Srednjovjekovni Grad Na Istocnom Jadranu - Postanak i Drustveni Rast

1

Srednjovjekovni grad na istočnome Jadranu: Postanak i društveni rast

1. Predavanje (12.10.2011.) (vidi slajdove) 2. Predavanje (19.10.2011.) Zadnji put smo spomenuli Konstantina Porfirogeneta i njegovo djelo De Administrando Imperio u kojem on popisuje sve one gradove koji su u njegovo doba, dakle sredini 10. stoljeća, bili sastavno dio Bizantskoga carstva, točnije bizantske pokrajine Dalmacije. Ta je pokrajina negdje od ranog 7. stoljeća pa sve do kraja 12. stoljeća, dakle skoro pa pola tisućljeća, prolazila kroz razne transformacije u upravnom, društvenom i kulturnom pogledu. Ona je jedno vrijeme bila tzv. arhontija, dakle bila je pod upravom arhonta, a tek je negdje oko 9. stoljeća ona bila organizirana kao tema, tj. kao jedan tipični primjer bizantske provincije srednje-bizantskoga razdoblja. Radi se o tematskom uređenju koje se prvi put javlja u vrijeme cara Heraklija, negdje sredinom 7. stoljeća, ali koje se jako sporo širilo na različite pokrajine Bizantskoga carstva, da bi do Dalmacije doprlo tek u zrelom 9. stoljeću. Gradovi koje Porfirogenet nabraja nisu jedini gradovi koji postoje u Dalmaciji, postoji i nekoliko gradova izvan bizantske Dalmacije koje Porfirogenet također nabraji, ali koje on ne smatra onim rimskim gradovima u tom smislu riječi koji on podrazumijeva. To su zapravo gradovi koji su pod vlašću Bizantskoga carstva i koji su zadržali romansko stanovništvo u najvećem mogućem omjeru, dakle ono stanovništvo koje je tu bilo zatečeno u trenutku provale Slavena, a kasnije i u vrijeme naseljavanja Hrvata. Spomenuli smo i razjedinjenost istočnojadranskog prostora – geografsku razjedinjenost, političku razjedinjenost. Spominjali smo političke cjeline – jedna od njih je ranosrednjovjekovna bizantska Dalmacija, zatim slavenske države u zaleđu (Hrvatska, Zahumlje, Duklja) i Neretvanska kneževina na području srednjedalmatinske obale i nekih otoka. Postoji i geografska podijeljenost na priobalni pojas i na zaleđe, pri čemu se u priobalnom pojasu u najvećem broju slučajeva govori upravo o bizantskoj Dalmaciji, a kada govorimo o zaleđu u geografskom smislu, tada govorimo o slavenskim državnim tvorevinama, tj. o novim političkim cjelinama kojih do tada nije bilo. Spominjali smo i problem prostorne baštine, tj. problem kako proučavati, koji su načini proučavanja srednjovjekovnih gradova na istočnom Jadranu, pa smo istaknuli da se mogu proučavati na dva načina: prema načinu postanka tih gradova i prema urbanološkom kriteriju, tj. prema njihovom izgledu, prema urbanističkom načinu širenja. Prema načinu postanka, gradovi se mogu promatrati kao gradovi sa antičkim kontinuitetom, gradovi bez antičkog kontinuiteta, kao utvrde (tzv. castra) i naravno kao gradovi koji su na neki način sagrađeni ni iz čega, koji su nastali na mjestima gdje prije nisu postojala naselja. Gradovi su ovoj zadnjoj kategoriju su najmalobrojniji. Proučavajući prostornu baštinu rekli smo da možemo govoriti, kada koristimo morfološki kriterij, o gradovima ortogonalnog (pravilnog) plana i o radiocentričnim gradovima. Ova su dva sistema uvjetovana s jedne strane geografijom, odnosno područjem na kojem ti gradovi nastaju, a s druge strane antičkom baštinom koju si ili imali ili nisu imali. Gradovi koji imaju pravilan ortogonalan raspored ulica su manje-više svi iz antike (Zadar, Poreč…). Kada govorimo o gradovima s antičkim kontinuitetom, trebamo naglasiti da postoje gradovi sa direktnim antičkim kontinuitetom, dakle i kontinuitetom društva i kontinuitetom prostora na kojem se to društvo nalazilo. Takvi su gradovi npr. Zadar, Poreč, Pula. Svi oni su direktno izrasli iz onih antičkih gradova koji su se tu prije nalazili i koji su sačuvali svoje stanovništvo (romansko) i njihove običaje, kulturu, neke gospodarske odlike itd. S druge strane postoje gradovi sa neizravnim antičkim kontinuitetom, dakle gradovi koji se ne nalaze

2

Srednjovjekovni grad na istočnome Jadranu: Postanak i društveni rast

bas na istom mjestu kao njihovi antički prethodnici, ali koji se na neki način ipak mogu smatrati njihovom antičkom baštinom jer su od njih baštinili neke društvene strukture i neke druge karakteristike. Takav je primjerice odnos Salone i Splita. Split je zapravo isto postojao u ranoj antici, ali kao maleno i relativno ne baš značajno naselje na periferiji Salone, u njezinom ageru. On će na prvi plan izaći tek na granici antike i srednjeg vijeka, kada će se salonitanci u njega skloniti. Dakle, taj grad Split je na neki način nastavak Salone, ali ne na istom mjestu. On je od Salone baštinio neki kulturni i društveni kontinuitet iz antike, poglavito iz kasne antike (npr. kult mučenika sv. Dujma, Staša, neka crkvena prava poput prava na vlastitu nadbiskupiju što je bilo jako važno), ali ipak radi se o drugom gradu koji se ne nalazi na istom mjestu kao Salona. Štoviše, na mjestu gdje se nalazila Salona, u ranom srednjem vijeku će se stvoriti jedno manje naselje pod imenom Solin, koji će biti jedno od središta ranosrednjovjekovne Hrvatske države. Naravno, nije slučajno da će upravo u Solinu na nekoliko različitih lokacija (ili u okolici Solina, npr. Bijaći) biti ne samo dvorovi nego i crkve koje se vezuju uz tzv. narodnu dinastiju, tj. dinastiju Trpimirovića. Gradovi bez antičkog kontinuiteta su Biograd i Šibenik, kao najbolji primjeri, i njima ćemo se danas najviše baviti. Oni su nastali u različitim političkim i strateškim okolnostima. Tako je Biograd zabilježen kao civititas već od 11. stoljeća, a Šibenik tek od 1298. godine, iako su oba grada naravno postojala i ranije. Kasnije smo se nešto malo više usredotočili na pitanje širenja tih centara gradskih prostora, pa smo govorili o tome kako se dolazak novoga stanovništva, dakle Slavena, odrazio na izglede tih gradova. Na nekim mjestima gdje su gradovi bili razoreni, primjerice Salona, dolazilo bi do potpunog nestanka grada, dok se primjerice Zadar smanjio u odnosu na površinu koju je zauzimao u vrijeme antike. Od 9. do 11. stoljeća može se na jedan lijep način pratiti ponovno polagano širenje gradskoga prostora i to je ono razdoblje koje u povijesnim znanostima nazivamo ranim srednjim vijekom, a u povijesti umjetnosti ga nazivamo predromanika. Dakle, u urbanističkom smislu to je vrijeme kada gradovi ponovno doživljavaju jedan procvat i ekspanziju. To nas dovodi do onoga što ćemo danas ponajviše obrađivati, dakle razdoblje transformacije urbanih cjelina između kasne antike i ranoga srednjega vijeka. U antičkom svijetu postoji vrlo razgranat i vrlo nijansiran terminološki aparat koji su grčki i rimski pisci koristili kada bi opisivali neke gradove različitih tipova i različitih veličina, vrsta i regionalnih osobina. Postojalo je više naziva koji su se mogli koristiti za neko gradsko naselje. Onaj hijerarhijski najniži i najslabiji naziv je bio tzv. castellum, što bi u prijevodu bila utvrda ili tvrđava. U principu, u najvećem broju slučajeva, u antici kada neki pisac spominje naselje pod nazivom castellum on misli na utvrđeno naselje na brdu, na nekom uzvišenju, prirodnoj uzvisini. To je dakle nešto što bismo danas nazvali gradina, dakle jedno naselje sa nekom vrstom utvrde na nekom planinskom masivu i obično negdje u ruralnom području. Jedan drugi naziv koji su antički pisci koristili je opidum. Razlika između castellum i opidum je vrlo malena, gotovo neprimjetna. I castellum i opidum se prevode kao tvrđava ili utvrda, tako da ih u tom smislu možemo jako teško razlikovati. I rimljani su imali poteškoća s razlikovanjem ta dva termina, ali su namjerno uveli opidum zbog jedne vrlo važne značajke. Naime, razlika između te dvije vrste naselja nije bila u njihovom fizičkom izgledu ili njihovom smještaju. Oba se nalaze na uzvisinama, utvrđena su i nalaze se daleko izvan gradova. Razlika je u društvenom smislu. Opidum, za razliku od castellum, imati će stanovnike koji će imati neku vrstu rimskog građanskog prava. To je ono što treba naglasiti kako bi se ušlo u misaoni sklop antičkoga svijeta koji je među različitim naseljima radio distinkciju na temelju pravnih kategorija, na temelju zakona i nekih prava koja su dana nekoj grupi pojedinaca, a nekoj drugoj grupi nisu dana. Tako je primjerice opidum uvijek neka vrsta gradine u kojoj živi određena zajednica koja ima neki stupanj rimskoga građanskoga prava. Dakle, to je jedina razlika između opidum i castellum. Treći naziv je civitas, a time se označavalo naselje u kojemu su svi

3

Srednjovjekovni grad na istočnome Jadranu: Postanak i društveni rast

stanovnici imali puno rimsko građansko pravo, sa svim povlasticama i obvezama koje uz to idu. Primjerice, jedna od tih povlastica je da budu birani, da mogu glasati na izborima, povlastica trgovine uz obvezu plaćanja poreza itd. To je dakle skup pravnih normi koje su rimljani primjenjivali na svoje stanovništvo i koje su se dodjeljivale određenim skupinama ljudi na određenim mjestima, a po različitim kriterijima. Ta su prava mogla biti veća ili manja. U principu su najpovoljnija i najviša na stupnju hijerarhije bila ona prava koja su bila davana gradovima koji se nazivaju ili civitas ili colonia. To su za rimljane gradovi u pravom smislu. Neki primjeri tih prava su ius latinum major, ius latinum minus, ius italicum itd. To sve nije toliko važno koliko je važna osnovna misao da je pravo ono što razlikuje različite vrste naselja u antici. Najviši i ujedno najrjeđi stupanj naselja je bio urbs, tj. grad u punom smislu riječi, ali to je naslov koji se u antici koristio samo u dva slučaja: najčešće se samo koristio za grad Rim, dok su svi ostali gradovi nazivani civitas (usput, sama ta riječ označava skup gradova koji imaju građansko pravo; dakle u svom izvornom značenju riječ se nije koristila za grad u fizičkom smislu, već na njegove stanovnike i stupanj prava kojeg oni imaju), a ponekad se urbs koristio kako bi se naglasila razlika između rus i urbs. Rus je označavao nešto ruralno, dok je urbs označavao nešto urbano. Kada govorimo o istočnom Jadranu, na njemu je u antici postojalo šest kolonija ili gradova, dakle naselja sa najvišim stupnjem rimskog građanskog prava. Bilo je šest priobalnih i jedan jedini u zaleđu. Priobalni su Poreč, Pula, Zadar, Salona, Epidaur (današnji Cavtat) i Narona (današnji Vid kod Metkovića). Jedina kolonija izvan primorskog pojasa je bio Ekum (današnji Čitluk pored Sinja). Taj grad je i inače specifičan, ne samo po tome što je jedini izvan morskoga pojasa, nego i zbog toga što je to bio grad koji je u 1. stoljeću, u doba cara Klaudija, stvoren ni iz čega, kada su tamo naseljeni veterani, a nije dugo opstao. S druge strane ovih drugih šest gradova je svaki na svoj način ostvarilo neku vrstu kontinuiteta. Na nižem rangu postoje tzv. municipiji, dakle gradovi koji nisu imali status kolonije, nego su bili u nižem statusu i njih je bilo mnogo (Trogir, Issa, Ulcinj…). U još nizem rangu su bila naselja koja su se nazivale civitates peregrine, a neki od njih su bili Labin, Tarsatica (današnja Rijeka), Senia, Osor, Arba (Rab), Aenona (Nin), Aseria (današnje Podgrađe kod Benkovca), Varvaria (Bribir). Ono što je potrebno znati za civitates peregrine je da su to bili gradovi naseljeni autohtonim domorodačkim stanovništvom, dakle ilirima, koji su bili više ili manje romanizirani. Rimljani su tako organizirali te gradove kako bi oni nakon romanizacije mogli prerasti u viši stupanj grada, ali taj proces je u različitim gradovima trajao različito vrijeme. Na najnižoj razini su bile tzv. prefekture, a to su bila neka vrsta seoskih naselja u blizini kolonija, koji su bili podređeni kolonijama jer su se nalazili unutar njenoga teritorija. U blizini Splita npr. takva naselja su Epetium (Stobreč). Kako bismo mogli na bolji način pratiti transformaciju svega spomenutoga, dakle antičkog grada u grad srednjega vijeka potrebno je zapravo objasniti kako izgleda osnivanje jednoga grada. Konkretno, kada govorimo o osnivanju grada najvišega stupnja, to osnivanje izgleda otprilike ovako: rimska kolonija nastaje uvijek osvajanjem. U trenutku kada vojska stigne na određeni prostor, potrebno je obaviti određeni postupak kako bi se na tom mjestu osnovao grad. To se postiže određenim dekretom, dakle jednim pravnim dokumentom koji izdaje ili vojni zapovjednik ili magistrat (državni dužnosnik) koji će donijeti odluku o točnom mjestu gradnje, kako će grad izgledati, koliko bi ljudi u njemu trebalo živjeti i koje je njegovo pravo, odnosno stupanj njegovoga rimskoga građanskoga prava. Osniva se lex coloniae, tj. zakon kolonije kojega izdaje magistrat, a u njemu su navedeni svi podaci o ustroju i izgledu kolonije s pravne strane. Kada je religijski, odnosno vjerski aspekt u pitanju, za to su se brinuli auguri, tj. rimski svećenici koji su se trebali pobrinuti da grad bude osnovan pod sretnom božanskom providnošću, dakle na način koji će se svidjeti bogovima, a koji će gradu omogućčiti da ima dug i prosperitetan život. Njih su pratili tzv. mjeritelji zemlje. Njihov je

4

Srednjovjekovni grad na istočnome Jadranu: Postanak i društveni rast

zadatak bio vrlo značajan jer su oni trebali cijeli zemlju na kojoj će se grad utemeljiti podijeliti na pravilne čestice. Naime, nije bilo dovoljno samo odabrati prostor na kojemu će se podići grad. Trebalo je odabrati i zemljište od kojega će taj grad moći živjeti, neki prostor koji će gradu davati prehrambene proizvode. Površine koje su se dodjeljivale kolonijama i kod nas, a i na drugim područjima su naravno bile različite, a to je ovisilo o tome koliko je zemlje bilo na raspolaganju. Na primjer, gradovi u Panoniji ili na ravnicama su naravno imali na raspolaganju velike površine, dok su gradovi iz more, poput Splita, imali relativno malene površine jer su bili ograničeni s jedne strane morskom pučinom, a s druge strane brdima u zaleđu. Međutim, ono što se dodjeljivalo gradu, moralo je u svakom slučaju biti podijeljeno na tzv. centurije. Centurija je osnovni oblik podjele zemljišta u rimskome svijetu. Riječ potječe od riječi centum, što znači o osnovnom smislu stotinu jugera, a juger je u latinskom jeziku naziv za onu površinu zemlje koju u jedan dan može preorati jedan par volova. Dakle stotinu takvih čestica je činilo jednu centuriju, a centurija je bila osnovni oblik podjele katastra. Kasnije se taj broj povećavao, tako na kraju centurija nije imala sto jugera nego dvjesto, ali je naziv centurija ostao u upotrebi bez obzira na promjene površine. U praksi, gradsko zemljište se na dijelilo na kvadrate čija je stranica bila 400 metara. Unutar svakoga kvadrata, određeni dio zemljišta je morao biti dodijeljen stanovnicima grada, tj. kolonistima. Mreža centurija u ageru je bila strogo ortogonalna, tj. nalazila se pod pravim kutevima. Centurije, tj. kvadrati, su imali unutrašnju podjelu. Oni sami su se dijelili na četiri manja dijela, kvadrata, a svaki od tih je bio dan kolonistima. Taj način podjele zemljišta je na neki način odgovarao onom urbanističkom planu gradova po kojemu se i ulice dijelile na sličan način kojim su stvarani manji pravilni pravokutnici ili kvadrati, ili ono što danas nazivamo gradske četvrti. Dakle, ista ta ideja je bila prenesena na krajolik. Oni dijelovi površine grada koji nisu bili na ravnici (šume, planine, jezera, močvare) nisu mogli biti podijeljeni na isti način, tako da su ti dijeli ostavljeni u statusu insoluto, a to znači da nisu bili katastarski podijeljeni nego su se ostavljali čitavoj zajednici, svim građanima grada za svoje zajedničke potrebe. Ukratko, sve je bilo tako promišljeno da se gradu koji se osniva dodijeli sve ono što mu je potrebno kako bi uspješno mogao sam sebe održavati i kako bi mogao opstati, tj. kako bi bio samodostatan. Već smo spomenuli da postoje gradovi sa stalnim kontinuitetom, koji nikada nisu bili razoreni, poput Zadra ili Trogira. To su dakle bili gradovi koji su iz antike imali potpuni kontinuitet u svakom smislu. Zatim, postoje gradovi s kontinuitetom na istoj lokaciji, ali nakon razaranja ili napuštanja, dakle gradovi koji su negdje početkom 7. stoljeća bili razoreni, ali u koje se stanovništvo ipak vratilo i ponovno na neki način uspostavili gradove. U tim slučajevima dakle postoji nekakav rez u kontinuitetu. Takvi su gradovi ipak prilično rijetki i u kasnijim razdobljima nisu imali neko veće značenje. Jedan od tih gradova je Skradin. Za Scardonu znamo da je bila razorena, ali kasnije stanovništvo je zadržalo i ime grada. Dobar primjer je i grad Senj. Senia je u antici bila važno središte, ali i ona je stradala na kraju antike, ali je na kraju ipak njeno antičko ime isplivalo u prvi plan ponovnom uspostavom grada Senja. S druge strane, ti gradovi su obično imali problem da nije bilo pravog kulturnog i društvenog kontinuiteta zbog toga što su oni, nakon što su bili ponovno obnovljeni, uvijek bili u puno lošijem statusu nego što su ga imali u antici, nikada nisu povratili važnost koju su prije imali već su bili na različite načine degradirani. Naravno, uz njih postoji i ona kategorija gradova koji su bili razoreni, a nakon toga više se nisu obnavljali. Takva je grad primjerice Narona, današnji Vid kod Metkovića. Ekum također nikada nije stekao gradski karakter. Burnum, vrlo važno vojno naselje također nakon antike nije bio obnovljen. Tilurij i Aserija također. Danas se na njihovom mjestu ili ne nalazi ništa ili su tu seoska naselja.

5

Srednjovjekovni grad na istočnome Jadranu: Postanak i društveni rast

Kako su mnoga od tih naselja ipak bila smještena na važnim strateškim položajima, primjerice Burnum je bio na vrlo važnom strateškom mjestu na rijeci Krki, neka od njih su na neki način u srednjem vijeku zamijenjena sa drugim mjestima koja nastaju u njihovoj blizini. Ova naselja, za razliku od npr. Splita koji je povukao kontinuitet Salone, nisu imala nikakve veze s prethodnicima u svojoj blizini. Istina, zamijenili su iz zbog strateških razloga, ali su dobila i novo stanovništvo i novo ime. Tako je npr. Knin zamijenio Burnum. On je nastao isključivo da bi se Burnum nadomjestio nekim drugim mjestom, kao mjesto kontrole Dalmacije u strateškom smislu. Ekum je bio zamijenjen gradom Sinjem. Rani srednji vijek je razdoblje koje za razliku od antike ima vrlo različita i vrlo neujednačena mjerila urbaniteta. Naselja ranoga srednjega vijeka, kada ih uspoređujemo s antičkim gradovima, ni po svojim gospodarskim obilježjima, a ni po pravnim normama ne mogu dosegnuti neke urbane atribute kakve su imali antički gradovi. Štoviše, u ranom srednjem vijeku se sve više smanjuje razlika grada i sela koji postepeno postaju sve sličnijima. U antici je razlika između grada i sela bila vrlo jasna, i u fizičkom smislu, tj. izgledu mjesta, i u njihovom pravnom statusu. U ranom srednjem vijeku, i izgled mjesta i njihov pravni status se sve više približavaju seoskima, tako da u nekim slučajevima čak može doći do brkanja gradova i sela. Dolazi do dva procesa. Prvi proces je ruralizacija grada, tj. grad se sve više pretvara u selo po svojim obilježjima. Unutar grada se često javljaju neke agrarne djelatnosti, stanovnici počinju obrađivati zemlju. S druge strane, sela se urbaniziraju, dobivaju neke karakteristike koje su prije toga imali gradovi. Najuočljivija od tih karakteristika su zidine. U ranom srednjem vijeku sela će u velikom broju slučajeva dobiti zidine, bedeme. To je jedna od neobičnosti toga razdoblja. Dobar primjer za takav primjer su gradovi koje nabraja jedan kasnoantički pisac. Njegovo ime ne znamo, znamo samo njegovo porijeklo, pa ga stoga u povijesnoj znanosti nazivamo Anonimnim Ravenjaninom. On je jedan geograf iz 6. ili 7. stoljeća koji nam je ostavio jedan spis pod nazivom Kozmografija u kojem on opisuje cijeli tada poznat svijet. Sve gradove u tom spisu on naziva civitas, dakle onima nazivom kojim su antici bila nazivana naselja sa najvišim urbanim kriterijima. Međutim, on nabraja toliki broj mjesta i sve ih naziva civitates da se mora zaključiti da je u poimanju tadašnjih ljudi nestala prijašnja stroga razlika između sela i grada. Mnoga od tih mjesta koja on nabraja su bila zapravo sela, ili su bila toliko malena da ih nikada ne bismo mogli nazvati gradovima. To je dakle jedan dobar prvi simptom toga vremena u kojem se gubi razlika grada i sela. Jedan primjer iz naše najbliže okolice: Anonimni Ravenjanin naziva gradom jedno selo koje se nalazilo na području današnjega Marjana, kod Instituta za oceanografiju, gdje se nekada nalazio maleni hram božice Dijane. Oko toga hrama je postojalo nekoliko kuća koje su oblikovale maleno seosko naselje. Dakle, ništa monumentalno, ali i to malo selo on naziva civitas. U tom procesu preobrazbe postoje novi elementi i stari. Novi element je nova administrativna funkcija koju grad ispunjava, a koja u antici nije postojala, a stari element je urbana tradicija. Kada se kaže 'urbana tradicija' misli se na pozivanje na antiku, tj. pozivanje na razdoblje kada je grad bio najuspješniji, bilo da je on doživio rez u nekom trenutku u svojoj prošlosti ili ne. A kada govorimo o novim administrativnim funkcijama grada, misli se prije svega na njegove crkvene funkcije. Kršćanstvo će na prijelazu iz antike u srednji vijek mnogim gradovima omogućiti da i dalje žive, da ponovno steknu funkcije koje će ih spriječiti da nastanu. Te crkvene funkcije, dakle rang biskupije ili nadbiskupije koji je neki grad imao je onaj novi element koji će za povjesničare imati važnost kao element koji će razlikovati grad od sela. Dakle, ako je grad biskupija ili nadbiskupija on je grad, civitas. Ako nema biskupa ili nadbiskupa on zapravo neće biti pravi grad nego će biti u nekoj

6

Srednjovjekovni grad na istočnome Jadranu: Postanak i društveni rast

nižoj kategoriju. Povjesničari su zapravo ponekad primorani uvoditi ove kategorije jer sudeći po fizičkom izgledu gradova, teško će zaključiti o čemu se radilo. To je rezultat transformacija ruralizacije i urbanizacije koje smo već spominjali. Naravno, kada govorimo o svakodnevnom životu, crkva, tj. crkvene funkcije nekoga grada su bile vrlo važne za stanovništvo grada, a i za njegovu okolicu. Lako je zamisliti da su stanovnici okolnih naselja povremeno dolazili u grad zbog crkvenih funkcija: trebalo je ići u primati sakramente u katedralu koje je mogao davati samo biskup, povremeno se u gradove išlo na hodočašća jer su gradovi ponekad čak i iz rane antike čuvali određene relikvije svetaca koje su naravno privlačile stanovništvo drugih naselja. U takvim prigodama su se često organizirale razne svečanosti, procesije, a i sajmovi na kojima se trgovalo. Tako da je crkva zbog svojih sadržaja koje je davala određenom gradu bilo vrlo važan faktor integracije prostora. Dakle, ona nije važna samo zbog pravnog, formalnog statusa grada nego i zbog toga što okuplja građane i njihove susjede te stvara jedno žarište, jedan centar koji će biti centar privlačenja u određenoj mikro ili makroregiji, ovisno o tome koliko je grad ili njegova crkva važna. Tako npr. neće biti jednako važni Split i Makarska, ili Split i Trogir, jer će Split, koji će u sebi imati relikvije jednog od starokršćanskih mučenika biti mnogo primamljiviji kršćanima iz okolice nego neki drugi grad, koji možda i ima biskupa, ali nema relikvije. Svi oni termini iz antike, dakle nazivi za grad koje smo već spominjali su u ranom srednjem vijeku izgubili svoje izvorno značenje. U ranom srednjem vijeku te razlike više nisu postojale. Naselja koja su po svojim gospodarskim obilježjima i pravnim normama jedva ispunjavala uvjete grada, u ranom srednjem vijeku se često nazivaju nazivima koji bi u antici označavali nešto mnogo uspješnije. Ti nazivi su najčešće civitas, dakle oni isti kojima Anonimni Ravenjanin naziva i obična sela. Postupno su svi ti mnogi nazivi nestali, a u srednjem vijeku su se zadržala samo dva naziva, a to je civitas i castrum. Oni će se zadržati i sve do kasnog srednjeg vijeka, a u Dalmaciji će se oni, kada ih sretnete u povijesnim izvorima iz toga vremena, značiti razliku između grada komune, dakle grada kao komunalne zajednice, i grada predkomunalnog razdoblja. Civitas će biti pravi grad s biskupom, statutom, vijećem plemića itd. Npr. Skradin, koji je kao što smo već spomenuli nastao na mjestu antičke Skardone, ali s prekidom u kontinuitetu je već od ranog srednjeg vijeka bio biskupija. Po tom kriteriju bismo mogli reći da je on bio pravi grad, pravi civitas. Međutim, do vremena kasnog srednjeg vijeka, koristi se jedan novi kriterij za pravno definiranje grada. Više nije bilo potrebno da grad samo ima biskupa, već i da posjeduje neke institucije unutar grada koji će ga uzdići na veći rang. Te institucije su bile statut i komunalna administracija. To će Skradin dobiti vrlo kasno, tek na početku 14. stoljeća, godine 1304., i to samo zahvaljujući banu Pavlu Šubiću Bribirskom koji je gradu dao slobodu, dakle emancipaciju i od njega stvorio gradsku komunu. Grad je u tom trenutku gotovo već tri stotine godina imao biskupa, ali je i dalje pravno bio castrum. Sama riječ castrum je latinskoga porijekla, a u originalu je značila vojni logor, ali u srednjovjekovnom latinskom ona ima značenje utvrde, i služi kako bi se razlikovalo tu vrstu naselja od pravih gradova, a pravi gradovi su se nazivali civitas. Iz antike je dobar dio gradova sa civitetom zadržao i svoje gradsko područje. Ranije smo već spominjali centurijaciju, odnosno podjelu zemljišta grada na pravile kvadrate. Govorimo o površinama koje su podijeljene na kvadrate, s tim da se komunikacije u smjeru sjever-jug nazivaju cardo, a komunikacije istok-zapad decumanus. Dva osnovna su cardo maximus (veliki kardo) i decumanus maximus (veliki dekumanus), a svi ostali koji su njima paralelni će biti samo cardo i decumanus. Oni će dobivati svoje brojeve i oznake kako bi se razlikovali od drugih, i to je zapravo njihova svrha: da se svaka četvrt zemlje može označiti brojem ulica, odnosno komunikacija koje se

7

Srednjovjekovni grad na istočnome Jadranu: Postanak i društveni rast

omeđuju sa svih strana. Dakle, nešto slično onome što danas radimo kada želimo označiti neku točku na zemljinoj površini pa koristimo geografsku širinu i geografsku dužinu. Ova se podjela zemljišta u mnogim našim gradovima sačuvala i nakon kraja antike. Dakle, gradovi koji nisu bili razoreni i napušteni su uspjeli sačuvati svoj teritorij, svoj gradski okrug i u ranom srednjem vijeku. Najbolji primjer toga je Zadar. Zrakoplovna snimka zadra snimljena u 20. stoljeću malo nakon 2. svjetskog rata nam pokazuje kako je u neposrednoj okolici Zadra sve do prije 50ak godina postojala ta gotovo dvije tisuće godine stara podjela zemljišta. Ona se zadržala u ranom srednjem vijeku iz dva razloga: praktični i pravni. Praktični razlog je bio taj da nije bilo potrebe mijenjati podjelu zemljišta kada je svaka sljedeća generacija mogla iskoristi već postojeću podjelu i na taj način ograničiti svoj posjed od posjeda susjeda. Dakle, posjedi su se tako jednostavno prenosili sa koljena na koljeno. Naravno da će unutar tih kvadrata ponekad biti manjih nepravilnih jedinica, ali na fotografiji se vidi da su se glavne linije naslijedile još iz antike. Kada govorimo o pravnom razlogu, radi se o potrebi stvaranja granice između Bizanta i srednjovjekovne Hrvatske države. Gdje je ta granica tekla? U trenutku kada Slaveni iz zaleđa, dakle Hrvati, Neretljani, Zahumljani, Dukljani i ostali definiraju svoj odnos prema Bizantu i stanovnicima bizantskih prostora, oni su se morali dogovoriti gdje počinje njihova zemlja, a završava tuđa. Kako bi grad živio i opstao na prijelazu između povijesnih razdoblja, on ne može živjeti ako nema neki svoj teritorij. Grad koji završava sa svojim gradskim zidinama će prije ili kasnije nestati jer nema onoga što će ga prehranjivati. Kada govorimo o gradovima na moru situacija je donekle lakša zbog toga što postoji more koje ih može održavati, ne samo zbog ribolova nego i zbog trgovine. Međutim, ni jedan grad ne može preživjeti bez svoga poljoprivrednog područja. Zbog toga se u trenutku kada je Bizant razgraničio svoj posjed u Dalmaciji prema npr. Hrvatskoj kneževini, pojavio problem gdje staviti razgraničenje. Najlogičnije, a pokazalo se da se tako to zaista i radilo, je da linija razgraničenja prati liniju antičkoga općinskoga posjeda grada, dakle onoga što se u antici nazivalo ager. To možemo vidjeti dobro na primjeru Zadra koji je zadržao sav svoj antički ager i prenio ga u srednji vijek, ne samo u pravnom nego i u fizičkom smislu. Granice agera, tj. vanjska linija tamo gdje nestaju centurije je, jednostavno rečeno, mjesto gdje počinje Hrvatska. Bilo je i gradova koji su lošije prošli jer nisu iz antike uspjeli preuzeti sav svoj teritorij nego samo jedan njegov dio. Split je jedan takav grad. Salonitanski ager se prostirao gotovo sve do Trogira ili Kastel Starog na zapadu i Stobreča na istoku. Međutim, u trenutku kada je Salona nestala i kada ju je Split zamijenio nije bilo moguće zadržati sav taj prostor. Dobar dio područja je otišao slavenskim vladarima u zaleđe, konkretno hrvatskim kneževima. Tako npr. znamo iz izvora da je već u ranom srednjem vijeku otočić Vranjic bio u vlasništvu hrvatskoga kralja. Dakle, Splitu je ostao samo jedan dio agera, ali i taj manji dio mu je bio dovoljan da preživi, a granica tog smanjenog agera je bila granica bizantskog posjeda na području Splita. Štoviše, linije centurijacije krajolika na splitskom poluotoku se i danas na nekim mjestima zadržale na ulicama grada Splita. Primjerice, današnja ZrinskoFrankopanska ulica leži točno na mjestu gdje je bio jedan od agerskih dekumana. Ti podaci potvrđeni i topografskim i arheološkim istraživanjima. To su zapravo dobri primjeri koji nam neprijeporno dokazuju da je došlo do neke vrste kontinuiteta na prijelazu iz antike u srednji vijek, pa sve do današnjeg doba. Od vremena 14. stoljeća govorimo o komunama, dakle o komunalnim naseljima. U njih se slijevaju kako stara, tako i nova društva. Kada govorimo o starim društvima, govorimo o gradovima tzv. protokomunalnog perioda. To su gradovi bizantske Dalmacije poput Zadra, Splita, Trogira i Dubrovnika. Kada govorimo o novim društvima, govorimo o gradovima koji nemaju staru antičku tradiciju, koji su nastali kasnije. Takvi gradovi su Šibenik i Korčula. Do 12. i 13. stoljeća teče proces

8

Srednjovjekovni grad na istočnome Jadranu: Postanak i društveni rast

ujednačavanja privrednih djelatnosti gradova, i onih starih i novih. Dakle, njihova gospodarska aktivnost postaje međusobno sve sličnija. Međutim, to nije istovremeno pratila i pravna jednakost tih gradova. Biti će potrebno dosta vremena da se oni i pravno izjednače. Šibenik je stekao civitet tek 1298. godine, a Pag je tek oko 1300. godine počeo se oslobađati utjecaja grada Zadra i tek će u kasnom srednjem vijeku dobiti i biskupa i svoj vlastiti gradski statut. Dakle, postat će komuna. Dalmacija je dakle bila ograničena samo na gradove na obali i njihove teritorije, njihove agere, i na brojne otoke. Sve osim toga, nije bila Dalmacija. Zanimljivo je da se jezgra države narodnih vladara, dakle Trpimirovića, smjestila vrlo blizu gradova bizantske Dalmacije, poput Zadra, Splita i Trogira. Međutim, izvan njih, na potezima primjerice između Zadra i Nina, ili Splita i Trogira ili Šibenika i dalje, su bili zapravo prostori slobodni od bizantske vlasti i moglo se na njih naseljavati slavensko stanovništvo i osnivati nove gradove. Na neki način su bizantski gradovi bili i mjesta kontakta jer su Slaveni bili vezani za njihove kulturne vrijednosti i gospodarstvo, a to su ujedno bila i mjesta sukoba. Iz tog razloga su hrvatski vladari bili nakon nekog vremena zainteresirani da stvore svoje vlastite gradove. Potezi na kojima se to moglo dogoditi su bili između Trogira i Zadra i između Nina i Istre, današnje Rijeke. Na tim mjestima je i nastalo nekoliko takvih gradova, koji su vrlo brzo postali kraljevski gradovi, dakle gradovi vezani uz dinastiju Trpimirovića, takozvani urbes regni. Najbolji primjeri su Šibenik i Biograd, a osim njih i grad Knin, koji je vrlo rano postao kraljevski grad. Jedno od vrlo važnih crkvenih središta u hrvatskoj kneževini je bio upravo grad Knin, ali o tome više sljedeći put. Bizantska Dalmacija nije bila dakle cjelovita. Na području otoka Brača, Hvara, Korčula i donekle Visa stvorila Neretvanska kneževina. Na kopnu je tim otocima odgovarao prostor otprilike između Cetine i Neretve. To je mjesto gdje su Slaveni na najjači način izašli na more i prešli čak i na otoke. Svi drugi otoci su bili pod vlašću Bizanta. Ta Neretvanska kneževina, kako se inače naziva u historiografiji, je stvorila jednu rupu između gradova Bizanta na jugu Dalmacije, kao što je Dubrovnik, i onih drugih kap što su Split, Zadar, Rab ili Krk na sjeveru. Ta rupa, ta Neretvanska kneževina, je podijelila bizantsku Dalmaciju na dva dijela. Gornju Dalmaciju, koja je južna, i Donju Dalmaciju, današnju sjevernu Dalmaciju. Zanimljivo je da se od druge polovine 11. stoljeća ta Neretvanska kneževina javlja u izvorima kao neka vrsta mogli bismo reći samostalne države. Neki njezini vladari u 11. stoljeću sebe čak spominju pod titulom rex, dakle kralj. O tome se međutim zna vrlo malo. Povijest Neretvanske kneževine je gotovo potpuno nepoznata. Primjerice, znamo da je ona imala jedan vrlo poseban položaj još u kasnom srednjem vijeku i da će taj položaj bitno odrediti njezinu sudbinu, ali i sudbinu gradova na njezinim otocima. Ona se vrlo sporo uključivala u komunalne zajednice, vrlo dugo je zadržala neke stare slavenske karakteristike, dakle karakteristike slavenskih država (slavenski knezovi, slavenske seoske zajednice), sve do 12. stojeća. Uključivanje Neretvanske kneževine u ostatak Dalmacije je bilo dvojako. Bilo je političko i društveno. U političkom smislu se ona uključila u ostatak Dalmacije tek krajem 12. stoljeća kada je jedan knez, koji se zvao Brečko, priznao vlast ugarsko-hrvatskog vladara Bele III. U društvenom smislu, gradovi Neretvanske kneževine kao što su Hvar, Korčula su tek od konca 13. stoljeća dobili komunalni status. 12. i 13. stoljeće su dakle period kada Neretvanska kneževina potpuno nestaje, a ulogu u tome su imali s jedne strane Mlečani, s druge Arpadovići i s treće Bizant. Kada govorimo o Biogradu kao novom naselju na hrvatskom teritoriju, treba reći da je taj grad bolje zabilježen tek negdje od 11. stoljeća. Od sredine 11. stoljeća stalno se bez prekida javlja niz biskupa u Biogradu koji su svi vrlo blisko vezani uz hrvatske vladare. Pri tome, kad se kaže blisko vezani, misli se na to da se obično nalaze u njegovoj sviti, pratnji, da pišu isprave koje on izdaje kao kralj, da su oni svjedoci i sl. To je grad koji se još od Petra Krešimira IV. javlja kao poseban kraljevski

