Stephan Von Stepski Doliwa - Sai Baba Govori o Odgoju

Stephan von Stepski Doliwa

SAI BABA GOVORI O ODGOJU SADRŽAJ ZAHVALA PREDGOVOR UVOD SVJETSKA SITUACIJA Posljedice izdaje i straha Izdaja i strah u okolini Izdaja i strah u životinja i biljaka Izdaja i strah čovjeka ODGOJ, IZDAJA I STRAH Kako nastaje strah? I roditelji su žrtve straha Nejasni, promjenjivi odnosi Nedosljedne odluke i njihov utjecaj na djecu Nedostatak vremena Nedostatak razumijevanja i samovrijednosti Nedostatak sreće RJEŠENJA Izdaja i strah nestaju promatranjem Aktivno, svjesno, pozitivno razmišljanje Zavist kao test Izazovom do unutarnje slobode Kruti odgoj nije rješenje ZADACI RODITELJA Zadaci muškaraca Zadaci žena - Negativne slike, pozitivne slike - Velik doprinos djevojaka Održi dječju radost Vedrina i uspjeh Pouke o rješenjima Pouke o vrijednostima Društvo dobrih ljudi Svetkovine i običaji Kairos Pokazivanje ljubavi osobnim primjerom Kritiziranje Odgoj putem spoznaje posljedica vlastitih djela Izgradnja povjerenja Održavanj e obećanja Odnos prema novcu

Osnovne spoznaje o novcu ZADACI DJECE Poštovanje prema roditeljima Bratstvo ljudi i očinstvo Božje Djeca moraju biti svjetlo svijeta ODGOJ I ŠKOLOVANJE Cilj je izgradnja karaktera Dječji vrtići Zadaća škole Vrijednosti, religija, duhovnost Meditacija je "religioznost u praksi" Učitelji moraju biti posebni ljudi Motivacija Postavljanje ciljeva Poticanje kreativnosti, glazbe i glume Jezici i dijalekti Visoko nadarena djeca Teškoće čitanja i pisanja (disleksija i disgrafija) Sindrom pomanjkanja pažnje (SPP) - Metode terapije Stručno obrazovanje Sveučilišta PRAKTIČNE STVARI Jasne predodžbe i odluke prije trudnoće Pozitivno usmjerenje tijekom trudnoće Odnos medu braćom Usvojena djeca Bezbolan porod Puno tjelesnih kontakata Vuna, svila, pamuk Prehrana - Što ne bi trebao jesti - Što bi trebao jesti i piti Prigovaranje hrani Nekontrolirano mokrenje Spavanje Osteopatija Alopatija, homeopatija Antibiotici Cijepljenje Emla - flasteri Boravak u bolnici Zubar Doba buntovništva Bijes Potvrđivanje

Pravila ponašanja Molim i hvala Jesu li djeca prijatelji roditelja? Pubertet Odnosi muškaraca i žena Gayatri Terapije Komunikacija DODATAK ZAHVALA Ponajprije se - naravno - od srca želim zahvaliti Sai Babi. Slobodno mogu reći: da sve što imam, zahvaljujem Njemu. Ova knjiga nikada ne bi nastala bez Njega, jer ja nikada ne bih pisao knjigu o odgoju! Bez Njega ne bih bio oženjen. Bez Njega ili ne bih imao sina, ili bi imao bolesnog sina. Osim toga, bez Njega već odavno ne bih bio na životu, jer me On opetovano spašavao. Kao primjerice jučer: kada mi je neki auto oduzeo prednost, samo sam zato preživio, jer je promet iz suprotnog smjera bio tako daleko da sam mogao izbjeći sudar skrenuvši ulijevo. Je li me Sai Baba spasio ili je to bio slučaj?, moglo bi se postaviti pitanje. Je li se na Brener-autoputu dogodilo slučajno da mi je u času kada sam pretjecao kamion, u susret dolazio vozač koji je vozio autoputom u krivom smjeru, te sam uspio izbjeći sudar samo zato što sam ga pravovremeno opazio? Je li bilo slučajno, što se kratko nakon toga na vedrom, plavom nebu mogla vidjeti prekrasna duga? Je li bio slučaj, kada smo vozili za Kiel da bismo održali seminar, a moja supruga Constanze rekla: "Krajolik je tako lijep, da nedostaje još samo Babin potpis!", da su u tom trenutku oblaci na nebu oblikovali velika slova "SAI"? I bezbrojne knjige, koje mi dolaze uvijek u pravom trenutku, je li i to sve samo slučaj? Mogu jedino reći: hvala, velika hvala, Baba! Mojoj supruzi Constanze također dugujem veliku zahvalnost, jer ne samo što me pratila sve ove godine, nego mi je i omogućavala da sudjelujem u odgoju našeg sina Gopale. Constanze je i prva pročitala ovu knjigu, te ju je uz mnogo truda i profesionalnosti lektorirala. Osim toga, odgoj je njezino omiljeno područje, zato je nastajanje ove knjige pratila postavljajući Sai Babi brojna važna pitanja. Bila mi je - kao i u mnogim drugim stvarima - velika podrška.

I svomu sinu Gopali zahvaljujem mnogo toga. Uz njega sam spoznao kolika je blagodat biti otac, odnosno roditelj. Nisam znao da ću roditeljstvom upoznati novi svijet. On me naučio koliko je važno djeci prilaziti s poštovanjem i daje ljubav najvažniji "objekt razmjene". Charlotte Kiigler i Kristini Tendel zahvaljujem, što su mi pomagale i djelom i savjetom. Od srca zahvaljujem i Corinni Pfisterer, Dr. Ireni Miiller, Detlev Stolle i Hanni Thyssen na brižnoj i preciznoj korekciji. Posebno želim zahvaliti gospodi Marianne GlaBer, što je kao lektor otkrila i najmanje pravopisne, nehotične i slagarske pogreške. Spremnost Ulrike Wolter da znanjem, te sposobnošću uživljavanja uz neumoran rad pomogne u stvaranju ove knjige, bila mije od velike važnosti. Bez njezine pomoći, ova knjiga ne bi bila tako lijepo oblikovana. Venecija, 9. kolovoz 2003. Dr. Stephan von Stepski-Doliwa PREDGOVOR Kada sam uz terapeutkinju Jungovog pravca Phyllis Krystal upoznao kozmičke roditelje, naime idealne roditelje, znao sam, da sam već kao dijete imao jasnu predodžbu o njima. Kozmičke sam roditelje našao u blizini Venecije, kamo sam došao s četiri godine. Moj je odnos spram Italije dvojake naravi, kao što je to često slučaj s objektima naše ljubavi. Patim zbog netočnosti, nedostatka plana i činjenice da se prekrasni gradovi i krajolici obeščašćuju odbojnim građevinama. Volio sam i volim srdačne ljude, njihovu vedrinu, sposobnost suosjećanja, toplinu i svjetlo - unutarnje i izvanjsko. Volim stare gradove, različite krajolike u kojima se bijele volovi, grožđe se zlati i plavi, volim smeđu zemlju, zelene livade i šum topola. Volim miris kruha, svježi sir i špagete. Idealne sam roditelje našao u seljacima, koje sam volio i kod kojih sam dijelom i odrastao. Namještenici mog oca dali su mi iskustva koja nosim u srcu poput najdragocjenijeg blaga. Brojne su slike koje me duboko raduju. Zime sam provodio u štali sa seljacima. Tu su se okupljale porodice, djeca radila domaće zadatke, djed rezbario drvenu dršku, sin gradio stolicu, majka šivala a baka plela - na onaj poseban talijanski način, s jednom iglom ispod pazuha. Tu sam bio kod kuće. Tu se moja duša hranila. Bilo je strašno, kad sam se vratio u Njemačku. Morao sam otići u internat, u školu u Obersalzbergu, koji je od kraja

kolovoza do početka svibnja bio pod snijegom. Bio je to potres, ali je bilo dobro, jer sam počeo postavljati pitanja i čitati. Nisam podnosio snijeg i silno sam čeznuo za svojim talijanskim domom - dan i noć sam kroz prozor gledao brda misleći daje iza njih sloboda. Majka me je razumjela i tražila je neko rješenje, jer dobro me shvaćala. Tako sam došao u internat u Ising kod Chiemsee. Ovdje mi se okolina mnogo više sviđala, jer sam u Veneciji zavolio vodu. No voditelj internata bio je strašan. Primjerice, znao bi ujutro prstom ispitivati bradu starijih dječaka, jesu li dobro obrijani. Jao njima ako nisu bili! Simbol slobode tada je bila lijepa gostionica "K zlatnome plugu". Nalazila se upravo ispred internata. Tu sam s ostalim učenicima provodio lijepe trenutke uz čaj i kolače, a vrijeme smo koristili za razgovore, što bismo sve napravili drugačije od naših učitelja i odgajatelja. Životni me put vodio dalje, te sam s vremenom iz vida izgubio Ising i gostionicu "K zlatnome plugu". Maturirao sam, studirao i počeo se baviti terapijom. Doživio sam susret sa Sai Babom, koji mi je omogućio najdublju terapiju, suočavajući me sa samim sobom, bez obzira gdje bih se nalazio. Uslijedilo je vjenčanje, gradnja kuće u Grafrathu, rođenje našeg sina i nakon toga odlazak u Italiju (1999-2001), gdje smo posredstvom drage i angažirane prijateljice pronašli prekrasan posjed u Umbriji. Moja supruga Constanze i ja osjećali smo daje to idealno mjesto za izgradnju terapeutskog centra. Ako već napuštamo Njemačku a time i sve naše prijatelje i znance, neka bude zbog toga. Tada me Sai Baba pozvao k sebi u Puttaparthi na četiri mjeseca. Nije me napuštao cijelo to vrijeme, tako da sam knjigu Sai Baba govori o psihoterapiji mogao korigirati u njegovoj neposrednoj blizini. Prilikom intervjua sa svojim arhitektom, blagoslovio je naše namjere u Italiji zaduživši ga da nam pomogne. A zbog čega sve to? Da bih dosegao najdublje slojeve tema koje vladaju ovim vremenima: to su prijevara i užas. U Umbriji su se stvari odugovlačile. Prodavač nas je pozvao da dodemo u Rim, ali se nije pojavio. Bio je to pravi pakao. Osim toga, u Veneciji sam imao jednog arhitekta koji je trebao urediti naš stan; ponašao se jako ljubazno, ali me namjeravao prevariti - i uspio bi u tome, da mi Baba nije pomogao i spasio me. Živjeli smo u neizvjesnosti dvije godine, radili na različitim mjestima u Italiji i nismo znali, kuda sve to vodi: bez doma,

bez sigurnosti i uz sve osobne unutarnje procese, koji su tekli paralelno s time. Moja supruga Constanze i ja smo u Grafrathu imali stvaran dom i izgradili lijep centar, a sada smo, umjesto u njemu, sjedili u Italiji na neraspakiranim kovčezima. Tada sam spoznao kakav osjećaj stvaraju izdaja i užas. Stjecanje tog iskustva, nadoknadilo je sve ostalo! Odlučili smo se vratiti u Njemačku - i pao nam je kamen sa srca. Morali smo, doduše, ponovo preuzeti kuću koju smo zamalo prodali, što je potrajalo neko vrijeme. Ali uživali smo u poznatoj okolini, a i brojni polaznici naših seminara bili su sretni zbog takvog razvoja dogadaja. Tada sam u blizini Chiemsee održao seminar s temom: Ja i horor. Bio je to jako dramatičan seminar, koji je trajao od 7.11. travnja 2001. U nedjelju 9. travnja, Sai Baba mi reče da odem u gostionicu "K zlatnom plugu" u Ising, jer će mi tamo diktirati koncept za knjigu Sai Baba govori o odgoju. Tamo sam našao ugodno mjesto. U prostoriji, u kojoj sam često sjedio kao učenik, Baba mi je izdiktirao cijeli koncept. Bilo je čudesno. Ovdje, gdje sam kao nesretni učenik često sjedio, On mi je diktirao kako bi trebao izgledati dobar odgoj. Na mjesto održavanja seminara vratio sam se s vrlo lijepim osjećajem - nikad prije ni kasnije nisam u tom kraju održao seminar. Krug mog razvoja se zatvorio. Seminar je protekao u dubokoj, blagotvornoj atmosferi. Učesnici su došli do temeljnih spoznaja, nošeni posebnom energijom koju sam doživio uvečer 9. kolovoza 2001. godine. Seminar je završio 11. kolovoza u 13.00 sati. Spremio sam stvari u auto i vozio autoputom u pravcu Miinchena. Tada sam preko radija čuo da se zrakoplov zaletio u jedan od tornjeva World Trade Centra u New Yorku. Užas koji smo na seminaru tako jasno doživjeli, postao je očit i vidljiv. Bio sam potresen. A ipak, osjećao sam da, usprkos svim katastrofama koje prate ovo doba, dobra božanska ruka upravlja sudbinom svijeta poduzimajući sve da nam pomogne izgraditi Zlatno doba. Babaje Constanze i mene godinama vodio s obzirom na brojna pitanja u vezi s odgojem našeg sina. Poduke su započele nakon njegova rođenja u obliku diktata knjige Sai Baba govori o svijetu i Bogu. Mnogo smo saznali iz poučnih priča koje knjiga sadrži. Na brojna pitanja odgovorio nam je preko unutarnjeg glasa. Mnogo sam temeljnih stvari saznao pišući ovu knjigu, Sai Baba govori o odgoju. Lijepo je znati da ljubazan odgoj, razumijevanje, poštovanje, strpljenje i čvrsta vjera u ono najbolje

u našoj djeci, mogu učiniti čuda i doslovno premještati brda. Nadam se, da će ova knjiga čitateljima dati toliko pomoći i podrške, koliko smo i mi sami uvijek iznova primali, i odgovoriti na pitanja koja se odnose na ljubazan i brižan odgoj. ... a "slučajno" je danas 3. 3. 03. (= 9, broj koji simbolizira Boga, jer 9 je moguće množiti koliko hoćemo puta, zbroj je uvijek 9! Goa, 3. 3. 03. Dr. Stephan von Stepski-Doliwa UVOD Odgoj je sol života. Bez odgoja većina živih bića ne bi mogla preživjeti. Što sve ne rade ptice da svoju mladunčad nauče letjeti i loviti? Koliko toga moraju naučiti brojni sisavci. No čovjek je biće, koje je najovisnije o odgoju. Mnogo toga mora naučiti, i to tijekom cijelog života! Čitav je život odgoj! Tako i ja kažem: Life is the best teacher, život je najbolji učitelj. O odgoju ovisi, je li čovjek uspješan, sretan i zdrav i hoće li umrijeti s dobrom ili lošom karmom. Velika kriza u kojoj se sada nalazi čovječanstvo a time i čitav svijet, zahtijeva, da čovjek iz temelja promijeni svoj način razmišljanja. Čovjek mora temeljito promijeniti dijelove svog životnog usmjerenja, vjere, međusobnih odnosa, ishrane i odgoja. Ova bi ti knjiga trebala poslužiti kao putokaz. Trebala bi ti reći na što moraš obavezno paziti i što trebaš izbjegavati. Osim toga, neka ti pomogne izgraditi osobnu samovrijednost, kao i samovrijednost tvoje djece. Pronađeš li Sebe-vrijednost, stiči ćeš jednom i do Sebstva, a stigavši do Sebstva, stižeš do Boga. Ako si dosegao Boga, stekao si trajnu sreću. Upravo to je tvoje odredenje. Zato budi sretan - tada si na cilju. Put njemu neka ti pokaže ova knjiga. Imaj na umu: ti si blagoslovljen. Sreća, uspjeh i zdravlje tvoje su istinsko odredenje, a Božansko je tvoje istinsko Sebstvo. Sathya Sai Baba SVJETSKA SITUACIJA Roditelji žrtvuju mladost, zdravlje, a nerijetko i život za svoju djecu. Međutim, mnoga djeca nisu zahvalna roditeljima - usprkos

svemu što su primila. Znači li to da su djeca nezahvalna? Jesu li, možda, sva djeca nezahvalna? Postoji razlika. Ima roditelja koji, pružajući djeci previše, njima čine medvjedu uslugu - često i ne primjećujući da to rade, kada to rade, ni kako to rade. Često su povrh toga duboko uvjereni, da postupaju ispravno. No postoje i roditelji koji pored materijalne brige posvećuju • •

•

i • l

j •

• •

•

•

•

r

•

djeci onoliko pozornosti, razumijevanja i suosjećanja, koliko sami nikada nisu primili, te zbog toga zaslužuju da ih djeca zbog njihovih vrednota idealiziraju. Ako su bili fizički zlostavljani, ponižavani, duboko vrijeđani, oni svim snagama nastoje svoju djecu očuvati od svega toga, prilazeći im s beskrajnom ljubavlju, brigom, strpljenjem i razumijevanjem. Ovakvi su roditelji kreatori zlatne budućnosti za svoju djecu, za čitavo čovječanstvo. Oni stvaraju Zlatno doba. Zaštitničke ruke njihovih dobrih djela bdiju nad njima. Prema kozmičkom redu, postoje četiri razdoblja: Zlatno, Srebrno, Brončano i Željezno doba. Karakteristika Zlatnog doba jest, da u njemu Bog, ljudi, životinje i biljke žive u savršenoj harmoniji. Ovaj sklad od jednog do drugog doba sve više slabi, sve dok u Kaliyugi ne dosegne najnižu točku. Tada se inkarnira Gospod - opet jednom - da hi Željezno doba pretvorio u Zlatno doba. Upravo se na toj točki nalazi svjetska povijest u ovom trenutku. Čini se da se sve ruši, a kaos postaje sveobuhvatnim. Međutim, uz pomoć Božjeg vodstva, iz tog će kaosa nastati zlatni red. Zašto postoje četiri različita doba, pitat ćeš. Zato što duše moraju proći svoj razvoj. Općenito govoreći, svaka se duša na svakoj od deset stepenica svog razvoja inkarnira sedam puta kao čovjek. U svakom dobu duše uče nešto drugo, nešto što im je potrebno za njihovo usavršavanje. Kali yuga sa svojim užasima, izdajom i strahom koji nerijetko idu sve do horora, uči dušu da negativno ponašanje vodi do problema, patnji, do ogromnih razaranja. Kroz ta iskustva, duša se čisti i stječe svjesnost. Sve to samo pod jednim uvjetom, koji je od odlučujućeg značaja: ako je netko podučava. Zbog toga se sada na Zemlji nalaze velike duše, koje ljude podučavaju. Došlo je vrijeme odlučujuće promjene: Zlatno doba je pred vratima, odnosno već je tu - što ovisi jedino o gledištu promatrača. Novom je dobu potreban i nov način odgoja, jer djeca su ona koja ga stvaraju i oblikuju. Današnja će djeca sutra biti odrasli

ljudi i upravljat će sudbinom svijeta. Dobar odgoj promijenit će svijet. Krutost, slijepa poslušnost, strah, izdaja i prevara stvaraju Kali yugu. Ljubav, povjerenje i shvaćanje stvaraju Novo doba. Zato ova knjiga ne počinje savjetima za dobar odgoj, bez obzira koliko oni bili korisni. Ona počinje od korijena problema koji je, općenito rečeno, u nedostatku razumijevanja, nejasnoći i strogosti, rezultat čega je strah. Posljedice izdaje i straha Naše vrijeme karakterizira dvoje: izdaja i strah. Budući da se oba pojma nalaze na početku knjige o odgoju, mnogi će se čitatelji pitati, je li to malo pretjerano i patetično. Problem je u tome što su ljudi, što manje znaju, tim više uvjereni da znaju sve. Mnogi su okruženi izdajom i strahom - ali to većinom ne osjećaju - i prenose ih dalje. Što pritom misle? Nažalost! smatraju, da je njihovo ponašanje sasvim u redu. Moj je prvi zadatak da u tebi probudim svjesnost i osjećaj za i/daju i strah. To su dvoje ona velika tema Kali yuge i zato su prisutni i u tvom životu. Možda ćeš se po prvi puta pitati, u kojoj mjeri to utječe na tvoj život, odnosno prenosiš li to na druge. Zato knjiga o odgoju mora početi s onim što utječe na odgoj djece širom svijeta. Strah je karakterističan za Kali yugu, strah koji nerijetko ide sve do užasa. Sjetimo se strahota svjetskih ratova. Ali i sada, dugo nakon njih, strah i užas dogadaju se na bezbrojnim mjestima u svijetu. "Ali izdaja?", pitaš, "je li ona u tolikoj mjeri prisutna u odgoju djece?". Da, djeca se varaju na mnogo načina. Primjerice, ako djeca još prije svog rođenja dožive osjećaj da ih roditelji ne žele, te ni kasnije ne mijenjaju negativan stav prema njima, odnoseći se odbojno, djeca to s velikom sigurnošću - iako nesvjesno - doživljavaju kao mržnju. Izdaju i mržnju, koji nerijetko idu sve do užasa, djeca doživljavaju ili od samog početka, ili najkasnije od trenutka kada se počne razvijati njihovo "ja", njihovo "ne" odnosno njihova samostalnost. Zato nije čudo, što mnogi ljudi žive s teškim psihičkim problemima i što su psihijatrije često prepune. Ako Zlatno doba shvatimo kao period svjetske povijesti u kojem se već i bebe odgajaju u smislu bratstva svih ljudi i očinstva Božjeg, možemo reći, da je za Kali yugu karakteristično da mnogi ne mogu otvoriti svoja srca, da se ponose svojim egoizmom kao hvalevrijednim životnim stavom, a da vlastodršce karakterizira neznanje, pohlepa za moći, a djelomično

i velika brutalnost. Daljnja karakteristika Kali yuge, a time i oblik odgoja koji obavezno treba mijenjati, da bi svijet, a time i ljudi, mogao ozdraviti, jest što mnogi ne poznaju pitanja od odlučujućeg značaja o kojima će biti govora ili na njih krivo odgovaraju. Pritom su uvjereni da imaju pravo. Oni su poput dječaka, koji je uvjeravao oca daje 6 minus 4 jednako 3! - Otac ga ispravi: "6 minus 4 je 2". - "Nikada, tata" odgovori dijete, "ja to sasvim točno znam: "6 manje 4 su 3". U to sam sasvim siguran!" Otac uzdahnu i pomisli: tu će još biti puno posla za njegovog učitelja! Kriv odgoj, nepovezanost sa svojim ja i Bogom očituju se u precjenjivanju samog sebe (što bi se u stvari trebalo nazivati precjenjivanjem ega), i to ima dalekosežne posljedice. Posljedica toga jest: ljudi mogu počiniti ogromne pogreške, napraviti strašne stvari drugima (a i sebi!), ali pritom biti čvrsto uvjereni da imaju pravo. Tko u svom najranijem djetinjstvu nije bio shvaćen, nije primio dovoljno pozornosti, u većini će slučajeva postati krut i zatvoren prema finim vibracijama suosjećanja, nježnosti, istine, ispravnosti, unutarnjega glasa i Božanskog reda koji je s time povezan. Tko je otvoren i u sebi osjeća struju ljubavi i istine, on tu struju misli, spominje i živi, što znači da harmonički povezuje emocionalnu i racionalnu inteligenciju. Naprotiv, tko je zatvoren, izgubio je istinsku vezu sa sobom i svojim najdubljim korijenima te živi poput biljke, čije korijenje ne raste u zemlju nego strši u zrak. To stanje nije dobro i treba mu pomoći, a zahvaljujući Bogu, pomoć nikad nije daleko. Kako da se odrasli svojim mišljenjem i osjećanjem posvete djeci, ako su izgubili vezu sa sobom - i tu istinu ne priznaju, nego je stalno negiraju? Djeca točno osjećaju ako nešto nije kako treba, no kako da to prenesu svojim roditeljima, odgojiteljima ili učiteljima ako oni nisu otvoreni za ovu istinu o sebi i svom ponašanju? Jadna djeca! Jadna zato što pate i što su u opasnosti, da budu odsječena od istine poput svojih roditelja i učitelja. Rad dobrih roditelja ne može se precijeniti. Oni obavljaju božanski posao. Ne prođe dan da ne hvalim majke koje svoju djecu podižu s ljubavlju, suosjećanjem, štovanjem i osnažuiući ih. One su istinski heroji ovog vremena, jer mijenjaju svijet ljubavlju, kojom odgajaju svoju djecu. Djeca takvih majki i očeva graditelji su novog doba, ona su sjeme dobra, koje su roditelji u njih posadili.

Izdaja i strah u okolini Dobri roditelji i porodice koje su stvorili, moraju se suočavati s otporima, sve dok Zlatno doba ne bude svima vidljivo i doživljeno. Međutim, dobre se porodice nalaze pod zaštitom Božjom. On zna za njihov trud, zna njihova dobra srca, i zna za njihov značaj u svijetu. Oni će još dosta toga morati proći, dok ne prođe vrijeme borbe, mržnje, samorazaranja i nedodirljivosti: jer neki se ljudi ponašaju tako bezosjećajno, nezainteresirano i brutalno prema svojoj okolini, ljudima, životinjama i biljkama. Gdje su to naučili? Odgovor , nažalost, glasi: u djetinjstvu! Čovjek se prema svemu i svima ponaša onako kako je u djetinjstvu doživio i naučio. Zato je odgoj najvažnija stvar na svijetu. Kako žene odnosno majke većinom odgajaju, one su i najvažnije osobe. Nijedan muškarac ne može u svom zvanju izgraditi ono, što ljubazna žena znači kao osoba. Izgubi li muškarac ženu, djecu, dom a time i sreću, nikakav mu poslovni uspjeh to ne može nadoknaditi. Na ženama je velika odgovornost jer kao supruge i majke stvaraju dom žrtvujući sebe. Pozitivna je moć uvijek povezana sa zadacima, dužnostima, oskudicom i odricanjem. Samo onog tko to prihvaća, ne kvare plodovi moći, i on će iskusiti velik blagoslov, kao npr. žene u Zlatnome dobu. Međutim, unatoč svom pozitivnom usmjerenju, žena se teško može suprotstaviti duhu vremena. Društvo koje zagađivanje okoline prihvaća kao nešto što je samo po sebi razumljivo, trovanje biljaka a time i voća i povrća smatra "prirodnim", a mučenje i ubijanje životinja smatra "potpuno normalnim", doseglo je vrlo nisku točku. Negativni utjecaji okoline djeluju razorno na sve porodice, možda će ih čak i razoriti. No duh se svijeta, kako je to Hegel rekao, razvija. Ono što je još prije 50, 100 ili 200 godina bilo moguće, danas izaziva ogorčenje. Primjerice, javno bi smaknuće danas u Europi izazvalo buru prosvjeda, kao i transporti robova iz Afrike u Ameriku, u kojem su robovi bili stisnuti i skučeni, kao danas životinje. No i to će se promijeniti. Izdaja i strah u životinja i biljaka Imaj uvijek na umu: priroda, svijet i svemir, jedno su. Sve je Jedan Bog. On se zbog Maje, varke, prikazuje u množini. Sve je jedno. Sve je Jedna velika duša. Svjetska duša. Božja duša. Ako danas kao žena i majka svom suprugu i djeci daješ meso

kao hranu, aktivno podržavaš izdaju i strah. Životinje izdaju "uzgajivači". Oni u životinjama vide meso, a ne bića koja imaju pravo na život. Zato život tih životinja postaje užas. Postalo je moderno raspravljati o klanju prema vjerskim propisima. Nije li to zavaravanje? To što se životinje omame prije klanja, samo prikriva činjenicu koliko su okrutni uzgoj, transport, čekanje u klaonici i omamljivanje. Životinje se u običnim klaonicama kolju čak i bez omamljivanja. Zašto govoriti o načinu ubijanja, a ne o njihovom življenju? Koji političar govori o tome? Nijedan. Kakva sramota! Kakva izdaja, kakav u/as za životinje! No rasprava o klanju ipak je korisna, jer razotkriva koliko su ljudi ogrubjeli. Kako se može smatrati da je klanje životinja volja Božja? Kakvu predodžbu o Bogu imaju ti ljudi? A o prodavanju jadnih životinja, znajući na kakav će način biti ubijene, što da o tome kažemo? Žene koje kupuju meso da bi ga pripravile sebi i svojoj poroti ici trebaju biti svjesne, kakvoj opasnosti izlažu sebe i druge. Ništa u životu nije bez posljedica. Poneki roditelji sa svojom djecom svakodnevno jedu meso, čudeći se što se moraju boriti s brojnim bolestima. Ronald Ziirer i Armin Risi pišu u svojoj knjizi Živjeti vegetarijanski (str. 4): "Tijekom 20. stoljeća, udio životinjskih produkata u hrani sve više raste, a uporedo s time rastu smrtna oboljenja srca i krvotoka, kao i slučajevi oboljenja od raka, godišnje za 3-5 %, te sada čine više od dvije trećine svih uzroka smrtnosti u zemljama Zapada. Samo u posljednjih deset godina između 1975. i 1985, srčana oboljenja u Njemačkoj su porasla za 41 %, broj tumora kod djece i odraslih za 80%, broj upućenih u bolnicu za 114%, a bolesti u trudnoći i porodu za 227% (informacija Nacionalnog saveza njemačkih socijanih osiguranja)." R. Ziirrer i A. Risi dalje pišu (str. 5): "Vegetarijanci su najmanje osjetljivi na bolesti, imaju najnormalniju tjelesnu težinu, najbolje laboratorijske parametre kao i najpovoljnije krvne vrijednosti. Osjetljivost na infekcije ne iznosi ni 20% od prosjeka, isto je tako niska i potreba za liječničkom pomoći. I usprkos široko rasprostranjenim predrasudama, vegetarijanci ne poznaju pomanjkanje tvari bitnih za organizam niti smanjenje vitalnosti. Usprkos značajno dužem životnom vijeku, oni znatno rjeđe obolijevaju od raka". Imaj na umu da nije zla okolina uzrok tvojih nevolja, nego pogrešno odabrana hrana. Od jadikovki nema koristi, ako se iz toga iskustva ne izvuku pouke i ispravni zaključci. Danas jadikuješ, a jučer te nisu

pogađale tužaljke tvojih bližnjih, niti bolni krik životinja. Zapamti i ovo: stari su Rimljani imali pametnu izreku: memento mori, misli na smrt. Kako se odnosiš prema drugima, tako će se jednoga dana odnositi prema tebi. Ne brineš se o izdaji životinja i užasu koji one proživljavaju. Ne pitaš se, hoćeš li i ti možda jednoga dana na vlastitom tijelu u nekoj bolnici doživjeti isto. Da li će ti možda uz pomoć skalpela i medikamenata biti stvoren pakao. Pokušavaš li shvatiti neke uzročnosti? Ne odbacuj lakomisleno moje riječi. Mnogi se tuže na svoju sudbinu. No jesu li ikada brinuli o sudbini drugih? Poslušaj što kaže Thich Nhat Hanh u knjizi Četrnaest vratiju pozornosti (str. 62.): "Količine žitarica, koje se u zemljama Zapada troše na hranjenje životinja i proizvodnju alkoholnih pića, ogromne su. Profesor Francois Peroux, direktor Instituta za primijenjenu matematiku i ekonomiju u Parizu utvrdio je, da bi se glad i neishranjenost u zemljama Trećeg svijeta mogle potpuno ukloniti, kada bi zemlje Zapada potrošnju mesa i alkohola smanjile za polovicu. Preostala količina žitarica bila bi na raspolaganju siromašnima, a na Zapadu bi manje ljudi stradalo u prometnim nesrećama i umiralo od srčanih bolesti kad bi se pilo manje alkohola i jelo manje mesa. " Ovo je knjiga o odgoju. Svjesno sam odabrao općenit naslov, jer sve je odgoj, i druge možeš odgajati tek ako si sam odgojen. Pod odgojem shvaćam samo ono što te dovodi u doticaj s božanskim, s dobrim i lijepim, dakle što te vodi k sreći i čini da doživiš Zlatno doba. Sve drugo je za mene barem gubljenje vremena, ako ne i vođenje u zabludu. Jer samo onaj može odgajati, tj. pozitivno upravljati i voditi, tko je sam primjeran. A primjeran je samo onaj, tko je sebe igradio. Izgrađivanje je školovanje. Kroz ispravno školovanje postaješ primjerom. Od odlučnog su značenja riječi: sve je bitno. Ne možeš, poput nekih demona u Drugom svjetskom ratu, kod kuće biti l jubazan otac porodice, a drugdje monstrum. Ne možeš ni biti sasvim ljubazan kod kuće i prema svojim sugrađanima, a mrziti strance. Sve je bitno, jer sve je jedno. Isto tako, ne možeš biti ljubazan prema strancima, a životinje i biljke trovati pesticidima ili antibioticima prezirući time i njih i ljude. Ne možeš biti ni dobar prema životinjama i biljkama, a ljude prezirati. Jer sve je jedno. Sve je Bog. I taj Bog si ti. Samo ti to još ne znaš. U tome je čitav problem! Izdaja i strah čovjeka "Sve je jedno" znači i da si svjestan, da predstavljaš prastanicu društva. Izjava, da se žene ne mogu suprotstaviti svjetskim

strujanjima, ispravna je samo utoliko, što su mnogi ostavljeni potpuno sami u svojim naporima, te im je zbog toga jako teško. No nijedna situacija nije nepromjenjiva. Svaki čovjek ima bezbroj mogućnosti, jer posjeduje neizmjerne sposobnosti. To što mislite da sebe a time i svoju okolinu (više) ne možete promijeniti, to je stoga, što sami sebe smatrate malenim. Ono što je Thales od Mileta rekao prije 2.500 godina, vrijedi u prenesenom smislu još i danas: "Daj mi čvrstu točku izvan ovog svijeta, i ja ću ga pomaknuti s mjesta!" Ti u sebi posjeduješ tu nevjerojatnu točku, kojom možeš sve promijeniti. Ta je točka tvoje istinsko Sebstvo. Jednostavno: što više živiš svoje najviše Sebstvo, svoju božanstvenost, više se smanjuju izdaja i strah. Božanstvenost dolazi do izražaja u istinitosti, ljubavi, spremnosti na žrtvu, taktičnosti, strpljenju, nenasilju, miroljubivosti, pravednosti, suosjećanju, idealizmu, poštovanju i pozornosti (usp. Sai Baba govori o psihoterapiji). Ove osobine V

V

»V

• •

1•

1

V

•

1

1

*

1

*

1

*

1*

*

možeš sve više razvijati druženjem s dobrim ljudima, ponavljanjem imena Božjeg, meditacijom i spoznajom da je sve Jedno. Živi svoju božanstvenost, i sve će doći na pravo mjesto uz pomoć božanskog Sebstva. Sebstvo, i ništa drugo, mjerilo je dobrog ili lošeg odgoja. Zato polazim od općenitog motrišta: ne radi se o pojedinačnim praktičnim uputama o odgoju, nego o temeljnom usmjerenju. Govorit ću i o pojedinim točkama, no odlučujuće je tvoje usmjerenje. Ako je ono krivo, i sve će drugo hiti krivo. Krivo bi usmjerenje bilo na primjer, želja da uvijek budeš u pravu, nestrpljivost, otvoreno odnosno prikriveno teroriziranje, manipulacija, hladnoća, nezainteresiranost, razdražljivost. Upravo ovdje se ponovo susrećemo s izdajom i strahom. Ako roditelji imaju pogrešne stavove i smatraju ih ispravnima, oni i/.daju osjećaje svoje djece, i ona će sada i u budućnosti uvijek iznova doživljavati strah. Zlo je što gotovo svi polaze od krivih predodžbi, pretpostavki i principa smatrajući ih ispravnima, ili točnije, apsolutno ispravnima. Istinska strahota ovog vremena jest, što ljudi čine pogrešne stvari, a pritom su apsolutno uvjereni, da postupaju ispravno! lak vi ljudi mogu započeti ratove, dizati u zrak kuće, gradove i uništavati čitave predjele i pritom smatrati da je sve to ispravno, da Bog to odobrava. Oni mogu naći i brojne istomišljenike, koji će misliti i raditi to isto, jer će i oni svoje stavove smatrati apsolutno ispravnima.

ODGOJ, IZDAJA I STRAH Ja sam protiv revolucije, protiv nasilja, ugnjetavanja i razumije se, protiv uništavanja. Vjerujem u moć ljubavi. Ona djeluje polako - ali zato trajno. Ako imaš neprijatelja i ne iskoristiš njegove slabosti, steći ćeš prijatelja - što ne znači da ne moraš biti oprezan i imati otvorene oči! No kako ćete doći do ove spoznaje, ako vam putem medija stalno govore i uvjeravaju vas, da se nasiljem i brutalnošću može postići nešto pozitivno? Zato na ovom mjestu postavljam vrlo bitno pitanje: kako ćeš dobro odgojiti svoju djecu i voditi pozitivno partnerstvo ako dozvoljavaš da na tebe utječu djelomično razaralački i strašni mediji? Ne bi li, kao prvo, morao odbaciti televizor i odreći se čitanja većine novina? Smatraš li, da možeš izaći na kraj s tom poplavom negativnih informacija? Otkuda to znaš? Otkuda sebe tako dobro poznaješ? Zna li tele što seljak namjerava učiniti s njim? Zna li ovca kakve namjere ima trgovac koji je prodaje mesaru? Zna li mesar, što radi? Smatraš li, da su to pretjerani primjeri? Ja ih smatram vrlo blagima u usporedbi sa svim strahotama koje se svakodnevno prikazuju na televiziji, u novinama i časopisima. Ono što vidiš, to te oblikuje. Latinska riječ infonnare znači iznutra oblikovati. Svaka informacija oblikuje tvoju nutrinu. Tu dolazi prvo do prevare a zatim se pojavljuje strah - ili čak užas: najprije bivaš krivo informiran, a na kraju je tvoj život daleko od ispunjenja, koje si tražio. Pitaj ljude koji su poznati u javnosti: koliko su ih već puta mediji ogovarali, izdali, prevarili? Zašto to mediji čine? Moža zato, da bi te informirali? Ne, nego da bi stekli uspjeh, moć i novac. Zato znaj: ti, tvoja sreća, tvoj razvoj, tvoje oblikovanje, sve to ne spada u tako zvane medijske ciljeve! Ako loše brineš o sebi, ako dopuštaš da ti nutrina bude loše oblikovana, kako ćeš brinuti o svojoj djeci? Kako ćeš znati, što je za njih dobro? Možda jedan, dva ili čak tri sata gledanja televizije dnevno? Teško je vjerovati, ali mnogi se roditelji upravo tako odnose prema "odgoju". Postave djecu ispred televizora - glavno je, da su mirna. Samo, koliko dugo? Kako dugo možeš djeci davati ovu pogrešnu duševnu hranu, prije no što nastane šteta? (Usp. Rainer Patzlaff, Ukočen pogled). Mnogi roditelji tada kažu: "To više nije moje dijete!" Ili još gore: "To nikada nije bilo moje dijete!" Kako jednostavno!

Kako glupo! Prvo, u ovoj je inkarnaciji tvoje dijete uvijek tvoje dijete. Drugo, misli na ono što stoji u Vedama: Roditelj je djeci Bog, slično kao i guru, duhovni učitelj. Što to znači? Roditelj je u velikoj mjeri odgovoran za sudbinu svoje djece. On je Bog, jer ga kao prvo djeca štuju poput Boga, jer je za njih na sličan način svemoćan, i treće, jer je u velikoj mjeri odgovorni za njihov razvoj. Znači: ako djeca ne postanu onakva kako to roditelji sebi zamišljaju, odnosno kako to zamišlja jedan od njih, tada se roditelji trebaju pitati u čemu su pogriješili. Nažalost, mnoge roditelje ne zanima ni što su krivo napravili, ni što trebaju naučiti. U ciničnom smislu, oni su stvarno poput bogova: sveznajući su i ne griješe! Kakav imaš stav prema izreci memento mori? Možeš li mirno umrijeti, ako nisi bio blagoslov svojoj djeci? Ovdje karma, zakon uzroka i posljedice, postaje neposredno vidljiva: ako ne možeš brinuti o svojoj djeci, ne možeš niti o sebi. Ako ne možeš brinuti o sebi, prije ili kasnije naići ćeš na ljude čija ćeš djela s pravom doživjeti kao strašna. Da, to je grozno. Ali, jesi li to htio izbjeći? Jesi li uopće brinuo, tko je sve zbog tebe doživio strahote, i još ih uvijek doživljava? Je li ti uopće netko mogao nešto reći? Jesi li se uistinu ikada pitao je li bilo dobro ili jest dobro to što si radio svojoj djeci ili što još uvijek radiš? Razmisli: svatko nalazi odgovore, samo ako ih traži. Ili još jasnije, usmjereno na tvoju samoodgovornost: svatko nalazi ono što istinski traži. Ako uistinu tražiš odgovor i ozbiljno ga nastojiš naći, naći ćeš ga. To je kozmički zakon - uostalom, i zakon o uspjehu i neuspjehu: nalaziš uvijek ono, što tražiš svim srcem. Ako svim srcem tražiš pristup svom djetetu, naći ćeš ga. Ako ga ne nalaziš, tada to nije zbog djeteta, nego zato što nisi tražio dovoljno ozbiljno niti s dovoljno osjećaja. Tako dolazimo do još jedne temeljne istine: izdaja je uvijek obostrana - tko izdaje druge, izdaje i sebe. To nužno proizlazi iz činjenice: svi su jedno. Na primjer, ne mogu si odsjeći ruku a da me se to ne tiče. Svi smo mi dijelovi jednog organizma, svijeta, svemira. Ono što se tiče jednog, tiče se svih. Ovu istinu možeš sebi predočiti jednostavnim eksperimentom: zamoli grupu ljudi da se postave tako, da svatko zauzme takvo odstojanje prema drugima, kakvo mu najbolje odgovara. Nakon nekog vremena, svi će naći svoje odstojanje. Ako se sada pomakne jedna osoba, što znači, ako samo jedna osoba promijeni svoje mjesto, i svi ostali će se pokrenuti i morat će nanovo odrediti svoje mjesto. To je također dobar primjer, da smo mi Bog: pokret jednog

jedinog uvjetuje, da svi ostali moraju nanovo odrediti svoju poziciju. Kako nastaje strah? Ako smo svi tako međusobno povezani, posjedujemo veliku moć nad drugima. Tko posjeduje takvu moć, snosi i veliku odgovornost prema božanskom redu. Tko vrši moć, ne povezujući je s odgovornošću, obavezom i spremnošću na žrtvu, ne govoreći o tome da bi trebao biti primjer drugima, vrši izdaju. Ovo znači: strah nastaje izdajom od strane onih, koji imaju moć, ali ne nastoje saznati što posjedovanje moći znači. Kako se u ovom razdoblju, koje se bliži svom kraju, mnogi ne trude saznati što duguju posjedovanju moći, već se skoro isključivo pitaju što su im drugi dužni jer oni njima vladaju, izdaja, a time i strah, toliko su rašireni. S obzirom na odgoj djece, to znači: roditelji se ne pitaju, što je njihovoj djeci potrebno, što ona osjećaju, što im je rečeno ili napravljeno - i kakve će posljedice snositi. Ovdje moram vrlo jasno reći ono, što ću u ovoj knjizi uvijek iznova naglašavati: loš odgoj, tj. odgoj bez ljubavi, bez suosjećanja, razumijevanja, vrednota i poštovanja, rezultira strahom, užasom. Zašto? Zato što razara ono najvažnije što dijete posjeduje: njegovu svijest o samovrijednosti. Ti ne znaš da si Bog, jer ne posjeduješ ovu dalekosežnu samovrijednost. Nasuprot tome, tko posjeduje takvu samovrijednost, njemu je sve moguće. Ograničenje nekog čovjeka nije u njegovim slabim sposobnostima ili mogućnostima, nego samo i jedino u nedostatku njegove samovrijednosti. Samovrijednost, koju su ti prenijeli roditelji, odlučuje hoćeš li biti kralj ili prosjak. Ispravno je što Vede kažu: tvoji su roditelji Bog, jer izgrađujući ili ne izgrađujući tvoju samovrijednost, određuju, što će od tebe postati. I roditelji su žrtve straha Sljedeća točka osvjetljava čitavu dilemu današnje pedagogije: ljudi su bića kojima vladaju navike! Kaže se: što mali Ivica ne nauči, odrasli Ivan nikada ne će naučiti! Na što se mali Ivica nije navikao, na to se ni Ivan ne će tako lako naviknuti. Drugim riječima: ono što se u mladosti propustilo, kasnije će se naučiti samo s velikim naporom i uz velik otpor ili pod velikim pritiskom, ako se uopće nauči. Zato roditelji moraju obavezno iskoristiti nježno doba svoje djece, da bi ono steklo navike ponašanja, koje im donose ili će im donijeti blagoslov.

No što se dogada, ako roditelji ni sami ne znaju što je dobro a što štetno? Ako ne poznaju općenito važeće, pozitivne principe, prema kojima će se ravnati pri odlučivanju? Ako svoju djecu ne shvaćaju, ne suosjećaju s njima, ako ih ne mogu voditi s ljubavlju? Ako nisu pravedni, ne poznaju pouzdane vrednote i nisu pogodni da im budu ideali? Tada su tijesno povezani s nedostatkom samovrijednosti, krivim stavovima, negativnim gledanjem na sve, nesigurnošću, strahom i neuspjehom. Kako nastaje sve to? Zašto roditelji prave tako dalekosežne pogreške? Zato što su i sami u svojoj nutrini povrijeđeni. Jer su i sami žrtve. Jer su i sami izgubili sreću, radost, lakoću i smijeh. Reći ću nešto provokativno: tko se ne raduje životu, tko se ne može smijati niti osjetiti lakoću života, trebao bi se pitati, je li u redu da svoje stavove - svjesno ili nesvjesno! - prenosi na djecu. Postoji jedna dosta jednostavna, ali ne i pogrešna izreka: ništa nije uspješnije od uspjeha! Ja bih to promijenio u: ništa nije uspješnije od radosti, kreativnosti, pozitivnosti, lakoće i smijeha. Postoji li veći uspjeh od svakodnevnog smijeha i radovanja životu? Takav životni stav čini stanovnike Bangladeša, koji je često izložen stradavanju, najsretnijima na svijetu. Tko traži dobro i istinu, mora znati, da su izdaja, strah i nedostatak samovrijednosti tema ovoga doba, i mora razmisliti kako će svojoj djeci prenijeti radost, kreativnost, pozitivnost, vedrinu odnosno samovrijednost. Samo onaj tko zna što radi, može promijeniti svoje postupke. Ako su ti djeca nesretna, ako osjećaju da se prema njima nepravedno postupa, ako su izložena svađama i neraspoloženju, tada se moraš ne samo pitati što je pošlo krivim putom, nego i što ti krivo radiš. Koji je odgovor? Pitaj svoju djecu, partnera, i sigurno ćeš dobiti značajne odgovore. Možda ne onaj pravi odgovor, ali ako uporno tražiš, doći ćeš do korisnih ideja, do dobrog rješenja odnosno do važnog uvida. Imaj na umu pravilo: ljudi mogu postići sve, pod uvjetom da ne odustanu prerano. Većina onih koji navodno dožive neuspjeh, prerano odustane. Tko se ozbiljno čega prihvati bez obzira što to bilo - i ostane uporan pet godina, uspijeva. Naravno da pravovremeno odustajanje ponekad može biti poput izbavljenja. Ali samo ponekad. U većini je slučajeva to izdaja nad vlastitim ciljevima, koji nisu dobili priliku da djeluju, jer si niste uzeli dovoljno vremena da bi ih dosegli. Dobro razmisli što želiš postići. Zapisi to i ostani pri tome, ne odustaj i postići ćeš beskrajno mnogo - također i u

odgoju svoje djece (posluži se npr. vrlo korisnom knjigom koju je napisao Stephan von Stepski-Doliwa: Ja sam ja i ja sam dobar - moja zahvalnost, moji uspjesi, moji ciljevi). Nejasni, promjenjivi odnosi Već sam upozorio na negativne utjecaje medija. Oni većinom nastoje biti uspješni, a uspjeh mjere količinom zarađenog novca. Na koji se način - nažalost! - najlakše zaradi novac - i opet izgubi? Tako da se iskoriste ljudski nagoni. Što su potrebe koje se zadovoljavaju elementarnije, tim se lakšim čini postizanje uspjeha. Ali ne trajno, jer se neetički zarađen novac gubi. Koliki su na fdmu i televiziji prikazivanjem nasilja, pokvarenosti, zavođenja, brutalnosti, prevare i izdaje za kratko vrijeme zaradili mnogo novca - i ponovo ga izgubili. U početku se čini da sve ide dobro, pa mnogi u zabavljačkoj industriji ulažu u najjeftiniju zabavu s mnogo mrtvih, mnogo seksualnosti i promjenjive odnose. To je lažna sloboda, tobožnji velik, širok svijet. Tako je! Velik, prostran svijet - strastvenosti. A on, kao što se zna, stvara patnju. Patnju odraslima, onima koji sazrijevaju, djeci i bebama. Svi se oni uvlače u vir strastvenosti. Svi su izloženi patnjama, svađama, povredama. To je znakovito za Kali yugu, doba u kojem se sve čini dozvoljenim. Osim toga, mnogi se ponašaju kao da im najveću radost pričinja ono, što najviše boli: bračna nevjera i nestalni odnosi. Ovdje ponovo postaju posebno vidljivi izdaja i strah odnosno užas, koji zatim slijedi. Jasno se vidi i na koji se to način uljepšava. U njemačkom se jeziku rado upotrebljava riječ "Fremdgehen" (ići stranoj osobi). U talijanskom je dramatika dogadanja još jasnija, jer tu se govori o tradire i tradimento, o izdaji i izdajstvu. Što se izdaje? Druga osoba? Da. Ali, je li to najhitnije? Ne. Najhitnija je izdaja spram samoga sebe. Zašto? Zato što većina ljudi ne zna, što radi. U suprotnom ne bi bilo toliko razočaranih i nesretnih, koji se kaju, koji bi željeli da se stvari nisu dogodile i koji se žale kako su bili glupi. Istina, oni su dijelom stvarno glupi. Ali samo dio njih, i to vrlo mali dio. Najvećim su dijelom žrtve manipulacije, dovodenja u zabludu ili čak prevare. Istina je, da beskrajno mnogo ljudi biva prevareno, da bi malo l judi, vrlo malo ljudi moglo nakupiti velika bogatstva. To je izdaja, jer mnogi ne primjećuju da manjina manipulira njima kako bi se dočepala njihovog novca. Tu opet dolazimo do zakona Kali yuge: najprije se dogada izdajstvo, nakon čega slijedi užas. Oni koji vjeruju u ono što im se pokazuje u filmovima, te smatraju da to mogu imitirati

doživljavaju najgora iznenađenja. Današnja ideologija tvrdi: radi što hoćeš i biti ćeš sretan. Živi svoje potrebe i naći ćeš ispunjenje. Rastani se od svog partnera kada god ti odgovara, i biti ćeš istinski sretan. Naprotiv: ako to napraviš, sasvim ćeš sigurno naći nesreću, neuspjeh, tugu, nemir i ponovno rođenje! I vjeruj mi: tu nema iznimke. Pitanje je: gdje ostaju ljubav, odgovornost, spremnost na žrtvu? gdje ostaju mir, sigurnost, lakoća i povjerenje? Veliki analitičar Heinz Kohut ima pravo, kada u svojoj knjizi Narcizam uvijek iznova naglašava koliko je važno za razvoj djeteta, da roditelji s njim suosjećaju i da mu mogu biti idealima. Biti idealom ne znači ništa drugo, nego da se dijete može roditeljima diviti. Koliko je roditelja, koji mogu reći da se ponašaju tako, da im se djeca mogu diviti? I kako će ti roditelji imati osjećaja za svoju djecu, ako nemaju srca ni za svog partnera niti za sebe? Budi oprezan u svojim postupcima! Ne postupaj brzopleto i ne donosi brzoplete odluke! Čašu je lako razbiti, ali ju je teško, vrlo teško popraviti - u mnogim slučajevima čak nemoguće. Koliki su htjeli samo jednom doživjeti avanturu a doživjeli su moru, iz koje više nisu našli izlaz. Imaj uvijek na umu veliku čovjekovu slabost: on nedovoljno • •

•

V ,

•

»V

V

T i *

cijeni ono što ima, a previše ono čega nema. I to je izdaja, jer sve što primi, automatski manje vrijedi! Jedna od najvećih ljudskih vrlina je zadovoljstvo. Čovjek koji je istinski zadovoljan, blizu je blaženstvu. Sva se ekonomija temelji na nezadovoljstvu, jer kupuje samo onaj tko želi posjedovati još više, nešto drugo ili bolje. Zakon koji štiti od nezadovoljstva i izdaje, te straha i nezadovoljstva kao njihove posljedice, glasi: putuj s lakom prtljagom, ali sa čvrstim idealima! To znači: stalno ispituj svoje želje, mjereći ih prema svojim idealima. Ne vjeruj prividno jednostavnim, lakim rješenjima. Ona ne postoje, jer su povezana s mnogo strasti. Radi ono najvažnije, što u životu možeš napraviti: odgajaj sebe da budeš sretan. Budi pametan i ne vjeruj besmislu, da možeš u životu nešto postići bez žrtve i odricanja. Žrtva i odricanje najbolja su sredstva protiv izdaje i straha. Ne traži jeftina, jednostavna rješenja, jer ona ne postoje. Svatko ima pravo na uspjeh. Samo, uspjeh ima svoju cijenu koju mnogi nisu spremni platiti. U tome leži problem, a ne u nedosižnosti uspjeha! Misli na to, da jednoga dana moraš napustiti svoje tijelo i da ćeš onako, kako si živio, oblikovati i svoju smrt: pun sreće ili patnji!

