Socijalno Pravo

SOCIJALNO PRAVO 1. SOCIJALNA POLTIKA U najširem smislu ona je briga za čovjeka. U užem smislu je skup onih djelatnosti državnih i društvenih čimbenika koje se izvršavaju s neposrednim svjesnim ciljem da se širokim masama, zajednicama, pojedincima osigurali odnosno poboljšali životni i radni uvjeti. Pojam socijalne poltike javlja se početkom druge polovice 19. st., označava svjestan i organiziran skup mjera i akcija za uspostavljanje socijalne sigurnosti svih pripadnika određene društvene zajednice. Sadržaj socijalne politike su životni i radni uvjeti ljudi i društvenih grupa. Predmet socijalne politike jest čovjek (sa svim svojim potrebama) u uvjetima društvene nejednakosti, dakle, NE samo nemoćne osobe. Uzrok njezina postojanja je nejednakost ljudi, a cilj joj je osigurati uvjete za život i napredovanje svim članovima društvene zajednice koji bez svoje krivnje, satlno ili privremeno nisu u mogućnosti svojim sreedstvima i svojim radom ostvariti sami te uvjete. Socijalna politika je temelj za donošenje socijalnog zakonodavstva i njegovu provedbu. Ona obuhvaća socijalni rad, zapošljavanje, mirovinsko, invalidsko, zdravstveno osiguranje, zdravstvenu zaštitu, doplatak za djecu, socijalnu skrb o invalidima Domovinskog rata i o obiteljima poginulih i ranjenih, za djecu bez roditelja ili o kojima roditelji ne brinu, za tjelesno, duševno i socijalno zapuštenu djecu, za slabe, nemoćne… Socijalna politika dio je državne politike. Djelatnost socijalne politike je: 1. socijalno-politička zainteresiranost (prikupljanje podataka, analiziranje i predlaganje rješenja određenih socijalnih problema) i 2. socijalno-politička mjera (donošenje propisa, provedbenih odluka i programa). Uvjeti socijalne politike, tj. njezine odrednice su npr. stanje u gospodarstvu, vanjski i unutarnji dug, visoka stopa nezaposlenosti, sve izraženije opadanje životnog standarda. Osnovna načela socijalne politike: 1. načelo solidarnosti (kao svijest o potrebi uzajamne odgovornosti) → 4 područja primjene načela solidarnosti: 1. obrazovanje, zdravstvena zaštita i stvaranje uvjeta za zapošljavanje, 2. komunalne, stambene i društvene potrebe, 3. osiguranje minimalnih životnih uvjeta radnika i 4. osiguravanje životnih uvjeta u starosti 2. načelo uzajamnosti 3. humanizam 4. načelo socijalne pravednosti 5. načelo univerzalnosti Temeljni pojmovi socijalne politike:  bijeda → nemogućnost ljudi da zadovoljavaju elementarne biološko-socijalne potrebe, prije svega hrana, odijevanje i stanovanje  siromaštvo → pomanjkanje sredstava i mogućnosti za zadovoljenje životnih potreba, relativna je kategorija, varira od društva do društva  socijalna potreba → stanje pojedinca ili grupe ljudi gdje oni zbog poremećaja prirodnih funkcija ili poremećaja u društvenim odnosima ne mogu samostalno ostvarivati zadovoljavajuće uvjete života ili uskladiti svoje ponašanje prema zahtjevima društva  životni minimum → zadovoljavanje čovjekovih potreba da preživi, najmanja sredstva koja su čovjeku potrebna za egzistenciju  životni standard → ukupnost raznih uvjeta života i rada grupa ili cijelog stanovništva

1

Sredstva socijalne politike: 1. 2. 3. 4. 5. 6.

ustanove socijalne skrbi kadrovi socijalne skrbi administrativna organizacija financiranje socijalno pravo socijalno-politički elementi u drugim granama prava (npr. radno, kazneno, nasljedno, obvezno – naknada štete)

IZVORI socijalne politike i socijalnog prava uopće dijele se na univerzalne i nacionalne. Značajni univerzalni izvori su: 1. 2. 3. 4. 5. 6.

Opća deklaracija o pravima čovjeka 1948. Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima 1966. Dekklaracija o pravima djeteta 1959. Deklaracija o socijalnom napretku i razvoju djeteta 1969. Deklaracija o zabrani diskriminacije žena 1967. Konvencija MOR-a br. 102. iz 1952. o minimalnoj visini socijalnog osiguranja (na snazi u RH, osim dijelova VII. i IX. o obiteljskoj i invalidskoj mirovini) 7. Konvencija MOR-a br. 3. iz 1952. o zaštiti majčinstva 8. Konvencija MOR-a br. 121. iz 1964. o davanjima za slučaj nesreće na poslu i profesionalnih bolesti

Međunarodne organizacije socijalne politke su Svjetska zdravstvena organizacija i Međunarodna organizacija rada. 2. SOCIJALNA SIGURNOST Za definiranje socijalne sigurnosti koriste se 2 vrste definicija: 1. operacionalizirana definicija → prema odredbama Opće deklaracije o pravima čovjeka, Međunarodnog pakta i Deklaracije o socijalnom napretku i razvoju 2. stručno-teorijska definicija → socijalna sigurnost u širem smislu je skup društvenih mjera i akcija radi jamčenja životnih uvjeta radnih ljudi povodom socijalnih slučajeva, odnosno socijalnih rizika, kao: materinstvo, bolest, invalidnost, nezaposlenost, starost i sl., a u užem smislu je tendencija suvremenog socijalnog osiguranja da preraste u socijalnu sigurnost cjelokupnog stanovništva jedne zemlje Cilj socijalne sigurnosti je jamčiti minimum socijalne sigurnosti, sprječavanje pogoršanja ekonomskog i socijalnog položaja ljudi, predviđanje i otklanjanje uzroka pogoršanja i otklanjanje, ako do pogoršanja dođe, njegovog negativnog utjecaja. Socijalna sigurnost se različito financira (porezi, doprinosi) u različitim oblicima (javne ili privatne službe). Ona treba trajati od rođenja do smrti čovjeka, a obuhvaćati i aktivno i neaktivno stanovništvo. Osnovna sredstva socijalne sigurnosti su socijalna zaštita, socijalna skrb i socijalno osiguranje. U začetnike postavki socijalne sigurnosti spada Lord W. Beveridge i njegov, “Beveridgeov plan” iz 1942. Pored načela socijalne politke koja su zajednička i socijalnoj sigurnosti potonja ima i doadatna načela: načelo nezastarivosti, neotuđivoti i zaštite prava. Razlikujemo 3 tipa socijalne sigurnosti, koja proizlaze iz 3 tipa socijalne države: → socijalna država = država koja je preuzela temeljnu odgovornost za minimalnu socijalnu sigurnost svojih građana (2 bitna elementa socijalne države: 1. pravedna raspodjela nacionalnog dohotka i 2. pravo na socijalnu skrb) → država blagostanja = država koja je u stanju jamčiti minimalni životni standard građanima , odnosno minimalna socijalna prava, iznad pukog održavanja života 1. liberalna socijalna država (osigurava minimum jamstva za najsiromašnije , npr. SAD) 2. korporativna socijalna država (npr. Njemačka) 3. socijaldemokratska socijalna država (npr. Švedska) Odnos socijalne sigurnosti i socijalnog osiguranja:

2



socijalna sigurnost obuhvaća sve osnovne socijalne slučajeve, a socijalno osiguranje obuhvaća samo 1 dio stanovništva (prvenstveno aktivno stanovništvo) sa tendencijom da obuhvati i ono drugo  u socijalnoj sigurnosti manje su strogi uvjeti za ostvarivanje određenih prava, nego kod socijalnog osiguranja  u socijlanoj sigurnosti, kada nastupi rizik slijedi prestacija, a u socijalnom osiguranju potrebno je ispunjenje daljnjih uvjeta, postupka…  socijalna sigurnost se uglavnom financira porezima, a socijalno osiguranje doprinosima Odnos socijalne sigurnosti i socijalne skrbi takav je da je socijalna skrb dopunski sustav zaštite socijalne sigurnosti, a uz to davanja iz socijalne skrbi minimalna su, a ona iz socijalnog osiguranja prelaze taj minimum egzistencije. 3. SOCIJALNA ZAŠTITA Socijalna zaštita u širem smislu isto je što i socijalna politika u užem smislu, a socijalna zaštita u užem smislu je socijalna pomoć. Socijalna zaštita je sustav različitih mjera države kojima se pojedincima pogođenima socijalnim slučajevima pruža zaštita i stvara određena socijalna sigurnost. Socijalna zaštita usmjerena je prema potrebama ljudi. → potrebe se klasificiraju na različite načine: prema biološkom kriteriju, primarne potrebe, sekundarne potrebe, potrebe nedostajanja i potrebe postojanja/rasta Cilj: onemogućavanje nastajanja socijalnih slučajeva, odnosno stanja socijalne potrebe, izdavanje odgovarajućih društvenih pomoći osobama koje se nalaze u stanju socijalne potrebe kako bi se u konačnici postigla ekonomska i socijalna sigurnost radnih ljudi, građana i društvenih skupina. Socijalna zaštita postoji kao preventivna i kurativna. Glavna područja socijalne zaštite su: 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7.

radna zaštita (zaštita zdravlja, radne sposobnosti, zaštita na radu socijalno osiguranje (u slučaju prestanka radnog odnosa zbog bolesti, radne nesposobnosti, starosti i sl.) invalidska zaštita zaštita obitelji skrb (maloljetnika za koje se roditelji ne brinu i drugih građana koji nisu u mogućnosti sami se brinuti za zaštitu svojih prava i interesa) socijalna skrb preventivna socijalna zaštita

Socijalni rizici Socijalni rizici su predvidjlivi i nepredvidljivi slučajevi povremenog, privremenog ili trajnog ograničenja, umanjenja ili lišavanja čovjeka njegove radne sposobnosti ili dodatni tereti koji otežavaju uvjete života i onemogućavaju razvoj pojedinca u obitelji i društvu. Razlikujemo klasične socijalne rizike (bolest, starost, invalidnost, smrt, nezaposlenost, povećanje obitelji, velike socijalne nedaće, poput, poplava, požara, potresa…) i suvremene socijalne rizike (neprilagodljivost radnoj/životnoj sredini, migracije, izbjeglice, prognanici, odavanje alkoholu, skitnji, prostituciji…). Socijalni rizik je okosnica socijalnog prava. Ako su rizici pravno pokriveni nazivamo ih osiguranim rizicima ili osiguranim slučajevima. Osigurani slučaj: zakonom unaprijed predviđena buduća, eventualna i štetna opasnost. Tipični osigurani slučajevi: starost, invalidnost, smrt bolest, materinstvo nesreća na poslu, profesionalna bolest nezaposlenost obiteljski teret/odgovornost

3

4. SOCIJALNO PRAVO Socijalno pravo je pozitivnopravna disciplina čiji su predmet socijalnopravni odnosi, načela, institucije, kategorije, i pitanja u oblasti socijalnog osiguranja, socijalne sigurnosti i socijalne skrbi. Vezano uz to postoje različita shvaćanja pojma “socijalno”: 1. pojam socijalno (upućuje na pojedinca, njegovo socijalno stanje i određene slučajeve koji ga kao socijalne nezgode pogađaju) treba odvojiti od pojma ekonomsko 2. kompleks prava i okolnosti koji se odnosi na životne i radne uvjete pojedinca i čitavog društva - societas 3. najuže shvaćanje, pojam obuhvaća pojave i okolnosti vezane uz životne teškoće ljudi, prouzrokovane socijalnim slučajevima. 4. U prvom redu predmet socijalnog prava su socijalnopravni odnosi, koji su tradicionalni odnosi, prisutni i prije pojave socijalnog prava, npr. nezgoda na radu, za koju je radnik po pravilima građanskog prava bio obeštećen (radnik je morao dokazati krivnju poslodavca). Kasnije razvoj ide u pravcu odgovornosti za opasnu stvar (načelo objektivne odgovornosti), a potom dolazi do ustanove naknade po osnovi socijalnog osiguranja, krajem 19. stoljeća u Njemačkoj, gdje, ukoliko radnik nije bio zadovoljan i u cjelosti obeštećen socijalnim osiguranjem bio je upućen na građanskopravnu odgovornost za imovinsku i neimovinsku štetu. Definiranje socijalnog prava putem određenih kriterija 1. kriterij socijalne grupe → socijalno pravo proučava odnose među socijalnim grupama, pa konkretizaciju socijalnih prava država može ostvariti svojom intervencijom i prema socijalnim grupama. Najveći broj socijalnih grupa nije pravni subjekt, stoga bi po ovom kriteriju nepravni subjekti bili subjekti socijalnopravnog odnosa 2. kriterij zaštite slabijih 3. “negativni” kriterij → socijalnopravne odnose smješta u okvire određenih trećih odnosa koji se smještaju unutar tradicionalne podjele na javno i privatno pravo 4. kriterij nadležnosti socijalnog sudstva → uzima formalni kriterij kao bitan, međutim socijalno pravo je prvenstveno materijalno pravo koje ne može za svoju definiciju koristiti kriterij nadležnosti, jer to nije realni kriterij 5. tzv. “omnibus” kriterij → razvio ga je Georges Gurvitch na temelju shvaćanja jednakosti, bratstva i slobode i u socijalnom pravu, te stoga socijalno pravo socijalizirati, a ne etatizirati, te bi ga trebala činiti pravila o osiguranju, blagostanju, dokolici, kulturnom životu, a socijalno pravo trebalo bi uzdignuti na rang ustavnog ili upravnog prava. 6. realni kriterij, tj. kriterij socijalnopravnog odnsosa1 → prema ovom kriteriju odgovor na pitanje što se smatra socijalnim pravom treba odrediti putem predmeta i metoda socijalnog prava. Predmet socijalnog prava su prvenstveno socijalnopravni odnosi, dok metoda socijalnog prava određuje a) načelo slobode inicijative ovlaštenih fizičkih osoba (prema kojem socijalnopravni odnosi nastaju isključivo slobodnom inicijativom fizičkih osoba kao titulara socijalnih prava), b) načelo obveznosti društvenih odnosno državnih organa (prema kojem osoba koja se nalazi u stanju socijalne potrebe ne smije ostati nezaštićena) i c) načelo sankcije, koja se, kao imovinska, izriče prema socijalnopravnom tijelu, dok prema subjektutitularu socijalnog prava nema (u pravilu, kasnije o iznimci!) sankcije ili se ona pojavljuje posredno u obustavljanju ili gubljenju prava. Prema tome, DEFINICIJA socijalnog prava glasila bi da je to grana prava koja regulira odnose između pojedinih tijela (određenih socijalnih tijela, ustanova, fondova, tijela socijalne zaštite, domova, zajednica) s jedne strane, te pojedinaca, socijalnih grupa i obitelji s druge strane u zasnivanju i ostvarivanju socijalnozaštitnih funkcija države.

