Stanley Coren - Inteligencija Pasa

Stanley Coren Inteligencija pasa Svijest i umne sposobnosti pasa COREN, Stanley Inteligencija pasa : svijest i umne sposobnosti pasa / Stanlev Coren ; /prijevod i jezična obrada teksta Palmina Dujmešid/ - Ičidi : Primula, 1996. - 255 str., /8/ str. s tablama : ilustr. ; 22 cm Prijevod djela: The intelligence of dogs. ISBN 953-96603-1-9 Naslov izvornika: Stanlev Coren The Intelligence of Dogs Copvright © 1994 by Stanley Coren Copyright © 1996 za hrvatsko izdanje PRIMULA d.o.o. Ičidi u suradnji s EWO Ljubljana Prijevod i lektura: Palmina Dujmešid, prof. Urednik: Damir Dujmešid Tehnički urednik: Adam Čurdinjakovid Prijelom: Boris Cecid Karuzid Fotografija na naslovnici: Ferdo Buva Nakladnik: PRIMULA d.o.o. Ičidi Tisak:

IT-GRAF d.o.o. Zagreb, 1996. Za fotografije na koricama knjige, strpljivo su pozirali: graničarski škotski ovčar Germal Handy Lass i zlatni retriver Canina Romancing the Stone Predgovor Knjige o psima, a najčešde su to priručnici o školovanju i uzgoju pasa, čitatelju ne nude podatke pomodu kojih bi i sam lako oblikovao točniju predstavu o inteligenciji pasa, stoga se nadam da de ova knjiga popuniti prazninu u kinološkoj literaturi. Kao psiholog, trener i veliki ljubitelj pasa vjerujem da du uspjeti prikazati umne sposobnosti koje u sebi krije svaki pas, a pokušat du napraviti i korak dalje razvrstavajudi različite pasmine po njihovoj sposobnosti i prilagodljivosti za školovanje. No, prije nego to učinim, čitatelje du podsjetiti i upoznati s osnovnim znanjima o psima. Najprije du opisati povijesni razvoj pasa, jer su umne sposobnosti životinja uvjetovane i omeđene biološkim posljedicama koje je za sobom ostavila evolucija. Potom du se kratko osvrnuti na rad znanstvenika koji su proučavali pasji um i pojasniti neke suprotnosti između prirode pasjeg uma i pasje svijesti. Na kraju du predstaviti različite tipove inteligencije pasa i opisati kako i sami možete provjeriti sposobnosti vašeg psa. Nadam se kako du ovom knjigom uspjeti dokazati daje svaki pas sposoban izvršavati određene naloge, iako de se pokazati da sve pasmine nisu jednake po pitanju "bistrine" i mentalne spretnosti. Ova knjiga ne bi bila moguda bez pomodi mnogih ljudi. Među najzaslužnijima svakako moram istaknuti dvjesto osam sudaca koji ocjenjuju poslušnost pasa. To je više od polovice ukupnog broja takvih znalaca u cijeloj Sjevernoj Americi. Svaki od tih dvjesto osam stručnjaka poklonio mi je svoje dragocijeno vrijeme kako bi sudjelovao u ispunjavanju vrlo složenih upitnika pomodu kojih sam sakupio mnoštvo korisnih podataka. Vedina sudaca napisala je podrobne odgovore pomodu kojih sam dobio izuzetno širok pogled u način pasjeg razmišljanja. Približno sa dvadeset i pet stručnjaka koji proučavaju ponašanje pasa, vodio sam duge razgovore što su ponekad trajali i po nekoliko sati. Sve to pomoglo mi je u stvaranju slike o radnoj inteligenciji pasa. Pri pisanju knjige nisam mogao zaobidi ni šezdeset i tri veterinara koji su strpljivo odgovarali na moja pitanja o osobnosti i karakternim značajkama pojedinih pasmina. Nadalje, četrnaest vodiča službenih pasa pružilo mi je mnoštvo podataka i zapažanja o radnim pasminama. I konačno, bezbroj kinologa pa i običnih vlasnika pasa, u razgovorima ili pismima, podijelili su sa mnom svoja iskustva. Posebnu zahvalnost dugujem stručnjacima Centra za školovanje pasa u Vancouveru, podjednako njihovim instruktorima kao i članovima, koji su mi u vrijeme dugog perioda naše suradnje, uz mnoštvo novih spoznaja, poklonili i iskreno prijateljstvo. Naravno, posebna zahvala ide i mojoj ženi Joan koja je čitala i komentirala rukopis, a osobito stoga što je, uz samo povremene ispade histerije, izdržala u kudi zajedno sa mnom i čoporom pasa. Njezina ljubav i potpora bili su stalni poticaj mojem radu. Stanley Coren I. Da li psi misle?

Na tom planetu želja bili smo potpuno sami. I od svih živih bida, koja su živjela u našoj blizini, s nama se sprijateljio samo pas. Maurice Maeterlinck Nevjerojatno je kad pomislimo da su u kamenom dobu, prije nekih 14.000 godina, uz noge naših predaka koji su se još tiskali oko pedinskog ognjišta, ležali upravo takvi psi kakve i danas možemo vidjeti po gradskim ulicama ili psi što upravo ovaj trenutak leže uz naše noge. Ljudi i psi dugih su 140 stoljeda međusobno dijelili sve - hranu, buhe i život. Psi su pomagali u lovu i čuvanju stada. U dugoj zajedničkoj povijesti povremeno su imali ulogu vodiča, čuvara staništa, sakupljača smeda, pomodnika u voj nim akcij ama, radne snage, a ponekad su koristili i kao hrana. Bili su požrtvovni prijatelji koji su nas znali zabaviti, ali i pomodi u teškim trenucima. Usprkos međusobnoj dugoj povezanosti sa psima, ljudi su kroz povijest različito doživljavali ta sveprisutna bida. U nekim vremenima i na nekim mjestima držalo se da su psi privržene, vjerne, elegantne, inteligentne, hrabre i društvene životinje. Istovremeno, u drugim vremenima i na drugim mjestima, mislilo su da su prljavi prenositelji bolesti, opasni i nepouzdani. U nekim kulturama i u vrijeme određenih povijesnih perioda vjerovalo se daje pas sveta životinja, prijatelj bogova, Inteligencija pasa voditelj izgubljenih duša ili čak sam bog. Druge kulture vidjele su ih kao demone, navjestitelje smrti i utjelovljenje vraga. Neki su vjerovali da je čovjek kojeg je polizao pas obilježen i nečist, dok je istovremeno negdje drugdje na zemaljskoj kugli to značilo izliv pasje naklonosti u kojoj se krije iscjeljiteljska mod. Vjerovalo se da pas svoju naklonost iskazuje samo moralno čistom i poštenom čovjeku koji ima čistu savjest. Kao što vidimo čovjekov i pasji povijesni razvoj tijesno su povezani, stoga bi se moglo pomisliti da znamo sve odgovore na važna pitanja o njihovoj prirodi i ponašanju. No, u stvarnosti, naše predodžbe o psima najčešde su složene i međusobno suprotstavljene. Možemo živjeti, raditi ili igrati se sa psima, ali još uvijek ostaje mnogo pitanja na koje prosječan vlasnik psa nede znati odgovoriti. Jedno od možda najvažnijih odnosi se na način djelovanja pasjeg uma. Kao psiholog, trener pasa i dugogodišnji sudionik natjecanja u poslušnosti, do sada sam čuo mnoga pitanja i mišljenja o osnovnim pojmovima poput ovih: Misle li psi ili su samo jednostavni biološki strojevi koji reagiraju na događaje u svojoj okolici? Ukoliko misle, imaju li svijest kao čovjek? Sjedaju li se prošlosti ili mogu zamisliti i predvidjeti događaje koji dolaze? Razumiju li ljudski jezik? Imaju li neki poseban način kojim komuniciraju s nama (ili sa svojim srodnicima) ? Osjedaju li krivnju, privrženost, potrebu da čuvaju čovjeka i njegov imetak ili imaju tek jednostavne osjedaje kao što su veselje i žalost? Razlikuju li se psi različitih pasmina po svojoj inteligenciji?

Često, kada me pitaju o inteligenciji pasa, njihovoj svjesnosti ili sposobnosti rješavanja problema, nehotice se sjetim događaja iz daleke prošlosti. Bio je to jedan od toplih dana kasnog proljeda u Philadelphiji. Vlaga i opojna toplina djelovali su opuštajude. Do posljednjih ispita na pensilvanijskom sveučilištu, dijelila su me tri ili četiri tjedna. Stoga sam s najvedim veseljem uživao u svakoj minuti koja me razdvajala od nannrnno tim itr\ tam \rpr Da li psi misle? primljen na Stanford Universitv gdje sam kasnije nastavio studij psihologije. Bezbrižno ljenčarenje odjednom je prekinuo ljutit glas moje majke: "Penny, što si to učinila?" Penny je bila obiteljska mezimica iz perioda mojeg studentskog života. Bila je njemački bokser preniskog rasta, s licem koje nije u potpunosti zadovoljavalo njezin pasminski standard. U ranoj mladosti doživjela je prometnu nesredu u kojoj je skoro izgubila život i od tada je lagano šepala. Penny je bila šarmantna, iako je imala nekoliko loših navika. Jedna od najgorih svakako je bila sklonost alkoholu. Prodala bi se za gutljaj burbona ili scotcha. Na zabavama, koje su se povremeno održavale u našoj kudi, gosti su obvezno bivali upozoravani da ne odlažu svoje čaše na pod ili niski stol u dnevnoj sobi, jer pogled na pijanog boksera nije baš najljepši. U kuhinju sam stupio u trenutku dok se tamo odvijala prava drama. Penny je stajala (možda bi bolje bilo redi pokunjeno čučala) u kutu kuhinje, prestrašeno zuredi u majku koja je bjesnila u sredini sobe. Moja je majka jedna od najprijaznijih duša na svijetu i to 99,9 posto svog života. U desetinki postotka koji nedostaje može se pretvoriti u pravi vulkan. Rezultat njezinog bijesa ovisi o nekoliko čimbenika. Ukoliko je okružje uglavnom prazno, vikat de glasno, ali de njena ljutnja uskoro prestati i ona de se vratiti poslu. No, ukoliko se dogodi da ima nešto u rukama (ili u blizini), bacit de to prema onome tko je uzrokovao njenu ljutnju. Među njenim najomiljenijim "projektilima" znale su se nadi posude pune vode, lubenice, kutije sa sladoledom i još cijeli niz drugih predmeta koji na sredu nisu bili smrtno opasni. Toga se dana u njenim rukama zatekao snop ključeva na kožnom privjesku koji je u trenutku dok sam ulazio u sobu, poput bljeska munje odletio prema Penny. "Zločesti pas!" vikala je mama dok je s velikom spretnošdu, koju je istrenirala na ostalim članovima obitelji, zavitlala ključeve prema pasjoj grešnici. Kada ju je letedi objekt pogodio u sapi, Penny je prestrašeno zaječala. Majka je izjurila iz kuhinje, najvjerojatnije pospremiti Pennyine grijehe, mrmljajudi usput nešto o njezinom podrijetlu i o tome kako de kratka biti njena bududnost. Inteligencija pasa

I inače imam poteškoda u strogom pristupu prema psima pa, kako nisam znao što je Penny učinila, prišao sam nesretnici i potapšao je po glavi. Njuškom se očešala o moju nogu i pogledala me svojim dubokim smeđim očima. "Idemo u moju sobu da ne stojiš tu na samoj liniji bojišnice," predložio sam joj tapšudi se po bedru kako bi me slijedila. Dok smo prolazili kroz kuhinju, primijetio sam kako je u velikom luku zaobišla ključeve koji su samo pred nekoliko trenutaka letjeli zrakom. Na vratima je iznenada zastala i osvrnula se na snop ključeva, činilo se kao da misli. Potom se vratila do ključeva, zgrabila ih u gubicu i istrčala iz prostorije. Začuđeno sam je slijedio u dnevnu sobu gdje se uputila prema kauču. Osvrnula se preko svojih ramena te se šdudurila uz kauč. Svežanj ključeva, izvor njezinog straha i nesrede, ispustila je na pod i gubicom ga potisnula pod zadnji dio kauča. Potom se zadovoljno ddmaknula i smireno krenula prema stepenicama koje su vodile u moju sobu. Događaj možda nije vrijedan tolike pozornosti koju sam mu ja namijenio, no ipak iz njega možemo izvudi nekoliko važnih zaključaka. Kada bi se ovako kako je to učinila Penny ponašalo dijete, rekli bismo daje ono shvatilo uzrok svoje boli. Išli bismo i dalje tvrdedi daje dijete zaključilo kako se ovo "oružje" može opet upotrijebiti pa je njegovim skrivanjem spriječilo tu mogudnost. Mentalni proces koji bismo pripisali djetetu uključuje predviđanje bududnosti, planiranje, zamišljanje te donošenje zaključka kako bi se u sličnom položaju mogao nadi i netko drugi. Iako sam se tada smijao svojoj analizi događaja u kuhinji, spoznao sam da objašnjenje nije tako dječje, besmisleno ili jednostavno. To se pokazalo i kasnije kada sam završavao studij psihologije i uvjeravao svoje profesore da je Pennvno ponašanje dokazalo pasji razum i inteligenciju. Osporavali su da psi nemaju takvu sposobnost uzročno -posljedičnog razmišljanja. Tvrdili su da se u njezinom slučaju ne može raditi o razumnom odnosu prema stvarnosti, niti o posljedičnom predviđanju bududnosti, što bismo svakako rekli da se radilo o djetetu. Dokazivali su mi kako sam počovječio Penny, što drugim riječima znači da sam joj pripisao sposobnosti koje imaju ljudi, ali ne i životinje. Po tada vladajudem znanstvenom mišljenju, životinje nisu bile dovoljno Da li psi misle? inteligentne da bi mogle izvršiti sve navedene umne procese. Jesu li bili u pravu? U modernom društvu nema dvojbe da psi zauzimaju značajno mjesto u životima mnogih ljudi. Samo u Velikoj Britaniji postoji više od 9 milijuna pasa, a u Sjevernoj Americi više od 52 milijuna. Statistike pokazuju da u Velikoj Britaniji svaka druga obitelj ima kudnog ljubimca, a polovica od tog broja su psi. U velikim gradovima Sjeverne Amerike više od 20 posto ljudi dijeli svoj život sa psima. Usprkos velikom zanimanju za te najstarije čovjekove pratioce, začuđujude je kako ljudi često nemaju ni najobičnije znanje o njima. Po mnogim školama svijeta danas se, uz čitanje, pisanje, matematiku, zemljopis te povijest, uče i predmeti koji sadrže upute o osnovnim životnim potrebama i navikama; na primjer, predmeti o prehrani, osobnoj higijeni, socijalizaciji, socijalnoj i moralnoj odgovornosti. U prirodoslovnim predmetima djecu više podučavaju o kitovima, sovama i žabama nego o psima, iako prosječno gradsko dijete možda nikada nede vidjeti živog kita, a sovu i žabu vjerojatno de upoznati tek u zoološkom vrtu. U školama, dakle,

prevladava mišljenje da smo sve što treba znati o psima naučili u međusobnim svakodnevnim susretima na ulici ili u parku. Međutim, znanje o psima kod vedine ljudi najčešde je vrlo površno. Dok smo bili mala djeca roditelji su nas savjetovali da pse treba nježno milovati po glavi, a nikako ih udarati. Kasnije, kada više nismo bili tako nesigurni i savladali smo svoje motoričko i umno djelovanje, dozvolili su nam da ih čak i hranimo. Još kasnije mogli smo čistiti za njima i voditi ih u šetnju. Tada smo odrasli, odselili se i možda nabavili vlastitog psa. Po prvi puta pojavila se misao da bi psa trebalo školovati i naučiti ga kako de na zapovjed sjesti, ledi i potom opet ustati. Njegovi treneri, koji su ga svemu tome naučili, nikada nam nisu objasnili ništa o tome kako psi razmišljaju ili komuniciraju. Iz osobnog iskustva otkrili smo da njegovo mahanje repom znači pozitivne osjedaje, a rezanje negativne. Usprkos svemu, čini nam se da razumijemo pse i znamo što misle. O njihovom ponašanju čitamo u knjigama, a što sve mogu naučiti ponekad vidimo u školi za pse ili čak u cirkusu. O psima su pisali i Inteligencija pasa mnogi veliki zabavljači, među njima James Thurber, Will Rogers i Ogden Nash. U tim djelima psi su uvijek imali ulogu heroja ili su događaji opisivani očima pasa. O njihovom životu pisao je i Mark Twain u romanu Aileen Mavoureen: "Moj otac je bio bernardinac, mama ovčarka, a ja sam prezbiterijanac. Tako mi je objasnila mama iako ni sam ne znam zašto je to tako." Drugi, mnogo ozbiljniji pisci kao što su E. B.White, Louis Unter-meyer, Eugene O'Neill, John Galsworthy pa čak i lord Byron, također su pisali o psima. U djetinjstvu su nas oduševljavali psi za vuču Jacka Londona i škotski ovčari u knjigama Alberta Pavsona Terhuna. U svim su nabrojenim djelima imali osjedaje, sposobnost mišljenja i inteligenciju. Knjige su bile pune opisa poput ovog: "Shep je shvatio da se njegov gospodar nalazi u opasnosti. Kroz rastrgani rukav gospodara Dana, na mjestu gdje ga je dohvatila medvjeđa šapa, tekla je krv. Znao je da mora što prije dovesti pomod. Ali, koga i gdje nadi? Tada se sjetio starog lovca iz kude u dolini koji se jednom pokazao vrlo ljubazan. Možda de ga uspjeti nagovoriti da krene s njim. Zajedno bi mogli spasiti ranjenog gospodara. Posljednji put obliznuo je Danov blijed obraz, kao da je htio redi da de se brzo vratiti. Kada je slab osmijeh zatitrao na gospodarevom licu, Shep je zalajao onako kako je običavao Danu pokazati da je spreman za akciju. Kuštravi smeđi pas osvrnuo se još jednom i dugim skokovima počeo se probijati kroz duboki snježni pokrivač." Pisci ovakvih djela ne pokušavaju sakriti da psi govore i time umanjiti istinitost svoje priče. Usprkos tome, nehotice opisuju pse koji znaju misliti i zaključivati, analizirati probleme, planirati i komunicirati. Čak i ako nismo redoviti čitatelji, o pasjoj inteligenciji možemo naučiti gledajudi filmove s pametnim psima u akciji. Sve je započelo s Rin Tin Tinom, izuzetno naočitim njemačkim ovčarom, oštenjenim 1916. u Njemačkoj. U vrijeme rata posvojio ga je kapetan Lee Duncan, a po završetku rata, Rinty, kako su ga od

milja zvali, se s novim gospodarom preselio u Los Angeles. Dvadesetih godina ovog stoljeda postao je glavni Da li psi misle?

7

junak mnogih poznatih nijemih filmova kao što su Pronađi svojeg gospodara, Napad vukova, Čelična čeljust i Dok London spava. Glumio je i u seriji Usamljeni zaštitnik, u kojoj njegovom filmskom gospodaru postavljaju zasjedu na putu iz skrivenog rudnika zlata te ga ubiju. U sljededih dvanaest nastavaka, Rinty se osveduje za smrt svojega gospodara, dok Cactus Kid i njegovi zli sljedbenici, kao u pravom filmu, žele uništiti njega. Nekoliko godina Rin Tin Tin je bio jedan od glavnih, a možda i jedini, izvor prihoda filmske tvrtke Warner Brothers. Sam Rinty primao je vrhunske honorare koji su bili vedi od honorara njegovih kolega glumaca. Scenarije, u kojima su se po običaju ispreplitali elementi drame i komedije, a sve skupa bilo začinjeno s dobrom mjerom akcije i pustolovine, pisali su najbolji scenaristi kao stoje npr. Darrvl F. Zanuck. Čak i onda kada je kino dvorane preplavio zvučni film, što je pokopalo vedinu glumačkih zvijezda nijemog filma, Rin Tin Tinova zvijezda još je jače zasjala. Gledatelji su bili oduševljeni njegovim gromkim lavežom pa se njegova filmska karijera produžila sve do uginuda 1932. godine. Nekoliko drugih pasa nastavilo je njegovu tradiciju. Prvi je bio Rin Tin Tin Jr., ali ni jedan nije mogao dosedi slavu koju je u izuzetno dugoj filmskoj karijeri ostvario Rinty, ujedno i prvi filmski pas čiji je životopis ovjekovječen filmom. Godine 1976. snimljen je film Won Ton Ton -pas koji je spasio Hollywood, kao prvi film u kojem je nastupio njemački ovčar koji nije nosio Rintvjevo ime: glavnu ulogu igrao je pas zvučnog imena Augustus von Shumacher. Mnogobrojna filmska uprizorenja Rin Tin Tinovih pustolovina oblikovala su kod gledatelja i ljubitelja pasa mišljenje da su psi inteligentni gotovo kao i ljudi. Rinty je samostalno rješavao probleme i izbjegavao opasnosti, a iz svih poteškoda mudro se izvlačio. Pažljivo je mogao donijeti uže gospodaru koji se okliznuo na strmoj padini i pao u provaliju, a u nekom drugom nastavku donosio je pokrivače i hranu izgladnjeloj djeci... Gotovo smo mogli vidjeti da misli, iako je istina bila sakrivena iza kamera, gdje su njegovi treneri znakovima naređivali što treba učiniti. Snimatelji i redatelji s izuzetnom su strpljivošdu snimali kadar za kadrom, a potom ih pažljivo pregledavali, provjeravajudi je li 8

Inteligencija pasa

ponašanje psa dovoljno prirodno i spontano. Imali smo dojam da je Rinty pametan, gotovo smo u nekim trenucima vjerovali da mu je bilo dovoljno pokazati scenarij pa je on svojom inteligencijom i savjesnošdu ved znao što očekuju od njega. Ili se to samo činilo. I tada je stigla Lassie. Psa koji je kasnije pomogao u stvaranju sveopdeg mišljenja o visokom stupnju pasje inteligencije, 1938. godine, u kratkoj je priči prvi opisao Eric Knight. Knjiga je kasnije postala svjetski bestseler, a 1943. po njoj je snimljen srceparajudi film Lassie se vrada kudi. Lassie, najpoznatiji svjetski collie, u tom je filmu po razmišljanju, osjedajnosti i ustrajnosti u potpunosti poistovjeden s čovjekom.

U svakodnevnom životu Lassie je bila sve drugo samo ne ljupka "glumica" s filmskog platna. Bila je uspješna filmska prevara: tijekom snimanja pojedinog filma cijeli niz sličnih škotskih ovčara bili su njezini dvojnici, a filmom zanesen gledatelj najčešde nije ni opazio da skoro u svakom prizoru nastupa drugi pas. Sedam generacija Lassie su zamjenjivali muški potomci prave Lassie - mužjaka s pravim imenom Pal. Muške predstavnike pasmine radije su koristili pri snimanju, jer su bili vedi i nisu bili tako plašljivi kao ženke. Očigledne tjelesne razlike, gledatelji nisu ni zapažali, jer je ved unaprijed svaki škotski ovčar s bijelom lisom na glavi bila Lassie. Razlike u oznakama pojedinih pasa - glumaca uspješno su prikrivane, ne bi li i neki od preopreznih gledatelja otkrio da glavna glumica nije ona nego on. Pal je skoro izgubio svoju veliku životnu priliku. Redatelj Fred M. Wilcox, koji je za ulogu u filmu Lassie se vrada kudi na audiciji pregledao preko 300 pasa, zaobišao je Pala zbog primjedbi o njegovom izgledu. Popustio je tek na nagovor voditelja Rudda Weatherwaxa koji ga je uvjerio da je pas izuzetno dobro školovan te ga može koristiti i u onim scenama gdje bi ga inače morao zamjenjivati pasji kaskader. Kako Wilcox nije imao dovoljno vremena za organizaciju nove audicije, odlučio je napraviti pokusne snimke sa psima koje je izabrao. U jednom tada snimljenom prizoru, Lassie se očajnički bori za život u nabujaloj rijeci. Pošto su svi mokri škotski ovčari međusobno slični, Wilcox je odlučio da de u filmu sve teške scene snimiti s Palom. Na snimanju je Da li psi misle?

9

Pal pokazao upravo one osobine koje smo poslije gledanja filma pripisivali svim škotskim ovčarima. Prizor u kojem se bori s vodenom bujicom bio je posebno dojmljiv, premda je na Wilcoxovu odluku da za ulogu izabere Pala, utjecao tek kraj prizora kada se iscrpljeni Pal izvlači iz vode. Nije imao ni toliko snage da otrese svoje krzno. Napravio je nekoliko klecajudih koraka i srušio se pred kamerom. Palova gluma bila je tako uvjerljiva i patetična da je Pal dobio ulogu i tako je započela dinastija Lassie. Nakon što je film Lassie se vrada kudi ostvario izuzetan uspjeh, snimljena je još cijela serija sličnih filmova o bistrom škotskom ovčaru koji je u konačnici utjecao na naše vjerovanje o inteligenciji pasa. U početku je snimljeno devet filmova, potom je započela radijska emisija koja je trajala punih šest godina. (Zanimljivo je pripomenuti daje osim Palovog laveža sve ostalo bilo snimljeno s pravim glumcima.) Tada je došla na red televizijska serija, koju su prikazivali punih osamnaest godina, i u tom periodu čak su šest puta zamjenjivali glumce. Neke njezine dijelove mogude je vidjeti i danas kao seriju crtanih filmova koji su se u Americi prikazivali subotom prije podne. Kroz sve ovo vrijeme prava zvijezda bila je zamišljena Lassie koju je jedan od filmskih kritičara u svojoj ocjeni prvog filma opisao kao "dlakavog Greera Garsona". U dugoj glumačkoj karijeri zasjenila je i najpoznatija imena Hollywooda kao što su Roddy McDowell, Eliza-beth Tavlor, Nigel Bruce, Elsa Lanchester, James Stewart i Mickev Roonev. Gledatelje je uvijek više oduševljavala Lassie nego njeni ljudski filmski partneri. Cloris Leacheman, mama u jednoj od Lassienih filmskih obitelji, izjavila je da su scenaristi krivi što se inteligencija psa pokazuje dominatnom na uštrb ostalih glumaca: "Od nas neprestano rade budale kako bi pas izgledao što pametniji." Svi mi koji smo obožavali Lassie, nismo uvidjeli ili nismo htjeli priznati da vedina opasnih prizora nije bila tako spektakularna kao što se činilo. Dok se Lassie provlačila ispod rafala strojnice ili potrganih električnih

vodova, dok je skakala s visokih prozora na lopove i slično, zaboravljali smo daje sve to rezultat promišljene uporabe, gledateljima nepoznatih, filmskih trikova. Dok je Lassie u filmu pozorno promatrala okolinu, 10 Inteligencija pasa Pal je u stvarnosti promatrao svog voditelja koji je iza kamera mahao njegovom omiljenom igračkom. Svi ti čeznutljivi pogledi i snažna koncentracija izazivani su također pomodu trenera, koji je u svom džepu uvijek imao dovoljno pasjih kolačida za koje bi Pal bio spreman prodati svoju dušu. Usprkos svega, sa psihološkog gledišta, učinak Lassie bio je izuzetan. Vjerovali smo da ona (a s njom i ostali psi) može misliti, planirati, izražavati naklonost, osjedati bol, pokazivati osjedaje tuge i veselja, da se može sjetiti složenih događaja pa čak planirati i osvetu. Nismo li doista i vidjeli Lassie kako sve to radi? U nedostatku literture o inteligenciji pasa svo smo znanje sakupljali iz filmova, radio i televizijskih emisija u kojima su nastupali nestvarni pasji junaci kao što su Lassie, Rin Tin Tin, Bullet Rova Rodgersa i drugi. Istovremeno, pisci su marljivo pisali o Bobu, Bucku, sto i jednom dalmatincu i tako su gradili lažnu sliku o pravoj prirodi umnih procesa koji se odvijaju u glavi jednoga psa. U usporedbi s ovim briljantnim psima bilo je očigledno da naši vlastiti ljubimci ne pokazuju takve intelektualne sposobnosti. Ipak, bili smo zadovoljni ved i pri samoj pomisli da se inteligencija, koju su pokazali filmski psi, skriva i u našim miljenicima. Mnogi od vas čitatelja vjerojatno su do sada pomislili da sam sve skupa previše pojednostavio i da de se moje pisanje pretvoriti, u stručnom smislu, u potpuno neuporabljivo štivo. Uistinu nismo sve što znamo o psima naučili samo iz filmova. Konačno, postoji na policama svake knjižare i nešto knjiga koje se bave inteligencijom pasa i njihovim mišljenjem. Ved i površnim pogledom uočit demo da njihove naslove možemo razvrstati u tri osnovne kategotije: veterinarski priručnici, knjige o odgoju i učenju poslušnosti te knjige o pasminama. Najčešdi naslovi veterinarskih priručnika su Njega psa, Zdrav pas, Kudni veterinarski vodič i slično. U njima se autori bave prehranom, rastom i specifičnim problemima pasa. Ponekad u takvim knjigama možemo pročitati kako kastracija utječe na ponašanje psa ili se opisuju psihološki problemi pasa (agresivnost, uništavanje pokudstva ili vršenje nužde u stanu). Pri tome se nitko ne upušta u podrobniju analizu umnih sposobnosti pasa. To je potpuno razumljivo, jer su pisci tih knjiga Da li psi misle?

11

vedinom veterinari, upoznati naročito s fiziologijom pasa i nemaju potrebno znanje o složenim procesima pasjeg uma. Sljededa velika grupa knjiga donosi sadržaje o školovanju i odgoju pasa. Najuobičajeniji su jednostavni naslovi: Školovanje pasa - korakpo korak, Trening kroz igru, Prirodna metoda školovanja pasa... Neke knjige su specijaliziranje: Školovanje službenog psa, Psi tragači, Školovanje lovačkih pasa. Mnoge od ovih knjiga izuzetno su korisne jer opisuju postupke u odgoju i školovanju, a pomažu nam i kada naiđemo na neki problem. Nažalost, i usprkos svojih zvučnih naslova, mnoge od njih ne donose savjete koji su primjenjivi. Svaki pisac na svoj način zagovara vlastitu metodu školovanja, stoga nisu rijetke upute kao

što su: "Svakoga psa, bez obzira koje je pasmine, najlakše demo školovati prirodnom metodom," ili "Poslušnost psa ovisi prije svega o strpljivosti i dosljednosti njegovog trenera, bez obzira na različitost pojedinih pasmina." Ponekad naiđemo i na besmislenosti kakve ne bismo smjeli pročitati u takvim stručnim knjigama: "Svi su psi jednako spremni za učenje, te stoga svaki pas može dostidi najviši stupanj školovanja," ili "Pas poput kompjutora, samo čeka pametnog voditelja koji de ga programirati." Pretpostavljam da de ovakve izjave biti upravo ono što tražite, ukoliko ste neku od ovih knjiga kupili stoga što vaš Jack Russell terijer grize po kudi kakav antikni hrastov namještaj, ubija svaku mačku koju vidi ili ne gleda u vas čak i onda kada ga pozivate pomodu megafona. Autori ovakvih neumjerenih izjava, nažalost, zaboravljaju prirodne razlike među pasminama koje se očituju u njihovoj inteligenciji, temperamentu i želji za učenjem. Ovi čimbenici, tek svi zajedno, utječu na konačni rezultat školovanja. Razumljivo je što u knjigama koje govore o školovanju pasa nailazimo na ranije spomenuta stajališta, jer su njihovi autori najčešde treneri pasa i nisu posebno upoznati s procesima koji se odvijaju u psedem mozgu. Mnogi od njih, kao što su Diane Bauman, Carol Lea Benjamin, Patricia Gail Burnham, William Koehler, Michael Tucker ili Joachim Volhard, izuzetni su voditelji pasa i mogu se pohvaliti dugom listom priznanja koja su stekli školujudi pse. Njihovi uspjesi, na kojima im pomalo zavidim, neosporno dokazuju kako su to uistinu pravi stručnjaci na svom području. Iako u knjigama ne pišu o tome da se pasmine pasa 12

INTELIGENCIJA PASA

razlikuju po inteligenciji, takve je zaključke mogude izvesti iz njihovih komentara. Tako je na primjer, jedan od voditelja pasa, izdao video kasetu sa snimljenim tečajem školovanja, pri čemu je sve vježbe izvodio s njemačkim i graničarskim škotskim ovčarima, a u zaključnoj izjavi je napomenuo: "Ukoliko ozbiljno razmišljate sudjelovati na takmičenjima poslušnosti, nemojte ni pomišljati to učiniti s nekim terijerom." Gotovo svaki učitelj poslušnosti ima svoju teoriju o pasjoj inteligenciji koja proizlazi iz metoda što ih koristi pri školovanju. Neki treneri polaze od toga da psi imaju ograničenu sposobnost mišljenja pa stoga jednostavno uče po uzorcima koje u određenim okolnostima, na naše traženje, jednostavno ponavljaju. Drugi vjeruju kako su psi sposobni potpuno samostalno razmišljati i uz pomod logičnog mišljenja rješavati probleme, no ipak im ne pripisuju pravu svijest ili razum. Samo mala skupina voditelja pasa misli da su psi razumna bida koja, po umnim sposobnostima, možemo uporediti s djecom. Zastupaju mišljenje da se um čovjeka i psa razlikuju po učinkovitosti i "manevarskom prostoru". Nažalost, vedina njih ograničava svoje pisanje o ovoj tematici, tek na nekoliko kratkih odlomaka ili stranicu knjige, a potom se opet brzo vrati glavnoj temi, objašnjavanju tehnika uz čiju pomod čitatelji mogu školovati svoje pse. Posljednju, tredu grupu knjiga, koju još nismo spomenuli, čine knjige o pasminama. One variraju od malih, neuglednih knjižica s crno bijelim slikama do ogromnih knjižurina s fotografijama u boji i podrobnim opisima svih poznatih pasmina na svijetu. Prepoznajemo ih ved po naslovima Enciklopedija pasa, Knjiga opsima itd. Najčešde su sadržajno ograničene na opise pojedinih pasmina, njihovu povijest, veličinu, temperament i ponašanje. Mnoge su doista korisno štivo, naročito za skupljanje povijesnih podataka o nastanku različitih vrsta i, naravno, oduševljavaju njihove velike fotografije na kojima se šepure najljepši predstavnici svih pasmina. Nažalost, autori tih knjiga najčešde su uzgajatelji koji posebno lijepo i precizno predstavljaju sve prednosti i odlike "svoje" pasmine, dok manjkavosti prešuduju. U

takvim knjigama nikada nedete pročitati da velika vedina buldoga ima poteškoda s disanjem, da su dalmatinski psi često gluhi i da im je to nasljedna Da li psi misle ?

13

pogreška, da jazavčari imaju velikih problema s kralješnicom i da male simpatične čiuaue trpe od bolesti zglobova. Nadalje, nedosljedni su i pri opisu temperamenta i mentalnih sposobnosti pojedinih pasmina. Sve odreda su "bistre i bez smetnji u ponašanju". Tako ni u jednoj od tih knjiga nedemo nadi podatak da psi pasmine basenči napadaju iznenada i bez povoda, da mnogi akite mogu biti posebno opasni za djecu koja nisu odrasla s njima ili da mnogi engleski hrtovi, izuzetno ljubazni prema ljudima, mogu u trenu postati pravi strojevi za ubijanje mačaka i drugih pasa. Najveda manjkavost ogleda se u opisima mentalnih sposobnosti pojedinih pasmina. Vjerujem daje najmanje 90 posto pasa, opisanih u mnogim ovim knjigama, nazvano inteligentnim psima. Nekim pasminama njihova je inteligencija upisana čak i u uzgojni standard. Autori, nažalost, ne znaju koliku štetu izazivaju svojom neobjek-tivnošdu. Pogledajmo to na primjeru Dandie Dinmontovog terijera. Taj ljupki pas dubokih tužnih očiju dosiže vedinom dvadeset pet centimetara u ramenima i teži oko deset kilograma. Spada u starije pasmine terijera i postoje nepobitni dokazi da su u gorju Cheviot, na granici Engleske i Škotske, još 1700. godine korišteni u lovu na jazavce, lisice i vidre. Današnjoj popularnosti ovih pasa doprinijela je izmišljena priča Sir Waltera Scotta, koji je najednom od svojih putovanja upoznao Jamesa Davidsona, vlasnika čitavog čopora prelijepih terijera. Čovjek i njegovi mali psi impresionirali su Scotta do te mjere da im je 1814. godine posvetio priču Guy Mannering (vidi si. 1). Zamišljeni lik koji je nastao po uzoru na Davidsona nazvan je farmer Dandie Dinmont, a njega su posvuda, gdje god išao, pratila "šestorica besmrtnih": Stari Papar, Stari Senf, Mladi Papar, Mladi Senf, Mali Papar i Mali Senf (papar i senf označavaju boju pasa). Scott je kroz priču precizno opisao i narav malih terijera: "Nisu se bojali ničega što je bilo obučeno u krzno." Odvažni mali psi uskoro su nazvani po Dandie Dinmontu, a njihov šarm očarao je ljubitelje pasa i izvan njihove domovine. Problem s ovim terijerima mogli bismo raspraviti teoretski. Zamislite malog psa koji se neustrašivo baca u svaku jazbinu lisice ili vidre. Lisica je? doduše, velika i teška kao terijer, ali ga vidra, čak i tri puta, 14 Inteligencija pasa nadmašuje. Nekoga bi uistinu mogla impresionirati pokazana hrabrost, ali možda bi se trebao upitati ne bi li doista inteligentan pas morao (figurativno) zaključiti: "Ovo je preopasno. Odustajem. Vidra mi ionako nije ništa nažao učinila". Pa ipak, američki Kennel Club opisuje Dan-die Dinmontove terijere kao "neovisne, odlučne, neustrašive i inteligentne pse". I dok su prva tri pridjeva neosporna, o posljednjem bi se moglo na dugo i široko raspravljati. Jedan od učitelja poslušnosti ovako je opisao svoje iskustvo:

"Par pedesetogodišnjaka doveo je na početni tečaj par terijera. Zarana je postalo jasno da bi vježbu pored lakše savladala vreda krumpira nego ovi psi (na početnom stupnju uvježbavanja hoda uz nogu, od psa se očekuje samo to da na uzici, lijevom stranom, prati svojeg gospodara). Kada je ženka bila dobre volje ponekad bi uz svoju gospodaricu napravila nekoliko koraka, dok je mužjak redovito sa sve četiri noge ostajao ukopan na jednom mjestu. Kada bi ga gospodar pokušao lagano povudi, jednostavno bi se prevalio na bok i zanemario prijetnje ljutitog vlasnika. Oba psa nisu se obazirala na svoje vodiče, čak ni onda kada su glasnije izdavali naredbu. Jedina vježba koju su nakon sedam tjedana napornog rada savladali, bila je naredba sjedi. Gospođa je stalno ponavljala kako su to inteligentni psi. Uvjeravala me kako ih je kupila stoga jer je u nekom članku pročitala da su ovi terijeri "lakrdijaši pasjeg svijeta". Opisivala mi je čitav niz neobičnih i smiješnih stvari koje su učinili u kudi i vrtu. Sve te događaje prepričavala je s tolikim zanosom da nisam imao srca redi joj istinu. Glavni razlog njihovog nepredvidljivog i neobičnog ponašanja (koje je ona smatrala smiješnim i zabavnim), ležao je u činjenici da oni jednostavno nisu imali pojma što se od njih očekuje". Uvijek kada čujem kakvu sličnu priču, upitam se leži li krivica u psu ili njegovom vlasniku? Kako i sam vodim početne tečajeve uvježbavanja poslušnosti, zapazio sam da ved po ponašanju vlasnika mogu zaključiti kakve de rezultate postidi pas. Ne bih li do kraja provjerio svoje zaključke o Dandie Dinmontovim terijerima, proučio sam tri slučajno izabrana broja časopisa Gazette, službenog glasila američkog kinološkog saveza, u kojem se svake godine Da li psi misle ?