Nedosljedne odluke i njihov utjecaj na djecu Najsigurniji put k sreći je preuzimanje odgovornosti za svoj život. Ne umanjuj sebe. Svi problemi, svi neuspjesi nisu rezultati ničeg drugog, nego umanjivanja sebe. Znaš li, što to znači? Krivo si odgojen! U sebi imaš destruktivnu predodžbu da ne možeš ništa postići - barem ništa razumno! Tko ima takve svjesne odnosno nesvjesne stavove, sam sebi podmeće nogu. Zašto? Zato što mu je u djetinjstvu uvijek podmetana noga. Ne postoji ništa destruktivnije od izjava kao što su "Ne ćeš uspjeti!", "Ti to i onako ne možeš!", "Ne pravi se toliko važan!". I'e su izjave još gore ako su izrečene u prisustvu drugih ljudi, oni tada imaju još destruktivnije djelovanje! Nc kritiziraj svoje roditelje, govoreći da su oni stvorili tvoju sudbinu. Zašto to kažem, kad je jasno da su odredeni roditelji ne samo zakazali, nego su učinili zaista loše stvari? ovo kažem zato stoje kritika, ukoliko do nje ne dolazi u određenom okviru terapije (usp. Sai Baba govori o psihoterapiji), ne samo besmislena, nego i krajnje opasna. Čudiš se, a to je točno. Kritika je krajnje opasna jer ti daje iluziju da si samo ti u redu, a drugi to nisu. Ova je misao trostruko pogrešna: u vezi je s tvojom karmom što si kao prvo rođen u Kali yugi, kao drugo, što si rođen i odrastao upravo uz te roditelje, i treće, kritika ništa ne pomaže. Tužaljke koje ništa ne mijenjaju, besmislene su, kako u životu, tako i u terapiji. Osim toga, vrlo je opasno stvarati iluziju da si bolji, jer si žrtva. Anna Freud, koja je stekla velike zasluge u terapiji djece i svojim zalaganjem za njih, već je u mladosti zablistala djelom Ja i mehanizmi obrane, koje citiram, jer je od temeljnog značaja. Djeca se rado identificiraju s roditeljem, koji im se čini opasnijim. Što više nekog iz svoje porodice odbijaš, tim imaš više zajedničkog s njime, i veća je vjerojatnost da ćeš svojoj 1 •

•

• •

, •

Vi

•

•

•

•

I

V

•

djeci prenijeti upravo ono, što si primio i zbog čega si trpio i još uvijek trpiš! Majstori smo u prepoznavanju tuđih problema - i rado ih rješavamo: ali vlastite ne želimo vidjeti. - Njihovo rješavanje nam baš ne uspijeva najbolje. To je kao kad se sretnu dva terapeuta te jedan reče drugome: "Halo, reci mi kako mi ide, jer kako je tebi, to vidim!" Roditelji moraju dobro paziti, ako imaju problema sa svojim roditeljima, jer postoji velika opasnost da ih prenesu na svoju djecu (usp. Sai Baba govori o psihoterapiji). Najčešće se roditelji ne posvećuju svojoj djeci dovoljno. I ovdje nailazimo na izdaju, koja - barem za djecu! - uskoro

prelazi u razoran strah s odgovarajućim posljedicama po njihov osjećaj samovrijednosti. Velik je problem što mnogi ljudi zasnivaju odnose a da ne pomišljaju, da bi njihovi postupci mogli imati dalekosežne posljedice. Što ako žena zatrudni? Što činiti? Neki se tada odluče zasnovati porodicu. Dijete sve mijenja temeljito i trajno to je činjenica, na koju roditelji svojoj odrasloj odnosno vjenčanoj djeci rijetko i nejasno ukazuju. Dijete mijenja odnos partnera u svim pravcima. Za dobar odnos, u kojem muškarac i žena dijete žele, t a j e promjena sa svim svojim izmjenama, odricanjima i teškoćama velik dar. Ako jedan od partnera, ili oboje, dijete ne žele, ta situacija postaje dramatična. Iznenada se pokazuje kakav im je međusobni odnos. Ako je njihovo partnerstvo "jednostavno teklo", to uz dijete više nije moguće. Dijete mnogo zahtijeva. Tu nema mjesta nejasnoćama i polovičnim stvarima. Seksualnost i partnerstvo uvijek su povezani s mogućnošću katkad čak i s vjerojatnošću! - da će doći do začeća. Često partnerima nije ni na kraj pameti taj prirodni zakon. Međutim, odgoj, odnosno odnos prema vlastitom djetetu ne započinje s trudnoćom, nego ranije. Samo onaj tko ima jasne predodžbe, tko ima sigurne ideale, tko se želi založiti, može izgraditi pouzdano partnerstvo. Znajući u što se upušta, svjesno traži partnera s kojim može izgraditi postojanu vezu. Tko svjesno prihvati svoj život i izgrađuje ga, štiti sebe i druge od razočaranja, izdaje, borbe, straha i razaranja samovrijednosti. Tko znalački gradi temelje, može na njima sagraditi veliku kuću. Tko tako ne radi, ne bi se trebao čuditi ako kuća ne postane takvom kakvom ju je on zamislio. Po kosom tornju u Pisi vidi se, koliko su važni temelji! Tko od početka ima jasne ciljeve s obzirom na partnerstvo, imat će uspjeha u životu (usp. u Sai Baba govori o svijetu i Bogu priču Isaak ili pravi trenutak, odnosno knjigu: Ja sam ja ija sam dobar). Što je djeci potrebno? Sigurnost. Naravno i ljubav, pozornost, zaštićenost. No osim ljubavi, najvažnija je sigurnost. Ako se dijete ne osjeća željenim, ako nije sigurno i strahuje da će ga roditelji udaljiti, možda čak i dati na usvajanje, ili se rastati i zato ga se djelomično odreći, to za dijete predstavlja prijetnju a time i destrukciju. Oslanjajući se na knjigu Jane Nelsen, Djeci je potreban red, o kojoj ću još detaljnije govoriti, kažem: "Najhitniji red, potreban djeci, je sređeni odnos". Djeci je potrebno da se roditelji odluče jedno za drugo odnosno za njih, odnosno da su se odlučili i da pri tome ostanu. Naglašavam (usp. Sai Baba govori Zapadu, 17. 8, 21. 11.), da

svađa može biti jako opasna. No svađa može u stabilnom odnosu biti i od koristi, ako se njome nešto razjasni. Djeca tada uče da svađa ne mora dovesti do rastave. Ona uče da razlike u mišljenju ne moraju biti razlogom za rastanak, daje na kraju sve dobro, ako se ljudi za nešto odluče i drže se jednom donesene odluke, odnosno zadane riječi. Dobri su roditelji koji se odluče, bez kolebanja, koji preuzimaju odgovornost za svoje postupke i ne prebacuju stalno krivnju na drugog. Oni stoje iza svojih postupaka i posljedica koje nužno iz njih proizlaze. Nedostatak vremena Tko se nije odlučio, tko ne želi vidjeti što duguje sebi i drugima, često nema vremena. Problemi s novcem odnosno vremenom najraširenije su isprike u ljudi koji ne žele uzeti život u svoje ruke, koji ne preuzimaju odgovornost za svoj život i svoje postupke. Djeci je potrebno vrijeme. Odnosima je također potrebno vrijeme. Tko nema vremena za partnera ni za djecu, tome će vrijeme uskoro biti potrebno, jer će se suočiti s mnogo problema. Mnogi se uspijevaju iz takve situacije znalački i/vući, barem privremeno. No prije ili poslije, svi se računi moraju izravnati. Mudar čovjek odmah plaća svoje račune, jer štedi tako vrijeme, energiju i živce, osim toga stvara unutarnji mir, zadovoljstvo i samovrijednost. Račun danas izravnan, sutra je već zaboravljen. Naprotiv, što duže stoji, tim više energije privlači i veže uz sebe: veže tvoju energiju. Ti na njega misliš, ali ne djeluješ: tako se njime svjesno ili nesvjesno baviš čitavo vrijeme. Povrh toga, iz običnog računa može nastati čitav roman, tako da se konačno pred vratima može pojaviti čak i sudski izvršitelj - a sve to samo zbog odgadanja, nedostatka vremena, neaktivnosti. Ovakvo te ponašanje nevjerojatno slabi. Zapamti: nekomuniciranje ne postoji. Ukoliko si oslovljen, možeš raditi što hoćeš, ti komuniciraš. Nedjelovanje je također oblik komunikacije. Roditelji bi trebali znati da djeca njihovo nedjelovanje, njihovo neimanje vremena i odsutnost tumače kao odbijanje. I u pravu su. Koliko vremena roditelji gube baveći se najglupljim stvarima, dok istovremeno za svoju djecu nemaju vremena. To djecu jako povređuje. Najbolji odgoj ne predstavljaju veliki govori, stroge propovijedi ili čak fizičke kazne, već dobar primjer. Djeca su pametna, ona djela cijene više od riječi! Djeca vrlo pozorno promatraju. Ona vrlo dobro vide, primjećuju i osjećaju ako nešto nije u redu. Možeš li mirne savjesti od svog djeteta tražiti da posprema svoju sobu, ako tvoje nisu uredne? Zašto od djeteta

očekuješ da te sluša, ako ti njega ne slušaš? Zašto od njega očekuješ da bude tiho, ako ti stalno galamiš? Što kaže Kohut? Suosjećanje i primjernost. Ako su roditelji suosjećajni i daju dobar primjer, imat će divnu djecu, jer im pružaju priliku da postanu odnosno ostanu takva kakva su bila od samog početka: čudesna! Ako možeš biti idealan, ako si primjeran i suosjećajan prema djetetu odnosno ako osjećaš što mu treba, ono će doživljavati tvoju prisutnost i razvijat će se zdravo u svakom pogledu. Međutim, tko govori da nema vremena, ne može poslužiti kao primjer ili ideal već i zbog toga što ne govori istinu. Tko ne govori istinu, slabi samoga sebe. Tko je slab i nepouzdan, ne može biti ideal. Osim toga, on nema osjećaja prema svojoj djeci, u suprotnom bi osjetio da imaju potrebu provoditi vrijeme s njime. Zašto toliki ljudi provode malo vremena sa svojom djecom? Odgovor je sasvim jednostavan: tvoje te dijete dovodi u doticaj s tvojim unutarnjim djetetom, s tvojim osjećajnim svijetom. Što si odjeljeniji od tog svijeta, tim manje želiš doći u doticaj s njime. To su leševi u podrumu, što znači svi oni osjećaji i doživljaji, kojih se ne želimo sjećati. Ovdje, često drijemaju naši najnježniji osjećaji, i to upravo oni koji su našoj djeci nužno potrebni da bi mogla rasti sretno, lako, kreativno i postati nježna. Podrum je simbol temelja, simbol nesvjesnog. Možeš li sebi zamisliti, što za djecu znači ako temelji njihovih roditelja odnosno njihova podsvijest sadrži tako značajna, a neriješena pitanja? Djeci nije neophodan samo red, njima je jednako tako neophodno potrebna i istina. Istina dolazi do izražaja u unutarnjem redu. Djeci je potreban kontakt. Ako nemaš dovoljno kontakata s djecom, ako ne brineš o njihovim potrebama, pokazuješ da nisi u doticaju sa svojim najdubljim osjećajima i potrebama pa ne možeš ni djeci pružiti emocionalnu životnost i gipkost, koje su im toliko potrebne. Promotrimo ovu temu iz još jednog motrišta: svijest vam je dana, da bi ostvarili Boga. Svijest je visoko razvijen instrument, koji služi odjeljivanju ispravnog od neispravnog i pročišćavanju svega što je sadržaj svijesti, i to toliko dugo, dok u li i ne bude vidljivo još samo božje blještavilo. Djeca bi trebala raditi svoje domaće zadatke. To je u redu. Ali, m hi li i roditelji trebali raditi svoje domaće zadatke? I ne sastoje li se domaći zadaci roditelja u ostvarivanju Boga u sebi? Roditelji bi trebali biti otvoreni za sve što ih se neposredno liče. A što je to? To je njihov osjećajni svijet. Sažetak svih osjećaja je ljubav, a sažetak ljubavi je Bog. Tko se približava svom unutarnjem djetetu, približava se svom istinskom određenju,

a to je ljubav. Zbrojiš li sve ove misli, dolaziš do sljedećeg rezultata: ukoliko nemaš vremena za dijete, nemaš vremena ni za svoje unutarnje dijete, jer jedno ukazuje na drugo. Nemaš li vremen. i za svoje unutarnje dijete, nemaš vremena ni za svoje istinko usavršavanje, a to je ljubav. No za što želiš živjeti, ako ne možeš živjeti svoju ljubav, ako je ne želiš živjeti? Vrijeme je beskrajno . . . dragocjeno! To često ne primjei uješ, jer je vrijeme potpuno apstraktan pojam, kategorija, koju pretežno doživljavaš izvan sebe. No ako pojam vrijeme Zamijeniš pojmom život, tada više ne znači da nemaš vremen. i, nego da nemaš život. Mnogi ljudi rasipaju mnogo vremena, i ne primjećujući da ustvari rasipaju svoj život! Možeš izgubiti novac i ponovo ga steći, možeš izgubiti prijatelja i steći drugoga, možeš čak izgubiti i ugled i izgraditi novu sliku o sebi. Nasuprot tome, izgubljeno vrijeme nikada se ne vraća. Ono što si izgubio, dijelovi su tvog života. Oni su nepovratni. Život je tako dragocjen i ne bi trebao izgubiti ni jednu jedinu minutu, jer ona se nikada, nikada, nikada ne vraća (usp. Senekino djelo le brevitate vitae, O kratkoći života). Nema ljepšega do punine življenja koje dijeliš s drugima, posebno sa svojom djecom. Nemoj reći da se nemaš vremena intenzivno baviti svojom djecom. Uživaj u tome, što svoj život možeš dijeliti s njima. Ako ti je teško slijediti ove misli, tada razmisli, kako bi se osjećao da ti je danas posljednji dan života. Kakav bi bio tvoj odnos prema partneru, djeci i prema sebi, kada bi ti liječnik rekao da ti je danas posljednji dan života? Kako bi raspolagao svojim vremenom, odnosno svojim životom? Trebao bi živjeti kao da ti je upravo današnji dan posljednji dan života: prvo, ne možeš znati nije li stvarno tako, a drugo, živjet ćeš dublje i snažnije, otvorit će ti se nove spoznaje o sebi. Nedostatak razumijevanja i samovrijednosti Nemoguće je govoriti o djeci, o odgoju odnosno životnim ciljevima, ne govoreći pritom o razumijevanju i samovrijednosti. Zato sam dosad uvijek spominjao oboje. Zakon glasi: ukoliko roditelj može poslužiti kao primjer i ideal, on posjeduje samovrijednost - i njegovo će dijete razviti dobar osjećaj samovrijednosti. Dramatika nastaje, kad roditelji nisu primjereni: ne samo da će sami imati problema u životu, nego i njihova djeca, jer ona nesvjesno preuzimaju programe svojih roditelja. Ukoliko u sebi i izvan sebe želimo izgraditi Zlatno doba,

moramo se riješiti krivih predodžbi kao što su "Svijet je pokvaren", "ja sam loš", "nitko me ne voli", "Nitko me ne zapaža", "kakav li sam ja jadnik!". Ako tako govoriš, imaš i pravo: jadan si čovjek, a tvoj će život biti dolina suza, jer postaješ ono što misliš! Evo priče. Jeoffry je bio od onih neuspješnih, za koje je čaša uvijek upola prazna, koji u svakom rješenju vide neki problem, u svakoj prilici opasnost, u svakoj istini izgovor. Od malih je nogu bio programiran na neuspjeh. Njegov je otac bio od onih glupih ljudi koji nemaju nimalo pouzdanja u svoju djecu, i to oni kažu. "Ti to ne možeš! Pojma nemaš o tome! Iz tebe nikada ništa ne će biti!" Jeoffry je te i slične izjave često čuo. Usprkos tome, svog je oca toliko volio, da je sve više vjerovao takvim izjavama. Postao je sasvim nesiguran, svuda je vidio probleme, nije volio ni sebe ni druge. Jednom riječju: otežavao je život i sebi i drugima. Zato je teško prolazio kroz život; jer život je upravo onakav, kakvim ga smatraš. Ako si veseo, i život ti pričinja veselje, ako si tužan, imat ćeš prilike za plakanje - sve dok ne odabereš neki drugačiji put. Jeoffry je bio tužan. Smatram daje imao dobrih razloga za to, jer imati tako negativnog oca i dobiti tako negativan program kao rezultat odgoja, dovoljan je razlog da se postane obeshrabrenim i nesretnim. Međutim, Jeoffry je imao sreće. Upoznao je Mary, koja je, doduše, u svom životu također bila povrijeđena, ali mu se priklonila jer je osjećala da ima dobru narav. Slutila je, da će Jeoffry proći kroz značajan razvoj. U prilog tom njezinom osjećaju govorila je činjenica da je Jeoffry usprkos svojim negativnim stavovima jasno razmišljao i ulagao velik trud u sve što bi započeo. No čudio ju je njegov običaj da sve zapisuje. To joj se s jedne strane činilo dobrim. S druge strane, bilo joj je nepodnošljivo, kad bi joj pročitao što je prije četiri ijedna izjavila i što je on na to odgovorio. Često se jako ljutila, jer time je u ruci imao "korpus delikti", kako je to ona nazivala. To ju je ponekad doslovno gušilo. Pritom je bilo čudno što je Jeoffry doduše razjasnio što je jedan rekao a drugi odgovorio, ali taj "korpus delikti" nije rabio protiv nje, nego jedino u svrhu pojašnjavanja stvari. Tu naviku je smatrala čudnom, ali zbog načina na koji je Jeoffry to primjenjivao, stjecala je sve više povjerenja u njega. Zatim je Jeoffry poželio da se vjenčaju. Mary se tome u početku veselila, ali se čudila što Jeoffry stalno o tome govori, no ništa ne poduzima. Nije ju pitao, želi li se udati za njega. Nije govorio o tome kako zamišlja vjenčanje, niti je spomenuo neki odreden datum. To je trajalo jedno vrijeme, a Mary nije postavljala pitanja. Toliko je suosjećala s njime, da ga

nikad ne bi nešto pitala, što bi ga, možda, moglo povrijediti, što je osjećala? To nije mogla reći. Njezina je pasivnost bila posljedica povrijeđenosti. Bila je oprezna i suzdržana sve do samoodricanja. Bilo joj je jasno da se u njemu nešto događa, da ga nešto zaokuplja i istovremeno koči. Mary nikad ne bi došla na pomisao da mu je ponašanje u vezi s unutarnjim programom s obzirom na brak i porodicu. A radilo se upravo o tome. On je Mary jako volio. Bilo mu je sasvim jasno, da je ona žena njegova života. No panično se bojao djece - ne direktno, nego da će djeci biti isto tako loš otac, kakav je bio njegov otac njemu. Ali, toga nije bio svjestan. Zato se stalno sve odgađalo. Često se dogada kad se neki par jako voli, ali nije sposoban donijeti odluku: da onda život to preuzima na sebe. Mary je zatrudnjela. To su oboje svjesno ili nesvjesno željeli, ali je Jeoffrya u prvom trenutku potreslo, jer zaprijetilo je ono, što je pokušavao izbjeći: postat će otac, a nije znao kakav će otac biti. Smatrao je da to zna: bit će loš otac! Uhvatila gaje panika. Sto da radi? Za njega je postojalo samo jedno rješenje: oženiti se i stvoriti dom. Mary je osjećala njegovu paniku, ali mu se divila kako je usprkos svom velikom strahu prihvatio situaciju, te bio uz nju i dijete. Osjetila je, da se njezin dobar osjećaj prema Jeoffreyu potvrdio: iako se ponekad čudno ponašao, ipak je bio ispravan, vrijedan čovjek. Tako su se vjenčali i uredili stan. Jeoffry je često primjećivao što bi trebalo napraviti da bi se beba odnosno dijete što bolje osjećalo. Tada se rodio Benjamin i Mary i Jeoffry su bili presretni. Međutim, ova sreća nije dugo trajala, jer novca je bilo sve manje. Jeoffry se osjećao kao da je izložen svom sinu. "Taj toliko zahtijeva", "To ne mogu izdržati. Može li to itko izdržati?" pitao se i osjećao se očajno. "Benjamin je moj sin, ili kako da mu ugodim? Je li to što prema njemu osjećam, odbijanje?" Zapisivanje važnih stvari Jeoffry je naučio u školi od učitelja latinskog kojeg je jako cijenio. Taj je učitelj govorio: verba volant, scripta manent, riječi lete, a napisano ostaje. Ta bi izreka trebala dokazati, koliko je ponekad važno imati nešto napismeno kao dokaz. Učitelj je ispričao, da je netko uspio izbjeći i kaznu zatvora, zahvaljujući pismenoj potvrdi. I ako je Jeoffry na velikom papiru napisao plakatnom pisaljkom ljubičaste boje: "Želim biti i bit ću Benjaminu izvrstan otac. Pomoći će mi se da uspijem u tome!" Taj je papir stavio u najgornju ladicu svog pisaćeg stola, te bi je čitao svaki puta kad bi ladicu otvorio. U početku se nije dogadalo ništa. Ili ipak: Jeoffry je imao sve manje vremena za sina. Često ga nije bilo kod kuće, a kad bi

ta Mary što pitala, rekao bi da traži bolji posao. No nije ga nalazio. Kad je jedne večeri kasno došao kući, zatekao je Dorothy koja im je došla u posjet. Mary mu je predbacila da ne brine o porodici, da ne brine ni o njoj ni o Benjaminu. Jeoffryju je situacija bila jako neugodna, jer je osjećao da Mary ima pravo, ali mu je to bilo teško priznati. Zato je izbjegavao izjasniti se, što je samo potvrđivalo da Mary govori istinu. 0 tom mu je trenutku Dorothy pomogla da se snađe, upitavši ga: "Kaži, Jeoffry, osjećaš li se preopterećeno?" Prije no što je mogao odgovoriti, Mary, koja je još uvijek bila ljuta, dobaci: "Ako je netko preopterećen, onda sam to ja!" Jeoffry je briljantno reagirao: "Mary, imaš potpuno pravo. Imaš sve razloge opsjećati se preopterećenom, jer stvarno činiš puno, jako puno!" Rekao je to od srca. Mary se osjetila shvaćenom, i njezina je ljutnja u trenu nestala. Dorothy je spretno iskoristila situaciju, rekavši: "Mary, zbilja imaš sve razloge osjećati se preopterećenom, jer obavljaš mnogo toga. No pitam se, ne osjeća li se i Jeoffry preopterećeno, samo drukčije? Čini mi se, da on ne može izaći na kraj sa svojim opterećenjem!". Jeoffry se osjetio shvaćenim, pa je hrabro govorio o strahovima koji su ga zaokupljali, i kojih je postajao sve svjesniji. "Plašim se, da kao otac ne zakažem". Mary je gotovo došla u iskušenje reći "Ako tako nastaviš, to ćeš i postići". Na sreću, još se na vrijeme suzdržala, jer je primijetila koliko je hrabrosti Jeoffry morao skupiti da bi to priznao. Tada Dorothy kao usput reče: "Mi učimo čitati, pisati, izučimo zanat, polažemo vozački ispit, ali ne učimo ni kako se vodi skladan brak, ni kako ćemo postati dobri roditelji. To nas, uglavnom, nitko ne uči - osim rijetko dobrih savjetnika. Poznajem jednog od njih". Jeoffry je pozorno slušao, iako je Mary okrenuo leda, pripremajući sebi sendvič. "Savjetnik, koji podučava kako postati dobar otac", mrmljao je. "Ako pomaže, zašto ne!", reče Mary. Dorothy je pričala još neke pojedinosti o tom savjetniku, zatim se oglasio Benjamin, i razgovor je skrenuo na drugo. U nekoje doba Dorothy otišla, i nitko više nije spomenuo ovu tako važnu temu. Jednoga dana, Jeoffry osjeti želju da riješi svoj problem s Benjaminom. Od Dorothy je zatražio telefonski broj savjetnika 1 nazvao ga. Dogovorio se za nekoliko termina, čudeći se što njegov odnos prema sinu gotovo da uopće nije bio spomenut. Razgovarali su o odnosu između njega i njegovog oca. I još ga je nešto začudilo: što je više razotkrivao odnose s ocem, lakše mu je

bilo ne samo s Benjaminom, nego se produbio i njegov odnos prema Mary. Nakon nekog vremena, Jeoffry je iznenada imao dovoljno vremena za sina, a i uživao je baviti se njime: osjetio je koliko je važan Benjaminu, a i Benjamin njemu. "Kako je velik dar promatrati kako Benjamin raste", mislio je. Neočekivano je našao posao, koji ga je ispunjavao i gdje je zarađivao toliko, da su mogli dobro živjeti. Što se dogodilo? Terapeutovim razumijevanjem i znanjem, Jeoffry je stekao samosvijest što su svi zapazili. Posao je dobio zahvaljujući jasnom, odlučnom i korektnom nastupu. Terapijom je razvio nov program i novu samosvijest, čime je stekao nova iskustva. Nedostatak sreće Najočitije su značajke Kali yuge svađe, ratovi, izdaja, teror, strah i užas, dakle odsutnost sreće. Zašto je to tako? Zato što duše koje u ovo vrijeme prolaze kroz svoj razvoj, moraju naučiti da ne postoje individualni interesi! Njih ne može biti, jer svi su jedno. To je sasvim logično, samo ljudi Kali yuge to ne vjeruju. Oni misle, da mogu ostvarivati svoje interese na račun drugih. Da to ne funkcionira, vjeruju tek kada osjete na vlastitoj koži. Jedno od temeljnih pravila odgoja jest osjetiti. Nekad je vrijedila izreka: tko ne želi čuti, mora osjetiti. Tijelo se reći da dijete, ako nije poslušno, treba fizički kazniti. Kakvo glupo pravilo! Nema opravdanja za kažnjavanje djece! Samo crna pedagogija tvrdi da djecu treba tući, da je to važno za njihov razvoj. Ovo je isto kao kad bi se reklo da trkaču treba polomiti noge, da bude brži! Samo glupi ili brutalni roditelji tuku svoju djecu - oštećujući im time i duh i dušu, jer se kvocijent inteligencije na taj način kažnjavane i autoritativno odgojene djece upadljivo pogoršava (usp. James T. Webb, Visokonadarenci djeca, njihovi roditelji i učitelji, str. 95.). Hvala Bogu, ipak ima sve manje roditelja koji zlostavljaju svoju djecu, jer se ljubazan i djeci primjeren odgoj sve više prihvaća. Pod "osjetiti" ne mislim da bi dijete trebalo tući, nego da bi ono trebalo steći svoja iskustva. Život je najbolji učitelj. Vruća je peć klasičan primjer: djeca ne znaju, d a j e ploča na peći vruća, jer im riječ vruće ništa ne govori, a kad je dotaknu znaju. Ovo je još jasnije kod elektriciteta, koji sadrži još veću dvostruku poruku. S jedne se strane električna struja koristi kao blagodat. S druge strane, postoje brojni propisi o načinu njezinog

korištenja, jer je tako opasna. Mala djeca ne znaju za opasnosti pa, ako im se pruži mogućnost, ona, primjerice, u priključnu kutiju uguraju prvi čavao koji im se nade pri ruci. To može biti krajnje opasno i može završiti drugačije nego kao kod vruće peći, gdje je moguće ruku brzo povući natrag. Kod struje je sve nepredvidivo. Djeca, koja dožive strujni udar - čak i ako su ga dobro podnijela - trebala bi svakako provesti dva dana u bolnici zbog promatranja, jer se još i nakon dva dana mogu pojaviti fatalne posljedice, što znači, da dijete još uvijek može umrijeti od posljedica strujnog udara! No ona nikako ne smiju biti ostavljena sama, jer samoća 1 *

1*

I

V«

1 •

•

I

I

*

*

V

• • 1

•

V

koju djeca doživljavaju u bolnici, može po njihovu nježnu psihu biti još opasnija od strujnog udara! (Usp. dolje: boravak u bolnici). Život je dragocjen. U njemu i učimo i radujemo se. Zašto bi Bog stvorio svijet i život, da patimo i učimo? Tko bi poželio takav život? Tko bi poželio takvu školu? Zato budi jako oprezan, vrlo ljubazan i s puno razumijevanja prilazi djeci da ne bi stekla loša iskustva poput strujnog udara, i da ne razoriš njihov osjećaj samovrijednosti a time i životnu radost. Stalno ispituj, nemaš li krivo mišljenje o bilo čemu, ne doživliavaš li život na negativan način, ne patiš li od problema samovrijednosti. Rješavaj svoje teškoće. Ne gledaj u njima nesavladive probleme, nego priliku za svoj rast, a time i stjecanje slobode. Onaj tko ne želi razmišljati o sebi, tko krivnju vidi uvijek samo u drugima, tko traži samo probleme, a ne i rješenja, taj srbi stvara svijet koji odgovara takvim negativnim očekivanjima. Svijet je plastičan - prilagodava se onom što misliš i što očekuješ. Ti si Bog. Nit vodilja Zlatnog doba jest da svojini razmišljanjem stvaraš ono, što kasnije doživljavaš. Toliko si moćan - i to čak i ako kao siromašan i bespomoćan klošar vegetiraš ispod nekog mosta, jer i tu si situaciju sam sebi stvorio. To ti nije stvorio nitko drugi, nego ti sam, svojim razmišljanjem, svojim očekivanjima, ciljevima, nesvjesnim programima. U osnovi bi knjiga o odgoju ovdje mogla biti zaključena, jer ve je rečeno: postani svjestan svoje nevjerojatne moći, zapisi # • * •. • • • svoje jasne, pozitivne ciljeve - i prenesi to znanje svojoj d jeci: tako ćeš sebi, svojoj djeci i mnogim drugim ljudima •

• . •

#

i

s kojima dolaziš u doticaj, stvoriti ispunjen život. RJEŠENJA Naglašavam, jer to je u ovo vrijeme jako važno, da je život

čudesno blago. Mnogi se s tim ne slažu. Najvažniji cilj odgoja jest da se djeci objasni koliko je život lijep, beskrajno dragocjen dar. Život je čudesan i možeš učiniti gotovo sve, ukoliko poštuješ kozmičke zakone. Nemoguće gotovo i ne postoji. Za gotovo sve postoji rješenje. Zašto današnji čovjek toliko pati, i bori se s brojnim bolestima? Zato što je pogrešno, loše ili nikako odgojen, jer ne brine o životnim istinama, jer mu se ne ukazuje na međuovisnosti i jer ne živi svoje istinsko određenje koje je radost i sreća, drugim riječima: zato što traži probleme, a ne rješenja. Tko ne brine o vječnim životnim istinama, ne brine ni o svom istinskom određenju, pa ni o sebi. Tko ne brine o sebi, gubi se. To je izdaja ljudskog određenja, jer ne radi se samo o tvojoj tjelesnoj dobrobiti, nego bi trebao saznati koja je tvoja zadaća kao čovjeka. Kako su svi međusobno povezani, tko izdaje sebe, izdaje i druge. Evo primjera: zamisli da se nalaziš u tvrđavi koju su opkolili neprijatelji. Zamisli da je svaki pojedinac potreban kako bi se tvrđava mogla obraniti. Međutim polovina posade sjedi i karta se, umjesto da se bori. To je sigurna propast tvrđave. Izdaja i strah nestaju promatranjem

&

Što veći broj ljudi ne brine o dubljim razlozima svog postojanja, tim manje dobra mogu postići oni koji se trude oko svog pozitivnog usmjerenja, o zajednici u kojoj žive i svijetu općenito. Izdaja i strah nastaju uslijed nezainteresiranosti. Ljude ne zanimaju njihove istinske potrebe, oni ne brinu o svojoj božansivenosti, božanstvenosti svoje djece i ljudi oko sebe, te tako stvaraju odgovarajuće nevolje svima. Sredstvo protiv izdaje i straha je sasvim jednostavno: moraš biti zainteresiran. Izdaja i strah su poput pasa: ako ih ne gledaš, ako im okreneš leda ili ih čak zanemariš, postaju opasne zvijeri. Naprotiv, ako se njima baviš, uspostaviš kontakt s njima i daješ im jasne upute, mogu postati poput jagnjadi. Većina problema nastaje zbog nezainteresiranosti. Nezainteresiranost nije trajno rješenje, jer će ti život tako dugo stvarati probleme, dok te ne prisili da otvoriš oči i • •

V •v

• •

riješiš ih. Tek zainteresiranost odnosno osvještavanje čine te odraslim, čine te istinskim čovjekom. Osviješten čovjek živi već kroz svoju božanstvenost, neumanjivanjem sebe, neizbjegavanjem zadataka, što ništa ne potiskuje, nego aktivno želi rješavati

zadatke. Svjesnost, zalaganje i zanimanje izgrađuju osjećaj samovrijednosti. Suprotno tome, nezainteresiranost razara osjećaj samovrijednosti i dovodi do izdaje, straha, panike, ili čak si vara užas. Budi uvijek zadovoljan ako imaš problema, ako ti je pozornost zaokupljena, odnosno ako možeš ili moraš zauzeti određen stav, jer to ti daje priliku za daljnji razvoj. Budi poput lava! Bori se poput lava! Bori se ustrajno do kraja, i pobijedi! Postupaš li tako, izgrađuješ osjećaj samovrijednosti u sebe, i u svoje djece. Ona tvojim primjerom uče, kako se trebaju ponašati u životu. "Odustati ne vrijedi!" kažu djeca, koja su izgradila ustrajnost. Ona postaju pobjednici, jer tko ne odustaje, pobjeđuje. Uvijek! Svejedno je radi li se o igri ili izazovima prema vlastitim sklonostima odnosno navikama, koje smetaju. Tko je najveći prijatelj i najveći neprijatelj ljudi? Njegove navike. Čovjek se navikne na određen način ponašanja za tri do četiri tjedna. Tada se ponašanje pretvara u naviku. U naviku spadaju sadržaj i značaj. Ako se dijete od malih nogu navikne da ne jede meso, to je za njega samo po sebi razumljivo. Ako, suprotno tome, neko dijete jede meso i dođe u vegetarijansko domaćinstvo, ono će jesti proizvode od soje, jer imaju okus sličan mesu ili nečem, što dijete poznaje. Dijete jede proizvod od soje, jer ima okus mesa. No ako mu se kaže da to nije meso, više ne će jesti! Nije li to začuđujuće? Navika je tako jaka da se okus koji nije povezan s poznatim sadržajem, mesom, više ne prihvaća. Isto kao što se ne prihvaća meso koje nema okus mesa! Aktivno, svjesno, pozitivno razmišljanje Zbog velike snage navika i teškoća da ih se riješimo, osobito onih koje smo "zavoljeli", od ogromnog je značenja da dobro pazimo što nam postaje navikom i kakve navike stječu djeca našim primjerom ili primjerom drugih. Ovdje moram ponovo naglasiti, koliko je važno razlučivanje. Istina je daje život lijep. No nemoj si dozvoliti lakomislenost ili nepromišljene postupke. Pozitivno mišljenje je jako važno. Onaj tko je stekao naviku da pozitivno razmišlja, bit će trajno uspješan: jer uspjeh velikim dijelom ovisi o pozitivnim slikama, afirmacijama, odnosu prema sebi i drugima i o izdržljivosti. Tko ne razmišlja pozitivno i nije izdržljiv, ne može imati sjajan uspjeh. A izdržljivost posjeduje samo onaj tko vjeruje da se njegovi napori isplate.

Međutim, izdržljivost i pozitivno razmišljanje ne mogu nadomjestiti prethodnu kritičnu analizu, mudru procjenu i odmjelavanje prilika za uspjeh. Slijepo se bacati u opasne avanture, nije baš pametno. Velika je stvar ako je tko stekao naviku da dobro ispita sve i mjenice, procijeni opasnosti, izračuna mogućnosti za uspjeh i nakon tih procjena dode do uvjerenja da će sve biti dobro, te i In će tako ostati usprkos svim teškoćama, sve dok ne završi uspjehom. Nam granum salis (uz malo soli). Stari su Rimljani time htjeli reči, da je poput soli u kuhinji, u životu neophodno i malo sreće, bez koje ništa ne može uspjeti. Svaka odluka može biti dobra ili loša, ovisno "o soli", o kolii im mudrosti s kojom se ona donosi. Možeš pametno nešto započeti, ali ako zaboraviš neku važnu činjenicu ili ne predvidiš bitan razvoj, rezultat poduhvata može ispasti sasvim drukčiji. Je li onda mudro da se i dalje držiš prvobitne odluke? Možda da, a možda i ne. Ovisi o drugim faktorima. Ni pozitivno mišljenje tu ne pomaže mnogo. Reći, da će već sve dobro završiti, možda nije dovoljno, i može te odvesti u propast. Što u tom slučaju pomaže? Prvo, da dobro proučiš datu situai iju, da dobro o svemu razmisliš ili se posavjetuješ sa strui ujacima, i treće, da ne kažeš jednostavno sve će dobro završili, nego da primijeniš aktivne duhovne vježbe. U njih npr. spada da moliš Boga za pomoć i odgovor, da u svojoj molbi jasno pokažeš da si svjestan ozbiljnosti situacije te zato pitaš Boga, može li ti i hoće pomoći. Zamoli ga da ti pokaže je li dobro ustrajati u datoj situaciji. Dobro je i ako situaciju zamisliš kao da je već dobro završila, i zahvališ na tome. (Mogu pomoći afirmacije Cathrine Ponder iz knjige Moli se i postani bogat). Što to konkretno znači? Kakvo značenje to ima za tebe i tvoju predodžbu o odgoju? Što to znači za tvoju djecu? Odgovor se nalazi već u Svetom pismu: "Bljutavo će se ispljunuti!" Što ti to kazuje? Zauzmi se, angažiraj se, ne puštaj da stvari same teku, nego ih i sam pokreni. Kondiciju ne ćeš steći gledanjem sportskih dogadanja na televiziji, nego jedino time da se nečim počneš baviti. Mogućnost djelovanja Božji je dar. Život se sastoji od aktivnosti, a ne od izjava o namjerama. I one, doduše, spadaju u aktivnosti, isto kao što je i nepružanje pomoći vrsta djelovanja, jer djeluješ, čak i ako se odlučiš na nedjelovanje. Ali to je negativno, pasivno djelovanje. Ono te ne će daleko odvesti. Nasuprot tome, aktivno, svjesno, pozitivno oblikovanje života donosi ti blagoslov.

Ako samo misliš, da će već sve dobro završiti, djeluješ manje pozitivno, pasivno. Dakle, učini nešto, ali, kako reče Buddha: "Učini najbolje što možeš!" Ako se ove mudre izreke pridržavaš u svim svojim djelima, osobito kad si uzor i odgajatelj, postići ćeš puno, a tvoj život i život tvoje porodice, procvjetat će. Zavist kao test Ako se sjećaš, što sam govorio o zavisti, mržnji, ponosu, gramzljivosti i sličnom, možda će te ovaj naslov iznenaditi. "Zavist kao test?", pitat ćeš i razmišljati što bi to trebalo značiti. Najvažniji cilj odgoja - jest, zadržati odnosno izgraditi vedrinu, kreativnost i osjećaj samovrijednosti. Zavist je uvijek u vezi sa samovrijednošću odnosno problemima s njome - te s krivim programima. Zašto su ljudi zavidni? Zato što smatraju da drugi imaju više od njih - i da to oni osobno nikada ne će postići! Kakvo je to sianovište? Sasvim pogrešno! Zavist se može smatrati testom jer pokazuje: 1. Još nisi pronašao svoju vrijednost, to jest, ne raspolažeš čvrstim i pouzdanim osjećajem samovrijednosti. 2. Imaš pogrešan životni program. 3. Premalo planiraš. Sto to znači u detaljima? 1. O samovrijednosti: ljudi sa solidnim osjećajem osobne vrijednosti, ne bave se uspoređivanjem s drugima, nego se brinu o svojim stvarima. Prema Platonu, pravednost se sastoji u tome da svatko raspolaže onim što je njegovo. Uspješni, kreanvni ljudi nisu nezavidni zato što imaju više od drugih, nego zato što se koncentriraju na svoj zadatak i jer su toliko samosvijesni, da se ne plaše da bi im netko mogao nešto uzeti, ili tla ne će biti dovoljno za sve. Tko posjeduje čvrst osjećaj samovrijednosti, u sebi doživljava puninu, te je nalazi i izvan sebe. 2. O pogrešnim životnim programima: zavidni ljudi veći dio vremena provode zavideći kome na čemu, umjesto da se čega prihvate. Svijet je napravljen takvim da je moguće ništa ne postići, biti neuspješan, zakazati. No ispred uspjeha Bog je stavio znoj. Uspjeh ćeš postići samo trudom, planiranjem, angažmanom, disciplinom i upornošću. Primjećuješ li razliku? Neuspjeh postižeš "jednostavno" ne radeći ništa. I gotovo. Suprotno tome, uspjeh zahtijeva: planiranje, zalaganje, disciplinu,

upornost, strpljenje, pa i žrtvu i odricanje. Uočavaš li razliku? Neuspjeh i zavist su "jednostavni", a uspjeh i zadovoljstvo velika su postignuća. 3. O planiranju. Ljudi su često neuspješni jer ne planiraju. Čitav se svemir temelji na redu, jasnoći i slijeđenju Božanskih zakona. Red je božanske naravi, čistoća je božanska, planiranje je božansko, disciplina je božanska. Tko ne poštuje ova četiri zakona, ne će imati trajan uspjeh (usp. Sai Baba govori o svijetu i Bogu, str. 303.). Dužnost je odrasle osobe da redom, čistoćom, planiranjem i disciplinom dode do prvog i drugog rezultata, a to su uspjeh, i osjećaj samovrijednosti! Roditelji su obvezni svojoj djeci prenijeti sve pozitivne programe. Djeca su često zavidna. Upravo tu situaciju moraju roditelji iskoristiti, da bi svoju djecu podučili. Izjave poput "Ne smiješ biti zavidan", ili još gore: "Zavist je loš osjećaj, ne smiješ ga imati!", ne mijenjaju ništa, nego dovode do suprotnog učinka. Mnogo više smisla ima, ako roditelji utvrde zbog čega je njihovo dijete zavidno i uvjere ga, da i ono može postići sve što je postiglo neko drugo dijete, da uspjeh ne pada u krilo poput zrele jabuke, nego želi biti osvojen. Djeca zato već od malih nogu moraju učiti da se uz pomoć reda, čistoće, kreativnosti, planiranja, discipline, upornosti i strpljenja može postići gotovo sve, ako ne i sve. Upamti: Bog ti je dao sve - u vidu sposobnosti. Ti ih moraš samo razviti. Upravo u glagolu "razviti", krije se objašnjenje: sve je u tebi, u potencijalnom obliku. Ti to trebaš samo pronaći i "razviti". On je milost, jer razvijanjem tvojih mogućnosti i sposobnosti razvijaš sebe, pronalaziš svoju samovrijednost, odnosno nalaziš svoje Sebstvo. To je najdublje značenje kreativnosti. Ovo je, međutim, moguće postići samo radom i trudom. Upravo to je milost, jer rad je milost. Rad je velik dar. Suprotno tome, ljenčarenje je napast koja donosi zavist, gramzljivost, nezadovoljstvo, antipatiju i mržnju. Budi veseo ako možeš raditi. Budi dobar primjer svojoj djeci. Pokaži im, da svoj rad doživljavaš kao milost. Osvijesti im da škola i izobrazba također znače milost, jer to su smjernice kasnijeg uspjeha. Ovdje dolazimo do važne teme: odnos između uspjeha i zadovoljstva. Uspjeh ne vodi nužno do zadovoljstva, ni zadovoljstvo do uspjeha. U čemu je onda njihov međuodnos? U tome da shvatiš što imaš. To je jedna od velikih tajni života: ne budi vječno u polazi za novim ciljevima, nego postani svjestan što i koliko

posjeduješ! Mnogi ljudi nisu zadovoljni jer se prebrzo naviknu na stečeno i ne uviđaju što su postigli, što su izgradili, čime sve danas raspolažu, za razliku od jučer. Većina ih danas vodi svoje "knjigovodstvo" na sasvim pogrešan način. Oni svoje probleme jasno uočavaju dozvoljavajući da u velikoj mjeri utječu na njih. Pozitivne stvari, međutim, smatraju "sasvim prirodnima" i zbog toga na njih i ne obraćaju pozornost. Ovakvog se stava obavezno trebaš odreći, a svojoj djeci osvijesti što imaju - i koliko to mnogo znači! Naime, uspjeh ti ništa ne koristi ako istovremeno ne uviđaš ono što imaš. Zbog toga nisi zadovoljan. Najveći uspjeh jest, postići zadovoljstvo, biti zadovoljan! Učenje koje nam može prenijeti zavist: planiraj što želiš postići! Sto to znači? Bitno je da zapišeš svoje ciljeve, što želiš postići, kako i kada (usp. Stephan von Stepski-Doliwa, Ja sam ja, i ja sam dobar). No još je važnije da zapišeš, čime ćeš biti zadovoljan. To je naj-, najvažniji cilj u životu: biti sretan. Jer najveće blago je zadovoljstvo, koje prvo vodi sreći, a zatim blaženstvu. Kad osjetiš zavist, upitaj se što joj je uzrok. Pitaj, pitaj i naići ćeš na odgovore. Gospodin je sve stavio u tvoj razum i srce ali ne i u krilo! Nepromjenjiv, nezaobilazan zakon jest da je sreća marljivost. Ovaj zakon vrijedi uvijek, za sve, bez i jednog jedinog izuzetka. Ukoliko smatraš da si otkrio neku iznimku, budi siguran da nešto krivo tumačiš ili imaš nedostatan pregled nad vremenom ili životom. Istina jest da se nikome ništa ne poklanja bez razloga. Svatko mora napraviti što se od njega očekuje i svatko uspješan obavio je svoj zadatak. Gledajući tako dobro je ako se pojavi zavist koja će pomoći da nešto shvatiš, promijeniš, ostvariš, postigneš. No zavist je opasna zmija koja ti može oduzeti životnu energiju. Zato: budi zavidan, i napravi nešto! Napravi puno toga! Jednoga dana više ne ćeš biti zavidan, jer si uspješan, izgradio si samovrijednost: više ne ćeš ništa priželjkivati. Sve može završiti sretno i pozitivno: sve ovisi samo o tvom trudu, tvom zalaganju, kreativnosti, upornosti, strpljenju, spremnosti na žrtvu i o čvrstoći tvoje vjere. Da su programi, prema kojima trebaš živjeti i koje moraš preuzeli svojoj djeci. To je najveći dar koji im možeš dati, jer će one, kao prvo, postati uspješni, drugo, izgradit će samosvist, a treće, bit će zadovoljni odnosno sretni. Izazovom do unutarnje slobode

Vratimo se Jeoffryu, koji je na sebi radio, jer je svom sinu Benjaminu htio biti dobar otac. Ovakav njegov stav smatram primjernim i dostojnim divljenja. U čemu je pokazao veličinu? Točno uzevši, nije se radilo samo 0 jednoj stvari, nego o tri: shvatio je da ima emocionalni problem, bio je spreman riješiti ga i uspio je! Mnogi dožive neuspjeh već i zato što ne uviđaju da imaju problem. Mnogi se ne uspiju promijeniti jer prerano odustaju odnosno misle da se uspjeh lako postiže. Oni u životu ne će daleko stići. Zašto? Zato što život određuju dva faktora: izazov i reakcija na njega. Sve se u životu odlučuje time, kakvim si izazovima izložen i 1 ako na njih reagiraš. Zabluda je da se u životu može što postići bez ikakvog truda. Ov je vrlo opasna ideologija. Ako padneš pod njezin utjecaj, može se dogoditi da postaneš socijalan slučaj prije no što se snadeš. Tokoliko nesreća pogodi drugoga, moraš suosjećati. Ukoliko si pogođen ti osobno, ne dozvoli sebi nikakve izgovore! Suosjećaj s prosjakom, daj mu odjeću, nahrani ga. Novac mu daj samo u iznimnom slučaju, jer ne znaš što će njime napraviti - a ti si kao darovatelj odgovoran za to, što se s tvojim novcem događa. Ne sudi o njemu, jer ne poznaješ njegovu sudbinu - ne znaš ni što će taj prosjak u budućnosti biti. Možda mora u ovoj inkarnaciji vježbati skromnost da bi u sljedećem životu mogao preuzeti neku važnu, vodeću ulogu. Tko zna?! Prema sebi samom, što se ovog tiče, pristupaj s najvećom postojanošću, disciplinom i samoispitivanjem. Ne dozvoljavaj sebi nikakvo oklijevanje, nikakvo racionaliziranje, odgađanje, tužaljke ili zavist, jer takav način ponašanja oduzima ti snagu i čini da tvoje božanske sposobnosti zakržljaju neiskorištene. Ne dozvoli sebi nikakve jadikovke. Budi širokogrudan spram svoje djece, ali im budi primjerom s obzirom na planiranje, kreativnost, ustrajnost, točnost, disciplinu i strpljenje. Ne tuži se, nikada nikoga nemoj kriviti za svoj neuspjeh, nego uvijek na sebe preuzmi odgovornost za svoju sudbinu. Ako su mnogi, počevši kao perači tanjura, postali milijuneri, zašto i ti ne bi uspio postići onakvo blagostanje, kakvo želiš? Sve ovisi o tebi, sve se nalazi u tebi. Ako ne postane tvojom stvarnošću, tada sam snosiš odgovornost za to, nije kriv ni svijet, ni loše okolnosti, nisu krivi ni strašni ljudi kojima si okružen. Ti možeš postići sve, dakle pretvori tvoje namjere u djelo - osim toga, najbolji stav kojeg možeš prenijeti svojoj djeci, jest: suosjećanje s drugima, jasnoća i izdržljivost. Jer: zbog čega većina ljudi doživi neuspjeh? Oni prerano

odustaju. Ponavljam još jednom: prerano odustaju! Osim toga, ne posjeduju čvrste, pouzdane ideale! Evo tri primjera: Hans je vježbao karate. Vježbao je toliko, da se osjećao sve sigurnijim. Umjesto da na to gleda kao na sport i mogućnost obrane, on se počeo hvaliti svojim sposobnostima. Taština uvijek prethodi padu. Bio je u nekom lokalu i posvadio se s nekim zlim čovjekom. Hans je bio toliko uvjeren u svoju veličinu, da se prvo posvadio, a zatim i potukao. Potpuno je krivo procijenio situaciju i svog protivnika, i samo čudom nije izgubio život, nego je "samo" s teškim ozljedama duže boravio u bolnici. Kaspar je od svog oca naslijedio dobro stojeće poduzeće. Međutim, otac je više brinuo o svom poslu nego o odgoju svog sina. Tako je ovaj nesvjesno preuzeo stanovište: "Loše je mnogo se zalagati za posao, jer onda ja dobijam malo" (jer je otac zbog svojih poslova zapostavljao sina). Dakle slabo se brinuo o poslovima. Nije brinuo o narudžbama, isto tako ni uplatama i isplatama. I što se dogodilo? Uskoro je izgubio sve, što mu je otac ostavio. Sabine je uvijek bila pristalica "slobodne" ljubavi. Ona je smatrala, da u odnosima svatko može raditi što hoće. Muškaiac i žena su emancipirana bića, govorila bi. Njezin suprug, Thomas, također je to smatrao zanimljivom idejom i sa svoje je strane "uživao život", kako se to danas kaže. No tada je upoznao Roswithu, koja je imala sasvim drugačije stajalište. Ona je željela jasan, čvrst odnos, željela se udati, imati djecu i izgraditi sretan porodični život. Thomasa je to očaralo. Osjetio se prihvaćenim, osjetio je sigurnost i zaštićenost koji su mu kod Sabine nedostajali, zbog toga se rastao od nje i oženio Koswithom. Sabina nije shvaćala, što se to dogodilo. Sva tri primjera imaju nešto zajedničko: neuspjeh su sami stvorili. Čime? Uslijed neispravnih predodžbi, neispravnih ideala, neispravnih stanovišta. I što radi većina ljudi? Uopće ne pita za uzroke neuspjeha. To je stvarno tragično, a ne sam neuspjeh. Da neuspjeh uopće ne smatram lošim. Svaki čovjek ponekad doživi neuspjeh, na ovaj ili onaj način. To uopće nije loše. I upravo to bi roditelji trebali pravovremeno prenijeti svojoj djeci: neuspjeh, odnosno privremeno nepostizanje nekog cilju, spada u život. Tko ne podnosi gubitak, ne može postići ni trajan uspjeh. Osim toga, neuspjeh te uči skromnosti, sućuti i izdržljivosti. I ako se ne daš slomiti, osim toga, daruje ti i osjećaj samovrijednosti! Zato nije loše doživjeti neuspjeh ili gubitak, loše je ako se iz toga ništa ne nauči! Zašto je to loše? Jer se ponavlja. Svakom se pružaju brojne, ponekad i bezbrojne prilike. Ali ako

nijednu ne iskoristiš, tada ti se nedjelovanje odnosno neuspjeh, vraćaju poput bumeranga. Zbog toga zakon glasi: neuspjeh nastaje zbog nezainteresiranosti, nedostatka pozornosti. Ako netko, npr. poput Hansa ne gleda s kime se posvađao, A završit će u bolnici sa slomljenim kostima i može biti sretan, ako je barem ostao živ! Tko ne brine kako vodi posao, brzo će bankrotirati. Tko ne brine o partneru, izgubit će ga. To je, s jedne strane, jako bolno, no, s druge strane jako dobro! "Kako to?", pitat ćeš u čudu. Zato što je to znak, da život slijedi određena pravila. Držiš li se tih pravila, bit ćeš uspješan. Ne držiš li ih se, doživjet ćeš neuspjeh. Zamisli da ti pričam da pravila ne postoje, da postoje jednostavno samo sreća i nesreća. Jedni jednostavno imaju sreću, drugi nesreću. Ne bi li to bilo strašno? I što reći svojoj djeci? Da mogu raditi što žele, i onako je svejedno, jer sve je unaprijed određeno? To bi zbilja bilo strašno! Ne kažem kao Volker Michels, koji je djela Hermanna Hessea objavio pod naslovom: Pakao je moguće nadvladati, reći ću to na još pozitivniji način: raj je moguće stvoriti ovdje i sada. Želim sve svesti na sasvim jednostavnu i sasvim jasnu jednadžbu: pakao, strah i užas stvaraš sam sebi. Stvaraš ih svojom neaktivnošću i svojim prebacivanjem krivnje na druge. Raj postižeš velikim zalaganjem, pozitivnim idealima, kreativnošću, samoodgovornošću i strpljivošću. Što znači neuspjeh? On nije ništa drugo, nego zbir tvojih propusta. Ovo, naravno, nisu pogreške koje si napravio, nego su grijesi koji nastaju zato jer nešto nisi napravio, nisi bio aktivan; ili si napravio premalo, na pogrešan način, nisi dovoljno brzo učio, ili si pak nedovoljno prilagodljiv. Tako stižemo do glavne točke: ne postoji pakao. Samo oni koji ne žele uvidjeti, koji nikako ne žele izvući zaključke iz onoga što im se dogada, sebi stvaraju situacije, koje sliče paklu. U biti, zakon je sasvim jednostavan: tko se ne želi suočiti s onim što treba naučiti, ne će steći ni unutarnju niti vanjsku slobodu. Sasvim suprotno: tko neprekidno i tvrdoglavo skreće pogled i ne želi steći uvid, tome se lako može dogoditi da sebi započne stvarati jednu "paklenu" situaciju za drugom. Međutim, mnogi ljudi svjesno ili nesvjesno rade žive prema onoj izreci: bolje poznati pakao, nego nepoznati raj. Zašto? Jer ne žele promijeniti način razmišljanja, jer ne žele ništa promijeniti! Navike se jednostavno voli i ne želi ih se odbaciti. Tako mnogi - svjesno ili nesvjesno - radije ostaju u svom paklu nego da promijene način razmišljanja i radije krivnju prebacuju na drugog umjesto da se odreknu svog programa koji im

donosi samo gubitak i neuspjeh. Tako ostaju zarobljeni sve do gorkog kraja - zarobljeni strašnim zidinama svog programa neuspjeha - isto kao što su to bili njihovi roditelji, praroditelji, prapraroditelji. Program neuspjeha se s najvećom revnošću predaje s pokoljenja na pokoljenje. Ipak: pakao je moguće nadvladati! Zato: promijeni svoj program! Kruti odgoj nije rješenje Kao roditelj, obavezno bi trebao odbaciti svoj program krutog odgoja. Naravno da krutim odgojem možeš odgojiti svoje dijete da postane uspješno - odnosno prisiliti ga na to. Ali, hoće li time također postati sretno i sposobno izgraditi dobar odnos? Ako to ne postane, što mu koristi sav uspjeh ovog svijeta? Nisi li u tom slučaju kao roditelj isto tako neuspješan kao i tvoje dijete - usprkos njegovog poslovnog uspjeha? Roditelji koji djecu odgajaju kruto i strogo, ne samo što na svoju djecu prenose svoj negativni životni program, nego su često i nepravedni, bez suosjećaja, nisu prikladni uzori, a osim svega toga, skloni su i fizičkom kažnjavanju. Oni time štete tijelu, duši i duhu svoje djece, nerijetko uzrokuju i blokadu sposobnosti učenja, kao i "značajno pogoršanje IQ-vrijednosti" (James T. Webb, Nadarena djeca, njihovi roditelji, njihovi učitelji, str. 95.). To su oni roditelji, koji smatraju, da su batine prikladan način odgoja. Osim toga, ljudi s ovom neispravnom ideologijom tvrde: "Tko svoje dijete voli, taj ga tuče!" To je isto toliko logično kao kad bi netko rekao, tko voli svoj auto, održava ga čekićem, tko voli svoju kuću, razbija prozore na njoj, tko voli svog kanarinca, svakodnevno ga tušira hladnom vodom. Zašto biram ovakve primjere? Zato što se djeca isto tako ne mogu braniti kao ni auto, kuća ili kanarinac u kavezu. Ona su svojim roditeljima izložena na milost i nemilost te ne mogu od njih pobjeći kao ni auto, kuća ili kanarinac. Zbog toga bi roditelji trebali postati svjesni svoje posebno velike odgovornosti. Odgoj često odlučuje o tome, hoće li dijete postati dobitnikom ili gubitnikom - pri čemu je slabost i nezainteresiranost roditelja vrlo često isto toliko destruktivna kao i strogost. Tko strogo odgaja svoju djecu, bez ljubavi, bez razumijevanja, taj je daleko od toga da prema njima osjeti ono poštovanje, koje djeca uvijek zaslužuju. Djeca koja su odgojena bez ljubavi, suosjećanja, poštovanja i pozitivnih, uspješnih programa, često imaju težak život. Zato bi trebao suosjećati s gubitnicima: oni su imali strašne roditelje i kao djeca bili su

