STEFANIE ZWEIG- Ali snovi ostadoše u Africi

STEFAN IE ZVVEIG ...ali snovi ostadoše u Africi Naslov izvornika: Stefanie Zweig: "...doch die Traume blieben in Afrika" 1998 by LANGEN MULLER in der F. A. Herbig Verlagsbuchhandlung GmbH, Munchen Prevela s njemačkog: ŠONJA BUDAK Nakladnik: Naklada Fran i Katarina Zrinska Zagreb, Palmotićeva 60 1999. Za nakladnika: Daroslav Mujačić Urednica: Blaženka Mujačić Korektura: Blaženka Mujačić Grafička priprema:MAS dizajn, Zagreb Tisak: Tiskara Rijeka CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb UDK 821.112.2-31.163.42 ZWEIG, Stefanie ...Ali snovi ostadoše u Africi / Stefanie Zweig; prevela s njemačkog Šonja Budak. Zagreb: Naklada Fran: Katarina Zrinska, 1999. - 299 str.; 21,5 cm Prijevod djela: Doch die Traume bleiben in Afrika. ISBN 953-6750-00-7 (Naklada Fran) 990211048 ^Wr STEFANIE ZVVEIG ...ali snovi ostadoše u Africi NAKLADA U Africi srca ne bi trebala srasti, poput stabala čije se korijenje susreće. Ona umiru, ako se razdvoje. 1 Doktor Paul Merkel, ulica Savignv 17 - govorio je on. Dok je slovkao ime ulice i ponavljao svoje, govorio je tako glasno kao da je od nekog značaja za njegovu budućnost to što neka nepoznata žena uz jezero Titi pravilno zapisuje njegove podatke. Merkel osjeti kako mu napetost pomalo popušta, mogao se čak nasmiješiti fotografiji svoje žene. Ukoliko ga hrabrost ne napusti ili u posljednji trenutak ipak ne pobijede njegovi osjećaji odgovornosti i svakod-nevnosti, vjerojatno u ovom životu neće ugledati jezero Titi, niti će ikada upoznati ženu s druge strane žice koja je govorila rutiniranim optimizmom svojim vedrim germanskim glasom. Posloži četiri kemijske olovke u paralelogram pa zadovoljno ustanovi da njegova ruka pri tome ne dršće. Merkela je zabavljala pomisao da je upravo učinio prvi korak na putu s kojeg nije bilo povratka. Njegova slabost prema jednosmjernim ulicama potjecala je iz doba kad je za svoju kornjaču kuhačom kopao rovove u vlažnom pijesku riječnog korita. Svi su oni završavali u slijepim ulicama. Dok je crtao lica s napadno velikim zubima i kovrčastom kosom, držao je slušalicu daleko od uha. Smetala ga je profesionalna živahnost žene, smetalo mu je to što se

zvala Buerkeli poput neke njegove osobito dosadne stranke, pa njezina tvrdnja daje Paulova odluka osobito originalna jer se kao pedesetgodišnjak namjeravao podvrgnuti četve-rotjednom liječenju. Gospoda Buerkeli bila je profesorova tajnica. Njegov su sanatorij oglašavali u nedjeljnim novinama. Ispričala mu je sve o kući, raspitujući se jednako tako opširno o njegovom zdravlju i zdravstvenom osiguranju. On je nevoljko trljao čelo. U uobičajenim okolnostima raspitivanje o mogućnostima plaćanja njegova osiguranja i ne bi ga toliko smetalo. Ali ipak je očekivao neki snažniji odjek koji je trebalo izazvati životopisno opisivanje izgubljene životne radosti i njegova prenaporna rada. Ipak je govorio samom sebi da bi bio besmisleni gubitak živaca dopusti li osjećajima da ovladaju njime, pa je ostao pristojan. Još uvijek mu bijaše lako podvrći se onoj logici koja mu uskoro više neće biti potrebna, jednako kao ni aktovka i odjeća. Najvažnije bijaše samo to da u iduća četiri tjedna ne počini pogreške. Onog dana kad se sazna da doktor Paul Merkel nije stigao na jezero Titi, morali bi svi kojima je nešto značio, prije svega njegov sin, njegov suradnik, a osobito Cornelia, pomisliti da je on ozbiljno namjeravao poći na liječenje. Merkelu bijaše ugodno što je već i sam počeo vjerovati u svoju priču. Dobro raspoloženo govorio je o hladnom i vlažnom siječnju u velegradu, sklonosti suvremena čovjeka da se preda postbožićnim depresijama, te o osobitoj djelotvornosti liječenja zimi. Kad je razgovor zastao, ponudio je da će dio troškova platiti unaprijed. Gospoda Buerkeli je to odbila pitajući s olakšanjem za datum njegova dolaska. Merkel je brzo proračunao vrijeme potrebno za cijepljenje protiv malarije, narudžbu avionskih karata, te obavljanje potrebnih poslova oko kuće. Trenutak je razmišljao o tome za što mu je uopće važno hoće li se razboljeti od malarije ili neće, pa odmahne glavom. Odluči da će se kasnije pozabaviti svojim tako proturječnim osjećajima. Objasni gospodi Buerkeli da zbog neodgodivih obveza može otputovati za tri tjedna. Bijaše dobro što je mogao odrediti datum pa se osjećao tako slobodno kao u rijetkim trenucima sreće kad bi mu uspijevalo išuljati se iz stvarnosti. U takvim trenucima ne bi zapažao Cornelijino prisustvo. Postao je pomalo neoprezniji, dopustivši da njegove misli odlutaju u budućnost - i odveć naglo, a da ne bi izmijenio boju svog glasa - te je već vidio crvenu, prasnu zemlju pod niskim granama akacija. Prvo se sjetio tonske kulise koja je odgovarala tom prizoru, a tek potom je čuo glas gospode Buerkeli koja se počela na široko raspitivati. - Ne! - ispravi je on. - Nisam liječnik, već odvjetnik. Zasigurno znate za odvjetnike koji se osjećaju dobro samo kad mogu nekoga tužiti. Markel ovlaži usne i prestane crtati kako bi se srdačno nasmijao zajedno s gospodom Buerkeli. Nije bilo sumnje da nikada nije čula tu staru šalu o odvjetničkoj potrebi utuživanja. - Imate smisla za humor - laskao joj je. Sada se opet potpuno posvetio stvari, raspitivao se o tome kako je kuća uređena, ima li parkiralište i kakve su mogućnosti rekreacije bude li imao slobodnog vremena. Zanimalo gaje i kakva će mu garderoba biti potrebna. Odmah će izjuriti iz ureda i kupiti svoju prvu odjeću za jogging, šalio se. Zelenu. Poput nade. Ta mu se šala pričini i odveć banalnom. Pomisli da bi trebao razgovarati o bitnijim stvarima pa se nakašlje u nelagodi. Ne znajući što bi, poče listati po papirima pa nacrta novo lice, mnogo ljubaznije od onih ranijih. Napokon je ipak postavio pitanje za koje je vjerovao da bi odgovaralo njegovim potrebama.

- Ne, u bolesničkim sobama nema faksa - odgovori gospoda Buerkeli vrlo odlučno, stoje naljutilo Merkela koji iz poslovnih razloga nikada nije volio odbijajuće odgovore. - I telefoni su dopušteni samo iz terapeutskih razloga. Gospodin profesor želi svoje pacijente potpuno odvojiti od svih obveza. - Zanimljivo - promrmlja Merkel - u zatvoru to nazivaju zabranom kontakata. Mislio je da taj odgovor potpuno odgovara odvjetniku pa je zadovoljno kimnuo dok je govorio. Prisjeti se da ga je sudbina upravo bogato nada-rila. - Gospodine doktore, nemojte to reći - prekori ga gospoda Buerkeli. Nastojeći ga smiriti ukaza mu na to da je upravo preopterećenim ljudima potreban svijet bez uzbuđenja što ih pruža suvremeno društvo. Ako se iznenadila da je Merkel odgovorio samo: »Shvaćam to!«, nije mu to dala do znanja. - Bi li vam odgovarao dolazak prvog dana veljače? Merkel izvadi iz ladice red letenja pa odgovori: 10 - Treći bi mi bio miliji. - Tri je i moja sretna brojka - nasmije se gospoda Buerkeli. - Raduje me što ću vas osobno upoznati. - Prerano se raduješ! - uzdahne Merkel nakon što je spustio slušalicu. Zadovoljno složi papir s pet nacrtanih glava. Posljednja bijaše u boji, a oko vrata je imala srebrnu ogrlicu i pokazivala je red velikih zubi. Merkel prvo iz paralelograma složi trokut, a zatim kemijske olovke spremi u držač sa slikom Nefretete koji mu je Cornelia poklonila za pedeseti rođendan. Stresao bi se svaki put kad bi ga pogledao. Nakon što je ustao osjeti pritisak medu ramenima. To mu je govorilo da se nalazi tek na početku svog puta. Iznutra je zaključao vrata i bacio se na stolicu. Nije mogao zaustaviti divljanje slika. Jednom je bio dijete, a jednom starac, i uvijek su ga mučile želje, snovi, iluzije i magija koja je ubijala njegovu savjest. Kada je započeo taj ludi bijeg iz svakodnevice? Zašto? Kada? Ne, to bijaše putovanje na koje se spremao. Dobro je to znao i to već odavno. Paul Merkel se spremao krenuti na safari. Sada mu više nije bilo teško zaroniti u sjećanja; i prečesto je trčao tim putem osjećajući sunce na koži i spaljenu travu pod nogama. Slušao je bubnjanje afričke kiše i glasove noći. Bilo je to prostranstvo u kojem su opasnost i mir bili poput brata i sestre, čvrsto ga obgrlivši. Priča koju će moći dovršiti tek kad postane muškarac i napiše posljednje poglavlje, započela je dva tjedna nakon njegovog šesnaestog rođendana. Bijaše to njegov posljednji dan u Africi. Paul je sjedio u društvu Kamaua na panju cedra. Vidjeli su kad ga je srušila 11 oluja. Sada su promatrali vatrenu kuglu sunca - stari pokus hrabrosti iz djetinjstva. Onaj koji je prvi skrenuo pogled jer ga je sunce zaslijepilo, bijaše gubitnik. Kamau je u to vrijeme bio viši i snažniji od Paula, ali tek od prije kratkog vremena znao je sve bolje i mnogo ranije. - Kwaheri - nasmijao se Paul kad je sunce obasjalo nebo. - Moje su oči još otvorene. - Sunce će se sutra opet vratiti - rugao se Kamau - njemu možeš reći kwaheri. - Zašto to govoriš? Zašto to govoriš danas? - zaurlao je Paul, bijesom pobijeđenog. Zašto to govoriš kad ja moram otići? Kvvaheri bijaše oduvijek dobra riječ, nježna poput jutarnje rose, ali ipak i oštra poput noćne hladnoće. Kwaheri su govorili ljudi koji su znali da će se ponovno sresti. Ali onaj koji se zauvijek opraštao, nije više govorio, već je samo gutao zrak. - Putujem daleko, ali ću se opet vratiti - šapnuo je Paul.

- Zašto govoriš tako tiho? Vratit ćeš se istom kad ostariš i budeš morao umrijeti. Zar to ne znaš? - Ostavit ću svoju glavu ovdje. - U tom slučaju danas još ne smiješ reći kwaheri. - Opet ću doći! - zavikne Paul. Radovao se zvuku svog glasa, ali Kamau se nasmijao poput šakala koji još nikada nije bezuspješno krenuo u lov. Kad god bi se Merkel, nakon mnogo godina saznanja, a i u početku svoje krize, sjetio tog razgovora posljednjeg dana, spustio bi obeshrabreno tada još uzdignutu ruku. On nije ništa znao, a Kamau sve. Nije više postojao njegov svijet ogrijan suncem Samburua i 12 oslikan vjetrom boja koje su umirale prije nego što su zablistale. Zatvorena bijaše široka, suha dolina sa svojim crnim noćima, svijetlim grmovima i tamnookim impalama. Nikada nije zaboravio blag pogled tih ljubljenih životinja, zamah njihovih dražesnih rogova, te zvukove kopita po mekom tlu. - Kako si se mogao naviknuti na njemačku hladnoću, na ovdašnje ljude i na tu kulturu, kako si se mogao pomiriti s tako različitim životom? - Morao sam - govorio je Paul Merkel. - Sa šesnaest godina čovjek nema slobodu odlučivanja. Osobito ne u Africi. Moj je otac bio inženjer. Njegova ga je tvrtka pozvala natrag. Morali smo se vratiti. Pitanja i odgovori nikada se nisu mijenjali, niti u školi, a niti za vrijeme studija. Tijekom vremena su, međutim, postajali sve rjeđi pa su čak i prestali boljeti. Cornelia, kojoj je Paul pričao što je manje moguće o svojoj afričkoj prošlosti i čežnjama, poučen iskustvom svog prvog braka, ipak je nešto naslutila. - Ponekad me gledaš tako da mi se čini da me uopće ne vidiš, - žalila se. On bi najčešće uzdahnuo kad bi Cornelia to govorila, sluteći krizu svog braka. Odviknuo se slušati svoju ženu. Postojala su i druga vremena. Osobito nakon smrti njegovih roditelja, kad više nije imao s kime prizivati sjećanja na zaštitnički čar Afrike. Tad bi Merkel, u trenucima kad je bio zadovoljan, pomišljao da se naviknuo na Njemačku, na Europu s njezinom bezbojnošću, tjesnoćom i monotonijom. Da se priviknuo na ljude koji se rijetko smiju, a ni on sam se više nije smijao. Početak 13 zaposlenja, neočekivano brz uspjeh, brak s Annom, rođenje sina, kratka opijenost skladnošću i mladošću, dugo buđenje i bol razvoda kojeg usprkos svemu što se zbilo nije želio, pružalo mu je malo vremena za razmišljanje. Zatim, nakon što se ponovno oženio i stekao ravnotežu duše, rodila se mržnja prema njegovom poslu. Paul Merkel, za kojeg su ljudi vjerovali da se nalaze u najboljim rukama, koji je uvijek bio prijazan i ponosan na svoj uspjeh, iznenada se počeo mijenjati. Isprva su mu žalbe i brige njegovih klijenta bile samo dosadne. Ali potom ga je sve više počeo mučiti osjećaj neraspoloženja, tako suprotan njegovoj revnosti. Napokon ga je obuzela neka tuga koja gaje tjerala u apatiju. Nije više želio slušati svađe koje su mu iznosili njegovi klijenti. Nije više bio sposoban pokazivati zanimanje za njih. Već ga je odavno smetalo kad bi gotovo svi oni govorili: »Ne radi se samo o mom pravu, već o principu.« Postajao je agresivan kad bi to ljudi počeli iznositi pa je sve snažnije zamišljao da će ponovno pronaći samog sebe tek kada pobjegne od te omrznute rečenice, od tih svadljivih sveznalica koji bi počeli govoriti o "pravu, čim bi se samo pogledali u zrcalo. Kad je gospodin Blumenstein, dva puta osuđivan zbog prevare, počeo mudrovati o principima iako se radilo samo o dva krivo položena kamena na njegovoj terasi, Merkel je izgubio svaku mjeru. Opasno mirno, poput zmije, rekao je: »Gubite se do vraga! Vaši me problemi ne zanimaju!« Odmah se ispričao,

pokušavajući kasnije potisnuti taj događaj, vjerujući i sam da je za to bio kriv početak gripe i da ga je ona natjerala na taj ispad. Ali iz klijajućeg usjeva razvila se bogata žetva. Merkel se osjećao star i bijedan. 14 Stidio se svog depresivnog raspoloženja i slabosti koja gaje sputavala. Doktor Paul Merkel, s doktorskim ispitom i izuzetnom karijerom zbog koje su mu mnogi zavidali, uopće više nije imao želju da sluša ljude, a niti namjeru da, ijedan dan duže nego li je to potrebno, razglaba o pravnim problemima i traži dokaze za bezrazložne tvrdnje. Bilo mu je teško jutrom započinjati dan, a navečer se iscrpljen vraćao kući, tako da nije mogao jesti ni govoriti. Preostao mu je samo osjećaj promašenosti i tinjajući plamen nemirnih snova. »Previše vas muče križa« ustanovio je ortoped. Internist, pak, prepisao mu je mnoštvo lijekova od kojih mu niti jedan nije pomagao. Neki prijatelj liječnik za živce i - hvala nebesima! - Cornelia, savjetovali su mu da krene na liječenje u neko lječilište. Pacijent se branio na uobičajeni način čovjeka koji govori o poslu i obvezama. Svi su mu vjerovali da ne želi promjene. I on je još neko vrijeme vjerovao u svoj osjećaj odgovornosti i rano stečene sposobnosti da se pomiri ne pitajući za razlog, ali sve bi češće zanijemio u razgovoru, a ostajao bi gluh i kad bi ga njegov razum upozoravao na opasnost safarija u koji se upuštao u mislima. Tad bi se Merkel izvukao iz kože što već tako dugo nije bila njegova pa bi potrčao kroz visoku travu koja bi upijala rosu vječne mladosti prije izlaza sunca. - Mrmljaš tako čudne stvari u snu - rekla je Cornelia nakon one večeri, kad su prvi put razgovarali o lječilištu uz jezero Titi. - Govorim svahili kad sam sam sa sobom. - Varati znam i samu sebe. 15 On se trudio ostati barem korektan. Kako bi baš Cornelia mogla shvatiti da on još uvijek tečno govori svahili i da je godinama s velikim žarom tražio riječi koje je izgubio? Ta on sam se pobrinuo da njegova žena ništa ne sazna o ljudima koji su ga voljeli i obilježili. Kako bi onda mogla osjetiti sve ono što muči njezinog muža? Telefon zazvoni. Još prije nego je dignuo slušalicu znao je da je to Cornelia. Prije nego se javio, nastojao je ostati miran koliko je to bilo moguće. Samo su nju spajali s njime kad su vrata bila zaključana. Zamijenila je oprez dugo oženjenog čovjeka s čežnjom pa bi Merkela prekidala uvijek kad je bio najbolje raspoložen. - Cheri, jesi li telefonirao u Schwarzwald? Pogledao je sliku u srebrnom okviru i opomenuo se da bude strpljiv. - Jesi li? Cornelia je tek nedavno počela Paula zvati Cheri, tek od petog sata francuskog jezika za početnike. Isprva Paul nije vjerovao da će ona ostvariti tako dugo najavljivanu odluku da krene u narodno sveučilište. Nije je nikada ohrabrivao niti je hvalio. Ponovno osjeti teret savjesti jer je Cornelia morala plaćati za ono što mu je nanijela Anna. Ali smatrao je pozitivnim za svoje trenutačno stanje stoje ona još uvijek izgovarala Cheri kao Sherrv pa se nije naljutio kao inače. - Telefonirao sam - pričao je, sretan što je to mogao normalno izgovoriti. - Ali ima nešto što mi se ne sviđa. -Što? - Nema faksa, nema telefona. Oni žele svoje pacijente potpuno odvojiti od poznate okoline. Kako bi to bilo moguće? 16

- Mislim da je to sjajno. Uvijek se ponovno čuje kako ljudima koristi potpuno se isključiti. Gospoda Kretschmar pričala je da se njezin muž nakon takvog liječenja preporodio. I on je bio u Schwarzwaldu. U vrlo skupom sanatoriju. - Cornelia, mudro si dijete! - govorio je Merkel. - Druge bi se žene plašile da će njihov muž krenuti krivim putem, ukoliko ne bi bio pod stalnim nadzorom. Pričini mu se kao daje lovac koji se odveć oslonio na svoju pamet, a premalo na onu svog plijena. Kratak trenutak, tjeran grižnjom savjesti i kajanjem, poželi da njegova žena otkrije trag kojeg je upravo položio. Ali ona se samo nasmijala i rekla: »Glupane!« i spustila slušalicu. Zamislio je kako je Cornelia odmahnula glavom tako da se njezina lijepa kosa zatalasala na ramenima. Iznenada počne čeznuti za njezinom toplinom, mladošću i dobrodušnošću. Merkelu ne bijaše drago što je dopustio da ga to dirne. Otkako je počeo rjeđe čeznuti za nježnošću, izgubio je povjerenje u blagost koja mu je nekoć bila prirodna. Nije bilo dobro sumnjati u razum i karakter, kad bi duša posi-jedila prije od kose. Kao i uvijek kad bi ga obuzimao osjećaj osame, počele su na njega navaljivati neželjene slike. Jedna je tako čvrsto prodrla u njegove osjećaje daje poput djeteta stavio ruke pred oči i zajauknuo. Mbua se vratio. Veliki smeđi pas snažnih šapa, najpametniji iz svog legla. U starosti izgubio je njuh pa je natjerao vodenog konja u nabujalu rijeku. Mbua se utopio, a vodeni je konj živio još mnogo godina. Merkel je još jednom proživio šok zbog smrti svog životnog suputnika kojega nije uspio upozoriti, niti spasiti. Već se godinama nije sjetio Mbua, pa mu se činilo 17 simboličnim daje to učinio upravo u trenutku kad se i sam spremao na luđački skok onih koji su određeni da umru. Nakon nekog vremena, koje se činilo mučno dugim, uspjelo mu se otrgnuti od obale rijeke. Odlučno se posvetio praktičnom razmišljanju o svom položaju. Zamislio je svoj ormar s odjećom pa se zapitao kakvu bi prtljagu trebao ponijeti, kako od zračne luke u Nairobiu najbrže stići do sjevera Kenije, kako da platnene hlače i kaki košulje stavi u kovčeg, a da pri tom ne pobudi Cornelijinu sumnju, jer ona je vjerovala da odlazi u Schwarzwald. Nije čak ni znao gdje bi u siječnju uspio kupiti takve stvari. Tajnovitost koja će mu biti potrebna od tog trenutka činila mu se smiješnom. U svakom slučaju, u to je bio siguran, za njegove pubertetske planove, za djetinjaste snove o ponovljivosti sreće, neće biti dostatna snaga ostarjelog čovjeka koji vjeruje da više nije sposoban ni za što, a zasigurno nema dovoljno mašte da svojim lažima uvjeri druge. Umalo što nije još jednom telefonirao u sanatorij uz jezero Titi i otkazao svoju prijavu, ali sama pomisao da ponovno čuje onaj pretjerano ljubazan glas kojem će morati objasniti iznenadnu promjenu odluke bijaše mu i odveć neugodna. Tjednima kasnije, kad više nije bilo važno što je laž a što istina, kad je bila važna samo sadašnjost, Merkel je uvjerio samog sebe da je već pružio ruku za slušalicom, ali da je tada začuo Kamauov glasan smijeh. Kamau se često rugao da su ruke koje drže knjige prepolagane, da bi u slučaju opasnosti mogle izvući nož iz džepa. »Ne možeš uhvatiti ni sjenu!« zavikao je Kamau, kad bi se sunce spremalo progutati dan. Obojici je tada bilo trinaest 18 godina. Plavokosi Paul odlazio je na putovanja u društvu Julesa Vernea pa je pričao prijatelju, dok su dopuštali da im vrijeme poput pijeska curi kroz prste, o začaranim balonima u vrtlogu letećih oblaka. Kamau s velikim očima koje bi za vrijeme opasnosti stiskao na način mačaka, nikada nije odbijao da ga riječi odnose u strane svjetove, ali je vjerovao samo u ono što je vidio.

- Naučio sam skakati preko vlastite sjene - promrmlja Merkel. Kad je izvukao snop novčanica od tisuću maraka koje je skrivao u prošlogodišnjem rokovniku, a držao ga u pretincu pisaćeg stola, pričini mu se da su mu mladost i sloboda na dohvat ruke. Deset minuta kasnije krenuo je u putničku agenciju. Ledena mu je kiša rezala kožu, ali on nije osjećao ni hladnoću, a niti bol između lopatica koja je još za vrijeme razgovora s jezerom Titi budila u njemu slabost i bolećivost. U izlogu neke trgovine cipelama ugledao je svoje lice pa poče crpiti snagu iz njega. Oči mu bijahu jasne. Ubrzo je zapazio da mu je korak čvrst poput onog u čovjeka koji je upravo izgazio novu stazu. Pogleda svoje noge, nasmiješivši se zbog cipela podstavljenih krznom. Kad je dohvatio kvaku osjeti olakšanje jer je dobro izabrao. ' Prepustio se sjećanju odabravši agenciju Cook. Prostor bijaše uređen na način staromodnih engleskih putničkih agencija. Nije tu bilo uobičajenih postera suncem opaljenih ljudi uz plavo more. Nije bilo ni fotografija sa safarija, punih stada zebri i lavova, koji su izgledali kao da im je frizer upravo napravio trajnu ondulaciju grive. Te je slike volio jednako tako malo kao i riječ fotosafari. Predodžba 19 Kenije kao raja za životinje bila mu je posve strana. Dvije mlade žene i jedan muškarac potpuno su se posvetili svojim kompjutorima. Na zidu je Merkel ugledao limenu ploču koja je prikazivala parobrod iz tridesetih godina kako plovi plavosivim morem. Dim se iz crvenih dimnjaka dizao u oblake. Kao dijete crtao je takve slike. Dim i oblaci sviđali su mu se još uvijek. Sviđala mu se i vitka crvenokosa žena sa sunčanim pjegi-cama i zelenim očima. Dok je telefonirala često se smiješila. Očigledno, nije dugo radila taj posao. Nije posjedovala onu profesionalnu ljubaznost i naglašenu stručnost tog posla. Govorila je engleski s naglaskom koji je Merkel odmah prepoznao kao škotski. Prisjetio se svoje čitanke iz trećeg razreda s mnogobrojnim pričama o vilama u škotskim šumama. Sve su one imale zelene oči, bijahu vesele i spremne pomagati. Spavale su u ljubičastim posudama za cvijeće, a danju su jahale na libelama. Zbunjen jer je na raskrižju svog života lutao šumom koju nikada ranije nije vidio, Merkel sjedne na praznu stolicu ispred crvenokose. Pažljivo je slušao kako je pričala o Shetlandima. Jednom se glasno nasmijala, a u očima joj se pojavio tračak čežnje koju je on tako dobro poznavao. Zašto sa sinom nikada nije razgovarao o Africi? Jens i on nisu uvijek bili tako strani kao sada. Merkel godinama nije razmišljao o Shetlandima. Pomalo razdražen, a ipak i ugodno opušten, pokušavao se sjetiti što je trebao znati o tim otocima. Nije toga bilo mnogo. Tad zapazi da mlada žena više ne telefonira i da ga pažljivo promatra. - Ne znate kamo želite otputovati? - zapita ga. 20 - Oprostite, sanjario sam. O Shetlandima! Želim u Nairobi. Merkel poče razmišljati o bezbrojnim problemima. Nervozno je razmišljao što da odgovori kad mu zelena vila Škotske ponudi fotosafari ili kupališni boravak u Mombasi. Ipak nije djelovala ni najmanje iznenađeno kad je zapitala: »Samo Nairobi?« - Samo Nairobi. - U redu! Kad želite odletjeti onamo, a kada natrag? - Samo onamo. Lice mu se ukoči kad je shvatio svoju pogrešku. Niti jedan čovjek, koji je izgledao prosječno poput njega, zabrinut i iskorištavan od života, nije rezervirao kartu samo za let iz Frankfurta u Nairobi. Ljudi poput njega odlazili su do jezera Titi gdje su ih

masirali. Merkel obriše znoj sa čela pa stisne zube. Željezni obruč straha stisne mu grudi zahtijevajući račun za ono stoje namjeravao nanijeti ljudima koje je usprkos svemu volio i za koje je bio odgovoran. Prestrašeno poče izmišljati sve moguće isprike za svoje čudno ponašanje, ali nije uspio govoriti. Želio je pobjeći, kupiti odijelo za jogging i zamoliti Corneliu da mu spremi stvari za jezero Titi. Shvatio je da je bjegunac koji se spotaknuo na samom početku. - To će biti skupo - upozori ga mlada žena. Sada više nije izgledala poput vile, već više poput odlučne učiteljice koja je ispod svakog njegovog sastavka napisala »Odveć mašte«. - Šteta - rekao je Merkel, ne znajući o čemu govori. - Možete datum povratka ostaviti otvoren. Uz to imat ćete mnogo poteškoća bez povratne karte. Pri ulasku u zemlju povjerovat će da želite ostati tamo. Dobro poznam Nairobi. 21 - Hvala! - Merkel odahne. - Kako glupo da se toga nisam sjetio. Umoran sam od posla. Vjerojatno mislite da sam užasno glup. - Uopće ne. Mnoge mušterije misle samo na to kako će otputovati, a ne i kako će se vratiti. Naručila je zrakoplovnu kartu i iščekujući kimnula Merkelu. Bijaše mu neugodno pitati za hotel, ali napokon je to ipak učinio. - Povezani smo s New Stanlevjem. Odmah je vidio pred sobom kuću i živahnu ulicu u kojoj se uzdizala i koja je mirisala po slatkom parfemu, istrošenom ulju i znoju prosjaka. Taj je miris grizao njegovo sjećanje. Teška vrata su se okretala. Livrirani vratari, kojima pokoljenja pametnih direktora hotela nisu uspjela zbrisati topao smiješak pri susretu sa strancima, pokazivali su put u sjajno predvorje. Duboki naslonjači bijahu antracitno hladni. Na crnim stolovima uz kauč stajale su srebrne pepeljare i boce. Merkel je vidio konobare u dugim bijelim haljama. Punili su široke čaše kockicama leda. Cuo je zveckanje i htio se nasmijati, ali nije više znao svahili riječ za led. A taje riječ bila važna, ako je želio spasiti upravo ugaženu stazu. Trava je već rasla visoko i gusto nad uskim putem, ali ovog puta nije smio dopustiti da ga glava prevari i uskrati mu tu sreću. Riječ kao da ga je udarala dugim bičem. Isprva je mirisao neštavljenu kožu, a tad su se složila tri sloga. - Barafu - nasmiješi se s olakšanjem. - Je li to hotel? U Nairobiu? - Mislio sam - reče, čudeći se i sam što su ga grlo i jezik, poslušali - hotel Norfolk. Postoji li još? 22 - Da, bih li pogledala ima li tamo nešto slobodno? Kako se sjetio Norfolka? Vidio je taj slavni hotel iz kolonijalnih vremena samo jednom kad je prestrašeno ušao u predvorje iza roditelja, ostavši bez riječi zbog divote pred sobom. Ali momak iz tog vremena još je uvijek znao da su bugenvilije obojale bijeli zid hotela ljubičastom bojom. Bilo je to predivno, čudesno cvijeće zbog kojeg su oči za sva vremena žudjele za sunčanim bojama tropa. - Želio bih stanovati u Norfolku. Mogu li tamo iznajmiti automobil? - Merkelov glas bijaše čvrst. I opet ga je iznenadilo uživanje u laži. - Zacijelo. Mogu se odmah raspitati. - Nije potrebno. To ću srediti na licu mjesta.

Škotska vila s bistrim zelenim očima rekla je na rastanku »Kwaheri« i nasmiješila se, jer se sjetila te strane riječi. Kad je osjetio pritisak kapaka, Merkel shvati da joj je namignuo. Kao u starom životu. Htio se nasmijati, ali se nije usudio. Ispred putničke agencije nalazila se telefonska govornica. Tako je odlučno otvorio vrata kao daje planirao i taj korak. Dohvati slušalicu i nazove broj svog sina. - Ne bi li imao volje idućih dana svratiti do mene? - zapita. - Nešto se dogodilo? - prestraši se Jens. Merkel je mogao točno zamisliti kako je njegov sin odmahnuo glavom i stisnuo usne, da ne bi izjavio nešto nepromišljeno. Vidio ga je kako sjedi ispred staklenog stola, vidio sliku iznad kauča, tu površinu maglenosive tuge na bijelom zidu. Jens bijaše jednako tako hladan kao i njegov stan. Otkako, zašto? - Ništa se nije dogodilo - odgovori. - Samo što stara 23 I gospoda ponekad imaju potrebu vidjeti što se događa s njihovim sinovima. Jens poče govoriti, pomalo podrugljivo (kako je to slutio njegov otac) trudeći se da ostane pristojan, da idućih dana odlazi na put za svoju tvrtku. A pričao je i o stresu koji je upravo ostao za njim. Tužio se zbog tereta posla, početka gripe i zbog premalo privatnog života. - Ne brini - nastavio je Jens - ali ovog trenutka doista mogu misliti samo od danas do sutra. Vidjet ćemo se najkasnije prvog ožujka. - Kako si se sjetio ožujka? Tek je siječanj. - Nisam još nikada - govorio je njegov sin s laganim pred-bacivanjem u glasu zaboravio tvoj rođendan. - Ne, to nisi! - potvrdi Merkel. - Zaboravi sve to! Bila je to samo moja iznenadna ideja. Govorio je samom sebi kako je bilo nedopustivo natovariti Jensu teret odluke koju je sam donio. A ipak je to pokušao. Njegovu savjest i odveć je tješila pomisao da bi jedna jedina sinovljeva ljubazna riječ bila dostatna da oca pozove natrag. 2 Dan je slao svoje prve znakove. U daljini svađala su se dva majmuna, neka je ptica oduševljeno pozdravljala svjetlost. Dvije su mačke davale jednoglasne odgovore. S one strane vrata prema svijetu, razgovaralo je nekoliko muškaraca. Njihovi glasovi bijahu jasni, smijeh glasan i podrugljiv. Paulu Merkelu pričiniše se poznati ti dugi slogovi i duge stanke medu napadno kratkim rečenicama. Ali tek što bi pokušao shvatiti smisao tog živahnog razgovora, zarobila bi ga džungla riječi. Čuo je čudne priče o ženama koje nisu prekrivale noge i trbuh, izlažući kožu suncu kao žrtvu, a zbog čega je izgarao i njihov ponos. Uvijek ponovno spominjali su stare ljude koji su pokapali noć u viskiju pa su ih poput hrpe mokrih pokrivača odnosili u njihove krevete. Kad bi se posušili, prvim bi svjetlom dana, tvrdoglavo poput mladih magaraca, zahtijevali da ga pozdrave toplim čajem. Sto se dogodilo sa satom koji je sjao poput zlatnog mjeseca na nebu očišćenom munjom? Bježao je brže od vremena. 25 Merkel je osjećao potrebu zapitati muškarce s druge strane vrata kamo jure satovi koji nisu obraćali pažnju na minute i dane. Želio im je ispričati da ima iskustva s gubitkom vremena, ali nije mogao dovoljno podignuti glavu kako bi odgurnuo kamen sa svog vrata. Uspjelo mu je samo odbaciti desnu ruku od tijela1, udarivši njome po noćnom ormariću. Dodirnuo je čašu i prestrašeno začuo kako krhotine udaraju po podu. Ali ni taj prodoran zvuk nije prekrio zvuk glasova koji su ga zarobili.

Kad bi Merkel utonuo u san i ubrzo se opet budio, nije mogao u svojoj svijesti odrediti mjesto tih događanja. Razmišljao je o tome ne bi li trebao prijaviti samog sebe što je čašu bacio na sat prekršivši time zakon vremena. Međutim, bijaše prenaporno naći odgovarajuće riječi u svezi s tim osjetljivim slučajem, a istovremeno toliko otvoriti oči da bi mogao procijeniti nastalu štetu. Bijaše mu jasno da mora odmah nešto poduzeti ili će propustiti rok. To mu se još nikada u životu nije dogodilo. Bijesan što je njegova poslovna čast bila povrijeđena, zaviknuo je na suca. Taj njegov užasnuti krik potpuno gaje probudio. Odlučno je prvo izdahnuo, a zatim zijevnuo osjećajući novu snagu u udovima. Sjeo je uspravno. Ta kretnja bijaše prebrza i presnažna. Pozlilo mu je. Ali glava se osjećala slobodno. Merkel shvati da su oni muškarci na hodniku govorili polaganim, ritmičkim svahilijem sjevera. Još se uvijek oslobođeno smijao kad su ga obuzela sjećanja poput vodopada koji se noću pretvara u led, a koga jutarnje sunce spašava. S istom takvom snagom vratili su se izgubljeni sati. Sada je opet znao da je u Nairobiu, vidio je kako se u osvit zore taksijem vozi do hotela Norfolk, polagano izlazi i pregovara s 26 vratarom u bijeloj košulji i prugastoj kravati. Čovjek ga je očekivao i promucao nezgrapnim engleskim njegovo ime. Pružio mu je ključ na kojem je visio veliki slon iz glatkog smedeg drva. Što se zatim zbilo, Merkel nije znao. Je li prespavao cijeli dan, možda i više njih ili samo jednu noć? Teškom je mukom vratio pogled zapažujući sjene, svjetlo, ljude nalik obrisima i drveće s ljubičastim cvjetovima. Prisjeti se kako je osamljen, s bolovima u trbuhu i s umorom koji je činio neosjetljivim oči, uši i nos, isteturao iz zrakoplova u zračnoj luci. Afrika je odmah zgrabila svoj plijen i podložila ga svojoj volji. Sada, u stranoj sobi punoj prodorna mirisa spreja protiv insekata i slatkog mirisa orhideja, prisjetio se na zrak ispred zgrade zračne luke koji kao da je slomio sav njegov otpor. Svaki tihi dah neizmjerno blagog vjetra bijaše tako hladan i mekan, tako poznat i umirujući - upravo kao u danima za koje je vjerovao da ih je izgubio zauvijek. Merkel se još nije usudio zapaliti svjetlo. Bijaše pametnije osjetiti još jednom u tamnoj sobi taj zavodnički vjetar, osvojiti ga i svjesno mu se predati. Zatim je oprezno, jer se nije želio povrijediti na krhotinama, krenuo prema prozoru. Strpljivo je odmaknuo baršunaste zastore i pritisnuo čelo na prozorsko staklo. Kad su mu se oči priviknule na daljinu, obrisi su postajali oštriji. Ugledao je ružičaste oblake, drveće debelih grana punih cvjetova. Raslo je na zelenom travnjaku kojeg su natapali vodoskoci. Oni su u sjaju izlazećeg sunca hvatali sjajne plave, crvene i ljubičaste zrake. Ispred visokog grma punog žarko crvenih cvjetova, stajao je nepomično poput brončanog kipa neki čovjek širokih ramena, odjeven u,kaki košulju i kratke hlače. U 27 lijevoj je ruci držao drveni bat s kukicama, a u desnoj pušku. Njezina je cijev sjala obasjana zrakama izlazećeg sunca. Čovjek je duboko na lice navukao smeđu vunenu kapu. Merkel posta još nesigurniji zbog te kape. Bijaše to posljednji trenutak sumnjičavosti. Zapita seje li doista čuo svahili, vidio crvene cvjetove i osjetio na svojoj koži mokroj od znoja, zrak u zračnoj luci. Za njega je na svijetu postojalo samo jedno mjesto na kojem su muškarci početkom veljače nosili pletene vunene kape, a to mjesto bijaše uz jezero Titi. »Ne!«, otjera od sebe takve misli, slike i strah. Brzo otvori prozor i nagne se toliko van da mu je glava prodrla kroz sjenu plavog zraka pa zavikne što je glasnije mogao: »Jambo!«

Kako dugo već nije čuo tu riječ, nije je izgovorio, a niti smio sanjati o njoj. Morao je ukrotiti jezik u želji da tu riječ ne krikne poput momka kakav je nekoć bio. Čovjek podigne glavu i zamahne batom. Oprezno prede puškom preko leda, počeše se kukicama bata po čelu, pogleda gore pa zapazi Merkela na prozoru. - Jambo! - zavikne i nasmije se. - Habari gani? - Misuri! - zaurla Merkel. Osjeti kako ga hladnoća jutra udara po zubima pa zadovoljno zapazi da ni čovjek koji se upravo raspitao o tome kako se osjeća, ne može zatvoriti usta. Bacio je pušku i bat na travnjak i skinuo kapu. Morat će se kasnije raspitati zašto naoružan čovjek čuva vrt u Norfolku, govorio je Merkel samom sebi zatvarajući prozor. Sad je po prvi put pogledao sobu u kojoj je spavao. Zacijelo su bili sumnjivi turisti koji se nisu kod vratara 28 hotela raspitivali o opasnostima Afrike o kojima su uvijek ponovno čitali u njemačkim novinama. Merkel pokuša shvatiti što osjeća, ali to nije bio strah. Ma kako glasio odgovor on neće poremetiti njegove planove. - Jambo - ponovi. Ovog je puta tu riječ izgovorio oprezno poput čovjeka koji nakon dugog putovanja želi dobrodošlicu samom sebi. Iako je budilica koju je Merkel nosio sa sobom na svojim putovanjima već bila usaglašena s ovdašnjim vremenom, Merkel zapazi da nema njegove prtljage. Dugo je tražio kovčeg i malu torbu, dok nije oboje otkrio u niši uređenoj ratanskim pokućstvom. U bravi je visio ključ kojeg je u Frankfurtu gurnuo u džep svog kaputa. Kovčeg i torba bijahu ispražnjeni. Rublje je ležalo u bijelom pretincu sa zlatnim ukrasima. Debeli pulover i šalovi bijahu posloženi jedni na druge. Na mramornoj ploči pisaćeg stola ležala je cedulja na kojoj je crvenom kemijskom olovkom bilo napisano da su njegove kapute i hlače odnijeli na glačanje. Preko stolice visio je očigledno iščetkan par hlača. Četiri nove, vrlo skupe kravate koje je Cornelia kupila dan prije njegovog odlaska, odlučno to zahtijevajući, bijahu obješene oko košulja, a one su visjele u ormaru. Kad je Merkel opazio daje u najgornju gumbašnicu svake košulje bio zataknut karanfil, morao je sjesti. Ta groteskna slika činila mu se smiješnom iz perspektive prošlosti i tako tipičnom za razigranost afričkog svijeta, na što je već davno zaboravio, a sad se ponovno prisjetio. Nekoliko trenutaka nije mogao činiti ništa do li zuriti u cvjetove koji su ukrašavali njegove košulje. 29 Na malom stoliću uz prozor, naslonjena na vazu punu bijelih orhideja, stajala je u crvenu kožu uokvirena Cornelijina slika. Cornelia je držala jazavčara na rukama, a stajala je uz glavnu stražarnicu u Frankfurtu, smiješeći mu se u Africi. Nije se mogao odlučiti ljuti li se na tu sliku ili ga je dirnula u neodgovarajućem trenutku. Cornelia je, usprkos njegovim podrugljivim primjedbama, uložila mnogo truda kako bi u kovčeg svog muža sakrila sliku s trenutačnim ljubimcem. Tijekom godina mijenjali su se motivi, ali nikada riječi na malim karticama koje bi zataknula u desni kut okvira slike. Ovog puta doduše nije svojim dječjim rukopisom, na koji bi se Merkel uvijek ponovno naljutio, napisala: »Ljubim te!«, već tiskanim slovima: »Do skorog viđenja...!« Svakoje slovo bilo napisano drugom bojom, a njega su uznemirile one tri točkice. Obuzme ga osjećaj sentimentalnosti, jer se pitao nije li Cornelia slutila više nego li mu je dala na znanje. Činilo mu se prije čudnim nego neugodnim što je neki stranac raspakirao njegov kovčeg. Doduše ni u jednom hotelu na svijetu nije doživio takvo zadiranje u privatnost gosta i posvuda bi se naljutio zbog takve znatiželje i nametljivosti, ali očigledno je već počeo život mjeriti drugim mjerilima. Ta ga je pomisao razveselila.

Netko pokuca na vrata. Dva puta tiho, a jednom glasno. Prije nego je Merkel uspio izustiti ijednu riječ, neki čovjek u kratkim hlačama i bijelim dokoljenicama otškrine vrata, a zatim ih tako snažno gurne da su lupila o zid. Čovjek bijaše visok, imao je svijetlosmedu boju kože i ravnodušan pogled ljudi sa sjevera Kenije. Donio je srebrni poslužavnik 30 na kojem je stajao srebrni čajnik, srebrna kutija za šećer i šalica s finim zlatinim rubom. Za lijevi džep njegove kaki košulje bijaše zataknuta bijela pločica s natpisom »Sam«. Sam je, nasmiješivši se, pokazao sve zube. Glasno je rekao »Jambo« i promucao, teškom mukom istiskujući iz grla svaki slog: »Your morning tea, Sir«. - Chai - prevede Merkel. - Chai - kimne Sam. Kad je ponovio tu riječ na njegovom se licu nije pomaknuo ni jedan mišić, ali tad je shvatio da je gost u bijelim gaćama pri pozdravu rekao više od uobičajenog »Jambo«. Poče brže disati pa stavi poslužavnik na mali stolić u blizini kreveta, obrisa rukavom čelo i iznenađeno pogleda Merkela. - Govoriš svahili? - zapita. -Da! - Rođen sam u Samburuu. - I ja - odvrati Sam. Moglo mu je biti najviše dvadeset godina, a njegove oči i boja glasa odavali su da se ne namjerava šaliti kad je rekao: - Nikada te nisam vidio u Samburuu. Nitko te nije vidio u Samburuu. - Još nisi bio ni u trbuhu svoje majke kad sam se ja rodio. - Uvijek sam bio u Samburuu - tvrdio je Sam. Nakon kraće šutnje, u kojoj je kao očaran promatrao Merkela, prekriži ruke tako čvrsto da su mu žile postale tamne pa zatraži: - Reci još nešto na mom jeziku! - Mogu reći sve, ako to želim. - Reci nešto da čujem! Reci nešto! - Noćas je pobjegao sat. - Tvoj sat spava na tvojoj ruci. Nisi li ga noćas vidio? - Ne govorim o svom satu - objasni Merkel udarivši 31 desnom rukom po lijevoj. - Govorim o satu koji bježi brže od vremena. - Your morning tea, Sir - promrmlja Sam. Napadno je brzo otrčao do vrata i glasno ih zalupio za sobom. Ipak je još jasno čuo smijeh čovjeka s dvostrukim jezikom, jer je taj bio glasniji od krika vrata. I dok se Merkel s djetinjom radošću predao svom uspjehu, spoznao je da se nije smio nasmijati. Bijaše već nepromišljeno i to što se tako zaljubljeno u vlastite osjećaje predao lijepoj igri riječima, dajući Samu na znanje nešto što je ovaj shvatio kao prijetnju. Sjetio se svog djetinjstva, Kamaua i dugih razgovora uz obalu rijeke. Koliko mu je puta prijatelj govorio da su njegova usta brža od glave. Razgovorljivost je u njegovom slučaju bila afrička bolest, ustanovi Merkel. U Njemačkoj je dobro znao šutjeti. Do kraja. Prisjeti se Cornelie, uvijek pune razumijevanja, ali koja ga nikada nije shvatila. Pitao se kad je počeo gušiti svoju savjest, ali ni jedna isprika koju bi pronalazio nije ga zadovoljavala. Pritisak u njegovoj glavi bijaše sve snažniji. Čaj je bio gorak i vrlo vruć, tako da ga je mogao samo polagano srkati. Nije volio čaj, ali mu je bilo drago što se nečim mogao zaposliti. Prije nego što isprazni čajnik neće trebati razgovarati ni donositi odluke. Ni u kom slučaju nije smio ostati u sobi preko cijelog dana, ako se želio osoblju hotela predstaviti kao običan turist, čovjek na odmoru željan afričkih pustolovina. Prosječan čovjek s konkretnim predodžbama o

odmoru, s čvrstim programom i odgovarajućim terminima. Pri ustajanju Merkel je odlučio provesti stoje više moguće 32 vremena u raspakiranju i spremanju stvari. Kroz to vijeme razmišljat će se o svojim idućim koracima. Sada su ga čovjek s puškom, a prije svega Sam, natjerali prebrzo zbaciti masku iscrpljenog putnika. Kakao je Sam došao do svog engleskog imena? Da lije osoblje hotela već znalo sve o njegovom skijaškom puloveru, krznom podstavljenim čizmama i crvenoj kapi? Bi li možda čovjek s puškom u ruci htio zamijeniti svoje afričke kratke hlače za njemačku skijašku kapu? Merkelova je koža gorjela dok je odlazio prema ormaru. Dohvati debele cipele pa ih baci na pod, odmahnuvši glavom. Zlovoljno ustanovi da nema čak ni jednog para tankih čarapa koje bi odgovarale ovoj klimi. Još mi je jasnije bilo kako će neizmjerno neugodno biti pojaviti se na doručku u toj smiješnoj odjeći. Svi gosti hotela okrenut će se prema njemu. Pričini mu se kao da vidi vatrenu loptu širom otvorenih očiju, pa ih obeshrabreno zaklopi. Nakon nekog vremena ipak je krenuo u kupaonicu s mnogobrojnim zrcalima. U svakom od njih ugledao je svoje lice, bore, zabrinutost, umor i gađenje. Kako bi pobjegao od zrcala koja su mu se rugala, brzo se obrijao, navukao tamne hlače, izvadio košulju iz ormara i odnio karanfil u vazu s orhidejama. Zavrnuo je rukave, otvorio oba gornja puceta košulje i izvadio je izvan hlača. Zatim ju je ipak gurnuo u njih, zamijenivši smeđi opasač za crveni. Pričini mu se da izgleda poput Hamleta, samo što je bio prestar za tu ulogu. Ipak bi toj ludoj situaciji odgovaralo ako bi vratara zapitao je li Ofelija već pošla u samostan. Vratara koji mu je predao ključ sa slonom, zamijenio je vitak mlad Indijac melankolična pogleda. Taj je čovjek 33 djelovao samouvjerenije od onog prvog. Dok je telefonirao prolazio je prstima kroz sjajnu crnu kosu. Kad je opazio da mu se Merkel približava, odmah je prestao telefonirati i uznemireno ga zapitao je li pravovremeno dobio čaj. Doručkovati je mogao na terasi ili u klimatiziranoj blagovaonici. - Kasnije - izbjegavao je Merkel odgovor, želeći saznati djeluje li još smješnije nego što se osjeća. - Želio bih se prvo odvesti u grad i kupiti neke stvari. Možete li mi pozvati taksi? - Sir, bit će bolje da to mi obavimo za vas. Nairobi nije grad za kupovanje. Barem ne za strance. - Snaći ću se. Dobro govorim svahili. - Ne vjerujem - odgovori Indijac napadno mirno - da bi to olakšalo vaš položaj. Hotel vam doista može sve nabaviti. - Potrebne su mi nove košulje i tanke hlače. - Sir, o tome su me već obavijestili. Za nas to uopće ne predstavlja poteškoće. Takve se stvari događaju svakodnevno. Mnogi naši gosti zapažaju tek kad stignu ovamo da su ponijeli krive stvari. Ne brinite zbog toga. A niti zbog veličine odjeće. Pri raspakiranju vaših stvari odmah smo zadržali košulju i hlače. Recite mi samo što bismo trebali dati sašiti i želite li posebnu zaštitu. Merkel se zapita bi li završetak rečenice bolje razumio da nije bio toliko zbunjen. Zbunilo ga je to što je Indijac bio tako dobro obaviješten o njemu, smatrajući očigledno razumljivim samim po sebi što je osoblje hotela prekapalo po stvarima gostiju. Čak da je Merkel smogao hrabrost za kritiku, ne bi se sjetio engleske riječi za intimnu sferu. Najbolje će biti ponašati se tako kao da je za njega bilo 34

uobičajeno naručivati kod vratara novu garderobu. Začudo ta mu je misao davala sigurnost. Čvrstim je glasom naručio šest košulja i četiri para hlača. Njegovo se raspoloženje iznenada popravilo. Pričini mu se kao daje riješio vrlo zamršenu situaciju na najbolji mogući način. Cijena mu se činila začuđujuće niskom. Platio je u gotovini, dao vrataru bogatu napojnicu, promatrajući sa zanimanjem kako je on stavlja u džep. Iznenadio se saznavši daje pri dolasku već iznajmio sef i platio hotel za prva tri dana, ali pretvarao se kao da se toga sjeća. - Sir - navaljivao je Indijac - morate mi reći želite li osobnu zaštitu. - Mislim da vas nisam dobro razumio - prizna Merkel. - Rekli ste da poznate zemlju. Nove stvari treba zaštititi. Treba se zaštititi i od bolesti, prepada i smrti. Na sreću raspolažemo ljudima koji se još prisjećaju starih običaja. Sve ću vam srediti. Obavijestit ću vas još i o cijeni. Sutra ćete moći odjenuti nove stvari. Nećete se prepoznati. - Recite mi samo da to doista vjerujete. - Da što vjerujem, Sir? - Cijelu tu glupost s osobnom zaštitom. - Naredit ću da vas odvedu na doručak - nasmiješio se vratar. Ali smiješio se samo usnama. Njegove oči više nisu gledale onako nježno kao ranije i uopće ne melankolično. Zurio je u ogromno rogovlje iznad kamina. Zelenožuti prugasti zastori štitili su terasu na kojoj su stajali bijeli pleteni naslonjači. Terasa se nalazila iznad velikog bazena u čijoj su se plavoj vodi odražavale flamingo-ružičaste bugenvilije. Jednako kao i stabla mangoa i palmi čiji su listovi vukli snagu iz posljednje rose. 35 Ždralovi su ponosno prolazili kratko ošišanim zelenim travnjakom. Njihov nježan ukras na glavi, smećkaste boje s crnim sjajnim točkama, vijorio je na vjetru. Paulu Merkelu uspjelo se obraniti od raja kojeg su stvorili ljudi i koji je znao svoju sjajnu hladnoću hraniti iluzijama bogatstva i " luksuza. On bijaše i odveć skroman a da bi se divio toj rastrošnosti. Ali bujne boje tropa, veličanstvenost skladnih ptica omamljivali su njegove oči i misli. Rez bijaše golem. Zaboravio je tko je bio, zaboravio što namjerava, zaboravio umor, osamu i strah pred starošću. Sav sretan, ne pomičući se, promatrao je ždralove. Njihove su se glave spajale sa svjetlom i sjenama. I dok mu je pod nogama oživljavalo korijenje prošlosti, taj lutalica iz sivog svijeta hladnoće, hranio je oči žarkim preobiljem zemlje koju zapravo nikada nije uistinu napustio. U mramornom zdencu s tri visoka vodoskoka kupali su se čvorci. Ako bi samo jedna jedina kap pala na njihova tijela, metalno bi plava boja njihova gustog perja počela zračiti nježnim bojama duge. Neka stara gospoda sa slamnatim šeširom hranila je uz ogradu parka marabua koji je imao bijeli prsluk, crna leda, crveni ogroman kljun i mudar pogled svoje vrste. Žena je nešto nježno šaptala ptici, a marabu bi svaki put pogledao prema oblacima, prije nego bi progutao sitni kolačić. Nekoliko je gostiju sjedilo oko okruglih stolova, neki su se posluživali kod buffeta ukrašenog dinjama veličine buća. U njih bijahu urezane oči, a četiri kuhara s visokim bijelim kapama, strugali su teške tave. Na zlatnom soku ananasa plovile su barke od papaje. Mala plava ptičica smjestila se 36 na kruni od zelenih banana. Istom kad je uronila kljun u cvijet orhideje, Merkel zapazi da nije bila staklena. Konj, izrezan iz leda, ispuhavao je svijetloplavu šećernu pjenu, stojeći na kristalnom poslužavniku.

Merkel zanijemivši osjeti da je ponovno postao dijete. Uronio je u pretpostavku da se ne smije micati, a niti dosanjati do kraja svoje snove, kako ne bi uništio tu divotu. Kružio je očima, a konju kojem je rep već počeo prelaziti u prolaznost, poželio je vječni život. Neki paž koji je pri smiješku pokazivao sve zube, mašući crvenim ubrusom da otjera libelu, odveo je oklijevajućeg Merkela do slobodnog stola na kraju vrta. Uz srebrni čajnik i uspravljen ubrus nalik tornju, ukrašen rascvjetalom ružom, stajao je stakleni vrč. To mjesto, uza zid s ružama penjačicama, nalazilo se daleko od jasnih obrisa, daleko od razgovora i zveckanja suda. Merkelovo sklonište bijaše puno slatkog mirisa zavođenja koje je istovremeno budilo i opijalo. Na trenutak je poslao svoje prohtjeve u planine koje su svjetlucale plavetnilom na obzoru, a zatim se ponovno vratio u tu idilu. Blizu njegova stola, na palmu bijaše pričvršćen natpis: »Ne hranite majmune«. Na rubu te ploče sjedio je dražestan sivi rezus majmun. Držao je glavu nakrivljeno, a tanke je ruke podigao u zrak. Merkel je ozbiljno rekao: »Jambo«, kao da ne zna da je to bila čarobna riječ i da se on sam već našao u toj čaroliji. Pružio je ruku životinji malih pažljivih očiju. Ubrzo je uhvatio sama sebe kako s majmunom razgovara onim istim jezikom kojim je stara gospoda razgovarala s marabuom. 37 Nasmijao se iznenada tako glasno da se trgnuo. Majmun odmahne glavom želeći otjerati muhu pa se primakne stolici, pruži obje ruke i prede preko Merkelove kose. Zatim dohvati kuglicu maslaca koja je ležala u ledu i počne polagano jesti. Uto je pristigao konobar i pljesnuo rukama kako bi otjerao majmuna. Kunući, nazvao gaje kradljivcem, a zatim mirno napunio čašu šampanjcem i zapitao bi li donio jelo za stol. - Sam ću poći do buffeta - reče Merkel. Istom kad se našao ispred zdjela s voćem, narančama ukrašenih mesom na koji su se smjestile pčele, prisjeti se da je konobar govorio s njime svahili i da mu je on odgovorio istim jezikom. To ga više nije čudilo, a ni uznemiravalo. Očigledno je posluga znala sve o njemu. Iako nije bio gladan, napunio je svoj tanjur na radost konobara koji je bacao palačinke u zrak. Na kraju je gurnuo bananu u džep. Bude li mu majmun ponovno prišao smatrat će to znakom da afrički bogovi još uvijek imaju dobre namjere s onima bijele kože koji su im iskazivali poštovanje. Sjedokosi vragoljan sjedio je na ploči s crnim natpisom i tražio uši po trbuhu. Pružio je ruku još prije nego je Merkel odložio tanjur i sjeo. Izvuče bananu iz džepa, pruži je majmunu i poče zadivljeno promatrati kako je životinja vješto guli i glasno mljacka. Zatim majmun skoči na stol, a da pri tom nije dodirnuo posude, izvuče kocku šećera iz kutije pa ponovno zauzme svoje mjesto. - Prosit! - nazdravio je Merkel popivši čašu šampanjca. Bijaše to od njegova dolaska prva njemačka riječ koju je izgovorio. Činila mu se neodgovarajućom. Možda zato jer je vjerovao da može pobjeći sam od sebe ako se dugo služi 38 mekim svahili riječima, ili se drži hladnog engleskog jezika. Zadovoljno se sjetio da je »nugu« svahili riječ za majmuna. Nugu je došao po ostatak mlijeka u vrčiću, počeo veselo pričati i domamio još veselijeg majmuna koji je skočio Merkelu na rame, prije nego je dohvatio kutiju sa šećerom, a zatim se vratio na ploču sa zabranom. S Merkela spadoše godine i iskustvo. Slike, oslikane izbli-jedjelim bojama čežnje, maknule su vrijeme do nepregledne veličine. Nikada nije otišao. Njegova je glava dodirivala Kamauovu. Ovaj je nakon požara u bušu pronašao u šumi posve mladog pavijana.

Zajedno su nahranili izgladnjelu životinju, prvo na bočicu, a kasnije s voćem i orasima. Ali majmun je uvijek sjedio samo na Paulovom ramenu. Još je godinama osjećao njegovu toplinu i veliku povezanost s tim bićem. Merkel, nenaviknut da pije alkohol ujutro, očekivao je da će ga zaboljeti glava i da će mu se pomutiti misli, ali je umjesto toga osjetio potpuni sklad sa samim sobom i neki umor koji je polagano prelazio u zadovoljstvo, a zatim u osjećaj slobode. Pričini mu "se da sjedi na ljuljašci i da nikada više neće morati dodirnuti zemlju. Kad bi stisnuo oči i ponovno ih otvorio, male crne mrlje pretvarale bi se u mjehuriće od sapunica sreće. U takvom stanju, za kakvo nije znao proživljava li ga budan ili u snu, Merkel odluči provesti cijeli dan uz gostoljubiv stol povjeravajući se majmunima. Vrijeme nije više ništa značilo za njega. Nije više trebao tražiti smisao svojih čina. - Mister Paul, je li vam potrebno još nešto? Nije vidio Indijca kako dolazi, nije čak ni zapazio daje sjeo na praznu stolicu, ali bez veće muke uspio je izroniti iz sna. 39 Znao je objasniti i zov afričkih sirena zbog kojih su njegove uši postale gluhe za zakone i logiku. Na pragu odrastanja, u noćima bez mjesečine u Samburuu, uz topli plamen ispred travom pokrivenih koliba, naučio je da čovjek samo mora dati svoje ime kako bi postao netko drugi. Još je uvijek shvaćao poruku stare priče. Dakako daje znao kako ga stranac za njegovim stolom naziva po imenu samo stoga što nije mogao izgovoriti njegovo prezime, ali znao je i to daje u Africi slučaj znak sudbine. Glava mu bijaše djetinja, a srce lako kad je dopustio da mu uzmu ime. - Mister Paul, je li vam potrebno još nešto? - ponovi Indijac. Da ga nije po drugi put nazvao tako, tad bi taj Paul kome je sunce spržilo kožu i iluzije, vjerojatno ponovno govorio o laganim hlačama i kaki košuljama. Ali čovjek, kakav je sada postao, rekao je kao da je promislio svaku riječ: - Htio bih brzo na sjever. - U Sudan? Predugo ste se zabavljali s majmunom. - Ne tako daleko - nasmiješi mu se Paul. - Isiolo će biti dovoljno. A zatim Samburu. Tamo sam bio čovjek. Indijac kako da se nije iznenadio. - Turistički safari? - zapita. Glas mu je zvučao pospano, ali njegove oči to nisu bile. - Safari, ali potpuno sam! Mogu li iznajmiti automobil? - Cesta prema onamo je opasna. - I s vozačem? - Mister Paul, to se nikada ne može znati. - Ne želim sve znati. - To je dobro. Zbog znanja noge se koče. Kad se Indijac pospanim glasom pretvorio natrag u 40 sposobna vratara, otjerao je oba majmuna i rekao da će se pobrinuti za automobil. Uz to će pričuvati i onaj dio prtljage koji bi mogao samo smetati Mister Paulu. - Ne biste trebali - predložio je - ponijeti ni odveć novaca. Imate kod nas sef. Gabriel će se na vašem dugom putovanju pobrinuti za sve. - Tko je Gabriel? - Vaš vozač! 41 3 Kad bi do čovjeka stizale vijesti iz dalekih koliba visoravni, glasnici iz Naro Morua nazivali su ga Kinanjui. To bijaše staro, lako izgovorljivo ime, koje mu je nadjenuo njegov pametni otac u doba dok oči Kinanjuia nisu dopirale dalje od stabla na polju duhana. Mladi ljudi, koji su upotrebljavali pravo Kinanjuiovo ime, pričali su mu o

njegovoj ženi i o dvojici sinova. Budući je želio da mu djeca kasnije krenu u školu, Kinanjui je napustio svoje selo, veliku obitelj, prijatelje i mnogobrojne staze koje je sam izgazio, kako bi u Nairobiu potražio posao. Sada je s ljudima koji su odsjekli korijenje prije nego se napunilo sokovima, stanovao u kipućoj limenoj kutiji. Oni su živjeli bez savjeta iskusnih staraca i bez radosti življenja zbog poznatih lica. Koliba je stajala okružena grmljem pocrnjelim od sunca, prašnim -kaktusima, oštrim krhotinama stakala i zahrđalim limenkama, u onom dijelu velikog i glasnog grada koga je gušilo smeće. Ljudi koji su smjeli živjeti drugdje, stiskali bi nosnice već kad bi izdaleka ugledali te barake. Čak i u slučaju kad bi se vozili u auto42 mobilu. Vijesti iz dobrog starog svijeta, gdje su noći bile hladne, a zrak sa snijegom prekrivenih planina čistio grudi, samo su rijetko dopirale do Kinanjuia u Nairobi. To nije moglo biti drukčije. Novosti o djeci koja su se mogla zasititi mlijekom jedne koze, a za koju Kinanjui još dugo neće trebati plaćati školarinu, nisu ga natjerale da nešto poduzme. To isto bijaše i s njegovom ženom. Ona je već četiri mjeseca nosila u sebi novi život. Bude li bog Mungao sklon Kinanjuiu,, bude li sačuvao njegove noge od gnojnih čireva, čelo od žara groznice, a trbuh mu barem tako dobro punio da mu glava ne ostane bez nade u dobre dane, tad će posjetiti ženu nakon što rodi. Naime u Nairobiu nije bilo dovoljno gostiju koji su odlazili na safari, tako da Kinanjui nije zarađivao. U ta vremena bijaše vožnja do Naro Morua predaleka i preskupa. Za čovjeka poput Kinanjuia nije bilo pametno propustiti priliku koja mu se pružala u Nairobiu. Nije smio dopustiti da mu ona poput pijeska procuri kroz prste. I to samo zato jer je želio dodirnuti nabrekli trbuh svoje žene. Nije to smio čak ni Kinanjui koji je znao čitati, pisati i puniti oči ljudima koji su došli izdaleka po stvari za kojima su čeznuli. Onaj koji bi se bez razmišljanja prepustio ponosu oca na vlastito sjeme, mogao je brzo imati male rupe u cipelama, a velike u želucu. Ukoliko bi pak do Kinanjuia stizale poruke namijenjene Gabrielu, on ne bi oklijevao ni trenutka. Kao Gabriel Kinanjui bijaše veseo mladić, vladar života na kojem su mu zavidali i koji je mogao nositi glavu tako visoko da mu ni najmanja sjena nije pritiskala ramena. Gabriel bijaše, kad je 43 imao posla, brz, lukav i pošten koliko god je to bilo moguće. Tada nije bio samo vozač Tovote, čiji krov se mogao otvarati i koji je letio preko rupa na cesti nalik ptici što leti prema svom gnijezdu. Kad bi Gabriel sjedio za upravljačem pripadali su mu svi muškarci i sve žene u njegovom automobilu, a i radio stanica koja mu je omogućavala vezu sa svakim jednako tako blagoslovljenim koga bi sreo na cesti. Na safariju je Gabriel bio tragač kome su se svi divili. Kad bi pronašao mnogo životinja na drveću, obali rijeke ili u visokoj travi, stranci bi ga hvalili zbog njegovih očiju i mudrosti, kuckajući ga po ramenu i nudeći mu žvakače gume, Colu i cigarete. Ti su stranci bili uvijek siti i tako bogati da su u kožnatim kesama obješenim oko vrata nosili samo novčanice. Navečer bi mu zadovoljni gosti safarija razdragano gurali u ruku sitniš koji su im uzvratili prilikom malih kupnji. Ljudima, koji su mu povjerili svoje skupocjene živote, Gabriel nikada nije smrdio po starom pivu i znoju ispod pazuha. U Tovoti je odijevao svijetle, čiste hlače, svježe izglačane košulje s dubokim džepovima, pažljivo ulaštene cipele na kojima je vidio odsjaj vlastitog lica i sat sa zlatnom kazaljkom za sekunde i širokim remenom zbog kojeg mu se ručni zglob činio snažnijim. Taj je sat neki Amerikanac poklonio Gabrielu jer je tog dana pronašao na drveću tri usnula leoparda.