15

objavljuju rezultati takmičenja poslušnosti. Provjeravajudi tri godine unatrag, na području čitavih Sjedinjenih Američkih Država ni jedan Dandie Dinmontov terijer nije osvojio nikakvu titulu. Slab rezultat pasa iz naše priče, stoga je najvjerojatnije posljedica smanjene inteligencije čitave pasmine, a ne nesposobnost njegovih voditelja. 16 Inteligencija pasa 17 II. Povijesni razvoj pasa Životinje nisu naša brada, one nisu niža vrsta; one su drugi narodi, uhvadeni zajedno s nama u mrežu života i vremena. Henry Beston Napokon, svi smo zatočenici naše fiziologije. Upoređujudi građu mišida i kostiju pojedinih vrsta, lako demo uočiti daje pasjaci od miša, a slabiji od gorile. Zbog fiziologije oka, pas vidi lošije nego ljudi, ali zbog građe nosa bolje njuši. Slično tome, ponašanje i mentalne sposobnosti pasa određene su fiziološkom

građom mozga. Njihov je mozak, kao i naš, rezultat posebnog procesa evolucije. Dakle, da bismo shvatili razum domadega psa, moramo najprije upoznati njegovo biološko podrijetlo, evoluciju i povijesni razvoj. PRVI PSI Postoje brojne narodne priče o prvom psu. Prema legendi Kato Indijanaca iz Kalifornije, svijet je stvorio bog Nagaicho. Prvo je na krajeve neba postavio četiri stupa, da ga drže, kako bi se vidjela zemlja. Zatim je prošetao tim novim svijetom i počeo ga popunjavati raznim stvorenjima. Legenda opisuje kako su muškarac i žena stvoreni od IrnVr* Cll nr\ trarrr«7a NTa rr a i r»Vi/-rt 71'Vi ctnnala 11 r^Ii nactall nr\tf\P1 18

Inteligencija pasa

i rijeke, kako su stvorene životinje i svaka je postavljena na svoje mjesto u svijetu. Svaka životinja - osim psa. Nigdje se u priči ne spominje kako je Nagaicho, Stvoritelj, stvarao psa. Jer kada je Nagaicho krenuo u šetnju tek stvorenim svijetom, uz njega je ved hodao pas. Čini se da je Kato Indijancima bili nezamislivo podi u šetnju bez psa. Kada je svijet bio stvoren, pasje trčkarao oko Stvoritelja, njuškajudi, istražujudi i slušajudi Nagaichove komentare o stvorenome: "Pogledaj kako je voda u ovome potoku bistra. Hodeš li se, moj psu, napiti prije nego što naiđu druge životinje?" Ljepota ovoga mita je u tome što u njemu, vjerojatno nehotice, ima istine. Čovjekovo druženje sa psom starije je od same civilizacije. Koliko znamo, prve pripitomljene životinje bili su psi, tisude godina prije pojave drugih domadih životinje (goveda i/ili sobova). Teško je udi u trag prvim psima. Najstariji fosil koji sigurno potječe od domadeg psa (zapravo samo donja čeljust s nekoliko zuba) star je oko četrnaest tisuda godina. Ovaj je pas živio s grupom ljudi iz vremena paleolita (staro kameno doba), koji su živjeli u špiljama na području današnjeg Iraka. Kost je iskopana oko 1950. godine, no njezina starost i važnost nisu bile odmah pravilno procijenjene, jer je fosil bio toliko sličan kostima suvremenih pasa da su arheolozi mislili kako je neki suvremeni pas dolutao do stare špilje i tamo uginuo. Učinilo im se da bi kost mogla biti stara, ali vjerojatno ne jako stara, bududi da je bila zakopana na dubini od samo pola metra. Međutim, 1974. godine, istraživači londonskog British Museuma, odlučili su pomnije proučiti fosil. Njihova znanstvena metoda temeljila se na mjerenju fluora u kosti. (Takve kosti tijekom vremena upijaju predvidljive količine fluora iz podzemnih voda.) Starost fosila procijenjena je na četrnaest tisuda godina, a isto toliko vremena je, po procjeni arheologa, proteklo od kada su u toj špilji živjeli i ljudi. Na prvi pogled, četrnaest tisuda godina možda ne izgleda tako mnogo - dinosauri su lutali zemljom prije sto i pedeset milijuna godina, a i naša vrsta, Homo sapiens, pojavila se prije tristo tisuda godina. Do prije četrdeset tisuda godina, Europom su dominirali Neandertalci, a prvi ljudi koji se tjelesno nisu razlikovali od nas pojavili su se prije trideset Povijesni razvoj pasa

19

do trideset i pet tisuda godina. Stanovnici Azije po prvi su put prešli Beringov tjesnac i počeli naseljavati Ameriku prije dvadeset i pet tisuda godina. Zanimljivo je napomenuti da su prvi dokazi organizirane poljoprivrede stari samo deset tisuda godina, četiri tisude godina mlađi od prvog dokaza o prijateljstvu između čovjeka i psa. Postoji još jedan nalaz, otprilike iz istog perioda kao i fosil iz Iraka, pomodu kojega također možemo dokazati da su psi služili kao čuvari i pratioci čovjeka. Iskopavanjima u južnoj Europi otkriven je kostur djevojke iz kamenog doba. Bila je pokopana s mnogo ljubavi, skvrčenih ruku i nogu, poput fetusa, u tradicionalnom položaju kakav se obično nalazi u iskopinama nastambi Kromanjonaca (izumrlih predaka Homo sapiensa). Međutim, ovaj grob razlikovao se od drugih, jer su oko djevojke, okrenuta na četiri različite strane, bila i četiri psa. Teško je ne pomisliti da su psi tu postavljeni kako bi čuvali i pratili voljenu osobu na nesiguran, daleki put u drugi svijet. Dokaze o davnom druženju čovjeka i psa pronadi demo na svim krajevima svijeta. U Americi su, na mjestu zvanom Jaguarova špilja, pronađene kosti koje pokazuju da su psi živjeli u zajednici s ljudima prije jedanaest tisuda godina. U Danskoj su, prije desetak tisuda godina, ved postojale dvije vrste pasa različite veličine. Iz istog razdoblja potječu i dokazi o prijateljstvu čovjeka i psa, pronađeni u Kini. Čini se da su se u to doba psi ved proširili po čitavom svijetu i posvuda se sprijateljili s ljudima (vidi si. 2). PODRIJETLO PASA Postoje mnoge teorije o biološkom podrijetlu današnjih udomadenih pasa, ali dokaza ima malo. Prvi dokazi o postojanju porodice pasa, Canidae, potječu iz perioda prije trideset i osam milijuna godina. U porodici kanida, iz skupine Carnivora (mesoždera), nalazimo mnoge životinje nalik psu. Najpoznatiji su vukovi, lisice, čagljevi, kojoti, dingo i divlji psi. Nagađajudi o tome koji je od ovih kanida bio pripitomljen i postao domadi pas, znanstvenici najčešde spominju vuka i čaglja. Inteligencija pasa Vjerojatno nikad nedemo upoznati sve pretke psa, ali barem o nekima postoje dokazi. Paleontolozi se opdenito slažu da je najstariji predak psa bio miacis, čudna životinjica koja je živjela na drvedu. Miacis je živio prije oko četrdeset tisuda godina, što znači da se pojavio nedugo nakon prvih današnjih sisavaca, ali mnogo prije prvih velikih majmuna. Bio je veličine kune, imao je kratke noge, dugi rep, dugačko tijelo, srednje dugi vrat i šiljaste uši (ilustracija 2.1). Osim pasa, potomci miacisa su svi medvjedi i, čudom, sve mačke. Grana evolucije koja od miacisa vodi do psa nastavlja se životinjom zvanom cynodicitis (ilustracija 2.2). Ova vrsta pojavila se u doba pliocena, prije oko dvanaest milijuna godina. Djelomično je mogla uvudi kandže pa se pretpostavlja da je živjela na drvedu ili se na njega mogla popeti radi zaštite i lova. Cynodicitis je na zemlji provodio više vremena nego Ilustracija 2.1 Miacis, predak svih pasa i mačaka koji je živio na drvedu prije četrdeset milijuna

Povijesni razvoj pasa 21 miacis i bolje je trčao. Od njega potječu dvije različite evolucijske grane. Prva je cynodesmus, skupina velikih životinja sličnih hijeni s nekim karakteristikama mačaka. Iako je vedina tih životinja izumrla, čini se da divlji afrički psi i lovački psi s Cape Horna potječu od njih, kao i današnja afrička hijena. Druga grana je tomarctus, od koje potječu svi kanidi. Na prvi pogled, tomarctus je sličan današnjem psu (ilustracija 2.3). Međutim, postoje naznake daje tomarctus, osim što se malo razlikovao u anatomiji, bio i manje inteligentan od današnjeg psa. Važno je znati da je današnji pas preko tomarctusa povezan sa svim drugim kanidima, uključujudi vukove, čagljeve, lisice i divlje pse. Danas postoji barem trideset i devet različitih vrsta kanida. Svi domadi psi pripadnici su vrste Canis familiaris, koja uključuje veliki broj različitih pasmina. Pri raznim kinološkim društvima registrirano je više Ilustracija 2.2 Cynodititis, prva životinja evolucijske grane koja se od mačaka odvojila prije 22 Inteligencija pasa od četiri stotine vrsta domadih pasa, a procjenjuje se da ih širom svijeta ima više od osam stotina. Unatoč ovog velikog broja pasmina, sličnost s drugim kanidima je tolika, da se možemo zapitati, nije li domadi pas jednostavno pripitomljena verzija jednog od divljih kanida? Ukoliko nije tako, da li se domadi pas razvio nekim biološkim procesom iz jedne od mnogih podvrsta kanida? Proučimo li karakteristike pojedinih divljih kanida, dodi demo do zanimljivih spoznaja, premda možda ne i do konačnog odgovora. Vukovi Prema mišljenju vedine stručnjaka za pse, psi su se razvili od vukova. Britanski kinolog i veterinar Bruce Fogle vrlo jasno kaže: "Psi su vukovi, Ilustracija 2.3 Tomarctus, zajednički predak svih kanida - tjelesno jako sličan današnjem Povijesni razvoj pasa

23

iako se ponekad kriju u ovčjoj koži." Ukoliko je to istina, tada treba samo proučiti razum vukova da bismo otkrili prirodu pasjeg razuma, ponašanja i inteligencije. Ovakav pristup zvuči vrlo prihvatljivo. Vukovi su doista slični psima, dapače, sjeverni vukovi se na prvi pogled i ne razlikuju od njemačkog ovčara (vidi si.3). Drugi, vedi vukovi, sličniji su aljaškom malamutu ili haskiju, dok istovremeno ima pasa koji, svojom veličinom, oblikom i bojom, nalikuju lisicama. Kod toliko varijanti, ponekad je teško odrediti da li su pojedine životinje pravi vukovi ili ne. Tako se kojot (vidi si. 4), koji je očito pripadnik obitelji Canidae, često naziva prerijskim vukom, iako ga neki smatraju potpuno odvojenom grupom, potpuno drugačijom od vukova. Još je teže klasificirati jednog od manjih vukova, čije

je znanstveno ime prilično dugačko - Canis niger seu rufus - koji je bolje poznat kao crveni teksaški vuk. U nekim katalozima, ovaj se kanid klasificira kao lisica, drugdje kao čagalj, a ponegdje i kao kojot. Stručnjaci koji tvrde da psi potječu od pripitomljenih vukova smatraju kako velike razlike u veličini i obliku pasa proizlaze iz činjenice što su u pojedinim razdobljima bile pripitomljavane različite lokalne vrste vukova. Tako se misli da sjeverni vukovi nisu samo preci njemačkog ovčara (kojima toliko sliče), nego i aljaškog malamuta, samojeda, haskija, zatim čau-čaua, norveškog sivog goniča, škotskog ovčara, ali i nekih manjih vrsta kao što su pomeranski špic, belgijski špic i velški ovčar (corgi). Karakteristike ove grupe su uska, dugačka glava, široke šiljate uši, i dugi kitnjasti rep (naravno, ako se rep ne krati). Planinski vukovi (npr. tibetski vuk) imaju malo kradu njušku i smatraju se precima snažnijih pasa, mastifa i buldoga. Ovaj ogranak karakterizira krada, četvrtasta njuška i snažna čeljust. Da pas i vuk nisu u najbližem srodstvu, dokazuju njihove oči. Vukovi imaju jedinstvene, prelijepe oči. Samo jedan pogled u oči vuka podsjetit de vas da domadi pas nije tek pripitomljeni vuk. Pas, Canis familiaris, ima okrugle zjenice. Mnoge vrste vukova, naprotiv, imaju ovalne, duguljaste zjenice, koje im daju uznemirujudi, nimalo psedi izraz lica. Na stav znanstvenika, koji vjeruju da je upravo vuk predak domadega psa, očigledno su utjecala mnogobrojna narodna vjerovanja o ponašanju 24 Inteligencija pasa Povijesni razvoj pasa

25

i karakteru vuka. Zbog tih legendi, vedina ljudi uživa u pomisli da je njihov kudni pas zapravo pripitomljeni vuk. I sam razvoj te predaje zanimljiva je priča. Mnogi doživljavaju vuka kao snažnu i plemenitu životinju. U našoj mašti on je uporan lovac koji, vođen velikim vučjim kraljem - vođom čopora, luta snježnim ravnicama. Vukovi love u grupi i pri tome znaju kako treba iz stada odvojiti starijeg soba kojeg mogu lakše savladati. Izmučenu i progonjenu životinju, koja se ipak odupire i snažnim de rogovima vjerojatno raniti najbližeg vuka, svi okružuju, potaknuti i koordinirani vođom čopora. Drže je opkoljenom dok jedan od njih ne zaskoči na njezina leđa i ubije ju smrtonosnim ugrizom za vrat. Kada se lovci dobro najedu, čopor se polako vrada u svoje stanište, gdje ih očekuju ženke i mladi. Zanimljivo je da se vukovi brinu i za ranjene pripadnike čopora, odvlače ih sa sobom u brlog i ženke ih njeguju do ozdravljenja. Ovakvo idealizirano i pozitivno gledanje na život vukova, zapravo je posve novo, jer su još donedavno ljudi imali potpuno drugačije mišljenje o vukovima; tradicionalno ih se smatralo okrutnim i opasnim lovcima. Svi smo se ved naslušali priča o velikom zločestom vuku i odmah nam je jasno kada netko kaže da mu je vuk došao na vrata, kako time ne najavljuje dobrog prijatelja. Tijekom cijele ljudske povijesti, vukovi su imali reputaciju divljih i strašnih bida. Njih se optuživalo da kradu djecu, ruše jahače s konja i spontano koriste lovnu formaciju čopora napadajudi ljude. Bili su poznati kao ubojice iz obijesti, koji masovno kolju ovce i stoku. Siromašnom pastiru i farmeru uništavanje stada sigurno je značilo ekonomsku propast, vjerojatno i glad, stoga nas ne treba čuditi iracionalni strah i mržnja onih koji su vjerovali da su te zle životinje, vražji sluge.

Najbolju predstavu o strahu koji su vukovi ulijevli ljudima možemo dobiti iz nekih legendi i priča o tim životinjama po kojima se krvožedni vampir, primjerice, mogao pretvoriti u vuka. U romanu Brama Stokera Dracula (iz 1897.), grof Drakula kaže daje vučje zavijanje "pjesma moje djece". U drugim pričama, pogotovo o vukodlacima, vuk se povezuje s vragom, pa zli ljudi poprimaju obličje vukova dok izvršavaju vražje naputke. - \L. Slika vuka, kao opasne i zle životinje, združena s potražnjom za njegovim krznom, dovela je do lokalnih, pa čak i nacionalnih, kampanja protiv vukova. U lovu su ljudima najčešde pomagali irski vučji hrtovi, ruski i škotski jelenski hrtovi. U Sjedinjenim Američkim Državama program kontrole ovih grabežljivaca započet je 1915. godine, a prva je meta postao sivi šumski vuk. Program je bio stravično uspješan pa je vuk, ved do 1930. godine, u mnogim područjima potpuno istrijebljen. Sivi vuk, nekadašnji lutalica čitavog sjevernoameričkog kontinenta, danas se može nadi samo na Aljasci i, u malom broju, u dijelu Minnesote. Slična sudbina snašla je vukove diljem svijeta, posebno na Britanskom otočju, gdje su neke pasmine, kao što je falklandski vuk, potpuno istrijebljene. Zaslugom književnih djela raznih autora, pogrešno mišljenje o vukovima ipak se počelo mijenjati. Američki romanopisac Jack London, u jednom je svojem romanu, prikazao vuka kao plemenitu životinju. Dakle, u novom, mnogo boljem svjetlu, sugerirajudi da su vuk i pas brada. Bio je dobar poznavatelj ponašanja pasa te je uspješno i vjerodostojno napisao dvije knjige. Prva je Zov divljine (1902.) u kojoj se pas, primamljen divljinom, pridružuje vučjem čoporu, dok druga, Bijeli očnjak (1907.), opisuje vuka prilagođenog ljudskom društvu. Sudut prema vuku, koju danas mnogi osjedaju, vjerojatno potječe iz knjige Ne plači, vuče, kanadskog pisca Farleva Mowata, iz 1963. Knjiga je postigla nevjerojatan uspjeh te je kasnije snimljen i film istog naslova. Osebujan opis vuka, nazvanog George i njegove družice Angeline, provlači se cijelim djelom. Movvat opisuje Georgea kao vuka "kraljevskog držanja, dostojanstvenog i uzvišenog". Vuk George bio je "savjestan, pažljiv prema drugima i nježan, ali u razumnim granicama,... prava slika oca, čija se idealizirana pojava opisuje u mnogim čeznutljivim knjigama o obiteljskim uspomenama, ali čiji je stvarni prototip rijetko koračao zemljom na dvije noge." Movvat personificira i Angelinu, nazivajudi je Georgovom "suprugom" i opisujudi je kao "prekrasnu, žestoku, strastvenu i ponekad vražje naravi". U zaključku je zapisao: "Jako sam zavolio Angeline i još uvijek živim u nadi da du negdje naidi na ženu koja ima sve njezine vrline." 26

Inteligencija pasa

Ovakvi opisi povedali su simpatiju prema vukovima. George i Angelina gotovo preko nodi preobratili su čitatelje koji vukove više nisu doživljavali poput krvoloka, ved kao progonjene životinje koje su se nehotice zamjerile cijelom čovječansvu. Mowatova knjiga utjecala je na snažniju javnu kritiku programa za kontrolu broja vukova u Sjevernoj Americi i čak je potaknula pokušaj da se 1974. godine sivi vuk ponovno nastani u sjeverne dijelove države Michigan. Međutim, šumarska služba kanadske pokrajine

Britanske Kolumbije, pokušavajudi spasiti stada jelena i karibua, ipak je razvila program kontrole broja vukova, kako se ljepše naziva nekontrolirano ubijanje vučjih čopora. Zbog modernog pozitivnog stava prema vukovima, gotovo svake godine ovaj program postaje meta protesta i demonstracija. Gledao sam snimku televizijske reportaže o jednom takvom protestu i čuo kako reporter veliča vrline vuka, pripisujudi mu hrabrost, poštenje, sudut, ljubav, osjedajnost, poštenje, inteligenciju, opreznost, nesebičnost i smisao za humor. Zapanjen onim što sam čuo, morao sam premotati vrpcu i poslušati još jednom taj govor, kako bih se uvjerio da se doista radilo o vuku, a ne o predizbornoj kampanji nekog političara. U svakom slučaju, zbog ovakvih stavova, ideja da su domadi psi potekli od vukova iznimno je popularna i lako prihvatljiva. Ukoliko i nije tako, ovakva plemenita životinja zaslužuje našu ljubav i društvo. Čagalj Premda su neki vrlo ugledni znanstvenici, poput nobelovca, zoologa i etologa Konrada Lorenza, mislili da psi potječu od čagljeva (vidi si. 5), a ne od vukova, ova zamisao nikad nije bila prihvadena među kinolozima. Čini mi se da odbijanje ove teorije nije toliko utemeljeno na znanstvenim razlozima, koliko na izmišljenim pričama i predrasudama. Nažalost, nije se kao kod vukova pojavio nikakav književni rad koji bi opovrgnuo te početne predrasude. U usporedbi s literaturom posvedenom vukovima, radovi o ponašanju i mentalnim sposobnostima čagljeva mnogo su rjeđi. Uvriježeno je mišljenje da se cagljevi, koji pretežno žive u Sjevernoj — ,...t. Amprici i i A vr'ii Viran/=- ctnn'rama i ntnafima T inrli 1V1 7ami51iain Povijesni razvoj pasa

27

kako se šuljaju ulicama, proždirudi otpatke, smrdljivo meso i svakojako smede. Smatra se da slijede prave grabežljivce, preuzimajudi od njih natrule ostatke lovine. Priča se da su viđeni kako trčkaraju oko hrpa smeda ili po grobljima, te koriste svaku prigodu ne bi li iskopali i pojeli tijela plitko ukopanih osoba. Pripisuju im mnoge niske i ružne karakterne osobine, od toga da smrde do toga da su lijeni i prevelike kukavice za samostalan lov. Poznavajudi ovaj negativni odnos prema čagljevima, nije čudno što je tek mali broj ljudi ustao u obranu teorije kako je baš čagalj neposredni predak psa. Tko želi vjerovati daje njegov kudni ljubimac, njegov najbolji prijatelj, životinja koja s njim dijeli dom, a možda čak i krevet, genetski zapravo smrdljiva kukavica, koja jede smede i kopa po grobovima? Psihološki je mnogo prihvatljivije povezati našega psa s plemenitim vukom. Međutim, predrasude su uvijek utemeljene na pogrešnim pretpostavkama. Cagljevi su nešto manji i lakši od prosječnog vuka i nemaju njegovu divlju obrambenu mod (stoga su i sami često lovina velikih mačaka, posebno leoparda). No, nema baš nikakvih anatomskih razlika koje bi ih razdvajale od vukova ili domadih pasa pa bilo koji podrobniji opis fiziologije i ponašanja čaglja možemo jednako dobro primijeniti i na bilo koju pasminu manjih vukova, kojota ili nekih domadih pasa.

Cagljevi imaju i jednu genetski zanimljivu sličnost sa psima. Mnogi tvrde da svaki pas koji ima i najmanju bijelu točkicu na tijelu, ima i poneku bijelu dlaku na vrhu repa. Izgleda daje vrh repa i kod čagljeva često bijel. Ova čudna činjenica često služi kao dokaz teorije da podrijetlo psa možda uključuje i gene čaglja. Isti takav karakteristični bijeli vršak repa mogude je nadi i kod lisice, ali nikada kod vuka ili kojota. Premda cagljevi imaju reputaciju strvinara, njihov način hranjenja zapravo se gotovo i ne razlikuje od vučjeg. Poput čagljeva i vukovi često jedu strvine, a na krajnjem sjeveru njihovi su pohodi na smetlišta uobičajen problem. Cagljevi, poput vukova, vedinu vremena provode lovedi male životinje i glodavce. U mnogim područjima žive u malim 28 Inteligencija pasa čoporima, lovedi svoj plijen na isti način kao i čopori vukova. Poput vukova i lisica, i oni se kote u jazbinama. Međutim, ono što mene najviše zapanjuje je činjenica da oči čagljeva nimalo ne sliče očima vuka. Njihove oči imaju okrugle, a ne duguljaste zjenice, i upravo to im daje prijateljski izgled koji najčešde vidimo kod domadeg psa... Lisice Među svim kanidima, lisice se najrjeđe spominju kao mogudi preci pasa (vidi si.6). Njihova su obilježja duguljasta glava, kratke noge, dugačko, gusto krzno i rep koji može dosizati polovinu, do dvije tredine, dužine tijela. Uglavnom su manje od pasa. Prosječna duljina tijela iznosi oko pedeset osam centimetara, a vede vrste mogu u grebenu biti visoke do četrdeset centimetara. Sitne su građe, teške samo dva do pet kilograma, s ponašanjem podosta drugačijim od pasa. •< Lisice jedu sve: kukce, gliste, manje sisavce, ptice, jaja, strvine, ali i biljke (čak vole neke vrste voda). Za razliku od vedine drugih članova porodice pasa, ne progone lovinu. One se tiho šuljaju, a onda zaskoče svoj plijen, kao mačke. Plašljive su i često ih love vukovi, risovi i drugi veliki mesožderi. Mlade lisice česta su lovina ptica grabljivica. Za razliku od drugih kanida, žive usamljeno tijekom vedeg dijela godine, a druže se samo u doba parenja. Iako mlade odgajaju u jazbinama, ne žive u brlozima, nego spavaju sakrivene u travi ili guštari. Tada do izražaja dolazi njihov krasni kitnjasti rep kojim se, kao velikim krznenim šalom, omotaju dok spavaju. Lisice i psi imaju drugačiju tjelesnu građu. Lubanja vedine lisica toliko se razlikuje od lubanje pasa (čak i onih sličnih lisicama) da je ved i na prvi pogled jasno kako između tih kanida ne postoji neko bliže srodstvo. Nadalje, vedina lisica ima uske, poput proreza, duguljaste zjenice koje im daju mačji izgled. Ništa slično ne možemo nadi ni kod jedne pasmine domadih pasa. Još je važnija činjenica da obična crvena lisica, čije je stanište prošireno diljem Europe, Sjeverne Amerike i sjeverne Afrike, nema isti broj kromosoma kao pas. To bi trebalo značiti Povijesni razvoj pasa 29

pouzdanih podataka, saznajemo da su se psi povremeno parili s lisicama i dobili mlade sposobne za dalje razmnožavanje. Ovakvi slučajevi mogu uzrokovati poteškode u klasifikaciji nekih vrsta lisica, koja je jednako zamršena kao i klasifikacija vukova. Križanje je možda mogude kod onih lisica koje su genetskom strukturom sličnije čagljevima ili vukovima. Spomenimo i zanimljiv ruski eksperiment s lisicama, koji se izravno tiče domadih pasa. U jednom sibirskom laboratoriju biolozi su pokušavali pripitomiti srebrne lisice, ne bi li ih lakše uzgajali zbog njihovog cijenjenog krzna. Bududi da divlje lisice znaju biti prilično nemirne i ponekad grizu, u uzgoju su izdvajali pitomije primjerke i samo su njima dozvoljavali parenje. Nakon dvadeset generacija uspjeli su dobiti pitome, domade lisice. Ovi eksperimenti izazvali su brojna iznenađenja. Uzgojene i udomadene pitome lisice postale su ponašanjem vrlo slične psima: tražile su ljudsko društvo, počele su mahati repovima u istim situacijama u kojima to čine i psi, pokazivale su sklonost da ljudima ližu lice, da cvile i laju. Došlo je i do značajnih tjelesnih promjena. Ženke su se počele tjerati dvaput godišnje, poput ženki pasa. Uši nekih lisica savile su se kao kod nekih pasa. No, na veliku žalost uzgajatelja, krzno je vremenom postajalo raznobojno, sličnije krznu pasa, pa je izgubilo visoku tržišnu cijenu. Uzbudljiv i možda najhitniji rezultat ovog istraživanja pokazao je da su pripitomljene lisice, iako nisu bile križane sa psima, razvile ista psihička i tjelesna obilježja kao i psi. To bi moglo značiti da su geni koji u sebi nose blagost (po kojoj su lisice selekcionirane), na neki način povezani s nekim drugim gentskim predispozicijama. Takve genetske veze prilično su česte. Na primjer, postoje dokazi da su bijeli psi češde gluhi, što značiti da su geni koji određuju boju krzna povezani s genima koji određuju sustav osjetila. Ukoliko to vrijedi za sve kanide, vjerojatno bi sam čin pripitomljavanja vukova, šakala ili divljih pasa, uzgajanjem pitomijih primjeraka, trebao u njih proizvesti tjelesne i psihičke karakteristike slične onima kod pasa. 30

INTELIGENCIJA PASA

Dingo psi, divlji psi i parije Posljednja grupa unutar koje možemo potražiti pretka domadeg psa je grupa takozvanih divljih pasa. Njih karakterizira trokutasta glava, šiljaste uspravne uši, nisko postavljene obrve i naglašen stop. Ovi psi žive na područjima Bliskog i Srednjeg Istoka, a velike populacije prisutne su u čitavoj Africi, Australiji i južnoj Aziji (uključujudi Maleziju i Indiju). Nažalost, o građi njihovog mozga znamo još manje nego o mozgu vukova, čagljeva ili lisica. Pretpostavlja se da su vrstu zvanu dingo (vidi si. 7), fizički vrlo sličnu azijskom vuku, u Australiju doveli nomadi koji su kasnije postali australski domoroci. Čini se da su na to područje stigli pred kraj posljednjeg ledenog doba dok je razina mora još bila niska. Postoji mogudnost da je dingo u to vrijeme bio polupripitomljen pa su ga ljudi namjerno poveli sa sobom, a tek kasnije je on ponovno podivljao. Prvi Europljani koji su stigli u Australiju, zapazili su da mnoge domorodačke obitelji imaju pse o kojima se posebno dobro brinu, iznimno ih cijene i koriste u lovu. Neki od prvih istraživača zapisali su kako ih je nemogude razlikovati od divljeg dinga. To nije neobično, jer i danas mnogi domoroci nabavljaju pse

kradudi štenad divljeg dinga. Ukoliko ih odgajaju ljudi, mladi postanu odani i vjerni kudni psi, jednako povjerljivi kao i ostale pitome pasmine pasa. Dingo je jedini veliki sisavac mesožder u Australiji koji poput vuka živi u čoporu. Iako su viđeni vrlo veliki čopri od sedamdeset i pet, pa i više primjeraka, obično se lovna grupa sastoji od pet do šest životinja. Kao i ostali kanidi, i dingo se koti u jazbinama, a često je njegovo leglo pronađeno i u šupljem drvetu. Uz ostalo, imaju snažan osjedaj teritorijalne pripadnosti te ustrajno brane svoje područje, poštujudi zemljište drugih čopora. Divlji psi u Africi i Aziji jako su slični dingu, jedino su malo krupniji i zdepastiji. Dok dingo, poput vuka, drži rep spušten preko stražnjice, vedina divljih pasa svoje kratke, savijene repove drži podignuto i nagnuto prema leđima. Od udomadenih pasmina pasa, najsličniji prvotnom divljem psu je basenči, koji se tjelesno uopde ne razlikuje od divljih Povijesni razvoj pasa

31

pasa Konga i Sudana. Njegove ženke ne tjeraju se dvaput godišnje kao kod domadeg psa, ved samo jednom. Neki proučavatelji pasa, na primjer Michael Fox, vjeruju da su se domadi psi mogli razvili iz pojedinih vrsta divljih pasa. Takav stav potkrepljuju tezom da je divlji pas sličan basenčiju služio kao spona između vuka i domadeg psa. Međutim, paleontolozi nisu pronašli nikakav fosilni dokaz u prilog toj tvrdnji. S druge strane, postoje dokazi da se parenjem divljih i domadih pasa mogu dobiti priznate pasmine. Osim basenčija, i rodezijski gonič je pod velikim utjecajem gena divljih pasa. To su krupni psi, visoki šezdeset do sedamdeset centimetara u grebenu, s težinom od oko trideset i pet kilograma. Uzgojeni su od divljeg psa kojega je pripitomilo pleme Hotentota, zvanog Khoikhoi. Ovo pleme u uskom je srodstvu s afričkim Bušmanima i živjelo je u predjelu Rta dobre nade u Južnoj Africi. Krajem devetnaestog stoljeda, do nekoliko primjeraka takvih pasa došao je Južnoafrikanac Cornelius van Rooven, lovac na visoku divljač. Križao ih je s nekim uvezenim europskim pasminama i dobio "lavljeg psa", poznatog kao "Van Roovenov pas". Najizrazitije obilježje rodezijskog goniča je griva na leđima koju stvara dlaka što raste u suprotnom smjeru od ostale dlake. Ova griva počinje na ramenima i polako se sužava do točke iznad kukova. Upravo ovo obilježje povezuje pasminu s divljim psima, jer dingo i ostali divlji psi imaju sličnu grivu. Ona nije tako naglašena, ali se ističe kod prestrašenog ili uzbuđenog psa. Ukoliko nisu pod utjecajem čovjeka, divlji se psi ponašaju kao tipični kanidi. Organiziranim čoporima love male životinje i u koordiniranim akcijama hvataju antilope ili gazele, obično tako da izdvoje mladu ili bolesnu životinju. Međutim, divlji psi ved dugo žive u blizini čovjeka. Mnogi čopori odustali su od lova i u potpunosti su postali ovisni o smetlištima velikih gradova. Takvi se psi obično zovu parije. To ime ne označava neku posebnu pasminu ili vrstu, nego psa koji se hrani otpacima i smedem urbanih sredina. Slični psi su, pogotovo u ranijim povijesnim periodima, bili dobro poznati po čitavoj Indiji i Egiptu, kao i ostalim područjima Srednjeg Istoka. U biblijsko doba nalaze se u Palestini, a spominje ih i Sveto Pismo. 32

Inteligencija pasa

ZAJEDNIČKA OBILJEŽJA PASA I NJIHOVIH

ROĐAKA Bududi daje krajnji cilj ove knjige unaprijediti razumijevanje ponašanja i inteligencije domadih pasa, potrebno je nešto redi i o onim karakteristikama koje su zajedničke svim kanidima. Širok prsni koš i uski bokovi, što ih čini vrlo dobrim trkačima, zajednička su tjelesna obilježja svih kanida. Ujedno, svi imaju istančan njuh i sluh. Glede njihovih umnih sposobnosti, zoolog Fredrick Zeuner zaključuje da je "inteligencija kanida mnogo veda nego kod drugih mesoždera, uključujudi i velike mačke". Sve psu srodne vrste sporazumijevaju se na slične načine: koriste iste tjelesne i facijalne znakove za izražavanje ljutnje, straha, ugode, nadmodi i pokornosti. Svi zavijaju i svi mogu lajati. Kada se uzgajaju s domadim psima nauče lajati, iako to u divljini obično ne čine. Napokon, svi zakopavaju kosti i višak hrane, koristedi te zalihe u vrijeme neimaštine. Svi kanidi uživaju se povremeno uvaljati u smede i druge smrdljive otpatke. Izgleda da je ovo čudnovato ponašanje povezano s njihovim estetskim doživljavanjem mirisa, kojega neki stručnjaci uspoređuju s našim doživljajem glazbe; u tome nema nekog stvarnog cilja, ali izgleda da ih veseli. Mnogim vlasnicima pasa smeta takvo ponašanje pa ih kažnjavanjem pokušavaju odučiti od ove neobične navike, no od toga obično nema koristi. Ponekad nekom upornom vlasniku pođe za rukom pronadi parfem ili miris kojega pas prihvada i tada je dovoljno nanijeti ga na obje strane vrata i iza ušiju. To bi psa moglo odvratiti od traženja svake prigode da se uvalja u najbližu hrpu gnoja ili smeda, ali se može pokazati i kao dvosjekli mač. Moja snaha Kari ima krasnu mješanku Tessu, koju često vodimo sa sobom na našu malu skrovitu farmu. Iza kude je široki odvodni kanal, koji u toplije doba godine poprima poprilično neugodan miris. Kada kanal dostigne vrhunac smrada, Tessa ne propušta skočiti u njega i dobro se provaljati u blatu. Svakako da nas ovaj njezin običaj nimalo ne uveseljava i tada je nekoliko sati, sve dok smrad ne ispari, ne puštamo u kudu. Jednom sam, prije jutarnje šetnje, pokušao izbjedi neizbježno Povijesni razvoj pasa

33

kupanje u smrdljivom kanalu, namirisavši Tessu losionom ugodnog mirisa koji koristim poslije brijanja. Izgledala je poprilično zbunjena tim postupkom i čim sam otvorio ulazna vrata, umjesto da se, kao obično, počne igrati donošenja štapa, odjurila je ravno u blatnjavi kanal. Vratila se malo kasnije, potpuno mokra i smrdljiva, spremna započeti igru. Očigledno je osjedala potrebu da svoj novi čudni miris maskira nečim estetski prihvatljivijim njezinom psedem ukusu. Svi pripadnici porodice pasa, osim lisice, vrlo su društveni. Zbog lova ili jednostavno zbog društva, vedina ih živi u čoporima i svi pokazuju dobro razvijene društvene navike. Uspostavljaju i održavaju hijerarhiju kojoj je na vrhu vođa čopora. Odani su čoporu i svim njegovim članovima. Svi se brinu za mlade pa često, ako nema majke, čuvaju i odgajaju štenad u leglu. Tipično za sve kanide je i označavanje teritorija mokradom, pomiješanom sa sekretom iz prepucijske žlijezde. Kod mužjaka, ovo je označavanje obično povezano s dizanjem noge pokraj velikih predmeta (stabala, stijena, grmova), kako bi miris dosegao visinu njuške drugih pasa i kako bi se mogao

rasprostrijeti na što vedem području. Neki afrički divlji psi čak se stražnjim nogama penju po deblu, prije nego li štrcnu svoju poruku. Stručnjaci misle da pripadnici obitelji kanida mogu saznati mnogo poruka iz ovih mirisnih obilježavanja. Miris identificira psa koji ga je ostavio, otkriva njegov spol, dob i zdravstveno stanje, pa čak i što je jeo. Pojedini hormoni otopljeni u mokradi pružaju psima obavijesti o psihološkom stanju onoga koji je ostavio oznaku - da li je bio ljut, prestrašen, zadovoljan ili se nedavno pario. (Izgleda da grebanje po zemlji pokraj izmeta, što radi vedina pasa, služi istoj svrsi, iako se, iz znoju sličnog sekreta, koji se izlučuje iz šapa može sakupiti bitno manje obavijesti nego iz mokrade.) U prirodi visoko drvo ili stijena, a u gradu ulični hidrant ili stup, postaju psede novine i mjesto ogovaranja svih pasa iz susjedstva. Nakon što su pronjuškali posljednje vijesti, vedina de pasa (pogotovo mužjaka), ostaviti svoj miris i prekriti prethodnu poruku svojom vlastitom. 34