9

Srednjovjekovni grad na istočnome Jadranu: Postanak i društveni rast

grada. Biograd nije u Dalmaciji, ali jest na moru i ima biskupa. On je dakle grad koji je stekao jedan atribut i crkveni značaj koji će mu omogućiti da ga drugi percipiraju kao pravi grad. Međutim, i nažalost, taj cijeli razvoj je trajao relativno kratko. Mi znamo je da je taj grad bio vrlo važan i zbog toga što se upravo u njemu prvi ugarsko-hrvatski vladar Koloman Arpadović okrunio za kralja Hrvatske i Dalmacije. Nije nimalo slučajno što će 1102. godine Koloman biti okrunjen upravo u ovome gradu koji je očito bio važan u odnosu na druge gradove hrvatske države, dakle na neki način je bio konkurent postojećim gradovima bizantske Dalmacije. Bitno je istaknuti da se on nalazio i relativno blizu Zadra, na jednom strateški povoljnom mjestu te je na taj način bio i konkurent Zadru. Taj grad koji je imao mogućnosti da se razvije kao prvi među drugim hrvatskim gradovima je bio u svom razviju naglo prekinut, i to vrlo brzo nakon Kolomanove krunidbe. Naime, Mlečani prvo 1115. godine, a zatim opet 1125. godine razaraju Biograd te ga pretvaraju u jedno obično selo. Biogradski biskup odlazi iz grada i prelazi u grad Skradin i tamo ostaje sve do 19. stoljeća. Dakle, na taj je način Biograd bio prekinut u svom razdoblju te se nikada nije razvio u civitas. Ovo je naravno bilo povezano i s interesima Zadrana kojima je Biograd dugo vremena bio trn u oku, a osim toga Zadrani su se željeli odcijepiti od crkvene vlasti Splita. Splitski nadbiskup i splitski metropoli je bio od 10. stoljeća vrhovni poglavar svih drugih biskupa na istočnom Jadranu, pa tako i zadarskom. Međutim, uz pomoć Mlečana, sredinom 12. stoljeća Zadrani postižu crkvenu autonomiju. Oni sami postaju metropolija, od biskupije postaju nadbiskupija i dobivaju podložne biskupe koji su prije bili pod Splitom, a sada su po Zadrom, a to su Rab, Kotorski i Krčki biskupi. Jedno kratko vrijeme, zadarski nadbiskup je čak uspio postići da i otok Hvar zajedno sa Korčulom, Visom, Bračom i Lastovom, također postanu podložnici zadarske nadbiskupije, iako im je Split bio i mnogo bliži, a i po tradiciji su mu pripadali. To je sve zapravo vezano za proces dolaska Mlečana na istočnu obalu Jadrana i njihov sve jači utjecaj. Oni su na neki način željeli stvoriti jednu mletačku nadbiskupiju koja će biti konkurencija Splitskoj nadbiskupiji vezanoj za ugarskoga kralja. Oni su u tome donekle i uspjeli, međutim Hvar i hvarska biskupija koja je tek tada i osnovana su zapravo bili vrlo kratko pod zadarskom nadbiskupijom i već krajem 12. stoljeća oni se vraćaju splitskome nadbiskupu kao vrhovnome poglavaru. Taj porast značenja Hvara i njegovo prelaženje u status samostalne biskupije nam kazuje da je i Hvar doživio jednu preobrazbu u 12. stoljeću koja je povezana s nestankom Neretvanske kneževine. Dakle, s jedne strane imamo politički proces prelaska jedne slavenske rodovske vladavine u komunalnu vladavinu srednjega vijeka, a s druge strane proces preobrazbe jednoga od glavnih gradova te kneževine-Hvara u biskupsko središte, čime Hvar dolazi u isti rang kao i ostali gradovi Dalmacije. Na kraju, Šibenik je vrlo sličan Biogradu. I on je na Hrvatskom teritoriju, nalazi se na ušću rijeke Krke na strateški važnom mjestu, ali je za razliku od Biograda imao sretniju sudbinu. Bio je dovoljno daleko i od Splita i od Zadra da mu ni jedan ni drugi nisu mogli pretjerano smetati. Uspio se othrvati i Mlečanima. U 11. stoljeću je i on jedan od gradova Petra Krešimira IV. Mlečani nikada nisu uspjeli taj grad dovesti pod svoje. Nije bio razoren poput Biograda, a u kasnom srednjem vijeku je stekao i biskupa. Tako da od 1298. Šibenik postaje pravno civitas, postaje jednak ostalim gradovima na obali koji su prije bili vezani uz Bizant. Šibenik je jedini ne-antički grad, dakle grad bez antičkoga kontinuiteta, bez antičke podloge koji je u srednjem vijeku uspio sam sebe približiti ostalim gradovima antičke Dalmacije. To nije uspio ni Nin, ni Biograd ni ostali gradovi koji se nalazili na teritoriju kneževine.

10

Srednjovjekovni grad na istočnome Jadranu: Postanak i društveni rast

3. Predavanje (26.10.2011.) Crkvena organizacija Kada govorimo o gradovima koji su djelomično baštinili tradiciju svojih prethodnika na način da su baštinili samo društveni ili kulturni kontinuitet, a ne i prostorni, dakle o gradovima poput Split i Dubrovnika, možemo reći da se da su se ti gradovi pozivali na crvenu tradiciju antičkoga razdoblja. Tako je Split baštinio crkvenu nadbiskupijsku tradiciju antičke Salone, a Dubrovnik staru biskupsku tradiciju Epidaura. Kako bismo bolje objasnili nastanak nekih biskupija na području hrvatske kneževine, bitno se podsjetiti na geografske i političke datosti na istočnom Jadranu u ranom srednjem vijeku. Kada govorimo o geografskim datostima mislimo na podjelu na priobalni pojas s jedne strane i dalmatinske zagore, odnosno zaleđa, s druge strane. Ova područja nisu bila uvijek pod istim političkim vrhovništvom niti su bila pod istom crkvenom jurisdikcijom. Isto tako, spomenuli smo Konstantina Porfirogeneta i gradove koje on spominje u De Administrando Imperio. Skoro svi gradovi koje on spominje su u nekom trenutku svoje povijesti bile biskupije. Međutim, kada on opisuje Dalmaciju on zapravo uopće ne govori o crkvenoj organizaciji kao ni nikakve druge bitne podatke o osnivanju biskupija. Ali, spis nam je ipak koristan jer govori da su te biskupije postojale. Spomenuli smo i da većina dalmatinskih gradova nasljeđuje svoje agere. Izvan granica bizantske pokrajine Dalmacije, krajem 8. i početkom 9. stoljeća se nalaze brojne sklavinije, slavenske države, koje će se kasnije razviti u posebne nacionalne entitete kao što su Hrvati, Zahumljani, Neretljani… Međutim, ono što je za nas značajno kada govorimo o crkvenoj jurisdikciji, možemo reći samo to da na tim područjima nije preživjela niti jedna biskupija iz antike. Jedine biskupije koje su uspjele doživjeti kontinuitet u ranom srednjem vijeku su se nalazile na obali, odnosno u bizantskoj dalmaciji. One su se dakle nalazile u drugoj državi, u Bizantskom carstvu. Na taj se način stvorio jedan problem. Spomenuli smo da čak i na obali postoje područja koja nisu bila dijelom bizantske Dalmacije, a to su bili potezi između Trogira i Zadra i sjeverno od Nina pa sve do Istre. Na tim su područjima Trpimirovići mogli voditi svoj proces širenja prema obali kako u političkom, tako i u crkvenom smislu. To je jedan od razloga zbog kojih su se na tim potezima nastale najstarije biskupije u Hrvatskoj (Šibenik i Nin). Bizantski gradovi na obali su bili mjesta kontakta jer su bili vrlo privlačni Hrvatima iz zaleđa, ali su u isto vrijeme bili i mjesta suprotnosti. Oni su se nalazili u drugoj državi koja nije uvijek bila u najboljim odnosima sa slavenskim državama. Treba znati da je bizantska vlast uvijek zapravo zadržala, u ideju, vrhovnu vlast nad čitavim Ilirikom. Svi vladari koji su se tu javljali kao neka vrsta narodnih vladara su od strane bizantskih careva bili smatrani podložnim vladarima, koji su vladali u ime bizantskog cara. Bizantska državna ideja, koja se nastavljala na ideju antičke rimske države nikada se nije mogla odreći načelne vlasti nad tim zemljama. Stoga je svaka vlast bila na neki način ovisna o caru koji je vladarima dodjeljivao različite titule. Gradovi bizantske dalmacije zbog svoje visoke kulture koju su naslijedili iz antike i zbog društvenih karakteristika bili su privlačni Hrvatima iz zaleđa. Već od sredine 9. stoljeća mi imamo prve podatke o kontaktima između bizantskih gradova u Dalmaciji i Hrvata, konkretno dinastije Trpimirovića. To su podaci koje nude darovnica kneza Trpimira, darovnica kneza Muncimira, zatim spomeni ranijih kontakata između kneza Mislava i splitskih nadbiskupa, podaci koje nam donosi Gottschalk o sukobu bizantinaca i Trpimira itd. To su sve podaci pomoću kojih mi možemo doći do zaključaka o tom odnosu.

11

Srednjovjekovni grad na istočnome Jadranu: Postanak i društveni rast

Potez između Nina i Istre je bilo područje gdje je bila jedna od jezgara današnje Hrvatske države. U antici je to područje bilo pod jurisdikcijom Zadarskoga biskupa, međutim u srednjem vijeku tu dolazi do nekih promjena. Osnivanjem Hrvatske države na tom mjestu dolazi do problema „što je čije“. Naime, grad Nin koji je postojao i u antičkom razdoblju (AENONA), u ranokršćanskom razdoblju nije bio biskupija. On je bio grad u rangu ispod biskupije i nije imao neku veliku važnost u crkvenom smislu. Međutim, krajem 8. i početkom 9. stoljeća, kada je došlo do formiranja Hrvatske države, grad Nin je zbog blizine mora, a i zato što je bio izvan bizantske Dalmacije, postao važan te ga je na neki način trebalo iskoristiti za stvaranje institucija te nove države koja je upravo nastajala. Zbog toga će na mjestu Nina biti stvorena prva i jedina biskupija na području hrvatske kneževine, a kasnije i kraljevine. Kada govorimo crkvi i crkvenim ustanovama, govorimo o jednoj složenoj hijerarhiji podjele prostora na različite rangove. Onaj najviši označavaju nadbiskupije (dijacezanska razina). To su sjedišta crkvenih poglavara koja se nalaze u vrlo važnim gradovima. Ispod nadbiskupija i biskupija se nalaze niže razine, a to su kaptol (zbog svećenika metropolitanske crkve), župa i samostan. Samostani su nešto što postoji već u kasnoj antici, tj. ranokršćanskom razdoblju. Međutim, samostani će kod nas biti češća pojava u ranom srednjem vijeku u stvaranju kulturnog pejzaža. Crkvena hijerarhija je imala vrlo veliki integracijski potencijal za svaki prostor. U tome razlikujemo tri razine moguće integracije i stvaranja zajedničkog identiteta. Ona najviša razina (biskupska i nadbiskupska) je bila vezana za gradske razine. Srednja razine (samostani) je bila vezana i za gradski i za seoski prostor. Na taj su način samostani koji su se nalazili i u gradovima i selima stvorili jedan novi integracijski potencijal. Njihov je integracijski potencijal je bio veći od onoga kojega su stvarale biskupe razine. Na najnižoj razini su župne zajednice koje su bile dodiru sa stanovništvom i imale su velik integracijski potencijal. To su tri osnove razine crkve i njenoga načina postojanja u sred. vjekovnom svijetu. Čitav taj proces u srednjem vijeku kod nas dozivljava velike promjene. Provala Avara i Slavena donosi do velikih razaranja crkvenog ustrojstva. 7. i 8. stoljeće su nama tamna stoljeća iz kojih nemamo nikakvih izvora. Takvo je stanje u gotovo čitavoj Europi, osim u Bizantu. Tek negdje od kraja 8. i početka 9. stoljeća izvori postaju pouzdaniji i obilniji. Osnovno pitanje: jesu li gradovi koji su preživjeli razaranja uspjeli sačuvati crkvenu organizaciju. Znamo da su Trogir, Rab, Osor, Krk preživjeli slavenske navale, nisu bili razoreni i sačuvali su stanovništvo, pa je logično pretpostaviti da su sačuvali i crkveni ustroj i rang i u ranom sred. vijeku. Nemamo nikakvih dokaza o tome, ali možemo pretpostaviti. Jedino što nam može pomoći da budemo sigurniji su izbori biskupa u nekim od tih gradova. Što se tiče drugih gradova, koji su bili nasljednici prethodnika iz antike poput Splita i Dubrovnika, oni su također nastojali sačuvati crkveni kontinuitet. Najraniji građani Splita su htjeli u palači imati istoga biskupa kojega su jos od 5. stoljeća imali u Saloni (on je bio metropolit). Isto tako su htjeli i dubrovčani naslijediti tradiciju Epidaura. Dobar dio povijesti ranog srednjeg vijeka se upravo vrti oko tih problema: kako osigurati taj kontinuitet. To je jedno od osnovnih pitanja koje muči stanovnike tih gradova. Ono što je sigurno za Split je da je u njemu salonitanska crkva obnovljena najkasnije prije kraja 8. stoljeća. O tome nemamo puno vrela. Jedino koje na neki način govori o tome je Historia Salonitana (13. stoljeće). Nažalost, upravo za to najranije razdoblje Splita ne znamo koje je izvore Toma koristio. On spominje osobu Ivana Ravenjanina, dakle osobu iz Ravene, koji je u Splitu bio poslan od Pape i u Dioklecijanovoj palači je obnovio biskupiju. Od tada su u Splitu stolovali biskupi. Toma nam nažalost ne govori kada se to dogodilo. Sigurni smo da je to bilo nakon pada Salone i nakon godine 641. koja se spominje u tekstu. Ta se godina uzima kao kronološki datum za koji se zna

12

Srednjovjekovni grad na istočnome Jadranu: Postanak i društveni rast

da je svakako nastao nakon propasti grada. Te je godine papa Ivan IV. postao opata Martina da skuplja kosti mučenika i donese ih u Rim. Te kosti se danas nalaze u kapeli blizu krstionice sv. Ivana. Ta godina je dakle zadnja sigurna godina s kojom raspolažemo sigurno. Toma zatim kaže da je salonitansko stanovništvo neko vrijeme boravilo na otocima nakon što je pobjeglo, a onda su se vratili u palaču, tamo se nastanili, zatražili su posebnu dozvolu od bizantskih vladara da se tu nasele. Dozvolu su dobili. Nakon toga je papa poslao Ivana iz Ravene koji im je pomogao uspostaviti biskupiji. To je dakle ukratko opis onoga što nam Toma donosi. Međutim, ono što nam Toma ne govori je točno vrijeme kada se to dogodilo. Zbog toga se u našoj historiografiji stvorio nepregledan broj radova o toj temi. Postoje dva osnovna stajališta o tom problemu. Jedno je stajalište da se taj događaj dogodio u sredini 7. stoljeća, da je to događaj koji se zbiva na inicijativu bizantskog cara u suradnji s papom. Druga grupa, sve brojnija, smatra da je taj događaj koji treba vezati u drugu polovinu ili kraj 8. osmog stoljeća, uz s jedne strane nestanak Ravene kao bizantske utvrde u Italiji, kada se franačka država sve više širi po Europi. U sukobima bizanta i franaka, razni gradovi u Dalmaciji koji se nekako nalaze na pola puta između dva cara, pokušavaju sami sebi stvoriti životni prostor. Osnovni argument za drugo mišljenje je činjenica da se godine 787. u gradu Niceji održao jedan crkveni ekumenski koncil, posljednji koji su kao takav priznavale i istočna i zapadna crkva. Taj koncil je sazvala carica Irena, a osnovni zadatak je bio da poništi sve ikonoklastičke odredbe. Koncil je trebao smiriti situaciju i vratiti sve na staru. Ono što je za nas tu zanimljivije je pitanje tko je sve na njemu bio. Postoje zapisi toga koncila na grčkom jeziku i oni donose popis nekoliko stotina biskupa iz Europe koji su sudjelovali. Sačuvala su se i imena četvorice biskupa koji su za nas vrlo značajni jer su to prvi biskupi i najstariji podaci o biskupima u Dalmaciji. Spominje se kotorski biskup, biskup Raba, Osora i Salonitanski biskup Ivan. Taj Ivan je po svemu sudeći biskup iz dioklecijanove palače koji se poziva na prethodnike iz Salone. Kotor, Rab i Osor su gradovi koji su iz antike izvukli živu glavu. Smatra se da je on vjerojatno Ivan Ravenjanin Tome Arhiđakona i to je glavni argument druge skupine. Argument koji nam govori da bi upravo on mogao biti osoba koja je obnovila staru salonitansku crkvu u Splitu nije samo njegovo ime Ivan. Postoje još neke okolnosti koje nam govore da bi to mogao biti slučaj. Ranije smo spomenuli da je to doba sukoba bizanta i franačke države, to je vrijeme prvog spomena Hrvata i njihove ekspanzije. Oni su bili franački saveznici na periferiji države. Granica između bizanta i buduće hrvatske države je mjesto koje početkom 9. stoljeća postoje mjesto kontakta dvaju carstava i politički jako zanimljivo mjesto. U sukobima tih dvaju carstava, gradovi bizanta su se morali na neki način naći, morali su sigurno odigrati političku utakmicu na način da ih ni jedan car ne šikanira i da sebi osiguraju povlastice. Ti događaji nisu bili samo vojni, nego i crkveni. Imamo dokaza, naznaka, da su i neki drugi biskupi u dalmaciji, osim ovih spomenutih bili između istoka i zapada, te su morali balansirati. Najbolji primjer takvog biskupa je zadarski biskup Donat. On je vjerojatno bio suvremenik spomenutih biskupa ali je bio u nešto povoljnijem položaju. Zadar i zadarska crkva su također iz antike izašli neoštećeni. Sačuvali su svoj grad koji nije bio razoren. Crkva je imala kontinuitet. Donat se našao u situaciji da je on bio biskup glavnog grada bizantske dalmacije. Dalmacija je u Zadru imala svoga namjesnika, a Zadar je bio i jedini grad u Dalmaciji koji je imao i vojnu posadu iz Bizanta. Nemamo dokaza da je bizantskih trupa bilo ni u jednom drugom gradu. To je logično je Zadar kao glavni grad te pokrajine uz namjesnika imati i određene trupe. Zbog toga što je Zadar, a ne Split, bio glavni grad pokrajine, njegov biskup Donat bio i na neki način privilegiran u odnosu na ostale biskupe. Zbog toga je njegov položaj bio i najosjetljiviji u tom vremenu sukoba. Godine 805. franačka mornarica koja je doplovila iz Venecije je na jedno kratko vrijeme i osvojila gradove bizantske Dalmacije. Ta franačka okupacija možda trajala godinu, dvije, ali to je vrijeme kada

13

Srednjovjekovni grad na istočnome Jadranu: Postanak i društveni rast

bizantski gradovi više nisu bili bizantski. To je i vrijeme kada se u njihovim zaleđima stvara nova država koja priznaje vlast franačkog vladara. U tom kratkom razdoblju su po prvi put gradovi bizantske države i njihova zaleđa bili u istoj državi – Franačkom carstvu. Nakon samo dvoje godine je bizant poslao mornaricu koja mu je vratila carstvo. Zanimljivo bi bilo zamisliti kako su se u ovoj situaciji osjećali biskupi tih gradova. Zbog velike udaljenosti careva, oni su na neki način bili i vrhovni gospodari o kojima je ovisila sudbina gradova. Događa se situacija da su ti biskupi morali na neki način voditi mudru politiku koja će udovoljiti oba cara, bez da ugroze svoje gradove. Imamo i neka materijalna svjedočanstva u Zadru i Splitu. U Splitu se sačuvao sarkofag koji se danas nalazi u krstionici sv. Ivana, tj. u malome hramu Dioklecijanove palače preko puta katedrale. Sarkofag je ukrašen natpisom u kojemu se spominje izvjesni nadbiskup Ivan. Ono što je za nas značajno je da taj sarkofag najvjerojatnije pripada Ivanu iz Niceje ili Ivanu Ravenanjinu. Postoje brojni razlozi (ukrasi, pismo, reljefi…). Ono što je još zanimljivije je da je ta grupa spomenika kojoj pripada i ovaj sarkofag, a koja se datira u kraj 8. stoljeća, najstarija grupa spomenika unutar katedrale svetog Dujma. Dakle najstariji sloj reljefa i crkvenog namještaja koji se nalazi u katedrali pripada ovom vremenu, tj. 8. stoljeću i biskupu koji se zove Ivan. Ako spojimo podatak da je najstariji namještaj u katedrali datiran u kasno 8. stoljeće s podatkom o salonitanskom nadbiskupu Ivanu koji je bio prisutan na koncilu u Niceji, a to sve skupa spojimo s pričom Tome Arhiđakona, koji kaže da je Ivan Ravenjanin bio taj koji je Dioklecijanov mauzolej prvi ukrasio sa svetim namještajem, onda proizlazi jedan vrlo vjerojatan zaključak da je upravo to osoba koja se spominje u zapisima koncila. Ivan je osoba koja očito dolazi negdje iz Italije, Toma kaže iz Ravene, i da je u Splitu obnovio salonitansku nadbiskupiju, vjerojatno pod utjecajem pape i franačkog vladara. Ne treba biti nikakve dvojbe oko toga je li Dalmacija bila pod vlašću pape ili patrijarha. U znanstvenoj literaturi često postoje prepirke oko tog pitanja. Ta je situacija danas vrlo čista. Nema nikakvih dokaza da je ijedan dalmatinski grad priznavao vlast carigradskog patrijarha. Svi su priznavali vlast pape, a čini se da bizantski car nije imao ništa protiv. Naime, ne poklapa se uvijek u srednjem vijeku politička i crkvena vlast, a Dalmacija je tome najbolji primjer. To što je Dalmacija u političkom smislu priznavala vlast Carigrada, ne znači da je morala priznavati i crkvenu vlast toga grada. Što se tiče Zadra, biskup Donat je također kao i Ivan morao biti u dobrim odnosima s oba cara. Ravenjanin je izgleda bio u Niceji i time je iskazao vjernost istočnome caru, ali smo isto tako vidjeli da je bio iz Italije i da ga je poslao papa. On je na neki način bio čovjek između istoka i zapada. Takav je bio i Donat. Za njega znamo da je više puta bio u franačkoj državi na dvoru Karla Velikoga. Upravo će on biti osoba koja je godina 805. otišla u Franački i u ime dalmatinaca, tj. u ime bizantskih gradova priznala vlast franačkoga cara za vrijeme okupacije. Taj biskup je isto tako jako dobro znao da ta situacija ne može dugo potrajati te da treba održavati dobre odnose i sa bizantskim gospodarom. On je išao i u Carigrad. Vratio se u Zadar sa jednim vrlo dragocjenim darom, a taj dar kojega je bizantski car poklonio gradu su bile relikvije svete Anastazije (Stošije) po kojoj se i danas naziva zadarska katedrala. Relikvije su stigle u jednom malom relikvijaru koji se i danas nalazi u katedrali, a koji je sa svih strana opasan natpisima, među ostalim i s imenom Donata. Dolazak važnih relikvija nam kazuje da je time bizantski car tim činom želio privući biskupe oko čije vjernosti nije bio bas sasvim siguran. Upravo u to vrijeme, na samom početku 9. stoljeća, u nekoliko gradova u Dalmaciji dolaze važne relikvije iz Carigrada (Kotor, Rovinj (sv. Eufemija)). Ovi spomenici su materijalna svjedočanstva o odnosima dalmatinskih biskupa prema jednom i drugom caru. To je dakle vrijeme kada spomenute biskupije zbog svoga političkoga i strateškoga značaja izlaze u prvi

14

Srednjovjekovni grad na istočnome Jadranu: Postanak i društveni rast

plan. Zbog toga mi imamo o njima iz tog vremena i prve podate prema kojim možemo rekonstruirati povijest tih biskupija, a to je zapravo i povijest tih gradova. Nakon perioda previranja i političkih problema, došlo je razdoblje smirivanja. Tada se sklapa ugovor koji u povijesnim znanostima znamo kao Aachenski ugovor. Godine 812. dolazi do sporazuma između istočnoga i zapadnoga cara i do razgraničenja. Tada se u zaleđu bizanskih gradova stvara i strukturira hrvatska kneževina. Ona je u 9. stoljeću bila pod jakim utjecajem franačkoga crkvenoga i kulturnog kruga. Prije sve se misli na Akvileju (Cividale). Nije slučajno što će prvi hrvatski vladari toga stoljeća svi biti upisani u tzv. Čedadski evangelistar. To je jedna vrlo poštovana i stara knjiga koja se čuvala u samostanu na pola puta između Venecije i Trsta, u koju su se upisivala imena vrlo uglednih gostiju. Ti gosti su bili iz raznih zemalja, ali isto tako i iz područja jugoistočne Europe. Hrvatski su kneževi očito često odlazili na hodočašća u Cividale gdje su se zapisali kao ugledani gosti. Iz tih krajeva u Hrvatsku dolaze i prvi umjetnički i kulturni impulsi. Imena prvih opata zabilježenih na području hrvatske kneževine (Bijači, Rižinice) sve su franačka, germanska imena (Teodebert, Odonbert, Gottschalk). Sve to nam govori o najvažnijem utjecaju na stvaranje kneževine, a koji je dolazio iz Franačke države, s akvilejskoga područja. Karolinška umjetnost ima značajan utjecaj na razvoj toga prvoga sloja hrvatske kulture. On se naročito dobro vidi u gradu Ninu, čiji su svetci zaštitnici franačkoga porijekla (sv. Anselm i sv. Ambroz). Ti se utjecaji vide i u arhitekturi. Unosi se jedan novi tip arhitekture, a to je tzv. Westwerk. U skulpturi i slikarstvu nešto manje, u latinskom pismu, primjeni zapadnoga crkvenoga obreda. Sve to slaže u jednu sliku koja nam govori o utjecaju zapada. Kako je došlo do osnivanja prve biskupije na području Hrvatske. Već smo spomenuli da je grad Nin bio strateški bitan. Bio je izvan biz. Dalmacije, na moru, dakle na pogodnom mjestu. 860te godine dolazi do velikih promjena. U Hrvatskoj izgleda dolazi do smjene dinastija. Tada nestaje Trpimir, ne znamo kako, a njegov nasljednik Domagoj nije bio iz dinastije Trpimirovića već iz neke druge grupacije koja se borila za vlast. Domagoj je očito bio taj koji je na neki način prekinuo kontinuitet. Tada dolazi i do Focijeve šizme, tj. crkvenog raskola. Dolazi do velikog sukoba s jedne strane i bizantske Dalmacije s druge strane. U tom periodu se spominje po prvi put Ninska biskupija. Ona se spominje u pismu pape Nikole I. koji prekorava svećenike što su osnovali biskupiju bez da su njega pitali. Papa je morao dati dozvolu. Očito je da je ona nastala u doba Domagoja kako on više ne bi morao priznavati crkvenu vlast dalmatinskih gradova. Na području kneževina nije postojala biskupija, ali to ne znači da nije postojala i crkva. Postojale su župe koje su morale imati nadležnoga biskupa. Kako nije bilo biskupskoga grada u Hrvatskoj, sve te kršćane su administrirali biskupi iz druge države – Bizantskoga carstva. Ta je situacija dosta neobična, ali za ovo je područje bila zapravo i obična. Domagoj je tu situaciju pokušao riješiti tako što je utemeljio biskupiju u Ninu. Ono što je tu još zanimljivije da je to bila jedina biskupija na čitavom području kneževine. Ninski biskup se u izvorima ne spominje baš uvijek kao ninski biskup, već kao episcopus Croatorum, kao episkop Hrvata. Taj izraz nije bio nimalo slučajan, već nam kazuje da je on bio nadležan za sve kršćane u hrvatskoj državi. Njegova je biskupija bila ogromna te je nadilazila sve druge biskupije u Dalmaciji. Ovaj je biskup bio trn u oku ostalim biskupima iz dalmatinskih gradova jer im je oduzeo dobar dio njihovog područja koje su oni do tada administrirali. Poznata su tri ninska biskupa iz razdoblja 9. stoljeća, a oni su Teodozije, Aldefreda i Grgur. Ova će situacija potrajati sve do ranog 10. stoljeća, a biti će riješena tek na splitskim crkvenim saborima za vrijeme vladavine Tomislava. Postojao je jedan pokušaj, nešto malo kasnije u 80tim godinama 9. stoljeća kada je u doba Branimira jedan biskup pokušao spojiti Ninsku i Splitsku biskupiju. Naime, Branimir, koji je naslijedio Domagoja, ostvario samostalnost hrvatske države. On je

15

Srednjovjekovni grad na istočnome Jadranu: Postanak i društveni rast

bio prvi vladar koji nije priznavao vlast franačkoga vladara. Kao nezavisan vladar on želio imati i nezavisnu crkvu. Smetalo mi je to što su svi glavni gradovi, osim Nina, bili vezani za drugu državu – Bizant. Htio je u suradnji sa ninskim biskupom stvoriti jedinstveno crkveno područje koje će obuhvatiti i bizantsku Dalmaciju. Prilika mu se ukazala kada je godine 886. umro splitski nadbiskup Marin. Prema nekoliko pisama rimskih papa, znamo da se nakon smrti Marina, ninski biskup Teodozije izabrao za splitskog nadbiskupa bez da je prestao biti ninski biskup. Ta situacija nije sasvim jasna ni tko je bio inicijator sveta toga. Pretpostavlja se da su se Branimir i Teodozije dogovorili na taj način dokinuti problem hrvatske i dalmatinske crkve. Kada je papa prekorio Teodozija da ne smije biti biskup u dva grada, Teodozije mu je odgovorio da je on to napravio kako bi obnovio nekadašnju staru salonitansku nadbiskupiju iz starokršćanskoga vremena. To je bio njegov izgovor, ali je na neki način to zaista i bilo tako. Osim toga, izgleda da se Teodozije zamjerio papi pa je išao po posvećenje ne u Rim, nego u Akvileju kod akvilejskog patrijarha, što je papi vrlo zasmetalo. Usprkos svemu, papa je priznao Teodoziju taj položaj jer je to očito tada bilo iz političkih razloga mudro. Ipak, čini se da pokušaj nije bio dugoga vijeka jer već 892. godine, samo šest godina nakon, Teodozije je bio mrtav, a iz darovnice kneza Trpimira mi znamo da su tada opet bila dva biskupa, jedan u Ninu, a drugi u Splitu. Ono što je zanimljivo je da je taj pokušaj koji je trajao relativno kratko nama ipak ostavio neke materijalne dokaze. Upravo iz Branimirovog vremena je sačuvano najviše natpisa, čak 6 komada. Svi ti natpisi spominju Branimira i njegovu titulu – dux croatorum. Na nekim drugim jezicima se on spominje kao knez slavena. Ono što je nama tu zanimljivo vezano za cijelu problematiku Teodozija i Nina je to da je jedna klesarska radionica, tzv. dvorska radionica kneza Branimira, koja je ostvarila sve ove spomenike, ujedno i prva radionica koja djeluje ne samo u Hrvatskoj nego i u bizantskoj Dalmaciji. Ona je izradila neke ne posebno kvalitetne radove, ali svejedno prve spomenike koji potječu iz obje države (uz Branimirove natpise, Split i Trogir). To možda ne bi bilo tako značajno kada ne bi znali kada je ta radionica djelovala – upravo u ono doba kada je Teodozije bio i ninski i splitski biskup. Kako to znamo? Jedan od ljudi koji su dali podići ove spomenike u Hrvatskoj je sam sebe nazivao Pristina. On se spominje u Muncimirovoj darovnici (Muncimir je bio nasljednik Branimira). Darovnica je izdana u Bijaćima. Ovdje je spominjemo jer je župan te godine 892. bio živ, a to je isti čovjek čija je radionica radila i u Hrvatskoj kneževini u Dalmatinskim gradovima. Ovdje se radi o jednom umjetničkom refleksu događaja iz političke i crkvene sfere. Pokušaj rješavanja ovoga pitanja je definitivno uspio tek na splitskim crkvenim saborima. Okolnosti su bile nove i vrlo povoljne. To je vrijeme kada hrvatska postaje kraljevina. Jedan papa Tomislava oslovljava kao rex, a ne kao dux, bizant mu prepušta upravu nad dalmatinskim gradovima. Doduše, samo na upravu, a ne kao stvarni posjed. Ovo se dogodilo jer je Tomislav bio saveznik bizantu protiv bugarskoga cara Simeona, te je za nagradu dobio na neko vrijeme upravu nad gradovima. To je prvi put kada u političkom smislu bizantska Dalmacija postala dijelom hrvatske države. Najvažnije preokupacija splitskog sabora bio je dogovor oko toga tko će biti vrhovni crkveni poglavar cijeloga područja, tj. metropolit. Bila su tri kandidata: prvi je bio ninski biskup jer je njegova biskupija bila najveća, drugi kandidat je bio Zadarski biskup jer je Zadar bio glavni grad bizantske Dalmacije pa je zbog toga njegov biskup uživao određeni prestiž, treći kandidat je bio splitski nadbiskup koji iza sebe nije imao niti hrvatsku niti bizantsku vlast, ali se pozivao na s jedne strane na nasljeđe Salone, a s druge da je splitska crkva imala apostolske mučenike. Riječ je o jednoj legendi o tome da je sveti Dujam bio učenik svetoga Petra apostola. Ta je legenda se ustalila u splitskoj crkvi iako je Dujam živio u doba Dioklecijana, a ne apostola, i na nju se splitski nadbiskup mogao pozvati kao argument zašto bi on trebao biti vrhovni biskup. Naime, ni jedna druga crkva se nije mogla

16

Srednjovjekovni grad na istočnome Jadranu: Postanak i društveni rast

pozvati na nešto takvo. Dakle, u tom natjecanju kralj je uz dozvolu pape stao na stranu splitskoga nadbiskupa. Ninski biskup se nije mogao pozvati na neku starinu, imao je samo političku važnost, a izgleda da se Tomislavu svidjela ideja da se biskupi ujedine pod Splitom. Zadarski biskup nije dolazio u obzir zbog jednog drugog razloga, a taj je da se u Zadru nalazila stacionirana bizantska vojska. Zbog toga je Tomislav smatrao da Zadar nije bio dovoljno siguran grad. Split je isplivao na prvi plan i njegov je biskup izabran za metropolita. Ninska biskupija je ukinuta, Grgur Ninski je u zamjenu za tu biskupiju dobio ponudu tri druge biskupije. Mogao je birati hoće li ići u Skradin, Sisak i Duvno, a na kraju je izgleda otišao u Skradin. Splitski nadbiskup je postao metropolit velikoga područja koje je uključivali i bizantsku Dalmaciju i hrvatsku državu. Njemu su podvrgnuti biskupi u Krku, Osoru, Rabu, Zadru, Stonu, Dubrovniku. Te godine, 925. i kasnije 928. je zapravo došlo do trajnoga i definitivnoga spajanja Hrvatske i Dalmacije u crkvenom smislu. To je trenutak od kojega možemo govoriti o zreloj crvenoj organizaciji na istočnome Jadranu. Ako govorimo o etapama crkvene jurisdikcije razlikujemo nekoliko etapa. Prva je od 811. godine kada je Karlo Velike podijelio područje današnje Slovenije rijekom Dravom na dva dijela. Sve sjeverno od Drave je administrirao Augsburški nadbiskup, a južno akvilejski patrijarh. To se nije odnosilo na Hrvate nego samo na Slovence. 812. godine Aachenskim mirom je došlo do razgraničenja bizantske Dalmacije i franačke države. U Miru se ne spominje crkva. Sljedeći bitan trenutak je osnivanje ninske biskupije. Kada je ona osnovana, mijenja se situacija i granice crkvenih područja se podudaraju s granicama iz Aachenskog mira. Nakon toga slijedi pokušaj Teodozija i Branimira, i na kraju Splitski sabori iz 920tih godina. Dakle, imamo ukupno 5 različitih etapa u kojima su se pokušali riješiti problemi crkvene jurisdikcije na području današnje Hrvatske, odnosno srednjovjekovne bizantske Dalmacije i hrvatske kneževine. Nemamo nekih posebnih razloga da smatramo da su se politička i crkvena vlast uvijek podudarale, a dobar primjer za to je i Istra. Naime, Istru su franci osvojili već 788. godine, ali su sljedećih godina svi istarski biskupi ipak bili podvrgnuti bizantskome patrijarhu u Gradu i koji je i dalje bio pod vlašću bizanta. Bilo je potrebno preko 30 godina da se u Istri poklopi crkvena i politička vlast. Nema razloga da smatramo da se nešto slično nije moglo dogoditi i u Dalmaciji. Još nešto o darovnicama Trpimira i Muncimira. U Trpimirovoj darovnici, radi se o crkvi sv. Jurja u Putalju. Tu je crkvu knez Mislav poklonio splitskom nadbiskupu početkom 9. stoljeća. Zatim je 852. (ili 840. prema nekima) knez Trpimir splitskom nadbiskupu potvrdio u svojoj darovnici da je taj čin i dalje važeći. Međutim, kasnije, kada je osnovana ninska biskupija, došlo je do problema jer se ta crkva u Putalju više nije nalazila na području splitske nadbiskupije, već ninske. Stvorili su se problemi između tih dvaju biskupa, a zbog toga imamo Trpimirovu i Muncimirovu darovnicu koje se zapravo vrte oko istoga problema. Ukratko: Vrhovna crkvena jurisdikcija ne poklapa se nužno s političkom. Gradovi bizantske Dalmacije na političkom planu priznaju vlast bizantskoga cara, uz neke male periode kada Bizant dodjeljuje upravljanje Tomislavu ili Krešimiru. Na crkvenoj razini, bizantski gradovi neprestano priznaju vlast rimskoga pape, nikada nisu formalno priznali jurisdikciju carigradskog patrijarha, iako je politički utjecaj bizanta bio vrlo jak, pa su morali ići na ruku i carigradskom patrijarhu. Na liturgijskoj razini dolazi do miješanja utjecaja u Dalmaciji, dolazi do nekih hibridnih obreda u svakodnevnom bogoslužju, a i u crkvenoj arhitekturi i u pravu. Crkvena desetina je nešto što u bizantskom carstvu nije postojalo, dok je u franačkom carstvu desetina bila sasvim normalna stvar. To je ponekad stvaralo pravne poteškoće. Sve ovo ilustrira položaj Dalmacije između istoka i zapada.

