Mastersa koji je upravo smjerao prema blagovaonici s priborom za jelo. »Je li gospodin Debbington negdje u blizini?« upitao ga je Vane. »Nisam ga vidio od doručka, gospodine. No možda je ušao dok nisam bio u blizini i sada je negdje uokolo.« Vane se namrštio. »Nije dolazio u kuhinju po nešto za jelo?« »Nije, gospodine.« Vane se još više smrknuo. »Gdje je njegova soba?« »Treći kat, zapadno krilo — predzadnja soba.« Vane je grabio po dvije stube do trećega kata, a zatim pohitao galerijom do zapadnog krila. Dok se penjao, začuo je kako se niz stube spuštaju neki drugi koraci. Podigao je pogled, napola očekujući Gerrarda, ali spazio je Whitticombea. Whitticombe ga nije vidio do trenutka kada su se našli na istom dijelu stuba i kada ga je spazio, na djelić je trenutka zastao, a zatim nastavio spuštanje prema prizemlju. Nagnuo je glavu i oslovio ga na pozdrav: »Cynsteru.« Vane mu je uzvratio kimanjem i upitao: »Jeste li vidjeli Gerrarda?« Whitticombeove su se obrve posprdno uzdigle. »Debbingtonova je soba na kraju krila, a moja tik uz stube. Nisam ga vidio ovdje gore.« Još mu je jedanput odsječno kimnuo glavom i nastavio se spuštati niz stube, a Vane je smrknuto pošao nagore. Znao je da je u pravoj sobi čim je otvorio vrata — mješavina mirisa papira, tinte, ugljena i boje bila mu je dovoljna potvrda. Soba je inače bila iznenađujuće uredna — Vane je odmah posumnjao na Patiencein utjecaj. Veliki je drveni stol bio pogurnut uz široke prozore i njegova je površina bila jedina natrpana površina u prostoriji. Prekrivale su je skice, blokovi za skiciranje, brojna pera i olovke te otpadci od šiljenja. Vane je polako došetao do stola i pogledao ga. Svjetlo koje je dopiralo nisko kroz prozore odbijalo se od površine i Vane je spazio da su otpadci od šiljenja nedavno bili otpuhnuti pa zatim ponovno skupljeni na mjesto, no još je bilo preostalih komadića između skica te među stranicama blokova. Kao da je netko prelistavao ono što je našao na stolu, zatim primijetio raspuhane otpatke pa ih ponovno skupio na kup. Vane se namrštio, a zatim odbacio zamisao. Vjerojatno je bila riječ tek o znatiželjnoj, a možda i zaljubljenoj služavki. Pogledao je kroz prozor. Zapadno se krilo nalazilo na strani dvorca koja je bila

suprotno od ruševina, ali sunce se neumoljivo spuštalo. Gerrardovo dragocjeno jutarnje svjetlo već je odavno nestalo. Neki neobični trnci, jezovit osjećaj da će se nešto dogoditi, spustili su se niz Vaneovu kralježnicu. Živo se prisjećajući prizora Gerrardova štafelaja bez Gerrarda, Vane je opsovao. Spustio se niz stube mnogo brže no što se njima uspeo. Zabrinuta izlaza prohitao je kroz predvorje i niz hodnik te kroz bočna vrata. A zatim je zastao. Pokušao je brzo ukloniti izraz zabrinutosti s lica, ali zakasnio je. Zapazila ga je Patience, koja je upravo u tom trenutku prolazila onuda sa svojim haremom. Vidjevši Vaneovo lice, u očima joj je zabljesnula uzbuna. Vane je u sebi opsovao. Sa zakašnjenjem namještajući ravnodušan izraz lica, prišao joj je da bi je pozdravio. Zajedno s njezinim haremom. Penwick je bio ondje. Vane je stisnuo zube i uzvratio njegovo kimanje glavom s distanciranom osornošću. »Minnie se odmara«, obavijestila ga je Patience i pogledala ga ravno u oči. »Zato sam htjela malo prošetati po svježem zraku.« »Mudra zamisao«, kazao je Penwick. »Par krugova po vrtu i sve brige nestaju.« Svi su ga zanemarili, gledajući samo u Vanea. »Mislio sam da idete na jahanje s mladim Gerrardom«, rekao je Henry. Vane se jedva odupro porivu da ga tresne. »I idem«, odvratio je. »Upravo ga idem pozvati.« Edmond se namrštio. »Čudno«, pogledao je prema ruševinama. »Mogu zamisliti da je propustio ručak, ali nije baš tako lako ovako dugo trpjeti glad. A i svjetlo samo što nije nestalo. Nemoguće da i dalje crta.« »Možda bismo trebali organizirati potragu«, predložio je Henry. »Vjerojatno više nije ondje gdje je bio jutros.« »Mogao bi biti bilo gdje«, ubacio se Edmond. Vane je zaškrgutao zubima. »Znam gdje je. Idem po njega.« »Idem s vama.« Patienceine riječi bile su tvrdnja, a ne pitanje i samo jedan pogled prema njezinu licu Vaneu je rekao da se nema smisla opirati. Odsječno je kimnuo. »Dopustite mi, draga gospođice Debbington«, Penwick joj je s ljigavom uglađenošću ponudio ruku. »Svi ćemo, naravno, poći s vama, da vas umirimo. A i ja ću osobno porazgovarati s Debbingtonom, ne bojte se. Ne možemo mu dopustiti da vas tako lakomisleno uzrujava.« Pogled koji mu je uputila Patience bio je otrovno prezriv. »Nećete učiniti ništa slično. Dosta mi je već vaših miješanja u naše stvari, gospodine!« »Tako je.« Iskorištavajući priliku, Vane je uhvatio Patience za ruku, iskoračio, okrenuo Patience i blago odgurnuo Penwicka. Zajedno su pošli prema ruševinama prilično brzim korakom. Patience je hodala uz njega. Osvrćući se po ruševinama, ni trenutka se nije pobunila što je uz Vanea morala gotovo trčati.

Vane ju je pogledao i rekao: »Bio je postavio štafelaj na drugom kraju ruševina, iza samostana, nedaleko od opatove lože.« Patience je kimnula glavom. »Mogu zamisliti da je zaboravio na ručak, ali nikada ne bi zaboravio dogovor za jahanje s tobom.« Osvrćući se za sobom, Vane je spazio kako se Edmond i Henry bacaju u uzbudljivu potragu — Edmond se uputio prema staroj crkvi, a Henry prema suprotnom dijelu samostana. Barem su bili korisni. Penwick ih je, s druge strane, samo mlitavo pratio. »Kako god bilo«, rekao je Vane kada su došli do prvog ruševnog zida, »već se trebao vratiti — svjetla više nema, a i pogled mu se sigurno promijenio do ručka.« Pomogao je Patience da pređe preko dijela neravnog kamenja, a zatim su požurili po zapadnoj strani samostana. Henry je upravo pretraživao istočnu, a iz središnje su lađe čuli Edmonda kako zvonkim pjesničkim glasom doziva Gerrarda. Nije bilo odgovora. Došavši do stražnjega zida, Vane je pomogao Patience da se popne na neravno kamenje, s kojega je nedavno pala, a zatim se okrenuo i pogledao prema opatovoj loži. Pred očima mu je bio prizor koji je već bio vidio toga dana. Potpuno identičan prizor. Opsovao je i čak se nije ni potrudio ispričati. Skočio je sa zida i dohvatio Patience te spustio i nju. Čvrsto je držeći za ruku, uputio se prema Gerrardovu štafelaju. Trebalo im je desetak minuta pentranja preko ruševina, gotovo preko cijele opatije, a onda su stigli do travnate čistine na koju se bio smjestio Gerrard. Travnjak se blago uzdizao od opatove lože, a zatim se spuštao prema šikari na rubu šume. Gerrard se bio smjestio malo iza najviše točke uspona, ali i još uvijek podalje od spusta, pola metra do metar od ruševnog luka, jedinog dijela zida koji je nekoć opasivao opatijin vrt. Držeći Patience za ruku i osjećajući kako se njezini prsti grčevito drže uz njegovu, Vane je prišao štafelaju. Stranica koja je lepršala na povjetarcu bila je potpuno prazna. Padence je problijedjela. »Nije ni počeo.« Vaneu se stegnula čeljust. »Počeo je, počeo«, odgovorio je i prstom dotaknuo poderane ostatke papira ispod igala na vrhu štafelaja. »Samo što su stranice istrgnute.« Čvršće stišćući Patienceinu ruku, zagledao se prema drveću. »Gerrard!« Njegov je povik izblijedio u tišini. Lupkanje čizama navijestilo im je Henryjev dolazak. Popeo se preko ruševnog zida, a zatim se zagledao u štafelaj. Dolazeći k sebi i pogledavajući Vanea i Patience, samo je rekao: »Nema ga ni tamo odakle dolazim.« Edmond se pojavio iza drugog kraja ruševina. Kao i Henry, prvo se zagledao u štafelaj, a zatim pokazao rukom u smjeru odakle je došao. »Nema ga ni u blizini crkve.«

Skamenjena lica, Vane im je domahnuo da pođu prema drveću. »Vi počnite s onog kraja.« Kimnuli s glavom i pošli. Vane je pak pogledao Patience. »Bi li radije pričekala ovdje?« Odmahnula je glavom. »Ne. Idem s tobom.« Ništa drugo nije ni očekivao. Čvrsto ga držeći za ruku, spustili su se niz travnjak do šume. Penwick ih je dostigao kada su već bili duboko među drvećem, dašćući i pušući. Dozivali su Gerrarda i obilazili područje, a Penwick je, dolazeći do daha, ozbiljno zacoktao jezikom. »Da ste mi još prije dopustili da porazgovaram s mladim Debbingtonom — da ga privedem k pameti i podsjetim na njegove dužnosti — ovakve se gluposti, uvjeren sam, ne bi događale.« Odmičući pramen kose s čela, Patience se zapiljila u njega. »Kakve gluposti?« »Pa, očito je.« Penwick je povratio dah i uobičajeno držanje. »Dečko se spetljao s nekom prevrtljivom služavkom. Svima nam je rekao da ima posla s crtanjem, a zapravo se iskrao u šumu.« Patience se od šoka razjapila čeljust. »Jeste li vi to činili u njegovoj dobi?« upitao ga je Vane, kročeći naprijed bez stanke. »Pa...« Penwick je poravnao kaput, a zatim primijetio Patiencein pogled. »Ne! Naravno da nisam! Osim toga, sada ne govorimo o meni, nego o mladom Debbingtonu. Bitangi u nastanku, u to nema nikakve sumnje. Odgojile su ga žene. Mazile ga i pazile. Dopustile mu da divlja bez poštene muške ruke. Što drugo očekivati?« Patience se ukočila. »Penwick«, obratio mu se Vane. »Idite kući ili začepite. U suprotnom ću vam sa zadovoljstvom sasuti zube niz grlo.« Čelični ton kojim je to izgovorio jasno je davao do znanja da misli vrlo, vrlo ozbiljno. Penwick je problijedio, zatim se zarumenio i uspravio. »Ako ne želite moju pomoć, naravno da ću se povući.« Vane je kimnuo glavom. »Učinite to.« Penwick je pogledao Patience, ali ona mu je samo uzvratila ledenim pogledom. Držeći se poput odbačena mučenika, šmrknuo je i okrenuo se na peti. Kada je šuštanje njegovih koraka jenjalo u daljini, Patience je uzdahnula. »Hvala ti.« »Bilo mi je izrazito zadovoljstvo«, odvratio je Vane, a zatim protegnuo ramena. »Iako sam se zapravo nadao da će ostati i nastaviti govoriti.« Patience je tiho zahihotala. Nakon još desetak minuta uzaludne potrage, kroz drveće su ugledali Henryja i Edmonda. Patience je stala i zabrinuto uzdahnula. »Ti ne misliš«, okrenula se prema Vaneu, koji je zastao pokraj nje, »da bi Gerrard stvarno mogao biti s kakvom služavkom?«

Vane je odmahnuo glavom. »Vjeruj mi.« Ogledao se oko sebe — šumski je pojas bio uzak, nisu propustili ni centimetra. Pogledao je Patience. »Gerrard još nije na taj način zainteresiran za žene.« U to su im se približili Henry i Edmond. Ruku na bokovima, Vane se još jedanput osvrnuo, a zatim rekao: »Vratimo se na ruševine.« Stajali su na travnjaku pred Gerrardovim štafelajem i pregledavali golemu hrpu preokrenutog kamenja i stijenja. Sunce se crvenjelo na zapadu — preostalo im je možda kojih sat vremena prije nego što tama učini potragu opasnom. Henry je u jednom trenutku izgovorio ono što su svi mislili. »Prostor je zapravo razmjerno otvoren. Nema baš mnogo mjesta na kojima bi netko mogao ležati a da ga se ne primijeti.« »Ali ima rupa«, rekla je Patience. »Ja sam upala u jednu rupu, sjećate se?« Vane ju je pogledao, a zatim se okrenuo natrag prema štafelaju i uzvisini na travnjaku koja se nalazila iza njega. Brzo se okrenuo i pohitao prema vrhu uzvisine, a zatim pogledao prema dolje. Čeljust mu se stegnula. »Ovdje je.« Patience je pohitala do Vanea. Grčevito mu se držeći za ruku i njišući se na rubu uzvisine, pogledala je dolje. Gerrard je ležao na leđima raširenih ruku i zatvorenih očiju. Nizbrdica, koja se iz bilo koje druge perspektive činila prilično blagom, bila je zapravo dosta strma i spuštala se oko dva metra okomito u uzak procijep, skriven uzvisinama s obje strane. Patience je problijedjela. »O, ne!« Vane je skočio i dočekao se tik uz Gerrardova stopala. Patience se odmah spustila do ruba i skupila suknju oko nogu. Vane je čuo šuštanje tkanine pa ju je pogledao — očima joj odašiljući oštro upozorenje. Patience je, međutim, tvrdoglavo isturila bradu i pomaknula se bliže rubu. Tiho psujući, Vane se okrenuo, obujmio je oko struka i spustio je kraj Gerrarda. Čim ju je Vane ispustio, Patience se bacila na koljena uz brata. »Gerrarde?« Srce joj je stegnula studen. Bio je strahovito blijed, trepavice su mu na licu izgledale poput ugljenih polumjeseca. Drhtećom mu je rukom uklonila kovrču s lica, a zatim ga obujmila dlanovima. »Polako«, upozorio ju je Vane. »Nemoj ga još pomicati.« Provjerio je Gerrardovo bilo. »Srce mu kuca snažno. Vjerojatno nije teško ozlijeđen, ali morali bismo provjeriti je li išta slomio prije nego što ga pomaknemo.« Barem djelomično umirena, Patience je sjela na tlo i pričekala dok je Vane provjeravao Gerrardov torzo, ruke i noge. Dolazeći do mladićevih stopala, namrštio se i rekao: »Čini se da ništa nije slomljeno.« Patience se također namrštila, a zatim posegnula za Gerrardovom glavom, rukama opipavajući kroz gustu kosu ne bi li provjerila ima li ozljeda glave. Prvo je prstima napipala grubu kožu, zatim duboku ogrebotinu, a zatim je dlanom napipala nešto ljepljivo. Sledila se i pogledala Vanea. Drhtavo je udahnula, a zatim, nježno polažući Gerrardovu glavu natrag na tlo, povukla ruku i zagledala se u vlastiti dlan. Bio je prepun crvenih tragova. Bezizražajnog lica podigla je ruku i pokazala je

ostalima. »Netko ga je...« Glas joj je zastao u grlu. Vaneovo je lice postalo granitni kamen. »Netko ga je udario.« Gerrard se osvijestio uz bolno stenjanje. Patience mu je odmah priskočila. Sjedeći na rubu njegova kreveta, iscijedila je krpicu koja je stajala u lavoru na noćnom ormariću. Naslanjajući se na zid iza kreveta, Vane ju je promatrao dok je brisala bratovo čelo i lice. Gerrard je ponovno zastenjao, ali se predao njezinoj njezi. Vane je namrgođeno čekao. Kada su ustanovili da je netko udario i onesvijestio Gerrarda, on ga je odnio natrag do kuće. Edmond i Henry pokupili su Gerrardove stvari i došli za njima, a Patience, jedva se noseći s vlastitom uzrujanošću, pratila ga je u stopu. Sabrala se kada su Gerrarda donijeli na kat. Znala je što treba učiniti i to je učinila vješto, kako je i inače činila. Iako joj je lice i dalje bilo blijedo, nije paničarila. Uz tiho ju je odobravanje ostavio da izdaje naredbe osoblju, a on se povukao da o svemu izvijesti Minnie. Dok je prolazio preko galerije, vidio je da Edmond i Henry u predvorju obavještavaju ostale članove kućanstva o Gerrardovoj »nezgodi«. Prije nego što su otišli s ruševina, pronašli su i kamen kojim je udaren. Bio je to dio starog ulaznog luka. Edmond i Henry iz toga su zaključili da je Gerrard stajao pod lukom u pogrešnom trenutku i da ga je u glavu pogodio otpali komad konstrukcije, a da je potom zateturao i pao u procijep. Vaneova teorija nije bila tako optimistična. Skriven u sjenama galerije, proučavao je svako lice, slušao svaki uzvik zgražanja. Svi su zvučali iskreno — iskreno u obliku, iskreno u naravi. Nitko nije odavao dojam kao da je nešto otprije znao o svemu, nitko se nije ponašao kao krivac. S grimasom na licu produljio je prema Minnienim odajama. Kada je Minnie i Timms izvijestio o događajima, vratio se do Patience i pomogao joj da iz sobe izbaci sve one koji su se u njoj skupili — a bilo je tu čitavo Minnieino kućanstvo. Uspio je u svemu osim u izbacivanju same Minnie i njezine vjerne družice Timms. Vane je bacio pogled prema Minnie, koja je zgrbljeno sjedila u stolcu pokraj kamina u kojemu se rasplamsala vatra. Timms je stajala kraj nje, jednu ruku položivši na prijateljičino rame. Obje su bile usredotočene na krevet. Vane je proučio Minnieino lice i pribilježio još jednu stavku na račun Sablasti ili lopova. Tkogod bili, platit će. Platit će za svaku dublju boru na Minnienu licu, za svaku brigu i tugu u njezinim starim očima. »Jao! Moja glava!« Gerrard se pokušao uspraviti u krevetu, ali Patience ga je pogurnula natrag. »Imaš porezotinu na zatiljku, samo mirno lezi na bok.« Još zbunjen, Gerrard ju je poslušao, žmirkajući kroz polumrak prostorije. Pogled mu se zaustavio na prozoru. Sunce je zašlo — zadnji traci rumenila razlijevali su se nebom. »Već je večer?« »Bojim se da jest.« Odmičući se od zida, Vane je došetao do Gerrardova

vidokruga. Ohrabrujuće mu se nasmiješio. »Propustio si čitav dan.« Gerrard se namrštio i, dok je Patience ustajala da dohvati lavor, bojažljivo dotaknuo vlastiti potiljak. Lice mu se zgrčilo kada je prstima napipao ranu. Spustivši ruku, pogledao je Vanea. »Što se dogodilo?« Bilo mu je drago što je Gerrardov pogled bistar i izravan te da postavlja suvisla pitanja, ali Vane je ipak iskrivio lice u nezadovoljnu grimasu. »Nadao sam se da ćeš ti nama to objasniti. Jutros si otišao crtati, sjećaš se?« Gerrard se ponovno namrštio. »Opatovu ložu sa zapada. Sjećam se da sam postavio štafelaj.« Zatim je zastao. Patience se vratila i sjela na rub kreveta, primajući ga za ruku. »Jesi li počeo crtati?« »Jesam«, kimnuo je Gerrard, a zatim se bolno trznuo. »Napravio sam skicu. Povukao sam osnovne linije, a onda sam ustao da bih proučio pojedinosti.« Stisnuo je oči, pokušavajući se prisjetiti. »I vratio sam se na stolac, nastavio sam crtati, a onda...« lice mu se zgrčilo u grimasu pa je pogledao Vanea. »A onda ništa.« »Udaren si kamenom u potiljak«, obavijestio ga je Vane. »Kamenom s ulaznog luka koji se nalazio iza tebe. Pokušaj se sjetiti — jesi li ustao i zakoračio unatrag? Ili nisi ustajao sa stolca?« Gerrard se još dublje namrštio. »Nisam ustajao«, naposljetku je kazao. »Sjedio sam i crtao.« Pogledao je Patience, a zatim i Vanea. »To je zadnje čega se sjećam.« »Jesi li nešto vidio, čuo, osjetio? Čega se zadnjeg sjećaš?« Gerrard je iskrivio lice, a zatim odmahnuo glavom — vrlo blago. »Nisam ništa ni vidio ni osjetio. Imao sam olovku u ruci i crtao sam. Bio sam upravo počeo ucrtavati detalje na opatova ulazna vrata.« Pogledao je Patience. »Znaš kakav sam — kada tako nešto radim, niti išta vidim niti išta čujem.« Okrenuo se prema Vaneu. »Bio sam duboko u svojem svijetu.« Vane je kimnuo glavom. »Koliko si dugo crtao?« Gerrard je podigao obrve u pokret sličan slijeganju ramenima. »Sat vremena? Dva?« Zatim je podigao rame. »Tko zna. Možda sam tamo bio i tri sata, ali sumnjam. Pokažite mi skicu pa ću po njoj zaključiti.« Pogledao ih je s očekivanjem. Vane i Patience razmijenili su jedan značajan pogled, a zatim se Vane opet obratio Gerrardu. »Skica na kojoj si radio otrgnuta je s tvojeg štafelaja.« »Molim?« Uzvik nevjerice došao je iz Gerrardovih, ali i iz Timmsinih usta. Gerrard je polako odmahnuo glavom. »Ali to je apsurdno. Moje skice ništa ne vrijede. Zašto bi ih lopov krao? Nije bila čak ni dovršena.« Vane je razmijenio još jedan dug pogled s Patience, a zatim ponovno pogledao Gerrarda. »Moguće je da si upravo zbog toga onesviješten — zato da ne dovršiš svoj najnoviji prizor.« »Ali zašto?« Zaprepašteno je pitanje ovaj put poteklo od Minnie. Vane se okrenuo i pogledao je. »Da to znamo, znali bismo još mnogo drugih,

korisnih stvari.« Poslije iste večeri sastali su se u Minnienoj sobi. Pred kaminom su se okupili Minnie, Timms, Patience i Vane. Sjedeći na stolčiću uz Minniene skute i držeći Minnie za krhku ruku, Patience je proučavala lica drugih prisutnih, osvijetljena treptavom svjetlošću vatre. Minnie je bila zabrinuta, ali ispod sve njezine krhkosti krila se tvrdoglavost i odlučnost da sazna istinu. Timms je činjenicu da među njima borave zločinci doživljavala kao osobnu uvredu, ako već ne prema sebi osobno, a onda svakako prema Minnie. I ona je svim srcem željela razotkriti zlikovce. Što se Vanea pak ticalo... Patience je proučila svaku crtu na njegovu licu, ozbiljniju i strožu nego što ih je ikada prije vidjela. Izgledao joj je kao zakleti ratnik. Činio se spremnim zatrti, pogubiti, progoniti svakoga tko se drznuo poremetiti Minnienin mir. I njezin. Znala je da je to istina — spoznala je to po dodiru njegove ruke na ramenu, po načinu na koji joj je pomogao s Gerrardom, po tome kako joj je proučavao lice, tražeći na njemu znakove brige i uzrujanosti. Obavijao ju je svojom zaštitničkom snagom i to ju je uvelike tješilo. Sama je sebi rekla da je to samo privremeno, da u tome nema budućnosti, ali ipak je uživala u tom osjećaju. »Kako je Gerrard?«upitala je Timms, namještajući suknje na drugom stolcu. »Mirno spava«, odvratila je Patience. Tijekom večeri postao je nemiran, ali dala mu je malo tinkture opijuma. »Ušuškan je u krevet, a Ada ga čuva.« Minnie je pogledala prema njoj. »Je li doista dobro?« Vane se promeškoljio pred kaminom. »Nisam uspio primijetiti znakove potresa mozga. Mislim da će, osim rane i moguće glavobolje, već sutra biti kao nov.« Timms je frknula. »Ali tko ga je udario? I zašto?« »Jesmo li sigurni da ga je netko udario?« Minnie je pogledala Vanea. Turobno je kimnuo glavom. »Svega se sjeća vrlo jasno, nimalo maglovito. Ako je sjedio, kako kaže da jest, nije bilo načina da ga pogodi kamen koji pada s luka, barem ne pod tim kutom i tom jačinom.« »To nas onda vraća na moja pitanja«, rekla je Timms. »Tko? I zašto?« »Vjerojatno Sablast ili lopov«, rekla je Patience i pogledala Vanea. »Ako pretpostavimo da su to dvije različite osobe.« Vane se namrštio. »Gotovo ništa ne upućuje na to da je riječ o istoj osobi. Sablast se više nije pojavljivala otkad sam je pokušao uhvatiti na ruševinama, a lopov je nastavio sa svojom rabotom bez stanke. Nije bilo ni naznake da je lopov na bilo koji način zainteresiran za ruševine, a Sablast ih oduvijek posebno voli.« Nije spomenuo svoje uvjerenje da je lopov ženska osoba te da zbog toga vjerojatno nema dovoljno snage da bi ranila Gerrarda. »Ne možemo isključiti lopova kao krivca za ovo danas, ali Sablast mi se čini mnogo vjerojatnijim sumnjivcem.« Pogledao je Timms. »A što se

tiče razloga — mislim da je Gerrard vidio nešto — nešto čega vjerojatno ni sam nije svjestan.« »Ili je zlikovac mislio da je vidio nešto«, odgovorila je Timms. »Ali zapažanje pojedinosti mu zbilja jako dobro ide«, dodala je Patience. »To je nešto što znaju svi u kućanstvu. Tkogod je ikada vidio njegove skice, znao je da u njima iscrtava nevjerojatno precizne detalje.« Vane se promeškoljio. »Mislim da bismo, s obzirom na nestanak zadnje skice, mogli mirne duše zaključiti da je zbilja vidio što netko drugi nije htio da se vidi.« Patience je izvila lice u grimasu. »Ali on se ne sjeća ničega posebnog u vezi onoga što je crtao.« Vane ju je pogledao. »On i ne mora biti svjestan da je ono što je nacrtao neobično.« Svi su zašutjeli, a onda je Minnie upitala: »Misliš li da je u kakvoj opasnosti?« Patience se naglo okrenula prema Vaneu, a on je odlučno odmahnuo glavom. »Tkogod bio, sada zna da Gerrard ne zna ništa važno i da mu nije prijetnja.« Nisu baš bili uvjereni pa im je objasnio: »Ležao je tamo vani satima. Da ga je zlikovac smatrao stvarnom prijetnjom, imao je dovoljno vremena da ga trajno ukloni.« Patience je zadrhtala, ali i kimnula glavom. I Minnieino i Timmsino lice se skamenilo. »Moramo uhvatiti tog zlikovca«, odlučno je izjavila Minnie. »Ovako dalje više ne može.« »Slažem se«, uspravio se Vane. »I zato predlažem da se preselimo u London.« »London?« »Zašto u London?« Ponovno se naslanjajući na kamin, Vane se zagledao u tri lica koja su ga promatrala. »Imamo dva problema — lopova i Sablast. Kada je riječ o lopovu, iako same krađe nemaju nekakvog smisla ni poveznice, prilično je vjerojatno da je lopov netko iz kućanstva. S obzirom na broj ukradenih predmeta, negdje mora postojati skrovište u kojemu ih drži jer smo praktički dokazali da nisu prodani. Ako čitavo kućanstvo preselimo u London, čim odemo odavde, osoblje — u koje nimalo ne sumnjam — može započeti s potragom. Istodobno, čim stignemo u London, sredit ću da se i prtljaga pretraži. U kući u Londonu daljnje će krađe i skrivanje predmeta biti mnogo teže.« Minnie je kimnula glavom. »U redu. Ali što sa Sablašću?« »Sablast«, namrgodio se Vane, »je vjerojatno isti zlikovac kao i onaj koji je danas ozlijedio Gerrarda. Nemamo nikakvog dokaza da je Sablast netko izvana, dakle, također je riječ o nekome iz kućanstva. Sve ono što se događalo prije — zvukovi i svjetla — vjerojatno je bila posljedica toga što je netko noću pretraživao ruševine, dok nikoga drugog nije bilo u blizini. Sve ovo što se danas dogodilo vjerojatno je posljedica toga što se Gerrard nehotice približio nečemu što Sablast želi sakriti. Sve što se dogodilo upućuje na to da Sablast želi nešto iz ruševina i pritom ne želi svjedoke. Odemo li u London, dajemo Sablasti upravo onu situaciju koju priželjkuje — napuštene ruševine.« Timms se namrštila. »Ali ako je to netko iz kućanstva, a kućanstvo je u

Londonu...« riječi su joj utihnule, ali joj je lice ozarilo iznenadno razumijevanje: »Onda će se ta osoba htjeti vratiti!« Vane se neveselo nasmiješio. »Upravo tako. Trebamo samo pričekati da vidimo tko će se prvi pokušati vratiti.« »Misliš li stvarno da će to učiniti?« upitala je Minnie. »Hoće li ustrajati na tome čak i nakon današnjih događaja? Sablasti je sada vjerojatno jasno da mora biti opreznija — sigurno se boji da će je netko uhvatiti.« »Ne znam boji li se da će ga netko uhvatiti, ali...« Vane je odlučno stisnuo čeljust, »Poprilično sam siguran da su prazne ruševine ono što priželjkuje i da neće moći odoljeti mogućnosti da mu budu na raspolaganju.« Uhvatio je Minniein pogled. »Tkogod bila Sablast, ta je osoba opsjednuta. Za čim god da traga, neće odustati.« Odluka je, dakle, donesena. Cijelo će se kućanstvo preseliti u London čim Gerrard dovoljno prizdravi za putovanje. Dok je još jednom prolazio tihom, uspavanom kućom, Vane je u glavi sastavljao popis svih priprema koje je valjalo obaviti sutradan. Zadnji dio njegova obilaska odveo ga je na treći kat zapadnog krila. Vrata Gerrardove sobe stajala su otvorena i blago se svjetlo razlijevalo podom na hodniku. Tiho se približio vratima i zastao u sjeni dovratka, proučavajući Patience koja je sjedila na stolcu uz krevet i gledala Gerrarda kako spava. Stara je Ada drijemala, zavaljena u naslonjač pokraj kamina. Nekoliko je dugih, nebrojenih trenutaka samo promatrao i uživao u prizoru, u Patienceinim blagim oblinama, u sjaju njezine kose, u njezinu ženstvenu licu. Jednostavna predanost na tome licu duboko ga je dirnula — tako bi želio da se netko brine za njegovu djecu, tako ih štiti, tako ih voli. I od njega bi dobili zaštitu, dakako, ali ovo je bila drugačija vrsta zaštite, jednako važna, jednako velika. On bi pružao jednu vrstu, ona bi pružala drugu — bili bi dvije strane istoga, brižnog novčića. Osjetio je kako ga obuzima val osjećaja — bio je sasvim izgubljen, nije se više mogao osloboditi. Glavom su mu odzvanjale riječi kojima je opisao Sablast. Opis se jednako dobro odnosio i na njega. Bio je opsjednut i neće odustati. Patience je osjetila njegovu prisutnost dok joj se približavao. Pogledala ga je i kratko se nasmiješila, a zatim se opet okrenula Gerrardu. Vane joj je obavio ruke oko ramena pa je nježno, ali odlučno podigao na noge. Namrštila se, ali mu je dopustila da je privije u zagrljaj. Pognute joj je glave tiho prošaptao: »Pođi sa mnom. On sada više nije u opasnosti.« Iskrivila je lice u grimasu: »Ali...« »Neće mu biti drago ako se probudi i nađe te kako spavaš zgrbljena u tom stolcu, čuvajući ga kao da je šestogodišnje dijete.« Dobacila mu je pogled u kojem je bilo vidljivo da joj je jasno na koju kartu igra, ali Vane je taj pogled dočekao samouvjereno podignute obrve. Čvršće je stegnuo ruke oko nje. »Nitko mu neće nauditi, a Ada je ovdje ako bude zvao.« Pogurnuo ju je prema vratima. »Sutra ćeš mu biti korisnija ako sada odspavaš.«

Patience se osvrnula preko ramena. Gerrard je i dalje čvrsto spavao. »Pa vjerojatno...« »Ne vjerojatno, nego upravo tako. Neću te ostaviti ovdje, neću ti dopustiti da bez razloga prosjediš noć.« Povlačeći je preko praga, Vane je za njima zatvorio vrata. Patience je žmirnula. Nije vidjela ništa osim tame. »Evo, ovdje sam.« Vane joj je obavio ruku oko struka i privio je uz bok. Okrenuo ju je prema glavnom stubištu i polako krenuo niz hodnik. Unatoč lošem raspoloženju, Patience se s lakoćom opustila u njegovu toplom zagrljaju i udobno se oslonila na njegove snažne ruke. Tiho su se kretali kroz zamračenu kuću prema suprotnome krilu. »Siguran si da će Gerrard biti dobro?« Upitala ga je to kada su stigli do hodnika u kojemu se nalazila i njezina soba. »Vjeruj mi«, usnicama joj je blago očešao sljepoočnicu. »Bit će sasvim dobro.« U njegovu je duboku glasu začula jednu notu koja joj je prostrujala tijelom i koja ju je tješila mnogo više od običnih riječi. I zadnji su tragovi njezinih sestrinskih, možda iracionalnih briga nestali. Treba li mu onda vjerovati? Sakrivena mrakom, Patience je usnicama dopustila da se iskrive u znalački, veoma ženstven osmijeh. Ubrzo su se našli pred vratima njezine sobe. Vane ih je širom otvorio i za ruku je uveo unutra. Pravi bi gospodin u tom trenutku otišao, ali on se ionako nikada nije smatrao pravim gospodinom. Pošao je za njom i za sobom zatvorio vrata. Morala je barem malo odspavati, a on je znao da neće sklopiti ni oka dok nju ne vidi u mirnome snu. Po mogućnosti u njegovu zagrljaju. Patience je čula kako se na vratima spustio zasun i znala je da je i on s njom u sobi. Nije se osvrtala, nego polako prišla kaminu i ondje zastala pred vatrom. Plamen je u kaminu gorio punom žestinom — vjerojatno ga je zapalio neki sluga. Zabuljila se u vatru. Pokušala je istodobno shvatiti što točno želi. Što želi sada? Što želi upravo ovoga trenutka? Što želi od njega? Dobro joj je bio rekao — Gerrardu više nije šest godina. Vremena u kojima je morala bdjeti nad njim odavno su prošla. Bude li ustrajala, činit će to i na bratovu štetu — tako će ga kočiti. No toliko joj je dugo bio središnja točka u životu da joj je bilo potrebno nešto što će ga nadomjestiti. Netko tko će ga nadomjestiti. Barem večeras. Bio joj je potreban netko tko će od nje uzeti sve što može dati. Davanje — to je bilo ono u čemu je bila najbolja. Kroz davanje se praznila, davanje je bio njezin ispušni ventil. Morala je davati kao što je morala disati. Bilo joj je potrebno da je netko želi — bio joj je potreban netko tko bi je uzeo takvu kakva jest, zbog toga kakva jest. Zbog onoga što može dati i pružiti. Poželjela je Vaneovu blizinu i on joj se približio. Duboko je udahnula i okrenula

se prema njemu. Bio je ovdje, tik uz nju. Pogledala ga je, pogledala je njegovo lice, njegove oštre crte oko kojih se presijavao odsjaj vatre. Njegove su, sada zamućene sive oči tražile njezine. Zanemarujući sve misli o dobrome i zlu, podigla je ruke prema njegovim prsima. On je stajao sasvim mirno. Klizeći rukama prema gore po njegovu torzu, pristupila mu je još bliže, spajajući dlanove na njegovu potiljku i privijajući se uz njega. Podigla je usnice prema njegovima. Usne su im se dotakle. I spojile. Gladno su se stopile. Osjetila je kako joj obavija ruke oko struka pa se pomaknula i potpuno mu utonula u zagrljaj. Pozvala ga je, prihvatila ga je — Vanea je to potreslo do najdubljeg kutka duše. Jedva se suzdržavao da je ne zgnječi u zagrljaju. Njegovi su demoni pobjednički urlali i on ih je brzo obuzdao, zauzdao ih okovima i onda se posvetio njoj. Svojevoljno se privijala uz njega. Rukama klizeći niz nježnu površinu njezinih leđa, oblikovao ju je prema sebi, povlačio njezine bokove prema sebi, grabeći je za stražnjicu i silovito je uvlačeći među svoje raširene butine. Snažno je udahnula, a zatim mu ponovno ponudila usne — lakomo ih je prihvatio. Negdje u primislima neprekidno mu se vrtjela litanija upozorenja, podsjećajući ga na zauzdane demone, na koncept civiliziranog ponašanja, na profinjenu vještinu — na sve ključne točke njegova razvratničkog ponašanja. To je iskustvo, pak, čak i bez uplitanja svijesti, smislilo sljedeći plan akcije. Pred vatrom je bilo toplo — ondje su se mogli razodjenuti, a zatim se povući na civilizirani teren njezina kreveta. Smislivši plan, usredotočio se na njegovo ostvarenje. Ljubio ju je duboko, strastveno, pio je s njezinih usana i osjetio je kako mu uzvraća, kako se njezin jezik smiono isprepliće s njegovim pa ju je nastavio ljubiti, i dalje tražeći njezinu opojnu reakciju. Izazivao ju je, dražio, tražio da ponovi njegova milovanja i ona je to činila, ali polako, tako polako da je gotovo zastao, čulima prateći svaki pokret, svaki dodir. Tek kad se potpuno predao, osjetio je njezine ruke na svojim prsima. Dodir njezine ruke žario ga je i kroz košulju, prstima mu je budila put, ali kada je podigla ruke do njegovih ramena, zastala je pod teškim kaputom. Pokušala mu ga je skinuti, ali nije išlo. Prekidajući poljubac, Vane se nakratko odmaknuo i zbacio kaput s ramena. Teška je tkanina udarila o pod. Bacila se na njegovu kravatu s istim žarom kao i njegovi demoni, a on joj je odmaknuo ruke i brzo razvezao čvorove. Patience se u međuvremenu već bila prebacila na gumbe njegove košulje i raskopčala ih u nekoliko sekunda. Rastvarajući mu pojas, lakomo mu je zavukla prste pod odjeću i stala grozničavo tražiti, prstima se zaplićući o oštre dlake. Gledao ju je. Nije mogao zamisliti ništa ljepše od izraza senzualnog buđenja na njezinu licu, od sjaja iščekivanja u njezinim očima. Posegnuo je za njom. Patience je bila u potpunosti očarana, gotovo pijana od užitka. Za njihovih

prijašnjih susreta, on bi istraživao nju, ali ona još dosad nije istražila njega. Razigranih prstiju i budnih čula, opijala se dodirom njegovih toplih i napetih mišića, klizila ravnicama i udolinama njegovih širokih prsa, penjala se na obronke njegovih rebara dok joj se oštra smeđa dlaka ovijala oko prstiju, a njegove se okrugle bradavice ukrutile pod njezinim dodirom. Od silne joj se divote vrtjelo u glavi. Htjela je još, htjela je više pa je posegnula za rubovima njegove košulje. U istom je trenutku on posegnuo za otvorom na njezinoj haljini. Zbog onoga što je uslijedilo morala je zahihotati — budalasto i grozničavo zahihotati. Ruku prikovanih jedno na drugome, njihali su se i ljuljali, nastojeći učiniti ono što su naumili. Dok se ona borila s njegovom košuljom, on joj je — mnogo vještije i spretnije — skinuo haljinu. Zgrabivši je u zagrljaj, nasrnuo joj je na usnice, prodirući duboko u njih i jednom je rukom pridržavajući dok joj je drugom razvezivao podsuknju. Patience je odgovorila na izazov i žestoko mu uzvratila poljubac dok su joj prsti ratovali s gumbima njegovih hlača. Usnice su im se sastajale i spajale, rastavljale se samo zato da bi se ponovno stopile u zajedničkoj vrućici. Podsuknja joj je pala na pod u istome trenutku kada mu je uspjela zbaciti hlače s bokova. Odmaknuo se od nje i oči su im se sastale u sudaru uzavrelih pogleda. Tiho je prokleo, još malo odstupio pa jednim potezom skinuo hlače i čizme. Razrogačenih očiju, Patience je upijala prizor. Neumoljivo čvrste, savršeno oblikovane konture njegova tijela kupale su se pod zlatnim svjetlom ognja iz kamina. Podigao je pogled i uhvatio je kako ga promatra. Uspravio se, ali prije nego što je dospio posegnuti za njom, uhvatila je donji rub potkošulje i jednim je pokretom prebacila preko glave. Pogledala ga je u oči i ispustila meku svilu iz ruku. Zatim je odlučno zakoračila u njegov zagrljaj, u taj zlatni trenutak kada je njezina gola koža dotakla njegovu, od čega joj se cijelim tijelom prelio užitak. Brzo je i snažno udahnula te spuštenih vjeđa obavila ruke oko njegovih širokih ramena te se privila bliže, pritišćući grudi o njegova prsa, bedra o njegovo čelično krilo, meki trbuh uz nabreklu tvrdoću njegova uda. Tijela su im se pomicala i trljala, a onda zastala, pribijena jedno o drugo. Njegove su je ruke držale čvrsto poput čeličnoga žrvnja. Osjetila je napetost koja mu je prožimala čitavo tijelo. Osjetila je obuzdanu strast kojom je gospodario. Osjetila je snagu, silinu u njegovim napetim mišićima, u zategnutim tetivama koje su je obuhvaćale, koje su je poticale, kojima se divila do ruba svijesti. Ta ju je napetost ohrabrivala, htjela ju je upoznati, dodirnuti, utopiti se u njoj. Stežući ruke oko njegova vrata, još se jače privila uz njega. Podigla je glavu, usnicama prešla preko njegovih i prošaptala: »Opusti se.« Vane je nije poslušao. Nije znala, nikako nije mogla znati što točno traži od njega. Spustio je glavu i iz usnica joj ispio jedan dug, žedan poljubac od kojeg im je oboma uzavrela gola koža. Osjećala se kao da se pretvara u čistu svilu — živu, osjetljivu i senzualnu — a njega je njezin nježan i istodobno silovito snažan dodir odaslao u

vrhunce želje, pohote i uzbuđenja. Morao ju je odvući u krevet. Morao ju je što prije odvući u krevet. Odmaknula se od njega pa mu stala ljubiti vrat, ključnu kost, osjetljivu kožu tik ispod vrata. I posegnula je za njim. Dodirnula ga je. Vane se ukočio. Nježno i oprezno, ovila je prste oko njegove čitave ukrućene duljine i on se još više ukrutio. Jedva je uspio uvući jedan očajnički udah. Morali su što prije do kreveta. Demoni u njemu su urlali. Vođeni nepogrešivim nagonom, njezini su se prsti još čvršće sklopili oko njega, a zatim je polizala jednu bradavicu i promrmljala: »Pusti uzde.« Vaneu se zavrtjelo u glavi. Otpuštajući ga, podigla je glavu. Zaplićući ruke oko njegova vrata, protegnula se uz njega i savijajući jedno koljeno podigla jedno čvrsto bedro do njegova boka. »Uzmi me.« Bila je sasvim izvan sebe, ali i on je već odavno izgubio razum. I zadnji su mu tračci misli o krevetu i civiliziranom ponašanju izvjetrili iz glave. Bez svjesnoga je cilja pribio dlanove uz čvrste polutke njezine stražnjice te je tako podigao. Istoga je trenutka obavila duge noge oko njegovih bokova te se privukla sasvim blizu njemu. Sama se pomakla tako da je nabubrila glava njegove krute palice kliznula prema vlažnome tkivu među njezinim bedrima te tamo zastala, ostavljajući ga napetog i očajnog na samome ulazu. A zatim je upravo ona načinila prvi pokret, sama se spustila na njega, uzela ga u sebe, nabila se na njegovu nabreklu tvrdoću. Svi su mu se mišići stegnuli i jedva je dolazio do daha, boreći se da odoli nagonu koji mu je govorio da je odmah, toga trenutka treba razoriti, opustošiti je. Spuštajući se još dublje, pronašla mu je usnice i poljubila ga, i ovaj put mrmljajući: »Opusti se.« Nije to učinio. Nije mogao. Potpuno prepuštanje kontrole bilo mu je nezamislivo. No malo je otpustio uzde, spustio ih onoliko koliko se usudio. Pridigao se i bridećih se mišića zabio u nju dok se ona spuštala na njega. Brzo je učila. Kada ju je sljedeći put podigao, opustila se, a zatim se stegnula dok je prodirao u nju, usporavajući spuštanje niz njegovu palicu, produljujući ga tako da ga uzme što jače i dulje. Vane je stisnuo zube. Svaki put kada bi se stegnula oko njega, zavrtjelo bi mu se u glavi. Nije bio svjestan točnoga trenutka u kojemu je shvatio da mu ona na taj način svjesno pruža užitak, da mu pruža jedan od najintimnijih dodira, ali shvatio je. I sada mu je to bilo potpuno jasno. Nijedna žena dotad s njim nije na taj način vodila ljubav. Nijedna mu na taj način nije svjesno pružala zadovoljstvo. Nijedna ga nije tako zdušno uzimala. Vlažni su se dodiri nastavili sve do trenutka kada je pomislio da će izgubiti razum. Vatra se uzdizala, plamičak za plamičkom i on je gorio rasplamsan njezinim ognjem.