1 to je pravni odnos između fizičke osobe kao subjekta pravnog odnosa, koji se nalazi u stanju socijalne potrebe, te određenog državnog organa. 4

Socijalno pravo možemo podijeliti na materijalno i procesno, socijalno pravo u objektivnom i subjektivnom smislu, a prema funkciji na preventivno i kurativno. Socijalno pravo u objektivnom smislu je skup pravnih pravila koja reguliraju odnos fizičke osobe kao titulara određenog socijalnog prava, koji se nalazi u stanju socijalne potrebe, i određenog državnog organa. Socijalno pravo u subjektivnom smislu je pravo koje fizičkoj osobi (titularu) daje ovlaštenje da od određenog državnog organa zahtjeva da taj organ izvrši određenu socijalnu prestaciju s ciljem da se socijalni slučaj, odnosno stanje socijalne potrebe fizičke osobe zadovolji. Objekt socijalnog prava su socijalne prestacije (osobno, neprenosivo pravo). Institucije socijalnog prava su: socijalni razvoj 2, životni standard, socijalni rizik, socijalni problem i socijalna prestacija. 5. SOCIJALNI SLUČAJ I SOCIJALNI PROBLEM Socijalni slučaj je budući i neizvjestan događaj koji ne ovisi o volji pojedinaca, ali i realizirani događaj koji umanjuje sredstva za egzistenciju i standard života osobe i ostvarivanje bitnih životnih ciljeva, odnosno nameće nerazmjerne terete u odnosu na građane i u usporedbi s ostalim građanima. Socijalne slučajeve možemo podijeliti na: 1. socijalne slučajeve materijalne prirode koji su obuhvaćeni socijalnim zakonodavstvom 2. socijalne slučajeve materijalne prirode koji NISU obuhvaćeni socijalnim zakonodavstvom, već se rješavaju davanjem tradicionalnih oblika socijalne zaštite i pomoći 3. socijalne slučajeve nematerijalnog značenja, koje zbog njihovih specifičnosti nije moguće obuhvatiti niti općim mjerama socijalnog zakonodavstva, niti tradicionalnim oblicima socijalne zaštite i pomoći (osobne krize svih vrsta s ciljem uklanjanja smetnji i uključivanje ososba u normalan rad i društvo 4. kombinirani socijalni slučajevi Uzroci socijalnih slučajeva mogu biti 1. fiziološki (bolest, materinstvo, invalidnost, starost, smrt), 2. obiteljski (veći broj djece, izvanbračna djeca, nezbrinuta djeca, tjelesno i duševno zdravlje, djeca starijih, djeca migranata), 3. profesionalni (nezgoda na poslu i profesionalna bolest), 4. društveni (ratovi, masovne ekonomske krize, masovna nezaposlennost), 5. uzroci dane fizičke sredine/okoline (poplava, požar, potres, suša...). Socijalni slučaj zahtjeva reagiranje društvenog okruženja na način predviđen pravnim poretkom bilo materijalnom naknadom (pomoći) bilo uslugom ili kombinacijom ovih načina. Socijalni problem je takva društvena pojava koja privlači pažnju znatnog dijela datog društva koje je svjesno da takva pojava nepovoljno djeluje na društvo i njegove članove, te da je potrebno stoga poduzeti izvjesnu društvenu akciju. Socijalni problem nije isključivo vezan za socijalno pravo, već i za druge znanosti, npr. sociologiju, psihologiju i sl. 6. SOCIJALNE PRESTACIJE Socijalne prestacije su instrument socijalne politike, koji se sastoji u davanju i činjenju pojedincima koji se nalaze u stanju socijalne potrebe sa svrhom da im se osigura materijalna egzistencija i odgovarajući položaj u društvu. Dioba: 1. prema dužini trajanja socijalnog slučaja; 2. prema načinu nadoknade Prema dužini trajanja socijalnog slučaja razlikujemo:

2 proces kvantitativnog rasta i kvalitativnih promjena koje se odvijaju u oblicima životnih, radnih i društvenih uvjeta. 5

1. trajne socijalne prestacije → čiji su korisnici pogođeni trajnim socijalnim slučajevima (npr. trajna invalidnost) u obliku stalne novčane pomoći, invalidske mirovine i sl. 2. povremene socijalne prestacije → čiji su korisniciu stanju socijalne potrebe povremeno (npr. bolest), a daju se u obliku raznih usluga i davanja u novcu i naravi 3. privremene socijalne prestacije → čiji su korisnici u stanju socijalne potrebe privremeno, tipičan primjer je profesionalna rehabilitacija u svim oblicima (naravi, novcu, uslugama) 4. jednokratne socijalne prestacije → daju se radi ublažavanja trenutnog stanja socijalne potrebe, npr. radi ublažavanja štete od elementarne nepogode, uslijed smrtnog slučaja u obitelji Visina socijalne prestacije određena je propisom, a određuje se na temelju kriterija: 1) prethodne zarade ili prema visini doprinosa 2) sporazuma sa korisnicima prava 3) ovisno o ekonomskim, političkim, kulturnim, socijalnim i drugim prilikama Pri određivanju njihove visine treba važiti načelo: za jednake socijalne slučajeve jednako zadovoljenje potreba. Prema načinu nadoknade socijalne prestacije dijele se na one: a) u obliku davanja → i to u naravi ili novcu → davanja u novcu su: novčana pomoć, otpremnina, mirovina, naknada izgubljene zarade uslijed nezaposlenosti, materijalna pomoć, putni troškovi u zdravstvenom osiguranju, pogrebni troškovi, posmrtna pomoć → davanja u naravi su: proteze, ortopedska pomagala, lijekovi, zubotehnička pomagala, odjeća, obuća, hrana b) u obliku činjenja (usluga) → pružaju se kada se korisnik nalazi u stanju socijalne potrebe koja je nematerijalne prirode, tj. kada nije u stanju svojom aktivnošću na uobičajen način zadovoljavati svoje potrebe i interese → npr. medicinske usluge, rehabilitacija, usluge socijalne skrbi, pružanje savjeta, pomoć u nevolji i sl. Uvjeti za stjecanje prava na socijalnu prestaciju dijele se na 1. uvjete prije i u vrijeme nastanka socijalnog slučaja i 2. uvjete nakon nastanka socijalnog slučaja. Tipični primjeri uvjeta su uvjeti profesionalne prirode, npr. radni staž, sposobnost za rad, uplaćeni doprinos, ili pak, socijalni domicil (tj. mjesto boravka ili prebivališta korisnika prestacije), državljanstvo. Drugi uvjeti su npr. rok čekanja, zatim uvjeti da korisnik prestacije nešto dade, učini (npr. da se javlja liječniku, dade određene podatke i sl.) 7. KORISNICI PRAVA Korisnici prava u socijalnoj zaštiti određeni su i odredivi. Potencijalno, to su svi sanovnici jedne zemlje. Korisnici socijalne skrbi su: 1. maloljetne osobe bez roditeljske brige, 2. maloljetne odgojno ugrožene osobe, 3. osobe potpuno nesposobne za rad bez prijeko potrebnih sredstava za uzdržavanje, 4. osobe sa smetnjama u psihičkom razvoju, 5. druge invalidne osobe, 6. osobe kojima su potrebne usluge socijalnog i drugog stručnog rada, 7. osobe društveno neprihvatljivog ponašanja i druge osobe. Korisnici različitih oblika socijalnih prestacija u zdravstvenoj zaštiti i zdravstvenom osiguranju su: državljani RH, stranci, zaposlenici, djeca, mladež, žene, umirovljenici, seljaci, obrtnici i dr., potencijalno svi stanovnici države. Korisnici prestacija u mirovinsko-invalidskom osiguranju su umirovljenici i drugi osiguranici. Korisnici prestacija u osiguranju nezaposlenih su nezaposleni za vrijeme neskrivljene nezaposlenosti, bez obzira na uzroke i vrijeme nezaposlenosti i na čekanje posla, uključivo i posebne kategorije u socijalnoj zaštiti: žene, majke… Korisnici prestacija dječje zaštite su dijete i obitelj u svezi sa rađanjem, njegom, podizanjem, odgojem, obrazovanjem, profesionalnim osposobljavanjem, intelektualnim i emocionalnim razvojem djeteta.

6

U nekim propisima status korisnika precizno je određen, npr. u zdravstvenoj zaštiti stranaca korisnici su osobe koje nisu hrvatski državljani, a u RH imaju boravak, osobe u postupku priznavanja statusa izbjeglice, osobe bez državljanstva i maloljetni stranci. Postoji podjela korisnika na: 1. osiguranike, tj. osobe osigurane na osnovu svog osobnog svojstva po načelu obveznosti ili dobrovoljnosti, 2. članovi obitelji osiguranika, tj. osobe osigurane na osnovi svojstva rodbinskog odnosa s osiguranikom, a dijele se na članove uže i šire obitelji, te 3. osobe osigurane za određene slučajeve u određenim okolnostima, tj. osobe osigurane samo u slučaju nastupanja nekog rizika. 8. SOCIJALNO OSIGURANJE To je vid socijalne politike koji osigurava realiziranje osnovnih životnih potreba ljudi nastalih u različitim socijalnim slučajevima. Pojmovno ono obuhvaća materijalno osiguranje te zdravstvenu zaštitu radnika, tj. radnih ljudi i članova njihovih obitelji, i to u onim slučajevima koji su predviđeni zakonom, odnosno drugim pravnim izvorom. Važna načela su: načelo uzajamnosti i solidarnosti. Pravo socijalnog osiguranja u objektivnom smislu je skup pravnih pravila koji uređuju odnose radnih ljudi s obzirom na osigurane slučajeve. Pravo socijalnog osiguranja u subjektivnom smislu predstavlja osobno pravo fizičke osobe da zahtjeva od nadležnog organa socijalne prestacije. Socijalno osiguranje je oblik socijalne sigurnosti građana. Nacionalni sustavi socijalnog osiguranja različiti su, a uglavnom je riječ o obveznom socijalnom osiguranju. Socijalno osiguranje nastalo je u Njemačkoj za vrijeme Bismarcka, kao socijalno osiguranje za pojedine slučajeve bolesti, invalidnosti i straosti. Njemački sustav osiguranja imao je, dakle, ove karakteristike: 1. obvezno, zakonom uređeno osiguranje, 2. obuhvaća teritorij cijele zemlje, 3. osigurane su određene osobe, 4. financiranje se ostvaruje uplatom doprinosa radnika i poslodavca, uz povremenu subvenciju države, 5. sustav kapitalnog pokrića (sustav kapitalizacije), 6. provedbeno organizirano po granama, s posebnom administracijom. U Europi je uglavnom prihvaćen “njemački model”, s tim da je sustav kapitalizacije (takav sustav financiranja za duži period u kojem se doprinosi skupljaju, akumuliraju i kapitaliziraju po načelima štednje u zajedničkom, skupnom interesu) korigiran sustavom reparticije (tj. sustavom socijalno osiguranja između dvije generacija koje slijede jedna drugu, jedne koja plaća i druge koja koristi, uz poštovanje načela uzajamnosti, a na koji se sustav prešlo da novac ne gubi vrijednost). Temeljna podjela socijalnog osiguranja je: 1. mirovinsko-invalidsko osiguranje 2. zdravstveno osiguranje 3. osiguranje za slučaj nezaposlenosti 4. osiguranje majke i djeteta Danas u svijetu postoje različiti oblici socijalnog osiguranja: 1. kao dio državne uprave (u anglosaksonskim zemljema i bivšem Istočnom bloku) → upravljaju resorni ministri 2. kao samostalna institucija (fond ili zavod) na nacionalnoj razini, za jednu ili više grana osiguranja, podjačim ili slabijim nadzorom države (zemlje srednje i istočne Europe) 3. kao sustav blagajna, tj. zavoda osnovanih na lokalnoj razini ili za pojedine grupe nezaposlenih (Italija - npr. za rudare, pomorce, Francuska) → u 2. i 3. upravljaju ili korisnici i osiguravatelji, a država provodi nadzor, ili gdje je u pitanju privatni kapital upravljanje se temelji na samoupravi i autonomiji S obzirom na sustav financiranja razlikujemo: a) kontribucijski sustav, zasnovan na doprinosima osiguranika i poslodavca uz eventualno sudjelovanje države za prava određena zakonom, ili ona za koja nema dovoljno sredstava i b) nekontribucijski sustav koji se zasniva na državnom proračunu bez izravnog davanja zainteresiranih društvenih skupina. U svijetu su poznate 2 metode poslovanja sredstvima socijalnog osiguranja:

7

1. metoda razreza → planiranje prihoda i tekućeg financiranja prema prilivu sredstava, što omogućava trenutačno pokriće troškova, ali onemogućava planiranje. Zasniva se na konsenzusu generacija (npr. sadašnje mirovine isplaćuju se od sadašnjih uplata aktivnih osiguranika). Ovaj sustav dosljedno se primjenjuje u RH od 31.12.1998. 2. metoda kapitalnog pokrića → karakteristična metoda za osiguranje kod profesionalnih rizika i u dodatnim osiguranjima. To je klasično osiguranje, starije od metode razreza, gdje tekuće obveze moraju biti manje od prikupljenih sredstava, a preostala slobodna sredstva ulažu se i oplođuju na tržištu. Sustav socijalnog osiguranja u RH podijeljen je na 5 osnovnih grana prema socijalnim rizicima: 1. zdravstveno osiguranje, s pravima za slučaj bolesti, materisntv , smrti. To su prava za kratkoročne rizike 2. mirovinsko-invalidsko osiguranje, s pravima za slučaj starosti, invalidnosti, smrti. To su prava dugoročne naravi 3. osiguranje za slučaj profesionalnih rizika, što obuhvaća pravila za slučaj nesreće na poslu, profesionalnih bolesti. Može biti kratkoročnog i dugoročnog karaktera 4. osiguranje za slučaj nezaposlenosti, s pravima za nezaposlene bez njihove krivnje. Po prirodi su kratkoročnog karaktera 5. osiguranje obiteljskih dodataka, što obuhvaća doplatak za djecu (sa svrhom poticanja populacijske/pronatalne politike) i pomoć u podizanju i odgoju djece Vrste socijalnog osiguranja su: a) obvezno, koje se primjenju je na sve osobe obuhvaćene socijalnim osiguranjem, bez obzira htjele to one ili ne b) dobrovoljno, na koje se mogu osigurati osobe koje nisu obuhvaćene obveznim osiguranjem ili kojima je nestalo obvezno osiguranje (npr. mirovinsko osiguranje kao produženo nakon prestanka obveznog osiguranja) c) dodatno dopunsko osiguranje, dobrovoljnog je karaktera, a ostvaruje se kao “više prava” uz obvezno osiguranje (npr. dodatna mirovina uz redovitu ili zdravstveno osiguranje više razine) Prava iz socijalnog osiguranja možemo razvrstati u: 1. osnovna prava → utvrđena ustavom ili zakonom, pripadaju korisniku u slučaju ispunjenja tim propisima propisanih uvjeta 2. provizorna prava → kao zamjena, u pravilu jednokratno, dok se osnovno pravo ne ostvari 3. supsidijarna prava → koja se priznaju uz neka osnovna prava, a samostalno se ne mogu priznati 4. ostala prava → ona koja nisu obuhvaćena niti jednom od navedenih grupa, a propisima su utvrđena kao prava iz socijalnog osiguranja Načela socijalnog osiguranja su, pored 4 načela socijalne politike, još i načelo participacije, načelo efikasnosti, načelo ekonomičnosti, načelo racionalnosti i načelo plasmana slobodnih sredstava radi njihova uvećanja. Elementi socijalnog osiguranja su: 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7.

osiguranici i osigurane osobe osigurani rizici osigurana prava (socijalne prestacije) provođenje osiguranja utvrđivanje rizika obveznost uplate doprinosa formiranje (ili reorganizacija) fondova socijalnog osiguranja

8

9. SOCIJALNA SKRB Od 1. siječnja 1998. na snazi je Zakon o socijalnoj skrbi: 1) socijalna skrb je djelatnost od posebnog interesa za RH, kojom se osiguravaju i stvaraju mjere i programi namijenjeni socijalnno ugroženim osobama, kao i osoba s nepovoljnim osobnim i obiteljskim okolnostima, a koji uključuju prevenciju, promicanje promjena, pomoć u zadovoljavanju osnovnih životnih potreba i podršku pojedincu, obitelji i skupinama, s ciljem unaprijeđenja kvalitete života i osnaživanja korisnika u samostalnom zadovoljavanju osnovnih životnih potreba te njihovog uključivanja u društvo. 2) svatko je dužan brinuti se za zadovoljavanje svojih životnih potreba i potreba osoba koje je po zakonu ili drugoj pravnoj osnovi dužan uzdržavati 3) svatko je svojim radom, prihodima i imovinopm dužan pridonositi sprječavanju, otklanjanju ili ublažavanju vlastite socijalne ugroženosti, kao i socijalne ugroženosti članova svoje obitelji, posebice djece i drugih članova obitelji koji se ne mogu sami o sebi brinuti (načelo jednakosti i solidarnosti) 4) pojedinac i obitelj osnovni su subjekti socijalne skrbi 5) sredstva za obavljanje djelatnosti socijalne skrbi osigurava iz proračuna RH, jedinica lokalne i područne samouprave 6) za osiguranje sredstava izvan državnog proračuna vjerske zajednice, trgovačka društva, udruge i druge domaće i strane fizičke i pravne osobe mogu 1osnivati zaklade i fundacije, 2pružati novčanu i drugu pomoć, te 3obavljati djelatnost socijalne skrbi 7) općina, grad i grad Zagreb poticat će dobrosusjedsku pomoć, dobrovoljni rad i i druge oblike dobročinstava3 8) prava iz socijalne skrbi su subjektivna, osobna, neprenosiva i nenasljediva (osim dospjelih, a neisplaćenih prestacija) 9) korisnik socijalne skrbi može biti samac ili obitelj: hrvatski državljanin, osoba bez državljanstva trajno nastanjena u RH i strani državljanin trajno nastanjen u RH 10)dužnost suradnje s ustanovama socijalne skrbi Zakon o socijalnoj skrbi razlikuje: 1. uzroke socijalne ugroženosti (nepovoljne osobne, gospodarske, socijalne i druge okolnosti) i 2. stanja socijalne ugroženosti (nedostatak i nemogućnost podmirivanja osnovnih životnih potreba). Socijalna prestacija u socijalnoj skrbi je POTPORA koja se može pružati u 1. naturi, 2. novcu i u 3. uslugama. Korisnik socijalne skrbi je samac ili obitelj koji nemaju dovoljno sredstava za podmirenje osnovnih životnih potreba, a nisu u mogućnosti ostvariti ih svojim radom ili prihodom od imovine ili drugim izvorima, uz ostvarenje određenih posebnih uvjeta koji su vezani uz osobu korisnika, njegovu obitelj, gospodarske, radne, socijalne i druge uvjete. Korisnicima se još navode: dijete bez roditelja ili odgovarajuće roditeljske skrbi, trudnica ili roditelj s djetetom do 1. godine života bez potpore obitelji i odgovarajućih uvjeta za život, osoba s invaliditetom ili drugim privremenim ili trajnim promjenama u zdravstvenom stanju, mlade punoljetne osobe, osoba koja zbog starosti ili nemoći ne može samostalno skrbiti o osnovnim životnim potrebama, osoba ovisna o alkoholu i drogama, kockanju i drugim oblicima ovisnosti.. i dr.. Pravo na socijalnu skrb NIJE ZAJAMČENO u smislu što se ono ne mora osvariti, budući da ostvarenje tog prava ne ovosio toliko o slobodnoj ocjeni nadležnih organa, koliko o raspoloživim sredstvima za te namjene. Socijalne prestacije u sustavu socijalne skrbi: 1.

savjetovanje → sustavna pomoć kojoj je svrha uspješnije prevladavanje nedaća i teškoća u vezi s bolešću, starošću, smrću člana obitelji i dr., stvaranje uvjeta za očuvanje i razvoj osobnih mogućnosti, te odgovornog odnosa prema sebi, obitelji i društvu. savjetovanje provodi centar za socijalnu skrb.