žrtve. Njima su preneseni programi koji ih čine gubitnicima, vrlo često i fizičkim kaznama. Suosjećaj s njima. Ako je tvoje djetinjstvo bilo poput opisanog, liječi svoje povrede. Ali nikada se ne prepuštaj besmislenom jadikovanju i optužbama. Sasvim suprotno, "zgrabi samog sebe za perčin i izvuci se iz blata", kako je to napravio barun MUnchhausen. Ne postani nikada malodušnim i nikada ne odustaj, nego se moli i postani uspješnim. Ako ti je potrebno liječenje, pomoć i shvaćanje, obrati se dobrom terapeutu i radi na svojim ozljedama; posluži se njegovim razumijevanjem, da bi izliječio svoje povrede. No, nikada ne odustaj. Nemoj se gubiti u besmislenoj odbojnosti spram svojih roditelja. Ovakvo ponašanje završava u slijepoj ulici: ima mnogo ljudi koji ne prestaju optuživati svoje roditelje, a na kraju, već su preuzeli njihov način ponašanja, ili su postali još i gori od njih! Gori su od svojih roditelja već i zbog toga, jer u vrijeme njihovih roditelja nisu ni izdaleka postojale ovakve mogućnosti za osobni razvoj, kakve danas svakom stoje na raspolaganju. Zato ne kritiziraj svoje roditelje, da bi nakon toga zadovoljno prekrižio ruke, istovremeno ponižava o svoju djecu, odnosio se spram njih kruto i s nestrpljenjem, šamarao ih i fizički kažnjavao. Takvog bi se ponašanja trebao sramiti i smjesta ga promijeniti. Isto je tako strašno i za osudu, ako u cilju kažnjavanja danima ili čak tjednima ne razgovaraš s djetetom. Znaj: to nema nikakve, baš nikakve veze s odgojem punim ljubavi, nego pokazuje, koliko ti je srce zatvoreno. Zato, umjesto da šutiš, razgovaraj s tvojim djetetom. Održavaj kontakt s njime. Reci mu što ti pričinja teškoće i što te smeta. Ali ostani uvijek dostupnim kao osoba kojoj se dijete može uvijek obratiti. Imaj otvoreno srce spram svog djeteta i onda, ako se ponaša na način koji ti ne odobravaš. Ne kritiziraj dijete, nego njegovo ponašanje. Kaži mu: "Uopće mi se ne sviđaju tvoji izostanci iz škole!" Nemoj reći: "Zašto si toliko loš, da izbjegavaš školu?" Drži se pravila: ako si izrekao jednu kritiku, nakon nje izreci pet pohvala. Zlatnom dobu neophodni su ljudi u čijem životu do izražaja dolaze ljubav, poštovanje, požrtvovnost, samoodgovornost, zalaganje, suosjećanje, blagost i strpljenje. Djeca koja posjeduju ove osobine, već se sada nalaze na Zemlji i njih odgajaju roditelji, koji uživaju moje puno poštovanje. Ja cijenim roditelje, koji s razumijevanjem, ljubavlju i kreativnošću svojoj djeci prenose ono, što ona trebaju naučiti da bi postala blještavim svjetlima ovog svijeta - bolje rečeno, da bi

to ostala, jer veliko svjetlo već je u njihovim srcima! ZADACI RODITELJA Sve do sada, ponovno smo govorili o zadacima roditelja i naglašavali koliko je velika njihova odgovornost i uloga. Roditelji su odlučujuće osobe u životu svakog djeteta, koje netko drugi može zamijeniti samo ako ih nema (jer su npr. rano umrli), ili ako su u svojoj ulozi roditelja toliko zakazali, da druge osobe mogu djeci pružiti nešto bolje (o usvajanju ćemo govoriti kasnije). No i u slučaju da ih nema ili su neuspješni, oni su uvijek od odlučujućeg značenja za djecu, jer kroz njih djeca su u ovoj inkarnaciji dobila svoja fizička tijela. Zadaci muškaraca Muškarci su predstavnici porodice spram okoline. Zvanje muškarca, njegov društveni položaj i njegova primanja, velikim dijelom odreduju ugled porodice. O muškarcima mnogo ovisi. Mnogi od njih reskiraju svoje zdravlje, unutarnji mir ili čak i život da bi zaslužili novac, koji je potreban za opstanak njihove porodice. Međutim, u današnje vrijeme muškarci često imaju jednu, ponekad čak i tri velike greške: oni ne znaju što znači voljeti, odnosno biti voljenima, također ne poznaju osjećaj poštovanja prema sebi i drugima i ne posjeduju čvrste ideale. Mnogi se muškarci danas ponašaju poput pasa lutalica, koji su u stalnoj potrazi za hranom, odnosno: jure za novcem, uspjehom, ugledom i erotikom. To često ne nalaze - barem ne za stalno, jer to najbolje uspijeva na tlu koje se sastoji od odgovornosti, jasnih ciljeva, pouzdanih ideala, mira i ljubavi. Međutim, mnogi muškarci odbijaju odgovornost. Oni, umjesto toga, rado traže krivnju kod drugih - i time se odlučuju za najsigurniji put prema neuspjehu! Isto tako, brojni muškarci nemaju jasne ciljeve, ili ih ne zapisuju - ili oboje! Ovo, naravno, znači svjesnu ili nesvjesnu odluku, da se nikuda ne stigne - posebno ne do uspjeha i blagostanja! Zato zapisuj jasno zacrtane ciljeve, to je kao da pitaš službu informacija za telefonski broj osobe, kojoj znaš ime, grad u kojem stanuje, adresu, i osim toga znaš da posjeduje telefon i da se njegov broj nalazi u telefonskom imeniku. Uz ove detaljne podatke, uskoro ćeš saznati i broj. No ako ne znaš ni ulicu ni mjesto, a nisi ni siguran posjeduje li dotična osoba telefon, a ako da, nalazi li se broj u telefonskom imeniku, u

tom će slučaju potraga biti teška, a informacija nedostupna. Skoro usput, ovdje su se pojavila dva pojma: tražiti i naći. Nažalost, činjenica je da mnogi muškarci radije traže nego nalaze. Oni će to kategorički negirati, što samo jasno pokazuje koliko malo sebe poznaju i u kolikoj su mjeri žrtve opasnih iluzija. Ako živiš samoodgovorno, za tebe vrijedi jednostavno pravilo: ukoliko si privatno i poslovno uspješan, vjerojatno mnoge stvari radiš ispravno. Ukoliko to nisi, tada je vrlo vjerojatno da podliježeš velikim zabludama i da imaš neispravne predodžbe. Alessandro, primjerice, nije mnogo postigao. Zbog čega, možeš vidjeti iz jedne jedine rečenice, koju je izrekao Claudiju. Upoznali su se slučajno u nekom baru, dok su pili kavu. Započeli su razgovor, i Alessandro se čudio, kako je Claudio uspio u životu. "Tvoji su ti roditelji financirali studij, zar ne?" upita Alessandro. "Ne, ja sam ga sam morao zaraditi", odgovori Claudio. I što je Alessandro na to rekao? "Ja za to nisam imao vremena, jer sam već od malena morao raditi!" Alessandro je bio toliko pod utjecajem svog programa, da uopće nije primijetio daje Claudio također radio - ali s potpuno drugačijim ciljem! S ovakvim se odgovorom slaže i pomalo maliciozna izreka: tko radi, nema vremena za zarađivanje novca! Sto to znači? Mnogi muškarci nemaju ciljeve, nemaju ideale, nemaju osjećaj samoodgovornosti a često ni mnogo ljubavi. Oni završavaju poput Alessandra: nezadovoljni, tužeći se, optužujući druge - posebno okolnosti, kolege i svoju ženu! Oni ne će uspjeti sebi izgraditi uspješan život poput Claudija, sve dok ne promijene svoj program. Claudio nije na nikoga prebacivao krivnju. On je svoju veliku slobodu vidio u tome, da je sasvim sam i u potpunosti bio odgovoran za svoj život. On je bio gospodar svog života - i nitko drugi. "Zbog toga", stalno bi govorio, "ja mogu iz svog života napraviti što god hoću! Nije li to prekrasno? ". Zato je puno postigao, bio je uspješan i poslovno i privatno te sretan i zadovoljan. Zadaci žena Zašto muškarci, kakve sam gore opisao, nemaju sretan porodični život? Zato što nailaze na "pogrešnu" ženu! Muškarac koji ne posjeduje dobar osjećaj osobne vrijednosti, koji na druge prebacuje krivnju, koji nema jasne ciljeve i čvrste ideale, s vrlo velikom će vjerojatnošću tražiti i naći sebi sličnu žensku osobu. Time je svađa unaprijed programirana. Oboje će od svog partnera tražiti potvrdu, priznanje, poštovanje i

ljubav koju sami ne mogu dati, jer sve to nisu nikada dobili niti će na ovaj način ikada i dobiti. Ovoj bijedi pridonosi još i danas široko rasprostranjeno razmišljanje. Mišljenje da bi pojedinac, što se partnerstva tiče, trebao najprije steći brojna, različita iskustva. Pristalice ovakve ideologije naravno ne znaju o čemu govore, u suprotnom sasvim sigurno ne bi bili toliko glasni. Kažem: žena koja je imala više od tri odnosa, nije sposobna imati skladan odnos. A muškarac, koji je imao brojne odnose, odlučuje se konačno za ženu, koja nije sposobna za odnos. Možeš zamisliti, kako će oboje proći ako pokušaju zasnovati porodicu, odgojiti djecu odnosno postići uspjeh! Proći će kao što prolazi većina današnjih parova: dolazi do svađe, borbe, prezira i unutarnjeg odnosno izvanjskog razaranja. Ako situacija za jednog od njih ili za oboje postane nepodnošljivom, rastaju se u nadi da će time mučenje završiti. No posebno ako imaju zajedničku djecu, steći će drugačije iskustvo: mučenje se nastavlja nesmanjenom žestinom, možda postaje još i većim! Udio žena u ovakvom stanju nije za podcijeniti. U sve četiri knjige ovog niza, uvijek sam isticao odlučujuću ulogu žena. U knjizi Sai Baba govori o svijetu i Bogu nema nijedne priče, koja ne bi hvalila žene i opominjala muškarce. Sada se moram obratiti njihovoj savjesti. Žene često nisu svjesne što to znači i koliko je razorno, koliko malo šansi daju suprugu i djeci, ako su slabo - ili nikako! - naučile brinuti o sebi, nego često vode život samoodricanja, što često može rezultirati i samorazaranjem. U današnje vrijeme glavni je problem žena, njihov nedostatan osjećaj osobne vrijednosti. On nastaje zbog lošeg odgoja (vidi dolje) i pogrešnih oblika partnerstva. Žena izgrađuje osjećaj osobne vrijednosti, izgrađujući sretan i siguran odnos i porodicu. Ako joj to ne uspije, njezin osjećaj osobne vrijednosti biti će povrijeđen usprkos mogućem poslovnom uspjehu te ne će vidjeti mogućnost poboljšanja. Zašto? Zato što žena nesvjesno zna koliko moći posjeduje i koliko je slabo koristi na pozitivan način - posebno, ako njezin brak nije ispunjavajuć. Naime, karakterno razvijene žene posjeduju sposobnost izgrađivanja odnosa, koja nije svojstvena muškarcima. Nažalost, mnoge žene naučile su samo kako će započeti svađu i pobijediti u njoj - u tome su joj brojne i bogate lekcije pružili njihova roditeljska kuća i mediji. Kako će uspjeti spriječiti svađu, ili, ukoliko je već započela, kako će je na dobar način prekinuti, žene nisu naučile - u školi se to, nažalost, također ne uči. Iako su i muškarci i žene u današnje vrijeme pomoću opširnih poduka - u svom domu, na fđmu i televiziji - naučili kako

se svađi i kako se vodi strastven odnos. Nasuprot tome, na koji način mogu postići sreću, harmoniju, poštovanje i međusobno razumijevanje - o tome se vrlo rijetko govori! Negativne slike, pozitivne slike Žene bi trebale preuzeti odgovornost. Isto kao što se muškarac ne bi smio opravdavati da su "loše društvo i strašni uvjeti" krivi njegovom neuspjehu, tako bi i žene trebale shvatiti da ne žive svoje "anima-sposobnosti", pomoću kojih bi mogle svakoj svađi vrlo brzo oduzeti oštrinu. Anima-sposobnosti su sljedeće: izgradnja odnosa, suosjećanje, razumijevanje, uravnoteženost, stvaranje situacija u kojima su svi dobitnici, kao i "uočavanje razvojnih potreba i poticanje sposobnosti kod drugih", odnosno "izgrađivanje šansi koje nastaju zbog razlika u ljudima" (Daniel Goleman, EQ, Kvocijent uspjeha, str. 168.). Žene bi trebale započeti živjeti svoje velike socijalne sposobnosti i trebale bi uvidjeti koliko mogu biti moćne i utjecajne. Žene trebaju prestati obezvrjeđivati sebe i prebacivati krivnju na druge, obično na muškarce. Žene ni izdaleka ne koriste svoje mogućnosti, prije svega, ne koriste svoj izvanredan potencijal za uspostavljanje odnosa. Samosažaljenje i druženje s istomišljenicima ne će im ništa pomoći. Mnoge žene sebi nisu pojasnile što i kako misle o sebi. Smatraju da drugi, posebno muškarci, imaju loše mišljenje o njima. Ukoliko, međutim, sudjeluju u grupnoj postavi, u kojoj jedna učesnica zastupa nju, a druga "lošu ženu", dakle ženu koja sebe ne prihvaća ili sebe smatra lošom, tada imaju priliku postati svjesnima, što u stvari o sebi misle. I ako kroz takvu postavu neposredno dožive to što nesvjesno o sebi misle, čude se i osvještavanjem i mijenjanjem nesvjesnih programa stječu drugačiji stav - i sva predbacivanja nestaju! Mnoge žene imaju loše mišljenje o sebi, ali od partnera v

i

•

|

••

*

1*

• i •

rri

••

'

T

I

*

očekuju da o njima misli pozitivno. To nije moguće. I ovdje treba odgoj temeljito promijeniti, kao što ću objasniti na sljedećim stranicama. Istina jest: čim je neka žena uvidjela kako lošu sliku ima o sebi te je istu odlučila odbaciti i prihvatiti drugačiju, pozitivnu sliku o sebi i njezin se odnos mijenja! Mijenja se u pozitivnom smjeru! Ono što se ranije činilo nerješivim, sada se rješava samo od sebe. To se dogada zato što takve žene (isto kao i muškarci, koji usvoje pozitivnu sliku o sebi) u sebi nalaze snagu, mir i spremnost na davanje i rješavanje svega na miran način, što im do tada nije bilo dostupno.

Drage žene, nemojte obezvrjeđivati sebe. Tko je snažan kao vi, a obezvrjeđuje sebe, ne živi istinu. Tko ne živi istinu, razara svoju samovrijednost. Tko razara svoju samovrijednost, gubi sebe, svog partnera, svoju djecu. Rasti u svojoj nutrini. Spoznaj svoju snagu. Prihvati odgovornost koju imaš prema bračnom partneru i djeci. Ne žali se nego nešto promijeni. Recimo, tvoj je suprug najgori na svijetu. Što ti koriste jadikovke ili čak rastava? Na taj ćeš način prebaciti krivnju samo na njega. Umjesto toga, preuzmi odgovornost i upitaj se zašto si ga odabrala? Zašto si počela živjeti s njime? Zašto tada nisi vidjela ono, što misliš da danas vidiš? Vidiš li danas sve ispravno? To nije moguće već i zbog toga jer bi, u tom slučaju, kao prvo, morala vidjeti svoju odgovornost, a ne njegovu krivnju. Povrh toga, mnogo češće nego što misliš, pruža ti se mogućnost da ga promijeniš time što ćeš promijeniti sebe. Žene posjeduju neprocjenjive komunikacijske sposobnosti. Zašto ih tako slabo koriste? Zašto ne dignu svoj glas protiv razorne komunikacije u negativnoj, muško-animus obojenoj zabavljačkoj industriji? Zašto se tolike žene - isto kao i muškarci - više uzdaju u svađu i borbu, umjesto da se oslone na pozitivnu snagu unutarnjih i vanjskih slika, koje automatski ulaze u komunikaciju? Drage žene, izgrađujte osjećaj osobne vrijednosti! Ne dozvoljavajte da vas u zabludu vode oni, koji vam egoostvarenje prodaju pod parolom samoostvarenja. Ja vam kažem: vi posjedujete ogromne pozitivne kvalitete, koje jedva živite, ako ih uopće živite. Pronađite same sebe. Pronađite svoju snagu, ne sudjelujte u glupim igrama koje vam propisuje ekstremno negativno, animusom upravljano društvo. Pronađite istinske ženske sposobnosti i vrednote, koje posebno do izražaja dolaze u pozitivnoj komunikaciji i sposobnosti zasnivanja i vođenja stabilnih, trajnih i sretnih odnosa. I to ne gubeći sebe, ne gubeći partnera, nego nalazeći same sebe! Velik doprinos djevojaka Mnogi će sada reći: "Dobro, onda ćemo izgraditi samovrijednost. Hoće li nakon toga sve biti bolje? I što mi kao roditelji možemo promijeniti, s obzirom na odgoj?" Kakvo mudro pitanje! Ono već u sebi sadrži čitav odgovor. Naime, premalo se ima u vidu uloga djevojaka i ženska sposobnost izgrađivanja odnosa. Objasnit ću to. Djevojke, kao i mladići, već i prije no što se rode, imaju

blizak kontakt s majkom. Ona ih nakon poroda doji, tješi, nosi, voli. Majka je objekt ljubavi kako djevojčica tako i dječaka. Zatim dolazi revolucija: u epidalnoj fazi, kako je tu fazu nazvao Freud - dakle između treće i šeste godine života djevojčica se mora potpuno preusmjeriti: sada objekt ljubavi nije više majka, nego otac. Kako je to velik posao za malu djevojčicu! Koliko toga mora napustiti, u koliko velikoj mjeri mora promijeniti orijentaciju! Koliko je usamljena! Uočava li se dovoljno to njezino preusmjeravanje i suosjeća li se s njom? Gladi li joj majka kosu i govori od srca: "Drago dijete, znam kako ti je, znam kako ti je teško preorijentirati se. Ali budi sigurna: ja te shvaćam, ja sam uvijek uz tebe, uvijek sam ti na raspolaganju, jer ti si moje dijete koje volim iznad svega!" A otac, je li on uvijek dostupan svojoj kćeri? Posvećuje li joj se, može li ga ona idealizirati i voljeti? Uzima li je na ruke i daje joj osjećaj ljubavi, sigurnosti i zaštićenosti bez i najmanjeg oblika zavođenja, bez natjecanja s majkom, kojoj također nije lako jer svoju kćer mora otpustiti? Uviđa li muškarac da žena prolazi kroz slično tešku situaciju kao i kći? Zbog toga je zadatak muškaraca uvidjeti i vrednovati koliko je teško i majci i kćeri i da im kaže koliko to cijeni. Oba roditelja trebaju uvidjeti kako je teško razdoblje kroz koje prolazi njihova kći. To će joj kasnije podariti njezinu posebnu sposobnost izgrađivanja odnosa, jer će joj biti poznata oba usmjerenja • kako na oca tako i na majku. Zbog toga su žene, čija je edipalna faza sretno protekla, toliko suosjećajne, imaju toliko razumijevanja, posjeduju unutarnji mir, zadovoljne su sa sobom i drugima te sposobne izgrađivati odnose. One se mogu vrlo dobro uživjeti u druge zato što su bile tako blisko povezane i s majkom i s ocem. Tek kada se bude uvidjelo i shvatilo koliko veliku stvar moraju obaviti djevojčice u toj dobi, kada će ih roditelji u dovoljnoj mjeri podržavati i suosjećati s njima, kod žena će doći do porasta osjećaja osobne vrijednosti. Te shvaćene, poštovane i voljene žene imat će sretne i mirne obiteljske odnose te će time stvarati i sretne porodice. One će biti srž Zlatnoga doba. Zato bi i kao muškarac i kao žena trebao misliti: kako je lijepo što postoje djevojčice, kako je lijepo što postoje žene, jer one su dobro srce Novog doba!

Održi dječju radost Smatram da sretni roditelji mogu ispuniti najvažniji odgojni zadatak: da svoju djecu održe radosnom (usp. izvanrednu knjigu Henning Kohlera O plašljivoj, tužnoj i nemirnoj djeci, u kojoj pokazuje, na koji se način roditelji mogu najbolje uživjeti u potrebe svoje djece). Ljudi koji se odluče svaki dan smiješiti, shvatili su jedno od najvećih životnih pravila: učini uvijek od svega najbolje što možeš. Ili, drugačije rečeno: dan bez osmijeha je izgubljen dan! Ne odlazi uvečer na spavanje, ako se toga dana još nisi nasmiješio. Smij se. Smij se kad si sam. Smij se sa svojim bračnim partnerom, sa svojom djecom, prijateljima, sa stranim i nepoznatim osobama. Smij se kad god možeš. Ali nikada ne na račun drugih. Smijeh na tudi račun ne samo što nije veseo, nego je i tužan i zato nepoželjan u sretnom životu. Ako se već želiš ili moraš nekome smijati, tada se smij sebi. Time ne možeš nikoga povrijediti i svi će ti biti zahvalni. Smij se sa svojom djecom. Svakodnevno razmisli na koji ćeš način nasmijati svoju djecu. Djeca koja se mogu od srca smijati, sretna su. Vesela djeca su zdrava djeca. Učini sve što možeš da bi održao i potakao smijeh svoje djece! Osloni se na svoj zdrav osjećaj. Ako tvoje dijete noću ne može spavati, ni u kom slučaju ne primjenjuj strašne savjete iz knjige Svako dijete može spavati, kojima ćeš - pomoću brutalne tehnike, koja se sastoji u tome da se dijete svakog dana pušta da plače minutu duže - u djeteta izazvati takvu bespomoćnost da će prestati plakati. Znaš li, koliko time štetiš svom djetetu? Jesi li svjestan, koliko slabiš njegovu samosvijest i kolike strahove budiš? I tko ti kaže, nema li tvoje dijete npr. SPP (Sindrom pomanjkanja pozornosti, o kojem ću govoriti kasnije) i/ili neki osteopatski problem, koji je možda nastao zbog kompliciranog poroda? Tko ti kaže, ne treba li tvoje dijete posebnu skrb kako bi izliječilo stare rane koje možda potječu iz nekog prijašnjeg života? Da, poneke su noći teške. Neke se noći čine nepodnošljivima. Potpuno si u pravu. Ali usprkos svemu što se od tebe zahtijeva, zar se ne isplati vidjeti smijeh u očima i na licu tvog djeteta? Sve što radiš promatraj sa sljedećeg aspekta: zar nije vrijedno svakog truda da se održi radost u duši, u srcu i na licu djeteta, ili - o čuda! - da se čak i poveća? Najvažnija je radost tvog djeteta. Ne možeš svom djetetu za kasniji život dati ništa veće od radosti, povezane s disciplinom.

rr

•

•

v

•••

•

1

*

1

1

*

v*

•

To je najvažniji cilj svakog odgoja: da djecu učini radosnom, poletnom, dosljednom i istovremeno svjesnom svoje odgovornosti. Kada krenu na svoj životni put, možeš li učiniti više kako bi njima dao ove osobine? Ne sastoji li se najuspješniji odgojni program u prenošenju ovih vrednota? Vedrina i uspjeh Tko svoju djecu odgaja lako, a ipak imajući u vidu sasvim određen cilj, taj ih podučava "Strategijama dupina", kako su to s puno humora opisali Dudley Lynch i Paul Kordis u svojoj knjizi istog naslova. Oni razlikuju četiri različita načina ponašanja: ponašanje šarana, pseudo-prosvijetljenih šarana, morskih pasa i dupina. Njihova podjela toliko pogađa srž stvari i toliko lijepo pojašnjava što odgoj može postići u dobrom i lošem smislu, odnosno što uzrokuju podsvjesni programi, da ovdje citiram njihove definicije i podtočke (str. 8082). "Šarani vjeruju: "Ja ne mogu biti dobitnik". Oni tu poruku ponavljaju u svim mogućim varijantama koje negiraju njihove izglede, sve do negacije pravih posljedica neuspjeha: • "Neznanje je blagoslov". • "Ja sam ranije bio bespomoćan i uvijek ću ostati bespomoćan ". • "Moja patnja ima svoj smisao ". • "Neuspjeh spada u život, on je sastavni dio života". • "Svi važni dobitci sadrže u sebi element žrtve ". Pseudo-prosvijetljeni šarani vjeruju: "Sve se ribe trebaju međusobno voljeti i voditi brigu jedne o drugima. Da bi tako bilo, moram samo vjerovati da je tako". Oni ovu filozofiju podržavaju na razne načine: • "Ne igra nikakvu ulogu tko dobije ili izgubi - bitno je kako se igra." • "Nije bitan cilj, nego put". • "Ja samo trebam "pustiti da stvari teku" i sve će biti dobro ". Morski psi reže: "Ja moram pobijediti". Njihova propaganda obuhvaća sljedeće varijacije: • "Tamo vani, na kraju svaki morski pas proguta drugog." • "Stvarno ti nisam htio odgristi ruku, ali nisam imao izbora jer si posegao za svojom ulogom". • "Ja sam ti htio odgristi ruku i prije no što si posegao za ulogom, trebao si misliti na moje upozorenje". • "Namjeravao sam ti odsjeći ruku kad si posegao za ulogom, iako sam te uvjeravao da mi to nije namjera".

• "Konkurencija je neizbježna ". • "Konkurencija nas motivira da damo sve od sebe ". • "Konkurencija je jedina mogućnost uživanja u životu". • "Konkurencija izgrađuje karakter". Dupin kaže: "Ja želim da oboje uspijemo i to da uspijemo elegantno i uvjerljivo. Nije važno kakve su šanse, ili koliko su velike teškoće, kao ni koliko će dugo trajati". • "Moramo naučiti, kako ćemo umnogostručiti snagu valova ". • "Moramo naučiti stvarati pozitivne vizije i prema njima djelovati". • "Moramo naučiti proces oslobađanja i otpuštanja". • "Svaki pojedinac mora razviti snažno samopoštovanje ". • "Moramo naučiti biti otvorenima prema iznenađenjima i budućnosti". • "Moramo biti odgovorni". • "Moramo otkriti svoju životnu svrhu i djelovati u skladu s njom". Kroz ove definicije i slike raznih vrsta riba i njihovog načina života lijepo se može vidjeti kako djeluju unutarnja uvjerenja, odnosno: kako djeluje odgoj. Imaj uvijek na umu: Postaješ ono što misliš. Tvoje dijete postaje ono što ti misliš! Sto prije nastoj usvojiti strategije dupina i idi kroz život isto tako radosno, lako, isto tako uspješno kao i dupini - veliki prijatelji ljudi. Sjeti se: nijedan morski pas ne može naškoditi dupinima jer oni žive u čvrstim obiteljskim grupama u kojima se svi međusobno pomažu: oni morske pse udaraju kljunom sve dok ne odu ili ne uginu. Iz ove njihove strategije možeš izvući još jednu važnu pouku: dupini ne grizu. No, morski psi su toliko usmjereni na borbu, da jednostavno ne bježe i zato stradavaju! Misli na sreću, smijeh, humor, učini neka život tebi i djeci bude lagan i usmjeren cilju poput dupina, tada će tvoja djeca također biti uspješna i spremna pomagati (misli na terapiju dupinima, pri kojoj i najteži invalidi mogu doživjeti olakšanje svojih problema, ako ne i ozdravljenje: usp. s izvještajem Kirstena Kuhnerta Dar dupina), jednako sretna kao i ovi čudesni sisavci, koji imaju mnogo veći mozak od čovjekovog - možda se i zbog toga čini kao da se stalno smiju? Pouke o rješenjima Gubitnik misli: Rješenja ne postoje, a ako postoje, onda su za mene neizvediva, nemoguća, preskupa, predugo traju i, na kraju, ne donose ništa.

Dobitnik misli: Pomognem li sam sebi, pomoći će mi i Bog! Uvijek postoje barem tri rješenja: jedno na duhovnoj, jedno na duševnoj i jedno na fizičkoj razini. Ukoliko nc mogu ništa postići na fizičkoj, konkretnoj razini, tako razmišlja dobitnik, tada ću se pobrinuti da promijenim emocionalno stajalište, ili ću jednostavno o tome razmišljati na drugačiji način. Ali, zašto se ne bi dalo ništa promijeniti? Uvijek postoji neki put! Tako razmišlja dobitnik i, zato što razmišlja na takav način, uspijeva. Zašto? Zato što ne poznaje neuspjeh! To je njegova tajna. Dobitnici znaju samo za pojedine etape na putu prema onom što su odabrali kao svoj cilj. Thomas Edison, koji je između ostalog izumio žarulju i gramofon (usp. i Heinrich Goebel!), izvršio je 10000 pokusa dok nije pronašao rješenje. On je svaki neuspio pokus uzimao kao znak da mora istraživati u nekom drugom pravcu. Nikada nije bilo riječi o neuspjehu, samo o različitim koracima prema jednom cilju. Nikakvo čudo da je postigao cilj. Dobitnici uvijek dosegnu svoj cilj jer i privremeno nepostizanje cilja smatraju važnim korakom koji vodi do njega. Oni govore o - za sada još - nepostignutom, ne govore o neuspjehu, o nemogućnosti postizanja nečega. Ovo je sljedeći važan cilj odgoja: naučiti djecu da koriste svoju kreativnost u svrhu pronalaženja rješenja - pri čemu je naglasak na pronalaženju, a ne traženju. To su fine razlike koje su toliko bitne za postizanje uspjeha: želiš li tražiti, tražit ćeš. Želiš li naći, doseći ćeš svoj cilj. Rudolf Steiner, Rebeca Wild, Maria Montesori uvijek su naglašavali: djecu treba odgajati tako, da se njihova kreativnost ne razara, nego potiče i izgrađuje. U današnje vrijeme više se ne nagrađuje onoga tko može dobro učiti napamet, danas su važni kreativnost, okretnost i emocionalna inteligencija. Dobre ocjene i prilagodljivost više nisu garancija uspjeha. David Goleman u svojoj knjizi Emocionalna inteligencija opetovano opisuje i dokazuje koliko je važan duševan razvoj djeteta i odraslog čovjeka. Ova emocionalna inteligencija odlučuje o uspjehu ili neuspjehu, sreći ili nesreći. Roditelji trebaju poznavati ove temeljne razlike i prema njima uskladiti svoj odgoj. Prošlo je vrijeme slijepe poslušnosti. Što je ono donijelo ljudima? Upravo ono, što sljepoća donosi: ljudi su bili odgojeni za rat, borbe, ubijanje, slijepu poslušnost. To je dovelo do bezbrojnih ratova, pustošenja i beskrajnih patnji. Tome mora doći kraj. Nama nisu potrebni živi leševi, koji poput robota izvršavaju strašne zapovijedi svojih groznih voda. Nama su potrebni živi, sretni, kreativni ljudi, koji su na sretan način povezali um i srce te su zato otvoreni za ljubav, zajedništvo

i kreativna rješenja. Zato djeca Novog doba trebaju uspostaviti kontakt sa svojom kreativnošću jer, ona je uvjet trajnoj sreći. Zašto? Zato što sreća ne nastaje kroz krutost i tvrdoglavost, nego kroz promjenu i lakoću. Kako glasi božanski zakon? Ne zadržavaj ništa - i ostat će tvoje. Ono što pokušaš vezati uz sebe, izgubit ćeš. Ne nastoj ništa postići silom - i sve će ti doći samo od sebe. Otpusti - da bi zadržao. Zašto je to tako? Zato što su tvrdoglavost, krutost, prisila i vezanje osobine ega, što znači nedostatnog osjećaja samovrijednosti. Nasuprot tome, Sebstvo može otpustiti, jer ono zna da će mu sve doći u pravo vrijeme i u primjerenoj količini. Vjeruj u sebe, vjeruj u svog partnera, vjeruj u svoju djecu, vjeruj u Boga i vodit ćeš čudesan, kreativan život koji će ti donositi bezbrojna sretna rješenja. Ako živiš na takav način, bit ćeš najvećim darom svojoj djeci jer tvoj će ih primjer čitav život pratiti i voditi do uspjeha. Pouke o vrijednostima Tako dolazimo do glavne teme: najvažniji cilj odgoja ne bi trebalo biti prenošenje znanja, nego izgradnja karaktera. Ili, drugačije rečeno: ne radi se prvenstveno o stvaranju sve većih "zaliha znanja" na račun osobnog razvoja, nego o stjecanju dobrog karaktera plus solidnog obrazovanja! Sve drugo izgubljeno je vrijeme! Jer, samo je dobar karakter, zajedno s dovoljno znanja, garancija istinske sreće. Problemi u današnje vrijeme potječu otuda što ljudi sve više znaju i to o sve manje stvari. Ako je Goethe bio posljednji univerzalni genij, danas postoje čitave čete takozvanih stručnjaka, koji već i zbog toga nisu "stručni", jer im nedostaju etika i sveobuhvatno znanje. Brojni stručnjaci danas nemaju nikakvu etiku u svom zvanju. Prije otprilike 50 godina etičnost se još mogla naći u mnogim zemljama Europe. Tada su ljudi još radili da bi nešto stvorili. Važno im je bilo da je njihov rad dobar i da ima smisla. Čini se da ovo danas više ne vrijedi jer sada se radi pretežno samo zbog novca. Novac je važan, djecu bi trebalo podučiti i kako se ispravno postupa s novcem (vidi dolje). Ali novac nije cilj sam po sebi, kako se vrlo često pogrešno misli. Indijanci koji su bili jako povezani s prirodom, rekli su, kada bijeli čovjek sve zatruje, uništi i istrijebi, ustanovit će da novac nije moguće jesti. Slično je prošao i kralj Mid, kome se ispunila želja da se sve što dotakne pretvori u zlato. Trajno ispunjavanje ove želje značilo bi njegovu smrt, jer ništa više

ne bi mogao jesti! Zlato, odnosno novac, nije moguće jesti. Novac nije cilj sam po sebi, nego je samo sredstvo za postizanje cilja. Međutim, širom svijeta rasprostranjena negativna ideologija uvjerava ljude da je novac odnosno moć, cilj svih želja: i to zato, što je to najbolja metoda kojom malobrojni zgrću mnogo novca na račun ostalih! Koji je najsigurniji način za pridobivanje ljudi? Ako im obećaš, da će uz tvoju pomoć sasvim lako i bez puno truda zaraditi mnogo novca. Na taj način funkcioniraju sve strukturne mreže i svi "lanci sreće". No, koji zakon vlada ovdje? Posljednjega psi grizu! Zbog toga je cilj odgoja da se djeci prenesu pouzdani ideali i uvijek važeće vrijednosti, koje su, primjerice, sažete u pet temeljnih, glavnih vrlina: ljubav {prema), istina (sathya), ispravnost (dharma), mir (shanti) i nenasilje (ahimsa). Prakticirajuća ljubav je ispravnost, misliti ljubav je istina, osjećati ljubav je mir, a shvaćanje ljubavi je nenasilje! Ljubav je ona koja sve i svakoga povezuje! Onaj tko živi na ovaj način, blagoslov je svijetu i, kad bi bilo više ovakvih ljudi i svijet bi bio bolji jer takvi ljudi čine Zlatno doba! Zbog toga je tvoja roditeljska zadaća da svojoj djeci vlastitim primjerom pokažeš i preneseš takve vrijednosti da će kao životni cilj imati ostvarivanje vrednota poput dupina, a ne slično morskim psima - međusobnu borbu. Dupini su simboli rješenja pri kojima su obje strane dobitnici. Djeca također žele biti dobitnicima. Ako im se to dozvoli i vodi ih se na pozitivan način, oni streme uspjehu, radosti, kreativnosti, istini i ljubavi. Djeca su željna sadržaja, ona obavezno žele znati što je ispravno, a što neispravno. Djeca žele steći iskustvo o tome koje su vrednote važne. Zato nije čudno što djeca imaju dobro izgrađen smisao za pravednost. No, ako taj njihov osjećaj roditelji ili učitelji uvijek iznova povreduju i iznevjeruju, tada djeca iz toga uče da vrijedi pravo jačega. Time se uče nečem krajnje destruktivnom. Oni će to sasvim sigurno jednoga dana primijeniti i poprimiti odgovarajuću narav. Zbog toga bi roditelji i učitelji obavezno trebali biti primjerima vrlina, etike i pravednosti i istovremeno bi djecu trebali pustiti da slobodno pronalaze put istine. Jer istina je, doduše, jedna, ali putova do nje ima mnogo. Suviše revni ljudi to ponekad zaboravljaju. Dobar primjer ovome je priča o Constantinu. On je s 4 godine slušao priču o patuljku Cvilidreti i smatrao je da priča nepravedno završava. Doduše, nije bio za to da majka ostane bez djeteta, ali da patuljak za svoj trud uopće ništa ne dobije, to Constantin nije shvaćao. Moglo bi se pomisliti da je Constantin

bio na strani zlog patuljka, jer je ovome bila uskraćena njegova nagrada. No, u stvari, njega je dirnula dramatična komponenta ove bajke: zbog hvalisanja i laži svog oca, mlinareva se kći našla u nezavidnoj situaciji iz koje ju je patuljak izbavio, što u stvari znači, da joj je spasio život. Patuljak kao nagradu zahtijeva njezino prvo dijete, ali u zamjenu za to, on velike količine slame pretvara u zlato. Time mlinareva kći ne samo što ostaje na životu, nego postaje i kraljicom. Ona se udaje za vladara koji joj je prijetio smrću, ako punu sobu slame ne pretvori u zlato! Patuljak izvodi čudo i time joj spašava život. Ali zašto se mlinareva kći udaje za tog pohlepnog, nepravednog, nemilosrdnog vladara? Zašto nije otišla svojim putom čim je bila slobodna? Zar je patuljak jedino zlo biće u toj priči? Na ova važna pitanja, Constantin, sa svoje četiri godine, nije mogao odgovoriti, ali su ga ona zaokupljala. Zbog toga je govorio o toj nepravdi, a njegova majka bila je pametna i osjećajna osoba, koja je odmah osjetila istinu koja se krila iza djetetovog razmišljanja. Društvo dobrih ljudi Naslov najavljuje sljedeću točku, čiji značaj nije moguće podcijeniti. Satsang, kako se na sanskritu kaže, znači društvo dobrih ljudi. Ništa u tvom životu ne može biti većim blagoslovom niti se fatalnije odraziti na njega od osoba kojima si okružen. Danas se mnogi roditelji žale da se njihova djeca ne kreću u dobrom društvu. Pri ovim tužaljkama postavljam porazno pitanje: jesu li oni kao roditelji bili dobro društvo svojoj djeci? Jesu li se ponašali tako, da djeca od njih dobiju dobar primjer i da svoje roditelje mogu uzeti kao mjerilo, pomoću kojeg će razlikovati dobre i loše ljude? Jesu li se trudili da njihova djeca odrastu u dobrom društvu? Jesu li svojoj djeci odabrali odgovarajuću školu? Jesu li svojoj djeci prilazili s poštovanjem? Jesu li s njima razgovarali poštujući ih? Svaki otac i svaka majka moraju sami sebi odgovoriti na ova pitanja. Ja mogu samo reći: nitko nikoga ne oponaša više nego djeca svoje roditelje. Ti su utjecaji tako dalekosežni, krupni i nijansirani da roditelji nikada ne mogu precijeniti utjecaj koji imaju na svoju djecu. Ako, dakle, tvoje dijete nije onakvo kakvo bi ti želio, postavi sebi pitanje jesi li bio roditelj kakav je djetetu bio potreban. Satsang počinje u vlastitom domu. Zbog toga se roditelji moraju već od samog početka, tj. od začeća, posvećivati djetetu. Trebaju mu čitati svete tekstove dok se još nalazi u majčinoj utrobi, pjevati svete pjesme, razgovarati s njime blago i

ljubazno. Dobri roditelji brinu o blagom porodu, što znači da se dijete ne smije izložiti blještavom svjetlu rodilišta prilikom rađanja, da se, nakon što se rodi, ne odvaja od majke, ne doji prema krutom rasporedu, ne prisiljava na spavanje brutalnim i bezosjećajnim metodama. Ovo jednom riječju znači: roditelji se prema svom djetetu moraju odnositi s istinskom nuoavlju i poštovanjem. To mogu samo ako poštuju sebe, a to je opet moguće samo ako imaju dobro usmjerenje na svoje istinsko Sebstvo, na Boga. Ukoliko se tako ponašaju, dobio su društvo svoj djeci, a time i blagoslov ne samo njima, nego i čitavom svijetu. Jacques je volio lijepe, brze automobile. On ih je od malih nogu volio toliko, da je ta zainteresiranost prerasla u posao. Želiš li prodavati lijepe, brze, a time i skupe automobile, moraš privući i odredenu vrstu kupaca. U početku, ti mu se ljudi uopće nisu sviđali. No, on je s vremenom upoznao sve više takvih ljudi, a ako se upozna odredenu vrstu ljudi i to se još i dobro isplati, tada im se čovjek prilagodava. Jacques je radio upravo to. To je imalo trostruke posljedice: prvo, njegov posao bio je uspješan; drugo, upoznavao je sve više ljudi koji su ga pozivali na svoje zabave; i treće, postao je bogat. On je time postigao društveni uspjeh - ali što to znači: društveni uspjeh? To znači, da se sada kretao u krugovima prema kojima je ranije s pravom održavao skeptično odstojanje. Sada više nije obraćao pozornost na suptilnu negativnost, na skoro neprimjetne, povredujuće oštrice, slabo prikrivenu konkurenciju i borbu, kao težnju za uspjehom na račun drugih i na račun istine. Počeo se odijevati poput svojih novih prijatel'a, a i inače je, malo po malo, preuzimao njihove navike. Samog sebe je sada počeo smatrati vrlo modernim. No, u osnovi nije bio ništa drugo nego običan skorojević, koji je uvijek glup jer negira svoje korijene. A što je stablo bez korijena? Da, točno! Koga susreće čovjek koji negira svoje korijene? Ljude sličnog ponašanja! I, kako to završava? Jesu li oni dobro društvo? Pogledajmo, kako je priča dalje tekla. Jacques je u tim novim krugovima bio prihvaćen, zračio je uspjehom i sigurnošću, osim toga je bio i snalažljiv. To znači, da je bio "dobra partija", samo to nije znao. Tako je upoznao Jacqueline, odnosno, ona je upoznala njega! Tada je sve brzo krenulo: prvo afera, zatim odnos, brak i, nije dugo trajalo, imao je porodicu s dvoje djece. Naravno daje uskoro došlo do krize i, što se dogodilo? Jacqueline je odjednom ustanovila da je jedan od Jacquesovih dobrih prijatelja mnogo zanimljiviji od njega te je otišla k njemu zajedno s djecom i pola poduzeća,

što joj je zbog braka pripadalo. I štoviše, kao da ovo nije bilo dovoljno loše, dogodilo se još gore: Jacqueline i njezin novi prijatelj imali su velik utjecaj u drušvenim krugovima koji su za Jacquesa postali žilom kucavicom jer tu je sklapao svoje poslove, imao svoje kontakte, tu se udomaćio. Od svega toga, jedva da mu je nešto ostalo jer su njegova bivša supruga i njezin novi prijatelj proširili tako loš glas o njemu, da se društvo okrenulo od njega u svakom pogledu te je na kraju propao i njegov posao. U najkraće vrijeme je izgubio sve: ženu, djecu, dom, firmu, životni standard i dobar glas. On, međutim, nije imao narav gubitnika, nego dobitnika. Nije se dugo tužio, nego postavio sebi pitanje, što treba iz toga naučiti. Sjetio se svojih starih prijatelja, koje je žrtvovao u korist "snobovskog" društva. Ti su mu stari prijatelji sada pokazali što je sve napustio zbog ugleda, uspjeha i novca. Osnovao je sasvim novu firmu, pazeći ovaj puta na dvije odlučujuće stvari: na kontakte sa svojim dobrim prijateljima i na pouzdane vrednote kao putokaz ovom novom životu. Tako je pronašao novu, ovog puta postojanu sreću. Uzmi Jacquesa kao primjer: on je imao sreću što se mogao osloniti na stare prijatelje, koji su ga ponovo doveli na pravi put. Drži se uvijek dobrog. Nema ništa opasnijeg od negativnih, odnosno loših ljudi, oni ti mogu prerezati vrat i pritom smatrati da imaju pravo na to (usp. gornje riječi o morskim psima ili priču o Juda-kozi iz knjige Sai Baba govori Zapadu, 14. 9.) Imaj na umu: "loše društvo" nisu samo očito zli ljudi ili čak kriminalci. Loši ljudi su također i sasvim suptilno negativni ljudi, koji loše utječu na druge, koji o drugima loše govore, ne posjeduju pozitivne ideale, štete životinjama, izvlače korist na račun drugih ljudi ili slabe tvoj osjećaj samovrijednosti. Svetkovine i običaji Djeci - a također i odraslima - potrebne su svetkovine i običaji, odnosno stalni običaji! Godina je ispunjena raznim lijepim svetkovinama. Nažalost, moderan je čovjek vrlo skeptičan, da ne kažem nepovjerljiv prema svemu što se tiče tradicije i održavanja starih običaja. To je s jedne strane razumljivo jer, mnogo od onog što je prenošeno s generacije na generaciju, više je služilo potiskivanju umjesto stvaranju veselja i radosti. Nažalost, prilikom "velike čistke" izgubljeno je i ponešto od onog što je bitno za održavanje životnosti društva, a dječjim

je dušama pružalo mnogo lijepog. Christine Kutik, Eva-Maria Ott Heidmann, Bertrun JeitnerHartmann, Josef K. Pollath te Gertrud i Norbert Weidinger, da spomenem samo neke, napisali su lijepe knjige u kojima se može naći mnogo od onog, što se već činilo zauvijek izgubljenim. Djeci su potrebne igre, ritam, ples, pjesma, djeci je potrebna radost. Djeci je neophodna kreativnost. Djeci je potrebno mnogo stvari koje vesele njihovu lijepu dušu. Zbog toga su "ustaljeni" običaji poput Uskrsa, Duhova, Božića i rođendana toliko važni. Dječja duša mora imati prostor za posebno, neshvatljivo, duhovno, božansko. Žetvena svečanost, Uskrs, Duhovi, Božić i rodendani u sebi sadrže mnogo duhovnog jer svako slavlje odražava radost koja nastaje zbog nesebičnog služenja. Uskršnja svečanost simbol je obnavljanja ljudi, ako odbace svoj ego. Čovjek tada postaje lijep i zrači bojama poput prirode, koja u proljeće procvate novom ljepotom. Duhovi (grčki Pentekoste, pedeset) treći su najveći praznik kršćanske crkve, kojim se 50 dana nakon Uskrsa slavi silazak Duha svetog, odnosno - prema starijim, predkršćanskim tradicijama - proljeće. Prilikom žetvene svečanosti zahvaljuje se dobroj Majci Zemlji (Demeter), koja sve nas potpuno nesebično hrani i održava. Božić je svetkovina rođenja Isusa Krista, koji je svojim čudesnim djelom duboko promijenio svijet i čije će uzorno življene vrednote biti stupom osloncem Zlatnoga doba. Prilikom rođendana trebalo bi slaviti i majku, jer je ona svojom velikom ulogom omogućila život djetetu. Zatim postoje, odnosno postojale su još i brojne druge svetkovine, poput Sveta tri kralja, Ivanje, Martinje i mnoge druge (usp. Christiane Kutik, Eva-Maria Ott Heidmann, Das Jahreszeitenbuch) (Knjiga o godišnjim dobima, prim. prev.). Većina ovih svetkovina skoro više i nema nikakvog posebnog utjecaja na osjećaje, niti usmjerenje na božansko, duhovno - a izražavanje zahvalnosti se, očito, također često zaboravlja. Žetvena zahvalnica često se svodi samo na posebnu misu na jednu nedjelju nakon praznika Sv. Mihaela (29. rujna). Uskrs je svetkovina šarenih jaja. Isto tako, Božić se sve više pretvara u svetkovinu trošenja. No, hvala Bogu, ima još mnogo ljudi koji te praznike znaju pretvoriti u svečanosti ljubavi, samopromatranja, radosti i služenja bližnjem. Božić je svetkovina samoanali/.e jer u to vrijeme svijet obavija i usrećuje izvanredno jaka duhovna energija, koja godini pomaže da završi na posebno lijep način (usp. i Sai Baba govori Zapadu). Djeca u to vrijeme vole pjesmu, pravljenje kolača, vole pričanje priča i osjećaj sigurnosti

u okrilju porodice. Isto kao što se u vrijeme Božića slavi Dijete Krist, prilikom rodendana centar je dogadanja slavljenik, koji za porodicu znači velik dar - bez obzira, ima li 8 ili 80 godina! Rodendan bi trebao biti dan djeteta. No, pritom treba misliti i na njegovu braću. U nekim obiteljima vlada lijep običaj da se i za braću "iza zastora" sakrije poneka sitnica kao dar. Otac bi taj dan trebao posebno odati poštovanje majci i time djeci dati važan primjer. U vezi s tom temom, vrlo je lijepa rodendanska pjesma Kako lijepo, što si se rodio (na CD-u Rolfa Zuckowskog). Ona je napravljena s ljubavlju i toliko veseli djecu, da ovdje donosim njezin tekst. Melodiju ćeš naći na CD-u. Svejedno ako danas bude olujno, kiša, snijeg, jer ti nam sav blistaš poput sunčevog sjaja. Rodendan je danas tvoj, zato slavimo, svi tvoji prijatelji vesele se s tobom, svi tvoji prijatelji vesele se s tobom. Refren: O, baš je lijepo, što si se rodio, jer da nisi, jako bi nam nedostajao. O, baš je lijepo što smo zajedno, čestitamo ti slavljenice! Naše dobre želje imaju svoj razlog, molimo te, ostani još dugo sretan i zdrav. Drago nam je vidjeti te tako vedrog jer suza već je dovoljno na svijetu, jer suza već je dovoljno na svijetu. O, baš je lijepo što si se rodio ... Ponedjeljak, utorak, srijeda..., svejedno koji je dan, samo jednom u godini tvoj je rodendan. Zato slavimo svi zajedno: danas će biti pjesme, plesa i smijeha. danas će biti pjesme, plesa i smijeha! O, baš je lijepo što si se rodio .. . Za pripremanje dječjeg rodendana vrlo je korisna knjiga Das Kinderfestbuch (Dječja slavlja, prim, prev.) od Christiane Kutik. U njoj ćete i ti i dijete naći lijepe igre, upute za ručne radove, pjesme i recepte. Važnu dopunu predstavlja već gore spomenuta knjiga o godišnjim dobima. Vrlo je važno da djeca steknu osjećaj za razna godišnja doba i da svako od njih zavole i znaju cijeniti. U tom se slučaju svetkovine ne dogadaju "negdje" tijekom godine, već su ugrađene u čudesan ritam, koji se zove život. Za ljude je vrlo značajno da budu otvoreni i ostanu otvoreni za poseban dar, koji se zove život. Ako sa svojom djecom

često slaviš praznike, u njihovim se dušama učvršćuje uvjerenje daje život lijep, daje život radost! A završetak pjesme će ih pratiti kroz godine: Danas će biti pjesme, plesa i smijeha, danas će biti pjesme, plesa i smijeha! Kairos Uvijek bi trebalo naći razlog za slavlje jer život je blagoslovljen s beskrajno mnogo darova. Tako je skoro uvijek pravi trenutak da se sjetimo, kolikim smo darovima obdareni. Grci su pravi trenutak zvali Kairos. Grčki kipar Lysippos ovog je boga prikazao kao mladića u liku, s krilima na nogama, što bi trebalo značiti: pravi trenutak ne traje dugo, on prolazi poput vjetra. Sve u životu ima svoje vrijeme, svoj pravi trenutak. On dolazi i prolazi i ne traje vječno. Ljudi su, nažalost - zbog greške u odgoju - skloni odgadanju. To može biti korisno, sve dok ne dode pravi trenutak. No, ako on dode, a ti ne djeluješ, ovaj povoljan trenutak može biti zauvijek izgubljen. Anastasia je imala vrlo tešku majku, ali jako ljubaznog oca. Njezin dobar odnos s ocem pomogao joj je da prebrodi poneku teškoću. Našla je i vrlo dobrog supruga, koji ju je volio i brinuo o njoj i djeci. Međutim, ako je Anastasia morala nešto odlučiti, to se pretvaralo u dramu: ovo nije išlo, o onom je morala još jednom razmisliti, za treće joj je bilo potrebno više vremena, a u nekim je stvarima bila nesigurna . . . Kada su djeca već bila nešto veća, bilo joj je ponuđeno jako dobro radno mjesto. Sef bi joj, osim toga, bio njezin dobar prijatelj. No, ona je oklijevala toliko dugo, dok to mjesto nije dobila neka druga, također jako marljiva žena, tako da više nikad nije bilo slobodno! Sve ima svoje vrijeme. Sve ima svoj pravi trenutak. To ide tako daleko, da npr. ima dana u godini koji su posebno prikladni za sječu stabala jer se drvo pripremljeno u te dane ne savija i ne gori: ono time predstavlja izvanredno kvalitetan građevni materijal. Za sve postoji pravi trenutak. Johanna Paungger i Thomas Poppe mnogo su istraživali o tome i pronašli mnogo iznenađujućih stvari - npr., određivanje pravog trenutka za operaciju. Roditelji trebaju svojoj djeci svakako prenijeti znanje o važnosti pravog trenutka (iznutra oblikovati, usp. Sai Baba govori Zapadu, 1. 2.). Koliko ima djece koja ništa ne znaju o Kairosu te se čude, ako se iznenada stvore konstelacije koje sve mijenjaju. To su onda trenuci u kojima postaje jasno da vrijeme nije moguće vratiti unatrag. Djeca - a i odrasli u istoj mjeri - trebali bi se tijekom života

uvijek pitati: kada je za ovu ili onu stvar došao pravi trenutak? Ljudi su skloni ponašati se vrlo velikodušno prema svom vremenu. Oni se ponekad ponašaju, kao da će njihov sadašnji život trajati vječno. I što se dogada? Gube toliko vremena da, kada dode dan u kojem moraju napustiti svoje tijelo, imaju osjećaj da nisu živjeli na pravi način, da su premalo postigli, da su u osnovi bili neuspješni (usp. Seneca, De brevitate vitae). Strašno je pritom sljedeće: oni su u pravu! Oni su zlorabili svoje vrijeme, kao daje to neka veličina izvan njih samih. Kao što sam prije već rekao, vrijeme nije mnogo više od jedne apstraktne veličine. Pet minuta su pet puta po jedna minuta ili pet puta po 60 sekundi. I onda? Ima li to neko značenje? Nema. Ali pet minuta tijekom kojih doživiš nešto posebno lijepo ili pak strašno, nikako ne doživljavaš u oba slučaja kao pet puta po 60 sekundi. Jednom je to vrijeme prošlo kao u snu, a drugi puta traje poput vječnosti. Zato stalno imaj na umu: kada trošiš vrijeme, ti nikada ne trošiš uzalud bilo koje vrijeme, koje nekako, negdje, nekad, tek tako apstraktno teče, nego pritom uvijek gubiš život. Svoj život. Zbog toga roditelji trebaju djecu učiti ne samo da postoji Kairos, nego i da se čitav život sastoji od povoljnih trenutaka! Oni su povoljni zbog toga što živiš. Zato je svaki trenutak, svaki djelić sekunde tako beskrajno dragocjen jer, tiče se tvog života, tvog boravka na Zemlji, što se na ovaj način nikada više ne će ponoviti. Živi zato toliko intenzivno, koliko god možeš. Moj moto glasi: slobodno vrijeme samo je jedan oblik smislene djelatnosti. To je vrlo dobra usporedba sa mojom sljedećom izrekom: sloboda je, kada se rado čini ono što se mora činiti. Ova bi osnovna pravila roditelji trebali barem poznavati, ako već ne i živjeti i tako ih vlastitim primjerom prenositi djeci. Ali oprez: što sam rekao? Najvažniji su radost i sreća! Odgoj nije uspio, ako djeca samo marljivo rade i više se ničem ne vesele. Rad, da; puno rada, također je u redu; ali, samo rad i nikakva radost i sreća? Nikako! Čemu paziti na pravi trenutak, ako pritom propuštaš radost i sreću? Svako živo biće u potrazi je za srećom! Ako je ne nadeš, tvoj je život bio isto tako uzaludan kao da si ubijao vrijeme - osim, ako nisi napravio mnogo dobra drugima. Ali, ako je tako, zašto nisi našao radost? Najveći blagoslov kojeg netko može steći, jest: ispunjavati svoje dužnosti s puno veselja, a pritom tim veseljem, zaraziti i druge. Tko tako živi, taj je ispravno odgojen ili je sam sebe ispravno odgojio - ili oboje. U svakom slučaju, pronašao je odlučujući pristup smislu života. Ako netko tako živi, tada

se stvarno može reći da je put cilj, jer on svaki trenutak živi tako da je ispunjen radošću. Za takvog je čovjeka svaki trenutak Kairos - i lijep mladić s krilima na nogama može bezbroj puta odlaziti, on će se uvijek vraćati jer tu je netko koga se može ponijeti sobom! Međutim, imaj na umu još nešto: sreća bez sadržaja nije trajna! Sreća bez sadržaja je zabava, sreća sa sadržajem je radost. Zabava brzo prolazi i nema dubine. Nasuprot tome, radost je rezultat ostvarenog i zato je trajna. Budi oprezan prema društvu sklonom zabavi, jer ono u stvari ne zna za šalu - ili, kako to Bonmot ispravno kaže: tu se mora računati s brojnim neuračunljivim ljudima. Suprotno tome, radosno društvo oslanja se na pozitivne programe, na zalaganje i također računa s time da se u životu ništa ne poklanja, ništa se ne dobija badava. Planiraj svoj dan i uči svoju djecu planiranju. Proučavaj knjige Lothara J. Seiwerta, npr. Das neue 1x1 des Zeitmanagements ili Simplify your life, koje je napisao zajedno s Wernerom Tiki Kustenmacherom. Nauči planirati svoj život. Mnogi ljudi, čak i čitavi narodi, nisu uspješni zato jer zbog manjkavog planiranja promašuju pravi trenutak. Mnogi ljudi ne održe svoja obećanja, jer ne znaju planirati. Mnogi od njih ne govore istinu, lažu i neispravno se ponašaju. Mnogi su ljudi netočni jer ne mogu dobro rasporediti svoje vrijeme. Pritom znaj da netočni ljudi ne poštuju tudi život. Poštuju li onda druge? Može li se nekog poštovati, ako se ne poštuje njegov život? Osim toga: poštuje li takva osoba sebe? Živi li u istini i ispravnosti? Planiraj svoj život, sredi sebe i imat ćeš mnogo vremena za sve što je spontano, bezbrižno, vedro i doživjet ćeš puno veselja. U sretan život također spada da ništa ne radiš pod prisilom, s preozbiljnom krutošću. Zivi ozbiljno - i upravo zbog toga lako i bezbrižno! Informacije koje slijede prihvati kako važne upute, koje te ne bi smjele zavesti na put prisile i praznovjerja. Znaj, da svaki dan posjeduje posebno dobro vrijeme, Gulikala, i posebno loše vrijeme, Rahukala (usp. Diana Baskin, Divine Memories of Sathya Sai Baba, str. 246.). Dobro vrijeme Loše vrijeme Gulikala Rahukala Ponedjeljak 7:30 9:00 13:30 - 15:00 Utorak 15:00 16:30 12:00 - 13:30

Srijeda 12:00 13:30 10:30 - 12:00 Četvrtak 13:30 15:00 9:00 - 10:30 Petak 10:30 12:00 7:30- 9:00 Subota 9:00 10:30 6:30- 7:30 Nedjelja 16:30 18:00 15:00 - 16:30 Ako imate ljetno vrijeme, morate uvijek pribrojati jedan sat. Ova vremena mogu biti značajna, ako planiraš nešto važno. Planiraj svoj dan, to znači svoje putovanje, operaciju, zaključivanje ugovora, sastanak s važnom osobom, obavljanje važnog posla, polaganje kamena temeljca, da spomenem samo neke stvari, tako, da početak tvog poduhvata padne u vrijeme Gulikale. U sasvim obične dane opusti se, moli Boga za pomoć i blagoslov i lako prihvaćaj život. Kao što je rečeno, grčevito sijeđenje krutih pravila može čak biti nesrećom, jer lako vodi praznovjerju, a time i početku kraja svake slobode! Pokazivanje ljubavi osobnim primjerom Kao što sam već ranije rekao, nekomuniciranje ne postoji. Ako je netko oslovljen, on ne može ne komunicirati. Sve što radi ili ne radi, sve je komunikacija (Paul Watzlawick, Menschliche Kommunikation). Isto kao što ne postoji nekomunikacija, tako ne postoji ni komunikacija koja ne bi bilo kada na bilo koji način zapela, u . . . kojoj se ne bi pojavile nesuglasice, koja ne bi uzrokovala probleme. Isti je slučaj s komunikacijom između roditelja i djece. Ima roditelja, koji se pri ophođenju sa svojom djecom služe strogim tonom (kojeg ne smatram idealnim), a ipak imaju sretnu i zadovoljnu djecu. Zatim ima i roditelja koji sa svojom djecom razgovaraju ljubazno i blago, dok su ona stalno buntovna, neobuzdana i neljubazna. Kako to? Imaš potpuno pravo, razlika je u ljubavi. Naravno da strog ton nije idealan, ali ako je spojen s ljubavlju, tada je tisuću puta bolji od prividno ljubaznog tona kojem nedostaje ljubav. Djeci ne trebaju prazne riječi i dobre formulacije, izrečene na blag način. Djeci su potrebne jasne granice, sigurnost i ljubav. Jasne granice i sigurnost nisu ništa drugo nego različiti oblici ljubavi. Tko voli, taj voljenoj osobi daje sigurnost. Tko ne daje sigurnost, ne voli. Sigurnost, jasne granice i ljubav za djecu su neophodno plodno tlo, na kojem i u kojem mogu uspijevati. Ako to nemaju, nešto im nedostaje - pri čemu taj nedostatak može biti tako velik da doslovno venu. Primjer življenja ljubavi sastoji se i u tome, da roditelji postavljaju jasne granice, ali da to rade s puno osjećaja i shvaćanja.

