Solar- skripta

ANTIKA - trajanje: od cca 800. pr. Kr. do propasti Rimskoga Carstva - antička književnost obuhvaća grčku i rimsku književnost - razvoj kulture koju danas poznajemo i kojoj pripadamo započinje u Grčkoj - književnost koja je rođena u Grčkoj, a zatim nastavljena u Rimu, do danas je Page | 1 ostala temelj i uzor - „antički“  'star', ali i 'dragocjen', 'visoko vrijedan' - utjecaj Biblije na europske književnosti može se mjeriti s utjecajem antike - antička je književnost uspostavila ideal ljepote i jedino je ona naglasila književnosti svojstvenu estetsku funkciju - u Grčkoj učinjen zaokret od mitologije prema filozofiji i znanosti  mythos suprotstavljen logosu - grčka i rimska književnost postoje usporedno  njihov odnos čini problem tzv. opće i tzv. komparativne književnosti jer se radi o dva jezika, dvije različite kulture - grčka književnost snažno utjecala na rimsku

A) GRČKA KNJIŽEVNOST - počinje Homerovim epovima oko 800. pr. Kr.

EPIKA Homer - oko njegova su se rodnog mjesta svađali brojni gradovi (njih 7) - „homersko pitanje“ – dvojbe oko njegova postojanja uopće - pisac dva velika epa, Ilijada i Odiseja  oba epa u potpunosti su usmeno oblikovana • Ilijada - ep pisan u više od 15 000 heksametara (vrlo cjenjen metar kojeg su Grci smatrali darom boga Apolona) - ep govori o Iliju (drugo ime grada Troje), o ratnom pohodu na grad koji biva osvojen, razorez i spaljen nakon duge opsade - opisuje se otmica Helene, najljepše žene na sviju, koju je Afrodita obećala junaku Parisu, a kojoj je on darovao jabuku s nazivom „najljepša“ (osim Afrodite, mogao je birati još između Here i Atene) - međutim, Helena je bila Menelajeva žena, pa je Paris bio prisiljen oteti Helenu i odvesti ju u Troju  Menelaj traži pomoć brata Agamemnona, sazivaju Grke s ciljem da se osvete - u radnju se upliću i bogovi: Zeus (koji presuđuje u korist svoje žene Here), Atena i Hera (koje pomažu Grcima), Afrodita (koja pomaže Trojancima) - radnja epa počinje tek pred kraj sukoba te se ograničuje na događaje koji su se zbili u posljednjem, 51. danu, uz opisivanje i spominjanje ranijih događaja  takva će kompozicija postati uzorom gotovo svih velikih epova - opisuju se junaci, njihovi međusobni odnosi, njihova oprema, shvaćanja, osjećaji, odnosi s bogovima... - snažno su ocrtani karakteri likova • Odiseja - pisana u više od 12 000 heksametara - zbog drukčije tematike od Ilijade smatralo se da ju napisao drugi pjesnik (Odiseja naime ne slavi rat) - govori o junaku Odiseju koji se nakon Trojanskog rata želio vratiti na rodnu Itaku, k ženi Penelopi i sinu Telemahu - velik dio radnje pripovijeda sam Odisej  time postignuta prisnost tona i uvjerljivost - Odisej na putu gubi sve drugove, sukobljava se s mnogim neprijateljskim proscima njegove žene Penelope, ali ih na kraju, uz pomoć sina Telemaha, uspijeva pobiti

- kompozicija: radnja se stalno prekida, ep obiluje raznovrsnim epizodama, čežnja za domom jača je od ideala besmrtnosti koji mu je obećala božica Kalipsa - ta simbolika postaje temom brojnih djela svjetske književnosti - veličina epova nalazi se u tome što opisuju cjelokupni svijet rane antike, svijet ispunjen bogovima i ljudima, nasiljem i obiteljskim životom, običajima, vjerovanjima, mudrošću i ludošću Page | 2 Hesiod (8./7. st. pr. Kr.) - grčki epski pjesnik - napisao je dva epa: • Teogonija (Postanak bogova) – prva velika umjetnička sinteza pripovijesti iz grčke mitologije • Poslovni i dani – ep napisan kao opomena bratu Perzu koji se pita kako postići i zadržati imetak na častan način

LIRIKA - do procvata grčke lirike dolazi u 7. i 6. st. pr. Kr. - Grci tada nemaju jedinstven pojam lirike kao književnog roda ili lirske poezije - lirsku poeziju povezuju s pjevanjem uz pratnju lire ili frule  tek se kasnije razdvaja na „meliku“ (lirsku poeziju izvođenu uz pratnju glazbe) i „elegije“ i „jambe“ (lirska poezija recitirana bez glazbene pratnje) - grčka lirsko pjesništvo utjecalo na cjelokupnu europsku liriku Alkej (7./6. st. pr. Kr.) i Sapfa (6. st. pr. Kr.) - predstavnici himne, patriotske i ponajviše ljubavne lirike - oboje s otoka Lezbosa (tadašnje kulturno središte) - veliku vrijednost ima Sapfina ljubavna lirika (izljevi strasti i opisi njezinih štićenica iz škole koju je navodno vodila) – „lezbijska ljubav“ - Platon je Sapfu uvrstio među muze Anakreont (II. pol. 6. st. pr. Kr.) - utemeljitelj jednog tipa lirike – „anakreontika“/“anakreontska lirika“  kratkim i zvučnim stihovima slave vedre strane života, radosti koje čovjek može naći u ljubavi, vinu i veselo raspoloženom krugu svojih prijatelja - zbirka pjesama „Anacreontea“ – pisana u duhu anakreontske lirike - takvom tipu poezije pripada i posebna vrsta – „ditiramb“ – lirska vrsta pisana u čast boga Dioniza (inače bog vina i plodnosti) Pindar (6./5. st. pr. Kr.) - svojevrsni utemeljitelj ode - Pindarove ode pisane svečanim stilom, metrički raznolike, podijeljene na strofe i antistrofe - slave pobjednike na Olimpijskim igrama, a uključuju i mitove, pohvale bogovima, uzdizanjem vrlina koje su vodile pobjednika i zahvaljujući kojima je pobijedio. - bujna metaforika, dubina misli, uplitanje mitskih dijelova  to je omogućilo Pindaru da postane najveći grčki liričar i uzor kasnijim pjesnicima oda Ezip (6. st. pr. Kr.) - navodno izumitelj basne  sažete pričice s najčešće dramskom strukturom, kratke ekspozicije, zapleta i iznenadnog raspleta; prisutna alegorija (kroz likove životinja progovara se o ljudima) - njegov život kasnije obrađen u bizantskoj književnosti - njegov zbornik basni obuhvaća i priče koje u strogom smislu riječi i nisu basne - u prosvjetiteljstvu basna se čitala u svrhu odgoja i obrazovanja

TRAGEDIJA

- javlja se u klasičnom razdoblju grčke književnosti (5. i 4. st. pr. Kr.) - tematizira strasti, složene osjećaje, ubojstva, krize svijesti uz mitološku pozadinu - pitanje podrijetla tragedije, a samim time i kazališne i dramske tradicije  Aristotel: tragedija se razvila iz obreda u čast boga Dioniza; slični „obrasci“ prakticirali su se i na grobovima palih junaka - tragedija ima kultno značenje  njezino se izvođenje smatralo svečanošću, ali Page | 3 se od pravih obreda razlikuje po tome što ima glumce, izvođače i publiku - tri predstavnika tragedije: Eshil, Sofoklo i Euripid Eshil - najviše zadržao obredni karakter tragedije - smatra se „ocem tragedije“ - napisao dvadesetak drama, sačuvano ih je samo 7 - najpoznatije: • Sedmorica protiv Tebe • Okovani Prometej - Eshila karakterizira obuzetost mitom, povjerenje u tradicionalne, mitom zacrtane vrijednosti - njegova obrada mitskih priča oblikovala novu književnu vrstu u kojoj pripovijedanje zamjenjuju dijalozi i monolozi, te dijelovi koje izgovara kor - na scenu uvodi drugog glumca - mnoštvo metaforike, uzvišen stil i svečana dostojanstvenost Sofoklo - Eshilov nastavljač - usavršava tragediju do neviđenih razmjera - napisao je 123 dramskih djela, sačuvano samo 7 • Ajant • Elektra • Kralj Edip (idealno ocrtava karakteristike jedne tragedije) • Antigona • Edip na Kolonu • Trahinjanke • Filoktet - uvodi trećega glumca, umanjuje ulogu kora, naglašava dramsku radnju i dijaloge  time je novitetima tragedija dobila preglednu i jasnu kompoziciju - prema Aristotelu, Sofoklo je oblikovao tragediju tako da je postigla savršen oblik - zahvaljujući Sofoklu, pokazao je da se kazalište i književnost međusobno uvjetuju: scenski prikaz uvjetuje unazad zadani tekst, a taj tekst postaje uvjetovan zahtjevima scene Euripid - za života je bio najmanje omiljen (uz ostalu dvojicu), ali slavu stječe tek nakon smrti - od 90 drama sačuvano je samo 19: • Medeja • Hipolit • Elektra • Ion • Mahniti Heraklo • Ifigenija u Tauridi • Bakhe - najviše pozornosti posvećuje psihologiji likova  začetnik i uzor kasnije tzv. psihološke drame - njega zanima duševna borba likova koje razdiru suprotstavljene strasti i koji stradaju u obratima sudbine - posebno ga zanimaju ženski likovi  iako ih u dramama ne prikazuje u previše pozitivnom kontekstu, mnogi ga smatraju začetnikom feminizma

- Aristotel ga, upravo zbog tragičnosti njegovih ženskih likova, naziva „najtragičnijim od svih pjesnika“ - često koristi postupak „deus ex machina“, služi se „prepoznavanjima“, metateatarskim efektima, „tko je tko“ itd.

KOMEDIJA - grč. kômos (veseli ophod); ôdé (pjesma) - pretpostavlja se da je nastala iz veselih i razuzdanih obreda u kojima se slavila Page | 4 plodnost uz izmjenjivanje rugalica, šala i pogrda... - do Aristofana se smatrala pučkom zabavom, dok ju on nije književno oblikova - očit utjecaj tragedije: važna uloga kora, kompozicija slična tragediji - prolog: uvodni dio komedije u kojem se naviješta radnja drame - parabaza: središnja pjesma kora upućena publici; agon: svojevrsno natjecanje dvaju aktera drame u kojem jedan obično zastupa mišljenje i stajalište autora drame Aristofan (5./4. st. pr. Kr.) - vladao atenskom scenom 40 godina - pripisuju mu se 44 komedije, u cjelosti sačuvano ih je 11: Oblaci, Ose, Mir, Ptice, Lizistrata, Žabe, Žene u narodnoj skupštini... - njegove se komedije uvijek bave aktualnim događajima, poznatim osobama, kulturnim i političkim aferama - ismijava reformatore i sve koji se zalažu za neke nove vrijednosti: • u Oblacima Sokrata prikazuje kao karikaturu • u Osama ismijava strast Atenjana za parničenjem • u Žabama ismijava nadmetanje Eshila i Euripida za prvo mjesto u tragediji  u tom djelu utjelovljuje književnu kritiku u suvremenom smislu riječi Menandar (4./3. st. pr. Kr.) - napisao više od stotinu komedija, a sačuvana je samo jedna: Čovjekomrzac - njegove su komedije nadrasle statičnost i shematičnost radnje izvrsnim karakterizacijama likova, zapletima i uspjelim dijalozima

FILOZOFIJA, HISTORIOGRAFIJA, RETORIKA - filozofija je produkt grčke kulture i duha, a započela je kao kritika književnosti  u književnosti je vidjela čuvara mitologije, a nastojala je suprotstaviti se mitološkom mišljenju Platon - piše dijaloška djela u kojima kao glavnog sugovornika uzima Sokrata (Fedon, Gozba, Protagora, Gorgija, Teetet, Parmenid...) - književna je obrada u tim djelima primjer izvanredne proze  Platon se smatra pretečom one književne vrste koja je nazvana „sokratski dijalog“, na temelju kojeg se razvio i novovjekovni roman Aristotel - za književnost je važno njegovo djelo Poetika koja je dugo smatrana temeljnim spisom cjelokupne kasnije znanosti o književnosti - za njega je književnost bila oponašanje stvaralačke djelatnosti same prirode - uveo je razlikovanje temeljnih književnih vrsta te je pokušao tako opisati književna djela da se na temelju toga mogu zaključiti zakonitosti književnog oblikovanja - prvi teoretičar književnosti u povijesti - historiografska umjetničkog izraza Herodot

proza snažno utjecala na razvoj

svekolikog proznog

- „otac povijesti“ - do viskog je stupnja razvio umijeće pripovijedanja - njegove Povijesti imaju onoliko snažnu ulogu u književnosti kao što Homerovi epovi imaju u epskoj poeziji

razvoju

pripovjedne

Tukidid - djelo Povijest peloponeskog rata  postavlja prve temelje povijesti kao znanosti Page | 5 - retorika je važna kao govornička praksa i kao teorija govorništva - u staroj je Grčkoj retorika bila visoko cijenjena jezična djelatnost - predstavnici: Demosten i Isokrat

DOBA HELENIZMA - doba kada se mijenja položaj, značenje, važnost i svrha književnosti - dolazi do decentralizacije kulturnih središta  uz Atenu, javljaju se Aleksandrija u Egiptu i Pergam u Maloj Aziji; nešto kasnije jača i Rim - za život književnosti važni su i bibliotekari u Aleksandriji i Pergamu  osim skupljanja i čuvanja rukopisa, oni započinju rad na onome što danas nazivamo filologijom i poviješću književnosti Teokrit (4./3. st. pr. Kr.) - osnivač lirske vrste zvane „idila“, tj. bukolska (pastirska) književnost - sačuvalo se 30-ak Teokritovih idila  opisuje život pastira koji čuvaju svoja stada i pjevaju o ljubavi s pastiricama, zapažajući pritom ljepotu prirode uz ugođaj opuštenosti i zadovoljstva, o životu neopterećenim svakidašnjim brigama - bijeg od svakidašnjice prisutan je i u tzv. helenističkom romanu od kojeg je najpoznatiji Dafnis i Hloja, pisca Langa  pastirska tematika - prema mišljenjima mnogih teoretičara, tada je započela tradicija romana kao književne vrste

B) RIMSKA KNJIŽEVNOST - naziv „rimska književnost“ uglavnom se koristi za književnost pisanu na latinskom jeziku od 3. st. pr. Kr. pa do sredine ili kraja 6. st. (propast Rimskoga Carstva)  posljednji književnik Boetije - rimska književnost u širem smislu naziva se „latinska književnost“, a u drugim europskim zemljama (kao i u hrvatskoj književnosti) naziva se „latinizam“ - rimska se književnost razvijala pod snažnim utjecajem grčkog shvaćanja književnosti – preuzela je temeljne književne oblike i brojne književne vrste - postpuno gradi i svoj vlastiti sustav književnih vrsta - osobitost rimske književnosti je ta što je tijekom 8 stoljeća zadržala jedinstevni jezik, koji se od 2. st. određuje kao jezik književnosti Tit Makcije Plaut (3./2. st. pr. Kr.) - najveći rimski i svjetski komediograf - nije bio do kraja usmjeren na obrazovanu publiku, čemu svjedoči jezik kojim je pisao, tematika, njegova sklonost pučkom humoru... - napisao je 130 drama, a sačuvano ih je 20-ak: Ćup (Škrtac), Hvalisavi vojnik, Bakhide, Trogročka, Menehmi, Amfitrion, Sužnji, Konpoas, Pseodolus, Mali Kartažanin... - glavni mu je uzor bio Menandar, ali se nije u potpunosti povodio za njim  njegove komedije nose epitet „plautovske komedije“ čija su glavna obilježja: • komika situacije – od prizora do prizora izmjenjuju se smiješne zgode i nezgode, jezične šale, dosjetke, podrugljive karakterizacije • tipizirani likovi – stari škrtac, madi i naivni ljubavnik, domišljati sluga ili rob (oni najčešće uvjetuju razvoj radnje)

•

quid pro quo – neka vrsta nesporazuma, situacija u kojoj jedan od likova misli o jednoj stvari, dok drugi, misleći da govori o istome, zapravo misli na nešto drugo „Otkako je Plauta odnijela smrt, tuguje komedija, pozornica je pusta...“ Tit Lukrecije Kar (1. st. pr. Kr.) - proslavio se djelom O prirodi (De rerum natura)  filozofski ep u više od 7000 heksametara u kojem, poštujući zahtjeve književne tehnike, stiliziranim Page | 6 izrazom, slikovitim i nadahnutim emocionalnim iskazima obrazlaže epikurejsku filozofiju - nastoji epukureizam prikazati u pravom svjetlu  ona se ne temelji ni na kakvoj trascedenciji; najveća je sreća odsutnost boli i duševni mir Gaj Valerije Katul (1. st. pr. Kr.) - pripadnik je kruga „novih pjesnika“ = neoterici (poetae novi)  suprotstavljaju se tada već ustaljenoj rimskoj tradiciji, pjesništvo valja njegovati, a uzore pronalaziti u Alkeju i Sapfi te odbaciti ikakvu rodoljubnu i moralizatorsku ulogu - oni čine možda prvi primjer onoga što se danas shvaća kao književni pravac - Katulova zbirka pjesama Catulli Veronensis Liber  sadrži nešto dulje pjesnički oblikovane mitološke priče i raznovrsne lirske pjesme: elegije, rugalice i epigrame - ideal mu je djevojka Klodija (domina) u koju je zaljubljen, koju spominje u svojim pjesmama i kojoj ih posvećuje Marko Tulije Ciceron (2./1. st. pr. Kr.) - središnja ličnost „zlatnoga doba“ rimske književnosti koje se čak i po njemu naziva „Ciceronovo doba“ (80. – 30. pr. Kr.) - govornik, teoretičar govorništva, filozof - okušao se u mnogim književnim vrstama (ali u poeziji je bio preeeeeeloš! -.-) - najviše se proslavio svojim govorima koji pokazuju uzvišenost latinskoga jezika i stila, a predstavljaju i primjer učenja svih mogućnosti latinskoga jezika - najpoznatiji govori: Za Seksta Roscija (Pro Sexto Roscio), Protiv Katiline (In Catilinam), Filipike (In Marcum Antonium orationes Philippicae), Za pjesnika Arhiju (Pro Archia poeta)... - sačuvano je čak 900 pisama koja čine njegovu korespondenciju - na području teorije govorništva pokazao se kao najkompetentniji - dva djela: O govorniku (De oratore), Govornik (Orator)  sadrže niz uputa kako postati dobar govornik - djela filozofske tematike: O državi (De publica rei), O najvećem dobru i najvećem zlu (De finibus bonorum et malorum), O akademskoj filozofiji (Academica), Lelije ili o prijateljstvu (Laelius), O dužnostim (De officiis)... - bio je i eklektik - zbog svog vrsnog poznavanja grčkoga jezika, najvećim je dijelom izgradio latinsku filozofsku terminologiju Publije Vergilije Maron (1. st. pr. Kr.) - studirao je retoriku i filozofiju - njegova su tri najpoznatija djela: • Bukolike  primjer su niskog stila - ima ih 10, a drugi im je naziv Ekloge (Izabrane pjesme) - nastavljaju Teokritovu tradiciju opisa pastirskog živoga – radnja je smještena u fiktivnu Arkadiju, zemlju u kojoj se može pronaći utočište od okrutne svakidašnjice, a u kojoj učeni građani, odjeveni u pastire, pjevaju o ljubavi i miru, raspravljaju o suvremenim prilikama, uz miješanje legende, mitologije i sna - u 4. eklogi Vergilije navodno proriče povratak Zlatnog doba i rođenje muškog djeteta koje će svijetu donijeti mir (aludiranje na Krista) • Georgike primjer srednjeg stila

•

- didaktički spjev u kojem piše o ratarstvu, voćarstvu, stočarstvu i pčelarstvu - pisan dotjeranim stihovima, jednostavnom elegancijom stila - smatraju se vrhuncem Vergilijeva stvaralaštva Eneida  primjer visokog stila - Vergilijevo najvažnije i najznačajnije djelo koje se može vrlo lako usporediti s Homerovim epovima - ep pisan po uzoru na Ilijadu (prvih 6 pjevanja) i Odiseju (drugih 6 Page | 7 pjevanja)  ep slijedi homersku tradiciju i pun je zajedničkih elemenata s Ilijadom i Odisejom - priča govori o junaku Eneji koji bježi iz razorene Troje jer ga je sudbina odredila kao osnivatelja rimske države (ako se uzme u obzir da je Eneida pisana po narudžbi cara Augusta, onda je sve jasno...August je htio da Vergilije napiše djelo koje će u potpunosti obuhvatiti početke postojanja Rima i tako uzveličati carski rod) - Eneida je nacionalni ep, a glavni junak Eneja utjelovljenje je rimskih vrlina - Vergilije je ovaj ep pisao 10 godina, nije ga uspio dovršiti jer je u međuvremenu umro, a i sam nije bio zadovoljan njime pa ga je htio i spaliti

Kvint Horacije Flak (1. st. pr. Kr.) - najveći pjesnik zlatnog vijeka - pisao je kraće stihovane vrste koje je sakupio u zbirkama: Epode, Satire, Pjesme i Poslanice - Satire i Poslanice kasnije je nazvao Sermones (razgovori, ćaskanja) - satire odišu laganom ironijom, ocrtavaju likove nametljivaca, lihvara, lakomaca i umišljenih filozofa (=snobova) - njegove Pjesme (Carmina) smatraju se najvećim dometom rimske lirike zbog dotjeranog pjesničkog izraza - tematski su raznolike: refleksivne, ljubavne, rodoljubne, anakreontske, prigodnice... - od njegovih pjesničkih poslanica najvažnija je Poslanica Pizonima, posvećena teoriji pjesničkog umijeća, koja je kasnije prozvana Pjesničko umijeće (Ars poetica)  u njoj su izložena načela književnog oblikovanja u skladu s tadašnjom retorikom i poetikom Publije Ovidije Nazon (1. st. pr. Kr.) - najčitaniji i najpopularniji rimski pisac - djela: Ljubavne pjesme (Amores), Heroide (Heroides), Ljubavno umijeće (Ars amatoria/ Ars amandi), Metamorfoze (Metamorphoses), Kalendar (Fasti) - pisao je o svemu što bi moglo zanimati čitatelje - pisao je sa suptilnom ironijom, bez uzvišenog patosa, ali uvijek jasno, pregledno, u zvučnim i skladnim stihovima - ep Ljubavno umijeće predstavlja svojevrsnu parodiju: poučava muškarce i žene kako pronaći „predmet“ svoje ljubavi, a gotovo stručno objašnjava umijeće vođenja ljubavi  - Metamorfoze: (metamorphoses = pretvorbe) obrađuje opsežan niz mitskih priča kojima je zajednički element pretvorbe (npr. Cezar se pretvara u zvijezdu, Dafne u lovor...) - o mitskim likovima pripovijeda kao o rimskim suvremenicima kroz relativno kratke pripovijesti (kasnija ih je književna kritika nazivala „mitološkim novelama“) - August ga 8. godine šalje u progonstvo na Crno more gdje piše: • Tužaljke (Tristia) • Poslanice iz Ponta (Epistulae ex Ponto) - u obje se tužaljke žali na tešku sudbinu koja ga snašla u progonstvu, izražava svoju želju i nadu za povratkom, te nastoji od uglednika izmoliti pomoć Lucije Anej Seneka (4. g. pr. Kr. – 65. n. e.) - satiričar, filozor i dramatičar

- osobni učitelj cara Nerona - najpoznatiji je po svojim filozofskim spisima u duhu stoicizma  najpoznatija zbirka filozofskih stoicističkih spisa je Ad Lucilium (Pisma Luciliju): nakon gubitka kćeri, tješi svog prijatelja Lucilija, nastojeći prikazati smrt kao neizbježnu i jednu višu fazu ljudskog života - pisao je i tragedije: Bijesni Herkul, Trojanke, Medeja, Fedra, Edip  to su bile tragedije namjenjene isključivo za čitanje, a ne za izvođenje na pozornici (zato što su obilovale stiliziranim, dugim i patetičnim monolozima i dijalozima) – Page | 8 prikazi umorstava, samoubojstava, magičnih obreda i strastvenih reakcija likova - tematski su obuhvaćale grčku mitologiju i tragediju - njegova satira Pretvorba božanskog Klaudija u tikvu (Apocolocyntosis divi Claudii) – objavljuje ju nakon smrti cara Klaudija, a donosi oštru i ironičnu kritiku Klaudijeve vladavine - smatra se nekom vrstom tzv. menipejske satire u kojoj se isprepliću proza i poezija s oštrom i ismijavajućom notom Gaj Petronije Arbiter († 66.) - bliski Neronov suradnik1, satiričar i u to vrijeme najpopularniji pisac - iako je bio Neronov dvorjanik, pao je u carevu nemilost – priredio je gozbu na kojoj je pred uzvanicima pročitao pismo u kojem se ruga Neronu te si je sam prerezao žile - njegova najpoznatija satira je Satiricon  sačuvani samo 14. i 15. odlomci knjige u rukopisu koji su pronađeni u Trogiru 1653. – najpoznatiji odlomak u Satirikonu je tzv. Trimalhinova gozba u kojoj opisuje nadnaravno raskošnu gozbu spomenutog lika - ovo je djelo važno jer sadrži neke elemente romana, i to novovjekovnog romana – opisuje se svakidašnjica, u fabulu se uvodi raznovrsna građa - djelo sadrži elemnte travestije te lokalnog jezika i stila Marko Valerije Marcijal (1. st. n. e.) - satiričar - najpoznatija zbirka Epigrami  sadrži 1555 satiričnih epigrama u 15 knjiga – na temelju toga smatra ga se utemeljiteljem epigrama kao književne vrste - teme koje isprepliće su tradicionalne, prigodne, idilične, nadgrobne, ali dominiraju podrugljive i duhovite teme koje na kraju donose poantu - cilj: što kraće izraziti stav o svakidašnjim događajima i osobama, društvenim pojavama Apulej (1. st. n. e.) - njegovo najpoznatije djelo Zlatni magarac (Asinus aureus)  ranije je nosilo naziv Metamorfoze, a govori o mladiću Luciju koji se htio pretvoriti u pticu, ali zbog pogreške pri čaranju, pretvoren je u magarca; nakon toga prolazi mnoge patnje i snalaze ga razne peripetije - djelo ima karakter romana, ali zbog duljine umetnutih priča, djelo podsjeća na zbirku novela (npr. dio koji odstupa od teme djela je priča o Amoru i Psihi) - djelo je za književnost važno zbog ispreplitanja elemenata pustolovnog romana, ljubavi i erotike, elemenata bajke, čarobnjaštva i simbolike2