Osobito važna za Gabriela bijaše srebrno uokvirena bijela pločica na lijevom džepu njegove košulje. Na njoj je pisalo njegovo ime, koje su mogli izgovoriti samo učeni ljudi. Mala pločica činila je velikim čovjeka koji ju je smio nositi. Gabriela bi pozivali na posao uvijek kada bi Indijac u ventiliranom hladnom uredu Kenya Safari Toursa, na aveniji Kenvata, imao neki osobit posao. Indijac je cijenio samo vozače koji se nisu lako umarali, znali se ponašati pred bijelcima, dobro poznavali ceste i mnogobrojne kuće za smještaj u planinskim predjelima. Uz to su morali poznavati i Europljane i Amerikance čije mozgove i kožu je brzo palilo afričko sunce, kao što vatra u bušu pali šume. Takav pratitelj safarija bijaše Gabriel. Dobro se razumio "s ljudima koji su novcem mogli kupiti sve potrebne radosti, a pri smijanju pokazivali zlato svojih zubi. Njihova su se grla brzo sušila, a na čelu bi im se pojavljivale graške znoja, sjajući na bijeloj koži poput jutarnje rose na dugim vlatima trave. Oni su vjerovali da su sve životinje njihova braća. Njima bijahu važniji lavovi koji su drijemali, urlajući slonovi, pa čak i krdo lutajućih pavijana ili jato nepomičnih jastrebova na drveću punom trnja, od šale kojom je prijatelj prijatelju želio pomoći kako bi mu u satovima tuge ozdravila glava. Muškarci i žene koji su mazali lica i ruke mastima i mirisali po mirodijama, nosili su tako čvrste kapute da se nikada nisu smočili. Na glavu su stavljali šarene šešire, a na ramena široke remene velikih kožnatih torbi. Takvim ljudima nije bilo potrebno zapovijedati očima da sačuvaju slike što su ih željeli ponijeti sa sobom. To bi prepuštali svojim ljubljenim fotografskim aparatima sa snažnim zoomom. Kad bi ti žderači slika izgovarali tu riječ, a to su činili često, onda je to zvučalo poput glasanja skakavaca prije kiše. Zoomovi su mogli proždirati najveće udaljenosti tako lako kao što gepard može proždrijeti malo tele gnua napušteno od 44 45 majke. Na fotografijama koje bi gosti safarija pokazivali Gabrielu činilo se uvijek kao da su se lavovi, plahe gazele i nosorozi dali dodirnuti rukom, a da se pri tom ne bi oglasili. Gabriel je ljubio te slike preokrenutog svijeta u kojem ni jedna životinja nije žderala drugu i u kojoj su kapljice kiše bile šarene poput cijele duge. Stranci bijahu tako ponosni na svoje slike kao da su umjesto kamerom uhvatili plijen skupocjenom puškom, dovodeći pri tom svoj život u opasnost. Gabrielu je safari pružao najbolju priliku da se brine za sebe i za svoje. Važno bijaše da bude pametan i ne zadovolji se samo vožnjom automobila. Lukavi vozač nije smio dopustiti da mu zaspu oči, uši i nos, ako je želio da turisti pronađu divljač. Obožavali su je kao što ljudi Afrike, obožavaju stare bogove. Samo onaj koji je bio pametan, te neprekidno tjerao noge, ruke i glavu poput tvrdoglavog motora starog kamiona, mogao je slati kući dovoljno zarađenog novca. Kad se Gabriel morao zadržavati u smrdljivoj kolibi, tad se nije ponašao poput drugih muškaraca. Oni su vidjeli samo jedan dan, a nikada one koji će još doći. Kad bi ti glupani" ostali bez posla, sjedili su pod drvećem, kartali, pili skupo pivo i čekali da ih netko pozove. Gabriel je, međutim, u Nairobiu ubrzo shvatio da oni moćni ljudi koji ti mogu dati posao ne pamte ni imena, ni lica onih kojima je posao bio potreban. Iako je put trajao gotovo dva sata, a sunce palilo grlo, Gabriel je svakodnevno trčao do otmjenog ureda Safari Toursa na aveniji Kenvata. Tamo bi pitao, ne podižući glavu, ima li gospodin Singh, čije su košulje bile bijele poput svježeg mlijeka, neki posao za njega. Petorica muškaraca, koji su s Gabrielom dijelili istu prostoriju, rugali su mu se zbog toga tvrdeći da ljudi iz Naro Moma imaju bolje noge od glave. Ali Gabriel nije dopustio da ga obeshrabri njihov zloban smijeh, a niti bol u tabanima, već

bi u zoru krenuo do avenije Kenvata. Jednog dana kad više nije znao kako će platiti svoj smještaj, a trbuh je mogao napuniti samo nadom, njegovo je strpljenje napokon bilo nagrađeno. - Sutra ujutro budi u Norfolku - rekao je Singh. - Moj brat je u službi pa će ti reći kamo kreće safari. I to s jednim putnikom. Kad je Singh ispustio iz usta te posljednje riječi, u očima mu se javio pogled pun znanja. Dohvatio je, kako je to Gabriel i očekivao, čvor svoje kravate i rekao: »To će se isplatiti.« Zatim je zahtijevao uobičajenih pet dolara za posredovanje. Singh je dobro znao da najveći broj turista daje napojnicu u dolarima i da Gabriel uvijek nosi baš tu svotu sa sobom dolazeći u ured. Ukoliko bi se počeo cjenkati, nikada se više nije trebao pojaviti kod Singha. Ovog puta Gabriela je manje nego inače zaboljelo to traženje i samo gaje iz navike pretvorio u mislima u hranu za djecu i dvije kutije cigareta za sebe. Slučajno je ovog puta lažljivac Singh izustio istinu. Poslovi za Norfolk uvijek su se isplatili. Ljudi koji su tamo stanovali imali su više novaca od običnih turista, osobito kad bi kretali na safari sami s vozačem. Turisti iz Norfolka nisu se razlikovali od drugih samo stoga što su nosili košulje s ovratnicima umjesto majica punih 46 47 šarenih slika na grudima, već i stoga što nisu uplaćivali već kod kuće safarije zajedno s avionskim kartama. Ljudi koji su u šestoro dijelili jedan automobil često su se smijali, ali ipak nisu uvijek ispunjavali zadovoljstvom srce svog vozača. Njih je gola koža radovala više od dugih hlača pa bi im se prečesto spržili mudrost i strpljenje. Uz to je goste safarija, koji bi krenuli na put u grupi, trebalo često nahraniti tako da se na njihovim licima ne bi pojavila mrlja zlovolje. Kad bi po vrućini pili alkohol kliktali bi glasno poput majmuna koji su se napili soka uzavrelih plodova. Svojom vikom potjerali bi životinje koje su željeli vidjeti. Gabrielu su uši bile doista važne za osluškivanje pa je cijenio goste Norfolka. I to ne samo zato jer su imali dovoljno novaca i što su znali koliko od toga trebaju dati vozaču na kraju putovanja, kako taj ne bi morao stisnutih zubi gurnuti u džep znak njihove zahvalnosti. Onaj koji je sam odlazio na safari rijetko je kada bio mlad i nije više imao velikih rupa u glavi. Mudri starci nisu se neprekidno brinuli za dobro napunjen trbuh i za najbolju hranu za svoje kamere. Čovjek, kojeg je život istesao, nije se naljutio što lav spava na podnevnoj vrućini pa će na fotografiji izgledati poput mrtvog kamena. Onaj, koji više nije nalazio nikoga s kime bi se mogao šaliti ili se ljutiti na njega, smiješio se pticama i bodljikavom grmlju. Kad bi čovjek počeo gubiti zube i snagu svog jezika, nije od vozača istovremeno zahtijevao sunce i mjesec, zebre i slonove. Takav čovjek ne bi u hotelu u krošnji zahtijevao bazen, a u vrijeme suše kišu. Starim ljudima, bili oni crni ili bijeli, bili siti ili siromašni, dostajalo je otvoriti oči, a ne neprekidno i usta. 48 Gabriel se nadao, ponosan na svoje znanje engleskog jezika, da će bogati čovjek iz Norfolka govoriti istim jezikom kao i on. Safari bez razgovora nije bio dobar, bio je poput koze s osušenim vimenom. Iako nije bilo pametno odveć često razgovarati sa strancima koji su pitali i za stvari za koje je bilo bolje da ih ne znaju, ipak je to donosilo dobru napojnicu. Ljudi, koji su se usput gušili u svojoj znatiželji, prerevno bi na cilju brojili svoj novac. Sunce još nije progutalo svoje sjene, kad je vratar Norfolka vodio Gabriela njegovom budućem putniku. Ovaj je upravo objedovao, a Gabriel pomisli da je to Singh pametno sredio. Bijaše mudrije prve riječi progovoriti sa strancem kad ovaj nije morao govoriti s praznim želucem. Paul je sjedio sam za

stolom uza zid vrta, a Gabriel je odmah vidio da se ne zabavlja pažljivo sočnim mesom na svom tanjuru. Činio je to na način čovjeka koji je zaboravio što traži, a ipak to i dalje promatra, uvijek ponovno tjerajući svoj pogled dalje. Gabriel razmisli odakle je mogao potje-cati čovjek koji sjedi pred punim tanjurom i broji oblake. Zasigurno ne iz Amerike ili Italije. Amerikanci su jeli samo s jednom rukom, dok im je druga počivala na koljenu. Talijani, boje kože poput Indijaca, imali su jednako tako lijepe sunčane naočale kao i satove. Gabriel se nadao da njegov suputnik ne dolazi iz Engleske. U izvjesnim godinama su Englezi i prečesto nazivali ljude iz Afrike »boy«, vjerujući da crne uši ne razumiju ništa drugo. Gabriel nije bio neuk poput novorođenog teleta. Po puce-tima na Paulovoj kaki košulji prepoznao je da ju je sašio neljubazan krojač koji je bio u rodu s braćom Singh i 49 kojemu su slali sve narudžbe iz Norfolka. Puceta bijahu ta koja su prva počela govoriti. Nije bilo sumnje da se čovjek s nemirnim očima odlučio tako naglo poći na safari da je prvo morao nabaviti košulje u Nairobiu, kako usput ne bi ispario na suncu poput male lokvice. Nijemci nisu činili greške i nisu otputovali od kuće s krivim košuljama. Oni su nosili u džepu hlača čak i lijek za slučaj da ih ugrizu mušice, jednako kao i maramice za nos, a već su, dok je sunce izlazilo, znali zbog čega se žele naljutiti navečer. - Ovo je Gabriel, Mister Paul - rekao je vratar pa dohvati čvor svoje kravate poput brata u Safari Toursu. - Najbolji je vozač koga imamo, kao što sam vam obećao. S njim nećete izgubiti ni minutu svog odmora. - Smijem izgubiti minutu - smiješio se Paul. - Ne žuri mi se. Pogleda mladog čovjeka koji ga je pažljivo promatrao okruglim, tamnim očima. Razmišljao je trenutak bi li trebao reći »Jambo«, kako bi ponovno osjetio onaj čar što osvjetljava sva lica u hotelu, a njega toliko oraspoložuje da je sve više žudio jezično se povezati s ljudima Afrike. Tako je dugo čeznuo za time. Ali iznenada se pričini glup samom sebi. Sentimentalan i bespomoćan. Opazi da je ostao bez riječi. Ruka mu je zadrhtala kad je pokazao na praznu stolicu zamolivši Gabriela neka sjedne. Gabriel se polagano približavao stolu i kao da je brojao svaki svoj korak. Njegove kretnje, mir njegova lica, način kako se spustio na stolicu, a zatim pogledao u daljinu kao da ga zanima samo život s one strane obzora, zasmetaše Paulu. Pomisli da pozna tog mladog čovjeka, osjećajući istovremeno da mu to ne smije reći. 50 Stisnuo je čvrsto zube, iako je odlučio da to ne čini. Zbog toga su ga zaboljele vilice i poče mu bubnjati ru' ušima. Užasnut osjeti da mu slani znoj teče u oči. Pričini mu se da mu je srce prestalo kucati pa se posrami svoje slabosti pred tim mladim ljudima, opazivši da ga radoznalo promatraju. Pun straha zabije prste u rebra. U tom trenutku panike napetost iznenada popusti, onako naglo kako je i došla. Mogao je ponovno gledati, slušati, govoriti pronalazeći ono što je grčevito tražio. Ne bijaše Gabriel onaj kojeg je poznavao, samo mu je njegovo lice bilo poznato - ta mješavina zbunjenosti, znatiželje, naivnosti, grubosti i tvrdoglavog samopouzdanja. Kako je često kao dijete vidio ta lica koja se nisu odmah otkrivala, a ipak kad bi netko imao povjerenje u njih, zauvijek bi mu otkrivala svoje tajne. Kako ga je u tamnim satovima, kad se osjećao izgubljen, privlačila ta ljekovita magija. Čuo je kako Gabriel govori, kako pita kamo će krenuti i kada, a njegov mu se glas vrati! - U Isiolo - odgovori Paul izgovarajući s uživanjem svaki slog. - Onamo sam htio već jučer. - Iako je zapazio da Gabriel dobro govori engleski, bio je čvrsto uvjeren da on

neće razumjeti njegovu šalu. Ali Gabriel se širokom kretnjom nagnuo nad svoj sat i vratio kazaljke dvadeset i četiri sata unatrag. Obojica se nasmijaše i to istovremeno. - U Isiolu nema lavova - rekao je Gabriel. - Nije ih bilo ni jučer. - Lavovi mi nisu potrebni. - A što vam je potrebno na safariju, Sir? Iznenadna promjena od šale do ozbiljne stvarnosti dirnula je Paula. Još je uvijek znao tu igru. Imala je mnogo vari51 jacija i nikada nije jedna nalikovala drugoj. Zaklopio je oči, kao da je morao napregnuto razmišljati o tome što će odgovoriti Gabrielu, pa reče vrlo polagano i nešto odveć jasno: - To ću istom znati kad će sutra biti jučer. Gabriel je tako polagano odmahnuo glavom da je osjetio pomicanje zraka, ali nije otvorio usta. Dobro je poznavao ljude koji nisu zaboravili da su bili i majmuni. Oni su osjećali svoje uši čak i tada kad bi razgovarali s drugima. Takvi ljudi bijahu osjetljivi poput cvjetova hibiskusa kratko prije umiranja. Otekli jezik nije se smio požurivati. - Isiolo leži na putu - prekine Paul lijenu šutnju. Uspjelo mu je ukapati u glas, oči i kretnje onaj dašak šale koju je Gabriel očekivao, kao što je on znao. - Na kojem putu? - Na putu za Samburu. - Zašto - zapita Gabriel, pokazujući pri smijehu i one zube kojima inače nije darovao slobodu - to niste odmah rekli, Sir? Da želite poći u Samburu? Svi žele u Samburu. Tamo čekaju slonovi. - Nisam svi - primijeti Paul. - Poznam slonove u Samburuu. - Jesu li oni odletjeli k vama kući, Sir? - Gabriele, rođen sam u Samburuu. - I moj treći sin. Poznajete li ga? - Treći sin? Koliko je star? - Za pet mjeseci bit će star jedan dan, ali tad će vam moći reći da je put u Samburu dalek. - Vrlo dalek - potvrdi Paul. Nije znao govori li o godinama svog polaganog gašenja ili 52 svojoj iznenadnoj odluci da krene. Je li doista želio poći u Samburu ili je samo htio otići od sebe? - Želite li već sutra poći u Samburu? Stajat ćemo pred hotelom, ako to želite. - Tko to »mi«? - Ja i automobil. - Sutra je u redu. - Jeste li kupili dovoljno filmova? U Samburuu su vrlo skupi. - Ne trebaju mi filmovi, Gabriele. Nisam ponio kameru. Samo svoje oči. - Imate četiri. Dva oka u glavi i dva za naočale - šalu iz djetinjstva dočekao je Paul s dobrodošlicom pa se nasmijao, kao da ju je čuo prvi put. Vidio je da se Gabriel u odlasku dva puta osvrnuo prema njemu pa osjeti kao da gleda svoje djetinjstvo kroz mikroskop. Sjeti se da to čovjek ne smije činiti. U Keniji su govorili tko na rastanku ne gleda pred sebe, nikada se više neće vratiti. Prisjeti se Orfeja, ali pjesma posljednjeg rastanka bijaše lagana i slatka. Njegovo je grlo bio suho od riječi koje nije izgovorio, jer ih nije želio

reći pred vratarom. Jednim gutljajem isprazni čašu. Pivo bijaše toplo, imalo je malo alkohola i mirisalo je na sapun, ali mu je prijalo. Jelo, koje nije pojeo još ni do polovice, učini ga umornim. Bijaše to ugodan, blag umor pun ugodnih nježnih misli koje su se pretvarale u snove. U žaru ranog poslijepodneva ljubičasta je bugenvilija zasjala crveno. Neki marabu gurao je svoje teško tijelo prema bazenu na čijoj je površini plivalo lišće. Pogleda svoj odraz u vodi pa otvori kljun. 53 Konobar je odnio sude u kuhinju i nije se više vraćao. Postalo je tako tiho da je Paul čuo Marabua kako pije. Mačka u brončanoj odjeći s crnom mrljom na oku protrči kroz vrt otjeravši ljubičaste čvorke. Oni su se spasili s nekoliko zamaha krila, da bi se odmah zatim vratili do svog mjesta uz bunar. U drveću spavali su majmuni, obgrlivši vitka tijela dugim rukama. Jednom se Paulu pričini kao da ga je pozvala neka žena. Imala je Cornelijin glas, odveć djetinjast i vrlo dirljiv. Odluči da će večeras pisati svojoj ženi i objasniti joj ono što ni sam nije razumio. Ali kad je složio prvu rečenicu tako da neće biti potrebno iznostiti druge dokaze, prisjeti se Gabriela. Sviđao mu se način na koji je prihvaćao njegove šale. Prošlo je toliko vremena otkako se smijehom oslobađao strahova. Pogleda prema'oblacima koji su bili tako bijeli na svijetlom nebu da su ga zasljepljivali, istovremeno ga napajajući mirom velikog zaborava. U beskrajnom prostranstvu, u kojem sumnje nisu bile moguće, Paulu je uspjelo na trenutak uvjeriti samog sebe u smirujuću laž da mu se Gabriel odmah sviđao jer ga je podsjetio na Jensa. Ali prije nego je ponovno uronio u drijemanje, shvatio je svoju zabludu. Njegov sin i Gabriel bijahu možda istih godina, ali Jens se nikada nije smijao. Već godinama ne. Kad se Paul probudio, nebo je počelo mijenjati boje. Marabu je čučao na vrhu stabla, a travnjak je već posivio. Ostali su samo ždralovi. Skupili su svoje nježne glave dopuštajući da ih mladi vjetar miluje. Njihova dražesna druželjubivost probudi u Paulu želju da ne bude sam. Bijaše to potreba koju već godinama nije osjetio. Davala 54 mu je snagu mladosti. Odluči poći u bar. Bar bijaše gotovo potpuno zamračen tamnoplavim zastorima, vrlo hladan i - tog kasnog poslijepodneva -gotovo prazan. Na najduljem zidu od tamnog drveta bijahu pričvršćeni zavojiti rogovi okružujući veliku glavu bizona. Najveći broj potjecao je od impala. Ispod ventilatora lebdio je napunjeni lav koji je izgledao kao da se smiješi. Paul očisti naočale na kojima se nakon dugog boravka u vrtu, zalijepilo toliko malih mušica kao što se to događa sa staklima automobila u svijetu koji je za njega svakog trenutka postajao sve udaljeniji. Priđe lavu pa zapazi da je bio izrađen od pliša i imao metalno dugme u uhu. Prestrašio se kad je začuo urlanje hijene, a još više kad je shvatio da se to on glasno nasmijao. Na zidu iza bara, koji je bio oslikan svijetlozelenim granama ruža, visjele su požutjele fotografije u tužnim crnim okvirima. Bijahu to slike muškaraca koji se Paulu pričiniše poznati, jer su svi izgledali poput mladog Hemingwayja. Nosili su znojne kaki kapute s mnogo džepova, imali požudne oči i naslanjali se na svoje puške. Mladić za barskim pultom bijaše živ. Bio je napadno visok, mnogo tamniji od konobara u vrtu i po Paulovoj procjeni potjecao je iz plemena Lumbwe. Nožem veličine sjekirice drobio je led u male kristale. Njegovo je lice u sjaju zelene svjetiljke djelovalo sivo, a on je radosno izgovorio: »Jambo«. Zapita Paula, držeći se svahilija, želi li što popiti i je li već pronašao svoj sat. - Kakav sat? - Sat koji ti je jučer pobjegao. Sada ima vuneni šešir. Bih li ti izmiješao lijek? 55

- Lijek? Zašto bi čovjeku za barom bio potreban lijek? - Za tvoju bolesnu glavu. - Znaš mnogo - prizna Paul. Htio je upravo sjesti na crvenom kožom presvučenu klupu uz barski pult, kad je opazio muškarca koji je sjedio za velikim okruglim staklenim stolom u kutu. Na začuđujući je način bio nalik muškarcima na fotografijama, iako je bio mnogo stariji od njih. Lice kao da mu je bilo presvučeno loše stavljenom kožom, prsa ispod raskopčane košulje vrlo dlakava, kosa gusta i bijela, a ramena su mu još uvijek bila široka. - Mister Paul, pridružite mi se! - zavikne čovjek. -Gospodin Smith ne opija se rado sam. Ispričajte mi što tražite u Samburuu. Paul krene prema čovjeku, ne prisjećajući se ni na trenutak da je bilo pomalo zastrašujuće što'je i on znao sve o njemu. Vrebao je na vrlo sumnjivu procjenu situacije koja mu je do prije kratkog vremena davala sigurnost. Zatim je shvatio da mu logika, a ni razumijevanje, više nisu važni. Umrla je njegova želja da čini stvari koje čovjek treba činiti. Bio je slobodan, zauvijek je pobjegao od sveg predvidljivog. Opijenost ga je toliko omamila da je mogao pogledati u zrcalo iznad glave Mistera Smitha, a da ne svrne pogled sa sebe. - Kako znate da želim poći u Samburu? - zapita. - Prije dva sata naručili ste za sutra automobil. Smith je usprkos svojih godina imao glas koji je odzvanjao od zidova poput jeke u planini. Govorio je staromodnim engleskim jezikom iz vremena kolonijalizma. Činio je duge stanke između riječi, često i polagano punio lulu, pričajući 56 da je u svom prvom životu bio oficir britanske armije, a u drugom imao farmu u planinama Aberdare. - Je li ovo sada vaš treći život? - zapita Paul. - Uopće više ne živim. Zaboravili su me. - Tko vas je zaboravio? - Svi - odgovori Smith dobro raspoloženo. - Prvo moje žene i djeca, zatim Kikuve, koji su za ustanka Mau-Maua spalili moju kuću, zaboravivši me zatući. Napokon sam zaboravio sam na sebe. Otada sam sretan, kad čovjek više ne zna tko je, nema više briga. A niti novaca. - To mogu zamisliti - promrmlja Paul. Htio je zapitati Smitha kako bez novaca može živjeti u tako skupom hotelu poput Norfolka, ali još nije došao tako daleko da se prepusti naivnoj znatiželji Afrike. Starac poče cupkati dlaku na prsima pa počne pričati da je u svojoj mladosti lovio lavove. - Čovjek koji je lovio lavove sviđa se svima. Taj zna pričati zanimljivije od onoga koji je uvijek samo orao zemlju. Direktoru hotela je drago da ponekad odsjednem ovdje i zabavljam goste svojim pričama. Ali sutra ponovno odlazim. - Kamo? - Nemam pojma. Možda u Samburu. Paul pomisli da to zvuči više kao prijetnja nego kao namjera. Bio je siguran da ga je Smith uvukao u razgovor samo zato da se ponudi kao suputnik. - Znam što mislite - nasmiješi se Smith. - Ne brinite. Pustit ću vas da sam pođete na safari. Ako je to nekome potrebno, onda ste to vi. Uz to nikada navečer ne znam kamo će me jutro otjerati. Stoga su mi i pobjegle sve žene. 57 - Sve? - zapita Paul. - Koliko ih je bilo? - To više ne znam. Jeste li oženjeni?

- Mislim da jesam - odvrati Paul. - Dobro je, ako to više ne znate. Jasna sjećanja gora su od svježih rana. Popili su prvo džin i tonik, zatim čisti džin praćen bolom ljudi koji jasno vide još samo slike iz svoje mladosti. Stari Smith sjećao se konja koga je morao ustrijeliti, jer je za vrijeme safarija slomio nogu. Isplakao je dvije velike suze, a zatim se glasno nasmijao sjetivši se da se nakon toga rastao od druge žene. - Nju nisam ustrijelio. Ona mi je pobjegla. S nekim mornaričkim kapetanom. Otada razmišljam o tome što je klipan iz britanske mornarice tražio na Mount Kenvji. Paul se prisjeti Cornelie, ali ona je imala Annino lice. Obje su mu gurale cedulje u džep nove košulje. Tad je naslutio da je već počeo zaboravljati najveće razderotine svog života. Smiješnom mu se pričini pomisao da je prije putovanja odnio na čišćenje svoju odjeću. - Znate li daje opasno poći sam na safari? - Da! - odgovori Paul. Sada je i njegov glas bio dovoljno snažan da odzvanja od zidova. - Oprezno! Ponekad čovjek misli samo na to da želi umrijeti i tada više nema priliku donijeti nove odluke. Zapamtite ovdje je sve drugačije nego drugdje. Onaj tko nosi uniformu, najčešće je opasan. - I što se tu može učiniti? - Ništa! U Africi se nikada ništa ne može učiniti. Još nešto - prisjeti se Smith. - Nemojte noćas spavati s nekom ženom. Afričke žene znaju čarati, ali vi još niste došli do 5«? toga. ¦ - A odakle bih i uzeo ženu? Ne poznam ovdje nikoga. - Čudit ćete se. Kad se Paul nakon večere vratio u svoju sobu, otkrio je ženu. Sjedila je na prozorskom okviru i držala u ruci orhideju iste boje kao što su bili i njezini zubi. Bila je odjevena u odjeću sobarice, a crna svilena vrpca držala joj je kosu zategnutu na potiljku. Suknju je povukla gore do bedara. Njezine noge, s bijelo nacrtanim šavoni čarapa, bijahu duge, a veliki su nokti sjali crvenom bojom u sobi obasjanoj samo svjetiljkom na noćnom ormariću. Koža joj je bila namazana uljem koje je mirisalo po ružama. - Sir, je li vam nešto potrebno? - Ništa! - Činim sve - izazivala ga je žena, raskopčavajući bluzu. - Danas ne! Umoran sam. - Sutra - rekla je žena teško izgovarajući englesku riječ, ljuljajući bokovima dok je prolazila sobom - ćeš biti u Samburuu. Tamošnje žene ne znaju zagrijati muškarce. Paul se trenutak čudio što njegovo tijelo nije bilo mrtvo kao što je vjerovao, ali je sam sebi zabranio užitak u toj vrućini. Žalio je ženu velikih očiju punih molbe, koja je pružala prema njemu ruke s dlanovima biserno sive boje. Poče razmišljati bi li crnoj zavodnici gurnuo nešto novaca, ali tad odmahne glavom prije nego je gurnuo ruku u džep svojih hlača. - Kad se vratim sa safarija - obećao je - tad ću te pozvati. Ona je bez riječi požurila prema vratima. Sav na nozi još je uvijek svijetlio, ali njezino lice ne. - Znaš li već danas što ćeš htjeti nakon safarija? Mnogo se muškaraca ne vraća nakon safarija. 59 4

Jambo, mzee! - zaviknuo je Gabriel, istiskujući zrak iz svojih grudi što je više mogao. Ta je riječ dosta dugo spavala u njegovoj glavi. Sada mu je trebala pružiti sigurnost na koju je imao pravo čovjek koji nije želio potrošiti svoju snagu prije vremena. Dok je dršćući čekao ispod limunova stabla na to da sunce prodre kroz oblake i vrati sivim plodovima njihovu boju, Gabriel je točno razmislio o pozdravu kojeg je sada uzviknuo tako radosno. Trebalo je naći odgovor na pitanje koje ga je uvijek ponovno budilo te noći smetajući mu poput glasnog moskita. Gabriel inače nije uobičavao noću puniti glavu pitanjima. Ako je to ipak činio, uvijek je imao dobrog razloga što je misli slao u lov. Mister Paul, koji je upravo izlazio iz predvorja hotela, udišući jutarnji zrak poput svakog drugog čovjeka, zasigurno je pružao razlog za to. Dan ranije je iznenađujuće brzo počeo sa strancem izmjenjivati visoke tonove smijeha i to na način koji si Gabriel nije uspio objasniti. Taj tajanstveni čovjek ulovio je Gabrielovu šalu za rep i 60 medu usnama je obrnuo tako da je poput dobrih konja visoko uzdignute glave i bez teška disanja, galopirajući stigla do cilja. Kasnije su ljudi u Norfolku, kako muškarci tako i žene, ispričali Gabrielu da gost s dvostrukim jezikom govori svahili jednako tako dobro kao i engleski. Ako je to doista bilo tako, neće dopustiti da mu riječ »mzee« prodre u uho, a da se u njegovim očima ne pojavi odbojnost. Ljudi iz Europe nisu voljeli kad bi ljudi iz Afrike odmah zapazili kako je starost počela glodati njihovo tijelo poput psa koji glođe svježu kost. Ostanu li oči Mistera Paula mirne pri spominjanju riječi »mzee«, tad su priče hotelskog osoblja koje bi pričali nakon posla, bile lažne kao i obično. Tad taj čovjek mudra jezika, u čiju je kosu vrijeme uplelo boju svijetlog kišnog neba, nije znao svahili toliko da bi razumio doista važne stvari. Paul, koji je držao u ruci torbu nabavljenu dan ranije od Singha, zastao je istog trenutka. Oklijevajući poče okretati glavu na stranu, poput čovjeka koji hoće ustanoviti da li se mislilo na njega ili nekog drugog. Bolno siguran, i bez nade, želio je da je Gabriel pozdravio ne njega već nekog drugog čovjeka pognutih leda sa štapom u ruci. Na vidiku nije bilo nikoga, nikoga tko bi mogao spasiti Paulovu taštinu. Bez muke, samo s brzim, snažnim bolom spoznaje, prisjeti se te riječi. Mzee su nazivali muškarce s kratkom sijedom kosom, koja je otkrivala oblik lubanje i koji su imali okrnjene crne zube. Tu je riječ bilo moguće dugo držati medu usnama i toliko je razvući da se činilo kao da raste prema beskraju. Mzee nije bila uvredljiva riječ, već samo jedan od 61 neobzirnih iskaza Afrike prepun istine. Nisu postojali samo senilni starci koji su u noćima bez mjeseca zamjenjivali svoju djecu s unucima, koji su imali istrošene glasove, kreštali pri smijanju visokim tonovima poput bijelih žena i kojima su sve dopuštali kao što dopuštaju djeci, a što su oni i postajali. Ali bilo je i mzeea s budnim očima, snažnim nogama, jakim rukama, s iskustvom o kojem su mladi željeli čuti. Kao dijete, Paul međutim, nikada nije čuo da bi tako nazivali nekog bijelca. Pitao se što je Gabriel zapravo mislio. - Jutros sam - poče govoriti - vidio u zrcalu svoje oči, usta i kosu. Bijahu isti kao jučer. Tad me nisi zvao mzee. Zašto to činiš danas? - Mzee, htio sam samo saznati je li ti ta riječ poznata. - Poznata mije. Vrlo dobro poznata! Samo što nisam znao da sam već mzee. - Jesi! Tvoje su oči već tamne jer gledaju unatrag. - I unaprijed! Već vidim cestu za Samburu.

- To je dobro - procijedi Gabriel pa dohvati Paulovu torbu. - Mogu - govorio je, kao da se toga sjetio tek ovog trenutka - govoriti i drugačije, ako ti to želiš. U danima koji su već odavno mrtvi govorilo se bijelim muškarcima bwana. Bijele žene bijahu memsahib. To je Kenijata zabranio. Poznaješ li ga? - Da! - odvrati Paul. - Čuo sam mnogo o mzeeu. Kad je Gabriel zapazio da Paul ne samo što razumije tu riječ, već je zna i pravilno koristiti, neočekivana radost mu stisne grlo, ali nasmijao se tako tiho da je to samo on mogao čuti. - Sada - objašnjavao je - govorimo ljudima bez imena mama i tata. Sviđa li ti se to, tata? 62 - Zovi me mzee, Gabriele! Korisno je ne zaboravljati. - Još nikada nisam govorio svahili za vrijeme safarija -izjavi Gabriel, dok je palio motor. - Niti ja - složi se Paul. Znao je da je to točno samo zbog realnih pogleda na događaje. Iako su se njegovi safariji svih proteklih godina zbivali samo u njegovoj glavi i u okolnostima kojih se sada prisjećao samo sa stidom, ipak je svoju tugu i očaj izražavao uvijek na blagotvornom svahiliju, lutajući u mislima do prostranstava Afrike. Pogleda Gabriela i zapita se što bi taj pametni, snažni mladi čovjek mislio o lutanjima ishlapjelog mzeea. Ovo bijaše dobra prilika zapitati Gabriela kako je došao do svog engleskog imena. U njegovoj mladosti ljudi su imali imena na svojem jeziku. Ipak je još oklijevao izraziti znatiželju. Odluči u buduće brže i s više hrabrosti povjeriti se snazi govora i mišljenja u čemu nije smjelo biti mjesta popuštanju i etiketi. Paulove misli odlutaše brzinom koju je teško mogao slijediti do kuća iza bijelo obojanih zidova. Stajale su usred vrtova i visokih stabala cedra. Prisjeti se Jensa i toga da je njegov sin pripadao generaciji koja je svoje roditelje zvala po imenu. On i Anna to nikada nisu voljeli, ali se nisu ni branili. Osobito ne nakon fatalne prekretnice, kad je Jens svoju ljubaznost zamijenio zahtjevnošću djeteta iz razvedenog braka. Nairobi se samo polagano budio. Automobil je brzo napustio središte grada. Na širokoj cesti uz koju je raslo drveće žutih i ljubičastih cvjetova, meketale su već nakon nekoliko kilometara mršave koze koje su tražile hranu između 63 travom obraslog kamenja i pod trnovitim grmljem. Susretali su samo hrdom izjedene i prepune autobuse bez stakla na prozorima, te pokoji mali kamion bez cerade. Na takvim kamionima natovarenim kutijama, pokrivačima svezanim u tornjeve i automobilskim gumama, i ljudi bijahu stisnuti poput robe. Svi su oni štitili svoje susjede da ne padnu, prilagodivši dugogodišnje stečenim iskustvom svoja tijela pokretima vozila. Mladići s licima koja su sjala na suncu, u ispranim košuljama, često bez rukava, domahivali su automobilu Paula i Gabriela. Paul podigne ruku pa pruži čelo prema suncu. Ovo bijaše već tako crveno da je moglo grijati vjetar. - Kamo se voze ti ljudi? Na posao? - Voze se - odluči Gabriel. - Želiš li uvijek odjednom znati dva šaurija? Paul ustanovi da je šauri još uvijek bio dobra riječ. Davala je snage umornoj duši i činila uši prijemljivijima. Sauri znači novost, srdžbu, nesreću, a ponekad i radost. Stajala je na početku rečenice, a mogla je i završiti svaki razgovor. Bijaše potrebna gipka mašta kako bi se znalo što šauri znači onog trenutka kad bi je netko spomenuo. - Gabriele, kamo se vozimo?

- To moraš ti reći. Put do Samburua je dug. Bit ćeš umoran, ako ne završi do zalaza sunca, mzee. Gdje želiš danas spavati? - Moram li to reći već sada? - Moraš reći sve - objasni Gabriel. - Ja sam uvijek samo vozač. A taj još ne zna što želiš. - Poći na safari, Gabriele! - Za noćas sam ti naručio sobu u Safari hotelu u Nakuruu. 64 Svidjet će ti se. - To je dobro. Zašto to nisi odmah rekao? - Nisi me pitao gdje ćeš spavati. Nisi me pitao što sam radio jučer. Ne pitaš me ni što ću raditi sutra. Paul je znao da Nakuru leži na putu za Samburu, ali nije razmišljao o tome da će već tako brzo vidjeti to malo mjesto. Nekoć mu se činilo veliko, nalik malom gradu. Još si je točno mogao predstaviti dugu prasnu ulicu s malim trgovinama, u zeleno obojanim drvenim kućama. Mislio je na uzbuđene žene koje su se cjenkale s indijskim trgovcima, a i muškarce koji su uz rub ulice okretali šivaće strojeve. Njegov je nos prije vremena osjetio miris vode slanog jezera. Vidio je ružičasti oblak flaminga koji su uzlijetali pa je postao pomalo nestrpljiv jer je Gabriel počeo voziti polaganije. Išao je u školu u Nakuruu. Slutio je da je više neće prepoznati. Možda će prepoznati brežuljak okružen svijetlom šumom i isušenim poljima na čijem je vrhu stajala bijela zgrada. Kad je zatim u udaljenosti od samo nekoliko kilometara ugledao mnogobrojne ploče na kojima je nevjestom rukom bilo napisano »ŠKOLA«, shvatio je koliko se toga promijenilo od njegovog đačkog doba. Nije bilo sumnje daje Kenija pronalazila vezu s onim svijetom koji je on napustio. Na cesti za Nakuru pretvorio se ponovno u dijete pa se sjetio svog prijateljstva s Kamauom. Njegovo se srce stis-nulo u očekivanju onog što će doći. Je li Kamau, koji je tvrdio da trči brže od gazele, sa svojih pedeset godina također već imao sijedu kosu i bolove u želucu prilikom buđenja? Jesu li ljudi u Keniji u međuvremenu našli riječ 65 za melankoliju i za tugu, ili im je dostajala sol u očima koja je gorjela poput vatre, a o kojoj se nije smjelo govoriti? Je li dostajala za sve dječje suze i obeshrabrenost staraca? - Kad čovjek ovdje navrši pedeset godina, koliko ima djece? - Dovoljno, ako je našao dobru ženu - razmišljao je Gabriel. - Koliko ti imaš sinova? - Jednog! - Mzee, to je dobra šala. Podnevna vrućina nije mogla dočekati svoj sat. Zrak bijaše težak i vlažan, a svjetlo bijelo. Gabriel je još uvijek vozio ravno, brišući muhe sa stakla da bi se zatim zaustavio između dva mala naselja s nekoliko koliba. Tu je stajala velika ploča s natpisom: »Last Shop before the Equator! Come and buy! Jambo, Kenya!«. - Stigli smo - reče Gabriel. - Kamo? - Moraš potrošiti svoj novac prije ekvatora. Ispred velike crno nacrtane karte, uokvirene crvenom bojom na kojoj je već bio ucrtan ekvator do kojeg će turisti stići tek nakon 80 kilometara, bijahu postavljeni veliki drveni stolovi sa svim mogućim divotama za koje su marljivi trgovci vjerovali da bi mogli razveseliti ljude gladne Afrike. Tu bijahu prljave čaše pune limunade, boce s vodom, limenke Cole, žvakače gume, ogrlice od malih perla, narukvice od mjedi, iz drva izrezbarene žirafe i slonovi svih veličina, mali bubnjevi i majice, poštanske karte

i paketići čaja i kave koji su očigledno već godinama ležali ovdje. Iako putem nisu sreli gotovo ni jedan autobus, sada se 66 ovdje skupilo mnogo malih safari vozila. Najveći je broj bio bez krova. Bijahu obojani zebrinim prugama. Nekoliko ih je stajalo uz rub ceste, dok su se cLrugi smjestili na poljima mladog kukuruza. Turisti u kratkim hlačicama i majicama sa slikama lavljih glava, leoparda u skoku, impala s natpisom »Jambo Kenija«, držali su fotografske aparate pred očima, tiskali se oko natpisne ploče, dok su mladi igrali nogomet s limenkama Cole. Vozači su ostali u svojim automobilima. Gledali su kroz prozore zadovoljna izraza lica, poput roditelja koji su napokon svojoj nemirnoj djeci mogli dopustiti da se istrče nakon duge vožnje. Ćelava afrička djeca svih godina motala su se između crveno opaljenih nogu stranaca. Vukla su ih za odjeću i molećivo pružala zemljom uprljane ruke. Paul zatvori oči. Tako se dobro osjećao u svojoj lijenosti da je na trenutak pomislio ostati u automobilu i promatrati iz daljine tu turističku zbirku. Međutim, jedan jedini pogled na Gabrielovo lice puno iščekivanja, govorio mu je da se to ne smije dogoditi. Požuri do skupine turista, a da nije osjećao potrebu za tim. Osvrnuo se kratko prije cilja i zapazio da ga Gabriel napeto promatra, vjerojatno očekujući da će njegov suputnik pokazati uobičajenu želju za nabavkom suvenira. - Zacijelo ste već bili ovdje - reče mu neka žena razvučenim saskim naglaskom. Na njezinim grudima je lav pokazivao svoje zube. - Da! - odvrati Paul. Taje žena prije četiri dana bila u Dresdenskoj operi, a sada je umjesto Norme gledala geparda na stablu, veliko krdo 67 gazela i mladog slona koji je šepao, zbog čega je bila vrlo zabrinuta. Shvatila je, kako je sa zgražanjem pričala Paulu, da ljudi u Africi ne vole životinje, ne piju pristojnu kavu, ne njeguju dovoljno svoje ulice, a u školama ne uče dosta engleski. - To ste zacijelo primijetili i sami - tražila je da joj Paul potvrdi. Njemu bijaše neugodno što nije znao kako ušutkati tu ženu. Pokušao je pobjeći, ali ona ga je tako dugo držala za rukav i pričala mu, dok je nije pozvao vozač zbog odlaska. Paul je s olakšanjem gledao za njom uživajući u iznenadnoj tišini. Tad je opazio dječaka. Mališan je stajao najviše pola metra udaljen od njega. Imao je tijelo četverogodišnjaka i mutne oči staraca. Noge mu bijahu jednako tako mršave kao i ruke, a rupe u košulji i hlačama tako velike daje osip na njegovoj crnoj koži djelovao poput snijegom prekrivenih vrhova. Neko je vrijeme zurio u Paula, a zatim mu prišao, stao pred njega i zabio oštre nokte u njegovu ruku. - Jambo - šapne. - Jambo, to to - nasmije se Paul. Htio se osloboditi te ruke, kao što su mu nalagali pamet i iskustvo, zbog mnogobrojne djece koja su prosila, ali nije mogao upotrijebiti tjelesnu silu protiv tog slabašnog djeteta. Zbunjeno slobodnom rukom pogladi po glavi dječaka čije su se grozničave oči već pri prvom dodiru toliko proširile da se pojavilo bjelilo zjenica. - Toto - zahihoće dječak. Istom tada shvati da je stranac govorio s njim na svahiliju. Apatičan izraz njegova lica iznenada oživi, a glas mu posta snažniji. - Daj totou dolar! 68 - zahtijevao je. - Zašto je totou potreban dolar?

Mališan se čudio još i više jer je stranac doista govorio svahili. Položi glavu na rame, širom otvori usta, ali mu je bio potreban trenutak kako bi oslobodio grlo želeći da svaki slog jasno otputuje u daljinu. Glasno je pozvao svoje drugove koji su dojurili sa svih strana, a svojem je uzbuđenju dopustio da šikne iz njega poput vodoskoka, ali tek kad su se djeca okupila. Paul je prepoznao da dječak govori kikuji. Bijaše to prvi put nakon mnogo godina daje čuo taj jezik. Nije više vladao jezikom planine, ali u njegovom sjećanju odzvanjala je zvučna riječ kojom su se ljudi pozdravljali. - Nikvvega - reče pjevnim glasom. - Muno - odgovoriše djeca. Sapčući skupiše glave pa istovremeno otvoriše ruke, kao da su uvježbala taj nastup. Zaviknuše: - Dolar! - Možeš mi dati svoj sat, ako nemaš novaca - mamio ga je dječak. Njegove tako pokorne i nevine oči za stranca, a tako pametne i mudre za onoga koji je razumio te znakove, probudiše u Paulu poznate, dugo zatomljene osjećaje. Još dok je i sam bio dijete nije mogao odoljeti afričkoj djeci. Najradije bi dječaka privukao sebi, osjetio kako mu kuca srce i mirisao njegovu kožu, tu mješavinu znoja, sunca i slatkoće, odbojnosti i prisnosti, ali prisili se odvratiti pogled i ukočiti tijelo. Dječak ga je promatrao ne trepnuvši okom. Dotle je kor odrpanih prosjaka ponovo i svakog puta sve glasnije vikao: »Dolar! Dolar!« Stariji su koturali tu riječ dok nije nabrekla u višeglasnu pjesmu, udarajući 69 pri tom nogama po crvenom prašinom pokrivenom tlu u ritmu svoje molbe. Mala, odlučna ruka vukla je Paulovu košulju, ali on se nije mogao odmaknuti, jer je iz beskrajne udaljenosti do njega dopirao Jensov glas koji ga je pitao mora li čovjek otputovati čak do Afrike da bi pronašao ljubav prema djeci. - Ponovno pronašao - promrmlja Paul, ali bijaše jednako tako nemoguće pobjeći prijekornom glasu svog sina kao i dječaku koji je zabio nokat u njegovu ruku. - Moja tri mala brata su gladna - jaukao je mali ratnik, očiju punih suza. - Samo dolar, tata! - Kwenda! - zaurlao je Paul. Grubom kretnjom, koja mu se gadila već u trenutku kad je podigao ruku kako bi se oslobodio, odgurne ga od sebe. Dječak padne na zemlju urličući: »Samo dolar, tata!« Paul se prestrašio da će pasti i sam, ali uspjelo mu je ostati na nogama i čvrsto zabiti cipele u meku zemlju. Djeca, koju je odgurnuo, hihotala su ponašajući se tako kao da će posrnuti. Neki od njih počeše kopati po njegovim hlačama. Djevojčica u potrganoj plavoj haljini s crvenom kapom za baseball na glavi, izvukla mu je maramicu iz džepa, mašući njome veselo pred očima. Tad je došao Gabriel. Spasitelj je pljesnuo rukama i oštro, poput nekoga tko tjera muhe s marmelade, šuteći udarao po pruženim rukama. Djeca kunući otrčaše, preskačući golim nogama tvrdu, isušenu travu i daske iz kojih su virili čavli. Nestala su u polju kukuruza prije nego se slegnuo težak crveni oblak prašine podignut sa zemlje. - Mzee, želiš li dozvati ovamo svu djecu? - kleo je Gabriel. - Da! - odgovori Paul. - To su samo djeca. 70 - Idući ću put doći tek kad te proždru. Naivaši sa svojim skupim hotelima i klubom za golf bijaše u kolonijalno vrijeme omiljeno okupljalište farmera iz planinskog dijela zemlje. Paul je već rano shvatio da ljudi koji su tamo živjeli žele otići što je dalje moguće od Afrike. Sada je više iznenađeno nego oduševljeno ustanovio daje stari duh bogatstva i nadmenosti ostao nepromijenjen, usprkos svim drugim promjenama. U središtu grada upadale su u oči otmjene, svijetložuto obojane kuće s ogradama obraslim ružama. Očigledno su novi vlasnici budili istu zavist kao i njihovi

prethodnici. Samo što su se za svoj posjed plašili više od onih bivših. Visoke željezne ograde oko vrtova umjetno navodnjavanih i njegovanih, poput parkova engleskih gospodskih kuća, bile su pune bodljikavih žica i krhotina stakla. Na ošišanim travnjacima čuvali su stražu uniformirani ljudi s batovima u rukama. Samo nekoliko kilometara dalje izranjale su kolibe novih siromaha - male limene barake bez prozora s razderanim pokrivačima na niskim vratima i ognjištima na ispucanoj, isušenoj zemlji. Gola dječica nadutih trbuha, zalijepljenih očiju i glava punih crnih muha, puzala su po smeću, dok su majke nešto miješale u velikim zdjelama, zureći pri tom u nebo. Psi, s rebrima koja su se ocrtavala ispod dlake bez sjaja, drijemali su na suncu. U selu su mladići pušili i raspravljali ispred malih trgovina, dok su ih šutljivi Indijci promatrali prodornim pogledima. Uz rub ceste, ispod rupičastih kišobrana, čučale su stare krezube i isušene žene, ispred hrpa banana. Mali su plodovi bili žuti, a veliki crveni ili tamnozeleni. Gabriel zaustavi automobil, izađe i priđe ženama. Dugo se 71 cjenkao zaprijetivši im šakom. Dva je puta otrčao kunući odlučnim korakom, a one bi ga odmah pozvale natrag. Napokon je kupio dva tuceta crvenih banana. Nasmiješivši se, polegne ih Paulu u krilo. »Ljudi iz Europe žele uvijek jesti crvene banane«, rekao je. - I ja - potvrdi Paul - već godinama. - Ogulio je prvu bananu polagano poput mladog pavijana koji to još nikada nije učinio i kojemu je za posljednji komad bila potrebna majčina pomoć. Još mu je više vremena bilo potrebno da zaroni zube u bijeli, mekani plod, dopuštajući jeziku povrat u slatko dječje uživanje. Zadovoljno je zaklopio oči i usudio se oklijevajući prepustiti osjećaju za kojeg je znao da će biti prekratak kako bi ga zaštitio od tuge samoshvaćanja. Ali znao je i to da će ta melankolija ispariti na suncu. Na sve strmijoj cesti, koja je vodila iz doline što se sužavala, čuo je buku motora, a kasnije je ugledao jastreba kako traži plijen. I njegove su uši čeznule za porukama. Uskoro je prepoznao zvuk bubnjeva u šumi i čuo krikove majmuna. Iz kukuruznog polja dopirali su do njega muški glasovi, a čuo je i svoj dah. Ubrzo nakon polja kukuruza ugledaše grmove banana pune plodova koji su sjali na suncu. Kad je Paul spazio žene koje su nosile djecu na pognutim leđima i težak teret na glavi, prisjeti se pjesme iz nekog starog filma. Riječi i melodija pričiniše mu se smiješnima, ali nisu se dale otjerati. - Najslađe plodove žderu uvijek samo velike životinje -prevede Gabrielu. - Lavovi ne žderu banane, a ne čine to ni leopardi. Samo majmuni žderu banane, ali majmuni nisu velike životinje. 72 - Gabriele, mudar si čovjek. Moraš mi ispričati sve što znaš. - Znam - radovao se Gabriel pa spusti lijepu pohvalu iz uha u usta - da si gladan, mzee! Hoćeš li jesti u Outspanu? To je ovdje najbolji hotel. - Htio bih jesti i sjediti uz jezero, a ne u Outspanu. Kako ćemo to izvesti, veliki čarobnjače? - zapita Paul. Čudilo ga je što još zna da se za čarobnjaka kaže »muchau«. Bio je dovoljno tašt da uživa u Gabrielovom oduševljenom licu. - Donio sam tvoje jelo iz Norfolka. - Gabriele, misliš li uvijek na sve? - Ne! Nikada ne mislim na lavove kako žderu banane. Gabiriel zaustavi automobil u šašu uz jezero pa iz prtljažnika izvadi košaru i pokrivač. Raširi ga ispod cedra guste krošnje. Izvadi iz košare tanke sendviče s krastavcima, komadić pečene janjetine, malu bočicu umaka od mente i plod papaje napunjen pilećom salatom. Sve je to pažljivo posložio na srebrni poslužavnik. Donio je kavu u termosici, bocu rosea iz

Provanse, te čašu s dugim drškom koju je obrisao mekom krpom. Preko ruke prebacio je ružičasti ubrus iz Norfolka. Paula je zbunio toliki trud kako bi se postiglo savršenstvo. Gabriel je s nekoliko očigledno uvježbanih pokreta nastojao prenijeti ono što bijaše europska predodžba njegovane gastronomije. I to u afričku divljinu. Ipak ga je dirnula naivnost zamisli o razmjenjivosti stvari. Prije svega Gabrielov djetinji ponos zbog uspjelog iznenađenja, Srebrni poslužavnik zasjao je na suncu poput vatrometa, banane su sjale crvenom bojom, a papaje i vino mijenjali su sa svakim lutajućim oblakom svoj izgled. 73 Prisjeti se svijetlih idiličnih doručaka Renoira i Moneta. On je, tek što se počeo zanimati za slikarstvo, krenuo prema sretnim trenucima impresionista pa je barem toj svojoj ljubavi ostao vjeran. Vidio se kako u muzejima stoji ispred slika, gubeći se iscrpljen u pijanstvu boja, iako se nije ni uz najveći trud mogao odlučiti kojem od svojih svjetova pripada. Popio je gutljaj vina koji ga je lagano omamio, ali i usmjerio tako da je odlučio više ne tražiti dokaze da još uvijek ima savjest. Ustanovio je da je već postao dovoljno ravnodušan kako bi mogao zamisliti daje za vrijeme safa-rija teret svoje savjesti sigurno spremio zajedno s novcem u sef Mistera Smitha. Samo je jednom zastao na putu i rekao nekoliko riječi svojoj ženi, neuobičajeno odlučno i prilično glupo, kako je pomislio gledajući u svoju napola ispražnjenu čašu. Paul to učini i ugleda Narcisa. Lijepo lice bijaše sada sivo i staro. Bolje bila oštra, ali ipak prekratka da ga uznemiri dulje od otkucaja srca. Gabriel je sjedio na mravinjaku koji je izgledao poput viteške utvrde uz Rajnu. Nije jeo, nije pio, bacio je kamenčiće u zrak i tako pažljivo promatrao jato divljih gusaka, kao da ih mora prebrojiti. - Zašto ne dođeš ovamo? - Kamo? - K meni! Nećemo li jesti zajedno? Ima dovoljno jela za dvoje. - Vozači ne smiju jesti s gostima. - Moj mora - ustvrdi Paul. Vodene ptice sa svijetlozelenim sjajnim glavama plivale su po jezeru boje mahovine, čiju površinu nije uznemiravao ni dašak vjetra. Male ptičice, držeći duge grančice u 74 kljunovima, gradile su okrugla gnijezda u stablima s bogatom krošnjom. Orao je dovikivao maloj rodi varajuću poruku o velikom zaboravu pa je zatim odletio u nebo više se ne vraćajući. Kad je Paul kasnije zapazio praznu bocu preko koje je puzala vojska mesnatih crvenih mrava, više nije znao je li Gabriel došao k njemu i pio s njim ili nije. Nije znao ni koliko je sati, jer mu vrijeme više ništa nije značilo. Ipak je pogledao na sat, ali nije vidio njegovu prijetnju, jer se na veliku kazalju smjestio mali žuti leptir. Bijaše mu žao što sat nije mogao pokloniti malom dječaku s oštrim noktima pa glasno nazove samog sebe starim glupanom. Riječ mu se učini odgovarajućom. Onaj koji je činio ono što on pokušava, morao je biti glupan, ukoliko nije htio posum-ljati u svoju pamet. Njegova duša bijaše presita, a da bi tražila više ispunjenja od odmaknuća od svoje prošlosti. Pozva Gabriela. Ovaj je sjedio za upravljačem spustivši noge kroz vrata automobila. Govorio je s nekim preko radio stanice. Paul stisne oči kako bi izošrio obrise slike. Nije mogao zamisliti da netko uz jezero Naivaši ima vezu s nekim iz stvarnog svijeta. Trenutak je povjerovao da se Gabirel samo igra sa zabranjenom tehničkom spravom poput malog djeteta, ali tad shvati da je Gabriel doista govorio.

Paul je napeto osluškivao tihi razgovor, zapazivši da Gabriel govori kikuju. Jednom je razumio kratku riječ za da, a zatim dugu za ne. »Ne« je prepoznao i po odmahivanju glave. Nije bila snažno, ali ipak toliko jako da su oči zasjale. Paulu se pričini kao da se veselo Gabrielovo lice izmijenilo. Pri govoru je jedva otvarao usta. Pljunuo je nekoliko puta 75 na vlat trave koja je promijenila boju čim bi je kapljice dodirnule. Gabriel je lijevom rukom držao tako čvrsto upravljač da mu je kost zasjala kroz kožu. Gabrielove su se uši i grlo branili pa nije mogao progutati svoj nemir. Singhova zapovijed došla je prebrzo. Iako se taj zli kujin sin i inače nije držao dogovora, ovog se puta prebrzo ugušio u svojoj pohlepi. Na početku razgovora Gabriel je vjerovao da će ga samo bijes zbog tog omrznutog vražjeg glasa spasiti, ali iznenada shvati da nije bila obična vrućina koja je njegovu glavu učinila teškom poput kamena, već je to bio plamen koji ga je lizao ogromnim jezikom. Osjećao se slab i bolestan pa je htio, kako bi barem smirio oči, zuriti u stablo ispod kojeg je sjedio mzee. Zapazi da ga Paul promatra. Brzo je zaviknuo: »Roger, Roger!«. Vrati mikrofon, skoči iz automobila pa potrči brzo do Paula, kao da ga je ovaj zvao. Nagne se nad poslužavnik. - Hoćeš li noćas spavati u Naivašu? - zapita. - Rekao si da ćemo krenuti do Nakurua. - Htio sam samo saznati znaš li još da želimo poći u Nakuru - reče Gabriel. Osjeti, zato što se mogao nasmiješiti, da se ugasila vatra u njegovim očima. S olakšanjem napuni grlo dobrim zrakom. - Ako ne želimo tek s mjesecom stići u Nakuru, moramo krenuti dalje. -Sto znači: »Roger, Roger?« - zapita Paul sat kasnije. Sjene drveća bijahu već duge, a zrak je pio prvu hladnoću noći. Grane su se njihale kad bi majmuni, ne pokazujući svoja lica, dugim rukama letjeli kroz zrak. Automobil se mučio vozeći uzbrdo. Gabriel gurne glavu kroz prozor, kao da mora pretražiti cestu punu kamenja i rupa. Stisnuo je 76 zube. Usne mu bijahu jedva vidljive. »Roger, Roger« ponovi, a kad je Paul pomislio da mu više neće odgovoriti nastavi: »Zašto to pitaš?« - Čuo sam da si rekao: »Roger, Roger«. Čuo sam te. - Mzee, imaš mlade uši. Neki vozač iz Nakurua javio mije gdje je vidio lavove. Moraš reći: »Roger, Roger« To uvijek činimo. Paul je osjetio, po tome kako je Gabriel naglasio baš one riječi koje nisu bile važne, da laže. Logika pravnika i iskustvo čovjeka koji je znao da svaka riječ u Africi ima svoj odjek, izoštrili su mu pamet, ali ne i instinkt. Ono što je glava smatrala prijetnjom, bijaše premalo, a da bi zbog toga srca brže kucalo. Bijaše to samo nelagoda koja je prešla preko njegovog čela, a taj se osjećaj izgubio brzo poput najmanjeg oblaka na posivjelom nebu. - Vrijeme straha leži za nama - promrmlja. - Govorio si na svom jeziku - shvati Gabriel. -Da! - Sto si mi rekao? - Roger, Roger - odvrati Paul. 77 5 Te su noći Paula trgnuli iz sna davno zaboravljeni zvuči koje se odviknuo tumačiti. Ležao je ispod teškog vunenog pokrivača koji je mirisao po smoli. Nije mu uspjelo gurnuti mrežu protiv komaraca, čvrsto stegnutu iznad kreveta, kako bi uspio dohvatiti svjećnjak i kutiju šibica s noćnog ormarića. Uvijek kada bi pomislio da je pronašao

rupu u mreži kroz koju se uvukao u krevet, ponovno bi zaspao utonuvši u gustu maglu snova. Doduše prizori i događaji su se mijenjali, mijenjali su se krajolici i zemlje kojima je putovao, ali uvijek bi se tijekom tog noćnog safarija pojavljivale ptice s jezera Naivaši. Uvijek bijahu velike poput jastrebova, rugajući se bjeguncu, jer nije na vrijeme pronašao družicu poput njih. Jednom je Paul sanjao daje Gabriel namazao lice bijelom bojom poput klauna, prijeteći mu da će ga izručiti Njemačkoj, a on je u svom jadu rastrgao avionsku kartu i zaviknuo: »Roger, Roger!« Uto je neki čovjek s batom u ruci, odjeven u uniformu pilota, skočio kroz oblake, 78 optuživši Paula za jezično svođenje. Kad je Gabriel tada doista zastao ispred Paulova kreveta, nepomičan poput mladog stabla čija krošnja još nije dovoljno narasla da se odupre vjetru, Paulu se to djetinje, ljubazno lice pričini tako poznatim i pouzdanim da je olakšano uzdahnuo. Gabriel ispod madraca izvuče mrežu protiv komaraca i složi je u debeli čvor koji se jednakomjernim ritmom njihao sa stropa. Svijeća je treperila uranjajući veliku prostoriju u blago svjetlo koje se širilo sve do krova od debele pletene trave. Gabriel, tako visok i tako tajanstven, a ipak već prijatelj, nasmiješi se i pruži Paulu šalicu iz koje se pušio čaj. - Gabriele, što se dogodilo? Koliko je sati? - Mzee, u krevetu si. Sunce još nije izašlo. I opet si usta napunio s dva pitanja. To si učinio i jučer. Događanja proteklog dana počeše se polagano vraćati poput vode u rijeku koja je za vrijeme suše morala previše pretrpjeti. Nakon što im je pukla guma kratko prije cilja, stigli su vrlo kasno u Safari Lodge u Nakuruu. Tama Afrike, koja jednim jedinim udarcem krade danu svjetlo, nemajući milosti s očima kojima je potrebno još hrane, već je progutala obalu jezera. Ni ispred hotelskog naselja više se nije mnogo vidjelo - samo predvorje sa svijetlim drvenim stolovima, naslonjačima presvučenim cvjetnim platnom, koji kao da su potjecali iz budoara neke engleske lady, te širokim pultom. Na njemu bijahu postavljene iz drva izrezbarene životinje, a uz njih ratnici iz plemena Massai. Bijahu izrezbareni iz cedrovine, a oko vrata su imali prstenje od fine žice. Činilo se kao da kreću u boj. Iza pulta, odjeven u kaki odjeću, stajao je ljubazan mlad 79 čovjek. Nakon što gaje čuo razgovarati s Gabrielom, Paul zaključi da je iz plemena Kikuju. Bio je sretan što je pri dolasku mogao prepustiti pregovore Gabrielu, dok je on sam zastao iscrpljeno pokraj svoje torbe. Paul se samom sebi činio nalik žednom djetetu koje više nije imalo snage dohvatiti puni vrč. Na debelom mekom bijelom sagu ležao je pas s očima boje jantara. Uznemirivao je Paula jer je vjerovao da gaje već jednom sreo. Sada, u trenucima buđenja, prisjetio se bez napora što za njega znači bijeli pas čija je dlaka žućkasto sjala. Ogromna životinja u svom opuštenom držanju podsjećala ga je na psa na omiljenoj slici Franza Marca. Ona je, između dva Paulova braka, visjela u dnevnoj sobi iznad crnog kožnatog naslonjača. Odmah nakon vjenčanja Cornelia je iskoristila odsustvo svog muža, koji je boravio u Flensburgu, da sliku zamijeni posterom jazavčara koji je ležao na ležaljci i imao sunčane naočale na očima. Tada je došlo do prve svađe u Paulovom braku. Kako mu se ona činila simboličnom za sve nesporazume nastale iz sličnih razloga, Paul je nikada nije zaboravio. I sada je čuo Corneliu kako govori djetinjasto izazovnim glasom: »Jazavčar je tako sladak«. Ponovno se toliko naljutio zbog tog neukusnog postera da je znoj na njegovoj koži postao vruć. Istovremeno je promatrao mrežu protiv komaraca koja se prestala njihati pa je sada bila okružena velikim bijesnim muhama. Kad je napokon pobjegao od

prošlosti, prisjeti se kako se Gabriel dugo i odlučno svađao s čovjekom na recepciji, odbijajući dvije ponuđene sobe. U tom ratu samopotvrdivanja napokon je ipak pobijedio Gabriel, jer se nasmijao podrugljivošću koja se iskazuje 80 očima afričkih muškaraca, ali ne i u njihovim glasovima. To se dogodilo kad je čuvar skloništa, napadno nego-dujućom kretnjom, izvukao iz ladice i treći ključ. Čovjek je nosio na svom širokom zapešću sat koji je zlatno sjao. Mogao je jednako tako snažno pucnuti jezikom, kao stoje mogao stisnuti zube. - Dinner is now being served, Sir! - rekao je pokazujući na terasu osvijetljenu kerozinskim svjetiljkama. Paul je vidio daje mnogo svečano odjevenih gostiju sjedilo za stolovima i večeralo. Muškarci su odjenuli tamne kapute, a Paul je zapazio i konobare u crvenim uniformama s bijelim kravatama. Činilo se kao da lebde po žućkastom sagu. Cuo je i glazbu koja je bila vrlo europska i smetala mu, dok je iz daljine dopirao urlik životinja, koji ga je uzbuđivao usprkos umora. Znao je i to da ne želi jesti i da mu je neka mlada žena u dugoj haljini boje kave, koja je bila u skladu s bojom njene kože, gurnula u ruku čašu soka. On ju je odmah iskapio. Zatim ga je Gabriel, mašući ključem, držeći džepnu svjetiljku u ruci, odveo po stazi popločenoj bijelim kamenom do okrugle kolibe sa zeleno obojanim prozorima. Drvena lavlja glava, kojoj je maštoviti rezbar pridodao frizuru s kovrčicama, služila je kao kvaka. Paul je znao da se lav smiješi i izgleda poput životinja iz filmova Walta Disnevja. - Kako sam dugo spavao? - zapita, prije nego je počeo piti drugu šalicu čaja. - Tri dana - odgovori Gabriel, nasmijavši se tako promuklo između svakog sloga daje šala mogla brzo odletjeti i odbiti se od zidova. 81 - Zašto me budiš usred noći? - Moramo na safari prije nego sunce izgubi svoju sjenu. - Već smo jučer bili na safariju. - Jesi li jučer vidio nosoroga? Sutra ćeš biti novi čovjek, ako danas vidiš nosoroga. - Prijatelju, bili bi mi potrebni mnogi nosorozi da postanem novi čovjek. - Dobit ćeš toliko nosoroga koliko ti je potrebno, tata, da izvadiš smrt iz očiju. Kad je automobil pola sata kasnije napustio hotel, skrenuše na uski kameni put. Paulove su uši još uvijek slušale rečenicu koja gaje natjerala da se tako brzo odjene kao da je doista mogao nadoknaditi izgubljeno vrijeme. Govorio je samom sebi da je sentimentalna stara luda, jer je rado slušao kako ga Gabriel zove tata. Činio je to nekoliko puta proteklog dana, a posljednji put na putu do kolibe kad je Paul posrnuo preko korijena. Sunce se samo nakratko, poput blijedoružičaste ploče, pojavilo na sivom nebu, pretvorivši se minutu kasnije u žarku kuglu koja je zasljepljivala. Uz put rasle su akacije i grmlje sa snažnim trnjem. Jastreb je širio krila u letu. Krdo gazela pojavilo se na čistini i ponovno se izgubilo. Gabriel je nagnuo glavu kroz prozor u potrazi za tragovima u crvenoj zemlji. Mogao je voziti samo polagano i često je morao zastajati. Kiša i odronjeno kamenje napravili su duboke rupe po cesti, a uz to su jata biserki, ne dajući se smetati, zaustavljale automobil. Male su glave gurale iz sivog perja koje je još uvijek sjalo od jutarnje rose. Kad bi zastale i okrenule se podignuvši jednu nogu, Gabriel bi blago pljesnuo rukama. 82 - Voliš životinje? - zapita Paul. - Više od ljudi. ¦ - I ja, ali tamo odakle dolazim to se ne smije reći.