Naravno da su jasne granice važne. Naravno da je pogrešan odgoj loš. No kruto i nesmiljeno provođenje svog odgojnog cilja, bez obzira na potrebe djeteta i na njegovu nutrinu, nije nikako dobro, nego bezdušno i zato štetno. Kvojednog primjera. Tobias je trebao ići na spavanje. Majka mu je dozvolila da se dugo igra s drugom djecom. Tobias je uživao u igri, jer obično oko njega nije bilo toliko djece s kojima bi se mogao igrati. Sada je već bilo kasno, jako kasno, i došlo je vrijeme spavanju. No, Tobias nije htio. Majka mu je objasnila daje kasno, da sada mora ići spavati. Do Tobiasa te riječi nisu doprle. Mislio je na brojnu djecu i na lijepe zajedničke igre. To opet nije prihvaćala njegova majka. Kako se Tobias i dalje opirao, majka je postala nestrpljiva i rekla: "Zašto radiš takvu predstavu? Zašto ti nikada nije dosta? lako je kasno, a sutra ćeš biti mrtav umoran i ne ćeš biti ni za što". No, Tobias to nije prihvaćao. Tako se majka naljutila, ostavila ga i otišla u kuću. Tobias je sjeo na stepenice i počeo plakati. Majka je voljela Tobiasa. Plač ju je dirnuo, a osim toga bio je znak da Tobiasu nije lako. Zato mu je prišla, uzela ga na ruke i ljubazno pitala: "Drago dijete, zašto si tako žalostan? Pa imao si se prilike igrati cijeli dan, zar nije bilo dovoljno?" "Mama, ja sam tako rijetko s djecom, a ona će prekosutra opet otputovati. Onda ću opet biti sam. Osim toga, druga se djeca još igraju, čuješ li ih? A ja moram u krevet!". "Razumijem", odgovori majka, "shvaćam zašto si žalostan. Dobro, idi se natrag igrati, ali pod jednim uvjetom: kada djece više ne bude, ići ćeš opet ranije u krevet i to onda, kada ti ja kažem. Slažeš li se?" "Dogovoreno, mama" reče on, poljubi majku i otrči. Majka se vrati u kuću. Već nakon četvrt sata, Tobias se vratio, smjestio u njezino krilo i zaspao! Što nam to govori? Logika srca, logique de caeur, kako je to nazvao Pascal, navela je majku na ispravan postupak. Da je ustrajala na krutim pravilima, samo bi svog sina učinila nesretnim. Da nije uzela u obzir njegove razloge, Tobias sasvim sigurno ne bi zaspao tako brzo, a prije svega ne tako sretno. Što još govori ova priča? Da se ne treba pridržavati tvrdih, krutih pravila! Kako se kaže u narodnoj izreci? Ono što je nekom sova, drugom je slavuj! To znači da, kao prvo, nismo svi isti, a drugo, okolnosti nisu uvijek iste! Samo srce može razlikovati, što je ispravno, a što nije. Samo srce gradi mostove! Ljudi koje ne povezuje ljubav, prije ili poslije raskidaju odnos. Roditelji koji ne vole svoje dijete, uvijek nalaze neki razlog da ga proglase nesposobnim, da ga kritiziraju, ponižavaju, da se okreću od njega ili ga čak odbacuju. Za Kaliyugu)t karakteristično da se mnogi roditelji

neljubazno odnose prema svojoj djeci. Oni ih stalno opominju i ispravljaju, nisu za njih zainteresirani, ne brinu o njima, tuku ih, udaljuju od sebe. Tako mnoga djeca tiho pate, gube vjeru u svoje roditelje, u sebe, u život i u Boga. Mnogi su roditelji toliko loši prema svojoj djeci zato, što u sebi imaju negativne programe, tj. programe gubitnika. Oni su zato pod velikim pritiskom, što prenose i na djecu. Pritisak je zlo. Potpuno ispravno. Ali nijedan pritisak nije tako velik, da se s Božjom pomoći ne bi mogao naći izlaz. Gubitnici koji uvijek nailaze samo na probleme ali ne nalaze i rješenja, zato što su sami sebi najveći problem, nikada ne vide stvarne izlaze, nego uvijek samo nove nevolje. Nitko ne mora biti strog prema djeci, ako ne želi. Nitko ne mora svoje dijete tući, ako ne želi. Nitko ne mora ponižavati svoje dijete, ako to ne želi. Koliko su brojni roditelji koji žive pod najvećim pritiskom i upravo zbog toga u svojoj djeci vide najveći dar te čine za njih sve moguće. Njihovo otvoreno srce i njihova ljubav, to je ono što nemoguće čini mogućim. Budi primjerom ljubavi, i sve će biti moguće. Oni, koji stvarno vole, bliski su Bogu. A o onima koji su mu bliski, Bog brine sve do u najmanje sitnice. Kritiziranje

/

Mnogi roditelji misle, da je kritika rješenje njihovog problema. Ima li kritika smisla? Odgovor glasi: ne! Zašto ne? Zato što mnogi roditelji, kako sam već rekao, svoju djecu stalno kritiziraju. Time u svojoj djeci stvaraju negativne misli, negativne programe, mnogo straha, a osim toga i krajnje destruktivan nad-ja, odnosno vrlo snažnog i vrlo negativnog unutarnjeg suca, koji će njihovu djecu uvijek ponižavati i držati ih manje vrijednima. Riječi "postavljanje granica" i "pravila igre" mnogo mi se više sviđaju od riječi "kritika". Pod kritikom, većina ljudi podrazumijeva nešto negativno. Upravo zbog toga trebali bismo izbjegavati taj pojam: prvo zato što ne želimo druge povrijediti, a drugo, jer ima i drugih riječi kojima naše misli možemo bolje izraziti. Uz to, mnogi svoju pozornost usmjeravaju posebno na negativno - prije svega prema onima koji su im bliski. Pozitivno se ne primjećuje i ne spominje. Suprotno tome, negativno se na fin ili čak direktan način stalno spominje. Kod kritike glavni je problem u sakupljanju. Zato što kritiku tako negativno vrednujemo - i tako smo je negativno odnosno destruktivno doživjeli - ne govorimo o onom što nas smeta u trenutku kada se to dogada, nego "gutamo" u sebe . . . i sakupljamo.

Konačno, jednoga je dana naše "spremište" prepuno i mi eksplodiramo pri najmanjem povodu, stavljajući našem sugovorniku "jasno na znanje" naše mišljenje. Što time radimo? Potvrđujemo sebi svoj program da je kritika nešto negativno. Žestina kojom dajemo na znanje "naše mišljenje" kao i količina stvari koje predbacujemo, imaju kao posljedicu da se naš sugovornik zatvara u sebe ili prelazi u protunapad. Ovo za tebe znači: 1. Ne umanjuj vlastite vrijednosti. 2. Kritike ne sakupljaj u sebi. 3. Kada si ljut nemoj kritizirati. Ne kaži svom sugovorniku "svoje mišljenje" jer ta vrsta izražavanja mišljenja, tj. bura optužbi i predbacivanja, ne donosi nikakvu korist. 4. Kaži što misliš, ali ne u obliku kritike, nego kao odraz nečega. Nemoj reći: "Ti uvijek radiš ...", "Sve što kažeš . . ." Umjesto toga kaži: "Imam problem sa . .." 5. Pri svakom razgovoru spomeni samo jednu kritiku i poveži je s pohvalom. Na primjer: "Nalazim da si vrlo razložan i otvoren. Ali, ako kažeš ovo i ono, ja to ne mogu sasvim uskladiti s onim, kako te inače doživljavam". Zapamti: ako izrekneš jednu kritiku, trebaš nakon toga izreći pet pohvala. 6. Govori o svemu u četiri oka i dozvoli svom sugovorniku da dođe do riječi i da ih i izgovori. 7. Ne govori predugo. To bi drugi mogli doživjeti kao propovijed odnosno "poučavanje". 8. Pitaj svog sugovornika što očekuje od tebe. Ako s njegove strane dolaze samo kritike, ostani pri pohvalama. Ne upuštaj se u kritičke rasprave. No, ne popuštaj ni u svojim stajalištima. 9. Traži zajedničko rješenje. 10. Održavaj kontakt. Nastoj shvatiti sugovornika. 11. Stoje najvažnije: imaj poštovanja prema sugovorniku. 12. Na kraju, misli na značenje indijskog pozdrava namaste: "Božansko u meni pozdravlja božansko u tebi!". O ovim točkama govorim ovako općenito zbog toga jer one ne dolaze do izražaja samo u kontaktu s djecom, nego mogu poslužiti kao nit vodilja i u komunikaciji medu odraslim osobama. One ti također omogućavaju da svojoj djeci objasniš na koji način mogu o raznim temama razgovarati sa svojim prijateljima ili učiteljima. Kritika je uvijek teška. Nasuprot njoj, odražavanje, postavljanje granica odnosno pojašnjavanje jako su važne komunikativne sposobnosti, koje odlučuju o sudbini svakog međuljudskog odnosa. Tko ne može pojašnjavati, tko ne zna konstruktivno

raspravljati, ne može imati sretan odnos. Tko ne uvažava drugog, nrje sposoban imati skladan odnos. Ako se nekome ne može ništa reći - bez obzira koliko ljubazno i konstruktivno mu se obraćali - on nije sposoban raspravljati. A ako netko ne može raspravljati, odnos ili prijateljstvo s njime će, pri prvom problemu koji se pojavi, biti vrlo teško, ako ne i nemoguće održati. Zbog toga treba djecu puno hvaliti, kako bi dobila pozitivno postavljene okvire ponašanja. Stvari se moraju tako konstruktivno prikazivati, da djeca steknu sposobnost raspravljanja, što znači da mogu razviti veliku toleranciju na frustracije i usvojiti veliko poštovanje prema sebi i drugima. Jer: kritika je u svijetu uvijek prisutna. Kritiku nije moguće izbjeći. Tko je u svom djetinjstvu naučio konstruktivno se odnositi prema onome što mu se kod drugih ne sviđa, odnosno prema onome što drugi na njemu kritiziraju, taj je od svojih roditelja dobio čudesan program uspjeha, a osim toga i sve uvjete za vođenje dobrih, pouzdanih i trajnih odnosa. Dakle, ne kritiziraj svoje dijete. Radije mu ljubazno i dobrohotno prikaži, što bi trebalo promijeniti. Održavaj prisan odnos i budi pozitivan. Ne budi zlopamtilo. Povrh toga, podržavaj svoje dijete pri svakoj kritici koja dolazi izvana. Pomozi mu, da prihvati poruku koju kritika možda sadrži i nastoj da, uz tvoju podršku, postane sposobno raspravljati. Jer, kako je ono Buddha lijepo rekao? Bit ćeš kritiziran, ako kažeš previše. Bit ćeš kritiziran, ako si rekao premalo. Bit ćeš kritiziran, ako kažeš upravo onoliko koliko je potrebno. Ne postoji zaštita od kritike. Ovo znači, da ti kao roditelj također ne možeš izbjeći kritiku: tvoja će te djeca kritizirati. Kako ćeš se u tom slučaju ponašati? Može se dogoditi, da tvoja djeca ne pogode pravi ton. Zato ne budi formalist. Budi širokogrudan. Kaži, da ti se ton ne sviđa, ali da sadržaj, odnosno izjavu, uzimaš ozbiljno. Time svojoj djeci prenosiš izvanredan unutarnji program. Prvi dio tog programa sastoji se u tome, što stječu iskustvo da im se posvećuje pažnja, da im se priznaje pravo na njihove osjećaje koje mogu izraziti i da smo spremni saslušati ih i u slučaju ako nam se njihov ton ne sviđa. Drugi dio ovoga tako važnog unutarnjeg programa dolazi do izražaja u sljedećem: ozbiljno prihvaćanje također znači, da se ispričavaš ukoliko je kritika tvoje djece opravdana. Ne okolišaj. Ni u kojem slučaju ne pokušavaj se izvlačiti. To bi bilo strašno, jer nijedan idealan otac ili majka se ne izvlače da

bi izbjegli priznati da su pogriješili. Radije se ispričaj. Kaži jednostavno: "Žao mi je. To je bilo pogrešno . . . to sam zaboravio . . . ovo sam previdio . . .". Nakon što se ispričaš, pitaj: "Je li tako dobro, ili ti nešto nedostaje?" Budi svojoj djeci primjerom s obzirom na prihvaćanje kritike, odnosno odražavanje. Djeca kroz tebe uče kako se ponaša netko tko ima pozitivan i konkretan stav u raspravama. Obrati pozornost i na to, prihvaćaju li djeca tvoje isprike. Ispričavanje je jako važno i nikada ga se ne bi smjelo izreći kao usput i kao nešto nebitno. Na riječi "Zao mi je" trebalo bi slijediti jasno "hvala", spojeno s jasnim osjećajem. Ako se isprika ne izrazi na ovakav ili sličan način, vrlo se lako može dogoditi, da ne bude prihvaćena. U tom slučaju će se možda pokazati, da je neophodno nešto pojasniti. Tada to nemoj izbjegavati. Može biti i da tvoj sugovornik još mora učiti kako treba reagirati na ispriku, ili kako će opisati, na koji je način prihvaća. Drugim riječima: razmjene mišljenja i rasprave su dobre, ako su konstruktivne i ako se ispravno vode. Isto tako, dobro razmisli o čemu ćeš raspravljati, jer stalno raspravljanje iscrpljuje. Postani svjestan da neke stvari uopće ne trebaš spominjati zato što sugovornika mirno možeš pustiti da ostane onakvim kakav jest. Ali, pozor: ako nešto otpuštaš, onda stvarno otpusti i zaboravi i nemoj to - neprimjetno - gomilati na nekoj "skrivenoj polici"! Roditelji koji se tako ponašaju prilikom raspravljanja ili kada dožive kritiku, prenose svojoj djeci izvanredan program, koji će djecu očuvati od besmislene preosjetljivosti. Zbog čega nastaje preosjetljivost? Do nje dolazi zbog brojnih povreda ili time što se nekom ne posvećuje pažnja, odnosno uslijed osjećaja zapostavljenosti. Poslušaj svoje dijete kada ti govori, shvati njegove riječi ozbiljno i dat ćeš mu najbolji primjer kako će ostvarivati trajan, dobar, zadovoljavaj uć odnos. Odgoj putem spoznaje posljedica vlastitih djela Ja volim djecu. Čudesne su njihove oči, u kojima kao da se odražava čitavo nebo. A zračenje njihovih lica doživljavam kao odsjaj ljepote i savršenosti Božje. Nažalost, s njima se u ovo mračno doba tako loše postupa, da gube svoje zračenje, svoju radost i svoju ljepotu. To me boli. Kažem: glupi, kruti roditelji bez ljubavi odgajaju pomoću kazni. Mudri, puni ljubavi, blagi roditelji, odgajaju uz pomoć posljedica. Knjiga Jane Nelsen, Djeci je potreban red, djelo je, koje bi

svi roditelji trebali ne samo pročitati, nego i u svakidašnjoj praksi ostvariti. To je jako dobra, mudra knjiga jer pokazuje kako roditelji mogu odgajati djecu bez prisile i kazni, samo uz pomoć konzekvenci odnosno posljedica. Znaš li, što toliko zaokuplja one, koji rade s ljudima? To je činjenica, da većina ljudi ne vidi svoje greške, ali su sasvim sigurni, da mogu otkriti greške kod drugih! (Usp. lijepu knjigu odnosno CD Dale Carnegie Wie man Freunde gewinnt). Otkuda to? Da, uzrok tome je maya, varka, privid. Bog je stvorio mayu, da bi od Jednog Boga mogao nastati raznolik svijet. Uslijed maye se kao raznolikost prikazuje ono, što je u osnovi samo Jedno. Tko je jako vezan uz svijet, mora se uplesti u mayu i postati žrtvom iluzije. Zbog toga nema smisla ljudima nešto predbacivati ili ih kritizirati. Nitko nije zainteresiran, ako mu se pruži prilika da sazna nešto o sebi. Većina ne želi ništa znati ili okreće batinu pa kreće u protunapad, počne uzvraćati kritikom, naljuti se - ili su čak prisutne i sve tri varijante odjednom! Kazne su u većini slučajeva potpuno besmislene - osim ako sebi ne želimo stvoriti neprijatelje, tada djeluju u skoro 100 % slučajeva (usp. Jane Nelsen, Kinder brauchen Ordnung, str. 57-62.). Jedino ljudi s vrlo velikim poremećajima svjesno žele od djece napraviti neprijatelje - ali, nažalost, ima puno ljudi koji zbog bespomoćnosti, nedostatka interesa ili zbog svoje gluposti, odgajaju djecu pomoću kazni. Naprotiv, dobri i mudri roditelji uvijek su u potrazi za sredstvima pomoću kojih će se približiti svojoj djeci, pomoću kojih će im moći nešto objasniti, utjecati na njih, bez izgrađivanja besmislenog suprotstavljanja, nastojeći ne povrijediti ili naštetiti. Metoda Jane Nelsen je toliko korisna jer se temelji na tri stava u odnosu prema djeci: ljubavi, pažnji i učenju kroz posljedice. Na početku svoje knjige, ona opisuje smjernice pozitivne discipline, koju nalazim tako dobrom, da ju ovdje u potpunosti navodim (Kinder brauchen Ordnung, str. 13-15). "1. Neodgojena djeca su obeshrabrena djeca, koja imaju pogrešnu predodžbu o tome, kako mogu postići svoj najhitniji cilj - ostvariti pripadnost. Njihove pogrešne predodžbe uzrokom su neodgojenosti (pogrešnog načina ponašanja). 2. Ohrabrujte svoju djecu, kako biste im pomogli razviti osjećaj pripadanja, tako da uzrok pogrešnog ponašanja izgubi svoju podlogu. 3. Vrlo dobra metoda za ohrabrivanje djece jest, kada im se posvećuje odredeno vrijeme i zajednički poduzima nešto u čemu se može uživati, kod veće djece barem jedan sat tjedno.

4. Kada djecu spremate u krevet, zamolite ih, da vam ispričaju najtužniji i najsretniji dogadaj toga dana. Sudjelujte u tome. Čudit ćete se, koliko ćete iz toga naučiti i iskusiti. 5. Održavajte porodične sastanke, da biste zajednički i uz međusobno poštovanje rješavali probleme. Oni su ključ ugodnoj porodičnoj atmosferi, koja djeci pomaže razviti samodisciplinu, svijest o odgovornosti, duh zajedništva i sposobnost rješavanja problema. 6. Dajte djeci smislene zadatke. Mnoga bi djeca radije kuhala nego prala sude. Djeca izgrađuju osjećaj pripadništva kada su svjesna da mogu napraviti nešto korisno. 7. Odlučujte zajedno o obavljanju raznih poslova. Neka djeca svakog tjedna bacaju kocku, koje će poslove obavljati. Tako ne će jedna osoba raditi uvijek isti posao. 8. Izdvojite vrijeme za poučavanje djece u obavljanju raznih poslova. Uvjerite se da znaju što se podrazumijeva pod "pospremanjem kuhinje". Primjerice, djeca mogu smatrati da je dovoljno tanjure staviti u slivnik. 9. Odbacite pogrešno uvjerenje da će djeca bolje funkcionirati ako ih se najprije izgrdi. Imate li vi volju bolje se potruditi, ako ste prethodno bili poniženi? 10. Kazna može djelovati, ako u odredenom trenutku želite prekinuti pogrešno ponašanje. No, ponekad se trebamo čuvati uspješnih trikova, ako su dugoročne posljedice negativne nezadovoljstvo, buntovništvo, osvetoljubivost ili zatvaranje u sebe. 11. Izgradujte međusobno poštovanje i budite dobrim primjerom. Jedan od putova jest biti istovremeno i ljubazan i određen - ljubazan iz poštovanja prema djetetu, a određen iz poštovanja prema sebi samom i zahtjevu situacije. U konfliktnoj situaciji to nije uvijek lako, zato biste najprije trebali primijeniti sljedeći korak. 12. Odabir pravog trenutka, udeseterostručit će vaš uspjeh. U konfliktnoj situaciji nije moguće uspješno riješiti problem jer su prisutne emocije. Naučite djecu koliko su korisne faze hlađenja. Vi ili djeca možete otići u drugu sobu i raditi nešto što stvara osjećaj ugode, i nakon toga se s međusobnim poštovanjem ponovo prihvatiti rješavanja problema. 13. Ukoliko ima smisla, ukažite na logične posljedice određenog postupka. Pazite na to da su posljedice povezane, logične i da su prikazane s poštovanjem. 14. Na porodičnim sastancima djeca mogu odlučivati o logičnim posljedicama neodržanih dogovora (imajte na umu da se ne radi o kazni jer se kaznama ne mogu dugoročno postići "dobri" uspjesi). 15. Izbjegavajte jutarnju zbrku tako da uspostavite večernje

rutinske programe, tj. uvečer treba pripremiti odjeću, knjige, cipele i sve što je sljedećeg dana potrebno. Pomozite djeci da unaprijed odluče koliko im vremena treba za ustajanje i prepustite im odgovornost da sami sebi namještaju budilicu. Dozvolite im da na vlastitoj koži iskuse što znači zakasniti. 16. Naučite četiri koraka za postizanje uspješne suradnje: a) Uživite se u djetetov svijet. Provjerite zajedno s djetetom, jeste li učinili ispravne pretpostavke. b) Pokažite razumijevanje. Ne morate biti sporazumni ili popustljivi. Ukoliko je moguće, navedite kao primjer situaciju u kojoj ste slično prošli. c) Govorite o svojim osjećajima s obzirom na situaciju bez predbacivanja u 'ja "-obliku. Djeca su spremna saslušati vas, ako imaju osjećaj da ih shvaćate. d) Razradite zajedničke ideje da se problem u budućnosti više ne bi pojavio - ili ideje, pomoću kojih se trenutni problem može riješiti na logičan način. Ukoliko su prva tri koraka napravljena s poštovanjem, dijete će pri četvrtom biti spremno na suradnju. 17. Dajte primjer ispravke ukoliko ste pogriješili. Dajte djetetu na znanje što vam se u vašem vlastitom ponašanju nije dopalo i zamolite ga da vam pomogne pronaći bolje rješenje. 18. Pokažite djeci, da greške predstavljaju izvanredne prilike za učenje!" Izgradnja povjerenja Zašto je odgoj pomoću posljedica tako važan? Zato što dijete time svoje roditelje doživljava kao partnere, a ne kao neprijatelje. Zapažanje Jane Nelsen da se djeca koja se osjećaju neshvaćenom, najprije prihvaćaju moći, zatim osvete i, konačno, povlače u sebe, pogađa samu srž stvari. Ona govori o "Četiri R kažnjavanja" (str. 27.): Ressentiment, Rache, Rebellion, Riickzug (moć, osveta, pobuna, povlačenje). Zbog toga autoritativan odgoj ima isto tako malo smisla kao i antiautoritativan. No, o ovom posljednjem treba reći da je pokrenuo mnogo pozitivnog i da se razumije samo po sebi da velika i osim toga toliko srdačna i ljudski duboka osobnost kao što je Alexander Neill, može mnogo postići. Njegov koncept odgoja bio je revolucionaran, zato što je, kao i Alfred Adler, svim ljudima pa i djeci (!), prilazio s poštovanjem, pažnjom i ljubavlju. On je pokazao nešto odlučujuće: da uopće ne postoji razlog zbog kojeg bi se trebalo loše postupati prema djeci, ponižavati ih, kažnjavati ili slamati njihovu volju, kao što su to učili mračni pedagozi ranijih godina (usp. izvrsnu knjigu Alice Miller, Du solist nicht merken).

Međutim, mnogi su Neillove ideje pogrešno shvatili. Oni su mislili da iz njegove knjige Teorija i praksa antiautoritativnog odgoja, primjer Summerhill mogu saznati, kako je Neil postupao sa svojom djecom. Njegova metoda, naravno, kod brojnih čitatelja njegovih knjiga nije ni izdaleka tako dobro funkcionirala kao kod njega jer je Neill svojom osobnošću postavljao jasne granice i svojim držanjem jasno pokazivao što odobrava, a što ne, iako to nije svaki puta izgovorio. Mnogi ljudi nisu posjedovali taj dar i, srazmjerno tome, prakticiranje njegovih metoda u vlastitoj porodici bilo je prilično kaotično. Usprkos tome, zastupnici antiautoritativnog odgoja zaslužuju našu hvalu i poštovanje jer ljubav prema njihovoj djeci bila je ta koja ih je navela da traže i iskušavaju nove putove. Djeca tih roditelja su možda ponešto lakomislena, rastrošna i nisu uvijek orijentirana na postizanje rezultata, ali su u brojnim slučajevima sretnija i zadovoljnija od prethodne generacije. Zbog ovog, trud se sasvim sigurno isplatio! Jane Nelsen donosi vrlo korisnu podjelu, koju ovdje citiram: Strogost (prekomjerna kontrola) Permisivnost (nepostojanje granica) - red bez slobode - nedostatak izbora - "Ti ćeš to raditi, jer ja tako kažem!" - sloboda bez reda - neograničen izbor - možeš raditi što hoćeš Pozitivna disciplina (autoritet uz dostojanstvo i poštovanje) - sloboda i red - ograničen izbor (možeš birati unutar odredenih granica, koje odreduje poštovanje prema svima drugima). Jane Nelsen smatra da roditelji, bez obzira što kažu ili odrede, trebaju ljubazno govoriti, jer "ljubaznost je važna, da bismo djetetu pokazali naše poštovanje prema njemu. Određenost je znak poštovanja prema nama samima i zahtjevu određene situacije". Sto se događa ako djetetu prilazimo ljubazno, shvaćajući ga i ako smo pritom određeni? Stvara se povjerenje, a iz povjerenja istinska poslušnost, koju Elisabeth Plattner u svojoj knjizi Die ersten Lebensjahre, s dobrim razlogom razlikuje od

prividne, nezdrave poslušnosti. I ona je učinila jako mnogo za djecu, a njezine knjige trebale bi se naći u svakoj porodici. Što ona podrazumijeva pod istinskom poslušnošću, u usporedbi s prividnom? Počnimo s ovom posljednjom: ona je prisutna, kada djeca "prividno" nešto rade po volji roditelja zato što se boje kazne. Besmislenost autoritativnog odgoja dolazi do izražaja time što proizvodi stav, koji pokazuje da djeca roditelje doživljavaju kao prijetnju ili čak neprijatelje, a ne kao oslonce i prave prijatelje. Ako djeca u svojim roditeljima vide prijetnju odnosno neprijatelje, u tom je slučaju nešto krenulo pogrešnim putom. Osim toga, dogodilo se nešto jako tužno: umjesto mogućnosti doživljavanja radosti bliskosti, povjerenja i zajedništva, između roditelja i djece nastala je provalija. Koliko se mnogo time gubi! Kolika je to šteta! Osim toga, postoji opasnost da djeca zabranjene stvari počine kasnije, kada roditelji nisu prisutni. Kod prave poslušnosti, stvar je sasvim drugač i ja: roditelji se ponašaju na takav način da djeca stalno doživljavaju i osjećaju, da roditelji sve što čine, čine /.a njihovo dobro - za dobro djece! Zbog toga se zabrane trebaju donositi iz skrbi, a ne zbog trenutnog raspoloženja, iz ćudljivosti. Najbolje je, ako djeca mogu provjeriti i uvjeriti se, da je roditeljska odluka bila mudra i ispravna. Ovo počinje s "vrućom" pločom na peći, koju dijete ipak dotakne jer ne vjeruje roditeljima, a iskustva se nastavljaju: glatke čarape, zbog kojih se poklizne na parketu i padne zato što ni po koju cijenu nije htjelo obući čarape koje se ne kližu, pa sve do prijevremene vožnje bicikla bez pomoćnih kotača, samo zato što to (mnogo starije) susjedovo dijete već može. Ovdje se opet traži ljubav. Nema smisla - zato što smo u pravu - gledati kako će se dijete ozbiljno povrijediti ili nanijeti nepopravljivu štetu, prema onom strašnom pravilu: tko ne želi slušati, mora osjetiti! Pri tim riječima, možemo sebi lijepo zamisliti sliku, kako se namrgođen otac približava sa šibom u rukama! Mudri i ljubazni roditelji dopustiti će da dijete dotakne vruću peć u trenutku, kada više nije jako vruća. Ponekad je dovoljno i da je roditelji dotaknu, a zatim još toplim dlanom dotaknu obraz djeteta. Ono će se sigurno čuditi, vjerovati ocu ili majci, a osim toga biti i zahvalno da su pokazali toliko brige. Ista je stvar i kod primjera sa biciklom: roditelji mogu trčati pored bicikla, tako da ga, ako treba, mogu prihvatiti. Ako se to dogodi nekoliko puta, dijete će shvatiti da još ne može voziti bicikl bez pomoćnih kotača i da bi bez roditeljske pomoći već nekoliko puta palo i možda se povrijedilo.

Svi ovakvi postupci roditelja stvaraju povjerenje, zbog čega djeca kod stvari, za koje uviđaju da ih ne mogu prosuditi, pitaju roditelje za savjet. Ili poslušaju zabranu. Tako je prava poslušnost dvojicu dječaka sačuvala velike nevolje, ili im čak i spasila život. Obojica su bili odgojeni prema načelu da im nikada nije bilo zabranjeno ništa besmisleno i da im je uvijek bilo objašnjeno, zašto nešto nije moguće ili se ne smije. Zbog toga su obojica imali veliko povjerenje u svoje roditelje. Može se reći da su obojica jedan drugom sathsang, dobro društvo. Na ovom primjeru može se vidjeti, koliko je važno dobro društvo! Bili su u Indiji i igrali se u nekom dvorištu. Ovdje su pod nadzorom kućepazitelja smjeli spaljivati papire. No, jednom je prilikom kućepazitelj bio odsutan, a oni su imali šibice. Gledali su što bi mogli zapaliti. I što su našli? Veliku bocu benzina! Jedan od dječaka htio je bocu zapaliti jer nije znao što je to. Drugog je majka opetovano upozoravala da se nikada ne igra benzinom, ili ga čak pokuša zapaliti: oni su ga u svom kućanstvu vrlo često koristili. Dječak se tih opomena odmah sjetio i rekao: "Ne, to ne smijemo. Majka mi je rekla da se nikada ne smijem igrati s benzinom jer je jako opasan. Možemo odmah biti mrtvi. To ne smijemo!" Drugi dječak, koji je odrasle također doživio kao pozitivne i brižne, bez oklijevanja je prihvatio zabranu. Tako je pozitivna poslušnost obojicu sačuvala od katastrofe. Održavanje obećanja Ovaj primjer pokazuje, da prava poslušnost odnosno duboko povjerenje prema roditeljima ne znači samo da djeca bolje slušaju, nego da ih ona može i sačuvati od velikih nevolja, kao što je npr. eksplozija sa svim njezinim posljedicama. Međutim, djeci se može dati brojne dokaze da su zabrane izrečene s dobrim razlogom, ali ako se ne održi ono što je obećano, povjerenje se ne će moći izgraditi. Djeca obećanja uzimaju vrlo, vrlo ozbiljno. Oni točno paze na ispunjenje, isto tako dobro pamte i mjesto i vrijeme na koje se to odnosi. Ovdje vrijedi ono pravilo, koje sam spomenuo u knjizi Sai Baba govori o odnosima u vezi s obećanjima, zadanom riječi i zakletvom: budi oprezan pri obećanjima, jer ono što obećaš, trebaš i ispuniti. Ukoliko ne možeš ispuniti obećanje, u očima tvog djeteta bit ćeš lažac! A kako ćeš biti primjer, kako ćeš mu objasniti da je lagati loše, ako to ne pokazuješ osobnim primjerom? Zato je najvažnije da obavezno, prije nego nešto obećaš, razmisliš, možeš li i hoćeš li održati obećanje. Ima roditelja koji

čine osnovnu grešku i nešto obećavaju, samo da bi konačno imali mir. To je potpuno pogrešno. Jer time ne nastaje nikakav mir. Ukoliko dozvoliš da te prisili na davanje obećanja, odgajaš svoje dijete tako da raspravlja, inzistira, i vrši pritisak. Zbog toga ćeš u budućnosti morati puno vremena provesti u raspravama, diskusijama i objašnjavanju. Zapadneš li u situaciju u kojoj se osjećaš pod pritiskom, možeš se poslužiti savjetom Jane Nelsen: povuci se nakon što si djetetu rekao da ti je potrebno vrijeme za razmišljanje. Na miru sredi svoje misli i razmisli što ti treba, što treba djetetu i što si mu spreman dati. Ako je situacija jako složena, kaži mu da moraš sazvati porodični sastanak - što bi stvarno bilo preporučljivo. Tako možete utvrditi što svatko može napraviti da bi se očuvalo poštovanje, dostojanstvo i ljubav. Nikada se nemoj služiti trikovima kao što su varke, nejasnoće, odgađanje ili lažna obećanja, samo zato što ne želiš priznati svoje greške ili iz bilo kojih drugih razloga. • • • . • Imaj na umu: ti si primjer svojoj djeci, a ona su tvoje ogledalo, u koje ćeš jednoga dana gledati. Naravno, da se •

V

. •

V

1

•

•

^ •

1

•

A

•

• V"

•

••

i

,

•

1* •

.

1

.

••

možeš braniti i reći da to više nije tvoje dijete, da to nije tvoje ogledalo. Ali, tko je krivac, ti ili tvoje dijete? Što radi tvoje dijete? Ono te suočava s tobom samim i s tvojim odgojem. Kako ti reagiraš? Jako si uvrijeđen. Zašto? Zato što vidiš svoj odraz. Sto je tu dijete krivo? Ništa, jer ti, na kraju krajeva promatraš sebe, a ne svoje dijete. Osim toga, jednoga dana postat ćeš star i slab. Tko će onda koga trebati? I tko voli unučad iznad svega? Tko ne želi čuti, što je sve pogriješio? Zato se obavezno drži zadanih obećanja. Radije sebi odgrizi jezik, nego da daš obećanje koje ne možeš održati. I učini sve da ga održiš. Ovakvo ponašanje stvara nešto vrlo bitno za tebe i za dijete, naime: povjerenje, sigurnost, primjer, radost. Osim toga, ti si za dijete važan primjer. Sjeti se: Rama je ne trepnuvši otišao na četrnaest godina u izgnanstvo i odrekao se očevog prijestolja, samo zato što nije htio da njegov otac prekrši obećanje! Sinje krenuo u izgnanstvo kako bi ocu dao mogućnost održati obećanje, zato što je on, avatar Rama (božanska inkarnacija) kao svoju zadaću vidio ponovno uspostavljanje satye (istine) i dharme (ispravnosti). Da bi potvrdio svoje jedinstvo misli, riječi i djela, on je krenuo u izgnanstvo, bez ikakvog prosvjeda. Svi su plakali stoje otišao. No svi su se također i divili, kako je bio velikodušan i kakav je primjer uzroka i posljedice pokazao. Zbog toga avatari i dolaze na Zemlju: oni ti daju primjer, da bi obavezno trebao održavati jedinstvo misli, riječi

i djela - prema svima, ali posebno prema svojoj djeci, kako bi te poštovala te time i sama postala ljudi koji su vrijedni poštovanja. Odnos prema novcu Obećanja se često daju i u vezi s novcem. Roditelji obećaju mnogo toga što mnogo košta, ili džeparac kojeg ne mogu dati i slično. Ovo je jako loše jer to dugoročno opterećuje odnos djece prema roditeljima i - sasvim opravdano - podriva međusobno povjerenje, a kod djece stvara loš odnos prema novcu. Moje mišljenje o novcu je jasno: novac je poput cipele: on mora biti po mjeri. Imaš li suviše novca - preveliku cipelu gubiš se, imaš li premalo, pritišće te. Mnogi ljudi imaju osjećaj da imaju premalo novca. Kod nekih je stvarno tako, kod drugih nije. Kod mnogih se radi o podsvjesnom problemu: u djetinjstvu su dobili negativnu sliku o novcu i zato s njime ne mogu postupati na pozitivan način. Jedni ne brinu o novcu i zato ga imaju premalo. Drugi suviše brinu o novcu i sve promatraju kroz vrijednost novca te tako zakržljaju u svojoj nutrini (vidi dolje). Kako sam već opisao u knjizi Sai Baba govori o psihoterapiji, mnogi ljudi moraju pomoću postave pojasniti, kakav je njihov nesvjesni stav prema novcu. Imaju li prema novcu pozitivan ili negativan stav? Mnogi vjeruju da vole novac, ali ga u stvari odbijaju. Ovakav nesvjesni negativan stav postaje vidljivim prilikom postave, i zato je važan za roditelje jer oni svoje nesvjesne programe predaju dalje djeci. Tako se korijeni negativnog stava prema novcu stvaraj u još u djetinjstvu. Tu djeca doživljavaju kako roditelji raspolažu novcem, kako o njemu govore, koliko ga puno ili malo poštuju, upotrebljavaju li ga kao sredstvo pritiska, drže li se dogovora koji ih obvezuju na plaćanje - također i prema djeci. Novac je snažna energija. Freud je imao pravo kad je novac usporedio sa seksualnošću jer je ustanovio da se "ljudi ovog vremena prema novcu sasvim slično odnose kao i prema seksualnim stvarima, s istom dvoličnošću, puritanstvom i licemjerjem" (u: Uvod u terapiju, str. 464.). Ima mnogo vrsta odnosa prema novcu, isto kao i prema seksualnosti. Ima ljudi koji ne žele novac i time su zadovoljni. Ima onih koji govore da im novac ne treba, no u stvari ga žele, ali nemaju. Drugi isto tako kažu da ne žele novac, ali ga imaju mnogo. Ima i onih koji kažu da žele novac, ali ne mogu doći do njega. Ima i ljudi koji puno zarađuju, ali ne mogu zadržati novac,

kao i takvih koji kažu da ga nemaju, no posjeduju ga. Zatim ima i takvih koji kažu da vole zarađivati pa to i rade. To su općenite podjele, medu njima je bezbroj podgrupa i nijansi s obzirom na stupanj odbijanja ili prihvaćanja te želje za blagostanjem odnosno bogatstvom i s obzirom na ostvarenje tih želja. Većina stajališta odgovara predlošku kojeg su ljudi upoznali u svom djetinjstvu. Ovo je, naravno, povezano i sa iskustvima iz prijašnjih života, o čemu ovdje ne ću govoriti, da ne bi temu nepotrebno komplicirao. Općenito se može reći da je svaki stav prema novcu prihvatljiv, ako su ispunjena dva uvjeta: prvo, ako je osoba zadovoljna sa svojim primanjima i drugo, ako on i njegova porodica stvarno dovoljno posjeduju ili dobro žive s onoliko novca koliko imaju. Ima, naime, i slučajeva da je netko sasvim zadovoljan sa svojom financijskom situacijom, ali njegova porodica nije, ili čak trpi oskudicu. Međutim, većina ljudi nije zadovoljna - ni svojim novcem, niti svojim partnerom, niti djecom. Zašto ne? To ovisi o podsvjesnim programima. Ako netko želi posjedovati više novca - i ako mu je on stvarno i potreban - a u podsvijesti smatra da ne smije više zarađivati, tada dolazi do napetosti u njegovoj duši i on postaje nezadovoljan. Temeljno pravilo glasi: Svaki čovjek ima upravo onoliko novca, koliko sebi podsvjesno dopušta. Niti jedan novčić više niti manje! Mnogi ljudi u to ne vjeruju, jer misle da se sastoje samo od svoje svijesti i da prema tome ne posjeduju podsvijest. Jako malo ima onih koji se pitaju postoji li usklađenost između izvanjske realnosti i unutarnjih odluka, odnosno programa. A koliko ih ima, koji idu na neku dobru terapiju i koji su spremni za to dati novac, jer nisu zadovoljni svojom financijskom situacijom? Radije se razgovara s ljudima koji imaju slične podsvjesne programe i tako sve ostaje po starom, prema onom: radije poznato siromaštvo nego nepoznato blagostanje jer, da bi do njega došao, morao bi mnogo učiti i potruditi se! Kako je rečeno, većina programa odnosno stajališta, ugrađuje se u podsvijest u djetinjstvu. Tu spadaju uobičajene izreke kao što su: novac smrdi; bogataši su egoisti; bogataši su usamljeni; tko ima novac, ima ga na račun drugih; bolje siromašan i sretan, nego bogat i nesretan; bogataši su siromašni ljudi s mnogo novca. Zatim ima i onih, koji sasvim bezobrazno kažu: bolje biti bogat i zdrav, nego siromašan i bolestan; ugodno se osjećam samo kod bogatih i superbogatih; novac i uspjeh su jedno -

što je apsolutna zabluda. Kod obiju vrsta izjava začuđuje to, da su istovremeno ispravne i neispravne, odnosno da ništa ne znače. Naravno da postoje bogataši koji svoj novac "prave" brutalno i nesavjesno na račun drugih. Oni su u stvari siromašni, jer će to jednoga dana morati izravnati. No postoje i bogati koji su to zato što rado pomažu, koji svoju okolinu podržavaju gdje god mogu. Siromaštvo nije samo po sebi nikakva zasluga, ali niti mana, ako je netko time sretan, zadovoljan, a osim toga predstavlja i dobro društvo. No, postoji mnoštvo siromašnih, koji nisu sretni, koji nisu dobro društvo, koji varaju, rasipaju novac, kradu ili čak ubijaju - njih ima upravo koliko i bogatih. Kao i u svemu ostalom, stajalište kao i način na koji se nešto koristi određuje, je li to dobro ili loše. Ništa nije uvijek dobro, ništa nije uvijek loše. Tako je isto oružje dobro ako svinju oslobodi dugotrajnih patnji, a loše, ako se njime svinja ubije samo zato da bi bila pojedena. Tako stižemo do sljedeće odlučujuće točke: nemati novaca ni izdaleka nije nikakvo rješenje, to može čak biti loše i licemjerno; jer, kao prvo, mnogi nemaju novac zato, što su se svjesno tako odlučili, odnosno jedna roditeljska instanca u njihovoj podsvijesti je tako odlučila. A drugo: je li u redu, ako vlastita porodica zbog toga trpi? Kako rekoh: sve ovisi o tvom stajalištu - a ti si u vrlo velikoj mjeri odgovoran za stajališta tvoje djece! Na primjer, jesi li kojom prilikom analizirao svoje nesvjesne programe u odnosu prema novcu? Poznaješ li "kreditnu dispoziciju" svoje podsvijesti? Jesi li ikad razmislio 0 tome? Znaš li što ćeš s vrlo velikom vjerojatnošću prenijeti tvojoj djeci? Želiš li to? Zele li to djeca? Je li to dobro za njih? Sve su ovo temeljna pitanja, koja mnogi ljudi - nažalost - sebi uopće ne postavljaju, a o odgovorima da i ne govorimo. Nasuprot takvima, Alexander je htio upoznali svoje podsvjesne stavove prema novcu. Njegova financijska situacija nije bila loša: ali nije mogao reći ni daje dobra ili čak izvanredna. Zato je napravio grupnu postavu u kojoj su bili zastupljeni novac, uspjeh i sreća, a naravno i njihove suprotnosti (usp. Sai Baba govori o psihoterapiji). I što se pokazalo? Njegov je odnos prema uspjehu i sreći bio dosta dobar. Ali, novac nije ostajao uz njega. Zašto? Kako je terapeutovo ispitivanje pokazalo, već su njegov otac, djed pa čak i pradjed imali loše mišljenje o novcu i taj su svoj stav prenijeli na njega. On je dugo analizirao situaciju, dok nije uspio doći do novca, uspjeha 1 sreće. I što se tada dogodilo? Morao je preurediti cijeli

svoj život - a to je i napravio. Preuredio je sve do i namjanjeg detalja. Danas je Alexander uspješan, sretan i ima dobar odnos prema novcu. Poneki ljudi koji nemaju novac, ne mogu biti primjerima već i zbog toga, jer ga rasipaju. Tko nema dobar odnos prema novcu, taj ga gubi, rasipa, troši na bezvrijedne stvari, ulaže u pogrešno. Tko iz tih razloga nema novca, sasvim sigurno nije nikakav junak. (Usp. korisne tabele iz knjige Bernda W. Klocknera Systematisch reich! (Sistematsko bogatstvo, prim prev.)). Trebaš dobro paziti u što ćeš svoj novac ulagati; ili, zar bi htio pomagati trgovinu oružjem, klaonice ili mesnice? Uvijek nastoj znati što se s tvojim novcem događa: prvo, tako ćeš vidjeti s kime imaš posla, a drugo, ne ćeš se uplitati u opasne karmičke dugove. Kod Bernda W. Klocknera je vrlo dobro to, što donosi brojne tabele koje pokazuju da u Njemačkoj - računano kroz godine - žive bezbrojni milijuneri. No, zašto ne posjeduju novac? Sasvim jednostavno: zato što ga troše, a ne štede. Dvije tabele iz njegove knjige trebale bi ti pružiti informaciju, koliko tijekom vremena zarađuješ i koliko možeš uštedjeti! Riječ uštedjeti ima čudesno dvostruko značenje: ako rano započneš štedjeti, uštedjet ćeš sebi mnogo nevolja, briga ili čak to da izbjegneš siromaštvo! Osnovne spoznaje o novcu 1. Najvažnije što roditelji trebaju prenijeti djeci u odnosu na novac jest to da novac sam po sebi ne posjeduje nikakvu vrijednost. Kako smo vidjeli, činjenica posjeduje li netko novac ili ne, ne znači ništa. Bitno je jedino, kako netko postupa s novcem. Karl-Heinz Bohm sakupio je mnogo milijuna i nikada nije zadovoljan. On uvijek želi imati više. Radi li se o siromašnom gramzljivcu? Ne, on je dobar, mudar čovjek, koji sakuplja novac da bi njime u Africi gradio škole, bolnice i ceste. 2. Najjednostavnije što možeš sa svojim novcem napraviti jest da ga izgubiš. Ništa nije jednostavnije od gubljenja novca. Njega se možeš riješiti i na druge načine. 3. Bez obzira koliko novca zarađivao, tko ne štedi, neće financijski nikada ništa moći izgraditi. 4. Novac ima osobinu da ljude dovodi pod svoj utjecaj. Mnogi ljudi više ne mogu ni na što drugo misliti nego samo na novac i kako da ga umnože. Međutim, ima li količina novca sama po sebi neku vrijednost? Kako smo vidjeli, nema. Budi dakle oprezan ako je novac postao čitavim tvojim životnim sadržajem i ako Bog, porodica i zanimanje više za tebe

nemaju nikakve stvarne vrijednosti. Naravno da se mogu stvoriti životne situacije u kojima se moraš intenzivno posvetiti novcu i zarađivanju istog, ali, ako na njega počneš gledati kao na Zlatno tele, tada situacija postaje opasnom. No, oprez: ne zarađivati novac, također nije dobro. Zar nije bolje da zarađuješ više i da zato ne budeš prisiljen stalno misliti na novac i da ti nedostaje, te moraš stalno govoriti o toj temi? Ili - što je još najbolje - da zarađuješ mnogo i time napraviš mnogo dobrih djela? 5. Svakako bi trebao sebi pojasniti svoje nesvjesne stavove. Ako o sebi stalno razmišljaš kao siromahu, tada ćeš to i biti ili postati. Ti postaješ ono, što misliš. Zamisli, dakle, da posjeduješ onoliko novca koliko je tebi upravo po mjeri, da ti pristaje - poput cipele! Osim toga, time ćeš svojoj djeci biti najboljim primjerom! 6. Uči svoju djecu da se odgovorno odnose prema novcu. Pojasni im što sve mogu postići ako pravovremeno nauče štedjeti (usp. gornje tabele). Djeca bi već od svog džeparca trebala štedjeti 10 %. Za djecu od 12 godina, vrlo je prikladna knjiga koju je napisao Bodo Schofer Ein Hund namens Money (Pas zvan Novac, prim, prev.), kao i knjiga Nikolausa Pipera, Felix und das liebe Geld (Feliks i dragi novac, prim. prev.). 7. Daruj najmanje 10 % tvojih primanja u dobrotvorne svrhe ili daj novac direktno onima kojima je potreban. ZADACI DJECE Kada se govori o odgoju, roditelji se uvijek malo uozbilje, jer se plaše daje sav teret, sva odgovornost i krivnja (!) na njima. Kao što sam već pokazao, također i navođenjem misli Jane Nelsen, ja tako ne mislim. Nalazim, da i djeca trebaju preuzeti dio odgovornosti. Poštovanje prema roditeljima Nešto ranije sam u priči o Jeoffry govorio koliko je važno razriješiti stare, negativne vezanosti za roditelje. One opterećuju tvoj život, a na kraju te navode i na preuzimanje negativnog ponašanja tvojih roditelja. Jeoffry je razriješio probleme s ocem jer se u potpunosti želio posvetiti svom sinu Benjaminu. Postoji još jedan razlog zbog kojeg bi obavezno trebalo razriješiti svoje negativne vezanosti za roditelje: tko roditelje ne poštuje, odnosno odbija, toga ni njegova djeca ne poštuju. Mnogi problemi u današnje vrijeme potječu otuda što djeca svoje roditelje ne poštuju iz dubine srca. Oni ih zovu po

imenu, odnose se prema njima kao prema svojim vršnjacima, ne slušaju ih i rade što sami (djeca!) hoće. To je krajnje destruktivno. Roditelji su za svoju djecu u ovoj inkarnaciji poseban primjer. Djeca mogu roditeljima zahvaliti za svoja tijela i pripadajuće osobine. A roditelji su poput Boga, utoliko što oblikuju sudbinu - u dobrom i lošem. Roditeljski utjecaj kod mnogih traje i nakon smrti. Brojne odluke donose se u skladu s nesvjesnim željama roditelja. Mnogi od onih koji su u sukobu s roditeljima, misle da su slobodni ili će to biti, ako rade upravo suprotno od onog što roditelji žele. Kakva zabluda! Teško da postoji veća ovisnost nego kada treba stalno razmišljati što roditelji očekuju, da bi se moglo postupiti suprotno! Ovdje ima veliko značenje i izjava Berta Hellingera Priznati ono što jest. To je važna izjava: jer samo onaj tko priznaje što jest, živi u realnosti. I samo onaj tko živi u realnosti, može djelovati, odnosno nešto promijeniti. Tko ne vidi realnost ili misli da se na nju ne mora obazirati, taj još nije upoznao snagu činjenica i daleko je u biti od toga da uistinu bude odrastao. Priznati ono što jest znači da na svoje roditelje trebaš gledati kao na stvoritelje svog tijela i svoje sudbine. Time su oni istaknuti likovi tvoje sadašnje inkarnacije. Sve možeš promijeniti, sve se može promijeniti. Samo tvoji roditelji ne - ali se zato mogu promijeniti predlošci odnosno nesvjesni programi, koje si preko njih dobio! Možeš imati jednog brata, zatim dva, tri, četiri brata ili sestre, možeš imati mnogo djece ili partnera. No, tvoji roditelji su uvijek dvoje. Zbog toga ih moraš poštovati jer time poštuješ čudo života koje se u tebi manifestira i u kojem imaš milost sakupljati svoja brojna iskustva. To zahvaljuješ svojim roditeljima. Da se oni nisu zbližili, da te tvoja majka nije rodila, ti ne bi imao ovo tijelo. Bez obzira tko te othranio, bez obzira kome duguješ svoju egzistenciju, prvi početak zahvaljuješ svojim tjelesnim roditeljima, zato im i pripada dužno poštovanje. Korijen istine koji dopire do tebe, glasi: ako ne poštuješ roditelje, dakle prvi početak tvoje inkarnacije, ne poštuješ ni sebe! Tko ne poštuje sebe, ne poštuje ni druge. Tko druge ne poštuje, ne uspijeva u životu, prije ili poslije. Zato su tvoji roditelji duboki, stabilni temelji tvoje sreće. Znaj: slušati roditelje, biti poslušan, oblik je poštovanja prema njima. Sveto pismo sadrži dvije dalekosežne izjave o roditeljima i djeci: Blagoslov roditelja gradi kuće djeci. Druga glasi: Grijesi očeva ispaštaju se do šestog i sedmog koljena. Što to znači? Prvo, djeca trebaju spoznati značenje roditelja koje nije moguće precijeniti. Drugo, roditelji bi trebali biti svjesni što znače svojoj djeci. Greške roditelja, njihove pogrešne

odluke, negativni programi i djela imaju jako dalekosežne posljedice. Negativno, koje danas prenosiš svojoj djeci, može im smetati cijeli život. Ako to njih toliko opterećuje, utjecat će i na njihovu djecu i djecu njihove djece i tako dalje, sve dok se ta snaga ne istroši. Međutim, još snažniju dinamiku ima pozitivno, jer osobina dobra jest da dolazi i raste, odnosno da se povećava. Bratstvo ljudi i očinstvo Božje Gledano u tom svjetlu, neizmjerno je vrijedno kada se roditelji trude spoznati što svjesno i nesvjesno prenose svojoj djeci, kao što je to radio gore opisani Jeoffry. Nema ničeg goreg od onog, što neki narodi čine već generacijama: mržnju prenose na djecu i djecu svoje djece. Roditelji, odnosno svatko tko tako nešto radi, promašio je svoju inkarnaciju kao čovjek i treba se čuvati, da u sljedećem životu ne bude bačen natrag u životinjsku inkarnaciju. Ljudsku inkarnaciju vrlo je teško steći. Zato, tko je to jednom postigao, obično to više ne gubi. Ali, tko toliko zgriješi da propagira progone naroda i poziva na progone, a osim toga i svoju djecu odgaja da postanu ubojice, dolazi u opasnost da u svom razvoju bude bačen daleko unazad. To su doživjeli mnogi zlotvori, odnosno masovni ubojice dvadesetog stoljeća. Njihov odgojni ideal upravo je suprotno od onog što ja poučavam. Moje pravilo glasi: misli dobro, gledaj dobro, slušaj dobro, govori i čini dobro. To je put Bogu. Ovo znači: To je put tebi, tvom istinskom određenju, unutarnjem miru, sreći i miru. Odgajaj svoje dijete tako da u svakoj djevojčici vidi sestru, u svakom dječaku svog brata, u svakoj ženi majku i u svakom muškarcu oca, koji su svi sjedinjeni u Jednom Bogu koji je njihov Otac. Imaj na umu: svijet je građen sasvim jednostavno. Ljudi V*

•

•

•••

•

A•

A

•

A

•

# #

1

žive po upravo opisanim pravilima i time postaju sretni, ili ne žive u skladu s njima te postaju nesretni. Za žaljenje je to što ljudi ovoga doba tako teško uče. To je u vezi s razvojem kroz kojeg upravo prolaze i s brojnim, djelomično idiotskim ideologijama, kojima se priklanjaju. Odgovorni su i svi oni koji su za to da se poslušno, napamet uče najčudniji povijesni podaci, ne razmislivši nijednom što se stvarno dogodilo? A što se dogodilo? Što se dogada već 5000 godina? Uvijek isto: ljudi se bez prekida bore jedni protiv drugih, svi vjeruju da su u pravu - i svi skupa žive loše! Razlog tomu lako je uočljiv: ako postoji Bog koji uvjetuje postojanje svih živih bića, tada ne možeš nekom biću naštetiti

ili ga čak ubiti, a da time nisi napravio nešto, što nije u skladu sa Stvoriteljem! Zašto bi Bog nekoj duši dao tijelo, ako sljedećeg trenutka može doći netko i - nekažnjeno! - toj duši oduzeti tijelo? To bi bila potpuna besmislica! Štoviše, Božji je cilj da svi ljudi međusobno i skupa sa svim živim bićima žive u miru i sreći. Nitko ne može pozivati na pravedan, a kamoli na sveti rat. Ubijanje ljudi i životinja nije nikada sveto! Ako postoji nešto sveto u Božjem smislu, tada je to sveti mir! Sto se dogada sada kada se čini da sukobi kulminiraju? Ljudi moraju tako dugo prolaziti kroz negativna iskustva dok konačno ne nauče. Naravno da bi Bog mogao jednim jedinim pokretom dokrajčiti sve ratove, sve sukobe i nasilje. Ali što bi ljudi time naučili? Ništa, a na sljedeće sukobe ne bi trebalo dugo čekati. Zbog toga. Bog djeluje drukčije: On pušta da do sukoba dolazi tako dugo dok svi sudionici u njima kroz neposredno doživljavanje ne shvate da rat, mržnja i razaranja ne predstavljaju nikakvo rješenje. Kada svi sudionici toliko pretrpe da im se srca otvore, kada konačno uvide u kako velikoj suprotnosti su njihovi postupci u odnosu na Božji red, tada im Bog daje milost da pronađu rješenje. To je najvažnije od svega što možeš prenijeti svojoj djeci. Tvoj odgoj je jako pogrešan, ako su tvoja djeca s 12, 14, 16 godina spremna ići u rat, kao što je npr. bio slučaj u Drugom svjetskom ratu, a i danas u ponekim zemljama. Kako može netko biti spreman sudjelovati u napadačkom ratu? Što su njemački vojnici imali tražiti u Poljskoj, Rusiji, Nizozemskoj, Francuskoj, Skandinaviji, da spomenem samo neke zemlje, koje su uvukli u rat? Kako su bili odgojeni i odrasli i djeca kada su to mogli prihvatiti? No, ja ću krenuti još korak naprijed: čitav jedan narod mora sebi postaviti pitanje što je pogrešno u odgoju, ako su ljudi sposobni počiniti takva zlodjela kakva su počinili Nijemci, Poljaci, Rusi, Česi, Jugoslaveni, Izraelci, Palestinci, Iračani, Talibani ili Amerikanci. Ne koristi puno, ako se nekolicina ako uopće itko! - izvede pred sud i kazni, ako se pritom ne postavi najvažnije pitanje koje glasi: kako su ti ljudi došli do toga da postanu demonima? Što su prošli u svom djetinjstvu? Što je u osnovi pogrešno u odgojno-obrazovnom sustavu, što se ovdje posebno jasno vidi? (Usp. mudru knjigu Alice Miller Am Anfang war Erziehung, Na početku bijaše odgoj, prim, prev.). A Amerikanci, koji su s velikim žarom i potencijalom znanja i etike proveli niirnberške procese, jesu li oni pri svojoj intervenciji u Vijetnamu spriječili slične strahote kakve su predbacivali nacistima?