3 dobročinstvo je poseban oblik pomoći u kome dobročinitelj daruje milodar siromahu u stanju socijalne potrebe 9

2.

pomaganje u prevladavanju posebnih teškoća → prestacija u uslugama i iznimno u naturi koja se pruža radi savladavanja teškoća u svezi sa bolešću, starošću, smrću članova obitelji, problemima u odgoju djece, invalidnošću, duljeg liječenja ili drugih nepovoljnih okolnosti ili kriznih stanja, sastoji se u: vođenju kućanstva, raspolaganju novcem, organiziranju učenja djeteta, nabavi odjeće, uključivanju u javne kuhinje, pronalaženju posla, rješavanju problema stanovanja, smještaju u predškolske ustanove, te pravnoj pomoći u sklapanju ugovora o doživotnom uzdržavanju ili drugih pravnih poslova kojima se odigurava zadovoljenje životnih potreba. Mjesto pružanja prestacije je u pravilu u korisnikovu domu. Zakon posebno izdvaja gluhe osobe kao korisnike pomaganja u svezi sa sklapanjem pravnih poslova i u postupcima pred državnim tijelima radi prevladavanja komunikacnijskih teškoća i u tu svrhu organiziraju se tumači. 3. pomoć za uzdržavanje → ovo pravo se priznaje samcu ili obitelji koji nemaju sredstva za uzdržavanje, a nisu ih u mogućnosti ostvariti svojim radom ili prihodima od imovine ili na drugi način. Ostvaruje se u novcu ili naravi, može se odobriti i u obliku zajma, a isplaćuje se mjesečno od dana podnošenja zahtjeva 4. pomoć za podmirenje troškova stanovanja → (najamnina, grijanje, plin, struja....) pod posebnim uvjetima da se zaštićena najamnina i troškovi u svezi sa stanovanjem ne mogu podmiriti iz prihoda i imovine korisnika, a da dotični ne koriste stan koji je po svojim obilježjima iznad obilježja potrebnih za zadovoljavanje osnovnih stambenih potreba, kao i da dotični nemaju u vlasništvu ili suvlasništvu kuću, kuću za odmor ili stan 5. jednokratna pomoć → to je pravo na novčanu pomoć ili pomoć u naravi koju centar za socijalnu skrb priznaje samcu ili obitelji koji zbog trenutačnih materijalnih teškoća nisu u mogučnosti podmiriti neke osnovne životne potrebe, a koje su teškoće nastale zbog npr. rođenja djeteta, bolesti ili smrti člana obitelji, elementarne nepogoda 6. doplatak za pomoć i njegu4 → 1. u punom opsegu ovo pravo ima: osoba s teškim invaliditetom, s težim promjenama u zdravstvenom stanju, slijepa, gluha i gluhoslijepa osoba koja nije osposobljena za samostalan život i rad; 2. u smanjenom opsegu ovo pravo ima: slijepa, gluha i gluhoslijepa osoba koja je osposobljena za samostalan život i rad te osoba potpuno lišena poslovne sposobnosti 7. pomoć i njega u kući → to pravo se može priznati osobi kojoj je zbog rizika tjelesnog i mentalnog oštećenja ili trajnih promjena u zdravstvenom stanju ili zbog starosti prijeko potrebna pomoć druge osobe, i to: osobi koja nema mogućnost da joj pomoć i njegu osiguraju roditelj, bračni drug i djeca, koja nema sklopljen ugovor o doživotnom ili dosmrtnom uzdržavanju, koja nema dovoljno prihoda i to ako joj je na području njezinog prebivališta moguće osigurati takvu pomoć. Može obuhvatiti: organiziranje prehrane, obavljanje kućanskih poslova, održavanje osobne higijene, zadovoljavanje drugih svakodnevnih potreba... 8. osobna invalidnina → korisnik je osoba teže tjelesno i mentalno oštećena ili s trajnim promjenama u zdravstvenom stanju, ako je uzrok nastao prije 18. godine 9. osposobljavanje za samostalni život i rad → korisnik je tjelesno ili mentalno oštećena ili psihički bolesna osoba 10. skrb izvan vlastite obitelji → prestacija koja obuhvaća sve oblike smještaja ili boravka u udomiteljskoj obitelji

→ mogu biti smještene najviše 10 osoba, po posebnoj odluci centra za socijalnu skrb. Udomitelj je član udomiteljske obitelji koji preuzima brigu o smještenoj osobi, a mora imati sposobnosti potrebne za zaštitu, čuvanje, njegu i odgoj i zadovoljavanje drugih potreba smještene osobe. Centar za socijalnu skrb koji je odlučio o smještaju dužan je brinuti da se ostvare uvjeti za što brži povratak maloljetne osobe u vlastitu obitelj ili njezino posvojenje. , u domovima socijalne skrbi, ili koje pružaju drugi aktivni subjekti socijalne skrbi, a korisniku se time osigurava stanovanje, prehrana, čuvanje, briga o zdravlju, odgoj i obrazovanje, psihosocijalna rehabilitacija, njega i druge potrebe. Oblici ove prestacije su: trajni, tjedni i privremeni smještaj te cjelodnevni, poludnevni i povremeni boravak5. Korisnici prestacije su: djeca bez roditelja, djeca koja se zateknu u skitnji, trudnica 3 mjeseca prije poroda ili roditelj s djetetom do 6 mjeseci, tjelesno i mentalno oštećena osoba, ovisnici, osoba kojoj je zbog trajnijih promjena zdravstvenog stanja prijeko 4 ovako je to bilo ranije napisano: 1. u punom opsegu, kada osoba zbog trajnih promjena u zdravstvenom stanju ne može sama udovoljiti osnovnim životnim zahthevima, jer se ne može niti uz pomoć ortopedskih pomagala samostalno kretati u stanu i izvan stana, uzimati hranu, oblačiti se i svlačiti, održavati osobnu higijenu niti obavljati druge higijenske potrebe, 2. u smanjenom opsegu kada se osoba ne može samnostalno kretati izvan stana radi nabave osnovnih životnih potrepština i korištenja zdravstvene zaštite

10

potrebna stalna pomoć i njega, starije osobe ako se zateknu izvan svog prebivališta ili redovnog boravišta, a ne mogu se brinuti o sebi

Djelatnost socijalne skrbi obavljaju: 1. ustanove socijalne skrbi 2. udruge, vjerske zajednice i druge pravne osobe 3. fizičke osobe kao profesionalnu djelatnost 4. udomiteljske obitelji

Ustanove socijalne skrbi moraju se upisati, osim u registar ustanova i u upisnik ustanova socijalne skrbi koje vodi ministarstvo nadležno za poslove socijalne skrbi. Ustanove su: 1. 2. 3. 4.

centar za socijalnu skrb dom socijalne skrbi obiteljski centar centar za pomoć i njegu

Centar za socijalnu skrb osniva država. Dom socijalne skrbi kao i centar za pomoć i njegu može osnovati država, grad, općina, grad Zagreb ili drugi aktivni subjekti socijalne skrbi. Dom socijalne skrbi osniva se ili kao dom za djecu ili kao dom za odrasle. Prema Zakonu, moguće je i samostalno obavljanje djelatnosti socijalne skrbi kao profesionalne djelatnosti za fizičku osobu koja je dobila za to odobrenje ministarstva nadležnog za socijalnu skrbkao profesionalnu djelatnost koja obuhvaća poslove savjetovanja i pružanja njege i pomoći. Nadležnost i postupak Za stjecanje i ostvarenje prava iz socijalne skrbi nadležni su u prvom stupnju centar za socijalnu skrb i upravno tijelo općine, grada ili grada Zagreba, a u drugom stupnju ministarstvo nadležno za poslove socijalne skrbi i nadležno upravno tijelo županije. Mjesna nadležnost određuje se prema prebivalištu, odnosno uobičajenokm boravištu, odnosno području u kojem se osoba zatekne, a za djecu prema prebivalištu/boravištu roditelja. Postupak za ostvarenje prava pokreće se na zahtjev stranke, njezinog bračnog druga, punoljetnog djeteta, roditelja ili skrbnika, a u Zakonom propisanim slučajevima centar za socijalnu skrb ovlašten je po službenoj dužnost pokrenuti postupak. Postupak za ostvarenje prava je žuran, a troškovi postupka terete ministarstvo nadležno za poslove socijalne skrbi. Stručni djelatnici u centrima za socijalnu skrb su socijalni radnik, pravnik, psiholog, socijalni pedagog i edukacijski rehabilitator s položenim stručnim ispitom te drugi stručni djelatnici; a u domu socijalne skrbi i drugim pružateljima socijalnih usluga, osim navedenih (a minus pravnik) su i logoped, medicinska sestra, fizioterapeut, radni terapeut i odgojitelj s položenim stručnim ispitom. Što se tiče nadzora, Zakon razlikuje 1. unutarnji nadzor kojeg provode ustanove socijalne skrbi nad radom svojih ustrojbenih jedinica i djelatnika, 2. upravni nadzor, kojeg provodi ministarstvo nadležno za poslove socijalne skrbi nad radom centra za socijalnu skrb i 3. inspekcijski nadzor kojeg provode inspektori, viši inspektori i drugi državni službenici ministarstva nadležnog za poslove socijalne skrbi nad izvršavanjem Zakona i provedbenih propisa iz socijalne skrbi, kao i nad stručnim radom aktivnih subjekata socijalne skrbi, tj. nad radom doma socijalne skrbi, obiteljskog centra, centra za pomoć i njegu te druge pravne ili firičke osobe koja pruža socijalne usluge korisnicima. Naknada štete Korisnik prava u sustavu socijalne skrbi NE SNOSI sankcije za neostarivanje prava, što je specifičnost metode socijalnog prava.

5 cjelodnevni – dulji od 8h dnevno; poludnevni – od 4 do 8h dnevno; povremeni – max 12h tjedno. 11

Međutim, korisnik odgovara za štetu, ako je na temelju rješenja centra za socijalnu skrb ostvario primanje na temelju neistinitih ili netočnih podataka za koje je znao ili morao zanti da su neistiniti, odnosno netočni ili je na drugi protupravan način ostvario primanje na koje nije imao pravo ili ga je ostvario u većem opsegu nego što mu pripada ili ako je primanje ostvario zbog toga što nije prijavio promjenu koja utječe na gubitak ili opseg prava, a zakoju je promjenu znao ili je morao zanti. Zastara se u pogledu tražbina naknade štete računa po općem zastarnom roku iz ZOO-a. ZDRAVSTVENA ZAŠTITA Zdravstvena zaštita u smislu Zakona o zdravstvenoj zaštiti obuhvaća sustav društvenih, skupnih i individualnih mjera, usluga i aktivnosti za očuvanje i unaprjeđenje zdravlja, sprječavanje bolesti, rano otkrivanje bolesti, pravodobno liječenje te zdravstvenu njegu i rehabilitaciju. Zdravstvena zaštita stanovništva Republike Hrvatske provodi se na načelima sveobuhvatnosti, kontinuiranosti, dostupnosti i cjelovitog pristupa u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, a specijaliziranog pristupa u specijalističko-konzilijarnoj i bolničkoj zdravstvenoj zaštiti. 1 Sveobuhvatnost zdravstvene zaštite uključuje cjelokupno stanovništvo RH u provedbi odgovarajućih mjera zdravstvene zaštite u skladu sa zakonom. 2 Kontinuiranost zdravstvene zaštite postiže se takvom organizacijom zdravstvene djelatnosti, osobito na razini primarne zdravstvene djelatnosti da se neprekidna zdravstvena zaštita stanovništva pruža kroz sve životne dobi. U osiguranju kontinuiranog djelovanja, sustav zdravstvene djelatnosti u Hrvatskoj mora biti međusobno funkcionalno povezan i usklađen. 3 Dostupnost zdravstvene zaštite ostvaruje se takvim rasporedom zdravstvenih ustanova, trgovačkih društava koja obavljaju zdravstvenu djelatnost i zdravstvenih radnika na području Hrvatske koji će omogućiti stanovništvu podjednake uvjete zdravstvene zaštite, naročito na primarnoj razini zdravstvene djelatnosti. 4 Načelo cjelovitog pristupa primarne zdravstvene zaštite osigurava se provođenjem objedinjenih mjera za unapređenje zdravlja i prevenciju bolesti te liječenje i rehabilitaciju. 5 Načelo specijaliziranog pristupa osigurava se organiziranjem i razvijanjem posebnih specijaliziranih kliničkih, javnozdravstvenih dostignuća i znanja te njihovom primjenom u praksi. Zdravstvena djelatnost je djelatnost od interesa za Republiku Hrvatsku koja se obavlja kao javna služba i koju po stručno-medicinskoj doktrini i uz uporabu medicinske tehnologije obavljaju zdravstveni radnici pri pružanju zdravstvene zaštite, pod uvjetima i na način propisan ovim Zakonom. Zdravstvenu djelatnost na području zaštite mentalnoga zdrav¬lja mogu obavljati i nezdravstveni radnici pod uvjetima i na način koje po prethodno pribavljenom mišljenju Hrvatske liječničke komore pravilnikom propisuje ministar nadležan za zdravstvo. Mjere zdravstvene zaštite su: 1. zaštita od ekoloških čimbenika štetnih za zdravlje uklju¬čivši sve mjere za očuvanje, unapređenje, praćenje i poboljšanje zdravstvenih i higijenskih uvjeta za život i rad čovjeka, 2. provođenje zdravstvenog odgoja, prosvjećivanje i promicanje zdravlja s ciljem unapređenja duševne i tjelesne sposobnosti osoba, 3. otkrivanje i otklanjanje uzroka bolesti, odnosno sprje¬čavanje i suzbijanje bolesti te ozljeda i njihovih posljedica, 4. mjere i aktivnosti za sprječavanje, pravovremeno otkrivanje i suzbijanje zaraznih i kroničnih masovnih bolesti, 5. mjere zdravstvene zaštite u vezi s radom i radnim okolišem (specifična zdravstvena zaštita radnika), 6. liječenje i rehabilitacija oboljelih, tjelesno i duševno oštećenih i ozlijeđenih osoba, 7. posebne mjere zdravstvene zaštite stanovništva starijeg od 65 godina života, 8. palijativna skrb za neizlječivo bolesne, odnosno umiruće, 9. osiguravanje cjelovite (preventivne, kurativne i rehabilitacijske) zdravstvene zaštite djece i mladeži te zaštite žena u vezi s planiranjem obitelji, trudnoćom, porođajem i majčinstvom, 10. opskrba lijekovima i medicinskim proizvodima za zdrav¬stvenu zaštitu, 11. pregledi umrlih.