Uronio je u vlažno i toplo utočište koje mu je ponudila i osjetio kako ga ono odvažno prihvaća. S napola se prigušenim vapajem spustio na koljena pred kaminom. Odmah se prilagodila, spremno ga jašući i uzimajući još požudnije. Nije to više mogao izdržati. Obavio je ruke oko njezinih bokova i privio je uza se, nastojeći doći do daha, očajnički nastojeći produljiti taj veličanstveni zagrljaj. Patience se migoljila, pokušavala ponovno preuzeti kontrolu, a on je zasiktao u agoniji te je povukao unatrag, izvijajući je tako da su mu se njezine grudi rasprostrle kao na pladnju s kojega je mogao blagovati. I blagovao je. Patience je čula samu sebe kako uzdiše kada joj je žedno usisao jednu ukrućenu bradavicu, a već trenutak poslije, stenjala je i jecala. Zajapuren i pohotan, oblizivao joj je grudi, a zatim cuclao njihove preosjetljive vrške sve dok nije pomislila da će od užitka umrijeti. Njegova ju je nabreklina ispunjavala, nadopunjavala, utiskivala se duboko u nju, zabijao se dublje u nju, ljuljao je, umirivao je, liječio joj tijelo, um i osjete. Zarobljena u njegovu stisku, uzdahnula je i izvila se. Nije se mogla ponovno popeti na njega, ali odbijala je potpuno prepustiti kontrolu pa je promijenila smjer i zavrtjela bokovima. Sada je on glasno udahnuo. Osjetio je kako se prigušena napetost u njemu sve jače steže, kako u njoj buja sila koju više nije mogao kontrolirati. Nije je mogao ni obuzdavati. Zavukao je ruku između njihovih međunožja i ispružio prst kroz njezine vlažne kovrče, nalazeći mjesto koje je htio dodirnuti. Bio je dovoljan samo jedan dodir i rasula se u tisuću komadića. Svi su joj osjeti eksplodirali u isprekidanom vapaju dok je letjela preko nevidljive granice u sladostrastan zaborav. Nije prošao ni otkucaj srca prije nego što je i on pošao za njom. Kada su se konačno pomakli, u kaminu su od vatre ostali tek ugarci. Njihova su tijela bila suviše isprepletena da bi se razdvojila. Oboje se probudilo, ali ni on ni ona se nisu pomakli, oboje zadovoljno uronjeni u bliskost, u međusobnu prisnost. Vrijeme je prolazilo, a oni su se i dalje držali jedno drugoga dok su im se srca usporavala, tijela hladila, ali duše i dalje letjele. Vane je bio taj koji se prvi pomaknuo. Sagnuo je glavu i usnicama dotaknuo Patienceinu sljepoočnicu. Pogledala ga je i on joj je uronio u oči, potom je ljubeći, nježno i mekano. Kad su im se usnice napokon razdvojile, upitao ju je: »Jesi li se predomislila?« Vidio je da je zbunjena, ali nakon nekoliko trenutaka shvatila je što je pita. Nije se odmakla od njega, ali odmahnula je glavom. »Ne.« Nije joj se suprotstavljao. I dalje ju je grlio, i dalje uranjao u toplinu kojom ga je obavijala, i dalje je osluškivao kako joj srce kuca istim ritmom kao i njegovo. Nakon bezbroj takvih trenutaka podigao ju je na ruke i odnio je u krevet.

ašto se ne želi udati za njega? Što uopće ima protiv braka? Ta su se pitanja Vaneu vrzmala po glavi dok je usmjeravao svoje konje niz cestu prema Londonu. Bilo je to drugog jutra nakon Gerrardove nezgode. Sad kad je procijenjeno da je u stanju putovati, Gerrard je bio u sjedalu do njega i lijeno promatrao krajolik. Vane nije ni vidio uši svoga glavnog konja. Bio je previše zaokupljen mislima o Patience i situaciji u kojoj se našao. Ona je pak putovala s Minnie i Timms u fijakeru za njegovim kolima; iza njih, povorka unajmljenih kočija nosila je ostatak kućanstva Bellamy Halla dalje od zdanja. Vanea je iznenadni pritisak na lijevom koljenu nagnao da spusti pogled; gledao je Myst kako mu se ponovno uvija oko lijeve čizme. Umjesto da se pridruži Patience u zatvorenom fijakeru, Myst je iznenadila svoju gospodaricu i odabrala njega za društvo. Iako nije imao ništa protiv mačaka niti živahne mladeži kakvoj je pripadao Gerrard, Vane bi bio rado mijenjao oboje za Patience. Bio bi je rado ispitao otkud joj taj neobjašnjivi stav. Voljela ga je, ali se odbijala udati za njega. S obzirom na njezine i njegove okolnosti, odluka je bila više nego neobjašnjiva. Vane je stisnute vilice gledao naprijed, zureći netremice između ušiju glavnog konja. Sa svojim prvotnim planom — da strašću natjera Patience da mu se preda, da je učini toliko ovisnom o njegovoj ljubavi da će se uvjeriti da joj nema druge nego udati se za njega i tako mu priznati što ju je brinulo — naišao je na veliku prepreku. Nije računao da će i sam postati ovisan, zaposjednut žudnjom moćnijom od ijedne koju je dotad iskusio. Toliko ovisan da tom žudnjom — i svojim demonima — više nije uopće mogao upravljati. Njegovi demoni — i ta bezumna potreba — oslobodili su se onog prvog puta u štaglju. Pravdao se da je to bilo razumljivo, s obzirom na okolnosti i nagomilanu napetost. One noći kad joj je upao u spavaću sobu čvrsto je držao sve uzde; i dalje je pribrano te uspješno vladao situacijom, čak i pod punom paljbom s njezine strane. Taj ga je uspjeh uljuljkao, uvjerio da je sve kako treba biti. Njihov treći čin, prije dvije noći, prenuo ga je iz uljuljkanosti. Za dlaku je ponovno izgubio kontrolu. Još gore — ona je to znala jednako dobro kao i on. Kao sirena zlatnih očiju, namjerno ga je dovodila u iskušenje — i gotovo ga namamila na hridi.

Da je jedna žena bila u stanju svesti njegovu znamenitu samodisciplinu na blijedu sjenu njezine uobičajene despotske snage — o tome nije volio razmišljati. Spavao je sam sinoć — ne baš najbolje. Proveo je pola noći pitajući se, oprezno prebirući po mislima. Istina je glasila da se zapetljao dublje nego što je mislio. Istina je bila da je čeznuo da se prepusti — da se posve izgubi u ljubavi za njom. Uznemirila ga je već i sama pomisao na to — gubitak kontrole, posebno na tom polju, oduvijek je smatrao nekom vrstom predaje. Pomisao na svjesnu predaju — svjesno prepuštanje onako kako je ona htjela — bila mu je suviše uznemirujuća. Njihovo druženje postalo je opasno — na načine koje nije bio predvidio kad se u njega upustio. Što će se dogoditi ako je ne uspije pokolebati u njezinoj neobjašnjivoj odluci? Hoće li je se biti u stanju odreći? Pustiti je da ode? Oženiti se nekom drugom? Vane se pomaknuo u tvrdom sjedalu i premjestio uzde u rukama. Nije ta pitanja htio ni uzimati u obzir. Štoviše, odbio je o njima uopće razmišljati. Ako ona može imati svoj stav, može i on. Udat će se za njega — bit će mu žena. Morao ju je samo uvjeriti da nema razumne alternative. Prvi je korak bio otkrivanje izvora tog neobjašnjivog stava, razloga zbog kojeg ne pristaje na brak. Dok su se kola kotrljala, sporo kako bi ih fijakeri mogli pratiti, razbijao je glavu smišljajući kako bi mogao otkriti u čemu je Patiencein problem, koji je sada postao i njegov. Stali su nakratko na ručku u Harpendenu. I Patience i Timms su se tamo brinule o i dalje boležljivoj Minnie. Osim što se tihim glasom raspitala kako je Gerrardu, Patience nije imala vremena za Vanea. Nakon što je odagnao njezine sestrinske brige, pustio ju je da se vrati Minnie, trudeći se zaboraviti kako bi je najradije odveo u svoja kola. Trenutačno je ipak bila potrebnija Minnie nego njemu. Konvoj je potom ponovno krenuo. Gerrard se zavalio, promatrajući sve željno i znatiželjno. »Nikada nisam bio ovoliko daleko prema jugu.« »Zbilja?« Vaneov pogled je i dalje bio uperen u konje. »Gdje je točno tvoj dom?« Gerrard mu je rekao, opisao je dolinu izvan Chesterfielda, služeći se riječima kao kistom. Vaneu se s lakoćom ocrtala u mislima. »Oduvijek živimo tamo«, završio je Gerrard. »Patience uglavnom upravlja svime, ali me učila osnovama proteklih godinu dana.« »Mora da je bilo teško kad vam je otac preminuo tako neočekivano — teško tvojoj majci i Patience preuzeti uzde.« Gerrard je slegnuo ramenima. »Ne osobito. I prije toga su vodile imanje godinama — prvo mama, pa onda Patience.« »Ali...« Vane se namrštio. Pogledao je Gerrarda. »Zar ti otac nije vodio imanje?« Gerrard je odmahnuo glavom. »Nikada ga to nije zanimalo. Zapravo, nikada ga nije bilo tamo. Umro je kad sam imao šest godina, a već sam ga se tada jedva sjećao. Ne znam je li ikada uopće ostao više od par noći. Mama je rekla da mu je bio draži London i njegovi londonski prijatelji — rijetko je navraćao doma. Znala je biti tužna

zbog toga.« Pogled mu se gubio u daljini kako su sjećanja navirala. »Uvijek nam ga je pokušavala opisati kako je bio zgodan i gospodskih manira, kako je išao u lov na lisice i tako elegantno nosio gospodski plašt. Kad bi se god pojavio, pa makar i na samo jedan dan, uvijek je toliko željela da uvidimo kako je dojmljiv.« Napravio je grimasu. »A ja se sada uopće ne mogu sjetiti kako je izgledao.« Vaneovu je dušu obavila studen. Bilo je više nego znakovito kako se Gerrard, unatoč svom živopisnom vizualnom pamćenju, nije sjećao svog oca. No opet, nije bilo nečuveno da se imućna gospoda poput Reginalda Debbingtona tako odnose prema svojim obiteljima. Vane je toga bio svjestan. Ali nikada prije nije bio blizak djeci takvih muškaraca, nikada prije nije bio u prilici da osjeti njihovu žalost i srdžbu — žalost i srdžbu za koje oni sami, tako uskraćeni, nisu ni znali da ih trebaju osjećati — zbog onoga što im njihov otac nije pružio. A nije im priuštio sve ono što je njegovoj vlastitoj obitelji, Cynsterima, bilo sveto — svega što su predstavljali — obitelj, dom, i ognjište. Geslo Cynsterovih bilo je Imati i zadržati. Prvo je podrazumijevalo drugo — to je bilo nešto što su svi muški Cynsteri shvaćali još od najranijih godina. Ako si za nečim žudio, ako si se toga uspio dočepati — onda si za to morao preuzeti odgovornost. Aktivno. Kad je obitelj posrijedi, Cynsteri su prije svega bili aktivni. Vane je pokušavao pojmiti stvarnost koju je Gerrard opisao — lako je zamislio Gerrardov dom, ali nije mogao zamisliti atmosferu u njemu. Nije mu bilo jasno kako je funkcionirao. Sama ideja — obitelj bez prirodnog vođe, njezina najpouzdanijeg zaštitnika — bila mu je posve strana. Mogao je, međutim, zamisliti kako je Patience — njegova odlučna, samostalna, praktična buduća žena — gledala na očevo ponašanje. »Tvoj otac — je li mu Patience bila jako privržena?« Sve mu je bilo jasno iz Gerrardovog zbunjenog pogleda. »Privržena? Njemu?« Obrve su mu se uzdigle. »Ne bih rekao. Sjećam se samo kako je, kada je umro, govorila nešto o dužnosti i svemu što se očekuje od nas.« Trenutak poslije dodao je: »Teško je biti privržen nekomu koga nema.« Nekomu tko ne zna cijeniti tvoju privrženost. Vane je čuo riječi u glavi — i zamislio se. Sjene su postajale sve duže kad se povorka zaustavila u Ulici Aldford, odmah zapadno od južne Ulice Adley. Vane je bacio uzde Dugganu i skočio na tlo. Minniein fijaker zaustavio se iza njegovih kola, ravno pred stubama broja 22. Diskretnu gospodsku rezidenciju na broju 22 u kratkom im je roku iznajmio gospodin Montague, česti poslovni posrednik Cynstera. Otvorivši vrata Minniena fijakera, Vane je izveo Patience za ruku na pločnik. Za njom je izašla Timms, pa Minnie. Vane je znao da mu je bolje da je ne pokušava nositi. Umjesto toga, uz podršku Patience s njezine druge strane, pomogao je Minnie da se popne uz strme stube. Ostatak Minniena kućanstva počeo je izlaziti iz svojih fijakera, privlačeći poglede kasnih šetača. Vojska sluga izašla je iz kuće i sjatila se da pomogne s prtljagom. Vrata na vrhu stuba bila su otvorena. Pažljivo vodeći Minnie, Patience je podigla pogled dok su se približavali uskom trijemu — i spazila kako u predsoblju stoji

neobičan čovjek, držeći vrata otvorenima. Žilav i pogrbljenih ramena, s izrazom kojeg se ne bi posramila ni pokisla mačka, bio je najčudniji batler kojeg je ikada srela. Vaneu, međutim, nije bio ni po čemu čudan; kratko mu je kimnuo dok je pomagao Minnie da prijeđe preko praga i oslovio ga imenom: »Zdravo, Sligo.« Sligo se naklonio. »Gospodine.« Minnie je podigla pogled i ozareno se nasmiješila. »O, Sligo, ugodnog li iznenađenja.« Produžujući za Minnie, Patience se mogla zakleti da se Sligo zarumenio. Pomalo se nelagodno opet naklonio. »Gospođo.« U gužvi koja je uslijedila kad su Minnie i Timms, a potom i ostalima, dodijeljene te pokazane njihove sobe, Patience je imala više nego dovoljno vremena da prouči Sliga i njegov neupitni autoritet nad nižom poslugom. Masters i gospođa Henderson, koji su doputovali sa svojom gazdaricom, također su očito prepoznali Sliga i odnosili se prema njemu s poštovanjem i kao prema sebi ravnom. Na Patienceino olakšanje, Vane je zaokupio Henryjevu, Edmondovu i Gerrardovu pažnju, držeći ih po strani dok su se ostali članovi kućanstva smještali. Kad su i njih trojica naposljetku otišli upoznati se sa svojim sobama sat vremena prije večere, Patience je ispustila umoran uzdah i utonula u otoman u salonu. Pritom je podigla pogled prema Vaneu, koji je bio u svojoj uobičajenoj pozi, ramena naslonjenih na okvir kamina. »Tko je Sligo?« upitala je. Vaneove su se usne lagano zakrivile. »Devilov bivši posilni.« Patience se namrštila. »Devil? Vojvoda od St. Ivesa?« »Glavom i bradom. Sligo obnaša dužnost Devilova čuvara kad je izvan grada. Ispalo je da su se Devil i njegova vojvotkinja Honoria vratili na ladanje jučer, pa sam posudio Sliga.« »Zašto?« »Jer nam ovdje u kući treba netko kome možemo vjerovati te zna pokoji trik. Sligo trenutačno nadgleda pretrage sve pristigle prtljage. Posve je pouzdan i apsolutno mu se može vjerovati. Ako ti išta zatreba — bilo što — samo ga pitaj i on će ti to riješiti.« »Ali ...« Patience se još više namrštila. »I ti ćeš biti ovdje. Zar ne?« Vane ju je pogledao u oči. »Ne.« Opazio joj je zaprepaštenost u zlatnim očima — ili je to jednostavno bila razočaranost? Namrštio se. »Ne napuštam vas, ali valjda nije teško shvatiti kako gospodin Vane Cynster, odnedavno u posjedu udobne kuće nedaleko od ove, u Ulici Curzon, ne osjeća goruću potrebu da prebiva pod krovom svoje kume.« Patience je napravila grimasu. »Nije mi palo na pamet. Ali dobro, sad kad smo u Londonu, moramo se ponašati kako nam društvo nalaže.« I utoliko neće moći provesti noć u njezinom krevetu. »Upravo tako.« Vane je zatomio svoju reakciju. Bilo je i drugih mogućnosti, ali za njih još nije trebala znati. Kad uspije srediti da se nađu u zgodnijim okolnostima, otkrit će joj tajnu. A dotad... Ispravio se i odmaknuo od kamina. »Trebao bih krenuti. Nazvat ću te sutra, da

vidim kako si se smjestila.« Patience ga je nastavila gledati u oči, pa mu pribrano pružila ruku. Vane ju je uzeo, pa se pognuo i prešao joj usnama preko zglobova. I osjetio kako se lagano stresla. Zadovoljno je otišao.

»To je sve taaaako uzbudljivo!« Kako je po deseti put tog jutra slušala Angelin hvalospjev, Patience ga je ignorirala. Udobno smještena u jednom od dva otomana u salonu, nastavila je vesti još jedan podmetač za pladanj. Vez joj je već bio odavno dosadio, ali je morala barem nečime uposliti misli i ruke dok je čekala da se Vane pojavi. Ako se uopće pojavi. Već je bilo prošlo jedanaest sati. Timms je sjedila pokraj nje i krpala; Minnie je iznenađujuće dobro podnijela putovanje i sada je bila udobno uvaljena u veliki naslonjač pred ognjištem. Na drugom su otomanu bile gospođa Chadwick i Edith Swithins. Besmislenim izljevima sklona Angela stajala je kraj prozora, gledajući prolaznike kroz zavjese od čipke. »Jedva čekam da sve vidim — kazališta, radnje sa šeširima, krojačnice.« Sklapajući ruke na grudima, Angela se okrenula i zavrtjela. »Bit će tako čudesno uzbudljivo!« Prestala se vrtjeti i pogledala svoju majku. »Jesi sigurna da ne možemo ići prije ručka?« Gospođa Chadwick je uzdahnula. »Dogovorile smo se da idemo na kratki izlet ovog popodneva da vidimo koja nam krojačnica odgovara.« »Moramo u onu u Ulici Bruton«, kazala je Angela. »Ali Edmond kaže da su najbolje radnje u Ulici Bond.« »Ulica Bond je taman iza ulice Bruton.« Patience je provela putovanje proučavajući vodič. »Kad prošećemo jednom, doći ćemo do druge.« »Aha. Odlično.« Sad, kad joj je popodne bilo isplanirano, Angela se vratila maštarenju. Patience se opirala nagonu da baci pogled na sat iznad kamina. Slušala ga je kako ravnomjerno otkucava i brojala minute; činilo joj se kao da ga sluša već satima. Već je znala da joj neće odgovarati gradski život jer je bila toliko navikla na ladanjske sate, rutinu doručka u deset, ručka u dva i večere u osam ili kasnije. Kao da nije bilo dovoljno loše što se probudila u uobičajeno vrijeme te se, nakon što je uvidjela da je salon za doručkovanje prazan, morala zadovoljiti čajem i tostom u stražnjem salonu. Ili što nije bilo klavira uz koji je mogla zaboraviti na brige. Puno gora je bila činjenica da je, kako stvari stoje, bilo neprihvatljivo da izađe van bez pratnje. Najgore od svega bilo je što je rezidencija 22 u Ulici Aldford bila daleko manja od Bellamy Halla, što je značilo da su svi bili stiješnjeni skupa i gazili jedni drugima po prstima — bili jedni drugima pod nosom — cijelo vrijeme. Činilo joj se da od trpljenja drugih na tako malenom prostoru može samo

izludjeti. Vane, pak, nikako da se pojavi. A kad se pojavi, nedvosmisleno će mu dati do znanja što misli o njegovoj zamisli da se svi presele u London. Bolje bi im bilo da istjeraju na čistac lopova i Sablast. Čim prije. Sat je ustrajno otkucavao. Patience je zaškrgutala zubima i nastavila s vezom. Kad je začula kucanje na uličnim vratima, podigla je pogled, skupa sa svima osim Edith Swithins — koja je i dalje veselo kukičala. A zatim je do njihovih načuljenih ušiju dopro duboki, tutnjeći glas. Patience je odahnula u sebi — ne želeći pomnije razmišljati o olakšanju koje je osjetila. Minnieino se lice ozarilo kako su im se približavali poznati koraci. Timms se nakesila. Vrata su se otvorila. Vane je ušetao unutra, izmamivši osmijehe svih prisutnih. Dobacio je pogled Patience, koja ga je pribrano dočekala. Proučavala ga je dok je kimao svima, pa onda toplo i elegantno pozdravio Minnie, pitajući kako joj je zdravlje te kako je provela noć. »Sigurno sam se naspavala više od tebe«, odgovorila je Minnie s nestašnim sjajem u oku. Vane joj se lijeno nasmiješio, ničim je ne opovrgavajući. »Bi li se sad već odvažila otići do parka?« Minnie je napravila grimasu. »Možda ti sutra dopustim da me nagovoriš na šetnju. Danas bih još ostala u sjedećem položaju i skupljala snagu.« Po boji u licu joj se vidjelo da joj je bolje nego zadnjih dana i da nije u životnoj opasnosti. Uvjerivši se da je sve u redu, Vane je pogledao Patience: promatrala ga je s hladnom suzdržanošću koja mu se nije sviđala. »Možda bih«, rekao je pogledavši opet Minnie, »kad već ne želiš nikamo danas, mogao umjesto tebe povesti gospođicu Debbington.« »Samo daj.« Minnie se nasmiješila Patience i gestikulirala joj da slobodno ode. »Ni njoj sigurno nije po volji što je stalno u kući.« Vane se bludnički nasmiješio Patience. »Pa, gospođice Debbington? Jeste li za krug po parku?« Patience je gledala u njega i oklijevala. Angela je otvorila usta i zakoračila prema naprijed, ali gospođa Chadwick istog joj je trenutka rukom dala znak da se vrati pa izustila odlučno: »Ne!« Angela se primirila i počela duriti. Ne uspijevajući iz Vaneovih očiju iščitati ništa što bi objasnilo izazov u njegovim riječima, Patience je podigla obrvu. »Svakako, gospodine. Dobro bi mi došlo malo svježeg zraka.« Vane se u sebi namrštio na njezin suzdržani pristanak. Pričekao je dok je odložila vez i ustala, a potom, kimajući Minnie i ostalima, pružio Patience ruku i odveo je iz prostorije. Zaustavio se u hodniku. Patience je podigla ruku s njegova rukava i okrenula se prema stubama. »Pričekaj

me, gotova sam za minutu.« Vane ju je zgrabio za lakat i povukao je natrag k sebi te joj se zagledao u razrogačene oči. Trenutak kasnije tiho ju je upitao: »Gdje su ostali?« Patience se pokušavala sjetiti. »Whitticombe je preuzeo biblioteku — dobro je opskrbljena, ali nažalost poprilično malena. Edgar i General nisu imali drugog izbora nego da izađu van na hladnoću, ali ne znam koliko će dugo ostati tamo. Edgar je nešto spominjao da će svratiti do trgovca konjima.« »Hmm.« Vane se namrštio. »Obavijestit ću Sliga.« Opet se usredotočio na Patience. »A ostali?« »Henry, Edmond i Gerrard su otišli ravno u sobu za biljar.« Vaneov stisak oko njezina lakta se olabavio. Oslobađajući ruku, Patience se uspravila i prijeko ga pogledala. »Bolje da ne kažem što mislim o kući koja ima sobu za biljar, ali ne i za muziciranje.«

Vaneu su se trznule usne. »Ovo je gospodska rezidencija.« Patience je glasno uzdahnula. »Svejedno, sumnjam da će se trio zadovoljiti dražima biljara. Planirali su raznorazne aktivnosti na otvorenom.« Mahnito je zamahala rukama. »U zvjerinjaku, krčmama Haymarketa, gospodskim klubovima Pall Malla. Čak sam ih čula da spominju neko mjesto zvano ›Bazen bez premca‹.« Vane je trepnuo. »Taj je zatvoren.« »Stvarno?« Patience je uzdigla obrve. »Reći ću im.« »Nema veze, ja ću.« Vane ju je opet pogledao. »Popričat ću s njima dok ti odeš po plašt i šešir.« Patience mu je nabusito kimnula i pristala bez prigovora. Vane ju je gledao dok se penjala uz stube pa je, još se više mršteći, odšetao do sobe za biljar — da se utvrde neka osnovna pravila. Vratio se u predsoblje dok je grabila natrag po pločicama. Nekoliko minuta poslije uveo ju je u svoj fijaker i popeo se do nje. Park je bio blizu; dok je usmjeravao konje prema drveću, Vane je prešao po popisu Minniena kućanstva. I namrštio se. »Alice Colby.« Pogledao je Patience. »Gdje je ona?« »Nije se spustila na doručak.« Patienceine obrve su se podigle. »Pretpostavljam da je u svojoj sobi. Sad kad razmislim, mislim da je uopće nisam vidjela otkako smo došli.« Patience je slegnula ramenima i bacila pogled prema naprijed. Vane ju je pogledao, zadovoljno klizeći pogledom po njoj. Uzdignute glave, lica okrenutog povjetarcu, promatrala je aveniju pred njima. Ispod oboda njezina šešira, sjajni su joj smeđi pramenovi lepršali po obrazima. Plašt joj je bio iste blijedoplave boje kao i jednostavna jutarnja haljina. Mozak mu je pribilježio kako ništa od toga nije bilo novo, a kamoli u modi, ali je u njegovim očima izgledala savršeno. Pa makar joj i brada bila mrvicu previše nagnuta uvis, a izraz pomalo presuzdržan.

Namrštio se u sebi i pogledao konje. »Moramo se pobrinuti da nitko iz Minniene menažerije ne bude u prilici da se otme nadzoru. Uvjeren sam da nema nikakve zavjere ni ortaštva, barem ne među nepovezanim pojedincima. Ali moramo paziti da nitko od njih ne bude u prilici da bilo što vrijedno od ukradenih stvari, poput bisera, proslijedi svom sudioniku. Što znači da ćemo ti, ja, Gerrard, Minnie i Timms, uz Sligovu pomoć — morati biti uz njih kad god izađu iz kuće.« »Angela i gospođa Chadwick misle popodne navratiti do Ulica Bruton i Bond.« Patience je nabrala nos. »To znači da bih ja trebala poći s njima.« Vane se suzdržao od cereka. »Mogla bi.« Većina dama koje je poznavao spremno bi odjurila u te ulice čim bi se ukazala prilika. Patience je prema tome bila ravnodušna i zaključio je da je to čini kao stvorenom za miran život u Kentu. »Pristao sam, tobože nevoljko, biti popodne vodič Henryju, Edmondu i Gerrardu, i natuknuo Sligu da drži na oku Edgara i Generala.« Patience se namrštila. »Previše ih je sve skupa za držati na oku. Što ako se tko odluči izaći sam?« »Morat ćemo zauzdati njihove sklonosti gradskom životu.« Vane je pred sobom primijetio fijakere uz rub staze. »A kad smo već kod toga... gle, evo velikih dama visokog društva.« Patience bi ih prepoznala čak i bez upozorenja. Sjedile su udobno ispružene preko baršunastih i kožnih sjedala sa sjajem u oštrim očima, kimajući elegantnim turbanima i umješno mašući rukama u rukavicama dok su raspravljale i secirale svaki potencijalni trač. Od mladih, ali elegantnih matrona do udovica oka sokolovog, sve su bile samouvjerene, sigurne u svoj društveni položaj. Fijakeri su im se protezali po pomodnoj ruti dok su razmjenjivale informacije i pozive. Mnoge su se glave okretale prema njima dok su se kotrljali po putu. Turbani su graciozno kimali; Vane je opušteno uzvraćao pozdrave, ali nije stajao. Patience je uočila kako su se mnogi pogledi ispod turbana zaustavili na njoj. Izrazi koje je zamijetila bili su znatiželjni, oholo prezrivi ili oboje. Podigla je bradu i zanemarila ih. Znala je da su njezin plašt i šešir neugledni. Možda čak i staromodni. No bit će u Londonu samo par tjedana — da ulove lopova — pa njezina garderoba nije važna. Ili barem njoj nije. Iskosa je pogledala Vanea, ali nije spazila ni tračka svijesti u njegovom izrazu. Nikako ga nije mogla pročitati. Ničim nije davao do znanja da je uočio, a kamoli da bi reagirao na poglede u svojem smjeru. Patience je pročistila grlo. »Izgleda da ima dosta dama — nisam mislila da su se već vratile u grad u tolikom broju.« Vane je slegnuo ramenima. »Nisu se još svi vratili, ali parlament opet zasjeda, a skupa s njim na scenu stupaju i političke domaćice, iskazujući svoj utjecaj s uobičajenim balovima i večerama. To je ono što je privuklo natrag mnoge iz visokog društva. Par tjedana društvenog vrtloga taman fino popuni vrijeme između ljeta i početka lovačke sezone.« »Shvaćam.« Motreći fijakere ispred njih, Patience je uočila jednu damu koja je, umjesto da ih ležerno zavaljena gleda kako prolaze, uspravno sjedila. Sekundu poslije

je mahnula — držeći se poput kraljice. Patience je pogledala Vanea; iz njegova pogleda i stisnutih usana vidjelo se da poznaje dotičnu damu. Oklijevao je, napeto skupljajući mentalnu snagu, a onda je usporio konje. Kola su se zaustavila kraj elegantne zatvorene kočije. U njoj je sjedila dama otprilike Patienceine dobi, sa svijetlokestenjastom kosom i parom iznimno prepredenih, plavo-sivih očiju koje su se odmah uperile u Patienceino lice. Njihova se vlasnica ushićeno nasmiješila. Vane je mrko kimnuo. »Honoria.« Dama mu se okrenula, neznatno rastegnuvši osmijeh. »Vane. Tko ti je to?« »Dozvoli mi da ti predstavim gospođicu Patience Debbington, Minnienu nećakinju.« »Stvarno?« Dama je odmah ispružila ruku Patience. »Ja sam Honoria, draga moja gospođice Debbington.« »Vojvotkinja od St. Ivesa«, smrknuto je objasnio Vane. Honoria se nije obazirala na njega. »Zadovoljstvo mi je upoznati vas, draga moja. Je li Minnie dobro?« »Sad je puno bolje.« Vojvotkinja je bila toliko srdačna i neposredna da je Patience istoga trenutka zaboravila na svoju otrcanu odjeću i nesklonost gradskom visokom društvu. S vojvotkinjom je, izgleda, bilo lako razgovarati. »Prehladila se prije par tjedana, ali je iznenađujuće dobro podnijela putovanje.« Honoria je kimnula. »Dokad planira ostati u gradu?« Dok ne ulove lopova i ne razotkriju Sablast, pomislila je Patience, ali nije to rekla naglas, nego se samo zagledala u vojvotkinjine bistre oči. »Ah...« »Nismo sigurni«, ubacio se Vane, razvlačeći riječi. »Samo još jedan od Minnienih uobičajenih posjeta gradu, ali ovaj put je povela cijelu svoju menažeriju sa sobom.« Podignuo je obrve, očigledno se dosađujući. »Vjerojatno radi razbibrige.« Honorijin pogled zadržao se na njegovu licu dovoljno dugo da se Patience zapita koliko je povjerovala tom površnom objašnjenju. Potom je Honoria pogledala nju — i toplo se, velikodušno nasmiješila — daleko prisnije nego što je Patience očekivala. »Sigurna sam da ćemo se ubrzo opet sresti, gospođice Debbington.« Stisnula je Patienceinu ruku. »Neću vas više zadržavati — sigurno imate kojekakve planove za jutro pred vama. Dapače« — sad je pogledala u Vanea — »i ja moram u neke posjete.« Ne otvarajući usta, Vane je osorno kimnuo — i pokrenuo konje. Dok su se kotrljali niz aveniju, Patience je pogledala njegovo ukočeno lice. »Vojvotkinja djeluje jako drago.« »I jest jako draga.« Ujedno i pretjerano radoznala, i definitivno prepronicljiva. Vane je u sebi zaškrgutao zubima. Znao je da će obitelj saznati kad-tad, ali nije očekivao da će to biti tako brzo. »Honoria je praktički matrijarh obitelji.« Mučio se pokušavajući se dosjetiti riječi kojima bi točno opisao što je to značilo — ali je odustao. Kao i ostalim muškarcima s kojima je bio u rodu, i njemu je bilo izuzetno teško priznati moć koju je Honoria — ili bilo koja od žena iz obitelji Cynster —

posjedovala unutar obitelji. Vane je suzio oči i usmjerio zapregu prema dverima na ulazu u park. »Doći ću sutra otprilike u isto vrijeme i povesti te na vožnju. Mislim da je najbolje da ovako, u vožnji ili šetnji, razmijenimo saznanja o tome što drugi rade i kamo smjeraju ići.« Patience se ukočila. Poveo ju je u ovu vožnju kako bi uskladili planove — ovaj je izlet, znači, za njega bio tek operativni sastanak. »Svakako«, odgovorila je pomalo kiselo. Zatim je kazala: »Najbolje da povedemo i Sliga.« Kad ju je Vane smrknuto pogledao, dodala je: »Pa da čujemo što se njemu čini, iz prve ruke.« Vane se još jače namrštio — konji su mu odvraćali pažnju. Dok su prolazili kroz dveri prema prometnom prolazu, Patience je sjedila uspravno, ukočena; u njoj su previrale emocije. Podigla je bradu dok su konjska kopita udarala po kaldrmi Ulice Aldford. »Jasno mi je da si naumio otkriti lopova i Sablast, ali sada kad si se vratio u London, pretpostavljam da imaš i drugih stvari — drugih razbibriga — kojima bi se radije posvetio.« Oštro je udahnula; oko grudi joj se stisnuo hladan škripac. Osjetila je kako ju je Vane nakratko pogledao. Uzdignute glave i očiju uperenih naprijed, nastavila je: »Sigurna sam da ćemo, sad kad nam se Sligo pridruži, doći već nekako do potrebnih saznanja, a da pritom ne moraš gubiti vrijeme na nepotrebne šetnje ili vožnje.« Neće ga pratiti u stopu. Sad kad su u gradu, gdje se jasno vidi kako se ona, Patience, ne uklapa u njegov elegantni svijet, da nije ni do koljena prekrasno odjevenim ljepoticama s kakvima se inače druži, neće se stalno držati za njega. Neće se držati uz njega kao što se njezina majka držala njezina oca. Njihov je odnos prolazan; u glavi mu je već vidjela kraj. S tim prvim korakom i prihvaćanjem neizbježnog možda još stigne pripremiti srce za neizbježan udarac. »Nemam se namjeru odreći toga da se s tobom vidim barem jednom dnevno.« Riječi su mu bile reske, prožete čeličnim gnjevom koji Patience naprosto nije mogao promaknuti. Zatečeno je pogledala Vanea. Fijaker se zaustavio, otpustio je uzde i skočio na tlo. A onda se okrenuo. Zgrabio ju je oko struka i podignuo je iz sjedala — i spustio je, drhteći dok se obuzdavao da ostane pribran, na pločnik ispred sebe. Gledao je u nju, očiju poput čeličnih krhotina. Patience je trepnula, ostavši bez daha. Lice mu je bilo tvrdo, ratnička maska. Oko nje su zapljuskivali valovi njegova bijesa. »Kad je riječ o razbibrizi«, izvijestio ju je kroz stisnute zube, »ništa na svijetu se ne može mjeriti s tobom.« Riječi su mu bile bremenite značenjem — značenjem koje nije razumjela. Sva pogubljena, Patience se upinjala da dođe do daha. Prije nego što je i uspjela, Vane ju je odveo uza stube i ostavio je u predsoblju. Pogledao ju je suženih očiju. »Nemoj misliti da me nećeš tako skoro opet vidjeti.« Rekavši to, okrenuo se na peti i odšetao van.

va dana poslije Vane se uspeo stubama pred brojem 22 u Ulici Aldford, gdje se naumio sastati s Patience. Pritom je razmišljao o tome kako neće biti nimalo zadovoljan ako ona toga jutra ne bude spremna na vožnju s njim. Nije bio dobro raspoložen. Nije bio dobro raspoložen zadnja dva dana. Kada je zadnji put otišao od Patience iz Ulice Aldford, pucao je po šavovima od srdžbe i morao je potražiti utočište u »White’su« da bi se smirio i razmislio. Zbog njihove je bliskosti, zbog toga koliko joj se razotkrio pretpostavio da ga ona nikako neće izjednačavati sa svojim ocem. Pretpostavka mu je očito bila pogrešna. Po njezinu je stavu i po njezinim napomenama bilo savršeno jasno da ga prosuđuje po standardima Reginalda Debbingtona i da između njih dvojice ne primjećuje neku značajniju razliku. To ga je toliko povrijedilo da se još ni sad nije u potpunosti oporavio. Kada ga je zadnji put tako povrijedila i kada je zbog toga naprečac pobjegao iz Bellamy Halla, mislio je da mu ne može biti gore od toga. I u tome je pogriješio. Skriven u zabitom kutu »White’sa«, proveo je bezbrojne sate smišljajući jezgrovite govore kojima bi joj objasnio po čemu se razlikuje od njezina oca, čovjeka kojemu obitelj očito nije mnogo značila. Ti su govori postajali sve strastveniji i silovitiji i na kraju je odbacivao fraze i radije smišljao akcije. A to je, kao što su svi Cynsteri znali, govorilo mnogo glasnije od riječi. Budući da je u tom trenutku šteta u samoj obitelji već bila načinjena, na kraju je progutao ponos i otišao u posjet Honoriji da bi je nevino zamolio bi li možda priredila jedan od svojih balova iznenađenja. Samo za obitelj i prijatelje. Takva bi priredba bila koristan alat u njegovim naporima da uvjeri Patience kako i njemu, kao i svim Cynsterima, obitelj znači neizmjerno mnogo. Honorijin razrogačen pogled i duboko razmišljanje isprva su ga pogurnuli na rub bijesa, ali kada se složila da bi bal mogao biti dobra zamisao, malo se smirio. Ostavljajući Devilovu vojvotkinju njezinim planovima, vratio se vlastitim. Vratio se i turobnom promišljanju. Dan prije, kada je još jednom upregnuo konje te pošao prema Ulici Aldford, zaključio je da sigurno postoji još nešto, da najobičnija predrasuda nije jedino što Patience sprječava u tome da se uda. Bio je apsolutno siguran u vrstu žene koju je odabrao, duboko je u duši znao da ne griješi kada tumači njezino ponašanje i odluke. Samo bi veoma snažan razlog ženu poput Patience — ženu s toliko ljubavi i

predanosti koje bi mogla pružiti — natjerao da na brak gleda kao na neprihvatljiv rizik. Postojalo je još nešto — nešto što još nije znao o braku njezinih roditelja. Po stubama pred brojem 22 zato se toga, jučerašnjeg jutra popeo sa snažnom odlukom da mora saznati što je to bilo, a onda su ga obavijestili da gospođica Debbington ne može na vožnju s njim. Zaveli su je, izgleda, krojači i modisti u Ulici Bruton. Vaneovo se raspoloženje naglo smračilo. Na Patienceinu sreću, Minnie je spazila Vanea pa ga je, odjednom vrlo živahna, pozvala da pođe s njom na obećanu šetnju po Green Parku. Dok su šetali, veselo ga je izvijestila da je nekim sretnim slučajem Honoria prethodnog poslijepodneva susrela Patience u Ulici Bruton te je odvukla k svojoj omiljenoj krojačici, Celestine, zbog čega je Patience danas morala otići na probu čitavog niza haljina, uključujući i, kako je Minnie s oduševljenjem tvrdila — apsolutno očaravajuću zlatnu večernju haljinu. Nije se mogao ljutiti na sretne slučajne susrete, čak ni u tom trenutku, kada im se, istim takvim slučajem u šetnji pridružila Edith Swithins pa nije mogao ispitivati Minnie što zna o Patienceinu ocu i svim dubinama njegova sramotnog ponašanja. Nakon sat vremena, kada se Minnie dovoljno razgibala, otpratio ju je natrag do broja 22, gdje je otkrio da Patience još uvijek nema. Ostavivši joj kratku poruku, otišao je dalje, tražeći nešto što bi mu odagnalo brige. Zato je danas ponovno došao i želio je vidjeti Patience. Da je bilo po njegovu, i vidio bi Patience, ali mogućnost mu se činila malo vjerojatnom. Takva je vrsta privatnosti u postojećim okolnostima bila gotovo nemoguća, a imao je osjećaj da mu nije mudro poduzimati daljnje zavodničke poteze sve dok im vezu ne dovede u dobro utemeljenu ravnotežu. S njegovom rukom na kormilu, jasno. Sligo je otvorio vrata nakon njegova zapovjedničkog kucanja i Vane je, uz kratko kimanje glavom, ušao kroz vrata. Zatim se ukopao na licu mjesta. Patience ga je već čekala u predvorju i od prizora mu je doslovno zastao dah. Dok je pogledom bespomoćno klizio po njoj — po mekom zelenom plastu od merino vune koji ju je tijesno obavijao i čiji je podignuti okovratnik poput ukrasnog okvira naglašavao ljepotu njezina lica, dok je promatrao smećkaste rukavice i čizmice, svijetlozelene suknje koje su virile ispod ogrtača — Vane je osjetio kako se u njemu nešto stegnulo, škljocnulo i zaključalo. Odjednom je disao teže nego da mu je netko zabio šaku u trbuh. Kosa joj se presijavala pod svjetlom i bila je počešljana drugačije, ističući njezine velike zlatne oči, svilenkastu bjelinu njezinih obraza i čela te nježnu, ali odlučnu liniju njezine čeljusti. Usnice su joj izgledale meko i ranjivo. U dalekom kutku svojega posve smetena uma Vane je izgovorio tihu zahvalu Honoriji, a zatim je, isto tako u sebi, opsovao. Već je i ono prije bilo dovoljno loše. Kako će se, dovraga, tek nositi s ovim? Dok su mu se prsa snažno nadimala, na silu se pribrao i usredotočio na Patienceino lice, nastojeći protumačiti izraz koji je na njemu ugledao. Bio je smiren, nije pokazivala nikakve osjećaje. Samo je poslušno čekala kako su isplanirali, i tu nije

bilo ničega drugoga, govorilo mu je njezino lice. Samo idu zajedno na vožnju. Upravo ga je ta poslušna poza ponovno naljutila. Trudeći se da svojim licem ne oda vlastito raspoloženje, kimnuo joj je i ispružio ruku. »Spremni?« Nešto je bljesnulo u njezinim velikim očima, ali u predvorju nije bilo dovoljno svjetla da bi prepoznao osjećaj. Blago je nakrivila glavu i pošla prema naprijed, prihvaćajući njegovu ruku. Patience se uspravno i vrlo kruto smjestila na sjedalo u Vaneovoj kočiji, teško dišući kroz željezni kavez koji joj je obuhvaćao grudi. Bila je sigurna da Vane ne može ništa prigovoriti njezinu izgledu. I Celestine i Honoria uvjerile su je da su njezin novi plašt i šešir posljednji krik mode. Njezina pak nova haljina, koju je nosila ispod plašta, bila je svakako bolja od starih, ali po njegovoj reakciji, činilo se da mu to kako izgleda uopće nije važno. Još je jedanput samu sebe uvjerila da je haljine kupila zato što garderobu nije obnavljala godinama i sada se ukazala savršena prilika. Kada uhvate lopova — i Sablast — i kada Gerrard dovoljno nauči o gradskome životu, zajedno će se s bratom vratiti u Derbyshire i vjerojatno više nikada neće doći u London. Kupila je novu garderobu zato što je bila prava prilika za to, ali i zato što nema smisla od Vanea Cynstera očekivati da se u javnosti pojavljuje s neuglednom ženom. No njemu, izgleda, do toga uopće nije bilo stalo. Patience se suzdržala od šmrcanja i nagnula je bradu. »Kao što sam vam rekla, gospođa Chadwick i Angela bile su u Ulici Bruton već prvoga poslijepodneva nakon što smo stigli ovamo. Angela nas je odvukla u svaku krojačnicu, čak i one u kojima kreiraju odjeću za udovice. Pitala je i za cijenu baš svega što je spazila. Bilo nam je stvarno neugodno. Ipak, odgovori koje je dobila na kraju su je urazumili. Izgleda da je prihvatila da joj se više isplati pozvati krojačicu koja će joj sašiti neke haljine.« Očiju uprtih u konje, Vane je posprdno uzdahnuo. »A gdje su bile Angela i gospođa Chadwick dok si ti bila kod Celestine?« Patience se zarumenjela. »Sreli smo Honoriju u Ulici Bruton. Ustrajala je na tome da me mora upoznati sa Celestine i onda...« mahnula je rukom, »onda su stvari krenule svojim tokom.« »Stvari znaju krenuti svojim tokom kada se Honoria umiješa.« »Bila je vrlo ljubazna«, odvratila je Patience. »Čak je i razgovarala s gospođom Chadwick i Angelom dok sam ja bila kod Celestine.« Vane se pitao koliko će mu to Honoria naplatiti. I u kojoj valuti. »Na sreću, zbog toga što je imala priliku posjetiti Celestinin salon i razgovarati s vojvotkinjom, Angela se prilično oraspoložila. Poslije smo prošli kroz Bond Street bez ikakvih drama. Ni Angela ni gospođa Chadwick nisu ni pokušale razgovarati s draguljarima pokraj čijih smo trgovina prošli, a nisu se ni trsile upoznati ni s kim drugim usput.« Vane je iskrivio lice u grimasu. »Mislim da nije stvar u njima. Gospođa Chadwick je iskrena žena, a Angela je prebudalasta.« »Doista jest«, Patiencein je ton postao pomalo kiseo. »Toliko je budalasta da se nije dala odgovoriti od toga da poslijepodne završimo kod Gunthera. Mjesto je bilo

prepuno mladića koji su je otvoreno proždirali očima, pa je opet htjela ići jučer popodne. Gospođa Chadwick i ja smo je zato odvele u Hatchards.« Vaneova se usnica trznula. »Mora da je uživala u tome.« »Cijelo vrijeme je zapomagala.« Patience mu je dobacila pogled. »To je sve što se zbivalo kod mene. A što se zbivalo s gospodom?« »Razgledavanje.« Vane je tu riječ izgovorio s neskrivenim prezirom. »Henryja i Edmonda zaposjeo je neki demon koji ih nagoni da pogledaju ama baš svaki spomenik u gradu. Gerrard ih je srećom spreman pratiti i paziti na njih. Zasad mi nije ništa sumnjivo prijavio. General i Edgar uglavnom su se posvetili Tattersallsu, kamo ih obično prate Sligo ili netko iz njegove ekipe, ali ni oni zasad nisu ništa otkrili. Ja im uglavnom organiziram poslijepodneva i večeri. Jedini koji se još nisu pomakli iz kuće su Colbyjevi.« Vane je pogledao Patience. »Je li Alice izašla iz svoje sobe?« »Ne zadugo«, namrštila se Patience. »Sad mi se čini da je možda takva bila i u Bellamy Hallu. Činilo mi se da sam je viđala u vrtovima ili u jednom od salona, ali sada mislim da je i ondje uglavnom boravila u svojoj sobi. Prilično nezdravo.« Vane je slegnuo ramenima. Patience ga je iskosa pogledala, proučavajući njegove crte lica. Usmjerio je konje u manje prometnu ulicu, podalje od mondene avenije. Iako je oko njih bilo kočija, nisu se ni s kim morali pozdravljati. »Nisam imala prilike razgovarati sa Sligom, ali pretpostavljam da nije ništa pronašao?« Vane se smrknuo. »Baš ništa. U prtljazi nije bilo nikakvog traga, iako je Sligo opetovano pretražio sve sobe, za slučaj da je netko nešto ipak uspio prokrijumčariti.« »Prokrijumčariti? Kako?« »Pa, evo, na primjer, torbica s pletivom Edith Swithins...« Patience ga je zapanjeno pogledala. »Ne misliš valjda da je ona...?« »Ne. Ali moguće je da je netko drugi primijetio koliko je ta torbica duboka pa je koristi za bisere, ako ni za što drugo. Što misliš, koliko često Edith prazni tu torbicu?« Patienceino se lice iskrivilo u grimasu. »Vjerojatno nikad.« Vane je stigao do raskrižja i vješto kočijom skrenuo udesno. »Gdje je Edith sada?« »U primaćoj sobi. Naravno, hekla.« »Je li joj stolac okrenut prema vratima?« »Da«, namrštila se Patience. »Zašto?« Vane joj je brzinski dobacio pogled. »Zato što je gluha.« Još se neko vrijeme mrštila, a onda joj je licem prešao izraz razumijevanja. »Aha!« »Upravo tako. Dakle...« »Hmmm«, zamislila se Patience. »Valjda...«