Inteligencija pasa

Možda je najvažnije zajedničko obilježje kanida njihova sposobnost međusobnog križanja. Vuk, kojot, čagalj, dingo, divlji i domadi pas mogu se križati i donijeti na svijet žive mlade koji se mogu razmnožavati. Nije sasvim jasno mogu li se križati psi i lisice, jer vedina pasa nede se ni obazirati na lisicu koja se tjera, a među njima ima i genetskih nepodudarnosti, barem kod obične crvene lisice i psa. Križanje različitih pasmina uglavnom provodi ili potiče čovjek. Kao što sam ved spomenuo, uobičajeno je križanje dinga i divljeg psa. Eskimi i drugi sjevernjački narodi redovito križaju svoje radne pse za vuču s vukovima, kako bi dobili jače i vede primjerke. Dovoljno je ženku koja se tjera ostaviti, vezanu za štap, na području u kojem ima vukova. Zainteresirani vuk rado de se zaustaviti i iskoristiti priliku, a čini se da i ženke prihvadaju vučje udvaranje. Naravno, u teškim vremenima nestašice hrane, vjerojatno de vukovi kuju radije pojesti, nego se pariti s njom. , U Njemačkoj i Nizozemskoj uspjeli su križati njemačkog ovčara i europskog sivog vuka. Mješanci su nazvani "vučjaci" i postali su popularni kudni ljubimci. Na prvi pogled ne možemo ih razlikovati od čistokrvnog njemačkog ovčara, a i ponašanjem su im vrlo slični. Poznati su i mnogi namjerni ili nenamjerni slučajevi križanja čagljeva i pasa. Stari Egipdani ostavili su detaljne opise takvih križanja. Imati mješanca psa i čaglja donosilo je tada izuzetnu sredu, jer se time častio bog mrtvih - Anubis. Sam bog imao je čagljevu glavu i dobre je vodio u vječnu sredu poslije smrti. Biolozi vjeruju da se ovim križanjem psa i čaglja razvila današnja pasmina poznatija pod imenom faraonski pas. Rezbarije, hijeroglifi i slike dokazuju njegovo postojanje čak 3000 godina prije Krista, (ilustracija 2.4) Postoje zapisi o faraonskom psu faraona Tutankamona, vladara Gornjeg i Donjeg Egipta, koji je živio oko 1350. prije Krista. Poznato je čak i ime psa - Abuwitiyuw. Tutankamon je uživao gledajudi svog dražesnog ljubimca kako skače od srede čim bi ugledao gazelu i rado ga je vodio u lov. Kada je pas uginuo, naredio je da ga pokopaju kao pripadnika visokog plemstva. Abuwitiyuw je bio zamotan u fino platno i položen u lijes. Bio je namirisan i namazan pomastima koje čuvaju Povijesni razvoj pasa

35

tijelo od raspadanja kako bi mogao biti čašden kod boga Anubisa. Kip toga psa kasnije je postavljen pokraj ulaza u Tutankamonovu grobnicu, koju su, gotovo nedirnutu, 1922. godine pronašli Howard Čarter i Lord Carnarvon u Dolini kraljeva kraj Luxora. STVARNO PODRIJETLO DOMADEG PSA Uz tolike potencijalne pretke i praoce domadega psa i tolike fiziološko - psihološke sličnosti među raznim vrstama kanida, možemo li uopde izvesti neke čvrste zaključke o stvarnom podrijetlu psa? Neki biolozi sumnjaju u to, ali najvjerojatnije je da domadi pas ima, u različitim omjerima, gene svih divljih kanida. Ja mislim da pripitomljavanje pasa nije bio jedinstveni događaj. Najvjerojatnije su ljudi pripitomljavali pse u raznim periodima i na raznim mjestima. Mogude je i da su pripitomljavali različite vrste kanida. Drugim riječima, bilo koji pripadnik porodice pasa mogao je postati kandidat za pripitomljavanje. Lovci iz kamenog doba vjerojatno su pronašli mlade vučide i udomadili ih. Na nekom drugom mjestu, druga grupa lovaca mogla je nadi i pripitomiti male čagljeve. Drugdje je opet, možda kojotu ili divljem psu, netko ukrao i zatim uz ognjište odgojio njihovu štenad. Pokorniji i korisniji primjerci ostajali su uz čovjeka i kroz nekoliko generacija bila je stvorena određena pasmina: ovdje pitomi sjeverni vučjak, ondje azijski vučjak, tu pitomi dingo, a tamo mješanac divljeg i pitomog psa u Africi, ili mješanac psa i kojota na nekom drugom mjestu ili u nekom drugom vremenu. U vrijeme velikih seoba naroda svi su sa sobom sigurno vodili i svoje pse. Susreti pripadnika različitih naroda razvijali su njihove međusobne odnose i dok su ljudi razmjenjivali robu, priče, hranu ili neprijateljstva, psi su razmjenjivali gene. Trgovina i putovanja diljem svijeta stvorili su toliko pasmina domadeg psa da bismo za svaku sigurno mogli redi kako u sebi nosi "vuk - čagalj - kojot - dingo - lisica - pas" genetske komponente. Jedna pasmina može biti 30 posto vuk, 30 posto čagalj i 40 posto dingo, dok je druga 60 nnstn vuk 10 nnstn tnint 90 nnctn Hivlii nas i 1D nnctn rttazK Rnrhiri 36

Inteligencija pasa

da ne poznajemo genealogiju svakoga od njih, sve ih zovemo psima, dodajudi razlikovne riječi, kao što su: "španijel", "lovački pas", "ovčar" i slično, pa tim nazivima pokušavamo odrediti vidljive karakteristike rezultata raznih mješavina. Bogata mješavina raspoloživih gena iz cijele obitelji kanida koja je ugrađena u domadeg psa, omogudila je čovjeku da kontroliranim križanjem stvori na stotine različitih pasmina. Na različitim stupnjevima ovoga postupka, ljudi su izolirali gene za donošenje lovine, markiranje lovine, sposobnost pradenja tragova, čuvanje stada, stražarenje i mnoge druge tjelesne i psihičke značajke. Povijest pasa uči nas da, ako dobro potražimo, obično možemo nadi neku specifičnu genetsku mješavinu koja točno odgovara našim potrebama, ma kakve one bile; sve što Ilustracija 2.4 Primjer psa kojeg su stari Egipdani dobili križanjem psa i čaglja. Ovo je možda

Povijesni razvoj pasa

37

trebamo učiniti je nadi pse koji imaju željene karakteristike i zatim ih selektivno uzgajati kako bismo stvorili novu vrstu domadega psa. UTJECAJ PRIPITOMLJAVANJA NA PSA Zaboravite sve što je do sada rečeno i zamislite da u obitelji kanida postoji samo jedan jedini predak domadega psa (nazovimo ga kanid X). To bi nas moglo navesti na zaključak da de pripitomljeni pas imati istovjetna obilježja ili mentalne sposobnosti kao i kanid X. Nažalost, ne bi to bilo tako jednostavno. Kada bi domadi psi i imali gene samo jednog od divljih kanida, oni ne bi bili jednostavno pripitomljene verzije divljeg varijeteta. Sam proces pripitomljavanja promijenio je pse pa se oni od svojih divljih rođaka ne razlikuju samo tjelesno, nego i psihički. Glavne razlike potječu zbog činjenice što su ljudi pri uzgoju pasa sustavno odabirali značajke štenadi. Takvom selekcijom odrasli psi počeli su poprimati značajke nedorasle mladunčadi. Ova pojava, koja se odnosi na fiziološke i psihološke karakteristike, stručno se naziva neotenija. Tjelesne razlike pasa i divljih kanida uočljive su ved u izgledu njuške, koja je kod pasa krada, stoje tipično za štenad. Nos je malo spljošten, a kod nekih pasmina zubi su jedva nagurani jedni do drugih. Krajnost do koje je doveo takav razvoj pojedinih pasmina danas nose buldozi, mopsi, pekinezeri, engleski španijeli, bokseri i drugi, kao takozvani psi "zgužvanih lica". Manje ekstremni primjeri su retriveri i španijeli, dok čak i "psi duge njuške" poput engleskog hrta, dobermana, afganistanskog hrta, ruskog hrta ili faraonskog psa, imaju kradu njušku od svojih divljih predaka. Druga razlika je u veličini. U prosjeku su psi manji od vukova i čagljeva, iako postoje i iznimke. Velika doga, mastif, bernardinac, veliki pirinejski pas, njufaundland, irski seter i škotski jelenski hrt takve su iznimke, no, kako du pokazati kasnije, ti su psi selektivno uzgajani upravo zbog svoje veličine i stoga odstupaju od prosjeka. Mijenjale su se i boje. Vukovi, čagljevi i divlji psi vedinom su jednobojni s pokojim svjetlijim čuperkom na glavi, trbuhu ili vrhovima nnmi 7a nr\ niih 38

Inteligencija pasa

pasa ima više nego što ih postoji u prirodi. Neobični su i prekrasni crveni irski seteri, plavi irski terijeri s osebujnim krznom ljubičastog odsjaja, pa raskošne točke dalmatinskih pasa i harlekinskih doga. Očarava i šarenilo škotskih i šetlandskih ovčara. Ljudski rod doista voli izuzetne i zanimljive uzorke, a čini se da se time povodio i u uzgoju pasa. Krzno pasa i njihovih predaka ne razlikuje se samo po boji. Krzno vukova, čagljeva i divljih pasa drugačije je samo po duljini i gustodi, što ovisi o hladnijoj ili toplijoj klimi u kojoj žive. Kod pasa demo pak nadi

mnogo, selekcijom uzgojenih, vrsta krzna. Jazavčar može imati glatku, tvrdu, kratku dlaku, zatim dugačku i mekanu, ili pak gustu i kovrčavu. Veliki psi čuvari stada, puli i komondor, imaju čudnovatu dlaku koja se mota u duge kovrče; njihovo krzno je toliko teško da bi odrastao pas, kada bismo ga potpuno ošišali, težio i do pet kilograma manje. Neki terijeri, kao kernski terijer i zapadnoškotski bijeli terijer, imaju dvostruko krzno koje se sastoji od vanjskog grubog, zaštitnog sloja i unutarnjeg mekanog, izolirajudeg krzna. Meksički goli pas uopde nema dlaku, dok pudlama dlaka stalno raste i tako teoretski nema maksimalne duljine. Neke od tih varijacija proizvedene su iz umjetničkih pobuda, dok su druge funkcionalne prirode. Gruba dlaka, tvrda poput žice, uspješno de zaštititi terijera od oštrog stijenja ili zuba njegovog mogudeg plijena. Gusto krzno aljaškog malamuta izuzetno de poslužiti kao zaštita od polarne hladnode. Istovremeno, dlaka pudla koja stalno raste, jednostavno pruža nebrojene mogudnosti sisanja i mijenjanja "frizura" prema našim trenutnim modnim prohtjevima. Razlike su uočljive i na primjeru ušiju. Uši divljih kanida u prirodi, uspravne su i zašiljene. Doduše, štenad mnogih divljih pasa često ima mlohavo obješene uši, ali se one uvijek usprave kada psidi narastu. Naravno, mnogi domadi psi djetinjastog izgleda, poput španijela i nekih lovačkih pasa, cijelog života zadrže obješene uši. Naši domadi psi i ponašanjem su cijeloga života slični štencima. Ližudi lice svojega gospodara, oni zapravo imitiraju ponašanje štenadi. Mladi ližu majčino lice ne bi li im ona povratila malo hrane. Ono što Povijesni razvoj pasa

39

mnogi vlasnici pasa vole nazvati poljupcem, ustvari je znak da vas pas smatra svojim roditeljem i traži od vas užinu. Druga psihološka karakteristika domadeg psa je njegova relativna poslušnost i podređenost čovjeku. Zbog neotenije naši se psi ponašaju poput štenadi te stoga ne osjedaju potrebu izazivati odrasle pripadnike čopora kako bi preuzeli njihovo vodstvo ili dominantni položaj. U prirodi, mladi kanidi najprije izazivaju najmanje i najslabije pripadnike čopora, a zatim, kako rastu, prelaze na one s višim položajem. Bududi da su se ljudi zarana suočili s ovim problemom, a želedi izbjedi opasnost da psi napadaju njihovu djecu (najmanje i najslabije članove ljudskog čopora), selektivnim je uzgojem ublažen taj snažni unutrašnji nagon kod pasa. Podložnost, pokornost i dječja ovisnost nisu neobične i kod vedih pasmina. Psi kao što su doge, bernardinci ili njufaundlandi često se nazivaju "psima s prostirača", jer de se, ako mogu, najradije sklupčati na prostirač ispred kamina i mirno ležati gotovo cijeli dan. Nadalje, pri uzgoju domadih pasa ljudi su se susreli s neofobijom, strahom od novih, nepoznatih stvari i osoba. Divljim kanidima taj je strah urođen i nije ga lako odstraniti, dok se kod domadih pasa smatra nepoželjnom osobinom. Neofobične pse nazivamo strašljivima, bojažljivima ili zatvorenima. Oni izbjegavaju čovjekov dodir, a kada do njega i dođe, postaju posebno uznemireni. Iz genetskog nasljeđa domadih pasa namjerno su izdvojene ove značajke pa smo uspjeli stvoriti životinje koje su prema strancima tolerantne i dobro se snalaze u novim situacijama.

Vjerojatno je jedna od posljedica selektivnog uzgoja i ljubav pasa prema igri. Koliko smo se puta nasmijali lakrdijama našeg psa! Iako to najčešde ne bismo nikome priznali, prilično mnogo vremena provodimo u besmislenoj igri s njim. Čak je i ozbiljni pastor Henry Ward Beecher, poznat po svojem zalaganju za pomirenje Sjevera i Juga nakon američkog građanskog rata, uočio tu potrebu za igrom te je zapisao kako je "pas stvoren posebno za djecu. On je bog šale." Književnik i književni kritičar Samuel Butler otišao je korak dalje uz zaključak da psi postoje stoga kako bi se i odrasli mogli igrati, rekavši: "Najvede zadovoljstvo koje nam pruža pas je što pred njim možemo od sebe 40

Inteligencija pasa

napraviti budalu, i ne samo da nas nede prekoriti, nego de i od sebe napraviti budalu." Pošto pse koristimo u razne svrhe, namjerno su razvijene neke pasmine s izrazitim sposobnostima za obavljanje pojedinih zadataka i karakterističnih poslova, dok su druge uzgojene zbog njihovih karakternih osobina (na primjer, oštri i agrestivni psi služe kao čuvari, a nježni i blagi psi predstavljaju društvo ili igračku). Nikada nedemo saznati na koji su način primitivni ljudi otkrili kako mogu manipulirati genima raznih vrsta pasa. Mnogo toga sigurno se dogodilo slučajno, metodom pokušaja i pogrešaka. Vjerojatno su prvi namjerni eksperimenti bila parenja potaknuta iskustvenom spoznajom da potomci dvaju pasa s poželjnim karakteristikama često nasljeđuju dobre kvalitete svojih roditelja. U uzgoju su zadržavani samo potomci koji su "ispali dobro" i tako su nastajale pasmine. Selektivni uzgoj je dinamičan proces. Mnoge pasmine koje opisuju stariji autori, danas su ved izumrle. U izmijenjenim uvjetima, njihove karakteristike možda više nisu bile poželjne ili su se neka njihova obilježja izrodila. Iako možemo redi da geni u kromosomima našeg ljubimca mogu potjecati od jednog, više ili svih divljih kanida, živudi primjerci pasa zacrtani su i odabrani od ljudi kako bi zadovoljili njihove potrebe i želje. Nije čudno što psi tako savršeno odgovaraju ljudskim zahtjevima i što su tako dobro prilagođeni našem načinu života, jer smo ih mi takvima stvorili. Međutim, kako de ova knjiga uskoro pokazati, naš utjecaj na uzgoj raznih vrsta pasa, stvorio je takve vrste koje se razlikuju po svojoj inteligenciji i mentalnim sposobnostima. 41 III. Povijesni pogledi na pasje mišljenje Psi nisu "skoro ljudi" - takva usporedba bila bi zasigurno najveda uvreda cjelokupnoj pasjoj obitelji. John Holmes Dok sam pripremao pisanje ove knjige, jedan od mojih prijatelja upozorio me da knjiga s naslovom Inteligencija pasa, može biti vrlo kratka. Svoje uvjerenje temeljio je na pretpostavci da du, kao psiholog, jednostavno definirati pojam inteligencije ili u krajnjem slučaju mišljenja, kao osobinu ili sposobnost koja isključivo pripada ljudima. Savjetovao me da bih tako mogao uštedjeti svoje dragocijeno vrijeme za kakvo konkretnije i korisnije istraživanje. Mnogi psiholozi, biolozi i etolozi (naročito oni koji sebe vole nazivati

bihevioristima) čine upravo to. Na primjer, u nedavno izašloj knjizi s naslovom Kognitivna psihologija i obrada informacija, trojica psihologa (R. Lachman, J. L. Lachman i E. R. Butterfield) su ustvrdili da se, po pitanju viših mentalnih procesa, "nikako ne može redi da bi se ljudi i životinje u sličnim situacijama ravnali po istim uzorcima ponašanja." Problem nije jednostavan, iako se mnogi eminentni znanstvenici ne bi složili s negativnim zaključkom spomenutih psihologa. Čak ie i Charles 42

Inteligencija pasa

Darwin u svojoj studiji Izvor čovjeka, zapisao kako jedina razlika u inteligenciji između čovjeka i vedine njegovih manje razvijenih srodnika iz roda sisavaca, leži "u stupnju, a ne u vrsti". Svoju hipotezu temeljio je na zaključku da se "osjetila i intuicija, različiti osjedaji i sposobnosti, kao što su ljubav, pamdenje, pozornost, radoznalost, oponašanje, razboritost i slično, a koji su odlika čovjeka, mogu pronadi, u početnom ili čak ponekad u dobro razvijenom obliku, i kod nižih životinja." Očito, ni Danvin, niti ijedna razumna osoba, nede pokušati dokazivati da je inteligencija pasa u svim oblikima ista kao i čovjekova. Granice pasje inteligencije potpuno su jasne. Nijedan pas nikada nije napisao operu ili roman, niti je ikad projektirao mostove i istraživao teoriju kibernetike. Nijedan pas nije nikada postao predsjednik ili premijer neke države (osim u kakvom nelaskavom, poredbenom smislu neke opozicijske stranke). No, možda bih morao biti mudriji dok ovo pišem, držedi se podalje od teme pasa i njihovih političkih položaja. Moram'priznati da ipak postoje priče o psima - kraljevima, i vjerojatno je najpoznatija od njih, jedna islandska saga o psu, poznatom pod imenom Evstein Zločesti. Evstein je najprije osvojio Drontheim, a potom je svog sina Onunda proglasio kraljem. Mještani Drontheima nisu time bili zadovoljni pa su iznenada, prevratom, prekinuli Onundovu vladavinu. Želedi pokazati svoje nezadovoljstvo obratom situacije, Evstein se vratio u Drontheim, opustošio zemlju i potpuno porobio stanovništvo. Tada je, kao krunu svojoj osveti, preživjelima ponudio uistinu ponižavajudu mogudnost da sami izberu bududeg vladara, birajudi između njegovog roba ili psa. Stanovnici Drontheima očito su mislili da de lakše utjecati na psa pa su ga i izabrali. Sve u svemu, čini se da taj pas (čije je ime bilo Saur) nije bio loš vladar. Saga opisuje da je "imao mudrost tri čovjeka" te da je "izgovarao po jednu riječ na svake dvije koje bi odlajao", što valjda znači daje rezanjem i cviljenjem proizvodio određene zvukove kojima su ljudi tumačili njegova trenutna raspoloženja. Stanovnici su prihvatili svu uobičajenu pompu i ceremonijale koji se inače ukazuju nekom vladaru. Dali su mu prijestolje pa je "sjedio na uzvišenom i počašdenom kraljevskom mjestu". Dobio je i pripadajude obilježje - zlatnu ogrlicu. Povijesni pogledi na pasje mišljenje 43 Njegovi podanici i dvorjani, koji su ga za ružnog vremena morali nositi na ramenima, imali su srebrne lance, znamen svoje službe. Nažalost, priča ne završava sretno. Kao u svakoj sličnoj legendi, i u Drontheimu su se našli buntovnici nezadovoljni novim kraljem pa su smislili urotu. Saura nisu mogli ubiti, jer bi se sumnjičavi Evstein mogao još opasnije osvetiti, pa su smislili način kako sve prikazati kao nesretan slučaj. Jednog su dana u

kraljevski obor provalili vukovi. Umjesto da u pomod pozovu naoružane stražare, dvorjani (izdajice?) pozvali su psa - kralja da obrani svoju stoku. Uza svu hrabrost, koju sage pripisuju osobama kraljevskoga roda, kralj je odmah krenuo u napad, no, napadača je bilo previše i bio je ubijen. Tako je završila vladavina Saura, psa - kralja. Kao što vidite, opširna se mogu napisati sjajna književna djela, ali ni jedno nije napisao pas. Gdje, onda, na ljestvici inteligencije životinja, ili u usporedbi s inteligencijom čovjeka, stoje psi? Isto kao bilo tko u ljudskoj zajednici, i mi znanstvenici, odrasli smo s nizom stavova oblikovanih kulturnim nasljeđem iz kojeg potječemo. Premda se u svojem radu istinski trudimo udaljiti od svih kulturnih, religijskih i filozofskih stavova koji nas okružuju, njihov je, ponekad vrlo suptilan, utjecaj ipak prisutan. Ved je jedan od prvih američkih psihologa, William James, upozoravao kako "velika vedina ljudi vjeruje da misao nastaje tek prevladavanjem vlastitih predrasuda." Moramo imati na umu da su psi danas nazočni u svim porama društva, stoga je opdi stav javnosti prema njima i te kako oblikovan. Taj stav zasigurno utječe i na sve znanstvenike koji prividno objektivno pristupaju pojmovima pasje inteligencije i ponašanja. Upravo zato, čini mi se potrebnim na trenutak zastati i pogledati kakav je bio čovjekov odnos prema psima kroz povijest. Kada sam tek počinjao studirati psihologiju, prilično se čvrsto vjerovalo da psi (a i sve ostale životinje) nemaju svijesti. Uvjeravali su nas, na primjer, da bigl nije svjesno bide koje misli i osjeda, ved samo "biglovski oblikovana" vreda refleksa, automatiziranog ponašanja i genetski programirana. Učili su nas da pse doživljavamo isključivo kao nekakve biološke naprave. Čak ni odgoj psa nije trebalo uzimati kao 44 Inteligencija pasa učenje koje uključuje sve vrste kognitivnih modifikacija tipičnih za ljude, ved su nam objašnjavali da je to reprogramiranje refleksa, pri čemu svijest životinje nije prisutna ništa više no kod reprogramiranja nekog kompjutora. Ovakav način razmišljanja o psima, u prvom je redu rezultat nekih analiza Renea Descartesa, francuskog filozofa sedamnaestog stoljeda, poznatog po svojem doprinosu u razvoju matematike, fiziologije i psihologije. Descartes je tvrdio da životinje nemaju svijest, inteligenciju ili bilo kakav oblik razuma koji bi se mogao poistovjetiti s razumom ljudskog bida. Zahvaljujudi takvoj teoriji, pas je samo oživljeni stroj. Njegovo mišljenje posvojili su mnogi psiholozi i fiziolozi, pa čak i danas, ono dominira brojnim znanstvenim tekstovima. Primitivni narodi, međutim, nikada nisu imali takve predrasude. Dozvolili su mogudnost da psi imaju inteligenciju, a čak su ih podarili i govorom. Na primjer, kada su Europljani počeli kolonizirati afrički Kongo, naišli su na niz domorodačkih priča u kojima j@ pas donositelj vatre, veliki lovac pa čak i učitelj. Po legendi plemena Nvanga, njihov je narodni heroj Nkhango, pregovarao o vatri sa psom Rukubom. Pas je u zamjenu za vječno prijateljstvo s ljudima, trebao velikom bogu Nvamurairiju ukrasti malo vatre. Kada je ispunio svoj dio pogodbe, pridružio se Nkhangu u lovu. Zajednički lov bio je posebno učinkovit pa su,

po potrebi, mogli uloviti i opasnog divljeg vepra. Mudrost psa postajala je sve očitijom i Nkhango je uvidio da mu može povjeriti odgovornije zadatke. Konačno mu je namijenio ulogu glasnika. Rukuba, međutim, nije želio postati glasnik; želio je samo udobno ležati pored vatre, a bududi da ju je upravo on donio, vjerovao je da na to ima posebno pravo. Pametni pas odmah je shvatio kako bi ga, radi njegove mudrosti i povjerljivosti, ljudi iskorištavali da po čitavom svijetu raznosi njihove poruke, pa je pas Rukuba, koji je znao i govoriti, zaključio: "Da slučajno ne znam govoriti, ne bih mogao postati glasnik. Dakle, više nikada nedu progovoriti!" Od tog dana, pas naroda Nvanga, prestao je govoriti; i dalje je imao svu potrebnu inteligenciju i sposobnost govora, no jednostavno je izabrao vječni muk. Povijesni pogledi na pasje mišljenje 45 Na isti način kao najprimitivniji narodi, u visoku inteligenciju pasa, vjerovali su i prvi znanstvenici, proučavatelji ponašanja životinja. Prije Descartesa, znanstvenici su slijedili zaključke koje je ponudio grčki filozof Aristotel. Predmet njegovog zanimanja nije bila isključivo inteligencija, ved život sam po sebi. Aristotel je vjerovao kako na svijetu postoji nekoliko različitih kvaliteta života i da različita bida vladaju samo različitom količinom tih kvaliteta. Najjednostavniji oblici života dosižu najosnovnije životne kvalitete - sposobni su uzimati hranu, produžavati vrstu i imaju mogudnost kretanja u svojoj okolini. Preostali se oblici života, naravno, odnose na umne procese i sposobnosti koje jednostavnije nazivamo razum. Te sposobnosti uključuju mogudnost opažanja svijeta putem osjetila, mogudnost posjedovanja emocija, motivaciju i, konačno, intelektualna svojstva, kao što su sposobnost učenja, logičkog mišljenja i analiziranja. Kao preteča Darwinovih zaključaka o pasjoj inteligenciji, čini se da Aristotel pronalazi razlike između ljudi i pasa jedino u stupnju do kojeg sežu neke njihove mentalne sposobnosti. I ljudi i psi imaju osjedaje, no ljudski osjedaji su složeniji. I ljudi i psi imaju sposobnost učenja, pamdenja, rješavanja problema i korištenja iskustva, no ljudi svaku od nabrojenih stvari čine bolje. Aristotelovo mišljenje dobilo je podršku mnogih mislilaca, između ostalih i Svetog Tome Akvinskog koji je u trinaestom stoljedu, kao službenu crkvenu doktrinu, postavio teoriju da se ljudi i životinje razlikuju samo kvantitativno (po stupnju izraženosti njihovih umnih sposobnosti), a ne kvalitativno (po vrsti tih umnih procesa). Ova teorija prouzročila je svom autoru gomilu poteškoda, jer su filozofi toga vremena nastojali sagledati inteligenciju i svijest kao dva aspekta duhovnog bitka kojeg nazivamo dušom. Stoga je nekim skolasticima, pogotovo unutar kršdanske crkve, prihvadanje ideje da psi (ili druge životinje) posjeduju inteligenciju, imalo jednaku vrijednost kao i priznanje da imaju dušu; premda takav zaključak ipak nije bio prihvatljiv mnogim tadašnjim teolozima i intelektualcima. Uplitanje religije u objašnjavanje pojma životinjske inteligencije, nanijelo je nepopravljivu štetu kasnijim znanstvenim razmišljanjima o psihologiji i, pogotovo, inteligenciji pasa. 46

Inteligencija pasa

PSI I RELIGIJA Mnoge religije sadrže samo opdenitu ocjenu o psima. Ponekad ih smatraju simbolom dobra ili zla, ili im pripisuju ulogu pomagača, pratioca i čuvara. O inteligenciji i mentalnim sposobnostima pasa postoji tek mali broj komentara, mada se u mnogim pričama mogu pronadi neki stavovi na tu temu.

v Židovstvo i pas Hebrejci su sve pse smatrali krajnje nečistima. Razlog treba tražiti u činjenici što su mnogi psi koje su susretali u svakodnevnom životu bili parija psi - lutalice i čistači. Živedi izvan gradskih zidina, parije su preživljavali hranedi se otpacima, smedem pa čak i ljudskim leševima. Prezir i odbojnost, koje je izazivao ved sam pogled na te smrdljive životinje, opisan je u priči o Jezebel. Prema Bibliji, žena kralja Ahaba obnovila je štovanje idola boga Baala. Kraljica Jezabel, biblijsko utjelovljenje pokvarene žene, među svoje grijehe ubrojila je i ismijavanje velikih proroka Ilije i Elizeja te nepriznavanje božjih zapovijedi. Uskoro je uslijedila teška kazna: bačena je sa gradskih zidina i prepuštena psima da je rastrgaju. Iako nam se ovakav događaj danas čini bizarnim, u ono je vrijeme bilo uobičajeno bacati leševe psima lutalicama - pogotovo tijela kriminalaca, siromaha ili onih koje "ožalošdeni" prijatelji ili rođaci nisu marili pokopati. Izraelci su svaki dodir s truplom doživljavali kao nešto ritualno nečisto, djelomično zbog religioznih razloga, ali i stoga što je dodir s tijelom čiju je smrt uzrokovala bolest, mogao izazvati zarazu. Upravo t zato su Hebrejci zaključili da svaka životinja koja se hrani tako nečistom hranom i sama mora biti nečista. Mogude je da se jedan dodatni negativni bod za pse pronašao u činjenici što su ih egipcani posebno štovali i visoko cijenili, a bogovi vašeg neprijatelja lako postaju vragovi vlastite religije. Usprkos svemu, židovstvo ipak ima i neka pozitivna mišljenja o psima. Talmud, priznati autoritet svih ortodoksnih Zidova širom svijeta, savietuie da nse. nnntnr. nečistodi treba nnHnnsiti 11 nip.mii se: 117 nstaln ........ Povijesni pogledi na pasje mišljenje

47

tvrdi, kako je pristup ritualno nečistoj hrani, psima bio božja nagrada za njihovu šutnju u nodi kada su Izraelci započeli svoj egzodus iz Egipta. No, možda najpozitivnija misao o psima, izrečena je u priči o Kainu i Abelu u kojoj je bog Kainu podario psa kao znak svoje zaštite. Jeruzalemski Talmud (komentar biblijskih zapisa, napisan oko 5. godine nove ere) jedno je od rijetkih mjesta gdje se raspravlja o pasjoj inteligenciji. U njemu piše da se psi razlikuju od mačaka po tome što prepoznaju i priznaju svoje vlasnike, a mačke ne. Međutim, najvedi dio rasprave o psima odnosi se na njihovu vjernost i privrženost čovjeku. Jedna od priča rabina Meira govori o pastirskom psu koji je primijetio zmiju kada je kriomice ubrizgla otrov u zdjelu usirena mlijeka. Kada su se pastiri pripremili za jelo, pasje počeo kružiti oko zdjele i bjesomučno lajati na gospodara koji je prvi posegnuo za otrovanom hranom. Pošto gospodar nije razumio upozorenje, pas je učinio očajnički korak i, u dva velika zalogaja, progutao je sve. Uginuo je u agoniji, ali je spasio ljude. U znak zahvale i priznanja ovog hrabrog čina, vjernog su pomodnika pastiri sahranili sa svim dužnim počastima i molitvama. Kršdanstvo i pas Kršdanstvo je, najvedim dijelom od judaizma, naslijedilo negativni odnos prema psima. Takav stav, do neke je mjere, ublažen u mnogim crkvenim pričama i legendama. Ved i samo Kristovo rođenje povezano je s pastirima, pa se na freskama, koje oslikavaju taj događaj, često mogu vidjeti i psi. Pri tome, naravno,

nikada nisu obilježeni kao nečiste životinje. Iz okolice Granade potječe priča koja pripovijeda o tri pastira i njihova tri psa na putu u Bethlehem. Sasvim slučajno na tom putu naišli su na rođenje dijeteta - Isusa i bili su prvi koji su ga ugledali. Mještani i dan danas pamte imena tih pasa (Cubilon, Lubina i Melampo) te često, u znak srede, tako nazivaju svoje pse. Najčešde se kršdansko gledanje na pse svodi na doživljavanje psa kao vjernog pratioca. U Tobijinoj knjizi, iz Starog Zavjeta, nalazi se priča o Tobiji koji krede na put po svijetu ne bi li utjerao dug i tako pomogao svom slijepom ocu. Putem ga prate anđel Rafael i jedan mali ~rr

i

-n r

48 Inteligencija pasa Tobije najavljuje njegov dolazak. Predaja kaže da je taj pas pretekao Tobiju i na putu u raj. Ova priča zasigurno puno objašnjava današnju popularnost Tobijinog imena među mnogim četveronošcima. I u kršdanskim pričama o životima poznatih svetaca, spominju se psi, iako najčešde ne zauzimaju značajnije mjesto. Legenda o svetoj Margareti iz Cortone pripovijeda o lijepoj seoskoj djevojci koja je živjela u središnjoj Italiji. Kada joj je bilo sedamnaest godina, zaveo ju je mladi plemid. Odana djevojka živjela je sa svojim ljubavnikom devet godina, tijekom kojih mu je podarila sina. Idila je naprasno prekinuta kada je jednoga dana plemid netragom nestao. Vjerojatno bi njegov nestanak zauvijek ostao tajnom da se u potragu nije uključio i mladidev pas. Nakon upornog traženja pronašao je, nažalost ubijenog, gospodara kojemu više nije bilo pomodi. Ipak je otrčao kudi po Margaretu, ali joj nije mogao objasniti svoje otkride. Stoga je zagrizao rub njene haljine i vukao je do mjesta na kojem je ležao mrtav plemid. Očajna se Margareta vratila svom rodnom domu, no svi su je prezreli zbog grešne i nemoralne veze s plemidem. Za pokoru se zaredila i čitavog je života bila krajnje pobožna, što ju je na kraju i dovelo do posvedenja. Uz nju je ostao samo vjerni pas koji joj je, sve do svoje smrti, bio jedina utjeha i društvo. Tradicionalne umjetničke slike svete Margarete obično su upotpunjene i psom koji poteže njene skute ili jednostavno sjedi na uzici pokraj nje (ilustracija 3.1). Ima i priča u kojima je pas posebno privržen nekom svecu ili mudracu. Pogledajmo samo Patricka MacAlperna, kasnije svetog Patrika, čiji je život čudnovato isprepleten psima. Oko 400. godine nove ere, u dobi kada je imao šesnaest godina, Patrika su oteli irski pljačkaši. U zarobljeništvu je šest godina služio kao pastir, sa psom, kao jedinim društvom. Jedne je nodi sanjao neobičan san o brodu koji de ga vratiti u * zavičaj. Kako je san bio posebno uvjerljiv, odlučio je pobjedi. Nakon dugog puta do obale, nekih tristotinjak kilometara daleko, doista je pronašao brod iz sna. Brod je bio galski i u irske je vode doplovio u potrazi za dragocjenim teretom lovačkih pasa koji su na europskom tržištu dostizali basnoslovne cijene. Strogi kapetan nemilosrdno je odbio sa sobom povesti odbjeglog Povijesni pogledi na pasje mišljenje

49

roba koji, uostalom, u džepu nije imao ni prebita novčida. No, upravo kada je Patrik odlazio, pozvali su ga natrag. Kapetan je iznenada sagledao svoj veliki problem - da bi ostvario što vedi profit, na brodu se našlo previše pasa i čini se da nisu baš bili legalno kupljeni, ved ukradeni. Ilustracija 3.1 Margareta iz Cortone, jedna od mnogih kršdanskih svetica čija je životna priča povezana s viernim nsom. 50

Inteligencija pasa

U brodskim skladištima i na palubi odjednom se nakupilo preko stotinu velikih irskih vučjih hrtova. Oteti od svojih gospodara i u nepoznatom okruženju, ti su gigantski psi bili doista razdraženi, spremni raskomadati svakoga tko bi im se približio. Pošto su neki mornari, za vrijeme kratke Patrikove posjete brodu, primijetili njegovo smirujude djelovanje na pse, predložili su mu da skrbi o njima. Tako je Patrik u zamjenu za svoje usluge - hranjenje, čišdenje i brigu o psima - osigurao toliko željeni prijevoz na kontinent (ilustracija 3.2). Brod je bio toliko loše opskrbljen hranom da su putem bili prisiljeni pristati uz obalu kako bi upotpunili svoje zalihe. No, obreli su se u razorenom i napuštenom dijelu Galije, gdje nisu uspjeli dobiti potrebnu hranu. Bududi daje vrijedan teret pod svaku cijenu trebalo spasiti (psi su vrijedili više od broda), posada je napustila brod i s gladnim psima pješice se zaputila u unutrašnjost. Nažalost, nisu pronašli ni hranu ni pomod, te su se ubrzo, i psi i ljudi, našli u opasnosti da svi izginu od gladi. Kapetan, koji je tijekom plovidbe saznao da je Patrik kršdanin, podrugljivo mu se obratio: "Ako je taj tvoj bog uistinu tako velik, zamoli ga da nam pošalje hrane." Patrik ga je poslušao i, po predaji, dogodilo se čudo. Niotkud se pojavilo čitavo krdo divljih svinja, koje nisu, kao što je uobičajeno, uplašeno pobjegle, ved su se u blizini zadržale taman toliko koliko je gladnim ljudima trebalo da ih, uz pomod pasa, pohvataju za hranu. Patrikov ugled naglo je porastao i, nakon što su psi bili prodani, posada mu je poklonila nešto hrane i novca kao pomod na njegovom putu. Patrikovo druženje sa psima nije završilo u Galiji. Mnogo godina kasnije, nakon niza dogodovština, opet se vratio u Irsku. Ovoga puta svojevoljno, s ciljem propovijedanja kršdanstva. Kada su irskom princu Dichu dojavili daje na obale njegove države doplovio čudan brod, pun stranaca obrijanih glava i obučenih u bijele odore, koji su govorili nepoznatim jezikom, odlučio je sam pogledati pridošlice. Pratio ga je njegov miljenik, veliki lovački pas. Primijetivši misionarsku grupu svetog Patrika, Dichu se učinilo da bi te neobične svedenike bilo najbolje ubiti, stoga je mahom ruke i povikom nahuškao svog psa na svetog Patrika. Pas je bijesno jurnuo naprijed, a svedenik je prekrižio ruke u kratkoj Povijesni pogledi na pasje mišljenje 51 molitvi. Opet se zbilo nešto neočekivano: pas se zaustavio, smirio, prišao Patriku te mu njuškom pomilovao ruku. Dichu je bio toliko dirnut ovim prizorom da je odustao od svojeg nauma. Čak je kasnije i pomagao Patrikovu misiju u Irskoj.