12

Mjere zdravstvene zaštite provode se na temelju plana i programa mjera zdravstvene zaštite, kojeg na prijedlog Hr. zavoda za javno zdravstvo donosi ministar nadležan za zdravstvo po prethodno pribavljenom mišljenju nadležnih komora. Mjere zdravstvene zaštite u vezi s radom i radnim okolišem (specifična zdravstvena zaštita radnika) koje moraju osiguravati poslodavci su: 1. mjere za sprječavanje i otkrivanje profesionalnih bolesti, sprječavanje ozljeda na radu i pružanje odgovarajuće prve pomoći, 2. mjere za zaštitu zdravlja radnika koji su na radnom mjestu izloženi posebnim opasnostima za zdravlje, 3. mjere zdravstvene zaštite propisane posebnim propisima. Specifična zdravstvena zaštita radnika obuhvaća: 1. liječničke preglede radi utvrđivanja radne sposobnosti, 2. praćenje zdravstvenog stanja radnika, 3. identifikaciju i procjenu rizika za zdravlje na radnom mjestu, 4. sistematske kontrolne preglede radnika s obzirom na spol, dob i uvjete rada te pojavu profesionalnih bolesti, ozljeda na radu i kroničnih bolesti, 5. davanje savjeta o zdravlju, sigurnosti, higijeni rada, organizaciji i zaštitnim sredstvima, 6. preglede radnika koji se obvezno provode radi zaštite od štetnih utjecaja iz radnog okoliša i druge obvezne zdravstvene preglede, 7. organiziranje i pružanje prve pomoći i hitnih medicinskih intervencija na licu mjesta u procesu rada, 8. sudjelovanje u analizi ozljeda na radu i profesionalnih bolesti, 9. kontinuiranu skrb o boljoj prilagođenosti rada radnicima uključujući vrijeme, način i uvjete rada, 10. suradnju u obavještavanju, stručnom osposobljavanju i obrazovanju u djelatnosti medicine rada, higijene rada i organizacije rada, 11. ocjenjivanje uvjeta rada na pojedinom radnom mjestu radi zaštite od profesionalnih bolesti, 12. zdravstveni odgoj i zdravstveno prosvjećivanje radnika, 13. provođenje medicinski programiranoga aktivnog odmora radi poboljšanja radne sposobnosti radnika, 14. sudjelovanje u mjerama rehabilitacije radnika.

- Sadržaj mjera specifične zdravstvene zaštite radnika propisuje ministar nadležan za zdravstvo na prijedlog Hr. zavoda za medicinu rada uz suglasnost ministra nadležnog za poslove rada. - Sadržaj mjera specifične zdravstvene zaštite policijskih službenika Ministarstva unutarnjih poslova, odnosno pripadnika Ministarstva obrane i Oružanih snaga RH propisuje pravilnikom ministar nadležan za unutarnje poslove, odnosno ministar nadležan za obranu uz suglasnost ministra nadležnog za zdravstvo. - Specifičnu zdravstvenu zaštitu radnici ostvaruju na temelju ugovora između poslodavca i zdravstvene ustanove, odnosno trgovačkog društva koje u svom sastavu ima djelatnost medicine rada, odnosno specijaliste medicine rada u privatnoj praksi. - Troškove specifične zdravstvene zaštite radnika snosi poslodavac, odnosno Hr. zavod za zdravstveno osiguranje sukladno posebnim propisima.

Zdravstvena zaštita na primarnoj razini obuhvaća: – praćenje zdravstvenog stanja stanovnika i predlaganje mjera za zaštitu i unapređenje zdravlja stanovnika, – sprječavanje i otkrivanje bolesti kao i liječenje i rehabilitaciju bolesnika, – specifičnu preventivnu zdravstvenu zaštitu djece i mladeži, osobito u osnovnim i srednjim školama te visokim učilištima na svom području, – zdravstvenu zaštitu žena, – preventivnu zdravstvenu zaštitu rizičnih skupina i ostalih stanovnika u skladu s programima preventivne zdravstvene zaštite,

13

– savjetovanje, zdravstveno prosvjećivanje i promicanje zdravlja radi njegovog očuvanja i unapređenja, – higijensko-epidemiološku zaštitu, – sprječavanje, otkrivanje i liječenje bolesti zubi i usta s rehabilitacijom, – zdravstvenu rehabilitaciju djece i mladeži s poremećajima u tjelesnom i duševnom razvoju, – patronažne posjete, zdravstvenu njegu i liječenje u kući, – medicinu rada, – hitnu medicinsku pomoć te – palijativnu skrb te – zaštitu mentalnoga zdravlja.

Zdravstvena zaštita na primarnoj razini pruža se kroz djelatnosti: – opće/obiteljske medicine, – zdravstvene zaštite predškolske djece, – preventivno-odgojnih mjera za zdravstvenu zaštitu školske djece i studenata, – zdravstvene zaštite žena, – stomatološke zdravstvene zaštite, – higijensko-epidemiološke zdravstvene zaštite, – medicine rada, – zdravstvene zaštite mentalnoga zdravlja, – patronažne zdravstvene zaštite, – njege u kući bolesnika, – hitne medicinske pomoći, – palijativne skrbi, – ljekarništva te – laboratorijske dijagnostike.

Zdravstvena djelatnost na sekundarnoj razini obuhvaća speci¬jalističko-konzilijarnu i bolničku djelatnost. Specijalističko-konzilijarna djelatnost u odnosu na zdravstvenu djelatnost na primarnoj razini obuhvaća složenije mjere i postupke u pogledu prevencije, dijagnosticiranja te liječenja bolesti i ozljeda, provođenja ambulantne rehabilitacije te medicinske rehabilitacije u kući korisnika, odnosno štićenika u ustanovama za socijalnu skrb. Specijalističko-konzilijarna djelatnost za svoje potrebe mora imati osiguranu laboratorijsku i drugu dijagnostičku djelatnost. Bolnička djelatnost obuhvaća dijagnosticiranje, liječenje i medicinsku rehabilitaciju, zdravstvenu njegu te boravak i prehranu bolesnika u bolnicama. Zdravstvena djelatnost na tercijarnoj razini uz obavljanje zdravstvene djelatnosti iz članka 27. ovoga Zakona obuhvaća i pružanje najsloženijih oblika zdravstvene zaštite iz specija¬lis¬tičkokonzilijarnih i bolničkih djelatnosti, znanstveno-istraživački rad te izvođenje nastave na temelju ugovora za potrebe nastavnih ustanova zdravstvenog usmjerenja. Nastava iz stavka 1. ovoga članka može se obavljati i na primarnoj i na sekundarnoj razini zdravstvene djelatnosti te na razini zdravstvenih zavoda. Zdravstvena djelatnost na tercijarnoj razini obuhvaća djelatnost klinika, kliničkih bolnica i kliničkih bolničkih centara. Ustanova za hitnu medicinsku pomoć jest zdravstvena ustanova koja provodi mjere hitne medicinske pomoći i osigurava prijevoz oboljelih, stradalih i ozlijeđenih u odgovarajuću zdravstvenu ustanovu i pruža medicinsku pomoć za vrijeme prijevoza. Ustanova za zdravstvenu njegu jest zdravstvena ustanova koja provodi zdravstvenu njegu i rehabilitaciju bolesnika po uputama doktora medicine. Ustanova za palijativnu skrb jest zdravstvena ustanova koja ima palijativni interdisciplinarni tim kućnih posjeta (liječnik, medicinska sestra, fizikalni terapeut, socijalni radnik s posebnom naobrazbom za pristup umirućem) ambulantu za bol i palijativnu skrb te dnevni boravak.

14

Poliklinika jest zdravstvena ustanova u kojoj se obavlja specijalističko-konzilijarna zdravstvena zaštita, dijagnostika i medicinska rehabilitacija, osim bolničkog liječenja. Bolnica jest zdravstvena ustanova koja obavlja djelatnost dijagnostike, liječenja, medicinske rehabilitacije i zdravstvene njege bolesnika te osigurava boravak i prehranu bolesnika.

10. ZDRAVSTVENO OSIGURANJE Osiguravaju se rizici: 1. bolesti; 2. materinstva; 3. smrti (kratkoročni rizici) Zdravstveno osiguranje je posebna organizacija racionalnih i moderniziranih mjera, postupaka i tijela u okvirima sustava socijalnog osiguranja. Uređuje ga Ustav, zakoni i provedbeni propisi, ali i univerzalni izvori. Razlikujemo materijalno zdravstveno osiguranje, tj. skup pravnih pravila kojima se utvrđuju prava, obveze i odgovornosti u zdravstvenom osiguranju kao posebnoj grani socijalnog osiguranja, te procesno zdravstveno osiguranje, tj. dio prava zdravstvenog osiguranja kojim se utvrđuju postupak, rokovi i tijela za reguliranje, realiziranje i zaštitu tih prava, obveza i odgovornosti subjekata. Zdravstveno osiguranje djeluje preventivno (gdje je trajnog karaktera, dugoročno) i kurativno (gdje je kratkoročno). Zdravstveno osiguranje je 1. obvezno i 2. dobrovoljno, a dobrovoljno se dalje dijeli na a) dopunsko, b) dodatno i c) privatno. Osnovna načela obveznog zdravstvenog osiguranja su: 1. načelo jednakosti6, 2. načelo uzajamnosti i 3. načelo solidarnosti, dok su načela dobrovoljnog zdravstvenog osiguranja: 1. načelo ugovorne slobode, 2. načelo imovinskog cenzusa i 3. načelo obveznog prava. Tipovi organizacije zdravstvene zaštite u svijetu su: 1. poduzetničko-permisivni sustav (SAD), 2. univerzalna zaštita (UK, Norveška), i 3. sustavi orijentirani prema blagostanju (Njemačka, Kanada, Japan). Nitko u RH ne može ostati bez osnovne zdravstvene zaštite koju jamči država putem Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (HZZO-a), a oni koji žele viši standard u liječenju osiguravaju se dodatno. Prava u zdravstvenom osiguranju mogu se podijeliti u dvije skupine: 1. prava na zdravstveni integritet, tj. prava na korištenje svih oblika zdravstvene zaštite 2. prava na zaštitu materijalnog, imovinskog integriteta, tj. prava na naknade zbog nesposobnosti za rad i druge naknade poput putnih troškova, pomoći za opremu novorođenog djeteta i sl. → ovo je prilično gruba podjela, daleko je značajnija podjela na obvezno i dobrovoljno ZO. Prava iz ZO-a su osobna, neprenosiva i nenasljediva (osim dospjelih, a neisplaćenih novčanih primanja zbog smrti osigurane osobe). U RH na snazi je Zakon o zdravstvenom osiguranju. Obvezno ZO Na obvezno zdravstveno osiguranje obvezne su se osigurati sve osobe s prebivalištem u RH, te stranci s odobrenim stalnim boravkom u RH ili s odobrenim privremenim boravkom a zaposleni su u RH.

6 u zakonu se spominje načelo jednakosti, u skripti je tu pisalo načelo obveznosti. 15

Subjekti socijalnopravnih odnosa u zdravstvenom osiguranju su HZZO, kao tijelo koje je dužno svakoj osiguranoj osobi priznati i dati pravo na određenu socijalnu prestaciju u korištenju zdravstvene zaštite odnosno ZO-a, te osigurane osobe. Osiguranim osobama smatraju se: a) OSIGURANICI: 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12.

13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. 21. 22. 23. 24. 25.

osobe u radnom odnosu kod domaćeg ili stranog poslodavca sa sjedištem na području RH osobe izabrane ili imenovane na stalne dužnosti u tijelima državne vlasti, odnosno tijelima lokalne i područne samouprave, ako za taj rad primaju plaću osobe s prebivalištem u RH zaposlene u inozemstvu kod stranog poslodavca koje nemaju ZO u inozemstvu članovi uprave trgovačkog društva, ako nisu obvezno osigurani po osnovi rada osobe koje se nakon završenog obrazovanja stručno osposobljavaju bez zasnivanja radnog odnosa (volonterski rad) osobe koje na području RH obavljaju gospodarsku djelatnost obrta i s obrtom izjednačene djelatnosti i koje samostalno u obliku zanimanja obavljaju profesionalnu djelatnost osobe koje u RH obavljaju djelatnost poljoprivrede i šumarstva kao jedino ili glavno zanimanje, ako su obveznici poreza na dohodak ili poreza na dobit, a nisu osigurani po osnovi rada seljaci koji se u RH bave poljodjelstvom kao jedinim ili glavnim zanimanjem ili koji su svoje poljoprivredno zemljište dali u zakup, ako nemaju ZO po drugoj osnovi svećenici i drugi službenici vjerske zajednice korisnici mirovine i korisnici prava na profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje po propisima mirovinskog osiguranja, ako nemaju ZO po drugoj osnovi korisnici mirovine i invalidnine s prebivalištem ili trajnim nastanjenjem u RH koji to pravo ostvaruju isključivo od stranog nositelja mirovinskog ili invalidskog osiguranja osobe s prebivalištem u RH koje nemaju ZO po drugoj osnovi i koje su prijavljene Zavodu ako su: a) se prijavile u roku od 30 dana nakon prestanka radnog odnosa ili prestanka primanja naknade plaće b) se prijavile u roku od 30 dana od dana prijevremenog prestanka dragovoljnog služenja vojnog roka, odnosno od dana isteka roka propisanog za dragovoljno služenje vojnog roka c) se prijavile u roku od 30 dana nakon otpuštanja iz ustanove za izvršenje kaznenih i prekršajnih sankcija ili iz zdravstvene ili druge specijalizirane ustanove u slučaju primjene sigurnosne mjere obveznog psihijatrijskog liječenja ili obveznog liječenja od ovisnosti d) se prijavile u roku od 30 dana od dana navršenih 18 godina života ako nisu zdravstveno osigurani po drugoj osnovi e) se prijavile u roku od 90 dana nakon završetka školske godine u kojoj su završile redovito školovanje, odnosno u roku od 90 dana od položenog završnog ispita učenici srednjih škola i redoviti studenti visokih učilišta, koji nisu zdravstveno osigurani kao članovi obitelji osiguranika, s time da to pravo mogu koristiti najduže do isteka školske godine u kojoj su završili redovito školovanje osobe s prebivalištem u RH koje su izgubile status učenika, odnosno redivitog studenta ili su prekinule redovito školovanje, ako se prijave Zavodu u roku od 30 dana od gubitka statusa učenika ili redovnog studenta i ako pravo na obvezno osiguranje ne mogu ostvariti po drugoj osnovi supružnik umrlog osiguranika koji nakon smrti supružnika nije stekao pravo na obiteljsku mirovinu, ako se Zavodu prijavio u roku od 30 dana od smrti supružnika i osiguranje ne ostvaruje po drugoj osnovi osobe s prebivalištem u RH kojima je priznato svojstvo ratnog, mirnodopskog ili civilnog invalida rata, odnosno status korisnika obiteljske mirovine hrvatski branitelji iz Domovinskog rata osobe koje pružaju pomoć i njegu hrvatskom ratnom vopjnom invalidu Domovinskog rata osobe s prebivalištem u RH koje su bile korisnici zdravstvene zaštite prema nekim prethodnim zakonima o ratnim vojnim invalidima i njihovim obiteljima, odnosno o žrtvama rata osobe s prebivalištem u RH koje su pripadnici oružanih snaga RH osobe koje su prekinule rad jer ih je pravna osoba uputila na obrazovanje, stručno usavršavanje ili postiplomski studij osobe koje je pravna osoba uputila prije stupanja u radni odnos kao svoje stipendiste na praktičan rad u drugu pravnu osobu radi stručnog osposobljavanja ili usavršavanja osobe upućene u inozemstvo u sklopu međunarodne tehničko-prosvjetne i kulturne suradnje osobe kojima je priznato pravo na status roditelja njegovatelja osobe kojima je priznat status azilanta u RH

16

b) ČLANOVI OBITELJI OSIGURANIKA: 1. 2. 3. 4.

supružnik (bračni i izvanbračni) djeca rođena u braku, izvan braka ili posvojena, pastorčad i druga djeca bez roditelja ako ih osiguranik uzdržava roditelji, očuh, maćeha, posvojitelji, ako ih osiguranik uzdržava brat, sestra, unuci, djed, baka, ako ih osiguranik uzdržava

→ uz ispunjenje 2 uvjeta: 1. da član obitelji prava iz ZO ne ostvaruje po osnovi radnog odnosa ili obavljanja gospodarske ili samostalne djelatnosti osobnim radom ili poljodjelskom djelatnošću i 2. da dotični član obitelji s osiguranikom živi u zajedničkom kućanstvu te je nesposoban za samostalan život i rad, odnosno da nema vlastitih sredstava za uzdržavanje c) DRUGE OSOBE OSIGURANE U ODREĐENIM OKOLNOSTIMA: → učenici srednjih škola i redoviti studenti viših i visokih škola, te fakulteta i njihovi članovi obitelji, sudionici u javnim radovima, u civilnoj zaštiti, u protupožarnoj zaštiti, posebne kategorije osoba po propisima o mirovinskom osiguranju, osobe koje u određenim okolnostima pretrpe ozljede na radu ili obole od profesionalne bolesti i dr.. Prava iz obveznog ZO-a Prava iz obveznog ZO-a obuhvaćaju: 1. pravo osiguranih osoba na zdravstvenu zaštitu i 2. pravo na novčane nadoknade i pomoći. 1. pravo osiguranih osoba na zdravstvenu zaštitu obuhvaća: 1.