17

Srednjovjekovni grad na istočnome Jadranu: Postanak i društveni rast

4. Predavanje (02.11.2011.) Problem stvaranja komunalnih društava na Jadranu Kada govorimo o postanku hvarske biskupije, Hvar je grad koji nikada nije bio biskupija. Taj je problem usko povezan uz nastanak zadarske metropolije, odnosno zadarske nadbiskupije. U 12. stoljeću je Zadar bio pod vrhovnom vlašću Mletačke Republike veći dio stoljeća. Već vrlo brzo nakon dolaska Kolomana na vlast u Hrvatskoj, Mletačka Republika počinje jedan dosta uspješan ekspanzivan pohod u prvoj polovici 12. stoljeća po Dalmaciji, koji je između ostaloga završiti i time što je grad Zadar uspjela dovesti pod svoju vlast. Tako će Venecija vladati Zadrom od 1116. do 1180. Zadar se dakle našao u različitoj državi od npr. Splita, u čijoj se metropoliji nalazio još od početka 10. stoljeća i splitskih crkvenih sabora. Želja Mlečana da Zadar uzdignu na viši crkveni rang od obične biskupije, tj. da on na neki način postane konkurent Splitu, bio je jedan od razloga zbog kojega će oni u 12. stoljeću dosta dugo vremena pokušavati da taj grad dobije vlastiti nadbiskupski status. U tim svojim naporima Mlečani su zaista i uspjeli, tako da je 1154. godine Zadar uzdignut na rang nadbiskupije (metropolije). Formalni razlog koji ej bio formalno naveden je bio taj da se splitska crkva sada našla u drugoj državi (hrvatskoj). Očito je da se tu radilo o jednoj konkurenciji jedne pro-mletačke i druge pro-ugarske metropolije. Sljedeće dogine 1155. zadarski nadbiskup je stavljen pod vrhovnu vlast patrijarha u Gradu (nekadašnjem središtu akvilejske patrijaršije), koji je bio mletački poglavar. Ovim je činom Zadar, u crkvenom smislu povezan s Mletačkom državom. Kako je svaki nadbiskup morao imati svoje podložne biskupe (sufragane), tako su Zadarskome nadbiskupu podvrgnuti bivši sufragani Splita, a to biskupi u Krku, Rabu i Osoru. Međutim, na jedno kratko vrijeme zadarskom nadbiskupu je bio podvrgnut i hvarski. Kako je došlo do te pojave? Hvar prije 12. stoljeća nikad nije imao biskupiju. Sam grad, a i otok, se nalazio unutar splitske nadbiskupije. Međutim, prema nekim podacima, oko 1147. godine ili 1154. godine, osnova je biskupija na otoku Hvaru (nije sigurno je li se biskup nalazio u gradu Hvaru ili u Starom Gradu). Toma Arhiđakonnam kaže da je prvi hvarski biskup 1154. godine bio posvećen u Dubrovniku (a ne u Zd ili St). Izgleda da je razlog zbog kojeg se taj prvi biskup dao posvetiti bas u Dubrovniku bio taj što u Zadru tada još uvijek nije bila osnovana nadbiskupija, a Dubrovnik je s druge strane baš te godine nakratko bio pod Mletačkom vlašću. Smatra se da je pod utjecajem Mlečana dubrovački nadbiskup posvetio hvarskog biskupa kako bi na taj način stvorio suparnika splitskom nadbiskupu. Tih godina došlo je do jednog kratkog vala mletačkih osvajanja otoka po Dalmaciji (Brača, Hvara, Visa, možda i Korčule), tako da su Mlečani bili zainteresirani da svi ti otoci koje su oni tada osvojili ujedine pod jednim biskupom, a da se taj biskup podvrgne zadarskom nadbiskupu, njihovom čovjeku ili eksponentu na istočnom Jadranu. Ta nova crkvena jedinica bi trebala biti Mletačka, a i konkurencija Splitu, koji je bio pod jakim utjecajem ugarskih kraljeva Arpadovića, mletačkih neprijatelja. Taj plan se na duge staze nije ostvario iz više razloga. Prvi razlog je bio taj što je Mletačka vlast na Braču, Hvaru i Visu bila relativno kratka, a otoci su se vrlo brzo vratili pod vlast ugarsko-hrvatskog kralja. Međutim, biskupija koja je u Hvaru osnovana za vrijeme mletačke vlasti je opstala i postoji u kontinuitetu do danas. S druge strane, na povratak zadarskih otoka matici zemlji je utjecalo i kratko osvajanje Dalmacije koje je proveo bizantski car. Naime, 1165. godine bizantski car Emanuel I. Komnen je uspio osvojiti svu zemlju južno od Save, dakle i Dalmaciju i Hrvatsku, te tada Bizant po posljednji put bio gospodar teritorija na istočnom Jadranu. Ta situacija isto nije trajala predugo – samo 15 godina, nakon čega se Dalmacija opet vratila u ugarsko-hrvatsku državu. Ono što je nama osobito važno je da to utemeljenje prve biskupije u Hvaru izrazito važan korak u uključivanje Neretvanske oblasti u ostali dio Dalmacije, a pri tome se

18

Srednjovjekovni grad na istočnome Jadranu: Postanak i društveni rast

misli na uključivanje u društvenom i u kulturnom smislu. Uspostavom prve biskupije, taj prostor Dalmacije koji je bio dosta izdvojen jer su neretvanski vladari stvorili jedan vakuum između sjeverne i južne Dalmacije, taj prostor postaje vrlo sličan ostalim krajevima. Dobio je svoga biskupa, a uskoro se i u društvenom smislu izjednačava sa ostalim krajevima Dalmacije, tada će gradovi iz tog područja dobiti svoje statute i postati komunalna društva. Dakle, crkvena promjena je paralelna društvenim promjenama. Polagani prijelaz grada Hvara i drugih gradova neretvanske oblasti u komunalno razdoblje, nas uvodi u jednu drugu temu: postanak i razvoj komunalnih društava na istočnome Jadranu. Pitanje kontinuiteta društva, gospodarstva, crkvenog kontinuiteta i naravno kontinuiteta urbanizma prostora je nešto što je izrazito značajno i u kasnom i razvijenom srednjem vijeku. Već smo sominjali kako je izgledala bizantska Dalmacija. Nakon što je nakon provala Slavena taj dio, koji je nekada pripadao Rimskom carstvu, ostao odvojen od svojega zaleđa, gradovi koji su preostali u bizantskoj vlasti, od Krka pa sve do Kotora, su zapravo bili teritorijalno nepovezani, svaki je bilo enklava bez fizičkog kontakta sa susjednim gradovima. Jedino što ih je povezivalo bilo je more. Mate Suić je tu situaciju nazvao „romanska enklava u slavenskom okruženju“. Dakle, te gradove je međusobno povezivali s jedne strane more, s druge pripadnost Bizantskom carstvu, s treće strane svi su govorili jednim jezikom (bili su romani), dok su novi stanovnici govorili slavenskim jezikom. Ali u principu su sve te zajednice bile usmjerene same na sebe. Vlast cara u Konstantinopolu je bila vrlo daleka i osjećala se kroz stoljeća u vrlo nejednakim intenzitetima. Ponekad je bila jača, ponekad slabija, ali nikada nije bila baš pretjerano jaka ni pretjerano izražena. Car je bio i dovoljno daleko i dovoljno blizu. Dovoljno daleko da se ne miješa u njihovu autonomiju i unutarnji razvoj, ali s druge strane, bio je dovoljno blizu da bizantska uprava u pojedinim kriznim trenucima intervenira i umiješa se u vanjsku politiku tih gradova i njihove odnose prema drugim silama. Ono što je tu očito je da su ti utjecaji, te intervencije bile vrlo sporadične. Bile su rijetke i događali su se samo u trenucima kriza, kada je doista trebalo pomoći. Sve preostalo vrijeme ti su gradovi bili autonomni. To je bio bitan element njihovoga razvoja. Elementi kontinuiteta, kao što su jezik, vjera i romansko porijeklo, zatim kontinuitet urbanizma, kontinuitet pojma administrativnog jedinstva prostora grada i agera, i na koncu kontinuitet osobne slobode stanovnika su sve važne komponente kontinuiteta koji su ti gradovi baštinili iz antike i prenijeli ga u srednji vijek. Ovaj posljednji element, kontinuitet osobne slobode je bio vrlo značajan jer to bila direktna baština antičkog kontinuiteta. Osobna sloboda čovjeka u antičkom svijetu je bilo nešto što se nije nipošto podrazumijevalo. Naime, osobna sloboda, dakle sloboda ostanka ili odlaska iz nekog mjesta, sloboda bavljenja raznim aktivnostima su bili privilegiji, a ne nešto svakodnevno, bila je iznimka. Upravo se ta osobna sloboda građanina sačuvala u gradovima koji su imali vrlo snažan antički kontinuitet, ponajviše u onima koji su imali potpuni kontinuitet (Zadar, Poreč…) i nisu nikada doživjeli nikakav prekid u svom razvoju. To su gradovi u kojima se pojam osobne slobode može vezati uz antički pojam civitas. Sve ovo su elementi kontinuiteta koji nam govore pod kakvim je uvjetima došlo do razvoja ranosrednjovjekovnih gradova kod nas. U vremenu predkomunalnog i protokomunalnog razgoblja, vrlo je važno teritorijalno i upravno jedinstvo naselja i agera, dakle spoj zajedničke uprave nad gradom i teritorijem. Upravo ta činjenica da je grad iz kasne antike, a opet tijekom ranog i razvijenog srednjeg vijeka naslijedio određeni teritorij koji je bio njegov i neosporan, utjecat će na nastojanje grada da širi svoj teritorij. Dolazi do jednog novog pojma – distrikt. Distrikt je gradski teritorij predkomunalnog i protokomunalnoga razdoblja. Taj se teritorij širi u dva smjera: prema zaleđu, tj. unutrašnjosti, ili prema otocima. Ako usporedimo terminologiju koja se primjenjuje na gradove ranoga srednjega vijeka i na gradove razvijenoga srednjega vijeka, vidjet ćemo da je jedna od bitnih karakteristika

19

Srednjovjekovni grad na istočnome Jadranu: Postanak i društveni rast

komunalnoga razdoblja raščišćavanje terminologije. Tako se npr. u ranom srednjem vijeku sve stanovnike grada naziva universicon cives (?), ili zajednica ljudi. Zatim, kada dolazi do komunalnoga oblikovanja gradova, dolazi do jednog novoga pojma: komuna (comunitas), a označava ono što je javno, zajedničko, opće, zajednička briga svih. Pojam se ne odnosi samo na stanovnike, već i na sustav uprave nad tim stanovnicima. To je bitna razlika. S druge strane u rsv susrećemo se i sa pojmom civitas, koji je označavao gradsku općinu, uključujući i njen ager. Dakle, grad i ager zajedno u ranom srednjem vijeku čine civitas. U razvijenom sv dolazi do jednog novog razvoja. Kada se u razvijenom srednjem vijeku htjelo označiti grad i njegov teritorij (koji se sada zove distrikt) on se naziva comune. Dakle, comune je civitas i districtus (grad i gradski teritorij). Postojali su mnogi nazivi za najvišeg gradskog funkcionera - gradonačelnika (comes, postestas, konsul, rector, capitaneus, miles…). U 12. i 13. stoljeću dolazi do oblikovanja jednog novog organa – stalnog komunalnog vijeća. Prije toga nemamo nikakvih dokaza o tome da su postojala nekakva gradska tijela upravljanja. Nemamo podataka o tome jesu li ta tijela postojala, jesu li imala ikakav naziv, ni koje su bile njihove kompetencije. Prvi samostalni oblik komunalne uprave je tzv. konzulat. On se kod nas javlja u 12. stoljeću. Grad koji je do tada funkcionirao kao zbir svih svojih stanovnika je počeo s jednim novim običajem, tj. načinom upravljanja koji se svodio na to da se na čelo gradske općine izabere jedan građani ili više njih koji dobivaju naslov consul. To nam pokazuje kako se u 12. stoljeću polagano koncentrira moć u rukama najutjecajnijih predstavnika grada. U 13. stoljeću dolazi do polagane zamjene zajednice svih građana (universa comunitas) sa jednim upravnim tijelom sa točno određenim funkcijama. To se tijelo u izvorima naziva consilium (vijeće) ili consilium generale (opće vijeće). Drugim riječima, do tada je bio običaj da se o svim problemima grada odlučuje zajednički, što nije bilo praktično. To je značilo da bi se svi stanovnici grada trebali naći na jednom mjestu, diskutirati i zajedno donijeti neke odluke. Takvi skupovi se po posljednji put spominju krajem 13. stoljeća. Npr. u Trogiru se universa comunitas spominje 1270., ali se nakon toga ubrzo zamjenjuje s vijećem. Već 1291. godine u Trogiru imamo Opće vijeće koje se sastoji od tri konzula i 15 vijećnika. Tih 18 ljudi, kao novi upravni organ zamjenjuju dosadašnje cjelokupno stanovništvo Trogira koje se sastajalo periodički kada je bilo potrebno. Ta vijeća će u 14. stoljeću postati tzv. staleška tijela. Ako pokušamo precizirati način na kojih je dolazilo do razvoja etapa upravljanja gradom, možemo početi od konzulata jer je on najraniji dokazani primjer te preobrazbe od općeg načina upravljanja na zastupnički način upravljanja. Prvi put se spomeni consulata javljaju u Italiji pri kraju 11. stoljeća u gradovima kao što su Lucca, Pizza, Arezzo, Genova, a kad nas se prvi put susreće u Dubrovniku 1148. godine. Do kraja 12. stoljeća, on se proširio po cijeloj Dalmaciji. Taj tip vladavine se početkom 13. stoljeća počinje zamjenjivati jednim razrađenijim sistemom, a to je sistem koji na čelu ima potestata. Potestat (načelnik) je nova funkcija koja se prvi puta javlja u Zadru na početku 13. stoljeća, a u Splitu 1239. godine. Treća faza je stvaranje vijeća. 12. i 13. stoljeća su vrijeme velikih promjena. U ranom 14. stoljeću sve te promjene doživljavaju svoj vrhunac koji se ostvaruje na način da se sve pravne norme kodificiraju. Stvaraju se zbornici tih zakona, koje nazivamo gradskim statutima. Ne možemo sa sigurnošću reći kada je svaki od statuta dalmatinskih gradova nastao jer nemamo sačuvane njihove najstarije primjerke. Najstariji sačuvani statut u Dalmaciji je Dubrovački statut iz 1282. godine. Statut grada Splita je iz 1312. godine. Situacija da sve komune nisu imale dodira na kopnu je uvjetovala jedan neobičnu pojavu: među komunama u Dalmaciji nije bilo čestih ratova. U 90 posto slučajeva, radilo se o mirnim sukobima. To naravno ne znači da komune nisu bile jedne drugima konkurentne na gospodarskim i kulturnim planovima, međutim, ratova u principu nije bilo. One su bile vrlo udaljene jedna od druge, a između njih su se nalazile hrvatske snage i kasnije ugarska država, a osim toga, svi ti gradovi su se

20

Srednjovjekovni grad na istočnome Jadranu: Postanak i društveni rast

širili više u unutrašnjost nego uz obalu prema drugoj komuni, a budući da u unutrašnjosti nije bilo komuna nije ni bilo mogućnosti za nekakve veće sukobe. Jedina iznimka među tim komunama su Split i Trogir jer su one imale vrlo česte i vrlo krvave sukobe. Ali ta dva grada su stvarno iznimka zbog toga što su se, ra razliku od ostalih komuna, nalazile dosta blizu jedna drugoj. Trogir i Split su bili fizički najbliže, te je među njima, osobito u 13. stoljeću, došlo do nekoliko ratova, iz kojih bi trogirani najčešće izlazili kao pobjednici. Vrlo važan poticaj stvaranju komunalnih društava na Jadranu je dala pojava ugarsko-hrvatske zajedničke države, tj. silazak Arpadovića na Jadran. Kolomanov dolazak 1102. godine u Dalmaciju je bio vezan uz jedan vrlo poznat dokument pod nazivom „Pacta Conventa“. To je dogovor između Kolomana i tzv. 12 hrvatskih velikaških rodova o uzlasku Kolomana na hrvatsko prijestolje. Taj dokument koji nam se nije sačuvao u originalu, nego u jednom vrlo kasnom prijepisu je došao do nas u sklopu nekoliko drugih izvora, kao što je tzv. Historia Salonitana Maior. HSM je jedan dokument koji je samo djelomično Tomina kronika, a ima dodane i mnoge druge spise, a jedan od njih je i taj dogovor Kolomana, koji se ponekad naziva i Apendicula (maleni dodatak) bas zato što je bio dodan tom dijelu. Sasvim je sigurno da je dobar dio Pacte Convente falsifikat. Falsificirani dio potječe iz najranije 14. stoljeća, a možda i kasnije. Spominje neke društvene pojave kojih nije moglo biti u vrijeme kada je Koloman živio. Te društvene promjene se prije svega odnose na tzv. sistem staleža, tj. staleško društvo. U ugovoru koji je Koloman sklopio sa dvanaestoricom se spominju staleži hrvatskoga kraljevstva za koje znamo da nisu postojali. Taj dio Pacte Convente nije ni mogao biti napisan prije 14. stoljeća. Ali to zapravo ne stvara problem ostatku dokumenta jer je dokument u jednoj svojoj jezgri vjerojatno originalan. On nam govori o tome da je Koloman postigao nekakav dogovor s predstavnicima hrvatske plemićke elite. Za našu temu, važan je odnos Kolomana i dalmatinskih bizantskih gradova. Naime, Pacta Conventa se odnosila samo na Hrvatsku, a ne na bizantsku Dalmaciju. Situaciju s Dalmacijom je trebalo riješiti na neki drugi način. Koloman je u prvim godinama 12. stoljeća putovao po Dalmaciji (1102. i 1107. godine) te je pristizao u jedan po jedan od tih gradova. U Zadru imamo i svjedočanstvo tog posjeta – Kolomanov zvonik na kojemu je zapisano njegovo ime. Neki od tih gradova su sačuvali u svojim arhivima tzv. Kolomanove privilegije. Radi se o povlasticama koje je kralj dao gradovima kako bi regulirao njihov odnos sa sobom, vladarom iz dinastije Arpadović. Od svih privilegija koji su došli do nas iz tog vremena, a govore o Kolomanovom odnosu s tim gradovima, najvjerodostojniji su oni koji se odnose na grad Trogir. Upravo zbog toga će se i ostali privilegiji koje Koloman davao drugim gradovima nazivati privilegiji trogirskoga tipa. Međutim, izgleda da on nije baš svim gradovima dao privilegije. U povijesnim znanostima se smatra da su vjerodostojni jedino privilegiji koje je dao gradu Rabu, Zadru i Trogiru. Veliki je problem ostalih privilegija koji se i dalje često navode kao vjerodostojni, međutim izgleda da je tu ipak riječ o falsifikatima. U kasnom srednjem vijeku je vjerojatno došlo do krivotvorenja privilegija Splitu, kako bi se pokazalo da je i Split u doma Kolomana dobio neke posebne privilegije. Razlozi zbog kojeg bi neki grad dobio privilegij su bili slijedeći: Trogir nije nužan plaćati danak kralju. Građanima Trogira kralj dopušta da izaberu sami biskupa i kneza. Garantira im se upotreba starih zakona koji su dijelom bili još iz ranog srednjeg vijeka. Trogiru se jamči da u gradu neće boraviti mađari iz Kolomanove pratnje. Kralj se odrekao i dijela lučkih pristojbi (porezi koji bi inače išli njemu). Na koncu, kralj se odrekao i prava da grad ugošćuje njegovu pratnju kada kralj dođe u grad. Oni su bili dužni ugostiti jedino njega, dok se pratnja morala sama pobrinuti za ugošćavanje. Sve su to propisi koji su izrazito išli u korist gradovima kojima su bili dodijeljeni. Ti privilegiji Kolomanova vremena koje su i njegovi nasljednici potvrđivali su bili garancija gradske autonomije. Gradovi su na neki način i bili primorani sklopiti ugovore. Jedina alternativa bila

21

Srednjovjekovni grad na istočnome Jadranu: Postanak i društveni rast

je da ih kralj, nezadovoljan odnosom s gradom, pokloni nekom svom velikašu, čime bi grad izgubio svoju autonomiju i postao dijelom feudalnoga sistema. To je nešto što gradu nikako nije mogao biti cilj. Postoji više objašnjenja zbog čega kralj Koloman nije gradu Splitu dao nekakav sličan privilegij. Izgleda da je u vremenu kada se kralj spustio iz Panonije na Jadran u Splitu došlo do neke vrste otpora prema novom vladaru. Građani nisu htjeli otvori gradska vrata ni primiti ga. Tek nakon nekog vremena grad je prihvatio Arpadovića. Moguće je, iako o tome nema dokaza, da je kraljeva ljutnja zbog toga što se Split nije na vrijeme pokorio njegovoj vlasti uzrok zbog kojega Split nije imao privilegije. Postoji još nekoliko dokaza koji nam kazuju da Split nije imao privilegije. Prema izvještaju Tome Arhiđakona, grad je bio primoran izabrati za nadbiskupa jednog Mađara. Osim toga, grad je bio primoran i primiti ugarsku posadu koja se smjestila unutar grada. Ako se prisjetimo da Trogirani izričito dobivaju dozvolu da sami biraju nadbiskupa i da u grad neće ući Mađari, vidimo da baš ta činjenica da je Mađar izabran za nadbiskupa i da je ugarska posada boravila u gradu, da privilegija trogirskog tipa nije bilo. Doduše, Splićani nisu dugo trpjeli novog nadbiskupa niti vojsku, tako da su ih nakon vrlo malo godina izbacili iz grada. Krajem 12. i u 13. stoljeću Split je u svojem gospodarskom napretku i u društvenom razvitku dostigao rang drugih komunalnih zajednica u Dalmaciji. Preduvjeti toga razvoja su bili kontinuitet antičke baštine i gospodarski prosperitet. Ekonomski prosperitet je imao i neke neželjene posljedice. Isto tako, neželjene posljedice je imao i društveni razvoj. Naime, u 13. stoljeću, a to možemo osobito dobro pratiti u prvoj polovici 13. stoljeća, diferenciraju se staleži. Naravno, i prije je bilo vodećeg sloja koji je odlučivao o najvažnijim događajima za grad, no upravo u prvoj polovini 13. stoljeća dolazi do vrlo jakih pokreta u društvu i sukoba među staležima. To Toma sve dobro opisuje. U Splitu se cijelih prvih pedeset godina 13. stoljeća tražilo rješenje koje bi moglo gradu osigurati miran život i kako na jedan efikasan način provesti upravu nad gradom. Rješenje koje je tada nađeno je bilo prekopirano od talijanskih komuna. U talijanskim gradovima toga vremena se razvilo nešto što se nazivalo regimen latinorum, u prijevodu latinska uprava ili latinski režim. Tu se zapravo radilo o jednom novom način upravljanja gradom. On je bio teorijski razvijen na talijanskim sveučilištima, a najpoznatije djelo u kojem je taj sistem bio razrađen je Liber de regiminem civitatem, talijanskog pravnika Ivana iz ???. O čemu je zapravo bila riječ? Sistem je na čelo grada stavljao osobu koja je bila profesionalac. U slučaju dalmatinskih gradova ta osoba je u pravilu bila stranca. Potestat je bio plaćeni činovnik, bio je stranac, bio je stručnjak, tj. profesionalni načelnik, i on je upravljao na opću korist. Što ovo sve skupa znači? Sve do tog vremena, do polovine 13. stoljeća, funkcije koje su neki ljudi vršili u unutarnjim strukturama gradova nisu bile plaćene, ti ljudi nisu imali redovita primanja. Ti su se poslovi obavljali iz časti, dakle pro bono. Tek u prvoj polovini 13. stoljeća dolazi do profesionalizacije gradskih službenika. Oni za svoj posao primaju novac, fiksan iznos. To naravno nije važno samo zbog toga što su oni sebi osiguravali redovita primanja, nego je važno i zbog toga što na taj način se izbjegavala korupcija. Dakle, grad se na taj način osiguravao da dužnosnici koji su na vlasti budu manje-više nepotkupljivi, a to su omogućavali sa jednom vrlo velikodušnom plaćom koja ih je motivirala da budu zainteresirani za svoj posao i da nemaju potrebe da ih se potkupi. Druga karakteristika, ta da su bili stranci, nije bila tu samo zato što je bas u Italiji došlo do pravog razvoja sveučilišta koja su govorila o tome kako vladati gradom, već i zbog toga što je stranac, barem u očima stanovnika, bio objektivniji od domaćega čovjeka. Smatralo se da će stranac koji nije bio pristran, vezan obiteljski, krvno ili na neki drugi način sa lokalnim stanovništvom biti nepristraniji i pravedniji. Treća karakteristika, da je on bio profesionalac, značila je da je ta osoba bila profesionalni političar. To je bilo značajno zbog toga što je imao već veliko iskustvo u upravljanju gradom. S druge strane, pokazalo se da mnogi raniji

22

Srednjovjekovni grad na istočnome Jadranu: Postanak i društveni rast

upravitelji grada nisu shvaćali svoj posao kao svoju glavnu obavezu. Oni su bili ili neki velikaši iz zaleđa, neka crkvena lica, veliki vojni zapovjednici, koji su se zapravo bavili upravljanjem gradom kao svojom drugom obavezom. Prva stvar koju su gledali bio je njihov privatni interes, a tek onda interes grada. U slučaju talijanske uprave (reginem latinorum) upravljanje gradom je bio prvi i jedini zadatak čovjeka koji je bio na tom položaju. Komuna je dakle tim događajem koji je bio preslikan iz talijanskih centara dobila jedan veliki poticaj i novu promjenu. Ako bismo morali definirati što je to komuna možda bi bila najtočnija definicija njemačkog povjesničara Ludwiga Steindorfa koji je napisao da je komuna „savez pojedinaca osnovan na zajedničkoj zakletvi i obuhvaća, neovisno o različitoj staleškoj pripadnosti, slobodno stanovništvo određenog gradskog teritorija“. Komunu prije svega čine pripadnici komune, građani (cives). To je osnova postanka komune. Druga osnova njenoga postojanja je sposobnost da sama sobom upravlja. Dakle, komuna će biti ta koja će sama odlučivati o svojoj sudbini. Njen upravitelji neće biti stranci koji su nametnuti gradu, ona će ih sama birati. Izvršna vlast komune je na činovnicima, dakle profesionalnim osobama zaduženim za upravljanje. Komuna svim svojim članovima osigurava mir i pravnu sigurnost. To počiva na zakletvi koju su prisegnuli svi članovi komune. Na kraju, komuna sama sebi stvara pravne norme, tj. komuna je ta koja sebi propisuje zakone. Osnova, temelj na kojem leži čitava ideja komune je zakletva. Zakletva u ranom i razvijenom srednjem vijeku, ako je pri tom uključivala i pozivanje na neke svetce, Boga ili djevicu Mariju, bila je nešto, što ako bi se prekršilo, je zahtijevalo najveću moguću kaznu. Zakletva odnosno prisega je bila temelj zajednice. Osim toga, moć zakletve, njena obvezujuća moć je vrijedila za sve stanovnike srednjovjekovnog svijeta, od kralja do najobičnijeg pučanina. To se dobro vidi i u nekim izvorima iz zapadne Europe u kojima je kralj, ako bi prekršio zakletvu, bio izložen izopćenju iz crkve. Dobar primjer je i Koloman. Kada je on ugovarao svoje dogovore s gradovima on se npr. u Zadru morao zakleti Zadarskim građanima na sveta četiri evanđelja. U Trogiru se zakleo na sveti Križ. Isto tako, njemu za uzvrat građani tih gradova su morali prisegnuti da će se pridržavati propisa na koje su se obavezali. Dakle, zakletva je ta koja stvara osnovu za sav kasniji razvoj grada. U skoro svakoj sferi života čovjeka od rođenja pa do smrti, u nekom je trenutku bilo potrebno da se svečanom prisegom čovjek prisegne da će izvršavati obaveze na koje se obavezao. U statutu grada Dubrovnika iz 1272. godine popisane su 32 zakletve gradskih dužnosnika i činovnika koje su se odnosile na širok raspon osoba, počevši od gradskoga kneza pa sve do noćnog čuvara i jednog galijota. Svi oni su se morali u različitim svojim javnim dužnostima zaklinjati da će poštovati to na što su se obavezali. To je bila, možemo reći, ona osnova na kojoj se izgrađivala sva ta idealna struktura komune kao zajednice ljudi i kao jednog sustava u kojem se podrazumijevalo da će se svatko držati svoje riječi. To je isto tako i religijska komponenta sustava. Postoji još dvije komponente: baština rimsko-bizantskog civitas, tj. sva moguća pravna baština koja je došla iz tog vremena, i moderno komunalno pravo (talijanski pravni propisi sa sveučilišta). Dakle, postojala je jedna mješavina domaćeg i modernog prava, prožeta religioznim shvaćanjima. U predkomunalnom razdoblju, za stanovništvo grada postoje različiti nazivi poput habitator, habitatores… U slučajevima u kojima je trebalo donijeti neku odluku važnu za grad, to se radilo na način da bi se čitavo gradsko stanovništvo (govorimo o predkomunalnom razdoblju) dovelo na neki javni prostor (trg). Tu bi svi bili upoznati sa problemom o kojem se radilo i nakon toga bi se glasanjem za ili protiv došlo do zaključka koji bi bio odluka čitave gradske zajednice. Taj se sistem upravljanja naziva gradska skupština ili zbor pučana. Dakle, zbor svih stanovnika grada, od najsiromašnijih do najbogatijih, bez obzira na stalešku pripadnost, u kojem su svi imali pravo glasa, donošenja odluka i nisu imali ograničenja, niti brojčanih, niti dobnih niti spolnih. To je nešto što bismo današnjim

23

Srednjovjekovni grad na istočnome Jadranu: Postanak i društveni rast

rječnikom mogli nazvati direktna demokracija (masovna demokracija). To masovno odlučivanje je bilo vrlo nepraktično jer se pokazalo da nije moguće baš u svakoj prilici to provesti. Bio je problem dovoditi sve te ljude i upoznavati ih sa problemima. Tako je, polaganim razvojem, došlo do diferencijacije vodećih ljudi u gradu, koji se nazivaju priores, iudices i tribuni. Ti vodeći ljudi, sloj koji je odlučivao u predkomunalnom razdoblju, ipak nije bio pravno jasno definiran. Njihovo mišljenje formalno nije imalo neku veću zakonsku snagu od mišljenja običnoga čovjeka. Praktično, ti ljudi su bili plemići, crkveni dostojanstvenici i sl., pa je njihovo mišljenje ipak bilo utjecajnije od mišljenja nekog težaka, ali u strogo pravnom smislu nije bilo razlike između njih i običnih ljudi. Ta razlika se pojavljuje i pravno regulira, a trenutak kada se to događa je upravo taj korak kada dolazi do promjene iz predkomunalnog u protokomunalno i komunalno razdoblje. U komunalnom razdoblju postoje tri osnovna sloja stanovništva. Civis (građanin čiji status ne ovisi o društvenom položaju) je građanin sa stalnim prebivalištem na području općine. Druga kategorija je habitator. On se može najbolje usporediti s osobom koja ima boravište na nekom mjestu, ali nema stalno prebivalište, već privremeno boravi u gradu. Treća kategorija je bio forensis ili stranac, tj. osoba koja nema niti prebivalište niti boravište na području grada, ona je tu samo u prolazu (trgovci, časnici na proputovanju…). Svaka od tih kategorija je imala svoja prava i obaveze prema gradu. U komunalnom razdoblju, prijašnji vodećih ljudi (priores, iudices i tribuni) se zamjenjuju sa stalnim funkcijama (knez-comes, načelnik-potestas i vijeće-consilium). Knez je često stranac, neki velikaš iz unutrašnjosti ili kraljev čovjek, predstavnik mletačke republike. Utjecaji na izbor gradskoga kneza i načelnika su se javljali sa različitih strana. Ponekad je to bio kralj, ponekad velikaš iz zaleđa, ponekad Venecija, a ponekad i bizantski car. Iako su svi gradovi formalno imali pravo samostalnog izbora kneza i načelnika. Upravo se u tome što su gradovi mogli prihvatiti pritisak s jedne strane i ignorirati pritisak s druge i manifestirala gradska samostalnost. U 13. stoljeću se izvorima pojavljuje sloj zabilježen kao nobiles (plemeniti). Oni se uključuju u gradsko vijeće. To je proces zamjene direktne demokracije sa predstavničkom demokracijom. Osim toga, u sloju nobiles (koji sada jedini smiju u gradsko vijeće) dolazi do pojave obiteljskoga nasljeđivanja članstva u gradskom vijeću i to je zapravo početak staleškog društva, društva koje zamrzava svoje članove u određenom staležu. Iz staleža se ne može izaći i u njega se drugi ne mogu primiti. Taj staleški sustav, možemo reći i klasno društvo, je nešto što će se početi javljati na prijelazi iz 13. u 14. stoljeće i manje-više će se zadržati bez prekida sve do početka 19. stoljeća, tj. do propasti Mletačke republike s jedne strane i propasti Dubrovačke republike s druge strane. Podatke o prvome splitskome načelniku donosi kronika Tome Arhiđakona. On se zvao Gargan de Arscindis. Bio je talijan iz Ankone, doveli su ga Mlečani 1239. godine u Split i tu je tri godine načelnik. Načelnik polaže zakletvu pred građanima, da će ih vjerno služiti i da će se držati zakona. Zauzvrat, oni njemu svi kolektivno prisežu da će prema njemu biti pravedni i da će slušati njegove zapovijedi. Toma uz ove opise donosi i podatke o popisu stanovništva. To je vrlo rijedak podatak iz ovog razdoblja. Toma spominje 2000 muževa, a taj se podatak odnosi samo na glave obitelji, tako da je ukupni broj stanovnika vjerojatno bio između 5 i 6 tisuća. Gargan je sastavio jedan popis svih dobrih običaja - Capitularium koji je bio prethodnik splitskoga gradskoga statuta iz 1312. godine. Ovaj Capitularium se nažalost nije sačuvao, ali znamo da je postojao jer se spominje u raznim dokumentima. Split je jedan dobar primjer toga kako je izgledala latinska uprava u gradovima bizantske Dalmacije. Kada nastaje komunalni statut, on je smišljen tako da sadrži sve probleme i rješenja za sve probleme koje bi stanovnika tog grada mogli zateći u životu. Statut je bila knjiga nad knjigama. Često se u njima govorilo o porijeklu grada, o upravi, tko je načelnik, kako se bira, kakav je

24

Srednjovjekovni grad na istočnome Jadranu: Postanak i društveni rast

odnos sa vijećem, koje su obaveze gradskih vlasti, crkve, obiteljsko pravo, krivično, imovinsko pravo, obrti, trgovine, čuvanje grada, održavanje, komunalne djelatnosti… Komunalni statut je gradska Biblija. Grad počiva na pravnim normama zapisanima u njemu. Vrlo malo će se mijenjati sadržaji statuta, a čak i promjena političke vlasti nije imala utjecaja na sadržaje statuta. Novi vladari su se najviše bavili pitanjima koji su se njih ticali, a to je bilo gospodarstvo, unutrašnja struktura je bila nepromijenjena. To je jedna od posebnosti istočno-jadranske povijesti.