- Zašto ne? Imaš li kod kuće neprijatelje koji ti čavlima zatvaraju usta? Ovdje smiješ glasno reći sve, ako ti je jezik dovoljno snažan. Uskoro je do automobila stigla povorka pavijana. - Znaš li još kako se te životinje zovu na svahiliju? - zapita Gabriel. - Nugu - odvrati Paul. - Nugu je dobra riječ. Ne grebe u grlu. Znaš li što je dugu? - Brat! - I tako su - filozofirao je veselo Gabriel, prolazeći rukom kroz guste kovrčice - svi majmuni braća. - I moja! - Tada smo i ti i ja braća. Jesi li to znao, tata? - Gabriele, nikada to nisam zaboravio. Stoga sam ovdje. - To u danima koji nas love, neće biti dobro za nas. - Zašto to govoriš? - Jer sam majmun! Majmuni previše govore. Veliki i teški mužjaci pojaviše se, mašući rukama, ispred automobila koji je zastao. Predoše preko puta i nestadoše u grmlju. Tek nekoliko minuta kasnije za njima su krenuli mladi mužjaci koji su iz svakog skoka crpili novu snagu. Lovili su se sve dok se nisu umorili pa su ostali ležati u visokoj travi. Uskoro su opet započeli svojim divljim lovom i bitkom za mjesto u čoporu da bi napokon, bez ijednog krika boli, skočili na stabla. Viseći nogama na njišućim granama promatrali su odozgo svoje majke. Majke s djecom na leđima sjedile su mirno uz rub ceste, 83 raširivši oči širom. Novorodenčad se pojavljivala samo kad bi ih majke držale na krilu i dojile. Starija mladunčad nije mogla ostati mirna, kriješteći vukli su jedni druge za krzno i repove, udaljavajući se velikim skokovima od skupine brižnih ženki. Ljutite majke pozivale bi ih natrag, a neko divlje dijete koje je htjelo šmugnuti pokraj njih, dobilo je zaušnicu. Ženka je to učinila vrlo nježno, skladnim kretnjama i za ljude iznenađujućom mimikom. Pauk nije oduševljavala samo ta idila lijepih i miroljubivih stvorenja, jer nikada dotad nije doživio takvu mirnu majčinsku predanost, životnu radost mladih i mirnoću starijih. Čuo je samog sebe kako uzdiše, kao da mu je baš u trenutku ispunjenja ishlapila čežnja njegova dugog čekanja. Ali ipak je u svakom napetom živcu osjetio iskupljenje i zadovoljstvo. Sjeti se Fausta, koji je varao samog sebe kratkom srećom, kao što je to činio i on, zapitavši: - Mogu li ovdje izaći iz automobila i sjesti na kamen? - Možeš li trčati dovoljno brzo ako dođe lav? Tvoje su noge još starije od tvoje glave, mzee. - Gabriele, neka lav dođe. Ne bojim se! Više ne. Ničega! - Tata, tebi je dobro. Već si mrtav. Paul je znao daje moćnom bogu Afrike svejedno vjeruje li netko u njega ili ne. Moćni Mungu planina i šuma dolazio je i po one žrtve koje nisu bile spremne za oproštaj. Ta ga pomisao nije strašila. Bespomoćnost je u Africi bila nježna i utješna. Nije vidio kako se vraćaju gazele, nije čuo njihov lagani korak, a niti šuškanje duge zmije koja se probudila u travi. Nije čuo ni jastreba koji je najavio svoj rani plijen. Kao i 84 dan ranije zaboravio je tko je i što ga je natjeralo na bijeg, nije osjećao svoje tijelo, a niti sumnje čovjeka ostarjelog prije vremena. Dopustio je da ga snaga prirode vrati na njegovo mjesto. Mjerila kojima je bio naviknut mjeriti svoj život, više nisu postojala.

- Ostat ću tako dugo sjediti uz majmune - objasni Gabrielu - dok ne postanem i sam majmun. - Već si majmun! Ali ne tako pametan poput njih. Ne ustaneš li sada kruh će postati tvrd, a maslac će se otopiti. - Gabriele, kruh mi nije potreban, već su mi potrebne samo igre. - Majmuni se smiju igrati. Tebi je potreban pun trbuh za dugi safari u Samburuu. I tvoja glava želi sada jesti. - Moja je glava već jela. Zašto bismo tako brzo krenuli dalje? Imam vremena. Danas ću ostati u Nakuruu. Možda i sutra. Možda zauvijek. - Već si vidio ženu. - Koju ženu? - Tvoja usta znaju dobro lagati, mzee, ali ne i tvoje oči -ustanovi Gabriel, držeći glavu tako dugo na suncu da su mu pred očima počele plesati zvijezde. - Sjedila je na klupi pred hotelom kad smo odlazili. Stajao sam iza tebe, kad ti je ukrala mir. - Gabriele, i tvoja usta znaju dobro lagati. Nisam vidio tu ženu. Jučer ne, a ni danas. - Zašto ne govoriš o sutra? - želio je saznati Gabriel, dok je otvarao vrata automobila. Na terasi zaštićenoj crvenim suncobranima, žuti stoljnaci su se vijorili na vjetru . Od buffeta punog tropskog voća najsjajnijih boja, širio se iz mjedenog kotla miris slanine i 85 pečenih jaja. Bijeli oblaci pare dizali su se sa žara drvenog ugljena prodirući kroz krošnje prema nebu. Pčele bijahu site, libele živahne, a leptiri su sjali plavom, žutom i crvenom bojom. Neposredno uz nizak zid od sivog kamena nalazila se velika lokva vode. Opsjedale su je dugonoge ptice i vjeverice. Tamo je nepomično stajao bizon sjajnih rogova, nalik kipu od crnog mramora. Slon je u ravnomjernim razmacima uranjao surlu u crveno blato, izbacujući vodoskok koji je na suncu ^poprimao boju ljubičaste zavjese, prije nego je preko leda smočio to ogromno tijelo. Pri svakoj kupelji odletjele bi ptičice koje su čučale na slonovim leđima, ali bi se jednako tako brzo vraćale svom usamljenom domaćinu, uvlačeći se u nabore njegove kože. Okrugli stol uz ogradu bijaše postavljen za osmero ljudi. Tamo je sjedila samo jedna mlada žena u kratkim kaki hlačicama i širokoj bluzi zavrnutih rukava. Na suncem opaljenoj koži njezine ruke sjala je kožnata narukvica ukrašena malim šarenim perlama kakve su Massai prodavali turistima. Njezina fina kosa bijaše izblijedjela od sunca, a padala joj je do struka. Žena je držala uz čelo čašu narančina soka, kao da ga je htjela ohladiti. Paul, držeći u jednoj ruci tanjur s jajima, a u drugoj bananu, uputi se prema susjednom stolu. Iako to nije htio, zastao je promatrajući ženu. Pomisli da nije mogla odabrati bolju boju od one zrelih naranči kako bi naglasila svoj ten. Na trenutak, koji se na njegovo olakšanje brzo izgubio, osjetio je potrebu to joj reći. Kad je opazio da i ona njega promatra, pokušao je promijeniti smjer i što brže proći pokraj njezinog stola, ali kaput 86 mu zapne za stolicu. Jaja počeše kliziti s tanjura. Paul nespretno isturi trbuh kako bi zadržao tanjur, pozivajući lijevu ruku u pomoć. Pri tom je zaboravio da njome drži bananu pa ova padne na pod. Žena odloži čašu i podigne bananu. - Dođite za moj stol, ne grizem. Onaj koji mora objedovati sam, dobiva čir na želucu rekla je ne dajući mu vremena da je odbije. - Čekala sam vas. Vidjela sam da ste jutros krenuli na safari. Vi mene niste zapazili. U Africi muškarci ne vide žene. Svi misle samo na lavove.

- Ja ne! A ipak ne smijem sjesti k vama. Majka mi je zabranila upuštati se sa sirenama - nasmije se Paul. Sjeo je za njezin stol čudeći se jer nije mogao protumačiti njezin naglasak, iako je tečno govorila njemački. Čudio se i tome što mu je uspjelo našaliti se. Već je tada osjetio da je postao netko drugi, ali taj stranac nije mu bio nesimpatičan. Čak mu je pomalo zavidao. - Moje ime nije sirena. Ja sam Antje. - Poput žene na nizozemskoj reklami. - To ste odmah opazili? - Odmah - nasmiješi se Paul. - Tko je sirena? - Ne podnosi putovanja. Ostavio sam je kod kuće. - To je dobro. Zašto? - Ona obožava jazavčare sa sunčanim naočalama. - Nikada ne nosim sunčane naočale - objasni Antje. - Bila bi užasna šteta da nisam vidio vaše oči. Sviđaju mi se. - I vi meni - reče Antje. - Obožavam bogate starije muškarce. 87 Paul zapazi, začuvši svoj glas koji je ponovno postao glas čovjeka što gaje ostavio na cjedilu u noćima punim straha, kako upravo počinje propuštati trenutak u kojem su zbunjenost i suzdržanost kočili jezik. - Hvala! - razmišljao je. - Na to sam dugo čekao. - Na što? - Da mi to rekne neka lijepa žena. - U Africi se smije sve reći. - Smije se - potvrdi Paul. - To je oduvijek tako. Ali varate se. Nisam bogat. - A star? - Da, vrlo star! Paul se samom sebi pričini glup jer je zamišljao i plašio se da će ta zgodna neposrednost koja je vladala između njega i te vesele mlade žene naglo prestati čim završi s doručkom. Tek sada shvati da je već i ranije, uz majmune, tražio društvo, a nije shvatio te znakove. Iako je svakim zalogajem njegov tek postajao sve bolji, što je oklijevajući počeo opisivati kao životnu radost, ipak je jeo polagano kako ne bi prebrzo ispraznio tanjur. Zabadao je vilicu u brdo jaja koja mu je kuhar natovario. I opet je Antje bila ta koja je preuzela inicijativu u svoje ruke. Naglaskom koji ga je uveseljavao, poče nabrajati da mora pisati kući, oprati kosu i krenuti u potragu za vezicama za svoje čizme. Ali vrlo bi rado večerala s njime, čekajući pri tom slonicu koja je u smiraj dana dolazila sa svojim mladunčetom do lokve. - Kad bi zbog nepoznate žene mogli odgoditi svoj put u Samburu - mamila gaje. Njezine oči bijahu velike, a imale su, iako je dan još bio mlad, boju vedrog podnevnog neba. Samo trenutak Paul je potražio nevinost na njezinom licu, bježeći u iluziju daje to bila beznačajna rečenica. Tad su ga znanje, logika i sumnjičavost natjerali ne povjerovati u afričke slučajnosti. Nije Antje pričao o svojim planovima, a ipak je znala za njih. Sto je još znala? Stoje namjeravala? Kakva mu je opasnost prijetila od žene zbog koje je u jednom milosrdnom trenutku zaboravio na teret i starost? Zbog sumnjičavosti postao je slijep, gluh i nijem, a ipak je shvatio da se opet jednom prevario i da se u Africi čovjek nije mogao osloniti na samoprijevaru. Još nije postao fatalist koji dopušta da se nešto dogodi, a da se on ne pobuni. Htio je živjeti, a ne umrijeti.

Pogledavši, Paul se oprostio od ravnodušnosti koju je osjećao kao zaštitu. S bolom se oprostio od radosti tog divnog, na čudesan način potvrdujućeg očijukanja. Sada je shvatio da mu prijete, a nije znao čega se trebao plašiti. Iz prizora i riječi, koji su navaljivali na njega, a da ih nije molio za to, nastala je slika što gaje plašila u svojoj jasnoći. Bio je ponovno uz jezero Naivaši, vidio Gabriela za radiostanicom, čuo njegovo brzo »Roger, Roger«, nakon čega je počeo govoriti o danima lova. Nakon nekog vremena, koje Paul kasnije nije mogao izračunati ni u jednoj poznatoj vrijednosti, njegova se bespomoćnost pretvorila u neizmjeran bijes, jer je shvatio da Gabriel nije neka shvatljiva veličina. Taj je bijes palio tijelo i glavu poput požara u bušu koji proždire polja, travu i život. Paul je već kao malo dijete znao, a otada to nikada nije zaboravio, da se čovjek ne može braniti od vatre u bušu. A ipak je to činio. - Odakle znate da namjeravam poći u Samburu? - Glas, koji je mučio tišinu, bijaše snažan i zahtijevajući. - Pitala sam vašeg vozača kamo ide vaš safari - odvrati Antje. - Zašto je to tako važno? Najveći broj ljudi želi poći odavde u Samburu kako bi vidjeli slonove. Osjećaj oslobađanja bijaše odveć neočekivan, prejednostavan i smiješan. Paul je doduše još pravovremeno zapazio da mora smiriti usne, grlo i srce, prije nego otvori usne. Osjećao je i to da još nije ovladao svojim tijelom, pa se ljutio na njega zbog vremena koje mu bijaše potrebno za to. Skoči tako nespretno da je srušio stolicu. Položi Antje prvo ruke na ramena, iako se one još nisu smirile, a zatim ih stavi na njezinu glavu. Privuče je nespretno sebi i poljubi u čelo. - Dakle večeras kod majke slonice, sireno! - promuca. - Moje ime nije sirena - hihotala je ona - Ja sam Antje. - Oprez! - šapnuo je Paul, ozbiljno se prijeteći. - U Africi riječi koje se ponavljaju imaju osobito značenje. - Znam! - odgovori mu ona. Antje Visser iz Utrechta, koja nije poznavala sirene, a niti Lolitu ili Lulu, nije bila pustolovka, a nije bila ni u potrazi za princom. Tražila je samo čovjeka s kojim bi mogla razgovarati i smijati se. Bila je još dovoljno mlada da je to dvoje osjećala elementarnom potrebom. Međutim propustila je trenutak u kojem je mogla barem grubo ocijeniti razdaljinu između sna i jave. Od dvadeset i šest godina svog života, provela je posljednjih šest iza šaltera banke, na tečajevima engleskog i njemačkog jezika, te u neuspjelom braku. Međutim, svoj afrički san sanjala je otkako je mogla čuti i govoriti. Kad su njezine prijateljice već imale vrlo točnu predodžbu o svojoj budućnosti, Antje je još uvijek živjela u nadi da će 90 u Africi pronaći svog oca. Poznavala ga je samo kao plavokosog mladića u srebrnom okviru. Dugo nije slutila da su njezina majka i baka znale isplesti tako čvrstu mrežu laži kao što su to pletenice malih djevojčica ovisnih o bajkama. Ne sumnjajući ni u što vjerovala je da se taj lijepi nepoznati otac, u bijelom večernjem odijelu, izgubio jednog dana u afričkoj džungli. Bijaše prekasno odreći se svog sna o sreći u dalekom svijetu, kad je Antje saznala da se njezin otac već za majčine trudnoće išuljao iz njihovih života. Antje je ljubila tog Adonisa u skupocjenom okviru. Trebao ju je odvesti u život kojim nisu vladale dvije ogorčene, šutljive žene kojima je, uz izuzetak staromodne romantične priče o izgubljenoj očinskoj sreći, manjkalo mašte i sposobnosti da ljube to dijete. Da je Antje nakon svog braka potražila pomoć terapeuta njezin bi život protekao mnogo mirnije. Udala se za studenta godinu dana mlađeg od sebe kojega su njezine iluzije i igre misli toliko naljutile daje potražio pomoć kod nekog drugog muškarca, jer ga je taj ionako privlačio već godinama. Čak i

liječnik koji se ne zanima za dušu svojih pacijenata, lako bi ustanovio da se kod Antje radilo o ranodjetinjoj traumi. Mogao joj je objasniti sve o kompleksu oca općenito, a posebno u njezinom slučaju. Ali kako je potjecala iz obitelji u kojoj je duša bila značajna samo kad bi se radilo o životu nakon smrti, nije potražila savjet, a niti pomoć. Afrika je, i nakon što je odrasla, ostala u njezinom životu točka u koju je upirala pogled. Uz to je bila uvjerena da samo stariji muškarci ulažu trud u to da shvate mladu ženu. Ipak je Antje, koja je imala visoko razvijenu nadarenost 91 sumnjičenja vlastitog razuma, a koja se nije ugasila ni stečenim iskustvom, otputovala u Keniju u društvu muškarca svojih godina. Upoznala ga je na tečaju engleskog jezika u večernjoj školi, ali ne dovoljno dobro kako bi pravovremeno spoznala da, za jrazliku od nje, on nije mislio samo na sadašnjost. Taj mladić, koji je želio postići uspjeh u svom poslu-turizmu, htio je vidjeti Afriku i to u tijeku dva tjedna. Antje je, pak, uložila svu svoju ušteđevinu i uzela pola godine neplaćenog dopusta. Odlučila se vratiti kući istom kad shvati zašto se baš ona, odgojena da bude marljiva, neprimjetna i požrtvovna, nije mogla zadovoljiti bankovnim šalterom u Utrechtu. Tako različiti suputnici rastali su se bez žaljenja nakon tjedan dana provedenih na plaži u Malindi. Antjein prijatelj je pocrnio, a želio je pojesti što je više moguće jeftinog indijskog jastoga, te ponijeti kući dio ušteđevine. Ona je, pak, htjela poći na safari na visoravan Kenije. Od rastanka s bakom i majkom, koji je u skladu s danim okolnostima, bio leden, a zbio se prije tri mjeseca, Antje na svom lutanju od svratišta do svratišta nije doživjela samo fascinaciju Afrikom s impozantnim životinjama i ljubaznim ljudima, a što je potpuno odgovaralo njezinim snovima, već je spoznala i napuštenost i zbunjenost u svijetu mraka, svijetu čija je ljepota varala strance. Upoznala je i nagle rastanke sa zametenim tragovima i žarke noći u kojima je počela zaboravljati što je isprva željela naći u zemlji koju čovjek treba prvo upoznati, da bi je zavolio. Kad se Antje raspitala kod Gabirela za Paula, nije tražila ni veliku sreću ni mušku zaštitu ili mogućnost da napuni ri putnu blagajnu, kojoj je to doduše bilo vrlo potrebno. Nije bila proračunata, ali zato često vrlo osamljena, a uz to razočarana što lavovi, slonovi i leopardi nisu potpuno odgovarali slikama iz njezinih snova. Bijaše to međutim samo trenutačno raspoloženje, strano njezinoj prirodi. Vrlo je brzo stvorila plan da zajedno s tim dobrodušnim čovjekom, koji je djelovao tako ugodno staromodno i dirljivo, krene u Samburu, kamo je ionako željela poći. Da je mogao biti njezin otac, osjećala je kao dugo unaprijed određenu sudbinu. Kad je poslijepodne vidjela Paula kako ulazi u automobil, ona mu domahne. Iako je odvratio njezin pozdrav s osjećajem nelagode, Antje zapazi koliko se raduje večeri s njom. Sićušna ptičica crvene glave, s perjem punim bijelih i crnih točkica i s narančastim kljunom podignutim strmo u vis, držala se za peteljku crvenog cvijeta, oživljavajući svijet-losmedu boju stepe žarkim bojama. Automobil je stajao u sivoj sjeni stabla. Kroz krošnju provirivala je glava žirafe širom otvorenih očiju s dugim trepavicama. Paul odmakne Gabrielovu ruku od upravljača, dohvati njegovu desnicu i šapne: »Hvala!« - Zašto govoriš hvala kad mala ptičica pjeva? - Mala je ptičica veliki čarobnjak. Bez tebe ne bih je nikada cuo. Paul se nakon neuobičajeno obilnog doručka povukao u svoju kolibu. Trebalo mu je dugo da se oporavi od afričke monotonije. A tada ga je Gabriel morao dugo nagovarati da poslijepodne krenu na vožnju. Bio je sretan što je popustio. U smiraj

dana pružalo se još više bezgraničnosti i veličine krajolika nego ujutro. Taje zemlja tjerala čovjeka 92 93 na poniznost, jednog ga je trenutka opijala, a zatim uranjala u melankoliju. Tad je Gabriel iznenada izdahnuo zrak kroz zube, potjerao automobil i bez riječi krenuo prema šumi. Paul ga kucne po ramenu. - Ostavi to, prijatelju! Moje su oči već pune. Sutra 'ćemo potražiti tvog nosoroga. - Sutra je prekasno. Danas ti je potrebna snaga za noć. - Mzeeu nije potrebna snaga za noć. Ne znaš li to? - Danas nećeš biti Mzee, tata. Mlade žene su lijek za stare kosti. - Brate majmune, odviše govoriš. Dva nosoroga snažnih tijela, stisnuli su se jedan uz drugoga, spustivši glave i podignuvši rogove. Njihova boja bijaše nalik boji žedne trave, a nisu bili ni deset metara udaljeni od automobila. Ipak nisu podigli pogled kad su im ljudi zasmetali. Djelovali su tako kao da ih je mudri bog Afrike stvorio kao sliku vječnosti, a kad bi se pomaknuli, micao im se samo rep. - Tvoji nosorozi - reče Gabriel. - Samo čovjek koji nije nalik drugima smije vidjeti nosoroge. - Jesam li ja takav čovjek? - Da! - odgovori Gabriel. Njegov glas bijaše čvrst poput trna punog soka, a ipak mu nije uspjelo pravovremeno potisnuti uzdah natrag u grlo. Kad je Paul otključao svoju kolibu čuo je kako vjetar lupa otvorenim prozorima i rastrganom mrežom protiv komaraca. Istog je trenutka shvatio da će morati provesti noć u društvu mnoštva muha i komaraca ukoliko brzo nešto ne poduzme. Odluči da će, usprkos umoru i čim istrese pijesak iz cipela, potrčati do glavne kuće i zamoliti čovjeka na recepciji neka pošalje slugu sa sprejom. Uzdahnuvši baci ključ s lavljom glavom na mali pisaći stol. Tada je ugledao svijeću. Ujutro je stajala na noćnom ormariću, a sada je ležala u pepeljari slomljena na četiri dijela. Svijećnjak, kojeg Paul u noći nije mogao dohvatiti, netko je bacio u košaru za smeće. I ona je bila prevrnuta. Stolica više nije stajala uz prozor, kao što je to bila prije nego je krenuo na vožnju, već se nalazila - nogu okrenutih prema gore - usred sobe. Paul je prestrašeno podigne i stavi na mjesto. Upravo je htio sjesti kad je ugledao svoju putnu torbu. Široko rastvorena stajala je na podu. Ali on se posve dobro sjećao da ju je prije napuštanja kolibe stavio na kožom prekriveni 94 95 stolac, jer dok je tražio ključ, zapazio je male crne kukce kako gmižu po podu. Sad je u sumraku vidio da je netko prekapao po njegovoj torbi. Kad je zapalio drugu svijeću koja je ostala cijela, već je slutio da je netko provalio u kolibu, ali ne i da je takav nered mogao vladati u cijeloj prostoriji. Posvuda uokolo ležali su odjevni predmeti. Mreža protiv komaraca bijaše istrgnuta iz učvršćivača, svijetlozeleni zastori uprljani ogavnom smeđom bojom koja se stvrdnula u velike grude. Zastori i svijeća ljutili su Paula više od pretražene torbe. Prisjećao se afričkih kraljivaca u posve drugom svjetlu. Kao tihe, brze i obzirne. U doba njegova djetinjstva oni bijahu majstori nenapadnosti. Ma tko bio u kolibi nije se ni najmanje trudio da ukloni svoje tragove. Na krevetu je ležala čarapa, dvoje gaća i košulja, zatim mokra krpa na stolu uz kauč, a cipela bez vezica ostala je na prozorskom okviru. Crna je voda u uskom mlazu tekla iz kupaonice na svijetli sag. Ali istom kad je Paul krenuo u tu malu

kupaonicu, konačno je shvatio da se ne radi o običnoj provali na kakve upozoravaju turiste prilikom dolaska u hotel. Tuba paste za, zube bijaše pregrižena, zrcalo uprljano pjenom za brijanje, sapun, poput svijeće, slomljen na komadiće, a vrč s prokuhanom vodom slomljen. Najveći broj pilula protiv visokog tlaka plivao je u zahodskoj školjci. Plastični poklopac bočice netko je sažvakao. U umivaoniku ležale su kore banana pocrnjele od ustajala zraka. U njega je kapala voda. Paul je upravo te kore, po kojima su gmizali crveni mravi, smatrao značajnim. Nakon doručka predao se sentimentalnom osjećaju pa je ponio sa sobom bananu kojoj je mogao zahvaliti poznanstvo s Antje. Namjeravao joj ju je širokom kretnjom predati za vrijeme večere, zamišljajući unaprijed kako će ona hihotati, a on će ostati posve ozbiljan. Paula obuzme osjećaj pun sentimentalnosti kad se prisjetio da mu je ta nevina radost pri doručku uljepšala cijeli dan. Pričini mu se da je čar tog trenutka bio neponovljiv. Osjeti snažnu bol u sljepoočicama, a tad ga obuzme slutnja da za cijelo vrijeme tog putovanja više neće naći zadovoljstvo. Prisjeti se riječi o crnom safariju. One bi zaslijepile putnika prije nego bi stigao na cilj. Paulu se pričini da će se mravi pretvoriti u dugoruka čudovišta i zadaviti ga, ukoliko mu ne uspije odvratiti oči od njih. Ali nije ih mogao zatvoriti. Mašta i zbunjenost pretvoriše se u strah koji mu se istovremeno činio nedostojnim i smiješnim. Nije uspio svladati osjećaj da je predan nekoj višoj sili. Najednom mu se pričini da nije sam u tamnoj prostoriji. Čuo je glasove, muškarci su se smijali, a neki je mladi pas zavijao. Potrčao je tako brzo prema vratima daje posrnuo, obuzet mišlju da bi mu netko mogao zapriječiti jedinu mogućnost bijega. Stenjući otvori vrata i istetura iz kolibe. Zrak bijaše još uvijek pregrijan žarom dana, ali ipak mu je koristio. Smirio je njegove uzbuđene živce tako da je nakon nekoliko minuta mogao ponovno razumno razmišljati. Paul je, stišćući još uvijek šake, sada uspio točno analizirati ono što se zbilo. Nije bio okraden, već gaje netko izazivao, upozoravao i želio podčiniti sebi. - Zašto? - mrmljao je uvijek ponovno. - Zašto? 96 97 Činilo se kao da njegov šapat dolazi izdaleka, a ipak se Paulova potištenost izgubila pred odlukom da se bez otpora preda ljudima koji su se rugali svojim žrtvama, jer one, za razliku od njega, nisu razumjele govor i znakove Afrike. - Ne! - rekao je Paul. Glas mu bijaše čvrst, a glava ga više nije boljela. Ruke se opustiše. Zarinuo je nokte u dlanove, želeći osjetiti da reagira na bol, da može ponovno logično i sređeno razmišljati. Bit će pametno da ne krene odmah do recepcionara, već da prvo točno ustanovi što mu je ukradeno. Ipak mu postade mučno kad se vratio u kolibu i stavio torbu na pisaći stol. Nije pronašao drugu čarapu, a niti lijevu cipelu. Nedostajala je ijedna u Nairobiu sašivena košulja, jednako kao i bijela lanena kapa i čokolada s piknika uz jezero Naivaši. Gabriel ju je umotao u maramicu smiješeći se pritom. Paul se uzalud trudio prisjetiti nije li u Gabrielovu smijehu čuo trag podrugljivosti, ali ti su zvuči ostali i nadalje vedri. Na dnu torbe pronašao je ružičasto perce. Otkrio ga je kratko prije nego je ugledao Gabriela kako razgovara preko radio-stanice. Ležalo je u visokoj travi, a pri dolasku u Nakuru položio ga je na dno svoje torbe u putovnicu. I nje više nije bilo. Paul je odmah poče tražiti. Točno je znao da ju je spremio medu svoje rublje. Postajao je sve uzbuđeniji pa je na pod bacio košulje, hlače, olovke i Cornelijinu sliku s jazavčarom. Ali nije našao ništa. Obeshrabreno je otvorio ladicu pisaćeg stola i onu noćnog

ormarića, pretražio je čak i ormar koji uopće nije koristio, podvukao se pod krevet, iako je sada shvatio da je proval98 niku bila važna samo njegova putovnica. Znoj se ohladi na Paulovom tijelu kad je pokušao zamisliti što u Africi znači biti čovjek bez putovnice. Nije mogao odagnati tu misao, a ona se pretvorila u moru kakvu još nikada nije doživio. Upao je u klopku. Onaj koji je imao vlast u Africi nije davao čovjeku dovoljno vremena da dokaže svoju nevinost. Paul sjedne i poče zuriti kroz prozor. Vidio je kako horizont postaje siv, osjećao kako posljednja zaštitnička toplina napušta njegovo tijelo, a i to da vrat i ramena više ne mogu držati njegovu glavu. Pomisli daje zanijemio od užasa kao što se to događa životinjama u klopci, a ipak je još uvijek želio osloboditi grudi pritiska koji mu je činio disanje teškim i napornim. Kad je čuo samog sebe kako viče, nije više mogao prepoznati svoj glas i nije znao koga zove. Začepio je prstima uši poput djeteta. - Urlaš poput lava, tata - govorio je Gabriel. Njegov glas bijaše miran poput noći u njezinom najtamnijem satu. - Zašto? Jesu li te nosorozi već začarali? Izvuče iz džepa hlača svijeću, pripali je, oživjevši je svojim dahom pa pričeka dok je plamen bio dovoljno visok za čar tog trenutka. Tek zatim gurne Paulu u ruku njegovu putovnicu. Bila je pomalo vlažna i prekrivena mravima. Oni su izvirivali sa svih strana i padali na zemlju. Snažni zubi zagrizli su u crvene korice putovnice. - Gabriele, odakle dolaziš? Zašto imaš moju putovnicu? - Dva pitanja odjednom, mzee? - upozori ga Gabriel strpljivošću sita magarca. - Zvao si me. Vikao si poput prvog groma velike kiše. Moje su uši dobre. Stoga sam ovdje. Noge su mi bile brže od vode rijeke koja je odveć 99 pila. - Putovnica, Gabriele? Ukrali su mi je. Posvuda sam je tražio i nigdje je nisam mogao naći. Pogledaj moju sobu. - Popij viski - mamio ga je Gabriel. - Ozdravit će tvoju glavu, a ja ću ozdraviti tvoju sobu. - Stavi na stol bocu koju je izvukao ispod košulje. - To pomaže kad stari čovjek poludi. - Putovnica! - navaljivao je Paul. - Gdje je bila? - Putovnica je bila ispod stabla koje zna zviždukati. Ne znaš koje je to stablo? Jutros sam ti ga pokazao. Pogladio si ga očima. Gabriel otvori bocu viskija i pruži je Paulu. Trenutak kad su se njihove ruke dodirnule nije bio dulji od otkucaja srca, ali ipak dovoljno dug. Paul je osjećao daje upravo počeo iz tako često olako izgovorene riječi prijatelj, tkati vezu za koju je vjerovao daje se zauvijek riješio. Znao je da to nije ni pametno ni dobro, ali ipak nije spustio ruku. Hihoćući se privukao je Gabriela sebi, vidio kako su se raširile zjenice na crnom licu i začuo kako je Gabrielov dah poprimio isti uzbuđeni ritam poput njegovog. - Hvala! - šapne. - Hvala, prijatelju! - Mzee, tvoja usta već dugo nisu'izgovorila tu riječ. A moja to nisu naučila. Kad je Paul ispio prvi gutljaj viskija, njegovo grlo poče gorjeti, ruke prestadoše drhtati, a on više nije osjećao da mu srce juri, pa upozori Gabriela na nered u kolibi. Odveo ga je u kupaonicu do uprljanog zrcala i pljesnive kore banane u umivaoniku. Zatim mu pokaza zalijepljene zastore, te ponovno posta nesiguran i zbunjen. Zapita, gotovo moleći za odgovor koji bi mu mogao pružiti mali 100 mir, ako veliki već nije bio moguć.

- Zašto je provalnik to učinio? Tih pet riječi bijahu dovoljne da potresu snažno Gabrielovo tijelo poput naleta vjetra na mladi kukuruz,koji još nije upio dovoljno kiše da pusti korijenje. Gabrielovo se lice sada sastojalo samo od širom otvorenih ustiju. Zubi su mu sjali u svjetlu svijeće. Položi ruke na Paulova ramena. Njegov je smijeh imao tako snažan odjek, kao da nije udarao o zidove male kolibe, već o najviše brdo Kenije. - Kradljivac - reče napokon, nakon što je obuzdao smijeh - je bio majmun. Nisi li to odmah zapazio? Zar ne poznaš našu braću? - Gabriel klekne kako bi bio nizak poput pavi- ' jana prema kome je majka pružila ruku. - Zaboravio si - govorio je češući se poput pavijana istovremeno po oba uha zatvoriti prozor. To ne smiješ. Majmuni oko hotela drski su i ne plaše se. Moraš prozore zatvarati jednako tako čvrsto kao i vrata. Jesi li doista vjerovao, tata, da provalnici u Nakuruu imaju dovoljno vremena jesti banane i uprljati zastore čokoladom? - A putovnica, Gabriele? Zašto bi majmun uzeo moju putovnicu? I što će mu moja košulja? - Tvoj je majmun bio pametniji od drugih - odvrati Gabriel pa prijeđe vlažnim jezikom preko zuba. - Zagrizao je samo jednom u putovnicu, a zatim je bacio pod stablo koje zna zviždukati. Mzee, ali ipak će odijevati tvoju košulju sve dok ne ugine. Majmuni vole košulje s posebnom zaštitom. Ako je Gabrielov jezik sadržavao pojam za posebnu zaštitu, nije je izgovorio. Rekao je to na ¦engleskom, a ipak Paul opazi da je oponašao visoki, pomalo nazalni glas 101 Mistera Singha iz hotela Norfolk u Nairobiu. - Majmun - uzvratio je Paul smijući se, dok su mu oči podrugljivo sjale poput Gabrielovih - će uvijek misliti na mene kad bude nosio moju lijepu novu košulju. U trenutku kad je Gabriel prišao vratima, Paul ga pozove natrag. Otvori polagano, kao da mu to zadaje veliku muku, lijevi džep na grudima pa izvadi novčanicu od deset dolara. - Nosorozi - govorio je toplim glasom, pružajući Gabrielu novac - su mi rekli neka ti zahvalim. - Znam! - Odakle to znaš? - Misliš li da ne čujem što nosorog govori? Tata, doći ću s čajem u osvit sunca. Slonica s mladunčetom upravo je korak po korak iz gustog buša krenula prema vodi, kad je Paul stigao na terasu. Antje je već bila tu. Vidio ju je izdaleka kako sjedi za okruglim stolom. Prisjeti se svoje zbunjenosti kad ju je prvi put susreo, očekujući isti osjećaj i sada. Čudio se što joj je bez suzdržavanja počeo prilaziti. Paul, odjeven u bijelu košulju koju majmun nije dohvatio u svoje šake, sa staromodno prugastom kravatom posuđenom u hotelu, čija se direkcija nije zbog nekolicine cijenjenih gostiju željela odreći zakona odijevanja engleskih klubova, bijaše tako opušten kao da je spavao cijelo poslijepodne. Zapazi lakoću svojih koraka. Vjerovao je da je još opijen viskijem jer nije shvatio da je osjećaj očekivanja bio taj koji mu je davao snagu. Tek kad ga je neka stara gospoda, čija je mala, sjedokosa glava provirivala iz ružičastog šala, zahvalno pozdravila, Paul ustanovi da se smješka. Domahnuo je Antjei. Bila je to noć s vedrim 102 nebom i blagom svjetlošću mjeseca, kakva postoji samo na visoravni Kenije. Oblaci dana pretvorili su se u crni baršun i bijahu vidljivi samo onima kojima je Mungu poklonio oči jastreba. S jezera Nakuru dopirao je težak zrak pun soli i ugasle vrućine,

sjedinjujući se s blagim mirisom stabala eukaliptusa i divljeg mangoa. Neka je hijena urlala svoju glad u noć. Odgovorio joj je samo jedan od mnogobrojnih paunova koji su se smjestili u krošnjama stabala. Svjetiljke su osvjetljavale terasu. Stajale su na zeleno obojanim postoljima. Na stolovima, ukrašenim bijelim kamelijama u zelenim vazama, gorjela su svjetla u okruglim svijećnjacima. Tu bijahu i boce vina, malo pecivo što je mirisalo tako snažno kao da je upravo izvađeno iz peći, te velike košare pune voća. Ispod skupine 'stabala, uz veliko ognjište, četiri kuhara započeše peći meso na žaru. Vitlali su noževima koji su sjali poput srebrnih bajuneta. Kad god bi komad mesa ili ribe napuštao žarki drveni ugljen, kuhari bi jednoglasno pozivali konobare. Tek što bi ovi krenuli prema gostima, jedna od mnogobrojnih mačaka iskrala bi se iz mraka, slijedeći tiho, podignute glave, plijen na tanjuru. Najniži konobar imao je na svom žutom kaputu pričvršćenu pločicu s imenom »Stanlev«. Kad ga je Paul zapitao odakle mu to ime, odgovorio je da ga je izlovio iz jezera Nakuru. Inače ne bi dobio posao u tom finom hotelu. Izvadi ružičasto pero flaminga iz džepa, podigne ga prema svjetlu i položi zatim na Paulov tanjur. - Hvala, imam već jedno - čudio se Paul. - Znam! - reče Stanlev, uživajući u malim točkicama straha u očima svog gosta. Imao je tako spretne ruke daje u njima 103 pribor za jelo plesao valcer prije nego bi ga položio na stol. Oči su mu se hranile Antjeinim čarom. Nekoliko ju je puta nazvao »mama«, ali pucketanje jezika odavalo je da pri tom nije mislio na svoju majku. Stanlevjeve vesele oči napuniše se velikim razočaranjem i prigovorima kad je Paul naručio vodu uz jelo. On stoga istog trenutka naruči bocu crnog vina, iako ga nije podnosio. Antje je, pak, rekla da nije naviknuta na vino. - Ne bih želio uvrijediti našeg veselog prijatelja. Sviđa mi se. - I ti se sviđaš meni - govorila je Antje, kad je Stanlev sav sretan točio iz velike visine vino u čaše, a da pritom nije prolio ni kapljicu. - Kako si se iznenada toga sjetila? - Ne baš iznenada. Tako je to od samog početka. Tako si predivno staromodan. - Bi li to trebao biti kompliment? -Da! Paul se dobro raspoloženo zapita je li ga Antje namjerno nazvala ti, ili joj se dogodilo samo ono što se događa najvećem broju Nizozemaca. Oni su koristili taj intimni naziv, iako su tečno govorili njemački. Htio ju je zapitati, ali kad ju je pogledao dobio je odgovor na jedno posve drugačije pitanje. Sjetio se očiju s istim izrazom spontanosti i drskosti i kako im je oduzeo radost. I protiv volje putovao je natrag u vrijeme kad se još nadao da će mu Cornelijina otvorenost i životna radost pomoći zaboraviti. Ta sjećanja opterećivala su njegovu savjest, tako da je vjerovao kako to čitavu večer neće moći zaboraviti. Zbunjeno je zgrabio držak svoje čaše spustivši dršćući 104 glavu. Ipak je zaboravio da pod afričkim nebom brzo nestaju bol i kajanje, pretvarajući se u slabašnu slutnju onog što se zbilo u prošlosti. Kad je Paul podigao čašu nagnuvši se prema Antje i pri tom dodirnuo cvijet kamelije koji je virio iz vaze, mogao se već opet nasmiješiti. - Carpe noctem - rekao je tiho. - Ne znam tako dobro svahili. - Sireno, uz tvoju je kolijevku stajala dobra vila. - I moja zla baka! Mislim da sam zato ovdje.

- I meni se dogodilo slično, ali bez bake. Uz pastrvu s plavom vrpcom oko vrata, Stanlev je donio za Antje riblji pribor za jelo, a Paulu samo nož i malu žutu bananu. Položio ju je tiho, uz kratak zvižduk, na mjesto određeno za vilicu. »Nugu«, šapne u Paulovo uho pa brzim koracima odskoči držeći u ruci brdo tanjura za juhu. - Pogodi što mi se danas dogodilo - reče Paul. Isprva je želio istinito ispričati što se zbilo tog poslijepod-neva, ali slike se odmah počeše miješati i bježati od njega. Sada mu se njegov strah pričini smiješnim, ali i odgovarajućim za priču iz Afrike. Sto je više pretjerivao, to je bivao bolje raspoložen, tako daje na kraju i sam povjerovao kako je majmuna otjerao onim krikom koji mu je došao iz dubine duše. Izvuče putovnicu iz džepa pa pokaže Antjei ugriz majmuna. Njezino se tijelo ponašalo poput Paulovog dok se smijala, pokušavajući istovremeno odmahnuti glavom i zagristi u putovnicu. Na kraju je putovnica pala na tanjur s ribljim kostima, a Antje se toliko zagrcnula od smijeha da joj je Paul morao pružiti maramicu kako bi obrisala suze. Rekla mu je da još nikada nije srela čovjeka koji koristi mara105 miču od tkanine pa ga zapita smije li je zadržati. Paul kimne, iako je bio na safariju na kojem se nije trebalo toliko smijati niti mamiti. Antje spremi maramicu, dohvati malu bananu i poče njome mahati. Drugom je rukom pogladila Paulovo lice. Budući da je dotaknula njegov nos kao što je to činila i Cornelia prilikom njihovog prvog susreta, Paul se morao nasmijati, ali više nije bio dovoljno budan da obuzda svoj jezik. - Kao dijete - odao joj je - uvijek sam se želio nasmijati istovremeno sa svojim prijateljem Kamauom. Ali to se nikada nije zbilo. U Africi naime pričaju da ljudi, koji se zajedno smiju, nikada više ne mogu otići jedan od drugoga. - Kako brzo djeluje ta čarolija? Imamo li još vremena za desert? - Da, imamo sve vrijeme svijeta. - Tvoja je koliba ljepša od moje - odluči Antje, nakon što je Paulu gurnula u usta posljednju jagodu sa svog tanjura. Otrčala je onamo pošljunčanom stazom, držeći u ruci džepnu svjetiljku. Činila je to kao da je tim putem prolazila već često. Pri tom je plesala ispod stabla usred kruga svjetla. Paul je skakao uz nju, poželivši kad se vratio na zemlju, da se to nikada nije dogodilo. Rekao je daje to samo zbog vina. Ali Antje mu nije vjerovala. Sjeli su na stolice koje ranije nisu bile tu, a sada su se našle u niskoj travi ispred kolibe. Na malom stolu stajale su dvije čaše i načeta boca viskija, obasjana malom svjetiljkom. Paul uvuče fitilj i ugasi žuti sjaj. - Zbog komaraca - govorio je. - Zbog nas, tata! Paul se trgne, prisjetivši se lica koje je ujutro sreo u zrcalu, ali ipak zapita: »Zašto me zoveš tata?« - Samo zato što to ovdje svi čine - lagala je Antje. Podigne bocu viskija, ponovno je stavi na stol pa se odluči za Paulovu ruku. Ali istom kad mu je glavu naslonila na tijelo i začula kucanje njegova srca, ona podstakne novi žar u svom starom snu. Kao u djetinjstvu, pronašla je blago skriveno u Africi. Oda Paulu zašto ga je tako dugo tražila, ali on joj nije odao što misli o lomljivosti afričkih priča. Nakon jednog sata počeše zamirati zvuči glazbe s terase. Konobari su zveckali suđem i priborom za jelo, izvlačeći šale iz svojih grla. Uz lokvu punu vode stajale su uzdignutih glava dvije gazele, koje se ranije nisu usudile napustiti zaštitu stabala. Zvijezde su ostale na nebu, a ono je prekrivalo vrhunce planina gustom mrežom dnevnih iluzija. U daljini su

gorjele vatre. Vjetar je hranio svoj glas bijesom. Neka je životinja glasno zavijala. Antje je rekla daje to lav. Ćula gaje zavijati svake noći. - To je pas žedan ljubavi, mala slatka Julijo - znao je Paul. - To je stara priča slavuja i ševe. Vidio je sjene koje su se šuljale iz grmova punih trnja. Najveće se pretvoriše u sablasti, ali prijetile su samo jednom rukom ne dopuštajući da ih ulove. Paul poče okretati svoj vjenčani prsten. Bio je siguran daje to samo stari običaj, ali uskoro je shvatio kako želi da se Cornelia nade uz njega. Njoj već dugo nije trebao ništa objašnjavati, kad bi pokrivač povukla natrag. Znala je što se događa. Kad bi dodirnula njegovo tijelo nije ništa očekivala. Ipak je ostajala prijazna i bila dobra prema muškarcu koji nije mogao uzvratiti njezinu ljubav. 106 107 Kad še spustila hladnoća noći, a Paul začuo da su Antjeini zubi zaškripali, odlučio je hrabro razgovarati s njom. Predložit će joj da je otprati do njezine sobe pa će sutra zajedno doručkovati, kao da ova noć nije postojala. Ali ona se nasmijala, jer je on predugo mljeo kamenje u ustima, pa se polagano oslobodila njegova zagrljaja i otvorila vrata kolibe. Dok je Paul čvrsto zarinuo noge u zemlju i ukočio ruke, tragao je i dalje za riječima koje ne bi uvrijedile Antje, a njega zaštitile od onoga što se trebalo dogoditi. Ali ona mu je već okrenula leda, nestala u mraku i osvijetlila džepnom svjetiljkom svijeće uz krevet i na pisaćem stolu. Odlučno gaje odvukla u svjetlo i toplinu. Dok je oklijevajući vješao kaput na vješalicu i bio sretan kad je taj pao na pod pa ga je morao podignuti, vrlo je polagano uspravljao glavu kao da mu ta kretnja pruža mogućnost da kaže što je trebao. Još i tada je zamišljao da je njegov pogled zastao samo na iznenada osvijetljenoj mreži protiv komaraca. Ali zapravo mu je pogled zarobila Antjeina razgolićena koža. Ta je koža ostala pošteđena boje koju je na njezine ruke i lice stavilo sunce Afrike, a ipak je palila Paulove oči. Osjećao je silnu potrebu dodirnuti tu kožu. Žudnja se u trenutku zaprepaštenja tako brzo spustila na njega poput munje za vrijeme suhe oluje. Zar mu je obuhvatio udove kao da je fitilj upaljen na nekoliko mjesta. Ali Paul je još uvijek sumnjao u svoje tijelo. Dugo je razvezivao kravatu prije nego mu je uspjelo razriješiti čvor. Bacio ju je na pod i počeo prstima, koji su natekli do dvostruke veličine, otvarati košulju. Opterećen tugom, koja ga još nikada nije toliko tištila i činila se sramotnom kao upravo sada, sjeo je 108 na stolicu na kojoj su ležale Antjeine gaćice. Iscrpljeno se uvukao u špilju svoje obeshrabrenosti. Antje je stajala gola ispred kreveta, ispruživši ruke prema njemu. Svijetla kosa bijaše joj svjetlija u sjaju svijeća, nego kad bi je obasjavalo sunce. Bila je duga i fina i prekrivala njezine grudi koje su sjale poput bisera, nalik posljednjem Salominom velu. Usne su sjale crveno i zavodnički, a oči bijahu plave, kao na starim, prejako obojanim poštanskim kartama. Paulu sve to posta jasno zbog Antjeinih očiju, sjajnih u treptajućem svjetlu, a toliko nalik očima impala što su se tiho pojavljivale iz šume, uzdižući prema svjetlu glave s dražesnim rogovima. Njihova ljepota i skladnost bijahu jedinstvene. Kad god bi se u europskim dugim zimskim noćima, koje su ga pomalo ubijale, pokušavao vratiti u Afriku, nikada nije tražio ništa drugo do tih očiju impala. Sada, kad ih je sreo u tom stranom liku, shvatio je njihovu poruku. Po posljednji put ga dostigne njegova prošlost. Vidio je kako se bori, gubi i ojačava, ali kad je njegov glas stigao do ušiju, znao je da je to bio težak uzdah muškarca koji zna da može još jednom pobijediti. - To nije pošteno, sireno! Ta ja sam samo muškarac.

- Njemački muškarac - šapne ona. - A oni svi govore previše. To učimo već u školi. Sto još čekaš? Ponjava bijaše hladna i uzbudujuća poput zraka mladog afričkog dana. Težak miris smole vunenog pokrivača djelovao je na drukčiji način omamljujuće nego protekle noći. Paul pomisli da vara ženu nakon što je osjetio pritisak Antjeinih usana na svojima i kad je njezino tijelo probudilo njegovo te kad je shvatio da se više nema čega 109 plašiti. I tako se već u trenutku spasa izložio kajanju, na što ga je natjerala njegova savjest. Kad je zatim Antje zaspala uz njega, mirno dišući i ležeći poput djeteta na leđima, nije se dugo mogao odlučiti ugasiti svijeću. Promatrajući njezino lijepo lice tako blizu, a tako strano, spoznao je svoju zabludu. Nije on prevario svoju ženu s tom nepoznatom i uznemiravajućom impalom, već je Antje prevario s Cornelijom. Čak u opijenosti uzbuđenja što je ponovno muškarac, mislio je na Corneliu. Nju je čuo kako se smije, ljubio je i osjećao njezine ruke. Govorio je o ljubavi svojoj ženi, a ne djetetu koje je snivalo u njegovim rukama i koje gaje zvalo »tata«. Corneliji je povjerio da se vratio počecima i da su mu rane zarasle. Paul ugasi svijeću kad je gotovo potpuno sagorjela. Noć je proveo razmišljajući sve dok mu sivo svjetlo jutra nije počelo mučiti oči. Uvijek bi ponovno susretao Penelopu koju čekanje nije učinilo starom, ružnom i nestrpljivom. Kad je za nju napeo Odisejev luk, a učinio je to vrlo odlučno, odluči pisati Corneliji. Još nije znao kada će i kako objasniti ono što njegova žena nije mogla razumjeti, a ni zaboraviti. Ipak je zamišljao koliko će se radovati njegovoj razglednici na kojoj će majmun ležati na ležaljci sa sunčanim naočalama na očima. Ta se pomisao pričini Paulu tako smiješnom i tipičnom za njegov život da se glasno nasmijao. Prestrašeno stisne usne okrenuvši se prema Antjei. Ona je samo pomaknula desnu ruku, a ni deset minuta kasnije nije zapazila da je on ustao i odjenuo se. Paul je želio samo nakratko stati pred kolibu i rashladiti glavu i misli. Pričini mu se vrlo važnim pronaći 110 ponovno afričku monotoniju, i to prije nego li se Antje probudi i poče pričati o safariju u Samburuu, kamo ga je htjela pratiti. Čuo je mahanje krilima prve ptice. Sada je već vidio i lokvu. Bivol je ponovno stajao na istom mjestu - crni div mira. Izlazeće je sunce blagom ružičastom bojom obojalo kapljice rose na crvenim cvjetovima trnovite ograde. U predvorju se upali svjetlo. Prošao je snažan, visok čovjek uvukavši glavu medu ramena. Činilo se kao da se želi smanjiti u trenucima kad se život budio. Iako je čovjek vrlo brzo trčao po pošljunčanoj stazi njegovi se koraci nisu čuli. Paulu se ta bezglasnost pričini tako čudnom da je pogledom slijedio sivi lik, sve dok nije skrenuo prema velikom parkiralištu. Tek je tada prepoznao Gabriela. 111 7 Kad je Gabriel u sitnim danima bio na safariju, za njega nisu postojala loša pitanja na koja nije mogao davati dobre odgovore, niti zle zapovijedi iz Nairobia, zbog kojih bi mu proključala krv u tijelu i ubijala smijeh prije nego bi se uspio išuljati iz njega. Kad bi u zoru istrčao iz hotela prema parkiralištu bez osobitog naloga, smio je glavu držati visoko i okupati čelo, nos i bradu u hladnom zraku. Njegovo je srce pri tom bilo tiho poput usnulog cedra, noge lagane, a ruke mirne.