Pola sata poslije otvorila su se vrata primaće sobe u kući na broju 22 i kroz njih je

provirila Patience. Edith Swithins sjedila je na otomanu okrenuta prema vratima i grozničavo kukičala. Njezina je velika torba s pletivom stajala na sagu pokraj otomana. U prostoriji nije bilo nikoga drugog. Razdragano se smiješeći, Patience je ušla i pritvorila vrata, posebno pazeći da ne povuče zasun. Nisu još bili sigurni koliko je Edith gluha. Prišla joj je s namjerno veselim izrazom lica. Edith je podigla pogled i uzvratila joj osmijeh. »Tako mi je drago što sam vas pronašla«, rekla je Patience. »Oduvijek sam htjela naučiti kukičati. Biste li mi možda mogli pokazati osnove?« Edith se sva ozarila. »Naravno, dušo. Vidjet ćeš, prilično je jednostavno.« Podigla je ono na čemu je radila i pokazala joj. Patience je zaškiljila. »Znate što«, ogledala se oko sebe, »možda bi bilo bolje da se pomaknemo do prozora. Tamo je više svjetla i bolje se vidi.« Edith se zasmijuljila. »Moram ti priznati da ja više i ne gledam čvorove. Već to tako dugo radim.« Podigla se s otomana. »Čekaj, samo da uzmem torbicu...« »Ja ću vam je ponijeti«, rekla je Patience i podigla torbicu, odmah shvaćajući da je Vane u pravu. Bila je duboka, puna i iznenađujuće teška. Definitivno ju je trebalo pretražiti. Držeći torbicu, okrenula se i rekla: »Namjestit ću vam naslonjač.« Kad je Edith sa svojim radom u rukama došla na drugi kraj prostorije, Patience je već namjestila duboki naslonjač tako da bude okrenut prema prozoru, a leđa okrenutih prema vratima. Postavljajući torbicu s pletivom uz naslonjač, ali tako da je osoba koja sjedi u naslonjaču ne vidi jer se torbica nalazi ispod širokog naslona za ruku, pomogla je Edith da sjedne. »Evo, ako ja sad sjednem ovdje, na prozorsko sjedalo, obje ćemo imati dovoljno svjetla da vidimo.« Edith se poslušno naslonila. »Vidi sada«, podigla je svoj rad. »Prvo na što trebaš paziti je...« Patience je gledala u fino tkanje, krajičkom oka primjećujući da su se vrata primaće sobe otvorila. Kroz njih je ušao Vane, pažljivo ih zatvarajući za sobom. Počeo se šuljati prema njima, ali u jednom je trenutku pod njegovim korakom zaškripala drvena daska na podu. Skamenio se na mjestu. Patience se napela. Edith je nastavila govoriti kao da se ništa nije dogodilo. Patience je ponovno počela disati, a Vane se nastavio šuljati, a zatim se sagnuo iza Edithina naslonjača. I ovaj put krajičkom oka, Patience je primijetila kako je Edithina torbica kliznula iza naslonjača. Natjerala se da sluša Edithinu lekciju, prisilila se da je prati kako bi mogla postavljati pametna pitanja. Blistajući od ponosa, Edith joj je prenosila svoje znanje, a Patience ju je ohrabrivala, divila se, moleći se pritom da joj Svevišnji oprosti na takvome krivokletstvu zato što je počinjeno u potrazi za pravdom. Skriven iza naslonjača, Vane je prekopavao torbu i, ubrzo shvativši da tako ništa neće pronaći, oprezno istresao sadržaj na sag. Pred očima mu se rastvorio neuredan sadržaj, sva sila predmeta koje nije znao prepoznati. Razmaknuo ih je smrknuta lica i pokušao se prisjetiti svega što je u zadnjih nekoliko mjeseci ukradeno u Bellamy Hallu. Minnienih bisera, međutim, ondje nije bilo.

»A sada«, rekla je Edith, »treba nam samo kukica za čvorove...« Osvrnula se oko sebe, tražeći torbicu s pletivom. »Čekajte, ja ću vam je dohvatiti«, sagnula se Patience i ispružila ruke prema podu kraj naslonjača, kao da je torbica doista ondje. »Kukica za čvorove«, glasnije je ponovila. »Ona tanka«, dodala je Edith. Kukica za čvorove. Ona tanka. Vane je iza naslonjača zurio u niz nepoznatih mu alata. Koji je vrag kukica za čvorove? Kako izgleda — bila tanka ili ne? Grozničavo pregledavajući različite predmete načinjene od kornjačevine, naposljetku je došao do tanušnog štapića na čijem je vrhu stajala omanja kuka. Predmet mu je izgledao kao minijaturna udica. »Znam da je tu negdje«, Edithin ga je glas trgnuo i natjerao da se pokrene. Nemajući više vremena za razmišljanje, gurnuo je štapić u Patiencein ispružen dlan. Ona ga je pak zgrabila i uzviknula: »Evo je!« »O, odlično. E, sada je samo stavimo ovamo i onda...« Dok je Edith nastavljala s podukom i Patience poslušno slušala, Vane je vraćao pletivo i alate u torbu. Još je jedanput protresavši da bi se sadržaj u njoj bolje smjestio, gurnuo je torbu na mjesto na kojemu je bila. Potom je polako ustao i počeo se šuljati prema vratima. S rukom na kvaki, još je jednom zastao i osvrnuo se iza sebe. Patience nije podigla pogled. Tek je za dobro zatvorenim vratima primaće sobe i tek kada je došao do prednjeg predvorja napokon ponovno normalno prodisao. Patience mu se pridružila u sobi za biljar pola sata nakon toga. Otpuhujući tanke vlasi koje su joj se zaplele u trepavice, pogledala ga je u oči. »Sada znam više o kukičanju nego što će mi ikada biti potrebno, pa makar živjela stotinu godina.« Vane se nasmijao i nagnuo se preko stola. Patienceino se lice iskrivilo u grimasu. »Znači, nisi ništa našao?« »Baš ništa.« Vane se namjestio za sljedeći udarac. »Nitko ne koristi Edithinu torbicu s pletivom kao skrovište, vjerojatno zbog toga što kada nešto staviš unutra, to više nikad neće ugledati svjetlost dana.« Patience se tiho zasmijuljila. Promatrala je Vanea kako se kreće ciljajući kuglu. Baš kao i onomad u Bellamy Hallu, kada ga je promatrala iz staklenog vrta, skinuo je kaput. Pod tijesnim su mu se sakoom mišići napinjali i otpuštali. Precizno je udario kuglu, koja se otkotrljala u džepić na suprotnom kraju stola. Uspravio se i pogledao Patience, primjećujući njezin netremični pogled. Podižući štap sa stola, prišao joj je bliže i zaustavio se točno pred njom. Trepnula je, brzo udahnula i zatim ga pogledala u oči. Zarobio joj je pogled očima, a zatim promrmljao: »Predviđam određene komplikacije.« »Stvarno?« Patiencein pogled je već odlutao od njegovih očiju i zaustavio se na

njegovim bokovima. Jače se oslanjajući na štap, pogledom joj je ispitivao lice. »Henry i Edmond«, rekao je zureći joj u usnice. »Postaju nemirni.« »Ah, to.« Među Patienceinim se usnicama pojavio jezik i oblizao ih. Vane je očajnički udahnuo i nagnuo joj se bliže. »Mogu ih obuzdavati danju, ali večeri...« nagnuo je glavu. »Večeri bi mogle biti problem.« Riječi su mu utihnule, a Patience se istegnula prema njemu. Usnice su im se dodirnule, a zatim se priljubile jedne uz druge. Prestali su disati. Vaneovi su se dlanovi grčevito uhvatili biljarskog štapa, a Patience je zadrhtala te utonula u njegov poljubac. »Vjerojatno je u sobi za biljar.« Začuvši glasove, Vane je naglo podigao glavu, opsovao i odmaknuo se, promatrajući Patience. Ona se povukla dublje u sjene, gdje je bilo teže primijetiti rumenilo na njezinu licu i požudu u očima. Vrata su se širom otvorila, otkrivajući tek prizor Vanea kako nonšalantno udara kuglu štapom. »A, tu ste!« u prostoriju je ušao Henry, a za njim Gerrard i Edmond. »Dosta je razgledavanja za danas«, dlanove je trljao Henry. »Pravo je vrijeme za jednu brzinsku partiju.« »Bez mene«, hladno je odvratio Vane i predao svoj štap Gerrardu, jedva se suzdržavajući da ih sve ne zadavi. Posegnuo je za kaputom. »Svratio sam samo zato da vam kažem da ću doći oko tri. Imam dogovor za ručak negdje drugdje.« »Aha. U redu.« Henry je trznuo obrvom prema Edmondu. »Hoćeš ti?« Edmond se nasmiješio Patience i slegnuo ramenima. »Zašto ne?« Gerrard je također kimnuo sestri, a zatim im se pridružio. Dok joj je srce bubnjalo u sljepoočnicama i još uvijek bez daha, Patience je izašla kroz vrata prije Vanea. Čula je da su se za njom zatvorila vrata, ali nije zastala. Nije se usudila. Pošla je prema glavnom predvorju i tek se ondje okrenula, sabirući se koliko god je mogla i gledajući Vanea u oči. On ju je pogledao i vragolasto se nasmiješio. »Ozbiljno sam mislio kada sam rekao ono za Henryja i Edmonda. Dogovorio sam se s Gerrardom, Edgarom i Generalom da ih večeras odvedem u White’s. Henry i Edmond nisu htjeli poći s nama, a i da su htjeli, ne bismo mogli držati oko na njima. Možeš li ih ti nekako držati na uzdama?« Pogled koji mu je dobacila govorio je više od riječi. »Vidjet ću što mogu učiniti.« »Ako ih uspiješ obuzdati, bio bih ti vječno zahvalan.« Patience je zapazila sjaj u njegovim sivim očima i zapitala se kakvu bi uslugu mogla od njega zatražiti zauzvrat. Što bi joj mogao učiniti. A zatim je shvatila da mu zuri u usnice. Žmirnula je i odrješito kimnula glavom. »Pokušat ću.« »Učini to.« Gledajući je u oči, Vane je podigao jedan prst i pomilovao joj obraz. »Vidimo se poslije.« Kimnuo je i otišao prema vratima. Muzička večer koju je te večeri priredila ledi Hendricks po Patienceinu je mišljenju bila događaj koji je bilo vrlo lako zaboraviti. Osim nje, Minnie i Timms,

pohodili su je još troje Chadwicka i Edmond. Uključivanje Henryja i Edmonda u taj mali društveni događaj bilo je krajnje jednostavno. Za ručkom je bezbrižno upitala Gerrarda može li biti pratnja inače potpuno ženskome društvu te večeri. Gerrard se na to zacrvenio i počeo se nespretno ispričavati, a Patience je krajičkom oka spazila da Henry i Edmond opetovano razmjenjuju poglede. Prije nego što je Gerrard stigao do kraja objasniti zašto ih ne može pratiti, Henry ga je prekinuo i ponudio svoje usluge, a Edmond je, sjetivši se veze između glazbe i drame, izjavio da ide i on. Dok su prelazili preko praga glazbene sobe ledi Hendricks, Patience si je morala čestitati na majstorski izvedenu triku. Naklonili su se domaćici, a zatim ušli u prostoriju, koja je već bila puna ljudi. Patience je hodala iza Minnie, držeći Edmonda pod ruku, dok je Henry na isti način pratio svoju majku. Minnie i Timms bile su dobro poznate u tom društvu — svi koji su ih pozdravili ljubazno su se nasmiješili i Patience. Odjevena u novu haljinu, otmjeno je uzvraćala pozdrave, u sebi se diveći samopouzdanju koje joj je davao komad zelene svile. Timms je odvela Minnie do napola praznog otomana, gdje su zauzele slobodno mjesto i zapodjenule razgovor s damom koja je sjedila na drugome kraju. Ostatak je društva besciljno kružio prostorijom. Uzdišući u sebi, Patience je preuzela kontrolu. »Henry, pogledaj, ondje je stolac. Ne bi li ga donio svojoj mami?« »O, da, naravno«, trgnuo se Henry i otišao do stolca koji je stajao prazan uza zid. Gosti su se na poticaj domaćice pomalo smještali i mjesta za sjedenje bilo je sve manje. Gospođu Chadwick posjeli su pokraj Minniena otomana. »A ja?« Angela, odjevena u bijelu haljinu pretjerano ukrašenu ružičastim cvjetićima i vrpcom boje višnje, stajala je i prstima ispreplitala baš tu vrpcu. »Ondje ima nekoliko stolaca«, Edmond je pokazao nekoliko drvenih stolaca poredanih pred klavirom i harfom. Patience je kimnula. »U redu. Sjest ćemo onda tamo.« Pošli su prema slobodnim stolcima i već su gotovo stigli kad je Angela zastala. »Mislim da je na drugoj strani bolje.« Patience se nije dala zavarati. Nekoliko je mladića koje su majke očito bile natjerale da dođu na priredbu s druge strane sjedilo u mrzovoljnoj grupici. »Tvoja mama od tebe očekuje da sjediš s bratom«, rekla je Angeli i spretno je uhvatila pod ruku. »Mlade dame koje uokolo hodaju same brzo dolaze na loš glas«, dodala je. Angela se, naravno, nadurila i stala bacati čeznutljive poglede na drugu stranu prostorije. »Ali to je samo nekoliko metara odavde.« »Nekoliko metara previše.« Dolazeći do slobodnih stolaca, Patience je sjela i povukla Angelu do sebe. Edmond je kliznuo na stolac s Patienceine lijeve strane, a Henry je sjeo iza Patience, očito ne želeći sjediti uz sestru. Kada su se pojavili glazbenici i publika ljubazno zapljeskala, Henry je povukao stolac unaprijed i prosiktao Angeli u uho da se pomakne u stranu.

Nekoliko se ljudi okrenulo prema njima i prijekorno ih pogledalo. Okrenula se i Patience te se zagledala u Henryja. Odustao je. U sebi uzdahnuvši od olakšanja, Patience se udobnije smjestila u stolcu i pripremila za slušanje glazbe. Henry se nagnuo unaprijed i u uho joj prošaptao: »Zbilja elegantna zabava, zar ne? Dame iz visokog društva vjerojatno stalno ovako provode večeri.« Prije no što je Patience uspjela reagirati, pijanistica je započela sa sviranjem preludija, jednog od onih koje je Patience najviše voljela. Ponovno uzdišući u sebi, Patience je utonula u poznate joj note. »Bach«, odostraga joj se približio Edmond, kimajući glavom u ritmu glazbe. »Krasna mala stvar. Skladana je tako da dočara radost proljeća. Neobičan izbor za ovo doba godine.« Patience je sklopila oči i stegnula usnice. Začula je da se Henry meškolji za njezinim leđima. »Harfa zvuči kao proljetna kiša, zar ne?« Zaškrgutala je zubima. Do ušiju joj je dopro Edmondov glas. »Draga gospođice Debbington, je li vam dobro? Izgledate veoma blijedo.« Ruku čvrsto sklopljenih u krilu i jedva se boreći s porivom da ih izvuče za uši, Patience je otvorila oči. »Bojim se«, promrmljala je, »da me hvata glavobolja.« »Ajoj.« »Uh.« Zavladala je blažena tišina — na čitavih pola minute. »Možda da...« Čvrsto stegnutih ruku, Patience je zatvorila oči i usnice te poželjela da jednako tako može zatvoriti i uši. Već je sljedećeg trenutka osjetila ubod iza sljepoočnica. Zanemarujući glazbu i sve prirodne nagone, počela je zamišljati kakvu bi nagradu mogla zatražiti u zamjenu za to da joj netko ovako uništava večer. Kada sljedeći put vidi Vanea. Poslije. Kad god to bude. Edith Swithins i Colbyjevi barem su bili dovoljno mudri da ostanu kod kuće. Upravo u tom trenutku, u posvećenoj tišini sobe za kartanje kluba White’s Vane je otpio gutljaj izvrsnog klareta gledajući Generala i Edgara koji su kartali za stolom te pomislio da se Patience sigurno ne dosađuje ovako očajnički kao on. Zadržavajući se u sjeni, zaštićen tihim, suzdržanim ambijentom kojim je vladao muževan miris kože, cigara i sandalovine, morao je odbiti bezbroj poziva te bio prisiljen iznova objašnjavati da je u pratnji nećaka svoje krsne kume. To samo po sebi nikoga nije čudilo. No mnoge su se obrve podigle zbog toga što je Vane očito smatrao da nadzor nad kuminim nećakom isključuje sjedanje za partiju karata. Nije im mogao objasniti svoj pravi cilj. Gušeći zijevanje, pogledom je pretražio prostoriju i odmah zapazio Gerrarda, koji

je kibicirao partiju za hazarderskim stolom. Gerrardov je interes bio isključivo akademski — činilo se da ga sama igra uopće ne zanima. Samog je sebe podsjetio da mora reći Patience kako joj brat ne pokazuje mnogo interesa za porok koji je mnoge muškarce odvukao na dno, Vane se uspravio, opustio ramena, a zatim se ponovno naslonio na zid. Prošlo je pet potpuno praznih minuta, a onda mu se pridružio Gerrard. »Zbiva li se išta zanimljivo?« pokazao je glavom na stol za kojim su sjedili Edgar i General. »Ne, osim ako pod zanimljivim računaš Generalovo brkanje pika i trefa.« Gerrard se nasmijao i promotrio prostoriju. »Ovo mi ne izgleda kao mjesto na kojemu bi itko pokušavao prodati ukradene predmete.« »Da, ali s druge strane, ovo je mjesto na kojemu je veoma lako slučajno sresti staroga prijatelja. Nijedan od naša dva goluba, međutim, ne pokazuje ni najmanju želju da se odmakne od ovoga što sada rade.« Gerrard se još šire nasmiješio. »Barem ih nije teško držati na oku.« Pogledao je Vanea. »Mogu ja malo preuzeti ako se vi želite pridružiti prijateljima. Doći ću po vas ako se pomaknu.« Vane je odmahnuo glavom. »Nisam raspoložen.« Rukom je pokazao na stolove. »Kad smo već ovdje, ti bi mogao proširiti svoje horizonte. Samo nemoj prihvaćati nikakve izazove.« Gerrard se nasmijao. »Nije to za mene.« Zatim je još jedanput prošetao među stolovima oko kojih su stajala brojna gospoda koja su se zadovoljavala kibiciranjem. Vane se ponovno povukao u sjenu. Ni trenutka mu nije palo na pamet prihvatiti Gerrardovu ponudu. Trenutačno zbilja nije bio raspoložen za uobičajeno druženje uz karte. Um mu je trenutačno bio obuzet samo jednim neodgovorenim pitanjem, samo jednom zagonetkom, samo jednom golemom anomalijom. Bio je u stanju razmišljati samo o Patience. Morao je što prije razgovarati s Minnie, i to nasamo. Patiencein obiteljski život, njezin otac, sve je to u sebi krilo ključ, a taj je ključ bio ključ njegove budućnosti. Večer je bila čisti gubitak vremena. Ništa se nije dogodilo i ništa nije otkriveno. Ni na kojoj razini. Sutra će biti drugačije. Sam će se pobrinuti za to. Sljedeće je jutro osvanulo vedro i sunčano i Vane se po stubama pred brojem 22 popeo najranije što se usudio. U daljini je začuo zvonjavu s crkvenog tornja — jedanaest dubokih udaraca. Zgrabio je kucalo. Odlučio je da danas mora ostvariti nekakav napredak. Samo dvije minute poslije, spustio se niz iste stube, uskočio u kočiju i zamahnuo uzdama tako brzo da se Duggan jedva uspio pribrati. Potjerao je sivce prema parku. Minnie je unajmila zatvorenu kočiju. Čim ih je spazio, znao je da se događa nešto monumentalno. Bile su — nije to mogao opisati nijednom drugom riječju — usplahirene. Sve su se bile utrpale u

zatvorenu kočiju — Patience, Minnie, Timms, Agatha Chadwick, Angela, Edith Swithins, pa čak i — koliko god to nevjerojatno zvučalo — Alice Colby. Potonja je bila odjevena u nešto toliko tamno i neugledno da je moglo potjecati iz udovičke garderobe, ali ostale su bile mnogo privlačnije. Patience je, odjevena u svijetlozelenu modernu haljinu za šetnju, izgledala tako da bi je najradije bio pojeo. Dovozeći svoj dvopreg do kočije, Vane je obuzdavao svoje apetite jednako kao što je obuzdavao konje pa se blago dovezao uz rub. »Upravo si se mimoišao s Honorijom«, obavijestila ga je Minnie i prije nego što je potpuno dostigao njihovu kočiju. »Priprema jedan od svojih balova iznenađenja i sve nas je pozvala.« »Stvarno?« Nastojao je odati dojam potpunog neznanja. »Pravi bal!« Angela je skakutala u sjedalu. »Bit će to jednostavno divno! Moram nabaviti novu balsku haljinu.« Agatha Chadwick kimnula mu je na pozdrav. »Vrlo lijepo od vaše rođakinje što nas je sve pozvala.« »Ne sjećam se kada sam zadnji put bila na balu«, ozareno mu je rekla Edith Swithins. »Bit će mi to prava pustolovina.« Vane joj se morao nasmiješiti. »A kada će se održati?« »Zar ti Honoria nije rekla?« namrštila se Minnie. »Učinilo mi se da mi je rekla da znaš za to. Uglavnom, bal će biti sljedećeg utorka.« »Utorak«, kimnuo je Vane, kao da podatak posebno bilježi u pamćenje. Zatim je pogledao Patience. »Balovi su najobičnija budalaština«, frknula je Alice Colby. »Ali kako je dama koja ga priređuje vojvotkinja, Whitticombe će vjerojatno reći da moramo ići. Barem čovjek može biti siguran da će sve biti profinjeno i dostojanstveno.« Rekla je to nikome posebno i cijelome svijetu istodobno te je nakon zadnje riječi čvrsto stisnula tanke usnice i zagledala se pred sebe. Vane ju je zapanjeno promatrao, a sličan su izraz lica imale i Minnie i Timms. Svi su troje bili na iznenadnim balovima koje je priređivala Honoria, a s obzirom da su se o tim prilikama u jednoj prostoriji okupljali svi Cynsteri, profinjenost i dostojanstvo uzmicali su pred robusnim i žustrim. Zaključujući kako je došlo vrijeme da Alice napokon nauči kako živi ostatak svijeta, Vane je samo podigao obrvu i svoju pozornost ponovno posvetio Patience. Ona ga je upravo u tom trenutku pogledala. Oči su im se susrele i on je u sebi opsovao. Morao je razgovarati s Minnie, a htio je razgovarati s Patience. Sad, dok sjedi ovdje i očito čeka da je pozove u šetnju, ne može umjesto nje pozvati Minnie. To bi mu samo zakompliciralo situaciju. Tako bi samo kod Patience stvorio dojam da popušta u izrazima svoje naklonosti, baš kao što je i predvidjela. A njegova je naklonost prema njoj u tom trenutku bila golema. Izjedala ga je. Žudio je za njom. Čeznuo za njenom pažnjom. I za njom. Polako je podigao obrvu. »Jeste li možda za šetnju, gospođice Debbington?« Patience je zapazila pohotu u njegovu pogledu. Pokazala se samo nakratko i odmah se potom sakrila, ali bila je dovoljno jasna da bi je prepoznala. Žrvanj koji joj

je već stezao grudi još se više stegnuo. Graciozno je nagnula glavu i ispružila ruku u rukavici, jedva obuzdavajući slast koja ju je obuzela kada su njegovi snažni prsti obujmili njezin dlan. Otvorio je vrata i pomogao joj da siđe iz kočije. Okrenula se prema ostalim ženama da bi se pozdravila. Gospođa Chadwick joj se nasmijala, Angela se durila, Edith Swithins se razdragano smiješila, ali Minnie se čvršće zamotala u marame i razmijenila brz pogled s Timms. »Znaš što«, rekla je Timms, »Mislim da bismo se trebale vratiti kući. Dosta je hladno na ovome povjetarcu.« Vani je vladalo bablje ljeto. Sunce je žarko sijalo, a povjetarac je bio gotovo vruć. »Ha, vjerojatno si u pravu«, grubo je progunđala Minnie i dobacila pogled Patience. »Ali nema razloga da ti ne odeš u šetnju. Vane te poslije može dovesti u svojem dvopregu. Znam da ti nedostaju šetnje.« »Tako je. Vidimo se poslije kod kuće.« Timms je pogurnula kočijaša vrhom svojega suncobrana. »Idemo kući, Cedric!« Stojeći na rubu ceste i zbunjeno zureći za kočijom, Patience je odmahnula glavom. Vane joj je ponudio ruku i dok je polagala prste na njegov rukav, upitno ga je pogledala. »Što se to upravo dogodilo?« Pogledao ju je u oči i podigao obrve. »Minnie i Timms su zagrižene provodadžije. Nisi to znala?« Ponovno je odmahnula glavom. »Nikada se nisu ovako ponašale prema meni.« Nikada joj prije nisu ni namijenile njega, pomislio je Vane, ali je to zadržao za sebe. Poveo je Patience preko travnjaka. Uz stazu za kočije šetao je velik broj parova i dok su im kimali i smiješili se, smjerajući k manje napućenim dijelovima parka, Vane si je dopustio da svim čulima uživa u njezinoj prisutnosti. Privukao ju je onoliko blizu sebi koliko su društvene norme dopuštale; zeleni su joj skuti šuštali uz njegove čizme. Bila je prava žena, sva meka i obla, i bila je tek koji centimetar udaljena od njega. Ukrutio se od same pomisli. Namirisao je njezin parfem u povjetarcu — opojni miris cvijeta orlove kandže, ruža i onog neodređenog mirisa koji je u njemu budio sve lovačke nagone. Pročistio je grlo i upitao: »Sinoć se ništa zanimljivo nije dogodilo?« Pokušao je glas očistiti od dubokih ponora požude u koje se zapleo. »Baš ništa.« Patience mu je iskosa dobacila jedan oštar, blago znatiželjan pogled. »Edmond i Henry su se, nažalost, upleli u svoje rivalske djetinjarije. Ukradeni predmeti i njihovo odlaganje ne čine mi se kao nešto čime bi se bavili. Ako je bilo tko od njih lopov ili Sablast, pojest ću svoj novi šešir.« Vane je iskrivio lice u grimasu. »Mislim da tvoj novi šešir nije ni u kakvoj opasnosti.« Potom je promotrio otmjenu kreaciju povrh njezinih kovrča. »Je li to taj šešir?« »Da«, odvratila je Patience s tonom blage uvrede u glasu. Mogao ga je baš i primijetiti. »Mislio sam da je drugačiji.« Prstom je kvrcnuo o ukras koji joj je stajao nad obrvama i nevino je pogledao u oči.

Patience je uzdahnula. »Pretpostavljam da ni General i Edgar sinoć nisu učinili ništa sumnjivo.« »Učinili su svu silu sumnjivih stvari, ali u smislu da su ih svi sumnjivo lako varali na kartama. No važnije je to da je Masters dobio vijesti iz Bellamy Halla.« Patienceine su se oči razrogačile. »I?« Vane se namrštio. »Ništa.« Gledajući pred sebe, odmahnuo je glavom. »Nikako mi to nije jasno. Znamo da predmeti nisu prodani. Nismo ništa našli u prtljazi koja je donesena u grad, ali ničega nema ni u Bellamy Hallu. Grisham i njegovo osoblje bili su vrlo temeljiti — čak su i provjerili je li netko nešto sakrio iza lamperije. I sam znam za nekoliko labavih dasaka, nisam ni za jednu rekao Grishamu, ali ih je on pronašao. Tamo nije bilo ničega, što sam i sam znao jer sam provjerio prije nego što smo otišli. Pretražili su baš sve, svaku sobu, svaki kutak, podigli su i labave daske na podu. Pretražili su i teren i ruševine. Temeljito. Zanimljivo je da su pronašli nešto ispod vrata opatove lože.« »Zbilja?« »Da. Netko je očistio dio sa zastavama, a ondje je jedan željezni prsten u kamenu — njime se otvaraju neka prastara vrata u podu. No ta vrata nisu već dugo otvarana.« Uhvatio je Patiencein pogled. »Devil i ja podigli smo ih prije mnogo godina — podrum do kojih su vodila je zazidan. Pod tim kamenom nema ničega, čak ni rupe u koju bi se bilo što moglo sakriti. Tako da to ništa ne objašnjava, najmanje od svega razlog zbog kojega je netko udario Gerrarda.« »Hmmm«, namrštila se Patience. »Pitat ću ga opet sjeća li se još ičega što je mogao vidjeti prije udarca.« Vane je odsutno kimnuo glavom. »Nažalost, ništa od toga nimalo ne rasvjetljava našu zagonetku. Sa svakim je danom sve manje jasno kamo su nestali Minnieni biseri.« Patience se namrštila i nakratko mu jače stegnula mišku. Činilo joj se da mu je to u tom trenutku potrebno kao izraz utjehe i suosjećanja. »Morat ćemo i dalje budno paziti na sve oko sebe. Nešto će se već dogoditi«, pogledala ga je. »Nešto se mora dogoditi.« Tome nije mogao protusloviti. Slobodnom je rukom prešao preko njezinih prstiju, prekrivajući njezin dlan na svojem rukavu. Neko su vrijeme hodali u tišini, a zatim joj se Vane zagledao u lice. »Raduješ li se Honorijinom balu?« »Naravno«, pogledala ga je Patience. »Kažu mi da je prava čast što smo pozvani. Kao što si vidio, gospođa Chadwick i Angela su oduševljene i nadam se da će to divljenje prenijeti i na Henryja. Edmond se vjerojatno neće dati impresionirati. Sigurno će doći, ali sumnjam da je čak i vojvodski bal dovoljan da bi dotaknuo njegovo samoljublje.« Vane je pomislio kako to mora spomenuti Honoriji. Patience ga je pogledala i blago se namrštila. »Hoćeš li i ti doći?« Podigao je obrve. »Kada Honoria zove, svi se odazivamo.« »Stvarno?«

»Ona je Devilova vojvotkinja«, rekao je, ali Patience se i dalje zbunjeno mrštila pa je dodao: »On je glava cijele obitelji.« Gledajući pred sebe, Patience je samo tiho izgovorila: »Aha.« Očito je još bila zbunjena. Vaneove su se usnice samo vragolasto iskrivile. »U kočiji s Honorijom bile su još dvije dame kada je došla da nas pozove«, pogledala ga je Patience. »Mislim da su i one bile iz obitelji Cynster.« Na Vaneovu se licu nije moglo baš ništa pročitati. »Kako su izgledale?« upitao je. »Bile su starije. Jedna je bila tamnokosa i govorila je s francuskim naglaskom. Predstavljena je kao udovica.« »Helena, udova vojvotkinja St. Ives, to je Devilova majka.« I njegova druga krsna kuma. Patience je kimnula glavom. »Druga je bila visoka, smeđokosa i veličanstvena držanja. Sad se sjećam — ledi Horatia Cynster.« Vane se smrknuo. »Moja majka.« »Aha«, pogledala ga je Patience. »Ali tvoja majka i udovica bile su... vrlo ljubazne.« Pogledala je pred sebe. »Nisam znala da su sve tri — Honoria i te dvije dame — tako međusobno bliske.« »Jesu«, rekao je Vane rezignirano. »Vrlo su bliske. Cijela je obitelj međusobno vrlo bliska.« Tiho izgovarajući još jedno: »Aha«, Patience je još jedanput pogledala pred sebe. Vane joj je krajičkom oka promotrio profil i zapitao se što misli o njegovoj majci — i što njegova majka misli o njoj. Nije na tom frontu, doduše, predviđao nikakav otpor jer je znao da bi njegova majka objeručke dočekala njegovu suprugu. Dala bi joj pritom i pregršt inače povjerljivih informacija i suviše korisnih savjeta. Stvari su u klanu Cynsterovih jednostavno tako funkcionirale. Sada je bio siguran da je dio Patienceina obrambenog bedema jedna duboka potreba za odanom obitelji i da je to dio prepreke koja stoji između nje i braka. Da stvar bude apsurdnija, on sam jedva da se morao potruditi da bi je u tom smislu pridobio. Bilo bi dovoljno da je upozna sa svojom obitelji i taj bi dio problema nestao kao nošen vjetrom. Bez obzira na žrtve koje je to zahtijevalo od njega, kuća St. Ivesovih sljedećeg utorka bila je pravo mjesto na koje je trebalo poslati Patience. Kada vidi Cynstere na okupu, u svojem prirodnom okruženju, sigurno više neće imati dvojbi oko bliskosti koja vlada u toj obitelji. Bez sumnje će vidjeti i vjerovati da mu je stalo do njegove obitelji. A onda... Prsti su mu se nesvjesno stegnuli oko njezinih i Patience ga je upitno pogledala. Vane se nasmiješio svojim karakterističnim vučjim osmjehom. »Ma, ništa«, rekao je. »Samo sanjarim.«

ljedeća su tri dana za Patience prošla u vrtlogu kratkih susreta, prošaptanih savjetovanja, očajničkih napora da se pronađu Minnieni biseri, hitnih proba za novu balsku haljinu i društvenih zbivanja tijekom kojih je morala držati na oku članove Minniena kućanstva. Ispod grozničave je žurbe, međutim, čitavo vrijeme vladao osjećaj radosti i veselog iščekivanja. Taj je osjećaj bio pojačan svakim susretom s Vaneom, svakim njegovim pogledom i svakom situacijom u kojoj je osjećala koliko joj je strastveno i osobno predan. Nije bilo nikakve sumnje i sada se to više nije moglo sakriti — strast je među njima rasla i jačala sa svakim sljedećim danom. Nije znala bi li za to više okrivila sebe ili njega. Do trenutka kada se uspela impozantnim stubama kuće St. Ives i prošla kroz vrata blistavo osvijetljene balske dvorane, svi su joj živci u tijelu bili napeti i sabijeni u trepćuću kuglu usred utrobe. Nekoliko si je puta ponovila da si ne bi smjela dopustiti da je trenutak toliko ponese, da umišlja kada ima dojam da bi se te večeri moglo dogoditi nešto sjajno i da je riječ samo o privatnom obiteljskom balu, o spontanom okupljanju, kako ga je Honoria pred svima u više navrata nazvala. Nije bilo razloga ni smisla takvoj reakciji. »A, tu si!« dočekala ju je Honoria, veličanstveno odjevena u haljinu vinsko crvene boje. Stajala je kraj vrata i neformalno pozdravljala goste, a kada je ugledala Patience, dobro da se nije bacila na nju. Kimajući Minnie, Timms i ostatku svite, elegantno im je domahnula da uđu, ali se primila samo Patience. »Moram te upoznati s Devilom.« Spretno je primajući pod ruku, odvukla je Patience do mjesta gdje je stajao visok, napadno taman gospodin odjeven u crno, razgovarajući s dvije starije gospođe. Honoria ga je prstom ubola u ruku. »Ovo je Devil, moj suprug. Vojvoda od St. Ivesa.« Muškarac se okrenuo, pogledao Patience, a zatim Honoriji iskosa uputio blago upitan pogled. »Patience Debbington«, objasnila mu je supruga. »Minnieina nećakinja.« Devil se nasmiješio, prvo svojoj ženi, a zatim i Patience. »Veliko mi je zadovoljstvo upoznati vas, gospođice Debbington«, otmjeno se naklonio. »Čujem da ste upravo došli iz Bellamy Halla. Vane je, čini mi se, ovaj put odande došao neočekivano smeten.« Baršunasti tonovi njegova dubokoga glasa prostrujali su kroz Patience poput

dobro joj poznate bujice. Jedva se suzdržala da nekoliko puta ne žmirne kako bi se uvjerila da ne sanja. Vane i Devil mirne su duše mogli biti braća. Nalikovali su jedan na drugoga u mnogočemu, a kraljevsko držanje i napadna linija nosa i čeljusti bili su gotovo identični. Razlikovali su se prije svega po tome što je Vane imao smeđu kosu i svijetlosive oči, dok je Devilova kosa bila ugljeno crna, a velike oči svijetlozelene. Bilo je i drugih razlika, ali su uzmicale pred bezbrojnim sličnostima. Od građe tijela preko visine pa sve do vragolastog sjaja u očima i opasno nakrivljenih usnica, bili su očito istoga kova. Vukovi u ljudskoj koži. Obojica su bili vrlo muževni i bilo ih je nemoguće ne primijetiti. »Velika mi je čast, Vaša Milosti«, Patience je ispružila ruku i bila je spremna službeno se pokloniti, no Devil ju je zgrabio za prste i spriječio je. »Bez tog Vaša Milosti«, nasmiješio se i Patience je osjetila hipnotičku moć njegova pogleda dok je podizao njezinu ruku prema svojim usnicama. »Samo me zovite Devil, kao i svi ostali.« Imaju za to i razloga, pomislila je Patience, ali nije si mogla pomoći — morala mu se nasmiješiti. »Eno Louise — moram razgovarati s njom.« Honoria je pogledala Patience. »Vidjet ćemo se još poslije.« Šušteći suknjom, domaćica se uputila natrag prema vratima. Devil se vragolasto nasmiješio i okrenuo se natrag prema Patience, no onda mu je pogled kliznuo negdje pokraj nje. »Minnie te traži«, prozborio je Vane, kimajući Patience na pozdrav, ali se obraćajući Devilu. »Želi se prisjetiti nekih naših sramotnih pothvata. Zapravo, više tvojih nego mojih.« Devil je uzdahnuo i ispružio vrat, pogledom pronalazeći sve veću gomilu koja se okupila oko Minnie, koja je pričala kraljevski posjednuta na otoman uza zid. »Možda bih je mogao zadiviti težinom svojeg vojvodskog držanja?« podigao je obrve prema Vaneu, a ovaj se nakesio. »Vrijedi pokušati.« Devil se nasmiješio i, kimajući prema Patience, pošao prema Minnie. Patience je pogledala Vanea i odmah shvatila da je i on napet, kao i ona. Obuzela ju je neobična stidljivost. »Dobra večer«, rekla mu je. Nešto mu je žarko sijevnulo u očima i lice mu se stvrdnulo. Posegnuo je za njezinom rukom i ona ju je spremno predala, no kada ju je podigao, usnicama nije prinio njezinu nadlanicu, nego njezin dlan. Očiju pribijenih uz njezine, poljubio ju je u zglavak. Srce joj je poskočilo od njegova dodira. »Moram te upoznati s nekim«, prozborio je dubokim, hrapavim glasom, položio joj ruku na svoju podlakticu i okrenuo je u drugome smjeru. »O, zdravo rođače. Tko ti je ovo?« Gospodin koji im je zapriječio put bio je očito još jedan Cynster — ovaj put svjetlokos, s plavim očima. Vane je uzdahnuo i predstavio ih jedno drugome, a situacija se stala ponavljati jer su se Cynsteri počeli pojavljivati jedan za drugim. Svi

su bili slični — i na sličan način opasni — krupni, uglađeno samouvjereni i elegantni. Prvoga joj je predstavio kao Gabriela, a za njim su slijedili Lucifer, Demon i Skandal. Patience se jednostavno morala smekšati pod njihovim dobro uvježbanim osmjesima i jedva je dočekala trenutak u kojemu je mogla povratiti dah i uznosito držanje. Čopor Cynstera — tako ih je odmah u sebi nazvala — čavrljao je i izbacivao dosjetke s neviđenom lakoćom i ona im je s jednakom lakoćom odgovarala, no bila je na stalnom oprezu. Kako i ne bi — njihova su imena već bila dovoljno upozorenje. Ni jednog jedinog trenutka nije pomaknula ruku s Vaneove podlaktice. Ni Vane nije pokazivao namjeru da se udaljava od nje, ali samu je sebe uvjeravala da ne bi smjela previše učitavati u to. U društvu koje se sastojalo pretežno od članova njegove obitelji i prijatelja vjerojatno jednostavno nije bilo dovoljno drugih dama koje bi mu zaokupile pozornost. Uz zvukove ugađanja instrumenata, započela je glazba za ples. Nekolicina je krupnih muškaraca u njezinoj blizini na trenutak oklijevala, ali Vane nije. »Mogu li vas zamoliti za ples, draga moja?« Patience je sa smiješkom prihvatila. Graciozno kimajući ostalima, dopustila mu je da je odvede do podija. Ulazeći u prostor na sredini prostorije koji se vrlo brzo raščistio za plesače, Vane ju je samouvjereno primio u plesački zagrljaj. Kad su joj se oči blago razrogačile, podigao je obrvu. »Zar se u divljini Derbyshirea ne pleše valcer?« Patience je prkosno podigla bradu. »Naravno da se pleše. I samoj mi je drag dobar valcer.« »Drag vam je?« Začuli su se prvi taktovi valcera, a Vaneove su se usnice zločesto iskrivile. »Očito još nikada nisi plesala s Cynsterom.« S tim ju je riječima privukao bliže k sebi i zavrtio je u ritmu glazbe. Patience je već bila zaustila da ga zapita zašto se Cynsteri smatraju takvim majstorima plesa, ali do trećeg je okreta već znala odgovor. Bila su joj potrebna još tri da dođe do daha i zatvori usta. Osjećala se kao da leti, bestežinski se okreće, a sve u savršenom ritmu. Zapanjeni joj je pogled potom zapeo za tamnocrvenu haljinu dame u paru koji je plesao pokraj njih, a koja se okretala jednako lako i žestoko kao i ona. Bila je to Honoria u naručju svojega supruga. Brzo se osvrnula po prostoriji i otkrila da su svi Cynsteri koji su do maločas pristojno čavrljali s njom pronašli partnerice i zaplesali. Bilo ih je jednostavno prepoznati u gomili — iako se nisu vrtjeli ništa brže od ostalih, činili su to s više strasti i snage. Obuzdane, kontrolirane snage. Dok su joj stopala letjela, suknja se vrtjela, a ona sama sigurno počivala u čeličnim rukama koje su je pridržavale, uz snažno tijelo koje ju je s takvom lakoćom vodilo, okretalo i usmjeravalo, Patience se čvrsto uhvatila za Vanea, ali i za ostatke vlastite prisebnosti. Pritom se ni u jednom trenutku nije pobojala da bi je mogao ispustiti. Odjednom je postala bolno svjesna njegove blizine i njegove snage. Približili su se kraju prostorije; njegova ju je ruka žarila poput plamenog pečata kroz tanku svilu