5. Predavanje (09.11.2011) Oblikovanje gradskog prostora U ovom predavanju se bavimo ranim i zrelim 14. stoljećem, vrhuncem razvoja gradskih zajednica na istočnoj obali Jadrana. 14. stoljeće je vrhunac razvoja ali je u političkom smislu vrlo problematično. Unutrašnji ustroj komunalnih društava je potpuno ustrojen između 1100. i 1350. godine. Utjecaj vanjske političke vlasti na komunalna društva na istočnome Jadranu je u tome razdoblju bio ograničen. Vršitelji tih utjecaja su bili ugarsko-hrvatski kraljevi, Venecija, različiti velikaši iz zaleđa i Bizantsko carstvo. Jedan od tih aktera u ovom razdoblju više neće imati nikakvog utjecaja, a to je Bizant. Kada kažemo da je utjecaj vanjskih faktora bio ograničen, misli se na činjenicu da se unutrašnja društvena struktura gradova nije mijenjala. Sve do početka 15. stoljeća i osvajanja Dalmacije 1409. godine od strane Venecije nije bilo većih utjecaja ni na ekonomiju gradova (osim Zadra koji je bio izložen određenim restrikcijama). Kada govorimo o uvjetima za nezavisan razvoj gradova dva su razloga koji su to omogućavali: oslanjanje na vlastitu baštinu i činjenica da se politički gospodar uvijek nalazio dosta daleko da bi izvršio nekakav trajniji utjecaj na njihovu vanjsku ili unutarnju politiku. 14. stoljeće je stoljeće najvećih političkih promjena u srednjem vijeku u Dalmaciju. To je politički vrlo interesantno stoljeće. Ako govorimo o političkim događajima, možemo reći da je to stoljeće obilježeno na svom početku vrlo jakom dominacijom Bribirskih knezova, a s druge strane krajem stoljeća dolazi do velike nestabilnosti ugarsko-hrvatske kraljevine. Između ta dva pola postoje dvije jasno određene političke etape. Do 1358. godine imamo polagani pad moći Bribiraca i uspon moći Mletačke Republike, a druge 42 godine nakon Zadarskoga mira imamo razdoblje Anžuvinske integracije i dominacije kada se stabilizira njihova vlast te oni postaju gospodarima komuna. Između 1312. i 1322. godine je bio vrlo brz pad moći Bribiraca nakon smrti Pavla i za vrijeme Mladena III., koji se poklapa s njihovim sukobima s dalm. komunama i početcima apsolutizma Anžuvinske dinastije u Ugarskoj. Tu situaciju, smjenu dinastije u Ugarskoj, slabu kraljevsku vlast u Ugarskoj i u Dalmaciji i problem sukoba između gradova na moru iskoristila je Venecija, čija moć jača. Dolazi do sukoba među nekoliko različitih razina. Na jednoj je razini kraljevska vlast, dakle vlast Anžuvinaca, drugo je vlast feudalnih moćnika (Bribirci), a na trećoj je razini komunalna vlast. U tim sukobima, na prvi plan izlazi Venecija. Do 40tih godina 14. stoljeća ona će uspjeti nametnuti svoju vlast gotovo svim dalmatinskim gradovima (Šibenik, Trogir, Split, Nin, Zadar). Dakle, rezultat sukoba ove tri razine nije završio tako da je jedna od njih pobijedila, već je kao pobjednik izašla Venecija. Dominacija Venecije će trajati sve do Zadarskog mira 1358. godine potpunom pobjedom Anžuvinske politike kada će Mlečani biti više od 50 godina uklonjeni. Dvije su osnovne posljedice toga mira: nestanak sa Jadrana na dugo vrijeme i pola stoljeća potpunoga spajanja obale i zaleđa. Tih 50 godine mira i prosperiteta je preduvjet društvenoga i gospodarskoga uspona sve do 1409. godine i ponovnog padanja Dalmacije pod Veneciju. To djelovanje političke vlasti i tzv. geoprivrednih značajki su uzrok privrednog i

25

Srednjovjekovni grad na istočnome Jadranu: Postanak i društveni rast

društvenog razboja komuna. Kada govorimo o geoprivrednih značajki, tj. o odnosima nekog teritorija i političke vlasti, tu imamo više parametara prema kojima se moramo ravnati kada pokušavamo objasniti razvoj grada. Prvi parametar je opseg gradskog teritorija, tj. površina. Drugi parametar je vrsta proizvodnje na površini. Između njih stoji tzv. proizvodna površina. Naime, vrlo često čitava površina nije bila prikladna za obrađivanje. Nije nužno da je grad s velikom površinom mogao svu tu površinu korisno upotrijebiti u gospodarske svrhe. Sljedeći parametar je oblik političke uprave i odnos te uprave prema komuni, je li on pozitivan ili negativan. To su dakle parametri o kojima moramo voditi računa. Zadar je imao najplodniji kopneni dio teritorija (Ravni Kotari). Neke druge komune, kao Trogir i Šibenik su imali vrlo male površine pa su bile prisiljene proširiti se u zaleđu na račun hrvatskoga teritorija. Postoje komune i kao Split, koje su imale vrlo mali opseg teritorija, ali se nikada nisu uspjele proširiti u zaleđe. S druge strane, neke općine su odabrale suprotni pravac širenja prema moru. Takav je bio Dubrovnik. Kada govorimo o prodiranju na otoke, njihove korijene možemo naći u ranom srednjem vijeku. Smatra se da je Zadar prodro na otočje još ranog srednjeg vijeka. Split je iz antike uspio sačuvati samo otok Šoltu. Svi drugi otoci (Brač i Hvar) su bili unutar Neretvanske kneževine. 1358. splićani su od kralja Ludovika pokušali dobiti Brač, ali to im nije pošlo za rukom. Dubrovačka općina je od ranog srednjeg vijeka posjedovala Elafine. Ono što je možda najvažnije istaknuti je da veličina gradskoga teritorija i nije toliko značajna koliko je značajna vrsta proizvodnje. Sam opseg nije bio nikakva garancija. Dva su grada imali najveće teritorije: Dubrovnik i Zadar. Dubrovački je distrikt u trenutku svog najvećeg opsega imao oko 1052 km kvadratnih površine (od Stona do Boke Kotorske uključujući i otoke Mljet, Lastovo, Elafite). Zadarski distrikt je tek malo zaostajao za Dubrovačkim, a iznosio je 900 km kvadratnih. Ni jedan drugi grad se nije približio ovim brojkama. Što se tiče razlika u proizvodnji, uopće u Europi postoje četiri temeljne vrste proizvodnje. To su zemljoradnja, stočarstvo, ribarstvo i obrti. Te osnovne vrste proizvodnje su bile zajedničke svim dalmatinskim gradovima, postojala se u svima. Međutim, postojale su razlike u količini proizvodnje i u važnosti za određenu komunu. Svi nisu bili jednako razvijeni. Te razlike proizlaze iz površine teritorija i iz iskoristivosti te površine. Na Zadarskom distriktu je bilo dominantno obrađivanje zemlje, agrarna proizvodnja. Na Splitskome području nije bilo mnogo kvalitetne zemlje nije bila razvijena zemljoradnja, već vinogradarstvo i voćarstvo. Za stočarstvo su bile pogodne one komune sa krševitim površinama (Zadarski otoci primjerice). Ribarstvo je bilo razvijeno u svim općinama, a najviše na Hvaru, Visu i zadarskim otocima. Obrti su bili podjednako razvijeni u svim gradovima, ni jedan se nije posebno isticao. Međutim, ono što treba jako naglasiti je da osnovne grane proizvodnje nisu bile od presudne važnosti za gospodarstvo neke komune. Pošto su postojale u svakoj od njih, ni jedna se nije isticala nekim prednostima nad drugom. Neke druge stvari su bile važnije. Gospodarski dominantne i ekonomski najuspješnije komune nisu bile one koje su njegove iste kulture kao neka druga komuna, nego one koje su posjedovale neke jedinstvene resurse. A kada govorimo o jedinstvenim resursima u srednjem vijeku dva su najvažnija. Prvi je sol, a drugi je rudno blago. Upravo zbog toga su dvije komune od svih dalmatinskih komuna izašle u prvi plan u gospodarskom smislu. To su Zadarska u Dubrovačka. Nije za njih bilo toliko važno što su bile najveće površinom. Zadar je posjedovao solane na otoku Pagu i time je bio izniman. Dubrovčani su imali prednost što su im se u zaleđu nalazili bogati rudnici Srbije i Bosne, te su razvili trgovinu s njima. To su bile osnovne njihove prednosti u odnosu na druge komune i ono zbog čega su bile najuspješnije.

26

Srednjovjekovni grad na istočnome Jadranu: Postanak i društveni rast

Do početka 14. stoljeća društvo dalmatinskih gradova se dijelilo na dvije skupine. Skupinu koja se nazivala nobiles (plemstvo) i skupinu koja se nazivala populares (svi ostali). To su neki od termina koji se susreću u izvorima, ali nije nam uvijek bas potpuno jasno što su ti nazivi značili kada je upravljanje komunom bilo u pitanju. Npr. kada su 1277. godine birali novo gradsko vijeće Splita, u izvorima je navedeno da u njega ulaze svi plemići i brojni pučani. Što točno znači „brojni“ i po kojem su kriteriju pučani ulazili u gradsko vijeće, nije nam poznato. Nešto kasnije, u statutu iz 1312. godine propisuje se da u gradsko vijeće ulaze meliores (bolji građani), ali izvor ne kazuje točno što to znači ni tko su ti meliores. Nešto o tome možemo dokučiti iz nekih drugih statuta. Ta dvojnost između nobiles i populares se zadržala sve do druge polovine 14. stoljeća. Još uvijek nije postojala trodioba u tri osnovna staleža koja će doći kasnije. Do potpunoga definiranja sustava staleža dolazi u 14. stoljeću kada se npr. 1334. godine zatvaraju komunalna vijeća. Dolazi do pojave kada se u ta vijeća više ne dopušta pristup novim članovima. Dolazi do zamrzavanja staleškoga određenja određene osobe. Nakon sredine 14. stoljeća dolazi do potpune staleške diferencijacije. Tada se razvija i treći sloj – cives (građani), koji se nalazi između nobiles i populares. Postoje i nobiles cives, a to su plemići iz predkomunalnog razdoblja, a cives koji se sada pojavljuju su najvjerojatnije bogati građani koji se uzdižu na društvenoj ljestvici i polagano se svojim bogatstvom i moći približavaju staroj aristokraciji. Neki od tih cives će se u posljednjim trenucima priključiti u gradska vijeća prije nego što se ona zatvore za nove članove i na taj način će se stvoriti staleško društvo: noblies (plemići), cives (građani) i populares (pučani). Tom kodifikacijom staleškoga društva dolazi do osnutka staleške podjele društva. Postoji i spis poznat kao Obsidio Jadrensis iz 1346. godine. Taj spis spominje i potenciores (moćne). U političkom, društvenom i ekonomskom smislu, 14. stoljeće je stvarno vrhunac komunalnog društva na istočnom Jadranu. Toma Arhiđakon govori jednom ratu koji se sredinom 13. stoljeća dogodio između trogirana i splićana. To je rat u kojem su Trogirani pobijedili, ali za nas nije toliko važan taj rat već neke epizode koje se odnose na razvoj urbanističkih dijelova grada. Primjerice, Toma spominje trenutak kada su trogirani došli do nečega što Toma naziva „splitsko predgrađe“. Spominje se i tzv. suhozid, kuće od drveta i pruća koje su bile spaljene u predgrađu, kamene kuće… Ta epizoda je jedan od rijetkih izvora koji spominje način na koji se grad širio u srednjem vijeku. Jezgra grada je Dioklecijanova palača. Zapadno od palače, još od ranog srednjeg vijeka se razvijaju različite jezgre malih naselja oko ranokršćanskih i rano srednjovjekovnih crkava. Ta će mjesta postati jezgre jednog novog naselja. Sve do 13. stoljeća nije došlo do pravog razvoja toga dijela u jedan novi grad. Taj zapadni dio, koje Tome zove burgus, bio je okružen suhozidom. Zid je najvjerojatnije bio na potezu koji je odgovarao zidu koji je sagrađen kasnije u 14. stoljeću. Unutar njega, nalazilo se mnogo kuća, Toma ih spominje 500, od kojih su samo neke bile od kamena, a većina od drveta. U 14. stoljeću dolazi do spajanja tog novoga dijela grada sa Dioklecijanovom palačom. U 14. stoljeću, cijeli taj prostor (otprilike od današnje ribarnice) će biti opkoljen jednim novim sistemom bedema, gradskih zidina, koji će taj dio grada spojiti s palačom. Drugim riječima, od svoje prvotne površine, grad Split se proširio na zapad za otprilike isti prostor koji zauzima palača. Udvostručio se. Govorimo jednom gradu koji ima svoj stari i novi dio. Oba dijela imaju svoje bedeme. Stari dio bedeme iz antike, a novi dio bedeme iz 14. stoljeća. U najstarijim izvorima, Dioklecijanova palača se naziva civitas vetus. U 13. stoljeću, dakle prije ovoga zida iz 14. stoljeća taj novi dio se naziva burgus. Već u 14. stoljeću, kad se taj novi burgus okružio zidom on postaje dijelom novoga gradskog organizma i u izvorima se javlja jedan novi termin – civitas novas (novi grad). Razlikuju se novi grad i stari grad, ali oba dijela čine jedinstveni grad Split. Postupno se zapadno, istočno i sjeverno od ta dva spojena naselja počelo razvijati nekoliko prigradskih težačkih naselja, kao što su Veli Varoš, Manuš, Dobri i Lučac, a i prvi prigradski predjeli

27

Srednjovjekovni grad na istočnome Jadranu: Postanak i društveni rast

koji će se u izvorima početi nazivati suburbium (15. st.). Ponekad se čak i za njih javlja naziv burgus. Ovo je u kratkim crtama osnovni urbanistički razvoj grada Splita. Na sličan način, svoje dijelove grada su širile i druge komune. Postoji više razloga za to širenje. Ono se nije desilo slučajno, već sa točno određenim determinantama. Prvi uzrok je demografski priljev. Do povećanja broja stanovništva nije dolazilo samo reprodukcijom unutar grada, već i doseljavanjem okolnog stanovništva iz zagore, Bosne, a možda i drugih komuna. Drugi uzrok je gospodarski rast i ekonomski prosperitet grada. Postoje naravno i negativni čimbenici koji djeluju na smanjenje broja građana. Prvi negativni uzrok su ratovi. Posebno je za dalmatinske komune bio tezak 1202. godine križarski rat u kojem je bio razrušen Zadar. Drugi uzrok su bile epidemije zaraznih bolesti, posebno kuge (crna smrt), koja je Dalmaciju pogodila 1348. godine. Ne znamo točno koliko je ljudi umrlo, ali možemo to uspoređivati sa jednom velikom kugom iz 1607. godine, za koju su sačuvani podaci. Kada je riječ o Splitu, te godine je Split imao samo 1400 stanovnika. Treći uzrok smanjenju broj stanovnika su bile političke restriktivne mjere koje su zabranjivale doseljavanje stanovnika u grad. To se doduše dosta rijetko događalo i uglavnom se odnosi na politiku Mletakčke republike. Dobar primjer su nekoliko političkih odredbi za grad Zadar iz 1267. i 1273. godine koje su zabranjivale doseljavanje stanovnika u Zadar, a cilj tih odredbi je bio da se smanji utjecaj ugarskohrvatskih vladara i njihovih stanovnika i podanika. Venecija je zapravo htjela smanjiti doseljavanje Slavena. Na kraju, zadnji uzrok smanjenja broja stanovnika je turska ekspanzija, dakle osvajanja koja su posebno učestala u 16. stoljeću. Turska osvajanja će zapravo za dugo vremena i prekinuti migracije stanovnika u gradove. Split će sredinom 16. stoljeća imati samo 3000 stanovnika. Zbog svih ovih razloga rast broj stanovnika u dalmatinskim komunama je bio vrlo spor. Usprkos svim njihovim ekonomskim uspjesima i njihovoj privlačnosti, taj rast je bio vrlo polagan. Ako se vratimo na problem urbanističkoga razvoja grada, kao što je npr. Split, u 14. st. se javljaju i nova upravna središta grada. U slučaju Splita, najzanimljiviji primjer nova modela je današnji Narodni Trg, odnosno Pjaca. Ona se razvila negdje od 2. polovine 13. stoljeća, a vrhunac je doživjela u 14. stoljeću. Njen današnji izgled znatno je različiti od onoga koji je ona imala u 14. stoljeću. Na samom trgu se nije nalazila samo gradska loža, koja je tu i danas, već se nalazila gradska vijećnica i kneževa palača. S druge strane trga nalazio se stup sa zastavom. Taj je postao jednim novim gradskim središtem koje se nalazi izvan Dioklecijanove palače. Split je po tom novom upravnom središtu dosta jedinstven među ostalim gradovima Dalmacije. Postoji više modela razvoja upravnih središta. Postoje gradovi čija su upravna središta uvijek ostala na istom mjestu (Zadar, Trogir), a postoje i gradovi, poput Splita, koji su pomaknuli svoje središte sa jednog mjesta na drugo. Pri tome se misli na gradsku upravu. Kada je riječ o crkvenim središtima, ona će u principu ostati na istom mjestu. Modeli će se dobro vidjeti na sljedećim gradovima. Trogir je primjer grada sa statičnim upravnim središtem. I crkveno središte (katedrala) i gradska vijećnica se nalaze na istom trgu cijelu povijest mjesta. Drugi primjer je Šibenik. Katedrala i gradska vijećnica se isto nalaze na istom trgu. Treći primjer je Zadar. Tu su crkveno središte i gradska uprava na različitim dijelovima grada, ali oni se na tim mjestima nalaze od samoga početka ranoga srednjega vijeka, tako da nije došlo do pomaka. U Zadru je od ranoga srednjega vijeka postojala razlika između crkvenoga i gradskoga trga. Jedan je antički forum gdje se nalaze crkvena središta. Upravni centar se nalazi na tzv. Narodnom trgu, koji se u srednjem vijeku nazivao Platea Magna. I dan danas je ta situacija ostala zadržana. U Splitu su se u početku i crkveno upravno središte nalazili na Peristilu, tj. na trgu koji se u srednjem vijeku naziva Trg Svetog Dujma. Tek kasnije, kada se u burgusu razvija novi gradski trg, tj. Pjaca, koji se tada zvao Trg Svetog Lovre, svjetovno će sredite preći na to mjesto. Crkveni centar će ostati na Peristilu. Taj proces u Splitu nam

28

Srednjovjekovni grad na istočnome Jadranu: Postanak i društveni rast

govori da je burgus gospodarski bio izrazito značajan, toliko značajan da je tu preneseno središte gradske uprave. Kada govorimo trgovima općenito, njihova je uloga bila izrazito važna iz više razloga. Trgovi su prije svega sjecišta gradskih komunikacija. S druge strane, oni su i gospodarski centri grada. Tamo se trgovati, kupovati, prodavati, mogu se vršiti neke funkcije, tamo se održavaju sajmovi, govore proglasi vlasti… Gradovi koji su imali manju površinu su u pravilu imali po jedan trg s katedralom i vijećnicom (Trogir). Gradovi s većom površinom (Zadar, Dubrovnik, Split) su imali više trgova, a oni koji su imali različita mjesta crkvene i političke vlasti su imali dva osnovna trga. Najvažniji predjeli grada su bili gradski trg, gradska luka i proizvodne zone. Zone su često bile raspršene po različitim dijelovima grada, ali izgleda da su se jednim dijelom ipak nastojale koncentrirati oko glavnih komunikacija. Dobar primjer toga rasporeda gospodarskih sadržaja grada su Zadar i Split. U Splitu je od kraja 13. stoljeća pa na dalje, najvažnija gospodarska komunikacija bio potez uz zapadni zid Dioklecijanove palače, a koja danas odgovara Bosanskoj ulici i Marulićevoj ulici. Ta ulica je povezivala gradske površine, zaleđe grada (izlaz iz grada prema dalmatinskoj zagori) i luku. Sjeverno i južno od Pjace su se nalazili dućani. Ta komunikacija je povezivala vrata od Pisture i Morska vrata (Porta Maris). Kada je riječ o Zadru, tamo je postojala razlika između crkvenoga trga i svjetovnoga trga. Svjetovni trg (Narodni) je bio gospodarsko središte grada, tu su se nalazile trgovine. A najvažnija komunikacija je bila ta koja je vodila od ulaza u grad do Narodnog trga i od trga prema gradskog luci. Na tom potezu se nalaze i najznačajniji obrti, tako da će neke ulice dobiti ime po obrtima (Ulica krojača, Ulica zlatara…). Proizvodne zone su se često smještale na rubove grade. Često se radilo o procesima koji su bili dosta neugodni za stanovnike gradova (bojenje tkanina, štavljenje kože, klanje životinja). U Zadru su radionica za štavljenje kože, klaonica i mesnica bile smještene izvan gradskih zidina, a blizu mora. U Dubrovniku je radionica za proizvodnju vunenoga sukna bila na Pilama, dakle na periferiji. Drugim riječima, pozicije za određene proizvodne procese su bile vrlo pažljivo birane kako ne bi smetale ostalim stanovnicima, ali su bile dovoljno blizu kako bi ih se moglo ekonomski iskoristiti. U Splitu, u 14. stoljeću, postoje dva prostorno gospodarska odnosa. Prvo je odnos sela i grada, a drugi su trgovački odnosi unutar grada. Kada govorimo o odnosima unutar grada, postoji zapravo jedno najvažnije trgovačko središte grada, a to je gradska luka. Gradska luka koja se u izvorima naziva Portus Civitati Spalati je bila jedna od manjih luka. Ona se prostirala uz južnu fasadu Dioklecijanove palače, međutim kako je grad bio tada nerazvijen i nije se daleko prostirao na zapadu, ona je bila duga samo 200 metara i široka samo 100 metara. To su bile relativno skromne dimenzije. To je bilo jedino dopušteno mjesto za pretovar brodova kao i mjesto gdje se ubirala carina, koja je ovisila o veličini broda. Na Voćnom trgu se nalazio Mletački kaštel, Morska vrata su se nalazila na mjestu gdje se danas izlazi sa Voćnog trga na Rivu. Luka je zidom bila odvojena od ostatka grada. Mletački kaštel od kojega je danas ostala samo jedna kula je bio na jugozapadnome uglu grada. Peristil se u izvorima naziva i Platea Placatis (popločani trg). S jedne strane se nalazilo crkveno središte s katedralom, a s druge strane u maloj ulici koja je povezivala Peristil s manjim hramom, nalazila se nekadašnja stara gradska vijećnica, koje od 14. stoljeće više tu nije. Izgleda da je jedno kratko vrijeme postojala određena nesigurnost između ta dva gradska trga. Imamo primjer iz 1312. godine kada u gradskom statutu piše da se žito smije prodavati samo na trgu ispred općinske palače gdje se nalazi žitna mjera. Kada se kaže žitna mjera misli na jedan kameni reljef sa urezanim vrijednostima. Ti su se reljefi nalazili na glavnim gradskim trgovima. U Splitu se ta mjera nalazila na trgu Svetog Lovre (Pjaci). Međutim, tu dolazi do neke nedoumice jer je jednom drugom odredbom iz 1332. godine određeno da se žito smije prodavati samo s onom mjerom koja se nalazi na

29

Srednjovjekovni grad na istočnome Jadranu: Postanak i društveni rast

Popločanom trgu (Peristilu). To nam govori da je proces prenošenja ekonomskog i upravnog centra grada s jednog trga na drugi bio dosta spor. Kada govorimo o problemima demografije, odmah treba reći da mi o broju stanovnika gradova u srednjem vijeku imamo vrlo malo podataka. Sve procjene su vrlo nesigurno. Tek od prve polovine 16. stoljeća imamo relativno sigurne podatke. Te procjene se baziraju na jednoj jedinoj pouzdanoj činjenici, a to je podatak o površini gradova u srednjem vijeku. U kombinaciji sa površinom i najstarijih izvora o broju stanovnika iz 16. stoljeća mi dolazimo do određenih zaključaka o boju stanovnika u srednjem vijeku. Uzimaju se u obzir migracije, zarazne bolesti, epidemije gradi. Kada se svi podaci uzmu u obzir proizlazi da su gradovi u Dalmaciji po broju stanovnika otprilike bili na istoj razini kao i gradovi u zapadnoj Europi. Odgovarali su prosjecima. Kada se govori o prosječnim europskim gradovima srednjega vijeka misli se otprilike na procjene da je većina gradova imala manje od 5000 stanovnika. Prema nekim drugim procjenama većina ih je imala manje i od 2000 tisuće. Na temelju tih brojki razvila se kategorizacija na tri temeljen vrste gradova. Mali gradovi, koji imaju manje od 2000 stanovnika. zatim srednji gradovi koji imaju između 5000 i 10000 stanovnika i veliki gradovi koji imaju više od 10000 stanovnika. Kada se to usporedi s podacima o dalmatinskim gradovima do kojih su došli naši povjesničari, proizlazi da je većina gradova kod nas pripadala kategoriji srednjih gradova. Zadar je imao oko 8000, Dubrovnik oko 9000, Split oko 5000, Šibenik također, a svi drugi (Trogir, Korčula, Hvar, Rab) su imali 2000 i manje. Kakav je bio odnos između tih brojki i površine grada? O tome je zapravo istočnojadranski grad u srednjem vijeku dosta odudarao od zapadnoeuropskih gradova. Naime, gustoća naseljenosti unutar bedema je kod nas bila vrlo visoka. Razlog tome je vrlo očit. Ti gradovi su bili vrlo maleni, a imali su dosta stanovnika. Osim Zadra, na jednom hektaru površine unutar bedema svih drugih dalmatinskih gradova bilo je 200 stanovnika, što je vrlo mnogo. U Splitu i Trogiru je na jednom hektaru unutar grada stanovalo 500 ljudi, u Dubrovniku 450 ljudi, u Poreču 370, a u Zadru, koji je jedini odgovarao europskom prosjeku je živjelo oko 170 ljudi. Zadar je imao najveću gradsku površinu pa je gustoća stanovnika bila relativno mala. To je prva posebnost Dalmacije u odnosu na europske gradove. Druga važna posebnost je uloga gradova u procesima doseljavanja i odseljavanja. Drugi europski gradovi nisu bili toliko izraženi u tom smislu, tj. nisu postojale izražene migracije prema gradu ni van grada. Vrhunac tih procesa dolazi u 13. i 14. stoljeću, a kulminaciju doživljava u 15. i 16. stoljeću. Dalmatinski gradovi su bili izrazito privlačni za doseljavanje stanovništva iz cijeloga Balkana, osobito Zagore, koji su na taj način omogućavali stalan priljev svježega stanovništva gradu. Prije turskih ratova, to je bio najvažniji izvor stanovništva za dalmatinske gradove. Unatoč epidemijama, kugama, ratovima, svi ti gradovi su doživljavali demografsko povećanje. Mnogi od njih, kao Split i Zadar su bili tranzitni centri preko kojih se odseljavalo u Europu (Veneciju i Ankonu). Ali i taj odljev stanovništva nije smanjio demografski rast. Split je unutar bedema imao površinu od oko 7 hektara, Zadar je imao 66 hektara (poluotok 18 hektara + varoš 18 hektara), Trogir oko 5.5 hektara. U 14. stoljeću postoji više naznaka da je došlo do nekoliko epidemija gladi, a kasnije i kuge, ali nemamo bas mnogo izvora koji bi nam mogli reći koliko je točno ljudi tada preminulo. Znamo da je 1307. godine u Makedoniji i Srbiji došlo do velike gladi, ali ne znamo kako je to utjecalo na komune. Imamo mnoge izvore koji nam govore o kugi u Europi, pa i u Dalmaciji, ali opet nemamo točne brojeve. Ono što je zanimljivo je da je kuga utjecala i na neke druge pojave. Nakon nje je došlo do manjka prehrambenih proizvoda, što je uzrokovalo veliku glad. Nedostatka žita kao osnovne namirnice, bio je vrlo čest u dalmatinskim gradovima, a osobito onima koji su imali male površine. Ti

30

Srednjovjekovni grad na istočnome Jadranu: Postanak i društveni rast

gradovi su bili primorani uvoziti žito. Često se u izvorima susreću tzv. žitne politike pojedinih gradova, kojima je osnovni problem kako osigurati što više žita za stanovnike, a istovremeno to učiniti što je moguće jeftinije, a s druge strane spriječiti izvoz žita sa svoga područja ako ga nema dovoljno. Smatra se da je većina dalmatinskih gradova sa svoga područja uspjela proizvoditi samo jednu petinu žita koja im je bila potrebna. Ostatak su morali kupovati. Često se u izvorima spominje pitanje koliko je europska kriza utjecala na dalmatinske gradove. Radi se o ekonomskoj krizi i epidemijskoj krizi. Prema nekim procjenama, između 1300. i 1350. godine broj stanovništva Europe se smanjio sa 73 milijuna na 51 milijun kao posljedica gladi i kuge. U drugoj polovini 14. stoljeća, došlo je do još većeg smanjenja, sa 51 milijuna na 45 milijuna. Postoje i slobodnije procjene koje kažu da se između 1347. i 1350. kada je kuga bila na vrhuncu stanovništvo smanjilo sa 100 na 70 milijuna. Pitanje je da li je ta kriza utjecala na dalmatinske komune. Odgovor je vjerojatno ne. Iako nema pouzdanih izvora o tome, imamo izvora o brzom ekonomskom oporavku komuna nakon krize i u demografskog i gospodarskom smislu. Dolazi do velikog priljeva, pogotovo slavenskog stanovništva u gradove. Tada se grade mnogi gradski sadržaji (palača, bedemi). Sve to govori da dalmatinski gradovi nisu bili pogođeni krizom. U tom smislu, oni su različiti od europskih gradova.