SREDNJI VIJEK TEMELJNE ZNAČAJKE 1

Neron je bio veliki zaljubljenik u književnost, posebno poeziju, te se i sam bavio pisanjem. U Petroniju je gledao suca (arbiter) koji mu uvijek komentira njegove pjesme, izvedbe itd. Doduše, Petronije mu se nije htio zamjeriti pa je Neronove pjesme uvijek komentirao pozitivno, iako je znao da im je kvaliteta krajnje loša...eto, čisto da se zna...inače, Petronije je bio nevjerojatno mudar i u svakom je trenutku znao što „Riđobradi“ (kako je nazivao Nerona zbog njegove crvene („kuruzne“) brade) želi čuti. Na kraju je ipak završio na Neronovom popisu „cezarovih neprijatelja“  2

ovo posljednje čak i ima smisla ako se u obzir uzme to da je sam Apulej bio nevjerojatno sklon okultnom, zanimala ga je magija i čarobnjaštvo

- druga temeljna epoha europske povijesti književnosti - u srednjem vijeku dolazi do preplitanja antičke i biblijske mitologije – time dolazi i do stvaranja kulture koja se oslanja na Bibliju i kršćanstvo te na naljeđe razvijene grčke i rimske kulture - trajanje srednjega vijeka: • povjesničari smatraju da je srednji vijek trajao 1000 godina (početak: propast Zapadnog Rimskog Carstva 476.) - kraj srednjega vijeka različito se datira: pad Carigrada 1453., otkriće Page | 9 Amerika 1492., početak reformacije 1517. - neki smatraju da se po svojim značajkama srednji vijek zadržao sve do kraja 18. st. • povjesničari književnosti – srednji vijek traje od polovine 5. do polovine 15. st. - srednji vijek - epoha procesa u kojem nastaje ono što će postati dio europske književnosti - uz prožimanje grčke i biblijske mitologije, istovremeno se događa proces i ujednačavanja i razjednačavanja  ujednačavanje se očituje u preuzimanju kršćanstva: mnogi narodi napuštaju mitologiju i druge religije, grade kulturu na kršćanstvu – sukladno tome, nastaje „kršćanska književnost“ s biblijskom tematikom i simbolikom - razvija se književnost na različitim nacionalnim jezicima  unatoč tome što latinski ostaje dominirajući, svjetski jezik kršćanske kulture, piše se na nacionalnim jezicima – „nacionalna književnost“ - na svjetskoj razini, najbogatija, naveća i najuređenija zemlja bila je Kina – iz vremena dinastije Tang sačuvano je više od 50 000 pjesama od 2000 pjesnica - kršćanstvo dovodi do novih shvaćanja čovjeka i svijeta  razvija se teologiju (razrađeno, razložito učenje) pa kršćanski mislioci nastoje pomiriti antičku filozofiju i znanost s kršćanskom teologijom - važnost samostana – institucije u kojima redovnici njeguju kulturu prepisivanja i čuvanja rukopisa te novoga originalnog pisanja i književno-znanstvenog stvaranja - postaju obrazovna središta iz kojih će proizaći škole – sustav obrazovanja zasnovan na septem artes liberales (trivium i quadrivium)  trivium je obuhvaćao gramatiku, retoriku i dijalektiku (pisanje, govorenje i mišljenje), a njihova su podloga bili antički pisci - teološko i književno obrazovanje dovelo do skolastike - uz književnost obrazovanih postoji i književnost neobrazovanog i nepismenog naroda (=usmena književnost) u kojoj se još uvijek osjeća utjecaj poganske tradicije  sukobljavanje kršćanske i poganske tradicije Aurelije Augustin (4./5. st.) - njegova djela na granici kasne antike i srednjeg vijeka - visoko obrazovan i darovit filozof, učitelj retorike i teolog - obratio se na kršćanstvo - djela: • O Božjoj državi (De civitate Dei)  povijesno djelo u 22 knjige - razrađuje Kristovu tezu da „njegovo Kraljevstvo nije od ovoga svijeta“ - govori i o „jednosmjernom kretanju“ vremena i povijesti3: povijest znači propadanje zbog prvog grijeha, ali Krist donosi preokret - kraj povijesti je posljednji sud nakon kojeg nastupa vječnost  stoga je važno da se čovjek usmjeri k Bogu i da se naglašava taj odnos jer smo „stvoreni za vječnost“ - Augustin povijest shvaća kao borbu između Božje i vražje države – takva se podjela događa preko ovozemaljskih zbivanja te se ni jedna od tih država ne može usporediti s nekom konkretnom državom (za vražju se državu bore zli, a za Božju dobri) • 3

Ispovijesti (Confessiones) knjiga u kojoj Augustin opisuje svoje duhovne borbe kroz život do obraćenja

nekada se vjerovalo da je vrijeme „kružno“: ono se ponavlja

- tim djelom razrađuje shvaćanje čovjekove osobe koja mora težiti spasenju  na temelju toga izgrađeno je prvo i najvažnije književno oblikovanje autobiografije (koja je zaokupljena vlastitom osobom, odnosom prema Bogu koji je razumski nedokučiv) - djelo se bazira na introspekciji – analiza unutarnjih dilema koje se odnose na ljudske odluke, okretanje prema vlastitoj unutrašnjosti do te mjere da vanjski svijet postaje nevažan Page | 10 IDEAL SVETACA - njegova je teologija, zbog svog stila i zahtjevnosti, bliska tek obrazovanim čitateljima - u puku prevladavaju djela namjenja ponajprije upućivanju u kršanski nauk i to kroz ideal života koji je oličen u životu svetaca (hagiografija)  utemeljena je nova književna vrsta, legenda - legenda ima određene značajke (najčešće): odluka da se napusti svjetovni život, „poziv s Neba“, život koji prezire lagodu, teži se odvažnosti, odricanju, a na kraju se javlja oduševljenje naroda jer je dobilo novog zaštitnika na Nebu - to je svojevrsna pripovijest o etičkim idealima i mogućnosti živjelja u potpunoj okrenutosti vjeri IDEAL VITEŠTVA - nastaje u spoju nove vjere i starih ratničkih tradicija - vitez je ratnik „bez straha i mane“, posjeduje hrabrost i vjeran je svom vladaru, a ujedno posjeduje i temeljne kršćanske kreposti: čistoću, pobožnost, odvažnost, samilost... - ideal viteza najočitiji je u nacionalnim epovima

NACIONALNI EPOVI •

Beowulf - (10. st.), engleski nacionalni ep - najstariji sačuvani cjeloviti rukopis epa na narodnom jeziku - junaci još uvijek pripadaju mitskom, a ne kršćanskom svijetu - priča o kralju Beowulfu koji brani Dance, ubija neman Grendela i njegovu majku te umire od rana zadobivenih u borbi s njom - junak koji ima nadljudsku snagu

- ideal kršćanskog viteza uspostavljaju tzv. Chansons de geste (=junačke pjesme), epske pjesme pisane u desetercu s asonancama; javljaju se u Francuskoj potkraj 11. i početkom 12. st. - najbolji primjer takvog epskog tipa: • Pjesma o Rolandu – francuski nacionalni ep - opisuje povratak Kralja Velikog s ratnog pohoda; za vrijeme povratka stradava vojska koju je vodio njegov nećak Roland - to se ne bi dogodilo da je Roland puhnuo u čudnovati rog Olifand kojim bi dozvao Karlovu vojsku u pomoć – Roland je htio biti savršen junak, mislio je da je hrabar, ali ga ta oholost odvodi u smrt - na samrti se ipak kaje zbog svoje oholosti - Karlo Veliki – kršćanski vladar; Roland – kršćanski vitez velike hrabrosti i časti, njegov se čin pokajanja zbog oholosti smatra balansom između tvrdoglave viteške hrabrosti i kršćanske vrline • Pjesma o Cidu – (oko 1140.), španjolski nacionalni ep - opjevana povijest Rodriga Diaza de Vivara, nazvanog Cid - fantastični opisi njegovih anegdota, zgoda i nezgoda, ali uz poštivanje povijesnih i geografskih činjenica - Cid je nositelj i kršćanskih vrijednosti i nacionalnih karakteristika - izlaganje jasno i pregledno, opisi su kratki, usredotočenost na radnju • Pjesma o Nibelunzima – (oko 1200.), njemački nacionalni ep - Nibelunzi = demonski patuljci koji su čuvali veliko podzemno blago - prožet germanskom mitologijom (opsjednutost neizbježnošću smrti i katastrofe), strastvenošću i prikrivenim osjećajima likova

• •

- ep govori o junaku Siegfriedu koji to podzemno blago otima Nibelunzima, dolazi na dvor kralja Gunthera kako bi isprosio ruku njegove sestre Kriemhilde  uvjet za ženidbu je da pomogne kralju osvojiti nepobjedivu kraljicu Brumhildu koja reže glave onim proscima koji ju ne uspiju pobjediti - Siegfried to čini uz pomoć nevidljivog plašta  misleći da je to Gunther, Brumhilda se odluči udati za kralja, ali na dan obiju svadbi, doznaje za prijevaru i odluči se na osvetu: svom dvorjaninu nalaže da ubije Sigfrieda, Page | 11 nakon čega se i sama ubija... Slovo o Igoreovom pohodu – (12. st.), ruski nacionalni ep Kalavela – finski nacionalni ep

VITEŠKI ROMAN - utemeljio ga je Francuz Chretien de Troyes (12. st.), ujedno najpoznatiji autor viteških romana uopće - djela: Erec i Enida; Yvain, vitez s lavom; Lancelot, vitez s kolima; Perceval  u njima oblikovao duh viteštva koji su kasnije romantičari pripisali vijelom srednjem vijeku - najpoznatija viteška legenda je ona o kralju Arthuru i vitezovima Okruglog stola (Solar, 102.str.) - Roman o Tristanu i Izoldi – roman kojeg je rekonstruirao francuski mediavelist Joseph Bédier i to na temelju starih verzija iz 12. i 13. st. - govori o ljubavi između Tristana i Izolde, nakon što su popili ljubavni napitak - ovaj je roman idealan primjer kako srednjovjekovni pisac promatra fenomen ljubavi: on ju promatra kao „sudbinski događaj“ koji upravlja životom zaljubljenih

LJUBAVNA LIRIKA SREDNJEG VIJEKA - tradiciju kratkih stihovanih vrsta započinju trubaduri i vaganti - pišu o ljubavi i o drugim temama: smrt, religiozno nadahnuće, pjesništvo - uvode u književnost nove jezične i stihovane organizacije, razrađuju književnu tehniku posvećujući pozornost slici zvuka i značenja, uvode novi tip osjećajnosti itd. • trubaduri - profesionalni pjevači i autori pjesama koji se pojavljuju krajem 11. st. na području današnje Provanse u Francuskoj, ali se počinje širiti Europom - trubadursku poeziju počinju njegovati i feudalci: Guillaume de Poitiers (smatra se jednim od utemeljitelja cjelokupne trubadurske poezije), Bernart de Ventadorn, Marcabrun, Jaufré Rudel, Bertran de Born - Walter von der Vogelweide  najglasovitiji njemački srednjovjekovni liričar uopće - njeguju potpuno novi pristup prema ženi, tzv. kult žene  pjesnik opisuje svoju „gospoju“ u koju se zaljubljuje, kako mu njegova gospoja (ne)uzvraća ljubav, kako se njegov život mijenja zbog ljubavi itd.  to je novina u svjetskoj književnosti - hvali se i slavi nova ljubav, ponizno treba služiti ženi koja nerijetko ima drugog supruga - kult žene povezuje s tada rastućim kultom Bogorodice ili pak s bogumilskom herezom (sklonost misticizmu i simbolici koja utjelovljuje slike s često jasnim seksualnim naznakama i uzvišenom patetikom istinske religioznosti) - u književnosti postaje važna i publika pa dolazi do promjena: iako se još uvijek pjesme pjevaju ili recitiraju, sve se više i pišu kako bi se čitale  najviše ih čitaju žene čiji su muževi zauzeti stalnim ratnim pohodima, lovom i njegovanjem ratnih vještna - slično vrijedi i za liriku iz glasovitog zbornika Carmina Burana, nastao oko 1230., a nazvan prema bavarskom samostanu Benediktbeuren

- zbornik sadrži pjesme na latinskom (njih 250) i na njemačkom (55) ili pak u kombinaciji njemačkoga i latinskoga jezika - takvu liriku pišu • vaganti (lat. vagus = lutalica) - lutajući klerici ili nezavršeni studenti teologije - njihova lirika sadrži elemente vjerske, narodne i antičke tradicije, donosi od karnevalskog izokretanja vrijednosti, sarkastične ironije, pa čak do uzvišenih vjerskih osjećaja, od raskalašene spolnosti do moralističkog Page | 12 propovijedanja koje upozorava na čovjekovu smrtnost (memento mori) - vagantske pjesme mahom anonime; jedini poznati po nadimku spomenuti pjesnik Archipoeta – pjevao na dvoru kölnskog nadbiskupa, sredinom 12. st. - pripisuje mu se ironična Ispovijest s poznatim stihom Nakanio sam umrijeti u krčmi - vaganati su pisali stilom i jezikom koji su mogli razumijeti samo obrazovani - vagantska i trubadurska lirika može se povezati sa srednjovjekovnom junačkom poezijom i s viteškim romanima – njeguju slične ideale viteštva, te ideale izražavaju tako da uvijek postoji konkretno zbivanje i iskustvo koje se može alegorijski tumačiti - takav je Roman o ruži (13. st.), autora Guillaumea de Lorrisa (koji je zapisao više od 4000 stihova) i Jeana de Meunga (koji je roman dovršio dodavši mu još 18 000 stihova) - likovi su apstraktni: Strah, Sram, Krepost, Milost, Uljudnost, Ljepota... - radnja se odnosi na otkriće i osvajanje čudesne ruže koja je simbol ljubavi i izabrane gospoje, a likovi su također simolički označeni

SREDNJOVJEKOVNA DRAMA - nemogućnost nastavljanja tradicije antičke tragedije i komedije zbog svog poganskog karaktera – srednji je vijek kršćanska epoha koja se bazira na Evanđelju i ona mora prikazivati samo ono što je u skladu s njim - drama tada seli u sakralne prostore pa nastaje nova dramska književna vrsta „crkvena drama“ ili „prikazanja“  igraju se pred crkvom za vrijeme velikih svečanosti (Uskrs i Božić) - kasnije se počinje povezivati i sa životima svetaca - poveznica crkvene i antičke drame leži u tome što su se obje razvile iz obreda  ta se tradicija kasnije zadržala tek u užim okvirima vezanim uz bogoslužje - značajke crkvene drame: nizanje prizora, prepoznatljivi alegorizam i uvođenje „dojmljivih“ scena i razgovora BIZANTSKA KNJIŽEVNOST - Istočno Rimsko Carstvo, poznatije kao Bizant, postoji od 4. st. do 1453. (pad Carigrada) - nastavak grčke književnosti helenizma s izrazitom dominacijom kršćanstva - njeguje drukčija „estetska mjerila“ - njezini pisci i filozofi pridonijeli su nastanku i razvitku kulture renesanse IZVANEUROPSKA KNJIŽEVNOST • arapska - predstavnik: Mutanabi – uzor gotovo svim kasnijim pjesnicima - pisao je u poznatom arapskom stalnom obliku poznatom kao kasida (pjesma od 25 do 100 dugih stihova, s cezurom i rimom, ustaljene tematike: opisi napuštenog logorišta nad kojim pjesnik tuguje za prošlim danima, nastavlja se opisivanjem ljubavi, a završava pohvalama vlastitog plemena i pogrdama neprijateljima) - Tisuću i jedna noć ili Šeherezada – priča o lijepoj i mudroj ženi koja pričanjem odgađa smaknuće • perzijska - predstavnici: Firdus – pisac golemog nacionalnog epa Knjiga kraljeva; liričar Omar Hajjam – proslavio poseban pjesnički oblik rubaija

•

(četverostih s rimom aaba i s naglašenom poantom na kraju)  njegova poezija bliska europskoj lirici 19. st. kineska - predstavnici: Li Bai – pisao isključivo poeziju boemskog karaktera; Du Fu – piše o društvenim problemima, sklon je rezignaciji - obojica se uvrštavaju u sam vrh svjetske književnosti - teme: ljubav, priroda, domoljublje, vesela i sjetna raspoloženja

RENESANSA TEMELJNE ZNAČAJKE - fr. renaissance = preporod; ponovno rođenje - jedna od temeljnih epoha svjetske književnosti - taj preporod u smislu ponovnog rađanja i obnjavljanja staroga nastupa puno ranije, a utjelovljeno je u pokretu humanizma koji se proširio tijekom 13. i 14. st.  zasniva se na uvjerenju da se ponovnim otkrićem antike, te iscrpnim studijem antičke književnosti može postići obnova cjelokupne kulture - elementi renesanse mogu se prepoznati već krajem srednjeg vijeka: nov tip osjećajnosti uveden preko trubadruske i vagantske lirike, pripovjedni žanrovi postaju zabavniji, ironija zamjenjuje ozbiljan i svečan ton ranije epike, svjetovna književnost potiskuje religioznu, književna se djela pišu da bi se čitala, a ne samo recitirala... - javlja se kao svojevrsna reakcija na srednji vijek  počinje doba prosvjete, istine i razuma, nasuprot mračnom, pesimističnom srednjem vijeku, opsjednutom isključivo brigom za spas duše i onostranošću - teškoće kod periodizacije renesanse: rješenje se nastojalo pronaći time što je uveden pojam predrenesanse  zajedno s renesansom traje od 13. do 17. st. - sama renesansa traje od sredine 15. do kraja 16. st. - neke osnovne značajke renesanse: • nov sustav književnih vrsta • neki pisci, nastavljajući tradiciju s kraja srednjeg vijeka, pišu značajna i velika djela • razvoj europske civilizacije do njezine konačne svjetske prevlasti • na cjelokupni razvoj utjecali otkriće Amerike, Kopernikovo otkriće, određeni tehnički izumi, dostignuća pojedinih svjetovnih znanosti • pronalaze se novi poticaji za razvitak znanosti, nova shvaćanja uloge, svrhe i značenja književnosti i umjetnosti • sklonost skepticizmu i panteizmu • nastoji se naglasiti važnost svjetovnosti i čovjeka kao nositelja najviših vrijednosti • pisanje na narodnom jeziku – jedino se tako renesansne ideje mogu kvalitetno širiti - snažno se ističe individualizam  središte promatranja postaje čovjek; on je vrhunska vrijednost Francesco PETRARCA (1304. – 1374.) - njime započinje epoha renesansne književnosti, iako, kronološki gledano, pripada srednjem vijeku  njegova se lirika razvila na tradiciji trubadura i konvencijama slatkog novog stila - jedan od prvih velikih humanista koji je pisao na latinskom jeziku; najveći predstavnik renesanse - stvaralaštvo: • Kanconijer - zbirka ljubavnih soneta posvećenih Lauri di Nove - sastoji se od 317 soneta, 29 kancona, 9 sestina, 7 balada i 4 madrigala - kod opisa svoje ljubavi prema Lauri prati ustaljene konvencije viteške ljubavi

Page | 13

- razlika između Danteove Beatrice i Petrarkine Laure  Laura jest književno uobličen ideal, ali njezin opis nema ozračje svetosti; ona jest ideal žene, ali njezin je ideal zasnovan na idealizaciji stvarne ljudske osobe - pozornost je usmjerena na unutrašnjost pjesnika  važno je kako pjesnik doživljava vlastitu ljubav, kako se ona odražava na njegov život i shvaćanja - Petrarca je veliki preteča renesansnog individualizma • Afrika – ep kojim se bave jedino stručnjaci - Petrarkino pjesništvo teži formalnom savršenstvu, virtuoznoj jezičnoj obradi, Page | 14 pjesničkim oblicima pomno oblikovanima prema načelima jedinstva zvuka i značenja, metaforike i jasnih opisa - kao „majstor pjesničkog zanata“ stekao je mnoge sljedbenike (epigone) pri oblikovanju stihova - produkt tog nasljedovanja – petrarkizam  posebna pjesnička škola zasnovana na Petrarkinoj pjesničkoj tradiciji - kasnije se javljaju dvije varijante petrarkizma: 1. „kariteanski petrarkizam“ – prema imenu katalonskog pjesnika Caritea - više se nastoji slijediti trubadruska tradicija 2. „bembistički petrarkizam“ – prema imenu tal. književnika Peitra Bemba  zagovarao je strogo nasljedovanje Petrarke

RAZVOJ NOVELE - za ravoj kraće pripovjedne vrste zaslužan je: Giovanni BOCCACCIO (1313. – 1375.) - sporno mjesto rođenja: Pariz ili Certald - djetinjstvo provodi u Firenzi - studira kanonsko pravo – za vrijeme studija razvija interes za bavljenje pjesništvom - kretao se u krugu bogatog i rafiniranog društva učenih ljudi, bio je sklon zabavama, erotskim slobodama, kratkim ljubavnim pustolovinama, duhovnim užicima  to je utjecalo na njegovo stvaralštvo što je vidljivo iz opisa strasnih, lijepih žena - prijateljevao je s Francescom Petrarcom „Dok je Dante još čovjek srednjeg vijeka u čijem se životnom djelu naziru obrisi renesanse, dok je Petrarca već čovjek renesanse u kojem još donekle živi srednji vijek, dotle je Boccaccio u „Dekameronu“ potpuno napustio nasljeđe srednjega vijeka i postao začetnikom novih tokova u svjetskoj književnosti“ (Solar, 2003:120) - njegovo najpoznatije djelo je Dekameron („knjiga 10 dana“)  zbog tog se djela Boccaccio smatra utemeljiteljem novele, kraće prozne vrste koja će zamijeniti legende o svecima - tri mladića i sedam djevojaka bježe zbog kuge iz Firenze na neko seosko imanje gdje po svaki dan pričaju 10 priča na neku unaprijed zadanu temu - priče su tematski raznolike: neke su poučne, neke sentimentalne, neke obrade već ranije poznatih priča  većina ih je ironična, podrugljiva i sklona raskalašenoj erotici - sve su priče uokvirene pričom o kugi u Firenzi - struktura tih priča uvijek ista: u početku se navodi kratki nacrt fabule, napominju se kratki uvodi za svaki dan, svaka počinje ekspozicijom (naznaka glavnih likova, njihovih odnosa...), zaplet, rasplet i poanta na kraju - u Dekameronu naglašena svjetovnost, izrugivanje pokvarenom dijelu svećenstva, mnoštvo opscenih opisa ublaženih moralizmom - priče u zbirci okreću srednjovjekovni sustav vrijednosti: važne su svakidašnje zgode i nezgode, nema interesa za alegorijski i transcedentni smisao (bitna je konkretna osoba i konkretan događaj) - ostala djela: Filostrato, Tezeida (romani u stihu), Filocolo (pustolovni prozni roman), Ninfale fiesolano (spjev) - Boccaccio je imao mnoge nastavljače i oponašatelje, a jedan od njih je i:

Geoffrey CHAUCER (1340. – 1400.) - jedan od utemeljitelja engleske književnosti - teoretičari književnosti svrstavaju ga u srednji vijek, ali zbog značajki djela Kanterberijske priče pripada renesansi - to je djelo uokvireno pričom o hodočasnicima koji se sastaju u krčmi i krate vrijeme tako da svatko ispriča po jednu priču Page | 15 - u prologu se opisuje svaki hodočasnik koji su pripadnici različitih staleža i zanimanja (svećenik, vitez, mlinar, odvjetnik, trgovac, činovnik)  ti opisi ocrtavaju englesko društvo toga doba - priče su tematski raznolike, neke su prozi, neke u stihu, neke su nedovršene - sve priče nemaju književnu vrijednost - u njima prevladava dobroćudni humor, ironija te humanistički pristup prema ljudskim slabostima i manama