2. 3. 4. 5. 6. 7.

primarnu zdravstvenu zaštitu, tj. socijalne prestacije različitog oblika i sadržaja: a) u uslugama → sudjelovanje u podizanju i održavanju psihofizičke i radne sposobnosti, provođenje mjera zdravstvene zaštite, unaprijeđenje zdravlja, ocjena sposbnosti za rad i školovanje, hitna medicinska pomoć, liječenje u ordinaciji odnosno u stanu osiguranika, provođenje nužnih dijagnostičkih i terapeutskih postupaka b) u naturi → lijekovi i druga sredstva za liječenje, pomagala c) u novcu → priznavanje troškova puta za obavljanje pregleda specijalističko-konzilijarna zdravstvena zaštita bolnička zdravstvena zaštita pravo na korištenje lijekova koji su utvrđeni osnovnom i dopunskom listom lijekova Zavoda pravo na dentalno-potetsku pomoć i dentalno-protetske nadomjestke pravo na ortopedska i druga pomagala pravo na zdravstvenu zaštitu u inozemstvu

→ Zakon omogućava da se dotična prava na određeni način ograniče i to: 1. da se zdravstvena zašitita pruža osiguranim osobama SAMO u zdravstvenim ustanovama i kod privatnih zdravstvenih djelatnika s kojima je HZZO sklopio ugovor o pružanju zdravstvene zaštite, 2. propisivanjem od strane HZZO-a uz suglasnost ministra zdravstva prava uvjeta i načina korištenja zdravstvene zaštite u inozemstvu, 3. donošenjem akta o opsegu prava obveznog ZO-a od strane Vlade RH svake godine, 4. ostvarenje prava na zdravstvenu zaštitu po načelu jednaki uvjeti za sve i 5. propisivanjem od strane HZZO-a i ministra zdravstva standarda i normativa obveznog ZO-a. 2. pravo na novčane nadoknade i pomoći, što obuhvaća: 1. nadoknadu plaće za vrijeme bolovanja → na nju imaju pravo određene kategorije osiguranika 7, za sljedeće osigurane rizike: 1. privremena nesposobnost za rad zbog bolesti ili ozljede, odnosno liječenja ili medicinskog ispitivanja uz nužni smještaj u zdravstvenu ustanovu ili liječenja ili medicinskog ispitivanja koje se ne može obaviti izvan radnog vremena osiguranika, 2. ako je osiguranik izoliran kao klicinoša ili zbog pojave zaraze u njegovoj okolini, odnosno privremeno nesposoban za rad zbog transplantacije živog tkiva i organa u korist druge osigurane osobe Zavoda 3. ako je određen za pratitelja bolesnika, 4. određen da njeguje oboljelog supružnika ili dijete, 5. privremene nesposobnosti za rad zbog bolesti ili komplikacija u vezi s trudnoćom i porođajem, 6. privremene spriječenosti za rad zbog korištenja rodiljnog dopusta i prava

7 pogledati u zakonu 17

na rad s polovicom punog radnog vremena, 7. privremene nesposobnosti za rad zbog priznate ozljede na radu ili profesionalne bolesti, i dr... Postupak ostvarenja prava na nadoknadu odvija se unutar konkretnog socijalnopravnog odnosa između osiguranika i poslodavca, osiguranika i HZZO-a ili osiguranika i zdravstvene ustanove/zdravstvenog djelatnika privatne prakse. U slučaju da poslodavac osiguraniku nije utvrdio nadoknadu plaće na način, u rokovima i visini utvrđenoj Zakonom osiguranik ima pravo uložiti prigovor HZZO-u, a do donošenja konačne odluke isplatu nadoknade dužan je osigurati Zavod uz pravo regresa prema poslodavcu. Pravo na korištenje bolovanja utvrđuje izabrani doktor medicine u zdravstvenoj ustanovi ili privatnoj praksi, a kontrolu obavlja kontrolor HZZO-a. Osiguranik također ima pravo prigovora na ocjenu doktora, a drugostupanjasko tijelo je tada liječničko povjerenstvo HZZO-a, čija je odluka konačna. Nakon 12 mjeseci neprekinutog bolovanja izabrani doktor upućuje osiguranika nadležnom tijelu mirovinskog i invalidskog osiguranja da donese ocjenu radne sposobnosti i invalidnosti. Nadoknada plaće pripada osiguraniku za svo vrijeme bolovanja i to samo za dane/sate za koje bi imao pravo na plaću prema propisima o radu. Ukoliko osiguraniku za trajanja bolovanja prestane radni odnos, pripada mu nadoknada plaće za još najviše 30 dana od prestanka radnog odnosa, a ako se ozlijedio na radu ili obolio od profesionalne bolesti, sve dok ponovno ne bude radnpo sposoban, odnosno do konačne ocjene radne sposobnosti ili invalidnosti. Određivanje nadoknade plaće polazi od tzv. osnovice za nadoknadu koju čini prosječni iznos plaće koja je opsiguraniku isplaćena u posljednjih 6 mjeseci, a ne može biti niža od 70% osnovice za nadoknadu, odnosno od najnižeg iznosa nadoknade kojeg utvrđuje Zavod. Moguć je i utjecaj porasta plaće kod tog poslodavca, ako je veći od 5%, na porast nadoknade plaće ukoliko se ista prima neprekinuto duže od 3 mjeseca. Naknada plaće iznosi 100% od osnovice u 8 slučajeva: 1. bolovanje zbog ozljede na radu ili profesionalne bolesti, 2. bolovanje zbog bolesti i komplikacija u svezi s tudnoćom i porođajem, 3. za vrijeme korištenja obveznog rodiljnog dopusta i prava na rad s polovicom punog radnog vremena, 4. za vrijeme njege boljelog djeteta mlađeg od 3 godine, 5. bolovanje zbog transplatacije živog tkiva ili organa u korist druge osigurane osobe Zavoda, 6. bolovanje zbog rane, ozlijede ili bolesti koja je neposredna posljedica sudjelovanja u Domovinskom ratu, 7. korištenje dopusta za slučaj smrti djeteta, 8. za vrijeme dok je osiguranik izoliran kao kliconoša ili zbog pojave zaraze u njegovoj okolini. 2. nadoknadu putnih troškova u svezi s korištenjem zdravstvene zaštite, kao posljedica ozljede na radu ili profesionalne bolesti → u visini troškova prijevoza javnim prijevoznim sredstvom 3. pomoć za opremu novorođenog djeteta → jednokratna je i u novcu, a isplaćuje se na teret državnog proračuna u visini iznosa 2 najniže plaće koju utvrđuje Vlada RH 4. nadoknadu za pogrebne troškove ako je smrt posljedica ozljede na radu odnosno profesionalne bolesti 5. novčanu nadoknadu zbog nemogućnosti obavljanja poslova na temelju kojih se ostvaruju drugi dohodci sukladno propisima o doprinosima za obvezna osiguranja Dobrovoljno zdravstveno osiguranje Dobrovoljno zdravstveno osiguranje provodi društvo za osiguranje (osiguravatelj) koje je dobilo dozvolu za obavljanje te vrste osiguranja od nadzornog tijela za obavljanje osiguranja sukladno Zakonu o osiguranju; također to iznimno može činiti Zavod kod dodatnog i dopunskog osiguranja. Javlja se kao: 1. dopunsko dobrovoljno osiguranje → uspostavlja se ugovorom o dopunskom zdravstvenom osiguranju između osiguravatelja, odnosno Zavoda i osiguranika, odnosno između osiguranika i zdravstvene ustanove neposredno, a njime se

18

osigurava pokriće dijela troškova do pune cijene zdravstvene zaštite iz obveznog zdravstvenog osiguranja. Postoji obveza uplate premije osiguranja. 2. dodatno zdravstveno osiguranje → njime se osigurava viši standard zdravstvene zaštite u odnosu na standard zdravstvene zaštite iz obveznog zdravstvenog osiguranja, te veći opseg prava u odnosu na prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja. Ono se uspostavlja ugovorom o dodatnom zdravstvenom osiguranju između ugovaratelja osiguranja i osiguravatelja, odnosno Zavoda. Dopunsko i dodatno zdravstveno osiguranje se ugovaraju kao dugoročna, a najmanje u trajanju od 1 god. 3. privatno dobrovoljno osiguranje → uspostavlja se ugovorom o privatnom zdravstvenom osiguranju između osiguravatelja i osiguranika (osiguravatelj potom sklapa ugovor sa zdravstvenom ustanovom ili sa privatnim zdravstvenim djelatnikom), a pristupanjem privatnom ZO-u osiguranik gubi pravo korištenja obveznog ZO-a. Poseban uvjet za sklapanje dotičnog individualnog ugovora je imovinski cenzus kojeg propisuje ministar zdravstva (u udžbeniku 60.000 DEM), a osiguranik ima pravo na ZO najmanje u opsegu obveznog ZO-a. Njime se osigurava zdravstvena zaštita fizičkim osobama koje borave u RH a koje nisu obvezne osigurati se sukladno Zakonu o obveznom zdravstvenom osiguranju i Zakonu o zdravstvenoj zaštiti stranaca u RH. Osiguranik dopunskog/dodatnog/privatnog zdravstvenog osiguranja je osoba koja je sklopila ili za koju je na temelju njezine suglasnosti sklopljen ugovor o dopunskom/dodatnom/privatnom zdravstvenom osiguranju i koja koristi prava utvrđena tim ugovorom. Ugovarateljem dopunskog/dodatnog/privatnog zdravstvenog osiguranja smatra se osiguranik, odnosno fizička ili pravna osoba, tijelo državne vlasti ili drugo tijelo koje je za osiguranika sklopilo ugovor o dopunskom/dodatnom/privatnom zdravstvenom osiguranju i obvezalo se na uplatu premije doprinosa. Financiranje obveznog ZO-a Financiranje se ostvaruje iz sljedećih izvora: 1. doprinosi za obvezno zdravstveno osiguranje 2. doprinosi za zdravstveno osiguranje zaštite zdravlja na radu 3. doprinosi za nezaposlene osobe, koje se vode u evidenciji kao nezaposlene osobe prema propisima o zapošljavanju 4. doprinosi drugih obveznika plaćanja doprinosa utvrđenih ovim ili drugim zakonom 5. dodatni doprinos za korištenje zdravstvene zaštite u inozemstvu 6. prihodi iz proračuna za pokriće izdataka nastalih kao obveza RH, županije ili grada Zagreba 7. sudjelovanje osiguranih osoba u pokriću dijela troškova zdravstvene zaštite ( kod npr. lijekova na recept, pri kućnim posjetima, za sanitarne sprave, smještaj i prehranu u bolničkoj zaštiti, prijevoz sanitetskim vozilom i sl.) 8. prihodi od kamata, dividendi 9. prihodi od posebnog poreza na duhanske proizvode 10. prihodi od obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti Izdaci obveznog zdravstvenog osiguranja obuhvaćaju izdatke za: 1. zdravstvenu zaštitu 2. naknade plaće zbog bolovanja 3. novčane naknade zbog nemogućnosti obavljanja poslova na temelju kojih se ostvaruju primici od kojih se utvrđuje drugi dohodak sukladno propisima o doprinosima za obvezna osiguranja 4. prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja 5. naknade troškova prijevoza u vezi s korištenjem zdravstvene zaštite iz obveznog zdravstvenog osiguranja 6. provedbu obveznog zdravstvenog osiguranja 7. rad tijela upravljanja Zavodom 8. ostali izdaci

19

U ostvarivanju prava na zdravstvenu zaštitu javljaju se 2 socijalnopravna subjekta: 1. HZZO 2. zdravstvene ustanove, kod kojih Zakon izjednačava status zdravstvene ustanove i privatnog zdravstvenog djelatnika kada Zavod s njim sklopi ugovor i kada opvaj uđe u mrežu zdravstvene djelatnosti Ostvarenje prava iz obveznog ZO-a Prava iz obveznog ZO-a može ostvariti samo ona osoba kojoj je utvrđen status osigurane osobe na temelju prijave na obvezno zdravstveno osiguranje, a koji utvrđuje Zavod, te se dokazuje posebnom ispravom (zdravstvena iskaznica), sadržaj i oblik koje utvrđuje Zavod. Svi poslodavci dužni su dostaviti Zavosu sve podatke u svezi s prijavom i odjavom osiguranih osoba, a osoba za koju poslodavac nije podnio prijavu može zahtjevati od Zavoda da joj utvrdi status osigurane osobe. Radi zaštite prava iz Zakona osiguranim se osobama jamči dvostupanjsko rješavanje8 u postupcima koje su one pokrenule, pri čemu je drugostupanjsko rješenje konačno, tj. nije dopuštena žalba i protiv njega se može pokrenuti upravni spor pred Upravnim sudom RH. U postupcima ostvarenja prava iz ZO-a primjenjuje se Zakon o općem upravnom postupku. Pri ostvarenju prava na zdravstvenu zaštitu iz obveznog ZO-a osigurana osoba ima pravo na slobodan izbor doktora medicine i doktora stomatologije primarne zdravstvene zaštite. 11. MIROVINSKO OSIGURANJE To je osiguranje na temelju kojeg osigurana osoba ili njezin srodnik ostvaruke pravo na mirovinu. Mirovina je stalno novčano mjesečno primanje iz sustava mirovinskog ili invalidskog osiguranja. 1998. godine Hrvatski sabor donosi Zakon o mirovinskom osiguranju. Sustav mirovinskog osiguranja spada u dugoročne oblike osiguranja, a tim se osiguranjem osiguravaju rizici 1. starosti, 2. invalidnosti i 3. smrti. Jedinstveni sustav mirovinskog osiguranja sastoji se od 3 posdustava ili stupa: 1. javni sustav obveznog mirovinskog osiguranja 2. “mješoviti”sustav mirovinskog osiguranja za starost na temelju individualizirane kapitalne štednje 3. privatni sustav (treća razina osiguranja – dobrovoljno mirovinsko osiguranje na temelju individualne kapitalizirane štednje Osnovni modeli sustava mirovinskog i invalidskog osiguranja na zapadu su: 1. europski-kontinentalni tip, koji je po organizaciji odvojen od državne vlasti i uprave sa većom ili manjom autonomijom, financira se doprinosom zaposlenih i poslodavaca na načelu 50:50%, sa zajedničkim upravljanjem od strane skupština/odbora/komisija. Organiziran je kao zavod ili blagajna na čelu sa direktorom, a osniva se za čitavu državu ili pojedinu regiju. 2. anglosaksonski tip je s obzirom na organizaciju dio javne uprave ustrojen na centralnoj ili lokalnoj razini, a njime upravljaju državni službenici. Mirovine su niske i jednake, ali postoji razvijen sustav dopunskih mirovina. Moderne tendencije u mirovinskim sustavima država su npr. porast dobi umirovljenja, veća fleksibilnost za godine umirovljenja i promicanje postupnog umirovljenja, te otežavanje ranijeg umirovljenja. U RH sustavu mirovinskog osigranja postoje 3 stupa (razine): 1. obvezno mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti 2. obvezno mirovinsko osiguranje za starost na temelju individualne kapitalizirane štednje 3. dobrovoljno mirovinsko osiguranje na temelju individualne kapitalizirane štednje