6. Predavanje (16.11.2011.) Ponavljanje

7. Predavanje (07.12.2011.) Otoci Brač, Hvar, Korčula i Rab kao primjeri komuna koje su imale posebnosti koje su ih razlikovale od drugih Sve komune srednjega vijeka u Dalmaciji su imale svoj komunalni teritorij na otocima ili kopnu. Dobar primjer organiziranja teritorija komune je otok Krk. Taj će nam otok omogućiti da uočimo jedan tipičan primjer teritorijalnoga ustrojstva komunalne uprave. Odabrati otok je vrlo praktično za povjesničare jer ne postoje problemi u definiranju granica općine. Otok je sam po sebi definiran morem koje ga okružuje, on je jedna zatvorena cjelina. Kada govorimo o Krku, govorimo o jednom području čiji se glavni grad nalazio na južnoj obali otoka. To je grad Krk, koji se u izvorima ponekad naziva Vekla ili Veglia. Otok Krk se u izvorima 13. i 14. stoljeća javlja kao sasvim definirana upravna cjelina. Naselja koja se spominju na otoku Krku su Omišalj, Dobri, Vrbnik i Baška. To su četiri sela koja se nalaze raspoređena po površini otoka i koja su podvrgnuta glavnom gradu, centru komune - gradu Krku. Krk je jedini koji na otoku nosi naziv civitas, tj. ima gradski status. Krk je još od antike glavni grad otoka, a od srednjeg vijeka ima i biskupa. Ostala naselja su samo sela ili zaseoci, manje cjeline koje su i pravo i realno okrenute glavnome gradu. Grad Krk se smjestio na južnoj strani otoka, ostala četiri naselja su na sjevernoj obali. Ova manja mjesta su imala svoje podotočne teritorije. To je bio princip organizacije teritorija koji se ponavljao i drugdje. Postoji dakle, civitas, a oko njega su raspoređena manja naselja. To bismo mogli nazvati tipičnim za ovo komunalno razdoblje srednjega vijeka, pa to nećemo ponavljati. Samo ćemo se baviti onim komunama koje su u odnosu na ovo bile atipične. Započet ćemo sa otok Bračom. Već smo spominjali kako je Brač još od ranoga srednjega vijeka bio dio tzv. Neretvanske kneževine ili Neretvanske oblasti. Zbog toga, a i nekih drugih razloga, Brač je u odnosu na ostale otoke i komune, bio vrlo poseban. On se odlikovao nekim vrlo karakterističnim posebnostima po kojima je odudarao od razvoja drugih mjesta i na kopnu i na

31

Srednjovjekovni grad na istočnome Jadranu: Postanak i društveni rast

otocima. Prije svega, Brač karakterizira njegov teritorijalni položaj u odnosu na vrlo jake centre koji se nalaze sa strane. S druge strane, karakterizira ga posebnost društvenog ustroja. Dvije osnovne karakteristike Brača u srednjem vijeku su zemljopisno-granične (nalazi se na periferiji), a zatim društvena posebnost. Koliko znamo, otok Brač je jedina među dalmatinskim komunama koja nikada nije pokušala ostvariti neku ekspanziju na račun drugih teritorija izvan otoka. Istovremeno, otok Brač je često bio predmet interesa drugih komuna koje su vrlo često htjele osvojiti otok. Dvije najvažnije koje su to pokušavale su bile Split i Hvar. Kada govorimo o osobinama koje su utjecala na poseban razvoj Brača u odnosu na druge komune, postoje dvije osnovne determinante. To su (a) vrste privrednih djelatnosti otoka u kombinaciji sa pitanjem urbanizma (činjenicom da na Braču nije bilo grada), a zatim (b) razvoj bračkoga društva i intelektualne strukture stanovništva. Kada govorimo o prvoj determinanti (a), tj. privrednim djelatnostima na otoku Braču i pitanjem urbanizacije moramo spomenuti sljedeće: Brač je još od ranoga antičkoga razdoblja imao poseban razvoj. Taj se fenomen da na otoku nikada nije bilo nijednog grada, protezao kroz cijelu povijest otoka Brača, od antike pa do danas. Na Braču zaista nikad nije stvoreno pravo gradsko naselje. Već od helenizma kada započinje grčka kolonizacije, Brač je zaobiđen. Oni su se koncentrirali prije svega na otok Vis, na luku Faros, zatim na kopno (Tragurion, Epetium). U svim tim valovima, Brač je bio zaobiđen. Još u 16. stojeću, jedan mletački funkcionar u Dalmaciji rekao je da na otoku nema ni gradova ni utvrda. Ta karakteristika se nastavila i nakon helenističkoga razdoblja u vrijeme rimskoga upravljanja. Jedino što se promijenilo je da su se naselja iz unutrašnjosti pomaknula prema sjevernoj obali koja gleda na područje Splita i Salone. Ali opet ne dolazi do razvoja grada, već se razvijaju Ville Rustice koje će se poslije pretvoriti u naselja. Najvažnija naselja su koncentrirana prema sjevernoj obali otoka. Ta usmjerenost prema sjeveru je uvjetovana sa više razloga. Brač je inače u ranom kršćanstvu stekao vrlo važnu ulogu, a to nam dokazuju nalazi raznih crkava i samostana (Povlja, Lovrečina, Sutivan). To su sve dosta kompleksne crkvene građevine, koje pokazuju da je u tom ranom razdoblju 5. i 6. stoljeća sjeverna obala bila važnija od južne. U 6. stoljeću Brač dobiva i ekonomsku ulogu. Iz toga perioda imamo mnogo sarkofaga od bračkoga kamena, a koji su bili toliko popularni da su bili izvoženi čak i u Italiju. Sarkofazi su bili izvorni proizvod otoka koji nam pokazuje da je ekonomija tog područja bila dosta razvijena. U ranom srednjem vijeku dolazi do jednog novog razvoja. Ona naselja koja su bila smještena na sjevernoj obali, počinju se lagano povlačiti u unutrašnjost. Više je razloga za to. Jedan od njih je i osjećaj nesigurnosti zbog provala Slavena. Unutrašnjost je bila sigurnija od obale. Dolazi dakle do koraka nazad u unutrašnjost. Sve do novoga vijeka, glavno seosko naselje će biti u unutrašnjosti (Nerežišča). Taj pomak u unutrašnjost je imalo posljedicu da se stanovništvo osjeća sigurnije, ali je imalo i za posljedicu društveno zatvaranje stanovništva u sebe. Naravno, nisu se sve komunikacije obustavile, ali činjenica je da se nikada neće obnoviti u tolikoj mjeri sve do 15. stoljeća kada se uspostavljaju važna mjesta na obali. Drugim riječima, zatvaranje u unutrašnjost otoka od ranoga srednjeg vijeka na dalje je bilo jedno od bitnih obilježja društvenoga razvoja otoka Brača. Osim što je bilo uvjetovano političkim utjecajima i okolnostima, bilo je uvjetovano i nekim poljoprivrednim i ekonomskim uvjetima. Za razliku od nekih drugih komuna koje su imale resurse pomoću kojih su se izdigle nad ostalima (Pag sa solanama), Brač nije imao takvih resursa kojima je mogao konkurirati drugima. Osim stočarstva i poljoprivrede, Brač se nije odlikovao nekim drugim ekonomskim djelatnostima. Nije imao preduvjete za to. Blizina Salone i kasnije i Splita su bile s jedne strane stimulirajući, a s druge strane i destimulirajući element u razvoju Brača. Stimulirajući bio jer je Split bio vrlo usmjeren na Brač u

32

Srednjovjekovni grad na istočnome Jadranu: Postanak i društveni rast

trgovini i razmjeni dobara, ali s druge strane, blizina jednog tako jakog gradskog centra je na Braču onemogućila stvaranje novoga grada. Međutim, od ranog srednjeg vijeka se javlja jedan novi pravac društvenih veza Brača, a taj pravac je usmjeren prema istoku i otoku Hvaru. Brač, Hvar i Poljica su u ranom srednjem vijeku ušli u tzv. Neretvansku kneževinu i svi zajedno su se našli u istoj političkoj tvorevini. Veza sa Hvarom je bila dosta jaka te je stvarala konkurenciju vezi sa Splitom. U 12. stoljeću je na Hvaru osnovana biskupija i Brač je bio dio te biskupije pa je i crkveno bio više vezan za Hvar nego za Split. Od godine 1278. kada Mlečani stabiliziraju svoju vlast nad otocima srednje Dalmacije, utemeljuje se i tzv. Hvarsko-Bračka komuna, dakle politička zajednica. Knez te komune će imati sjedište na Hvaru. To su dva vrlo važna elementa kada govorimo o načinima na koji se Brač razvijao. Dakle do 13. stoljeća jak utjecaj je imao Split, a kasnije Hvar. Samo stvaranje Hvarsko-Bračke komune od kraja 13. stoljeća je rezultat uspješne mletačke politike na srednjem Jadranu. Razlozi zbog kojih je za sjedište odabran Hvar je bio taj da je Hvar je bio najzaštićenija i najsigurnija luka. Tu je Brač bio inferioran. Međutim, već od 14. stoljeća u izvorima se susreću neke naznake da su Bračani počeli zahtijevali određenu samoupravo, odnosno komunu koja bi se odnosila samo na njihov otok. Nažalost, izvori koji o tome govore su rijetki i nepotpuni. Sačuvali su oni iz 20tih godina 14. stoljeća, a to su odluke Mletačkoga senata. Vrlo su koncizne. Jedna od tih poruka iz 1326. govori da Bračani zahtijevaju vlastitog rektora. To se može protumačiti na način da se Bračani htjeli osamostaliti od Hvarsko-Bračke komune i stvoriti vlastitu komunu. Uputili su u Veneciju zahtjev da im se dodijeli vlastiti rektor, a pri tome se misli na kneza otoka Brača. Sljedeće godine, 1328. sačuvana je još jedna rečenica iz odluka mletačkoga senata koja na vrlo kratak i jasan način kaže „uprava Hvara i Brača neka bude prema običaju“. Zahtjev Brača je dakle bio odbijen. Pokušaj stvaranja Bračke komune je propao. Iako nije bio uspješan, taj nam pokušaj kazuje da su Bračani u 14. stoljeću dosegli vrlo visoku društvenu razinu koja im je omogućavala da formuliraju svoje zahtjeve. Taj pokušaj potrajat će još stotinu godina dok ne bude uspješan. Bračka komuna stvorena je tek nakon 1420. godine u vremenu kada mlečani definitivno stabiliziraju svoju vlast nad Dalmacijom nakon prodaje 1409. godine. Središte komune koja je osnovana 1420. godine se i dalje nalazilo u unutrašnjosti otoka u Nerežišćima. Ni tada se nije stvorilo gradsko naselje koje bi se moglo usporediti s drugim gradovima na području Dalmacije. Međutim, usprkos stvaranju komune, Hvar i Split su bili toliko dominantni u odnosu na Brač da ni nakon stvaranja komune nije moglo doći do stvaranja gradskoga naselja. Do 15. i 16. stoljeća, Hvar je postao jedno od najvažnijih mletačkih središta u Dalmaciji, a Split, koji je i prije bio značajan je pogotovo u 16. stoljeću postao izrazito važno trgovačko središte. Dakle mjesto ekonomske razmjene između unutrašnjosti balkanskoga poluotoka i jadranskoga mora, vrlo važno za Venecijanske trgovačke veze. Brač se nekako razvio između ta dva grada, Hvara i Splita, ali nikada dovoljno samostalan da sam sebi stvori grad koji će biti u rangu sa ostalim. Drugim riječima, svi ti utjecaji u kombinaciji, i politički i zemljopisni i trgovački, su onemogućili nastanak jednoga grada na Braču. Kada govorimo o ekonomiji Brača, također nemamo neko veliko bogatstvo podataka. Ono s čime raspolažemo nam kazuje da je Brač u srednjem vijeku bio jedno agrarno društvo i u poljoprivrednom i u društvenom smislu. Dakle, on nije imao gradova, već samo seoska naselja, a osim toga je većina djelatnosti bila usmjerena na agrarne djelatnosti. Kako to znamo? Nažalost, za Brač se nije sačuvalo mnogo povijesnih izvora koji nam opisuju ekonomiju toga otoka. Većina tih spisa je nestala. Jedini pouzdani izvor kojeg imamo o Braču i njegovoj ekonomiji je Brački statut iz 1305. godine. To je statut Bračke komune iz vremena dok je ona pripadala Hvarsko-Bračkoj zajednici. Taj statut je jedini izvor u kojime se općenitije govori o ekonomiji otoka. Kada se analiziraju glave statuta, proizlazi da se čak jedna trećina cijeloga statuta odnosi na poljoprivredu, stočarstvo i ribolov. To je

33

Srednjovjekovni grad na istočnome Jadranu: Postanak i društveni rast

vrlo velik postotak. Stočarstvo je bila najvažnija djelatnost, ni jedna druga joj se nije mogla približiti po važnosti. To je bila glavna žila kucavica otoka, prema statutu. Ovaj zaključak moramo uzeti s dozom opreza jer nam je statut jedini izvor koji govori o ekonomiji otoka. Ostale neagrarne djelatnosti (obrt, trgovina, pomorstvo, robno novčana privreda) su u statutu otoka Brača vrlo slabo zastupljene. To je vrlo neobično jer se radi o otoku od kojeg bi se moglo očekivati da će biti barem ribarski centar, a i moreplovni centar. Ali izgleda da iz nekog razloga došlo do preferencije prema stočarstvu. Možda je reljef igrao ulogu u tome. Reljef je vrlo pogodan za stočarstvo. Već smo spominjali neke crkvene probleme vezane za stvaranje Hvarske biskupije u 12. stoljeću. Ono što je za nas važno je da je stvaranje te biskupije utjecalo i na razvoj Brača. On je tada u crvenom smislu bio povezan sa Hvarom, a ne Splitom. Neretvanska kneževina je s druge strane vrlo dugo trajala i vrlo se sporo uključivala u ostatak Dalmacije, tako će ona početi priznavati vlast ugarsko-hrvatskih kraljeva tek od kraja 12. stoljeća. Sve do tada ona će biti vrlo specifična kako u društvenom tako i u političkom smislu u odnosu na ostatak Dalmacije, pa će i vrlo dugo zadržati neke vrlo staromodne elemente u svome društvu. To su elementi ranoga srednjega vijeka koji se odnose na staroslavenske elemente kao župan i sudci. Brač će zadržati neke elemente slavenskih općina i u trenutku kada su ih drugi teritoriji napustili. To je rezultat vrlo specifičnoga razvoja Brača u sklopu Neretvanske kneževine, a s druge strane i izoliranosti otoka u odnosu na druge. Kada govorimo o drugom utjecaju na posebnost Brača (b), to se odnosi na razvoj intelektualne strukture bračkoga društva. Za taj razvoj su bili značajni trenuci pokušaja splitskoga osvajanja otoka. Splita komuna je pokušala osvojiti otok Brač i uklopiti ga u svoj komunalni prostor. Postoje tri vremenska trenutka kada je to bilo aktualno. Prvi je u sredini 13. stoljeća, drugi u sredini 14. stoljeća, i treći početkom 15. stoljeća. Sva tri su bila neuspješna. Split nikada nije uspio uključiti Brač u svoj teritorij. Ovaj najstariji pokušaj iz 1240. godine je bio skoro pa uspješan. To se dogodilo u vrijeme kada je Splitom upravljao Gargano. On je godine 1240. poveo jedan vrlo uspješan rat protiv Omišana, a nakon pobjede je uspio zauzeti otok Brač. Međutim, dogodilo se da je već sljedeće godine došlo do provale Tatara u Hrvatsku, tako da je taj događaj vratila sve na staro. Brač se ponovno osamostalio. Drugi put su Splićani pokušali osvojiti Brač 1358. godine. To je godine Zadarskoga mira, vrlo važna godina, vrijeme kada Mlečani na pola stoljeća bivaju odstranjeni iz Dalmacije. U tim novim okolnostima, Split, koji je bio među prvima koji se pobunio protiv Mletaka i zatražio povratak ugarskoga kralja, je zatražio od kralja Ludovika otok Brač, a razlog koji je naveo je bio jer je bliže Splitu nego bilo kojem drugome gradu, pa njemu najviše i pripada. Treći put su pokušali isto godine 1413. kada su od kralja Žigmunda Luksemburškog ponovno zatražili Brač. Ni tada im to nije pošlo za rukom. Sada ćemo analizirati razloge zbog kojih je došlo do jakih interesa Splita za otokom Bračom. Brač je zaista otok koji je najbliže Splitu i koji je njemu najviše usmjeren, pa se i može shvatiti taj interes. Međutim, ti razlozi nisu bili samo tako jednostavni. Prije svega, Splićani su imali tendenciju da uklope Brač u svoj teritorij jer je otok Brač njih na neki način zatvarao i onemogućavao im dodir sa najvažnijim trgovačkim rutama na Jadranu. Poput bedema, Brač je zapravo ograničio Split i zagradio ga. Kada bi ga uspjeli uključiti, Splićani bi došli u kontakt sa sredinom Jadrana i tako bi oživjeli ekonomiju. 1358. kada su od Ludovika zatražili Brač, došlo je do važnih političkih promjena. Mletačka vlast se raspala, nestala je Hvarsko-Bračka komuna, te se Brač našao u trenutku kada se mogao osamostalili. Tada se javljaju i Splićani sa svojom težnjom da ga preuzmu. Bračanima bi se naprosto dogodilo to da zamjenjuju jednoga gospodara s drugim, Hvar sa Splitom. 1357., dakle godinu dana ranije, Splićani su bili jedna od najranijih komuna koja je svrgnula svog mletačkoga kneza i priznala vlast Anžuvinca Ludovika. Zbog toga su Splićani sebe smatrali vrlo bliskima vladaru, očekivali su da će

34

Srednjovjekovni grad na istočnome Jadranu: Postanak i društveni rast

im biti naklonjen. Međutim, za razliku od Splićana, Bračani su te godine i dalje odlučili priznavati mletačku vlast, tako da su se ta dva bliska mjesta našli u različitim državama. U tom trenutku su Bračani odlučili donijeti jednu odluku koja se pokazala dosta sudbonosnom za njih. Radi se o tome da su zaplijenili stoku splićana koju su splićani tada imali na ispaši na Braču. To su učinili iz političkih razloga, jer je Split tada bio u politički suprotnom taboru. Reakciju nije trebalo dugo čekati. Te iste godine, splićani su odlučili zaplijeniti imovinu svih onih koji nisu bili podanici ugarskoga kralja, a među njima su bili i Bračani. Tako su bračani zapravo u Splitu ostali bez svoje imovine. Ubrzo nakon, vodili su se ratovi između Ludovika i Venecije u kojima je Ludovik pobijedio, te je 1358. godine došlo do zaključenja mira. Nakon Zadarskog mira, došlo je i do promjene situacije na Braču. Bračani više nisu mogli priznavati vlast Venecije, već su i oni postali anžuvinski podanici. Tako su se i splićani i bračani našli pod zajedničkim gospodarom. Splićani su odlučili iskoristiti situaciju i zatražiti od kralja Ludovika da im sada dodijeli otok Brač, kao njima najprirodniji nastavak na moru. To im nije pošlo za rukom. Oni argumenti koji su Splićani naveli su bili povezani s jednim drugim iskustvom koji su splićani imali s tim otokom još od ranoga srednjega vijeka. I Brač i Split su neizbježno upućeni jedan na drugoga, kako u gospodarstvu, tako i u geografiji. Kada je 1420. napokon i došlo do osamostaljena Bračke komune u vremenu kada su Mlečani ponovno uspjeli osvojiti Dalmaciju i držati je nakon toga gotovo 400 godina, došlo je i do nekoga novoga gospodarskoga odnosa Brača prema ostalim komunama. Nakon te godine, većina proizvoda koje je Brač proizvodio više nije bila usmjerena prema Splitu već prema Veneciji. Drugim riječima, Split je za Brač izgubio dio svoje uloge. On više nije bio njihova najvažnija izvozna luka. Razlozi iz kojih su kralj Ludovik, i kasnije kralj Žigmund, i jedan i drugi odbili zahtjev splićana da im se dodijeli otok Brač su bili prije svega političke prirode jer nisu htjeli poremetiti političku ravnotežu između Splita i ostalih komuna, a drugi razlozi su bili, možemo reći, društvene prirode. U tom vremenu, dakle sredini 14. stoljeća i početku 15. stoljeća, Brač je već uspio izgraditi svoje individualno društvo. Drugim riječima, razvio se u društvenom smislu dovoljno da sam postane komuna. Iako sve do 1420. godine on nije postao komuna, činjenica je da u 14. stoljeću on već imao sve preduvjete da to postane. Vjerojatno Ludovik i Žigmund nisu smatrali opravdanim da se u takvoj situaciji Brač dodijeli nekoj drugoj komuni. Ukratko, razlozi zbog kojih je splićanima bilo više puta neuspješno postati bračkim gospodarima su bili vrlo kompleksni, kako društveno tako i politički. Na razvoj bračkoga društva utjecalo je i neretvansko, tj. slavensko društveno ustrojstvo koje smo već spominjali. To je ustrojstvo bilo vrlo arhaično u kojem su se sačuvali neki elementi koji su postojali od ranoga srednjega vijeka (župan). Oni će se prestati spominjati tek u kasnom 13. i ranom 14. stoljeću. To je vrijeme do kojeg se zadržava ta zastarjela institucija. Od 1305. godine, kada se piše Brački statut, govorimo o jednom novom vremenu kada se stare institucije nadomještaju novima. Župani nestaju, a zamjenjuju ih oni funkcionari kakve susrećemo i u drugim zajednicama, a to su knez ili potestat, njegov zamjenik koji se naziva vikar. Taj društveni razvoj je svoj vrhunac na Braču dosegnuo u ranom 15. stoljeću. 1405. u jednom kronici brački kroničar Dujam Hranković govori da su brački plemići potomci antičkih salonitanaca. To je jedan ideološki spis, vrlo sličan nekim drugima. Naime, i u splitskom se statutu također spominje da su splićani potomci salonitanskih plemića. Danas nije toliko važna ta činjenica da bračani kopiraju splićane, već da oni žele izjednačiti svoje plemstvo sa plemstvom drugih dalmatinskih komuna. Na taj način žele sebe dovesti u istu razinu sa drugim komunama. I u tom 14. i 15. stoljeću ostajemo bez gradskih naselja na Braču. Sva naselja su sela (villa). Ta činjenica je utjecala na društveni razvoj. Nedostatak podjele stanovništva na gradsko i seosko društvo, kao što je to drugdje bilo, je utjecao na to da nije bilo veće teritorijalne odvojenosti društvenih skupina. Što to znači? To znači da plemići nisu, kao drugdje, živjeli koncentrirani u

35

Srednjovjekovni grad na istočnome Jadranu: Postanak i društveni rast

gradovima, nego da u i brački plemići stanovali u seoskim sredinama, u jednima od 12 sela otoka Brača. To je značilo da su oni bili vrlo bliski, i u društvenom smislu i u svakodnevnom životu, drugim stanovnicima otoka, tj. pučanima. Između plemića i pučana na Braču u tom vremenu nije bilo velikih razlika. Jedino po čemu su se plemići razlikovali od puka je bila njihova društvena pripadnost, dakle, činjenica što su bili plemići i što su bili članovi plemićkoga vijeća koje je bilo propisano statutom otoka. Po tome je bračko stanovništvo bilo vrlo jednoliko bez velikih staleških razlika. To je još jedna od bračkih karakteristika koja ga čini posebnim u odnosu na ostale komune u Dalmaciji. Sada prelazimo na otok Hvar. Za razliku od Brača, Hvar je imao dva grada, a to je isto jedna atipičnost. Upravno i političko središte otoka Hvara bio je grad Hvar (u izvorima Lesna). Uz grad Hvar, postoji i drugo gradsko naselje – Stari Grad. Ta dva grada su imali važan utjecaj na povijest otoka. Stari Grad je bio staro crkveno sjedište biskupa. Biskup će se tek kasnije preseliti u grad Hvar. Postojanje dva grada je uzrokovalo i drugačiji razmještaj društvenih skupina na otoku Hvaru, u odnosu na druge otoke. Činjenica da su postojala dva grada je utjecala na to što su se društvene diobe na plemstvo i puk mogle pronaći ne samo u gradu Hvaru već i na drugim dijelovima otoka. Plemići nisu živjeli samo u gradu Hvar, nego i u Starom Gradu, tako da i tamo imamo podjelu na puk i plemstvo. Osim toga, sam pojam puk koji se odnosi na one koji nisu plemići, imao je drugačije značenje u Hvaru nego što je imao na drugim mjestima. Na Hvaru su pučani bili i oni stanovnici distrikta koji su stanovali izvan glavnoga grada. Pučani nisu bili samo stanovnici središta komune, tj. grada Hvara, nego i drugih dijelova otoka, a osobito Staroga Grada. Ta ekonomska diferencijacija unutar puka s jedne strane i sukobi između plemića i pučana s druge strane, bili su rašireni ne samo u gradu već i na drugim dijelovima otoka gdje je bilo plemića. Ta činjenica da je dolazilo do sukoba i u gradu i na drugim dijelovima otoka utjecala je na povijest otoka. Najveći utjecaj će imati godine 1514. kada dolazi do velikog ustanka pučana pod vodstvom Matije Ivanića. To su važne determinante razvoja hvarskoga društva. Činjenica da je otok imao dva naselja je utjecala na njegove društvene karakteristike, a te društvene karakteristike su utjecale na velika društvena previranja. Ranije smo spomenuli da je Stari Grad bio sjedište biskupa, treba reći da su prije 15ak godina provedena neka arheološka istraživanja koja su iznijela na vidjelo neke crkvene građevine za koje smatra da su mogla biti crkvena središta već u ranokršćanskom razdoblju, već negdje oko 5. ili 6. stoljeća. Crkva svetog Ivana u Starom Gradu na Hvaru je jedna od tih građevina. Radilo se o dvojnim crkvama, crkvama blizankama, dvije crkve spojene u jednu. One se spominju još na crtežima iz ranoga novoga vijeka, a arheološka istraživanja su razotkrila vrlo lijepe i vrlo zanimljive građevina koje u tlocrtu izgledaju kao dvije jednostavne crkve sa dvije apside. Pronađeni su i neki mozaici i krstionica. Sve to nam govori da je otok Hvar u ranom kršćanstvu bio vrlo važno središte. Spominjali smo i neke gradove koji su nastali bez da su imali svog prethodnika u antici. To su gradovi koji su nastali u razvijenom kasnom srednjem vijeku doslovno ni iz čega. Jedan od tih rijetkih gradova je bio grad Korčula. Otok Korčula je sve do 13. stoljeća bio otok bez gradskoga središta, a kao takav bio je u opasnosti da mu se dogodi ono isto što se dogodilo otoku Braču, da razvija svoj povijesni razvitak bez gradskog naselja. Postojale su doduše neke pretpostavke među našim arheolozima i povjesničarima da je današnji grad Korčula ipak imao nekog svog prethodnika ili u kasnoj antici ili u ranom srednjem vijeku, ali ni jedna od tih pretpostavki nije nikada potvrđena. Jedini povijeni izvor koji nam možda spominje neko naselje na mjestu Korčule je Konstantin Porfirogenet, ali mi do danas nismo uspjeli razjasniti na koji se točno grad taj njegov navod odnosi. Po svemu sudeći, grad Korčula ipak nije postojao prije 13. stoljeća. On je planski stvoren i izgrađen na tom mjestu ciljano. Utemeljitelj toga grada je bio mletački plemić Marsilio Zorzi, koji je umro 1271. godine. Zorzijeva biografija je bila dosta zanimljiva. On je bio vojni komandant, mletački diplomat, bio

36

Srednjovjekovni grad na istočnome Jadranu: Postanak i društveni rast

je u jednom trenutku čak i dubrovački knez (50tih godina 13. stoljeća) u doba kada je Venecija vladala Dubrovnikom. Dakle, bio je mletački čovjek na Jadranu, koji je bio tu da štiti mletačke interese. On je bio taj koji je u Dubrovniku dao načiniti zidine u 13. stoljeću kada je taj grad bio zaratio sa srpskim kraljem Stefanom Urošem. Te zidine su bile jedan vrlo uspješan pothvat. Godine 1254. njega su Korčulani navodno pozvali da im postane knez. Postoji više interpretacija zbog čega su to oni učinili. Prema jednoj, oni su doista htjeli Zorzija zbog njegovih kvaliteta i uspjeha na drugim mjestima, a prema drugima korčulani su ga pozvali da na taj način i oni postanu podanici Venecije. Naime, time što su izabrali za kneza jednoga mlečanina oni su se direktno postavili pod mletačku vlast i pod njihovu zaštitu. Opis Zorzijevoga dolaska u Korčulu se sačuvao u uvodu Korčulanskoga statuta koji je sastavljen godine 1265. To je jedan dugačak opis, ali iz svega toga se da zaključiti da je Zorzi bio onaj koji je utemeljio grad i osnovao ga. Korčula je u 13. stoljeću mjesto gdje se križaju utjecaji različitih susjednih političkih jedinica, kao što su Venecija, Dubrovnik, pa čak i srpski kraljevi. Postoji jedan izvor koji nam kazuje kako je ugarsko-hrvatski kralj Andrija II dao Korčulu u leno kneževima Krčkima. Ono što je za nas važno da je godine 1256. grad Korčula sagrađen na praznom prostoru ex nihilo. Zorzi je autor Korčulanskog statuta iz 1265. godine. To je osoba koja je očito imala brojne interese na Jadranu, te je na taj način posto knez Korčulana i utemeljitelj njihovog glavnoga grada i autor njihovoga statuta. Kada je Korčula osnovana, kada je Zorzi postao knez, taj grad nije postao pravim dijelom mletačke države već je s njom bio povezan nekom vrstom personalne unije. Kada kažemo personalne unije, ne mislimo na pravu personalnu uniju, ali činjenica je da je Zorzi bio izabran za Korčulanskoga kneza doživotno, bez ograničenja mandata, da su mu se Korčulani obvezali izabrati i njegove sinove, kao i sinove njegovih sinova, za kneževe. Jedino što su bili dužni prema Veneciji je da obitelj Zorzi plaća Mletačkoj republici 2000 dukata svaki put kada se promijeni knez, što je bila jako velika svota. Dakle, Korčula nije postala stvarni dio Mletačke države, već nešto što mi danas zovemo protektorat, poluautonomna komuna. Obitelj Zorzi će vladati Korčulom sve do Zadarskoga mira 1358. godine. Rezultat svih tih događaja je Korčula kakvu danas znamo, a ona jedan on najbolje sačuvanih dalmatinskih planiranih srednjovjekovnih gradova. U Korčulanskom statutu imamo neke zanimljive rečenice koje nam govore o tome kako je izgledao taj proces izgradnje grada i doseljavanja ljudi. Pri tome je bilo nekih problema jer stanovništvo otoka nije bilo naviknuto na život u gradu. Zapravo se nije htjelo useliti u grad. Neki su morali biti prisiljeni da se usele, a drugi su bili podmićeni jer su im u gradu omogućeni neki privilegiji koje inače ne bi imali. Na taj način je dio stanovništva bio natjeran da se doseli. Što se tiče samo grada, on je rađen po jednostavnom principu riblje kosti: imao je glavnu ulicu kao osovinu kostura i malene ulice koje se sijeku pod pravim kutom sa istočne i zapadne strane. Postoji u izvorima nekih naznaka da su neke od kula, a kojih je većina nažalost srušena u 19. stoljeću, nosile imena važnih obitelji koje su bile unutar grada. Korčula je primjer grada kakvih ima malo kod nas: planiranoga grada nastaloga na mjestu gdje prije nije bilo naselja. Otok Rab je također jedinstven po tome što on nije imao ni jednog seoskog naselja. Dakle, vidjeli smo Brač, otok bez gradova koji je imao samo sela, zatim Hvar, otok koji je imao dva grada, Korčulu, otok koji ima grad utemeljen ni iz čega, a sada na kraju ćemo nešto reći o otoku koji je imao samo grad. Po tome je Rab jedinstven ne samo u Dalmaciji nego i šire. On je bio jedina dalmatinska komuna bez sela. Možemo ga usporediti sa susjednim otokom Krkom, njegovim prvim susjedom na sjeveru. Krk je imao čak četiri sela uz grad Krk. Sela na Rabu se ne spominju ni u najstarijim sačuvanim izvorima, jedino se ponekad spominju neki mikrolokaliteti kada želi opisati gdje se nalazi neka zemlja, uvala, brdo i sl. Izvangradsko stanovništvo otoka Raba, dakle stanovništvo koje ne živi u gradu Rabu nego živi izvan njega nije bilo organizirano u seoske zajednice već je bilo raštrkano po različitim dijelovima otoka Raba. Oni su se organizirali na malenim gospodarstvima, farmama, ali nikad se nisu

37

Srednjovjekovni grad na istočnome Jadranu: Postanak i društveni rast

skupili u selo. Uglavnom su se bavili poljoprivredom i stočarstvom, ribarstvo i moreplovstvo su bili manje zastupljeni. Takva je situacija bila sve do 20. stoljeća. Onaj isti mletački dužnosnik koji je opisivao otok Brač te iste godine je opisao i Rab i zapisao je sljedeće: „čitav otok ima opseg oko 30 milja; na otoku je vrlo malen broj kuća; te kuće nisu jako udaljene jedna od druge, ali nijedna od tih kuća nisu sela, nego je samo je jedno malo naselje od 40 dimova, a to naselje se naziva Lopar“. Dakle i u 16. stoljeću na Rabu nema sela. To je jedna od karakteristika ovoga otoka koja ga doista razdvaja od drugih.

8. Predavanje (14.12.2011.) Danas ćemo se baviti načinom na koji su se kopnene strukture u Dalmaciji širile izvan svojih granica. Govorit ćemo o tome kako su nastajala komunalna područja i do kakvih je anomalija dolazilo pri tom. Zanima nas s jedne strane sukob dviju komuna koje šire jedna prema drugoj i kakve je utjecaje taj sukob imao na stanovnike područja između tih komuna. Postoje dva osnovan modela tih procesa koja ćemo danas obraditi na primjerima dva grada: Zadar i Split, koji imaju posebno karakteristične načine širenja svoga komunalnoga prostora. Zadar je zadržao gotovo sav svoj ager iz antike, Split je naslijedio jedan drugi grad – Salonu, ali on njenog agera, Split je uspio zadržati samo jedan dio, a ne čitavo područje. S jedne strane, nestanak mletačke vlasti iz Dalmacije nakon Zadarskoga mira 1358. godine koji je trajao punih 50 godina sve do 1409. godine, stvorio je politički prostor za razvoj dalmatinskih komuna, s druge strane omogućilo se političko spajanje obale i zaleđa, po prvi put nakon dugo vremena. To je stvorilo povoljne okolnosti za ekonomski napredak dalmatinskih gradova. Neki drugi preduvjeti njihovog prosperiteta se odnose na površinu i na načine na koji su obrađivani njihovi komunalni prostori. Postoje komune s većim površinama i komune s manjim površinama, a onda opet unutarnjih područja sa zemljom veće ili manje kvalitete, pogodnije za stočarstvo ili za poljoprivredu. Neke općine će više naglašavati ribarstvo i trgovinu, druge zemljoradnju i stočarstvo itd. Dakle, parametri koju utječu na djelovanje tih komunalnih prostora, u sprezi sa politikom, su s jedne strane opseg gradskog teritorija, zatim proizvodna područja na tom teritoriju, drugim riječima koliki dio prostora se može gospodarski iskorištavati, i na kraju vrste proizvodnje na teritoriju. Kada govorimo o usporedbama između različitih gradova i njihovih komunalnih područja, onoga što se u kasnom srednjem vijeku naziva districtus, postoje znate razlike. Neki gradovi imaju velike teritorije (Zadar, Dubrovnik), a neki jako male (Trogir, Šibenik) zbog čega su prisiljeni prodirati u dalmatinsku Zagoru na hrvatsko područje. Postoji i smjer širenja prema otocima. U tom pogledu su mnogi od gradova bili ograničeni. Split je imao od otoka jedino Šoltu i polovicu Čiova. Brač nikada nije mogao dobiti. Zadar je s druge strane još u ranom kršćanstvu uspio proširiti svoj komunalni prostor na otoke zadarskog arhipelaga (od Paga do Murtera). Dubrovnik je imao jezgru svog teritorija na Elafitima, a kasnije se širio preko Mljeta, sve do Pelješca i Lastova. Međutim, veličina gradskog teritorija, nije bila toliko značajna koliko vrste proizvodnje. Ono što je bilo najvažnije, nije bila veličina površine, već postoji li na njoj kakav strateški proizvod, poput soli ili ruda. U tom smislu su u prvi plan iskočili Zadar, zbog solana na pagu, i Dubrovnik zbog blizine rudnih bogatstava Bosne u zaleđu. Zbog toga će ove dvije općine imati najveći uspjeh u ekonomskom smislu. Kada govorimo o manje uspješnim općinama, poput Splitske, Šibenske ili Trogirske, onda ulazimo u problem odnosa između tih komuna i hrvatskoga teritorija na koji se one šire. U slučaju Trogira i Splita, taj prostor je prostor današnjih Kaštela. Sukobi Splita i Trogira su bili vrlo dugotrajni.