EP - renesansa na svoj način obnavlja i epsku vrstu  dobiva potpuno drugačije značajke od srednjovjekovnog epa Ludovico ARIOSTO (1474. – 1533.) - tvorac renesansnog epa - njegovo najpoznatije djelo: • Bijesni Orlando – veliki ep u 46 pjevanja; na njemu je radio gotovo cijeli život - nastavak započetog djela Mattea Marie Boiarda Zaljubljeni Orlando - viteški ep napisan sa sviješću da viteštvo pripada prošlosti  tko ga želi oživjeti, mora pribjeći mašti, ironiji i zadovoljstvu u ispreplitanju sna i jave, ideala i zbilje - Ariostovi vitezovi istovremeno su stvari i idealizirani tipovi viteških vrlina, kreću se u začaranom svijetu, njihovi su pothvati nadljudski, ali su im strasti i želje u potpunosti ljudske - imaginarni pejzaži i događaji – iluzije na zbilju (npr. napuštanje borbe zbog Orlandove ljubavi u teškom trenutku za kršćanstvo vjerojatno je aluzija na tadašnje tursko napredovanje) - tema fabule: ljubav viteza Orlanda prema istočnjačkoj princezi Angeliki zbog koje ludi i lud putuje po svijetu, doživljavajući brojne pustolovine - novost u epu: Angelika izabire priprostog vojnika Medora, Orlando se u ludilu ne ponaša sukladno srednjovjekovnom idealu viteza (npr. ubija nedužne seljake), nevjernici nisu zlikovci i kukavice, kršćanski vitezovi zavedeni su lijepom čarobnicom Alkinom itd. - slijed fabularnog niza stalno se prekida, pojavljuje se mnoštvo likova, ubacuju se nove epizode - stihovi izvanredno dotjerani: ep je pisan u stancama (strofe od 8 jedanaesteraca s rimom ab ab ab cc), zvučni i slikoviti stihovi Luis Vaz de CAMÕES (1524? – 1580.) - najveći pisac portugalskoga jezika - težak život: otjeran s dvora, vojnik koji je izgubio oko, protjeran u Indiju, mnogo je putovao, doživljavao brodolome, bio u tamnicama, nakon 17 godina vraća se kući i umire u krajnjem siromaštvu - pisao je mnogo: brojne pjesme, tri drame i ep od gotovo 9000 stihova - njegov najpoznatiji „renesansni ep“: • Luzitanci – ep nosi naziv prema rimskoj pokrajini Luzitaniji na području današnjeg Portugala, a opisuje putovanja Vasca da Game (otkriće puta u Indiju) - autor slijedi tradiciju Homera i Vergilija - mitska pozadina: na strani hrabrih moreplovaca je Venera, a Bakho ih stalno ometa u naumu (sličnosti s Vergilijevom Eneidom)

- unatoč mitskoj pozadini, najbolji su stihovi posvećeni ljubavi – epizoda o Ines de Castro - elementi nacionalnog epa – nostalgija kojom se pjeva o domovini u doba opadanja njezine moći i slave, opisivanje vrlina Portugalaca - na posve drugačiji način renesansni je svjetonazor izrazio: Nicollo MACHIAVELLI (1469. – 1527.) Page | 16 - djela: • Razgovori o ratnoj vještini • Firentinske povijesti • Vladar – spis o političkom umijeću - zbog tog je djela stovren termin „makijavelizam“  njime se označuje politika i njezina teorija prema kojoj su za stvaranje države dopuštena sva sredstva, bez obzira na kršenje bilo kakvih moralnih normi - Machiavelli predlaže vladaru da zbog plemenitog cilja ne bira sredstva, uključivši prijevaru, zločin, pa čak i ubojstva - u djelu prevladava stroga logika izvođenja, jasnoća izlaganja, snažna emotivnost, slikovitost... • Mandragola – komedija - smatra se prvom uspjelom komedijom modernog europskog kazališta - naziv je dobila prema biljci za koju se smatralo da ima čudesna svojstva - zaplet se odnosi na prijevaru lakomislena muža - izvrsno ocrtani likovi prevarenog muža, društvenog parazita i pokvarenog ispovjednika - komedija dočarava sliku amoralnog društva, niske pobude koje pokreću većinu ljudi François RABELAIS - napisao je veliku kritičku satiru, tj. roman u 5 knjiga Gargantua i Pantagruel  priča o dva diva, ocu (Gargantua) i sinu (Pantagruel) - fiktivni roman u kojem su najpoznatije prve dvije knjige: Žitov Gargantuin i Herojska djela i priče velikoga Pantagruela; za petu se postavlja pitanje autentičnosti - po svojim značajkama to djelo još uvijek pripada srednjem vijeku  izokreće cijeli srednjovjekovni sustav vrijednosti - roman nema čvrstu i jasnu kompoziciju  sve se svodi na ismijavanje, parodiju, šale i dosjetke, nepoštivanje ustaljenih pripovjedačkih konvencija - svaka je knjiga zasebno djelo povezano jedino istim likovima, ali prve dvije knjige imaju sličnu strukturu: opisivanje njihova podrijetla, rođenja i djetinjstva, školovanja, rata i gozbi, te brojnih doživljaja u koje se umeću i rasprave - zapleta i raspleta gotovo da i nema - autor se koristio nekim književnim postupcima na kojima se temelji kompletno djelo: • hiperbola – preuveličavanje koje se neprestano javlja u djelu - npr. kad se Pantagruelova kobila pomokri, u Francuskoj nastaje poplava; kad se Gargantua pomokrio, utopilo se 260 418 Parižana „ne brojeći žene i malu djecu“ (hahahahaha xD xD ) • izokretanje – ono se bazira na čistoj parodiji  ismijava se skolastički način dokazivanja, odgoj, učenje, različiti tipovi govora, pa čak i genologija iz Evanđelja - sve se svodi na hranu, pijenja, spolne odnose, izlučivanja, odmičući se od duha i razuma • izobličavanje – bitna značajka tzv. groteske - izobličuju se vrijednosne hijerarhije i povezuje se „visoko“ i „nisko“, smiješno i krajnje ozbiljno  unatoč tome što se radi o divovima koji se odaju isključivo tjelesnim užicima, oni su plemeniti i razumni, imaju nadljudske sposobnosti...

•

ponavljanje s varijacijama – ponavljanje motiva, opisa, knjiga, imena, postupaka, vrste jela  u sve se upliće komika i parodija povezana izvrtanjem riječi - igri riječima – teško je prevoditi takve riječi - prisustnost simbolike koja se može shvatiti i kao alegorija, prisutnost poruke u kojoj izražava svoj svjetonazor - ovaj se roman ne može svesti ni na kakvu filozofiju  autora zanima jedino Page | 17 komika; stvara kombinaciju učene komedije i „ulične književnosti“

RAZVOJ ESEJA - za stvaranje nove književne vrste zaslužan je: Michel Eyquem de MONTAIGNE (1533. – 1592.) - smatra se utemeljiteljem eseja ili ogleda, zahvaljujući svojem djelu Eseji - pri oblikovanju nove književne vrste oslanja se na rimske autore (najviše na Seneku) - nema pripovijedanja, propovijedanja niti ikakvih izlaganja: služi se obrazlaganjem i dokazivanjem primjerima, bez podređivanja nekom misaonom sustavu, doktrini ili svjetonazoru - razmišlja na temelju osobnog iskustva, a ironijom se suprotstavlja gluposti, dogmatizmu, prijetvornom moralizmu i nehumanim postupcima - jezik je jednostavan, izvan svih spekulativnih sustava, rasprave su jasne, slikovite i uvjerljive

LIRIKA I PJESNICI „PLEJADE“ - renesansa stvara novi tip lirike - predstavnici tog novog, renesansnog tipa lirike: • francuska pjesnička škola „PLEJADA“ (nazvana prema zviježđu) - predstavnici te škole: Pierre de Ronsard i Joachim Du Bellay - značajke te škole:  otvoreno suprotstavljanje srednjovjekovnoj lirskoj tradiciji  traženje uzora u antičkoj i talijanskoj književnosti  pjesnički oblici: ekloge, satire, ode i elegije  Petrarkin sonet kao uzor kod odabira pjesničkih oblika  obnavljanje „aleksandrinca“ – stari (i najugledniji) francuski stih - svoje nazore obrazlažu u manifestu Obrana i slavljenje francuskog jezika – potpisao ga je Du Bellay, a taj će manifest poslužiti kao uzorak pri sastavljanju manifesta drugih književnih pravaca - u manifestu se polemički i pomalo patetično nabrajaju mogućnosti književnog oblikovanja u francuskom jeziku, obrazlaže se i književna teorija koja se oslanja na Horacija - poziva na preporod francuske poezije Ronsard Du Bellay - vođa škole i njezin najbolji liričar - navodno bolji pjesnik od Ronsarda - pisao je filozofske, političke, - zbirka Žaljenja – širok raspon prigodne i pastoralne stihove tema i raspoloženja, od idiličnih - nacionalni ep Fransijada – nije ugođaja do satire visoko cijenjeno djelo - ostale zbirke: Rimske starine, - ljubavne pjesme: Ljubavi, Soneti Olive, Seoske igre – posljednja Heleni – književna obrada koja se zbirka (Seoske igre) prerada je po kvaliteti može mjeriti s latinskoga pjesnika Andrea Petrarkinom lirikom Navagera  ta se zbirka cijeni zbog umijeća izraza na drugom jeziku „Ariosto i Camões uspostavili su tako uzorke renesansnog epa, Boccaccio novele, Montaigne eseja, Rabelais novog tipa komike, a Petrarca i pjesnici Plejade lirske poezije.“

(Solar, 2003:129)

CERVANTES & SHAKESPEARE - renesansa je najveći domet postigla u drami i romanu - dva najveća pisca tih književnih vrsta: M. de Cervantes i W. Shakespear Miguel de CERVANTES SAAVEDRA (1547. – 1616.) Page | 18 - bio je ratnik koji je u bitci kod Lepanta izgubio ruku - pri povratku iz te bitke, zarobili su ga turski gusari, te je proveo 5 godina kao zarobljenik u Alžiru - kad se vratio kući, zbog siromaštva se prihvatio porezničkog posla, da bi na kraju završio u zatvoru - umro je u siromaštvu i samoći - pisao je lirske pjesme, objavio je osam drama: • komedije: Alžirski događaj, Pedro de Urdemalas, Opsada Numancije • pastoralni roman: Galatea • pustolovni ljubavni roman: Zgode Persilasa i Sigismunde • satiričko-didaktička poema: Put na Parnas • slavu je stekao zbog dva djela: • Uzorne novele – mogu se mjeriti s Dekameronom, pa čak i shvatiti kao neki viši stupanj u razvoju novele kao književne vrste - novele su duže od Boccacciovih (neke od njih: Darežljivi ljubavnik, Ciganka, Ljubomornik iz Estremadure, Licencijat Staklenko, Razgovor pasa) • Bistri vitez don Quijote od Manche – najpoznatiji roman iz vremena renesanse, ali i općenito u povijesti svjetske književnosti - taj roman predstavlja simbiozu triju tradicija: 1. ustaljeni srednjovjekovni roman koji prikazuje ideal viteza 2. tzv. „pikarski roman“ – razvija se u Španjolskoj kao još jedna vrsta duže pripovjedne proze nazvane prema tipu glavnog lika (picaro) koji je prvotno predstavljao dječaka koji vodi slijepca, a kasnije dobiva značenje skitnice, nitkova i obješenjaka 3. pastirska, „arkadijska“ idila u koju pjesnici bježe zbog neuzvraćene ljubavi - Cervantes je te tri tradicije ujedinio i ujedno nadišao  on uvodi pastoralne motive i ugođaje, priča o pustolovinama i lutanjima, a jedan od glavnih likova, Sancho Panza, ima sve osobine pikara – vješto ironizira viteški ideal i podvige - roman Don Quijote ima dva djela: 1. opisuje kako je osiromašen plemić Alonso Quijano, zaluđen viteškim romanima, odlučio krenuti na put i steći vitešku slavu svojim junačkim pothvatima - „sklepao“ je vitešku opremu, uzeo starog konja i krenuo na put, koji je posvetio seljanki Alonzi Lorenzo - na putu ga prati i njegov perjanik Sancho Panza, koji se smije svim don Quijoteovim glupostima, no ipak uviđa da iz toga može izvući neku koris 2. Don Quijote i Sancho Panza dolaze do vojvode i vojvotkinje koji shvaćaju Quijoteovu zaluđenost viteštvom te prihvaćaju „igru“ te se prema njemu odnose kao prema pravom vitezu - u toj „igri“, don Quijote biva izazvan na dvojboj od strane prerušenog viteza – Don Quijote biva pobjeđen te se mora vratiti kući pod uvjetom da više ne ulazi ni u kakve borbene pothvate - u međuvremenu se razboli i umre - u cjelokupnu priču Cervantes umeće brojne priče, stihove i dijaloške rasprave te vrlo vještvo povezuje vitešku, pastoralnu i pikarsku tradiciju trima postupcima: nizanje priča uzajamno povezanih glavnim junacima, iskorištavanje temeljnih suprotnosti glavnih likova (od fizičkih i duhovnih do svjetonazorskih) za neprestane zanimljive razgovore, te okretanjem perspektiva, u kojima fikcija postaje zbilja, postiže se okretanje bitnih stajališta likova

- okosnicu romana čini odnos među likovima koji se može tumačiti na više načina – Don Quijote predstavnik je viteštva, a Sancho Panza predstavnik puka; jedan zastupa književnost učenih, drugi seljačko mudrovanje; jedan predstavlja fikciju, drugi zbilju itd. - Cervantes je uspio objediniti gotovo sve vrste romana: od parodije i ironije do idealizacije William Shakespear (1564. – 1616.) Page | 19 - rođen u Stratfordu na rijeci Avonu - tamo je pohađao školu (nešto slično današnjoj klasičnoj gimnaziji) - rano se oženio i imao troje djece - otišao je u London gdje je radio u kazalištu kao glumac i pisac, a kasnije je imao udjela i u vlasništvu uglednog kazališta Globe - stvaralaštvo: • poeme: Venera i Adonis, Otmica Lukrecije, Soneti (zbog značajnosti tih soneta, dobili su naziv „elizabetanski“ ili „Shakespearov sonet“ – tri katrena i jedan dvostih) • drame se dijele na:  komedije: San Ivanjske noći, Vesele žene windsorske, Mletački trgovac, Komedija zablude, Mnogo vike ni za što, Kako vam drago, Na Tri kralja ili kako hoćete  tragedije: Hamlet, Otelo, Magbet, Julije Cezar, Romeo i Julija, Antonije i Kleopatra, Koriolan, Kralj Lir, Timon Atenjanin  romantične drame: Oluja, Zimska priča - Shakespearove se drame od grčkih uvelike razlikuju, a povezuje ih izbor likova (jaki karakteri), moć strasti i neumitnost sudbine - građa se oslanja na poznatu legendarnu povijest ili na svakidašnjicu - ostale značajke: naglašava se djelovanje likova, njihovi odnosi suprotstavljeni u dijalozima, dojmljivi prizori, naglašeni izljevi strasti, stvaranje napetosti, izmjenjivanje stiha i proze, monolozi su često zasebne cjeline zbog važnih refleksija o svijetu i životu - njegova najpoznatija tragedija je Hamlet (vidi Solar, str. 135.) - tragični likovi kod Shakespearea: oni su mnogoznačni, često opsjednuti nekom vrstom egzistencijalne odluke, njihovu sudbinu određuje svojevrsna naivnost, zlikovci nikada nisu čisti „zli nevaljalci“ već svatko od njih ima određenu unutarnju ili vanjsku motivaciju za neko negativno djelovanje - Shakespearove su komedije strukturno raznolike: u nekima slijedi Plauta (Komedija zabluda), neke imaju karakter lakrdije (Vesele žene windsorske), neke upliću tragične elemente (Mletački trgovac), u nekima se miješa san i java, mašta i zbilja, pastirska utopija, mitološki likovi i ljubavne priče (Kako vam drago, Na Tri kralja ili kako hoćete) - najbolje značajke Shakespearovih komedija sadržane su u komediji San Ivanjske noći – problematizira odnos među spolovima - stil: jezično bogat, vrhunski oblikovan, sklon gomilanjima prizora, moć uvjerljivosti

RENESANSNA DRAMA I KAZALIŠTE - crkvena drama gubi na popularnosti - javljaju se nova dva tipa kazališne umjetnosti:  commedia erudita  slijedi uzore klasike, ali nije odveć popularna  commedia dell'arte  svodi se na improvizaciju glumaca, bez statične radnje, s tipiziranim likovima - „elizabetanska drama“ – nazvana prema vladavini kraljice Elizabete, prema kojoj se određuje i književna epoha u engleskoj književnosti - dramski oblik koji se oslanja na srednjovjekovnu dramsku tradiciju, ali zadržava antičke ideje i teme - Shakespear – virtuoz dramske i kazališne umjetnosti - uspio je povezati crkvena prikazanja (izmjena prostora i nizanje dojmljivih prizora), „učenu komediju“ (vrsne stilski dotjerane monologe i dijaloge) i improviziranu komediju (commedia dell'arte; prepoznatljive likove)  njegov je jezik bio razumljiv i učenima i neukima

***************** - u sam vrh povijesti svjetske književnosti uvršavaju se i dva hrvatska pisca: Marko Marulić i Marin Držić MARKO MARULIĆ MARIN DRŽIĆ - „otac hrvatske književnosti“ - jedan od najvećih hrvatskih i svjetskih - pisao na tri jezika: hrvatski, talijanski i komediografa Page | 20 latinski - njegove komedije: Skup (pisan po uzoru na Plautovog Škrtca), Dundo  hrvatski: poema Suzana, ep Maroje, Novela od Stanca Judita  latinski: De institutione bene vivendi, Evangelistarium, Davidias, Quinquaginta parabolae

BAROK TEMELJNE ZNAČAJKE - od španjolske riječi barrueco, portugalske barooco = nepravilan, neobrađen biser - kraj 16., cijelo 17. i sredina 18. st. - značajke baroka pokušavaju se odrediti prema značajkama svojstvenima umjetnosti - Heinrich Wölfflin – njemački teoretičar likovnih umjetnosti zaslužan za shvaćanje baroka kao velike književne epohe - on je početkom 20. st. uspoređivao djela likovnih umjetnosti i utvrdio je da umjetnici različitih razdoblja svijet vide na različite načine, neovisno o motivima i temama, te ga tako prikazuju u svojim djelima - barok se ne javlja istovremeno u raznim nacionalnim književnostima niti se iste stilske značajke mogu opisati u svim književnostima - dolazi do većih promjena u svjetonazoru  osobitosti/odlike baroka: • renesansnu svjetovnost zamjenjuje neka nova „duhovnost“ • prevlast iracionalnog • sklonost prema nejasnom, tajnovitom i pomalo mističnom • svjetonazor povezan s katoličkom obnovom, tj. protureformacijom  nastojanja Katoličke crkve da pruži otpor protestantizmu u kojem se najvećim dijelom razvija sklonost prema mistici i takvoj duhovnosti kakva se pripisuje upravo baroku • sklonost prema religioznosti, misticizmu i onostranoj tematici • u stilu – prebujnost izraza, naglašava se ukrašavanje, stil postaje svrha samom sebi • smisao za neobično, tajanstveno, bizarno i paradoksalno • sklonost prema povratku srednjovjekovnom alegorizmu koji se sada povezuje s osobnom simbolikom i s aluzijama na izravne povijesne događaje - pretjerano naglašavanje stila i izraza („marinizam“, „gongorizam“, „euphuism“, „precioznost“  sve se te pojave jednim imenom zovu „manirizam“) - „manirizam“ neki smatraju razdobljem koje nastupa nakon renesanse koje traje od kraja 16. i početka 17. st te se proteže kroz cijelo 17. st.  on se na kraju počinje shvaćati kao izvanvremenski pojam stila, odnosno manirizam (kasnije i klasicizam) nisu razdoblja, već stilovi - minirizam je sastavni dio baroka i čini bitnu značajku te epohe, dok su ostale značajke proizašle iz svjetonazora ili pak iz ideoloških razloga - razlikuje se barok na sjeveru (protestantizam) od baroka na jugu (katoličanstvo)

TALIJANSKI BAROK Tarquato TASSO (1544. – 1595.) - smatra se pretečom i utemeljiteljem književnog baroka - talijanski pjesnik koji je ostao zapamćen kao predstavnik epike - pisao je: • lirske pjesme (pretežno ljubavne): objavljene u zbirci Stihovi (njih preko Page | 21 2000) • spjevovi: Rinaldo, posmrtno objavljen Stvoreni svijet • tragedija: Kralj Torismondo • Razmatranja o junačkom spjevu  nastoji odrediti poetiku epa – ep mora biti jedinstven, vjerodostojan, čudesan, dojmljiv, nadahnut temeljnim etičkim i religioznim motivima • pastirska drama: Aminta  lirska pastorala koja opisuje bijeg od svakidašnjice u zamišljeni idilični život pastira - naš hrvatski pjesnik Dinko Zlatarić prvi je u Europi preveo Amnitu izravno iz rukopisa te ju objavio prije objave samog originala, 1580. u Veneciji, pod nazivom Ljubomir - njegov najznačajnije djelo ep Oslobođeni Jeruzalem  uspoređuje se s Ariostovim Bijesnim Orlandom jer prikazuje koje su se sve promjene dogodile u kratkom periodu, tj. koje su temeljne epohalne stilske razlike - Tasso, kao i Ariosto, opisuje borbe kršćana i muslimana – cilj je kršćana osloboditi Jeruzalem od muslimanske opsade - u središtu pozornosti je opsada Jeruzalema - Tasso slijedi epsku tradiciju gomilanja brojnih prizora i digresija (izazivaju retardaciju radnje), upliće mitološka bića i čudesne predjele s povijesno utvrdivim lokacijama i činjenicama - glavni su likovi vitezovi koji su odveć ljudski dok se svetost njihova poslanja stalno pomiče u pozadinu - ep je podjeljen u 20 pjevanja, pisan je u oktavama i vješto muzikalnim te slikovitim stihovima - Tasso nastoji povezati mitologiju s kršćanstvom  oslobađanje Kristova groba dobiva značenje transcedentnog - ep napadan zbog nerazumijevanja i dogmatskih nazora - ovaj se ep može shvatiti i kao pokušaj da se klasični ep, koji prati homersku i vergilijevsku tradiciju, uskladi s kršćanskom mitologijom i novim načinom književnog izraza  npr. slijedi pravilnost pri organizaciji, umjesto grčkih bogova upliću se Nebo i Pakao, viteški vođa Goffredo djelomično odgovara Agamemnonu - velika pozornost posvećena je opisu oružja, bitki, dvoboja i opreme vojske, zbivanjima u neprijateljskom taboru... - stil se više ne drži ujednačenog uzvišenog tona, a česti su postupci tzv. concetta (stilska figura tipična za borok; temelji se na vještini pronalaženja sličnosti između pojava koje se naizgled čine međusobno nespojivima; nerijetko izaziva čuđenje) - zbog svega toga, Tassov se ep često smatra novim primjerom epa  „barokni ep“ Giovanni Battista MARINO (1569. – 1625.) - prema njenu nazvan stil „marinizam“ - smatra se najizrazitijim predstavnikom cjelokupnog manirizma - stvaralaštvo: • zbirke pjesama: Lira, Galerija i Gajde • mitološki ep: Adonis  45 000 stihova – najduži ep talijanske književnosti - nema izrazitu vrijednost, ali zbog nekih stilskih inovacija i utjecaja koje su te inovacije ostvarile u kasnijim književnostima, omogućile su mu mjesto na vrhu svjetske književnosti - ep govori o mitološkoj priči o Veneri i Adonisu  Adonis je bio sin ciparskog kralja Kinira i njegove kćeri Smirne (da, ona je zavela vlastitog oca pa je zbog toga pretvorena u drvo)

- nakon 10 mjeseci Kinira je mačem raspolovio drvo pa je iz njega izišao Adonis – uzela ga je Venera (u grč. mit. Afrodita) te ga je stavila u kovčeg i povjerila Perzefoni (koja je bila u Hadu)  Perzefona je taj kovčeg otvorila, zaljubila se u Adonisa te ga odlučila zadržati - nastupa svađa između Venere i Perzefone pa je Jupiter (Zeus) bio primoran pomirivati dvije zaraćene strane – odlučio je da će trećinu godine Adonis biti kod Perzefone, trećinu kod Venere, a trećinu će odmarati - Venera je nagovorila Adonisa da s njim provodi i slobodno vrijeme, Page | 22 Perzefona se na to žalila bogu rata Aresu (rim. mit. Marsu), koji se pretvorio u vepra i, kad je Adonis išao u lov, vepar ga je smrtno ranio, a iz njegove su krvi nicale crvene ruže - taj je ep primjer pravog baroknog epa u kojem se naglasak stavlja na umjetnički, stilski prikaz (mnoštvo opisa, epizoda), dok je sama tema manje važna - poanta (i pjesnikov cilj) je začuditi čitatelja (npr. izborom neobičnih i bizarnih motiva: natjecanje pjesnika i slavuja)

ŠPANJOLSKI BAROK Luis de GONGORA y Argote (1561. – 1627.) - najvažniji i najugledniji predstavnik španjolske pjesničke škole u španjolskoj književnosti s početka 17. st. zvane „culteranismo“  zbog njegove slave nazvana je prema njemu, „gongorizam“, a bit će napadan zbog pretjerane nejasnoće, gomilanja efekata i izmišljanja potpuno novog, gotovo nerazumljivog jezika - stvaralaštvo: • poeme:  Polifem i Galateja  mitološka priča iz Ovidijevih Metamorfoza – div Polifem zaljubljuje se u Galateju, zbog ljubomore prema mladiću Akisu, s kojim je Galateja pričala, baca na njega kamen :-/  Samoće  priča o mladiću kojeg je mora izbacilo na nepoznatu obalu pa on odlazi među pastire, prisustvuje na svadbi te se druži s ribarima - obje poeme izazivale su brojne polemike; Gongora je imao i sljedbenike i protivnike - Gongora smatra da je pjesništvo namijenjeno samo izabranima, onima koji ga mogu razumijeti i shvatiti jedino kao pjesništvo, a za to je potrebno znanje, poznavanje tradicije i pjesničkog jezika, potrebna je osjetljivost za poetski način izražavanja - u svoje stihove uvodi latinske riječi i konstrukcije, igra se poretkom riječi... ŠPANJOLSKA DRAMA - kazalište u španjolskoj – išlo se u kazalište, slavili su se glumci i dramatičari, predstave su podjednako gledali građani, plemići, svećenici i dvorjani - crkvena se drama zadržala u posebnom obliku zvanom „auto sacramental“, svjetovna se drama nazivala samo comedia, ali se dijelila na nekoliko podvrsta, od kojih je najpoznatija drama „plašta i mača“ – nazvana prema opremi glavnog junaka - obilježja španjolskog kazališta:  predstave se održavaju na otvorenom prostoru, koji je ograđen zgradama, i na balkonima  u jednom dijelu se nalazila pozornica  gledatelji su bili raspodijeljeni prema staležima – sprijeda se sjedilo, a straga se stajalo  raskošni kostimi  u predstavu umetani ples i pjesma  publika živo sudjeluje u izvedbama (ponavljanje rečenica glumaca, odobravanje ili zviždanje u slučaju negodovanja)