Prema irskoj predaji, sveti se Patrik odužio psima za njihovu poslušnost tako što je legendarnom liku Oissainu, sinu junaka Finna MacCumhaila, dozvolio da sa sobom u raj povede i svoje pse, gdje, pretpostavljamo, prave društvo Tobijinom psidu. U drugim pričama psi nemaju tako veliku ulogu, ali ipak govore o životinjama vrijednim divljenja. Na primjer, dobro je poznat život svetog Roka. U vrijeme teške bolesti, dok je bolovao od kuge, o njemu se brinuo njegov vjerni pas. Nesebično mu je donosio kruh i time ga spasio. Ilustracija 3.2 52 Inteligencija pasa Manje poznata, ali suvremenija, je priča o svetom Giovanniju Boscu, koji je živio "nedavno", gotovo do dvadesetog stoljeda, točnije do 1888. godine. Boscov život bio je posveden zaštiti, rehabilitaciji i školovanju mladih beskudnika. Da bi organizirao svoj rad, osnovao je salezijanski red. Pas koji je u svemu tome sudjelovao, bio je ogroman, nespretni, sivi mješanac imenom Grigio. Grigiovo rodoslovlje, srodstvo i podrijetlo bilo je nepoznato jednako kao i podrijetlo one brojne napuštene djece kojoj je utočište i utjehu pružio čovjek, poznatiji pod imenom Don Giovanni. Grigio se pojavio bukvalno niotkud i svojevoljno je preuzeo ulogu tjelesnog čuvara Don Giovannija. Jednoga dana Don Giovanni je šetao uskim ulicama Torina, na predjelu nazvanom Vadocco, blizu mjesta na kojem je otvorio svoje prvo konačište. Iznenada je pred njega iskočio razbojnik, zgrabio ga i zatražio novac. Don Giovanni doista nikad nije imao vlastita novca, jer bi sve dobiveno odmah trošio na napuštenu djecu, i kada je svojem napadaču obznanio tu činjenicu, lopov je postao opasan. Mašio se noža i zaprijetio svecu da de ga ubiti ne bude li mu ubrzo stvorio nekakav novac. Tada se iznenada pojavio Grigio - divlja siva mrlja snažno se bacila na lopova, oborila ga i udaljila od Giovannija. Potom se režedi postavio između Giovannija i napadača, koji je, brzo shvativši svoj položaj, netragom nestao niz ulicu. Nakon tog prvog susreta Grigio je prigrlio Don Giovannija. Uvijek je bio tu, čim bi se svetac našao u opasnosti; što je, izgleda, bilo prilično često. Nekoliko je puta na isti način obranio Don Giovannija od nasrtljivaca, uvijek se postavljajudi između sveca i opasnosti, a jednom gaje čak upozorio na postavljenu zasjedu. Grigio je imao nevjerojatnu sposobnost: uvijek se pojavljivao kada je Giovanniju trebala pomod, ostajao bi taman toliko da se uvjeri kako je s njegovim štidenikom sve u redu, a onda bi opet nestao i ne bi ga bilo danima. Bio je čuvar i prijatelj Don Giovannija upravo kada mu je najviše trebao. Garibaldijeva vlada vremenom je dozvolila salezijancima vođenje škola. U obrazovne i druge projekte Don Giovannija nitko se nije uplitao, a javnost, vlada, lokalno stanovništvo, beskudna djeca, pa čak i kriminalci, nisu ga više smatrali prijetnjom. Naprotiv, priznavali su njegovu požrtvovnost i štitili ga od zla. Grigiove usluge očito više nisu Povijesni pogledi na pasje mišljenje

53

bile potrebne. Jedne večeri, dok je svetac za vrijeme večere sjedio u blagovaonici, Grigio je opet došao. Glavom je okrznuo Don Giovan-nijeve skute, mirno mu liznuo ruku, a potom podigao šapu i položio je svecu na koljeno. Iznenada se, bez ijednog glasa, taj veliki sivi pas okrenuo i nestao u nodi. Od tada ga više nitko nije vidio.

Islam i pas Islamska tradicija također polazi od negativnog poimanja pasjeg svijeta, iako je, pod utjecajem mnogih pozitivnih elemenata, konačna slika ipak nešto složenija. Kao i u judaizmu i kršdanstvu, unaprijed je oblikovan zaključak da je pas nečist, čemu su sigurno pripomogli parija psi. Za islamske fundamentaliste tjelesni dodir sa psom znak je onečišdenja koje zahtijeva posebno čišdenje. Zdjelu iz koje je jeo ili pio pas treba sedam puta oprati i istrljati zemljom prije nego je opet mogu uporabiti ljudi. Skupine parija bile su glavni urbani problem mnogih islamskih središta, jer su psi lutalice prenosili bjesnodu i mnoge opake bolesti. Pa ipak, ponekad bi netko pokazao razumijevanje za njihovu važnu ulogu gradskih čistača. Sredinom devetnaestog stoljeda Xavier Marmier je zapisao da "su te neugodne životinje, na području Konstantinopola, nužno zlo. Nadomještajudi nedostatnu skrb gradskog redarstva, psi s ulica čiste ogromne količine svakojakih otpadaka koji bi inače trulili i tako ispunjavali zrak zaraznim klicama." S problemom lutajudih pasa u Medini se susreo i prorok Muhamed. Najprije je zauzeo neprijeporan stav da sve pse treba istrijebiti, ali je ipak, nakon kradeg razmišljanja, iz dva razloga promijenio odluku. Prvi je bio religioznog karaktera: psi su Alahovi stvorovi, pa samo On, koji je tu rasu stvorio, može narediti njeno uklanjanje s kugle zemaljske. Drugi razlog, pragmatičnije prirode, temeljio se na zaključku da neke vrste pasa, osobito psi čuvari, lovački i pastirski psi, koriste čovjeku te time stječu pravo postojanja. (Neke legende kažu da je i sam prorok imao salukija s kojim je lovio.) Polazedi od ovih razmatranja, Muhamed je na kraju zaključio da treba istrijebiti samo parije crne boje, pogotovo 54 Inteligencija pasa one sa svijetlijom dlakom blizu obrva (što je po arapskom vjerovanju jasno obilježje vraga). Najvedi islamski hvalospjev o psima pronalazimo u priči o sedmero uspavane brade; priča potječe iz Kurana (premda postoji i kršdanska inačica). Događaj se zbio oko 250. godine nove ere, tijekom kratke vladavine rimskog cara Deciusa. Njegova država podržavala je posebnu religiju i u nastojanju da je puk prihvati, kršdani i ostali nevjernici sustavno su proganjani. Iz grada Efeza (u današnjoj zapadnoj Turskoj) pobjeglo je od progona sedam mladih vjernika. Sklonili su se u spilju na planini Coelius, a putem ih je svojevoljno slijedio pas, ljubimac jednog od brade. Nekolicina njih, bojala se da bi pas - imenom Kitmir lajudi mogao otkriti njihovo skrovište, pa su ga nastojali otjerati. No, odjednom je bog psu podario govor i on je progovorio: "Volim one koji slave boga. Mirno spavajte, a ja du vas čuvati." Nakon što su se ljudi smjestili i legli na počinak uz stražnji zid pedine, pas se protegao duž pijelog izlaza i počeo stražariti. Ubrzo se pročulo da se nevjernici kriju po mjesnim pedinama pa je Decius naredio zatrpavanje svih ulaza u tajna skrovišta. Kitmir je stražario čak i onda kada su Rimljani zatrpavali pedinu i budno je pazio da nitko ne ometa spavače. Svi su zaboravili na zatrpane mladide i oni su ostali spavati punih 309 godina, sve dok ih napokon nisu probudili klesari kamenih blokova. Pas se tek tada pomakao i dozvolio svojim gospodarima povratak u Efez, grad u kojem njihova vjera više nije bila ugrožena. Po muslimanskom vjerovanju, Kitmir je nakon uginuda otišao u raj. Narodna vjerovanja i pas

Neka uvriježena narodna vjerovanja o psima toliko su se ukorijenila u ljudskoj svijesti da su prodrla u mnoge religije, židovstvo, kršdanstvo, islam i hinduizam, podjednako nas uče da su psi sposobni osjetiti dolazak smrti. Vjerojatno stoga mnogi ljudi zavijanje psa doživljavju kao loš znak kojim se najavljifje smrt. Dok sam bio na odsluženju vojnog roka u Povijesni pogledi na pasje mišljenje 5 5 ove "tajne": kada pas zacvili dvaput zaredom, znači da se smrt približava muškarcu; ukoliko pak zacvili tri puta, umrijet de žena. "Psi gledaju u smjeru osobe koja de umrijeti", govorila je. "Moj je otac uvijek ponavljao da je dobar znak kada pas zavija leđima okrenut od tebe". Mnoge narodne priče povezuju psa sa smrdu: od meksičkog vjerovanja da psi žalosno zavijaju zato jer vide borbu vraga i anđela čuvara oko duše netom preminulog, do vjerovanja raširenog u Walesu, da pas čuje dolazak sablasnog jahača i njegovog čopora pasjih duhova kada dolaze po dušu umrlog nesretnika. Pošto ovakvih i sličnih priča ima mnogo, ne bih htio pretjerati, ali mi dopustite da vam prepričam priču mojeg djeda i bake iz Istočne Europe. U njoj se ispreplidu svi elemenati i shvadanja zajednička mnogim narodnim vjerovanjima o psima, a ujedno je i tipičan primjer nastajanja predrasuda. Mogao sam imati otprilike šest ili sedam godina kada je jedno predvečerje moj pas Skipper (kojeg pamtim kao bigla) iznenada počeo tiho zavijati. Nemirno se ogledavao po sobi iako se činilo daje sve na svom mjestu. Uz mene su se u tom trenutku nalazili djed i baka, majčini roditelji. Baka Lena kratko je podigla pogled s pletiva i pozorno promotrila Skippera. Onda se okrenula prema meni i rekla: "On vidi anđela smrti. Ime mu je Azrail i kada dolazi u svijet živih, vide ga samo psi. Govori se da jedino psi mogu vidjeti vragove, anđele i duhove. I ti možeš u tome ponekad uspjeti, samo ako pogledaš na isto mjesto na koje gleda i pas. Moraš gledati jako precizno, psu ravno iznad glave, kroz razmak između ušiju." Djed Jacob slušao nas je neko vrijeme, zapalio je jednu od svojih cigara koje su mu bile posebna strast i nastavio pričati bakinu priču. "Ukoliko je to hrabar pas koji doista voli svojega gospodara, zalajat de. Time on ustvari doziva proroka Iliju koji može dobrog čovjeka spasiti od anđela smrti. Snažniji lavež ponekad de probuditi i duhove umrlih članova obitelji koji de odmah započeti boj s Azrailom, ne bi li tako zaštitili voljenog rođaka. Nekada je vedi sama buka dovoljna da se crni anđeo povuče; on zna da slijedi oštra borba pa jednostavno zaključi kako je mudrije vratiti se neki drugi put i obaviti posao bez problema. Upravo zato, nikada ne smiješ prekinuti psa dok laje, jer u tom trenutku 56 Inteligencija pasa možda pokušava zaštititi život nekoga od tvojih najbližih - možda čak i tvoj. Čim čuješ svojeg psa kako laje, pripazi da su vrata ili prozor uvijek malo odškrinuti kako bi Ilija i dobri duhovi mogli udi, a Azrail mogao brzo pobjedi prije nego li napravi nešto loše."

Djed se na trenutak zamislio, otpuhnuo dugi dim svoje cigare i, promeškoljivši se malo, nastavio: "Kaže se da psi imaju kratak život zato što je Azrail ponekad toliko odlučan da svakako mora uzeti dušu. Kada do toga dođe, pas ga pokušava zaustaviti i ne dopušta mu približavanje voljenoj osobi. Nama se čini da pas reži i laje u prazno, ali se on zapravo postavlja između svog gospodara i anđela. Kada se anđeo smrti uporno vrada, neki de psi pokušati skočiti na njega i ugristi ga, dok de mu drugi samo prepriječiti put. Nažalost, jedan jedini Azrailov dodir ih ubija. Znaš, uistinu je hrabro ono što psi rade, a još je zanimljivije, što to obično i urodi plodom. Anđeo smrti, naime, može sa sobom na drugi svijet ponijeti samo jedan život pa kada na njegovim rukama leži pasja duša, mora se s njom vratiti natrag. To, naravno, znači da se vrada bez svoje prave žrtve. Bilo kako bilo - a to je dobro -kada Azrail uzme jedan život (zapamti, to je njegov glavni posao), na svom popisu mora precrtati jedno ime. Ne znam da li taj anđeo voli počinjati sa psima ili ih možda samo cijeni jer su hrabri, no čini se da često precrta ime vlasnika psa. Znači, sve dok bog Azrailu ne napravi novi popis, on se još dosta dugo nede vratiti po istog čovjeka. Iako pas ponekad izvuče kradi kraj i izgubi život, ne umire uzalud, jer je spasio voljenog gospodara kojeg je pred Azrailom pokušao zaštititi." Sjedam se da me tada obuzela neopisiva panika, otrčao sam do svojeg psa, zagrlio ga i neprestano ponavljao: "Ne! Skippv, ne diraj ga! U redu je - pobjedi de!" Djed i baka samo su nas s nevjericom promatrali. Premda religiozna gledišta o psima mogu biti i pozitivna i negativna, a često ih i sama religija miješa, očito je da su u početku svi vjerovali kako psi posjeduju inteligenciju, razum i svijest; u protivnom sve te priče o odanosti i hrabrosti pasa ne bi imale nikakva smisla. Također su svi bili suglasni da je kvaliteta životinjskog razuma vrlo slična razumu ljudskog bida, samo što on kod životinje nije tako izoštren i jak. Drugim Povijesni pogledi na pasje mišljenje

57

riječima, govorenje o djelotvornosti razuma, podrazumijevalo je kvantitativnu, a ne kvalitativnu razliku između ljudi i zvijeri. Jedno novije zapažanje o psima i religiji dolazi od veterinara Brucea Fogla, koji je opširno analizirao ponašanje pasa. Među britanskim veterinarima proveo je anketu o njihovim religioznim pogledima i vjerovanjima, pokušavajudi odrediti koliki upliv imaju na njihov odnos prema psima. Najprije ih je pitao što misle o zagrobnom životu. Otkrio je da su veterinari izuzetno skeptična grupa znanstvenika, jer su samo dvojica, od svakih pet, vjerovala u čovjekovu besmrtnu dušu koja nastavlja zagrobni život. Polovici onih koji vjeruju u život poslije smrti, bliska je ideja da su i psi besmrtni pa im je i u zagrobnom životu dopušteno postojanje. Godinu dana kasnije Fogle je, igrom slučaja, istu anketu proveo s grupom japanskih veterinara. Japanska kultura razvijala se pod snažnim utjecajem budizma i šintoizma koji su, po svojem poimanju duše, mnogo liberalniji od zapadnjačkih tradicija (gotovo svakom živudem stvoru nastoje pripisati neku vrstu svjesnosti i svetosti). Japanska anketa pokazala je da veterinari, svi od reda, priznaju postojanje duše i zagrobni život pasa! Pitanje da li pas ima dušu ili ne, ved dugo izaziva oprečna mišljenja među psiholozima, biolozima i svima onima koji proučavaju njihovo ponašanje, te ih, kada treba odgovoriti na naizgled objektivno naučno

pitanje o prirodi i veličini pasje inteligencije, o njihovoj svijesti i sposobnosti rasuđivanja, dijeli u dvije velike grupe. 58

Inteligencija pasa

59 IV. Suvremeni pogledi na pasje mišljenje Psi nisu ljudi obučeni u krznene kapute i odričudi im njihovu prirodu, činimo veliko zlo. Jeanne Schinto Dok je Rene Descatres tek počeo razmišljati o pojmu životinjske inteligencije, najviši kršdanski velikodostojanstvenici ved su po drugi put preispitivali svoja gledišta po kojima se životinjama priznaje inteligencija i svijest. Iako je crkva prihvadala Aristotelove postavke i održavala ih sve do vremena svetog Augustina, izgleda da su se odjednom pojavila dvojbena mišljenja potaknuta nekim neugodnim pitanjima. Činilo se da de sada, kada je crkva životinjama priznala neku vrstu razuma, možda morati priznati da posjeduju i sve njegove oblike, uključujudi duhovni život i dušu. A ukoliko životinje imaju dušu, tada su i one kandidati za nebo i zagrobni život. Upravo se po pitanju postojanja duše u životinja sve skupa zapetljalo. I dok nitko nije sporio mogudnost da duše naših omiljenih četvetonozaca (psa ili mačke) dolaze na nebo, crkvenoj je doktrini bila neprihvatljiva ved i sama pomisao kako tamo treba nadi mjesta i za krave, svinje, muhe ili pauke. Ngbpbi stakvom količinorn.duša bilo pretrpano do 60 Inteligencija pasa prelijevanja, a zagrobni bi život izgubio idiličnu sliku blaženstva kojom se vjernike u zemaljskom životu usmjeravalo da ustraju na pravom i uskom putu vrline. Osim toga, priznati postojanje životinjske duše značilo bi pokrenuti niz etičkih pitanja vezanih uz našu prehrambenu naviku hranjenja mesom. To bi ujedno značilo da životinje ne bi smjele biti vezivane i zatvarane, a moralo bi im se dati pravo pristupa u crkvu, krštenja i tako dalje. Nastao bi uistinu pravi filozofski i teološki kaos. Potrebno je naglasiti da je u Descartesovo vrijeme crkva upravljala vedim dijelom naobrazbe i znanstvenim istraživanjima. Uživala je ogromnu mod kojom je lako zatirala sve nepodudne ideje i proganjala one koji se nisu slagali s njezinom doktrinom. Znanstvenici toga vremena posustajali su pod tim pritiskom i bili su nemodni priznati mogudnost da životinje imaju dušu. Kako su se morali odredi svojih hipoteza da je životinjski mozak sposoban ovladati nekim umnim procesima, jednostavno su, dosljednosti radi, to pojednostavili i životinjama zanijekali sve umne sposobnosti. Drugim riječima, s namjerom da se spriječi kriza prenapučenosti na nebu i filozofski problemi na zemlji, morali su odbaciti i mogudnost da životinje imaju inteligenciju, osjedaje, svijest i sve ostale oblike razuma. MEHANIČKI PAS

Descartes, uvijek osjetljiv prema crkvenom sudu, opisao je svoje gledište u djelu nazvanom Rasprava o metodi. Prihvativši osnovnu premisu o životinji bez duše, usmjerio je svoj modni um prema opravdavanju te pozicije na znanstvenim, filozofskim pa čak i teološkim osnovama. Učinkovito je utišao i ponizio sve one koji su se drznuli osporiti njegovu "bezdušnu" tezu primjedbom da "nema vede zablude, koja bi povodljiv um mogla odvudi od pravog puta vrline, od pretpostavke kako su duše divljih životinja iste prirode kao i naša vlastita". Descartes je htio dokazati hipotezu da su životinje samo strojevi bez svijesti i inteligencije. Bio je uvjeren u razumnost svojeg motrišta nakon što je pažljivo proučio automatizirane kipove prirodne veličine 17 kralifivskih vrtnva n Slnint-frprrrmTn-pn-T nvpn rnHnnm mipstii i Hnmii Suvremeni pogledi na pasje mišljenje 61 Luja XIV. Kipovi su bili izum talijanskog inženjera Tommasa Francinija i svaki je predstavljao vrstan stroj pokretan hidraulikom, tako dobro opremljen daje mogao izvoditi složeni niz radnji. U jednoj spilji nalazio se lik mitološkog grčkog svirača Orfeja koji je uspješno svirao na svojoj liri. Dok bi on svirao, oko njega su plesale životinje i pjevale ptičice. Na drugom kraju vrta, hrabri se Perzej borio sa zmajem. Možda je najzanimljivije bilo to što su kretnje kipova izazivali sami posjetioci, a da toga nisu bili ni svjesni. Kada bi hodajudi puteljkom, svojom težinom opteretili pločicu prikrivenu travom, pokretali bi se ventili i otvarali protok vode kroz mrežu cijevi u kipovima i počelo bi njihovo pomicanje. U Raspravi o čovjeku, tiskanoj 1664. godine, Descartes povlači paralelu između ljudskog tijela i animiranih kipova - automata iz kraljevskog vrta. Mislio je da sustav živaca ljudskog tijela i pokretačka snaga koju oni osiguravaju odgovara sustavu hidrauličnih cilindara pokretanih vodom i sprovedenih kroz kipove. Srce je usporedio s vodenom crpkom, razne šupljine mozga sa spremnicima vode, a mišide s mehanizmima, oprugama i zupčanicima što pokredu pojedine dijelove kipova. Descartes smatra da se, poput tih statua, i ljudsko tijelo, vođeno zakonima mehanike, pokrede na predvidiv način. Međutim, bez obzira na to koliko su pokreti nekog stroja složeni, i bez obzira na to što su graditelji njihovo ponašanje učinili raznovrsnijim i zamršenijim, stroj de se uvijek razlikovati od ljudskog bida: ljudska bida nemaju samo tijelo (kojim upravljaju mehanizmi), ved imaju i dušu (kojom upravlja duh). Imati dušu ili razum znači imati sposobnost razmišljanja i posjedovanja svijesti. Dakle, prema Descartesu, razlika između ljudi i mehaničkih kipova je u tome što ljudi razmišljaju, a strojevi ne. Tu je Desacartes učinio i posljednji iskorak počevši dokazivati da su životinje doista samo biološke naprave. On tvrdi da se ponašanje životinje može u cijelosti mehanički reproducirati. Također sugerira kako se sve aktivnosti životinje, bez obzira koliko bile složene, odvijaju bez prisutnosti svijesti ili mišljenja. Konačno, i nama samima ne treba nikakva svijest za pravilan rad našeg srca; to je jedan od prirodnih auto-matizama ugrađenih u čovjeka, isto kao ^probava, disanje ili čitav niz 62

Inteligencija pasa

drugih životno važnih tijelesnih funkcija. Čak i one aktivnosti, za koje nam se čini da su temeljene na razumu i inteligenciji, zapravo ne zahtijevaju ili ne koriste svijest, ved se zbivaju refleksno, bez naše volje

(ruku pomičemo s vrude površine bez namjerne ili svjesne naredbe mišidima da tako urade; uistinu, osjedaj boli u pravilu se javlja nakon što je njegov uzrok ved nestao). Prema Descartesu, to je nivo na kojem "djeluju" životinje. Njihove osnovne tjelesne funkcije i prividno reagiranje na okolinu, nemaju nikakve veze sa sviješdu, inteligencijom, samosviješdu ili dušom. Descartes je u potvrdu svoje teze ponudio mnogo takozvanih dokaza da su životinje samo strojevi bez duše. Neki od njih bili su čisto teološki argumenti. Na primjer, markiza od Newcastla potaknula je raspravu koju je Danvin ponudio dva stoljeda kasnije. Zamolila je Descartesa neka preispita mogudnost da životinje, koje imaju organe tako slične našima, možda imaju i misli slične našima, "iako mnogo nesavršenije". Umjesto da problemu pristupi na osnovu dokaza, Descartes je jednostavno pronašao rješenje kako na drugi način redi svoju osnovnu postavku. U pismu upudenom markizi 23. studenoga 1646. godine, odgovorio je: " Nemam što redi osim ponoviti: kada bi životinje razmišljale poput nas, imale bi besmrtnu dušu poput nas. To nije mogude, jer je vedina životinja, a navest du samo ostrige i spužve, na preniskom stupnju razvoja da bismo im olako pripisali nešto tako složeno kao što je duša." Čudan je to argument. Tvrdi se da ako ostriga ne može razmišljati, tada ne može ni pas, jer su oba stvora životinje. Ne bi li razumnija dopuna ovog polazišta bila: ako pas ne može razmišljati, onda ne može ni čovjek, jer i on je također životinja? Nadalje, markizino pitanje odnosilo se na životinje koje imaju organe slične našima - kao što ih imaju psi, ali ih nemaju ostrige. Kada se ved radi o sličnosti, zar Descartes nije mogao preokrenuti svoj argument i redi ako ljudsko bide razmišlja, onda mora razmišljati i pas, jer i jedan i drugi su životinje sa sličnim organima? Stoga, ako je fiziološka sličnost dokaz duhovne sličnosti, onda čovjekova sposobnost razmišljanja ne može imati nikakve veze s Suvremeni pogledi na pasje mišljenje

63

ostrigom, jer su to tjelesno različiti organizmi. Descartes je, međutim, odlučio kako je bolje ne razmatrati slične alternativne teorije. Drugi Descartesovi dokazi vezani su uz dva testa kojima, po njegovom mišljenju, misaono bide uspješno možemo razlikovati od običnog stroja. Prvi se zasniva na tvrdnji da samosvjesno racionalno bide kreativno komunicira govorom. Descartes tvrdi kako nema te životinje koja može "slagati razne riječi i smisleno ih povezivati u rečenicu." Za razliku od životinja, čak i najgluplji ljudi mogu govorom izraziti barem svoje misli. Descartes zaključuje: "To pokazuje, ne samo da zvijeri imaju manje razuma od čovjeka, nego ga uopde nemaju". Šesto poglavlje ove knjige posvedeno je jeziku i komunikaciji pasa, i svojim bi sadržajem, kada bi to bilo mogude, vjerojatno zapanjilo Descartesa. Drugi test vezan je uz kreativno djelovanje. Descartes polazi od uvjerenja da životinje i strojevi mogu raditi samo ono za što su stvoreni. Mehanički Orfej iz kraljevskog vrta nikada se nede spontano okrenuti prema posjetitelju i mahnuti mu; on može slijediti samo unaprijed predviđeni uzorak sviranja na liri. Razumska bida, međutim, svoje ponašanje mogu neprestano prilagođavati trenutnom procesu razmišljanja. Descartes dodaje: "Iako mnoge životinje pri obavljanju određenih zadataka, pokazuju više vještine i spretnosti od nas samih, to još uvijek ne znači da de s jednakom spretnošdu izvršavati i ostale radnje." Sugerirajudi ovim zaključkom kako životinje nisu sposobne prilagoditi se novim nepoznatim situacijama, on nastavlja da "uopde nemaju inteligenciju, ved svakim njihovim djelovanjem upravlja

priroda u skladu s predispozicijama njihovih organa", na istovjetan način kao što zupčanici i mehanizmi usmjeravaju gibanje pokretnih kipova. Očigledno je da Descartes nije vršio sustavno promatranje ponašanja životinja, nužno potrebno za primjereno provjeravanje svoje hipoteze. Postoji, naime, mnoštvo primjera i situacija u kojima psi pokazuju svoju kreativnu reakciju. Jedan od takvih živih dokaza je foksterijer Charger, pas mojeg dobrog prijatelja koji za doručak voli piti bijelu kavu. Jednog je jutra podgrijao previše miljeka pa je višak odlučio ponuditi Chargeru (tada je bio tek štene). Psid je halapljivo gurnuo njuškicu u ponuđeni 64 Inteligencija pasa tanjurid i dobro se opekao. Moj je prijatelj nažalost zaboravio da je mlijeko prevrude, a pas je još bio premalen za neko "vrude" iskustvo. No, od tog dana nadalje, kad god mu netko ponudi posudu s mlijekom, Charger se najprije pažljivo približi i krajnje oprezno umoči šapu, vjerojatno provjeravajudi da li je tekudina prevruda. Ovakvo ponašanje sasvim sigurno ne spada u tipične uzorke ponašanja vedine pasa, ali dokazuje njihovu sposobnost pamdenja, predviđanja mogudih posljedica i prilagođavanja trenutnoj situaciji. Drugu priču, koja govori o njufaundlendki Peggy i njenoj mladoj vlasnici, čuo sam u školi za pse. Jednoga dana posjetila ih je neka prijeteljica i sa sobom je dovela svog psa, malenog bijelog maltezera (čije ime nikada nisam saznao). Maltezer je bio izrazito živahan. Neumorno je i nestašno optrčavao Peggy, nudedi joj igru. Nekoliko se puta zatrčao među njene šape i u jednom trenutku, kada je njoj sve to očito dosadilo, Peggy ga je jednostavno poklopila svojom velikom šapom. Dok je mali pas tako prikliješten ležao na tlu, u sobi je kratko zavladao blaženi mir. No, mali je napasnik ovo Peggvno upozorenje shvatio kao igru. Iskoprcao se nekako iz nezavidnog položaja, a kada je ponovno osjetio slobodu, postao je još razigraniji. Za Peggy je sve to ipak bilo previše. Sačekala je da joj se nestaško dovoljno približi pa gaje spretno zgrabila za vrat (poput kuje koja prenosi svoje mlade) i dok su obje žene zaprepašteno gledale, sa svojim je teretom u ustima izašla iz sobe. Uputila se u kupaonicu sa starinskom kadom visokih rubova i malenog je psa ispustila ravno u nju, promatrajudi nekoliko trenutaka kako jadničak bezuspješno pokušava iskočiti van. Tada se okrenula i s vidnim olakšanjem vratila na svoje mjesto u sredini dnevnog boravka, udobno se smjestila i zaspala. Zanimljivo je stoje, od nebrojenih mogudih načina da pas riješi problem dosadnog gosta, ovo zasigurno bio najnenasilniji i najkreativniji izbor koji je mogao učiniti. ETIČKE POSLJEDICE Nažalost, kada je Descartes životinjama zanijekao intelekt, razum i imaln ip tn eirp rmcliprUr-p r\r\ rictr\ vnanet^^T-iili i itntol«V+no1ni-Vi Suvremeni pogledi na pasje mišljenje 6 5 Negirajudi ove više mentalne sposobnosti životinja, Descartes im je ujedno odrekao osjedaje i duševna stanja. Po njemu, krik udarene životinje ne odražava njenu bol, ved je to svojevrsno sudaranje opruga, zvuk sličan onom koji nastane kada vam padne sat ili neka igračka na navijanje. Nicloas de Malebranche,

francuski filozof koji je nastavio Descartesov rad, preuzeo je tu ideju i objasnio kako životinje "jedu bez zadovoljstva, zavijaju bez boli, rade bez svijesti; one ne žele ništa, ne boje se ničeg, ne znaju ništa". Nažalost, ovo Descartesovo mišljenje kasnije se koristilo za opravdavanje masovne okrutnosti prema životinjama. Bernard le Bovier de Fontenelle posjetio je jednom zgodom spomenutog Malebrancha u Oratoriju u ulici Saint-Honore. Dok su razgovarali, Malebranche je nemarno šutnuo skotnu kuju koja mu se motala oko nogu. Kuja je bolno jauknula i Fontenelle je skočio u njenu obranu. Domadin je prešao preko incidenta rekavši: "Zar još nisi čuo da životinje ne osjedaju?" Svojevremeno je takav odnos prema životinjama doveo do okrutnih eksperimenata u kojima su liječnici, na primjer, želedi "u živo" proučiti rad krvožilnog sustava, pribijali nesretne životinje na daske i na živo ih rezali. Svi oni koji su ih sažaljevali, ismijavani su kao glupe neznalice, jer životinje nije trebalo smatrati stvorenjima koja imaju osjete i osjedaje; one su bile samo biološki strojevi koje se moglo rastavljati i tako bolje proučavati. Prema tome, moralna zabrinutost bila je potpuno izlišna, jer životinje nisu osjedale i zato nisu ni trpjele. Možda de neki od čitatelja pomisliti kako sam ove neslavne odlomke iz povijesti znanosti trebao ispustiti, međutim, i danas, gotovo tristo pedeset godina nakon Descartesovih teoretiziranja, još uvijek se pojavljuju jednako ekstremni stavovi. Na primjer, 1989. godine P. Carruthers je u prestižnom Dnevniku filozofije pisao o životinjama: "bududi da su njihova iskustva, uključujudi i bol, nesvjesna, bol životinja ne zaslužuje nikakvu neposrednu moralnu zabrinutost. Pošto su svi njihovi misleni procesi nesvjesni, o njihovim ozljedama ne bi trebalo govoriti čak ni u indirektnim moralnim raspravama." Zanimljivo je primijetiti kako znanstvenici i filozofi koji dijele takvo mišljenje, u privatnom životu često postupaju i misle drugačije. Tako je 66 Inteligencija pasa isključivu ideju, po kojoj su samo ljudi svjesna i inteligentna bida te je stoga važna samo njihova bol i patnja, mnogo teže zastupati u privatnom životu, pogotovo kada i sami imamo kudnog ljubimca. Na primjer, povijest kaže daje i Descartes imao psa imenom Gospodin Grat. Bio je to maženi kudni ljubimac s kojim je Descartes razgovarao na isti način kako mi pričamo s našim psima. Brinuo je o njegovom zdravlju, ugađao mu onim što je pas volio, a ponekad je čak, privatno u uskom krugu prijatelja, potajno spekulirao što bi pas mogao misliti. Toliko mnogo brige oko stroja bez svijesti? Mislite li da netko govori sa svojom ručnom urom, brine za njeno zdravlje i želje? Očito daje u svojim svakodnevnim razmišljanjima i Descartes neizbježno morao pretpostaviti mogudnost razvijene svijesti kod svojega psa, iako ju je u profesionalnoj karijeri uporno nijekao. STAV BIHEVIORISTA Bududi da sam čitavog svog profesionalnog života bio eksperimentalni psiholog, surađivao sam s mnogim predanim istraživačima koji sebe nazivaju bihevioristima - nasljednicima Descartesove filozofske ostavštine. Njihovo je osnovno gledanje na ponašanje mehanicističko (premda se u modernoj znanosti zna da mehanizmom upravljaju neuroni, mišidi i hormoni). I sam izraz biheviorist (am. behavior ponašanje, op.prev.) upuduje na takav pristup životinjskim reakcijama koji je više usmjeren na vidljivo,

vanjsko ponašanje nego na unutrašnja stanja. Iz njihovog profesionalnog rječnika isključene su riječi želja, namjera, razlog i ostale koje bi mogle ukazivati na bilo kakvu svjesnu misao. Neki povjesničari znanosti upozoravaju da biheviorizam nije samo nastavak Descartesove filozofske pozicije, ved je to i odgovor na naučnu pomutnju i poniženje koje su, na samom početku dvadesetog stoljeda, pred drugim znanstvenicima doživjeli mnogi psiholozi. Naime, tih je godina cijeli svijet poput munje obišla senzacionalna vijest o konju koji zna misliti i računati. Konj je dobio ime Pametni Hans, jer je svoju mudrost mogao pokazati i drugima. Njegov bi mu vodič najprije predočio nnnKan vnrlntoV _ nKi?nn Suvremeni pogledi na pasje mišljenje

67

oduzimanje, množenje ili dijeljenje, a nakon kradeg računanja, konj bi traženi rezultat iskazao udarcima noge po tlu. Mnogi su ondašnji poznati psiholozi bili uvjereni kako konj doista samostalno računa i predstavljali su Hansa kao živi dokaz životinjskog razuma i inteligencije. Kao uvijek, i tada je bilo skeptika koji su primijetili kako Hansu za rješavanje laganih zadataka treba isto toliko vremena koliko mu treba i kod težih zadataka, a to se činilo čudnim. Najprije je postao sumnjiv njegov vlasnik pa su ga optuživali za prijevaru. Međutim, kada su pokušali s novim vodičem, čak i bez Hansovog vlasnika u blizini, konj je s jednakom lakodom i točnošdu rješavao postavljene zadatke. Mnogim znanstvenicima bio je to dovoljan dokaz Hansove inteligencije, a nekoliko svjetski poznatih psihologa, napisalo je i posebne radove kojima potvrđuju Hansove visoke mentalne sposobnosti. No, iluzije o konjskom matematičnom geniju razbio je 1911. godine, do tada gotovo nepoznati psiholog, Oskar Pfungst. Nizom pažljivo provedenih eksperimenata dokazao je da Hans i ne gleda napisane brojeve. Pa kako je onda uspijevao? Pozorno je promatrao ljude koji su mu zadavali zadatak i reagirao je na njihove neprimjetne znakove koje su nesvjesno pokazivali iščekujudi pravi odgovor. Čak i kada su okupljeni ljudi namjerno pokušavali prikriti svoje reakcije (mirno su stajali i kontrolirali izraz svog lica), čini se daje Hans i dalje mogao pronadi jedva primjetne znakove koji su ga upudivali na ispravan odgovor. Njegova konjska pamet otkazala bi samo onda kada nije mogao nikoga vidjeti ili kada njegov "ispitivač" i sam nije znao odgovor. Tada bi jednostavno nasumce tapkao nogom nekoliko puta. Cijeli slučaj postao je sinonim za najvedu sramotu koja može zadesiti znanstvenike u njihovom radu, kada, zasljepljeni rezultatima i bez znanstvene provjere, olako donose zaključke. Dok sam studirao i moji su profesori često pričali o Pametnom Hansu, navodedi ga kao upozoravajudi primjer kako svako proučavanje viših umnih sposobnosti kod životinja nužno vodi samo do poniženja i sramote. Tek mnogo godina kasnije shvatio sam da smo svi mi znanstvenici pomalo paranoični i da je na račun naše bojazni za vlastitu karijeru dugo godina trpio sav životinjski svijet kojem smo uporno nijekali bilo kakve umne spo68