38

Srednjovjekovni grad na istočnome Jadranu: Postanak i društveni rast

Oni su počeli još u 12. stoljeću, a trajat će sve do kraja 14. stoljeća. Ponekad će biti vrlo krvavi. Kaštelansko primorje je prostor na kojem dolazi do sukoba između hrvatskoga političkoga teritorija i teritorija gradskih komuna. Na koji način se teritorijalne granice komuna šire? Prije svega se tu radi o dva moguća načina: crkveno i svjetovno širenje. Oba imaju zapravo jednak način širenja, a to je kupovanje zemljišta na teritoriju izvan grada, njihovo okrupnjavanje, nakon čega ti teritoriji postaju gradski. Na taj način raste gradski teritorij. Sukob, tenzija između nadležnosti gradova i komuna na nekom teritoriju i nekih slavenskih institucija je u Dalmaciji bio različiti ovisno o intenzitetu i načinu na koji je utjecao na starosjedioce. Sukob je bio najmanje značajan u komunama koje su imale velike površine. Najproblematičnije su bile komune s malim površinama, poput trogirske i splitske. Krajem 12. stoljeća, 1180. je došlo do jedne afere u kojoj je nastradao splitski nadbiskup Raineri. Treba znati da se tu zapravo radilo o pravima splitske crkve na izvjesna zemljišta u današnjim Poljicima oko Srinjina i Tugara. Veliko je pitanje je li splitska crkva imala realno pravo na ta zemljišta. Ona doduše jest imala neke dokumente kojima je baratala, međutim ta su zemljišta već dugo bila u vlasništvu lokalnih slavenskih rodova kao što su bili Kačići, koji su u Poljicima bili ponajveći gospodari, i nisu bili skloni tek tako prepustit svoje posjede. 70tih godina 12. stoljeća splitska crkva je izgleda krivotvorila nekoliko dokumenata koje je navodno izdao kralj Koloman, a kojima je htjela proširi svoje posjede u Poljicima. Na te iste dokumente se pozivao nadbiskup Rainerije 70ih godina 12. stoljeća. To je bio i period, doduše jako kratak, za vrijeme kojega je vlast nad tim područjima imao bizantski car Emanuel Komnen. Rainerije je uz već spomenute krivotvorene dokumente, imao i potvrdu bizantskoga cara da može preuzeti sporne teritorije. On je 1180. godine došao sa svojom pratnjom u Poljica te pokušao na terenu uvesti crkvu u posjed. Naravno, susreo je lokalne gospodare, došlo je do fizičkoga obračuna i kamenovanja nadbiskupa. Taj sukob pokazuje način na koji dolazi do tenzija kada se komuna pokušava proširiti na crkveni način. To je jedan od dva spomenuta načina širenja (crkveni i svjetovni). Međutim, nakon toga splitskoj crkvi dugo vremena nije pošlo za rukom da se proširi na Poljica. S druge strane, kada govorimo o širenju prema zapadu i širenju sjevernim putem, imamo dobar primjer u selu Ostrog na sredini kaštelanske rivijere, otprilike u današnjem Kaštel Lukšiću. Već smo spomenuli da postoje dva modela širenja gradskog prostora. Prvo model je model sukoba sa susjednim općinama, a drugi model je model mirne ekspanzije. Prvi model je model kojeg ilustriraju sukobi Splita i Trogira. Selo Ostrog je vrlo dugo bilo kamen smutnje između te dvije općine. Selo Ostrog je navodno bilo u vlasništvu splitskoga nadbiskupa, međutim kako nam govori Toma Arhiđakon, 1225. godine to su selo osvojili neki Hrvati koji su se zvali Toljen i Vučeta, sinovi nekog Vučka. Toma kaže da su oni tvrdili da su subaštinici toga istoga mjesta, sela Ostrog i da na temelju toga prava oni osvajaju mjesto. Oni su u Ostrogu vodili neku utvrdu, iako se Split tome protivio, tako da su stvorili sukob sa Splitom. Postavlja se pitanje jesu li Hrvati u Ostrogu doista bili neki strani osvajači, kako iz naziva Toma. Toma se inače o njima jako negativno izražava, i tvrdi da su oni uzurpirali prava splitske crkve. Vidjet ćemo da to nije baš sasvim točno. To je znači počet sukoba, pojava tih Hrvata koji se pozivaju na svoja stara prava i tamo grade utvrdu. Taj sukob se nastavio na način da su splićani sakupili vojsku i zapravo izvršili odmazdu nad Hrvatima u Ostrogu. Kako nisu bili sposobni da sa svojim vlastitim gradskim vojnicima sakupe dovoljno vojske s kojom bi se suprotstavili Hrvatima, oni su u pomoć pozvali svoga izabranoga gradskoga kneza. Sjetimo se da smo govorili da knez nekoga grada, neke komune, nije morao biti iz nje, nego da se ponekad radilo o moćnim feudalcima iz zaleđa, kao što su bili Kačići, Šubići i sl. Dvadesetih godina 13. stoljeća mnogi su se splitski kneževi nalazili u zaleđima. U tom trenutku splitski knez bio je Petar iz Huma. On u Splitu nije baš puno boravio, samo je dolazio po potrebi. Tako su ga tada splićani pozvali da svojim vojnicima pomogne splitskoj vojsci i da im vrati Ostrog. Knez Petar i

39

Srednjovjekovni grad na istočnome Jadranu: Postanak i društveni rast

splićani su vrlo uspješno obavili taj zadatak i to na vrlo krvav način. Toma spominje i trogirane koji su im pomogli. Znači, u tom trenutku je došlo nekog kratkog savezništva između Trogira i Splita oko Ostroga. Dvije komune su se povezale kako bi osigurale svoje interese na tom području. Međutim, sukob nije na tome završio. On se nastavio dvadesetak godina kasnije u velikom splitsko-trogirskom ratu iz 1243. i 1244. godine. Uzroci tog rata su bili prilično komplicirani i duboki. Rat se vodio oko sela Ostrog i oko toga koja komuna ima pravo na njega. Trogirani su tvrdili, a i danas postoji dokument koji o tome govori, da je njima, još 1151. godine ugarsko-hrvatski kralj Gejza II. dao potvrdu kojoj potvrđuje posjed nad selom Ostrog. To je zemljište trogiranima navodno poklonio još kralj Zvonimir u 11. stoljeću, a onda potvrdio Gejza u 12. stoljeću. Istinitost Zvonimirove darovnice nije toliko važna. Ono što je važno je da su Trogirani u 12. stoljeću dobili potvrdu od Gejze koji im je to povjerovao. S druge strane, splićani su tvrdili da posjeduju ispravu kralja Kolomana sa početka 12. stoljeća iz 1103. kojom se njima potvrđuje vlasništvo nad selom Ostrog. Dakle, došlo je do proturječja. Kolomanova darovnica je također vjerojatno falsifikat koji je nastao nakon Gejzine isprave. Cijeli taj skup problema je došao do izražaja godine 1200. kada se herceg Andrija, tadašnji ban ugarsko-hrvatskog kralja, spustio u Dalmaciju na jednom putovanju i potvrdio Trogiranima selo Ostrog kao njihovo vlasništvo. On je to potvrdio kao Teritorium Santo Vitale. Kod Andije je došlo do nesretnog spleta okolnosti da je on vrlo često mijenjao mišljenja. Sedam godina kasnije, kada je on već bio kralj Andrija II. on je potvrdio selo Ostrog splićanima. U sljedećih nekoliko godina opet je nekoliko puta mijenjao mišljenje: 1210., 1216. i 1217. taj isti Andrija II. je ponovno izdao tri nove isprave kojima opet vraća Ostrog trogiranima i nazad splićanima. U toj darovnici iz 1217. se izričito spominje da je taj teritorij koji sada daje trogiranima uključuje u sebi privatne posjede splićana, drugim riječima on trogiranima daje Ostrog, ali im ne daje privatne zemljište čestice koje pripadaju splićanima. Ali kralj Bela IV. koji je boravio u Dalmaciji u vrijeme mongolske provale je bio izrazito sklon trogiranima i izrazito nesklon splićanima. Bela IV. je 1242. godine potvrdio darovnicu svoga oca Andrije II. i dodijelio trogiranima Ostrog. Međutim, u tom dokumentu došlo je do jednoga važnoga propusta, koji je bio dosta značajan jer je imao velikoga utjecaja na kasnije događaje. Bela je u tom dokumentu zaboravio napisati da on pri tom ne misli na privatne posjede splićana kada daje taj teritorij. Drugim riječima, dogodilo se da su neki građani Splita preko noći ostali bez svojih posjeda jer je to kralj zaboravio naglasiti. Trogirani su naravno odmah iskoristili tu činjenicu i uzurpirali su privatna zemljišta splićana. To naravno nije moglo proći bez reakcije Splita. Splićani su se pobunili protiv takvog razvoja događaja. Uz pomoć svoga potestata Bernarda (koji je naslijedio Gargana) zarobili su 50 trogirskih građana kao osvetu za uzurpaciju privatnih posjeda. U tom trenutku je došlo do najniže točke u odnosima Splita i Trogira i uslijedio je jedan dug i krvav rat. U tom se trenutku pojavio jedan franjevac koji je pokušao posredovati između Splita i Trogira i smiriti sukob. 1243. on je uspio smiriti tenzije, te su se stvorili uvjeti za jedno malo primirje. U tom primirju su dvije točke došle do izražaja: prva je bila ta da trogirani priznaju posjed Ostroga splitskom nadbiskupu, ali da za uzvrat zadrže Bijaće i Divulje. Nakon što su se tako sporazumjeli splićani su pustili na slobodu zarobljene trogirane. Međutim, trogirani su prekršili taj mirovni ugovor. Umjesto da splićanima prepuste Ostrog, oni su ga ipak zadržali, te su se pozvali na kralja Belu IV. Doista, kralj Bela IV. je poništio taj mirovni ugovor iz 1243. te prepustio trogiranima sve što su imali i prije. U ovom se trenutku činilo da su trogirani uspjeli dobiti ono što su htjeli na račun Splita. Ovo splićani nisu htjeli prihvatiti te je došlo do pravog krvavog rata između njih. Rat se vodio oko dvije godine (1243. i 1244. godine) i vodio se i na kopnu i na moru. Može se reći da je rat imao dvije faze. U prvoj fazi su dominirali Trogirani, oni su bili vojnički uspješniji, a kasnije su se udružili sa novim saveznicima, a to su bili kneževi Klisa i neki Hrvati. U drugoj fazi rata 1244. godine nešto su uspješniji ipak bili splićani kojima je došao u pomoć bosanski ban Miroslav koji je te godine

40

Srednjovjekovni grad na istočnome Jadranu: Postanak i društveni rast

bio izabran za splitskog kneza. Osim toga splićanima su pomoć došli i poljičani i humski knez Andrija. I jedna i druga komuna su našle saveznike izvan granica. Međutim, Trogirani su imali stratešku prednosti što je na njihovoj strani bio kralj. Bela IV. je u cijelom sukobu stalno bio na strani Trogira, i u svakoj situaciji kada je bilo neizvjesno tko će polučiti uspjeh, kralj je bio taj koji se stavljao na stranu Trogira. Ovog puta je utjecao na način da je u Dalmaciju poslao dvije vojske. Prva vojska je bila pod vodstvom slavonskoga bana Dionizija, a po tome se zapravo i vidi koliku je važnost kralj pridavao tome sukobu jer je poslao samoga bana da riješi problem. Drugu vojsku koju je kralj poslao, poslao je protiv bosanskoga bana Miroslava. Obje vojske su bile uperene protiv Splita, a za Trogir. Time je došlo do vrhunca rata i najkrvavijih borbi. U Splitu je došlo do pokušaja da se apelira na kralja, ali jedino što je u tome došlo do rezultata, je kraljev zahtjev da se za nova splitskoga nadbiskupa izabere jedan Mađar. U tome se vidi što je kralju najviše smetalo kod Splita, a to je bila činjenica da su splićani sami birali svoje nadbiskupe, bez utjecaja kraljevske vlasti. S druge strane trogirani su bili mnogo benevolentniji prema kraljevim željama. Izbor toga Mađara (Ugrina) za splitskog nadbiskupa je izvršen, ali ne kanonski nego pod prisilom svjetovnjaka (gradskih vijećnika) koji su natjerali splitske svećenike i da izaberu Ugrina kako bi se svidjeli kralju i spriječili da on pošalje vojsku na grad. Kralj je svejedno poslao veliku vojsku da napadne Split, a to je bila vojska pod vodstvom spomenutoga bana. Oni su se utaborili u Solinu i čekali priliku kako bi izvršili opsadu grada. Splićani su mu poslali ambasadu koja ga je molila da ne napada Split, a on je za uzvrat tražio ogromne svote novaca i taoce, nekoliko plemića koji su trebali biti jamstvo da se splićani više neće buniti protiv kralja. To je splićanima bilo neprihvatljivo. To su upravo one stvari koje su splićanima bile garantirane da se neće događati, koje su oni imali u svojim starim privilegijama na koje su se pozivali, privilegijima ugarskih kraljeva još iz 12. stoljeća. Splićani su odbili banove uvjete i došlo je do napada. To je ono razdoblje o kojem smo govorili kada smo opisivali splitski burgus. Tada je došao u pitanje i sam opstanak grada kao takvoga jer je njegova zapadna polovica bila uništena. U toj situaciji jedino što su splićani mogli učiniti je sklopiti mir sa slavonskim banom, a mir je tražio da splićani plate kralju 600 maraka srebra i da mu daju 6 mladih plemića kao taoce. To je i učinjeno. Time je rat završio i Split je izgubio. Sklopljen je mirovni ugovor sa sljedećim točkama: (1) splićanima je zabranjeno da biraju za svoga kneza bilo koga tko nije podanik ugarsko-hrvatskoga kralja; (2) selo Ostrog je bilo dano Trogiru; (3) splićani se moraju odreći svih privatnih područja na trogirskoj strani; (4) trogirani se odriču svih područja na splitskoj strani Kaštela; (5) splićani su se morali obavezati da u grad neće primati nikoga tko je neprijateljski nastrojen prema kralju; (6) u slučaju ponovnoga rata, kralj ima pravo i jedan i drugi grad, pri čemu oba grada moraju platiti visoku globu. Ako bolje pogledamo uzore sukoba, imamo nekoliko okolnosti koje su značajne za nas kada govorimo o dalmatinskim komunama kao takvima. Koji su bili razlozi zbog kojih je kralj bio toliko naklonjen trogiranima i tako neprijateljski nastrojen prema splićanima? Prije svega je to bio onaj latinski način uprave nad gradom (reginem latinorum), koju je Split uveo. Zbog čega je to kralju smetalo? Prije svega, taj novi sistem uprave je uveden bez da se kralja uopće pitalo, što je njemu bilo neprihvatljivo. On je smatrao da on kao vladar ima pravo određivati kako će izgledati komunalni ustroj nekoga grada. Osim toga, kralj je bio jako protiv toga da splitski načelnik bude netko tko je stranac, tj. netko tko nije iz ugarsko-hrvatske države. Taj cijeli sistem je upravo podrazumijevao da je načelnik profesionalac, ali isto tako da je on stranac i da je zbog toga objektivniji. Kralju je to smetalo jer je on želio na čelu grada svoga čovjeka koji je njegov podanik i koji mora voditi računa o kraljevim željama. K tome, 1241. godine kralj je bio na proputovanju Splitom za vrijeme mongolske invazije, te je u tom trenutku došlo do nekih sukoba između njega i splitskog načelnika Gargana. Kralj se dakle na licu mjesta mogao uvjeriti koliko mu ne odgovara ta uprava. Vrhunac nove politke Bele IV. prema

41

Srednjovjekovni grad na istočnome Jadranu: Postanak i društveni rast

Splitu bio je novoizabrani splitski nadbiskup Ugrin, koji je zajedno sa čašću nadbiskupa dobio i svjetovnu vlast nad gradom. Na taj ne način kralj htio stvoriti čvrstu moć nad Splitom i u crkvenom i u civilnom smislu. Taj Ugrin je bio i nadbiskup i knez u istoj osobi. Međutim, Ugrin je ubrzo umro, a kasnije nadbiskupi, koliko se zna, nikada nisu bili istovremeno i kneževi. To je bila jedna iznimna pojava, ali je simptomatična jer nam pokazuje odnos Arpadovića prema splitskoj komuni. Iako je mirovni ugovor podrazumijevao da više neće biti ratova nakon 1244. godine, oni su se ipak dogodili tridesetak godina kasnije u 70tima. Ovog puta su se ratovi odvijali u novim okolnostima. Kraljevska vlast tada se već u Dalmaciji gotovo pa i nije osjećala. 70te i 80te godine 13. stoljeća, a i sljedećih nekoliko desetljeća je vrijeme kada vlast kralja južno od Save, pa čak i južno od Drave vrlo slabo osjeća. To je vrijeme kada se centralna vlast Arpadovića raspada, kada se javljaju Anžuvinci, kada dolazi do velikih građanskih ratova, kada u Hrvatskoj stvarnu vlast vrše bogate i moćne velikaše obitelji poput Šubića Bribirskih. Te godine su godine najveće moći Pavla Šubića, bana Hrvata, čija je obitelj na različite načine upravljala gotovo cijelom južnom Hrvatskom. 70tih godina, u tom jednom dosta kaotičnom vremenu, došlo je do novih sukoba splićana i trogirana, opet oko sela Ostrog. Podaci koje imamo iz tog vremena dosta su nejasni, ali ono što iz njih proizlazi je da je 1273. godine došlo do pobune splićana protiv ugarsko-hrvatskoga kralja Vladislava. Splićani su te godine prema jednom dokumentu prognali svoje sugrađane vjerne kralju, dakle one koji su se pokoravali hrvatskom vladaru. Čak su uzeli za gradske sudce osobe koje nisu bili podanici kralja. Umjesto da kralj intervenira, u njegovo ime je intervenirao Pavao Šubić. Splićani su se tih godina 1273. i 1274. povezali sa šibenčanima protiv Trogira. Šibenčani su tada sa trogiranima imali dugotrajan spor u kojem su se pokušavali osamostaliti od trogirske biskupije, a u tome su imali saveznike splićane. 1275. godine hrvatsko-dalmatinski ban Nikola je sišao u Dalmaciju kako bi sudio u parnici između Splita i Trogira koja se sada ponovno aktivirala. U tom procesu, splićani su tvrdili da trogirani nezakonito drže splitske zemlje. Trogirani su tvrdili da im je to pravo potvrdio još kralj Bela i da su to splićani priznali, i da je tu riječ o miru iz 1244. godine. Ban je presudio u korist Trogirana, a zatim je uputio obje strane, da se jave kralju ukoliko nisu zadovoljne presudom. Kada su se javili kralju, došlo je do jednog obrata. Kralj, od kojeg se očekivalo da će stati na stranu trogirana, je opet izgleda došao do novog zaključa. Ovaj put je on preferirao splićane, te je njima dao Ostrog i sve zemlje koje im je njegov djed Bela IV. oduzeo. Naravno, onda opet s tim trogirani nisu bili zadovoljni. 1276. godine u Trogiru su boravili ambasadori ostrogonskoga nadbiskupa, najvažnijeg čovjeka u Ugarskoj uz kralja. Trogirani su taj posjet iskoristili kako bi vratili vodu na svoj mlin. To je uzrokovalo jedan novi rat. Međutim, taj rat je bio relativno brzo spriječen jer je bio vođen u novim okolnostima, kada je stvarna vlast bila u rukama Šubića, a ne u rukama kralja. Naime, tih godina, 70tih i 80tih, gotovo svi knezovi dalmatinskih komuna su bili članovi obitelji Šubića-Bribirski pa su bili zainteresirani da gradovi međusobno ne ratuju. Tako su godine 1277. Šubići-Bribirski posredovali u sukobi između Splita i Trogira. Knez Splita je tada bio ban Pavao, a knez Trogira njegov brat Mladen. Kao sudci u tom sukobu, bili su izabrani šibenski knez Juraj, također Šubić-Bribirski i dva ugledna građanina grada Zadra. Odredbe mirovnog ugovora su bile sljedeće: Trogirani moraju vratiti splićanima sve zemlje koje su bile u posjedu crkvenih institucija, a nalazile su se između Ostroga i Trogira. Druga odredba se odnosila na privatne posjede. Splićani su se morali sa svoje strane odreći svih privatnih posjeda na trogirskom teritoriju, ali su zato dobili odštetu. Trogirani su se morali odreći i svojih posjeda na splitskom teritoriju, ali u njihovom slučaju nije bilo novčane odštete jer su trogirani na području Splita imali manje posjeda, nego obrnuto. Najvažniji dio ugovora: selo Ostrog je bilo dodijeljeno tzv. Didićima. Didići su jedan društveni sloj koji je ostatak ranosrednjovjekovnoga sitnoga plemstva. Sam njihov naziv znači „oni koji imaju djedove“, tj. duge korijene obiteljske prošlosti i koji su slobodni seljaci. Oni nisu kmetovi,

42

Srednjovjekovni grad na istočnome Jadranu: Postanak i društveni rast

ali ni plemići u pravom smislu riječi. Oni su mogli slobodno obrađivati zemlju u svom posjedu. Umjesto komuni Splita ili Trogira, Ostrog je pripao Didićima. Dakle, rezultat je bio sasvim treći. O čemu se zapravo radi? Ako se vratimo na početak sukoba, sjetit ćemo se da smo spominjali neke Hrvate koji su Ostrog osvojili (Vučina i njegov brat). Postoji dokaz da ti Hrvati koji su osvojili Ostrog ipak nisu bili neki strani došljaci već starosjedioci koji su tu živjeli od ranoga srednjega vijeka. Oni su zapravo bili Didići. Kada se splitska općina pokušala proširiti oni su pružili otpor. Oni su dakle starosjedioci toga područja koji su se sada susreli sa jednim novim elementom: pokušaj komune da se proširi na račun njih. Ako se sjetimo onog citata od Tome kada su splićani sve popljačkali, spalili, razorili grobove predaka, onda je to dokaz da ti Hrvati koji su tu bili ipak nisu neko novo stanovništvo. U suprotnom, ne bi imalo kosti djedova. Toma je tu sam sebe na neki način odao. Ti Hrvati su zaista imali pravo na to područje. Njima je nakon višedesetljetnih sukoba 1277. godine kralj doista vratio ono što su prije posjedovali. Sukob između Splita i Trogira je opet u nekoliko navrata tinjao, ali nikad se nije razbuktao kao tada i ranije. Situacija između Trogira i Splita se ipak smirila, a ovaj slučaj je pokazao da je ban Pavao zapravo vladao Dalmacijom, a ne kralj. On je krajem 13. stoljeća zapravo neokrunjeni kralj Hrvatske. Želje Splićana će se ponovo aktualizirati nakon Zadarskoga mira, ali opet bez uspjeha. Ali te godine, 1358., nećak splitskoga kneza je sišao u Kaštela i pri tome izjavio u ime kralja da je Ostrog zajedno sa Bijaćima, postao dobro splitskoga nadbiskupa. Pri tome se pozivao na jednu krivotvorenu ispravu kralja Zvonimira. Nema nekoga konsenzusa u našoj historiografiji zbog čega se to dogodilo. Možda je to bilo samoinicijativno ili na inicijativu kralja na kojega je opet utjecao splitski nadbiskup Hugolin, koji je bio u posjetu kod kralja u Ugarskoj. Kako bilo, sve to skupa nije imalo utjecaja, jer su Trogirani protestirali. Ostrog je kralj opet dodijelio trogiranima. Na taj su način definitivno izgubili Ostrog i nikada ga kasnije nisu tražili. Ovim smo završili opis prvoga modela širenja koji se pokazao relativno neuspješan. Sada prelazimo na model mirne ekspanzije. Najbolji primjer toga je Zadar i njegovo širenje od 12. do 15. stoljeća, ekonomskim putem. Tu je bila riječ o postupnom kupovanju zemljišta u Ravnim kotarima, nekad od strane crkve, a nekad su kupovali građani. Njihovim su gomilanjem postajali dijelom općinskog teritorija. Iako je taj proces bio miran, ipak je izvršio neke promjene. Naime, širenje distrikta je izvršilo velike izmjene u društvenom ustroju sela koja su se nalazila na tim područjima. Na zadarskom području nije došlo do nekih velikih potresa, ali bilo je izmjena. Prije svega, zemljišta tih seoskih općina koje su došle pod vlast zadrana, sada su postala vlasništvo zadarske crkve ili zadarske općine. Nisu više bila slobodna sela kao prije. Drugo, selo je postalo dijelom crkvenoga ili civilnoga vlasništva. Treće, slobodni seljaci, dakle osobno slobodni seljaci su time postali kmetovi. Više nisu imali osobnu slobodnu. Postali su vilani, kako ih nazivaju izvori. Dospjeli su u novi status poluslobodnih ljudi, koji se u izvorima tog vremena nazivaju i distriktualci. Kako se taj proces stvaranja kmetova, pretvorbe slobodnih ljudi u kmetove, odnosio prema slobodnim ljudima koji su tu živjeli? Jesu li svi postali kmetovi ili je bilo nekih iznimki? Izgleda da je iznimki ipak bilo, doduše malo. Zadarski izvori nam kažu da je na tim novim teritorijima komune bilo nekih stanovnika koji nisu postali ni kmetovi i nisu postali ni težaci, nego su ostali osobno slobodni vlasnici svoga posjeda. Bilo ih je malo. Dvije su osnovne skupine koje zadarski dokumenti spominju s takvim statusom: (a) to su pripadnici vrlo starih plemenitih hrvatskih rodova u zaleđu Zadra; (b) neki stanovnici zadarskih otoka koje definira zadarski statut. Statut kada govori o otočanima govori o su kmetovima naseljenim na posjedima grada Zadra i otočanima koji imaju svoje vlastito zemljište. To su ekvivalenti onoga što smo na primjeru Trogira i Splita nazivali Didićima. Razvoj Didića se može pratiti u izvorima za Dalmaciju sve do 15. stoljeća, a na području zadarskih otoka oni se spominju sve do 18. stoljeća.

43

Srednjovjekovni grad na istočnome Jadranu: Postanak i društveni rast

Koliki je bio njihov udio u odnosu na ostale stanovnike zadarskih otoka mi ne možemo procijeniti. Pretpostavka je da je većina ipak bila u statusu kmeta. Didići su izgleda bili jako rijetki. Kao zaključak, možemo reći da postoje dva načina širenja komuna. Jedan je ratni, a drugi je mirotvorni. I jedan i drugi stvaraju anomalije o kojima smo već govorili. Seljaci na različite načine reagiraju na širenje komuna. Uklapanjem u komunu kao što je bilo u Zadru ili ratovanjem kao što je bio slučaj na primjeru Splita.

9. Predavanje (21.12.2011.) Komunalne ideologije: najvažniji izvori po ovom pitanju su Toma Arhiđakon, Miha Madijev de Barbezanis i nepoznati autor Obsidio Iadrensis. Komunalne ideologije su politička i ideološka pozadina svakodnevnoga života jadranskih komuna u srednjem vijeku, njihov politički credo, način ka koji one pokušavaju kodificirati, usustaviti, na jednom mjestu smjestiti zapravo sve svoje političke i kulturne tendencije u svijetu u kojem postoje. Ono čime ćemo se danas baviti su političke ideologije. Način na koji su političke elite dalmatinskih komuna u srednjem vijeku doživljavale same, svijet oko sebe i svoj odnos prema tom svijetu. Kada govorimo o političkim ideologijama i komunalnom mentalitetu, govorimo o jednom antagonizmu prema vanjskom svijetu izvan komune. On je prije svega izraz društvenoga raslojavanja. Što to znači kad kažemo da je antagonizam komune prema drugima izraz društvenoga raslojavanja? Nositelj općinskoga života dalmatinskih komuna u srednjem vijeku su bili isključivo patriciji, najviši društveni sloj. Oni su bili nositelji političkoga života, kreirali su ga, predstavljali su komunu prema vanjskom svijetu u ime svih koji nisu bili dio najvišega društvenoga sloja. Drugim riječima, kada govorimo o antagonizmu neke komune prema drugom komunama ili društvima, govorimo o antagonizmu čiji su nositelji jedan malo društveni sloj, ali koji upravlja njenim svakodnevnim životom. Kada govorimo o ideologijama, u svemu tome moramo podrazumijevati socijalne suprotnosti i staleška razdvajanja. Govorimo o međusobnom odvajanju staleža, pri čemu najviši stalež jedini ima privilegije da se bavi politikom. U drugoj polovini 14. i u 15. stoljeću će dolaziti do pokušaja pučana da također uzmu u svoje ruke dio tog političkog života, da postanu sukreatori unutarnje i vanjske politike. Taj pokušaj je bio neuspješan. Naprosto sama činjenica da je najviši stalež, dakle patriciji, zabranio ulaženje novim članovima u svoj sloj, je onemogućio najbogatijim i najutjecajnijim pučanima da postanu politički aktivni. Ovakva staleška raslojenost u Dalmaciji će opstati jako dugo, sve do pada Dubrovačke Republike krajem 18. stoljeća. Govorimo o jednom vremenu dugog trajanja u kojem su društveni odnosi bili zamrznuti i koje je trajalo preko 4 stoljeća. Radi se zapravo o jednom okamenjenom načinu razmišljanja. Niži sloj komune, oni koji nisu bili niti patriciji, niti bogati pučani, dakle koji nisu imali ni formalni ni neformalni utjecaj, i s njima zajedno distriktualci, nisu u načelu nikada imali nikakvih prava u sudjelovanju u politici komune. Oni se nisu uključivali ni u probleme kada je komuna imala vanjske sukobe s drugima, kada bi došlo do rata s nekom drugom komunom ili velikašem. Čak ni tada se nisu uključivali. Postoji samo jedan primjer u Dalmaciji kada se čitavo stanovništvo uključilo u sukob, a to je bilo kod opsade Zadra 1345. godine. To su neke premise kada govorimo o političkoj ideologiji. Kad govorimo o 14. stoljeću, govorimo o stoljeću kada se kodificira komunalno pravo, kada se pišu gradski statuti. To je također stoljeće definiranja političkih struktura, komunalnih organa, struktura… To se stoljeće s jedne strane pravnih propisa, a s druge realnoga ustrojavanja društva za

44

Srednjovjekovni grad na istočnome Jadranu: Postanak i društveni rast

dugo vrijeme. U tom stoljeću, možemo razlučiti tri različita utjecaja na razvoj političkih ideja dalmatinskih komuna. Prvi element su ideje i ideologije koje su pristigle iz Italije iz već ustrojenih komuna koje su u 12. stoljeću razvile svoje komunalne ideologije i gradske legende. Drugi element je bila lokalna politička tradicija koja je potjecala još iz ranoga srednjega vijeka. Neki korijeni politika dalm. komuna potiču još iz ranog srednjeg vijeka. Treći element koji je utjecao je antagonizam prema vani, prema suparnicima i konkurentskim komunama, velikašima, Veneciji, kraljevima. To su dakle tri utjecajna elementa koji stvaraju komunalnu ideologiju i koji će stoljećima na različite načine utjecati na formiranje komunalnoga identiteta i mentaliteta, načina na koji vodstvo komune razmišlja i na koji se način oblikuju njihovi stavovi prema problemima. Prvo od povijesnih dijela koje ćemo danas spomenuti je kronika splitskog plemića Mihe Madijeva de Barbazanisa. To djelo se izvorno zove Historia de gestis… To je povijest rimskonjemačkih careva i papa u 13. i 14. stoljeću, u vremenu bliskom autoru. Kronika je nastala nakon 1358. godine, ne zna se točno kada. Kada govorimo o zemljopisnom prostoru na koji se odnosi kronika, ona postavlja težište na balkanski poluotok i na obje obale Jadrana. To je pozornica povijesnih događaja koja Mihu zanima i koja mu je vrlo bliska. Međutim, usprkos samome naslovu te kronike, to nije samo povijest rimskih careva i papa. Ona je mnogo više od toga. Središnje teme koje zanimaju Mihu su zbivanja vezana uz komunalna društva. Njega prije svega zanima povijest komuna i zbivanja vezana uz njih iz 14. stoljeća: (1) događaji unutar komuna, (2) među-komunalni sukobi i (3) sukobi komunalnih društava sa ne-komunalnim društvima. Dvije su osnovne zemlje koje ga zanimaju: Italija (Toscana i Marche) i dalmatinske komune prema vlastima iz zaleđa. Uz sve to donosi i mnogo podataka o promjeni dinastije, odnosu Zadra i Venecije, mnogo vrlo zanimljivih i izvornih podataka. Najiscrpnije i najopsežnije poglavlje u toj kronici je poglavlje koje se odnosi na Mladena Šubića, tada jednoga od najmoćnijih feudalaca hrvatskoga kraljevstva u ranom 14. stoljeću, koje je i vrijeme raspada kraljevske vlasti u Hrvatskoj i vrijeme kada su Šubići-Bribirski ti koji vladaju umjesto kralja. Oni su kneževi dalm. gradova i na taj način stvaraju jedan sistem vladavine prema istoku i zapadu. Poglavlje o Mladenu II Šubiću i o sukobu sa splitskim knezom Jurjem su središnja i najtemeljitija poglavlja. On donosi po prvi put podatak o legendarnom porijeklu grada Splita, o trojanskim plemićima. Pokazuje i antagonizam prema okolnim društvima, koji je najizrazitija komponenta komunalne politike: strah od onoga vanjskoga i mržnja. Načelno i teoretski, kada govorimo o razinama političkih ideja dalmatinskih komuna u 13. i 14. stoljeću, govorimo o dvije razine tih istih ideja. Prva razina je razina komunalne samostalnosti. To je nešto što je zajedničko svim komunama: težnja za nezavisnošću, samostalnim životom, komunalnom autonomijom. To je nešto što je sveto, što se ne smije oskvrnuti i čemu teži svaka komuna: slobodnom neometanom razvitku unutar same sebe. Druga razina političkih ideja je ideja da su jedino plemići ti koji smiju biti nositelji političkih prava: prava da se bira, prava da se bude biran, prava da se vodi aktivna politika i donose zakoni. Taj monopol su oni koncentrirali u svojim rukama i nisu je prepuštali drugim skupinama. To je druga bitna karakteristika politike komuna u 13. i 14. stoljeću. Ako sve do sada pokušavamo sistematično prikazati, dolazimo do sljedećeg zaključka: postoje dva suprotstavljena pola u ideološkom sustavu komune. S jedne strane imamo, kada govorimo ideološki, samu komunu, njeno tijelo, komunalni organizam, njen prostor, ager, stanovnike u različitim slojevima društva. To je jedna strana. Druga suprotstavljena strana, drugi pol priče je sila koja bi mogla ugroziti sav taj sustav. Koja je to sila bila? To su bili Arpadovići, Anžuvinci, Mlečani, Šubići, bosanski banovi, srpski kraljevi… Dakle, čitav život komune i njena politička ideologija se vrti oko s jedne strane težnje da se bude samostalan i da se što učinkovitije pobijedi bilo koga tko bi htio naštetiti toj samostalnosti.