Prvi glasovi dobrih dana gladili bi Gabrielove uši, a bijahu jednako tako dobrodošli kao glasovi prijatelja i obitelji kod kuće u Naro Moruu. U Nakuruu je uvijek vjetar s mora bio taj koji je prekidao šutnju noći. Zvao je ljude natrag u život, dok su biserke u šumi još grijale glave u perju, a paunovi čučali na drveću. Čak kad bi Gabriel trčao brzo poput djeteta koje nogama nikada ne dodiruje zemlju, njegova bi koža u danima bez srdžbe i straha ostajala suha poput ugašenog korijena i isušene trave. Kad je želio prije obične vožnje očistiti 112 stakla, pogledati ulje i benzin, te ispitati nije li neka životinja tijekom noći oštrim zubima grickala kablove, njegova bi glava ostajala hladna poput prve večernje rose. Ako Gabriel nije morao već s prvim svjetlom dana postati čovjek kakav nije želio biti, radovao bi se svom glasu i pjevao pjesme koje je čuo od oca svog oca, kad je još ležao na leđima svoje majke. Takve su pjesme potjecale iz vremena koje je već davno bilo mrtvo. Tada su muškarci odlazili na safari samo nogama i glavom, koja je željela uloviti mlade gazele ili stoku neprijatelja. Ne kapute, kamere i satove bogatih stranaca. Iako je Gabriel znao da ti bogataši mogu u svako doba kupiti nove kapute, kamere i satove, ipak je često sanjao o vremenu kad lovac još nije morao biti kradljivac i nije trebao imati vezu sa žrtvama koje su ga plaćale prije nego bi ih orobio. Onog jutra, nakon predivnog dana kad je Gabriel naišao na nosoroge, a mzee mu dao mnogo novaca i nazvao ga svojim prijateljem, takve su želje rasle brže od uginule trave nakon velike kiše. Gabriel je toliko spustio glavu da bi ga čak njegov brat teško mogao prepoznati. Na dugom putu, od koliba u kojima su spavali vozači do parkirališta, mogao je izbrojiti svaki kamen, najkraći snop trave pa čak i najsitniji mravinjak. To nije bilo dobro. Očima, koje nisu smjele imati dovoljnu razdaljinu od zemlje, nedostajao bi ponos koji čovjeku daje snagu. Oči, koje su se lijepile za zemlju, vidjele su u mršavim crvima debele zmije širom rastvorenih gubica, a umjesto sitnog šljunka vidjele bi visoke stijene. Gabriel je osjećao hladan strah na koži, dok je trčao tako polagano kao da je na parkiralište želio stići tek s 113 mjesecom. Udario se rukama po trbuhu kako bi ga smirio, ali kamenje u njegovim crijevima nije šutjelo dulje od stanke između dva teška uzdaha. Nakon toga bi igle u glavi postajale još dulje i oštrije nego prije. Govorile su Gabrielu sve podrugljivije kako je glupo što se nije javio prokletom psu Singhu u Nairobi u ugovoreno vrijeme. Znao je zašto je učinio tu opasnu grešku. Još dok je ugledao putovnicu ispod stabla, a i tada kad je novac mzeea ležao u džepu njegovih hlača, namjeravao se pridržavati uobičajenog dogovora sa Singhom. Ipak je po prvi put njegova glava počela rat protiv pameti i opreza. Gabriel je znao razlog. Ovaj safari nije bio nalik nijednom ranijem. Prebrzo se smijao s mzeeom i dopustio da se njegove uši raduju šalama čovjeka čije bi oči postajale svijetle kad bi ga nazivao tata. Taj mzee nije bio poput starih muškaraca koji nisu mogli zadržati riječi u ustima, kad bi ih na safariju začarale životinje. Taj čovjek, koji je znao razgovarati s nosorozima na njihovom jeziku i gledao braću u majmunima, dočarao bi Gabrielovim očima slike nikada ranije viđene, a za kojima je tako snažno čeznuo. U noći, kad je lajući pas ukrao Gabrielu san i on dugo ležao budan, prisjetio se da bi njegov mzee mogao biti čarobnjak koji je jednog čovjeka pretvorio u drugoga. Tog trenutka povjerovao bi da nikada više neće morati činiti ono što nije htio. Sada, kad gaje sustigao sat za zapovijedi, kao što leopard sustiže gazelu koju je promatrao od sumraka, Gabriel po prvi put shvati zašto stari muškarci svijaju

leda i tada kad ne nose teret vidljiv očima. Gabrielovi udovi bijahu ukočeni kad je pružio ruku prema radiostanici, nakon što 114 je sjeo u automobil. Tek pri trećem pokušaju uspjelo mu je uspostaviti vezu. Singhov je glas zvučao poput masti na suncu, ali odmah je postao oštar poput svježe nabrušene pandže kad je saznao da je Gabriel još uvijek u Nakuruu. - Trebao si - vikao je Indijac, dok je Gabriel mogao jasno vidjeti sjene na njegovom licu kao da stoji uz pult hotela Norfolk - već jučer krenuti u Samburu. - Sir, gospodin Paul želi još ostati ovdje. - Sto to znači? On hoće ostati! Sto mu se toliko sviđa u Nakuruu? Tom starom magarcu istekla je pljuvačka već kad me prvi put zapitao kako može doći u Samburu. - Sinoć je stari magarac želio u Nakuruu spavati s nekom ženom - pričao je Gabriel. A danas hoće ponovno pogledati nosoroge. - Čudio se što su mu riječi tako brzo istekle iz usta, jer njegovo je grlo bilo usko poput razdaljine između dvaju stabala čije je korijenje sraslo. Jezik ga je pekao poput vatre u bušu, oči ga tiskale u dupljama i trljale se o sol. - A ti, kukavična hijeno, trljao si ruke jer možeš dulje puniti trbuh u Nakuruu. - Mister Paul tvrdi - prekine ga Gabriel sretan što ponovno može tako dobro govoriti, a da pri tom ne treba slušati zapovijedi - da ima mnogo vremena. Sir, on to neprekidno ponavlja. Sto bih mu odgovorio, kad on to kaže? Indijac ga je nazvao lijenim kujinim sinom i prljavim kikujom, govoreći mu da je lažljivac, kradljivac i ubojica. Prijetio se da će odmah uništiti Gabrielove papire i zabraniti da mu isplate plaću. Urlao je da će javiti centrali što se zbilo pa neka Gabriel dobro pričuva glavu. 115 Najednom je taj tihi lovac, koji se sam nije približavao plijenu, postajao sve tiši. Na trenutak se pričini kao da mu je snažna ruka ugurala suhu travu u usta. Tad je zamro opasan glas čovjeka koji nije morao pomaknuti ni mali prst svoje ruke kako bi kradljivcima pokazao put kojim su trebali krenuti. Ali i krkljanje radiostanice moglo je davati glasne zapovijedi. - Nemam više vremena - zavikne iznenada začuđujuće jasno. - Sve je već pripremljeno. Naši ljudi čekaju. Ali oni mogu učiniti nešto tek kad napustite Samburu. Gledaj dakle da barem danas kreneš onamo. I zapamti nešto, prokleti crni glupane, ako i danas nešto krivo krene, ne trebaš nikada više dolaziti ovamo zbog posla. Nema posla za ljude koji sve znaju, a ništa ne čine. Dakle javi se čim stigneš u Samburu. Napokon se veza prekinula. Gabriel je neko vrijeme ostao sjediti u automobilu zatvorivši oči, dopuštajući da mu sunce spava na kapcima. To mu se vrijeme pričini dugim, jer se svjetlost razilazila u tamnoplavim krugovima sve dok on u njegovoj zaštiti nije opet mogao disati tako mirno kao da je trčao uz stara čovjeka koji je vukao noge za sobom. Toplina hrabrosti poče mu se uvlačiti u ramena i potiljak. Uši su tjerale bol od sebe. Čule su opet samo one glasove za kojima su žudjele. Srce više nije udaralo o rebra, kao što je to bilo kod životinja natjeranih u klopku. Kad je Gabriel otvorio oči, svjetlo posta bijelo poput grive plahih, crnih kolibu majmuna u najtamnijem dijelu šume. Izvlačilo je iz njegove glave slike zbog kojih je vjerovao da sanja. Ispruži ruke, noge i leda poput mačke koja je prvo morala osjetiti udove, a tek je zatim mogla skočiti. Osjeti 116 da su mu tijelo i glava bili spremni za letenje. Gabrielove usne govorile su riječi koje on nije razumio, ali su mu se činile lijepe poput cvrkuta ptica kad su se glasale u trenutku u kojem se nisu imale čega plašiti. Njegove su oči čarale slike. Postao je lav,

a Singh bijaše čovjek. Gabriel skoči iz automobila. Noge mu dodirnuše samo nakratko zemlju, šaljući ga odmah natrag prema nebu. Zalupio je vrata tako glasno koliko mu je dopuštala snaga njegove ruke. Uživao je u teškom zvuku, jer je njegova prigušena jeka otjerala sav bijes koji bijaše u njemu. Kad je sjeo na vlažnu travu, na licu mu se pojavi zadovoljstvo čovjeka kojemu je uspjelo u posljednji trenutak pobjeći neprijatelju. Iako je već u školi naučio da su svi dani jednako dugi i traju dvadeset i četiri sara, Gabrielu se vrijeme do idućeg izlaza sunca pričini tako beskrajnim kao što to bijaše nebo nad planinama. To je vrijeme pripadalo samo njemu. Iduća dvadeset i četiri sata bio je čovjek koji je s mzeeom sjedio u automobilu i do kojeg nije dopirala ni jedna zapovijed. U daljini je odletio u vis oblak flaminga. Bijaše ružičast i fin poput svile iz koje su indijskim ženama šivali sarije. Gabriel pljesne rukama tako snažno kao da želi otjerati ptice do vrha planine. Kad je spustio ruke, zraka sunca dodirne kazaljku njegova sata. Izračuna da bi, ako potjera noge, mogao svom safari prijatelju pravovremeno donijeti čaj. Nitko neće saznati da su te noge morale prijeći više od puta između kolibe osoblja i kuhinje. Iako su mu se zjenice odražavale u lokvici ulja, ipak je opazio da su bile svijetle poput zvijezda u noći punog mjeseca. Gabriel zapazi da su iz njegovih usana već opet 117 izvirivali glasovi koji su mu opijali glavu. Odluči da će cijelog tog dana mzeea nazivati tata, i promatrati pri tom njegove usne. Želio je saznati da li je tuga isparila iz njih. Veseli tata će zasigurno danas snimiti svog vozača. To je bio dio safarija. Najveći broj turista želio je već prvog dana putovanja imati u svojoj kameri sve slike. Uvijek bi obećavali da će poslati slike Gabrielu u Nairobi, ali nisu to nikada činili. Tata, pak, nije bio poput drugih. Netko tko je znao da se majmuni smiju, plaču i govore, zasigurno će napisati i pismo te ga poslati svom vozaču. Dok je trčao prema kolibi u kojoj je bila kuhinja, Gabriel je po drugi put tog dana krenuo na dugo putovanje u Naro Moru. Vidio je samog sebe kako polagano trči prema svojoj kolibi. Njegova je žena sjedila pred njom i miješala jelo u velikom loncu kojeg joj je kupio na sajmištu u Nairobiu. Odmah je ustala čim je ugledala svog muža i bacila žlicu na zemlju. On joj pruži sjajnu sliku i poče pričati o mzeeu koji ga je snimao i koji je poznavao jezik nosoroga i ljudi Afrike. Gabriel se vratio iz Naro Morua istom kad je u kuhinju stigao po čaj. Vjerujući da će tata, kao dan ranije, htjeti okupati čelo u toploj pari, trčao je s poslužavnikom što je brže mogao prema kolibi. Bio je nalik bivolu koji napada. Ali onog trenutka kad je nogom htio udariti o vrata Paulove kolibe, munja mu razdvoji glavu. Gabriel se sjetio da je krenuo na safari s čovjekom koji uopće nije posjedovao kameru. Samo je na trenutak požalio što sada neće biti ništa od lijepe fotografije za njegovu ženu, a zatim mu snažna poruga rani grlo, tako da je poslužavnik stavio na zemlju 118 čekajući da grom prvo napusti njegovo tijelo. Gabriel se zatrese kao što pas trese svoju kost, shvativši da Singh ovog jednog jedinog puta neće biti lukavi kradljivac koji se preodijeva u fina vratara i pljačka baš one goste koji su napunili njegovo uho dobrim riječima, a ruke još boljim napojnicama. Po prvi put u životu Singh je izbušio bunar iz kojeg nikada neće poteći ni kapljica vode. Nije se isplatilo orobiti turista koji nosi sa sobom košulje sašivene u Nairobiu i kojem su za slike afričkih životinja bile potrebne samo oči. Gabriel se nasmijao tako glasno da su paunovi ispod stabala prestrašeno skupili perje. Veliki bog Mungu, koji je s brda vidio Gabrielovu srdžbu, pošalje mu svoj glas da će ga nagraditi za njegovo poštenje. Mungu mu je poklonio veliki komad vremena i ruke

pune mira. Naime više nije bilo važno kad će stići u Samburu. Ovaj safari pripadao je njemu i njegovom veselom mzeeu. Možda će jednog dana, ili bolje noći, mali Gabriel objasniti velikom prljavom psećem sinu da za svoj posao mora naći druge ljude. - Zašto si se već tako rano nasmijao? - zapita Paul i cipelom udari muhu. - Kako si me mogao čuti? Nisam bio ovdje. - Znam. Otrčao si do parkirališta i ponovno upotrijebio radiostanicu. Gabriel nije bio čovjek koji bi pokrenuo jezik zbog nekoliko riječi za koje još uopće nije bio siguran jesu li natopljene gorkim sokom. Onaj koji se prebrzo branio, govorio je što i nije smio. Šuteći stavi čajnik na stol, natoči čaj pa polagano priđe krevetu. Potrajalo je dugo prije nego je 119 mrežu protiv komaraca spleo u čvor. Zanjiše ga izračunavši da je sada prošlo dovoljno vremena da nanjušeni trag pretvori u beznačajnu rupu. Ali kad su se njihove oči srele, Gabriel shvati da je tata imao slonovsko pamćenje i da je još uvijek bio u lovu. - Jučer - podsjeti ga Gabriel ostavši bez nade - nasmijao si se kad se mreža zaljulala. - Nisi li me vidio stajati pred kolibom kad si jutros otrčao do parkirališta? S kime si razgovarao, Gabriele? - S Misterom Singhom. Htio je saznati je li s automobilom sve u redu. - Roger, Roger - podsjeti ga Paul. - Roger, Roger, tata! - uzvrati mu uz smiješak Gabriel. - Gdje je - zapita uživajući u osjećaju spasa koji mu je taj mali komadić istine gurnuo medu usne - žena koja je spavala s tobom u tvom krevetu? - Vratila se u svoju kolibu. Htjela je spremiti svoje stvari i krenuti s nama u Samburu, ali ja sam joj rekao da danas još nećemo otputovati. - To je dobro, tata, vrlo dobro! Muškarac ne odlazi na safari sa ženom koja je samo jednom ležala u njegovom krevetu. To je opasno. Jučer sam ti rekao da ću ukrasti tvoj mir. Nisi mi vjerovao. Ne plašiš li se da će ti danas opet ukrasti mir? - Ne, prijatelju, ne plašim se. Mzee je sretan, ako nema previše mira. Tad zna da još nije mrtav. A sad ćeš mi ispričati tko je jutros ukrao tvoj mir. Gabriel sjedne na stoličicu gurajući s mnogo muke Mistera Singha u duboku rupu pa poče zuriti u grmlje uz lokvu. Bijaše dobro šutjeti u društvu čovjeka koji je džep svog vozača punio novcem. Obojica uzdahnuše poznavajući razlog tome. Velika se termosica ispraznila. Riječi, koje se nisu smjele oglasiti, gurale su se u prostoru, tražeći svoj put iz grla. Ali istom kad je debela muha zalijepljenih nogu ispuzala iz mora šećera u šalici i nakon nekog vremena poletjela prema prozoru, šutnja dovede natrag slike koje su za njih dvojicu bile iste boje. Govorili su o majmunima u šumi i pavijanu kraj kolibe, o nosorozima koji su uz pomoć Mungua pomlađivali starce, i o slonovima na čijoj koži su se ptičice hranile malim kukcima. Mzee je pričao, dok je žmirkao u sunce, o hladnoj tami svojih šuma, a nakon toga je Gabriel govorio o danima kad muškarac još nije trebao otići u Nairobi kako bi se pobrinuo za svoju djecu. Tako je došlo i do toga da je govorio o Naro Moruu, o svojoj ženi s napunjenim trbuhom i o oba sina koji već mjesecima nisu vidjeli svog oca. Kad je Gabriel zalutao u maglu svoje zadimljene kolibe, njegov glas posta težak. Paulu se ta strana, ali njemu ipak tako dobro poznata tuga, pričini jekom vlastite. Ali njegova melankolija više nije budila strah, već samo sve snažniju potrebu da zaštiti Gabriela od budućnosti o kojoj nije ništa slutio. Tog mladog čovjeka, koji gaje zvao tata i zbog kojega je zboravio zašto je pobjegao od života, trebao je netko upozoriti i objasniti mu što nastaje od sinova za kojima očevi čeznu.

U blještećem svjetlu zore koje ga je prisililo stisnuti oči, pričini mu se da je vratio prizore zametenog života. Jens, čiju ruku nikada nije mogao dohvatiti bez oklijevanja, pretvorio se u Gabrielove sinove. Oni su imali, kad su se 120 121 smijali velike zube poput svog oca. Njihove glave, prekrivene muhama, sjale su na suncu. Manji, s brazgotinom na čelu, zbunjeno je hihotao kad gaje nepoznati bijelac dignuo i privinuo na svoj kaput s mnogo puceta. Ali u trenutku kad je Paul udahnuo miris tople kože, kad su ga obuzela sjećanja na mladost, Jens se zlovoljno ugurao u njegove misli pitajući, kao već i prvog dana putovanja, zašto otac mora prvo otputovati u Afriku da bi zavolio djecu. Iako se Paul pravovremeno sjetio da ponovno griješi, ukoliko otme sinu ljubav na koju je ovaj imao pravo, ipak se naljutio. Doduše umirujuće je riječi tražio dulje nego inače kako ne bi povrijedio Jensa, ali i u Africi mogao je razgovarajući sa sinom samo započeti rečenice, ali ne ih i dovršiti. - Krenimo - odluči, čudeći se kako mu je bilo lako odgurnuti Jensa od sebe. - Tata, kamo želiš poći? - U Naro Moru. - Zašto to govoriš? Nikada još nisi bio u Naro Moruu. - Bio sam! Ne vidi li se odanle Mount Kenya? - Da! U Naro Moruu naš brijeg nije samo za ljude koji love kamerom. Od moje kolibe možeš hodajući stići do snijega. Mogu te odvesti gore gdje stanuje Mungu. Bio sam gore već s mnogo stranaca. Nisu znali ništa o tome što su trebali znati, a ipak su stigli. - Prekasno je, Gabriele! Ne mogu se više popeti gore. Prestar sam! - Stare su samo tvoje oči - odvrati Gabriel. - Prevarile su me. Ti nisi star. Ipak ću te i nadalje zvati mzee, kad želim upaliti vatru u tvojim očima. Kad želiš krenuti? - Jučer! Ili moram prvo pitati i tvoju sablast? - Jučer je dobro - istrese Gabriel smijeh iz svojih grudi -Danas još moram govoriti, a sutra ne. - Kessu ćeš ponovno telefonirati? - slutio je Paul. - Kessu - ponovi Gabriel zadovoljno. - Ali odvest ćemo se danas, a govoriti o jučer. Tvoja torba mora poći s nama na safari. Naro Moru je daleko. Ne možemo se vratiti prije nego se sunce sruši s neba. Bih li brzo otrčao do žene i javio joj da odlazimo? - Ne, Gabriele! To joj ja moram reći. Odmah ću poći do nje. Gabriel je zastao na travnjaku ispred kolibe, ali tad se trčeći vrati natrag i uhvati za čelo, kao da se doista tek tog trenutka prisjetio najvažnije novosti dana. Izvana otvori poluotškrinut prozor, gurne glavu u prostoriju i raširi zube. »Sirena - zavikne, pri čemu je naglasio prvi slog te dugo, dugo uvježbavane riječi - će se veseliti što te tako brzo opet vidi.«. Napuštali su Nakuru po širokoj cesti prekrivenoj smolom, između natovarenih kamiona i autobusa koji su se ljuljali. Zakrenuli su u Nvahururu. Taj prazni put, za koji je Gabriel tvrdio da mu ga je otac poklonio u satu između lošeg dana i dobre noći, postajao je svakim kilometrom sve uži i kamenitiji. Gabriel je često morao stati. Muškarci i žene tjerali su krave s velikim grbama, mršave ovce i vrlo male janjce. Ta izmiješana krda i njihovi pastiri podsjećali su Paula na šarene slike iz njegove dječje biblije. Pokuša se prisjetiti imena koja su nekoć hranila njegovu maštu, ali sjetio se samo jednog jedinog. 122

123 I - Laban! - promrmlja. - Poznam Labana - odvrati šapćući Gabriel - on je otac mog oca. Muškarci, koji su držeći duge štapove trčali iza svog blaga, bijahu stari i jednako tako mršavi poput krava. Njihova su se rebra ocrtavala ispod kože bez sjaja. Djeca bijahu bosa i mršava, ali su mogla trčati tako brzo da su nekoliko minuta hodala poravnato s automobilom. Uz to su imala i dovoljno daha u grudima za uzvike: »Dolar, dolar!«. Tražili su olovke i satove, govoreći kako će dopustiti da ih fotografiraju. - Mi odlazimo na safari samo s našim očima - dovikne im Gabriel, napajajući glas ponosom, jer nije bio poput drugih ljudi. Dugom sušom izrovan put vodio je između grmova punih leptira žarkih boja, te stabala euforbije. Sunce je osušilo kosti oglodale od mrava koje su ležale u izgorjeloj travi. U grmu punom ljubičastih cvjetova, Paul ugleda lubanju gazele obraslu trnjem. Iz dubokih rupa na cesti dizala se u vis crvena prašina koja je padala natrag na automobil. Paul zapazi da su gole Gabrielove ruke sjale jednako tako crvenkasto kao i njegove. Nasmiješi se bolno prisjećajući se da je kao dijete bio obuzet mišlju kako za jedan sretan trenutak ima boju kože aričkih ljudi. U ono je vrijeme sa svojim prijateljem Kamauom trčao preko neobrađenih polja. Osjećali su tvrdu zemlju pod tabanima. Kamau je iznenada sjeo na zemlju, tvrdeći da svi ljudi imaju kožu crvene boje. U sivoj sjeni visokog stabla stajalo je krdo zebri. U podnevnom suncu crne pruge na njihovim snažnim tije124 L lima djelovale su vrlo široko i tamno. Davale su životinjama izgled lijenog mira, koji je vjerojatno bio razlog što su na svahiliju zebre zvali punda milia - prugasti magarac. Mladunčad se stiskala uz majke, a njihove oči nisu znale ništa o opasnosti i lovu. - Tko ti je rekao - zapita Paul - da se ona zove Sirena? - Ti, tata! Stajao sam pred tvojim vratima kad si spavao s njom. - To si činio? Jesi li magarac koji želi sve vidjeti? - Da! Majmuni znaju da je starom čovjeku koji prvi put spava s mladom ženom potrebna zaštita. - Imaš pravo, ali sirena nije opasna. Ne moraš me štititi pred njom. - Tek kad ćeš znati kako se želiš ponašati prema njoj, neću te više morati štititi. - Ti svesluteći anđele! Da sam te barem sreo prije nego sam upoznao Corneliu. - Budeš li na svom jeziku govorio sa mnom, neću te razumjeti - primijeti zlovoljno Gabriel. - Sto si rekao? - Rekao sam da si vrlo mudar. - To je dobro, tata mzee. To moram reći dva puta. Tvoje mudre riječi čine moje uši snažnima. Čuju odveć glasova životinja, kao i ljudi koji ne mogu zatvoriti usta kad u njima gori glupost. Sto ćeš sada mudrog reći? Pukla nam je guma. Automobil je stao na cesti koja je već nekih desetak kilometara postala bolja. Kad je Paul izašao i obišao automobil pričini mu se da su sve četiri gume u redu, ali pretvarao se da nije ništa zapazio pa je sjeo na debeli panj. Njemu je dostajalo što nije bio ni gladan, ni žedan i što je osjećao 125 kako mu vrućina tijela pali glavu. Vragovi, koji su ga gonili, već dugo nisu bili tako mali i poslušni kao sada. Neko je vrijeme promatrao samo masne, crvene mrave koji su gradili novu cestu. Zatim je pogledao Gabriela koji je dugo proučavao dizalicu

automobila prije nego ju je namjestio s mnogo većom mukom neko kratko prije Nakurua. Tada je popravak trajao četvrt sata, iako se već spuštao mrak. Sada je snijegom prekrivena Mount Kenya sjala između svijetlih oblaka na nebu, a ono bijaše jasno i plavo poput Indijskog oceana. Na padinama brijega sjala je zelena trava. Ispod skupine stabala čekalo je krdo životinja na poslijepodnevnu svježinu. Kad god bi neka krava podigla glavu, uzletjele bi sićušne ptice. - Tvoj je automobil vrlo mudar - reče Paul. - Odabrao je dobro mjesto za odmor. - Ne mogu te čuti, ako moram raditi - mrmljao je Gabriel. Uzdišući skinuo je desnu prednju gumu, sjeo jaučući na zemlju, pogledao u daljinu i napokon izjavio da ne može naći mjesto koje treba zakrpati. Morat će skinuti i obje stražnje gume, ali prije će trebati popraviti dizalicu. - Ionako će pasti mrak prije nego saznam koju gumu moram popraviti - uzdahne. - Gabriele, nisam tako glup. Vidio sam kako brzo možeš izmijeniti gumu. Zašto mi ne kažeš da želiš ukrasti vrijeme? - Ne ukrasti, tata! Nisam kradljivac! Želim zadržati vrijeme. U jednoj ruci držim glavu, a u drugoj rep. Vrijeme više ne može pobjeći. To je dobro za nas obojicu. - Dobro, tad sjedni k meni. Vrijeme je vrlo teško. Moramo ga obojica zadržati. A zatim mi reci zašto želiš u Naro 126 Moru stići istom noću. - Bolje je da muškarac ne vidi predobro, kad dugo nije bio kod kuće. - To moram reći Odiseju. I on pozna sirenu - nasmijao se Paul kad je Gabriel pokušao izgovoriti to ime. - Gabriele, mogu pogledati u tvoju glavu. Ne želiš da te vide. Mister Singh ne smije saznati da smo se odvezli u Naro Moru. - Ej, tata! - čudio se Gabriel i ustao. - Sada moram sam zadržati vrijeme. Čeka me posao. Nije trajalo ni deset minuta pa je već montirao gumu i spremio dizalicu natrag u automobil. Dok je čistio sjedalo od pijeska, pio je radost. Pjevao je pjesmu o leopardu koji je zaspao prije lova i kome su se gazele rugale. Ledenoplava ptica spustila se na grm akacije i zapjevala zajedno s njim. Gabriel pričeka da ptica prestane pjevati. Zviždeći izvadi kartonsku kutiju iz prtljažnika pa prostre bijeli ubrus po zemlji. - Tvoje jelo, tata! - rekao je žvačući svaku riječ. - Mungu nam gaje poslao, kad je ptica zapjevala. Danas ću sjesti uz tebe za vrijeme jela. Sjećaš li se još da si me zvao kod jezera Naivaši, a ja nisam došao? - Znam! Roger, Roger! Zašto dolaziš danas? - Jer su dani iz Naivašia mrtvi. 127 8 Paul rukom obriše čelo. Bilo je vruće i znojno. Koža pod očima gorjela je, a trepavice su se zalijepile. Međutim, sve to ga nije smetalo toliko koliko pomisao da bi se njegova glava mogla odvojiti od tijela prije nego riješi odlučujuće pitanje. Od dolaska u Naro Moru, a osobito nekoliko sati iza toga, neizmjerno se trudio oblikovati svoj odgovor na zadovoljavajući način, ali ipak se nije dulje od minute mogao odlučiti je li bio lakomislen ili nepažljiv. Paul se poče ogledavati po kolibi bez prozora, ulovljen između mogućnosti koje su mu se obje činile dobre i logične. Pokuša se dosjetiti stoje u bivšem vremenu značio natpis na zidu i za koga je postao usud. Sjetio se samo da je Jens kao četvorogodišnjak uprljao prstima plavom bojom svježe oličeni zid dnevne sobe. Za to je čak koristio ljestve soboslikara. Paul se nasmiješi, što mu u ono vrijeme uopće nije uspijevalo. Napeto je zurio u lica okupljenih, vidjevši samo njihove zube i

zjenice. Ni najednom od njih nije otkrio ni najmanji znak prijetnje. Njegova se sumnja poče gasiti poput žutog svjetla svjetiljke na drvenom sanduku. Stajao je uz niski krevet na kojem je ležao isprani sivi pokrivač. I tako se zbilo daje Paul, dok je istovremeno bio tužitelj i branitelj čovjeka koji je odvjetničku halju zamijenio mokrom kaki košuljom, ipak pledirao za lakoću postojanja. Sudac se složio s njime, ali Paulu se obraloženje presude nije činilo dovoljno opsežno. Odluči da će barem bitne rečenice protumačiti šire, istražujući njihovo porijeklo i filozofski sadržaj. I to tada kad više neće biti preumoran da odmahne glavom. »Uspio sam!«, zavikne u punu dvoranu. Bijaše mu vrlo neugodno stoje sud opteretio svojim osjećajima, ali sudac mu je u znak slaganja kucnuo po ramenu. Muškarci, žene i djeca oko ognjišta nastavili su govoriti kao da im nitko nije smetao nedoličnim uzvicima. Potrajalo je neko vrijeme prije nego se Paul sjetio da možda ipak nije glasno govorio. Stoga gaje kasnije još više mučilo pitanje zašto mu je upravo događaj, koji ga je natjerao na potpunu suzdržanost, pružio osjećaj radosti. Položaj, koji su njegov razum i iskustvo odredili kao opasan po život. Koncentracija mu popusti prije nego je našao zadovoljavajuće rješenje. Okolnosti su se Paulu pričinile poznate. Prisjeti se, što je dulje razmišljao, da je pri planinarenju u Dolomitima doživio nešto slično. Nakon svađe s Cornelijom krenuo je onamo sam. Zalutao je u magli koja se iznenada pojavila, a ipak se neprekidno osjećao kao da je stigao na cilj svoje čežnje, bez straha da će ikada izgubiti sama sebe. To bijaše upravo trenutak da svijet iz kojeg je dolazio spoji s onim u kojem je bio, tako da su se oba raspala rigajući 128 129 vatru. Paul nije osjećao potrebu povezati pojedine dijelove. Jednom je zamolio Gabriela da to učini za njega. Njegov crni sin imao je spretne prste i nikada nije postavljao kriva pitanja. Dim, koji se odbijao od vlažnih zidova iz valovita lima, bijaše bijel i gust. Dizao se sa žara drva koja su se urušila u kameno ognjište, nalik trbušastom oblaku, razilazeći se u visini. Dim je sličio vitkim koncima i stizao do šiljastog krova kolibe. Samo zbog zavaravanja zlih i zavidnih, afrički je dim ljutio grla i spuštao veo suza na oči. Bijaše doduše oštar poput isušenih bobica stabla papira, ali nije bio neprijateljski. Oganj je čak u danima koje ni stari nisu mogli vidjeti, kad bi se osvrtali, bio prijatelj noći. Nije mučio ljude koji su mu vjerovali. Ta dimna zavjesa učini Paula snenim. Priječila mu je pogled na ono što bi ranije zasigurno opisao kao sadašnjost. Svaki put kad bi upio zrak težak i sladak od vrućeg kukuruznog brašna, bol mu je prodrla u nos i uši. Ali nije trajala dugo, a zatim je povjerovao da može disati pravilnije i bolje nego ranije. U takvim trenucima bi mu se rijeka promrml-janih riječi pričinila poput pjesme čiju je melodiju dugo tražio. Paulu bijaše vrlo drago što je napokon pronašao ritam svoje prošlosti za koji je vjerovao da gaje izgubio. Dražila ga je pomisao da svoju veliku sreću podijeli s Gabrielom, ali tad je shvatio da njegovo bogatstvo riječi neće biti dovoljno da mu priča o tom novom safariju. Trebao je šutjeti tako dugo dok se njegov prijatelj ne zasiti radosti povratka kući. Paul poče promatrati Gabrielovu ženu. Okrenula je glavu 130 kad je zapazila smjer njegova pogleda. Čvrsto je stisnula tanku tkaninu svoje žute haljine s crvenim prugama, koja je obavijala njezino nabreklo tijelo. Brzo uvuče fitilj parafmske svjetiljke. Tiho uzdahnuvši sjela je zatim na nisku stoličicu naslonivši leda

na zid. Drugu je stolicu Gabriel donio iz susjedne kolibe odmah čim su došli. Pružio ju je Paulu. - Mzee - govorio je, pucnuvši jezikom što je izmijenilo značenje te riječi koja je sada postala samo šala - ne smije sjediti na zemlji. - Tvoj mzee - pobuni se Paul - nikada više neće ustati, ako mu dadneš stolicu, umjesto da ga ostaviš na podu. Žena s lančićem od plavih staklenih perlica oko vrata, zvala se VVanjiru, a razgovarala je samo s mužem i dvojicom sinova. Ali njezine velike svijetlosmeđe oči nisu odavale plahost. Kad se Gabriel, koga je poput svih drugih zvala Kinanjui, pojavio u smiraj dana pred kolibom u društvu stranog čovjeka, ona je svoje iznenađenje progutala tako brzo kao što bi progutala vjetrom ulaštenu bobicu, prisilivši oči i usta na mir. Čim je osjetila Gabrielovu kožu i spoznala da je njezin miris ostao nepromijenjen, otrčala je do ograđenog komada zemlje i vratila se s mladim mahunama i sočnim zelenjem. Pri branju se dva puta nasmijala tako glasno daje jeka mogla poći na safari do planine. Svjetlo niskog fitilja nije bilo dovoljno jako da osvijetli zidove kolibe. Uskoro su se snažni obrisi mnogobrojnih ljudi, koji su čučali ispod prozora, počeli gubiti u tankim sjenama, a te su se sjene međusobno spajale. Slike postadoše ukočene i sive. U svojoj nejasnoći podsjećale su 131 Paula na stare ilustracije priča o duhovima Edgara Allana Poea. Sjeti se pjesme o gavranu. Čuo je kako ta ogromna crna ptičurina viče »Nikada«. Nije znao razlog za to, ali je ipak govorio samom sebi kako je ta riječ bila namijenjena njemu i da je bila vrlo važna. Odlučno je gurnuo prste u očne duplje. Pričini mu se da mora uvjeriti samog sebe da može vidjeti. U magli svog raspadajućeg života pokuša vrlo pomno tragati za svojim mučiteljima, koji su ga natjerali u tu kolibu pod nogama Mount Kenye, punoj mirisa jela, znoja i pljesnivih prnja. Ma koliko nesmiljeno Paul sudio samom sebi, ipak se nije mogao sjetiti sablasti koje bi tjerale ljude da se izvuku iz svoje stare kože. - Pij, tata! - rekao je Gabfiel pružajući mu čašu. Paul zarine nokte u vlažan karton. »Cola?«, iznenadi se. - Cola - potvrdi Gabrielov stariji sin. Stajao je ispod pružene ruke svog oca ližući usne dugim jezikom. Oči'mu bijahu zalijepljene gnojnom tekućinom, ruke i noge pune ožiljaka i mršave poput suhih grana. Ali imao je snažan glas i mogao biti glasan poput staraca. Roditelji su ga još uvijek zvali imenom svog jezika. Vrijeme kad će mu biti potrebno englesko, bijaše još daleko. Daleko bijaše trenutak kad će poći u Nairobi kako bi tamo potražio posao. Zvao se Kania, i prelazio je prstom uprljanim zemljom preko Paulova sata. - To - rekne Gabriel, odgurnuvši sina na stranu - je bolje od Cole. Bolje i od whiskija koji si pio kad je tvoja putovnica pobjegla. Sjećaš li se još? Pozvao si me, a ja sam dotrčao brže od sunca i kiše i pričao ti o majmunu. - Sjećam se - prihvati Paul poznatu igru sjećanja koja mu 132 je pripremila jednako tako naivno pitanje kao i ono Gabrielovo. Nagnuo se nad vrč. Prodoran miris teškog alkohola natjera mu oštrinu u nos i suze na oči. - Tembo -prepozna. - I te kakav! - Tembo iz Naru Morua. - Tembo iz šećerne trske. Gabriele, to mije poznato. Nešto slično daju kod nas piti ljudima koji se ne bi trebali probuditi dok ih pljačkaju.

- Kod nas krdljivci sami piju tembo. Za svoj posao potrebne su im samo lagane noge i brze ruke. - Budem li ispio tembo zaspat ću odmah na ovoj stolici. A gdje ću se probuditi? - U krevetu moje žene - odgovori Gabriel. - Ne mogu spavati s tvojom ženom. - Mzee, tvoja je glava bolesna već i bez temboa. Poslat ću Wanjiru s djecom do njezine sestre. - A kamo ćeš ti poći? Želiš spavati sa svojom ženom. Stoga smo se dovezli u Naro Moru. - Jesi li ti spavao sa svojom ženom kad joj je trbuh bio pun tvog sina? Ostat ću uz tebe, to znaš, tata. Noćas nitko neće smetati tvoj mir. - Oni će znati gdje smo, Gabriele! - Tko to? - Kradljivci vremena! - Zaboravi kradljivce! Ne mogu nam ukrasti naše vrijeme. Zajedno smo ga čvrsto držali. Ispod stabla. Kad naše gume nisu htjele krenuti dalje. Moraš sada progutati svoj lijek. Majmun ti je ostavio dosta. Jutros sam ga spremio u tvoju torbu. - Ostavi lijek u torbi - govorio je Paul kasnije kad se koliba 133 ispraznila, a šutnja postala tako poznata kao da su oba muškarca od samog početka prisvojila tužnu tišinu Afrike. - Sačuvat ću ga. Sto će biti ako se ovdje razbolim, a više nemam lijeka. - Ovdje se ne možeš razboljeti. To je vlada zabranila. Onaj tko se razboli u Naru Moruu brzo umire - objasni Gabriel. - To mi jutros nisi rekao. - Jesi li me pitao što će se zbiti, ako se razboliš u Naro Moruu? Nisam slutio da to želiš znati. Kraj majmuna rekao si mi da si već mrtav. To si mi rekao. Mzee, jesi li zaboravio? - Na, ali više nisam čovjek kakav sam bio. Ti govoriš samo 0 majmunima. Zaboravio si na nosoroge. Bila su dva. - Više ne želiš umrijeti? - Danas ne. - A kessu? - Kessu ćeš me probuditi, ako ne budem mrtav - odluči Paul. Oprezno uroni jezik u čašu. Bio je zadovoljan što je osjetio slatkoću koja mu je bila ugodna. Ali nakon provog gutljaja poželi osjetiti kako ga grlo peče pa je brzo ispraznio čašu, kao da mora utažiti žed od nekoliko dana. - Čaša otrova, Gabriele! - Sto si rekao? Govori na mom jeziku. 1 tako se-zbilo da je Paul u noći, kad je mjesec sjao tako slabo da se nije mogla razlikovati bijela boja kože od crne, pričao u podnožju Mount Kenye Gabrielu o Sokratu. Stajali su ispred limene kolibe, pod visokim stablom, čiji su bijeli cvjetovi upili miris sunca, slušali su zov šakala, a jedan od njih je slutio da sudbina određena čovjeku nije mogla vječno lutati u iluziji džungle. 134 Snažno pivo nije djelovalo onako brzo kako je to Paul mislio. Vrijeme, koje mu je preostalo prije nego ga je Gabriel odveo natrag u kolibu, bijaše dovoljno dugo da mu objasni zašto svu bol osjeća samo u udovima. Put bijaše dug, ali trud se isplatio. Gabriel nije samo sjedio za upravljačem iznajmljenog automobila vozeći čovjeka koga je zvao tata u jedinu pustolovinu njegova prerano osijedjelog života. Mudri

vozač držao je u ruci sjekiru kojom je mogao razbiti lance spletene od očaja prošlosti i straha pred budućnošću. Taj posuđeni sin, ne tražeći ništa od svog privremenog oca, znao je što je zaborav koji je Afrika pružala onima koji su samo to tražili od života. Bio je učitelj koji nije imao krive žene, krive prijatelje i lažne pretpostavke o zadovoljstvu i sreći. Nije pitao za mišljenje bogove koji su u trenucima odlaska gledali unatrag i hvalili oklijevanje. Gabriel se mogao smijati kad je govorio o danima što će doći, a nikada nije žalio zbog onih što su prošli. Ubijao ih je, prije nego bi ih uništio. Kad su se zidovi počeli kretati oko njega, a s njima i njegov želudac zajedno s crnouokvirenim slikama u njegovim sljepoočicama, Paul odluči odmah ujutro pitati Gabriela postoji li na svahiliju riječ za životnu dosadu. Upravo se spremao opisati taj pojam, radujući se broju varijacija kojih se prisjetio, tako maštovitih i- točnih, kad je iznenada zaspao. Te se noći probudio samo jednom, što mu se od njegove mladosti više nije dogodilo. U uskom snopu svjetla ugledao je Gabriela kako spava uz ognjište. Vatra više nije gorjela, ali je mirisala tako slatko i teško kao da ju je netko 135 ugasio pivom od šećerne trske. Gabriel je umotao samo noge u isprani pokrivač kaki boje. Gornji dio tijela bijaše gol. Oko vrata mu je, na tankom kožnatom remenčiću, visio lavlji zub. Grudi su mu sjale crno poput ebanovine koja je umjetnosti tamnog kontinenta davala zaštitu naivnosti, harmonije i živahnosti. Pogled na Gabriela, i još više ono stoje osjećao za mladića koji je želio biti njegov zaštitnik, a sada disao mirno poput djeteta ne znajući ništa o nevoljama te noći, na neki čudan način zbuni Paula. Nikada ranije nije razmišljao o tome kako i je li uopće moguće da ga privlači tijelo nekog muškarca, a ipak mu nije uspijevalo ponovno zatvoriti oči kao da se ništa nije zbilo. U njemu je drhtala prisila, plašeći ga i opijajući istovremeno. Osjeti potrebu ustati i leći uz čovjeka s kojim je bio tako povezan kao ni s kim ranije. Osjećao je njegovu snagu, ali mu nijednom nije zavidio na njoj. Paula obuzme potreba oćutiti oblinu Gabrielovih ramena, dodirnuti mu kožu koja se činila tako lijepom i mladom, zaroniti prste u kovrčastu crnu kosu. Želio je ispitati sama sebe kao što je to činio u godinama patnje, punim sumnji i samooptužaba. Htio je znati hoće li njegovo srce početi kucati kao ludo, ili će ga kao staru sentimentalnu budalu vratiti natrag u granice. Paul se stidljivo pokuša sjetiti kad je u svom životu posljednji put bio toliko pijan da zaluta u opasnom, prokletom tunelu strasti i zavođenja. Uspio se prisjetiti samo događaja iz školskih dana u kojima je neki dioni-zijski učitelj grčkog odigrao neobjašnjivu ulogu. Sjetio se vrlo jasno diva koji je trebao samo nogama dodirnuti 136 zemlju, kako bi se ponovno rodio. Dugo je tražio njegovo ime. - Anteus - promrmlja. - Spavaj, tata! Još u vrijeme sivog svjetla, ali ipak već dana, Paul ulovi glasove. Neko vrijeme, dok su mu kapci još bili zalijepljeni, povjerovao je da su se vratili muškarci, žene i djeca od sinoć, želeći upaliti vatru, da su ponovno počeli pričati, ali tad iznenada shvati da su razgovarali samo Gabriel i njegova žena. Njihovi su glasovi bili tihi, ali su u sve kraćim razmacima postajali sve glasniji, puni onog uzbuđenja koje je djelovalo prijeteći baš zbog šaptanja. Iako je Paul osluškivao svaku riječ, ništa nije razumio. Istom kad je ulovio visoke glasove, spoznao je da govore kikuju. Neko je dijete jecalo.

Paul teškom mukom okrene glavu u smjeru tog sitnog, mršavog glasa. Prisili se u slabom svjetlu razdvojiti obrise likova i obuhvatiti prizor u njegovoj cjelini. Zapazi da je Wanjiru držala svog malog sina na nabreklom trbuhu. Ruka djeteta, za kojeg je Paul vjerovao da još nema ni godinu dana, mlohavo je visjela. Malo tijelo bijaše ukočeno, trbuh nadut, lice sivo. Gnojne oči bijahu širom otvorene i mutne. - Gabriele, što se dogodilo? - Bolestan je! - Sto mu je? - Mnogo groznice. Mzee, zatvori opet oči. Ovo nije za bijelog čovjeka. Taj previše viče, kad dijete umire. Paul je skočio s kreveta onoliko brzo koliko su mu dopuštali ukočeni udovi. Trenutak je nepomično zastao 137 ispred majke i djeteta, poput osvetnika u trenucima neizbježnosti. Čuo je sama sebe kako stenje, osjetivši da ga obuzima oluja silnog bijesa. Tad privuče dijete k sebi i pritisne ga na grudi. Mališan posta još ukočeniji nego ranije, ali presta plakati. Ležao je teško, apatično i užareno u rukama čovjeka koji je cijelog života želio biti otac, a ipak se nikada nije mogao pouzdati u svoj nagon odgovornosti i ljubavi. - Niti jedno dijete neće umrijeti - bunio se Paul. - Moraš se s djetetom odvesti do liječnika. - Mzee, čuješ li da vičeš? Rekao sam da ćeš to učiniti. Jučer sam ti također rekao "da ovdje nema liječnika. Zar to više ne znaš? - Gabriele, što ćemo učiniti? Pomoći ću ti. Imam novaca za liječnika. To znaš. - Pođi s djetetom pred kolibu - govorio je Gabriel, a njegov je glas bio taman, no u njemu nije bilo tuge. -Pogledaj prema planini. Tad ćeš vidjeti kako je čovjek malen. Ako Mungu želi mog sina, neće slušati riječi ljudi. To boli njegove uši. Ovisi samo o Munguu hoće li naše dijete umrijeti. A ne o tebi. - Gabriele, ne smiješ to reći. I Mungu mora znati da otac neće prepustiti sina neprijatelju, a da mu ne navijesti rat. Paul je doista izašao s djetetom pred kolibu, a da nije obuo cipele i navukao kaput. Privine ga sebi, osjeti na svom vjetrom izbičevanom tijelu toplinu dječaka koji se trzao pa zapazi, dok je razmišljao o nemilosrdnosti Afrike, kako mu suze kapaju na to malo tijelo koje se borilo za život. Gabriel je donio stolicu svom stranom tati, koji je tako lijepo govorio o smrti, a ipak želio krenuti u boj protiv nje, 138 L onako kako su nekoć mladi ratnici Massaia kretali u bitku protiv kradljivaca stoke i svojih žena. Postavi stolicu pod stablo čiji su se bijeli, rosom natopljeni cvjetovi otvarali obasjam prvim zrakama sunca. Paul sjedne s dječakom na krilu. Očaj mu je palio tijelo kao što je groznica palila djetetovo. Pruži dječaka prema ljutitom bogu Munguu preklinjući ga neka odustane od svog lova. Molio se, a da nije znao kome, da se smiluje tom djetetu čije ime nije znao i koje mu je hir sudbine stavio u naručaj. Molio se neka ne umre. Prošlo je mnogo vremena otkako se Paul pobunio protiv onoga što ga je činilo nijemim i bespomoćnim. Činilo mu se kao da će mu glava puknuti, jer se nije mogao sjetiti oružja hrabrih. Ipak je osjećao silu koja mu je zapovijedala neka ne odustane. Njihao je dijete u ritmu svog posrčućeg srca, gladio njegovo čelo i nježno mu šaptao ono što nije svome sinu. I tada, kad je shvatio da dijete ne reagira i da postaje sve teže, govorio je dalje kao da sam njegov glas i ta nova čarobna volja mogu spasiti život za kojega su svi osim njega vjerovali da je izgubljen. Tražio je slike iz vremena kad je Jens još bio dijete i kad je bio bolestan.

Sjeti se zamračene sobe i ospica i toga da Jens nije mogao upamtiti tu riječ, iako mu je tada bilo već osam godina. Anne bijaše vrlo uplašena, ospice su mogle prijeći u upalu mozga. Paul stisne oči. Dirnulo ga je što je tog trenutka pobune mogao bez srdžbe razmišljati o Anni koja gaje godinama varala s njegovim dobrim prijateljem. Čak mu se iznenada pričini važnim da se pomiri s Annom. Kako bi inače zatražio njezinu pomoć? Hrabra, odlučna Anne mogla mu je savjetovati kako sniziti groznicu bez lijekova kod tako 139 malog djeteta kakav bijaše Gabrielov sin. Cornelia mu se iznenada ugura u misli i to u haljini bez rukava koju je smatrao užasnom. Njegova sjećanja pretvoriše se u plamenu loptu. Razbjesni se. Poče predbacivati Corneliji da nikada nije svladala svoju ljubomoru, i da nije imala ukusa. Zajedno s napadnim naušnicama od štrasa i posterom jazavčara sa sunčanim naočalama, prisjetio se i knjiga koje je čitala, te serija na televiziji kojima se divila. Ljutio se na samog sebe zbog svoje netolerancije, vjerujući daje ovo krivi treriutak za obračunavanje. Ali njegov bijes nalazio je novu hranu. Na početku svog drugog braka gledao je u društvu Cornelie beskrajne, glupe serije koje su se sve odigravale u bolnicama. Još se uvijek ljutio na sebe što je pristao na to. - Ništa nije tako loše, a da se ne bi moglo od toga nešto naučiti - čuo je govoriti Corneliu. Paul se iznenadi, jer takva rečenica nije činila dio njezina govora. Pitao ju je gdje je pokupila tu misao, a ona je prstom pokazala na njega. Paul je odmah ustao i napustio sobu, ali ta rečenica koja ga je pratila u njegovom bijegu nije se Paulu činila beznačajnom, a s vremenom čak ni potpuno dostojnom njega. - Mzee, izgorjet ćeš - upozori ga Gabriel. Pošao je u kolibu i vratio se s maramom koja je mirisala po dimu, iako je bila vlažna. Pritisne je Paulu na glavu. - Gabriele, gdje si bio? - Ovdje! Kako bih te ostavio nasamu s djetetom koje hoće umrijeti? - Gabriele, jesi li ikada bio u bolnici? - Nisam! Ovdje nema bolnica. To sam ti jučer već rekao. 140 Ne pomaže ako sve pitaš dva puta. - Zao mi je. Vjerovao sam da se ovdje nalazi barem neka bolnica u bušu. Na televiziji je sve puno takvih bolnica. Samo zato što je shvatio da je to rekao na njemačkom, Paul ponovi rečenicu, ispuštajući pojedine riječi. Neke su mu se pričinile poput ključa zaključanog ormara, koji je svakako želio otvoriti. Onih drugih se potpuno odrekao. Paul se postidi što se u trenucima, kad je dijete umiralo, nije mogao odreći zbunjujuće igre, ali zbrka slova, nada i slutnji priječila mu je povratak. Obuzme ga slutnja da mu je sudbina ukazala put, a on je samo trebao naći pravi trag. - Bolnica u bušu - uzdahne. Uhvati se za tu riječ, izgovori je nekoliko puta pa shvati napokon da su iz glasova nastale slike. Bijahu to priče o bolnici u bušu u dijelu Afrike kojeg nikada nije mogao odrediti. Cornelia se njima oduševljavala. On se jedva sjećao tih serija, ali se dobro prisjećao vještih liječnika koji su gotovo u svakom nastavku spašavali bolesnike od smrti. Zalio je što se rugao Corneliji i time je uvrijedio. Iako nije vjerovao da bi to moglo pomoći, ipak se usredotočio na nekoliko dojmova koji su mu se vraćali. Iznenadilo ga je što je pojedine prizore opet vidio posve jasno i što je to neočekivano spasenje od pasivnosti smirilo njegove živce. Poče sistematski povezivati pojedine krpice sjećanja. Tražio je sve više pojedinosti, za koje je vjerovao da će ga odvesti na pravi put, ukoliko se bude dovoljno trudio. Jedan od liječnika u bušu u gotovo svakom nastavku zahtijevao je da

prokuhaju goleme količine vode. Paul je čak čuo kako on govori: »Djeca ne smiju isušiti!« 141 - Zašto? - zapita Paul. - Ne viči, mzee! - smiri ga Gabriel. Liječnik je imao čelično plave oči, svijetloplavu kosu i bijaše na nadmen način vrlo samouvjeren. Pravi tip pobjednika iz slikovnica o junacima. Paulu se nije sviđao zbog svog savršenstva, ali je upozorio samog sebe da ne bi bilo pametno predati se svojim osjećajima. Zadivljeno je promatrao kako taj plavooki div miješa prokuhanu vodu sa Soli i šećerom, vidio je kako puni boce pa kimne. - Moraš prokuhati vodu - govorio je Paul. - Donesi mi šećera i soli. Bio je uvjeren da će mu se Gabriel suprotstaviti pa mu je to naredio odlučnim glasom koji mu se pričini pregrubim uz to dijete koje je umiralo. - Nisam to htio - promrmlja. Gabriel se nije maknuo. Ali odmah je proslijedio zapovijed svojoj ženi koja je otrčala u kolibu. - Potrebne su nam krpe i lonac hladne vode - prisjeti se Paul. Zahvali Anni i Jensovim ospicama. - Ti si poput stabla koje ne osjeća smrt, iako mu je munja spalila korijen - rekao je Gabriel. Dijete je stisnulo usne kad je osjetilo na njima čašu od Cole punu prokuhane vode. Paul je zahtijevao svoju torbu s lijekovima. Kad mu ju je Wanjiru donijela, skinuo je kapaljku s bočice kapljica za oči i napunio je rastopinom soli i šećera. Desnom rukom ukapao ju je djetetu u usta, lijevom je otjerao muhe s malog tijela, a zajedno s njima i demone u svojoj glavi. - Tko ti je rekao da to činiš? - zapita Gabriel. - Mungu - šapne Paul. - I moja žena. 142 - Sirena? - čudio se Gabriel. - Pa ona je u Nakuruu. - Bila je to Cornelia - odluči Paul. - I Anne - doda pa se nagne nad Gabrielova sina. Jednom ga je nazvao Jens, ali nikada nije zamijenio lica i vrijeme dulje od uzbudujućeg trenutka sumnje. Sa svakom kapljicom koju je dijete progutalo, Paul je preklinjao stranog boga, na bijelom vrhuncu visokog brijega, neka povuče smrtonosnu strijelu i gurne je natrag u tobolac. Preklinjao ga je da pomogne čovjeku koji je uništio sve u svom životu. Sjene nestadoše. Kad su ponovno došle po svoje boje i postale dulje, Paul ustane. Oprezno položi Wanjiri sina u naručaj, pritisne je na stolicu pa uroni krpe koje su smrdile po znoju i vlazi u posudu s hladnom vodom. Umota djetetove noge u krpe i položi mu ih na grudi. Pretvori malu nadu u uspjeh u veliku sigurnost da će oblozi izvući groznicu iz kipućeg tijela. Paul se jednom ogledao. Vidio je krug šutećih muškaraca oko sebe. Žene su se stisnule u sjenu pod drvetom gdje su dan ranije stajale zebre. Paul zapazi njihove oči i posta vidovit. Nikada to nisu bile žene koje se nisu borile protiv smrti svoje djece. Kad je kasnije dijete po prvi put zaviknulo, a nakon toga to nastavilo glasno i dugo, začu urlik pobjedonosne hijene. Shvatio je istom kad su se oko njega počela vrtjeti stabla, muškarci i žene, da se to on glasno nasmijao. Iscrpljeno se nagne nad zdjelu, ohladi krpu i položi je oko nogu Gabrielova sina. Vidio je kako je bljesnulo svjetlo, ali nije više mogao zaštititi oči. Kad se Paul probudio, ležao je na krevetu. Koža mu je 143

gorjela, tijelo mu bijaše ukočeno, ali glava nije osjećala nikakvu težinu. VVanjiru je sjedila na stolici. Držala je dijete pritisnuto uz svoje tijelo i davala mu piti. - Gabriele - pozove Paul - gdje si? - Ovdje, tata! Zar si mislio da neću biti ovdje, kad se naš sin vrati sa svog safarija? 144 9 Gabriel pruži Paulu svog drugog sina, jednako onako kao što je to činio kad je dijete krenulo na svoj dugi safari u smrt. Sada je dječak udisao zrak, stisnuo desnu ruku u šaku i pokazivao svoja dva prva zuba. Glas oca bijaše snažan poput debla čiji korijeni još nikada nisu doživjeli sušu. - Naš sin! - rekao je Gabriel pa otvori vrata kolibe. Trebale su to čuti vesele ptice, kojima je izlazeće sunce obojalo krila crvenom bojom. Riječi isprva bijahu samo gosti u grlu. Sada su stanovale tamo. Prvi je put Gabriel pomaknuo jezik tako snažno jer je samo želio ispitati hoće li njegov glas biti dovoljno jak da se kao jeka odbije od planine. Kad se to dogodilo, ponovio je svaki glas tiho i polagano. Ni jednom se nije izgubio onaj lijepi čar, koji je u danima bez bolesti i tuge, prevlačio preko starih riječi novu kožu. Dan ranije je dijete zaspalo na očevim ramenima, dok je majka hranila vatru. Imala je oko vrata Paulovu bijelu maramicu s plavim obrubom. Istovremeno je mirisala po dimu njezine kolibe i po vodici za brijanje iz svijeta u 145 kojemu se muškarci pomoću mirisa cvijeća štite od gubitka mladosti. Tog je trenutka Paul shvatio da je promjena jezika i života postala trajna. Stoga je dopustio svjetlu radosti da se pojavi na njegovom licu, promatrajući oduševljeno uvijek ponovno kako ga zasljepljuju oči koje više nisu mogle sakriti svoju zahvalnost. Tek što je groznica napustila tijelo, dijete je počelo ponovno piti vodu kakva je dolazila iz bunara pod stablom. Bila je hladna i mirisala po zemlji. Dječaku sada više nije bila potrebna sol mudrog boga Mungua kako bi micao rukama i nogama. Dizao je glavu i oslobađao grlo od smijeha i srdžbe. Jednako pohlepno kao i prije bolesti. Trbuh mu bješe ravan poput lista, koža glatka, a oči - po prvi put nakon dugo vremena - bez gnoja. Zbog straha da ne prizna jednog Boga, Paul nije želio dopustiti mišljenje da se njemu i Gabrielovu sinu dogodilo čudo. Tražio je riječ koja bi bolje odgovarala njegovoj skepsi i poniznosti. Razmišljao je mnogo o slučajnostima i sudbini, zamislima i sjećanjima. Njegova pitanja o smislu i postojanju ostala su bez odgovora. Ponekad bi oprezno pogledao u malo zrcalo na zidu kolibe. U njemu je sreo čovjeka kojeg nije poznavao, ali uspjelo mu je izdržati njegov pogled, jer taj je stranac izgubio pamćenje i nije znao ništa o grijehu dosade i o boli očaja. Gabriel nije osjećao potrebu da govori kad bi promatrao svog zdravog sina. Nije poznavao dovoljno objašnjenja da krene u lov za njima. Nije želio vraćati dane kojih više nije bilo. Nije se opterećivao pitanjem smetaju li ga slike u njegovoj glavi. Ali sve je češće zapažao da šutnja, u koju se mzee dobro razumio poput čovjeka crne kože, na neki 146 njemu neobjašnjiv način kuje okove koji su ga sve čvršće vezali za Paula. Nisu ga plašili. Iako su možda takvi lanci bili opasniji od onih koji su se mogli vidjeti očima, ipak su činili dane ugodnijima. Zbog njih je nestajalo lice koje Gabriel više nije želio vidjeti. Zavezani pas Singh zalajao bi samo povremeno, a i tada umornim glasom. On je došao na safari, ali nije ušao u Gabrielovu kolibu. I VVanjiru se promijenila nakon što joj je Mungu vratio sina. Nije više šaptala kad bi razgovarala s mužem i nije se više brinula, kao za vrijeme bolesti svog drugog sina, hoće li imati dovoljno mlijeka u

grudima za dijete koje je nosila u trbuhu. Nije više stiskala haljinu oko tijela čim bi vidjela da je strani gost promatra. Sada je ona često promatrala Paula. Nije ga se više bojala kao one večeri kad se iznenada pojavio sa svojom svijetlom kosom i velikim nosom. Nije se bojala razgovora s njim. VVanjirin se jezik želio gibati, ali ona mu je zapovijedila neka bude strpljiv. Kad bi osjetila hladnu kožu svog sina i kad bi joj veselje olakšalo teško tijelo, dostajalo joj je nasmiješiti se mudrom, bijelom mzeeu, kome je jedinom Mungu odao tajnu soli. On bi tada iz svojih usana učinio luk. Uživala je u njegovoj ljubaznosti, kao što je uživala u toplini jutra nakon hladne noći. Nadala se da će, kad za to dođe vrijeme, toliko otvoriti usta da će zraka sunca obasjati njegov lijepi zlatni zub. To se dogodilo na putu do povrtnjaka. Mzee je krenuo za njom brzim nogama i rekao tri puta tako glasno kao da govori sa starim gluhim magarcem, da želi nositi težak kabao vode. Odmahnula je glavom, ali on je pobijedio. Kad je uhvatio ručku, dijete se probudi na majčinim 147 leđima. Udari je nogom, nagne glavu i povuče Paula tako snažno za kosu da je ovome ispao kabao iz ruke. Voda namijenjena mahunama preli mu se preko nogu i izazove radost iz njegova grla. - Tata Kifaru - uzvratila mu je smijeh VVanjiru. Paul se iznenadio kad ju je čuo govoriti svahili. Pretpostavljao je da zna samo kikuju. Njezina namjera da ga obraduje, dirnula ga je. Kako bi je razveselio, kao što je uvijek razveseljavao Gabriela, povukao se za nos kao da ga želi produljiti. VVanjiru se toliko zagrcnula od smijeha da je postala nepažljiva i prije vremena progovorila tečnim svahilijem: »Ruke ti nisu potrebne kako bi razgovarao sa mnom. Nisam glupa ženakoja razumije samo jedan jezik.« - Ona zna za naše nosoroge? - zapita Paul, kad je s Gabrielom čekao na hladnoću u sjeni stabla. - To znaju svi. - Sto znaju? - Da su nosorozi stvorili od tebe novog čovjeka, tata mzee. Zašto pitaš ono što već znaš? VVanjiru je poput svih drugih žena. Nije te smjela nazvati tata Kifaru. - Zašto? - Muškarci su ti istom sutra željeli reći da smo pronašli to ime za tebe. - Sto je sutra drugačije od danas? - Danas jedemo povrće i pijemo vodu, a govorit ćemo sutra. Sutra ćemo zaklati janje, pit ćemo tembo i razgovarati o danas. - Zašto? - Zašto? - poče Gabriel oponašati Paulov glas i kretanje njegove ruke. - Uvijek moraš pitati. Sutra ćemo govoriti o 148 danas, jer ne želimo da se vrijeme ukrade. Pit ćemo tembo i jesti meso, jer moj sin nije umro. - Ne moram li - zapita bez zbunjenosti Paul - sutra otputovati dalje? - Zašto si to rekao? - Sada ti pitaš. Rekao si da ne smijemo prekasno otići odavde. - Mzee, već je prekasno! - Prekasno može biti i prerano. - Svakim danom postaješ sve pametniji - hvalio ga je Gabriel. - Moje su uši sve gladnije tvojih riječi.