Inteligencija pasa

sobnosti. Činjenica da konj ne može rješavati aritmetiku, "izrasla" je u zaključak kako životinje uopde ne mogu razmišljati ili zaključivati. Pamtim ispad u razredu kada je jedan od studenata, nakon što je čuo

priču o Pametnom Hansu, upitao "Zar konj ipak ne bi mogao imati svijest? Znamo da ne može računati aritmetiku, ali ne znamo što je on u tom trenutku mislio. Možda je mislio da mora toptati nogom sve dok se čovjek pred njim ne nasmiješi? Ne bi li ovaj oblik svjesnog razmišljanja i dalje bio sukladan rezultatima?" Profesor je odbio pitanje uz obrazloženje: "Za to, dragi kolega, doista nije potrebna svijest; to je samo odgovor na podražaj." Kada bolje razmislim, čini mi se kako je nakon tog incidenta jedan od glavnih ciljeva biheviorista bilo proučavanje životinjskog ponašanja s naglaskom na izbjegavanju takvih okolnosti u kojima bi se mogao pojaviti neki novi Pametni Hans. Bihevioristički usmjerene psihologe nije omela ni mogudnost da su možda upali u suprotnu grešku i da odbacujudi sve što ne valja, odbacuju i ono što je dobro. Nisu priznali svjesnu mentalnu aktivnost životinja, čak i onda kada je u njihovim eksperimentima bila očigledna, ved su sve skupa radije pripisali pogreškama pri izvođenju pokusa. Izgleda da se mišljenje znanstvenika biheviorista, kako su životinje obični strojevi, ograničava isključivo na laboratorij i analize naučnih studija koje iz njih proizlaze. Slično poput Descartesa, i bihevioristi se izvan laboratorija odriču svoje teze da životinje nemaju svijest. Gotovo svi biolozi bihevioristi koji imaju psa, a poznajem ih mnogo, o svojim kudnim ljubimcima misle kao i svaki drugi vlasnik psa koji nije znanstvenik. Kada se radi o njihovim vlastitim kudnim ljubimcima i svakodnevnim situacijama, tj. kada se ne radi o laboratorijskim životinjama ili uvjetima u kojima se vrše eksperimenti, psiholozi bihevioristi nalaze sasvim razumljivim - a možda, zapravo, i sasvim potrebnim - da vlastitim psima pripišu svjesna mentalna stanja. Time nikako ne želim ismijati nedosljednost nekih mojih kolega, ved bih posebno htio naglasiti da, psima i ostalim životinjama, u svakodnevnom životu priznaju svijest i inteligenciju čak i oni koji im to u javnosti osporavaju. Suvremeni pogledi na pasje mišljenje 69 Činjenica je da puno bolje razumijemo svoje ljubimce ako prihvatimo pretpostavku kako i oni imaju jednostavne osjedaje, strahove, želje i uvjerenja, da planiraju, imaju ciljeve i slično. Tko može, pri pogledu na psa koji stoji nad praznom posudicom za vodu, laje i onda je nosom gura prema vama, ne pomisliti da je pas koji se tako ponaša, vjerojatno žedan? Zašto psi laju i šapama grebu po ulaznim vratima, ako time ne žele pokazati svojem vlasniku želju za izlaskom? I koliko je još drugih reakcija po kojima lako možemo zaključiti da psa nešto boli, da voli djecu, da se želi igrati, da ne podnosi vlasnikovu punicu, da je sretan, da mu nedostaje neki obiteljski član, da ne voli određenu hranu, da se mota oko nogu jer očekuje večeru? Popis bismo mogli nastaviti u nedogled. Svi se spomenuti izrazi, poput voli, želi, nedostaje mu, očekuje i tako dalje, odnose na unutarnji mentalni život i svijest. Ukoliko, dakle, ovakvi mentalistički opisi, prema biheviorističkoj psihologiji, nisu znanstveno važedi, zašto ih ti isti briljantni znanstvenici rabe samo onda kada ne pišu svoje znanstvene izvještaje, a svakodnevno ih koriste u opisu vlastitih pasa, pa čak i laboratorijskih životinja? Odgovor je sljededi: jer ti izrazi i mentalističke analize imaju predvidivu i objašnjavajudu snagu. Dozvoljavaju nam da odaberemo radnje koje de na predvidiv način promijeniti ponašanje naših pasa. Pogledajmo što bi se dogodilo kada bismo se strogo držali biheviorističke doktrine. To znači da ne bismo mogli dopustiti nikakva objašnjenja o svjesnom iskustvu ili mišljenju, ved bismo sve trebali smjestiti unutar jednostavnih reakcija na ulazne

podražaje, te unutar instinktivno i genetički programiranog koda. Sumnjam da bismo na taj način uopde mogli ponašanju pasa pridati neki smisao. Neka nam kao primjer posluži springer španijel Rowdy i jednostavan slijed radnji u njegovom ponašanju kojima on svojoj gospodarici pokazuje da želi van. Sve počinje Rowdyjevim odlaskom u ormar na hodniku. Ormar ima klizna vrata koja pas može otvoriti šapama. Unutra na jednoj kuki visi uzica, njegov cilj. Bududi daje dio uzice - omča koju držimo u ruci - prebačena preko kuke, pas mora skočiti i gurnuti je u stranu ne bi li je oslobodio. S uzicom u ustima odlazi u dnevnu sobu gdje sjedi njegova gospodaricaJECada ga ona ne primijeti odmah, Rowdy 70 Inteligencija pasa ispusti uzicu i zalaje. Ukoliko gospodarica podigne pogled, pas uzima uzicu i baca joj je u krilo, poskoči nekoliko koraka prema vratima i ponovno zalaje. No, ako se žena još uvijek ne miče, pas ponovno došede do nje, zubima ponovno uhvati jedan kraj uzice, jednom ili dvaput zamahne, ispusti je, opet zalaje i ponovi svoj mali ples prema ulaznim vratima. I najjednostavniji opis ovog ponašanja je očit: pas želi idi u šetnju i zna kako de svoje želje priopditi gospodarici. Žalim jadnog bihevioristu koji mora opisati ovaj slijed radnji. U čistom biheviorističkom opisu nije dozvoljeno upotrijebiti nikakav oblik namjere, a pas u svojoj svijesti ne smije imati cilj koji motivira njegovo ponašanje. Biheviorist se, barem u naučnoj raspravi, ne može pozivati ni na kakvo razmišljanje o tome gdje je uzica, na plan psa da je skine s kuke, ni na kakvu predodžbu o tome gdje se nalazi vlasnica, ni na kakvu uzročno - posljedičnu vezu koja bi mogla potaknuti slijed hoda prema vratima i natrag kojim pas ohrabruje gospodaricu da ga izvede u šetnju. Umjesto toga morao bi koristiti podražaje koji izazivaju automatske i mehaničke reakcije, zajedno s jednostavnim, naučenim slijedom radnji bez ikakvog elementa svjesnosti. Samo, koji je to poticaj koji pokrede slijed "idemo u šetnju"? Možda pun mjehur? Ako je tako, pas bi se jednostavno morao olakšati na tom istom mjestu, zar ne? "Ne", kaže biheviorist, "on je naučio da takvo ponašanje donosi kaznu". Zar pas onda ne bi trebao jednostavno šapama grepsti po vratima koja su jedina prepreka između njega i mjesta nekažnjavanja? Zašto bi pas provodio čitavo vrijeme radedi navratima ormara, ako nema sliku uzice u njemu? Psa nitko nikada nije službeno učio otvarati vrata ormara. Ako je to naučio, zašto otvara samo ta određena vrata, a ne otvara vrata svakog ormara kojeg vidi? Još jedna pojedinost: zašto u neko drugo doba dana obično prolazi pored tih vratiju bez otvaranja, ako ved i sam pogled na njih automatski pokrede reakciju otvaranja? A koje značenje ima uzica? Pas je očito ne treba da bi vršio bilo koju od svojih aktivnosti. Uzica nema nikakvu ulogu u ovom slijedu radnji, osim ako nema neke svjesne povezanosti, možda čak i simbolične, u kojoj može posredovati i pomodi psu da se približi željenom cilju, šetnji. Ukoliko je uzica cilj - predmet sam po sebi, zašto bi je onda pas bacao gazdarici u krilo, umjesto da s Suvremeni pogledi na pasje mišljenje 71 njome učini nešto drugo? Čemu lavež, ako ne služi upozoravanju gazdarice? Čemu skakutanje prema vratima i pogledavanje unazad kao provjera da li je postignut željeni cilj? Zašto ..?

Biheviorist mora analizirati svaku sastavnicu svake pojedine radnje bez da se pozove na predumišljaj, inteligenciju, razmišljanje ili svijest. Oštrouman biheviorista možda de biti u stanju napraviti takvu teoretsku analizu. Trebat de, naravno, izdvojiti niz specifičnih podražaja i povezati ih s automatskim, mehaničkim reakcijama. Moralo bi postojati nebrojeno mnoštvo pojedinačno naučenih elemenata, od kojih je svaki tijekom vremena oblikovan pomodu specifičnih nagrada (pojačanja) koja bi također trebalo opisati. Zatim bi morao postojati neki postupak za povezivanje svih tih reakcija koje de na kraju rezultirati jednim integriranim, automatskim, nemisledim slijedom mišidnih pokreta. Svaka i najmanja promjena podražaja u okolini zahtijevala bi, naravno, dodatno učenje i novi slijed podražaj - reakcija. Biheviorist bi morao objasniti zašto se ponašanje prilagođava raznim okolnostima - recimo, kada je gospodarica u kuhinji, a ne u sobi? Zašto pas svoje ponašanje mijenja na značajan i prilagodljiv način - na primjer, dok gospodarica stoji, pas uzicu baca pred njene noge, a kada sjedi, polaže joj je u krilo? Zašto nastavlja otvarati vrata ormara i onda kada ga obojimo drugačijom bojom pa izgleda i miriše drukčije? Svaka, i najmanja promjena morala bi ovisiti o zasebnom nizu podražaja, reakcija, naučenih komponenti, i tako dalje, na isti način kao što svaka pojedinost u nekom kompjutorskom programu zahtijeva dodatne linije programskih kodova i specifičan način grananja iz prijašnjih linija programa. Realno govoredi, može li i najpredaniji biheviorista svako od spomenutih ponašanja razbiti na složene nizove poput ovih prethodno opisanih, bez obzira na zahtjeve teoretske orijentacije? Sumnjam da de ijedan bihevioristički psiholog koji je sjededi kod kude primijetio model radnji kakav je upravo analiziran, redi supruzi: "Draga, pas je upravo izveo slijed ponašanja koje je završilo stavljanjem uzice u moje ruke. Vjerujem da bi sljededi niz podražaja kojem bi ga trebalo izložiti, morao dolaziti izvan kude. Ukoliko to ne dozvolimo, pas de ostati bez nagrade za svoje ponašanje te de se taj slijed reakcija uskoro ugasiti i pas ih, u ponovljenim 72 Inteligencija pasa uvjetima, više nede biti u stanju ponoviti. Može se dogoditi da pun mjehur, koji je pretpostavljam inicirao ponašanja što su rezultirala sadašnjim modelom odgovora i koji spada u snažnije podražaje, uskoro potpuno nadjača naučeno suzdržavanje od olakšavanja u kudi, pa demo morati za njim čistiti." Vjerojatno nede to redi. Naprotiv, kladio bih se da de jednostavno zaključiti: "Draga, pas želi izadi u šetnju." Takva želja objašnjava sva ponašanja koja su se dogodila i predviđa bududa, kao, na primjer, njegovo uzbuđenje i trčanje prema vratima kada gospodar napokon ustane s uzicom u ruci', te veselo mahanje repom koje potom slijedi (naravno, ako priznamo daje pas sposoban osjedati radost). PONOVNO VRADANJE DUŠE U STROJ Izuzmemo li ove neslužbene argumente koji bihevioriste procjenjuju izvan njihove profesionalne okoline, i sama logika pobija osnovu njihovog uvjerenja da su životinje ništa drugo do biološki strojevi bez svijesti. Kada ih se u kakvom znanstvenom okruženju direktno izloži pritisku, najčešde de polemizirati: "Bududi da ne možemo direktno znati subjektivno iskustvo ili osjedaje nekog drugog živog bida, najjednostavnije je pretpostaviti da ona nemaju svijest, osjedaje i tako dalje". Bihevioristi su odabrali karakteristično gledište utemeljeno na takvoj metodi razmišljanja koje počinje sumnjom doslovce u sve, a potom se, kada su objašnjeni svi podaci, proučava ono stoje ostalo. Tako je polazna točka njihovih rasprava zaključak da kod pasa ne postoji svijest i inteligentno planiranje, sve dok se ne dokaže suprotno.

Zanimljivo je napomenuti da utemeljujudi svoju tezu ne zalaze u krajnost; isto što govore o psima i drugim životinjama primijenjuju i na ljudska bida. Prihvatim li ovu igru, ne mogu im priznati svijest i inteligenciju, sve dok mi to ne dokažu! A kako bi to mogli dokazati? Kako bih mogao znati da su doista svjesni i da se pri tom ne koriste nekim složenim mehaničkim načinom i nekakvim automatskim ili programiranim reakcijama? Naposljetku, neki kompjutorski programi, Suvremeni pogledi na pasje mišljenje

73

da s njima razgovarate. Mogu čak tvrditi da je "razgovor" s takvim napravama ponekad smisleniji od izvjesnih razgovora koje sam na nekim cocktail - primanjima vodio s ljudskim bidima za koje sam pretpostavljao da su svjesna. Bihevioristi, međutim, sa svojom sumnjom ne idu tako daleko. Umjesto toga, postavili su aksiom, kojega zbog njegove prirode nikada ne provjeravaju i ne suprotstavljaju svojim nejasnim hipotezama: drže za sebe da su svjesna ljudska bida, pa je potpuno razumljivo što iste osobine pripisuju i drugim živim bidima koja se mogu smatrati ljudskima. Svijest i inteligenciju poriču samo kod "nečovjekolikih" životinja. Naravno, bihevioristi su, vođeni istom logikom, mogli krenuti i od druge krajnosti: ako su ljudska bida svjesna, tada je logično pretpostaviti da i sva ostala bida koja žive i mogu razumjeti također imaju svijest, osim ako se ne može dokazati suprotno. Ova je hipoteza jednako prihvatljiva kao i prethodna, a obje bi suprotnosti na kraju morale otkriti istinu, u najmanju ruku na područjima gdje se mogu osigurati objektivni podaci. Kada kažem da bismo trebali početi s pretpostavkom o svjesnosti i inteligentnom predumišljaju, ne kažem da to možemo raditi nasumce. Potrebno je zadovoljiti nekoliko važnih preduvijeta. Najvažniji je zasigurno Morganov kanon, jedan od onih gotovo religioznih principa kojega upoznajemo na fakultetu, na svim predavanjima psihologije ili biologije koja do detalja govore o ponašanju životinja. To je pravilo prvi predložio C. Lloyd Morgan, britanski psiholog koji je, u periodu od 1890. i sve do 1930. godine, napisao niz utjecajnih knjiga o psihologiji životinja. Prema Morganovim riječima, princip je sljededi: " Nikada ne smijemo pojedinu reakciju objasniti kao rezultat vježbe viših psihičkih sposobnosti, ako je možemo interpretirati kao vježbu onoga uvrštenog na donjem dijelu psihološke ljestvice." Bihevioristi su uglavnom prihvatili ovo polazište kao vlastito, djelomično ga prilagodivši vlastitim potrebama. Po njima se pripisivanje svjesnosti životinjama ne može opravdati, jer njihovo ponašanje možemo opisati na bilo koji drugi način, a svjesnost je sasvim sigurno "viša psihička sposobnost". Takva je interpretacija potpuno pogrešna, jer je ved i sam Morgan bio uvjeren u 74 Inteligencija pasa postojanje svijesti kod životinja: čak nudi primjere, uzete upravo iz ponašanja psa, kojima dokazuje svoje stajalište. Tako, u knjizi Granice životinjske inteligencije opisuje psa, koji se "umoran" i "gladan" vrada iz šetnje i odmah odlazi u kuhinju "čeznutljivo" gledajudi kuhara. Morgan zaključuje: "Što se mene tiče, ne bih dalje istraživao da li je pas imao na umu manje ili više definiranu ideju kosti". Morganov kanon zapravo se odnosi na sve one primjere kada životinjama pripisujemo vedu razinu inteligencije od stvarno potrebne, takvu razinu koja je daleko od jednostavnog i razumnog objašnjenja.

Morgan upozorava, da izgubljenom psu, koji se nakon nekoliko dana vratio kudi, ne možemo i ne smijemo pripisati sposobnost "čitanja" zemljovida, kao što, za psa koji uvijek u šest sati poslije podne ulazi u kuhinju, jer ga oko šest i trideset redovito hrane, nedemo redi da zna gledati na sat. Takvim i sličnim laičkim zaključcima, životinjama se pogrešno pripisuju one razine inteligencije koje nisu jii potrebne u objašnjavanju njihovog ponašanja. Pravilna primjena Morganova kanona, možda je mogla spriječiti debakl s Pametnim Hansom. No, zanemarili su ga ved na samom početku prihvativši mogudnost da Hans zna računati. To je viša mentalna sposobnost, koju ne možemo pripisati vedini živih bida (uključujudi i mene, što neosporno dokazuje žalosni nesklad između mojih proračuna o stanju na čekovnoj knjižici i stvarnog salda mog bankovnog računa). Glede Hansa, psiholozi su trebali postaviti mnogo opreznije pitanje: "Mora li Hans doista računati kako bi pravilno odgovorio? Da li bi isti zadatak izvršio jednako uspješno da se zatekao u nekim drugim životnim situacijama?" Odgovori na ova pitanja pokazali bi Hansovu nesposobnost matematičkog razmišljanja, no isto bi tako dozvolili postojanje svijesti u nekim drugim ponašanjima (npr. "iščitavanja" reakcija okupljenih ljudi na njegovo tapkanje kopitom). Imajudi na umu sva ta ograničenja, želio bih ponuditi svoj skroman prijedlog alternativnog razmišljanja o razumu pasa i ostalih životinja. Počnimo s tvrdnjom da, zato jer svijest i inteligenciju pripisujemo ljudima, nemamo pravo, u nedostatku drugih podataka, isto poricati životinjama, naravno, onima na višem stupnju razvoja, poput pasa. Suvremeni pogledi na pasje mišljenje

75

Njihov živčani sustav građen je jednako kao i naš pa djeluje na istim fiziološkim principima. Psiholozima su izuzetno značajne te sličnosti u strukturi živčanog sustava kod svih sisavaca, od građe mozga pa sve do kemijskih reakcija i mikroelektričnih impulsa koji prenose informacije prema mozgu i od njega. Stoga se, uostalom, životinje i koriste u bihe-viorističkim studijama, kao što i psiholozi, opažajudi ponašanje običnog štakora, mogu predvidjeti ponašanje djece u razredu. Priznajem da nije uvijek lako odrediti imaju li svijest i inteligentno planiranje neku ulogu u određenom ponašanju, pogotovo kada jedinu informaciju dobijamo samo promatrajudi to ponašanje. Također je vjerojatno istina da, analizirajudi neku reakciju, možemo pronadi dokaze za i protiv svijesti bez da se objektivno zapažene činjenice dovedu u izravnu suprotnost. I što to znači? Očigledno je da naučno promatranje i psihološki eksperimenti mogu razjasniti situaciju. Podaci, dobiveni na taj način, koristan su izvor informacija i pomodi de nam da, uspoređujudi ponašanje pasa i ostalih životinja sa ponašanjem čovjeka u objektivno sličnim situacijama, iz vlastitog iskustva odgovorimo ima li u nekoj reakciji svjesnosti ili ne. Otkrijemo li u nekim našim ponašanjima svjesno razmišljanje i, primijetimo li i kod pasa sličnu reakciju (na koju utječu isti čimbenici kao i kod nas), predlažem da kao mogudu hipotezu prihvatimo svijest i inteligentno razmišljanje i kod psa. Krenimo korak dalje i postavimo se (figurativno) u položaj psa, pa zamislimo kako bismo u situaciji, u koju demo kasnije dovesti psa, reagirali sami. Ukoliko, koristedi naš vlastiti razum i svijest, uspijemo precizno predvidjeti njegovo ponašanje, rekao bih da je to daljnji dokaz u prilog mišljenja kako svijest i inteligentna analiza igraju važnu ulogu u ponašanju psa.

Na kraju, bojim se kako pravog odgovora, na pitanje da li životinje doista imaju svijest, sposobnost predviđanja, razmišljanja, stvaranja predodžbi i racionalnog planiranja, nema. Osim toga, sa životinjama ne možemo razgovarati pa je teško znati koji bi nam to argument bio dostatan pri dokazivanju ili nijekanju životinjske svijesti i svih njenih oblika. Jasno, u situacijama kada objektivan dokaz ne može riješiti problem, zaključke treba zasnivati da nekom obliku logičkog i filozofskog vrednovanja situacije. Tako je sve prepušteno filozofskim predrasudama 76 Inteligencija pasa pojedinog znanstvenika ili pojedinca, sve dok neka bududa pametnija generacija ne otkrije način kako pogledati u životinjski mozak i time nedvosmisleno riješi zagonetku. Na ovom sam poglavlju radio jednog tmurnog i kišovitog proljeda i, onoga dana kada sam ga završio, iza mene je ostao naporan tjedan bez i jednog sunčanog dana. No, upravo tog jutra, oblaci su se napokon razišli i kroz prozor je udarila sjajna zlatna zraka popodnevnog sunca, oslikavajudi na drvenom podu veliki zlatni krug. Završio sam pisanje i uputio se u kuhinju po šalicu kave, kada sam ugledao Wiza, svog kavalirskog španijela kralja Charlesa, kako stoji usred osunčanog kruga. Pogledao je gore prema prozoru, onda u pod, kao da nešto misli, a tada se okrenuo i istrčao iz sobe. Vratio se nekoliko trenutaka kasnije, vukudi za sobom veliki ručnik, ukraden iz kupaonice. Dovukao ga je u središte sunčanog kruga, provjerio pogledom, i potom, prednjim šapama, izravnao jedan izgužvani kraj. Kada je bio zadovoljan učinjenim, obišao je posljednji put svoj novonapravljeni krevet i konačno se udobno razvalio na toplom popodnevnom suncu. Da je to učinio moj mali sin, rekao bih da je osjetio toplinu sunca i pomislio kako bi tu bilo lijepo zadrijemati. Ugoda ne bi bila potpuna bez mekanog ležaja pa je, sjetivši se ručnika u kupaonici, otišao po njega. Za sve to potrebna je svijest, razmišljanje, inteligencija i planiranje. Da li sve to posjeduje i Wiz? Jednostavnije mi je priznati, kako bi se u sličnoj situaciji na sličan način ponašao i čovjek. Upravo stoga, u nedostatku bilo kakvog suprotnog dokaza, pretpostavit du da se i kod mojeg psa radi o svjesnom i inteligentnom ponašanju. 77 V. Priroda pasje inteligencije Moj pas zna lajati poput kakvog kongresmena, donositi stvari kao najbolji pomodnik, prosjačiti poput novinarskog tajnika i praviti se mrtvim poput recepcionera kojemu zvoni telefon. KONGRESMEN GERALD SOLOMON Ved duže vrijeme rabimo termin "inteligencija pasa" i bilo bi vrijeme, upitati se što on zapravo znači? Kao i kod mnogih pitanja, čini se da je odgovor očit sve dok ga ne moramo glasno izredi. Riječ inteligencija nije strana u svakodnevnom jeziku i često je koristimo kao sinonim za oštrouman, pametan, briljantan, mudar, koji opaža, razborit i tako dalje. Također često, opisujudi ljude i njihove radnje, rabimo i antonime

poput glup, tup, ograničen, nerazuman, spor, imbecilan i ostale. Pa ipak, kada od nekoga zatražimo određeniji odgovor na pitanje što podrazumijeva pod inteligencijom, vedina ispitanika najčešde nema konkretniju predodžbu o tom pojmu. Gdje su granice inteligencije? Kako je građena i kako djeluje? Kako razlučiti ponašanje koje je posljedica razuma i inteligencije od refleksnog i nesvjesnog ponašanja? Ta složena pitanja traže svoje odgovore, iako ih vedina ljudi jednostavno izbjegava pripremljenim frazama: "Teško je objasniti djelovanje uma, no odmah dete ga prepoznati kada se s njim sretnete u svakodnevnom životu". 78

Inteligencija pasa

Odgovarajudi na ta pitanja ni psiholozi nisu pronašli puno bolje odgovore od laika. Daleke 1929. godine, u stručnoj publikaciji Dnevnik edukacijskepshologije, objavljeni su rezultati ankete kojom je od vodedih učenjaka i psihologa tog vremena zatraženo da definiraju pojam inteligencije. Iako su psiholozi imali svaki svoju teoretsku definiciju i neku logičnu zakonitost te definicije, koja je imala smisao i mogla se koristiti, grupa kao cjelina nije dala usuglašeni odgovor. Pedeset šest godina kasnije, dakle 1983. godine, psiholozi Robert J. Sternberg s Univerziteta Yale i Douglas K. Detterman s Univerziteta Case Western Reserve, pokušali su ponovno s istim pitanjem. Nagovorili su dvadeset tri svjetski priznata stručnjaka, koji se bave proučavanjem inteligencije, da iznesu svoja saznanja, sve su ih sakupili i, uz svoja osobna, objavili u knjizi Što je inteligencija? Pokazalo se da, i pola stoljeda kasnije, znanstvenici još uvijek ne mogu s usuglašenim stavovima objasniti stoje to inteligencija i kako je organizirana. No, ipak je primjeden napredak u odnosu na prvi pokušaj definiranja inteligencije, jer je nekolicina istraživača pokazala isto mišljenje o njenom ustrojstvu, čime su znatno pripomogli unapređivanju dotadašnjeg znanja i razumijevanja ovog problema. OPDA I SPECIFIČNA INTELIGENCIJA Kada sakupimo i razmotrimo sve ono što se zna, ili čak nagađa, o prirodi ljudske inteligencije, naidi demo na niz ideja koje nam mogu pomodi u lakšem razumijevanju prave prirode pasje inteligencije. Jedna važna spoznaja uči nas da inteligencija ima različitu širinu i doseg. Mnogi misle kako inteligentni ljudi pokazuju svoju inteligenciju u svemu što rade. U to sam se osobno uvjerio razgovarajudi s Davidom Hubelom, jednim od dobitnika Nobelove nagrade za psihologiju i medicinu. Usko područje njegovog rada su neurološki čimbenici koji osiguravaju pretvaranje živčanih impulsa u vizualnu informaciju oka. On je briljantan istraživač, stručnjak za psihologiju mozga i živčanog sustava, a do visokog stupnja je kompetentan govoriti i o mikroelektričnim tokovima te kemijskim aktivnostima koje se zbivaju u živčanim stanicama. Nekoliko ina nakon ŠtO \e. rinhin Nnhpinvn naarnHu r\nctpti in i/=. m™ Priroda pasje inteligencije 79 Zajedno smo večerali i čavrljali, kada je počeo opisivati do koje je mjere ova prestižna nagrada promijenila njegov život. Mnogi ljudi su (pravilno) uvjereni da Nobelovu nagradu dobivaju samo "neopozivo inteligentni" ljudi na svijetu, ali griješe kada ih, doslovce u svemu, smatraju vrhunskim stručnjacima. "Postavljaju mi pitanja o književnosti i muzici, odgoju djece, ekologiji, o tome kako spriječiti

nestajanje riba u Atlantskom oceanu, od mene traže rješenje svjetske političke krize i vjerskih previranja. Očekuju da du u trenutku imati osobno mišljenje o svemu što se u svijetu događa. Izgleda kako vjeruju da su dobitnici Nobelove nagrade "stvarno pametni" pa moraju imati inteligentna rješenja o svemu". Otpio je gutljaj vina, urotnički se osmjehnuo, a onda nastavio: "Još je dobro što od mene ne traže da znam pjevati ili plesati!" Ovo uopdeno i uvriježeno mišljenje, po kojem je inteligencija sposobnost koju je mogude primijeniti na sve vidove ponašanja, zapravo i među psiholozima ima popriličan broj pobornika. Najprepoznatljiviji od njih je Charles E. Spearman, britanski psiholog koji je 1904. objavio klasični rad pod nazivom Objektivno određena i izmjerena opda inteligencija. U tom je djelu ustvrdio kako postoji neki opdi čimbenik inteligencije (nazvao gaje g) koji se može primijeniti na sve što pojedinac radi. Njegov je zaključak utemeljen na rezultatima brojnih istraživanja, koji su pokazali odnos dobivenih podataka postignutih na različitim testovima specifičnih mentalnih sposobnosti. Pretpostavimo da je ispitanik dobio dvanaest ili više testova. Ukoliko svaki od njih mjeri neku zasebnu i neovisnu mentalnu sposobnost, njihovi de konačni rezultati biti međusobno nepovezani. Tako se može dogoditi da netko pokaže dobar rezultat iz aritmetike, ali loš iz jezika. To, također, može značiti da razni dijelovi inteligencije nisu međusobno povezani. Možemo čak pretpostaviti, kako je dio inteligencije univerzalan pa de nam podjednako koristiti u rješavanju svih testova. Taj opdi faktor inteligencije odnosio bi se na sve i značio bi da de ispitanik, koji je uspješno riješio jedan test, s jednakim uspjehom riješiti i svakoga drugoga. Spearman je sakupio brdo podataka i usporedio je dobivene rezultate. Pokazalo se da pri različitim testovima postoji određena povezanost^ 80 Inteligencija pasa između uspješnosti provedenog testiranja i ispitanika. Rezultati testova, kojima su mjerene neke specifične intelektualne sposobnosti, pokazali su sljedede: ukoliko je ispitanik bio nadprosječan u testovima aritmetike, postojala je velika vjerojatnost da de i u drugim testovima (čitanja, pamdenja, analitičkog razmišljanja) postidi iznadprosječne rezultate. Spearman je zaključio da rezultate testova povezuje opdi čimbenik inteligencije (g). Međutim, bududi daje odnos između dobivenih podataka bio srednje jačine, morao je malo prilagoditi svoju polaznu pretpostavku i priznati da se iza svega ne krije samo opdi čimbenik inteligencije. Činjenica, da rezultati testova nisu bili potpuno predvidivi jedni na osnovu drugih (neke su osobe bolje u rješavanju tekstualnih zadataka, za razliku od onih koji uključuju geometrijske odnose), upudivala je na zaključak kako u rezultatu svakog testa sudjeluje i sklop specifičnih sposobnosti (koje je nazvao s). Uz ovo Spearmanovo otkride, lakše demo objasniti zašto kod jednog čovjeka postoje tako velike razlike pri rješavanju različitih zadataka. Na primjer, Napoleon Bonaparte, briljantan vojni strateg, pokazivao je istovremeno i neke znakove opde inteligencije po tome što je svojim govornim i intelektualnim umijedem mogao utjecati na francusku javnost. Nadalje, mnoge zakonske, školske i političke reforme, koje je tada uveo, održale su se do današnjeg dana. Pa ipak, u nekim je područjima pokazao specifične nedostatke. Na primjer, dokazao je pravu glupost kada je započeo neuspjelu invaziju na Rusiju, koja je na kraju dovela do pada njegova režima. Pogledajmo i dobitnika Nobelove nagrade, Alberta Einsteina, među čijim su otkridima teorija relativiteta i fotoelektrični efekt. Njegovu opdu inteligenciju dokazuju velika govornička

spretnost (brojni filozofski zapisi), ali i zamjetno izražen muzički talent (svirao je violončelo), dok mu je prava propast bila obična aritmetika. Toliko je loše zbrajao i oduzimao da nikada nije pravilno izračunao koliko novaca još ima u banci. Ovakvi primjeri pokazuju nam kako čovjek može određene intelektualne sposobnosti imati nadprosječno razvijene, dok druge istovremeno ne dosižu ni prosjek. Puno je priča koje to potvrđuju. Svi smo ved čuli za slavnog šahovskog majstora koji se jedva provukao u Priroda pasje inteligencije

81

školi i u običnim je razgovorima najčešde bio potpuno izgubljen. Poznato je, također, da jedan od današnjih najuglednijih teoretičara fizike ne zna zamijeniti pregorjeli osigurač, da vrlo stručan istraživač kemičar ne može razumijeti ni najobičniji recept i uspješno ispedi kolač, da jedan od najautoritativnijih generala današnjice ne zna disciplinirati vlastitu djecu, da uspješni psiholog koji svakodnevno spašava tuđe brakove zapale u krizu, istovremeno ne zna kako postupiti kada se raspada njegov vlastiti. Kod svih njih u istoj osobi, ali u različitim životnim situacijama, nalazimo tendenciju inteligentnog i glupog djelovanja, čime se samo može potvrditi postojanje specifičnih intelektualnih sposobnosti u svakom pojedincu. Isto vrijedi i za pse. Dok se čini kako su neki psi izuzetno pametni i mogu naučiti doslovce sve što zamisli njihov vlasnik (imaju visoki g ili opdu inteligenciju), neki drugi pokazuju usko usmjerene sposobnosti, a samim time i "široke" nedostatke. Engleskog setera i pointera ne treba posebno učiti da lovcu pokažu gdje se krije divljač, ali ih je nemogude naučiti da raštrkane ovce sakupe u stado. S druge strane, čini se da je sposobnost čuvanja stada, ved samim rođenjem, "urođena" šetlandskim i škotskim ovčarima, koji pak ni nakon upornih pokušaja nede naučiti ukazivati na divljač. Te prednosti i nedostaci, odnosno visoke i niske točke njihovih sposobnosti, dokazuju da i psi posjeduju specifične sposobnosti (s). VIŠESTRUKE INTELIGENCIJE Činjenica da se ljudi međusobno toliko razlikuju po svojim sposobnostima, navela je neke istraživače na ideju da bi inteligenciju trebalo promatrati kao zbir primarnih mentalnih sposobnosti, od kojih se svaka može smatrati zasebnom sposobnošdu ili zasebnom dimenzijom inteligencije. Harvardski psiholog Howard Gardner te sposobnosti naziva "višestrukim inteligencijama". Prema Gardneru, jedna inteligencija je jedna sposobnost rješavanja problema i iznalaženja novih prilagođenih reakcija primjerenih okolini. Pod okolinom se, pored i nr»t rni r\nrlra7limi1PVain 1 82

Inteligencija pasa

kulturne aktivnosti te društveni odnosi. Za Gardnera postoji sedam važnih inteligencija: lingvistička, logičko - matematička, prostorna, glazbena, tjelesno - kinestetička, interpersonalna i intrapersonalna

inteligencija. Iako je Gardner svojom teorijom raščlanjivao inteligenciju čovjeka, ona uključuje i neke specifične sposobnosti tipične za pse, te neke druge o kojima se može raspravljati. Započnimo stoga s onim Gardnerovim inteligencijama koje "može imati pas". Prva neka bude prostorna inteligencija. Ona predstavlja sposobnost da se u glavi zadrži model organizacije vanjskog svijeta -pozicija predmeta u prostoru, relativna udaljenost između njih, i tako dalje. Pas, koji pokazuje ovu vrstu inteligencije, pamti gdje se u kudi nalazi omiljena igračka, gdje ste pohranili njegovu uzicu ili gdje je njegov krevet. Jedan od mojih prijašnjih pasa, kernski terijer Feldspar, imao je dobru prostornu inteligenciju i jasno je očitovao tu svoju sposobnost. Čim bih ga upitao gdje se nalaze moja djeca, odmah bi otrčao tamo gdje ih je zadnji put vidio i na tom bi mjestu počeo snažno lajati. Dok su djeca još bila jako mala, običavali smo se igrati skrivača, a gotovo uvijek bi upravo mene zapala nezahvalna uloga tragača. Vremenom je igra postajala sve teža, jer kako su djeca rasla, s njima je "rasla" i sposobnost iznalaženja takvih skrovišta koja je bilo sve teže otkriti. Nije stoga čudo što sam pribjegao lukavstvu. Kradomice bih Feldsparu naredio da ostane s djetetom koje je tog dana bilo najteže pronadi. Na primjer, rekao bih: "Čuvaj Bena" i pas bi poslušno tumarao za mojim sinom. Kada bi se Ben sakrio, pas bi se vratio k meni. Potrebno je bilo samo pitati: "Gdje je Ben?" i odmah bi me poveo u tajno skrovište, lajudi pri tom na sav glas. Slijedilo bi glasno djetetovo negodovanje: "Feldspar, odlazi!", a onda i zaključak: "Tata, varaš!" Pas se pri traženju oslanjao isključivo na pamdenje prostora (nije tražio dijete pratedi trag) - to je postalo jasno kada je moja kdi Rebecca naučila kako nadmudriti i oca i psa. Najprije bi se pritajila i čekala da Feldspara pozovem k sebi, a tada bi krišom prešla na drugo mjesto. Feldsparova reakcija bila je utemeljena na prostornom sjedanju pa bi se vratio pred ormar i glasno lajao, iako se Rebecca ved neprimjetno preselila u kupaonicu preko Priroda pasje inteligencije 8 3 puta. Sredom, i tada je nije bilo teško pronadi, jer se nadaleko moglo čuti njeno hihotanje zbog uspjele prevare. Feldspara nikada nisam koristio zato da bih pod svaku cijenu pobijedio, ved me zanimala dječja reakcija na mojeg pasjeg pomodnika. Iako nije bilo teško pronadi Rebeccu, svejedno bih se pravio daje ne vidim, jednostavno stoga daje nagradim za njenu mudrost. Druga dimenzija Gardnerove višestruke inteligencije je tjelesno -kinestetička inteligencija. Ona psima omoguduje koordinaciju tjelesnih pokreta, jednakih onima koji su čovjeku neophodni za tipkanje, plesanje ili športske aktivnosti. I psi nauče preskakati prepreke, skakati u dalj, balansirati na gredi ili penjati se ljestvama, stoga im je ovaj vid inteligencije neophodan za takmičenja u poslušnosti i agilitiju. U Kanadi čak postoji i plesno natjecanje u slobodnom sastavu, stoje pseda inačica umjetničkog plesa, s tom razlikom da je ne izvode samo pojedinci s jednim psom ved mogu nastupati i čitave ekipe od četiri do šest voditelja s odgovarajudim brojem pasa. Takmičari naučene vještine izvode uz glazbenu pratnju, a suci ocjenjuju koliko su pri tom jedinstveni pas i njegov vodič. Ponekad pas treba skakutati između voditeljevih nogu, preskočiti preko ispružene ruke, praviti krugove i vratiti se svom partneru, a posebno je važno da se širokim prostorom ringa krede usklađeno s ostalim članovima ekipe. U mnogim elementima to su iste tjelesno - kinsetetičke vještine koje koriste pravi plesači.