Što su Rusi radili u Afganistanu i još danas rade u Čečeniji? Ništa ne koristi vidjeti trn u oku drugog, a ne vidjeti balvan u svom oku. Tek kada si uklonio svoj balvan i kada si siguran da drugi želi nešto saznati o trnu u svom oku, tada mu govori 0 tome! Znaš li što to znači? Moraš biti siguran da nisi voden svojim egom kada nekom govoriš, da ne bi zvučalo ovako: Zdravo, ja vidim tvoju grešku i govorit ću ti o njoj, htio ti slušati ili ne! A mene nije briga ni na koji način ti to trebam reći da bi ti mogao prihvatiti! Zašto su knjige Dale Carnegie imale i imaju toliko uspjeha? Zato što se on potrudio saznati kako će privući zanimanje drugih ljudi. Kako se to postiže? Tako da se sebe stavi u njihovu ulogu, da im se posveti pozornost i sluša ih se i prestane očekivati, da će se oni prilagoditi nama! Ukoliko imaš stav: drugi se trebaju prilagoditi meni, to nije ništa drugo nego izraz tvog programa neuspjeha - kojeg možda uopće nisi ni svjestan! Jer s tvojim besmislenim zahtjevom ne činiš nikakvo dobro i postižeš to, da se ljudi oko tebe povlače u sebe. Postoje ljudi koji sve znaju bolje, koji druge proglašavaju glupima i smatraju da mogu kroz tude živote prolaziti služeći se laktovima - te da to i smiju. Ja kažem: sve je samo stvar vremena. Kako to Talijani kažu tako prikladnim riječima? Tutti i nocli arrivano alpettine, svi čvorovi (u kosi) nailaze (bilo kada) na češalj! Ovo znači da nitko ne može trajno živjeti protivno interesima drugih, odnosno zajednice kojoj pripada. A što je zajednica? Tri kuće oko tvog stana, tvoja kuća? Ulica u kojoj stanuješ? Selo, grad? Domovina? Ne, ne i opet ne! Tvoja je zajednica tvoja porodica. 1 ništa drugo. Samo tvoja porodica! Jesi li shvatio što podrazumijevam pod porodicom? Sve, sve ljude! Oni su tvoja porodica. Svi su tvoja braća, tvoje sestre, tvoji roditelji, tvoja djeca! Nešto drugo ne postoji! Kako namjeravaš štovati Boga, ako oštećuješ kuću u kojoj stanuje? Nalaziš li ispravnim i vjerodostojnim, ako te susjed uvjerava koliko te poštuje, a istovremeno oštećuje tvoju kuću ili je čak ruši? Tijelo svakog čovjeka i svake životinje, hram je Božji. Zato ne možeš štovati Boga, ako ne štuješ svakog čovjeka, svaku životinju, što znači, svaku od njegovih kuća. Isto tako ne možeš reći da si se stvarno trudio oko odgoja svoje djece, ako ovo nisu od tebe naučili. Kako si ih pripremio za budućnost, ako im nisi prenio tu istinu, najtemeljitiju od svih istina? Zato je dužnost sve djece, da vide jedinstvo svih ljudi i životinja, da o tome razmišljaju, govore i prema tome postupaju. Upravo takva su djeca potrebna u Zlatnom dobu.

Djeca moraju biti svjetlo svijeta Kako će se izgraditi Zlatno doba? Izgradit će ga ljudi koji će svim bićima prilaziti s ljubavlju i poštovanjem. Tko tako prilazi ljudima oko sebe, životinjama i biljkama, tome lice svjetli. Djeca, koja tako razmišljaju, svjetlo su svijeta. Pogledaj ih u lice, zapazi zračenje, pusti da se ono ulije u ivoje srce i tada se pitaj: kada vidiš i doživiš to zračenje, ne osjećaš li u svom srcu daje Zlatno doba već tu? Ono je ovdje! 1 ono će se vidjeti najprije na deset, zatim stotinu, zatim tisuću, deset tisuća, sto tisuća i, na kraju, na milijunima lica u svijetu. Zlatno doba, to su ta lica, ta puna srca, to je to zračenje. Ljudi s takvim licima na sve u svijetu gledaju kao na hram Božji. Zato se prema svijetu i odnose obzirno i s ljubavlju. Ili, drugačije rečeno: kako možeš razoriti neku zemlju, ako znaš, da je to Božja zemlja? Kako možeš ne pomoći drugima, ako znaš, da su oni tvoja najbliža rodbina - čak i ako žive u Kini ili na samom jugu Afrike? Gledajući s tvog mjesta u Europi, to je daleko ali za njih, vrlo blizu! Sve ovisi o stajalištu. Ako si jednom postao svjetlom svijeta, tada je tvoje stajalište poput onog koje ima svjetionik! Upravo je to tvoj zadatak - i kao odraslog i kao djeteta. Razlika je jedino da, kao odrasla osoba imaš još i zadatak da to preneseš svojim učenicima, svojim studentima. Tvoje srce, tvoje lice, što znači tvoja ljubav, sve to čini Zlatno doba. Koliko si blagoslovljen, što to znaš i tome pripadaš. Budi zahvalan i živi s ljubavlju! ODGOJ I ŠKOLOVANJE Danas postoje brojni oblici prenošenja znanja, studiji, specijalizacije. Jesu li ljudi kroz to postali bolji, i - što je najhitnije! -jesu li postali sretni? Jasan dogovor glasi: ne! U tom smislu, stručno znanje znači da ljudi sve više znaju o onom čime zarađuju novac, ali sve manje znaju kako mogu živjeti sretno, zadovoljno i u skladu sa sobom, svojom porodicom i okolinom - uključujući i biljke i životinje. Jednostavno prenošenje znanja nema samo po sebi nikakvu vrijednost. Jer u tom bi slučaju i školovanje za obijača sefova, za mesara i slična strašna zanimanja također imalo svoju vrijednost. Vrijednost ima samo ono, što koristi čitavom čovječanstvu kao i svijetu - a to možeš postići već i malim stvarima, ne moraš biti svjetska veličina da bi služio svijetu. Ono što služi samo interesima pojedinca, osim toga je još i na račun drugih, nema nikakvu vrijednost i nitko, tko je stekao stvarno dobar karakter, ne će tome stremiti.

Što ti koristi sav novac svijeta, ako ne možeš uživati u njemu ni gospodariti njime, ako nisi blagoslov ni za sebe ni za druge niti za tvoju okolinu? Cilj je izgradnja karaktera Kažem ti: sveukupno znanje, koje ti ne izgrađuje karakter, koje te, dakle, ne oblikuje iznutra, što znači istinski in-formira, ništa ti ne koristi. Štoviše, ono može hiti štetno po tebe! Zašto? Zato što jača tvoj ego. A što je kod ega najopasnije? Da te uvjerava da si u pravu, da znaš sve, da sve znaš bolje od drugih - a sve to, nažalost, ne odgovara istini. Tko ima velik ego, nema ni mnogo osjećaja za realnost. Nju može napustiti suprug, on može izgubiti ženu, ona/on mogu izgubiti posao ili firmu, ali još uvijek vjeruju da su u pravu. Zbog ove krajnje opasne sljepoće kažem uvijek iznova da tvoj ego može pod odredenim okolnostima biti tvojim najgorim neprijateljem. Budi jako oprezan, ako smatraš da si uvijek u pravu, ako si moćan, a nema nikoga tko ti može reći svoje viđenje stvari, ili ti se to ne usuđuje reći. Zapamti što su govorili stari Rimljani: Bogovi posebno visoko uzdižu onog za koga žele da što niže padne! (Usp. Hans-Jiirgen Wirth, Narzissmus undMacht (Narcizam i moć, prim, prev.) - to je knjiga, koju bi trebali čitati svi, koji imaju dodira s moći). Zbog toga se nemoj uzdati u nadmoć. Ne uzdaj se jedino u izvanjski uspjeh. Ne oslanjaj se samo na stjecanje stručnog znanja. Nesumnjivo je da te stručno znanje vodi do uspjeha, odnosno da te može dovesti do uspjeha (može, jer mnogi pomoću svoje emocionalne inteligencije mogu također postati uspješni, odnosno, mnogi doživljavaju i neuspjeh zbog nedostatka emocionalne inteligencije). Sve je to točno. Ali ne i dalekovidno jer se u životu ne radi prvenstveno o poslovnom uspjehu nego o sreći, zadovoljstvu i ispunjenju, što znači o sposobnosti da se smisleno može živjeti svoj pravi identitet. Svemu tome ne uči stručno znanje niti gomila novca. To je moguće postići jedino uz pomoć emocionalne zrelosti. Zapamti: još nikada do sada nije bilo stjecano i poučavano toliko stručnog znanja kao danas. Širom svijeta. Istovremeno, još se nikada čovjek nije osjećao tako osamljenim, nesretnim, neispunjenim i izgubljenim kao u današnje vrijeme. Stručan i financijski uspjeh ti, dakle, ne znače ništa. Promatraj to jednom s one strane, koja, nažalost, vrlo često postaje realnošću. Što koristi nekom maturantu, ako je maturu

položio s najboljim ocjenama u razredu, ako je kao osoba toliko nezreo da svojim autom neprekidno juri, ne drži se prometnih propisa, osim toga pod utjecajem alkohola gubi kontrolu nad autom, slijeće s ceste i smrtno strada zajedno sa svojim suvozačem? Je li bila ispravna roditeljska odluka da njegovo školovanje odreduju jedino kriteriji uspjeha? Što bi od njega bilo da je smio pohađati školu u kojoj se više pozornosti posvećuje duševnom razvoju nego prenošenju čisto racionalnog znanja? Ili, što ti vrijedi ako imaš najbolje ocjene u razredu, ali si prema drugima toliko arogantan i toliko ih vrijeđaš da oko sebe stvaraš sve više odbojnosti, čime tvoj život postaje sve besmislenijim? Ja sam za uspjeh. I studenti na univerzitetima koje sam u Indiji osnovao, uče mnogo. Ali, zar duševni razvoj nije na prvom mjestu? Očevi i majke, nije li i vama draže da vaša djeca možda uče nešto manje stručnog znanja - što, primjerice, nikako nije slučaj u mnogim Waldorfskim školama! - ali dobiju toliko mnogo emocionalnog znanja da se s manje ili više teškim životnim izazovima mogu suočiti s velikom količinom emocionalne inteligencije? Možda smatraš da je primjer s automobilskom nesrećom pomalo drastičan. Ja, sasvim suprotno, mislim da je preblag. Jer, posljedice odgoja, uspješnog odnosno neuspješnog oblikovanja karaktera su mnogo, mnogo dalekosežnije: što će biti s tvojom djecom, ako brutalni ljudi iz čistih novčanih interesa ili zbog moći truju živežne namirnice, onečišćuju pitku vodu, manipuliraju hranom tako da izaziva rak, ili okolinu toliko radioaktivno ozračuju, da tvoja djeca postaju invalidima ili umiru od leukemije? I što će biti s tobom, ako takav čovjek dode na vlast u tvom gradu i započne rat, u kojem će poginuti tvoj suprug i svi tvoji sinovi? Hoćeš li tada još uvijek smatrati, da je stručno znanje važnije od školovanja srca, da je znanje važnije od karaktera? Povjerenje stvara jedino spoj karakternosti i stručnog znanja. Tako će od male koristi biti ili će čak biti i opasan onaj liječnik, koji doduše ima dobar karakter, ali koji ne zna što radi. Isto tako ne izaziva povjerenje liječnik koji je visoko stručan, ali je hladan i proračunat, dakle koji nema dobar karakter. Upravo se ovo posljednje trenutno dogada svakodnevno - u cijelom svijetu! Milijarde ljudi uzdaju se jedino u stručno znanje, i u većini slučajeva, ni najmanje ne brinu u kojoj mjeri njihovo razmišljanje, znanje, njihove neuroze i duševne rane štete njihovoj okolini: glavno da su uspješni i da dobro zarađuju! Mogu samo reći, kako glupo! Što je, primjerice, Johnu F. Kennediju koristilo što je bio toliko moćan i bogat, kada je

u Dallasu ubijen? I što je to koristilo njegovom sinu? Što je tom sinu koristio sav novac, slava i utjecaj kojeg je uživao, kada se srušio sa svojim avionom? Je li taj John-John Kennedy mogao zaliječiti ranu, koja se stvorila kada je mali dječak izgubio svog oca? Je li priznanje, koje je uživao cijeli život, moglo stišati čežnju za ocem? Ne bi li osvješćivanje te čežnje bilo u njegovom životu najvažnije? Je li itko na to obraćao pozornost? Je li itko išta poduzeo osim vlastitih suza gledajući na malog John-Johna, kada je pored očevog kovčega podigao svoju malu ruku na vojnički pozdrav? Tko je tada pomislio - i pretvorio svoje misli u djelo: Ovaj dječak mora jednoga dana dobiti priliku da razjasni svoj odnos prema ocu, inače postoji opasnost da će slijediti svog slavnog oca u smrt? William je prošao drugačije. I on je i/gubio oca dok je još bio sasvim malen. No, on je dospio u školu u kojoj je osjećajni razvoj bio na prvom mjestu jer njegova je majka htjela da prođe kroz proces emocionalnog liječenja. To se i dogodilo jer je imao prilike baviti se umjetničkim oblikovanjem i vrlo je često primao pravu duševnu njegu. Kada je imao 15 godina, u Shakespearovoj drami Machbet igrao je ulogu Malcolma, sina Duncana, kojeg je Machbet ubio. On je kroz predstavu mogao još jednom iz drugačije perspektive doživjeti one osjećaje, koje je imao u vrijeme nakon smrti svog oca. Mnogo je patio, ali je, uz pomoć svojih vršnjaka u školi i uz podršku izvanrednih učitelja doživio izlječenje. Zahvaljujući tim važnim iskustvima on je danas sretan, vrlo sretan suprug, i otac dvoje djece. Povrh toga, on je kroz svoju izraženu emocionalnu inteligenciju i svoje temeljito stručno znanje također i poslovno mnogo postigao. Ja ću kasnije još jednom govoriti o njemu. XX •

V • • , • r • Dječji vrtići

Dječji vrtići imaju posebno važnu ulogu. Oni maloj djeci omogućavaju prvi zaigrani kontakt s drugom djecom pod vodstvom odgojitelja, čiji je zadatak da djeci prenosi sadržaje. Time je zadaća dječjeg vrtića uglavnom zacrtana: on postoji da bi djeca vježbala socijalni kontakt, da bi doživjela kako je to kada netko vodi jednu grupu, predlaže igre, rješava sukobe. Prema učenjima Alfreda Tomatisa i Rudolfa Steinera, važno je, da se utječe na narav djece, odnosno umjetničku crtu u njima. Djeca bi trebala koliko god je moguće ranije doživjeti •

V

•

V*

•

1 •

da učenje čini veselje. Djeca - osim ako to ona izričito žele - ne bi smjela prerano pohađati vrtić. Jednom tjedno s tri godine, trebala bi biti

dobra mjera - osim, ako djeca ne žele više. Nažalost, puno djece roditelji predaju institucijama zato što se majka mora prerano vratiti poslu. To za djecu uopće nije dobro, jer njima je nužno potrebna toplina doma kako bi razvila svoju duševnu stabilnost. No, mnoge su majke - i očevi - toliko bezosjećajni, da uopće ne primjećuju što rade svojoj djeci. A odgojiteljice u vrtićima često nisu nimalo bolje: događa se da djeca iz svega glasa plaču za svojom majkom - ali nitko na to ne obraća pozornost. "Već će se smiriti!", hladan je odgovor. Pritom djeca strašno trpe. Ona su u potpunoj simbiozi s majkom - a ona ih jednostavno ostavlja na cjedilu. S djecom treba obavezno suosjećati. Djeca moraju doživjeti da im majka omogućava novo iskustvo i da je zbog toga tako dugo uz njih, dok ne postanu neovisna o njezinom prisustvu. Naravno, ponekad su porodične prilike toliko loše pa je djeci bolje u vrtiću nego kod kuće. No, to nije nikakvo mjerilo, nego samo pokazuje što neki roditelji još trebaju naučiti. Zato je prikladno pravilo da bi djeca tek od 4. godine trebala redovito pohađati dječji vrtić. Osim toga, roditelji trebaju ispitati, je li dobro pohađati vrtić, a ako jest, je li određeni vrtić dobar za dijete. To kažem zato što ne postoje samo čudni roditelji, nego i ništa manje čudne odgojiteljice u vrtiću. One nemaju ljubavi prema djeci, ne smiruju svađe, ne pružaju djeci osjećaj zaštićenosti, nego puštaju da dan prolazi neiskorišten te više brinu o svojim stvarima nego o povjerenoj im djeci. Zatim postoje i - bez obzira na koji način - ideološki, moralno, svjetonazorno usmjerene institucije. Smatram da su sve one problematične. Djeci ne treba prenašati ideologije, dogmatična usmjerenja, da ne govorim o negativnim stavovima, bez obzira prema kome ili čemu. Tako su loši svi dječji vrtići, u kojima se djeci već u nježnoj dobi prenose negativni stavovi prema bilo kojem narodu, vjerskoj zajednici ili rasi. To je velik grijeh prema djeci i prema čovječanstvu, čije su posljedice, kako uvijek iznova imamo prilike vidjeti, dalekosežne pa čak i porazne. Dječji bi vrtići trebali biti mjesto ljubavi, lakoće, kreativnosti, zaigranog, vedrog zajedništva, gdje se djeca već u ranoj dobi uče poštovanju prema sebi i drugim osobama. Djeca bi trebala puno pjevati, međusobno se igrati, baviti se ručnim radom i doživljavati puno radosti. U svakom slučaju, nikada se ne smije zlorabiti veliku sposobnost učenja u djece, npr. puštajući ih da se bave računalima jer to vodi duševnom osiromašivanju. Imaj uvijek na umu: duša djeteta najdragocjenije je blago!

Zašto? Zato što će pomoću onog što danas nauči, sutra određivati sudbinu svijeta. Odgajaj djecu s ljubavlju, radošću i čvrstim idealima i svijet će sutra sjati - isto kao i tako odgojeno dijete. Zadaća škole Na ovom ću se mjestu vratiti Williamu. Njegovu mudru majku, koja je bila puna ljubavi, stalno su zaokupljala dva pitanja: na koji bi način njezin sin mogao najbrže prebroditi gubitak oca? Drugo pitanje bilo je: koja bi škola mogla najbolje podržati njezine namjere? Ona je očito napravila dobar odabir jer, Williamova je škola posebnu pozornost posvećivala izgrađivanju srca i karaktera. Time dolazimo do vrlo važne točke: ono pozitivno, za što se u porodici polaže kamen temeljac, treba u školi svakako učvršćivati i produbljivati. Škole bi trebale nastaviti ono, što je započeto u domu i vrtiću: one bi trebale biti mjesta sabranosti, poštovanja, kreativnosti, radosti i učenja. Tim redoslijedom! Ono čemu neke škole danas streme, na primjer, da učenici doslovno postanu misaoni strojevi, potpuno je kontraproduktivno! To potiče agresiju, svađu, egoizam i besmislenu konkurenciju. Imaj na umu: riječ škola potječe od grčke riječi schole, koja znači muza, koju je Aristoteles posebno cijenio kao vrijeme kreativnosti i nalaženja sebe (na ovo ću se kasnije vratiti). Što se događa kada dijete primi dovoljno onoga što mu obavezno treba? Ono se otvara za drugo! To se prakticira u Walldorfskim školama i školama Alexandera Neila i Marie Montessori, to je i cilj Rebece Wild, da spomenem samo neke, jer hvala Bogu, ima sve više osoba koje idu tim putom: koje emocionalnom razvoju djece pridaju sve veće značenje. Ovo možeš usporediti s izvrsnom knjigom Daniela Golemana, Emocionalna inteligencija. Ona bi trebala postati obaveznom literaturom za roditelje, učitelje, ravnatelje škola i ministre kulture. Nakon čitanja te knjige postaje jasno zašto su, primjerice, kazališne predstave vrlo bitne: kroz njih se učenici uče izražavati, živjeti svoju kreativnost i grupno postizati određen cilj. Tu je od neprocjenjive vrijednosti učitelj koji ih uči da obraćaju pozornost na izražaj i držanje tijela - Sami Molcho je o tome mnogo rekao. Ovime stižemo do odlučujuće točke: škole bi trebale služiti općenitoj naobrazbi. Kao prvo, općenita naobrazba karakteristika je kultiviranog čovjeka, a drugo, ona ga motivira da se stalno dalje školuje. Međutim, škole i sveučilišta treba osloboditi suvišnih tereta i treba ih usmjeriti

na praksu. Koliki je značaj povijesti, ako se pritom uči etika i zakon karme, koliko znači matematika, ako djeca ne uče samo apstraktno računati nego i nauče kako se smisleno raspolaže novcem i koliko je čudesno učiti jezik, ako djeca na temelju tekstova nauče kako se pozitivno komunicira, odgaja i održava odnose. Sve bi škole trebale prihvatiti uzrečicu: Non scolae, sed vitae discimus - ne učimo za školu, nego za život! Dvije sposobnosti su u životu od neprocjenjive vrijednosti i nerijetko odlučuju kako će se razviti osobna karijera: 1. kako netko komunicira i 2. koliko je sposoban govoriti pred drugima, posebno pred brojnom publikom. Kod nekih ljudi ove dvije točke odlučuju o tome mogu li prihvatiti odreden posao ili ne. Nerijetko se ljudi, koji nisu bili poticani u razvoju svog izražavanja, osjećaju kao da idu na stratište, ako moraju govoriti pred drugima. Škola, koja djeci oduzima te strahove odnosno koja ne dozvoljava da se uopće pojave i, osim toga, djeci daje dobar osjećaj samovrijednosti, daje im nešto na njihov životni put, nešto što nije moguće ni zlatom izmjeriti! Vrijednosti, religija, duhovnost No najvažnije, što škole mogu prenijeti, to su pouzdane i trajne vrijednosti. Bez vrijednosti, bez ideala, bez pozitivnih ciljeva, život je besmislen. Upravo bi to škole trebale prenijeti: kako ljudi moraju organizirati svoj život da bi imao smisla i za njih i za druge. One bi trebale biti centri etike, unutarnjeg mira, radosti i harmoničnog suživota. Škole bi zato trebale prenositi i religiozno i duhovno znanje. Ovo prenošenje započinje time da djeca dožive da religija i duhovnost obogaćuju život. Ona bi trebala - posebno kroz primjer starijih učenika i odraslih - stalno imati prilike vidjeti što znači život u zajednici, kada je prožeta poštovanjem i međusobnom ljubavlju. Smatram daje vrlo važno učenike upoznati s različitim religijama, s ciljem da im se pokaže da sve religije izražavaju samo jednu istinu: da postoji jedan Bog, koji je sve stvorio i kojeg je moguće naći u svakom živom biću. Zbog toga je budističko učenje o obzirnosti i suosjećanju isto tako važno kao i kršćansko učenje o ljubavi. Učenici bi se trebali upoznati i sa Vedama, Kur'anom i učenjima Zarathustre. Zato sam ja protiv svakog učenja, koje sebe postavlja iznad drugih. Svatko tko to radi, trebao bi znati da počinja grijeh jer, arogancija vodi do nepoštovanja, nepoštovanje do preziranja i, konačno, dolazi do sukoba i rata. Svaki rat započinje u glavama, započinje s pogrešnim stajalištima, nepoštivanjem

drugih. Djeca bi, najkasnije u školi, ali najbolje već u dječjem vrtiću, trebala naučiti da se mora poštovati svakoga, da se svaki sukob može mirno riješiti i daje zadatak svakog čovjeka, da drugima prilazi s ljubavlju, poštovanjem i prijateljski. Meditacija je "religioznost u praksi" Zivljena religioznost je i u tome da djeca upoznaju korisnost meditacije. Djecu bi trebalo rano naviknuti da svakodnevno meditiraju dva puta po 10 do 20 minuta i ukazivati im na to daje život bez meditacije poput života bez kretanja, bez svježeg zraka, bez igre. (O meditaciji na svjetlost, usporedi npr. Sai Baba govori Zapadu, 25. 7.). Djeca moraju u praksi steći iskustvo da duhovnost nije prazan pojam, koji samo stvara dosadu i nikom ne pomaže, nego da je to življena ljubav, koja pričinjava veliko veselje. A što je radost? Usrećujući osjećaj, kojeg ima onaj tko je nešto dovršio, tko je napravio nešto dobro. Učenike treba rano naviknuti na služenje drugima, na primjer tako da sudjeluju u karitativnim projektima. Time mogu neposredno doživjeti smisao ljubavi i poštovanja. Oni uče služiti, uče biti požrtvovni, uče koliko je važno posvećivati se drugima i brinuti o njihovim nevoljama, odnosno, razveseliti ih. Djeca tako praktično nauče da je točna tvrdnja da se radost, koju omogućimo drugima, vraća natrag, u vlastito srce. Pomaganje drugima također je ijedan oblik meditacije. Kako glase moje riječi? "Helping hands are better than praying lips" - ruke koje pomažu, bolje su od usana koje mole. Tu opet učitelji i stariji učenici moraju poslužiti kao primjeri. Primjeri su odlučujući, jer djeca uče posebno dobro kroz oponašanje. Zato mnogi roditelji ne znaju - ili ne žele znati - što čine djeci, kada im dopuštaju gledanje filmova o nasilju. Filmska industrija i televizijska mreža ovu činjenicu uljepšavaju ili negiraju, zato što je istina u suprotnosti s njihovim interesima: ali, ono što djeca vide, ostaje u njihovim srcima poput sjemena i jednog će dana niknuti. Pogledajte samo nevjerojatno nasilje koje danas svuda vlada - također i u školama. Ono potječe isključivo od loših primjera i bijednih vrijednosti, koje se prenose svima pa tako i djeci. Kako na talijanskom glasi Isusovo upozorenje Petru? "Chi di spada ferisce, di spada perisce!", Tko se mača laća, od mača će i poginuti. Drugim riječima: negativni- i agresivne riječi su oružje, koje ti se brzo vraća i može te čak i ubiti. Zato škole moraju biti centri ljubavi i obzirnosti i moraju biti prenositelji pozitivnih vrijednosti, koje čine da život procvjeta.

Učitelji moraju biti posebni ljudi Kao učitelj imaj na umu da si, poslije roditelja, najvažnija osoba u životu svojih učenika. U Vedama piše da učitelja treba poštovati poput Boga. Zašto? Da bi se pokazalo djeci, njihovim roditeljima i samim učiteljima, kako velik utjecaj imaju i kako dobro moraju biti na to pripremljeni. Učitelji svojim učenicima moraju prilaziti ponajprije s ljubavlju. Zatim sa znanjem, jasnoćom, shvaćanjem, suosjećajem i disciplinom. Znanje i disciplina jako su važni. No što se dogada ako nedostaje ljubav, možemo, nažalost, svuda vidjeti: mnogi se učenici ponašaju više kao buntovnici nego kao učenici, zato što su primili premalo poštovanja i pozornosti od svojih roditelja i učitelja. Kako je to Lao Tse dobro rekao? Dužnost bez ljubavi te čini mrzovoljnim, istina bez ljubavi te čini kritičarem, odgoj bez ljubavi čini proturječnim, red bez ljubavi čini sitničavim, a moć bez ljubavi čini nasilnim. Emocionalnom razvoju djece (osim SPP-djece, koja se u tom slučaju mogu još slabije koncentrirati), razredi s velikim brojem djece ništa ne smetaju, ukoliko je prisutna ljubav. Razredi s mnogo učenika mogu čak predstavljati obogaćenje - posebno ako su učenici, kao u Waldorfskim školama, 13 godina zajedno - jer to pruža priliku za kontakt s djecom različitih karaktera, stavova i podrijetla. Sve je ovo tako samo pod jednim uvjetom: ako je učitelj u mogućnosti da za svakog pojedinog učenika brine i vodi ga u duhovnom i duševnom pogledu - i ima veliko srce. Nikada se ne ću umoriti ponavljajući: stručno znanje je, doduše, temeljni preduvjet, ali nikako i presudni uvjet. Duševna zrelost učitelja i učiteljica je, "alfa i omega" svakog učenja. Ovo se ne postiže uz pomoć studija na univerzitetima. Ovu zrelost zadobiva se samo kroz život i kroz mnogo života. Kako bi škole imale milost dobiti takve učitelje, moraju biti duhovno pripremljene, kao što je to napravio Rudolf Steiner za pokret kojeg je osnovao. Osim toga, škola mora biti otvorena za to da učenici "pozovu" svog učitelja. Jer izvanredni učenici s dobrom karmom, imat će za učitelja veliku dušu: ona će biti stručna snaga koja zna, koliko je važno biti ozbiljnim, a ipak lakim, dubokim, a prilagodljivim, ljubaznim, a ipak jasnim, vrlo emocionalnim, ali i stručno dobro pripremljenim. Koja će, osim toga, uživati u poučavanju i to će i pokazivati. Škole i učenici koji imaju takve učitelje, bit će vrlo uspješni jer posjeduju milost.

To su učitelji Zlatnoga doba jer, oni su "zlata vrijedni"! Koja je najveća zasluga tih učitelja? To da ne samo što posjeduju navedene osobine, nego osim emocionalnog razvoja, učenike uče još nečem, a to je, kako mogu s radošću učiti. Ovo su tri temeljne stvari: emocionalni razvoj, znanje kako. se uči na najbolji način i radost zbog stjecanja sve više znanja i sposobnosti; ovo troje odlučuje o tome hoće li čovjek u privatnom i poslovnom životu biti uspješan ili neuspješan. Tko ne uči s radošću, ne će nikada spadati u vrhunske snage jednog društva. Mnogi ovu poziciju ne dosižu zato, što mije nestručni učitelj uništio radost učenja. A ako je razorena radost, vremenom će biti razorena i etika, zatim karakter, a na kraju i smisao života. Nasuprot tome, radost budi i održava zahvalnost, suosjećanje, toleranciju, etiku i poštovanje života. U kojoj se mjeri ponašanje, stavovi i reakcije učitelja odražavaju na učenicima, možemo vidjeti na primjeru Marie. Ona je vrlo cijenila svoju učiteljicu i rado je pohađala školu. Osim toga, roditelji su joj objasnili da ima veliku prednost pred brojnom drugom djecom, jer ne samo što može pohađati školu - milijuni djece to ne mogu - ona pohađa još i posebno dobru školu. Tako joj roditelji nikada nisu rekli: "Sutra moraš opet u školu", nego "Sutra je opet škola, kako lijepo!". U školi se učilo abecedu, i na red je došlo slovo "K": učiteljica upita, zna li netko neko ime koje započinje s "K". Marie se hrabro javi i reče glasno: "Kokosov orah!" Svi su joj se smijali, a učiteljica nije opazila, u kakvoj se neugodnoj situaciji Marie našla. Ovaj joj puta nije pritekla u pomoć i nije rekla: "To nije ime čovjeka, nego jednog ploda. Ali ipak: tko reskira, tko uči, taj radi i greške! Kako dobro što si se javila Marie!" Učiteljica nije tako reagirala i Marie se osjećala duboko povrijeđenom i razočaranom. Njezin je otac došao pred nju, i pitao je, kako je bilo u školi. "Strašno! Užasno! Tako mije bilo neugodno! Ja sam za ime na slovo "K" rekla "kokosov orah" i svi su se smijali! Nikada iše ne ću ništa reći!" - "Shvaćam , reče otac suosjećajno, "to stvarno jako neugodno". Nakon što je razmislio, nastavi: Ali sjeti se što ti uvijek kažen samo onaj tko pravi greške, pijeva. Samo onaj tko može podnijeti poraze, izgrađuje samovrijednost, izgrađuje snagu. Tko uvijek mora sve raditi savršeno, taj često uopće ne radi ništ • -er greške su dio života. I to je dobro tako. Pravi, dakle, još puno grešaka Marie i ti ćeš biti uspješna, bit ćeš jaka i sretna!" Marie je jedan trenutak šutjela, onda reče: "Ove riječi, da je dozvoljeno griješiti, jako mi se sviđaju. To mi stvarno daje

puno snage!" Ona se usuđivala javljati sve više i više, a učiteljica se divila njezinoj hrabrosti i izravnosti jer je bila dobra učiteljica koja očito samo u jednom trenutku nije primijetila da je Marie neophodno potrebna pomoć. Kako je, dakle, velik zadatak jednog učitelja - nikakvo čudo da Vede smatraju da bi ga se trebalo štovati poput Boga! (Usp. Jumsai i Borrows, Priručnik za učitelje). Učitelji su oni, koji su uz roditelje djeci najvažniji putokazi, koji im moraju dati odgovore na najvažnija pitanja. Oni bi i sami trebali voditi takav život, da budu primjer djeci. No, poštuje li društvo svoje učitelje? Jesu li roditelji i djeca učiteljima stvarno zahvalni? Jesu li svi kojih se to tiče, svjesni što učitelji znače? Da bi se privuklo dobre učitelje, škole moraju biti toliko atraktivne, da takve osobnosti požele doći. Vodstvo škole, smjernice ministarstava, međusobna suradnja učitelja, ponašanje učenika prema učiteljima i primanja učitelja moraju biti takvi da odaju poštovanje radu učitelja. Već kod primanja, često se vidi na koji način mnogi ljudi razmišljaju: oni imaju novac za sve moguće - i nemoguće! Ali za školovanje svoje djece nemaju novaca. Oni smatraju, da ne moraju brinuti o plaći učitelja svog djeteta, jer o tome "brine" država ili ravnatelj privatne škole. Tako roditelji svoje dijete povjeravaju osobi s velikim utjecajem, više sati dnevno, ali često nisu spremni da ovom tako važnom čovjeku osiguraju dobar dohodak. Zar se na takav način odaje poštovanje učitelju, njegovoj važnosti i ogromnoj odgovornosti? Svaki bi roditelj trebao u sebi odgovoriti na ovo pitanje - ali ponekad i zbog kontrole pitati učitelje, imaju li osjećaj da im se i u vidu primanja pridaje poštovanje za njihovo veliko zalaganje. Motivacija U životu je motivacija jako važna. Ljudi mogu napraviti nevjerojatne stvari, ako su motivirani na ispravan način. Ili, ne mogu obaviti niti najnužnije, zato što im nedostaje motivacija. Najvažniji zadatak učitelja je prenošenje znanja na način koji će učenike veseliti i motivirati. Svako gradivo, svejedno koliko suhoparno bilo, može kroz zalaganje učitelja postati zanimljivim i obogaćujućim, ako se djeci prenosi na odgovarajući način. Djeca imaju pravo da im se gradivo prenosi na takav način, da ga mogu prihvatiti s najvećim zanimanjem.

Neophodno je da se djeci uvijek pokazuje praktična korist onoga što uče. Ona mogu i sama razraditi naučeno, doživljavajući to npr. u praksi, ili učeći druge. Svako je znanje živo jer ono se stalno razvija. Zato ga treba i prenositi na živ način. Mrtvo znanje ne koristi nikome, ono samo šteti: prvo, smjesta se zaboravlja, drugo, učenici vide da ne uče za sebe, nego da "gomilaju" znanje za školu, a treće i to je najgore, učenici stječu iskustvo da učenje ne stvara veselje, nego da opterećuje, da je dosadno i nepotrebno. U knjizi Nadarena djeca, njihovi roditelji i učitelji, nalaze se uz vrlo korisnu tabelu i mogući razlozi zašto neko dijete nije motivirano (str. 78-79). Roditelji i učitelji trebali bije temeljito proučiti, i provoditi u praksi: Pogl. 6: Cesti razlozi nedostatka motivacije - Dijete je bilo toliko često kritizirano i ispravljano, a način na koji je htjelo živjeti dovođen je u pitanje, da više ne vjeruje da može ispuniti očekivanja drugih: ono smatra da je, u tom slučaju, sigurnije odustati, nego ispuniti očekivanja. - Nedostatak motivacije služi cilju da se izbjegne utjecaj učitelja i roditelja. - Nedostatak motivacije je pobuna protiv koje su roditelji bespomoćni sve dok dijete pasivno protestira. - Nedostatak motivacije je izbjegavanje rizika jer dijete može uvijek reći kako se uopće ne želi ozbiljno potruditi i time štiti svoj ego. - Nedostatak motivacije može djetetu pomoći da bude prihvaćeno od strane manje nadarenih vršnjaka. - Nedostatak motivacije može biti izraz depresije, možda osjećaja da nije shvaćeno. - Nedostatak motivacije može druge navesti da mu pomognu i tako mu pokloniti pozornost koju dijete želi steći. U svrhu boljeg razumijevanja motivacije vašeg djeteta još ćemo jednom spomenuti najvažnija pitanja: - Kako doživljavate emocionalnu atmosferu u vašoj porodici? Je li dobrohotna? Kritična? Nestrpljiva? Tolerantna? - U kojim ste područjima uzor svom djetetu? - Koliko vremena dnevno posvećujete isključivo poticanju svoga djeteta? - Kako biste procijenili - npr. na skali od 1 do 10 - stupanj emocionalne neovisnosti vašeg djeteta od učitelja i vršnjaka? - Koji osjećaji, možda, blokiraju radost učenja kod vašeg djeteta?

- U čemu vaše dijete najviše uživa? - Što ga zaokuplja i što ga oduševljava? - Na koji način pokazujete zanimanje za aktivnosti ili osjećaje svog djeteta? Djeca su odmah motivirana, ako uče nešto što mogu primijeniti u praksi. Jako je dobro, ako učitelji paze na održavanje pozitivne, konstruktivne komunikacije, objašnjavajući zakone, prikazujući međudjelovanja, smirujući sukobe, aktivno slušajući, ako stvaraju situacije u kojima su svi dobitnici i ako izriču mnogo, mnogo pohvala. Pohvale su jako važne i motivirajuće - sasvim suprotno od kritike. Učitelji učenicima daruju velik dar, ako ih mnogo hvale i uče dobroj komunikaciji. To će im u životu otvoriti brojna vrata. Važno je također, da djeca uče pravila koja vladaju u odnosima, da uče o odgovornosti, jasnoći, vjernosti i poštenju. Isto je tako važan brižan odnos prema vremenu. Ljudi moraju učiti kako će smisleno i odgovorno koristiti svoje vrijeme. Kako sam već rekao, vrijeme je život. Tko rasipa vrijeme, rasipa svoj život! Mnogi u životu ne uspijevaju jer ne znaju dobro postupati s vremenom i, jer ih ni kod kuće ni u školi nitko nije naučio ispravnom korištenju vremena. Učenici bi stoga trebali obavezno učiti kako će smisleno urediti svoj pisaći stol, odnosno jednoga dana svoju kancelariju jer ljudi gube jako puno vremena zbog neurednog radnog mjesta. Već i djecu treba učiti da red i disciplina nisu nešto suhoparno, besmisleno, prašnjavo, nego da im može u velikoj mjeri olakšati i uljepšati život. Struktura je vrijeme, a vrijeme je, kako je poznato, novac - u školama bi trebalo pravovremeno čitati knjigu Simplify your Life, odnosno slušati CD-e. Tako stižemo do sljedeće važne točke, koja je također jako dobro obrađena u knjizi Simplify your Life i koju sam već spomenuo: odnos prema novcu. Kako brzo oživljava i najsuhoparnija matematika, ako djeca spoznaju njezinu korisnost. Djeca brzo prihvaćaju matematiku, ako uvide, da pomoću nje mogu mnogo bolje koristiti novac. Djeca u školi moraju biti motivirana da se odgovorno odnose prema novcu. Ona moraju učiti štedjeti, planirati, davati priloge i zapisivati svoje ciljeve, koje žele postići uz pomoć novca. Što se to življe u školi obraduje, tim više uče za život! Motivacija i entuzijazam su odlučujući. Učenici moraju biti motivirani da rado idu u školu, da rado uče, rado

sakupljaju znanje. Jer samo motiviran čov jek postiže velike uspjehe. Život je čudo, a znanje o životu također. Shvati: nije li jedno od čuda to što uopće možeš steći znanje? To što je čitav svijet tako građen što o tome nastaje znanje i što se to znanje može i usvojiti? Sve su to čuda. Što mora netko napraviti, tko tako čudesno gradivo prenosi na takav način da se slušatelji sve više dosađuju i gube motivaciju? Ovdje dolazimo do odlučujuće točke: ljudi mogu postizati izvanredne uspjehe samo ako rade ono što stvarno odgovara njihovim sklonostima. Zato bi učiteljem trebao postati samo onaj, tko u podučavanju vidi svoj poziv - a ne posao! Jer samo onaj tko nešto radi zbog toga što osjeća daje na to pozvan, taj je motiviran i prenosi oduševljenje, koje na druge djeluje zarazno. Osim toga, on je prava osoba koja može ustanoviti za što su drugi pozvani. Učitelj, koji podučava cijelim srcem, prenosi učenicima radost koja obavezno mora biti spojena sa znanjem i time ih motivira. Time predaje nešto vrlo bitno: načelo po kojem svatko mora naći i živjeti na svojem području djelovanja. Na taj se način može potpuno razviti jer zbog oduševljenja od sebe daje 110%. Oduševljenje je ono što nam omogućuje ostvarivanje izvanrednih rezultata. Djeca upravo to moraju učiti. Ona moraju doživjeti da posjeduju posebne talente, da ih mogu izgraditi i da ih to jako veseli. Učitelja, koji na takav način motivira svoju djecu, učenici s pravom obožavaju jer im daruje veliko blago: radost u učenju, radost u življenju. Što im može više dati, kako ih još više motivirati? Takav je učitelj divan čovjek jer on ne samo što djeci stvara zlatnu budućnost, on pomaže i u izgradnji Zlatnoga doba. Postavljanje ciljeva Djeca bi trebala što je moguće ranije naučiti oblikovati jasne ciljeve i trebaju ih zapisivati. Osim toga, trebala bi sebi što češće predočavati svoje ciljeve i primjećivati, kolike su ciljeve već ostvarili. Zapisivanje ciljeva ima u sebi nešto čarobno - kao što je i čitav život čaroban, ili drugim riječima: čudesan. Djeca bi trebala vrlo rano doživjeti to čarobno. Tu je od velike pomoći dnevnik uspjeha Stephana von Stepski-Doliwe, Ja sam ja i ja sam dobar - moja zahvalnost, moji uspjesi, moji ciljevi, gdje učenici - isto kao i odrasli - mogu svakodnevno voditi evidenciju o tome koliko postižu, koliko darova primaju

i koliko imaju razloga biti ponosni na sebe (ponos shvaćen u pozitivnom smislu). Evo jednog primjera: Miranda je imala problema u školi. Uzrok je djelomično bio u tome, što se teško snalazila s planiranjem i urednošću. Majka joj je stalno pomagala, ali samo pod jednim uvjetom: Miranda je morala točno zapisivati, kakve ocjene želi imati iz pojedinih predmeta i kakav uspjeh želi imati na kraju godine. Miranda to u početku nije radila s prevelikim oduševljenjem. No, s vremenom je primjetila koliko se od zapisanih stvari ostvarilo. To joj je dalo toliko snage tako da joj je postalo navikom zapisivati svoje ciljeve, postignuća, uspjehe i zahvalnost. Time je postala ne samo vrlo dobar učenik i student, nego je i nakon studija postigla velik privatni i poslovni uspjeh. Zapisivanje ciljeva dovodi do uspjeha. Uspjeh izgrađuje •

r

•

••

i

v i

•

f t

,

•

•

r

•

i

osjećaj samovrijednosti. A sto je veći tvoj osjećaj osobne vrijednosti, time si uspješniji. Zapisivanje ciljeva i vođenje dnevnika o zahvalnosti i uspjesima koristi jačanju tvoje "čarobne" inteligencije: to je inteligencija, koja na čudesan način oblikuje tvoj život. Povrh toga, djeca bi u školi trebala učiti da postoji mnogo raznih oblika inteligencije. Da spomenemo samo neke: Duhovna inteligencija Religijska inteligencija Emocionalna inteligencija Komunikacijska inteligencija Inteligencija odnosa Analitička inteligencija Intuitivna inteligencija Glazbena inteligencija Praktična inteligencija Socijalna inteligencija Poduzetnička inteligencija Govorna inteligencija Oblikovna inteligencija Škole se ne bi smjele baviti samo racionalnom, odnosno analitičkom inteligencijom, koja se mjeri IQ-testovima. Ako tako rade, ograničavaju svoje učenike, što se krajnje negativno odražava na samovrijednost i program uspjeha svih onih učenika, čija se nadarenost ne odražava na racionalnom, matematičkom području. Tako može netko poput Bobby Fishera biti emocionalno potpuna neznalica, ali može biti svjetski šahovski prvak. Zadatak škola bi zato trebao biti, da učenike optimalno potiču u onoj vrsti inteligencije u kojoj pokazuju najveći talent.

Poticanje kreativnosti, glazbe i glume Jedan od najvažnijih zadataka škole je poticanje dječje kreativnosti u obliku duhovne, religijske, emocionalne odnosno komunikativne inteligencije, da spomenem samo neke. Rudolf Steiner, Alfred Tomatis, Rebeca Wild, Maria Montessori i mnogi drugi, polagali su veliku pozornost kreativnosti jer su znali da se djeci time daje veliko, neisrpno blago. Kreativnost ima dvije strane: djeca stječu osjećaj samovrijednosti, kada nešto stvaraju odnosno nastupaju na pozornici. To je za djecu jako važno jer se privikavaju na grupni rad, i doživljavaju da mogu nešto oblikovati i da su važni. Svejedno koliko malu ulogu imaju u nekom kazališnom djelu, ona ima svoje značenje i zato je važna. Druga je strana kreativnosti u tome što djeca uče da je nalaženje rješenja kreativni akt. Time uče kako na svaki problem mogu kreativno reagirati. Život je niz problema. Mi imamo izbor: možemo se pri svakom problemu uvrijeđeno povući "u svoj kutić" - ili ga možemo iskoristiti kao priliku za vježbanje svoje kreativnosti. Djeca bi se svakako trebala naviknuti ponašanju na ovaj drugi način. Ona bi se trebala veseliti kad se pojave problemi jer im se daje prilika kako bi upotrijebila svoju kreativnost i dokazala sposobnost nalaženja rješenja i time izgradila osjećaj samovrijednosti. Djeca bi trebala dobro svirati barem jedan muzički instrument jer, dokazano je da djeca, koja sviraju neki instrument, mnogo bolje uče. Vrijeme koje utroše na učenje sviranja mnogostruko im se vraća na taj način da puno brže usvajaju gradivo drugih predmeta. Učenje sviranja na nekom instrumentu važno je zato što to od djece zahtijeva disciplinu i ustrajnost - a to su važne osobine za postizanje uspjeha u životu. To aktivira desnu polutku mozga, dakle, onu stranu na kojoj se nalazi centar za kreativnost, što je od neprocjenjive vrijednosti za stjecanje ispunjenja, uspjeha i sreće. Sviranje na nekom instrumentu, međutim, dijete ispunjava i ponosom i izgrađuje njegovu samovrijednost, jer ono neposredno doživljava vlastitu sposobnost i ljepotu glazbe. Povrh toga, javni je nastup velika stvar, koja ođ učenika zahtijeva mnogo pripreme, hrabrosti i truda, a zbog svega toga, dijete doživljava veliki unutarnji rast. Isto je tako važno školovanje glasa, a to se postiže pjevanjem. Povrh toga, ljude jako povezuje ako radosno i opušteno zajedno pjevaju - a ako se među pjesmama nađu i neke svete pjesme, utoliko bolje!

Pjevanje jača glas, što je jako važno za držanje predavanja, odnosno za sve moguće javne nastupe. Škole bi zato trebale biti hramovi kreativnosti, a time i predstava, pjesme, orkestra f apsolutno pozitivnog odnošenja prema problemima. Škole će na taj način djeci, učiteljima i društvu pružati najveću mjeru radosti, pozitivnosti i zahvalnosti prema životu. Jezici i dijalekti Sada dolazimo do sljedeće, vrlo važne točke: vrste govora. Mnogi ljudi smatraju kreativnim i sasvim normalnim razgovarati dijalektom. Protiv toga se i ne može ništa reći, osim toga, to može jačati osjećaj pripadnosti. Međutim, za mnoge ljude predstavlja značajnu prepreku u poslovnom smislu, ako govore samo dijalekt. Naravno daje bilo bezbroj vrlo uspješnih ljudi pa čak i genija koji su govorili u dijalektu, a ima ih i sada. No, za mnoge koji barem za sada ne mogu ili ne žele biti aktivni kao geniji, dijalekt može predstavljati veliku, ako ne i nepremostivu prepreku. Ja, osim toga, smatram da u ovom vremenu, u kojem se svi sve više međusobno povezuju, treba govoriti jezikom koji razumije što više ljudi. Govoriš li nekim vrlo specifičnim dijalektom, može biti da te razumije samo nekoliko tisuća ljudi - ili čak samo nekoliko stotina! Ali, govoriš li nekim od svjetskih jezika, razumjet će te milijuni! U Indiji, ljudi zbog brojnih jezika i dijalekata govore tri, četiri, pet ili više jezika. Ista je stvar u maloj Švicarskoj. Zašto i ti ne bi mogao ono što mogu Indijci ili Švicarci? Želiš li govoriti dobro barem dva ili tri jezika? Govore li tvoja djeca, osim materinjim jezikom, isto tako tečno barem engleski? Osim toga, imaju li dobar naglasak i jasan izgovor? Škole, , u kojima učenike loše podučavaju stranim jezicima, uskraćuju učenicima beskrajno mnogo. Tko uči strani jezik, upoznaje drugi narod. Time mu s vremenom više nisu strani ni taj jezik ni narod. Kakvo čudesno širenje spoznaja! Imaj na umu: koliki su dobili vrlo zanimljiv posao, zato što su se dobro ili jako dobro služili nekim stranim jezikom. Koliki nisu dobili posao jer su se mogli izražavati jedino dijalektom! Zbog toga, roditelji moraju voditi brigu da njihova djeca uz dijalekt savršeno vladaju barem materinjim jezikom. Rado su prihvaćeni ljudi koji mogu spretno s dijalekta prelaziti na književni jezik i koliko velike prilike oni imaju! Dakle: kao roditelj, odaberi takvu školu, koja će tvojoj djeci mnogo pružiti, kako emocionalno tako i intelektualno, u

kojoj će mnogo naučiti jer, točna je izreka: što mali Ivica ne nauči, odrasli Ivan nikada ne će naučiti. Imaj na umu Kairos, pravi trenutak. Postoji vrijeme - između 6. godine pa najkasnije do 10. godine - kada se jezici još mogu učiti lako i bez zadržavanja naglaska materinskog jezika. Sve što kasnije dolazi, uči se s više napora. Kao učenik, obavezno bi trebao koristiti sve mogućnosti koje ti se pružaju. Uči s radošću. Organiziraj svoje učenje tako da te veseli, a ako ti to odmah ne uspije, uredi sve tako kako bi ti pričinjavalo sve više veselja. Tvoja uspješnost ovisi o sposobnosti zapisivanja ciljeva i daljnjem školovanju koje ti pričinjava veselje. Jedan od ciljeva kako učenika tako i škola trebao bi biti da maturanti savršeno govore engleski - najbolje oxfordski engleski. Tko danas napušta školu i zna izvrsno govoriti i pisati engleski, u velikoj je prednosti i njemu će se otvoriti mnoga vrata, koja bi inače ostala zatvorenima zbog jezične zapreke. Zato kažem: učite jezike, učite koliko god možete, ali učite •

,

•

i

•

•

«i

•

•

i

•

•••

v

i

•

v

•

v

*

•

•

*

svoj materinski jezik i engleski - ili možda još i španjolski - perfektno, tada ćete moći komunicirati s milijunima ljudi - i jako mnogo učiti te imati brojne prilike u životu. Znati više stranih jezika predstavlja veliku nadarenost i neprocjenjivu vrijednost. Visoko nadarena djeca Normalni raspored kvocijenta inteligencije Ako pogledamo ovaj grafikon iz knjige Visoko nadarena djeca, njihovi roditelji, njihovi učitelji, koja prikazuje normalan raspored kvocijenta inteligencije, odmah ćemo uočiti: najveći postotak ljudi posjeduje kvocijent inteligencije 100. S obzirom da se 85 bodova uzima kao granica slaboumnosti, zaključujemo da se prosječna inteligencija kreće u granicama između 85 i 125 bodova. 130 se smatra granicom, od koje počinje visoka nadarenost (tamno polje na grafikonu). Već je time sve rečeno: klasične državne škole orijentirane su na većinu, dakle na prosjek; gdje nemaju mjesta ni nenadarenost ni visoka nadarenost, odnosno genijalnost. To je drama visokonadarene djece: ona se osjećaju poput izopćenika, osjećaju se kriva, zbog čega nisu motivirana te u najgorem slučaju - doživljavaju neuspjeh i ništa ne privode kraju. Kakvo proturječje. Uz to, "učitelji više od polovine one djece koja se u IQ-testovima pokažu visokonadarenima kao takve ne mogu prepoznati (Fox, 1981.)". To znači,

da se brojna nadarena djeca ne prepoznaju kao takva i zbog toga se ne procjenjuju kao posebno nadarena, nego ih dijelom čak smatraju nenadarenima. Tako nadareno dijete svoju nadarenost ne doživljava kao blagoslov, nego kao manu. Ono s jedne strane osjeća da ne pripada većini, a s druge, osjeća se još i neuspješnim. Uz sve to, mnoga visokonadarena djeca imaju poteškoća s čitanjem i pisanjem pa se i na taj način negativno ističu (vidi dolje: disleksija i disgrafija). Po čemu se prepoznaju visokonadarena djeca? Najbolje je kada dijete ispitaju posebno školovani stručnjaci. U dodatku knjige Visokonadarena djeca, njihovi roditelji, njihovi učitelji nalaze se adrese raznih institucija, koje stručno ispituju djecu te roditelje savjetuju o daljnim koracima. Ovaj popis potječe iz jedne brošure, koju je izdalo ministarstvo za školstvo, znanost, istraživanje i tehnologiju. To dokazuje da se čak i na najvišim mjestima govori o temi visokonadarenosti. Sada se roditelji, naravno, pitaju: "Koje su moguće indicije koje mi pokazuju da je moje dijete visokonadareno?" Vrlo opravdano pitanje. Ovu temu o visokonadarenoj djeci mogu u ovoj knjizi, naravno, samo usput spomenuti. Tko ima osjećaj, da je njegovo dijete posebno nadareno ili mu to netko kaže, svakako bi trebao pročitati gore spomenutu knjigu ili posjetiti neku od odgovarajućih institucija. Školski psiholozi u pravilu još nisu školovani za prepoznavanje visoke nadarenosti, zbog čega njihove izjave o posebnim sposobnostima ne moraju biti točne. Moguće indicije koje mogu ukazivati na visoku nadarenost, koje mogu poslužiti barem kao jasni znakovi, autori su donijeli u sljedećoj tabeli: Pogl. 4: Tipični intelektualni znakovi visokonadarene djece - Ona se služe vrlo obimnim rječnikom - Nauče čitati ranije od većine djece, još prije no što krenu u školu - Bolje shvaćaju nijanse jezika - Pozornost im traje duže, istrajnija je, a koncentracija je jača - Osnovne vještine nauče brže i za to im je potrebno manje vremena nego drugima - Imaju širok spektar zanimanja - Jako su znatiželjna, a posjeduju neiscrpnu zalihu pitanja - Pokazuju zanimanje za eksperimente i sklona su stvari raditi drugačije - Skloni su ideje ili stvari međusobno povezivati s obzirom na značajke, koje su neobične ili nisu na prvi

pogled uočljive (divergentno razmišljanje) - Mogu usvojiti jako puno informacija - Imaju neobičan smisao aa humor - Senzibilnija su od ostale djece Možeš pitati: "Ima li stvarno smisla, da svoje dijete dam testirati?" Može li se dogoditi da nakon toga imam još više problema nego sada? Hoću li biti prisiljen tražiti novu školu, hoće li moje dijete imati još više teškoća i hoću li imati još više problema?" Razumijem tvoje strahove i bojazni: ali prvo, ne koristi "gurnuti glavu u pijesak", nego je uvijek dobro pogledati istini u oči - jer, ona će prije ili poslije doći na vidjelo. Ali što je kasnije primijetiš, to će ti biti teže njome ovladati. Drugo, za tvoje dijete može biti od neprocjenjive pomoći, ako konačno zna, zašto se uvijek osjeća drugačijim - i da nije razlog u tome što je nenadareno, nego u tome što je posebno nadareno. To izgrađuje osjećaj samovrijednosti. Treće, stručnjaci koji imaju iskustva na tom polju, mogu te savjetovati što možeš poduzeti da bi svom djetetu optimalno pomogao. I četvrto, tvoj će trud biti mnogostruko nagrađen time što će tvoje dijete zbog dobrog rješenja biti sretno i uspješno te će time dobiti pozitivan životni program koji će ga pratiti cijeli život. Teškoće čitanja i pisanja (disleksija i disgrafija) Prije nekoliko godina, čak i većini učitelja nije bilo poznato, što se podrazumijeva pod pojmovima disleksija i disgrafija (u njem. legasthenie, dolazi od grčkog leg, čitati i asthenia, slabost). Mnoga djeca nisu bila shvaćena da imaju poteškoće čitanja i pisanja te su zbog toga jako patila. Ovo se danas - hvala Bogu - iz temelja promijenilo. Ne samo učitelji, već i roditelji otvoreni su za tu tematiku i mnogi su se stručnjaci specijalizirali za liječenje tzv. slabosti čitanja i pisanja. To je vrlo dobro i znak je napretka. Sada se postavljaju nova pitanja, koja ćemo za dobrobit djece detaljnije razmotriti. 1. Disleksija i disgrafija mogu biti urođene, a mogu i nastati kao posljedica teške porodične situacije. 2. Disleksija i disgrafija su djelomično postale izrazi, pod kojima se podrazumijeva sve više toga - npr. također i visoka nadarenost, kako smo vidjeli gore u tekstu. Osim toga, tim se pojmovima ishitreno "etiketiraju" općenite teškoće u učenju, blokade, nedostatak motivacije, kao i strahovi raznih vrsta. 3. Roditelji rado koriste pojam disleksija i disgrafija za

sve moguće teškoće svoje djece. Oni svoju djecu rado šalju na neku terapiju - glavno je da oni ne moraju ništa razmišljati, da oni sebi ne moraju ništa osvijestiti ili čak promijeniti! Takvo ponašanje roditelja nije idealno. No, oni su za to samo djelomično odgovorni. Drugi dio odgovornosti snose stručnjaci poput psihologa, pedagoga i učitelja. Često nisu dovoljno kompetentni da bi djeci mogli stvarno pomoći i roditeljima reći kako mogu pomoći svojoj djeci i o čemu roditelji moraju sami razmisliti. Ovdje nalazi potvrdu ono što sam rekao u knjizi Sai Baba govori o psihoterapiji: "Terapeuti moraju biti visoko stručni i na najvišem stupnju ljudskog razvoja". Ako to nisu, ne predstavljaju blagoslov za čovječanstvo, nego njegovu suprotnost. Terapeuti bi, dok rade s djecom, uvijek trebali u taj rad uključiti i roditelje, jer, vrlo često, porodična situacija uzrokom je problema kod djece. Terapija može biti velika prilika za sve jer djeca uče da problemi, koji se osvješćuju, predstavljaju izvrsne prilike za razvoj, a roditelji imaju mogućnost promijeniti slare blokade i predloške, odnosno negativne programe. Ništa u životu ne dobivamo besplatno - i dobro je što je tako. Ali, sve postaje darom, ako se tome posvetimo u potpunosti, ako za svaki problem nađemo dobro rješenje. To je, osim toga, najbolji put za izgrađivanje svijesti i samovrijednosti. Tilo Griittner u svojoj knjizi Pomoć pri disleksiji i disgrafiji vrlo dobro pokazuje kako se pronalazi put rješavanju teškoća. On kao primjer uzima slučaj malog Hansa, koji ne može napisati slovo "R", da bi nam time pokazao kako se iza "čiste" teškoće u pisanju može kriti i nešto sasvim drugo. Naime, Hans ne može napisati to slovo jer ga ono podsjeća na njegovog mlađeg brata Rainera, koji ugrožava njegovo mjesto starijeg brata. Korekcija disleksije i disgrafije zato u brojnim slučajevima ne znači samo terapiju jednog manjeg ili većeg nedostatka, nego i terapiju određene porodične konfliktne situacije, koja nije ograničena na samo jednog člana porodice, nego kroz njega izlazi na površinu. Važno je, da roditelji - a i učitelji - budu svjesni što za djecu znači polazak u školu. Mnoga djeca smatraju da već znaju sve, pa i bolje od drugih, a sada, u školi, moraju sebi priznati da ne znaju sve. To predstavlja veliku povredu ega, na koju djeca nerijetko reagiraju s najrazličitijim bolestima. Ako se ovo ne shvati, lako mogu nastati blokade, koje mogu doći do izražaja u obliku pravih ili prividnih teškoća čitanja i pisanja.