Iako je Paul slutio što ga očekuje kad gaje Gabriel odveo pred kolibu, ipak je prekasno zaštitio oči i uši. Kad je čuo samrtničke krikove janjeta čija je krv iz utrobe sukljala na crvenu zemlju, uhvatio se za vrat kao da ga nešto guši. Vidio je, dok se životinja trzala, kako sjajni noževi uranjaju u izmučeno tijelo. Muškarci su čučali na zemlji, a sada se digoše promatrajući znatiželjno čovjeka koji je jedini dao odgovor umirućem janjetu. Nitko se nije micao. Kad je napokon prvi izašao iz kruga, svi su počeli tobože teturati, želeći udahnuti više zraka nego su grudi mogle primati kako bi smirili oluju u trbuhu. Smijeh onih koji su znali, uguši večernji vjetar, ali poruga bijaše puna dobrodušnog iščekivanja. »Ne moraš piti krv« govorio je neki mladić. »Nismo Massai. Mi ćemo samo pripremiti roštilj.« Izgovorio je tu riječ tako glasno i krivo da je Paul morao ponoviti svako slovo kako bi ga prepoznao. Kimne i nasmije se usnama koje su još drhtale. Čovjek bijaše vitak i vrlo taman. Odjenuo je, poput turista u hotelu, ljubičastu majicu sa slikom dugodlake zebe na grudima. Natpis 149 »Jambo Kenija« bijaše izvezen, svako slovo u drugoj boji. U jednoj je ruci čovjek držao sjajnu pangu, kakva se koristi za probijanje puta kroz visoku travu, a u drugoj crveni švicarski nož s bijelim križem. Zasjao bi kad je bio okrenut u smjeru zalazećeg sunca. Čim bi ih polizala svojim mnogobrojnim jezicima, vatra bi proždirala debele kladice svježe posječenog drva. Mirisalo je po slatkoj smoli. Vatra je gorjela usred kruga teškog kamenja, složenog ispred kolibe. Plamenovi su se visoko uzdizali i praskali. Paul osta stajati iza skupine muškaraca, privinuvši ruke uz tijelo i još se uvijek boreći protiv mučnine. Pogleda u daljinu pa zapazi daje snijeg zadržao svoju boju. Poče zamišljati daje nakon dugog penjanja stigao do vrha planine i da će mu sitne točkice vatre u dolini slati znakove kako se zauvijek oslobodio i da je u sigurnosti. Neko vrijeme gaje mučilo pitanje postoje li za bjegunca istovremeno sloboda i sigurnost. Kad mu se želudac smirio i grlo ga više nije dražilo, ipak se nije mogao odlučiti ni zajedno od to dvoje, već za milost tog trenutka i za stih u kojem se javljao blagotvoran mir. U njemu je pjesnik želio uživati ujutro prije odluke. Gabriel ga gurne odostraga i pruži mu stolicu iz kolibe. - Danas ne r pobuni se Paul. - Danas je mzee mlad. Jesi li zaboravio nosoroge? Dobro raspoložen pripali cigaretu. Čovjek sa džepnim nožem želio je također jednu. Gurne je, kad mu ju je Paul ponudio, iza uha. To su vidjeli stari. Svi zajedno ispljunuše duhan na zemlju pred noge. Zvakali su ga već satima, a sada su okružili Paula. Prsti im bijahu mršavi i svinuti od 150 starosti. Ipak su bili tako spretni da su ih gurnuli u kutiju, a da Paul nije vidio nijednu cigaretu kako nestaje. Zapazio je da je kutija prazna istom kad ju je najstariji starac, bez zubiju i smrdljiva daha, pobjedonosno pružio prema njemu, a zatim hihoćući gurnuo u džep svojih potrganih hlača. Paul lupne starca po ramenu pa sjedne na zemlju uz muškarce. Bila je mekana i još uvijek topla. Visoki lonac, s drvenim poklopcem na kojemu je pisalo »hotel Nairobi«, bijaše do ruba pun temba od šećerne trske. Gabriel podigne poklopac, ali ga odmah opet stavi natrag pa pokaza prema nebu koje je mijenjalo boje zaustavljajući ipak još uvijek zvijezde. Muškarci kimnuše pucnuvši jezicima. I bijelo janje je upravo mijenjalo boju. Visjelo je sa stabla da se posuši i bijaše svijetložuto poput mjeseca. Na najvišim granama vrebali su jastrebovi na plijen. Kad bi bacili kamenje na njih, uzlijetali su kriješteći. Ali vraćali bi se na isto mjesto nakon što bi u brzom krugu oblijetali kolibe. Dok su žene brbljajući miješale zdrobljeni kukuruz s vodom, začinivši ga paprom i solju, dva su muškarca pričvrstila dva velika komada mesa na

duge štapove i objesili ih iznad žara. Mast poče kapati u vatru. VVanjiru u crvenoj haljini, s djetetom na leđima, stavila je oko glave žutu maramu, a na uske male naušnice s bijelim kamenjem koje je u sjaju vatre sjalo poput bisera. Paula to podsjeti na slike Vermeera. Ona mu pruži prvi komad mesa, a on spali prste kad je dohvatio pougljenjenu kost s koje je kapala mast. Zatim je spalio i usne i jezik zagrizavši u meso, na što se morao prisiliti. Muškarci se stišnuše jedni uz druge, podigoše glave, promatrajući bijelog mzeea koji je od 151 nosoroga iznajmio mušku snagu, a majmune zvao svojom braćom. Gledali su ga tako kao da nitko prije njega nije pojeo komad mesa. Bijaše žilavo kao sve meso iz Afrike koje se pripremalo odmah nakon klanja. Imalo je okus po dimu, bilo je izvana izgorjelo, a iznutra sirovo. Paul se na trenutak čeznutljivo sjeti restorana uz katedralu u Frankfurtu, i duže nego mu je koristilo, daje Cornelia tamo rado jela odreske s krumpirom u foliji, a i toga da je u posljednje vrijeme uvijek pronalazio izgovor da je ne mora onamo pratiti. Dok mu je krv kapala po bradi i košulji, žvakanjem je tjerao bol s čeljusti u uha, plašeći se za svoje plombe i želudac. Pri svakom zalogaju morao je odlučno potisnuti želju da dozove izgladnjele pse i nahrani ih. Psi srednje veličine, rastvorenih gubica i žutih očiju, stajali su ispod trnjem obraslog grmlja. Rebra su im se ocrtavala ispod krzna bez sjaja. Paula poče mučiti misao da je taj prizor vidio već i ranije, samo u svjetlijim bojama. Pokuša se sjetiti, kao da je to još uopće bilo važno, onog što je bilo i što je prošlo. Vidio je ljude svih mogućih boja, nastojeći se sjetiti njihovih imena. A kad se to dogodilo, imena nisu pristajala uz ta lica. Jednom se sjetio bijele orhideje u srebrnoj vazi. Iako je cvijet snažno mirisao, ipak je odveo Paula dalje u svijet shema. U grmlju se poče nešto micati. Crni pas, napadno duga repa, izdvojio se iz mase i zalajao. Onog trenutka kad se životinja počela rastezati, pružajući leda prema gore, Paul se prisjeti mačke u hotelu u Nakuruu, koja je trčala za konobarom s mesom na tanjuru. Zajedno s mačkom stigla je i Antje. Sjedila je uz bazen i domahnula mu. On, pak, 152 ulazio je s Gabrielom u automobil, obećavajući da će se uskoro vratiti. Vježbom stečenom u godinama punim očaja, Paulu uspije potisnuti zbilju, ali Antje je ostala. Isprva je vidio samo bijelu kožu njezinih bokova i mrežu protiv komaraca što je padala na njezina ramena, a ona pružala ruke prema njemu. Još je uvijek bio miran, samo malko iznenađen što se ta mlada i lijepa žena toliko trudila oko starijeg muškarca, koji je oklijevao. I da ga je htjela osvojiti. Ali iznenada ponoVno osjetiti uzbuđenje noći koja gaje vratila u život i oduzela mu ubijajuću obeshrabrenost. Tijelom i dušom prođe mu prodorna bol, kad se prisjetio da od dolaska u Naro Moru još nijednom nije pomislio na Antje. Iako se krivnji predao spontano i hrabro, nije mogao odlučiti stoje bilo teže - stid, jer je mogao tako brzo zaboraviti - ili okolnost daje čak u trenutku kad je bio spreman pokajati se, mislio samo na njezino tijelo, kao da je imao pravo onog koji zahtijeva. Sjećanje ga odvede bez milosti na put kojim nije želio poći. Sunce iznad jezera Nakuru probije ružičast veo, ptice su pjevale, a sve je mirisalo po slanini i jajima pečenim na oko. On ispusti bananu, a Antje je digne govoreći da zna o čemu se radi. Doručkovali su uz lokvu vode zajedno s bivolima, žutim leptirima i libelama koje su lebdjele. Još su se jednom dogovorili, iako Paul to nije želio, da će zajedno krenuti u Samburu. Antje

odvrne poklopac sa srebrne termosice na kojoj su se odražavale njezine plave oči pa napuni dvije bijele šalice. Paul joj poče prigovarati kako nije pametno, a uz to je i sadistički, mučiti čovjeka kojemu je sva snaga bila potrebna za obrambenu borbu protiv 153 smrada janjećeg mesa. Ona veselo odmahne glavom, a on se začudi što je koristio tako bombastične riječi, želeći opisati žarko zubno meso. Upozorio ju je da će se sjećanja još više izmiješati bude li mu nalila još kave. Tek što se nagnuo nad šalicu, Antje ga napusti. Bijaše to posljednji put te noći da je se sjetio. Njegov ga nos učini bezvoljnim robom bez osjećaja za moral i odgovornost. Odbijao je vratiti čaroban miris, koji je udahnuo samo jednom varajući se da će sreću koju traži, pronaći tek kad napokon stigne do grala sa svježe skuhanom kavom. Onog trenutka kad je osedlao konja i odjahao, zaboravio je na sve što je znao o afričkim noćima, o tome da su prizivale grozničave iluzije i nedostojne banalne želje, da su oduzimale ljudima razum, mjeru, pristojnost i čast. Zudeći za okusom čuda, koji je osjećao na svom jeziku, Paul je očajnički tražio riječi što su ga mogle dovesti u svezu s kavom, prihvaćao je oduševljeno svaku pojedinu od njih. Kratko zatim srkao je moku, espresso, capuccino, melanž, kavu s irskim whiskijem i španjolskim brandvjem, sjedeći u svojoj dnevnoj sobi ispod turskog minareta i držeći porculansku šalicu u ruci. Upravo se spremao konstruirati savršen aparat za pripremanje kave, koji nije trebalo ponovno puniti i kojeg bi čak noću tjerala sunčana energija, kad se sjetio nadmenog liječnika. Liječnik bijaše plavokos, a odjenuo je Versaceovu crnu svilenu košulju sa zlatnim suncem na grudima. Imao je brkove poput Dalia i mahao sjekirom s ručkom presvučenom leopardovim krznom. Gromoglasno je upozoravao da se treba čuvati krvnog tlaka, kapi i čira na želucu. Preporučao je prokuhanu vodu sa solju i šećerom. 154 Paul mu je odmah oduzeo diplomu optužujući Corneliu da mu je servirala bla-bla, ali ona nije poznavala tu riječ. Razbjesnio se i htio je udariti, ali Gabriel uhvati njegovu ruku. Cornelia je skočila prvo s minareta, a zatim kroz otvoreni prozor. Gabriel je ostao i iznenada postao stvarnost, nije govorio ni o prošlosti, a ni o budućnosti. - Tata, sada pođi piti - rekao je. - Svi su muškarci već oko lonca. Ti si pošao na dugi safari. - Predugi - potvrdi Paul. - Zašto nema kave? Mislim da ona raste ovdje. - Ne ovdje - nasmije se Gabriel pa povuče sa zemlje tog čudnog mzeea, koji je zaboravio na žed onog trenutka kad je čvrsto zatvorio oči. Odmahne glavom: - Danas ćeš piti tembo. Tembo su okupljeni isisavali iz lonca pomoću dugih šupljih šećernih trski. Žene su srkale svoj lijek iz limenih žlica. Pivo je stavljalo igle u grlo režući glavu oštrim rezovima noža. Ali afrički stari balzam bijaše hladan usprkos svoje oštrine i jačine. Dobar za ljude koji se nisu mogli vlastitom snagom riješiti duhova. Paul je sjedio prekriženih nogu i svinutih leda između Gabriela i nekog ostarjelog patuljka, čiji zubi bijahu crni poput njegove kože, a brazgotine na licu bijele poput pjene na svježem mlijeku. - Mzee - govorio je patuljak mičući dugim uškama rastegnutim u mladosti. - Mzee - ponovi Paul, ali više nije govorio o sebi. Sada je vedro i mirno gledao u zvijezde. Od njih je saznao da starost i strah više nisu bili njegovi suputnici. Kao dijete čuo je zvijezde da zvone. Sada se to ponovilo. 155

Začarani bogalj pruži ruku pćd smrdljivu košulju, izvuče jednu od Paulovih cigareta i pripali je plinskim upaljačem na kojem je pisalo ime neke ljekarnice u Lyonu. Udahnuo je dim i počeo kašljati. Kad je cigareta postala prekratka da bi je mogao držati rukom koja je imala samo tri prsta, pljuno je ljutito u žar, a zatim hihoćući ponudio Paulu opušak. Taj je vlažne ostatke duhana pažljivo stisnuo i teškom ih mukom pripalio. Nije želio uvrijediti starca pa je potegao dva dima. Prije drugog prisjeti se da se više ne boji zaraze i da ne osjeća gađenje, već samo uspavljujuće zadovoljstvo čovjeka koji više ne poznaje ni cilj, ni želje. Opazi da ga Gabriel zamišljeno promatra, jer je počeo mrmljati neku pjesmu Hermanna Hessea u kojoj je pjesnik hvalio odricanje od svih želja, kao zrelost potrebnu za sreću. Paul mu veselo prišapne: »Ne boj se, lud sam samo za tembom.« - Nisi lud - odvrati Gabriel. - Sada si čovjek koji ne gleda u dane što su umrli. - Nikada više neću gledati dane koji su mrtvi - obeća Paul. Kad mu je tembo oduzeo oklijevanje i znanje, strah i obeshrabrenost, bolove u zglobovima i bol života, Paul ugleda liniju svog cilja. Zadovoljno se odrekao lova za srećom u satu kad je naslutio mir. Cranachova slika bunara mladosti, koju je volio, ali nikada nije potpuno razumio, ukazala mu se u snu afričke noći. Slomljene starce su njihove žene nosile na leđima do vode života. Napuštali su bunar kao snažni mladići koji više nisu gledali u smjeru iz kojeg su došli. Paul im se pridruži. Nazdravi zvijezdama i zahvali im na njihovoj poruci. Bijeg u Naro Moru doveo 156 ,Jlk L gaje do ljudi kakve je poznavao kao dijete, tražeći ih zatim mučnom bespomoćnošću čovjeka čiji se korijeni nisu mogli presaditi. Sada je sjedio medu onima koje je našao, kojima vrijeme nije ništa značilo, a još manje uspoređivanje vlastitog života s onim nekoga drugoga. Takvi ljudi nisu žalili za izgubljenim, nisu tražili više nego im je pripadalo, nisu trčali za pustolovinama, niti uranjali u depresiju. Nisu govorili o dosadi, krizama, ratovima, porezima, burzovnim tečajevima i bogatstvu. Nisu cijelog života patili zbog nevjere žene, niti su milovali svoje beznađe u dubokom bunaru kojemu su nedostajale ljestve da se popnu iz njega. Paulova crna braća nisu zurila u zrcalo koje im je uzvraćalo nakaradnim licima. Ispitujući položi ruku na čelo. Bilo je hladno i glatko. »U zdravlje, skol, prosit, misuri!« zavikne. Ta posljednja riječ na svahiliju, tako mekana i podatna, najbolje je odgovarala njegovom raspoloženju. Značila je lijepo, dobro, predivno, sjajno. Još nije bio tako pijan da bi se glasovi i slike pretvarali u maglu. A ipak već opijen lutajućim svjetlom, koje u tropskoj noći onome koji traži obećava vječni mir i svakog jutra ponovno pozdravlja sunce istine. Stoga nije tom varljivom trenutku poželio blagodat ostajanja. Afrika gaje obdarila jednim darom koji je taj strpljivi kontinent poznavao: mirom duše. On je uljuljavao u san Paulovu savjest i zamišljen očaj Europe. Gurne šećernu trsku duboko u lonac pa proguta omam-ljenost. - Govori glasno sa zvijezdama - zamoli Gabriel. - I ja želim čuti što govoriš. - Pričam im stare priče, a one meni nove. 157 - O Sokratu - radovao se Gabriel. - Odakle znaš njegovo ime? - U noći si mi pričao o svom prijatelju. Želio sam sve znati, ali tad se razbolio naš sin. Poći ću po njega da i on može čuti ono što će mudri tata mzee govoriti zvijezdama. Danas će dobiti ime.

- Još ga nema? - Samo jedno za Naro Moru. Ovdje se zove Kinanjui. Poput mene. - Wanjiru je donijela stolac za Paula pa položi mladog Kinanjuia u krilo čovjeka koji je bio pametniji od svih s kojima je pio tembo. Upravo kao onog dana kad joj je Mungu vratio dijete. Nije se više vratila brbljavim ženama u grmlju, već je sjela iza skupine muškaraca, koji su na Gabrielov poziv okružili čovjeka sa zlatnim zubom. Paul još nije vidio očekivanje na licima ljudi koji su žudjeli za riječima, pričama i slikama iz svjetova što su ležali iza njima poznatog obzora. Vidio je samo dijete, osjećao toplinu malog tijela i plamen radosti što je dječak živio. Kinanjui bijaše budan. Zvakao je tvrdi korijen koji je njegova dva zuba činio tvrdima i bijelima, a trebao mu je i oduzeti bol trećeg zuba. On je izvirivao iz desni poput snijegom prekrivenog vrha visoke planine. Kinanjuiovi tabani i dlanovi sjali su svijetlom bojom, zemlja pod noktima bila je crvena. Paul je sve to promatrao trenutak predugo. Fine crte zasutih osjećaja, naslikanih kristom, pretvoriše se u slike. Nakon mnogo godina ponovno je sreo ružičastog plišanog zeca s crnim očima. Jens nije htio odlaziti u krevet bez njega, dok je još bio mekan i veseo poput Kinanjuia. Anne je životinju glupa izgleda, s izbočenim pustenim zubima, 158 turala svakog tjedna u stroj za pranje rublja. Paul bi se isto toliko puta naljutio što je pretjerala u svojoj predodžbi higijene. Čistog je zeca prala da bude još čišći. Sada je mogao bez srdžbe misliti na zeca, dok je Kinanjui čistio na njegovim hlačama blatne noge. Jednako je tako bez tuge mogao razmišljati o sinu kojem nikada nije pokazao zvijezde kad bi se noću budio. - Sokrat - navaljivao je Gabriel. - Tata, već opet spavaš otvorenih očiju. Bio si kod svojih nosoroga. - Nikada ne spavam - nasmije se Paul. - Ni po danu, a ni po noći. to dobro znaš. Slušao je očarano odjek svog smijeha jer to nije očekivao, ispitujući bi li tu čaroliju bilo moguće ponoviti. Svaki bi put čuo iz šume potvrdu da je život lišen tereta. - Kad se ti smiješ i mi se želimo smijati - upozori ga Gabriel. Njegove usne, pune prigovora i nestrpljenja, davale su jasno na znanje da se od čovjeka koji nije dopustio djetetu umrijeti, očekuje više od glasa vlastitog zadovoljstva. Paul nije našao početak. Snažno je srkao trsku, tembo mu se popeo iz grla u sljepoočice, oslobodivši mu pri tom jezik. Kao kad je kao mladi odvjetnik prvi put održao svoj pledoaje, tako se i sada pokušavao usredotočiti na ono što je mogao tečno iznositi, tako da nedostatak stručnog znanja ne bi toliko upadao u oči. Na početku depresija tražio je zaborav kod Sokrata. Paul je vidio sama sebe kako sjedi ispod stajaće lampe, vidio je vrlo jasno knjigu u zelenom povezu i čašu burgundca na -stolu uz kauč. S afričkim temboom, spoznao je smiješeći se poput bezubih staraca oko njega, nije bilo moguće zaroniti u antiku. Nije se sjetio ničeg do »Znanje je vrlina«, a ta mu 159 se rečenica oduvijek činila glupom. Uz to je nije znao prevesti na svahili. Sjetio se i Sokratova vrča s otrovom i Ksantipe. Ali o njoj nije znao ništa više od imena. Barem je njega želio glasno viknuti. Oduševljen svojim snažnim glasom, podigao je teatralno desnu ruku zapažajući s olakšanjem da je ipak pronašao potrebnu riječ. Poče pričati. ' Mogao se osloniti na Ksantipu. Ona je odlučno istresk grčku prašinu iz kovrčaste kose, provukla se kroz šećernu trsku koju je Paul upravo prinio usnama, pa je odjevena u haljinu od crne zmijske kože pojurila prema trnovitim akacijama. Plamenim mačem, upaljenim na vrhu Mount Kenye, prvo je otjerala jastrebove koji su

se borili za janjeće kosti, zatim je otjerala suparnice koje su htjele ukrasti mušku snagu njezina muža, a napokon je otjerala i barbare koji su se namjerili na Sokratovu mudrost. Žene iz Naro Morua počeše nagonski likovati. Muškarci su vikali i pljeskali. Paul je znao da je pijan, ali mu bijaše novo to pijanstvo njegove mašte. Zapovijedalo mu je da napokon oslobodi Ksantipu krivnje, a on ga posluša. Slavni odvjetnik je odlučno zahtijevao uvid u spise, zatraživši produljenje roka. U halji obrubljenoj zvijezdama pojurio je uz stube sudnice. Za vrijeme stanke procesa zaljubio se u krivo optuženu ženu velikog Sokrata, osiguravši joj prijestolje u analima povijesti. Za razliku od Pigmaliona i njegova kipa od slonovače, Paul nije morao tražiti potporu Afrodite da ljubljenoj udahne život. Njegova Ksantipa, dražesna poput srne, nježna poput impale, a snažna poput slonice s mladunčetom, posjedovala je Anninu pamet i intuiciju, te 160 dirljivo dječje lice Cornelie, kao i Antjeino dražesno veselje. Zahvaljujući Paulu, mogao je Sokrat iz blagoslovljene Ksantipine ruke dohvatiti pehar s čarobnim napitkom i napokon - drukčije nego što su to kronike tvrdile -ostaviti pismeni zapis svoje mudrosti. - Pričaj dalje - zahtijevao je mladić sa švicarskim nožem. - To je kraj priče - mucao je Paul. - A što će učiniti Sokrat kad sunce izađe? - Htjet će umrijeti - shvatio je patuljak zagriznuvši u svoja tri prsta. - Lažeš - urlao je Gabriel. - Sokrat ne želi umrijeti. Pogledaj ovog mzeea. On drži našeg sina. Njegovo je ime Sokrat. - Samo Sokrat? - bunio se Paul. - Onaj koji ima samo jedno ime, taj brzo umire. Gabrielov odgovor više nije stigao do njega. Cuo je kako zove Ksantipu, ali pri brojanju odjeka zaklo-pio'je oči i utonuo u san, ispivši posljednji gutljaj iz trske. Njegov crni sin gaje odnio u kolibu, praćen odobravanjem muškaraca, ali buka ga nije probudila. I tako Paul nije te noći saznao da će dijete Kinanjui nositi ne samo ime Sokrat, već i Paul, u danima koji još nisu bili, kada jednom dođu. I 161 10 Paul bi se trgnuo iz sna bez snova svaki put kad bi snažni udarci poremetili ravnomjerno ljuljanje. Ako bi mu uspijevalo u tom trenutku otvoriti oči, vidio bi čudne oblake. Nisu mogli zadržati boju dulje od jedne sekunde, razilazeći se u ogromne balone od vate, a dopuštali su mu da bez prijelaza utone u ugodno stanje u kojem se životni ritam nikada nije mijenjao. U tim rijetkim trenucima buđenja posve se jasno sjećao svog pijanstva i neizmjernih poteškoća s nogama i teškim jezikom. Ali kako se nije mogao sjetiti vremena, mjesta i okolnosti događaja, zadovoljavao se opreznim opipavanjem glave, koja mu se svaki put činila manjom nego bi se to očekivalo nakon stanja pijanstva, a nije čak ni gorjela niti ga boljela. Nepromijenjeni rezultati ispitivanja djelovali su na njega tako pozitivno da je olakšano uzdahnuo, a zatim neko vrijeme čekao na odjek svog glasa. Ali nikada ga nije čuo. Prije nego je ponovno zatvorio oči, jer je dobio vrtoglavicu od plesa brzih oblaka, Paul se čudio što mu je čelo hladno, 162 a u želucu i u grlu ne osjeća ništa od tembao za koji je znao da ga je pio pomoću šuplje trske, želeći osigurati njegovo neposredno djelovanje na psihu. Paul pomisli da mu je tjelesno stanje zadovoljavajuće, iako je to po njegovom mišljenju bilo suprotno

svim ranijim iskustvima. Uvijek bi ga ponovno zaokupljala misao da zrak u Gabrielovoj kolibi nikada nije bio tako svjež i da nije čuo ni Wanjiru, ni djecu, a ni pucketanje drva u ognjištu. Doduše, vrijeme koje su mu okolnosti pružile, činilo mu se prekratko, a da bi mu uspjelo jednom zauvijek riješiti zagonetku tišine. Paula je ljutilo što je bilo teško razgovarati s Gabrielom. Ma koliko iskretao vrat, vidio je uvijek samo jednu stranu Gabrielova lica. Rijetko mu je uspijevalo progovoriti više od nekoliko- riječi, a one nikada nisu tvorile potpunu rečenicu. Naime, tek što bi zakašljao, Gabriel bi rekao: »Spavaj, tata, oči ti još nisu potrebne.« Paul pomisli da je vrijeme do idućeg uronjavanja i nesigurnosti postojanja uvredljivo kratko. Prekratko da bi svog pomoćnika u bijegu zapitao zašto bi čovjek trebao oslijepiti, ako je negdje popio odveć temboa. Ipak mu je problem dolazio do svijesti. Radilo se o jednadžbi s dvije nepoznanice. Paul je za svaki slučaj smatrao mudrijim ne upoznati odmah Gabriela sa svojom matematičkom nadarenošću, već najprije u miru svesti oblake na zajednički nazivnik. Njegov smisao za logično govorio mu je da se više ne smije plašiti truda da zadrži oči otvorene. Pažljivo je promatrao oblake, ustanovivši već nakon prvog brzog preračunavanja da su se napokon opredijelili za jednu jedinu boju pa svu svi bili ružičasti. Zatim je nebo postalo plavo. Uskoro je čuo kliktanje ptica, 163 ali ih nije vidio pa je vjerovao da su velike. Jednom je zajauknuo majmun, grane su škripale, a on je vidio kako stabla lete umjesto oblaka. Uvijek bi ponovno ugledao snijeg na vrhu Mount Kenye. Ponekad je brdo bilo visoko i snažno pa se činilo da juri prema Paulu poput golemog slona. To ga je obeshrabrilo, jer se sjetio da su upravo pijanci skloni tome da vide bijele slonove, ali brdo se pravovremeno smanjilo, kako bi on mogao nastaviti sa svojim pokusima. Međutim, brdo s mijenjajućim likom nikada nije dugo nestajalo, i napokon je dalo Paulu odlučujuće rješenje. Oslobodivši se pritiska uspravi se, upre ruke o bokove i okrene glavu u smjeru letećih stabala. - U autu smo - rekne. - Ne! - opovrgne ga Gabriel onim pjevušećim glasom koji se hranio porugom. - Ti si u krevetu, a on leti. - Rukom, koja je visjela iz automobila, zalupi vrata s vanjske strane, a drugom lupne jednako tako snažno Paula po ramenu. - Glupi magarče, drži čvrsto upravljač. Ne vidiš li da je cijela cesta velika rupa? Zašto mi nisi rekao da smo krenuh? - Zar bih trebao razgovarati s gluhim starim čovjekom? Moj mudri mzee bio je vreća, a glupi Gabriel je tu vreću morao vući. Tata, ispio si toliko temboa da više nisi čuo, vidio, ni mogao hodati. Ne znaš li da si bio samo meso i kosti? Donio sam te u kolibu. - I u automobil! Ne zaboravi i to reći dva puta. Zašto me nisi probudio? - Nisi mi rekao da bih te trebao probuditi. Mnogi mzeei kad legnu više se ne žele buditi. - Gabriele, prestani! Nisi tako glup. Dobro si me razumio. Nisam htio umrijeti, a ti to znaš. Želio sam se oprostiti od 164 našeg sina. - Kwaheri - ponovi Gabriel tiho. - Sokrat ti je rekao kvvaheri. Nisi ga čuo. Ali i ti si razumio mene, tata. Dobro je za nas što je samo Sokrat vidio da smo se odvezli. I VVanjiru. Dan je još bio siv. Muškarci su svi spavali. Kad sunce danas rekne kwaheri, svi će zaboraviti da su nas vidjeli u Naro Moruu. Pa i ti ne znaš gdje si bio jučer. - Odletio sam na nebo i nabrao zvijezde. Kad već tvoja glava radi tako dobro za mene, mogao bi mi reći gdje ćemo biti večeras. - To ti moraš reći meni. Ti me plaćaš. Jesi li zaboravio?

- Sve sam zaboravio - rekao je Paul kad je Gabriel zaustavio automobil. - Ali tvoj novac neću zaboraviti. Nosorozi će zabiti svoj rog u moju stražnjicu, ako zaboravim tvoj novac. - Tata, lijepo je kad tvoj jezik odlazi na safari. Sjedili su šuteći između tri ogromna debla s granama koje su se nisko spuštale. Sunce bijaše još bijelo od rose jutarnje sumaglice, ali ipak već dovoljno snažno da zagrije kožu i prevari glavu. Između stijena oštrih rubova cvalo je grmlje puno ljubičastog cvijeća koje se njihalo na blagom vjetru. Kroz suhu travu vodio je uski puteljak do mravinjaka s tri tornja. Zeleni oklopi nemirnih kukaca odražavali su svjetlo. Oba muškarca zajedno su se nagurala nad autokartu, kao da znaju koji je njihov cilj pa trebaju potražiti put. Ali obojica su slutila da sat odlaska još nije svanuo. Paul se prisjetio noći u Naro Moruu pa posta melankoličan, jer su to bile samo uspomene, iako su slike još imale obrise i značenje. Predbacivao je samom sebi što Wanjari nije dao nešto novaca, a sada to više neće moći. 165 Gabriel je ostatkom olovke ucrtao široku cestu na papiru koji je zlobno škripao. Ali pri tom je gledao u daljinu, a rijetko u kartu. Djelovao je umorno pa je udarao samo s dva prsta po muhama na svojoj ruci, a ne snažnim dlanom, kao u dobre dane. Jednom je htio zazviždukati, ali glas se prečvrsto lijepio u ustima pa se čulo samo škripanje zubi. Kako bi se obranio prije nego vatra načini rupu u njegovoj koži, on izvadi bijeli korijen iz džepa pa ga poče smeteno sažvakavati u bijelu kašu. - Vratimo se u Nakuru - predloži Paul, kad su se muhe vratile. - Započnimo ponovno s onim danom kad je majmun ukrao moju putovnicu. Ako želiš, možemo se vratiti i do jezera Naivaši. - Jesi li ukrao toliko vremena da možeš dva puta poći na safari? - Da! - odluči Paul. - Imam ga! Nakuru će biti dobar za nas obojicu. Tamo ću sireni moći reći kvvaheri. - Uvijek zakasniš kad želiš reći kvvaheri - spozna Gabriel. - Sirena čeka u Samburuu. Već će biti u hotelu. - Kako to znaš? - Rekao sam joj neka nas pričeka u Samburuu. Gabriel složi kartu, položi je na zemlju i pritisne nogom. Kad je počeo brisati kapljice znoja s lica, još se uvijek smijao, ali obje su mu ruke bile potrebne da smiri otkucaje svog srca. Zatvori oči. Na njegovom se čelu pojavi dubok jarak. - Roger, Roger! - šapne Paul. - Roger, Roger! - prizna Gabriel. - Kreni, razgovaraj sa svojim prijateljem Singhom! Ionako sve znam. Ta mi smo prijatelji. 166 Paul nije bio spreman na Gabrielovo spontano ponašanje. Očekivao je protivljenje i oklijevanje, možda čak tajanstvenost onih dana kad je Singh za Gabriela bio odlučujuća veličina. - Začepit ću uši - šalio se Paul. Ali tad je Gabriel već poskočio. Pojuri prema automobilu poput čovjeka koji je predugo odgađao odlučujuću odluku, a iznenada je osjetio neponovljivu priliku da se napokon oslobodi. Dok je trčao, a kamenje letjelo ispod njegovih nogu, košulja mu je vijorila poput pobjedničke zastave, nadimajući se na suncu nalik bijelom jedru. Pokraj automobila je pobjednički podigao glavu tako visoko daje osjetio sunce na bradi. Nasmijao se. Zapešće njegove desne ruke iskoči bijelom bojom, a usne je stisnuo toliko da su nestale u ustima, onog trenutka kad je dohvatio omraženi aparat.

Paul shvati da Gabriel traži odluku sudbine, iako mu je bila jasna opasnost u koju je krenuo. Jednog mu se trenutka pričini poput crnog viteza koji hrabro kreće u boj protiv tamnih sila. Divio mu se zbog njegove brze odluke, ali istog trenutka kad mu je pozavidio na hrabrosti, sjajna se slika iznenada zamrači. Paulu se pričini kao da će mu se tijelo raspasti. Teret njegove krivnje posta, mu pretežak. On bijaše nesavjestan glupan, djetinjasti mzee koji se nije mogao odreći lijepe igre svemoćnosti nosoroga, već ju je tako dugo hranio maštom, žudnjom i naivnom čežnjom da su dva odrasla muškarca povjerovala u priču o novom početku. Snažni, odlučni Gabriel, iako dosad još nikada nije ispustio iz ruku kormilo svog života, upravo je veslao preko deruće rijeke, do čije spasonosne obale nikada neće 167 stići. Paul je, mjereći postojanje proživljenim krizama, nalazio zadovoljstvo samo u iluzijama i snovima. Stoga je nabavio čamac svom pratitelju koji ništa nije slutio i gurnuo ga u smrtonosnu struju. Ni on se više nije mogao vratiti. - Ne boj se! - viknuo je, prestrašivši se kad je shvatio da Gabriela gura sve bliže opasnim stijenama. - Njegov ti novac više nije potreban. - Ne bojim se - ponavljao je Gabriel tako snažno da se jeka pretvorila u grom. - Tata Kifaru zna sve, ti kradljivce! - urlao je. - Tvoj mi novac više nije potreban. - Pričekaj, Gabriele! - upozoravao ga je Paul. - Moramo biti pametni. Kazat ću ti što moraš reći Singhu. Znam kako se može lagati riječima. To sam naučio. Znam to bolje od tebe. Moraš mi vjerovati. Bijaše prekasno. Gabriel je već veslao svom snagom. Stigao je do najdubljeg mjesta rijeke i sada je svojim prenaglašeno jasnim engleskim zahtijevao Mistera Singha. Paul se iznenadio kad nakon toga nije više progovorio ni jednu jedinu riječ. Oči mu postadoše duboke jame, u bjelini zjenica upališe se zelene i žute varnice. Gabriel je samo jednom nešto promrmljao i pri tom se nasmijao tako kratko da ni gepard, koji je osluškivao na niskoj grani, nije mogao uhvatiti pobjedonosan glas. Otvorio je usta tako široko da je svaki pojedini zub zasjao na suncu. Vatru, koja je u njemu gorjela poput plamena u bušu, ne bi bilo moguće ugasiti ni onda, ako bi velika kiša jednim jedinim izlijevanjem preplavila zemlju. Još uvijek vrlo uznemiren, ali sada i znatiželjan i nestrpljiv, 168 Paul je brzo ustao sa zemlje, koliko je to dopuštala bol u njegovom koljenu. Sepesajući krene, posrnuvši preko korijena koji je izvirivao iz suhe zemlje, uspravi se, te stenjući stigne do automobila, upravo onog trenutka kad se Gabriel podrugljivo nasmijao. - Tata, ne moraš trčati poput ranjene gazele - vikao je, kao da je bura njegova glasa trebala prekriti planine na obzoru. - Pas više ne laje. Nema ga više. Morao je istisnuti mnogo novog zraka iz grudi, pri čemu su ogromni zalogaji smijeha izlazili iz njegova grla prije nego mu je uspjelo ispričati šauri, a da se pri tom ne zalikne poput požudnog psa. Bijaše to predivan šauri, kakav se događa samo u dobrim danima. To je, govorio je Gabriel, upijajući svakom riječju novo čuđenje, bio dar Mungua i nosoroga. Nisu zaboravili na njegove molbe. - Singha - ponovi po drugi put kad, na svoju žalost, više nije mogao produljiti kratku priču - više nema. - Znaš li to zasigurno? Dobro si čuo? Možda je otišao na dopust, ili ima slobodan dan? - Ne! - tvrdio je Gabriel. - Norfolk ima novog vratara. Moram mu se javiti kad se vratimo sa safarija. Kad se vratimo. Ne znaš li što to znači? Zašto se ne smiješ?

Nabijao je crvenu zemlju svojim cipelama sve dok nije nastao čvrst brežuljak. Pri zadnjem snažnom koraku iz njegova tijela nasta strelica kakvu su u starim danima najsnažniji mladi ratnici Massaia slali iz čvrsto zategnutog luka na safari bez početka i kraja. Strelica je tako brzo odletjela prema nebu da je ljudsko oko nije moglo slijediti. Kad se Gabriel vratio iz oblaka, osta stajati tri duga daha, a da se nije pomaknuo. Zatim položi nježno ruke na 169 Paulova ramena. - Mzee, dobro je - govorio je tiho pa ga iznenada poče vrtjeti tako snažno oko sebe da su im stabla letjela iznad glava, a čuperci trave pretvarali se u bodljikave svinje. Iz mravinjaka s četiri kruništa izraste visok toranj. Plesali su poput pijanih majmuna koji su se nakon oluje najeli plodova sazrelih na žarkom suncu. Glasom lavova urlali su Singhovo ime u šumu, ubijajući uvijek ponovno neprijatelja zlih dana. Još prije prvih noćnih sati po njega će doći jastrebovi. Gabriel je to dobro znao. Dok je to govorio stajao je na rukama grebući se lijevom nogom po uhu. Kasnije se nasmijao i stavio na nos Paulove zlatne naočale, ali posta slijep čim je imao četiri oka. Pao je na zemlju poput odbačene vreće. Paul ga podigne. Čuo je da Gabrielovo srce tuče novu melodiju, a osjeti i njegovu glatku kožu. Mirisala je slatko i sjala je poput ebanovine pod žarkim suncem. Kad su ponovno mirno disali, ali ipak još morali ubadati prste u rebra, jer su ih od smijeha toliko boljela kao da su starci koji se ne mogu zaštititi od hladnoće, Paul se ipak dosjetio da ja za Gabriela mudri mzee, a da je za sebe trebao ostati čovjek što istražuje vrijednost dokaza. Govorio je samom sebi da će navečer iz hotela telefonirati u Norfolk, pitati za Singha pa će vidjeti hoće li dobiti isti odgovor kao Gabriel. Taj se prijedlog nije sviđao Gabrielu. Izmijenili su toliko riječi kao djeca koja si igrajući dobacuju kamenčiće. Kad mala svađa napokon više nije našla hranu, tata Kifaru je uvjerio sumnjičavog pratitelja divnom pričom o starcu koji nije pravovremeno primjetio da postaje gluh. Čovjek je 170 želio prodati svog kljastog psa, pa je bio iznenađen kad kupac nije čak ni pokušao sniziti predloženu cijenu. Pružili su si ruke, a svaki je bio ponosan na svoju pamet. - Starac je tek kasnije, kad je mladić izveo krave iz staje, shvatio da je za tri krave dobio samo toliko novaca koliko za kljastog psa. To se događa kad se netko oslanja samo na svoje uši. - Dobro - preda se Gabriel - večeras ćeš telefonirati u Norfolk, kako bi sam čuo da su moje uši dobre. Vratili su se do automobila držeći se za ruke kao sretna djeca koja su zalutala, a tek su u posljednji trenutak našla put do kuće. Paul je odlučio da će, ukoliko mu uspije razgovarati s Norfolkom, samo natuknuti kako će njegov safari trajati dulje nego što je predviđeno. To objašnjenje činilo mu se međutim dobro samo tako dugo dok se nije sjetio da će njemu biti mnogo teže prekinuti veze s Norfolkom, nego li je to bilo Gabrielu. - Sto će biti s mojim sefom? - Nisam znao da imaš sefu hotelu. - Ni ja to više nisam znao - odvrati Paul. - Sto je u njemu? - Samo novac! Singh mije prvog dana rekao neka ne ponesem sav novac na safari. Je li to bio dobar savjet? - Nije! - promrlja Gabriel. - Sto onda ako više nećeš imati novaca?

- Tad ćemo uzeti moje kreditne kartice. S njemačkim kreditnim karticama možemo kupiti cijeli svijet. - Tvoja Njemačka mora biti lijepa, mzee. - Njemačka je najljepša zemlja na svijetu. Kad čovjek boravi na safariju u Africi, a zaboravi zašto je došao. 171 Odlučiše se odvesti u Samburu kako bi se sreli s Antje i opet jednom spavali u pravom krevetu. Morali su kupiti i benzin. Gabriel je obećao slonove, lavove i najmanje jednog leoparda na stablu. Govorio je da se dobro sprijateljio s mladim, ljubaznim leopardom, a taj se uvijek pojavljivao već stoga što gaje radovalo da vozači zbog njega dobivaju dobre napojnice. - Javi mu već sada da dolazimo - predloži Paul. Pomisao na Samburu podsjeti ga na dan kad gaje njegova čežnja prvi put .otjerala na safari. Za vrijeme puta pričao je Gabrielu o svojoj mladosti s Kamauom i odmah vidio polja preko kojih su trčali bosonogi. Udisao je prodoran miris smole i slušao kako šakali navečer zavijaju. Njegove su oči vidjele sve ljepote svijeta koji ga više nije puštao iz zagrljaja. Ali ne i Kamauovo lice. Prijatelj iz djetinjstva postao mu je stran. Sada je imao Gabrielove oči, nos, usta i bradu. Ali prije nego je Paul imao vremena razmišljati o samovolji afričkih metamorfoza, pred njega je-izronila Jensova slika. Ni on se nije držao običaja sjećanja pa je od posljednjeg susreta postao mnogo tamniji i ljubazniji. Imao je začuđujuće mnogo razumijevanja za lutajućeg, zbunjenog oca. - Sine moj! - zahvali mu Paul. - Tata, pričaj dalje na mom jeziku - žalio se Gabriel. Kako od odlaska iz Naro Morua nisu ni jeli ni pili, a akacije su jedva bacale sjenu, zaustavili su se u Isiolu. To mjestašce s malim trgovinama, jednom benzinskom stanicom s tri usnula psa, te s nekoliko kuća na kojima bijahu pričvršćeni rukom napisani natpisi koji su nudili hranu i smještaj, pričini se Paulu, nakon vremena provedenog u Gabrielovoj 172 kolibi, velikim i gradskim. Iako su se ljudi polagano kretali, život bijaše pun šarenih boja i živahnosti. Visoke, vitke žene nosile su teške terete na glavi, razgovarajući glasno. Djeca su trčala uokolo i prosila. Posvuda su stajale manje skupine muškaraca. Kad je automobil stao, orkužiše ga mladi muškarci i stare žene nudeći nakit od perla, pojaseve i maske. Gabriel ih otjera glasno kunući i gurajući ih obim rukama od sebe. Paul opazi mnoštvo vojnika u kaki uniformama. U usporedbi s domaćima bijahu niski, ali snažniji. Imali su tamnu kosu Kikuja, a djelovali su zlovoljno i odbojno. U ravnomjernim razmacima dizali bi svoje puške promatrajući sumnjičavo mnoštvo koje je veselo brbljalo, a čijem plemenu nisu pripadali. Kad se zaustavio mali autobus sa šarama žirafe, vojnici počeše uzbuđeno mahati rukama u smjeru turista. Voda turista ih brzo provede pokraj vojnika do tržnice. - Roger, Roger - šapne Paul. - Tvoja usta još nisu dovoljno suha - upozori ga Gabriel. - Čovjek se ne smije u prisustvu vojnika. Tržnica se pružala uz prašnjavu ulicu koja je vodila kroz mjesto. Jedan do drugoga stajali su stolovi puni robe. Pred njima su čučale starice s nizovima šarenih perla ili srebrnih kolutova oko vrata. Mlade majke sa šarenim maramama, vješto svezanim u turbane, držale su na krilu usnulu dojenčad. Između stolova trčale su koze, kokoši i mršavi psi. Žene su nudile sjajne crvene banane, zeleni mango, zrele papaje i okrugle zelene lubenice, sitne mahune, isušene krumpire, rižu i grubo samljeveno žito. Boce bijahu pune bistre vode, a prodavali su i žutu limunadu, plastične

173 zdjele i napuklo keramičko sude. Mladić odjeven u hlače od džinsa, s golim grudima na kojima je o kožnatom remenu visio leopardov zub, sjedio je između dva sanduka Coca Cole. Za uho je zataknuo sjajnu plavu kemijsku olovku, a na ruci je nosio swatch na crvenom remenu. Glava Mickev Mousa služila je za kazaljke. Bogata ponuda brončanih predmeta sjala je čak u sjeni. Bijahu tu lonci, tave, lanci svih dužina, mnogi ukrašeni školjkama iz Mombase. Uz njih, fantastično ukrašene narukvice i veliki, plitki tanjuri koje su pružali prema turistima kao da su pobjedonosni pokali, budeći u njima želju za kupovanjem. Glasovi putnika bijahu prodorni, a čovjek s bakrenom zdjelom pogleda ih blagim pogledom ljudi koji ništa ne znaju o gladi i bijedi. Između banana i drvenih sanduka, Paul otkrije izblijedjele vunene pokrivače. Najednom od njih bijahu rasprostrte dopisnice. On iznenađeno zastane poput lovca koji je naišao na neočekivani trag. Već zbog toga što danima nije sreo napisanu riječ ili sliku, očaraše ga bijedne fotografije mjesta i profesionalne snimke životinja, cvatućih polja kave, lijepih beračica čaja i snijegom pokrivenog vrhunca Mount Kenye. Još uvijek u lovu za plijenom kojeg nije poznavao, on dohvati kartu sa slikom kudua. Sivosmeda životinja s crtama i bijelom grivom na leđima, imala je rogove savinute u usku spiralu. Paul je se dugo nije mogao osloboditi. Poče razmišljati, kao da mu je rješavanje tog problema važno, zašto rogovi kod životinja izražavaju snagu, dok kod prevarenog muža služe za porugu. Zlovoljno odmahne glavom, zapita trgovca za cijenu karte i ima li poštanske marke. 174 Pričini mu se čudnom i izazovnom pomisao da putnik bez cilja i budućnosti, kakav je on, šalje razglednice u svijet koji ništa nije znao o blagoslovljenom balzamu Afrike. Potisne potrebu pogladiti sliku životinje, odloživši zbunjeno razglednicu. Ipak je lovac koji je sanjario shvatio da se on pretvorio u plijen. Poče Comeliji objašnjavati u nekoliko dobro promišljenih rečenica kako je morao otputovati u Isiolo, želeći time objasniti ponašanje i dužnosti supruga. Paul pomisli da je tekst, koji nikada neće napisati, vrlo logičan, nježan i pun takta. Međutim je slutnja kako Cornelia već dugo nije vjerovala da on boravi uz jezero Titi, postala izvjesna. - Kasnije - shvatio je Gabriel. - Tvoja glava ne može raditi, ako imaš rupu u trbuhu. Mzee, prvo ćemo jesti. Odlučno je odvukao Paula do zgrade od sivog kamena, koja je bila mnogo bolja od drugih kuća. Bila je to banka. Čuvao ju je div sjajnih ruku držeći nazupčani malj u jednoj od njih, a u drugoj masnu, žutu kukuruznu lepinju. Pokraj ulaza u banku bijahu otvorena vrata koja su vodila u tamnu prostoriju. Na okviru visio je komad kartona, a na njemu je ljubičastim tiskanim slovima pisalo: »Come and have drink«. Glasovi su prodirali iz te prostorije. Pas s jednim uhom, koji je držao kost u gubici, izjuri iz mraka i lupne Paula. - Dođi, tata! - govorio je Gabriel. - Ovdje se ne nasite samo psi. Uz veliki stol iz svijetlog neobrađenog drveta sjedili su gosti na stolicama s nogama od kroma, presvučenima crvenom plastikom. Medu njima nije bilo ni jedne žene. Najveći broj muškaraca nije potjecao iz okolice. Govorili su 175 o Nairobiu, opasnostima sjevera zemlje i o autobusima na koje se treba čekati danima. Uza se imali su otrcane male kovčege i pune plastične vrećice. Bijahu odjeveni u svijetle košulje, a na glavu su stavili rupičaste smeđe šešire. Prije nego bi im uspijevalo ispiti žutu tekućinu iz svojih prljavih čaša, morali su odagnati debele crne muhe sa sjajnim zelenim krilima. Mirisalo je po luku, užegloj masti, bra-vljem mesu, currvju i hladnom dimu. Do Paulova nosa dopre dašak duhana natopljenog medom.

Bio je siguran da je već jednom osjetio taj miris, ali nije znao gdje. Uz prozor stajao je slobodan stol. - Mesa - naruči Gabriel - i veliku bocu. Čovjek u zaprljanoj bijeloj košulji, koja mu je dopirala do listova, s crvenim fesom na sijedoj kosi, stavi šuteći dva limena tanjura na stol pa izvadi pribor za jelo iz džepa hlača. Pogleda u Paula, pa iznenada kimne kao da ga je netko zamolio za uslugu. Požuri do police na kojoj su stajale boce viskija, džina i brandvja. Kad se vratio donio je smiješeći se mokru krpu, ponovno podigao tanjure i obrisao skorjelu prljavštinu sa stola. Zatim je istom krpom obrisao čaše i progovorio po prvi put: - Jambo - reče. - Jambo - odgovori Paul jednako tako značajno. Jelo, koje se sastojalo od brda poput šafrana žute ljepljive riže i masnih komada mesa s crvenim zrncima papra i mrkvicama punih crnih mrlja, toliko se gadilo Paula da je vjerovao kako neće moći progutati ni zalogaj. Nakon drugog zalogaja shvatio je koliko je gladan, a kod trećeg pomisli da mu sjajno prija. Komadići mesa u umaku od currvja bijahu tako oštro začinjeni da su palili ždrijelo i 176 grlo. Istovremeno bijahu meki i slatki pa mu se pričiniše simbolom afričkih suprotnosti. U otvorenoj boci bilo je toplo pivo. Na površini su plivale dvije muhe koje su se utopile. Treća se mokrih krila spasila na Paulovu tanjuru. On napuni obje čaše do vrha, baci mrtve muhe na pod pa stane na njih. Bio je sretan što se na neki naivan, uzbuđujući način nije brinuo za prljavštinu i smrad, za primitivnost i opasnost od bolesti, iako je to dobro shvaćao, jednako kao u svom djetinjstvu. Bezbrižnost mladosti i teret godina spojiše se dok je žvakao i pio, zahvaljujući pri tome Munguu što ga je doveo k sebi. Paul više ništa nije znao o mukama koje su ga natjerale na odlazak, ništa o sumnjama i depresijama, nije više bio u bijegu, postao je čovjek bez starosti i budućnosti, netko tko nije želio gledati Afriku očima što su htjele samo vidjeti, tumačiti i suditi. Njemu je dostajalo ljubiti tu zemlju. - Posljednji ste put pili džin i tonik iz čiste čaše - govorio je neki čovjek za susjednim stolom. Paul je bio tako iznenađen što čuje engleski da isprva nije zapazio bijele ruke čovjeka i crveno opaljeno lice ispod šešira široka oboda. Ali glas je odmah prepoznao. Zvučao je poput dubokog mrmljanja i mogao se odbiti o vjetar. - Mister Smith, i presume - rekao je i smiješeći se naklonio. - Iz Norfolka. - A vi ste Livingstone - odvrati Smith. - To dobro znam. Htjeli ste otkriti ili Samburu ili sama sebe. Jeste li se napokon odlučili? - Još nisam - prizna Paul. - Ali na dobrom sam putu. - Zaboravili ste i to jeste li oženjeni ili niste. Jeste li barem 177 to otkrili? - Ne potpuno! - Tako je dobro. Čovjek u vašim godinama ne bi trebao žuriti. Paula obuzme pijana radost kad je vidio tog sjedokosog Ahasvera koji je pušio svoju lulu i nije više rješavao zagonetke. Činio mu se prisan kao nitko u njegovom starom životu. Ta mu je radost davala na znanje da više nije bilo važno gdje i kada će završiti njegov safari. Shvatio je da, ukoliko se njegovo tijelo uopće vrati u ravnodušnost ukočenog svijeta obveza, zakona, prisila i preobilja -njegova glava to zasigurno neće učiniti. Paul veselo dozove u pamćenje svoj prvi susret sa Smithom. Prisjeti se svoje nelagode kad je pomislio da će mu se starac nametati kako bi s njim i Gabrielom krenuo u Samburu. Nairobi, Norfolk, vrt, konobari i gosti, Singh i njegova maglovita

upozorenja i prijetnje, sve je to bilo tako daleko kao što je Isiolo bio udaljen od Frankfurta, odvjetničkog ureda, klijenata i Cornelie kojoj će ujutro pisati. Kessu, jednom. Vidio je još samo marabua. Ptica s bijelim prslukom širila je krila dopuštajući daje hrani stara gospoda s ružičastim slamnatim šeširom. Kasnije, kad su Smith i Paul tkali sagove od sjećanja, gubili niti i ponovno ih nalazili, pojavio se i Jens. Zalio se što kao dijete nikada nije smio piti toplo pivo s mrtvim muhama. - Odvest ćerno se u Samburu - predloži Paul. - Hoćete li poći s nama? - Ne smijem voziti strance. - Gospodin Smith nije stranac, Gabriele! Poznam ga iz Norfolka. To znaš i ti. 178 - Ja znam, ali policija ne zna. Pogledat će moje papire, ako želimo poći u Samburu. Tamo si upisan samo ti. Ako hoćeš - reče Gabriel, kad je šutnja trajala dovoljno dugo da povrati izgubljenu radost i ponos nadmoćnosti na svoje lice - mogu upitati policajca smiju li trojica sjediti u automobilu. - Idi, i pitaj! Znam da će ti jezik biti pametan poput glave - laskao mu je Paul. Vidio je da je Gabriel zastao ispred vrata, smijući se u oblake. Njegov sin nije namjeravao pokazati policajcu nadarenost jezika. Opet je jednom držao vrijeme objema rukama. Smith je to također opazio. Smijući se položi lulu na stol, zamahne šeširom u Gabrielovom smjeru pa zatim objasni kako zna što se zbiva. - Ne brinite - obrati se Paulu - već ću stići u Samburu. Nećemo uvrijediti vašeg ljubomornog prijatelja. Ali vjerujem da griješite. - Zašto? - U Africi srca ne bi trebala srasti, poput drveća čije se korijenje susreće. Umiru, kad ih razdvoje. - Pokušao sam - odvrati Paul - ali moje srce više nije željelo pregovarati. 179 11 Otvori napokon oči - ljutio se Gabriel. - Došla je velika mama. Telefonirao sam joj iz Isiola i rekao da ćeš joj ovdje reći Jambo. - Je li to bilo prije nego si govorio s policajcima ili poslije. - Previše govoriš, a premalo vidiš. Zadovoljan što je ispravno protumačio tragove u travi, i opravdao se što su toliko zaobilazili, Gabriel skine s gasa nogu otežalu od duge vožnje. Zapovijedi automobilu da se kreće polaganošću zmije s pretovarenim trbuhom. Vozio je oprezno oko velikog kamenja i preko grana, te grmova koji su prekrivali rupe. Vrući kotači su se oprezno uljuljkivali u svježinu. Vjetar, što je zviždukao visokim tonovima, krene po novu snagu tkajući novu maramu od uzdignute crvene zemlje koja je kratak trenutak bila čvrsta poput daske od svježe oborenog drva, da bi se zatim pretvarala u prozirnu vunu padajućih zrnaca. Veo se raspao preko glave malog jastreba žuta lica. Taj tragač oštrih očiju čekao je u zasjedi na grani ostatke plijena koje će mu prepustiti lavica. Ona se još ni 180 jedne noći nije vraćala svojoj mladunčadi bez plijena. U zlaćanom svjetlu zalazećeg sunca ocrtavali su se tamno-plavi obrisi slonice. Stajala je mirno i strpljivo u sjeni visokog grma s narančastim cvjetovima, dok ju je mladunče sisalo. Bijaše tako mlado

i nespretno da pri sisanju još nije moglo dovoljno jako gurnuti noge u isušenu zemlju pa je uvijek ponovno tražilo sise svoje majke. Slonica je repom stiskala malu glavu na svoje umirujuće tijelo. Tek što bi mladunče počelo ponovno sisati, slonica bi surlom rovala po rupi dovoljno dubokoj da sačuva u sebi jutarnju rosu. - Mzee, opet si zatvorio oči - prigovarao je Gabriel. Hoćeš li se već jednom probuditi? - Ne spavam, samo hranim svoju glavu. - Zašto? - Trebala bi mi reći zašto si telefonirao životinjama, kad si pošao tražiti ljude u uniformi. - U Samburuu slonovi nisu životinje. Naša su braća i sestre, naši sinovi i kćeri. Ona velika mama je također tvoja majka. Želiš li je prestrašiti svojim glupim riječima? Ona ne zna ništa o policajcima. - Jezik ti je opet jednom pametniji od glave, veliki Gabriele! Tko priča tako lijepe priče? - Ljudi iz plemena Samburu. Jedu vrlo mnogo mesa, ali nikada slonove. - Niti ja - uzdahne Paul. - jedem samo staru bravetinu u Isiolu, a od nje me boli želudac. Kad je automobil stigao dovoljno blizu slonice da bi čak i čovjek sa samo jednim okom mogao prebrojiti ptice u naborima njezine kože, krdo mladih slonova pretrči preko ceste. Njihova teška, spuštena uha ležala su uz glavu, a 181 velike su kljove uspravili prema gore. Gabriel tiho doda gas pa krene nekoliko metara unatrag. Šapne tati koji je mirisao poput mladog ustrašenog psa, ali ipak nije cvilio, ravno u uho ono što čovjek mora naučiti na safariju kako bi shvatio mudrost slonova. Slonica sa svojim mladima, govorio je Gabriel glasom nježnim poput onog u žene koja po prvi put stavlja dijete na grudi, tvori zasebnu grupu. Štite jedna drugu i brinu se i za tuđu mladunčad. Spolno nesazreli mladi slonovi odvajali su se od ženki i starijih mužjaka. - Stari su - govorio je Gabriel - najpametniji od svih. Oni odlaze u šumu kad žele umrijeti. - I ja bih želio biti slon - šapne Paul. - Govoriš li o mladima ili starima? - O jednima i o drugima, Gabriele! Ali ono s mladim mužjacima ispričao si mi prekasno. Kad su se odvezli, nakon vremena koje se nije moglo mjeriti ni satom, a niti brzo mijenjajućim žarkim bojama oblaka, nego samo uzbuđenjem u sljepoočicama i udarcima srca koji su brzali, Paul pomisli da je napokon primio poruku na koju je uzalud čekao tijekom svih tih izgubljenih godina. Čim njegov želudac da mozgu potreban mir kako bi uspio odgonetnuti afričke hijeroglife, počet će ozbiljno razmišljati o smislu znamenja skrivenog iza jednostavne lekcije iz zoologije. Nasmiješivši se, poče kopati po džepu svojih hlača. Polagano, koliko je to moguće, jer nije želio spretnog vodiča kroz tajne mudrih slonova prevariti u vrhuncu dana, izvuče novčanicu od deset dolara i gurne je u džep Gabrielove košulje. 182 - Hvala! - reče Paul. - Za veliku mamu? - Da! A još više za priču o starim slonovima. - Da li da se zaustavim? Želiš li poći umrijeti? - rugao se Gabriel.

- Ne, ali dobro je da čovjek zna što mu je činiti kad dođu dani koji još nisu ovdje. Slonica se pretvorila ponovo u sivi spomenik na obzoru. Sjene su klizile kroz zasljepljujuću svjetlost. Zrak se dimio od sparine, hraneći stari san o danima savršenstva koji su trajali zauvijek. Ptice, dugih savijenih kljunova, žarke crvene i medeno žute boje, stolovale su na debelim granama zamijenivši ih za leda nosoroga. Mahale su krilima na način da je njihovo tijelo drhtalo pri svakom pokretu, a ispuštale su glasove nalik magarećem njakanju. Glasom lava crni gavran s bijelim krilima vabio je svoju družicu. Male žune sa žutim točkama letjele šu između grmova plašeći lijene leptire. Paulove su oči upijale tu ljepotu. Ali kad bi samo jednom spustio zastor kapaka, jer njegove oči više nisu mogle podnijeti tu količinu divote, pojavile bi se slike iz zakopanih godina. Činile su mu se tako besmislenim u tom raju boja, mirisa i zvukova da je nekoliko puta zlovoljno odmahnuo glavom. Adam je svečano obećao starom bogu Munguu da ovog puta neće ubrati jabuku s drva saznanja. Još nije stigao tako daleko. Penjući se do vrhunca sreće, Paul se zaboravio zaštititi od svojih osjećaja. Sjeti se da je stari Smith pri oba njihova susreta želio znati je li on oženjen. Razmišljao je o tome nisu li Smithova pitanja bila afrički menetekel, obuzet tog istog trenutka saznanjem da 183 mora spasiti dušu ili će se zauvijek naći u paklu. Uvijek ponovno govorio bi glasno i ljutito s čovjekom kakav je nekoć bio, a tiho i obzirno s onim kakav je postao. I tako se zbilo da je Paul iscrpljen razgovorima sa samim sobom, zbog kojih se stidio, počeo Gabrielu pričati o Anne i Corneliji i kako se obje nisu mogle odreći toga da u trenucima najvećeg zadovoljstva ne mute njegov mir. Bijaše mu neugodno i to kako je mogao govoriti o intimnostima, kao da se to razumije samo po sebi. Zasigurno to Gabriel ionako neće razumjeti. Ali nikada mu nije uspijevalo pravovremeno pozvati natrag svoj jezik, a još manje potisnuti potrebu da se oslobodi muke o kojoj još nikada nije razgovarao ni s jednim čovjekom. Prezirao je samog sebe, jer nije mogao šutjeti, a ipak je sav sretan doživljavao kako ga oslobađa svaka izgovorena riječ. - Tebi je dobro s VVanjiru - zaključi. - Ona ne čini tvoju glavu teškom. Čak ne želi poći s tobom na safari. - Crne se žene ne razlikuju od bijelih - proturječio mu je Gabriel. - I one kradu mir svojim muževima. VVanjiru želi poći sa mnom u Nairobi nakon što se dijete rodi. To govori svaki put kad me vidi. - Ne želiš živjeti s njom? - Nairobi je zao grad. Djeca gladuju. Uče se prositi i krasti, a žene postaju drolje. Želim da moja žena i djeca žive kao u danima koji su već davno mrtvi. - Svi mi želimo živjeti u takvim danima. Gabriele, znaš li što ćemo sada učiniti? Zaboravit ćemo žene. Postojimo samo ja i ti, sine moj! Ili nam vrijeme više ne pripada? - Pripada nam. Tata, ti to znaš. Zadržali smo ga i više ga nismo pustili. 184 Budući da su te riječi bile tako značajne, a glave se na dugom putu prečesto sudarile s kamenim zidovima, obojica zakasniše na prijelaz iz osame divljeg vrta raja u svijet ljudi. Na dnu brežuljka, gdje su pasla grbava goveda, ovce i koze, ocrtavali su se obrisi okruglih krovova. Iza grmova akacija ležale su kolibe ograđene ogradom od sjene i svjetla. U daljini lajao je pas. Uz malu piramidu od sjajnog kamenja, uz rub ceste, stajalo je pet mladića iz plemena Samburu. Njihovo držanje bijaše držanje ratnika kojima je stalo samo do borbe, ali njihova su lica imala sklad i ljepotu antiknih kipova i bijahu obojana onim mirom kojeg

posjeduju samo ljudi sjedinjeni s prirodom i tradicijama. Ljudi koji se nikada nisu odselili želeći se suočiti sa životom. Njihova koža, namazana životinjskom mašću, sjala je poput vlažne gline. Oko vitkog vrata i snažnih nadlaktica mladi su ratnici nosili umjetnički spletene lance, šarenim perlama ukrašene kolutove i bakreni nakit koji je sjao zlatnom bojom i javljao se nježnom melodijom pri svakom dašku vjetra. Okrugli klinovi od slonove kosti bijahu zataknuti za njihove uske. Iz kože životinja izblijedjele od sunca, koju su nosili na čelu, virila su siva pera sa žutosmeđim šiljcima. Taj kožni remen bijaše ukrašen staklenim perlama i metalnim pucetima, jednako kao i narukvice i lanci. Okerom obojanu kosu spleli su u fine pletenice koje su im prekrivale leda. Koplja, koja su ponosni ratnici držali u ruci, odgovarala su njihovoj visini, a ipak se činilo kao da ti ljudi lebde čim bi zakoračili. Samo su noge krenule prema danima koje će 185 sustići. Sandale im bijahu izrađene od starih automobilskih guma, a jedan iz kvinteta navukao je teniske na kojima su bile zalijepljene trake leopardova krzna između lika Mickev Mousea i Mercedesa. Najvišem i najvitkijem mladiću ljuljao se lavlji zub na grudima. On navlaži usne i natjera odbojnost u tijelo, kad im se stranac počeo približavati. Istom kad je mogao izbrojiti svaku pojedinu dlaku njegovih trepavica koje su uplašeno treperile, ratnik stupi naprijed. Polagano i bez daha podigne koplje. Gabriel, uznemiren neočekivanom prijetnjom, zakoči snažnije nego su mu to govorili ponos i iskustvo. Preduboko je spustio glavu. Vladar zadovoljno baci koplje na kamen. Ispitujući potrči oko automobila i nagne se prema čovjeku koji mu bijaše straniji od pljos-natog lica psa iz prezrenog plemena Kikuju. - Foto? - zapita na tečnom svahiliju, stane u odgovarajući položaj pa pruži ruku. Samo dolar - odredi. - Svaka slika stoji samo dolar. Za pet dolara smiješ nas slikati šest puta. Za tebe ćemo podignuti naša koplja prema suncu. Imaš li dosta filmova? - Nemam aparat - objasni Paul. Položi obje ruke na čelo. -Došao sam na safari samo s očima. Obojica se pogledaše - crni Adonis, kojemu su suputnici i mudri starci svakog dana davali novu snagu i sigurnost, a na čiji svijet se još nitko nije usudio položiti ruku, te bjeloputi, začarani lutalica, koji nije ništa želio do li taj uzvišeni svijet zauvijek usaditi u svoje srce. Tad se oba nasmijaše, crni kralj koji oprašta, i podanik plavih očiju siguran da ga je, crni vladar razumio. Paul pruži novčanicu iz automobila, rekavši da je to za fotografiranje koje će 186 sačuvati u svojoj glavi sve do dana kad više neće moći vidjeti svjetlo. - To mora biti toliko slika, koliko ima zvijezda na nebu -objasni ratniku. Ovaj pogleda u nebo pa prijeteći izjavi kako se po danu ne mogu izbrojiti zvijezde. Dopusti vjetru da mu ude u nos, poče drhtati poput nosoroga probuđenog iz sna pa stane udarati nogom o zemlju poput najsnažnijeg bika svog stada. Ali tad je pokazao zube i stao se smijati još jače nego ranije. Gabriel pruži glavu daleko iz automobila tako da je vjetar mogao u miru žderati njegov bijes. Progovorio je istom kad je jeka omraženog smijeha zamrla u planinama, a od Samburu ratnika bili vidljivi samo vršci njihovih kopalja. - Zašto si mu dao toliko novaca? - lajao je u groznici svog bijesa. - Nije te on nosio na ramenima nakon što si popio odveć temboa. Jesi li tog čovjeka, koji si maže glavu glinom, nazvao svojim prijateljem ili si tako nazvao samo mene? Sa mnom si plesao

kad je Singh umro! Ne s njim! Je li ti on pokazao veliku mamu ili sam to učinio ja? Misliš li da će ti on pomoći kad ćeš htjeti umrijeti, ili ću to učiniti ja?. - Bio je tako lijep - reče Paul tiho. - Jesi li htio kupiti njegovu ljepotu? - Nisam, htio sam mu pokloniti svoje srce, ali ne znam kako da ga izvadim iz tijela, a da pri tom ne ubijem oči. - Samburu je lijep u tvojim očima - razmišljao je Gabriel. - Ti si mzee na safariju glup poput djeteta koje želi uhvatiti mjesec. Za nas dvoje bit će bolje da svoj novac pokloniš lavu kojeg ću ti sutra pokazati. Spremit ću ga za njega, kad 187 će ga htjeti uzeti. Lavovima je potrebno mnogo novaca. - Gabriele, hajde, potražimo tvog lava i prestani spaljivati sama sebe. I ti si lijep. Za mene si ljepši od svih Samburua, ali tvoja je glava prazna. Zaboravila je da želimo stići do hotela prije nego padne mrak. To si ti rekao. Sirena će čekati na mene. Zar si zaboravio? - Nisam čovjek koji navečer zaboravlja ono što je rekao ujutro. Vožnja po suncem spaljenom nedogledu vodila je sve do posljednjeg kilometra kroz grmlje puno trnja. Drveće, čije se korijenje splelo iznad zemlje nalik debelim čvorovima, poprimalo je groteskne oblike. Podsjećalo je na prapovijesna vremena. Iznad i ispod tih stabala ležao je svijet kojeg je još trebalo stvoriti. Život se gušio u tišini i mraku što su poput teškog pokrivača padali s neba. Kukci nisu puzali, leptiri bijahu zalijepljeni za grane, paukove su mreže bile bez sjaja. Trnoružica se ubola preslicom, ali neće biti princa da je poljupcem probudi. Samo mala skupina repatih majmuna s bijelom bradom i svijetlim krugom oko čela svjedočila je da je zemlja još nastanjena, jer je dugim rukama brala crvene bobice. A ipak iznenada posta svjetlije. Iza ogromne stijene pojavio se hotel uz rijeku, tako iznenada poput palme u pustinjskoj oazi. Oni se trgnuše iz omamljujućeg sna, čije trajanje nije bilo mjerljivo u sekundama iznenađujućeg buđenja. Paul je bio siguran da će ga istjerati iz blažene zemlje, ako samo jednom sklopi oči prije nego stigne do vrata. Obim je rukama štitio čelo. Čuo je svoj dah i Gabrielovo zviždukanje pa zamoli svoje sjećanje za objašnjenje biti fata morgane. Ali raj se nije razišao u odsjaju zraka, kao što je on sumnjičavo očekivao. Bijaše tako svijetao i zelen, tako blizak kao da ga se moglo dohvatiti. Hotel nije bio luksuzniji ni veći od drugih u zemlji. A ipak je predstavljao spas iz nestvarnosti, povratak u sigurnost gostoljubive utvrde. Vidjeti taj predivni dvorac, zamisliti da smije ući u njega, tu jesti, piti i spavati, uvjeravajući sama sebe da se mirna smeđa rijeka može mirisati, naslutiti ljude i život, sve to bijaše umirujuće i predstavljalo je spasenje, ispunjenje i milost. Paul raširi ruke. Požudno napuni usta, nos i grudi zrakom. Povratniku, koji je vjerovao da nikada više neće ugledati poznati obzor, učini se tako mekanim i opijajućim. Kao da su se male kućice obrušile na njega. Želio je svaku pojedinu privinuti uza se i nikada je više ne ispustiti, posjedovati je, čuvati i njegovati. Klikćući od sreće shvati da su čarobnjakovi učenici čistili kolibe koje su dobre vile napunile krevetima, ormarima, kadama, mekim stolicama i stolovima na kojima su stajali kristalni vrčevi puni čiste pitke vode uz čiste čaše. Čvrste kolibe za goste bijahu male i obojane tamnoze-lenom bojom. Odražavale su sunce koje se opet popelo visoko na nebo, i kao da za njih nije postojala propast. Sada su bile svijetle i impozantne. Ispred svake kućice nalazio se vrtić uokviren niskim

zelenim grmovima. Usred ljiljana žarke boje, rasle su žute ruže i ljubičasti klinčići. Ispred otvorenih vrata stajali su stolovi sa svjećnjacima i stolice na kojima su ležali jastuci s crvenim i bijelim prugama. Kratko ošišana trava tvorila je zeleni sag oko bazena. Neka djevojka u kupaćem kostimu s plavim i bijelim točkicama bacala je plavu loptu u vis. U Paulovo uho ušulja 188 189 se melodija "Lijepog plavog Dunava". Stojeći uz prozor poče je pjevušiti sve dok nije sa ženom tankih usana sjedio u koncertnoj dvorani za koju se nije mogao sjetiti u kojem se dijelu zemlje nalazi. - Je li te Mungu pretvorio u pčelu? - zapita Gabriel, kad se dirigent naklonio. - Da! - odgovori Paul pa bez žaljenja napusti nepoznatu ženu. Zgradu za prijam s vijorećom zastavom i lavljom glavom izrezbarenom iz drva iznad širokih ulaznih vrata, te s dvije drvene žirafe s obje strane, čuvao je crni pas, velik poput leoparda i s očima male srne. Kuća je bila sagrađena od drveta i obrasla ružičastim bugenvilijama. Ispred vrata smiješila se mlada žena iz plemena Samburu. U ukrasu na glavi imala je zataknut perlama optočen križ, a ovratnik od šarenih lanaca prekrivao joj je ramena. Govorila je svoju dobrodošlicu staromodnim engleskim jezikom bez naglaska, pokazujući stol na kojem su stajale čaše napunjene sokom i kockicama leda. Uz tu plahu impalu stajala su tri muškarca u zelenim hlačama i košuljama s natpisima uokvirenim zlatom na grudima. Okružili su automobil čim je ovaj zastao, ispuštajući životnu radost iz hrapavih grla, plješčući rukama i veselo uzvikujući »Jambo«. Pobjednik u iznenadnoj trci otvori vrata suvozača. Sva trojica dohvatiše prtljagu iz Paulove ruke. Glasno su vikali u koru da su ga očekivali. Te su riječi izgovarali u ljuljajućem ritmu, zadržavajući ih dugo u ustima. Njihova koža bijaše crna poput noći, lica okrugla poput mjeseca, a ljubaznost puna iskonske radosti. - Jambo - nasmije se Paul - i ja sam čekao vas. Želio sam 190 prebrojiti sate, ali nisam imao dovoljno prstiju. Preostale sam poklonio gladnom lavu. Zelena trojka zurila je u njegove ruke, glasno prebrojavajući prste. Nisu mogli shvatiti da čovjek, koji izgleda poput svih drugih turista, govori svahili iako je imao male zacrvenjene oči, mokru košulju, izgorjeli vrat i kipući znoj na čelu. Salio se na način o kojem ništa nisu znali ljudi s bojom kože kao u svinja i hihotajućim smijehom praščića. Iznenađeno staviše na zemlju putne torbe, Paulov šešir i kaput. Počeše mu hihotati u potiljak svoju znatiželju, začepivši si uši i tresući se poput mokra psa. Rukama velikim poput raširenih lepeza kuckali su Paula po ramenu, istresajući mu ujedno pijesak iz košulje. Tresli su ga poput stabla koje nije željelo predati svoje plodove, vukli ga čvrsto za pojas, tako da umalo nije posrnuo pa su ga morali prihvatiti. Uvijek iznova su dobro raspoloženi ovdašnji stanovnici iskušavali čovjeka iz stranog svijeta, želeći saznati poznaje li odgovore na njihova pitanja i razumije li njihove šale. Svaki bi se put ponovno obradovali što ih nije razočarao. Nakon male šale s mnogo plamičaka, koji su uspjeli podstaknuti samo hladnu vatru, složili su se da će sva trojica odvesti veselog mzeea do šefa recepcije, iako nije imao dovoljno prtljage ni da oznoji jednoga od njih koji bi mogao očekivati dobru napojnicu. - Vrlo si pametan, imaš dva jezika - laskao mu je onaj koji je uspio prebaciti remen Paulove torbe preko ramena.