Izgleda da pas posjeduje je intrapersonalnu inteligenciju. To je svojevrsno samoznanje, nešto poput poznavanja vlastitih mogudnosti i granica. Pas koji se koleba ili odbija skočiti preko prepreke, zna da je ona za njega previsoka ili preširoka te time dokazuje ovu vrstu inteligencije. Intrapersonalna inteligencija teoretski je jako važna, jer pas vjerojatno mora koristiti neku vrstu svjesne obrade podataka, ili čak prostornog rasporeda, kako bi pokazao tu inteligenciju. Dakle, pas razmišlja o visini skoka, ocjenjuje ga prema vlastitim mogudnostima, možda zamišlja koliko visoko može skočiti i tako dalje. Naravno, postoje i druga moguda objašnjenja onoga što psi rade u ovakvim situacijama i uskoro du se vratiti na tu temu. 84 Inteligencija pasa Sljededa vrsta pasje inteligencije odražava činjenicu da su psi društvena bida. To je interpersonalna inteligencija koja psima omogudava međusobnu komunikaciju, štovanje vođe čopora i prihvadanje pravila zajednice. Naravno, još izražajnije od domadih pasa, svojeg vođu poštuje grupa divljih kanida. U susretu s ljudima i drugim psima svi psi reagiraju na isti način, odgovarajudim društvenim signalima (mašu repom, a pri susretu s čovjekom tom mahanju pridodaju još i molediv pogled kojim mogu isprositi kakav slatki komadid hrane). Interpersonalna inteligencija se pokazuje i u trenucima zajedničke igre s drugim psima ili onda kada pas vlasniku pokušava priopditi svoje potrebe. Drugim riječima, interpersonalna inteligencija je temelj komunikacije: ukoliko netko - čovjek ili pas - ne primjeduje postojanje drugih jedinki i ne pridaje važnost njihovom ponašanju, onda nema ni potrebe za komunikacijom. Možda dete se pitati zašto sam društvenu odgovornost uvrstio među sposobnosti koje nazivamo inteligencijom'? Kako bih odgovorio na to pitanje, moram se opet vratiti na pitanje svijesti. Neki psiholozi, kao i Nicholas Humphrev, tvrdili su da životinje za spoznaju i uspostavu društvenih odnosa moraju imati nešto više od same svijesti, možda čak i višu inteligenciju. Humphrev misli, kako je vjerojatno najteža zadada s kojom se u životu srede životinjski um, prilagodba drugim pojedincima vlastite vrste, predviđanje njihovog ponašanja, prepoznavanje njihovih motiva i ciljeva, traženje odgovarajudeg partnera te prilagodba vlastitog ponašanja trenutnoj hijerarhiji u čoporu. Stoga nas i ne čudi mnoštvo mozgovnih mogudnosti koje omogudvaju savladavanje tako zahtjevnih izazova. Zamislite bide koje ima sve potrebno za samostalni život. Ima noge za kretanje, sposobnost hvatanja i premještanja predmeta, dobar osjetilni sustav za primanje podražaja i informacija iz okoline, i mozak, neku vrstu centra za obradu podataka i donošenje odluka. Takvom bidu jedino još nedostaje svojevrsno unutarnje oko svijesti. Usporedimo tjelesno identične životinje, od kojih jedna ima svijest, odnosno to unutarnje oko kojim promatra različita stanja vlastitog uma. Na bihe-viorističkoj razini, rekli bismo da su ta dva stvorenja potpuno istovjetna, Priroda pasje inteligencije

85

jer ih se u osnovi ne može razlikovati. Obje mogu pokazati veliku mjeru inteligencije i osjedaja, uključujudi i ono što nazivamo "željama", "raspoloženjima" ili "strastima". Razlika bi bila jedino u tome što bismo za životinju bez svijesti rekli kako se ta ponašanja jednostavno događaju i kako njima rukovodi nekakav psihološki automatski pilot, dok bismo, kod životinje koja ima svijest, zaključili kako su njena inteligentna ponašanja popradena sviješdu o prisutnom procesu mišljenja. Uz to "svjesna" životinja svjesna je onoga što vidi i osjeda. Unutarnje oko neprimjetno prati sve što se događa s tijelom, čita um. "Svjesna" životinja

svjesna je i svojeg postojanja te stoga lakše predviđa i razumije ponašanje srodnika, jer može bez teškoda zamisliti što u nekom trenutku misle drugi i kako de reagirati u određenoj situaciji. Koristedi vlastiti obrazac ponašanja, svojevrsno "samopoznavanje", lakše de objasniti ponašanje drugih članova čopora. Životinja koja ima svijest može zamisliti što osjedaju druge životinje i može predvidjeti njihove reakcije. Na temelju vlastitog "samopoznavanja", zamišljajudi kako bi i sama reagirala u sličnoj situaciji, donosi realne procjene o unutarnjem životu drugih životinja. Ustvari, svijest o vlastitim stanjima omogudava joj da "pročita" misli drugih, a to je ved sposobnost koja može pokazati dvije strane medalje. Po jednoj, takva je životinja sposobna s drugima uspostaviti odnos suosjedanja, suduti i povjerenja, a po drugoj, njena se sposobnost lako može izroditi u podmuklost, prijevaru i izdaju. Drugim riječima, otvoren je put bezbrojnim prijetvornim ponašanjima koja svakodnevno vidimo kod ljudi, pasa i drugih društvenih životinja. Prema ovoj teoriji, dakle, biti djelotvorna društvena životinja podrazumijeva imati i inteligenciju i svijest. Ukoliko je ova teorija točna, lako demo razbiti sve dvojbe glede životinjske inteligencije, jer bi ved i samo postojanje složenih uzajamnih društvenih djelovanja, moralo biti dokaz da neka životinja ima i svijest i inteligenciju. I dok su neke dimenzije pasje inteligencije sasvim očite, postoje i one čije je postojanje upitnije. Jedna od njih je glazbena inteligencija. Vjerojatno demo se lako složiti s pretpostavkom postojanja takve inteligencije, samo ako dokažemo da pas može osjetiti neke elemente glazbe, kao na primjer harmoniju, ali je nedvojbeno jasno daje stvaranje 86 Inteligencija pasa glazbe potpuno izvan svakog pitanja. Promatrajudi natjecanja u slobodnom glazbenom sastavu, koja sam ranije opisao, gdje se psi i njihovi voditelji kredu ili plešu u ritmu neke glazbe, nikada nisam primijetio da psi doista drže takt s glazbom. Oni se pokredu sa svojim voditeljima, slijede njihove pokrete, ali sami ne razvijaju nikakav ritmički pokret. Privid plesa, dakle, pruža čovjekova reakcija na glazbenu dionicu. Pa ipak, postoje priče o psima koji nisu ravnodušni prema glazbi. Cesto sam čuo vlasnike kada kažu: "Moj pas stvarno voli Mozartovu komornu glazbu. Kada pustim neko slično klasično djelo, on dođe u sobu i legne pored zvučnika. Međutim, kada stavim vrpcu s rock glazbom, nastoji napustiti sobu". Teško je redi da lije takvo ponašanje odraz činjenice da pas razlikuje glazbu ili ga samo smetaju neki pojačani elektronski zvukovi, neprijatni njegovu uhu. Često se čuju i priče o psima koji pjevaju. I sam sam imao priliku slušati jednog baseta, koji bi uvijek počeo tuliti, čim bi se njegova "ljudska" porodica za Božid okupila oko glasovira. Pas je, navodno, zavijao samo kada su pjevali skladno, a prestajao bi kad je njihova pjesma postala višeglasje. Treba li ovo basetovo zavijanje interpretirati kao pasje glazbeno stvaralaštvo i time mu priznati da posjeduje glazbenu inteligenciju? Na žalost, nemam potrebne dokaze da bih u tu mogudnost mogao povjerovati; međutim, kada dobro promislim, ipak mi se čini nemogudim. Cijeli čopori divljih pasa i vukova zajedno zavijaju i tako se odazivaju zavijajudim pripadnicima drugih čopora ili nekom vlastitom članu. Pretpostavlja se da je to neki oblik komunikacije kojom pas zapravo kaže: "Ovdje sam," ili "Svi smo dio istog čopora", a nikako njegov pokušaj muziciranja. Pa opet, kada sam u danima svoje najranije mladosti uz pratnju havajske gitare pokušavao pjevati, uvijek kada bih svirao, moj bi pas Tippy, mješanac beagla i foksterijera, počinjao žalosno zavijati. Ne mogu, nažalost, tvrditi da je tako pokazivao svoju ljubav prema glazbi, ali moji su

ukudani bili sigurni kako je njegovo zavijanje najučinkovitije i najiskrenije izražavalo sud o mojem pjevanju! Sljededi oblik inteligencije, o kojoj bismo mogli raspravljati, je logičko - matematička inteligencija. Ljudi je koriste pri rješavanju matematičkih problema, pri traženju znanstvenih spoznaja i u svim onim situacijama Priroda pasje inteligencije 87 kada moraju računati. Pošto znamo da psi ne računaju, potrebno je ovaj oblik inteligencije donekle prilagoditi, razjasniti i na neki način ograničiti, prije nego li uopde krenemo razmatrati prisutnost ovakve inteligencije kod pasa. Psi se ne bave naukom, ne rješavaju zadatke iz algebre, ne istražuju djelovanje svijeta prirode. Stoga demo, govoredi o prisutnosti ove komponente u inteligenciji psa, imati na umu sva nabrojena ograničenja. No, ne treba ved unaprijed zaključiti kako se o ovom sklopu sposobnosti kod pasa nema što redi. Sasvim je sigurno da psi mogu rješavati probleme i u novim situacijama primjenjivati racionalne strategije, pa opet im se, pri razmatranju odnosa između količine i veličine, a one čine dio matematičkog carstva, osporava sposobnost takvog razmišljanja. Na primjer, Samuel Johnson, engleski pisac i kritičar osamnaestog stoljeda, autor prvog rječnika engleskog jezika, jednom je odbio priznati sposobnosti pasa u ovom području inteligencije, izjavivši: "Zar doista još niste zapazili da psi nemaju sposobnost uspoređivanja? Pas de jednako spremno uzeti mali komad mesa, kao i veliki, kada se oba nađu pred njim." Daniel Greenberg, izdavač lista Science and Government Report, predložio je lak i jednostavan pokus kojeg možete izvesti kod kude i pobiti Johnsonovu tvrdnju, te dokazati kako psi ipak vrše logičku usporedbu količine. Napravite mekoliko manjih i vedih kuglica mljevenog mesa (za velike pse poput njemačkog ovčara ili rotvajlera, neka male kuglice budu veličine loptice za stolni tenis, a vede kao teniske lopte, dok malim psima, poput jorkširskog terijera ili patuljastog šnaucera, manje kuglice napravite velike kao špekule, a vede kao loptice za golf). Dok pas gleda, manju i vedu kuglicu položite na pod. Opazit dete da uvijek prilazi bližoj i nju pojede, bez obzira da li je manja ili veda. Donosedi ishitreni zaključak, mogli bismo redi kako pas ne zna usporediti i procijeniti veličinu, no sljededi test pokazat de daje to samo rezultat običnog oportunizma i odraz načela po kojem je bolje imati vrapca u ruci, nego goluba na grani; bližu je kuglicu jednostavno lakše dohvatiti. Povedate li udaljenost između psa i mamca, tako da obje kuglice budu jednako udaljene, pas de jgotovo uvijek najprije krenuti po 88 Inteligencija pasa vedu. Ovime možemo dokazati sposobnost pasa u uspoređivanju količine i oblikovanju plana akcije na osnovu matematičke (doduše primitivne) procjene. Postoje i drugi primjeri kada pas vrši kvantitativnu procjenu. Čuo sam priču o dva lovca, kojima je u lovu na patke pomagao zlatni retriver Buck. Nakon jednog zajedničkog lova, kada su se ved vratili do automobila, jedan se lovac dosjetio zaboravljenih šešira koji su ostali pored zaklona. Buck je bio naučen donijeti svaki predmet koji mu pokaže vlasnik, pa su, umjesto da se sami vrate po šešire, po njih poslali

Bucka. Dva šešira, kapa za bjezbol i kaubojski šešir, ležali su jedan pored drugog. Dok su ljudi gledali, pas je najprije uhvatio kaubojski šešir i potom pokušavao uzeti kapu. Kako nije imao uspjeha, bacio je vedi šešir i podigao najprije kapu, no nikako nije mogao pronadi takav zahvat kojim bi odjednom uzeo oba šešira. Ispustio je kapu i na trenutak promatrao oba šešira. Na kraju je uzeo kapu, ubacio je u kaubojski šešir, a onda je, pomažudi se prednjom šapom, potisno kapu dublje kako bi ostala bolje pričvršdena. Na kraju je zgrabio vedi šešir, koji je sada služio kao neka vrsta košare za manjeg i, veselo mašudi repom, donio ih začuđenim lovcima. Rješavajudi ovaj problem, pas se očigledno poslužio logikom i riješio ga je zahvaljujudi svojoj sposobnosti prosudbe u pogledu količine i međusobnog odnosa predmeta. Treba naglasiti da je pas stavio manji šešir u vedi, a ne obrnuto, što gotovo dokazuje postojanje predodžbe o veličini. Psi mogu idi i dalje od ovakvog procjenjivanja, sve do momenta kada bi se površnom promatraču moglo učiniti da pas stvarno broji. Jednog proljetnog poslijepodneva sudio sam na ispitima poslušnosti i, kako je grupa koju sam trebao ocijeniti bila manja od grupa ostalih sudaca, završio sam nešto ranije od drugih. S jednim natjecateljem i njegovom prekrasnom labradorkom nazvanom Poco, krenuo sam u šetnju na obližnje veliko polje. Čovjek je sa sobom nosio kutiju punu gumenih mamaca za pronalaženje i pomodu njih mi je htio dokazati kako njegov pas može brojiti. Priroda pasje inteligencije 8 9 "Poco može sasvim pouzdano brojiti do četiri, a pri brojenju do pet samo ponekad pogriješi ", rekao mi je. "Pokazat du vam kako to radi. Izaberite neki broj od jedan do pet." Odabrao sam broj tri. Dok je pas gledao, njegov je vlasnik bacio tri mamca u visoku travu na polju. Mamce je bacio u različitim smjerovima i na različite udaljenosti. Nakon što sam se, puzedi na rukama i koljenima, uvjerio da pas sa svoje visine i s polazne točke nije mogao vidjeti mamce, čovjek je jednostavno rekao: "Poco, donesi", bez usmjeravanja rukom ili korištenja ikakvog znaka. Pasje krenuo prema posljednjem mamcu, podigao ga i donio natrag. Vlasnik je uzeo mamac i ponovio: "Poco, donesi", i pasje krenuo tražiti. Nakon stoje donijela i drugi mamac, opet je slijedila ista naredba: "Poco, donesi" i kujica je otrčala po tredi, posljednji mamac. Kada joj je iz usta uzeo i posljednji mamac, vlasnik je ponovio naredbu: "Poco, donesi". Kujica gaje samo pogledala, jednom je zalajala, primakla se njegovoj lijevoj nozi u uobičajeni položaj pored i sjela. Onda se čovjek okrenuo prema meni i rekao: "Poco zna daje donijela sva tri mamca. Ona stalno računa. Kada više nema mamaca koje treba donijeti, lajanjem mi kaže - svi su ovdje, glupane - i jednostavno je spremna na novi zadatak". Ponavljali smo vježbu više od pola sata, mijenjajudi broj mamaca do ukupno pet, a ja i još jedan usputni prolaznik, koji je začuđeno zastao promatrajudi pokus, bacali smo mamce i slali psa po njih kako bismo provjerili nije li možda postojala neka tajna u načinu kako su predmeti bacani ili kako su davane naredbe na koje je kujica uspješno izvršavala zadatke. Na kraju smo pokušali i ono stoje "otkrilo prevaru" Pametnog Hansa. Bilo je bačeno nekoliko mamaca, ali tako da je pas vidio kamo su popadali, no sam

bacač nije znao koliko je mamaca u igri pa nije psu mogao nehotice odavati nikakve tajne znakove. Nije bilo važno o kojoj se varijanti radilo, čak i kada je bilo pet mamaca, pas nikad nije pogriješio u broju. Iako nikome ne pada na um tvrditi da su psi matematičari ili logičari, svejedno je očito da ipak posjeduju neke matematičke i logičke sposobnosti. Sposobnost kvantitativne procjenei brojanje osnova su 90

Inteligencija pasa

svake matematike, a sposobost rješavanja novih problema dokazuje logiku i razmišljanje. Posljednja od Gardnerovih inteligencija je lingvistička inteligencija, pri čijem se spomenu Descartes vjerojatno opet okrede u grobu. I ovdje je potpuno jasno da pas ne može govoriti i proizvoditi jezik pa tako ne može ni dostidi više jezične oblike. No, ako pas kao pjesnik - laureat mora ostati tlapnja, poricati sve njegove lingvističke sposobnosti moglo bi otidi predaleko. Postojanje lingvističke inteligencije kod pasa neobično nam je važno, jer očito želimo komunicirati s našim životinjama. To je važno i psima, jer su po svojoj prirodi društvene životinje, a ustrojstvo nekog društva i strukture ne može postojati bez određenog oblika komunikacije. Stoje struktura društva i aktivnosti složenija, složeniji je i jezik ili komunikacija. U divljini, psi i vukovi koordiniraju grupe koje vode lov, zadržavaju društveni položaj u čoporu i dijele dužnosti, poput čuvanja mladunaca koji više ne sišu, ali su premladi za lov. Sve to ukazuje da moraju imati bogat sustav komunikacije. Filozofski gledano, naravno, pojam životinjskog jezika bio je središtem rasprava o tome da li životinje koje nisu ljudi mogu misliti i imati svijest. Zbog svih ovih razloga, čini mi se prikladnim pojmu lingvističke inteligencije pasa posvetiti više vremena od onoga kojeg sam posvetio ostalim oblicima mentalnih sposobnosti pasa u ovom poglavlju. 91 VI. Lingvistička inteligencija pasa Nitko ne cijeni posebnost vašeg razgovora kao što to cijeni vaš pas. Christopher Morley Jezik je oduvijek bio povlastica koju smo smatrali isključivo ljudskim obilježjem. Selekcionirajudi prisutnost lingvističkih sposobnosti kod životinja (pokušajima da se i životinje nauče govoriti, koji dakako nisu bili uspješni), Descartes je postavio granicu između ljudi i svih drugih životinja koje nisu ljudi, razrađujudi tu misao i dalje tvrdnjom kako nesposobnost govornog komuniciranja dokazuje i nepostojanje životinjskog razuma i inteligencije. Međutim, tijekom sedamdesetih godina našeg stoljeda zadan je udarac Descartesovom vjerovanju. Psiholozi Beatrix i Allen Gardner probili su tu barijeru sa svojim čimpanzama. Znali su za nekoliko ranijih pokušaja kojima su znanstvenici, metodom odgoja djeteta svakodnevno izloženog ljudskom govoru, pokušavali čimpanze učiti govoru. Nažalost, rezultat

najuspješnijeg od tih eksperimenata bio je tek primitivno izgovoren rječnik od samo četiri riječi. Gardnerovi su pošli od pretpostavke kako su prethodni neuspjesi rezultat neumjerenih očekivanja da de životinje doslovno Droaovoriti. Bududi da mnoei Drimati (a svakako i psi) nemaju 92

Inteligencija pasa

mogudnost upravljanja jezikom, usnama, nepcem i glasnicama na način kako to rade ljudi, shvatili su da primati ne mogu koristiti govor, čak i ako su njihove mentalne sposobnosti dostatno razvijene za učenje ostalih oblika govora. Pokušavajudi prevladati vokalnu komponentu govora, Gardnerovi su počeli jednu čimpanzu poučavati američkom jeziku znakova gluhih (ASL - American Sign Language), koji umjesto glasnica koristi znakove rukama. Ovakav je pristup posebno odgovarao čimpanzama, poznatima po svojim vještim rukama i prstima. Njihova prva čimpanza, Washoe, naučila je opširan rječnik od preko sto pedeset znakova. Mogla je slagati jednostavne rečenice, koristiti osnovna gramatička pravila i izražavati nove ideje. Ove i druge sposobnosti pokazale su daje čimpanza razvila jezik do one razine koja je bila jednaka djetetu u dobi od dvije i pol do tri godine. Neki znanstvenici otišli su i dublje u istraživanje jezika životinja. Koristedi plastične simbole umjesto riječi, David Premack je uspio svoju čimpanzu Saru naučiti čitati i pisati. Sue Savage-Rumbaugh i njeni suradnici u Yerkes laboratoriju izradili su za svoje čimpanze, Shermana i Austina, poseban pisadi stroj sa specijalnom tastaturom na kojoj je svaka tipka predstavljala neku riječ ili dio sličan riječi. Čimpanze su uskoro razvile sposobnost komunikacije do te mjere da su jedna drugoj mogle tipkati poruke, koristedi se pojmovima koji su im bili posebno jasni i jako važni. Jedna od vjerojatno najsadržajnijih poruka odnosila se na izbor pravog oruđa kojim je trebalo doprijeti do skrivene hrane. Tako je jedna čimpanza drugoj "poručila" što treba izabrati kako bi lakše dohvatila hranu. Odgovarajude sredstvo potom je trebalo dodati bližoj životinji, a kasnije su obje dijelile plijen dobiven tako uspješnom suradnjom. Ne slažu se svi psiholozi sa tvrdnjom da se znakovi i signali čimpanza, gorila i ostalih primata, mogu nazvati pravim jezikom, jer takvom jeziku nedostaje kompleksnost pravog jezika ljudi. Osobno mislim daje razlika više u razvojnom stupnju jezika, nego u njegovom sadržaju. Na primjer, vedina antropologa polazi od pretpostavke kako je sposobnost primitivnih naroda da zbrajaju i oduzimaju dokaz osnovnog znanja iz matematike, iako bismo stvarni dokaz matematičkih sposobnosti trebali Lingvistička inteligencija pasa 93 temeljiti na višem kriteriju - recimo, poznavanju množenja, dijeljenja ili čak rješavanja algebre. Mnogi bihevioristi, koji žele zanijekati sposobnost čovjekolikih majmuna da se služe jezikom, od njih izgleda traže lingvistički ekvivalent računanja pa bi tek to prihvatili kao dokaz da životinje govore. Drugim riječima, toliko su netolerantni prema životinjama da od njih traže ono što im onemogudava njihova tjelesna građa. Čini mi se da je najbolji način procjenjivanja jezika životinja, promatrati ga kao jezik malog djeteta. Djeci redovito priznajemo lingvističke sposobnosti i onda kada znaju samo nekoliko riječi i pokreta kojima mogu izraziti svoje želje i razmišljanja. Websterov rječnik Tenth New Collegiate Dictionary, u kojem su zabilježene najučestalije uporabe pojmova, ne definira riječ jezik samo kao "čujni, artikulirani zvuk s

točno određenim značenjem, proizveden radom glasnih organa", nego i kao "sustavno izražavanje misli ili osjedaja pomodu ustaljenih signala, zvukova, pokreta ili znakova, čije značenje razumijemo", gdje uostalom i pripadaju svi opisani načini sporazumijevanja čimpanzi. Nedavno sam prelistao MacArthurovu knjigu Inventar razvoja komunikacije, u kojoj se između ostalog nalazi test za provjeru jezičnih i izražajnih sposobnosti dvogodišnjeg djeteta. Siguran sam da bi Washoe i Šarah na tom testu postigli izuzetno visok rezultat. Stoga mislim da bi bilo pošteno, pri mjerenju jezičnih sposobnosti ljudi i životinja, polaziti od istih mjerila, a ne da ljudima, ved pri najmanjem uspjehu, priznamo određenu sposobnost, dok je istovremeno životinjama, čak i za bolji rezultat, uporno odričemo. RECEPTIVNA SPOSOBNOST PASA Sve je lijepo i dobro dok govorimo o jeziku primata, no što je s jezikom pasa? Ovdje moramo dodatno razjasniti ono što je Descartes izgleda zaboravio: najranija faza razvoja jezika uključuje više razumijevanje jezika nego sam govor. Tek nakon razvoja sposobnosti da se proizvode zvukovi ili signali kako bi se komuniciralo s drugima, slijedi razvoj 94

Inteligencija pasa

sposobnosti razumijevanja (recepcije) jezika, a to predstavlja viši nivo lingvističkog dosega. Takozvana receptivna sposobnost (sposobnost razumijevanja jezika) kod pasa je prilično dobra; psi nam je svakodnevno pokazuju kada primjereno reagiraju na naše riječi. Pogledajmo, na primjer, navedeni mini-rječnik, sastavljen od riječi koje i sam koristim u "razgovoru" sa svojim psima. Svaka od njih pojašnjena je radnjom ili ponašanjem koje pokazuje daje pas razumio. Naravno, neke od tih riječi ili izraza, moje su kovanice. Osim toga, svi moji psi ne reagiraju na sve riječi; to ovisi o stupnju njihove uvježbanosti. Pored svega, treba još dodati i to da postoje riječi koje pas možda razumije, ali formalo nije dužan na njih odgovoriti te one nisu predstavljene u ovom pasjem fondu riječi. (Imepsa): Svaki od mojih pasa zna svoje ime i čim ga čuje okrede glavu prema meni čekajudi daljnja uputstva. Bliže: Približit de mi se pas koji u šetnji zaostaje.

^

Brisanje: Pas odlazi na sredinu kuhinje i čeka sušenje. Brlog: Pas odlazi u moj kudni ured i čeka me. Čekaj: Pas stoji na mjestu dok ga ne opozovem drugom naredbom. Daj glas: Pas se postavi između mene i neznanca te zastrašujudi laje. Daj pusu: Pas mi lizne obraz. Daj šapu: Pas podiže šapu koja je najbliža mojoj ruci. Dobar pas: To je izraz pohvale i pas obično počinje mahati repom (može se zamijeniti s dobar dečko, bravo).

Dođi: Pas dođe i sjedne ispred mene. Dolje: Pas ide niz stepenice. Donesi: Pas iz grupe predmeta donosi stvar s mojim mirisom (dio službene vježbe poslušnosti). Fuj to: Pas ispljune sve što drži u ustima. Gdje je Joannie?: Pas odlazi prema prostoriji u kojoj je moja supruga, a kada je na katu ili u podrumu ide prema stepenicama. Gdje je lopta?: Pas traži svoju loptu (umjesto gdje je, češde demo čuti Lingvistička inteligencija pasa 95 Gdje je štap?: Pas traži svoj štap. Gledaj: Pas stalno gleda u mene. Gore: Pas se penje stepenicama. Hop: Pas preskoči preko predmeta ili prepreke koju mu pokažem. Hop gore: Pas skače na pokazanu mu površinu. Idemo: Pas me slijedi s moje lijeve strane, no ne nužno uz nogu. Idemo vježbati: Na tu naredbu pas čeka pored poligona za vježbanje. Igra: Na to pas počne veselo kružiti, lajati i prigibati se. Ispred: Pas zauzima položaj ispred mene (dio službene vježbe poslušnosti). Iza: Može se koristiti samo u automobilu kada želimo da se pas premjesti s prednjeg na stražnje sjedalo. Lakše: Pas usporava hod ili zastaje kako bi popustio napetost uzice. Lezi: Pas legne. Makni se: Pas se odmiče od svega što je istraživao ili čime se bavio. Mir: Ovo je varijanta naredbe čekaj i koristim je pri češljanju pasa. Psi baš ne vole kada ih se vuče za dlaku pa ipak, zbog izdane naredbe, ostaju u mirnom položaju. Miran: Obično popraden pokretom ruke, ovaj izraz psu govori da mora tiho ostati na mjestu na kojem se zatekao (može se redi i ostani). Momci: Ovaj izraz rabim kada se obradam svim mojim psima odjednom. Svaki od njih na tu riječ reagira kao da sam izgovorio njegovo ime. Na mjesto: Pas odlazi u svoju kudicu. Nazad: Pas se u pokazanom smjeru udaljava od mene. Ne: Pas se ukipi, prekine svaku akciju. O.K.: Ovaj izraz govori psu da je vježba gotova i iza nje nema novih naredbi. Pas najčešde zalaje i prilazi po pohvalu ili nagradu. Očistimo oči: Ovo kažem samo svojem španijelu, koji mi onda položi glavu na moju lijevu ruku pa lakše mogu obaviti ritual čišdenja tragova suza oko njegovih očiju,........._

.......____.................__ ... ___....................„ .._......_^._.

96 Inteligencija pasa Ogrlica: Pas spusti glavu i dopušta skidanje ili stavljanje ogrlice. Okolo: Pas obiđe oko mene i ide u položaj pored. Okreni se: Pas legne na leđa kako bih ga pogladio po trbuhu. Oprosti: Uvijek to kažem kada mi pas prepriječi put ili legne preko praga; pas na to ustane i stane sa strane, propušta me da prođem. Otvori usta: Pas otvori usta tako da mu mogu očistiti zube. Popravi: Pas popravlja položaj pored (dio vježbe poslušnosti). Pored: Pas seta uz moj lijevi bok ili se vrada sjesti uz moju lijevu nogu (položaj k nozi, uz). Požuri: Tu riječ rabim onda kada moram brzo izadi pa psa, prije odlaska, još jednom pustim van. Jednom naučena, ova de ga riječ uvijek potaknuti da traži mjesto za vršenje nužde. Prosi: Pas sjedne na stražnje noge, a prednje podigne kao da prosi. Pusti: Na to pas popušta stisak predmeta kojeg drži u ustima tako da ga mogu izvaditi. Sjedi: Pas sjedne. Stani: Pas zastane u onome što je taj čas radio i gleda me. Tiho: Pas prestaje lajati. Tko želi jesti?: Pas otrči u kuhinju pred svoju zdjelicu za hranu. Tko želi kolačid?: Pas potrči u kuhinju i čeka svoj pasji kolačid. Tko de se provozati?: Kada smo vani, pas otrči do automobila i čeka dozvolu da uđe unutra (kada je u kudi, odlazi pred vrata i čeka). Tko ide u šetnju?: Pas prilazi ulaznim vratima i čeka. Traži: Pas slijedi pokazani miris (dio vježbe pradenja traga). Traži rukavicu: Pas donosi rukavicu koja je izvan njegovog vidnog polja (dio službene vježbe poslušnosti). Tu: Na to se pas koji se slobodno krede prostorom vrada uz moj lijevi bok, blizu položaja k nozi, uz. Unutra: Pas otrči kroz otvorena .vrata kude ili vrta, u smjeru koji mu pokažem pokretom ruke. Lingvistička inteligencija pasa 97 Uzica: Pas se umiri i podiže glavu da mu lakše prikopčam ili skinem uzicu. Uzmi: Pas uzima predmet sa tla ispred sebe.

Van: Pas izađe iz sobe ili iz svoje kudice. Zagrli me: Pas se ispred mene podiže na stražnje noge, a šapama me obgrli oko slabina kako bih ga bez saginjanja mogao milovati. Zločest pas: Ovo je izraz negodovanja na koji pas obično otpuze i potraži izlaz iz sobe. Ovaj popis od šezdesetak riječi nije cjelovit. Kao što sam rekao, naveo sam samo izraze koje najčešde rabim, a izostavio sam sve one koje psi također razumiju, ali ne u smislu naredbe. Na riječ kupanje, na primjer, moj kernski terijer počinje tražiti mjesto gdje de se sakriti, dok moj kavalirski španijel kralja Charlesa jednostavno ode na vrata kupaonice i čeka neizbježnu sudbinu. Siguran sam da odgovaraju i na neke druge riječi, kao na izraz sat vježbe, no odgovori su manje predvidivi. J.Paul Scott, psiholog koji se, u vrijeme dok je bio ravnatelj laboratorija za ponašanje životinja na Hamiltonovom institutu u američkoj saveznoj državi Maine, intenzivno bavio proučavanjem pasa, siguran je da psi mogu razlikovati preko sto izgovorenih riječi. Receptivna sposobnost pasa ne odnosi se samo na riječi, ved uključuje i niz gesta ili pokreta (istovjetnih jeziku znakova). U komunikaciji sa psom mnogi od tih znakova mogu jednostavno zamijeniti obične riječi i naredbe, dok se drugima dodatno upotpunjuje i pojašnjava izgovorena naredba. Tako postoji poseban pokret sa značenjem dođi, dva različita znaka rukom za dolje i dva za sjedi (ovisno o tome da li je pas sa strane ili je nešto udaljeniji ispred mene), znak za pored, jedan znak za stani te jedan pokret rukom za nazad. Postoje dva zasebna znaka rukom kojima možemo psa poslati u položaj pored, ovisno o tome želimo li da pas napravi krug oko nas ili piruetu s lijeve strane. Postoje i dva znaka za stani, jedan kada se pas krede i drugi dok sjedi. Ja koristim i brojne znakove kojima pokazujem smjer: pokažem rukom lijevo ili desno; pokažem luk u kojem treba preskočiti prepreku; pokažem smjer iz kojeg treba nešto donijeti kada je izdana naredba^ 98 Inteligencija pasa uzmi; uz naredbe unutra ili van uputim psa rukom prema vratima, ulazu ili otvoru; tapkam prstima po površini na koju pas treba skočiti nakon naredbe hop gore; poslije naredbe vrati se, rukom pokažem psu smjer u kojem se treba vratiti. Koristim i poseban pokret kojim želim potaknuti psa na traganje nakon izrečene naredbe traži. Pored naredbi i pokreta koje sam opisao, psi prepoznaju i takozvani govor tijela. Način na koji se kredemo, mjesto koje zauzimamo u prostoru ili izraz našeg lica, dakle govor našeg tijela, govori mnogo o nama, jer se svi ti rječiti znakovi tijela mijenjaju pod utjecajem različitih osjedaja ili u različitim društvenim situacijama. Psi su posebno spretni u iščitavanju različitih "govornih" nijansi našega tijela. Sigurno ste ved zamijetili kako se ponekad, kada se ljutite na svog psa, ali to zbog odgoja ne želite pokazati, pas svejedno pokunjeno mota oko vas s repom savinutim između nogu - on reagira na znakove koje mu nesvjesno dajete. U školi za pse često možete vidjeti povezanost između raspoloženja vlasnika i uspješnosti školovanja. Uz napetog voditelja ili vlasnika ni pas se nede baš najbolje iskazati - čini se kao da je i sam napet pa se ne osjeda ugodno. Izreka iskusnih kinologa: "Napetost se slijeva niz uzicu", možda najbolje upuduje na važnost nesvjesnog govora tijela svakog vlasnika psa. No, teško je očekivati da svjesno možemo ukloniti sve te naoko neprimjetne znakove koje pas ipak uspjeva "pročitati". Ovu

njegovu sposobnost vjerojatno treba shvatiti kao dodatni čimbenik kada se govori o receptivnim sposobnostima pasa. GOVOR PASA Svi prethodno opisani znakovi i riječi namijenjeni su prenošenju informacija od čovjeka prema psu. Međutim, psi su sposobni komunicirati i u obrnutom pravcu. Pri tome, kao i mi, koriste glasove, govor tijela i geste. Neki znakovi zajednički su gotovo svim pasminama pa čak i divljim kanidima, dok drugi imaju samo lokalno značenje u određenim okolnostima (slično narječjima u našem govoru). Tim pasjim "narječjima" bavili su se mnogi, ali je možda najdalje otišao Douglas Kirk koil ie istraživan 73 liHnimi 7iuntinip 7n iimietnirh-o nnvfjino On Lingvistička inteligencija pasa

99

smatra da bi svi ljudi koji sudjeluju sa životinjama u filmskim i video produkcijama, morali poznavati načine životinjske komunikacije. Ovim problemom bavili su se i psiholozi koji su otkrili da znakove i glasove pasa možemo podijeliti u tri osnovne skupine. Znakovi prve grupe govore o njihovim emocionalnim stanjima. Druga skupina vezana je uz društvene odnose (položaj na hijerarhijskoj ljestvici, dominantnost nad određenim područjem), dok se tredom izražavaju njihove potrebe i želje. Upravo u ovoj posljednjoj grupi pokazuju se najvede razlike među pojedinim pasminama, ali i pojedinim psima, jer im ti znakovi nisu biološki i genetski urođeni ved su iskustvom naučeni. Glasanje pasa Ljude bismo mogli ukoriti zato što ne slušaju pažljivo svoje pse i stoga im vedina značenja, prisutnih u glasanju psa, ostaje nerazjašnjena. No, ljudsko je uho nesposobno razlikovati nijanse pasjeg laveža. Do koje je to mjere izraženo, najbolje de vam pokazati sljededi niz izraza kojima diljem svijeta ljudi oponašaju lajanje pasa. Englez ili Amerikanac redi de bow-wow, woof-woof ili arf-arf. Španjolac je uvjeren kako psi kažu jau-jau, Danac misli daje to waf-waf, Francuz woa-woa, dok Rusu zvuči kao gav-gav, a Izraelcu havhav. Njemac de prisegnuti kako čuje wau-wau, Čeh ponavlja haff-haff, a Kinez, zamislite, wung-wung\ Naravno, nemojmo zaboraviti da psi možda govore lokalnim narječjima... S nešto vedom pozornošdu pasji su lavež slušali i znanstvenici, kojima je ipak uspjelo razaznati značenje pojedinih oblika glasanja pasa. Nabrojit du najznačajnije i pokušat du ih "prevesti" na ljudski jezik, opisujudi situacije u kojima ih psi koriste. Postoje neke važne odrednice pasjeg lajanja. Najznačajnije su visina i zvuk. Lavež i svi zvukovi niskih tonova obično predstavljaju prijetnju, ljutnju i najavljuju mogudnost napada, dok viši tonovi mogu značiti strah, bol ili, kada su manje prodorni, zadovoljstvo i želju za igrom. Psiholozi su otkrili da se na isti način oglašavamo i mi ljudi. Kada smo ljuti, pada visina tona, a kada smo uplašeni, glas postaje prodorniji, ton visok, dok riječi zvuče izlomljeno. Kada pokazujemo razigranost ili se obradamo \i

r\i

i-\*i? /ri oo n

100 Inteligencija pasa psihologinja, Janet Werker, uspjela je dokazati da se po tonu i visini ljudskog glasa, čak i kada se radi o istim riječima, može prepoznati obrada li se netko odrasloj osobi ili malom djetetu. Druga odrednica pasjeg glasanja je učestalost ili brzina ponavljanja nekog zvuka. Glasovi koji se vedom brzinom učestalo ponavljaju, označavaju stupanj uzbuđenja i žurbe. Što su oni rjeđi, sigurnije je da se radi o nižem stupanju uzbuđenja ili nekakvom prolaznom stanju. Važno je i trajanje zvuka. Visoki, kratko odrezani i brzo ponavljajudi tonovi često znače strah ili bol, dok isti glasovi ponovljeni sporijim ritmom pokazuju želju za igrom ili zadovoljstvo. Opdenito govoredi, trajniji zvukovi znače namjeru, najavljuju ponašanje koje de se dogoditi, poput niskog rezanja koje prethodi napadu. LAJANJE Neprekidno brzo lajanje, zvuk srednje visine: "Pozovi čopor! Nešto nije u redu! Netko dolazi na naš teritorij!" Neprekidno lajanje, malo sporije i malo nižeg tona: "Uljez (ili opasnost) je vrlo blizu. Pripremite se za obranu!" Brzi lavež, niz od tri do četiri glasa, s pauzama između, srednje visine: "Osjedam problem (ili uljeza) blizu našeg teritorija. Mislim da bi vođa čopora morao podi u izvidnicu." Produženo lajanje koje ne prestaje, s umjereno dugačkim stankama između pojedinog glasanja: "Ima li koga? Sam sam i treba mi društvo." To je najčešdi odgovor psa na zatočeništvo ili dužu napuštenost. Jedan ili dva kratka zvuka, srednje visine: "Zdravo!" To je najtipičnije glasanje za pozdrav. Jedan oštar zvuk, nižim glasom: "Nemoj!" Ovako kuja često umiruje mlade, no tako se glasa i pas kojega nešto ometa dok spava ili pas kojeg smo pri češljanju snažnije povukli za dlaku. Mijenjajudi visinu ili "naglasak" glasanja, psi mogu promijeniti i smisao svoje poruke. Možemo to usporediti s rečeničnom intonacijom bilo kojeg jezika. Izjavna rečenica "Gotovo je." postat de pitanje ako Lingvistička inteligencija pasa 101 intonacija na kraju izjave raste umjesto da pada. Sličnu tehniku oglašavanja koriste i psi: Jedan oštar zvuk, srednje visine: "Što je sad to?" ili "Što?" To je zvuk iznenađenja ili zaprepaštenja. Ukoliko se ponovi još dva ili tri puta, njegovo značenje se mijenja u "Dođi, pogledaj ovo!" Ista vrsta laveža, no ne s tako kratkim i oštrim glasanjem, obično znači "Dođi!" Mnogi psi rabe ovu vrstu glasanja pred vratima kada žele izadi van. Spuštajudi visinu intonacije na opušteni ton, pas uzvikuje "Jedinstveno!" ili nešto kao "Super!" Moj kernski terijer, koji s posebnim užitkom voli preskakati prepreke, tako de se oglasiti u znak srede kada ga pošaljem skočiti preko visoke prepreke. Neki psi tako zalaju pred punim tanjurom hrane. Pas jednom zacvili, jako kratko i visokim tonom: "Au!" To je reakcija na

iznenadnu, neočekivanu bol. Serija cviljenja: "Boli me!" ili "Jako sam uplašen!" Ovakvim glasanjem psi upozoravaju na jaki bol ili strah. Zamukao lavež, srednje visine: Ako bismo lajanje opisali kao "ruff" onda bi za zamukao lavež rekli "ar-ruff". Ono znači "Igrajmo se!" i izražava spremnost psa na igru. Lajanje s rastudom intonacijom: Nešto gaje teže opisati, no kada ste ga samo jednom čuli, ne možete pogriješiti. To je obično serija lajanja, svaki put počinje sredinom tona koji naglo raste - sliči cviljenju, premda nije tako visoko. To je lavež koji pas koristi prilikom grube igre i prevrtanja kako bi pokazao uzbuđenje i mogli bismo ga prevesti sa "Baš je zabavno!" REZANJE Rezanje se može rabiti kao samostalan jezikovni znak ili kao dodatak lavežu, kojemu tada pridodaje određeni prijetedi izraz. Meko rezanje niskog tona: "Pazi!" ili "Odstupi!" Ima značenje prijetnje i obično potjera onoga kome je upudeno. 102 Inteligencija pasa Tiho rezanje, koje povremeno prelazi u lavež niskog tona: "Zabrinut sam (ili preplašen), ali branit du se." Ovo je prijetnja životinje s manje samopouzdanja koja de, međutim, najvjerojatnije odgovoriti na napad. Valovito rezanje (s promjenjivom visinom): Ovo je rezanje koje ide od niskog do visokog tona, s nekom vrstom polulajanja kako ton raste. Poručuje nam: "Užasnut sam. Priđeš li bliže, vjerojatno du se boriti, ali možda i pobjegnem." Takvim prestrašeno-agresivnim rezanjem, oglasit de se vrlo nesiguran pas. Glasno rezanje, ne vide se zubi: "Odlična igra!" ili "Zabavljam se!" Obično je dio igre, može biti umetnuto u seriju zamuklog laveža. Kazuje nam koliko se pas uživio u igru i s kojim žarom očekuje pobjedu. DRUGI NAČINI GLASOVNOG SPORAZUMIJEVANJA Tiho cviljenje: "Boli me!" ili "Bojim se!" Takve demo glasove najčešde čuti kod veterinara, kada pas trpi, ili kada se neki plašljiv pas nađe u nepoznatom okruženju. Taj je zvuk svojevrsni nastavak poznatog cviljenja štenaca koji njime poručuju da su gladni, da im je hladno ili ih je strah. Glasniji, nešto duži zavijajudi zvuk: "Molim daj mi.. " ili: "Želim ... " Pas obično koristi ovaj zvuk dok čeka hranu, kada očekuje prikopčavanje uzice ili kada pokušava privudi gospodarevu pozornost. Uzdisanje: Ovakvi zvukovi, nakon kojih pas uvijek legne i položi glavu na prednje šape, mogu imati dva značenja, ovisno o kontekstu i obraznoj mimici. Kada su psu napola zatvorene oči, to je znak zadovoljstva i znači: "Zadovoljan sam što du ovdje ledi." Ako su mu oči poptuno otvorene, izražava svoje razočarenje jer se nije ostvarilo ono stoje zamislio, a najbolje bi se moglo prevesti kao: "Predajem se!"