Sigrid Leo u svojoj knjizi Iznenada se čuje - klik!, navodi sljedeće: "Prema mojim zapažanjima, za svako dijete postoji jedan optimalan trenutak, u kojemu se nalazi pred uspjehom da pročita prvu riječ. Ako se taj trenutak ne prepozna, dijete se unutar razredne zajednice osjeća manje vrijednim, zato što "svi drugi" već znaju čitati. Dijete koje još ne čita, osjeća pritisak, ono se grči i preopterećuje, hvata ga strah, a u normalnom tijeku učenja dolazi do zastoja ". Drugim riječima: djeci je potrebno mnogo, mnogo shvaćanja i razumijevanja za velika ostvarenja koja obavljaju. Važno je ono što je A. Tomatis naglasio u knjizi Uho - vrata uspjeha u školi, naime, da teškoće čitanja i pisanja mogu biti povezane i s problemom sluha: "Ukoliko uho nije sposobno razlikovati različite frekvencije odnosno visinu tona, dolazi do zamjene glasova u kojima dominiraju viši tonovi (kao kod s, f , h, v). Isto se dogada s glasovima iste vibracije, a različitog osnovnog tona (m, n, g, q)". On zbog toga smatra da teškoća u čitanju uvijek otkriva i neki slušni problem. Zbog toga, neka tvoje dijete pregleda liječnik specijalist za uho, grlo i nos. Tijelo nije moguće odvajati od duše, ja savjetujem da se djetetu pomogne na obje razine i tako možda otvori sasvim nove horizonte. U sljedećem poglavlju ćemo vidjeti, da psihoterapija ili analiza može biti "bezuspješna na frustrirajuć način", ukoliko se ne prepozna postojeći sindrom pomanjkanja pažnje (SPP). (Edward M. Hallowell / John Ratey Prisila rastresenosti). Ovo znači: ukoliko su teškoće čitanja i pisanja poseban izražaj SPP-a, tada je neophodno najprije dijagnosticira i taj sindrom i liječiti ga, prije no što se može pristupiti uklanjanju teškoća čitanja i pisanja. Sindrom pomanjkanja pažnje (SFP) Pri SPP-u, sindromu pomanjkanja pažnje, koji je tako nazvan po svojoj najpoznatijoj značajki, hiperaktivnosti, radi se o tome da se dijete teško koncentrira, ili se uopće ne može koncentrirati. Ono je često upadljivo u okolini kada se radi o aktivnosti, pažnji i impulzivnosti. Čini se kao da im sve moguće odvraća pažnju jer se ne mogu koncentrirati na jednu stvar. Dijete koje ima SPP, ne može mirno sjediti, trči tamo-amo, ne ostaje pri jednoj stvari i ne može sjediti za stolom jer ga tisuću drugih stvari više zanima od jela. Postoji više oblika SPP-a. Najpoznatiji je SPP plus hiperaktivnost, koji je posebno karakterističan po nedostatku pažnje

i nemiru. Zatim postoji i hipoaktivan, često depresivan sanjar s velikom socijalnom odgovornošću, kojeg se često ne prepoznaje. Ovaj se tip posebno često može naći medu djevojčicama. Na kraju postoji još i hiperaktivni impulzivni tip sa slabom socijalnom odgovornošću, koji brzo plane i često se razbjesni, zato što je njegova razina tolerancije vrlo, vrlo niska. U svrhu boljeg upoznavanja i razumijevanja SPP-a, svakako bi trebao pročitati vrlo dobro napisanu i informativnu knjigu dr. Helge Simchen Brojna lica SPP-a. Isto je tako izvanredna knjiga koju je napisao dr. Graf Homeopatija i održavanje zdravlja kod djece i mladeži. "SPP spada u najčešće poremećaje djece i omladine", piše dr. Petra-Marina Hammer u uvodu vrlo informativne knjige Dagmar Dietz Sjedni konačno na miru. Ona piše: "Brojčani podaci su oko 8 %, što za Njemačku znači: preko 1 milijun djece/ mladeži ima SPP, ili u prosjeku dvoje djece u svakom razredu. No, SPP nije karakterističan samo za Njemačku ili Europu, SPP postoji u svim do sada znanstveno istraženim kulturama svijeta." Dr. Hammer dalje piše: "SPP nema svako dijete, koje je ponekad nemirno, nekoncentrirano iii lako gubi pažnju. Ali, brojna djeca imaju SPP, koji nije prepoznat i zbog toga trpe. Njih se karakterizira kao nemirnjake, neuspješne, ljenčine, sanjare ili nervozne. Njihovo se ponašanje pogrešno tumači pa se zato i pogrešno postupa s njima. Takva djeca prije ili poslije stječu osjećaj d a j e čitav svijet protiv njih. Ona stječu uvjerenje, da "s njima nešto nije u redu". Ovi simptomi ne moraju imati ništa zajedničko sa SPP-om, ako su izazvani greškama u odgoju, kao npr. ako roditelji svoje dijete ne shvaćaju, ako su nestrpljivi, prestrogi, odnosno ako su neuračunjivi. Osjećaj nedostatnosti SPP-djeca stječu posebno u školi jer, tu ih uočavaju zbog teškoća koje imaju u čitanju, pisanju, računanju, koncentraciji i socijalnim kontaktima. Dijete sa SPP-om postiže, u najboljem slučaju osrednje, često loše ili čak jako loše uspjehe u učenju, čak i ako je jako nadareno jer ne samo što teško nešto pamti, nego se ne može ni u miru nečemu posvetiti. "U osnovnoj školi, a i kasnije, dijete često pravi nered i smeta. Roditelje često pozivaju u školu, oni primaju pozive i pisma s opomenama zbog nečeg što je dijete opet napravilo ili nije napravilo: te su obavijesti često popraćene vrednovanjima i interpretacijama", piše Cordula Neuhaus u knjizi Hiperaktivno dijete i njegovi problemi (str. 27). Sigrid Leo smatra, da je za tu djecu korisno, ako se smanji

jedenje slatkiša, jer oni slatkiše koriste poput droge. Zato se treba s djetetom dogovoriti, da "prije svakog slatkiša pojede komadić voća. Tako dijete ne osjeća pritisak i često je želja za slatkim uklonjena uz pomoć voćnog šećera", piše Sigrid Leo. To je dobro već zbog toga, što šećer nije prehrambeni proizvod (pogledaj dolje poglavlje o prehrani), nego je droga koja ne hrani nego uzbuđuje te šteti i slabi imunski sustav, živce, zube i probavni sustav. Djeca koja konzumiraju puno šećera, imaju zato duševni i tjelesni problem - a nerijetko i rani karijes, bolesne zube. Promjena načina prehrane od velike je pomoći, ali ne liječi SPP. Kako SPP-djeci i onako nije lako - Dagmar Dietz to dobro opisuje - njih ne bi trebalo još i dodatno opterećivati kompliciranom i dosadnom dijetom. Ali hrana bez mesa, bez bijelog brašna, bez šećera i za njih je način prehrane koji je od velike pomoći. Za SPP-djecu posebno je važno da se obraća pozornost na ritam i vrijeme odmora - zajedničke meditacije u razredu ovdje su jedno izvanredno prikladno sredstvo (usp. i lijepu knjigu od Eve M. & Joachim H. Angersteina, S djecom vježbati mir). Velik je problem i u tome, što djecu sa SPP-om televizija privlači magičnom snagom. Televizija kod njih kroz napetost radnje ponajprije uzrokuje smirenje njihovog nemira, ali to ima neugodnu popratnu pojavu da nakon gledanja televizije poraste i njihov nemir, a time i ovisnost o televiziji. Zato televizija ne pruža olakšanje, nego stvara novi, ne baš mali problem. Nemir je upravo obratno od onog, što je čovjeku potrebno. Zbog toga je "šetnja posvećena slušanju", kako to Sigrid Leo preporučuje, vrlo dobar prijedlog. Djeca bi što ranije trebala upoznati mir i ljepotu prirode. Ona bi trebala izoštriti svoja osjetila za primjećivanje stvari koje ih okružuju. Primjerice, trebala bi obraćati pozornost na boje, mirise, zvukove i pjev ptica, biti u kontaktu s tlom i osjetiti kako se pod dlanovima osjeća kora raznog drveća. Roditelji bi svoju djecu trebali učiti da na svoju okolinu gledaju kao na nešto čudesno, a ovo svjesno primjećivanje djeca bi trebala doživljavati kao izvor mira i unutrašnje sabranosti. Sve su ovo vrlo dobri prijedlozi kojima bi svakako trebalo posvetiti pozornost - ali problem SPP-a ipak će postojati. Što uraditi? Za hiperaktivnu djecu karakteristično je da nastoje, trude se, ali ne mogu. Roditelji bi to trebali imati na umu, posebno ako ih nemir njihove djece dovodi do granica njihove izdržljivosti, odnosno strpljenja. Liječnik i terapeut Roswitha Spallek zato je odabrala metodu davanja medikamenta methylphenidata (dakle ritalina) i time

je postigla začuđujuće uspjehe. Djeca koja nisu mogla spavati, koja su tiranizirala cijelu porodicu, spavaju; djeca koja ni trenutak nisu mogla biti mirna, sjede mirno, a djeca koja su tijekom diktata pravila brojne greške, kratko nakon uzimanja methylphenidata pišu diktat s mnogo manje grešaka (vidi sliku). Dr. Spallek o tome piše: "Promjena u pisanju pod utjecajem methylphenidata može se upotrijebiti i u svrhu dijagnosticiranja SPP-a. Nedavno su me upoznali s dječakom starim dvanaest godina čiji je rukopis bio tako loš da su ga učitelji odbijali ispravljati. Roditelji hiperaktivnog dječaka sumnjali su u moju dijagnozu, tj. da dječak ima SPP. Predložila sam neka napravi pisanu vježbu sat prije i sat nakon uzimanja methyphenidata. Rezultat testa bio je uvjerljiv" (vidi sliku). Međutim, od SPP-a ne pate samo djeca nego i roditelji te bi se trebali liječiti homeopatski ili alopatski i/ili podvrgnuti psihološkom tretmanu. U vezi s methylphenidatom ima primjedbi da spada u psihofarmaceutske proizvode i da su u priloženim uputama navedene brojne popratne pojave. Smatram daje dobro to što su danas mnogi roditelji vrlo skeptični prema medikamentima, kemijskim lijekovima. Oni su jako svjesni koliko opasne mogu biti odredene popratne pojave - i koliko jesu opasne! Kod SPP-a trebalo bi mudro procijeniti i ne gubiti mnogo vremena jer djeca dolaze u opasnost da ih se proglasi problematičnima, lijenima, nesocijalnima ili čak asocijalnima - a to su negativne procjene kojih se jako teško mogu riješiti, kako je to dobro opisano u knjizi Dagmar Dietz, Sjedni konačno mirno. Osim toga posljedice se koje su rezultat SPP-a, kao npr. vrlo nizak osjećaj osobne vrijednosti, nedostatak motivacije, depresije ili strahovi, kasnije mnogo teže liječe. Poneki roditelji i liječnici odlučuju da na jadikovke, vrisak, napade bijesa ili povrede jednostavno ne obraćaju pozornost i djecu puste nekoliko dana i noći neka viču: to sasvim sigurno nije dobro rješenje, jer su upravo vrisak i napadi bijesa tipični simptomi SPP-a. SPP djecu i odrasle nevjerojatno ograničava, jer kod mnogih sprječava ne samo polaganje završnih ispita, nego vrlo često onemogućava i daljnje školovanje - što je za neupisane velik gubitak. Zbog smanjenja koncentracije, kod osoba sa SPP-om dolazi do povećane opasnosti od nesreća - kod kuće, u školi i na ulici. SPP-djeca vole brzinu, zbog toga kao odrasle osobe "češće nego ostali prebrzo voze i češće su umiješani u prometne nesreće" (Michael Huss).

Trebalo bi razmisliti o svakoj mogućoj metodi koja ima izgleda na uspjeh, bilo da je alopatska, homeopatska ili terapeutska, ali, naravno, samo ako ju je preporučio specijalist svjestan svoje odgovornosti, i ako se (možda čak i bez detaljnog pregleda) ritalin ne daje samo zbog toga što liječnik želi postići "brzi uspjeh". To se uvijek osvećuje. Metode terapije Za one koji pate od SPP-a i za njihove obitelji, gubitak samovrijednosti i ograničenje životne kvalitete mogu biti ogromni. Zbog toga ću opisati razne vrste terapija SPP-a, kako zbog neznanja ili nedostatka alternativnih rješenja ne biste odabrali metodu koja je prva na dohvatu. Ne postoji sredstvo koje bi bilo dobro za sve i koje bi svima pomoglo. Koja će sredstva biti odabrana, ovisi o raznim čimbenicima, kao što su psihička i fizička konstitucija, obiteljska situacija, itd. Za neku djecu ritalin može biti prikladan iz različitih razloga. Za neke, koji inače ne mogu naći izlaz iz frustrirajućeg kruga, ritalin može neko vrijeme poslužiti kao oslonac, poput štaka. On stvara odredeni mir, dok se ne pronađe neko novo, dobro rješenje. Za druge, opet, ovaj lijek može biti sasvim kontraindiciran, jer kod njih ritalin toliko utječe na njihovu narav, da npr. gube radost i kreativnost. Ukoliko se daje ritalin, kao prvo, neophodna je precizna dijagnoza, a drugo, od odlučnog je značenja točno i precizno promatranje i praćenje djelovanja, kao i ispravno doziranje. Kod SPP-a ne postoje brza rješenja. Ponekad je neophodno primijeniti nekoliko terapijskih metoda istovremeno ili jednu za drugom. Od pomoći može biti i psihoterapija, u obliku terapije ponašanja ili porodične postave (usp. Sai Baba govori o psihoterapiji). Mantre za ozdravljenje mogu također pomagati u liječenju. Također je važno, SPP-bebe - isto kao i sve ostale - često nositi na rukama, zato što tjelesni kontakt djeluje ljekovito i smirujuće. Dobre mogućnosti pruža i ergoterapija, kao i antropozofska euritmija, terapijsko jahanje i učenje korisnih strategija, kojima se povećavaju koncentracija, motorika i sposobnost strukturiranja. Tu su brojni izvrsni terapeuti razvili nekoliko dobrih metoda, koje podupiru liječenje pomoću medikamenata ili ga čak i nadomještaju, čime je moguće pomoći velikom broju djece.

Jako je važan i intenzivan kontakt i razmjena informacija s odgojiteljima u vrtiću ili s učiteljima u školi. Vrlo dobro može pomoći i homeopatsko liječenje jer njegov je cilj izlječenje SPP-a (usp. Judyth Reichenberg-Ullman & Robert Ullman Ide i bez ritalina, str. 81.) Nažalost, mnogi homeopati ne znaju ništa ili jako malo o SPP-u, zato ne postavljaju ni dijagnozu o SPP-u. Iz tog razloga, oni na djeci ili porodici isprobavaju brojna sredstva, ne uzimajući u obzir da SPP ima sasvim posebnu sliku bolesti te se mora liječiti na odgovarajući način (usp. Friedrich P. Graf, Homeopatija i održavanje zdravlja kod djece i mladeži)- U toj je knjizi stručno i detaljno obrađena tema SPP. Dr. Graf predlaže, da dijete motiviramo da postane aktivno i da se kreće jer to dovodi do pozitivne promjene i nužno rezultira dužim snom. Zanimljiv je Valentinov slučaj. On je od rođenja bio toliko nemiran, da nije mogao ni minutu mirno ležati. Noćima je plakao, osim toga, reagirao je vrlo nervozno, ako nešto nije bilo onako kako je on to htio. Valentina su višekratno liječili homeopati, a osim toga, puno su ga nosili na rukama, zbog čega je došlo do odredene uravnoteženosti. Kada je došao u školu, SPP se pokazao u svoj svojoj snazi: Valentin je imao velike teškoće s koncentracijom, nije mogao mirno sjediti, bio je loš u računanju i pravopisu te je sve više odudarao od drugih. Bio je već potpuno malodušan jer je svakog dana sve jasnije vidio da ne može ići ukorak s drugima. Tada je od jednog dobrog homeopate dobio lijek u LM-potenciji, a kasnije jednu Q-potenciju. Nakon uzimanja lijeka, što je ponovljeno nekoliko puta tijekom više mjeseci, negativne posljedice SPP-a osjetno su se smanjile. Valentin se sada mogao duže vrijeme koncentrirati. Pamtio je pjesme, priče i računao mnogo bolje, osim toga, vidljivo je bolje izgledao. Motiviran zbog priznanja i povećanja svojih postignuća, on je sve više uživao u školi i učenju. Time je postao još mirniji, vedriji i uspješniji. Od odlučujućeg značenja za liječenje SPP-a jest to, da roditelji aktivno surađuju i s djecom i s liječnicima. 1. Roditelji se prema djeci trebaju odnositi s ljubavlju i poštovanjem. 2. Na prvom mjestu trebalo bi biti motiviranje djece. To znači: ako izgovorite jednu kritiku, treba uslijediti pet pohvala! Vrlo dobra mogućnost je i bilježenje pluseva u dnevnik aktivnosti.

3. Vrlo je bitno da roditelji djecu čuvaju od "poplave" raznih podražaja. 4. Od neprocjenjivog je značenja maženje, tjelesni kontakt, u kojem nikako ne smije biti prisutno profinjeno zavođenje. Ovaj je kontakt često od veće pomoći nego riječi! 5. Roditelji moraju postaviti jasne, dobro promišljene granice, 0 kojima ne treba puno raspravljati, odnosno "razvodnjavati" ih. 6. Roditelji bi trebali imati na umu da je njihovom djetetu potrebno mnogo kretanja, sna, odmora, ali, prije svega, uredan raspored dnevnih aktivnosti. 7. Roditelji bi trebali znati da moraju stalno usvajati novo znanje i raditi na sebi. Ovime zaključujem poglavlje o SPP-u, jer svatko mora sam za sebe pronaći vlastiti put, svog "idealnog" liječnika i najbolji oblik razvoja. Ukoliko bi put nešto duže trajao, neka te ove riječi ohrabre: zaobilaznice su ponekad najkraći putovi. Ovo znači: nikada ne odustaj - i stići ćeš na cilj! Stručno obrazovanje

j?

J

Pod stručnim obrazovanjem podrazumijevam sve što se uči nakon uobičajene škole, tj, nakon završetka osnovne škole, gimnazije ili pak nakon položene mature, u svrhu stjecanja nekog zvanja. U Njemačkoj je to još (još, jer će se titula "majstor" i "šegrt" ukinuti) uređeno tako, da mlad čovjek uči za neko zvanje i završava ga kao šegrt, čime je osposobljen raditi pod vodstvom majstora. Ako jednoga dana i sam stekne titulu majstora, može raditi samostalno te također sam biti mentor novim učenicima. Ova hijerarhija, koja potječe još od srednjevjekovnih cehova, ima svoju logiku. Ona jasno određuje pravila školovanja. Danas je problem što se mnoge vrijednosti, koje su ranije postojale, više ne prakticiraju - a niti se plaćaju. Primjerice, kako će postolar stremiti visokom standardu svojeg umijeća, ako svoj rad mora toliko naplatiti, da mušterija za isti novac može kupiti novi par cipela? I kako da preživi sa svojim radom, ako se u svakoj robnoj kući cipele mogu dati popraviti za dio sume koju je on prisiljen tražiti - i ako je mušterijama, osim toga, svejedno što je ondje posao obavljen slabo jer će cipele za pola godine i onako baciti? Potrošačko je društvo grobar mnogih vrijednosti, mnogih običaja 1 navika. U današnje vrijeme, često nije važno napraviti nešto solidno, nego je bitno da dobro izgleda i da je •

•]

T T l

V

•

••

V

,

••

V

• . •

"cijena u redu". U mnogim zemljama država je tome doprinijela! Pravilo, da državna ustanova prilikom natječaja mora uvijek prihvatiti najjeftiniju ponudu, vrlo je glupo. Ako netko svoj rad nudi posebno jeftino, to stvarno ne znači, daje njegov rad i posebno dobar. Osim toga, takva je računica kratkovidna: jer usporediti treba sadržaje, odnosno konačan, isporučen rad, a ne samo cijenu. A što ako je netko stvarno najjeftiniji, ali je puno riskirao te se preračunao? Recimo, tijekom radova mora objaviti stečaj? Je li u tom slučaju rezultat još uvijek tako "povoljan", a pritom se dovršenje nekog projekta odužilo možda i mjesecima? Je li takav sustav pošten? Stvara li dobru karmu, ako se na nekoga vrši takav pritisak da pristaje na uvjete, koji ga tjeraju na ono što je htio izbjeći, naime, na stečaj? I ne ide li svaki stečaj odnosno neuspjeh na teret sviju? Tko će se brinuti o radnicima koji su ostali bez posla? Država? A tko je država? Zar to nije svaki pojedinac? Sto znači i onaj koji je vršio pritisak da radovi budu što jeftiniji. A što se događa, ako država objavi stečaj? ... Recimo, da se sve te odluke tiču jedne škole i učenici sve to dožive - hoće li time naučiti kako se brižno raspolaže novcem, radom i zajedničkim interesima sviju? Sasvim sigurno ne! Jeftino, jeftino, to je često bojni poklik onih, koji žele mnogo kupiti, ali sebi nesvjesno ništa ne smiju dozvoliti. Oni sebi moraju nešto kupiti, zato što žele sebi učiniti "nešto dobro". No, to mora biti jeftino iz dva razloga: prvo zato, što sebi ne dopuštaju ništa skuplje, a drugo, jer će zbog te nesvjesne zabrane kupljena stvar i onako uskoro negdje ležati zaboravljena! "Jeftino, jeftino", to je upropastilo mnoge poduzetnike i time nanijelo veliku štetu etici zanatskih udruga. Na francuskom se zanatlija kaže artisan, a na talijanskom artigiano. Tu se kao korijen krije riječ art odnosno arte, što znači umjetnost. Pod time se podrazumijeva, da se zanatlija bavi umjetnošću. A gdje je umjetnost danas? Tamo, gdje je skoro na svim poljima: izgubila je trku! Umjetnost nije samo povezana s nužnošću nego i sa slobodnim vremenom, što se na grčkom naziva schole i tvori korijen riječi škola, kako smo gore već vidjeli. Tako je Aristotel učio da je kod schole najvažnije da bi se učilo, da bi se doprlo do najdubljih bogatstava u sebi samome - prema starom Platonskom shvaćanju, da se sveukupno znanje, a to su ideje, već nalazi u našoj duši. I još kako su bili u pravu! Zanimljivo je da je suprotnost od schole ascholia, što na latinskom odgovara otium i negotium, iz čega potječe talijanski negozio, odnosno posao! Što točno znači schole? Ingemar Diiring, veliki poznavatelj Aristotela, piše o schole (str. 481.): "Ta se riječ obično prevodi

sa "slobodno vrijeme ". Ali ona nikako nema značenje u smislu "vrijeme bez obaveza", nego je to vrijeme posvećeno vježbanju općenito priznatih vrlina kao što su "mudrost, hrabrost, sabranost i pravednost". Vrijeme, tijekom kojeg smo pod diktatom svakodnevnih poslova koji se moraju obaviti, to je ascholia, a osobno vrijeme svakog pojedinca je schole. To ne znači ništa drugo, nego da škola ili stručna škola trebaju učenike prvenstveno podučavati u stjecanju vrlina, koje čine "logiku srca". Tada je to djelo artisan, odnosno artigiano, djelo umjetnika. Kada ovako govorim o stručnoj školi, muzi i vrlinama, mnogi se pitaju, nije li to u neku ruku daleko od stvarnosti. Jer, realnost je sasvim drugačija! Kruta, proračunata, bezobzirna. Da, upravo je tako! Današnja realnost ne odgovara općenitim kozmičkim zakonima, zbog toga i ne može donijeti blagoslov. Zato kažem: Art comes from heart, umjetnost dolazi od srca. To dakle znači da danas više nema umjetnosti? To znači da su srca zatvorena. Ona to i moraju biti, jer, kako je Aristotel smatrao, mi se u slobodno vrijeme otvaramo najvećim istinama. A vremena više nitko nema, jer sve mora ići brzo i biti jeftino. Žurba je zato najčešća bolest u mnogim zemljama. Kako kaže poznata narodna izreka? Dobroj stvari je potrebno vrijeme. Ili također: što dugo traje, bit će na kraju dobro! Međutim, danas skoro više nitko ne razmišlja na ovakav način - a i ne može tako razmišljati, jer to sebi ne može dozvoliti! Više uloženog vremena, nitko mu ne će platiti. Stvar je u vremenu i novcu. Tko se ne žuri, ne zarađuje svoj novac. Dakle, treba žuriti. A ono što je u žurbi napravljeno, nije sazrilo. Svaki proces sazrijevanja zahtijeva vrijeme, a to skoro nitko nema! Učenici bi upravo to, o procesu i vremenu, trebali ponovo naučiti. Sveučilišta Sada dolazimo do sasvim drugog područja. Na sveučilištima mnogih zemalja često ima puno vremena. Istražuje se. Podučava se. Analizira. I nerijetko, tu se rasipa beskrajno mnogo vremena! Osim toga, tu se često školuju ljudi koji nisu blagoslov za društvo, nego mu nanose štetu. Sveučilišta, prije svega, ne uče dvije stvari: 1. etiku i 2. praktično znanje! Često studenti moraju učiti ono što profesore zanima. A svaki se profesor prvenstveno bavi svojim stručnim područjem. To samo po sebi nije ništa loše. Ali ako se radi još samo o tome da ljudi o sve manje stvari sve više znaju, tada je točna latinska

izreka "pro patria est dum ludere videmur" - ono što radimo, radimo za domovinu, iako se čini kao da se igramo. No, za koju domovinu rade? Ne bave li se, na kraju, samo svojim vlastitim igrama? Latinski je nekad bio jezik svećenika i sveučilišta. Sada je to mrtav jezik. Zašto je mrtav? Jer njime više nijedan narod ne govori, ispunjavajući ga na taj način životom. Danas se na sveučilištima više ne govori latinski, ali mnogo od onog znanja, koje se tamo prenosi, također je mrtvo. Ovaj bi se problem mogao opisati sljedećom latinskom izrekom: "Amicus certus in re incerta cernitur" - sigurnog se prijatelja prepoznaje u nesigurnoj stvari. Ovo znači, da će se u životu pokazati, je li na sveučilištu naučeno od koristi ili nije, jesu li profesori, doktori i mentori bili dobri pratitelji i prijatelji u najboljem smislu, dakle, oni koji su nas pripremili na život, ili nisu bili takvi. Radi se o osnovnoj činjenici: svijet se promijenio - i mijenja se sve više i više. Kada to kažem, zvuči skoro banalno, koliko se to često čuje. No, očito se ne kaže dovoljno često kako bi neki shvatili što to znači! Svijet se promijenio, a jesu li to primijetili oni koji donose odluke? Jesu li promijenili svoj način razmišljanja, svoje govore i svoj rad? Ne! Sve teče i dalje upravo onako kako je oduvijek teklo! Očito, mnogi od onih koji donose odluke na školama i sveučilištima, još nisu shvatili da više ne vrijedi staro pravilo, da će oni učenici i studenti, koji dobiju jako dobre ocjene, dobiti jednoga dana dobiti i sigurno zaposlenje. Često se dogada upravo suprotno. Velik uspjeh postižu oni koji se opiru ustaljenim shvaćanjima i nazorima, oni učenici i studenti koji se više uzdaju u emocionalnu, nego u racionalnu inteligenciju. U Zlatnome dobu vodeće će pozicije zauzeti oni studenti i učenici, čiji su postupci vodeni srcem, ljubavlju i etikom. Ovo znači: vrijeme je da učitelji, profesori, ministri i državnici promijene način mišljenja jer, ono što je danas još vidljivo, pripada starom vremenu, vremenu egoizma, svađe, ratova i razaranja. Jesu li odgovorni to već primijetili? Mijenjaju li školovanje učenika i studenata tako da se stvara jedinstvo glave i srca, da se mogu sjediniti racionalna i emocionalna inteligencija? Loše je. što mnogi učitelji i profesori uopće ne razmišljaju što moraju učiti svoje studente, da bi ovi mogli krenuti u život sa zalihom stvarno korisnog znanja. Ne, mnoge to uopće ne zanima, zanima ih samo ono, što njih zaokuplja, kroz što će oni postati slavni. Ovaj izraziti egoizam ide ponekad tako daleko, da ovi profesori-

mentori svoje doktorske radove jednostavno napuštaju, zato što se polje njihovog interesa promijenilo i jer mogući rezultat, koji bi, naravno, objavili kao rezultat svojeg istraživanja, više ne mogu iskoristiti. Činjenica, da su njihovi studenti mjesecima ili čak godinama radili na tome, ni najmanje ih ne brine. Ako tako postupaju profesori matematike ili fizike, moglo bi se reći: to nije etički, nije pošteno, a osim toga je i loš primjer, ali što smeta kvantnoj fizici, ako profesor X nije nikakav uzor svojim učenicima? Međutim, ako se tako ponašaju profesori medicine, psihologije, pedagogije ili ekonomije, tada je situacija dramatična, jer ovdje se pokazuje i poučava način ponašanja, koji će se u praksi pokazati strašnim. Uzimajući u obzir kako se neki profesori bezobzirno odnose prema vremenu studenata i životu brojnih pokusnih životinja, treba li se čuditi što se studenti počinju buniti te smatraju da imaju pravo izaći na ulicu, i, ako misle da je to smisleno, unište sve što im dode pod ruku? Sve se to mora promijeniti - i promijenit će se. Medicina, psihologija, pedagogija i ekonomija bez duhovnosti, bez ljubavi, bez poštovanja i obzira, bez pouzdanih ideala i vrijednosti nije ono što je današnjem svijetu potrebno. Učitelji bez srca su, u stvari, i učitelji bez razuma. Potpuno je neshvatljivo, zašto oni svojim učenicima prenose sve to znanje, ako će s njim, jednoga dana, biti osamljeni. Što koristi jednom studentu medicine, ako ovlada gomilom stručnog znanja, a o suosjećaju, brižnosti i shvaćanju tijekom njegovog školovanja nije bilo ni riječi? Što koristi studentu psihologije, ako semestar za semestrom uči statistike jednu za drugom, a nije dobro naučio ni jednu jedinu terapijsku metodu? Što može korisnoga naučiti student pedagogije, kojega njegov profesor ponižava? Kako će gospodarstvo procvasti, ako je etika na tako niskom stupnju da se o njoj čak niti ne uči? Sve dok škole, ustanove za obrazovanje i sveučilišta nisu mjesta etike, poštovanja, tolerancije, brižnosti i obaveza, ne će biti mira u svijetu. Učitelji i profesori trebali bi razmisliti, što je njihovim učenicima odnosno studentima stvarno potrebno, da bi dobili utemeljeno, praktično i teorijski dobro obrazovanje. Kako učitelji tako i učenici trebali bi imati hrabrosti za etiku, za ljubav i za duhovnost. Sveučilišta i škole opet bi trebali postati mjesta schole: mjesta mudrosti, hrabrosti, sabranosti, pravednosti i pozornosti (kako je to Buddha nazvao).

Ove se vrline moraju spojiti s temeljnim vrlinama koje su ljubav, istina, ispravnost, mir i nenasilje. Tada se stvara mir, tada nastaje sreća, tada se rađa mudrost u svijetu. Sreća je za čovječanstvo, životinje, biljke i okolinu da već postoje profesori, doktori i mentori, koji već žive, rade i uče u skladu s tim principima. Oni su svjetlo svijeta. PRAKTIČNE STVARI Ovaj bi naslov mogao biti shvaćen, kao da su teme o kojima sam do sada govorio bile čisto teorijske. Uopće ne mislim tako! I onako ne mislim da bi teorijsko i praktično trebalo kategorički podijeliti jedno od drugog - već i zbog jedinstva misli, riječi i djela. Freud je smatrao da je mišljenje probni rad te bi se tako ispravno mišljenje trebalo automatski prelijevati u ispravne riječi i ispravna djela. Možda roditelji traže odgovore na odredena pitanja kao što su odijevanje, tjelesni kontakt, terapija. Zbog toga ću govoriti o tim stvarima. Jasne predodžbe i odluke prije trudnoće Ne mogu dovoljno naglasiti: ljudi sebi najviše problema stvaraju time što ne razmišljaju s kakvim stavovima nekom ili nečem prilaze, a niti sebi ne pojasne, jesu li se za nekoga ili nešto odlučili ili ne. Knjiga Sai Baba govori o svijetu i o Bogu puna je ideja što se tiče odluka, odgoja djece ili odjeće. Možda će te veseliti da zaviriš u nju, obećavam ti da ćeš pri svakom čitanju otkriti nešto novo. Tako je u priči Isaak ili pravi trenutak točno napisano na što trebaš paziti, prije nego započneš neki odnos. Jesi li to pročitao? Jesi li se držao toga? Jesi li priču preporučio drugima zato što si smatrao važnim ono što piše, ili za tebe nije bitna jer već imaš trajan odnos ili si u braku? Što sam ti tom pričom rekao? Drži se pravila o 72 sata: ono što nisi ostvario za 72 sata, u većini slučajeva ne ćeš napraviti ni kasnije. Zato stekni naviku da nove stvari što prije započneš. Ne čekaj do sutra. Gledano s jučerašnje pozicije, danas je sutra! Odluke su tako važne zbog toga što iz jednog "usputnog" odnosa vrlo brzo može nastati "vrlo ozbiljna" porodica. U gore spomenutoj knjizi opisana je žena, koja je imala nekoliko neuspješnih veza. Bila je žalosna i srela je muškarca kojeg nije jako voljela, ali on ju je znao dobro tješiti. S njim

je ostala u drugom stanju. Zbog toga je u početku bila očajna jer se sada morala odlučiti za muškarca za kojeg nije bila sigurna da je pravi. Žena se predala i pomirila se sa svojom "sudbinom" - kako je ona mislila. Kasnije je - a to više ne piše u priči - prihvatila situaciju i svoju kći. U početku je njihov odnos bio osrednji, bez dubokog, dobrog kontakta. Također i njezin odnos spram supruga nikada nije bio bez napetosti, bez problema, bez vječnog pitanja: "Je li on onaj pravi?" Vremenom, ovo te pitanje može iscrpsti. Zato vjeruj meni, koji poznajem milijarde sudbina: nemoj se uzdati u ideologiju Kali yuge: isprobavanje je cilj života. Ova je misao sasvim luda. Možda želiš isprobati odnosno doživjeti mučenje u južnoameričkom zatvoru ili javno smaknuće u Kini? Danas milijuni ljudi isprobavaju sve moguće. Krasno! Ali, koliko ih pritom stradava? Koliko djece zbog ovog isprobavanja gubi i roditelje i dom? Koliko ima djece, koja nikada nisu osjetila da su stvarno željena, da su voljena iz dubine srca? Samovrijednost je jedan od najvažnijih darova i osim toga jedno od dragocjenosti, koje tvoje dijete sa sobom ponese iz roditeljske kuće. Zar onda roditelji ne bi trebali napraviti sve da bi svojoj djeci dali što je moguće veći osjećaj samovrijednosti? Prvi je korak, da se prije trudnoće odluče jedno za drugo, a nakon toga da su sigurni da žele dijete. Ako se roditelji od samog početka odluče imati dijete, njihov je odnos prema njemu sasvim drugačiji. Nije slučano to da je željeno dijete u majčinoj utrobi bolje opskrbljeno od neželjenog. Povrh toga, na čovječjem tijelu se čitav život može pročitati je li osoba bila željena ili ne (usp. shizoidna struktura, Stephan von Stepski, Teorija i tehnika analitičke terapije tijela). Obzirom na izvanrednu knjigu Jane Nelsen Djeci je potreban red, kažem: djeci je potrebno da se za njih jasno odlučimo - i to od samog početka - jer i u tome se također pokazuje jedan oblik reda! Pozitivno usmjerenje tijekom trudnoće Jasna odluka da želite dijete vodi tome da roditelji s djetetom razgovaraju već i tijekom trudnoće, pjevaju mu pjesme, čitaju tekstove iz svetih knjiga. To je za dijete prije i poslije rođenja isto tako važno kao i majčino mlijeko, što je danas već i znanost uvidjela (usp. Martin Domes, Kompetentno dojenče). Uspostavi kontakt sa svojim djetetom, odaberi mu ime što je moguće ranije. Mnoge majke tijekom trudnoće sanjaju kakvo će dijete biti, kojeg je spola i koje mu ime najbolje pristaje. Razgovaraj sa svojim djetetom, ono je mnogo kompetentnije, nego što misliš!

Tvoj je glas od najvećeg značenja za dijete (o značenju majčinog glasa za nerođeno dijete i bebu, usp. Alfred Tomatis, Zvuk života). Učini sebi stvar lakom: ako, nakon što se dijete rodi, ustanoviš da odabrano ime nije baš 100 % prikladno, uzmi ga kao drugo ili treće ime. A ako ste se prevarili pa je ipak djevojčica, a ne dječak - ili obratno, - a ime nije suviše neobično, možete ga također uzeti kao drugo ime: iz Mihaele će postati Mihael, iz Aleksandre Aleksandar, a iz Petre Petar. Naravno, to uvijek ne uspijeva. No, ako hoćeš da uspije, naći ćeš i dobro rješenje. Imena nisu toliko bitna, također nije bitan niti spol, najvažniji je kontakt. Tako je to bilo kod Fernanda. On se zajedno sa svojom ženom Juanitom jako veselio djetetu, koje je sada imalo nekoliko tjedana. Svi su rekli da će sasvim sigurno biti djevojčica. On se tome radovao, jer je to dijete jako želio i već je osjećao da ima dobar kontakt s njime. Jedne je noći Juanita sasvim jasno sanjala o djetetu. Bio je to lijep i ispunjujući san. Dijete joj se u snu prikazalo i reklo: "Ja nisam djevojčica nego dječak i donosim mnogo radosti!" Ujutro nakon tog sna, Juanitin kontakt s djetetom bio je još prisniji, još intimniji. Povrh toga, sada je točno znala da ne će imati kćer nego sina, zbog čega su također bili veseli. Za Fernanda, koji se već tako veselio kćeri, to je značilo da se morao priviknuti na novu situaciju. Juanita i on uskoro su našli prikladno ime kojim su počeli nazivati dijete, čime su od samog početka imali prisan kontakt sa svojim sinom: on se iz dana u dan produbljivao. Odnos među braćom Iz porodičnih postava znamo, da svatko u porodici ima svoje mjesto. Ako ga nema, to može uzrokovati vrlo ozbiljne sukobe. Mnogi roditelji malo znaju o tim zakonima, što ne mora biti jako loše. Situacija postaje ozbiljnom ako se ponašaju kao da točno znaju što je ispravno, a što pogrešno, što je najbolje za njihovo dijete i njih, ali su u biti neobaviješteni. Ako se neznanje od srca prizna, ono se oprašta. Ako roditelji djeci priznaju svoje greške, nesigurnosti odnosno neznanje, tada djeca koja su s ljubavlju odgojena, to mogu dobro prihvatiti. Posebno ako se roditelji ispričaju zbog svojih pogrešaka. No problemi nastaju, ako roditelji tvrde da nešto znaju ili mogu, pri čemu djeca osjećaju ili saznaju da to nije tako, ili - još gore - ako roditelji negiraju ono što je očito. Kako se ono kaže? Ispravnost uzvisuje narod. Narod bez

ispravnosti, propada! Kod braće postoje dva glavna problema o kojima ću ovdje govoriti. Tko želi više saznati o porodičnim postavama, njihovom izvođenju i posljedicama, toga molim, da o tome pročita u knjizi Sai Baba govori o psihoterapiji. A sada o dva glavna problema. Prvi je u tome, da je često kći miljenica oca, a sin miljenik majke. Ova podjela naklonosti krajnje je destruktivna jer proizvodi "prinčeve" odnosno "princeze". Što to znači? Jesu li prinčevi i princeze tako teški? Pravi možda i ne, probleme nam prave lažni. Dječak koji je miljenik majke i kći koja je očeva miljenica, vrlo će teško zasnovati dobru vezu. "Zašto?" s pravom ćeš pitati. Zato što su uzdignuti na poziciju, gdje ne spadaju. Majčin miljenik bi, naime, trebao biti njezin suprug, a miljenik supruga njegova žena. Djeca tu uopće nemaju što tražiti, jer taj položaj "miljenika" proizvodi negativne i destruktivne osjećaje kao što su ljubomora, zavođenje odnosno zlouporaba i mnoge povrede koje iz toga proizlaze. Važno je još nešto: djeca koju se postavlja na mjesto jednog od roditelja, u biti, ne dobivaju nikakvo posebno mjesto, s njima se igra vrlo loša igra, jer ih se ili preopterećuje ili zlorabi - ili nažalost oboje. Dolazimo do druge točke: djeca moraju imati svoje mjesto. To znači, kći u skladu sa svojim godinama uz majku - dakle sasvim uz nju najstarija, a najdalje od nje najmlađa kći - a sinovi uz oca, uz isti poredak. Time se poštuju dva zakona: djeca su jasno raspoređena po uzrastu uz roditelja istog spola. Ako se ovaj red ne poštuje, nastaju problemi. Ako se npr. najstariji sin nalazi na mjestu najmlađeg, a ovaj umjesto najstarijeg uz oca, to može imati dalekosežne posljedice. Postoji jedan božanski red kojeg se moraš držati, ako želiš da ti život bude blagoslovljen. Ako ga ne poštuješ, moraš računati s teškoćama, koje mogu ići tako daleko da će u tvojoj porodici uvijek biti svađe, nezadovoljstva i patnje. Može se dogoditi, da npr. stariji sin mokri u krevet, samo zato što se njegov mladi brat nalazi na njegovom mjestu uz oca - a majka to podržava. I kći može biti stalno agresivna, u školi može biti neuspješna i imati probleme s ostalom djecom, zato što je njezina sestra ili čak brat potisnuo s njezinog mjesta uz majku. Usvojena djeca Položaj braće može postati posebno težak, ako porodica još i usvoji neko dijete. Na primjer, ako se u porodicu najprije prihvati

usvojeno dijete, a kasnije dodu i vlastita, postavlja se pitanje, na kojem se mjestu nalazi usvojeno dijete. Gdje je mjesto usvojene kćeri, ako se nakon nje rodi još jedna kći? Ona je došla prva u porodicu, ali rođeno dijete ima prednost, zato što je dijete tih roditelja. U mnogim porodicama moguće je naći rješenje i u ovoj posebno teškoj situaciji. Nasuprot tome, u nekima, gdje još i odnosi medu roditeljima igraju odredenu ulogu, ponekad je jako teško. Suprotno tome, položaj po rangu može se sasvim dobro riješiti, ako je usvojeno dijete drugačijeg spola od rođenog. Zašto to kažem? Zato što se uvijek iznova postavlja pitanje: usvojena djeca - da ili ne? Mislim daje pitanje pogrešno postavljeno. Ono bi trebalo glasiti: u koju porodicu dijete dolazi? I ako (još) nemaju vlastite djece, kakvi su odnosi medu supružnicima? Kategorički odbijati usvajanje smatram jako teškim jer ljubazno prihvaćanje nekog djeteta u porodicu može za dijete značiti spas, odnosno liječenje. A mnogi roditelji-usvojitelji čine za djecu puno dobroga. Sve stvari koje se tiču života mogu se jasno sagledati tek kada se prouče svjesni i nesvjesni motivi. Sve dok to nije slučaj, može se dobrim činiti nešto što je loše za sve - ili obratno. Važno je da se prije donošenja neke odluke postavi što veći broj pitanja i odgovori na njih. Što se više pitanja riješi unaprijed, tim će kasnije biti manje neugodnih iznenađenja. Tako je usvojenoj djeci teže - i to u pravom smislu te riječi već od samog početka. U njihovoj porodici vladali su jako loši uvjeti, ili porodica uopće nije postojala pa se za njih mora tražiti nov dom. Život te djece započeo je jednim od najvećih odbijanja: možda su se njihovi roditelji prema njima odnosili tako loše da im je nadležna institucija oduzela skrb o njima, ili su tu djecu nakon rođenja dali na usvajanje. Tako su ovoj djeci njihovi fizički roditelji dali na znanje da im ne znače mnogo. Ovo predstavlja vrlo duboku povredu koju nije lako liječiti i to je razlog zbog kojega mnoga usvojena djeca po svaku cijenu nastoje pronaći svoje fizičke roditelje: oni se nadaju da će time zaliječiti svoju povredu i da će im njihovi roditelji - konačno - reći, da ih ipak vole. To se u većini slučajeva ipak ne dogada - čime povreda ponekad postaje još dubljom. No, ponekad je to i poticaj da se konačno poduzme nešto kako bi se liječilo tu rano dobivenu povredu. Usvojiti djecu - da ili ne? Na ovo pitanje nije moguće dati općenit odgovor, kao ni na pitanje skočiti li kroz prozor ili ne? Prvo treba pojasniti tko skače, s koje visine i zašto. Jednom se

može raditi o skoku s prizemnog prozora, iz veselja, s jasnom procjenom da se ništa ne može dogoditi. Drugi puta se možda skače s trećeg kata u vatrogasno platno, zato što kuća gori. Zatim se može skočiti iz prvog kata zbog pogrešne procjene i ostati čitav samo zbog vreće slame koja se tu slučajno našla. Zbog čega je sve dobro prošlo. Ali, postoje još i druge varijante kod kojih je procjena toliko pogrešna pa skok ne može dobro završiti. Zato je samospoznaja najveći dar kojeg u ovom životu možeš primiti. Samo ti ona garantira ispravnu procjenu samoga sebe i situacije u kojoj se nalaziš. Ako ne poznaješ sebe i ne znaš što te čeka, tada ni ne znaš kako bi trebao reagirati, niti kako ćeš reagirati. Spoznaj sebe, spoznaj božansko u sebi, idi svjesno i s lakoćom kroz život, tada ćeš biti najveća radost svom partneru, svojoj djeci, cijelom svijetu i samome sebi. Bezbolan porod Fredericku Leboyeru pripada zasluga, što se vrlo intenzivno i vrlo rano bavio mogućnostima blagog poroda. On je mnogim ženama i djeci pomogao, da porod dožive kao radostan, lijep dogadaj, a ne kao strašnu traumu. Danas se u tom pravcu istražuje i postiže sve više. Važni su tvoji ciljevi i tvoja očekivanja kao buduće majke ili budućeg oca: želiš li stvarno, dakle i podsvjesno, lagani porod? Možeš li sebi uopće tako nešto zamisliti? Ili ti je tvoje vlastito rođenje još toliko "duboko u sjećanju" da sebi uopće ne možeš predstaviti lagani porod? Doživljaji se djelomično pohranjuju u poprečnom, dakle svjesnom mišićju. Nesvjesno, glatko mišićje, velikim dijelom sudjeluje u procesu rađanja. Ako svjesno mišićje žene zbog njezine porođajne traume radi protiv glatkog mišićja, nužno nastaju napetosti koje stvaraju bol, zato što proces rađanja nije usklađen, a mišićni sustavi ne surađuju u ostvarivanju cilja. Žene bi trebale raditi na svom porodu, na primjer pomoću akupunkture, rebirtinga i/ili rolfinga. Rolfing je vrlo intenzivan oblik masaže, koji opušta i najdublje napetosti (usp. Stephan von Stepski, Teorija i tehnika...). Žene koje prije rađanja razrješuju svoje traume i izgrađuju pozitivne slike s obzirom na rođenje djeteta, često osjećaju bolje od onih, koje traume nisu razriješile. Imaj uvijek na umu moć tvojih misli: ti postaješ onim što misliš. Ako se smatraš osobom koja teško rada,, tada će porod biti težak, ako smatraš da možeš lako rađati, tada će se tvoje dijete vrlo vjerojatno lako roditi jer i ti ćeš tome doprinijeti!