- Vrlo je pametan - potvrdi Gabriel pa podigne ruku kao da mora potjerati muhu. Zna da ja govorim za njega kad stignemo do recepcije. Reći ću vam kuda ćete odnijeti 191 njegovu prtljagu. Dobit će najbolju sobu. Dok je Gabriel pregovarao sa šefom recepcije na jednak način kao u Nakuruu, vraćajući neprekidno ljutito svaki ključ koji mu je pružao dobrodušni čovjek, Paul je utonuo u naslonjač od bijele kože, sišući iz izdubljene dinje sok od ananasa s.uspavljujućom količinom ruma. Tijelo mu bijaše vruće i isušeno. Žeđ i požuda rugali su se iskustvu koje ga je upozoravalo da se čuva ruma, jer ga nije podnosio. Glava mu posta izmjenično teška pa prozirna, a slamka tobogan u špilju poznatu iz djetinjstva. U njoj se čovjek trebao samo poslužiti maštom i ludorijama, ukoliko je želio časno svladati pustolovine života. Paul začu kako ga zove njegova prva ljubavnica, jedina žena koju nije razočarao i u čiju je vjernost bio siguran. I Alice u zemlji čuda na svom je safariju izgubila pregled nad zbivanjima. Pobijedio ju je umorni bijeli kunić s crnim prslukom i džepnim satom, upala je u rupu bez dna i izgubila svoje ja. Nije čak našla ni svoje noge. Nomadi u afričkoj ludnici izbjegli su u odlučujućem trenutku tom užasu pa su još mogli vidjeti sve četiri noge. Bijahu otečene, u čarapama iste boje kao koža ratnika plemena Samburu. Paul je zahtijevao vodu, ispraznio na iskap čašu stvarnosti i uspio ponovno razgovarati sam sa sobom. Odluči da se više neće predavati svojoj iscrpljenosti prije nego se ispuži na krevetu s jastukom i ponjavom. Tek je tada želio zaspati, sanjati i probuditi se dobro odmoren kako bi mogao u miru razmišljati o Antje, sjetiti se njezina imena, a prije svega odlučiti o tome kako opravdati svoj odlazak i što joj reći. Sumnjao je u to daje doista stigla u Samburu. Kad je shva192 tio da je se sjetio i nije želio ništa kao to da se ponovno sretne s njom, poče još više sumnjati u svoju logiku i razum, a poglavito u svoju savjest, tako da se užasnuto zakleo kako neće otputovati iz Samburua prije nego napiše pismo Corneliji. Gabriel pozove pokajnika, spasivši ga od sjećanja. Anđeo se nasmiješio i objavio pobjedu. Napokon se dogovorio sa šefom recepcije o sobi, mašući ključem koji je visio na slonovskom repu. Oduzme pobjedniku borbe za prtljagu Paulovu torbu iz ruke. Odlučno naredi svoj trojici nek odu, a Paula šuteći odvede putem pošljunčanim sitnim bijelim kamenjem do jedne od koliba. Bila je dvostruko veća od drugih, a ležala je uz bazen. Kad je otvorio vrata progovorio je po prvi put i rekao Paulu da će doći po njega sutradan u osvit zore. U Samburuu bijaše dobro potražiti životinje prije izlaska sunca. Paul razočarano i zbunjeno spusti ruku koju je pružio Gabrielu. Bilo mu je teško ne pokazati da ga je vrijeđalo neočekivano odbojno ponašanje njegova pratitelja. Žudio je, jer se osjećao stran, za prijateljskom blizinom posljednjih dana, za dobro poznatim šalama, čudnim iluzijama i pažnjom koja je za njega postala navikom. Kad je Gabriel, glasom koji je ponovno postao blag poput noćnog vjetra u Naro Moruu, rekao: »Spavaj, mzee, umoran čovjek ne može dobro loviti«, Paul se osjeti utješenim i sigurnim u saznanju da nitko više ne može zahtijevati opravdanje od njega. Ne ogledavši se po prostoriji, baci se na krevet u hlačama i cipelama pa odmah zaspi. Kad se probudio vjerovao je da je siva svjetlost buđenje jutra, ali spavao je samo kratko, a noć se još nije spustila. 193 Na malom okruglom stolu ležala je njegova posljednja čista košulja, čiste čarape, složena maramica, a na njoj putovnica. Na hotelskom pisaćem papiru bijaše napisano »Hakuna Matata, Tomorrow Simba, Your sincerelv Gabriel«.

Kosa tiskana slova, mješavina engleskog i svahilija, a prije svega službeni završetak kojeg je Gabriel vjerojatno naučio u školi, učiniše Paula mekanim i osjećajnim. A kad se sjetio svog rođenog sina obuzme ga jednako tako snažan bijes. Kao petnaestogodišnjak Jens je proveo ljetne praznike kod prijatelja u Švedskoj. Svom ocu nije poslao čak ni razglednicu. Paul je reagirao poput uvrijeđene primadone i prigovarao dječaku, da bi se odmah zatim postidio i ispričao, ali nije oprostio Jensu. Bio je to prvi udarac lopate u kopanju dubokog jarka. Zlovoljno ga poče zasipavati. Duboko dirnut prisjeti se s kolikom je mukom Gabriel napisao tih nekoliko riječi. Osjeti da mu suze vlaže oči, ali se dugo nije mogao prisjetiti jesu li bile posvećene izgubljenom sinu ili onom crnom. Pretpostavka da će sutra ujutro morati priznati kako nije pošao na večeru, i da će se Gabriel naljutiti zbog toga što se bojao mogućeg susreta s Antje, bila je Paulu vrlo neugodna. Divovi koji se brinu za svoje očeve imaju osjetljive antene za hvatanje istine. Dok se Paul tuširao, pričinio se samom sebi nalik poslušnom djetetu koje se ne usuđuje pobuniti protiv očinske vlasti. Ali već pri odijevanju osjetio je daje gladan i, iznenadivši samog sebe, pun znatiželje i iščekivanja. Vratio se u malu kupaoriicu, uspravio se kako bi se vidio u visoko smještenom ogledalu i ugledao svoje lice po prvi put 194 nakon nekoliko dana. Bilo mu je strano, a ipak gaje nekoć dobro poznavao. Paul se nasmiješi mladom čovjeku bez straha i bez znakova na čelu. Taj mu je savjetovao da neko vrijeme sjedne pred kolibu kako bi uživao i živio bez pitanja ima li safari smisao i cilj. Kad je otvorio vrata srce mu poskoči. Vidio je crno brašunasto nebo, zvijezde posute dijamantima, mliječno bijeli luk mjeseca, šareni lanac žarulja koje su se ljuljale na stablima, te noćne lastavice kako lete u žuto svjetlo. Između stabala, uz mirnu rijeku, stajala su dva slona. Pavijani su skakali kroz vrt. Majmun je sjedio pokraj bazena, imao je žute sjajne oči i jeo naranču. Stolovi bijahu postavljeni u velikoj, otvorenoj dvorani s krovom od tamnog drva i bijelim ventilatorima. Na njima su sjale svijeće, orhideje su cvale u staklenim vazama. Nekoliko je gostiju već sjedilo za stolovima i večeralo. Bijahu to pretili muškarci koji su se izlijevali iz majica i nisu imali dovoljno mjesta za svoje trbuhe. Čekali su na jelo dok su pred njima stajale čaše pune piva koje se nije pjenilo. Imali su nabrekle glasove, a kad im se Paul približio opazio je da imaju velike glave i oznojena lica. Stigao je do dugog stola sa zdjelama punim salate i velikim pečenkama na srebrnim pladnjevima. Neko je vrijeme ostao neodlučno stajati, želeći da Gabriel dođe i odvede ga od pogleda znatiželjnih ljudi, koji su svi istovremeno podigli glave čim bi se približio neki novi gost". Priđe mu konobar u snježno bijeloj košulji. Imao je antičke mjere. Lupne Paula po ramenu i stisne mu tako čvrsto ruku da mu se vjenčani prsten bolno zabio u kožu. Paul prestrašeno kimne u smjeru tamnog kuta želeći krenuti onamo. Ali 195 ljubazni Golijat zagrlio je Davida koji se ljuljao i, smijući se, uperio debeli prst u maglu ružičaste boje. Želio je znati hoće li se Mister Paul poslužiti kod buffeta ili bi mu on donio jelo za stol. Paul mu je htio uzvratiti smiješak, odgovoriti uslužnom čovjeku, koji gaje gurnuo do tornja tanjura i tamo ga iznenada oslobodio, ali iz jedne sekunde u drugu izgubio je glas. Grlo mu je izgorjelo, a s njim i potiljak, te koža na čelu. Vatra nije poštedjela ni njegove oči. Raširio ih je toliko da mu se lice ukočilo. Zapazio je gazelu koja je upalila taj plamen. Odjenula je dugu suknju od sjajne svile živahnih boja i trčala prema njemu. Kosa joj je vijorila. Paul se želio povući, ali tad se

prisjetio da ga je Gabriel upozorio neka ne krene umoran u lov. U posljednjem je trenutku spoznao da mora svom plijenu presjeći put za bijeg i zadržati ga kako bi ugasio vatru. Točno je izmjerio. Hrabro je gurnuo tijelo naprijed. Već pri prvom koraku udario je glavom o balvan. - Stani, ili si opet izgubio bananu? - šapne Antje i poskoči u vis. U jednom trenutku koji je bio predug i odveć jasan, Paul se sjeti daje njegov jazavčar skakao također tako visoko želeći ga pozdraviti nakon putovanja. Cornelia je hihotala jer pas nije znao ništa o zlovolji svog gospodara koji se bojao za kravatu. Paul ljutito šapne da uopće nije ponio kravatu u Samburu. Tad osjeti Antjeine ruke oko svog potiljka, njezine šiljaste grudi, i svilenkastu kosu na svojim usnama.* Upije njezin miris uživajući što ga je ponovno prepoznao pa posta bespomoćan u zagrljaju radosti koji je od njega učinio čovjeka s dvije duše. Bio je toliko naivan daje, grleći 196 tu ženu, povjerovao kako trenutak može pretvoriti u vječnost. Antje bijaše tako lagana, mlada i zavodljiva. Bila je dijete koje nije znalo ništa, a slutilo sve. Kćerka koju je oduvijek želio, ljubavnica koja ga je spasila. Je li bila i Penelopa, koja nije postavljala pitanja? - Moja sireno! - promuca pričinivši se glupim samom sebi, tako daje počeo zamuckivati. - Reci da si čekala na mene. - Ne, slučajno sam prošla ovuda dok sam kupovala. Trebala sam svom šefu donijeti mlijeko u konzervi, jer ne voli crnu kavu. - Ni ja - nasmiješi se Paul. - Jednog ću ti dana ispričati što znači da si govorila o kavi tek što si me ugledala. - Ne zaboravi, sjetila sam se i banane. - Nikada neću ništa zaboraviti - obeća Paul, sluteći da će biti tako. Zapita je za stolom koji je doista bio zaklonjen u kutu u kojem ih nitko nije mogao vidjeti, osim njih samih, može li mu oprostiti odlazak. Bijaše mu neugodno što je postavljao to staro pitanje muškaraca koji su se osjećali obveznim na riječima, zaboravljajući da pametne žene od davnine znaju odgovor. Antje položi dva prsta na njegove usne, a on dopusti blaženstvo laži. Kad su svijeće izgorjele, a oni bili zaslijepljeni oružjem za koje su vjerovali da su Amorove strelice, Antje izjavi da će se udati za Paula. Predloži da se vjenčaju pokraj rijeke pa poželi da joj pokloni vjenčanicu od ljiljana, ogrlicu od kapljica rose i toliko novca da može u Utrechtu kupiti perzijski sag. - S lavovima i leopardima koji skaču - sanjarila je. - Ovdje ih još nisam vidjela. 197 - To moramo ispraviti. Gabriel mi je za sutra obećao lava. - Tebi - znala je Antje - ali ne i meni! Rekao mi je da će krenuti s tobom sam. - Gledaj, gledaj, moj spretni sin! Kad si srela Gabriela? I gdje? - Došao je u moju kolibu i rekao mi to. Trebao si ga vidjeti. Tvoj ljubljeni Gabriel ponašao se poput ljubomornog ljubavnika. - Svi smo mi ljubomorni - radovao se Paul. - Samo ti nisi. - Tko ti je to ispričao? - Nisi me čak upitala jesam li oženjen. - Dakako da si oženjen. Muškarci u tvojim godinama su ili topla braća ili su oženjeni. Sada još samo moraš reći da je tvoj brak loš i postoji samo na papiru. To odgovara svemu ostalome. - Nije loš, normalan je.

- To još nisam čula. Ali nije ni važno hoću li nekoj stranoj ženi ukrasti muža. U Africi je sve dopušteno. - Dopušteno je, sireno! - reče Paul. - Hajde kreni! Ali meni ne moraš ukrasti samo srce, već i sjećanje. 198 12 Paul je odveć dugo ležao budan, a da ga ne bi smetali doživljaji te noći. Žudio je za toplinom i mekoćom, a prije svega za tim da može ponovo napisati najnovije poglavlje svoje autobiografije. Ovog puta sa zadovoljavajućim vrhuncem, u pravom smislu. Začu prve ptice dana pa pruži ruku prema Antjei. - To je - mamio ju je slavuj, a ne ševa. U ugodnom stanju osvježavajuće budnosti i pun optimizma koji bi ga, u uobičajenim okolnostima nakon događaja te noći, trebao zapravo činiti sumnjičavim, Paulu bijaše lako potisnuti razočaranje što je tek prije nekoliko sati prebrzo, bez prijelaza i bez riječi utonuo u san. Cak ga je, kako je iznenađeno "ustanovio, razveseljavalo što je mogao biti pun suosjećanja za čovjeka kakav nije želio biti i zasigurno više nije ni bio. Bio je dovoljno opušten da shvati kako nije ni vrijeme, ni mjesto za razmišljanje o ponovljivosti starih iskušenja koja nisu nalazila zajednički put za tijelo i dušu. Samburu nije bio Frankfurt, a on više nije bio pesimist koji je mučeći 199 samog sebe zbrajao poraze umjesto da se raduje novo izraslim korijenima. - Dođi - šapne nježno - imamo svo vrijeme svijeta. Doduše malko se iznenadio kad je njegova ruka dodirnula samo hladni jastuk, i što je krevet toliko širi nego li je bio u ponoć. Nije čuo Antje kako diše. Njegovi osjećaji bili su površni, a razmišljanja i zaključci nedovoljno logični da bi mu oduzeli sigurnost kako onaj koji noću oklijeva, treba ujutro samo dohvatiti sreću koja je svakom muškarcu potrebna, ako se ne želi slomiti prije vremena zbog zahtjeva starosti. Paula je tješilo što više nije bio dovoljno mlad da ponovi sve greške mladosti. Nikada više neće oklijevajući prilaziti Antjei,, da ne izgubi želju za vlastitom igrom, prije nego uopće shvati njezine potrebe. - Vjeruj mi - navaljivao je ljubazno - potpuno je mračno. Ta glupa afrička ptica ne zna ništa. Ja ću ti dati odgovor. Ta posljednja rečenica pričini mu se doduše pretjeranom i neodgovarajućom i smetalo ga je što ju je izgovorio. Tad se odmah sjetio da ju je citirao samo zato jer nije nalazio pravi odgovor. Obuzme ga melankolija kad je pomislio daje već jednom pričao s Antjeom o Romeu i Juliji, i daje ona bila razočaravajuće nezainteresirana. Zacijelo bi bilo bolje, poče objašnjavati samom sebi s laganom ironijom koja je dobro djelovala na njega, da sebe optuži za intelektualni hohštapleraj i prešuti smrt dvoje ljubavnika i tako tu tragediju, obzirom na osobite okolnosti Samburua, dovede do sretnog završetka. Uzdah, koji mu se nametnuo, spretno je pretvorio u jedan od onih glasova koje je naučio od Gabriela. Bijaše neodređen, a ipak obećavajući. Usprkos intimi ugođaja, upravo pri zajedničkom promatranju neba, 200 Paulova pretpostavka da je Antje ipak samo nizozemska djevojka, pretvorila se u sigurnost. Ona bi radije timarila snažnog konja za vuču, nego s njim zajahala krilatog Pegaza. Zacijelo su je proljetni tulipani oduševljavali više nego plavi cvjetovi romantike. Ona bijaše nepokvareno dijete prirode. Poput dobre Cornelie. Bijaše ludo, shvati Paul, da ga uvijek ponovo ražalosti što su se čak i banalnosti njegova života neprekidno ponavljale. Bolno se nasmiješi svojoj kasnoj spoznaji. Pričini mu se sarkastičnom poantom sudbine da je zbog saznanja, koje mu se sada pričinilo razumljivo samo po

sebi, morao otputovati tako daleko. Više od dopuštenog, dirnula ga je pomisao što je nizozemska djevojka bila tako prozaična, kad joj je muškarac govorio o ljubavi. I ptica je samo glumila maskirajući se u slavuja. To je uistinu bila ševa što cvrkuće. Galamila je i lupala krilima. Paul začu kreštanje nalik naglo otvorenom prozoru s hrdavim šakama. Tiho i nježno koliko je bilo moguće, ne želeći probuditi Antje, poče potezati mrežu protiv komaraca, izmigolji se kunući i potraži šibicu kako bi pripalio svijeću na noćnom ormariću. Upali je nakon trećeg pokušaja. Ali još ni tada nije pogledao na sat. Iznenada otkrije uzak trag svjetla. »Govoriš li opet samo svojim očima, mzee?« zavikne Gabriel. Otvorio je samo gornju polovicu vrata podijeljenih na dva dijela, gurnuo znojnu glavu u sobu i počeo lupati lijevom rukom po zraku. U desnoj je držao poslužavnik. - Ne, već sireni. Ne viči tako glasno! Probudit ćeš je. Gdje su tvoje noge? - Ovdje - govorio je Gabriel otvorivši tako naglo donji dio 201 vrata da se gornji zaljuljao. Uletio je u sobu poput zebre koja juri, prevrnuo stolicu, jednako je tako glasno podignuo, pa dohvatio mrežu protiv komaraca. - Sirena je u noći krenula u svoju kolibu - objasni uživajući, dok je skupljao mrežu ne promatrajući pri tom Paula. - Vidio sam je. Rekla je da će nas čekati kad sunce zađe. Spremi se! Popij čaj dok se briješ. Tad nam nitko 'neće pojesti vrijeme. Moramo krenuti odmah. - Opet si jednom mislio na sve - ustanovi zadovoljno Paul dok se odijevao. - Moja je glava ovdje još samo zato da bi šešir znao gdje mu je mjesto. - Ipak je zapitao, više znatiželjno nego prigovarajući: - Zašto moram uvijek raditi što ti želiš? Zašto sirena ne smije poći s nama? Sto da joj kažem kad se vratim? - Tata, mzee, hoćeš li razgovarati s lavom? Ili sa ženom koja noću odlazi u svoju kolibu dok ti spavaš? - S lavom! - odluči Paul nakon stanke u kojoj se pretvarao da mora dobro razmisliti prije nego odgovori. - S tvojim lavom, prijatelju! I ne pitaj me sada jesam li ponio novac za njega. Najbolje će biti da svoja prokleta usta držiš zatvorena. Inače će moja glava ipak početi raditi. Sa sjajnim plavim naočalama koje još nikada nije nosio, i vunenom kapom s norveškim uzorkom navučenom na jedno uho, koja je na Paulovo iznenađenje bila ista kao ona koju je ostavio u svom kovčegu u Norfolku, Gabriel bijaše očigledno sjajno raspoložen. Slavuj, ševa i papagaj u jednom. Čudesna je ptica klicala tako glasno svoju radost u šumi da su njezini pernati prijatelji pobjegli s drveća još prije nego su začuli buku motora. Jednom je zapjevao pjesmu o hijeni koju su prevarili za plijen, ali nije mu 202 uspjelo otpjevati je do kraja, jer je smijeh počeo snažno udarati o njegova rebra. Paul gaje promatrao, smiješeći se. Desnom je rukom svladavao lijevu kako se ne bi predala želji da privine pjevača uza se. Pomisli da Gabriel izgleda poput malog, ljubaznog i dragog dječaka koji je pobjegao iz škole. Samo što je posjedovao čar obdarenih, pa bi se vraćao kao pobjednik kad bi zvono zazvonilo na uzbunu. Onaj koji bi se usudio nešto predbaciti Gabrielu izgubio je igru unaprijed, još prije nego bi uspio namrštiti čelo. Jens je već tada, kad je bježao iz škole, bio tako tvrdoglav kakav je bio i kasnije u životu. Paul ga je vidio kako se u podne šulja u kuhinju. Mirisao je po alkoholu i duhanu, a torbu je držao ispred lica. Pogođen što se taj rat odvijao uvijek po istom borbenom planu, Paul ponizno zamoli usud za oprost, kunući se svim bogovima osvete da pravom sinu više neće naplaćivati što je ljubio onoga, koji je osvojio njegovo srce.

Gabriel je upravljač držao samo jednom rukom, tek ponekad gledajući u daljinu. Snalazio se u Samburuu još bolje nego u Nakuruu, pa je uživao što tate mzee tako često hvali njegovu pamet. Potrajalo je četvrt sata prije nego je pobjegao nizu zelenocrno obojanih malih autobusa u kojima su se vozili turisti odjeveni u toplu odjeću. Oni su istovremeno s njima krenuli iz hotela. Gabriel je uskoro skrenuo na usku stazu i vozio kroz visoku travu i između stabala. Pogledavao je na sve strane i vičući vratio se na stari put. Krajolik koji se budio pio je životnu svjetlost ružičastog sunca isušujući pri tom biserni sjaj jutarnje rose. Posljednji vjetar noći poigravao se s granama 203 akacije. One su uzvraćale pozdrav tihim zviždukanjem. - Stabla pjevaju za tebe - znao je Gabriel. - Čujem što govore. - Zašto to onda ne kažeš? Tako rado slušam tvoje riječi. Onda kad misliš, misliš na dolare u svom džepu. - Kasnije, Gabriele, kasnije! Sad razmišljam o Singhu. Nikada mi nisi ispričao zašto ga toliko mrziš i zašto sam plesao s tobom, kad si čuo da više nije u Norfolku. - Kasnije, tata, kasnije! Ne smijemo više govoriti, ako želimo naći lava. Već sam ugledao njegov trag. Za Samburu karakteristične žirafe s bijelim tankim uzorkom na svijetlosmedoj koži, stajale su u skupini po dvije ili tri. Te dugonoge miroljubive životinje s velikim očima i trepavicama kao od tila, žderale su lišće, plodove i grane, a da pri tom nisu okretale glave. Ipak su pažljivo pogledale automobil. Krda bradavičastih svinja jurila su prema hranjivom korijenju. Jedno mladunče bijaše prepo-lagano, pa se majka vratila i počela ga gurati ispred sebe. Impale se dražesno povukoše u zaštitu grmova. Čim bi sunce obasjalo njihova tijela, duga bi im leda zasjala crvenosmedom bojom, a bokovi zlatnožutom. Paul nije mogao zaboraviti njihove oči cijelog svog života. Ništa se nije promijenilo, iako je on zatvorio oči, jer nije želio vidjeti što mu budućnost sprema duši i tijelu. Uz rub ceste su pavijani, isturivši gubice, žvakali voće koje su spretno trgali sa stabala. Polizali bi prste i obrisali rukama usta. Neko su vrijeme četiri mlada majmuna pružala glave iz visoke trave, sporazumijevajući se grlenim glasovima, da bi zatim svi zajedno ustali kriješteći i počeli se loviti. Uspinjali su se na stabla, njišući se na najvišim 204 granama, prije nego je borba bila odlučena. Neka je majka pritisnula mladunče na svoje tijelo. Paul je vidio micanje malih tamnih ručica, a zatim se mladunče smirilo i počelo sisati. Zaspalo je, ponovno se probudilo i počelo otkrivati život. Paul poče dugo razmišljati o Gabrielovom sinu Kinanjuiu, koji se zvao i Sokrat. Ponovno posta ocem stranog djeteta. Ovog je puta to dopustio i nije se postidio svojih suza. Poput pavijana prede rukom preko lica. - Gabriele, nećeš li zastati pokraj majmuna? Zar ne znaš da su to naša braća? - Mzee, kad te lav zove, naša braća moraju čekati. Vidiš li, bio je ovdje! Potrčao je uz onaj veliki kamen. - Ništa ne vidim. - Moraš oči baciti na zemlju. Uvijek držiš glavu previsoko. - Prijatelju, mudriji si od mene, ali ništa ne znaš o mojoj glavi. Uvijek je držim prenisko. Neko je vrijeme Gabriel vozio korakom. U sve kraćim razmacima promatrao je obje strane, gledajući napregnuto naprijed. Zatim je iz pretinca za rukavice izvadio dalekozor i mirnom rukom pretvorio beskraj u onaj mali svemir u kojem se križaju

putovi lovaca i njihovih lovina. Sapćući svojeglavo, ali i vidno nesigurnije, objasni Paulu zašto je safari bez lava prava sramota za dobrog vozača i da nikada ne bi prebolio, da se to dogodi baš čovjeku koji se preporodio čarolijom nosoroga. Onaj koji je tražio nije nikada postajao nestrpljiv, njegove kretnje nisu bile brze, i znojio se po čelu i ispod očiju koje su se pretvorile u tanke crte. Zastao je naglo, ugasio motor, odmahnuo glavom, tako da su sunčane naočale spuznule i položio dva prsta na usne. Paul zapazi uzbuđenje i požudu 205 u očima koje su opet postale velike i sjajne, začu tihi uzdah olakšanja, osjeti vlažne, vruće ruke na svojoj bradi. Gabriel mu začepi uši i nježno okrene glavu na stranu. Tada je Paul napokon vidio da su stigli do svog cilja. Lavica boje pijeska čuvala je stražu u svijetlom šumarku. Za nju je udaljenost do puta predstavljala samo jedan skok. Kad joj je mir bio poremećen, pomakla je samo jednom veliku glavu s malim ušima. Iako nije imala želju za lovom, njezino veličanstvo pokazalo je duge, šiljaste zube. Sape snažnih prednjih nogu ležale su jedna do druge djelujući poput jastuka od svijetla baršuna. Kad je kroz travu povukla svoj rep, nešto tamnije boje i kratke dlake, zadrhtala je svaka pojedina travka. Dugo je osluškivala, zatim se kratko oglasila, dozvala svoju djecu, polizala prvo, pritisnula drugo nježno šapom uza se, i mirno čekala dok se nije pojavilo i treće. Troje mladunčadi, još uvijek mačkice, ali već dovoljno veliki da uliju poštovanje, zaigrani i dugonogi, imali su mrlje djetinjstva po bedrima, trbuhu i nogama. Njihovi zubi bijahu već stvoreni za ubijanje. Te gracije, s njuškicama što su dirale ljude koji se ne mogu oduprijeti nevinosti malenih, lovile su se svojim debelim šapama, nudeći jedno drugome okrugle trbuhe i uvijek ponovno bježeći - ali nikada tako daleko da ih majka više ne bi mogla vidjeti. Lavići, još bez obveza osim instinkta da iz igre sadašnjosti nauče nešto za budućnost, lovili su se onako brzo i vješto kako će kasnije skakati na onemoćali plijen. Činili su to dok se nisu svi zajedno umorili, kao da je taj divlji balet točno uvježbana koreografija Stvoritelja. Lavići su, poput 206 umornih ratnika koji nakon borbe više ne žele jesti već se samo odmoriti kako to dolikuje pobjedniku, zaspali pretvorivši se u male, bespomoćne, gotovo nevidljive kugle u travi, a taje bila iste boje kao i njihova tijela. Nakon što je sunce zasjalo svom snagom, majka ih probudi. Njuškom je vraćala pospance natrag u život. Još je jednom ispružila udove, savinula duga leda i ustala. Očima u kojima su zelene munje upalile svijetložuta svjetla ponosa i brige, pričekala je da se trio poreda iza nje u istim razmacima između svakog od poslušnih solista. Zatim je polagano presjekla put ispred automobila i povukla se sa svojima iza stijene gdje je ni jedno ljudsko oko više nije moglo otkriti. - Tvoja četiri lava - govorio je Paul tiho, kad se opet usudio progovoriti - učinila su me siromašnim čovjekom. Toliko dolara koliko bih ti trebao sada dati nemam u džepu. Moj jezik nije dovoljno dug za veliko hvala koje želiš čuti. - Tvoj je jezik, mzee - razmišljao je Gabriel, zadovoljno poliznuvši usne - dug poput lavičina repa. Želim novac od tebe tek kad ti pokažem lava s grivom. Nikada ga nećeš zaboraviti. - Ne trebam vidjeti mužjaka. Djeca su mi milija. - Tata, znam - kimne Gabriel. - Vidio sam da si kod majmuna razgovarao s mojim sinom. Puno razgovaraš s njim. - Previše, Gabriele!

Vozili su se kroz blaženu svježinu šume, pokraj žirafa s glavama u lišću što se njihalo, zatim kroz nemilosrdnu vrućinu spaljene trave bez kraja i konca. Sunce bijaše bijelo, a njegove sjene čeličnosive. Cvijeću, koje je opijalo bojama, 207 nisu mogli oteti životni sok ni suše, a ni poplave. Imalo je prave listove i nježne glave. Bijaše to safari bez cilja, a ipak je uz svako stablo, grm, brežuljak i ishlapjelu rupu vode, vodio do točke gdje bijaše nezamislivo nešto još tiše, ljepše, tužnije i nježnije. Uvijek iznova bi se događalo da je za Paula čežnja pretvorena u sliku postajala još ljepša, tiša, tužnija i nježnija. Tek na putu za Samburu shvatio je da godinama sanja o Africi, a ipak ne poznaje tu zemlju, niti je dovoljno ljubi. Iz končića, koji su mu u danima zlovolje i u noćima očaja obuhvaćali srce, nastao je čelični lanac. Duboko ga je dirnulo što je Gabriel, za kojega su takve vožnje postale uobičajeni dio njegova radnog života, još uvijek mogao uzdisati, diviti se i glasno klicati. Njegove oči pile su preobilje prirode, kao da još nikada nisu ugledale čuda Afrike, suprotnosti i u sklad zamaskiran izazov ljudima i životinjama. Jednom je Paul pokušao izreći svoje misli, ali njegovo znanje svahilija nije bilo dovoljno za izricanje njemačke romantike. Bogatstvo riječi nije dostajalo da izrazi što je osjećao, a osobito da ne prizna Gabrielu ono što se nije usudio priznati ni samom sebi. Razgovarali su o nosorozima, majmunima, slonovima i lavovima koje su vidjeli i koji su im sada pripadali - poput ukradenog vremena. Iz njega su tkali sukno zajedničke prošlosti, iako je Paul smatrao daje ostarjeli, sentimentalni, kratkovidni glupan koji je nastojao zaštititi barem svoj razum. Krdo zebra projuri u galopu pokraj njih. Iza njih se digne oblak crvene prašine, a pred njima bijaše cilj koji osim prugastih nitko nije poznavao. Još ni jednog dana nije nebo bilo tako plavo, idila tako beskrajna, zaborav tako 208 L lagan. Gabriel pokaza prema tihoj smeđoj rijeci i reče da tamo ima prijatelje s čvrstom kožom i zubima od bijelog željeza. - Moji prijatelji - odvrati Paul, shvativši da ne zna izraze za san i iluzije na divnom Gabrielovom jeziku, toliko povezanom sa stvarnošću - su samo oblaci. . Gabriel je pjevušeći vozio širokom cestom, otvorivši veselo vrata novog raja. Bio je blagoslovljen po danu i po noći, a za ljude panorama mira što potječe iz vremena kad se još nije zbilo prvo bratoubojstvo. Uz obale rijeke rasle su palme dugih listova, sjali su crni grmovi, odražavali se stjenoviti brežuljci kao da su obasuti dijamantima. Dva slona krenula su prema rijeci. Podigli su visoko surle, pružili ih u vodu i isprskali preko leda smeđi vodoskok koji je pri padu poprimio ružičastu boju. Ti divovi pjenušave radosti krenuše se kupati usred rijeke. Iznad vode kružili su klikćući orlovi, dodirnuvši je samo kratko i vinuvši se zatim prema nebu. Prema malim otočićima plutale su patke tamnih tijela s ružičastim kljunovima. Promatrala su ih dva marabua. Veći je podsjećao Paula na klijenta čije ime nikada nije mogao upamtiti, prepoznavajući ga uvijek samo po glavi. Roda je stajala na jednoj nozi. Ptica s velikim kljunom, koja je poput njega bila bjegunac iz Europe, pobudila je Paulovu zavist jer je mogla cijelog života letjeti kamo god je htjela. - Mi ćemo ostati - šapne. - Ostavit ću automobil ispod stabla - rekne Gabriel. -Ovdje možemo izaći. Svi su došli da ti kažu jambo. - Tko to? - Moji prijatelji. Krokodili. Razgovaram s njima kaci me 209

obuzima bijes. Dođi! Sjest ćemo na panj. Uvijek sjedim tamo kad sam u Samburuu. Gabrielovi tješitelji duše ležali su tako napomično u travi i između kamenja na obali da je Paulu trebalo dugo prije nego ih je prepoznao kao živa bića. Kad je napokon mogao razlikovati glavu od repa tih pretpotopnih divova nalik gušterima, opazio je da samo nekoliko metara od njega skupljaju toplinu i ugodu. Gabriel ga uto gurne i kinine u smjeru travom obraslog kamena. Tamo je jedan od dobro maskiranih lovaca tražio hladovinu. Krenuo je prema rijeci, kliznuo jednim dijelom oklopljenog tijela u vodu i širom rastvorio gubicu. Najdulji, najsnažniji zub je zasjao bijelom bojom, a u svijetlom ždrijelu ukazaše se crne mrlje. - Moj krokodil - nasmije se Gabriel - zna sve. Sviđaš mu se. Ždere samo zle ljude. - Poput Singha? - ispitivao je Paul. Gabriel je samo trenutak dao na znanje kako gaje njegova vlastita šala odvela na put kojim nije želio krenuti. Načini zlovoljnu kretnju, kao da hoće zatući moskita koji se predugo hranio njegovom krvlju, ali kad je progovorio glas mu bijaše lišen srdžbe i obrane. - Ti si - divio se - vrlo mudar lovac. Nikada ne gubiš trag. Samo što sada loviš krivi plijen. - Gabriele, ne lovim te! Veliki crveni mravi u mojoj glavi love mene. Već dugo. Žele znati zašto smo plesali kad je pas uginuo. Ispričaj mi sve o Singhu! Došlo je vrijeme. - Kessu, mzee, kessu! - Danas, prijatelju, danas! Plašiš li se reći mi ono što je moj nos namirisao već prvog dana? Plašiš li se reći što je Singh želio od tebe? 210 - Ne! - govorio je Gabriel. - Ne plašim se! Ali ti nećeš razumjeti moj šauri. - Nemam li uši? Jesam li preglup za tvoj šauri? - Predobar - odluči Gabriel nakon duge šutnje. - Ti si predobar za zle šaurie. - Čuo sam mnogo zlih šauria u životu. To mi moraš vjerovati. Ispričaj mi sada tvoj. Ne mogu dulje čekati. Gabriel odmahne glavom poput djeteta koje je sve čulo, a ništa nije razumjelo. Osjećao je da je kucnuo trenutak kad će morati progovoriti. Čudilo gaje jedino to stoje čak želio govoriti. Inače nije bio čovjek koji bi iskašljavao riječi kao da su sluz, samo zato što bi to netko drugi htio. Trenutak je zurio u sunce, a kad je shvatio da zasljepljuje samo njegove oči, saznao je sve. Odlučno se uhvati za grlo, kako hi se napokon oslobodio kamenja oštrih bridova koje je trljalo njegove grudi - i to od onog dana kad je za sva vremena ustanovio da safari s tatom mzeeom neće biti poput drugih. Grlo mu bijaše dugi komad užarenog drva, kapci su se čvrsto lijepili za oči pune soli, a ruke u džepovima postadoše šake. Nokti se zabodoše u bolno meso, svaki se ud ukoči, a ipak je morao samo jednom otvoriti usta, a da nije ispustio ni glasa. Prebrzo i presnažno je munja s nazubljenim knutom udarila Gabriela. Zagluši ga grom kakvog još nikada nije čuo. Zatim iz njega izjuriše riječi, kao što nakon velikih kiša bujica vode juri niz brijeg. Tad je Gabriel znao da ga Mungu povlači za jezik. - Singh - reče, ispljunuvši vlat trave crne poput noći - taj pasji sin, htio je da se s tobom odvezem u klopku. Želiš li znati još više? Istina ima ružno lice. 211 - Gabriele, nastavi govoriti! Ne moraš se bojati. Kako izgleda klopka u koju se vozi čovjek bez straha? - Tata, zatvori oči! Mogu govoriti samo ako znam da me ne gledaš. Put kojim je Gabriel krenuo bijaše manje strm i stjenovit, a i kraći, nego gaje zadržao u sjećanju. Nije više bio opasan za čovjeka koji je sada sve dane mogao preskakivati jarke i skakati kroz grmlje, a da pri tom njegova koža ne miriši po strahu, a glava

prijeti da će puknuti. Brzo, kao da se boji da će se riječi razići poput jutarnjih oblaka ako ih brzo ne potjera, Gabriel poče pričati o mnogobrojnim napadima na turiste. Događali su se u šumama u kojima pozivi za pomoć nisu nalazili odjeka i na cestama i putovima neucrtanim ni na kakve karte. Gabriel je pričao kako su strancima, koji ništa nisu slutili, krali kamere, dalekozore, kovčege i novac. Točno je objasnio Paulu kakav je bio dogovor između kradljivaca i vozača koji su se samo tobože branili. Sa srdžbom u glasu pričao je o moćnicima u Nairobiu koji su planirali te zločine, o tome da su svi znali za to, čak i policija, koja je dobivala mnogo novaca od ljudi poput Singha da nikada pravovremeno ne budu na mjestu. - Vozači - završio je Gabriel - viču glasno poput nastrije-ljenih životinja kad napadnu automobil. Bore se protiv kradljivaca, ali nikada baš snažno. Njihove ruke hvataju zrak. Kradljivci, pak, udaraju nas u trbuh i u glavu. Tad uzimaju plijen. Kradljivci uvijek pobjeđuju. To mora biti tako. Kad policija dođe, ništa nismo vidjeli i ništa ne znamo. Pokazujemo krv na licu, držimo se za glavu i jaučemo poput pasa koji su u borbi izgubili uho. Policija sve zapiše i odveze se. 212 - A ljudi u automobilima? Što je s njima? - Najveći se broj ne brani. Previše se boje. To je dobro i pametno. Mnogi ostaju goli nakon napada pa viču više zbog svojih hlača nego zbog kamera. Ipak je već ubijeno nekoliko gostiju safarija. - Koliko si to puta učinio? - zapita tiho Paul. Dohvati Gabrielovu ruku pa osjeti da dršće. Ali zapravo je to bilo njegovo tijelo koje se trgalo. - Kako često? - ponovi. -Koliko si puta dopustio da te udare po glavi? - Mzee, to više ne znam. Zašto uvijek moraš pitati? Nisam brojio. Znaš, moramo to raditi. Inače ne dobivamo novac nakon safarija. Moramo uvijek javljati gdje smo. Da nas kradljivci nađu. - Roger, Roger - reče Paul. - To je bilo to, zar ne? Gabriel je želio kimnuti, kako to čini čovjek želeći pokazati da ponovno prepoznaje riječi i slike što su se javljale iz prošlosti. Kretnja je, međutim, bila tako teška da je glava čovjeka čiji je jezik Mungu natjerao da govori istinu, pala na rame mzeea koji je znao razgovarati ne samo s nosoro-zima, već i s ljudima. Zatim su obojica zašutjela, uperivši ukočene oči u plešući krug svjetla između stabala. Srca su im kucala u istom taktu uzbuđenja i iznenađenja. Obojica nisu mogla shvatiti - jedan da nije dulje šutio, drugi da je već pri odlasku u Keniju znao za napade na turiste, ali da mu je bilo posve svejedno što će se s njim dogoditi. Kad su se mogli ponovno pogledati, a da se njihove oči više nisu bojale jedne drugih, i dah palio usne, Paul zapita: - Zašto si to učinio? Zašto se ovog puta nisi želio odvesti u klopku? Nemam sa sobom kameru, čak ni skupi kaput. Ništa. 213 - Sve sam ti rekao. Sada više ne smiješ pitati. - Sto bi nam se dogodilo? Ne bih se borio protiv kradlji-vaca. To znaš. A ti bi dobio svoj novac na kraju safarija. Kao i inače. - Nisam želio - proguta Gabriel slinu - da ti se nešto dogodi. Strah loše utječe na tebe. Kad bi me netko udario po glavi, ti bi umro. To znam! Prvog dana safarija još nisam znao da ćeš me učiniti slabim. Tada si za mene bio samo bijeli bogati mzee poput svih drugih. Oni žele vidjeti samo lavove i tigrove. Nikada ne promatraju vozača. Ti si drukčiji, tata! Govoriš sa mnom svahili i smiješ se. Stavljaš ruku na moje tijelo i zoveš me prijateljem. - Gabriele, to i jesi. Začarao si me.

- A nosorozi? - To doista vjeruješ? - Da! Na našem si safariju dobio nove oči i ponovno si postao muškarac. Ne govoriš više o smrti. Tata, tvoje se tijelo budi prebrzo. Cesto sam te morao zaustavljati. Ne stojiš dobro na nogama. Nosio sam te na svojim leđima i mirisao tvoju kožu. Nisi želio da moj sin umre. Učinio si me slabim. - Ne slabim, već jakim. Ti maš hrabrost lava. Znaš li - upita Paul pa pogleda u zemlju - da si mi ispričao vrlo lijepi šauri? Nisam vjerovao da ću u svom životu smjeti još jednom čuti takve riječi. Ne ispituj me jer ću izgorjeti od bijesa i gurnuti te u rijeku tvojim glupim krokodilima. Što se događa s tobom? Ostani ovdje. Jurili su jedan za drugim spontanom radošću djece koja sf tobože tuku, iako žele samo uživati u odmjeravanju snage. Gabriel potrči iza stabla, stavi ruku pred lice pa visokim 214 glasom dovikne krokodilima neka ga spase od poludjelog mzeea. Preskoči grm pun trnja pa poče tako dugo bacati kamenčiće na stijenu, dok iz pobjedonosnog zvuka nije nastala pjesma. Paul se zagrcne u požudi za radošću, posrne i osta stajati stenjući. Bio je to trenutak kad je prestao biti dijete, kad ga je sustigao stid otkrivajući mu daje budala koja je vjerovala u svoje laži. Iscrpljeno klone na travu i preda se. Dok je promatrao rijeku, palme što su se njihale na laganom vjetru, patke koje su se kupale i marabue s otvorenim kljunovima; jedno jedino pitanje ubijalo je svu radost života, iluziju vječnog zaborava. - Što će,biti s Cornelijom? - zavikne očajno u tišinu. - Što, ako poginem u Africi? Potrudi se ponoviti pitanje još jednom bez osjećaja, bez panike, tiho i polagano. Ponavljao je da će ipak naći odgovor koji ga neće uništiti, ali njegova se savjest pretvori u bič. Svaki je udarac pogodio. Pokajanje, ispunjeno sućuti za ženu prema kojoj je toliko griješio, i prezirom prema samom sebi, bijaše nemilosrdno poput njegove moći predočivanja. Svakom slikom, svakom riječju, svakom misli koju je razum dozivao, idila pred njegovim očima pretvarala se u moru koja ga je proklinjala. Uvijek iznova Paul se nastojao osloboditi zagrljaja koji ga je vukao natrag u svijet koji je napustio, zaboravio i vjerovao da ga je izbrisao. Nakon svakog uzaludnog pokušaja, savjest je isplela željezni vijenac, gurajući ga u rašireno ždrijelo stvarnosti. Slike njegova povratka kući bijahu strašne. Savinutih leda i spuštenih ruku glupan je stajao na vratima svoje dnevne 215 sobe, ne usuđujući se zatvoriti oči. Čuo je kako telefon zvoni, vidio Corneliu koja je skidala slušalicu, opazio da joj se lice mijenja kad je primila vijest. Paul je brojao koliko je puta odmahnula glavom, čuo kako se buni. Ne, njezin muž nije mogao poginuti u Keniji. On je bio na jezeru Titi gdje se liječio. Ona to točno zna, jer je sama spremila njegove kovčege. Brzo gaje očekivala natrag.

- Mzee, zašto vičeš tako glasno? Spavaš li opet, ili se još uvijek igraš sa mnom? Krokodili su opet u vodi. Sada se moramo vratiti. - Kamo, Gabriele, kamo? - U hotel! Jesi li zaboravio da nas čeka sirena? Rekao sam joj da ću te dovesti natrag prije zalaza sunca. Gabriel, mladi vozač života, sjedio je ponovno u vatrenim kolima i vozio prema suncu. Vjetar vožnje hladio je groznicu mudrih i ludih, nevinih i prokletih.. Iza stijene pojavio se hotel. Bijaše isti kao dan ranije. Spas iz nevolje, utvrda i dvorac, koji je pričao afričke bajke ljudima što su svoje duše hranili zrncima zaborava. Antje sa svilenkastom kosom i crvenim usnama, mlada i puna iščekivanja, s malom naprtnjačom uza se i s koje se vijorila nizozemska zastava, sjedila je na bijeloj klupi i nježno gladila velikog psa. - Već sam povjerovala da vas je lav požderao - hihotala je kad je izvukla Paula iz automobila. - Upravo sam htjela potražiti novog muškarca. - Lavica - nasmije se on. - Bila je to majka s troje mladunčadi. Bili su slatki i nevini poput tebe. Kad ju je poljubio vidio je da ima Cornelijino lice. I to ne samo po noći. 216 13 Na starinskom pisaćem stolu iz kolonijalnih vremena stajala je kobaltno plava tintarnica, a u nju je bila zataknuta kemijska olovka s velikim nojevim perom. Ispred stola stajao je pleteni stolac s dva jastuka sa zelenim i bijelim prugama. Na njemu je stolovao medvjedić obasjan mjesečinom. Imao je skijašku kapu na glavi, nakrivljenu na jedno uho. Oko vrata bila mu je svezana žuta široka baršunasta traka. Ispod ruke zataknuli su mu orhideju ljubičaste boje koja je bila u punom cvatu. Taj je debeljko visoko uspravio desnu šapu ukrašenu srcem od crvenog satena. Obrisi medvjedića bijahu nejasni. Paul ih je vidio kroz veo napete mreže protiv komaraca, dok je orhideju okruženu sitnim kukcima promatrao kroz veliku rupu na mreži. Isprva ga je smetala samo raznolikost optičkih dojmova, a zatim i sam medvjed. Neko je vrijeme vjerovao da je on jedan od mnogobrojnih članova ansambla nametljivih glumaca koji su se povlačili iz njegovih zbrkanih snova samo kad bi se uspravio u krevetu. Za razliku od drugih 217 glavnih glumaca noćnog horora koji su sudjelovali u drami napada na turiste, medvjedić mu se pričini umirujući nježnom i ljubaznom pojavom. Već zato što je ozbiljno šuteći bio uvijek prisutan kad se Paul budio, činilo mu se da je savršen suputnik ljudi bez sna. Ta dva staklena oka širila su čudnu fascinaciju. Bijahu različite veličine, jedno zeleno, drugo smeđe, a djelovala su kao da moraju predati važnu poruku. Antje je ustala u tri sata ujutro. Nježno je pogladila Paula kad se provukla pokraj njega, zagriznula mu usku i šapnula da još nikada nije bila tako sretna i da je zaljubljena na posve drugi način nego inače. Ne promijenivši visinu glasa ustanovila je da su mu noge još uvijek hladne, a nju opet boli grlo. Poput mjesečarke odlebdjela je u kupaonicu, odjevena u usku majicu koja joj je dopirala do početka bokova i bila ukrašena istim crvenim srcem poput onog na šapi životinje. Tamo je grgljala melodiju koju je Paul, izne-nadivši se, prepoznao kao evergreen iz pedesetih godina. Nakon povratka u sobu lagano je poljubila njušku medvjedića i šapnula mu nekoliko nizozemskih riječi od milja. Paul pomisli da izgleda poput vile. Bio je dirnut, jer je mjesec obasjavao njezinu kosu kao u pjesmi Jamesa Jovcea. Kad se mjesečeva vila

ponovno uvukla u krevet mirisala je po medu. Pritisnula je Paulovu glavu čvrsto na grudi i rekla tako glasno da se on trgnuo: »Oboje se ludo veselimo što će doći sutra.« - Ti si jedna slatka mala, posve slatka - šapne Paul. - Spavaj dalje! Ali još dok je govorio shvatio je kako je podcijenio svoju strast prema romantici, a i prema medvjedićima. Njihova 218 pojava bila je samo maskerada. Mogli su posredovati u posve neromantičnim mislima. Čovjeku, koji je čitav život volio kod žena zrelost, duh i pamet, jer ga je to erotski zadovoljavalo, taj lutajući Holandez s barušunastom vrpcom oko vrata, objasnio je na vrlo prozaičan način da svoj krevet dijeli s djetetom. Samoironijom, koja je izazivala pesimističko raspoloženje, Paul poče razmišljati o tome je li bila osobito rafinirana poanta da čovjek u njegovim godinama traži oslonac baš kod žene koja traži oca. Uz to je predviđao da će se Antje, zaigrano dijete prirode, ma kako draga i naivna bila, razviti u vrlo zahtjevnu kćerku. Njoj se činilo posve ispravnim istovremeno gladiti sijedu kosu svog ljubavnika i izlagati mu pri tom svoju tešku materijalnu situaciju. Antje nije na svoje putovanje ponijela ni dovoljno novaca, ¦ ni rublja, ali jest suknenog medvjedića iz Amsterdama, koji umalo što se nije prije nekoliko godina utopio na obali otoka Texela. Sretni putnik u daleku zemlju - Paul, lagano opijen i težak od umora nakon obilnog pudinga od karamela, morao je svečano stisnuti šapu medvjedića i obećati da će idući dan provesti u hotelu i da se niti minutu neće odvojiti od svoje male Antje, koja se, što se nje ticalo, nikada ne želi odvojiti od svog »medvjedića«. - Ne smijem se - uvjeravao je Paul malog vražićka koji se smijuljio iza njegova čela. Samo s najvećim naporom mogao se suspregnuti da ne upali svjetlo i potraži svoje lijekove. Uskoro je bio spreman da za pola pilule sredstva za spavanje žrtvuje svoje blaženstvo. Ali više od duge nesanice plašio se Antjeina zapitkivanja ako počne rovariti po svojoj putnoj torbi. 219 Prvi dio ostatka noći Paul je proveo uzalud se pokušavajući sjetiti kad je čitao Nobokovljevu »Lolitu« i zašto mu se nikada nije sviđala. U to doba za njega je kardinalno pitanje o ostarjelom čovjeku i djetetu - ženi bilo potpuno beznačajno. Vrijeme koje mu je ostalo nakon toga, proveo je u nesmetanim filozofskim i literarnim izletima, zbog kojih je upao u samopredbacivanja, a ona su se sva vrtjela ' oko jedne točke: nikada mu nije uspijevalo odlučno izreći ne. Zlovoljno je uvijek iznova pokušavao uvjeriti samog sebe da su mnogobrojni lovovi bili prenaporni za njegovo tijelo i dušu, pa će mu jedan mirni dan doista koristiti. Paula obuzme tuga zbog saznanja da se čak ni u slobodi Afrike nije mogao prepustiti svojim nagonima, željama i potrebama, a da pri tom ne povrijedi drugog čovjeka. Nekoliko puta se doduše pokušao uvjeriti da više nije čovjek kojim se može manipulirati bez otpora, ali posve je točno znao da to nije istina. Nije na vrijeme naučio bezobzirnost koja oslobađa ljude svake veze. Neće mu više uspjeti još jednom uvrijediti Antje, nakon što ju je dan ranije ostavio samu, a zatim obuzet kajanjem smatrati potpuno prihvatljivim njezin prijedlog »da duši dadne mira«. Već taj izraz koji je smatrao tipičnim za generaciju što je neprekidno brbljala mudre izreke, a da nije razumjela ni jednu od njih, pobudi Paulovu nervozu. Još ga je više rastužila pomisao da će morati razočarati Gabriela, jer je htio zloupotrijebiti zajedničko ukradeno vrijeme. I to zato da bi uz neku stranu ženu ležao pokraj bazena i, dobro namazan uljem, šaputao o vječnoj sreći koja će se na kraju pretvoriti u glavobolju. Bit će bolje, pomisli cinično, izložiti 220

se na vrijeme Gabrielovom ruganju. Paul tiho uzdahne kad je ustao, a nešto kasnije još jednom, spoznavši da više nije naviknut pronalaziti zadovoljavajuća rješenja za nezadovoljavajuće odluke. U mraku nije pronašao ni košulju, ni kaput već samo lijevu cipelu. Golim grudnim košem otvori gornji dio vrata, a zatim pronađe zasun tako brzo da je refleksnom kretnjom otvorio cijela vrata i izišao. Stajao je ispred kolibe, bez hlača, bosonog i dršćući, pretpostavljajući da izgleda jednako glupo kao Antjein medvjedić ili klasična budala u trećerazrednoj izvedbi neke Shakespearove komedije. Neko se vrijeme nije mogao odlučiti bi li se smijao samom sebi ili potražio asocijacije koje bi ga izvele na pravi put. Napokon je odlučio da će biti najpametnije vratiti se, leći pokraj Antjee i pretvarati se da nije pronašao kupaonicu. A ipak se Paulu učini privlačnim, i u skladu s afričkim danom koji se budio, jednostavno potrčati ovakav kakav je bio; ni sa kime ne razgovarati, ne razmišljati, niti varati samog sebe daje čovjek bez dužnosti i obveza kojemu nije potrebno odobravanje drugih ljudi. Režiju je preuzeo jedan od onih slučajeva u koje je Paul sve više vjeroyao za vrijeme svog safarija. Na jednom od dva stolca ispred kolibe ugledao je sivi pokrivač. Kao u transu omotao ga je oko ramena, ali njegov korak bijaše čvrst i odlučan kad je krenuo dalje. Sjetio se staraca na tržnici u Isiolu. Izgledali su točno onako kao on sada. Čak su pri jelu i drijemanju djelovali kao da su u bijegu. Pokrivač mu spuzne s ramena. Kad se sagnuo po njega, ugledao je vlažnu crnu mrlju zemlje koja mu se lijepila između prstiju. Dakle, već su i noge bile kao 221 one u bjegunca koji se ni na jednoj stanici života nije naučio pobjeći bez riječi. I tako se zbilo da je Paul, koji nije mogao misliti niti se sjetiti, koji nije želio položiti račune puno prije zadanog vremena, donio odluku da će pisati Corneliji. Osta stajati, ukočivši se poput stabla koje je pogodila munja, a ono ipak još nije umrlo, čudeći se da mu ta pomisao više nije bila gadljiva i nije ga plašila ni najmanje jer se upravo sjetio isprike koja će primiriti Gabriela. Opijao se slušajući odjek svog gromoglasnog smijeha. U Africi pisma nisu bila samo znakovi na papiru. Bila su poruke iz stranog svijeta, moć i čar. Gabriel će zacijelo shvatiti da je za čovjeka na safariju pismo imalo jednaku vrijednost kao i lavovi. Svakim korakom raspoloženje mu se popravljalo. Uživao je osjetivši svježi zrak na koži, hladnu glinu pod tabanima, te jedinstven osjećaj da stoji na spoju grotesknog i istinitog. Poput oklijevajućeg djeteta koje nakon škole nije željelo doći do cilja, jer bi on izbrisao san o vječnoj slobodi, i'on je polagano prolazio vrtom maknuvši pokrivač s ramena na kraju nasada ljiljana. Skine hlače i osta stajati gol pruživši ruke prema nebu. Napokon je imao svoj vlastiti planet. Od vremena djetinjstva u Samburuu, Paul nije trčao gol i bosonog. Sto je to opet smio činiti, izgledalo mu je poput sudbonosnog znaka koji ipak nije uspio protumačiti. Zamišljeno se ponovno umotao u pokrivač svezavši hlače oko struka. Travnjak, mokar od rose, bijaše mekan i već ponovo topao. Vjetar je bio dovoljno tih za meke pjesme koje su zani-jemile nakon prvog zvuka. Pčela poleti prema žutoj ruži. 222 Pila je i postala besmrtna. U bujnom grmu s teškim mirisom truljenja zijevao je majmun, pružajući mu jednu ruku. Paul ga nazva bratom, a brat mu odgovori. Ševa od prethodnog dana ponovno poče udarati krilima. Mala siva mačka sišla je s akacije. Paul poče brže trčati. Dok je promatrao difuzno svjetlo izlazećeg sunca, obuzme ga osjećaj mladosti, vitalnosti i bezbrižnosti. Ipak, budući je slutio da je to samo varljivo svjetlo Afrike ,koje ga opija, on ponizno zamoli Gabrielovog boga Mungua za

razumijevanje, pa neka prihvati glupana iz tuđine koji je sanjario. Paula obraduje što je znao gdje se nalazi smještaj za poslugu, iako ih je samo jednom vidio iz blizine. Ipak nije mogao zamisliti da će između mnogobrojnih malih koliba, koje su sve bile jednako građene, pronaći upravo onu u kojoj je spavao Gabriel. Već izdaleka, dok je na trenutak neodlučno zastao ispred dva ždrala, Paul otkrije Gabriela pod stablom. Bijaše već odjeven. Navukao je bijelu košulju, crne cipele i žvakao dugi, svijetli korijen koji je, ugledavši Paula, ispljunuo u širokom luku. - Izgledaš poput kradljivca. Sto si noćas ukrao? Ili je majmun ukrao tvoju košulju, ti glupi mzee? Rekao sam ti da ne smiješ razgovarati s majmunima. - Prestani se smijati - promrmlja Paul, ljuteći se što se prebrzo bez prijelaza, pretvorio od pobjedonosnog štitonoše jutarnjeg rumenila u polugolog glupana. Došao sam ti reći da se danas neću odvesti. - Zašto? Je li majmun ukrao i tvoju stražnjicu? - Da! Mojim je kostima potreban mir. I mojoj glavi 223 također! Moram je prvo očistiti velikom metlom. Tad će opet pripadati meni. - Tata, ne znaš lagati! To vidim. Imaš previše riječi u ustima. Jezik ti je plav kao i oči. Zašto govoriš o kostima i o svojoj glavi? Sto ćeš mi reći, kad prestaneš lagati? - Ne baš mnogo, Gabriele! Moram danas napisati pismo svojoj ženi. - Cijeli dan moraš pisati pismo? Do zalaska sunca želiš napisati samo jedno pismo? Hoćeš li da ti pomognem? Išao sam u školu. Mogu pisati, a da prije toga ne moram pomesti svoju glavu. - Bit će to - govorio je Paul, ugrizavši tako snažno donju usnu kako se ne bi nasmijao, da ga je zaboljela - vrlo dugo pismo. Za njega mi je potrebno više vremena nego ga možemo danas ukrasti. Ne spominji mi sada lava kojem je dolar potreban kako bi prehranio obitelj. I tvoj leopard mora čekati. Vidim riječi u tvojim ustima, prije nego ih izgovoriš. - Zašto - zapita Gabriel smijući se samo očima, a ne i grlom i ustima - moraš sireni napisati pismo? Bila je cijelu noć pokraj tebe. Vidio sam je u tvom krevetu. Jesi li je poslao majmunima? - Sirena nije moja žena. To znaš. - Mzee, koliko žena imaš? - Previše, sine moj! Ali pisati moram samo jednoj. Njezino je ime Cornelia. Pričao sam ti o njoj kad smo bili pokraj slonova. Ona ne zna gdje sam. - Tata, je li to dobro ili loše za tebe? - To još rte znam - shvati Paul, ali kad je pogledao Gabriela pomisli da taj čovjek Afrike zna više o bjeguncima i 224 njihovim šutljivim odlascima od lutalice bez cilja, koji je vjerovao da za mir savjesti dostaje ubiti sjećanja. Šuteći su sjedili pod starim stablom s crvenim listovima. Činilo se kao da čekaju vlastite glasove. Bijaše to međutim stara afrička igra Sv nemoći riječi i snagom znanja, koja je uvijek ponovno bila mlada jer je svaka tišina govorila drugim jezikom. Paul je zurio u sunce, dopustivši da ga zaslijepi, pa je ponovno prebacio pokrivač preko ramena koja nisu željela nositi teret. Gabriel svuče košulju, dohvati komad zemlje i pusti je da mu iz visine teče na trbuh, sve dok mu se pupak nije pretvorio u brežuljak kojeg je snažnim disanjem pretvorio u ključajući vulkan. - Ako Mungu sada od nas dvojice načini jednog čovjeka, bit ćemo zebre - rekao je Gabriel. - Neka započne s poslom, Gabriele! - Danas ne! Danas moraš napisati svoje pismo.