Muklo lajanje: To je karakterističan zvuk lovačkog psa za vrijeme lova. Obično ga treba tumačiti kao: "Slijedi me!" ili: "Ulovi ga!" Zavijajude lajanje: Čuje se približno kao: "jip-jip-jip-hov" pri čemu je završni zvuk je prilično produžen. Obično znači: "Usamljen sam", "Osjedam se napušteno!" ili: "Ima li koga?" Lingvistička inteligencija pasa 103 Zavijanje: "Ovdje sam!", "Ovo je moj teritorij!" ili: "Čujem vas!" Samouvjerena životinja često de zavijati samo zato da druge upozori na svoju nazočnost. Zavijanje se često javlja i kao odgovor na zavijajude lajanje nekog drugog psa. Ljudskom uhu zvučnije je od zavijajudeg lajanja, koje se obično opisuje kao tugaljivo. Stenjanje: Čuje se nešto poput "ar-ovl-vovl-vovl...", ne traje dugo i ne znači ništa loše. Njime pas izražava spontano zadovoljstvo i uzbuđenje, kao da hode uskliknuti: "Uzbuđen sam!" ili "Idemo!" Pas obično stenje kada de se dogoditi nešto što on jako voli. Kratko, odrezano muklo lajanje: Znak je pasje uzbuđenosti ili nestrpljivosti, nešto poput: "Idemo ved jednom!" Psi mogu naučiti i neke posebne glasove. Na primjer, lajanje nakon naredbe daj glas zvuči kvalitativno drugačije od spontanog lajanja. Isto se može redi i za glasanje policijskih pasa i pasa čuvara. Neke je pse mogude naučiti posebnim zvukovima koji nisu slični ni jednom od poznatih načina lajanja, ved su bliže nekakvom rezanju, za koje demo prije redi da podsjeda na nekakvo jodlanje ili pokušaj govora. Psihologinja Janet Werker ima na primjer pudlu koja tijekom dana ostaje sama u kudi. Svake večeri kada se članovi porodice vradaju kudi, veselim i pjevušedim glasom kažu joj "Bok!" (eng. hello - op. prev.). Pas se ubrzo naviknuo na taj učestali ritual pa sada i on, ispuštajudi nekakav dvosložni "arl-row", spontano pozdravlja ukudane kada se vradaju kudi. Ono što je još zanimljivije vezano je uz podatak da se ovaj pozdrav govori samo članovima obitelji, a nikako strancima. Znakovi i geste u sporazumijevanju pasa I psi pri sporazumijevanju koriste govor vlastitog tijela kako bi izrazili svoja društvena i emocionalna stanja. Pas govori s repom, očima, ušima i njuškom, ali i držanjem tijela, s kojim može dodatno upotpuniti sadržaj i smisao svoje poruke. 104 Inteligencija pasa REP Položaj repa rječit je pokazatelj pasjeg društvenog položaja i mentalnog stanja. Način komuniciranja repom, razlikuje se od pasmine do pasmine, što ovisi o prirodnom položaju samoga repa: zapadnoškotski bijeli terijer nosit de svoj "mrkvasti" rep više od zlatnog retrivera s kitnjastim i obješenim repom, dok de rep bilo kojeg hrta visiti još opuštenije. Rep u gotovo vodoravnom položaju, uperen unazad, no ne ukočen: Znak pozornosti. Grubo prevedeno govori: "Ovdje bi se moglo dogoditi nešto zanimljivo."

Vodoravno izbačen rep, uperen unazad: Tako pas izaziva kada naleti na nepoznatog psa ili uljeza, kao da hode redi: "Samo čekaj, ved deš ti vidjeti tko je ovdje gazda!" Rep podignut, između vodoravnog i okomitog položaja: To je znak dominantnog psa, ili psa koji želi ostaviti takav dojam,,a prevodi se kao: "Ovdje ja vladam!" Rep podignut, ležerno zabačen preko leđa: "Ja sam najbolji." To je izraz samouvjerenog, dominantnog psa, koji je svjestan svojeg utjecaja i modi. Rep spušten nešto ispod vodoravne linije, ali još uvijek malo udaljen od nogu: "Opušten sam." ili: "Sve je u redu." Rep spušten, blizu stražnjih nogu: Značenje ovog položaja repa ovisi o cjelokupnom držanju tijela. Ako su noge još uvijek uspravne i rep se lagano miče naprijed - natrag, to znači: "Ne osjedam se dobro" ili: "Malo sam potišten." Ako su noge nešto svinute prema unutra, zbog čega su leđa lagano spuštena, to znači: "Ne osjedam se sigurno." Ovakvo držanje tipično je u nekom nepoznatom okruženju ili situaciji. Rep uvučen između nogu: "Prestrašen sam!" ili: "Nemoj me ozlijediti!" Pas zauzima ovaj stav u nazočnosti dominantnog psa ili osobe, i želi poručiti: "Prihvadam svoj niži položaj u čoporu i ne mislim te izazvati." Poruke, koje pas odaje repom, mogu mijenjati značenje ovisno o nekoliko čimbenika: Nakostriješenost dlake uzduž repa: Kod pasa je nakostriješena dlaka uvijek znak napada i njome se može dopunjavati značenje bilo kojeg Lingvistička inteligencija pasa 105 položaja repa. Tako, kada je rep ravno izbačen, pasje spreman na napad; ukoliko je malo podignut ili lagano povijen iznad leđa to znači: "Ne bojim te se i dokazat du ti da sam ja glavni!" Visoko podignut i oštro zavinut rep: Ovo je držanje karakteristično za pse slične vukovima, poput njemačkog ovčara, a znači isto što i nakostriješen rep. Predznak je mogudeg napada. Mašudi repom psi mogu jednostavno pokazati svoje zadovoljstvo. Što brže i više mašu, to su veseliji i razigraniji. Pri procjenjivanju uzbuđenja kod psa treba prije svega pratiti brzinu mahanja, a ne otklon repa od osnovne crte. Pas s velikim dlakavim repom, mahat de raskošnije od kakvog terijera koji de, i onda kada bude najuzbuđeniji, mahati tako kao da drhti. Pa ipak, u oba slučaja brzo mahanje repom znači: "Uzbuđen sam!" Dužina repa ne utječe na kvalitetu i smisao poruke koju pas pokazuje. Neznatno mahanje repom: Tako pas najčešde izražava dobrodošlicu, najbolje gaje prevesti kao: "Pozdrav svima!" Na isti način maše repom kada ugleda svojega gospodara. Tada je to samo izraz društvene naklonosti i znači: "Vidim da me gledaš. Voliš me, zar ne?" Široko mahanje repom: "Sviđaš mi se!" Pas ovako maše najčešde za vrijeme igre ili kada se dva psa, igrajudi se, zalijedu jedan u drugoga, prijateljski se bore i bezopasno reže. Mašudi repom, međusobno si poručuju da se ne radi o pravom napadu, ved je sve samo igra. Često ovakvo mahanje znači: "Zadovoljan sam."

Polagano mahanje repom, pri čemu je rep "na pola koplja" (srednje podignut): Za vrijeme školovanja možemo ovaj položaj razumijeti kao: "Pokušavam te razumijeti. Trudim se otkriti što misliš i želiš od mene, ali jednostavno ne mogu shvatiti." Kada pas konačno riješi problem, brzina mahanja i veličina pomaka obično zamjetno porastu. Mahanje repom tipična je društvena gesta, koju vrlo uspješno možemo usporediti s ljudskim smijehom. Čini se da ljudi vedinu svojih osmijeha čuvaju za posjetitelje ili kada razmišljaju o nečem posebno dragom. Sličnu ulogu ima pasje mahanje repom, najčešde upudeno nekoj osobi ili drugom psu; pas može mahati i mački, konju ili mišu, svemu 106 Inteligencija pasa što doživljava kao živo bide. Ipak, kada je sam, nede mahnuti repom prema neživoj stvari. Mašudi repom izrazit de vam svoju zahvalnost kada mu donosite tanjur pun hrane. No, kada uđe u sobu i tamo ved zatekne pun tanjur, pridi de i jednako zadovoljno pojesti hranu, ali nede mahati, osim možda, lagano drhtati uslijed uzbuđenja. Upravo ovo ponašanje upuduje na zaključak kako mahanje repom znači komunikaciju, odnosno govor. Kao što mi ne pričamo sa zidovima, tako ni psi ne mašu repom prema neživim stvarima koje se ne ponašaju društveno. Za vedinu pasa je karakteristično da se boja dlake na repu mijenja prema njegovom vrhu. Gotovo uvijek ide od tamne boje u korijenu repa, pa do svjetlije ili potuno bijele na samom vrhu. Tako je i kod čagljcva, lisica, divljih pasa i dinga, stoga neki biolozi tvrde kako se priroda sama pobrinula da repni signali budu što uočljiviji. Kod vukova je sve sasvim suprotno - vrh repa je crn i u kontrastu je s prevladavajudom bojom ostalog krzna što, naravno, ima isti učinak: položaj i pomicanje repa postaju uočljiviji. Vjerojatno ne treba posebno opisivati kako je psima s kupiranim repovima nasilno oduzeta ovakva mogudnost komunikacije sa svojim srodnicima. S druge strane, postoje i mnogi dokazi koji govore da pas, vedinu podataka koje prenosi repom, može nadomjestiti načinom na koji gleda, drži uši ili miče ustima. UŠI Kao i kod repa, sve položaje ušiju treba gledati u odnosu na to kako ih pas drži dok je opušten. Djelotvornost prenošenja podataka ušima upravo je suprotna od "repnog" pravila - što su uši duže, pas de njima teže komunicirati. Uspravne uši ilimalo nagnute naprijed: "Stoje to?" To je znak pozornosti kada pas osluškuje novi zvuk ili položaj u kojem proučava novu situaciju. Ukoliko pas pri tome ima lagano nagnutu glavu, s opuštenim ili malo otvorenim ustima, poruka mijenja značenje u: "Ovo je doista zanimljivo." ili: "Ne razumijem to", a javlja se u novoj, nepoznatoj situaciji. Lingvistička inteligencija pasa 107 Pokazuje li pas zube i nabora kožu na njuški, tada je to, naravno, ozbiljna prijetnja samouvjerenog psa.

Nazad, prema glavi spuštene uši: "Strah me je." ili: "Budem li napadnut, branit du se." Ovako de najčešde reagirati pas kojega izaziva neka životinja ili čovjek. Uši potpuno priljubljene prema natrag: Kod pasa uspravnih ušiju, poput njemačkog ovčara, uši su položene malo ukoso i bočno se šire. Poruka je jasna: "Ovo mi se ne sviđa", "Spreman sam se boriti ili pobjedi." Zanimljivo je da psi koriste ovaj položaj u trenucima kada su spremni napasti, ali i onda kada misle odmah pobjedi. OČI Postoje dvije osnovne poruke očima i obje se odnose na dominaciju ili podređenost. Izravno buljenje u oči (fiksiranje): "Što misliš tko si?" ili: "Izazivam te na dvoboj za prevlast." Ovako se ponašaju dominantni psi ili njihovi suparnici koji de se svaki trenutak sukobiti. Pogled skrenut u stranu, izbjegavanje neposrednog pogleda: "Istina je, ti si gospodar." i "Ne želim neprilike." Ovako na izravan izazov odgovara podređeni pas. USTA Psi ne mogu ustima izraziti toliko poruka kao ljudi; međutim, nekoliko osnovnih položaja usana posebno su važni. Opuštena i malo otvorena usta, jezik se nazire ili malo visi preko donjih zubi: Ovaj "izraz" inačica je ljudskom osmjehu, pas njime poručuje: "Sretan sam i opušten." Zijevanje: Ovo je možda jedan od izraza koji se najčešde pogrešno tumači. Dok je ljudima to znak zamora ili dosade, kod pasa se radi o stresnoj situaciji: "Napet sam, zabrinut i neraspoložen." Malo podignute usne iza kojih se tek naziru zubi, usta su još uvijek gotovo zatvorena: "Dosađuieš mi!" To ie nrvi znak nriietnie. .. ..„..,____-___ 108 Inteligencija pasa

Iskrivljene usne iza kojih se dobro vide zubi, koža iznad njuške lagano je naborana, usta djelomično otvorena: "Učiniš li nešto što nalikuje prijetnji, mogao bih te ugristi." To je sljededa faza prijetnje; ponekad ovako reagiraju i prestrašeni psi. Nastavimo li vršiti prisilu na psa koji se tako ponaša, možemo izazvati agresivni napad. Usne podignute prema gore toliko da se vide prednji zubi i desni iznad njih, vidljivi nabori iznad njuške: "Povuci se ili učini nešto slično!" To je pravi izraz negodovanja koji znači da je pas spreman opasno napasti. Zateknete li se ikad u takvoj situaciji, ne smijete se okrenuti i početi bježati: uzbuđenost psa dosegla je onu kritičnu razinu kada bi vaš pokret vjerojatno izazvao reakciju "slijedi i napadni". Umjesto bježanja, skrenite pogled (pokažite podređenost), malo otvorite usta (naznaka uzvradanja prijetnje, pokazujete da ste spremni na obranu) i polagano uz-mičite. Kod svih izraza prijetnje, zakrivljenost usnica malo otvara usta pa se čini kao da su se kutevi usana pomakli prema naprijed. Konačna poruka nije uvijek ista. Kada je donji ugao usta malo gurnut prema dolje, to upuduje na element straha u agresivnom nastupu psa. Pas još uvijek može napasti, ali može i pobjedi ako ga se snažno napadne. Kutovi usana, povučeni prema natrag, pretvaraju dominantnu prijetnju u nešto poput: "Plašiš me, ali borit du se ako me prisiliš." TIJELO I ŠAPE Psi u mnogim situacijama koriste svoje tijelo i šape, no sigurno se najvedi broj odnosi na poruke društvene prirode. Pas ispruži prednje noge, podigne stražnji dio tijela, a glava mu je gotovo na zemlji: To je klasični primjer "igrajudeg klanjanja" kojim pas poziva: "Igrajmo se!" Ravno tijelo, uspravan položaj i nekakvo usporeno "paradno" kretanje prema naprijed s ukočenim nogama: " Ovdje sam ja glavni!" i "Izazivam te na dvoboj!" Dominantan pas koristiti ovaj položaj kako bi pokazao svoj autoritet i vlast nad određenim područjem te spremnost da se za njeg bori. Lingvistička inteligencija pasa 109 Tijelo malo nagnuto naprijed, noge napete: "Prihvadam tvoj izazov i spreman sam za borbu!" Pas se prevali na leđa i otkriva trbuh: "Ne prepirimo se." ili: "Potpuno priznajem tvoju nadmod i autoritet." Ovo je ponizan odgovor, pas poručuje da nije spreman boriti se i želi izbjedi sukob. Često u prirodi kanidi zauzimaju ovaj položaj prilično opušteno i zadovoljno dok su u blizini vođe čopora. Stoga, kada se pas valja kako biste ga pogladili po trbuhu, on zapravo prihvada vašu dominantnost.

Pas položi glavu na rame drugom psu ili stavlja šapu na leđa drugog psa: "Želim da znaš tko je ovdje glavni." Te kretnje obično koriste dominantni psi, vođe čopora i psi koji žele postati vođa čopora. Brz, površan ugriz: Pojavljuje se jedino u odnosu čovjeka i psa; pas uzima u usta voditeljevu ruku ili, dok šede, nosi ustima uzicu. Takvo "grickanje" može biti ozbiljan znak kušnje dominacije i pokazuje da pas ne prihvada čovjeka kao vođu čopora. Pas stavlja šapu na gospodarevo koljeno: "Pogledaj, ovdje sam." ili "Obrati malo pažnju na mene." Pas pokušava privudi pozornost. Može to činiti na razne načine: grebudi šapom po zraku ili kližudi glavom po gospodarevoj ruci. Kostriješenje dlake na leđima i ramenima: To je znak koji najavljuje agresivno ponašanje. Greben nakostriješene dlake niz leđa poručuje: "Ne gnjavi me, ljut sam!" Kada se nakostriješenost proširi i na ramena, to znači: "Dosta sam te podnosio." i znak je neposrednog napada. Neki vukovi imaju na leđima, a ponekad i na ramenima, prugu tamne dlake, koja dodatno pojačava izražajnost poruke. Pas sjedi ijednu šapu drži malo podignutu: Ovo je još jedan znak stresa, ali upotpunjen osjedajem nesigurnosti. Pas poručuje: "Nesiguran sam, osjedam se nelagodno i zabrinut sam." Pas je prevaljen na leđa i trlja se o tlo: Ovom ponašanju ponekad prethodi trljanje nosom i prsima po tlu ili pas jednostavno položi glavu na tlo pa prednjom šapom trlja lice, od očiju prema nosu. Mislim da je sve to svojevrsni obred zadovoljstva, kojeg psi pokazuju u najrazličitijim 110 Inteligencija pasa Uspravne uši (nisu usmjerene naprijed)

Podignuta glava Usta malo otvorena, jezik visi van Rep spušten i opušten Opušteno držanje, sva težina jednakomjerno je prebačena na stopala Ilustracija 6.1 Opušten, prilično zadovoljan pas, nije zabrinut ni preplašen aktivnostima koje se odvijaju u njegovoj neposrednoj okolini. Uši usmjerene naprijed Oči jako otvorene Usta zatvorena Rep položen vodoravno (nije ukočen ni nakostriješen) Noge malo nagnute naprijed, stoji visoko na vrhovima prstiju Ilustracija 6.2 Oprezan pas kojem nešto iz okoline privlači pozornost. Lingvistička inteligencija pasa 111 Uši usmjerene naprijed Naborana njuška Iskrivljene usne, vide se zubi, kutovi usana pomaknuti naprijed Ukočene noge, tijelo lagano nagnuto naprijed Rep uspravan i nakostriješen Ilustracija 6.3 Izuzetno dominantna životinja koja pokazuje svoj autoritet i prijeti napadom ako bude izazvana. Dlaka nakostriješena Uši zabačene nazad Naborana njuška

Malo iskrivljene usne, kutovi usana povučeni natrag Ilustracija 6.4 Preplašen pas koji bi mogao napasti. Rep podvučen medu noge Tijelo spušteno 112 Inteligencija pasa Lizanje glase dominantnog psa Kulovi usana povučeni natrag Rep spušten (može malo mahati) Ilustracija 6.5 Bojažljiv pas koji se podređuje kako bi izbjegao daljnje izazovj: i prijetnje. Uši polegnute unatrag I/micanje pogleda Nos i čelo glalki.be/ bora Rep mučen medu nosie Kutovi usana povučeni natra Pas se izvali na leda, izlaže trbuh i m'lo Ilustracija 6.6 Pas koji pokazuje potpunu predaju, strab i poniznost. Lingvistička inteligencija pasa 113 Uši uspravne Usta otvorena, vidi se jezik Prednji dio noge polegnut, šape svinute Rep podignut Ilustracija 6.7 Poziv na igru; može biti popraden uzbuđenim lajanjem ili zaigranim napadima

i povlačenjima. vlasnik tek počinje pripremati hranu. Također može prethoditi ili slijediti nakon drugih ugodnih aktivnosti. Povlačenje po tlu i grebanje šapama po livadi: Psi ovo rade najčešde nakon vršenja nužde, no mogude ih je vidjeti i u nekim drugim prilikama. Na donjem dijelu šapa nalaze se posebne žlijezde koje izlučuju njihove mirisne "potpise". Pas poručuje: "Neka svi znaju da sam bio ovdje. Ostavljam svoju posjetnicu!" Mokrenje: Markiranje mirisom obično se vrši na okomitim predmetima kako bi se miris širio zrakom, u visini nosa sljededeg psa. Poruka je vrlo jasna: "Ovaj teritorij je moj", "Ovaj predmet je moj." ili: "Sada sam u susjedstvu." Pas uvijek želi pokriti ved obilježeno mjesto i miris drugog psa, no ako mokri na drugog psa ili čovjeka, poruka se mijenja u pretenziju dominacije i posjedovanja. Mnogi od ovih znakova toliko su očigledni da ih nije teško opaziti. No, nešto ih je teže zorno opisati riječima. Stoga pogledajte ilustracije 114 Inteligencija pasa od 6.1 do 6.7, neku vrstu slikovnog pasjeg rječnika, na kojima se dobro vide znakovi o kojima sam pisao u prethodnom poglavlju, vam daju. JESU LI TI ZNAKOVI DOISTA GOVOR? Onoga trenutka kada se dijete prvi put odazove na vlastito ime, okredudi se prema osobi koja ga doziva, psiholog de mu priznati rudimentarnu lingvističku sposobnost. Kasnije, kada se pokaže njegova receptivna sposobnost (sopsobnost razumijevanja govora i pokreta drugih osoba), zaključit de kako dijete posjeduje i govorne sposobnosti. Iako de malo dijete svoju prvu riječ izgovoriti najčešde do dvanaestog mjeseca starosti, neki psiholozi tvrde kako ved plač, gugutanje i brbljanje imaju lingvistički i kominukacijski sadržaj, jer vrlo učinkovito govore o ugodi, neugodi i djetetovim potrebama. Uostalom, prve riječi ionako su samo naznaka stvarnog govora. Moja kderka je, na primjer, s "na na" dozivala baku, a sinje s "mik" upozoravao daje žedan. Djeca za sporazumijevanje rabe i druge zvukove. Ponekad je to cviljenje uslijed iščekivanja ili dahtanje zbog uzbuđenja. Oba zvuka prenose informaciju o djetetovu stanju i iznenađujude su nalik zvukovima koje u sličnim situacijama proizvodi i pas. Pored govora, psiholozi i gestikuliranje priznaju kao sastavni dio komunikacije. Na primjer, MacArthmov Inventar razvoja komunikacije (kako sam ved spomenuo, to je ljestvica za ocjenjivanje govornih sposobnosti djece) čitav jedan dio posveduje komunikacijskim gestama. To su na primjer: upiranje prstom na zanimljive predmete ili zbivanja, mahanje rukom kada netko odlazi, pružanje ruku prema gore kao znak djetetove želje da ga podignemo ili cmakanje usnicama kada pokazuje daje nešto ukusno. Komunikacijske geste pasa, po svojoj su složenosti, naravno, jednake ovima. Kod štenadi i male djece pojavljuje se ista stvar: njihov receptivni fond riječi mnogo je širi i pouzdaniji od produktivnog, tj. razumiju više riječi nego su ih sposobni izgovoriti. Njima razumljivi pojmovi, najčešde sadrže informacije o vanjskom svijetu i stvarima koje želimo da učine.

n Hiipfp nrnvilnn al-itio Lingvistička inteligencija pasa 115 lingvističku sposobnost; nije li onda i pravilna reakcija psa na izraz: "Daj šapu", jednakovrijedna lingvistička sposobnost? Govor male djece i pasa najvedim je dijelom društvene prirode, jer njime pokušavaju na sebe svratiti pozornost drugih. Jezik pasa čak je složeniji od djetetovog, pošto su psi zarana sposobni iskazati nadmod i autoritet te mogu učinkovito razlikovati tuđe želje i raspoloženja. Djeca de tek nekoliko godina kasnije početi pokazivati i provoditi svoju volju. x Usporedba između dječjeg govora i načina pasje komunikacije tu se i završava. Čim se počne postavljati pitanje gramatike ili sintakse više ih ne možemo promatrati zajedno. Jednostavno rečeno, ljudi mogu na sintaktičkoj razini, mijenjajudi redosljed znakova ili riječi, mijenjati značenje poruke. Tako postoji jasna razlika između morskog psa koji jede čovjeka ili čovjeka koji jede morskog psa, iako su glasovni elementi "čovjek", "morski pas" i "jede" istovjetni. U dobi između osamnaest i dvadeset dva mjeseca vedina de djece ved slagati rečenice od dvije riječi, a tijekom tog perioda počet de savladavati i osnovna gramatička pravila. Čini se da psi nisu osjetljivi na gramatiku i sintaksu, jer zvuk svakog pojedinog glasa uzimaju kao zasebnu lingvističku jedinicu. Kako, dakle, definirati govor pasa u odnosu na govor ljudi? Pa, moji psi vladaju receptivnim jezikom od otprilike šezdeset pet riječi ili fraza i oko dvadeset pet znakova ili gesta, što sačinjava receptivni fond od otprilike devedeset pojmova. Produktivni jezik ipak je sužen i sveden na oko dvadeset pet izričaja i oko trideset pet pokreta tijelom, odnosno ukupni produktivni vokabular od otprilike šezdeset pojmova. Do danas ni jedan pas nije pokazao nikakve naznake poznavanja sintakse ili gramatike. Da su oni kojim slučajem djeca, priznali bi im nivo jezičnog izražavanja djeteta od osamnaest do dvadeset dva mjeseca starosti. Čimpanze koje su naučile jezik znakova mogle bi postidi rezultat jednak rezultatu djeteta od oko trideset mjeseci starosti. Nisam baš siguran da sam u ovom poglavlju doista obuhvatio sve oblike pasjeg sporazumijevanja. Također ne znam da li se, ovdje analizirane govorne sposobnosti pasa, uopde približavaju krajnjoj granici onoga što su psi kadri učiniti. Nije mi poznata nijedna znanstvena studija kojom bi se pokušalo odrediti sve receptivne i produktivne sposobnosti 116 Inteligencija pasa psa. Naravno, kada bismo promatrali, pratili i analizirali fond riječi, pokreta i gesta kod dobermana, pudle ili njemačkog ovčara, pasa s visokim sposobnostima učenja i pamdenja, pretpostavljam da bi njihove produktivne sposobnosti bile zamjetno više od onoga što sam postigao s mojim neslužbeno treniranim kudnim ljubimcima. Bilo bi uistinu zanimljivo jednoga dana provesti službena ispitivanja. Bilo kako bilo, čini se neopravdanim negirati lingvističku inteligenciju pasa. Ukoliko djeci od osamnaest do dvadeset dva mjeseca starosti priznajemo govor, i ukoliko psi pokazuju iste takve sposobnosti, onda bismo im, bez obzira na Descartesa, trebali priznati određenu lingvističku inteligenciju. Možda psi doista nisu ozbiljni kandidati za Pulitzerovu nagradu, no svejedno se moramo složiti s tvrdnjom kako je njihova

sposobnost komunikacije, s nama i drugim psima, otprilike na istoj razini kao i kod djeteta u dobi do dvije godine. 117 VII. Različite vrste pasje inteligencije Psu možeš redi bilo kakvu glupost, a on de te pogledati kao da kaže: "O, Bože, TAKO JE! JA SE NIKAD toga ne bih sjetio!" Dave Barry Prijateljstvo čovjeka i psa izraslo je iz činjenice da su nam psi korisni. Svakako treba naglasiti da motiv korisnosti nije jedini razlog zbog kojeg imamo pse, jer postoje i razlozi osobnije i psihološke prirode. Korisne osobine pasa uključuju mnogobrojne sposobnosti: zaštitu vlasništva i osoba (npr. policijski i vojni psi), pomaganje u lovu (traženje, povlačenje, iskopavanje i donošenje lovine), obavljanje pastirskih poslova (čuvanje ovaca, stoke, sobova, pa čak i gusaka i pataka), teglenje (vuča kola ili sanjki, nošenje paketa), traženje i pronalaženje predmeta, osoba ili tvari (psi tragači, psi za detekciju droge ili plinova, psi za traženje tartufa), spasilački poslovi (pomod utopljenicima ili iskopavanje iz snijega i ruševina) te pomaganje invalidima (psi za slijepe, gluhe ili hendikepirane osobe). Među razlozima psihološke prirode, zasigurno je najbitnija sposobnost pasa da ljudima prave društvo. U posljednje vrijeme ova je uloga dobila i svoj službeni dio, jer se psi koriste kao dio preventivne ili kolektivne terapije za.steriie, pomažu„društvejio jzolkafiim ili psihički 118 Inteligencija pasa bolesnim osobama. Iako nepotpun, ved i ovaj popis pasjih vještina, pokazuje koliko se toga od njih traži. Neke od njih (kao što su vještina lova, traganja ili gonjenja) dio su normalnog ponašanja svih divljih pasa i njihovih rođaka te su one vjerojatno naslijeđene ili nagonske. S druge strane, pas koji bi trebao postati vodič slijepoj osobi, mora prodi mnogo učenja i školovanja. Pri dokazivanju pasje inteligencije možda je najbolje podi promatrajudi način na koji psi izvršavaju zadatke, svejedno da li to čine za vlastite potrebe ili potrebe čovjeka. Razlikujemo tri oblika manifestativne inteligencije: adaptivna, radna i instinktivna inteligencija. ADAPTIVNA INTELIGENCIJA Kada u svakodnevnom razgovoru govorimo o inteligenciji, obično, mislimo na sposobnost učenja i rješavanja problema. Ukoliko Paulette zna riješiti složene matematičke probleme, kažemo: "Kako je ona pametna!", a ako Paul, nakon samo jednog ili dva čitanja, može napamet izrecitirati pjesmicu, zaključujemo: "Vidi kako je on mudar dečko!" Sposobnost učenja obično se definira kao broj iskustava koja su pojedincu potrebna da nešto zadrži u relativno stalnom pamdenju. Onima s dobrom sposobnošdu učenja dovoljno je samo nekoliko puta ponoviti istu situaciju i iz toga de im ostati trajna korisna sjedanja i asocijacije. Sposobnost rješavanja problema definira se kao sposobnost misaonog savladavanja prepreka,

sastavljanje i slaganje raznih podataka u točan odgovor ili traženje novih načina kojima se prethodno naučena znanja primjenjuju u novim situacijama. Bolji rješavači problema brže dolaze do rješenja i rjeđe krenu krivim putem. U svjedodžbama naše djece, upravo su učenje i rješavanje problema, one dimenzije inteligencije koje se obično ocjenjuju. Kod ljudi i životinja ove dvije sposobnosti čine adaptivnu inteligenciju. Uz njezinu pomod lakše se prilagođavamo okolini ili razvijamo određene vještine koje nam u tome pomažu. Primjera svakodnevne uporabe adaptivne inteligencije ima mnogo. Kod čovjeka, to je potraga za naiboliim načinom kalcn nrnHnti ncW nrm'™nrl ;i; l-c^n ?rxrf±r\ i 124 Inteligencija pasa mužjak i crna ženka, koji su 1807. spašeni iz olupine engleskog broda negdje pred obalom Marvlanda. Oboje su postali dobri retriveri pa su ih sparili, a potom su parili najbolje retrivere iz njihovih legala, povremeno ih križajudi s izrazito dobrim retriverima iz okolice. Nakon nekoliko generacija oblikovana je posebna i prepoznatljiva pasmina poznata kao Chesapeake Bay retriver ili američki retriver (to retrieve engl. nadi i donijeti ubijenu divljač, op.prev.). Što je još važnije, pasmina je "uhvatila" takve karakterne osobine koje lovci najviše cijene. Ovi psi doslovno automatski donose lovinu pa su na cijeni kao jedni od najboljih retrivera, a posebno u situacijama kada po plijen treba idi u hladnu vodu. U mnogim drugim slučajevima genetski odabir nije se provodio samo zbog jedne izdvojene osobine, kao što je donošenje lovine, ved zbog čitave skupine sposobnosti odjednom. Dobar primjer za to je povijest španijela. Riječ spanyell potječe iz kasnog dvanaestog stoljeda i tada se koristila za pse koji su iz Španjolske bili uvezeni u Englesku (dodatak "špan" navodno označava zemlju podrijetla). Ovi psi su ved tada bili popularni u Irskoj, jer su lovci otkrili njihovu spretnost u donošenju ustrijeljenih ptica iz vode. Zapisi iz sredine XIV. stoljeda govore o sustavnom selektivnom uzgoju španijela. Jedna uzgojna linija selektirana je za rad u vodi, dok je druga uzgajana za rad na kopnu. Današnji američki i irski vodni španijeli potječu iz "vodene linije", dok su najpoznatiji "kopneni" španijeli koker španijel (nazvan po šljuki - engl. woodcock, koju je najčešde lovio) i springer španijel, koji natjera ptice da uzlete i tako "uskoče" (to

spring - engl. skočiti, op. prev.) u mreže. Drugi, jednako spretni stručnjaci za rad na kopnu su: manje poznati -poljski (field - engl. polje, op. prev.) španijel, sasekski (Sussex) i klamberski španijel. Činjenica da možemo vršiti njihov selektivni uzgoj po principu "dobro radi u vodi" ili "bolje radi na kopnu" očito znači da njihovi geni sadrže veliku grupu prepoznatljivih karakteristika za rad u vodi i rad na kopnu, a mi nismo izabrali samo jednu sposobnost. Čini se da su mnoge sposobnosti pasa genetski predodređene pa se selektivnim uzgojem mogu kontrolirati. Primjer za to je lajanje. Da li pas laje ili ne, koliko često i pod kojim okolnostima, ovisi velikim dijelom Različite vrste pasje inteligencije 12 5 o genetskim predispozicijama. Genetičar L. F. Whitney uočio je da vedina pasa sv. Huberta laje dok slijedi trag, a tek rijetki izuzeci ne. Selektivnim uzgojem pasa koji nisu lajali dobio je vrstu "šutljivih" goniča. Možda je najznačajniji primjer genetski kontroliranog ponašanja pasa ispitivanje vršeno tridesetih godina ovoga stoljeda, kojeg su znanstveno popratila dvojica istraživača s Harvarda. Proučavali su dalmatinske pse. Nekad su ih nazivali i "kočijaškim psima" zbog njihove posebne sklonosti konjima i trčanju ispod kočija koje vuku konji (u 19. stoljedu selektivnim uzgojem izoštren im je osjedaj privrženosti gospodaru, postali su popularni psi za pratnju i od tada slijede gospodara bez obzira da li hoda, jaše ili se vozi kočijom). Prema tadašnjoj engleskoj modi, kočije su pratili psi. No, nije bilo dovoljno da trče uz kočiju, ved su morali trčati ispod prednje osovine kola, tako da pas bude što bliže kopitima stražnjeg konja. Naravno, psi koji su trčali ispod sredine kočije ili ispod stražnje osovine nisu zadovoljavali, a najgore je bilo kada su trčali iza kočije. Istraživači su iskoristili svoje poznanstvo s uzgajateljem koji je dvadeset i pet godina uzgajao dalmatinske pse koji trče ispod kočija. Opazili su da neki psi nemaju osjedaj za pratnju kola na pravom mjestu. Pregledavajudi podatke o parenju pasa, koje je uzgajatelj dosljedno vodio, utvrdili su da potomci pasa koji zauzimaju dobru poziciju i sami češde trče na pravom mjestu, nego mladi čiji je jedan roditelj zauzimao dobar, a drugi loš položaj pri trčanju. Najgori rezultati postizali su se parenjem dvaju "loših" pasa. Posljednja grupa bila je, kao što se i očekivalo, najmanja, jer uzgajatelji nisu imali nikakve koristi od takvih pasa. Sposobnosti koje pas nasljeđuje, bilo namjernim utjecajem čovjeka na njihov genetski potencijal ili prirodnim odabirom, postaju karakteristike koje određuju razlike između pojedinih pasmina. Ove genetski određene sposobnosti i karakterne predispozicije pasa ubrajamo u instinktivnu inteligenciju one elemente njegovog mentalnog sklopa koji se mogu prenositi iz generacije u generacijvi biološkim mehanizmima nasljeđivanja. O instinktivnoj inteligenciji ovise neki specifični oblici ponašanja kao npr. to da li de pas lajati ili ne? te da li de donositi lovinu 126 Inteligencija pasa ili ne. Neke sposobnosti su opdenite, ali toliko značajne da mogu utjecati na način rješavanja problema, poslušnost i druge oblike ponašanja.