balske haljine, privlačeći je bliže u zaštitnički zagrljaj. Okrenuli su se u drugom smjeru i Patience je morala glasno udahnuti jer je osjetila kako joj se grudi pod korzetom trljaju o njegov sako. Bradavice su joj se bolno, neizdrživo ukrutile. Uz nijemi je uzdah podigla pogled i oči su joj se susrele s njegovim sivim pogledom, hipnotički snažnim i privlačnim. Nije mogla skrenuti pogled, jedva je i disala, a soba se oko njih vrtoglavo okretala. Sva su joj se osjetila suzila, sve dok joj čitav svijet nije stao u krug opasan njegovim rukama. Vrijeme je stalo. Ostala su samo njihova tijela koja su se ljuljala, uhvaćena u neumoljivi ritam koji su čuli samo oni. Violine su u njemu svirale tek prateću melodiju; glazba koja je svirala među njima dolazila je s drugog izvora. Postajala je sve glasnija, sve je više rasla, bokovi i kukovi su im se dodirivali i milovali pa se opet razdvajali dok su se okretali. Ritam ih je pozivao i njihova su tijela odgovarala, stapajući se s plesom i pulsirajući s ritmom, polako se zagrijavajući. Svaki je dodir bio slatko mučenje. Svaki kao da ju je zadirkivao i svaki kao da je nešto novo obećavao. Kada su violine utihnule i njihova se stopala zaustavila, glazba je među njima i dalje svirala. Vane je duboko udahnuo i među njima je na trenutak zavibrirao i sam zrak. Na silu je odvojio ruke od Patienceina struka, uhvatio je za ruku i postavio je na svoju podlakticu. Nije se mogao suzdržati da preko njezinih prstiju ne položi slobodan dlan, iako je znao da ih previše prisutnih promatra. Osjetio je kako blago drhti i pridržao ju je kada je na trenutak zateturala, brzo trepćući dok se vraćala u stvarnost iz čarolije. Podigla je glavu i pogledala ga u oči. Opušteno, mnogo opuštenije nego što se osjećao, podigao je jednu obrvu. Patience se uspravila. Pogledala je pred sebe i podigla nos u zrak. »Prilično dobro plešete valcer.« Vane se zacerekao kroz zube. Stisnuo je čeljust obuzdavajući poriv da je odvede nekamo, daleko od ostalih, da je povede kroz jedna od vrata koja vode iz sobe za muziciranje. Znao je ovu kuću kao vlastiti džep. Ona možda ne zna koje im se mogućnosti nude, ali on zna. No previše ih je ljudi promatralo i Honoria mu takvo što nikada ne bi oprostila. Ne odmah na početku večeri, kada su iznenadna izbivanja bila isuviše očita. Učinit će to poslije. Već je ionako digao ruke od uobrazilje da može izdržati tu večer bez udovoljavanja svojim demonima. Bilo je to nemoguće. Ne dok je ona u toj haljini. Minnie ju je nazvala očaravajućom. Imala je pravo. Bio je potpuno očaran. Imao je najbolju namjeru ponašati se u skladu s društvenim normama, suzdržavati se. Sve dok nije prihvatila njegovu ponudu. Sada... i vuk je imao svoje granice do kojih ga se moglo izazivati. Pogledao je prema dolje — Patience je mirno šetala držeći ga pod ruku. Brončana svilena haljina uzano joj je obavijala grudi, a ramena prekrivao tek najsitniji nagovještaj rukava kojim se prekidalo veličanstveno prostranstvo njezine bijele puti,

zrelih nabreklina njezinih grudi, krhkih oblina njezinih ramena. Duge su se, ravne suknje spuštale nježno preko njezinih zaobljenih bokova i znalački prekrivale stražnjicu, elegantno joj lepršajući oko nogu i izazovno otkrivajući gležnjeve dok je hodala. Iako joj je dekolte bio dubok, ništa na njezinoj haljini nije bilo osobito skandalozno. Kombinacija žene koja ju je nosila i Celestinina besprijekorna krojačka vještina bile su ono što mu je stvaralo probleme. Duboko spuštanje i visoko uzdizanje Patienceinih grudi bilo je vidljivo samo iz njegove perspektive. Prisilio se da podigne glavu i pogleda pred sebe. Poslije. Duboko je udahnuo i zadržao zrak u prsima. »Večer, Cynsteru.« Elegantni je gospodin istupio iz gomile, ne skidajući pogleda s Patience. »Gospođice...?« upitno je pogledao Vanea. Ovaj je pak uzdahnuo i kimnuo glavom. »Pozdrav, Chillingworthe«, rekao je i pogledao prema Patience. »Dopustite mi da vam predstavim grofa Chillingwortha.« Zatim je pogledao Patience. »Ovo je gospođica Debbington, nećakinja ledi Bellamy.« Patience je klecnula koljenima u naklon, a Chillingworth se šarmantno nasmiješio te se naklonio, jednako graciozno kao i bilo koji Cynster. »Pretpostavljam da ste došli u grad s ledi Bellamy, gospođice Debbington. Sviđa li vam se naš glavni grad?« »Zapravo, ne.« Patience nije vidjela razloga zašto bi okolišala. »Bojim se da sam ovisna o ranim jutrima, a čini se da ih pristojno društvo u gradu izbjegava.« Chillingworth je žmirnuo pa brzinski pogledao Vanea i odmah zatim usputno bacajući oko na mjesto na kojem je Vane pokrio Patienceinu ruku svojim dlanom. Podigao je obrve i uglađeno se nasmiješio Patience. »Gotovo sam u iskušenju da vam objasnim, draga moja gospođice Debbington, da je naše navodno izbjegavanje jutarnjih sati zapravo prirodna posljedica naših aktivnosti tijekom kasnih noćnih sati. Ali pretpostavljam...« iskosa je pogledao Vanea. »Pretpostavljam da mi je bolje takva objašnjenja ostaviti našem prijatelju Cynsteru.« »Vjerojatno jest«, odvratio je Vane, i ne skrivajući čelični prizvuk u glasu. Chillingworth se neobavezno nasmiješio, ali kada je ponovno pogledao Patience, sabrao se i uozbiljio. »Znate, ima jedna čudna stvar«, rekao je uz smiješak. »Iako se najčešće ni u čemu ne slažem s Cynsterima, moram im priznati da im se u jednoj stvari ukusi poklapaju s mojima.« »Doista?« Patience je njegov kompliment prihvatila sa samouvjerenim smiješkom. Nakon tri tjedna tijekom kojih se morala nositi s Vaneom, koliko god uglađen i zgodan bio, grof je nije mogao ni najmanje zbuniti. »Doista«, potvrdio je grof pa se okrenuo prema Vaneu. »Ne misliš li i ti da je to zanimljivo, Cynsteru?« »Ne mislim«, odvratio je Vane. »Neke su stvari, naime, toliko neporecivo očite da se moraju svidjeti i tebi.« Chillingworthove su oči zasjale, a Vane je glatko nastavio:

»S druge strane, s obzirom na to da i sam priznaješ sličan ukus, mogao bi razmisliti o tome kamo bi te takav ukus mogao odvesti.« Kimnuo je glavom prema mjestu na drugom kraju prostorije. I Chillingworth i Patience pogledom su slijedili smjer njegova kimanja te ondje ugledali Devila i Honoriju kako o nečemu raspravljaju. Dok su ih gledali, Honoria je Devila objema rukama uhvatila za nadlakticu te ga okrenula i pogurnula niz prostoriju. Pogled koji je Devil dobacio stropu, pa zatim ugnjavljeni izraz lica koji je dobacio svojoj ženi jasno su govorili tko je pobijedio u raspravi. Chillingworth je tužno odmahnuo glavom. »Ah, kako silni padoše!« »Bilo bi ti, dakle, bolje da se čuvaš«, savjetovao ga je Vane, »ako su ti ukusi tako slični ukusu Cynsterovih. Mogao bi se, naime, naći u situaciji koju po prirodi nisu u stanju podnijeti.« Chillingworth se na to nakesio. »Da, naravno, ali zaboravljaš da ja ne patim od Ahilove pete koju je sudbina namijenila Cynsterima.« I dalje se keseći, poklonio se Patience. »Sluga pokoran gospođice Debbington. Cynsteru.« Uz zadnji je naklon otišao, ignorirajući Vaneov pogled kroz sužene oči. Patience je odmah podigla pogled prema Vaneu. »Kakva Ahilova peta?« Vane se promeškoljio. »Ma, nikakva. To je samo njegov pokušaj šale.« Ako je bila riječ o šali, imala je neobičan učinak na Vanea. »A tko je taj čovjek?« upitala je Patience. »Je li ikako povezan s Cynsterima?« »Nije nam u rodu. Barem ne krvnom.« Nekoliko je trenutaka šutio, a zatim dodao: »Ovih je dana, rekao bih, počasni član klana Cynster.« Pogledao je Patience i objasnio: »Odabrali smo ga za obavljanje usluga koje su u obvezi vojvodstva.« »Da?« Patience je očima dopustila da prošire njezino krnje pitanje. »On i Devil imaju zajedničku prošlost. Pitaj jedanput Honoriju, ispričat će ti.« Glazbenici su ponovno započeli sa svirkom i prije nego što je Patience uspjela trepnuti, pred njom se već klanjao Lucifer. Vane ju je pustio, iako joj se učinilo da to čini pomalo nevoljko. No dok se okretala po plesnom podiju, vidjela je da se okreće i on, u naručju držeći prekrasnu brinetu. Patience je naglo svratila pogled s njih te se posvetila plesu i Luciferovoj blagoglagoljivosti. Nastojala je zanemariti bol koja joj je preplavila srce. Na kraju plesa našli su se na drugom kraju prostorije, gdje ju je Lucifer upoznao sa skupinom dama i gospode koji su međusobno neobavezno čavrljali. Patience se pokušala koncentrirati i pratiti razgovor. Doslovno je poskočila kada su joj čvrsti prsti primili dlan, uklonili ga s Luciferove podlaktice i smjestili na dobro joj poznatu, svoju. »Laktarošu jedan«, zarežao je Vane na Lucifera, vješto se postavljajući između nje i rođaka. Lucifer se veselo nacerio. »Moraš se malo više potruditi, rođače. Znaš da nitko od nas ne cijeni ono do čega se lako dolazi.« Vane ga je ošinuo pogledom, a zatim se okrenuo Patience. »Hajdemo prošetati prije nego što ti napuni glavu svojim ludim idejama.«

Iako zaintrigirana, Patience mu je dopustila da je odvede na drugi kraj prostorije. »O kakvim ludim idejama govoriš?« upitala je. »Nema veze. 0 zaboga! Eno ledi Osbaldestone! Mrzi me još otkad sam joj prilijepio pikulu na dno štapa. Nikako nije shvaćala zašto joj bježi. Dođi, idemo drugim putem.« Vijugali su zajedno kroz gomilu lijevo-desno, pozdravljajući se s uzvanicima, malo čavrljajući, upoznajući se i predstavljajući, ali kada je glazba ponovno počela, pred njom se, kao čarolijom, pojavio još jedan Cynster. Ovaj ju je put Vaneu ukrao Demon Harry, njegov vlastiti brat, ali Vane ju je vratio onoga trenutka kada je glazba utihnula. Raskošne plavuše s kojom je plesao dok je ona plesala s Harryjem nije bilo nigdje na vidiku. Sljedeći je valcer pred nju doveo Devila, koji joj se elegantno poklonio, a kada ga je, tijekom prvoga okreta po dvorani upitno pogledala, nasmiješio se i rekao: »Mi sve dijelimo.« Još se šire nasmiješio kada su joj se oči zbog njegove napomene razrogačile, ali vragolasti smijeh koji mu je spazila u očima uvjerio ju je da se šali. Tako je, uglavnom, bilo cijele večeri — valcer za valcerom. Vane bi se nakon svakog plesa ponovno pojavio pokraj nje, a Patience se stalno podsjećala da to vjerojatno ne znači ništa drugo doli činjenice da te večeri nije pronašao nikoga drugoga tko bi mu zaokupio pozornost. Govorila si je da tome ne treba pridavati preveliku važnost, pa ipak, srce bi joj poskočilo svaki put kad bi je ponovno uhvatio za ruku i smjestio je kraj sebe. »Ovi Honorijini balovi su zbilja sjajna ideja«, rekla joj je Louise Cynster, jedna od Vaneovih teta, oslanjajući se na svojeg supruga, lorda Arthura Cynstera, ljubazno se osmjehujući. »Iako se svi krećemo u istim krugovima, obitelj je toliko velika da ponekad prođu tjedni a da se ne uspijemo vidjeti, barem ne na dovoljno dugo da svi svima priopće najnovije vijesti.« »Ono što moja najdraža žena zapravo želi reći«, nadovezao se lord Arthur, »jest da se dame iz obitelji sasvim dovoljno viđaju, ali nemaju dosta prilika za provjeru kako se ponaša druga polovica. Zato ova Honorijina mala okupljanja jamče da nas mogu dovesti na paradu pred drugima«, rekao je sa sjajem u očima. »Da nas dobro promotre.« »Ah, besmislice!« Louise ga je razigrano lupnula lepezom. »Kao da je vama muškarcima ikada potreban poseban razlog da paradirate uokolo. A što se tiče dobrog promatranja, nema te dame koja vam neće reći da su Cynsteri osvjedočeni majstori u dobrom promatranju.« Zbog napomene se cijela grupica grohotom nasmijala, ali ponovno je započela glazba i pred njom se pojavio Gabriel. »Na meni je red, vjerujem«, poklonio se. Patience se zapitala imaju li Cynsteri kakav monopol na vučje osmijehe. Svi su redom, osim toga, bili brza jezika. Tijekom svakoga je plesa, naime, imala priliku uživati u njihovoj britkosti, koja im je, čini se, bila zaštitni znak. Taman kada je započinjala svoj ples s Gabrijelom, zapazila je da je između Honorije i Devila izbila omanja prepirka.

»Već smo jedanput plesali zajedno«, govorila je vojvotkinja. »Trebao bi plesati s jednom od naših gošći.« »Ali ja želim plesati s tobom.« Pogled koji joj je pritom dobacio bio je neumoljiv i unatoč svojem visokom položaju, Honoria očito nije bila imuna. »Joj, dobro onda«, pristala je i već se sljedećeg trenutka vrtjela u vještim rukama svojega muža, s Devilovom glavom nagnutom uz svoju. Dok je s Gabrijelom tijekom plesa prolazila kraj njih, Patience je začula kako se Honoria zvonko smije i primijetila je sjaj na njezinu licu dok je podizala glavu da bi pogledala supruga te kako je potom sklopila oči i dopustila mu da je ponese. Od prizora je Patienceino srce zaigralo. Kada se ovaj put glazba zaustavila, Vane se nije pojavio uz nju. Pretpostavivši da će se uskoro pojaviti, čavrljala je s Gabrijelom, a pridružio im se i Demon te uglađeni gospodin Aubrey-Wells, koji je mnogo znao o kazalištu. Budući da nije gledala nijednu od novijih predstava, Patience ga je pozorno slušala dok je govorio. No onda je kroz gomilu spazila Vanea kako razgovara s mladom krasoticom. Djevojka je bila doista predivna, s gustom plavom kosom i u suptilnoj svijetloplavoj svilenoj haljini koja je vrištala da je skandalozno preskupa. »Mislim da bi vam se predstave u kazalištu Royal mogle svidjeti«, rekao je gospodin Aubrey-Wells. Patience je odsutno kimnula glavom, pogleda prikovana na drugu stranu prostorije. Ljepotica se osvrnula oko sebe, a zatim položila ruku na Vaneovu podlakticu. On je pak bacio pogled preko ramena, a zatim prihvatio njezinu ruku te je brzo poveo prema dvostrukim vratima. Otvorivši ih, pustio ju je da prođe, a zatim pošao za njom. Potom je zatvorio vrata. Patience se ukočila; s lica joj se iscijedila i posljednja kapljica krvi. Naglo se okrenula prema gospodinu Aubrey-Wellsu i upitala: »Kazalište Royal?« Aubrey-Wells je kimnuo i nastavio s predavanjem. »Hmmm«, Gabriel je iza Patienceinih leđa kimnuo Demonu, a zatim pokazao prema sudbonosnim vratima. »Izgleda ozbiljno.« Patienceino je srce potonulo. Demon je slegnuo ramenima. »Vjerojatno ćemo poslije čuti što se dogodilo.« Potom su se obojica posvetila Patience, koja je pogled prikovala uz gospodina Aubrey-Wellsa i papagajski ponavljala ono što je govorio, kao da je ništa na svijetu ne zanima kao kazalište, a zapravo je razmišljala samo o Cynsterima. Skupno i pojedinačno. Elegantna gospoda, svi do jednoga. Baš svaki od njih. Nije to smjela zaboraviti, nije smjela osjećajima dopustiti da joj zamagle oči pred stvarnošću. No nije ništa izgubila, nije dala ništa što nije htjela dati. Od samoga je početka očekivala ovakvo što. Prisilila se da zatomi bolno drhtanje. Bila je okružena toplinom

i smijehom, a turobno joj je razočaranje mrznulo kosti i utrobu. A srce... srce joj je bilo toliko ledeno da je bila sigurna kako će se svakoga trenutka razbiti na sitne komadiće, mala zrnca inja. I lice joj se ohladilo. Nije više obraćala pozornost na riječi gospodina Aubrey-Wellsa i pitala se što će sada. Kao da je čuo njezino pitanje, u vidokrugu joj se pojavio Gerrard. Nasmiješio joj se, a zatim joj pristupio. Gotovo ga je zgrabila pod ruku. »Gospodine Cynster, gospodine Cynster i gospodine Aubrey-Wells — ovo je moj brat, Gerrard Debbington.« Dala je gospodi taman onoliko vremena koliko je bilo potrebno da razmijene pozdrave, a zatim se napadno nasmiješila i rekla: »Morala bih zbilja poći do Minnie.« To je zbunilo gospodina Aubrey-Wellsa pa mu se još šire nasmiješila i objasnila: »Do moje tete, ledi Bellamy.« Hvatajući Gerrarda pod ruku, dobacila im je još jedan smiješak i samo rekla: »Ispričajte nas, molim vas.« Svi su se otmjeno naklonili, pri čemu su Gabriel i Damon elegancijom potpuno zasjenili gospodina Aubrey-Wellsa. U sebi škrgućući zubima, Patience je povela Gerrarda podalje od društvanca. »Nemoj se nikada klanjati ovako kao oni.« Gerrard joj je dobacio zaprepašteni pogled: »A zašto ne?« »Nema veze.« Morali su se probijati kroz gužvu. Zabava je bila na vrhuncu, a večera još nije bila poslužena. Svi su gosti već bili stigli, a nitko još nije otišao. Da bi došli do Minniena otomana, morali su proći pokraj dvostrukih vrata iza kojih je nestao Vane s plavokosom ljepoticom i Patience je isprva to namjeravala učiniti nosa visoko podignuta u zrak te što je brže moguće. No kako su se približavali vratima, to joj je korak postajao sve sporiji. Kada je na nekoliko koraka od vrata jednostavno zastala, Gerrard joj je uputio upitan pogled. Patience je to primijetila, ali trebalo joj je nekoliko trenutaka prije nego mu je uzvratila pogled. »Ti pođi dalje«, rekla je, duboko udahnuvši. Stišćući usnice, podigla je ruku s njegove podlaktice. »Htjela bih nešto provjeriti. Možeš li ti sam otpratiti Minnie na večeru?« Gerrard je slegnuo ramenima. »Naravno«, odvratio je i sa smiješkom produljio dalje. Patience ga je nekoliko trenutaka promatrala kako odlazi, a zatim se okrenula na peti i pošla ravno prema dvostrukim vratima. Bila je savršeno svjesna onoga što radi unatoč tome što nije bila u stanju oblikovati nijednu suvislu misao kroz maglicu bijesa koja joj je mutila um. Kako li se Vane samo usuđuje tako ponašati? Nije je čak ni pozdravio! Možda je elegantni gospodin od glave do pete, ali trebao bi se naučiti pristojnom ponašanju! Osim toga, ona je ljepotica premlada za njega, vjerojatno joj nije ni dana više od sedamnaest. Jedva da je izašla iz školskih klupa. Skandalozno!

S rukom na kvaki, na trenutak je zastala i pokušala smisliti što će mu prvo kazati. Pokušala je smisliti rečenicu koja bi bila dostojna prizora na koji bi mogla nabasati. Ništa joj nije padalo na pamet. Turobno je odagnala oklijevanje. Ako joj u jeku trenutka ništa ne padne na pamet, može jednostavno zavrištati. Suženih je očiju jače zgrabila kvaku i okrenula je. Vrata su se snažno otvorila, ali povukao ih je netko s druge strane. Povučena iz ravnoteže, Patience je posrnula preko praga i zabila se nikamo drugamo negoli u Vaneova prsa. Od udarca je ostala bez zraka u plućima, a dah joj je oduzimala i Vaneova ruka kojom ju je podupro oko struka. Razrogačenih očiju i hvatajući dah, Patience je podigla glavu i pogledala ga u oči. I on je pogledao nju. »Pa... zdravo.« Zbog izraza na njegovu licu istoga se trenutka ukočila, odmah potom shvaćajući da je njegova ruka, obavijena oko struka, osim podupiranja i drži zarobljenom na jednome mjestu. A takva je nepomičnost značila da stoji snažno pribijena uz njega. Potpuno smetena, osvrnula se oko sebe. Golemi tamni listovi biljaka lončanica nadvijali su se nad još tamnijim obrisima lonaca iz kojih su rasli, a koji su stajali poredani po pločicama na podu. Mjesečina je prodirala kroz zid prepun dugačkih prozora i kroz staklene svodove, pletući srebrne staze između palmi i drugog egzotičnog bilja. Zrakom se širio opor miris zemlje i teška vlaga koja je obavijala rastuću paprat. Ona i Vane stajali su u sjeni, tek korak iza snopa svjetlosti koja je dopirala kroz otvorena vrata prema balskoj dvorani. Tek metar od njih, osvijetljena mekim svjetlom mjesečine, stajala je mlada ljepotica, promatrajući je s otvorenom znatiželjom. Potom se nasmiješila i kratko klecnula. »Dobra večer. Vi ste gospođica Debbington, zar ne?« »Ovaaaj... jesam«, odvratila je Patience, na djevojčinoj pojavi tražeći, ali ne pronalazeći znakove zamršene kose ili izgužvane odjeće. Djevojka je bila uredna kao i prije, u balskoj dvorani. Na njezino preveliko iznenađenje, na to se oglasio Vane. »Dopustite mi da vam predstavim gospođicu Amandu Cynster.« Patience je zaprepašteno pogledala prema njemu i on joj se nasmiješio. »Moju sestričnu«, dodao je. Dok je Patience nečujno izgovarala jedno nevino: »Aha«, rekao je još i: »Najbližu rođakinju.« Amanda je pročistila grlo. »Morat ćete me ispričati«, rekla je, kimnula im oboma pa se provukla kroz vrata. Vane je podigao glavu. »Zapamti što sam ti rekao.« »Naravno da hoću«, odvratila je Amanda s izrazom gađenja na licu. »Zavezat ću ga u čvor pa ga onda izvući iz...« napravila je pokret rukom koji je trebao opisati ono što bi učinila, a zatim uz šuštanje svile nestala u gomili plesne dvorane.

Patience je pomislila kako Amanda Cynster zvuči kao ljepotica koju nitko ne treba spašavati iz nevolje. Nju bi, međutim, možda ipak trebalo. Vane se ponovno okrenuo prema njoj. »Što ti radiš ovdje?« Trepnula je i ogledala se oko sebe, a zatim duboko udahnula, što nije bilo lako jer je prsima i dalje bila čvrsto pritisnuta uz njega. Rukom je pokazala po prostoriji. »Netko je spomenuo da je ovdje zimski vrt, a s obzirom na to da sam Gerrarda htjela nagovoriti da napravi takav vrt u Grangeu, htjela sam pogledati.« Zagledala se u zamračeno lišće. »Da vidim što tu sve ima.« »A, tako?« Vaneove su se usnice tek primjetno podigle u osmijeh, a zatim ju je ispustio iz naručja. »Pa, samo izvoli.« Jednom je rukom zatvorio vrata, a dugom pokazao po prostoriji. »Rado ću ti pokazati sve prednosti staklenika.« Patience mu je dobacila brz pogled i brzo iskoračila iz njegova dometa. Zagledala se u lukove na stropu. »Je li ova prostorija oduvijek bila dio kuće ili je naknadno sagrađena?« Za leđima joj je Vane zaglavio zasun na vratima. Spustio ga je tiho, bez ikakvog zvuka. »Mislim da je ovo izvorno bila lođa.« Pošao je za Patience niz glavni put, u dubinu zastrtu palmama. »Hmmm, zanimljivo«, rekla je, promatrajući palmu nad puteljkom, čiji su se listovi, poput golemih prstiju, spuštali prema tlu kao da žele zgrabiti neoprezne. »Odakle Honoria nabavlja ovakve biljke?« Prolazeći ispod palme, prstima je prošla kroz nježnu paprat koja je okruživala podnožje stabla i samo se kratko osvrnula prema Vaneu. »Ili ih možda uzgaja u vrtovima?« Hodajući za njom, Vane je samo odgovorio: »Nemam pojma.« Patience je požurila prema naprijed. »Baš me zanima koje još biljke dobro uspijevaju u ovakvim uvjetima. Mislim da bismo teško nabavili ovakve palme u Derbyshireu.« »To svakako.« »Bršljan bi, vjerujem, dobro rastao. I kaktusi, naravno.« »Naravno.« Šetkajući po puteljku i odsutno dodirujući ovu biljku pa onu, Patience je zurila pred sebe i pokušavala razabrati neki izlaz iz zimskog vrta. Puteljak je nepredvidljivo vijugao i više nije bila sasvim sigurna gdje se nalazi. »Možda bi nam u Grangeu bolje uspio zimski voćnjak s narančama.« »Moja ga majka ima.« Riječi u joj došle iza ramena; bio joj je vrlo blizu. »Stvarno?« Nakratko se okrenula i vidjela da joj Vane praktički stoji uz rame. Gutajući knedlu, Patience je shvatila da je veoma uzbuđena, da je nešto steže u prsima i da joj je svaki živac napet. U mraku osvijetljenom mjesečinom drhtala je od slatkog iščekivanja. Bez daha i razrogačenih očiju, produljila je korak. »Morat ću onda pitati ledi Horatiju... oh!« Uzdah divljenja prikratio joj je riječi i zaustavio je u pola koraka. Našla se pred predivnom mramornom fontanom čije je podnožje sakrivalo gusto lišće paprati, a

stajala je, osvijetljena mekim bijelim svjetlom, u središtu omanje, od ostatka vrta odvojene čistine. Voda se neprekidno slijevala iz vrča napola odjevene mramorne djeve, zauvijek zaustavljene u pokretu kojim je punila široki, zavijucima obavijen bazenčić. Mjesto je očito bilo zamišljeno kao skrovito, osvježavajuće i umirujuće utočište za gospodaricu kuće, na kojem je mogla vesti ili se jednostavno odmarati i razmišljati. Pod mjesečevom svjetlošću, okruženo tajnovitim sjenama i zastrto tišinom koju je tek tu i tamo probijao udaljeni zvuk glazbe i kristalno žuborenje vode, izgledalo je začarano. Čarolija ju je na nekoliko trenutaka posve obuzela. Nije se mogla ni pomaknuti. A onda je, kroz tanku svilu haljine, osjetila toplinu Vaneova tijela. Nije je ni dotaknuo, ali zbog te topline, zbog plamteće svijesti o njegovoj blizini koja joj je prostrujala kroz tijelo, brzo je zakoračila naprijed. Očajnički uvlačeći zrak u ionako napeta prsa, pokazala je fontanu. »Predivna je.« »Hmmm«, začula je iz neposredne blizine. Iz suviše neposredne blizine. Već je sljedećeg trenutka brzala prema kamenoj klupi, zasjenjenoj krošnjama palmi. Gušeći uzdah, ipak ju je zaobišla i pošla prema fontani. Postolje fontane stajalo je na kamenom krugu. Zagazila je na jednu kamenu stubu i ispod potplata osjetila promjenu s pločica u mramor. S jednom rukom na rubu bazenčića, pogledala je dolje i, živaca napetih poput struna, prisilila se da se sagne i počne proučavati biljke uz postolje. »Ovo izgleda doista raskošno.« Vane je za njezinim leđima promatrao kako joj se haljina steže preko stražnjice i u sebi se složio s njezinom tvrdnjom. Dok su mu se usnice trzale od uzbuđenja, pošao je prema njoj — da bi je uhvatio u svoju klopku. Divlje uzlupana srca, Patience se uspravila i zaobišla fontanu da bi je smjestila između sebe i vuka s kojim je zaglavila u zimskom vrtu. No s druge strane fontane dočekala ju je njegova ruka. Trepnula je. Jedan besprijekorno uglačan sivi rukav pokrivao je čelične mišiće, a snažna se šaka stegnula oko ruba bazenčića, jasno joj dajući do znanja da ne može nikamo dalje. Okrenula se oko svoje osi i naišla je na sličnu blokadu. Kada je pokušala poći dalje, susrela se s Vaneovim pogledom. Stajao je na pločicama jedan korak iza nje, ruku položenih na rub fontane, očiju gotovo u ravnini s njezinima. Zagledala se u njih te u sve stegnutijim crtama njegova lica i brutalno senzualnoj liniji neumoljivih usnica pročitala jasnu nakanu. Nije mogla vjerovati vlastitim očima. »Ovdje?« Iako slabašno izgovorena, riječ je točno odražavala njezinu nevjericu. »Upravo ovdje i upravo sada.« Srce joj je luđački udaralo. Kožom su joj prostrujali žmarci. Odlučnost u njegovu glasu, u njegovim sve dubljim tonovima, potpuno su joj zavrtjeli glavom. Od pomisli na ono što predlaže krv joj je uzavrela. Progutala je knedlu, oblizala usnice, ali nije se usudila skrenuti pogled s njegova.

»Ali... netko bi mogao ući.« Spustio je pogled i vjeđe su mu zasjenile oči. »Zaključao sam vrata.« »Zaključao si vrata?« Patience se naglo trznula u smjeru vrata, ali ju je uzak korzet zadržao i preusmjerio joj pozornost na činjenicu da joj se najgornji gumb otkopčao. Zabuljila se u kuglicu od zlata i kornjačevine. »Mislila sam da su samo ukras.« »I ja«, odvratio je Vane, otkopčavajući joj drugi gumb. Prsti su mu se pomakli do trećega, zadnjega gumba ispod njezinih grudi. »Moram pohvaliti Celestine zbog njezine pametne kreacije.« Otkopčavajući zadnji gumb, zavukao je prste pod svilu. Patience je očajnički udahnula. Prsti su mu bili veoma brzi. Dobro se snalazio s kukicama i petljama. S tom je mišlju osjetila kako joj popušta i kombine; fina joj je svila kliznula niz kožu. Položio je čvrstu i vruću ruku preko njezine dojke. Glasno je uzdahnula i zaljuljala se od vrtoglavice, snažno ga zgrabivši za ramena da bi ostala na nogama. Već su sljedećeg trenutka njegove usnice bile na njezinima, ljubeći je najprije nemirno i žedno, a zatim se smirujući i prodirući, istražujući joj usta, zahtijevajući svoje. Nekoliko je trenutaka mirno stajala, samo upijajući okus njegove želje, njegove potrebe za njom, a onda je popustila, otvorila mu se, pozvala ga da otvoreno uživa u svojem plijenu. Poljupcem ju je sve dublje upoznavao, slijepo i bez daha hitajući za užitkom, za putenim zadovoljstvom. Gotovo se ugušivši, Patience se odmakla i duboko udahnula i zabacila glavu. Grudi su joj se snažno podigle i Vane je odmah spustio glavu na njih. Osjetila je njegovu ruku na svojem struku kako je žari kroz tanku haljinu i drži je na jednome mjestu dok joj usnicama, vrućim poput užarena pečata, draži i povlači bradavice. Zatim je ukrućeno tkivo usisao u usta i ona se napela. Sisao je, a njezin je prigušeni krik zadrhtao na mjesečini. »Eh, da.« Oči su mu nestašno zasvjetlucale kada je podigao glavu i okrenuo se prema drugoj dojci. »Pazi ovaj put. Ne smiješ vrištati.« Ne smijem vrištati? Patience se uhvatila za njega jednako očajnički kako se uhvatila za zadnje tračke razuma dok ju je sisao. Njegova usta i njegov dodir potpirivali su i hranili njezinu žudnju, žudnju koja se već bila rasplamsala duboko u njoj. No nisu to mogli učiniti. Bilo je to jednostavno nemoguće. Nedaleko od njih bila je klupa, ali bila je preuska i sigurno pretvrda. A zatim se sjetila da ju je jednom podigao i tako s njom vodio ljubav. »Moja haljina... Strašno će se izgužvati. Svi će znati.« Njegov je jedini odgovor bio taj da joj je potpuno odmaknuo gornji dio haljine u stranu, do kraja joj razgolićujući grudi. Boreći se s uzdasima, Patience je još uspjela procijediti: »Mislim na suknje. Nećemo ih moći...« Zbog grohota kojim se nasmijao sva je zadrhtala.

»Nećeš imati nijednog jedinog nabora.« Usnicama je prešao preko vrha njezinih grudi, sada napetih i bolnih od požude; zubima je blago prešao preko ukrućenih vrhova i kroz tijelo joj poslao tisuće sitnih bodeža. »Vjeruj mi.« Glas mu je bio dubok, mračan, težak od strasti. Podigao je glavu i sklopio ruke oko njezina struka. Privukao ju je k sebi toliko blizu da su joj se uzbibane grudi pribile uz njegov sako. Glasno je udahnula, a on je spustio glavu i poljubio je. Ljubio ju je sve dok nije potpuno omekšala, sve dok su je onemoćali udovi još jedva pridržavali. »Gdje ima volje, ima i načina«, u usnice joj je izdahnuo riječi. »A moja volja da te uzmem je golema.« Pogledi su im se na trenutak susreli — nije bilo te krinke, te opsjene koja bi mogla sakriti osjećaje koji su ih pokretali. Bili su jednostavni, sasvim jasni. I valjalo im je odmah udovoljiti. Okrenuo ju je i Patience je žmirnula prema fontani, prema biserno bijeloj i polugoloj djevi koja je neprekidno dolijevala vodu u bazenčić. Osjetila je Vanea za sobom — vrućeg, čvrstog, uzbuđenog. Nagnuo je glavu i usnicama prešao preko njezina vrata. Naslonila se na njega, naginjući glavu unatrag, dozivajući njegova milovanja. Spustila je ruke i uhvatila ga za bedra, čvrsta poput hrastova stabla. Šireći prste, zgrabila je duge, napete mišiće i osjetila da se još jače ukrućuju. Obavio je ruke oko nje — čekala je da je primi za grudi, da napuni dlanove njihovom raskoši. No on je samo vršcima prstiju ocrtao njihove konture pa kružno kliznuo oko nabreklih vrhova. Patience je zadrhtala i još se dublje oslonila o njega. Onda je podigao ruke s nje i osjetila je da poseže za nečim. Prisilila se otvoriti oči i onda je, ispod poluspuštenih vjeđa vidjela kako Vane jednom rukom prelazi preko grudi djeve u fontani kako s ljubavlju miluje hladan kamen. Odmičući ih s djeve, nakratko je zaronio prste u bistru vodu, a zatim istim prstima dotaknuo nju, na isti način kao što je dirao djevu. Nježno. Poticajno. Patience je zatvorila oči i zadrhtala. Njegovi su joj mokri i hladni prsti prelazili kožom i cijelim joj je tijelom prostrujao blaženstvo. Naslanjajući glavu unatrag na njegovo rame, zagrizla je usnicu da priguši stenjanje i stegnula prste na njegovu bedru. Uspjela je samo prostenjati: »Ovo je...« »Ovo nam je suđeno.« Oblizala je goruće usnice i upitala: »Kako?« Osjetila je da se u njemu nešto promijenilo, da je kroz njega prošla navala strasti koju je uspio obuzdati. Odmah ju je obuzela neodgodiva žudnja za tim da je odmah uzme, potpuno i do kraja, potreba da mu se bez rezerve preda. Od silne joj je želje ponestalo daha. »Vjeruj mi.« Još ju je jednom obgrlio s leđa i približio joj se. Njegova ju je snaga zapljuskivala, tekla je posvuda oko nje, okruživala je. Rukama joj je obujmio grudi, više ih ne dražeći i ne zadirkujući, nego ih gladno mijeseći. Patience je osjetila kako plamen raste i u njemu i u njoj.

»Samo čini što ti kažem. I nemoj razmišljati.« Patience je u mislima zarežala. Kako? Što? »Samo mi pazi na haljinu.« »Ja sam stručnjak za takve stvari, sjećaš se? Uhvati se za rub fontane objema rukama.« Iako zbunjena, Patience je učinila kako joj je rečeno. Vane se iza nje pomaknuo i u sljedećem trenutku prebacio joj je sve suknje i podsuknju preko struka. Svjež joj je zrak prostrujao po stražnjem dijelu butina i po stražnjici, sada izloženoj mjesečini. Žarko se zarumenjela i već je bila zaustila da se pobuni. No onda je, već sljedećeg trenutka zaboravila na to. Zaboravila je na sve. Dugi su joj se prsti znalački zavukli između bedara. Odmah je pronašao mjesto koje je tražio — već vlažno i nabreklo. Trljao ju je i dražio, milovao i zadirkivao, a zatim gurnuo prst najdublje što je mogao. Patience je sklopljenih očiju zagrizla usnicu da bi prigušila jecaj. Ušao je duboko, milujući njezinu mekoću; ona je uzdahnula i jače se uhvatila za mramornu fontanu. Zatim ju je rukom obujmio preko haljine i podsuknje, klizeći joj preko boka i trbuha te joj zavlačeći prste među kovrče. Sve dok nije pronašao najosjetljivije mjesto. Nije mogla udahnuti dovoljno zraka, a kamoli zastenjati ili vrištati. Očajnički je uzdahnula osjetivši ga iza sebe, osjetivši ga čitavom vrućom i ukrućenom duljinom dok se prislanjao uz njezina bedra. Široka glava polako se zavukla u njezinu mekoću i pronašla ulaz. Polako je zaronio u nju, povlačeći joj bokove unatrag i zatim je držeći tako da je potpuno ispuni. Zatim se sporo povukao — pa potom vratio, zabijajući tako jako da se podigla na vrhove prstiju. Uzdah koji je ispustila treperio je poput srebra na mjesečini, jasno dočaravajući njezinu ekstazu. I onda je sve to ponovio, pa ponovio još jedanput s istom neumoljivom, ali kontroliranom silom. Ispunjavao ju je. Oduševljavao. Volio ju je. Ruka na trbuhu nije se pomicala, samo ju je držala na mjestu tako da ga može primati i svaki put iznova osjetiti, osjetiti kako je posjeduje, kako polako prodire ne samo u njezino tijelo, nego i u njezin um, ne samo u njezine osjete, nego i u osjećaje. Bila je njegova i to je znala. Davala mu se voljno, primala ga s radošću, poslušno obuzdavala stenjanje dok je prodirao sve dublje. Privlačeći joj stražnjicu još bliže svojim bokovima, još se silovitije zabio u nju, prodirući dublje i snažnije. Napetost je u njemu i u njoj rasla, oboje ih držeći u svojem stisku i rastući, nadirući, preplavljujući ih. Patience je progutala uzdah i pokušala se čvrsto uhvatiti zadnjih tračaka razuma, moleći se da vrhunac dođe prije nego što, ovaj je put bila sigurna da će se to dogoditi — sasvim ne izgubi razum. A on ju je iznova i iznova ispunjavao. Zlatna izmaglica koju je sada već dobro poznavala počela se pomaljati na obzoru. Pokušala ju je dohvatiti, približiti je,

pokušala se stegnuti oko njega i požuriti ga. A onda je shvatila da su joj u tom položaju mogućnosti ograničene. Bila je pod njegovom milošću i tu nije mogla ništa promijeniti. S glasnim je uzdahom pognula glavu i prsti su joj se stegnuli oko ruba fontane. Neumoljiv, strastven užitak prošao joj je tijelom u valovima, pojačavajući se svaki put kada bi prodro u nju i raširio je. Ispunio je. Osjetila je kako joj nadire vrisak i snažno se ugrizla za usnicu. Vane je prodro u nju i osjetio kako drhti. Ostao je u njoj djelić sekunde dulje nego inače pa se zatim povukao. A onda je ponovno prodro. Nije mu se žurilo. Uživao je u mekoj, užarenoj mekoći koja ga je primala, u baršunastoj rukavici koja mu je tako dobro pristajala, opijao se svim veličanstvenim znakovima da ga njezino tijelo prihvaća, u načinu na koji su se obline njezine stražnjice, obasjane mjesečinom, stapale s njim, u skliskoj vlažnosti od koje mu se palica svjetlucala, u potpunom odsustvu bilo kakvog suzdržavanja, u njezinoj potpunoj predaji. Polako je uživao u svemu tome. Pred njim, ona se stezala, napinjala i bespomoćno se izvijala. Čvršće ju je primio i umirio pa ponovno prodro u nju. Bila je na rubu sumanutosti. Povukao se iz nje, raširio joj noge i zatim prodro još dublje. Kroz zatvorena joj je usta pobjegao prigušeni vapaj. Vane je suzio oči i nastojao se obuzdati. »Što te dovelo ovamo? U zimski vrt?« Nakon nekoliko je trenutaka Patience izdahnula: »Rekla sam ti. Pogodnosti zimskog vrta.« »A nisi došla zato što si me vidjela kako dolazim ovamo s mladom i lijepom damom?« »Ne!« malo je prebrzo odgovorila. »Uostalom«, bez daha je dodala, »To ti je sestrična.« Obujmio ju je slobodnom rukom i napunio dlan sočnom zrelošću njezine dojke. Potražio je i našao ukrućeni pupoljak njezine bradavice te ga nježno zavrtio između palca i kažiprsta, potom ga čvrsto stežući. »To nisi znala dok ti nisam rekao.« Patience je progutala vrisak. »Više ne čujem glazbu. Vjerojatno su sjeli za večeru.« Jedva je govorila od uzbuđene zadihanosti. »Prepustit ćemo je ako ne požuriš.« Imala je i osjećaj da će umrijeti ako ne požuri. Usnicama joj je gladno milovao potiljak. »Popečci od jastoga mogu pričekati. Ti si mi slasnija.« No na njezino golemo olakšanje, jače ju je stegnuo, snažnije privio uza se i silovitije se zabio. Plamen se u njoj pretvorio u nekontrolirani požar, a zatim joj se sjedinio s utrobom. Žarko sunce vrhunca sve joj se više približavalo. A onda je zastao. »Nešto stalno zaboravljaš.« Žarko se sunce zaustavilo i Patience je zaškrgutala zubima. Vrisak joj je navirao u grlo. »A rekao sam ti«, nastavio je, »Rekao sam ti da si moja. Želim tebe i samo tebe.«

Te tihe riječi, nježne, ali izgovorene s čeličnim uvjerenjem, izbrisale su joj sve misli iz uma. Otvorila je oči i slijepo se zagledala u mramornu djevu koja je svjetlucala na mjesečini. »Ne želim prodrijeti ni u jednu drugu ženu. Ne žudim ni za jednom drugom ženom.« Osjetila je kako mu se tijelo napinje i zatim je još jedanput snažno prodro u nju. »Samo za tobom.« Sunce joj se silovito srušilo na glavu. Plameno joj se zadovoljstvo razlilo tijelom poput plimnoga vala, noseći sve pred sobom. Oči su joj se zamaglile, nije ni znala da vrišti. Premještajući dlan na njezine usnice, Vane je prigušio njezin najglasniji vrisak ekstaze, ali od zvuka je ipak izgubio kontrolu. Prsa su mu se nadimala, pokušao je obuzdati žudnju koja je bujala u njemu, rastapajući mu čula, paleći mu slabine. Uspio je — sve do trenutka kada su ga dohvatili grčevi njezina vrhunca. Tada je osjetio kako se sila u njemu skuplja, nadima raste i u zadnjem trenutku, dok se svemir lomio oko njega, napokon se predao. Učinio je ono što je jednom tražila od njega. Prepustio se. I prelio se u nju.