45

Srednjovjekovni grad na istočnome Jadranu: Postanak i društveni rast

Kada govorimo o tim silama koje su ugrožavale komune, one su se mijenjale ovisno o tome o kojoj je komuni riječ. Primjerice, Zadar je uvijek bio prvi na udaru kada govorimo o Mletačkoj Republici. Razlog tome je bio taj što je Zadar bio strateški, još od antike, najpovoljnije smješten grad na Jadranu i onaj koji je držao Zadar je zapravo bio gospodar Dalmacije. Zadrani su imali dug i trnovit put u odnosima s Mlečanima. S druge strane Mlečani su u odnosima s drugim gradovima pokazivali nešto manje zanimanja. Splićani sve do 15. stoljeća neće biti posebno loše raspoloženi prema Veneciji, a razlozi za to su komplicirani. Mlečani nikad nisu bili posebno zainteresirani za gradove poput Trogira, Splita i Šibenika jer su znali da će ti gradovi prije ili kasnije pasti u njihove ruke, ako se uspiju domoći Zadra. Splićani, trogirani i šibenčani će imati više problema sa drugim silama, prije svega hrvatskim feudalcima iz zaleđa, pogotovo Šubićima-Bribirskih. Što se tiče gradova na samom jugu poput Dubrovnika, njima ni Venecija ni hrvatski feudalci nisu bili stvarna prijetnja, ali zato su im bosanski banovi i kraljevi i kasnije kraljevi Srbije stvarali probleme. Kada govorimo o Splitu, Trogiru i Šibeniku, njihovi prvi neprijatelji su bili hrvatski feudalci. U tom smislu govorimo o feudalnom razvoju dalmatinskih komuna, o periodu kada je njihov život bio bitno obilježen sukobima s feudalcima. To je razdoblje trajalo sve od ranog 13. stoljeća, pa sve do pada Mladena Šubića 1322. godine. U tom razdoblju od stotinu godina, došlo je do kristaliziranja odnosa između komuna i hrvatskih vlasteoskih rodova u Dalmaciji. Komune su napokon same sa sobom bile na čistu kakav je njihov odnos prema tim konkurentima, a i odnos feudalaca prema komunama je postao vrlo jasan. Komune su sve obaveze koje su im feudalci nametali (porezne, vojne, kmetske) smatrale krnjenjem svoje komunalne autonomije, zadiranjem u njihova sveta prava, što je bio uzrok neprestanih antagonizama. Međutim, kako bismo bili objektivni, treba reći da je jednako loš stav tih komuna bio i prema Veneciji. Iako je Zadar bio prvi na udaru, nakon nekog vremena su i ostale komune shvatile da im prijeti jednako velika opasnost od Venecije, barem kao i od Šubića. Čuvanje komune, pokušaj da se zadrži samostalnost je bila osnova u manje-više svim povijesnim spisima koji nastaju u srednjem vijeku, a koji se odnose na komunalne općine. Tri su osnovna djela: Historia Salonitana iz 1266.-1268. godine, Obsidio Iadrensis (opis bitke za Zadar iz 1346.) i Kronika Mihe Madijeva iz 60tih godina 14. stoljeća. Te kronike su sve slične u tome što se odnose na pokušaje komuna da zadrže svoju samostalnost. To im je zajednička crta. Ono u čemu se razlikuju su konkretni protivnici. Zadarska kronika će biti usmjerene protiv Mlečana, dok će Toma Arhiđakon o Mlečanima govoriti samo pohvalno. Njegovi neprijatelji će više biti hrvatski vladari iz zaleđa, a ponekad i ugarsko-hrvatski kralj. S druge strane, Mlečani će biti prikazani vrlo crno u zadarskoj kronici. Ideološka struktura splitskih kronika ima dvije osnovne sastavnice, značajke. Prva je pretjerivanje u napadanju na neprijatelja, u emotivnom shvaćanju toga neprijatelja kao oličenje iskonskog zla. Druga komponenta koju te kronike očituju je problem odnosa između slavena i romana, između autohtonoga latinskoga elementa i onog novog slavenskog, hrvatskog elementa. Te se dvije komponente provlače kroz obe kronike grada Splita. Primjerice, Miha Madijev kneževe Šubiće-Bribirske slika kao vrlo negativne pojave (tirani, diktatori, neprijatelji svega dobroga, oličenje đavla). Ta činjenica da Šubići-Bribirski imaju tako negativan opis je utjecala na mnoge naše rane povjesničare, što je onda kasnije opet stvaralo probleme u stvarnoj interpretaciji toga vremena. Također, činjenica da je naša rana povijesna znanost u 19. stoljeću, pa čak i dijelu 20. stoljeća bila dosta nacionalno obojena je utjecala na to da neki naši povjesničari toga vremena opet shvaćaju stvari crno bijelo na način kako ih je shvaćao Miha Madijev. S druge strane, talijanski povjesničari ranog 20. stoljeća, prije svega oni iredentistički usmjereni iz vremena fašizma i iz vremena kada je Zadar bio pod talijanskom okupacijom su također stvari shvaćale crno bijelo, ali naravno oni imaju

46

Srednjovjekovni grad na istočnome Jadranu: Postanak i društveni rast

druge favorite. Tako se primjerice neki od tih povijesnih dijela Šubiće tretira kao da su oni nekakvi slavenski tirani koji pokušavaju ugroziti slobodu talijanskih komuna. S druge strane, talijanski povjesničari iz Zadra ili Venecije koji su živjeli u 30tim ili 40tim godinama 20. stoljeća će vrlo rano prihvatiti takve ideje. Ideologija iz razvijenog i kasnog srednjeg vijeka se jednostavno prenijela u radove nekih naših povjesničara kasnoga 19. i ranoga 20. stoljeća. Nama je danas jasno, kada govorimo o ovim relacijama, da se radi o vulgarnom pojednostavljivanju problema. Naprosto se stvari ne smiju sagledavati crno bijelo. Isto tako, često znala u povijenim znanostima naglašavati etnička komponenta svih tih problema. Naglašavalo se da su uvijek Hrvati Slaveni i Romani i Latini Talijani, da su oni krvno određeni i da to stvara probleme. To se isto pokazalo problematično. Ono što je vrlo dugo ostalo neshvaćeno i neobjašnjeno sve do polovine 20. stoljeća u našoj historiografiji je bila činjenica da se splitsko kroničarstvo 14. stoljeća ne smije sagledavati iz naših suvremenih problema. Ono što je ključ da bi se točno ocijenila povijest 14. stoljeća je činjenica da kroničar uvijek, bez iznimke opisuje borbe sa stajališta autonomne komune, sa stajališta svoga grada. Bez ispravnoga shvaćanja te činjenice ne može se ispravno procijeniti događaje o kojima kroničar piše kao ni način na koji on gleda da te događaje. Etnički odnosi su u tim relacijama sasvim nevažni, ne samo nama nego i kroničarima. Ako bi etnički odnosi bili bitni, onda nam ne bi bilo jasno zašto su Zadrani protiv Mlečana jer su i jedni i drugi zapravo Romani. Drugim riječima, nesposobnost komunalnih kroničara da pozitivno ocijene ulogu nekih svojih napadača, kao što su bili Šubići Bribirski, je razlog i zbog kojega mi raspolažemo s tim vrstama kronika. Oni jednostavno nisu mogli šire sagledati ulogu Šubića Bribirskih, nisu mogli doći do zaključka da postoji mogućnost da Šubići napokon povežu unutrašnjost i obalu. Oni su naprosto imali jedan zatvoren i vrlo skučen vidik. Zbog toga, nikad neće bit pokušaja da se komune čak ni međusobno povežu, iako su sve bile romanske. Sve one su bile toliko ideološki razdvojene da nisu nikada osjetile potrebu da se međusobno vežu. Vezat će ih tek Mletačka Republika kada osvoji Dalmaciju. Zatvorenost u svijet komune je uzrok nesposobnosti kroničara da objektivno ocijene situaciju. To su neki od bitnih elemenata kroničarstva razvijenoga srednjega vijeka. Što se tiče Zadra, situacija je bila malo drugačija. Oni su sa Mlečanima imali dugotrajnije probleme od splićana. Već smo spomenuli da nije postojala ideja o povezivanju dalmatinskih komuna, one su jedna prema drugoj jednako neprijateljski raspoložene kao što su bile i prema Mlečanima ili Šubićima. Pri tome su kronike Tome i Mihe idealni primjeri komunalnih političkih ideologija kada je vlast Arpadovića bila slaba. Drugim riječima, komunalne ideologije u 14. stoljeću su bile rezultat slabe kraljevske vlasti, sukoba komuna i feudalaca u zaleđu i s treće strane činjenice da nije bilo želje za integracijom niti među komunama niti za spajanjem sa zaleđem. Takav način razmišljanje će u komunalnim povijestima potrajati sve do kasnog 14. stoljeća. Prve naznake drugačijeg načina razmišljanja se javljaju periferno u malim dijelovima kronike Mihe Madijevog jer je ona napisana nakon Zadarskoga mira. Sama ta činjenica da je napisana u vrijeme Anžuvinaca je utjecala i na ovog kroničara da ipak malo prilagodi svoja stajališta. Tako će on na nekim mjestima, ipak hvaliti anžuvinske kraljeve. To je jedan znak tih nekih polaganih primjena. Iz zrelog anžuvinskog razdoblja potječe još jedan povijesni spis čiji je autor splitski plemić iz obitelji Cutheis, poznat kao Tabula A Cutheis. Ne znamo ništa o autoru, ali znamo da je spis nastao između 1371. i 1388. godine, u vremenu zrele anžuvinske vlasti. Tek u tom spisu dolazi do posve drugačijeg pogleda. Što je tu drugačije? Prije svega, odnos prema Anžuvincima je vrlo pozitivan. Nadalje, o hrvatskim feudalcima gotovo da i nema riječi. Zašto. Jedan mogući razlog je taj da su Anžuvinci uništili moć Šubića i oslobodili dalmatinske komune te prijetnje. Drugi mogući razlog je taj

47

Srednjovjekovni grad na istočnome Jadranu: Postanak i društveni rast

da nije ni bilo potrebno da se ulazi u kritiku hrvatskih velikaša jer se tada pojavila jedna sila koja do tada nije bila prisutna kao prijetnja. Ta sila su bili osmanlijski Turci. Tabula po prvi puta spominnje Turke kao novi element na Balkanu: 1371. godine u bitci kod Černomena kod rijeke Marice. Splitski kroničar osjeća taj novi element, da je došlo jedno novo vrijeme kada se javlja novi neprijatelj. Osim toga, on je vrlo kritičan prema Veneciji, što je prvi put da se javlja kritika prema Veneciji u jednom Splitskom djelu. Kakav je realno bio odnos tih feudalaca prema komuni? Koja je bila njihova ideologija? Kada se uspoređuju problemi koji su ti feudalci imali sa spomenutim gradovima sa situacijom u zapadnom dijelu Europe, onda se vidi da su ti problemi bio vrlo slični. Otprilike između 1200. i 1350. godine odnos hrvatskih feudalaca prema dalmatinskim komunama nije bio ni po čemu različit od odnosa europskih feudalaca prema njihovim susjednim komunama. Bribirska vlast nad dalm. komunama, njihovo knezovanje u njima između 1280. i 1322. godine, ipak je bilo veoma različito od onoga što bi rekli naši stariji povjesničari. Oni su ta kneštva uspoređivali sa tzv. tiranijama u talijanskim gradovima. To su bile tiranije u kojima se neki vojni zapovjednik obično nametnuo nekoj talijanskoj komuni i zapravo postao nasljedni vladar te komune. Ipak se takve situacije ne mogu uspoređivati sa situacijama kod nas u 13. i 14. stoljeću. Kod nas nije nikad došlo do takvog odnosa između moćnih feudalaca i gradova. Nikada ni jedan nije bio doživotno knez i nikada nije bio nametnuti svoju nasljednu vlast u nekom gradu. Toga nije bilo. Što se tiče realnih nameta koji su kneževi nametali gradovima, ti tereti, porezi i sl. nisu bili ništa veći nego što su bili tereti koji su ti isti gradovi plaćali ugarsko-hrvatskim vladarima, bili su uobičajeni. Drugim riječima, kada kroničari 13. i 14. stoljeća kritički pišu o Bribircima iz zaleđa, u principu uvijek pretjeruju. Oni pod njima nisu imali ništa lošiji položaj nego što im je bio pod kraljevima. Realno, jedina razlika između vlasti kneza iz zaleđa i vlasti kralja iz Panonije je bila udaljenost. Kralj je bio vrlo daleko i nije se aktivno uključivao u politiku gradova. Njega je jedino zanimalo da gradovi uredno plaćaju svoje namete. Feudalci su bili mnogo bliže i uplitali su se u politiku gradova, a sami nameti su bili isti. Izgleda da je ta činjenica, uplitanje u politiku gradova, više smetalo gradove nego plaćanje poreza. Drugim riječima, možemo govoriti o nečemu što se zove selektivna ideologija neprijatelja. Neprijatelj komune nije uvijek realan neprijatelj. Sada ćemo prijeći na etnička i jezična pitanja. Kada govorimo o etničkoj strukturi komuna, već od najranijeg razdoblja govorimo o etnički nehomogenom stanovništvu. U vrhove gradskoga stanovništva se već u 9. i 10. stoljeću uvuklo slavensko stanovništvo. Spominju se hrvatska imena. Slika nije bas tako crno bijela da bi mogli govoriti o čistom romanskom stanovništvu u gradovima i čistom slavenskom stanovništvu u zaleđu. To nikada nije bilo potpuno tako. U gradova je od vrlo ranog vremena vladala dvojezičnost. Govorio se i latinski i hrvatski i ne samo u nižim slojevima, već i u višim. Ono što jest činjenica je da je latinski jezik i latinska kultura bila ta koja je bila na višoj razini. Latinski je bio jezik po kojem su se patriciji razlikovali od pučana. Većina pučanstva je govorila slavenskim jezikom, a patriciji latinskim. To je bio njihov romanski identitet prenesen iz ranoga srednjega vijeka. Međutim, usprkos svemu tome, to ne znači da su svi patriciji bili etnički romani. I među njima je bio određeni postotak slavenskoga stanovništva. Latinski jezik nije bio etnička odrednica, već staleška! U nekim od gradova, sačuvao se u kasnijim stoljećima i romanskodalmatinski jezik. To je zapravo jezik koji je derivat latinskoga u komunama, koji se razlikovao u svojoj strukturi od komune do komune. O tom jeziku vrlo malo znamo. Zadnje mjesto gdje se on govorio je bio otok Krk, a zadnji govornik toga jezika je umro 1858. godine. Nešto se riječi sačuvalo u Dubrovniku, ali o tom dalmatinskom jeziku vrlo malo znamo.

48

Srednjovjekovni grad na istočnome Jadranu: Postanak i društveni rast

Većina nižih slojeva (habitatores) je govorila slavenskim jezikom. Latinski jezik je bio jezik uprave, sudstva i najvažnije od svega jezik crkve i bogoslužja. Uz te činjenice, još je jedna činjenica omogućila latinskome da preživi, a to je bila činjenica da su se između dalmatinske i talijanske obale izmjenjivali službenici (svećenici, činovnici, učitelji, načelnici… ). S druge strane mnogi dalmatinski komunalni građani su odlazili na studij u Italiju. Na taj je način latinski jezik prevladao među učenim ljudima u komunama. To su neki od elemenata antičke kulture. Postoji i još neki elementi antičke kulture u komunama, a neke smo već ranije spominjali. Primjerice, urbane legende i komunalni mitovi o porijeklu stanovnika. U Splitu su već vrlo rano počeli razvijati mit o tome da su splitski plemići potomci s jedne strane salonitanskih patricija, a ovi opet da su potomci trojanaca iz 9. stoljeća prije Krista. Ta se legenda s jedne strane javlja u lokalnih povjesničara (Miha Madije, Perceval), a s druge strane takve slične legende susrećemo i kod drugih komuna i to ne samo u Dalmaciji nego i u drugim krajevima, prije svega na zapadu. Tako Toma Arhiđakon kada piše svoju Historiu Salonitanu piše na dugo o toj antičkoj Dalmaciji. Godine 1312. kada se kodificira splitski statut u uvodu toga statuta gradonačelnik Perceval spominje da grad Split vuče porijeklo od glasovitog i plemenitog grada Salona, od salonitanskih građana od kojih su nastali i splitski plemići. I nastavlja da su oni, kao i ostalo plemstvo Venecije i nekih drugih gradova potekli od trojanaca. Korak dalje je išao Miha Madije koji u svojoj kronici kaže „kao mlečani i padovanci, i splitski su plemići dobili svoje plemenito porijeklo od trojanaca“. Dakle, korijene gradu se pokušava naći u dalekoj prošlosti, ne samo rimskoj, nego i grčkohelenističkoj predrimskoj prošlosti. Svi su plemići zapravo na ovaj ili onaj način potomci trojanaca. Sada ćemo prijeći na grad Zadar i jedan izvor kojeg još nismo obradili, a to je Obsidio Iadrensis. U tom se spisu radi o pokušaju Zadrane da se oslobode Mletačke vlasti, 12 godine prije Zadarskoga mira 1358., koji je bio neuspješan. Opsada grada je trajala od 8. mjeseca 1345. do 12. mjeseca 1346. Znaci godinu dana i četiri mjeseca. O tome govori spis. Radi se zapravo o dva različita spisa koji se bave istom temom. Jedan su napisali Zadrani, a drugi Mlečani. Jedan spis je promletački, a drugi prozadarski. To je vrlo važna epizoda iz povijesti Zadra, koja je ostavila duboke tragove u suvremenicima. Zadarska varijanta priče se zove Obsidio Iadrensis, a druga varijanta se zove Cronica Iadertina. Imamo isti događaj iz dvije perspektive. Koliko je taj događaj bio značajan i koliko je traga ostavio u Mletačkoj povijesti govori nam činjenica da je slika opsade koju je naslikao Tintoreto u drugoj polovini 16. stoljeća bila stavljena u duždevu palaču u jednoj od važnijih dvorana kako bi podsjećala mletački senat s kolikom su mukom oni stekli Zadar kao glavni grad mletačke Dalmacije. Ni jednom od ova dva spisa se ne zna pravi autor. Što se tiče zadarske varijante, postoji nekoliko pretpostavki tko bi to mogao biti. Najviše se ponavlja pretpostavka da bi to mogao biti zadarski nadbiskup Nikola Matafaris, iako sigurnih pokazatelja nema, samo indicije. On je bio student iz Padove, vrlo obrazovan, a bio je i prisutan u gradu za vrijeme opsade. Bio je pristaša kralja Ludovika. Sve to ga čini vjerojatnim kandidatem. On je napisao još neka djela. Radila se stilska usporedba ali nisu nađeni dokazi. Ipak, postoji mogućnost da pisao različitim stilom jer se radi o različitim žanrovima. Sačuvali se na početku spisa pismo autora spisa nekoj drugoj osobi bez imena. Ta druga osoba je nagovorila autora da napiše taj spis. Jedino što znamo o njim je da je autor bio plemenitog roda, zadarski plemić. Autor je dobro poznavao latinski jezik. Jedan nas povjesničar je iznio tezu da je autor namjerno izostavio svoje ime iz straha. Moguće je da je doista bio svećenik, pa i nadbiskup jer često citira Bibliju. Što se tiče autora mletačkoga spisa, nema nikakvih naznaka tko bi mogao on biti. Oba spisa se nazivaju kronika ili historia. Spadaju u historiografske tekstove srednjega vijeka s vrlo naglašenom kršćanskom poukom. Po tome se izrazito razlikuju od povijesnih spisa iz antike kod

49

Srednjovjekovni grad na istočnome Jadranu: Postanak i društveni rast

kojih je osnova zapravo bila istina (veritas). U srednjovjekovnim povijesnim djelima istina je na drugom mjestu, a na prvom mjestu je poučavati čitatelja koje će mu pomoći da postane bolji kršćanin. Umjesto istine dolazi do novog koncepta, a taj koncept je primjer. Taj primjer može čitatelju predstaviti kolika je božja milost, ili mu se može iznijeti neki negativan događaj koji će ga natjerati da ne ponovi sličnu grešku. U svakom slučaju, efekt opisa borbe bitke je uvijek sugestivno djelovao na čitatelja, i na taj način ostvarivao pouku i prenosio kršćansku poruku. U onom uvodnom pismu se spominju dvije motivacije koje su navele autora da piše spis. Prva motivacija je da se opišu uzroci koji su doveli do pobjede Mlečana. Ti uzroci su bili nesloga među Zadranima jer su se oni podijelili na dvije stranke: stranku koja je bila za kralja i stranku koja je bila za Veneciju. Druga motivacija je bila da se zabilježi okrutnost Mlečana kako to zadrani nikad ne bi zaboravili. Mletački spis (Kronika Iadertina) opet ima dvije drugačije motivacije. S jedne strane autor mora hvaliti i slaviti mletačkoga dužda jer je zahvaljujući njegovim zaslugama došlo do pobjede nad zadranima, a s druge strane se tim spisom mletački podanici upozoravaju da moraju postati pokorni jer će im se inače dogoditi ono što se dogodilo zadranima. Opći cilj i jedne i druge kronike je bio da se čitatelja s jedne strane pouči i da ga se primjerom podsjeti na ono što on mora činiti. Mletački tekst nema podjelu na poglavlja, kratak je spis i manje-više se radi o jednom ratnom izvještaju, dosta dokumentarnom s puno tehničkih detalja o tome kako se koji zapovjednik zvao, vrstama brodova, oružja itd. To je jedan spis koji je više tehnički izvještaj, a manje povijesni. Zadarski tekst je malo drugačiji. On je mnogo duži od mletačkog, podijeljen je na knjige, knjige na poglavlja. U tekst su uključeni razni dodaci, kao govori među zadranima, svakodnevna komunikacija, pisma dužda kralju i kralja duždu, razni javni proglasi iz toga vremena itd. Izgleda da su svi ti podaci autentični i da ih je dodala osoba koja je bila sudionik zbivanja. Postoje i još neke razlike. Zadarska je osim toga i puno emocionalnije pisana. Vidi se da je autor bio osobno pogođen događajima i da se zbog svega osjeća loše, vidi se da je bio u dodiru sa stanovnicima i njihovim patnjama. Prikazivao je sukobe među građanima, njihove probleme, glad i sl. Ukratko imamo dva teksta na istu temu koji su međusobno različiti. Ako uspoređujemo koliko su ti tekstovi subjektivni ili objektivni, o tome nam mogu dobro poslužiti dva primjera. Da dva primjera su s jedne strane „Bitka za lanac“ i „Nestašica hrane u Zadru“ s druge strane. Bitka za lanac je bitka između zadarske mornarice i mletačke mornarice kako bi se obranila gradska luka. Na ulazu u luku je bio metalni lanac koji je sprečavao ulaz neprijateljskim brodovima. Mlečani su ga htjeli presjeći kako bi mogli prodrijeti u samu luku, a zadrani su ih pokušavali spriječiti. U zadarskoj varijanti priče donosi nam se dugačak opis bitke sa puno digresija, daje detaljan opis te bitke, kako su prekinuli lanac, kako su zadrani reagirali. Ta priča se prekida u trenutku kada mlečani uspijevaju presjeći lanac i prodrijeti u luku. Mletački spis daje dosta kratak opis. On navodi imena svih zapovjednika, kapetana flota, opisuje kako su mlečani sa kopna pomogli mlečanima na brodovima, ali u principu sažima čitavu priču na sljedeće: cilj ove akcije je bio da se grad bolje okruži i sa morske i sa kopnene strane i da se na taj način stvore veće mogućnosti za opsadu Zadra kako bi on pao u mletačke ruke. Drugim riječima, obje strane su prilično objektivno prikazali događaje. Nisu umanjili zasluge neprijatelja, čak ga na nekim mjestima hvale i ističu njegovu hrabrost. Međutim, razliku u prikazu ipak postoje. Mletački spis završava u trenutku kada su mlečani presjekli lanac i kada su uspjeli u tome. Upravo zato što je to vrhunac priče mletački spis tada staje. Kasnije su se stvari odvijale malo lošije za mlečane, a to on ne želi ispričati. S druge strane zadarski tekst je jako sretan što može pokazati kako su mlečani kasnije imali problema. Tako se priča nastavlja i dobivamo opis kako zadrani žele potopiti brodove i pružaju velik otpor. Taj dio bitke je za mlečane

50

Srednjovjekovni grad na istočnome Jadranu: Postanak i društveni rast

ispao ili neriješen ili neuspješan jer nisu uspjeli zaokružiti grad sa svih strana. Mletački kroničar je taj rezultat izostavio i stao je u trenutku kada su mlečani bili uspješni. Što se tiče nestašice hrane i vode u Zadru, tu je priča malo kompliciranija. Naime, za vrijeme opsade koja je trajala više od godine dana, zadrani su bili ti koji su kontrolirali vodu, a mlečani su kontrolirali hranu. Dakle, mlečani su sprječavali uvoz hrane u Zadar, tako da je hrane nakon nekog vremena nestalo. S druge strane, mlečani nisu imali što piti jer su zadrani kontrolirali sve izvore u okolici. Mlečani su morali uvoziti vodu iz Italije u bačvama. U toj pat poziciji pitanje je bilo tko će dulje izdržati jer su i jedni i drugi bili na rubu snaga. Kronika Iadertina kaže da zadranima nije ništa preostalo da jedu osim korijenja i trave. Dakle, mlečanin pokušava taj događaj objasniti okolnošću zadrana. Kako je to točno izgledalo opisuje zadarska varijanta priče. On spominje crno tržište u gradu. Zbog nestašice, hrana je postala vrlo skupa: iznutrice se nisu mogle nabaviti ni za kakav novac; govedina i teletina su se prodavali za dva i pol srebrnjaka; meso konja ili mazge (koje se inače nije jelo) se počelo prodavati za istu cijenu; jedno jedino jaje je koštalo 20 novčića; jedna kokoš je koštala jedan i pol zlatnik; jedan mol (33 litre) žita je koštao 12 zlatnika. To su bile vrtoglave cijene. Kada je hrane potpuno nestalo, zadrani su se morali početi hraniti biljkama koje su rasle po gradu. Prije toga su prešli na mačke i miševe, čak su se razvile posebne struke profesionalnih lovitelja mačaka i miševa. Kada je nestalo i tih životinja prešlo se na ishranu divljim travama koje su rasle po zgradama. To je dovodilo do čestih trovanja. Kad su počeli umirati od gladi, proširila se nekakva epidemija i većina građana je umrla. Sve te iste događaje mletački tekst opisuje dosta sažeto i puno objektivnije, što je dosta neobično. On dakle ne napada zadrane, ne ruga im se. Ali isto tako izbjegava govoriti o situaciji koja je nepovoljna za Mlečane. Postoje dva osnovna pristupa kada je objektivnost u pitanju. Kada govorimo o ratnim događanjima, o samom sukobu, tada je neprijatelj prikazan objektivno. Međutim, čim se izađe iz sfere rata na svakodnevni život tada dolazi do manjka objektivnosti. Tako čak u zadarskoj varijanti priče kada se spominje ime Venecija, to ime se objašnjava na sljedeći način. Mlečani nose ime Venecije jer sve proždiru a nikada ne povrate: to dolazi od riječi venatum što naravno nije točno. To se može vidjeti i u naslovima: „O odvratnom činu Mlečana“, „O himbenom činu Mlečana“… Ovo su dobri primjeri odnosa komune prema vanjskom neprijatelju, ali i dobar primjer odnosa vanjskog svijeta prema komunama.

51

Srednjovjekovni grad na istočnome Jadranu: Postanak i društveni rast

10. Predavanje (11.01.2012.) Odnos grada i sela dalmatinske komune u srednjem vijeku Sada već dolazimo do kasnog srednjeg vijeka jer je većina izvora koja se tiče ove teme iz tog razdoblja. Izvori iz ranijih perioda o ovoj temi su jako rijetki. Odnos komuna i njihovog seoskog zaleđa je jedna od najvažnijih relacija koju jedna komuna u svom svakodnevnom životu ima. Taj odnos u srednjoj vijeku je pod utjecajem dva osnovna faktora. Prvi od njih je utjecaj zaleđa na gradove, a pri tome se misli na srednjovjekovne države i institucije, kneževine, kraljevine, Bosna, Srbija. Drugi činitelj su jadranske političke sile: Venecija, Anžuvinci, Bizantsko carstvo, Arapi (saraceni)… Možemo reći da je sav svijet komune pod djelovanjem tih utjecaja. Oba utjecaja su jako značajna, ali u dugoj povijesti dalmatinskih komuna ipak se pokazalo da je značajni utjecaj zaleđa, odnosno slavenskoga svijeta, a ne utjecaj morskih sila. Kada govorimo o zaleđu govorimo o širokom spektru različitih utjecaja. Jedan od njih je hrvatska država u raznim svojim fazama, zatim od 14. stoljeća Bosna, a od 13. stoljeća nadalje jak je utjecaj i Srbije. Naravno, od 15. stoljeća, najvažnija sila će biti osmanlije. Međutim, kada govorimo o utjecaju zaleđa na grad prije svega govorimo o utjecaju bližega zaleđa, dakle neposredne okoline grada. A pri tome se misli na sela u gradskome distriktu. Kada govorimo o tim odnosim, grada i sela, tu se može govoriti o više različitih prožimanja. Te razlike mogu biti društvene, ekonomske i kulturne. Razlike u ekonomiji između gradova i seoskih susjeda se opet mogu razdvojiti na nekoliko razina. Kada govorimo ekonomski o gradu, govorimo o prostoru kojega obilježavaju trgovina, financije i obrt. To su stvari o kojima smo i prije govorili. Selo nije imalo ta obilježja. Selo je prvenstveno prostor zemljoradnje i stočarstva. Toga nema u gradu i to su osnovne razlike. To su i karakteristike po kojima su sela i gradovi ovisni jedni o drugima. Jednome nedostaje ono što ima drugi, a zajedno čine jednu vrstu simbioze. Kada govorimo o društvenom razlikama, već smo spominjali pravne probleme vezane za ta pitanja: tko je građanin, tko nije, tko je distriktualac itd. Međutim, tu treba spomenuti još nešto. Na samom početku srednjega vijeka postoje i jake etničke razlike između sela i grada. Na samome početku ranog sred. vijeka gradovi su bili prvenstveno romanski. U zaleđu su bili slaveni, Hrvati, etnički različiti. Od kasnog 9. i ranog 10. stoljeća nadalje ipak se može pratiti vrlo precizno polagani ulazak slavena u gradove i miješanje etničkih skupina. Slaveni polagano počinju prodirati u gradske strukture, tako da će nakon mnogih stoljeća većina stanovnika u gradovima ipak postati slavenska. Taj proces se smatra potpuno završenim negdje u 14. i 15. stoljeću. Paralelno s procesom ulaska slavena u gradove teče i suprotni proces, a to je proces migracija iz drugih komuna u druge gradove. Ovaj proces seljenja iz jedne komune u drugu je bio nešto manje izražen od migracija iz sela u grad, tako da je on u odnosu na njega zanemariv. On je bio više društveno i kulturno važan nego etnički. Naravno, činjenica da je slavensko stanovništvo iz zaleđa gotovo potpuno zamijenilo romansko stanovništvo u gradovima ne znači da je to stanovništvo bilo seljačko. Doseljenici bi prihvatili gradske navike i latinski jezik, kulturi i razne druge karakteristike. To su dakle osnovni procesi. Zbog čega je sve ovo važno? Zbog toga jer je demografska obnova bila nužna za sam opstanak gradova. Ti gradovi nisu nikada mogli živjeti potpuno zatvoreno u odnosu na svoje susjede. TO je možda moglo biti u najranijim početcima srednjega vijeka, ali to stanje nije moglo dugo potrajati. Gradovi su bili male i zatvorene sredine, romanskog stanovništva je bilo malo i kada bi se oni isključivo međusobno reproducirali to bi prije ili kasnije dovelo do anomalija i poremećaja, do zdravstvenih problema. Zapravo bilo je nužno da se stanovništvo povremeno osvježi. Dakle, rast i razvoj stanovništva je bio povezan sa demografskom obnovom. Jednog bez drugoga nije bilo. Kada govorimo o stanovništvu iz kontinentalnoga zaleđa, govorimo o različitim slojevima stanovnika. To su

52

Srednjovjekovni grad na istočnome Jadranu: Postanak i društveni rast

uglavnom u srednjem vijeku bili ratari i stočari, ali među njima je naravno bilo i pripadnika hrvatskih plemićkih rodova. To su plemeniti rodovi od kojih se neki spominju o Pacti Conventi: Šubići, Gusići, Snačići… Mnogi od njih će početi doseljavati u gradove te će se početi družiti sa bliskim staležima i postati dijelom gradskoga stanovništva. Oni će na taj način obnoviti etnički sliku grada i omogućiti mu da živi, da se reproducira. Kakvi su bili motivi ljudi iz zaleđa, zašto su oni htjeli doći u grad, što ih je privlačilo? Ovisno o staležu i osobnim ambicijama nekog čovjeka, motivacije su bile različite. Ono što je nama važno naglasiti je da su komune podjednako privlačila i hrvatske plemiće (vlasteline) i kmetove. I jedni i drugi su bili zainteresirani da dođu i ostanu u gradu. Kada govorimo o seljaku, bio on slobodni seljak ili kmet svejedno, njegovi motivi su bili sljedeći: (1) ako bi se preselio u grad to bi mu omogućilo ekonomsku egzistenciju, omogućilo bi mu da u gradu ostvari svoje ekonomske interese koje nije mogao ostvariti u Hrvatskoj; (2) sela u gradu su često bila prenapučena i nekada je odlazak bio nužan zbog toga; (3) strah je bio još jedan bitan razlog, jer je u gradu koji ej bio zaštićen zidinama osoba bila sigurnija nego na selu, pogotovo u kasnijim razdobljima kada su se događale turske provale; (4) kmet je u grad donosio samo jedno: radnu snagu. Kada govorimo o kmetovima, oni su sa sobom nosili svoje osobne sposobnosti. Međutim u gradu se ta sposobnost mogla itekako iskoristiti. Mogli su postati obrtnici ili trgovci i na taj si način poboljšati društveni položaj i egzistenciju. Sve ovo nije se moglo postići na selu. Na selu nije bilo moguće stručno usavršavanje niti uzdizanje na status trgovca. Tamo je samo postojala zemljoradnja i stočarstvo. Ono što se na selu nije moglo naći, moglo se naći u gradu. To je dakle privlačilo seljake u grad. Međutim, što je poticalo plemiće da se počnu doseljavati? Oni su na selima imali svoje velike zemlje i posjede koje su naslijedili od svojih očeva. Koji su bili njihovi motivi? I njegovi su motivi bili prije svega ekonomski. Oni su htjeli još više povećati svoje bogatstvo i stvoriti druge načine stjecanja kapitala. Prije svega, plemić je za razliku od seljaka u grad mogao donijeti velike svote novca. Taj kapital je u gradu plemić mogao oploditi, iskoristiti u neke svrhe koje na selu nisu postojale: trgovina, obrt, stvaranje financijskih kompanija i povećavanje količine novce na različit način od onoga na selu. Osim toga, prelaskom u grad plemić je zadržavao svoje posjede na selu te su tako bili osobe koje su spajale sela i gradove. Seljaci bi selidbom u gradove zapravo napuštali svoje posjede i postali građani. Međutim, plemić je u toj svojoj kombinaciji posjeda na selu u gradu na taj način postati i građanin i zemaljski gospodar. Kombinacijom tih svih sredstava koje plemić imao sebi na raspolaganju (kapital i zemlja) mogao je u gradu razviti jednu vrlo živahnu gospodarsku djelatnost. On je mogao npr. ako je na selu imao velike pašnjake koji su proizvodili mnogo vune od ovaca, on je tu vunu u gradu mogao prodavati ili izvoziti i tako steći veći kapital. Migracije sa sela u grad i iz jednih komuna u druge su bili oblici ekonomske uzajamnosti na način da se ono što je nedostajalo jednoj sredini moglo naći u drugoj. Tim procesom, tim uzajamnim djelovanjem grada na selo i obrnuto je došlo do stvaranja jedne jedinstvene ekonomske cjeline koju je sačinjavalo selo i glavni grad. Vrhunac toga procesa spajanja grada i sela u samodostatan ekonomski sustav će se ostvariti u 14. i 15. stoljeću. Taj proces će biti najuspješniji u onim komunama koje imaju velike distrikte i koje su se do tog vremena već uvelike proširile na teritorij hrvatske države. U tom smislu je Zadar bio najuspješniji. Ona je prije svega bila obdarena time što je od svih dalmatinskih komuna imala u svom zaleđu najviše ravnog prostora, a s druge strane je bila vrlo uspješna u širenju na taj prostor sve do Novigradskog mora. U odnosima između komune i sela u zaleđu u principu nije bilo mnogo antagonizama. Iako je grad bio dominantan i diktirao uvjeta izgleda da među seoskim sredinama nije bilo otpora. Uzrok tome je taj što je grad bio izrazito zainteresiran za novo stanovništvo koje će moći popuniti radna mjesta za koje prije nije bilo ljudi. Za seljake je to

53

Srednjovjekovni grad na istočnome Jadranu: Postanak i društveni rast

predstavljalo nešto pozitivno jer su mogli naći zaposlenje i ostvariti neke svoje ciljeve. Međutim, oni su i te kako bili svjesni da prelaskom u grad prestaju biti ono što su bili prije. Oni koji su bili slobodni seljaci i oni koji su bili kmetovi sad postaju dijelom cjeline, moraju se podvrgnuti pravilima grada i gradskim statutima. Sve ono što je bilo propisano za stanovnike komune, sada počinje vrijediti i za njih i oni se tome moraju pokoriti. Sukobi su dakle bili relativno rijetki. Jedan od vrlo rijetkih sukoba o kojima znamo, a vezan je za ekonomije sela i grada je bio problem tzv. Vlaha. Od 14. stoljeća pa nadalje to je naziv koji se koristi za stočarsko stanovništvo iz srednjovjekovne Hrvatske, a koje se od 14. stoljeća počinje jako živo interesirati za prostore dalmatinskih gradova. Stočari iz srednjovjekovne Hrvatske, a koje se u izvorima naziva Vlasima, su bili sezonski stočari. Bili su zainteresirani za pašnjake ali ne tijekom čitave godine, jer tijekom čitave godine ti pašnjaci nisu mogli biti na raspolaganju. Zbog toga su se oni često znali spuštati u gradove Dalmacije i na njihovi pašnjacima napasati svoju stoku. Naravno da to nisu mogli raditi kad su htjeli, već je u tim odnosima trebalo utvrditi ugovore između njih i grada: kada će doći, koliko će pašnjaka koristiti, kada će otići i koliko će sve to skupa platiti. Iz tog razloga imamo gomile ugovora između Vlaha i grada u kojima se preciziraju različite odredbe. U principu nije bilo problema, ali na nekim mjestima je dolazilo do sukoba, osobito na području zadarske komune, što je i razumljivo jer je ona raspolagala s najviše pašnjaka od svih drugih komuna. Događalo se da Vlasi bez prava dolaze na pašnjake komune i da napasaju stoku bez potvrđenog ugora. Oni su na taj način uzurpirali javnu imovinu grada. Zbog toga je dolazilo do sukoba, sudskih procesa, i presuda koje su najčešće išle u korist grada. To su jedini sukobi koji su na ekonomskoj bazi, a koji su se događali između grada i zaleđa. To što nije bilo sukoba jer su i grad i selo bili međusobno ovisni, a i bili su svjesni toga. Zbog toga nije bio problem naći zajednički jezik. Selo je bilo ovisno o gradu jer je grad bilo jedino mjesto gdje je seljak mogao u većoj količini prodavati svoje proizvode. Osim toga, većina putova su vodili prema gradovima u Dalmaciji, i iz Hrvatske i iz Bosne. To je bio još jedan razlog za održavanje dobrih odnosa. Dolazak u grad je seljacima bio u interesu jer su u gradu i mogli kupovati proizvode kojih na selu nije bilo (finije tkanine, vino, a možda i najvažniji proizvod je bila sol). Sol danas uzimamo zdravo za gotovo, ali povjesničari nazivaju sol naftom srednjega vijeka. Vrlo brzo se dogodilo da je sol postala strateški proizvod nad kojim je komuna imala monopol, primjerice zadar. Mogla ju je prodavati samo komuna ili državna vlast. Naravno, cijene su isto bile nametnute od strane države ili komune, a bile su dosta visoke. Sol je bio važan izvor prihoda. Sve to zajedno je utjecalo na to da je grad postupno potpuno podvrgnuo selo u ekonomskom i političkom pogledu. TO je bilo mjesto koncentracije vlasti i trgovine. Već smo spominjali kako su distriktualni gradski prostori u Dalmaciji bili vrlo različiti. Tako je recimo Zadar imao najravniji i najplodniji distrikt, Trogir i Šibenik su imali ne toliko malene, ali neplodne distrikte. Split je imao jako malen distrikt. Dubrovnik se više širio duž obale nego prema zaleđu. Split je u širenju distrikta bio onemogućen prirodnim preprekama i jakom hrvatskom državom u zaleđu. Ti distriktu su bili ona osnovna značajka koja je oblikovala razvoj grada. Načini na koji se grad prostirao na seoski teritoriji su opet bili različiti. Mogao se širiti kupovinom zemljišta, a s druge strane pomicanjem granica distrikta. Prvi proces je učestaliji u ranom srednjem vijeku (kupovina zemljišta od strane građana i crkve). Kasnije, od 12. stoljeća nadalje, grad će se širiti političkim putem, ratovima ili darovnicama od strane kraljeva. Od 12. stoljeća nadalje mogu se pšararelno pratiti dva proces. Proces migracije seljanja prema gradu i proces političkog i ekonomskog sirenja grada prema selu. Govorili smo prije o modelima stvaranja komunalnih područja (sukob sa seoskim općinama na primjeru Split i Ostroga; model mirne ekspanzije na primjeru Zadra).