U pozitivno razmišljanje spada i dobro planiranje. Brižno odaberi babicu, isto tako i mjesto rađanja, odnosno rodilište. Ništa ne prepuštaj slučaju, on bi se mogao pokazati kao loše iznenađenje! Planiraj za sebe, za svoje dijete, za porodicu, pa će te - kakav slučaj - iznenaditi mnogo pozitivnog. Puno tjelesnih kontakata Nemali broj žena doživljava dobar porod i rada zdravo dijete, ali se zbog pomanjkanja tjelesnog kontakta, dijete ni izdaleka ne razvija tako dobro, kako bi se moglo razvijati s više tjelesnog kontakta. Imaj na umu, da beba u majčinoj utrobi doživljava sasvim prisan kontakt sa svojim tijelom i tijelom svoje majke. Okružena je toplinom i zaštitom, čuje određene, poznate joj zvukove (usp. H. Murooka, Sleep Gently In The Womb) i, osim toga, hranjena je na savršen način. Iznenada, nakon poroda, sve je drugačije: svjetlo je drugačije, zvukovi, hrana. Nožice i ručice miču se na sve strane - ali ne nalaze oslonac, nema doticaja. Također ni dodir pomoću kože nije više kao prije, nije ni izdaleka tako intenzivan kao prije rođenja - niti prema sebi, niti prema majci. Povrh toga, temperaturne promjene su velike, a dijete i po prvi puta osjeća glad. Ako trbuh i noge tvog djeteta prvih tjedana nakon poroda uviješ u platno umjesto da ga odjeneš u "štramplice", to mu daje mogućnost da osjeća dodir kože na svojim nogama, tj. da doživi njemu poznat oblik ograničenja (usp. Maria de Wit, Odjeća za djecu). Naravno, djetetu je sada potrebno beskrajno mnogo tjelesnog kontakta. Beba, u osnovi, treba dvije stvari: mlijeko i tjelesni kontakt! A ne pravila i odjeljivanje. Zbog toga je nošenje bebe jako važno. Tjelesni kontakt, kretanje, glas, ljubav majke pružaju djetetu sigurnost i osjećaj zaštićenosti, koji će ga kao temeljni osjećaj pratiti cijeli život: to je najdragocjeniji dar djetetu! Zapamti, što sam ti još ranije rekao: Povjerenje, koje dijete može izgraditi prema tebi, temelj je njegovog kasnijeg samopouzdanja. To je samopouzdanje baza njegove sreće i njegovog uspjeha. S obzirom na kontakt, trebaš znati sljedeće: tvoje je dijete poput prerano rođenog majmunčića. Bebe majmuna su pri rođenju daleko nadmoćne ljudskim bebama. Tek nakon tri godine, ljudska djeca dostižu svoje životinjske srodnike te ih prestižu sve većom brzinom. Međutim, pri rođenju, nije tako. Zbog toga su ljudske bebe tako bespomoćne: ali njima zbog njihove bespomoćnosti nisu

neophodna dječja kolica, nego tjelesni kontakt. Djeca, koja odrastaju s mnogo tjelesnog kontakta, razvijaju se brže i bolje od jadne djece odrasle u kolicima, koja noću moraju spavati sama, možda još i u zasebnoj sobi. Mali majmunčići uvijek vise na majčinom trbuhu. Kako se loše osjećaju i kako se neurotski razvijaju, ako odrastaju bez bliskog kontakta s majkom, jako je upečatljivo opisao John Bowlby u knjizi Attachment, vezanost (usp. i druge dvije njegove knjige: Separation, razdvajanje, i Loss, gubitak). Djeci je neophodno potreban tjelesni kontakt, što više kontakta. Što su djeca manja, tim im je potrebno više tjelesnog kontakta. Marame za nošenje, koje se danas mogu kupiti širom Njemačke, idealne su za tu svrhu. Imaj na umu: žena brahmana (indijskog svećenika), koja je rodila dijete, ne napušta svoju sobu tjedan dana, a tek nakon četiri do šest tjedana izlazi iz kuće, kako svoje dijete ne bi odjednom izložila brojnim stranim utiscima: ona ga na taj način polako privikava na njih. Mnoge majke ubrzo nakon poroda nose svoje dijele svuda sa sobom - na primanja, koncerte pa čak i u diskoteke! Brojni podražaji daleko nadilaze ono što dojenče može podnijeti, i može imati katastrofalne posljedice po njegov živčani sustav. Ako ne možeš izbjeći izlaske sa svojim djetetom, tada ga štiti od kontakta s vanjskim svijetom što je moguće više. Potpuno je loše, dijete nositi u marami tako da je leđima okrenuto majci, a licem prema vanjskom svijetu: ono je na taj način bez zaštite izloženo vanjskom svijetu, a štetit će mu brojni utisci. Isto je tako važno, da djetetu ne dopuštaš prerano da sjedi jer to opterećuje njegova leda. Vodoravan je položaj prvih mjeseci daleko najbolji (usp. Evelin Kirkilionis, Beba želi biti nošena, str. 118 i 120). Nosi zato svoje dijete tijesno uz sebe i omogući mu toliko tjelesnog kontakta, koliko god je to moguće. Pročitaj krasnu knjigu autorice Jean Liedloff U potrazi za izgubljenom srećom, u kojoj se dobro opisuje koliko je blagotvorno nošenje djece uz tijelo. Kada autorica piše da djeca, koja slobodno odrastaju, uvijek mogu prepoznati opasnost; tada se to odnosi na kolektivne opasnosti na kakve se može naići u prašumi i koje su jasno prepoznatljive, npr. vodena bujica. Ali, daleko brojnije opasnosti modernog svijeta i današnjih domaćinstava djeca svojim senzorima ne mogu toliko precizno uočiti koliko bi to bilo potrebno pa zbog toga nisu ni izdaleka tako zaštićena kao djeca odrasla u prašumi. U knjizi Sai Baba govori o svijetu i o Bogu, nalazi se priča pod naslovom Dvije žene ili Djeci je potrebna ljubav. Tu

opisujem koliko je važan tjelesni kontakt te da djecu ne treba dojiti prema vremenskom planu, bez srca. Također kažem, da je posebno loše, ako se djecu jednostavno pusti neka viču, kao što to još i danas neki neupućeni liječnici, babice i iscjelitelji, nažalost, uvijek iznova preporučuju! Ne radi tako nikada, jer ćeš zbog toga jednoga dana sasvim sigurno požaliti: tvoje će dijete zbog toga imati trajna oštećenja. Vuna, svila, pamuk Isto kao što nježan odnos prema potrebama djece s obzirom na prisnost, hranu i utjehu ima neprocjenjivo veliko značenje, isto tako je potrebno brižno odabrati odjeću djeteta. Naime, malo tijelo ima malu masu pa zato teško ujednačuje temperaturne promjene, a budući da je površina tijela beba prevelika u odnosu na njihov volumen, ona se i brzo ohlade. Ravnomjernu toplinu beba doživljava kao zaštitu i zbrinutost jer njoj je to poznato još iz predinkarnacijskog vremena. Idealna je odjeća od vune, svile, ili posebno dobre mješavine vune i svile. Ako je jako toplo, mala djeca mogu nositi i mješavinu pamuka i svile. Taj je materijal hladan, a ipak sprječava hlađenje tijela. Nasuprot tome, tkanine od čistog pamuka hlade tijelo. Nikakvo čudo, što se danas, kada je biti "cool" toliko "moderno", često nosi odjeća od pamuka. No, problem je u tome, što tijelo, koje se stalno hladi, uslijed toga dolazi u stanje napetosti. Kod beba - ali i kod odraslih - to se može često vidjeti. Kada je nekome hladno, on postaje nepokretan i počinje se kočili; tako se stvaraju blokade. S unutarnjom hladnoćom slična je stvar kao i s vanjskom. Ako djeca dobiju premalo tjelesnog kontakta, ona postaju kruta u nutrini. Kada se dijete osjeća osamljeno, ono plače. Ako i tada ne dobije tjelesni kontakt, ako ga majka ne prihvati ili uopće ne dode, dijete se ukrućuje. Time je utrt put duševnoj, a time i tjelesnoj bolesti (Sai Baba govori o svijetu i o Bogu). Gottfried Keller napisao je roman Odjeća čini ljude. Taj naslov je ispravan s više aspekata: ljudi te sasvim različito prihvaćaju, već prema tome, pojavljuješ li se u tamnom odijelu ili košulji i puloveru, ili čak u iznošenim trapericama. Tako odijelo koje nosiš, isto kao i njegove boje i držanje tijela jasno govore u kakvom se duševnom raspoloženju nalaziš. "Odjeća čini ljude", međutim, i na sljedeći način: ono u što te odijeva majka, uvelike utječe na tvoj tjelesni razvoj, fleksibilnost tvojeg tijela i na tvoje općenito zdravstveno stanje.

Prehrana Prehrana je, sasvim prirodno, jednako tako važna! (Kako lijepo ovdje pristaje riječ prirodnol). Većina se ljudi hrani loše - i neprirodno! Jedu previše masnoća i previše bjelančevina. Osim toga, jedu količinski previše. Kako jedeš i što jedeš, pokazateljem je tvog duševnog razvojnog stupnja i psihičkih problema koje imaš. Tko nije bio dovoljno dugo dojen, može imati problema jer ne zna jesti polako, zdravu hranu i umjerenu količinu. No što znači, "dovoljno dugo dojen"? Ovdje opet dolazimo do glavne teme ove knjige: ne radi se o nekoliko dobrih savjeta, nego o temeljnom stavu. Jer, što koristi djetetu ako ga majka doji godinu i pol, ali ga na brojnim drugim razinama zapostavlja? Ako majka pušta da dijete plače, to je znak da ona sama nije radila na svojim problemima u vezi s napuštenošću, odnosno izdajom. U slučaju, da nema dovoljno mlijeka - zbog unutarnjih blokada ili zdravstvenih razloga - prisiljena je poslužiti se bočicom jer ne može dijete ostaviti bez hrane, samo zato što obavezno mora biti dojeno. Tako su kruta pravila otrov svakog odgoja - isto kao što to može biti i prevelika fleksibilnost! Ukoliko nemaju prevelikih neriješenih problema iz djetinjstva, majke vrlo točno i ispravno odlučuju kada trebaju prestati s dojenjem. A djeca prema kojima se majka odnosila s ljubavlju, također signaliziraju kada je njima bilo dovoljno. Osim toga, ona imaju razumijevanja, ako majka npr. nema dovoljno snage te zato želi prestati s dojenjem. Najhitniji je dobar odnos između majke i djeteta. Ako on postoji, može nastati mnogo pozitivnog. Ako nedostaje, sve može poći pogrešnim putom. Ukoliko majka iz bilo kojeg razloga ne može dojiti, ima mogućnost da hranjenje pomoću bočice, koje nije idealno, poprilično poboljša. Na primjer, može pripaziti da otvor dude ne bude prevelik, čime se zadovoljava djetetov refleks sisanja. Dok pije iz flašice, ona može s djetetom imati prisan tjelesni dodir tako da dijete doživljava kontakt kojeg bi imalo i pri dojenju. Od velikog je značenja - kao i u svemu ostalom - koncentracija, kojom majka djetetu daje flašicu. Ona bi se u to vrijeme trebala u potpunosti posvetiti djetetu, ne dozvoljavajući da joj bilo tko ili bilo što odvraća pozornost ili čak smeta. Izvanredna nadopuna dječjem mlijeku - ili kasnije kravljem mlijeku - kobilje je mlijeko jer ono izvanredno jača imunitet. Djeci se nikako ne smiju dati zašećerena pića jer ona razaraju i zube i imunološki sustav. I kod gotove hrane treba biti oprezan jer često se životno

važne tvari žrtvuju u korist trajnosti i sterilnosti. Isto je tako važno da majka ne pokušava dijete prijevremeno odučiti piti iz bočice. Upravo zato što nije dojeno, dijete možda ima potrebu nadoknade. Neki glupi savjetnici smatraju da će dijete, ako predugo pije iz bočice, postati alkoholičarom kada odraste. Kakva neosnovana tvrdnja! Ako se uopće može nešto slično reći, onda možemo reći upravo obrnuto: ako se djetetu prerano uskrati bočica, postoji mogućnost nastajanja "oralne povrede", koja zatim cijeli život želi biti smirivana. Upravo je ta "oralna povreda", primjerice, jedan od razloga alkoholizma! Zato, daj djetetu njegovo vrijeme - u većini slučajeva djeca mnogo bolje od odraslih znaju što im je potrebno! Sto ne bi trebao jesti U hranu koju ne bi trebao jesti, zato što ti s vremenom šteti, spadaju: već spomenuti šećer jer te on jako slabi, isto kao i bijelo brašno jer te samo zasićuje ali ne daje životno važne vitalne tvari (usp. i vrlo korisnu knjigu koju je napisao Max Otto Bruker - Naša hrana - naša sudbina, koju bi svakako trebao pročitati). Dr. Bruker piše o šećeru (str. 249.): "Tvornički šećer je pored ostalih industrijski obrađenih prehrambenih proizvoda, ne samo u velikoj mjeri suodgovoran za oštećenja uzrokovana prehranom, nego je i krivac za neizlječivost nastalih bolesti, time što onemogućava način ishrane, koji bi bio neophodno potreban u svrhu liječenja. Tako industrijski šećer vodi do razvoja neizlječivog začaranog kruga, iz kojeg onaj tko je jednom obolio, više ne nalazi izlaz". Bijelo brašno, sa svoje strane, ne samo što ne posjeduje nikakvu prehrambenu vrijednost, nego nam oduzima i mogućnost da se pomoću integralnog brašna u dovoljnoj mjeri snabdijemo vitalnim tvarima i vitaminom B. Time je bijelo brašno veliki izazivač bolesti. Dr. Bruker pogađa srž stvari, kada na strani 173. piše: "Štakori, koji su hranjeni samo bijelim brašnom, ugibaju nakon nekoliko tjedana, dok drugi, koji su hranjeni integralnim brašnom, ostaju zdravi. Ne postoji bolji test i dokaz biološke bezvrijednosti rafiniranog brašna." Rafiniranu sol, odnosno: natrium klorid, trebao bi obavezno izbjegavati. Ako se prirodna sol "kemijski pročisti", i time postane obična, kupovna kuhinjska sol, ona se time reducira na "kemijski spoj natrium klorid". Time iz "bijelog zlata", iz prirodne soli, nastaje "bijeli otrov" (Dr. med. Barbara Hendel & Peter Ferreira, Voda & sol, str. 93.), naime natrium klorid.

Osim toga, čim dijete počne uzimati čvrstu hranu, postavlja se pitanje mesa i ribe. Ne jedi meso. Oprez kod ribe! Meso bi trebao jesti samo u nuždi, samo kao lijek. To smiješ, jer se više razvijeno biće mora održavati na račun niže razvijenog. Ukoliko ti liječnik npr. kaže, da zbog liječenja moraš jesti meso, a ti to ne radiš zato što si vegetarijanac, i zato umreš, opteretio si sebe krivnjom. No, ako ne jedeš meso i nadeš drugi neki način da ozdraviš, tim bolje. Riba je također životinja, i zato se ne bi smjela jesti. Osim toga, većina je voda zbog bezobzirnosti i brutalnosti ljudi Kali yuge, u opasnoj mjeri zagađena. Ribe, koje bi vodotoke trebale održavati čistima - sjetimo se, da su stari Rimljani uvijek držali pastrve u svojim spremištima vode, da bi ih održali čistima - u velikoj su mjeri zaražene kemikalijama koje voda sadrži. Upravo je takav slučaj s navodno toliko zdravim pastrvama iz uzgoja. Pogledajte kako ih uzgajaju! Tisuće njih vegetira na krajnje skučenom prostoru, a hrani ih se "jakom hranom", što bi za tebe trebalo biti upozorenje jer ta hrana sadrži brojne kemijske sastojke, koji štete tebi, a posebno tvojoj djeci. Da bi se dobila jedna kila pastrva, potrebno je preraditi pet do šest kila drugih, jeftinijih ribljih vrsta. Možeš li zamisliti koliko tragova teških metala, pesticida i ostalih krajnje opasnih materija na taj način unosiš u sebe? Isto kao i druge ribe, pastrva nije bezopasna jer je djelomično puna parazita; zbog loših uvjeta u kojima živi njezina životna snaga je jako slaba. Je li ispravno i dobro za ljude, za životinje i biljke, to što se mora i oceani danas pomoću ogromnih mreža doslovno prazne? A meso? Smatraš li pravednim, da se npr. kravu, koja je svojim mlijekom održavala život tvog djeteta, kao nagradu za to jednostavno zakolje? Ili pušta da iskrvari, u skladu s nekim religijskim pravilima o uporabi mesa kao hrane? Što ti protiv toga poduzimaš? Ne uzbuđuje li te povećanje poreza više od onog što se radi govedima, svinjama, ovcama, kozama, guskama, puranima, patkama i pilićima? Znaš li da ljudi samo u Njemačkoj svakodnevno zakolju 100 000 životinja? I što misliš o tome, da se već i onako teško zagađena iznutrica pastrva, na kraju prerađuje u hranu za životinje koje opet služe kao hrana ljudima? Kako možeš biti toliko naivan vjerovati da će se ljudi, koji su sposobni biti tako brutalni prema životinjama, prema tebi bolje odnositi? Zar ti nije dovoljnim znakom za uzbunu to što se stalno otkrivaju prijevare i zločini u vezi s "proizvodnjom

mesa" (kakav eufemičan, uljepšavajuć opis za ubijanje živih bića!)? Tebe to ne dira jer, ne zanimaju te ni životinje, isto kao ni tvoje polumrtvo unutarnje dijete. Kakva šteta jer, otvoreno srce, suosjećanje i zahvalnost ipak spadaju u najplemenitije ljudske osjećaje. Ako već nemaš osjećaj za životinje, imaj barem osjećaj za svoje tijelo - kroz koje imaš toliko mnogo zajedničkog sa životinjama. Jer onaj tko jede meso, k tome još tako loše, taj će prije ili poslije dobiti životinjske bolesti. Posebno u starosti. Uvijek iznova ponavljam: giht, rak, udar kapi, infarkt srca, Parkinsonova bolest i Kreutzfeld-Jakobov sindrom imaju svoj korijen u jedenju mesa (usp. i knjigu Živjeti vegetarijanski, Ronalda Ziirrera i Armina Risija, str. 6). Nepobitno je dokazano da ljudi koji ne jedu meso žive zdravije i duže od onih koji se hrane mesom (gore spomenuta knjiga, str. 5). Međutim, o tome se ne govori jer uz to su vezani brojni ekonomski interesi. Ne izlaži svoje dijete svim tim strašnim energijama. Ako još uvijek imaš pitanja, idi u neku klaonicu i pogledaj, kakve energije dobivaš na tanjur kada jedeš meso. Tada donesi odluku. Za sebe i svoje dijete! Sto bi trebao jesti i piti Prirodnu sol jer ona je "neophodna za život, za održavanje vitalnih funkcija" (Dr. med. Barbara Hendel & Peter Ferreira, Voda & sol, str. 99.). Vitaliziranu vodu. Kako ćeš dobiti vitaliziranu vodu? Barbara Hendel i Peter Ferreira o tome pišu: "Primjena kvarcnih kristala je vrlo prirodna, vrlo efektivna i osim toga jeftina metoda za vitalizaciju vode. Uzmite šaku prirodnih ili obrađenih kvarcnih kristala, npr. gorski kristal, rozenkvarc ili ametist i položite kristale u staklenu posudu. Napunite posudu uvečer s toliko vode, koliko sljedeći dan želite popiti". (Voda & sol, str. 78.). Žitarice su najvažnije što možeš pružiti sebi i svojoj djeci. U žitaricama, a posebno u klicama koje sadrže ulje, naći ćeš velike količine vitamina B, koji ti je neophodan da bi bio zdrav. Zato, da bi ostao zdrav, neophodno je potrebno da se hraniš integralnim kruhom i nepreradcnim žitaricama. Da bi ostao zdravim cijeli život, moraš se svakodnevno hraniti žitaricama kao što su ječam, zob, žito, itd. Često se praoblici žitarica mnogo bolje podnose. Najbolje je da žitarice samelješ svježe i da ih pomiješaš s ukusnim dodacima, kako to dr. Bruker opisuje u svojoj knjizi Naša hrana - naša sudbina (str. 196-197): "U svrhu sprječavanja V

civilizacijskih bolesti uzrokovanih prehranom, kao osnova, neophodno je svakodnevno konzumiranje žitarica u obliku kaše. Nije dovoljno hraniti se samo integralnim kruhom od žitarica. Kaša od svježih žitarica glavni je dio svake biološki punovrijedne ishrane ". On dalje piše: "Ovo je Bircher-Brenner intuitivno spoznao u vrijeme, kada znanstveno istraživanje ishrane o postojanju neophodnih vitalnih tvari još nije ništa znalo. On je već prije 70 godina preporučio miisli, koji je danas svjetski poznat pod nazivom Bircher-miisli. On se u početku sastojao od zobi koja je namakana 12 sati, zatim od 200 grama naribanih jabuka, jedne žlice limunovog soka, jedne žlice kondenziranog mlijeka, te jedne žlice naribanih mandula ili lješnjaka. Kako se kod zobi radi o integralnom produktu koji, međutim, više nije živ, preporučujemo da se danas upotrebljava zrnje, koje ćemo mljeti neposredno prije pripremanja (istakao pisac). Na taj način će se osigurati, da se ne izgube ni takvi osjetljivi vitalni sastojci, koji su danas još nepoznati. Iz istog se razloga preporučuje, da se kondenzirano mlijeko koje sadrži originalni miisli, nadomjesti slatkim vrhnjem - tekućim ili tučenim. Da bi pripremanje svježih žitarica bilo što raznolikije, preporučuje se i način pripremanja, pri kojem se zrna obraduju tako daproklijaju", prema dr. Eversu (str. 329.): "Trijušne žlice ječma ili žita (ne mješavine) namočiti preko noći (cca 12 sati) u nekuhanoj, hladnoj vodi. Ujutro se zrnje opere u cjedilu, pod svježom vodom. Preko dana, zmje ostaje na suhom. Sljedeće se noći zrnje ponovo namoči, a ujutro opere. To se tako dugo ponavlja (u prosjeku tri dana), dok zrnje ne proklija i klice dosegnu dužinu od otprilike 1/3 cm. U vrijeme klijanja, zrnje bi po mogućnosti trebalo biti na sobnoj temperaturi (t. j. ne na suviše hladnom, niti suviše toplom mjestu). Ovakvo proklijalo zrnje može se pomiješati s dodacima kako je navedeno kod kaše od svježeg zrnja. Klice treba temeljito sažvakati." Na kraju ovog poglavlja, citirat ću jedan izvještaj iz tako važne knjige od dr. Brukera (str. 210-214, kurzivi i isticanja moja): "Primjer Danske u 1. Svjetskom ratu: Poznat primjer u vrijeme blokade Njemačke u Prvom svjetskom ratu, pokazuje, kakve porazne posljedice može imati pogrešna predodžba o manjevrijednosti biljnih bjelančevina po život nekog naroda. Nasuprot Njemačkoj, danski liječnik Hindhede je sačuvao svoj narod od gladi, iako je, računajući u postocima, raspolagao s manje životnih namirnica od njemačkog naroda. On je spoznao 5 stvari: 1. da je teorija o manjevrijednosti biljnih bjelančevina pogrešna, 2. da su vrijedne tvari izgubljene za ljude, ako se životinje hrane žitaricama,

3. da čovjek može bolje živjeti, ako troši samo trećinu uobičajene količine bjelančevina, 4. da zaobilazna ishrana ljudi preko životinja ima kao posljedicu značajan gubitak hranjivih tvari i 5. da mekinje nisu neprobavljive, kao što se do tada smatralo, nego da njihove vrijedne sastojke ljudi mogu jednako dobro probaviti kao i svinje. Hindhede je zato odredio da se zakolje četiri petine svinja, a njihova hrana koja se sastojala od mekinja, ljuski od krumpira i ostataka žitarica, upotrijebi za ishranu ljudi. I broj krava je smanjen za trećinu. Tako je za ishranu ljudi odjednom bilo na raspolaganju 800 tisuća tona žitarica, koje su prvobitno najvećim dijelom bile namijenjene ishrani životinja. Kako je poznato, Hindhedesove su mjere urodile punim uspjehom: uspjelo je danski narod sačuvati od od katastrofalne gladi, dok su ljudi u susjednoj Njemačkoj, koja je tijekom cijelog rata u prosjeku raspolagala s više hrane po osobi, trpjeli od gladi. Hindhege je doslovno rekao: 'Mi smo u Danskoj 1917. godine vidjeli Njemačku kako gladuje, iako je u usporedbi s našim narodom po glavi stanovnika na raspolaganju imala 70 % više raži i 130 % više krumpira: to je činjenica, koja nam još jasnije oslikava naš težak položaj zbog blokade. Nas je u Danskoj spasilo to, što smo uočili kobnu zabludu u koju je upala Njemačka, kada je pokušala održati broj životinja namijenjenih prehrani, a pritom nije uzela u obzir okolnost, da se prilikom hranjenja životinja gubi oko 80 % onih prehrambenih proizvoda, koji bi se mogli upotrijebiti za prehranu naroda.' Dr. Brukert nastavlja (str. 212.): "Profesor Wiegener s visoke tehničke škole u Ziirichu je godine 1915. na osnovi vlastitih pokusa došao do istovjetnih zaključaka kao i Hindhede: 'Kako je čovjek sposoban jednako dobro probavljati mekinje kao i svinje i preživači, hranjenje životinja njima, za čovjeka znači gubitak od skoro devet desetina prehrambenog potencijala žitarica'. Usprkos ovog sada već skoro 80 godina starog iskustva, u ishrani ljudi se praktički nije ništa promijenilo. Kao i prije, mekinje se rabe skoro isključivo za prehranu životinja, a povrh toga, narodu se uskraćuju nenadomjestivi vitalni sastojci, čime se razara ljudsko zdravlje". Dr. Bruker dalje kaže: "Sve što je rečeno o zaobilaznoj prehrani preko svinja, na sličan način vrijedi i za životinjske proizvode. U posebnom priopćenju Danske vlade u jesen 1917. godine, rečeno je da gubitak prehrambenih tvari zbog uzgoja svinja iznosi 81,3 %, zbog mliječne produkcije 81,6 %, a zbog proizvodnje mesa i životinja za klanje 94,7 %. Ovo znači da i proizvodnja mlijeka vraća samo 18,4 %, a proizvodnja

mesa samo 5,1 % utrošenih prehrambenih vrijednosti. Hindhede je iz toga donio zaključak, da, uzevši u obzir ove činjenice, Danska može povećati broj svog stanovništva 5,8puta, ili od 3 milijuna na 17 milijuna". Dr. Bruker na kraju kaže: "S obzirom na prehranu stanovništva Zemlje, iz ovih saznanja trebalo bi donijeti zaključak, da bi se ljudi ove Zemlje trebali vratiti vegetarijanskoj ishrani". Postavljam pitanje: zašto se roditelji, učitelji i političari ne vrate vegetarijanskoj prehrani? Zašto državnici ništa ne poduzimaju? Zašto se stalno spominju rastući troškovi zdravstvenog osiguranja, a stanovništvo se ne podučava o zdravoj prehrani? Zašto se o tome ne uči u školama? Zašto se podupire proizvodnja mesa, ribe, bijelog brašna i šećera - na račun zdravlja ljudi? Zašto moraju milijuni ljudi gladovati i umirati od gladi, kako bi drugi mogli toviti svoju stoku i zatim je klati, nakon toga jesti i time uništavati svoje zdravlje? Promjena svijeta počinje s tobom, što znači, promjenom tvoje prehrane. Ne razmišljaj dugo o tome nego to napravi još danas - za svoje dobro i za dobro svih ljudi. Prigovaranje hrani •

&

Prije se govorilo: "Što dode na stol, mora se pojesti!". Pritom se često na najgori moguć način zapostavljalo potrebe djece. Djeca imaju vrlo točan osjećaj, što je za njih dobro, a što nije. Ona osjećaju, kada im je što potrebno. Na ovo prirodno znanje 0 njihovim potrebama, roditelji ne bi smjeli utjecati, a posebno ga ne bi smjeli uništiti (usp. kod Alexander S. Neil, Teorija i praksa antiautoritativnog odgoja, kako je velikodušan odnos imao prema prehrambenim navikama svoje kćeri, 1 kako je to bilo dobro za nju!). Posljedice pogrešnog ponašanja roditelja su brzo gutanje hrane, problemi sa želucem i crijevima, ugojenost, pogrešne prehrambene navike, koje mogu dovesti do ovisnosti i svih mogućih vrsta bolesti. Bezuvjetno pazi na osjećaj sitosti i odbijanje ponekih jela, jer tvoje dijete često bolje od tebe zna što mu je potrebno. Brojna su jadna djeca, koju prisiljavaju jesti meso odnosno iznutrice, špinat zbog navodno velike količine željeza koji se slabo apsorbira, riblje ulje, i još mnogo toga. Ostavi svoje dijete na miru, ono sasvim sigurno ne će umrijeti od gladi. Prisiljavati ga da jede neku kašu koju ne voli, čak mu začepiti nos da bi otvorilo usta, ne puštati ga da ode od stola dok sve ne pojede, sve su to oblici prisiljavanja, koji su dokazom nedostatka tvoje ljubavi, tvoga zapostavljanja i nesposobnosti za ulogu roditelja. Zato, ne radi to, jer to je crna

pedagogija. Danas su mnogi roditelji otišli u drugu krajnost: njihova djeca ne samo što smiju sve odredivati, ona smiju i sve odbiti. Povrće im nema dobar okus, voće ne vole, tofu odbijaju jesti, riža im je dosadna. Najradije jedu samo tjesteninu i slatko! (Usp. gore što je rečeno o prehrani). Ovo nije nikakav znak slobodnog odgoja, nego je to odgoj bez granica gdje se djeca odgajaju da postanu kućni tirani često je za to odgovorna majka, koja i sama ima problema s jelom odnosno s tjelesnom težinom, ili koja pomoću hrane želi dokazati svoju ljubav. Točno je da tvoje dijete ne mora jesti što mu nije dobro. Ali ako mu nije dobro ništa što je zdravo, to je pokazatelj da ima problem s majkom. Za dijete, majku ništa tako dobro ne simbolizira kao hrana: majka ga putem krvi hrani prije rođenja i kasnije dojenjem, pomoću bočice koju mu daje i hrane koju mu priprema. Djeca imaju pravo reći što ne vole. Svatko ima to pravo. Ali ni djeca niti odrasli nemaju pravo prigovarati. Prigovaranje je nepoštivanje hrane, kao i onoga tko je hranu pripremio. Sto majke misle o sebi, kada prema sebi dozvoljavaju takav odnos? Kakav primjer time daju djeci? Imaj na umu još nešto: ti, odnosno tvoje dijete, možete sebi dozvoliti prigovaranje samo zato što ste blagoslovljeni s toliko blagostanja da možete biti izbirljivi. Da živite u nekoj siromašnoj zemlji ili u neko drugo doba kada vlada glad, prigovaranje sebi nikada ne biste mogli dozvoliti. Jer, u tom bi vam se slučaju zbog gladi sve činilo izvanredno ukusnim. Zato poštuj jelo, poštuj onog tko gaje pripremio - i nikada ne prigovaraj! Nekontrolirano mokrenje Mnogi roditelji sebi nepotrebno čine život teškim, zato što su prestrogi odnosno nepopustljivi. Zašto, na primjer, dijete sa sedam godina više ne bi smjelo piti iz bočice? Kako to da dijete već s dvije ili čak s godinu i pol treba biti suho, bez mokrenja u pelenu. Zašto? Neki su roditelji na tako pogrešnom putu, djecu strogo kore ili čak i tuku, ako kao dvogodišnjaci ili trogodišnjaci još trebaju pelene. Zašto? Zašto bi djeca tako rano trebala biti suha? Zašto to ne prepustiš djeci, a time i prirodi? Smatram, da mnogo više smisla od "alarmne podloge" (Cordula Neuhaus, Hiperaktivno dijete, str. 24) koja glasno zvoni ako se dijete

pomokri, ima, ako pronađeš uzroke, zašto dijete mokri u krevet. Ima li možda SPP (Sindrom pomanjkanja pažnje)? Ili mu se u porodici posvećuje premalo pažnje? Da li je zapostavljeno zbog drugog djeteta? Pođi tragom tih pitanja, umjesto što vršiš pritisak na svoje dijete. Imaj na umu: mnogo odraslih ljudi ima vrlo velike probleme s mjehurom odnosno crijevima, samo zato, što su prerano morali kontrolirati mokrenje. Pusti svoje dijete! Pusti mu njegovo vrijeme. Ništa ne pokušavaj postići silom. Kako je ono mudro rekao jedan trogodišnjak? "Prisiliti može svatko!" - ali ne i voljeti, dodajem ja. Prisila nije nikakvo postignuće. Ljubav, međutim, jest. U ljubav spada shvaćanje, a shvaćanje podrazumijeva da se drugome pusti njegovo vrijeme. Ljubav, shvaćanje i strpljenje, najbolji su načini ponašanja, koji djeci daju unutarnji mir. To je, uz sreću i samovrijednost, najveći dar kojeg roditelji mogu dati svojoj djeci na njihovom životnom putu. A kako je to lako postići: kroz otpuštanje! Misli na to: prisiljavati može svatko. Nasuprot tome, prenijeti unutarnji mir, sreću i samovrijednost, to ne može svatko. Nastoj pripadati roditeljima, koji imaju povjerenja u svoje dijete, koji smatraju da je za svaku pojavu neophodno njezino vlastito vrijeme i da ništa ne bi trebalo pokušavati postići prisilom - nijedan osamnaestogodišnjak više ne želi nositi pelene, odnosno piti iz bočice! Ovakvom opuštenom strpljivošću, svom djetetu daješ još jedan dar: kroz tvoju strpljivost ono uči, koliko je važno strpljivo čekati i poštovati vrijeme druge osobe. Budi obziran prema potrebama tvoje djece, time ćeš ih učiti obzirnosti, opreznosti, a osim toga i onom, što je sol života! Što je to? Strpljenje! Strpljivi ljudi mogu beskrajno mnogo postići. Ako, osim toga, posjeduju još i osjećaj samovrijednosti pa prema tome i poštovanje prema sebi samima i drugima, uspjeh, sreća i zdravlje uvijek će biti uz njih. Sve se to stvara, ako svojoj djeci prilaziš sa strpljivošću, poštovanjem i povjerenjem. Zar se to ne isplati!? Spavanje Dolazimo do još jedne teme koja pokazuje s koliko ljubavi pristupaš svom djetetu. San djeteta, za mnoge je roditelje važna tema, koja može još dodatno dobiti na težini zbog hranjenja mesom. Preko mesa u tvoje tijelo dospijevaju brojni

osjećaji životinja i dojenjem stižu u tijelo tvog djeteta. Strah i panika životinja, koju doživljavaju prilikom klanja, preko mesne se hrane prenosi na tebe. No, probleme sa spavanjem imaju i djeca vegetarijanaca. Pojedina djeca dolaze toliko povrijeđena iz prijašnje inkarnacije, da vrlo teško podnose svoje postojanje na Zemlji. Zato je ljubav najbolji lijek. Kako sam uvijek naglašavao, najgore je puštati djecu da plaču. Upravo ta metoda, da se djecu svakoga dana sve duže pušta da plaču, brutalna je i bez srca. Brojnoj je djeci time slomljena ne samo volja, nego i životna snaga. A što sve to koristi, ako tvoje dijete pati od hiperaktivnosti? (Usp. gore sa SPP-om). Imaj na umu: tvoj je zadatak da održiš i podržavaš životnu radost i osjećaj samovrijednosti tvog djeteta. S ovakvim strašnim metodama razorit ćeš i jedno i drugo. Probdjevene noći su ponekad strašne, dijelom nepodnošljive, čak i kada su prisutna oba roditelja - a još je gore ako netko sam odgaja svoje dijete. Danas je problem to što više ne postoje velike porodice, gdje bi drugi članovi mogli pomagati pri odgoju djece. Neki roditelji, koji imaju otvoreno srce i zato po svaku cijenu traže rješenje za svoje dijete, unajmljuju osobe koje su preko noći uz dijete. Ponekad je dovoljno da je takva osoba uz dijete dva ili tri dana u tjednu, kako bi se majka mogla naspavati. Osim toga, na primjer, u Njemačkoj se takvi izdaci mogu odbiti od poreza. No usprkos tome, zatraži mišljenje stručnjaka, ne trpi li tvoje dijete od SPP-a (Sindrom pomanjkanja pažnje, usporedi poglavlje o tome, u ovoj knjizi), jer smetnje pri spavanju tipični su znakovi hiperaktivnosti - pritom nije svako dijete, koje slabo spava, hiperaktivno! Osteopatija Ima mnogo razloga, zašto djeca imaju tako velikih problema sa spavanjem. Velik udio u tome imaju elektrosmog, podzemni vodeni tokovi, itd., a često su to i osteopatski problemi. Rođenje za velik broj djece predstavlja nevjerojatan čin nasilja. Ono zato nerijetko ima kao posljedicu duboku traumu, kako tjelesnu tako i psihičku. Na tjelesnoj razini, težak porod može imati dalekosežne posljedice. Tako proces rađanja može utjecati na položaj kostiju lubanje i kičme. Ovdje dobar osteopatski tretman može napraviti čuda. Međutim, taj tretman mora provesti istinski stručnjak. To

kažem zato što postoje velike razlike u kvaliteti terapija. Neka tvoje dijete tretira stručnjak za kojeg si saznao daje vrlo dobar. A ako se nakon 5 - 10 tretmana stanje nije poboljšalo, potraži drugog stručnjaka. Moli se i naći ćeš pomoć koju tražiš. Alopatija, homeopatija Kod ovih metoda, radi se o dvije vrlo dobre metode liječenja. (Pritom se zbog jednostavnosti ograničavam na ove dvije metode, iako, naravno, postoje još i brojne druge, kao npr. razne varijante prirodnog liječenja, koje pomažu zdravlju ljudi). Međutim, mnogi zastupnici jednog ili drugog pravca, toliko su zabavljeni sobom i svojom umješnošću, da potpuno zaboravljaju, što imaju zahvaliti onim drugima! Što se nalazi na najvišem mjestu? "Sreća (...) nastaje (...) jedino kroz odnose s ljudima, koje voliš i poštuješ". Zašto se toliki homeopati i alopati međusobno ne poštuju? To sigurno nije za dobro pacijenata! Za dobro pacijenata zalažu se oni liječnici, koji se bave i homeopatijom i alopatijom. Oni time imaju dvije mogućnosti, od kojih biraju onu koja je bolja za njihove pacijente - pod uvjetom da su se detaljno pozabavili s oba stručna područja. Ništa nije gore od jednostranosti, uskogrudnosti ili čak fanatizma. Kako je Hans Kasper dobro rekao? "Raspravljati s fanaticima slično je natjecanju u potezanju užeta s protivnikom, koji je svoj kraj užeta obavio oko debelog stabla". Drugim riječima: tu nema nikakve prilike, jer ne postoji poštena rasprava koja bi omogućavala rješenje problema. Poštuju li homeopati alopatiju? Uviđaju li njezine zasluge i uzimaju li ih u obzir? Poštuju li alopati homeopatiju, uviđaju li da se pomoću nje mogu brzo i lako izliječiti kako akutne tako i kronične bolesti? Spomenimo samo apis koji se koristi pri ubodima kukaca, urticu kod bolnih reakcija na npr. koprivu pa sve do arnike kod brojnih povreda ili kao čudesno sredstvo protiv dječjih i drugih bolesti. Roditelji bi uz pomoć dobrog homeopata trebali sastaviti kućnu ljekarnu za prvu pomoć i učiti uz njegovu pomoć koja sredstva, kada i u kojoj potenciji mogu primijeniti ili dati djeci. Oni bi to trebali raditi obavezno u dogovoru s homeopatom, jer inače može šteta brzo biti veća od koristi. Kućna je ljekarna od velike koristi i u slučaju da homeopat odredi hitnu primjenu nekog sredstva kasno uvečer, ili tijekom nekog praznika. Koliko bi djece moralo manje trpjeti, kada bi liječnici i homeopati

više međusobno komunicirali, učili jedni od drugih, a roditelji bili obavješteniji. Do toga će doći jer, egoizmu u zvanju u Zlatnome dobu više ne će biti mjesta. Antibiotici Razmotrimo uporabu odnosno zlouporabu antibiotika. Antibiotici su blagoslov. Freud je 1939. godine umro zato što se njegova bolest u ono vrijeme još nije mogla liječiti antibioticima. Međutim, danas se ova sredstva prepisuju i onda, ako nisu neophodno potrebna ili ako su čak i kontraindicirana. Povrh toga, antibiotici mogu prouzročiti fatalni krug. Kako se u brojnim slučajevima ne provodi obnavljanje flore crijeva, nakon primjene antibiotika mogu se razviti gljivice koje slabe životnu snagu. Ako se njih uništi, mogu se uslijed toga pojaviti virusi, itd. Sve to predstavlja začarani krug, koji u velikoj mjeri šteti zdravlju. Ponavljam: antibiotici mogu ljude spasiti. No, ako se ne upotrebljavaju razumno, oni mogu i jako štetiti kvaliteti življenja. Tako npr. upala mjehura kod djevojčica ili žena može nestati uzimanjem veće količine vitamina C (pri čemu treba isključiti mogućnost postojanja bubrežnih kamenaca), te primjenom topline i većih količina tekućine. To se također može liječiti dobrom psihoterapijom ili homeopatijom. No, može se dogoditi da samo neki antibiotik može pomoći. Krajnje je opasno što se danas čak i najspecifičniji antibiotici zlorabe i na tone se dodaju hrani jadnih životinja, koje zatim služe kao hrana ljudima. Životinjama se daju sasvim posebni antibiotici, čime se mogu stvoriti rezistentni, tj. otporni uzročnici bolesti, odnosno oni nastaju i već su nastali. Ovakva praksa, koja je znak prezira prema ljudima i prema životinjama, medicini se oduzima mogućnost liječenja ljudi od određenih uzročnika. Krajnje je vrijeme da se ovakav destruktivan razvoj zaustavi. Cijepljenje Kod cijepljenja se jasno vidi, koliko se stavovi raznih medicinskih stručnih grupa međusobno razlikuju. Jedni kažu da je cijepljenje pravi blagoslov za ljude. Brojne su bolesti koje zbog cijepljenja više ne predstavljaju opasnost po čovječanstvo. Koliko su mali rizici i popratne pojave, a koliko su velike prednosti, zaštita i dobit za zdravlje. Drugi opet kažu. da su popratne pojave mnogo veće nego što

se pretpostavlja. Oni brojne kasnije bolesti smatraju posljedicama cijepljenja i zato kategorički odbijaju svaku vrstu cijepljenja. ^ I što sada? Što da radimo? Tko je u pravu? Oboje i nitko! Zašto tako kažem? Zato što je istovremeno i tipično i tužno za doba Kali yuge, što ljudi različith stavova ne diskutiraju međusobno, da bi time stekli više znanja i bolji pregled, nego tek jedni drugima predbacuju sve moguće. Zašto? Misle li takvi ljudi još uopće na dobrobit njihovih pacijenata? Kao prvo: cijepljenja pomažu. Drugo, ona su velika pomoć ljudima koji, npr. zbog svoje socijalne ili zdravstvene situacije snose rizik da će oboljeti od odredenih bolesti, ili putuju tamo gdje postoji velika vjerojatnost opasnosti po zdravlje i gdje je zdravstvena opskrba vrlo manjkava. Naravno da postoje štetne posljedice cijepljenja. Potpuno točno. I spada u zasluge homeopatije, što je to - kao i mnogo drugog - pokazala i dokazala. Liječnici bi se trebali time pozabaviti, a ne jednostavno ignorirati taj problem. Kroz cjepiva, u tijelo dospijevaju ne samo strane bjelančevine, nego i strane tvari kao što su npr. živa, formaldehid, aluminijev hidroksid i drugi konzervansi, tragovi antibiotika, itd. Kako se danas vrlo rano obavljaju cijepljenja - čak i prije trećeg mjeseca starosti - a osim toga se daju i brojna cjepiva istodobno, neka djeca ne mogu podnijeti to opterećenje njihovog obrambenog sustava. Posljedice mogu biti najrazličitije bolesti. Drugoj djeci to opet ništa ne smeta. Ali ne svima! Majke u većini slučajeva ne mogu točno osjetiti, odnosno pravilno odlučiti, da li je neko cijepljenje za njihovo dijete preporučljivo ili ne. Za to im često nedostaju neophodne informacije, koje bi govorile za ili protiv. Uz to, roditelje se nerijetko plaši strašnim posljedicama odnosno bolestima koje su mogle biti spriječene cijepljenjem - iako mogućnost njihovog pojavljivanja iznosi "samo" 1 : 1 miljun - tako da im vrlo teško pada donošenje jasne odluke. Zato je ovdje od odlučnog značaja jasna i objektivna informacija. Postoje i drugi slučajevi, npr., daje netko uslijed teškog hepatitisa izgubio jetru ili doživio trajna oštećenja, odnosno da su ljudi umrli od tetanusa i da nije bilo pomoći, jer nisu bili cijepljeni. Problemi su samo promijenili mjesto - kažu protivnici cijepljenja, čime su djelomično u pravu. No, zašto homeopati ne ublaže rizike cijepljenja ili ne informiraju svoje pacijente o

mogućnosti homeopatske pomoći prije ili poslije cijepljenja? Naravno, da je pružanje takve pomoći moguće tek u vrlo ograničenoj mjeri. Informacija je tim važnija. Sve u životu ima svoju cijenu. Sve ima svoje prednosti i nedostatke. Mudro procijeniti može samo onaj, tko je dobro informiran. No, kako će se informirati netko, tko uopće ne zna, da postoji još i druga strana, a ne samo ona koju poznaje? Rasprave između pristalica i protivnika različitih znanstvenih i terapeutskih stajališta moraju se voditi na način da se otvoreno prilazi stranom i novom. Samo u tom slučaju pacijenti mogu sebi stvoriti sveobuhvatnu sliku, mogu se svjesno pozabaviti prednostima i rizicima mogućeg cijepljenja i tako procijeniti koje je cijepljenje preporučljivo, a koje posebno opasno, koje će posebno pomoći u određenoj situaciji, a koje je stvarno nepotrebno. Emla - flasteri Imam jedno sasvim jednostavno pitanje: zašto se Emla - flasteri tako malo upotrebljavaju? Brojna su djeca koja imaju paničan strah od injekcija, ali ih se tome nanovo izlaže, umjesto da im se pola sata prije cijepljenja na mjesto uboda zalijepi Emla - flaster. Taj flaster ima anestetsku ulogu, zbog čega se ubod igle više ne osjeća. Neki liječnici i roditelji to primjenjuju. Zašto ne i svi drugi? Neki zato, što to košta 3 eura i nešto vremena! A što je s dušom djeteta? Zar ona ima cijenu? Drugi liječnici svoje postupke opravdavaju time što smatraju da će djeci porasti samosvijest ako podnesu ubod bez narkoze. Ja ih pitam: Ne bi li djeci još mnogo više porastao osjećaj samovrijednosti, ako bi ih liječnik uzeo tako ozbiljno pa da ih pita, žele li injekciju sa ili bez narkoze? Kako se ono lijepo kaže? "Tko puno pita, dobiva puno odgovora!" Je li to ono, što ti liječnici, kojima se žuri, žele izbjeći? Postoje mnogi izvanredni liječnici, koji se svojim bližnjima posvećuju s mnogo etike i zalaganja. Kažem: Poštuj ljude koji te okružuju, jer to je tvoj život! (Usp. i Sai Baba govori Zapadu, 26. 9.). Što to znači? Sve što radiš, povezano je s tvojim životom. Čini dobro, budi suosjećajan i ljubazan i tvoj će život procvasti. Kako je Johan Wolfgang von Goethe tako lijepo rekao: "Želiš li biti sretan u životu, pomozi drugima da budu sretni; jer radost, koju dajemo, vraća se natrag u vlastito srce. " Boravak u bolnici

Polako dolazi do promjena u mnogim bolnicama jer, još nedavno, liječnici su djecu nemilosrdno odvajali od roditelja - s odgovarajućim katastrofalnim posljedicama jer time je često bila oštećena pa i uništena životna radost djece, njihova sposobnost komunikacije, kao i osjećaj samovrijednosti! Svaki pažljiv terapeut dolazi do uvida, da su mnogi ljudi koji imaju probleme s odnosima, kao djeca bili u bolnici, gdje su bili prepušteni sami sebi (usp. djela od Johna Bowlbya). Kada se djeca ostavljaju sama u bolnici, nešto se zaledi u njihovoj duši, a zatim se ona i potpuno zatvori. Mnogi ljudi nikada ne bi imali tako velike probleme s odnosima, da u svom djetinjstvu nisu bili prepušteni sami sebi. A boravci u bolnicama imaju zastrašujuće velik udio u tome. Za djecu je bilo strašno to - a na mnogim mjestima još uvijek je tako - što se liječnici, medicinske sestre a na žalost i mnogi roditelji nisu mogli uživjeti u njihove dječje psihe - niti mogu. Jednostavno, liječi se samo fizičko tijelo. I gotovo. Gdje je pri takvim tretmanima duša? Sto se događa s bezbrojnim suzama takve djece? Zar one "nisu bitne"? U vašem načinu razmišljanja kakvo mjesto zauzima duša? Gdje je vaša ljubav? Gdje je Bog? Provokativno pitam: čemu uopće liječiti tijelo, ako se time oštećuje duša? To bi bilo slično onom: operacija uspjela pacijent mrtav! Da bi se to spriječilo, liječnici, medicinske sestre i mnogi roditelji moraju najprije naučiti suosjećati. Djeci bi trebalo pričinjavati što je moguće manje boli - kako fizičke tako i psihičke (npr. uporabom Emla-flastera). Njih treba ljubazno i suosjećajno pripremiti na ono, što ih čeka. Osim toga, jedan od roditelja uvijek treba biti uz svoje dijete. Amerikanci, koji su u tim stvarima mnogo dalje od mnogih drugih nacija, to su nazvali rooming in, biti u jednom prostoru. Kroz stalnu prisutnost pripadnika porodice, djeca se osjećaju zaštićenima - i brže ozdravljaju! Stvarno sigurnima smatraju se samo uz dva preduvjeta: ako su sigurni da njihovi roditelji s njima suosjećaju i da će ih u slučaju potrebe i štititi. Nije neophodno sve što poneki liječnici žele napraviti, a ponešto je čak i besmisleno. Odnos između roditelja i djeteta može postati znatno intenzivniji, ako dijete osjeća da netko o njemu vodi brigu, da s njime suosjeća i da je zaštićeno. Pod takvim uvjetima može čak i boravak u bolnici za dijete postati dobro iskustvo i može pojačati odnos povjerenja unutar porodice. Evo jednog primjera: Lady Clara je bila poznata u malom

mjestu, blizu kojeg je posjedovala vrlo ugledno imanje. Potjecala je iz vrlo poznate, ako ne čak i slavne porodice i svatko je bio veseo ili čak ponosan, što je poznaje. Lady Clara je imala kćer Sidoniju, koja je s pet godina trebala ići na operaciju slijepog crijeva. Tako su majka i kći krenule u bolnicu i svi su se radovali što vide Lady Claru i Sidoniju. Dodijelili su im lijepu sobu, a dočekao ih je sam šef odjela i ispratio do sobe. On je bio impozantan muškarac široka lica i upadljivih brkova. Bio je i vrlo, vrlo ljubazan prema Sidoniji. Međutim, ona se samo čvrsto držala majke jer sve skupa ju je plašilo. No, Lady Clara je cijelo vrijeme Sidoniju držala u zagrljaju ili je držala njezinu ruku, sve joj objašnjavajući: liječnik će je pretražiti, dobiti će flaster na ruku, zatim injekciju, zatim će zaspati i slijepog crijeva koje toliko boli, više ne će biti kada se probudi. Sidonija je to razumjela, osjećala je ljubav svoje majke - a usprkos tome se plašila. Tu joj je stalni tjelesni kontakt bio od velike pomoći. Kad su bili u svojoj sobi, čulo se kucanje na vratima, vrata se otvoriše i šef kirurgije ude sa svim šefovima odjela, liječnicima i medicinskim sestrama. Svi su oni htjeli vidjeti Lady Claru i očito joj htjeli izraziti poštovanje brojnom posjetom. Sidonija ovo uopće nije shvatila kao znak pažnje, štoviše, uhvatila ju je panika. Mislila je, da će sada biti operirana "na živo", i odbijala je svaki dodir liječnika. Ona, pod tim okolnostima, nikada ne bi dozvolila da ju pregledaju. Lady Clara je shvatila situaciju i zato zamolila šefa liječnika, da sa svojom "svitom" izađe iz sobe, kako bi mogla umiriti Sidoniju i sve joj objasniti. Ovaj vrlo kompetentan i srdačan čovjek rado joj je izašao ususret i obećao da će se vratiti za četvrt sata. Ovo je vrijeme Lady Clara iskoristila da bi Sidoniju umirila, da bi je uvjerila kako se ne će dogoditi ništa što bi joj štetilo, •

v

I

•

•

^

l

V ; • ^

•

i

ri

•

1

• •

pri čemu se ne bi osjećala zaštićenom i da ona, Sidonija, može suodlučivati u mnogim stvarima. Kakva mudra žena, kakva dobra majka. Nisu je uzalud toliko poštovali! Nakon četvrt sata, liječnik se vratio sa svojom pratnjom - a Sidonija je bila potpuno mirna. Rado se dala pregledati, time je dobila pozitivan stav prema odraslima i liječnicima, kojeg je zadržala cijeli život. Opisujem ovu priču o Lady Clari kako bi se i ti kao roditelj isto tako staloženo ponašao kao i ona. Imaj na umu: ti si Bog. Ti možeš sve postići. Nemoj umanjivati svoju vrijednost, time ne ćeš štititi svoje dijete, sasvim suprotno: ono će se osjećati izloženim, osim toga ćeš mu dati vrlo loš program za njegov životni put. Budi svoj. Uzmi u obzir potrebe svog djeteta. Ono ima pravo na potpunu informaciju, ono ima pravo suodlučivanja.

Radi se o njegovoj duši, o njegovom tijelu. Slobodno odgojena djeca imaju vrlo dobar osjećaj za ispravnost. Kako je ovakav stav toliko važan, ispričat ću ti još jedan primjer. Aurel je s pet godina pao s ograde i udario glavom o kamen. Posljedica je bila otvorena rana, srećom ne na čelu nego nešto više, ispod kose. Njegova je majka usprkos velikoj povredi ostala mirna, previla je ranu i on je još jedva osjećao bol. Zatim su on, majka i otac krenuli u najbližu bolnicu. Liječnik je bio tako grub prema Aurelu da se otac odmah umiješao, rekao liječniku svoje mišljenje i sa ženom i sinom napustio bolnicu. Odvezli su se u drugu bolnicu, tu je liječnik bio vrlo ljubazan, ali je htio Aurelovu otvorenu ranu zašiti uz primjenu lokalne anestezije. Pri prva dva uboda, Aurel je jauknuo. Tada su njegovi roditelji zaustavili liječnika i pitali ga koliko uboda još mora napraviti. Bila su potrebna još najmanje četiri. Pitali su Aurela može li to izdržati. On ih je molećivo pogledao i rekao: "Ne, molim ne!". "Dobro", rekoše roditelji, "onda ništa". Objasnili su liječniku da žele poslušati sina, sami će mu dati Elma-flaster i kada on potpuno razvije svoje anestetičko djelovanje, ponovo će doći da njihov sin dobije injekciju i bude operiran pod narkozom. Tako je i bilo i dobro je bilo što su roditelji odlučili tako postupiti, jer šav je bio vrlo dubok, zbog čega je šivanje dugo trajalo. Kako bi malo dijete moglo tako dugo ležati na miru i imati maramu preko glave? Evo što je rekao Aurel kada se probudio iz narkoze: "Puno hvala mama, puno hvala tata!" Nije li to za roditelje najljepša nagrada? Ne vjeruj slijepo bilo kakvim navodnim autoritetima. Istinski autoriteti se poznaju po ljubavi, suosjećanju i njima svojstvenom miru. Oni zato mogu drugima, a posebno djeci, pružiti slobodu, poštovanje i zaštitu, a i na ljubazan način postaviti granice gdje je to potrebno. Najvažnije što možeš napraviti kao roditelj jest da postaneš svjesnim da će se tvoje odluke i tvoj način komunikacije odražavati još godinama pa i desetke godina u budućnost. Ti si bog svoje djece. Zato budi vrlo, vrlo dobar bog, pun poštovanja i shvaćanja. Za tvoje dobro i za dobro tvoje djece. Zubar Današnja medicina često čini čuda. Ono što je skoro nevjerojatno, preko noći postaje rutina. Jedino u liječenju zubi, čini se, liječnici mnogih zemalja još nisu dosegli neophodan standard. Godinu za godinom, gubi se bezbroj zubi zbog nesposobnosti, bezobzirnosti, nezainteresiranosti i gramzljivosti mnogih

zubara: ljudi trpe besmislene boli, a na kraju im je neophodna i zubna proteza. Uz to, svoj posao loše rade zdravstveni fondovi i državna uprava, zbog čega zdravstveni sustav postaje sve skuplji. To ne mora biti tako. Postoje izvanredni modeli socijalnog osiguranja, koji pokazuju da može biti i drugačije i bolje. U nekim zemljama već su uvedeni s uspjehom. Međutim, njih se ne uvodi u zemljama Europske zajednice, očito zbog nezainteresiranosti, želje za dobitkom, osobnih interesa ili ideologije (usp. model od Johann-Matthiasa Grafa iz Schulenburga i Ekonomiju zdravlja od Wolfganga Greinera). Zubi su za ljude vrlo značajni. Oni simboliziraju snagu, energiju, oblikuju govor i pjesmu. Mnogo doprinose izgledu čovjeka. Zbog toga bi djeca trebala rano učiti dobro prati zube. Ne bi trebala jesti rafiniran šećer odnosno med - a ako ipak jedu, odmah nakon toga bi trebala prati zube. Povrh toga, djeca bi trebala izgraditi dobar odnos spram svog zubnog liječnika, koji bi trebao biti stručan, suosjećajan i - ukoliko je ikako moguće - raditi tako da ne boli. Nijedno dijete ne bi kod zubnog liječnika trebalo trpjeti niti najmanje boli - ako ih je moguće izbjeći. Svatko danas ima mogućnost da do u duboku starost održi svoje zube zdravima. Roditelji, zubari i djeca trebali bi učiniti sve, da bi postigli ovaj tako vrijedan cilj. Ako je Bog u obliku zubiju ljudima darovao materijal koji može trajati stotinu godina, svi bi trebali napraviti što god je moguće, da bi zadržali ovo tako dragocjeno blago. Od velike su pomoći zubarske ordinacije koje su specijalno prilagođene djeci, u kojima se djeca tretiraju vrlo stručno i osim toga u skladu s njihovom dobi, gdje se informiraju i upućuju kako se na ispravan način njeguje zube. Osim toga, zubi se mogu pravovremeno zapečatiti, čime su još bolje zaštićeni od karijesa. Doba buntovništva Mnoga djeca tijekom druge ili treće godine starosti dolaze u tako zvanu buntovničku fazu. Roditelji takve djece često sebi ne znaju pomoći te reagiraju ljutnjom, strogošću i nerazumijevanjem. Oprez, jer nasilje je vrlo rijetko dobar savjetnik. Nasilje uvijek uzrokuje protunasilje. Imaj na umu riječi Jane Nelsen, koje sam gore citirao, gdje govori o roditeljskoj moći odnosno nasilju: "Četiri R kažnjavanja: Ressentiment, Rache, Rebellion, Riickzug (ogorčenost, osveta, pobuna, povlačenje). Budi jako oprezan, ako dodeš u iskušenje da zlorabiš svoju

roditeljsku moć. Upitaj se radije, zašto se tvoje dijete tako ponaša. Što se dogodilo? Što se već ranije dogodilo? Što tvoje dijete svojim ponašanjem želi reći? Vjeruješ li, da djetetu možeš uvijek nametati svoju volju i očekivati da ti se ne suprotstavlja u dobi kada izgrađuje svoj identitet - što se dogada posebno u vrijeme nakon druge ili treće godine života? Vjeruješ li, da je dijete, koje je vodeno s ljubavlju i poštovanjem i koje je time usvojilo istinsku poslušnost, isto tako prkosno kao i dijete koje je bilo izloženo pritisku? Sasvim sigurno ne! Što možeš napraviti, "ako je usprkos tome prkosno"? Pitaj svoje dijete, što mu je potrebno. Pokušaj se uživjeti u njega. Tko ti kaže, da si ti u pravu, a ne tvoje dijete? Ljudi su skloni kolebanju od jednog do drugog ekstrema: ili se ne usuđuju ništa poduzeti, ili su uvjereni da sve znaju. Drži se važnog pravila: Mudar čovjek je oprezan. Mudar čovjek ispituje. On procjenjuje za i protiv. Mudar čovjek nikada ne djeluje kada je ljut (usp. knjigu od Henning Kohler 0 plašljivoj, tužnoj i nemirnoj djeci). Misli na najvažnije, na potresno pravilo u vezi s time: Čovjek može u trenutku bijesa razoriti sve, što je cijeli život mukotrpno stvarao! Nikada ne pokušavaj slomiti volju svog djeteta. Njemu je ta volja potrebna da bi u svom životu bilo uspješno. Izreka: "Djeca su s tri godine odgojena!" potječe iz najcrnje pedagogije i slomila je bezbrojne ljude, izazvala brojne ratove 1 milijune ljudi koštala života. Nikada se nasiljem ne suprotstavljaj nasilju. To samo vodi protunasilju. Pogledaj sukobe širom svijeta. Zašto se ne mogu riješiti? Zato što glupi i bezdušni ljudi vjeruju da mogu nešto postići uz pomoć nasilja, krutosti i mržnje. Oni su toliko glupi, da ubijanje stotina ljudi slave kao uspjeh. To su glupe, mlade duše, koje još očekuju brojne patnje. Bijes Današnje doba veliča bijes. Ono očito ne zna, što time čini. Nijedan pametan čovjek ne bi to radio. A zašto ne? Zato što vrijedi izreka "Kako ti meni, tako ja tebi". Ako danas nekoga udariš, možda ne će imati mogućnosti da ti uzvrati. Ali budi siguran: pljuska će li so vratiti, na ovaj ili onaj način. U univerzumu se ništa ne gubi. Nijedno djelo ne ostaje bez posljedica. Veličanje bijesa odnosno agresije krajnje je opasno i zato što nikada ne znaš, što ćeš izazvati. Otkuda znaš što drugi misli

dok mu pokazuješ svoj bijes? Otkuda znaš da te ne će napasti ili čak ubiti? Pozabavi se vrlo zanimljivim istraživanjima o amygdala reakcijama. Pročitaj knjigu autora Daniela Golemana, Emocionalna inteligencija, i čudit ćeš se, koliko opasnima mogu biti napadi bijesa. Oni su iz nekih ljudi napravili ubojice - "samo" zato, što su im "popustili živci". Nastoj svakako izbjeći situacije, u kojima bi te mogao obuzeti bijes - ili u kojima bi mogao izazvati bijes u drugima. Ljudi koji zapadnu u amygdala reakciju, što znači nekontrolirani napad bijesa, potpuno su neuračunjivi prema sebi i spram drugih i zato još opasniji. Jer "bijes rada bijes". Nemoj nikada dozvoliti, da do toga dođe! Povuci se iz takve situacije. Idi u drugu sobu, popij čašu vode, pozbavi se drugim stvarima. Ako možeš, potraži nešto što možeš dati, i ne traži grešku u drugome! Kao roditelj, moraš sebe kontrolirati. Koliki su roditelji nanijeli svom djetetu štetu za cijeli život, zato što nisu mogli kontrolirati svoj bijes. Nemoj nikada dozvoliti da do toga dode! Znaj: ako i ne učiniš ništa, nego "samo" vičeš, daješ svom djetetu vrlo loš primjer. Ono kroz tvoje agresivno ponašanje uči, da se - navodno - bijesom može nešto postići. To je fatalno učenje. Time svoje dijete možda dovodiš u najveću opasnost, jer kako se brzo može dogoditi da - zbog prisile ponavljanja onaj bijes kojeg je doživio kod tebe, izazove kod drugih i doživi odgovarajuću reakciju? Sjeti se priče o mladiću, koju sam ranije ispričao, koji se razmetao u nekom lokalu, te je zbog toga skoro izgubio život. Zato budi oprezan s bijesom, strahovite posljedice se mogu vratiti nevjerojatno brzo. Vladaj sobom, smiruj svoj bijes, kako ni ti ni tvoja djeca nikada ne bi trebali izreći tako bolne riječi: "Da to barem nikada nisam napravio! Da sam se barem savladao! Da sam se barem okrenuo i otišao!" Brojni su oni koji više ne mogu reći čak ni ove tužne riječi, jer su stradali zbog jednog jedinoga napada bijesa. Potvrđivanje Mnogi roditelji reagiraju ljutnjom, ako se djeca ne ponašaju onako kako oni smatraju ispravnim. Oni su naučili nešto što je iz temelja pogrešno: oni misle da odrasli, djeca i životinje najbolje uče pomoću kritike i kazne. To je ogromna zabluda, koje bi roditelji trebali postati svjesni i obavezno je ispraviti. Čovjek i životinje najbrže i najbolje uče kroz potvrđivanje. Sto ti koriste ogorčenost, osveta, pobuna i povlačenje? Uopće ništa. Oni vode do prividne poslušnosti, odbijanja i borbe.