Čim su se vrata Minniene kočije zatvorila za njom i obavila je tamom, Patience je klonula na naslon sjedala. Molila se Bogu da joj pomogne pomaknuti noge kada stignu na cilj, barem onoliko koliko je potrebno da stigne do kreveta. Osjećala se kao da prebiva u tijelu koje više nije njezino. Vane ga je zaposjeo i njegova ju je opsada iscrpila. Pola sata između njihova povratka u balsku dvoranu i Minniena polaska kući bila su pravo mučenje. Samo je uz pomoć Vaneove neprekidne podrške i pažljivog usmjeravanja koraka uspijevala sakriti svoje stanje. Svoje duboko zadovoljeno stanje. Srećom je i dalje bila u stanju govoriti. Donekle suvislo. Bila je u stanju i misliti. No to je na jedan način još i pogoršalo situaciju jer je razmišljala samo o onome što joj je rekao, prošaptao joj uz sljepoočnicu kada se nakon eksplozije napokon ponovno pomakla u njegovu naručju. »Jesi li se već predomislila?« Morala je prikupiti zadnje tračke snage da mu odgovori: »Ne.« »Tvrdoglava ženo«, odvratio je, tonom tihe psovke. Nije dalje navaljivao, ali nije ni odustao. Njegovo joj je pitanje opetovano odzvanjalo mislima. Njegov ton — ton pritajene, ali neumoljive odlučnosti nikako joj nije izlazio iz glave. Raspolagao je, čini se, nepresušnim vrelom snage, i to ne samo one površne, fizičke, a odupiranje toj snazi — uvjeravanje da neće popustiti i postati mu suprugom — bilo je mnogo teža bitka nego što je prije mislila. Neugodna mogućnost da mu je nenamjerno povrijedila ponos, poigrala se s njegovom osvajačkom dušom i da će se sada morati nositi s punom snagom te strane njegove naravi — nije je ni najmanje radovala.

No najgore od svega bilo je to što je oklijevala prije nego što mu je rekla: »Ne.« Iskušenje joj se nenadano i neprimjetno zavuklo ispod obrambenih zidina. Nakon svega što je vidjela, svega što su joj Cynsteri pokazali, nakon prizora njihovih supruga i beskompromisno primijenjenih stavova o obitelji, morala je priznati da je Vaneova ponuda najbolja ponuda koju je ikada dobila. Obitelj joj je bila najvažnija u životu, a činilo se da je i on vrlo visoko vrednuje. Uzmu li se u obzir sve njegove druge karakteristike — njegovo bogatstvo, njegov status, njegov privlačan izgled — što bi još drugo mogla poželjeti? Problem je bio to što je savršeno dobro znala odgovor na to pitanje. I zbog toga je rekla: »Ne.« Zbog toga će i dalje odgovarati: »Ne.« Odnos Cynstera prema obitelji bio je posesivan i zaštitnički. Bili su ratnički klan — otvorena predanost koja ju je toliko iznenadila bila je, u tom svjetlu, savršeno logična. Ratnici uvijek brane svoje. Cynsteri su, čini se, obitelj smatrali svojinom, svojinom koju valja braniti pod svaku cijenu i na svim područjima. Njihovi su osjećaji proizlazili iz osvajačkih nagona — iz nagona da zadrže ono što su osvojili. Savršeno razumljivo. Ali nedovoljno. Njoj barem nije dovoljno. I zato je njezin odgovor i dalje bio — i dalje morao biti: »Ne.«

ligo je otvorio vrata broja 22 sutradan u devet ujutro. Vane mu je kratko kimnuo i ušao u predvorje. »Gdje je Njezino Gospodstvo?« Brzinski se ogledao po predvorju — srećom, nigdje nije bilo nikoga. Osim Sliga, naravno, koji ga je prilično zapanjeno promatrao. Vane se namrštio, a Sligo trepnuo. »Mislim da je Njezino Gospodstvo još u postelji, gospodine. Da pošaljem... ?« »Ne.« Vane se zagledao uza stube. »Koja je njezina soba?« »Zadnja s desne strane.« Vane je pošao uza stubište. »Niste me vidjeli. Nisam ovdje.« »Razumijem, gospodine.« Sligo ga je gledao kako se uspinje, a zatim odmahnuo glavom i vratio se svojem doručku. Pronalazeći vrata prostorije za koju se iskreno nadao da je Minniena soba, Vane je tiho pokucao. Prošlo je samo nekoliko trenutaka i Minnie ga je pozvala da uđe. Učinio je to — vrlo brzo — nečujno zatvarajući vrata za sobom. Sjedeći uspravno oslonjena na jastuke i sa šalicom vrućeg kakaa u ruci, Minnie je zurila u njega. »O, Bože! Ne sjećam se kad sam te zadnji put vidjela budnog u ovaj rani sat.« Vane je pristupio njezinoj postelji. »Potreban mi je mudar savjet, a ti si jedina koja mi može pomoći.« Minnie se sva ozarila. »No pa dobro. Što se zbiva?« »Ništa.« Nesposoban da mirno sjedi na jednome mjestu, Vane se ushodao po sobi. »U tome i jest problem. Ono što bi se trebalo zbivati su pripreme za vjenčanje.« Oštro je pogledao prema Minnie i dodao: »Moje vjenčanje.« »Oho!« Minniene su oči pobjednički zasjale. »U tom grmu leži zec!« »Kao što vjerojatno i sama vrlo dobro znaš«, odrješito joj je odvratio Vane, »zec leži u tom grmu od prvoga trenutka kada sam ugledao tvoju nećakinju.« »Savršeno prikladno. Tako bi i trebalo biti. U čemu je onda problem?« »Ona ne želi mene.« Minnie je trepnula i s lica joj je nestao zadnji tračak pobjedničkog osmijeha. »Ne želi te?« Glasom joj je odzvanjala potpuna nevjerica. Vane se jedva suzdržao da ne zaškrguće zubima. »Upravo tako. Iz nekog suludog razloga smatra da nisam dovoljno dobar.«

Minnie nije rekla ništa, ali njezino je lice reklo sve. Vaneovo se lice iskrivilo u grimasu. »Nije riječ konkretno o meni, nego o muškarcima ili općenito o braku. Izgleda da se tome protivi.« Iskosa je dobacio pogled u Minnienu smjeru. »Znaš i sama što to znači. Naslijedila je tvoju tvrdoglavost s kamatama povrh nje.« Minnie je šmrknula i odložila šalicu. »Patience je vrlo razborita djevojka. No ako gaji otpor prema braku, činilo bi mi se da si upravo ti pravi muškarac koji bi taj otpor mogao poljuljati.« »Ne misliš valjda da nisam pokušao«, zdvojno je odvratio. »Vjerojatno i negdje zabrljao. Kada si je zaprosio? Sinoć u zimskom vrtu?« Vane je pokušao odagnati zimski vrt iz pamćenja. Zbog uspomena je probdio veći dio noći, sve do zore. »Prvi sam je put zaprosio — i drugi put također — u Bellamy Hallu. Od tada sam prosidbu ponovio još nekoliko puta.« Okrenuo se na peti i nastavio šetkati po sagu. »Svaki put sa sve jačim argumentima.« »Hmmm«, namrštila se Minnie. »To zvuči ozbiljno.« »Mislim...« zastao je s rukama na bokovima i pogledao prema stropu. »Ne, zapravo znam da me isprva izjednačila sa svojim ocem. Da je očekivala da ću se ponašati kao on.« Okrenuo se i pošao natrag prema Minnie. »Isprva je očekivala da me brak neće zanimati, a kada sam joj dokazao suprotno, pretpostavila je da me obitelj ne zanima. Mislila je da je prosim iz potpuno površnih razloga — zbog toga što je prikladna udavača ili tako nešto.« »Cynster koji ne mari za obitelj?!« podviknula je Minnie. »Sad, kad vas je upoznala malo više, ne može i dalje biti tako slijepa.« »Ne, ne može. I to je upravo ono što pokušavam reći.« Vane je zastao uz Minniein krevet. »Čak i nakon parade obiteljskih vrijednosti koja joj se odvila pred nosom, i dalje se ne želi predomisliti. A to znači da je muči nešto drugo, nešto dublje. Od početka sam na to sumnjao. Osjetio sam da postoji neke temeljni razlog zbog kojega se toliko opire braku.« Pogledao je Minnie u oči. »I mislim da taj razlog potječe iz braka njezinih roditelja. Zato sam i došao do tebe. Zato te i pitam za savjet.« Minnie mu je uzvratila pogled, a zatim se zagledala u daljinu. Polako je kimnula glavom. »Vjerojatno si u pravu.« Ponovno ga je pogledala. »Želiš li da ti ispričam ono što znam o Constance i Reggieju?« Vane je kimnuo glavom, a ona je uzdahnula. »To nije sretna priča.« »U kojem smislu?« »Constance je silno voljela Reggieja. Pritom ne mislim na uobičajenu privrženost kakva je česta u većini brakova, nije to čak ni bila neka toplija vrsta naklonosti. Mislim doista na ljubav — nesebičnu, potpunu i nepokolebljivu. Constancein se svijet okretao oko Reggieja. Voljela je ona svoju djecu, naravno, ali bila su to i Reggiejeva djeca pa su upadala u taj raspon. U Reggiejevu obranu mogu samo reći da se pokušao s time nositi, ali iz njegove perspektive, otkriće da ga supruga voli do besvijesti nije bila neka velika radost, nego neugodnost.« Minnie je frknula. »Reggie je bio čovjek svojeg vremena. Nije se oženio zbog ljubavi, to mu je bilo nezamislivo. Svi su smatrali da je Constance prava udavača za njega pa ju je odabrao i zapravo, kada gledaš s te

strane, možda i nije njegova krivnja što su se stvari razvile u tako nepredviđenom smjeru.« Odmahnula je glavom. »Pokušao je blago odvratiti Constance, no njezini su osjećaji bili uklesani u kamenu, nije ih mogla promijeniti. Na kraju je Reggie postupio gospodski — držao se podalje. Izgubio je svaki dodir s vlastitom djecom. Nije ih mogao posjećivati, a da pritom ne posjeti i Constance, a to je dovodilo do situacija s kojima se nije znao nositi.« Sve se jače mršteći, Vane je nastavio sa šetkanjem po sagu. »I kakvu bi, da tako kažem, lekciju Patience mogla izvući iz svega toga?« Minnie ga je promatrala kako šetka, a zatim joj se pogled izoštrio. »Kažeš da postoji dubok razlog zbog kojega ne prihvaća tvoju prosidbu, što znači da si siguran da bi inače pristala?« Vane joj je dobacio pogled. »Apsolutno siguran.« »Hmmm«, Minnie je suzila oči, gledajući ga u leđa. »Ako je tako«, napokon je izustila, pomalo kritičnog tona, »onda je, što se mene tiče, stvar prilično jasna.« »Jasna?« Vane je gotovo ispljunuo riječ dok se približavao krevetu. »Bi li mi, molim te, mogla objasniti kako?« »Pa, gledaj«, rukom je mahnula Minnie, »stvari su jasne. Ako bi Patience bez tog razloga prihvatila, znači da je zaljubljena u tebe.« Vane nije ni trepnuo. »Da, i?« »Pa, gledala je vlastitu majku kako trpi zbog toga što se udala za čovjeka kojeg je voljela, a koji nije volio nju, za čovjeka kojemu do njezine ljubavi uopće nije bilo stalo.« Vane se namrštio i spustio pogled. Nastavio je sa šetkanjem. Raširivši oči, Minnie je podigla obrve. »Ako želiš da se Patience predomisli, morat ćeš je uvjeriti da ti može pružiti ljubav i da ćeš je ti cijeniti, da je nećeš doživjeti kao okov oko vrata.« Uhvatila je Vaneov pogled. »Morat ćeš je uvjeriti da ti može pružiti ljubav s povjerenjem.« Vane je prezrivo frknuo. »Nema nikakvog razloga da mi ne vjeruje. Nikada se ne bih ponašao kao njezin otac.« »Ja to znam i ti to znaš. Ali zna li to Patience?« Vaneov se prezir odjednom smračio, a korak ubrzao. Nakon nekoliko trenutaka Minnie je slegnula ramenima i prekrižila ruke. »Znaš, povjerenje je neobična stvar. Ljudi koji imaju razloga za nepovjerenje znaju biti dosta uporni. Najbolji način da ih se potakne da nam vjeruju jest da im isto takvo povjerenje pružimo i sami.« Vane ju je ošinuo prilično neugodnim pogledom i Minnie je na to podigla obrve. »Ako ti vjeruješ njoj, i ona će vjerovati tebi. Na to se sve svodi.« Vane je buntovno zarežao. Minnie je odlučno kimnula glavom. »Morat ćeš ti vjerovati njoj ako želiš da ona vjeruje tebi.« Potom ga je znalački odmjerila. »Misliš li da to možeš?«

Uistinu nije znao. No dok se borio s odgovorom na Minnieino pitanje, Vane nije zaboravio svoje druge obveze. Pola sata nakon što je otišao od Minnie, ušao je u majušan salon kuće u Ulici Ryder, gdje su stanovali sinovi njegova strica Martina. Gabriel je, kao mu je rečeno, još bio u krevetu, a Lucifer je sjedio za stolom i s užitkom proždirao pun tanjur nareska od junetine. Podigao je pogled čim je Vane ušao. »Oho!« Izraz na Luciferovu licu bio je onaj iskrenog divljenja. Bacio je pogled prema satu na kaminu. »Čemu dugujemo ovaj ničim izazvan i svakako zapanjujući posjet?« Zatim je mignuo obrvama: »Imaš li možda kakve vijesti o konjskim utrkama?« »Daj, daj, smiri se«, odvratio mu je Vane, s kiselim se pogledom smjestio na jedan od stolaca te posegnuo za vrčem s kavom. »Odgovor na tvoje pitanje je — Minnieni biseri.« Kao da mijenja kožu, Lucifer je istoga trenutka odbacio djetinje zadirkivanje. »Minnieni biseri?« upitao je zagledavajući se u daljinu. »Dvostruka niska, osamdesetak centimetara, izuzetna kvaliteta.« Potom se namrštio. »Uz to su još bile i naušnice, zar ne?« »Jesu«, pogledao ga je Vane. »I sve je nestalo.« Lucifer je trepnuo. »Kako to misliš — nestalo? Ukradeno je?« »Da, izgleda da jest.« »Kada? I kako?« Vane mu je ukratko objasnio i Lucifer ga je pozorno poslušao. Svaki je pripadnik klana Cynsterovih imao neko posebno područje interesa, a u Luciferovu slučaju bilo je to drago kamenje i nakit. »Došao sam te pitati«, zaključio je Vane, »bi li mogao proširiti glas među poznavateljima. Ako su se biseri nekako provukli kroz našu mrežu i ako ih se preprodaje, sigurno bi prošli kroz London, zar ne?« Lucifer je kimnuo glavom. »Mislim da bi. Tkogod ih želi prodati i zna što radi, obratio bi se draguljarima u Hatton Gardenu.« »A njih sve poznaješ.« Lucifer se nasmiješio, ali ne zato da bi pobio Vanea. »To si ti rekao. Prepusti to meni. Javit ću ti ako čujem bilo što u vezi s time.« Vane je iskapio šalicu kave, a zatim odgurnuo stolac i ustao. »Javi mi čim nešto čuješ.« Sat vremena nakon toga već je bio ponovno u Ulici Aldford. Pokupivši još pospanu Patience, posjeo ju je u svoj dvopreg i pošao ravno prema parku. »Ima li kakvih novosti?« upitao je tjerajući sivce niz jednu od manje prometnih avenija. Patience je zijevnula i odmahnula glavom. »Jedina promjena, ako se to uopće može nazvati promjenom, jest to da je Alice postala još čudnijom u svojoj ukočenosti.« Dobacila je pogled Vaneu. »Odbila je Honorijin poziv na bal, a kad ju je Minnie upitala zašto, Alice ju je šokirano pogledala i izjavila da ste vi svi đavli.«

Vaneove su se usnice trznule. »Vjerovala ili ne, ali ona nije prva koja nam je prilijepila tu etiketu.« Patience se nasmijala. »Ali odmah ću ti odgovoriti i na sljedeće pitanje. Razgovarala sam sa Sligom — iako je ostala sama kod kuće, Alice nije učinila ništa neobično osim što se ranije povukla u svoje odaje, gdje je ostala čitave večeri.« »Sigurno se molila za spas od đavola. Je li Whitticombe bio na balu? « »On jest. Čini se da on nije zaražen obiteljskom puritanskom crtom. Možda sam i nije zabavan, ali barem dopušta da ga se zabavlja. Gerrard mi kaže da je većinu večeri proveo čavrljajući s raznim starijim Cynsterima i da mu se čini da je tražio pokrovitelja, iako nije siguran za koji točno projekt. Naravno, Gerrard nije baš najobjektivniji promatrač kada je o Whitticombeu riječ.« »Ne bih podcjenjivao mladoga Gerrarda. Ima prilično oštro slikarsko oko.« Vane je iskosa pogledao Patience. »A ima i uši maloga djeteta.« Patience se nakesila. »Da, malo voli prisluškivati.« Potom se uozbiljila. »Nažalost, nije čuo ništa što bi nam moglo biti korisno«, rekla je, gledajući Vanea u oči. »Minnie se opet počela uzrujavati.« »Rekao sam Luciferu za bisere. Ako su dospjeli do bilo kojeg londonskog draguljara, saznat će to.« »Hoće?« Vane joj je objasnio, a ona se namrštila. »Zbilja ne razumijem kako su samo tako nestali.« »Kao i sve ostalo. Razmisli samo...« Zastao je i okrenuo kočiju. »Ako je samo jedan lopov i ako nijedan drugi ukradeni predmet nije pronađen, tada su vjerojatno svi skriveni na istome mjestu. Ali na kojem?« »Da, stvarno, na kojem? Tražili smo ih posvuda, a moraju biti negdje.« Patience ga je pogledala. »Mogu li još nešto učiniti?« Pitanje je ostalo visjeti u zraku — Vane je upro pogled u sivce sve dok mu odgovor: »Pristani se udati za mene« nije ispario s jezika. Sad nije bio trenutak, a i pritisak je, zaključio je, pogrešna strategija. Sve je to znao, ali svejedno mu je bilo teško progutati te riječi. »Još jedanput provjeri Minniene ukućane.« Malo je bržim tempom potjerao konje prema vratima parka. »Nemoj tražiti ništa konkretno, ništa sumnjivo. Nemoj donositi zaključke o onome što vidiš — samo ih malo prouči.« Duboko je udahnuo i dobacio Patience jedan odlučan pogled. »Ti si im najbliža, a prilično si odvojena od njih. Prouči ih još jedanput i reci mi što vidiš. Doći ću po tebe sutra.« Patience je kimnula glavom. »U isto vrijeme?« Vane se prešutno složio, u sebi se pitajući koliko se još dugo može suzdržati od toga da učiniti ili kaže nešto neprikladno. »Gospođice Patience?« Brzajući niz galeriju da bi se sastala s Vaneom koji ju je nestrpljivo čekao u prizemlju, Patience je zastala i pričekala gospođu Henderson. Odmicala je s mjesta

na kojem je nadzirala služavke i smjerala prema njoj. Sa zavjereničkim izrazom lica, prišla je Patience i spuštena glasa prozborila: »Budite tako dobri, gospođice, i recite gospodinu Cynsteru da opet imamo pijesak.« »Pijesak?« S jednim dlanom na golemim grudima, gospođa Henderson je kimnula. »Znat će on. Kao i prije, samo malo tu i tamo oko tog vražjeg slona, zapazila sam pijesak kako se svjetluca između dasaka na podu. Mislim da ne potječe iz te grozne zvjerke — sama sam ga prebrisala, ali savršeno je čist. Osim toga, čak i s ovim londonskim spremačicama — i sa Sligovim služavkama, koje valjda imaju najoštrije oko u kršćanskome svijetu — nismo zapazili ništa naopako.« Patience bi je možda i zamolila da joj podrobnije objasni cijelu priču s pijeskom, ali Vaneov izraz lica kada je došao po nju i našao je u salonu, još nespremnu za vožnju s njime — i dalje joj je bio urezan u pamćenje. Zato se samo nasmiješila gospođi Henderson i rekla: »Reći ću mu.« Potom se okrenula i stežući muf u rukama, pohitala niz stube. »Pijesak?« Pogleda uprta u Vaneovo lice, Patience je čekala objašnjenje. Vozili su se svojom uobičajenom stazom po parku, držeći se podalje od najfrekventnijih točaka. Prenijela je poruku gospođe Henderson i zauzvrat dobila samo mrštenje. »Odakle joj, dođavola, pijesak?« »Kome?« »Alice Colby.« Smrknuta lica, Vane joj je prepričao prethodno izvješće o pijesku u Aliceinoj sobi. Odmahnuo je glavom. »Bog zna što to znači.« Potom je ponovno pogledao Patience. »Jesi li promotrila ostale?« Patience je kimnula glavom. »Nema ničeg ni najmanje neobičnog niti je itko učinio išta čudno. Jedino što sam saznala, a što nisam znala prije jest da je Whitticombe sa sobom iz Halla donio knjige. Prije sam mislila da to što je brzo zaposjeo biblioteku znači da je našao novi interes u ovdašnjim knjigama.« »A nije?« »Daleko od toga. U prtljazi je dovukao najmanje šest velikih svezaka. Nije ni čudo da im je kočija zaostajala.« Vane se namrštio. »A što ono proučava? I dalje Opatiju Coldchurch?« »Da. To mu je rutina svakoga poslijepodneva — otišla sam do knjižnice i provjerila. Svih se šest knjiga bavi raspuštanjem samostana i razdobljima malo prije i malo poslije. Jedina je iznimka glavna financijska knjiga od prije kojih stotinu godina.« »Hmmm.« Kada Vane ništa nije dodao mrmljanju, Patience ga je povukla za lakat. »Što ti znači to hmmm?« Dobacio joj je kratak pogled, a zatim se ponovno okrenuo svojem glavnom konju. »Ništa posebno, samo to da mi se čini kako je Whitticombe opsjednut tom opatijom. Mislio sam da je dosad već naučio sve što je mogao naučiti o njoj, ili barem dovoljno

da napiše tu svoju disertaciju.« Na nekoliko je trenutaka zašutio, a zatim upitao: »Ništa sumnjivo u vezi s drugima?« Patience je odmahnula glavom. »Je li Lucifer išta saznao?« »Na neki način jest«, iz Vaneova je pogleda pročitala samo nezadovoljstvo. »Nitko nije pokušao prodati bisere preko Londona. Luciferovi izvori, a boljih nema, potpuno su sigurni da biseri nisu dostupni na tržištu.« »Dostupni?« »To znači da su i dalje kod iste osobe koja ih je ukrala. Nitko ih nije pokušao prodati.« Patienceino se lice iskrivilo u grimasu. »Kamo god se okrenemo, dočeka nas zid.« Nakon nekoliko je trenutaka još dodala: »Izračunala sam koliki bi trebao biti prostor u koji bi stali svi ukradeni predmeti.« Uhvatila je Vaneov pogled. »Torba s pletivom Edith Swithin, čak da u njoj nema ničega drugog, jedva bi bila dovoljno velika.« Vaneovo se lice još više smrknulo. »Ali sve te stvari moraju biti negdje. Naredio sam Sligu da još jedanput pretraži sve sobe, ali i opet se vratio praznih ruku.« »No sve to jest negdje.« »Naravno. Ali gdje?« Vane se ponovno vratio u Ulicu Aldford u jedan sat poslije ponoći sljedećega dana, pomažući Edmondu, čija su koljena klecala od pića, da se popne uz stube. Gerrard je istodobno pomagao Henryju, koji se zadovoljno hihotao vlastitim dosjetkama. Edgar se penjao na začelju kolone, s prepoznatljivo blesavim osmijehom na licu. General je, hvala nebesima, te večeri ostao kod kuće. Sligo im je otvorio vrata i istoga trenutka preuzeo stvar u svoje ruke, ali ipak im je bilo potrebno pola sata da zajednički smjeste Edmonda, Henryja i Edgara svakog u svoj krevet. Uzdahnuvši od olakšanja, Gerrard se naslonio na zid u hodniku. »Ako uskoro ne pronađemo bisere i ovu ekipu ne vratimo u Hall, potpuno će zabludjeti i sve nas povući za sobom u propast.« Napomena je točno odražavala i ono što je Vaneu bilo na pameti. Progunđao je nešto i bolje namjestio kaput. Gerrard je zijevnuo i pospano kimnuo glavom. »Idem ja u krevet. Vidimo se sutra.« Vane je kimnuo. »Laku noć.« Gerrard se uputio niz hodnik, a Vane je s ozbiljnim izrazom na licu pošao prema stubama. Na vrhu je nakratko zastao i zagledao se u zamračeno predvorje. Kuća je oko njega spavala. Privremeno narušen plašt noći polako se spuštao na svoje mjesto kao prigušujuća koprena. Osjetio je kako i njega povlači noć, kako mu cijedi snagu. Bio je umoran. Bio je umoran od besciljnog traženja. Nezadovoljan zbog neuspjeha na svakom koraku.

Iscrpljen od toga što mu je uspjeh stalno izmicao. Preumoran da bi se borio protiv nužde koja ga je gonila. Protiv potrebe da traži potporu, podršku, utočište od svih nevolja — u naručju svoje voljene. Duboko je udahnuo i prsa su mu se nadigla. Pogled je prikovao uz stube, opirući se porivu da pogleda udesno, niz hodnik koji vodi do Patienceine sobe. Bilo je vrijeme da pođe kući, da siđe niz stube, izađe kroz vrata, prošeće nekoliko ulica dalje do vlastite kuće u Ulici Curzon, da uđe u tihu i praznu kuću, popne se uz raskošno stubište do glavne spavaonice. Vrijeme je da legne sam u svoj krevet, da se ogrne svilenih pokrivačima — hladnim, neugrijanim, odbojnim. Uz tek tihu naznaku zvuka pokraj njega se odjednom pojavio Sligo. Vane mu je dobacio samo jedan kratak pogled. »Sam ću izaći«, rekao je. Ako je to Sliga i iznenadilo, nije to ničim pokazao. Uz kratak se naklon spustio niz stubište, a Vane je čekao, gledajući kako Sligo prolazi kroz predvorje, provjerava ulazna vrata, spušta zasun, a zatim sa svijećom u rukama prelazi preko predvorja i nestaje za zelenim vratima. Ostao je sam u tihoj tami. Nepomičan poput kipa, Vane je i dalje stajao na vrhu stubišta. Pod sadašnjim okolnostima, ulazak u Patienceine odaje bio bi neprihvatljiv, sasvim nepriličan. No bio je i neizbježan. Očiju sasvim naviklih na tamu, okrenuo se udesno i polako, tiho pošao niz hodnik, do sobe na njegovu kraju. Pred vratima je podigao ruku, a zatim zastao. Lice mu se zgrčilo, a zatim se ponovno umirilo. Pokucao je. Vrlo tiho. Nekoliko je trenutaka prošlo u tišini, a onda je začuo tiho tapkanje bosih stopala po drvenim pločama. Ni sekundu nakon toga, vrata su se pred njim otvorila. Rumena od sna i raščupane kose, Patience je žmirnula. Duga joj je, bijela spavaćica prianjala uz tijelo, osvijetljeno samo sjajem s ognjišta. Rastvorenih usnica i grudiju koje su se uzdizale i spuštale, zračila je toplinom i nagovještajem raja. Pogledala ga je u oči; jedan ga je dugi trenutak samo gledala, a zatim je odstupila i mahnula mu da uđe. Prešao je preko praga njezine sobe i za njega je taj prelazak bio jednako sudbonosan kao prelazak Rubikona. Patience je zatvorila vrata za njim, a zatim mu se okrenula — ravno u naručje. Privukao ju je i poljubio; za ono što je htio reći nisu bile potrebne riječi. Odmah mu se otvorila, nudeći sve što je tražio, sve što mu je bilo potrebno. Uronila je u njega sa svim svojim ženstvenim oblinama, potičući ga i ohrabrujući. Vane je jedva došao do daha i, obuzdavajući demone, shvatio da ih ovaj put neće moći dugo držati pod kontrolom. Uz nju mu je prelako kiptjela krv, za njega je bila oličenje požude i potrebe. Bila je jedini i glavni predmet njegove žudnje. Podižući vjeđe, pogledao je prema njezinu krevetu. Prostran i naizgled udoban, stajao je u sjeni. Jedina svjetlost u sobi dolazila je iz ugaraka koji su sjajili u kaminu.

Želio ju je u svojem krevetu, ali noćas će se morati zadovoljiti njezinim. Htio ju je i vidjeti, nasladiti se njome očima, kao i svim ostalim osjetilima. Njegovi su demoni urlali od gladi. Morao je i pronaći načina da joj kaže istinu, da joj kaže ono što mu je na srcu. Da izgovori riječi za koje je znao da ih mora izgovoriti. Minnie ga je sa svojom vražjom mudrošću nepogrešivo uputila na istinu i, koliko god jedan dio njega to očajnički želio, nije se imao snage sakriti od te istine, nije više mogao pobjeći. Morao je to učiniti. Podižući glavu, tako je duboko udahnuo da mu se kaput napeo pod prsima. »Dođi do vatre«, rekao je. Obgrlivši je jednom rukom, dodirujući finu tkaninu na njezinoj goloj koži, poveo ju je prema kaminu. Naslanjajući se o njega, brade naslonjene u udubinu uz njegovo rame, boka pribijena uz njegov, spremno ga je poslušala. Zajedno su zastali pred kaminom i ona se s očaravajućom prirodnošću okrenula u njegovu zagrljaju. Klizeći rukama uz njegova ramena, podigla je lice, ponudila mu usnice. Ljubio je i prije nego što je toga postao svjestan. U sebi uzdahnuvši, Vane se odupro svojim porivima i zarobio ih čeličnom šakom pa povukao ruke tako da su mu samo dlanovi ostali na njezinu struku. Pokušao je pritom ne razmišljati o toplini koju je osjećao pod dlanovima, mekoći pod prstima. Podigao je glavu i prekinuo poljubac. »Patience...« »Pssst«, izvila se na vrhove prstiju i priljubila usnice uz njegove. Njezine su se privijale uz njegove, mekano ga dražeći, ali njegove su se ukrutile. Nagonski je ponovno preuzeo kontrolu i uronio u novi poljubac. Ovaj je put u sebi opsovao. Uzde su mu se neprekidno otimale iz ruku. Demoni su mu se smijali, đavolski ga čekajući iza svakoga ugla. Pokušao je još jedanput, ovaj joj put šapućući uz usnice: »Moram razgo...« I opet ga je ušutkala, i ovaj put jednako uspješno. Još je uspješnije rukom posegnula prema dolje i obuhvatila ga u svoj njegovoj već nabrekloj duljini. Duboko je udahnuo — i odustao. Nije imalo smisla boriti se — već je bio i zaboravio što je htio reći. Rukama joj je obujmio zadnjicu i privukao joj bokove svojima. Usnice su joj se rastvorile, zavodljivo se poigrala jezikom po njegovim usnicama i on je prihvatio poziv, nekontrolirano navaljujući. Patience je uzdahnula od zadovoljstva i utonula u njegov čvrst zagrljaj. Nisu je zanimale riječi. Bila je spremna na uzdahe, stenjanje, čak režanje, ali nije htjela riječi. Nije htjela da joj objašnjava zašto je došao; nije htjela čuti nijedan izgovor za njegovu žudnju — svi su ti razlozi bili ovdje, srebrno su mu sjajili iz očiju dok je stajao na pragu njezine sobe, gladno zureći u nju. Snaga te srebrne sile bila je urezana u crte njegova lica, nije joj mogla promaknuti. Nije zato htjela slušati njegova objašnjenja — mogao je samo uništiti sjaj tog srebra običnim riječima. Riječi se nikako nisu mogle mjeriti s tim sjajem, one su samo umanjivale njegovu čaroliju. A osjećaj da mu je potrebna bio je čaroban. Nikada ga prije nije osjetila. Vjerojatno nikada više i neće.

Samo s njim. Samo je njegova potreba bila ono što je mogla utažiti, znala je to, duboko u utrobi bilo joj je upisano da je stvorena za to. Neokaljano zadovoljstvo koje je osjećala zbog davanja — davanja njemu i ispunjavanja njegovih potreba — bilo je iznad svih riječi, izvan svih zemaljskih mjerila. To je značilo biti ženom. Suprugom. Ljubavnicom. Za ovim je, iznad svega, žudjela njezina duša. Zato nije htjela riječi. Nisu joj smjele stati na put. Otvorila mu je svoje raspjevano srce i primila ga u njega. Ljubila ga je istom silinom kao i on nju, rukama lakomo prodirući kroz njegovu odjeću. Kroz zube tiho psujući, Vane se u jednom trenutku odmaknuo. »Čekaj.« Vadeći dugu iglu iz kravate, položio ju je povrh kamina, a zatim razvezao čvorove. Patience se nasmiješila i posegnula za njim, ali on je, s čeličnim izrazom na licu, iskoraknuo u stranu pa iza nje. U sljedećem trenutku, oči joj je prekrila tkanina i zastrla joj vid. »Čekaj, što...?« Patience je podigla ruke prema licu. »Vjeruj mi.« Stojeći joj iza leđa, Vane joj je odmaknuo ruke i spretno ovio tkaninu oko njezine glave, zavezujući je u čvor na potiljku. Potom joj je obavio ruke oko ramena, sagnuo glavu i stao je ljubiti u vrat. »Ovako će biti bolje.« Bolje za njega — tako možda zadrži određeni stupanj kontrole. Osjećao je svu odgovornost primanja njezine ljubavi; uzimanje bez davanja jednostavno mu nije bilo u naravi. Morao joj je reći što mu je na srcu, a ako to nije uspijevao učiniti riječima, barem joj je mogao pokazati svoje osjećaje. A u tom trenutku, sa žudnjom koja mu je divljački razdirala vene, ovo je bilo najbolje čega se uspio sjetiti. Dobro je znao što će joj »sljepilo« učiniti. Bez vida, ostala će joj se osjetila izoštriti i putena osjetljivost, fizička i osjećajna, doseći će nove visine. Polako ju je okrenuo prema sebi i podigao ruke s nje. Snažno izoštrenih osjetila, Patience je čekala. Disala je plitko, napeta od iščekivanja i kožom su joj prolazili trnci. Ruku opuštenih uz bokove, slušala je vlastite otkucaje srca, slušala je brujanje želje u vlastitom krvotoku. Prvi je potez bio tako nježan da nije bila sigurna je li ga uopće osjetila, ali zatim se još jedan gumb na spavaćici otkopčao. Osjeti su joj govorili da je Vane blizu, ali nije mogla točno odrediti gdje. Nesigurno je ispružila ruku... »Ne. Samo stoj mirno.« Pokoravajući se njegovu dubokom glasu i njegovu zapovjedničkom tonu, opustila je ruke uz bokove. Gumbi njezine spavaćice protezali su se čitavom duljinom, sve do poda. Tek po dašku zraka na koži i blagom potezanju shvatila je da se zadnji gumb otkopčao. Prije no što je uspjela i pomisliti što bi moglo uslijediti, u nekoliko je poteza otpustio vrpce na njezinim zglavcima. Slijepa i bespomoćna, zadrhtala je. Osjetila je kako joj se spavaćica otvara i kako je on skida, kako je povlači niz njezine ruke, niz leđa, kako joj tkanina puzi niz dlanove i kako pada na pod iza

njezinih leđa. Duboko je udahnula i — osjetila je Vaneov pogled na sebi. Stajao je pred njom i proučavao je. Bradavice su joj se ukrutile, vrućina joj se razlila pod kožom. Toplinski je val slijedio njegov pogled preko njezinih grudi, trbuha, bedara. Osjetila je kako omekšava, kako iščekivanje u njoj buja. Potom se pomaknuo u stranu. Blago okrećući glavu, istegnula se ne bi li pratila njegove pokrete, a onda joj je prišao bliže. Stajao joj je slijeva, tek nekoliko centimetara od nje; osjećala ga je svakom porom na koži. Čvrsti joj se prst zavukao pod bradu i podigao joj lice nagore. Usnice su joj bridjele — prekrio ih je svojima. Poljubac je bio dug i dubok, strastven i brutalno iskren. Prodirao je duboko u njezinu mekoću, sladio se njome, nagoviještajući joj ono što slijedi. Zatim se povukao, a povukao je i prst s njezine brade. Gola i slijepa te s jedinim izvorom topline u tinjajućem kaminu i vreloj želji koja ju je obuzimala, Patience je kiptjela. I čekala. Jednim je prstom dotakao njezino desno rame, a zatim ga lijeno spustio prema dolje, preko brežuljka njezine dojke do bradavice. Kada je napokon dodirnuo vrh bolno ukrućena pupoljka, odjednom je nestao. Drugi je dodir bio isti kao prvi, ali s lijeve strane. Dirnuo joj je lijevu bradavicu, odašiljući joj kroz tijelo jedan dug, lelujav drhtaj. Isprekidano je udahnula. Nagnuo joj se bliže i rukama joj slijedio duge mišiće uz kralježnicu, najprije jedan, pa zatim drugi, zaustavljajući se ondje gdje su nestajali u udubljenju ispod struka. I ovaj je put povukao ruke; Patience je i dalje čekala. Potom je svoj dlan, blago hrapav na njezinoj glatkoj koži, položio na najnižem dijelu njezinih leđa, u udubljenje ispod struka te se hrabro uputio niže. I uokolo. Posjednički zauzimajući obline, znalački ju je proučavao dodirom. Patience je osjetila kako se želja u njoj rasplamsava, kako u njoj postaje sve toplija i življa, osjetila je kako joj se od nje koža vlažno orosila. Tiho je uzdahnula; zvuk je odjeknuo u tišini. Vane je nagnuo glavu i ona je to osjetila pa je podigla usnice. Spojile su se s njegovima u poljupcu toliko punim bolne želje da joj se zavrtjelo u glavi. Podigla je ruku da bi ga uhvatila za rame... »Ne. Stoj mirno.« Riječi joj je izdahnuo u usnice, a zatim je ponovno poljubio. Potom joj je usnicama prešao do sljepoočnice. »Ne miči se. Samo osjećaj. Nemoj raditi ništa. Samo mi dopusti da te volim.« Patience je zadrhtala i prešutno pristala. Jedna mu je ruka i dalje bila na njezinoj stražnjici, zaglavljena u prisnom, intimnom dodiru. Spustio ju je da bi nakratko dodirnuo stražnju stranu njezinih butina, a zatim je vratio uz procjep, milujući joj napete obline. Zatim joj se u udubljenju ispod vrata odjednom našao jedan prst i Patience se nagonski uspravila. Prst se polako spuštao prema dolje, glatko joj klizeći preko kože. Prošao joj je između nabreklih dojki, nastavio preko osjetljiva torza, preko linije struka do pupka. Ondje je nježno načinio kružnicu i onda se ukoso spustio do jednoga boka pa do sredine bedara, zaustavljajući se i nestajući tik nad koljenom.