- obilježja španjolske drame:  dojmljivi prizori  brza radnja puna preokreta  dopadljivo oblikovani dijalozi i monolozi  nagrađivanje vrline, kažnjavanje zlodjela  nužnost prisutnosti pučkog moralizma (u protivnom bi publika izviždala predstavu) Page | 23  prisutan shematizam – publika voli ponavljanje s varijacijama - u španjolskom „zlatnom vijeku“, slavu stječu 3 dramatičara: 1. Lope Felix DE VEGA (1562. – 1635.) - imao je buran život: otmice, afere, suđenja, podvale, ženidbe i divlji brakovi, (ne)zakonita djeca, ludovanja, polemičke svađe s drugim piscima... - poznavao je ukus publike, ali je zbog svoje vrsnosti znao nadići okvire koji su mi time bili zadani - sigurno je napisao najmanje 1500 drama i tridesetak opsežnih knjiga lirskih pjesama, spjevova, pripovijedaka i romana - stvaralaštvo: • zbirke pjesama: Ljudske rime, Svete rime, Rime ljudske i božanske Tome Burguillosa • spjevovi: Angelikina ljepota, Osvojeni Jeruzalem • pastoralni roman: Arkadija • dijalogizirani roman: Dorotea (opisao jednu svoju ljubav) • drame: Peribanez, Vitez iz Olmeda, Fuente Ovejuna, Najbolji sudac je kralj, Seviljska zvijezda, Lijek u nesreći • komedije: Vrtlarov pas, Budalasta vlastelinka, Dosjetljiva djevojka, Vitez čudesa - tematiku crpio iz različitih izvora: Biblija, grča mitologija, stare kronike, narodne legende, viteški romani, raniji komediografi, svakidašnji život, aktualni događaji... - opći se ton u dramama mijenja: u nekima prevladava mračna i tajanstvena atmosfera slutnji, proročanstava, a u nekima su socijalno „nabijene“, tj. donose neku socijalnu poruku - s marinizmom ga i barokom najviše povezuje virtuozna rječitost – neki njegovi stihovi imaju samostalnu umjetničku vrijednost 2. Tirso DE MOLINA (1584? – 1648.) - sljedbenik i nasljednik Lope de Vege - bio je fratar pa je pisao pod pseudonimom – nije se htio izlagati nepoželjnim situacijama - pisao je crkvene, ali i svjetovne drame - napisao je više od 300 drama, sačuvano njih 80 - komedije: Sramežljivac na dvoru, Pobožna Marta - drame: Oprezna žena, Osuđen zbog nevjerstva, Seviljski varalica i kameni gost - svjetsku slavu stječe dramom Seviljski varalica i kameni gost, poznatija kao Don Juan - temu je preuzeo iz legende o besramnom zavodniku kojeg su ubili fratri i prošili glasine kako ga je odnio đavao – Tirso de Molina malo mijenja sam sadržaj  Don Juanove pustolovine počinju u Napulju, a završavaju u Sevili, gdje zavodi zaručnicu svog prijatelja, u gužvi ubija njezinog oca, kojem su građani na grobu podigli kameni kip - kad se Don Juan jedne večeri vraćao kući pokraj tog kamenog kipa, podrugljivo ga poziva na večeru  kip mu doista dolazi na večeru, a ujedno ga poziva da mu uzvrati posjet u kapeli u kojoj je pokopan – Don Juan dolazi na „večeru“ (kip mu nudi škorpione i zmije), oni ga ujedaju za ruku  želi se pokajati, ali je već bilo prekasno pa ga kip zajedno sa sobom povlači u grobnicu - lik Don Juana postat će nadahnuće za više od 70 drama napisanih do današnjih dana (mogući razlog: više načina interpretacije)  on će postati „književni tip“ pa će se javiti i fenomen nazvan „donžuanizam“

- njegov misterij pokušali su shvatiti filozofi, kulturolozi, povjesničari, teoretičari književnosti... - osim Don Juana, tipični književni likovi su i Hamlet, Don Quijote, Faust - on nadilazi svako etičko određenje: Tirso de Molina smatra ga negativcem, Moliere i Byron opisuju ga kao simpatičnog – on u sebi posjeduje nešto protiv čega se ne može boriti (tolika zavođenja), postaje žrtvom vlastitih odluka (kada odlučno odlazi kamenom kipu na večeru) 3. Pedro Calderon DE LA BARCA (1600. – 1681.) - možda najbolji dramatičar baroka - Cervantesov i Shakespeareov suvremenik - najznačajniji dramatičar španjolskog „zlatnog vijeka“ - rođen u Madridu - u Salamanki studira teologiju, a u 50. godini postaje svećenik - kretao se u visokim „dvorskim“ krugovima pa je stekao i status „dvorskog pjesnika“  pisao je za obrazovane, elitne krugove - teme koje su najviše zaokupljale: ljudska slobodna volja, pitanje smrti i prekogrobnog života, te pitanje časti - bio je pjesnik visokog baroka: raskošnost izraza, bogata metaforika - progovara o prolaznosti i djela mu odišu pesimizmom - djela su mu vrlo stilizirana, dotjerana u obradi i okrenuta prema unutrašnjem životu likova - napisao je oko 120 drama i komedija i oko 80 crkvenih prikazanja  u njima postiže visok stupanj sklada između scenskih efekata i stiliziranog pjesničkog govora - monolozi – velika pjesnička ostvarenja, dijalozi – prožeti unutarnjom napetošću čime odstupa od baroknog alegorizma - njegova najpoznatija drama Život je san - vjerojatno njegova najbolja drama Zalamejski sudac  realističniji zaplet, naglasak je na mudrosti i pravednosti kralja, ne radi se samo o dobrim i lošim likovima, već se više postavlja pitanje časti, savjesti, kompetencije, pravednosti - ostala djela: Ljubav poslije smrti, Postojani princ, Liječnik svoje časti, Luis Peres el Gallego

ENGLESKI BAROK John MILTON (1608. – 1674.) - posljednji veliki epičar renesanse - živio je u vrijeme velikih političkih promjena u Engleskoj: na izmaku kraljevine, za vrijeme republike i kada je ponovno uspostavljena kraljevska vlast - bio je u zatvoru, a pri kraj života je osiromašio i oslijepio - stvaralaštvo: • lirske pjesme • poetske igre: Comus, Arcades • tragedija: Samson borac • ep: Izgubljeni raj, Nanovo stečeni raj - ep Izgubljeni raj – priča o grijehu Adama i Eve koji su, prema biblijskoj priči, bili protjerani iz raja jer su jeli zabranjeno voće s drveta spoznaje - misao koju autor zastupa u tom epu – prvi grijeh nije posljedica Božjeg nauma već isključivo ljudske slobode izbora, a da tog grijeha nije bilo, ljudska povijest nikada ne bi započela, Bog nikada ne bi postao čovjekom u osobi Isusa Krista - iako je okosnica epa biblijska priča, u obradi slijedi Vergilija (simetrična kompozicija, način gradnje stihova, razrada nekih epizoda) - barokna obilježja epa: bujan, uzvišen, pa čak i pretjeran barokni izraz - Miltonovi likovi nisu alegorije pa si ni lik Sotone ne može tako tumačiti (unatoč pokušajima romantirača da ga pokušaju protumačiti kao pobunjenika

Page | 24

KLASICIZAM I PROSVJETITELJSTVO TEMELJNE ZNAČAJKE - krajem 17. i najvećim dijelom 18. st. mijenja se ukus čitatelja Page | 25 - novo razdoblje nije istovremeno u svim književnostima - „zdrav razum“ postaje osnovica i književnog umijeća, a ne samo svjetonazora - RACIONALIZAM  naziv za vladajući način razmišljanja; smatra se da se antika može povezati s razumom - obnavljanje i oslanjanje na tradiciju antike koja će zamijeniti barokno pretjerivanje u izrazu  zbog toga se to razdoblje naziva „klasicizam“ – želja te epohe da se uzori nađu u antici, iako se stvorio i izraz „neoklasicizam“ da se izbjegne isti naziv kojim se obilježava grčka i latinska književnost - problem određenja cijele epohe: javljaju se zato što povratak jasnoći izlaganja, velikim temama i preglednosti u kompoziciji prati i takav način mišljenja i svjetonazora (svi bitni problemi filozofije, umjetnosti, pa i religije mogu se i moraju riješiti „pravilnom upotrebom zdravog razuma“ pa je sve podrvrgnuto kritici) - Nicolas Boileau, Pjesničko umijeće  oslanja se na tradiciju osobito Horacijeve poetike i tako zahtjeva povratak na staro više nego što traži neku novinu - književnost sada mora više poučavati nego zabavljati  takvim je shvaćanje zasnovan pokret „prosvjetiteljstvo“ - težnje pokreta najbolje opisuje izdavanje Enciklopedije, potaknuto od strane francuskih vodećih filozofa, književnika i znanstvenika: Denis Diderot, Paul d'Holbach, Voltaire, Jean Le Rond d' Alembert i dr.  htjeli su obuhvatiti i kritički obraditi cjelokupno ljudsko znanje - svjetonazor enciklopedista ima duboke korijene u racionalističkoj filozofiji (Descartes, Spinoza, Leibniz) i u engleskom empirizmu (Locke, Hobbes, Hume) - enciklopedisti postali većim dijelom tvorci i pokretači duha koji je doveo do Francuske revolucije 1789. - dva problema za povjesničare književnosti: 1. mogu li se klasicizam i prosvjetiteljstvo odijeliti kao dva zasebna razdoblja ili ih valja spojiti u jednu epohu, 2. ima li prednost književna tehnika ili svjetonazor? - trajanje epohe:  kraj baroka i početak romantizma, tj. od 1670. do zadnjih desetljeća 18. st.  neka djela s obilježjima klasicizma nastala su usporedno s krajem baroka pa čak i nešto ranije - nastojeći obnoviti uzore antike i povezati to s presudnom ulogom razuma, klasicizam osobitu pozornost posvećuje književnoj tehnici, za koju su utvrđena pravila kao upute književnicima i mjerilo određivanja književne vrijednosti: određenim književnim vrstama propisuje se tematika, stil, kompozicija i figura

KLASICISTIČKA TRAGEDIJA - tragedija je najvrijednija književna vrsta kojoj su propisana najstroža pravila: • mora biti pisana u stihu, • stil uzvišen, • karakteri plemeniti (u smislu osobina i u smislu pripadnosti plemstvu), • kompozicija mora biti određena podjelom radnje u 5 činova • poštivanje jedinstva radnje, mjesta i vremena • mora ima didaktičnu ulogu • naglašavanje moralnih vijednosti – zlo i porok se osuđuju, hvali se vrlina, a dužnost je uvijek važnija od strasti i osjećaja - dva najveća pisca klasicističkih tragedija: Pierre CORNEILLE (1606. – 1684.) - francuski dramski pisac

- smatra se „ocem klasicističke tragedije“ - stvaralaštvo: • tragedije: Medeja, Cid, Horacije, Cinna, Pompejeva smrt, Rodogune, Heraklije, Nikomed • Cid – njegova najpoznatija tragedija, primjer je cjelokupne klasicističke epohe - fabula Cida dijelom se temelji na epu Pjesma o Cidu - karakteristika njegove drame: likovi nisu određeni ni prostorom ni vremenom, Page | 26 predstavnici su općeljudskih osobina, oslobođeni su svega što ih ne bi činilo primjerima temeljnih dilema ljudskog djelovanja (sukobi između strasti i dužnosti) - fabula na str. 166. i 167. - iz fabule je vidljivo da Corneille nije poštivao spomenuta pravila, a dileme ostaju nerazriješene – na čitatelju je da sam prosudi što se moglo dogoditi  zbog toga je naišao na kritiku - karakteristike Cida:  vrsnoća stihova (aleksandrinac s parnim rimama)  izražena unutarnja napetost  nerješive dileme likova (don Rodrigo i Himena vole svoje očeve, ali vole se jednako snažno i međusobno – što izabrati: ljubav ili dužnost?)  zaokupljenost likova općim moralnim problemima – sačuvana je višeznačnost koja je bila odlika svih velikih književnih djela  tragedija nema tipičan tragičan kraj Jean RACINE (1639. – 1699.) - u svoja djela unosi metafizičku pozadinu kao sukob dvaju protuslovnih svjetonazora: učenja tzv. jansenizma4 i poštovanja prema moći ljubavi - stvaralaštvo: • tragedije: Andromaha, Britanik, Berenika, Mitridat, Ifigenija, Fedra - njegova najznačajnija tragedija je upravo Fedra - fabula: Fedra je Tezejeva žena, snažno zaljubljena u Hipolita, koji pak voli Ariciju. Fedra nastoji indirektno postići da Tezej Hipolita udalji s dvora, ali kada Fedra povjeruje da je Tezej navodno mrtav, ona Hipolitu priznaje svoju ljubav – on je zgrožen nad tim. Fedra saznaje da ju je Hipolit odbacio zbog druge žene, ona postaje bijesna, te njezina sluškinja Enona kolebljivo optužuje Hipolita za silovanje Fedre. Sve završava tko što Hipolit pogiba jer ga je otac prokleo, Enona se bacila s litice, a Fedra je popila otrov (:-/) - karakteristike Fedre:  to nije toliko tragedija odricanja od strasti zbog dužnosti, koliko tragedija zavaravanja i pokušaja da se pitanja ljudskog života riješe kompromisom  rađena je prema građi Euridipove drame te istoimene Senekine drame  autorova težnja da oživi antiku i da istovremeno da uzorke važnih tipova ponašanja i općeljudskih moralnih dilema  pozornost posvećuje liku Fedre i njezinim uzaludnim pokušajima da prevlada bezumnu strastvenu ljubav prema pastorku Hipolitu  za razliku od Cida, ona ima tragičan završetak  odgovara klasicizmu zbog unutarnjih dilema likova  višeznačnost koja otvara različita tumačenja ponašanja likova  vrsnoća stihova

KLASICISTIČKA KOMEDIJA - nema visok status u klasicističkoj poetici, ali ima svoje predstavnike: Moliere, Goldoni i Beaumarchais Jean Baptiste MOLIERE (1622. – 1673.) - najveći francuski klasicistički komediograf - poput Plauta, bio je kazališni čovjek: glumac, redatelj, autor, vodtelj glumačke skupine 4

učenje da je svijet isprazan, a čovjek je po prirodi zao i nemoćan da se popravi bez milosti nedohvatljivog i neshvatljivog Boga

- najpoznatija djela: • komedije: Smiješne precioze (Kaćiperke), Škola za žene, Tartuffe, Don Juan, Mizantrop, Georges Dandin, Građanin-plemić, Škrtac, Scapinove spletke, Umišljeni bolesnik, Učene žene - donekle slijedio tradiciju plautovske komedije, zatim tradiciju commedie dell'arte i velikane španjolskog baroka (Škrtac pisan po uzoru na Plauta, Don Juan prema predlošku Tirsa de Moline...) - unatoč tome, uspio je zadržati duh vlastite epohe – oslanjao se na zdrav razum, Page | 27 poučio je publiku odgojiti i poučiti - njegova originalnost ne poštuje čvrsta pravila, ali ipak se u nekim komedijama ne odmiče od tih pravila - vješt je u karakterizaciji likova  njegovi su likovi gotovo uvijek nečime opsjednuti, tj. pretjeruju u nekim sklonostima, koja prerastaju u strast do te mjere da gube razum - Molierea prevodili i naši pisci: prijevod Georgesa Dandina napravio je Fran Krsto Frankopan dvije godine nakon prve izvedbe Carlo GOLDONI (1707. – 1793.) - komedije: Krčmarica Mirandolina, Grubijani, Kavana, Poljana, Ćozotske svađe (kod nas poznate i kao Ribarske svađe), Dalmatinka, Mamac srdaca, Varalica - smatra se reformatorom talijanskog kazališta, oslobodivši ga manirističkog utjecaja commedie dell'arte - kazalište prilagođava ukusu građanske publike - karakteristike:  dočaravanje ugođaja i tipova s izuzetnim smislom za skupne prizore, za neposrednost govora i za lokalnu komiku tipova i situacija  smjenjivanje dijaloga i skupinih prizora  uporaba lokalnih govora, doskočica i pučkih šala  optimizam i visok stupanj razumijevanja prema građanima i pučanima  blaga ironija Pierre-Augustin Caron de BEAUMARCHAIS (1732. – 1799.) - urar, učitelj glazbe, političar i tiskar - stvaralaštvo: • trilogija: Seviljski brijač, Figarov pir i Poročna majka  prva dva poslužila kao libreto Rossinijevoj i Mozartovoj operi - ostvario je složeni zaplet, s nenadanim obratima i brzim ritkom radnje, s prosvjetiteljskim porukama (kritika plemstva, sudstva, vjerskog licemjerja, te otvorenog ili prikrivenog nemorala), zanimljive su karakterizacije likova u kojima se naziru sklonosti tzv. psihološkoj analizi - najutjecajnija osoba cjelokupne epohe: François VOLTAIRE (1694. – 1778.) - filozof, povjesničar, publicist, dramatičar, romanopisac, pjesnik, enciklopedist, nenadmašan kritičar i pamfletist, „čovjek univerzalnog znanja“ - njegov se utjecaj može usporediti s Ciceronovim utjecajem u rimskoj književnosti - slavljen i napadan, obasut počastim i zatvaran, u stalnim svađama s vodećim institucijama države i crkve - bio je u zatvoru, prognanin u Engleskoj, gost na dvoru Friedricha II. u Njemačkoj, stekao je veliki ugled u Parizu - stvaralaštvo: • filozofska djela: Filozofski rječnik, Filozofska pisma ili Engleska pisma, Rasprava o toleranciji • nacionalna epopeja: Henrijada • povijesna djela: Esej o običajima • drame: Zaire, Mérope • satire: Siromašni đavo, Le Mondain

•

romani i pripovijetke: Candide, Zadig (neka vrsta alegorije), Micromégas (svrstava se u početke znanstvene fantastike), Naivko • mnoga znanstvena djela (npr. o Newtonovoj fizici), brojne polemike, publicistika i korespondencija od više od 10 000 pisama - kritizirao je društveno uređenje, državne institucije, religijski dogmatizam, metafiziku kao oprečnu iskustvu, ustaljene običaje, glupost na svim razinama postupanja, mišljenja i pisanja - branio je načelo slobode pojedinca, dostojanstvo ljudske osobe i pravo na Page | 28 slobodu izražavanja - nenadmašno ironičan – „ironija je njemu bila najmilije oruđe i oružje“ - proslavio se romanima i pripovijetkama od kojih je najpoznatiji kratki roman Candide ili optimizam - ime djela upućuje na glavni lik (lat. candidus – čist, otvoren, iskren), a optimizam upućuje na ironiju poruke (pojava „kada netko strastveno tvrdi da je sve dobro, iako mu ide zlo“)  Voltaire se ruga optimizmu kao svjetonazoru - u romanu je sve podređeno vrsnom ironičnom pripovijedanju - karakteristike Candidea:  dinamična izmjena događaja uz umetanje kratkih kritičnih i duhovitih rasprava o književnim vrijednostima, etičkim pitanjima, dogmatizmu, gluposti, politici...  ironija je čas sveobuhvatna čas uperena na prema pojedinim likovima, događajima i postupcima  nema zagrižljivog tona niti jednostavnih moralističkih poruka  lakoća izlaganja

ENGLESKI KLASICIZAM - Voltaire je podigao roman na jednu višu razinu - u Engleskoj roman postupno osvaja najprije širu, a zatim i obrazovanu publiku  zbog toga u Engleskoj počinje proces raslojavanja književnosti, čije su posljedice stvaranje razlika između „trivijalne i visoke književnosti“ - na popularnosti dobivaju tzv. „sentimentalni romani“ – uzor takvog romana je Pamela ili Nagrađena krepost autora Samuela Richardsona (1689. – 1761.) - to je roman u pismima u kojima kreposna djevojka odolijeva napdima zavodnika, da bi na kraju njezina čednost bila nagrađena time što ju je zavodnik oženio - engleski romani imaju visoku umjetničku vrijednost - neki su romani shvaćeni kao „književnost za djecu“ iako autori tih romana nadilaze te okvire: Daniel DEFOE (1660? – 1731.) - novinar, publicist, trgovac, političar, „svjetski putnik“ - stvaralaštvo: • romani: Život i čudne i neviđene pustolovine Robinsona Crusoea, mornara iz Yorka i Zgode i nezgode glasovite Moll Flanders • povijesna kronika: Dnevnik kugine godine - zbog popularnosti Robinsona Crusoea, oblikovao se čitav novi žanr nazvan „robinzonijade“ - fabula je svima poznata, a onima kojima nije, može ju pročitati u Solarovoj knjizi, str. 176. - stil romana je jednostavan, neki su dijelovi nalik izvještajima, a upleteni su i opisi Robinsonove krize savjesti s naglašenom moralnom porukom - donosi prosvjetiteljske nazore: Robinson se kaje zbog mladenačkih ludosti, zbog svog rada i strpljenja nagrašen je udobnim životom, dok se odnosu s Petkom pridaje odgojno značenje - taj roman sadrži jednu simboličnu dimenziju  novina je ta što u pustolovnu fabulu uvodi „običnog čovjeka“ koji na pustom otoku mora proći sve faze koje je prošlo čovječanstvo u borbi s prirodom; simbolika: osamljenost, problemi odnosa s drugima koji često nisu isti kao i mi sami, borba sa sudbinskom nesrećom

Jonathan SWIFT (1667. – 1745.) - stvaralaštvo: • Putovanje u nekoliko udaljenih zemalja svijeta. Napisao Lemuel Gulliver, najprije kirurg, a zatim kapetan na više brodova  ovo se djelo smatra prikladnom književnošću za djecu • satirične alegorije: Priča o buretu, Bitka knjiga, Gulliverova Page | 29 putovanja - slavu stječe Gulliverovim putovanjima  oštra i sveopća satira s elementima fikcije - roman ima četiri dijela: 1. Gulliver u zemlji patuljaka Liliputanaca – prvo biva zarobljen, a zatim i prihvaćen u toj zemlji - opisi Gulliverovih pustolovina i zbivanja na liliputanskom dvoru omogućuju autoru da se ruga spletkama, taštinama i ratovima koji pokreću politiku, ali na kraju zaključuje da su ona potpuno besmislena i beznačajna, tj. sićušna (Gulliver u zemlji patuljaka) 2. Gulliver u zemlji divova – nagli obrat perspektive; okreće se cijeli sustav vrijendosti u kojem zapaža kakvo može biti mjesto pojedinca u njemu nadmoćnim „strukturama vlasti“ (Gulliver u zemlji divova) 3. Učenjaci na lebdećem otoku – autor ismijava cjelokupnu tadašnju znanost u kojoj prevladava beskorisna i besmislena metafizika i istraživanja 4. Gulliver u zemlji gdje su ljudi konji – ukazuje se na relativnost uvjerenja kako je čovječanstvo nešto potpuno posebno u prirodi - Swift se vješto koristi sredstvima ironije i satire: preuveličava, poigrava se ustaljenim značenjima, mijenja perspektive pripovjedača, ponavlja s varijacijama uvijek istu misao da je „većina ljudskih postupaka s drugog motrišta naprosto smiješna“ - vrhunske komične romane pišu: Henry FIELDING (1707. – 1754.) - više slijedi tradiciju pikarskog romana - tri su mu romana donijela veliku popularnost: • Povijest zgoda Josepha Andrewsa i njegova prijatelja g. Abrahama Adamsa • Povijest nehočeta Toma Jonesa • Život g. Jonathana Wilda Velikoga - u naslovima se spominje „povijest“, odnosno „život“  time autor otvara put da što bolje opiše likove, tj. da ih obuhvati u cjelosti - Fieldingova komika slijedi načelo „iluzije zbilje“ – njegovi se junaci snalaze u nizovima komičnih situacija, satira je uperena protiv tadašnjeg društvenog morala i običaja, a naglasak je na humorističkim efektima - sve je puno dosjetki, šala i komičnih obrata Laurence STERNE (1713. – 1768.) - njegovo djelo Život i mišljenja Tristrama Shandyja teoretičarima knjiženosti 20. st. poslužio je kao primjer analize tehnike romana - u njemu Sterne namjerno i svjesno krši sve ustaljene konvencije u pistanju romana  glavni liku obliku monologa opisuje svoju obitelj i okolinu i to prije nego se uopće rodi – tek kad se rodi nastavlja pripovijedanje s brojnim digresijama, poigravajući se s očekivanjima čitatelja i služeći se raznim trikovima: čestim stankama, pojavljuju se i prazne stranice, umjesto riječi navodi zvijezdice, točkice i krnje rečenice, ispremiješan je redoslijed poglavlja, namjerno se izostavljaju velika slova i krše ostala pravopisna pravila. - tematski je naglasak na stalnim nesporazumima i zabunama - život je prikazan kao nespretan tijek besmislenih sitnica i stalnih kolebanja između poštenja likova i njihove dvoličnosti - napisao je i slavni putopis Sentimentalno putovanje po Francuskoj i Italiji, koje je napisao g. Yorick  uvodi novi tip putopisa: umjesto opisa mjesta,

predjela i događaja, sve je podređeno zapažanjima, refleksijama i osjećajima pisca - Sterne je u romanu preteča modernizma, a u putopisu preteča romantizma Denis DIDEROT (1713. – 1784.) - glavni urednik Enciklopedije - stvaralaštvo (najpoznatije): • filozofske rasprave: Filozofske misli, Pismo o slijepima Page | 30 • publicistika, književna kritika, znanstvena djela • romani: Rameauov nećak, Jakov fatalist  posvećeni pitanju morala i društvene nepravde • duža pripovijetka: Redovnica • drama: Nezakoniti sin, Glava obitelji • djela o dramskoj umjetnosti: Paradoks o glumcu, Razgovori, O dramskoj poeziji - Diderot – primjer svestranosti prosvjetiteljstva: bavio se filozofijom, prirodnim znanostima, politikom, publicistikom, književnom, likovnom i kazališnom kritikom, a u svrhu pisanja Enciklopedije, izučavao se mnoge zanate i praktične vještine - u književnosti bolji teoretičar nego stvaralac - u književnim djelima vrstan stilist, sklon iznenađujućim obratima u izlaganju, paradoksima i vješto vođenim dijalozima - naglašava objektivizam pri opisima likova – više pozornosti posvećuje vanjskim elementima likova nego unutrašnjem životu  zbog toga se smatra pretečom onog tipa romana kojeg će uvelike razviti realizam