8 u 1. stupnju: područni uredi Zavoda nadležni prema mjestu prebivališta odnosno boravišta osigurane osobe; u 2. stupnju: Direkcija Zavoda 20

Obvezno mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti Ono je OPĆE jer se njime osiguravaju sve glavne skupine osiguranika (zaposlenici, obrtnici, poljoprivrednici i s njima izjednačene osobe), te jer se njime osiguravaju svi glavni rizici (starost, invalidnost, smrt i tjelesno oštećenje). Nadalje, ono je OBVEZNO jer se sve osobe koje imaju određeni status, stjecanjem tog statusa i dok taj status traje (radni odnos, registrirani obrt, poljoprivredna i druga djelatnost) moraju se obvezno osigurati u mirovinskom osiguranju. Naposlijetku, ono je JAVNO jer ga uspostavlja država kao vlast i utvrđuje u okviru njega prava, obveze i odgovornosti heteronomnom normom. Prvi stup mirovinskog osiguranja utemeljen je na međugeneracijskoj solidarnosti ili tzv. sustavu tekućeg pokrića ili razreza, tj. na postavci da samo onaj dio aktivnog stanovništva koji radi i privređuje može i obvezan je izdvajati sredstva za pokriće socijalnih prestacija. Načela obveznog sustava MO-a su: 1. načelo međuovisnosti između prava i ulaganja, 2. načelo uzajamnosti, 3. načelo solidarnosti, 4. načelo očuvanja stečenih prava, 5. načelo zakonitosti (prava se stječu i mijenjaju na temelju zakona i po zakonu utvrđenom postupku, sa jamstvom dvostupanjskog rješavanja i sudske zaštite prava), 6. načelo jedinstvenosti uređivanja prava, 7. načelo ekonomičnosti i racionalnosti, 8. načelo promicanja tržišne gospodarske orijentacije, 9. načelo sudjelovanja države u financiranju i osiguranju likvidnosti sustava MO-a, 10. načelo neprenosivosti prava i 11. načelo nezastarivosti prava. Prava iz MO-a su, dakle, osobna, neotuđiva, neprenosiva, nenasljediva, nezastariva, materijalna, stečena, primanja na temelju njih mogu biti predmet ovrhe i osiguranja, korištenje tih prava može se ograničiti samo na način i uz uvjete propisane zakonom. Dospjela novčana primanja koja nisu isplaćena do smrti korisnika mogu se naslijeđivati, a ako korisnik nema nasljednika ona pripadaju RH, odnosno državnom proračunu. Osigurana prava u obveznom MO-u su 1. starosna mirovina 2. prijevremena starosna mirovina 3. obiteljska mirovina 4. najniža mirovina 5. osnovna mirovina 6. invalidska mirovina (zbog opće i profesionalne nesposobnosti za rad) 7. profesionalna rehabilitacija9 8. naknada zbog tjelesnog oštećenja 9. naknada putnih troškova u svezi s ostvarenjem osiguranih prava Prije obrade pojedinih osiguranih prava valja odrediti OSIGURANE OSOBE i pojam MIROVINSKOG STAŽA. Osigurane osobe obuhvaćene su u 3 skupine (jednako kao kod ZO-a): a) OSIGURANICI 1. zaposlenici i druge snjima izjednačene osobe 2. osobe izabrane ili imenovane na stalne dužnosti u tijelima državne vlasti, odnosno tijelima lokalne i područne samouprave, ako za taj rad primaju plaću 3. osobe koje se nakon završenog obrazovanja nalaze na obveznom praktičnom radu ili na dobrovoljnoj praksi (volonteri) 4. državljani RH koji su u RH zaposleni kod stranih poslodavaca, stranih diplomatskih ili konzularnih ili drugih međunarodnih predstavništava ili u osobnoj službi stranih državljana 5. strani državljani i osobe bez državljanstva ako su zaposleni na teritoriju RH 6. osobe koje ostvaruju pravu na novčanu naknadu zbog nezaposlenosti 7. obrtnici i druge osobe koje obavljaju gospodarsku ili uslužnu djelatnost, a upisane su u odgovarajući registar

9 i u vezi s tim pravom, pravo na naknadu plaće i putnih troškova u vezi s ostvarivanjem i korištenjem prava iz mirovinskog osiguranja i prava na profesionalnu rehabilitaciju. 21

8. sezonski radnici u poljoprivredi 9. osobe koje pružaju pomoć hrvatskim ratnim vojnim invalidima Domovinskog rata koje za taj rad primaju naknadu 10. osobe koje su po osnovi obavljanja samostalne djelatnosti poljoprivrede i šumarstva obveznici poreza na dohodak ili poreza na dobit 11. osobe koje samostalno obavljaju profesionalnu djelatnost (odvjetnici, liječnici, zubari, umjetnici novinari…) 12. vrhunski sportaši i šahisti 13. osobe koje obavljaju poljoprivrednu djelatnos kao jedino ili glavno zanimanje, a upisane su u upisnik obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava u svojstvu nositelja ili člana obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva 14. članovi uprave i izvršni direktori trgovačkih društava 15. svećenici, redovnici, redovnice i ostali vjerski službenici za vrijeme službe za vjersku zajednicu 16. roditelj koji obavlja roditeljske dužnosti u prvoj godini života djeteta a nije osiguran po drugoj osnovi, ako je dijete državljanin RH i ako roditelj i dijete imaju prebivalište u RH, a rođenjem sljedećeg djeteta prije navršetka prve godine prethodnog prestaje pravo na obvezno osiguranje po prethodno rođenom djetetu. Ako oba roditelja obavljaju roditeljske dužnosti prema djetetu a nisu osigurani po drugoj osnovi, obvezno se osigurava majka, ako se roditelji drukčije ne sporazumiju 17. na osobni zahtjev, državljani RH zaposleni u inozemstvu kod međunarodnih organizacija, stranih poslodavaca ako nisu obvezno osigurani prema inozemnim propisima 18. osobe koje ostvaruju drugi dohodak prema propisima o porezu na dohodak na koji se plaća doprinos za mirovinsko osiguranje prema propisima o doprinosima za obvezna osiguranja 19. izaslani radnici koji za poslodavca sa sjedištem u RH obavljaju poslove u drugoj državi te osobe na radu u duplomatskoj misiji ili konzularnom uredu RH u inozemstvu. 20. članovi posade broda u međunarodnoj plovidbi, za vrijeme plovidbe, prema odredbama Pomorskog zakonika Produženo mirovinsko osiguranje mogućnost je osiguranja za osobe kojima je prestalo obvezno mirovinsko osiguranje, ako od tog proteka nije prošlo više od 12 mjeseci i ako podnesu prijavu osiguranja u tom roku. Osoba se može produženo osigurati i za vrijeme: 1. neplaćenog dopusta, mirovanja radnog odnosa dok dijete ne navrši 3 godine života, 3. stručnog usdavršavanja ili specijalizacije nakon prestanka ugovora o radu, odnosno djelatnosti/službe, 4. nezaposlenosti i privremene nezaposlenosti, ako se osoba prijavila nadležnoj službi zapošljavanja u roku od 30 dana i uredno se prijavljuje, 5. privermenog ili sezonskog prekida djelatnosti, 6. zaposlenja u inozemstvu, 7. boravka u inozemstvu kao bračni drug osiguranika – državljanina RH na službi u inozemstvu, 8. privremene nezaposlenosti pomoraca nakon prestanka ugovora o radu na određeno vrijeme, 9. ako se radi o osobi s prebivalištem u RH, imati će pravo na produženo mirovinsko osiguranje za vrijeme nezaposlenosti nakon prestanka obveznog mirovinskog osiguranja u državi s kojom je zaključen ugovor o socijalnom osiguranju, 10. osoba za vrijeme nezaposlenosti nakon prestanka ugovora o radu na određeno vrijeme za stalne sezonske poslove. b) ČLANOVI OBITELJI OSIGURANIKA 1. udovica/udovac 2. razvedeni bračni drug s pravom na uzdržavanje -> ovo je prestalo važiti odlukom Ustavnog suda 3. djeca rođena u braku, izvan braka ili posvojena 4. pastorčad i unučad koju je osiguranik uzdržavao, ako su bez oba roditelja ili ako imaju jednog ili oba roditelja kod kojih postoji opća nesposobnost za rad 5. roditelji, očuh, maćeha, posvojitelji, ako ih osiguranik uzdržava 6. djeca bez roditelja – braća i sestre i druga djeca koje je osiguranik uzeo na uzdržavanje, ako su bez oba roditelja ili ako imaju jednog ili oba roditelja kod kojih postoji opća nesposobnost za rad Smatra se da je osiguranik, odnosno korisnik mirovine uzdržavao člana obitelji:

22

1. ako je član obitelji živio s njime u zajedničkom kućanstvu i nema vlastitih prihoda dovoljnih za uzdržavanje, jer nema dohodak od poljoprivrede i šumarstva ili ako mu drugi stalni prihod u trenutku smrti osiguranika ili korisnika mirovine nije bio veći od 66% svote najniže starosne mirovine određene za 15 godina mirovinskog staža prema ovome Zakonu, ili 2. ako član obitelji nije živio s njime u zajedničkom kućanstvu i nema vlastitih prihoda dovoljnih za uzdržavanje, a umrli osiguranik odnosno korisnik mirovine redovito mu je osigurao sredstva za uzdržavanje u prosječnoj svoti od najmanje 80% svote najniže starosne mirovine određene za 15 godina mirovinskog staža prema ovome Zakonu. Pod članom obitelji smatra se i izvanbračni drug koji je s osiguranikom ili s korisnikom mirovine do njegove smrti živio u zajedničkom kućanstvu najmanje tri godine. c) DRUGE OSOBE OSIGURANE U ODREĐENIM OKOLNOSTIMA Za slučajeve invalidnosti i tjelesnog oštećenja zbog ozljede na radu ili profesionalne bolesti osigurani su: 1. učenici i studenti na dodiplomskom studiju za vrijeme praktične nastave, odnosno stručne prakse kod poslodavca, odnosno za vrijeme rada putem posrednika pri zapošljavanju učenika i redovitih studenata 2. nezaposleni za vrijeme stručnog osposobljavanja ili profesionalne rehabilitacije na koje ih je uputila nadležna služba zapošljavanja 3. osobe koje obavljaju određene poslove za vrijeme izdržavanja kazne zatvora, za vrijeme primjene sigurnosnih mjera obveznog psihijatrijskog liječenja ili obveznog liječenja od ovisnosti, ili odgojnih mjera 4. strani državljani na školovanju u RH pod uvjetom uzajamnosti 5. osobe ozlijeđene na teritoriju RH, ako su sudjelovale u spašavanju ili obrani od elementarnih nepogoda, ili spašavanju života građana ili radi otklanjanja materijalne štete koja prijeti imovini, koje su bile članovi dobrovoljnog vatrogasnog društva i aktivno sudjelovale i obavljale građanske dužnosti u obrani, osobe koje na zahtjev državnih tijela pruže pomoć tim tijelima i tom prilikom se ozljede ili razbole. Mirovinski staž To je institut MO-a koji označava vrijeme koje se osiguraniku priznaje prigodom ostvarivanja prava iz MO-a. Do 31.12.1998. dijelio se na 1. staž osiguranja i 2. poseban staž, te se staž osiguranja dijelio na staž osiguranja u efektivnom trajanju, s povećanim trajanjem i u dvostrukom trajanju, a posebni staž dijelio se na staž u jednostrukom i u dvostrukom trajanju. Zadržana je podjela na staž osiguranja (razdoblje provedeno u osiguranju /radnom odnosu, samostalnoj djelatnosti…/ za koje je obvezna uplata doprinosa) i poseban staž (razdoblje provedeno izvan osiguranja koje se uračunava/priznaje u mirovinski staž, a za koje se ne treba platiti doprinose s ciljem davanja priznanja za određene zasluge 10), s tim da je pridodana i treća sastavnica, tzv. pridodani staž (to je način uvećavanja ukupno navršenog staža osiguranja, odnosno razdoblje koje se pridodaje prilikom određivanja visine invalidske, odnosno obiteljske mirovine ako je osiguranik u trenutku nastanka invalidnosti ili smrti bio mlađi od 60 godina; svrha mu je kompenzacija nenavršenog staža u slučaju invalidnosti ili smrti osiguranika). Od 1. siječnja 1999. mirovinski staž u RH obuhvaća razdoblje: 1. provedeno u osiguranju prema odredbama Zakona, tj. staž osiguranja → računa se razdoblje koje je osiguranik proveo nakon navršene 15. godine života u obveznom mirovinskom i produženom osiguranju i to NEOVISNO o tome jesu li plaćeni doprinosi za MO, budući je obveznik njihova plaćanja poslodavac, pa zaposlenik ne smije snositi posljedice (osim,

10 u postojećem mirovinskom osiguranju generacijske solidarnosti poseban staž postoji u slučaju sudjelovanja u Domovinskom ratu. 23

naravno, kada su u pitanju osiguranici koji su sami obveznici plaćanja doprinosa – njima se razdoblje provedeno u osiguranju računa kao staž osiguranja ako su u cijelosti plaćeni doprinosi). U staž osiguranja se računa razdoblje provedeno u zaposlenju s punim radnim vremenom. Ranije je računanje zaposlenja u mirovinski staž u punom trajanju bilo uvjetovano je radom s punim radnim vremenom (ZOR: 40 sati tjedno), ali sada se u staž osiguranja računa i razdoblje provedeno u zaposlenju s nepunim radnim vremenom. Također, kao razdoblje provedeno u zaposljenju s punim radnim vremenom smatra se i razdoblje koje u skraćenom radnom vremenu provedu: 1. zaposleni roditelj koji radi s polovicom punog radnog vremena nakon proteka obveznog porodiljnog dopusta i u slučaju rada sa skraćenim radnim vremenom zbog pojačane njege djeteta 2. roditelj djeteta sa težim smetnjama u razvoju koji radi s polovicom punog radnog vremena 3. radnici koji rade skraćenim radnim vremenom prema posebnim propisima Zakonom je propisano da se u određenim slučajevima u staž osiguranja računa i razdoblje provedeno izvan zaposlenosti i to: 1. vrijeme provedeno na bolovanju nakon prestanka zaposlenja ili drugog rada za vrijeme kojeg je bilo uspostavljeno obvezno mirovinsko osiguranje, a za to je vrijeme primao naknadu plaće, 2. vrijeme provedeno na profesionalnoj rehabilitaciji, bez obzira je li osoba priej toga bila osigurana, 3. vrijeme korištenja naknade plaće u vezi s pravom na profesionalnu rehabilitaciju, 4. vrijeme kada je osoba primala naknadu plaće po posebnim propisima, 5. vrijeme za koje je osoba izvan zaposlenja ostvarila pravo na MO i 6. vrijeme obavljanja roditeljske dužnosti u prvoj godini djetetova života. 2. provedeno u osiguranju prema propisima o mirovinskom osiguranju vojnih osiguranika 3. dokupljenog staža osiguranja → odnosi se na svećenike, redovnike, i redovnice za razdoblje službe za vjersku zajednicu do 1. siječnja 1999., budući su i prije toga mogli biti obvezno osigurani, pa oni koji u tom razdoblju nisu bili obvezno osigurani mogu koristiti mogućnost dokupa staža, ako podnesu poseban zahtjev do 31. prosinca 2000. 4. razdoblje pridodanog staža → to je razdoblje koje se pridodaje prilikom određivanja visine invalidske i obiteljske mirovine ako osiguranik nije navršio 60 godina života. - Pridodani staž počinje: 1. na dan nastanka invalidnosti kod invalidske mirovine 2. na dan smrti osiguranika kod obiteljske mirovine Trajanje pridodanog staža se računa tako da se pribroje razdoblja do navršenih 55 godina života osiguranika u trajanju od 2/3, a nakon 55. pa do navršenih 60 godina života u trajanju od 1/2, a za razdoblja u kojima osiguranik nije ostvario staž osiguranja. 5. provedeno u Domovinskom ratu → to razdoblje uračinava se u mirovinski staž kao staž osiguranja u dvostrukom trajanju ako su sudionici Domovinskog rata bili zaposleni ili osigurani po drugoj osnovi, odnosno uračunava se u mirovinski staž kao poseban staž s u dvostrukom trajanju sudionicima Domovinskog rata koji su nezaposleni ili ne ostvaruju staž po drugoj osnovi, odnosno hrvatskom branitelju Domovinskog rata koji je nakon razvojačenja ostvario pravo na novčanu naknadu na osnovi privremene nesposobnosti za rad, svo vrijeme korištenja te naknade se priznaje kao poseban staž u jednostrukom trajanju isto kao i onome branitelju koji nakon 31. lipnja 1996. nije bio zaposlen ili nije ostvario staž osiguranja, odnosno poseban staž po drugoj osnovi, a obavljao je zadaće u postrojbama Ministarstva unutarnjih poslova, odnosno Ministarstva obrane. 6. provedeno u zaposlenju na katoličko-bogoslovnim učilištima u razdoblju od 29. siječnja 1952. do 23. srpnja 1990. (jer im za to vrijeme nije bilo priznato) 7. navršeno do 31. prosinca 1998. koje se, prema tada važećim propisima računalo u mirovinski staž kao staž osiguranja, staž osiguranja s povećanim trajanjem i poseban staž. 1. Starosna mirovina Pravo na starosnu mirovinu je trajna socijalna prestacija u novcu, rizik osiguranja je starost.