Zatim joj se vratio na vrat. Dugo je putovanje ponovno započelo, ovaj put ispod pupka skrećući prema drugome boku i završavajući iznad drugoga koljena. Nije je zavarao. Kada se prst ponovno pojavio pod njezinim vratom, očajnički je udahnula i zadržala dah. I ovaj je put klizio prema dolje polako, nježno, jedva, osjetno, i ovaj je put zaokružio njezin pupak, ali onda odjednom kliznuo u omanju rupicu. Nježno se gurkao u njoj. Blago prodirao. I onda to ponovio. Patience je snažno dahnula. Drhtaj koji je prostrujao kroz nju bio je toliko snažan da je bio blizu udaru munje; čak je i sve teže disala. Oblizala je vruće usnice i prst se povukao. Zatim se spustio niže. Napela se. Prst se spustio još niže preko blage izbočine njezina trbuha do kovrča u njegovu podnožju. Bila bi se pomakla, ali ruka na stražnjici stezala ju je i držala u nepomičnom položaju. Ne žureći, ali odlučno, prst joj je razmaknuo kovrče, a zatim razmaknuo nabore ispod njih i kliznuo dalje. Zavukao se u vruć i vlažan mrak između njezinih bedara. Svaki joj se živac u tijelu probudio, svaki joj se centimetar na koži zapalio. Svakim je djelićem svijesti bila usredotočena na dodir tog lijenog, znatiželjnog prsta. Blago se zavrtio i ona je dahnula. Mislila je da će joj koljena popustiti, a možda i jesu, ali ruka na zadnjici čvrsto ju je pridržavala, podupirala je tako da osjeti svaki pokret odvažnoga prsta. Ponovno se zavrtio i nastavio se vrtjeti sve dok joj se čitavo tijelo nije počeo rastapati. Vatra je u njoj buktjela i Vane je to zacijelo znao. No nije mu se žurilo — prstom je silazio dublje, dosizao dalje i kružio po njoj, baš kao što je kružio i na vrhu kovrča. Umirena daha, Patience je čekala. I čekala. Znala je da će doći taj trenutak — da će prstom prodrijeti u nju, da će ući duboko u njezinu praznu vrućinu. Disala je toliko plitko da je čula tiho šuštanje zraka kroz zube; usnice su joj bile suhe i vruće, ali neobuzdano su pulsirale. Nekoliko se puta spuštao do ulaza i onda bi otkliznuo u stranu, milujući joj nabreklo tkivo, vlažno i ustreptalo u ritmu njezina srca. Trenutak je napokon došao. Zaokružio je prstom zadnji put, zatim zastao i prstom naciljao ulaz. Patience je zadrhtala te zabacila glavom. Prodro je u nju prstom, toliko polako da se pobojala da će poludjeti. Glasno je uzdahnula pa zajecala kada se probio još dublje. Na njezin je vapaj odgovorio polažući usnice na njezinu bolnu bradavicu. Patience je svoje stenjanje čula kao iz daljine. Podigla je ruke i uspjela mu pronaći ramena. Vane se pomaknuo tako da je sada stajala ravno pred njim, tako da joj može oblizivati jednu pa drugu dojku i istodobno u njezinu vlažnu nutrinu prodirući prvo jednim, a zatim dvama dugim prstima. Drugom je rukom i dalje čvrsto držao čvrste brežuljke njezine zadnjice, znajući da će takvim stiskom na njoj ostaviti modrice. No

da to nije učinio, Patience bi već bila ležala na podu, a uz nju bi ležao i on. A tako bi zaradili još više modrica. Već je bio pri kraju zadnjih zaliha kontrole; iscrpile su se kada je dotaknuo vlažnu vrelinu među njezinim bedrima. Dobro je pretpostavio da će je golo sljepilo duboko uzbuditi, ali nije predvidio da će toliko uzbuditi njega. No bio je čvrsto odlučio da svu pozornost posveti njoj — da joj pokloni svaki atom koji joj je u stanju pokloniti. U sebi škrgućući zubima, stežući butine čeličnim stiskom, nekako se uspijevao obuzdavati. I još je više uživao u vođenju ljubavi s njom. Dao joj je sve što je mogao dati i dao joj je to onako kako je samo on mogao. Patience nije ni znala da joj je tijelo sposobno za toliko užitka i za toliko intenzivnih osjeta. Oganj joj je plamtio žilama, na koži je osjećala svaki pomak zraka, svaki dodir, svaku nijansu svakoga milovanja. Svaki je znalački Vaneov dodir kroz nju odašiljao valove zadovoljstva, svaki sraz s njegovim usnicama, svaki potez njegova jezika dovodio ju je pred sam vrhunac. Užitak je rastao, nadirao, brisao sve pred sobom i pulsirao kroz nju, sabirući se i pretvarajući u već joj poznato unutarnje sunce. Sklapajući oči iza poveza, duboko je udahnula i pričekala da joj sunce eksplodira od glave do pete i zatim izblijedi, ali ono je samo raslo, sve dok je nije potpuno obuzelo. Postala je dio svojeg unutarnjeg sunca, dio užitka, osjećala ga je kao dio sebe i zraka oko sebe, osjećala je kako je obuzima i uzdiže. Plutala je na moru senzualnog blaženstva, zadovoljna od glave do pete. More se protezalo u nedogled, valovi su se razbijali o njezine osjete, hranili ih, sladili ih, ali i dalje su bili gladni. Kroz maglu je bila svjesna da se Vaneove ruke premještaju, da gubi njihov prisan dodir. No zatim ju je podigao, privio je uz grudi i ponio je u krevet. Sasvim nježno i obasipajući je poljupcima koji su joj blažili vruće usnice, polegao ju je povrh pokrivača. Očekivala je da će joj skinuti povez, ali nije. Satenski ju je pokrivač milovao po naježenoj koži. Slušala je, naćulivši uši, i zatim čula tih udarac — jedna je čizma pala na pod. U tami se nasmiješila. Utonula je u perje pod glavom i opustila se. Čekajući. Očekivala je da će joj se pridružiti pod pokrivačem, ali nakon nekoliko trenutaka sam ga je skinuo s nje. Popeo se na krevet i zastao. Bilo joj je potrebno nekoliko trenutaka da shvati gdje se točno nalazi. Bio je na koljenima i opkoračio joj je bedra. Iščekivanje ju je ošinulo poput munje. Tijelo joj se u samo jednom trenutku ponovno zagrijalo, napelo se i zadrhtalo. Nad sobom je začula promuklo smijuljenje i onda su se njegove ruke obavile oko njezinih bokova. Odmah je potom osjetila njegove usnice. Ljubio joj je pupak. Od tog se trenutka nadalje sve samo još više zagrijavalo. Kada je, nakon bezbroj minuta ispunjenih dahtanjem, uzdisanjem i beskrajnim užitkom, napokon prodro u nju, i ona je već bila promukla. Promukla od dahtanja, od

prigušenih jecaja, od očajničkih pokušaja disanja. Doveo ju je u stanje beskrajnog ushićenja, tijelo joj je bilo preplavljeno dotad neznanim osjetima, osjetljivo na svaki dodir, svako nepogrešivo intimno milovanje. I sada se zabijao u nju, odvodeći je još dalje, u samo srce njezina sunca, u čisto veličanstvo. Patience ga je slijepo poticala da ide dalje, pustila je svoje tijelo da mu govori umjesto nje, da ga miluje i voli ga kao što je on volio nju. Svim srcem. Bez zadrške. Bez ustezanja. Istina joj se prolomila pred očima upravo u trenutku kada im je oboma sunce eksplodiralo i raspuklo se u milijune komadića. Sreća ih je oboje obasipala, sipila po njima s nebesa. Čvrsto privijena uz njega, osjećala je njegovu ekstazu jednako snažno kao i svoju. Zajedno su se uzdigli i plutali na zadnjem valu užitka, zajedno su pali s njega u duboki, zadovoljni smiraj. Jedno drugome u naručju, lebdjeli su kraljevstvom ljubavi, gdje umu pristup nije bio dopušten. »Mmmmm«, Patience se ukopala dublje u topao krevet, zanemarujući ruku koja joj je protresala rame. Bila je u raju kakav nikad prije nije poznavala i nije ga još htjela napustiti. Čak ni zbog njega — njega, koji ju je u taj raj odveo. Postojalo je pravo vrijeme za sve, pa i za razgovore, ali ovo sigurno nije bilo to vrijeme. Obavijena toplim sjajem, zahvalno je utonula još dublje. Vane je pokušao još jedanput. Potpuno odjeven, nagnuo se i protresao Patience onoliko snažno koliko se usudio. »Patience.« Odvratila mu je samo nezadovoljnim i nesuvislim mrmljanjem. Bespomoćno je sjeo na rub kreveta i zagledao se u zlatnosmeđe kovrče koje su virile ispod pokrivača — sve što mu je trenutačno bilo vidljivo od njegove buduće supruge. Čim se probudio i shvatio da mora poći, pokušao ju je probuditi, reći joj, jednostavno i jasno, ono što joj nije uspio reći prije. Prije nego što mu je njezina strast odnijela riječi. No nažalost, došao joj je kasno i njihova se strast rastegla pa je sada, samo dva sata poslije, nikako nije uspijevao prenuti iz dubokog blaženstva. Uzdahnuo je. Znao je iz iskustva da bi daljnje ustrajanje na buđenju završilo u atmosferi koja ne bi bila ni najmanje pogodna za ono što joj je htio reći. Drugim riječima, buđenje je bilo beskorisno... i gore od beskorisnog. Morat će pričekati. Sve do trenutka... Promrmljavši psovku, ustao je i pošao prema vratima. Mora otići sada ili će se susresti sa služavkama. Posjetit će Patience poslije — morat će učiniti ono za što se zakleo da nikada neće učiniti. Ono za što nikada nije mislio da će morati. Morat će svoje srce položiti na pladanj — i sasvim ga mirno predati jednoj ženi. Više nije bilo važno je li to u stanju učiniti ili nije. Jedino što je bilo važno bilo je to da mu Patience postane suprugom.

e li joj se to samo pričinjavalo? Sjedeći idućeg jutra za doručkom, Patience je pažljivo mazala maslac na krišku prepečenca. Kućanstvo je oko nje ćaskalo i zveketalo, a s obzirom na to da je u skladu s gradskim satima doručak poslužen kasnije, cijelo je kućanstvo bilo nazočno, čak i Minnie i Timms. Čak i Edith. Čak i Alice. Patience je pogledala oko sebe — i ignorirala razgovore koji su se vodili za stolom. Bila je preduboko zamišljena da bi tratila vrijeme na manje važne stvari. Uzela je nož i posegnula za maslacem. I počela mazati maslac. Po maslacu. Usredotočila se na prepečenac — a onda je, jako precizno, odložila nož po strani i podigla šalicu čaja. I pijucnula. Udovi su joj ležerno klonuli. Po glavi su joj se vrzmale slatko nečiste misli. Osjećala se iscrpljeno, ali zadovoljeno; bilo joj je teško skoncentrirati se no, iznova i iznova, misli su joj se vraćale na neočekivano otkriće prošle noći. Morala je uložiti golem napor da se usredotoči na pozadinu njihova vođenja ljubavi umjesto na samo vođenje ljubavi, ali bila je sigurna da nije umišljala, da je silina koju je osjetila ispod površine bila stvarna. Silina Vaneove žudnje, silina kojom ju je volio. Kojom je voli. Kad bi govorio o vođenju ljubavi, govorio je u tjelesnom smislu, a ona je to doživljavala prije svega emotivno, a tek onda tjelesno. Sve do sinoć, bila je uvjerena da je Vane usredotočen isključivo na tjelesno — nakon protekle noći više nije bila sigurna. Sinoć je to tjelesno doseglo novu razinu, pojačanu nekom silom koja je bila suviše moćna da bi ostala u okovima tijela. Osjetila je i okusila, i uživala u tome — znala je već to prepoznati u sebi. A sinoć je prepoznala i u njemu. Sporo je udahnula, piljeći u soljenku. Bila je sigurna u ono što je osjetila, ali — ovo ju je najviše mučilo — Vane je bio tako iskusan ljubavnik pa... nije li mogao takvo što jednostavno uvjerljivo odglumiti? Je li ono što je osjetila u njemu bila samo vješta fasada? ‘ Odložila je šalicu i uspravila se. Bilo je primamljivo zamisliti da ga je, možda, krivo procijenila i da je njegova »ljubav« dublja nego što je mislila. Bila je sumnjičava prema tom zaključku. Bio je malo previše prikladan — previše nalik na ono u što je željela vjerovati. Jedan dio njezina mozga pokušavao je nagovoriti onaj drugi da je upravo tako. Da je moguće da je on voli na način na koji ona voli njega. Kad je riječ o slatkim sanjama, ta je bila nenadmašna.

Stisnutih usana, uzela je maslacem temeljito premazan tost i zagrizla. Nakon što joj se pojavio na pragu bez najave, isto tako je i otišao — prije nego što se stigla probuditi, a kamoli promisliti. Ali ako je bilo imalo istine u onome što joj se motalo po glavi, željela je to znati. Odmah. Bacila je pogled na sat; morat će čekati još satima da joj se javi. »Možete li mi dodati maslac, molim vas?« Zanemarujući na tren svoje nestrpljenje, Patience je dodala Edmondu posudu s maslacem. Pokraj njega Angela se vedro smiješila. Promatrajući dokono lica na drugoj strani stola, Patience se u jednom trenutku susrela s pogledom Alice Colby. Sa žestoko hladnim, mračnim pogledom Alice Colby. Toliko je uporno zurila u nju da se Patience zapitala nije li joj punđa nakrivljena. Upravo se mislila okrenuti Gerrardu da pita njega... Aliceino se lice odjednom izobličilo. »Nečuveno!« Izgovoren glasom hrapavim od pravedničkog gnjeva, usklik je prekinuo sav razgovor za stolom. Sve su se glave okrenule; svi su zapanjeno pogledali u Alice, koja je uz tresak spustila nož na stol. »Ne znam kako se samo usuđujete, gospođice! Sjedite tu kao dama, doručkujete s pristojnim pukom.« Lica prošaranog žilicama, Alice je odgurnula stolac. »Ali ja to više neću trpjeti.« »Alice?« Minnie je zurila s dna stola. »Kakve su to sad gluposti?« »Gluposti? Ha!« Alice je kimnula Patience. »Tvoja nećakinja je posrnula žena — ti to zoveš glupostima?« Stolom je zavladala napeta tišina. »Posrnula žena?« Whitticombe se nagnuo naprijed, slijedeći Alicein pogled. I ostali su je pogledali. Patiencein pogled i dalje je bio uperen u Alice; lice joj se zaledilo, nasreću usred opuštenog izraza. Bila je naslonjena na laktove i u rukama je čvrsto držala šalicu. Izvana je ostavljala dojam smirenosti; iznutra je bila posve smetena. Kako da na to odgovori? Pribrano je, pomalo sumnjičavo uzdigla jednu obrvu. »Alice, stvarno!« Minnie se prijekorno namrštila. »Što li još samo nećeš izmisliti!« »Izmisliti?« Alice se uspravila. »Nisam izmislila velikoga gospodina u hodniku u mrklo doba noći!« Gerrard se pomaknuo. »To je bio Vane.« Dobacio je pogled Henryju i Edmondu, pa pogledao Minnie. »Došao je gore s nama kad smo ušli.« »Da. Upravo tako.« Upadljivo blijed Edmond je pročistio grlo. »On je... ah...« Pogledao je Minnie. Ona je pak kimnula i pogledala Alice. »Vidiš, sasvim logično objašnjenje.« Alice ju je smrknuto gledala. »Svejedno ne objašnjava zašto je prošetao hodnikom do sobe tvoje nećakinje.« Timms je uzdahnula. Dramatično. »Alice, Minnie ne mora uvijek objašnjavati sve svima. Normalno da je Vane čuvao kuću nakon što joj je nestalo biserje. I kad se vratio kasno, jednostavno je krenuo još jedan zadnji put u patrolu.« »Normalno.« Minnie je kimnula skupa s Timms. »Takav ti je on.« Izazivački je

ošinula Alice pogledom. »Jako je obziran i pažljiv. A što se tiče tvog klevetanja Patience i Vanea, stvarno se ne bi trebala razmetati takvim optužbama bez temelja.« Alice su se zacrvenjeli obrazi. »Ja znam što sam vidjela...« »Alice! Dosta je bilo.« Whitticombe je ustao; pogled mu je bio uperen u sestru. »Nemoj uznemiravati ljude svojim fantazijama.« Rekao je to tonom koji Patience nije razumjela. Alice je razjapila usta. A onda se još više zacrvenjela. Stisnutih šaka, ljutito je zurila u svog brata. »Ja nisam...« »Dosta!« Whitticombe je ustao sa stolca i brzo prošao oko stola. »Molim vas, ispričajte nas svi. Očito je uzrujana.« Jedva je svoju od gnjeva smetenu sestru podigao sa stolca i stavio ruku oko njezinih košćatih ramena. Usiljeno se nasmiješio ostatku društva, okrenuo se i odveo je ukočenu iz prostorije. Patience ih je pomalo ošamućeno gledala kako odlaze i pitala se kako joj je pošlo za rukom izbjeći potencijalnu nepriliku, a da nije izgovorila nijednu riječ. Odgovor je bio očit, ali ga nije razumjela. Ostatak kućanstva se pomalo pokunjeno razišao. Svi su se nasmiješili Patience kako bi pokazali da ne vjeruju Aliceinim objedama. Povukavši se u svoju sobu, Patience je šetkala po njoj. A onda je začula kuckanje Minniena štapa u hodniku. Trenutak poslije, Minniena su se vrata otvorila pa zatvorila. Trenutak nakon toga, Patience joj je kucnula pa ušla. Minnie se zavaljivala u naslonjač kraj prozora. Nasmiješila se Patience. »Eto! Malo neočekivanog uzbuđenja.« Patience se upinjala da ne suzi oči. Umjesto toga, dala je sve od sebe da djeluje smireno pred Minnienim svjetlucavim očima i Timmsinim samozadovoljnim smiješkom. Znale su. A to je za nju bilo čak i sablažnjivije od činjenice da je Vane proveo noć — brojne noći — u njezinu krevetu. Stanjenih usana, Patience je otišla prema prozorima i počela hodati amo-tamo pored Minnie. »Prvo da objasnim...« »Ne.« Minnie je odrješito podigla ruku. »Štoviše, drži usne začepljene i pazi da ne kažeš ništa što ne želim čuti.« Patience je piljila u nju; Minnie se nakesila. »Ne razumijete...« »Razumijem ja jako dobro.« Minnie se vragolasto nasmiješila. »Bolje nego ti, kladila bih se.« »Očito je«, Timms se ubacila. »Ali treba vremena da se te stvari poslože.« Mislile su da će se ona i Vane vjenčati. Patience je otvorila usta da im kaže kako stvari stvarno stoje, a onda je pogledala Minnie. Uočivši tvrdoglavost iza Minnienih blijedoplavih očiju, Patience je zaklopila usne. I promrmljala kroz njih. »Nije tako

jednostavno.« »Jednostavno? Bah!« Minnie je protresla marame. »Smatraj se sretnom. Ništa što je jednostavno i lako nije vrijedno pažnje.« Hodajući opet amo-tamo, Patience se prisjetila sličnih riječi — trebao joj je trenutak da joj sine da ih je izgovorio Lucifer — Vaneu. Sporo je šetkala prekriženih ruku, hrvajući se s mislima. Trebala bi, pretpostavljala je, osjećati barem malo krivnje ili srama. Nije osjećala nijedno. Imala je dvadeset šest godina; odvagala je i donijela odluku da će uzeti ono što joj život nudi — upustila se širom otvorenih očiju u aferu s elegantnim gospodinom. I našla je sreću — možda ne vječnu, ali sreću u svakom slučaju. Blistave trenutke blaženosti prožete opojnom radošću. Nije osjećala krivnju, niti joj je bilo imalo žao. Nije bila voljna čak ni pred Minnie poreći ispunjenje koje je osjetila u Vaneovim rukama. No čestitost ju je tjerala da kaže istinu — nije mogla ostaviti Minnie da zamišlja svadbena zvona na povjetarcu. Duboko je udahnula i zaustavila se kraj Minniena stolca. »Nisam prihvatila Vaneovu prosidbu.« »To ti je bilo pametno.« Timms se nagnula nad vezom. »Zadnja stvar koju želiš je da te Cynster uzima zdravo za gotovo.« »Ono što pokušavam reći je —« »... da znaš da nije mudro pristati dok te god nije uvjerio. Dok ne dobiješ pokoje značajno jamstvo.« Minnie je digla glavu i pogledala u nju. »Draga moja, pristupila si tome točno onako kako treba. Cynsteri ne uzmiču tako lako — što se njih tiče, ono što osvoje, čak i žene, postaje njihovo. Činjenica da u slučaju žena ne ide sve baš tako glatko im u početku ni ne padne na pamet. A kad pritom naiđu na problem, zanemarivat će ga dok im god to dopuštaš. Jako sam ponosna na tebe što si zauzela tako čvrst stav. Svakako ne bi trebala pristati prije nego što dobiješ odgovarajuća obećanja i ustupke.« Patience je stajala nepomično cijelu minutu, buljeći u Minnieno lice. Pa je potom trepnula. »Dakle ipak shvaćate.« Minnie je uzdigla obrve. »Naravno.« Timms je zafrktala. »Samo se pobrini da i on to shvati kako treba.« Minnie se nacerila. Posegnula je za Patienceinom rukom i stisnula je. »Na tebi je da procijeniš što će naposljetku odnijeti prevagu. Natuknula bih ti, međutim, par bitnih stvari, ako ćeš prihvatiti savjet starice koja zna i tebe i Vanea bolje nego što mislite?« Patience se zarumenjela. Čekala je, primjereno pokajnički. Minniein osmijeh postao je pomalo suh. »Trebaš imati tri stvari na umu. Prvo, Vane nije tvoj otac. Drugo, ti nisi tvoja majka. I treće, nemoj pomišljati — niti na trenutak — da se nećeš udati za Vanea Cynstera.« Patience je dugo gledala u Minniene mudre oči, a onda se okrenula u stranu i utonula u sjedalo do prozora. Minnie je, naravno, bila u pravu. Sve što je rekla bilo je posve na mjestu. Od početka je Vaneu pripisala karakter svog oca. A kada ih je sada uspoređivala,

bilo joj je jasno da je to lažna slika površnog sjaja. Vane je bio »elegantan gospodin« samo po slici, ne i po prilici. Barem ne u bilo kojem pogledu koji joj je bio važan. A što se tiče toga da nije svoja majka, to je bila neupitna istina. Njezina je majka bila poprilično drugačije naravi — da je njezina majka spazila njezina oca kako ide u zimski vrt s mladolikom ljepoticom, samo bi se krhko nasmiješila i pravila se da ništa nije vidjela. Ona pak nije bila tako krotka. Znala je što bi se dogodilo da ljepotica s kojom se Vane povukao nije bila njegova rođakinja. Ono na što bi naišla ne bi bio ugodan prizor. Dok je njezina majka prihvatila nevjeru kao nešto što joj je bilo suđeno, za Patience to nije dolazilo u obzir. Kad bi se udala za Vanea... na samu je pomisao počela maštariti o svemu što bi moglo biti. Kako bi provodili vrijeme skupa, navikavali se jedno na drugo ako bi se odvažila na rizik, zgrabila sudbinu za grlo i prihvatila ga. Trebalo je proći cijelih pet minuta da prestane razmišljati o tome i uhvati se u koštac s aluzijom Minniene treće stavke. Minnie zna Vanea od djetinjstva. Razumije i njezinu nedoumicu, da inzistira na ljubavi kao amajliji za budućnost. Zna da neće prihvatiti Vanea ako joj ne izjavi ljubav. I Minnie je bila sigurna, apsolutno uvjerena, da će se ona i Vane vjenčati. Patience je trepnula. Naglo je pogledala Minnie i uvidjela kako je teta čeka, promatra, dubokog osmijeha u starim očima. »Tako dakle.« Podignutih usana i uzlupanog srca, Patience nije znala što bi drugo rekla. Minnie je kimnula. »Upravo tako.« Incident za doručkom bacio je dugu sjenu na raspoloženje Minnienih ukućana. Kada su sjeli za ručak, razgovor za stolom je zapinjao. Patience to nije promaklo, ali se, olakšane duše, nije puno obazirala na situaciju. Čekala je, najstrpljivije što je mogla, da vidi Vanea. Da mu pogleda duboko u oči i potraži ono za što je Minnie bila toliko uvjerena da čuči negdje skriveno iza njegove maske elegantnoga gospodina. Nije došao da je odvede na njihovu uobičajenu prijepodnevnu vožnju. Dok je namještala skute, Patience je zajedljivo razmišljala kako bi, čak i još do prije koji dan, njegovo odsustvo doživjela kao dokaz splasnule žudnje. A sada je već bila sigurnija u sebe, i uvjerena da ga je samo neka hitna situacija vezana za Minniene bisere mogla spriječiti da bude uz nju. Alice nije došla za stol, ali Whitticombe je, kao da se ispričava zbog njezina jutrošnja ispada, bio ljubazniji nego inače. Edith Swithins, koja je sjedila do njega, bila je glavna meta njegove oprezne erudicije. Nakon jednog se posebno dugog Whitricombeova objašnjenja ozarila. »Zanimljivo«, rekla je i pogledala Edgara, koji joj je sjedio nasuprot. »Ali dragi je Edgar proučavao isto to razdoblje i, koliko se sjećam, došao je do drugačijih zaključaka, zar ne?« Svi su za stolom zastali i čekali. Osim Edgara, koji je počeo sa svojim viđenjem teme.

Na čuđenje svih prisutnih, čak i — barem se tako činilo Patience — na čuđenje Edith i Edgara, Whitticombe je slušao. Držao se kao da bi najradije zaškrgutao zubima, ali poslušao je Edgara, a zatim odrješito kimnuo i rekao: »Moguće je i to.« Patience je pogledala Gerrarda i jedva suspregnula hihotanje. Edmond, još blijed i pomalo rastresen, gurkao je zrno graška po tanjuru. »Moram priznati da sam se već počeo pitati kada ćemo se vratiti u Hall.« Patience se ukočila. Gerrard se pokraj nje uspravio. Oboje su pogledali Minnie. Isto je učinio i Edmond. »Zbilja bih trebao nastaviti pisati dramu, a tu u gradu nemam nadahnuća, ali je zato pregršt stvari koje me odvlače od pisanja.« Minnie se nasmiješila. »Imaj razumijevanja za hirove jedne stare gospođe, dušo. Nemam se još namjeru vraćati u Hall. Osim toga, ondje je sada samo najosnovnije osoblje. Služavkama smo dali dopust, a kuharica je otišla posjetiti majku.« »Aha«, trepnuo je Edmond. »Nema kuharice. Dobro.« Utonuo je u tišinu. Patience je nekoliko puta licem dala znak Gerrardu. On je pak odmahnuo glavom i okrenuo se prema Henryju. Patience je po pedeseti put bacila pogled prema zidnom satu. U tom su se trenutku otvorila vrata i kroz njih je ušao Masters ukočena izraza na licu. Pristupajući Minnienu stolcu, sagnuo se i nešto joj tiho rekao. Minnie je problijedjela. Lice joj je najednom postalo iznimno staro. S drugoga kraja stola, Patience je gledala u njezinu zabrinutost i pitanja. Minnie je to vidjela. Naslonila se u stolcu i dala Mastersu znak da može svima reći o čemu je riječ. Pročistio je grlo i privukao pozornost svih prisutnih. »Došla su neka gospoda... sa suda u Ulici Bow. Čini se da je netko nešto prijavio. Došli su s nalogom za pretres kuće.« Za stolom je prvo zavladala tišina, a zatim je izbila kakofonija uzvika. Neki su bili uzvici šoka, neki iznenađenja, neki prosvjeda, a najglasniji su bili Henry i Edmond. Patience je bespomoćno piljila u Minnie. Timms ju je zaštitnički pljeskala po ruci, a graja za stolom i dalje se nastavljala. Stišćući usnice, Patience je zgrabila kutlaču za juhu i njome par puta lupnula u poklopac posude. Udarci su odzvonili prostorijom i ušutkali bukače. Patience im je dobacila razdražen pogled. »Tko? Tko je podnio prijavu u Bow Street?« »Ja sam to učinio«, javio se General, odgurujući stolac i ustajući. »Netko je to morao učiniti.« »Zašto?« upitala je Timms. »Da je Minnie htjela policiju u kući, sama bi je pozvala.« General se zajapurio. »U tome i jest problem. Vi, žene — dame, previše ste meka srca za svoje vlastito dobro.« Dobacio je pogled prema Gerrardu. »Netko je to morao učiniti, nema nikakvog smisla da se to i dalje izbjegava. Ne sada, kada su nestali i biseri.« Vojnički krut, General se još više uspravio. »Sâm sam na sebe preuzeo odgovornost obavještavanja organa vlasti. Postupio sam prema primljenim informacijama. Ionako je jasno kao dan da je mladi Debbington krivac. Pretražite

njegovu sobu i sve će izaći na vidjelo.« Neugodan predosjećaj stegnuo je Patienceino srce, ali odbacila ga je kao nerazboritu tlapnju. Već je bila zaustila da brani Gerrarda, ali on joj je pod stolom udario u gležanj. Vrlo snažno. Okrenula se prema njemu i susrela se s vrlo izravnim pogledom. »Pusti ih«, prošaptao je. »U mojoj sobi nema ničega. Neka odigraju svoje karte. Vane me upozorio da bi se ovako nešto moglo dogoditi. Rekao mi je da najbolje slegnuti ramenima, prezrivo se nasmiješiti i vidjeti što će se dogoditi.« Na Patienceino veliko čuđenje, učinio je upravo to, uspijevajući licem odati dojam opće dosade. »Samo izvolite«, rekao je. »Samo pretražite štogod želite.« Zatim se prezrivo nasmiješio. Ustajući od stola, Patience je pohitala do Minnie. Minnie ju je snažno uhvatila za ruku, a zatim kimnula Mastersu. »Pustite onda tu gospodu u kuću.« Bila su trojica, sva trojica pomalo neugodnog izgleda. Stojeći uz Minnie i čvrsto je držeći za ruku, Patience ih je promatrala dok su ulazili te se postrojili u red, oštrim pogledima zvjerajući po prostoriji. Za njima je kroz vrata ušao Sligo. Najviši je policajac, stojeći u sredini, kimnuo glavom prema Minnie. »Gospođo, kao što vam je vaš batler vjerojatno već rekao, došli smo pretražiti kuću. Navodno su nestali neki vrijedni biseri i u blizini je zlikovac.« »Tako je.« Minnie ih je na trenutak proučavala, a zatim kimnula glavom. »U redu. Imate moje dopuštenje da pretražite kuću.« »Počet ćemo sa spavaćim sobama. Ako to nije problem, gospođo.« »Ako morate. Masters će poći s vama.« Minnie im je kimnula na znak otpuštanja. Sligo je otvorio vrata, a Masters je policajce poveo van. »Mislim«, rekla je Minnie, »da bismo svi trebali ostati ovdje dok se pretres ne završi.« Gerrard je opušteno sjedio na stolcu dok su se svi ostali s nelagodom meškoljili. Patience se okrenula prema Sligu. »Sve znam«, rekao je i umirujuće podigao ruku, krećući prema vratima. »Pronaći ću ga i dovesti ovamo.« Izašao je kroz vrata i tiho iz zatvorio. Patience je uzdahnula i posvetila se Minnie. Prošlo je pola sata i Patience je već bila uvjerena da joj se slika sata s kamina neizbrisivo urezala u mozak kada su se vrata ponovno otvorila. Svi su se uspravili i zadržali dah. Kroz vrata je ušao Vane. Patience je osjetila radosno olakšanje. Kratko ju je pogledao, a zatim potražio Minnie. Prišavši joj, privukao je jedan slobodan stolac. »Reci.« Minnie mu je ispričala što se zbilo spuštena glasa, tako da ih ostali, okupljeni u

grupicama po sobi, nisu mogli čuti. Osim Minnie i Timms te Patience koja je stajala nad njima, Gerrard je bio jedini koji je još sjedio za stolom, sam na drugome kraju. Dok mu je Minnie šapatom priopćavala novosti, Vaneovo se lice stvrdnulo. Razmijenio je jedan značajan pogled s Gerrardom. Podižući glavu, Vane je pogledao Patience, a onda ponovno pogledao Minnie. »Sve je u redu. To je zapravo dobar znak.« I on je govorio tiho, riječi mu nisu dopirale dalje od Patience. »Znamo da u Gerrardovoj sobi nema ničega. Sligo je sve pretražio još jučer, a Sligo je veoma temeljit. No ovo znači da se nešto napokon događa.« Po Minnienu se pogledu, međutim, vidjelo da je usplahirena. Vane se pomalo turobno nasmiješio. »Vjeruj mi.« Minnie je duboko udahnula, a zatim se slabašno nasmiješila. Stisnula je ruke pa ustala. Okrenuo se prema Patience i na njegovu se licu i u njegovim očima nešto promijenilo. Ostala je bez daha. »Ispričavam se što jutros nisam došao, ali nešto je iskrsnulo.« Primio ju je za ruku i podigao je k usnicama, a zatim je uhvatio čvršće. Patience je osjetila kako s njega u nju struju topla snaga. »Nešto korisno?« upitala je. Lice mu se iskrivilo u grimasu. »Samo još jedan zid u koji smo udarili. Gabriel je čuo za naš problem i ponudio neke svoje doista iznenađujuće kontakte. Iako od tih kontakata nismo saznali ništa o tome gdje bi se biseri mogli nalaziti, saznali smo gdje nikada nisu bili. Nikada nisu bili u zalagaonici.« Patience je razrogačila oči, a Vane kimnuo glavom. »Da, bila je to još jedna mogućnost, ali sada smo i to skinuli s popisa. Da se moram kladiti, kladio bih se na to da biseri nikada nisu ni otišli iz Minniena kućanstva.« Patience je kimnula glavom. Zaustila je da nešto kaže... Otvorila su se vrata i kroz njih su ušli policajci. Samo zbog jednog pogleda na pobjednički izraz na njihovim licima i opet ju je obuzeo zloguki predosjećaj. Srce joj je stalo, a zatim potonulo. Vane ju je čvršće uhvatio za prste i ona se uhvatila za njegov dlan. Noseći omanju vrećicu, glavni je policajac uznosito pristupio Minnie, a zatim na stol pred nju istresao sadržaj. »Prepoznajete li ove tričarije, gospođo?« Među tričarijama su bili Minnieni biseri. Bili su i svi ostali ukradeni predmeti. »Moj češalj!« veselo je uzviknula Angela i odmah ga uzela. »Jao, pa evo i mojeg jastučića za igle!« uzviknula je Edith Swithins i dograbila ga. Svaki je vlasnik malo po malo uzimao svoje predmete — Timms svoju narukvicu, bisere i naušnice, Patience svoju vazu. Sve je bilo tamo, osim... »Samo je jedna«, Agatha Chadwick zagledala se u naušnicu s granatom koju je izdvojila iz hrpice. Ponovno su pretražili gomilicu, policajac je prevrnuo vrećicu pa se još jedanput zagledao u nju, a zatim odmahnuo glavom. »Ovdje nema ničega. A ništa nije ostalo ni u ladici.« »Kojoj ladici?« upitala je Patience.

Policajac je bacio pogled preko ramena, gledajući prema mjestu na kojemu su njegovi kolege zauzeli položaj iza Gerrardova stolca. »Ladica u radnom stolu koji se nalazi u sobi za koju mi je rečeno da je spavaća soba gospodina Gerrarda Debbingtona. I da tu sobu koristi sam, ne dijeli je ni s kim drugim.« Policajac je zadnju rečenicu izgovorio kao da je to što je Gerrard sam u sobi također zločin. Patienceino se srce stegnulo i potonulo do poda. Pogledala je u Gerrarda i s iznenađenjem zapazila da se ovaj jedva suzdržava da ne prasne u smijeh. Ukočila se; Vane joj je nakratko stegnuo prste. »Morat ćete poći s nama, mladi gospodine«, policajac se obratio Gerrardu. »Na sudu ćemo imati neka teška pitanja za vas. Ako pođete pristojno, nećemo vršiti prisilu.« »Nema problema. Bez prisile.« Patience je u Gerrardovu glasu jasno čula suspregnut smijeh dok je poslušno ustajao. Kako se može tako lakomisleno ponašati? Bila bi ga najradije primila za ramena i dobro protresla. Vane joj je u tom trenutku protresao ruku pa ga je pogledala. Namrštio joj se i žustro odmahnuo glavom. »Vjeruj mi.« Izgovorio je te riječi gotovo nečujno, jedva su joj doprle do ušiju. Patience ga je pogledala u smirene, sive oči, a zatim je pogledala Gerrarda, svojega mlađeg brata, zjenicu oka svoga. Duboko udišući, ponovno je pogledala Vanea i gotovo neprimjetno kimnula glavom. Ako Gerrard vjeruje Vaneu i igra dodijeljenu ulogu, to je sasvim dovoljan razlog da mu i ona vjeruje. »Koja je optužba?« upitao je Vane dok su policajci okruživali Gerrarda. »Još nema optužbe«, odvratio je glavni policajac. »To će odrediti glavni policajac. Mi mu samo podnosimo dokaze i onda on odlučuje.« Vane je kimnuo glavom. Patience je primijetila pogled koji je razmijenio s Gerrardom. »U redu onda«, nasmiješio se Gerrard. »Kamo ćemo? Ravno u Ulicu Bow?« Odveli su ga u Ulicu Bow. Patience se morala ugristi za usnicu da bi se suzdržala od toga da intervenira ili ih moli da pođe s njima. Sligo je, primijetila je, na Vaneov znak nestao za policajcima. Ostatak je kućanstva ostao u blagovaonici sve dok se ulazna vrata nisu zatvorila za policijom. Nekoliko je trenutaka sobom vladala napetost, a onda se začuo skupni uzdah. Patience se ukočila, a Vane se okrenuo prema njoj. »Stalno sam to govorio, ali vi na to niste obraćali pozornost, gospođice Debbington«, nadmeno likujući glavom je odmahivao Whitticombe. »A sada je došlo do ovoga. Možda ćete ubuduće uzimati u obzir ljude s nešto više životnog iskustva nego što ga imate vi.« »I ja kažem«, oglasio se General. »I govorio sam to od početka. Dječačka posla.« Namrštio se prema Patience. Ohrabren podrškom, Whitticombe je mahnuo prema Minnie. »A zamislite tek

kakve ste teške neugodnosti vi i vaš brat priredili našoj dragoj domaćici.« Zajapurivši se u licu, Minnie je udarila štapom o pod. »Lijepo bih vas molila da ne brkate stvari! Naravno da sam uzrujana, ali neugodnost mi je, kako ja to vidim, priređena onoga trenutka kada je netko odlučio pozvati policiju u kuću!« Ljutito je pogledala Whitticombea, a zatim Generala. Whitticombe je uzdahnuo. »Draga rođakinjo, zbilja bi morala progledati.« »Znate što«, polako je izustio Vane, tona prožetog čeličnim šiljcima koji su rezali Whitticombeov ljubazan ton. »Minnie ne mora ništa. Optužba nije osuda, a koliko smo čuli, još nema ni optužbe.« Netremice je promatrao Whitticombea. »Mislim da će u ovome slučaju tek vrijeme otkriti tko je pravi krivac, a tko bi trebao progledati. Zasad mi se čini preuranjenim donositi bilo kakve zaključke.« Whitticombe mu je pokušao dobaciti jedan prezriv pogled s visoka, ali kako je Vane bio pola glave viši od njega, nije mu uspjelo. To ga je dodatno razdražilo pa je, sada ozbiljnijeg izraza lica, odmjerio Vanea, a onda pogled skrenuo na Patience. »Znate, Cynsteru, mislim da niste u položaju da se predstavljate kao branitelj pravednih.« Vane se napeo, a Patience ga je primila za ruku. »Molim?« Whitticombeove su se usnice iskrivile zbog Vaneova tihog upita. Patience je u sebi zarežala i primila Vanea pod ruku. Svi su ostali u prostoriji na trenutak zadržali dah. »Da, tako je«, prkosno se nasmiješio Whitticombe. »Moja je sestra jutros iznijela neka prilično zanimljiva — da ne kažem provokativna saznanja. O vama i gospođici Debbington.« »Doista?« Ne slušajući ništa osim vlastitoga glasa, Whitticombe nije prepoznao upozorenje u Vaneovu smrtonosno ravnodušnome tonu. »Zla krv«, izgovorio je. »Zla krv je vjerojatno obiteljska crta. Jedan je bezočni lopov, a druga je...« Sa zakašnjenjem primijetivši izraz na Vaneovu licu, Whitticombe se skamenio. Patience je osjetila kako kroz Vanea struji agresija; osjetila ju je pod rukom, mišići su mu se napeli poput stijena. Zgrabila ga je pod ruku i grozničavo prosiktala: »Ne!« U jednom se trenutku pobojala da je neće čuti i da će ubiti Whitticombea, a ona bi mnogo radije živjela u Kentu nego u progonstvu na kontinentu. »Colby, savjetovao bih vam da se odmah povučete.« Po tonu Vaneova glasa čulo se da će odmazda uslijediti istoga trenutka ako Whitticombe ne posluša. Ukočeno i ne usudivši se skrenuti pogleda s Vaneova lica, Whitticombe je kimnuo glavom Minnie. »Bit ću u knjižnici.« Ustuknuo je prema vratima, zatim zastao. »Pravedni će biti nagrađeni«, dodao je. »Nadam se«, odvratio je Vane. »Štoviše, računam na to.« Dobacujući još jedan prezriv pogled, Whitticombe je otišao. Napetost koja je vladala prostorijom u trenutku je popustila. Edmond se zavalio na stolcu. »O, bože, da mi je ovako nešto prenijeti na pozornicu!«

Zbog napomene se ostatak prisutnih u prostoriji nelagodno zasmijuljio, a Timms je domahnula Patience. »Nakon sveg ovog uzrujavanja, Minnie bi se trebala odmoriti.« »Naravno«, odvratila je Patience i pomogla Timms da prikupi mnoštvo Minnienih marama. »Da te odnesem?« upitao je Vane. »Ne!« Minnie je odmahnula rukom. »Trenutačno imaš drugog posla. Mnogo hitnijeg posla. Zašto si još uvijek ovdje?« »Ima vremena.« Usprkos Minnienu tjeranju, Vape je ustrajao na tome da joj pomogne uza stube te je ostao sve dok je nisu odveli u njezinu sobu. Tek je tada pristao otići. Patience je pošla za njim u hodnik, zatvarajući vrata za sobom. Vane ju je privukao sebi te je poljubio — snažno i brzo. »Bez brige«, rekao joj je istoga trenutka kada je podigao glavu. »Imali smo plan za slučaj da se nešto ovakvo dogodi. Sada ću otići tamo i pobrinuti se da sve ide po planu.« »U redu, učini to onda.« Patience ga je pogledala u oči, nekoliko ih trenutaka proučavala, a zatim kimnula glavom i uzmaknula. »Mi ćemo se braniti ovdje.« Vane joj je na brzinu podigao ruke i poljubio ih, a zatim je odstupio. »Pobrinut ću se da je Gerrard na sigurnom.« »Znam«, Patience mu je stegnula ruku. »Dođi k meni poslije.« Poziv je podvukla jednim značajnim pogledom. Vaneova su se prsa nadigla od uzdaha, ali lice mu je bilo osvajačka maska — čvrsta i neumoljiva. Nekoliko ju je trenutaka gledao u oči, a zatim je klimnuo glavom. »Poslije.« I zatim je otišao.

ođi k meni poslije, rekla je. Vane se vratio u Ulicu Aldford nešto poslije deset sati. Masters mu je otvorio vrata u potpunu tišinu. S neodređenim izrazom lica predao Mastersu štap i rukavice. »Idem gore do Njezinoga Gospodstva i gospođice Debbington. Ne trebate me čekati — sam ću izaći.« »Kako god želite, gospodine.« Dok se penjao stubama, Vane se prisjetio Chillingworthovih riječi: Kako silni padoše. Sada je bio samo još odlučniji. Nije bio siguran koliko su promjene u njemu bile duboke, ali od ovog popodneva više nije skrivao svoju povezanost s Patience Debbington, damom koja ću mu postati suprugom. U to nije sumnjao, nije bilo mogućnosti pogreške niti manevarskog prostora — kao ni prostora za pregovaranje. Bilo mu je dosta izlika i igranja po pravilima društva. Osvajači sami pišu svoja pravila. To je nešto što će Patience morati prihvatiti — smjerao joj je to ubrzo dati na znanje. Ali prvo mora umiriti Minnie. Našao ju je poduprtu jastucima, raširenih očiju punih očekivanja. Timms je bila nazočna, Patience nije. Objasnio je sve u najkraćim crtama i brzo odagnao brige, pa prepustio Timms da spremi Minnie, sada opet mirnu, u krevet. Znao je da mu se smiju iza leđa, ali nije to ničim pokazao. Zatvorio je odrješito vrata, okrenuo se, i odšetao hodnikom. Nakon što je čisto reda radi, ali i odlučno pokucao, otvorio je Patienceina vrata i ušao unutra, pa ih zatvorio za sobom. Ustala je sa stolca pored ognjišta i trepnula, pa si bolje namjestila maramu oko ramena i staloženo čekala. Ispod mekane marame nosila je lijepu svilenu spavaćicu, svezanu vrpcom ispod grudi. I ništa više. Plamen u ognjištu je snažno gorio. S jednom rukom na kvaki Vane je upijao prizor; glatku put i sočne obline što su se ocrtavale pod vatrom. Žar u njemu se razbuktao; venama mu je prostrujala plamteća požuda. Uspravio se i sporo zakoračio prema njoj. »Gerrard je s Devilom i Honorijom u kući St. Ives.« Riječi su mu se sporo otkotrljale s usana dok mu se pogled dizao od poruba njezine spavaćice prema gore, primjećujući kako joj svila očaravajuće prianja uz svaku oblinu, uz duge, glatke udove, zaobljene bokove i mekano nadimanje njezinog trbuha, kako joj toplo obuhvaća dojke. Naslađivao se gledajući kako joj strše bradavice.

Stisnula je čvršće maramu. »Je li ti to bio dio plana?« Vane se zaustavio pred njom i podignuo pogled prema njezinu licu. »Da. Nisam imao na umu baš konkretno Ulicu Bow, ali nešto u tom stilu je bilo izvjesno. Netko je od početka pokušavao prikazati Gerrarda kao lopova.« »Što se dogodilo?« Patience je to izgovorila bez daha. Gledala je Vanea u oči i trudila se ne drhtati. Ne od straha, nego od iščekivanja. Oštre crte njegova lica, srebrni plamen u njegovim očima, sve je vrištalo od obuzdane žudnje. Promatrao je njezine oči pa podignuo jednu obrvu. »Dok sam došao do Ulice Bow, Devil je već bio ondje i odveo Gerrarda. Pratio sam ih do kuće St. Ives. Prema Gerrardu, nije ni imao vremena da pronjuška po Ulici Bow prije nego što se Devil pojavio zahvaljujući Sligu. Mora da je trčao sve do Trga Grosvenor.« Gledajući ga netremice, Patience je oblizala usne. »Sligo nam je stvarno mnogo pomogao oko svega ovoga.« »To sigurno. Budući da se zakleo kako ukradena roba, kao ni vreća u kojoj je nađena, nije bila u Gerrardovoj sobi jučer, normalno da glavni policajac nije bio sklon podizanju optužbe.« Vaneove usne su se podigle. »Pogotovo s Devilom naslonjenim na policijski stol.« Stavio je jednu ruku na okvir kamina i nagnuo se bliže. Patience je ushićeno nagnula bradu. »Pretpostavljam da tvoj rođak voli zastrašivati ljude.« Vaneove su usne zaigrale. Pogled mu se spustio na njezine usne. »Recimo samo da Devil rijetko zazire od iskazivanja svog autoriteta, posebno kad se treba zauzeti za nekoga iz obitelji.« »Aha... shvaćam.« Očiju uperenih u njegove duge usne, Patience je odlučila ne reagirati na svrstavanje Gerrarda pod »obitelj.« Napetost što je strujala njegovom krupnom građom potpuno ju je opčinila, a bio joj je tako blizu... »Policajac je uvidio da tu nešto ne štima. Prijava nije potekla od Minnie, a tu je, naravno, bio i Sligo, Devilov sluga koji se pretvarao da je Minniein unajmljeni pomoćnik. Ništa mu nije bilo jasno, pa je odlučio da do daljnjeg neće ništa zaključivati. Pustio je Gerrarda pod Devilov nadzor do daljnjeg.« »A Gerrard?« »Ostavio sam ga udobno smještenog kod Devila i Honorije. Honoria mi je rekla da ti kažem da su zahvalni što imaju izliku ostati kod kuće. Iako ostavljaju drugačiji dojam u društvu, u grad su došli samo zato da vide što ima novog u obitelji. Vratit će se ovih dana u Somersham.« Patience je ponovno oblizala usne; počele su vibrirati pod njegovim pogledom. »Hoće li to — to što odlaze iz grada — biti problem ako je Gerrard i dalje pod Devilovim nadzorom?« »Ne.« Vane je podignuo pogled prema njezinim očima. »Ja ću ga preuzeti!« Patience je izgovorila nečujno »Aha.« »Nego, reci mi.« Vane se odgurnuo od kamina i uspravio. »Je li se ovdje štogod dogodilo?« Počeo je otkopčavati kaput. »Ne.« Patience je skupila dovoljno daha za uzdah. »Alice nije viđena od jutra.«

Pogledala je Vanea. »Vidjela te u hodniku sinoć.« Vane se namrštio i skinuo kaput. »Što je, pobogu, radila na nogama u te sate?« Patience je slegnula ramenima i gledala ga kako baca kaput na stolac. »Tko će ga znati, nije se spustila za večeru. Svi drugi jesu, ali su bili pokunjeni kao što je i bilo za očekivati.« »Čak i Henry?« »Čak i Henry. Whitticombe je uvrijeđeno šutio, General je cijelo vrijeme nešto gunđao i otresao se na svakoga tko bi mu se našao na putu, Edgar i Edith gotovo su cijelo vrijeme nešto međusobno šaputali, nemam pojma o čemu.« Vane je počeo raskopčavati gumbe na svojem sakou i Patience je zbog prizora morala duboko udahnuti. »Edmond se ponovno predao svojoj muzi, Angela je sretna zbog toga što ponovno ima svoj češalj, a Henry se smucao uokolo, ne mogavši pronaći partnera za partiju biljara.« Odmaknula se da bi Vaneu dala mjesta na koje će odložiti sako. »O, da, dogodilo se još nešto zanimljivo. Gospođa Chadwick tiho je upitala Minnie i mene može li pretražiti Gerrardovu ladicu ne bi li u njoj pronašla drugu rinčicu. Sirota žena, dopustile smo joj to, najmanje što smo mogle učiniti. Išla sam s njom — sve smo pretražile, čak i sve ostale ladice, ali nigdje ni traga drugoj naušnici.« Okrenula se prema Vaneu baš u trenutku kada je razvezao kravatu i povukao je s vrata. Pogleda uprta u nju, držao je komad tkanine u rukama. »Znači«, duboko je promrmljao, »ovdje se nije dogodilo ništa važno.« Začarana prizorom komada tkanine u njegovim rukama, pokušala je nešto izustiti, ali joj nije uspjelo. Samo je odmahnula glavom. »U redu.« Zvučao je poput predenja divlje mačke. Nehajno je odbacio kravatu uz sako. »Onda ti više ništa neće odvraćati pozornost. « Patience ga je pogledala u oči. »Odvraćati mi pozornost?« »Od nečega o čemu bismo trebali razgovarati.« »Želiš razgovarati o nečemu?« Duboko je udahnula i pokušala umiriti razdragane misli. Vane joj je zarobio pogled. »O tebi. O meni.« Lice mu je očvrsnulo. »O nama.« Uz veliki je napor podigla obrve. »Što s nama?« Primijetila je kako mu se jedan mišić uz čeljust trznuo, a krajičkom oka vidjela je i da mu se šaka stegnula. »Ja sam«, rekao je, »na granici snage.« Zakoračio je prema njoj, a ona je korakom kliznula unatrag. »Ne sviđa mi se nijedna situacija nakon koje postaješ meta tipovima kao što su Colbyjevi, bez obzira nastaju li takve situacije zbog mojeg ponašanja ili iz nekog drugog razloga.« Usta stisnutih u tanku crtu, i opet je zakoračio prema njoj. Patience je nagonski i ovaj put ustuknula. »Ne mogu i neću sudjelovati ni u jednom scenariju koji ugrožava tvoj ugled, čak i kada to činim ja sam, s najboljim namjerama.« I dalje joj se približavao, a ona je i dalje uzmicala. Imala je silnu potrebu okrenuti se i pobjeći iz njegova dohvata, ali nije se usudila skrenuti pogled s njegova. »Što onda radiš ovdje?« upitala je.