NJEMAČKI KLASICIZAM - DRAMA - najvažniji njemački književnik toga razdoblja koji je uspjeh stekao svojim dramama: Gotthold Ephraim LESSING (1729. – 1781.) - književni kritičar, didaktički pisac, filolog i publicist - teoretičar umjetnosti i drame  Laokoon (rasprava o razlikama pjesništva i likovnih umjetnosti), Hamburška dramaturgija (zbirka kazališnih kritika) - drame: • Miss Sara Sampson, Minna von Barnhelm, Emillia Galotti, Mudri Nathan • njegove drame u potpunosti napuštaju klasicističku tradiciju – Shakespeare je uzor u kojeg se valja ugledati • drama Miss Sara Sampson smatra se „građanskom tragedijom“ – novi žanr u kojem su zadržane tek određene postavke o kompoziciji i doličnosti, ali likovi više nisu kraljevi i plemići, a radnja je smještena u građansku sredinu • drama Emillia Galotti – izravno naglašen protest protiv nasilja i samovolje vladara • komedija Minna von Barnhelm – njegova najuspjelija drama o njemačkom časniku koji na kraju spoznaje prednost praktičnog razuma, čija je predstavnica žena, tj. glavna junakinja; suptilnim humorom potiskuje apstraktna moralna načela - Lessing je pisao i basne

BASNA - u klasicizmu doživljava procvat i obnovu – vrlo lako može biti kritična - iako se ne može mjeriti s „vodećim“ književnim vrstama, može se reći da i basna, sada kao vrhunsko pjesničko obrađeno djelo, obuhvaća u sebi sve važne klasicističke i prosvjetiteljske komponente - predstavnik te književne vrste: Jean de La FONTAINE (1621. – 1695.) - u Francuskoj ju je oblikovao kao posebnu književnu vrstu

- stvaralaštvo: • stihovane Priče • zbirka basni Basne – u 12 knjiga, pisane u metrički raznolikim, ali i slobodnim stihovima, imaju kratku fabulu, komponirane su kao male komedije, s kratkom ekspozicijom, zapletom i raspletom čija se pouka iščitava već iz samog izlaganja

ROMANTIZAM TEMELJNE ZNAČAJKE - razdoblje koje ne obuhvaća samo književnost i umjetnost, već i način života – ne karakterizira ni prevlast jedinstvenog svjetonazora, niti književnu tehniku, ve neku duboku promjenu iz koje izrastaju ti svjetonazori - te se promjene mogu sagledati s više razina: • promjene u recepciji  dolazi do bitnog proširenja čitalačke publike zahvaljujući širenju obrazovanja – pismeni i obrazovani građani počinju određivati ono što se „taži od književnosti“ - pisci više ne pišu po narudžbama, već pišu za „tržište“, tj. za ne tako obrazovanu publiku koja će svoj ukus postepeno nametati književnosti - karakteristične opijenosti oduševljenjem - Aristotelovu katarzu zamjenjuje jedino izazivanje kratkotrajnih i fiktivnih osjećaja • promjene u shvaćanju uloge i moći razuma  književnost romantizma ne vjeruje razumu, povjerenje u razum je izgubljeno - načela prave spoznaje su intuicija, mašta i um (um je shvaćen kao sposobnost uvida u bit svijeta, nadređen je razumu) - odbacuju se sva pravila racionalističke poetike – važno je da književnost prenosi osjećaje umjesto da poučava, mašta i razum mogu obuhvatiti sve ono što razum odbacuje - sklonost prema određenim tipovima mistične književnosti - povratak srednjem vijeku – romantizam stvara vlastitu sliku cjelokupne prošlosti, tradiciju odmjerava prema samom sebi - romantičari traže građu i inspiraciju u prošlosti – smatraju da povijest nije ista kao i sadašnjost te je dozvoljeno mijenjati pravila izraza  to će dovesti do potrebe za originalnošću - daroviti pojedinac, genij  može sam propisivati pravila jer on jedini shvaća duh vlastitog vremena - univerzalnost – obuhvaća vremenski i prostorni relativizam - težnja za univerzalnošću vodila je romantičare prema zahtjevu za apsolutnom poezijom – poezija koja objedinjuje mitologiju, filozofiju, religiju i pjesništvo, ali koja je istovremeno ironična, tj. koja sve sagledava kao igru, fikciju i iluziju - „svjetska bol“  traganje za konačnom istinom koja donosi sreću uzaludno je, kao i svi ljudski napori; romantičari su razočarani zbog sudbine svijeta i svoje vlastite sudbine - romantizam karakterizira i individualizam, ali romantičar se kao pojedinac nikako ne može izdvojiti iz zajednice, tj. naroda = nacionalni individualiam – revolt, pobuna i razočaranje obuzimaju kao pojedinca, tako i zajednicu - u romantizmu književnost je umjetnost - u romantizmu počinje miješanje književnih rodova i vrsta  tragedija može sadržavati elemente komike, u prozu je moguće uključiti i liriku, ep može biti izrazito lirski – time za zahtjeva povratak na tradiciju shvaćanja književnosti kao oponašanja zbilje onakvom kakva ona doista jest (tragična i besmislena) - trajanje romantizma: • značajke romantizma ne javljaju se istovremeno u svim književnostima • javlja se u zadnoj trećini 18. i traje do 40-ih godina ili do polovice 19. st. • djela nastala prije tog razdoblja spadaju u vrijeme tzv. predromantizma  pokret ili razdoblje koje je prethodilo samom romantizmu

Page | 31

- prvi književnik romantizma: Jean-Jacques ROUSSEAU (1712. – 1778.) - Ženeva, ugledna protestantska obitelj - pobjegao je iz roditeljskog doma u Francusku i prešao je na katoličanstvo – kasnije ponovno prelazi na protestantizam - radio je kao nastavnik glazbe, prepisivač nota i kućni učitelj - surađivao je s enciklopedistima – razilazio se s njima u stajalištima, ulazio je u Page | 32 osobne sukobe s njima - proslavio se raspravom koju je poslao kao odgovor na nagradno pitanje Akademije u Dijonu – odgovorio je na pitanje kako razvitak znanosti i umjetnosti pridonosi poboljšanju morala  on smatra da razvitak znanosti i umjetnosti nije unaprijedio već unazadio ljudski moral - zbog napada na plemstvo, pod prijetnjom uhićenja pobjegao je u Englesku na poziv Davida Humea - njegova djela zahvaćaju mnoga područja: filozofiju, publicistiku, književnost - kritizira stanje društva, osuđuje namoral i neznanje, vjeruje u moć odgoja i obrazovanja, zalaže se za povratak prirodi, ne vjeruje u moć razuma, razumu suprotstavlja maštu i osjećaje, civilizacija je glavni krivac što je ljudska narav iskvarena i što su ljudi samoljubivi - stvaralaštvo: • teorijska djela: Rasprava o znanostima i umjetnostima, Rasprava o podrijetlu i temeljima nejednakosti među ljudima, Društveni ugovor, Emil ili o odgoju • romani:  Julija ili nova Heloiza - uzor sentimentalno-ljubavniog romana u pismu (epistolarni roman) u kojoj je Rousseau iskoristio legendu u kojoj tek smrt može konačno povezati ljubavnike (Albelarda i Heloizu)  Ispovijesti – poseban tip autobiografije u kojem je iskrenost dovedena do granica pretjerivanja - stvara svojevrstan kult osobnosti – samosvijest opisana lirski  Sanjarija samotnog šetača – ovim romanom postaje preteča modernizma zbog a) napuštanja retorike (izraz mu prelazi u neku vrstu lirske proze ispunjene ogorčenjem), b) mašte i vrsnoće stila

NJEMAČKI ROMANTIZAM - književni teoretičari njemački romantizam nazivaju „razdobljem genija“ ili pak Sturm und Drang (Borba i prodor) - njemački se romantizam dovodi u vezu i s filozofijom – njemački klasični idealizam - filozofija utječe na književnost, a niz filozofa iz tog razdoblja bavi se problemom umjetnosti, posebice pjesništva: Kant, Schelling, Hegel, Schopenhauer Johann Wolfgang von GOETHE (1749. – 1832.) - utemeljitelj njemačkog romantizma od kojeg počinje kronološka povijest svjetskog romantizma - nadišao je određenja vlastite epohe - stvaralaštvo: • pjesme: Putnik, Prometej, Muhamedova pjesma, Jesensko raspoloženje, Pjev duhova nad vodama, Noćne misli, Mjesecu • satirični ep: Reineke Fuchs • idilični ep: Herman i Dorothea • drame: Ifigenija na Tauridi, Tasso, Götz von Berlichingen, Egmont • dramski spjev: Faust • romani: Naukovanje Wilhelma Meistera, Srodne duše, Patnje mladog Werthera, • autobiografija: Poezija i zbilja - Patnje mladog Werthera – seminar

- Faust – roman kojim je Goethe nastojao pomiriti klasicizam i romantizam u tzv. univerzalizmu - roman u dva djela koji se međusobno razlikuju po stilu i u tematici, a oblikuje iskustvo čovjeka razapetog između neutažive želje za znanjem i nemoći da takvo znanje doista i postigne - djelo pisano u dijalozima i monolozima – Goethe ga smatra tragedijom, povjesničari književnosti „dramskim spjevom“ - tema je preuzeta iz srednjovjekovne legende o čovjeku koji je prodao dušu Page | 33 vragu (Mefistofelesu) za sreću i zadovoljstvo - fabula str. 193. i 194. - glavni su likovi izvanredno ocrtani – postali su književni tipovi, a da pritom nisu izgubili osobine individualiziranih osoba - simbolika općeljudske čežnje za znanjem i srećom tako je u liku Fausta povezana i s ljudskim slabostima: on griješi, ali se, unatoč vlastitim slabostima, uspijeva izvući iz svih nedaća - Mefistofeles ima ljudske i romatičarima simpatične osobine (utjelovljenje pobune protiv svakog autoriteta) Friedrich SCHILLER (1759. – 1805.) - najveći njemački dramatičar romantizma - stvaralaštvo: • rasprava: O naivnom i sentimentalnom pjesništvu • misaona lirika – pjesme: Oda radosti, Bogovi Grčke, Ideali, Ideal i život, Šetnja • povijesne rasprave • drame: Razbojnici (njegova najpoznatija drama), Fiescova zavjera u Genovi, Spletka i ljubav, Don Carlos (trilogija o vojskovođi Wallensteinu), Maria Stuart, Wilhelm Tell - Razbojnici, drama u 5 činova– Karl Moor, zbog bratovih spletki, nerazumijevanja voljene Amalije i zbog oca koji mu je uskratio nasljedstvo, osniva razbojničku družinu, kojom bi se borio protiv društvene nepravde i za potlačene (ostalo na str. 196.) - drama ima klasicističke elemente: podjela na 5 činova, plemeniti likovi, biblijska pozadina (Kain i Abel) - elementi romantizma: veličanje pobune koja Karla Moora vodi do razbojničke skupine gdje on spoznaje kako ne postoji pravo mjesto za istinskog pobunjenika protiv nepravde, osamljenost i neshvaćenost pojedinca, pobuna protiv autoriteta, patos plemenitosti, ideali koji se ne mogu ostvariti Friedrich von Hardenberg NOVALIS (1772. – 1801.) - kompletan romantičarski izraz javlja se u traganju za „plavim cvijetom“  njega u književnost uvodi Novalis - Novalis se proslavio Himnama noći – zbirka u kojoj se isprepliću poezija i proza, uvodi nova raspoloženja, tonove i stil: snove, snoviđenja, neku vrstu mističnog zanosa, tajanstvenu vezu između ljubavi, požude i smrti  novost u književnosti! - Novalisov nedovršeni roman Heinrich von Ofterdingen – naslovni junak, srednjovjekovni pjesnik, obuzet je čežnjom i prolazi svijetom snova i bajki u potrazi za u snu viđenim plavim cvijetom (simbol traganja za nedostižnim) Ernst Theodor Amadeus HOFFMANN (1776. – 1822.) - najpopularniji njemački pripovjedač čije pripovijetke dobivaju novi ton i tematiku, isprepliću se bajkama - osvojio je publiku dočaravanjem svijeta punog priviđenja, sablasti, vila i čarobnjaka - stvaralaštvo: • zbirke: Fantazije u Callotovoj maniri, Noćne zgode, Serpionova braća • romani: Đavolji eliksiri, Životna naziranja mačka Murra Heinrich HEINE (1797. – 1856.)

- najveći njemački pjesnik nakon Goethea - pisao je i prozu (putopis Slike s putovanja – pun satire, duhovitih zapažanja i zanimljivih refleksija) - proslavio se zbirkama Knjiga pjesama, Nove pjesme i romanom Zero - u njegovoj se poeziji mogu osjetiti neke faze: prve pjesme – posve u duhu romantike, oslanjaju se na romantičarsku tradiciju i jednim dijelom na usmenu poeziju; kasnije sve više poseže za starogermanskom i židovskom predajom, poigrava se iluzijama i paradoksima Page | 34 - njegova iluzija je „razotkrivajuća“ – naon zanosnog uvođenja u iluziju, naglim obratom uviđa se razlika između iluzije i zbilje, umjetnosti i života  takva se ironija smatra početkom realizma

ENGLESKI ROMANTIZAM - engleski romantizam počinje jednom od najvećih obmana u povijesti svjetske književnosti  Škot James Macpherson objavio je 1760. zbirku pjesama Fragmenti drevnog pjesništva s naznakom da su to prijevodi keltskog barda Ossiana - nakon Macphersonove smrti utvrđeno je da to nisu prijevodi nego slobodne obrade, pa i originalne pjesme, spjevane u duhu oponašanja stila i tona starih zapisa usmene poezije - počeci engleskog romantizma zato se vežu na usmenu tradiciju  to je vidljivo prvo kod Williama Blakea, zatim kod Williama Wordswortha i Samuela Taylora Coleridgea - Wordsworth i Coleridge zajedno objavljuju 1798. zbirku Lirske balade – ta zbirka znači konačan raskid s klasicističkom tradicijom u eng. književnosti, prožeta je idejom jednostavnosti, skromnosti i zanesenosti ljepotom prirode, ali i jakim osjećajima, spontanim izrazom - Predgovor te zbirke shvaćen je kao manifest eng. romantizma – poezija postaje „spontani izljev osjećaja“ - ti se pjesnici smatraju pripadnicima tzv. pjesničke škole Jezerskih pjesnika – predbacuju klasicističkoj poeziji pretjeranu retoriku - zbirka tematski obrađuje razmišljanja o ljudskoj sudbini i o smislu života - Wordsworth objavio moralizatorsku poemu Ekskurzija i autobiografsko djelo Preludij, objavljeno posmrtno; Coleridge objavljuje zbirku Pjesme staroga mornara, poeme Christabel, Kubla Khan George Gordon BYRON (1788. – 1824.) - najveći pjesnik engleskog romantizma - njegovoj slavi priodnio i njegov život – zadovoljavao je sve „kriterije“ romantičarskog genija - život mu je bio prožet pobunom, protestom i suprotstavljanjem „mirnom građanskom životu“ - zalagao se za prava potlačenih - nesretno oženjen, rastavljen i optuživan zbog navodne incestuozne ljubavi prema polusestri, napušta zauvijek Englesku - umro je u Grčkoj u kojoj je pomagao Grcima u borbi za slobodu - povjesničari književnosti njegove su likove povezivali s piscem, tj. s njim samim - u kasnijim književnim epohama „optuživalo“ ga se za pretjeranu retoriku u nekim njegovim djelima, kao i za sklonost prema namjernom stvaranju ugleda u javnosti - stvaralaštvo: • spjev: Hodočašće viteza Harolda  kompozicijom i opsegom odgovaraju epu, ali se neprestano javljaju lirski ugođaji - nalik je nekoj vrsti lirskog putopisa: Harold napušta domovinu u dobrovoljnom izgnanstvu zbog grijeha koji čitatelju ostaje nepoznat, luta nezadovoljan vlastitim životom, tražeći mir i slobodu od svih konvencija - prevladava pesimizam; završetak je pohvala moru kao simbolu beskraja i vječnosti • pjesničke pripovijetke: Kaurin, Gusar, Lara  u njima ističe opsjednutost likova tajnovitim čežnjama, osamljenošću i strašću za nedostižnim mirom

• •

- sve likove muči neka strašna tajna, oni vjeruju u vlastitu nadmoć nad svijetom (suprotstavljaju se i ljudima i bogovima) – takvi se likovi nazivaju „demonski junaci“ - „bajronizam“ – nezadovoljstvo svakidašnjicom, razočaranje ljudima, svjetska bol likova drame: Manfred, Kain komični ep: nedovršeni Don Juan  razlikuje se od njegova ranijeg Page | 35 stvaralaštva - lako se naziru autorova stajališta, patetiku zamjenjuje ironija koja djelo čini satiričnim - kompozicijom slijedi tradiciju satiričnog epa, ali preuzima neke karakteristike romana - komično je često povezano s dirljivim i sa strašnim (opis ljudižderstva) – Byron opisuje pustolovine don Juana nakon brodoloma i glad brodolomaca (npr. gladni brodolomci jedu Julijino pismo koje je don Juan nosio sa sobom)

- najbolji pjesnici engleskog romantizma su Percy Byshhe Shelly (1792. – 1822.) i John Keats  pripadaju tzv. drugoj generaciji romantičara - slavu su stekli lirikom - Shelly – napustio je Englesku zbog sukoba s okolinom (izbačen je sa sveučilišta zbog političkih stajališta i ateizma) - utopio se u brodolomu u 29. godini - stvaralaštvo: • pjesničke drame: Oslobođeni Prometej, Porodica Cenci • poema: Alastor ili duh osamljenosti • esej: Obrana poezije • pjesme: Oda zapadnom vjetru, Nebeskoj ševi • elegija: Adonis – napisana povodm Keatsove smrti - pjesme su mu cjenjene kao virtuozna ostvarenja jedinstva ritma, slika, simbolike i izravnog značenja, a romantične su zbog slavljena prirode, izraza dubokih dilema ljudskog postojanja i čovjekova zanosa prema prirodi i kozmosu Keats – umro mlad od tuberkuloze - stvaralaštvo: • mitološka poema Endymion • balade Isabella, La Belle Dame sans merci • nedovršene poeme Hyperion, Pad Hyperiona • ode: Oda grčkoj urni, Oda jeseni, Oda slavuju - vrhunska ostvarenja engleske poezije - romantičar je po stavovima, zanosnom nadahnuću, sklonosti prema kultu ljepote... Walter SCOTT (1771. – 1832.) - pisac tzv. povijesnog romana kojeg će romantizam jako cijeniti • Waverley, Srce Midlothiana, Lammermoorska nevjesta, Ivanhoe, Quentin Durward  priče smještene u prošlost - u romanima se drži tradicije trivijalnih romana – jednostavan zaplet, crno-bijeli likovi, pobjeda pravde, zle intrige, sentimentalne ljubavi, viteški dovoboji, djeca koja odjednom otkrivaju prave roditelje... - prisutni su elementi bajke

AMERIČKI ROMANTIZAM Edgar Allan POE (1809. – 1849.) - svjetsku slavu stekao zbirkom pripovijedaka – njih 70-ak objavio u dvije zbirke: Priče, groteske i arabeske i Priče – priče „strave i užasa“ i kriminalističke priče - u tim krimi pričama uobličio je svojevrsnu strategiju istrage koja se bazira na intuiciji

- isprepliće fantastiku i zbilju, ubacuje iracionalno i maštovito - njegovo učenej o poeziji izloženo u esejima Filozofija kompozicije i Načelo poezije - pisao je i pustolovno-fantastični roman Priča Arthura Gordona Pyma - od poezije proslavio se zbirkom Gavran i druge pjesme  pjesme napuštaju svakidašnja iskustva, u tematici teži izuzetnom i dojmljivom, a sve to postiže virtuoznom tehnikom koja značenje riječi uvelike nastoji podrediti stvaranju Page | 36 glazbenog ugođaja  time je postao uzorni modernist

FRANCUSKI ROMANTIZAM - još u vrijeme romantizma u Francuskoj je vladao duh klasicizma - romantizam je Francuskom zavladao kasnije, kao neka vrsta pokreta - dominacija romantizma započinje 1827. kada Victor HUGO (1892. – 1885.) objavljuje predgovor svojoj drami Cromwell – taj je predgovor shvaćen kao manifest, kao nacrt nove poetike, ali je zapravo napad na tradiciju klasicizma o oponašanju zbilje  Hugo tvrdi da u zbilji ništa nije potpuno niti tragično niti potpuno komično, pa ako želimo vjerno opisati zbilju, odakle nam pravo dijeliti tragediju od komedije - pripada drugoj generaciji romantičara - Hugo se poziva na istinu i slobodu, a osjećaji i mašta ravnopravni su razumu – istina je da nas strasti i osjećaji vode mnogo više od razuma, a sloboda je oslobođenje od prisile - stvaralaštvo mu zalazi duboko u epohu realizma - Hugo se bavio politikom (prvo se priklanja monarhistima, a kasnije demokratima), bio je prisiljen otići u progonstvo, a kući se vraća tek 1870. - stvaralaštvo: • zbirka lirskih pjesama: Istočnjačke pjesme, Jesenje lišće  neke su od njih (Kazna, Kontemplacije) satiričkog i refleksivnog karaktera, Legenda vjekova (zamišljeno kao niz pjesama u kojima je obuhvaćen cjelokupni razvitak čovječanstva) • drame: Cromwell, Hernani, Ruy Blas – u njima prevldava lirika, a nedostaje prave dramske radnje • romani: Zvonar crkve Notre Dame (tipičan romantičarski roman: likovi obuzeti strašću, zanimljiva i zapletena fabula, pokušaj da se shvati duh srednjeg vijeka, zlo i dobro tamo gdje se ne očekuje, suprotnosti između Cigana i lopova te crkvene i državne vlasti, odnosi između potlačenih i tlačitelja, između bogatih i siromašnih...), Jadnici (roman obuhvaća širok obzor francuskog društvenog života u prvoj polovici 19. st.) – ostalo na str. 209. i 210. predstavnici prve generacije romantičara: →Alphonse de LAMARTINE (1790. – 1869.) - slavu je stekao lirikom - napisao je i dva velika epa: Joycelin, Pad anđela - poezija – zbirke: Meditacije, Nove meditacije, Pjesničke i vjerske harmonije  poezija je osjećajna, sentimentalna, intimna i neposredna, oblikovana u melodioznim stihovima - teme: ljubavne, refleksivne, čežnja za smirenjem i transcedencijom, osjećajnost povezana s dubokom religioznošću - savršen sklad između izraza i značenja →Alfred de Vigny (1797. – 1863.) - pisao je romane (Cinq-Mars, Stello), drame i pripovijetke (Chartterton, Robovanje i veličina vojničkog poziva), pjesme objavljene u zbirci Antičke i moderne poeme njegova je poezija sklonija klasicizmu zbog objektivnosti, ali ga zanos osamljenog i neshvaćenog pojedinca čini romantičarskom

- povodom njegove poezije prvi se put spominje izraz „kula bjelokosna“ – svojevrsno povlačenje iz svijeta zbilje u svijet poezije Alfred de MUSSET (1810. - 1857) - stvaralaštvo: • autobiografsko djelo: Ispovijest djeteta svoga stoljeća – napušta proročki, filozofski i retorički zanos Hugoa i Lamartinea, opisujući tjeskobu i odsutnost ideala Page | 37 • drame i komedije: Marijini hirovi, Ne šali se s ljubavlju, Lorenzaccio, Svijećnjak, Hir – uspio je postići ravnotežu između izopačenog i plemenitog Prosper MÉRIMÉE (1803. – 1870.) - novelist, svjetski putnik, poliglot - napisao je 15-ak novela i kraćih romana koncizne konstrukcije - najpoznatiji: Mateo Falcone, Etruščanska vaza, Carmen, Colomba - novele pune fantastike, nesvakidašnjih karaktera, strasti, egzotike, dotjeranog izraza, sažetosti, dramske napetosti, ironije  vrh svjetske novelistike - objavio je zbirku tobože narodnih balada iz naših krajeva: Dalmacije, Bosne, Hrvatske i Hercegovine – Gusle (u prvom izdanju uvrstio prozni prijevod Hasanaginice)

TALIJANSKI ROMANTIZAM - romantizam se u Italiji javlja nešto kasnije Alessandro MANZONI (1785. – 1873.) - romanopisac - počeo je pisati u duhu prosvjetiteljstva i klasicizma – kasnije se oduševio romantičarskim idejama i katoličanstvom pa je u tom duhu napisao brojne teorijske rasprave - vjerom su mu nadahnute i Svete himne (poetski opisuje crkvene blagdane shvaćene kao poticaj na sućut, bratstvo i solidarnost svih rasa i naroda) - povijesne drame u stihu: Grof od Carmagnole, Adelachi – do izražaja dolaze kršćansko-demokratske ideje - povijesni roman Zaručnici – navodno se služio starim rukopisima iz 17. st. pa često pravi digresije, spominjući kako neki događaji ili komentari nisu preuzeti iz navedenog rukopisa - roman se odlikuje realističkom karakterizacijom likova, a opisima masovnih scena prerasta u neku vrstu prozne epopeje Giacomo LEOPARDI (1798. – 1837.) - mnogo je pisao u prozi: filozofske i filološke rasprave većinom u dijalozima, strogim i jasnim stilom, izuzetnom erudicijom, protkane poetskim elementima - djela: Moralna djelca, posmrtno objavljena zbirka zapisa u obliku dnevnika Bilježnica misli, zbirka pjesama Canti (oblikom ode ili kratke pjesme u stancama, tematika im je Italija i njezina zla sudbina, osobno razočaranje)

BAJKA U ROMANTIZMU - romantizmu pripada i tzv. otkriće bajke  braća Jacob i Wilhelm Grimm, Dječje i domaće bajke – pripadaju usmenom stvaralaštvu - bajka se cijeni jer u njoj vide ostatak mitologije i izravno prisutan „genij naroda“ - javlja se nova književna vrsta, „umjetnička bajka“ – napušta shematičnost usmenog pripovijedanja (ponavljanje s varijacijama i utvrđeni likovi i radnje) i nastoji se osloniti jedino na čudesno i tajnovito - najpoznatiji pisac bajki iz doba romantizma – Hans Christian Andersen (1805. – 1875.) - njegove zbirke Bajke i Nove bajke i priče te još 156 drugih (o ružnom pačetu, Palčici, djevojčici sa šibicama, kositrenim vojnikom, kraljevni na zrnu graška, snježnoj kraljici...)