54

Srednjovjekovni grad na istočnome Jadranu: Postanak i društveni rast

Danas ćemo više govoriti o ovom drugom mirnom modelu ekspanzije: o širenju Zadra ekonomskim putem u ravne kotare. Zadrani su gradski distrik od 12. do 15. st. širili kupovinom zemljišnih posjeda (građani i crkvene institucije). Gomilanjem tih teritorija se širio i gradski distrikt. To je jedan dosta jednostavan proces koji se može lako pratiti. On je imao dva rezultata: (1) Zadar je na početku15. stoljeća imao distrikt koji se potpuno podudarao sa zemljišnim posjedom grada. Drugim riječima sve ono što je u tom trenutku bilo politički pod zadarskom jurisdikcijom je doista i bilo u vlasništvu zadrana. (2) U zaleđu Zadra, u Ravnim Kotarima, zadarske institucije i zadarski građani su bili ti koji su zamijenili dotadašnje vrhovne gospodare tih krajeva (hrvatske plemiće). Na novom teritoriju je zadarski građanin, bio on plemić ili ne, zamijenio hrvatskoga plemića i slobodne seljake. To je jedna važna i velika promjena za taj kraj. Na taj način je u Ravnim kotarima došlo do novog zemljišnog odnosa. Kada su ti prostori postali dio distrikta oni su dobili neke nove tipove agrarnog odnosa koji su bili tipično gradski. Koji su odnosi? To je prije svega tzv. težaštine, tj. stvaranje težaka kao novog tipa obrađivača. To je tipično za dalmatinke komune. Taj način je izvezen iz gradova. Tko je težak? Težak je osoba koja nije kmet, on je slobodan ali nema svoju zemlju, obrađuje tuđu zemlju, ali svojom slobodnom voljom ili sklapanjem posebnoga ugovora sa vlasnikom zemlje. Težak je mogao u svakom trenutku raskinuti ugovor. To je težak srednjega vijeka i uvelike se razlikuje od kmeta. Kmet je vezan naraštajima uz zemlju. On nije bio slobodan otići, nije bio osobno slobodan. TO su temeljne razlike težaka i kmeta. Postoji još jedna karakteristika: težaci su najčešće obrađivali vinograde. Kmetovi su s druge strane manje obrađivali vinograde, a više su se bavili klasičnom zemljoradnjom. Širenjem, izvozom težaštine na područje Ravnih kotara dolazi do nekih promjena na tim prostorima koji su do tada bili klasični feudalni prostori s kmetovima. U kasnom srednjem vijeku bitno se olakšava položaj onoga tko obrađuje zemlju. Položaj kmeta postaje mnogo povoljniji. Dolaskom pod jurisdikciju grada kmet stiče osobnu slobodnu i izjednačuje se sa stanovnicima komune. On i dalje vrši određene oblike tlake, ali ono što je njemu jako zanimljivo je to što su na području Zadra njegove obaveze bile mnogo manje nego u Hrvatskoj. On je imao manju naturalnu rentu i ta količina berbe koju je davao gospodaru je bila toliko umanjena da se gotovo približila količini koju je davao zadarski težak. Na taj je način su se kategorije kmeta i težaka toliko približile da su postale gotovo identične, neraspoznatljive. Ta dva način agrarnoga odnosa, kmet i težak, se toliko približavaju da postaju nešto što je se kasnije nazivati dalmatinski kolonat. Kolonat ima svoje korijene u ovome o čemu danas govorimo. Uz te temeljne promjene na području Zadra, postoje i neke druge. Upravne promjene koje se događaju u tom trenutku. Otkad je 1409. godine Venecija postala gospodar Dalmacije, došlo je do potrebe da se u zaleđu Zadra stvori i nova upravna organizacija. U tom trenutku, pod utjecajem Venecije, razvijaju se tzv. zajednica (u izvorima universitas). Zajednice su organizacija koja zbraja više sela u jednu zajedničku cjelinu. To je savez sela, a osnovna svrha je bila briga o zajedničkim interesima. Toga do tada nije bilo. Ta je pojava isključivo vezana uz Zadar, izvan njega nema zajednica. Kako je izgledala ta upravna organizacija zadarskoga distrikta će nam bolje reći shema koju ste dobili. Na početku imamo selo (vila) kao osnovnu zajednicu. To selo se s drugim selima moglo udružiti u zajednicu (universitas). Ona je bila zapravo jedna vrsta pravne osobe koju čine svi stanovnici sela. Glavari svih tih sela su se povremeno sastajali na vijeću koje se naziva posoba. Posoba je bio skup glavara sela koji se nije sastajao redovito već kad je bilo potrebno. Te posobe su se opet mogle udružiti u još veće zajednice koje su se nazivale lige. Te dvije osnovne razine selo-universitas i lige i posobe su činile osnovne oblike seoske organizacije. Kakav je bio odnos državne vlasti prema tim seoskim organizacijama? Državne vlasti su se ograničile na to da kontroliraju na samo jedan način: preko sudaca (iudices). Oni su bili jedini predstavnici državne vlasti, a zadaća im je bila da

55

Srednjovjekovni grad na istočnome Jadranu: Postanak i društveni rast

sudjeluju u sporovima. Universiras kao pravna osoba ima pravo na svoju vlastitu imovinu. Zadatak joj je da čuva zajedničke interese članova. Može sklapati ugovore o zakupu. Ona je toliko snažna da se ponekad u izvorima javlja pod nazivom fraternitas (ono što se u gradu naziva bratovština). Posoba je skup glavara sela, povremeni organ koji je imao zadaću neke vrste izvršne vlasti. To su neke nove organizacije kojih prije nije bilo. Ima nekih naznaka da su se neke vrste liga javljale već i ranije, ali o tome postoje različita mišljenja. Ono što je sigurno je da je Venecija te oblike razvila, iako ih je možda i zatekla u nekim ranim oblicima. Ta je nova upravna organizacije bila posljedica mletačke vlasti. Sudci se pojavljuje nešto ranije, a područja nad kojima su oni imali sudsku vlast su se nazivala sudčije u zadarskim izvorima. Oni su bili jedini predstavnici državne vlasti i bili su spona između seljaka i državne vlasti. Oni su regulirali obveze sela prama državi. To je bilo dakle, način na koji je Venecija nakon 1409. godine organizirala seoske oblike života. U slučaju zadarskoga zaleđa je situacija ipak bila malo kompleksnija. Najuži dio zadarskoga distrika je originalni dio distrikta koji se kasnije širio. (vidi kartu) Kad je Venecija osvojila Dalmaciju, ona je osvojila i područja distrikta susjednih gradova u Ravnim Kotarima. Tako je Venecija dobila i neka naselja (castrum) na bivšem hrvatskom teritoriju, poput Novigrada, Vrane i kao što je Ljubač. Iste godine je Venecija dobila i Nin. Sva ta područja su prije toga bili pod vlašću hrvatske države. Castrum Ljubač je tijekom 12. stoljeća bio u posjedu vitezova hospitala. Novigrad je bio od 14. st pod vlašću posedarskih knezova (hrvatski plemići). Vrana je od 14. stoljeća bila Vranski priorat. Sva ova područja su graničila sa zadarskim distriktom, ali nisu bili njegov dio. 1409. godine oni i zadarski distrikt zajedno ulaze u mletačku državu. Očekivalo bi se da ih je u tom trenutku Venecija spojila sa zadarskim distriktom, ali to se nije dogodilo. Zadarski distrik je zadržan u svojim starim granicama, a i ostali distrikti također. Tek kasnije, od druge polovine 15. st. će se za sve te općine susjedne Zadru, za njih se ponekad u izvorima javlja naziv Iurisdictio Iader. To ne znači da su one postale dio zadarskoga distrikta, već se samo nazivale širim zadarskim teritorijem. Zbog čega su zadržane sve te stare razlike? Dva su razloga. Prvi je taj da je te sve gradove trebalo objediniti vojno zajedničkim zapovjednikom. TO je jedan od razloga zašto se javlja pojam Iurisdictio Iader. On se odnosi na vojnu upravu, zadarskoga kapetana. Međutim, u fiskalnom smislu, oni su bili odvojeni jer je Venecija bila zainteresirana da Zadar ne bude posrednik preko kojega će porezi ici u Veneciju. Svi oni su posebno plaćali poreze. Na taj način je došlo do zadržavanja starih granica, a Venecija je uspjela proširit vlast i u vojnom i u fiskalnom smislu. Ako se vratimo na dolaske seljaka u grad i različite načine na koji su oni organizirali svoj život, sjetimo se da su statuti dalmatinskih komuna dijelili svoje stanovništvo na tri osnovne kateogorije: cives, habitatores i forenses. Cives su bili punopravni građani sa stalnim prebivalištem na području grada, Habitatores su bili oni koji imaju boraviše, Forenzes su bili stranici koji nemaju nikakva prava ali ni obaveze. To su tri osnovne kategorije. Počnimo sa stranicima. Forensis se osoba rođena izvan komunalnoga prostora i nije podvrgnuta njegovoj jurisdikciji. U gradskim statutima ponekad se suprotstavljaju dvije kategorije: forenses (stranci) i perigenes (domorodci, oni koji su rođeni na području komune). Komune su u u načelu bile dosta otvorene prema primanju stranaca. Nisu sprečavali doseljavanje. Vrlo rijetko bi zabranile strance. Dolazak stranaca za komune je bio izrazito važan jer se obično radilo o obrazovanim profesionalcima (npr. Gargano). Taj stalni priljev stranaca vršio se u dva osnovna smjera: uzdužnim smjerom i poprečnim smjerom. Kada se kaže uzdužni smjer misli se na smjer istokzapad i zapad-istok, od Venecije preko Istre prema Levantu. Poprečni smjer sjever-jug odnosio se na putove prema Italiji. TO su dva osnovna smjera u kojima su stranci stizali. Stranci su u komuni u načelu boravili kratko vrijeme. Oni su bili ili trgovci ili neki prodavači, putujući zabavljači, ili se radilo o

56

Srednjovjekovni grad na istočnome Jadranu: Postanak i društveni rast

nekim vrlo profesionalnim osobama poput kipara, slikara, graditelja, arhitekata, učitelja... koji bi otišli iz grada nakon što bi obavili posao. Prema gradu nisu imali nikakvih obaveza. Oni bi naprosto došli, odradili posao i otišli. Što se tiče punopravnih građana, odnosno cives, oni su bili s jedne strane privilegirani jer ih je grad štitio i imali su gradske povlastice u raznim situacijama, ali su jednako tako imali i određene obaveze. Morali su plaćati poreze, vršiti dužnost straže i rane druge obaveze koje su propisivali statuti. U statutima postoje različiti načini na kojima neka osoba može steći građanstvo. Prvi i osnovni način je da se rodi u gradu. Međutim, postojalo je i drugih načina. Ti se načini u statutima vrlo različito propisuju. Onaj osnovni način, koji sve komune žele je da se osoba u gradu nastani i da u njemu stekne imovinu. To je prvi i osnovni uvjet da osoba dodje u obzir. Međutim, nije se od forenses direktno moglo prijeći u cives bez međukoraka. Ta međufaza se nazivala habitator, dakle onaj tko više nije stranac jer je tu već neko vrijeme, ali još uvijek nije postao pravi punopravni građanin. On ima tendencija da postane građanin, ali još nije sigurno. Npr. splitski statut u staroj verziji kaže da je jedini uvjet habitatora da postane cives da je tri godine neprekidno nastanjen u Splitu i da će nakon toga dobiti status građanina. Međutim, taj status ne govori o tome kako je stranac uopće postao habitator. Kasnije je statut dobio neke dopune i u tzv. novom splitskom statutu se propisuje da stranac koji boravi u splitu dulje od pola godina mora vršiti sve obaveze prema gradu (plaćati porez, vršiti stražu…) i na taj ga se način izjednačava sa građanima Splita. Neki drugi statuti, npr. Trogirski uopće ne spominju kako se spominje građanin Trogira. Šibenski statut je dosta strog u tim propisima. On propisuje da stranac mora u gradu živjeti neprekidno 12 godina i da nakon smije zatražiti građanstvo. Za vrijeme tih 12 godina, on je morao vršiti sve općinske obaveze. Najliberalniji je bio zadarski status. Tamo nije bilo ograničenja prema strancima, već su se poticali da dođu u grad. Čim bi netko došao sa svojom obitelji u grad i tamo se nastanio, prema statutu, stranac je posto građanin. Štoviše, ako je k tome kupio ili sagradio kuću, bio je čitavih 10 godina oslobođen. Dakle, zadarski statut je motivirao strance da se dosele. To je bio jedan vrlo liberalan i otvoren statut. Možemo govoriti o gradovima koji su bili zatvoreniji i otvoreniji. Šibenik i Split su bili dosta introvertirani, dok je Zadar bio dosta ekstrovertiran. Ove razlike su izgleda bile uvjetovane i ekonomijom. Zadru su migracije izgleda bile u interesu, dok ovima nije. Najstariji notarski spisi iz 13. stoljeća da u dalmatinskim komunama postoji dosta širok sloj došljaka. To su obično bila niska zanimanja: obrtnici, ribari, mornari, a većina ih je stalno bila u statusu habitatores. Ta pravna kategorija za njih nije bila prolazna već su je imali cijeli život, a ponekad i njihovi potomci. Oni nisu imali ni teoretsku mogućnost da postanu građanima. Ono što je bilo najvažnije da bi se postalo građaninom je bila ekonomska moć. Na kraju trebamo još reći da su pokretači ekonomskih migracija bili s jedne strane pojedinci sa svojim problemima i ambicijama. Drugi pokretači su bili samo gradovi. Oni su usmjeravali migracije svojim statutima jer su bili zainteresirani prije svega za profesionalce. Novo stanovništvo su tretirali na različite načine. Statuti nisu motivirali najniža zanimanja. Ti ljudi su najčešće ostajali u statutu habitatoresa. S druge strane obrazovani ljudi s rijetkim vještinama su bili vrlo motivirani kako bi postali građani. Oni su bili povlašteni, a ovi drugi su tu bili samo kao neka vrsta nužnog zla. Ovo su dakle neki osnovni procesi koji se odnose na relacije grada i sela u srednjem vijeku.

57

Srednjovjekovni grad na istočnome Jadranu: Postanak i društveni rast

11. Predavanje (18.01.2012.) Zbornici i običajna prava na teritorijima koji graniče s komunama Zadnji put smo govorili o raznim pravnim kategorijama u koje su pripadali stanovnici gradova. Zaustavili smo se kad smo govorili o odnosu komuna i stranaca, i zadnje što smo spominjali je bio odnos različitih gradova prema toj kategoriji. Spominjali smo primjere iz raznih statuta dalmatinskih gradova. Oni gradovi koji su bili ekonomski razvijeni su bili otvoreniji prema strancima, gradovi koji su bili ekonomski nazadniji su imali dosta restriktivan odnos prema strancima. Najstariji notarski spisi dalmatinskih komuna iz 13. stoljeća, poglavito iz Trogira i Zadra, nam daju dokaz da su u komunama postojali široki slojevi došljaka koji su živjeli bilo u gradovima bilo u okolnih naselja. Većina tih habitatoresa su bili pripadnici niskih zanimanja (obrtnici, ribari, mornari…) i oni su trajno bili u toj kategoriji. Nisu bili stranci, ali nisu mogli postati ni cives. Taj položaj se često odnosio i na njihove nasljednike kroz nekoliko generacija. Zbog toga što nisu uspjeli sami sebe unaprijediti u položaj građana oni nisu imali ni teoretske šanse da se aktivnije uključe u život komune. Habitatores dakle nisu bili samo stranci, već stanovnici koji su tu živjeli već generacijama, ali zbog niskog društvenog položaja nisu se uspjeli uzdići. Status im je ovisio prvenstveno o ekonomskoj moći. Kada govorimo o tome na koji se način grad odnosio prema pokretanju migracija, možemo reći da postoje dva osnovna pokretača. Prvi pokretač su bili samo ljudi sa svojim ambicijama. Drugi pokretač je bila sama komuna kao institucija. Gradovi su usmjeravali migracije određenim propisima gradskih statusa. Neki gradovi su ciljano privlačili novo stanovništvo, zbog nedostatka stanovnika s jedne strane ili potrebe za nekim rijetkim zanimanja. No i ti su gradovi radili razlike. U većini slučajeva, doseljenici nisu bili stručno naobraženi ljudi. Komuna je bila motiviranija da povlastice dodijeli doseljenicima s iznimnim vještinama. To su bili naobraženi ljudi, pa su i u statutarnim odredbama bili povlašteni. Poticaji su dakle bili rezervirani za manji broj ljudi. Svi ostali su bili samo oni koji su bili nužni za grad, a radilo se o široko rasprostranjenim profesijama. Osnovna razlika između dviju skupina došljaka je bio njihov radni položaj. Kada se govori o nižim zaposlenjima, tu su prvenstveno radilo o došljacima iz kontinentalnog zaleđa gradova. To su bili postolari, kovači, sluge, sluškinje… Njih je grad prihvaćao samo do gornje granice svojih prostornih i ekonomskih mogućnosti, ali oni su bili važni i za demografsku sliku grada. Oni su postojali trajno u statusu habitatores. Kada govorimo o tim ljudima u suvremenim izvorima, treba reći da ih se uglavnom nazivalo imenima one zajednice u koju su se doselili. Dakle stjecali bi epitete de Spalato, de Tragurio, de Ragusa. Svi ti novi doseljenici koji su stjecali status habitator su u izvorima nazivani habitator spalati, habitator iader itd. Ako bi se neki od njih možda preselio ili otputovao, i u tim stranim izvorima bi se nazivali prema imenima mjesta iz kojih su se doselili (npr. Blaž Jurjev Trogiranin, a zapravo je bio iz sela iz trogirske zagore, ali bio je stanovnik Trogira). U statusu došljaka postoje dvije skupine pravnih običaja. Manjima došljaka, koja je bila profesionalno usavršena, je postepeno dospijevala u statut građana. To su bila zanimanja koja su za grad bila interesantna (učitelji, notari, trgovci, gradonačelnici, umjetnici, arhitekti, kipari, slikari (Nikola Firentinac)). Kada su kraće vrijeme boravili u komuni, oni bi bili u statusu forenses. Ako bi dulje ostajali postajali bi habitatores, a kasnije, uz određene uvjete bi postali i građani. Takve ljude bi grad poticao da postani građani. Na taj način, njihovim primanjem, oni su se polagano uključivali u komunalnu elitu. Drugim riječima, grad je nastojao primamiti istaknute pojedince da postanu građani i da na taj način obogate grad svojim vještinama. Kada govorimo o odnosu grada i sela, treba reći da je taj odnos ipak bio neravnopravan. Na području distrikta, gradsko središte je bilo pravno i gospodarski najmoćnije središte na cijelom tom

58

Srednjovjekovni grad na istočnome Jadranu: Postanak i društveni rast

prostoru. Ono je na selo utjecalo na više načina, pozitivno i negativno. Grad je na području distrikta bio politički i ekonomski nadmoćan, on je dominirao. Osim toga, na području komune je mogao postojati samo jedan jedini grad. Nije mogao razviti još jedan grad iako je bilo situacija kada se to moglo dogoditi, primjerice na Hvaru. Međutim, moć postojećeg grada je bila toliko jaka da se grad suparnik nije mogao razviti. Gradski distrikti su trajno bili područja sela i agrarnoga načina života. Oni su zbog toga bili politički, društveno i ekonomski ovisni o gradu. Ipak treba spomenuti i pozitivne utjecaje grada na selo. Grad je utjecao na razvoj pravih shvaćanja. Stanovnici sela su bili slobodni ljudi čiji je položaj bio bolji od položaja stanovnika sela na području srednjovjekovne Hrvatske i Bosne. Oni su bili pravno inferiorni. Osim toga, na području komune nije bilo diskriminacije na temelju porijekla. U trenutku kada osoba postane dijelom komunalnoga prostora, njihovo porijeklo postaje nebitno. TO je primjer pozitivnoga utjecaja komune na okolni prostor. Ipak je omogućavala članovima seoskih zajednica da im status bude bolji nego u Hrvatskoj ili Bosni. Ali i taj pozitivni aspekt je imao svoje naličje. Osobna sloboda seljaka je ipak bila neformalno ograničena ekonomskim prilikama. Iako su bili službeno slobodni, oni su bili dosta podložno usmjereni u odnosu na grad i vlasnika zemlje. Za razliku od kmetova sa svojim gospodarom sklapali ugovor u kojem se definirala radna obveza. Mogli su putovati i pronaći novo mjesto života, ali činjenica jest da su ti ugovori bili za podložnike uglavnom dosta nepovoljni, a nije bilo mogućnosti da utječu na poboljšanje u govora. Distriktualac je nakon isteka ugovora imao tzv. libera migratio, tj. slobodno preseljenje, ali realno on nije imao mnogo mogućnosti za odlazak. Vrlo često se znalo dogoditi da bi gospodar zemlje svom podložniku davao novac na kredit na duže razdoblje. Često se događalo da kmetovi novac ne bi mogli vratiti, kamate bi rasle i mogućnost da se oslobode duga bi polagano nestajala. Davanje kredita kmetova na području distrikta je bio siguran način da ih se podvrgne i učini ne-slobodnima. Novac se nije posuđivao samo kao gotovina, već su se posuđivali alati, stoka… Ekonomski gledano, to su bile neke negativne posljedice utjecaja grada na selo. Međutim, usprkos svemu tome kada uspoređujemo seljake na područjima komuna i one na području Hrvatske i Bosne, seljacima na području komune je ipak bilo bolje. Tek će krajem 14. stoljeća se i na područjima komuna javljaju teži uvjeti rada. Kasnije će nastati i pobune, ali tek u ranom novom vijeku. Pojava sukoba između statuta gradova dalmatinskih komuna i pravnih shvaćanja koja su postojala u selima, koja su prethodno bila u Hrvatskoj, a na koje su se komune kasnije proširile. Kao što se vjerojatno sjećate, statuti dalmatinskih gradova su potekli iz kasnoantičke tradicije, dakle to su pravna shvaćana prenesena još iz ranoga srednjeg vijeka. Ona su povremeno bila obogaćivana nekim novim pravnim shvaćanima, ali su u principu sva bila na neki način antičkog porijekla. S druge strane pravni akti i običaji koji su postojali na području Hrvatske nisu bili antičkoga porijekla. Sve ono što znamo o pravnim shvaćanjima izvan komuna, znamo zahvaljujući samo nekolicini sačuvanih izvora, a ti izvori koji su sačuvani su iz dosta kasnih razdoblja. Postoje četiri osnovne zbirke koje nam govore o tome kakvo je to pravo bilo. To su Vinodolski zakonik, Novigradski zbornik, Vransko običajno pravo i Poljički statut. To su četiri zbornika dokumenata u kojima je sakupljeno sve običajno provo koje je postojalo na područjima nekih manjih cjelina: Poljica, Vinodol, Vranski distrik i Novigradski distrikt. Smo je jedan od njih iz srednjega vijeka, a to je Vinodolski zakonik iz 1288. godine. Svi ostali su nastali dosta kasnije. Novigradski zbornik je nastao 1453., Vransko pravo 1454., a Poljički statut je nastao 1460. Doduše, postoje neke naznake da je u te zbornike uneseno i dosta toga što je već prije zapisano. Npr. u prvoj rečenici Poljičkoga statuta se kaže da je načinjen novi statut iz staroga statuta, ali taj se stari nije sačuvao, pa ne znamo kako je izgledao. U svakom slučaju, tu se radi o dokumentima u kojima su sačuvani nama najstariji poznati pravni običaji na području ranosrednjovjekovne i kasnosrednjovjekovne Hrvatske, izvan komuna. To pravo se mnogo razlikovalo

59

Srednjovjekovni grad na istočnome Jadranu: Postanak i društveni rast

od prava u gradovima. Ono što znamo je da su ta prava nastala negdje u 15. stoljeću, a da je bilo staro i da se prenosilo usmenom predajom. Određene osobe su bile zadužene da znaju te propise, ali ne možemo znati koliko su se pravni običaji mijenjali. Neki od njih su vrlo stari i potječu od vremena slavenskoga doseljavanja, ali ne možemo sa sigurnošću reci koliko su koji običaji stari. Osim ova četiri zbornika, u različitim ispravama koje smo pronašli u dalmatinskim gradovima, najviše u Zadru, postoji na mnogo mjesta spomen starih običaja koje bi stanovnici gradova susreli kada bi imali kontakte sa svojim susjedima. U tim dokumentima ti se stari običaju nazivaju consuetude croatorum, običaji Hrvata. Latinski izraz consuetudo je ono što mi danas koristimo kao izraz za običajno pravo, pravo koje nije zapisano, ali koje se usmeno prenosi i kojega se stanovnici pridržavaju. Ono je zapisano tek u 15. stoljeću, ili u slučaju Vinodola u 13. stoljeću. Naziv Consuetude Croatorum nas upućuje da je tu riječ o nekim vrlo starim zakonima običajnoga prava. Ova četiri zbornika su ono što nazivamo kodifikacijom staroga običajnoga prava. Potreba da se ono zapise se očito javila kasno. Vinodolski zbornik, koji je najstarija kodifikacija običajnoga prava kaže u uvodu: da se sačuvaju stari običajni zakoni, da potomci ubuduće ne dvoume oko tih zakona. Dakle, jedan od motiva zbog kojih su zakoni bili bilježeni je bio taj kako bi se mogli bolje pamtiti. Iz tih zbornika, mi otprilike znamo kako je tekao proces njihovoga zapisivanja. Znamo da su u svakoj zajednici bili određeni točno određeni ljudi koji se nazivaju starcima. Za starce se kaže da su bolje od ostalih poznavali običaje svojih predaka, pa se tako u Vinodolskom zakoniku kaže da su starci oni koji su znali da koriste zakonima svojih otaca koje su čuli od svojih djedova. Očito se radi o vrlo starim zakonima. Vinodolski zakon je nastao zbog toga jer su se trebali zapisati običaji između vinodolske vlastele i njihovih podložnika. Radi se o kaznenom običajnom pravu na jednom hrvatskom vlastelinstvu. Ostala tri zbornika su nastala iz jednog drugog razloga, kako bi se mogli zapisati i na taj način sačuvati odnosi u običajnom pravu na granicama Mletačke republike, na dodirnoj točki između komuna koje su sada postali mletački posjedi i hrvatskih općina u zaleđu, koje su sada došle u domenu Venecije, ali nisu bile komunalne po svom porijeklu već hrvatske. To su dakle dva razloga zapisivanja. Novigradski zbornik pravnih propisa kaže da su to „običaji koji su bili na tlu Hrvatske između Nina i Knina“. Svi ti zbornici imaju neke zajedničke karakteristike. Nije sama činjenica da se oni nazivaju propisi Hrvata ono što ih povezuje, već ih povezuju i same odredbe koje se unutra nalaze. Prvo, one sadrže stare običaje na tlu Hrvatske u određenim zajednicama koje su imale različite stupnjeve svoga gospodarskoga i društvenoga razvitka. Naravno da se Novigrad, Vinodol i Poljica nisu jednako razvijali. Drugo, oni su svi sastavljeni prema izjavama predstavnika sela, dakle usmenom predajom, prenošenjem onoga što je bila praksa koja se pamtila vrlo dugo. Treće, svi ti zbornici su sastavljeni radi pravne sigurnosti stanovnika. Stoljećima se nije osjećala potreba zapisivanja, tek u trenutcima kada se pojavila opasnost da netko drugi promijeni ili ukine njihova prava oni su ih odlučili zabilježiti i na taj način sačuvati. Štoviše, oni su ih i nosili u središta nove vlasti kako bi ih nova vlast potvrdila. Dobar primjer toga je Novigradski zakonik koji je bio odnesen gradskome knezu u Zadar, mletačkome knezu, koji je trebao potvrditi njihova stara prava. Trebalo je dobiti potvrdu njihovih prava u trenutku kada se mijenjala vrhovna vlast. Osim Vinodolskog zakona, svi ostali su nastali u vremenu rane mletačke vlasti, nakon što je Venecija osvojila Dalmaciju. Trebalo je nekako usuglasiti novu vlast sa postojećem stanju na terenu. U gradovima su postojali statuti, a izvan komuna se zateklo staro hrvatsko običajno pravo koje je trebalo kodificirati i zakonski ih ovjeriti u središtu nove vlasti. U slučaju Dalmacije, ta središta su bila sjedišta komuna. Tim potvrdama su stanovnici u zaleđu stjecali pravnu sigurnost. Zbornici su na taj način postajali pravno jednako vrijedni statutima dalmatinskih komuna. TO je najvažnija posljedica.

60

Srednjovjekovni grad na istočnome Jadranu: Postanak i društveni rast

Običaji, ono što se znao od davnine i što se ponavljalo kroz generacije, su bili zapravo temelj cjelokupnoga društvenoga i gospodarskoga života jedne zajednice u srednjem vijeku. Običaji su se ponekad preuzimali i u statutarno pravo komuna. Npr. ako se sjetimo primjera splitskog načelnika Gargana iz 13. stoljeća, koji je kada je sastavio prvi zbornik propisa naredio da se zapišu svi dobri običaji koji su u gradu vrijedili od starine. Pitanje je naravno, koji su od tih običaji bili antičkoga porijekla, a koji su bili novi. Sigurano je da je Gargano pod utjecajem talijanskih pravnih škola, uz te najstarije običaje uvrstio i neke novosti iz Italije. On je pravo podijelio na sustavno, procesno i kazneno. Kad govorimo o običajnom pravu na istočnoj obali Jadrana, možemo reći da se ono dijeli na dvije skupine. Prvo je običajno pravo dalmatinskih komuna, koje je kombinacija antičkih pravnih tradicija i talijanskih novih pravnih praksi. Druga vrsta običajnog prava je običajno pravo Hrvata u zaleđu gradova, koje je slavenskog porijekla. Postavlja se pitanje do kakvih je poremećaja dolazilo kada bi se ta dva različita pravna shvaćanja sukobila? Dobar primjer toga je grad Šibenik koji je bio jedini među dalmatinskim komunama koji nije imao antičko porijeklo. Šibenik je hrvatski grad od početka. ON je dakle bio grad u kojem se na dobar grad može pratiti kombinacija hrvatskog običajnog prava s jedne strane i novoga komunalnoga statutarnoga prava. Kako je Šibenik postao komuna tek na kraju 13. stoljeća kada je dobio i biskupa, on je trebao na neki način uskladiti svoje slavensko pravo sa talijanskim i antičkim pravom kakvo je bilo u drugim komunama. U jednom dokumentu iz 1292. godine navodi se dobar primjer tih promjena do kojih je tada u Šibeniku došlo. Kaže se u jednom dokumentu “prije 30 godine žene nisu imale pravo na baštinu u skladu sa šibenskim običajem.“ Dakle, trideset godina ranije je vrijedilo u Šibeniku je vrijedilo staro slavensko pravo, čije je jedna značajka to da žene nemaju pravo nasljeđivanja. Taj propis nije postojao u komunalnom pravu i ona se morala promijeniti. Šibenik je jedan od gradova koji je morao mijenjati svoje stare običaje kako bi se uskladio s drugim komunama. Promjene u Dalmaciji u 15. stoljeću, dolaskom Venecije na vlast, na nekim mjestima su zadržane stare odredbe hrvatskoga prava, ali su zadržane i neke pravne norme statutarne tradicije komuna. Upravo se zato i javila potreba da se stare tradicije sakupe i kodificiraju i da se ovjere u centru moći. Običajno pravo ima dva osnovna smisla: sadržajni i teritorijalni. Kada se kaže sadržajni, misli se na ono na što se ta riječ odnosi u određenom kontekstu. Taj kontekst se mogao mijenjati, ovisno o situaciji, dokumentu… On se odnosio najčešće na obaveze kmeta prema vlastelinu, na visinu rente, vrstu darova, jeli imao pravo na ispašu na određenom mjestu, pravo korištenja vode. Odnosio se i na nasljedno pravo. Dakle, uglavnom materijalni problemi. Kada govorimo o teritorijalnom smislu, zapravo govorimo o tome gdje se taj pojam pojavljuje, u kojim društvima i geografskim prostorima. TU možemo govoriti o tri različite razine u prostoru: razina sela (običaj sela koji je vrijedio samo na području te zajednice), razina kotara (distrikta), razina cijeloga kraljevstva (čitava Hrvatska, regnum). Spominju se ponekad i običaji koji vrijede za druga kraljevstva. Tako ponekad znamo za običaje iz Ugarske. Kada se u izvorima spominje consuetudo croatorum (običaj Hrvata), izgleda usprkos svim nedoumicama i nejasnoćama da se tu radi o prežitcima najstarijega prvobitnoga gospodarskoga društvenoga uređenja Hrvata. Taj izraz se doduše u izvorima javlja dosta kasno, tek u 14. stoljeću, ali nema dvojbi da se radi o vrlo starim običajima iz najranijega vremena dolaska i naseljavanja Hrvata. Naravno, ostaje pitanje u kojoj su se mjeri ti običaji tokom vremena mijenjali. U ranom 15. stoljeću dolazi do sukoba dvaju pravnih shvaćanja, nakon ekspanzije Venecije izvan distrikta dalmatinskih komuna. Ta nova vlast koja proširila je došla na područja koja nisu bila komunalna i koja se nisu vodila prema komunalnim statutima, već su se vodila prema starom običajnom pravu koje su naslijedila. Nova mletačka vlast je u toj situaciji priznala postojanje starih

61

Srednjovjekovni grad na istočnome Jadranu: Postanak i društveni rast

pravnih običaja i zadržala ih je kao važeće propise. To je bitno naglasiti. Ona nije dokinula propise već ih je priznala. U tom trenutku nastaju zbornici. Postojala je potreba da se pravne tradicije potvrde i skupe na jednom mjestu. To je razlog zašto su zbornici običajnog prava i nastali. Običajno pravo je nastavilo vrijedi u distriktima koji su prije bili hrvatski, a sada mletački. U gradovima je nastavilo vrijediti komunalno pravo. Imamo nekoliko primjera kada su mletački kneževi u Zadru tražili pravne savjete. Jednom je jedan zadarski knez, mlečanin, tražio pravni savjet od suda u Kninu jer je sud u Kninu bio pravna instanca koja je bila stručna i nadležna za područje hrvatskoga običajnoga prava. Razlike između običaja na hrvatskim područjima koja su ustala u sastav Mletačke republike su dakle posljedica naročitog povijesnog razvoja tih krajeva u odnosu na povijesni razvoj komuna. Novigrad je vrlo dugo i vrlo trajno bio u sastavu hrvatske države i logično, u skladu s tim, on je bio pod hrvatskim običajnim pravom. S druge strane, Vranski distrikt se također dugo nalazio u Hrvatskoj, ali je negdje u 12. stoljeću bio poklonjen vitezovima templarima, a kasnije Ivanovcima. Kako su oni dugo vremena bili vlasnici toga kraja koji je kasnije ušao u sastav Mletačke republike, ti vitezovi, koji porijeklom bili uglavnom Francuzi, su na području Vrane doveli neke potpuno nove i potpuno strane pravne običaje. Na nekim područjima se pravna norma razvijala dosta specifično. Nastaju razne kombinacije različitih utjecaja. Sva ta prava je Venecija u 15. stoljeću sačuvala. Omogućila je stanovnicima da se i dalje drže svojih običaja. Primjer pitanja: Objasnite odnos prema strancima u statutima dalmatinskih komuna. 12. Predavanje (prof. Raukar, 27.01.2012.) 13. Predavanje (prof. Raukar, 28.01.2012.)