Bila je u klopci, bila opčarana — znala je da će ubrzo skočiti na nju. Kao da to potvrđuju, njegove su se oči suzile i povukao je košulju iz pojasa. Ne skidajući pogleda s nje, počeo je raskopčavati gumbe, i dalje joj prilazeći, i dalje je prisiljavajući na uzmak. Uzmak prema krevetu. »Ovdje sam«, odsječno je odvratio, »jer ne vidim nikakvog smisla da budem bilo gdje drugdje. Ti si moja — dakle, spavaš sa mnom. A s obzirom na to da trenutačno spavaš ovdje, i ja spavam ovdje. Ako moj krevet još nije tvoj, tada će tvoj morati biti moj.« »Ali upravo si rekao da mi ne želiš ugroziti ugled.« Košulja mu se potpuno rastvorila. I dalje se kretao prema njoj. Patience nije znala kamo bi pogledala. No znala je kamo bi najradije pogledala. »Upravo tako. Zato ćeš se morati udati za mene. Ubrzo. I o tome moramo razgovarati.« Rekavši to, pogledao je prema dolje i otpustio manžete. Spremna na to da u prvom pogodnom trenutku pobjegne na sigurno, Patience se ukipila. »Ja se ne moram udati za tebe.« Podigao je pogled i skinuo košulju. »Ne, u tom smislu naravno da ne moraš. Ali tvoja udaja za mene je neizbježna. Još jedino što moramo utvrditi — i što ćemo utvrditi noćas — jest čime te mogu nagovoriti da pristaneš.« Košulja mu je pala na pod, a on je napravio još jedan korak prema naprijed. Uvidjevši da zaostaje, Patience je uzmakla tri koraka unatrag i zaustavila se uz okvir kreveta. Prije nego što ga je uspjela zaobići, Vane se našao pred njom, obavijajući je rukama, dlanovima primajući okvir iza njezinih leđa. Zarobio ju je u ogradu od vlastitih ruku, zarobio ju je okrenutu prema sebi, prema njegovim golim prsima. Očajnički dolazeći do daha, Patience mu se zagledala u oči. »Već sam ti rekla. Neću se jednostavno udati za tebe.« »Mislim da ti mogu zajamčiti da u našem braku neće biti ničeg jednostavnog.« Patience je već zaustila da mu nešto odgovori, ali on joj je zapečatio usnice tako moćnim poljupcem da se, u trenutku kada je podigao glavu, grčevito pridržavala za okvir kreveta. »Samo me poslušaj.« Riječi joj je izgovorio ravno u usnice, kao da se prisilno odvojio od njih. Patience se umirila. Srce joj je divljački udaralo, ali je čekala. Nije se uspravio, nije se niti odmaknuo. Spuštenih vjeđa i pogleda prikovana uz njegove usnice, gledala je kako se riječi oblikuju dok joj on govori. »Svi me u društvu znaju kao čovjeka koji ostaje miran i pod najjačom vatrom. Uz tebe nikad nisam miran. Uvijek sam uzavreo, jednostavno ključam, gorim od žudnje. Dovoljno je samo da budemo u istoj prostoriji i jedino o čemu mogu razmišljati jest ta vatra — tvoja vatra — i kako je divno kad me obujmiš.« Patience je osjetila kako se vatra rasplamsava. Osjetila je stvarnu silu među njima. »Prati me glas da sam izuzetno diskretan — a pogledaj me sada. Zaveo sam kuminu nećakinju — i ona je zavela mene. Otvoreno s njom dijelim postelju, čak i

pod krovom svoje vlastite kume.« Usnice su mu se vragolasto iskrivile. »Toliko o diskreciji.« Duboko je udahnuo i prsima okrznuo njezine grudi. »A što se tiče moje poznate, sve dok nisam upoznao tebe, legendarne kontrole — čim prodrem u tebe, ta kontrola nestaje poput vode prolivene na vreo čelik.« Patience nije točno znala što ju je nagnalo na to — možda samo to što su joj njegove usnice bile tako blizu — ali u tom je trenutku zubima zagrizla njegovu donju. »Rekla sam ti da se prepustiš. Nećeš me slomiti.« Napetost koja je iz njega isijavala u valovima malo je popustila. Uzdahnuo je i položio svoje čelo na njezino. »Nije u tome stvar.« Zastao je na trenutak, a zatim nastavio. »Ne volim gubiti kontrolu. Osjećam se kao da gubim sebe. Kao da se gubim u tebi.« Osjetila je kako se nastoji pribrati, osjetila je napetost kako raste i kako se sažima oko njih. »Dajem ti se. I onda sam tvoj. U tvojem sam posjedu.« Njegove riječi, tihe i hrapave, prošle su kroz nju poput lavine. Sklopila je oči i plitko udahnula. »A to ti se ne sviđa?« »Ne sviđa mi se — ali čeznem za tim. Ne odobravam, ali vapim za tim.« Riječima joj je dodirivao obraz kao percem, a zatim je usnicama dotaknuo njezine. »Razumiješ li? Nemam drugog izbora.« Patience je osjetila kako mu se prsa nadimaju dok duboko udiše. »Volim te.« Zadrhtala je i čvrsto sklopljenih očiju, osjetila kako se svijet oko nje okreće naglavce. »Gubljenje sebe u tebi — predavanje vlastitoga srca i duše u tvoj posjed — sve je to dio toga.« Usnicama je neopisivo nježno prešao preko njezinih. »To da ti vjerujem također je dio toga. To da ti govorim da te volim isto je dio toga.« Ponovno je usnicama dodirnuo njezine; Patience više nije čekala nastavak. Poljubila ga je. Nije se više držala za okvir kreveta, podigla je dlanove prema gore i njima obavila njegovo lice, tako da mu da do znanja — da osjeti njezin odgovor na sve što je rekao. Osjetio je i reagirao; čvrsto ju je obujmio. Nije mogla disati, ali nije ni marila. Važan joj je bio samo taj osjećaj koji ih je držao, koji je tako lako, tako besprijekorno strujao među njima. Srebro i zlato ispreplitali su se oko njih, čineći svaki dodir čarobnim. Srebro i zlato svjetlucali su oko njih i drhtali u njihovom isprekidanom dahu. U jedno su se stopili trenutačna potreba i obećanje za budućnost, rajsko blaženstvo i zemaljski užitak, sadašnji trenutak i vječnost. Nježno se odmičući od nje, Vane je skinuo hlače, a Patience je, kad ju je ispustio iz zagrljaja, zbacila sa sebe maramu te razvezala vezicu na svojoj spavaćici. Uz maleni

pomak i slijeganje ramenima, svila je kliznula na pod. Vane se uspravio — zakoračila mu je u zagrljaj, privijajući svoje gole udove uz njegove. Duboko je udahnuo pa dah ispustio stenjanjem dok se ona istezala u njegovom naručju. Omotao ju je rukama i savio glavu prema njezinoj; usnice su im se spojile i žudnja se rasplamsala. Podigao ju je i položio na pokrivače te legao na nju. Primila ga je u sebe s radosnom putenošću. Ovaj put nije bilo suzdržavanja, nije bilo obuzdavanja, nije bilo kontrole, ni traga razboritim mislima. Strast i žudnja bujali su i potom pustošili sve pred sobom. Bili su jedno umom, mišlju i djelom. Zadovoljstvo jednoga bilo je ushićenje drugoga. Davali su se jedno drugome iznova i iznova te uvijek pronalazili još za davanje. Kada su napokon zajahali zadnji val i primili se jedno drugoga dok ih je oluja pustošila, ona se još pojačala i ispunila ih. Sve dok sve na svijetu nije postalo taj čudesan sjaj, dok su zadovoljno plutali prema blaženom snu, taj ih je sjaj sasvim prekrio. Bilo je to blaženstvo — blagoslov za kojim se najviše žudi. Ono što je uslijedilo bila je isključivo Mystina krivnja. Vane se probudio, kao i jednom prije, te pronašao mačku udobno smještenu na svojim prsima. Prela je na sav glas. Pospano je počešao jedno sivo uho čekajući da dođe k sebi od sna. Udova teških od dubokoga zadovoljstva, pogledao je prema prozoru. Počelo se razdanjivati. Morao je razgovarati s Patience. Podigao je ruku s Mystina uha. Mačka je istog trenutka ispružila kandže. Vane je zasiktao i prijekorno pogledao životinju. »Tvoje su kandže opasnije od onih tvoje gospodarice.« »Hmmm?« Patience se poluzatvorenih očiju pojavila ispod pokrivača. Vane je rukom pokazao na Myst. »Upravo sam te htio zamoliti da ukloniš svojega dežurnoga grabežljivca.« Patience je zurila u njega, zatim je trepnula i pogledala prema dolje. »Aha, Myst!« Boreći se s isprepletenim pokrivačima, nagnula se i podigla Myst na ruke. »Hajde, Myst. Idi odavde.« Izvijajući se s mačkom u rukama, Patience je cijelim tijelom kliznula preko Vaneova — njezini su bokovi prešli preko njegovih, a Vane je očajnički udahnuo. Patience se nasmiješila i ispustila Myst na pod pokraj kreveta. »Hajde. Idi sada.« Promatrala je mačku koja je uvrijeđeno odjurila, a zatim se, sasvim namjerno, vratila natrag na svoje mjesto u krevetu migoljeći se preko Vanea. A onda je zastala na pola puta. »Hmmm.« Našavši se usnicama u ravnini s jednom plosnatom bradavicom, isplazila je jezik i liznula. Šokirano se trznuo i ona se nasmiješila. »Zanimljivo.«

Riječ je izgovorila još se malo migoljeći i sada je torzom prekrivala njegov, a nogama klizila preko njegovih. Vane se namrštio. »Patience...« Toplo je tijelo umotano u glatki saten kliznulo preko njegovih bokova, preko ukrućene duljine njegove erekcije. Vane je trepnuo, i to nekoliko puta, pokušavajući se sjetiti što joj je ono htio reći. »Hmmm?« Po njezinu se tonu dalo naslutiti da joj je na umu nešto sasvim drugo: bila je zauzeta ljubljenjem i lizanjem njegova torza. Stežući čeljust, Vane je odlučno posegnuo za njom. »Patience, moramo raz...« Riječi su mu nestale u stenjanju — bio je gotovo iznenađen kada je shvatio da čuje samoga sebe. Mišić za mišićem mu se trzao i stezao, pohota ga je obuzimala zbog njezinih znatiželjnih dodira i zbog tihog hihotanja pod pokrivačem. Meki su ga prsti obavili u svoj njegovoj nabrekloj duljini, a zatim se sklopili i kliznuli. Dirala ga je i milovala, a zatim dalje istraživala, migoljeći se sve niže prema dolje. Ukrućen do nožnih prstiju, Vane se trznuo kada je napravila krug po njegovu osjetljivom, nabreklom glaviću. »Za Boga miloga, ženo! Što...?« Glas mu je zamro kada je ruku spustila još niže i čvrsto je stegnula. Zastenjao je i sklopio oči. Pod vjeđama mu je plamtio oganj neobuzdane pohote. Očajnički je udahnuo i posegnuo prema njoj, boreći se s isprepletenim pokrivačima, da bi je uhvatio za ruku. Ponovno se zasmijuljila i s lakoćom mu se izmakla, a on je pao natrag na leđa, dišući teško i ubrzano. Udovi su mu otežali od strasti, gorjeli su od požude. »Zar ti se ovo ne sviđa?« pitala je zadirkujući i očito znajući odgovor. Tada se ponovno promeškoljila i rekla: »Možda će ti se ovo još više svidjeti.« Vaneu se sviđalo ono što je radila, ali nije joj to htio priznati. Škrgućući zubima, osjetio je kako ga obujmljuje svojim nježnim usnicama, kako ga liže vlažnim jezikom. Bilo je očito da ne zna što čini i bio je zahvalan Bogu na tome. Ono što je radila već ga je dovoljno izluđivalo. Da je još u tome bila vješta, vjerojatno bi umro. Pokušao se prisjetiti da mu iskustvo nije novo, ali takva racionalizacija nije mu pomogla. Nije se mogao odmaknuti od činjenice da ga to dodiruje Patience, nije mogao zamisliti da je riječ o nekoj bezimenoj dami s kojom dijeli postelju. Nije bilo te logike koja je bila dovoljno snažna da zatomi vatru koju je u njemu zapalila. Čuo je sam sebe kako glasno, iznenađeno hvata zrak pa je oblizao odjednom presuhe usnice. »Kako si dođavola došla na ideju da...?« »Čula sam kako neke služavke pričaju o tome.« U sebi proklinjući sve razvratne sluškinje, skupio je zadnje atome snage. Otišla je dovoljno daleko. Čeljusti toliko stegnute da su ga boljeli zubi, posegnuo je za njom. Pod mekim je pokrivačima pronašao njezinu glavu pa joj je isprepleo prste kroz kosu, tražeći joj ramena. A ona se pod njegovim rukama pomaknula. I oko njega se zatvorio vlažan i vruć otvor.

Prsti su mu se zgrčili i ostatak tijela reagirao je vrlo slično. U jednom je trenutku pomislio da će umrijeti. Da će mu srce otkazati. A zatim ga je pustila. Zastenjao je, a zatim ga je ponovno uzela u usta. Sklopljenih očiju pao je natrag na jastuke i predao se. Predao joj se na milost i nemilost. Znala je to — i odlučila je uživati u svojoj novoj vještini. Pohotno je primjenjivala sve priče koje je čula. Radosno je izmišljala ono što nije znala. Činila je sve dok ga nije natjerala da uz očajnički i hrapav uzdah prizove zadnji tračak snage i zgrabi je, odvoji se od nje, pronađe joj struk i podigne je iznad sebe. Potom ju je spustio na sebe, znalački se probijajući u vlažno tkivo među njezinim butinama. Povukao ju je prema dolje i nabio je na bolno ukrućen falus koji je zadnjih deset minuta poticala. Uzdahnula je, a zatim potonula još niže, dlanovima se pridržavajući za njegove podlaktice i odlučno ga uzimajući u sebe. Odmah se potom podigla na koljena, odgurujući njegove ruke sa sebe, odbijajući mu dopustiti da nametne svoj ritam. Pokorio se i ruke joj položio na grudi, povlačeći njihove ukrućene vrške u svoja usta. Jahala ga je s neobuzdanom pohotom, ispunjavao ju je i sladio se njome sve dok se u veličanstvenoj, radosnoj groznici nisu prevalili preko ruba svijeta i, držeći se jedno za dugo, strovalili se u beskrajan ponor. Nisu imali vremena za razgovor, nimalo vremena za riječi ni rasprave. Kada ju je, uz prve zvukove buđenja u kući, blago razdraženi Vane napustio, Patience još nije bila sposobna za bilo kakvu svjesnu misao. Oko četiri sata nakon toga, Patience je sjedila za stolom u salonu za doručak i smiješila se. Sva je blistala. Vidjela je svoj odraz u zrcalu i znala je kako izgleda, ali nije uspjela pronaći neki izraz lica kojim bi prikrila svoju sreću. Probudila se dok joj je pomoćna služavka čistila kamin, a od Vanea više nije bilo ni traga. I bolje. Da ga je pomoćna služavka zatekla u stanju u kojem ga je Patience zadnji put vidjela, vjerojatno bi se onesvijestila od šoka. Izležavajući se u krevetu, koji je izgledao kao da ga je poharao vihor, razmišljala je o tome da ustane i dojavi novosti Minnie. No nakon kraćeg razmišljanja zaključila je da neće još ništa nikome dojavljivati, ne prije nego što s Vaneom dogovori pojedinosti. Prema onome koliko je upoznala Cynstere i onome što je znala o Minnie, kada objave ono što žele objaviti, stvari će se jednostavno početi događati. Zato se još malo izležavala, prisjećajući se Vaneove izjave i usađujući svaku njegovu riječ, svaki ton i boju glasa u pamćenje. S takvim je uspomenama više nikada neće zaposjesti sumnja u iskrenost i dubinu njegovih osjećaja. Bila se već počela pitati nije li njezina želja da joj se izgovore baš te riječi ipak malo prezahtjevna, da su joj očekivanja nerazumna kada je riječ o čovjeku poput Vanea. Muškarci poput Cynsterovih nisu lako izgovarali tih pet slova. »Ljubav« nije bila nešto što su davali olako i, kao što ju je Minnie bila upozorila, kad bi je jednom i dali, ne bi je tako lako priznavali. A Vane je to učinio.

Rekao joj je to jednostavno i jasno, riječima toliko ispunjenim osjećajima da nikako nije mogla sumnjati u njih. Željela je to, to joj je bilo potrebno, zato joj je to dao. Nije mario za cijenu. Kako joj onda srce ne bi pjevalo? S druge strane, ostatak je kućanstva i dalje bio pomalo snuždena raspoloženja. Gerrardov prazan stolac za stolom bacao je sjenu na svaki razgovor i jedino nije utjecao na Minnie i Timms s druge strane stola. Patience se radosno nasmiješila. Znala je u srcu da je Minnie razumije. No Minnie je s neodobravanjem odmahnula glavom i namrštila se. Prisjećajući se da bi morala glumiti zdvojnu sestru mladića kojeg je policija odvela pred lice pravde, Patience je poslušno prikrila svoju radost. »Jeste li išta čuli?« Henry je kimanjem prema Gerrardovu stolcu pojasnio svoje pitanje. Patience se napola sakrivala iza šalice s čajem. »Nisam još čula ni za kakvu novost.« »Vjerojatno ćemo čuti do poslijepodneva.« Whitticombe je s hladnim i strogim izrazom na licu posegnuo za vrčem s kavom. »Pretpostavljam da glavni policajac jučer nije bio dostupan. Krađa je, bojim se, vrlo čest zločin.« Edgar se nelagodno promeškoljio, a Agatha Chadwick je izgledala zapanjeno, no nitko nije ništa rekao. Henry je pročistio grlo i pogledao Edmonda. »Kamo bismo ti i ja mogli poći danas?« Edmond je nezadovoljno frknuo. »Nisam baš raspoložen za razgledavanje. Mislim da ću raditi na svojoj drami.« Henry je zlovoljno kimnuo glavom. Neko je vrijeme vladala tišina, a zatim je Whitticombe odmaknuo stolac i okrenuo se prema Minnie. »Ako nam to dopustiš, draga rođakinjo, Alice i ja voljeli bismo se vratiti u Bellamy Hall.« Obrisao je tanke usnice ubrusom, a zatim ga odložio na stol. »Mi smo, kao što znate, dosta strogi u svojim vjerovanjima. Moglo bi se reći da smo staromodni. Ni ja ni moja sestra ne možemo tolerirati užu povezanosti s onima za koje vjerujemo da su prekršili moralne zakone.« Zastao je dovoljno dugo da svi shvate o čemu govori, a zatim se ljigavo i snishodljivo nasmiješio prema Minnie. »Naravno, cijenimo tebe i tvoj položaj, čak se divimo tvojoj odanosti, koliko god mislili da je pogrešno usmjerena. Ipak, Alice i ja bismo te zamolili za dopuštenje da se vratimo u Hall i ondje te dočekamo kada se vratiš.« Izlaganje je završio ulizičkim naklonom. Svi su se okrenuli prema Minnie, ali bilo je teško bilo što iščitati iz njezina neobično zatvorena izraza lica. Promatrala je Whitticombea čitavu minutu, a zatim kimnula glavom. »Ako je to ono što želite, samo izvolite, vratite se u Hall. Želim vas, međutim, upozoriti da se ja nemam namjeru tako brzo vratiti onamo.« Whitticombe je podigao ruku u gestu zahvalnosti. »Ne moraš se zabrinjavati zbog nas, draga rođakinjo. Alice i ja naći ćemo nešto čime ćemo se zabaviti.« Pogledao je u Alice, koja je bila od glave do pete zavijena u crninu. »Uz tvoje dopuštenje«, nastavio

je Whitticombe, »mi bismo odmah krenuli na put. Vrijeme bi se moglo promijeniti, a i nema nekog dobrog razloga da se zadržavamo. Pogledao je Minnie, a zatim Mastersa, koji je stajao iza njezina stolca. »Naše nam kutije možete poslati za nama.« Minnie je kimnula glavom. Stegnutih je usnica pogledala prema Mastersu i ovaj je spremno izustio: »Sredit ću sve, gospođo« Dobacujući zadnji ulizički i umilan smiješak Minnie, Whitticombe je ustao. »Hajdemo, Alice. Moraš se spakirati.« Bez i jedne riječi ili pogleda, Alice je ustala od stola i pred Whitticombeom napustila prostoriju. Čim su se vrata za njima zatvorila, Patience je pogledala Minnie, koja joj je dala znak da šuti i zadrži barem privid diskrecije. Patience se ugrizla za usnicu i nastavila, čekajući, žvakati svoj prepečenac. Nakon nekoliko minuta Minnie je duboko uzdahnula i odgurnula stolac. »Ah, mislim da ću se ostatak jutra odmarati. Svi ti neočekivani događaji...« Odmahnula je glavom, ustala i pogledala niz stol. »Patience?« Nije je morala dvaput pozvati. Spuštajući ubrus na tanjur, Patience je pohitala do Timms pa su obje pomogle Minnie da izađe iz sobe. Otišle su ravno u Minnienu sobu, usput pozivajući Sliga. Stigao je taman kad se Minnie smjestila u svoj naslonjač. »Whitticombe se vraća u Hall«, rekla je Minnie upirući štapom u Sliga. »Idi po moje kumče, i požuri!« Dobacila je jedan kratak pogled prema Patience i dodala: »Ne zanima me je li u krevetu ili je budan, samo mu reci da je naš zec napokon poskočio.« »Naravno, gospođo. Odmah, gospođo.« Sligo je pošao prema vratima. »Dovest ću ga, pa makar u noćnoj košulji.« Minnie se turobno nasmiješila. »U redu«, udarila je štapom o pod. »I tako da znate«, pogledala je Patience. »Ako se zbilja ispostavi da iza svega stoji taj crv Whitticombe, u potpunosti ću ga se odreći.« Patience ju je uhvatila za ruku koju je pružila prema njoj. »Pričekajmo da vidimo što kaže Vane.« Problem je bio jedino u tome što Vaneu nije bilo ni traga. Sligo se vratio u Ulicu Aldford nakon sat vremena i donio vijest da Vanea nema ni na jednom od njegovih uobičajenih boravišta. Minnie ga je ponovno poslala u potragu, s upozorenjem da se ne vraća bez Vanea. »Pa, gdje li je?« Minnie je upitno pogledala Patience. Zbunjena je Patience samo odmahnula glavom. »Mislila sam da je otišao kući, u Ulicu Curzon.« Namrštila se. Sigurno nije hodao ulicama Londona s izgužvanom kravatom. To nije bilo nalik na Vanea Cynstera. »Nije ti rekao ni za kakav drugi trag koji prati?« upitala je Timms. Patience je izvila lice u grimasu: »Stekla sam dojam da je iscrpio sve mogućnosti.«

Minnie je nezadovoljno uzdahnula. »I ja sam stekla takav dojam. Ali gdje je onda?« Nitko joj nije odgovorio. A Sligo se još nije vratio. Nije se vratio do kasnoga poslijepodneva, a do tada su Minnie, Timms i Patience već bile na rubu živaca. Whitticombe i Alice otišli su u podne u unajmljenoj kočiji, a kutije s njihovim stvarima stajale su u predvorju, čekajući prijevoznika. Ručak je došao i prošao, kućanstvo je bilo neznatno opuštenije. Edmond i Harry igrali su biljar, a General i Edgar otišli na svoj uobičajeni izlet do Tattersallsa. Edith je kukičala s gospođom Chadwick i Angela im je radila društvo u primaćoj sobi. U Minnienoj su se sobi Timms i Patience izmjenjivale pred prozorom, a Patience je bila ta koja je spazila Vaneov dvopreg kada je stigao pred kuću. »Evo ga!« uzviknula je. »Nemoj sad samo trčati dolje«, opomenula ju je Minnie. »Suzdrži se dok ne dođe ovamo. I ja želim čuti gdje je bio.« Nakon nekoliko minuta Vane je ušetao u Minnienu sobu, otmjen kao i uvijek. Pogled mu je prvo poletio prema Patience, ali onda se sagnuo i poljubio Minnie u obraz. »Za ime sveto, pa gdje si ti bio cijeli dan?« odlučno ga je upitala Minnie. Vane je podigao obrve. »Vani. Sligo mi je rekao da je Whitticombe otišao. Zašto si me pozvala?« Minnie se zapiljila u njega, a zatim ga blago jednom rukom udarila po nozi. »Da mi kažeš što ćemo sada, naravno!« Prijekorno ga je pogledala. »Nemoj samo meni izvoditi te visokoumne cynsterovske manevre.« Vane je još više podigao obrve. »Ne bi mi nikada palo na pamet. Ali nema potrebe za panikom. Whitticombe i Alice su otišli — ja ću poći za njima i vidjeti što smjeraju. Jednostavno je.« »Idem i ja«, izjavila je Minnie. »Ako je Humphreyjev nećak pokvarenjak, dugujem Humphreyju da vidim dokaz svojim očima. Na kraju krajeva, ja ću biti ta koja će morati odlučiti što s njim.« »Ja, naravno, idem s Minnie«, nadovezala se Timms. Patience je uhvatila Vaneov pogled. »Ako si i na trenutak pomislio da ću ja ostati dok vi idete tamo, razmisli još jedanput. Gerrard je moj brat. Ako je Whitticombe taj koji ga je udario kamenom u glavu...« Nije dovršila rečenicu, ali njezin je izraz lica rekao sve. Vane je uzdahnuo. »Ali doista nema potrebe...« »Cynsteru! Moramo ti nešto pokazati...« Uz topot čizama, General je upao u sobu, a za njim i Edgar. Vidjevši Minnie, General se zarumenio i pognuo glavu. »Oprostite, Minnie, ali mislio sam da bi vas ovo zanimalo. Morate pogledati.« Prelazeći preko sobe, sagnuo se i nespretno prenio omanji predmet iz svojega velikog dlana u Minnieno krilo.

»Nebesa!« Minnie je podigla predmet i podigla ga prema svjetlu. »Agathina naušnica.« Pogledala je Generala. »To je ona druga?« »Mora biti«, ubacio se Edgar. Zatim je pogledao u Vanea. »Našli smo je u slonu koji stoji u predvorju.« »U slonu?« Vane je pogledavao prvo u Edgara, a zatim u Generala. »Indijska sprava. Odmah sam je prepoznao. Viđao sam takve po Indiji«, General je kimnuo glavom. »Nisam mogao odoljeti a da ga ne otvorim — pokazao sam kako se to čini Edgaru. Otvara se okretanjem jedne kljove. Kada je okreneš, zvijeri se otvore leđa. Indijski velmože u takvim su slonovima čuvali blago.« »I pun je pijeska«, dodao je Edgar. »Sitnog, bijelog pijeska.« »Pijesak se koristi radi težine«, objasnio je General. »Tako se stabilizira zvijer, a blago se polaže u pijesak. Zgrabio sam malo pijeska u šaku da pokažem Edgaru i on je — ima stvarno oštro oko — u pijesku primijetio sjaj te naušnice.« »Bojim se da smo napravili popriličan nered dok smo je iskopali.« Edgar je pogledao naušnicu u Minnienim rukama. »To je Agathino, zar ne?« »Što je Agathino?« Svi su podigli poglede — u sobu je ušla gospođa Chadwick, a za njom Angela i Edith Swithins. Agatha Chadwick usput se ispričala Minnie što tako upada. »Čuli smo da se nešto događa pa...« »Neka ste.« Minnie je podigla naušnicu. »Ovo je, vjerujem, tvoje.« Agatha je uzela naušnicu. Smiješak koji joj se razlio licem bio je dovoljan da svi shvate odgovor. »Gdje je bila?« Pogledala je Minnie, a ona je pogledala Vanea. On je pak u nevjerici odmahnuo glavom. »Bila je u sobi Alice Colby, u slonu kojeg je držala uz ognjište.« Bacio je pogled prema Patience... »Predvorje je puno pijeska!« U sobu je ušla gospođa Henderson poput jedrenjaka sa svim razvijenim jedrima. Za njom je kroz vrata ušao Edgar kojeg su pridržavali Edmond i Masters. Gospođa Henderson je pokazala prema njima: »Gospodin Chadwick se okliznuo i skoro razbio glavu.« Potom je pogledala Vanea: »Pijesak se nalazi u onom zlom slonu!« »Čekajte«, Edmond se zagledao u naušnicu u ruci Agathe Chadwick. »Što se zbiva?« Pitanje je potaklo odgovore iz nekoliko različitih usta i u sobi je začas nastala graja. Iskoristivši priliku, Vane se stao šuljati prema vratima. »Odmah da si stao!« Minnieina naredba prekinula je svu graju u prostoriji. Štapom je zamahnula prema Vaneu. »Da se nisi usudio otići bez nas!« Patience se okrenula i ljutito pogledala Vanea. »Što se događa?« i dalje je pitao Edmond. Minnie je prekrižila ruke na prsima, frknula i također ljutito pogledala Vanea. Potom su se svi okrenuli prema njemu. Uzdahnuo je. »Evo kako stoje stvari.« Njegovo objašnjenje — da je osoba koja se prva pokuša vratiti u Hall bez ostatka kućanstva najvjerojatnije Sablast, a da je ta Sablast gotovo sigurno zlikovac koji je udario Gerrarda u ruševinama — čak je i u

svojem najkraćem obliku sve podiglo na noge. »Dakle, Colby!« Henry se uspravio i oslonio se punom težinom na svoj uganuti gležanj. »Prvo je onesvijestio mladoga Gerrarda, zatim ga je optužio da je lopov, a onda je još tako... superiorno likovao!« Izravnao je kaputić. »Ubrojite i mene! Svakako želim vidjeti kako Whitticombe dobiva ono što zaslužuje.« »Sjajna zamisao!« nakesio se Edmond. »Idem i ja.« »I ja«, ustobočio se General. »Colby je sigurno znao da mu je sestra kradljivica — a možda je to bio i on pa je stvari skrivao u sestrinu sobu. Kako god bilo, nitkov me nagovorio da zovem policiju. Bez njega mi to uopće ne bi bilo palo na pamet. Trebalo bi ga objesiti!« Vane je duboko udahnuo. »Doista nema potrebe...« »I ja idem«, visoko je glavu podigla Agatha Chadwick. »Tko god bio lopov i tko god tako naudio Gerrardu, želim ga vidjeti pred licem pravde.« »Tako je!« Edith Swithins je odlučno kimnula glavom. »Meni su čak i pretresli torbu za kukičanje, sve zbog tog lopova. Baš bih voljela čuti njegovo ili njezino objašnjenje!« Vane je u tom trenutku odustao od daljnjeg opiranja. Do trenutka kada je prišao Minnie, čitavo je kućanstvo, s iznimkom Mastersa i gospođe Henderson, odlučilo poći za Whitticombeom i Alice u Hall. Sagnuo se nad Minnie i tiho prozborio kroz zube. »Povest ću Patience i pokupit ću Gerrarda usput. Što se mene tiče, svi biste vi ostali trebali ostati u Londonu, ali ako baš želite plužiti preko nekoliko grofovija po ovom vremenu, morat ćete to organizirati sami. Međutim!« — naglasio je, pokazujući blagu razdraženost. »Što god činili, za Boga miloga, imajte na umu da na imanje dođete stražnjim, a ne glavnim putem i ne prilazite kući bliže od druge štale.« Prijekorno je pogledao Minnie, a ona mu je svadljivo uzvratila prijekorni pogled. Potom je podigla nos u zrak. »Čekat ćemo te ondje.« Gutajući psovku, Vane je zgrabio Patience za ruku i pošao prema vratima. U hodniku je bacio pogled na Patienceinu haljinu. »Trebat će ti plašt. Navodno po putu ima snijega.« Patience je kimnula glavom — »Pričekaj me vani.« Već se nakon nekoliko minuta žurno spustila niza stube, dobro odjevena za vožnju po sve većoj hladnoći. Vane joj je pružio ruku dok se penjala u dvopreg, a zatim se popeo uz nju te potjerao konje prema Trgu Grosvenor. »Dakle, suši je kraj.« Gledajući Vanea kako prolazi kroz vrata njegove knjižnice, Devil se nasmiješio. »I tko je na kraju zlikovac?« »Colby.« Vane je kimnuo Gerrardu, koji je sjedio na naslonu za ruke fotelje nedaleko od Devila. Devil se pak ispružio na tepihu pred kaminom. Ulazeći za Vaneom, Patience se prvo iznenadila Devilovu ležećem položaju, a onda je, prišavši bliže, spazila maleno djetešce kako se valja po mekanom tepihu, divlje mašući ručicama i nožicama, od bilo kakvih iskri i plamičaka iz kamina

zaštićeno Devilovim krupnim tijelom. Slijedeći smjer njezina pogleda, Devil se nasmiješio. »Dopustite mi da vam predstavim Sebastijana, markiza od Earitha.« Pogledao je prema dolje. »Mojeg nasljednika.« Zadnje su dvije riječi bile ispunjene takvom dubokom i trajnom ljubavlju da se Patience pomalo suzno nasmiješila. Devil je počešao bebu po trbuhu, a Sebastian je zagugutao. Nespretno hvatajući očev prst. Brzo trepćući, Patience je pogledala Vanea. Radosno se osmjehivao — očito nije vidio ništa neobično u prizoru svojeg moćnoga, dominantnog rođaka kakao igra ulogu dadilje. Potom je pogledala Gerrarda — glasno se nasmijao kada je Sebastian uspio uhvatiti Devilov prst i počeo se s njime hrvati. »Vane?« Svi su se okrenuli kada je u prostoriju ušla Honoria. »O, Patience!« Kao da su već rodbinski povezane, Honoria je srdačno zagrlila Patience i poljubila je u obraz. »Što se dogodilo?« Vane im je iznio sve novosti. Honoria je sjela na otoman pokraj Devila. Patience je primijetila da je djetetu dobacila samo jedan kratak kontrolni pogled, a zatim ga mirno ostavila Devilu na skrb. No dijete ju je nakon nekog vremena prepoznalo po glasu i, gubeći zanimanje za očev prst, počelo plakati, mašući ručicama prema majci. Devil joj je dodao maloga nasljednika i potom pogledao Vanea. »Misliš li da bi Colby mogao ispasti opasan?« Vane je odmahnuo glavom. »Ne po našim standardima.« Patience nije morala ni pitati kakvi su to njihovi standardi. Devil je ustao s poda i prostorija se istog trenutka smanjila. Bilo je jasno da bi, samo da je Vane drugačije odgovorio na njegovo pitanje, pošao s njima. Ovako se samo nasmijao Vaneu. »Mi se sutra vraćamo na ladanje. Dođi nas posjetiti kada završiš kod Minnie.« »Da, stvarno«, Honoria je podržala mužev prijedlog. »Moramo se dogovoriti oko pojedinosti.« Patience se zapiljila u nju, a Honoria joj se s otvorenom naklonošću nasmiješila. I Devil i Vane dobacili su Honoriji pa Patience neproničan, muževan pogled, a zatim se međusobno pogledali, s tobože ispaćenim i izmučenim izrazima lica. »Ispratit ću vas«, rekao je Devil, pokazujući prema predvorju. I Honoria ih je ispratila, noseći Sebastiana na ramenu. Dok su stajali i čavrljali, čekajući da se Gerrard vrati s kaputom po koji je otišao, beba je počela navlačiti Honorijinu naušnicu. Vidjevši da mu žena ima poteškoća s djetetom, Devil je, ne prekidajući razgovor s Vaneom, preuzeo dječaka iz Honorijinih ruku te ga smjestio na svoja prsa, tako da mu je dijamantna igla kojom je učvrstio kravatu bila točno u razini očiju. Sebastian je zagugutao i radosno zgrabio svjetlucavu iglu u bucmastu ručicu te nastavio uništavati dotad savršen čvor pod očevim vratom. Patience je trepnula od ganuća, ali ni Devil, ni Honoria, ni Vane u tome prizoru nisu vidjeli ništa neobično. Sat vremena nakon toga, dok je London nestajao za njima i dok je Vane tjerao konje, Patience je i dalje razmišljala o Devilu, njegovoj ženi i sinu. Razmišljala je i o ozračju u njihovu domu, o prisnom, ugodnom sjaju kojim im je odisala cijela otmjena

kuća. Obitelj — osjećaj obitelji i obiteljska naklonost — ta ljubav koju su Cynsteri uzimali zdravo za gotovo bila je nešto što ona nikada nije poznavala. Takva je obitelj bila jedan od njezinih najljepših, najdražih i najstrastvenijih snova. Pogledala je Vanea koji je sjedio kraj nje, očiju prikovanih uz cestu, lica skamenjenog u dubokoj koncentraciji koja mu je bila potrebna za usmjeravanje konja u sve tamniju noć. Patience se blago nasmiješila. S njim će joj se taj san ostvariti. Donijela je odluku i znala je da je odluka prava. Vidjeti Vanea kako se igra s njihovim sinom uz kamin kao što je to činio Devil, kako voli bez razmišljanja — to joj je bio novi cilj. Bio je to i njegov cilj — znala je to i bez pitanja. Bio je Cynster, a Cynsterima je to bilo najvažnije. Obitelj. Nije postojalo ništa iznad obitelji. Vane ju je pogledao. »Je li ti dovoljno toplo?« Stisnuta između njega i Gerrarda i utopljena — na njegovo inzistiranje — dvjema dekama, nije bila ni u najmanjoj opasnosti da osjeti studen. »Sasvim mi je dobro.« Nasmiješila se i privila mu se bliže. »Samo vozi.« Blago je zagunđao i nastavio voziti. Oko njih se spuštao sumrak. Teški svijetlosivi oblaci visjeli su im nisko nad glavama. Zrak je bio oštar, vjetar izboden injem. Vaneovi su snažni sivci vukli dvopreg i kotači su se glatko kotrljali makadamom. Brzali su kroz večer prema noći, prema Bellamy Hallu, prema zadnjem činu duge drame i prema zadnjem prizoru za Sablast i tajnovitog lopova. Brzali su da bi napokon spustili zavjesu za tom predstavom, da bi glumce poslali kući i nastavili sa svojim životom. Sa stvaranjem svojega sna.

ilo se već potpuno zamračilo kada je Vane skrenuo konje s ceste na stazu koja je vodila do štala Bellamy Halla. Noć je postala studena; dah konja pario se u noćnoj tišini. »Bit će gusta magla noćas«, prošaptao je Vane. Stisnuta uz njega, Patience je kimnula. Na obzoru se pojavio drugi od dva stražnja štaglja; Vane je nečujno izgovorio molitvu. Nije mu bila uslišena. Kad je zaustavio kola ušavši u štagalj, vidio je Minnienu menažeriju kako se nagurava kroz drugi ulaz piljeći prema glavnom štaglju, staji i kući iza. Primijetio je kako su svi tamo, čak se i Myst vrzmala uokolo. Skočio je na tlo, pa spustio Patience. Ostali su im žurno prišli, s Myst na čelu. Prepuštajući Patience da se bavi Minnie i ostalima, Vane je pomogao Dugganu i Gerrardu da smjeste sivce. Potom se smrknutog lica vratio grupi koja je šaputala nagurana u središtu štaglja. Minnie je odmah kazala; »Ako si nam htio reći da sad moramo čekati na ovom propuhu, bolje da ništa i ne govoriš.« Ratobornost joj se odražavala u držanju, a inače praktična Timms ju je podržala zlovoljno kimajući. Svaki član Minniene neskladne menažerije bio je jednako odlučan. General je sažeo opće raspoloženje. »Štetočina nas je sve nasamarila — hoću da ga se razotkrije.« Vane im je proučavao lica, nepomičnog izraza. »U redu.« Govorio je kroz stisnute zube. »Ali ako itko od vas makar pisne ili bude toliko glup da nekim zvukom upozori Colbyja ili Alice na našu prisutnost prije nego što skupimo dovoljno neoborivih dokaza tko su Sablast i lopov...« pustio je da se trenutak rastegne, a tek onda dovršio rečenicu: »odgovarat će osobno meni. Je li to jasno?« Odgovorila mu je gomila kimajućih glava. »Morat ćete činiti točno ono što vam kažem.« Osobito je znakovito pogledao Edmonda i Henryja. »Bez ikakvih pametnih ideja ili naglih dodataka planovima.« Edmond je kimnuo glavom. »U redu.« »Ne moraš sumnjati u nas«, dodao je Henry. Vane se još jedanput osvrnuo oko sebe. Svi su ga gledali pitomo i iskreno. Stisnuo je zube i zgrabio Patience za ruku. »Hajde, dođite sad svi. Ali bez priče.« Pošao je prema glavnoj štali i na pola puta do nje, od kuće sakriven nekolicinom zgrada za konje, stao je i, ukočeno nestrpljiv, pričekao da stignu i ostali.