- Kessu - uzdahne Paul. - Kessu ćemo postati zebre. Večeras ćeš doći i jesti sa mnom. - To nije moguće. - Je li zabranjeno? - Zabranjeno nije, ali ovdje gosti ne jedu s vozačima. Konobari to ne žele. - Gabriele, ti nisi moj vozač. Ti si moj prijatelj. To ću reći debelom konobaru. Ne prija mi jesti sam. - Tata, opet si zaboravio sirenu. - Naviknut sam na tebe - smješkao se Paul. - A ne na sirenu. Cijela žena nije tako dobra kao pola zebre. Čekat ću te. To je - prisjetio se - stara priča o lisici i malom princu. - Nisi mi je još ispričao. - Kessu. To je šauri za koji treba mnogo vremena. I mnogo 225 hrabrosti. Kad je uz bazen vrućina oduzela Paulu sve želje osim požude da se stopi s vremenom i zaroni sve slike u duboki bunar, zapitao je sirenu želi li da otrči u šumu i ulovi zebru. Antje je poželjela ružičastog konjića s pletenicom na kojem bi mogla odjahati do duge od srebra i zlata. Paul poslušno navuče čarobnu kapu, koja je muškarce s borama i iskustvom pretvarala u mlade junake koji nisu problijedili pri pogledu unatrag. Junak bijaše hrabar i snažan, ali zvao se Don Quijote, a njegova kobila Rosinante. Sancho Pansa bijaše crn i nije imao dobro mišljenje o vjetrenjačama. Vitez se na povratku ponovno zvao Paul. Položio je glavu na Antjeino rame. - Izgledaš tako slatko kad spavaš - govorila je. - Što se mene tiče nisi se uopće trebati probuditi. - Hvala ti! Uz to - ispravi je automatski - trebala si reći: trebao probuditi. Tko treba bez potrebe, ni sam nije potreban. - Pri tom se sjetio da Jensu cijeli školski život nije bio dostatan da razumije gramatiku. - Pravi si učitelj - hihotala je Antje. - Ali tako mekan. Poput mog medvjedića. Njezino je tijelo lagano mirisalo po ulju za sunčanje, a snažno po vatri Afrike, tako da je Paula obuzela vrtoglavica. Ruke su mu gorjele dok je doticao meku Antjeinu kožu. U mokroj kosi sjali su joj biseri svjetla. Imala je sitne zube i usne koje su mamile. Još više nego li njezinim tijelom, koje je bilo tako mlado da je zaboravljalo teret njegovog, Paul se poželi opiti nevinošću Antjeine mladosti, jer ga iskustvo neprospavane noći više nije obilježavalo kao starca. 226 Kad god bi vrući udarac podnevnog zraka spalio sjećanja na sumnje i ravnodušnosti starog svijeta s njegovim zlatnim teletom kojemu se više nije mogao klanjati, Paul je počeo razmišljati o zajedničkoj budućnosti s Antje. Ona je bila bajka od čistog zlata, zauvijek oslobođena poteškoća, diskusija, svađa, prevara i ljubomore. Antje nije bila Anne. Ona nikada ne bi prevarila čovjeka kojeg je ljubila i udala se za njega, da bi ga na dan konačnog obračuna nemilosrdno nazvala žalosnim intelektualcem, ostarjelim književnim bogaljem koji nalazi ispunjenje samo kod žena mrtvih pjesnika. Antje mu nikada neće predbaciti što je prerano ostario i odveć se lagano predao. Nije čak ni poznavala riječ hipo-hondar, i cijelog će se života smijati s njim - a ne njemu. U dražesne je uši zataknula walkman i bila gluha za šaptanje zmije koja je zaljubljene otjerala iz raja. U raju s afričkim drvećem, cvijećem i bićima, anđeo s plamenim mačem nije prijetio zanesenima koji su sanjarili. Kad nisu drijemali i letjeli u svjetove u kojima ni jedan čovjek nije mogao slijediti drugoga, Paul i Antje držali su se za ruke poput djece. Trčali su preko travnjaka od zelenog pliša, jurili preko glatkih bijelih

kamenih podova, skakali s osunčanog tornja u bazen i duboko ronili. Ona se pretvarala u vodenu vilu, on je bio čovjek zbog kojeg će se mala morska sirena ubrzo odvojiti od svojih peraja, ali još nije znala kamo vodi odricanje u ime ljubavi. Kad bi izlazili iz plave vode i krenuli do svojih ležaljki uz rub bazena, konobar u zelenom odijelu pružao bi im smiješeći se, velike, izdubljene dinje na sjajnim staklenim tanjurima. Kroz ružičaste slamke srkali su punč od plodova 227 iz čarobnog vrta Samburua i još uvijek čarobne vode Lete koju piju duše mrtvih, kako bi zaboravile zemaljsko postojanje. Antjei je upravo bilo deset godina, a Paul je bio eonima stariji. U dva sata više nije bilo drugih gostiju oko bazena. Majmuni, časni starci s ozbiljnim licima i oni drski mladi, koji bijahu osobito spretni i hrabri, počeše trgati ručnike s ležaljki, zamatajući svoje uske glave i maskirajući se na trenutak u ljude. Lovili su ptice koje nisu željeli uhvatiti, vadili lišće iz bazena i rovali po košarama za papir. Tukli su se zbog ostatka hrane. Njihove su oči postale velike kad bi zagrizli u kore od naranči, trgali kore banana i lizali iz kartonskih čaša posljednje ostatke ljepljive limunade. Paul ih je zadivljeno promatrao, uspio je čak razlikovati pojedine majmune, razumijevati njihovu mimiku. Odlučio je cijeli dan ne misliti ni o čemu što nije mogao vidjeti. Upravo kad je formulirao tu odluku i prepoznao je kao jedinu mogućnost za trajnu sreću, prekršio je riječ. Utonuo u misli, prisjetio se jutarnjeg razgovora i poziva Gabrielu na večeru. Kako mu objasniti da ni cijeli dan nije bio dovoljno dug da napiše pismo? Govorio je samom sebi da je diletant nedostojan slobode jer je dopuštao da ga jedno jedino kratko razmišljanje izbaci iz putanje sreće. Nekoliko minuta punih nade pokušao je dočarati djelotvorno protusredstvo za otrov koji je samom sebi ukapao u uho, ali trebao je samo zamisliti Gabrielovo podrugljivo lice, njegova naivnošću zamaski-rana pitanja, način na koji je kratku riječ mzee izazovno razvlačio, kako bi shvatio da ga je vrijeme opet jednom sustiglo. Vidio je kako s Gabrielom sjedi uz rijeku s 228 krokodilima, slušajući još jednom svako slovo njihova razgovora. Pričali su o Singhu i prepadima na turiste, a Paul je vidio kako spušta glavu, a njegove lijepe oči ostaju bez sjaja. Paulu je odmah uspjelo smiriti Gabriela. Shvaćao je bol čovjeka koji si nije mogao priuštiti savjest. Dohvati Gabrielovu ruku pa potrči s njim preko kamenja i trave, ali za njegovu savjest zvuk oslobadajućeg smijeha bijaše nalik zrncu pijeska u pustinji. Paul je konačno spoznao da se mora predati i pisati Corneliji ili je se zauvijek odreći. Antje, ta bezbrižna vila s plavim cvijetom u kosi, ležala je na leđima zatvorenih očiju pjevušeći melodiju iz svog walkmana. Paul zapazi da se pomaknula i otvorila usta kad je ustao, ali nije progovorila. On ukoči svoje bolno koljeno pa učini prvi korak. Polagano koliko mu je to bilo moguće, krene prema kolibi i gurne vrata. Koža mu bijaše vrela a glava teška, ali ipakje uživao u tom trenutku, jer je vjerovao kako ne osjeća ništa osim pritiska dužnosti da bude sam, da više ne mora uvlačiti trbuh pri trčanju, niti se zbunjeno nakašljati kad bi iznenada uzdahnuo, a prije svega da opet jednom smije biti star kao što je bio. Koliba je bila vrlo tamna, vrlo hladna i puna razumijevanja. Paul, smiješeći se, podigne medvjedića sa stola pa mu poče pričati vrlo ozbiljno dubokim pjevušećim glasom da njegova zavisti vrijedna majka još spava, ali da će ubrzo doći. Posjedne plišanu životinju koja se cerekala točno ispod čvora mreže protiv komaraca, popravi pažljivo baršunastu vrpcu koja se pomakla i gurne

medvjediću orhideju pod ruku. Neko je vrijeme zastao između kreveta i pisaćeg stola kao da mora dobro promisliti o svakom idućem koraku, jer si nije smio 229 dopustiti krivi. Uznemireno zapazi da mu srce juri i da pred njegovim očima svjetlucaju bijele slike sa šarenim zvijezdama. Kad su otkucaji srca napokon postali ravnomjerniji, a svježina u kolibi počela koristiti, Paul stade izmišljati pojedinosti koje su ga zabavljale usprkos okolnostima. Pitao se što bi Cornelia rekla kad bi ga vidjela točno u ovom trenutku - u vlažnim kupaćim gaćicama, s visećim trbuhom. Kad bi vidjela tog žarko izgorjelog gubitnika koji je kratkovidno treptao očima, razgovarao s medvjedićem i borio se protiv potrebe da odmah pobjegne ili da se pretvara da je mrtav. Napokon je ipak sjeo za pisaći stol. Izvadio je iz mape listovni papir i počeo pažljivo promatrati lavlju glavu s grivom i zubima u njegovom desnom kutu. Uveseljen svojim grotesknim položajem, nasmijao se ustanovivši da ne može napisati čak ni datum, jer od svog dolaska u Afriku nije vidio kalendar, niti imao novine u rukama. Pričini se samom sebi nalik na sablast koja je prespavala svoju vlastitu smrt. Tad je napokon slovima, za koja je mislio da su izdajnički klimava, napisao na nervirajuće bijelom papiru »Draga Cornelia«. Dugo se zadržao razmišljajući bi li nakon tog naziva stavio zarez ili tradicionalni uskličnik i bi li imalo smisla prije navođenja imena mjesta napisati »za sada«. Požudno je zurio kroz prozor, žvakao svoju olovku, prisjećajući se neugodno jasno nekog suučenika koji nikada nije mogao smisliti početak sastava pa je za vrijeme mature doživio slom živaca. Vrlo je žalio zbog svog tadašnjeg nerazumijevanja, duhovne nadmoći dječaka kojemu je jezik 230 već zarana pružao utjehu i ispunjenje. Riječi se uhvatiše za Paulovu dušu poput malih crnih kukaca za prozorski okvir pred njegovim očima. Spozna da osim nekoliko beznačajnih dopisnica s kratkih službenih putovanja i mnogobrojnih papirića s kratkim isprikama nakon nevažnih svađa, nikada nije pisao svojoj ženi. Zatim se nije mogao odlučiti kojim bi bijednim poglavljem svoje autobiografije započeo - s odlukom o bijegu, koji nikada neće moći objasniti svojoj ženi, ili s njegovim trenutačnim završetkom? Povratak u prošlost činio mu se jednostavniji i logičniji, ali i bezosjećajniji, drzak i ni na koji način odgovarajući za Corneliu jer ona već kod televizijskih krimića nije mogla podnijeti da se ubojica otkrije prije posljednje minute filma. Nakon nekog vremena, ne pogledavši ni jednom na sat, Paul spozna da je takvo ranjavajuće pismo, kakvo će biti njegovo, imalo smisla napisati samo u slučaju da svoje ponašanje pokuša prikazati istinitim i bez okolišanja. Nije želio hraniti Corneliu opsežnim uvodima, glupim dokazima ljubavi i stilističkim finesama. »Znam da će te ovo pismo vrlo boljeti pa sam stoga dugo oklijevao da ga napišem. Ne očekujem da ćeš me razumjeti ili mi oprostiti. To ne činim ni sam«, pisao je. Budući su te prve rečenice, ma kako mu se banalne činile, ipak izražavale njegovu nesreću, postalo mu je lakše razotkriti se. Ženi, s kojom nikada nije dijelio svoj život, kojoj ni sada nije dao priliku da mu pomogne i pati s njim, pisao je o praznini i gubitku požude, o depresijama, dugoj borbi za samopoštovanjem, svom strahu od života i panici daje duševno bolestan, jednako koliko i tjelesno. Upotrije231 bio je sliku o crnim rupama i demonima koji su ga učinili nesposobnim za ljubav, pokušavajući pronaći odgovarajuće riječi za Corneliu kako bi shvatila što mu znači

Afrika: njegov san, domovinu, ispunjenje, kolijevku koju nije poznavao, čaroliju koja ga je činila nemoćnim u borbi protiv dužnosti i pristojnosti. »Ne možeš zamisliti boje i glasove ove zemlje« pisao je. »Prije svega ljude, s kojima se na neki. način osjećam povezan, što ne mogu objasniti nikome tko nije krenuo mojim putem. Ovdje znam napokon da još živim. Idem bez straha u krevet i budim se bez straha. Možda sada misliš da sam upoznao druge žene, zaboravio te, prevario, ali to nije tako. Nikada još nisam mislio toliko na tebe kao ovdje u osami, u harmoniji svijeta kojeg se nikada nisam oslobodio.«. Pozlilo mu je od stida kad je shvatio da sada ipak uljepšava svoj grijeh. Milosrđe laži još je uvijek osjećao kao dužnost. Ispovijed, koja bi ga trebala osloboditi zauvijek, nije bila stvorena za slabiće i bjegunce, one koji nisu obraćali pažnju na rane što su ih zadavali drugima. Nije smio objasniti Corneliji da ju je upravo zbog događaja proteklih dana promatrao s novim razumijevanjem i da bi to, u drugim okolnostima, za njih oboje mogao biti novi početak. U tom slučaju morao bi joj pisati o Antje. A on to nije mogao. Ženu, koju je ranjavao svakom riječju, nije smio potpuno uništiti. Uvijek je želio štititi Corneliu i omogućiti joj da vjeruje u njihovu ljubav. Ništa se nije promijenilo. »Moći ću razumjeti, ako se budeš htjela razvesti«, pisao je Paul. »I ne mogu zamisliti da nakon onoga što sam ti učinio, postoji drugi put za tebe. Nisam htio da se to 232 dogodi. To mi moraš vjerovati. U svakom slučaju, poštovat ću tvoju odluku. Ne brini zbog financija. Bogat sam čovjek, iako ti to nisam govorio.« Paul još jednom pročita posljednje rečenice, želeći ispitati jesu li u skladu sa situacijom i da li se izrazio dovoljno sućutno. Međutim riječ razvod bijaše dovoljna da ga pretvori u pravnika kojem budućnost znači više od prošlosti, postupak više od osjećaja. Vidio je samog sebe kako pregovara o izdržavanju i imetku, kako kod bilježnika potpisuje sporazum o raskidu braka. Nije mogao shvatiti da još poznaje pojam koji se lijepio za njega, otkrivao ga kao gubitnika, jer nije bio u stanju zaboraviti ono što nije trebao znati nitko tko je prerezao čvor. Čuo je samog sebe kako govori Corneliji da predloži visinu svote za uzdržavanje, te da može zadržati stan, sav namještaj i jazavčara. Da ga i u buduće može pitati za savjete. On će uvijek biti tu za nju. Lažljivost tih fraza i logika prizora natjerala je Paula u kut. Veo pred njegovim očima posta gust, bol užasna, a slijedile su ju suze. Nije znao zašto plače - zbog žene koja gaje ljubila, ili zbog sebe, jer joj je naplaćivao uvrede što mu ih je zadala Anne? Cornelia se branila. Po prvi put. Njezino lice, tako dražesno naivno i mlado poput Antjeinog, prodre kroz sivu maglu. Nježno kao uvijek, uzme Paulu olovku iz ruke. Tad on posta slijep, nijem i gluh. Tijelo je reagiralo brže od glave. Otrči u kupaonicu. Morao je povratiti pa zatetura i sjedne na zahodsku školjku. Vjerovao je da će se onesvijestiti, da će se utopiti u vlastitoj krivnji, ali tad opet ustane držeći se za umivaonik. Pokajnik je tiho preklinjao da mu oproste i u svojoj je boli glasno 233 pozvao Gabriela koji nije došao, ali je ipak savjetovao svom tati što treba učiniti čovjek kako ne bi potonuo u blatu jedne jedine oluje. Tata je isprao usta viskijem, svukao mokre kupaće gaćice, pustio da mu hladna voda teče po rukama i pogledao se u zrcalo. Nije izbjegavao svoje lice, vratio se u sobu na krevet s mrežom protiv komaraca i s medvjedićem na njemu. Oči mu bijahu nalik stijenama koje su se rušile, a ipak je ponovno sjeo i dohvatio olovku. Nije više pročitao ni riječ onog stoje ranije napisao, iskrivio i uljepšao. »Ponovno ću se javiti čim saznam što će biti sa mnom, što će biti s nama« - odlučio je vjerovati u to. »Moraš mi dati vremena. Ako ne tražim

previše, bio bih sretan kad bi Jensu mogla javiti čega se sjetio njegov glupi, neodgovorni otac. A ti, Cornelio, ne traži krivnju u sebi.« I pisanje adrese činilo mu je poteškoće. Nije se sjetio poštanskog broja, a uz to mu nije bilo drago napisati ime Merkel. Paul ga dugo nije čuo, odrekao ga se, potisnuo. - Zauvijek? - zapita medvjedića, gurnuvši omotnicu pred sebe. Položi ruke na pisaći stol i obuhvati glavu. Nije čuo škripu vrata, nije osjetio dašak zraka, nije znao daje Antje ušla, dok nije položila ruke na njegov potiljak. Zbunjeno obrisa oči rukom, pokušavajući ponovo živjeti, ponovo započeti s velikim zaboravom. Mogao je to, Mungu nije bio bog osvete. Opraštao je lažljivcima, štovao luđake i ozdravljivao grešnike. - Medvjediću, plakao si - rekne Antje. - Je li to postalo tužno pismo? - Slatka moja, vrlo tužno! Pisma stare gospode mladim ženama uvijek su tužna. - To mi se sviđa. Tako si romantičan. Odšuljao si se i 234 napisao pismo. - Ne, pisao sam svojoj ženi, a plakao sam jer toliko čeznem za tobom. Pitaj svog medvjedića! Ljubio je tu nijemu sirenu zbog znatiželje u njezinim očima i zbog toga što nije postavljala pitanja. Sjela mu je u krilo, zakopala nos u dlake na njegovim grudima i zatvorila oči. On je svoje držao otvorene kušajući posuđenu sreću. Neki majmun poče tresti mrežu. Paul mu priđe, otvori prozor i dadne mu bananu. Kad se vratio, ispričao je Antjei da je Gabriela pozvao na večeru. Ona dopusti da joj tračak zlovolje prede licem, ali tad srdžbu začara u osmijeh. - Za tvog Gabriela ću se osobito urediti - reče. - Odmah ću krenuti u svoju kolibu i preodjenuti se. Ako želiš mogu pismo ponijeti na recepciju. Tada više nećeš biti žalostan. - Baš to hoću - spozna Paul. 235 14 Antje su na svakom putovanju pratile duga crvena svilena suknja i crna majica sa zlatnim polumjesecom od šljokica oko vratnog izreza. Ta je majica već tri godine bila njezin talisman. Pobrinula se za nekoliko izvanredno lijepih laskanja, dvije gotovo ozbiljne bračne ponude, poziv na večeru s jastogom koji joj doduše nije išao u slast, ali je već drugog dana dobila malu svotu na lutriji, a ta je dosta-jala za kupnju skupe suknje. Dobro raspoložena Antje je promatrala sjajne polumjesece na suncem opaljenoj koži. Stajala je ispred svoje kolibe, držeći u ruci Paulovo pismo upućeno Corneliji. Prisjetila se vremena kad je bila mala djevojčica s pletenicama, a učitelj u kojeg su bila zaljubljene sve djevojčice u razredu, odabrao baš nju za važan zadatak. Kao i onda načinila je malu piruetu. Suknja je vijorila oko njezinih nogu, a na koži je osjetila strujanje toplog zraka. Na trenutak je pomislila da bi opet mogla postati onako bezbrižna kao na početku svog putovanja, i da će se sadašnje brige pretvoriti u mjehuriće od sapunice bude li se dovoljno čvrsto usredotočila na ono 236 stoje namjeravala poduzeti idućih sati. Namjeravala je prvo predati pismo šefu recepcije, a zatim iznenaditi Paula, koji ju je očekivao tek kasnije. Sjest će mu na krilo, biti nježna i pažljiva, možda čak i pomalo koketna, kao utonula u snove, dok mu bude pričala o dobroj vili koja je sve sređivala za nju. Ta priča pričini joj se odgovarajućim prelazom da Paulu bez ikakve zbunjenosti prizna da se dobre vile baš ne snalaze najbolje u Africi, pa joj je zato potreban savjet mudra čovjeka. To je

potpuno odgovaralo istini. Vrlo zabrinuta i odgovarajuće nesigurna, Antje je naime spoznala koliko su njezini snovi i želje ovisni o vremenu i mjestu. U domaćem Utrechtu želje joj bijahu vrlo romantične i najčešće neskromne, a na kraju, njezine su čežnje postajale svakodnevno sve prozaičnije i skromnije. Afrika je izmijenila tu veselu optimističnu djevojku, učinivši je prvo zamišljenom, a zatim i tužnom. Počela je uništavati njezinu udobnu sigurnost da je važna samo sadašnjost. Antje je iz dana u dan žudjela sve više za Nizozemskom, ali nije mogla zamisliti kako će i da li će ikada opet položiti nogu na domaće tlo. Antjeina zrakoplovna karta nestala je negdje između Nakurua i Samburua, možda ispod slatko mirisavog stabla jakarade uz rub ceste. Ali vjerojatnije je da se to dogodilo u automobilu prilikom dvoboja s nekim mladim švedskim navaljivačem. Taj ju je ljubazno poveo sa sobom, a onda zasigurno nije prilikom grubog nasrtaja razmišljao o njezinoj naprtnjači. To se dogodilo upravo kad je životni san o sreći u Africi dobio prve napukline. Sve do tada nije se zanimala za ironiju sudbine i za obilaznice života koje su vodile do ciničnih završetaka. 237 Ne daje Antje bila nezadovoljna ili čak nesretna. Ne! Bila je zahvalna za doživljaje proteklih mjeseci i zadivljujuću raznolikost u toj zemlji slobode, u kojoj nisu postojali zakoni i prisile, a njih je u svojoj domovini smatrala zagušujuće malograđanskim. Neovisnost je za nju značila da može uživati, ali ne u onoj količini kako je to doživljavala u dugim godinama svog sna o Africi. Prostranstvo zemlje, koje je u prvim danima ispunjavalo njezino srce oduševljenjem, počelo je gubiti svoju draž. Kontrasti joj se pričiniše odveć naglašenima. Ljepota odveć gorkom, a tišina i osamljenost su je sputavali. Antje bijaše iscrpljena i nije više osjećala kao radost, već više kao teret, činjenicu da je uvijek ponovno morala osvajati strani svijet koji ju je tijekom putovanja više zbunjivao nego usrećivao. Žudjela je, iako joj je to bilo neugodno, za umirujućom preglednošću Utrechta, za tempom, šumovima i raznolikostima grada. Nedostajali su joj znaci, a čeznula je za dobrim prijateljima čiji je broj u njezinim sjećanjima postajao veći iz dana u dan. Ponekad bi poželjela čak i to da se vrati u svoju banku. Tamo je mogla pričati s kolegama i opet jednom uživati kad bi je njezin zgodni šef kucnuo po ramenu i pohvalio je. Prije svega pričini joj se silno izazovnim da ima dovoljno novaca u novčaniku i da u svakom trenutku može popiti Colu, ne bojeći se pri tom mogućih poteškoća. O svakodnevici, kojoj kod kuće nije pripisivala važnost, u monotoniji Afrike počela je dnevno sanjati, a to joj je oduzimalo mir. Čeznutljivo je razmišljala o kavi u udobnom malom bistrou nasuprot svog stana i dobro sazrelom siru gouda koji je nabavljala u supermar-ketu. Pričini joj se da može osjetiti miris prvog sleđa te 238 sezone i sanjariti o polju tulipana u Volendamu, mjestu njezinog prvog poljupca. Kad joj je tijelo postalo tako vruće da je vjerovala kako ima groznicu, poželi da stoji uz zaleđeni kanal, glave okrenute prema oštrom vjetru. Ipak je najviše od svega željela razgovarati s nekim na nizozemskom, a ne da to čini samo s medvjedićem. Pomisao na materinski jezik uvijek bi ju ponovno dovela do oca, koji joj je nedostajao cijelog života i kojeg je željela naći u Africi. I na to je sada, zbog stečenog iskustva, gledala iz posve druge perspektive. Paul je doduše potpuno odgovarao njezinom idolu muškarca sa svojom sijedom kosom i dobrodušnim pogledom, kreditnom karticom koja je pružala sigurnost, a i svojim prijaznim ponašanjem, ali ipak je shvatila da njezin očinski prijatelj ne traži toliko kćer kojoj je potrebna zaštita, koliko traga za izgubljenom mladošću. Iako ju je susret s Paulom isprva oduševljavao, jer je on ostavio na nju dojam baš zbog suzdržanog ponašanja, ipak se Antje pitala, slijedom svojih novih saznanja, nije

li i u toj vezi postala žrtvom ranijih iluzija. Naime, tijekom vremena pričinila joj se prilično napornom veza sa starijim muškarcem naglašenih karakternih crta i ustaljenih navika. U trenucima bez erotskog naboja ta je veza bila mnogo kompliciranija od onih s bezbrižnim mladićima s kojima je kod kuće provodila slobodno vrijeme. Oni, kojih se Antje prisjećala, nisu iznenada upadali u melankoliju i nisu je napadali pretjeranim intelektualnim zahtjevima kojima nije bila dorasla. Mladi kolege i prijatelji iz športskog društva smijali su se istim šalama i događajima kao i ona, nikada nisu činili apstraktne 239 usporedbe, nisu pričali o muzejima, slikama, slikarima, a osobito ne o mrtvim junacima. Zasigurno nisu recitirali pjesme, koje Antje nije mogla razumjeti čak ni na materinskom jeziku. Trudila se da bude objektivna i pravedna. Uvjeravala je samu sebe daje Paul baš onakav staromodan čovjek kakvog je zamišljala u najosamljenijim trenucima svog života. I u onima, kad nije bila najbolje raspoložena, mogla je bez muke nabrojiti Paulove zasluge. Taj dragi, dobri čovjek kako ga je uz lagani nedostatak poštovanja nazivala u oslobadajućim razgovorima s medvjedićem, bio je tako pristojan i pažljiv, kako to još nikada nije doživjela ni kod jednog partnera. Usrećivao ju je očinskim malim pažnjama o čemu mladi osvajači njezina, u tom pogledu bogata života, nisu ništa znali. Ali Antje ipak nije znala da će biti tako teško razgovarati s tim predivnim primjerkom »oca«, priznati mu male ludosti što su se dogodile njegovoj »kćeri« vruće krvi. Nije se usudila tom dragom postarijem gospodinu, koji je očigledno bio lud za njom a što se može pretpostaviti i za nju, priznati istinu o njegovoj naivnoj maloj vili. Potrošila je posljednje ostatke novca da bi krenula za njim u Samburu, ne znajući kako će uspjeti platiti hotel, a još manje kako će otići odavde. Kad god bi mu Antje pokušala otkriti što se zbiva, on je bio tako daleko, tako povučen u sebe i toliko zaokupljen nastojanjem da pod afričkim suncem stvori raj, da ga nije željela smetati svojim ovozemaljskim potrebama. A ipak joj bijaše jasno kako joj više ne preostaje mnogo vremena, ako želi riješiti svoj težak položaj prije nego vitez, koga je odabrala 240 za spasitelja, ne krene ponovno na jedno od svojih putovanja. U trenucima kad je kritizirala samu sebe, pričini joj se da je iz dvadesetog stoljeća skočila natrag u vremena kad je sva dobrobit žena ovisila isključivo o velikodušnosti i trenutačnim osjećajima njihovih muževa. Uz bazen, obodrena veselim raspoloženjem, odlučila je da će mu najkasnije za vrijeme deserta ispričati što se zbilo s njezinom avionskom kartom. Međutim, otada je saznala za dvije novosti. Prvo da se Paul očigledno slagao mnogo bolje sa svojom ženom nego lije to pretpostavljala, i drugo da će Gabriel večerati s njima. Antje nije osobito oraspoložilo to što joj njezin ljubavnik šapće nježne riječi, a sat kasnije piše pismo ženi, dugo nekoliko stranica, pri tom plačući. Paul nije bio prvi čovjek u njezinom životu koji je u krevetu žudio za tijelom ljubavnice, a pri navlačenju hlača zaboravljao što se upravo dogodilo. Antje nisu mučile moralne skrupule, ni staromodne pretpostavke o braku i vjernosti, osobito otkako se njezin brak neočekivano brzo raspao. Bila je suvremena mlada žena koja je znala što hoće i što treba i koja je samu sebe, iako to zapravo nije bila, voljela opisivati kao »total cool«. Uopće nije bila sklona ljubomori, osobito ne u vezi koju je smatrala kratkotrajno ugodnom, i koju će jednog dana opisati kao tipičan afrički susret.

Vrlo ju je oneraspoložila pomisao na večeru s Gabrielom. Bilo joj je jasno da u njegovom prisustvu neće moći nesmetano razgovarati, a to nije željela. Brbljavi Gabriel, uvijek uslužan, s nježnim pogledom i muški čvrstim rukama, bio je suparnik kojega Antje nipošto nije podcjenjivala. Budući je imala nagonsku spoznaju o muškim 241 vezama koje su ljutile žene, smetalo ju je što Paulove oči iznenađujući zasvijetle pri spominjanju Gabrielova imena, i što o njemu govori kao o prijatelju i sinu. Antje nije voljela ljude koji su uvijek znali i vidjeli više od drugih, koristeći svaku priliku da objasne svoje stajalište. Kod nje Gabriel nije gubio vrijeme na to da postavi ograde. Već pri prvom susretu nedvojbeno joj je dao do znanja da pri safariju žene u automobilu smatra jednako tako nezgodnima, kao majmune na hladnjaku automobila. Antje se mogla točno sjetiti njegovih riječi, i toga da je izjavio kako je on »big boss« u automobilu. Tad se još smiješila. Gabriel nije. Strgnula je bijesno, iako to nije željela, list s gustog grma punog bijelih cvjetova. - Za mene ne - govorila je glasno. - Big boss će se iznenaditi. Zbunilo ju je što je u smiraj dana čula svoj bijesni glas. Ali prkos, koji je inače bio stran njezinoj popustljivoj naravi, koristio joj je, a još više su je stimulirali zvuči nizozemskog jezika jer su se njezine uši odviknule od njega. Stajala je neodlučno u malom vrtiću ispred kolibe, ne želeći otići prije nego joj se raspoloženje smiri. No kad je pogledala na sat, opazila je da je mnogo kasnije nego je mislila, pa je brzo potrčala u smjeru recepcije. Već pri prvim koracima Antje je osjetila da je te snažne kretnje oslobađaju i usrećuju. Osjećala je kako sumnje i srdžba nestaju pa je potrčala još brže, dok nije hropćući zastala uz grm hibiskusa. Pokuša se opet nasmiješiti pa pomisli da je svladala taj test. Htjela je još samo jednom duboko udahnuti mlaki zrak i uživati u iznenadnoj 242 opuštajućoj radosti koja je u svježem vjetru poslijepodneva brzo prelazila u euforiju. Ali nježni cvjetovi očarali su je toliko da nije mogla otići. Kad je ugledala žute leptire s točkicama na krilima koji su letjeli između grmova, nije se uspjela odvojiti od te ljepote boja, prije nego je preduboko utonula u radosti svog djetinjstva. Mala Antje nije mogla trčati mimo cvijeta, a da ne ubere barem jedan i zatakne ga za uho. U trenutku se ta proračunata diplomatkinja, koja se spremala iskoristiti najstarije žensko oružje, pretvorila u šestogodišnju dražesnu princezu prćasta nosa. Čekala je princa koji će dojahati kroz mračnu šumu držeći srebrni mač u ruci. Želio ju je osloboditi siromaštva i bijede. Podigao je ljubljenu na bijelog konja i odjahao u svoj stakleni dvorac, gdje ju je položio na divan od ruža. Nije bilo teško narugati se samoj sebi još prije početka bala, jer je u Samburuu zalajao pas kojega je netko udario nogom, a istovremeno je zaurlao neki čovjek. Lako je bilo pobjeći od zastarjele izvedbe bajke u Utrechtu, ali tropsko cvijeće nije dopuštalo očima opijenima ljepotom da se odvrate od njega prije nego ih čarolija uspije potpuno osvojiti. Antje pruži ruku i digne nos prema zamamno mirišećem zavodniku. Milovala je list i dodirnula cvijet, a pri tom je bacila pismo na zemlju i odmah stala nogom na njega. Oprezno je s peteljke otkinula crveni cvijet koji se branio i pričvrstila ga pribadačom za izrez. Na zlatnim polumjesecima majice zasjale su zvijezde. Duga suknja je iznenada, zbog snažnog vjetra, postala tako teška daje dijete cvijeća posrnulo i skupilo svilu kako ne bi 243

palo. Tada Antje ugleda majmuna. Sjedio je između njezinih nogu, sišući rub suknje i igrajući se narančastim vezicama njezine tenisice. - Ti lijepa životinjo - šaptala je Antje - ostani sjediti! Znam da si začarani princ koji čeka da ga poljubim. Ispunjena uzbudujućim osjećajem sreće što smije to stvorenje promatrati iz velike blizine, Antje se nije usudila pomaknuti nogu ili ruke. Maslinastozeleni majmun, koji je sjajnim okruglim očima promatrao Antje nevinošću svojstvenom samo mladim životinjama, bio je sitan ali je imao ruke što su snažno grabile. Jedna od njih izleti ispod pazuha pa čvrsto potegne cipelu, tako da je Antje sada doista posrnula i pala. Kriknula je, zbunivši majmuna bez iskustva, tako da je prestrašeno pobjegao. Požurio se, međutim, brzo natrag dok je Antje ležala na zemlji mašući objema nogama. Sjeo je na travu, obgrlio rukama tijelo, nakrivio glavicu djelujući tako još sitnije nego ranije. Zatim, zahvativši samo jednom, taj majstor pretvaranja dohvati pismo i pomirisa pažljivo Paulov rukopis. Antje se još uvijek smijala kad je poskočila. Dodirnula je meko zeleno krzno, želeći desnom rukom oteti majmunu pismo. Ali on je pokazao zube podigavši obje ruke. Trenutak je držao svoj plijen visoko iznad glave, poput djeteta koje želi prije početka borbe još više naljutiti okradenog. Zatim je veseli kradljivac, držeći pismo u ustima, odskakao kroz visoku travu. Penjao se preko kamenja i korijenja, kroz grmlje i po niskim granama, ponovno se spuštao i otrčao kao da se bori za svoj život. Antje je teško dišući trčala za njim. Tiho ga je preklinjala neka joj se smiluje. Posrnula je preko debele grane koju je 244 izazivač bacio pred nju, ostala suknjom visjeti na snažnom trnu, oslobodila se dršćućim prstima i tada shvatila da je izgubila bitku. Ali ipak se nije htjela predati. Nekoliko je puta nadmoćni progonjeni dopustio svojoj progoniteljici da mu se približi, pa je ona ponovno stekla nadu vjerujući da mora pružiti ruku samo nekoliko centimetara kako bi mu istrgla pismo, ali tad bi joj taj dražesni umjetnik dao do znanja kako su djeca uvijek ta koja pobjeđuju u toj staroj igri. Kod njih je lukavost smjelih bila važnija od zahtjeva prevarenih lovaca. - Molim te! - jaukala je žrtva. - To mi pismo pripada. Ali pobjednik je samo odmahnuo glavicom. Jednom je čak dopustio da ga uhvati, ali zatim se grebanjem dugih noktiju ponovno oslobodio i skočio na kameni brežuljak. Imperator baršunastih očiju skočio je zatim sa svog prijestolja. Uspravno stojeći pozvao ju je na posljednji krug nejednake borbe. Suvereno se ogledao kuda će. Polagano je otrčao do stabla s debelom smeđom korom, popeo se s grane na granu, pokazao još jednom svijetle grudi na koje je privinuo pismo, a zatim se vidio još samo vršak njegova dugog repa. Antje je stajala ispod stabla, udarajući rukama po granama sve dok se nisu zažarile. Po posljednji je put ugledala majmunčića kad je s krune stabla preskočio na drugo najbliže stablo. Nije znala bi li vikala, plakala ili se smijala. Osjećala je samo bol u koljenu koje je ogrebao trn. Obuzme je nešto što se moglo pretvoriti u bijes, ali se ipak na kraju histerično nasmijala, ne prepoznavajući taj smijeh odmah kao svoj. Nesretna Dijana se umorno okrenula, povukla tri koraka i 245 zbunjeno zurila u zemlju, sluteći kako izgleda. Zatim se uvjerila u to, ali nije mogla učiniti ništa do glasno se nasmijati. Suknja je bila rastrgana, rub raširen, na bijelim tenisi-cama lijepila se trava, mali crni insekti i veliki kukci sjajnih oklopa. Obje su joj ruke bile izgrebene, s jednog je lakta kapala krv, znojna kosa ležala je poput mokre krpe oko potiljka. Jedino je lijepi cvijet hibiskusa ostao netaknut u izrezu njezine majice. Antje ga pogladi, a zatim pruži dlanove prema vjetru.

Pričini se samoj sebi poput neposlušna djeteta koje je, umjesto da nakon škole krene kući svojoj majci, otrčalo u šumu, tamo izgubilo torbu i skupu kopču za kosu, a zatim se odlučilo nikada više ne vratiti kući, već cijelog života jesti samo bobice. Antje sva iscrpljena klone na travu. Legne na leda, pritisnuvši noge čvrsto uza zemlju. Pogleda prema nebu. Još uvijek kao da je dijete, pomisli da nikada nitko neće saznati što se zbilo, samo ako ostane ležati sve dok na zemlji opet ne bude sve u redu. Kad je ponovno mirno disala, dijete se poče tješiti pre-divnom pričom. Majmun je jeo bananu, zatim je svojim dugim oštrim noktima otvorio omotnicu i pročitao znatiželjnoj braći i sestrama što starija gospoda na putovanjima pišu svojim prevarenim ženama. Ali kako se djeca ne zanimaju dovoljno za pisma koje melankolični- odrasli vlaže suzama, Antje je napokon morala izaći iz čahure svoje lijepe priče. Neko je vrijeme razmišljala bi li bilo pametnije Paulu prvo ispričati što se dogodilo s pismom, a kasnije spomenuti avionsku kartu, ili to učiniti obrnutim redoslijedom. Ali ni jedno joj se rješenje nije činilo zadovoljavajućim. 246 Kad je nešto kasnije stajala u kupaonici svoje kolibe, nakon što se istuširala i pobrinula za povrede i usprkos svemu ostala dobre volje, njezino joj zrcalo pokaže da ima isto tako nevine oči kao onaj majmunčić. Antje je, pak, obećala majmunčiću da će zauvijek čuvati njihovu zajedničku tajnu. Ta je pomisao utvrdi u donošenju odluke. Popravit će rub suknje, cijelu se večer neće brinuti za Gabriela, a Paulu će tek sutradan objasniti svoju situaciju. Kad je Paul krenuo na večeru, konobari su upravo palili svijeće na stolovima i stavljali ružičaste orhideje u vaze. Već izdaleka opazio je Gabriela koji je stajao na vratima svečano ukrašene dvorane. Zbunio se onog trenutka kad je debeli konobar, raširivši ruke, potrčao prema njemu. Dobacivao mu je bujicu očigledno bijesnih riječi. Gabriel podigne ramena, ali istovremeno spusti glavu. Nije bilo moguće ne čuti da ga konobar psuje. Očigledno, Gabriel nije bio dovoljno hrabar da se pobuni protiv tih uvreda, već je samo stisnuo šake. Nekoliko je puta otvorio usta, ali ništa nije rekao. Paul se prisjeti jutrošnjeg razgovora i Gabrielove primjedbe o vozačima koje direkcija hotela nije željela vidjeti u prostorijama za goste. Prisjeti se uzbuđeno apartheida u Južnoj Africi. Čak i po površnim zapažanjima s tog putovanja, mogao je zamisliti da vladajući u Keniji mogu svoje sugrađane izvrgnuti istoj sramoti. Zbunjeno, jer je baš on doveo Gabriela u tako ponižavajući položaj, Paul brzo potrči u blagovaonicu. Posljednjih nekoliko metara požuri pa stigne do svog cilja dahćući od vrućeg bijesa. Ugura se medu dvojicu muškaraca, kimnuvši ipak ljubazno uzbuđenom konobaru. Usprkos svemu izrekao je ljubazno 247 »Jambo«, ali ipak tako glasno daje riječ iznenada zazvučala poput prijetnje. S prijateljskim ponašanjem muškaraca koji se dugo znaju i spremni su sve buduće zapreke zajedno preskočiti, Paul lupne Gabriela po ramenu. Zahtijevao je da mu dadnu stol s pogledom na rijeku tako odlučno da se postidio svog glasa, tipičnog za bogate turiste, a koji je uz to zvučao i vrlo njemački. - Danas moramo razgovarati o krokodilima - objasnio je konobaru nešto tišim glasom, stisnuvši oči poput Gabriela. - Moj dobri prijatelj rekao mi je da će mi ispričati sve što mi žele reći. Ili je možda u ovom hotelu zabranjeno razgovarati o krokodilima? Moj je prijatelj rekao da za vrijeme jela ne smijem govoriti s kime želim, ali ja znam da on laže. - Lagao je - naceri se konobar. - Tko tako dobro govori naš jezik poput tebe, smije razgovarati sa svima. Čak i s krokodilima. Kenija je slobodna zemlja. Odmahne lagano i pomalo odbojno glavom, kao da želi otjerati moskita sa svoje

sjajne lubanje. Nakon toga dobrodušan se izraz vratio na njegovo lice. Prebacivši ubrus preko ruke, krenuo je ispred njih do okruglog stola uz široku ogradu i postavio tamo i treći tanjur, iako se Antje još nije pojavila. - Nisi htio - shvatio je Gabriel kasnije, iako još uvijek zbunjen i u potrazi za svojim ponosom koji je tako brzo pobjegao iz njegova tijela i glave - govoriti o krokodilima. Vidio sam da ti oči gore. Samo si želio tom glupom, debelom magarcu reći da sam tvoj prijatelj. - I opet jednom znaš sve o meni, Gabriele! Tko te učinio tako pametnim? - Ti, tata, mzee! Samo ti! Pamet je poput bolesti. Skače s 248 čovjeka na čovjeka. Samo ti imaš uvijek u ustima ljepše riječi od mene. Kako ih pronalaziš? - U svom životu nisam naučio ništa drugo do li govoriti lijepe riječi. Vidjeli su zajedno prvu zvijezdu koja je probila oblake, mušice kako lete u svjetlosnom krugu bazena, čuli posljednji zov ptice prije nego je odletjela u mrak ne brinući se više za budućnost. Kad su im se pogledi sreli ni jedan od njih nije pitao za dane koji još nisu došli. Podijelili su prisnost, odrekli se riječi i zasitili se osjećajima koji nisu smjeli napustiti grlo, ako su željeli ostati u njihovim glavama. Bijaše to duga šutnja koja je objasnila kako Paulu, tako i Gabrielu, da su spone oko njihovih srdaca postale odveć čvrste. Neće ih moći razriješiti, a da zauvijek ne ostanu brazgotine. Gabriel digne čašu prema svjetlu pa je ispije zatvorenih očiju, onako kako to čine znalci koji razmišljaju samo o dobrobiti svog jezika, ali pri ispijanju je progutao toliko uzdaha kako to čini čovjek koga tjeraju na safari, a on to ne želi. Ružičasto vino posta gorko već u ustima. Prisjeti se slatkog temboa Naru Morua i svog sina kojemu mzee nije dopustio umrijeti. - Jesi li danas napisao svoje pismo? - upita prije nego ga je obuzela silna želja što ga je vodila do njegove kolibe. - I gdje je sirena? - Nije ti nitko rekao da čovjek ne smije ispljunuti iz ustiju dva pitanja odjednom? Ne možeš li čekati dok kucne trenutak? Moje je pismo već krenulo na safari, a sirena će ubrzo doći. Još sam ti nešto želio reći. Sutra ću je povesti na safari. 249 - Zašto? - Moraš li uvijek sve znati? Kod nas su žene i za dan, a ne samo za noć. Sirena ne može uvijek samo čekati da se vratim sa safarija. Nikada u životu nije vidjela lava. Sutra će biti s nama kad krenemo. - Sutra će biti s nama - ponovi Gabriel. Stisne usne kako ne bi brzinom glupana pretvorio slike iz glave u riječi. Rastvori ubrus i oprezno ga položi na krilo. Neko je vrijeme gledao samo u svoja pokrivena koljena i kopao po džepu hlača. Kad je izvukao ruku, ponovno se nasmiješio, ali budući daje osjetio da ga Paul promatra, okrenuo je oči ravno prema bijelom mjesecu. Ovaj mu objasni da mudri mzee nije uvijek bio dovoljno pametan. Govorio je prerano i bez razmišljanja o stvarima koje je želio učiniti. Gabriel poskoči čim je opazio da se Antje napadno polagano približava stolu. Zastala je dok ju je Paul zagrlio, a zatim pružila Gabrielu ruku. On je nije odmah vratio, već je požudnim prstom prešao preko duge, crvene ogrebotine na njezinoj lijepoj, mekanoj ruci. Pokuša desnim okom namignu ti poput revolveraša iz američkog westerna, kojem se divio zbog tog trika. Ipak se nije dobro razumio u tajne poruke bijelih ljudi. Zabunom je širom otvorio oba oka pa nije znao kako je čovjeku iz filma uspjelo da ono jedno, koje bijaše važno, postane malo. Pristojno, skupivši obje noge i držeći lijevu ruku iza leda, kako je to vidio kod nadkonobara u Norfolku,

kojem se također divio, Gabriel primakne Antjei stolicu. Pozdravi je s nekoliko teško izgovorenih engleskih riječi, koje je poznavao još iz škole, čudeći se da mu izlaze tako lako iz usta kao što gazela izlazi na jutarnju svjetlost iz tamnih sjena. 250 Paul je s Antje razgovarao na njemačkom jeziku, a ona na engleskom s Gabrielom. On, pak, svahili s Paulom. Gabriel shvati, još prije nego je to sama zapazila, da Antje prečesto gubi plijen engleskih riječi. Njemu se ta nezgoda zbila samo dva puta. Kad god je nesretna progoniteljica započela s duljim razgovorom i pri tom davala svom glasu mameći prizvuk poput ptice kojoj više ne ostaje mnogo vremena da sagradi svoje gnijezdo, veseli mzee je počeo pričati o krokodilima, lavovima, slonovima i leopardima. Pri tom je gledao Gabrielu u oči, kao da dijeli s njim znanje i tajne, pretvarajući svaku svahili riječ u dugu zvučnu melodiju. Budući da su Antjeine oči gladovale, njezin jezik posta ubrzo težak poput stijena u planinama na kojima nije mogla rasti čak ni trava. Gabriel je promatrao nijemu ženu pa je morao smijeh u svom grlu piti vrlo oprezno. Njegovoj protivnici nikad nije uspijevalo otjerati sive sjene sa svog lica, prije nego su se pretvorile u crvene mrlje bijesa. Paul je posljednji opazio da je Antje utihnula. Djelovala je nesretnije i, usprkos blagom svjetlu, starije nego za vrijeme boravka uz bazen. Tamo je bila puna razuzdane radosti. Pun grižnje savjesti Paul privine uza se vilu koja je odrasla i više nije bila začarana. Protrlja lice o njezinu kosu i tiho kucne čašom o njezinu. - Zao mi je - poče se ispričavati - cijelog sam svog života bio bezobziran i nepristojan. Ali kad sam u društvu s Gabrielom zaboravljam da u Africi ima nekoga tko ne govori svahili. Kad je započeo govoriti tek je naslutio kako će glasiti posljednja rečenica. Sjetio se da je već prije dugog vremena 251 doživio istu situaciju. Bilo je to sa ženom koja nije posjedovala Antjein mir. Isprva nije znao tko još sjedi s njima za stolom osim starog školskog prijatelja, kojega je radosno dočekao. Nije trebao dugo pričekati na uznemiravajuće pojedinosti. Glasan, veseo gost bijaše državni odvjetnik nekog malog gradića, a njih dvojica oživljavala su prošlost dvoznačnim pubertetskim razgovorom školaraca, kao da otada nisu ostarjeli nijedan dan. Anne bijaše u ono vrijeme ta koja je bila osuđena na šutnju. Večer je završila vrlo burno. Ironičnim, ledenim glasom nazvala je Paula najvećim sebičnjakom kojeg je ikada srela. Tada je po prvi put čuo riječ »šovinist«. »U čast proslave dana« rugala se Anne. »Obično si samo nepristojan maco, a sada si i intelektualni hohštapler.« Udarac knutom još je uvijek pogađao, a ipak je Cornelijino lice bilo tako preplašeno i izgubljeno poput Antjeinog. No Cornelia se nije znala braniti, a on je postajao sve bezosjećajniji i neobzirniji. Taj stari teret strgne iznenada s Paula lakoću afričke noći, naredivši mu da osudi samog sebe. Nikada se nije trudio dopustiti Corneliji da sudjeluje u njegovom životu. Za to bi bilo potrebno samo malko razumijevanja što je shvatio tek za vrijeme safarija na svom emocionalnom križanju. Ipak je bio odveć zaokupljen svojim raspoloženjima, a da bi izrekao i jednu riječ. Paulova savjest i njegovo kajanje vrlo polagano predoše iz prošlosti u sadašnjost. - Sutra na safariju - obeća napokon - sve će biti drukčije, uboga moja mala sireno! Mi ćemo govoriti samo engleski. Uvijek zaboravljam da Gabriel dobro govori engleski. - Tko je to mi? 252 - Nas troje, dakako! Pratit ćeš nas, zar ne? Gabriel ti želi napokon pokazati lavove.

- Dakako da ću vas pratiti - potvrdi iznenađeno Antje. - To želim već dugo. Zapita se zlovoljno je li Paul sve žene svog života zasljepljivao lijepim obećanjima i je li možda zato postao tako melankoličan, budući mlade žene u odlučujućem trenutku nisu bile djeca koju je postariji čovjek želio vidjeti u njima. Ipak je prebrzo pogledala Paula, a da bi se zadržala na toj temi. Slijedeći svoj nagon, koji nije mogla objasniti samoj sebi, ona se nagne prema Gabrielu. Antjei se iznenada pričini da mu vidi lice pod lupom. U tom povećanju djelovao je odbojno i opasno, ali Antje ipak nije razumjela što su joj oči na tom stranom licu htjele priopćiti. Mudrac je već onog trenutka kad je čuo riječ safari, i mzee spomenuo njezino ime, počeo postavljati prvu klopku. Držao je jednu ruku preko ograde prepuštenu vjetru shvativši da se može pouzdati u hladnoću te noći. - Donijet ću ti kaput - ponudi kad je vidio da mzeeu nije potrebna samo toplina, već i toaleta. - Ne, poći ću sam u kolibu. Prijatelju, opet jednom znaš sve o meni. Odmah ću se vratiti. Usprkos nestrpljenju, Gabriel pričeka dok je mrak progutao onoga čiji čar mudrih riječi nije želio podijeliti ni sa kim, a pogotovo ne s nekom ženom. Trenutak je stigao. Dohvati soljenku, iako mu je tanjur bio prazan, a pri tom lijevom rukom udari o čašu, spasi je od pada sigurnom desnicom, prestrašeno poskoči, pa opet sjedne promrmljavši nekoliko tihih riječi. Vrlo glasno reče: »Sorry«, upravo tako kako je to činio mzee, pa stisne Antjeinu ruku. 253 Kad ju je oslobodio i položio na stol, izjavi smiješeći se: - Govoriš li engleski ili njemački kad pričaš s majmunom? - šapne. - Gabriele, što želiš od mene? Cijelu večer zuriš u mene ili me diraš. Kakve su to gluposti s majmunom? - Pogledaj svoje ruke! Tako grebe samo majmun. Lovac opazi da se njegov plijen povlači i širom otvara oči. Antjein je jezik tražio laž, ali je nije nalazio. Ona, koju su zarobile mreže, posta bijesna i bespomoćna. Cak nije ni pomišljala na bijeg. Gabrielu je trajalo predugo da Antje otvori zube. Pogleda u smjeru Paulove kolibe i s olakšanjem opazi da mzeeu nije bilo traga. - Ne moraš drhtati - tješio ju je vitki ratnik. - Vidio sam da je majmun vrlo malen. On još ne zna govoriti. - Ako si sve vidio, zašto mi nisi pomogao! Mogao si tom prokletom majmunu oteti pismo. - Nisi me zvala - odvrati Gabriel ljubazno. - Dolazim samo kad me zovu. Ja sam samo vozač Mistera Paula. U dubokoj tišini on povuče glavu koja se našla vrlo blizu Antjeine. Izgladi malu brazdu na čelu, uspravi tijelo pa pogleda prema nebu. Kad je vidio kako svijetli i najmanja zvijezda, Gabriel pruži ruku u džep hlača pa izvuče vrećicu s bijelim prahom. Nije imao ni okus ni miris, ali je kradljivcima poklanjao slatkoću sna. Žena, koja će ga uskoro progutati, nije vidjela baš ništa, i nikada neće saznati zašto će, kad se probudi, ugledati večernje sunce, a ne jutarnje. - Gospodin Paul se vraća - govorio je Gabriel, gurnuvši oprezno brigu u svoje grlo. Vrlo će se ljutiti kad sazna da je njegovo pismo otputovalo samo do drveća. Neću mu to 254 reći. Zašto da se ljuti zbog majmuna? Antje je htjela kimnuti, dati Gabrielu na znanje da dijeli

njegovo mišljenje, ali glava joj je bila vruća i nije je mogla micati. Gorjela je i ruka kojom je dodirivala čašu. Želja da ispere strah, bijes i poniženje, palila joj je kožu. Podigne čašu, ali Gabriel joj je oduzme i stavi neizmjerno nježno na stol. - Ne! - upozoravao ju je. - Zaboravila si da sada moraš piti iz moje čaše. A ja ću piti iz tvoje. Antje se željela podrugljivo i glasno nasmijati i doživjeti da taj drski, hipnotizirajući pogled nestane iz Gabrielovih očiju. Neka on vodi svoju bitku dok ga to veseli, ali ona je bila ta koja je birala oružje. Jednim jedinim visokim podrugljivim tonom, zlobnim, koketnim i iskonsko ženskim, osvetit će se čovjeku koji ju je ponižavao. Njezine oči odapeše prvu strelicu. Ponosno makne glavu na stranu pa s oba prsta dodirne čelo. Grubo reče: - Kod nas samo dobri prijatelji piju iz čaše onog drugog - pri tom se smiješila prestrašena djevojčica koju je učitelj uhvatio pri kradi. Kad joj je ruka zadrhtala, znala je da je izgubila i posljednji boj u ratu s Gabrielom. - Kod nas - uzvrati Gabriel sa smiješkom dok je Antje gutala njegovo vino, a on njezino - također samo dobri prijatelji piju iz čaše onog drugog. 255 15 Vjetar je satima udarao tako snažno o kolibu i po laganom namještaju na nezaštićenoj terasi da su psi počeli lajući juriti uokolo, a prozorska stakla zvečati. Tek kad je oluja izgubila posljednje ostatke svoje snage, oblaci su oslobodili mjesec. On je snažnim snopom žutog svjetla osvjetljavao mali stolac uz pisaći stol, tako daje teške misli ponovno pretvarao u lažnu lakoću afričke noći. Paulu se smirivanje oslobođena bijesa pričini balzamom za uši i živce. Vjetar je jurio odbijajući se od drvenih zidova poput udaraca groma. Ali trenutak nakon neočekivanog pomilovanja, začu se dugi krik. Budući da nije odmah pronašao put iz ugodnog stanja u kojem su se spojili život i lakoća življenja, Paul pomisli na urlajuće hijene koje su svake noći tugovale zbog gladi. Osjeti sućut za nesretne lovce, jer je njegov plijen bio velik i zasićujući. Tijekom čestih budnih faza napokon mu je uspjelo dovesti pod zajednički nazivnik safarije kroz afričku pustinju i putovanja procjepima ranijeg života. Paul je te nazivnike smatrao matematički ispravnim i na 256 usrećavajući način mudrim. Silno je želio na svjetlu idućeg dana provjeriti ta u mraku nađena rješenja. Još pomalo opijen teretom konfrontacije koja se samo teško mogla složiti u vremenu i prostoru, nešto ga natjera na pokret. Nestrpljivo je doviknuo Gabrielu neka ukrade više vremena od ono nekoliko bijednih sati koji su im još preostali. Kad je sanjar širom otvorio oči kako bi dohvatio ukradeno, shvatio je da svijeća na njegovom noćnom ormariću lagano trepće, a Antje, pritisnuta teretom svojih dršćućih ramena, sjedi na rubu kreveta i jeca stavivši ruke pred lice. - Za Boga, mala moja sireno, što se dogodilo? - Gabriel me želi otrovati - govorila je Antje tako mirnim glasom, kao da trenutak ranije nije ni vikala ni plakala. -Zato što sam izgubila svoju avionsku kartu. - Sve je u redu. Loše si sanjala, uboga moja! Gabriel ti nikada ne bi učinio nešto takvo. On uopće ne zna što je otrov. Paulu se međutim pričini, kad je Antje privinuo uza se, a i nakon iskustva posljednjih dana, daje doista izgubila svoju kartu. Nekoliko je trenutaka napeto razmišljao kako bi joj mogao pomoći, ukoliko se to dogodilo. Napokon se prisjeti da zrakoplovne kompanije za izgubljene karte najčešće obračunavaju samo troškove nove, a ne traže punu cijenu karte. Ali nije to stigao reći, jer je Antje pala na krevet glasno jecajući. U

trenutku je utonula u onaj duboki san koji mu se prve zajednički provedene noći činio dokazom njezine djetinjaste naivnosti, pa gaje zato duboko dirnuo. Sada ga je jednako tako snažno diralo što je običaje spavanja dviju generacija smatrao neugodno 257 I karakterističnima za neprevladiv jaz između mladosti i starosti. Još dok je Paul razmišljao o cinizmu zaključaka koji su se nudili kao nova saznanja, a u biti nisu bili ništa drugo do li skup melankoličnih zapažanja, Antje se probudila po drugi put. Iako je sada plakala još tužnije, počela mu je pričati s naučenim darom za iznenađujuće efekte, nešto o majmunu koji joj je ukrao važno pismo i da je Gabriel stoga ucjenjuje. Ovog je puta tješitelj bolje iskoristio djelić vremena koji mu je stajao na raspolaganju kako bi pokušao smiriti Antje. Ovako zbunjenu nije ju trebalo dugo uvjeravati daje samo sanjala. Sigurnošću koja ga je podsjećala na vrijeme puno nade, kad mu je sin pripisivao sva čuda svijeta, obeća joj da će drugog jutra riješiti sve njezine probleme. - Tata će - rekao je uzdahnuvši, jer je vidio Jensa u bijeloj pidžami od frotira sa žutom patkicom na grudima - sve to srediti. - Medvjediću, ne ljutiš se? Niti malo? - Slatka moja, ni najmanje! - obeća Paul. Dva sata kasnije držao je sat tako da gaje mjesečina obasjavala. Bacala je zlatno svjetlo i na glavu Antjeina medvjedića. Bilo je kratko prije pet sati. Tad se prisjeti obećanja datog Gabrielu: »Izaći ću u šest sati pred kolibu«, dogovorili su se. »Ni minutu ranije ili kasnije.« Gabriela je oduševilo to točno navođenje vremena. Bila je to šala, ali i vrlo izazovna u ritmu afričkih dana. Za vrijeme večere Gabriel bi se uvijek ponovno vraćao na minutu prije i poslije šest. Položio je svoj sat na stol, crtajući noktom stotinu i dvadeset zaokreta. Koncentrirano je uprizorio ritual igre brojaka, čari i zavjere. Ma koliko to naivno bilo, Paul 258 se tome nije mogao oduprijeti. Antje je posve ispravno tumačila šapate, smijeh i značajne poglede, kao zavjeru iz koje je ona bila isključena. Kad ju je gledao kako spava, prisjetio se nekih pojedinosti koje je smatrao pretjeranim, a činile su mu se i nevažne. Sjetio se njezina zlovoljna lica i odbojnih kretnji kad je promatrala sat na stolu. Sjetio se i kako su se ona i Gabriel pogledali. Shvatio je poruku i posramljeno prihvatio ulogu čovjeka koji je dopustio drugima pogled u svoje misli. Paul je znao od rastanka s Anne da mu nije bilo dano da svoju dušu preda zbog ljubavi nekoj ženi. Uskoro će i Antje predstavljati za njega samo veliku čežnju koja je pripadala Africi, poput vitkih ratnika Samburua boje sjajnog okera, lavova, majmuna i šuma koje su natapale srce tugom. Zbog njih je zaboravljao što se zbilo. Zaboravio je da stari san muškaraca o ljubavi koja pomlađuje, a koji je doživio u Antjeinom zagrljaju, neće trajati dulje od cvijeta hibiskusa na osunčanom zidu. Gabriel je bio onaj koga Paul nikada neće zaboraviti. Samo je s njime mogao razgovarati a da ne mora vagati riječi. Samo je s Gabrielom sanjao ne bojeći se trenutka buđenja. To nije bila igra, ni mašta, a prije svega ni zabluda, što ga je nazivao prijateljem i sinom. Kad je Gabriel pozivao na safari, svijet nije imao početka ni kraja. Nije poznavao ni zakone, ni ograde, nije postavljao pitanja i zadavao zadatke. Samo na trenutak, ispunjen žudnjom i pobunom protiv forme i običaja, Paul se poče igrati s mogućnošću da se iskrade iz kolibe i ostavi pismo na noćnom ormariću u kojem će Antjei javiti kako je nije htio probuditi nakon

259 tako teško provedene noći. Ipak pobijediše kajanje i obzir, disciplina i poštenje. Iz velikog iskušenja nasta mala, ispričavajuća kretnja; od pobunjenika odgovornog samo prema samome sebi, čovjek koji nikoga nije želio povrijediti. Pokajnik je oklijevajući dodirnuo Antjeino rame. Pažljivo joj je pogladio lice, maknuo s nje ponjavu, ali nije reagirala. Tek kad ju je Paul pozvao nekoliko puta, svakog puta sve glasnije, ona otvori oči. Činilo se da ga ne zapaža. Vidio je da joj lice gori, a kosa je znojna. Ruke je zgrčila jednu u drugu. Paulu je bila dobro poznata situacija kada pun krivnje bespomoćno stoji uz krevet žene. Cornelia je patila od migrene, a Anne prvih mjeseci svoje teške trudnoće nije mogla ustati prije jedanaest sati. - Zar nećeš poći s nama lavovima? - upita je tiho. Čudio se što mu glas nije odavao koliko se istrošila njegova sposobnost sažaljenja, od onih dana kazališnih ulaznica i svilenih Anninih noćnih košulja, do hladnih obloga za Corneliu. Ta ga jasna sjećanja oneraspoložiše. Antje se pokuša uspraviti u krevetu, ali odmah teško dišući klone natrag na jastuk. Poče stenjati: »Ostavi me spavati, zlo mi je. Imam užasnu glavobolju.« - Migrenu? - zapita Paul. - Migrenu - ponovi Antje s olakšanjem. - Mala moja, nastavi spavati. Ne brini zbog mene. Ostat ću pokraj tebe. - To ne smiješ! - branila se užasnuto Antje. Iznenada je njezin glas postao čvrst i jasan, kao da se probudila sama od sebe i kao da ništa ne želi toliko koliko odmah skočiti iz kreveta. Ali usne su joj drhtale, a u očima su bile suze. 260 - Gabriel mi to nikada ne bi oprostio - plakala je. - Odvezi se! Kad se vratiš opet ću se bolje osjećati. Znam to. To mi se često događa. Antje je tiho jecala, a Paul je sada već bio vrlo uznemiren zbog njezina stanja. Prisjećajući se oba svoja braka, sjeo je na rub kreveta. Dohvati Antjeinu ruku, zbunjeno promrmlja nekoliko utješnih riječi koje su mu se činile još banalnije nego nekoć, pa je poče uvjeravati da neće otići već će samo brzo krenuti i javiti Gabrielu što se dogodilo. Nakon nekoliko minuta, ona je opet usnula. Disala je mirno i ravnomjerno. Paul se nasmiješio i položio medvjedića na jastuk do nje. Popravio mu je vrpcu, a zatim se brižno obrijao kao da je kvaliteta brijanja važna za čovjeka uz bolesničku postelju svoje žene. Dok je osluškivao Antjeino disanje, postavio je dijagnozu svog stanja na osnovi dugogodišnjeg iskustva, ne uljepšavajući ništa pri tome. Znao je posve točno da je njegovo razočaranje, zbog mogućnosti izostanka safarija, bilo tako veliko ne zato što je bio pun sućuti, već zato što mu je osjećaj dužnosti priječio krenuti onamo s Gabrielom. Ljuteći se, krivio je svoju savjest što se nije željela pokajati ni za najmanju grešku. Razmišljao je poput djeteta kome su odbili dugotrajnu želju, ljuteći se što još ipak ima savjest. Imao je barem toliko vremena, pomisli zlovoljno, da otrči do koliba posluge. Tamo pod stablom, pod kojim je sjedio gol vjerujući da će se napokon riješiti dužnosti i ropstva ako Corneliji napiše pismo, moći će Gabrielu, bolje nego na dogovorenom mjestu, objasniti da se ni jedan čovjek ne može za stalno osloboditi okova koje je predugo prihvaćao. 261 Bio je miran, iscrpljen i, na svoje iznenađenje, još uvijek spreman uvjeriti samog sebe da je jedan odgođeni safari bio bez ikakva značenja u zemlji u kojoj se smjelo krasti vrijeme, zadovoljstvo i sreća. Pomalo utješen zbog toga, otvorio je vrata kolibe i pogledao prema obzoru kako bi naviknuo oči na neprozirno svjetlo prelaska iz noći u dan. Već nakon nekoliko

sekundi spazio je u magli nejasan obris akacije i malu svijetlu točku. Ali prije nego li je mogao učiniti prvi korak, ugledao je Gabriela na maloj terasi. Sjedio je za okruglim stolom, prebacivši nogu preko noge pritisnuvši ruke na bokove. Gabriel poskoči onog trenutka kad je ugledao svoju žrtvu, stavi širokom kretnjom ruku u džep košulje, izvuče malu džepnu svjetiljku pa poče njome crtati male bijele krugove oko svoje glave. Usta je otvorio polagano poput lava koji zijeva i pokazao zube, ali ništa nije govorio. Još samo na kratko, dok je osjećao kako mu krv juri tijelom, a bol prolazi sljepoočicama, Paul je bio siguran da će dan provesti uz Antjein krevet. Zatim više nije mogao odvratiti pogled od Gabrielovih očiju. Vidio je kako su te oči zasjale u svjetlu dana koji se budio, osjetio kako ga mame, izazivaju i ovladavaju njime. U opijenosti zbog koje se istovremeno ukočio, ali i osjetio bezgraničnu sreću, Paul osjeti da se neće moći braniti od nijemog iskušavatelja, što uostalom nije ni htio. Njegova je savjest napokon ipak naučila značenje velike afričke šutnje. - Jesi li mi za vrijeme večere stavio otrov u čašu? zapitao je kad su vatrena kola jurila prema danu, a opijeni pobjednik na trenutak ispustio upravljač, klikćući pljesnuo 262 rukama, a zatim malim, nježnim udarcem dodirnuo Paulovu glavu. Još brže i sigurnije nego svih prethodnih dana jednom jedinom strelicom oslobodio ju je razuma i melankolije. - Sireni, ne tebi! - odvratio je Gabriel zadovoljnim glasom, koji bijaše nježan i smirujući poput zamirućeg vjetra, a ipak pun poput prvih kapljica velike kiše nakon suše koja je neizmjerno dugo mučila zemlju, stabla, životinje i ljude. - Moje su uši danas loše. Ponovi to! - To nije bio otrov. Vjeruj mi! Bio je to lijek. Dobar lijek! Munguova ruka gurnula mi ga je u džep. Kad se vratimo, tvoja sirena neće više spavati'. Stajat će pred hotelom, a žuta kosa će joj vijoriti. Pružit će ti ruku i mirisati po ružama, a ti ćeš mahati repom i trčati za njom poput psa. - Gabriele, zašto si to učinio? - Tri nije dobar broj. Donosi svađu. Želio sam poći sam na safari s tobom. Je li to bilo loše, mzee? - Vrlo loše, Gabriele! Pravi si vrag. Ali ni ja nisam bolji. To mi možeš vjerovati. Mungu će nas kazniti. - Neće, tata! - nasmije se Gabriel. - Mungu nije oženjen. Vozili su se širokom cestom u smjeru sjevera, a nijedan od njih nije prebrzim jezikom pokvario tu šalu. Isprva su se vozili između polja osušenog kukuruza, uz male kolibe s krovovima od crne spaljene trave koje su ležale daleko jedna od druge. Djeca sa sjajnim perlicama oko vrata, ruku i pupka, tjerala su stada na gotovo gole padine. Zaboravljala bi svoje krave i koze čim bi ugledala automobil. Za koji blaženi trenutak oslobođeni monotonije svog postojanja, trčali bi uz njega, sve dok nisu iscrpljeni i veseli padali na zemlju. 263 Pola sata kasnije pojaviše se dvije natovarene deve. Prednju je vodio bosonogi mladić koji je preko ramena prebacio neuštavljenu životinjsku kožu. Držao je dugo koplje u ruci. Bacio gaje u oblak prašine u koji gaje automobil zavio. Ali kako je tražio samo pašnjake, a ne plijen, nasmijao se i riječ »Jambo« pretvorio u melodiju iznenađenja i radosti, koja je dugo oklijevala prije nego je krenula za vjetrom. Kad je okolica sa spaljenom travom medu sivim kamenjem postala još žednija i napuštenija nego ranije, u daljini se počeše ocrtavati glasnici vječne usamljenosti. Stijene i goli brežuljci djelovali su tako kao da na njih nikada nije kročila ljudska noga, a ni životinjska. I ogromne, crne ptice sa širokim krilima, visoko uspravljene, djelovale su poput

glasnika smrti. Ali leptiri na suhim granama umirućih stabala kao da su najavljivali plave cvjetove nade. Zemlja bijaše bezbojna, odbijajuća u svojoj tvrdoći, raspucana i suha, a ipak je sunce sjalo poput srebrnog kotača između mekanih, lijenih oblaka koji su plovili nebom tako plavim kao još ni jednog dana dosad. Vrućina je poput čelična ogrtača pritiskala vrela tijela. Obojila je crnu kožu sivo, a bijelu žarko crveno poput vatre u bušu pri večernjem nebu. Zraka bijelog plamena pretvarala je riječi u paru, prije nego su mogle napustiti isušena grla. Rastopila je tišinu i zaborav, koji još ni pri jednom safariju nije bio tako opijajući i milosrdan. Ta šutnja u vrućini bez sjena, pretvorila se u najboljem od svih ukradenih satova u vječno nerazdvojivu vezu između dvaju muškaraca. Njima bijaše dovoljno sjediti zajedno, ubijati nakarade budućnosti poput dosadnih moskita, tkati sagove od snova i iluzija o vječnoj sreći. Nisu više imali ni 264 cilja ni potreba. Obojica su osjećala da ih je obuzela čarolija, ali se nisu usudili pitati odakle dolazi i koliko će trajati. Paul pomisli naTristana, ali se, iako je odgovarajuća glazba mučila njegove uši, nije mogao sjetiti je li taj smio živjeti ili je morao umrijeti. Sunce je pretvorilo srebrne kapljice znoja na Gabrielovu čelu u široke potočiće. Pružao ih je prema nebu, a zatim je položio vruću ruku na Paulovu »Želiš li šumu ili jezero?« zapita. - Zašto tjeraš moju glavu na rad? Ne vidiš li da je krenula na daleki safari? - Pozovi je natrag kako bi tvoja usta mogla reći barem jednu riječ. - Prvo ćemo se odvesti u šumu, a zatim na jezero. - Mzee, vrlo si mudar. Znam kamo želiš ići. Krenuo sam krivom cestom. - Ni jedna cesta nije kriva, ako čovjek ne želi stići. Zašto bi to bila naša? - Ovdje se više ne smijemo voziti. - Zašto? Tko je to zabranio? - To sam zaboravio - odvrati Gabriel žvačući tako dugo svaki slog dok nije postao dovoljno vlažan kako bi ga mogao lagano progutati. Prvo je udario upravljač, a zatim zatrubio odmahujući glavom. . - A ti si opet zaboravio da se ne smiju postavljati dva pitanja - potužio se. - Prijatelju, to se smije ako ni na jedno ne treba dobiti odgovor. Suma se pojavila poput oaze u pustinji. Prvi od mračnih, ali ipak toliko dobrodošlih divova, stajao je na vratima 265 posljednjeg raja koji je Mungu stvorio. Liječio je glavu od zbunjujućih fantazija, želudac od gladi i usne od žeđi. Tek što se Gabriel provezao gotovo zaraslim ugaženim puteljkom i zaustavio auto na čistini koju su stvorila srušena stabla, njih dvojica izadoše. Zaslijepljene oči mogle su ponovno gledati, izgorjela koža disati. Drvena utvrda gutala je vrućinu brže nego što zmija guta svoj plijen. Ogromna debla s korom koja se mrvila, bijahu obrasla dražesnim sitnim bijelim cvjetovima. Oni su se na svojim bespomoćnim domaćinima pretvorili u stanare bez potreba. Na vjetru, žaru sunca i potocima kiše, krošnje stabala ujedinile su se poput bogatog crnog krova šireći miris smole i meda. - Tembo za nos - njušio je Gabriel. Polagano je usisavao slatki zrak, istiskujući ga iz svog tijela poput večernjeg vjetra koji akacije budi iz sna. Ptica mu je odgovorila, iako se nije pojavila. - I za glavu - ispravi ga Paul.