- za razliku od narodnih bajki, Andersenove usvajaju novelističku tehniku – nema ponavljanja, simobli nisu ustaljeni, završetak nije uvijek sretan, ugođaj je često obuzet pesimizmom, javlja se i naglašena socijalna problematika, naglašena je osjećajnost, a zadržana identifikacija sa slabima i nesretnima ROMANTIZAM U SLAVENSKIM ZEMLJAMA - Rusija, Poljska, Češka, Ukrajina, Slovačka, Hrvatska - „buntovni individualizam“ u slavenskim zemljama dobiva oblik nacionalnog Page | 38 individualizma, odnosno nacionalizma – ističe se revolt cijele nacije, a ne pojedinca - ali pojedinac je nedjeljivi dio nacije - navedeni se narodi bore za samostalnost i slobodu – u književnosti više njeguju privrženost vlastitoj naciji, kroz književnost se nastoje postići nacionalni ciljevi, ali sve ostaje u duhu romantizma - međunarodna komunikacija – književnici preuzimaju teme, likove, motive, sižeje i stilove iz drugih iz tada manje poznatih književnosti - time se pokazuje da romantizam voli i egzotiku – nastojanje da sebe prepoznamo u drugome i drugačijemu RUSIJA Aleksandar Sergejevič PUŠKIN (1799. – 1837.) - počeo je pisati u duhu klasicizma - zbog slobodarskih stihova prognan u južnu Rusiju, zatim na roditeljsko imanje Mihajlovsko - na dvoru u kojem je obavljaju niske činovničke službe izazvan na dvoboj u kojem je ubijen - stvaralaštvo: • poeme Ruslan i Ljudmila, Kavkaski zarobljenik, Bahčisarajska česma, Cigani, Politva, Bakreni konjanik • drame: Boris Gundov (tragedija) – njegova najbolja drama u kojoj se razabire Shakespeareov utjecaj – nema jedinstva radnje, vremena i prostora, likovi imaju gotovo mitske dimenzije, raspoloženje i ponašanje dvorske sredine 16. st. • „male tragedije“: Mozart i Salieri, Kameni gost (obrada legende o Don Juanu) • prozna djela: Belkinove pripovijesti, Kapetanova kći, Pikova dama • roman: Evgenij Onjegin – roman u nešto više od 5600 stihova (više na str. 215.) - u rusku liriku uvodi spojenu folklornu rusku tradiciju sa stiliziranom dotjeranošću sa zapada, osobito franc. i eng. poezije - vrstan versifikator, suzdržan i odmjeren u izrazu - raznovrsna tematika (prigodnice, slobodarske, nacionalne, tradicionalne lirske teme o ljubavi, smrti, pjesništvu...) i raspoloženja (buntovna, sumorna, pesimistična, ali ima i vedrih raspoloženja jer Puškinova lirika nije opsjednuta svjetskom boli) Mihail Jurjevič LJERMONTOV (1814. – 1841.) - poginuo je mlad u dvoboju - svestrano obrazovan, kao časnik prognan na Kavkaz zbog pjesme povodom Puškinove smrti Smrt pjesnika (optužbe na vlastodršce) - pomilovan zbog utjecaja svoje bake, ali opet bude uhićen zbog sudjelovanja u dvoboju (opet na Kavkaz!), tamo pogiba u dvoboju (opet!) - stvaralaštvo: • poeme: Mcyri, Demon, Pjesma o trgovcu Kalašnikovu • roman: Junak našeg doba – glavni će lik postati književni tip u ruskoj književnosti („suvišan čovjek“ – čovjek koji se ne uklapa u sredinu, koji je po mnogočemu nadmoćan, ali je njegova djelatnost besciljna i zapravo suvišna) • drama: Maskerata

- Ljermontova poezija sklona je pesimizmu, nezadovoljstvu, protestu, osporavanju i sumnjama - „lirski subjekt“ u njima traga za nedostižnim, za nekom nejasnom apsolutnom slobodom – prisutnost razočaranja - sve je beznadno i bezizgledno, vlada raspoloženje osamljenosti, slutnja skore nasilne smrti - u poemi Demon – demon se zaljubljuje u smrtnu ženu, ona umire nakon njegova poljupca, a demon ostaje vječno osamljen, neshvaćen  takva se simbolika Page | 39 povezuje s romantičarskim genijem kao onim koji raspolaže stvaralačkom moći pri čemu ga ta moć zapravo razara POLJSKA Adam MICKIEWICZ (1798. – 1855.) - čitav se život borio za Poljsku – stajalo ga zatvora, progonstava, lutanja svijetom, emigracije... - svestrano obrazovan erudit – neko je vrijeme u Parizu predavao slavenske književnosti - počinje pisati kao klasicist, ali se kasnije smatra utemeljiteljem poljskog romantizma - stvaralaštvo: • Pjesme, Dušni dan • Odeski soneti, Krimski soneti – vrhunac romantične poljske lirike • Konrad Wallenrot – u duhu bajronizma obrađuje problem nacionalnog oslobođenja • Gospodin Tadija – najveće djelo poljskog romantizma - u širokom obuhvatu opisuje život poljskog plemstva

REALIZAM 1830. – 1870.

TEMELJNE ZNAČAJKE - naziv: • izvedeno iz Aristotelovog pojma mimesis = oponašanje  književnost opisuje zbilju onakvom kakva ona doista jest • književnost opisuje stvarnost, tj. ljude, prirodu, događaje tako da čitatelj stvori dojam da takav opis odgovara svakidašnjem životu • oponašanje zbilje u smislu stanja društvenog života u određenom povijesnom vremenu  uzimanje tema iz svakidašnjeg života, biranje običnih ljudi za likove, prozni izraz bez pretjeranog ukrašavanja i roman kao reprezentativna književna vrsta - glavna književna vrsta je roman – zbog retardacije vremena radi opsežnih opisa - roman realizma opisuje pojedinca u krugu obitelji, porodice ili društvenog sloja kojem pripada, temeljni je postupak oblikovanja naracije, karakter biva prepoznatljiv uglavnom prema svojim postupcima, a mijenja se kroz često razgranatu fabulu - književnost se shvaća kao kritička spoznaja problematike društvenog života - lirika ne može adekvatno opisati zbilju - 1857. objavljen je Flaubertov roman Gospođa Bovary – uzor romana realizma - vodeća filozofska doktrina – pozitivizam – stanje se nastoji prikazati onakvim kakvo ono jest - pisci se zanimaju za društevni, politički i kulturni život, a pozivaju se na znanost koja sve više prožima život obrazovanih slojeva pučanstva - prekida se sa spekulativnim sustavima, tj. književnost se udaljuje od filozofije, a prednost se daje znanosti (npr. Darwinova teorija evolucije) - književnost nastoji slijediti znanstvenu metodu, ali kako književnost nije znanost, ona se nastoji približiti znanosti promjenama u konvencijama i u hijerarhijskoj podjeli žanrova (prevlast romana) – doba romana

- teme: • nestaje zanimanje za povijesnu građu, za prošlost i nepoznate narode – u prvi plan izbijaju sociološki i psihološki aspekti • opisi interijera – otkrivaju socijalnu pozadinu koja određuje postupke, ponašanja, psihologiju likova i njihov svjetonazor • pisce posebno zanima socijalno-moralna problematika • načelo autentičnosti prikazivanja života uvodi junake iz svakodnevnog Page | 40 života i iz svih društvenih slojeva - likovi u realizmu – kreću se u običnim životnim prostorima, nastoje proniknuti društvene odnose i doživjeti društveni uspon, uvjetovani su sredinom iz koje potječu i koja ih okružuje...

FRANCUSKI REALIZAM Henri Beyle STENDHAL (1783. – 1842.) - rođen u Grenobleu - kao dijete ostaje bez majke, živi s ocem kojeg prezire zbog njegovih konzervativnih uvjerenja - aktivno se bavio politikom, radio je u Ministarstvu rata, živio je u Italiji gdje je i umro - stvaralaštvo: • pisao je eseje o glazbi, o slikarstvu i o fenomenu ljubavi • romani: Crveno i crno, Parmski kartuzijanski samostan (fabule na str. 227. i 228.) • zbirka novela Talijanske kronike - njegovi romani romantičarski zbog fatalnih ljubavi, ubojstava, neobičnih obrata i složenih zapleta, a i likovi imaju romantičnu svijest o vlastitoj izuzetosti; realistični su zbog njihovog ideala koji je sreća, a za tu je sreću presudan društveni uspjeh - razlika između Stendhalovih romana i romana romantizma – karakterizacija likova  vješto se isprepliću objetivni pripovjedač sa subjektivnom perspektivom likova - svi Stendhalovi likovi djeluju stvarno zbog stalnih analiza vlastitih postupaka i stalnih dilema popraćenih tim analizama Honoré de BALZAC (1799. – 1850.) - rođen u provinciji - pokušao se u Parizu probiti književnim radom (romantičnim dramama) - zapao je u velike dugove kojih se nije mogao riješiti cijeli život – nastojao ih je podmiriti pisanjem (u 20 godina napisao oko 20 romana, 40-ak drama, niz pripovijesti i novela) - umro navodno zbog iscrpljenosti i dugova zbog koji nije imao ni trenutka predaha - stvaralaštvo: • Ljudska komedija – golemi ciklus o stvarnosti ljudskog života - Balzac pokušao obuhvatiti ovostranost životnih priča - taj je ciklus trebao obuhvatiti „sliku francuskog društva njegova doba“ i gotovo sva područja ljudske djelatnosti: filozofiju, znanost, politiku, religiju, povijest i umjetnost - prema zamisli dijelio se na Studije iz društvenog života (podijeljene na šest „prizora“ – iz privatnog, provincijskog, pariškog, političkog, vojnog i seoskog života), Filozofske studije i Analitičke studije - završetak ciklusa čine Golicave priče - u Predgovoru ciklusa Balzac se pozva na analogiju između ljudskog i životinjskog carstva – tipovi ljudi mogu se usporediti sa životinjskim vrstama, a ljudi su određeni tek zanimanjem (prije su ljudi smatrali da čovjeka određuje stalež, a zatim osobnost)

- realistička karakteristika: svi ljudi teže za srećom koja se može ostvariti jedino uspjehom u društvu, a taj je uspjeh vezan za novac - predmet Balzacovih analiza postaje sukob između „privatne sreće“ i „javnog ugleda i uspjeha“  u njegovom društvu ljudi će prije žrtvovati osobnu sreću za društveni uspjeh - Balzac je sklon opisati čovjeka kao „društvenu životinju“ – naglasak pritom stavlja na „društveno“, a ne na životinjsko • romani: Otac Goriot, Izgubljene iluzije, Eugénie Grandet, Ljiljan u Page | 41 dolu, Sjaj i bijeda kurtizana, Rođakinja Bette, Rođak Pons, Seljaci • filozofske priče: Šagrinska koža, Traženje apsolutnog, Nepoznato remek-djelo  u njih uvodi modernističku fantastiku, humor i ironiju - tehnika oblikovanja slična romantičarskoj: fatalne ljubavi, složeni zapleti, umorstva, dvojbe, demonski kriminalci, naglašena osjećajnost nekih likova... - Balzac je vješt u stvaranju atmosfere i u opisima koji neizravno upućuju na karakterizaciju pojedinih likova i sredine  to dovodi do konačne slike društva Gustave FLAUBERT (1821. – 1880.) - seminar - str. 232.,233.,234.

ENGLESKI REALIZAM - engleski se realizam razlikuje od francuskog realizma  eng. se realizam oslanja se dobrim dijelom na tradiciju sentimentalnog, ali i humorističnosatiričnog romana 18. st. Charles DICKENS (1812. – 1870.) - najglasovitiji predstavnik eng. realizma - rođen u sirmoašnoj činovničkoj obitelji - od malih nogu radi u tvornici, a kao odvjetnički pisar i parlamentarni izvjestitelj imao je prilike upoznati sve društvene slojeve iz „viktorijanskog doba“ - ostvario je golem opus: • humoristični roman Posmrtni spisi Pickwickova kluba • pripovijetke i romani: Oliver Twist, Nicholas Nickleby, Sumorna kuća, Dombey i sin, David Copperfield, Velika iščekivanja (ovaj roman pripada tzv. memoarskom romanu - njegova djela od romantizma razlikuje sklonost prema običnim ljudima - glavna odlika njegova stvaralaštva: živi i živopisni likovi čija sudbina potiče na sućut, a tu patetiku ublažava humorom - likovi su ili dobrodušni i plemeniti ili pak zlikovci i ništarije  svaki od njih ima neku osobinu koja ih čini grotesknim ako su zli, a ako su dobri, nisu idealizirani - koristi humor kod opisa pojedinih zgoda, sredina ili likova - prevladava osjećajan ton, pogotovo sućut prema djeci, prepuštenoj siromaštvu, iskorištavanju i ulici koja ih vodi u kriminal - opisivanjem siromašne djece Dickens opisuje gospodarsko stanje Engleske u to vrijeme (drastične razlike između bogatih i siromašnih)  time igra ulogu društvenog kritičara i reformatora: time u potpunosti zadovoljava uvjete realizma (upozoravanje na nezadovoljavajuće stanje društvenog života) - David Copperfield i Velika iščekivanja – romani koji opisuju proces odrastanja i poteškoće s kojima se susreće pojedinac koji želi kreirati vlastitu osobnost u sredini koja tu osobnost ne cijeni ili pak sprječava njezin razvoj William Makepeace THACKERAY (1811. – 1863.) - rođen u Indiji - školovao se u Engleskoj, Parizu i Weimaru - radio je kao novinar, objavljivao je članke i karikature - sklonost prema karikaturi prisutna u njegovoj knjizi skica i eseja Knjiga snobova – satirom se izruguje visokom engleskom društvu - ta je ironija prisutna i u većin njegovih djela:

• romani: Sajam taštine, Povijest Henrya Esmonda - Sajam taštine – priča o sudbinama dviju glavnih junakinja, Rebecce (podla, siromašna i lukava, teži za bogatstvom i društvenom afirmacijom) i Amelije (naivna, dobra, bezazlena, ali ne previše oštroumna) - obje završavaju neslavno: Rebecca (Becky) postaje kriminalka, a Amelija ulazi u drugi brak od kojeg ne može ništa očekivati - pripovjedač komentira njihove postupke, a druge likove opisuje u odnosima koje imaju s glavnim junakinjama Page | 42 - u realiste ga se svrstava zbog izravno izraženog negativnog stava prema romantičarima, ali i zbog iscrpnih i vrlo vještih opisa likova i analiza njihovih složenih odnosa

RUSKI REALIZAM - u potpunosti se razlikuje od francuskog i engleskog realizma - puno toga duguje romantizmu: samosvijest i zamisao da književnost može biti toliko sveobuhvatna da u sebe uključi gotovo sve što se tiče stvarnih ljudskih života, demonske likove, tehniku rječitog izlaganja sukoba strasti, zaplete - ruski realizam njeguje roman  jedino se velikim i opsežnim proznim djelom može obuhvatiti ljudski život - ruski realizam preuzima neke postupke najbliže francuskom realizmu: rusko plemstvo govori francuski, njegovo se obrazovanje temelji na francuskoj književnosti i kulturi toga vremena - temeljna značajka ruske književnosti: raspoloženje svojstveno ruskim intelektualcima, opreka između plemstva i naroda, uvođenje autohtone ruske narodne tradicije (uvjerenje o posebnosti ruskog načina života, mišljenja i osjećanja) - ruski je roman prožet neprestanom napetom atmosferom - vlastite ideje i spoznaje pod svaku cijenu valja ostvariti u životu Nikolaj Vasiljevič GOGOLJ (1802. – 1852.) - otac ruskog realizma - ukrajinski vlastelin, a zatim i činovnik u Petrogradu - potkraj života odriče se svih svojih djela – zapao je u pravoslavni misticizam, a umro poremećna uma - stvaralaštvo: • Kabanica  novela iz petrogradskog života koja predstavlja uzor književnog oblikovanja jednostavne fabule, humora koji prelazi u grotesku - glavni lik, Akakija Akakijevič, postao je tip cjelokupne ruske književnosti - duh Akakiji krade kabanicu - prisutni su živi opisi detalja, likova (malih ljudi), humor koji prelazi u groteskno pretjerivanje... - komedija Revizor – pravo realističko scensko djelo u ruskoj književnosti  izvrsno proveden jednostavan zaplet o dolasku lažnog revizora u mali kotarski grad (pritom se opisuju osobine provincijskih činovnika, njihov strah pred vlašću, njihovi uzajamni odnosi ispunjeni međusobnim podvalama, podmetanjima) - početak ruskog realizma, tj. ruskog realističkog romana uzima se Gogoljevo djelo Mrtve duše  priča o Pavelu Ivanoviču Čičikovu, koji se želi obogatiti tako što će od bogatih zemljoposjednika jeftino kupovati popise umrlih seljaka, a na koje su oni morali plaćati porez - uspjeh romana bazira se izvrsnom portretiranju ruskih veleposjednika i sjajnim opisima njihovih života i shvaćanja - važna je i karikatura  o beznačajnim se motivima i zbivanjima piše gotovo uzvišenim, patetičnim stilom, uspoređuju se ljudi sa životinjama i predmetima Ivan Sergejevič TURGENJEV (1818. – 1883.) - plemić, proveo velik dio života u Francuskoj i Njemačkoj - družio se s glasovitim piscima - stvaralaštvo: • lirski intonirana zbirka pripovijedaka: Lovčevi zapisi

•

romani: Rudin, Plemićko gnijezdo, U predvečerje, Dim, Novina, Očevi i djeca • novele, filozofske crtine: Pjesme u prozi - u romanima najčešća tematika odnos europskih obrazovanih intelektualaca prema zaostalom feudalizmu njihove zemlje, sukob generacija... - Očevi i djeca – glavni lik Bazarov, student medicine oduševljen prirodnim znanostima, uvjereni nihilist  nihilizam u ruskoj književnosti označuje radikalno Page | 43 osporavanje ustaljenih vrijednosti - prisutan i pozitivizam  oslanjanje na znanost, ne priznaje tradicionalna uporišta ruske kulture u religiji, nacionalnoj umjetnosti i povijesti - Bazarov odlazi na ljetovanje s prijateljem Arkadijem Kirsanovim, dolazi u sukob sa svjetonazorom njegove obitelji, a taj sukob završava i dvobojem - nakon tog dvoboja odlazi k roditeljima koji njegov materijalizam i pozitivizam ne mogu razumijeti - ipak se zaljubljuje u plemkinju Odincovu – razapet je između uvjerenja i osjećaja, na kraju umire zbog banalne infekcije proglasivši se na samrti „suvišnim čovjekom“ - najbolji dijelovi romana su dijalozi vođeni u različitm prilikama - završetak romana upozorava na problem kojim će se ruska književnost baviti: jaki karakteri drže da treba živjeti prema vlastitim nazorima, ali u tom nastojanju stradavaju jer nisu onakvi kakvima bi željeli biti  oni žele ideje provesti u život koji pak nadilazi „idejne nacrte“ Fjodor Mihajlovič DOSTOJEVSKI (1852. – 1881.) - seminar Lav Nikolajevič TOLSTOJ (1828. – 1910.) - seminar

AMERIČKI REALIZAM Herman MELVILLE (1819. – 1891.) - najutjecajniji američki pisac realizma - živio je kao mornar - stvaralaštvo: • pustolovni, u nekoj mjeri i autobiografski romani: Redburn, Taipi, Bijela jakna, Mardi, Moby Dick ili Bijeli kit • pripovijetka Billy Budd - Moby Dick – roman o lovu na kitove – iscrpni opisi brodova, opreme, načina na koji se traže i hvataju kitovi, pustolovine kitolovaca... - pripovjedač je Ishmael koji dosadan učiteljski posao želi zamijeniti uzbudljivim životom mornara – upoznaje Indijanca Queequega s kojim se ukrcava na brod i tamo upoznaju kapetana Ahaba – za tog kapetana kasnije saznaju da mu je jedino važno uloviti bijelog kita zvanog Moby Dick zbog kojeg je ostao bez noge - taj će kit na kraju potopiti cijeli brod, utopit će se svi osim Ishmaela - fabula je često isprekidana razmatranjima o kitolovu - simbolika bijelog kita Mark TWAIN (1835. – 1910.) - bio je tiskarski naučnik, grafičar, riječni pilot, kopač zlata i novinar na Divljem zapadu - dio svog života opisao je romanu Život na Mississippiju - proslavio se humorističnim crticama, putopisom Naivčine u inozemstvu, romanima za mlade Doživljaji Toma Sawyera, Doživljaji Huckleberryja Finna, Kraljević i prosjak, Jenki iz Connecticuta na dvoru kralja Arthura - ti se romani odlikuju suptilnim poznavanjem motivacija i postupaka djece i mladih, jednostavnim, ali razrađenim fabulama i fantastikom

- Twain koristi nenametljiv humor, oslanja se na tradiciju pučkog pripovijedanja, opisuje tadašnju Ameriku, uključuje moralne dileme Henry JAMES (1843. – 1916.) - „estetski realist“ - iz bogate obitelji - široko obrazovanje, dio života provodi u Europi, družio se s velikim književnicima iz elitnih krugova Page | 44 - u pisanju ga najviše zanima kontrast američke otvorenosti i europske sofisticirane i pomalo otuđene kulture - pisao je romane, eseje, pripovijetke – duže pripovijetke koje se drže romanima • Daisy Miller, Portret dame, Bostonjanke, Golubičina krila, Ambasadori, Zlatni pehar • fantastična novela Okretaj zavrtnja - James se nalazi na granici realizma i modernizma - iako je realizam bio epoha u kojem je roman bio na samom vrhu, postoje imena koja su se proslavila lirikom • Walt WHITEMAN (1818. – 1892.) - muškarac nemirna duha, lutao je Amerikom i promijenio niz zanimanja (tipograf, novinar, učitelj, profesionalni književnik) - bio je samouk, nije imao temeljitije obrazovanje i nije poznavao književnu tradiciju - u pjesništvu sklon patetičnom tonu - želio je postati pjesnik „američke demokracije“ - zbirka Vlati trave  ta se zbirka drži prvom velikom svjetskom pjesničkom zbirkom u tzv. slobodnom stihu – te pjesme nisu vezane stalnim ponavljanjem nekih oblikovanih sredstava izraza (isti broj slogova ili naglasaka, raspored ritma i strofa) - time se stječe dojam stalnog zanosa - otvoren je prema čitatelju • Emily DICKINSON (1830. – 1886.) - povučena žena koja je život provodila u osami sobe i vlastitog vrta, pišući o intimnoj svakidašnjici - u pjesamam koristi sažet, eliptični stil, pjesme su kratke (nekoliko strofa), teme vezane za bol, odricanje, gubitak, smrt, prirodu - prvo izdanje njezine zbirke Pjesme Emily Dickinson objavljeno je 1890.