»Nemojte hodati po šljunku ni po stazama«, uputio ih je. »Držite se trave. Maglovito je, a zvuk u magli vrlo se dobro prenosi. Ne smijemo pretpostaviti da samo sjede u salonu — možda su u kuhinji, ili čak i vani.« Okrenuo se i pošao dalje, zanemarujući zasad misli o tome kako se sa situacijom nosi Minnie. Vjerojatno mu nije zahvalna, ali trenutačno se mora posvetiti drugim stvarima. Kao, primjerice, tome gdje je Grisham. Vodeći za ruku Patience i s Gerrardom za leđima, došao je do štala. Grishamove su odaje bile nedaleko. »Pričekajte ovdje«, prošaptao je, usnica blizu Patienceinu uhu. »I zaustavite ostale na ovom mjestu. Vratit ću se brzo.« S time je nestao u sjeni. Nije htio da Grisham pomisli da su na posjedu uljezi i da podigne uzbunu. No u Grishamovoj sobi nije bilo nikoga. Vane se vratio svojoj loše sastavljenoj lovačkoj ekipi sa stražnje strane zamračenih štala. Duggan je provjerio sobe drugih konjušara i već je odmahivao glavom, došaptavajući mu: »Nema nikoga.« Vane je kimnuo. Minnie je bila napomenula da je većini osoblja dala dopust. »Pokušat ćemo ući na bočna vrata.« Mogu i, pomislio je, provaliti kroz prozor stražnjega salona — to je krilo najdalje od knjižnice, Whitticombeova omiljena skrovišta. »Pođite za mnom, ali ne preblizu jedni drugima. I zapamtite — da niste ni pisnuli.« Svi su nijemo kimnuli. Gutajući beskorisnu psovku, Vane je pošao prema grmlju. Visoka živica i travnati putovi barem su mu olakšavali zabrinutost oko toga da bi ih netko mogao čuti, ali kad su se on i Patience, Duggan i Gerrard približili mjestu na kojemu se živica otvarala na otvoreni travnjak, preko puta im je zasjalo svjetlo. Svi su se skamenili. Svjetlo je potom nestalo. »Pričekajte ovdje.« Prošaptavši to, Vane se počeo šuljati prema naprijed sve dok mu se nije otvorio vidokrug preko travnjaka. Vidio je kuću, vidio je da su bočna vrata zatvorena, ali svjetlo je dopiralo iz ruševina. Sablast je večeras opet lutala. Svjetlost se nakratko opet podigla i pod njezinim snopom Vane je spazio krupnu, tamnu figuru kako po rubu travnjaka dolazi prema njima. »Natrag!« prosiktao je, gurajući Patience, koja se bila došuljala do njegova ramena, u živicu za leđima. Pod okriljem živice malo je pričekao, brojeći sekunde, a onda je tamna figura zagazila na stazu i stala ravno pred njih. Vane ga je zgrabio oko vrata i okrenuo od sebe. Duggan ga je pak uhvatio za mišiće jedne ruke. Čovjek se napeo i bio je spreman na tučnjavu. »Cynster!« prosiktao je Vane i figura u njegovim rukama je klonula. »Hvala Bogu!« prema njima je žmirnuo Grisham. Vane ga je pustio. Gledajući niz put, bilo mu je drago primijetiti da se ostatak ekipe ukopao na mjestu i sakrio se u sjene. Sada su se, međutim, primicali bliže. »Ne znam što učiniti.« Grisham si je trljao vrat. Vane je provjerio što se događa — nositelj svjetiljke i dalje je bio dosta daleko od njih i pažljivo je koračao preko prevrnutog kamenja. Ponovno se okrenuo prema

Grishamu. »Što se dogodilo?« »Colbyjevi su stigli kasno popodne pa sam pretpostavio da je to znak za koji ste mi rekli da čekam. Odmah sam im rekao da smo u kući samo ja i dvije služavke — čak mi se činilo da je Colbyju drago zbog toga. Naredio je da naložim vatru u knjižnici i zatim tražio večeru nešto ranije nego što je uobičajeno. Nakon toga nam je rekao da se možemo povući, kao da nam radi kakvu uslugu.« Grisham je tiho frknuo. »I naravno, pozorno sam ih promatrao. Neko su vrijeme čekali, a zatim su uzeli jednu svjetiljku iz knjižnice i pošli prema ruševinama.« Grisham je pogledao iza sebe. I Vane je provjerio pa mu kimnuo da može nastaviti. Imali su još malo vremena prije nego što šaputanje postane preopasno. »Otišli su skroz do opatove lože«, nakesio se Grisham. »Ja sam ih pratio izbliza. Gospođica Colby je stalno gunđala, ali nisam opet bio tako blizu da bih čuo što je govorila. Colby je otišao ravno do onog kamena za koji sam vam rekao.« Grisham je kimnuo Vaneu. »Dobro ga je pregledao i provjerio da ga nitko nije podizao. Nakon toga je bio jako zadovoljan sam sa sobom. Onda su pošli natrag, a ja sam krenuo pred njima da budem ovdje i vidim što će učiniti sljedeće.« Vane je podigao obrve. »Doista, što?« Svjetlo je opet zabljesnulo, ovaj put mnogo bliže i svi su se ukipili. Vane se držao ruba živice, svjestan da se Patience stišće uz njega. Drugi su se polako približavali, skupljeni zajedno da bi bolje vidjeli dio travnjaka pred bočnim vratima. »Ali to nije pošteno! Ne razumijem zašto si morao vratiti moje blago.« Nezadovoljno gunđanje Alice Colby plutalo je po ledenom zraku. »Ti ćeš dobiti svoje blago, a ja neću imati ništa!« »Već sam ti rekao da te stvari nisu tvoje!« Whitticombeov je ton od razdraženog postao gnjevan. »Mislio sam da si tu lekciju naučila nakon zadnjeg puta. Ne želim da te uhvate sa stvarima koje nisu tvoje. Samo mi još nedostaje da me svi zapamte kao brata kradljivice!« »Ni tvoje blago nije tvoje!« »To je drugo.« Whitticombe im je ušao u vidokrug upravo pred bočnim vratima. Osvrnuo se prema Alice koja ga je slijedila i prezrivo šmrknuo. »Ovaj sam put tvoje ludosti barem mogao iskoristiti za nešto — dobro mi je došlo da odvratim Cynsterovu pozornost. Dok on oslobodi mladog Debbingtona, ja ću imati vremena da dovršim svoj posao.« »Posao?« Alicein je prezir bio jednak onome u njezina brata. »Opsjednut si tom blesavom potragom za blagom. Ima li blaga ili nema?« papagajski je ponavljala u tonu podrugljive pjesmice. Whitticombe je otvorio vrata. »Daj, samo uđi.« I dalje pjevušeći budalastu pjesmicu, Alice je ušla kroz vrata. Vane je pogledao Grishama. »Trči kao da te svi vrazi gone — kroz kuhinju pa do starog salona iza knjižnice. Mi ćemo doći do prozora.« Grisham je kimnuo glavom i potrčao. Vane se okrenuo prema ostalima; svi su ga gledali s nijemim iščekivanjem. Stisnuo je zube. »Sad ćemo se vratiti, brzo i tiho, oko kuće do terase. Na terasi

moramo biti posebno tihi — Whitticombe će vjerojatno poći u knjižnicu. Moramo saznati više o tom blagu koje traži i je li on doista taj koji je udario Gerrarda.« Svi su kao jedan kimnuli glavama. Odupirući se snažnom porivu da zagunđa, Vane je, držeći Patience za ruku, poveo povorku kroz grmlje. Prolazili su uz put za kočije, a zatim se oprezno uspeli do terase. Myst je kao brza sjenka trčala pred njima. Vane je ispod glasa opsovao i pomolio se da luda životinja ne učini kakvu glupost. Grisham je čekao kao sablast na dugim prozorima salona. Polako je otpustio kvaku i Vane je ušao, potom pomogavši Patience da prijeđe preko povišenog praga. »Svađaju se u predvorju«, prošaptao je Grisham, »oko toga kome pripada neki slon.« Vane je kimnuo. Osvrnuo se i vidio da Timms i Edmond pomažu Minnie da uđe u salon. Potom je prišao zidu i otvorio vrata skrivena u oplati salona, otkrivajući druga vrata, skrivena u oplati druge prostorije, knjižnice. S rukom na zasunu tih drugih vrata Vane je, mršteći se bacio pogled iza sebe. Okupljena je ekipa poslušno zadržala dah. Otvorio je vrata. Knjižnica je bila prazna, osvijetljena samo plamičcima koji su se razigrali u kaminu. Gledajući po prostoriji, Vane je spazio dvije velike pregrade koje su se ljeti koristile da bi zaštitile knjige od sunčeva svjetla. Pregrade nisu bile savijene, nego su stajale otvorene paralelno s kaminom, ograđujući tako ognjište od prozora prema terasi. Zakoračio je unatrag i povukao Patience prema sebi. Kimajući glavom prema pregradama, nježno ju je pogurnuo kroz vrata. Veoma brzo, očiju prikovanih uz ulazna vrata u knjižnicu, potrčala je po podu koji je, srećom, bio prekriven debelim turskim sagom, a zatim se sakrila iza najudaljenije pregrade. Vane nije ni trepnuo, a Gerrard je već pošao za sestrom. Pogledao je unatrag i kimnuo ostalima prema sobi, a zatim krenuo za svojim budućim šurjakom. Kada su se pred vratima knjižnice začuli koraci, cijela je ekipa osim Grishama, koji je radije ostao u salonu, stajala sakrivena iza dvije pregrade, očiju uprtih u uske procijepe između ploča. Vane se tiho pomolio da nitko ne kihne. Kvaka na vratima se okrenula i Whitticombe je ušao kroz vrata, lica i dalje zgrčena u prezrivu grimasu. »Nije važno čiji je slon! Činjenica je da predmeti u njemu nisu bili tvoji!« »Ali ja sam ih željela!« Lica prepuna crvenih mrlja, Alice je stegnula šake. »Drugi su ih izgubili, ja sam ih našla i postali su moji, ali ti si mi ih uzeo! Stalno mi uzimaš stvari!« »Zato što to uopće nisu tvoje stvari!« Škrgućući zubima, Whitticombe je gurnuo Alice u naslonjač uz vatru. »Daj, samo sjedi ovdje i šuti.«

»E, pa neću šutjeti!« Aliceine su oči bljesnule. »Uvijek mi govoriš da ne mogu imati stvari koje želim i da je pogrešno to što ih uzimam, a ti ćeš uzeti blago iz opatije. A ni ono nije tvoje!« »To nije isto!« zagrmio je Whitticombe. Dobacio je Alice jedan prijeteći pogled. »Znam da ti je teško shvatiti razliku, ali pronalaženje — iskopavanje izgubljenog crkvenog blaga, obnavljanje veličanstvene opatije Coldchurch — to nije isto kao i krađa!« »Ali ti to blago želiš samo za sebe.« »Ne!« viknuo je Whitticombe, a zatim se prisilio da duboko udahne i spusti glas. »Ja želim biti onaj koji će pronaći blago. Potpuno sam ga spreman predati dalje nadležnim vlastima, ali...« Podigao je glavu i uspravio se. »Slava pronalaženja blaga, ugled onoga tko je neumornim proučavanjem pronašao i otkrio izgubljeno blago opatije Coldchurch — to«, objavio je, »To će biti moje.« Iza pregrade, Patience je pogledala Vanea. Turobno se nasmiješio. »Sve je to lijepo«, zagunđala je Alice, »Ali ne moraš se pretvarati da si takav svetac. Nema ničeg svetog u tome što si onog blesavog dječaka udario kamenom.« Whitticombe se ukočio i zapiljio se u Alice. Ona se pak prezrivo nasmiješila. »Mislio si da ne znam, je li tako? Ali u tom sam trenutku bila u sobi predrage Patience i taman sam bila pogledala kroz prozor prema ruševinama.« Zlobno se nasmiješila. »Vidjela sam te. Vidjela sam kako podižeš kamen, kako mu se šuljaš s leđa i vidjela sam kako ga udaraš.« Zavalila se u naslonjaču, pogleda prikovana uz Whitticombeovo lice. »O, ne, dragi brate, nisi ti nikakav svetac.« Whitticombe je frknuo i prezrivo odmahnuo rukom. »Nisam ga uopće tako jako udario, dobio je samo blagi potres mozga. Dovoljno da ne završi onu skicu.« Zatim se ushodao. »Kad se samo sjetim šoka koji sam doživio kada sam ga vidio da prčka oko podrumskih vrata opatije! Živo je čudo da ga nisam jače udario. Da je bio znatiželjniji ili da je to spomenuo svojim prijateljima — Chadwicku, Edmondu ili, Bože oslobodi, Edgaru — Bog zna što bi se onda dogodilo. Te bi budale ukrale moje otkriće!« »Tvoje otkriće?« »Da, moje! Slava će pripasti meni!« Whitticombe je nastavio šetati po knjižnici. »No stvari su se na kraju savršeno posložile. Udarac u glavu bio je dovoljan da zaplaši staru damu pa da svojeg ljubljenog nećaka odvede u London i, hvala Bogu, povela je i sve ostale. Zato sada — već sutra — mogu unajmiti neke lutalice da mi pomognu podići kamen i onda...« Whitticombe se pobjednički okrenuo, a zatim se zamrznuo u pola pokreta. Svi koji su virili kroz pregrade vidjeli su prizor — uzdignute ruke, kao da se sprema održati kakav veliki govor, odjednom je zastao i razrogačio oči prema sjenama u kutu sobe. Među ekipom iza pregrade zavladala je napetost. Nitko nije vidio niti mogao zamisliti u što to zuri. Prvo su mu se pokrenula usta, ali samo ih je otvarao i zatvarao, nesposoban izustiti i riječi. No onda mu se oteo uzvik užasa: »Aaaaaaaa!« Prestravljena lica upro je prst u sjenu. »Što ta mačka radi ovdje?«

Alice je pogledala pa mu se namrštila. »To je Myst, Patienceina mačka.« »Znam.« Whitticombeov je glas drhtao, ali pogled se nije pomicao. Izlažući se opasnosti virenjem pokraj pregrade, Vane je spazio Myst kako sjedi savršeno uspravna, svevidećeg plavog pogleda uperenog u Whitticombeovo lice. »Ali bila je u Londonu!« prosiktao je Whitticombe. »Kako je došla ovamo?« Alice je slegnula ramenima. »Nije došla s nama.« »Znam to!« Netko se prigušeno nasmijao, a zatim se druga pregrada zatresla pa zanjihala. Na njezinu se vrhu pojavila ruka i uspravila je, a zatim nestala. Vane je uzdahnuo i iskoračio iza svoje pregrade. Whitticombeov pogled, za koji bi se Vane bio okladio da ne može postati luđi, u tom je trenutku to postao. »Dobra večer, Colby.« Vane je domahnuo Minnie da izađe iza pregrade, a slijedili su je i ostali. Dok je cijelo Minnieno kućanstvo izlazilo na vidjelo, Alice se zasmijuljila. »Toliko o tvojim tajnama, dragi brate.« Utonula je dublje u naslonjač, zlobno se keseći, očito nimalo ne marivši za vlastite prijestupe. Whitticombe joj je dobacio jedan kratak pogled, a zatim se uspravio. »Ne znam koliko ste čuli...« »Sve smo čuli«, odvratio je Vane. Whitticombe je problijedio i brzo pogledao Minnie. Ona ga je pak promatrala s izrazom gađenja i odbojnosti na licu. »Zašto?« upitala ga je. »Imao si krov nad glavom, živio si udobno. Zar je slava toliko važna da si zbog nje bio spreman počiniti zločine? I zbog čega? Zbog budalaste maštarije?« Whitticombe se ustobočio. »Nije to budalasta maštarija! Crkveno blago pokopano je prije raspuštanja samostana. To se jasno spominje u opatijskim zapisima, ali nakon raspuštanja više se ne spominje. Bila mi je potrebna cijela vječnost da otkrijem gdje je skriveno. Prvo mi se logičnim činila grobnica, ali tamo nema ničeg osim šute. Svi su zapisi upućivali na podrum, ali stari su podrumi odavno iskopani i u njima ništa nije pronađeno.« Još se više uspravio, potaknut vlastitom važnošću. »Samo sam JA pronašao opatov podrum. Tamo je — pronašao sam vrata koja vode do njega.« Pogledao je Minnie dok mu je u očima blještala pohlepna nada. »Vidjet ćeš sutra. Tada ćeš razumjeti.« Minnie je sumorno odmahnula glavom. »Nikada neću razumjeti, Whitticombe.« Edgar je pročistio grlo. »A bojim se i da nećete ništa pronaći. Nemate što pronaći.« Whitticombeove su se usnice iskrivile. »Diletant«, frknuo je prezrivo. »Što vi uopće znate o istraživanju?« Edgar je slegnuo ramenima. »Možda ne znam mnogo o istraživanju, ali znam o Bellamyjevima. Zadnji je opat bio Bellamy — ne imenom, ali postao je djed sljedeće generacije. On je svojim unucima rekao za zakopano blago i ta se priča prenosila sve dok u doba obnove jedan Bellamy nije zatražio i dobio pravo na zemljište opatije.« Edgar se blago nasmiješio Minnie. »Blago je svuda oko nas.« Rukom je pokazao

prema zidovima i stropovima. »Taj prvi Bellamy iskopao je blago čim je stupio nogom na novo zemljište. Prodao je blago i iskoristio novac za izgradnju Halla te za udaranje temelja budućem bogatstvu obitelji.« Gledajući ravno u Whitticombeove zaprepaštene oči, Edgar se nasmiješio. »Blago je cijelo vrijeme bilo ovdje. Niste ga morali tražiti.« »Ne«, rekao je Whitticombe, ali u njegovu glasu nije bilo pravoga uvjerenja. »O, da«, odvratio je Vane, upirući u njega silovit pogled. »Da ste pitali mene — ili Grishama — mogli smo vam reći da je opatov podrum prije više od sto godina zazidan i napunjen zemljom. Ništa nećete naći pod onim vratima.« Whitticombe je i dalje zurio, ali oči su mu sada postale staklaste. »Mislim, Colby, da nam dugujete isprike, zar ne?« prijekorno ga je pogledao General. Whitticombe je žmirnuo, a zatim osorno podigao glavu. »Pa, ne vidim da sam učinio išta posebno loše — barem ne po standardima ovoga društva.« Grčeći lice u grimasu, sve ih je promotrio, a zatim prezrivo odmahnuo rukom. »Tu je gospođa Agatha Chadwick, koja je jedva uspjela pokopati svojega glupoga muža, a sada se svim silama trudi uhljebiti kćer bez tri čiste u glavi te sina koji nije mnogo bolji. A Edmond Montrose — pjesnik i dramatičar koji puno priča, ali nikada ništa nije postigao. A ne smijemo zaboraviti ni vas, zar ne?« Whitticombe je pogledao Generala. »General bez vojske, koji nije bio ništa drugo osim običnog narednika u prašnjavoj vojarni. Pritom se valja prisjetiti i gospođice Edith Swithins — tako drage, tako blage za koju nitko ne bi rekao da se spetljala s Edgarom, samoukim povjesničarom. I to u njezinim godinama!« Prolijevajući žuč, Whitticombe se na kraju okrenuo prema Patience. »I na kraju«, s užitkom je izustio, »tu nam je i gospođica Patience Debbington, nećakinja naše cijenjene domaćice...« Vuuuuš! Whitticombe je poletio unatrag i sletio nekoliko metara dalje, na drveni pod. Patience, koja je stajala uz Vanea, brzo je istupila da bi prišla Vaneu. Vane je pak već bio istupio dok je udario Whitticombea tako snažno da je preletio dio prostorije. Držeći se za Vaneovu ruku, Patience je pogledala prema dolje i pomolila se za to da Whitticombe ima dovoljno razboritosti da ostane na tlu. Osjetila je kako se čelični mišići pod njezinom rukom napinju. Pokuša li se Whitticombe braniti, Vane će ga rastaviti na sastavne dijelove. Whitticombe je zaprepašteno trepnuo i povratio svijest. Dok su se svi ostali okupljali oko njega, podigao je ruku do svoje čeljusti i bolno se namrštio. »Napad!« graknuo je. »A prebijanje bi moglo tek uslijediti.« Upozorenje — koje je, prema Patienceinu mišljenju, bilo sasvim bespotrebno — došlo je od Vanea. Svaka bi prisebna osoba to bila i sama zaključila iz samo jednog pogleda na Vaneovo kameno lice. Whitticombe je piljio u njega, a zatim pogledao ostale iz okupljene gomilice. »Udario me!« »Stvarno?« upitao je Edmond razrogačenih očiju. »Nisam ništa vidio.« Zatim je

pogledao Vanea. »Biste li to, molim vas, ponovili?« »Ne!« uzviknuo je Whitticombe u šoku. »Zašto ne?« javio se General. »Dobro lemanje bi vam zbilja dobro došlo. Možda vam ulupa nešto razuma u glavu. Evo — svi ćemo doći gledati i osigurati fair play. Bez udaraca ispod pojasa i slično.« Užasnuti izraz na Whitticombeovu licu dok je promatrao lica osoba koje su se okupile oko njega i među njima nije pronalazio nijedno koje bi mu pružilo podršku — bilo bi smiješno da je bilo tko od prisutnih bio raspoložen za zabavu. Kada se pogledom vratio do Vanea, duboko je udahnuo i šmrcnuo: »Nemojte me udariti.« Vane ga je pogledao suženih očiju i odmahnuo glavom. Njegova je borbena napetost popustila pa je odstupio. »Kukavica — prava pravcata.« Presudu je dočekao čitav zbor odobravajućih uzdaha i kimanja glavom. Duggan se progurao kroz grupicu i uhvatio Whitticombea za okovratnik. Podigao je nesretnika na noge, a zatim pogledao Vanea. »Da ga zaključam u podrum?« Vane je pogledao Minnie. Stisnutih je usnica kimnula glavom. Alice, koja je cijeli incident promatrala s osvetničkim užitkom, nasmijala se i mahnula Whitticombeu. »Pa, doviđenja, dragi brate! Već tri mjeseca želiš u podrum, sad uživaj!« Grohoćući, ponovno je utonula u naslonjač. Agatha Chadwick je položila ruku na Minnienu podlakticu. »Dopustite meni.« Dostojanstveno je prišla Alice i pozvala kćer: »Angela.« Angela jednom za promjenu nije prosvjedovala niti se nevoljko vukla do majke. Pridružila se majci i odlučno uhvatila Alice za drugu ruku. Zajedno su je podigle na noge. »Hajde, pođimo.« Gospođa Chadwick se okrenula prema vratima. Alice je pogledavala jednu pa drugu. »Jeste li donijele mojeg slona? Moj je, znate.« »Na putu je iz Londona.« Agatha Chadwick je dobacila kratak pogled Minnie. »Zaključat ćemo je u njezinu sobu.« Minnie je kimnula glavom. Svi su gledali trojku kako prolazi kroz vrata, a onoga trenutka kada su se zatvorila, željezna volja koja je zadnjih sati držala Minnienu kralježnicu uspravnom se istopila. Klonula je na Timms, a Vane je tiho opsovao. Ovaj put nije tražio dopuštenje — samo je podigao Minnie na ruke i nježno je položio u naslonjač iz kojega je ustala Alice. Minnie mu se plaho nasmiješila. »Dobro sam, samo sam malo potresena.« Nasmiješila se. »Uživala sam dok je Whitticombe letio na drugi kraj sobe.« Sretan da joj vidi osmijeh, Vane je uzmaknuo i pripustio Patience bliže Minnie. Edgar je u drugi naslonjač upravo bio smještao Edith Swithins, koja je također bila na izmaku snaga. Dok je uranjala u meku fotelju, i ona se nasmiješila Vaneu. »Nikad još nisam vidjela tučnjavu. Baš je bilo uzbudljivo!« Kopajući po torbici, izvukla je dvije kutijice mirisnih soli. Dodala je jednu Minnie. »Mislila sam da sam ih izgubila prije mnogo godina, ali prošli su se tjedan pojavile na vrhu moje torbice.«

Šmrcnula je ponad bočice i žmirnula prema Vaneu. U tom je trenutku shvatio da se i dalje u stanju zarumenjeti. Osvrnuo se oko sebe — General i Gerrard su razgovarali, a onda je General podigao pogled. »Samo razgovaramo o logistici. Ovdje nema osoblja, a još nismo večerali.« Zbog te su se napomene odjednom svi pokrenuli, počeli ložiti ognjišta, namještati krevete te pripremati i posluživati toplu, hranjivu večeru. Grisham, Duggan i dvije služavke cijelo su vrijeme pomagali, ali svi su, osim Whitticombea i Alice, pridonijeli. Kako u salonu nije bila naložena vatra, dame su ostale za stolom dok su gospoda točila porto. Dok su svi zajedno prepričavali događaje koji su se odvili posljednjih nekoliko tjedana, bilo je očito da se među njima stvorilo prijateljstvo, veza stvorena proživljavanjem zajedničkih iskustava. Na kraju, kada je zijevanje počelo ozbiljnije narušavati razgovor, Timms se okrenula prema Minnie. »Što ćeš učiniti s njima?« Svi su ušutjeli, a Minnieno se lice lijeno izvilo u grimasu. »Zbilja su jadni. Sutra ću razgovarati s njima, ali kršćansko mi milosrđe ne dopušta da ih izbacim van. Barem ne sada, ne na snijeg.« »Snijeg?« Edmond je podigao glavu, a zatim ustao od stola i razgrnuo zastore. Sitne su se pahuljice vrtjele pod zrakom svjetlosti koja je prodirala kroz prozor. »Pa, vidi ti ovo!« Vanea prizor nije oduševio tako kao Edmonda. Imao je planove, a dubok se snijeg u njih nikako nije uklapao. Pogledao je Patience koja je sjedila pored njega, a zatim se nasmiješio, ispivši zadnje gutljaje porta iz čaše. Sudbina ne može biti tako okrutna. Bio je zadnji koji se uspeo stubama nakon što je još jedanput obišao golemu kuću. Oko njega je vladala tišina; nitko se i ništa nije pomicalo pa se činilo da je jedino živo biće u starome zdanju Myst, koja je jurila po stubama pred njim. Malena ga je mačka, naime, odlučila pratiti u obilasku kuće, umiljavajući mu se oko čizama, a zatim nestajući u sjenama. Izašao je kroz bočna vrata da bi promotrio nebo, a Myst je izašla za njim, ponovno nestajući u mraku. Vratila se nakon nekoliko minuta, kišući od pahuljica na ružičastom nosu i otresajući ih prezrivo sa svojega krzna. Misli usmjerenih k budućnosti, pošao je za Myst uz stube, preko galerije pa niz hodnik. Stigao je do svoje sobe i otvorio je vrata, a Myst je jurnula unutra. Nasmiješio se i ušao za njom, a zatim se sjetio da je htio otići do Patienceine sobe. Osvrnuo se po sobi ne bi li dozvao Myst, a onda je spazio Patience kako drijema u naslonjaču kraj kamina. Usnica podignutih u osmijeh, zatvorio je vrata. Myst je probudila Patience prije no što je došao do nje. Podigla je pogled, ustala i zatim mu se uputila ravno u zagrljaj. Obavio je ruke oko nje. Oči su joj sjajile. »Volim te«, rekla je. Nasmiješio se pa se sagnuo da bi je poljubio. »Znam.« Patience mu je uzvratila nježnim milovanjem. »Zar sam toliko očita?«

»Jesi.« Vane ju je ponovno poljubio. »Taj dio jednadžbe nikada nije bio upitan.« Usnicama je dodirnuo njezine. »A ni ostatak. Ne od trenutka kada sam te prvi put uhvatio u naručje.« Ostatak jednadžbe bili su njegovi osjećaji prema njoj. Patience se odmakla da bi mu mogla proučiti lice. Podigla je ruku prema njegovu obrazu. »Morala sam biti sigurna u to.« Lice mu je promijenilo izraz; žudnja mu je gorjela u očima. »Eto, sada jesi.« Pognuo je glavu i ponovno je poljubio. »I nemoj to nikada zaboraviti.« Iako bez daha, Patience se zasmijuljila. »Morat ćeš me podsjećati.« »O, hoću, itekako. Svakoga jutra i svake večeri.« Njegove su riječi bile zavjet — bile su obećanje. Patience je potražila njegove usnice svojima i stala ga ljubiti do iznemoglosti. Smijuljeći se, Vane je podigao glavu. Prebacujući joj jednu ruku preko ramena, poveo ju je prema krevetu. »Teoretski, ti ne bi smjela biti ovdje.« »Zašto? Kakva je razlika u tome jesmo li u mojem ili u tvojem krevetu?« »Poprilično velika, barem po standardima posluge. Prihvatit će prizor u kojemu muškarac lunja po kući u ranim jutarnjim satima, ali iz nekog razloga, vide li da isto čini dama u spavaćici, pokrenut će se suluda nagađanja.« »Ah«, uzdahnula je Patience dok su se zaustavljali pred krevetom. »Ali bit ću potpuno odjevena«, pokazala je na haljinu u koju je bila odjevena. »Neće biti razloga za nagađanja.« Vane ju je pogledao u oči. »A kako će ti izgledati kosa?« »Kosa?« žmirnula je. »Morat ćeš mi, dakle, pomoći da je ponovno počešljam i podignem. Pretpostavljam da ›elegantna gospoda‹ kao što si ti takve vještine nauče već u najranijoj mladosti.« »Zapravo, ne.« Vane je ozbiljna lica posegnuo za njezinim ukosnicama. »Mi, razvratnici prvoga reda...« Bacajući njezine ukosnice posvuda po podu, spustio joj je kosu na ramena, a zatim ju je, uz zadovoljan osmijeh, obavio rukama oko struka i snažno je privukao prema sebi. »Mi se bavimo«, rekao je gledajući je u oči, »stjecanjem drugih vještina. Kao što je raspuštanje damskih kosa. I skidanje njihove odjeće. Odvlačenje u krevet. I druge stvari.« Pokazao joj je. Vrlo joj je zorno pokazao. Dok je širio bedra i uranjao dublje u nju, Patiencein se dah isprekidao i bučno odjeknuo sobom. Pomicao se u njoj, osvajao je, posjedovao, prodirao duboko pa se povlačio i ponovno je ispunjavao. Oslanjajući se na ruke, podigao se iznad nje i tijelom je volio. Patience se izvijala pod njim. Kada je pognuo glavu i potražio joj usnice, uhvatila se za njegova milovanja, grčevito se uhvatila za taj trenutak. Grčevito se privila uz njega. Kad su im se usnice razdvojile, uzdahnula je, a zatim osjetila riječi koje joj je govorio dok se pomicao duboko u njoj. »Svojim te tijelom veličam. Svojim te srcem obožavam. Volim te. I ako želiš da ti to kažem tisuću puta, učinit ću to. Samo se udaj za mene.«

»Hoću.« Patience je čula te riječi u svojim ušima, okusila ih je na usnicama, osjetila ih je kako odzvanjaju u njezinu srcu. U sljedećih sat vremena preko usana im nije prešla nijedna suvisla riječ. Toplu je nepomičnost sobe samo povremeno prekidalo šuštanje pokrivača i tiho mrmljanje. No onda se tišina razlomila pod tihim stenjanjem, uzdasima, dahtanjem i očajničkim hvatanjem zraka. Vrhunac je bio tih, prodorno sladak vrisak koji se pretvorio u jecaj, pa zatim u duboko, grleno stenjanje. Dok se vani uzdizao mjesec, u njihovoj se sobi vatra pomalo gasila. Zarobljeni jedno drugome u zagrljaju, isprepletenih udova i srdaca, mirno su spavali. »Zdravo!« Gerrard je stajao na prednjim stubama i sa širokim im osmijehom mahao na pozdrav. Veselo domahujući, Patience se okrenula prema naprijed, udobno se smještajući pod debelu deku. Pod deku bez koje joj Vane nije dopustio da pođe na vožnju s njim. Dobacila mu je jedan upitan pogled. »Nećeš valjda stalno ovako gnjaviti?« »Tko? Ja?« Dobacio joj je jedan neobičan pogled. »Nikada!« »Odlično.« Patience je zabacila glavu i pogledala u nebo, koje je i dalje prijetilo snijegom. »Zbilja nema potrebe za tolikom brigom, naime. Savršeno sam se navikla brinuti sama za sebe.« Vane je upro pogled u uši svojih konja. Patience mu je iskosa dobacila još jedan pogled. »Da, i baš sam htjela spomenuti...« Kada je samo podignuo obrvu, ali zadržao pogled na sivcima, podigla je nos u zrak i hrabro izjavila: »Ako ti ikada ponovno padne na pamet da odeš u zimski vrt s nekom lijepom ženom, pa makar ti i bila u rodu — makar ti bila i rođena sestra — neću se smatrati odgovornom za posljedice.« Na to ju je ipak pogledao, i to s umjerenom znatiželjom. »Posljedice?« »Za gungulu koja bi neizbježno uslijedila.« »Aha«, Vane je opet pogledao pred sebe, skrećući konjima na glavnu cestu. »A s tobom?« na kraju je upitao. Pitomoga je glasa upitno podigao obje obrve. »Zar ti ne voliš zimske vrtove?« »Možeš me odvesti da pogledam koji god zimski vrt hoćeš«, otresla se Patience. »Ali moja naklonost biljkama lončanicama nije, kao što vrlo dobro znaš, tema ovoga razgovora.« Vaneu su se usnice trznule pa podigle, ali vrlo blago. »Naravno. Ali tu temu možeš odmah izbaciti iz glave.« Patience je po pogledu koji joj je uputio znala da je smrtno ozbiljan. A potom se nasmiješio onim svojim, cynsterovskim, vučjim osmijehom. »Zašto bih ikamo odlazio s bilo kojom drugom lijepom ženom kada mogu zimske vrtove pokazivati tebi?« Patience se zacrvenjela, nešto progunđala, zatim uperila pogled naprijed. Tanki je sloj snijega prekrivao krajolik i svjetlucao je na suncu. Povjetarac je bio

studen, oblaci olovno sivi, ali vrijeme je i dalje bilo dobro — dovoljno dobro za vožnju. Došli su do glavne ceste i Vane je skrenuo prema sjeveru. Zapucao je uzdama i sivci su iskoračili. Podižući lice prema povjetarcu, Patience je uživala u postojanom ritmu kočije, u osjećaju putovanja po novoj cesti, u novome smjeru. Pred njima su se počeli ukazivati krovovi Ketteringa. Duboko je udahnula i rekla: »Sada bismo vjerojatno trebali početi planirati.« »Vjerojatno«, složio se Vane. Usporio je sivce kada su ušli u gradić. »Mislio sam da bismo većinu vremena živjeli u Kentu«, rekao je i pogledao je. »Kuća u Ulici Curzon dovoljno je velika za obitelj, ali osim obveznog pojavljivanja u jeku sezone, ne vidim razloga da tamo provodimo previše vremena. Osim ako ti se počeo sviđati gradski život.« »Ne, naravno da ne«, trepnula je Patience. »Kent zvuči sjajno.« »Izvrsno. Jesam li ti spomenuo da tamo treba dosta toga preurediti?« Vane joj se nasmijao. »A bilo bi milijun puta bolje da se time pozabaviš ti umjesto mene. Potrebno je nešto učiniti s većim dijelom kuće, posebice s dječjim sobama.« Patience je samo nečujno izgovorila: »Oh«. »Naravno«, nastavio je Vane, vješto usmjeravajući konje kroz glavnu ulicu, »prije nego što dođemo do dječjih soba, trebali bismo razmisliti o glavnoj spavaćoj sobi.« Nevina izraza na licu, uhvatio je Patiencein pogled. »Pretpostavljam da ćeš i tamo htjeti neke stvari promijeniti.« Patience ga je pogledala suženih očiju: »A prije nego što dođemo do spavaće sobe, kako bi bilo da prvo skoknemo do crkve?« Vaneove su se usnice trznule, ali i dalje je gledao pred sebe. »Aha, da. U tom smislu postoje određeni problemi.« »Problemi?« »Da. Kao, primjerice, u koju crkvu?« Patience se namrštila. »Postoji li u tvojoj obitelji neka tradicija?« »Ne baš. Ništa čime bismo se trebali opterećivati. Uglavnom se stvari svode na ono što se svakome osobno najviše sviđa.« Izašavši iz grada, Vane je nešto brže potjerao sivce i nešto se pozornije posvetio Patience. »Želiš li veliko vjenčanje?« Namrštila se. »Nisam o tome baš previše razmišljala.« »Pa, razmisli. I pritom imaj na umu da ako se odlučimo za tu varijantu, samo s Cynsterove strane treba pozvati tristo prijatelja i poznanika.« »Tristo?« »I to su samo oni najbliži.« Nije joj trebalo dugo da odmahne glavom. »Mislim da nema potrebe za velikim vjenčanjem. Organizacija bi trajala čitavu vječnost.« »Vrlo vjerojatno.« »A koja nam je druga mogućnost?« »Ima ih nekoliko«, rekao je Vane. »Ali najbrže se vjenčati putem posebne dozvole. To se može učiniti bilo kada i ne zahtijeva gotovo nikakvu organizaciju.«

»Osim što je potrebno nabaviti dozvolu.« »Hmmm.« Vane se zagledao pred sebe. »Jedino pitanje koje imam za tebe jest — kada se želiš udati?« Patience je neko vrijeme razmišljala, a onda je pogledala Vanea, pomalo zbunjena činjenicom što uporno gleda pred sebe i odbija je pogledati u oči. »Ne znam«, na kraju je rekla. »Ti odaberi datum.« U tom ju je trenutku pogledao. »Sigurno? Nećeš prigovarati na moj izbor?« Patience je slegnula ramenima. »Zašto bih? Što prije, to bolje, ako želimo nastaviti ovako.« Vane je izdahnuo i malo brže potjerao konje. »Danas poslijepodne«, rekao je. »Danas posli...« Patience se okrenula na sjedalu i pogledala ga, a zatim pokrila usta dlanom. »Ti već imaš dozvolu.« »U džepu mi je«, vučje se nasmiješio Vane. »To sam radio jučer dok me Sligo posvuda tražio.« Patience je klonula natrag na sjedalo. A onda je odjednom shvatila zašto se Gerrard onako široko smješkao, zašto se voze ovim tempom i zašto su već prešli tako veliku udaljenost. »Kamo idemo?« upitala je. »Idemo se vjenčati. U Somersham«, nasmiješio se Vane. »Tamo je jedna crkva u selu pokraj vojvodskog posjeda s kojom sam, moglo bi se reći, povezan. Od svih crkava u ovoj zemlji, tamo bih se htio oženiti. A vikar, gospodin Postlethwaite, rado će nam učiniti tu uslugu.« Blago joj se zavrtjelo u glavi pa je duboko udahnula i zatim izdahnula. »No dobro«, naposljetku je rekla. »Vjenčajmo se onda u selu u Somershamu.« Vane ju je pogledao. »Sigurna si?« Gledajući ga u oči i u njima pronalazeći nesigurnost, pitanje i bojazan, Patience se nasmiješila i primakla mu se bliže. »Iznenađena sam. Zapanjena«, rekla je, ali se nasmiješila još jače, pokazujući svu svoju radost, »Ali sam i sigurna.« Podvlačeći jednu ruku pod Vaneovu, drugom je teatralno mahnula. »Vozi!« Vane se nasmiješio i poslušao je. Patience se naslanjala na njega i osluškivala klopotanje kotača. Njihovo je zajedničko putovanje već započelo. A njihov san — on ih je čekao iza sljedećeg zavoja.

jenčali su se u intimnoj, izrazito komornoj atmosferi, gotovo bez uzvanika. Njihov svadbeni doručak, pak, održan mjesec dana nakon vjenčanja, bio je golem. Honoria ga je organizirala zajedno s drugim damama iz obitelji Cynster, a održan je u Somersham Placeu. »Dugo si čekao sa ženidbom!« ledi Osbaldestone mršavim je prstom podbola Vanea, a zatim istim prstom zamahnula prema Patience. »Pazi da ga držiš na uzdi. Previše je Cynstera predugo na slobodi.« Okrenula se da bi porazgovarala s Minnie, a Vane je tek tada počeo normalno disati. Patience ga je pogledala. »Žena je užasna«, branio se. »Pitaj koga god želiš.« Patience se nasmijala. Odjevena u svilenu haljinu boje staroga zlata, čvršće je uhvatila Vanea pod mišku i rekla: »Dođi sada sa mnom i lijepo se ponašaj.« Vane se nasmiješio i dopustio joj da ga odvede u društvo, gdje su čavrljali s gostima koji su se okupili ne bi li im zaželjeli sreću. Bila je sve što je ikada mogao poželjeti, sve što mu je ikada bilo potrebno. I bila je njegova. Bio je zbog toga spreman primati čestitke do sudnjega dana. Krećući se kroz gomilu gostiju, u jednom su trenutku došli do Honorije i Devila, koji su činili isto što i oni. Patience je zagrlila Honoriju. »Predivno si nam ovo priredila.« Zadovoljna i ponosna ženska glava obitelji, Honoria je zablistala. »Mislim da je torta bila vrhunac. Gospođa Hull je ovaj put nadmašila samu sebe.« Višeslojna voćna torta prekrivena marcipanom bila je ukrašena vjetrokazom 4 izrađenim od karameliziranog šećera. »Vrlo maštovito«, suho je komentirao Vane. Honoria je zagunđala. »Vi muškarci nikada ne znate cijeniti takve stvari, iako biste trebali.« Pogledala je Patience. »Ti se barem nećeš morati nositi s njihovim okladama.« »Okladama?« Kada su zarezali tortu, bilo je to popraćeno brojnim uzvicima i pomalo razvratnim napomenama, ali oklade? A onda se sjetila priče. Tako dakle. Honoria se vragolasto nasmiješila i dobacila Vaneu jedan nestašan pogled. »Nimalo me ne čudi što je tvoj suprug tako privržen crkvi u Somershamu. On je, naposljetku, dijelom platio izgradnju njezina krova.« 4

Vane na engleskom znači vjetrokaz

Patience je pogledala Vanea, koji se pravio nedužan i gledao u Devila. »Gdje je Richard?« »Otišao je na sjever.« Spretno je privio Honoriju k sebi jednom rukom i spriječio je da ih upliće u daljnja čavrljanja. »Dobio je pismo od nekog škotskog činovnika vezano uz nasljedstvo od njegove majke. Iz nekog razloga mora tamo doći osobno da bi dobio što mu pripada.« Vane se namrštio. »Ali majka mu je umrla... kad ono? Prije skoro trideset godina?« »Gotovo trideset, da.« Devil je pogledao prema dolje jer ga je Honoria povukla za rukav. »Sve to zvuči kao šapat duha iz prošlosti, i to iz davno pokopane prošlosti. Otišao je, naravno, ako ni zbog čega drugog, a onda zbog znatiželje.« Podižući glavu, Devil je Vaneu uputio jedan značajan pogled. »Gradski je život, izgleda, pomalo dosadio našem Skandalu.« Vane ga je pogledao u oči. »Jesi li ga upozorio ?« Devil se nacerio. »Na što? Da se čuva oluja i slobodnih dama?« Vane se nasmijao. »Kad to tako kažeš, i meni se čini malo nevjerojatnim.« »Nema nikakve sumnje da će nam se Skandal vratiti živ i zdrav, možda tek s kojim ratničkim ožiljkom i još nekoliko recki na svojemu...« »Slijeva ti stoji vojvotkinja od Leicestera!« prosiktala je Honoria i prijekorno pogledala Devila. »Ponašaj se pristojno!« Gledajući je pogledom najvećeg nevinašca, Devil je položio ruku preko prsa. »Mislio sam da se već pristojno ponašam.« Honoria je ispustila jedan nepristojan uzvik, a zatim se oslobodila njegova stiska te ga pogurnula prema vojvotkinji. Preko ramena je kimnula Patience. »Odvedi ga u drugom smjeru«, glavom je pokazala Vanea, »ili se nećeš stići ni s kim upoznati.« Patience se nasmiješila i učinila kako joj je savjetovala. Vane ju je šuteći slijedio, pogleda prikovana uz Patienceino lice i uz njezino tijelu. Nije mu uopće bilo teško igrati ulogu zaljubljenog i ponosnog mladoženje. S drugog kraja balske dvorane promatrala ih je Vaneova majka, ledi Horatia Cynster. Uzdahnula je. »Da se barem nisu tako na brzinu vjenčali. Očito nije bilo potrebe za tim.« Obraćala se svojem drugom sinu, Harryju, koji je bio poznatiji kao Demon. Dobacio joj je jedan značajan pogled. »Čini mi se da se tvoja i Vaneova definicija ›potrebe‹ uvelike razlikuju.« Horatia je nezadovoljno uzdahnula. »Ah, nema veze.« Skidajući pogled sa svojeg prvorođenca, koji se očito sredio vrlo dobro i prikladno, zagledala se u Harryja. »Sve dok ti ne pokušaš ništa slično.« »Tko? Ja?« Harryje bio iskreno zapanjen. »Da — ti.« Horatia ga je prstom podbola u prsa. »Ovime te unaprijed upozoravam. Harry Cynsteru, ako se samo usudiš oženiti putem posebne dozvole, nikada ti, baš nikada neću oprostiti.« Harry je podigao jednu ruku. »Kunem se svime što je sveto da se nikada neću

oženiti putem posebne dozvole.« »Eto!« Horatia je kimnula glavom. »Odlično.« Harry se nasmiješio i u sebi zakletvi dodao — kunem se da se neću oženiti ni na koji način. Bio je već odavno odlučio da će biti prvi Cynster koji će izbjeći sudbini. Sama pomisao da bi se vezao samo uz jednu djevojku ili se ograničio samo na jednu ženu — bila mu je apsurdna. Nikada se neće oženiti. Baš nikada. »Idem vidjeti što radi Gabriel.« Uz kratak je i nedvojbeno otmjen naklon pobjegao iz majčine domene te potražio društvo koje ga je malo manje plašilo. Ljude koji nisu bili opsjednuti vjenčanjima. Poslijepodne je prolazilo i pretvaralo se u večer, sjene su se produljile, a gosti počeli odlaziti. Dugi se dan primicao svojem kraju dok su Vane i Patience stajali na prednjem trijemu i mahali zadnjim gostima. Do toga su trenutka otišli čak i članovi obitelji, a u Placeu su ostali još samo Devil i Honoria, koji su se povukli u svoje odaje da bi se igrali sa Sebastijanom, koji je većinu poslijepodneva proveo s dadiljom. Dok se zadnja kočija udaljavala niz prilaz, Vane je pogledao Patience. Njegova žena. Ta ga četiri slova više uopće nisu plašila, barem ne na isti način. Sada su mu u umu odzvanjala posjedništvom, i to posjedništvom koje ga je zadovoljavalo, koje mu je krijepilo osvajačku dušu. Našao ju je, osvojio ju je, sada je mogao uživati u njoj. Promotrio joj je lice, a zatim podigao jednu obrvu, okrećući se zajedno s njom prema kući. »Jesam li ti već rekao da u ovoj kući postoji nevjerojatno zanimljiv zimski vrt?«

S

tephanie Laurens, australska autorica bestselera New York Timesa, pisanju se posvetila tek nakon uspješne znanstvene karijere. Njezini ljubavno-povijesni romani uglavnom su smješteni u čarobno georgijansko doba engleske povijesti. Dobitnica je prestižne američke nagrade RITA za najbolji ljubavni roman 2008. Preljubnikova zakletva novi je roman iz njezina serijala o neodoljivim zavodnicima i šarmantnim pustolovima iz obitelji Cynster koji započinje s Đavoljom nevjestom (Znanje 2013).