PREPLITANJE INTELIGENCIJA Ukoliko psi ved pokazuju tri različita oblika inteligencije (adaptivnu, radnu i instinktivnu), koja je od njih najvažnija ili dominantna u ponašanju psa? Da li se na neki način te tri vrste inteligencije međusobno ispreplidu ili utječu jedna na drugu? Ved sam ranije spomenuo da pas mora imati bar minimalni stupanj adaptivne inteligencije kako bismo mogli uočiti i mjeriti njegovu radnu inteligenciju, ali to ne znači da pas sa slabije razvijenom radnom inteligencijom ima i slabu adaptivnu inteligenciju. Uzorak po kojem se instinktivna inteligencija ispreplide s drugim dimenzijama inteligencije ipak je malo složeniji. Sigurno je da vedina pasmina ima neke osebujne oblike instinktivne inteligencije koji ih čine posebnima, što se očituje u određenim vještinama, sposobnostima, karakternim predispozicijama itd. No, izgleda daje kod nekih pasa instinktivna inteligencija dominantnija nego kod drugih, dok istovremeno kod nekih pasmina ne dolazi do izražaja baš nikakva naročita instinktivna vještina. Na primjer, doberman i pudl ne pokazuju posebne instinktivne sposobnosti koje bi ih razlikovale od drugih pasmina. Oba imaju vrlo visoku adaptivnu i radnu inteligenciju, ali unatoč tomu, profesionalni treneri koji su dobermane učili čuvati ovce, a pudle loviti štakore i ostale štetočine, izjavili su da obje pasmine nisu bile u stanju na zadovoljavajudi način izvršiti te zadatke. Štoviše, čak i kada je takvo školovanje bilo privedeno kraju, psi nisu bili naročito spretni. Izdane naredbe mogli su izvršiti, možda čak i dobro, ali nikada u tom poslu nisu postigli savršenstvo, kao oni psi kojima su te sposobnosti prirođene. Za razliku od njih, škotski graničarski ovčar i mančesterski terijer nemaju samo poznate i odredive granice instinktivne inteligencije, nego takvi, genetski određeni načini ponašanja, dominiraju njihovim karakterom. Škotskog graničarskog ovčara ne treba ni podučavati kako Se ČUVahi OVCe: Štoviše — nn tn ¦želi «vim srrpm r>Q taVn vna' nn Izliti Različite vrste pasje inteligencije 127 članove obitelji i držati ih u grupi kao da su stado ovaca, i to baš u trenutku kada im se posebno žuri. Mančesterskog terijera, opet, ne treba učiti loviti miševe, štakore i druge štetočine. On de instinktivno loviti i pokušati napasti sve što je maleno, trči ili se miče amo - tamo. Njegov instinkt je toliko jak, da de ostaviti i svoj obrok ukoliko mu netko zakotrlja krpenog miša po sobi. Uz minimalnu vježbu, obje de pasmine savršeno izvršavati zadade zbog kojih su i stvorene. Isto tako, nemogude je mančesterskog terijera naučiti čuvati ovce ili škotskog graničarskog ovčara loviti štakore. Mančesterski terijer bi prije rastjerao stado, juredi za ovcama ili njihovim sjenama, nego ih okupio trčedi oko njih. Istovremeno, škotski graničarski ovčar vjerojatno bi trčkarao sa štakorima pokušavajudi ih sakupiti u stado. Čini se da postoji neki uzorak po kojem su adaptivna i instinktivna inteligencija raspoređene među različitim pasminama. Pasmine koje imaju slabije razvijenu instinktivnu inteligenciju, gotovo uvijek je nadopunjuju višim stupnjem adaptivne inteligencije. Obrnuto, psi sjako izraženom instinktivnom inteligencijom (s mnogo prirođenih osobina), pokazat de slabiju prilagodljvost u nepoznatim životnim situacijama, što je tipično za životinje s nižom adaptivnom inteligencijom. To smo do neke mjere, čini se, "skrivili" mi sami stvarajudi razne pasmine. Kod nekih pasmina, na račun radne sposobnosti, žrtvovana je adaptivna inteligencija, kako bismo dobili pse koji, uz minimalno učenje, mogu dobro obavljati određene

poslove. Svjesno smo pristali na to da se pasmina koja odlično ispunjava neke naše zahtjeve, ne može dobro prilagoditi drugim uvjetima u kojima takvo ponašanje nije potrebno ili se ne cijeni. S druge strane, pas koji nema izražene instinktivne vještine, imat de bolju adaptivnu inteligenciju, pa de, ovisno o svom karakteru i nekim drugim čimbenicima, biti bolji izbor za složene i raznovrsne situacije. 128 Inteligencija pasa 129 VIII. Instinktivna inteligencija Svako dijete mora svemir učiti ispočetka. Svako štene nosi svemir u sebi. Ljudsko znanje je izvan čovjeka pohranjeno u muzejima, knjižnicama i spisima učenih. Mudrost psa nalazi se u njegovoj krvi i kostima. Donald McCaig Vjerojatno nedemo nikada sa sigurnošdu znati kako su prvi ljudi započeli svoj prijateljski i radni odnos sa psima. No, postoji mogudnost da nisu ljudi bili ti koji su izabrali pse za svoje pratioce, nego su psi izabrali ljude. Kako sam ved ranije zapisao, prijateljstvo ljudi i pasa počelo je još prije razvoja proljoprivrede. Uzmemo li u obzir loše sanitarne navike ljudi iz tog doba, možemo pretpostaviti da je oko ljudskih nastambi uvijek bilo razbacanih kostiju, komada kože i ostalih otpadaka od žrtava posljednjeg lova. Preci današnjih pasa (vrlo savjesni kada je hrana u pitanju), sigurno su brzo shvatili kako se uz ljude može ležernije živjeti, bez potrebe da sami odlaze u lov. I primitivnim ljudima, iako se nisu baš jako brinuli za čistodu, zdravlje i sanitarne navike, sigurno su dosađivale muhe koje je privlačio miris natrulih ostataka hrane, pa je vrlo vjerojatno tadašnji čovjek pristao podnositi pse u blizini naselja kako bi mu oni čistili smede. Ova čistačka uloga pasa nastavila se još stoljedima, a i danas je obavljaju parije u mnogim nerazvijenim područ130 Inteligencija pasa Ljudi i psi imali su još jednu dodirnu točku: susretali su se s istim problemom - kako napuniti želudac. Naši ljudski preci vjerojatno su shvatili da psi koji se vrzmaju oko njihovih naselja mogu poslužiti i za nešto drugo, a ne samo za čišdenje i odnošenje smeda. Napokon, psi su živa bida građena vedinom od proteina i prilično jestiva, pa su naši lovački preci ubrzo shvatili da de, u teškim vremenima nestašice, lako ubiti i pojesti pse koji su sami došli u njihovu blizinu. Kosti pasa pronađene u iskopinama nastambi iz kamenog doba pokazuju tragove kakve za sobom ostavljaju ljudski zubi. Pas koji je došao rfa večeru, ponekad je i sam postao večera. Koliko god se današnjem čovjeku, odgojenom u zapadnom društvu, ovo može činiti odvratnim, ljudi su i u kasnijim razdobljima jeli pse, a ponegdje se to i danas običava. Mnogi starogrčki i rimski sladokusci posebno su cijenili pasje meso i puno su pisali o najboljim načinima njegove pripreme. U Meksiku su mali psi, kao čiuaua i meksički goli pas, bili popularna hrana te su uzgajani upravo zbog mesa. Sjevernoamerički Indijanci često su jeli pse, ponekad kao poslasticu, a ponekad iz potrebe. Narod

Samojed (čije ime danas nose poznati bijeli psi), koristio je svoje pse ne samo za vuču sanjki u ruskim polarnim krajevima, ved i za jelo. Kroz povijest ljudi su često bili prisiljeni iz potrebe jesti pse. Za vrijeme opsade Pariza u francusko pruskom ratu 1870. godine, stanovnici su u nedostatku hrane, uz ostalo, jeli i pse. Engleski radikalni novinar i političar Henry Du Pre Labouchere posjetio je Pariz u tim teškim trenucima, odsjevši kod bogataša koji su si još mogli priuštiti kupovinu mesa, premda samo pasjeg. Zapisao je kako meso psa ima dobar okus, pa je čak i poredao razne okuse: "Španijel je kao janjetina, pudl je daleko najbolji, a buldog tvrd i neukusan." Na Havajima i uzduž čitave Polinezije i Mikronezije nije se cijenilo samo psede meso, ved su na cijeni bili i zubi, dlaka i koža koji su se koristili kao odjeda i ukrasi. Psi uzgajani za jelo hranjeni su povrdem pa su ih često zvali "poi psi" (poi je mljeveni korijen biljke taro). Najvišu cijenu dostizalo je meso mladih pasa, a pripremalo se slično kao i svinjetina - u očišdenu trbušnu šupljinu stavilo bi se vrelo kamenje i sve Instinktivna inteligencija 131 skupa zamotalo u lišde ili bi ih se peklo na ražnju. Na Havajima je 1880. godine, u Lahainiji osnovano je udruženje pasojedaca. Članovi udruge prvo bi u okolici pohvatali sve pse bez ogrlice, potom bi ih okupali i hranili, dok se malo ne udebljaju. Napokon, 11. lipnja, na havajski nacionalni praznik, održavali su banket. Jedan od organizatora u novinama je objavio reklamu: "Toga dana posluživat demo samo pasje meso i slatki krumpir." Kinezi još uvijek meso čau-čau pasa smatraju delikatesom. Prema narodnom vjerovanju, crni psi su hranjiviji, kao stoje za prženje najbolja njihova mast. U Kini i susjednim zemljama nije teško nadi farme koje uzgajaju pse, mesare koji ih prodaju i posebne restorane u kojima se pripremaju specijaliteti od pasjeg mesa. Za vrijeme održavanja ljetnih olimpijskih igara 1988. godine u Seulu, u Južnoj Koreji, vlada je, zbog straha da bi to moglo uvrijediti goste sa Zapada, privremeno zabranila posluživanje takvih specijaliteta. Međutim, odmah po završetku igara, pod pritiskom javnosti ponovno je razvrgnuta ova odluka te se opet moglo vidjeti pse kako vise u lokalnim mesnicama. No, ukoliko vas psi zanimaju samo kao izvor hrane, tada je pitanje njihove inteligencije potpuno sporno. Sto de vam pametna hrana? U tom slučaju, ono što vam treba je pas koji se polagano krede (kako ne bi trošio mnogo kalorija i kako mu meso, od previše trčanja i tjelesne aktivnosti, ne bi postalo žilavo). Takav pas ne mora biti ni previše pametan kako ne bi bježao kada ga želite uhvatiti. Stoga i nije čudno što su psi, korišteni za jelo, bili mentalno retardirani članovi pasjeg svijeta, koji baš i nisu na čast svojoj vrsti. Izgleda daje baš svatko tko je posjetio Polineziju i Mikroneziju, te usput zabilježio postojanje lokalnih "poi pasa", uočio i njihov nedostatak inteligencije. U knjizi Put oko svijeta iz 1777. godine, Johann Georg Adam Forster, jedan od prirodoslovaca koji su pratili kapetana Cooka, opisao je pse iz Polinezije i otoka Južnog mora kao "lijene i neinteligentne". Između ostalog zapisao je: "Toga smo dana prvi puta jeli njegovu pečenu nogu, čiji je okus bio toliko sličan ovčetini da se uopde nije osjedala razlika... Na Novom Zelandu i tropskim otocima Južnoga mora, psi su najgluplje i najtuplje životinje koje

132 Inteligencija pasa se mogu zamisliti i, po pitanju razuma, nemaju nikakve prednosti pred našim ovcama." Ravnatelj zoološkog vrta u Honoluluu, Jack L. Throp, pokušao je 1967. godine ponovo uzgojiti polinezijskog psa, koji je zbog kulinarskih običaja i križanja sa psima koje su doveli Europljani, bio ved gotovo nestao. Projekt je imao čisto povijesnu važnost i upravo njemu možemo zahvaliti što i danas ima nekoliko predstavnika te pasmine. No, ako znamo kako su rani istraživači, poput Fofstera, opisali te pse, nije ni čudno što ponovo stvorena pasmina nije postala popularna. Tromi, glupi, tupi pas nije se baš svidio ljudima, iako je možda još uvijek bio vrlo ukusan. PSI ČUVARI ISTRAZARI Osnovna zadada psa čuvara je dati uzbunu. Stoga je njihov lavež, koji se dobro i daleko čuje, savršeni znak upozorenja svakom nasilniku. Prvotna svrha laveža bila je upozoriti čopor na mogudeg uljeza i on je mnogim psima, bez obzira na njihovu veličinu, urođen - pa ako želite psa čuvara, treba vam bilo kakav budni pas koji laje, a ne troma i mirna krepalina. Škotski književnik i pjesnik, sir Walter Scott, jednom je zgodom, iz vrlo pouzdanog izvora, dobio savjet o psima čuvarima. Svoju odvjetničku karijeru započeo je u očevom uredu, a njegov prvi nastup u sudnici bila je uspješna obrana jednog provalnika. Provalnik, koji je ustvari bio kriv za krađu zbog koje je bio optužen, kao i za nekoliko drugih, naučio je Scotta ovoj mudrosti: "Uvijek uzmi maloga psa koji laje, a ne velikog koji ti se možda čini boljim čuvarom, ali stalno spava. Nije važna veličina, nego zvuk." Scott je poslušao ovaj savjet i uvijek je držao male, ali budne i glasne terijere, koji su uvijek bili spremni zalajati na svaki zvuk ili nečiji dolazak. Vjerojatno je prvi, od čovjeka svjesno odabran pas, bio upravo pas čuvar. Prethistorijski čovjek doista je živio u neprijateljskom okružju. Lovile su ga svakojake životinje, a i njegova obitavališta bila su laki ciljevi. Potajni grabežliivac. oosebno onai koii nanarin nnr.n Hnk- svi Instinktivna inteligencija 133 spavaju, mogao je biti vrlo opasan. Gotovo jednako opasni bili su i napadi drugih plemena, vođeni, bilo zbog međuplemenskih ratova, bilo zbog krađe hrane, dobara, žena ili djece. Ugroženim ljudima sigurno je mnogo značilo kada bi psi, koji su oko naselja tražili ostatke hrane, podigli buku čim bi se pojavila grabežljiva zvijer ili neki nepoznati ljudi. Ponekad, nisu samo na vrijeme upozorili stanovnike naselja, ved su grabežljivce nagnali u bijeg. Kada je postalo jasno da naselju pružaju sigurnost, psi su počeli služiti ne samo kao čistači, nego i kao čuvari. Vjerojatno je sklonost lajanju bila prva karakteristična osobina pasa koju su ljudi pokušali selektivno uzgojiti. Od prvih usvojenih kanida, najčešde štenadi vukova ili čagljeva, zadržavani su oni primjerci koji su se, lajudi na svaki šum, dokazali kao dobri čuvari. Takvi psi dalje su se uzgajali, dok su ostali mogli poslužiti i kao ručak.

Postoji bezbroj slučajeva u kojima su psi čuvari spasili ljude. Na primjer, 1572. godine, kada su se Nizozemci borili za oslobođenje od španjolskog jarma, španjolska vojska krenula je u iznenadni nodni napad namjeravajudi zarobiti nizozemskog vođu, princa Williama Oranskoga. Napad je bio pomno planiran: izabrano je šest stotina najboljih vojnika pod vodstvom iskusnog Juliena Romera. Iznenađenje je bilo potpuno. Španjolci su nizozemske stražare i vojnike na spavanju, ubili bez vedih poteškoda. Jedna mala grupa, koju je vodio sam Julien, krenula je ravno u prinčev šator. Princ i njegovi stražari su spavali, ali je mali pas koji je uvijek boravio na prinčevom krevetu, bio dovoljna straža. Kao pravi pas čuvar, počeo je bijesno lajati kada je začuo korake koji su se približavali. William se probudio i u posljednji tren skočio na konja, koji je za njega, iz sigurnosnih razloga, uvijek bio spreman, i pobjegao. Njegovi stražari, sluge, konjušar i dva tajnika (koji su uspjeli stidi do svojih konja tek nekoliko trenutaka nakon princa) bili su ubijeni. John Lathrop Motlev zabilježio je ovaj slučaj u knjizi Uspon Nizozemske Republike, gdje je zapisao: "Da nije bilo budnosti maloga psa, William Oranski, o kojemu je ovisila sudbina čitave zemlje, u roku od tjedan dana umro bi sramotnom smrdu. Sve do svoje smrti, princ je u spavadoj sobi uvijek imao psa iste rase. Na prinčevim skulpturama, često se kraj njegovih nogu pojavljuje i sklupčani psid." 134 Inteligencija pasa Događaja, u kojima su psi svoje gospodare upozorili na nazočnost divljih životinja, kradljivaca i provalnika, ima toliko da više nisu ni zanimljivi. Ima i mnogo priča o ljudima koje su budni psi čuvari spasili od vatre, plina, poplave ili drugih katastrofa. Evo jedne takve priče: Stephen Marks pokušavao je u maloj, drvenoj jedrilici preplovili Tihi ocean. Jedino društvo bio mu je patuljasti šnaucer Major. Dani su prolazili, a vrijeme im baš nije bilo naklonjeno. Ved su bili preživjeli dvije velike oluje, pa je Stephen satima morao dežurati kraj kormila. Čim bi se vrijeme malo smirilo, iscrpljeni mornar padao je u dubok san. Iznenada ga je probudilo Majorovo bijesno lajanje. Potpuno dezorijentiran, Stephen nije odmah shvatio što se događa, ali je primijetio da Major laje u potpalublje. Sišao je i zapanjeno otkrio daje, kao posljedica nevremena, u trupu broda nastala velika pukotina pa je voda ulazila unutra. Stephen je odmah, improvizirajudi, začepio rupu i ispumpavši vodu privremeno je riješio problem. Vratio se na palubu i krenuo prema trenutno najbližem kopnu, Filipinima. Međutim, uzbuđenje zbog pukotine i teški rad na popravku broda još su ga više iscrpili i ubrzo je ponovno zaspao. Ne zna se koliko je spavao, ali gaje Majorovo uporno lajanje opet probudilo. Po drugi put je sišao u potpalublje i vidio da voda ponovo prodire. Ovoga puta napravio je čvršdu zakrpu i sljededeg jutra sigurno se domogao kopna. "Siguran sam da mi je Major spasio život", rekao je. "Da me nije probudio prvi puta, kada je barka propustila vodu i drugi puta, kada je voda probila zakrpu, ja bih spavao dok cijela paluba ne bi bila pod vodom." Iako vedina pasa laje kada se dogodi nešto neobično, neke pasmine su budnije od drugih. Pokušao sam podatke o tome dobiti kod četrnaest poznavatelja pasa, od kojih su jedanaestorica bili stručnjaci u dresuri pasa za osobnu obranu i obranu vlasništva, a trojica treneri i vlasnici policijskih pasa. Svi zajedno imenovali su petnaest najboljih pasmina pasa čuvara koji su grubo rangirani u ovoj listi: 1. rotvajler 2.

Najbolji psi čuvari 3. škotski terijer x^_.*-._-.__4.zaDadnoškotski biieli teriier Instinktivna inteligencija 135 5.

patuljasti šnaucer

11.

bostonski terijer

6.

jorkširski terijer 12.

ši-cu

7.

kernski terijer 13.

jazavčar

8.

čiuaua 14.

9.

erdelski terijer 15.

svilenasti terijer foksterijer

10. pudl (srednji ili patuljasti) Sve nabrojene pasmine lako se uzbude i glasno laju na strance, kao i u svim situacijama koje smatraju nenormalnima. Iako je vedina pasmina prilično budna i najčešde de lajati kada treba, moji su se suradnici složili da ima i onih pasa koji to možda i ne bi učinili. Nisu se baš mogli uskladiti po pitanju rangiranja tih pasmina, ali ih je barem pola spomenulo sljededih dvanaest vrsta kao pse koji vjerojatno ne bi zalajali. Imenovali su ih lošim čuvarima. Psi su poredani od najljenijih do najbudnijih. Psi koji nisu prikladni čuvari 1.

pas sv. Huberta 7.

klamberski španijel

2.

njufaundland

8.

irski vučji hrt

3.

bernardinac

9.

škotski jelenski hrt

4.

engleski baset 10.

mops

5.

engleski buldog 11.

sibirski haški

6.

stari engleski ovčar

12.

aljaški malamut

Na ovaj popis treba gledati i s pozitivne strane. Ukoliko tražite psa koji de biti miran i nede vas ometati bez obzira na to što se događa u blizini, trebali biste izabrati nekog od ovih pasa - mogao bi to biti dobar izbor. Ved smo utvrdili koliko je lajanje pasa korisno ljudima. No, važan je i sljededi, viši, stupanj čuvanja uočljiv kod pasa stražara. Pas stražar treba fizički intervenirati ako neki uljez ugrožava vlasništvo, bez dozvole ulazi na posjed ili napadne čovjeka. Dobar pas stražar je prirodno agresivan prema neznancima koji ulaze na njegov teritorij, iako je sumnjičav i prema svim ostalim strancima. Osjeti li se ugrožen može snažnp napa§tii tada je posebno opasan, Neki od njihnaučeni su stjerati

136 Inteligencija pasa uljeza u kut i sa sigurne udaljenosti, zauzimajudi agresivni položaj, lajanjem i rezanjem dozvati gospodara. Agresivno ponašanje pasa stražara potaknuto je istim pojavama koje potič agresiju kod vukova i drugih divljih kanida. Najčešdi je teritorijalni motiv. Vedina pasa stražara fizički de zaprijetiti svakome tko, po njihovom mišljenju, ugrožava nadzirano područje. Ljudi koji koriste pse stražare u trgovinama, tvornicama ili skladištima, obično se oslanjaju upravo na ovaj teritorijalni instinkt. Nakon radnog vremena jednostavno puste pse da slobodno lutaju objektima'koje treba čuvati. Psi takve prostore doživljavaju kao svoje područje i čuvaju ih instinktivno, sustavno patrolirajudi tijekom čitave nodi. Njihovu pozornost privlači svaki šum. U čitavoj povijesti psi su se koristili kao stražari. Stari Rimljani često su pored ulaznih vrata, vezane lancem, držali vri agresivne pse. (Držanje psa na lancu ili psa ograđenog u malom prostoru, znatno povedava njegov agresivnost.) Nije čudno što su rimske kude čestp imale oznake "čuvaj se psa" u obliku mozaika koji je prikazivao režedeg psa na lancu, uz upozoravajudi natpis Cave Canem (lat. Pazi pas!) (vidi si. 8). Pored osjedaja za obranu teritorija, vukovi i ostali divlji kanidi imaju i istančan osjedaj za obranu čopora, no, ipak de uljeza napasti tek kada ga vođa čopora procijeni kao prijetnju. Ovi se instinkti cijene kod pasa stražara uvježbanih za napad. Oni moraju spontano ili na zapovijed goniti i napasti bilo koga tko ulazi na njihov teritorij ili moraju napasti osobu koju im pokaže trener. Policijski se psi, na primjer, uvježbavaju za napad u dva slučaja: kada osjete da je gospodar u opasnosti ili napadaju na naučeni znak. Treneri pasa za zaštitu tvrde daje prirodno nadarenim psima stražarima potrebno tek malo uvježbavanja kako bi se potaknula njihov agresivna reakcija; njih, naprotiv, treba učiti da, na zapovijed, pouzdano puste žrtvu. Pored toga treba ih naučiti da svoj agresivnost usmjeravaju na prave ciljeve. Dakle, dok su sposobnosti povezane sa čuvanjem dio instinktivne inteligencije psa, upravljanje tim sposobnostima zahtijeva radnu inteligenciju i inteligenciju poslušnosti. Učinkovitost pasa stražara ne može se poredi. Postoji doslovno na tisude priča o tome kako je pas spasio život ili posjed svojega gospodara. Navest du vam samo jedan upečatljivi primjer iz 79. godine prije Krista, Instinktivna inteligencija 137 kojega su otkrili arheolozi, kopajudi po vulkanskom pepelu u ruševinama Pompeja. Tijekom iskopavanja znanstvenici su pronašli tijelo psa koje je ležalo preko tijela djeteta. Glavni dio priče ispričala je ogrlica toga psa. Pas, koji se zvao Delta, tri puta je spasio život svoga gospodara, dječaka Severinusa. Najprije ga je kao utopljenika izvukao iz mora, onda je drugom zgodom potjerao četvoricu nasrtljivaca koji su Severinusa pokušali opljačkati i konačno, tredi put, spasio je Severinusa kada gaje napao vuk za vrijeme posjete svetom grobu božice Dijane u Herku-lanumu. Delta se i u trenutku katastrofe u Pompejima očito ponio kao zaštitnik. Herojski je još jednom pokušao zaštititi mladoga gospodara, zaklanjajudi ga vlastitim tijelom od vrelog vulkanskog pepela kada ih je oboje ugušio otrovni plin što se širio gradom. Prije gotovo dvije tisude godina, Delta je žrtvovao sve u očajničkom pokušaju da još jednom ispuni dužnost psa zaštitnika.

Psi čuvari, nažalost, nisu nepogrešivi i najvedi je problem naučiti ih da razlikuju bezopasne strance od neprijateljski raspoloženih uljeza. Previše je priča, gotovo svakodnevnih, o djeci koju su ugrizli takvi psi jer su pogrešno, kao prijetnju, protumačili dječju potrebu da ih samo malo pomiluju. Postoji i zanimljiva priča iz koje bismo mogli zaključiti da je osnivanje anglikanske crkve bilo ubrzano stoga što je jedan pas krivo procijenio situaciju i agresivno reagirao prema pogrešnoj osobi. Dogodilo se to oko 1530. godine, kada je grof od Wiltshirea bio poslan u Vatikan s molbom da papa poništi brak Henrika VIII. i Katarine Aragonske, kako bi se kralj mogao vjenčati s Anne Bolevn. U audijenciju kod pape grof je poveo i svoga psa, koji je od dugog puta sigurno još bio u šoku, pa je pogrešno protumačio papin pokret kojim je on pred grofovo lice ispružio nogu kako bi ga ovaj mogao poljubiti u prste. Pasje trenutno reagirao instinktom čuvara i napao je svete nožne prste. Jedan povjesničar iz toga vremena opisao je rezultat ovog sastanka riječju "buntovnički", a papino nezadovoljstvo bilo je mnogo snažnije od jada ili ljutnje graničilo je s bijesom. Naravno, ne možemo sa sigurnošdu redi koliko je ovaj susret utjecao na konačnu odluku, bududi da su i politički uvjeti bili važni, ali znamo da se grof Wiltshire vratio kudi bez 138 Inteligencija pasa željenog poništenja. Također znamo daje Henrikov odgovor uključivao kraj njegovog članstva u katoličkoj crkvi i stvaranje anglikanske crkve, kojoj je na čelu kralj, što jamči ispunjavanje svih njegovih želja. Tko zna bi li do svega toga došlo da pas nije, u nesretnom pokušaju obrane gospodara, zario zube u palac Njegove Svetosti? Ratni psi Pasju prirođenu agresivnost ljudi su koristili u mnoge svrhe, a vrhunac je sigurno dosegnut kod ratnih pasa. Stari Egipdani, Rimljani, Gali i Kelti za rat su najradije rabili mastifa koji svojim modnim izgledom i danas izaziva strahopoštovanje. Znam jednog koji je težak oko sto deset kilograma i igra se s dvanaest kilograma teškim kamenjem, gotovo jednako kao što se drugi psi igraju loptom. Preci današnjeg mastifa, mološki psi, bili su još snažniji. Težili su oko sto četrdeset kilograma i bili poznati po svoji agresivnim sklonostima. Korištene u ratu, ove ogromne zvijeri opremali su šiljatim oklopima, kojima su mogli učinkovito napadati neprijateljske konje ili pješake kada bi se previše Ilustracija 8.1 Dva oklopljena ratna psa s različitim oružjem: prvi s kopljem i zdjelom gorude smole, korišten u borbi protiv konjice, a drugi s oštrim bodljama na ogrlici, za borbu nroriv nie.šnštvn____._____ Instinktivna inteligencija 139 približili. Neki su, naoružani kopljima, bili uježbavani za napade na vojnike ili konje, dok su drugi na leđima nosili posude s gorudom smolom kojom bi popalili sve što im se našlo na putu. Drugim riječima, mogli bismo mirne duše redi da su bili ravnopravni nadomjestak današnjim raketama zemlja - zemlja (ilustracija 8.1). Prije otkrida vatrenog oružja, psi su bili jedno od glavnih oružja u ratu. Terorizirali su pješaštvo, a često su bili i vrlo uspješni u borbi protiv konjice. Kelti su ih uvježbali da grizu konje za njušku. Zbog snažnog bola

konji bi tada zbacili svoje jahače. Ova taktika pokazala se učinkovitom u onesposobljavanju rimske konjice u vrijeme njihovog osvajanja Britanije. I germanska plemena su vrlo spretno koristila pse. Hunski vojskovođa Atila, u svojim je pohodima upotrebljavao divovske molose i talbote (pretke današnjeg bloodhounda - psa sv. Huberta). I u kasnijim periodima, ratni psi odigrali su važnu ulogu u ratovima Španjolaca i Indijanaca Južne i Srednje Amerike. Zastrašujuda snaga ratnih pasa možda je najbolje došla do izražaja u borbama Cimbra i Rimljana. Cimbri su bili germansko pleme koje se udružilo s drugim plemenima, između ostalih i s Teutoncima, te je vršilo upade u rimski teritorij. Pomodu svojih velikih ratnih pasa Cimbri su, u nekoliko poznatih napada 113., 109., 107. i 105. godine prije Krista, porazili Rimljane. To je potaklo Rimljane da organiziraju dvojicu svojih najboljih zapovjednika, Gaja Marija i Kvinta Lutacija Katula, koji su se 101. godine prije Krista kod grada Vercelli u sjeverozapadnoj Italiji, suprotstavili snažnoj vojsci Cimbra. Cimbri su doživjeli težak poraz, no usprkos pobjedi Rimljana, konačno zauzimanje bojnog polja bilo je odgođeno gotovo pola dana. Ratni psi Cimbra i dalje su se uspješno borili, iako su njihovi ljudski gospodari ved bili poraženi. Psi su se opet vratili na bojišta tijekom prvoga svjetskog rata. Nijemci su ih uspješno rabili kao čuvare i stražare, a do kraja rata na obje strane bilo je unovačeno više od sedamdeset i pet tisuda pasa. Francuzi su se posebno oslanjali na njihov dobar sluh. Običavali su postaviti pse stražare uzduž linije bojišnice, obično po dva psa međusobno udaljena tridesetak metara. Kada bi psi zalajali na uzbunu ili rezanjem najavili neku ljudsku aktivnost izvan rovova, vojnici bi na karti označili pravac 140 Inteligencija pasa gledanja dva susjedna psa. Koristedi se tim smjerovima, trigonometrijski su izračunavali položaj neprijatelja, koji bi zatim postao cilj francuskog artiljerijskog napada. Na taj način otkriveno je i uništeno mnogo njemačkih položaja, bunkera i mitraljeza.

Procjenjuje se daje u drugom svjetskom ratu korišteno više od dvjesto tisuda pasa. Tada ih nisu upotrebljavali samo kao stražare i čuvare, ved i kao kurire, tragače i spasitelje. Na brodovima su, prije izuma radara, upozoravali na nadolazede avione. Rabili su ih i kao padobrance, zajedno sa zračnim trupama, kako bi na zemlji čuVali logore desantnih jedinica (no, iz aviona su ih morali izbacivati, jer sami nisu htjeli skakati). Pse -kamikaze ili slične samoubilačke trupe imale su obje strane. Rusi su pse hranili u tenkovima ili oklopnim vozilima. Prije akcije nisu im davali jelo, opremali bi ih pričvršdenim elektromagnetskim minama i tako izgladnjele slali ih na neprijateljske tenkove. Slično su postupali i Japanci, njihovi su psi u savezničke logore dovlačili kqla s bombama teškim i do dvadeset pet kilograma. U novije doba, Sjedinjene Američke Države upotrebljavale su pse u korejskom, vijetnamskom, pa i u kratkom zaljevskom ratu protiv Iraka. U Vijetnamu su uz njihovu pomod spriječavali sabotaže i krađe američke opreme. Šest mjeseci nakon uvođenja pasa, broj šteta i krađa smanjio se za polovicu. Da bi pas bio dobar stražar, mora imati nešto više od teritorijalnog instinkta i želje za fizičkim napadom. Čiuaua glasno laje i uspješan je branitelj, no, ma koliko velika bila njegova hrabrost i odanost, kilogram i pol teški pas jednostavno ne može zaustaviti uljeza. Mali šnauceri, foksterijeri, škotski terijeri,

zapadnoškotski bijeli terijeri i kernski terijeri osjedaju potrebu obraniti svoj teritorij ili čopor i svi su dovoljno hrabri fizički napasti uljeza. Ipak, ni oni ne mogu biti dobri stražarski psi, jer samo jedan snažniji udarac nogom može onesposobiti njihov napad. Psi za obranu, dakle, pored snažnog temperamenta moraju imati potrebnu veličinu i tjelesnu snagu. Isti stručnjaci koji su ocijenili pse prema sposobnosti čuvanja, prosudili su i sposobnost nekih pasmina odgovarajudih za zaštitu ljudi i objekata. Svoje ocjene temeljili su na njihovoj agresivnosti, tjelesnoj Instinktivna inteligencija 141 snazi, hrabrosti i sposobnosti da izdrže protunapad. Barem polovica stručnjaka navela je ovih trinaest pasmina: Najbolji psi stražari i branitelji bulmastif doberman rotvajler komondor puli veliki šnaucer njemački ovčar rodezijski gonič kuvasz stafordski terijer čau-čau mastif belgijski ovčari (Malinois, Tervuren)* *Stručnjaci među njima nisu pravili razlike. Zanimljiva mi se učinila napomena trojice stručnjaka koji su, neovisno jedan o drugome, iznijeli zanimljivo zapažanje. Svi su rekli da običan pudl može biti izuzetno uspješan pas zaštitnik; po njihovom je mišljenju jedino što mu nedostaje - veličina. Najvedi problem je uvriježeno mišljenje daje pudl "modni pas" koji ne izaziva strahopoštovanje. Jedan od njih je napisao: Glavna uloga pasa stražara je zastrašivanje. Takav pas treba mogudi napad odvratiti ved samo svojim zastrašujudim izgledom. Pudli mogu biti prilično žilavi agresivni čuvari, ali jednostavno tako ne izgledaju i to im smanjuje učinkovitost. Tromi njemački ovčar bolje de ispuniti ulogu zastrašivanja, jer ljudi ved unaprijed imaju predodžbu da su to uvježbani policijski psi i psi čuvari pa ih nitko i ne pokušava izazvati. LOVAČKI PSI

Druženje čovjeka i psa započelo je još u vrijeme dok je prvi čovjek živio pretežito od lova. Psi su ved tada počeli pokazivati neke svoje jedinstvene odlike pa je prvi selektivni uzgoj pasa započeo upravo zbog lova. Ljudi su odabirali pojedine pasmine zbog njihovih korisnih lovačkih ili A

iiVti

itliilf) XT\C\7.&

142 Inteligencija pasa sustavno prilagođavati. Psi su sudjelovali u svakoj fazi lova. Tražili su divljač, tjerali je iz skrovišta, hvatali i donosili gospodaru. Nevjerojatna je sličnost uzorka po kojem su svoj lov organizirali vukovi i primitivni ljudi. Jedni i drugi lovili su na isti način: potražili bi plijen, pokazali njegovo sklonište drugim članovima grupe, opkolili ga i istjerali prema onima koji su čekali u zasjedi. U divljini, cijelom ovom operacijom rukovodi vođa čopora. U procesu pripitomljavanja pasa, mjesto vođe čopora preuzeo je čovjek pa je on počeo upravljati lovom. Psi su se toliko naučili na novi način lova, 'da gotovo više i ne love sami, nego surađuju s ljudima. Poznato je da su još paleolitski lovci rabili pse za tjeranje lovine u zamke. Natjeravali su divljač u unaprijed pripremljene duboke jame ili je dovodili u zasjede gdje su, naoružani strijelama ili kopljima, čekali ljudi. Psi su naučili potjerati ptice iz gnijezda upravo u trenutku kada su lovci s napetim lukovima bili spremni odapeti strijele. Na sličan način lovili su ptice i u unaprijed postavljene mreže. Ovu taktiku i danas koriste neka primitivna plemena u Africi. U zajedničkom lovu progone divlje životinje (najčešde divlje svinje) do mreža ili zaslona, gdje ih dočekuju kopljima. Ptičari Danas su najpoznatiji lovački psi - ptičari. Toj grupi pripadaju pointeri, spanijeli, seteri i retriveri. Svaki od njih stvorenje pažljivim selektivnim uzgojem za određene lovačke zadatke. Engleski naziv ovih pasa je gun dogs (gun - engl. vatreno oružje, op. prev.) i posebno je prikladan, jer se takvi psi koriste pri lovu u kojem se lovina ustrijeli vatrenim oružjem. Pointere su, na primjer, počeli uzgajati tek nakon izuma posebne ptičarske puške koja se punila sprijeda. Da bi se takvo oružje moglo djelotvorno koristiti, lovcu je trebao pas koji ga može tiho dovesti do mjesta gdje se skriva lovina. Pointeri imaju dobro razvijen sluh i njuh. Mogu se kretati polako, pažljivo i tiho. Bešumno puze kroz guštaru s visoko podignutom glavom pa hvataju mirise koje im donosi vjetar. Kada pointer otkrije lovinu, ukipi se s uzdignutom jednom nogom i nepomično stoji pokazujudi glavom, a često i cijelim tijelom, ravno u (Vidi si. 9V PnnelcaH Invri Vnristp ncp n nam