KNJIŽEVNI PRAVCI REALIZMA PARNASOVCI - skupina pjesnika (predstavnika poezije) čija se „doktrina“ temelji na zborniku Suvremeni Parnas – on okuplja nekoliko vrlo utjecajnih pjesnika (pa i Baudelairea) od kojih su neki kasnije postali simbolisti, a neki su prozvani parnasovci - vodeći parnasovci: Charles Marie Leconte de Lisle i José-Maria de Heredia  zalagali su se za opreku prema romantičnoj rječitosti i patosu, predlažući svojevrsni povratak klasicizmu - lirika mora biti objektivna, u nekom smislu hladna i analitička, ali jezičnom virtuoznošću mora ocrtavati predmete, pejzaže, ljude i događaje radi izazivanja osobitih umjetničkih doživljaja - skloni su antologiji sa slikarstvom VISOKA I TRIVIJALNA KNJIŽEVNOST - ovdje se ne radi konkretno o raslojavanju književnosti na književne pravce, već o tipu raslojavanja koji ima korijene već u 18. st., a koji će tek u 20. st. imati vrlo jak utjecaj na književna zbivanja - književna publika postaje sve raznolikija, pismenost obuhvaća mnogo veći sloj pučanstva što dovodi i do raslojavanja publike  unatoč širem obrazovanju, sam

ukus publike ne može se shvatiti kao mjerilo uspješnosti pojedinog književnog djela - dolazi do podjele na visoku i trivijalnu književnost - istovremeno kada Balzac piše Ljudsku komediju, Eugéne Sue piše trivijalni roman Tajne Pariza  taj je roman daleko popularniji od Balzacovih romana - obilježja književnog realizma prodire i u trivijalnu književnost NATURALIZAM I VERIZAM Page | 45 - naturalizam - ima znatno širi utjecaj u mnogim europskim zemljama, dok verizam ostaje ograničen uglavnom na talijansko područje - njihove su teorijske razlike gotovo zanemarive  naturalizam se veže uz teoriju i književnu tehniku Emila ZOLE (1840. – 1902.), a verziam uz poetiku i književnu praksu talijanskog književnika Giovannija VERGE (1840. – 1922.) - manifest naturalizma  Zolina rasprava Eksperimentalni roman – predlaže izravno oslanjanje na iskustvo i metode prirodnih znanosti - Zola smatra kako pisac mora poput znanstvenika svoje likove opisivati u posebno izabranim životnim okolnostima i kako mora pratiti njihovo ponašanje - vjerojatnosti su da je Zola bio oduševljen uspjesima znanosti pa je zato pozivao na takav princip pisanja - Zola je zapravo slijedio temeljnu shemu realističkog romana, jedino što je držao da ljude više pokreću urođeni nagoni i strasti kojima se ne može oduprijeti nego li želja za uspjehom u društvu - Zola je pisao poeziju, publicističke i kritičke rasprave, a slavu je stekao romanima • Thérèse Raquin, Nana, Germinal, Čovjek-zvijer • trilogija: Lurd, Rim, Pariz • ciklus: Četiri Evanđelja • golemi ciklus od 20 usko povezanih romana: Rougon-Macquartovi – o društvenoj i prirodnoj povijesti jedne porodice za vrijeme Drugoga carstva - Zolini romani zbilju nastoje opisati što vjerodostojnije, oslanjajući se na iscrpno i detaljno poznavanje događaja i sredine u koje smiješta fabule - nastojao je što bolje upoznati okolnosti u kojima žive pojedini društveni slojevi i ljudi određenih zanimanja - u Germinalu (naslov potječe iz fr. revolucionarnog kalendara i označava doba sjetve i buđenja života) Zola opisuje život rudara, njihova stradanja i nesreće, štrajkove i borbe s vlasnicima rudnika... - njegovi opisi često opisuju sablažnjivo, ono životinjsko u ljudima, njima zahvaća neke „dubinske slojeve“ osobe, uviđa kako nagoni uvjetuju neke ljudske postupke - izuzetan dojam ostavlja svojevrsna simbolika u njegovim romanima – npr. rudnik, koji guta ljude i prijeti njihovoj sudbini, uništavajući živote kako vlasnika tako i rudara, uništava krajolik i zrak; lokomotiva u romanu Čovjek-zvijer opisana je kao nadmoćan stroj koji ljudski život pretvara u jurnjavu - naturalizam se u svojim nastojanjima što vjernijeg, točnijeg i detaljnijeg opisa približava simbolizmu, koji se inače otvoreno suprotstavlja naturalizmu - drugi najpoznatiji naturalist – Guy de MAUPASSANT (1850. – 1893.) - slavu je stekao kao novelist • romani: Jedan život, Ljubimac, Pierre i Jean • novele – njih 300-tinjak, sakupljene u zbirkama Kuća Tellier, Gospođica Fifi, Yvette, Miss Harriett i dr.  različite su po ugođaju i po tehnici, sažeto ocrtava tipične likove u sebičnoj i licemjernoj sredini što navodi na to da budu shvaćeni kao uzorci naturalističkog „isječka života“ • kasnije novele: Harol, Uzaludna ljepota  prelaze u fantastiku, snoviđenja i jezovitost, čak i u opis delirija verizam - varijanta naturalizma – razlika je u predstavniku (Verga) koji više naglašava sućut i razumijevanje za ljudsku patnju - Verigina djela prožeta su pesimizmom

- ostvario je golemi opus – počeo je s romantičnim povijesnim i ljubavnim romanima, a slavu stječe zbirkama pripovijedaka: Život polja, Seoske novele te romanima: Obitelj Malavoglia, Meštar don Gesualdo - tematski obrađuje propadanje patrijarhalnog života na Siciliji, gubitak starih vrijednosti, težak život sicilijanskih seljaka i ribara - koristi detaljne opise tmurnih strana života i detaljno ocrtava svoje likove - naturalizam i verzima utjecali su na dramsko stvaralaštvo  radi se o Page | 46 sukobima između dubokih ljudskih poticaja i okolnosti koje ih priječe da ostvare svoja htijenja i nadanja - naturalistička drama – predstavnici: ⇒ Henrik IBSEN (1828. – 1906.) - u mladosti je bio ljekarski pomoćnik, studirao je medicinu - bavio se filozofijom i književnošću, na kraju se posvetio isključivo kazalištu  radio je kao redatelj, upravitelj kazališta, a zatim i kao kazališni pisac - najutjecajniji svjetski dramatičar s kraja realizma – u nekim situacijama nadilazi granice epohe: u njegovim se djelima isprepliću romantizam, realizam i simbolizam (=modernizam) - njegova djela iz druge stvaralačke faze – čista naturalistička drama; u posljednjoj se fazi približava simbolizmu - u dramama su prisutne sve vladajuće ideje o kojima se tada u Europi raspravljalo - stvaralaštvo: ⇒ 1. faza  „drame ideja“: Brand, Peer Gynt ⇒ 2. faza  naturalistička faza: Stupovi društva, Lutkina kuća (Nora), Sablasti, Neprijatelj naroda ⇒ 3. faza  približava se simbolizmu: Divlja patka, Rosmersholm, Žena s mora, Hedda Gabler, Graditelj Solness - njegovo najveće dramsko ostvarenje je Nora  priča o ženi koja je na početku svog braka s Helmerom zadužila Krogstadu, posudivši novac za muževo liječenje; ona to od muža skriva, on u međuvremenu postaje upravitelj banke pa se Nora nada da će tako lakše podmiriti dug – Helmer odluči otpustiti Krogstada, a zaplet nastaje kada Krogstad odluči zaprijetiti da će Helmeru otkriti Norin dug ... (ostalo na str. 259.) - tom je dramom Ibsen stekao glas feminista i protivnika patrijarhalnog društva – očito se zalaže za prvo žene da odlučuje o vlastitom životu - suprotstavlja žensku osjećajnost s racionalnošću muškaraca - kao problem postavlja komunikaciju u građanskom društvu – Nora i Helmer ne razumiju se međusobno pa Nora na kraju napušta djecu i muža - ostale Ibsenove drame prožete su pesimizmom, zasnovane su na teoriji o nasljednoj degeneraciji (djeca plaćaju grijehe svojih roditelja – glavni junak u Sablastima boluje od sifilisa) - Ibsen kritizira društveni život koji spriječava pojedinca da postigne ono što želi – npr. u Graditelju Solnessu glavni junak napušta ženu kako bi ostavio uspjeh u struci (borba protiv konvencija) ⇒ August STRINDBERG (1849. – 1912.) - švedski pripovjedač i dramatičar - njegovo se stvaralaštvo dijeli u nekoliko faza: • 1. faza – autobiografski romani: Sin sluškinje, Inferno (posvećeni djetinjstvu i krizama autorovom prvom braku), Crvena soba (posvećen boemskom životu u Stockholmu); naturalističke drame: Otac, Gospođica Julija • 2. faza – dramska trilogija Put u Damask, Mrtvački ples, Sablasna sonata - Gospođica Julija – najbolja naturalistička drama cijele epohe - opisuje temeljne muško-ženske suprotnosti – zbog toga Strindberg dolazi na glas kao „ženomrzac“ zbog naglašavanja lakomislenosti, neodlučnosti, osjećajne

zbrke i odanosti trenutnim poticajima ženskih likova nasuprot staloženosti muškaraca (fabula str. 261.) - razna tumačenja te drame: odnos među spolovima, nerazumijevanje likova zbog socijalnih razlika, naturalistička teorija o nasljeđu i odgoju (Julija u jednom opisu govori kako ju je majka učila mrziti muškarce) - vrijednost drame u sažetim napetostima, iznenadnim i psihološki motiviranim obratima, dijalozima, simbolici... - te su karakteristike prisutne i u njegovim kasnijim dramama zbog čega ga se Page | 47 smatra jednim od najvažnijih predstavnika simbolizma u drami ⇒ Gerhart HAUPTMANN (1862. – 1946.) - njemački pripovjedač i dramatičar - prošao razvojne faze od naturalizma do simbolizma - 1912. dobio je Nobelovu nagradu unatoč tome što ga kritika ne drži pretjerano uspješnim - najbolja ostvarenja u naturalističkoj fazi: Čuvar pruge Thiel, Pred zoru, Tkalci, a u simbolističkoj fazi piše svojevrsne dramsku bajku Potopljeno zvono (poetska drama o majstoru Heinrichu koji je izrađivao nenadmašna zvona i o tome kako je „zloduh“ uništio njegov rad jer je zvono palo u more kada su ga nosili da ga postave na zvonik) - u toj se drami osjeća obnavljanje romantike pa se to tumačilo kao nadvladavanje naturalizma Antun Pavlovič ČEHOV (1860. – 1904.) - ruski novelist i dramatičar - jedan od prvih pravih modernista - počeo je pisati kratke humoreske, sažetog stila i s kratkim ocrtavanjem likova - njegova najbolja ostvarenja: • novele: Slučaj iz prakse, Dama s psetancetom, Arhijerej, Zaručnica - njegove novele s realizmom povezuje tehnika zasnovana na ideji „isječka života“, prednost daje opisivanju zbiljskih događaja, a ne mašti, razmišljanjima i fantastici - potiskuje roman, a započinje dominacija novele  to je znak dubokih promjena u shvaćanju književnosti uopće - obuhvatna vizija svijeta i života raspada se na isječke koji se na kraju svode na dojmove • drame: Galeb, Ujak Vanja, Tri sestre, Višnjik - njegove drame karakterizira lirizam, nema prave dramske radnje koja bi proizlazila iz sukoba – napetost se ostvaruje izmjenom psiholoških stanja likova - drastične promjene raspoloženja koje Čehov uspješno prenosi u vladajuću atmosferu – na sceni se osjeća tragika postojanja ljudi, nemogućnost da ostvare ono što žele, a što je uvjetovano vanjskim okolnostima ili pak njihovim karakterom - za likove bira obične ljude običnih sudbina

MODERNIZAM TEMELJNE ZNAČAJKE - rasprave oko opisivanja, određivanja i naziva posljednje književne epohe – započinju krajem 19. st., nastavljaju se nakon 20-ih godina 20. st. i ponovno se vode 80-ih godina 20. st. - razlozi: ⇒ povjesničar književnosti ne može suditi o onome što pripada suvremenosti, jer mu nedostaje već utvrđeni sud književne kritike i izbor utemljen na općoj suglasnosti publike ⇒ književnost se u posljednih stotinjak godina razvila, razgranala i raslojila u neslućenim razmjerima, obuhvativši gotovo cijeli svijet do te mjere da je u raznovrsnosti postala nepregledna

⇒ mnogi vrhunski pisci stvarali su u novije doba tako raznolika književna djela da ih je nemoguće svrstati ni u kakve okvire  sve se svodi na osobnu interpretaciju - problemi oko naziva: • modernizam – rabi se u nekoliko različitih značenja • od druge polovice 20. st. modernizam je naziv za posljednji književnu epohu • zbog mnoštva pravaca iz te epohe predložen je naziv modernizmi (plural) Page | 48 • naziv „moderna“ – rabi se kao naziv razdoblja od prijelaza stoljeća do početka Prvoga svj. rata • „postodernizam“ – smatra se novom književnom epohom koja počinje 70-ih godina 20. st., ukazuje da je nemoguće čak i imenovati razdoblje nakon modernizma - književnost modernizma podliježe modi: mijenjaju se tehnike, tematike, načela stvaralaštva, obrada i svrha književnosti - veliki pisci u svojim najboljim djelima nastoje nadmašiti svoje prethodnike  radi se na originalnosti, a rezultat toga je tzv. hermetizam i nerazumljivost vrhunske književnosti - posljednjih desetljeća 20. st. nastupa zasićenost u traganju za novim i za onim što će nadmašiti prethodnike - od 50-ih do 70-ih godina postoje oprečnosti prema ranijim desetljećima – tek 80ih godina prevladava tehnika postmodernizma, čije je trajanje teško odrediti dok se ne riješi pitanje trajanja modernizma (među njima postoje oprečnosti) - modernizam obilježava raslojavanje književnosti na pravce – danas ih razlikujemo više prema teoriijskim manifestima nego prema književnim ostvarenjima  to dovodi do teškog razlikovanja „čiste književnosti“ od književnoteorijskih, književnokritičkih, filozofskih ili znanstvenih tekstova - vremensko određenje modernizma – teško ga je datumski odrediti, ali se kao početak uzima 1857. kada C. Baudelaire objavljuje Cvjetove zla - modernizam se može razdijeliti na četiri razdoblja: esteticizam, avangardu, kasni modernizam i postmodernizam

A)ESTETICIZAM - promjene koje su postepeno zahvaćale književnost posljednjih desetljeća 19. st. započinju u poeziji – poezija nije mogla slijediti načelo oponašanja zbilje pa je tražila neki svoj stil, vlastiti položaj, važnost i značenje u sustavu književnih vrsta - poezija će još u vrijeme realizma najaviti novo shvaćanje poetike i svrhe knjževnosti  pjesništvo se prestaje shvaćati kao izricanje manje ili više naglašenih „običnih“ osjećaja - teorija poezije postupno će zahvatiti cjelokupnu književnost, pa modernizam počinje kada vjerodostojnost, uvjerljivost i spoznaja zbilje prestaju igrati odlučujuću ulogu u razumijevanju i ocjenjivanju književnosti koja sada zahtjeva autonomiju - ta je autonomija u nekoliko navrata bila osporavana  fašizam i staljinizam – književnosti nastojali oduzeti bilo kakvu samostalnost, propisujući joj ne samo oblik nego i duh stvaralaštva; nastojanje da književnost obuhvati i filozofiju, i politiku, i religiju i cjelokupni svjetonazor - znatnu ulogu u razvoju književnog modernizma imaju pravci i u drugim umjetnostima - filozofija Friedricha Nietzschea utjecala na razvoj književnosti modernizma iako je sam shvaćen kao najveći „antimodernist“ - esteticizam kao modernistički pravac započinje 1857. kada Baudelaire objavljue Cvjetove zla - u književno-umjetničkom smislu označava fazu razvoja simbolizma u Francuskoj i u drugim europskim zemljama u 2. polovici 19. st. Charles BAUDELAIRE (1821. – 1867.) - utemeljitelj modernizma - rođen u Parizu

- nakon srednje škole odlazi u Indiju iz koje se brzo vraća - u Parizu živi rastrošno i sve mukotrpnije kao profesionalni književnik - zbog svoje je zbirke Cvjetovi zla osuđen na pariškom sudu za „vrijeđanje javnog morala“ - zbog loših odnosa s očuhom napušta roditeljsku kuću, odaje se užicima - nastoji pronaći ljepotu, čistoću i ideale - zbog svjoe će osjećajne lirike postati pjesnikom bola i spleena, tjeskobe modernog čovjeka i njegovih uzaludnih napora da se približi idealu i ljepoti Page | 49 - u svoju poeziju unosi svijet osjetilnih užitaka, scene s pariških ulica, brutalne prizore ljudske bijede, smrti i fizičkog raspadanja - formirao se u krugu parnasovaca čiju „doktrinu“ unosi u svoje pjesme - stvaralaštvo: • njegovo najveće i najvažnije ostvaranje je zbirka pjesama Cvjetovi zla - prvo izdanje 1857. – utjecaj jednak Petrarkinom Kanconijeru - zbirka sadrži oko 200 pjesama (uglavnom soneta), a podijeljena je na 6 dijelova: Spleen i Ideal, Pariške slike, Vino, Cvjetovi zla, Pobuna i Smrt + 28 pjesama koje Baudelaire nije objavio za života u skopu zbirke - zbirka započinje pjesmom Čitatelju, a završava naknadno napisanim sonetom Epigraf osuđenoj knjizi - cjelokupna je poezija koncentrirana oko metafizičkog pitanja dvojnosti ljudske prirode: sukob dobra i zla, Boga i sotone, ljubavi i grijeha, ljepoga i ružnoga...  stalno kretanje u protuslovljima - cilj mu je izbjeći zlo koje vreba, naći spas od grijeha, doseći ideal, a izbjeći spleen - B. je najviše sklon baviti se propadanjem, najviše ga zanimaju bol, ružnoća (estetika ružnoće), grijeh i najniže strasti - iako zbog svoje osjećajnosti podsjeća na romantičarskog pjesnika, on istovremeno na tu osjećajnost ne želi poticati – taži od čitatelja nešto poput „odaziva mašte“ (čitatelj mora sam razabrati i osjetiti iskustva koja ne pripadaju svakidašnjici, već koji su jedino svojstveni umjetnosti, odnosno pjesništvu) - B. pjesme oblikuje u skladu zvuka, ritma i tematike - uspio je uzvišenim stilom opjevati bludnice, vampire i strvinare, dosadu koja je podjedanko vrijedna kao i osjećaj oduševljenja, te uživanju grijehu koje je jednako pobožnoj predanosti idealizmu nadzemaljske ljepote • pisao je kritike o likovnoj umjetnosti, eseje i rasprave – Romantična umjetnost • pjesme u prozi Spleen Pariza • prevodio je Poea Comte de LAUTRÉAMONT (Isidore Ducas , 1846. – 1870.) - drugi prethodnik i utemeljitelj modernizma - poznati po svojoj knjizi Maldororova pjevanja – njome je toliko zgrozio nakladnika da ju je odbio objaviti - ta je knjiga svojevrsna apologija sadizma i zla – prisutno je izravno svetogrđe, opscenost, perverzije, sadizam, himne morskim psima, slavljenje demonije naslovnog junaka - koristi se neobičnom tematikom, iznenadnim usporedbama, metaforama i hiperbolama SIMBOLIZAM - na Baudelaira se izravno poziva pravac nazvan „simbolizam“ - njegove prve teorijske nacrte pisao je Jean Moréas 80-ih godina 19. st., a kasnije ga razrađuju, upotpunjuju i nadograđuju drugi pjesnici poput Mallarméa, Verlaina i Maeterlincka - simbolizam se kasnije širi i na njemačku, talijansku i rusku književnost - načelo simbolizma: pjesništvo se mora oslanjati na shvaćanje da je sve prožeto simbolima koji izazivaju divljenje  važno je ono što upućuje na dublje značenje pjesništva

- za simboliste, simbol je neka vrsta veze između stvarnog, osjetilnog, vidljivog i onog nestvarnog, nadstvarnog i nevidljivog  ta se veza može jedino naznačiti i sugerirati, a ne i objasniti i protumačiti - zato simbolisti zahtjevaju da pjesništvo pronađe neku vezu između zvuka i značenja, glazbe i slike, između raspoloženja i predmeta - simboli pripadaju isključivo pjesništvu  ideal simbolista je da se pjesništvo što više približi glazbi - Verlaineova pjesma Umijeće pjesništva – zamišljena kao manifest simbolizma Page | 50 („Glazbe nek' svud i uvijek ima“) - u simbolizam se uklapa i parola l'art pour l'art – umjetnost zbog umjetnosti - „dekadencija“  raspoloženje prožeto razočaranjem Stéphane MALLARMÉ (1842. – 1898.) - vrhunski pjesnik i teoretičar simbolizma - oblikovao zamisao kulta ljepote i čiste poezije - nazvan je „pjesnikom za pjesnike“ - želi iskazati neizrecivo te glazbenim efektima, igrama riječi i posebnom simbolikom doprijeti do čistog pjesničkog iskustva - u pjesništvu namjerno izbjegava doslovna značenja – konačni smisao pjesme ostaje nedokučiv - čitatelj se mora prepustiti ugođaju djelovanja zvuka - njegovo pjesništvo karakterizira tzv. hermetizam i autonomija – time zapravo prekida komunikaciju između sebe i čitatelja zbog teško razumljivog pjesništva - stvaralaštvo: • zbirka izabranih pjesama: Pjesme • dramska poema: Faunovo popodne • prozna poema: Bacanje kocke nikad neće ukinuti slučaj Maurice MAETERLINCK (1862. – 1949.) - poetski je simbolizam pokušao prenijeti u dramu - razradio je vlastitu varijantu teorije simbolizma, prožetu kršćanskim misticizmom - svjetsku je slavu postigao poetskim dramama: Peleas i Melizanda, Unutrašnjost, Arijadna i Modrobradi, Modra ptica  u njima nema mnogo dramske napetosti i sukoba, ali obiluju poetskim govorima, nestvarnom scenografijom, dijalozima punim neobjašnjivih aluzija i melankoličnom atmosferom Oscar WILDE (1854. – 1900.) - u njegovom se stvaralaštvu jasno uočavaju načela simbolizma - irski pisac, pisao je poeziju, dramu i prozu, ali i bajke - prvo je osvajao, a zatim sablažnjavao englesku publiku - proveo je dvije godine u zatvoru zbog homoseksualnosti, zatim bježi u Pariz gdje i umire - stvaralaštvo: • bajke Sretni princ i druge bajke - u njima nema ni sretnih završetaka, ni pobjede pravde, ni jednostavnosti ponavljanja u varijacijama - vrhunsku su stilizirane, psihološki razrađene, zauzimaju se za društvenu pravdu i za sve kojima je potrebna pomoć, a fantastika mu je u tome pomoćno sredstvo • roman Slika Doriana Graya – njegov najpoznatiji roman o mladiću Dorianu koji je za vječnu ljepotu prodao dušu (ostatak fabule na str. 277.) • Saloma – biblijska priča prožeta morbidnom erotikom • satirična drama Važno je zvati se Ernest

Joseph CONRAD (1857. – 1924.)

- Poljak koji je pisao na engleskom - pisao je prozu i na tom području ostvario vrhunska djela - po zanimanju je bio pomorac, pisao je brojne pripovijetke i romane, najviše iz pomorskog života - stvaralaštvo: • Srce tame – objavljena je 1902. - pripovijest o doživljaju pomorca Marlowa, koji priča prijateljima kako je putovao u Kongo i kako se to putovanje pretovrio u potragu za suludim Page | 51 trgovcem slonove kosti Kurtzom (fabula, str. 278.) - priča suprotstavlja europsku i afričku kulturu  kritički uvid u način kako Europljani postupaju prema tehniči podređenoj, obescijenjenoj kulturi, utemeljenoj na drukčijim sustavima vrijednosti - Conrad uviđa ispraznost Kurtzove neutažive želje za vlašću - vrijednost ove pripovijetke je u igri pripovjedačevih perspektiva, u izlaganju koje stalno samo sugerira i upućuje, te u sustezanju od svega što bi bilo nalik nekim konačnim i već izvan književnosti utvrđenim stavovima i ocjenama • roman Lord Jim – primjer modernog romana Rainer Maria RILKE (1857. – 1924.) - jedan od najglasovitijih svjetskih pjesnika njemačkoga jezika - rođen u Pragu - dulje vrijeme živi u Parizu i Rusiji  pisao je stihove i na ruskom i na francuskom - stvaralaštvo: • poezija: Knjiga slika (razabire se poetika simbolizma: tajanstveni svijet stvari, životinja, prirodnih pojava, umjetničkih djela – sve to upućuje na posebnu simboliku i mistično jedinstvo osjetilnog i nadosjetilnog svijeta), Devinske elegije i Soneti Orfeju  karakteririza ih hermetični izraz, teško su shvatljive čitatelju, misli se isprepliću s nekim traganjem za nedokučivim smislom pjesništva, savršenstvo oblika i glazbe stiha • roman Zapisi Maltea Lauridsa Briggea – objavljen 1910., sadrži sve elemente esteticizma - roman je više nalik nekoj fragmentarnoj autobiografiji: pripovjedač Malte, došljak je u Parizu, pjesnik lutalica sklon razmišljanju – sličnosti s autorom - roman započinje filozofskim razmišljanjima o krizi kulture, ali nastavak romana nipošto ne izgleda kao početak  pripovjedač govori o sjećanjima iz djetinjstva, pojavljuju su povremeno kraća esejistička izlaganja, sve završava pričom o izgubljenom sinu koja nema nikakve veze s ostatkom teksta – time se kao glavna načela oblikovanja romana više ne smatraju fabula, pripovijedanje ni karakterizacija - Rilke upozorava kako je sada, u novom stanju kulture, moguća nova književna tehnika koja u potpunosti mijenja perspektivu pri oblikovanju čak i opsežnijeg književnog djela Marcel PROUST (1871. – 1922.) - seminar i str. 280.