24

Uvjet za stjecanje: starost + staž. Razlikujemo: 1. punu starosnu mirovinu → opći uvjeti su 65 godina života i 15 godina mirovinskog staža za žene i muškarce 2. prijevremenu starosnu mirovinu → opći uvjeti su 60 godina života i 35 godina mirovinskog staža za žene i muškarce Pravo na starosnu mirovinu ima i osiguranik zaposlen s nepunim radnim vremenom kada navrši 65 godina života i ako ima 15 mirovinskog staža, + pravo na prijevremenu starosnu mirovinu ima i osiguranik zaposlen s nepunim radnim vremenom kada navrši 60 godina života i ako ima 35 godina mirovinskog staža, jer se za priznanje prava na mirovinu razdoblje provedeno u zaposlenju s nepunim radnim vremenom smatra razdobljem provedenim u zaposlenju s punim radnim vremenom. Pravo na starosnu mirovinu i prijevremenu starosnu mirovinu ima osiguranik od dana kada su ispunjeni uvjeti za mirovinu, s tim što se pravo na mirovinu može ostvariti nakon prestanka osiguranja. Zahtjev za priznanje prava na starosnu mirovinu i prijevremenu starosnu mirovinu može se podnijeti najranije dva mjeseca prije prestanka osiguranja. Kada se pravo na starosnu mirovinu i prijevremenu starosnu mirovinu ostvaruje na zahtjev osiguranika nakon prestanka osiguranja, osiguranik ima pravo na mirovinu od prvoga idućeg dana nakon prestanka osiguranja, ako je zahtjev za ostvarivanje prava na mirovinu podnesen u roku od šest mjeseci od prestanka osiguranja. Ako je zahtjev podnesen nakon isteka navedenoga roka, osiguranik ima pravo na mirovinu od prvoga dana idućeg mjeseca nakon podnošenja zahtjeva i za šest mjeseci unatrag. 2. Obiteljska mirovina Da bi član obitelji postao titularom prava na obiteljsku mirovinu mora alternativno biti ispunjen jedan od uvjeta: 1. 2. 3. 4.

da je osiguranik u trenutku smrti navršio najmanje 5 godina staža osiguranja ili najmanje 10 godina mirovinskog staža, da je osiguranik ispunjavao uvjete dužine mirovinskog staža koji su propisani kao uvjet za invalidsku mirovinu da je osiguranik bio korisnik starosne, prijevremene ili invalidske mirovine da je osiguranik bio korisnik prava na profesionalnu rehabilitaciju

Ako je smrt osiguranika nastala kao posljedica ozljede na radu ili profesionalne bolesti, članovi obitelji stječu pravo na obiteljsku mirovinu bez obzira na dužinu mirovinskog staža osiguranika. Pravo na obiteljsku mirovinu ne može ostvariti član obitelji koji je namjerno uzrokovao smrt osiguranika ili korisnika mirovine i za takva kaznena djela osuđen je pravomoćnom presudom, kao i onaj član obitelji koji se namjerno onesposobi za rad radi ostvarivanja prava na obiteljsku mirovinu. Pravo na obiteljsku mirovinu mogu steći: 1. udovica / udovac - pod istim uvjetima starosne dobi – s navršenih 50 godina života u trenutku smrti supružnika, odnosno ako nisu navršili 50 g., s najmanje 45 godina života u trenutku smrti, s čekanjem do navršenja 50. godine života kada će moći ostvariti pravo na obiteljsku mirovinu. - ako je mlađi od 50 godina i ako je do smrti bračnog druga kod njega nastupila opća nesposobnost za rad ili je takva nesposobnost nastupila u roku od 1 godine nakon smrti bračnog druga - ako je nakon smrti bračnog druga ostalo 1 ili više djece koja imaju pravo na obiteljsku mirovinu, a udovac/udovica obavlja roditeljsku dužnost prema djeci. Udovac/udovica kod kojeg tijekon traja prava na obiteljsku mirovinu po toj osnovi nastupi opća nesposobnost za rad zadržava pravo na obiteljsku mirovinu dok postoji takva nesposobnost. - udovica stječe pravo na obiteljsku mirovinu i kada je dijete osiguranika rođeno nakon njegove smrti, te joj tada pravo na obiteljsku mirovinu pripada od dana smrti osiguranika 2. razvedeni bračni drug ako mu je sudskom odlukom dosuđeno pravo na uzdržavanje

25

3. izvanbračni drug (pod istim uvjetima kao i bračni drug) koji je sa osiguranikom ili korisnikom mirovine do njegove smrti živio u zajedničkom kućanstvu najmanje 3 godine. 4. dijete - ima pravo na obiteljsku mirovinu nakon smrti roditelja i može se tim pravom koristiti do navršene 15. godine života, odnosno do 18. godine života ako je prijavljeno radi zaposlenja nadležnoj službi za zapošljavanje - kod kojega nastupi opća nesposobnost za rad, do dobi do koje se djeci osigurava pravo na obiteljsku mirovinu, ima pravo na obiteljsku mirovinu za svo vrijeme dok takva nesposobnost traje - kod kojega nastupi opća nesposobnost za rad nakon dobi do koje se djeci osigurava pravo na obiteljsku mirovin, a prije smrti osiguranika ili korisnika prava, ima pravo na obiteljsku mirovinu ako ga je osiguranik ili korisnik prava uzdržavao do svoje smrti - kod kojega tijekom trajanja prava na obiteljsku mirovinu nastupi opća nesposobnost za rad, zadržava pravo na obiteljsku mirovinu dok postoji takva nesposobnost - ima pravo na obiteljsku mirovinu i koristi se tim pravom nakon navršene 15. godine života ako je u trenutku smrti osiguranika na redovitom školovanju ili započne takvo školovanje nakon smrti osiguranika. To pravo pripada djeci do kraja redovitog školovanja, ali najduže do navršene 26. godine života 5. roditelj - kojega je osiguranik ili korisnik prava uzdržavao do svoje smrti ima pravo na obiteljsku mirovinu: 1) ako je do smrti osiguranika ili korisnika prava navršio 60 godina života, ili 2) ako je mlađi od 60 godina života, ali je do smrti osiguranika ili korisnika prava nastala opća nesposobnost za rad, sve dok takva nesposobnost traje. Ako roditelj tijekom trajanja prava na obiteljsku mirovinu navrši 60 godina života, trajno zadržava pravo na mirovinu

3. Najniža mirovina Novim zakonom je umjesto instituta minimalne mirovine i zaštitnog dodatka uz mirovinu uveden institut najniže mirovine za one korisnike koji su obuhvaćeni Zakonom za prvu razinu (stup) MO-a. Najniža mirovina određuje se za svaku punu godinu mirovinskog staža u visini od 0,825% od prosječne bruto plaće svih zaposlenih u RH u 1998. godini (prema podacima Državnog zavoda za statistiku), a nakon toga bi njezina visina ovisila o usklađivanju svih mirovina. 4. Osnovna mirovina Također jedan novi institut koji je uveden Zakonom o MO-u zbog uvođenja obveznog MO-a za starost na temelju individualne kapitalizirane štednje (II. mirovinski stup). Osnovna mirovina sstoji se od 2 dijela koji se određuju u visini od 0,25% od prosječne bruto plaće svih zaposlenih u RH u prethodnoj godini za svaku godinu mirovinskog staža navršenog nakon početka primjene II. mirovinskog stupa i od dijela 25% aktualne vrijednosti mirovine za osobne bodove ostvarene nakon početka primjene tog mirovinskog stupa. Određivanje mirovine Zakon o MO-u uvodi jedinstvenu mirovinsku formulu, koja glasi: M (svota mirovine) = OB (osobni bodovi) x MF (mirovinski faktor) x AVM (aktualna vrijednost mirovine) Osobni bodovi ovise o dužini mirovinskog staža i visini plaća, a u slučaju invalidske i prijevremene starosne mirovine i o dobi osiguranika. Mirovinski faktor ima vrijednost “1” za sve mirovine, osim invalidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad i obiteljske mirovine. Aktualna vrijednost mirovine je svota mirovine za 1 osobni bod. Mirovine se usklađuju od 1. siječnja i od 1. srpnja svake kalendarske godine prema novoj aktualnoj vrijednosti mirovine.

26

Financiranje obveznog MO-a u I. stupu Važna značajka prve razine osiguranja jest u tome što može samostalno postojati, tj. može se primjenjivati bez obzira na uvođenje II. i II. razine osiguranja. Prihodi MO-a su: 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8.

doprinosi osiguranika doprinosi poslodavaca doprinosi drugih obveznika plaćanja doprinosa utvrđenih Zakonom doprinosi za slučaj ozljede na radu i profesionalne bolesti doprinosi poslodavca za staž osiguranja koji se računa sa povećanim trajanjem prihodi iz državnog proračuna za pokriće izdataka za prava osigurana i ostavrena pod povoljnijim uvjetima prihodi iz državnog proračuna za pokriće manjka prihoda I. stupa prihodi od dividendi, kamata i dr.

Izdaci MO-a su: 1. mirovine, novčane naknade i druga novčana primanja na temelju stečenih prava, 2. troškovi profesionalne rehabilitacije, 3. troškovi vezani uz ocjenjivanje invalidnosti i preostale radne sposobnosti, 4. troškovi u svezi s isplatom mirovina i drugih primanja, 5. troškovi provedbe osiguranja i troškovi tijela upravljanja HZMO-om i drugi troškovi. Doprinosi su jedan od načina financiranja MO-a. Obračunavaju se u postotku od osnovice za obračun doprinosa, a stope doprinosa za iduću kalendarsku godinu utvrđuje hrvatski državni sabor, najkasnije do kraja studenoga tekuće godine. Osnovice za izračunavanje doprinosa su npr. naknade plaće ili osnovice utvrđene propisima o zapošljavanju. Obveznici plaćanja doprinosa su: poslodavci, osiguranici, nadležna služba zapošljavanja, HZMO, nadležna služba socijane skrbi, RH, porezni obveznik seljačkog kućanstva i RH u jednakim dijelovima, te u određenim posebnim slučajevima škole, fakulteti i poslodavci, nadležna državna tijela i nadleža služba zapošljavanja. Matična evidencija Matična evidencija u MO-u je sustav uspostavljanja, prikupljanja, registriranja i vođenja određenih podataka koji služe za ostvarivanje prava i obveza iz MO-a te a provedbu i planiranje MO-a. Zavod obvezno vodi evidenciju o osiguranicima, obveznicima plaćanja doprinosa i korisnicima prava iz MOa. Zavod je dužan osiguraniku na njegov zahtjev uzdati potvrdu o podacima unesenima u matičnu evidenciju, koja potvrda ima karakter javne isprave. Osiguranik oji samtra da podaci iz potvrde nisu točni, ima pravo zahtjevati u roku od 15 dana od primitka potvrde da Zavod o tome donese rješenje, što je isti dužan i učiniti uroku od 30 dana. Obveznici uplate dužni su Zavodu dostavljati podatke propisane Zakonom na propisanim prijavama. Za vođenje matičneevidencije nadležna je mjesna područna jedinica Zavoda određena Zakonom, na temelju podataka koje dostavljaju obveznici utvrđeni Zakonom. Postupak za ostavarivanje prava Značajno načelo u postupku za ostvarenje prava iz MO-a je načelo nezastarivosti prava iz MO-a koje omogućuje titularu određenog mrovinskog prava da u svako doba, nakon što ispuni Zakonom propisane uvjete, podnese zahtjev za ostvarenje tog prava. Postupak je uglavnom propisan Zakonom o MO-u, ali utvrđena je i supsidijarna primjena Zakona o općem upravnom postupku. HZMO i druga tijela u postupu postupaju prema načelima upravnog postupka, a vrijedi i načelo dvostupanjskog postupanja, te se titularima prava jamči i sudska zaštita prava u upravnom sporu. S obzirom na nadležnost, podrčna jedinica HZMO-a je stavrno nadležna za postupanje u 1. stupnju, a mjesna nadležnost određuje se prema takvoj jedinici dje je osoba koja ostvaruje pravo, odnosno osoba od koje se izvodi pravo bila posljednji put osigurana, međutim ukoliko je od prestanka osiguranja

27

proteklo više od 12 mjeseci, mjesno je nadležna ona jedinica Zavoda na čijem području se nalazi prebivalište osobe. Razlikujemo ostvarenje prava na osiguranje i ostvarenje prava iz MO-a. Pravo na MO utvrđuje se priznavanjem svojstva osiguranika određenoj osobi, što utvrđuje HZZO, temelj osiguranja je prijava na osiguranje koju podnosi obveznik plaćanja doprinosa. Ukoliko Zavod ne prizna pravo na osiguranje temeljem prijave, starnka ima pravo žalbe pred drugostupanjskim tijelom i pravo tužbe pred Upravnim sudom. Svojstvo osiguranika prestaje prestankom okolnosti na temelju kojih je stečeno svojstvo osiguranika (npr. prestankom radnog odnosa), dok npr. poljoprivrednicima, svećenicima i redovnicima prestaje u slučaju stjecanja prava na mirovinu. Prava iz MO-a stječu se 1. ispunjenjem uvjeta, 2 nastupanjem osiguranog rizika i 3. utvrđenjem od strane Zavoda da postoji osnova osiguranja (pravo na osiguranje). Prava iz MO-a ostvaruju se u HZMO-u, koji je, dakle, stvarno nadležan. Postupak se pokreće: 1. po zahtjevu osiguranika, 2. po službenoj dužnosti i 3. po prijedlogu izabranog doktora medicine primarne zdravstvene zaštite. Posebni postupci u ostavarivanju prava iz MO-a su: 1. postupak utvrđivanja invalidnosti 2. postupak utvrđivanja tjelesnog oštećenja 3. postupak utvrđivanja opće nesposobnosti za rad Novim Zakonom prestao je rad prije nadležnih organa, invalidskih komisija, te su dotični postupci stavljeni u nadležnost ovlaštenih vještaka pojedinaca, potankosti o čijem imenovanju i djelovanju propisuje Vlada RH. U postupku utvrđivanja invalidnosti uveden je i posebni postupak REVIZIJE, kojem podliježe nalaz i mišljenje o invalidnosti na temelju kojeg se stječe neko pravo prema Zakonu o mirovinskom osiguranju, a koju obavlja stručno povjerenstvo u ministarstvu nadležnom za mirovinski sustav. Zakon o mirovinskom osiguranju dopušta i OBNOVU POSTUPKA, ukoliko se saznaju nove činjenice koje bi mogle dovesti do drukčijeg rješenja, a koji se postupak može pokrenuti na zahtjev ili po službenoj dužnosti. Neka posebna pitanja:  Korisniku mirovine koji se zaposli ili počne obavljati djelatnost na temelju koje postoji obveza osiguranja, obustavlja se isplata mirovine, što se ne odnosi na korisnika nvalidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad.  Korisnik mirovine može ovlastiti opunomoćenia da u njegovo ime prima mirovinu, a punomoć vrijedi godinu dana.  Mirovina može biti predmet ovrhe i to na ime potraživanja po osnovi zakonskog uzdržavanja do najviše ½, a za ostala potraživanja do najviše 1/3.  Naknada zbog tjelesnog oštećenja NE podliježe postupku ovrhe radi naplate potraživanja.  Isplata mirovine u inozemstvu obavlja se u skladu s međunarodnim ugovorom ili na temelju uzajamnosti.  Ako osiguranik stekne pravo na 2 ili više mirovina prema zakonima RH u I. stupu može koristiti samo 1 mirovinu, prema vlastitom izboru. 5. Invalidsko osiguranje Prema trenutnom uređenju iz Zakona o MO-u MO zbog profesionalnih rizika (ozljeda na radu i profesionalne bolesti) riješeno je također na temelju načela generacijske solidarnosti. Stoga je u Zakonu o MO-u i izostavljena riječ "mirovinsko", budući je pravo na mirovinu, bilo starosnu, obiteljsku ili invalidsku, osnovno pravo iz MO-a. Invalid rada je osiguranik koji je na osnovi invalidnosti ostvario pravo na invalidsku mirovinu ILI pravo na profesionalnu rehabilitaciju. Prava stečena na osnovi invalidnosti traju dok postoji stanje invalidnosti prema kojem je pravo određeno, te se mijenjaju/gube prema promjenama/prestanku stanja invalidnosti. INVALIDNOST POSTOJI:

28

1. zbog promjena u zdravstvenom stanju koje se ne mogu otkloniti liječenjem, pa je radna sposobnost trajno smanjena za više od polovice u odnosu na zdravog osiguranika iste ili slične naobrazbe ili sposobnosti -> profesionalna nesposobnost za rad 2. zbog promjena u zdravstvenom stanju koje se ne mogu otkloniti liječenjem, pa nastaje trajni gubitak radne sposobnosti -> opća nesposobnost za rad - Poslovi prema kojima se ocjenjuje sposobnost za rad osiguranika obuhvaćaju sve poslove koji odgovaraju njegovim tjelesnim i psihičkim sposobnostima, a smatraju se odgovarajućim njegovim dosadašnjim poslovima. Invalidnost može nastati zbog 4 moguća uzroka: 1. bolest, 2. ozljede izvan rada, 3. ozljeda na radu i 4. profesionalna bolest. Invalidnost se izražava kao ili opća nesposobnost za rad (potpuna i trajna nesposobnost za bilo koji posao) ili kao profesionalna nesposobnost za rad (kada je osiguranik sposoban obavljati svoje, odnosno druge poslove svojeg zanimanja za manje od polovice, ali je zato sposoban obavljati druge poslove izvan svog zanimanja). Kod ovog potonjeg radniku se utvrđuje preostala radna sposobnost – ako se sa profesionalnom rehabilitacijom može osposobiti za rad s punim radnim vremenom na drugom poslu. INVALIDNOST NE POSTOJI ako je osiguranik sposoban obavljati svoj posao s punim radnim vremenom ili više od polovice radnog vremena. Osiguranik kod kojeg je utvrđena profesionalna nesposobnost za rad i kod kojeg postoji preostala radna posobnost ostvaruje pravo na profesionalnu rehabilitaciju. Bitno se razlikuje SMANJENJE radne sposobnosti od GUBITKA radne sposobnosti. Osiguranik kod kojega je došlo do SMANJENJA radne sposobnosti može ostavriti: 1. pravo na invalidsku mirovinu (ako ne postoji preostala radna sposobnost) ili 2. pravo na profesionalnu rehabilitaciju (ako postoji presotala radna sposobnost, a ta bi trebala redovito postojati kod tzv. profesionalne nesposobnosti za rad). Osiguranik kod kojeg je došlo do GUBITKA radne sposobnosti (opća nesposobnost za rad) može ostvariti samo pravo na invalidsku mirovinu. Invalid rada koji je ostvario pravo na profesionanu rehabilitaciju ima pravo na novčana primanja – naknadu plaće, i to: 1.

2.

u slučaju nastanka invalidnosti uslijed bolesti ili ozljede izvan rada, ima pravo na naknadu plaće u visini invalidske mirovine za slučaj profesionalne nesposobnosti za rad, od dana nastanka invalidnosti, za vrijeme rehabilitacije, pa sve do zaposlenja (ali najduže 12 mjeseci, ako se u roku od 30 dana od završetka profesionalne rehabilitacije javio službi za zapošljavanje) u slučaju nastanka invalidnosti uslijed ozljede na radu ili profesionalne bolesti, ima pravo na naknadu plaće u visini invalidske mirovine zbog opće nesposobnosti za rad za 40 godina mirovinskog staža, od nastanka invalidnosti, za vrijeme i 24 mjeseca nakon rehabilitacije pa do zaposlenja, pod uvjetom da se u roku od 30 dana od završetka profesionalne rehabilitacije prijavio nadležnoj službi za zapošljavanje, uz uredno javljanje nadležnoj službi za zapošljevanje.

Profesionalni rizici: 1. Ozljeda na radu Ozljedu na radu može pretrpiti samo osiguranik, osobe izvan osiguranja osigurane u posebnim slučajevima i osobe kod kojih je nastala ozljeda u svezi s prethodnim utvrđivanjem zdravstvene sposobnosti kad je to obvezno prigodom radnog odnosa, a uz uvjet da je: a) ozljedu ili bolest prouzročio neki vanjski događaj ili radnja čovjeka b) da je taj događaj nastupio nasilno zbog neposrenog djelovanja neke vanjske sile ili zbog trenutnog izvanrednog napora ili nasilne kretnje tijela c) da je nasilnost uočljiva po načinu nstanka i po vanjsko odvijanju d) da između događaja i rada postoi prostorna, vremenska i uzročna povezanost

29

e)

f)

da je događaj odmah ili u relativno kratkom roku nanio štetu tjelesnom ili duševnom ntegritetu čovjeka, izazvavši poremećaj funkcije pojedinih organa ili cijelog organizma, odnosno gubitak ili oštećenje pojedinih organa ili dijelova tijelada su štetne posljedice događaja prouzročile invalidnost, tjelesno oštećenje ili smrt osiguranika smatra se da se ozljeda dogodila na radu i ako je događaj nastupio na redovitom putu i u svezi s dolaskom naposao ili povratkom s posla

2. Profesionalna bolest Lista profesionalnih bolesti i poslova na kojima se te bolesti javljaju utvrđeno je Zakonom o listi profesionalnih bolesti. Taj Zakon definira profesionalnu bolest kao "bolest za koju se dokaže da je posljedica djelovanja štetnosti u procesu rada i/ili radnom okolišu, odnosno bolest za koju je poznato da može biti posljedica djelovanja štetnosti koje su u svezi s procesom rada i/ili radnim okolišem, a intenzitet štetnosti i duljin trajanja izloženosti toj štetnosti je na razini za koju je poznato da uzrokuje oštećenje zdravlja". Profesionalne bolesti dokazuju s prihvaćenim programima u medicini rada (algoritama) u posebnom dijagnostičkom postupku. U Zakonu je profesionalna bolest označena kao uzrok, a osigurani slučajevi koje ona prouzroči jesu: invalidnost, smrt, pravo na profesinalnu rehabilitaciju, invalidsku ili obiteljsku mirovinu. Ako je invalidnost prouzročea ozljedom na radu ili profesionalnom bolešću, pravo na invalidsku mirovinu stječe se bez obzira na dužinu mirovinskog staža. Tjelesno oštećenje Tjelesno oštećenje postoji kada kod osiguranika nastane gubitak, bitnije oštećenje ili znatnija onesposobljenost pojdinog organa ili dijelova tijela, što otežava normalnu aktivnost organizma i zahtijeva veće napore u obavljanju životnih potreba, bez obzira na to uzrokuje li ono ili ne uzrokuje invalidnost. Zakon priznaje taj rizik kao osnovu prava na novčanu naknadu za tjelesno oštećenje samo pod uvjetom da je tjelesno oštećenje od najmanje 30% i da je nastalo kao posljedica ozljede na radu ili profesionalne bolesti. Tjelesna oštećenja i njihovi postoci utvrđeni su u Zakonu o listi tjelesnih oštećenja. Pravo na naknadu za tjelesno oštećenje može se ostvarivati I PORED drugih prava po osnovi invalidnosti: prava na profesionalnu rehabilitaciju ili prava na invalidsku mirovinu, a ako tjelesno oštećenje ne uzrokuje invalidnost, osiguranik ima pravo samo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja. Osiguranik ima pravo na naknadu od dana nastanka tjelesnog oštećenja, ako je zahtjev za ostvarivanje prava podnesen u roku od 6 mjeseci od dana nastanka tjelesnog oštećenja; a ako je zahtjev podnesen nakon isteka tog roka, osiguranik ima pravo na naknadu od prvog dana idućeg mjeseca nakon podnošenja zahtjeva i za 6 mjeseci unatrag. Visina naknade ovisi o postotk tjelesnog oštećenja i odgovarajućem postotku od osnovice. Neposredna opasnost od nastanka invalidnosti Ona postoji kad pri obavljanju određenih poslova uvjeti rada, bez obzira na mjere koje se primjenjuju ili trebaju primijeniti, utječu na zdravstveno stanje i radnu sposobnost osiguranika toliko da je prijeko potrebno, radi sprječavanja invalidnosti, premjestiti ga na drugi posao primjeren njegovoj naobrazbi i sposobnostima, na kojemu može raditi s radnim naporom koji ne pogoršava njegovo zdravstveno stanje, u skladu s propisima o radu. Radni vijek Radni vijek je razdoblje od navršene 20. godine života do nastanka invalidnosti, odnosno, kod osiguranika koji je nakon navršene 20. godine bio na redovitom školovanju kojim je stekao višu stručnu spremu od navršene 23. godine, a ako je stekao visoku stručnu spremu, od navršene 26. godine. Radni vijek skraćuje se za vrijeme provedeno na služenju vojnog roka ili za vijeme dok je osoba bila prijavljena kao nezaposlena nadležnoj službi za zapošljavanje. Invalidska mirovina

30

Uvjet: postojanje invalidnosti + uvjet staža. To je socijalna prestacija u novcu i koja se stječe na temelju nesposobnosti za rad (opće, te profesionalne ukoliko ne postoji preostala radna sposobnost), pri čemu pravo na invalidsku mirovinu osiguranik ima od dana nastanka invalidnosti. Ukoliko je prouzročena ozljedom na radu ili profesionalnom bolešću stječe bez obzira na dužinu mirovinskog staža. Kod osiguranika kod kojih je invalidnost nastala zbog bolesti ili ozljede izvan rada mogu ostvariti pravo na invalidsku mirovinu i prije navršene 65 godine ako im navršeni mirovinski staž pokriva najmane 1/3 radnog vijeka. Zakonom su predviđeni slučajevi u kojima se za ostvarenje prava na invalidsku mirovinu u slučaju invalidnsoti prouzročene bolešću ili ozljedom izvan rada traže blaži uvjeti staža: 1. slučaj osiguranika kod kojeg je invalidnost nastala prije 35. godine a koji ima višu stručnu spremu – ima pravo na invalidsku mirovinu ako je do nastanka invalidnosti navršio staž osiguranja od najmanje 2 godine, 2. slučaj osiguranika kod kojeg je invalidnost nastala prije 35. godine a koji ima visoku stručnu spremu – ima pravo na invalidsku mirovinu ako je do nastanka invalidnosti navršio najmanje 1 godinu staža osiguranja, a invalidnost je nastala za vrijeme osiguranja ili u roku od godine dana od prestanka osiguranja, 3. slučaj osiguranika kod kojeg je invalidnost nastala prije 30. godine – ima pravo na invalidsku mirovinu ako je navršio najmanje 1 godinu staža osiguranja, a invalidnost je nastala za vrijeme osiguranja ili u roku od godine dana od prestanka osiguranja. Profesionalna rehabilitacija - to je skup aktivnosti (praktično stjecanje i primjena znanja, vještina i navika) radi osposobljavanja invalida za rad uz očuvanje njegove preostale radne i opće sposobnosti - profesionalnom rehabilitacijom se smatra i prilagođavanje invalida rada za rad na poslu na koji će biti premiješten, odnosno upućen nakon završene profesionalne rehabilitacije, radi postizanja normalnog radnog učinka uz normalan napor. - profesionalna rehabilitacija uključuje postupke: 1. prekvalivifikacije – osposobljavanje za bitno drugačije poslove od onih koje je osiguranik do sada obavljao 2. dokvalifikacije – dopunsko osposobljavanje za obavljanje poslova prema preostaloj radnoj sposobnosti osiguranika 3. prilagođavanje za rad – postupno adaptiranje osiguranika i postizanje normalnog radnog učinka, uz normalan napor

- pravo na profesionalnu rehabilitaciju se utvrđuje rješenjem nakon ocjene radne sposobnosti (nalaz i mišljenje o invalidnosti), a utvrđuje ju nadležna ustrojstvena jedinica Zavoda na osnovi nalaza i mišljenja vještaka. - pravo na profesionalnu rehabilitaciju ima: 1. osiguranik kod kojeg je utvrđena profesionalna nesposobnost za rad i kod kojeg postoji preostala v radna sposobnost 2. osiguranik ili invalid rada kod kojeg je invalidnost nastala prije navršene 50. godine života ako se s obzirom na preostalu radnu sposobnost može osposobiti za rad na drugom poslu s punim radnim vremenom 3. osiguranik kod kojeg je invalidnost i preostala radna sposobnost nastala zbog ozljede izvan rada ili bolesti, ako ispunjava uvjete mirovinskog staža za stjecanje prava na invalidsku mirovinu 4. osiguranik kod kojeg je invalidnost i preostala radna sposobnost nastala zbog ozljede na radu ili profesionalne bolesti, bez obzira na dužinu mirovinskog staža

Dodatno mirovinsko osiguranje (II. i III. stup) Uz obvezno MO na temelju generacijske solidarnosti, sustav MO-a u RH čine i obvezno mirovinsko osiguranje za starost na temelju individualne kapitalizirane štednje (II. stup) i dobrovoljno mirovinsko osiguranje na temelju individualne kapitalizirane štednje (III. stup).

31

Zakonom o obveznim i dobrovoljnim mirovinski fondovima definirano je tzv. mirovinsko društvo kao društvo koje osniva i upravlja mirovinskim fondom, a koje se osniva kao obvezno (za upravljanje obveznim mirovinsim fondom) i kao dobrovoljno (za upravljanje dobrovoljnim), a u svakom slučaju ono je trgovačko društvo u smislu ZTD-a, osnovano kao d.d. ili d.o.o. . Mirovinsko društvo osniva se upisom u trgovački registar na temelju prethodne autorizacije Agencije za nadzor mirovinskih fondova i osiguranja. Mirovinski fondovi su obvezni ili dobrovoljni. Svaki osiguranik može odabrati obvezni fond u kojem će obvezno svaki mjesec uplaćivati dio zakonom utvrđenog doprinosa, a može prijeći iz jednog u drugi obvezni fond. Osobe se u okviru III. stupa mogu osigurati za sva tri osnovna rizika: starost, smrt, invalidnost, bez obzira što su na te rizike već osigurani u I. i II. stupu. Dobrovoljni mirovinski fond može biti otvorene naravi (može se učlaniti bilo koja osoba s prebivalištem u RH, koja je punoljetna i prihvaća program tog fonda) ili zatvorene (kada je fond osnovan za potrebe određenih poslodavaca i sindikata). MO u II. stupu obvezne je naravi, a od početka njegove primjene obuhvatio bi sve aktivne osiguranike koji će biti mlađi od 40 godina, te bi osiguranici po ovom sustavu tek za 20-25 godina ostvarili prava na mirovinu i to tzv. kombiniranu mirovinu, tj. mirovinu i I. stupa kao osnovnu mirovinu, a i II. stupa prema načelu "definiranih doprinosa", osnosno ovisno ouplaćenim doprinosima i ostvarenoj dobiti iztih doprinosa, te vjerojatnosti življenja osiguranika na dan ostvarenja prava. Prema iskustvima država ovi sustavi daju višu razinu mirovina od sustava koji se zasnivaju na generacijskoj solidarnosti. MO u III. stupu zasnovano je na privatnom vlasništvu, gdje osiguranici snose rizik poslovanja fondova, te shodno tome njima upravljaju. Uplaćena sredstva neotuđiva su i ne mogu se prenositi iz jednog u drugi fond i na drugu osobu. Mirovinski program koji proizlazi iz članstva u dobrovoljnom mirovinskom fondu može se ostvariti najranije s 50 godina, a u slučaju smrti ili invalidnosti i ranije, pod uvjetima pojedinog programa.

32