Kakva šteta! Koliko je ispunjavajuć dobar odnos između roditelja i djece. Ima li što ljepšega? I kakav će biti tvoj kontakt s tvojim, djetetom kad odraste, ako mu uvijek prilaziš s kritikom i bijesom? U put ljubavi spadaju potvrđivanje i prikazivanje posljedica. Nasuprot tome, put bijesa i mržnje popločen je kritikama, odbijanjem i kaznama. Prvi je karakterističan za Zlatno doba, a drugi za Kali yugu, kada se ratovi još uvijek smatraju prikladnim načinom za rješavanje sukoba. Nemoj ići tim drugim putom, nego podržavaj, ohrabruj svoje dijete i imaj razumijevanja za njega. Time će procvasti i tvoj i njegov život. Potvrđivanje (Dale Carnegie) i učenje pomoću posljedica (Jane Nelsen) otvaraju srce i izgrađuju osjećaj samovrijednosti. Kritika i kazna zatvaraju srce, obeshrabruju i razaraju samovrijednost i povjerenje. Hvali, hvali svoje dijete, time ćeš postići nevjerojatne stvari. Čitaj uvijek iznova knjigu Dale Carnegie, Kako se stječu prijatelji, i pronaći ćeš nove putove. Odreci se još danas predodžbe da bi pomoću kritike mogao nešto postići. Ljudi vide iver u oku svog bližnjeg, ali ne vide balvan u vlastitom oku. Zar ti nije poznato kako su djeca samouvjerena? Nije li ti poznato, kako uvjerljivo tvrde da je 6 minus 4 jednako 3 - kako sam to gore već spomenuo? I ne daju se razuvjeriti? Nisi li promatrao kako veliku narcisoidnu povredu za tvoju djecu predstavlja škola jer tu moraju svakoga dana uviđati što sve još ne znaju, iako su bila uvjerena da već znaju sve? Idi novim putovima, idi kreativnim putovima u kontaktu s tvojom djecom - pa će i ona ići novim, kreativnim putovima. Uvijek imaj na umu: tvoj zadatak kao roditelja jest, poticanje radosti, osjećaja samovrijednosti i emocionalne inteligencije svoje djece. To ti pomoću kritike ne će uspjeti, ali će uspjeti pomoću potvrda, pohvala, podsticanja i time što ćeš djetetu pokazati, kako mu se raduješ. Raduj se svojoj djeci, i ona će se radovati sama sebi - a i tebi! No, ja time ne želim reći, da su razmaženost, nedostatak strukture i neodređivanje granica poželjni načini ponašanja. Sasvim suprotno: to može tvome djetetu jako štetiti, jer će time imati vrlo nisku razinu tolerancije i vrlo slabu motivaciju. Koliko svađa, borbi, vike i ispada bijesa ima u ponekim porodicama. A zašto? Zato što roditelji smatraju, da svoju djecu moraju odgajati pomoću kritike, ponižavanja, bijesa i kazni - i da to i mogu! A ako moraš kritizirati, kao što

sam već rekao, onda kritiziraj postupak, a ne osobu: "Mislim da nije dobro što si razbio tanjur!" No, nemoj kritizirati svoje dijete. Nemoj reći: "Kako možeš biti tako glup, da si razbio tanjur" jer to bi bila krajnje destruktivna izjava. Zlatno doba od tebe zahtijeva temeljitu promjenu ponašanja. Nemoj misliti, da kritika, kazna i s time povezano ponižavanje može uroditi bilo čim dobrim. Bijes, svađa i rat su besmisleni. Hvali, potvrduj, odaj priznanje svojoj djeci i ti ćeš zajedno s njima doživjeti čudesne stvari, jer taj oblik izražavanja ljubavi čini da njihova srca procvatu, čime raste radost, lakoća i pozitivan životni stav. Zar to nije dovoljna nagrada za tvoju promjenu ponašanja? Pravila ponašanja "1788. godine je Adolph Freiherr von Knigge napisao svoju vjerojatno najpoznatiju knjigu "O ophođenju s ljudima". Ponetko će se pitati jesu li nam danas, na početku 21. stoljeća još uopće potrebne takve smjernice. Zar ja kao individua nemam pravo", pita Herbert Schwinghammer u Knaurs Neuer Knigge i nastavlja: "da se ponašam onako, kako smatram ispravnim - pod uvjetom, da nikome ne nanosim štetu? Za usamljenog stanovnika šuma ili stepe, čiji je najbliži susjed udaljen dan hoda, pravila ponašanja sigurno ne igraju nikakvu ulogu. No većina ljudi radije živi u zajednici, radije nego životom pustinjaka. Bez međusobne obzirnosti, život bi sasvim sigurno bio vrlo neugodan i osamljen. Općenito priznate norme ponašanja omogućavaju uredan i skladan suživot - iako je zbog toga neophodno odreći se ponečeg, a ponekad i zatomiti svoje egoistične porive ". Petra Begemann u svojoj knjizi Business-Knigge ovo kaže još jasnije: "Vremena, kada se na svakog tko je pazio na dobro ponašanje, sumnjalo da je beznadni malograđanin, definitivno su prošla. Ono što šezdesetih godina nitko nije mogao ni sanjati, odavno je postalo realnošću: dobro ponašanje je moderno - pa čak i neophodno, ako se u cijenjenim zvanjima Želi napredovati". Sto ovo znači za tebe kao oca odnosno majku? Znači da bi svom djetetu trebao prenijeti ne samo pouzdane ideale i vrijednosti, nego i dobar način ponašanja. Freiherrova knjiga ima naslov O ophođenju s ljudima, a ne: Pazi kako se ponašaš, budi dobar! "Dobre ljude", koji stoje (ili sjede) poput dresiranih pasa, nitko ne želi - i takvi će teško biti uspješni. Zbog toga i govorimo o ophođenju s ljudima. To znači, kako da se ponašam, da bismo

se ugodno osjećali i drugi i ja? Zbog toga je izjava, da stanovniku šume ili stepe pravila ponašanja vrlo vjerojatno nisu potrebna vrlo zanimljiva jer ga opisuje kao nekoga, tko ne brine suviše o ispravnom ophođenju prema drugima. Ali to nije nikakva velika umjetnost. Isto kao što nisu potrebne ni posebne sposobnosti da se bude nesretnim, nemirnim i neljubaznim. Sve se to može - isto kao i siromaštvo - vrlo brzo postići. Ispravno ophođenje s ljudima velika je umjetnost - posebno ako je netko sabran, ako u sebi posjeduje mir. To nije lako naučiti. U ranijim je vremenima u pedagogiji učinjeno mnogo pogrešnih stvari. Djecu su kritizirali, ponižavali, kažnjavali, terorizirali - i takvi su strašni postupci trebali uroditi ispravnim ponašanjem u društvu. Iz tog razloga "šezdesete" su godine bile korisne: one su razračunale s besmislenim "starim repovima", uvele opušteniji način ponašanja, sve stavile pod znak pitanja i unijele "svjež vjetar" u prastare konvencije. Zašto se danas ne bi krumpir smio ljuštiti nožem, samo zato što su ranije noževi od toga zarđali? To je danas, u doba plemenitog čelika, besmisleno. Zašto bi viši po rangu trebao čekati da ga niži po rangu prvi pozdravi, samo da bi se očuvao status? Kako bezdušno! Upravo bi onaj viši po rangu trebao svog podčinjenog prvi pozdraviti - ili roditelji uvijek čekaju, dok ih djeca ne pozdrave odnosno kažu dobro jutro? Ispravno je dobro se ponašati, srdačnost je također ispravna. Nije bolja, već je također jednako ispravna. To je greška, koju rade obje strane: konzervativci su smatrali da je konvencionalnost najvažnija, a što su time učinili svojoj djeci, bilo im je potpuno svejedno. Najvažnija im je bila konvencionalnost, a ne dobrobit njihove djece. Kako glupo. Avangardisti su opet smatrali daje važan osjećaj i istinitost, a ne forma. Istina je, naravno, u spoju oba stajališta: forma je važna, ali sa srcem; opuštenost je važna, ali u granicama, što znači, uz dobar način ponašanja. Nas ne raduje čovjek koji se doduše besprijekorno, ali potpuno "zakopčano" ponaša, isto kao ni srdačan čovjek, koji ne održava razmak od barem 50 do 60 centimetara. Koliko je neugodno kada nam se suviše približe strani ljudi, može se dobro promatrati u dizalu ili prilikom razgovora, pri kojem jedan stalno uzmiče, a drugi ga bez razmaka prati. Taj misli da svog sugovornika prati, dok se ovaj osjeća proganjanim. Ispravno je ponašanje od odlučnog značenja, ako želiš biti uspješan - zbog toga citiram čak iz Business-Knigge\ Svom ćeš

djetetu najbolje prenijeti ispravno ponašanje, ako pustiš da doživi značenje i korist dobrog ponašanja. Dvoje se djece posvadilo. Neki čovjek pristupi da bi pomogao riješiti sukob. Što se dogodilo? Mali je dječak svojoj nešto starijoj prijateljici, koja je odrasla u inozemstvu, darovao sliku koju je sam naslikao. Ona je po njoj šarala, rekao je. Djevojčica se nije obazirala na njegove osjećaje povrijeđenosti, nego je rekla, daje ona u svojoj zemlji nacrtala i darovala mnogo slika, a darivani su uvijek šarali po njima. Dječak se uzbudio, jer je osjećao da njegova prijateljica tvrdi nešto, što njega povrjeđuje. Čovjek reče djevojčici: "Paulina, vidi, Florian je povrijeđen jer ti je darovao sliku, koju je za tebe naslikao. On smatra d a j e ti ne cijeniš jer to je slika za tebe!" Paulina je već htjela ponoviti svoju priču o svojim išaranim slikama. "Pitaj Floriana, što mu je potrebno!" ohrabri je čovjek. Ona ga ponešto nevoljko upita, a on odgovori: "Tvoja isprika!" Mogla se iskreno, od srca ispričati kada je shvatila da ga je povrijedio način na koji se ponijela prema njegovom poklonu. Kroz ovaj mali događaj, oboje su mnogo naučili. Florian je saznao da ima pravo na svoje osjećaje i da je dobro ako stoji iza njih. Paulina je naučila da je važno uzimati u obzir tude osjećaje, da domišljata opravdanja nisu ni od kakve koristi i da isprika koja dolazi od srca, može napraviti čuda. Tako oba su dijela rada Freiherr von Knigge značajna: značenje obzirnog ophođenja s drugima, i prakticiranje dobrog ponašanja. U dječjoj dobi još možda nije toliko važno, kakav stav netko zauzme, ako se, npr., ispriča poput Pauline. Kod odraslih, međutim, držanje tijela ili pogled mogu biti važniji od verbalne isprike. Jer, ljudi 90% komuniciraju neverbalno. Zato misli na to: devet desetina tvoje komunikacije, kao što je npr. držanje tijela, mogu pobijati tvoje izgovorene riječi! Zato točno pazi na tvoje držanje: kako sjediš, kako stojiš, kako hodaš, kako govoriš, kako nekoga gledaš. Imaj na umu još nešto važno: ljudima s dobrim osjećajem samovrijednosti, nije teško poštovati druge, ispričati se, biti pažljiv i obziran. Ljudima koji su primili puno priznanja i koji imaju zdrav osjećaj samovrijednosti, nije teško ponašati se i kretati na takav način da drugi osjete poštovanje. Rečeno još jednom na drugačiji način: kako da tvoja djeca znaju, na kakav način mogu nešto prenijeti drugima, ako to kod kuće nisu naučila? Odnosno: kako ćeš svoju djecu naučiti ispravnom načinu ponašanja, ako svojom nesposobnošću da se prema njima ljubazno odnosiš, dokazuješ čemu ih učiš - ili još gore - ako se sam ne držiš onoga čemu V

•I

V •V

•• •

» V

•

•

•V

V

ih želiš naučiti? Živi svoje pozitivno ophođenje s ljudima najprije sa svojim partnerom i svojom djecom, time si već puno, puno postigao. Jer, tko promijeni atmosferu u svojoj porodici, vremenom mijenja i cijeli svijet. Molim i hvala Mnogi roditelji zastrašujuće malo brinu o riječima molim i hvala. U svom izražavanju i izražavanju svoje djece. Iako ove riječi imaju tako veliko značenje. Molim je izraz poštivanja, pažnje i vrednovanja. Prema starom zakonu: "Kako ja tebi, tako i sebi", molim znači, da druge poštujem jednako kao i samog sebe. Zato je riječ molim tako velika: ona odražava poštovanje, koje osjećam za sebe, za druge i za Boga. Zato je život bez molim, život bez poštovanja. A život bez poštovanja je život bez radosti. Time dolazimo do druge, toliko važne riječi, do hvala. Hvala još jasnije pokazuje da sam svjestan što primam, što mi netko daje i da to ne smatram samo po sebi razumljivim. U knjizi Sai Baba govori o psihijatriji kažem da čovjek može vratiti svaki oblik duga - jedino ne onaj prema majci. Ono što majka čini za svoje dijete, često ide tako daleko da to dijete nikada ne može vratiti. No, dijete ima mogućnost da svojoj majci pričini veliku radost time da bude sretno i zahvalno. No, majke ih moraju tako odgojiti. Kako to čine? Opomenama, prijekorima, kritikom ili agresivnošću? Naravno da ne jer, kako kažu Rudolf Dreikurs i Vicki Soltz u knjizi Djeca su naš izazovi "Ako majka uistinu želi promijeniti ponašanje svog djeteta, ona mora djelovati. Riječi su bez vrijednosti" (str. 167.). Time što djeci daje dobar primjer, načinom na koji govori molim i hvala, moleći svoju djecu da čine to isto - i reagiranjem, ako se te riječi ne izgovore. Djeca vrlo brzo uče, ako ustanove da nisu dobila što su htjela. To je jednostavno učenje kroz posljedice. Ovo roditelji ne rade za sebe, nego za svoju djecu: jer uljudna, zahvalna, radosna djeca, svuda su rado viđena. Kako to lijepo kaže H. Jackson Brown Jr.? "Nauči i shvati da sreća ne nastaje zbog posjedovanja, moći i slave, nego jedino kroz odnose s ljudima koje voliš i poštuješ". Tu knjigu koja se zove Misli opozitivnom životu trebao bi uvijek iznova čitati jer u njoj se nalazi 365 čudesnih mudrosti, koje je jedan otac s mnogo ljubavi napisao i posvetio svome sinu. Njegov je sin od sveg srca rekao "hvala" - a ja se tome pridružujem. Čitamo li točku 124 u lijepoj knjizi H. J. Browna, stižemo do

još jednog stajališta: "Neka ti postane navikom drugima iskazivati ljubaznosti, a da ne primijete otkuda dolaze". Upravo to odražava ljubav roditelja. Za njih je toliko samo po sebi shvatljivo činiti dobro svojoj djeci da niti ne očekuju nikakvu zahvalu. Tako i Bogu nije važno da mu ljudi zahvaljuju - ali je za čovjeka od odlučujuće važnosti d a j e zahvalan! Jer, zahvalnost je jedan od najvažnijih preduvjeta sreći - posebno trajnoj sreći (usp. Stephan von Stepski-Doliwa, Ja sam ja i ja sam dobar, moja hvala, moji uspjesi, moji ciljevi). Ljudi koji ne osjećaju zahvalnost ni prema drugim ljudima ni prema Bogu, prije ili poslije, gube svoju sreću i unutarnji mir. Osim toga, njihova nezahvalnost nadima njihov ego, što im također ne olakšava život. Jesu li djeca prijatelji roditelja? Kao što uvijek iznova možemo vidjeti, djeca su jako ovisna o svojim roditeljima, o njihovom znanju, jasnoći, brizi i ljubavi. Jesu li time roditelji prijatelji svojoj djeci? Ili su djeca prijatelji svojim roditeljima? Što to znači, biti prijateljem? Prijatelj je netko tko se nalazi na istoj stepenici i s kime te povezuju duboki pozitivni osjećaji. Time djeca na duži rok nisu prijatelji svojih roditelja, jer se ne nalaze na istom stupnju. Zašto ne? Pomisli na vrijeme nakon začeća i nakon rođenja. Nakon začeća, roditelji odlučuju o životu ili smrti djeteta - na primjer, ukoliko se odluče na pobačaj (usp. Sai Baba govori o odnosima). Ili nakon poroda, kada roditelji mogu slobodno odlučivati o djetetu, hoće li ga zadržati, dati na usvojenje, ili čak prodati ili ubiti! Roditelji imaju nevjerojatnu, ponekad čak strašnu moć nad svojom djecom, koja nerijetko traje cijeli život - pa i duže! Roditelji su djeci primjerom tijekom mnogo godina i djeca ih oponašaju. Važna je činjenica: roditelji na svoju djecu gledaju kao da imaju pet do sedam godina, a dijelom se prema njima tako i odnose i to kad su ona već odrasla - a i djeca se tako ponašaju! Ovo znači da tijekom dugog, dugog vremena postoji situacija prenošenja iskustava, ljubavi, znanja s roditelja na djecu zbog čega ne može postojati ravnopravna osnova za prijateljstvo. Odnos između roditelja i djece je jedinstven: za njega su karakteristični intenzitet i ljubav, kakve prijateljstva rijetko dosižu. To je zbog toga, što djeca svojim roditeljima imaju zahvaliti svoja tijela i njihovo održavanje. Roditelji opet kroz svoju djecu doživljavaju emocionalna iskustva i dubine, koje u većini slučajeva traju cijeli život, a često i tijekom nekoliko

inkarnacija. Naravno, da bi isto tako trebalo biti i pri partnerskim odnosima. No, kako u ovo vrijeme možemo svuda vidjeti, bezbrojni ljudi se rastaju i nikada se više ne vide, niti međusobno komuniciraju. Promatramo li porodične postave, na mnoga pitanja nije moguće odgovoriti bez prisustva djece - ili roditelja. Kako je rekao Goethe: krv je sasvim poseban sok\ Taj tako poseban sok - kojeg se zbog toga ne smije proliti, ni kod životinja niti kod ljudi - spaja roditelje i djecu. Pod uvjetom da postoji puno ljubavi i jasnoće i/medu roditelja i djece, oni mogu kasnije - otprilike nakon 35. godine - sve više stremiti uspostavljanju prijateljske razine. Roditelji i djeca trebali bi osjetiti što im odgovara i kako trebaju oblikovati i održavati međusobne odnose, kako bi mogli sve više davati. Roditelji ni u kojem slučaju ne bi smjeli težiti biti prijateljima djeci koja odrastaju, posebno ne tijekom puberteta. Danas se skoro sve isprobava. To nije uvijek loše, nego u brojnim slučajevima čak i dobro. Međutim, često ne ostaje samo pri isprobavanju nego se nerijetko nešto i prihvaća prije no što je pronađen jasan odgovor. Ovo uvijek iznova predstavlja manji ili veći problem u odnosima između djece i roditelja. Između roditelja i djece postoji velika razlika u razini moći. Jedni smiju zapovijedati, odlučivati, određivati posljedice, a drugi moraju slušati. Moć roditelja za djecu ponajprije znači pomoć i spas. Na primjer, ako dijete želi pretrčati ulicu, a majka uvidi opasnost te mu dovikne da stane, u tom slučaju poslušnost djeteta može odlučiti o životu ili smrti, ili invalidnosti. Ova razlika u moći danas se dovodi u pitanje. Tako se roditelji i djeca odjednom doživljavaju kao da su na istoj stepenici, međusobno se nazivaju imenima i razgovaraju o svojim doživljajima kao da su prijatelji. Oni to, međutim, nisu i to bi roditelji trebali posebno imati u vidu ako s djecom pokušaju razgovarati o svojim problemima, posebno bračnim ili čak seksualnim problemima. Tto ne postoji jednakost. Tti ne postoji ništa što bi trebalo dovoditi u pitanje ili uspostavljati jednakopravnost! Djetetu je potrebna sigurnost, da ima majku za majku, a oca za oca. Djeca imaju pravo o svojim problemima i svojim brigama razgovarati sa svojim roditeljima. To je dio roditeljskih zadataka. A dobri roditelji rado se posvećuju svojoj djeci. U zadatke djece ne spada da budu savjetnicima svojim roditeljima. Ako roditelji sa svojom djecom razgovaraju o problemima u odnosima ili čak o svojoj seksualnosti, tada to graniči sa zloupotrebom! Ovim temama nije mjesto u odnosima između roditelja i djece - isto kao ni roditeljski poljubac na dječja usta.

Roditelji su začetnici, hranitelji, zaštitnici, savjetnici, povjerenici, lječitelji, učitelji, a ponekad i dušebrižnici svoje djece. Djeca to, barem u početku, nisu. Ukoliko se uloge izmijene, tako da roditelji preuzmu ulogu svoje djece i razbole se te leže u krevetu, tada djeca sve više preuzimaju ulogu roditelja - i, kako su ih oni pratili na njihovom putu u život, tako sada djeca prate roditelje na putu iz života. Ako djeca na ovaj način brinu o svojim roditeljima, o duši, tijelu, a nerijetko i o financijskim stvarima, tada se ispunjava ono što često kažem: roditelji su (engleski) parent, što izgovaram kao pay rent, "plati im mirovinu". Ako do toga dode, tada se u izvjesnoj mjeri izravnava ono što su roditelji dali djeci. To se nikada ne može potpuno izravnati jer se "zlatna lopta života" nikada ne vraća roditeljima, nego predaje dalje vlastitoj djeci. Tako i treba biti, jer kako ono Goethe kaže? "Zlatno stablo života samo je po sebi zeleno ", a ono raste od korijenja prema listovima - ne obratno! Pubertet "Pubertet je razdoblje kada roditelji postanu teški!", rekla je jednom jedna četrnaestogodišnjakinja. Smatram, daje ta tvrdnja u mnogim slučajevima točna! Sada će se mnogi roditelji čuditi - a neki čak i ljutiti. Zašto? V

t

,

V

Što vas ljuti? Često je ljutnja prepreka, koja sprječava učenje. Pubertet za osobe u rastu i razvoju predstavlja teško vrijeme, tijekom kojeg se skoro sve mijenja. Mijenja se djetetu do tada poznato tijelo, mijenja se njegov osjećajni svijet, njegov identitet, društveni položaj - a kod dječaka još i glas. Sve to vaša djeca moraju podnijeti. Jeste li toga svjesni? Jeste li svjesni koliko je to velika, skoro sveobuhvatna dimenzija? Možete li pri ovom tako teškom procesu pratiti svoju djecu? Možete li suosjećati s njima? Možete li im prenijeti svoje poštovanje? Imajte na umu ono što je rekao Freud: u pubertetu oživljavaju svi oni osjećaji i sukobi, čije je sjeme posijano tijekom prvih godina života. Jeste li bili uz svoju djecu u njihovim najranijim godinama? Jeste li tada suosjećali s njima i shvaćali ih? Jeste li ih izdali, vikali na njih ili ih čak tukli ili pustili da plaču, iz nemara ili zato što vam je to neki bezdušan znanac, rođak, liječnik ili terapeut savjetovao? Jeste li se prema djeci odnosili s pažnjom i poštovanjem - na primjer, jeste li uvijek zakucali na vrata, ako ste htjeli ući u njihovu sobu? Jeste li se pobrinuli da vaša djeca idu u dobru školu, odnosno za sathsang, za dobro društvo? Znaj: prijatelji i znanci imaju vrlo velik utjecaj na

djecu u pubertetu, tako ćeš i ti kasnije požnjeti ono, što si posijao. Ako ste se uvijek na pozitivan način ophodili prema svojoj djeci, ne shvaćam, kako bi moglo doći do navoda na početku poglavlja. Ja bih to promijenio na sljedeći način: Pubertet pokazuje da je odnos roditelj-dijete već ranije bio težak! Za mene su djeca poput cvijeća. Ako ispravno postupaš prema njima, ona napreduju i cvatu. Ako ne, ne samo da ne cvatu, nego čak i umiru. Bi li vjerovao čovjeku, koji ti tvrdi da su njegove ruže neposlušne, njegove orhideje samovoljne? Dobar vrtlar ne bi prihvatio takve tvrdnje, nego bi odmah pitao kako si postupao sa svojim biljkama. Kako bi mogao glasiti odgovor? Pogrešno si ih njegovao. Ti si im dao ono što si ti mislio da je za njih dobro, ali to za njih nije bilo dobro. Biljke nisu bile ni neposlušne niti samovoljne, one su uvenule zbog pogrešne njege. Da si barem na vrijeme pitao za savjet dobrog vrtlara! Mnogi roditelji imaju velik problem, koji je u tome da sebi ne žele priznati, koliko su oni patili u svom djetinjstvu. Oni pričaju kako su ih tukli, ponižavali, nepoštivali - da bi na kraju završili krajnje glupom izjavom: "Sve to meni nije ništa naštetilo!" Pitam: otkuda to znate? Tko vam kaže da su vam roditelji ostavili toliko osjećaja samovrijednosti, osjećaja o sebi, da uopće možete primijetiti, što sve više ne ide, što sve više nije moguće? Otkuda znate, da ne nanosite štetu svojoj djeci, zato što je vaše "unutarnje dijete", dakle vaš osjećajni svijet, toliko oštećen, da to više ne možete osjetiti i također ne primjećujete da na sličan način oštećujete osjećajni svijet vaše djece? Mnogi ljudi nisu svjesni što čine, što čine i sebi i drugima dugoročno gledano. Tko nije ljubazan prema sebi, ne može biti ni prema drugima - posebno ne prema svojoj djeci. Brojnim roditeljima, na žalost, nije bilo dozvoljeno da budu dobri prema sebi i da time izgrade svoj osjećaj samovrijednosti, samoshvaćanja i samoodražavanja. Oni zato ne mogu primijetiti što sve čine sebi i drugima - a posebno svojoj djeci. Čim ta djeca ojačaju, ona postavljaju granice - također i svojim roditeljima. To moraju napraviti da bi pronašla svoj identitet - ponekad i da bi ga spasila. Roditelji se često ne snalaze u tim granicama. No, pitanje koje se postavlja, glasi: jesu li ikada poštovali granice svoje djece? Je li njihov odnos prema njihovoj djeci bio jasan i nedvosmislen? Jesu li ih uopće primjećivali? Ako nisu, gdje je tu suosjećanje, shvaćanje i

poštovanje prema djeci? Zar dijete nije prisiljeno braniti se kako bi pronašlo svoj put i njime krenulo? Vide li roditelji gdje su oni sami i gdje su njihova djeca? Razmišljaju li uopće, jesu li djecu stavili na mjesto koje im odgovara - ponekad i bez puno razmišljanja? Postavljaj sebi mnoga pitanja - jer i tvoje dijete ti ih postavlja, pri tome stalno dovodi u pitanje tvoju osobnost. Sto si kritičniji prema sebi i što više iskrenih odgovora nadeš, tim ćeš lakše razumjeti svoje dijete. Odnosi muškaraca i žena Mnoge mlade osobe danas već s dvanaest, trinaest godina imaju svoje prve odnose - također i seksualne. To mnogi mladi - a i nemali broj roditelja - smatraju potpuno normalnim. Majke prate svoje kćeri ginekologu - što smatraju velikim činom ljubavi i brige - koji maloljetnim djevojkama prepisuje pilule protiv začeća, kao d a j e to samo po sebi razumljivo. A kako završava ova toliko veličana seksualna sloboda? Slomljenim srcem! Bert Hellinger ima potpuno pravo kada kaže da prvi odnos ima 100 %, a svaki daljnji samo pedeset posto intenziteta, bliskosti i predanosti. Mnogi mladi danas već s 18 ili 20 godina imaju pet do deset raznih seksualnih partnera i tako to ide dalje. Što bi se time trebalo postići? Za što bi to bilo dobro? Ljudi tvrde da je to dobro jer nikada ne istražuju koliko još snažno djeluju stara partnerstva. Kada bi vidjeli, koliko još mnogo utjecaja imaju takozvani "prošli" odnosi, ne bi im palo na um da ih nazivaju "prošlima", jer oni to nisu! Za nemali broj ljudi, neki su odnosi završili još prije 10 do 20 godina, ali oni su još uvijek vezani za njih, iako toga nisu svjesni. Zato se i ne mogu posvetiti sadašnjem partnerstvu jer ih prijašnje blokira. Odnosi nisu šala. Odnosi nisu ni razonoda. Odnosi nisu za "isprobavanje". Ljudi nisu pokusni kunići - usput rečeno, ni kuniće se ne bi smjelo zlorabiti za pokuse, niti ih iskorištavati i zlostavljati. Odreden odnos može čovjeka zaokupljati cijeli život. Partnerstva ne bi smio uzimati olako, jer ona mogu postati jako, jako opasna. Brojni ljudi imaju povrede koje im je zadao bivši partner, koje godinama i desetljećima ne zacjeljuju. Koliki su ljudi sebi oduzeli život ili ga oduzimaju, jer su se u odnosu duboko razočarali. Partnerstva su vrlo, vrlo ozbiljna stvar - a srce nije "livada za igru", nego "krevet za dvoje". Jedno mjesto pripada tebi,

a drugo tvom partneru. Zato ne isprobavaj. Radije zapiši: prvo, kakav bi trebao biti tvoj partner, kakve bi osobine trebao imati, drugo, što očekuješ da će ti dati, što ti je potrebno i treće, što ti želiš dati. Napravi sebi tri detaljna popisa i ako nekoga upoznaš, usporedi ga sa svojom listom. Ne čini nikakve "nezdrave kompromise": brojni su odnosi, koji su zasnovani zbog dosade, osamljenosti, taštine, iz želje za priznanjem, potrebe za bliskošću, odnosno seksualnošću, završili gorkim razočaranjem. Pročitaj u knjizi Sai Baba govori o svijetu i Bogu priču Isaak ili pravi trenutak i ispitaj, spajaju li te s mogućim partnerom zajedničke stvari koje su tamo opisane. Ako sumnjaš, ako nemaš jasan, dobar osjećaj, ne započinji odnos. Nikada ne prihvaćaj seksualni odnos, ako se emocionalno nisi za nekoga jasno odlučio. Seksualnost je vr lo jak nagon s mnogo lica - uživanje, radost, priznanje, bliskost, samovrijednost. No, seksualnost je i snaga s kojom se ne smije šaliti. Ona ti u trenu može stvoriti najveće probleme i prouzročiti najdublje patnje. Nauči kako ćeš se zaštititi. Poštuj sebe. Poštuj svoje srce. Poštuj svoju seksualnost. Ti si toga stvarno vrijedan. Radi svakodnevno prema knjizi Ja sam ja i ja sam dobar jer to izgrađuje tvoj osjećaj samovrijednosti i pomaže ti u aktivnom radu za postizanje tvojih ciljevima. Kao majka ili otac, uči svoju djecu da oprezno postupaju sa svojom dušom, svojim tijelom i drugim ljudima. Uči ih pažljivosti i sačuvat ćeš ih od mnogih stvari i na taj im način mnogo pružiti. Kao mlada osoba, koristi vrijeme do osamnaeste godine da bi našao i izgradio osjećaj vlastite samovrijednosti. Ne ulazi u nikakav odnos prije osamnaeste godine, jer prije toga je tvoj osjećaj samovrijednosti još preslab da bi sebi mogao odabrati partnera koji bi ti najbolje odgovarao. Loš osjećaj samovrijednosti uvjetuje to da netko stvara odnos u kojem ne će biti trajno zadovoljan. Ako nisi zadovoljan i osim toga premlad, tvoje partnerstvo ne će biti trajno. Rastave vode razočaranjima. Plašiš li se da ćeš biti razočaran, ne ćeš se prepustiti svom partneru, odnosno potražit ćeš takvog partnera, koji ti nije toliko važan, kako te ne bi mogao duboko razočarati. Time su nezadovoljstvo, gubitak samovrijednosti i rastava unaprijed programiram. Sto češće ti se to dogodi, tim će nejasniji biti tvoj izbor partnera. Ovdje "vježba ne čini majstora" s obzirom na uspjeh, nego s obzirom na neuspjeh! V

Poštuj sebe i budi zato jako, jako oprezan. Ni u kojem slučaju nemoj sebe programirati na "traženje" i "isprobavanje", nego na nalaženje, sreću i postojanost. Tvoje je srce suviše nježno da bi s njime mogao lakomisleno postupati. Pričekaj da se pojavi prava osoba - i postani time odreden, snažan te tako i sposoban da možeš mnogo primiti i mnogo pružiti. Zbog svih tih povreda, koje mogu snaći mlade ljude, roditelji bi od samog početka trebali izgraditi odnos povjerenja prema svojoj djeci, kao preduvjet da će im djeca dozvoliti da ih savjetuju - posebno u ne baš lako vrijeme puberteta. Trebali biste sa svojom djecom o tome razgovarati već od njihove desete godine - naravno, ovisno o njihovom razvoju - i pomoći im na svaki mogući način da se zaštite kako bi oprezno postupali i ne iživljavali se sa svojim strastima. Ovdje samo "lijepe riječi" često nisu dovoljne. Roditelji trebaju djeci prenijeti pouzdane vrijednosti i ideale te pobuditi njihovo zanimanje za važne sadržaje, odnosno hobije. Dosada i loši primjeri uzroci su što mnogi mladi rade mnoge stvari, koje će im nanijeti dugotrajnu štetu i što im izmiče kontroli. Roditelji i škole moraju ovdje stvoriti usmjerenje, moraju stvoriti programe koje mogu mlade oduševiti. Trud se bezuvjetno isplati jer nema ničeg ljepšeg od mladih ljudi koji sretno, pozitivno i svjesno uživaju u svom životu. Gayatri Od dobrog usmjerenja samo je jedan korak do Gayatri-mantre, čije je glavno značenje: vodi me do prosvjetljenja (vidi dodatak). Gayatri može liječiti, poništavati loše energije; ta mantra pruža veliku zaštitu i daje unutarnji mir. Ona se pjeva i ima snažnu, moćnu, a usprkos tome ljupku melodiju. Još ljupkiju melodiju ima Sai-Gayatri, koja je usmjerena na mene te dobiva svoju snagu time, što sam ja Avatar ovog vremena. Ova izjava čini teškoće mnogim ljudima jer ne mogu prihvatiti misao da sam ja inkarnirani Bog. Zato sam u knjizi Sai Baba govori o svijetu i o Bogu diktirao priču s naslovom to djeluje. Ova priča govori kako djeca pozitivno reagiraju na pjevanje ove mantre te se u trenutku smiruju. Ova mantra djeluje i u slučaju kada netko u nju ne vjeruje. Za neke ljude izjava u toj mantri, da sam ja Bog, nije prihvatljiva. Pritom tu uopće nema ničeg neobičnog. Kao prvo, to je istina, a drugo i ti si Bog. Jedina razlika između tebe i

mene jest da ja to znam, a ti još ne znaš. U svakom slučaju, ove dvije mantre pomažu i ti bi svakako trebao pjevati neku od njih od početka, dakle već tijekom trudnoće, najmanje tri puta, a još bolje tri puta po tri puta dakle, tri puta ujutro, u podne i uvečer. To će dobro činiti i tebi i tvojoj djeci jer, glavna je zadaća obiju mantri - Gayatri i SaiGayatri - rješavanje problema i poticanje tvoga duhovnog razvoja. Terapije Mnogi koji idu duhovnim putom misle da izgovaranjem mantri mogu sve riješiti i možda sebi čak prištedjeti psihoterapiju. U osnovi je tako, što posebno vrijedi za ljude sa Istoka jer oni imaju više strpljenja. Ljudi Zapada su nemirniji, nestalniji i usmjereni na brza iješenja - čime mogu mnogo postići, a time su izgradili i dobro funkcionirajuću ekonomiju i demokratsko društvo. Time, što rješenje svojih problema obično traži u djelima, a ne u strpljenju, čovjek sa Zapada ne će čekati toliko dugo koliko je mantrama potrebno da iz dubine djeluju i dovedu do promjena. Zato je za njega prikladnija dobra terapija. Dolazimo do glavnog problema: većina ljudi smatra da problem predstavljaju i probleme imaju samo drugi ljudi. Kada bi drugi bili drugačiji, sve bi bilo dobro. Ljudima je teško uvidjeti, gdje su njihove slabe točke - zato se i nazivaju slabim točkama\ Zbog toga o sebi ne počinju razmišljati čak ni u slučaju, kada već na više područja imaju probleme, a i teškoće u odnosima. Sasvim suprotno, većina se zadovoljava prebacivanjem krivnje na druge i sve ostaje po starom. Svijet bi bio puno bolji, kada ljudi probleme ne bi vidjeli samo u drugima - ali u tom se slučaju mi ne bismo bavili izražajima Kali yuge, nego bismo se nalazili u Zlatnom dobu! Kali yuga znači zaslijepljenost. Zaslijepljenost je prisutna na svim područjima pa tako i kod odgoja djece i svjesnosti o problemima. Mnogi roditelji smatraju, da je potpuno nemoguće da je njihovom djetetu potrebna terapija. Njihovom djetetu nije potrebno "tako nešto" - a njima samima - pogotovo ne! Nije nikakvo čudo da ljudi - koji tako razmišljaju, imaju probleme. Tko se tako odnosi prema svojoj situaciji i svojoj djeci, mora imati teškoća. Jer, ako ih nema, on bi se barem pitao, kako to da netko - npr. dobar prijatelj, učitelj ili partner dolazi na ideju da bi njemu terapija možda mogla pomoći. Samo onaj tko pita, dobiva odgovore i samo onaj tko želi slušati što mu se kaže, može se dalje razvijati. A samo onaj

tko se razvija i želi se dalje razvijati, nalazi se u struji života. Tko se zatvara, nesvjesno pokušava sebe izdvojiti. No, kako možeš sebe izdvojiti iz života? Samo kroz život imaš tijelo i postojanje. Izdvajaš li se iz života, odvajaš se i od svog tijela, svojih emocija i svog postojanja. A kako se sjećamo, duševni problemi uzrokuju blokade u tijelu, koje mogu ići sve do nesposobnosti za život. Zato je neotvaranje životu jednako odbijanju vlastitog postojanja. Što ćeš prenijeti svojoj djeci, ako odbijaš svoj život, kakve im programe prenosiš? Ne odbijaš li time i njihov život? Dobra je terapija, dakle, važna. Posebno, ako se njoj podvrgnu roditelji. Jer, ako su roditelji u redu, bit će i djeca. Anna Freud se puno posvećivala djeci. Ona je za vrijeme rata prihvaćala siročad i brinula o njima zajedno sa svojom prijateljicom Dorothy Burlingham. Obje su žene prilikom zajedničke emigracije u London 1940. godine osnovale Hampstead Nurseries, organizaciju u kojoj su brinule o djeci, istraživale njihovo ponašanje, a svoja su zapažanja, iskustva i razmišljanja zapisivale jer su velikodušni američki donatori od njih očekivali mjesečna izvješća. Ovi izvještaji, koje je djelomično Anna Freud pisala tijekom dugih noći bombardiranja, pružaju upečatljivu sliku tadašnje situacije i razvoja djece. Anna Freud, njezin otac Sigmund Freud, Dorothy Burlingham, August Aichhorn, Alfred Adler, Margaret Mahler, Bruno Bettelheim, Rene Spitz, Alice Miller i mnogi drugi spadaju medu osobe, čije zauzimanje za djecu nije moguće precijeniti. Oni su se djeci posvećivali s velikim zalaganjem, sveobuhvatnim znanjem i s mnogo ljubavi i na taj način mnogo dali čovječanstvu. Zato ne čudi što je psihoanaliza djece stekla visok ugled, kako se može vidjeti iz spisa ili izvješća Anelise Ude-Pestel pod naslovom Betty, u kojem opisuje uspješnu terapiju istoimene djevojčice. U brizi o djeci išlo se i drugim smjerovima, koji su se također pokazali dobri, kao što je npr. psihodrama. Nadaren i izuzetan terapeut Jakob Levy Moreno, polazeći od kazališta, stvorio je oblik terapije koja uz pomoć dramskog izražaja može terapijski riješiti mnoge probleme. Psihodrama se danas sve više bavi terapijom djece i tako puno pomaže. Vrlo su uspješne i metode Berta Hellingera jer on radi postavu cijele porodice. Ukoliko je potrebno, terapeut radi postavu i više generacija unazad. Osim toga, u postavi ne sudjeluju članovi porodice nego članovi terapeutske grupe, što čitav proces čini lakšim i fleksibilnijim. Ta je metoda nastala iz pokreta, kojeg su osnovali i vodili Gregory Bateson, Jay Haley, Ronald D. Laing, Helm Stierlin

i Mara Selvini Palazzoli. Otuda potječe i pojam "Sistemska porodična terapija". Oni su taj naziv prvi upotrijebili, ali su time označavali nešto drugo nego Bert Hellinger. Oni su, naime, radili s čitavom porodicom. Zbog dinamike i s njom nužno povezanih problema, gore navedeni terapeuti nisu radili sami nego u grupi, pri čemu je jedan dio vodio terapiju, dok je drugi promatrao rad iza jednosmjernog ogledala, vršeći superviziju. Kako su spomenuti autori često izvješćivali, oni su primjenom te metode postizali velike uspjehe i ona se posebno uspješnom pokazala pri liječenju raznih psihoza (usp. Bateson, Shizofrenija i porodica). Ovaj je oblik terapije, međutim, imao dva nedostatka: cijela je porodica morala biti spremna sudjelovati u tretmanima. Osim toga, trebalo je sudjelovati i biti plaćeno nekoliko terapeuta. To je u okviru istraživačkog ili sveučilišnog rada funkcioniralo jako dobro, kako to pokazuju radovi Helma Stierlinga, koji su stekli svjetsko priznanje. Nasuprot tome, porodična postava kako je uči Bert Hellinger, mnogo je prikladnija za mnoge terapeute s privatnom praksom. Ona se može vrlo dobro provesti, ukoliko je na raspolaganju nekoliko članova grupe. Ovdje su ograničenja u tome, što poneki terapeuti misle da sebe smiju smatrati stručnjaci ma te pretpostavljaju da je ono što kod Berta Hellingera izgleda jasno, jednostavno i logično, stvarno tako i da zato mora i njima uspjeti (usp. Sai Baba govori o psihoterapiji). Tu može doći do velikih problema: neki misle da će pomoću terapije prema Bertu Hellingeru dobiti pomoć koja im je neophodna, ali su prisiljeni ustanoviti, da nije sama metoda ta koja pomaže, nego da je barem isto toliko važna i osoba koja tu metodu primjenjuje. Osim opisanih, postoji još mnogo drugih terapijskih metoda pomoću kojih se nastoji pomoći djeci. Zanimljiv je rad Isolde Mehringer-Sell, koja s djecom radi vrlo osjećajno i koja djecu prati i u prijašnje živote, kako to pokazuje i naslov njezine knjige Mama, vjeruj mi, ja sam već jednom živjela. Ona to radi dobro i stručno. Knjiga to pokazuje. Osim toga, od velikog je značenja priznavanje realnosti brojnih inkarnacija. Ipak, oprez! Istraživanje prošlih života nije šala! Ne piše uzalud u Vedama, da se ljudi ne bi trebali previše zanimati za prošle živote, svakako ne puno vremena prije mokše, tj. konačnog napuštanja fizičkog tijela. Rad s temama iz prošlih života vrlo je koristan, a terapija Isolde Mehringer-Sell to dokumentira. Uvijek trebaš biti svjestan da se možeš suočiti s velikim opterećenjima i izložiti se

opasnostima, ako kreneš u istraživanje prošlih života. A što će biti, ako se tom temom usudi baviti netko kome nedostaje stručnost i sposobnost za to? Moj slogan, koji želim usaditi u srce svim terapeutima, glasi: Keep it simple! Stoje tvoj rad jednostavniji i što se odredenije ponašaš kao čovjek i kao terapeut, tim više dokazuješ svoje majstorstvo. A samo bi majstori smjeli voditi terapiju (usp. također, što o tome kažem u knjizi Sai Baba govori o psihoterapiji). Ukoliko svojim trudom pomogneš makar i jednom jedinom djetetu i pritom nikome ne naštetiš, tvoj se trud već višestruko isplatio jer, ako pomogneš djetetu, često si pomogao i čitavoj porodici. A ako je porodica sretna, to se odražava na cijelu zajednicu u kojoj ona živi. Komunikacija Dolazimo do onog, što je alfa i omega cjelokupnog ljudskog izražaja: do komunikacije! Tvoj način komuniciranja odlučuje o tvom uspjehu ili neuspjehu na svim područjima. Ako se možeš dobro, osjećajno i pažljivo izražavati, a osim toga i pozorno slušati, uspjeh je siguran. Brojni problemi, svađe, nesuglasice i ratovi nastaju zbog loše ili čak nikakve komunikacije! Kako sam o komunikaciji govorio u sve četiri dosadašnje knjige, Sai Baba govori o odnosima, Sai Baba govori o psihoterapiji, Sai Baba govori Zapadu i Sai Baba govori o svijetu i Bogu, navest ću kao primjer komunikaciju punu ljubavi i osjećaja iz knjige prof. Webba, Visokonadarena djeca, njihovi roditelji, njihova djeca: "Jedan kolega psiholog često je organizirao vikend seminare. Njegov je četverogodišnji sin znao da njegov otac, ako je vikendom kod kuće, s veseljem pere svoj novi auto. Jedne je subote poželio razveseliti svog oca. Kada je otac subotom uvečer došao kući, njegov ga mali sin dočeka pun očekivanja i zračeći od oduševljenja: "Tata, dodi brzo, imam iznenađenje za tebe!", reče i otrči u garažu. Otac je u tom trenutku već imao neku neodredenu slutnju, zbog koje se počeo tjeskobno osjećati. I stvarno: njegov je mali sin pokušao oprati auto, uli mu je, nažalost, umjesto spužve pod ruke dospjela čelična vuna. Čitav lak na autu je bio izgreban, do visine dokle mo.e doseći četverogodišnje dijete. Vjerojatno se satima trudio! "Kako biste vi reagirali", pita autor i nastavlja: "Otac je odmah vidio, da se ništa više ne može spasiti. Uspr kos svom užasu, iako ga je obuzeo spontani bijes, nije reagirao, shvatio je koja je bila namjera njegovog djeteta, na koju

je sada prebacio težište svoje pozornosti. Uzeo je svog malog sina u naručje, i od sveg se srca skupa s njime veselio dobroj namjeri, trudu i naporu koji je njegov sin preuzeo na sebe, samo da bi mu priredio veselje. Zatim ga je primio za ruku, otišao s njime do ormarića s priborom za čišćenje i objasnio mu razliku između čelične vune i spužve, kao i da se osjetljiv lak može mnogo bolje čistiti mekom spužvom. Ovo njegovo osjećajno i mudro ponašanje, imalo je sljedeći učinak: - Osjećaj djeteta: Napravio sam nešto dobro, moj je spontani impuls bio ispravan, dobro sam osjetio da mogu nekoga obradovati (namjera). - Očekivanje djeteta: Ako nekoga razveselim, zauzvrat dobivam pažnju i pohvalu. - Posljedice: Ja sam dobar i voljen: imam želju ponovno napraviti isto (motivacija); imam povjerenja u oca i moja je samosvijest dobra. Da je otac popustio svom bijesu i vikao na dijete, to bi imalo sljedeće posljedice: - Osjećaj djeteta: Prestrašenost zbog kritike, strah zbog napravljene greške; 'ja sam htio napraviti dobro, zašto viče na mene, to je nepravedno: bijesan sam na oca (ili, dijete stječe osjećaj krivnje). - Očekivanje djeteta: Opasno je vjerovati spontanim osjećajima i gajiti pozitivna očekivanja, jer sve može poći krivo: mogu naići na kritiku i odbijanje. - Posljedice: Strah me je da ne pogriješim, moje samopouzdanje i osjećaj samovrijednosti se smanjuju, opasno je vjerovati ljudima, povlačim se, a moja motivacija opada. Ili, dijete obuzima bijes, i onome, što bi bilo ispravno, više nema mjesta. " Autori nastavljaju: "Vremenom ćete naučiti kontrolirati svoje afekte i pozabaviti se namjerama, a ne greškama djeteta. Za uspjeh je od odlučujućeg značaja da vaš ispravak djetetovog postupka bude povezan s jednim >IAL1AL1< smjesta razarate osjećaj, kojeg ste izgradili usmjerivši svoju pozornost na namjeru. Vaša bi poduka trebala djetetu pokazati kako sljedeći puta napraviti drugačije i bolje, dijete treba biti usmjereno na cilj a ne na grešku ". Ovaj izvještaj otkriva ljubav, pažnju i suosjećanje kojeg taj otac ima prema svom djetetu. Oni su jednostavno primjereni i on će svom sinu dati upravo onakav "životni kapital", kakav treba dati. Uz radovanje životu, neophodno je i povjerenje prema ljudima. Koliko poštovanja taj otac posjeduje, kada se njime može poslužiti i u ovakvoj, tako teškoj situaciji!

U tvom životu ne postoji ništa važnije od poštovanja prema sebi samome. Poštuješ li sebe, tada poštuješ i svog partnera i svoju djecu. Njima trebaš uvijek prilaziti s pažnjom i poštovanjem. Imaj uvijek na umu da pred sobom imaš samo malo dječje tijelo, ali ne poznaješ veličinu duše, koja se u njemu nalazi. Znaš li koliko je često ta duša već živjela i nije li na daleko višem stupnju razvoja od tebe? Neka te ne vara malo tijelo, u njemu se može nalaziti prastara duša koju bi trebao poštovati. Poštuj svoju djecu. Uvijek razmišljaj što ih izgrađuje i što bi moglo povećati njihovu sreću. Pazi na svoju radost i svoj smijeh. Budi veseo i smij se svakodnevno! Budi obavezno zahvalan i u tome budi svojoj djeci primjer. Redovito razgovaraj sa svojim partnerom, i tvoj će život biti lak. Lak poput smiješka. I misli na to: smiješak koji dolazi od srca, traje vječno. Što je srž ove knjige? Prilazi svojoj djeci s ljubavlju. Poštuj ih, shvati ih, suosjećaj s njima. Potiči njihovu radost, njihov osjećaj samovrijednosti, njihovu kreativnost. Budi im primjerom i to idealnim. Tvoja su djeca posuđena od Boga, njih ti je On dao kao znak Njegove milosti. Tvoja djeca ne pripadaju tebi. Bog ti ih je povjerio, da im pomogneš, neka idu svojim putom. Samo ako ih pustiš neka idu svojim putom, ti ćeš ići svojim. Jer, samo ljubav s kojom se trebaš odnositi prema svojoj djeci, nerazdvojni je dio slobode. Ljubav i sloboda uvijek bi trebali biti sredstva, r

i

• •i

r

v

•

i •

•

pomoću kojih ćeš za svoju djecu j rješenja. Tada je to život u milosti. DODATAK Gayatri mantra Om Bhur Bhuvah Svah

Tat Savitur Varenyam Bhargo Devasaya Dhimahi Dhiyo Yonah Prachodayath Meditirajmo o OM-u, onom Prazvuku Božjem, iz kojeg su proizašla tri područja, grubo-zemaljsko, finije-eteričko, najfinije-nebesko (bhur bhuvah svah). Obožavajmo (varenyam) najviši, neopisiv Božanski Bitak (tat), životno stvaralačku snagu, koja se izražava i u Suncu (savitur). Meditirajmo o blistavom (bhargo) svjetlu (devasya) Božjem, koje uništava svaku tamu, svako neznanje i sve nedostatke. O Bože, mi Te najusrdnije molimo (yonah prachodayath), neka Tvoja svjetlost prosvijetli naš duh (dhi). (Iz pjesmarice Sai Babine skupine iz Kiela) Gayatri Mantra stara je više tisuća godina i vrlo snažna vedska mantra. Ona služi poništavanju negativne karme. Ona štiti, pročišćava (hranu također) i vodi prosvjetljenju. Sai Baba savjetuje da se ta mantra pjeva tri puta, a još bolje devet puta dnevno. Gayatri Mantra može se pjevati i uz uporabu japamale (brojanice sa 108 kuglica). Broj recitiranja može biti proizvoljan, važno je da je djeljiv s brojem 3. (Stephan von Stepski - Doliwa) Tonska kaseta, s opširnim objašnjenjem i melodijom, može se naručiti kod: Sathya Sai Vereinigung e. V. Dietzenbach.