B)AVANGARDA - naziv „avangarda“ (fr. l'avant garde = prethodnica) češće se koristi kao suprotnost dekadenciji (raspad, propadanje) – dekadencija ne polaže nade u budućnost, ne odbacuje tradiciju već u njoj nalazi utočište - avangarda upućuje prema budućnosti – izravno slijedi jedno od temeljnih načela modernizma prema kojima je uz originalnost novina i vrhunska vrijednost – u tome je sadržano uvjerenje da treba sve iznova započeti - unatoč suprotnostima dekadencije i avangarde, one se isprepliću, nastupaju gotovo istovremeno, shvaćaju se kao „dva lica modernosti“ - avangarda bi se vremenski mogla odrediti od 10-ih do 30-ih godina 20. st. – nastojanje da se sruši kult ljepote uspostavljen u esteticizmu - ipak, avangarda se nadovezuje na esteticizam i pomalo nastavlja tu tradiciju, ali se nastoji donijeti nešto posve novo

- „dekadentna faza esteticizma“ - prevladava stav da se u književnosti nešto mora dogoditi i da se treba odreći tradicije, da se moraju osporiti sva ranija ostvarenja, shvaćanja i vjerovanja – treba započeti iznova - književni se pravci počinju sporiti oko toga kako da „nađu sami sebe“ – javlja se nekoliko pravaca unutar avangarde FUTURIZAM (lat. futurus = budući) Page | 52 - započinje izravno osporavanje tradicije - utemeljitelj futurizma: Filippo Tommaso Marinetti (1876. – 1944.) – piše Manifest futurizma u kojem izlaže načela futurističkog shvaćanja kulture, donosi program futurističke poetike  naglašen zahtjev za raskidom s književnom tradicijom  izravno suprotstavljanje esteticizmu  umjesto ideala ljepote i „čiste poezije“ naglašava se dinamičnost i aktivnost nove industrijske civilizacije  smjelost, pobuna, drskost, zanesenost strojevima, brzina, borba moraju prožeti književnost, umjetnost i kulturu  stvaranje potpuno novog pjesničkog jezika, ukidanje interpunkcije, isticanje imenica i infinitivnih oblika, pisanje vanjskih zvukova i šumova, uvođenje potpuno neestetskih znakova (brojke, oponašanje ritma strojeva...) - s manjim razlikama futurizam je zaživio i u drugim književnostima, posebice ruskoj  u donekle izmijenjenoj varijanti zastupali su ga Vladimir Majakovski (1893. – 1930.) i Velimir Hljevnikov (1885. – 1922.)  1909. Majakovski piše manifest ruskog futurizma Pljuska društvenom ukusu (uvodi urbane teme, neopoetične riječi, npr. gradski žargon) EKSPRESIONIZAM (lat. expresio = izraz) - utjecajniji od futurizma - neki ga teoretičari poistovjećuju s avangardom, a nekad se određuje čak i šire od cjelokupnog razdoblja avangarde - ekspresionizam je zahvatio i druge umjetnosti: slikarstvo, glazba, kazalište, film, osobito između 1910. i 1930. - nastaje iz radikalnog otpora književnoj tradiciji – krajnje je antirealistički i antimimetički književni pravac - naglašava se važnost izraza koji više ne oponaša stvarnost već se okreće prema čovjekovoj unutrašnjosti - svrha ekspresionističke umjetnosti je izazvati uzbuđenje i aktivaciju osjetilnih dojmova (npr. uzdah, krik...) - odbacuje ideju ljepote kao ideju sklada i harmonije, zalaže se za snagu izraza koji lomi sve konvencije, oslobađa se svakog sadržaja i vanjskog utjecaja - uloga umjetnsoti je da se u potpunosti okrene prema unutrašnjosti kako bi razabrala odakle dolazi moć oblikovanja i kako se uopće ta unutrašnjost može izraziti, a da ju drugi razumiju, svrha je umjetnosti da uzbudi, da izazove osjećajni odaziv (više kroz uzdahe, krikove, uzvike nego kroz razgovore i obrazlaganja) - ekspresionisti skloni razbijanju logičnog slijeda mišljenja i govora sažetim rečenicama, jakim zvučnim efektima, metaforici, hiperbolama - oni sugeriraju bez daljnjeg objašnjavanja - vrijeme trajanja espresionizma – između 1910. i 1930. – doba njegovog najjačeg i najšireg utjecaja - najrasprostranjeniji je u Austriji i Njemačkoj - ekspresionisti: Georg Trakl, Gottfried Benn, Franz Werfel (poezija), Georg Büchner, August Strindberg (drama) NADREALIZAM (fr. surrréalism = iznad realnosti) - javlja se u poslijeratnoj Francuskoj - najutjecajniji je 20-ih i 30-ih godina 20. st. - utemeljitelj nadrealizma – André Breton (1894. – 1966.) – piše nekoliko programatskih članaka, nazvanih „nadrealističkim manifestima“, a cjelokupnu ideju nadrealizma objedinio je u Manifestu nadrealizma iz 1924.

- avangardna zamisao osporavanja tradicije povezana je s Freudovim učenjem o podsvijesti, s kritikom građanskog života i njegovih institucija, s pozivanjem na pobunu protiv postojećeg morala, a osobito protiv postojećeg shvaćanja umjestnosti i ljepote „Realizam je držao da je prava stvarnost stanje društvenog života koje valja analizirati i opisati, espresionizam je kao pravu stvarnost shvatio neku čistu unutrašnjost pojedinca koju umjetnik mora izraziti bez obzira na to kako se ona odnosila prema zbilji života, a nadrealizam Page | 53 nastoji kao pravu stvarnost odrediti najdublji nesvjesni temelj svekolikog psihičkog života, pa vjerno bilježenje onoga što se, u trenucima nekih izuzetnih stanja, probije u svijest iz takve pretpostavljene dubine podsvijesti ostaje jedini pravi zadatak umjetnika.“ (Solar 2003:288) - metoda „automatskog pisanja“ – bilježenje svega što dolazi iz podsvijesti, sa što manjim sudjelovanjem razumske obrade, sa što manjim stupnjem naknadnog tumačenja  primjenjivalo se najviše u poeziji, ali i u nekim proznim tekstovima - nadrealisti razvili tehniku nizanja dojmljivih slika i detalja bez uobičajenih načina kompozicije DADAIZAM (prema dječjem tepanju ili igrački, drveni konjić) - proizlazi iz nadrealizma - skupina književnika i umjetnika pokreće ovaj pokret posljednjih godina Prvog svjetskog rata - teorijski ga je obrazložio rumunjski pjesnik Tristan Tzara (1896. – 1963.) za vrijeme boravka u Zürichu 1916. u manifestu Dada - zalaže se za apsolutno napuštanje ikakvih ranijih tadicija, potpuno oslobođenje od ikakvih konvencija - karakteristike: negacija tradicionalnih pjesničkih oblika, šumovi, montaža fragmenata, ironija, crni humor, rušenje bilo kakvog smislenog govora - pisci avangarde: James JOYCE (1882. – 1951.) - rođen u Dublinu, nakon školovanja ga napušta i živi u Parizu, Puli, Trstu, Zürichu - ipak, teme su mu vezane za rodnu Irsku - pisao je poeziju, ali slavu stječe zbirkom pripovijedaka i romanima: • zbirka pripovijedaka: Dablinci • romani: Portret umjetnika u mladosti, Uliks, Finneganovo bdjenje - u tim se djelima može pratiti razvoj moderne proze: u Dablincima prevladava tehnika prijelaza naturalizma u simbolizam, Portret je svojevrsna autobiografija pobunjenika koji se ipak nastoji izraziti i pronaći u umjetnosti, u Uliksu nove su književne tehnike dovedene do novog oblika obuhvatnog romana, dok se u Finneganovom bdijenju javlja potpuno novi izraz, jezik, simboli, ispreplitanje poezije i proze – to čitatelja dovodi jedino do očajanja :/ - Uliks je njegovo najpoznatije djelo  upućuje na usporedbu s Homerovom Odisejom - osnovica svih postupaka u Uliksu je parodija: cjelokupnu radnju čine svakidašnje dogodovštine glavnog lika, Leopolda Blooma, tijekom jednog dana, a svi se likovi simbolično i parodijski odnose prema Odiseji - lutanja Dublinom zamjenjuju Odisejeva lutanja Sredozemljem, Stephen Dedalus traži Blooma kao što Telemah traži Odiseja, Molly Bloom čeka svog dragog kao što Penelopa čeka Odiseja itd... - najzapaženiji dio romana: monolog Molly Bloom na kraju romana  strogo primijenjena tehnika struje svijesti, bez interpunkcije i bez jasno razlučenih rečenica, ne poštujući načelo moralnosti (Joyce je zbog toga bio optuživan) - isprepliće se niz tipova govora – od novinskih članaka do filozofskih rasprava, a povezani su jedinstvenom okvirnom zamisli i parodijskom simbolikom odnosa prema Odiseji - osnovno bi tumačenje Uliksa bila dezorijentacija suvremenoga čovjeka u prostoru i vremenu

Franz KAFKA (1883. – 1924.) - seminar Virginia WOLF (1882. – 1941.) - romani: Gospođa Dalloway, Prema svjetioniku, Valovi  u njima koristi tehniku „struje svijesti“ William FAULKNER (1897. – 1962.) - seminar Herman BROCH (1886. – 1951.) - austrijski romanopisac koji je postigao cjelovitost u tehnici struje svijesti - napisao je trilogiju Mjesečari – u roman izravno uvodi esej - njegovo životno djelo: Vergilijeva smrt  svojevrsni novi povijesni roman: u dugačkim unutarnjim monolozima, prekinutim jedino u zragovoru s Cezarom, opisuje posljednje Vergilijeve trenutke, kao i njegovu konačnu odluku da se Eneida spali - u tom djelu isprepliće prozu i poeziju – Vergilijeva sjećanja i razmišljanja povremeno prelaze u poeziju, a povremeno se javljaju izvorni stihovi iz Eneide - Vergilije shvaća da njegovo djelo ne može biti utemeljenje novoga doba, ne zato što je estetski loše, nego baš suprotno: ono je vrijednost umjetničkog oblikovanaj uzdiglo iznad svih drugih vrijednosti, a Vergilije počinje shvaćati da nova umjetnost mora biti „više nego samo umjetnost“ - razgovor s Cezarom sadrži simboliku odnosa politike i književnosti: Cezar cijeni Vergilija, ali samo zato što će Eneida biti ep koji će odgovarati Cezarovim političkim ciljevima - položaj umjetnika i njegovo poslanje postaje jednom od središnjih tema cjelokupnog modernizma Jaroslav HAŠEK (1883. – 1923.) - seminar AVANGARDNA DRAMA - više se okreće kazalištu - javljaju se mnoge i raznolike kazališne teorije – najglasovitija ona Antonina Artauda (1896. – 1948.) – utemeljitelj ritualnog kazališta  temelji se na dojmu geste, pokreta i scenskog prikaza - najviše uspjeha na tom području ostvarili su Pirandello i Brecht Luigi PIRANDELLO (1867. – 1936.) - vrstan pripovjedač - pisao je novele – zbirka novela Novele za godinu dana i romane – najglasovitiji Pokojni Matija Pascal - drame sakupljene u zbirci Gole maske – najuspjelije od svih su Henrik IV i Šest osoba traži autora  glumačka družina vježba novu Pirandellovu dramu, ali tada na pozornicu dolazi šest likova koji prekidaju radnju tužeći se da ih je Autor odbacio – te su osobe Otac, Majka, Pastorka, Sin i dvoje djece (ostalo na str. 298.) - u drami se javljaju i kazališne ličnosti poput Redatelja, Prvog glumca i Drugog glumca koji pripadaju kazališnoj zbilji, ali u trenutku izvedbe oni su dio prave zbilje - nestvarnost tih osoba naglašena je time što one nose maske, a pojačana je i time što njihove priče glumci povremeno nastoje naknadno odglumiti  tako nastaje dojam preplitanja umjetničke fikcije i zbilje Bartolt BRECHT (1898. – 1956.) - njemački dramatičar, pjesnik, pripovjedač i teoretičar - njegova je teorija i praksa pokušala odgovoriti tako da odbaci tradiciju vjerodostojnog predstavljanja zbilje, koja pretpostavlja da se gledatelj uživi u igru, pa da ju tek tada drži zbiljskom

Page | 54

- zasnovao je teoriju epskog kazališta  pokušaj ujedinjenja epske i dramske književnosti i to tako što će kazalište „prikazivati“ radnju i događaje, a gledatelj će, zbog način na koji se to radi, razumjeti da se radi o igri  drama ne mora imati početak, sredinu i kraj, kao i napetost, već mora naprosto iznijeti na pozornicu takve prizore kakvi će osvijestiti gledatelja • drame: Majka Courage i njezina djeca, Sveta Ivana Klaonička, Život Galilejev, opereta Opera za tri groša - pisci poetskih drama: Thomas Stearns ELIOT (1888. – 1965.) - jedan od najutjecajnijih književnika modernizma - jedino se njegova poezija, zbog književne tehnike, može smatrati pravom avangardnom poezijom - bio je vrlo utjecajan književni kritičar, esejist, teoretičar književnosti - zalagao se za svojevrsnu obnovu klasicizma - začetnik je novog književnog pravca, nazvnog „nova kritika“  nije osporavao cjelokupnu tradiciju već upravo suprotno: zahtjevao je da tradicija prožme sadašnjost i tako utječe na budućnost - kreće u protuslovlja između prihvaćanja nasljeđa i potpune novosti - stvaralaštvo: • poema Pusta zemlja • duža meditativna poema Pepelnica i Četiri kvarteta • drame: Umorstvo u katedrali (povijesna drama), Obiteljski skup, Poziv na koktel, Ugledni dužnosnik - njegovo pjesništvo prožeto sviješću o krizi suvremen kulture, a teme su mu uglavnom vezane za osjećaj izgubljenosti suvremenog čovjeka (pustoš u duši koju izaziva moderna civilizacija) - poezija mu se tematski sastoji od mnoštva građe iz kulturne povijesti, protkane aluzijama na suvremeno stanje čovjeka u industrijskoj civilizaciji (kratka razmišljanja, citati iz mnogih književnih djela, opisi neodređnih pejzaža, odlomci svakidašnjeg govora, poetska naracija) - njegovu se poeziju ne može objasniti, može ju se samo komentirati Federico García LORCA (1898. – 1936.) - njegovo se stvaralaštvo ne može opisati isključivo kao avangardno, iako dosta postupaka preuzima iz nadrealizma - oslanja se na tradiciju usmene književnosti – povezuje avangardno s pjesničkim izrazom pučkih pjesama rodne mu Andaluzije - uz književnost, bavio se i glazbom, slikarstvom i kazalištem - živio je u Madridu, putovao je u SAD, a kad se vratio, strijeljali su ga kao pristašu Republike frankisti na početku građanskog rata - stvaralaštvo: • zbirke pjesama Knjiga pjesama, Ciganski romancero, Pjesnik u New Yorku • elegija povodom smrti prijatelja Tužaljka za Ignacijom Sanchezom • poetske dramske tragedije Krvava svadba, Dom Bernarde Albe - njegovu poeziju karakterizira nastojanje da poveže nacionalno (lokalno, pokrajinsko) s univerzalnim i kozmopolitanskim - tematika njegovih pjesama izrazito je moderna – vraćanje na teme smrti, osamljenosti, izgubljenosti, očajanja i smisla samog pjesništva

C)KASNI MODERNIZAM - 40-ih godina 20. st. avangarda postupno zamire - nastupa doba u kojem se može razabrati kako i dalje postoje ideje i književni postupci avangarde, ali bez neke težnje za otkrićem novog – javljaju se pokušaji obnove realističke književne tehnike - nastojanje da se osloni na vlastitu tradiciju, pisac bira ono što njemu odgovara, bez obzira na vremensku udaljenost

Page | 55

- u razdoblju kasnog modernizma tradicija se još uvijek povezuje s visokom književnošću – vraćanje velikim temama, najviše onima koje se odnose na položaj pojedinca u suvremenoj masovnoj civilizaciji, na smisao ljudske povijesti i na smisao i razloge postojanja same književnosti - književnost se isprepliće s filozofijom i sa znanošću – u pogledu književne tehnike govori se o prodoru esejizma u roman - kako bi čovjek mogao razumjeti samoga sebe i vlastitu povijest, pribjegava se metodama znanstvene analize, ali se istovremeno znanost ne veliča  Page | 56 književnost se više ne divi znanosti niti oponaša njezina dostignuća već postaje svjesna da može reći ono što znanost ne može - književnost nastoji odgovoriti na pitanja kojima se uglavnom bave filozofija, religija, pa čak i ideologija, ali književnik pritom ne daje odgovore već samo postavlja prava pitanja Mihail Afanasjevič BULGAKOV (1891. – 1940.) - seminar Thomas MANN (1875. – 1955.) - smatra se najvećim njemačkim književnikom nakon Goethea - piše o odnosu umjetnika i vlasti (umjetničke istine i ideologije)  njegova sudbina povezana je s odnosom prema fašizmu – mogao je objavljivati svoja djela, ali ubrzo emigrira u Ameriku gdje piše svoja djela - proslavio se već svojim ranijim romanom Buddenbrookovi  opisuje sudbinu trgovačke porodice tijekom nekoliko generacija, sudbinu u kojoj se na stanovit način ogledaju sve promjene u etici i cjelokupnoj kulturi Europe na razmeđini stoljeća - u drugim djelima sve se više okreće problematici položaja i sudbine umjetnika u građanskom svijetu, izraz mu je sve više prožet suptilnom simbolikom  pripovijetka Smrt u Veneciji, roman Čarobna gora (u romanu simbolici pridodaje brojna esejistička razmatranja i prustovsku opsesiju vremenom) - Manna zanima odnos romana i mitologije – piše Josip i njegova braća - probleme umjetnosti obrađuje u djelu Lotta u Weimaru i umjetnički ih oblikuje u Doktoru Faustusu - posljednja njegova djela – nedovršeni roman Ispovijesti varalice Felixa Krulla i Izabranik - Doktor Faustus – tematski srodan Majstoru i Margariti, a zajednička im je i složena struktura – razlika je u tome što Mann u roman izravno uvodi filozofske i znanstvene rasprave o glazbi i o pitanjima buduće kulture Europe - tema podsjeća na Goetheovog Fausta – glavni lik, Adrian Leverkühn, bavi se glazbom i želi stvarati vrhusnku glazbu, iako je svjestan da je to nemoguće bez „vražje pomoći“  sklapa ugovor s vragom, ali na kraju završava u ludnici - navodni izvori Mannova romana su legenda o Fausu (sklapanje ugovora s vragom), glazba Arnolda Schönberga (pokušaj avangardne glazbe) i filozofija F. Nietzschea (tragični završetak u ludnici) - kako je Bulgakov opisivao tzv. „demoniku komunizma“, tako Mann opisuje „demoniju fašizma“ - njegova književna tehnika bliža realizmu EGZISTENCIJALIZAM - prodor filozofske problematike u umjetničku prozu izražen je u filozofskoknjiževnom pravcu egzistencijalizma - naglašavaju se nove književne tehnike - karakterizira ga izravno uporište u određenoj i razrađenoj filozofiji - utemeljitelj egzistencijalizma Jean-Paul SARTRE (1905. – 1980.) – jedan od najuglednijih svjetskih filozofa i književnika nakon Drugog svjetskog rata - djela: • filozofska djela: Bitak i ništavilo, Egzistencijalizam je humanizam, kritika dijalektičkog uma

•

književna djela: romani Mučnina, Putovi slobode, drame Iza zatvorenih vrata, Prljave ruke, Vrag i dobri Bog, Zatočenici iz Altone • intelektualna autobiografija Riječi - likovi u njegovim dramama raspravljaju uglavnom o pitanjima ljudske slobode, odgovornosti i teško rješivim odnosima među ljudima - u nedovršenoj trilogiji Putovi slobode koristi avangardnu tehniku „montaže“ - najpoznatiji njegov roman Mučnina – priča o povjesničaru Antoinu Roquentinu, Page | 57 iza kojeg je buran i pustolovan život; on piše monografiju u kojoj prati razvoj vlastitih životnih uvjerenja koja postaju toliko jaka da osjeća doslovnu fizičku mučninu - radnje gotovo i da nema, sve se „vrti“ oko promišljanja, svakodnevnih razgovora itd. – kulminacija nastupa kada Antoin spoznaje kako je njegovo traganje za smislom života iz temelja pogrešno, kako ljudsko postojanje nema nikakvu shvrhu, kao je čovjek zapravo „bačen u svijet“ i da se tu nalazi sasvim slučajno - Sartre kasnije mijenja svoje stavove, a rješenje prevladavanja mučnine opstanka u svijetu i postizanje apsolutne slobodi vidi u „angažmanu“ da pojedinac promijeni svijet i kulturu u kojoj živi Albert CAMUS (1913. – 1960.) - seminar KAZALIŠTE APSURDA - apsurd se počinje koristiti i kao kazališna tehnika - predstavnici: Samuel BECKETT i Eugène IONESCO - seminari - objektivističko pripovijedanje – može se povezati s „društvenim angažmanom“ koji se sastoji od težnje da književnost više ili manje izrazito zastupa određena idejna stajališta: da se odupire degradaciji čovjeka, ugroženog najprije političkim sustavima poput fašizma i staljinizma - takvoj prozi prijete dvije opasnosti: 1) prelazak u tzv. tendencioznu književnost u kojoj važne poruke čak gube na umjetničkoj vrijednosti, 2) težnja prema razumljivosti lako vodi prema shematizmu i dopadljivosti trivijalne književnosti - tome je uspio izbjeći Ernest HEMINGWAY (1898. – 1961.) - seminar Jerome David SALINGER (1919.) - svojevrsni „moderni realizam“ ostvario je jedinim romanom Lovac u žitu - taj je roman postao primjer proze, vrlo utjecajne 60-ih i 70-ih godina 20. st., a naziva se „proza u trapericama“ - to je priča o 16-godišnjem dječaku (pripovjedač) koji u nekom sanatoriju priča o vlastitim doživljajima za vrijeme tri dana oko Božića i to iz vlastite perspektive  jezik koji koristi je žargon njujorške mladeži, ponavlja stalne epitete i urečice čime izražava otpor načinu izražavanja odraslih - kako se Holden Caulfield (taj dječak) nije uspio adaptirati u društvo, posljedica njegova osvješćivanja je potpuna dezintegracija - Salingerove novele: Savršeni dan za bananare, Za Esmé – s ljubavlju i bijedom POEZIJA KASNOG MODERNIZMA - razvija se u dva smjera: 1) jedan nastavlja ekskluzivnost avangarde što izaziva eksperimentiranje jezikom; 2) drugi je sklon popularnosti pa se čuva avangardnog pretjerivanja u jeziku - sklonost dužim lirskim oblicima poput poeme ili ciklusa pjesama - pjesnici: Saint-John PERSE (1887. – 1975.) - francuski pjesnik - slavu stječe poemama: Anabaza, Progonstvo, Kiše, Snijezi, Morekazi  uzvišeni stil i patos, slobodan stih koji djeluje poput tajanstvene magije riječi

- prisutna neka vrsta sasvim privatne, pjesnikove osobne mitologije isprepletene s mitskom građom manje poznatih mitologija (Polinezija i Antil) - konačni smisao tih stihova ostaje neprepoznatljiv – značenje uzmiče pred izrazom - gotov mitova je neodoljiv čak i onda kada smisao mitskog govora više ne možemo razabrati i u bilo kojem smislu ga razumjeti Pablo NERUDA (1904. – 1973.) Page | 58 - Čileanac u čijem je pjesništvu prisutan „magijski realizam“ koji se u malim količinama razlikuje od Perseove poezije - vrhunska ostvarenja postiže u znatno jednostavnijem i pristupačnijem stilu - zbirke: Stotinu ljubavnih soneta, Španjolska u srcu (angažirana poezija), Sveopći spjev (lirski opisana povijest Latinske Amerike) - Nerudina poezija prošla je određeni razvitak od nadrealizma do šire popularnosti, zadržavši pritom visoku vrijednost - cjelokupnu povijest čovječanstva pokušao je obuhvatiti i: Ezra POUND (1885. – 1972.) - američki pjesnik - napisao je zbirku Pjevanja -> pokušao je obuhvatiti cjelokupnu povijest čovječanstva - u izrazu je zadržao ekskluzivnost avangardne poezije u toj mjeri da podsjeća na Joyceovo Finneganovo bdjenje – neprozirnost u visokoj erudiciji, eksperimentiranje riječima i stilovima, nerazjašnjeni fragmenti, nejasna značenja, izuzetno lirski nadahnuto - Pound je osmislio jedinstveni naziv – imažinizam  slikovitost pjesničkog izraza, imažinisti nastoje bojom i ritmom utjecati na čitatelja, jezgrovito izražavanje, nerijetko se odstupa od gramatičkih pravila, uključivanje razgovornog jezika u pjesmu, izbjegavanje složene simbolike - predstavnici imažinizma: Amy Lowel (SAD), Sergej Jesenjin (