Još prije nego su ga slike čežnje mogle zaboljeti svom jasnoćom, on okusi tembo na svom jeziku. Pričini mu se da nije smio bez pozdrava napustiti ljubazne ljude u Naro Moruu. Spremao se ponovno zajedno s njima sjesti uz vatru. Krezubi starac s kojim je podijelio opušak i stekao saznanje o radosti umiranja, hihotao mu je u uho, dok je plamen žderao mozak. - Spavaš li već opet? - navaljivao je Gabriel. - Ne, krenuo sam na safari. - Bih li prokuhao vodu? - Da! - čudio se Paul što je jedan znao kamo putuje drugi. - Ne zaboravi na sol! Ubija vrućicu. 266 Zvijezde, okupane bijelom mjesečinom, ponovno su stvarale lanac zlatnog svjetla, a Paul je čuo odjeke smijeha u vjetru koji nikada više neće biti tako blag i tajanstven kao one duge noći slavlja zbog spasenja Gabrielova sina. Dijete ritalo, hvatalo klikćući puce Paulove mokre košulje, se otvarajući usta vodi života. Mališan još nije imao ime, ali pri prvom svjetlu dana muškarci će ga nazvati Sokrat. Slike s prigušenim bojama noći postadoše razuzdane sjene koje oči nisu mogle dovoljno dugo zadržati, prije nego su se istopile u kaleidoskopu koji je Mungu napunio granitnim kamenjem. Kad su zamrli i glasovi, Paul poče toliko žudjeti sa snom i snovima da se spustio na meku mahovinu mirisne zemlje ispod debla na kojem je sjedio zajedno s Gabrielom. Otvorio je košulju, raširio ruke i pogledao granu s koje je polagano padao list. Veliki crni pauk tkao je zlatnožutu mrežu. Ništa nije znao o lukavstvu iluzija i bezumlju mašte, pro-cvalih u afričkoj šumi poput biljaka kojima svjetlo nije bilo potrebno kako bi se razvile u neraskidivo žbunje. Ni jedna prirodna sila nije ih mogla razoriti. Zaslijepljenom je dostajalo jednim treptajem zatvoriti oči, zaboraviti što je ikada bilo i osjećati se jednim sa svijetom oko sebe, s njegovim bićima, glasovima i mirisom. Još nikada to nije zapažao na takav način, a niti slutio što se s dobronamjernim zbiva. Paul je sav blažen osjetio kako mrak i vlaga oduzimaju tijelu vrućinu, a glavi tugu, savjesti teret sumnje, a duši njezin mir. Ona mu je napokon zapovjedila da nikada više ne napusti ljude Afrike koje je ljubio kao braću i kojima ni u kom dijelu svog života nije uspio oteti svoje srce. 267 Bila je to afrička zemlja na kojoj je Paul ležao, osjećajući se sigurnim. Odstranjivala je iz njega svu bol koja je ikada postojala, a njoj je zahvaljivao i konačno izliječenje od bolesti sumnje. Učinila je od njega čovjeka, djela a ne pesimistu koji je oklijevao i dopuštao da mu cijelog života otimaju plijen. Kao i one duge noći u Gabrielovoj kolibi, div Anteus koji je pri svakom dodiru s tlom crpio novu snagu od majke Gee, a mogao je biti pobijeđen samo u zraku, sada mu je ukazivao put i smjer. Paul je držao zemlju u svojim rukama, shvativši daje stigao na cilj. Tog je sata prestao brojiti godine koje su ležale za njim i plašiti se onih koje će doći. U mjerenju vremena bez brojaka i cilja, vremena koje je upravo započelo, nisu postojali ni taština, ni razočaranja, ni životne laži, ni rane koje nisu mogle zacijeljeti. Nije postojalo lagano umiranje zbog hladnoće i ravnodušnosti, a niti rijeke preko koje su živi veslali samo stoga da bi umrli, jer su njihove predodžbe, potrebe, snovi i ideali pobuđivali sumnjičavost sposobnih mladih junaka i bezobzirnih pobjednika. Iz crne rupe straha digao se mladić bez godina, koga je blagoslovila Afrodita. Pružao je stisnutu šaku

prema nebu, odlučivši da se više nikada neće vratiti u zemlju svog poraza i da će zauvijek ostati u Africi. Kad je čuo samog sebe kako se smije, počeo je rukom podignutom na zakletvu dirigirati trijumfalni marš. Zbog njega su se urušili zidovi tamnice, i bio je spreman na novi početak. Još prije nego su Gabrielovo iznenađujuće raspoloženje i poznata podrugljivost našli u njegovim ušima potvrdu kako ne sanja, bacio se prema dašćućem konju. Hrabro je uhvatio uzde i odgalopirao u budućnost. 268 Kad je skinuo sedlo s konja i odveo ga u staju koju je očistio na jednako čudesan način kao i Heraklo, iz mudrog analitičara kakav je bio u starom životu, postao je trgovac lišen osjećaja koji je točno znao procijeniti svoj položaj, mogućnosti i prednosti. Paul načini bilancu i otvori novi račun. Bio je dovoljno bogat da uzmogne bez financijskih briga živjeti u Keniji, nakon što se pobrine za velikodušnu otpremninu Corneliji i primjerenu svotu za Jensa. Zbog svog znanja jezika i drugih sposobnosti zacijelo će smjeti raditi, a to ga je oduševljavalo. Mogao se zaposliti u upravi, u hoteljerstvu, kod njemačkog veleposlanstva, a i u turizmu. Već je vidio kako otvara putničku agenciju. Gabriel, koji nikada više neće morati šaptati »Roger, Roger«, postat će njegov partner. S dobrim klijentima polazit će zajedno na safarije, a u slobodno će vrijeme odlaziti u Naro Moru. Upravo u pravi trenutak, kad je ponovno htio sjesti uz Gabriela, prisjetio se da Anteus ne smije napustiti tlo. Oprezno ustane, pazeći na svaki korak, štiteći ponizno svoje srce od euforije glupih, a razum od ludosti i prevare obijesnih. Iako je bio ljubimac bogova, ipak nije poklanjao svoju pobjedu u pijanstvu odabranih. - Gabriele, večeras ćemo potrgati moju avionsku kartu -govorio je. - Šuti, i ne miči se! - Zašto? Nisi li čuo što sam upravo rekao? To je važno. - Kasnije, tata, kasnije! Na stablu iza grma s bijelim cvjetovima sjedi leopard. On je krenuo na safari samo zbog tebe. Ne živi u ovoj šumi. Lovac sit pobjede, sa žutosivim krznom, spavao je, a noge 269 i rep visjele su s dugačke grane. Jedina zraka sunca koja je prodrla u šumu pretvorila je pjege na njegovoj glavi, na bedrima i trupu u sjajne crne mrlje. Između gustih grana, napola prekriven lišćem, ležao je njegov plijen. Mlada impala. Krv se sasušila, crijeva bijahu istrgnuta, a trulo tijelo pokriveno glasnim crnim muhama sa sjajnim zelenim krilima. Nije bilo stražnjih impalinih nogu, ali glava je ostala cijela. Oči bijahu tako velike, nježne i lijepe kao za života. Paul zadrhti. Na vrhuncu svog blaženstva zaboravio je da su smrt i život u Africi bili bliži nego igdje na svijetu koji je upravo napustio. Njegov ga je instinkt natjerao ustati i pobjeći poput uplašenog djeteta koje skriva lice rukama, štiteći se od vječnog zla. Nije više htio disati, ni gledati, kako bi svoju svijest otrgnuo od susreta veličanstvenosti i boli. Nemoćnost ga je gušila, koljena mu zadrhtaše, osjeti znoj na čelu, ali je ipak netremice zurio u leoparda. Paul nije mogao uvrijediti Gabriela, oduzeti mu radost i ponos zbog plijena kojeg je tražio pri svakom safariju jer je vjerovao kako samo onaj koji je vidio najljepšu afričku životinju može razumjeti Munguove poruke. Ali Gabriel je ipak znao što se zbiva. - Bi li leopard trebao umrijeti od gladi, jer ti voliš impale, mzeer - Previše govoriš! - A ti premalo. Ili si već pitao svog leoparda koliko bi mi dolara trebao dati?

- Toliko, lukavi kujin sine, da možeš Sokrata poslati u najbolju školu u Keniji. - Ima li moj tata toliko novaca? 270 - Da, on to ima! I neće se vratiti u Njemačku. Nikada više. - Ne smiješ lagati kad vidiš leoparda. Tad ćeš umrijeti. - Gabriele, ne lažem. Ostat ću! Sve ću ti ispričati kad više ne budem morao gledati mrtvu impalu. Odvest ćemo se do jezera koje si mi obećao. Sve je započelo na jezeru. Gabriel tako lagano odmahne glavom da je samo on mogao osjetiti vjetar. Došlo je vrijeme da objasni njegovom poludjelom, uvijek gladnom i uvijek u krivi trenutak hrabrom mzeeu, zašto ne bi bilo dobro voziti se cestom prema jezeru za vrijeme dugih sjena. Cestom koju već godinama ne koriste miroljubivi ljudi,i koja je od prije kratkog vremena bila zabranjena za safarije. Crnom se sinu, međutim, poslijepodne nije dogodilo ništa drugo, nego ono što se dogodilo njegovom ocu ujutro. Gabriel se nije mogao odreći očaravajućeg sjaja u Paulovom pogledu. Zasljepljivao ga je, tjerajući ga još dalje na safari na kojem je prešao već velik dio puta. Groznica u glavi prijatelja koji je lovio, ukrala je plijenu volju i snagu obrane prije nego se njegov jezik mogao oboružati znanjem. Zbog takve groznice čovjek bi gubio razum i zaboravljao djecu, iako je bio snažan poput lava koji još nije izgubio ni jednu bitku i ni jedne se noći nije vraćao bez plijena. Protiv razbuktale grozničave požude koja je ljude danju tjerala u oblake, a noću prema zvijezdama, nisu mogli ništa učiniti ni najstariji ni najmudriji vračevi. Ni pilule u divno čistim staklenkama s plastičnim poklopcima najsuvremenije ljekarnice u Nairobiu nisu mogle spasiti onoga kojeg je pogodila munja. Ta je munja razbila Gabrielovu glavu. Ali umjesto da se uhvati za nju, nasmijao se i pokazao svoje zube. Samo toliko koliko traje jedan udisaj, 271 oprez, iskustvo i sumnje suprotstaviše se Gabrielovoj želji. Zaklopljenih očiju stajao je ispred onoga koji ga je iskušavao. Tad se njegove noge pokrenuše, iako im još nije zapovijedio kamo da podu. Gabriel im to dopusti i zastane kad se našao samo tri koraka ispred svog grozničavog prijatelja, na safariju koji je Mungu začarao. Presnažno bijaše veselje što sada ni jedan od njih neće morati raskinuti lance koji su ih vezivali. Poput ptice, koja u posljednji trenutak širi krila kako bi izbjegla mačkin skok, Gabriel raširi ruke. Poleti prema Paulu i pritisne ga na grudi. Obojica su čula otkucaje srca onoga drugog, ali nisu pitali, kako to priliči preobilju, koliko će trajati ta sreća. Gabriel oduševljeno klikćući udari upravljač i upali motor. - Danas ćemo se voziti toliko dugo dok potraje benzina -zavikne Paul prema bijelim oblacima. Iznenadi se shvativši koliko daleko je njegov glas naučio prodirati. Kako se dugo čuo odjek smijeha i kako je sve to bilo lako čovjeku koji je napokon odlučio da nikada više ne pogleda unatrag. Preda svoju prošlost neizmjernim daljinama Afrike. - Budemo li gladni - urlao je Gabriel - ulovit ćemo impalu. Speci ćeš je za mene. - Hoću, sine moj! Snažan sam čovjek bez straha. - Tužni moj tata, gdje si izgubio strah!? - Izgubio sam ga zajedno sa svojom zrakoplovnom kartom. - Nisi je samo ti izgubio, izgubila ju je i sirena. - Kako to znaš? - Jesi li zaboravio da stražarim ispred tvoje kolibe kad spavaš sa ženom? - Pa dobro! Imam zrakoplovnu kartu, a nju će dobiti sirena. 272

Vozili su se cestom prekrivenom crvenom prašinom. Bila je puna dubokih rupa. Dopuštali su vrućem poslijepodnevnom vjetru da im bičuje kožu. Njihova povezanost i osjećaj slobode, kao i iščekivanja budućeg, učiniše ih slijepima i gluhima. Svaka trešnja u želucu pretvarala se u snove natopljene obećanjima. U svjetlu, koje je iza svakog zavoja odijevalo nove pastelne boje, mamila je ljubičasta površina jezera za koje Paul nije znao kako se zove i zašto je toliko želio sjediti na njegovoj obali. Pričao je Gabrielu o putničkoj agenciji koju je htio otvoriti u Nairobiu, ne sumnjajući više da će to učiniti. Kad je čuo što njegov pametni mzee namjerava učiniti, Gabriel posta tako ponosan da mu je lice oteklo, a usne postale debele. Zamolio je da dobije bijelu uniformu sa zlatnim puce tima i sunčane naočale sa staklima plave boje. Paul mu to obeća pa mu pruži njegovu prvu plaću. - Leopard je- izjavi, nastojeći govoriti istim šaljivim, pomalo zbunjenim glasom kao i prvi put kad su Gabrielove oči uhvatile plijen - rekao neka ti dadnem taj novac. Gabriel više nije vidio kako je novčanica zasjala zelenom bojom obasjana suncem, nije čuo kako papir šuška na vjetru. Nagonom životinje, koja više ne osjeća glad i iscrpljenost kad nanjuši neprijatelja, otrčao je dalje od dana zlatnih puceta, sunčanih naočala i nade. Pogled mu je bio pun napetosti, usmjeren prema nekoj sjeni. Stoga i nije okrenuo glavu prema Paulu. Ta sjena je bila dugo vremena svijetla i daleka. Nije se micala i napokon je srasla s grmovima iste boje. Iznenada je vratila svoju boju i lik. Postala je prvo crna, zatim crvena i pretvorila se u automobil s. kotačima od plamena. Pojurila je 273 prema dvojici ljudi koji nisu smjeli očekivati pomoć velikog Mungua, jer su povjerovali da su presnažni i preslobodni. Još prije nego li je shvatio što se zbiva, Gabriel je potrošio odveć dragocjene sekunde kako bi udario po Paulovoj pruženoj ruci, pritisnuo mu glavu na noge, gurnuo tijelo u dubinu i zaurlao u lice koje nije ništa slutilo: »Tata, lezi na pod! Povuci se pod sjedalo! Oni su tu. Moram u šumu!« vikao je. Usnama hladnim poput snijega na planini njegove domovine, Gabriel odjuri natrag putem kojim je došao. U retrovizoru je vidio kako automobil lovaca bez milosti postaje sve manji, osjeti spas i kako mu se znoj na čelu počeo sušiti. Lakomisleno dopusti samom sebi duboko udahnuti zrak. Kad se automobil pojavio drugi put, ali sada ne iza njih, već pred njima, Gabriel spozna istog trenutka da su kradljivci vremena bili i kradljivci života. Doduše, pokušao je skrenuti s ceste, ali kola se počeše zanositi, okrenuše se na cesti, sjuriše u grmlje i tamo se zaustaviše. Tog trenutka punog užasa i panike, kad su ljudi s maskama i noževima izjurili iz oba automobila, Gabriel opazi da Paul stoji uspravno uz njega. »Lezi, tata, preslab si!«'preklinjao ga je, ali mzee bijaše odveć ukočen, prepolagan i preglup. Kad je Gabriel bacio svoje tijelo na Paulovo, čuo je ljude kako viču. Podigne ruku, ali više nisu osjećali vrućinu krvi, koja ih je obojicu natapala u mraku smrti. 274 16 Iako mu se glava pri svakom pokretu ponašala poput vatre u bušu, a tijelo se rastopilo u krvavocrvenom jezeru, Paul se držao svojih direktiva. Kao agent na tajnom zadatku Njegova veličanstva Mungua, nije ni u kom slučaju smio zatvoriti oči prije nego ga prozovu kao svjedoka. Ipak tom neustrašenom, usamljenom borcu nikada nije uspijevalo ostati dovoljno dugo budan kako bi u prostoriji bez boja domamio zidove k sebi. A pritom je bilo važno steći zidove kao saveznike u ratu u kojem su se neprijatelji opskrbili smrdljivim oružjem iz doza sa spre-jom, a pomoću kojih će u odlučujućoj bitci izjesti nosove onih hrabrih i uspravnih. Kad god se crni kavez

pretvorio u mrežu bijelog pauka, koja mu je otimala još više slobode kretanja od mračnog podruma, Paul se trudio dodirnuti zidove barem jednom. Nije se radilo samo o tome da sa zidovima pregovara na istoj razini. Ti čvrsti zidovi bijahu mu neophodno potrebni kako bi uredno objesio svoje slike. Slike nisu znale ništa o dužnosti i odgovornosti. Bježale su 275 iz sjećanja, kao što zmije bježe iz zahvata ruku, a u svom bijegu ne mogu držati smjer. Slike su neprekidno bježale s ceste u smrtonosno grmlje. Tamo su se istopili obrisi svega postojećeg, pretvarajući se u otrovne ljubičaste batove s kukicama. Uvijek iznova progonjeni je uzimao novi zalet, kako bi se popeo preko obzora, iako je osjećao da će svaki pokušaj biti uzaludan, jer je u trenutku odluke odbio poslušnost i propustio zaštititi glavu. Sada se glava stisnula i nije se više mogla potpuno koristiti. Njezine mogućnosti dostajale su samo kako bi Paula suočile s teretom nadmenosti i promašaja. Još nije mogao ocijeniti štete na tijelu i duši, kako bi ih po uput-stvima svojih nalogodavaca točno naveo. Znao je samo to daje nastala nepopravljiva greška autonomije i mobilnosti. Kad god bi htio primiti čelo ili začepiti užasnim smradom izmučen nos, što mu je uspjelo samo jednom i to onom rukom koju kradljivci vremena nisu svezali za njegovo goruće tijelo repom usnulog leoparda, udario bi o brdo. Bilo je tako meko i bezoblično da je svaku kretnju morao voditi ad absurdum i daje svaku riječ morao progutati prije nego su usne šapnule prvi slog. Čim bi zalutao u toj klopci uništavajuće bezglasnosti, pozvao bi Gabriela. Iako je njegov glas, dopirući iz grudi rascijepljenih na dva dijela, bio tako dubok da mu je moralo biti lako odzvanjati od zagonetne planine poput zastrašujuće jeke, nikada nije čuo samog sebe glasno vikati. On je to smatrao ruganjem čovjeku koji je godinama učio u pravno nepreglednim situacijama koristiti gipku retoriku umjesto sile. Tim se više čudio što je zatim ipak ugledao Gabriela, upravo u trenutku kad je odustao da ga doziva. 176 To gaje tim više radovalo. Bilo mu je samo žao što njegov oklijevajući sin nije rekao ni riječi. Doduše, Paul nije mislio da je prikladno obraćati se Gabrielu. On mu se činio izmijenjen na upravo apsurdan način. Bio je prenizak, premršav, odveć ozbiljan i imao je krive zube - ne onakve kakvi bi sjali poput oblaka nad Mount Kenvom kad bi izvirilo sunce. Gabriel se iz svoje lijepe glatke kože uvukao u nekakvu koja mu nije odgovarala. Nije više bila dovoljno tamna i imala je boju kave pomiješane s mlijekom. Samo kosa, iako više ne kratka i kovrčasta, svijetlila je istom crnom bojom, ali je bila premazana uljem kao kod onog prokletog psa Singha. Ta teška šutnja rastužila je Paula, jer je Gabriel držao šalicu u ruci. A uz šalicu išla je uvijek i lijepa rečenica da tata mzee treba radije oprati lice u vrućem čaju nego u hladnoj vodi. To nisu mogli spriječiti ni zidovi koji su kružili oko njega. Iako je bijelo obojani Gabriel imao doista dovoljno vremena da se sjeti dobro poznate šale, veliki šutljivac to nije učinio. Paul je zlovoljno odmahnuo glavom jer se protivilo pravilima igre da šalu koja je pripadala samo njima, zakopaju bez pomirujućeg zvuka rastanka. Stoga je Gabriel urlajući potrčao prema jezeru. Onog trenutka kad je nesmiljeni neprijatelj napao Paula, Gabriel se izgubio u grmlju. - Pokušajte piti, Sir! - govorio je veliki bijeli. - Ne morate ništa raditi. Prinijet ću vam šalicu usnama. Iako je Paula razveselilo i pružilo mu olakšanje što se Gabriel pravovremeno vratio kako bi ga spasio, ipak je zamolio vrijeme za razmišljanje. Činilo mu se čudnim, a ipak i karakterističnim za humor svog bistrog pratitelja, da 277

Gabriel govori s njim engleski i da ga kao prvog dana safarija naziva »Sir«. Kako ga ne bi ražalostio zbog te dosjetke, Paul pokuša razdvojiti dršćuće usne. Iznenadilo gaje što mu je ta prijateljska usluga uspjela. Nakon nekog vremena shvatio je da ta nova igra ima i neke prednosti. Osjećaj da je njegov natekli jezik postao vlažan bijaše vrlo ugodan. Kroz povrijeđeno grlo porekne tekućina, doduše gorka, ali i ugodno hladna. Mučno je bilo jedino što je odmah zatim počeo kašljati, i taj je prijeteći kašalj udarao o njegova rebra poput prijeteće stijene tjerajući vrućinu natrag u tijelo, kao da se nije upravo sada oslobodilo žara pakla. »Sir, bit će bolje da ne govorite. To je prenaporno za vas. Radije pokušajte spavati. Imate mnogo vremena.« Ovog puta Paulu nije bilo potrebno vrijeme za razmišljanje, a ni zahtjev za novim dokazima. Njegova osuda bijaše neoboriva. Zaključio je napokon da to nije bio Gabriel s kojim je razgovarao, već neprijatelj koji je posjedovao nedopušteno oružje. Međutim taj ga glas nije uznemiravao. Bio je ugodno tih, a ipak dovoljno jasan da ne optereti uši nečim za što nisu bile spremne. Ponovno otvori usta pa osjeti hladnu umirujuću struju na svom nepcu. Sir, više se ne morate bojati - obećao je blagi glas. - Niste . sami. Medu prijateljima ste. To mi morate vjerovati. Doći ću odmah k vama, ako me budete trebali. Sada je sve na vama. Liječnici u bolnici u Nairobiu u ulici Ngonga, uvijek su iznova potvrđivali dobar glas da su idealisti. I to usprkos obeshrabrujućim iskustvima svakodnevice u klinici koja je najtočnije odražavala krizu te zemlje. Protivno običajima, brinuli su se za bolesnike ne obazirući se na boju njihove 278 kože i položaj, pripadnost plemenu i financijskom stanju. Međutim, za pacijenta u sobi broj šest liječnici su se osobito brinuli i to ne zato što su inače rijetko liječili turiste, većinom zbog malarije ili teških proljeva. Otkako su pri-mili golog, krvavog Nijemca, oči cijele zemlje bile su uperene u njihovu kliniku. Paulova sudbina dirala je sve ljude od Mombase do Kisuma. Oni inače nisu razmišljali o vrijednostima tuđih života. Brutalnost im je bila isto tako razumljiva, kao što su to bila gladna djeca koja su prosila na aveniji Kenijata u Nairobiu. Jednako tako kao prirodne katastrofe i smrtonosne zaraze uz obalu i u planinama. Prepadi na turiste, čak u Nairobiu, a sve više i na safarijima, postali su svakodnevica. Samo što ih dosad nisu spominjali u novinama. Za to su se pobrinule upute ministra turizma, koji se bojao za dobar glas svoje zemlje, a još mnogo više za svoj. Međutim, Paulov slučaj smjela je štampa opširno objaviti. Ta se tragedija činila ministru kao stvorena za podizanje samosvijesti Kenije. Jer nije postojala samo preživjela žrtva, kao najbolja potvrda sjajnog funkcioniranja skrbi za unesrećene, već je postojao i mrtvi junak. A taj je junak bio crn, i uz to, što je bila prava sreća za vladajuće, i pripadnik plemena Kikuju kao oni. Svi zaposleni u bolnici u Nairobiu osjećali su se počašćenima kad su po prvi put spomenuli kliniku u novinama. Već su drugog dana objavili sliku liječnika koji je liječio Paula. Bio je to mlad, vrlo sposoban čovjek iz Bombaja. Još više od neočekivanog zanimanja za bolnicu, netipičan tijek tog slučaja tjerao je sve liječnike, bolničare i medicinske sestre da čine više od svoje dužnosti. Svi su se 279 oni, vjerovali u Mungua ili u medicinsko znanje, osjećali na neki način obavezni višoj sili koja je u odlučujućem trenutku spasila njihovog pacijenta. Njegovo je stanje bilo krajnje zabrinjavajuće, ali je po svim kriterijima imao ogromnu sreću. Najveći broj žrtava pljački u graničnim područjima pronalazili bi mrtve nakon nekoliko mjeseci. Kako se taj događaj zbio u blizini jezera Turkana, gdje su razbojnici bili osobito okrutni, zapravo i nije postojala nada u spas. I tako nitko od onih koji su sudjelovali

nije mogao sumnjati da se Paulu dogodilo najveće moguće čudo. Napad je primijetio pilot zrakoplova »Letećih liječnika« koji je letio neuobičajeno nisko. Posada se usudila spustiti na izuzetno težak teren. Odmah su se pobrinuli za Paula i odletjeti s njim u Nairobi. Svima se činilo ogromnim čudom što je Paul preživio. Novine su svakodnevno pisale o tome kako je spašeni čovjek koji se gušio svojom vlastitom krvlju, bio onesviješten, imao povrede grudnog koša, slomljena rebra i dva puta slomljenu desnu ruku. Ležao je ispod tijela svog vozača. A njemu su zločinci slomili lubanju puškama i pištoljima. Pretpostavljalo se da su lopovi, koji su prema pisanju tiska upali iz Etiopije, pobjegli zbog hrabrog upada »Letećih liječnika«. Za sobom su ostavili dio plijena. Nisu otvorili pretinac za rukavice u kojem je ležao skupocjeni japanski dalekozor. Gabrielu nisu ostavili čak ni ime. Novinari su pisali o njemu, iako je jedva tko od čitatelja znao o komu je riječ, kao o »nepoznatom vojniku«. SafariTours je objasnio da ni jedan od njihovih vozača nije nestao. Automobil je zasigurno ukrao neki nepoznati čovjek. Nažalost, takve su se stvari događale. 280 Liječnici nisu uspijevali pročitati sve članke. Bili su zabrinuti jer su vjerovali da se njihov pacijent još uvijek nalazi u stanju teškog šoka. Iako se činilo da Paul reagira kad su ga njegovali, a njegovo se tjelesno stanje popravljalo, niti trećeg dana nije bio spreman za duhovnu pomoć koju je dobri, neumorni doktor Khan smatrao neophodnom za ozdravljenje. Indijski liječnik koji je jedini raspolagao znanjem iz neurologije, preuzeo je svu odgovornost za sobu broj šest. Dopuštao je samom sebi tek kratak san. Mučilo ga je što nije mogao saznati govori li njegov pacijent engleski, a užasno ga je zbunilo kad je ono nekoliko riječi koje je bolesnik noću promucao, prepoznao kako svahili. Otada je doktor Khan, iako mu je to bilo teško jer je taj jezik smatrao nedostojnim svog intelekta i iskustva, često govorio svahili na veliko olakšanje domaćih njegovatelja. Nije bio pripravan da se to dogodi u vrijeme kad je računao s krizom, ali Paul je progovorio petog dana boravka u bolnici. - Vjerovao sam da svi Indijci govore engleski. Zašto sa mnom govorite svahili? pitao je. Doktor Khan ni nakon nekoliko mjeseci nije bio siguran što ga je u tom neočekivanom događaju najviše iznenadilo. Tečan engleski jezik njegova pacijenta ili okolnost da je sjedio uspravno u krevetu, bistrih očiju, snažna glasa, lica manje natečena nego ranije. A osobito to što nije bio ni približno onako zbunjen kako se to iskusni liječnik bojao. Paul zamoli da mu namjeste jastuke. - Sir, raduje me što se napokon bolje osjećate - promucao je doktor Khan. - To smo svi toliko željeli. Ali ne smijete 281 se umarati i previše govoriti. Imat ćemo kasnije dosta vremena. - I vi? - Da! Čak i sada imam svo vrijeme svijeta za vas. - Vjerovao sam da smo ukrali vrijeme. - Tko? - upita doktor Khan oprezno, pa dohvati Paulovu ruku želeći mu opipati bilo. Tko smo mi? - Gabriel i ja - objasni Paul. - Kad će on napokon doći? Moram mu reći da sam previsoko držao glavu. Od tog se dana doktor Khan varao u bitnoj prosudbi svojih razmišljanja. Sva su se ona svodila na to da mora svom pacijentu, čim ovaj to bude mogao shvatiti, ispričati sve o napadu. Paulovo je sjećanje zapravo dobro funkcioniralo. Mogao se u satima bez početka i kraja, kad se pretvarao da spava, točno prisjetiti slika zadnjeg dana svog

sigurnog života - svih osim jedne. Vidio je stabla u crnoj šumi, leoparda na grani, oči mrtve impale, čuo je Gabrielov smijeh i dugo zatim škripanje kotača kad se okrenuo prema njemu i zaviknuo: »Lezi, tata, preslab si!« Paul jedino nije shvaćao da je Gabriel mrtav i zašto napokon ne dolazi kako bi mogli umrijeti dani bijelih lanaca i teških pokrivača, a njih dvojica ponovno krenuli na safari i pri tom skidali snove s neba. Ali kad bi ipak progledao u trenucima bez zaštitničke mrene iluzija, prepoznavajući cilj svog safarija, nije više bio tako lud da prihvati zavaravajuće ponude mira svojih neprijatelja. Oni su mu savjetovali da se zaveže za jarbol saznanja i slijedi sirene, ali on nije reagirao na to jer je naučio spustiti glavu u smrtnom strahu i leći na tlo. Dražesni pupoljci visokog stabla sjali su ljubičastom bojom nade čim bi ih sunce dodirnulo. U prvom jutarnjem vjetru 282 njihali bi se u istom taktu mahanja krila plavih čvoraka, koji u glasnom gradu nisu slutili ništa o velikoj tišini šuma i planina. U podne, kad bi se vrući zrak isparavao, stablo bi širilo miris zaborava. Doktor Khan, čije su oči bile od istog crnog baršuna kao i noći u Naro Momu, i koji je bio pun dobrote strpljivih, odgurao je krevet do prozora položivši pokrivače koji su mirisali po kamforu ispod jastuka. Paul pogleda u vrt sa sagom od zelene trave, s kaskadama svijetloplave boje i s dva crno-bijela ždrala koji su imali žute krune i igrali se ispod stabla punog smokava. Oko bijelo ružičastih ljiljana letjele su pčele velike poput osa. Paul duboko uzdahne i pričini mu se daje kod kuće. Ali uto je doktor Khan rekao: »Danas će vas netko posjetiti. Njegovo visočanstvo, njemački veleposlanik, bit će ovdje u četiri sata.« - Ni minutu prije ili kasnije? - upita Paul. Nasmiješi se kad se još prije posljednje riječi prisjetio nokta koji je krenuo u lov za kazaljkama sata. - Nijemci su uvijek točni - pričao je doktor Khan. - Ne brinite! To su fini ljudi na koje se možete osloniti. Koristit će vam da napokon možete razgovarati s nekim iz vaše zemlje. U tuđini ni jedan lijek ne koristi toliko koliko materinski jezik. To uvijek ponovno doživljavamo. Njegovo visočanstvo bio je službenik veleposlanstva, ugodno nizak i neprimjetan za zalutalog u krevetu koji je izgubio perspektivu visine. Zvao se doktor Christian Lamm. Imao je miroljubivo lice, u skladu sa svojim prezimenom -janje. Bio je ljubazan i nenapadan. Zapravo je taj mladić bio nadležan za izgubljene putovnice i uzbuđene sugrađane kojima su ukrali sve osim vjere da su vele283 poslanstva uređena isključivo za turiste, pa su službenici, u roku od najviše dva sata, trebali besplatno nabavljati ukradene putovnice i stvari, i još im vratiti izgubljenu vjeru. Doktor Lamm bio je točno obaviješten o neuobičajenim događajima uz jezero Turkana, jer je to spadalo u njegove službene dužnosti. Sve ga je to osobito dirnulo jer je njegova briga sada bila posvećena čovjeku koji je bio star kao njegov otac. Na vratima se plaho osmjehnuo, ali je već pri prvom odlučnom koraku nadvladao svoju zbunjenost pa je predao Paulu umjetnički složen buket bijelih orhideja, pomirisavši ih zbunjeno prije nego ih je prepustio tuđoj pažnji. Položio je na noćni ormarić četiri dana star »Frankfurter Allgemeine Zeitung« između čaše soka od naranči, u kojoj je plivala mrtva muha, i hrpe bijelih maramica. - Mislio sam da će vam njemačke novine razbiti dosadu -rekao je. - Doista neće! - promrmlja Paul, ali istog mu je trenutka bilo žao njegovog uplašenog posjetitelja koji ih je već počeo spremati natrag u torbu. Kako ga ne bi uvrijedio, Paul objasni:

- Nisam progovorio njemački otkako boravim u Africi. S Gabrielom sam razgovarao na svahiliju. - Je li to bio vaš vozač? Ubogi čovjek! Cijela zemlja govori o njemu. Prvih šest riječi, retorika pitanja koje nije očekivalo odgovor, a prije svega prošli oblik tako bespoštedan i konačan, bijahu nalik udarcu oštro nabrušene sjekire. Paul je iznenada progledao. Iako je stajao uz rub ponora, pokušavao je ostati mudar i lukavo zaklopiti oči, natjerati uši na gluhoću, spasiti dušu i srce gurajući ih natrag u grudi 284 koje su počele pucati. Bilo je prekasno. Svako pojedino slovo razbijalo mu je lubanju kao što su muškarci s pištoljima i noževima razbijali Gabrielovu. U tom trenutku užasa i spoznaje, Paul više nije zvao Gabriela. Znao je da to više nikada neće činiti. »Ne viči, mzee!« čuo je kako govori sin koji je s njim letio vatrenim kolima prema suncu. »Stvar je Mungua, ako naša djeca umiru.« Njegove usne nisu mogle zaustaviti porugu, a njegove oči ljubav. Pred Paulovim očima su prolazile slike života, prizor po prizor, umotani u miris meda i smole, praćeni sve glasnijim odjekom nikada zaboravljenih glasova. Ali smrt, koju je poslao u beskonačnost držeći na rukama Gabrielova sina, vratila se kao pobjednik. Pobijeđeni je tiho dopustio da ga osvetnik razoruža pa mu je predao budućnost, iskopanu iz afričke zemlje. Nije se branio kad je osjetio da mu sol pali oči, a suze oblijevaju ukočeno lice. Samo se još jednom pokušao graniti, pokušao polagano i očajno krenuti na putovanje nade, zakopati razum, logiku, saznanje i svoj san pred kradljivcima vremena i tako se spasiti, ali njegov je razum zaboravio mehanizme bijega. - Da, Gabriel je moj vozač - rekao je Paul. Činilo mu se izdajom da za onoga koga ljubi koristi smrtonosan perfekt. - Spasio vam je život - izjavi doktor Lamm. - A sada mi ga je oduzeo. Opet sam jednom zaboravio pravovremeno reći kvvaheri. - Na žalost, ne govorim svahili. Sto to znači? - Ništa što bi se moglo objasniti. Ispričajte mi što se dogodilo i kako sam stigao ovamo. Moram to znati. Doktor Lamm izvadi iz torbe novine s velikim crnim 285 slovima, koja su se pretvorila u zmijske glave i ždrijela krokodila, poprimajući krvavo crvenu boju, prije nego ih je Paul uspio spojiti. Kad je glasnik smrti pun razumijevanja, spoznao da novine uzbuđuju bolesnika, uzeo mu ih je iz ruke pa mu je ispričao stoje obzirnije mogao sve o napadu, vještom prizemljenju »Letećih liječnika«, letu u Nairobi, o tome da policija ispituje slučaj, ali dosad još nije pronašla trag zločinaca. Bijaše to obziran kroničar koji je govorio tiho i patio zbog boli koju je morao zadati Paulu. Uspjelo mu je uljepšati bilancu brutalnosti, spominjući iznenađujuće Paulovo spašavanje i govoreći što je manje moguće o ubijenom vozaču. Doktor Lamm je povjerovao da je dobio pohvalu zbog svoje pažnje, jer mu se bolesnik činio miran, pa je jednom čak spomenuo koliko je bio lakomislen. - Mi smo - govorio je zadovoljno, pretvorivši se opet u vještog diplomata - pronašli adresu vašeg sina u Frankfurtu i odmah ga obavijestili. Nadam se da će vas to barem malko umiriti. Paulov glas vikne »ne« snagom ubijenih dana. Nije se zaustavio u grlu, već je oslobodio sablasti iz crne rupe za koje je vjerovao da su zauvijek nestale. Zamahnuo je zdravom rukom, podigavši je tako visoko kao da još uvijek stoji ispod akacije u Samburuu i pozdravlja Gabriela u prvom svjetlu dana želeći otjerati demone. Pogodio je njihova nacerena lica i razbio im kostur. U tom pijanstvu pobjede zaslijepila gaje munja. Oglušio je zbog groma, saznanje ga je onijemilo. Doživio je još kako su se

vodenaste oči veleposlanika Lamma pretvorile u tješeće tamne oči indijskog liječnika, ali tad je pao u krater prebrzo i preduboko, a da 286 bi tu obećavajuću promjenu mogao upotrijebiti u svoju korist. Kad se probudio, doktor Khan je sjedio uz njegov krevet. Imao je kosu koja je sjala crnom bojom na crvenkastom svjetlu, uske ruke i kožu koja je mirisalapo menti i svježem drvu. - Moja je krivnja - govorio je - što ste se toliko uzbudili. Nisam smio dopustiti da gospodin ostane tako dugo kod vas. Bilo je prerano. - Ne, već prekasno - usprotivio se Paul. - Da je došao ranije, imao bih još izbor. Uzak luk mjeseca poprifnio je boju nevinosti. Zvijezde su tkale zlatne girlande oko oblaka od sivog tila, razašiljajući svoju poruku o poniznosti i miru. Jezik ništa nije znao o mudrosti šutnje. Tražio je ponovno, kao da dobrih i tihih dana nikada i nije bilo, utjehu budala koje su vjerovale u balzam riječi. Tako se dogodilo da je Paul u svojoj nesreći odabrao doktora Khana za svog pratitelja natrag do samog početka, jer su ga oči indijskog liječnika podsjećale na one zbog kojih je živio, smijao se i zaboravljao. Samo zato mu je povjerio dušu i savjest. Sada, znajući da je Munguov raj izgubljen zauvijek, žudio je progovoriti još jednom istom snagom kojom umirući od žeđi žudi za vodom. Prije nego se lanci zatvore oko njegovih ruku, a on zanijemi u pokajničkoj odjeći. - Ponovno sam postao dijete - priznao je Paul, kad je snaga njegova grla zamrla. - Ne kajem se zbog djela, već samo zbog otkrića. Ne znam što ću reći kad budem morati odgovarati sinu i pogledati ženu. 287 - Ne mislite sada na dane koji još nisu došli. - Govorite poput Gabriela. - Niste mi mogli reći ništa ljepše - prizna njegov ispovjednik. Držao je injekciju prema svjetlu i gurnuo iglu vrlo polagano, gotovo nježno, u meso grešnika. Smiješeći se obeća mu san i zaborav. »Ne smijete se više plašiti«, preklinjao je Paula. »Jednom u životu muškarac mora činiti ono što doista želi. Inače će umrijeti dugo prije smrti. Kod nas govore: žene šute, sinovi razumiju.« - Na to se kod nas ne možete osloniti - odvrati Paul. Tek kad je bio mnogo bliže snu nego kajanju, shvati da se smijao samo ustima, a ne i očima - poput Gabriela kad je koristio ironiju kako bi strahu oduzeo zube. Od tog dana prestao je dijeliti struju osjećaja na vrijeme prije i poslije Gabriela, braniti se protiv snage slika. Gledajući unazad uživao je u bogatstvu boja i mirisa dobrih dana, kao da se sunce nikada nije srušilo s neba kraj jezera Turkana. Bol je izgubila svoje bodlje. Paul ju je naučio prihvaćati sa strajališta počinitelja, koji nije trebao raditi ništa drugo nego čekati dan proglašenja osude. Samo budućnost i ljudi na kojima je zgriješio oduzimali su mu mir. Paul je često razmišljao o Antje, o njezinom golom tijelu ispod mreže protiv komaraca i njezinoj finoj svilenkastoj kosi. Ali nije je nazivao sirenom, jer njegovo tijelo nije više ništa slutilo o žudnji koja je čovjeku davala na znanje da živi. Nije se smijao kad je Antje svojim djetinjastim glasom šaptala nježne riječi medvjediću, ali je bio zabrinut što ju je ostavio bez oproštaja. Savjest ga je tjerala zaključiti račun 288 koji je još uvijek bio otvoren. Svake noći bez svjetla i nade, Paul bi odlučio zamoliti doktora Lamma da se poveže s Antje i pošalje joj novac za zrakoplovnu kartu. Ali kad

bi ga doktor Lamm posjetio, što se događalo gotovo svakodnevno, nije se mogao sjetiti Antjeina prezimena. Stoga se taj razgovor nikada nije održao. Mučila ga je i tuga zbog VVanjiru i njezina nerođena djeteta. Sada, kad se Gabriel više nije mogao brinuti o svojima, Paul je osjećao kao svoju posljednju obvezu prije dana obračuna, da se pobrine za VVanjiru i njezinu djecu i zaštiti je od bijede afričkih udovica. Ali Cornelia mu je uvijek ponovno stala na put. Trčala bi prema njemu raširenih ruku, prije nego bi on, uz rub povrtnjaka, uzeo kabao za vodu iz VVanjirinih ruku i uspio joj ispričati sve o leopardu koji gaje zamolio neka dadne djeci dolare koje su ubojice otele Gabrielu. Potrošio je mnogo vremena na razgovor s Cornelijom. Želio joj je opširno objasniti zašto mora još jednom krenuti u Naro Moru. Ali tek što bi dodirnuo VVanjirinu ruku, njegova bi mu žena predala buket grahora, iako ga on nije volio, a uz to i kolač koji je bio tako suh da mu se lijepio za nepce. Pri svojim neugodno čestim posjetima bolnici, Cornelia bi uvijek odjenula duboko izrezanu žutu haljinu i stavila na uši jeftine naušnice. Dok se svađao s njom, Paul ni sam nije mogao shvatiti zašto ga ta haljina još uvijek ljuti. Doktor Khan, pun razumijevanja, bio je odveć neiskusan i uvijek pristojan, pa mu nije uspijevalo odagnati sablasti koje su zaposjele sobu broj šest, tek što bi on zatvorio vrata za sobom. Mijenjao je zavoje, opipavao bilo, brinuo se za 289 rane na tijelu, pitao za glavobolju, a ipak govorio: »Sjajno napredujete. Čudit će vas kako ćete brzo moći otputovati.« - Kamo? - zapita Paul. Tjedan dana nakon dolaska u bolnicu smio je po prvi put sjesti na stolicu uz prozor. Bijaše to konačan povratak u svijet boja i mirisa. Nigdje grmovi bugenvilija nisu bili tako bogati. Cvali su ružičasto, bijelo i žuto u vrtu punom debelih stabala. Ptice su cvrkutale, a životinje tražile blizinu čovjeka. Crvene ruže penjačice rasle su po bijelim zidovima. U sjeni oronule pojate dva su marabua skupila glave. Sa stabla smokve kreštao je papagaj s plavim i žutim perjem. Veliki zvončići zvonili su malu sreću. Paul se izložio sparnom podnevnom zraku očaran tom ljepotom. Vrućina je štitila glavu od oboružanih demona koji su mu željeli oteti plijen. Uzdišući dopustio je da ga san o prestanku brojanja vremena omami kao onog prvog dana safarija. Oproštaj je još uvijek bio samo slutnja, čudo Afrike još odveć blizu. Stablo jakarana pružalo je svoje grane prema vedrom nebu. Dva su se čvorka, s krilima koja su zasljepljivala Paula, kupala u malom bijelom bunaru. Dijete boje ebanovine udaralo je po muhama na svojoj sjajnoj lubanji i smijalo se. Skotna mačka ispružila je na suncu svoje okruglo tijelo. Pčele su pile iz teških žutih ruža. U trenutku kad je njihov miris doletio do Paula, pred njim se pojavi vitak mlad čovjek. Odjenuo je sivo odijelo, svijetloplavu košulju i žutu kravatu s točkicama. Paula je još više iznenadila svijetla koža i plava kosa. Ta kosa, koja gaje podsjetila na mladost, vrlo ga je uznemirila. A još više način na koji je čovjek hodao, pružao bradu i trčao onako kako to ljudi Afrike ne 290 čine. Paulovo se tijelo ukoči, koža na licu napne, i on osjeti da bi se trebao braniti. Ali i opet iznova bio je star, glup, sagorjeli mzee s ugašenim srcem, koji više nije mogao zapovijedati očima da pogledaju u drugom smjeru. Nisu se mogle odvojiti od plave kose. Mladi je čovjek trčao sve brže. Nije se ogledao ni jednom, nije pomirisao ruže, nije pogledom slijedio uzlijetanje libela, nije opazio dijete koje se glasno smijalo pružajući mu svojim mršavim ručicama crvenu loptu u kojoj više nije bilo zraka. Doviknula mu je »Jambo«, kao da mu prilazi čovjek s očima, nosom i ušima. Zdralovi su prestrašeno pobjegli.

Taj grešnik, koji nije zapažao ljepotu Afrike, izvuče komad papira iz džepa i stavi ga pred lice. Kao da nije znao kojim bi od dva puteljka krenuo dalje. Papir je šuštao na vjetru. To je bio trenutak kad je Paul prepoznao svog sina. Užasnuto zatvori oči. Znao je da je izgubljen ako ih samo jednom otvori. Ali ipak je to učinio, širio ih sve više, dok nije vidio ništa osim žute kravate, koja se pretvorila u stijeg uništavanja. - Kraj safarija - promrmlja Paul. Nikada nije pomislio da će se na dan proglašenja osude morati opravdati svom suvremenom sinu koji nikada nije opraštao. Ali optuženi je ipak znao odgovor. Samo izgubljeni sinovi imali su pravo na olakotne okolnosti, ali ne i izgubljeni očevi. Otac, koga bi pronašli ispružena na zemlji, tamo gdje uopće nije smio biti, izgubio je pravo na tovljeno tele. A ipak Paul nije mogao disati, misliti, čak niti se narugati samom sebi. Prisjetio se da je takav groteskni epilog bio odgovarajući završetak tragedije čovjeka koji cijelog života 291 nije mogao donijeti pravu odluku. Promatrao je pažljivo svoje lice u žličici za kavu. Vidio je da gaje strah napustio. Izgubljeni otac spremao se primiti sina. Paula je iznenadilo jedino to stoje osjećao sućut za Jensa, jer je mogao zamisliti kako mu je neugodan bio taj zadatak. Njegov je sin neodlučno zastao pokraj grma s velikim bijelim trnjem. Pogleda jesu li mu hlače u redu, potegne čvor kravate, poče se hladiti svinutim novinama pa nastavi hodati napadno polagano. Napokon je nestao iza vrata. Paul se nasmiješi pri pomisli daje njegov sposobni sin zacijelo zapisao sve pojedinosti koje u trenutku sastanka nije smio zaboraviti. Jens je oduvijek bio majstor organiziranja. Tek što je naučio brojiti i pisati, obilježio je brojkama svoje medvjediće, popisavši ih u crvenom džepnom kalendaru. »Zašto to činiš?« zapitao je Paul svog šestogodišnjeg sina. Čuo je kako mu glas zlovoljno zvuči, kao da se to dogodilo upravo sada. - Uvijek kad poljubim medvjedića stavljam križ uz njegov broj. Svaki dobiva deset poljubaca na dan. Sve ih toliko volim. Paul se morao nasmijati što se ovog trenutka prisjetio tog prizora - baš u trenutku kad će ga »njegov praktični sin razotkriti kao besavjesnu budalu koja nije voljela nikoga do li sama sebe. Taj smijeh, tako stran i izazivajući, zaboli ga u ušima i slomljenim rebrima, ali mu dadne novu snagu. - Hvala Bogu! - govorio je Jens. - Bojao sam se da nisi potpuno pri svijesti. Prva obavještenja bila su tako poražavajuća. Stajao je na vratima jednako onako plah i zbunjen, kao što je to i Paul znao biti. Paula dirne način na koji je Jens 292 zgrčio ruke kako bi ih smirio, te crvene mrlje na njegovom licu. Sporazumijevanje sa sinom bilo je krhko poput daška vjetra pri izlasku sunca, ali ipak dovoljno snažno da ga zagrije. - Odakle dolaziš? - Ja sam čovjek koji dolazi iz hladnoće. Molećivi smiješak, plah i zbunjen, oslobodi Paulov jezik. - Jesi li krenuo na to dugo putovanje samo zbog mene? -upita. - Ne, slučajno sam ovdje u prolazu. - Zašto mi nikada nisi odao da imaš smisla za šalu? - Nisi me nikad pitao - odvrati Jens. Za jedan otkucaj srca, koji nije trajao dulje od umiranja svake nade, Paul pričeka na ljubljenu riječ »mzee«. Uzdahne kad je shvatio kako će još dugo potrajati da mu jedna

jedina rečenica i najmanje sjećanje, ne oduzmu mir. Ali sin je vidio očeve suze. Nagnuo se prema njemu i nespretno ga zagrlio djetinjastom kretnjom. Ta dvojica muškaraca, čiji su se putovi prerano razišli, pogledaše pri tom u šalicu. Bila je to nježna šutnja Afrike. Miris orhideja u sobi bio je sladak, lagan poput onog sa stabla jakarande. Na prozorskom okviru sjedila je ptičica. Jens ju je promatrao oduševljenom radošću djeteta . velegrada, što je Paula ponovno dirnulo. Prisjeti se da već godinama nije bio tako dugo zajedno sa sinom. Satovi su prolazili, a oni to nisu zapažali. Kasno poslijepodne pričali su o lomovima kostiju i izgledima ozdravljenja kod starijih osoba. - Kako to da si tako dobro upoznat s time? - zapita Paul. - Ranije sam skijao. Zar se ne sjećaš? Uz jezero Titi. 293 - Ništa nije važnije od prave riječi u pravo vrijeme - izjavi Paul. Divio se Jensu stoje, kao daje to razumljivo samo po sebi, stigao do najvažnije točke. - Objasnio sam Corneliji da ću otputovati na jezero Titi. - Nikada ti nije vjerovala. - Doista? - To je ona stara priča prepuna kiča. Ostavio si račun putničke agencije u džepu kaputa koji je trebala odnijeti na čišćenje. Oče, kao lažac ne vrijediš baš ništa. - A ni inače, Jens, to mi možeš vjerovati. Sinje dugo oklijevao prije nego lije odgovorio. - Barem si hrabar - rekao je. - Zavidim ti zbog toga. Cijelog svog života neću krenuti na takvo putovanje. Drukčiji sam od tebe. Uvijek sam bio mali bijedni malograđanin. - Čovjek se može zabuniti - primijeti Paul. - I ja sam dugo vjerovao da sam potpuno u redu kao čovjek. Možda ćemo obojica jednog dana doći ovamo na safari. Ukoliko to Cornelia dopusti i ponovno me prihvati. - Hoće! - Sto? Prihvatiti me? Ili mi dopustiti da odem? - Bojim se, jedno i drugo. Cornelia je sjajna žena. Ljubi te! Ali prije svega moramo te otpremiti kući. - Govoriš o danima koji još nisu došli. Iako je Paul znao da glupi, polagani mzee ne smije govoriti o budućnosti, nasmiješio se jer je govorio Gabrielovim jezikom. Koliko god dugo to bude mogao, njegov će ga crni sin pratiti na svim safarijima života. KRAJ 294 Tyilaje to noć sa svijetlim odsjajem zvijezda i blagim sjajem J-J mjeseca. Noć kakva postoji samo na visoravni Kenije. S jezera Nakuru širio se u visine težak miris soli i ugasle vrućine, sjedinjujući se s onim blagim stabala eukaliptusa i divljeg mangoa. Ne bijaše mu teško utonuti u svoja sjećanja; prečesto je trčao tim putem osjećajući sunce na koži, spaljenu travu pod golim tabanima, osluškujući bubnjanje afričke kiše i glasove prirode. Priča čije će završno poglavlje moći napisati tek kad postane muškarac, započela je dva tjedna prije njegova šesnaestog . rođendana..." Ovaj veliki roman dar je Stefanie Zweig ljudima i zemlji svoje ljubavi-roman ispunjen poezijom, prirodom, bojama i mirisima Afrike, napet i napisan očaravajućom snagom jezika. Novi roman njemačke spisateljice doživio je veliko zanimanje nakladnika i čitatelja, te je proglašen bestselerom na 296

Sajmu knjiga u Frankfurtu 1998. godine. Za to su postojali opravdani razlozi. Pisan je živo i reljefno, bogatim rječnikom punim metafora koje svojom mnogoznačnošću povećavaju doživljajnu težinu priče. Prilično malobrojna lica u romanu vrlo su plastično profilirana, a okružje u kojem se kreću na svojim putanjama oslikano je fascinantno u svim detaljima. Za najveći broj čitatelja bit će to egzotična sredina, a za manji broj čak i potpuno nepoznata. Vrativši se ponovno u Afriku kao pedesetogodišnjak, doktor Paul Merkel kroz prijateljstvo s Gabrielom iznova pronalazi Afriku o kojoj je sanjao cijelog života, njezine ljude, filozofiju, prirodu i njezin čar. Sve se to odigrava u podnožju Mount Kenye nad kojom vlada veliki bog Mungu koji kažnjava i oprašta. Paulov život ipak ostaje promašen, grijesi se ne mogu izbrisati niti ih se može praštati, a snove iz djetinjstva nemoguće je ostvariti, jer "...SNOVI OSTADOŠE U AFRICI". Pero Budak 297 STEFANIE ZVVEIG rođena je u Gornjoj Šleziji, a 1938. iselila je s roditeljima u Keniju. Tamo je proživjela djetinjstvo na farmi. Sa svojom obitelji vratila se u Njemačku 1947. godine. Uređivala je trideset godina feljton gradskih novina. 1972. i 1997. ponovo je posjetila Keniju. Dobila je mnogobrojne nagrade za svoje knjige za omladinu, medu njima 1995. Stakleni Globus. Njezina dva autobiografska romana "Nigdje u Africi" i "Negdje u Njemačkoj" bili su bestseleri godine. Godine 1997. objavila je knjigu "Mačka za život". Knjižnica Zelina 540002301 zi........ ..a... »Naiodne novine«, Zagreb - (114) 110735 r k u: OT-XI/11-8